Chris carter nocni vrebac

Chris Carter

NOĆNI VREBAČ

Naslov izvornika: Chris Carter THE NIGHT STALKER Prevela: Aleksandra Filipović

Ovaj roman posvećujem svojoj obitelji i Coral Chambers jer su bili uz mene kad mi je to bilo najpotrebnije.

Zahvale Veoma sam zahvalan nekolicini ljudi bez kojih ovaj roman nikada ne bi ugledao svjetlo dana.

Mojoj agentici Darley Anderson, koja ne samo da je najbolja agentica kojoj bi se autor mogao nadati, već je i istinska prijateljica.

Camilli Wray, mojem knjiž evnom anđelu č uvaru, bez č ijih komentara, prijedloga, znanja i prijateljstva ne bih mogao. Svima u Knjiž evnoj agenciji Darley Anderson na neumornom trudu oko promocije mog djela na svim mogućim mjestima.

Maxine Hitchcock, mojoj fantastič noj urednici u izdavač koj kuć i Simon & Schuster, zato š to je tako nevjerojatna u onome š to radi.

Mojim izdavač ima, Ianu Chapmanu i Suzzane Baboneau, na njihovoj golemoj potpori i povjerenju. Svima u Simonu & Schusteru na dojmljivom rintanju u svim aspektima izdavačkog procesa.

Samanthi Johnson, zato š to je sasluš ala toliko mnogo mojih groznih ideja.

Svoju ljubav i najiskrenije zahvale upuć ujem Coral Chambers jer me sačuvala od sloma.

1.

Doktor Jonathan Winston je navukao kirurš ku masku preko usta i nosa te provjerio sat na zidu sale za obdukciju broj č etiri u suterenu Okruž nog mrtvozornič kog ureda u Los Angelesu. Osamnaest sati i dvanaest minuta.

Pred njim se na stolu od nehrđajuć eg č elika nalazilo truplo koje je pripadalo neidenti iciranoj bjelkinji u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama. Crna kosa do ramena bila joj je mokra, vrhovi pramenova zalijepljeni za metalni stol. Blijeda joj je kož a pod sjajem kirurš kog svjetla izgledala gumeno, gotovo neljudski. Na mjestu gdje je tijelo pronađeno nije bilo moguć e utvrditi uzrok smrti. Nije bilo krvi, nikakvih rana nanesenih metkom ili nož em, nikakvih oteklina niti ogrebotina po glavi ili trupu i nikakvih hematoma na vratu koji bi ukazivali da je uguš ena. Na tijelu nije imala nikakvih vidljivih ozljeda, samo š to joj je onaj tko ju je ubio zaš io usta i vaginu. Upotrijebljeni konac bio je debeo i grub, šavovi neuredni i nemarni. »Jesmo li spremni?« upita doktor Winston mladog forenzič nog asistenta Seana Hannaya.

Hannay nije skidao pogled sa ž eninog lica i njezinih zaš ivenih usana. Iz nekog se razloga osjećao nervoznije nego inače. »Seane, jesmo li dobro?« »Ovaj, da, doktore, oprostite.« Napokon je pogledao doktora Winstona u oč i i kimnuo. »Posve smo spremni.« Stao je s desne strane stola kad je liječnik uključio digitalnu kameru na sebi najbližem pultu.

Doktor Winston je naveo datum i vrijeme, imena prisutnih i broj obdukcijskog dosjea. Truplo je već prije bilo izmjereno i izvagano pa je nastavio diktirati ž rtvine izič ke karakteristike. Prije započ injanja ikakvih rezova, pomno je pregledao tijelo traž eć i bilo kakva posebna obiljež ja koja bi pomogla u identi ikaciji ž rtve. Promatrajuć i š avove na donjem dijelu žrtvina tijela, odjednom je zastao i zaškiljio. »Samo malo«, š apnuo je, priš ao bliž e i paž ljivo razmaknuo ž rtvine noge. »Seane, molim te, dodaj mi bateriju.« Ispruž io je ruku prema svom asistentu ne odvraćajući pogled od žrtve. U očima mu se nazirala

zabrinutost. »Neš to nije u redu?«, upita Hannay pruž ajuć i doktoru Winstonu malu metalnu baterijsku svjetiljku. »Mož da.« Liječ nik je usmjerio svjetlo prema neč emu š to mu je zapelo za oko.

Hannay se meškoljio na svome mjestu. »Savovi nisu kirurš ki«, reč e doktor Winston za audiosnimku. »Amaterski su i neprecizni. Kao da ih je napravio tinejdž er koji je priš io zakrpu na stare poderane traperice.« Još se viš e primaknuo. »Savovi su i previš e razmaknuti, prorezi među njima su preš iroki i...«, zastao je naginjući glavu, »...nije moguće.« Hannay je osjetio kako mu je cijelo tijelo zadrhtalo. »Sto?« Koraknuo je bliže.

Doktor Winston je duboko udahnuo i polako podigao pogled prema Hannayu. »Mislim da je ubojica ostavio nešto u njoj.« »Što?« Doktor Winston je još nekoliko sekundi pomno promatrao ono š to je osvjetljavala baterijska svjetiljka sve dok nije bio posve siguran. »Svjetlo se odbija od nečega u njoj.« Hannay se sagnuo slijedeć i liječ nikov pogled. Trebao mu je samo č asak da se i sam osvjedoč i. »Sranje, svjetlo se stvarno odbija od nečega. Što je to?« »Ne znam, ali š to god to bilo, dovoljno je veliko da se vidi kroz šavove.« Liječ nik se uspravio i s plitice za instrumente zgrabio metalni štapić. »Seane, pridrž i mi svjetlo, ovako.« Pruž io je baterijsku svjetiljku mladom pomoćniku i pokazao mu gdje želi da usmjeri svjetlo.

Liječ nik se sagnuo i uveo vrš ak instrumenta između dva š ava te ga nastavio pomicati prema predmetu u žrtvi.

Hannay je čvrsto držao baterijsku svjetiljku. »To je neš to metalno«, objavi liječ nik, služ eć i se instrumentom kao sondom, »ali još uvijek ne mogu sa sigurnoš ću reć i š to bi to moglo biti.

Dodaj mi škare za rezanje šavova i forceps, molim te.« Nije mu dugo trebalo da razrež e š avove. Rezao je jedan po jedan, a zatim forcepsom hvatao i izvlač io konac iz ž rtvine kož e te ga odlagao u malu plastičnu posudu za skupljanje dokaza.

»Je li bila silovana?«, upita Hannay. »Oko prepona ima porezotina i modrica koje ukazuju na nasilnu penetraciju«, potvrdi doktor Winston, »ali mogao ih je prouzroč iti i predmet koji je stavljen u nju. Uzet ć u nekoliko brisova i poslati ih gore u laboratorij zajedno s uzorcima konca.« Odlož io je š kare i forceps na pladanj s instrumentima. »Da vidimo š to nam je ubojica ostavio, hoćemo li?« Hannay je bio napet dok je doktor Winston uvlač io desnu ruku u žrtvu. »Pa, bio sam u pravu. Ne radi se malom predmetu.« Nekoliko trenutaka prošlo je u nelagodnoj tišini. »I č udno je oblikovan«, izjavio je liječ nik. »Kao da je č etvrtast, s neč im č udnim prič vrš ćenim za vrh.« Napokon ga je uspio uhvatiti.

Dok ga je izvlačio van, škljocnuo je dio pričvršćen za vrh.

Hannay se primaknuo bliže da bolje vidi. »Od metala je, relativno tež ak, izgleda kao da je ruč no obrađen...«, rekao je doktor Winston zureć i u predmet u svojoj ruci. »Ali još uvijek nisam siguran š to...« Uš utio je osjetivš i kako mu srce lupa u grudima.

Oči su mu se razrogačile kad je shvatio. »O, moj Bože...«

2.

Detektivu Robertu Hunteru iz Odjela za pljač ke i ubojstva (OPU) u Los Angelesu trebalo je viš e od jednog sata da se doveze od holivudske palač e pravde do nekadaš nje mesnice u istoč nom Los Angelesu. Primio je poziv prije č etiri sata, ali se suđenje na kojem je svjedočio odužilo više nego što je očekivao.

Hunter je bio č lan elitne postrojbe, postrojbe za koju bi već ina detektiva u Los Angelesu dala desnu ruku samo da ne postanu njezin dio. Jedinica za teš ka ubojstva (JTU) Odjela za pljač ke i ubojstva formirana je isključ ivo za istrage serijskih i posebno okrutnih sluč ajeva ubojstva koji su zahtijevali obimnu istragu i posebnu struč nost. A unutar JTU-a Hunter je imao još specijaliziraniji zadatak.

Zahvaljujuć i svom obrazovanju iz psihologije kriminalnog ponaš anja, dodjeljivali su mu sluč ajeve u kojima su poč initelji primjenjivali izuzetnu brutalnost. Takve je sluč ajeve policija nazivala UN, ultranasilnima.

Mesnica je bila zadnji u nizu zatvorenih i napuš tenih lokala. Cijeli se kvart doimao zapuš teno. Hunter je parkirao svoj stari Buick do bijelog kombija tima iz forenzič nog laboratorija. Izaš ao je iz automobila, zastao i neko vrijeme prouč avao proč elje zgrade. Svi su prozori bili prekriveni č vrstim metalnim kapcima. Na vanjskim je zidovima bilo toliko mnogo gra ita da nije mogao odrediti koja je bila prvotna boja zgrada.

Priš ao je policajcu koji je č uvao ulaz, mahnuo svojom znač kom i sagnuo se ispod ž ute trake za policijski oč evid. Policajac mu je samo kimnuo ne izustivši ni riječi i zagledavši se u daljinu.

Hunter je gurnuo vrata i zakoračio unutra.

Zapahnuo ga je toliko odvratan smrad, da je skoro ustuknuo i umalo ga nagnao na povrać anje - kombinacija trulog mesa, ustajalog znoja, bljuvotine i mokrać e pekla mu je nosnice i oč i. Na trenutak je zastao, a zatim navukao ovratnik koš ulje preko nosa i usta kao improviziranu masku. »Ove su bolje«, rekao je Carlos Garcia, izaš avš i iz straž nje

prostorije i pruž ivš i Hunteru pravu kirurš ku masku. I sam je nosio jednu.

Garcia je bio visok i vitak. Imao je poprilič no dugu tamnu kosu i svijetloplave oč i. Dječ ač ki lijep izgled kvarila mu je jedino kvrž ica na nosu koji mu je jednom bio slomljen. Za razliku od svih ostalih detektiva iz Odjela za pljač ke i ubojstva, Garcia je jako naporno radio kako bi ga rasporedili u Jedinicu za teš ka ubojstva. Sada je već skoro tri godine bio Hunterov partner. »Smrad je još gori kad uđeš u straž nju prostoriju.« Garcia je glavom pokazao na vrata kroz koja je upravo izaš ao. »Kako je proš lo suđenje?« »Kasnilo je«, odgovorio je Hunter namješ tajuć i masku preko lica. »Što ovdje imamo?« Garcia je nagnuo glavu na jednu stranu. »Bolesne stvari. Zrtva je bjelkinja, negdje u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima.

Pronađena je tamo unutra na mesarskoj radnoj plohi od nehrđajuć eg čelika.« Pokazao je na prostoriju iza sebe. »Uzrok smrti?« Garcia je odmahnuo glavom. »Morat ć emo prič ekati obdukciju.

Ništa očigledno. Ali slušaj ovo: usne i vagina su joj zašiveni.« »Što?« Garcia je kimnuo. »Da. Perverzno. Nikad nisam vidio nešto slično.« Hunter je brzo pogledao vrata iza svog partnera. »Tijela viš e nema«, rekao je Garcia prije Hunterova sljedeć eg pitanja. »Več eras je ovdje forenzič are predvodio doktor Winston. Htio je da vidiš truplo i mjesto zloč ina onako kako su zateč eni, ali te nije mogao više čekati. Vrućina je tamo unutra ubrzavala stvari.« »Kad je tijelo odneseno?« Hunter je automatski pogledao na sat. »Prije otprilike dva sata. A poznavajuć i doktora, sad je vjerojatno na polovici obdukcije. Zna da im ne voliš prisustvovati, pa nije imalo smisla č ekati. Siguran sam da ć e imati poneki odgovor za nas kad završimo s pretragom ovog mjesta.« U Hunterovom dž epu zazvonio je mobitel. Dohvatio ga je i strgnuo kirurš ku masku pustivš i da mu slobodno visi oko vrata. »Detektiv Hunter.« Sluš ao je nekoliko trenutaka. »Molim?« Pogled mu je poletio prema Garcii koji je uoč io kako se cijelo Hunterovo drž anje u hipu

promijenilo.

3.

Garcia je u rekordnom vremenu preš ao put od istoč nog L.A.-a do Okružnog mrtvozorničkog ureda na North Mission Roadu.

Bili su posve zbunjeni kad su priš li ulazu na mrtvozornič ko parkirališ te. Zablokirala su ga č etiri policijska vozila i dvoja vatrogasna kola. Na samom se parkirališ tu nalazilo još policijskih automobila. Nekoliko se policajaca u uniformama ushodalo naokolo, izvikujući jedni drugima naredbe preko radija.

Mediji su navalili poput izgladnjelih vukova. Posvuda su stajali kombiji mjesne televizije i novina. Izvjestitelji, snimatelji i fotogra i davali su sve od sebe kako bi se š to viš e približ ili. No oko glavne zgrade već je bila uspostavljena č vrsta obrambena linija sastavljena isključivo od losanđeleških policajaca. »Koji se vrag ovdje događa?«, tiho je š apnuo Hunter kad se Garcia zaustavio kraj ulaza na parkiralište. »Morat ć ete se maknuti, gospodine«, rekao je mladi policajac priš avš i Garciinom prozoru i mahnito gestikulirajuć i da nastavi voziti. »Ne možete...« Ušutio je čim je ugledao Garciinu značku. »Oprostite, detektive, odmah ć u vam raš čistiti put.« Okrenuo se prema dvojici policajaca koji su stajali uz svoja vozila. »Hajde deč ki, napravite mjesta.« Za manje od trideset sekundi, Garcia je parkirao svoju Hondu Civic tik ispred stubišta koje je vodilo u glavnu zgradu.

Hunter je izaš ao iz automobila i ogledao se naokolo. Na samom kraju parkirališ ta stajala je stisnuta š ač ica ljudi, već ina u bijelim kutama. Prepoznao je laboratorijske tehnič are i mrtvozornič ko osoblje. »Sto se ovdje dogodilo?« upitao je vatrogasca koji je upravo završio razgovor preko radija. »Za viš e detalja morat ć ete pitati zapovjednika na duž nosti. Ja vam samo mogu reć i da je tu unutra gorjelo.« Pokazao je na staru bolnicu preuređenu u mrtvačnicu.

Hunter se namrštio. »Gorjelo?« Jedinica za teš ka ubojstva znala je istraž ivati i neke sluč ajeve podmetanja pož ara, ali su se oni rijetko kad smatrali ultranasilnima.

Hunter nikad nije bio vođa tima u nekom od njih. »Roberte, ovamo.« Okrenuo se i ugledao doktoricu Carolyn Hove kako im dolazi ususret niza stube. Uvijek je izgledala mnogo mlađe od svojih č etrdeset š est godina. Ali ne i danas. Inač e savrš eno poč eš ljana kosa sada joj je bila raskuš trana, a izraz na licu ozbiljan i poraž en. Da je losanđeleš ki Okruž ni mrtvozornič ki ured imao č inove, doktorica Hove bi bila zamjenica zapovjednika, čin odmah ispod doktora Winstona. »Doktorice, što se to, zaboga, zbiva?«, upitao je Hunter. »Pravi pakao...«

4.

Hunter, Garcia i doktorica Hove zajedno su se uspeli stubama i kroz velika dvokrilna vrata uš li u glavnu zgradu. U predvorju se još uvijek vrzmala nekolicina policajaca i vatrogasaca. Doktorica Hove povela je obojicu detektiva kraj recepcijskog pulta, zatim niz još jedne stube u suteren. Iako su svi č uli da ventilatori rade punom snagom, muč an smrad kemikalija i sprž enog mesa zadrž ao se u zraku. Oba su detektiva ustuknula i dlanovima refleksno prekrila nosove.

Garcia je osjetio komešanje u želucu.

Prostor ispred sale za obdukciju broj č etiri na samom kraju hodnika bio je potpuno natopljen vodom. Vrata su bila otvorena, ali su izgledala kao da su razvaljena. Dež urni zapovjednik vatrogasne postrojbe davao je naredbe jednom od svojih ljudi kad je opazio skupinu koja mu se približavala. »Zapovjednič e«, rekla je doktorica Hove, »ovo su detektivi Robert Hunter i Carlos Garcia iz OTU-a.« Nije bilo rukovanja, samo uljudno kimanje glavama. »Sto se ovdje dogodilo?«, upita Hunter, izvijajuć i vrat u nastojanju da vidi unutrašnjost prostorije. »I gdje je doktor Winston?« Liječnica nije odgovorila.

Zapovjednik postrojbe je skinuo š ljem i rukom u rukavici obrisao čelo. »Ovo je bila neka vrsta eksplozije.« Hunter se namrštio. »Eksplozije?« »Tako je. Prostorija je dobro pregledana i niš ta ne tinja. Zapravo, č ini se da je sama vatra bila minimalna. Prskalice su je ugasile i prije nego š to smo stigli ovamo. Zasad još ne znamo š to je moglo uzrokovati eksploziju, morat ć emo prič ekati izvješ taj istraž itelja pož ara.« Pogledao je doktoricu Hove. »Rekli su mi da je ovo najveć a od svih sala za obdukciju i da se nadovezuje na laboratorij, je li tako?« »Da, to je točno«, potvrdila je. »Jesu li ondje bile spremljene bilo kakve hlapljive kemikalije možda spremnici s plinom?« Doktorica je načas sklopila oči i mučno uzdahnula. »Ponekad.«

Zapovjednik postrojbe je kimnuo. »Mož da je doš lo do curenja, ali kao š to rekoh, morat ć emo prič ekati izvješ taj istraž itelja. Ovo je č vrsta zgrada sa snaž nim temeljima. Buduć i da se radi o podrumskoj prostoriji, zidovi su ovdje mnogo deblji od onih u ostalim dijelovima zgrade i to je pomoglo u obuzdavanju eksplozije. Iako se radilo o snaž noj eksploziji koja je prouzroč ila mnogo š tete u unutraš njosti, ipak nije bila dovoljna jaka da ugrozi cijelu zgradu. Zasad vam niš ta drugo ne mogu reć i.« Zapovjednik je skinuo rukavice i protrljao oč i. »Doktorice, unutra je jako, jako gadno.« Zastao je kao da nije siguran š to bi još mogao reć i. »Stvarno mi je ž ao.« Riječ i su mu bile prož ete tugom. Ozbiljnim kimanjem pozdravio je ostale i uputio se natrag na gornji kat.

Stajali su u tiš ini na ulazu onoga š to je nekoć bila sala za obdukciju broj č etiri i promatrali oš teć enja. Na drugom kraju sale posvuda su se nalazili izoblič eni i prevrnuti stolovi, plitice, ormarić i i kolica, a sve je bilo posuto dijelovima ž buke i komadić ima kož e i mesa. Jedan dio stropa i stražnji zid bili najviše su oštećeni i poprskani krvlju. »Kad se ovo dogodilo?«, upita Garcia. »Prije jedan sat, mož da prije sat i petnaest minuta. Bila sam na sastanku u drugoj zgradi. Zač uo se priguš eni prasak i nakon toga su vatrogasni alarmi poludjeli.« Ono š to je najviš e muč ilo Huntera bila je količ ina isprane krvi i broj crnih nepromoč ivih pokrivač a razbacanih po prostoriji koji su prekrivali trupla i njihove dijelove. Hladnjač a za skladiš tenje trupala nalazila se na zidu nasuprot mjestu gdje je doš lo do eksplozije. Niti jedan hladnjak nije izgledao oštećeno. »Doktorice, koliko je trupala bilo izvan hladnjaka?«, plaho je upitao Hunter.

Znala je da je Hunter već i sam naslutio. Podigla je desnu ruku i pokazala samo palac.

Hunter je muč no uzdahnuo. »Obavljala se obdukcija.« To je viš e bila izjava nego pitanje pa je osjetio kako mu drhtaj prož ima kralježnicu. »Obdukcija doktora Winstona?« »Sranje!« Garcia je rukom prešao preko lica. »Nije valjda.« Liječ nica je skrenula pogled, ali nedovoljno brzo da sakrije suze koje su joj navirale na oči.

Hunter ju je promatrao još nekoliko trenutaka, a zatim je svrnuo

pogled na ono š to je ostalo od prostorije. Grlo mu se osuš ilo, srce ispunila tuga.

Poznavao je doktora Jonathana Winstona viš e od petnaest godina.

Bio je glavni mrtvozornik u Los Angelesu otkako je Hunter pamtio. Bio je radoholič ar i izvrstan u svom poslu. Uvijek je davao sve od sebe.

Vodio je već inu obdukcija nad ž rtvama č ije su se okolnosti smrti smatrale neuobičajenima. A ponajprije, doktor Winston je Hunteru bio poput č lana obitelji. Jedan od najboljih prijatelja. Netko u koga se pouzdao nebrojeno mnogo puta. Netko koga je poš tovao i kome se divio kao rijetko kome. Netko tko će mu istinski nedostajati. »Bile su prisutne dvije osobe.« Glas doktorice Hove je zadrhtao. »Doktor Winston i Sean Hannay, dvadesetjednogodiš nji forenzič ni asistent.« Hunter je zatvorio oči. Nije mogao izustiti nijednu riječ. »Nazvala sam čim sam saznala«, rekla je liječnica.

Garciin izraz odavao je č isti š ok. U svojoj je karijeri vidio mnogo mrtvih tijela, od kojih je nekolicinu groteskno unakazio sadistič ki ubojica. No nikad nije osobno poznavao nijednu od ž rtava. Iako je doktora Winstona upoznao prije samo tri godine, brzo su se sprijateljili. »Sto je s malim?«, napokon upita Hunter. Garcia je po prvi put č uo da mu glas podrhtava.

Liječ nica je odmahnula glavom. »Zao mi je. Sean Hannay privodio je kraju svoju treć u godinu studija patologije na UCLA-i. Htio je postati forenzič ni znanstvenik. Ja sam odobrila njegovo staž iranje prije samo š est mjeseci.« Oč i su joj zasuzile. »Nije niti trebao biti u ovoj prostoriji.

Uskoč io je kao zamjena.« Liječ nica je uš utjela i paž ljivo birala svoje sljedeć e riječ i. »Ja sam ga to zamolila. Ja sam trebala asistirati Jonathanu.« Hunter je primijetio kako joj se tresu ruke. »Radilo se o smrti uzrokovanoj posebnim okolnostima«, nastavila je. »Jonathan me je uvijek molio da mu asistiram u takvima. I bila bih, ali sam se zadrž ala na sastanku pa sam zamolila Seana da mi napravi uslugu i uskoč i umjesto mene.« Oč i su joj se ispunile už asom. »Danas ovdje nije trebao umrijeti on - nego ja.«

5.

Hunter je toč no znao š to doktorici Hove prolazi kroz glavu.

Neposredno nakon eksplozije, zbog nagona za prež ivljavanjem, osjeć ala je olakš anje. Spasila se pukom sreć om. Ali sada se uključ io razum i nastupila je krivnja. Um ju je kaž njavao na najgori moguć i način. Da se moj sastanak nije odužio, Sean Hannay bi još uvijek bio živ. »Doktorice, niš ta od ovoga nije vaš a krivnja«, pokuš avao ju je uvjeriti Hunter, no znao je da riječ i neć e imati mnogo uč inka. Prije donoš enja bilo kakvog zaključ ka i priznanja, morali su shvatiti š to se dogodilo u toj prostoriji.

Hunter je koraknuo prema vratima sale za obdukciju. Mozak mu je pokuš avao procesuirati ono š to vidi. Trenutno mu niš ta nije imalo smisla. Odjednom mu je neš to privuklo paž nju pa je na trenutak zaškiljio, a zatim se okrenuo prema liječnici. »Snimaju li se uopć e obdukcije?«, upitao ju je, pokazujuć i na neš to na podu što je sličilo nožici tronošca za kameru.

Odmahnula je glavom. »Jako rijetko, a zahtjev moram odobriti ja ili...« Skrenula je pogled s Huntera na unutraš njost prostorije. »...Glavni mrtvozornik.« »Sam doktor Winston.« Oklijevajući je kimnula. »Možda je odlučio snimiti ovu obdukciju, što mislite?« Razmiš ljala je o tom pitanju neko vrijeme, a zatim joj je nada ozarila lice. »Postoji š ansa. Ako je sluč aj smatrao dovoljno intrigantnim.« »Pa, č ak i ako jest«, ubaci se Garcia, »kako bi nam to moglo biti od pomoć i? Kamera je sigurno raznesena u vraž ju mater kao i već ina ove prostorije. Pogledajte je samo.« »Ne nužno«, polako je rekla.

Sve su se oči opet uprle u nju. »Znate li nešto što mi ne znamo?«, upita Hunter. »Sala za obdukcije broj č etiri katkada se koristi i kao predavaonica«, objasnila je. »To je jedina sala opremljena

videokamerom. Izravno je povezana s naš im središ njim rač unalom.

To znač i da se snimke istovremeno pohranjuju na tvrdi disk u naš em središ njem rač unalu. Da bi snimio predavanje ili obdukciju, sve š to liječ nik treba napraviti je namjestiti digitalnu kameru, spojiti je s računalnom mrežom i uključiti snimanje.« »Možemo li doznati je li to učinio i doktor Winston?« »Pođite za mnom.« Odluč nim korakom krenula je natrag prema istom stubiš tu kojim su se ranije spustili i uspela se u prizemlje. Proš li su uz recepciju, a zatim kroz dvokrilna metalna vrata uš li u dugač ak i prazan hodnik.

Nakon š to su preš li tri č etvrtine njegove duž ine, skrenuli su desno. Na kraju hodnika nalazila su se jednokrilna drvena vrata s prozorč ić em od mutnog stakla. Ured doktorice Hove. Otključala ga je, otvorila vrata i uvela ih unutra.

Priš la je svom radnom stolu i unijela lozinku u rač unalo. Oba su detektiva stala iza nje. »Samo moja lozinka i lozinka doktora Winstona imaju pristup videodirektoriju središnjeg računala. Pogledajmo imamo li štogod.« Trebalo joj je samo nekoliko klikova miš em da uđe u videodirektorij s pohranjenim snimkama. Glavna mapa sadrž avala je tri poddirektorija: Novo, Predavanja i Obdukcije. Otvorila je onaj s nazivom Novo i naš la samo jedan .mpg dokument. Vremenska oznaka na njemu pokazivala je da je nastao prije samo jednog sata. »Pun pogodak. Jonathan je doista snimio obdukciju.« Uš utjela je i tjeskobno pogledala Huntera. Opazio je da je maknula ruku s miša. »Doktorice, u redu je; ne morate ovo gledati. Sad mož emo mi preuzeti.« Nakratko je oklijevala. »Cini mi se da ipak moram.« Dvaput je kliknula na datoteku. Zaslon je zatreperio i rač unalo je automatski prikazalo videoaplikaciju. Hunter i Garcia su se primaknuli još bliže.

Snimka nije bila kvalitetna, ali je jasno prikazivala truplo bjelkinje na stolu za obdukciju. Prikaz se snimao pod određenim kutom s gornje strane. Bio je djelomič no zumiran pa je već inu ekrana zauzimao stol. S desne strane stola, od polovice torza naniž e, vidjele su se dvije osobe u bijelim laboratorijskim kutama. »Možete li smanjiti zumiranje?« upita Garcia. »Prikaz je ovako snimljen«, odvrati Hunter odmahujuć i glavom.

»Ovdje ne mož emo kontrolirati kameru. Ovo je samo reprodukcija snimke.« Na zaslonu se jedan od dvojice prisutnih približ io glavi trupla i sagnuo da je pregleda. Odjednom se na ekranu pojavilo lice doktora Winstona. »Nema zvuka?«, upita Garcia, promatrajuć i kako se usne doktora Winstona nečujno miču. »Kako to da nema zvuka?« »Mikrofoni na kamerama kojima se služ imo nisu dobre kvalitete«, objasnila je doktorica. »I zato ih obično niti ne uključujemo.« »Mislio sam da patolozi prilikom obdukcije imaju naviku diktirati svaki svoj postupak.« »I imamo«, potvrdila je. »Ali na naš e vlastite osobne uređaje.

Nosimo ih sa sobom u salu za obdukciju. Sto god da je Jonathan koristio, sada je razneseno sa svim ostalim u onoj prostoriji.« »Ah, super.« »Oči - svijetlosmeđe, koža njegovana, uške izgledaju kao da nikad nisu bile probušene...«, govorio je Hunter dok se na videosnimci doktor Winston nije okrenuo od kamere. »K vragu! Viš e mu ne mogu vidjeti usta.« »Znate č itati s usana?« Pitanje je doš lo od doktorice Hove, no njezin se iznenađeni izraz zrcalio i na Garciinu licu.

Hunter nije ništa odvratio. I dalje je pozorno promatrao zaslon. »Gdje si to, zaboga, naučio?«, upita Garcia. »Iz knjiga«, slagao je. Trenutno mu je razgovor o vlastitoj proš losti bila posljednja stvar na pameti.

Sljedećih nekoliko trenutaka promatrali su zaslon u tišini. »Jonathan vrš i redovni vanjski pregled tijela«, izjavila je doktorica. »Navode se sve ž rtvine tjelesne karakteristike, uključ ujuć i i prve dojmove o ozljedama, ako ih ima. Također se traž i bilo kakvo tjelesno obilježje koje može pomoći u identifikaciji žrtve - ova je dovedena kao nepoznata žena.« Na zaslonu je doktor Winston zastao. Na licu mu se pojavio zaintrigiran izraz. Promatrali su kako mu njegov asistent pruž a malu baterijsku svjetiljku. Doktor se sagnuo i usmjerio svjetlost u š avove na donjem dijelu ž enina tijela, pomič uć i zraku svjetla gore-dolje i s jedne na drugu stranu. »Sto to radi?« Garcia je instinktivno nagnuo glavu na jednu stranu,

kao da će tako bolje vidjeti.

Snimka je tekla dalje, a oni su promatrali kako doktor Winston metalnim instrumentom prodire kroz š avove u ž rtvino tijelo. Njegove usne su se pomicale pa su svi uprli poglede u Huntera. »To je nešto metalno«, prevodio im je Hunter, »ali još uvijek ne mogu sa sigurnošću reći što bi to moglo biti. Dodaj mi škare za rezanje šavova i forceps, molim te.« »Nešto je bilo u njoj?«, namrštila se doktorica Hove.

Na zaslonu je doktor Winston opet okrenuo leđa kameri i š karama rezao š avove. Hunter ih je izbrojao sveukupno pet. Doktor je uvukao desnu ruku u žrtvu.

Nekoliko trenutaka kasnije, uspio je izvuć i neki predmet. Kad se okrenuo prema kameri, na snimci je zabljesnuo samo rub tog predmeta. »Sto je to bilo?«, upita Garcia. »Sto je bilo ostavljeno u ž rtvi? Je li itko od vas vidio?« »Nisam siguran«, odvrati Hunter. »Prič ekajmo, mož da ć e se opet okrenuti licem prema kameri.« Ali nije nikad više.

Za koji trenutak doš lo je do eksplozije i cijeli su zaslon prekrile statič ke smetnje. Na sredini ekrana pojavile su se riječ i: Sala 4, nema signala.

6.

Prostoriju je na nekoliko trenutaka ispunila potpuna tiš ina. Prva je progovorila doktorica Hove. »Bomba? Netko je u žrtvu ubojstva stavio bombu? Koji vrag...?« Nitko joj nije odgovorio. Hunter se prihvatio rač unala i poč eo klikati da premota snimku. Iznova je pritisnuo tipku prikazivanje i videosnimka se nastavila od dijela kad je doktor Winston izvukao ruku iz ž rtvina tijela, drž eć i neidenti icirani metalni predmet. Sve su se oči opet prikovale za zaslon. »Ne mogu dobro razaznati«, rekao je Garcia. »Prebrzo prolazi kraj kamere. Možeš li usporiti?« »Nije važ no kako izgleda«, gotovo katatonič no je rekla doktorica Hove. »To je bila bomba. Tko, dovraga, stavlja bombu u ž rtvu i zaš to?« Odmaknula se od stola i promasirala sljepoočnice. »Terorist?« Hunter je odmahnuo glavom. »Mjesto napada ne odgovara srž i terorizma. Teroristi ž ele napraviti š to je moguć e već u š tetu i pogubiti š to viš e ž ivota. Mrsko mi je naglaš avati ono oč ito, doktorice, ali ovo je mrtvač nica, a ne trgovač ki centar. A ni sama eksplozija nije bila dovoljno snažna da razori prostoriju srednje veličine. »Osim toga«, rekao je Garcia bez sarkazma u glasu, »već ina tijela ovdje unutra već je ionako mrtva.« »Pa zaš to bi onda netko stavio bombu u mrtvo tijelo? To nema nikakvog smisla.« Hunter je pogledao liječ nicu. »Trenutno vam ne mogu dati odgovor na to pitanje.« Nač as je uš utio. »Moramo ostati usredotoč eni.

Pretpostavljam da nitko drugi nije vidio ovu snimku?« Doktorica je potvrdno kimnula. »Neka zasad tako i ostane«, rekao je Hunter. »Ako se proč uje da je ubojica stavio bombu u ž rtvu, mediji ć e ovo pretvoriti u cirkus. Viš e ć emo vremena provesti dajuć i besmislene intervjue i odgovarajuć i na glupa pitanja nego na vođenje istrage. A ne mož emo si priuš titi daljnje gubljenje vremena. Bez obzira š to osjeć amo prema svemu ovome, ovdje imamo posla s nekime tko je toliko uvrnut da ubije mladu ž enu,

smjesti eksplozivnu napravu u njezino tijelo, zaš ije ju i time oduzme živote još dvjema nevinim osobama.« U oč ima doktorice Hove poč ele su se pomaljati nove suze. No tijekom godina surađivala je s Hunterom na mnogim sluč ajevima i nikome u policiji nije vjerovala viš e nego njemu. I zato je polako kimnula, a Hunter je po prvi put u njezinim očima ugledao gnjev. »Samo mi obećaj da ćeš uhvatiti tog kurvinog sina.« Prije nego š to su napustili zgradu mrtvozornič kog ureda, Hunter i Garcia su svratili u forenzič ni laboratorij i preuzeli sve informacije koje je ekipa do tada prikupila. Većinu rezultata testova iz laboratorija morat ć e prič ekati još barem dva dana. Buduć i da Hunter nije bio u prilici vidjeti truplo na mjestu zloč ina, sve od č ega je trenutno mogao krenuti dalje bili su izvještaji, bilješke i fotografije.

Već je znao da je truplo pronađeno osam sati ranije u straž njoj prostoriji zatvorene mesnice u istoč nom L.A.-u. Policija je primila anonimni telefonski poziv. Hunter će kasnije dobiti kopiju te snimke.

Na povratku u istoč ni L.A. polako je prelistavao forenzič ni dosje.

Slike s mjesta zloč ina prikazivale su golu ž rtvu kako poleđice lež i na prljavom metalnom pultu. Noge su joj bile ispruž ene jedna uz drugu, ali nisu bile vezane. Jedna ruka visjela je s pulta, druga je poč ivala na prsima. Oč i su joj bile otvorene, a izraz u njima Hunter je vidio već nebrojeno mnogo puta - čisti užas.

Jedna od fotogra ija prikazivala je njezina usta snimljena izbliza usne zaš ivene debelim crnim koncem č iji su š avovi nalikovali na bodljikavu ž icu. Krv je procurila kroz rupice od igle i izlila joj se niz bradu i vrat, š to je ukazivalo da je u vrijeme š ivanja još bila ž iva.

Druga fotogra ija izbliza prikazivala je da je isto uč injeno i na donjem dijelu njezina tijela. Prepone i unutarnji dio bedara također zamrljani krvlju koja je procurila kroz ubodne rane. Otekline oko š avova - još jedan pokazatelj da je umirala satima nakon š to je bila oskvrnuta iglom i koncem. U trenutku kad je umrla, rane su već bile gnojne. No one nisu mogle prouzročiti smrt.

Pregledao je fotogra ije mjesta zloč ina. Mesnica je bila prljavi svinjac. Pod prekriven lulicama za crack, starim š pricama, upotrijebljenim kondomima i š takorskim izmetom. Zidovi prepuni gra ita. Forenzič ari su pronaš li toliki broj različ itih otisaka prstiju da je izgledalo kao da je u stražnjoj prostoriji održana velika luda zabava.

Istini za volju, trenutno bi samo obdukcijski pregled mogao rasvijetliti sluÄ?aj.

7.

Kad je Garcia dovezao Huntera natrag do njegovog automobila pred mesnicom, tamo viš e nije bilo nikoga. Mesnicu je još uvijek okruž ivala ž uta policijska traka. Ulaz je č uvao jedan jedini uniformirani policajac.

Garcia je znao da ć e Hunter polako i pomno pregledati svaki mogući kutak u mesnici. »Vratit ć u se i vidjeti š to mogu uč initi s fotogra ijama s mjesta zloč ina i bazom podataka o nestalim osobama. Kao š to si rekao, prioritet nam je ustanoviti tko je ona bila.« Hunter je kimnuo i izašao iz automobila.

Cinilo mu se da se odvratan smrad utrostruč io kad je svojom značkom mahnuo policajcu i po drugi put te večeri ušao u mesnicu.

Zatvorio je vrata za sobom i ostao u mrklom mraku. Upalio je baterijsku svjetiljku i osjetio nalet adrenalina u tijelu. Svaki mu je korak bio poprać en drobljenjem stakla i š ljapkavim zvukom neč ega mokrog pod cipelama. Proš ao je uz stari pult za izlaganje mesa i uputio se prema straž njim vratima. Dok im se približ avao, zač uo je zujanje muha.

Ova je prostorija bila prostrana, a povezivala je prednji dio trgovine s malom hladnjač om straga. Zastao je na vratima, boreć i se s odvratnim smradom. Nagonio ga je na povrać anje i ž estok kaš alj; ž eludac mu se bunio i prijetio da ć e svaki č as eruptirati. Kirurš ka maska nije bila ni od kakve koristi.

Baterijskom je svjetiljkom polako prelazio po prostoriji. Dva golema metalna sudopera nalazila su se uza sam zid; desno od njih prazan ormar od poda do stropa. Stakori su bez straha š etali njegovim policama.

Hunter je iskrivio lice. »Baš je moralo biti štakora«, tiho je opsovao. Mrzio je štakore.

Istog se č asa u mislima vratio u vrijeme kad mu je bilo osam godina.

Na povratku iz š kole zaustavila su ga dva starija dječ aka i otela mu

kutiju za už inu s likom Batmana. Kutija je bila lanjski rođendanski poklon od njegove majke. Dobio ju je samo nekoliko mjeseci prije nego što mu je majku oteo rak. To je bila njegova najvrednija imovina.

Nasilnici su ga neko vrijeme zadirkivali dobacujuć i kutiju jedan drugome, a zatim su je šutnuli u kanalizacijski otvor. »Idi po nju, gluhonjo.« Majč ina smrt je strahovito shrvala Huntera i njegova oca, ali ni noš enje s njezinim posljedicama nije bilo niš ta lakš e. Dok je, iz tjedna u tjedan, majč ina bolest sve viš e napredovala, Hunter je sjedio sam u svojoj sobi, sluš ajuć i njezine oč ajnič ke krikove i osjeć ajuć i njezinu bol kao da je njegova vlastita. Kad je naposljetku preminula, drastič no mu se pogorš ao sluh. Bila je to psihosomatska reakcija njegova tijela na tugu. Privremena gluhoć a uč inila ga je još lakš om metom za nasilnike.

Da se ne bi osjeć ao potpuno isključ en iz druš tva, sam je nauč io č itati s usana. Za dvije godine sluh mu se vratio jednako neobjaš njivo kao š to je i nestao. »Bolje ti je da odeš po nju, gluhonjo«, ponovio je krupniji od dvojice nasilnika.

Nije oklijevao; pohitao je i spustio se niz metalne ljestve kao da mu o tome ovisi ž ivot. To je bilo upravo ono š to su nasilnici ž eljeli. Gurnuli su poklopac natrag na okno i smijući se otišli.

Kutiju za už inu pronaš ao je na dnu kanalizacijskog otvora i uspeo se na ljestve, ali ma koliko se trudio, jednostavno nije imao dovoljno snage da odgurne poklopac. Nije panič ario. Opet se spustio u kanalizacijski prolaz. Kad ne mož e izać i istim putem kojim je uš ao, morat će pronaći drugi izlaz.

Cvrsto stiš ćuć i svoju kutiju u polumraku, krenuo je niz tunel.

Preš ao je samo pedesetak metara kroz prljavu i smrdljivu kanalizacijsku vodu kad je osjetio kako mu je neš to sa stropa palo na leđa i povuklo ga za koš ulju. Re leksno je posegnuo za tim, dohvatio i bacio š to dalje od sebe. Cim je pljusnulo u vodu, zacič alo je i tada je napokon vidio o čemu se radilo.

O štakoru, velikom kao njegova kutija za užinu.

Zadrž ao je dah i polako se okrenuo prema zidu na desnoj strani.

Vrvio je štakorima svih oblika i veličina.

Počeo je drhtati.

Oprezno se okrenuo i pogledao zid s lijeve strane. Još viš e š takora,

I mogao se zakleti da su svi njihovi pogledi prikovani za njega.

Bez razmiš ljanja potrč ao je koliko su ga noge nosile, prskajuć i vodu visoko u zrak svakim napravljenim korakom. Nakon otprilike stotinu i pedeset metara doš ao je do metalnih ljestava kojima se popeo do kanalizacijskog okna. I opet nije mogao pomaknuti poklopac s mjesta. I opet se spustio u prolaz i nastavio trč ati. Nakon dodatnih dvije stotine metara naiš ao je na još jedno okno i napokon mu se posreć ilo. Poklopac na vrhu bio je samo djelomič no zatvoren.

Nije imao nikakvih problema provuć i svoje mrš avo tijelo kroz uzak procjep.

Još je uvijek č uvao kutiju za už inu koju mu je poklonila majka. A sve otada, štakori su u njemu budili veliku nelagodu.

Odagnao je ovu uspomenu i iznova usmjerio pozornost na straž nju prostoriju mesnice. Jedini drugi komad namješ taja u njoj bio je pult od nehrđajuć eg č elika na kojem je ranije bilo izlož eno nago tijelo ž rtve.

Nalazio se otprilike dva metra dalje od otvorenih vrata hladnjač e na straž njem zidu. Neko ga je vrijeme prouč avao s udaljenosti. Izgledao mu je nekako č udno. Kao da je bio previsoko od poda. Provjerio je pod i otkrio da su ga za trideset do č etrdeset i pet centimetara povisile opeke podmetnute pod sve njegove četiri noge.

Baš kao š to su fotogra ije mjesta zloč ina i pokazivale, pod je bio prepun razbacanih prljavih krpa, upotrijebljenih kondoma i odbač enih š prica. Pomno je provjerio pod prije svakog uč injenog koraka. Cinilo mu se da je temperatura u prostoriji barem pet stupnjeva viš a nego vani jer je osjetio kako mu niz križ a curi znoj.

Zujanje muha bivalo je sve glasnije kako se približ avao pultu od nehrđajućeg čelika.

Unatoč muhama, nesnosnom smradu i vruć ini, nije ž urio. Znao je da su forenzič ari napravili sve š to su mogli, ali je popriš te zloč ina č esto odavalo mnogo viš e od materijalnih dokaza. A on je bio nadaren za uočavanje detalja.

Po peti je put pomno obiš ao pult. U glavi mu se vrzmalo najvaž nije pitanje: je li ž rtva umrla u ovoj prostoriji ili je mesnica posluž ila kao puko odlagalište trupla.

Odlučio je zauzeti žrtvino mjesto.

Skoč io je na metalni pult i legao u identič an polož aj u kojem je ž rtva pronađena te ugasio baterijsku svjetiljku. Nepomič no je lež ao,

prepustivš i se zvukovima, mirisima, sparini i tami prostorije. Znojem natopljena koš ulja prilijepila mu se za tijelo. Prisjetio se fotogra ija i pogleda u ž rtvinim oč ima, už asnutog izraza zamrznutog na njezinom licu.

Upalio je baterijsku svjetiljku, ali je ostao u istom polož aju.

Pogledom je prelazio po grafitima koji su prekrivali čitav strop.

Trenutak kasnije, neš to mu je zapelo za oko. Zaš kiljio je i pridigao se u sjedeć i polož aj. Zagledao se u strop iznad metalnog pulta. Trebale su mu samo tri sekunde, a tada je razrogačio oči. »Oh, Isuse!«

8.

Katja Kudrova je izaš la iz kade i omotala mekani bijeli ruč nik oko crne kose duge do ramena. Mirisne svijeć e osvjetljavale su njezinu luksuznu kupaonicu na vrhu elitne stambene zgrade u Zapadnom Hollywoodu. Svijeć e su joj pomagale da se opusti. A več eras niš ta nije toliko željela kao relaksaciju.

Upravo je okonč ala svoju prvu američ ku turneju kao prva violina Losađeleš ke ilharmonije. U sedamdeset dana š ezdeset pet koncerata u jednako toliko gradova. Turneja je pož ela ogroman uspjeh, ali ju je naporan raspored iscrpio. Radovala se zasluženom odmoru.

Glazba je uš la u njen ž ivot u vrlo ranoj dobi, kad su joj bile samo č etiri godine. Zivo se sjeć ala kako je sjedila u djedovu krilu dok ju je pokuš avao uljuljkati u san uz zvukove Koncerta za violinu u D-duru P.I. Cajkovskoga. Umjesto da zaspi, ona se zaljubila u zvukove koje je č ula. Sljedeć eg joj je dana djed poklonio njezinu prvu violinu. Ali Katja nije bila prirodno nadarena, daleko od toga. Njezini su roditelji, tijekom njezinih dugotrajnih vjež bi, godinama morali podnositi bolne zvukove koji su im parali uš i. No bila je predana, odluč na i marljiva te je naposljetku poč ela svirati glazbu koja je č ak i anđelima mogla izvuć i osmijeh na lice. Nakon dugog razdoblja provedenog u Europi, prije trinaest mjeseci vratila se u L.A. gdje joj je bilo ponuđeno mjesto prve violine u Losanđeleškoj filharmoniji.

Izaš la je iz kupaonice, zastala pred ogledalom u svojoj spavać oj sobi i odmjerila svoj odraz u punoj velič ini. Izgledala je gotovo savrš eno - krupne smeđe oč i, mali nos, visoke jagodič ne kosti i pune usne s besprijekornim osmijehom. I u tridesetoj je imala tijelo srednjoš kolske navijač ice. Provjerila je svoj pro il i uvukla trbuh na nekoliko trenutaka, a zatim zaključ ila da je dobila trbuš čić . Vjerojatno od one silne brze hrane na brojnim koktel-zabavama kojima je morala prisustvovati tijekom turneje. S neodobravanjem je odmahnula glavom. »Od sutra natrag na dijetu i u teretanu«, š apnula je, posež uć i za ružičastim kućnim ogrtačem.

Bež ič ni telefon zazvonio je na noć nom ormarić u i ona ga je sumnjičavo pogledala. Rijetki su imali njezin kućni broj. »Halo«, napokon se javila nakon petog zvona. Mogla se zakleti da je č ula š kljocaj na liniji, kao da je netko podignuo sluš alicu na jednom od telefona u njezinoj radnoj sobi, dnevnom boravku ili kuhinji. »Kako je moja omiljena superzvijezda?« Nasmiješila se. »Bok, tata.« »Bok, malena. Kakva je bila turneja?« »Fantastična, ali krajnje iscrpljujuća.« »Nimalo ne sumnjam. Pročitao sam kritike. Svi te obožavaju.« Nasmiješ ila se. »Tako se veselim š to ć u provesti dva tjedna bez proba, bez koncerata i, sasvim sigurno, bez zabava.« Izaš la je iz spavać e sobe na mezanin s kojeg se pruž ao pogled na prostrani dnevni boravak. »Ali imaš malo vremena za svog starog, zar ne?« »Uvijek imam vremena za tebe kad nisam na turneji, tata. Ti si taj koji je uvijek zauzet, sjećaš se?«, zadirkivala ga je.

On se zahihotao. »Dobro, dobro, ne trljaj mi to na nos. Reć i ć u ti š to ć emo. Po glasu ti mogu zaključ iti da si umorna. Kako bi bilo da rano odeš na spavanje pa da sutra za ruč kom nadoknadimo propušteno?« Oklijevala je. »Tata, o č emu mi to govorimo? O jednom od tvojih brzinskih ruč kova, o onome 'moram ić i, ponesimo sendvič ' ili o propisnom ruč ku od tri slijeda pri kojem ć emo sjediti, a upotreba mobitela neće biti dopuštena?« Leonid Kudrov bio je jedan od najpoznatijih ilmskih producenata u SAD-u. Njegovi ruč kovi nikad nisu trajali duž e od trideset minuta, što je Katja jako dobro znala.

Nastalo je kratak muk. Ovaj je put Katja bila posve sigurna da je čula škljocaj na liniji. »Tata, jesi li još uvijek tamo?« »Tu sam, malena. I odabrat ću broj dva.« »Tata, doista to mislim. Pravi ruč ak, bez telefonskih poziva i neć u te pustiti da odjuriš nakon pola sata.« »Bez mobitela, obeć avam. Oslobodit ć u raspored za poslijepodne.

A ti možeš odabrati restoran.« Zivahnije se nasmijala. »U redu. Kako bi bilo da se nađemo u Mastro's Steak Houseu na Beverly Hillsu u jedan sat?«

»Izvrstan odabir«, složio se njezin otac. »Ja ću rezervirati stol.« »I nećeš kasniti, zar ne, tata?« »Naravno da ne, duš o. Ti si moja superzvijezda, sjeć aš se? Cuj, moram ići. Upravo mi stiže važan poziv.« Odmahnula je glavom. »Kakvog li iznenađenja.« »Dobro se naspavaj, draga. Vidimo se sutra.« »Vidimo se sutra, tata.« Prekinula je razgovor i spremila telefon u džep kućnog ogrtača.

Siš la je stubama u dnevni boravak i krenula prema kuhinji.

Zaž eljela je vino, jedna č aš a ć e je dodatno opustiti. Iz hladnjaka je odabrala bocu sancerrea. Dok je preturala po jednoj od ladica traž eć i vadičep, ponovno se oglasio telefon u njezinu džepu. »Halo?« »Kako je moja omiljena superzvijezda?« Namrštila se.

9. »Oh, tata, molim te, nemoj mi reć i da mi već otkazuješ ?« Ovo je nimalo ne bi iznenadilo. »Tata?« Odjednom je shvatila da glas na drugoj strani linije ne pripada njezinu ocu. »Tko je to?« »Nije tvoj tatica.« »Phillipe, jesi li to ti?« Phillip Stein je bio novi dirigent Losanđeleš ke ilharmonije i Katjin najnoviji deč ko. Viđali su se č etiri mjeseca, ali su se tri dana prije turneje ž estoko posvađali. Phillip se zaljubio u nju preko uš iju i htio je da se useli k njemu. A i njoj se Phillip sviđao i už ivala je u njihovoj vezi, ali zacijelo ne u jednakoj mjeri kao on. Nije bila spremna za takvu vrstu predanosti, ne još . Dala mu je naslutiti kako se mož da ne bi trebali viđati nekoliko dana - tek toliko da vide kako ć e sve ispasti.

Nije dobro prihvatio taj prijedlog, imao je provalu bijesa i te je več eri ravnao najgorim koncertom u svojoj karijeri. Otada nisu razgovarali. »Phillip? Tko je Phillip? Je li ti to dečko?«, upita glas.

Protrnula je. »Tko je to?«, ponovno upita, ovaj put odrješitije.

Tišina.

Od nelagode su joj se nakostriješ ile dlač ice na vratu. »Sluš aj, mislim da si nazvao krivi broj.« »Mislim da nisam.« Muš karac se zacerekao. »U protekla dva mjeseca nazivao samo ovaj broj svakoga dana.« S olakš anjem je ispustila dah. »Cuj, sad sam sigurna da imaš krivi broj. Neko me vrijeme nije bilo kod kuće. Zapravo sam se tek vratila.« Nastala je stanka. »Nema veze, događa se«, ljubazno je rekla. »Cuj, poklopit ć u da možeš ponovno nazvati.« »Nemoj poklopiti«, smireno je rekao. »Nisam nazvao krivi broj.

Katja, jesi li već provjerila svoju telefonsku sekretaricu?« Jedini telefon s telefonskom sekretaricom u njezinu stanu bio je

onaj na samom kraju radne plohe u kuhinji. Rukom je prekrila sluš alicu i ž urno krenula prema njemu. Tek je sada opazila treperavo crveno svjetlo. Šezdeset poruka.

Zinula je. »Tko si ti? Kako si dobio ovaj broj?« Još jedno smijuljenje. »Ja sam...«, opet se zač uo š kljocaj na liniji, »jedan obožavatelj, recimo to tako.« »Obožavatelj?« »Snalaž ljiv obož avatelj. S resursima koji mi olakš avaju dolaž enje do informacija.« »Kakvih informacija?« »Znam da si fantastič na glazbenica. Svoju violinu Lorenzo Guadagnini voliš više od bilo čega na ovome svijetu. Živiš u luksuznom stanu na vrhu nebodera u Zapadnom Hollywoodu. Alergič na si na kikiriki. Tvoj je omiljeni skladatelj Cajkovski i obož avaš voziti onaj svoj plameno crveni Mustang s krovom na spuš tanje.« Zastao je. »I sutra u jedan imaš dogovoren ruč ak sa svojim ocem u Mastro's Steak Houseu na Beverly Hillsu. Najdraž a ti je boja ruž ič asta, baš poput kuć nog ogrtač a koji upravo nosiš , i upravo si namjeravala otvoriti bocu bijelog vina.« Ukočila se. »Pa, Katja, jesam li vjeran obožavatelj?« Pogled joj je re leksno poletio prema prozoru, ali je znala da se nalazi previsoko da bi je mogao š pijunirati netko iz neke od susjednih zgrada. »Oh, ne gledam te kroz prozor«, podrugljivo je rekao muškarac.

Svjetlo u kuhinji se ugasilo. Glas koji je Katja potom č ula viš e nije dopirao iz telefona. »Stojim tik iza tebe.«

10.

Svake bi noć i nesanica liš ila Huntera barem č etiri sata sna. Proš le noći ga je držala budnim najmanje šest sati.

Njegovi su problemi sa spavanjem započ eli kad mu je bilo samo sedam godina, nakon š to mu je rak oduzeo majku. Noć u bi lež ao sam u svojoj sobi, budan, previš e tuž an da zaspi, previš e uplaš en da sklopi oč i, previš e ponosan da zaplač e. Odrastao je kao jedinac u siromaš nom kvartu juž nog Los Angelesa. Njegov je otac odluč io da se nikad viš e neć e ž eniti pa se, č ak i uz obavljanje dva posla, jedva jedvice nosio s izazovima samohranog roditelja.

Da bi odagnao ruž ne snove, Hunter je uposlio svoj mozak pomamno je čitao, proždirući knjige kao da su mu nasušna hrana.

Oduvijek je bio drugač iji. Kao da je njegov mozak brž e nego u drugih ljudi rješ avao probleme, č ak i dok je bio dijete. U dobi od dvanaest godina, nakon silnih ispita i testova koje je predlož io ravnatelj njegove š kole u Comptonu, primili su ga u Mirmanovu školu za darovite na Mulholland Driveu kao učenika osmog razreda.

No č ak ni zahtjevan kurikulum š kole nije usporio njegovo napredovanje.

Već u petnaestoj je završ io Mirman, saž evš i č etiri godine srednje š kole u samo dvije i oduš evivš i sve svoje profesore. S njihovim preporukama primljen je na studij psihologije na Stanfordu kao »posebno nadaren« student.

I njegovo napredovanje na fakultetu bilo je jednako dojmljivo. U dobi od dvadeset tri godine stekao je diplomu iz analize kriminalnog ponaš anja i biopsihologije. A tada mu se svijet po drugi put sruš io.

Njegov otac, koji je u to vrijeme radio kao zaš titar u podruž nici Američke banke u poslovnom središ tu Los Angelesa, ustrijeljen je tijekom pljač ke koja je krenula po zlu. Tada su se vratile njegove noć ne more i nesanica, u još intenzivnijem obliku, i otada ga nisu napuštale.

Stajao je kraj prozora u svom dnevnom boravku i zurio u prazno.

U oč ima je osjeć ao suhoć u; glavobolja se, koja je započ ela u zatiljku,

brzo š irila. Bez obzira koliko se trudio, jednostavno nije mogao ž enino lice izbaciti iz glave. Njezine oči razrogačene od užasa, usne natečene i zaš ivene jedna za drugu. Je li se probudila u onoj mesnici i pokuš ala vriš tati? Je li joj se zato konac tako duboko urezao u tkivo oko usana?

Je li u oč ajnič koj panici grebla po ustima? Je li bila pri svijesti kad je ubojica u nju stavio bombu i zatim je zaš io? Pitanja su navirala poput plimnih valova.

Trepnuo je. Zenino lice zamijenilo je lice doktora Winstona i videoprizori koje su gledali u mrtvač nici - njegove oč i razrogač ene od š oka kad je shvatio š to drž i u ruci, kad je naposljetku spoznao da ga je smrt sustigla i da ne mož e niš ta poduzeti. Hunter je sklopio oč i.

Prijatelj mu je poginuo, a on nije imao pojma zašto.

Iz omame ga je vratio udaljeni zvuk policijske sirene. Zadrhtao je od gnjeva. Ono š to je sinoć vidio na stropu mesnice promijenilo je sve.

Bomba nije bila namijenjena nikome drugome osim ž eni ostavljenoj ondje. Doktor Winston, njegov prijatelj, č ovjek koga je smatrao svojom obitelji, bezrazložno je umro - zbog tragične pogreške.

Osjetio je bol u desnoj podlaktici. Tek tada je uvidio da je toliko č vrsto stiskao š aku da krv nije mogla prodrijeti do ruke. Zakleo se kako ć e, ma š to da se dogodi, natjerati ubojicu da plati zbog onoga š to je učinio.

11.

Zbog osjetljivosti Hunterova sluč aja, cijela je operacija premješ tena s treć eg na peti kat Parker Centera, u glavni stož er Odjela za pljač ke i ubojstva u North Los Angeles Streetu. Nova je prostorija bila dovoljno velika za dva detektiva, ali se ipak doimala klaustrofobič no zbog samo jednog malog prozora na juž nom zidu.

Stigavš i u ured, Hunter je zatekao Garciu kako prouč ava fotogra ije s mjesta zloč ina koje su bile postavljene na velike magnetizirane panoe s desne strane Hunterova radnog stola. »Malo smo zapeli s njezinom identi ikacijom«, rekao je Garcia kad je Hunter uključ io svoje rač unalo. »Forenzič ari su napravili viš e snimaka izbliza š avova na njezinim usnama, ali imamo samo jednu fotogra iju koja joj prikazuje cijelo lice.« Pokazao je prvu fotogra iju na ploči. »A kao što vidiš, nije baš najsjajnija.« Fotogra ija je bila snimljena iskosa pa je lijeva strana ž rtvina lica bila djelomič no zasjenjena. »Osim one videosnimke, nemamo niti jednu fotogra iju iz sale za obdukciju«, nastavio je Garcia. »Ovo je sve č ime raspolaž emo. Ako je ž ivjela u blizini mjesta gdje je pronađena, ne mož emo hodati naokolo i propitkivati ljude iz susjedstva pokazujuć i im fotogra iju osobe sa zaš ivenim usnama. Svi bi se zgrozili. I sigurno bi netko od njih porazgovarao s medijima.« Odmaknuo se malo od panoa. »A Odjel za nestale osobe?«, upita Hunter. »Sinoć sam stupio u kontakt s njima, ali buduć i da je ovo jedina fotogra ija koju imamo, njihov softver za prepoznavanje lica neć e biti od velike koristi jer joj je lice izoblič eno zbog š avova i velikih oteklina na usnama. Ako ž rtvina slika sluč ajno i jest u njihovoj bazi podataka, nikad neće doći do podudaranja. Treba nam bolja slika.« »Crtači portreta?« Garcia je kimnuo i provjerio svoj sat. »Još nisu stigli, a nisu ni kompjuteraš i. I sam znaš da zrač nim kistovima i retuš iranjem mogu napraviti prava č uda, tako da ima nade. Problem je u tome š to to iziskuje vremena.«

»A vremena nemamo«, odvrati Hunter.

Garcia se poč eš ao po bradi. »Znam, Roberte, ali ne mož e dalje bez obdukcijskog izvješ taja, DNK pro ila i podataka o bilo kakvoj speci ič noj tjelesnoj osobini koja bi nam mogla pomoć i da je identificiramo. Zaglavili smo.« »Odnekud moramo poč eti, a u ovome č asu to su dosjei Odjela za nestale osobe i njihove fotogra ije«, rekao je Hunter, kuckajuć i po svom rač unalu. »Nas dvojica ć emo ih morati ruč no pregledavati dok ne dobijemo nešto od ekipe za izradu foto-robota.« »Nas dvojica? Ruč no? Sališ se? Znaš li koliko se nestanaka ljudi prijavljuje u Los Angelesu svakoga tjedna?« Kimnuo je. »U prosjeku osamsto, ali mož emo suziti pretraž ivanje služ eć i se onime š to zasigurno znamo - da je bjelkinja, brineta sa svijetlosmeđim oč ima, u dobi između dvadeset sedam i trideset tri godine. Sudeć i po duž ini pulta i polož aju u kojemu je tijelo ostavljeno, rekao bih da je bila visoka negdje između sto š ezdeset pet i sto sedamdeset tri centimetra. Poč nimo potragu za ž enama koje se već dva tjedna vode kao nestale. Ako ne dobijemo niš ta, zahvatit ć emo veći vremenski period.« »Odmah ću se baciti na to.« »Što je s njezinim otiscima?« Garcia je brzo odmahnuo glavom. »Provjerio sam kod forenzič ara.

Od sinoć ih uspoređuju s bazom podataka u Nacionalnom automatiziranom sustavu identi ikacije. Zasad nema podudaranja. Cini se da nije u sustavu.« Hunter je imao osjećaj da ga neće ni biti.

Garcia je natoč io malo kave iz aparata na pultu. »Ima li kakvih tragova u mesnici?« Hunter je na svoje rač unalo prebacio fotogra iju stropa koju je protekle noć i snimio mobitelom. Kad se dokument uč itao, lupio je po tipki za ispisivanje. »Da, ovo.« Pokazao je ispis Garcii. »Grafiti?«, upitao je Garcia nakon što je kratko proučio fotografiju.

Hunter je kimnuo. »Snimio sam ovu sliku dok sam lež ao na pultu u istom položaju u kojem je pronađena žrtva.« Garcia je upitno podigao obrve. »Lež ao si na tome?« Pokazao je na fotografiju prljavog metalnog pulta, ali nije pričekao odgovor. »Što bih

točno trebao vidjeti?« »Nalazi se među grafitima, Carlose. Traži drugačiji tip slova.« Trenutak kasnije Garcia je uoč io. Cijelo mu se tijelo napelo. »Dakle, vrag me odnio.« Skriven među bojama i nacrtanim oblicima, redak malih crnih slova ispisanih sprejem izgledao je kao da se ne uklapa u ostalo. Pisalo je: U TEBI JE.

12.

Prije nego š to je Garcia uspio postaviti pitanje, u prostoriju je bez kucanja ušla načelnica Blake.

Barbara Blake je prije dvije godine preuzela vodstvo losanđeleš kog Odjela za pljač ke i ubojstva, nakon umirovljenja njegova dugogodiš njeg nač elnika Williama Boltera. Za nač elnicu ju je predlož io sam Bolter, uzrujavš i velik broj ostalih kandidata. Bila je intrigantna ž ena - elegantna, privlač na, duge crne kose i tajanstvenih tamnih oč iju koje nikad niš ta nisu odavale. Usprkos rezerviranosti nekih u Odjelu, brzo je stekla reputaciju beskompromisne nač elnice č elič ne ruke. Nije se dala lako zastraš iti, nije se obazirala na nič ije uvrede i kritike i nije marila hoć e li uznemiriti moć ne politič are ili visoke duž nosnike ako se zauzimala za neš to š to je smatrala ispravnim. U samo nekoliko mjeseci stekla je povjerenje i poš tovanje svih detektiva pod svojim zapovjedništvom.

Prijateljstvo nač elnice Blake i doktora Winstona sezalo je daleko u proš lost - poznavali su se viš e od dvadeset godina. Vijest o njegovoj smrti pogodila ju je poput neoč ekivanog udarca u ž eludac. Zeljela je odgovore.

Uš la je u prostoriju i odmah uoč ila Garciinu napetost. Upitno je podigla obrve. »Što se događa? Imamo li već nešto?« Garcia joj je pružio ispis. »Iz mesnice.« Jednako kao i Garcia, ni ona nije uspjela uoč iti otprve. »Sto to dođavola gledam?« Garcia joj je pokazao slova.

Brzo je pogledala Huntera. »Ovo je bilo na zidu u mesnici?« »Na stropu. Točno iznad mjesta na kojem je pronađena žrtva.« »Ali cijeli je strop prekriven gra itima. Zaš to misliš da se te riječ i odnose na našu žrtvu?« »Iz dva razloga. Kao prvo, taj gra it nije poput ostalih na stropu, to je rukom ispisana poruka. A kao drugo, boja je svjež ija od ostalih grafita, previše svježa.« Načelnica je opet pogledala ispis.

Hunter je zastao i odjednom počeo pretraživati svoj stol. »Što tražiš?«, upita ga. »DVD s videosnimkom koji smo juč er dobili u mrtvač nici. Htio bih nešto provjeriti.« Pronašao ga je i ubacio u procesor.

Garcia i načelnica Blake pridružili su mu se za njegovim stolom.

Videosnimka je započ ela, a Hunter ju je ubrzao do prizora u kojem je doktor Winston izvlač io bombu iz zaš ivene ž rtve. Hunterova aplikacija za reprodukciju nije imala funkciju prikazivanja jedne po jedne slike. Morao je stalno pritiskati tipke za pokretanje i stanku kako bi polako pomicao snimku do ž eljenog mjesta. Nekoliko je puta odgledao mali segment, a zatim se okrenuo Garcii i načelnici. »Okrenuo je leđa prema kameri pa mož emo samo nagađati toč an trenutak«, rekao je Hunter, »ali pogledajte kretnju ruke doktora Winstona. Evo ovdje.« Svima su se pogledi prikovali za ekran.

Hunter je dvaput prevrtio sekvencu i dvaput je pustio. »Malo se trgnuo«, kimne Garcia. »Kao da mu je ruka zapela, pa ju je uz trzaj oslobodio.« »Upravo tako«, složi se Hunter. »Imaš li štopericu?« Garcia je zavrnuo rukav da oslobodi ručni sat. »Naravno.« »Naravnaj je. Spreman? Poč ni.« Hunter je pritisnuo tipku za puš tanje snimke. Deset sekundi kasnije, na zaslonu su se pojavile smetnje. »Mehanizam s odgodom aktiviranja od deset sekundi?«, rekla je načelnica gledajući Huntera. »Kao granata?« »Tako nešto.« »Već ina mehanizama za aktiviranje granata mora se aktivirati ručno«, rekao je Garcia. »Tko je aktivirao ovaj?« Hunter je protrljao lice. »To je pitanje koje mi ne da mira. Ma tko da je stavio bombu u ž rtvu, nikako nije mogao znati kad ć e bomba biti izvađena. To znač i da bomba nije mogla biti tempirana niti aktivirana na daljinu.« Garcia je kimnuo. »Dakle, š to ako u ovom sluč aju okidač na mjestu nije drž ala sigurnosna igla kao kod već ine granata, već uzak prostor u kojem je bomba bila smješ tena?«, nagađao je Hunter. »Neka vrsta odskoč nog okidača koji je bio čvrsto uglavljen u žrtvinu tijelu?«

Garcia i nač elnica Blake su razmijenili poglede dok su razmiš ljali o rečenom. »Onda bi vađenje bombe iz ž rtve aktiviralo mehanizam«, rekao je Garcia, češkajući se po čelu. »To je moguće - i vrlo kreativno.« »Fantastič no«, rekla je nač elnica stisnuvš i korijen nosa. »Ubojici je sve ovo samo igra.« Pokazala je na je ispis. »Cak nam je i obznanio da je to u njoj.« Hunter je odmahnuo glavom. »Ubojica se nije obrać ao nama, načelnice.« »Molim?« »Ubojica se obraćao žrtvi.«

13.

Nač elnica se naslonila na rub Garciina stola i prekriž ila ruke. »Ne pratim te, Roberte.« »Pogledajte još jednom taj ispis, nač elnice«, rekao je Hunter. »Ubojica je napisao 'U tebi je', a ne 'U njoj je'. Nije komunicirao s nama.« »Zašto bi ubojica komunicirao s truplom?« »Jer žena nije bila mrtva kad ju je ondje ostavio.« Prstom je zagladila desnu obrvu i iskrivila lice. »Sada te još manje pratim.« Hunter je priš ao panou s fotogra ijama. »Na slikama s mjesta zloč ina muč ilo me je viš e stvari. Zato sam ž elio još jednom sam baciti pogled na mesnicu.« Pokazao je na jednu od fotogra ija. »Pogledajte polož aj u kojem je pronađeno tijelo, pogotovo ruke. Jedna visi s pulta, druga joj je nezgrapno polož ena na prsa. Prsti na desnoj ruci su raš ireni i napola skvrč eni, kao da je pokuš avala neš to iskopati. Mislim da je ubojica nije ostavio u tom položaju.« »Roberte, možda je netko pomaknuo tijelo«, odvratila je načelnica. »Lokaciju tijela odao nam je anonimni pozivatelj, sjećaš se?« Kimnuo je. »Da, i presluš ao sam snimku poziva. To je djevojač ki glas. Nije starija od š esnaest ili sedamnaest godina i zvuč ala je histerič no. Razlog zbog kojeg nam nije htjela dati svoje ime vjerojatno je taj što se došla nafiksati u tu prostoriju.« »Dobro, znač i da djevojka nije dirala tijelo«, rekla je nač elnica, prihvać ajuć i njegovu teoriju. »Ali mož da pridaješ previš e paž nje toj poruci. Mož da ubojica nije mnogo razmiš ljao o njoj. Jednostavno je napisao tebi umjesto njoj, vrlo važno.« Sada je na Garcii bio red da se ne slož i. »To bi ukazivalo na to da je natpis na stropu napravljen impulzivno, nač elnice.« Protrljao je kvrgu na nosu. »A mi ovdje govorimo o nekome tko je sastavio vlastitu eksplozivnu napravu i vjerojatno sam osmislio mehanizam za aktiviranje. Zatim je to nekako stavio u ž rtvu tako da ne dođe do aktiviranja sve dok se naprava ne pronađe i izvadi. I sve je to uč inio

dok je još bila ž iva.« Odmahnuo je glavom i pogledao na ploč u s fotogra ijama. »Nač elnice, niš ta od onoga š to je ovaj ubojica napravio nije bilo impulzivno. Sve je detaljno razradio. I to je ono š to ga č ini toliko opasnim.«

14.

Nač elnica je frustrirano otpuhnula i poč ela korač ati po prostoriji.

Visoke su joj pete kuckale po drvenom podu. »To nema nikakvog smisla. Ako je ž rtva još bila ž iva kad je ostavljena u onoj mesnici i ako je poruka na stropu bila namijenjena njoj, kako to da je bila mrtva kad smo je naš li? Tko ju je ubio?

Stakori?« Skinula je fotogra iju s panoa i nač as se zagledala u nju. »Bez obzira na ono š to se događalo sa ž rtvom, i dalje stoji č injenica da je netko u nju stavio bombu i zaš io je. Ta se bomba mogla izvaditi samo tako da se razrež u š avovi.« Uš utjela je i pogledom preš la s jednog detektiva na drugog. »Nemojte mi reć i da je ubojica oč ekivao da će žrtva to sama obaviti?« Nijedan nije odgovorio.

Hunter je trljao vrat i na trenutak dodirnuo grubi ož iljak na zatiljku.

Nač elnica se okrenula prema njemu. »Poznajem te, Roberte. Ako misliš da je poruka bila upuć ena ž rtvi, a ne nama, sigurno o tome imaš neku teoriju. Hajde, pretvorila sam se u uho.« »Nemam još pravu teoriju, načelnice, samo previše pitanja.« »Sigurno se neš to kuha u tvom mozgu«, nije odustajala. »Udovolji mi, jer trenutno mi se nimalo ne sviđa ovo što čujem.« Hunter je duboko udahnuo. »Mož da je ubojica htio upravo to da žrtva pogine od bombe.« Nač elnica je suzila oč i. »Misliš da je bomba trebala eksplodirati u njoj, dok je još bila živa?« Nakrivio je glavu na jednu stranu, razmišljajući o toj mogućnosti.

Nač elnica je sjela na Hunterovu stolicu. »Roberte, morat ć eš mi to malo razjasniti. Ako je ovaj ubojica sve tako temeljito isplanirao kao š to govori Garcia i ako je bomba trebala eksplodirati u ž rtvi kao š to ti daješ naslutiti, zaš to onda nije? Sto se dogodilo? Je li ubojica pogriješ io? Kako bi se pokrenuo mehanizam za aktiviranje dok je bomba bila u njoj? I, ako je on nije ubio, kako je, dovraga, umrla?« »Kao š to rekoh, nač elnice, previš e pitanja«, smireno odvrati

Hunter. »A trenutno nemam nijedan odgovor. Mnogo se toga dogodilo, a mi se nemamo za š to uhvatiti. Ne znam je li ubojica pogriješ io ili ne. Ne znam zaš to se bomba nije aktivirala u njoj, ni kako se uopć e trebala aktivirati. Bez obdukcijskog izvješ taja vjerojatno nikad neć emo saznati pravi uzrok smrti. Zasigurno znamo samo to da se ne radi o nekom oč itom uzroku. Nije ustrijeljena, izbodena ni zadavljena. Isto tako ne vjerujem da je bila otrovana.« Zastao je. »Ali postoji mogućnost da se sama ugušila.« Načelnica ga je smeteno pogledala. »Kako?« Rukom je pokazao na uveć anu fotogra iju ž rtvina lica. »Guš enje uzrokuje pucanje kapilara oko oč iju i pod tankom kož om na obrazima. Pogledajte ovdje.« Pokazao je fotogra iju. »Ovakav starač ki izgled mlade kož e je posljedica pucanja kapilara. Stoga postoji velika š ansa da se uguš ila. To mi je potvrdila i doktorica Hove. Opet ponavljam, bez obdukcije nikad nećemo biti sigurni.« »Dakle, misliš da se sama uguš ila nakon š to ju je ubojica ondje ostavio?« Kimnuo je. »Od čega? Od odvratnog smrada onog mjesta?« Slegnuo je ramenima. »Vlastitom bljuvotinom... svojim jezikom...

Tko ć e ga znati? Mož da je imala slabo srce. Zamislite samo da je još uvijek bila ž iva kad je ostavljena u onoj mesnici - bez svijesti, ali još uvijek ž iva. Budi se, gola je, preplaš ena, osjeć a bolove, dijelovi tijela su joj zaš iveni. To bi zasigurno bilo posve dovoljno da u već ine ljudi potakne ozbiljan napad panike.« Nač elnica je promasirala zatvorene kapke dok je razmiš ljala o Hunterovoj teoriji. Znala je da napad panike lako mož e uzrokovati povrać anje ili hiperventilaciju. Zrtva ne bi mogla udahnuti zrak zbog č vrsto zaš ivenih usana. To bi njezinu paniku pretvorilo u bezuman oč aj. A ako je povratila, izbljuvak ne bi imao kamo. Uslijedilo bi gušenje, a zatim... sigurna smrt.

15.

U 14 sati stigli su rezultati kemijskih testova spreja upotrijebljenog na stropu mesnice, ali nisu donijeli niš ta posebno. Boja je potjecala iz kantice marke Montana Tarlack - vjerojatno najpopularnije marke sprejeva u SAD-u. Koristili su je svi crtač i gra ita u zemlji. Analiza rukopisa potvrdila je ono š to je Hunter nasluć ivao - ubojica je nedominantnom rukom ispisao riječ i na stropu. Jednostavno, ali uč inkovito. Hunter je zatraž io da se cijela prostorija nanovo pospe prahom za uzimanje otisaka, ali da ovaj put bude uključ en i strop. Svi pronađeni otisci provest ć e se kroz automatizirani sustav pretrage otisaka prstiju.

Hunter se zavalio u svoju stolicu, zatvorio oč i i vrš kom prsta njež no preš ao po hrptu nosa. Pokuš avao je pronać i neki smisao u ovom besmislenom činu.

Da nije bilo bombe i da je ž rtva pronađena samo zaš ivena, tada bi se drž ao ustaljenog psihološ kog nač ina razmiš ljanja. Tada bi š avovi na ustima ukazivali na moguć nost ubojstva iz osvete - na oč itavanje lekcije. Pretpostavio bi da je ž rtva rekla neš to š to nije smjela krivoj osobi ili o krivoj osobi ili oboje. Tako bi se zaš ivanje usana moglo protumačiti kao simboličan način ušutkavanja žrtve.

Savovi na ustima i donjem dijelu tijela dodatno bi ukazivali da se radi o seksualnoj ili ljubavnoj izdaji i osveti. Ako ti ne možeš začepiti usta i stisnuti noge, ja ću to napraviti umjesto tebe. To bi na vrh njihove ljestvice sumnjivih osoba zasigurno stavilo prevarenog muž a, deč ka ili ljubavnika. Hunter još uvijek nije bio u potpunosti spreman odbaciti tu moguć nost. Ali tu je bila i bomba. Zaš to je stavio bombu u ž rtvu? Iz iskustva je znao da je već ina zloč ina iz strasti bila č in trenutač ne reakcije potaknute iracionalnim gnjevom i gotovo potpunim gubitkom kontrole. U takvim se sluč ajevima veoma rijetko radilo o pomno razrađenoj, proračunatoj i brutalnoj osveti.

Stalno ga je izjedala još jedna moguć nost: da se mož da radi o viš e poč initelja, konkretnije, o bandi. Stanovite bande u Los Angelesu mogle bi poč initi ovakvu vrstu zloč ina. Neke su bile poznate po

brutalnom nasilju i rabijatnosti, po stavu koji je poruč ivao: ne zajebavaj se s nama. Znale su drugim bandama slati upozorenja u obliku ubojstava i divljač kih premlać ivanja č eš će nego š to je to gradonač elnik Los Angelesa bio spreman priznati. Ujedno su bile izravno povezane s krijumč arenjem oruž ja. Domoć i se već gotove bombe, granate ili materijala za njihovu izradu, ne bi bio nikakav problem. Zrtva je mogla pripadati nekom vođi bande. Neki od njih smatrali su svoje ž ene imovinom. Ako ga je prevarila, pogotovo ako je to napravila s č lanom protivnič ke bande, ovo je mogao biti njihov način da je srede.

A postojala je i moguć nost da š avovi nisu simbolizirali ama baš niš ta. Mož da ovdje jednostavno imaju posla s krajnje sadistič kim ubojicom, kao š to je sugerirala nač elnica Blake, s nekime tko je iz puke zabave už ivao ljudima nanositi bol. Ako je tome tako, Hunter je znao da će slijediti još žrtava. »Dosjei nestalih osoba koje smo zatraž ili trebali bi nam stić i za otprilike č etrdeset pet minuta«, rekao je Garcia kad je spustio telefonsku slušalicu i time prenuo Huntera iz misli. »Izvrsno. Mož eš ih poč eti pregledavati ako me ne bude ovdje.« Hunter je dohvatio svoju jaknu. U Los Angelesu je poznavao samo jednu osobu koja je dovoljno znala o oruž ju, eksplozivima, mehanizmima aktiviranja i bandama. Doš lo je vrijeme da zatraž i vraćanje usluge.

16.

D-King je vjerojatno bio najpoznatiji diler droge u Hollywoodu i sjeverozapadnom Los Angelesu. Iako su svi znali da dila drogu, nitko mu to nikada nije mogao dokazati, ponajmanje Ured okruž nog drž avnog odvjetnika. Proteklih osam godina bezuspješ no su ga pokušavali prikliještiti zbog bilo kakvog kršenja zakona.

Bio je mlad, inteligentan i bezobziran poslovni č ovjek, veoma opasan za svakoga tko je bio dovoljno glup da mu stane na ž ulj.

Navodno se nije bavio samo drogom, već i prostitucijom, ukradenom robom, oruž jem... popis se nastavljao unedogled. Vodio je i niz legitimnih poslova - posjedovao je noć ne klubove, barove, restorane, čak i teretane. Ni Porezna uprava mu nije mogla ništa.

Hunterovi i D-Kingovi putovi prvi su se put ukrstili prije tri godine, tijekom potrage za ozloglaš enim ubojicom Cruci ixom. Nezapamć en slijed događaja primorao ih je na pat-poziciju i na donoš enje obostrane odluke da poš tuju jedan drugoga, bez obzira na to š to su se nalazili na suprotnim stranama zakona.

Hunter je izvukao D-Kingovu adresu iz rač unala. A gdje je drugdje i mogao stanovati nego u Malibu Beachu, mjestu koje su slavni i bogati nazivali svojim domom.

Dok je zaustavljao automobil ispred golemih dvokrilnih vrata od kovanog ž eljeza i s ugrađenim sigurnosnim kamerama. Hunter je morao priznati da je impresioniran. Dvokatna zgrada bila je velič anstvena konstrukcija prekrivena brš ljanom, s dvostrukim lukovima na proč elju od opeke i č etvrtastim granitnim stupovima na svakih nekoliko metara.

I prije nego što je posegnuo za tipkom interfona, oglasio se odrješit muški glas: »Mogu li ti pomoći?« »Da, ovdje sam kako bih vidio tvog šefa.« »A ti si?« »Reci D-Kingu da je ovdje Robert Hunter.« Interfon se isključ io i nekoliko trenutaka kasnije rastvorila su se

željezna vrata.

Prilaz je bio obrubljen savrš eno podrezanom ž ivicom. Hunter je svoj stari Buick Lesabre parkirao pored biserno bijelog Lamborghinija Gallarda, tik ispred garaž e za š est automobila. Uspeo se stubama do glavne zgrade, a kad je stigao do vrha, vrata mu je otvorio visok nabildan crnac od stotinu dvadeset kilograma. Namrš tio se kad je pogledao Hunterov automobil. »To je američki klasik«, rekao je Hunter.

Na gorilinom licu ni naznake osmijeha. »Dođite sa mnom, molim.« Unutraš njost kuć e bila je jednako dojmljiva kao i njezina vanjš tina.

Stropovi visine tri i pol metra, dizajnerski namješ taj i zidovi prekriveni uljima na platnu - nekolicina nizozemskih i francuskih umjetnika, ali sva djela redom veoma vrijedna.

Cim je Hunter stupio na pod oblož en talijanskim mramorom u dnevnom boravku, zinuo je. Među debelim jastuč ić ima ugledao je prekrasnu crnkinju u ž arko ž utom bikiniju. Podigla je pogled sa svog č asopisa i toplo mu se nasmiješ ila. Uljudno joj je kimnuo i nasmiješ io se u sebi. Ovako dobro nije čak ni rock-zvijezdama ni slavnim sportašima.

Gorila ga je proveo kroz staklena klizna vrata van u straž nje dvoriš te. Uz rub bazena sjedile su č etiri mlade i atraktivne ž ene golih grudi, hihoć uć i se i prskajuć i vodom. Po dvoriš tu su se strateš ki razmjestile još tri gorile u odijelima. Pod bijelim suncobranom uz bazen sjedio je D-King za jednim od č etiri dizajnerski pohabana stola od tikovine. Svilena plava koš ulja bila mu je raskopč ana pa mu se nazirao miš ić av torzo ukraš en zlatnim lancima i dijamantima. Do njega je sjedila plavokosa ž ena, također golih grudi. Na lijevoj je bradavici imala piercing od bijelog zlata. »Detektiv Robert Hunter?«, rekao je D-King sa smiješ kom, ali nije ustao. »Hej, kompa, š ta ima? Ovo je jebeno iznenađenje. Koliko je prošlo, tri godine?« Pokazao je na stolicu sebi nasuprot.

Hunter je prihvatio ponuđeno. »Otprilike.« Kimnuo je plavuš i koja mu je namignula umjesto pozdrava. »Mogu te neč im ponuditi, detektive?«, rekao je D-King, nakrivivš i glavu prema svojoj plavokosoj prijateljici. »Lisa ti mož e smiješ ati koktel kakav nisi vidio u životu.«

Hunter je pogledao Lisu, a ona mu se vragolasto nasmijesila. »Sto god zaželiš.« Odmahnuo je glavom. »Za sada ne treba, hvala.« »U redu«, rekao je D-King, »sad kad smo raš čistili da nisi ovamo došao radi društva ni cuge, što mogu učiniti za tebe, detektive?« Hunter je diskretno pogledao Lisu, a zatim D-Kinga. On je odmah shvatio mig. »Lisa, zaš to se ne ideš igrati s ostalim curama?« Ovo nije izgovorio kao molbu. Lisa je razvezala sarong oko struka i ustala. Tek je tada Hunter shvatio da je potpuno gola. Na licu joj se nije pojavio ni trač ak nelagode dok je nekoliko trenutaka stajala pred njim. Hunter još nikad u ž ivotu nije vidio tako savrš eno tijelo. Lisa se polako okrenula i udaljila, njiš uć i bokovima kao da je na modnoj pisti. Na donjem dijelu leđa imala je tetovažu: Znam da gledaš. »Tako je, mala, miješ aj«, doviknuo joj je D-King, a zatim se okrenuo Hunteru. »Priznaj, detektive«, bockao ga je, »ja znam kako treba ž ivjeti, ha? Serem se ja na Hugha Heffnera i Larrya Flinta.

Playboy i Hustler mogu poljubiti moju crnu guzicu sve tamo do Mississippia. Moji su komadi seksepilniji.« »Što znaš o eksplozivnim napravama kućne izrade?« Osmijeh je nestao s D-Kingovih usana. »Znam da mogu prasnuti.« Hunter je zadržao pokeraški izraz. »Službeno, ama baš ništa.« »A neslužbeno?« D-King je malim prstom č ač kao sitan ož iljak iznad lijeve obrve i ispitivač ki promatrao Huntera. »Ako si nesluž beno ovdje, zaš to ne popiješ cugu?« »Nisam žedan.« Još su neko vrijeme nijemo promatrali jedan drugoga. »Kad smo se prvi put sreli, neko si vrijeme kenjao, a onda si otvorio karte. Nadam se da smo prerasli ta sranja. O č emu se ovdje zapravo radi, detektive?« Hunter se nagnuo nad stol i pred njega stavio uveć anu fotogra iju žrtvina lica. Zakrenuo ju je tako da gleda u D-Kinga. »A, ne, ne. Nema š anse, kompa.« Zgrbio se i odmaknuo. »Kad si mi zadnji put pokazao sliku mrtvog komada, nastao je cijeli usrani pakao.«

»Znaš li tko je ona?« »I isto to tvoje pitanje je sve pokrenulo.« Opet je pogledao sliku i jagodicama prstiju nesvjesno protrljao usne. »O, prokletstvo. Ovo je neko gadno sranje. Neki joj je kurvin sin zašio usta?« »Znaš li tko je ona?«, ponovio je Hunter. »Nije jedna od mojih cura, ako me to pitaš «, odgovorio je D-King nakon kratke stanke. »Je li možda bila u tom poslu?« »Ne s tim izgledom.« Istog je č asa D-King podigao ruke u zrak kao da se predaje. »Oprosti, loš a š ala. Ovih dana svaka mož e biti ulič arka.

Cini se da je bila dovoljno zgodna. Ipak mislim da je nikad prije nisam vidio.« Bezuspješ no je pokuš avao odgonetnuti Hunterovo bezizraž ajno lice. »Problem je u tome š to ovih dana puno komada pokuš ava samostalno raditi. Izrađuju web-stranice i slič no, same ulaze u posao, kuž iš š to hoć u reć i? Teš ko je biti siguran. Ali da je bila vrhunska profićka u Hollywoodu, ja bih to sigurno znao.« Cetiri djevojke koje su se zabavljale uz rub bazena pridruž ile su se Lisi koja je sada sjedila na lež aju za napuhavanje i pijuckala pić e kričave boje.

D-King je ponovno spustio pogled na fotogra iju. »Covječ e, ovo je jebeno odvratno. A znajuć i s kakvim se sve sranjima baviš , siguran sam da je, tko god da je ovo napravio, to napravio dok je još bila ž iva, ha?« »Je li ovo mogla napraviti banda?«, upitao je Hunter. »Ili mož da svodnik?« D-Kingovo lice se smrač ilo. Nije bilo na njemu da pomaž e policiji. »Ne bih znao«, hladno je odvratio. »Ma daj, pogledaj je.« Hunter je udario prstom po fotogra iji na stolu, ali nije povisio glas. Bio je itekako svjestan da ga sve tri gorile u dvoriš tu ne ispuš taju iz vida. »Nije joj zaš io samo usta. Tko god joj je ovo uč inio, stvarno ju je gadno obradio. I da, imaš pravo. Sve je to napravljeno dok je još bila živa.« D-King se promeš koljio na stolici. Nasilje nad ž enama znalo ga je razbjesniti. Majku mu je nasmrt prebio pijani otac dok je on bio zaključ an u ormaru. Imao je deset godina. Nikad nije zaboravio njezine krikove i preklinjanje za milost. Nikad nije zaboravio zvuk pucanja kostiju dok ju je njegov otac bez prestanka mlatio i mlatio. Te

je zvukove slušao skoro svake večeri u svojim snovima.

Zavalio se u stolicu i zagledao se u svoje nokte, kvrckajuć i palcem po njihovim vrhovima. »Znač i, pitaš me mož e li ovo biti neka vrsta osvete sa zaš titnim znakom?« Slegnuo je ramenima. »Tko zna? Mogla bi biti. Ako je pripadala č lanu bande, a potkradala ga je ili se jebavala naokolo, ne bih se iznenadio. Neki nisu previš e sretni kad ih netko ž eli zajebati. Kazna mora drugima posluž iti kao opomena, kopč aš ? Ovo se, po nekim drugim mjerilima, č ak mož e smatrati blagim postupkom.« Uš utio je i ponovno pogledao fotogra iju. »Ali ako je ovo vrać anje milog za drago zato š to se neč ija ž enska praš ila negdje drugdje, onda mož eš oč ekivati još jedan leš - jebač a s kojim je to radila. Ovakve osvete uvijek dolaze u paru, detektive.« Odgurnuo je fotogra iju natrag k Hunteru. »Kakve ovo veze ima s eksplozivnim napravama kućne proizvodnje?« »Više nego što misliš.« D-King se zacerekao. »Nikad niš ta ne odaješ , ha?« Otpio je gutljaj tamnozelenog pić a. »Zapravo, kad se sjetim onog naš eg zadnjeg susreta, niti ne ž elim znati o kakvom se sranju ovdje radi.« Zagledao se u Huntera poput pokeraš a koji namjerava ulož iti sve š to ima, a zatim lupnuo kaž iprstom po fotogra iji. »Ali ovo je jebeno uvredljivo, a ionako ti dugujem jednu. Daj da se malo raspitam pa ću ti se javiti.«

17.

Garcia je uključ io ventilator i ostao stajati pred njim neko vrijeme, a zatim se vratio za svoj stol. Već sad nije mogao ni zamisliti koliko ć e u toj prostoriji ljeti biti vruće.

Na rač unalu je pregledavao fotogra ije s mjesta zloč ina. Uveć avao ih je i paž ljivo prouč avao, traž eć i bilo š to za š to bi se mogli uhvatiti da istraga napokon krene u pravom smjeru i da otkriju identitet ž rtve.

Zasad, niš ta. Nikakvih tetovaž a ni ož iljaka od operacija. Madež i i pjegice koje je uoč io po njezinim rukama, trbuhu, vratu i dekolteu nisu izgledali neobič no niti su bili dovoljno upadljivi da bi se klasi icirali kao posebna obiljež ja za raspoznavanje. Zaključ io je samo da je bila prirodna brineta i da je imala prirodne grudi.

Na rukama nije imala nikakve ubode od igala, tijelo joj nije bilo ispijeno ni mrš avo. Ako je i bila narkomanka, nipoš to nije tako izgledala. Unatoč mrljama na obrazima koje su kož i davale onaj starač ki izgled koji je Hunter spomenuo, ž rtva nije mogla biti starija od trideset tri godine. Ako je toč na ona stara izreka da su oč i ogledalo duše, onda je njezina duša u času smrti bila prestravljena.

Nagnuo se naprijed, nalaktio na stol i dlanovima protrljao oč i.

Dohvatio je š alicu kave, no ona se odavno ohladila. Prije nego š to je uspio naliti novu, oglasilo se rač unalo obznanivš i dolazak nove elektronič ke poruke. Dosjei iz Odjela za nestale koje je zatraž io.

Obećali su ih poslati za četrdeset pet minuta. To je bilo prije dva sata.

Proč itao je poruku i zazviž dao. U protekla dva tjedna prijavljen je nestanak pedeset dviju bjelkinja brineta svijetlosmeđih oč iju u dobi između dvadeset sedam i trideset tri godine i visine između sto š ezdeset pet i sto sedamdeset tri centimetra. Otvorio je prilog uz poruku koji je sadrž avao njihove dosjee i poč eo ih ispisivati, najprije fotografije, a zatim obrasce s njihovim osobnim podacima.

Natoč io je novu š alicu kave i sve ispise slož io na jednu hrpu.

Fotogra ije su u Odjel za nestale donijele osobe koje su prijavile nestanak. Iako se uvijek traž ila novija fotogra ija, Garcia je znao da bi neke od njih mogle biti starije od dvanaest mjeseci, katkada i viš e.

Morat ć e uzeti u obzir male promjene u izgledu, primjerice stil frizure i duž inu kose, kao i zaobljenost lica zbog gubitka ili porasta tjelesne težine.

Najveć i mu je problem bio š to je za usporedbu imao samo fotogra iju ž rtve snimljenu izbliza, onu s mjesta zloč ina. Otekline na ž rtvinim usnama i debeli crni š avovi koji su ih spajali, izoblič ili su joj donju polovicu lica.

Uspoređivanje s fotogra ijama poslanih iz Odjela za nestale bit ć e dug i mukotrpan posao.

Ipak je, sat vremena kasnije, sveo moguć a podudaranja s pedeset dva na dvanaest. No oč i su mu bile sve umornije i š to je viš e gledao slike, to je uočavao sve manje prepoznatljivih obilježja.

Raš irio je dvanaest ispisa po stolu i napravio tri reda s po č etiri slike uz osobne podatke nestalih.

Sve su slike bile relativno kvalitetne. Sest je portreta bilo u stilu fotogra ija za putovnice, na trima je osoba bila izdvojena iz grupne fotogra ije, jedna je prikazivala brinetu mokre kose kako sjedi na vodenom skuteru, još jedna nasmijana brineta stajala je uz bazen, a posljednja je prikazivala ž enu za kuhinjskim stolom kako drž i č aš u sa šampanjcem.

Upravo je kanio iznova započ eti cijeli postupak, kad je uš ao Hunter i zatekao ga pognutog nad stolom kako napeto zuri u skupinu uredno složenih fotografija. »Jesu li to one iz Odjela za nestale?«, upita Hunter.

Garcia je kimnuo. »I, ima li što?« »Pa, poč eo sam s pedeset dvije moguć nosti i već ih viš e od sat vremena uspoređujem s naš im fotkama s popriš ta zloč ina. Stvar dosta otež avaju otekline na licu naš e ž rtve. Dosad sam ih sveo na ove«, glavom je pokazao na dvanaest fotogra ija na stolu, »ali me oč i počinju izdavati. Više nisam siguran što bih trebao tražiti.« Hunter je stao pred Garciin stol i pogledavao jednu po jednu fotogra iju, ne zadrž avajuć i se viš e od nekoliko sekundi na svakoj od njih. Zatim mu se pogled zaustavio na uveć anoj snimci lica neidentificirane žrtve. Primaknuo ih je bliže i uzeo prazan list papira. »Svako se lice mož e gledati na viš e nač ina«, rekao je Hunter i stavio list papira na prvu fotogra iju na vrhu skupine, prekrivš i joj

dvije treć ine. »Tako se rade foto-roboti, prema individualnim karakteristikama koje se jedna po jedna sastavljaju zajedno.« Garcia se primaknuo. »Oblik glave i uš iju, oblik obrva, oč iju i nosa, linija č eljusti, brade...« Dok je nabrajao pojedina obiljež ja, papirom je prekrivao sva ostala. »Ovdje se ugrubo možemo poslužiti istim principom.« Već nakon nekoliko minuta, odbacili su još osam fotografija. »Rekao bih da naš a ž rtva mož e biti neka od ove č etiri«, napokon je rekao Hunter. »Imaju ista obiljež ja - ovalno lice, mali nos, bademasto oblikovane oč i, visok luk obrva, istaknute jagodič ne kosti... jednako kao i naša žrtva.« Garcia se složio kimnuvši glavom.

Hunter je pregledao obrasce s osobnim podacima nestalih koje je Garcia spajalicom prič vrstio na poleđinu fotogra ija. Sve su č etiri nestale prije viš e od tjedan dana. Zivjele su i radile na različ itim adresama. Cinilo se da na prvi pogled između sve č etiri ž ene nema nikakvih drugih sličnosti osim njihova izgleda.

Hunter je brzo bacio pogled na svoj sat. »Danas ih moramo sve provjeriti.« Garcia je uzeo svoju jaknu. »Spreman sam.« Hunter mu je pruž io dvije fotogra ije. »Ti uzmi ove, a ja ć u ove dvije.« Garcia je kimnuo. »Nazovi me ako ti se posreći.«

18.

Whitney Myers je uš la kroz vrata visoke ž eljezne ograde raskoš ne vile na Beverly Hillsu samo č etrdeset pet minuta nakon š to je primila poziv. Parkirala je svoju ž utu Corvettu C6 na samom kraju š irokog dvoriš ta poploč anog kamenom, skinula tamne naoč ale i zataknula ih tako da joj poput rajfa pridrž avaju sjajnu, dugu crnu kosu. Dograbila je aktovku sa suvozač evog sjedala, pogledala na sat i nasmiješ ila se.

Uzevš i u obzir popodnevni promet u L.A.-u i č injenicu da se nalazila u Long Beachu kad je primila poziv, č etrdeset pet minuta bila je brzina munje.

Na stubama koje su vodile do glavnog ulaza u vilu doč ekao ju je Andy McKee, nizak, pretio i veoma sposoban odvjetnik. »Whitney«, rekao je, briš uć i bijelom maramicom oznojeno č elo. »Hvala ti što si tako brzo došla.« »Nema problema«, nasmiješ ila se dok su se rukovali. »Cija je ovo kuća? Prekrasna je.« »Upoznat ć eš ga unutra.« Znač ajno ju je pogledao, a č elo mu se opet orosilo.

Whitney Myers je imala trideset š est godina, tamne oč i, mali nos, visoke jagodič ne kosti, pune usne i snaž nu č eljust. Osmijeh joj je bio glavno oruž je kojim je č vrste noge muš karaca pretvarala u ž elatinu.

Mnogi snaž ni i elokventni muš karci nesuvislo su blebetali i hihotali se poput š kolarki kad bi ih njime zabljesnula. Izgledala je kao manekenka koja ima slobodan dan, a mož da č ak i ljepš e jer se nije trudila tako izgledati.

Svoju karijeru policajke započ ela je u dvadeset prvoj godini.

Radila je marljivije od svih u svom odjelu kako bi napredovala i š to prije postala detektivka. Pripomogli su joj inteligencija, brzo razmiš ljanje i snaž an karakter pa je u dvadeset sedmoj napokon primila detektivsku značku.

Njezin je zapovjednik brzo uvidio da posjeduje moć uvjeravanja.

Bila je smirena, rječ ita, paž ljiva i izuzetno uvjerljiva. Posjedovala je i dobre socijalne vješ tine. Nakon š est mjeseci intenzivnog i

specijaliziranog teč aja u FBI-u, postala je jedna od glavnih policijskih pregovarač ica za zapadni Los Angeles i dolinu San Fernando te za Odjel nestalih osoba.

No karijera jedne od najboljih losanđeleš kih detektivki naglo je okonč ana prije tri godine, nakon š to je strahovito poš ao po zlu njezin pokuš aj da samoubojicu odvrati od skoka s krova osamnaestokatnog nebodera u Culver Cityu.

Zbog onoga š to se dogodilo tog dana, cijeli je njezin ž ivot podvrgnut pomnom preispitivanju, a Unutarnja kontrola se poput pljuska obruš ila na nju. Istraga UK je nakon nekoliko tjedana donijela neodređene rezultate pa protiv nje nije podignuta optuž nica, ali su njezini dani u LAP-u bili odbrojeni. Otada je vodila vlastitu istražiteljsku agenciju koja je tragala za nestalim osobama.

Myersova je slijedila McKeea kroz kuću, pored dvostrukog stubišta i niz hodnik sa zidovima prekrivenim slikama slavnih ilmskih zvijezda.

Hodnik je vodio u dnevni boravak. Prostorija je bila toliko impozantna da joj je trebalo nekoliko trenutaka da kraj prozora uoč i muš karca š irokih ramena, visokog gotovo metar devedeset. U desnoj je ruci drž ao gotovo praznu č aš u viskija. Iako je dobrano zaš ao u pedesete, ipak je mogla nazrijeti njegov dječački šarm. »Whitney, da te upoznam s Leonidom Kudrovim«, rekao je McKee. Leonid je spustio č aš u i rukovao se s njom. Stisak mu je bio napet, a izraz na licu isti onaj kakav je bio na licu svake osobe koja ju je dosad angažirala - čisti očaj.

19.

Myersova je odbila ponuđeno pić e i, zapisujuć i bilješ ke, paž ljivo saslušala Kudrovljev prikaz događaja. »Jeste li pozvali policiju?«, upitala je dok je Leonid punio svoju čašu. »Jesam, uzeli su moje podatke, ali jedva da su sasluš ali š to sam im govorio. Baljezgali su mi neke gluposti o vremenu koje treba proteć i, o samostalnoj odrasloj osobi i takvim stvarima, i stalno su me stavljali na čekanje. Tada sam nazvao Andya, a on je nazvao vas.« Kimnula je. »Buduć i da vaš a kć i ima trideset godina, a vi niste imali č vrstih dokaza da je nestala, uobič ajena je praksa prič ekati barem dvadeset č etiri sata prije nego š to se i služ beno poč ne smatrati nestalom osobom.« Govorila je prirodno samouvjerenim glasom, onim koji ulijeva povjerenje. »Dvadeset č etiri sata? Mogla bi biti mrtva za dvadeset č etiri sata.

To je sranje.« »Ponekad je taj period i duži, ovisno o predočenim dokazima.« »Pokuš ao sam mu to objasniti«, dodao je McKee, ponovno briš uć i čelo. »Gospodine Kudrov, ona je odrasla osoba«, objaš njavala je. »Odrasla osoba koja se nije pojavila na dogovorenom ručku.« Kudrov se gnjevno zapiljio u nju, a zatim u McKeea. »Je li ona uopće čula ijednu moju prokletu riječ?« »Jesam«, odvratila je Myersova, prekriž ila noge i prelistala svoje bilješ ke. »Kasnila je trideset minuta na ruč ak. Nazvali ste je nekoliko puta. Nije vam se javila niti odgovarala na vaš e poruke. Uspanič ili ste se i otiš li u njezin stan. Ondje ste naš li ruč nik na kuhinjskom podu, ali niš ta drugo nije izgledalo pomaknuto, osim boce bijelog vina koja se trebala nalaziti u hladnjaku. Ključ evi automobila bili su na plitici na gornjem katu. Njezinu skupocjenu violinu pronaš li ste u sobi za vjež banje, ali kaž ete da se trebala nalaziti u sefu. Koliko ste mogli procijeniti, nije bilo nikakvih znakova provale ni borbe niti je stan izgledao kao da je opljač kan. Vratar zgrade je rekao da je te več eri

nitko nije posjetio.« Smireno je zatvorila svoj notes. »Zar to nije dovoljno?« »Dopustite mi da vam objasnim nač in na koji razmiš lja policija, kako su istrenirani da razmiš ljaju. Broj sluč ajeva nestalih osoba uvelike premaš uje broj detektiva koji rade na njima. Prvo im je pravilo određivanje prioriteta. Potraga kreć e kad nema nikakve sumnje da je određena osoba doista nestala. Da je u pitanju maloljetnica, pokrenula bi se Amber uzbuna 1 diljem cijele zemlje. Ali za samostalne odrasle osobe koje su nestale prije manje od dvadeset č etiri sata, protokol nalaž e policiji da najprije prođe kroz listu provjere.« »Lista provjere? Zezate me?« Brzo je odmahnula glavom. »Uistinu vas ne zezam.« »A što bi to bilo, naprimjer?« Nagnula se naprijed. »Je li u pitanju odrasla osoba koja: prvo mož da treba pomoć ? Drugo -koja je mož da ž rtva zloč ina ili prljave igre? Treć e - koja mož da treba liječ nič ku pomoć ? Cetvrto -koja nema obič aj bjež ati ili nestati? Peto - koja je mož da oteta od strane roditelja? I š esto - koja nije mentalno i izič ki zdrava?« Odlož ila je sunč ane naoč ale na stolić za serviranje kave. »Od cijelog tog popisa s ovim se sluč ajem poklapa samo to da nema obič aj bjež ati ni nestati.

Policija bi stoga najprije zaključ ila da je mogla jednostavno odluč iti kako joj je potreban odmor od svega - zato š to je gospođica Kudrova prisebna, nezavisna, inancijski samostalna i slobodna odrasla ž ena.

Ne postoji nitko kome je duž na polagati rač une o svojim postupcima.

Nema uredski posao i nije udana. Rekli ste da se upravo vratila s turneje s Losanđeleškom filharmonijom.« Kudrov je potvrdno kimnuo. »To je sigurno bilo jako naporno i stresno. Mož da je uskoč ila u avion i otiš la na Bahame. Mož da je sinoć u baru upoznala nekoga pa je odlučila negdje drugdje nesmetano provesti koji dan s tom osobom.« Leonid je provukao ruku kroz podš iš anu kosu. »E pa nije.

Poznajem Katju. Ako je morala otkazati dogovor sa mnom ili s bilo kim drugim, nazvala bi. Jednostavno je takva. Nikad ne ostavlja ljude na cjedilu, ponajmanje mene. Imamo sjajan odnos. Da je odluč ila otić i na odmor, barem bi mi javila kamo ide.« »A š to je s njezinom majkom? Jesam li u pravu kad pretpostavljam

da vi i ona više ne živite zajedno?« »Njezina je majka umrla prije nekoliko godina.« Myersova je zadržala pogled na Leonidu. »Oprostite, žao mi je.« »Katja sigurno nije tek tako napreč ac odluč ila otputovati nekamo.

Kažem vam, nešto nije u redu.« Počeo je nervozno koračati po sobi. Emocije su se uskomešale. »Gospodine Kudrov, molim vas...« »Prestanite me oslovljavati s gospodine Kudrov«, otresao se. »Nisam vaš učitelj. Zovite me Leo.« »U redu, Leo. Nije da vam ne vjerujem. Samo vam objaš njavam zaš to se policija ponijela onako kako jest. Ako se Katja ne pojavi za dvadeset č etiri sata, prionut ć e na vaš sluč aj. Upotrijebit ć e sve dostupne resurse da je pronađu. Ali bi vam bilo bolje da se pripremite, jer će zbog vašeg statusa slavne osobe uslijediti pravi cirkus.« Leonid je pogledao McKeea, a zatim se zapiljio u Myersovu. »Kakav cirkus?« »Kad sam rekla da ć e policija koristiti sve raspolož ive resurse, to sam doslovno mislila. A to uključ uje i vas i vaš druš tveni polož aj.

Zatraž it ć e od vas da se obratite javnosti, da personalizirate sluč aj.

Mož da č ak i da u svojoj kuć i održ ite konferenciju za novinare. Katjinu sliku objavit ć e na televiziji i u novinama, a draž a ć e im biti obiteljska fotogra ija od one na kojoj se nalazi samo ona - to je... dirljivije.

Fotogra ija ć e se kopirati i njome ć e se oblijepiti cijeli L.A., mož da č ak i cijela Kalifornija. Oformit ć e se timovi za potragu. Zatraž it ć e od vas njezinu odjeć u za ekipe s policijskim psima. Zatraž it ć e vlasi i druge uzorke za DNK testiranje. Mediji ć e vam kampirati pred vratima.« Zastala je da dođe do daha. »Kao š to rekoh, sve ć e se pretvoriti u cirkus, ali je Odjel za nestale LAP-a izvanredan u svom poslu.« Malo se skanjivala da bi ispalo efektnije. »Leo, s obzirom na vaš status i druš tveni sloj, moramo uzeti u obzir i moguć nost da su vam oteli kć er zbog otkupnine. Nitko nije stupio u kontakt s vama?« Leonid je odmahnuo glavom. »Cijeli dan sam u kuć i, a u uredu sam ostavio izrič ite upute da sve neidenti icirane pozivatelje preusmjere na moju kućnu liniju. Nije bilo nikakvih poziva.« Myersova je kimnula. »Neš to nije u redu. Osjeć am to.« Leonid je oč ajnič ki pogledao Myersovu. »Ne ž elim da se ovo razglasi po svim vijestima, osim ako to

stvarno nije nuž no. Andy mi je rekao da ste najbolji u ovom poslu.

Bolji od LAP-ova Odjela za nestale osobe. Mož ete li je vi nać i?« Ovo nije zvučalo kao pitanje, već više kao molba.

Myersova je uputila McKeeu pogled koji je govorio: polaskana sam.

On joj je uzvratio stidljivim smiješkom. »Dat ć u sve od sebe«, odvratila je samopouzdanim glasom i kimnula. »Onda tako i učinite.« »Imate li neku noviju sliku svoje kćeri?« Kudrov je već bio spreman pa joj je pruž io Katjinu fotogra iju u boji dimenzija 20x30 cm.

Letimič no ju je pogledala. »Trebat ć e mi i ključ njezina stana, kao i imena i telefonski brojevi svih osoba za koje mislite da bi im se mogla javiti. I sve mi to treba još jučer.«

20.

Hunter je nazvao oba broja osoba za kontakt zapisana na policijskim obrascima nestalih ž ena. Gospodin Giles Carlsen, vlasnik frizerskog salona u Brentwoodu, prije deset dana je prijavio policiji nestanak svoje cimerice Cathy Greene. Carlsen mu je preko telefona rekao da se gospođica Greene vratila prethodnog jutra. Bila je s novim dečkom kojeg je upoznala na satovima plesa.

Roy Mitchell, druga osoba za kontakt, obratio se policiji prije dvanaest dana. Njegova dvadesetdevetogodiš nja kć i Laura naprosto je iš čezla s lica zemlje. Pozvao je Huntera na sastanak u svom domu u Freemont Placeu za jedan sat.

Hancock Park je jedno od najimuć nijih i najpož eljnijih područ ja u cijeloj juž noj Kaliforniji. Za razliku od već ine kvartova u Los Angelesu, kuć e u Hancock Parku nalazile su se daleko od ulice, već ina električ nih i telefonskih vodova bila je pod zemljom, a stanare se poticalo da ne postavljaju ograde. Cim je Hunter skrenuo u Freemont Place, postalo mu je bjelodano da naruš avanje privatnosti u tom dijelu grada nije glavna briga stanara.

Kamenim kockama poploč an prilaz za automobile u obliku polumjeseca spajao se s parkirališ nim prostorom, dovoljno velikim za dva autobusa. Na njegovoj sredini stajala je masivna kamena fontana.

Sunce se polako primicalo horizontu pa se nebo iza dvokatnice od opeke obojilo ž arko crvenim prugama - idealan prizor koji je trebalo ovjekovječiti na fotografiji. Parkirao je automobil i izvukao se van.

Vrata mu je otvorila ž ena srednjih pedesetih godina. Pravo utjelovljenje elegancije s poduž om kosom uredno svezanom u konjski rep, magnetič nim osmijehom i tenom za koji bi već ina ž ena upola mlađih od nje dala sve na svijetu. Predstavila se kao Denise Mitchell i uvela ga u radnu sobu punu umjetnina, antikviteta i knjiga u kož nom uvezu. Pred visokim bifeom od mahagonija pretrpanim fotogra ijama stajao je zdepast muš karac kojemu je malo nedostajalo da bude pretio. Bio je najmanje petnaest centimetara niž i od Huntera, raskuštrane sijede kose i sijedih brkova.

»Vi ste sigurno detektiv s kojim sam razgovarao preko telefona«, rekao je i pružio mu ruku. »Ja sam Roy Mitchell.« Stisak mu je bio jednako uvjež ban kao i osmijeh, dovoljno č vrst da pokaž e snagu karaktera, ali ujedno i dovoljno blag da ne zastraš uje.

Hunter mu je pokazao svoje isprave, a Roy Mitchell se uznemirio. »Oh, Bože.« Iako je to izustio š aptom, riječ i nisu promakle njegovoj supruzi. »Neš to nije u redu?«, upitala je i priš la bliž e, promatrajuć i ih s preklinjanjem u očima. »Duš o, mož eš li nas malo ostaviti same?«, rekao je Roy, uzaludno pokušavajući prikriti svoju zabrinutost. »Ne, neć u otić i«, odvratila je, pogledom iksirajuć i Huntera. »Zelim znati što se dogodilo. Kakve informacije imate o mojoj kćeri?« »Denise, molim te.« »Nikamo ne idem, Roy.« Ni na tren nije ispuš tala Huntera iz vida. »Jeste li našli moju kćer? Je li dobro?« Roy je odvratio pogled. »Što je, Roy? Zašto si tako uplašen?« Nije bilo odgovora. »Neka mi netko kaže.« Glas joj je zadrhtao. »Gospođo Mitchell, ja nisam iz Odjela za nestale osobe«, napokon je rekao Hunter i ponovno joj pokazao svoje isprave. Ovaj put ih je pogledala pozornije nego maloprije na vratima. »Moj Bož e, vi ste iz Odjela za ubojstva?« Dlanovima je prekrila nos i usta dok su joj se oči punile suzama. »Moguć e je da sam doš ao u pogreš nu kuć u«, rekao je Hunter utješnim glasom. »Što?« Ruke su joj se počele tresti. »Mož da bi bilo bolje da svi sjednemo.« Hunter je pokazao na kož ni kauč kraj gotovo dva metra visoke viktorijanske lampe sa sjenilom.

Mitchellovi su se smjestili na kauč u, a Hunter suč elice njima, na jednom od dva naslonjača. »Trenutno pokuš avamo identi icirati nekoga tko ima viš e zajednič kih tjelesnih karakteristika s vaš om kć eri«, objasnio im je. »Laura je jedna od č etiri ž ene za koje smo utvrdili da bi se mogle podudarati.« »Da bi se mogla podudarati sa ž rtvom ubojstva?«, upitao je Roy i

stavio ruku na ženino koljeno. »Nažalost, da.« Denise je počela plakati.

Roy je duboko udahnuo. »Laurinu noviju sliku dao sam jednom drugom detektivu. Imate li je?« Hunter je kimnuo. »I svejedno niste sigurni je li ta vaš a ž rtva Laura?«, upitala je Denise dok joj je maskara curila niz lice. »Kako to?« Roy je nakratko č vrsto zatvorio usta. Jedna suza kliznula mu je do vrha nosa. Hunter je shvatio da je Roy već nasluć ivao kako bi ž rtva mogla biti neprepoznatljiva. »Dakle, ovdje ste da biste od nas zatraž ili uzorak za DNK test?«, rekao je.

Oč ito je Roy Mitchell bio mnogo upuć eniji u policijsku proceduru od već ine ljudi. Nakon uvođenja DNK testiranja, u situaciji poput ove, policiji je bilo kudikamo praktič nije najprije prikupiti uzorke i usporediti ih sa ž rtvom. Tako su kasnije mogli pristupiti samo identi iciranoj obitelji, a ne hodati naokolo i unositi paniku među one kojih se sluč aj nije ticao i traumatizirati ih fotogra ijama jezivo unakažene žrtve.

Hunter je odmahnuo glavom. »Naž alost, DNK test nam neć e pomoći.« Istog se č asa č inilo kao da u prostoriji nema dovoljno zraka za sve troje. »Imate li sliku žrtve?«, napokon je upitao Roy. Hunter je kimnuo i prelistao nekoliko stranica u dosjeu koji je ponio sa sobom. »Gospođo Mitchell«, rekao je, uhvativš i Denisein pogled, »ova ž ena mož da nije vaš a kć i. Mislim da nema razloga da sada vidite ovu sliku.« Denise se staklenim pogledom zapiljila u Huntera. »Ne idem nikamo.« »Dušo, molim te«, ponovno je pokušao Roy. Nije ga niti pogledala.

Hunter je č ekao, ali je odluč nost u njezinim oč ima bila gotovo opipljiva. Stavio je fotografiju žrtve pred njih na stolić za kavu.

Denise Mitchell je trebao samo djelić sekunde da je prepozna. »Oh, moj Bož e!« Drhtavim rukama prekrila je usne. »Sto su to napravili mojoj malenoj?« Odjednom je soba u kojoj su se nalazili izgledala potpuno drukč ije

- mrač nije i skuč enije, zrak se doimao guš ćim. Hunter je neko vrijeme sjedio u tiš ini dok je Roy pokuš avao utješ iti svoju suprugu. Njezine suze nisu bile histerič ne - samo pune boli - i gnjeva. U drukč ijim bi okolnostima Hunter otiš ao i ostavio Mitchellovima vremena za tugovanje, a onda bi se narednog jutra vratio s nizom pitanja. No ovaj sluč aj nije bio kao bilo koji dosad i ovaj ubojica nije bio kao drugi ubojice. I zato nije imao izbora. Trenutno su mu Laurini roditelji bili najbolji i jedini izvor informacija o Lauri. A informacije je trebao viš e od kisika.

Denise Mitchell je dohvatila maramicu iz kutije sa stola i obrisala suze, a zatim je napokon ustala. Priš la je stolić u kraj prozora na kojem je bila nekolicina uokvirenih fotogra ija. Već inom su to bile Laurine slike iz različitih razdoblja života.

Roy nije krenuo za njom, već je još dublje utonuo u kauč, kao da će tako na neki nač in umaknuti neizbjež nom trenutku. Nije ni pokuš ao obrisati suze.

Denise se okrenula k Hunteru. Izgledala je potpuno drukč ije od ž ene koja ga je maloprije doč ekala na vratima. Pogled joj je bio neizmjerno žalostan. »Detektive, koliko je patila moja kć i?« Glas joj je bio tih i promukao, riječi prožete patnjom.

Jedan dugi trenutak nisu odvajali poglede. Hunter je u dubini njezinih očiju ugledao mješavinu tuge i gnjeva. »Iskreno govoreći, ne znamo«, napokon je odgovorio.

Drhtavom rukom zataknula je nestaš an pramen kose iza uha. »Znate li uopć e zaš to, detektive? Zaš to bi netko takvo š to napravio bilo kome? Zaš to bi to netko napravio mojoj Lauri? Bila je tako mila djevojka.« Hunter je izdrž ao njezin pogled. »Gospođo Mitchell, neć u se pretvarati da razumijem vrstu boli kroz koju prolazite. Neć u se pretvarati ni da je ovo lako. I mi tragamo za tim istim pitanjima i zasad vam ne mogu reć i mnogo jer niti nemamo mnogo. Ovdje sam jer mi je potrebna vaš a pomoć da uhvatim onoga tko je ovo uč inio. A vi ste poznavali Lauru bolje od ikoga.« Pogled joj ni nač as nije skrenuo s Hunterova lica pa je unaprijed znao koje će mu sljedeće pitanje postaviti i prije nego što ga je izustila. »Je li bila...«, glas joj se slomio dok se borila sa suzama koje su joj

opet zapele u grlu, »silovana?« Roy Mitchell je napokon podigao glavu. Pogledom je preš ao sa supruge na Huntera.

Hunter je maloš to u ž ivotu mrzio viš e od prikrivanja istine ož aloš ćenim roditeljima, ali bez obdukcije Laurina tijela, najbolje š to je mogao uč initi bilo je da im kaž e kako ni to ne zna. Ali je kao psiholog znao da bi ih cijeli ž ivot muč ilo š to ne znaju odgovor na to pitanje. Dovelo bi u opasnost njihov brak, mož da č ak i njihovo psihičko zdravlje. »Ne, Laura nije bila silovana«, rekao je bez trunke oklijevanja. U nekim je situacijama trebalo izreći stanovite laži.

21.

Trenutak nelagode se produž io sve dok Denise nije skrenula pogled s Huntera i zagledala se u fotogra ije na stolić u. Podigla je mali srebrni okvir. »Laura je oduvijek bila talentirana, znate? Odmalena je bila umjetnič ki tip.« Priš la je Hunteru i pruž ila mu okvir. Fotogra ija je prikazivala malu djevojč icu od otprilike osam godina, okruž enu pastelama i sić uš nim posudicama s vodenim bojama. Izgledala je tako sretno, osmijeh joj je bio toliko zarazan da si Hunter nije mogao pomoć i a da se i sam ne nasmiješ i, nač as zaboravivš i da je ta djevojčica mrtva i da je umrla na najužasniji mogući način. »U š koli je svake godine, bez izuzetaka, dobivala pohvalnice za likovno izražavanje«, ponosno je rekla Denise.

Hunter je slušao.

Na Deniseinim usnama se skoro pojavio tugaljiv smiješ ak, no uspjela se obuzdati. »Profesionalno je poč ela slikati tek kasnije, ali je oduvijek voljela slikati. Slikanje je bilo njezino utoč iš te od svega loš eg.

Svaki put kad bi se osjeć ala povrijeđeno, vrać ala bi se svojim kistovima. To ju je i izliječilo kad je bila dijete.« »Izliječ ilo?« Hunterovo se lice napelo. Pogledom je prelazio s Denise na Roya i obratno. »Jednog dana, kad je Laura imala osam godina, dobila je neku vrstu napadaja bez ikakvog uoč ljivog razloga«, objasnila je Denise. »Nije se mogla pomaknuti ni disati kako valja, oč i su joj se izvrnule i umalo se ugušila. Izbezumili smo se od straha.« Roy je kimnuo i preuzeo riječ . »Odveli smo je č etvorici različ itih liječ nika. Sve velikim struč njacima, tako su rekli.« Razdraž ljivo je odmahnuo glavom. »Ali nijedan od njih nije mogao dijagnosticirati o čemu se radi. Zapravo, nisu imali blagog pojma.« »Jesu li se napadaji ponovili?« »Da, još nekoliko puta«, ponovno se oglasila Denise. »Proš la je sve moguć e preglede, č ak i CT skeniranje. Niš ta nisu pronaš li. Nitko nije znao u č emu je problem. Nitko nam nije znao reć i š to uzrokuje njezine

napadaje. Otprilike tjedan dana nakon njezina posljednjeg napadaja, uzela je prvi put kist u ruku. I to je bilo to. Napadaji se nikad viš e nisu vratili.« Vrš cima prstiju otrla je novu suzu u kutu oka. »Bez obzira na to š to drugi govore, znam da je slikanje prekinulo njezine napadaje.

Od tada joj je opet bilo dobro.« »Rekli ste da se gušila od napadaja?« Kimnula je. »To bi nas svaki put už asnulo. Nije mogla disati. I kož a joj je mijenjala boju.« Zastala je i odvratila pogled. »Toliko je puta zamalo umrla.« »I ti su napadaji jednostavno iščeznuli?« »Da«, rekao je Roy. »Odmah nakon što je počela slikati.« Hunter je ustao i vratio okvir Denisei. »Je li Laura bila u kakvoj vezi?« Denise je glasno izdahnula. »Laura se nije upuš tala u trajne veze.

To joj je bio mehanizam samoobrane.« Priš la je baru uz ogroman ormar za knjige. »Ako proč itate koji od č lanaka o njoj i o tome kako joj je krenula karijera, č itat ć ete o njezinoj boli zbog zaruč nikove prevare. Zatekla ga je u krevetu s drugom ž enom. To ju je uniš tilo.« Denise je iz boce od bruš enog stakla natoč ila dvostruku dozu viskija i ubacila dvije kocke leda u č aš u. »Hoć ete i vi jedan?« Podigla je svoju čašu.

Skotski viski od ječ menog slada bio je najveć a Hunterova strast, ali za razliku od već ine ljudi, on je znao cijeniti njegov okus i kvalitetu umjesto da se samo oblokava. »Ne, hvala vam.« »Roy?« Pogledala je svoga supruga.

On je odmahnuo glavom.

Denise je slegnula ramenima, otpila mali gutljaj i sklopila oč i dok joj je tekućina curila niz grlo. »Da bi zatomila bol, Laura se vratila slikanju. Prije toga nije slikala nekoliko godina. Jedan galerijski kustos sluč ajno je zapazio jedno njezino platno i tako je započ ela njezina nova karijera. Nakon š to je mnogo propatila.« »Zbog slomljenog srca?«, upitao je Hunter.

Denise je kimnula i skrenula pogled. »Patrick je bio taj koji je ustrajao da nakon samo č etiri mjeseca poč nu ž ivjeti zajedno«, nastavila je. »Rekao joj je da ne mož e podnijeti razdvojenost, da je

voli viš e od ič ega na svijetu. Bio je jedan od onih koji znaju s riječ ima.

Sarmer koji uvijek postiž e ono š to ž eli. Sigurna sam da poznajete taj tip. A Laura mu je vjerovala. Straš no se zaljubila u njega i pala na njegov zavodnički šarm.« »Rekli ste da se zove Patrick?« Kimnula je. »Patrick Barlett.« Zapisao je ime u svoj notes. »Laura je prije radila u banci. Patrick je bio jedan od krupnih ulagača. Tako su se i upoznali. Za njegovu je aferu saznala jer joj je tog dana pozlilo na poslu nakon ruč ka«, prisjeć ala se Denise. »Zbog neč ega š to je pojela. Sef joj je rekao da uzme slobodno ostatak dana pa je otiš la kuć i. Zatekla je Patricka u njihovu krevetu s njegovom droljom sekretaricom ili asistenticom ili neš to slič no.« Odmahnula je glavom. »Za nekoga tko je navodno inteligentan, pomislili biste da bi barem otiš ao u kakav motel.« Nervozno se nasmijala. »Toliko o silnoj ljubavi prema Lauri koja je već a od ič ega, ha? I to samo tri mjeseca nakon njihova zajednič kog ž ivota. Otada su veze za Lauru bile stvar prošlosti. Imala je avanture i flertove, ali ništa ozbiljno.« »Nešto novijeg datuma?« »Nijednog nije smatrala vrijednim spominjanja.« »Dakle, nakon š to je Laura prekinula s Patrickom, to je bio kraj među njima?« »Za nju, da.« »A za njega?« »Ha!«, prezirno je rekla. »Nikad nije odustao. Pokuš avao se isprič ati cvijeć em, poklonima, telefonskim pozivima i svime č ega se mogao dosjetiti, ali Laura nije htjela ni čuti.« »Koliko se dugo to nastavljalo?« »Nikad nije ni prestalo.« Hunter je iznenađeno podigao obrve. »Proš log je mjeseca posjetio njezinu izlož bu i preklinjao je da mu se vrati. Očito mu je rekla kamo se može nositi.« »Dakle, stalno ju je salijetao, traž io njen oproš taj i pokuš avao je vratiti... koliko dugo je to trajalo?« »Cetiri godine«, odvratio je Roy. »Patrick nije od onih koji prihvać aju ne kao odgovor. On je od onih koji dobivaju ono š to ž ele, bez obzira na cijenu.«

22.

Hunteru je istog č asa sinula riječ opsesija. Za već inu su ljudi č etiri godine bile i viš e nego dovoljno vremena da shvate mig i nastave dalje sa svojim ž ivotom. Denise mu je isprič ala koliko je Patrick bio posesivan i ljubomoran. Iako nikad nije bio nasilan prema Lauri dok su bili zajedno, ipak je imao problematičnu ćud. »Znate li je li itko osim vas imao rezervne ključeve Laurina stana?« Otpila je još jedan gutljaj dok je razmiš ljala o tome, a zatim je pogledala Roya. »Ne, koliko mi znamo«, rekao je. »Laura vam nikad nije spomenula da je još nekome dala ključeve?« Odluč no je odmahnula glavom. »Laura nikad nikome nije dopuš tala da uđe u njezin stan ni u atelje. Svoje je radove dož ivljavala kao posve osobnu stvar. Iako je bila uspješ na, nikad se nije bavila slikanjem radi novaca. Slikala je zbog sebe. Slikanjem je izraž avala ono š to se događalo u njoj. Nije voljela č ak ni izlagati, a to je ono za š to ž ivi već ina umjetnika. Koliko je meni poznato, nikad nije dovodila u svoj stan muš karce s kojima je izlazila. I nikad, ama baš nikad, nije se emocionalno vezivala.« »Je li imala bliskih prijatelja?« »Ja sam joj bila najbliž a prijateljica.« U glas joj se uvukao lagani drhtaj. »A izvan obitelji?« »Detektive, slikari su veoma osamljeni ljudi. Već inu vremena provode sami, radeć i na slikama. Imala je poznanike, ali nikoga koga bi se moglo nazvati bliskim prijateljem.« »Nije ostala u kontaktu s nekime iz škole, s fakulteta ili s posla?« Slegnula je ramenima. »Mož da telefonski ili tu i tamo na pić u, ali vam ne bih znala reć i s kim.« Zastala je. »Jedina osoba koje se mogu sjetiti je Calvin Lange, kustos galerije umjetnina Daniel Rossdale. On je taj koji je pokrenuo njezinu karijeru. Bila mu je jako draga, kao i on njoj. Prilično često bi se čuli telefonom ili se negdje sastajali.«

Roy je složno kimnuo.

Hunter je zapisao ime Calvina Langea. Pogled mu se vratio uokvirenim fotogra ijama na drvenom stolić u. »Pretpostavljam da je karijera uspješne umjetnice neizbježno popraćena obožavateljima.« Ponosno je kimnula. »Mnogi su se divili njezinom radu i voljeli ga.« »Je li Laura ikad spomenula kakve...«, traž io je pravu riječ , »... kakve vatrene obožavatelje?« »Mislite... na nekoga tko bi je mogao uhoditi?« Glas joj je nač as utihnuo.

Hunter je kimnuo.

U jednom gutljaju strusila je ostatak viskija. »Nikad nisam razmiš ljala o tome, ali se sjeć am da mi je neš to spomenula prije par mjeseci.« Hunter je odlož io uokvirenu fotogra iju i koraknuo prema Denise. »Što vam je točno rekla?« Zagledala se u jedno mjesto na bijelom nepalskom tepihu nasred sobe dok se s mukom prisjeć ala. »Samo to da je poč ela primati neke elektronič ke poruke od nekoga tko je rekao da je zaljubljen u njezin rad.« »Je li vam ikada pokazala neku od tih poruka?« »Nije.« Hunter je upitno pogledao Roya koji je odmahnuo glavom. »Je li vam rekla što je pisalo u njima?« Opet je odmahnula glavom. »Laura je prič ala o tome kao o neč emu nevaž nom. Rekla je samo to da se radi o obož avatelju koji hvali njezine radove. Ali imala sam dojam da ju je neš to s tim u vezi preplašilo.« Hunter je ponovno nešto zabilježio u notes.

Denise mu je priš la i zastala pred njim. Pogledala ga je u oč i. »Detektive, koliko ste dobri vi i vaša ekipa?« On se namrštio kao da nije razumio pitanje. »Zelim znati mož ete li uloviti tog kurvinog sina koji je naudio mojoj kć eri i oduzeo mi je.« U glasu joj se viš e nije č ula tuga, zamijenila ju je neizmjerna srdž ba. »Samo mi nemojte reć i da ć ete dati sve od sebe. Policija to stalno govori, a njihovo 'sve' rijetko je kad dovoljno. Znam da ć ete dati sve od sebe, detektive. Zelim da me pogledate u oči i kažete mi da će vaše 'sve' uistinu biti dovoljno. Recite

mi da ć ete uloviti toga gada. I recite mi da ć ete stvarno natjerati to govno da ispašta.«

23.

Whitney Myers se posluž ila daljinskim koji joj je dao Leonid Kudrov da otvori vrata podzemne garaž e u Katjinu stambenom bloku.

Cim je uš la unutra, odmah je zapazila Katjin plameno crveni Mustang V6 s pomič nim krovom, parkiran na jednom od dva mjesta rezervirana za njezin stan na vrhu zgrade. Parkirala je na prazno mjesto kraj njega, izaš la i stavila desni dlan na haubu. Hladna kao kamen. Pogledala je njegovu unutraš njost kroz prozor. Sve se č inilo u redu. Na komandnoj ploč i bljeskalo je svjetlo autoalarma pokazujuć i da je uključ eno. Zastala je i pogledom preš la po cijeloj garaž i. Mjesto je bilo dovoljno osvijetljeno, iako je bilo mnogo mrač nih kutova u kojima se netko mogao sakriti. Na stropu je primijetila samo jednu nadzornu kameru koja je bila usmjerena prema garažnim vratima.

Iz kutije na straž njem sjedalu svog automobila izvadila je par rukavica od lateksa i dizalom se popela do stana na vrhu zgrade.

Ondje se posluž ila ključ evima koje joj je dao Leonid Kudrov i uš la u Katjin stan. Nikakvog alarma. Nikakvih znakova provale.

Tiho je zatvorila vrata za sobom i načas zastala.

Dnevni boravak je bio ogroman i uređen s mnogo stila. Nije se ž urila s razgledavanjem. Cinilo se da je sve na svom mjestu. Nikakvih znakova borbe.

Uputila se prema spiralnom stubiš tu u kutu i poč ela se uspinjati.

Na polukatu je u plitici na komodi prepunoj obiteljskih fotogra ija našla Katjine ključeve automobila.

Nastavila je dalje hodnikom i uš la u spavać u sobu. Zidovi obojeni u ruž ič asto i bijelo, na savrš eno namješ tenom brač nom krevetu toliko punjenih igrač aka da bi tjednima zabavljala djecu u jaslicama. Pomno je pregledala jastuke. Nikakvog mirisa. U ovom krevetu sinoć nitko nije spavao.

Pri dnu kreveta lež ala su dva kovč ega. Oba su bila otvorena, ali ih Katja izgleda nije stigla raspakirati. Balkonska vrata u spavać oj sobi bila su zaključana iznutra. I opet nikakvih znakova provale.

Priš la je garderobnom ormaru sobnih dimenzija. Zbirka haljina,

cipela i torbica oduzela joj je dah. »Oho.« Preš la je prstima po haljini Giambattiste Vallia. »Garderoba iz snova«, šapnula je. »Katja je zaista imala ukusa.« U kupaonici do spavać e sobe primijetila je da na preč ki nedostaje ručnik.

Izaš la je iz spavać e sobe i uš la u sljedeć u Katjinu radnu sobu. Bila je prostrana, ali veoma jednostavna. Stereouređaj na drvenom bifeu, nekoliko notnih stalaka, mali hladnjak u kutu i udoban naslonjač uza zid. Kovč eg za violinu nalazio se na stolić u za kavu kraj vrata. U njoj je ležao Katjin skupocjeni Lorenzo Guadagnini.

Leonid joj je rekao da je Katja opsjednuta svojom Guadagnini violinom. Ako je nije nosila sa sobom, bila bi spremljena u sefu iza velike slike Čajkovskoga na zidu i tu nikad nije bilo iznimki.

Ugledala je sliku i provjerila sef. Zaključ an. Usprkos svom ranijem uvjerenju da je Katja na nekoliko dana samovoljno otiš la iz grada, počeo ju je obuzimati loš predosjećaj.

Vratila se na donji kat i uš la u kuhinju. Bila je velika kao već ina garsonijera u Los Angelesu. Crne mramorne plohe i podovi, blistavi kuć anski aparati od inoksa te toliko lonaca i tava obješ enih na središnjem otoku da bi bili dostatni jednom manjem restoranu.

Prvo š to je opazila bio je ruč nik koji je nedostajao u kupaonici na gornjem katu. Lež ao je na podu, nekoliko koraka dalje od hladnjaka.

Podignula ga je i prinijela ga k nosu - sladak voć ni miris, jednak onom u dizajnerskoj bočici regeneratora za kosu u kupaonici.

Pogledala je oko sebe. Na stolu je stajala boca bijelog vina. Nijedne izvađene č aš e ni vadič epa. No ono š to joj je uistinu privuklo paž nju bilo je titravo crveno svjetlo na telefonskoj sekretarici na samom kraju radne plohe. Prišla je i pogledala zaslon. Šezdeset poruka. »Bit će da je Katja popularna žena.« Pritisnula je tipku za preslušavanje. »Imate š ezdeset novih poruka«, objavio je snimljen ž enski glas. »Prva poruka.« Mukla tišina.

Myersova se namrštila.

Na kraju se začuo pisak i stroj je prešao na novu poruku.

Tišina.

Naredna poruka.

Tišina.

Pa sljedeća.

Tišina. »Koji je ovo vrag?« Sjela je na obliž nju barsku stolicu. Pogled joj se zaustavio na velikom satu na zidu iznad vrata.

Poruke su se nastavljale i nastavljale. Na svakoj je vladao potpuni muk. Nakon petnaeste ili dvadesete poruke, uoč ila je neš to od č ega joj se naježila koža. »Ma nije moguć e.« Pritisnula je tipku za zaustavljanje i prevrtjela poruke na poč etak. Ponovno je pustila poruke i zagledala se u sat iznad vrata. Mirno je sluš ala sve do pedeset devete. Tiš ina u svakoj poruci, ali joj je obrazac koji je uoč ila govorio da i sama š utnja ima zastrašujuće značenje. »Odnio me vrag.« Poč ela je presluš avati posljednju poruku. Kad su tiš inu prekinule statičke smetnje, zatekle su je nespremnu i nagnale da poskoči. »Isuse...« Podigla je ruku na uznemireno srce. »Koji je to bio vrag?« Opet je prevrtjela snimku, nagnula se bliž e i iznova pustila pretposljednju poruku.

Iz sić uš nog zvuč nika telefonske sekretarice č ule su se samo statičke smetnje.

Primaknula se još bliže.

A od onog š to je č ula, napola prikrivenog š umovima, protrnulo joj je cijelo tijelo.

24.

Prije nego š to je otiš ao s kolnog prilaza Mitchellovih, Hunter je iz automobila nazvao Operativni ured i zatraž io da prikupe sve podatke o Patricku Barlettu, Laurinu bivš em zaruč niku. Upravo je za istragu postao osoba od prioritetnog interesa.

Prekinuo je razgovor i brzinski utipkao Garciin broj. Obavijestio ga je o svemu š to je saznao od Mitchellovih. Sastali su se pola sata kasnije na ulazu u staro skladiš te u Lakewoodu pretvoreno u stambeni blok, udaljeno samo nekoliko minuta vožnje od Long Beacha.

Hunter je bio neobič no tih, ali ga Garcia nije morao niš ta pitati. I sam je znao koliko je teš ko priopć iti roditeljima vijest da im je kć i bila ž rtva monstruoznog ubojice. Ali reć i im da je ne mogu ni propisno pokopati jer joj je tijelo razneseno u komadić e, uistinu je bila prava noćna mora.

U tišini su se odvezli dizalom do najvišeg kata.

Stan Laure Mitchell bio je prekrasno preuređen tavan od 185 č etvornih metara. Dnevni boravak je bio jednostavan, ali veoma elegantan, s crnim kož nim namješ tajem i raskoš nim sagovima.

Kuhinja se nalazila desno od ulaznih vrata, a spavać i prostor s lijeve strane - sve moderno, prostrano i ukusno uređeno. No najveć i dio stana zauzimao je njezin atelje.

Nalazio se skroz na kraju, s dva krovna prozora i velikim staklenim stijenama sa strane. Bio je pretrpan platnima različ itih veličina. Najveće je imalo dimenzije 365x180 cm. »Oho! Oduvijek obož avam preuređene tavane«, rekao je Garcia ogledavajuć i se oko sebe. »Ovdje bi mogla stati č etiri moja stana.« Zastao je i pregledao vrata. »Nije provaljeno. Onda, roditelji su ti rekli da su se posljednji put čuli s njom prije dva i pol tjedna?« Hunter je kimnuo. »Laura je bila bliska s majkom. Svaka dva dana nazivale su jedna drugu ili se sastajale. Posljednji su put razgovarale drugog ovog mjeseca. U srijedu. To je bilo samo nekoliko dana nakon zatvaranja posljednje Laurine izlož be u galeriji u Zapadnom Hollywoodu. Majka je pokuš ala ponovno stupiti u kontakt s njom

petoga i tada joj je zazvonilo na uzbunu.« »Između drugoga i petoga?«, rekao je Garcia, suzivš i oč i. »To je otprilike prije dva tjedna.« Hunter je duboko udahnuo. Izraz na licu mu je otvrdnuo. »A ako ju je oteo onaj koji ju je ubio...« Nije dovrš io misao, pustio je da tež ina nedovršene rečenice visi u zraku. »Sranje!«, rekao je Garcia kad je shvatio. »Ubijena je juč er. Ako ju je ubila ista osoba koja ju je i otela, to znač i da ju je dva tjedna drž ao u zatočeništvu.« Hunter je krenuo prema spavaćem prostoru. »Je li Odjel za nestale pregledao stan?« »Da, istragu je vodio detektiv Alex Peterson iz postaje Zapadnog Hollywooda«, potvrdio je Hunter, otvarajuć i ladicu noć nog ormarić a: maska za spavanje, dva balzama za usne s okusom viš nje, mala baterijska svjetiljka i kutijica Tic Taca. »Već sam stupio u kontakt s njim i objasnio mu da je sluč aj sada prerastao u istragu ubojstva.

Rekao mi je da nisu otkrili mnogo toga, ali ć e nam poslati sve š to ima.

Pronaš ao je njezin laptop na kauč u u dnevnom boravku. Obradili su ga, ali na njemu su bili samo njezini otisci.« »Što je s dokumentima na tvrdom disku?« Hunter je nakrivio glavu. »Pristup je zaš tić en lozinkom. Rač unalo je sad u Odjelu za obavijesnu tehnologiju, ali se stvar nije smatrala hitnom sve dok prije nekoliko minuta nisam razgovarao s njima.

Dakle, zasad još ništa.« Pregledali su ormar - nekoliko haljina, poneka od njih dizajnerska, traperice, majice kratkih rukava, bluze, jakne i poprilič na kolekcija cipela i torbica. Hunter je u kuhinji pregledao hladnjak, ormarić e i kantu za smeć e. Nič eg neuobič ajenog. Preš li su na dnevni boravak.

Hunter je proveo nekoliko minuta zagledajuć i fotogra ije i naslove knjiga na policama kraj kauča, a potom se uputio u atelje.

Laura Mitchell je bila lirska, apstraktna slikarica č iji su se radovi već inom sastojali od skupina boja i oblika lagano nanesenih na platna.

Pod ateljea bio je poprskan različ itim bojama - gotovo je i sam izgledao kao djelo moderne umjetnosti. Uza zapadni zid bili su poslož eni deseci dovrš enih slika. U radnom prostoru stajala su tri slikarska stalka, od kojih su dva bila prekrivena nekoć bijelim plahtama. Na sredini, na treć em stalku, stajala je napola dovrš ena

slika dimenzija 90x60 cm. Hunter ju je prouč avao nekoliko trenutaka, a zatim je podigao plahte s preostala dva stalka. I ove su se slike doimale nedovršenima.

Garcia se nije ž urio pregledavajuć i dovrš ena platna naslonjena na zid. »Znaš, nikad nisam shvaćao ovu modernu umjetnost.« »Kako to misliš?«, upita Hunter. »Pogledaj ovu sliku.« Maknuo se ustranu kako bi Hunter mogao baciti pogled. Još jedno platno dimenzija 90x60 cm koje je prikazivalo pastelno zelenu i naranč astu boju okruž ene blistavo crvenom s natruhama plave i ž ute. Garcii se č inilo da boje nisu č ak ni dobro usklađene. »Što s njom?« »Pa, zove se 'Izgubljeni muškarci u šumi divovskih stabala'.« Hunter je upitno podigao obrve. »Upravo tako. Ja ne vidim nikakve muš karce, nema nikakve š ume i ničega što bi sličilo stablu.« Odmahnuo je glavom. »I sad ti znaj.« Hunter se nasmiješ io i priš ao velikom prozoru s lijeve strane. Bio je zaključ an iznutra. Opet je pogledao po ateljeu, namrš tio se i vratio u spavaći dio gdje je iznova pregledao Laurin ormar s odjećom. »Neš to si naš ao?«, upita Garcia, promatrajuć i ga kako naglo ulazi u kupaonicu. »Još ne.« Pretražio je košaru s prljavim rubljem. »Što tražiš?« »Njezinu odjeću za slikanje.« »Što?« »U dnevnom boravku ć eš nać i tri njezine fotogra ije dok radi. Na sve tri nosi istu zelenkastu koš ulju i donji dio trenirke i oboje je zamrljano kapljicama boje.« Provjerio je iza vrata. »I stare tenisice.

Jesi li ih gdje vidio?« Garcia je pogledao naokolo. »Ne.« Postajao je sve zbunjeniji. »Zašto ti treba ta odjeća?« »Ne treba mi, samo pokuš avam utvrditi je li ovdje.« Hunter se vratio u atelje i krenuo prema stalku s nepokrivenom i nedovrš enom slikom. »Izgleda da je posljednje š to je radila bilo ovo platno. A sad vidi ovo.« Pokazao je na paletu punu skorenih boja. Bila je nemarno odlož ena na drveni stolč ić kraj stalka. S desne strane stajala je

staklenka s č etiri kista različ itih velič ina. Tekuć ina u staklenci je bila prljava od ostatka uljanih boja. Na paleti je, kao da je zalijepljen, lež ao još jedan kist. Vrh mu je bio suh, slijepljen i stvrdnut od svijetlož ute boje. »A sad dobro pogledaj atelje«, nastavi Hunter. »Cini se da je bila poprilič no uredna. A č ak i da nije, slikari ne bi samo tako ostavili kist natopljen bojom da se osuš i. Mogla ga je jednostavno ubaciti u staklenku.« Garcia je kratko razmislio. »Neš to joj je privuklo paž nju dok je radila, mož da neki zvuk, kucanje na vratima...«, rekao je prateć i Hunterov slijed misli. »Spustila je kist da provjeri.« »A razlog zbog kojeg ne mož emo nać i njezinu radnu odjeć u i obuću vjerojatno je taj što ih je imala na sebi kad je oteta.« Hunter je zastao kraj dovrš enih slika naslonjenih na zid. Pozornost mu je privuklo dugač ko platno spremljeno posve desno. Prikazivalo je izvanrednu gradaciju boja, od ž ute na jednom, do crvene na drugom kraju. Odmaknuo se par koraka unatrag i nakrivio glavu. Platno je bilo naslonjeno na zid pod kutom od š ezdeset pet stupnjeva, ali se trebalo gledati horizontalno, ne vertikalno. Ta je kombinacija boja s udaljenosti izgledala gotovo hipnotič ki. Laura je itekako bila talentirana i izvanredno je razumijevala boje, no to nije bilo ono š to mu je privuklo pažnju.

Priš ao je slici, č uč nuo kraj nje i pregledao pod oko platna, a zatim pogledao iza njega. »Dakle, ovo je ono što je zanimljivo.«

25.

Whitney Myers stigla je u svoj ured u Long Beachu i zatekla svog pomoć nika i iskusnog istraž itelja Franka Cohena kako lista kompjuterske ispise. Podigao je pogled kad je zatvorila vrata za sobom. »Zdravo«, rekao je, gurnuvš i naoč ale gore na dugač ak i š iljat nos. »Je li ti se posreć ilo?« Znao je da je Myersova već inu dana provela pretražujući Katjin stan u Zapadnom Hollywoodu. »Viš e tragova.« Bacila je torbu na stolicu za svojim radnim stolom sa staklenom površ inom i uzela vrč svjež e skuhane kave koja je zamirisala cijeli ured. »Tko god da je oteo Katju...«, napunila je š alicu i umiješala žličicu smeđeg šećera, »učinio je to u njezinu stanu.« Cohen se nagnuo naprijed. »Baš kao š to je njezin otac i rekao, naš la sam ruč nik na podu u kuhinji. Miris na njemu bio je veoma slabaš an, ali se podudarao s mirisom regeneratora za kosu iz njezine kupaonice na katu. Uz podnožje kreveta stajala su oba kovčega.« »Kakvi kovčezi?«, namrštio se Cohen.

Priš la je velikom prozoru koji je gledao na West Ocean Boulevard. »Katja Kudrova se upravo vratila s turneje Losanđeleš ke ilharmonije.

Izbivala je dva mjeseca«, objasnila je. »Nije se stigla č ak ni raspakirati.« »Jesi li pronašla njezinu torbicu ili mobitel?« Odmahnula je glavom. »Samo ključ eve auta, kao š to je rekao i njezin otac.« »Je li bilo tragova nasilnog ulaska?« »Nikakvih. Sve su brave nedirnute. Na vratima, prozorima, balkonu.« »A tragovi borbe?« »Ne, osim ako u borbu ubrajaš ruč nik na kuhinjskom podu i bocu bijelog vina izvađenu iz hladnjaka.« Cohen je iskrivio usta. »Je li bila u kakvoj vezi?« »Ne s nekime tko bi je č ekao u njezinu stanu, ako je to ono š to

misliš . Viđala se s novim dirigentom Filharmonije, tipom po imenu Phillip Stein. Izgleda da je to bila samo avantura, ništa ozbiljno.« »Je li i on tako mislio?« »Oh, on se zatreskao u nju. Njezin je otac rekao da se ona upuš tala samo u kratkotrajne avanture. Nikad u ozbiljne veze. Glazba je njezina jedina prava ljubav.« Cohen je napravio grimasu. »Kako dubokoumno.« »Katja i taj Phillip su zajedno bili na turneji i, ne, prije nego š to me pitaš , nema nikakvih znakova da je on te noć i bio s njom kod kuć e.

Ona je prekinula vezu prije nekoliko dana, netom prije njihova posljednjeg koncerta.« »Kladim se da mu se to uopće nije dopalo.« »Ni najmanje.« »Onda, gdje je on? Ili, još bolje, gdje je bio u noć i njezina povrataka u L.A.?« »U Münchenu.« »U Münchenu, u Njemačkoj?« Brzo je kimnula. »Toliko se uzrujao. Nije se ni vratio s Filharmonijom nakon posljednjeg koncerta. Odletio je ravno u Njemač ku. Odatle potječ e. On to nije mogao napraviti, bez obzira koliko je motiva imao.« Cohen je zastao i lupnuo vrhom kemijske po zubima. »Zar oni raskoš ni stambeni blokovi u Zapadnom Hollywoodu nisu krcati osiguranjem nadzornim kamerama i svime? Ako je netko tu Katju oteo iz njezina stana, to mora biti negdje zabilježeno.« »Da, č ovjek bi pomislio da bi tako trebalo biti, zar ne? Imaš pravo, postoji kamera u dizalu, dvije na recepciji, jedna na odmoriš tu stuba na vrhu zgrade i jedna u podzemnom parkirališ tu. I baš zgodno, one več eri kad se Katja vratila s turneje doš lo je do nestanka struje zbog pregorjelog osigurača u razvodnoj kutiji. Nemamo snimke.« »Baš ništa?« »Niš ta. Njezin se otac nije sjetio pitati vratara zgrade za kamere.

Zato ih nije ni spomenuo kad smo se sastali.« Cohen je napravio grimasu. »Shvać am. Ovdje kao da sve vriš ti da se radi o profesionalnoj otmici, ne č ini ti se? Je li već netko stupio u kontakt s obitelji? Sa zahtjevom za otkupninu?«

Odmahnula je glavom i vratila se za svoj stol. »Nije. I to je ono š to me muč i. Zasad sve upuć uje na profesionalno obavljen posao.

Profesionalci uvijek traž e novac. Katjina je obitelj dovoljno bogata da otmič ari zatraž e otkupninu u milijunima. Nestala je prije viš e od četrdeset osam sati i dosad ih još nitko nije kontaktirao.« Cohen je ponovno lupnuo kemijskom po zubima. Dovoljno je dugo radio s Myersovom da bi znao kako profesionalni otmič ari veoma brzo uspostavljaju kontakt sa stranom koja isplać uje otkupninu, prije nego š to oš teć ena strana stigne uključ iti vlasti. Ako ovaj otmič ar ne traž i novac, tada nemaju posla s otmič arom, već s grabež ljivcem, Cohen je bio siguran u to. »Ali ima neš to još gore«, rekla je Myersova i uspravila se u svojoj stolici. »Naš se otmičar voli igrati.« Prestao je lupkati kemijskom po zubima. »Kako to misliš?« »U kuhinji joj je telefonska sekretarica.« »Da, i...?« Pustila je da neizvjesnost još malo potraje. »Stroj je napunjen do kraja. Šezdeset novih poruka.« Lijeva mu se obrva trznula. »Šezdeset?« Kimnula je. »Presluš ala sam ih sve redom.« Zastala je i otpila gutljaj kave. »Apsolutna tiš ina, ni jedne jedine riječ i, niš ta, č ak ni teškog disanja.« »I sve su prazne?« »Tako je zvuč alo. Mislila sam da neš to ne valja s telefonom ili možda sekretaricom, sve dok nisam došla do posljednje poruke.« »I...« Cohen je od nestrpljenja raširio oči. »Posluš aj sam.« Prekopala je torbicu u potrazi za diktafonom i dobacila ga Cohenu.

On ga je ž urno stavio pred sebe na stol, namjestio naoč ale na nosu i pritisnuo tipku za puš tanje snimke. Nekoliko sekundi vladala je tiš ina. Zatim se iz sitnog zvuč nika zač uo nekakav mrmor. Trajao je par sekundi. »Smetnje?« »Na prvi pogled tako zvuč i, zar ne?«, odvratila je. »Ali posluš aj još jednom - ovaj put jako pažljivo.« Uzeo je uređaj, premotao snimku, prinio spravu desnom uhu i još jednom poslušao - ovaj put veoma pažljivo.

Krv mu se sledila. »Koji kurac?« Zvuk smetnji prikrivao je neš to drugo, neš to š to je zvuč alo kao š apat. Taj je dio presluš ao još nekoliko puta. Da, nije se moglo poreć i razabirao se nejasan mrmor. »Govori li to netko nešto ili samo pokušava doći do daha?« »Nemam pojma.« Slegnula je ramenima. »Napravila sam isto š to i ti. Presluš avala iznova i iznova. I niš ta nisam otkrila. Ali reć i ć u ti neš to. Ako je onaj tko je ostavio te poruke htio zastraš iti Katju, uspjeh mu je bio zagarantiran. Zvuč i kao da se zao kuć ni duh pokuš ava provući kroz telefon. Mene je vraški isprepadao.« »Misliš li da bi to mogao biti otmičarev glas?« »Ili je on ili netko s bolesnim smislom za humor.« »Odnijet ć u ovo Gusu u studio«, mahnuo je uređajem u ruci. »Ako to prebacimo u njegov program za glasovnu analizu, mogao bi proč istiti i usporiti snimku. Siguran sam da ć emo otkriti š to taj govori.

To jest, ako uopće nešto govori.« »Izvrsno, učini to.« »Zna li njezin otac za ovo?« Cohen je znao da je Myersova u stalnom kontaktu s Leonidom Kudrovim, ali i da bi ga bez konkretnijih informacija samo još više razočarala. »Ne još . Prič ekat ć u i vidjeti mož e li Gus izvuć i neš to iz toga pa ć u ga nakon toga nazvati.« Provukla je ruku kroz kosu. »A sada, jesi li spreman za novi zaplet?

Iznenađeno ju je pogledao. »Ima još?« »Dok sam presluš avala poruke, stalno sam pogledavala na sat u Katjinoj kuhinji, ne znam zašto, bez nekog posebnog razloga.« »Dobro.« »Odjednom sam shvatila da sve te poruke povezuje jedan zajednički faktor.« »Koji faktor?« »Vremenski.« »Što?« »Znam da zvuči ludo, ali dvaput sam preslušala sve poruke. Tu sam izgubila dosta vremena.« Priš la je č elu svoga stola i naslonila se na njegov rub. »Sve traju dvanaest sekundi.« Cohenove su se oči suzile. »Dvanaest sekundi? Svih šezdeset?«

»Tako je. Ni sekunde viš e ni sekunde manje. Cak i ona posljednja poruka sa šumovima i jezivim mrmljanjem - točno dvanaest sekundi.« »A to nije greška telefonske sekretarice?« »Nije.« »Da nije netko namjestio vrijeme snimanja poruka na samo dvanaest sekundi?« Upitno je pogledala Cohena. »Nisam ni znala da se to može.« »Nisam ni ja siguran, samo pokušavam pokriti sve mogućnosti.« »Čak i ako je moguće, tko bi namjestio vrijeme snimanja poruka na samo dvanaest sekundi?« Tu se morao slož iti s njom. »U redu«, rekao je i vratio pogled na diktafon. »Ovo je sada i služ beno postalo uvrnuto i služ beno sam zaintrigiran. Mora postojati neko znač enje u svemu tome. Nema š anse da je ta stvar s dvanaest sekundi čista slučajnost.« »Nema š anse«, slož ila se Myersova. »Sad samo moramo otkriti š to to znači.«

26. »Sto?«, upitao je Garcia i pogledao Huntera dok je prilazio platnu. »Što si našao?« »Moramo odmah ovamo pozvati deč ke iz Forenzike.« Zastao je i podigao pogled prema svom partneru. »Netko se skrivao iza ovog platna.« Garcia je čučnuo do njega. »Pogledaj ovo.« Hunter mu je pokazao na pod iza donjeg dijela platna. »Vidiš li tragove u prašini?« Garcia je malo zaš kiljio dok je primicao lice podu kao da ć e ga poljubiti. Časak kasnije ih je uočio.

Na podu oko ruba polož enog platna slegnula se kuć na praš ina.

Garcia je u njoj zamijetio dugačak trag povlačenja. »Platno je pomaknuto naprijed«, napokon je potvrdio. »Dovoljno da se netko može sakriti iza njega«, dodao je Hunter.

Garcia se ugrizao za donju usnu. »Mogla ga je pomaknuti sama Laura.« »Mogla je, ali vidi ovo.« Hunter mu je pokazao mjesto iza platna, bliže zidu.

Garcia je opet zaškiljio. »U što bih trebao gledati?« Hunter je izvadio minijaturnu baterijsku svjetiljku. »Pogledaj još jednom.« Pružio ju je Garcii.

On je. usmjerio zraku svjetla na mjesto koje mu je Hunter pokazao.

Ovaj put mu nije dugo trebalo. »Odnio me vrag.« Samo nekoliko centimetara podalje od zida uoč io je u praš ini jedva zamjetan otisak stopala. Jasna naznaka da je ondje netko stajao. »Pogledaj ih još jednom«, rekao je Hunter. »Zar ti niš ta nije čudno?« Garcia je opet ogledao otiske. »Ne, ali tebi oč ito jest, Roberte. Sto mi je promaknulo?« »Broj otisaka.« Garcia je pogledao i treći put. »Jedva da ih opće i ima.«

»Upravo tako. Nije li to neobično?« Konač no mu je sinulo. Za vrijeme stajanja u uskom prostoru, č ak i samo na kratko vrijeme, svatko bi se meš koljio i premješ tao s noge na nogu ili bi se pokuš ao premjestiti u neki udobniji polož aj. Teoretski bi to premješ tanje moralo ostaviti viš e otisaka. Ovdje takvih nije bilo. A to je ukazivalo na samo dvije moguć nosti - ili ubojica nije dugo č ekao ili je bio neizmjerno strpljiv i discipliniran, a ova je moguć nost Huntera najviše mučila.

U džepu mu je zazvonio mobitel. »Detektiv Hunter.« »Detektive, ovdje Pam iz Operative«, rekao je glas na drugom kraju linije. Na vaš u elektronič ku adresu poslala sam vam sve informacije koje smo uspjeli pronać i o Patricku Barlettu. Njega trenutno nema u gradu.« »Nema ga u gradu?« »Od utorka naveč er prisustvuje konferenciji u Dallasu. Sutra se vrać a avionom - negdje sredinom popodneva. Sve je provjereno i potvrđeno.« »U redu, hvala, Pam.« Prekinuo je razgovor i ponovno posvetio paž nju prostoru iza velikog platna i slabo vidljivim otiscima stopala. Snažan i brz počinitelj mogao je zač as stić i do mjesta na kojemu je stajala Laura, a da ona ne stigne reagirati. No Hunter nekako nije vjerovao da ju je napadač iznenadio na takav nač in. Da jest, vjerojatno bi doš lo do nekakve borbe, a nigdje nije bilo tragova koji bi na to ukazivali. Da joj se netko priš uljao s leđa i onesposobio je kakvim sedativom, Laura bi vjerojatno ispustila paletu s kistom na pod, ne bi ih odlož ila na stolč ić kraj stalka. Pod ispod slike na kojoj je Laura radila bio je prekriven mrljama i kapljicama boje, ne krupnim i razmazanim mrljama kakve bi prouzročio pad palete s bojama na pod. »Carlose, dodaj mi bateriju.« Garcia mu ju je pruž io, a Hunter je njezino svjetlo usmjerio na zid od opeke iza velikog platna. »Još si nešto našao?«, upita Garcia. »Nisam još siguran, ali je opć epoznato da opeka izvlač i vlakna iz tkanina kad se naslone na njih.« Polako je pomicao zraku svjetlosti uvis. Stigavš i do visine od otprilike sto osamdeset centimetara od

poda, zastao je i primaknuo se bliž e, pazeć i da ne uskovitla praš inu. »Mislim da imamo nešto.« Izvadio je mobitel i nazvao broj ekipe forenzičara.

27.

Zapadni Hollywood č uven je po svom noć nom ž ivotu, poznatim lič nostima i atmosferama svih sorti. Tematski barovi, otmjeni restorani, futuristič ki i egzotič ni noć ni klubovi, umjetnič ke galerije, dizajnerski butici, sportski centri i golemi spektar lokala sa ž ivom glazbom od sumraka do sumraka zabavljaju posjetitelje. Već ina stanovnika Los Angelesa kolokvijalno ga je nazivala »WeHo«, a uobič ajena je izreka glasila: ako se ne mož ete nauž ivati u Zapadnom Hollywoodu, vjerojatno ste već mrtvi.

Neš to iza osamnaest sati Hunter i Garcia su stigli do galerije umjetnina Daniel Rossdale na Wilshire Boulevardu. Zgrada je bila mala, ali veoma otmjena. Betonski i metalni okviri s mutnim staklima tvorili su strukturu nalik piramidi koja se i sama mogla smatrati skulpturom.

Calvin Lange, kustos galerije i najbliž i prijatelj Laure Mitchell, pristao je na sastanak. U njegovoj galeriji održ ana je posljednja Laurina izložba.

U ured Calvina Langea uvela ih je atraktivna i elegantno odjevena tajnica.

Lange je sjedio za svojim stolom, no ustao je č im su detektivi uš li.

Bio je to nasmiješ en i ž ilav muš karac u ranim tridesetima, s kosom boje pijeska. »Gospodo«, rekao je dok im je snaž no protresao ruke. »Preko telefona ste rekli da je ovo u vezi s Laurom Mitchell?« Pokazao je na dvije, kož om presvuč ene stolice pred svojim stolom i prič ekao da obojica sjednu. »Zar je doš lo do kakvih problema s nekom njezinom slikom kupljenom u ovoj galeriji?« Uš utio je i pokuš ao im odgonetnuti izraze lica. A tada se prisjetio telefonskog poziva Laurine majke prije dva tjedna. »Je li ona dobro?« Hunter ga je ukratko obavijestio o ubojstvu.

Pogled Calvina Langea poletio je s Huntera na Garciu, a onda se vratio Hunteru. Zaustio je da neš to kaž e, ali mu iz usta nije izaš la niti jedna riječ . Na trenutak je izgledao kao dječ ač ić kojemu su upravo

priopć ili da Djed Mraz ne postoji. Još uvijek nijem od š oka, priš ao je minibaru ugrađenom u visok drveni element na sjevernom zidu te drhtavom rukom posegnuo za č aš om. »Jeste li za pić e?« Glas mu je podrhtavao. »Hvala, ne treba«, odvratio je Hunter, pomno promatrajuć i sve njegove kretnje.

Lange je natoč io veliku č aš u konjaka i brzo otpio gutljaj. Cinilo se da mu je konjak vratio malo boje u lice. »Gospođa Mitchell mi je rekla da ste vjerojatno bili Laurin najbliž i prijatelj izvan obitelji«, rekao je Hunter. »Mož da...« Lange je odmahivao glavom kao da je dezorijentiran. »Nisam siguran. Laura je bila jako povuč ena osoba, ali nas smo se dvoje dobro slagali. Bila je... fantastič na - zabavna, talentirana, inteligentna, lijepa...« »Nedavno je izlagala u ovoj galeriji, je li to toč no?«, upitao je Garcia.

Lange im je rekao da se Laurina izlož ba održ avala od prvog do dvadeset osmog veljač e i da je postigla izvanredan uspjeh - bila je jako dobro posjeć ena i sve dvadeset tri izlož ene slike su prodane. Laura je u galeriji bila prisutna otprilike dva sata u noć i otvaranja i zatvaranja izlož be i nijedne več eri se uopć e nije doimala uzrujano, zabrinuto ili uznemireno. »Jeste li je tada vidjeli posljednji put?«, upitao je Hunter. »Da.« »A jeste li imali obič aj redovito se č uti? Telefonom, porukama, takve stvari?« Lange je odmahnuo glavom. »Ne preč esto. Obič no smo dvaput ili triput mjeseč no ć askali preko telefona. Ovisilo je o tome koliko smo oboje bili zauzeti. Katkad bismo se naš li na ruč ku, več eri ili pić u, ali ponavljam, ništa redovito.« »Gospođa Mitchell mi je rekla da je u noć i zatvaranja ovdje bio i njezin bivši zaručnik«, rekao je Hunter.

Lange je brzo pogledao Huntera. »Možete li se sjetiti, jeste li ga vidjeli da razgovara s Laurom?« Lange je otpio još jedan gutljaj konjaka, a Hunter je uoč io da mu se opet tresu ruke. »Da, to sam skroz zaboravio. Malo je previš e popio. Stvarno ju je

uzrujao te noć i«, prisjetio se Lange. »Stajali su kraj stubiš ta u straž njem dijelu galerije, malo dalje od glavne dvorane i ostalih okupljenih. Traž io sam je jer sam je htio upoznati s važ nim kupcem iz Svicarske. Napokon sam je ugledao, priš ao joj i opazio da izgleda nesretno. Čim sam im se približio, on je ljutito otišao.« »Je li vam rekla što se dogodilo?« »Ne, nije željela razgovarati o tome. Odmah je otišla u ženski toalet i izaš la iz njega za desetak minuta, ali me je prije toga zamolila da ga izvedem odavde, prije nego što pred gostima napravi scenu.« »Scenu?«, upitao je Hunter. »Je li vam rekla zbog čega?« Lange je odmahnuo glavom. »Sam sam naslutio da bi razlog mogla biti njegova ljubomora.« Garcia je istegnuo vrat. »Na koga je bio ljubomoran? Je li Laura te večeri bila u nečijoj pratnji?« »Nije, ali sam je vidio kako ranije te več eri razgovara s nekim. I znam da su razmijenili brojeve telefona jer mi je to sama rekla.« »Možete li ga opisati?«, upitao je Garcia.

Lange se ugrizao za donju usnu i zamiš ljeno zagledao u prazno. »Mogu i bolje od toga. Mislim da bih mogao imati njegovu fotografiju.«

28.

Calvin Lange je uperio kaž iprst u detektive i zamolio ih da malo pričekaju, a zatim je dohvatio telefon na svom radnom stolu. »Nat, još uvijek imamo fotke s izlož be Laure Mitchell, je li?...

Odlič no, molim te, donesi svoje prijenosno rač unalo u moj ured... Da, sada bi bilo dobro.« Odlož io je sluš alicu i objasnio im da oni uvijek fotogra iraju, a katkad i snimaju svoje izlož be, pogotovo več eri s autorima. Te su fotogra ije koristili za broš ure, reklamne kampanje i svoju web-stranicu. »A š to je sa snimkama vaš e nadzorne kamere?«, upitao je Hunter.

Na putu do Langeova ureda izbrojio ih je šest.

Lange je, u nelagodi, odmahnuo glavom. »Svaka dva tjedna brišemo ih s tvrdog diska.« Na vratima se zač ulo tiho kucanje. Noseć i bijelo prijenosno rač unalo, u ured je uš la ista ona tajnica koja je uvela Huntera i Garciu u Langeov ured. »Već ste upoznali Nat«, rekao je Lange i domahnuo joj da priđe bliže. »Ne na propisan nač in«, odvratila je, udijelivš i im jednak osmijeh kao i ranije. Pogled joj se zadržao na Hunteru. »Natalie Foster je moja tajnica«, objasnio je Lange, »ali je ujedno i odlič na fotogra kinja i izvanredna s rač unalima. Također je glavna urednica naše web-stranice.« Natalie se rukovala s oba detektiva. »Molim vas, zovite me Nat.« »Ovo su detektivi iz Odjela za ubojstva«, rekao joj je Lange.

Osmijeh joj je brzo iščeznuo s lica. »Ubojstva?« Hunter joj je objasnio razlog njihova posjeta. Cijelo joj se tijelo napelo. Oč ima je potraž ila Langeove, a Hunter je u njima uoč io bezbroj pitanja. »Nat, morali bismo pogledati fotogra ije s Laurine izlož be«, rekao je Lange.

Trebalo joj je nekoliko trenutaka da registrira njegove riječ i. »Ovaj... da, naravno.« Stavila je prijenosno rač unalo na Langeov stol i

uključ ila ga. Dok je rač unalo pokretalo program, u prostoriji je vladala tjeskobna tiš ina. Natalie je utipkala lozinku i drhtavim prstima pomicala miš, tražeći mapu sa slikama.

Hunter je uzeo boč icu vode iz ormarić a s pić ima. »Izvolite, popijte malo ovoga, pomoć i ć e vam.« Natoč io je malo vode u č aš u s ledom i donio joj je. »Hvala.« Nasilu mu se osmjehnula, popila dva velika gutljaja i obratila pažnju na računalo.

Nakon nekoliko klikova mišem, zaslon su prekrile fotografije. »U redu, evo ih.« Prva slika prikazivala je glavnu dvoranu na katu u večeri otvaranja izložbe Laure Mitchell. Sve je vrvjelo posjetiteljima. »Koliko je te noći ovdje bilo ljudi?«, upitao je Hunter. »Oko sto pedeset.« Lange je pogledao Natalie, traž eć i njenu potvrdu. Kimnula je. »A vani je na ulaz čekala još nekolicina.« »Ulaz je svima dopušten?«, upitao je Garcia. »Nije uvijek tako, ovisi o umjetniku«, odgovorio je Lange. »Već ina, naroč ito oni poznatiji i egocentrič niji, viš e vole poslati pozivnice - i pravo na ulaz imaju samo oni koji su potvrdili dolazak na otvorenje izložbe.« »Ali Laura nije spadala u takve.« »Nije«, potvrdio je Lange. »Nije bila kao već ina umjetnika koji misle da su bogom dani. Inzistirala je na tome da njezine izlož be budu otvorene za sve. Čak i večeri s autorom.« Već ina fotogra ija prikazivala je nasmiješ enu Lauru kako ć aska s ljudima. Obič no bi oko nje bila skupina od č etiri do pet osoba.

Nekolicina fotogra ija prikazivala ju je kako pozira ispred neke od svojih slika ili s nekim od obož avatelja. Nesumnjivo je bila veoma atraktivna ž ena. Hunter je jedva mogao povezati ovu ž enu s onom na fotografijama s mjesta zločina. »Prič ekajte«, rekao je Lange i primaknuo se. Zaš kiljio je prouč avajuć i fotogra iju koja se upravo pojavila na zaslonu. »Mislim da je to on - tip koji je razmijenio telefonski broj s Laurom.« Pokazao je na muš karca koji je stajao u pozadini slike. Bio je visok, kratke tamne kose i odjeven u tamno odijelo, ali mu je lice djelomič no skrivao konobar koji je nosio pladanj s pić ima. Natalie se posluž ila funkcijom zumiranja pri dnu zaslona kako bi poveć ala sliku, ali ni ono

nije uč inilo niš ta vidljivijim muš karč evo lice. Izgledao je kao da je otprilike iste dobi kao Laura Mitchell. »Je li ga itko od vas dvoje ranije negdje vidjelo?«, upitao je Hunter.

Lange je odmahnuo glavom, ali Natalie nije izgledala tako uvjereno. »Mislim da ja jesam, na jednoj od naših ranijih izložbi.« »Jeste li sigurni? Možete li se sjetiti kojoj?« Kratko je razmislila. »Ne mogu se sjetiti na kojoj je to izlož bi bilo, ali mi izgleda jako poznato.« »Jeste li sigurni u to da ste ga vidjeli baš ovdje u galeriji? Ne u kavani, restoranu ili noćnom klubu...?« Natalie je ponovno razmislila. »Ne, mislim da je to bilo ovdje u galeriji.« »U redu, ako ga opet vidite ili se prisjetite o kojoj se izlož bi radilo, nazovite me, u redu? Ako uđe ovamo, nemojte ni pokuš avati razgovarati s njim, samo me odmah nazovite.« Kimnula je i nastavila dalje s fotografijama. »Stani«, ponovno se oglasio Lange nakon nekoliko fotogra ija.

Pokazao je visokog, dobro građenog muš karca koji je stajao nekoliko koraka iza Laure. Promatrao ju je kao da je jedina osoba u prostoriji. »To joj je bivši zaručnik. Mislim da se zove...« »Patrick Barlett«, dometnuo je Hunter i uveć ao sliku. »Trebat ć e nam kopije svih ovih slika.« »Naravno«, rekla je Natalie. »Mogu vam ih preprž iti na CD prije nego što odete.« Samo nekoliko slika prije kraja mape, Lange je opet rekao Natalie da stane. Tamo je bio on. Visoki, tajanstveni neznanac s kojim je Laura razmijenila telefonski broj. Stajao je tik uz Lauru. Ali ovaj put je gledao ravno u objektiv.

29.

Malen, ali izvanredno opremljen studio Gustava Suareza nalazio se u podrumu jednokatnice u Jefferson Parku u južnom Los Angelesu.

Gus je dvadeset godina bio audioinž enjer. Imao je savrš en sluh mogao je č uti jedan jedini ton na bilo kojem instrumentu da ga odmah smjesti na glazbenu ljestvicu. No njegovo zanimanje za zvukove uvelike je nadilazilo glazbene tonove. Fascinirale su ga zvukovne vibracije i modulacije, ono š to ih uzrokuje te nač in na koji ih mjesto i sredina mogu mijenjati. Zahvaljujuć i svom znanju, muzikalnom uhu i iskustvu, Gusa su u nekoliko navrata u pomoć zvali iz LAP-a, onda kad im je u istrazi ključ nu ulogu igrala neka vrsta zvuka, š uma ili zvuč nog zapisa.

Whitney Myers upoznala je Gusa dok se u FBI-u obuč avala za pregovarač icu. Ubrzo nakon toga isprepleli su im se putovi, onda kad je postala detektivka u LAP-u. A kao privatna istraž iteljica, zatraž ila je Gusovu ekspertizu samo u dvije prilike.

Gus je imao č etrdeset sedam godina, obrijanu glavu i viš e tetovaž a od č lana Hell's Angelsa. No unatoč opakom izgledu, bio je bezazlen poput štenca. Otvorio je vrata Franku Cohenu i isti se čas razočarao. »Gdje je Whitney?«, upitao je, nadvirujuć i se iznad Cohenovih ramena. »Žao mi je, Guse, samo sam ja. On ima drugih obveza.« »Prokletstvo, č ovječ e. Obukao sam svoju najbolju koš ulju.« Pogladio je prednjicu netom izglač ane tamnoplave koš ulje. »Cak sam nabacio i malo kolonjske vode i tako to.« »Nabacio?« Cohen je ustuknuo korak i zač epio nos. »Smrdiš kao da si se okupao u tome. Koji ti je to vrag, Old Spice?« Gus se namrgodio. »Ja obožavam Old Spice.« »Ma nemoj mi reći. Sudeći po mirisu, više od većine ljudi.« Gus je zanemario njegov komentar i otpratio ga u podrum do svog studija. »Onda, kako vam ovaj put mogu pomoć i? Whitney mi nije mnogo rekla preko telefona.« Spustio se u svoju stolicu i dokotrljao se bliž e

tonskom mikseru.

Cohen mu je pruž io Myersin diktafon. »Ovo smo snimili s telefonske sekretarice.« Gus je primaknuo napravu bliž e desnom uhu i pritisnuo tipku za puš tanje snimke. Dok je osluš kivao neobič an zvuk, posegnuo je u zdjelu s bombonima Skittles kraj konzole za snimanje. Gus je obožavao Skittlese. Pomagali su mu da se opusti i usredotoči. »Mislimo da se usred svih tih smetnji č uje prikriven glas ili š apat ili nešto slično«, rekao je Cohen.

Gus je prebacio hrpu bombona s desne na lijevu stranu usta. »Nije prikriveno, tu je«, izjavio je i pustio snimku otpoč etka. »Ovo je de initivno neč iji glas.« Ustao je, priš ao jednom ormarić u i izvadio tanak kabel koji je izgledao poput sluš alica iPoda. »Spojit ć u ovu stvarčicu da možemo bolje čuti.« Zvuk je kroz zvuč nike bio glasniji, zadihani š apat uoč ljiviji, ali nimalo jasniji. »Koristi li to uređaj za prikrivanje glasa?«, upitao je Cohen, primaknuvši se.

Gus je odmahnuo glavom. »Ne zvuč i tako. Ovo su samo smetnje.

Uzrokovala ih je neka druga naprava koja odaš ilje radio-valove ili loš signal. Tko god da je nazvao, vjerojatno je stajao uz neš to ili na mjestu gdje se gubi signal. Rekao bih da smetnje nisu bile namjerne.« »Možeš li to pročistiti?« »Naravno.« Gus se samodopadno nasmiješ io i uključ io rač unalo s lijeve strane. Dok se snimka odvijala, na zaslonu su ž ivahno vibrirale audio-linije. Pozorno ih je promatrao i strpao još jednu š aku Skittlesa u usta. »Dobro, a sad napravimo male preinake na ovoj stvarč ici.« Pritisnuo je nekolicinu gumba i pomaknuo nekoliko klizač a digitalnog ekvilajzera na aplikaciji zaslona. Statič ke smetnje smanjile su se za najmanje devedeset posto. Sada je zadihani š apat zvuč ao mnogo jasnije. Gus je dohvatio profesionalne sluš alice i ponovno presluš ao snimku. »Dakle, ovo je bilo namjerno.« »Što to?« Cohen je izvio vrat. »Laž ni š apat. Ciji god to glas bio, nije prirodno promukao ni šaputav. A to je ono što je lukavo.« »Zašto?«

»Svaki ljudski glas ima vlastitu frekvenciju koja je dio osobnog identiteta i zato mož e posluž iti u identi ikaciji osobe, jednako kao i otisci prstiju ili mrež nica. Glas ima stanovite visoke, niske i srednje tonove koji ne variraju, č ak i ako ga pokuš aš na bilo koji nač in promijeniti, falsetom, baritonom i kako već ne. S pravom opremom svejedno mož emo identi icirati te tonove i usporediti ih s neč ijim glasom.« »A ti imaš tu opremu, zar ne?« Gus ga je uvrijeđeno pogledao. »Naravno da imam tu opremu.

Pogledaj oko sebe. Imam sve što treba za glasovnu identifikaciju.« »Pa u čemu je onda problem?« Gus se zavalio u svoju stolicu i ispustio dug uzdah. »Pokazat ć u ti.

Stavi jagodice prstiju tik ispod Adamove jabučice.« »Molim?« »Ovako.« Prislonio je dvije jagodice na svoje grlo.

Cohen je napravio grimasu. »Hajde, učini to.« Cohen je nevoljko napravio isto. »Sada reci neš to, bilo š to, ali pokuš aj to nekako prikriti... visokim, niskim, hrapavim ili dječ jim glasom, nije važ no. Kad to uč iniš , osjetit ćeš vibriranje svojih glasnica. Vjeruj mi.« Cohen ga je pogledao s izrazom koji je govorio: sigurno se šališ. »Hajde.« Konač no je pristao i izrazito visokim glasom izrecitirao poč etna tri stiha iz Otela. »Opa, kako dubokoumno. Nikad te nisam doživljavao kao ljubitelja Shakespearea«, rekao je Gus, jedva suzdrž avajuć i osmijeh. »Jesi li osjetio kako vibriraju?« Cohen je kimnuo. »Kad nam glasnice vibriraju, onda dobivamo one osebujne frekvencije o kojima sam ti govorio. Sad napravi istu stvar, ali š apć i jako, jako tiho.« Cohen je ponovio ista tri stiha najtiš im moguć im š aptom. Oč i su mu se suzile kad je pogledao Gusa. »Nema vibriranja.« »Upravo tako«, potvrdio je Gus. »To je zato š to zvukove nisu formirale tvoje glasnice, već zrak izdahnut iz tvojih pluć a zajedno s pokretima tvojih usana i jezika.«

»Kao kod zviždanja?« »Kao kod zviž danja. Nema vibracija, nema frekvencija koje se mogu identificirati.« »Lukavi kurvin sin.« »I ja sam to rekao.« »Znači, ovo je najbolje što možeš? I dalje ne znamo što taj govori.« Gus se cinič no nasmiješ io. »Ne plać ate me masno zato da vam vratim vrpcu s nerazumljivim š aptanjem, nije li tako? Time sam ti samo htio reć i da proč iš ćavanjem neć emo moć i dobiti stvarnu visinu njegova glasa jer ga je promijenio u tih i razvuč en š apat. I zato ć e iz ovoga biti jako teš ko dobiti glasovnu podudarnost ako već imate nekog osumnjič enika. A poprilič no sam siguran da on to već i sam zna.« »Ali ć eš moć i toliko preraditi snimku da uspijemo razabrati š to govori, zar ne?« Gus mu je uzvratio samopouzdanim osmijehom. »A sad gledaj moju č aroliju.« Vratio se za svoj pult, okrenuo još nekoliko gumba i pomaknuo još nekoliko klizač a, a zatim na zasebnom zaslonu uključ io mjenjač visine glasa. Namjestio je stalno ponavljanje malog odsječ ka audiosnimke i radio na tome još nekoliko minuta. »Oho, dobar dan«, rekao je, namrštivši se. »Što? Što?« Gus je re leksno dohvatio Skittlese. »Imamo neš to drugo. Neku vrstu slabašnog šištanja u pozadini.« »Šištanja?« »Da, neš to slič no cvrč anju tave ili udaranju kiš e o udaljeni prozor.« Ponovno je posluš ao. Vratio je pogled na jedan od svojih monitora. Napravio je grimasu. »Frekvencija je vrlo slič na smetnjama.

A to malo komplicira stvari.« »Zar, uza sve ovo, ne mož eš niš ta uč initi?« Cohen je glavom pokazao na opremu u studiju. »Zar je danas dan glupih pitanja? Naravno da mogu, ali da bih je identi icirao, morat ć u je usporediti sa svojom zbirkom zvukova.« Počeo je tipkati po svom računalu. »A to će malo potrajati.« Cohen je bacio pogled na svoj sat i malodušno uzdahnuo. »Opusti se, to neć e utjecati na proč iš ćavanje š aputanja. To ć u zač as.« Vratio se svojim gumbima i potenciometrima. Minutu kasnije

doimao se zadovoljno. »Mislim da ga imam.« Pritisnuo je tipku za puš tanje snimke i odgurnuo stolicu na kotač ić ima dalje od tonskog miksera.

Onaj š aputavi glas koji su Cohen i Myersova uzaludno pokuš avali razabrati začuo se iz zvučnika, jasan kao dan.

Cohen je razjapio usta pogledavši Gusa. »Kurvin sin.«

30.

Cim su se Hunter i Garcia vratili u Parker Center, Hunter je sve kopije fotogra ija snimljenih na izlož bi Laure Mitchell odnio Brianu Doyleu, viš em inspektoru Odjela za informacijsku tehnologiju. Hunter je znao da je svaka pojedina osoba na tim fotogra ijama potencijalni osumnjič enik, ali ga je najviš e zanimala identi ikacija neznanca koji je s Laurom razmijenio telefonske brojeve. Fotogra ija koju je označ io dovoljno je jasno prikazivala neznanč evo lice da bi je Doyle mogao uvećati i usporediti s jedinstvenom policijskom bazom podataka. »Ono prijenosno rač unalo zbog kojeg si ranije nazvao«, rekao mu je Doyle, prebacujuć i slike na svoj tvrdi disk, »ono koje je poslano iz Odjela za nestale prije otprilike tjedan dana, koje je pripadalo...« Počeo je pretraživati svoj neuredan stol. »Lauri Mitchell«, uskočio je Hunter. »Ona je na ovim slikama.« »Oh, dobro. U svakom sluč aju, uspjeli smo premostiti njezinu lozinku.« »Što? Zar već?« »Fantastič ni smo, š to da ti kaž em?« Doyle se nacerio, a Hunter napravio grimasu. »Pomogla nam je obič na algoritamska aplikacija.

Lozinka joj je bila kombinacija prvih nekoliko slova prezimena i datum rođenja. Onda, rekao si da moraš pogledati njezine poruke?« »Tako je. Njezina majka mi je rekla da je primila neke poruke obožavatelja koje su je preplašile.« »Pa, bojim se da to neć e biti tako jednostavno. Aplikacija za elektronič ke poruke na njezinu rač unalu nikad nije koriš tena«, objasnio je Doyle, »š to znač i da nije skidala poruke s interneta, već ih je izravno č itala. Provjerili smo registraciju i barem je tu bila pametna.

Nikad nije potvrdila kad bi je operativni sustav pitao ž eli li da joj rač unalo zapamti lozinku svaki put kad se prijavi na svoju poš tu.

Njezina internetska povijest također je automatski brisana svakih deset dana.« »Njezina lozinka za e-poštu nije ista kao ona za računalo?« Brzo je odmahnuo glavom.

»A da probate s tom algoritamskom aplikacijom?« »Ne funkcionira kad se radi o izravnoj vezi. Internetske sigurnosne mjere protiv napada na pro ile e-poš te znatno su se pooš trile tijekom godina. Svi već i pruž atelji usluge e-poš te isključ e te na nekoliko sati, katkad i na neogranič eno vrijeme ako uneseš određeni broj netoč nih lozinki.« Doyle je opet odmahnuo glavom. »Isto tako, ako nije sač uvala te poruke u svom pro ilu, hoć u reć i, ako ih je izbrisala nakon č itanja, š to je vrlo vjerojatno, buduć i da si rekao kako su je uplaš ile, onda su š anse da izvuč emo cijelu poruku ravne nuli. Ako ne pronađeš pruž atelja usluga e-poš te odakle je potekla poruka, najbolje š to ć eš dobiti su samo fragmenti. Morat ć eš se obratiti izravno njezinu pruž atelju usluge - Autonetu. Ovdje viš e niš ta ne mož emo uč initi. A znaš š to to znač i, je li? Punomoć i sudski nalog i š to sve ne. Usto, pretraž ivanje se mož e otegnuti danima, tjednima... tko zna... i svejedno ćeš na kraju dobiti šipak.« Hunter je rukom prešao preko lica. »Imam ljude koji upravo pregledavaju ostale dosjee na njezinu tvrdom disku. Javit ću ti ako naiđemo na nešto.«

31.

Whitney Myers nepomič no je stajala i zurila u zaslon rač unala s audiolinijama koje su vibrirale poput naelektriziranih crva. Cohen je upravo u svoje rač unalo uč itao digitalnu snimku koju mu je dao Gus. Nerazumljiv š apat koji je otkrila na telefonskoj sekretarici Katje Kudrove sada je bio posve jasan. »ODUZIMAS MI DAH...« Stanka. »DOBRODOSLA KUCI, KATJA. ČEKAO SAM TE. DOŠLO JE VRIJEME DA SE NAPOKON UPOZNAMO.« Snimka se bez prestanka ponavljala kroz Cohenove zvuč nike.

Nakon petog ponavljanja, Myersova je napokon otrgnula pogled s ekrana i pritisnula tipku escape. »Gus je rekao da je ovo stvarno njegov glas, da nema nikakvog elektroničkog uređaja za njegovu promjenu?« Cohen je kimnuo. »Ali bio je jako lukav. Promijenio ga je vlastitim š apatom. Ako ga ikad uhvatimo, nikad neć emo dobiti glasovnu podudarnost. Barem ne s ovom snimkom.« Odmaknula se od Cohenova stola i lagano preš la dvama prstima po gornjoj usni. Uvijek je to radila kad je razmiš ljala. Znala je da ć e morati pustiti snimku Leonidu Kudrovu kad se za dva sata sastane s njim u njegovoj kuć i. Uopć e nije dvojila da ć e to još viš e už asnuti ionako prestravljenog čovjeka. »Imaš li još uvijek moj diktafon sa svih š ezdeset poruka?«, upitala je, vrativši se svome stolu i prelistavši notes. »Da, ovdje je.« »U redu, pusti opet posljednju poruku.« Zastala je. »Zapravo, pusti ono nakon posljednje poruke. Ono š to me zanima je elektronič ki glas telefonske sekretarice koji objavljuje vrijeme kad je poruka ostavljena.« »U osam četrdeset dva uvečer«, automatski je odgovorio Cohen.

Upitno je podigla obrve. »Toliko sam je puta presluš ao da mi se urezala u mozak«, objasnio je. »Siguran si?«

»Apsolutno.« Pogledala je svoj notes. »Katjin je otac rekao da ju je nazvao s mobitela u osam pedeset tri te več eri. Poziv je trajao č etiri minute i dvanaest sekundi.« »Na taj se poziv javila, zar ne?« Kimnula je. »A jedanaest minuta ranije telefonska sekretarica snimila je ovo.

Je li bila vani?« Okrenula je stranicu. »Ne, vratar zgrade rekao je da je stigla oko osam sati. On joj je odnio kovč ege do stana u potkrovlju.« Opet je preš la prstima preko gornje usne. »Pa naravno. Ruč nik na kuhinjskom stolu. Mora da se Katja tuš irala.« Brzo je provjerila svoje bilješ ke. »Sranje! Sjeć aš li se da sam ti rekla kako nemamo snimke nadzornih kamera u njezinoj zgradi jer je nestalo struje zbog pregorjelog osigurača u razvodnoj kutiji?« »Aha.« »Dakle, kamere su se ugasile malo prije osam.« Cohen je proč istio grlo i nagnuo se naprijed. »A već zasigurno znamo da to nije bila nikakva slučajnost.« »To znači da je otmičar znao točno vrijeme njezina povratka kuć i.« Zastala je, pokuš avajuć i suzbiti nelagodu. »Već ju je č ekao u njezinu stanu kad je stigla onamo. Zato je rekao dobrodoš la kuć i. Znao je da je stigla.« Na Cohenovu se licu promijenio izraz. »Znač i, taj je posljednji poziv uputio iz njezina stana?« »Izgleda da je tako.« »Zašto? Zašto ju je nazvao ako je već bio ondje?« »Nisam sigurna. Da je prestraši? Jer je sadist? Nije važno.« Cohen je osjetio kako mu se najež ila svaka dlač ica na tijelu. »Oh, moj Bože.« »Što je?« »Onaj š iš tavi zvuk u pozadini koji je Gus otkrio na snimci. U studiju mi je rekao da zvuč i poput kiš e koja negdje u daljini udara o prozor ili poput jakog pljuska.« Pogledao je Myersovu. »Otmič ar se nalazio u njezinoj spavać oj sobi kad ju je nazvao. Promatrao ju je dok se tuširala.«

32.

Sljedeć eg jutra nač elnica Blake je već č ekala Huntera kad je u 7.51 ušao u svoj ured. »Carlos mi je rekao da ste identificirali žrtvu.« Kimnuo je. »Ime joj je Laura Mitchell.« Pruž io je nač elnici izvješ taj na dvije stranice.

Proč itala ga je i zastala. »Ubojica ju je vrebao u njezinu vlastitom stanu?« Pogled joj je brzo prelazio s jednog na drugog detektiva. »Izgleda tako, načelnice«, potvrdio je Hunter. »Kako je ušao? Ima li znakova provale?« Brzo je odmahnuo glavom. »Možda je sama pustila ubojicu unutra?«, sugerirao je Garcia.

Nač elnica je kimnula. »Sto znač i da se ubojica mogao posluž iti laž nim identitetom kako bi se uvukao u zgradu i pozvonio joj na vratima, ili da ga je mož da poznavala, ili da se on mož da pretvarao da je kolekcionar ili kupac pa je s njom dogovorio sastanak, ili neš to slično. Ipak mi nije jasno zašto se sakrio iza slike? To mi nema smisla.« »Upravo tako«, slož io se Hunter. »I upravo zbog toga ne vjerujemo da je Laura otvorila vrata ubojici i pozvala ga unutra, ali je prilič no realna mogućnost da ga je poznavala.« Nač elnica Blake je kratko razmislila. »Mož da je poč initelj imao vlastite ključeve?« Hunter je kimnuo. »Ili to ili je vrhunski bravar.« »Je li imala dečka ili ljubavnika?« »Danas ć emo razgovarati s njezinim bivš im zaruč nikom. Njegov avion iz Dallasa slijeće u 14.45.« »Koliko je dugo izbivao?« Hunter je protrljao čelo. »Od utorka navečer.« »Onda ga to briše s popisa osumnjičenika, zar ne?« »Zasad još nisam posve uvjeren u to, načelnice.« Nač elnica ga je pogledala u oč i. »Da rezimiramo. Nije ga bilo u L.A.-u od utorka naveč er. Tijelo naš e ž rtve pronađeno je prije dva dana - u srijedu poslijepodne, sjeć aš se? Nemamo toč no vrijeme smrti,

ali forenzič ni izvješ taj kaž e da je smrt nastupila tri do š est sati prije pronalaska trupla. Roberte, to znač i da on nije bio u Los Angelesu kad je umrla.« »Toč no«, slož io se Hunter, »ali isto tako nemamo dokaza da ju je naš otmič ar doista i ubio, sjeć ate se, nač elnice? Mogao ju je ž ivu ostaviti u onoj mesnici - satima prije nego što je umrla. Mož da č ak i noć prije toga, š to bi bivš em zaruč niku pruž ilo savrš en alibi. Trebamo viš e informacija prije nego š to u ovoj fazi poč nemo odbacivati osumnjičene.« »Dobro, slaž em se«, prihvatila je. »Sto je s onim drugim tipom za kojeg mi je rekao Carlos? Onim koji je pokuš avao zbariti Lauru posljednje večeri njezine izložbe?« Hunter je prekopao svoj stol, traž eć i kopiju slike neznanca na kojeg je nač elnica mislila. Dodao joj je sliku. Nač elnica je nekoliko trenutaka piljila u nju. »Ovu sliku od juč er uspoređujemo s policijskom bazom podataka.

Još nema podudaranja. Isto tako, poslali smo ekipe policajaca u obilazak svih umjetnič kih galerija, izlož benih dvorana, muzeja, umjetnič kih š kola i kavana, svugdje gdje se održ avaju izlož be. Tajnica u galeriji Daniel Rossdale rekla je kako je sigurna da ga je već vidjela na nekoj od prethodnih izlož bi. A to znač i da je tip vjerojatno istinski zainteresiran za umjetnost. Nadajmo se da će ga netko prepoznati.« »Obilazak stanova u Laurinoj zgradi nije nam otkrio niš ta«, rekao je Garcia. »Razdoblje od dva do tri tjedna je vraš ki dugo vremena da bi se netko od susjeda sjetio je li č uo neš to neuobič ajeno ili vidio nekoga sumnjivog.« »Jesu li forenzičari pronašli još nešto u njezinu stanu?« Hunter je natoč io č aš u vode. »Naš li su nekoliko vlakana na zidu od opeke. Rezultati još nisu gotovi, ali nam i to može biti jedan trag.« »Kakav?« »Nekoliko vlakana nađeno je na mjestu visokom oko metar osamdeset dva.« »Ima li kakvih vlasi?«, upitala je načelnica Blake. »Niti jedna jedina.« »Znač i, tko god je bio ondje, nosio je kapu, skijaš ku masku ili neš to slično«, zaključila je. »Pretpostavljamo da se napadač , dok se skrivao, leđima naslonio

na zid od opeke«, rekao je Hunter. »Ako smo u pravu i ako vlakna potječ u od neke vrste pokrivala za glavu, onda bi trebao biti visok između metar osamdeset dva i metar devedeset dva.« »A ako to nije slučaj?« »Onda vlakna potječ u s dž empera pa traž imo diva od dva metra i deset centimetara.« »Barem bi ga bilo lako uočiti«, našalio se Garcia. »Nema nikakvih tragova borbe?«, upitala je nač elnica bez i najmanje naznake smiješka. »Nikakvih.« Okrenula se i zagledala u fotogra ije s popriš ta zloč ina prikvač ene na panou. Bez obzira koliko ih je č esto gledala, svaki bi se put lecnula.

Nasilje u ovom gradu svake je godine bivalo sve gore. »Razgovaraj sa mnom, Roberte, jer mi se cijela ova stvar sve manje i manje sviđa. Proš la su dva dana otkako smo pronaš li Laurino tijelo. Dva dana otkako je to govno bombom raznijelo mrtvač nicu i ubilo još dvije osobe, od kojih je jedna spadala među moje najbolje prijatelje, a još uvijek nemamo ni koliko je crno pod noktom. Zaš to je drž ana u zatoč eniš tvu toliko dugo prije nego š to je ubijena? Je li obitelj Mitchell primila kakav zahtjev za otkupninu?« Odmahnuo je glavom. »Nije. A ako sam u pravu, tko god bio ovaj ubojica, njemu cilj nije otkupnina. U sluč ajevima otmice i ubojstva rijetko se kad radi o novcu.« Nač elnica Blake je osjetila ž marce na potiljku. »Misliš da ju je držao zbog seksualnog užitka?« »Moguć e je. Ali bez izvješ ća s obdukcije nikad neć emo znati je li Laura Mitchell bila silovana ili ne.« Duboko je uzdahnula. »Uvijek postoje razlozi zbog kojih bi otmič ar drž ao taokinju, a da ne traž i novac«, rekao je Hunter. »Najč eš ća su dva: osveta i opsjednutost ž rtvom. Opsjednut napadač jednostavno se ne mož e oduprijeti svojoj opsesiji. U devet od deset sluč ajeva sve poč inje kao neka vrsta platonske ljubavi koja stalno raste i raste... dok ne postane neizdrž iva.« Zastao je i pogledao portret Laure Mitchell. »A ta opsesija, bez ikakve sumnje, jest seksualna ili to na kraju postane.« Načelnica je prebacila težinu s jedne na drugu nogu. »No ovdje se nešto ne uklapa«, nastavio je.

»Na što misliš?« »Jedina stvar koju pouzdano mož emo zaključ iti iz fotogra ija s popriš ta zloč ina jest da ubojica nije muč io Lauru.« Nač elnica je nabrala obrve. »Već ina otmica koje završ avaju ubojstvom uključ uje muč enje, poniž avanje i sadistič ko seksualno zlostavljanje«, objasnio je. »U sluč aju da se ž rtva otmice kojoj motiv nije bio novac kasnije pronađe, obič no postoje jasne indikacije o tjelesnom muč enju i zlostavljanju.« Priš ao je panou sa slikama. »Prije nego š to smo je identi icirali, Garcia i ja smo detaljno pregledali ove slike pokuš avajuć i nać i bila kakva tjelesna obiljež ja koja bi nas mogla uputiti u pravom smjeru.« Odmahnuo je glavom. »Ali niš ta. Laura nije imala nikakvih drugih modrica osim onih koje su prouzročili šavovi i njezini vlastiti nokti.« »Ako je onaj tko ju je oteo htio osvetu«, rekao je Garcia, »muč io bi je, nač elnice. Da je bio opsjednut njome, sasvim sigurno bi je silovao.

U oba slučaja, na tijelu bi joj se morale nalaziti modrice.« »Kad napadač jednom poč ne primjenjivati nasilje da dobije ono š to ž eli...«, nastavio je Hunter, »... onda ulazi u vrtoglavu silaznu spiralu. Njegova dominacija nad njom i laž an osjeć aj moć i koji mu to pruž a, privlač e ga poput droge. Nasilje eskalira, silovanja postaju sve agresivnija, sve dok...« Pustio je da nedovrš ena reč enica ostane visjeti u zraku. »Ali mi toga nemamo ovdje«, preuzeo je riječ Garcia. »Imamo otmicu, držanje žrtve u zatočeništvu i ubojstvo, ali ne i nasilje.« Nač elnica Blake se umalo zagrcnula na Garciine riječ i. »Ne i nasilje?« Bacila je pogled na pano s fotogra ijama, a zatim pogledala detektiva. »Stavio je bombu u nju i zaš io je - i sve to dok je još bila živa. Što je onda, dovraga, za tebe nasilje?« »Upravo je u tome problem, nač elnice«, ubacio se Hunter. »Do nasilja je doš lo tek na kraju, samim ubojstvom. I svi se slaž emo da je bilo strahovito sadistič ko. Ali nedostatak modrica na Laurinu tijelu pokazuje da ubojica nije bio nasilan prema njoj dok ju je drž ao u zatoč eniš tvu. Nije bilo postupne eskalacije nasilja. Nenasilje je u jednom brzom koraku prešlo u monstruozno nasilje.« »A što nam to govori?« Hunter je izdrž ao njezin pogled. »Da imamo posla s izrazito nestabilnom i eksplozivnom osobom. Kad on izgubi ž ivce, netko drugi

izgubi život.«

33.

Patrick Barlett bio je jedan od vodeć ih inancijskih savjetnika u Kaliforniji. Vodio je vlastitu tvrtku s č etrdesetog kata poznatog 777 Towera.

Recepcija tvrtke bila je uređena da impresionira posjetitelje.

Hunter je pomislio kako se Barlett nesumnjivo drži one stare izreke da novac privlači novac.

Za polukruž nim recepcijskih pultom od inoksa i zelenog stakla stajale su dvije recepcionarke. Sinkroniziranim osmijesima doč ekale su Huntera i Garciu dok su prilazili pultu. Hunter je pokazao svoje služ bene isprave, ali je pazio da palcem prekrije riječ ubojstva.

Osmijesi im viš e nisu bili toliko blistavi. Dvije minute kasnije uvele su Huntera i Garciu u ured Patricka Barletta.

Ako se recepcija mogla nazvati impresivnom, onda mu je ured bio velič anstven. Cijeli zapadni zid bio je jedan golemi prozor od poda do stropa s panoramskim pogledom na Los Angeles koji su malobrojni imali priliku vidjeti. Podovi od golih hrastovih dasaka, zidovi obojeni u bijelo s malom natruhom plavog. Cijeli je ured bio pun oš trih rubova i sjajnih površina.

Barlett je oba detektiva pozdravio prejakim stiskom ruke. »Molim vas, uđite«, rekao je samopouzdanim dubokim glasom. »Oprostite na neredu, tek sam ušao. Stigao sam ravno s aerodroma.« Barlettu je bila trideset jedna godina. Bio je visok kao Garcia, snaž ne građe nogometnog branič a, preplanule kož e i guste smeđe kose. Oč i su mu bile tamne, gotovo crne, a struktura kostiju lica jednako privlačna kao i u bilo koje holivudske zvijezde.

Dok mu je Hunter objaš njavao razlog njihova dolaska, opazio je kako mu se mijenja izraz u oč ima, kao da se neš to veoma vrijedno raspalo na komadiće.

Neko je vrijeme sjedio za svojim impozantnim radnim stolom, ne mogavš i izustiti nijednu riječ . Pogled mu se nakratko zadrž ao na Hunteru, a zatim skrenuo na malu uokvirenu fotogra iju na stolu.

Prikazivala je tri para za stolom, na neč emu š to je izgledalo kao

sveč ana več era. Patrick i Laura sjedili su jedno uz drugo. Izgledali su sretno. Izgledali su zaljubljeno. »Mora da je doš lo do nekakve greš ke.« Samopouzdanje u njegovu glasu zamijenilo je uznemireno podrhtavanje.

Hunter je odmahnuo glavom. »Nažalost, nije.« »Sigurno jest. Tko je identificirao njezino tijelo?« »Gospodine Barlett«, rekao je Hunter odrješ itijim glasom, »nije došlo ni do kakve greške.« Patrickov pogled nač as se vratio na uokvirenu fotogra iju, a zatim pronaš ao utoč iš te u panoramskom vidiku na Los Angeles. Ruke je stalno premješ tao sa stola na krilo, kao dijete koje pokuš ava prikriti njihovo drhtanje. »Kad ste posljednji put vidjeli gospođicu Mitchell, gospodine Barlett?«, upitao je Garcia.

Tišina. »Gospodine Barlett?« Vratio je pogled na dvojicu detektiva. »Ha? Molim vas, zovite me Patrick.« »Patrick, kad ste posljednji put vidjeli gospođicu Mitchell?«, ponovio je Garcia, ovaj put malo sporije. »Prije nekoliko tjedana, završ ne več eri njezine izlož be u...«, pokuš avao se prisjetiti naziva, ali mu nije uspijevalo, »...negdje u Zapadnom Hollywoodu.« »U galeriji Daniel Rossdale?«, pomogao mu je Hunter. »Da, u toj.« »Jeste li bili pozvani?«, ponovno se oglasio Garcia. »Izložba nije bila samo za uzvanike.« »Htio sam reć i, je li gospođica Mitchell znala da ć ete doć i? Je li vas pozvala?« Cijelo se Barlettovo držanje promijenilo. »Jesam li ja to ovdje optuž en za neš to?« Nije prič ekao odgovor. »Ovo je skroz suludo. Ako mislite da bih bio kadar nauditi Lauri, vjerojatno ste najgori detektivi koje je ovaj grad ikada vidio. Ili to, ili ste traljavo obavili svoj posao. Laura i ja imamo zajednič ku proš lost.

Volim Lauru. Prije bih si oduzeo život nego joj naudio.« Hunter je zamijetio da Barlett nije niti spomenuo č injenicu da nije bio u gradu kad je pronađeno Laurino tijelo.

»Jeste li nakon izlož be ponovno pokuš ali stupiti s njom u kontakt?

Po svemu sudeći, te se večeri niste rastali na lijep način.« »Molim?« Patrick se gnjevno zagledao u Garciu. »Prič ate gluposti. Morate malo bolje provjeriti svoje č injenice, detektive. Te noć i sam malo previš e popio i ponaš ao sam se poput kretena, priznajem to. Ali to je bilo sve. Niš ta viš e. I da, pokuš ao sam je nazvati narednog dana da joj se isprič am, ali sam dobio samo telefonsku sekretaricu.« »Jeste li ostavili poruku?« »Jesam.« »Je li vam uzvratila poziv?« Barlett se nervozno iskezio Garcii. »Ne, nikad to ne radi. Navikao sam se.« »Zaš to kaž ete da ste se ponaš ali kao kreten?«, ponovno je upitao Garcia. »Što se dogodilo?« Barlett je zastao, dvoumeć i se bi li trebao iš ta viš e reć i. »Oč ito je da sam vaš osumnjič enik pa mislim da bismo trebali odgoditi ovaj razgovor sve dok ne stigne moj odvjetnik.« »Ni za š to vas ne optuž ujemo, Patrick«, zanijekao je Garcia. »Samo želimo razjasniti neke stvari.« »E, pa meni to izgleda i zvuč i kao ispitivanje optuž enika. Ako je to vama isto, stvarno mislim da bi trebao biti prisutan moj odvjetnik.« Dohvatio je telefon na svom stolu.

Garcia se zavalio u stolicu i prešao rukom preko čekinjave brade. »To je vaš e pravo, Patrick«, nastavio je Hunter, »ali to nikome neć e pomoć i. Doduš e, nama ć e sasvim sigurno potratiti vrijeme.

Vrijeme koje bismo mogli provesti loveći Laurina ubojicu.« Patrick je zastao usred tipkanja broja i zapiljio se u Huntera. »Razumljivo mi je da vas ovakvo ispitivanje mož e uznemiriti, ali trenutno su nam svi sumnjivi i ne bismo dobro obavili svoj posao da nismo doš li pokucati i na vaš a vrata. Cini se da je završ na noć Laurine izlož be ujedno bila i posljednja noć kad je viđena ž iva.« Hunter se nagnuo naprijed. »Vi ste inteligentan č ovjek pa malo promislite o tome. Uzimajuć i u obzir vaš e dobro dokumentirane ispade, vaš u proš lost s Laurom Mitchell i č injenicu da ste je tijekom protekle č etiri godine bezuspješ no pokuš avali pridobiti natrag, iznenađuje li vas š to smo ovdje? Što biste vi učinili da ste na našem mjestu?«

»Ja nikad ne bih naudio Lauri«, ponovio je Barlett. »Dobro, ali ovo nije nač in kojim ć ete to dokazati. Bez obzira š to vi uč inili, s odvjetnikom ili bez njega, svejedno ć ete morati odgovoriti na naš a pitanja. Jednostavno ć emo nabaviti nalog i znatno otegnuti ovu stvar.« Namjerno se zagledao u fotogra iju na stolu. Barlettu nije promaknuo njegov pogled. »Tko god da je ubio Lauru, ž enu koje ste voljeli, još uvijek je negdje vani. Mislite li doista da je sukob s nama i traćenje našeg vremena tako dobra odluka?« Barlett je zadržao pogled na fotografiji.

Hunter i Garcia su čekali. »Bio sam ljubomoran, priznajem«, konač no je rekao suznog pogleda. »Taj je tip posvuda slijedio Lauru kao izgladnjelo pseto.

Cijelo je vrijeme zurio u nju kao da je gola ili neš to slič no. Onda sam ih vidio kako razgovaraju. Laura je bila veoma povuč ena osoba, ne od onih tipova koji oč ijukaju i naravno da sam zato bio ljubomoran. Ali u tom je tipu bilo nešto čudno.« »Kako to mislite?«, upitao je Hunter. »Ne znam. Zbog onoga š to sam vidio u njegovim oč ima kad ju je promatrao. Kao š to sam rekao, slijedio ju je poput sjene. Stalno je bio nekoliko koraka iza nje, ma gdje se ona nalazila, a posve sam siguran da nije došao tamo zbog umjetnosti.« »Otkud to znate?« »Jer nijednom nije pogledao nijednu njezinu sliku. Svi su ostali hodali naokolo i divili im se, a njegove su oč i poč ivale samo na Lauri... samo na njoj. Kao da je ona izložak.« »Ne mislite li da bi vaš e miš ljenje o tom muš karcu moglo biti iskrivljeno č injenicom da ste bili ljubomorni na njega?«, sugerirao je Garcia.

Barlett je odmahnuo glavom. »Toč no, bio sam ljubomoran na njega, pogotovo kad sam ga vidio kako č avrlja s Laurom i zbog nač ina na koji mu se smiješ ila, ali nije to ono š to mi je privuklo paž nju. I prije nego š to su poč eli razgovarati, zapazio sam nač in na koji je piljio u nju. Kaž em vam, taj nije doš ao onamo zbog izlož be. Doš ao je zbog nje.« »I to ste rekli Lauri?«, upitao je Garcia. »Jesam, ali me nije htjela sluš ati. Razljutila se. Mislila je da sam ljubomoran. A samo sam je htio zaštititi.«

Iz dosjea koji je ponio sa sobom, Hunter je izvadio fotogra iju.

Jednu od onih koje su dobili u galeriji Daniel Rossdale. Onu koja je prikazivala visokog tamnokosog neznanca koji je razmijenio telefonski broj s Laurom. Stajao je uz nju i gledao u objektiv fotoaparata. Hunter je stavio sliku na stol ispred Patricka. »Je li ovo osoba o kojoj govorite?« Patrick se primaknuo. Nabrao je obrve. »Da, to je on.« »I nikad ga prije niste vidjeli?« »Prije te večeri, nisam.« Hunteru je u dž epu zazvonio mobitel. »Detektiv Hunter«, javio se i sluš ao neko vrijeme. Oč i su mu zasjale kad je pogledao Garciu. »Nemoj me zezati.«

34. »Onda, kamo to toč no idemo?«, upitao je Garcia, polako izvlač eć i auto s parkirnog mjesta. »U Norwalk«, rekao je Hunter, unoseć i u GPS-sustav adresu koju je dobio telefonom.

Jedan od policajaca koji su obilazili umjetnič ke galerije s fotogra ijom muš karca koji je razmijenio telefonski broj s Laurom Mitchell završ ne več eri njezine izlož be, naiš ao je na zlatnu ž ilu.

Prepoznao ga je vlasnik ekskluzivne galerije u Manhattan Beachu.

Muš karac je prije devet mjeseci, tijekom jedne od njihovih izlož bi, od galerije kupio platno Laure Mitchell.

Već ina galerija traž ila je od kupaca dopuš tenje da kupljeni primjerak ostane izlož en sve do zatvaranja izlož be. A galerija u Manhattan Beachu uvijek je inzistirala na imenu i broju telefona svojih kupaca.

Muškarac se zvao James Smith.

Norwalk je č etvrt pretež no srednje klase, smješ tena tridesetak kilometara jugoistoč no od središ ta Los Angelesa. Hunteru i Garcii trebalo je pedeset pet minuta da iz South Figueroa Streeta stignu na adresu u siromašnijem dijelu Norwalka.

Adresa ih je dovela do stare, sive, betonske nakarade š esterokatnice sa socijalnim stanovima prljavih prozora koja je oč ajnič ki vapila za novim premazom boje. Garcia je parkirao nasuprot ulazu u zgradu. Samo nekoliko metara dalje, petorica mladić a igrala je koš arku i istoga č asa naglo prekinula igru. Pet pari oč iju prikovalo se za Huntera i Garciu. »Que passa, pajkani?«, dovikne im najviš i i najsnaž niji iz skupine dok su prelazili ulicu. Nije nosio majicu; miš ić i su mu se sjajili od znoja. Već i dio trupa, ruku i vrata prekrivale su mu tetovaž e. Hunter je uoč io da neke od njih potječ u iz zatvora. »Qué quieres aquí, puercos?« Ispustio je loptu i prkosno prekriž io ruke. Ostala č etvorica stala su iza njega poput obrambene linije. »No somos policías«, odvrati Hunter, brzinski mahnuvš i svojom

č lanskom iskaznicom za teretanu. Znao je da je s one udaljenosti neć e moć i dobro vidjeti. »Ja sam iz gradske stambene uprave.« Glavom je pokazao na Garciu. »On je iz socijalne skrbi.« Opako držanje cijele skupine nestalo je u hipu. »Oh, č ovječ e, moram ić i«, rekao je onaj s naoč alama, bacivš i pogled na sat. »Za sat vremena imam razgovor za posao.« »Da, i ja isto«, rekao je mršavko obrijane glave.

Dok su se razilazili, svi su kimali glavama i mrmljali na španjolskom. Sva su se petorica odmah dohvatila svojih mobitela.

Garcia nije mogao suzdržati osmijeh.

I predvorje je jednako vapilo za popravcima kao i ostatak zgrade.

Prljavi zidovi, mrlje od vode na stropovima i ustajali zadah cigareta dočekali su ih čim su ušli kroz vrata od metala i armiranog stakla. »Koji kat?«, upita Garcia. »Četvrti.« Garcia je podigao ruku prema pozivnom dugmetu dizala. »Ne misliš valjda ozbiljno?«, nasmije se Hunter. »Zar nisi opazio u kakvom je stanju ovo mjesto? To bi bio prevelik rizik.« Mahnuo je rukom prema stubama. »Sigurnije je posluž iti se ovima.« Uspeli su se preskakujući po dvije stube odjednom.

Hodnik na č etvrtom katu bio je dugač ak, uzak i slabo osvijetljen, a smrdio je po už eglom luku i mokrać i. Proš li su uz napola otvorena vrata stana iz č ije se unutraš njosti č uo dječ ji plač i uključ en televizor na kojem se prikazivala nekakva TV-sudnica. »Covjek ne bi oč ekivao da jedan ljubitelj umjetnosti ž ivi na ovakvom mjestu«, prokomentirao je Garcia.

Stan 418 nalazio se pri kraju hodnika. Hunter je pokucao i pričekao petnaest sekundi.

Nikakvog odgovora.

Ponovno je pokucao i prislonio uho na vrata. Desetak sekundi kasnije č uo je kako netko prilazi vratima i otključ ava ih uz glasan š tropot. Vrata su se malč ice odš krinula, tek za duž inu sigurnosnog lanca. Svjetla u stanu bila su pogaš ena. Sve š to je mogao nazrijeti u mrklom mraku bio je par očiju koje su ga promatrale. »Gospodin Smith?«, upita Hunter. »James Smith?« Tišina.

Hunter je vrhom č izme neprimjetno uglavio vrata i podigao svoju

značku. »Bismo li vam mogli postaviti nekoliko pitanja?« Još dvije sekunde mukle tiš ine. Odjednom, oč ajnič ka reakcija i naglo guranje vrata, ali ih je u zatvaranju spriječilo Hunterovo stopalo. »Jamese...? Pakla mu, što je?«, viknu Hunter.

Guranje vrata je prestalo kad je Smith odustao. Zač uli su už urbano struganje nogu koje su se sve viš e udaljavale. U djelić u sekunde Hunter je upitno pogledao Garciu. Obojica su istovremeno shvatila. »Požarni izlaz...«

35.

Hunter je pokazao na sam kraj hodnika. »Sporedna ulič ica... kreni... odmah.« Garcia se okrenuo na petama i jurnuo niz hodnik poput lokomotive. Hunter je svom snagom gurnuo vrata stana, ali ih je sigurnosni lanac drž ao na mjestu. Uzeo je zalet i svom se silinom zabio u njih lijevim ramenom. Bio je dovoljan samo taj jedan pokuš aj. Lanac se odvojio od dovratka, drvene treš čice poletjele su u zrak. Cuo je kako su se vrata na kraju hodnika zalupila. Potrč ao je prema njima, ali nije uspio stić i na vrijeme. Zač uo je okretanje ključ a u bravi.

Automatski je pritisnuo kvaku. Ništa. »Daj, Smithe...« Ramenom se zaletio u vrata. Nisu se niti pomaknula. Pokuš ao je opet, ovaj put snaž nije. I dalje su odolijevala kao stijena. Odmaknuo se par koraka i č izmom udario pravo po bravi.

Jednom. Dvaput. Triput. Vrata su malo zaš tropotala, ali to je bilo sve.

Znao je da nema smisla nastaviti. Vrata su vjerojatno s druge strane imala sigurnosnu bravu koja se nije mogla skinuti. Mogao je hicima skinuti š arke, ali to bi bila pretjerana uporaba sile koju bi teš ko opravdao u izvještaju. »Daj, Smithe, otvori.« A Smith je vjerojatno već bio na polovici požarnih stuba. »Jebi ga!« Vratio se hodnikom do prve prostorije na istoj strani kao š to je bila ona u kojoj se zaključ ao James. Vrata su bila zatvorena, ali ne i zaključ ana. Otvorio ih je i uš ao. Bila je u gotovo potpunom mraku. Nije traž io prekidač - nije imao vremena - već je pojurio prema prozoru na suprotnoj strani, umalo se spotaknuvš i preko neč ega na podu. Prozor je gledao na zabač enu ulič icu, baš kao i prostorija u kojoj je nestao James. Nije bilo zavjesa, ali je staklo bilo zamrač eno crnim sprejem.

Bio je to starinski prozor s dva okna. Donje je pri dnu imalo utore za prste. Bez lokota, samo jedna ruč ica. Okrenuo ju je i gurnuo gore donje okno. Zaglavilo se. »Sranje!«

Drž eć i prste u utorima, protresao ga je tako snaž no da je zaš tropotao cijeli okvir. Pokuš ao je opet. Okno se pomaknulo za nekoliko centimetara, dovoljno da pod okvir uspije ugurati dlanove.

Mnogo bolji zahvat. Snaž no ga je gurnuo samo jednom i okno je zaš kripalo i kliznulo gore do samog vrha. Hunter je izvio vrat i pogledao van. James je preskakivao posljednje preč ke metalnih požarnih stuba. »Prokletstvo!« Smith se nije osvrtao. Skoč io je sa stuba i odmaglio. Bio je brz i okretan.

Hunter je pogledom preš ao po ulič ici, traž eć i Garciu. Vidio je kako Smith krivuda između nekoliko velikih kontejnera za smeć e, a zatim iščezava kroz otvorena vrata otprilike dvadeset metara naprijed.

Napokon se pojavio Garcia. Stigao je u ulič icu s desne strane, sprintajući poput olimpijskog prvaka. »Straž nja vrata kineskog restorana«, doviknu mu Hunter s prozora. »Kraj onih kontejnera za smeć e s desne strane. Uš ao je u kuhinju.« Garcia je trenutak oklijevao, dvoumeć i se bi li otrč ao natrag odakle je doš ao i pokuš ao Jamesu presjeć i put s prednje strane restorana. Povratak i obilazak trajali bi predugo. Dok bi stigao onamo, James bi netragom nestao. Zato je nastavio naprijed zaobilazeć i kontejnere za smeć e, a zatim uš ao kroz ista ona vrata kroz koja je koju sekundu ranije nestao James.

Hunter se okrenuo od prozora u nakani da izađe iz prostorije. Ako bude dovoljno brz i ako ga posluž i sreć a, mogao bi Smithu presjeć i put na kraju ulice. Napravio je samo dva koraka, kad mu je pogled zapeo na zidovima.

Svjetlo koje je sada nesmetano ulazilo kroz otvoren prozor nadjačalo je tamu.

Od onoga što je ugledao, ukipio se na mjestu.

36.

Garcia je projurio kroz straž nja vrata kineskog restorana i naš ao se u krcatoj kuhinji. Vrijeme pripremanja ruč ka u punom jeku. Tri glavna kuhara stajala su kraj ogromnog š tednjaka s deset plamenika na kojima se prž ila hrana u wokovima. Jedan od wokova se zapalio pa su plameni jezici sukljali iz njega najmanje pola metra u zrak. Dva pomoć na kuhara i tri konobarice stajali su uz dugač ku metalnu radnu površ inu punu netom nasjeckanog povrć a. Jedna je konobarica stajala leđima priljubljena uza zid kraj dvokrilnih vrata na okretanje koja su vodila u blagovaonicu restorana, kao da ju je netko upravo odgurnuo s puta. Na podu pred njom lež ao je prevrnut metalni pladanj s nekoliko razbacanih zdjelica juhe s rezancima. Svih je osmero glasno vikalo na mandarinskom jeziku. Iako nije znao mandarinski, Garcia je shvatio kako ne vič u jedni na druge zbog prosute hrane. Bila je to samo nervozna reakcija.

I upravo je iz te reakcije procijenio da Smith ima deset do petnaest sekundi prednosti.

Svi su se š utke zapiljili u njega kad je dojurio kroz sporedna vrata.

Svi su ustuknuli. Djelić sekunde kasnije svi svi opet poč eli vikati i gestikulirati u njegovom smjeru. Garcia nije gubio vrijeme.

Dok je preskakivao jela na podu i trč ao prema okretnim vratima, uspio je razabrati samo jednu riječ - šupak.

Svi su gosti u glavnoj restoranskoj sali imali na licima jednako š okirane izraze kao i kuhinjsko osoblje. Neki su se okrenuli i pogledali ovog novog luđaka koji je izletio iz kuhinje, a neki su još uvijek zurili u ulazna vrata restorana kroz koja je njegov prethodnik netom izjurio.

Potrč ao je kroz restoran, vješ to se sklanjajuć i s puta upravitelju i konobaricama.

Vani je ulica bila puna ljudi koji su navirali iz oba smjera. Pogledao je lijevo, onda desno. Nitko nije trč ao. Nitko nije izgledao zateč eno.

Nikakvog komeš anja. Napravio je dva koraka, podigao se na vrš ke prstiju i opet pogledao u oba smjera. Tiho je opsovao kad je shvatio da nema pojma kako je Smith odjeven. Kad je otvorio vrata svog stana,

vidjele su mu se samo oč i. Znao je kako Smith izgleda po onoj fotogra iji s izlož be, ali nije znao kako izgleda s leđa. Smith je mogao biti bilo koji visoki muškarac koji se udaljavao od njega.

Pogledom je potraž io Huntera. Bio je siguran da ć e mu, dok je on slijedio Smitha kroz restoran, Hunter pokuš ati presjeć i put na kraju ulice, ali njega nije bilo nigdje na vidiku. »Sranje, Roberte, gdje si?« Priš ao je skupini od tri muš karca koji su stajali samo nekoliko metara dalje. »Je li netko od vas vidio visokog tipa koji je maloč as istrčao iz onog restorana?« Pogledali su njega pa vrata restorana, a zatim opet njega. »Naravno«, rekao je nizak i zdepast muškarac.

Svi su istovremeno kimnuli jedan drugome. »Otiš ao je... onamo.« Jedan je pokazao lijevo, drugi desno, a zdepasti se uhvatio za svoje međunož je. Sva su trojica prasnula u smijeh. »Tornjaj se odavde, pajkane. Nismo ni kurca vidjeli.« Garcia nije imao vremena za raspravu. Vratio se nekoliko koraka i opet provjerio obje strane ulice.

Nigdje Huntera.

Nigdje Smitha.

Garcia je morao priznati - Smith je bio jako lukav. Znao je da ga nitko nije dobro zagledao. Mogao je nositi odijelo ili jaknu s kapuljač om, bilo š to. Cim je iz restorana istrč ao na ulicu, umjesto da nastavi trč ati i tako upadati u oč i poput crvene krpe, usporio je u lagani hod. Postao je samo jedan od mnogih koji su š etali ulicom punom trgovina. Izgledao je sumnjivo kao i svatko drugi.

Garcia je izvadio mobitel i nazvao Huntera. »Gdje si? Jesi li ga uhvatio?« Pogledom je i dalje pretraživao ulicu. »Nisam, još uvijek sam u stanu.« »Što? Zašto? Mislio sam da ćeš mu pokušati presjeći put.« »Nešto mi govori da ga ni ti nisi uhvatio.« »Ne. Prepreden je. Utopio se u masi. A ja nemam pojma š to ima na sebi.« »Nazvat ću centralu da odmah raspišu tjeralicu.« »Zašto si još uvijek u njegovu stanu?« Kratka tišina. »Roberte?«

»Moraš doći i sam vidjeti.«

37.

Garcia je nepomič no stajao uz vrata male č etvrtaste prostorije.

Prozor je sada bio potpuno otvoren da propusti danje svjetlo. Gorjela je i slaba ž arulja nasred stropa. Zrak je bio zasić en pljesnivim mirisom starog papira i praš ine, mirisom kakav se obič no osjeć ao u podrumskom spremiš tu, knjiž ari ili novinskom arhivu. Hunter je stajao uz velik drveni stol na kojem su bile nagomilane visoke hrpe č asopisa, novina i fotokopija. Posvuda po podu naslagane hrpe i hrpe, cijela je prostorija bila zatrpana - Smith je bio ili svojevrstan kolekcionar ili jedan od onih koji ne žele ništa baciti.

Garcia je pogledom polako prelazio po sobi, pokuš avajuć i sve obuhvatiti. Svaki centimetar na zidovima bio je prekriven crtež om, č lankom, izreskom iz novina, nacrtom ili fotogra ijom. Potjecali su iz novina, č asopisa i web-stranica, a mnoge je nacrtao, napisao ili snimio sam Smith. Ondje je bilo doslovno na stotine slika i č lanaka. Garcia je koraknuo unutra i pogledao strop. Bizarni kolaž nastavljao se i ondje.

Svaki je centimetar bio prekriven. »Isuse...« U Garciinu ž elucu se neš to stegnulo. Odmah je prepoznao ž enu na svim slikama i crtež ima. Nije bilo nikakve greš ke. Laura Mitchell. Debelim crvenim markerom je oko nekoliko fotogra ija bilo nacrtano srce. Onako kao što djeca rade na posterima svojih idola. »Kakvo je ovo jebeno mjesto?«, šapnu Garcia.

Hunter se okrenuo i ponovno pogledao sobu kao da je vidi prvi put. »Neka vrsta svetiš ta? Vlastiti privatni arhiv? Mož da soba za istraž ivanje? Tko zna?« Slegnuo je ramenima. »Izgleda da je ovaj tip prikupio sve š to je ikada objavljeno o Lauri. Sudeć i po izblijedjelim slikama i novinskim č lancima, neki su poprilič no stari.« Pogledom je prešao preko silnih hrpa papira.

Garcia je usmjerio paž nju na mnoš tvo novina i č asopisa. »Je li ona u svima ovima?« »Nisam ih sve pregledao. Ali ako moram nagađati, rekao bih da je tako.« Izvukao je novine s dna jedne hrpe. Radilo se o primjerku San

Diego Union-Tribunea.

Garcia je lagano podigao lijevu obrvu. »San Diego?« Uoč io je datum. »Te su novine stare tri godine.« Hunter ih je poč eo listati. »Problem je sljedeć i: niti jedne novine i niti jedan č asopis nisu otvoreni ni preklopljeni na određenoj stranici ili nekom č lanku. Već sam ih nekoliko pogledao. Pretpostavljam da ih je zadrž ao zbog neč ega u zabavnoj rubrici.« Presavio je novine i pokazao ih Garcii. »Ali kao š to vidiš , niš ta nije označ eno. Niš ta nije zaokruženo, podcrtano ni podebljano markerom.« »Ima li što o Lauri?« Hunter je pogledom preletio po stranici.

Već ina č lanaka bila je povezana s glazbom - kritič ki osvrti na koncerte i albume. Okrenuo je stranicu i nastavio listati. Pri dnu stranice primijetio je recenziju izlož be i kimnuo. »Tada je izlagala u San Diegu.« Garcia je istegnuo vrat. Nikakvih slika. Nasumič no je izvukao još jedne novine s dna druge hrpe. Izvadio je primjerak Sacramento Beea. »Ove su stare godinu i pol.« Brzo ih je prelistao do zabavne rubrike i uoč io još jednu recenziju izlož be. »Godinama ju je vrebao«, rekao je i ponovno se ogledao po sobi. »Znao je sve š to se mož e znati o njoj.

Prikupio je sve š to se dalo prikupiti. To znač i biti strpljiv. Godinama je čekao pravi trenutak za akciju. Laura nije imala nikakve šanse.«

38.

Hunter i nač elnica Blake morali su se dobrano potruditi da im nedovoljno ekipiran i poslom preoptereć en odjel forenzike brzo poš alje dva kriminalistič ka tehnič ara na mjesto gdje se nije dogodio zloč in. Na prvi pogled nije bilo nikakvih tragova da se u tom stanu nalazio itko drugi osim Jamesa Smitha. Nisu naš li nikakvu tajnu ć eliju ni skrivenu prostoriju za drž anje u zatoč eniš tvu. Ako je Smith bio njihov ubojica, onda je sigurno drž ao Lauru Mitchell na nekoj drugoj tajnoj lokaciji. I vjerojatno se upravo i uputio na tu lokaciju. Razlika je ovaj put bila u tome što je znao da policija za njim traga, što će sigurno utjecati na njegove postupke. Bit ć e razdraž en, mož da č ak i uspanič en.

A uspaničeni ubojica je prava katastrofa. Hunter je to znao iz iskustva.

Morali su ga brzo uhvatiti. Prije nego š to napusti Norwalk. Prije nego što sasvim iščezne.

Nisu ga uhvatili.

Hunter je odmah sredio da se fotogra ija Jamesa Smitha elektronskom poš tom proslijedi iz Parker Centera u š erifov ured u Norwalku. Sva raspolož iva patrolna kola odmah su poslana da pretraž uju ulice. I policajcima u ophodnji i onima iz postaje Metrolink u Norwalku na mobitele je odaslana Smithova slika. U zrač nim lukama, autobusnim i ž eljeznič kim postajama također je proglaš eno stanje pripravnosti. Ipak, ni š est sati nakon š to su Hunter i Garcia pokucali na Smithova vrata, još ga uvijek nitko nije zapazio.

Protekla tri i pol sata dva su kriminalistič ka tehnič ara pregledavala njegov stan. Morat ć e prič ekati na potvrdu laboratorija, ali prema onome š to su vidjeli, č inilo se da svi pronađeni otisci prstiju potječu samo od jedne osobe - Jamesa Smitha.

Ključ na mjesta u Smithovoj spavaonici i obje kupaonice poprskana su luminolom, ali nigdje nije otkrivena krv. UV-zrakama izvrš ili su testiranje posteljine, tkanine na kauč u i saga u dnevnom boravku.

Nigdje nije bilo tragova sperme.

Hunter i Garcia sklonili su im se s puta zadrž avš i se u sobi s kolaž ima. Ondje je bilo dovoljno materijala da cijeli tjedan zaokupi

cijelu č etu ljudi. U poč etku se Hunter nije zamarao detaljnim pregledavanjem. Cinilo se da se sve informacije na tim stranicama tič u samo Laure Mitchell, a ne Jamesa Smitha. Traž io je kakav dnevnik ili biljež nicu. Neš to iz č ega bi mogli otkriti tko je Smith i kamo je mogao otići.

Nisu otkrili niš ta. Nikakve dokumente ni putovnicu ni vozač ku dozvolu. Čak ni račune za komunalne usluge. »Deč ki, ima li bilo č ega š to bi nam dalo bilo kakav trag?«, upitao je Hunter nešto kasnije jednog od tehničara. »Da, č ini se da traž ite č udaka opsjednutog č istoć om«, rekao je, sagnuo se i povukao kaž iprst po vrhu podne letvice, a zatim pokazao rezultat Hunteru. »Niš ta. Nema praš ine. Moja ž ena non-stop č isti, ali č ak ni ona ne briš e svaki put praš inu s podnih letvica. Jedino mjesto gdje ima prašine je ona čudna soba u kojoj ste vi dečki bili. U kuhinji je ormarić prepun sredstava za č iš ćenje. Izbjeljivač a ima dovoljno da se napuni jacuzzi. Ovaj tip je ili opsjednut čistoćom ili nas je očekivao.« Raspitivanje po stanovima u zgradi također nije rezultiralo bitnim informacijama. Već ina stanara rekla je da nikad nisu ni vidjeli osobu koja ž ivi u stanu 418, a oni koji su ga vidjeli, nikad nisu s njim razgovarali. Prvi susjed, nizak i krhak muš karac š ezdesetih godina, s naoč alama debelima poput neprobojnog stakla, rekao je da ga je Smith uvijek pozdravljao kad god bi se sreli u hodniku. Rekao je da je Smith uvijek bio uljudan. Da je ponekad izlazio u odijelu. Nitko drugi u toj zgradi nikada nije nosio odijelo. Starac je također rekao da zidovi u zgradi nisu jako debeli. Cesto je č uo da Smith č isti, usisava podove, riba i korača po stanu. To je često radio.

Forenzič ari su uzeli cipele i donje rublje iz Smithova ormara te britvicu, č eš alj, č etkicu za zube i deodorant u spreju iz njegove kupaonice. Niš ta nisu htjeli prepustiti sluč aju kad se radilo o Smithovoj DNK. Tama je već dobrano zamrač ila nebo kad je Hunter primio poziv iz Operative. »Detektive Hunter? Ovdje Pam iz Operative.« »Što imate za mene, Pam?« »Pa, kad se sljedeć i put odluč ite obruš iti na nekoga, mož ete li, molim vas, odabrati osobu č ije ime nije toliko č esto? James je najuobič ajenije ime u Sjedinjenim Drž avama. Smith je najuobič ajenije

prezime u Sjedinjenim Drž avama. Spojimo li ih zajedno, dobivamo tri i pol milijuna muškaraca u SAD-u imenom James Smith.« »Prekrasno.« »Samo na područ ju Los Angelesa ima ih oko pet stotina. Ali evo jedne zanimljivosti: nijedan od njih nije prijavljen na adresi u Norwalku koju ste mi dali.«

39.

Kapci su joj lagano zadrhtali, ali ih nije uspjela otvoriti. Svijest joj je nadolazila poput valova koji se razbijaju o obalu, no svaki put kad bi doš la nadomak kopna, mrač na podvodna struja odvukla bi je natrag u ništavilo.

Jedino š to je u tom trenutku sa sigurnoš ću razaznala, bio je vonj.

Neš to nalik kombinaciji naftalina i jakog dezinfekcijskog sredstva.

Cinilo joj se da je smrad koji je udisala kroz nos klizio niz grlo u ž eludac, paleć i sve na svom putu. Imala je osjeć aj da joj je u trbuhu pravo zmijsko leglo koje ni č aska ne miruje, već pokuš ava silom izmigoljiti iz njezina tijela.

Kapci su joj opet zadrhtali, ovaj put malo duž e vremena. Teš kom mukom uspjela ih je nasilu otvoriti. Svjetlo oko nje bilo je mutno i slabo, ali joj je svejedno poput munje prž ilo mrež nice. Postupno je poč ela razaznavati svoju okolinu. Lež ala je na leđima na nekoj tvrdoj i neudobnoj površ ini, na nekom vruć em i vlaž nom mjestu. Stare, hrđave metalne cijevi vodile su po stropu u svim smjerovima, nestajući u pljesnivim potpornim stupovima.

Pokuš ala je podić i glavu, ali joj je taj pokret potaknuo novi val mučnine u želucu.

Omamljenost koja joj je obuzela tijelo poč ela je polako nestajati, a tada je nastupila strahovita bol.

Osjeć ala je kao da joj je netko s viš e pari kliješ ta istovremeno otrgnuo usne s lica. I č eljust ju je boljela kao da je slomljena. Pokuš ala je otvoriti usta, ali se zamalo opet onesvijestila od boli. Suze su joj se slijevale niz lice dok je pokuš avala uprijeti mozak da joj kaž e š to joj je č initi. Pomaknula je ruke - na svoje iznenađenje, nije osjetila nikakvu bol. Još se više iznenadila kad je vidjela da nisu vezane.

Drš ćuć i, prinijela je ruke licu i vrš cima prstiju dotaknula usne.

Drhtanje je preš lo u nekontrolirano grč enje kad je shvatila zaš to ih ne može pomaknuti.

Usta su joj bila čvrsto zašivena.

Obuzeo ju je očaj.

Automatski i bez osjeć aja za stvarnost, drhtavim je prstima udarala po š avovima poput poludjele pijanistice. Prostorijom su odjekivali njezini jauci i mahniti krici, ali ondje nije bilo nikoga tko bi je mogao č uti. Konac na ustima zasjekao joj se dublje u kož u kad je opet pokušala micati usnama. U ustima je okusila krv.

Odjednom je, kao da joj je u glavi sinulo svjetlo, postala svjesna mnogo intenzivnijeg i už asnijeg bola. Dolazio je iz njezinih prepona.

Tolikom joj je ž estinom protresao tijelo, da je pomislila kako ju je upravo objahalo čisto zlo.

Rukama je instinktivno krenula prema izvoru bola. Osjetila je kako je potpuno izdaje snaga kad je opipala tijelo i donje šavove.

Obuzela ju je panika. Obrambeni mehanizam preplavio joj je krvotok adrenalinom, otupivš i bol tek toliko da se mož e pomaknuti.

Vođena instinktom za preživljavanjem, prisilila se da sjedne.

Zvukovi su nestali, vrijeme je usporilo, cijeli je svijet pred njenim oč ima postao crno-bijel. Tek je tada shvatila da je gola i da lež i na nekoj vrsti stola od nehrđajuč eg č elika. Stol joj se uč inio neobič no visokim, kao da je tridesetak centimetara viši od normalnog.

Spustila je pogled na svoja bosa stopala i iznenadila se. Ni noge joj nisu bile vezane. Už asnutim oč ima izbezumljeno je pretraž ivala prostoriju - veliku, č etvrtastu, s betonskim podom i metalnim vratima koja su se nalazila pred njom. Cinilo se da nisu zaključ ana. Zidovi su bili obloženi praznim drvenim policama.

Ne gubeć i viš e ni č asa, ne mareć i radi li se o okrutnoj klopci ili ne, skoč ila je na pod. Cim su joj stopala lupila o pod, kraljež nicom joj je prostrujao drhtaj. Tisuć inku sekunde kasnije osjetila je u sebi eksploziju bola. Sva joj je snaga nestala iz nogu. Drš ćuć i je pala na pod. Spustila je pogled. Sve što je vidjela bila je krv.

40.

Već su proš la tri puna dana od pronalaska trupla Laure Mitchell, a istraga je i dalje stajala na mjestu. James Smith, ili tko god on uistinu bio, naprosto je ispario. Forenzič ari su imali pravo: svi otisci prstiju pronađeni u stanu doista su potjecali samo od jedne osobe. Satima su ih uspoređivali u bazi podataka. Zasad nije bilo nikakve podudarnosti.

Izgleda da James Smith nikad nije bio u sustavu.

Za rezultate DNK analize morat ć e prič ekati još najmanje jedan dan. Ma tko bio James Smith, bio je jako pametan.

Odabirom najč eš ćeg američ kog muš kog imena, automatski se izgubio u golemoj masi. Cak i kad bi Hunter zatraž io od Operativnog odjela da suzi popis losanđeleš kih Jamesa Smitha uzimajuć i u obzir dob i približ nu visinu, lista bi još uvijek bila predugač ka. Osim toga, bilo je očito da mu James Smith nije pravo ime.

Stan u Norwalku bio je unajmljen i godinu dana unaprijed plać en gotovinom. Hunter je razgovarao s kuć evlasnikom, stanovitim gospodinom Richardsom. Umirovljeni vlasnik trgovine ž ivio je u Palmdaleu. Rekao je Hunteru da je Jamesa Smitha vidio samo dva puta - prvi put kad je prije dvije godine unajmio stan, a zatim ponovno dvanaest mjeseci kasnije kad je produž io ugovor o najmu i unaprijed platio za cijelu narednu godinu, plus dodatke - i viš e nego dovoljno za pokrivanje svih rež ijskih troš kova. To je, dakle, bio razlog zbog kojeg u stanu nisu pronašli nikakve račune.

Gospodin Richards je rekao Hunteru kako je u dvije godine, koliko je gospodin Smith unajmljivao njegov stan, bio odlič an podstanar, najbolji kojeg je ikad imao. »Nikad mi nije radio nikakve probleme«, rekao je gospodin Richards Hunteru. »Također nikad niš ta nije traž io, za razliku od već ine bivš ih podstanara. Oni su me uvijek zivkali i traž ili novi friž ider, š tednjak, madrac, tuš i š to sve ne. Stalno su prigovarali da u stanu nešto ne valja, ali ne i James. On se nikad ni na što nije žalio.« »Jeste li od njega traž ili kakve dokumente kad je unajmio stan?«, upitao je Hunter. »Znate, bonitet, preporuke ili nešto slično?«

Gospodin Richards je odmahnuo glavom. »Nije bilo potrebe. Platio je u gotovini i to cijelu godinu unaprijed, š to je znač ilo da neć e kasniti s plaćanjem.« Hunter je jako dobro znao da je Los Angeles grad iz snova za one koji imaju gotovinu. Ako imaš gotovinu, dobivaš traž eno bez suviš nih pitanja. »Je li vam gospodin Smith rekao kakvim se poslom bavi?« Još jedno odmahivanje glavom.

Fotogra ija Jamesa Smitha brzo je proslijeđena medijima. Slika je bila daleko od savrš ene. Lice na njoj bilo mu je najmanje trideset posto zatamnjeno, ali ona je bila najbolje š to su imali. Uz malo sreć e, netko ć e ga prepoznati. Otvorena je posebna telefonska linija za pozive. Dosad su dobili samo hrpu slijepih ulica i masu luđaka koji su tvrdili da su oni glavom i bradom James Smith te su pozivali policiju da dođe i privede ih.

U Smithovu stanu su pronaš li i sliku koju je kupio prije devet mjeseci, kao i nekolicinu DVD-ova. Svi su bili iz kuć ne radinosti. Svi su prikazivali Lauru Mitchell. Po svemu sudeć i, sve ih je osobno snimio Smith. Sati i sati Laure na izlož bama, zabavama, kako stiž e u svoj atelje i odlazi iz njega, ulazi u teretanu, razgledava po trgovač kim centrima i tako dalje unedogled. Niti na jednoj snimci nije bilo datuma, ali su, sudeć i prema Laurinim različ itim frizurama i malim odstupanjima u tež ini, snimane tijekom nekoliko godina. Mogli su ih smatrati nadzornim snimkama za pripremu otmice ili se radilo samo o opsesivnom uhođenju. Hunter nije htio donositi preuranjene zaključke dok ne prikupi više dokaza. »Dobro«, rekla je nač elnica Blake i spustila na stol izvješ taj od deset stranica koji je upravo proč itala. »Neš to mi nije jasno... Ako je ovaj James Smith naš ubojica, a oč ito je da je nekoliko godina prikupljao informacije o Lauri Mitchell, kako to da je odluč io napasti tek sada?« »To nije neuobič ajeno, nač elnice«, odvratio je Hunter i priš ao prozoru u njezinu uredu. »Rijetko tko posjeduje toliko psihič ke snage da preko noć i postane ubojica. Golema već ina serijskih ubojica ili onih koji pokazuju tendenciju da ć e to postati, maš taju mjesecima, godinama, ponekad i desetljeć ima o svojim djelima. Već ina njih zadovoljava se samim tim fantazijama. Neki i odrade sve pripreme:

istraž ivanje, uhođenje, nadzor, prikupljanje informacija i slič no, ponekad znaju č ak i oteti ž rtvu, ali u zadnji tren odustaju. Mož da su i Jamesu trebale sve te godine da skupi hrabrost i svoju maš tariju konačno provede u djelo.« »A znamo da naš em ubojici nimalo ne smeta č ekanje«, rekao je Garcia.

Zazvonio je telefon na stolu. Načelnica se javila na treći zvon. »Što je?«, obrecnula se.

Slušala je. Pogled joj je poletio prema Hunteru. »Sranje! Osiguraj to mjesto i drž i sve podalje od te zgrade, jesi li me čuo? I stvarno mislim sve. Stižemo.«

41.

Napuš teni dječ ji vrtić bio je smješ ten u Glassell Parku u sjeveroistoč nom Los Angelesu. Napukli zidovi, razbijeni prozori, uleknuti podovi, pauč ina i truli dovraci bili su sve š to je ostalo od jednokatnice koja je nekoć vrvjela od ž ivota. Umjesto likova iz crtanih ilmova, sada su zidove iznutra i izvana ukraš avali gra iti različ itih bandi. Nekoliko policijskih vozila i kombi forenzič ne ekipe zauzeli su parkirališ te s desne strane vrtić a. Novinari su svoja vozila parkirali posvuda. Reporteri i fotogra i, kao i sve brojnija gomila promatrač a ostali su stajati izvan dvadesetmetarske granice okruž ene brojnim policajcima i obilježene žutom policijskom vrpcom.

Hunter, Garcia i nač elnica Blake izaš li su iz automobila, izbjegli svjetinu, proš li ispod trake i približ ili se dvama policajcima koji su stajali na glavnom ulazu u zgradu. Obojica su šutjela. »Zao mi je, ali imam naredbu odozgo da nikog ne puš tam unutra«, rekao je policajac s viš im č inom kad je pogledao znač ke oba detektiva. »Ja sam izdala tu naredbu«, odrješ ito je odvratila nač elnica Blake i pokazala mu svoje službene dokumente.

Oba su policajca odmah stala u stav mirno. »Nač elnice«, doviknuo je iz gomile nizak i gojazan reporter s debelim naoč alama i loš e prikrivenim ć elavim mjestom na glavi. »Sto se zbiva? Tko je ž rtva? Zaš to ste ovdje? Hoć ete li građanima Los Angelesa dati koju informaciju?« Njegova pitanja potaknula su lavinu raspomamljenih povika sa svih strana.

Svi losanđeleš ki reporteri crne kronike znaju da LAP-ovi nač elnici obič no ne dolaze osobno na mjesto zloč ina, bez obzira iz kojeg su odjela. A kad bi to č inili, za to je postojao neki jako dobar razlog. A to nikad nisu bile dobre vijesti. Kad se nač elnica Odjela za pljač ke i ubojstva LAP-a pojavila na mjestu zloč ina, onda je u pitanju bilo neš to zaista krupno.

Nač elnica se ogluš ila na pitanja i usmjerila paž nju na policajca. »Jesi li ti prvi došao na mjesto zločina?«

Kimnuo je, ali je nije pogledao u oči. »Hajde, nač elnice, dajte nam neš to. Zaš to ste ovdje? Sto se događa tamo unutra?« Ćelavi je reporter i dalje bio uporan.

Nač elnica i dalje nije obrać ala paž nju na njega. »Tko je još , osim forenzičara, vidio tijelo?« »Samo ja i moj partner, policajac Gutierrez, nač elnice.« Glavom je pokazao na zgradu iza sebe. »On je unutra, čuva ulaz u podrum.« »Nitko drugi?«, ustrajala je. »Nitko drugi, nač elnice. Primili smo poziv iz operativnog dež urstva da dođemo ovamo i istraž imo poziv upuć en hitnim služ bama - netko je tvrdio da je pronaš ao leš . Cim smo uš li u onu prostoriju, radijem smo dojavili Odjelu za ubojstva i forenzič arima.

Istog smo č asa dobili naredbu da unutra ne puš tamo nikoga. Pustili smo samo forenzičare.« »Tijelo je u podrumu?«, upitao je Hunter. »Da. Na kraju hodnika skrenite lijevo i nać i ć ete se u staroj kuhinji.

U njezinu straž njem dijelu vidjet ć ete nekoliko stuba koje vode u spremnicu. Tijelo je ondje.« Naredne mu riječ i nisu bile glasnije od šapata. »Što je to, zaboga...?« Ubrzo nakon toga, Hunter, Garcia i nač elnica Blake zatekli su policajca Gutierreza u straž njem dijelu stare kuhinje kako č uva stube prema spremiš tu, baš kako je rekao njegov partner. Njegovo mladenačko lice nije skrivalo šok od onoga što je vidio u toj prostoriji.

Betonsko stubiš te koje je vodilo u podrum bilo je dotrajalo, usko i strmo, osvijetljeno samo jednom ž aruljom koja je visjela s vlaž nog stropa iznad odmoriš ta. Sa svakim su korakom osjeć ali sve prodorniji miris dezinfekcijskog sredstva. Ispod zahrđalih metalnih vrata dopiralo je jarko forenzič no svjetlo. Cim su im se približ ili, Hunter je osjetio brž e kolanje krvi koje mu je zagrijalo kož u, kao da je upravo zakoračio na žarko sunce. Otvorio je vrata i ugledao samo krv.

42.

Doktorica Hove stajala je uza zid i razgovarala sa svojim glavnim forenzič arom, Mikeom Brindleom. Oboje su nosili bijele radne kombinezone. Na sredini velike prostorije nalazio se stol od nehrđajuć eg č elika. Betonski pod bio je prekriven ljepljivom i zgruš anom krvlju. Ne mlazovima i kapima, već velikim, gustim, vampirskim lokvama krvi. Nekolicina malih i jedva primjetnih krvavih otisaka dlanova vodila je od stola do mrtvač ki blijedog i golog tijela brinete koja je lež ala na leđima samo nekoliko koraka udaljena od vrata. Ruke su joj bile pažljivo položene uz tijelo, a noge ispružene. »Isuse Kriste«, promrmljala je nač elnica Blake, pokrivš i usta dlanom i osjetivši mučninu u želucu.

Zenine su usne bile č vrsto zaš ivene. Iako su joj noge i trup bili slijepljeni od krvi, na njezinu međunož ju jasno su se vidjeli crni š avovi nalik na bodljikavu žicu.

Doktorica Hove im je tiho priš la. Hunter joj je dobacio upitan pogled.

Liječ nica je potvrdno kimnula. »Sudeć i po onome š to smo zatekli u ovoj prostoriji, rekla bih da se radi o istom ubojici«, rekla je prigušenim glasom.

Hunter i Garcia pazili su da ne ugaze u lokve krvi dok su prilazili mrtvom tijelu na podu. Nač elnica Blake je ostala kraj vrata. Hunter je č uč nuo i pogledao ono š to je mogao bez da dodiruje ž enu. Garcia je uč inio isto, ali mu se pogled stalno vrać ao na njezino nekoć privlač no lice, kao da ga neš to muč i. Nekoliko trenutaka kasnije namrš teno je pogledao Huntera. »Isuse, ona je pljunuta Laura Mitchell. Kao da su sestre.« Hunter je kimnuo. Još je s vrata opazio nevjerojatnu sličnost.

Nač elnica je prstima stisnula hrbat nosa, zatvorila oč i i duboko uzdahnula. Točno je znala što ovo znači.

Hunter se okrenuo doktorici Hove. »Tijelo ste pronaš li u ovom položaju?« »Nismo«, odvratio je Mike Brindle, prilazeć i im. »Sve smo

fotogra irali, a zatim smo je okrenuli. Lež ala je potrbuš ke, okrenuta ulijevo prema zidu, s desnim obrazom na podu. Lijeva je ruka bila ispruž ena kao da je htjela neš to dohvatiti. Po njezinu polož aju zaključ ili smo da je vjerojatno puzala prema vratima, ali nije imala dovoljno snage da stigne do njih.« Hunter je pogledom ponovno preš ao po cijeloj prostoriji, pomnije zagledavši poprište zločina. »Otisci dlanova?« »Njezini su«, potvrdio je Brindle. »Nekoliko krvavih otisaka tenisica koje ste vidjeli vani na podu i stubama koje vode gore, još nisu potvrđeni. Ali sudeć i po njihovu razmazu, rekao bih da pripadaju uplaš enom tinejdž eru koji je pobjegao odavde i nazvao 911.

Anonimno, nije ostavio ni ime ni adresu.« Uš utio je i opet pogledao ženu. »Mrtvač ka ukoč enost započ ela je nedavno, ali su je vruć ina i vlaga u ovoj prostoriji mogle odgoditi za pet sati, možda i više.« »Dakle, sasvim je sigurno da je umrla danas?«, upitala je načelnica.

Brindle je kimnuo.

Garcia je skrenuo pogled s tijela na veliku količ inu krvi na podu. »Koliko mogu vidjeti, nema nikakvih drugih ozljeda osim š avova.

Odakle onda sva ova krv?« Doktorica Hove i Mike Brindle razmijenili su poglede pune nelagode. »Imat ć u potvrdu nakon obdukcije«, odvratila je liječ nica, »ali trenutno sve ukazuje na neku vrstu unutarnjeg krvarenja.« Načelnica je razrogačila oči. »Znač i, sva ova krv...«, liječ nica je odmahnula glavom kao da se muči pronaći prave riječi, »iskapala je iz nje kroz šavove.« »U vražju mater!« Garcia je desnom rukom protrljao lice. »Ima i sitne ogrebotine na oba dlana i oba koljena«, nastavila je doktorica Hove. »Mislimo da je siš la s tog stola i sruš ila se na pod.

Mož da zato š to joj se zavrtjelo u glavi ili ju je jako boljelo, no još uvijek je bila ž iva. Ogrebotine su vjerojatno nastale od pada i puzanja prema vratima. Na tom stolu su samo njezini otisci pa smo zaključ ili da ju je ubojica ondje ostavio. No na stolu nema ni trunke krvi. Znač i da nije počela krvariti sve dok se nije našla na podu.« »A onda je tu još i ovo«, rekao je Brindle i priš ao mjestu na kojem je stajala načelnica Blake. »Oprostite, načelnice.« Ona se namrštila i koraknula udesno.

Brindle je pokazao na zid, tocĚŒ no tamo gdje je prije stajala nacĚŒ elnica. Tek su tada ugledali mala crna slova ispisana sprejem - U TEBI JE.

43.

Nač elnica Blake je u nevjerici zinula. Identič ne je riječ i Hunter pronaš ao na stropu mesnice u kojoj je pronađeno tijelo Laure Mitchell. Pogled joj je na trenutak pao na truplo na podu, a zatim je pogledala doktoricu Hove. »U redu, mislila sam da zasad ovdje imamo samo slutnje i nagađanja. Oč ito sam bila u krivu. Ali, ako ste zaključ ili da je ovo napravio isti onaj ubojica koji je stavio bombu u svoju prvu ž rtvu, a ta je bomba u jednoj od vaš ih sala za obdukciju odnijela ž ivote još dvije osobe...«, pokazala je slova na zidu, »... a on nam opet poruč uje da je to isto uč inio i ovdje, kojeg vraga svi mi radimo u ovoj prostoriji? Gdje je ekipa za eksplozive? I zašto ste riskirali okrećući tijelo?« »Jer, ma š to da je ovaj put ubojica stavio u nju«, odgovorio je Hunter, blago trljajuć i č elo između obrva, »to je već eksplodiralo u njoj.« »Sudeć i po mjestu iz kojeg je iskrvarila«, dodala je liječ nica, »to je upravo ono š to smo i mi pomislili. Kao š to smo rekli, sve upuć uje na unutarnje krvarenje, ali ovakvo što nikad nismo vidjeli.« »Kako to mislite?«, upitala je načelnica. »Do unutarnjeg krvarenja obič no dolazi zbog traumatskih ozljeda, pucanja krvnih ž ila ili nekih speci ič nih bolesti kao š to je karcinom.

No krv se tada nakuplja u tijelu, otud i termin unutarnje. Ali i ta je količ ina samo jedan djelić onoga š to vidite ovdje. Ova je ž ena krvarila kao da ju je netko izmasakrirao iznutra. Sto god da je to prouzroč ilo, nalazilo se u njoj.« Na trenutak je zavladala tišina. »U ovoj prostoriji nije bilo nič ega drugog osim onoga š to vidite«, nastavio je Brindle. »Truplo, ove stare police na zidovima i ovaj stol od nehrđajuć eg č elika.« Rukom je pokazao na njega. »Nigdje nema lanaca, nikakvih konopaca ni drugih sredstava za vezivanje. Na ž rtvinim zapeš ćima i glež njevima nema nikakvih ogrebotina ni drugih tragova. Nije bila vezana. Isto tako nije mogla biti zaključ ana ovdje unutra jer na onim vratima nema brave.« Odmahnuo je glavom dok je

razmiš ljao o tome. »Iskreno govoreć i, ne mož emo pronać i niš ta š to bi navelo na zaključ ak da joj nije bilo dopuš teno izać i odavde. Zasad nema nikakvih indikacija da je netko bio ovdje s njom kad je umrla.

Izgleda kao da ju je ubojica jednostavno odlož io na taj stol i otiš ao. A kao š to smo rekli, tada nije krvarila. No ubojica je oč ito znao da nikad neće živa izaći iz ove prostorije.« Hunter je već zapazio da je stol viš i od uobič ajenog. »Zar ovo nikome ne izgleda č udno?« Pokazao je na drvene klade podmetnute pod četiri noge stola.

Svi su se namrštili. »Prva ž rtva, Laura Mitchell«, nastavio je, »ostavljena je na pultu od nehrđajuć eg č elika u mesnici u istoč nom L.A.-u. Pod taj su pult bile podmetnute opeke. Najprije sam mislio da je mesar koji je radio ondje mož da bio nekakav gorostas, ali nije, provjerio sam. Bio je visok metar sedamdeset dva.« »Dakle, ti misliš da je ubojica ovo namjerno napravio?«, upitala je načelnica. »Zbog čega?« »Još nisam siguran.« Svi su uš utjeli kad su zač uli teš ke korake na stubama. Nekoliko trenutaka kasnije, vrata je otvorio jedan forenzič ar odjeven u bijeli kombinezon. Sa sobom je donio veliku, plastič nu, crnu avionsku torbu. »U redu je, Tome«, rekao je Brindle, pruž ivš i ruku prema torbi. »Znam kako ga treba namjestiti.« Agent mu je ostavio torbu i otišao. »Evo zaš to smo joj morali okrenuti tijelo«, objaš njavala je doktorica Hove dok je Brindle otključ avao brave na torbi i vadio njezin sadrž aj. »Ovo je prijenosni rendgen. Uglavnom se koristi za pretragu malih do srednje velikih predmeta kao š to su paketi, kutije i prtljaga. Slika koju prikazuje nije iste kvalitete kao ona koja se dobiva na bolnič kom rendgenskom aparatu, ali ć e posluž iti naš oj svrsi.

Prilič no smo uvjereni da je ubojica neš to stavio u ž rtvu, kao š to je Robert već rekao, da se to aktiviralo i da je upravo to uzrokovalo smrt. A svi jako dobro znamo za š to je sve ovaj ubojica sposoban.« Pogledala je nač elnicu. »Ne bih je htjela premješ tati prije nego š to dobijem barem približnu ideju s čime imamo posla.« Svi su promatrali Brindlea dok je sastavljao aparat. »Buduć i da

nemamo tronož ac«, rekao je, »mož e li netko drž ati kameru iznad nje?« »Ja ć u«, rekao je Garcia i priš ao tijelu, paž ljivo zaobilazeć i lokve krvi. Uzeo je malu digitalnu kameru od Brindlea. »Samo je drž i uperenu u njezin trbuh. Dovoljna ć e biti udaljenost od pola do jednog metra«, objasnio je Brindle. Priš ao je prijenosnom rač unalu, postavio ga na crnu plastič nu torbu i uključ io. »To je sve.

Kamera je bež ič no spojena s rač unalom i snimit ć e rendgenske snimke. Carlose, sada možeš pritisnuti tipku za snimanje.« Carlos je tako učinio pa su svi promatrali zaslon računala.

Brindle i doktorica Hove su u č udu razrogač ili oč i. Oboje su zbunjeno još više izvili vratove.

Hunter je zaškiljio, pokušavajući shvatiti što to gleda.

Nač elnica Blake je razjapila usta i ona su joj se istog č asa osuš ila, ali je ipak jedino ona uspjela prozboriti pitanje koje je svima njima bilo na pameti. »Za ime Božje, koji je to... vrag... u njoj?«

44.

Hunter je znao da mu san neć e doć i na oč i zbog svega onoga š to mu je mozak pokuš avao procesuirati. Na sve ć e odgovore morati prič ekati do jutra. Forenzič ari su i dalje obrađivali podrumsku prostoriju u starom dječ jem vrtić u, ali nije gajio velike nade da ć e neš to pronać i. Doktorica Hove ubrzat ć e obdukciju tijela, ali i to ć e biti tek sutra ujutro.

Uzeo je nekoliko dosjea iz ureda i svratio u svoj stan, a zatim je otiš ao u Jayev rokerski bar udaljen samo dva bloka od njegova stana.

To mu je bilo jedno od najomiljenijih mjesta za odlazak na pić e.

Izvrstan š kotski viski, fantastič na rock-glazba i ljubazno osoblje.

Naruč io je dvostruki Glenturett iz 1997. sa samo jednom kockicom leda i sjeo za stolić u stražnjem dijelu lokala.

Polako je pijuckao pić e už ivajuć i u njegovu snaž nom okusu na nepcu. Pred njim su se, raš irene na stolu, nalazile sve fotogra ije koje su primili iz Odjela za nestale. Pomno ih je zagledao. Unatoč š avovima nagrđenom licu nove ž rtve, bio je siguran da ona neć e biti među njima.

Morat ć e ponovno pretraž iti bazu podataka Odjela za nestale i obuhvatiti razdoblje od č etiri ili č ak i pet tjedana unatrag, ali uz sve one š avove i otekline, program za prepoznavanje lica neć e dati rezultate, jednako kao ni u prethodnom sluč aju. Ruč no pretraž ivanje trajalo bi predugo. Morat ć e prič ekati do završ etka obdukcije i posluž iti se novijim snimkama lica č im se uklone š avovi sa ž rtvinih usta.

Dovrš io je pić e i premiš ljao se bi li naruč io još jedno. Pogled mu je zapeo za zid prekriven slikama i ukrasima. Nakratko ih je promotrio.

Tada mu je sinula jedna nova ideja. »Ma nije valjda...«, šapnuo je i odmahnuo glavom.

Pokupio je dosjee i odjurio natrag u svoj stan.

Sjeo je za stol u dnevnom boravku, uključ io rač unalo i pristupio bazi podataka Odjela za nestale osobe. Znao je da ć e dodatni kriterij koji je postavio u novom pretraž ivanju znatno skratiti popis. Nije

očekivao više od tri ili pet podudarnosti.

Nije bio u pravu.

Nekoliko sekundi kasnije na ekranu je zatitrao natpis da je njegova potraga rezultirala samo jednim podudaranjem. Dvaput je kliknuo na natpis i pričekao da se otvori dosje.

Kad se nova fotogra ija otvorila na njegovu zaslonu, ispustio je težak uzdah.

45.

Put do posebne sale za obdukciju broj jedan vodio je jednim drugim hodnikom, ne onim do ostalih dviju sala. Ova se obič no koristila za obdukciju tijela koja su još uvijek predstavlja opasnost zbog neke vrsti kontaminacije - opasnih virusnih bolesti, izlož enosti radioaktivnim materijalima i slič no. Ta se prostorija s vlastitom hladnjač om i zasebnom bazom podataka č esto koristila i u posebnim sluč ajevima serijskih ubojica, primjerice u istrazi o ubojici Cruci ixu prije nekoliko godina - š to je bila posebna mjera predostrož nosti kako bi se spriječilo curenje povjerljivih informacija.

Snimka koju su dobili iz prijenosnog rendgenskog aparata u podrumu nekadaš njeg dječ jeg vrtić a u Glassell Parku nije im otkrila mnogo. Sto god da je ubojica stavio u svoju drugu ž rtvu, to nipoš to nije bila bomba i u to doktorica Hove nije nimalo sumnjala. Snimka je prikazivala trokutast predmet zaobljenog podnož ja, slič an velikoj i veoma tankoj kriš ki pizze. Ona nikad nije vidjela niš ta slič no. Morala ga je izvaditi iz tijela jer je to bio jedini način da sazna nešto više.

Doktorica Hove je te noć i veoma malo spavala pa se u Okruž nom mrtvozornič kom uredu Los Angelesa pojavila prije svitanja. Htjela je nastaviti s poslom. U tako sitne sate nije mogla rač unati na asistenciju, morala je sama izvrš iti obdukciju na novoj ž rtvi. Trebalo joj je viš e vremena nego obično.

Nazvala je Huntera na mobitel netom iza sedam sati.

Hunter je tijekom kratke vož nje od svog stana do mrtvozornič kog ureda s policijskog radija č uo izvješ taj o ispaljenim hicima u Boyle Heightsu te još jedan o tekuć oj oruž anoj pljač ki u Silver Lakeu. Proš ao je mimo tri policijska automobila s upaljenim rotirajuć im svjetlima i zavijajuć im sirenama te uz dvoja ambulantna kola. A dan tek š to je počeo. Kako u ovom predivnom gradu može živjeti toliko luđaka?

Glavna mrtvozornič ka zgrada OMU-a bila je intrigantan primjerak arhitekture s natruhama renesansnog stila. Zbog opeka od terakote i svijetlosivih nadvoja izgledala je poput oksfordskog koledž a. Radno joj je vrijeme bilo isto kao i svakog drugog gradskog ureda - od

ponedjeljka do petka od 8 do 17 sati. Obdukcije se nikad nisu obavljale naveč er ili vikendima, osim ako to netko ne bi posebno zatraž io. A ovo je sasvim sigurno bila jedna od takvih izvanrednih prilika.

Još je iz automobila nazvao Garciu pa se nije iznenadio kad ga je zatekao kako ga već čeka na praznom parkiralištu. »Brzo si stigao«, rekao je Hunter izlazeći iz svog starog Buicka. »Nisam spavao. Očekivao sam tvoj poziv.« Hunter ga je sumnjičavo pogledao. »A Anna?« Garcia je nakrivio glavu na jednu stranu. »Ni ona nije spavala.

Inzistirala je na tome da ostane bdjeti sa mnom. Rekla je da ć emo tako barem zajedno provesti nekoliko sati, buduć i da u zadnje vrijeme nismo imali mnogo vremena jedno za drugo. I sam znaš koliko dobro zapaž a. Već je naslutila da sluč aj na kojemu radimo nije tek obič an sluč aj. Nikad niš ta ne govori, ali joj se zabrinutost mož e vidjeti na licu.« Hunter je s razumijevanjem kimnuo. Anna mu je bila jako draga.

Nevidljiva snaga njegova partnera. Već ina supruga policajaca uopć e ne razumije niti podrž ava svoje muž eve kao š to je to č inila Anna.

Stopa razvoda losanđeleš kih policajaca iznosila je oko 70 posto. Ali Hunter nije mogao ni zamisliti da bi se to moglo dogoditi Anni i Garcii.

Bili su stvoreni jedno za drugo.

On sâ m se nikad nije ž enio. Malobrojne veze koje je imao tijekom godina nikad nisu uspijevale. Uvijek bi dobro započ ele. No pritisak i obveze koje mu je nametao posao, uzimale su danak već ini njegovih ljubavnih priča.

Zastao je i okrenuo se, zač uvš i zvuk još jednog automobila koji je ulazio na parkiralište.

Nač elnica Blake parkirala je svoj Dodge Challenger metalik srebrne boje uz Garciinu Hondu Civic. »Zelim ovo vidjeti vlastitim oč ima«, rekla je zatvarajuć i vrata i pritisnuvš i dugme na ključ u. Automobilski farovi su dvaput bljesnuli, a zatim je slijedio priguš eni klik. »Zelim bolje shvatiti s kim to, dovraga, imamo posla. Kakva je to nakaza položila pravo na živote četvero ljudi u mom gradu.« U zgradu ih je š utke pustila doktorica Hove iscrpljenog izgleda.

Bez ž amora ljudi, pomoć nih bolnič ara i patologa te bez već ine

upaljenih svjetala, ovo je mjesto izgledalo kao mauzolej iz ilma strave. Hladan i antiseptič an vonj bio im je i viš e nego poznat, ali kao da je u ovo rano jutro bio još intenzivniji. Prikrivao je miris smrti i raspadanja, prateć i ih na svakom koraku i draš kajuć i im nosnice.

Garcia je teš kom mukom obuzdavao drhtanje dok su prolazili pored prazne recepcije i skretali u pust hodnik. Bez obzira na to koliko su puta on i Hunter proš li tim hodnicima, nikad se neć e naviknuti na osjećaj praznine koji bi ga svaki put obuzeo. »Nema svrhe da vam objaš njavam dok to sami ne vidite«, rekla je doktorica Hove dok je ukucavala š ifru u metalnu tipkovnicu uz vrata posebne sale za obdukciju. »A ako ste mislili da je bomba ostavljena u prvoj žrtvi nešto suludo, samo čekajte da vidite ovo.«

46.

Prostorija je bila velika i blistava, osvijetljena dvama nizovima luorescentnih svjetiljaka postavljenim duž cijelog stropa. Središ njim prostorom dominirala su dva č elič na stola, jedan iksiran, drugi na kotačićima.

Cim su uš li kroz vrata, osjetili su snaž an nalet hladnog zraka i golemu tugu koja im je ledila kosti. Na iksiranom stolu lež alo je nepokriveno truplo brinete. S usana i donjeg dijela tijela uklonjeni su š avovi, ali su ih zamijenili novi napravljeni na Y-rezu. Na neki je neobič an nač in izgledala spokojno. Kao da je nestala sva ona neizmjerna patnja koja joj je prije samo nekoliko sati bila urezana u lice, kao da je bila zahvalna š to joj je netko skinuo one už asne š avove s lica.

Svi su navukli rukavice od lateksa i u tiš ini priš li stolu. Doktorica Hove je zakopč ala svoju bijelu laboratorijsku kutu i priš la stolu s druge strane trupla.

Hunter je dugo zurio u ženino lice. Sad više nije nimalo sumnjao. »Mislim da se zove Kelly Jensen«, rekao je tiho, vadeć i crno-bijeli ispis dosjea koji je ponio sa sobom. Pružio ga je liječnici.

Nač elnica Blake i Garcia su s druge strane stola iskrivili vratove.

Doktorica Hove je dobro pogledala sliku, a zatim je prinijela ž eninom licu. Bez š avova na usnama i bez one silne krvi, slič nost je bila neporeciva.

Liječ nica je potvrdno kimnula. »Rekla bih da si u pravu, Roberte, već i prema samom izgledu.« »U njezinu dosjeu stoji da se, kad je bila tinejdž erica, spotaknula i pala kroz stakleni prozor u š koli«, Hunter je nastavio č itati iz dosjea. »Dvije velike krhotine probile su joj straž nji dio lijevog ramena ostavivš i ož iljak u obliku slova V. I desni joj je lakat bio porezan pa bi trebala imati polukružni ožiljak odmah ispod zgloba.« Doktorica je podigla ž rtvinu desnu ruku. Svi su se sagnuli ne bi li pogledali njezin lakat. Star i blijed polukruž ni ož iljak nalazio se nekoliko centimetara ispod zgloba. Brzo su se premjestili na č elo

stola. Liječ nica nije morala visoko podignuti ž rtvin trup, dovoljno je bilo samo nekoliko centimetara. Na straž njoj strani lijevog ramena vidio se stari ožiljak od šivanja u obliku slova V. »Mislim da nema dvojbe, slaž ete li se svi?« Liječ nica je spustila žrtvino tijelo u ležeći položaj. »Tko je ona?«, upitala je načelnica. »Informacija s kojom trenutno raspolaž em nije bogzna š to, jedino ono š to je reč eno Odjelu za nestale osobe. Tridesetogodiš njakinja iz Great Fallsa u Montani. Nestanak je prijavljen prije tri tjedna.« Zastao je i proč istio grlo. »A sada dolazi ono zanimljivo. Osoba koja je prijavila nestanak je njezin agent.« »Agent?«, upitao je Garcia.

Hunter je kimnuo. »Kelly Jensen je bila slikarica.«

47.

Svi su ostali bez daha. Tišinu je prva prekinula načelnica Blake. »Koliko je godina imala prva žrtva?« »Laura Mitchell imala je trideset godina«, odgovorio je Garcia. »A kad je nestala?« Garcia je pogledao Huntera. »Nestanak je prijavljen prije petnaest dana«, odvratio je.

Nač elnica je na trenutak zatvorila oč i. »Fantastič no«, rekla je. »Dakle, imamo posla s nekim psihopatom koji vreba zgodne, smeđokose, tridesetogodiš nje slikarice i pali se na š ivanje njihovih tijela?« Hunter nije odvratio ništa. »Ima li još nekih smeđokosih tridesetogodiš njih slikarica koje su nestale?« »Pretraž ivao sam sve do deset tjedana unatrag, nač elnice. Laura Mitchell i Kelly Jensen bile su jedine.« Nač elnič in pogled se vratio truplu na stolu. »Pa, i to je neš to, valjda.« Okrenula se i pogledala Huntera i Garciu. »Porazgovarat ć emo o ovome kad se vratimo u Parker Center. Doktorice, š to imamo ovdje?«, upitala je doktoricu Hove.

Liječnica je prišla bliže obdukcijskom stolu. »Pa, baš kao i kod prve ž rtve, š avovi koje je ubojica napravio su amaterski, blago rečeno.« Pokazala je usta Kelly Jensen. »Zapravo, viš e su slič ili uzlovima nego bilo č emu drugome. Sveukupno ih je bilo deset, po pet na svakom dijelu tijela.« »Isto kao i na prvoj žrtvi«, rekao je Hunter.

Doktorica je potvrdno kimnula. »Dakle, mislite da ne trebamo traž iti nekoga s medicinskim znanjem?«, upitala je načelnica. »Ako ga imalo ima, ovdje ga nije pokazao. Upotrijebljeni konac je jako debeo. Ono š to u medicini nazivamo brojem š est ili sedam.

Debljine konca označ ene su u farmakopeji Sjedinjenih Američ kih

Drž ava«, objasnila je. »Sedam je najdeblji. Za usporedbu, konac broj č etiri ima otprilike promjer niti na teniskom reketu. Konac koji smo izvadili već danas ide na propisnu laboratorijsku analizu, ali nema sumnje da se posluž io nekom vrstom najlona.« Liječ nica se okrenula i izvadila fascikl. »Organi su joj bili zdravi, ali dehidrirani. Također su pokazivali simptome lagane pothranjenosti.« Nač elnica se prebacila s noge na nogu. »Ubojica ju je izgladnjivao?« »Moguć e je, ali ne dugo vremena. Simptomi ukazuju na jedan, najviš e dva dana izgladnjivanja. Bila je bez hrane i vode na dan svoje smrti ili dan prije toga.« Podigla je desnu ruku pokazujuć i im da se strpe. »Prije nego š to itko od vas postavi pitanje, š avovi su na njoj bili posve novi, vjerojatno napravljeni nekoliko sati prije nego š to je umrla. To nije razlog zbog kojeg nije jela ni pila.« »Nagađate li zaš to nije?«, rekla je nač elnica upitno podignuvš i obrve.

Liječ nica je zataknula svoje tamne uvojke iza uš iju. »Moglo bi se raditi o bilo kojem razlogu. Nekoj vrsti ubojič ina rituala, ž rtvinu odbijanju uzimanja hrane kao č inu neposluha, mož da je osjeć ala muč ninu, ljutnju ili neš to slič no...« Jedva primjetno slegnula je ramenima. »Doktorice, jeste li uopć e pronaš li kakve tragove na njezinu tijelu?«, upitao je Hunter.

Njezino se lice promijenilo kao da joj je Hunter postavio pitanje za milijun dolara. »Dakle, to je ono š to je zanimljivo.« Koraknula je udesno i usmjerila pogled na sablasno bijelo lice Kelly Jensen. »Nisam pronaš la ni jednu jedinu ogrebotinu na njoj.« Načelnica je izgledala zbunjeno. »Baš ništa?« »Niš ta«, potvrdila je liječ nica. »Kao š to smo već rekli, na zapeš ćima i glež njevima uopć e nema rana ni masnica. Znamo da nije bila vezana za onaj stol u kuhinjskom podrumu dječ jeg vrtić a. Ali isto tako ne mogu pronać i niš ta š to bi ukazivalo na to da je za vrijeme zatoč eniš tva uopće bila vezana.« Zastala je. »Pregled unutraš njosti njezinih usta i kož e oko usana također nije otkrio nikakav dokaz da su joj usta bila nečime začepljena.« »Sto znač i da se ubojica uopć e nije brinuo hoć e li ž rtva stvarati

kakvu galamu«, primijetio je Garcia.

Liječ nica je kimnula. »Ili je bila drogirana do besvijesti ili zaključ ana u sigurnoj i zvuč no izoliranoj prostoriji ili pak oboje.

Toksikološke pretrage potrajat će nekoliko dana.« »A tragovi igle?«, upitao je Hunter. »Niti jedan jedini sitan ubod. Osim malih ogrebotina na dlanovima i koljenima za koje sam poprilič no sigurna da ih je zadobila prilikom pada na pod, na sebi nema niti jedne druge ranice. Ako zanemarimo šavove, nema nikakvog dokaza da ju je ubojica uopće pipnuo.« Svi su načas ušutjeli.

Hunter je pomislio na to koliko je vremena proveo prouč avajuć i svaki centimetar tijela Laure Mitchell na fotogra ijama s popriš ta zloč ina. Ni ona, baš kao ni Kelly Jensen, na sebi nije imala ni ogrebotine.

Obratio je paž nju na Kellyne ruke i nabrao obrve. Svi su joj nokti bili nevjerojatno šiljasti i oštri, kao u vještice. »Doktorice, jeste li pronaš li neš to pod njezinim noktima? Zaš to su tako... zašto toliko sliče pandžama?« »Izvrsno opaž anje, Roberte«, slož ila se liječ nica. »A odgovor je nisam sigurna. Ali da, neš to sam naš la pod njima - neku vrstu tamne praš ine bakrene boje. Moglo bi se raditi o ilovač i ili ciglenoj praš ini, mož da č ak i o sasuš enoj prljavš tini. Da bismo bili posve sigurni, i za to ćemo morati pričekati laboratorijske nalaze.« Hunter se sagnuo i temeljitije proučio ruke Jensenove. »Označ it ć u da je hitno sve š to se poš alje u laboratorij, a povezano je s ovim sluč ajem«, uvjeravala ih je liječ nica. »Nadam se da ć emo prve rezultate poč eti dobivati za dan, dva. Naž alost, zbog ozbiljnosti unutarnjih ozljeda i količ ine krvi koja je istekla, nikad neć emo moć i pouzdano ustanoviti je li bila silovana ili ne. Ako je i bilo kakvih tragova, isprala ih je njezina vlastita krv.« Od ovih su riječi protrnuli svi u prostoriji.

Liječ nica je priš la metalnom pultu i izvadila neš to iz plastič ne plitice. »A sada, evo onoga š to je uzrokovalo sve ovo - groteskno je u jednakoj mjeri koliko i domiš ljato«, rekla je dok se vrać ala za obdukcijski stol. U ruci je drž ala neobič an kovani predmet dug dvadesetak centimetara, š irok oko pola centimetra i visok pet centimetara. Na prvi pogled nalikovao je dugač kim i uskim komadima

metala složenih jedni na druge poput špila karata.

Svi su ga znatiželjno promatrali. »Ovo je ubojica stavio u nju«, rekla je za nijansu tuž nijim glasom nego maloprije.

Znatiželjne poglede zamijenilo je zbunjeno mrštenje. »Sto?« Prva je progovorila nač elnica Blake. »Ne znam š to je to, doktorice, ali to nipoš to nije ono š to smo vidjeli na onoj vaš oj rendgenskoj spravi.« »Imate pravo, niste. Ne u ovom stanju«, složila se liječnica. »Što to, za Boga miloga, znači?« Liječ nica se vratila na drugu stranu obdukcijskog stola, odmaknuvši se malo od njih troje. »Ovakvo oruž je nikad prije nisam vidjela. Ovdje imamo dvanaest naslaganih oš trica š irine pola centimetra koje zajedno drž i veoma jak odskoč ni mehanizam. Oš tre su poput lasera. A kad to kaž em, onda mislim na to da je, u usporedbi s njima, samurajski mač oš tar kao bejzbolska palica.« Hunter je protrljao oči i nelagodno se premjestio s noge na nogu. »Ne shvać am«, rekao je Garcia, odmahujuć i glavom. »Kao š to je nač elnica rekla, ovo nije ono š to smo vidjeli na rendgenskoj snimci.

Doktorice, š to ste mislili kad ste rekli da ga nismo vidjeli u ovom stanju?« »Oč ito se svi sjeć ate š to smo vidjeli u njezinu tijelu na rendgenskoj snimci, je li tako?«, rekla je. »Velik trokutast oblik sa zaobljenom bazom? Neš to kao veliki kutomjer?« Nije č ekala na odgovor. »U redu, š to mislite, kako je ubojica to uspio ugurati u nju? Morat ć ete se slož iti da je obla baza bila previš e š iroka da bi se tek tako mogla umetnuti u njezino tijelo.« Hunter je duboko i teš ko uzdahnuo. Opet je pogledao predmet u liječničinoj ruci. »Neka vrsta noža koji se širi.« Načelnica je pogledala Huntera. »Neka vrsta čega?« »Upravo to«, potvrdila je liječ nica, ponovno pokazujuć i svima dugač ak i tanak metalni predmet. »U ovakvom sklopljenom obliku, ubojica nije imao nikakvih problema umetnuti ovu stvar u nju i zatim je zašiti.« Drhtanje koje je Garcia uspio suzbiti kad su ulazili u zgradu, sada se opet vratilo, ali ovaj put nije mogao učiniti ništa.

»Kad se jednom naš ao unutra«, nastavila je liječ nica, »dogodilo se ovo.« Palcem i kaž iprstom drž ala je predmet za jedan od njegovih vrhova. Drugim je kaž iprstom pritisnula gotovo nevidljivo dugme na njegovu vrhu.

PAF.

48.

Svi su zatečeno odskočili. »Sranje!«, vrisnula je načelnica Blake, pokrivši dlanom usta. »Koji je to kurac?« Garcii su ruke re leksno poletjele prema licu da ga zaštiti.

U djelić u sekunde, oš trice predmeta u ruci doktorice Hove rastvorile su se poput kineske lepeze uz glasan metalni udarac. Svi su ih š okirano promatrali razjapljenih usta, ne izustivš i ni jednu jedinu riječ . Doktorica je oprezno spustila predmet na Kellyin trbuh, stavivš i uži vrh tako da dodiruje preponsku kost. »Ovo je otprilike polož aj u kojemu je ova stvar nađena u njoj«, napokon je rekla tiš im glasom i mrač nijim tonom. »Kao š to mož ete vidjeti, pokriva joj gotovo cijelu širinu trbuha.« Načelnica je ispustila dah koji je zadržavala proteklu minutu. »Kao š to sam već rekla«, nastavila je liječ nica, »ove su oš trice s obje strane oš tre poput lasera. Na njima su veoma male, ali nevjerojatno snaž ne opruge za rastvaranje. Mogu potisnuti nekoliko kilograma. Njihova snaga jednaka je onoj kojom mesar satarom rež e meso. Ova je stvar zarezala sve što joj se našlo na putu.« Pokazala je na zid iza sebe na velik crtež s organima ž enskog tijela. »Mokrać na cijev, mjehur, maternica, rodnica, jajnici, sve u njezinom reproduktivnom sustavu u hipu je izmasakrirano. Oš trice su joj rastrgale i miš ić e, slijepo crijevo i dio debelog crijeva. Cak je i preponska kost otkrhnuta. Ovo nikako nije mogla prež ivjeti.

Unutarnje krvarenje do kojega je zatim doš lo bilo je... nezamislivo, ali smrt nije nastupila trenutač no. Bol koju je propatila ni sam Sotona ne bi mogao zamisliti.« Hunter je rukom prešao preko usana. »Koliko dugo?« »Koliko je dugo patila?« Liječ nica je slegnula ramenima. »Ovisi o tome koliko je bila snaž na. Vjerojatno nekoliko minuta. Ali sigurna sam da joj se činilo kao da traje danima.« Svi su opet vratili poglede na predmet koji je liječ nica stavila na

Kellyin trbuh. »Dakle, kako ova stvar radi?«, upitala je načelnica Blake. »Jednostavno«, odvratila je liječ nica i podigla ga. »Oš trice su odveć oš tre da bi se mogle dodirivati, tako da bi njihovo vrać anje u poč etni polož aj predstavljao velik problem. Zato je u njega ugrađen mehanizam uvlač enja.« Pokazala je okrugli vijak na bazi predmeta, samo nekoliko centimetara dalje od dijela koji je sve oš trice drž ao zajedno. Iz ostakljenog ormarić a izvadila je odvijač i polako poč ela odvrtati vijak. Oš trice su se uvlač ile jedna za drugom, sklapajuć i se poput š vicarskoj nož a. Za manje od jedne minute, sve su bile slož ene poput špila karata, jednako kao i prije. »Okidač je ovo dugme«, pokazala je prstom, »veoma je slič no onima na kemijskim olovkama koje se otvaraju i zatvaraju pritiskom.« Svi su se primaknuli kako bi bolje vidjeli. »Dakle, ako se ovo rastvorilo u njoj, tko je to aktivirao?«, upitala je načelnica. »Pa, rekla sam da je okidač vrlo slič an mehanizmu kemijske olovke koja se otvara i zatvara pritiskom, ali nije identič an. Razlika je u tome š to je ovaj mnogo osjetljiviji. Također sam rekla da je ovo veoma maš tovita naprava. Pogledajte ovo.« Odmaknula se za korak, drž eć i neobič an nož kao i prije nekoliko trenutaka. Ovaj put nije prstom pritisnula okidač , već je spustila napravu za par centimetara i protresla je samo jednom.

PAF. Uz mukli metalni odjek, nož se još jednom rastvorio poput lepeze. »Sam se aktivira«, rekla je liječ nica. »Treba ga samo malo protresti.« Hunteru je odjednom sinulo. »Jebi ga! Stol... i pult... zato je... udarac.« Načelnica je odmahivala glavom, još uvijek ne shvaćajući. »Mislite li da je nekakav slič an mehanizam mogao biti koriš ten i za aktiviranje bombe umetnute u Lauru Mitchell?« Hunter je pogledao liječnicu.

Ona je kratko razmislila o tome. Lice joj se promijenilo kad je shvatila. »Mogao se lako prilagoditi, da. To je toliko osjetljiv mehanizam da ga je doktor Winston mogao aktivirati kad je izvukao bombu iz žrtve, a da to nije ni primijetio.«

»Koliko je bila visoka?«, upitao je Hunter i glavom pokazao na mrtvo tijelo Kelly Jensen. »Metar šezdeset sedam«, odgovorila je.

Hunter se okrenuo prema nač elnici Blake. »Stol u starom dječ jem vrtić u, kao i mesarski pult u istoč nom Los Angelesu, bili su drvenim kladama i opekama poviš eni tridesetak centimetara. Nijedna ž rtva nije bila jako visoka. Laura Mitchell bila je visoka metar sedamdeset.

Ubojica se pobrinuo da se ž rtve ne mogu jednostavno spustiti s mjesta na kojem su se nalazile kad su se probudile. Morale su skočiti. Kao klinci s kreveta na kat.« »Oh, Bož e!« Pogled doktorice Hove vratio se na nož . »Predmet u njima bi se pomaknuo od siline udarca kad bi im stopala lupila o pod.« »Dovoljno da pokrene mehanizam za aktiviranje?«, upitala je načelnica. »Bez problema«, odgovorila je liječ nica. Trenutak kasnije prinijela je ruku ustima kad je shvatila š to sve to znač i. »Isuse! Ubojica je htio da se same ubiju, a da to niti ne znaju.«

49. »U redu«, rekla je nač elnica Blake, zatvarajuć i vrata Hunterova i Garciina ureda samo nekoliko minuta po dolasku u Parker Center. »Kakvo se to sranje događa? Psihopata opsjednutog slikaricama skoro pa da mogu razumjeti. Obje brinete. Obje tridesetih godina. Obje privlač ne. U ovom se gradu takva vrsta opsesije ubraja u normalno lude. Ali ovo, ovo stavljanje neč ega u ž rtve... neč ega toliko uvrnutog kao š to je bomba ili...«, odmahnula je glavom kad su joj se omakle riječ i, »kao š to je jebeni lepezasti nož , a onda im zaš iti tijelo, to je sumanuto da sumanutije ne mož e biti.« Pogledala je Huntera. »Ali to nije ono s č ime ovdje imamo posla, zar ne? Ovaj tip nije lud. On ne č uje Sotonin glas u svojoj glavi niti pije vlastitu pišalinu, zar ne?« Hunter je polako odmahnuo glavom. »Mislim da ne.« Nagnuo je glavu na drugu strami. »Prema prvim utiscima... mož da, ali ako pomnije pogledate dokaze, oni se kose s moguć noš ću da iza ovih ubojstava stoji opsjednut obožavatelj.« »Kako to? O kojim dokazima govoriš?« »O nepostojanju modrica.« Nač elnič ino č elo se toliko namrš tilo da su joj se obrve umalo spojile. »Dvije ž rtve«, podigao je dva prsta. »Obje otete i oko dva tjedna drž ane u zatoč eniš tvu. Sjeć ate se š to je rekla doktorica Hove, zar ne?

Da nijedna nije bila ozlijeđena ako izuzmemo okrutne š avove i nač in na koji su umrle. Nijedna nije imala ni ogrebotine. Ubojica ih nije niti pipnuo dok su bile zatočene.« »Dobro«, slož ila se nač elnica. »A kako to mož emo povezati s teorijom o opsjednutom obožavatelju?« »Opsjednuti obož avatelji provode mnogo vremena maš tajuć i o svojim idolima, nač elnice«, poč eo je objaš njavati Hunter. »Baš zato i postaju opsjednuti. Već ina tih maš tarija je seksualne prirode, a neke su i nasilne, ali nijedan opsjednut obož avatelj ne maš ta da ć e oteti svog idola kako bi tjednima mogli č avrljati uz toplo mlijeko i krafne.

Ako je taj tip toliko opsjednut da uistinu izvrš i otmicu, onda se

vjerojatno ne bi mogao oduprijeti nagonu da provede u djelo barem jednu od svojih maš tarija. Osobito ako ih je ionako namjeravao ubiti.

Da je tako uč inio, negdje na njihovim tijelima naš li bismo barem kakve masnice.« Nač elnica je izgledala zamiš ljeno. Nikad neć e moć i dobiti potvrdu je li ijedna od ž rtava bila silovana. No Hunter je bio u pravu: izostanak modrica na oba mrtva tijela ukazivao je da to ovom ubojici uopć e nije bio cilj. Teorija o opsjednutom obož avatelju zvuč ala je sve neuvjerljivije. »Dakle, tko bi onda bio kadar uč initi takvo š to?«, upitala je. »Podvojena ličnost?« »Opet kaž em, moguć e je, ali na temelju onoga š to zasad imamo, teško je reći sa sigurnošću.« »Zaš to?«, usprotivila se. »I sam si rekao da je ubojica u jednom brzom koraku preš ao iz pasivnosti u apsurdno nasilje. Nije li to naznaka ekstremnih promjena raspolož enja? Drastič ne promjene u osobnosti?« Kimnuo je. »Da, ali način na koji je to izvršio protivi se toj teoriji.« »Kako to?« »Oba ubojstva su planirana dugo vremena i izvrš ene su opsež ne pripreme.« »Uspori malo, pametnjakoviću, ne pratim te«, odvratila je.

Hunter je nastavio. »Promjene raspolož enja i ekstremne promjene u osobnosti moraju biti potaknute nekom veoma snaž nom emocijom najč eš će bijesom, ljubavlju ili ljubomorom. A one se ne pojavljuju iznebuha. Nadzor nad osobom preuzima to novo raspolož enje ili nova osobnost i zadrž ava se neko vrijeme, no č im taj bijes, ili koja god emocija bila uzrok, nestane, nestaje i raspolož enje, a isto se događa i s osobnoš ću. Osoba se trenutno vrać a u svoju uobič ajenu osobnost.« Pucnuo je prstima. »Kao da se probudila iz transa. Sto mislite, načelnice, koliko dugo može potrajati taj trans?« Počela je polako shvaćati. »Ne dugo.« »Ne dugo«, slož io se Hunter. »Ubojica je sam izradio bombu i onaj pakleni nož , da ne spominjem jedinstveni mehanizam koji se sam aktivira. Isto tako, potrudio se pripremiti mjesto na kojem je ostavio ž rtve, a zatim je hladnokrvno zaš io dijelove njihova tijela. Sve to zahtijeva mnogo vremena. I za pripremu i za izvedbu.«

»A to onda znač i da bi ubojica morao danima biti u izmijenjenom stanju svijesti, mož da č ak i tjednima«, dodao je Garcia. »Malo vjerojatno.« Hunter je potvrdno kimnuo. »A zatim je tu još i sada opć eprihvać eno miš ljenje suvremene psihologije da sindrom viš estruke lič nosti zapravo i ne postoji. To je termin koji su uveli psihoterapeuti, a ostao je uvrijež en zahvaljujuć i neprekidnom bombardiranju u televizijskim emisijama, romanima i loš im holivudskim filmovima.« »Što?« »U biti, suvremena psihologija smatra da je sindrom viš estruke ličnosti čisto sranje.« Nač elnica se naslonila na Hunterov stol i otkopč ala oba dugmeta sakoa. »Dakle, imamo posla s nekim tko točno zna što radi?« »Rekao bih da je tako, da.« »To dokazuje njegova kreativnost«, dodao je Garcia.

Hunter je potvrdno kimnuo. »Ujedno je veoma strpljiv i discipliniran, š to je rijetka vrlina u današ nje doba, č ak i u najsmirenijih pojedinaca. Dodajte tu još i razinu njegova umijeć a koje je dosad pokazao i ja se nimalo ne bih iznenadio da je po zanimanju nekakav urar ili da je č ak i sâ m umjetnik. Mož da kipar ili neš to slično.« Nač elnica je razrogač ila oč i. »Mož da propali kipar? Netko tko nikad nije bio uspješ an poput njegovih ž rtava? Misliš li da bi ovo mogla biti njegova osveta?« Hunter je premjestio tež inu na lijevo stopalo. »Ne. Ne vjerujem da je ovo uzrokovala osveta.« »Kako možeš biti siguran? Zavist je snažan osjećaj.« »Da je ubojica propali umjetnik koji traž i osvetu jer nikad nije dož ivio uspjeh, ne bi se okomio na druge umjetnice. To ne bi imalo smisla. One nisu razlog zbog kojeg on nije postao uspješan.« Garcia je zagrizao donju usnu i kimnuo u znak odobravanja. »Osveta bi bila usmjerena protiv agenata ili galerijskih kustosa ili kritič ara ili novinara ili pak protiv svih njih. Protiv onih koji imaju moć stvoriti ili uniš titi umjetnikovu karijeru, a ne protiv kolegica umjetnica.« Hunter je opet kimnuo. »Osim toga, izič ka slič nost Laure Mitchell i

Kelly Jensen nije puka sluč ajnost, nač elnice. Njegove mu ž rtve predstavljaju mnogo više od sredstva osvete.« »Ubojica se koristio istim nač inom rada, ali je umetnuo različ ite ubojite naprave u svaku od svojih ž rtava«, dodao je Garcia. »Mislim da ni to nije bilo slučajno. Mislim da to ima neko skriveno značenje.« »Koje?«, upitala je nač elnica Blake. Glas joj je postao razdraž ljiv dok je prilazila prozoru. »Kakvu bi vezu dvije slikarice mogle imati s bombom i nož em koji do prije nekoliko dana nije niti postojao na ovome svijetu?« Nitko nije odgovorio. Tiš inu koja je zavladala svatko od njih tumačio je na svoj način. »Dakle, ova nova ž rtva sjebala nam je trag koji vodi prema Jamesu Smithu, je li tako?«, izletjelo joj je. »Sve š to smo pronaš li u njegovu stanu odnosilo se na Lauru Mitchell, a ne na Kelly Jensen.« »Mož da i nije sjebala«, usprotivio se Garcia. Poč eo se igrati spajalicom za papir. »Kako to?« »Mož da negdje drugdje ima još jednu sobu. Mož da i drugi stan«, sugerirao je. »Što?« Načelnica ga je ošinula pogledom. »Mož da je veoma lukav, nač elnice. Zna da uz dvije ž rtve ima dobru š ansu da se izvuč e ako ga uhvatimo i otkrijemo samo jednu sobu.« Spustio je izoblič enu spajalicu na svoj stol. »Znamo da se koristi imenom James Smith jer zna da ć e se, ako se iš ta dogodi, već i samim imenom utopiti u masi ljudi.« Podigao je kaž iprst. »Plać a stanarinu unaprijed.« Pridodao mu je srednji prst. »Plać a rač une unaprijed. Ako on jest naš č ovjek, onda sigurno negdje drugdje ima barem još jedno mjesto gdje drž i svoje ž rtve, zato š to smo sigurni da ih nije drž ao u onom stanu. Ako je tako, onda najvjerojatnije negdje drugdje ima još jedan unajmljeni stan. Mož da pod potpuno drugim imenom. I zato ga ne možemo pronaći.« Nač elnica se naslonila na prozorsku dasku. »To baš i nije vjerojatno.« Garcia je zapucketao č lancima prstiju. »Nije vjerojatno ni da bi netko napravio vlastitu bombu, vlastiti suludi nož , vlastiti mehanizam za aktiviranje i stavio ih u ž rtvu, a onda sve to lijepo zaš io.« Zastao je radi dojma. »Ma dajte, nač elnice, svi dokazi upuć uju na to da je ovaj

tip sve samo ne predvidljiv. Prepreden je, jako vješ t i jako strpljiv. Zar bi vas stvarno toliko iznenadilo da negdje drugdje doista ima još jednu sobu s kolažima? Tako bi mogao sve zanijekati.« »Nač elnice, Garcia je u pravu«, rekao je Hunter, sjedeć i na rubu svoga stola. »Ne mož emo prestati tragati za Jamesom Smithom samo zato što soba koju smo otkrili nije sadržavala ništa o Kelly Jensen. « »Je li ga otada netko negdje vidio? Jesmo li iz telefonskih dojava dobili bilo kakvu korisnu informaciju?« »Još ne.« »Baš krasno, zar ne?« Pokazala je van na ulicu. »U ovom gradu ž ivi viš e od č etiri milijuna ljudi, a izgleda da nitko ne zna tko je doista taj James Smith. Tip je naprosto ispario.« Priš la je vratima i otvorila ih. »Kao da ganjamo jebenog duha.«

50.

Kad se Hunter vratio u svoj ured, doč ekala ga je elektronič ka poruka Mikea Brindlea iz odjela forenzike - stigli su laboratorijski rezultati vlakana nađenih na zidu iza velikog platna u stanu Laure Mitchell. Njihova je pretpostavka bila toč na. Vlakna su potjecala s obič ne vunene kape. To je znač ilo da je onaj tko se sakrio iza platna bio otprilike visok između sto osamdeset tri i sto devedeset tri centimetra.

Stigli su i rezultati jedva vidljivih otisaka stopala, ali buduć i da su ostavljeni na kuć noj praš ini, bili su prilič no nejasni i nisu dali sto postotne rezultate. Zaključ eno je da vjerojatno pripadaju cipelama velič ine 43 ili 44, š to se poklapalo s pretpostavkom o visini osobe.

Zanimljiva je bila i č injenica da nisu pronađeni tragovi potplata.

Nikakvih otisaka zaš titnog znaka proizvođač a, nikakvih utora, nič ega.

Potpuno gladak potplat. Iz toga je Mike Brindle zaključ io da se onaj tko se sakrio u Laurinom stanu vjerojatno posluž io nekom vrstom pokrivala za cipele. Vjerojatno ruč no izrađenim. Vjerojatno mekanom gumom ili č ak i sintetič kom pjenom. Ova bi dva materijala ujedno i prigušila počiniteljeve korake.

Nakon pretrage cijele površ ine poda u ateljeu za još kakvim otiscima stopala velič ine 43 ili 44, Brindle je doš ao do istog zaključ ka kao i Hunter i Garcia. Napadač na Lauru Mitchell koji se sakrio iza velikog platna naslonjenog na zid na neki joj je nač in odvratio pozornost, brzo joj priš ao i onesposobio je jakim sedativom, vjerojatno intravenoznim. »Imam osobne podatke Kelly Jensen iz prijave za nestale osobe«, rekao je Garcia, ulazeći kroz vrata i noseći zeleni plastični fascikl. »Sto imamo?«, upitao je Hunter, podigavš i pogled sa svog računala.

Garcia je sjeo za svoj stol i otvorio fascikl. »Dakle, Kelly Jensen, rođena u Great Fallsu u Montani prije trideset godina. Roditelji joj još nisu obaviješteni.« Hunter je kimnuo.

Garcia je nastavio. »Poč ela je slikati u srednjoj š koli... U dobi od dvadeset godina, suprotno ž elji svojih roditelja, preselila se ovamo u Los Angeles... Nekoliko godina provela je pokuš avajuć i se probiti, ali je dobivala samo odbijenice svih galerija i svih agenata u branš i... bla, bla, bla, tipič na losanđeleš ka prič a, samo š to je bila slikarica, a ne glumica.« »Kako su je zapazili?«, upitao je Hunter. »Imala je obič aj prodavati svoje radove na ulič nom š tandu na š etališ tu uz ocean. Zapazila ju je, ni manje ni viš e, nego Julie Glenn, vodeć a umjetnič ka kritič arka iz New Yorka. Tjedan dana kasnije, Kelly je dobila umjetnič kog agenta, tipa po imenu Lucas Laurent. On je prijavio njezin nestanak.« Zastao je i protegnuo ruke visoko iznad glave. »Nakon toga joj je karijera veoma brzo krenula uzlaznom putanjom. Julie Glenn je o njoj napisala č lanak u New York Timesu i u roku od mjesec dana, platna kojih se Kelly nije uspjela riješ iti na plaž i, prodavala su se za tisuće dolara.« Hunter je pogledao na svoj ruč ni sat i dograbio jaknu. »Dobro, idemo.« »Kamo?« »Posjetiti osobu koja je prijavila njezin nestanak.«

51.

Promet se odvijao brzinom vjerske procesije pa je Garcii trebalo skoro dva sata da prevali trideset sedam kilometara između Parker Centera i Long Beacha.

Lucas Laurent, agent Kelly Jensen, imao je ured na petom katu u East Broadway Streetu na broju 246.

Laurent je bio u tridesetima, maslinaste puti, tamnosmeđih oč iju i uredno podrezane kose koja je poč ela sijedjeti. Bore oko usana potjecale su od strastvenog puš enja, nagađao je Hunter. Odijelo mornarsko plave boje izvrsno mu je pristajalo, ali mu je zato kravata bila remek-djelo loš eg ukusa - š arena strahota u pikasovskom stilu koju je mogao nositi samo netko s golemim samopouzdanjem. A samopouzdanja je Laurent nedvojbeno imao onog nenametljivog, koje dolazi zajedno u paketu s bogatstvom i uspjehom. Ustao je iza starinskog pisać eg stola i doč ekao Huntera i Garciu kraj vrata. Stisak ruke bio mu je č vrst, kao poslovnom č ovjeku spremnom da zaključ i veliki posao. »Joan mi je rekla da ste detektivi iz LAP-a?«, rekao je, mjerkajuć i Huntera. »Nadam se da niste umjetnici i da ovo nije samo trik da uđete u moj ured bez dogovorenog sastanka.« Nasmiješ io se; duboke bore pojavile su mu se kutovima oč iju. »Ali i ako je tako, to svakako pokazuje da ste obojica veoma kreativni i ambiciozni.« »Naž alost, mi smo pravi detektivi«, odvratio je Hunter i pokazao mu svoje isprave. Agentov osmijeh je brzo izblijedio. Tek se tada sjetio da je prije dva tjedna prijavio Kellyin nestanak.

Hunter mu je rekao samo ono š to je bilo nuž no. Promatrao je kako mu boja iš čezava s lica. Klonuo je u svoju stolicu; oč i su mu katatonično gledale kroz Huntera. »Ali, to je apsurdno... ubijena je? Tko je to uč inio? I zaš to? Kelly je bila umjetnica, ne dilerica droge.« »To i mi pokušavamo doznati.« »Ali, za manje od dva mjeseca ima ugovorenu izlož bu u Parizu... mogla nas je približiti milijunu.«

Hunter i Garcia izmijenili su brze i zabrinute poglede: čudno vrijeme za razmišljanje o novcu.

Laurent je proč eprkao po unutraš njosti najviš e ladice u stolu, traž eć i kutiju cigareta. »Obič no ne puš im u uredu«, objasnio je, »ali sad mi je ovo stvarno potrebno. Imate li što protiv?« Oba detektiva slegnula su ramenima.

Laurent je tutnuo cigaretu u usta, pripalio je drhtavim rukama i povukao dim kao da mu o njemu ovisi život.

Hunter i Garcia su sjeli u dva naslonjač a boje lososa pred Laurentovim stolom te ga poč eli propitkivati o Kellyinu osobnom ž ivotu i njegovom odnosu s njom. Iz svih njegovih odgovora, jednako kao i iz njegova ranijeg komentara o zarađivanju milijuna, brzo su zaključili da je Laurentov odnos s Kelly bio 99 posto poslovan. »Jeste li imali ključeve njezina stana?«, upitao je Garcia. »Zaboga, ne.« Laurent je povukao zadnji dim cigarete i priš ao prozoru. Ugasio ju je na izbojku i prstom kvrcnuo opuš ak dolje na ulicu. »Kelly nije voljela da joj itko dolazi u stan ili u atelje. Cak ni meni nije dopuš tala da vidim neki od njenih radova sve dok ne bi bili posve dovrš eni, a i tada sam je praktič ki morao moljakati da mi ih pokaže. Umjetnici su vam veoma samoživi i ekscentrični ljudi.« »Stan joj je u Santa Monici, a umjetnič ki studio u Culver Cityu, nije li tako?«, upitao je Garcia.

Laurent je nervozno kimnuo. »Jesam li u pravu kad mislim da ste vi i gospođica Jensen zajedno prisustvovali nekim druš tvenim događanjima? Več erama... prijemima... izložbama... dodjelama nagrada, takvim stvarima?« »Da, prilično mnogo puta tijekom tri godine koliko je zastupam.« »Jeste li ikada upoznali nekoga s kim je izlazila? Je li ikada na neka od tih događanja došla s kakvim pratiocem?« »Kelly?«, napeto se nasmijao. »Mislim da su joj veze bile zadnja stvar na pameti. A bila je predivna. Muš karci su joj se bacali pred noge, ali ona nije marila.« »Doista?«, rekao je Hunter. »Postoji li kakav razlog?« Laurent je slegnuo ramenima. »Nikad je nisam pitao, ali znam da ju je jako povrijedio netko u koga je bila zaljubljena. Toliko, da to nikad nije preboljela. Toliko, da se otada nije upuš tala ni u kakve veze. Znate što mislim reći?«

»Je li imala avantura?«, upitao je Garcia.

Još jedno slijeganje ramenima. »Vjerojatno. Kao š to već rekoh, bila je prekrasna. Ali nikad nisam upoznao nikoga s kim je izlazila. Nikad nikoga nije niti spomenula.« »Je li vam kad spomenula kakve elektronič ke poruke? Neš to š to ju je u zadnje vrijeme uzrujalo ili preplašilo?«, nastavio je Hunter.

Laurent se namrš tio dok je razmiš ljao nekoliko trenutaka. »Niš ta posebno. Ne znam je li koja od njih bila zastraš ujuć a ili uznemirujuć a, ali sam siguran da je dobivala pokoju č udnu od zatelebanih obož avatelja. To se događa č eš će nego š to mislite. Ja svim svojim umjetnicima kažem da se jednostavno ne obaziru na njih.« »Da se ne obaziru na njih?« »Sa slavom dolaze i obož avatelji, detektive. Sve to dolazi u jednom zajednič kom paketu i nemate izbora. Naž alost, neki od njih su skroz uvrnuti, ali obič no nemaju loš e namjere. Svi umjetnici koje zastupam s vremena na vrijeme imaju takve obož avatelje.« Pogled mu se vratio na kutiju cigareta na stolu pa se trenutak premiš ljao bi li trebao uzeti još jednu. No nije. Umjesto toga poč eo se igrati crno-zlatnim nalivperom Mont Blanc. »Već sam tri godine Kellyin agent i cijelo to vrijeme nikad je nisam vidio nesretnu ni zabrinutu. Uvijek se smiješ ila, kao da joj je osmijeh uklesan u lice. Stvarno se ne mogu sjetiti da sam je ikad vidio nesretnu.« »Kad ste posljednji put razgovarali s gospođicom Jensen?«, upitao je Garcia. »Trebali smo se nać i na ruč ku...«, otvorio je u kož u uvezan rokovnik i brzo ga prolistao, »dvadeset petog veljač e, da raspravimo o njezinoj predstojeć oj izlož bi u Parizu. Kelly je mjesecima bila veoma uzbuđena zbog tog putovanja, ali se nije pojavila na sastanku, a nije me niti nazvala da ga otkaž e. Nazivao sam je, ali sam dobivao samo telefonsku sekretaricu. Odustao sam nakon dva dana i nazvao policiju.« »Je li imala kakvih veza s drogom, kockanjem, bilo č ime nezakonitim?« Laurent je načas razrogačio oči. »Zaboga, ne. Barem koliko je meni poznato. Gotovo da nije ni pila. Kelly vam je bila tipična dobra cura.« »Novčani problemi?« »Ne, uz sav onaj novac koji je zarađivala. Njezine se slike prodaju

za tisuće dolara. A sada će im cijena vjerojatno još porasti.« Hunter se pitao bi li Laurent skoč io za novč anicom od sto dolara da mu je baci kroz prozor.

Na odlasku je Hunter zastao pred vratima i okrenuo se k Laurentu. »Znate li mož da, je li gospođica Jensen bila prijateljica s jednom drugom losanđeleškom slikaricom - Laurom Mitchell?« Laurent ga je znatiž eljno pogledao, a potom odmahnuo glavom. »S Laurom Mitchell? Nisam siguran. Stilovi im se posve razlikuju.« Hunter se okrenuo i ljubopitljivo ga pogledao. »Vjerovali ili ne«, objasnio je Laurent, »mnogi su slikari č udni š to se toga tič e. Neki se ne ž ele druž iti s umjetnicima drugog stila.« Zamiš ljeno je napuć io usne. »Neki se uopć e ne ž ele druž iti ni s drugim umjetnicima. Zašto?« »Samo me zanimalo.« Hunter mu je pruž io posjetnicu. »Ako se bilo čega sjetite, molim vas...« »Cekajte!«, prekinuo ga je Laurent. »Laura Mitchell i Kelly se jesu poznavale. To je bilo prije nekoliko godina. Posve sam zaboravio na to. Odmah na poč etku Kellyine karijere. Tek sam je poč eo zastupati.

Intervjuirali su je za dokumentarac neke kabelske televizije. Neš to o novom valu američ kih umjetnika sa Zapadne obale, tako nekako.

Sudjelovalo je viš e umjetnika. Mislim da se sve snimalo u...«, pogled mu se zaustavio na praznom mjestu na zidu, »... Gettyevu muzeju ili mož da u Muzeju suvremene umjetnosti, nisam siguran. Ali sam siguran da je Laura Mitchell bila jedna od umjetnica koje su tog dana bile ondje.«

52.

U vrijeme kad su se Hunter i Garcia vratili u Parker Center, noć se već dobrano spustila na grad. Obojica su bila iscrpljena. »Idi kuć i, Carlose«, rekao je Hunter trljajuć i oč i. »Provedi noć s Annom. Izvedi je na več eru ili u kino ili tako neš to. Sada viš e ne mož emo mnogo toga uč initi, osim da opet proč eš ljamo sve podatke, a obojici su nam mozgovi previš e sprž eni da bi u ovo doba bilo š to registrirali.« Garcia je znao da Hunter ima pravo. A Anna bi uistinu bila jako zahvalna kad bi cijelu noć imala muža. Dohvatio je svoju jaknu. »Zar ti ne ideš?«, upitao je Huntera kad je ovaj uključio računalo. »Za pet minuta«, odvratio je, kimnuvš i. »Samo da još neš to provjerim na Internetu.« Trebalo mu je mnogo duž e nego š to je oč ekivao da pronađe bilo kakvu obavijest o dokumentarcu koji je spomenuo agent Kelly Jensen.

Radilo se o niskobudž etnoj produkciji kabelskog televizijskog kanala Umjetnost & zabava, a zvao se Ljepota platna: potencijalni talenti sa Zapadne obale. Emitirao se samo jednom i to prije tri godine. Nazvao je ured kabelske mrež e Umjetnost & zabava u Los Angelesu, ali u to doba noć i ondje nije bilo nikoga tko bi mu mogao pomoć i. Morat ć e ih ponovno kontaktirati sutra ujutro.

Izaš ao je iz ureda, ali nije otiš ao ravno kuć i. U glavi mu se vrzmalo previše misli da bi se mogao suočiti s osamom vlastitog stana.

Ako je ubojica doista primorao svoje ž rtve da se same ubiju aktiviranjem mehanizma za okidanje pri skoku sa stola, onda su bili u pravu za Lauru Mitchell, prvu ž rtvu. Ona nije trebala umrijeti na onom mesarskom pultu. Trebala je skoč iti s njega. Bomba je trebala eksplodirati u njoj. No okidač se nije aktivirao. Umrla je zbog guš enja.

Njezina mu je majka isprič ala o napadajima guš enja od kojih je Laura patila u ranoj mladosti. Moguć e je da se radilo o nekom psihič kom poremeć aju koji se prestao manifestirati nakon š to je poč ela slikati.

Dobro je znao da traumatič no iskustvo poput panike mož e lako ponovno potaknuti takve poremeć aje. Panike koju je osjetila u

mrač noj straž njoj prostoriji, potpuno sama, zaš ivenih usana i donjeg dijela tijela.

Neko se vrijeme vozikao bez ikakvog cilja i završ io uz ocean, na plaži Santa Monica.

Volio je noć u promatrati ocean. Smirivala ga je tiš ina i zvuk valova koji su se razlamali na pijesku. Podsjeć ao ga je na roditelje i na vrijeme kad je bio dječarac.

Otac mu je obič avao raditi sedamdeset sati tjedno, ž onglirajuć i s dva už asno slabo plać ena posla. Majka je prihvać ala svaki posao na koji bi naiš la - č iš ćenje, glač anje, pranje, bilo š to. Hunter se nije mogao prisjetiti nijednog vikenda da njegov otac nije radio i svejedno su se muč ili s otplatom rač una. No njegovi roditelji se nikad nisu ž alili.

Jednostavno su igrali onim kartama koje su im dodijeljene. I bez obzira na to koliko su te karte bile loš e, uvijek su imali osmijeh na licu.

Svake nedjelje, nakon š to bi se otac vratio s posla, imali su obič aj otić i na plaž u. Već inom su dolazili onamo kad su se svi drugi spremali za odlazak. Ponekad bi i sunce već zaš lo. No Hunteru to nije bilo važ no. Zapravo je tako viš e volio. Cinilo mu se da cijela plaž a pripada samo njemu i njegovim roditeljima. Otac ga nije prestao voditi na plaž u ni nakon š to mu je umrla majka. Ponekad bi zatekao oca kako briše suze dok promatra udaranje valova o obalu.

Posvuda su bili turisti, osobito duž š etališ ta na Third Streetu te u brojnim barovima nanizanim uz obalu. Mimo njega je projurio neki dječ ak na koturaljkama, a ubrzo za njim mlađa djevojč ica kojoj oč ito nije tako dobro išlo. »Uspori, Time«, molećivo je zazvala dječaka. On se nije ni osvrnuo.

Hunter je neko vrijeme sjedio na pijesku, promatrao valove i udisao morski povjetarac. U daljini je opazio skupinu noć nih surfera.

Sveukupno pet, dvije od njih ž ene. Cinilo se da se sjajno zabavljaju.

Jedan je dječ ak blizu vode uvjež bavao nogometnu vješ tinu. Bio je dobar, morao je priznati Hunter. Par koji se drž ao za ruke u tiš ini je proš ao kraj njega. Oboje su mu ljubazno kimnuli u znak pozdrava, a on im je uzvratio istom mjerom. Promatrao ih je kako se udaljavaju i na trenutak se predao jednoj uspomeni, onome š to su tek malobrojni znali o njemu - jednom davno bio je zaljubljen.

Usne su mu se nesvjesno izvile u melankolič an osmijeh. Prepustio

se sjeć anju. Osmijeh je polako nestajao, u prsima se pojavila praznina, a u kutu oka se polako pomaljala usamljena suza. Uspomenu je prekinula zvonjava mobitela u njegovu dž epu. Na zaslonu je pisalo nepoznat broj. »Detektiv Hunter.« »Šta ima, stari?«, rekao je D-King svojim opuš tenim i pijevnim stilom. U pozadini je svirala glasna hip-hop glazba. »Ništa naročito«, odgovorio je Hunter.

D-King nije volio okoliš ati. »Zao mi je, stari, na ulici se niš ta ne prič a, znaš š to ti hoć u reć i. Meksikanci, Jamajč ani, Rusi, Kinezi, Talijani... nitko niš ta ne zna o komadu koji je zaradio š avove. Nije bila meta bande, barem ne neke poznate.« »Da, to sam i sâm shvatio otkako smo posljednji put razgovarali.« »Jesi li saznao tko je bila?« »Da.« D-King je čekao, ali je Hunter šutio. »Daj da pogodim, nije bila profićka?« »Tako je.« »Rekao sam ti, stari. Znao bih da je bila.« Na trenutak je uš utio. »Sluš aj, moram ić ', ali ć u se nastaviti raspitivati. Dojavit ć u ti č im neš to čujem.« Hunter je prekinuo razgovor, pljesnuo dlanovima da otrese pijesak, a zatim dohvatio jaknu i vratio se do automobila. Mnoš tvo oko barova poč elo se razilaziti, a on se na trenutak premiš ljao bi li uš ao u jedan od njih. Dobro bi mu doš la č aš a viskija od ječ menog slada... Možda bi mu ona uspjela razbistriti glavu. Žena koja je sjedila za jednim od brojnih vanjskih stolova glasno se nasmijala i privukla njegovu paž nju. Atraktivna brineta kratke kose i velič anstvenog osmijeha. Oč i su im se nakratko susrele, a on se sjetio da se stan Kelly Jensen nalazi u Santa Monici. Ni njezin atelje nije bio daleko. Culver City je praktički bio u susjedstvu.

U dosjeu koji je dobio iz Odjela za nestale osobe pisalo je da je istraž itelj posjetio obje lokacije i da nije otkrio niš ta znač ajno.

Sumnjalo se da je Kelly oteta s kuć ne adrese nakon š to je parkirala automobil i uš la u svoju stambenu zgradu. Nije bilo nikakvih svjedoka ni snimki nadzornih kamera.

Bacio je pogled na sat. On i Garcia planirali su sutradan pogledati

oba mjesta, ali dovraga s tim. Već se ionako nalazio ondje, a nije bilo izgledno da će se u skoroj budućnosti naspavati.

53.

Stan Kelly Jensen nalazio se na drugom katu luksuzne zgrade na elitnom San Vincente Boulevardu, nedaleko od zapadnog kraja plaž e Santa Monica.

Hunter je parkirao automobil ispred njezine stambene zgrade i neko vrijeme promatrao promet. Automobili su dolazili i odlazili svakih deset do petnaest sekundi. Izaš ao je, zatvorio vrata za sobom i odmah prepoznao Kellyin automobil iz podataka u dosjeu nestalih osoba - biserno bijeli Pontiac Trans-Am s pomič nim krovom iz 1989. godine u savrš eno oč uvanom stanju. Stajao je parkiran samo nekoliko mjesta podalje od njegova automobila. Navukao je rukavice od lateksa, a zatim makinalno podigao pogled na okolne zgrade.

Nekoliko je svjetala bilo upaljeno. Priš ao je Kellyinu automobilu i drž eć i dlanove na sljepooč nicama, zagledao se u unutraš njost kroz prozor vozačeve strane. Sve je izgledalo besprijekorno čisto.

Sa sobom je imao ključ eve Kellyina stana. Odjel za nestale osobe poslao ih je u Parker Center zajedno s dosjeom koji se sada nalazio na straž njem sjedalu njegova automobila. Uš ao je u zgradu i uputio se na drugi kat. Petljao je neko vrijeme dok nije pronaš ao pravi ključ , otključ ao vrata, uš ao i nač as zastao na ulazu, a zatim pokuš ao upaliti svjetlo. Ništa. »Ma super.« Upalio je svoju baterijsku svjetiljku.

Dnevna soba bila je prostrana i lijepo uređena. Hunter je polako razgledavao. Sve č isto i uredno. Urednost je bila gotovo kompulzivna, osim praš ine koja se nakupila od Kellyina nestanka. Cinilo mu se da je svaki predmet bio na svom mjestu.

Na dugač kom staklenom ormarić u uz jedan od zidova, nalazilo se nekoliko uokvirenih fotogra ija - već ina je prikazivala nju i njezine roditelje.

Kuhinja je na zapadnoj strani bila spojena s dnevnim boravkom. Ni ondje svjetla nisu radila. Otvorio je hladnjak. Zapahnuo ga je nalet toplog zraka i smrada. »Prokletstvo!« Ustuknuo je i zalupio vratima. Mora da je struja bila

isključena danima. Izašao je iz kuhinje i krenuo dalje.

Spavać a soba bila je golema, vjerojatno već a od cijelog Hunterova jednosobnog stana. U kupaonici uz spavać u sobu pronaš ao je oveć u zbirku š minke i nekoliko boč ica s kremama za lice, ruke i tijelo.

Krevet je bio savrš eno namješ ten. Na toaletnom stolić u naš ao je još jedan portret njezinih roditelja, neš to ogrlica i narukvica te zbirku parfema. Ladice su bile pune donjeg rublja i ljetne odjeće.

Zagledao se u portret Kellyinih roditelja. Viš e je slič ila majci nego ocu. Nije mogao a da ne pomisli na bol koju ć e roditelji prož ivjeti kad im š erif u Great Fallsu pokuca na vrata. To je bila najgora vijest za svakog roditelja. I on sâ m je donosio takve vijesti viš e puta nego š to se želio sjećati.

Dok je vrać ao fotogra iju na stolić , zraka njegove baterijske svjetiljke pala je na srebrni okvir. Tijelo mu se ukoč ilo. Okvir je posluž io poput ogledala pa je na trenutak na njemu ugledao odraz tamnog lika koji je stajao tik iza njega.

54.

Klik.

Hunter je zač uo priguš eno napinjanje poluautomatskog piš tolja nekoliko centimetara od svog zatiljka. Prije nego š to je osoba koja je stajala iza njega uspjela neš to reć i ili uč initi, okrenuo se na petama i snaž no zamahnuo svjetiljkom. Svjetiljka je uz glasan udarac zahvatila uljezovu ruku u kojoj je držao pištolj.

I piš tolj i svjetiljka poletjeli su preko sobe, tresnuli o vrata ormara i pali na pod. Svjetiljka je završ ila pod krevetom okrenuta prema zidu; njezino priguš eno svjetlo spreč avalo je da soba ne utone u potpuni mrak.

Lijevom rukom je odmah posegnuo za piš toljem u ramenoj futroli.

Tek š to ga je uhvatio za drš ku, uljez ga je pogodio dobro odmjerenim udarcem u trbuh, ravno u pleksus. Zrak se ispuhao iz njegovih pluć a kao iz probuš enog balona pa je zateturao, boreć i se da uhvati dah.

Znao je da ć e brzo uslijediti još jedan udarac. I slijedio je - boč ni, usmjeren u njegovu desnu slabinu, otprilike na istoj visini kao i prvi, ali ga je spremno doč ekao. Blokirao ga je podlakticom i silovito zamahnuo lijevom šakom, raspalivši uljeza svom snagom po prsima.

Iskoristivš i moment sile, nasrnuo je naprijed, ciljajuć i uljeza u lice.

No njegov je udarac znalač ki blokiran. Uljez je oč ito dobro vladao borilač kim vješ tinama. Nije gubio vrijeme - ljevicom je zamahnuo prema uljezovom boku - i udarac je opet blokiran. Udarac desnicom u prsa - blokiran. Lijevim laktom u lice - i opet blokiran.

Koji je ovo kurac, pomislio je. Zar ovaj tip vidi i u mraku?

Uljez je skoč io u zrak u namjeri da ga snaž no raspali nogom.

Hunter je kasno uoč io, ali je nevjerojatno brzom reakcijom ipak uspio izmaknuti glavu s putanje udarca. Vrh uljezove č izme zahvatio mu je desnu obrvu i porezao je. Okrenuo se ustranu, uzeo zalet i zarotirao tijelo za tristo š ezdeset stupnjeva da dobije na brzini. Sve je to trajalo samo djelić sekunde, ali je uspio lijevom š akom raspaliti uljeza po prsnom koš u. No u posljednjem je trenutku intuitivno ublaž io udarac.

Nije naiš ao ni na kakvu blokadu. Uljez se presavio u struku i teturajuć i

se odmaknuo. Hunter je u tren oka ponovio isti pokret, zarotiravš i tijelo u suprotnom smjeru. Kad se naš ao licem u lice sa svojim napadač em, uperio je u njega piš tolj. Cijev njegova oruž ja bila je samo nekoliko centimetara od napadačeva lica. »Samo mrdni, i večerat ćeš s Elvisom.« »Jebote, to je bio brz potez.« Hunter se namrštio. Glas je bio ženski. »Jebote, tko si ti?«, upitala je. »Ja?« Napeo je otponac svog pištolja. »Jebote, tko si ti?« »Ja sam prva pitala.« »Pa, ja imam pištolj.« »Da? Pa i ja sam ga imala.« »Znaš što? Ja još uvijek imam svoj i uperen ti je ravno u lice.« Kratka tišina. »U redu, shvatila sam.« Podigla je ruke, ali više nije rekla ni riječ. »Pitat ću ponovno, u slučaju da si zaboravila - tko si, dovraga, ti?« »Zovem se Whitney Myers.« Glas joj je bio smiren.

Cekao je, ali ona viš e niš ta nije rekla. »I...? Zar bi mi tvoje ime trebalo nešto značiti?« »Ja sam privatna istraž iteljica koja se bavi potragom za nestalim osobama. Ako mi dopustiš da se pomaknem, mogu ti pokazati svoje isprave.« »Tvoje ruke zasad nikamo ne idu, zlato.« Sumnjič avo ju je promatrao. Cak i na slaboj svjetlosti koja je dopirala ispod kreveta mogao je vidjeti da je Myresova odjevena u hlač e i koš ulju tamne boje, cipele ravnih potplata te da na glavi ima crnu usku kapu, a oko pojasa malu crnu torbicu. »Oblačiš se kao provalnica, a ne kao privatna istražiteljica.« »Pa, ni ti se ne oblačiš kao policajac«, odrezala je. »Kako znaš da sam policajac?« Nakrivila je glavu prema ormaru. »Standardna baterijska svjetiljka losanđeleš ke policije.« Nakratko je zaš utjela. »Za razliku od tvog piš tolja. On ni po č emu nije standardan. HK USP taktič ki piš tolj.

Omiljeno oruž je mornarič kih specijalaca. Oč ito si dio nekog posebnog odjela ili pak velik ljubitelj pištolja. A ja pretpostavljam da si oboje.« Hunterov piš tolj je i dalje bio uperen među njezine oč i. »Ako si znala da sam policajac, zašto si me, dođavola, napala?«

»Nisi mi dao priliku da bilo š to kaž em. Upravo sam te namjeravala uljudno zamoliti da se polako okreneš , kad si se iznebuha pretvorio u napušenog Kapetana Ameriku. Ja sam se samo branila.« Morao je priznati da je u pravu. »Ako si privatna istraž iteljica, tko te unajmio?« »Znaš da ti ne mogu reći. Povjerljiv podatak.« Pogledao je svoj piš tolj, a potom Myersovu, »S obzirom na okolnosti, mislim da baš i nemaš mnogo izbora.« »I ti i ja znamo da nećeš pucati u mene.« Zahihotao se. »Ne bih bio toliko siguran da sam na tvome mjestu.

Samo mi daj povod.« Myersova nije ništa rekla. »Osim toga, mogu te uhititi zbog provale. Znaš i sama kako to ide.

Morat ć eš u postaju dovuć i odvjetnika, onda ć e te propisno ispitivati... bla, bla, bla... i ionako ć emo saznati. Zato ti je bolje da mi neš to kaž eš jer ć e ti u protivnom ovo biti jedna jako duga noć .« Osjetio je kako mu desnom stranom lica curi tanak mlaz krvi iz posjekotine iznad obrve.

Stajao je potpuno mirno.

Myersova ga je temeljito odmjerila. Vidjela je odluč nost u njegovim oč ima. Nije ju kanio tek tako pustiti. Ali ni ona nije namjeravala njemu reć i istinu o Katji i Leonidu Kudrovu. Nije bila spremna odati mu svoje tajne ni to da je svakodnevno neovlaš teno dobivala fotogra ije i popis novih imena koja su se unosila u bazu podataka Odjela za nestale kako bi bila u toku i saznala tko bi joj mogli biti potencijalni klijenti. Popis joj je sastavljao i prosljeđivao njezin doušnik u LAP-u, Carl O'Connor.

O'Connor nije bio detektiv u ONO-u. Bio je samo kompjuteraš , njezin stari prijatelj i administrator baze podataka u LAP-ovoj upravi za San Fernando Valley. Njegov neogranič en pristup važ nim informacijama o nestalim osobama u mnogim je sluč ajevima dao Myresovoj korisnu prednost. Cim je primila fotogra iju Kelly Jensen, odmah je uoč ila slič nost s Katjom Kudrovom. Zato se i nalazila u Kellyinu stanu. Tražila je tragove.

Nema š anse da sve to kaž e Hunteru. No znala je da mu neš to mora reći. I zato je brzo improvizirala. »Dobro. Osoba za koju radim je bivš i deč ko«, slagala je kamenog izraza lica.

Hunter se namrštio. »Ime?« Nasmiješ ila se. »Znaš da ti ne mogu dati njegovo ime. Ne bez njegova pristanka ili sudskog naloga. A ti nemaš ni jedno ni drugo.« »A on se obratio tebi umjesto Odjelu za nestale?« »Sto da ti kaž em? Neki ljudi jednostavno nemaju povjerenja u policiju.« Spustila je desnu ruku. »Hej, hej, hej«, pjevušeći je podviknuo. »Polako. Što to radiš?« Stavila je ruku na slabinu, protrljala je i duboku udahnula. »Mislim da si mi slomio nekoliko rebara.« Nije ga se dojmilo. »Ne, nisam. Ako ništa drugo, barem ne krvariš.« Bacila je pogled na posjekotinu iznad njegove obrve. »Nikad još nisam vidjela da se netko kreć e tako brzo. Dobro sam te naciljala.

Trebao bi ležati onesviješten.« »Onda sva sreć a da sam se izmaknuo«, rekao je, oprezno istež uć i vrat. »Kako si ušla ovamo? Nije bilo znakova provale.« Uputila mu je š armantan osmijeh. Ovo je postajalo sve kompliciranije. Ipak nije htjela popustiti. »Ovdje samo ja prič am, a ti mi još nisi rekao svoje ime niti mi pokazao bilo kakve policijske isprave. Nisam č ak ni sigurna jesi li iz LAP-a. Znam zasigurno da nisi iz ONO-a. Dakle, tko si?« »Kako znaš da nisam iz Odjela za nestale osobe?« Lice joj se posve uozbiljilo. »Jer sam nekad radila tamo.«

55.

Hunter je nekoliko trenutaka nijemo zurio u Myersovu. Jednakom nepokolebljivošću, izdržala je njegov pogled. »U redu«, napokon je rekao, »da vidimo tu dozvolu privatne istražiteljice o kojoj si govorila. Ali vrlo polako.« »Da vidimo tu policijsku znač ku o kojoj si govorio«, izazivač ki je rekla.

Rastvorio je lijevu stranu svoje kož ne jakne. Znač ka mu je bila prikvačena za pojas.

Kimanjem je potvrdila da ju je vidjela, otvorila patentni zatvarač svoje torbice za pojasom i pružila mu crni kožni novčanik.

Pomno je pogledao njezinu osobnu iskaznicu, a potom se zagledao u nju. Tamne oč i, mali nos, visoke jagodič ne kosti, pune usne, savrš en ten i tijelo sportašice.

Napokon je spremio oruž je natrag u futrolu, a zatim podigao svoju baterijsku svjetiljku i njezino oruž je - poluautomatski piš tolj Sig Sauer P226 X-5. »Izgleda da se isplati biti privatna istraž iteljica«, rekao je dok je vadio spremnik za metke i provjeravao cijev. Potom joj je vratio prazan piš tolj. »Ovaj piš tolj vrijedi dvije i pol tisuć e dolara.« Ubacio je spremnik u svoj džep. »Zaš to pitaš ? Traž iš novi posao? Meni bi jako dobro doš ao tip kao što si ti. Imao bi dobra primanja i zdravstveno osiguranje.« Uzeo je papirnatu maramicu iz kutije na toaletnom stolić u i obrisao krv s lica. »Da? E pa meni ne bi dobro doš la š e ica kao š to si ti.« Nasmiješ ila se. »Oho, jednako si brz i u duhovitim odgovorima?

Kladim se da komadi padaju na to.« Nije se osvrtao na njezin komentar. »Hoć eš li mi sada reć i tko si ili da te oslovljavam s gospodine detektive?«, upitala je, prekriživši ruke. »Zovem se Robert Hunter.« Vratio joj je novč anik. »Detektiv sam u LAP-u.«

»U kojem odjelu?« Glavom je pokazala na njegovu znač ku. »Kao što rekoh, znam da nisi u Odjelu za nestale osobe.« Odložio je svjetiljku na toaletni stolić. »Teška ubojstva.« Razrogačila je oči. Točno je znala što to znači. »Kada?«, upitala je. »Što kada?« »Ne pravi se blesav. Ne izgledaš tako, a meni je dosta zajebavanja.

Znaš li kad je Jensenova umrla?« Zagledao joj se u lice i opazio trač ak oč aja. Re leksno je pogledao na svoj sat prije nego što je priznao. »Jučer.« »Je li jučer umrla ili je jučer pronađeno tijelo?« »Oboje. Umrla je samo nekoliko sati prije nego što smo je našli.« »Onaj tko ju je oteo drž ao ju je skoro tri tjedna prije nego š to ju je ubio?« Nije odgovorio. Nije ni morao. Myersova je znala sve implikacije takvog djela otimača/ubojice. »Kako je ubijena?«, upitala je.

Muk. »Ma hajde, ne traž im da mi odaš neku veliku istraž iteljsku tajnu.

Poznajem protokol i znam š to mi mož eš razotkriti, a š to ne. Sto misliš , koliko ć e mi trebati da otkrijem te informacije ako ih ne dobijem od tebe? Nekoliko telefonskih poziva, mož da. Još uvijek imam poznanstva i veze u policiji.« Svejedno nije rekao ništa. »Dobro. Onda ću saznati na svoj način.« »Ubojica je upotrijebio nož.« Vršcima prstiju prešla je preko gornje usne. »Koliko žrtava?« Znatiželjno ju je pogledao.

Myersova je nastavila. »Koliko ž rtava zasad imaš ? Ako si u Odjelu za teš ka ubojstva, to znač i da je ovaj tip već ubijao ili da je Kelly Jensen ubijena na posebno okrutan nač in... ili i jedno i drugo. A ako moram nagađati, rekla bih da je u pitanju i jedno i drugo.« Ostao je nijem. »Tražiš serijskog ubojicu, zar ne?« »Za nekoga tko je radio u policiji, stvarno brzaš s donoš enjem zaključaka.« Odvratila je pogled.

»U redu, sad je na tebi red da podijeliš informacije«, rekao je. »Tko je taj bivši dečko za kojeg radiš?« Nije se htjela još viš e zaplesti u svoju laž . »Sada ti traž iš informaciju od mene?« Upitno je podigla obrve. »Dušo, zar ćemo se opet igrati?«, prigovorio je. »Mislio sam da si rekla kako ti je dosta zajebavanja.« Opet se ljutito zapiljila u njega. »Kelly Jensen je mrtva. Ubijena je na nač in koji ne mož eš zamisliti ni u svojim najgorim noć nim morama. Tvoj sluč aj nestale osobe je zaključen. To je sve što trebaš znati.« »Povjerljiv odnos između klijenta i istraž itelja ne prestaje zaključenjem slučaja, znaš i sam.« »Bivši dečko mogao bi biti osumnjičenik.« Trenutak oklijevanja. »Ali nije«, samopouzdano je rekla. »Zar misliš da ga nisam dala temeljito provjeriti prije preuzimanja sluč aja? Rekao si da je Kelly ubijena jučer. Njega pet dana nije bilo u gradu.« »Ako si toliko uvjerena u njegovu nevinost, zaš to mi ne daš njegovo ime pa da ga i ja provjerim?« Proš ao je jedan dug trenutak pun nelagode, a zatim je Myersova ispruž ila desnu ruku i otvorila dlan. Zurila je u Huntera. »Mogu li dobiti natrag svoj spremnik?« Znao je da od njega traž i da joj ukaž e povjerenje. Daj da bi i sâ m primio, tako nekako. Polako je izvadio spremnik iz dž epa i polož io joj ga na dlan. Nije ga stavila u piš tolj, već je samo nastavila buljiti u njega. Njezina je laž sve viš e rasla, poput kotrljajuć e snjež ne grude.

Bila je sigurna da ć e joj izmaknuti kontroli. Znala je da mora otić i odande prije nego što napravi još veću grešku. »Znaš da ti ne mogu odati njegovo ime. Ako to uč inim, nikad viš e neć u dobiti nijednog klijenta. Ali ti mogu dati sve š to imam o sluč aju.

Možda u tome nešto pronađeš.« Opazio je kako joj se desno oko neznatno trznulo.

Spustila je pogled i pogledala na svoj sat. »Daj mi nekoliko sati da sve složim, a onda možeš dobiti sve što imam.« Nastavio ju je promatrati. »Znam gdje ću te pronaći«, rekla je.

Promatrao ju je kako izlazi iz sobe, a zatim gurnuo ruku u dž ep.

Spustio je pogled na dozvolu za rad privatne istraž iteljice koju joj je kradom izvukao iz novčanika. »A ja znam gdje mogu naći tebe«, šapnuo je sebi u bradu.

56.

Atelje Kelly Jensen bio je preuređena automehanič arska radionica iza niza trgovina u Culver Cityu, u uskoj ulici na vrhu omanjeg brež uljka, udaljenoj od glavnih prometnica. S desne strane ateljea nalazilo se maleno parkirališ te na kojem su vlasnici trgovina danju drž ali svoja vozila. U ovo doba noć i bilo je potpuno prazno. Jedino svjetlo dopiralo je od stare i pož utjele ž arulje rasvjetnog stupa na uglu. Ogledao se naokolo, tražeći nadzorne kamere. Ništa.

Atelje je bio prostran i uredan. Bezbroj polica i ladica za različ ite boje, kistove, palete i platna različ itih velič ina. Sve dovrš ene slike bile su uredno slož ene na velikoj drvenoj polici koja je zauzimala cijeli sjeverni zid. U ateljeu je bio samo jedan slikarski stalak, postavljen tek koji metar dalje od velikog prozora š to je gledao na zapad. Kelly je oč ito voljela promatrati zalaz sunca dok je radila, pretpostavio je.

Sliku na stalku prekrivala je tkanina poprskana bojama. Cinilo se da Kelly, za razliku od Laure Mitchell, nije istovremeno radila na viš e slika.

Podigao je zamrljanu tkaninu i pogledao sliku. Mrač no i oblač no nebo nad mirnim jezerom koje je okruživalo ruševine stare gradine na vrhu strmog brežuljka. Odmaknuo se kako bi mogao bolje vidjeti.

Kelly je slikala u realistič kom stilu, a na tom je platnu postigla nevjerojatan uč inak - promatrač u se č inilo kao da stoji na obali i promatra horizont. No, postigla je i neš to š to Hunter nikad prije nije vidio. Pejzaž se doimao kao da se cijeli krajolik promatra kroz mutno staklo. Sve na slici sadrž avalo je otuž nu sivu nijansu kao da se nebo sprema osvetnič ki obruš iti na cijeli krajolik. Slika mu je izgledala toliko stvarno da je mogao osjetiti hladnoć u. Podigao je ovratnik jakne i navukao ga na vrat.

Prostrani radni prostor nije bio natrpan. Jedini namješ taj u ateljeu bile su police i ladice uza zidove, polica za spremanje gotovih slika i stari izlizani naslonjač kraj prozora, okrenut prema slikarskom stalku.

Nikakvih platna velikih dimenzija, nikakvih paravana ni nič ega slič nog. Nikakvog mjesta gdje bi se netko mogao sakriti. U jednom

kutu nalazila se improvizirana kuhinja, u suprotnom mala kupaonica.

Sve je temeljito pregledao. Ubojica nije mogao č ekati Kelly i priš uljati joj se s leđa, a da ona to ne opazi.

Ponovno je priš ao prozoru i zagledao se van u noć . Kako se atelje nalazio na vrhu brež uljka, niš ta nije smetalo nevjerojatno lijepom vidiku. Nije ni č udo š to je Kelly obič avala slikati okrenuta prema prozoru. Provjerio je brave. Sve prilič no nove i vrlo č vrste. Malo se parkirališ te nalazilo posve lijevo, ali se s prozora ipak mogao vidjeti jedan njegov dio.

Odjednom je uoč io kako se vani neš to pomaknulo nevjerojatnom brzinom i okretnošću, samo koji metar od mjesta na kojemu je stajao. »Sranje!« Odskočio je i makinalno posegnuo za pištoljem.

U samo djelić u sekunde, crna mač ka pretrč ala je cijelu duž inu prozorskog podboja. Stajao je nepomič no dok mu je puls divljao. U ispruženim rukama čvrsto je držao uperen pištolj. »Prokletstvo! Ne dvaput u istoj noć i«, napokon je odahnuo. Kako to da nije vidio mač ku? Primaknuo se bliž e i opet se zagledao van.

Prozor je zbog vanjskog mraka djelovao kao ogledalo. Noć u je osoba odjevena u crno mogla nesmetano promatrati Kelly, bez da je ona zamijeti. Otključ ao je prozor, otvorio ga i s dobrodoš licom doč ekao svjež i povjetarac koji mu je pomilovao lice. Nagnuo se naprijed i pogledao van - najprije desno, zatim lijevo na parkirališ te. Tada je na udaljenom zidu opazio neko žmirkanje.

57.

Vrisak, koji je dopro s televizora, trgnuo je Jessicu Black iz sna.

Nije ni primijetila da je zaspala na kauč u i da je započ eo stari crnobijeli film strave i užasa.

Protrljala je krmeljive oč i, posjela se i pogledala po dnevnom boravku tražeći svog dečka Marka. Nigdje ga nije bilo.

Zena na ekranu ponovno je vrisnula, a Jessica je dohvatila daljinski upravljač koji joj je upao između nogu i isključ ila televizor. Mirisna svijeć a već je dopola izgorjela pa je cijela soba mirisala po jabukama i cimetu. Nekoliko trenutaka promatrala je plamen svijeć e. Na kauč je bila naslonjena njezina akustič na gitara Wechter. I dalje zagledana u plamen svijeć e, preš la je rukom po ž icama i prepustila se uspomenama.

Svoju prvu akustič nu gitaru dobila je za svoj deseti rođendan. Otac ju je kupio na garaž noj rasprodaji rabljenih stvari. Bila je stara i izgrebena, zahrđalih ž ica č iji je zvuk viš e slič io zavijanju psa na umoru nego glazbenom instrumentu. No ona je č ak i u toj dobi znala da je otac potroš io svotu koju si nije mogao priuš titi samo zato da bi je usrećio. I doista je bila sretna.

Taj ju je instrument oč arao dvije godine ranije. Kao i svakog poslijepodneva prije negoli se razboljela, majka ju je odvela u park u blizini njihove kuć e. Tog je dana neki stari crnac svirao gitaru samo nekoliko metara dalje od klupe na kojoj je voljela sjediti njezina majka. Umjesto da trč i naokolo s drugom djecom, Jessica je sjela na travu ispred starca i cijelo ga poslijepodne promatrala kako svira, hipnotizirana zvucima koje je izvlačio iz samo šest žica.

Starac se viš e nikad nije vratio u park, ali ga Jessica nije zaboravila. Sedam dana kasnije majka je oboljela od neč ega š to nitko nije mogao dijagnosticirati. Bolest je brzo napredovala, izjedajuć i je iznutra i transformirajuć i je iz nasmiješ ene i vitalne ž ene u neprepoznatljivu vreć u kož e i kostiju. I njezin je otac polako kopnio.

Kako je napredovala bolest njegove ž ene, tako je rasla i njegova depresija. Plać a prodavač a u supermarketu jedva je bila dostatna za

krpanje kraja s krajem, a kad je ostao bez posla samo dva mjeseca nakon š to mu se ž ena razboljela, inancijsko stanje bilo im je katastrofalno.

Majka je umrla dan nakon š to su liječ nici napokon otkrili da boluje od nekog rijetkog karcinoidnog tumora.

Onaj dan u parku, kad su zajedno sluš ale starog gitaristu, bila je Jessicina posljednja uspomena na majku.

Gitara je postala njezino utoč iš te. Cinilo joj se da je ož ivljavala tu uspomenu u svakom tonu koji je odsvirala. Nije imala novca za satove poduke, č asopise ni knjige o glazbi, ali je svaki moguć i trenutak provodila s voljenim instrumentom. Ubrzo je razvila vlastiti stil prebiranja po ž icama, isprobavajuć i sve moguć e tonove koje je mogla izvuć i iz instrumenta. Svirala je gitaru kao nitko dotad. Kad je napunila devetnaest godina, mala neovisna diskografska kuć a sa sjediš tem u juž nom Los Angelesu ponudila joj je snimanje ploč e.

Zahvaljujuć i njima objavila je š est albuma i tijekom godina odradila bezbroj turneja. Postala je poznata i poš tovana na dž ez sceni, ali njezina glazba nije bila dovoljno popularna da bi se puš tala na najslušanijim radijskim postajama.

Menadž er njezine diskografske kuć e odluč io se prije tri godine vratiti poč ecima i snimiti nekolicinu videouradaka njezinih solo izvedaba, a zatim ih pustiti na YouTubeu. Pouzdavao se u njezin talent, jednako kao i u njezinu ljepotu.

Jessica je jednostavno bila predivna. Visoka metar š ezdeset sedam, gipkog tijela plesač ice, ravne crne kose do ramena, privlač nih tamnosmeđih oč iju, punih usana i besprijekornog tena, posvuda je privlačila poglede.

Rizik se isplatio, ali č ak ni njezin menadž er nije oč ekivao toliki uspjeh. Zahvaljujuć i usmenoj predaji i druš tvenim mrež ama, gledanost njezinih videosnimki na YouTubeu popela se nebu pod oblake. Samo u prvom mjesecu pogledalo ih je viš e od milijun ljudi, č ime se probila na prvo mjesto najgledanijeg videa na YouTubeu.

Danas su se njezini albumi prodavali i skidali s interneta jednako često kao i albumi svjetski poznatih pop-sastava.

Prenula se iz uspomena i pogledala svoj dnevni boravak. Na staklenom stolić u pred njom stajao je samo jedan tanjur i napola ispijena boca crnog vina. Sjetila se da je jela sama i tada se napokon

vratila u stvarnost. Marka nije bilo u stanu. I neće se tako skoro vratiti.

Jessica i Mark upoznali su se u dž ez-klubu Catalina na Sunset Boulevardu prije dvije godine, nakon jednog od njezinih koncerata. Te je noć i sjedila za barom, okruž ena obož avateljima i nekolicinom glazbenih novinara, kad joj je pogled zapeo za muš karca koji je stajao kraj pozornice. Bio je visok, š irokih ramena i snaž ne tjelesne građe.

Dugu, kao ponoć crnu kosu imao je svezanu na vikinš ki nač in. No, pozornost joj nije privukao njegov lijep izgled, već intrigantan nač in na koji je proučavao njezinu gitaru.

Isprič ala se prisutnima i priš la mu, pitajuć i se š to je to tako zanimljivo u njezinu instrumentu. Neko su vrijeme č avrljali i saznala je da je Mark gitarist. Imao je klasič nu naobrazbu, ali je, umjesto da krene tim putem, okupio vlastiti hard-rock sastav. Zvali su se Dust i upravo su potpisali prvi ugovor za snimanje.

Razgovor je preš ao u več eru negdje na Sunset Stripu. Mark je bio zabavan, inteligentan i š armantan. Uslijedilo je još nekoliko izlazaka i osam mjeseci kasnije zajedno su unajmili veliko preuređeno potkrovlje jedne bivše industrijske zgrade u Burbanku.

Zahvaljujuć i internetu i glazbenim programima na televiziji, prvi a lbum Dusta postao je svjetska senzacija. Upravo su završ ili sa snimanjem drugog albuma koji se za mjesec dana trebao pojaviti u prodaji pa su se pripremali za novu napornu turneju. Kao zagrijavanje pred turneju imali su seriju od osam nastupa u manjim lokalima diljem cijele Kalifornije. Prvi se koncert održ avao več eras u Fortuni.

Mark je tog jutra otputovao sa svojim sastavom.

Prekriž ila je noge i pogledala na ruč ni sat - 1.18 ujutro. Utonula je u san u č udnom polož aju pa je osjeć ala ukoč enost u lijevoj strani vrata. Sjedila je ondje još neko vrijeme i masirala bolan vrat, už asavajuć i se odlaska u prazan krevet. Ali ako bude provodila noć i ovdje u dnevnom boravku, Mark ć e joj vjerojatno još viš e nedostajati.

Popila je zadnji gutljaj vina i puhnula u svijeć u da je ugasi, a zatim se uputila u krevet.

San joj nikad nije lako dolazio na oč i. Katkad bi se dugo prevrtala prije no š to bi konač no utonula u lagan san. No, noć as ju je gotovo odmah počeo hvatati drijemež, vjerojatno od vina.

Klik. Klik.

Trepnula je nekoliko puta i otvorila oč i. Je li zaista neš to č ula ili se

to njezin um samo poigravao s njom? Zavjese u spavać oj sobi nisu bile navuč ene pa je svjetlo punog mjeseca kroz prozor rasprš ilo mrkli mrak. Preš la je pogledom po cijeloj sobi - niš ta. Nepomič no je lež ala i pozorno osluš kivala, ali zvuk se viš e nije ponovio. Minutu kasnije, počela je opet tonuti u san.

Klik. Klik.

Ovaj put je ž urno otvorila oč i. Nije bilo nikakve sumnje. Neš to je doista č ula. I to je dopiralo iz njezina stana. Uspravila se u krevetu i upalila svjetiljku na noć nom ormarić u. Je li mož da negdje ostavila otvorenu slavinu? Ako je tako, zašto onda zvuk nije konstantan?

Klik. Klik.

Zadržala je dah; u grlu je osjetila kucanje srca. Evo ga opet. Zvuk je dopirao s vanjske strane vrata njezine spavać e sobe. Zvuč ao je poput potpetice koja lagano kucka po drvenom podu hodnika. »Mark?«, zazvala je i odmah pomislila koliko je glupa. On ć e biti odsutan još nekoliko tjedana.

Kratko je oklijevala, premiš ljajuć i se š to da uč ini. A š to bi uopć e mogla uč initi? Ostati u krevetu i brinuti se cijele noć i? Vjerojatno je sve bilo u redu, ali morala je ustati i provjeriti. Polako je ustala iz kreveta. Bila je odjevena samo u gać ice i nevjerojatno tanku majicu bez rukava.

Izaš la je iz spavać e sobe i upalila svjetlo u hodniku. Niš ta.

Prič ekala je trenutak. Nikakvog zvuka. Iz ostave je dohvatila staru Markovu bejzbolsku palicu i zatim oprezno nastavila niz hodnik.

Najež ila se kad je bosim nogama stala na hladne kupaonske ploč ice.

Sve su slavine bile zatvorene. Niš ta nije kapalo. Vratila se i provjerila dnevni boravak, kuhinju, Markovu sobu za zabavu i svoju sobu za vjež banje. U cijelom stanu vladala je tiš ina, č ulo se samo otkucavanje zidnog sata u kuhinji. Ponovno je provjerila prozore - svi zatvoreni; vrata - sva zaključana.

Odmahnula je glavom i zacerekala se bacivš i pogled na bejzbolsku palicu u svojoj ruci. »Da, baš sam prava udarač ica.« Zastala je. »Ali, za svaki sluč aj, ostavit ću te kraj kreveta.« Vratila se u spavać u sobu. Još se jednom ogledala naokolo prije nego š to je naslonila palicu na noć ni ormarić i potom se vratila u krevet. Ugasila je svjetiljku i opet se udobno smjestila pod

pokrivač em. Cim je sklopila oč i, najež ila joj se svaka dlač ica na tijelu.

U njoj se probudio neki skriveni instinkt, neka vrsta senzora za opasnost. Osjeć ala je samo to da nije sama u sobi. Još je netko bio tamo. Tada je zač ula. Ne zvuk kuckanja izvana, već promukli š aputav glas koji je dopirao s jedinog mjesta koje nije provjerila. »Zaboravila si pogledati ispod kreveta.«

58.

Hunter je ostatak noć i proveo za rač unalom, provjeravajuć i tko je uistinu Whitney Myers.

Ujutro, nakon š alice jake crne kave, uputio se natrag u Culver City i atelje Kelly Jensen. Treperavo crveno svjetlo koje je proš le noć i vidio s njezina prozora bila je bež ič na nadzorna kamera, skrivena u zidnoj niš i. Kamera je snimala malo parkirališ te. U Kellyinu ateljeu nije bilo računala, što je značilo da kamera nije bila njezina.

U š est ujutro bila je otvorena samo jedna trgovina koja je dijelila parkirališ te s Kellyinim ateljeom - samoposluga gospodina Wanga.

Huntera je posluž ila sreć a; bež ič na kamera pripadala je tom postarijem Kinezu nalik na pticu.

Izborano lice i pronicljive oč i gospodina Wanga dale su naslutiti koliko je toga prež ivio i š to je sve vidio, kao i golemo znanje koje je prikupio tijekom tolikih godina.

Rekao je Hunteru da je zamolio svog sina Fang Lia da straga na parkirališ tu instalira kameru nakon š to je provaljivanje u njegov stari Fordov kamionet prevršilo svaku mjeru.

Hunter ga je upitao koliko dugo čuva snimke. »Godinu dana«, odgovorio je gospodin Wang uz š irok osmijeh koji mu nije silazio s lica.

Hunteru se od iznenađenja ozarilo lice. »Imate snimke koje su stare godinu dana?« »Da. Svaku minutu.« Glas mu je bio poput š apata, ali je brzo izgovarao riječ i, kao da ć e mu svakog trena isteć i vrijeme i da neć e stić i kazati sve š to ž eli. Izgovor riječ i mu je bio savrš en, š to je ukazivalo da je mnogo godina proveo u Americi, no reč enice su mu bile isprekidane. »Fang Li prepametan. Dobar s kompjuterima. On napraviti program koji sprema snimke. Dvanaest mjeseci - snimke automatski brišu. Ne treba raditi ništa.« Hunter je nakrivio glavu. »Pametno. Mogu li ih pogledati?« Oč i gospodina Wanga suzile su se u toliko tanku crtu da je Hunter pomislio kako ih je zatvorio. »Želite pogledati kompjuter dućana?«

Brzo je kimnuo glavom. »Da. Volio bih vidjeti snimke stare nekoliko tjedana.« Gospodin Wang se naklonio; osmijeh mu se još viš e raš irio. »U redu, nema problema, ali ja ne dobar. Treba prič ati s Fang Li. On ne ovdje. Ja nazvati.« Dohvatio je telefon iza pulta. Razgovor na mandarinskom nije potrajao duž e od nekoliko sekundi. »Fang Li stiž e«, rekao je, spuš tajuć i sluš alicu. »Biti ovdje jako brzo. Zivi ne daleko.« Pogledao je na ručni sat. »Ne još ići na posao. Prerano.« Hunter je poč eo propitkivati gospodina Wanga o Kelly Jensen.

Gospodin Wang mu je rekao da je dolazila u trgovinu skoro svakog dana kad je bila u ateljeu, ali je katkada ne bi bilo tjednima. Kelly mu se jako sviđala. Rekao je da je bila pristojna, uvijek vesela i jako lijepa. »U mojoj zemlji cijelo je selo pitati da se uda.« Hunter se nasmiješ io. Dok je č ekao, razgledavao je trgovinu. Kupio je š alicu kave zagrijane u mikrovalnoj peć nici i paketić bombona.

Fang Li je stigao nekoliko minuta kasnije. Mladić kasnih dvadesetih godina i poduž e crne kose koja se sjajila kao u reklami za š ampon.

Imao je upeč atljive crte lica, vjerojatno istovjetne kao njegov otac u mladim danima, ali je bio znatno viš i i dobro građen. Brzo se obratio ocu, a zatim se okrenuo i pružio ruku Hunteru. »Ja sam Fang Li, ali svi me zovu Li.« Hunter se predstavio i rekao mu svrhu svog dolaska. »U redu, dođite sa mnom i pokazat ć u vam.« Poveo ga je kroz straž nja vrata u veliku i veoma urednu prostoriju za skladiš tenje.

Cijelo je ovo mjesto odisalo slatkim i ugodnim mirisom kombinacijom egzotič nih zač ina, mirodija, sapuna, voć a i tamjana. Na samom njezinom kraju vodile su drvene stube do ureda trgovine. Na zidovima su visjele stotine kineskih kalendara - Hunter ih nikad nije vidio toliko mnogo. Kao da su ih koristili umjesto tapeta. Izuzev kalendara, tu je još bilo nekoliko starih metalnih ormarić a za spise, drveni stalak, posuda za hlađenje vode i veliki radni stol s kompjuterskim monitorom. Na zaslonu su plesala kineska slova.

Li se hihotao dok ih je čitao. »Što to znači?«, upitao je Hunter. »Budi svoj. Nitko drugi to neće obaviti bolje od tebe.« Hunter se osmjehnuo. »Istina.« »Moj otac voli takve stvari. Poslovice i sve to, znate već . Ali viš e

voli izmiš ljati vlastite pa sam mu instalirao programč ić za zaš titu zaslona. Računalo ispisuje njegove vlastite mudre izreke.« »Znači, time se bavite? Programiranjem?« »Uglavnom.« »Vaš otac je rekao da čuvate snimke od cijele godine.« »Tako je. Otac je prilič no opsjednut urednoš ću.« Pokazao je kroz prozor u skladište. »Kod njega je sve na svom mjestu.« Hunter je kimnuo. »Isto tako, jako su mu važ ne mjere osiguranja. Imamo pet kamera koje snimaju dvadeset č etiri sata dnevno. Jedna pokriva ulazna vrata, jedna gleda na parkirališ te straga, a tri su u trgovini. Toliko podataka ne bismo mogli arhivirati bez nevjerojatno mnogo prostora na tvrdom disku i bez komprimiranja snimki. Zato sam osmislio programč ić koji automatski komprimira datoteke starije od tri dana, a zatim ih pohranjuje u vanjske tvrde diskove velikog kapaciteta.« Li se otkotrljao sa stolicom i pokazao mu č etiri male crne kutije pod stolom. »Po isteku dvanaest mjeseci te se datoteke automatski briš u da bi se napravilo viš e mjesta.« Zastao je i pogledao Huntera. »Onda, detektive, što trebate?« Hunter je neš to napisao na komadu papira i stavio ga na stol pred Lia. »Trebam kopiju svega snimljenog između ovih datuma.« Li je pogledao papir. »Cijeli tjedan? Sa svih pet kamera?« »Možda, ali započnimo sa snimkama one s parkirališta.« Li se nakaš ljao. »To je sto š ezdeset osam sati snimke. Cak i ovako komprimiranoj, trebat ć e...«, skupio je oč i i nač as bezglasno pomicao usne, »... oko trideset DVD-ova. Možda i više. Kad vam trebaju?« »Jučer.« Lievo je lice problijedjelo. Pogledao je na sat. »Cak i da imam profesionalnu multikopirku DVD-ova, a nemam, svejedno bi mi oduzelo veći dio dana.« Hunter je nakratko razmislio. »Cekajte malo. Rekli ste da stare datoteke pohranjujete na one vanjske tvrde diskove, je li tako?« Pokazao je na crne kutije. »Da nisu datoteke iz tog razdoblja u jednoj od njih?« Li je brzo shvatio na š to Hunter misli pa je razvukao usne u osmijeh. »Jesu, da. Izvrsna ideja. Mogli biste uzeti cijeli jedan vanjski tvrdi disk. U njemu nema nič eg drugog osim pohranjenih snimki

nadzornih kamera. Niš ta š to bi mom ocu trebalo. Lako ga mož ete spojiti s bilo kojim kompjuterom. Uštedjet će vam svu silu vremena, ali ćete morati dekomprimirati datoteke.« »To možemo.« Li je kimnuo. »Pokazat ću vam kako ćete ih pronaći.«

59.

Hunter se uspio vratiti u Parker Center za manje od pola sata.

Uputio se ravno u Odjel informacijske tehnologije. Brian Doyle sjedio je za svojim stolom i brzinski iš čitavao hrpu papira. Na sebi je imao istu odjeć u kao i juč er. Oč i su mu bile podlivene krvlju, lice neobrijano. Prazna kutija za pizzu nalazila se na rubu stola, u kutu skoro prazan aparat za kavu. »Zar si cijelu noć bio ovdje?«, upitao ga je Hunter.

Doyle je podigao pogled, ali nije rekao niš ta. Gledao je kroz Huntera. »Jesi li dobro?« Oč i su mu se napokon usredotoč ile. »Hm? Da, oprosti, dobro sam.« Odlož io je list koji je č itao na stol. »Samo imam manjak ljudi i premoren sam. Uvijek svima sve treba š to prije. Sluč ajevi mi se samo gomilaju. Popodne ć e se provesti velika policijska operacija.« Zavalio se u stolicu i nakratko se zagledao Huntera. »Koji ti se to vrag dogodio s licem?« Pokazao je posjekotinu iznad njegove obrve.

Hunter je odmahnuo glavom. »Naletio sam na vrata.« »Naravno. Samo se nadam da ta vrata neće tužiti policiju.« »Ona neće.« »Ona? To ti je napravila žena?« »Duga priča.« »Naravno.« Raš čistio je dio na rubu svog stola i naslonio se na njega. »U redu, Roberte, znam da ne bi doš ao ovamo da se ne radi o nečemu hitnom.« Hunter je kimnuo. »Jack, oduzet ć u ti otprilike tri minute. Onda odlazim odavde.« »Je li to u vezi sa psihopatom koji je onom bombom ubio doktora Winstona?« Jedva zamjetno kimnuo je glavom. Osjetio je stezanje u prsima kad se sjetio da nikad više neće vidjeti svog starog prijatelja. »Bio je dobar č ovjek. Nekoliko puta sreo sam se s njim.« Doyle je pogledao na svoj sat. »Što ti treba?«

Hunter mu je predao tvrdi disk velikog kapaciteta i prič ekao da ga Doyle spoji na svoje osobno rač unalo. Uopć e se nije iznenadio - svi su direktoriji na disku bili savrš eno slož eni, najprije po lokaciji kamere, a onda po datumu. »Mogu li se ove datoteke dekomprimirati u komadu?«, upitao je Hunter. »Ne istovremeno. Goleme su. To bi bilo prezahtjevno za procesor i doš lo bi do pada svih sustava, ali...«, podigao je kaž iprst, »mogao bi ih poredati unutar aplikacije. Cim jedna datoteka završ i s dekomprimiranjem, automatski ć e se prebaciti na iduć u po redu. Tako č ak ni ne moraš stajati uz rač unalo. Samo ga pusti da radi i vrati se kad sve bude gotovo.« »To mi i odgovara.« Doyle se nasmiješ io. »Molim te, reci mi da ti ne trebaju sve te datoteke. Ima ih na stotine. To će trajati danima.« »Ne, ne trebaju mi sve«, odmahnuo je glavom. »Samo nekoliko - za početak.« »Dobro, u tom ć u ti sluč aju reć i kako ć e biti najjednostavnije.

Buduć i da je ovo vanjski tvrdi disk, spojit ć u ga s praznim laptopom umjesto da preoptereć ujem rač unalo u tvom uredu. Na taj nač in mož eš i dalje raditi na svom kompjuteru i ostaviti laptop da radi svoje.

Daj mi pet minuta i sve ću ti namjestiti.«

60.

Telefon na Hunterovu stolu zazvonio je gotovo iste sekunde kad je ušao u ured. Bila je to doktorica Hove. »Roberte, upravo sam ti kanila poslati neke laboratorijske nalaze o Jensenovoj. Rekla sam svojoj ekipi da što više ubrza.« »Hvala, doktorice. Sto imamo?« Gestama je pokazao Garcii koji je upravo ušao da uzme svoju slušalicu i priključi se razgovoru. »Dakle, kao š to smo i oč ekivali, ž rtva je bila omamljena sedativom.

U krvi smo joj pronaš li tragove lijeka koji se zove Estazoiam. To je uspavljujuće sredstvo.« »Koje se obič no propisuje za kratkoroč no liječ enje nesanice, zar ne?«, odvrati Hunter.

Doktorica Hove je zaboravila da Hunter zna viš e o nesanici nego većina liječnika. »Tako je. Dakle, uzimajuć i u obzir relativno visoku koncentraciju, zaključ ili smo da ga je ubojica upotrijebio onog dana kad je umrla.

Prije nego š to ju je ostavio u onom podrumu. No, nije pretjerao s dozom. Upotrijebio je tek toliko da je uspava na nekoliko sati.« Hunter se zavalio u svojoj stolici. »Ali, evo š to je zanimljivo: pronaš li smo tragove još jednog lijeka.

Zove se Mexitil. To je antiaritmički lijek.« »Anti, što?« bubne Garcia. »Uobič ajen lijek koji se koristi u liječ enju srč ane bolesti koja se zove ventrikularna aritmija.« Hunter je počeo kopati po papirima na svom stolu. »Ako traž iš njezinu medicinsku dokumentaciju, uzaludan ti trud, Roberte«, rekla je, č uvš i zvuk okretanja stranica. »Srce joj je bilo snažno kao u trkaćeg konja. Nije imala tu dijagnozu.« Hunter je zastao i kratko promislio »Doktorice, koje su nuspojave tog Mexitila?« »Jako dobro pitanje, Roberte. Mexitil je farmakološ ki slič an Lidocainu koji je, kao š to znaš , lokalni anestetik. Glavna mu je nuspojava blaga pospanost i smuš enost. Ali ako ga uzme netko tko ne

pati od ventrikularne aritmije, blaga pospanost mož e prijeć i u umjerenu do teš ku. A da bi do toga doš lo, uopć e nisu potrebne velike doze lijeka. No, to je otprilike sve š to on mož e uč initi. Neć e nikoga onesvijestiti. Od njega nitko neće čak ni zadrijemati.« Hunter je razmislio o tome. Imalo je smisla. Vjerojatno zato nijedna ž rtva nije imala tragove vezivanja. Ako ih je ubojica neprekidno drž ao omamljenima i pospanima, nije ih ni morao vezivati. »Bi li mogao postojati neki drugi razlog zbog kojeg je ubojica koristio baš Mexitil?«, upita Hunter. »Ako ih je ž elio drogirati, mogao je iskoristiti bilo koju drugu vrstu droge.« »Taj se lijek lako nabavlja na Internetu.« »Kao i većina ostalih lijekova, doktorice«, odvrati Garcia. »Istina.« Nastupila je kratka tiš ina. »Postoji velika š ansa da mu je poznat taj lijek. Možda i sâm pati od te bolesti.« Hunter je već tipkao po tipkovnici rač unala, traž eć i viš e podataka o tom lijeku. »Doktorice, mož ete li provjeriti neš to u svojoj datoteci? Idite pet... ne, deset godina unatrag. Potraž ite sluč aj u kojem je u krvi ž rtve pronađen Mexitil. »Nema problema.« Ovaj se put š uš kanje okretanja stranica č ulo na strani doktorice Hove. »Imam i rezultate analize bakrene praš ine nađene ispod žrtvinih noktiju. To je prašina od opeke.« Hunter je upitno podigao obrve. »Mož da ć emo moć i otkriti koje vrste opeke. Javit ć u ti ako uspijemo.« Zakaš ljala se da proč isti grlo. »Najprije sam pomislila da je mož da noktima pokuš ala izać i iz mjesta na kojem je bila zatoč ena.

Negdje sa zidom od opeke. No, da je tome tako, i sam dobro znaš da bi joj nokti bili slomljeni ili napuknuti... mož da bi č ak i ostala bez kojega.

A nijedan nije bio ni otkrhnut. Svi su bili naoš treni kao pandž e, sjeć aš se? Možda ubojica ima bizaran fetiš na šiljaste nokte.« Hunterove oč i su s rač unala brzo preš le na pano s fotogra ijama. »I ništa drugo nije pronađeno pod njezinim noktima?« »Pronađeni su i komadić i njezine vlastite kož e«, rekla je. »Grebala je po svojim ustima, preponama i šavovima prije nego što je umrla.« »Samo njezine kože?« »Tako je.«

Hunter je kimnuo. »U redu, doktorice. Nazovite me ako iskrsne još neš to.« Spustio je sluš alicu i zapiljio se u vlastite nokte. »Oruž je«, šapnuo je. »Sto?«, upitao je Garcia i otkotrljao svoju stolicu podalje od radnog stola. »Oruž je. Zato su joj nokti toliko slič ili pandž ama.« Ustao je i priš ao panou s fotogra ijama. »Pogledaj slike s mjesta zloč ina naš e prve ž rtve.« Pokazao je na ruku Laure Mitchell. Na njezinim noktima nije bilo ničeg neobičnog. »Nisu zašiljeni«, složio se Garcia. »Nije joj ubojica zaš iljio nokte, kao š to je sugerirala doktorica.

Kelly ih je sama naoš trila na zidu od opeke. Mislim da je namjeravala napasti svog otmič ara. U praznoj ć eliji to joj je bilo jedino oruž je kojeg se mogla dosjetiti.« Garcia se uš tipnuo za donju usnu. »Ali pod noktima joj nije nađeno niš ta osim ciglene praš ine i njezine vlastite kož e. Dakle, nikad nije dobila priliku iskoristiti svoje oružje.« »Tako je.« Hunter se vratio za stol i prelistao notes. »Doktorica je rekla da su Kellyini organi pokazivali blage simptome dehidracije i neuhranjenosti, nije li tako? Mislim da se sama izgladnjivala.« Garcia se namrštio. »Mexitil. Kelly na sebi nije imala ubode igle, sjećaš se?« »Davao joj je lijek u hrani.« Hunter se naslonio na svoj stol. »Najvjerojatnije, a ona je shvatila da u hrani ima lijekova.« »Pa je prestala jesti da bi ostala bistre glave«, nadovezao se Garcia na Hunterov slijed misli. »Ali, zar je to ne bi previš e oslabilo da se suprotstavi ubojici?« »Bi, da je više dana bila bez hrane, ali do toga nije došlo.« »Samo jedan dan. Tako je rekla doktorica Hove, zar ne?« Hunter je potvrdno kimnuo. »Mexitil nije pravi sedativ. Kelly je trebalo samo nekoliko sati da prestane njegovo djelovanje.« »Dovoljno da se riješ i vrtoglavice, ali nedovoljno da joj oduzme snagu. Ali, kako je ona to mogla znati?« »Nije znala. Riskirala je.« »I tako je zaš iljila nokte u jedino oruž je kojeg se mogla dosjetiti.« Garcia je provukao ruku kroz kosu i uzdahnuo. »Htjela je izać i

odande. Pokuš avala je sama neš to poduzeti jer je znala da joj vrijeme istječ e, a i nade je bilo sve manje. Umorila se č ekajuć i nas da je spasimo.« Zazvonio je Hunterov mobitel. »Detektiv Hunter«, javio se, prinoseći sklopivi mobitel uhu. »Detektive, ovdje Tracy iz telefonske centrale Specijalnih operacija. Zaduž ena sam za javljanje na posebnu liniju o osumnjičeniku kojeg tražite, Jamesu Smithu.« »Da?« »Na liniji imam nekoga tko tvrdi da je on.« Napravio je grimasu. »Ah, da, dosad smo imali već pedesetak takvih. Samo preuzmi njegove...« »Detektive«, prekinula ga je Tracy, »mislim da biste se trebali javiti na ovaj poziv.«

61.

Hunter je zapucketao prstima da privuč e paž nju svog partnera, no to uopć e nije bilo potrebno; Garcia je već i sâ m uoč io promjenu na Hunterovu licu. »Jeste li postavili tragača?«, upitao je Hunter Tracy. »Ovdje je sve spremno, detektive.« Hunter je kimnuo za sebe. »U redu, prespojite ga.« Na liniji se začuo klik, a zatim su slijedile smetnje.

Hunter je čekao.

Kao i osoba na drugom kraju linije. »Ovdje detektiv Robert Hunter«, napokon je prekinuo tiš inu. Nije bio raspoložen za igrice. »Zaš to me ganjate?« Pitanje je bilo izgovoreno smirenim i jednolič nim glasom, priguš enim poput š apata, kao da je mikrofon govornikove slušalice omotan u nekoliko slojeva tkanine. »James Smith?« Nastala je kratka stanka. »Zaš to me traž ite?«, ponovio je istim hladnokrvnim glasom. »Dobro znaš zaš to te traž imo.« Hunterov je glas zvuč ao jednako smireno kao i Smithov. »Zato si i pobjegao, zar ne?« »Moje slike su u svim novinama u gradu. Piš e da policija ž eli razgovarati sa mnom u vezi neke istrage u tijeku, ali ne piš u nikakvi detalji. I zato ž elim da mi kaž eš : zaš to me traž ite? Na koji sam to ja način povezan s istragom u tijeku?« »Jamese, zaš to ne dođeš ovamo? Mož emo lijepo sjesti i porazgovarati. Reći ću ti sve što želiš znati.« Zajedljivo cerekanje. »Bojim se da ne mogu, detektive.« »To ti je trenutno najbolja opcija. Sto ti drugo preostaje? Ne mož eš se zauvijek skrivati ni bjež ati. I sâ m si rekao da ti je fotogra ija u svim novinama. I ostat ć e u njima. Netko ć e te prepoznati prije ili kasnije na ulici, u duć anu, dok se vozikaš naokolo. Znaš da nisi nevidljiv. Dođi i razgovarat ćemo.« »Slika u novinama je č isto sranje i ti to znaš - zrnasta je, mutna i

djelomič no zasjenjena. To vam je pravi pokuš aj oč ajnika. Jedva sam sâ m sebe prepoznao. Novine neć e do beskonač nosti nastaviti objavljivati sliku, pogotovo ako ne dobijete nikakav rezultat. Za tjedan dana vjerojatno ć u moć i gol plesati na Sunset Stripu i nitko me neć e prepoznati.« Hunter je šutio. Jako je dobro znao da je to istina. »Zato ć u te pitati još jednom, detektive. Zaš to me traž iš ? I na koji sam to način povezan s važnom istragom u tijeku?« »Ako ne znaš zaš to te traž imo, kako onda znaš da vodimo važnu istragu? To nije spomenuto ni u jednim novinama.« »Nisam glup, detektive. Kad bi LAP uvjerio novine da objavljuju fotogra ije svake osobe s kojom bi ž eljeli porazgovarati, u Kaliforniji ne bi bilo dovoljno papira. One koje se objavljuju, uvijek su povezane s važ nom istragom. Neš to je veliko u pitanju, a vi mislite da sam ja nekako upleten.« Smith ima pravo, pomislio je Hunter, stvarno nije glup. »Dakle, kaž eš mi da si sve to sam zaključ io, ali nemaš pojma zaš to smo ti došli na vrata?« »Upravo to govorim.« Neš to u Smithovu glasu zaintrigiralo je Huntera. »Pa zaš to ona lijepo ne dođeš pa da sve raščistimo?« »Zbogom, detektive.« »Cekaj«, rekao je Hunter prije nego š to je Smith dospio prekinuti vezu. »Znaš li iz kojeg sam LAP-ovog odjela?« Garcia je pogledao svog partnera i namrštio se.

Smith je kratko oklijevao. »Prijevare?« Garciino se čelo još više nabralo.

Tišina koja je uslijedila protegnula se na nekoliko sekundi. »Ne, nisam iz ekipe koja se bavi prijevarama.« Muk. »Jamese? Još si tamo?« »Iz kojeg?« Hunter je uočio razliku u Smithovu glasu. »Ubojstva.« »Ubojstva? Sluš aj, ne ž elim razgovarati preko centrale. Daj mi broj na koji te mogu izravno kontaktirati.« Napetost u njegu glasu preš la je

u zabrinutost. »Zašto ti meni ne daš svoj broj?« »Ako se želiš igrati, neka ti bude. Zbogom, detektive.« »U redu«, ponovno ga je spriječ io da prekine vezu. »Igrat ć emo po tvojim pravilima.« Dao je Smithu svoj broj i linija se prekinula. Hunter je ž urno pritisnuo tipku na svom mobitelu i dobio telefonsku centralu Posebnih operacija. » Tracy, jesi li tamo?« »Tu sam, detektive.« »Reci mi da imate nešto.« »Zao mi je, detektive, ali tko god ovaj tip bio, stvarno nije glup.

Koristi mobitel na bonove. I to neki jako jeftin, bez č ipa za GPS ili pak zna kako ga deaktivirati.« Hunteru je bilo poznato kako funkcioniraju mobiteli s č ipom za GPS. Svakih petnaestak sekundi emitirali su signal za pronalaž enje, slič no onima koje koriste zrakoplovi. GPS sateliti su po signalu vrlo brzo mogli odrediti lokaciju mobitela, s odstupanjem od č etiri do š est metara. Očito je da je i Jamesu Smithu to bilo poznato. »A triangulacija?«, upitao je Hunter. »Rekla sam, ovaj tip nije blesav, detektive. Za vrijeme poziva bio je u pokretu. I kretao se veoma brzo. Mobitel je isključ io č im je prekinuo vezu.« »Sranje!« Hunter je provukao ruku kroz kosu. Znao je da je triangulacija najpreciznija metoda lociranja mobitela koji ne odaš ilje signal za pozicioniranje. Kako bi signal bio š to bolji, mobitel s kojeg se upuć uje poziv u stalnom je kontaktu s obliž njim repetitorima.

Triangulacijom se identi iciraju tri repetitora koja primaju najjač i signal s mobitela i zatim se ucrtavaju radijusi koje ti repetitori pokrivaju. Mobitel se nalazi na mjestu križ anja tih kruž nica.

Preciznost metode ovisi o međusobnoj udaljenosti ta tri repetitora koja primaju signal. U gradu poput Los Angelesa, sa stotinama i stotinama repetitora mobilnih mrež a, lokacija mobitela mož e se utvrditi gotovo jednakom preciznoš ću kao da mobitel ima GPS č ip.

Zbog toga je kretanje bio problem. Razdaljina među repetitorima u Los Angelesu relativno je mala. Proces triangulacije traje deset do petnaest minuta. Ako za to vrijeme određeni mobitel izađe iz dometa jednog od tri repetitora i uđe u domet nekog drugog, cijeli proces propada i mora započ eti iznova. Ako je James Smith zvao iz

automobila u vož nji ili mož da autobusa, signal bi u periodu od nekoliko minuta stalno skakao s jednog repetitora na drugi.

Triangulacija je praktič ki bila nemoguć a. Tracy je bila u pravu. James Smith nije bio amater. »Dobro, Tracy, evo što želim da učiniš...«

62.

Ovo je bilo jedno od onih losanđeleš kih proljetnih jutara zbog kojih je svatko bio sretan š to je ž iv. Jasno plavo nebo, blag povjetarac, temperatura ne viš a od dvadeset dva stupnja. Ljudi jednostavno nisu mogli zadrž ati namrš tena lica, svi su se smiješ ili. Za takvih bi dana svaki detektiv na terenu pož elio da LAP u voznom parku ima neobiljež ene automobile sa sklopivim krovom. U nedostatku istih, posluž ila je i Garciina Honda Civic. Ako niš ta drugo, barem je imala klimu, ono što prastari Hunterov Buick nije imao.

Na putu u Century City do studija televizijske mrež e Umjetnost & zabava, Garcia je vozio usporedno s purpurnim BMW kabrioletom spuš tena krova. Brineta kratke kose i obrva poč upanih u nemoguć e tanke linije, naslonila je glavu na vozač evo rame. On je bio miš ić av muš karac š iljaste glave ulaš tene do visokog sjaja, odjeven u majicu za vjež banje koja je izgledala dva broja premalena za njegovu građu.

Hunter ih je nakratko promotrio. Zena se doimala potpuno zatelebano. Lež erno je proš la rukom kroz kosu i odmah ga podsjetila na Garciinu suprugu Annu. »Bi li ti ikada naudio Anni?«, upitao je, naglo se okrenuvš i prema Garcii.

Pitanje je bilo toliko iznenadno i neuobič ajeno za Huntera, da se Garcia trgnuo i zamalo sletio s ceste. »Molim?« »Bi li ikada fizički ozlijedio Annu?« »I mislio sam da si to rekao. Koji ti je vrag, Roberte? Stvarno me to pitaš?« Proš lo je nekoliko trenutaka. Ako se Hunter i š alio, nije to nič im odavao. »Onda bih rekao da to znači ne«, rekao je Hunter. »To znaci ni u kojem slučaju. Zaš to bih? Ni izič ki ni na bilo koji drugi način?« Garcia je upoznao Annu u srednjoj š koli. Bila je draga djevojka neobič ne ljepote. Zaljubio se skoro istog trena. Trebalo mu je deset mjeseci da skupi hrabrost i pozove je van. Poč eli su izlaziti u drugom

razredu, a odmah nakon mature ju je zaprosio. Hunter nije poznavao nijedan par č ija se obostrana ljubav i predanost mogla mjeriti s njihovom. »Bez obzira š to se dogodilo, bez obzira š to ona napravila«, nije odustajao Hunter, »ti joj ni na koji način ne bi naudio?« Zbunjenost na Garciinu licu postajala je sve već a. »Zar si poludio?

Sluš aj me dobro. Bez obzira š to ona napravi, š to kaž e, bez obzira na bilo š to - nikad ne bih naudio Anni. Ona mi je sve. Bez nje ne postojim. Što to, zaboga, pokušavaš reći, Roberte?« »Zaš to?«, odvratio je jednolič nim glasom. »Zaš to joj nikad ne bi naudio? Bez obzira što ona učinila... ili rekla... ili što sve ne...« Garcia je već gotovo č etiri godine bio Hunterov partner, sve otkako se pridruž io Odjelu za pljač ke i ubojstva. Znao je da Hunter nije konvencionalan detektiv. Mogao je dokuč iti neke stvari brž e od ikoga na ovome svijetu. Već inom nitko nije shvać ao kako mu to polazi za rukom sve dok ne bi razjasnio, a tada se svima sve č inilo tako jednostavnim. Uvijek je viš e sluš ao nego govorio. A kad je govorio, isprva se č inilo da prič a besmislice, a na kraju bi se sve poslož ilo poput slagalice. No Garcia je katkada morao priznati da mu je Hunter, u usporedbi s ostalim ljudima na ovom planetu, izgledao kao da ž ivi u nekoj drugoj dimenziji. Ovo je bila jedna od tih prigoda. »Zato š to je volim.« Riječ i su mu i nesvjesno zvuč ale njež no. »Viš e od bilo koga i bilo čega na ovome svijetu.« »Upravo tako.« Osmijeh je ozario Hunterovo lice. »Mislim da je to slučaj i s našim ubojicom.«

63.

Promet se prorijedio, ali je Garcia i dalje ostao pod dojmom Hunterovih riječ i. Nestrpljivi vozač i poč eli su trubiti iza njega. Oni još nervozniji već su izvikivali psovke kroz prozor. Garcia se nije obazirao na njih, već je svojim tempom polako skrenuo uz rubnik.

I dalje je zurio u Huntera. »Molim te, reci mi da ovo tvoje ludilo ima neki smisao. Roberte, što to govoriš? Da je ubojica zaljubljen u moju ženu?« »Ne, ne u Annu«, odvratio je Hunter. »Ali š to ako ubojica misli da je zaljubljen u svoje žrtve?« Garcia je suzio oči dok je razmišljao o rečenom. »Što, u obje?« »Da.« »Istovremeno?« »Da.« »Ne radi se o opsesivnoj ljubavi obožavatelja?« »Ne.« Još je viš e suzio oč i. »Ako je stvarno zaljubljen u njih, zaš to ih je onda ubio na tako brutalan način?« »Nisam rekao da je zaljubljen u njih«, objasnio je Hunter. »Rekao sam da on misli da je zaljubljen. Ali ono u š to je zapravo zaljubljen je njihov imidž. U ono što one predstavljaju, ne u njih.« Muk. Shvatio je nekoliko sekundi kasnije. »Kurvin sin! Obje ga ž rtve podsjeć aju na neku drugu ž enu«, nastavio je Garcia. »Na ž enu koju je volio. Zato toliko slič e jedna drugoj.« Hunter je kimnuo. »Ne ž eli on njih, nego onu na koju ga podsjeć aju.« Promatrao je kako se BMW kabriolet udaljava. »Od samog poč etka muč ilo me š to nijedna od ž rtava nije imala nikakve masnice osim onih od š ivanja. Stalno sam mislio: buduć i da ih ne otima radi otkupnine, sigurno postoji razlog zaš to ih drž i u zatoč eniš tvu umjesto da ih odmah ubije, ili, š to je još važ nije, mora postojati razlog zbog kojeg ih ne dira sve do posljednjeg trenutka. To

mi nije imalo smisla. Koju god teoriju primijenio, nije mi se uklapalo š to nema modrica. Ako je ubojica drž ao te ž ene kako bi zadovoljio svoje seksualne maš tarije, imale bi modrice. Ako se radilo o osveti, imale bi modrice... O sveopć oj mrž nji prema ž enama ili č ak samo prema smeđokosim slikaricama, zbog neke traume u proš losti, opet bi imale modrice... Ako se radi o opsjednutom obož avatelju, imale bi modrice... O sadistič koj paranoji, imale bi modrice... O pukoj ubojitoj maniji, imale bi modrice... Ništa se nije uklapalo.« Garcia je upitno podigao obrve. »Prvi put sam to č uo prije dva dana, kad smo razgovarali s Patrickom Barlettom, no vjerojatno sam to registrirao samo u podsvijesti.« »Patrick Barlett?« Garcia se namrš tio. »Bivš i zaruč nik Laure Mitchell?« Hunter je kimnuo zagledan u promet. Crnkinja koja je njima zdesna vozila bijeli Peugeot, tresla je glavom i gestikulirala, oč ito pjevajući uz radio.

Zamijetila je da je Hunter promatra pa se nelagodno nasmiješ ila.

Uzvratio joj je osmijeh i nastavio. »Patrick je rekao da nikada ne bi naudio Lauri, bez obzira na sve.

Da je previše voli.« »Da, sjećam se.« »Naž alost, ja sam se tog dana usredotoč io samo na promatranje Patrickovih reakcija. To mi je jednostavno promaknulo. Ali takvi se sluč ajevi događaju č eš će nego š to misliš . To je posljedica kombinacije dvaju stanja poznatih pod nazivom prijenos i projekcija.« Garcia se namrštio. »Neki muž evi traž e prostitutke koje ih podsjeć aju na vlastite ž ene«, objaš njavao je Hunter. »Neke osobe traž e djevojke ili deč ke koji izgledaju kao njihove srednjoš kolske ljubavi ili nastavnici ili č ak kao njihove majke ili očevi.« Garcia se sjetio š kolskog prijatelja iz djetinjstva koji se u č etvrtom razredu zaljubio u nastavnicu iz povijesti. Cim je dovoljno stasao za izlaske, svaka djevojka s kojom je izlazio bila je pljunuta slika i prilika njegove nastavnice, č ak i ona cura s kojom se vjenč ao nekoliko godina kasnije. »Dakle«, nastavio je Hunter, »tek mi je maloč as sinula ideja da

sličnost žrtava spojim s prijenosom i projekcijom.« »Sranje!« Garcia je polako ispustio zrak kroz stisnute zube kad mu se napokon sve razbistrilo u glavi. »Kad promatra ž ene koje je oteo, njegov um vidi jednu drugu ž enu zato š to on želi da one budu ta ž ena.

Ona u koju je bio istinski zaljubljen. Ona kojoj nikad ne bi naudio, bez obzira na sve. Eto zašto nema modrica.« Hunter je brzo kimnuo. »To se zove projekcija.« »Ali, č ekaj malo«, odmahnuo je glavom Garcia. »Svejedno ih ubija... i to jako brutalno. Zar se to ne protivi tvojoj teoriji?« »Ne, dapač e, podrž ava je. Sto su snaž niji prijenos i projekcija, to se ubojica više razočara. Mogu one izgledati kao osoba koju on želi, ali se neć e ponaš ati, govoriti ni bilo š to drugo raditi na isti nač in kao ta osoba. Bez obzira koliko on to ž elio, one ipak nikad neć e biti osoba koju on želi.« Garcia je na trenutak razmislio o tome. »I č im to shvati, nema svrhe držati ih dalje, zar ne?« »Tako je. Ali se svejedno ne mož e prisiliti da ih sâ m ubije. Zato su još uvijek ž ive kad ih ostavlja. Zato i nije ondje kad one trebaju umrijeti. Ne mož e se prisiliti da ih gleda kako umiru. I zato je osmislio samoaktivirajući mehanizam.« »Da ne bi morao biti ondje.« »Upravo tako«, složio se Hunter.

Garcia se zamislio. »Dakle, ta njegova istinska ljubav, je li mrtva?« »Najvjerojatnije«, potvrdio je Hunter. »I to bi mogao biti razlog zbog kojeg je puknuo. Njegov je um jednostavno ne može pustiti.« Garcia je napuhao obraze, a zatim ih polako ispuhao. »Misliš da je umrla na isti nač in kao i njegove ž rtve, da je bila zaš ivena? Misliš li da je i nju ubio?« Hunter se zagledao u plavo nebo bez ijednog oblač ka i silno pož elio da su mu i misli jednako tako vedre. »To mož emo saznati samo na jedan način.« Dohvatio je svoj mobitel.

64.

Losađeleš ka podruž nica televizijske mrež e Umjetnost & zabava nalazila se u Century Cityu. Zauzimala je petnaest ureda na devetom katu druge zgrade č uvenih Twin Century Plaza Towersa. Zgrade nisu sluč ajno nalikovale tornjevima blizancima sruš enim 2001. u teroristič kom napadu na Svjetski trgovač ki centar na Manhattanu.

Projektirao ih je isti arhitekt.

Crvenokosa ž ena za recepcijskim pultom u predvorju televizijske mreže U&Z bila je upadljiva, ali ne i lijepa. Uljudno se smiješ ila dok su se Hunter i Garcia približ avali pultu, a zatim im je podignutim kažiprstom naznačila da će ubrzo završiti.

Neš to kasnije, dodirnula je bež ič nu sluš alicu na uhu i plavo titravo svjetlo se ugasilo. »Kako vam mogu pomoć i, gospodo?« Pogledom je prelazila s jednoga na drugoga i na kraju ga zaustavila na Hunteru.

Osmijeh joj je dodatno zablistao. On joj je objasnio da moraju porazgovarati s nekime o starom dokumentarcu koji je snimio njihov studio. Bacila je pogled na njihove znač ke i u trenu promijenila ponaš anje. Nakon brzog internog poziva, dvije minute kasnije uvela ih je u ured na kraju dugač kog hodnika. Na ploč ici na vratima pisalo je: Bryan Coleman - direktor produkcije.

Muš karac koji je sjedio za stolom, osmjehnuo se kad su se Hunter i Garcia pojavili na njegovim vratima. I on je na uhu imao bež ič nu sluš alicu. Plavo svjetlo je titralo. Pokretom ruke pozvao ih je da uđu, ustao i stao ispred stola. Bio je najmanje pet centimetara viš i od Huntera, s kratko podš iš anom tamnom kosom i prodornim smeđim očima iza naočala rožnatih okvira.

Hunter je zatvorio vrata za sobom i prič ekao. Dvije stolice ispred Colemanova stola bile su pune kutija. Oba su detektiva ostala stajati. »Morate nam to ponovno dostaviti danas...«, govorio je Coleman u mikrofon i istovremeno kimanjem glave pozdravio Huntera i Garciu.

Sluš ao je samo djelić sekunde, a zatim je prekinuo onoga s kim je razgovarao. »Sluš aj, ako nam to ne dostavite danas, prebacit ć emo se drugoj irmi, shvać ate?« Još jedna stanka. »Da, danas popodne je u

redu, prije tri, još bolje... č ekat ć u.« Skinuo je sluš alicu s desnog uha i bacio je na stol. »Oprostite na neredu«, rekao je dok se rukovao s njima, a zatim je odmaknuo kutije sa stolica. »Sirimo se. Trebali smo se preseliti u drugu zgradu, ali prije nekoliko mjeseci propala je tvrtka preko puta nas.« Ravnoduš no je slegnuo ramenima. »Recesija, znate? Pa smo odluč ili preuzeti njihove prostorije. Selidba je lakš a, ali niš ta manje stresna.« Pokazao je na telefon na stolu. »Tvrtke koje se bave dostavom su lukava kopilad. Prijeći će vas ako im samo dopustite.« Hunter i Garcia su uljudno kimnuli. »Dakle?« Pljesnuo je rukama. »Kako vam mogu pomoći?« »Traž imo dokumentarac koji je snimila vaš a mrež a o umjetnicima sa Zapadne obale«, rekao je Hunter sjedajući na stolicu. »Znate li njegov naslov?« Hunter je provjerio u svom notesu. »Da, zove se Ljepota platna, potencijalni talenti sa Zapadne obale.« Coleman je zabacio glavu. »Ljepota platna?«, rekao je i iznenađeno se zacerekao. »Auu, to je bilo prije tri ili četiri godine.« »Tri«, potvrdio je Hunter. »Sudjelovao sam u produkciji. Niskobudž etna stvar.« Skinuo je naoč ale i poč eo ih brisati krpicom. »Taj je dokumentarac bio ć orak.

Promotivni trik. Jeste li sigurni da baš njega želite?« Hunter je stavio lijevi lakat na naslon stolice i naslonio bradu na članke prstiju. »Kako to mislite, ćorak?« »Jedini razlog zbog kojega smo ga uopć e snimili bio je naš tadaš nji regionalni direktor«, objasnio je. »Kć i mu je bila umjetnica, slikarica.

Već se neko vrijeme bezuspješ no pokuš avala probiti na tu scenu. I tako se odjednom scenarij za dokumentarac naš ao na vrhu naš eg programskog plana. Znate već kako to ide - odaberete nekoliko istinski talentiranih umjetnika s velikim potencijalom, usred njih istaknete njegovu kćer i nadate se najboljem.« »I je li upalilo?« Coleman je s oklijevanjem kimnuo. »Rekao bih da je posluž ilo svrsi. Netko ju je zamijetio i mislim da joj danas dobro ide. Taj nas je regionalni direktor napustio prije par godina, tako da zapravo i nisam siguran.« »Kako joj je ime?«, upitao je Garcia. »Kć eri regionalnog

direktora?« »Hmm...« Coleman se poigravao svojom kemijskom. »Martina«, sjetio se. »Tako je, Martina Green. Smijem li znati zbog č ega vas zanima taj dokumentarac?« »Samo ga ž elimo pogledati i vidjeti koji su sve umjetnici predstavljeni«, odvratio je Hunter. »Jesu li snimani zasebno? Hoć u reći, na različitim lokacijama i u različito doba?« Coleman se još jednom zacerekao. »Ne. Kao š to rekoh, stvarno je bio niskobudž etan. Cak ni naš direktor ne bi mogao opravdati troš enje velikih iznosa na to. Pa smo tako nagurali sve to skupa u samo jedan dan snimanja. Jedno smo popodne okupili sve umjetnike u...«, odvratio je pogled kao da se ne mož e prisjetiti, »u Muzeju suvremene umjetnosti na South Grand Avenue.« »Jesu li sve bile žene?« Coleman se namrš tio i kratko razmislio. »U tom dokumentarcu, da.« »Je li prikazan još koji put? Možda nedavno?« »Mogu provjeriti, ali mislim da nije. Kao š to rekoh, nije se radilo o nekom kvalitetnom dokumentarcu.« Primaknuo se bliž e rač unalu i upisao nešto.

Kad se, koju sekundu kasnije, pojavio rezultat, okrenuo je monitor da bi Hunter i Garcia mogli pogledati. »Ne, prikazan je samo jednom, dva tjedna nakon proizvodnje i to je bilo to.« »Imate li kakve novije dokumentarce ili intervjue o istoj temi?«, upitao je Garcia. »Hoć u reć i, koji predstavljaju slikarice iz Los Angelesa?« Na Colemanovu se licu pojavila zaintrigiranost. »Interesira vas netko određen?« »Ako biste nam samo mogli pokazati ono š to imate, bili bismo vam jako zahvalni«, brzo je odvratio Hunter. Nije ž elio dalje draš kati Colemanovu znatiželju.

Prekasno. Jednom novinar, zauvijek novinar.

Coleman se trgnuo u svojoj stolici, a zatim se okrenuo k rač unalu. »Kad kažete 'novijeg datuma', na koje razdoblje mislite?« »Godinu, možda dvije.« Ovaj put je pretraživanje potrajalo malo duže. »U redu, u protekle dvije godine snimili smo tri emisije o

slikarima«, rekao je Coleman, »ali nisu bile samo o umjetnicima iz Los Angelesa i Kalifornije.« Garcia se namrštio. »I to je sve, tri emisije u dvije godine?« »Jako malo ljudi zanima likovna umjetnost ili ž ivot suvremenih slikara«, objasnio je Coleman, zavalivš i se opet u stolicu. »Zivimo u kapitalistič kom svijetu, detektive, u svijetu u kojem vlada novac, a za nas gledanost znač i novac - oglaš avanje sponzora. Ako prikaž emo dokumentarac o hip-hopu, rapu ili bilo č emu č ime je neki novi pomodni pjevač pomeo sve ljestvice, gledanost nam leti nebu pod oblake. Prikaž emo li jednu emisiju o bilo kojoj, manje popularnoj grani umjetnosti, gledanost nam padne na manje od treć ine, č ak i u udarnom terminu. Shvaćate?« »Mož emo li dobiti kopije svih triju emisija«, upitao je Hunter, »zajedno s Ljepotom platna?« »Naravno.« »Treba nam i popis suradnika na dokumentarcu Ljepota platna.

Imena svih koji su radili na njemu - kamermana, vizaž ista, ljudi iz režije, montaže... svih.« »Nema problema. Spojit ć u vas s Tomom, naš im arhivarom. On ć e vam dati sve što vam treba.« Cim je Hunter zatvorio vrata za sobom, Coleman je dohvatio telefon i nazvao privatan broj svog jako dobrog prijatelja Donalda Robbinsa, vodećeg izvjestitelja crne kronike u LA Timesu.

65.

Dekomprimiranje datoteka nadzornih kamera iz samoposluge gospodina Wanga bilo je gotovo. Nije bio siguran š to se nadao pronać i na snimkama, ali mu jednostavno nisui sjele pretpostavke istraž itelja iz Odjela za nestale osobe da je Kelly Jensen oteta u Santa Monici dok je parkirala svoj automobil ili dok je hodala od njega do svoje stambene zgrade. San Vincente Boulevard bio je previš e prometan, č ak i u gluho doba noć i. Automobili su prolazili svakih desetak sekundi i netko je mogao neš to vidjeti kroz prozor. Jednostavno previš e riskantno. A ubojica je taj rizik bez problema mogao izbjeć i tako da je otme iz njezina ateljea u Culver Cityu gdje je bilo mnogo mirnije. A malo parkirališ te sa straž nje strane bila je savrš ena lokacija za otmicu. Na osami i loš e osvijetljeno. Da je Hunter planirao otmicu, on bi to ondje učinio.

Pogledao je na sat. Bilo je kasno. Prije nego š to je napustio ured, na brzinu je proč itao elektronič ku poruku koju je primio od Jenkinsa, dobrog prijatelja iz Odjela za kaznenu evidenciju i identi ikaciju.

Sadrž avala je sve podatke koje je zatraž io o Whitney Myers i njezinoj služ bi u policiji, ali se nikako nije mogao koncentrirati. Uporna bol koja mu je protekla dva sata bubnjala u glavi sve je viš e jač ala.

Trebala mu je hrana. No ormarić i i hladnjak u njegovu stanu već su danima vapili za namirnicama. Nadalje, jedino š to je znao pripremiti bile su kokice, a ovog je mjeseca već pojeo svoju dozu. Odluč io je da ć e otić i po neš to zdravije. Isprintao je sadrž aj priloga Jenkinsove poruke, uzeo prijenosno računalo i krenuo prema svom automobilu.

U malom havajskom restoranu Uncle Kelome's na Baldwin Hillsu posluž ivali su najbolje š kampe na havajski nač in u cijelom Los Angelesu. Hunter je obož avao njihovu hranu i opuš tenu atmosferu. A trenutno mu niš ta nije bilo potrebnije od opuš tanja, č ak i na samo nekoliko minuta dok pojede svoj omiljeni pladanj sa š kampima.

Cinjenica da je njihov bar u ponudi imao i respektabilnu zalihu škotskog viskija, bila je samo dodatni plus.

Naruč io je hranu i sjeo za stol na samom kraju sale, daleko od

buč nog bara. Sjeo je i zario glavu u dlanove. Glavobolja je bila toliko jaka da je imao osjećaj kao da će mu se rasprsnuti mozak.

Konobarica mu je donijela piće i stavila ga na stol pred njega. »Hvala«, rekao je ni ne dižući pogled. »Nema na č emu, ali ako hoć eš one dosjee koje sam ti obeć ala, morat ćeš mi vratiti moju ispravu.« Podigao je glavu prenaglo i na trenutak pred oč ima vidio samo mutne točke. Usredotočio je pogled i ugledao lice Whitney Myers.

Smiješila mu se.

Hunter nije. »Smijem li sjesti?«, upitala je, iako je već izvukla stolicu njemu sučelice.

I protiv svoje volje, odmjerio ju je od glave do pete. Več eras je izgledala drugač ije. Spuš tena kosa padala joj je na ramena. Nosila je tamnoplavi kostim s usko skrojenom suknjom. Gornje dugme jakne bilo je otkopč ano, otkrivajuć i bijelu svilenu bluzu. Sminka joj je bila toliko diskretna da se jedva vidjela, ali je ipak vješ to naglaš avala njezine crte lica. Opazio je da su se okrenuli i pogledali je svi muš karci iz skupine koja je sjedila za stolom njemu zdesna; dvojici od njih samo š to nisu procurile sline. Skrenuo je pogled s njezina lica na svoju č aš u, a zatim se opet vratio na nju. »Balvenie, dvanaest godina star viski«, izjavila je i kucnula svojom č aš om o njegovu. Pila je isto š to i on. »Uvijek je zadovoljstvo pronać i još nekog tko cijeni pravo piće.« Spustio je ruke na stol, ali je i dalje šutio. »Ajoj, izgledaš grozno«, nastavila je. »I oprosti zbog toga.« Rukom je pokazala na posjekotinu iznad njegove obrve, a zatim stavila ruku na svoju lijevu slabinu. »Imao si pravo, rebra mi nisu slomljena, ali imam usrane podljeve.« I dalje je šutio, a nju to očito nije smetalo. »Moram priznati, dosje ti je stvarno zanimljivo š tivo. Pravo č udo od djeteta. Zar stvarno?« Napravila je grimasu. »Dobio stipendiju za pohađanje prestiž ne š kole Mirman za velike pametnjaković e i cijeli njihov nastavni program završ io u dvije godine. Nakon toga Stanford, također sa stipendijom. Stekao si diplomu iz analize kriminalnog ponašanja i biopsihologije u dvadeset trećoj? Impresivno.« Još uvijek nije izustio ni riječ. Myersova je nastavila.

»Postao si detektiv u rekordnom vremenu i odmah su te zvali da se pridruž iš OPU-u... dakle, to je ono š to stvarno impresionira. Ili si se uvlač io u mnoge guzice ili si ostavio vraš ki dojam na neke straš no važne ljude.« Od Huntera još uvijek ni glasa. »Sada si detektiv u zloglasnoj JTU-i, a već ina kolega te od milja zove jednoč lana ekipa zombija.« Nasmiješ ila se. »Zgodan nadimak.

Sam si ga smislio?« Nastavila je dalje, ne davši se smesti njegovom šutnjom. »Specijalnost su ti ultranasilni zloč ini i imaš impozantnu statistiku uhić enja. Tvoja knjiga još je uvijek obavezna literatura u FBI-om nacionalnom centru za analizu nasilnih zloč ina. Jesam li š to izostavila?« Hunter nikad nije napisao nikakvu knjigu, ali je jedan od njegovih sveuč iliš nih profesora bio toliko impresioniran njegovim diplomskim radom o kriminalnim radnjama, da ga je proslijedio svom prijatelju na FBI-oj akademiji u Virginiji, koji ga je pak proslijedio ravnatelju akademije. Nekoliko tjedana kasnije, mladog su Roberta Huntera pozvali u Quantico da održ i predavanje iskusnim agentima i instruktorima. Jednodnevno predavanje produž ilo se u jednotjedni seminar, a po njegovu završ etku ravnatelj je od Huntera zatraž io dopuš tenje da se njegov diplomski rad mož e koristiti kao obavezna literatura za sve operativce. Još ni sada nitko nije mogao diplomirati na Quanticu, a da nije pročitao njegov rad. »Znač i, proč itala si moju ž ivotnu prič u«, napokon je rekao. »Mora da si se strašno dosađivala tih par minuta.« »Baš naprotiv. Mislim da je jako zanimljiva.« Ponovno se nasmiješ ila. »Iako je ondje jedna neobič na praznina.

Cini se kao da si na dvije godine naprosto nestao s lica zemlje. Nigdje nikakvog podatka. A ja imam najbolju moguću istraživačku ekipu.« Nije rekao ništa. »Moram te ovo pitati: zaš to si, jebote, postao policajac? S takvim si životopisom mogao u FBI, NSA-u, CIA-u, u bilo što.« »Zar ti je sad opsesija pronaći mi novi posao?« Nasmiješila se.

Konobarica mu je donijela njegov pladanj sa š kampima. Dok je odlazila, Hunter je skrenuo pogled sa svoje č aš e na Myersino lice.

»Naručio sam sok od naranče.« »Znam«, odvratila je lež erno. »Ali ionako bi naruč io viski. Samo sam ti uš tedjela malo vremena.« Uš utjela je. »Sigurno si gladan.

Pogledaj samo koliki je taj pladanj.« »Hoćeš i ti malo?« Odmahnula je glavom. »Hvala, ne treba. Samo navali.« Umočio je golemi škamp u zdjelicu vrućeg umaka i zagrizao.

Myersova je prič ekala nekoliko trenutaka. »Ako si onoliko dobar koliko piš e u tvom dosjeu, onda si i ti provjerio mene i znaš da sam ti lagala.« Kimnuo je. »Ne postoji nikakav bivši dečko.« Nakratko mu se zagledala u lice. »No to si znao još jučer, zar ne?« Ponovno je kimnuo. »Ako si znao da lažem, zašto me nisi priveo?« »Nije imalo smisla. Radila si kao policajka. Znala si da te zapravo i ne mož emo prisiliti da nam odaš tko je tvoj klijent. Ako nisi namjeravala surađivati, samo bismo uzalud potratili vrijeme. A vrijeme je ono č ega nemam. Mož eš to nazvati malom profesionalnom uslugom.« Osmjehnula se. »Sereš . Mislio si da sâ m mož eš saznati za koga radim. Ali se nije pokazalo tako lakim, ha?« Na trenutak su se međusobno proučavali. »Sinoć sam bila u stanu Kelly Jensen zato š to sam slijedila svoj predosjećaj«, konačno je priznala i otpila gutljaj pića. »A taj je predosjećaj bio...?« »Da postoji veza između Kellyina nestanka i nestanka ž ene koju tražim.« Odložio je vilicu. »U njezinu stanu nisam naš la niš ta š to bi mi potvrdilo taj predosjeć aj. Nije oteta odande. Ali postoje neke druge slič nosti koje je teško zanemariti.« »Kakve druge sličnosti?« »Koliko ž rtava?«, uzvratila je. »Koliko dosad imaš ž rtava? I ovaj put se stvarno ne zajebavam. Ako ž eliš znati ono š to ja znam, moraš razgovarati sa mnom.« Zavalio se u svoju stolicu i papirnatim ubrusom obrisao usta. »Kelly Jensen je bila druga žrtva.«

Kimnula je i stavila fotogra iju atraktivne brinete na stol. »Je li ovo bila prva?« Zadržala je dah.

Pogledao je fotogra iju. Zena na njoj izgledala je kao Laurina ili Kellyina sestra. Odmahnuo je glavom. »Ne, to nije ona... Tko je to?« Ispustila je dah. »Nije ni na jednom popisu Odjela za nestale«, nastavila je. »Njezin otac je pokuš ao prijaviti nestanak, ali ju je ONO proveo kroz svoj uobič ajeni kontrolni popis od š est toč aka.

Ispunjavala je samo jedan uvjet pa joj nisu bili spremni posvetiti svoje vrijeme.« »Tko je ona?«, ponovio je.

I Myersova se zavalila u svoju stolicu. »Zove se Katja Kudrova.

Prva violina u Losanđeleškoj filharmoniji.« »Glazbenica?« »Tako je.« Napravila je pauzu. »Je li prvoj ž rtvi ime bilo Laura Mitchell?« Zatekla ga je. Oč ito je Myersova dobro odradila svoju domać u zadaću o nestalim osobama. Čekala je. »Da, Laura Mitchell je bila prva žrtva koju smo pronašli.« Jagodice prstiju poletjele su joj na gornju usnu. »I ona je bila slikarica. Ovaj ubojica lovi umjetnice.« »Cekaj malo, prerano je za taj zaključ ak. A umjetnice su preš irok pojam. Ako krenemo tim putem, onda ć emo morati uključ iti plesač ice, glumice, kiparice, mađionič arke, ž onglerke... i dalje unedogled. Dosad je oteo i ubio dvije slikarice i to je sve š to imamo. Cinjenica da Katjina profesija spada u široku kategoriju umjetnika, u ovom trenutku je č ista sluč ajnost.« Kucnuo je prstom po fotogra iji na stolu. »Kad je nestala?« »Prije č etiri dana. Laura je nestala otprilike tjedan dana nakon Kelly, je li tako?« »Dobra si s imenima i datumima.« » D a , jako sam dobra s imenima i datumima. Dakle, nemamo utvrđen specifičan vremenski obrazac između otmice i ubojstva?« »Mi?« Bijesno se zapiljila u njega. »Katja Kudrova je još uvijek moj privatni sluč aj. Trenutno je nestala osoba, a ne ž rtva ubojstva. Već inu današ njeg dana provela sam uspoređujuć i Katjine i Kellyine podatke.«

Stavila je fascikl na stol. »Osim š to su iste dobi i š to imaju slič ne tjelesne karakteristike, ama baš niš ta drugo im nije zajednič ko.

Nikakvih temeljnih poveznica.« Ponovno je ušutio.

Nagnula se naprijed. »Vjeruj mi, Roberte, posljednje š to ž elim je surađivati s LAP-om. Ali jedini nač in da bez trać enja dragocjenog vremena saznamo je li tvoj psihopat uistinu oteo Katju, jest da razmijenimo ono š to znamo.« Kucnula je po fasciklu koji je maloč as stavila na stol. »A najvaž nija je riječ razmijenimo. Dakle, ako ti kaž em š to znam, ti meni reci ono š to ti znaš . I nemoj ni pomiš ljati prodati mi ono klasič no sranje o povjerljivosti podataka. Nisam novinarka. I ja mogu izgubiti isto koliko i ti ako procuri bilo kakva informacija o ovom sluč aju. I ti i ja ž elimo istu stvar - uhvatiti toga gada. Tvoje su ž rtve već mrtve. Katja bi još mogla biti ž iva. Zar doista ž eliš gubiti vrijeme?« Nakon š to je proč itao dosje Whitney Myers koji mu je poslao Jenkins, nimalo se nije iznenadio š to mu nije bila spremna bez protuusluge odati ijednu informaciju o svojoj istrazi.

Dugo su u tiš ini zurili jedno u drugo. Pokuš ala je odgonetnuti njegov izraz lica. No, ni u ludilu nije oč ekivala njegovo sljedeć e pitanje. »Jesi li ih ti ubila?«

66.

Zavladala je neugodna tiš ina. Ni Hunter ni Myersova nisu se niti pomaknuli. Niti jedno nije skrenulo pogled. No iz Myersinog je nestala sva toplina.

Hunter je proč itao sve podatke koje mu je poslao Jenkins o Myersinom posljednjem slučaju dok je radila u LAP-u.

Prije nekoliko godina pozvana je da riješ i problem u bloku nebodera u Culver Cityu. Desetogodiš nji dječ ak popeo se na krov stambenog bloka i sjedio na zaštitnoj izbočini, osamnaest katova iznad tla. Dječ ak, imenom Billy, nije odgovarao ni na č ije pozive i nitko mu nije htio pristupiti, š to je bilo razumljivo. Roditelji su mu poginuli u automobilskoj nesreć i kad je imao samo pet godina i otada je ž ivio s ujakom i ujnom koji su postali njegovi zakonski skrbnici. Tog su popodneva izašli i ostavili Billya samog u stanu.

Billy nije bolovao ni od kakve mentalne bolesti, ali je ono malo susjeda koji su ga poznavali, izjavilo da je uvijek bio jako tuž an, da se nikad nije smiješio i da se nikad nije igrao s drugom djecom.

Myersova nije mogla uč initi niš ta osim prekrš iti protokol i popeti se na krov ne čekajući na pojačanje.

U izvješ taju koji je Hunter proč itao pisalo je da je provela samo deset minuta pokuš avajuć i odgovoriti Billya od skoka, a on je jednostavno ustao i skočio.

Myersova je bila toliko izvan sebe da je morala uzeti nekoliko slobodnih dana, ali je odbila otić i policijskom psihijatru. Dva dana nakon incidenta, Billyevi ujak i ujna skočili su s istog mjesta kao i Billy.

Zapeš ća su im bila zajedno svezana č vrstom plastič nom uzicom. Sluč aj bi bio zaključ en kao suicidalni č in dvoje skrbnika shrvanih tugom da troje susjeda nije vidjelo ž enu, č iji je opis odgovarao Myersovoj, kako napuš ta zgradu samo nekoliko minuta nakon š to su Angela i Peter udarili o tlo. »Petera i Angelu Fairfax«, pojasnio je. »Da, znam na koga misliš.« Glas joj je bio čvrst. »Jesi li ih ti gurnula s onog krova?«

»Kakve to jebene veze ima s bilo čime od ovoga?« Hunter je napokon otpio gutljaj viskija. »Upravo si od mene zatraž ila da nekome koga sam tek upoznao odam podatke o istrazi u tijeku. I sama si bila policajka pa znaš da se to protivi protokolu. No meni ne smeta njegovo krš enje ako to znač i da ć u se makar za korač ić približ iti hvatanju tog tipa. Problem je u sljedeć em: dosje koji sam pročitao o tebi kaže da postoji velika šansa da si svezala zajedno dvoje nevinih ljudi, a zatim ih bacila s vrha osamnaesterokatne zgrade. Ako si zaista toliko nepredvidljiva, onda ovaj razgovor ovdje završ ava.« Izvadio je njezinu identi ikacijsku ispravu privatne istraž iteljice iz dž epa i stavio je na stol pred nju. Nije posegnula za njom. Pogledom je mogla progorjeti rupu na Hunterovu licu. »Onda, što kažeš?« Neznatno je podigao lijevu obrvu. »Dosje koji sam ja proč itala kaž e da dobro procjenjuješ karaktere.

I zato ž elim znati: misliš li da sam mogla gurnuti dvoje nevinih ljudi s vrha zgrade?« »Nisam ovdje da te osuđujem. Samo ž elim č uti istinu - od tebe, ne iz dosjea koji su sastavili istraž itelj iz Unutarnje kontrole i neki policijski psihijatar.« »A ja ž elim č uti tvoje miš ljenje.« Glas joj je bio prkosan. »Misliš li da sam gurnula dvoje nevinih ljudi sa zgrade?« Njezine kvali ikacije i preporuke prije incidenta na krovu bile su bez ijedne mrlje. Naporno je radila da postane detektivka i ponosila se svojim poslom. I bila je dobra u svom poslu, jedna od najboljih. To je potvrđivalo njezino napredovanje u služ bi. I nakon š to je otiš la iz policije i postala privatna istraž iteljica, imala je impresivan postotak uspješ no riješ enih sluč ajeva. Znao je da osobe poput nje ne posrć u samo tako, da ne skreć u tako lako s trač nica. Još ju je neko vrijeme procjenjivao, a zatim se nagnuo naprijed. »Mislim da si dopustila da se osobno angaž iraš u tom sluč aju«, rekao je č vrstim glasom. »Ali, bila si iskusna detektivka, znač i da se moralo raditi o neč emu š to te je gadno uzdrmalo. Pretpostavljam da si posumnjala kako se u toj obitelji događa neš to stvarno gadno.

Pogotovo Billyu. A nisi imala dovoljno dokaza. Mislim da si se vratila onamo ne bi li pokuš ala dobiti objaš njenje od Billyevih skrbnika, ali su stvari krenule po zlu.«

Nije pokazala nikakvu reakciju. »Ako sam u pravu... onda bih vjerojatno i ja učinio isto.« Polako je pijuckala svoje pić e, ne skidajuć i pogled s njegova lica.

Odlož ila je č aš u na stol. Hunter je bez uzmicanja izdrž ao njezin pogled. »Ona je sama skoč ila«, smireno je rekla. »Angela Fairfax je sama skočila.« Čekao je. »Tog sam se dana prva odazvala na dojavu o potencijalnom skakač u«, započ ela je. »Stigla sam onamo za dvije minute i istog č asa poč ela krš iti protokol. Nisam imala izbora. Nisam imala vremena č ekati pojač anje. O deč ku nisam znala praktič ki niš ta. Kad sam stigla na krov, zatekla sam tog klinca kako sjedi i klati nogama na rubu zgrade. Samo je sjedio tamo sa svojim medvjedić em i crtao po bloku papira. Bio je sić uš an. Izgledao je tako krhko... tako uplaš eno. I zato nisam mogla č ekati pojač anje. Samo jedan nalet jakog vjetra i uzletio bi poput zmaja.« Zataknula je nestašan pramen iza lijevog uha. »Plakao je«, nastavila je. »Pitala sam ga š to radi na rubu zgrade.

Rekao je da crta.« Otpila je još jedan dugač ak gutljaj pić a. »Rekla sam mu da to nije sigurno mjesto za sjedenje i crtanje. Znaš š to mi je odgovorio?« Nije rekao ništa. »Rekao mi je da je sigurnije nego kod kuć e kad je tamo njegov ujak. Rekao je da mu mama i tata jako nedostaju. Da nije fer š to su oni umrli u automobilskoj nesreć i, a ne on. Da ga oni nisu ozlijedili kao njegov ujak Peter.« Osjetio je knedlu u grlu. »Vidjela sam da straš no pati«, nastavila je, »ali mi je prioritet bio odvuć i ga š to dalje od tog ruba. Nastavila sam razgovarati s njim dok sam mu se polako primicala, prilazeć i sve bliž e i bliž e, tako da ga mogu dohvatiti u slučaju potrebe. Pitala sam ga što crta. Otrgnuo je list papira i pokazao mi.« Po prvi put je skrenula pogled i zagledala se u prazno mjesto na stolu. »Crtao je svoju spavać u sobu. Vrlo jednostavan crtež sa š tapić astim ljudskim igurama iskrivljenih lica. U krevetu se nalazio mali š tapić asti dječ ak.« Zastala je i muč no progutala slinu. »Veći štapićasti lik ležao je na njemu,«

Šutke je slušao. »A evo i jebenog obrata iz pakla: uz krevet je stajala š tapić asta žena.« »Njegova ujna je znala.« Ovo nije bilo pitanje.

Kimnula je suznog pogleda. »Oni su mu bili skrbnici. Trebali su ga š tititi. Umjesto toga, silovali su mu duš u.« Jednim gutljajem dovrš ila je svoj viski. »Ondje i tada obeć ala sam mu da mu ujak nikad viš e neć e nauditi ako pođe sa mnom. Nije mi vjerovao. Traž io je da se zakunem.

I jesam.« Uš utjela je, obuzeta osjeć ajima. »Samo mu je to trebalo.

Rekao je da mi vjeruje jer sam policajka, a policajci ne laž u, oni pomažu ljudima. Ustao je i okrenuo se prema meni. Ispružila sam ruku i on je ispružio svoju ručicu da je dohvati. I tada se poskliznuo.« »Znači, nije sam skočio kao što je pisalo u izvještaju?« Odmahnula je glavom.

Nekoliko trenutaka nijedno od njih nije progovorilo.

Konobarica je doš la do stola i namrš teno pogledala nepojeden pladanj. »Nešto ne valja s hranom?« »Molim?« Odmahnuo je glavom. »O, ne, ne. Fantastič na je. Nisam još završio. Dajte mi još nekoliko minuta.« »Ja ć u još jedan ovaj«, Myersova je pokazala svoju praznu č aš u. »Balvenie, star dvanaest godina.« Konobarica je kimnula i otišla za svojim poslom. »Jurnula sam prema njemu«, nastavila je. »Prstima sam okrznula njegovu malu š aku, ali je jednostavno nisam uspjela uhvatiti. Bio je toliko krhak da mu se tijelo gotovo raspalo kad je udario o tlo.« Hunter je provukao ruku kroz kosu. »Trebala su mi dva dana da skupim hrabrost i vratim se u Billyevu zgradu.« Zastala je, tražeći prave riječi. »Zapravo, mislim da ono što se nakupljalo u meni nije bila hrabrost - bila je to č ista mrž nja. Nisam htjela njihovo priznanje. Htjela sam im oč itati lekciju. Htjela sam da osjete barem djelić onog straha koji je osjeć ao Billy.« Glas joj je odjednom postao ljutit. »Imao je samo deset godina, a već je bio toliko povrijeđen i uplaš en da bi radije skoč io s vrha zgrade nego se vratio obitelji koja ga je trebala voljeti. Ti si psiholog. Znaš da desetogodiš njaci ne bi smjeli pomiš ljati na samoubojstvo. Ne bi trebali niti znati što je to samoubojstvo.« Konobarica se vratila s Myersinim pićem i stavila ga na stol.

»Doš la sam u njihov stan i suoč ila se s njima. Angela je poč ela plakati, ali je Peter ostao hladan kao led. Uopć e ga nije bilo briga. I tada me je neš to obuzelo. Prisilila sam ih da se svež u za ruke i odvela ih na krov. Na isto mjesto s kojega je pao Billy. I tada se to dogodilo.« Hunter se nagnuo naprijed, ali nije rekao ni riječ , puš tajuć i je da nastavi vlastitim tempom. »Angela je poč ela nekontrolirano plakati, ali ne zato š to se bojala.

Naprosto viš e nije mogla podnositi krivnju i sve je izbrbljala. Rekla je da se straš no srami same sebe, ali se už asavala onoga š to je Peter mogao napraviti njoj i Billyu da je ikome neš to rekla. Peter je i nju obič avao premlać ivati i silovati. Rekla je kako je razmiš ljala o tome da pobjegne zajedno s Billyem, ali nije imala kamo otić i. Nije imala novca ni prijatelja, a njezina obitelj nije marila za nju. Tada je Peter puknuo.

Rekao joj je da zač epi i raspalio je po licu. Skoro sam ga ustrijelila zbog toga.« Zastala je i otpila još jedan gutljaj. »Ali Angela me pretekla. Pljuska je nije nimalo pokolebala. Rekla je da je sita straha. Da je sita bespomoć nosti i da to viš e neć e trpjeti.

Pogledala me oč ima u kojima je plamtjela odluč nost. Rekla mi je: 'Hvala ti š to si mi dala priliku da neš to uč inim. Straš no mi je ž ao zbog Billya.' I tada se iznenada bacila s krova. Još uvijek privezana za Petera.« Zagledao se u njezino lice traž eć i znakove glume - brze trzaje mišića lica, treptanje očiju. Ništa, samo žalostan spokoj. »Angela je bila krupna ž ena. Peter je bio visok i mrš av. I nije to oč ekivao. Njezina ga je tež ina povukla poput dizalice, ali se ipak nekoliko trenutaka uspio zadrž ati na krovu. Dovoljno dugo da me pogleda prestravljenim oč ima. Dovoljno dugo da od mene zatraž i pomoć.« Stanka. »A ja sam se samo okrenula i otišla.« Neko su vrijeme sjedili u tiš ini dok je Hunter razmiš ljao o njezinoj priči. »Onda, imaš li mi što reći? Misliš da lažem?«, napokon je upitala.

Sad mu je bilo jasno zaš to Myersova nikad nikome koji su prije viš e godina istraž ivali njezin sluč aj nije isprič ala ove događaje. Znao je da joj ne bi povjerovao niti jedan istraž itelj iz Unutarnje kontrole.

Upravo suprotno, razapeli bi je zbog osvete. »Kao što rekoh«, rekao je, »i ja bih učinio isto.«

67.

Razgovarali su još viš e od sat vremena. Razmijenili su informacije.

Ona je rekla da dokazi koje je prikupila upuć uju na to kako je Katja Kudrova oteta iz svog stana u Zapadnom Hollywoodu. Rekla mu je za š ezdeset poruka na Katjinoj telefonskoj sekretarici i kako su sve trajale toč no dvanaest sekundi. Rekla mu je za glasovnu analizu posljednje poruke i odgonetanje promuklog, š aputavog glasa »ODUZIMAS MI DAH... DOBRODOSLA KUCI, KATJA. CEKAO SAM TE. DOSLO JE VRIJEME DA SE NAPOKON UPOZNAMO.« Rekla mu je da su uvjereni kako je ubojica posljednji poziv uputio iz njezine spavać e sobe, vjerojatno dok ju je promatrao kako se tušira.

Dala mu je kopije nekoliko papira i svih snimki, uključ ujuć i i onu na kojoj je odgonetnuta posljednja poruka. Istraga joj je stvarno bila temeljita, baš kako je i rekla.

I Hunter je ispunio svoj dio nagodbe, ali joj je rekao samo ono š to je bilo neophodno. Rekao joj je za š avove na ustima ž rtava, ali ne i za one na donjim dijelovima njihovih tijela. Nije spomenuo da je ubojica u svojim ž rtvama ostavio naprave. Nije joj rekao za bombu ni za poruke ispisane sprejem. Rekao je da je ubojica upotrijebio nož i niš ta više.

Napokon je dovrš io svoj pladanj sa š kampima i otiš ao iz Uncle Kelome'sa. Glavobolja nije prestajala, ali je sada bila barem malo podnoš ljivija. Nazvao je Operativni odjel i zatraž io da odmah otvore dosje za Katju Kudrovu.

Vratio se u svoj stan i sjeo u dnevni boravak drž eć i novu č aš u viskija. Nije se ni trudio upaliti svjetla. Tama mu je posve odgovarala. I dalje je razmiš ljao o svemu onome š to mu je Myersova rekla. Nije naš ao nijedan č vrst dokaz da je osoba koja je otela Lauru Mitchell i Kelly Jensen otela i Katju Kudrovu, ali su mu se u glavi već poč ele stvarati poveznice između načina njihova nestanka.

Katja je oteta iz svog stana. To se slagalo s nač inom na koji je oteta Laura Mitchell, prva ž rtva. Unatoč svojim sumnjama, ipak je tek morao otkriti odakle je oteta Kelly Jensen.

Muč ile su ga i poruke ostavljene na telefonskoj sekretarici Katje Kudrove. Cinjenica da su sve trajale dvanaest sekundi dokazivala je da ih je ostavila ista osoba. Jedna poruka dnevno u razdoblju od š ezdeset dana. To je opet ukazivalo da imaju posla s veoma strpljivom i samodiscipliniranom osobom. S osobom kojoj ne smeta č ekanje. Kao da se poigravao sa svojim ž rtvama. Ali zaš to baš dvanaest sekundi? To nikako nije moglo biti nasumič no odabrano vrijeme, u to je bio siguran.

Pustio je snimku koju mu je dala Myersova. Cuo je otimač ev promukli š apat, najprije u obliku smetnji, zatim odgonetnuti glas.

Prevrtio ju je i ponovno pustio. Pa iznova i iznova.

Zavalio se na svoj otrcani kauč od crne kož e i zabacio glavu na naslon. Morao bi pogledati snimke nadzorne kamere s Kellyina parkirališ ta, ali je bio previš e umoran. Kapci su mu postajali teš ki. A kad bi san dolazio Hunteru, on bi ga uvijek objeručke dočekao.

Zaspao je u dnevnom boravku. Pet uzastopnih sati bez snova, neš to š to mu se vrlo rijetko događalo. Probudio se s ukoč enim vratom i okusom u ustima kao da je jeo iz kante za smeć e, no osjeć ao se odmoreno, a i glavobolja je, sreć om, prestala. Dugo se tuš irao, puš tajuć i da mu topao i snaž an mlaz vode masira vrat. Obrijao se starom britvicom koja nije rezala, već č upala dlake na njegovu licu.

Opsovao je. Morat će u trgovinu i to što prije.

Pripremio je š alicu jake kave i sjeo za prijenosno rač unalo koje je donio kući.

Skrivena kamera gospodina Wanga bila je namješ tena da snima dvadeset č etiri sata dnevno, ali je Hunter imao osjeć aj da ć e morati pogledati samo noć ne snimke. Bio je uvjeren da ubojica ne bi riskirao i svima se naoč igled motao po mjestu otmice ured bijela dana. Ako je Kelly Jensen zaista oteta iz svog ateljea, onda je to vjerojatno uč injeno noću.

Buduć i da se parkirališ te nalazilo na osami i da su ga uglavnom koristili samo vlasnici trgovina, protok ljudi i automobila bio je minimalan. Sve š to je neuobič ajeno, odmah bi upalo u oč i. I zato nije morao odgledati svaku minutu pedeset š est sati duge noć ne snimke.

Nakon jedne brzinske probe, otkrio je da mož e š esterostruko ubrzati reprodukciju snimke, a da još uvijek mož e uoč iti ako se pojavi neš to sumnjivo. To je znač ilo da ć e mu trebati tek neš to viš e od jednog sata

da pregleda punih osam sati snimke. Bacio je pogled na ruč ni sat 6.22 ujutro. Dovoljno vremena da pregleda prvu snimljenu noć prije nego što krene u Parker Center.

Nije morao dugo gledati.

Vrijeme u donjem desnom kutu zaslona pokazivalo je 20.36 kad je na parkirališ te uš ao stari Ford Fiesta i stao tik iza Kellyina Trans-Ama. Hunter se uspravio i usporio snimku na normalnu brzinu. Nekoliko trenutaka kasnije, iz automobila je izaš ao visok i dobro građen muš karac. Naslonio se na vozač eva vrata i nervozno ogledavao po parkirališ tu, kao da provjerava je li još netko ondje. Izgledao je nelagodno dok je pripaljivao cigaretu. Zaustavio je snimku i zumiranjem poveć ao sliku, ali kvaliteta koju je dobio iz aplikacije nije bila sjajna - previš e pikselirana i zrnata slika - tako da nije mogao dobro razaznati muš karč evo lice. Bio je uvjeren da ć e je LAP-ovi kompjuteraš i moć i bolje oč istiti. Ponovno je pritisnuo tipku za prikazivanje snimke. Trideset sekundi kasnije, otvorila su se suvozač eva vrata i izaš la je dugonoga plavuš a. Obiš la je automobil i priš la nervoznom muš karcu, kleknula pred njega, raskopč ala mu pojas, spustila hlače i uzela ga u usta.

Hunter se nasmiješ io i protrljao bradu. Samo neki par u potrazi za uzbuđenjem. Opet je ubrzao snimku. Par je s oralnog preš ao na ž estoki seks na poklopcu motora i uz vozač eva vrata. Zadrž ali su se ondje trideset osam minuta.

Nastavio je pregledavati snimku. U 21.49 gospodin Wang je uskoč io u svoj kamionet i otiš ao. Na parkirališ tu je ostao samo Kellyin automobil. U 22.26 Hunter je ponovno usporio snimku. »Koji je to vrag?« Sagnuo se bliž e ekranu i razjapljenih usta promatrao događaje koji su se odvijali narednih nekoliko minuta. »Kurvin sin.«

68.

Sjedila je skutrena u napeto klupko i drhtala u mrklom mraku.

Osjeć ala je vrtoglavicu i muč ninu, svaki miš ić tijela bolio ju je do nepodnoš ljivosti. U grlu ju je greblo kao da je progutala smotak bodljikave žice.

Nije znala koliko je dugo zaključ ana u toj ć eliji. Nekoliko dana, nagađala je. Nije mogla znati. Prostorija nije imala prozore, a slaba ž arulja zaš tić ena metalnom mrež om upalila bi se katkada samo na nekoliko minuta. Intervali su bili različ iti. Ponekad č etiri, ponekad pet puta dnevno. No svjetlo bi se uvijek pojavilo netom prije nego š to bi dobila hranu. Kao u dresuri laboratorijskog štakora.

Dobivala je č etiri obroka dnevno, gurnutih na plastič nom pladnju kroz poseban otvor u dnu teš kih drvenih vrata. Celija je bila malena, dugač ka deset, a š iroka osam koraka, s golim zidovima od opeke, betonskim podom, metalnim krevetom i kantom u kutu koja se praznila jednom dnevno.

Pomaknula je glavu. Prostorija se opet zavrtjela. Vrtoglavica nikako da nestane. Cak nije bila sigurna u to je li budna ili mož da još spava. Imala je osjeć aj kao da je zapela negdje između ta dva stanja.

Bila je sigurna samo u jedno: da se boji - da se uistinu boji.

Promatrao ju je kako prinosi dlanove licu i briš e suze koje nikako da presuš e. Pitao se koliko bi se prestravila kad bi se oglasio. Kad bi joj dao do znanja da zapravo nije sama. Kad bi znala da je i on ondje, da se krije u tami, samo tri koraka udaljen od nje. Kako bi reagirala kad bi ispruž io ruku i dodirnuo joj kož u, kosu? Koliko bi se už asnula kad bi joj nešto šapnuo na uho?

Osmjehnuo se kad ju je još jednom pogledao kako drhti. Mož da je došlo vrijeme da sazna.

69.

Hunter je proveo još pola sata pritiš ćuć i tipke za stanku i ubrzavanje snimke s nadzorne kamere na parkirališ tu Kelly Jensen.

Najzanimljivija su mu bila tri dijela. Prvi između 22.26 i 22.31. Drugi od 23.07 do 23.09. A posljednji od 23.11 do 23.14.

Vož nja od njegova stana u Huntingdon Parku do Parker Centera potrajala je dvadeset pet minuta. Otiš ao je ravno u Odjel informacijske tehnologije, ali u to doba ondje nije bilo nikoga osim novog č lana ekipe ž eljnog dokazivanja. Nosio je svjež e izglač anu bijelu koš ulju i konzervativnu sivu kravatu. Sako mu je bio obješ en na naslonu stolice. Nitko u IT-u nikad nije nosio koš ulju i kravatu, a kamoli odijelo.

Mladi poč etnik je rekao Hunteru da ć e Brian Doyle vjerojatno kasniti. Proš le je noć i izaš ao van slaviti. Napokon je privedena kraju dugotrajna istraga u kojoj je sudjelovao. Nakon policijske klopke koja je trajala cijeli dan, uspješno su priveli serijskog pedofila. »Tip kojeg su uhvatili...«, rekao je poč etnik Hunteru, »ož enjen je i ima dvoje djece - jednome je deset, drugome dvanaest godina. Djecu te dobi obič avao je vabiti na Internetu.« Odmahnuo je glavom kao da na ovome svijetu viš e nema zdrave pameti. »Mogu li vam ja kako pomoć i, detektive?«, upitao je pokazavš i glavom na laptop pod Hunterovom miškom. »Mali, kako se zoveš?« »Garry, gospodine.« Pružio mu je ruku. »Garry Cameron.« I Hunter je ispruž io ruku. »Ja sam Robert, a ako me još jednom nazoveš gospodine, uhitit ću te zbog klevete.« Cameron se nasmiješio i kimnuo. »Garry, bojim se da ipak moram razgovarati s Jackom. Trebao bi mi pustiti nekoliko isječ aka videosnimke kroz jednu od onih svojih kompliciranih aplikacija.« Cameronova usta razvukla su se u još š iri osmijeh. »Pa to je moje područ je - video - i audioanaliza. To je glavni razlog zbog kojeg sam premješten ovamo.«

Hunter se iznenađeno zasmijuljio. »Vrag me odnio. Dakle, ipak si ti onaj koga trebam.« Stavio je rač unalo na Cameronov radni stol.

Obojica su č ekali u tiš ini. Hunter je uključ io aplikaciju za videouređaj i potraž io prethodno odabrane segmente. »Ovo je originalna snimka s privatne nadzorne kamere.«, objasnio je prije nego š to je pustio snimku.

Cameron je stavio naoč ale za rač unalo i nagnuo se naprijed.

Snimka je započ injala praznim parkirališ tem. Na njemu je bio samo bijeli Trans-Am s pomič nim krovom i tamnim straž njim prozorima.

Slika je bila slabe kvalitete, a još ju je viš e pogorš alo slabo osvjetljenje. »Zgodan auto«, primijetio je Cameron.

Promatrali su samo nekoliko trenutaka, a onda je s desne strane pješ ice doš ao tajanstveni muš karac. Bio je visok, negdje između metar osamdeset osam i metar devedeset tri, snaž ne građe igrač a ragbija.

Nosio je tamnu odjeć u: cipele, hlač e, rukavice, priljubljenu kapu i jaknu s ovratnikom visoko navuč enim na vrat. No problem je bio u tome š to se kamera gospodina Wanga nalazila na istoč noj strani parkirališ ta i gledala prema zapadu, jednako kao i neznanac. I zato su ga mogli vidjeti samo s leđa. Stao je uz vozač eva vrata Trans-Ama, gurnuo ruku u jaknu i izvukao dugač ak i plosnat komad metala koji je slič io š kolskom ravnalu. Poput profesionalnog kradljivca automobila, provukao je metalnu š ipku kroz procjep na prozoru do unutarnje brave na vratima. Podigao ju je jednim brzim trzajem. Uhvatio je ručicu i vrata su se otvorila kao da su otključana ključem. »Ne izgledate mi kao pripadnik OKV-a, detektive«, rekao je Cameron, misleć i na Odjel za krađu vozila i ne skreć uć i pogled sa zaslona računala. »I nisam.« Muš karac na zaslonu se sagnuo, gurnuo ruku u automobil i otpustio poklopac motora.

Cameron se namrštio.

Muš karac je brzo bacio pogled na parkirališ te - nitko nije dolazio.

Ne okreć uć i se prema istoku, priš ao je prednjem dijelu automobila, podigao poklopac motora, sagnuo se nad motor i posegnuo za neč ime u glavnom bloku. Nisu mogli vidjeti š to toč no radi, ali je to š to je radio potrajalo samo tri sekunde. Zatvorio je poklopac i vratio se na

vozač evu stranu. Još se jednom osvrnuo po parkirališ tu, otvorio vrata i nestao na stražnjem sjedalu. »Čudno«, prokomentirao je Cameron. »O čemu se tu radi?« »Vidjet ćeš.« Videoaplikacija odmah se prebacila na sljedeć i označ eni dio.

Cameron je provjerio vrijeme u donjem desnom kutu zaslona i opazio da je snimka preskočila trideset šest minuta. »Pretpostavljam da je naš tajanstveni neznanac još uvijek u autu?«, upitao jer. »Nije se ni pomaknuo.« Nastavili su gledati. Iz istog smjera kao i muš karac ranije, pojavila se krhka brineta - Kelly Jensen. Kosa joj je bila svezana u konjski rep.

Nosila je plave traperice, cipele ravnih potplata i izblijedjelu smeđu kožnu jaknu. »O, sranje«, promrmljao je Cameron, naslutivši što će se dogoditi.

Kelly je priš la automobilu i potraž ila ključ eve u torbici. Nesvjesna č injenice da je već netko č eka unutra, otvorila je vrata i sjela na vozač evo mjesto. Zbog mraka, polož aja automobila i kuta pod kojim je bila namješ tena kamera gospodina Wanga, Hunter i Cameron nisu mogli vidjeti kroz vjetrobran. Nije pomoglo ni zumiranje slike.

Cameron je skinuo naočale i protrljao oči.

Naredne dvije minute nije se dogodilo niš ta. Vrijeme u dnu zaslona pokazivalo je 23.11 kad su se otvorila suvozač eva vrata i iz automobila je izaš ao muš karac. Stao je i pomno pogledao oko sebe, provjeravajuć i je li još uvijek sam na parkirališ tu. Zadovoljno je krenuo na drugu stranu, otvorio vozač eva vrata i izvadio ključ eve iz kontaktne brave, a zatim otvorio prtljaž nik. Podigao je Kelly objema rukama kao da ne diž e niš ta tež e od vreć ice s namirnicama. Kelly je bila bez svijesti, ali se vidjelo da je još živa.

Muš karac ju je paž ljivo stavio u prtljaž nik i ostao dugo stajati i promatrati je kao da joj se divi. Napokon se vratio prednjem dijelu automobila, podigao poklopac motora i opet neš to petljao po motoru.

Koji trenutak kasnije, sjeo je na vozačevo mjesto i odvezao se. »Sranje«, rekao je Cameron, pogledavš i Huntera. Lice mu je bilo mnogo bljeđe nego nekoliko minuta ranije. »Sto bih trebao napraviti?« »Pogledao sam ovu snimku viš e puta«, rekao je Hunter. »Taj tip

nije ni jedan jedini put pogledao prema kameri, ali se viš e puta ogledao naokolo provjeravajući teren.« Cameron je kimnuo. »Da, i ja sam to primijetio.« »Dobro. I zato sam se pitao - ako ovo sasvim usporimo, a zatim pokrenemo kadar po kadar, mož da bi nas mogla posluž iti sreć a pa da dobijemo barem djelomičnu sliku njegova lica.« »Moguć e je«, rekao je Cameron i pogledao na sat. »Mogu odmah poč eti raditi na tome. Morat ć u prebaciti snimku na svoj kompjuter, a zatim je opet pogledati pomoć u profesionalnog softvera, ali ne bi trebalo potrajati duže od jednog sata, dva, uvrh glave.« Hunter je stavio posjetnicu na stol. »Nazovi me čim dobiješ nešto.« Dok je odlazio, Cameron ga je zazvao. »Detektive, ima li šanse da je još uvijek živa?« Hunter nije odvratio ništa. Nije ni morao.

70. »Kurvin sin!«, uskliknuo je Garcia promatrajući kopiju snimke koju je Hunter ostavio Cameronu u OIT-u. Datum na ekranu pokazivao je da je Kelly Jensen oteta 24. veljač e. Sumnjali su da je prva ž rtva, Laura Mitchell, oteta između 2. i 5. ožujka. »Znači, najprije je oteo Kelly, ali ju nije prvu ubio«, rekao je Garcia.

Hunter je kimnuo. »Zašto?« »Ako smo u pravu da ubojica na svoje ž rtve projicira sliku osobe za kojom ž udi, onda je samo pitanje vremena kad ć e one uč initi ili reć i neš to š to ć e prekinuti njegovu maš tariju. Neš to š to ć e ga prisiliti da ih vidi onakvima kakve doista jesu.« »Laura je prva prekinula maštariju.« »Da, izgleda da je tako.« Garcia je ponovno pogledao snimku koju je Hunter dobio iz trgovine gospodina Wanga. »Imamo li sliku lica?« »Još ne, ali OIT radi na tome.« Garcia se opet zagledao u snimku. »Imao si pravo kad si rekao da imamo posla s nekime tko je strpljiv.« »Ne samo strpljiv«, odvratio je Hunter. »I smiren i pribran i samopouzdan. Nesumnjivo je noć ima nadgledao Kellyin atelje prije nego što je krenuo u akciju. A kad je krenuo, bio je precizan. Nikakvog gubljenja vremena, nikakve borbe i nikakve š anse da ona reagira.

Ovaj je tip drukč iji, Carlose. Otima svoje ž rtve s mjesta na kojima bi se trebale osjećati sigurno: iz njihovih domova... ateljea... automobila...« Garcia je kimnuo. »Sudeć i po toj snimci, š to misliš , koliko je visok?

Metar osamdeset osam, metar devedeset? Tež i negdje oko devedeset kilograma?« »Otprilike tako. To se slaž e s naš om teorijom o visini poč initelja prema vlaknima s kape pronađenim na zidu u Laurinu ateljeu. Nazvao sam forenzič are i rekao im da odu po Kellyin Trans-Am u Santa Monicu i da pregledaju svaki centimetar kabine i prtljažnika.« Garcia je još jednom šutke pogledao snimku.

Hunter je stupio u kontakt i s Prometnim odjelom. Ubojica se s parkirališ ta ateljea odvezao Kellyinim Trans-Amom i vozio ulicama Los Angelesa do Santa Monice, a po gradu je bilo postavljeno tisuć e nadzornih kamera. Kellyin je automobil bio lako uoč ljiv i ubojica ga se vjerojatno htio č im prije riješ iti i zamijeniti za drugi. Vjerojatno je negdje u blizini imao spreman kombi, ali je bio jako lukav jer nije jednostavno ostavio njezin automobil i otiš ao. Klasič ni Trans-Am u nekoj sporednoj ulič ici izazvao bi previš e znatiž eljnih pogleda. Netko bi dojavio policiji i praktič ki bi odmah započ ela potraga za njom.

Ubojica je znao da nije pametno ni vratiti automobil na parkirališ te ateljea. Zahvaljujuć i prać enju, znao je da ga Kelly nikad nije ondje ostavljala noć u. Nije htio riskirati da ga opazi netko od vlasnika trgovina i pozove policiju. I zato ga je odvezao natrag u Santa Monicu i parkirao na isto mjesto na koje ga je ona uvijek parkirala - ispred njezinog stambenog bloka. Prvo pravilo kriminalaca: izazvati š to je moguć e manje sumnje. Cinilo se kao da je ovaj tip sam napisao to pravilo.

Hunter se nadao da ga je tijekom vož nje uspjela snimiti neka od prometnih kamera. Izgledi su bili slabi, ali je u tom trenutku svaki izgled bio vrijedan pokušaja. »Ima li š to iz Operative o još nekoj zaš ivenoj ž rtvi? Bilo š to i bilo gdje u zemlji?«, upitao je Garcia.

Hunter je od Operativnog odjela zatraž io da započ nu potragu diljem cijele drž ave za smeđokosim ž enskim ž rtvama sa š avovima na ustima ili spolnom organu ili na oba mjesta istodobno. Ako je ubojica doista na svoje ž rtve prenosio svoje osjeć aje i projicirao predodž bu ž ene koju je nekoć volio, postojala je velika vjerojatnost da je i ta ž ena umrla na sličan način. »Zasad ništa.« »Koliko unatrag tražimo?« »Dvadeset pet godina.« »Stvarno? Toliko u prošlost?« Hunter se naslonio na svoj stol. »Moramo pokriti sve kutove.« »Što time misliš?« »Sto ako je naš a teorija o ljubavi toč na, ali osoba na koju naš eg ubojicu podsjeć aju ž rtve nije bivš a ž ena ni djevojka, č ak ni ž ena kojom je cijelog ž ivota bio zaluđen? Sto ako se radi o nekom drugom?

Nekome koga je isto volio. Nekome kome, bez obzira na sve, nikad ne bi naudio?« Garcia je kratko razmislio o tome. »Njegova majka?« Hunter je kimnuo. »Moguć e. Njegova majka ili skrbnica primjerice teta, starija sestra, rođakinja i slič no.« Uš utio je i dohvatio dosje na svom stolu. »Jesi li ikada čuo za Katju Kudrovu?« Garcia se istovremeno namrš tio i odmahnuo glavom. »Tko je ona?« Hunter je izvadio fotografiju iz omotnice.

Garcii je zastalo srce. »Majku mu! Skoro pljunuta Laura i Kelly.

Tko je ona, dovraga?« Hunter je isprič ao Garcii sve š to se dogodilo otkako je upoznao Whitney Myers. »Ovo je kopija njezina istraž nog dosjea. Pokrila je sve strane. Cak ima i vlastitog forenzičnog stručnjaka.« »I...?« Garcia je počeo prelistavati stranice. »Niš ta znač ajno. Pronađeni otisci pripadaju samo Katji, njezinu ocu i osobi s kojom se tada viđala.« Garcia je upitno podigao obrve. »On nije osumnjič enik. U vrijeme otmice nije ni bio u zemlji. Sve ti piše, pogledaj kasnije.« »Znač i, njezin otac nikad nije popunio formular u Odjelu za nestale?« Hunter je odmahnuo glavom. »Služ beno nije. Zato i nije bila ni na jednom popisu koje su nam poslali iz ONO-a. Sinoć sam prvi put č uo za nju.« »Misliš da ju je oteo naš ubojica?« »Nisam siguran. Ponekad mi se čini da moj um ganja duhove.« »Kakve duhove?« Hunter je slegnuo ramenima i poč eo č eprkati po krasti iznad obrve. »Mislim da postoji viš e slič nosti u nač inu na koji su otete Katja, Kelly i Laura. No, opet, s druge strane, nema baš mnogo nač ina na koji se neka osoba uopć e može oteti. I zato mislim da gubim vrijeme na traž enje poveznice koja mož da uopć e ne postoji. Kao š to je Whitney rekla, Katja Kudrova č ak i nije sluč aj Odjela za nestale jer nikad nije služ beno prijavljena.« Prejako je zagrebao po krasti pa se pojavila

mala kaplja krvi. Obrisao ju je donjim dijelom dlana. »Naš istraž ivač ki tim već ispituje Laurinu i Kellyinu proš lost. Traž e još neku vezu među njima, osim vanjskog izgleda i njihove profesije. Zatraž io sam da u istragu uključe i Katju.« Zazvonio mu je mobitel pa je nespretno prekopao po dž epu jakne. »Detektiv Hunter.« »Detektive, ovdje Garry Cameron iz OIT-a.« »Garry... reci mi da imaš neš to.« Pogled pun iš čekivanja poletio je prema Garcii. »Zao mi je, detektive, nemam ama baš nijedne slike lica«, poraž eno je rekao Garry. »Proč eš ljao sam svaki pojedinač ni kadar snimke koju ste mi dali i poveć avao ih na sve moguć e nač ine. Taj tip je stalno pazio da mu kamera ne snimi lice.« Nakratko je zastao. »U nekoliko kadrova nakratko mu se vidi kož a, ali to je sve. Osim onoga š to ste i sami vidjeli, mogu vam reć i samo to da je bijelac. Stvarno mi je žao, detektive.« Hunter je prekinuo razgovor i sklopio oč i. Uistinu mu je trebala neka prekretnica u ovoj istrazi. Već su č etiri osobe bile mrtve. James Smith se viš e nije javljao nakon onog bizarnog poziva, a Katji Kudrovoj je brzo istjecalo vrijeme ako ju je otela ista ona osoba koja je otela Lauru i Kelly.

71.

Cinilo se da se Hunterova zla sreć a š iri svim aspektima istrage poput zarazne bolesti. Dokumentarni ilmovi koje su on i Garcia dobili od televizijske mreže U&Z niš ta im nisu otkrili. Bryan Coleman imao je pravo š to se tič e produkcije Ljepote platna: dokumentarac je izgledao niskobudž etno od same poč etne š pice. U njemu su se zaista pojavile Laura Mitchell i Kelly Jensen, ali samo na nekoliko minuta. Govorile su samo o tome na koji je nač in ž ivot na Zapadnoj obali utjecao na njihov stil slikanja.

Baš kao š to je Coleman i rekao, već ina ilma je bila usredotoč ena na Martinu Green, kć er prijaš njeg regionalnog direktora TV-mrež e U&Z. Sve je ispalo kao reklama, a ne kao dokumentarac. Osim Martine, Laure i Kelly, u filmu su se pojavile još samo dvije umjetnice - jedna od njih bila je prirodna plavuš a, baš kao i Martina. Druga je bila znatno starija - negdje u pedesetima. Hunter je razgovarao i s jednom i s drugom, ali nijedna otada nije ni vidjela niti č ula ni Lauru ni Kelly.

Usto, nijedna nije prepoznala Jamesa Smitha na fotogra iji koju im je pokazao.

Hunterov tim provjeravao je proš lost svih osoba č ije se ime nalazilo na š pici Ljepote platna. Zasad nitko od njih nije bio sumnjiv, no popis je još uvijek bio poprilično dug.

Preostala tri dokumentarna ilma š to su ih dobili od TV-mrež e U&Z prikazivala su nekolicinu slikara iz cijele zemlje - nijedan nije bio smeđokosa žena tridesetih godina.

Laboratorij doktorice Hove potvrdio je da praš ina nađena pod noktima Kelly Jensen potječ e od mješ avine ž buke i crvene ilovač e, uobič ajenih sastojaka zidova od opeke. To je znač ilo da je mogla biti zatoč ena bilo gdje, od podzemnog bunkera do tajne sobe ili nadograđene garaže.

Niti pokuš aj s prometnim kamerama nije donio nikakve rezultate.

Kamera najbliž a ateljeu Kelly Jensen nalazila se kilometar i pol dalje.

Njezin Trans-Am nije snimljen u noć i njezine otmice. Nač elnik juž nog odsjeka Prometnog odjela objasnio je da se već ina gradskih kamera

aktivira samo na prekrš aj - primjerice, pri prolasku kroz crveno svjetlo ili prekorač enju dopuš tene brzine. Nisu snimale dvadeset č etiri sata dnevno. One koje jesu, bile su strateš ki postavljene na glavnim prometnicama, avenijama i raskrš ćima. Njihova je glavna funkcija bila da Prometnom odjelu dojave prometne čepove i nesreće.

Rano ujutro nakon Kellyina nestanka, jedna kamera u Santa Monici snimila je njezin automobil na San Vincente Boulevardu dok je vozio na zapad, u smjeru njezine stambene zgrade. No kamere ne snimaju cijeli bulevar. Vozilo je nestalo kad je doš lo do ravnine koja vodi na plažu.

Po Hunterovu nalogu, forenzič ari su odvezli automobil iz Santa Monice i pregledali svaki centimetar njegove kabine i prtljaž nika.

Pronađene vlasi podudarale su se s Kellyinim. Nekoliko tamnih vlakana uzetih s vozač evog sjedala podudaralo se s onima nađenim na zidu iza velikog platna u stanu Laure Mitchell. Potjecala su s iste kape.

Otisaka prstiju nije bilo.

Bliž ila se ponoć i prvi put od poč etka proljeć a naoblač ilo se nebo.

Prijeteć i kiš ni oblaci i jak vjetar spuš tali su se sa sjevera noseć i sa sobom miris mokre trave i zemlje. Hunter je sjedio u svom dnevnom boravku i č itao izvješ taje svog istraž ivač kog tima o Laurinom, Kellyinom i Katjinom osobnom i profesionalnom ž ivotu. Zivoti su im bili posve različ iti. Osim slič nosti u izgledu i profesiji, tim nije pronašao nijednu drugu poveznicu između te tri žene.

Laura je potjecala iz uspješ ne obitelji. Njezin otac, Roy Mitchell, započ eo je ž ivot u krajnjoj bijedi. Nakon š to je u mladosti pobjegao od nasilnih roditelja koji su ga zlostavljali, uglavnom se hranio onime š to je nalazio u kantama za smeć e u straž njim ulič icama hotela i restorana. Imao je samo č etrnaest godina kad je poč eo prodavati rabljene knjige koje je otkupljivao od hotelskog osoblja. U osamnaestoj je otvorio svoju prvu knjiž aru i tada mu je posao procvao. Njegova autobiogra ija - Knjige iz sporednih ulica - dvanaest je tjedana bila na samom vrhu top-liste američ ke publicistike i još je trideset tri tjedna ostala među najprodavanijih dvadeset pet naslova.

U dvadesetoj godini vjenč ao se mladom odvjetnicom Denise koja mu je pomogla pokrenuti posao s knjigama. Laura je bila mlađe od njihovo dvoje djece.

Kelly je pak, s druge strane, imala prilič no nezanimljiv ž ivot.

Rođena je u maloj religioznoj obitelji u Montani i bilo joj je suđeno da postane jedna od kuć anica koja ć e se brinuti za supruga, djecu i vrt.

Skolski uč itelj likovne kulture uoč io je njezin talent za slikanje i godinama ju uvjeravao da ne bi smjela zanemariti svoj dar.

Katja je, od njih tri, potjecala iz najimuć nije obitelji, ali nikad niš ta nije uzimala zdravo za gotovo. Vlastitom voljom i trudom postala je violinistica, jer se novcem koji je njezina obitelj posjedovala svejedno nisu mogli kupiti talent i pož rtvovnost. Sve š to je postigla, postigla je vlastitim napornim radom.

Hunter je odlož io izvješ taj i protegnuo ruke iznad glave. Iz malog bara natoč io je još jednu č aš u viskija. Njegovim je nepcima trebalo nešto utješno i snažno. Pogled mu je zapeo za bocu Balblaira iz 1997. i odluč io se za nju. Ubacio je kockicu leda u č aš u i č uo kako pucketa dok je preko nje prelijevao gustu tekuć inu boje meda. Podigao je č aš u do nosa i udahnuo slatke mirise vanilije i hrasta. Otpio je mali gutljaj, puš tajuć i da alkohol dopre do svakog zakutka njegovih usta, a zatim ga progutao. Da raj ima kakav okus, ovaj bi mu bio najsličniji.

Zurio je kroz prozor u grad koji nikad nije uspio uistinu shvatiti, grad koji je svakog dana postajao sve luđi i luđi. Kako bi itko mogao razumjeti ludilo koje je haralo ovim gradom?

Poč ela je padati sitna kiš ica. Pogled mu je zapeo za dosjee i fotogra ije rasute po njegovom stolić u za kavu. Laura i Kelly zurile su u njega už asnutim i moleć ivim oč ima dok su im neprirodne osmijehe groteskno naglašavali grubi šavovi i crni konac.

Kuc, kuc.

Namrš tio se i najprije pogledao ulazna vrata, a zatim ruč ni sat.

Prekasno za bilo kakve goste. Osim toga, nije se mogao ni sjetiti kad mu je zadnji put netko pokucao na vrata.

Kuc, kuc, kuc. Ovaj put užurbanije.

72.

Odlož io je č aš u, dograbio piš tolj iz futrole koja je visjela na naslonu stolice i priš ao ulaznim vratima. Nije imao š pijunke. Mrzio ih je - olakš avale su smrtonosni hitac. Svaki je napadač morao samo prič ekati da se zatamni leć a i pritisnuti okidač . Instinkt i policijska obuka govorili su mu da ostane desno od vratnice, izvan dosega vrata.

Tako bi izbjegao udarac u lice ako netko nogom lupi po vratima dok ih on otključ ava. Također bi bio izvan izravne putanje metka nekog moćnog oružja u slučaju da netko namjerava napraviti rupu u vratima.

Otključ ao je glavnu bravu i povukao vrata prema sebi, ostavljajuć i ih djelomič no otvorenima na sigurnosnom lancu. Izvana se kroz prorez vidio samo dio njegova lica. »Oč ekuješ neke negativce?«, upitala je Whitney Myers i osmjehnula se kao da se zabavlja.

Nosila je kratku crnu kož nu bajkersku jaknu, a ispod nje majicu kratkih rukava na kojoj je pisalo AC/DC. Plave i izblijedjele traperice poderane na lijevom koljenu upotpunjavale su kaubojske č izme sa srebrnim vrš cima. Odmjerio ju je od glave do pete. Njemu nije bilo nimalo zabavno. »Hoć eš li me pozvati unutra ili ć eš me upucati tim piš toljem koji skrivaš iza leđa?« Zatvorio je vrata, skinuo sigurnosni lanac i opet ih otvorio. I on je nosio izblijedjele traperice - iako njegove nisu bile poderane - ali i malo što drugo.

Sad je Myersova odmjerila njega od glave do pete. »Oho, č ini se da se netko naradio u teretani.« Pogled joj se zaustavio na č vrstim miš ić ima njegova trbuha, polako preš ao na njegova prsa i dobrano obuhvatio njegove bicepse, a zatim se na kraju vratio na njegovo lice. »Izgubila si se na putu za rock-koncert ili neš to slič no?« Stajao je na vratima, još uvijek drž eć i piš tolj u desnoj ruci. »Sto, zaboga, radiš ovdje... i u ovo doba noći?« Dok je pogledom prelazila s Huntera na njegov stan, izraz na licu joj se promijenio. »Oprosti... jesi li... s nekim?«

Pustio je da potraje neugodan trenutak, a zatim odmahnuo glavom. »Nisam.« Odmaknuo se u stranu i š irom otvorio vrata, š utke je pustivš i unutra. Dnevna soba imala je č udan oblik, a namješ taj je izgledao kao da potječ e iz Armije spasa. Cetiri rasparene stolice oko č etvrtastog stolić a koji mu je služ io kao radni stol. Na njemu prijenosno rač unalo, pisač i mala stolna lampa. Nekoliko metara od nasuprotnog zida stari izlizani crni kauč . Pred njim stolić za kavu pun fotogra ija i policijskih izvješ taja. Na drugom kraju ugledala je stakleni bar s impresivnom zbirkom viskija. »Vidim da nisi od onih kojima je stalo do otmjenog unutarnjeg uređenja.« Gurnuo je fotogra ije i papire na hrpu i maknuo ih sa stolić a.

Dohvatio je bijelu majicu kratkih rukava s naslona jedne stolice i obukao je.

Myersova je skrenula pogled da sakrije svoje razoč aranje. Priš la je komodi od tamnog drva s desne strane staklenog bara nad kojom je visjelo nekoliko uokvirenih fotogra ija. Dvije su bile crno-bijele i izgledale su jako staro. Obje su prikazivale isti nasmijani par. Slič io je ocu, ali je imao majč ine inteligentne oč i, zamijetila je. Ostale su fotogra ije već inom prikazivale Huntera i još jednog muš karca, malo krupnijeg i nekoliko centimetara viš eg od njega. Iz provedenog istraž ivanja znala je da je to Scott Wilson, njegov bivš i partner u OTUu koji je prije nekoliko godina poginuo u pomorskoj nesreć i. Druge dvije fotogra ije prikazivale su Huntera kako prima priznanja od gradonač elnika Los Angelesa i guvernera Kalifornije. Na posljednjoj fotogra iji, onoj skroz desno, bio je mladi Hunter u sveč anoj odori za diplomante s diplomom u ruci. Izgledao je kao da je upravo osvojio cijeli svijet. Uz njega je ponosno stajao otac. Osmijehom je mogao razvedriti tmuran dan.

Hunter je prekriženih ruku stajao kraj prozora i čekao.

Pogledom je s fotogra ija preš la na stakleni bar i uredno poredane boce. »Mogu li dobiti piće?« »Naravno, posluži se, ali obećaj da ćeš mi reći zašto si ovdje.« Natočila je duplu dozu Balblaira iz 1997. i ubacila kockicu leda.

Iako ravnodušnog lica, bio je impresioniran. »Dobar izbor.«

Otpila je gutljaj. »Imaš CD player?« Suzio je oči. »Zašto? Odjednom si raspoložena za Back in Black?« Nasmiješ ila se i istog č asa spustila pogled na svoju majicu. »To mi i jest njihov najomiljeniji album, ali ga, ako hoć eš , mož emo posluš ati kasnije. Sad bi trebao posluš ati ovo.« Iz torbice je izvukla CD. »Ne bi mi vjerovao samo na riječ.«

73.

Kiš a je sada padala malo jač e, bubnjajuć i po prozoru iza Huntera. I vjetar je sve više jačao. »Samo trenutak«, rekao je i nestao u malom hodniku. Ubrzo se vratio s prijenosnom stereolinijom. »Pukom sluč ajnoš ću naš la sam ovo na Internetu«, rekla je kad je on raščistio stol, namjestio liniju i uključio je u struju. »Što je to?« »Intervju.« Zastao je i podigao pogled. »S Katjom?« Kimnula je i pruž ila mu CD. »Prvi ga je emitirao Radio KUSC, postaja koja pušta samo klasičnu glazbu.« Kimnuo je. »Da, znam za taj radio. Emitira se sa Sveuč iliš ta juž ne Kalifornije.« Napravila je grimasu. »Nisam znala da te zanima klasična glazba.« »Ne zanima me, samo puno čitam.« Myersova je nastavila. »Cijeli intervju traje otprilike sat vremena, uz nekoliko ubač enih klasič nih skladbi, tako da nije samo razgovor. U prvom dijelu Katja razgovara s glazbenim urednikom i odgovara na njegova pitanja. U drugom dijelu odgovara na pitanja koja joj telefonom ili e-poš tom postavljaju sluš atelji.« Nagnula je glavu na jednu stranu. »Nisam okrutna pa te neć u prisiljavati da posluš aš cijelu stvar. Kopirala sam samo bitne dijelove.« Stavio je CD u stereo, pritisnuo tipku i namjestio glasnoću. »Dobrodoš li natrag. Ovo je Radio KUSC, najbolja postaja klasič ne glazbe u Los Angelesu i Kaliforniji.« Glas glazbenog urednika zvuč ao je upravo onako kako bi već ina ljudi oč ekivala da zvuč i glas glazbenog urednika klasič ne glazbe - barš unasto i umirujuć e. »Evo nas opet s naš om posebnom goš ćom koju već ini ne treba ni predstavljati. Prva violina Losanđeleške filharmonije, Katja Kudrova.« Na nekoliko trenutaka pojač ao se dio violinskog sola, a zatim se polako stišao.

»U redu, prije stanke razgovarali smo o vaš im poč ecima i koliko ste se muč ili da ovladate svojim instrumentom, ali sad ć emo se prebaciti na nešto osobnije - ljubav i romantiku. Nemate ništa protiv?« Nastala je mala stanka, kao da se Katja premišlja. »Dobro, mož e, ali me nemojte tjerati da se crvenim.« Glas joj je bio nježan, ali ne i krhak. U njemu se čulo samopouzdanje. »Obeć avam da neć u. Dakle, govorite o sebi kao o nepopravljivoj romantičarki. Zašto?« Stidljiv hihot. »Zato š to to i jesam, stvarno. Evo, već sam pocrvenjela. Moj omiljeni film je Zgodna žena.« Opet hihot. »Pa, rekao bih da je to dobar razlog za crvenjenje«, nasmijao se urednik. »Ja sam vam kao mala djevojč ica kad je ljubav u pitanju. Znam da ovo zvuči jako naivno, ali voljela bih da su takve bajke stvarne.« »Bajke o 'pravoj ljubavi'?« »Da. O onoj magič noj ljubavi od koje lebdiš . Kad pri prvom pogledu frcaju iskre i kad jednostavno znaš da ste stvoreni jedno za drugo.« »Jeste li kad bili zaljubljeni na takav način?« Još jedan hihot. »Ne, još nisam. Ima vremena, a zasad imam svoju glazbu. Ona čini da lebdim.« »Rekao bih da od vaše glazbe svi mi lebdimo.« »Hvala vam.« Kratka stanka. »Sada se stvarno crvenim.« »Dakle, sudeć i po vaš im riječ ima o iskrama koje frcaju kad prvi put ugledate nekoga, čini mi se da vjerujete u ljubav na prvi pogled?« »Naravno.« »A što bi netko trebao reći ili učiniti da privuče vašu pažnju?« »Ništa.« »Ništa?« »Niš ta. Vjerujem da je ljubav mnogo viš e od riječ i ili izgleda. To je neš to š to vam se jednostavno dogodi i onda vas posve obuzme.

Vjerujem u to da, kad upoznate osobu s kojom vam je suđeno provesti ostatak života...« »Onu poslovičnu 'srodnu dušu'?«, ubacio se urednik. »Da, svoju srodnu duš u. Mislim da jednostavno znamo kad upoznamo tu osobu. Čak i ako ne prozbori nijednu riječ.« »Dobro, shvać am š to mislite reć i, ali ta osoba ne mož e zauvijek

ostati nijema. Jednom ć e ipak morati neš to reć i. I kako ć e to onda izgledati? Na koji bi način mogao privući vašu pažnju?« »Ne bi morao ni reć i niti uč initi niš ta naroč ito, ali dopustite da vam ispričam svoju omiljenu romantičnu priču.« »U redu.« »Kad je moja baka bila tinejdž erica, prvi joj je posao bio prodaja cvijeć a na ulič noj trž nici u Permu u bivš em Sovjetskom Savezu. Moj je djed radio u krojač nici, samo nekoliko ulica dalje od trž nice. Ugledao ju je tog prvog dana na njezinu poslu i odmah se ludo zaljubio u nju.

Moj djed je bio privlač an muš karac, ali je bio i straš no stidljiv. Trebalo mu je šezdeset dana da skupi hrabrost da joj se obrati.« »Šezdeset?«, upitao je urednik. »Svakog bi jutra na putu do posla proš ao uz njezin š tand. Svakog se jutra sam sebi zaklinjao da ć e joj se tog dana obratiti. I svakog jutra kad bi je ugledao, postao bi previš e nervozan. I tako joj se nije obraćao, već bi samo šutke nastavljao dalje.« »Dobro, i što se dogodilo?« »Moj djed nije znao da se i baka zaljubila u njega onog prvog dana kad ga je ugledala. Svakog ga je dana promatrala kako prolazi uz njezin š tand i svakog se dana nadala da ć e stati i pozvati je van. I tako se on jednog jutra ipak odvaž io, skupio svu hrabrost koju je mogao, priš ao mojoj baki, pogledao je u oč i i uspio š apnuti samo tri riječ i: 'Oduzimaš mi dah.'« Myersova je ispružila ruku i pritisnula tipku za stanku.

Hunter se sjetio snimke s telefonske sekretarice koju mu je Myersova dala prije dva dana. Prve riječ i Katjina otmič ara bile su identične - ODUZIMAŠ MI DAH...

Po načinu na koji ga je Myersova promatrala, znao je da slijedi još.

74. »Pedeset devet dana nijemog prolaž enja kraj š tanda s cvijeć em«, rekla je Myersova znač ajno pogledavš i Huntera. »Pedeset devet poruka bez riječ i ostavljenih na Katjinoj telefonskoj sekretarici. A sigurna sam da se sjećaš koje su tri prve riječi na šezdesetoj poruci.« Kimnuo je, ali nije rekao ništa. »Naredni dio intervjua slijedio je nakon nekoliko reklamnih poruka. Urednik postavlja Katji pitanja koja su joj sluš atelji uputili telefonom ili e-poš tom.« Ponovno je pritisnula tipku za stanku i intervju se nastavio. Započeo je živahnim smijehom. »Dakle«, rekao je urednik, »imam ovdje pitanje jednog od naš ih sluš atelja. Odnosi se na to kako ste beznadna romantič arka koja traž i svog viteza na bijelom konju.« »Dobro...« Katja je zvučala kao da oklijeva. »Pitanje glasi: rekli ste da vjerujete kako je ljubav mnogo viš e od riječ i ili izgleda. Također ste rekli da ć ete jednostavno znati kad upoznate pravu osobu, svoju 'srodnu duš u'. Cak i ako ne prozbori ni riječ , kao š to je bio sluč aj s vaš om bakom i djedom. Ono š to bih volio znati jest: koliko ć e trajati taj trenutak? Taj trenutak š utnje prije nego što budete znali?« »Hmm.« Urednik se nasmijao. »Ovo uopć e nije loš e pitanje. Onda, koliko ć e trajati taj trenutak? Koliko ć e vam vremena trebati da budete sigurni da ste upoznali pravu osobu?« Zavladala je tiš ina dok je Katja razmiš ljala. »Dvanaest sekundi«, napokon je odgovorila.

Hunter i Myersova su se nijemo pogledali. »Dvanaest sekundi?«, upitao je urednik. »Neobič an broj. Zaš to baš dvanaest?« »Pa, vjerojatno bih znala već za deset sekundi, ali bih uzela još dvije da budem potpuno sigurna.« Katja i urednik su zajedno prasnuli u smijeh. »Izvrstan odgovor«, složio se urednik.

Myersova je ispruž ila ruku i pritisnula tipku za zaustavljanje. »I da ti kaž em prije nego š to me pitaš «, rekla je, »provjerila sam. Postaja nije zabilježila tko je nazvao i postavio to pitanje.« »Podsjeti me, kad je to emitirano?« »Prije osam mjeseci, ali je snimka proslijeđena i drugim radijskim postajama.« Iz torbice je izvadila notes. »KCSN-u u Northridge, KQSC-u i KDB-u u Santa Barbari, KDSC-u u Thousand Oaks pa č ak i KTMV-u, postaji koja puš ta samo dž ez. Svi su emitirali. Ovu sam snimku dobila s KUSC-ove web-stranice. Svatko je mož e posluš ati na Internetu ili je presnimiti. Cak i ako otmič ar nije osobno postavio to pitanje, mogao je č uti intervju i tako dobiti ideju.« Otpila je još jedan gutljaj viskija. »I ti i ja znamo da onih dvanaest sekundi tiš ine na svakoj poruci nisu bile puka slučajnost.« Šutio je. »Znaš š to ovo znač i, zar ne?« U glasu joj se č ulo uzbuđenje. »Katjina otmica ima veze s ljubavlju, ne s mrž njom. Onaj tko ju je oteo, oč ajnič ki je zaljubljen u nju. Dakle, time se manje-viš e isključ uje mogućnost da ju je oteo onaj tvoj sadistički ubojica.« I dalje je šutio. Lice mu nije odavalo ništa. »Katja se protekla č etiri mjeseca viđala s novim dirigentom Losanđeleš ke ilharmonije, Phillipom Steinom. Bio je opsjednut njome, i još je uvijek. No ona je prekinula vezu samo dva dana prije kraja turneje. A on nije dobro podnio taj prekid.« »Ali on to nije mogao napraviti. Nakon njihova posljednjeg koncerta u Chicagu, odletio je ravno u Mü nchen. Proč itao sam tvoj izvještaj.« »I provjerio ga kako bi bio siguran, zar ne?« Kimnuo je. »Ima li još kakvih ljubavnika, bivših mladića...?« »Bivš i deč ko ž ivi u Francuskoj koju je posjetila prije povratka u SAD. Ako je i imala drugih ljubavnika, drž ala ih je u tajnosti. Ali ja mislim da otmič ar nije bio njezin ljubavnik.« Nakratko je zastala. »Mislim da imamo posla s opsjednutim obož avateljem. S muš karcem koji je toliko zaljubljen u nju da je iskrivio cijelu stvarnost. Zato je i izvukao iz konteksta ono š to je rekla u intervjuu. On joj ž eli pruž iti tu njezinu bajkovitu ljubavnu priču.« Myersova je zamalo iskoč ila iz kož e kad je na stolu zavibrirao Hunterov mobitel. Umjesto imena pozivatelja, na zaslonu je pisalo

povjerljiv poziv.

I bez javljanja je znao da je pred njim još mračnija noć.

75.

Kiš a je još uvijek padala kad je Hunter stigao u Cypress Park na sjeveroistoku Los Angelesa. Nakon telefonskog razgovora nije izustio ni riječ . Nije rekao niš ta ni za vrijeme razgovora. Samo je sluš ao. No, po nač inu na koji je na trenutak poraž eno sklopio oč i, Myersova je znala - imali su još jednu žrtvu.

Cypress Park bio je jedno od prvih predgrađa Los Angelesa.

Razvilo se poč etkom dvadesetog stoljeć a uz gradsko središ te kao radnič ki kvart č ija je glavna prednost bila blizina ranž irnog kolodvora. U jednoj od napuš tenih zgrada duž trač nica pronađeno je truplo.

Stari ranž irni kolodvor još je uvijek zauzimao veliku površ inu, ali su se mnogi dijelovi pretvorili u pustopoljine. Jedna od njih nalazila se tik iza rekreacijskog parka Rio de Los Angeles. Osamstotinjak metara na sjeveru, između ž eljeznič kih trač nica i rijeke, nalazilo se staro skladiš te. U kiš noj noć i bez mjeseca mogla su se s poprilič ne udaljenosti vidjeti rotirajuća policijska svjetla.

Forenzičari su već bili ondje.

Hunter je parkirao uz Garciin automobil. Priš ao mu je mlad policajac u standardnoj LAP-ovoj kiš noj kabanici, noseć i nekakav kiš obran dječ je velič ine. Hunter je č vrš će navukao ovratnik, odbio kiš obran i krenuo prema zgradi od opeke. Ruke je zabio duboko u džepove. Gledao je u tlo, pazeći da ne ugazi u kakvu lokvu. »Detektiv Hunter?«, zazvao ga je jedan muškarac.

Prepoznao je glas Donalda Robbinsa - novinara-gnjavatora LA Timesa. Pisao je o svim sluč ajevima na kojima je radio Hunter. Bili su stari prijatelji, a da se nikad nisu sprijateljili. »Je li i ova ž rtva povezana sa sluč ajem koji već istraž ujete? Da nije i ona slikarica?« Hunter nije promijenio tempo hoda niti je podigao glavu, ali se pitao otkud je, dovraga, Robbins znao da su žrtve slikarice. »Daj, Roberte, to sam ja. Loviš još jednog serijskog ubojicu, zar ne?

Taj vreba umjetnice?«

Hunter i dalje nije ničime odavao da ga je primijetio.

Vanjski zidovi zgrade bili su pravo ruglo prekriveno gra itima i bojom. Garcia je s dva policajca stajao pod improviziranim platnenim zaklonom pred ulazom u staro skladiš te. Na metalnim vratima iza njih vidio se gra it naprijed nagnute dugokose plesač ice na š tangi, nogu raširenih u obliku savršenog i obrnutog slova V. Garcia je zatvorio patentni zatvarač na kombinezonu kad je ugledao Huntera kako se pomalja iza ugla. »Znač i , nisi primijetio da pada kiš a?«, rekao je Garcia kad je Hunter stigao do zaklona. »Volim kišu«, odvratio je i obim rukama otresao vodu iz kose. »Da, vidim.« Pruž io mu je hermetič ki zatvorenu plastič nu torbu u kojoj se nalazio bijeli kombinezon s kapuljačom. »Tko je nazvao i prijavio?«, upitao je Hunter, otvarajući torbu. »Jedan stari beskuć nik«, rekao je policajac koji je stajao najbliž e vratima. Bio je nizak i debeo, lica nalik buldogovu. »Rekao je da ponekad spava ovdje. Noćas se htio skloniti od kiše.« »Gdje je sada?« Policajac je pokazao na policijsko vozilo udaljeno dvadesetak metara. »Tko je razgovarao s njim?« Hunter je pogledao Garciu, a on je odmahnuo glavom. »Tek sam stigao.« »Narednik Travis«, odvratio je policajac. »On je sad s njim.« Kimnuo je. »Je li netko od vas dvojice bio unutra?« »Ne, stigli smo nakon forenzič ara. Dobili smo naredbu da ostanemo ovdje vani, moč imo guzice na ovoj usranoj kiš i i glumimo vratare vama velikim facama iz Ubojstava.« Garcia je namršteno pogledao Huntera. »Pretpostavljam da si ovaj poziv primio pri kraju svoje smjene, ha?«, rekao je Hunter. »Nije važ no.« Policajac je preš ao prstima preko pahuljastih brkova.

Hunter je povukao patentni zatvarač na svom kombinezonu. »Dakle, policajče...?« »Donikowski.« »Dakle, policajč e Donikowski, mislim da sada mož eš obaviti svoj

vratarski posao.« Glavom je pokazao na vrata.

Garcia se zacerekao.

Prva prostorija bila je š iroka oko č etiri i pol, a dugač ka š est metara. I ovdje su zidovi bili prekriveni gra itima. Kiš a je pljuš tala na pod kroz prozor bez stakla s lijeve strane vrata. U jednom kutu stara slamarica i hrpa praznih konzervi hrane i omota. Pod zatrpan svim mogućim vrstama smeća. Hunter nigdje nije vidio krv.

Snaž no forenzič no svjetlo dopiralo je iz sljedeć e prostorije, odakle su se čuli i prigušeni glasovi.

Dok su prilazili vratima, Hunter je nanjuš io mješ avinu ustajale mokrać e, plijesni i nakupljenog smeć a. Smradovi kakvi se mogu nać i u staroj i napuš tenoj zgradi u koju katkada zalaze skitnice. No bio je tu i č etvrti, neš to slabiji vonj. Ne od one vrste trulež i kad se truplo poč ne raspadati, već neš to drugač ije. Neš to š to je Hunter znao već ranije namirisati. Zastao je i viš e puta onjuš io zrak. Krajič kom oka zapazio je da i Garcia radi isto. On ga je prvi prepoznao. Kad je Garcia posljednji put namirisao taj vonj, povratio je u roku od nekoliko sekundi. Ni ovaj put nije bilo drukčije.

76.

Druga je prostorija bila manja od one iz koje su uš li Hunter i Garcia, ali identič na po obliku i raspadajuć em stanju - zidovi iš arani gra itima, prozori bez stakala, hrpe smeć a u kutovima i kojekakav krš rasut po podu. Doktorica Hove i Mike Brindle stajali su uz nasuprotni zid kraj vrata koja su vodila u treć u prostoriju. Onaj isti prijenosni rendgenski aparat koji su koristili u podrumu dječ jeg vrtić a u Glassell Parku stajao je na podu kraj njih. Tri koraka lijevo od aparata, na leđima je lež alo golo truplo smeđokose bjelkinje. Hunter je već s drugoga kraja prostorije mogao vidjeti debeli crni konac na zaš ivenim ustima i donjem dijelu tijela. Oko trupla gotovo i nije bilo krvi. »Gdje je Carlos?«, upitala je doktorica Hove. »Mislila sam da te čeka vani.« Hunter nije odgovorio. Nije se pomaknuo. Nije disao. Ostao je nepomič no stajati pogleda prikovanog za brinetino lice. Kož a na licu već je promijenila boju u svijetlu nijansu ljubič aste, š to je upuć ivalo na podljeve krvi. Baš kao i u prethodne dvije ž rtve, donji dio lica bio je nateč en od š avova na ustima. Unatoč tome, neš to na njoj izgledalo mu je poznato. Osjetio je kako mu gori koža od navale adrenalina. »Roberte«, ponovno ga je zazvala liječnica.

Napokon je usredotočio pogled na nju. »Jesi li dobro?« »Dobro sam.« »Gdje je Carlos? Mislila sam da će doći s tobom.« »Ovdje sam«, oglasio se Garcia ulazeć i za Hunterom. Izgledao je malo bljeđe nego maloprije. Ovdje je onaj č udan i jedva zamjetan vonj koji su osjetili vani bio mnogo intenzivniji. Garcia je dlanom pokrio usta i zgrčio se, pokušavajući spriječiti novu erupciju iz želuca.

Hunter je š utke priš ao truplu i č uč nuo. Lice se već poč elo napuhavati. I bez da je dodirne znao je da je tijelo sad u fazi pune mrtvač ke ukoč enosti. Bila je mrtva najmanje dvanaest sati. Iako je imala sklopljene oč i, crte lica č inile su mu se veoma poznatima. Nos, struktura jagodič nih kostiju, oblik brade. Primaknuo se još bliž e i

pogledao ruke i prste. Već ina noktiju otkrhnuta ili slomljena. Unatoč boji kož e, nije mogao na prvi pogled uoč iti nikakve već e hematome.

Nikakvih posjekotina ni ogrebotina. Tijelo nije naticalo zbog tjelesnih ozljeda.

Premjestio se na drugu stranu. Na desnom ramenu imala je jednobojnu plemensku tetovažu.

Garcia je š utke stajao i prouč avao truplo, još uvijek dlanom pokrivajući nos i usta. »Poznajete je?«, upitala je doktorica, opazivš i nač in na koji je Hunter netremice promatrao njezino lice. »Je li još jedna slikarica s vašeg popisa nestalih osoba?« Garcia je odmahnuo glavom. »Ne mogu je nigdje smjestiti. Znam da je lice malo natečeno, ali ipak mislim da nije bila na popisu.« »Ona nije bila slikarica«, rekao je Hunter dok je ustajao. »Bila je glazbenica.«

77.

Garcia je opet pogledao njezino lice i namrš tio se. Dobro je prouč io fotogra ije Katje Kudrove nakon š to mu je Hunter isprič ao sve o njoj. Žena na podu nije izgledala kao Katja. »To nije Katja Kudrova«, rekao je Hunter, znajuć i o č emu razmiš lja njegov partner.

Garcia se još više namrštio. »Poznaješ je?«, upitao je. »Izgleda mi poznato. Već sam je negdje vidio, samo se ne mogu sjetiti gdje.« »Kako onda znaš da je glazbenica?«, oglasio se Brindle. »Ima ž uljeve na svim jagodicama lijeve ruke, osim na palcu. Tamo ima žulj na prvom članku.« Brindle nije izgledao uvjereno. »Imaju ih glazbenici koji sviraju ž ič ane instrumente«, objasnio je Hunter. »One na jagodicama od pritiskanja žica, a onaj na članku palca od povlač enja ruke po instrumentu, primjerice violini, violonč elu, gitari, kontrabasu i slično.« Doktorica Hove je kimnula. »Jedan od mojih forenzič nih tehnič ara uč i svirati gitaru. Stalno se ž ali da ga jagodice bole kao sam vrag i ne prestaje cupkati staru kožu.« Hunter se okrenuo i pogledao prostoriju iz koje je doš ao. »Pronađena je ovdje?« Brindle je kimnuo. »Toč no tu gdje sada lež i. Za razliku od ž rtve iz Glassell Parka, nismo je morali okretati radi rendgenskog snimanja.

Pronađena je na leđima. Nema nikakvih naznaka da je netko dirao tijelo.« Hunter je istog č asa pogledao strop i zidove. »Sto je tamo?« Glavom je pokazao na susjednu prostoriju. »Isto š to i ovdje i u prethodnoj prostoriji«, odvratila je doktorica. »Samo grafiti i smeće.« Hunter je priš ao bliž e i otvorio š kripava vrata. Forenzič no svjetlo bilo je toliko snažno da je osvijetlilo i veći dio treće prostorije.

»Nema nikakva kreveta, stola, pulta, nič ega? Samo je ostavljena ovdje na podu?« »Ne ovdje«, objasnio je Brindle. Zabacio je glavu i pogledao strop. »Gore na katu.« Hunter je ponovno zavirio u susjednu prostoriju. Opazio je stubiš te lijevo od vrata, uza sami zid. »Ondje gore dva agenta obrađuju mjesto«, nastavio je Brindle. »Izgleda da je ostavljena na drvenom stolu.« Znao je š to ć e ga Hunter sljedeć e pitati pa je kimnuo prije nego š to mu je postavio pitanje. »Stol je podignut na drvene grede, otprilike za trideset centimetara, baš kao u Glassell Parku.« »A riječi...?« Brindle je opet kimnuo. »U tebi je. Ovaj put napisano na stropu.« Garcia je bacio brz pogled na susjednu prostoriju. »Znač i, uspjela je sić i sa stola, spustiti se niza sve te stube i doć i ovamo gdje je umrla?« »Ovdje se sruš ila«, rekla je doktorica Hove i opet privukla paž nju oba detektiva. »Smrt nije nastupila brzo, a prije toga je strahovito patila.« »Vjerojatno je puzala sve dovde«, nastavio je Brindle. »Mora da je bila veoma snaž na ž ena, i izič ki i psihič ki. Doista je imala izuzetno snaž nu ž elju za ž ivotom. Uz onu silnu bol koju je propatila, već ina ljudi ne bi mogla ni mrdnuti, a kamoli sići cijelim tim putem ovamo.« Hunter je pogledao rendgen na podu i zaslon rač unala. Cinilo se da je isključen.

Brindle i doktorica Hove slijedili su njegov pogled. »Uzevš i u obzir ono š to već znamo i č injenicu da je ubojič in nač in rada isti«, rekla je liječ nica, »sigurna sam da se ubojica koristio istim mehanizmom za aktiviranje kao i prije, ali se ovaj put nije aktivirao lepezasti nož ni bomba. Pokazat ću vam.« Garcia se nelagodno nakaš ljavao dok je liječ nica ponovno uključivala računalo. »Upravo smo završ ili sa snimanjem kad ste vas dvojica stigli«, objasnio je Brindle.

Oba su detektiva priš la bliž e kad se na zaslonu pojavila slika predmeta ostavljenog u njezinu tijelu.

Nitko nije izustio ni riječ.

Hunter i Garcia su istovremeno zaš kiljili, pokuš avajuć i nać i smisao u onome što vide. »Nemoguće«, rekao je Hunter. »Je li to ono što mislim da jest?« Brindle i doktorica Hove su istovremeno kimnuli. »Izgleda.« Garcii je trebalo još nekoliko trenutaka. Kad je napokon shvatio, od nevjerice je razrogačio oči.

78.

Digitalni sat Hunterove mikrovalne peć nice pokazivao je 3.42 kad se vratio u svoj stan i zatvorio vrata za sobom. Nije mu bilo teš ko uć i u svaku prostoriju i upaliti sva svjetla. Dosta mu je bilo mraka. Bio je umoran, ali se po prvi put veselio nesanici. Nije bio siguran bi li imao snage nositi se s noć nim morama koje bi sigurno navrle č im bi sklopio oči.

Nakon š to je truplo odvezeno u mrtvač nicu, on i Garcia proveli su mnogo vremena pregledavajuć i staro skladiš te, naroč ito prostoriju na katu. Bila je velika i vjerojatno se koristila kao glavni prostor za skladiš tenje. Dva su zida bila oblož ena dugač kim policama od poda do stropa. Na sredini je stajao velik stolarski radni stol. Kao š to je Brindle rekao, drvenim gredama bio je poviš en za tridesetak centimetara.

Posvuda naokolo bilo je toliko smeć a i krš a, da bi forenzič arima za njihovu analizu trebalo viš e tjedana, mož da č ak i mjeseci. U TEBI JE iste riječ i kao i ranije, bile su napisane sprejem na stropu, baš kao i u mesnici. Ako je vani na mekom tlu i bilo kakvih tragova guma, kiš a ih je dobrano isprala.

Beskuć nik koji je pronaš ao truplo bio je u kasnim š ezdesetima, krhak i pothranjen. Dugo je pješ ač io traž eć i krov nad glavom i zaklon od kiš e koju je nanjuš io u zraku sat prije nego š to je poč ela. Nikoga nije vidio u starom skladiš tu. Samo djevojku kako gola lež i na podu, zaš ivenih usta poput krpene lutke. Nije ju ni pipnuo. Nije joj se približ io. A kad je Hunter napokon uspio porazgovarati s njim, još uvijek nije prestao drhtati.

Proš lo je toč no sedam dana otkako su pronaš li truplo Laure Mitchell. Truplo Kelly Jensen otkriveno je tri dana nakon toga, a sad su imali novu neidenti iciranu ž rtvu. Ako ubroje i doktora Winstona i mladog forenzičnog asistenta koji su poginuli u sali za obdukciju, imali su pet ž rtava u samo jednom tjednu. Hunter je zaključ io da oni napreduju puževim korakom dok ubojica plovi punim jedrima.

U kuhinji je natoč io č aš u vode i ispio je velikim gutljajima, kao da ž eli ugasiti plamen negdje duboko u sebi. Znojio se kao da je upravo

pretrč ao deset kilometara. Dohvatio je mobitel i utipkao broj Whitney Myers dok je prilazio prozoru dnevnog boravka. Kiš a je prestala prije deset minuta. Nebo je bilo tmurno i oblač no. Nigdje ni jedne jedine zvijezde. »Halo...«, javila se Myersova nakon prvog zvona. »Nije ona...«, rekao je ozbiljnim glasom. »Nije Katja.« »Siguran si?« »Posve.« Nelagodna stanka. »Znaš tko je?«, ustrajala je. »Je li na popisu nestalih osoba?« »Ne, nije na popisu. Ali mi izgleda poznato.« »Poznato? Na koji način?« »Čini mi se da sam je već vidio. Samo se ne mogu sjetiti gdje.« »Negdje u policiji...?« »Mislim da ne.« »Na sudu...? Svjedokinja...? Žrtva...?« »Ne, negdje drugdje.« »U baru...?« »Ne znam.« Provukao je ruku kroz kosu i zadrž ao jagodice prstiju na zatiljku. Nesvjesno je kopkao po ruž nom ož iljku. »Mislim da je nikad nisam upoznao niti je vidio na ulici, u baru ili na slič nim mjestima. Cini mi se da sam vidio njezinu sliku. Mož da u nekom časopisu ili na reklami...« »Toliko je slavna?« »Ne znam. Mož da se varam. Mozgam i mozgam pokuš avajuć i se sjetiti, ali ništa, a i mrtav sam umoran.« Nije rekla ništa.

Odmaknuo se od prozora i ushodao se po dnevnom boravku. »Ako mi dobaviš njezinu sliku, mož da ja mogu pomoć i«, predlož ila je. »Nitko je neć e prepoznati na fotogra iji s popriš ta zloč ina. Bila je mrtva viš e od dvanaest sati. Ubojica ju je ondje mogao ostaviti juč er ili č ak i prekjuč er. Sva sreć a š to je jedan beskuć nik noć as tamo potraž io skloniš te, u protivnom je mogla istrunuti dok je ne nađemo.« Zastao je kraj police za knjige i odsutno razgledavao naslove. Zaustavio je pogled kad je došao do pete knjige na najvišoj polici. »Sranje!« »Što je? Što se dogodilo?«

Prešao je prstom po hrptu knjige. »Znam gdje sam ju ranije vidio.«

79.

Hunter je morao prič ekati do 7.30 da se stopostotno uvjeri tko je posljednja ž rtva. Središ nji odjel losanđeleš ke knjiž nice u West Fifth Streetu mogao se komotno nazvati njegovim drugim domom, toliko je vremena proveo ondje. Otvarao se u deset sati, ali on je poznavao već inu zaposlenika pa je znao da ć e jedna od njih, Maria Torres iz arhiva, biti ondje i ranije.

Bio je u pravu. Već je prije vidio ž rtvino lice. Mnogo puta proš ao je kraj njezine slike na drugom katu knjiž nice u odjelu za umjetnost, glazbu i rekreaciju. Jedan od njezinih CD-a, Fingerwalking, bio je izlož en na središ njoj polici odjela za dž ez gitaru, s natpisom »naš a preporuka«. Na naslovnoj strani CD-a okrenutog prema glavnom prolazu bila je crno-bijela fotografija njezina lica.

Iz knjiž nice je krenuo u mrtvač nicu i stigao tamo dvadeset minuta nakon š to mu je doktorica Hove javila da je završ ila s obdukcijom.

Garcia ga je već čekao.

Liječ nica je izgledala i viš e nego iscrpljeno. Nikakva š minka nije mogla prekriti crne kolobare ispod njenih oč iju koje su izgledale kao da su upale još dublje u oč ne š upljine. I kož a joj je izgledala umorno i blijedo, kao da mjesecima nije vidjela sunce. Ramena su joj bila pogrbljena kao da na njima teškom mukom nosi nevidljivo breme. »Cini mi se da se nitko od nas nije naspavao«, rekao je Garcia, zamijetivš i Hunterove teš ke kapke č im im se pridruž io na ulazu u obdukcijsku salu. »Nazivao sam te kod kuće...« Hunter je kimnuo. »Bio sam u knjižnici.« Garcia je napravio grimasu i pogledao na sat. »Kod kuć e ti je ponestalo knjiga?« »Znao sam da sam već negdje vidio ž rtvu«, odvratio je. »Zove se Jessica Black.« Iz džepa je izvukao omot CD-a.

Garcia i doktorica Hove su naizmjence pogledali naslovnicu. »Unutra je još jedna slika«, rekao je Hunter.

Liječ nica je izvukla knjiž icu iz CD-a i otvorila je. Prikazivala je Jessicu kako stoji leđima naslonjena na zid od opeke. Do nje je bila

naslonjena i njezina gitara. Na sebi je imala crnu koš ulju bez rukava, plave traperice i crne kaubojske č izme. Jasno se vidjela tetovaž a na desnom ramenu. Doktorici Hove nije trebala dodatna provjera. Znala je da je tetovaž a identič na onoj koju je imala ž rtva na stolu za obdukciju. Dovoljno ju je dugo gledala. »Doznao sam za nju tek prije petnaest minuta«, objasnio je Hunter. »Iz auta sam nazvao Operativu i zatraž io da mi pribave njezinu adresu i sve š to mogu nać i o njoj. Sve ć emo provjeriti kad izađemo odavde.« Kimnuo je Garcii koji mu je uzvratio na jednak nač in. »Nema je na popisu Odjela za nestale«, nastavio je. »Njezin nestanak uopć e nije bio prijavljen.« Sutke su uš li u obdukcijsku salu i poredali se uz obdukcijski stol.

Savovi su bili uklonjeni, ali su ostali ož iljci na mjestima gdje su se duboko ž arili u kož u. Oko usta je imala mnogo ogrebotina. Hunter je znao da ih je sama napravila u napadu panike, da je oč ajnič ki grebla po š avovima onime š to joj je ostalo od noktiju. Nitko nije mogao ni zamisliti koliko je propatila. »Imali smo pravo«, liječ nica je prekinula š utnju grlenim glasom. »Ubojica ju je spalio iznutra.« Garcia je jedva obuzdao drhtanje. »Kako?« »Koristeć i se onim š to smo i mislili. Stavio je u nju signalnu baklju.« Garcia je zatvorio oč i i zateturao. Sinoć ga je na povrać anje u skladiš tu nagnao jedva osjetan smrad sprž enog ljudskog mesa. Jedan od onih mirisa koji se nikad ne zaboravljaju. I Garcia ga nikad nije zaboravio. »Pa, nije baš signalna baklja«, ispravila se liječ nica, »već jedna njezina varijanta.« Pokazala je iza sebe na dugač ak pult i metalnu pliticu s metalnom, trinaest centimetara dugom cijevi promjera jednog centimetra. »Ovo je aluminijska cijev koja je bila umetnuta u nju.« Hunter se približ io da bolje vidi. Jedan kraj cijevi bio je zatvoren.

Nitko nije rekao ništa pa je doktorica Hove nastavila. »Signalne baklje najč eš ća su vrsta baklji. Prilič no ih je lako nabaviti. Nać i ć ete ih u svakom č amcu u marini ili č ak i u opremi za prometnu sigurnost na cesti, tako da se praktič ki mogu kupiti svugdje.

No one nisu jedina vrsta koja se mož e lako nabaviti...«, zastala je i ponovno pogledala metalnu cijev na plitici, »... ili samostalno

napraviti.« »Toplotne baklje«, rekao je Hunter.

Liječ nica je kimnula. »Tako je. Signalne baklje se pale da njihov plamen gori kao znak upozorenja. Za razliku od njih, ovima je svrha samo da gore vruće.« Podigla je cijev. »U biti, baklja je samo spremnik, cijev napunjena kemikalijama koje bez eksplozije mogu proizvesti blješ tavu svjetlost ili jaku toplinu. I to je upravo ono š to je ubojica napravio i stavio u žrtvu.« »Koliko dugo je to gorjelo?«, upitao je Hunter.

Liječ nica je slegnula ramenima. »Ovisi o tome koje su kemikalije koriš tene, kao i o njihovoj količ ini. Ovo odmah ide u laboratorij. No ubojici nije trebala velika količ ina. Toplotne baklje proizvode nevjerojatno jaku toplinu. Dovoljna je samo koja sekunda izravnog kontakta da u potpunosti karbonizira ljudsko meso.« Zastala je i polako protrljala lice. »Ono š to je lepezasti nož napravio drugoj ž rtvi...«, odmahnula je glavom, »ono je mila majka u usporedbi s ovime što imamo ovdje.« Garcia je duboko udahnuo i promeškoljio se.

Liječ nica je preokrenula cijev i pokazala im malo dugme na zatvorenoj strani. »Potpuno isti mehanizam za aktiviranje osjetljiv na udar. Cim je stopalima dodirnula pod, ova je stvar kliknula i proizvela sić uš nu iskru. Dovoljnu da zapali kemikalije u cijevi. Zapravo je sistem veoma sličan upaljaču za plinski štednjak.« »Kako se vatra mož e zapaliti i nastaviti gorjeti unutar ljudskog tijela?«, upitao je Garcia. »Zar joj ne treba kisik?« »Na jednak nač in na koji se baklja zapali i gori pod vodom«, rekao je Hunter. »Uz pomoć oksidacijskog sredstva koje izravno u vatru otpuš ta atome kisika. Podvodne baklje sadrž e viš e oksidacijske mješavine, tako da se vatra ne gasi čak ni ti sredini bez kisika.« Garcia je promatrao Huntera kao da je vanzemaljac.

Liječ nica je ponovno kimnula. »Sto je već a oksidacijska mješ avina, to je jača početna deflagracija.« Hunter se toga nije sjetio. »A da mi to prevedete...?«, upitao je Garcia. »Kad iskra upali kemikalije, dolazi do... sudara, da tako kaž em. Taj sudar uzrokuje zapaljenje svega, ali nema eksplozije. To jednolič no zapaljenje zove se de lagracija - izgaranje bez plamena. De lagracijom

nastaje mjehurić neizmjerno vruć eg plina. U ovom sluč aju mjehurić je, tisuć inku sekunde prije nastanka vatre, poput metka izbacio vrh cijevi. Taj se mjehurić š iri sve dok ne izgubi snagu.« Liječ nica je stisnula desnu š aku u pest, a zatim polako rastvorila prste, pokazujuć i rast mjehurić a. »Ne raš iri se mnogo, vjerojatno tek nekoliko milimetara, ali dok se širi, prži sve što dodirne.« Garcia je opet osjetio mučninu u želucu. »Bol koju je pretrpjela je... neopisiva«, rekla je. »Već ina ž rtava u pož aru umire od udisanja dima, ne od zadobivenih opeklina. Pluć a im, zapravo, kolabiraju jer udiš u dim i uguš e se - katkada i prije nego š to uopć e osjete bol zbog sprž enog mesa. Ovdje to nije sluč aj. Ovdje nije bilo dima. Ona je osjetila svu bol.« Odlož ila je metalnu cijev i duboko udahnula. »Znate da je druga ž rtva iznutra bila izmasakrirana. Mnogo je propatila, ali je to masakriranje uzrokovalo velik gubitak krvi.

Znamo da se č ovječ je tijelo poč ne gasiti kad izgubi određenu količ inu krvi; zapada u stanje slič no hibernaciji ili anesteziji. Tada osoba poč inje osjeć ati hladnoć u i umor, bol nestaje i osoba prije smrti utone u san.« Preš la je rukom preko usta. »Ali do toga ne dolazi ako ste opeč eni. Gubitak krvi je minimalan. Nema efekta hibernacije ni anestezije. Osjeća se samo nezamisliva bol.«

80.

Doktorica Hove je pokazala prozirnu plastič nu vreć icu na metalnom pultu iza sebe. Sadrž aj je slič io maloj i ljepljivoj grudi mekog katrana. »Samo je to ostalo od cijelog njezinog reproduktivnog sustava. Sve je toliko sprž eno vruć inom i vatrom da se ne mož e prepoznati. Cak ni ja nisam mogla raspoznati što je što.« Hunter i Garcia nisu rekli ni riječi. Liječnica je nastavila. »Jajnici, maternica i mjehur rasprsnuli su se u trbuš noj š upljini.

Smrt je nastupila zbog zatajenja niza važ nih organa, ali je umiranje potrajalo. Za to vrijeme je osjeć ala neizdrž ivu bol u svakom djelić u svoga tijela. Sve dok joj tijelo to više nije moglo podnositi.« Garciine oč i su se stalno vrać ale na plastič nu vreć icu s pocrnjelim sadržajem. »Je li bila drogirana?«, upitao je Hunter. »Nesumnjivo, ali ć emo morati prič ekati koji dan na toksikološ ke nalaze. Pretpostavljam da je ubojica opet koristio Estazolam.« »Ima li kakvih znakova pothranjenosti ili dehidracije?« Liječ nica je odmahnula glavom. »Nikakvih. A kao i kod prethodne žrtve, neću moći utvrditi je li bila seksualno zlostavljana ili ne.« Kad su se Hunter i Garcia vratiti u Parker Center, njihov istraživački tim već je sastavio izvještaj od tri stranice o Jessici Black.

Rođena je u juž nom Los Angelesu i prije samo mjesec dana navrš ila je trideset godina. Izvješ taj se nastavljao opisivanjem njezina siromaš nog djetinjstva, kako je izgubila majku u dobi od samo devet godina, o njezinoj opč injenosti akustič nom gitarom koja je trajala otkako je kao dijete u parku sluš ala nekog starca. Opisivao je i njezin uspon prema slavi i veliku popularnost koju je stekla kad je njezin video objavljen na YouTubeu. Njezini koncerti su bili rasprodani tjednima unaprijed. Ona i njezin deč ko Mark Stratton, također gitarist, ali u heavy metal sastavu Dust, živjeli su zajedno u stanu u Melroseu.

Hunter je nazvao broj stana - bez odgovora. Pokuš ao je s Markovim mobitelom - i odmah preusmjeren da glasovnu poš tu. Nije

ostavio poruku.

Hunter i Garcia stigli su do Melrosea za č etrdeset pet minuta.

Jessicin i Markov stan nalazio se u North Kings Roadu na najviš em katu privatne zgrade okruž ene š umom kalifornijskog lovora. Vratar Scott bio je visok i mrš av muš karac u kasnim dvadesetima, obrijane glave i moderne kozje bradice. Rekao je da već nekoliko dana nije vidio Jessicu, točnije pet. »A partnera gospođice Black?«, upitao je Garcia. »Marka? Njega nema... sad već č etiri dana«, odvratio je Scott. »Novi album njegova sastava Dust pustit ć e se u prodaju za koji dan pa su otputovali na masu gaža prije početka prave turneje.« »Znate li kad bi se trebao vratiti?« Scott je odmahnuo glavom. »Ne toč no, ali znam da ć e potrajati nekoliko tjedana.« Hunter se ogledavao po ulaznom predvorju. Pogled mu se zastavio na nadzornoj kameri u krajnjem lijevom kutu. »Koliko nadzornih kamera ima u zgradi?«, upitao je. »Cetiri«, rekao je Scott. »Jedna pred glavnim ulazom, ova ovdje u predvorju.« Pokazao je na onu koju je Hunter već uoč io. »Jedna na ulazu u podzemnu garažu i jedna u dizalu.« »Koliko dugo čuvate snimke nadzornih kamera?« »Mjesec dana. Sve je pohranjeno na tvrdom disku.« »Trebat ć e nam kopije svih snimaka od dana kad ste zadnji put vidjeli gospođicu Black.« »Jasno, nema prob...« Scott je ušutio. »Nešto nije u redu?« »Pa, prije č etiri dana pregorio je osigurač u razvodnoj kutiji i sve su se kamere ugasile usred noć i. Ako se toč no sjeć am, to se dogodilo baš onog dana kad je Mark otputovao na gažu.« Hunter se sjetio š to mu je Myersova rekla o nadzornim kamerama u stambenoj zgradi Katje Kudrove u Zapadnom Hollywoodu. I one su se baš prigodno ugasile one noć i kad je nestala. Isto pregorjeli osigurač. »Onda nam trebaju kopije svega što imate.« »Nema problema.« »A posjetitelji?«, upitao je Garcia. »Sjeć ate li se nekoga tko je doš ao u posjet onog dana kad ste zadnji put vidjeli gospođicu Black ili

otprilike u to vrijeme? Mož da nekakva dostava ili radnik koji je neš to provjeravao... Netko tko je naveo bilo kakav razlog da se popne do njihova stana?« »Mark i Jessica nisu č esto primali posjetitelje. Viš e su voljeli izlaziti i to su č esto radili. U svakom sluč aju, svaki posjetitelj, radnik na održ avanju ili dostavljač mora proć i kraj prijemnog pulta i njihovi podaci se uvijek zapisuju.« Provjerio je u rač unalu. Ondje nije bilo ničega. »Jeste li primijetili da se netko sumnjiv mota oko zgrade u vrijeme prije Markova odlaska na turneju?«, upitao je Garcia.

Scott se srdač no nasmijao. »Osim Marka i Jessice ovdje ž ive dvije perspektivne holivudske glumice, jedan rock-pjevač , jedan reper, jedna televizijska voditeljica i dva radijska DJ-a. Ovdje okolo uvijek ima č udnih i nadobudnih koji samo č ekaju da bace pogled na svoje idole ili dobiju njihovu sliku s autogramom.« Hunter je zapisao ime vratara koji je bio na duž nosti one noć i kad su se ugasile kamere - Francisco Gonzales. Doć i ć e na posao kasnije te večeri.

Cim su se vratili u automobil, Hunter je opet pokuš ao dobiti Marka na mobitel. I dalje govorna poš ta. Morao je š to prije stupiti u kontakt s njim. Morao je dobiti pristup njihovu stanu. Nazvao je Operativni ured i zatraž io da mu jave ime i broj mobitela i telefona u uredu menadž era Dusta. A dok to rade, mogu potražiti i podatke o Jessicinu menadžeru.

Prekinuo je razgovor. Deset sekundi kasnije zazvonio mu je mobitel. »To se zove brz odgovor«, našalio se Garcia. »Detektiv Hunter«, javio se. Kratko je sluš ao. »Zezate me. Kad?...

Gdje je on?... Dobro, krećemo.« »Što je bilo?«, upitao je Garcia čim je Hunter sklopio mobitel. »Upravo je uhićen James Smith.«

81.

James Smith sjedio je sam u sobi za ispitivanje broj 2 na drugom katu Parker Centera. Ruke vezane lisič inama drž ao je na metalnom stolu pred sobom. Tjeskobno je prebirao po prstima. Pogledom je iksirao zid, kao da gleda neki nevidljivi ilm na ekranu vidljivom samo njemu.

S druge strane laž nog ogledala u susjednoj prostoriji, pomno su ga promatrali Hunter, Garcia i nač elnica Blake. Hunter je naroč itu pozornost obratio njegovim očima i mimici lica. »On nije naš č ovjek«, mirno je rekao, drž eć i ruke prekriž ene na prsima. »Sto?«, iznervirano je prasnula nač elnica. »Ovo je prvi konkretan trag koji smo uspjeli privesti kraju otkako smo pronaš li prvu ž rtvu.

Otkako je prije sedam dana Jonathan bez ikakvog razloga poginuo u onoj sali za obdukciju. Još nisi ni porazgovarao s njim.« »I ne moram. On nije naš ubojica.« »A zaš to si tako siguran?« Ljutito se podboč ila. »Ili ć eš mi mož da reći da si i vidovnjak, uz to što znaš čitati s usana?« »Načelnice, znate li gdje je uhićen?« Brzo je pogledala Garciu koji je samo slegnuo ramenima. »Nisam još pogledala izvještaj o uhićenju. Zašto?« »U Lakewoodu«, rekao je Hunter. »Uhićen je u Lakewoodu.« »Da, i...?« »U blizini stana Laure Mitchell.« »I tvoja je poanta...?« »Uhitili su ga jer sam rekao onima u Operativnom uredu da poš alju dva tima policajaca u civilu koji će tajno nadgledati njezin stan.« Načelnica se namrštila. »Kad si to naložio?« »Nakon što sam s njim razgovarao telefonom.« »Znao si da će se vratiti u njen stan?« »Slutio sam da će ga motriti.« »Motriti? Zašto?« »Jer njegov um odbija prihvatiti da se neš to dogodilo Lauri

Mitchell. Morao je provjeriti vlastitim očima.« Nač elnica je nač as pogledala Garciu i potom opet Huntera. »Roberte, voljela bih kad bi poč eo razumno govoriti. Sada je pravo vrijeme za to.« Hunter se napokon okrenuo i pogledao nač elnicu. »Kad smo razgovarali telefonom, mislio je da sam detektiv iz odjela za prijevare.« »Iz odjela za prijevare? Zašto?« »Jer je to njegovo kazneno djelo, nač elnice - laž no predstavljanje.

Svi znamo da James Smith nije njegovo pravo ime. Pa ipak, uspio je dobiti vozač ku dozvolu, osobnu iskaznicu, č lansku iskaznicu u knjiž nici, mož da č ak i putovnicu, sve pod laž nim imenom. Zbog toga mož e dobiti jednu do pet godina zatvora. Ali, kao š to mi je rekao preko telefona, to nije dovoljan razlog za provođenje obimne istrage.

Zato nije mogao shvatiti zaš to se njegova fotogra ija pojavila u svim novinama. Zbog č ega ga traž imo. Kad je č uo da sam iz Odjela za ubojstva, neko je vrijeme oklijevao, a onda sam mu u glasu zamijetio čudnu promjenu.« »Kao što, naprimjer?« »Neku strepnju... strah, ali ne za sebe ni zato š to bi mogao biti uhvaćen.« Načelnica je izgledala izgubljeno. »Razlog zbog kojeg je oklijevao bio je taj, š to nije mogao shvatiti zbog č ega bi ga traž io Odjel za ubojstva. A svi mi znamo da tip nije glup. Brzo je shvatio da se radi o neč emu povezanom s njegovom opsesijom.« »Laurom Mitchell«, rekao je Garcia, shvativši.

Hunter je kimnuo. »Znamo da su na izlož bi razmijenili telefonske brojeve. Provjerili smo Laurin telefonski ispis. Samo par dana prije pretpostavljenog vremena njezina nestanka, primila je poziv iz telefonske govornice u Bellfloweru.« »To je kvart tik do Norwalka, zar ne?«, rekla je nač elnica. »A Smithov stan je u Norwalku, zar ne?« Obojica su kimnuli. »Samo jedan poziv?« »Tako je. Pretpostavljam da su tog dana razgovarali, mož da se dogovorili da ć e se ponovno č uti kasnije tog tjedna ili č ak da ć e se

negdje sastati. Nije se pojavila na sastanku ili mu se nije javila na sljedeć i poziv. Nastavio je i dalje nazivati, ali i dalje nije bilo odgovora.

Zabrinuo se, mož da se č ak i malo naljutio. Kad sam mu spomenuo Odjel za ubojstva, trebalo mu je samo nekoliko trenutaka da spoji dva i dva.« »Pa je poč eo motriti na stan Laure Mitchell ne bi li je vidio i dobio nekakvu potvrdu«, zaključio je Garcia. »I mislio sam da će to učiniti«, složio se Hunter. »Pa, za nekoga tko nije glup, to je ipak bilo prilič no blesavo, nije li tako?«, rekla je nač elnica. »Neć eš mi valjda reć i da nije ni posumnjao da će njezin stan biti pod nadzorom?« »Vidjeli ste fotogra ije njegove sobe s kolaž ima, je li tako?

Godinama je opsjednut Laurom Mitchell. I to onom vrstom opsesije koja nadvlada svako racionalno razmiš ljanje - č istom i neprolaznom ljubavlju. Naravno da je znao da bi mogao biti uhvać en. Ali to je bilo jače od njega. Morao je saznati. Morao se uvjeriti da je ona dobro.« »Nešto kao ovisnost?« »Jač e od ovisnosti, nač elnice. To je kompulzivnost.« Okrenuo se k policajcu koji je stajao s njima u prostoriji. »Je li već zatraž io odvjetnika?« »Još ne. Rekao je da želi razgovarati s vama.« Svi su pogledali Huntera.

A on se na nekoliko trenutaka zagledao u Jamesa Smitha. »Dobro, obavimo to.«

82.

Oč i Jamesa Smitha skrenule su na Huntera č im je uš ao u prostoriju za ispitivanje. »Ja sam detektiv Robert Hunter iz Jedinice za teš ka ubojstva. Prije nekoliko dana razgovarali smo telefonski.« Na stol je stavio pladanj s vrčem kave i dvije šalice. »Kavu?« »Oteta je i ubijena?« Smithov je glas bio napet i zabrinut, pogled unezvijeren. »Netom skuhana.« Natoč io je u š alice i jednu gurnuo Smithu. »A ti izgledaš kao da bi ti dobro došla.« Smith nije skidao pogled s Hunterova lica. »Laura je oteta i ubijena?« Ovaj put je više molio nego pitao.

Hunter je privukao stolicu s druge strane stola i sjeo, a zatim počeo pijuckati kavu. »Rekli su mi da sam uhić en pod sumnjom da sam oteo i ubio Lauru Mitchell.« »Da, oteta je... i ubijena«, rekao je Hunter i nakratko uš utio. »Svi u postaji kladili su se na tebe. Misle da si ti to napravio.« Smith je na djelić sekunde zatvorio oči i duboko udahnuo. »Kad?« Hunter ga je promatrao. »Kad je ubijena«? U glasu mu se čula bol. »Nekoliko dana prije nego š to smo ti pokucali na vrata.« Za razliku od njegova, Hunterov je glas bio miran i sabran.

Smith je i dalje zurio u Huntera, ali mu je pogled bio dalek, kao da su mu misli negdje drugdje. »Znamo da si razgovarao s Laurom završ ne več eri njezine izlož be u galeriji Daniel Rossdale. I vidjeli smo sobu u tvom stanu.« Pomno se zagledao u Smitha. »Imam pravo na odvjetnika, zar ne?« »Naravno da imaš, ali nisam ovdje da bih te ispitivao.« Smith se zahihotao. »Stvarno? A š to je onda ovo? Prijateljski razgovor? Došao si da se skompamo, ha?« »Trenutno ti trebaju svi prijatelji do kojih možeš doći.«

»Prijatelji neć e pomoć i. Već si rekao da su se svi kladili na mene. I ti si već odluč io. Vjeruješ u ono u š to ž eliš vjerovati, bez obzira na sve.« »Iskušaj me.« Hunter se nagnuo naprijed.

Smith je pogledom preš ao na ogledalo i još se viš e napeo. »Misliš da bih stvarno mogao nauditi Lauri... na bilo koji nač in?« Vratio je pogled na Huntera. »Volim je na način koji ti nikad nećeš shvatiti.« Hunter je šutio nekoliko trenutaka. »Voliš je toliko da ti ta ljubav guš i srce i noć u ti ne da spavati?«, odvratio je Hunter. »Toliko da ti ta ljubav otež ava disanje kad je ona u blizini, č ak i kad te uopć e ne zapaž a? Toliko da ć eš zbog te ljubavi unedogled čekati na običan dodir ili poljubac?« Smith je šutio. »Da, znam o kakvoj vrsti ljubavi govoriš.« Smith je toliko č vrsto isprepleo prste, da su mu č lanci poč eli gubiti boju. »Na takav si je nač in volio?« Neš to u Hunterovu glasu probudilo je nadu u Smithu da će ga on možda razumjeti. »Poznajem Lauru još dok je radila u banci. Davno prije nego š to je postala slavna slikarica.« Glas mu je bio pun melankolije. Zalosno je odmahnuo glavom. »Ali ona nije znala tko sam. Nije me niti primjeć ivala. Mislim da nije niti znala da postojim. U to vrijeme sam joj se nekoliko puta obratio u kantini. Nemoj me krivo shvatiti, uvijek je bila ljubazna, ali svaki put kad sam joj se obratio, morao sam joj se iznova predstavljati. Nisam joj bio dovoljno važ an ni privlač an da bi zapamtila tko sam.« Oč i su mu se napunile tugom. »Nije me pozvala ni na svoju oproštajnu zabavu.« U sobi za promatranje, nač elnica se okrenula Garcii. »Trebat ć e nam popis imena i fotogra ije svih zaposlenika iz odjela u kojem je Laura radila posljednjih šest mjeseci prije odlaska.« Garcia se već latio mobitela. »Odmah ću.« S druge strane ogledala Smith je popustio stisak pa mu se krv vratila u č lanke. »Nakon njezina odlaska ostao sam u banci još dvije godine, ali sam joj od poč etka pratio karijeru. Proč itao sam svaki č lanak, bio na svakoj izlož bi. Cak sam zavolio umjetnost i poč eo je cijeniti.« U oč ima mu se pojavio trač ak samopouzdanja. »I onda sam se jednog dana pogledao u ogledalo i odluč io da viš e neć u biti slabić .

Odluč io sam da jesam dovoljno važ an i privlač an da me ona zapazi, samo moram popraviti neke nedostatke.« »Pa si tako stvorio novi identitet«, nastavio je Hunter. »Ne samo identitet. Stvorio sam potpuno novu osobu. Novi rež im prehrane, strog program vjež banja, nova frizura, kontaktne leć e u boji, nova odjeć a, novo drž anje, novi nač in govora, novo sve. Postao sam netko koga ć e zapaziti. Netko s kime bi rado razgovarala i koketirala. Netko s kime bi rado provodila vrijeme. Postao sam James Smith.« Hunter se morao diviti njegovoj upornosti. »Iš ao sam na svaku njezinu izlož bu. Ali još uvijek nisam mogao skupiti hrabrost da joj se obratim. Bojao sam se da ć e me prepoznati.

Da će me raskrinkati... da će mi se smijati.« A Hunter je toč no znao zaš to. Lako je promijeniti izgled - to se mož e napraviti u jednom poslijepodnevu ili, u sluč aju promjene tjelesne konstitucije uz pravilnu prehranu i rigorozno vjež banje - u nekoliko mjeseci. No osobnost je znatno tež e promijeniti - to zahtijeva napor, odluč nost i veliku snagu volje, a to mož e trajati godinama.

Smith je nekoć bio sramež ljiva osoba niskog samopoš tovanja i slabog samopouzdanja, osoba koja se bojala odbijanja, pa iako je izvana izgledao potpuno drukčije, još je morao raditi na svijesti o sebi. »Ona je tebi pristupila one noći, zar ne?«, zaključio je Hunter.

Kimnuo je. »Toliko sam se iznenadio da sam mucao.« Dok se prisjećao, na usnama mu se pojavio nagovještaj osmijeha. »Dala ti je svoj broj?« »Da.« »Nazvao si je?« »Da.« »Sjeć aš li se kad je to bilo?« Hunter se nagnuo naprijed i nalaktio se na stol. »Sjećam se i dana i sata i svega što je rečeno.« Hunter je čekao. »Bio je 4. ož ujka, 16.30 sati. Iz telefonske govornice nazvao sam je na mobitel. Bila je na putu u svoj atelje. Neko smo vrijeme razgovarali i onda me zamolila da je prije vikenda opet nazovem. Rekla je da bismo mogli izać i na pić e ili č ak i na več eru. Praktič ki me pozvala na spoj.« Odvratio je pogled od Huntera i zagledao se u zid. Kad je opet

pogledao Huntera, u oč ima su mu se caklile suze. »Ti si detektiv. Zar zaista misliš da bih joj naudio nakon svega š to sam uč inio, nakon toliko godina pokuš avanja da privuč em njezinu paž nju, da me zapazi, da razgovara sa mnom... I to nakon što je ona to konačno i učinila?« »Zašto si pobjegao kad smo ti pokucali na vrata?« »Uspanič io sam se«, odgovorio je bez oklijevanja. »Znao sam da sam prekrš io zakon ž iveć i s laž nim identitetom. Znao sam da bih zbog toga nekoliko godina mogao provesti iza brave. I odjednom, evo policije na mojim vratima. Napravio sam ono š to bi napravila već ina ljudi na mom mjestu. Nisam razmiš ljao, jednostavno sam pobjegao. I prije nego š to sam se uspio sabrati, slika mi se pojavila u svim novinama po gradu. Tada sam shvatio da se radi o neč emu krupnom.

Tada sam te nazvao.« Hunter je š utio, pogleda prikovanog za Smithovo lice. Sve š to je rekao, rekao je bez zastajkivanja, bez oklijevanja, bez zaobilaž enja i bez skretanja pogleda. Ako je lagao, onda je bio pravi majstor u tome. »Ona je te noć i priš la meni«, ponovio je. »Ona se smiješ ila meni.

Ona je oč ijukala sa mnom. Ona mi je dala svoj broj i rekla da je nazovem. Ona je htjela na več eru sa mnom... ona je htjela izać i sa mnom.« Pogledao je dvostruko zrcalo. »Godinama sam sanjao o danu kad ć e me napokon zamijetiti. I tada mi se san ostvario. Zaš to bih joj onda, za ime Božje, naudio?«

83.

Hunter je hladnom vodom poprskao lice i zagledao se u svoj umorni odraz u ogledalu. James je zatraž io odvjetnika. Kako bilo da bilo, bez nekog konkretnijeg dokaza da je upleten u ubojstvo Laure Mitchell, LAP ga je bez optuž nice mogao zadrž ati maksimalno č etrdeset osam sati. Nač elnica Blake je već razgovarala s Uredom okruž nog tuž itelja o podizanju optuž nice zbog obmane i laž nog predstavljanja. Na taj su ga nač in mogli na duž e vrijeme maknuti s ulice, barem dok ne dobiju viš e informacija o njemu i njegovoj prič i, kao i gdje je bio u vrijeme kad su se dogodila sva tri ubojstva.

Nakon š to je izaš ao iz sobe za ispitivanje, Hunter je napokon uspio stupiti u kontakt s Markom Strattonom, deč kom Jessice Black.

Iskustvo mu u ovakvim situacijama nije nimalo olakš avalo stvar. Nije bilo nikakvog laganijeg nač ina da se ljudima priopć i vijest od koje im se rušio život. Da im je voljenu osobu oduzeo brutalni ubojica. Ljudi su se na različite načine nosili s gubitkom i boli, ali nikad nije bilo lako.

Hunter mu preko telefona nije razotkrio sve detalje. Sveo je podatke na goli minimum. Nije se iznenadio š to je Stratton isprva mislio da se radi o psini ili loš oj š ali nekog od njegovih prijatelja već ina njih bila je poznata po smislu za neukusan crni humor. Hunter je znao da je poricanje najč eš ća prva reakcija izazvana š okom. Kad je napokon shvatio, slomio se, kao i već ina ljudi. Na jednak nač in kao š to se slomio i Hunter prije mnogo godina, kad mu je na vrata pokucao detektiv OPU-a i priopć io mu da je pljač kaš banke ustrijelio njegova oca u prsa.

Poprskao je još malo vode po licu i navlaž io kosu. U njemu se opet počela pomaljati gusta i duboka tama.

Stratton je rekao da se još danas vrać a u L.A. te da ć e mu se javiti kad stigne. Još uvijek nitko nije nedvojbeno identi icirao truplo Jessice Black.

Garcia je č itao neš to na zaslonu rač unala kad se Hunter vratio za svoj stol. »Dobro si?«, upitao ga je. I sâ m je znao koliko su takvi pozivi teški.

Hunter je kimnuo. »Dobro sam. Samo sam se morao malo rashladiti, to je sve.« »Siguran si? Ne izgledaš dobro.« Hunter je priš ao panou sa slikama i ponovno se zagledao u fotografije svih triju žrtava. »Roberte«, zazvao ga je Garcia malo glasnije.

Okrenuo se i pogledao ga. »Skrać uje se razmak između otmice i ubojstva.« »Da, i ja sam primijetio«, slož io se Garcia. »Kelly Jensen je prva oteta. Ubijena je nakon tri tjedna. Laura Mitchell oteta je otprilike tjedan dana nakon Kelly, ali je prva umrla. Iako još ne znamo pouzdano, no č ini se da je Jessica Black nestala prije manje od pet dana, a već juč er je pronađena mrtva. Razmak se skratio od tjedana na dane. Dakle, ili ga je Jessica brzo vratila u stvarnost ili on jednostavno gubi strpljenje.« Hunter nije rekao ništa.

Garcia se zavalio u stolicu i š tipkao bradu. »Upravo sam pregledavao rezultate potrage za smeđokosim ž rtvama sa š avovima na ustima ili spolnim organima ili jednim i drugim.« »I...?« »Niš ta, ama baš niš ta. Izgleda da najstariji dosjei datiraju iz razdoblja unatrag č etrnaest ili petnaest godina. Sve š to je starije od toga, ne postoji.« Hunter je načas razmislio. »Prokletstvo.« »Što...?« »Policijski dosjei poč eli su se redovito digitalizirati... prije koliko?

Deset, možda dvanaest godina?« »Tako nekako.« »Problem je u tome š to je broj svakidaš njih sluč ajeva toliko ogroman, da već ina policijskih uprava diljem zemlje nema dovoljno sredstava ni ljudi da se pozabavi starim sluč ajevima. Već ina sluč ajeva starijih od petnaestak godina vjerojatno još uvijek lež i u kutijama i skuplja praš inu u podrumskim skladiš tima. Pretraž ivanjem baza podataka nikad ih nećemo naći.« »Super. Dakle, č ak i ako smo u pravu, a to se dogodilo prije viš e od petnaest godina, nikad nećemo saznati.« Hunter je već tipkao po rač unalu. »Mož da policijski dosjei i baze

podataka još nisu ažurirani kako treba, ali...« Garcia je čekao, no Hunter nije nastavio. »Ali, što?« »Ali novine sigurno jesu. Kako sam bio glup, trebao sam se najprije toga sjetiti i, osim policijskih, pretražiti i arhive svih novina u državi.« Njih dvojica su potom satima pretraž ivali baze podataka različ itih novina, č itajuć i sve č lanke koji su se pojavili na ekranu prema njihovim zadanim kriterijima. Tri i pol sata kasnije Garcia je poč eo č itati dvadeset godina star č lanak iz jednih lokalnih novina i osjetio kako mu trnci prožimaju kralježnicu. »Roberte«, zazvao je. Stavio je oba lakta na stol, isprepleo prste i škiljio u ekran. »Mislim da sam našao nešto.«

84.

Los Angeles je bio prava meka pomodnih i specijaliziranih noć nih klubova za one koji ž ele vidjeti i biti viđeni i razlog zbog kojega je postojanje lokalnog bara Alibi Room bio pravi blagoslov. Datirao je još iz doba kad su interijeri bili prepuni duhanskog dima i pijanih igrač a biljara. Lokal se sastojao od samo jedne prostorije sa starim sagom, mnoš tvom lokanih muš terija nalakć enih na š ank, samo jednim biljarskim stolom sumnjive stabilnosti i oš teć enih mantinela, solidnim dž uboksom punim rock-albuma i najboljom atrakcijom svih razdoblja i vremena: jeftinim pićima.

Whitney Myers opazila je Xaviera Nuneza č im je uš la kroz vrata.

Sjedio je s lijeve strane uz prozor za jednim od malobrojnih niskih stolova od hrastovine. Pred njim su na stolu stajale dvije boce piva i košarica kukuruznih tortilja.

Nunez je bio muš karac neobič nog izgleda. Srednjih tridesetih godina, obrijane glave, dugač kog š iljastog lica, krupnih tamnih oč iju, velikih uš iju, malo nakrivljenog nosa, kož e pune ož iljaka od akni i usana toliko tankih da su izgledale kao nacrtane markerom. Na njegovoj majici je pisalo - Kaži svojim cicama da prestanu buljiti u mene.

Bio je jedan od Myersinih douš nika kojega je izdaš no plać ala kad su joj zatrebale informacije.

Radio je za losanđeleški okružni mrtvozornički ured. »Zgodna majica«, rekla je Myersova, priš avš i njegovu stolu. »Sigurno ti se masa cura baca pred noge kad je nosiš, ha?« Otpio je gutljaj piva i podigao pogled. Upravo je namjeravao komentirati njezinu opasku, ali mu se ona slatko nasmiješ ila pa se samo promeškoljio na svom sjedalu. »Onda, što imaš za mene?« Dohvatio je plastični fascikl sa susjedne stolice. »Stvarno je bilo teš ko nabaviti ovo.« Govorio je snaž nim portorikanskim naglaskom.

Sjela je njemu nasuprot.

»Zato te i plać am tako dobro, Xaviere.« Ispruž ila je ruku prema fasciklu, ali ga je on povukao. »Da, ali posebno okrutne sluč ajeve je stvarno jako, jako teš ko nabaviti, znaš što mislim reći. Možda zaslužujem i mali bonus.« Nije odvratila niš ta već se opet nasmiješ ila, ali joj ovaj put u osmijehu nije bilo nimalo topline. »Ne pokuš avaj s tim, dragi. Ja sam jako draga cura kad igraš po pravilima. Znaš da te plać am i viš e nego dovoljno. Ali ako ž eliš igrati opako, vjeruj mi...«, stavila je ruku na njegov dlan i č vrsto ga stisnula, »... da mogu postati prava kuč ka.

Kuč ka s kojom se ni ti ni tvoji kompić i ne ž elite zajebavati. Onda, jesi li siguran da to želiš?« Nunezu su se od njezina glasa i dodira osušila usta. »Hej, samo sam se š alio. Znam da me dobro plać aš . Mislio sam na ono... znaš... ti i ja... večera... jednom... možda.« Toplina joj se opet vratila u osmijeh. »Iako si jako zgodan, Xaviere, već sam zauzeta«, slagala je.

Odmahnuo je glavom. »Zadovoljio bih se i beznačajnim seksom.« Myersova je napokon uzela fascikl. »A da se zadovoljiš onime š to smo se dogovorili?« Glas joj je zvučao prijeteći. »Dobro, i to će biti dovoljno.« Otvorila je fascikl. Prva fotogra ija prikazivala je Kelly Jensen. Još je uvijek imala š avove na ustima. Nekoliko trenutaka zurila je u nju.

Iako joj ih je Hunter spomenuo, to š to ih je vidjela vlastitim oč ima unijelo je jednu novu dimenziju u okrutnost počinjenog zločina.

Preš la je na sljedeć u i ukoč ila se. Prikazivala je druge š avove na Kellyinu tijelu. Hunter joj nije rekao za njih. Morala je duboko udahnuti prije nego š to je nastavila dalje. Naredna slika prikazivala je cijelo tijelo Kelly Jensen. Myersova ju je pažljivo proučila. »Gdje su posjekotine?«, tiho je š apnula, ali to nije promaknulo Xavierovim ušima. »Posjekotine?«, rekao je. »Nema ih.« »Rečeno mi je da je ubojica koristio nož.« »Po svemu sudeći i jest. Ali ju nije izrezao izvana.« Upitno ga je pogledala. »Umetnuo ga je u nju.« Cijelo joj se tijelo naježilo. »A takav nož nisam vidio nikad u ž ivotu. Unutra ti je njegova

slika.« Brzo je prelistala fascikl dok nije našla. »Isuse Kriste... Što je to, za ime Božje...?« Imali su posla s čudovištem. Morala je pronaći Katju, i to jako brzo.

85.

Hunter je podigao pogled sa zaslona svog rač unala. Garcia je još uvijek zurio u svoj, neobično nabranog čela. »Što imaš?« Proš lo je nekoliko sekundi dok Garcia nije napokon progovorio. »Dvadeset godina star članak.« »O čemu?« »O obiteljskom ubojstvu i samoubojstvu. Muž je saznao da ž ena spava s nekim drugim, pomahnitao, ubio tog tipa, svog desetogodiš njeg sina, svoju ž enu, a onda sam sebi sač maricom raznio glavu.« Hunter se namrštio. »Da, i...?« »Ovdje postaje zanimljivo. Piš e da je muž zaš io dijelove ž enina tijela prije nego što ju je ubio.« Hunter je iskolačio oči. »I to je sve. Nikakvih dodatnih detalja, ni o kojim je dijelovima tijela riječ.« »Je li ustrijelio svoju ženu?« »Ne piš e ni to, i to je ono š to je č udno. Radi se o potencijalno veoma zanimljivoj priči, a članak je poprilično štur.« »Gdje se to dogodilo?« Hunter je ustao i prišao Garciinu stolu. »U sjevernoj Kaliforniji, u Healdsburgu u okrugu Sonoma.« Hunter je uzeo miš Garciina rač unala i proč itao č lanak. Samo petstotinjak riječ i. Garcia je imao pravo, bio je prekratak, kao da je samo uzgred spomenuto š to se dogodilo. Nikakvih određenih detalja osim imena sudionika. Zrtve su bile Emily i Andrew Harper - majka i sin, te Emilyin ljubavnika Nathan Gardner. Emilyin suprug Ray Harper ubio je sve troje, a zatim se ustrijelio u brač noj spavać oj sobi.

Prikazane su dvije slike. Već a je prikazivala dvokatnicu bijelog proč elja i besprijekoran travnjak ograđen ž utom policijskom trakom.

Na ulici su bila parkirana tri policijska vozila. Druga slika prikazivala je dva okruž na š erifa kako kroz ulazna vrata iznose tamnu polietilensku mrtvačku vreću. Izrazi njihovih lica sve su govorili.

»Ovo je jedini članak?«, upitao je. »Nije bilo nastavaka?« Garcia je odmahnuo glavom. »Ne, već sam provjerio. Niš ta o Harperovima ni prije ni poslije tog datuma. Sto mi je, opet ponavljam, teško povjerovati.« Hunter se vratio na poč etak i pogledao naziv novina - Healdsburg Tribune. Proč itao je ime novinara koji je obradio prič u - Stephen Anderson. Nakon brzinskog pretraž ivanja, dobio je adresu i telefonski broj novinske redakcije.

Telefon je zvonio trideset sekundi dok netko napokon nije digao sluš alicu. Zvuč ao je mlado. Rekao je da nikad nije č uo za novinara po imenu Stephen Anderson, ali da u novinama radi tek š est mjeseci.

Studira na sveuč iliš tu Sonoma i radi u novinama kao vjež benik. Nakon š to se raspitao, mladac se vratio na telefon i rekao Hunteru da je, prema riječ ima jednog od najstarijih novinara, gospodin Anderson prije devet godina otišao u mirovinu. Još je uvijek živio u Healdsburgu.

Hunter je završ io razgovor i nazvao telefonskog operatera okruga Sonoma. Stephena Andersona nije bilo u imeniku. Prekinuo je poziv i nazvao Operativni ured. Za manje od pet minuta imao je adresu i telefonski broj.

86.

Stephen Anderson javio se na kuć ni telefon u predgrađu Healdsburga nešto iza osam sati navečer. Hunter se žurno predstavio. »Losanđeleš ka policija?«, zabrinuto je rekao Anderson. Glas mu je bio promukao. Hunter je nagađao da promuklost nije sastavni dio njegova prirodnog š arma već posljedica dugotrajnog puš enja. »Jeste li sigurni da ste nazvali pravu osobu, detektive?« »Siguran sam«, odvratio je Hunter, gestikulirajuć i Garcii da i on posluša. »A o čemu se radi?« »U jednom od naš ih istraž ivanja naiš li smo na č lanak koji ste napisali prije dvadeset godina. Naž alost, č lanak je prilič no š tur. Biste li imali što protiv da nam date malo više detalja.« Tiš ina koja je uslijedila bila je nelagodna č ak i preko telefonske linije. »Gospodine Anderson, jeste li još uvijek na vezi?« »Zovite me Stephen, i da, još sam ovdje«, rekao je. »Prije dvadeset godina... Onda se sigurno radi o tragediji obitelji Harper.« »Tako je.« Nova kratka stanka. »Kaž ete da ste naiš li na moj č lanak u jednoj LAP-ovoj istrazi. Pretpostavljam da se radi o istrazi ubojstva?« »Tako je.« Hunter je začuo zvuk paljenja upaljača. »Imate žrtvu koja je zašivena?« Ovaj put je š utnja zavladala na Hunterovoj strani. Anderson je očito brzo shvaćao. Stoga je Hunter pažljivo sročio odgovor. »Da, č ini se da postoje neke slič nosti između sluč aja Harper i jedne naš e tekuć e istrage, ali kao š to sam rekao, vaš č lanak ne opisuje dovoljno detaljno što se dogodilo.« »Da ta sličnost nije možda šivanje žrtvina tijela?« »To nisam rekao.« »Oh, ma dajte, detektive, trideset pet godina radio sam u novinarstvu. Znam da slič nosti koje spominjete ne mogu biti samo

obiteljsko ubojstvo i samoubojstvo potaknuto ljubomorom niti prosipanje vlastitog mozga sač maricom. Vi ste policajac iz Los Angelesa, grada u koji se dolaze igrati najveć i č udaci. Vjerojatno svakog tjedna na svakom koraku nailazite na takve zloč ine. Jedino š to je u mom č lanku o sluč aju Harper bilo neuobič ajeno je spominjanje šavova.« Anderson je, bez ikakve sumnje, jako brzo povezivao konce.

Hunter se predao. »Da, imamo slučaj u kojem su na žrtvinu tijelu nađeni šavovi.« Načas je na liniji zavladala tišina. »Sjeć ate li se još kojeg detalja?«, uporno je nastavio Hunter. »Ili je mož da vaš č lanak bio onako kratak jer su to bile jedine informacije kojima ste raspolagali.« »Detektive, znate li vi išta o okrugu Sonoma?« »To je okrug koji proizvodi najviš e vina u Kaliforniji«, odgovorio je. »Toč no.« Anderson se nakaš ljao par puta da proč isti grlo. »Vidite, detektive, Sonoma ovisi o svom statusu vinskog okruga u svim moguć im aspektima - i to ne samo zbog proizvodnje sjajnog vina.

Svakog se mjeseca po cijelom okrugu organiziraju različ ita događanja koja privlač e mase. Poljoprivredni sajmovi, proslave blagdana, ulič ni sajmovi, glazbeni festivali, karnevali i još mnogo toga. Ovdje se stalno nešto i negdje događa.« Hunter je već slutio kamo Anderson smjera. »Mi se ne mož emo usporediti s Los Angelesom ni s Vegasom, ali imamo svoje turiste. Oglaš avanje na sva zvona neč eg toliko už asnog kao š to je bilo ono š to se dogodilo tog dana, ne bi nikome donijelo koristi. Niti bi Tribune zbog toga prodao viš e novina nego š to ih je svakodnevno prodavao.« Anderson se ponovno zakaš ljao, ovaj put mnogo ž eš će. »Nisam vidio popriš te, ali, da, doznao sam detalje. Tog istog dana pristupili su mi š ef policije Cooper i gradonač elnik Taylor.

Dugo smo razgovarali i odluč eno je da bi bilo u interesu grada kad novine ne bi senzacionalistič ki obradile prič u pa sam se slož io da ć u ublaž iti stvari. I tako je sporazumom između policije, gradonač elnika i novina stavljena blokada na sve informacije o događaju.« »Stephene, stvarno moramo doznati te detalje.« Nastupila je stanka puna napetosti.

»Neć ete prekrš iti svoje obeć anje š efu policije i gradonač elniku«, inzistirao je Hunter. »Niš ta od onoga š to mi kaž ete neć e ić i dalje, ali zaista moram saznati te detalje. Mogli bi spasiti mnoge živote.« »Pa, proš lo je dvadeset godina«, rekao je Anderson nakon š to je uvukao dim cigarete. »Odakle želite da počnem?«

87. »Prilič no dobro poznavao sam Harperove«, poč eo je Anderson. »Morate shvatiti da Healdsburg nije velik grad, č ak ni danas. Tada nismo imali viš e od devet tisuć a stanovnika. Ray Harper je bio postolar, a njegova ž ena Emily uč iteljica u š koli. Bili su u braku viš e od petnaest godina i valjda im, kao i u mnogim dugogodiš njim brakovima, više nisu cvjetale ruže.« Hunter je počeo zapisivati bilješke. »Emily je poč ela spavati s uč iteljem Nathanom Gardnerom, š to u ovako malom gradić u nije najpametnije, osim ako ne mislite da ste nevidljivi.« Hunter je čuo kako Anderson opet uvlači dim. »Ray je to nekako doznao za vrijeme zimskih praznika. Znate, Ray je uvijek bio miran č ovjek. Nikad nisam vidio da je izgubio ž ivce.

Zapravo, nikad nisam č uo ni da je povisio glas. Bio je tipič an religiozan, prosječ an i povuč en muš karac. I zato je toliko izvan pameti to što je učinio.« Garcia je izgledao kao da bi htio neš to pitati, ali je Hunter podigao ruku i spriječio ga. Nije želio požurivati Andersona. »Dakle, tog je dana Ray potpuno izgubio kontrolu nad sobom, kao da ga je neš to opsjelo. Otiš ao je u Nathanov stan i najprije ubio njega, a onda se vratio kuć i i ubio svog klinca i ž enu i na kraju si sač maricom prosuo mozak po zidovima.« Anderson se zakaš ljao, a Hunter je prič ekao, zač uvš i ponovno paljenje upaljača. »Kako ih je ubio?« »To je bio razlog zbog kojeg su me š ef policije Cooper i gradonač elnik Taylor onog dana zamolili za razgovor. Zbog nač ina na koji je Ray izvrš io ubojstva. U usporedbi s onime š to je Ray uč inio, Ted Bundy je mala beba.« Zastao je. »Ray je svezao Nathana u njegovu stanu i sjekiricom za meso odrezao mu... penis.« Ovaj put je uslijedila duž a stanka. »I to je bilo sve. Niš ta viš e. Ray ga je jednostavno ostavio ondje da nasmrt iskrvari. Sada biste se mogli pitati - kako to da

Nathan nije vriš tao iz petnih ž ila i uzbunio cijelo susjedstvo. Pa, razlog je bio taj što mu je Ray zašio usta iglom i koncem za šivanje cipela.« Garcia je munjevito pogledao Huntera. »Ray se iz Nathanova stana vratio kuć i...«, nastavio je Anderson. »Ubio je svog klinca u kamionetu, a onda svojoj ž eni Emily napravio istu stvar koju je napravio i Nathanu. I njoj je zašio usta.« Hunter je prestao pisati. »Ali nije ni na tome završilo.« Hunter i Garcia su napeto čekali. »Ono š to je odrezao Nathanu, Ray je ponio sa sobom, gurnuo to u svoju ženu i zašio joj vaginu.« Garcia se lecnuo, a Hunterovo lice je ostalo ravnoduš no. Plave su mu oči bile prikovane za praznu stranicu notesa. »Još uvijek ne mogu vjerovati da je Ray uč inio to š to jest. Ne onaj Ray kojeg smo poznavali. To jednostavno nije mogla biti ista osoba.

Već sam rekao, kao da je bio opsjednut.« Kratka stanka, novo uvlačenje dima. »Nakon š to je zaš io svoju ž enu, sjeo je na pod ispred nje i sačmaricom si prosuo mozak po cijeloj sobi.« »A vi ste sigurni da su te č injenice toč ne?«, upitao je Hunter. »Rekli ste da nikad niste vlastitim očima vidjeli poprište zločina.« Nervozan smijeh. »Da, siguran sam. Nisam vidio popriš te zloč ina, ali sam vlastitim oč ima vidio fotogra ije. Ti ć e mi prizori zauvijek ostati urezani u pamćenje. Još uvijek katkada zbog njih imam noćne more. A riječi...« »Kakve riječi?«, Hunter je naglo nagnuo glavu naprijed.

Nije bilo odgovora. »Stephene?«, viknuo je Hunter. »Jeste li još tamo? Kakve riječi?« »Zaš ivenu ž enu Ray je privezao za njihov krevet. Ali prije no š to si je raznio glavu, na zidu je krvlju napisao nešto.« »Što je napisao?«, upitao je Garcia. »Napisao je - On je u tebi.«

88.

Nakon razgovora s Andersonom, Hunter je porazgovarao s policijskom upravom Healdsburga i nakon toga krenuo ravno u ured načelnice Blake. Zatekao ju je dok se spremala za odlazak kući. »Sutra ujutro moram odmah u Healdsburg«, rekao je, pustivš i da se vrata sama zatvore za njim. »Neće me biti jedan, možda dva dana.« »Molim?« Podigla je pogled sa zaslona rač unala. »U Healdsburg?

Zašto, zaboga?« Isprič ao joj je š to je sve doznao. Nač elnica Blake je u potpunoj tiš ini i nepromijenjena lica sasluš ala cijelu prič u. Cim je završ io, ispustila je zrak kao da je minutama zadržavala dah. »Ponovi mi još jednom, kad se sve to dogodilo?« »Prije dvadeset godina.« Podigla je obrve. »Daj da pogodim: buduć i da je sluč aj stariji od petnaest godina, dosjea nema u objedinjenoj policijskoj bazi podataka. Još ništa nije prebačeno u digitalni oblik, je li tako?« Kimnuo je. »Traž io sam po datumu, gradu i imenima ž rtava. Nema nič ega. Znač i da su spisi u papirnatom obliku u policijskom arhivu u Healdsburgu.« »Super. Dakle, osim novinskog č lanka i novinarove prič e, š to još imamo?« »Upravo sam razgovarao sa š efom policije Suarezom u Healdsburgu. U to vrijeme nije bio š ef. Prije devet godina prebač en je iz Fair Oaksa, godinu dana nakon š to se cijela policijska uprava Healdsburga preselila na novu lokaciju. Nikad nije č uo za sluč aj Harper.« Nač elnica je zastala i pogledala ga ispod oka. »Cekaj malo. Zaš to uopć e ideš u Healdsburg? Dosjei sluč ajeva ubojstava pohranjeni su u uredu okružnog državnog odvjetnika Sonome, a to je u...« »Santa Rosi«, dodao je Hunter. »Nazvao sam i njih.« Pokazao je na sat. »Proš lo im je radno vrijeme. Nije bilo nikog s kim sam mogao razgovarati. Ako dosjei nisu u bazi podataka kalifornijske policije, to znač i da ih ured okruž nog drž avnog odvjetnika u Sonomi nije dobio i

da još uvijek stoje nagomilani u nekoj praš njavoj prostoriji i č ekaju na digitalizaciju. Volio bih pogledati slike s mjesta zloč ina i obdukcijske izvješ taje ako ih uspijem nać i, ali nam policijski dosjei i dosjei okruž nog odvjetnika o tom sluč aju neć e puno pomoć i. Opisat ć e događaj samo malo detaljnije od onoga š to je napisao Stephen.

Nač elnice, to je bilo obiteljsko ubojstvo i samoubojstvo. Sluč aj je otvoren i brzo zatvoren. Bez iskaza svjedoka, bez zapisnika o vođenju istrage, ako je uopć e provedena. Nisu imali š to istraž ivati. Zena spava s drugim muš karcem, muž postane ljubomoran, izgubi kontrolu... ljubavnik i cijela obitelj plać aju najviš u cijenu. Sluč aj zatvoren. Takve slučajeve imamo posvuda po zemlji.« Nač elnica se naslonila u stolici i podboč ila bradu. »I zato ž eliš porazgovarati s nekim tko je bio uključen u slučaj?« Kimnuo je. »Bivš i š ef policije otiš ao je u mirovinu prije sedam godina, ali još uvijek ž ivi u Healdsburgu. Negdje u blizini jezera Sonoma. Ne bih htio o toj stvari razgovarati telefonski.« Nač elnica je opazila neki č udan sjaj u Hunterovim oč ima. »U redu, Roberte, prič aj. Sto zapravo traž iš ? Misliš da je naš ubojica iz Healdsburga?« Konač no je sjeo na jednu od stolica pred njezinim stolom. »Mislim da je naš ubojica bio ondje, nač elnice. Mislim da je vidio ono popriš te zločina.« Načelnica se načas zagledala u njega. »Trauma?« »Da.« »Misliš... traumatski šok izazvan onime što je vidio?« »Da.« Preš ao je dlanom po lijevoj ruci i opipao ož iljak od metka na tricepsu. »Slič nosti između onoga š to se prije dvadeset godina dogodilo u Healdsburgu i onoga š to danas imamo ovdje, prevelike su da bi bile slučajne.« Nije rekla ništa. »Nač in na koji je Ray Harper pobio svoju obitelj... nač in na koji je ubio ž enina ljubavnika... č ak bi se i iskusnim detektivima iz velikog grada bilo teš ko nositi s takvim mjestom zloč ina, a kamoli maloj gradskoj policiji kojoj je najtež i zloč in prelaž enje ulice na nedopuštenom mjestu.« Poč ela je č ač kati po nauš nici. »Ali, č ekaj malo. Ako je policija u Healdsburgu propisno obavila posao, onda su tek malobrojni imali

pristup popriš tu zloč ina. Vjerojatno samo policajci i mrtvozornik, nitko drugi.« Kimnuo je. »Zato i moram porazgovarati s bivš im š efom policije i, ako mi se posreć i, pronać i zapisnik s mjesta zloč ina. Moramo saznati adrese svih koji su mu tog dana imali pristup.« Zadrž ala je pogled na Hunteru dok je naglas razmiš ljala. »Mož e li i samo promatranje fotogra ija s popriš ta zloč ina uzrokovati slič nu traumu?« Promislio je. »To ovisi o tome koliko je u to vrijeme osoba bila mentalno ranjiva. Ali, da, uznemirujuć e fotogra ije lako mogu potaknuti nešto u umu nestabilne osobe.« Nač elnica je malo razmislila o tome. »Ali, naš a ubojstva nisu potpuno identič na s tim ubojstvom u Healdsburgu. Naš e ž rtve nisu vezane. Niti su napisane iste riječi.« »To nije neuobič ajeno, nač elnice. Trauma mož e djelovati poput velike slike koja nam je nakratko pokazana. Neć e se svatko sjetiti svih detalja. Isto tako, prilagodba je jedna od glavnih posljedica traume u ranoj dobi. To je ono što on radi.« Načelnica Blake je sklopila oči i polako odmahnula glavom. »Ima još neš to, nač elnice«, rekao je dok je ustajao. »Emily Harper, ž ena koja je zaš ivena i ubijena prije dvadeset godina u Healdsburgu, bila je učiteljica.« »Da, znam, rekao si. I...?« Zastao je pred vratima. »Predavala je likovnu i glazbenu kulturu.«

89.

Hunter je isprva namjeravao krenuti automobilom do Healdsburga, ali bi mu, č ak i uz praznu cestu, trebalo najmanje sedam sati da prevali 720 kilometara. Utroš iti viš e od petnaest sati samo na put, jednostavno nije dolazilo u obzir.

I tako je u 6.30 uhvatio let s losanđeleš kog LAX-a za healdsburš ku zrač nu luku. Let nije kasnio pa je već u 8.10 izlazio unajmljenim Chrysler Sebringom iz relativno praznog Hertzova parkirališta.

Cak i bez plana grada i navigacijskog sustava u automobilu, nije mu trebalo viš e od petnaest minuta da iz zrač ne luke stigne do policijske uprave u Center Streetu.

Sef policije Suarez bio je u kasnim pedesetima, zdepast, zastraš ujuć eg izgleda i pojave koja je, umjesto njega, sve govorila.

Izgledao je poput č ovjeka koji je previš e vremena proveo na istom poslu. Kao š to je već preko telefona rekao Hunteru, nikad nije č uo za sluč aj Harper. Dogodio se jedanaest godina prije nego š to su ga premjestili u Healdsburg. Ali je bio veoma temeljit i radoznao č ovjek pa je preko noći istražio koliko je mogao. »Jedna od prvih osoba koje sam upoznao kad sam se doselio ovamo bio je tip po imenu Ted Jenkins«, rekao je Suarez Hunteru nakon š to ga je uveo u svoj ured. »Mož e kava?«, pokazao je na aluminijsku termos-bocu na svom stolu.

Hunter je odmahnuo glavom. »Hvala vam, š efe, ne treba. Popio sam jednu na odlasku s aerodroma.« Suarez se nasmijao. »Aha, kladim se da je imala okus po mač joj pišalini.« Hunter se složio. »Vjerojatno je samo trunak bila bolja od toga.« »Ne, ne. Moraš probati ovu.« Dohvatio je š alicu s pladnja na vrhu ormarić a za spise kraj prozora i natoč io mu kavu. »Nitko ne kuha kavu kao moja Louise. Pravi talent. Ima neki tajni obiteljski recept.

Kakvu voliš?« Hunter je morao priznati da je kava mirisala nevjerojatno, č ak i s velike udaljenosti. »Crna će biti u redu.«

»Već si mi se poč eo sviđati. Kava bi se samo tako trebala piti.« Pružio mu je šalicu. »Govorili ste o Tedu Jenkinsu«, rekao je Hunter i otpio gutljaj. »Oho.« Razrogačio je oči.

Suarez se nasmiješ io. »Dobra, ha? Reć i ć u Louise da ti pripremi termosicu prije nego što odeš.« Hunter je kimnuo u znak zahvale. »U redu. Ted Jenkins. On je urednik Healdsburg Tribunea. U to je vrijeme bio samo novinar. Sinoć , nakon telefonskog razgovora s tobom, popio sam s njim pić e. Itekako se sjeć a š to se dogodilo. Straš an sluč aj u kojemu je prevareni muž pomahnitao i ubio ž enu, dijete i ž enina ljubavnika, a onda si sač maricom raznio glavu. Krupna stvar za Healdsburg, ali za losanđeleš kog policajca...?« Suarez se nagnuo naprijed, stavio obje ruke na stol i isprepleo prste. »Detektive, jedan od razloga zbog kojih sam postao policajac je taj š to sam jako znatiž eljan č ovjek. A tvoj juč eraš nji telefonski poziv je raspirio moju znatiž elju.« Uš utio je i otpio gutljaj kave. »Provjerio sam te. Jutros sam nakratko proćaskao i s tvojom načelnicom.« Hunter nije rekao ništa.

Suarez je dohvatio naoč ale za č itanje i pogledao blok papira na stolu. »Losanđeleš ka policija - Jedinica za teš ka ubojstva. Tvoja specijalnost - ultra-nasilni zloč ini. Dakle, to je neš to š to mi ovdje viđamo samo u ilmovima.« Pogledao je Huntera preko naoč ala. »Tvoja mi je nač elnica rekla da si ondje najbolji. A to je potaknulo moju staru glavu na razmiš ljanje. Svi znaju da je Los Angeles lud grad, detektive. Bande, droga, pucnjave iz jureć ih automobila, serijski ubojice, masovna ubojstva i sve te grozne stvari. Zaš to bi ubojstvo koje se prije dvadeset godina dogodilo u malom gradić u kao š to je Healdsburg zanimalo Jedinicu za teška ubojstva u L.A.-u?« Hunter je pijuckao svoju kavu. »I tako sam se sinoć spustio u naš arhiv da potraž im dosje o sluč aju. Ispalo je da je sve starije od deset godina tutnuto pod hrpe i hrpe smeć a u neoznač enim kartonskim kutijama u zabač enom dijelu smrdljive prostorije pune pauč ine. Meni i još jednom policajcu trebalo je skoro pet sati da ga nađemo.« Kucnuo je po starom papirnatom fasciklu kraj računala.

Hunter se premjestio na rub stolice.

»I zamisli moje iznenađenje kad sam vidio slike i proč itao izvještaje o onome što se stvarno dogodilo.« Pružio mu je dosje.

Hunter ga je otvorio. Cim je pogledao prvu fotogra iju, srce mu je zastalo.

90.

Zena je bila u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Bilo je teš ko procijeniti s fotogra ije jer joj je lice bilo nateč eno i izudarano, ali je unatoč tome Hunter mogao vidjeti da je bila lijepa, jako lijepa.

Velika modrica prekrivala je lijevu stranu č ela, oko i jagodič nu kost. Duga, mokra crna kosa prilijepila joj se uz lice. Velike svijetlosmeđe oč i, za koje je Hunter bio siguran da su nekoć oč arale mnoge muš karce, bile svi š irom otvorene, u njima zaleđen už asan strah. Kao i u Laure, Kelly i Jessice, usne su joj bile č vrsto zaš ivene debelim crnim koncem, ali su š avovi bili uredni, za razliku od onih na ž rtvama u Los Angelesu. Krv je prokapala kroz rupe od igle i procurila po bradi i vratu. Znač i, bila je ž iva kad ju je zaš io. Između usana i u kutovima usta skupila se smeć kasta tvar - bljuvotina. Povrać ala je, a bljuvotina nije mogla van.

Druga slika je izbliza prikazivala riječ i napisane na zidu - ON JE U TEBI. Ray Harper ih je napisao krvlju. Treć a je prikazivala druge š avove na njezinu tijelu. Prepone i unutarnje strane bedara bile su umrljane krvlju koja je procurila kroz ubodne rane igle. Zapeš ća i glež njevi bili su joj privezani za krevet na nač in da se tijelo nalazilo u pozi orla raš irenih krila. Krevet je bio uspravljen i gurnut uza zid, tako da se žrtva nalazila u okomitom položaju.

Preš ao je na sljedeć u sliku - muš ko tijelo lež alo je na podu ispred kreveta. Nedostajala je glava i već i dio vrata. Sač marica dvocijevka dijelom je lež ala na njegovim prsima, dijelom u velikoj lokvi krvi. Obje su ruke drž ale kundak puš ke. Po razmrskanoj glavi Hunter je zaključ io da je cijev polož io ispod brade i istovremeno ispalio oba metka.

Preskoč io je ostatak fotogra ija i letimice proč itao policijski i obdukcijski izvješ taj. Ono š to je traž io napokon je naš ao na posljednjoj stranici u fasciklu - zapisnik s mjesta zloč ina. Toga dana je osam osoba imalo izravan pristup popriš tu zloč ina - okruž ni mrtvozornik, okruž ni forenzič ni istraž itelj, okruž ni š erif i njegova dva pomoćnika, šef policije Cooper i još dva policajca iz Healdsburga.

»Jesu li policajci Perez i Kimble još uvijek u radnom odnosu?«, upitao je šefa Suareza.

Suarez se počešao po tankom ožiljku ispod brade. »Policajac Perez je prije č etiri godine otiš ao u mirovinu. Zivi jednu ulicu dalje od mene.

Ima sina vatrogasca. Policajac Kimble je umro prije nekoliko godina.

Njegovu bitku dobio je rak gušterače.« »Zao mi je š to to č ujem.« Hunter je usmjerio paž nju na zapisnik. »Poznajete li kojeg od zamjenika okruž nog š erifa? Petera Edmundsa i Josepha Halea?« Kimnuo je. »Naravno, ali nisu viš e zamjenici. Peter Edmunds je zapovjednik Terenske služ be i operative, a Joseph Hale je pomoć nik š erifa u Odjelu za provođenje zakona. Obojica ž ive u Santa Rosi.

Izvrsni dečki.« Hunter je nač as protrljao oč i. Okruž ni mrtvozornik, okruž ni forenzič ni istraž itelj, okruž ni š erif i bivš i š ef policije Cooper, sada vjerojatno imaju viš e od š ezdeset pet godina. Nije bilo nemoguć e, ali su postojale jako male š anse da je ijedan od njih pod stare dane postao serijski ubojica. To je znač ilo da su svi oni koji su bili prisutni na popriš tu zloč ina liš eni sumnje, osim ako je tamo bio i netko tko nije evidentiran. U tom slučaju Hunter nikako nije mogao doznati tko je još vidio popriš te. Instinktivno je iznova prolistao dosje i odjednom se namrš tio. Neš to mu je zapelo za oko. Vratio se fotogra ijama i paž ljije prouč io svaku sliku. Doš ao je do posljednje, listajuć i se vratio na početak i sve nanovo pogledao do posljednje stranice. »Jesu li ovo svi spisi ili negdje u arhivi postoji još koji fascikl?«, upitao je. »To je sve. Nema ništa više.« »Jeste li sigurni?« Suarez je upitno podigao obrve. »Da, siguran sam. Rekao sam ti, trebalo nam je pet sati da pronađemo taj dosje. Pregledali smo sve te stare kutije, a vjeruj mi, bilo ih je poprilično. Zašto pitaš?« Hunter je zatvorio fascikl na svom krilu. »Jer nešto nedostaje.«

91.

Za vož nju do kuć e bivš eg š efa policije Coopera, Hunteru je trebalo manje od petnaest minuta.

Izaš ao je iz automobila i č im je zatvorio vrata za sobom, na trijem kuć e izaš la je ž ena srednjih š ezdesetih godina, vitka, ali ne i mrš ava, izduž ena uglata lica uokvirena ravnom sijedom kosom. Nosila je jednostavnu plavu haljinu i pregaču s džepovima. »'Jutro«, nasmiješ ila se i rekla pomalo hrapavim glasom, kao da je prehlađena. »Ti si sigurno detektiv iz Los Angelesa kojeg je Tom spomenuo.« Plavim oč ima iksirala je Huntera. Pogled joj je bio jednako nježan kao i glas. »Da, gospođo«, rekao je prilazeć i. Izvadio je svoje dokumente, a ona ih je proučila kao iskusna profesionalka. »Ja sam Mary«, rekla je i pružila mu ruku, »Tomova supruga.« »Zadovoljstvo mi je upoznati vas, gospođo.« Rukovali su se, a Huntera je iznenadilo koliko je snage bilo u toj sićušnoj ručici. »Tom je dolje na jezeru, peca.« Odmahnula je glavom s hinjenim neodobravanjem. »Uvijek peca. Pa...«, nasmijala se, »barem ima nekakvu zanimaciju. Inače bi povazdan lupao čekićem po kući.« Uzvratio joj je uljudnim osmijehom. »Samo idi onim putem do podnož ja brdaš ca«, rekla je, pokazujuć i usku stazu s desne strane kuć e koja je izgledala kao da vodi duboko u š umu. »Ne mož eš ga mimoić i.« Zastala je i brzo pogledala u nebo. »Imaš li kišnu kabanicu u tom svom autu?« »Bojim se da nemam.« Slatko mu se nasmiješ ila. »Onda prič ekaj trenutak.« Vratila se u kuć u. Nekoliko trenutaka kasnije pojavila se noseć i policijsku kiš nu kabanicu. »Ubrzo ć e kiš a. Bolje uzmi ovo da ne uhvatiš kakvu prehladu.« Pruž ila mu je kabanicu. »Tom uvijek sa sobom ima kave i kolača, dovoljno da vas dvojica preživite dan i pol.« Ponovno joj je zahvalio i nestao na stazi. Vijugala je lijevo-desno i postajala sve strmija š to je dublje zalazio ti š umu. Vodila je do

skrovitog mjesta uz jezero Sonoma. Zastao je stigavš i do kamenitog pristaniš ta pri dnu staze. Ondje nije bilo nikoga. Jezero je bilo mirno, gotovo nepomič no. Povukao se za korak i nač as osluhnuo. Neš to nije bilo u redu.

Naglo se okrenuo i izvukao pištolj. »Oho, polako, momč e.« Oko metar i pol iza njega stajao je muš karac drž eć i ruke visoko u zraku. Bio je u kasnim š ezdesetima, visok i suhonjav. Nad uš ima je imao dva mala č uperka sijede kose, na korijen nosa natisnute naoč ale crnih okvira, a poput pamuka bijeli brkovi izgledali su previš e gusti za njegovo usukano lice i tanke usne.

Unatoč dobi, još uvijek je izgledao kao dostojan protivnik u bilo kakvoj borbi. »Čuo si da ti prilazim s leđa?« Glas je zvučao zapovjednički. »Tako nekako«, odvratio je Hunter i dalje drž eć i piš tolj uperen u starca. »Prokletstvo! Ili sam izaš ao iz š tosa ili imaš fantastič an sluh. A takvo brzo potezanje piš tolja nisam vidio nikad u ž ivotu.« Prič ekao je nekoliko trenutaka. »Ja sam Tom Cooper. A ti si sigurno detektiv Robert Hunter iz losanđeleš kog Odjela za pljač ke i ubojstva. Smijem li spustiti ruke?« »Da, oprostite zbog toga.« Hunter je zakoč io piš tolj i spremio ga u futrolu. »No, moram ti reć i da nisi baš laka koraka. Cuo sam te kako dolaziš još kad si bio na pola puta niz ono brdo.« Hunter je spustio pogled na svoje č izme, sada uprljane zemljom. »Nisam očekivao napad iz zasjede.« Bivš i š ef policije Cooper se nasmiješ io. »Oprosti, starih se navika teško otarasiti.« Pružio mu je ruku.

Hunter mu je uzvratio čvrstim stiskom. »Inač e, ja sam tamo.« Pokazao je na drugu stazu koja je zaobilazila drveć e i skretala ulijevo. Hunter je krenuo za njim do druge č istine na kojoj su kraj vode stajali stolica i mala koš ara od pruć a puna hrane. »Ako hoćeš, posluži se kavom i kolačima. Pecaš li?« »Pokuš ao sam jednom kad sam bio klinac.« Odmahivao je glavom dok je u š alicu ulijevao kavu iz jedne od velikih termos-boca. »Uopć e mi nije išlo.« Cooper se nasmijao. »Nitko ne mož e biti dobar ako proba samo

jednom. Ja pecam već godinama i još uvijek moram mnogo toga nauč iti.« Posegnuo je za tankim š tapom za pecanje, dohvatio nekoliko ž ivih crnih pjeskulja i provukao udicu kroz njihova sluzava tijela. »Najviše volim žive mamce. Oni su...« »Ukusniji ribama«, dovrš io je Hunter. »A buduć i da upecane ribe bacate natrag u vodu, mož ete im barem priuš titi poslasticu kao naknadu za to š to ste ih zakvač ili za usta.« Otpio je gutljaj kave i kimnuo. Bila je jednako dobra kao ona koju je popio u policijskoj postaji.

Cooper ga je radoznalo pogledao, a zatim skrenuo pogled na svoj pribor. »Aha, nikakvih mrež a ni posuda u kojima bih svoj ulov ponio kuć i.« Kimnuo je. »Dobro zapaž aš , ali pretpostavljam da ne bi postao detektiv da nisi takav.« Zavitlao je udicu u jezero. »U redu, znam da nisi potegnuo sve dovde kako bi uč io o pecanju ili ć askao. Preko telefona si rekao da moraš razgovarati sa mnom o slučaju Harper.« Kimnuo je. »Dobro ga se sjećate?« Cooper se zapiljio u njega. Leprš avi ton je nestao. »Detektive, takvo popriš te zloč ina se ne zaboravlja. Nije važ no koliko si iskusan.

Znam da si najprije bio u postaji jer me maloprije nazvao š ef Suarez.

Vidio si slike, zar ne? Može li netko zaboraviti one prizore?« Hunter nije odvratio ništa. »Nisi mi mnogo rekao preko telefona, ali nisi ni morao. Evo š to ja mislim: jedini razlog zbog kojeg je losanđeleš ki OPU zainteresiran za dvadeset godina star sluč aj iz malog grada sigurno je taj, š to se vama dolje dogodilo nešto slično onome što se dogodilo ovdje.« Hunter se nač as zagledao u svoj odraz u vodi. »Ako sam u pravu, šefe Cooper, mnogo je sličnije nego što mislite.«

92.

Sef Cooper je zakač io ribič ki š tap za kuku na stolici i okrenuo se Hunteru. »Kad sam jutros odlazio iz L.A.-a, najvaž nije mi je bilo pronać i zapisnik s mjesta zloč ina. U njemu se nalazi samo osam imena.« Izvukao je notes iz dž epa jakne. »Vaš e i dvojice vaš ih policajaca, Kimblea i Pereza, ondaš njeg okruž nog š erifa Sonome Hudsona i njegova dva zamjenika, Edmundsa i Halea, te tadaš njeg okruž nog mrtvozornika doktora Bennetta i forenzič nog istraž itelja Gustava Ortiza. Je li to točno?« Cooper nije morao razmišljati. Odmah je kimnuo. »Mož ete li se sjetiti je li još netko vidio mjesto zloč ina? Bilo tko?

Netko tko iz nekog razloga nije upisan u zapisnik?« Cooper je odluč no odmahnuo glavom. »Nitko drugi nije vidio mjesto zloč ina. Ne, nakon š to smo mi doš li onamo.« Ulio je još malo kave. »Kuć a Harperovih bila je samo jedan blok udaljena od stare policijske postaje. Njihov susjed Tito nazvao je postaju i rekao da je č uo pucanj iz sač marice. Tito je bio, i još je uvijek, prilič no iskusan lovac, pa kad je on rekao da je č uo pucanj iz sač marice, znao sam da ne mož e biti riječ o zabuni. Bio sam u postaji kad je nazvao. Trebalo mi je manje od minute da stignem tamo. Prvi sam doš ao na lice mjesta.« Uš utio je i skrenuo pogled. »Nikad nisam vidio takvo š to. Cak ni u analizama sluč ajeva. A da ti iskreno kaž em, nadam se da takvo š to nikad više neću niti vidjeti.« Nebo se zloslutno naoblačilo, a i vjetar je pojačao. »Minutu nakon š to sam stigao u kuć u, doš li su policajci Kimble i Perez. Odmah sam znao da moram obavijestiti Ured okruž nog š erifa.

Unatoč naš em ogranič enom iskustvu s ubojstvima, svi smo znali protokol. Odmah smo zapeč atili kuć u. Nitko osim nas trojice nije imao pristup mjestu događaja.« »Sve dok nisu stigli šerif i mrtvozornik«, dometnuo je Hunter. »Tako je. Kao š to si rekao, doktor Bennett, sada u mirovini, doš ao je s istraž iteljem Gustavom Ortizom. On je sada glavni mrtvozornič ki

istraž itelj za okrug Santa Clara. Serif Hudson je sa sobom doveo dva zamjenika, Edmundsa i Halea.« Hunter je kimnuo. »To mi je rekao š ef policije Suarez. Edmunds je sada načelnik, a Hale šerifov pomoćnik. Obojica žive u Santa Rosi.« Cooper je potvrdio. »Nitko drugi nije uš ao u kuć u ni vidio popriš te zloč ina. Siguran sam u to jer sam stalno bio ondje, dok sve nije uslikano i dok nisu odnijeli tijela.« Počela je sipiti kišica, ali se nijedan od njih nije pomaknuo. »Harperovi su imali sina, zar ne? Andrewa«, rekao je Hunter.

Cooper je polako kimnuo. »U postaji sam pregledao cijeli dosje. Nema fotogra ija njegova tijela, nema izvješ taja s obdukcije ni nikakvog spomena š to se dogodilo s njim. Nedostaju svi spisi o dječaku.« Od nač ina na koji je Cooper pogledao Huntera, nakostriješ ile su mu se sve dlačice na vratu. »Njegovi spisi ne nedostaju. Nisu ondje jer njegovo tijelo nikad nije pronađeno.«

93. »Molim?« Hunter je obrisao kiš ne kapi s obrva i zagledao se u Coopera. »Nije nikad pronađeno? Pa kako ste onda znali da je ubijen?« Cooper je duboko udahnuo. Naoč ale su mu bile toliko mokre od kiš e da mu je Hunter jedva mogao vidjeti oč i. »Nismo znali. Na to su nas uputili dokazi.« »Kakvi dokazi?« Cooper je napokon navukao najlonsku kapuljač u na glavu i povukao se u zaklon velikog stabla. Hunter je krenuo za njim. »Tragedija Harperovih dogodila se u nedjelju«, objasnio je. »Sest godina prije tog dana, svake nedjelje, bez iznimke, Ray je vodio sina na pecanje. Ponekad na jezero Sonomu, ponekad na Rio Nido, a ponekad na rijeku Russian. Nisu daleko ako se ide autom. Nekoliko puta sam i ja iš ao s njima, Ray je bio odlič an ribič , a i njegov sin je bivao sve bolji.

Tito, susjed koji je dojavio o 'ispaljenom hicu', nekoliko sati prije nego š to je č uo pucanj, vidio je Raya i njegova sina kako spremaju stvari u kamionet. Vlasnik benzinske crpke nekoliko blokova dalje, također je potvrdio da je vidio klinca na suvozač evom sjedalu Rayeva kamioneta kad je Ray uš ao u trgovinu kupiti sladoled. Andrew se nikad nije vratio kuć i s ocem. Forenzič ari su nakon pregleda kamioneta naš li dječ akovu koš ulju i cipele. Na koš ulji, cipelama, kontrolnoj ploč i kamioneta i unutraš njoj strani suvozač evih vrata našli su krv. Dječakovu krv. Laboratorij je to potvrdio.« »Zar nije provedena istraga o dječakovu nestanku?« »Da, provedena je istraga. Ali nismo otkrili niš ta viš e od onog š to sam ti upravo rekao. Ne znamo kamo je odveo sina, detektive - na jezero Sonomu, Rio Nido ili Russian. A još k tomu, Healdsburg i rijeke okružuju silni hektari šume. Mogao ga je ubiti negdje u šumi i zakopati ga ili ga jednostavno ostaviti vukovima. Mogao je za njegovo tijelo zavezati kamenje i baciti ga u jezero ili neku od rijeka. Nismo znali kamo je iš ao toga dana pa je pronalaž enje trupla bio nemoguć

zadatak. Iako smo pokušavali, nikad ga nismo našli.« Skinuo je naoč ale i protrljao korijen nosa gdje su mu ostala dva udubljena crvena traga. »Ray je bio dobar č ovjek, ali je patio od depresije«, nastavio je. »Mislim da je za Emilyinu avanturu doznao nekoliko dana ranije jer je za ono š to je uč inio bilo potrebno pomno planiranje. Nije to bilo tipično ubojstvo u afektu, iako je možda tako izgledalo zbog sveg onog kaosa i krvi. Zaključ ili smo da je Ray znao kako se Emily viđa s ljubavnikom kad njega nije bilo kod kuć e. Zato je najprije odveo klinca iz kuć e, ubio ga i riješ io se negdje njegova tijela. Zatim je otiš ao u stan Nathana Gardnera, osakatio ga i ostavio ondje da nasmrt iskrvari, ali mu je prije zaš io usta. Nakon toga se Ray vratio u svoju kuću da se obračuna sa ženom i dovrši svoj suludi ubojiti plan.« Ušutio je i pogledao Huntera u oči. »A ja sam sasvim siguran da je Ray planirao pobiti sve. Da nitko ne ostane živ. Nitko.«

94.

Garcia je stajao nasuprot nepospremljenom krevetu i piljio u neurednu odjeću i stvari na podu.

Mark Stratton, deč ko Jessice Black, prekinuo je nastupe ranije od predviđenog vremena i rano ujutro vratio se u L.A. Garcia ga je otpratio u mrtvačnicu da identificira njezino tijelo.

Pogled na voljenu osobu kako gola lež i na hladnom mrtvozornič kom metalnom podloš ku probija sve obrambene mehanizme svake osobe, bez obzira na njezinu izič ku i psihič ku snagu. Iako su š avovi bili uklonjeni, na njezinu licu ostao je zamrznut izraz užasa i bola. Mark nije morao ni pitati je li patila.

Noge su ga izdale već nekoliko sekundi nakon ulaska u prostoriju, ali ga je Garcia uspio uhvatiti da ne padne na pod.

Hunter je još preko telefona rekao Marku kako postoji moguć nost da je Jessica oteta iz njihova stana. Objasnio mu je kako je veoma važ no da ga š to prije pregleda policija i ekipa forenzič ara. I da je jako važno da ništa ne dira. A nije ispalo tako.

Mark nije prestao drhtati otkako je prethodnog dana završ io razgovor s Hunterom. Bez prestanka je nazivao svoj kuć ni broj i Jessicin mobitel i ostavljao poruku za porukom. Jednostavno nije mogao razumno razmiš ljati. Nadvladale su emocije, pomahnitao je i u bijesu i frustraciji počeo razbijati po hotelskoj sobi.

Ne znajuć i š to se dogodilo, ostali č lanovi njegova benda morali su razvaliti vrata i smiriti ga. Njihovu menadž eru trebalo je nekoliko sati da sve organizira, uključ ujuć i i povratni let u L.A. Dotad je Mark već bio pijan kao č ep pa mu u zrač noj luci nisu dopustili ukrcaj u zrakoplov. »Zrakoplovna pravila«, objasnila je mlada ž ena za pultom zrakoplovne tvrtke. »Previše je pijan za let. Žao mi je.« To je bio posljednji dnevni let za Los Angeles. Na kraju su morali unajmiti privatni zrakoplov.

Nakon š to ga je taksi ostavio pred njegovom zgradom, još uvijek polupijani, Mark je teturajuć i uš ao kroz vrata. U tom su trenutku

nestale sve nade da ć e unutraš njost stana ostati netaknuta. Satima nije prestajao dozivati njezino ime, ulazeć i iz prostorije u prostoriju, paleć i i gaseć i svjetla kao da ć e se ona nekom č arolijom odjednom pojaviti.

Otvorio je njezin ormar i prekapao po odjeć i. Ispraznio je ladice i ormarić e. Legao je na krevet, grlio njezin jastuk i plakao sve dok mu suze nisu presušile.

Sada je mirno sjedio u kuhinji, bolnih i krvlju podlivenih očiju.

Garcia je podigao uokvirenu fotogra iju s poda spavać e sobe Jessica i Mark na odmoru na nekom sunč anom mjestu. Izgledali su sretno i zaljubljeno.

Vratio je okvir na toaletni stolić , okrenuo se da još jednom baci pogled na nepospremljeni krevet i stao razmiš ljati š to mu je č initi.

Markov i Jessicin stan nisu mogli zapeč atiti policijskom vrpcom jer služ beno nije bio mjesto zloč ina. Sanse da ekipa forenzič ara dođe u stan prije pribavljanja č vrstog dokaza da je oteta iz njega, bile su i viš e nego mrš ave. A š anse da forenzič ari pronađu bilo kakav trag na toliko kompromitiranom i uneređenom mjestu, bile su praktički ravne nuli.

Garcia je izaš ao iz sobe, proš ao dugač kim hodnikom i uš ao u dnevni boravak. Na elegantnom staklenom stolu između kauč a i zidnog televizora pronaš ao je nekoliko glazbenih č asopisa. Jessica je bila na naslovnici onoga na vrhu. Otvorio ga je iz č iste znatiž elje i potraž io č lanak. Radilo se o intervjuu na dvije stranice u kojemu je govorila o svom ž ivotu opć enito i o tome kako je to biti uspješ na glazbenica. Jedan podnaslov privukao je njegovu paž nju - O ljubavi.

Pogledom je preletio preko tog dijela, ali je zastao već nakon nekoliko redaka. Najež ilo mu se cijelo tijelo, kao da je iznenada zapuhao arktički vjetar. Ponovno je pročitao retke da se uvjeri. »Nemoj me zajebavati.« Ščepao je časopis i odjurio u svoj ured.

95.

Hunter je otiš ao iz kuć e bivš eg š efa policije Coopera pored jezera Sonoma netom prije vremena za ruč ak, ali još nije bio spreman odletjeti natrag u L.A. Misli su mu se uskomeš ale; morao ih je srediti prije nego š to krene dalje. Prisjetio se kako je na putu prema Cooperovoj kući prošao uz gradsku knjižnicu. Odlučio je početi ondje.

Jednokatna zgrada se nije mogla usporediti č ak ni s nekim losađeleš kim srednjoš kolskim knjiž nicama. Parkirao je automobil na obliž njem parkirališ tu, navukao ovratnik jakne na vrat i pohitao prema ulazu. Kiša koja je ranije počela padati i dalje je lila.

Zena za informacijskim pultom podigla je pogled sa zaslona računala i suosjećajno mu se nasmiješila kad je ušao. »Čini se da ste zaboravili kišobran, ha?« Otresao je vodu s kose i rukava i uzvratio joj osmijeh. »Nisam očekivao da će se nebo otvoriti.« »Proljetni pljuskovi. Poznati smo po njima. Brzo ć e proć i«, odvratila je uz novi osmijeh i pružene papirnate maramice. »Hvala.« Uzeo ih je i obrisao čelo i ruke. »Usput, ja sam Rhonda.« Rukovali su se. »Ja sam Robert.« Rhonda je bila u srednjim dvadesetima, kratke, u crno obojene kose zač eš ljane u bodlje, sablasno blijeda lica i š minke korak do darkerske. »Onda...«, rekla je, iksirajuć i ga svojim tamnim oč ima. »Sto vas dovodi u naš u knjiž nicu? Zapravo, š to vas je uopć e dovelo u Healdsburg?« »Istraživanje.« »Istraživanje? O healdsburškim vinarijama?« »Ne.« Načas je razmislio. »Tražim jedan stari školski godišnjak.« »Godišnjak? Neki stari prijatelj, ha? Iz koje škole?« Zastao je. »Pa koliko škola ima u Healdsburgu?« Nasmijala se. »Cini se da ne znate baš mnogo o tom svom

istraživanju.« Slož io se uz smiješ ak. »Zapravo, pokuš avam pronać i sliku dječ aka koji je ovdje živio prije mnogo godina.« »Dječ aka?« Na licu joj se pojavila zabrinutost. Odmaknula se za korak od pulta. »Ne, ne, sluš ajte. Ja sam policajac iz Los Angelesa«, rekao je i izvadio znač ku. Neš to š to se ovdje dogodilo prije dvadeset godina nenadano nas je zaintrigiralo. Samo pokuš avam doć i do nekih podataka. To je sve. Slika bi mi mogla biti od pomoći.« Pogledala je znač ku, a onda Hunterovo lice. »Prije dvadeset godina?« »Tako je.« Nač as je oklijevala. »Onda sigurno govorite o onome š to se dogodilo Harperovima. A ako traž ite sliku dječ aka, sigurno mislite na Andrewa Harpera.« »Poznavali ste ga?« Izgledala je kao da se koleba. »Tako nekako. Imala sam samo pet godina kad se to dogodilo. Znao je ponekad doći u našu kuću.« »Stvarno? Zašto?« »Živjeli smo u istoj ulici. Bio je prijatelj moga brata.« »Vaš brat još uvijek živi ovdje?« »Da. Rač unovođa je i ima vlastiti servis u gradu. Vjerojatno ste na putu ovamo prošli uz njegov ured.« »Bih li mogao malo popričati s njim?« Još jedan trenutak oklijevanja. »Sve informacije koje mi mož e dati mogle bi mi biti od velike koristi«, ustrajao je.

Rhonda je još neko vrijeme promatrala Huntera. »Ne znam zaš to ne biste mogli.« Pogledala je na svoj sat. »Reć i ć u vam š to ć emo. Uskoro ć e moja pauza za ruč ak. Kako bi bilo da vas odvedem onamo i upoznam s njim?«

96.

Rhonda je pozdravila gospođu Collins na prijamnom pultu u predvorju malog rač unovodstvenog servisa svoga brata i pokazala na vrata njegova ureda. »Nije s nekim, je li?« Gospođa Collins se ljubazno smiješila dok je odmahivala glavom. »Mislim da se upravo sprema izać i na ruč ak, duš o. Samo uđi, Rhonda.« Rhonda je dvaput pokucala i prije poziva otvorila vrata.

Ricky je bio potpuna suprotnost svojoj sestri. Visok, uredno podš iš ane kose, građe sportaš a, konzervativno odjeven u svijetlosivo odijelo, pastelno plavu koš ulju i plavo-crvenu kravatu. Upoznavanje je bilo brzo i izravno, a Rickyev osmijeh je brzo izblijedio č im mu je Rhonda rekla zašto je dovela Huntera. »Zao mi je, ali ne vidim kako bih vam ja mogao pomoć i«, rekao je Hunteru pomalo uzrujanog izgleda. Imao sam deset godina kad se to dogodilo, a mi u to vrijeme nismo ni bili ovdje. Sjeć aš se?« Pitanje je uputio Rhondi koja je potvrdno kimnula. »To se dogodilo za vrijeme bož ić nih praznika, kad smo bili kod bake u Napi. Saznali smo za to tek kad smo se vratili.« »Razumijem, ali mi ne morate govoriti o samom događaju. Znam da o tome ne znate niš ta. Ali kad biste mi mogli isprič ati neš to o Andrewu, to bi mi jako pomoglo. Rhonda mi je rekla da ste bili prijatelji?« Ricky je prijekorno pogledao svoju sestru. »Valjda.« Slegnuo je ramenima. »On... nije imao mnogo prijatelja.« »Zašto?« Još jedno slijeganje ramenima. »Bio je jako miran i sramež ljiv. Viš e je volio provoditi vrijeme sa svojim stripovima nego s drugom djecom.« »Ali vi ste deč ki zajedno provodili vrijeme, je li tako? Igrali se i slično?« »Da, ponekad, ali ne uvijek. On je bio... drugačiji.«

Hunterove oči su se malo suzile. »Na koji način?« Ricky je uš utio i pogledao na sat, a onda priš ao vratima svog ureda i provirio u predvorje. »Gospođo Collins, ako netko nazove, vani sam na ručku.« Zatvorio je vrata. »Zašto ne sjednete?« Hunter je sjeo na jednu od dvije stolice pred Rickyevim stolom.

Rhonda se naslonila na prozorsku dasku. »Andrew je već inu vremena bio... pa, tuž an«, rekao je Ricky i vratio se za svoj stol. »Je li vam ikad rekao zašto?« »Njegovi roditelji su se stalno svađali i to ga je stvarno uznemirivalo. Bio je jako blizak s majkom.« »A s ocem nije?«, upitao je Hunter. »I s njim, ali je više pričao o majci.« U Hunterovu dž epu je zavibrirao mobitel pa je diskretno pogledao zaslon - Whitney Myers. Vratio je mobitel u dž ep, ne javivš i se na poziv. Nazvat će je kasnije. »Klinci stalno govore o svojim majkama«, rekla je Rhonda. »Ne«, Ricky je odluč no odmahnuo glavom. »Ne, onako kao on.

Govorio je o njoj kao da je boginja. Kao da ona nikad niš ta ne mož e pogriješiti.« »Obožavao ju je?«, upitao je Hunter. »Da. Postavio ju je na pijedestal. A kad je ona bila tuž na i on je istinski bio tuž an.« Ricky se poč eo igrati spajalicom. »Znam da je č esto viđao majku kako plač e i da ga je to straš no izjedalo.« S usana mu se oteo nervozan hihot. »Cesto ju je znao promatrati... na neki uvrnut način.« Rhonda je nakrivila glavu. »Što to znači?« Rickyev pogled prešao je s nje na Hunterov ravnodušan izraz lica. »Andrew mi je rekao za svoje tajno skroviš te. Znam da je ondje običavao provoditi mnogo vremena.« Hunter je znao da tajno skroviš te ili neko posebno mjesto nije niš ta neobič no za djecu. Pogotovo za onu poput Andrewa - tuž nu, tihu, s malo prijatelja - onu zlostavljanu. Najč eš će je to neko izolirano mjesto kamo bježe od svega što ih uznemirava. Mjesto gdje se osjećaju sigurnima. Ali ako mu se dijete poč inje sve č eš će i č eš će vrać ati, onda je to zato jer osjeć a potrebu za sve već om izolacijom - od svega i svačega. A posljedice mogu biti teške.

»Pa to nije ništa strašno«, rekla je Rhonda. »Ja i moji prijatelji imali smo svoje tajno mjesto kad smo bili klinci.« »Ne kao Andrew«, odvratio je Ricky. »Barem se nadam da niste.

Jednog me je dana odveo onamo.« Napeo mu se miš ić na č eljusti. »Natjerao me da obećam da nikad nikome neću reći.« »I...?«, upitala je Rhonda.

Hunter je šutke čekao.

Ricky je skrenuo pogled s njih oboje. »Skoro sam zaboravio na to mjesto.« Pogled mu se vratio na Huntera. »Tajno mjesto mu je bio odijeljeni dio tavana u njegovoj kuć i. Tavan im je bio nakrcan silnim kutijama smeć a i starog namješ taja. Toliko nagomilanih stvari, da su tvorile zid, neku vrstu paravana koji je dijelio tavan na dva zasebna prostora. Kad se stubama u kuć i popelo gore, vidio se samo jedan njegov dio. Drugi je bio potpuno skriven iza te barikade nagomilanih stvari. Do njega se nije moglo, osim tako da se odmaknu sve stvari. A bilo je mnogo stvari.« »I taj je skriveni prostor na tavanu bio Andrewovo tajno skrovište?«, upitala je Rhonda. »Tako je.« »Ali, upravo si rekao da nitko nije mogao doći do njega.« »Ne kroz kuć u«, razjasnio je Ricky. »Andrew se obič no penjao po reš etkastoj konstrukciji na vanjskom zidu i ulazio unutra kroz majuš ni prozor na krovu.« »Na krovu?« »Da. I to mu je jako dobro iš lo. Pentrao se po tom zidu kao pravi Spiderman.« »Onda, š to je bilo tako č udno u tom njegovom tajnom tavanskom skrovištu?«, upitala je Rhonda. »Nalazila se toč no iznad spavać e sobe njegovih roditelja. Rekao je da je sve mogao čuti kad su oni bili u sobi.« »O, moj Bož e.« Rhonda je iskrivila lice. »Misliš da ih je prisluš kivao dok su radili ono?« »I više od toga. Sjećaš se njegove kuće, zar ne?« Kimnula je.

Okrenuo se Hunteru. »To je bila kuć a u starinskom stilu, s visokim stropovima. Andrew je na viš e mjesta izdubio utore između drvenih dasaka na tavanskom podu. Znam to, jer mi ih je pokazao. Kroz njih je

mogao vidjeti cijelu spavać u sobu. Obič avao je š pijunirati svoje roditelje.« »Grozno«, rekla je Rhonda razrogač enih oč iju. »To je odvratno.

Kakav perverznjak.« Stresla se. »Ali na tom me mjestu najviš e izbezumilo to«, nastavio je Ricky, »što sam u jednom kutu vidio kuglice vate i krpe zamrljane krvlju.« »Krvlju?«, upita Hunter. »Krvlju?«, ponovi Rhonda.

Ricky je kimnuo. »Pitao sam ga š to je to. Rekao je da je to od krvarenja iz nosa.« Hunter se namrštio. »Kad je Andrew bio mali, razbolio se od teš ke gripe i ona mu je nekako zeznula sluznicu nosa. Znam da je to istina jer mu se viš e puta dogodilo u š koli. Krv bi tekla posvuda kad bi poč eo kihati ili kad bi malo jače ispuhao nos.« Hunter je osjeć ao Rickyevu nelagodu. »Ali vi niste povjerovali da su vata i krpe krvave od krvarenja iz nosa, zar ne?« Ricky je pogledao sestru, a zatim spajalicu u svojim rukama. Bila je savijena i potpuno izoblič ena. Podigao ju je i pokazao Hunteru. »Vidio sam viš e ovakvih na podu uz krpe. I na njima je bilo krvi. Mož da je spajalicama kopao nos, tko zna? Kao š to rekoh, bio je č udniji nego inač e. Nisam znao š to se zbiva, ali mi je cijelo to mjesto djelovalo jezivo. Rekao sam mu da moram ići kući i otišao što sam prije mogao.« Hunter je znao razlog zbog kojeg su vata, krpe i spajalice bile krvave - Andrew je sam sebi nanosio bol. Jednu bol zamjenjivao je drugom u pokuš aju da nadvlada svoju patnju. Nije mogao kontrolirati emocionalnu bol koju je dož ivljavao svaki put kad su se njegovi roditelji svađali pa je stoga sâ m sebi nanosio ozljede, stvarajuć i vlastitu izič ku bol koja ga je odvajala od duš evne patnje. I tako je mirno promatrao krvarenje iz vlastitih rana, odijeljen od emocionalne boli i potisnutog gnjeva. Tu je bol mogao u cijelosti kontrolirati, od toga koliko će duboko zarezati, do toga koliko će dugo krvariti.

Ricky je ušutio i objema rukama protrljao lice. »Gledajte, znam da je Andrew bio malo č udan, ali i već ina desetogodiš njih klinaca je č udna na ovakav ili onakav nač in.« Pogledom je prešao na Rhondu. »Neki od nas su još uvijek.« Pokazala mu je srednji prst.

»No bio je drag klinac«, nastavi Ricky. »A ako mene pitate, mislim da je ono š to je uč inio njegov otac bio kukavič ki č in. Andrewu nikad nije pružena šansa. Nije zaslužio umrijeti.« Svi su utihnuli.

Hunteru su svi djelići počeli sjedati na svoje mjesto.

97.

Prostorija u kojoj se nalazio bila je osvijetljena samo svijeć ama sveukupno dvanaest. Njihov je plamen treperio u neusklađenom plesu, bacajuć i sjene po zidovima. Podigao je pogled na svoj nagi odraz u velikom zidnom ogledalu. Bosa stopala na betonskom podu, snaž ne noge, š iroka ramena, tijelo sportaš a i ledeno hladne oč i. Dugo je zurio u vlastito lice, pomno ga prouč avajuć i, a zatim se nagnuo ulijevo, potom udesno, pregledavajući leđa.

Priš ao je stolu u kutu, podigao jedan od brojnih mobitela i utipkao broj koji je znao napamet.

Zazvonio je dvaput prije nego što se javio smiren i odlučan glas. »Imaš li podatke koje sam traž io?«, upitao je, bacivš i pogled na radnu površinu pred sobom. »Da, nije bilo problema.« Pažljivo je slušao.

Informacija ga je viš e iznenadila nego uznemirila, no lice mu nije pokazivalo nikakvih znakova zabrinutosti. Okonč ao je razgovor i desnom rukom preš ao preko velike igle zamrljane krvlju i konca š to ih je ostavio na stolu.

Morat ć e promijeniti plan i prilagoditi se, a on nije volio promjene.

Odstupanje od dobro razrađenog plana znač ilo je poveć anje rizika, no sad i tako nije bio siguran je li to uopće više važno.

Pogledao je na ručni sat. Dobro je znao gdje će ona biti za nekoliko sati. Do podatka je došao toliko lako, da mu je došlo da se nasmije.

Još jednom je pogledao zrcalo i zagledao se duboko u vlastite oči.

Došlo je vrijeme da to opet učini.

98. »Sranje!« Provjerila je sat u automobilu i tiho opsovala dok je skretala u svoju ulicu u Toluca Lakeu na jugoistoč noj strani San Fernando Valleya. Više uopće nije dvojila da će zakasniti, a to je mrzila.

Poč etak sveč anog prikupljanja dobrotvornih donacija bio je zakazan za sat i č etvrt. Samo ć e u vož nji do svoje kuć e izgubiti najmanje pola sata. Tako joj ostaje oko č etrdeset pet minuta da se istuš ira, uredi kosu, naš minka se i odjene. A za ž enu koja je toliko polagala na svoj izgled kao ona, to je bila nemoguća misija.

Zamolila je tajnicu da je podsjeti na vrijeme i ona je to viš e puta uč inila, ali joj je prometna nesreć a na holivudskom autoputu oduzela dodatnih trideset pet minuta. A kaš njenje na događaj kome su trebali prisustvovati gradonač elnik Los Angelesa, guverner Kalifornije i popriličan broj najslavnijih osoba, nije bilo najprimjerenije ponašanje.

Da bi uš tedjela na vremenu, odluč ila je podić i kosu i prič vrstiti je na zatiljku. Već je znala i koju će haljinu odjenuti i koje će cipele obuti.

Njezin je dom bila velika dvokatnica na kraju slijepe ulice uz samo jezero Toluca. Znala je da je prevelika za nju samu, ali se zaljubila u nju već u prvoj potrazi za odgovarajućom kućom.

Parkirala je svoj Dodge Challenger na poploč ani kolni prilaz i automatski pogledala sat na kontrolnoj ploči. »Sranje, sranje!« Bila je toliko zaokupljena vremenom i kaš njenjem da nije ni zapazila bijeli kombi parkiran gotovo tik pred njenom kućom.

Izaš la je iz automobila i krenula prema ulaznim vratima, kopajuć i po torbici u potrazi za ključ em. Stigla je do trijema i zač ula š uš kanje iz podrezanog grmlja u malom prednjem dvoriš tu. Zastala je i namrš tila se. Zvuk se za nekoliko trenutaka opet ponovio. Zvuč ao je poput grebanja. »Oh, nisu valjda štakori«, promrmljala je sebi u bradu.

Odjednom je zač ula cviljenje i iz grmlja je provirilo malo bijelo štene. Izgledalo je preplašeno i gladno.

»Oh, Bož e.« Cuč nula je, odlož ila torbicu na tlo i ispruž ila ruku. »Dođi ovamo, maleni. Ne boj se.« Stene je izaš lo iz grmlja i onjuš ilo joj ruku. »Siroč e malo. Kladim se da si gladan.« Potapš ala ga je po glavi i pomilovala po bijelom krznu. Psić je drhtao. »Hoćeš malo mlijeka?« Nije č ula kad joj je priš ao s leđa. Lako ju je savladao dok je č uč ala.

Snaž ne ruke gurnule su je u grmlje odakle je izaš lo š tene, istovremeno joj pritiš ćuć i mokru krpu preko usta. Ispustila je š tene i pokuš ala se oduprijeti. Oč ajnič ki je nastojala dohvatiti napadač a iza sebe. No bilo je prekasno; on je to znao, a i ona.

Za samo nekoliko sekundi, svijet je utonuo u tminu.

99.

Garcia je priš ao svom stolu u Parker Centeru i uključ io rač unalo.

Morao je na Internetu potraž iti online izdanja umjetnič kih č asopisa i novina.

Dva sata kasnije poč ela ga je boljeti glava od zurenja u ekran, a još uvijek nije pronaš ao ono š to je traž io. Pogledao je glazbeni č asopis koji je uzeo iz stana Jessicce Black i tada mu je sinula jedna misao.

Razmiš ljao je samo nekoliko trenutaka, a onda zgrabio jaknu i izletio kroz vrata.

Nije poznavao centralni odjel losanđeleš ke knjiž nice kao Hunter, ali je znao da ondje imaju arhiv s mikro ilmovima i bazom podataka svih č asopisa i novina. Nadao se da je njihov odjel za umjetnost onako vrstan kao što je Hunter rekao.

Naš ao je slobodan radni stol, sjeo i poč eo pretraž ivati č lanke.

Traž io je bilo kakav č lanak o Lauri Mitchell i Kelly Jensen, osobito intervjue.

Trebalo mu je malo manje od dva i pol sata da pronađe prvi intervju s Kelly Jensen za č asopis Umjetnost danas. Dok je iš čitavao retke članka, osjetio je navalu krvi u žilama. »Ovo je jebeno ludo«, rekao je i kliknuo naredbu za fotokopiranje.

Uzeo je ispis i vratio se na stolicu. Sljedeći cilj bila je Laura Mitchell.

Sat vremena kasnije doš ao je do kraja popisa svih Laurinih intervjua koje je pronašao u sustavu - bez uspjeha. »Jebi ga!«, opsovao je ispod glasa. Vid mu se već mutio od umora.

Trebao je odmor, šalicu kave i tabletu protiv bolova.

Nenadano mu je na pamet pala luda ideja pa je nakratko zastao i razmislio o drugim mogućnostima. »Ma, k vragu!«, šapnuo je, odlučivši da je vrijedno pokušati.

Nigdje neć e nać i bolju kolekciju umjetnič kih č asopisa i č lanaka o Lauri Mitchell od onih koje su otkrili u mrač noj sobi u stanu Jamesa Smitha. Smith je prikupio sve š to je o njoj ikada objavljeno. On je još uvijek bio u pritvoru, a stan je ostao zapečaćen zbog istrage u tijeku.

Garcia je ostao stajati uz vrata slabo osvijetljene sobe s kolaž ima.

Piljio je u posvuda naslagane hrpe časopisa i novina. »Prokletstvo!«, š apnuo je sebi u bradu. »Ovo ć e trajati do beskonačnosti.« Zapravo su mu trebala samo dva sata i tri hrpe č asopisa. Posljednji intervju Laure Mitchell objavljen je prije jedanaest mjeseci u č asopisu Suvremeni slikari. Radilo se o kratkom č lanku - manje od tisuć u petsto riječi.

Umalo se zagrcnuo kad ga je pročitao. »Kurvin sin.« Nakostriješ ila mu se svaka dlač ica na tijelu. Bio je siguran da je jednostavno nemoguća ovakva slučajnost.

Zurno je izlazio iz zgrade kad mu je zazvonio mobitel u dž epu.

Provjerio je zaslon, a zatim se javio. »Roberte, baš sam te namjeravao nazvati. Neć eš vjerovati š to sam upravo pronašao...« »Carlose, sluš aj me«, prekine ga Hunter. »Mislim da znam koga tražimo.« »Što? Stvarno? Koga?« »Sto posto sam siguran da se viš e ne služ i svojim imenom, ali pravo mu je ime Andrew Harper. Odmah kontaktiraj Operativu i istraž ivač ki tim. Trebaju nam svi podaci koje mož emo saznati o njemu.« Garcia je prestao hodati. Namrš tio se pokuš avajuć i se prisjetiti odakle mu je poznato to ime. »Cekaj malo«, sjetio se, »nije li to ime onoga klinca koga je Stephen spomenuo preko telefona? Onoga koga je ubio otac?« »Da, to je on. Ne znam kako mu je to uspjelo, ali mislim da nije ubijen onoga dana.« »Molim?« »Mislim da je nekako prež ivio. I, Carlose, mislim da se nalazio u kući kad se sve ono dogodilo.« »Što?« »Sve ć u ti isprič ati kad se vratim u L.A. Sad sam na aerodromu. Za otprilike dva sata sletjet ć u na LAX. Ali uvjeren sam da se klinac skrivao u kući.« »Nemoguće.« »Promatrao je oca dok se iž ivljavao nad majč inim tijelom, zaš ivao je, krvlju ispisivao poruku na zidu, ubio je i zatim sebi raznio glavu...«

Garcia je zanijemio. ÂťMislim da je mali vidio sve. I sada ponavlja povijest.ÂŤ

100.

Na nebu su se skupljali oblaci kad je Andrew Harper skrenuo svojim kombijem na drž avnu autocestu 170 u smjeru sjevera. Sa straž njeg sjedala smeđeg karavana pred njim nasmiješ io mu se devetogodiš njak i mahnuo mu drž eć i sladoled u ruci. Nikad mu nisu trebali posebni poticaji da se vrati u onaj dan; vidio bi ih gdje god bi pogledao, ali ugledavš i dječ aka i njegov sladoled, trgnuo se poput krave na koju su sletjele muhe. I navrli su ž ivopisni prizori. U hipu se naš ao u oč evom kamionetu onog nedjeljnog jutra. Otac ga je odvezao samo dva bloka od kuće, a onda se zaustavio na onoj benzinskoj crpki. »Imam iznenađenje za tebe«, rekao je Ray Harper i okrenuo se prema malom Andrewu koji je sjedio na straž njem sjedalu. Iako su mu se usne smiješ ile, oč i su ga odavale. »Ali daj da ti najprije kupim sladoled.« Andrew je razrogač io oč i. »Sladoled? Tata, mama ne voli da jedem sladoled. Rekla je da nije dobar za mene otkako sam bio prehlađen.« »Znam da ne voli, ali ti voliš sladoled, zar ne?« Usrdno je kimnuo. »Jedna kuglica ne mož e naš koditi. Ovo je poseban dan, a ako ž eliš sladoled, onda ćeš ga i dobiti. Koji okus?« Kratko je razmislio. »Od č okolade s komadić ima keksa«, rekao je.

Sreća mu je gotovo izbijala kroz pore.

Nekoliko minuta kasnije, Ray se vratio u automobil s dva korneta.

Andrew je zagrizao u svoj kao da ć e sladoled nestati ako ga odmah ne pojede. Za manje od minute pojeo je sve i počeo lizati prste.

Tek š to je Ray pojeo svoj sladoled, Andrew je silovito kihnuo i ispljunuo krv. Nije uspio na vrijeme prekriti nos pa je krv poprskala sve: kontrolnu ploč u, vjetrobran, vrata i već i dio njegove majice.

Krvarenje iz nosa koje je potom uslijedilo trajalo je kratko, ali je bilo intenzivno, dovoljno da mu pokapa hlač e i tenisice. Istog trenutka Ray je uhvatio Andrewa, lagano mu zabacio glavu i rubom njegove majice obrisao mu krv oko nosa i usta. Krvarenje je prestalo za dvije minute. »Dobro«, rekao je Ray i namrš tio se u znak isprike. »Mož da to ipak

nije bila tako dobra ideja.« Andrew se nasmiješ io, a onda je pogledao svoju zakrvavljenu majicu i lecnuo se. »U redu je, mali«, rekao je Ray i stavio ruku na dječ akovu glavu. »Rekao sam da imam iznenađenje za tebe, sjeć aš se?« Posegnuo je iza svog sjedala i iz jakne izvadio kutiju umotanu u ukrasni papir. »Ovo je za tebe.« Andrewu su zasjale oč i. »Ali, tata, nije mi rođendan, a još nije ni Božić.« »Ovo je predbožićni poklon. Zaslužuješ ga, sine.« Na Rayevu licu se načas pojavila tuga. »Hajde, otvori ga. Znam da će ti se svidjeti.« Andrew je u hipu rasparao ukrasni papir.

Obož avao je poklone, iako ih nije č esto dobivao. Cijelo mu se lice pretvorilo u jedan ogroman osmijeh. Na vrhu je bila posve nova majica. Sprijeda je imala veliku sliku Wolverinea, njegova omiljenog lika iz Marvelovih stripova o X-menima. »Auuu!«, samo je to uspio izustiti. »Samo naprijed, pogledaj sljedeći«, nukao ga je Ray. Pogodio je š to je unutra i prije nego š to je otvorio kutiju - nove tenisice, također sa slikom Wolverinea i X-mena. Napola u š oku, pogledao je oca. »Ali, tata, ove su stvarno skupe.« Znao je da obitelj u zadnje vrijeme muku muči s novcem.

Rayu su se zacaklile oč i. »Sine, ti zasluž uješ i mnogo viš e.« Na trenutak je uš utio. »Zao mi je š to ti nikad nisam mogao pruž iti sve š to zasluž uješ .« Ponovno ga je poljubio u č elo. »Zaš to sve to ne isprobaš ?

Tako možeš baciti ovu prljavu majicu.« Andrew se nećkao.

Ray je znao da je njegov sin stidljiv. »Idem nam kupiti sokove, a ti se za to vrijeme presvuci, može?« Prič ekao je dok otac nije ponovno uš ao u trgovinu benzinske crpke pa je hitro skinuo zakrvavljenu majicu i bacio je na straž nje sjedalo. Sinoć nji ož iljak na njegovim prsima isticao se među ostalima jer je bio jako crven i svrbio ga je. Njež no ga je protrljao jagodicama.

Nauč io je da se nikad ne č eš e noktima kako rane ne bi ponovno prokrvarile. Kad se Ray vratio s papirnatom vreć icom i dvije boce Andrewova omiljena soka Mountain Dew, on je već č ekao odjeven u

novu majicu i tenisice. »Izgledaju super na tebi, mali«, rekao je Ray i pružio mu bocu.

Andrew se nasmiješ io. »Tata, morat ć u skinuti tenisice. Zaprljat ć u ih kad dođemo na jezero.« Tada se neš to u Rayevim oč ima promijenilo. Cijelo mu se bić e ispunilo tugom i ž aljenjem. »Sine, moram ti neš to reć i. Danas ne idemo na pecanje.« Zaljenje se pojavilo i u Andrewovim oč ima. »Ali, tata, mama je rekla da se viš e nikad neć ete svađati ako danas uhvatim veliku ribu.

Obećala mi je.« Suze su se opet zacaklile u Rayevim oč ima, ali ih je uspio zadrž ati. »Oh, duš o, neć emo se viš e svađati. Nikad viš e.« Stavio je ruku na dječakov zatiljak. »Ne, nakon današnjeg dana.« Andrewu su oči zasjale od sreće. »Stvarno? Obećavaš, tata?« »Obećavam, maleni, ali moraš mi nešto učiniti.« »Dobro.« »Danas moram napraviti neš to jako važ no i zato ne mož emo na pecanje.« »Ali, tata, nedjelja je. Nedjeljom ne radiš.« »Ono š to danas moram napraviti nema veze s mojim poslom. Ali se radi o neč emu jako, jako važ nom.« Nač as je uš utio. »Jednom si mi rekao da imaš neko tajno skrovište, nije li tako?« Andrew je izgledao zabrinuto. »Imaš li ga još uvijek?« Stidljivo je kimnuo. »Imam, ali ti ne mogu reć i gdje je. Tata, to je tajna.« »U redu je. I ne želim da mi kažeš gdje je.« Posegnuo je za neč im pod svojim sjedalom. »Ono š to moraš napraviti je da odeš na to svoje tajno mjesto i ostaneš ondje cijeli dan.

Mož eš se igrati ovime.« Pokazao mu je tri igurice velike petnaestak centimetara - Wolverine, profesor X i Cyclops. »Auu.« Opet nije mogao vjerovati svojim oč ima. Ovo je postajalo sve bolje i bolje. »Onda, što kažeš? Sviđaju li ti se pokloni?« »Da, tata. Puno ti hvala.« Pružio je ruku prema igračkama. »U redu je, sine, ali hoć eš li mi to napraviti? Hoć eš li otić i na svoje tajno mjesto i ostati ondje do večeri, igrajući se novim igračkama?«

Andrew je polako odlijepio pogled s igurica i skrenuo ga na oč evo zabrinuto lice. »Nećeš se opet svađati s mamom?« Ray je plaho odmahnuo glavom. »Nikad više«, šapnuo je. »Obećavaš?« »Obećavam, sine.« Još jedan veseo osmijeh. »Onda u redu.« »Ne izlazi do večeri, jesi li me čuo?« »Neću, tata, obećavam.« »Evo.« Ray mu je dodao papirnatu vreć icu. »Ovdje su č okoladni prutić i Butterfingers - znam da su ti najdraž i, nekoliko Pringlesa, sendvič od sira i š unke i još dvije boce soka. Tako da ne budeš gladan i žedan.« Andrew je primio vrećicu i pogledao unutra. »Nemoj sve pojesti odjednom da ti ne bude zlo.« »Neću.« »Onda u redu. Je li to tvoje tajno mjesto negdje u blizini? Mož eš li pješice onamo?« »Da, tata, mogu hodati do njega. Nije daleko.« Ray je ponovno zagrlio sina, ovaj put jako snaž no. »Andrew, volim te. Uvijek ć u te voljeti, sine, bez obzira na sve. Molim te, upamti to, hoćeš?« »I ja tebe volim, tata.« Dok se njegov otac borio sa suzama, on je otvorio vrata i skoč io na cestu u svojoj novoj majici, tenisicama i s novim igrač kama. Otac mu je obeć ao da se nikad viš e neć e svađati s mamom. Ovo mu je bio najsretniji dan u životu.

101.

Andrew je uključ io radio, nadajuć i se da ć e mu glazba odagnati uspomene, no bilo je prekasno. Misli su se već uskomeš ale, sjeć anja i slike nisu prestajale navirati.

Sjeć ao se kako mu je trebalo samo nekoliko minuta da se od benzinske crpke vrati do svoje kuć e. Gurnuo je igurice u dž ep jakne, preskoč io ogradu i prič ekao u grmlju straž njeg dvoriš ta. Htio se samo uvjeriti da majka nije negdje vani. Ionako je bilo previš e hladno za sjedenje tamo straga. Pohitao je do zida i poč eo se uspinjati po reš etkastoj konstrukciji kao i svakoga dana, samo š to je ovaj put bio još oprezniji, da ne bi uprljao nove tenisice. Provukao se kroz okrugli prozorčić na krovu i ušao u svoje tajno skrovište.

Kao i uvijek, najprije je skinuo tenisice i navukao debele vunene č arape. Podne daske na tavanu bile su dovoljno č vrste i još je davno uoč io š kripava mjesta, ali je svejedno morao paziti kad je hodao. Kako bi se kretao potpuno neč ujno, uvjež bao je poseban nač in hoda na vrhovima prstiju i laganog vučenja stopala.

Postavio je tri igurice na drveni sanduk u kutu i nasmiješ enim se oč ima zagledao u njih. Pogled mu je skrenuo na vreć icu vate i kutiju spajalica na podu kraj sanduka. Osjetio je kako u njemu raste neka toplina. Neš to š to već dugo nije osjetio. Odjednom je podrugljivo isplazio jezik i lopticama vate i spajalicama. Viš e mu neć e trebati. Otac mu je obeć ao da se nikad viš e neć e svađati s majkom. A njegov je otac uvijek ispunjavao svoja obeć anje. Opet ć e biti sretna obitelj kao š to su nekoć bili. A to je značilo da više neće morati sam sebi nanositi bol.

Smjestio se u omiljeni kut i dohvatio pregrš t stripova. Sve ih je već pročitao, ali nije mario.

Sjedio je ondje skoro dva sata listajuć i stripove, kad je zač uo zvukove iz roditeljske sobe. Odlož io je stripove i pogledao kroz jedan od mnogobrojnih otvora u podu. Majka je upravo ulazila u sobu. Bila je omotana mekanim ž utim ruč nikom. Kosa joj je još uvijek bila mokra i zač eš ljana unatrag. Maknuo je oko s rupe prije nego š to majka skine ruč nik. Već ju je vidio golu, ali sasvim sluč ajno. Stajala je

u mrtvom kutu, na mjestu koje nije mogao vidjeti kroz nijedan od svojih otvora. Kad se napokon pojavila na vidiku, nije imala niš ta na sebi. Znao je da je nije u redu promatrati gole roditelje. Već ih je prije viđao pod pokrivač ima dok su ispuš tali č udne zvukove. Znao je da rade ono š to su svi klinci u š koli zvali jebanje, ali po onome š to je on vidio, nijedno od njih nije izgledalo kao da u tome uživa.

Vratio se svojim stripovima, znajuć i da sada mora biti iznimno tih, a onda je zač uo kako su se uz silan tresak zalupila vrata roditeljske sobe. Opet je prislonio oko na otvor, zadrž avajuć i dah. Kraj zatvorenih vrata stajao je njegov otac, gotovo neprepoznatljivog lica, toliko izobličenog od bijesa, da je prestravio Andrewa do dubine duše. Očeve š ake, ruke i koš ulja bili su natopljeni krvlju. Njegova naga majka je paralizirano stajala sučelice mužu. »Oh, moj Bož e. Sto se dogodilo? Gdje je Andrew?«, upitala je paničnim glasom. »Ne moraš se brinuti za Andrewa, ti laž ljiva kurvo«, prasnuo je Ray toliko srditim glasom da se umalo zatresla soba. »Viš e bi se trebala brinuti za svog jebenog ljubavnika.« Emily je neodlučno stajala. »Mislim da se viš e neć eš jebati s njim.« Izvadio je neš to iz dž epa.

Andrewu je sličilo na okrvavljeni komad mesa.

Emily je priguš eno kriknula. »Oh, moj, Bož e, Ray! Sto si napravio?

Sto si to, zaboga, napravio?« Už asnuto je š akama prekrila otvorena usta. »Pobrinuo sam se da Nathan, ona bijedna nakarada od muš karca, nikad viš e ne razori nijedan dom.« Nasmijao se sotonskim smijehom. »I pobrinuo sam se da ne mož e izustiti nijednu riječ kad se sretne sa svojim Stvoriteljem. Moglo bi se reć i da su mu usta zapeč ać ena.« Koraknuo je prema Emily.

Ona je ustuknula za korak, pokušavajući rukama pokriti tijelo. »Emily, zaš to si to morala uč initi? Zaš to si morala uniš titi naš u obitelj? Zaš to si morala ovako izdati moju ljubav? Zaš to si me prisilila da napravim sve ove stvari?« Pljunuo je i vratio krvavi komad mesa u dž ep. »Sjeć aš li se š to si mi obič avala govoriti?« Nije č ekao na odgovor. »Obič avala si mi govoriti - Ti si onaj pravi, dušo. Ti si onaj koga sam tražila cijeli svoj život. Ti si moja srodna duša.

Nikad se nećemo rastati jer si ti onaj s kojim želim provesti ostatak

života. Sjećaš se toga?« Muk. »ODGOVORI MI.« Ray je to toliko glasno i bijesno viknuo da se Andrew pomokrio od straha. »D-da.« Emily je briznula u plač . Toliko je silovito drhtala da je zamalo hiperventilirala. »Ali ja nisam bio taj, zar ne? Lagala si mi, ti prijetvorna kuč ko.

Navela si me da povjerujem kako je ono š to imamo sveto... posebno... vječno. Ali nije bilo, zar ne? Nisam ti bio dovoljan.« Emilyine se usne nisu micale. »Je li on bio taj?«, upitao je Ray. »Je li Nathan bio onaj pravi za tebe?« Približ io joj se za korak. Emily se leđima stisnula uza zid. Nije imala kamo. »Jesi li ga voljela?« Nije odgovorila. »Jesi - li - ga - voljela?« U Rayevu se drž anju neš to promijenilo, kao da ga je opsjelo neko zlo. Čisto zlo.

Emily je potpuno izdao glas; od už asa su joj se stisnule glasnice. Ne razmišljajući, refleksno je i jedva primjetno kimnula glavom.

To je bilo sve što je trebalo za provalu Rayeva gnjeva. »Ako ti je on bio prava ljubav, onda ga moraš dobiti. Imat ć eš ga zauvijek u sebi. Ti i on sjedinjeni - zauvijek.« Krenuo je prema njoj takvom brzinom i odluč noš ću da ga ne bi mogla zaustaviti ni cijela vojska. Stisnutom š akom pogodio ju je u sljepooč nicu takvom silinom da se bez svijesti srušila na pod.

Iznad njih na tavanu, Andrew je skamenjeno kleč ao, potpuno zanijemio, previš e prestravljen da bilo kako reagira, prestravljen da trepne očima.

Njegov je um bio previš e mlad i naivan da bi se mogao nositi s tim prizorima. Ali se nije ni pomaknuo. Nijednom nije skrenuo pogled s rupe.

Narednih sat vremena promatrao je kako č udoviš te u njegovu ocu izranja na površinu.

Ray je dovukao Emilyino tijelo do kreveta i svezao je. Zatim je uzeo iglu i dugač ak komad debelog crnog konca te joj pedantno zaš io usta. Izvadio je onaj č udni komad okrvavljenog mesa iz dž epa, raš irio Emilyine noge i silom ga ugurao u nju, a onda je zaš io. Potom je

njenom krvlju napisao neš to na zidu. Slova su bila dovoljno velika da ih Andrew uspije pročitati - ON JE U TEBI. Potom je Ray uspravio krevet i gurnuo ga uza zid, tako da je njegova žena stajala u okomitom položaju.

Suze su se nijemo slijevale niz Andrewovo lice.

Iz kutije na ormaru Ray je uzeo sač maricu dvocijevku, sjeo na pod ispred Emily, prekrižio noge, položio sačmaricu na koljena i čekao.

Nije morao dugo č ekati. Nekoliko minuta kasnije Emily je otvorila oč i. Htjela je vrisnuti, ali su š avovi na usnama spriječ ili krik. Oč ima punim nevjerice zagledala se u muževljevo lice.

On joj se nasmiješio. »Jesi li ovo ž eljela, Emily?« Glas mu se stubokom promijenio spokojan i pun razumijevanja, kao da je odjednom u sebi pronaš ao mir. »Za sve ovo si ti kriva. I nadam se da ć eš zbog toga trunuti u paklu.« Zabacio je glavu i prislonio cijevi sač marice pod svoju bradu.

Prstom je čvrsto obuhvatio okidač.

Emily se zgrč ila shvativš i š to je Ray uč inio i š to još kani uč initi.

Skroz je pomahnitao. Bila je sigurna da je već ubio njihova sina i njezina ljubavnika. Sadrž aj ž eluca popeo joj je u usta i ostao tamo, ne mogavš i van zbog š avova. Uspanič ila se. Poč ela se guš iti. Kisik nije mogao doprijeti do njezinih pluća.

Drž eć i zabač enu glavu, Ray je duboko udahnuo i povukao okidač .

A u tom posljednjem djelić u sekunde prije nego š to se otpustila udarna igla sač marice, ugledao ih je. U utoru među drvenim podnim daskama. Ugledao ih je jer se u njima odrazilo svjetlo i jer su trepnule.

Ugledao je užasnute oči svoga sina kako zure u njega.

102.

Probudila se, ali nije htjela otvoriti oč i. Znala je da nije dugo bila u nesvijesti - pet, najviš e deset minuta. Kad joj je pred ulaznim vratima pritisnuo mokru krpu na nos i usta, odmah je prepoznala karakteristič an miris etera. Znala je da nema smisla boriti se protiv suparnika koji ju je zaskoč io s leđa dok je č uč ala i koji je zacijelo bio snažniji od nje.

Odmah je posluš ala svoj instinkt. Cim je shvatila da njezin napadač koristi anestetik ne bi li je savladao, znala je kakvu ć e reakciju oč ekivati od nje. I zato je odigrala traž enu ulogu - zadrž ala je dah š to je duže mogla i odglumila mlako odupiranje. Doza etera nesumnjivo je bila dovoljna da je onesvijesti na neko vrijeme. Ako bude dovoljno uvjerljiva u glumi da ne mož e disati, on ć e povjerovati kako je udahnula dovoljno etera da je dugo drži u nesvijesti.

I upalilo je.

Napadač joj nije duž e od dvadeset pet sekundi drž ao krpu preko nosa, vjerujući da je izgubila svijest.

Sada je nač elnica Blake lež ala posve nepomič no i tiho. Cula je brujanje automobilskog motora. Osjeć ala je kako tvrdi pod ispod nje vibrira i svako malo poskoč i. Provirila je kroz trepavice, tek toliko da provjeri gdje se nalazi. Nije bilo nikakve sumnje: lež ala je u mrač nom furgonu kombija koji je nekamo jurio. Ruke su joj bile svezane iza leđa, ali su joj noge bile slobodne. Ima nade. Mobitela i torbice nije bilo - nije se nimalo iznenadila.

Znala je da zasad ne može učiniti ništa drugo doli čekati.

Uvijek se ravnala prema svom unutarnjem satu. Kad se automobil zaustavio, zaključ ila je da su se vozili otprilike sat vremena. Kombi je već inom vozio umjerenom brzinom, š to je znač ilo da su nekako izbjegli ono uč estalo zaustavljanje i kretanje po kojemu je Los Angeles toliko poznat. Kamo god da ju je vozio, bila je prilič no sigurna da se radi o mjestu izvan grada.

Cula je kako su se vozač eva vrata otvorila, a zatim s treskom zatvorila. Dolazio je po nju. Došlo je vrijeme za akciju.

Poč ela je brzo puzati prema straž njim vratima da im se š to viš e približ i. Imat ć e samo jednu priliku. Priljubila je koljena uz prsa i č ekala. Ovaj ć e put faktor iznenađenja biti na njenoj strani. Cula je otključavanje vrata. Pripremila se.

Cim su se vrata otvorila, svom je silinom izbacila noge. Stopalima je raspalila otmič ara po prsima. Prvi put u ž ivotu pož alila je š to na posao nije obula cipele sa šiljastim potpeticama.

Kao š to je i predvidjela, zaskoč ila je svog otmič ara potpuno nepripremljenoga. Izbila mu je zrak iz pluć a pa je teturajuć i ustuknuo i pao na tlo.

Bacila se naprijed do ruba furgona. Noge su joj se toliko tresle od straha i naleta adrenalina da nije bila sigurna hoć e li uopć e uspjeti ustati. Teš kom ih je mukom obuzdala, iskoč ila iz kombija i brzo pogledala naokolo. Kombi je bio parkiran ispred velike stare zgrade, ali naokolo nije bilo nič ega osim pustopoljine, zaraslog bilja i uske ceste kojom su se očigledno dovezli ovamo.

Pogled joj je pao na tlo. Grlo joj se stisnulo od straha. Njezina otmičara nije bilo. »Jebi ga!« Obuzela ju je panika. Poč ela je trč ati prema cesti, ali nije imala odgovarajirć e cipele, a i ruke su joj još uvijek bile svezane na leđima.

Uspjela je napraviti samo nekoliko nespretnih i klimavih koraka, kad ju je nevjerojatnom snagom i preciznoš ću zgrabio za noge. Nije ga ni čula kad joj je prišao s leđa.

Uz mukli je udarac pala na tlo, udarivš i najprije ramenom, zatim glavom. Vid joj se zamutio. Vidjela je samo obris lika š to se nadvio nad njom. »Dakle, lukava kuč ka ž eli grubu igru, ha?« Glas mu je zvuč ao smireno, ali veoma prijeteće. »Pa, što kažeš na ovo?« Stisnuo je šaku u pest. »Vrijeme je za bol, kurvo.«

103.

Whitney Myers je pogledala na sat prije nego š to se nakon treć eg zvona javila na mobitel. »Whitney, imam neke informacije za tebe«, rekao je Leighton Morris svojim uobič ajeno pretjerano uzbuđenim glasom. Morris je bio još jedan od njezinih douš nika u LAP-u koga je tu i tamo nazivala kad bi joj zatrebale informacije iz policije. »Slušam.« »Onaj detektiv za kojeg si me zamolila da ga drž im na oku, Robert Hunter...?« »Da, što s njim?« »Rano jutros ukrcao se na avion.« »Avion? Kamo je otišao?« »U Healdsburg u okrugu Sonoma.« »Okrug Sonoma? Zašto, dovraga?« »To ne znam. Ali sasvim sigurno ima neke veze sa sluč ajem koji trenutno istražuje, a koji je, uzgred, strogo povjerljiv.« »Kažeš da je otišao jutros?« »Tako je. I upravo je kupio povratnu kartu za danas poslijepodne.« Nastala je kratka stanka. »Zapravo, uskoro bi se trebao ukrcati.« Myersova je pogledala na sat. »Za LAX?« »Tako je.« »Imaš li podatke o letu?« »Tu su.« »U redu, pošalji mi ih.« Prekinula je razgovor i pričekala.

104.

Nije bilo nikakvog kaš njenja pa je Hunter sletio na LAX toč no po redu letenja. Kako nije imao nikakve prtljage, proš ao je kroz rampu samo nekoliko minuta nakon slijetanja. Garcia ga je već č ekao s fasciklom pod rukom. »Jesi li platio parkirališno mjesto?«, upita ga Hunter. »Zar si lud? Ovo je službeno. Imamo valjda neke povlastice.« Hunter se nasmiješ io. »U redu, kupimo kavu i reć i ć u ti sve š to sam saznao. Ima li što novo od Operative i istraživačke ekipe?« »Zasad ništa. Upravo sam se čuo s njima.« Pronaš li su osamljeni stol u straž njem dijelu Starbucksa u prvom terminalu. Hunter je ispripovijedao Garcii sve š to je otkrio o Harperovima. Rekao mu je za Andrewovo tajno skroviš te u potkrovlju i rupama među daskama. Rekao mu je za samoozljeđivanje te kako je siguran da je Andrew nekako prež ivio pokolj i vidio sve š to se dogodilo onog kobnog dana prije dvadeset godina. Nakon toga je naprosto ispario. »Ako mu je otac bio toliko brutalan, kako je onda Andrew preživio?« »Ne znam točno što se sve dogodilo toga dana.

Ne zna nitko osim Andrewa. Ali znam da je ž iv. I da je ono š to se kuhalo u njegovoj glavi na kraju eksplodiralo.« »Hoćeš reći da ga je na to nešto potaknulo?« Hunter je kimnuo. »I nisi našao nijednu njegovu sliku?« »Nijednu. To je mali grad i mala š kola. Tada su se u š kolskim godiš njacima objavljivale samo slike srednjoš kolaca. Andrew je bio u petom razredu kad se to dogodilo.« Protrljao je ož iljak na zatiljku. »Mislim da smo bili u pravu š to se tič e projekcije i prijenosa, kao i duboke ljubavi prema osobi na koju ga podsjećaju žrtve.« »Na njegovu majku. Osobu koju je u toj dobi najviš e volio. Osobu kojoj, bez obzira na sve, nikada ne bi naudio.« »Bez obzira na sve.«

»Edipov kompleks?« »Ne mislim da je bio zaljubljen u svoju majku na romantič an nač in, ali je bio jako sramež ljiv dječ ak, s jako malo prijatelja. Roditelji su mu bili sve. Po njegovu mišljenju oni nisu mogli učiniti ništa loše.« »Je li se taj osjeć aj dječ je ljubavi prema majci mogao promijeniti u kombinaciju dječje i romantične ljubavi prema majci?« Hunter je razmislio o toj teoriji. »Moguće je, zašto?« »Dobro, sad je na meni red. Daj da ti pokaž em š to sam otkrio.« Otvorio je fascikl koji je nosio sa sobom i izvadio glazbeni č asopis koji je pronaš ao u stanu Jessicce Black. Brzo je izvijestio Huntera o svemu š to se dogodilo s Markom Strattonom, kako se nije mogao svladati i kako je u potpunosti uniš tio moguć e mjesto otmice. »Sluč ajno sam naiš ao na ovaj č asopis kad sam bio u njihovu stanu. U njemu je intervju s Jessicom Black. U jednom dijelu novinar ju je pitao o ljubavi.« »Što o ljubavi?« »Pitao ju je š to za nju znač i istinska ljubav.« Garcia je gurnuo č asopis Hunteru i pokazao na retke označ ene markerom. »Ovo je bio njezin odgovor.« Pogledom je preš ao po recima. Zastao je. Srce mu je nekoliko puta zastalo. Ponovno ih je pročitao. »Za mene je istinska ljubav neš to š to se ne mož e kontrolirati.

Poput vatre koja žarko gori u tebi i proždire sve oko sebe.« »Vatra koja ž arko gori u tebi?«, rekao je Garcia i odmahnuo glavom. »Meni to ne zvuč i kao sluč ajnost. Pa sam se vratio u ured i pretraž io Internet... i nisam naš ao niš ta. Onda sam se sjetio da si mi rekao kako gradska knjiž nica ima izvrstan arhiv č asopisa pa sam otišao tamo.« »I...?« »Pronaš ao sam ovo.« Iz fascikla je izvadio fotokopiju koju je dobio u knjiž nici i gurnuo je Hunteru. »Intervju Kelly Jensen za č asopis Umjetnost danas. I opet pitanje o pravoj ljubavi i š to ona misli o tome.« Pokazao je markerom istaknute retke. »Pogledaj njezin odgovor.« Ljubav boli, a prava ljubav boli još i više. Moram priznati da baš nisam imala sreće na tom polju. Zadnje mi je iskustvo bilo jako bolno.

Navelo me da shvatim kako se ljubav može usporediti s nekim uvrnutim

nožem u tebi, nožem koji se može rastvoriti u bilo kojem trenutku. A kad se to dogodi, razreže te. Sve u tebi razreže na kriške. Raskrvari te. A ti ne možeš poduzeti gotovo ništa. »Sranje«, šapnuo je Hunter, provlačeći ruku kroz kosu. »U knjiž nici nisam mogao pronać i nijedan slič an č lanak o Lauri Mitchell. Onda mi je na pamet pala luda ideja da se vratim u stan Jamesa Smitha.« »Tamo je najbolja zbirka časopisa i članaka o Lauri.« »Upravo tako«, slož io se Garcia. »Potrajalo je nekoliko sati, ali sam uspio naći ovo.« Pružio mu je primjerak Suvremenih slikara.

I opet pitanje o ljubavi. Hunter je pročitao podvučene retke - Prava ljubav je najnevjerojatnija stvar. Nešto što ne možeš kontrolirati. Nešto što eksplodira u tebi kao bomba i posve te obuzme kad to najmanje očekuješ. »On im pruž a ljubav«, rekao je Garcia. »Ne svoju ljubav, već ono š to one smatraju pravom ljubavlju, barem prema onome š to je pročitao. Prema njihovim vlastitim riječima.« Hunter se nijemo slož io. »U njegovu umu je prava zbrka. Uopć e ne razumije š to je to ljubav. I ne č udi me to. Za Andrewa je prava ljubav onaj odnos kakav je bio među njegovim roditeljima. Ali ono š to je vidio one kobne noć i razbilo je to shvać anje u milijun komadić a i on ih sve otada pokušava ponovno sastaviti.« »Dobro, ali zaš to baš sada?«, upitao je Garcia. »Ako se trauma dogodila prije dvadeset godina, zašto je tek sada krenuo u akciju?« »Carlose, traume nisu jednostavne«, objasnio je Hunter. »To nije sluč aj niti s jednom duš evnom ranom. Mnoge traume koje su ljudi pretrpjeli u nekom stadiju svog ž ivota nikad se neć e manifestirati u djela. Cesto č ak ni traumatizirana osoba ne zna š to ju je potaknulo na djelo. To naprosto odjednom eksplodira u njezinoj glavi i tada izgubi svu kontrolu nad sobom. U Andrewovu sluč aju je poticaj mogao biti samo to š to je u č asopisu ili novinama vidio Laurinu, Jessicinu ili Kellyinu sliku.« »Jer nisu samo izič ki slič ile njegovoj majci, već su bile iste dobi kao ona kad je umrla i jer su sve bile umjetnice.« »Baš tako.« Zazvonio je Hunterov mobitel - na zaslonu je pisalo nepoznat pozivatelj. »Detektiv Hunter«, javio se prinijevši mobitel k uhu.

»Zdravo, detektive. Kako ti se svidio moj rodni grad?« Hunter je iznenađeno pogledao Garciu. »Andrew...?«

105.

Garcia je u č udu razrogač io oč i. Pomislio je da je krivo č uo, ali izraz na Hunterovu licu nije ostavljao nimalo sumnje. »Andrew Harper...?«, ponovio je Hunter, zadržavši odmjeren glas.

Zač uo se hihot. »Nitko me već dvadeset godina nije nazvao Andrew.« Izgovorio je to smirenim tonom i š uš tavim glasom slič nim priguš enom š apatu. Hunter se sjetio š aputavog glasa na snimci koju je Myersova uzela iz Katjine telefonske sekretarice. »Nedostaje li ti da te zovu pravim imenom?«. Hunterov ton je bio jednak Andrewovu.

Tišina. »Andrew, znam da si bio ondje. Znam da si vidio š to se dogodilo onog dana u tvojoj kuć i. Ali zaš to si pobjegao? Kamo si otiš ao? Zaš to nisi dopustio ljudima da ti pomognu?« »Da mi pomognu?« Nasmijao se. »Nitko se ne bi mogao sâ m nositi s onime š to si ti dož ivio. Tada ti je bila potrebna pomoć. I sada ti je potrebna pomoć.« »Nositi? Kako bi se itko mogao nositi s tim da vlastitim očima gleda svog oca kako se pretvara u č udoviš te? Oca koji mi je samo koji sat ranije dao najbolje poklone koje sam dobio u ž ivotu. Koji mi je obeć ao da ć e sve biti u redu. Da viš e neć e biti svađa. Oca koji mi je rekao da više od svega na svijetu voli mene i moju majku. Kakva je to ljubav?« Hunter nije znao odgovor. »Istraž io sam te. Prije si bio psiholog, zar ne? Misliš da si mi ti mogao pomoći?« »Dao bih sve od sebe.« »To je čisto sranje.« »Ne, nije. Nismo predodređeni da sami kroč imo kroz ž ivot. Svima nam je s vremena na vrijeme potrebna neč ija pomoć . Bez obzira na to koliko mi mislili da smo jaki i č vrsti. Osoba se jednostavno ne mož e sama nositi s određenim ž ivotnim situacijama. Pogotovo ako ima samo deset godina.« Tišina.

»Andrew?« »Prestani me zvati Andrew. Nemaš na to pravo. Nitko nema.

Andrew je umro one noći prije dvadeset godina.« »Dobro. Kako onda želiš da te zovem?« »Ne moraš me nikako zvati. Ali, buduć i da si bio tako ljubazan da mi sve sjebeš i kopaš po neč emu na š to nisi imao pravo, imam i ja jedno iznenađenje za tebe. Pretpostavljam da tvoj mobitel mož e primati videosnimke, je li tako?« Hunter se namrštio. »Saljem ti kratku snimku koju sam maloprije snimio. Nadam se da ćeš uživati u njoj.« Linija se prekinula. »Što se dogodilo?«, upitao je Garcia.

Hunter je odmahnuo glavom. »Šalje mi nekakvu videosnimku.« »Videosnimku? Čega?« Mobitel je ispustio zvuč ni signal - zahtjev za preuzimanje videosnimke. »Čini mi se da ćemo upravo saznati.«

106.

Hunter je brzo pritisnuo tipku za potvrdan odgovor. Garcia se približ io i izvio vrat. Pogledi su im se prilijepili za mali indikator na Hunteru mobitelu koji je pokazivao da prijenos teč e jako sporo.

Nikako da prođe vrijeme.

Napokon je mobitel ispustio zvuč ni signal - učitavanje dovršeno. Želite li pogledati sada?

Iznova je pritisnuo tipku s potvrdnim odgovorom.

Slika je bila loš e rezolucije i ispodprosječ ne kvalitete. Oč ito je bila snimljena kamerom nekog jeftinog mobitela, ali ipak nisu dvojili tko je na snimci. »Koji je ovo kurac?« Garcia se primaknuo još bliže.

U središ tu prazne prostorije nalazila se ž ena zavezana za metalnu stolicu. Glava joj je klonula na prsa, tamna kosa padala je preko lica prekrivajuć i njegove crte. Ali ni Hunter ni Garcia nisu morali vidjeti lice da bi je prepoznali. »Zar ludim?«, upitao je Garcia iskolačenih očiju i sve bljeđeg lica.

Hunter nije izustio ni riječ. »Kako se, majku mu, uspio doč epati nač elnice Blake?« I dalje su mu oči ostale zacementirane za zaslon.

Hunter je i dalje šutio.

Snimka se nastavila.

Nač elnica Blake je polako podigla glavu, a Hunter je osjetio kako mu se neš to stegnulo oko srca. Krvarila je iz nosa i usta, lijevo joj je oko bilo toliko oteč eno da je skoro bilo zatvoreno. Nije izgledala omamljeno, samo kao da pati od bolova. Slika se još samo nekoliko sekundi fokusirala na njezino lice, a zatim se zatamnila. »Ovo je suludo«, rekao je Garcia meškoljeći se kao dijete.

Hunterov je mobitel opet zazvonio. Odmah se javio. »Ako te zanima«, rekao je š aputavi glas, »još uvijek je ž iva. I zato bih, da sam na tvome mjestu, jako pazio na svoj sljedeć i potez. Jer o njemu ovisi koliko će ostati živa. Odjebi.« Linija se prekinula.

»Što je rekao?« Hunter mu je rekao. »Sranje. Ovo je sve sjebano. Zaš to je oteo nač elnicu? I zaš to nam je poslao snimku? To je potpuno suprotno njegovu nač inu rada. To nije napravio ni s jednom od prijašnjih žrtava.« »Zato š to nač elnica Blake nije poput ostalih ž rtava, Carlose. Ona ga ne podsjeć a na njegovu majku. Nije ju oteo zbog toga. Ona mu je osiguranje... sredstvo pregovaranja.« »Što?« »Rekao je: 'Jako pazi na svoj sljedeć i potez. Jer o njemu ovisi koliko će ostati živa. Odjebi.' Ona mu je garancija.« »Zašto?« »Jer smo mu sve bliž e i bliž e, a on to nije oč ekivao. Znamo tko je... ili barem tko je bio prije. Zna da je samo pitanje sata kad ć emo uhvatiti korak s njim.« Garcia se ugrizao za donju usnu. »Počinje paničariti.« »Da. Zbog toga je poslao videosnimku. A kad se takvi kao on uspaniče i skrenu s prvotnog plana, tada počinju raditi greške.« »Roberte, nemamo vremena č ekati da pogriješ i. On drž i načelnicu.« »Već je napravio jednu.« »Što? Koju?« Pokazao je na svoj mobitel. »Poslao nam je snimku. Treba nam pristup Internetu.« »Internetu?« Garcia se namrštio. »Da mu uđemo u trag?« »Mislim da nećemo moći. Nije toliko glup.« »Pa zašto nam onda treba Internet?« Hunter se ogledao naokolo i ugledao tridesetogodiš njeg muš karca za stolom u kutu. Tipkao je na svom prijenosnom računalu. »Oprostite, jeste li na Internetu?« Muš karac je podigao glavu i brzo preš ao pogledom s Huntera na Graciu koji je stajao tik iza svog partnera. Sumnjič avo je kimnuo glavom. »Jesam.« »Morali bismo nač as posuditi vaš e rač unalo«, rekao je Hunter, sjeo i privukao laptop.

Muš karac je zaustio da se usprotivi, ali mu je Garcia stavio ruku na rame i pokazao svoju značku.

»Losanđeleški odjel za ubojstva. Ovo je jako važno.« Muškarac je u znak predaje podigao obje ruke i ustao. »Bit ću ondje«, pokazao je u kut prostorije. »Ne morate žuriti.« »Zaš to ti odjednom treba Internet?«, upitao je Garcia sjedajuć i pokraj Huntera. »Samo tren.« Ukucavao je neš to u Googleovu traž ilicu. Otvorila se web-stranica, a on ju je brzo preletio pogledom. »Jebi ga.« Zgrabio je svoj mobitel, ponovno pogledao snimku i namrštio se. »Prokletstvo.« U traž ilicu je upisao neš to drugo. Otvorila se nova stranica koju je brzo pregledao. »Oh, sranje«, promrmljao je, bacivš i pogled na sat. »Idemo«, rekao je. »Kamo idemo?« »U Santa Claritu.« »Što? Zašto?« »Zato što znam gdje drži načelnicu.«

107.

Uz pomoć rotirajuć ih svjetala i sirene, brzo su napredovali. Preš li su na međudrž avnu cestu 405 gdje je Garcia skrenuo na brzi trak vozeći 135 kilometara na sat. »Dakle, otkud znaš gdje je načelnica?«, upitao je Garcia.

Hunter je ponovno pustio snimku i pokazao je partneru. »Jer mi je sama rekla.« »Ha?« »Obrati pažnju na njezina usta.« Garcia je samo na trenutak svrnuo pogled s ceste, ali i to je bilo dovoljno da zamijeti kako se načelničine usne jedva primjetno miču. »Vrag me odnio.« »Nač elnica je znala da Andrew snima ovaj video samo iz jednog razloga. Znala je da ćemo ga mi vidjeti.« »Stoviš e«, dodao je Garcia, »znala je da ć eš ga ti vidjeti. Dakle, š to je rekla?« »Hospicij St. Michael's.« »Što?« »Zato mi je trebao Internet. Uč inilo mi se da je rekla bolnica St. Michael's. Ali takve nema, nikad nije postojala. Pa sam iznova pogledao video i shvatio da je rekla hospicij, a ne bolnica. 2 Hospicij St. Michael's u Santa Clariti zatvoren je prije devet godina, nakon š to je već inu zgrade progutala vatra.« Upisao je adresu u Garciin navigacijski sustav GPS. »Evo ga.« »Sranje«, rekao je Garcia. »U pustoš i ispod brda. Potpuno osamljeno mjesto.« Hunter je kimnuo. »Dakle, ako mislimo da ondje drži načelnicu, zašto onda idemo bez specijalaca?« »Jer je Andrew rekao da nač elnič in ž ivot ovisi o naš im postupcima.

Kao da nekako nadzire što radimo.« »Kako?« »Ne znam, Carlose. Ali nazvao me samo nekoliko minuta nakon š to

sam sletio. Nije me bilo manje od jednog dana. Kako je, dovraga, znao da sam jutros bio u Healdsburgu?« Garcia nije znao odgovor. »Specijalci bi bili super, ali nisu baš neupadljivi. Ako Andrew samo nanjuš i da znamo gdje je, stić i ć e do nač elnice Blake mnogo prije nego š to mi ili bilo kakva specijalna jedinica stigne do njega. A onda igra završava.« »Što ćemo onda učiniti?« »Sve š to je u naš oj moć i. Mož da ć emo ga uspjeti zaskoč iti. Ne zna da smo prokuž ili. Faktor iznenađenja je na naš oj strani. Ako ovo dobro izvedemo, možemo sve ovo završiti - i to odmah.« Garcia je još više nagazio papučicu gasa.

Hunter je listao č asopise i fotokopije koje je donio Garcia. Opet je poč eo č itati intervju s Jessicom Black, a onda je najednom zastao i namrš tio se. Dohvatio je drugi č asopis, onaj s intervjuom Laure Mitchell.

Osjetio je nalet adrenalina u ž ilama. »Ma nemoj mi reć i«, promrmljao je. »Što?« »Cekaj malo.« Uzeo je fotokopiju intervjua s Kelly Jensen. »Kakvi smo mi jebeni slijepci bili!« »Roberte, za Boga miloga, što si pronašao?« »Znaš da sva ova tri časopisa pripadaju istoj korporaciji?« »Ne.« Garcia je slegnuo ramenima. »E, pa pripadaju.« »Dobro, i...?« »Jesi li provjerio ime novinara koji je vodio intervjue?« »Nisam.« Zabrinutost se počela pomaljati na Garciinu licu. »To je isti tip.« »Nemoguće.« Hunter je podigao jedan od č asopisa i pokazao na potpisano novinarovo ime.

108.

Istog č asa nazvao je Odjel posebnih operacija. Rekao im je da poš alju jedinice u novinarov dom i na poslovnu adresu. Cim ga opaze, neka ga zaustave i odmah privedu. Raspisana je i tjeralica za njegovim registriranim automobilom.

U Santa Clariti vozili su se cestom Sand Canyon u smjeru brda i zatim skrenuli na usku stazu koja je još otprilike 450 metara vodila prema ulazu u stari hospicij St. Michael's. »Bolje da ovdje negdje siđemo s ceste i ostatak puta prijeđemo pješ ice«, rekao je Hunter kad su stigli nekih dvjestotinjak metara od ulaza. »Ne bih htio da nas vidi.« Garcia je kimnuo i iza visokog drveć a pronaš ao skrovito mjesto za automobil.

Ostatak puta kroz zaraslu vegetaciju preš li su prilič no brzo. Naš li su zaklonjeno mjesto udaljeno sedamdesetak metara od napuš tenog hospicija.

Bila je to pravokutna dvokatnica š to se prostirala na otprilike devedeset č etvornih metara. Nedostajao je već i dio fasade, glavnina krova se uruš ila na gornji kat. Posvuda tragovi koji su upuć ivali da je mjesto nekoć opustoš io velik pož ar. Na nekim su mjestima nedostajali cijeli zidovi pa su mogli vidjeti kroz zgradu. Svuda naokolo rasuti komadi građevinskog materijala. »Siguran si da je to tu?«, upitao je Garcia. »Meni se č ini da ovdje nema ničega.« Hunter je pokazao na tlo oko onoga š to je nekoć bio glavni ulaz u zgradu - mnogo svježih tragova automobilskih guma. »Netko je nedavno bio ovdje.« Tragovi su vodili od proč elja prema straž njem dijelu - prema jedinom dijelu gdje su zidovi bili cijeli. Nekoliko minuta pomno su promatrali s udaljenosti, traž eć i nadzorne kamere, kakve druge vrste osiguranja ili tragove života. Ništa. »Priđimo«, rekao je Hunter.

Tragovi guma prestajali su kraj velikog stubiš ta i rampe za

invalidska kolica koji su vodili u suteren zgrade. Na stubama su opazili otiske stopala koji su bili okrenuti u oba smjera. Cinilo se da svi pripadaju istoj osobi. »Sto god se ovdje događalo, to je ondje dolje.« Garcia je glavom pokazao na stube.

Hunter je izvukao pištolj. »To možemo otkriti samo na jedan način. Jesi li spreman?« Garcia je uzeo svoj pištolj. »Nisam, ali svejedno idemo.«

109.

Na njihovo iznenađenje, dvokrilna okretna vrata u dnu stubiš ta nisu bila zaključana. Gurnuli su ih i ušli.

Prva je prostorija bila č ekaonica s recepcijom u starinskom stilu: izoblič en, polukruž ni pult prič vrš ćen za zid s lijeve strane, posvuda porazbacan polomljeni namješ taj prekriven praš inom i starim krpama. Iza pulta još jedna okretna vrata. »Ovo mi se uopće ne sviđa«, šapne Garcia. »Nešto na ovome mjestu jednostavno nije kako treba.« Hunter se oprezno ogledao naokolo. I dalje nije uoč io nikakve nadzorne kamere ni bilo kakvu drugu vrstu osiguranja protiv než eljenih posjetitelja. Kimnuo je Garcii. Obojica su se oprezno približila drugim vratima.

Hunter je pritisnuo kvaku - i ova vrata su otključ ana. Vodila su u š irok hodnik dug desetak metara. Zahvaljujuć i slabom svjetlu jedne jedine ž arulje, hodnik nije utonuo u mrkli mrak. S mjesta na kojemu su stajali vidjeli su samo još jedna vrata negdje na polovici hodnika. »U redu, ja ne vjerujem u vibre, aure i slič na sranja«, rekao je Garcia, »ali na ovome mjestu neš to de initivno ne š tima. Osjeć am to u duši.« Nastavili su se tiho š uljati naprijed do jedinih vrata s lijeve strane. I opet otključana. Ušli su.

Prostorija velič ine sedam i pol sa š est metara bila je opremljena poput stolarske radionice. Poveć i drveni stol za crtanje, č vrsti pult s radnom površ inom, dva stara metalna ormarić a za spise, police na zidovima te raznovrsne naprave i alat obješen posvuda naokolo.

Nakratko su ostali stajati na mjestu, prelazeć i pogledom preko svega. Napokon su se približili stolu za crtanje i ukočili se. »Majku mu«, dahnuo je Garcia. Pogled mu je pao na planove zgrada i fotogra ije na stolu. Prikazivale su samo jedan predmet.

Predmet koji su već vidjeli - nož koji se lepezasto rastvarao, nož izvađen iz tijela Kelly Jensen.

Na drugom kraju prostorije Hunter je prepoznao predmete u

maloj kutiji na radnoj površ ini -samoaktivirajuć e mehanizme. Bila su tri, sva tri spremna za upotrebu. Uz njih je naš ao kutiju s dvije aluminijske cijevi. Nisu ih morali pomnije pogledati da bi znali o č emu se radi - testeri za baklju kakva je bila umetnuta u tijelo Jessice Black.

Ovo je njegova kreativna odaja už asa, pomislio je Hunter. Njegova tvornica smrti. »Pogledaj ovo«, rekao je Garcia, pregledavajuć i neke crtež e na stolu. »Planovi za bombu upotrijebljenu na Lauri Mitchell.« Uslijedila je nelagodna tišina.

Garcia je još jednim pogledom obuhvatio cijelu prostoriju. »Ovdje može napraviti svakojake sprave za mučenje i ubijanje.« I Hunter je ponovno pogledao prostoriju - strop, kutove, strateš ka mjesta... I dalje nije uspio uočiti nikakvu nadzornu opremu. »Aha, evo!«, rekao je Garcia i dohvatio list papira zaboden u zid. »Što imaš?« »Izgleda kao tlocrt suterena ove zgrade.« Hunter je priš ao bliž e i prouč io nacrt. Hodnik u kojemu su se nalazili vodio je u popreč ni prolaz koji se rač vao u č etiri hodnika postavljena u pravilan č etverokut, a sudeć i po nacrtu koji su gledali, u svakom su hodniku bile po dvije prostorije. Nikakvih sporednih izlaza.

Moglo se izać i jedino povratkom na mjesto gdje su se oni sada nalazili i penjanjem po stubama kojima su maloprije sišli.

Garcia je osjetio hladnoć u. »Osam prostorija. Mož e drž ati osam žrtava odjednom?« Hunter je kimnuo. »Čini se da je tako.« »Sranje. Ovaj tip je bolestan.« Hunter je zastao i okrenuo se. Ranije je zamijetio da neš to visi na zidu, ali nije obrać ao preveliku paž nju. Veliki metalni kolut s nekolicinom ključeva. »Kladim se da su od prostorija.« Garcia je kimnuo. »Isprobajmo ih.« Izaš li su iz radne prostorije š to su brž e i tiš e mogli i na kraju hodnika uš li u popreč ni prolaz. Izaš li su toč no na njegovoj sredini.

Ovaj je hodnik bio dug osamnaest do dvadeset metara. Jednako kao i onaj prethodni, osvjetljavala ga je samo jedna slaba ž arulja u zaš titnoj mreži na zidu. »Onda, š to ć emo?«, upita Garcia. »Da se razdvojimo ili da idemo

zajedno?« »Imat ć emo već u š ansu ako idemo zajedno. Tako mož emo š tititi jedan drugoga.« Garcia je kimnuo. »Dobra odluka. Kojim putem?« Hunter je pokazao na desnu stranu.

Krenuli su dalje u potpunoj tiš ini. Brzo su stigli do prve prostorije pri kraju hodnika. Vrata su bila č vrsta i veoma debela. Pri dnu su imala otvor za hranu. Hunter je isprobavao ključ eve na velikom kolutu. U trećem je pokušaju pronašao pravi.

Kratko je kimnuo Garcii, a on mu je uzvratio na jednak nač in. Bili su spremni kao nikad u životu.

Obojica su zadrž ali dah kad se Hunter leđima priljubio uza zid s desne strane vrata i otvorio ih jednim naglim pokretom. Garcia je istog č asa uš ao, č vrsto drž eć i piš tolj objema rukama. Djelić sekunde kasnije, za njim je ušao i Hunter.

Prostorija je bila u potpunoj tami, ali su uspjeli nazrijeti njezin raspored na slabom svjetlu koje je dopiralo s hodnika. Bila je malena, otprilike tri metra duga i dva š iroka, s metalnim krevetom gurnutim uz jedan od zidova i kantom na podu desno od kreveta. Nič ega drugog. Zidovi od crvenih opeka, betonski pod. Izgledala je kao srednjovjekovna ć elija. Ako je strah imao miris, ova je ć elija bila napunjena njime. Ondje nije bilo nikoga.

Garcia je odahnuo i stresao se. »Prokletstvo! Covječ e, pogledaj ovo mjesto. Ni Stephen King ne bi mogao zamisliti ovakvu paklenu rupu.« Hunter je tiho zatvorio vrata. Nastavili su dalje. Hodnik je zavijao ulijevo. Stigavš i do drugih vrata, Hunter je ponovio isti postupak isprobavanja ključ eva. Prostorija je bila identič na onoj prvoj i također u potpunoj tami. Ni ondje nije bilo nikoga.

Garcia se počeo nestrpljivo meškoljiti.

Stigli su do narednih vrata i opet ponovili isti postupak. Kad je Hunter napokon gurnuo vrata i kad su uš li s oruž jem spremnim za paljbu, začuli su jedva čujan i uplašen plač.

110.

Zastali su na ulazu. Obojica su piš toljima ciljali u mjesto odakle je dopirao zvuk, ali nijedan od njih nije pucao. Hunter ju nije odmah zamijetio - trebalo mu je nekoliko trenutaka da mu se oč i priviknu na mrak. Sjedila je sklupčana u klupko u jednom od kutova ćelije, koljena č vrsto stisnutih uz prsa. Rukama je toliko snaž no obgrlila noge da se č inilo kao da je iz njih nestala sva krv. Sirom otvorenih oč iju zurila je u vrata i dvojicu pridoš lica. Cijelo se njezino bić e moglo opisati jednom riječju - strah.

Hunter ju je odmah prepoznao - bila je to Katja Kudrova.

Vratio je pištolj u futrolu i brzo podigao ruke u znak predaje. »Mi smo losanđeleš ki policajci«, rekao je najsmirenijim glasom koji je smogao. »Već te neko vrijeme tražimo, Katja.« Briznula je u plač ; tijelo joj se grč ilo od emocija. Hunter je uš ao unutra i polako joj prišao. »Sve će biti u redu, mi smo sada ovdje.« Oč i su joj i dalje ostale razrogač ene. Buljila je u Huntera kao da je priviđenje. Disala je na mahove. Hunter se pobojao da je u prevelikom šoku da bi mogla govoriti. »Možeš li govoriti?«, upitao je. »Jesi li ozlijeđena?« Duboko je udahnula kroz nos i kimnula. »D-da, mogu govoriti. N-ne, nisam ozlijeđena.« Kleknuo je pred nju i primio je u naruč je. Cvrsto ga je zagrlila, a zatim se slomila u bujici oč ajnič kih suza i glasnih jecaja. A njemu se činilo da kroz svoju kožu može osjetiti njezin strah.

Garcia je ostao stajati uz vrata. Drž eć i piš tolj č vrsto u rukama, bez prestanka je prelazio pogledom po hodniku.

Katja je pogledala Huntera u oči. »Hvala - hvala vam.« »Ima li ovdje još nekoga?« Kimnula je. »Mislim da ima. Nikad nisam nikoga vidjela. Nikad me ne puš ta iz ove prostorije. Svjetla su uvijek pogaš ena. Ali sigurna sam da sam jednom nešto čula. Hoću reći, čula sam nekoga. Drugu ženu.« Kimnuo je. »Ti si prva koju smo našli. Moramo potražiti i ostale.«

Rukama je čvršće stegnula Huntera. »Ne... ne ostavljajte me.« »Nećemo te ostaviti. Ideš s nama. Možeš li hodati?« Uzdahnula je i kimnula.

Pomogao joj je ustati. Izgledala je mnogo mršavije nego na slikama koje je vidio. »Kad si zadnji put jela?« Lagano je slegnula ramenima. »Ne znam. Hrana i voda puni su opojnih sredstava.« »Osjećaš li omamljenost?« Više je puta kimnula. »Malo, ali mogu hodati.« Hunter je upitno pogledao Garciu. »Ovdje je sve u redu. Idemo.« Postavio je Katju između sebe i Garcie i ponovno izvukao piš tolj.

Polako su izaš li, spremni za suoč avanje s potencijalnim opasnostima na hodnicima.

Odjednom su se ugasila sva svjetla.

Ostali su u mrklom mraku.

Nač as su se svi ukipili na mjestu. Katja je kriknula. Strah u njezinu glasu praktički je ledio zrak. »O moj Bože, ovdje je!« Hunter ju je ponovno uhvatio. »Katja, u redu je. Sve ć e biti dobro.

Još uvijek smo ovdje s tobom.« Osjetio je kako joj ruka drš će pod njegovim dlanom. »Ne, ne razumijete. Neće biti u redu.« »Zašto to misliš?«, šapnuo je Garcia. »On je kao duh. Kreć e se poput duha. Neć ete ga ni č uti kad dođe do vas.« Briznula je u plač. Glas ju je izdao. »On... on... vas može vidjeti, ali vi ne mož ete vidjeti njega.« Disanje joj se ubrzalo. »On vidi u mraku.«

111.

Hunter ju je ponovno privukao k sebi. »Katja, sve će biti u redu. Izaći ćemo odavde.« »Ne...« Iz glasa joj je izbijao oč aj. »Ne sluš ate me. Ne mož emo se sakriti. Ne mož emo otić i nikamo gdje nas on neć e nać i. Odavde neć emo izać i ž ivi. Mož e stajati tik do vas, a vi to neć ete ni znati. Osim ako on to ne želi.« Od te izjave Garciu su proš li trnci pa je poput slijepca makinalno ispružio ruku i opipao oko sebe - ništa osim zraka. »Nikad ga nisam uspjela vidjeti«, nastavila je, »ali sam ga mnogo puta osjetila u onoj prostoriji, sa mnom. Ne bi izustio ni riječ . Ne bi niti š uš nuo. Ali ja sam znala da je ondje, da me promatra. I nikad ga nisam čula da ulazi ili izlazi. Kreće se kao da je duh.« »U redu«, rekao je Hunter. »Onda nije dobra ideja da svi troje hodamo naslijepo u mraku. Nećemo se moći međusobno štititi.« »Kako ćemo onda?«, šapnuo je Garcia. »Katja, ti ostani ovdje. U ovoj prostoriji.« »Što?« »Pregledao sam svaki centimetar ovoga mjesta. Nema nikakve opreme za motrenje. Nema kamera, nema mikrofona, nič ega. Mož da i zna da smo ovdje, ali nikako ne mož e znati da smo naš li tebe ni bilo koga drugoga. Ako ostaneš u prostoriji i ponaš aš se jednako kao š to si radila od dana kad te zatočio, neće imati razlog da se razljuti na tebe.« »Ne... ne. Radije ć u umrijeti nego još jednu sekundu ostati ovdje.

Ne znate kroz š to sam sve proš la. Ne mogu ostati ovdje. Molim vas, ne ostavljajte me ovdje da se opet moram suoč iti s njim. Ne smijete me ostaviti ovdje samu.« »Katja, posluš aj me. Ako nas troje sada zajedno izađemo iz ove prostorije, a taj tip može vidjeti u mraku i kretati se onako tiho kao što si rekla, onda nemamo nikakve šanse.« »Ne... ne mogu ostati sama. Molim vas, ne prisiljavajte me da ovdje ostanem sama. Radije ću umrijeti.« »Ja ć u ostati s tobom«, rekao je Garcia. »Robert ima pravo.

Neć emo se moć i međusobno š tititi ako zajedno izađemo odavde.

Mogao bi nas lako izdvojiti jedno po jedno, a mi to ne bismo ni znali.

Kao š to je Robert rekao, on ne zna u kojoj smo prostoriji. Zna samo to da si ti ovdje sama, kao š to si i bila prije nekoliko minuta. Ja ć u ostati.

On nikako ne mož e znati da sam s tobom. Ako netko otvori ova vrata, a ne kaž e tko je, upucat ć u gada.« Zategnuo je otponac piš tolja, od čega se Katja trgnula. »To ti je dobra ideja«, složio se Hunter. »Zaš to i ti ne ostaneš «, molila je Katja. »Zaš to ga jednostavno svi ne prič ekamo ovdje i zajedno mu se suprotstavimo? Tako ć emo imati veće šanse.« »Jer mož da uopć e neć e doć i ovamo«, objasnio je Hunter. »Pouzdano znamo da u zatoč eniš tvu drž i još najmanje jednu ž rtvu.

Naš u nač elnicu. Mogao bi se okomiti na nju samo da nam se osveti. I zato je moram pronać i prije nego š to on dođe do nje. Ne mogu samo sjediti i čekati. O tome ovisi njezin život.« »Katja, u pravu je«, rekao je Garcia. »Ne smijemo viš e gubiti vrijeme«, rekao je Hunter. »Katja, vjeruj mi. Vratit ću se po tebe.« Garcia je obgrlio Katju i polako je odveo natrag u ć eliju. »Sretno«, rekao je Hunteru kad je zatvorio vrata i duboko udahnuo.

Ovo već sad izgleda kao loša ideja, pomislio je. Lutati po mračnim hodnicima i naslijepo se boriti protiv ubojice. Gdje mi je bila pamet?

Hunter je znao da do kraja hodnika ima oko š est metara. Da na tom dijelu nema nikakvih vrata. Hodao je oprezno i brzo. Hodnik je opet skretao ulijevo. Zastao je i naćulio uši.

Ništa osim tišine.

Oduvijek je imao odlič an sluh. Nitko mu se nije mogao neopaž eno priš uljati. Iako mu je Katja rekla da Andrew vidi u mraku i da se kreć e kao duh, sumnjao je da netko može biti toliko tih.

Bio je u krivu.

112.

Andrew je stajao samo nekoliko metara od Huntera i promatrao ga. Disao je toliko neč ujno da ga ne bi zamijetila č ak ni osoba koja stoji koji centimetar od njega. Cuo je cijeli prijaš nji razgovor. Znao je da je Garcia ostao u ć eliji s Katjom. S njima ć e se pozabaviti malo kasnije. Zadovoljan osmijeh pojavio mu se na usnama. Vidio je zabrinutost na Hunterovu licu. Mogao je osjetiti napetost u njegovim pokretima. Morao je priznati da Hunter ima muda - svjesno se upustio u bitku u kojoj nije mogao pobijediti.

Hunter je krenuo naprijed. Lijevom je rukom stalno pipao po zidu tražeći sljedeća vrata.

Uspio je napraviti samo pet koraka.

Prvi ga je udarac zahvatio po ruci s piš toljem, toliko snaž an i precizan da mu je zamalo slomio zapeš će. A niš ta nije č uo. Niti je osjetio neč iju prisutnost. Katja je imala pravo. Andrew je mogao vidjeti u mraku. Nikako drukč ije ne bi mogao izvesti tako precizan udarac.

Piš tolj mu je ispao iz ruke brzinom lansirane rakete. Cuo je kako je pao na pod s njegove desne strane. Nagonski se povukao i zauzeo borbeni polož aj, ali kako da se bori kad ne mož e ni vidjeti ni č uti svoga protivnika?

A Andrew ga je oč ito zaobiš ao jer ga je sljedeć i udarac pogodio u križa. Poletio je naprijed i osjetio strahovitu bol u kralježnici. »Znač i, odluč io si da neć eš posluš ati moj savjet«, rekao je Andrew odlučnim i samopouzdanim glasom. »Loš potez, detektive.« Hunter se okrenuo prema mjestu odakle je dopirao glas i naslijepo zamahnuo tamo gdje se otprilike trebao nalaziti prsni koš . Udario je u prazno. »Opet greš ka.« Ovaj put je glas dopro s Hunterove lijeve strane, samo nekoliko centimetara dalje od njega.

Kako se može kretati tako brzo i tako nečujno?

Hunter se naglo okrenuo i svom snagom gurnuo lakat, ali se Andrew opet izmaknuo. I opet je Hunter pogodio u prazno.

Sljedeć i je udarac pogodio Huntera u trbuh. Toliko snaž an i precizan da se istog č asa presavio i u ustima osjetio ž uč . Nije stigao reagirati. Uslijedio je još jedan brz udarac u lijevu stranu lica. Osjetio je da mu se usna rascijepila. Gorak okus ž uč i u ustima zamijenio je onaj jedak i metalan - okus krvi.

Ponovno je zamahnuo š akom. Pokuš aj oč ajnika koji zna da je izgubio rat. Nije se mogao č ak ni braniti. Mogao je samo č ekati na sljedeć i udarac. I doš ao je - snaž an pogodak u koljeno. Iznenadni bol sijevnuo mu je u nozi, sila tež a ga je povukla na pod. Leđima i glavom silovito je udario o zid iza sebe. Andrew nije bio samo nevidljiv i nečujan; bio je vrstan borac. »Dilema je«, rekao je Andrew, »da li da te nastavim mlatiti dok ne krepaš ... ili da uzmem tvoj piš tolj i sve ovo završ im jednim pogotkom u tvoju glavu.« »Andrew, ne moraš ovo raditi.« Hunterov je glas zvuč ao tromo i poraženo, grgljao je od krvi. »Rekao sam ti da me ne zoveš Andrew.« »U redu«, prihvatio je Hunter. »Da te zovem Bryan? Bryan Coleman?« Muk. Po prvi put je Hunter osjetio njegovo oklijevanje. »To je novi identitet koji si odabrao, je li tako? Bryan Coleman?

Direktor produkcije TV-mrež e U&Z. Sjedili smo licem u lice prije samo nekoliko dana.« »Oho«, rekao je i zapljeskao. »Zasluž io si svoju reputaciju.

Prokljuvio si ono što nitko drugi nije mogao.« »Tvoj identitet viš e nije tajna«, nastavio je Hunter. »Bez obzira na ono š to ć e se več eras dogoditi ovdje, LAP sada zna tko si. Ne mož eš se zauvijek skrivati.« Zastao je, duboko udahnuo i osjetio kako mu od boli gori u pluć ima. »Bryane, potrebna ti je pomoć . Dvadeset si se godina uspijevao nositi s nečime s čime se nitko ne može nositi sam.« »Ne znaš ti niš ta, detektive. Nemaš pojma kroz š to sam sve prošao.« Opet se pomaknuo. Sada mu je glas dopirao s Hunterove desne strane. »Tri sam dana proveo na onom tavanu, skrivajuć i se i drhteć i od straha, pokuš avajuć i odluč iti š to da napravim.« Zastao je. »Odluč io sam da ne ž elim ostati u Healdsburgu. Nisam htio da me odvedu u

nekakvo sirotiš te. Nisam htio biti klinac koga ć e svi saž alijevati. Pa sam tako prič ekao noć i pobjegao. Nije se bilo teš ko sakriti u stražnjem dijelu nekog kamiona na benzinskoj crpki.« Hunter se sjetio da je stara obiteljska kuć a Harperovih bila manje od kilometar i pol udaljena od međudržavne ceste 101. »Iznenadio bi se koliko je jednom dječ aku lako prež ivjeti na ulicama velikog grada kao š to je L.A. Ali odlazak iz Healdsburga nije pomogao. Dvadeset godina, svaki put kad bih zatvorio oč i, iste su mi se slike vrtjele u glavi.« Hunter je iskaš ljao sitne kapljice krvi. »Ono š to se dogodilo u tvojoj kuć i prije dvadeset godina, nije bila tvoja krivica, Bryane. Ne možeš okrivljavati sebe za ono što je učinio tvoj otac.« »Moj je otac volio moju majku. Dao je svoj život za nju.« »Nije dao svoj ž ivot za nju. Oduzeo je i svoj i njezin ž ivot u nastupu bijesa.« »JER GA JE IZDALA.« Urlik je dopro negdje ispred Huntera, ali predaleko da bi mogao reagirati. »Volio ju je cijelim svojim bić em, svakim otkucajem svoga srca. Trebale su mi godine da shvatim š to se doista dogodilo. I sada znam da je oduzeo njezin i svoj ž ivot iz ljubavi... iz čiste ljubavi.« Hunter je bio u pravu - Andrewovo shvać anje ljubavi bilo je potpuno iskrivljeno, ali nije imalo smisla prepirati se s njim. Morao ga je smiriti, a ne ga još više uzrujati. »Svejedno nije tvoja krivnja«, rekao je. »ZACEPI. Ne znaš š to se dogodilo. Ne znaš zbog č ega je moj otac izgubio glavu. Ali reć i ć u ti... to sam bio ja. Ja sam mu rekao. Za sve sam ja kriv.«

113.

Uoč io je bol i tjeskobu u Andrewovu glasu. Bol koja je izvirala iz dubine duše. I sve te godine nosio ju je sa sobom. »Sto misliš , kako je moj otac saznao za gospodina Gardnera i moju majku?«, upitao je.

Nikad mu to nije palo na pamet, ali nije morao dugo razmiš ljati da dođe do pravog zaključka. »Vidio sam ih zajedno jednoga dana. Vidio sam ih u sobi mojih roditelja, u njihovu krevetu. Znao sam da je ono š to rade loš e... jako loš e.« U glasu se č uo drhtaj oč ajnika u č ijem je umu sjeć anje još uvijek bilo suviš e ž ivo. »Nisam znao š to da uč inim. Nekako sam znao da ć e ono š to je moja mama napravila uniš titi brak mojih roditelja. Nisam htio da do toga dođe. Zelio sam da opet budu sretni... zajedno.« Nakratko je zastao. »Pa si rekao ocu«, šapnuo je Hunter. »Tjedan dana prije nego š to se ono dogodilo. Rekao sam mu da sam jednog dana vidio kako Nathan Gardner dolazi u naš u kuć u. To je bilo sve š to sam rekao. Niš ta viš e.« Bol u glasu se pojač ala. »Nisam znao da je moj otac sposoban...« Glas mu je zamro. »Svejedno nije tvoja krivnja«, ponovio je Hunter. »I sam si rekao da nisi mogao znati da ć e otac onako reagirati. Htio si spasiti brak svojih roditelja, zadrž ati ih zajedno. Njegova reakcija nije tvoja krivnja.« Na trenutak je zavladala tišina. »Znaš koja mi je najž ivlja uspomena na majku?« Andrew se opet premjestio. »Rekla mi je da ć u, kad budem njezinih godina, pronać i curu poput nje - predivnu... darovitu. Curu u koju ć u se zaljubiti.« Nač as je zastao. »Cekao sam taj rođendan dvadeset godina. Dan kad sam konačno mogao početi tražiti svoju savršenu partnericu.« Hunter je odjednom sve shvatio. Bili su u pravu. Zene koje je Andrew Harper otimao simbolizirale su kombinaciju djetinje i romantič ne ljubavi prema majci. Zelio se zaljubiti u njih, ali je jednako tako ž elio - i oč ajnič ki trebao - da š to viš e slič e njegovoj majci. Ona mu

je rekla da ć e pronać i svoju savrš enu partnericu, ž enu poput nje, kad napuni trideset godina - dob u kojoj je umrla. Hunter je već pogledao Andrewov rodni list. Rođendan mu je bio 22. veljač e - dva dana prije nego š to je oteta Kelly Jensen, njegova prva ž rtva. I prije je tragao za svojim ž rtvama, ali mu je podsvijest branila da neš to poduzme prije tridesetog rođendana. U njegovu su krhku umu majč ine riječ i bile pravilo koje nije smio prekrš iti. Dugo je č ekao taj rođendan. A kad je taj dan napokon stigao, nije gubio vrijeme. Njegov je um iskrivio majčine riječi na način na koji to može samo teško poremećeni um. »I tako si ih naš ao«, rekao je Hunter. »Zene koje su slič ile tvojoj majci. Koje su bile jednako talentirane kao i ona...« »Nitko nikad neć e biti talentiran kao moja majka.« Ljutnja se vratila u njegov glas. »Oprosti«, ispravio se Hunter. »Naš ao si kandidatkinje kojima ć eš pruž iti svoju ljubav... i oteo ih iz njihovih domova... ateljea... automobila... Ali se ipak nisi mogao zaljubiti u njih, zar ne?« Šutnja. »Oteo si ih i drž ao u zatoč eniš tvu. Svakog dana promatrao si ih u tiš ini, baš kao i svoju majku. A š to si ih viš e promatrao, to su te sve više podsjećale na nju, je li tako? I zato ih nisi mogao taknuti, ni spolno ni na bilo koji drugi nač in. Nisi ih mogao č ak ni ozlijediti. Ali, naž alost, uspomena na tvoju majku potaknula je i nešto drugo.« Hunter je obrisao krv na ustima. »Podsjetila te na njenu izdaju oč eve ljubavi«, nastavio je. »Njenu izdaju tvoje ljubavi. Njenu izdaju vaše obitelji. I na kraju, umjesto da se zaljubiš , zamrzio si ih. Zamrzio si ih zbog te izdaje. Zamrzio si ih iz istog razloga zbog kojeg si ih i oteo. Jer su te podsjeć ale na tvoju majku.« Andrew nije odgovorio. »I tako si, jednako kao i tvoj otac, dopustio da te savlada srdž ba, a ona te vratila u onaj dan i svemu onome š to je otac uč inio tvojoj majci.« Ponovno nikakvog odgovora, ali je Hunter u zraku mogao osjetiti tjeskobu. »Andrew, pronaš li smo intervjue. Naš li smo pitanja koja si im postavio o pravoj ljubavi.« »Pružio sam im ono što su oduvijek željele.«

»Ne, nisi. Iskrivio si njihove riječ i. Baš kao š to si iskrivio i majč ine riječ i. Tvoja je majka doista htjela da pronađeš pravu ljubav, ali ne na ovakav način. Potrebna ti je pomoć, Andrew.« »PRESTANI ME ZVATI ANDREW!« Uzvik je odjeknuo cijelim suterenom. »Misliš da me poznaješ? Misliš da znaš sve o mom životu, o mojoj boli? Ne znaš ti ni kurca. Ali, ako voliš bol, priuštit ću ti je.« Novi je udarac pogodio Huntera u desnu stranu lica, ponovno mu napunivš i usta krvlju i odbacivš i ga natrag na pod. Trebalo mu je nekoliko sekundi da dođe k sebi. »A sad imam jedno iznenađenje za tebe, detektive...« Nastupila je nelagodna tiš ina nakon koje se zač uo zvuk slič an povlačenju teške vreće krumpira po podu. »Probudi se, kučko.« Culo se pljuskanje, kao da je lupkanjem po obrazima pokuš avao ženu dozvati k svijesti. »Probudi se«, ponovio je. »Umm«, začuo se tihi ženski glas. Hunter je zadržao dah. »Hajde«, rekao je Andrew. »Probudi se, sunašce.« »Umm«, ponovila je.

Sudeć i po zvuku kojim se oglasila, Hunter je zaključ io da su joj usta zavezana i da stenje od boli. »Načelnice...?«, zazvao je i krenuo naprijed.

Andrew se nasmijao. »A kamo si se ti uputio?« Petom č izme raspalio je po Hunterovim prsima i opet ga snažno odbacio u zid. »Umm... umm...« Zvuč ala je izbezumljeno, ali je povez preko usta bio prečvrsto vezan. »Načelnice...?«, ponovno je zazvao i očajnički dahnuo. »Mislim da je doš lo vrijeme da se svi lijepo oprostimo«, rekao je Andrew. »Dosta mi je ovog sranja.« »Ummmmmm!« Glas je ovaj put bio pun straha. »Andrew, ne radi to.« Hunter mu se pokuš ao primaknuti, ali ga je ponovno odbacio u zid. Morao se više puta nakašljati da vrati dah. »Ona nema veze s ovime. Ja sam prekrš io tvoja pravila, Andrew, ne ona. Ako moraš nekoga kazniti, kazni mene.« »Ohhh, kako plemenito od tebe, detektive«, prezirno je rekao. »Svi ste vi policajci isti. Svi ž elite biti junaci. Nikad ne znate kad treba stati, kad odustati. Cak i kad je oč ito da naprosto ne mož ete pobijediti. I

zbog toga ste toliko predvidljivi. Ali, znaš što, detektive?« Stanka koja je nastala bila je puna jeze. »Ovaj put nećeš dobiti priliku da ispadneš junak.« »ANDREW, MOLIM TE, NEMOJ!« Osjetio je odluč nost i ž estinu u Andrewovu glasu i znao da mu je isteklo vrijeme. Svom preostalom snagom jurnuo je naprijed, no opet u prazno. »Nač elnice...?« Ali sve š to je č uo bilo je njezino umiruć e grgljanje. Djelić sekunde kasnije, osjetio je mlaz tople krvi na licu i prsima. »NE... NE... NAČELNICE...?« Muk. »Načelnice...?« »Zao mi je, detektive«, rekao je Andrew, duboko udahnuvš i zrak. »Mislim da te više ne čuje.« Zrak je bio zasićen mirisom krvi. »Zašto, Andrew? Zašto si to napravio?« Hunter je drhtao od bijesa. »Ne budi tuž an, detektive. Ne moraš toliko ž aliti za njom... jer ć eš joj se uskoro pridruž iti.« Ponovno se nasmijao. »Nije li za policajca prava sramota kad ga ubiju vlastitim pištoljem?« Zač uo se zvuk ubacivanja metaka u lež iš te poluautomatskog pištolja.

Andrew je u tami podigao Hunterov piš tolj i uperio ga u njegovu glavu. Hunter je sad bio siguran da je svemu kraj. Viš e niš ta nije mogao učiniti. Više ništa nije imao za reći.

Duboko je udahnuo i, unatoč tami, š irom otvorio oč i, prkosno zureći ispred sebe.

Djelić sekunde kasnije, zač uo se zagluš ujuć i prasak i ispunio hodnik smradom paljevine.

114.

U hodniku je, poput svjetleć e granate, eksplodirala plamteć a svjetlost. Odjednom je sve obasjalo jarko svjetlo. Andrew je bolno kriknuo, kao da je proboden u srce, no vrisnuo je zbog bola u oč ima.

Snaž no svjetlo, tisuć u puta pojač ano infracrvenim naoč alama, umalo ga je oslijepilo.

Nagonski je uhvatio naočale i maknuo ih s očiju, ali šteta je već bila napravljena. Oč i mu se nisu mogle oporaviti od bljeska koji mu je spržio rožnice. Osjećao je vrtoglavicu i smetenost.

Hunter je u djelić u sekunde shvatio š to se dogodilo. Krajič kom oka opazio je Garciu na zavoju hodnika. Na podu pred njim lež ala je goruć a baklja - jedna od pokusnih baklji koje je prije samo nekoliko minuta vidio u Andrewovoj »tvornici užasa«.

Garcii nije trebalo dugo da shvati kako se Andrew koristi nekom spravom da bi mogao vidjeti u mraku, najvjerojatnije infracrvenim naoč alama. Znao je kako funkcioniraju. U Katjinoj je ć eliji č uo zvukove borbe između Huntera i Andrewa. Nije mogao samo sjediti i č ekati. Znao je da je Hunter izvrstan u borbi prsa o prsa, ali i da nema nikakve š anse protiv suparnika kojeg ne mož e vidjeti. Tada se sjetio »tvornice už asa« i baklji. Iako je sve bilo u potpunom mraku, znao je da se ne mož e izgubiti u hodnicima raspoređenim u č etverokut.

Trebala mu je samo sekunda jarke svjetlosti, sasvim dovoljno da na Andrewa djeluje kao da mu je u očima eksplodirala bomba.

To je bila prilika koju je č ekao Hunter. Bez razmiš ljanja silovito se bacio na Andrewa. I Garcia je uč inio isto. Obojica su se istovremeno zabila u njega, odgurnuvš i ga uz glasan tresak - nevjerojatnom silinom lupio je glavom u zid. Uloge su se potpuno promijenile. Andrew je bio oslijepljen jarkim svjetlom i posve dezorijentiran zbog snaž nog udarca u glavu. Jednako kao i Hunter prije nekoliko minuta, zamahnuo je rukom u oč ajnič kom pokuš aju da se obrani. No nije se mogao obraniti od dvojice protivnika koje nije vidio.

Garcia mu je odmah stuš tio dobro naciljan i snaž an udarac u solami pleksus, a Hunter u č eljust. Glava mu se zabacila i opet uz

glasan prasak udarila u zid.

Istog časa izgubio je svijest.

Posljednje š to su Hunter i Garcia vidjeli prije nego š to se baklja ugasila bilo je bež ivotno tijelo Whitney Myers kako lež i na podu u lokvi vlastite krvi. Vrat joj je bio prerezan od uha do uha.

115.

TRIDESET ŠEST SATI KASNIJE - SVEUČILIŠNA BOLNICA JUŽNE KALIFORNIJE - LOS ANGELES Hunter je dvaput pokucao i otvorio vrata. Nač elnica Blake sjedila je u bolnič kom krevetu uzglavlja podignutog za otprilike č etrdeset pet stupnjeva. Iako joj je lice bilo oč iš ćeno od sasuš ene krvi, ipak je bilo puno modrica i jako natuč eno. Lijevo oko, nos i usne još su bili oteč eni. Izgledala je iscrpljeno, ali uopć e nije tako zvuč ala.

Neozlijeđenim okom pogledala je prema vratima i razrogač ila ga od iznenađenja ugledavši što su donijeli Hunter i Garcia. »Cvijeć e i bombonijera?«, skeptič no je upitala. »Zar ste mi se raspekmezili, deč ki? Jer posljednja stvar koju trebam u svom odjelu su dva mekušca.« Hunter je uš ao i odlož io cvijeć e na stolić kraj njezina kreveta. I Garcia je učinio isto s bombonijerom. »Nema na č emu, nač elnice«, rekao je Hunter. I njemu je donja usna bila rascijepljena i otečena. Oči mu se nisu sjajile kao obično. »Zao mi je zbog Whitney Myers«, rekla je nač elnica nakon nelagodne šutnje.

Hunter nije niš ta odvratio, iako mu se u oč ima pojavila tuga. Znao je da je Myersova pala u ubojič ine š ake zbog svoje predanosti poslu i odluč nosti, a on nije mogao uč initi niš ta da je spasi. Osjeć ao je krivnju jer joj se nije javio iz Healdsburga niti joj je uzvratio poziv. »Kako je Andrew Harper uopće došao do nje?« »Bila je na aerodromu onoga dana kad sam se vratio iz Healdsburga«, odvratio je. »Jednako kao i Andrew. Opazio ju je nakon što me nazvao, a zatim ju je slijedio i oteo dok je ulazila u auto.« »Kako je znao tko je ona?« »Najvjerojatnije me je poč eo pratiti nakon š to smo Carlos i ja razgovarali s njim u njegovu uredu. Te iste več eri Whitney i ja smo se sastali u restoranu u Baldwin Hillsu. Nije mu trebalo dugo da zbroji dva i dva.«

»A zašto je ona bila na aerodromu?« »Jer je znala da joj nisam rekao sve. Posvuda je imala douš nike, čak i u Parker Centeru.« Načelnica nije izgledala nimalo iznenađeno. »Zahvaljujuć i njima doznala je da sam nanjuš io trag. Pretpostavila je da znam tko je otmič ar. A kako ja nisam bio spreman otkriti joj tu informaciju, htjela ju je otkriti sama. Bila je jako dobra detektivka.« Skrenuo je pogled. »I jako dobra osoba.« »Pa te odlučila pratiti?« »Prema onome što kaže njezin partner, da, to joj je bila namjera.« U sobi je zavladala nešto duža tišina. »A ona druga ž ena?«, naposljetku je upitala nač elnica. »Zrtva otmice?« Kimnuo je. »Katja Kudrova. Prva violina Losađeleš ke ilharmonije.

Njezina je obitelj unajmila Whitney da je pronađe.« Načelnica je kimnula. »Kako je ona?« »Isprepadana, malo dehidrirana i pothranjena, ali je Andrew Harper nikada nije ni pipnuo. Nema nikakvih izič kih ozljeda.« Nač as je ušutio. »A što se tiče psihičkih... trebat će joj pomoć.« »Je li on progovorio?« Nagnuo je glavu na stranu. »Psihijatri polako napreduju. Bit ć e to dug proces, š to je i razumljivo jer je Andrewu um u potpunom kaosu.

Imali smo pravo. Otimao je ž ene koje su ga podsjeć ale na majku, ali smo pogriješ ili u pretpostavci da su one, prije ili kasnije, uč inile neš to š to je prekinulo njegovu č aroliju projekcije - i time ga navele da shvati kako nisu ona osoba koja je on želio da budu.« »Upravo suprotno«, nastavio je Garcia. »Previš e su ga podsjeć ale na nju, a to je probudilo dvadesetogodiš nji potisnuti osjeć aj za koji vjerojatno nije ni bio svjestan da je u njemu... a to nije bila ljubav.« »Nego mržnja«, nagađala je načelnica. »Bijes«, ispravio ju je Hunter. »Zestoki bijes. Podsvjesno je okrivljavao majku zbog izdaje njegova oca... i razaranja obitelji. Sve š to je saznao u intervjuima i razgovoru o pravoj ljubavi, iskoristio je kad je oponaš ao ono š to se onog dana dogodilo u njegovoj kuć i. Zato da svaki put kazni svoju majku.« »Kako to da ga otac nije ubio?«, upitala je.

Objasnio joj je da ga otac nije ni namjeravao ubiti. »Andrew je s

tavana vidio sve š to se dogodilo i nastavio se skrivati ondje još tri dana.

Pobjegao je od kuć e i sakrio se u straž njem dijelu nekog kamiona na benzinskoj crpki. Pukom slučajnošću stigao je u Los Angeles.« »Cijelo to vrijeme bio je ovdje?« Garcia je kimnuo i preuzeo riječ . »Spavao je u getima u South Centralu i zarađivao č isteć i cipele u Zapadnom Hollywoodu. U č etrnaestoj se uspio zaposliti u urarskoj i bravarskoj radnji u South Gateu - u obiteljskoj radnji Teda i Louise Coleman, brač nog para š ezdesetih godina, bez djece. Tamo je nauč io sve o tempiranim detonatorima, preciznim mehanizmima, sastavljanju slož enih naprava i obijanju brava. Zapravo, postao je pravi struč njak. Ondje je usvojio novo ime i identitet.« »Kurvin sin«, rekla je i posegnula za čašom vode na stoliću. »U dobi od devetnaest godina zaposlio se kao potrč ko u č asopisu Suvremeni slikari«, nastavio je Garcia. »Casopis pripada korporaciji DTP. Oni su ujedno i vlasnici č asopisa Umjetnost danas i još nekih drugih, ali i TV-mrež e Umjetnost & zabava. Bio je vrlo inteligentan pa je brzo napredovao.« »A to je bila izvanredna pozicija za nadgledanje slikarica i glazbenica koje su ga podsjećale na majku«, dodao je Hunter. »A evo i jedne iznenađujuć e č injenice«, ponovno se oglasio Garcia. »Hospicij St. Michael's... on je vlasnik zgrade.« »Vlasnik?« Nač elnica je iznenađeno pogledavala č as jednog, č as drugog detektiva.

Garcia je kimnuo. »Kupio ga je prije godinu dana, osam godina nakon š to ga je uniš tio pož ar.« Slegnuo je ramenima. »Ono š to je ostalo od njega, samo je trunulo. Nitko ga nije htio, ponajmanje bivš i vlasnici. Dobio ga je za samo dvije tisuć e zelembać a. Zgrada je daleko od grada pa nije bilo opasnosti od než eljenih posjeta tinejdž era, narkomana i skitnica. Savrš ena izolirana lokacija. Nitko nikad nije odlazio onamo gore. Malobrojni su znali da uopće i postoji.« »Neš to mi nije jasno«, rekla je nač elnica. »Zaš to nije svoje ž rtve ubijao u hospiciju? Zašto ih je ostavljao negdje drugdje?« »Jer su ga, bez obzira na sve, i dalje podsjeć ale na njegovu majku«, odvratio je Hunter. »Unatoč bijesu zbog onoga š to je smatrao majčinom izdajom, njegova ljubav prema njoj uopće nije bila upitna.«

»I zato je osmislio sve one mehanizme za aktiviranje«, dodao je Garcia. »Tako da ne mora biti ondje kad umru. Neka vrsta odvajanja.« »Upravo tako«, složio se Hunter. »Svejedno je to mogao uč initi i u hospiciju«, ustrajala je nač elnica. »Mogao ih je zaključati u ćeliju i prepustiti ih sudbini.« »Da, mogao je, ali bi se svejedno morao suoč iti s njihovim mrtvim tijelima«, objasnio je Hunter. »Ponovno uć i u ć eliju, riješ iti se trupla...

Njegov se um nije mogao nositi s osjeć ajima kad bi vidio nekoga tko ga je toliko podsjećao na mrtvu majku.« »A najlakš i nač in da to izbjegne«, zaključ io je Garcia, »bio je da ih negdje drugdje prepusti njihovoj sudbini.« Nač elnica je njež no dodirnula svoje oteč ene usne. »Dakle, psihijatri će s njim imati prilično posla?« »Prilič no? Bolje je reć i pune ruke posla«, odvratio je Garcia. »Takav poremeć eni i istraumatizirani um kakav on ima, san je snova svih psihologa koji se bave ponašanjem kriminalaca.« Načelnica je pogledala Huntera, a on je kimnuo. »Znač i, nakon ubojstva š estero ljudi, to ć e č udoviš te vjerojatno završ iti u nekoj psihijatrijskoj instituciji umjesto da dobije smrtnu kaznu«, rekla je odmahujuć i glavom. »Kao i uvijek, mi se ubijemo od posla da uhvatimo te lude psihopate, a prokleti odvjetnici i drž ava ih puste na slobodu.« »Neće on na slobodu, načelnice«, rekao je Hunter. »Roberte, znaš š to sam htjela reć i.« Uš utjela je i pogledala cvijeć e koje joj je donio. Usne su joj se zamalo razvukle u osmijeh, ali se ipak uspjela suzdržati. »Kako ste znali?«, upitao je Hunter. »Kako ste znali gdje se nalazite?« Isprič ala im je kako je bila oteta, kako je odglumila da je udahnula veliku količ inu etera, kao i svoj pokuš aj bijega kad su stigli do hospicija. »Kad sam poč ela trč ati prema cesti, ugledala sam stari natpis hospicija. Cini se da sam imala pravu sreć u š to je odluč io snimiti onaj video. Bojala sam se da nisam dovoljno dobro micala usnama i da neć eš uspjeti odgonetnuti. Mislila sam da ć e opaziti š to radim pa sam se pretvarala da sam dezorijentirana i da nesuvislo mič em usnama, ali sam pritom oblikovala riječi.«

»Pametan potez«, priznao je Hunter. »To mi je spasilo život.« Garcia se nasmiješio. »A čemu se ti smiješ?«, rekla je i ljutito se zapiljila u njega. »Upravo mi je palo na pamet kako je ovo prvi put da na zaključenju velikog slučaja ja nisam onaj s razbijenim licem.« »Pa, to se lako može srediti«, rekla je i zločesto ga pogledala. »Ne, sviđa mi se moje lice ovakvo kakvo jest«, rekao je Garcia i dalje blistava osmijeha.

Svi su načas utihnuli. »Hvala ti«, napokon je rekla načelnica, gledajući u Huntera.

On je glavom pokazao na svoga partnera. »Carlos nas je sve spasio kad se sjetio one ideje s bakljom.« »Pa, netko je morao nešto smisliti«, odvratio je Garcia.

Začulo se kucanje. Ušla je medicinska sestra. »U redu, dosta za danas. Morate ostaviti gospođicu Blake da se odmara«, rekla je, zaustavivši pogled na Hunteru. »Da se odmaram?«, odvratila je nač elnica, gotovo prasnuvš i u smijeh. »Dušo draga, ako misliš da ću ovdje provesti još jednu noć, ti si ona kojoj je potreban liječnik.« »Liječ nik je rekao da morate provesti još najmanje dvadeset č etiri sata ovdje na promatranju«, odvratila je sestra. »Zar ti ja izgledam kao žena kojoj je potrebno promatranje?« Hunter je podigao obje ruke u zrak i pogledao Garciu. »Ionako moramo ići. Ostavit ćemo vas da to riješite.« »Nemamo mi š to rješ avati«, rekla je nač elnica. »Neć u ovdje provesti još jednu noć. I točka.« Da je pogled ubijao, medicinska sestra bi se skljokala na pod.

Hunter je na odlasku zastao kraj vrata i š apnuo sestri u uho: »Predlažem da joj date sedativ.« »Oh, ne brini se, zlato, već su me upozorili na nju.« Potapš ala je desni dž ep uniforme i namignula mu. »Imam š pricu s njezinim imenom.« Nakratko se zagledala u njegovo lice. »Da ti pogledam malo te posjekotine i modrice, dušo? Čini se da ti treba šivanje.« Hunter i Garcia su se brzo pogledali. »Ne treba, hvala«, odmahnuo je glavom. »Jesi li siguran? Jako sam dobra s iglom i koncem.«

ÂťSto postoÂŤ, jednoglasno su odvratila obojica.

Chris Carter, rođen u Brazilu i talijanskog podrijetla, studirao je psihologiju i kriminalno ponaš anje na Sveuč iliš tu Michigana. Kao č lan Tima za psihologiju kriminalaca Ureda javnog tuž itelja drž ave Michigan, ispitivao je i prouč avao mnoge zloč ince, uključ ujuć i serijske i višestruke ubojice koji su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora.

Poč etkom 1990-ih otiš ao je u Los Angeles i proveo deset godina kao gitarist brojnih dobro poznatih bendova, a potom je odustao od glazbe i posvetio se pisanju. Trenutno ž ivi u Londonu. Njegov prvi roman je Ubojica Krucifiks. Posjetite www.chriscarterbooks.com.

1 Sustav uzbunjivanja diljem cijele Amerike nazvan po djevojč ici koja je nestala 1996.

2 U engleskom jeziku riječ i hospital (bolnica) i hospice (hospicij) slično zvuče