Čuvar

8. svibanj 2002. Dubrovački vjesnik Tijelo Marine Cvjetković je nađeno u popodnevnim satima u njenom stanu. Po policijskom izvješću Marina Cvjetković je upucana u zatiljak, što je izazvalo trenutnu smrt. Njena djeca; Nikola Cvjetković (16) i Ivana Cvjetković (7) također su u kritičnom stanju. Nikola je nađen na podu dnevne sobe, upucan u leđa. Ivana je nađena pod Marininim tijelom, onesviještena od udarca u glavu. Na njenom tijelu nisu nađeni tragovi pucnjeva. Pretpostavlja se da je u trenutku pucanja Marina držala Ivanu u naručju, pokušavajući pobjeći i pala na nju u trenutku kad je upucana.

Marinin suprug Đive Cvjetković je napustio kuću u ranim jutarnjim satima i nije se pojavio na poslu niti je došao kući. Za sada ga se smatra nestalim.

9. svibanj 2002.

U ranim jutarnjim satima pronađeno je napola spaljeno auto i u njemu spaljeno tijelo odraslog muškarca kojemu je ostala samo čitava lijeva ruka. Po otiscima prstiju je potvrđeno da tijelo pripada Đivi Cvjetkoviću, suprugu jučer preminule Marine Cvjetković i ocu djece.

U šesnaest sati i trinaest minuta liječnici su objavili smrt dječaka Nikole Cvjetkovića. Dječak nije uspio preživjeti operaciju. Ivana Cvjetković više nije u životnoj opasnosti i premještena je na traumatološki odjel. Došla je k svijesti, ali nije u mogućnosti govoriti.

10. Svibnja 2002.

Ivana Cvjetković je uspjela razgovarati sa psihologom, ali nije sposobna ničega se sjetiti prije buđenja, čak ni svoga imena. Dijagnozirana joj je disocijativna amnezija.

Djevojčica nema bliže rodbine, pa se postavlja pitanje kome će ju dodijeliti.

Nikola Cvjetković će biti pokopan s roditeljima na Boninovu u šesnaest sati.

5 godina kasnije Prva glava Antonija je držala glavu naslonjenu na staklu i gledala kroz prozor kako se udaljava od svog rodnog grada Dubrovnika, prelijepog plavog mora i otoka Lokruma. „Zbogom grade!“ šapnula je, ni sama nije znala zašto. Ne napušta grad zauvijek. Još će ići u istu školu, provoditi vrijeme sa starim prijateljima, samo neće živjeti na istom mjestu. „Ne odlaziš zauvijek!“ rekla joj je majka. „Ne kvocaj više!“ „Možda planira samoubojstvo.“ Rekao je njem mali brat Marin koji je sjedao na zadnjem sjedištu auta. „Ti šuti!“ rekla je Antonija. „Više si kvocao od mene.“ „Bar ne planiram samoubojstvo.“ „Bar nisam izbačena iz škole.“ Marin je zašutio. Znao je kad pokrenu temu da će ga majka napasti i Antonija će ispasti bolja. „Ne znam zašto se uopće žalite.“ Govorila je majka. „Život na selu je puno bolji. Mir, tišina, svjež zrak…“ „Propali starci, koze, krave, miris balega i brabonjaka.“ Nabrajao je Marin.

Majka je zakolutala očima. Njen sin nije nikad prihvaćao njene ideje, pa čak ni ovu sa selidbom. Napokon su našli kuću, zapravo, napokon su kupili kuću koja je samo njihova. Prije su se stalno selili iz stana u stan, nekada i tri puta godišnje. Imali su nekad svoju kuću u Slanome. Tu je Antonija provela prvu i pol godinu svoga života, dok im kuća nije bila do temelja uništena u ratu. „Sljedeće godine idem na faks. Što će bit' ako se odselim?“ pitala je Antonija. „To je još uvijek tvoja kuća.“ Rekla je majka. „Ali sad mislim da je ovo moj trenutak. Šesnaest sam godina tražila savršenu kuću na lijepom i tihom mjestu i napokon sam ju našla. Mislim da to zaslužujem za sljedećih trideset godina života.“ „Ili pet.“ odbrusio je Marin kao i uvijek. „A ono nije lijepo mirno mjesto, nego selendra.“ „Gdje ćeš ti živjet'.“ nasmijala se Antonija. „I ti.“ „Samo godinu dana.“ Antonija se smijala. Znala je da je prestara za svađu s malim bratom, ali ipak je uživala kad bi ga pobijedila, a on se mrštio.

Kad su prošli Zvekovicu, Marin se zalijepio za prozor. „Je li nam ono najbliža butiga? Zar nam je na magistrali najbliža butiga?“ vikao je. „Da. Tu ćeš ić' svako jutro po kruh.“ Odbrusila mu je majka. „Ali, nije moguće.“ „Jest. Ako ti toliko smeta, nakupuj se u butigi stvari dok si još u školi.“ Marin se namrštio i prekrižio ruke. Antoniji je bio presmiješan. Voljela je što je Marin još tako malen i sladak kad se mršti. Nažalost je znala da on ubrzo neće biti sladak i da će odrasti, a ona će otići na faks.

Ubrzo su se parkirali ispred svoje nove kuće. Kuća je bila prosječne veličine, ali skoro najveća u selu. Imala je jedan kat, nepokošenu travu i neodržavan ružin grm, ali s mnogo procvalih crvenih ruža. Fasada je bila lavanda plave boje, nedavno postavljena, a prije je bila narančasta, vjerojatno prije pet godina.

Poviše je brdo bilo još crno od velikog požara koji je harao skoro cijelim Balkanom prije mjesec dana.

Ovdje se požar zaustavio malo dalje od ulice koja je vodila na vrh brda. „Ja sam mislio da je vatra došla do Sniježnice.“ Rekao je Marin. „Dobro da kuće nisu izgorjele.“ Rekla je Antonija. „Pustite požar i kuće!“ rekla je majka. „Pomozite mi sa stvarima, mislim da je to puno važnije.“ Antonija je otvorila prtljažnik i uzela kutiju punu svojih stvari. Pošla je u svoju sobu na katu i ostavila kutiju kraj kreveta. Soba joj je bila prosječne veličine, zidovi bijeli, a namještaj smeđ. Prozor joj je stajao odmah poviše kreveta, zrcalo poviše radnog stola, a ormar pokraj kreveta.

Sav namještaj je bio nov, a i zidovi prepiturani. Kad su tek razgledavali kuću, namještaj je bio raspadnut i pun termita, zidovi popucani i puni gljivica. Njena majka nije puno potrošila samo na kuću, nego i obnovu kuće. Sad kuća lijepo izgleda, kao da je nova, ali nije bila potpuno nova.

Antonija je znala da je kuća sagrađena malo iza rata i u njoj je živjela obitelj koja se prije pet godina preselila. Od tad nije nitko takao kuću, kako je bivši vlasnik kuće rekao.

Antoniji se nije dalo raspremati stvari. Samo je odjeću odložila na krevet, presvukla se u trenirku i izašla vani. Odlučila se malo prošetati i upoznati selo.

Uskoplje nije bilo loše mjesto. Mogao si vidjeti Cavtat i cijelu Zvekovicu. Zvekovica je imala puno više kuća nego što je mislila, a poviše Zvekovice se nalazio aerodrom. Bit će zabavno gledati avione kako slijeću i uzlijeću. Sve u svemu, imala je prelijep pogled.

Po putu nije prolazilo mnogo auta, možda jedan svakih pola sata. Antonija se odlučila prošetati i udahnuti malo svježeg zraka.

Od Zvekovice, na dalje, duž Ulice od Pridvorja ulice protezala su se davno zapuštena i obrađivana polja, vinogradi, voćnjaci i povrtnjaci. Dok je bila malena, njena baka je govorila da će nakon rata kad obnove ili nađu novu kuću ona zasaditi voće i povrće, a ispred cvjetni veliki vrt, pa je smatrala da tako izgleda život u bajci, kao što je pisalo u knjigama i slikovnicama i kao što je vidjela u crtićima. San se nije ostvario jer je baka umrla par dana nakon smrti njena oca.

Antoniju je iz mašte izvukla snažna sila koja ju je potegnula za ruku. Bio je to Marin, previše snažan za svoju građu i visinu. I tako je izgledao puno mlađe od jedanaestogodišnjaka. „Što radiš tu?“ pitala je. „Između histerične starice i dosadne štreberice biram dosadnu štrebericu.“ Rekao je. „Tko kaže da si dovoljno dobar za dosadnu štrebericu?“ pitala je Antonija. „Ja sam predobar za svakoga.“ Ponosno je dignuo bradu.

Antonija se osmjehnula. Još je slatko kad pokazuje veliko samopouzdanje, ali za par godina više neće biti. „Ima li tu šta nova?“ pitao je. „Sve je tu novo.“ „Ima li koja mačka da ju pogodim kamenom?“ „Hej!“ uzviknula je Antonija. „Ne želim da upadamo u nevolje zbog tebe.“ „Da. Onda bi sve išlo staroj na sramotu.“ Njihova majka se brinula samo za sebe i svoj ugled. Kad bi joj djeca upala u nevolju, nikad se nije zapitala: 'Jesu li moja djeca pošla krivim putem?' nego 'Što će ljudi misliti o meni?' Bilo joj je važno što Antonija nosi samo da ljudi ne bi imali krivu sliku o njoj, bilo je važno kako se Marin ponaša da ljudi ne bi mislili loše o njoj. Nikad se nije usudila mirno sjesti s djecom i reći zašto su kažnjeni ili im reći što čine pogrešno. Odmah su slijedile batine, udaranje, vrijeđanje i zaključavanje u sobu.

Antonija i Marin su sjeli na travu i natjecali se preko koliko će polja baciti kamen. „Evo uspjela sam preko četiri.“ Rekla je Antonija. „Još je rekord mojih sedam.“ Rekao je Marin. Sjeo je na travu i gledao u aerodrom. „Evo slijeće jedan!“ pokazao je na avion. „Ajmo se kladit da će sletjet nizbrdo! Ja se kladim u pet tisuća kuna da neće.“ Antonija se nasmijala i sjela do njega. „Ti nisi normalan.“ Rekla je. „Jesi li ponijela mobitel?“ pitao je. „Ne.“ „Nisam ni ja. Neka nas stara traži cijeli dan ako treba.“ „Zašto si ljut na nju?“ „Jer je postavila tatinu sliku na televizor.“ Antonija je razumjela problem. Problem nije bio što otac Marinu nedostaje, problem je bio što ga se on uopće ne sjeća. Majka se čak ponosila statusom udovice, što je još pogoršavalo situaciju. Kad bi god gosti došli u posjet, ona bi svaku temu okrenula na smrt svoga muža. Pokazivala bi na sliku i govorila kako se borila, kako je pokušavala biti jaka, kako je skrivala svoju tugu, a Antoniji je bilo to više smiješno nego tužno jer je majka podebljavala svoj status udovice već skoro dvanaest godina, koliko joj je otac mrtav.

Jednom riječi, majka je obožavala kad ju ljudi sažalijevaju.

Antonija se sjeća kad je njena majka histerično plakala pred gostima i govorila: „Moja djeca tako sliče na moga muža, toliko me podsjećaju na moga muža, zašto su na moga muža?“ „Zašto onda držiš njegovu sliku na zidu?“ pitao je jedan gost, a ona ga je histerično napala. Marin tada još nije bio prohodao, a Antonija je bila dovoljno stara da zna da je gost bio u pravu, ali to majci nikad nije otkrila.

S druge strane, njena majka je uvjeravala druge ljude da su djeca potpuno na nju, a kad joj je muž bio u pitanju, bila su potpuno na njega. Ali nijedno od njih dvoje nije bio potpuno na nju. Majka im je imala iznimno svijetlu kožu koja je vrlo lako izgarala na suncu, pa je zato mrzila plaže i Antonija ne zna kad joj se majka zadnji put okupala. Imala je krupne plave oči, pune usne u dugačku plavu kosu. Bila je visoka i mršava, izraženih jagodičnih kostiju, što ju je činilo prelijepom, a ljepotu je kvarila njena osobnost.

S druge strane, Antonija i Marin su imali zelene oči poput žada, svijetlo maslinastu kožu koja po ljeti brzo tamni, bakreno smeđu kovrčavu kosu kao i njihov otac. Marin je bio mršav i nizak na oca, Antonija je bila visoka na majku, ali je naslijedila obline na baku.

Ono što je Marin naslijedio od majke je bila tvrdoglavost i arogantnost, a Antonija je naslijedila trud, marljivost i upornost, čak i neke crte lica i to je bilo sve. No njena majka nije tako gledala, njena djeca su bila potpuno na nju.

Drugi je problem bio što nikad nije s njima htjela razgovarati o ocu. Marin ga se nije sjećao, a Antonija ga se jedva sjećala. Imala je samo godinu i pol kad im je kuća uništena, a oni su bili prisiljeni preseliti se u hotel.

Njen otac je otišao u vojsku i rijetko ga je viđala, njena majka je stalno htjela biti sama, pa je preostalo maloj Antoniji da joj baka čita priče i igra se s njom, ali baka je bila stara i često je obolijevala. Antonija je jedno vrijeme imala medvjedića kojeg je zaboravila ponijeti kad su se morali seliti u drugi hotel. Tada nije imala ništa. Htjela se isprva igrati s pravim priborom domaćice, ali majka to nije dopuštala. Sjećala se kako je njena baka trebala stalno u bolnicu ili novi lijek. Antonija nije smjela zapitkivati jer je majka stalno ponavljala: „Nona će umrijet, nona će umrijet!“ Kad je bila malo starija, bilo joj je dopušteno da se igra s ostalom djecom u hodniku. Ona su joj pomagala da zaboravi paniku doma i veseli se, ali na kraju opet bi se vratila doma i bila bi toliko uznemirena da bi svaku noć išla plačući u krevet.

Kad su se selili, baki je bilo još gore, a najgore je bilo kad je trebalo prenijeti bolesnu baku u podrum kad su granate padale. Antonija je mrzila mračne i zagušljive podrume, a mrzila je i selidbe. Majka joj je rekla da su se selili trideset puta u četiri godine.

Kad je rat završio, uspjeli u ostati šest mjeseci u jednom hotelu, a i da se nisu selili, njen otac bi bio blizu, ali stvari su bile još gore. Njena baka je bila bolesna, otac je cijelo vrijeme imao noćne more, vrištao je u snu, stalno se bojao da će granata doletjeti u sobu, branio je Antoniji da se igra s drugom djecom od straha da će nagaziti na minu, a njena majka je bila trudna.

Ocu je dijagnoziran PTSP i što je bilo još gore, on je odbijao biti lijekove i ići na terapije, zbog čega je izbijala svađa između oca i majke, a baki se zdravstveno stanje još pogoršalo.

Ubrzo je otac počeo biti alkohol i ne dolaziti doma danima. Nije čak i pokazao zanimanje za svoju bolesnu majku koja je ubrzo završila u bolnici, a Antonijina majka je postajala sve luđa.

Antonija je pitala baku zašto se toliko loših stvari događa, a baka je odgovorila da je njenom tati teško jer je izgubio puno prijatelja i da će se svaki tren oporaviti, ali on se naravno nije oporavljao. Od psihički nestabilnog čovjeka koji se pretjerano brinuo za svoju obitelj, pretvarao se u psihički nestabilnog čovjeka kojeg je bolio đon za svoju obitelj.

Treći studenoga devedeset i pete, Antonijin se otac napio i izgubio u minskom polju. „Na kraju ga je bilo posvuda.“ Rekao je pijani susjed na sprovodu koji ga je našao.

Nakon toga, baki se još više pogoršalo zdravlje i premještena je na intenzivnu njegu. Antonija je tada samo znala da je intenzivna njega mjesto gdje ne smiju biti djeca, ali osjećala je da je baki gore. Njena majka je odlazila u bolnicu i vraćala se doma s očima puni suza. Kad bi Antonija pitala za baku, majka bi odgovorila: „Ništa se ne brini.“ Osmog studenoga njena majka je opet došla u suzama iz bolnice, ali mirnija nego prije. „Nona se pridružila tati, zlato.“ Rekla je.

Od tada je Antonija bila usamljenija nego ikad. U vrtiću se osjećala izolirano jer je osjećala da je nitko od djece ne razumije. Neka djeca su izgubila djeda ili baku, ali ne i jednog roditelja.

Te godine nisu slavili Božić ni Novu godinu jer im je bila korota. „Sramota je.“ Govorila je njena majka. „Ako si jednom pomislila na dar ili Božićno drvce, neka te bude sram jer time pokazuješ koliko ti je stalo do none i tate.“ Na te je riječi postala neutješna. Cijeli Badnjak je plakala. Navečer je napisala pismo malome Isusu da za Božić dobije od bake i tate oprost, ali je isparala pismo kad je shvatila da je opet pomislila na dar.

Na Božićno jutro je pitala: „Mama, hoćemo li danas imat za ručak zelenu menestru i kotonjatu k'o što bi baka spravila na Božić?“ „Puži ispod stolova Konavoskih dvora i traži ostatke pa ćeš dobit zelenu menestru.“ Taj Božić su imale kiseli kupus i tvrdo goveđe meso koje je Antonija jedva mogla žvakati, a baš nedavno joj je ispao prvi mliječni zub. Pitala je majku hoće li je posjetiti zubić vila, ali majka je rekla neka je bude sram kad je opet pomislila na dar.

Njena majka je počela dobivati grozne trudničke mučnine, povraćala je sedam puta na dan, dijete se prejako rintalo u njoj, a često ju je hvatala glad, a nakon jela opet nagla mučnina.

Antonija se bojala da joj je majka razboljela i da će sad izgubiti majku i brata ili sestru koju joj majka treba roditi. Mislila je da ju baka i tata kažnjavaju jer je za Božić htjela Božićno drvce i da će napokon ostati sama na svijetu.

Jednom je njena majka rekla: „Mislim da neću rodit ovo čudo, previše si mi i ti.“ „Nisi fer! Zašto bih izgubila brata nakon što sam izgubila nonu i tatu?“ Na te je riječi Antonija zaradila pljusku. „Ja biram koliko ču djece rodit, koliko ću ih imat, a koliko ću ih ubit!“ rekla je majka.

Od tog dana Antonija se bojala majke jer je mislila da će ju majka ubiti. Kad god bi se majka naljutila, Antonija bi se rasplakala i postala neutješna., a majka ju je zbog toga smatrala neodgojenom pa ju je zato redovito tukla, zbog čega su Antonijini strahovi bili još veći.

Kad se majci povećao trbuh, nije imala snage da stalno tuče i kažnjava Antoniju, a Antonija se veselila što će dobiti brata ili sestru.

Kad se u svibnju rodio Marin, devedeset i šeste, nikad nije bila sretnija, ali je nakon nekoliko dana požalila.

Htjela je brata hraniti, igrati se s njim, mijenjati mu pelene, ali ju je majka udaljavala. „Samo ćeš pogoršat stvari.“ Govorila je.

Antoniju je prepravila ljubomora. Mali brat joj je oduzeo majčinu pažnju. Bila je potpuno sama, i u vrtiću i doma.

Odgojiteljice su primijetile da nešto nije u redu, a kad je jednom majka došla po nju, Antonija je rekla: „Što me ne ubiješ kad me više ne želiš?“ Kad su odgojiteljice razgovarale s majkom, ona je odmah briznula u plač. „Znate li kako je teško biti samohrana majka s dvoje djece, a jedno još ljubomorno na drugo?“ Tada je prvi put svima ulila suze u oči i zadobila svu pažnju koju je željela.

Antonija je poslana dječjem psihologu kojeg je također mrzila. Doživljavala ga je kao čovjeka koji je želi udaljiti od majke. Kad ju je tražio da crta, nije htjela, da piše, da igraju igru, nije htjela.

Psihologu je također skrenulo pažnju što je Antonija stalno nosila slikovnice i čitala ih. Nije htjela razgovarati o majci i bratu, a lijepu riječ je imala samo za reći o odgojiteljicama i nekoj djeci u vrtiću.

Psiholog je prvo mislio uspostaviti dijagnozu autizma, ali kad je malo bolje promotrio zaključio je da je Antonijino ponašanje uzrokovano zanemarivanjem od strane roditelja.

Majka je psihologa napala i optužila za maltretiranje nedužne udovice.

Antonija nije više išla k psihologu i ispisana je iz vrtića. Njena majka je rekla da je Antonija dobila gripu. I tako joj je nedostajalo još nekoliko tjedana do škole.

Antoniji je bilo još gore. Psiholog nije bio tu da se ispuca na nekome, a ni djeca ni odgojiteljice nisu bile tu da joj upotpune ono malo praznine. Vrijeme je provodila čitajući slikovnice koje joj je prije baka čitala, ali to je bilo previše bolno.

Kasnije se igrala majke s plišanim igračkama i lutkama, ali se na njima iživljavala kao majka na njoj. Lutke su joj završavale bez udova, a plišane igračke rastrgane. Majka joj je oduzela igračke, tako da više nije imala ništa. Nije se smjela ni igrati vani jer je gađala životinje kamenjima.

Prije nego što je krenula u školu, majka ju je ošišala nakratko protiv njene volje. „Dijete mi neće izgledat k'o klaun, dovoljno je što se ponaša k'o klaun.“ Rekla je, zbog čega je Antonija pristala na šišanje.

U školi su također primijetili da joj je ponašanje čudno. Kad učiteljica čitala prvu priču o mački koja je pojela miša, Antonija je dignula ruku i pitala: „Je li bilo krvi?“ Nakon toga njena majka je opet pozvana na informacije, pa se opet izvukla ulogom samohrane majke i udovice.

Kad je Antonija odrasla, shvatila je što njena majka radi „Kako te nije sram izvlačit se na tatinu smrt!“ govorila je. „Kako možeš pomoću njegove smrti popravljati ugled, kako te nije sram?“ Po tim riječima Marin je shvaćao što njegova majka radi još od najranijih dana, pa se i on udaljavao od nje i sve se više zbližavao sa sestrom. Mali Marin je bio sličniji ocu nego što su drugi mislili. On je uporno išao svojim putem i nije se pokoravao autoritetima. „Završit ćeš k'o tata nastaviš li tako.“ Rekla mu je jednom majka. „Hoćeš li onda i pomoću moje smrti poboljšat' svoj ugled?“ odbrusio joj je. Nakon toga mu majka nije ništa rekla.

Marin je bio slobodniji i nije se pokoravao nikome. Isprva je bio blizak sa sestrom, ali udaljavao se i od nje kad ga je sprječavala da upada u nevolje. Mrzio je profesore i susjede, ali i povučenu djecu i dobre učenike koji su se previše hvalili svojim ocjenama.

U trećem razredu je počeo pušiti sa svojim društvom, a ubrzo je tjerao i mlađe generacije dječaka da puše, inače bi ih istukli.

Na kraju godine svi su dobili ukor pred isključenje jer su im Marin i ostali dječaci zaprijetili da će ih pretući ako ikome zucnu riječ.

Marinova majka ga je na kraju godine odlučila premjestiti u drugu školu, ali je Marin upao u još gore društvo. Ovi dječaci su iza škole često pili alkohol i pušili travu, a Marinu se to činilo odlično i zabavno.

Dolazio je često doma pijan i napušen glumeći da mu je slabo, ali kad bi mu majka da ostane sljedeći dan doma, on bi poludio i optužio ju da mu pokušava uskratiti obrazovanje.

Profesori u ovoj školi nisu opažali da je Marin problematičan. Ponašao se pristojno na satu i prema profesorima, a imao je odlične ocjene ovaj put.

Uvalio se u nevolju kad je htio prisiliti još jedno dijete na alkohol i travu. Odlučili su se za malog trećaša koji se bio već zlostavljan od strane kolega u razredu, a neki su govorili i kod kuće. Na odmoru su ga odvukli među grmlje, natjerali su ga da popuši najveći joint koji su do tada smotali i da popije punu bocu votke.

Kasnije su se razbježali smijući se, dok je dječak ostao sam i nemoćan u grmlju. Dječak je uspio dopuzati na ulicu gdje ga je susjed našao i odmah zazvao hitnu. Dječak je policiji svih tužio, a društvo nije bilo složno kao u Marinovoj bivšoj školi, pa su svi priznali da je to bila njegova ideja.

Ovaj put je događaj uspio završiti i na sudu. Bilo je ovaj put potrebno da se majka slomi i počne opet sa smrću muža i teškoćom situacije. Sudac je bio pametan čovjek i shvatio je što ta žena radi, ali je ipak je osudio Marina na društveno korisni rad i svaki dan psihološku terapiju.

Tako je Marin proveo ljeto, čisteći podove na benzinskoj pumpi i posjećujući psihologa. Ovo je bilo prvi put da je jedva čekao školu, opet polazak u novu školu. „Ja samo izbjegavam gledat u tu sliku.“ Rekla je Antonija. „Svejedno je. Pogled mi samo pobjegne na tu sliku. Da nam barem ta tuka reče nešto o njemu, bilo bi mi lakše.“ Antonija mu nije mogla puno reći o ocu, jedva ga se sjećala, a trenutaka kojih se sjećala, nisu bili lijepi. „Nadam se da će nam seljanka manje kvocat kad je napokon na selu.“ Rekao je Marin. „Pavica. Ima pravo seljačko ime.“ „Ajmo doma.“ Rekla je Antonija. „Biće poluđela kad je kad je shvatila da nismo raspremili stvari.“ Antonija je dovela doma Marina na leđima. Oboje su se smijali dok nisu ušli u kuću i vidjeli očevu sliku na televizoru. Antonija je brže bolje krenula u sobu s Marinom na leđima da Marin ne mora gledati očevu sliku. „Koliko si lijena tovarica da pospremiš sobu, onda možeš poć' do butige kupit pomadore i kukumare.“ Rekla joj je majka. „Samo sam htjela protegnut noge.“ rekla je Antonija. „Noge ti važnije od vlastite matere? Sram te bilo!“ Antoniji je došlo da otrgne ogradu sa stubišta i baci je na majku. Znala je da je Pavici bilo puno važnijih stvari od djece, zašto bi onda njoj bila majka najvažnija? „Trebat će mi sat vremena da se spustim dolje i da se vratim.“ „Još ćeš više protegnuti noge.“ „Idi ti, imaš auto.“ „Da te ja služim? Sram te bilo! Makni mi se s očiju!“ Antonija je spustila Marina i krenula u svoju sobu samo da joj mati ne gunđa ostatak dana. Ne sjeća se kad je doma imala miran dan, a skoro joj je svaki dan majka zagorčavala zbog sitnica. Što je bilo još gore, u sobi je bilo užasno hladno. Otvorila je prozor da uđe toplina, ali nije pomoglo. Kroz prozor je miris trave prodirao u njene nosnice. Znala je tko je to bio.

Upala je u Marinovu sobu i našla ga na krevetu, kraj otvorenog prozora s jointom u ruci i s vrećicom trave kraj nogu. „Koji ti je vrag?“ pitala ga je. On je odmah bacio joint kroz prozor. „Želiš li stvarno jednog dana završit u popravnom domu?“ Marin je pokušao sakriti vrećicu, ali Antonija ju je zgrabila i bacila kroz prozor. „Gora si od seljanke Pavice!“ rekao je. „I bit ću gora nađem li ti još jednom to čudo!“ „Tata bi bio baš ponosan na tebe.“ „A trenutno je baš ponosan na tebe.“

Izašla je iz sobe jer se više nije htjela raspravljati s njime. Isprva se pitala je li bila preoštra, ali kasnije je shvatila da je zaslužio. Ne želi da i ove godine proživljavaju s njim što su zadnje četiri godine.

Unatoč prozoru, opet joj je bilo stravično hladno, ali nije ni drhtala, niti su joj se dlačice naježile, što je bilo još gore. Otvorila je vrata od sobe i trljala se rukama, ali je bilo isto, hladnoća je bila još tu.

Nakon što je pospremila sobu, osjetila je krivicu jer je napala brata, kad mu nešto kažeš u vezi oca, to ga najviše boli, i ona je to znala.

Polako je otvorila vrata i našla Marina na krevetu. Ovaj je put ležao sklupčan, poput uplašenog djeteta. „Jesi li dobro?“ pitala je. „Kad nisi ovdje, jesam.“ Rekao je tvrdoglavo.

Sjela je na krevet i pomilovala ga po ramenima, ali on se još više skupio. „Žao mi je zbog onog, ali ne želim da imaš problema u školi i ove godine.“ „Mrzim školu.“ Rekao je. „Zato sam i takav.“ „Želiš li sljedeće ljeto provest radeći i kod psihologa?“ „Ne.“ „Onda se okani trave, alkohola i cigara, a pogotovo mlađe djece.“ „Što ću ja kad su glupa. Nemaju pojma ni o čemu.“ „Takav si i ti meni i svi mlađi od mene.“ Marin je još jače prigrlio jastuk. Znao je da je u krivu, ali ipak nije htio priznati, čak ni Antoniji koja je bila najblaža prema njemu kad bi pogriješio.

Antonija je primijetila da su mu oči vlažne. Pitala se kad ga je zadnji put vidjela da plače. Psiholog ga je jednom uspio rasplakati, a ona ga je vidjela kako plače možda prije pet godina.

Svejedno ga nije htjela rasplakati. Snažno ga je zagrlila, kao što odavna nije, možda čak ni pola godine. „Zašto je u ovoj kući ovako hladno?“ pitala je. „Nije hladno.“ Rekao je Marin začuđeno. Stavio joj je ruku na čelo, a zatim opipao prste. „A ne čini se da je i tebi hladno.“ Sam je Marin primijetio da nije drhtala, niti se naježila. „Psihički problemi?“ pitao je, a Antonija ga je ubola ljutitim pogledom. „Čudim se što uz staru nisi i prije poludjela.“ Antonija je stisnula usne i počela ga škakljati dok je on vrištao od smijeha i koprcao se u krevetu. Znala je da joj brat ima osjetljiv mjehur, ali ju ovaj put nije bilo briga.

Iako je bio početak rujna, ona se po noći zamotala s dvije deke, ali joj je i dalje bilo hladno. Drhtavice nije bilo, niti ikakve tjelesne reakcije na hladnoću.

Te je noći sanjala kao jedan odrastao muškarac guši Anu, jednu vrlo čudnu djevojku iz njenog razreda.

Gušio ju je lancem, dok su je tri dječaka pokušala osloboditi, ali im nije vidjela lica. Ubojica je podigao glavu i sijevnule su mu zelene oči, a taj muškarac je bio njen otac.

Druga glava Antonija se probudila umornija nego kad je legla. Sama pomisao na san ju je iscrpljivala. Imala je i gore snove, ali ovaj je bio najneobičniji, pogotovo kad se u snu njen otac prikazivao kao ubojica.

Iscrpljivala ju je i misao da je danas prvi dan škole. Imala je dobre ocjene, voljela je čitati, pisati, računati, ali nije bila baš veliki ljubitelj predavanja.

Ipak joj je olakšalo situaciju to što jutro ipak nije bilo hladno. Zapravo je bilo prohladno, kao svakog jutra u rujnu.

Otuširala se, obukla bijelu majicu kratkih rukava koja joj je isticala brončanu put koju je dobila ovog ljeta, svijetle traperice i krpene tenisice, zatim je zavezala bujnu kovrčavu kosu u rep.

Prebacila je torbu preko ramena i sišla da napravi doručak sebi, majci i Marinu.

Majci je stavila kuhati kavu, a sebi i bratu je stavila čokoladne pahuljice u toplo mlijeko.

Kad je Marin sišao, postavio je stol, a zatim sjeo čekajući pahuljice. Htio je istrčati vani jer mu nije bilo do jela, ali nije htio Pavičine prodike o tome kako bi ju osramotio da se onesvijesti u školi.

Antonija je stavila zdjelice i šalicu s kavom na stol, a zatim krenula pojesti doručak. Čim je Pavica srknula kavu, odmah ju je pljunula. „Što je ovo?“ pitala je. „Zašto je ovako slatko?“ „Stavila sam ti ožicu cukara k'o što voliš.“ Rekla je Antonija. „Jesam li jučer rekla da sam na dijeti?“ pomamila se Pavica. „I?“ „To znači kava bez cukara.“ „Pa ne čitam misli.“ Rekla je Antonija. „Osim toga dovoljno si mršava.“ „Dovoljno sam mršava? Već bi mi neki ljudi dali četrdeset.“ „A imaš četrdeset i četiri.“ „U mojoj školi su ti zviždali kad bi ti vidjeli dupe.“ Rekao je Marin. „Što još hoćeš?“ „Ništa.“ rekla je Pavica. Ustala je i prolila kavu u sudoper. „Htjela sam da mi se starije dijete ne oblači k'o prosjak, ali to ne mogu postić'.“ Antonija se na te riječi uhvatila za glavu. „Ili da bar ošiša tu grivu da glavi, ali očito tražim ovce i novce. Još tako tamna s tim bijelim na sebi, Bože sačuvaj.

K'o bijeli semafor na sre Straduna. Mogla si još…“ „Mama, prekini molim te!“ rekla je Antonija. „Dan mi je tek počeo, nemoj mi ga usrat!“ „Dobro.“ Pavica je dignula nos i uzela svoju torbicu. „Danas nemate prijevoz do škole. Snađite se sami.“ „Imamo autobus do škole tuko!“ Marin je viknuo prije nego što je Pavica zatvorila vrata. „Barem ne moram ovo pojest.“ Rekao je i prosuo pahuljice u smeće, a zatim oprao zdjelicu. „Ne moram ni ja.“ Rekla je Antonija, prosula pahuljice i oprala zdjelicu. Ostavila je majčinu šalicu šporku, njoj u inat. Neka je sama pere i neka si sama kuha kavu.

Marin je sav sretan umjesto traper jakne obukao plavu trenirku s čovječuljkom na leđima koji je pokazivao srednji prst, a majka mu to nikad ne bi dala da nosi.

Kad je sišao u dnevni boravak, vidio je da kako Antonija potajno briše suze. Majka im je skoro svaki dan nalazila razlog za svađu. Čak i tanak sloj prašine na polici bi pokvario krasan i miran dan. To bi prešlo u ozbiljnu svađu u kojoj bi deblji kraj izvukla Antonija. Marin se čudio kako joj Antonija ne odbrusi, zašto pušta da ju Pavica onako ponižava.

Nakon pola sata putovanja s autobusom, gdje je bila strahovita gužva, nekoliko turista koji se nisu znali oprati i starijih ljudi koji nisu dali da se otvori prozor, napokon su došli u njihov dragi Dubrovnik. Marinu je izlazak pružio veliko olakšanje, a Antoniji gužva u autobusu nije bila ništa. „Doviđenja.“ Rekao je Marin i potrčao svojim putem. Antonija je znala da ga je sram vidjeti sa starijom sestrom, što ju je još više povrijedilo. Duboko je udahnula i pokušala ne misliti na jutarnju svađu, a onda se sjetila da je ostavila majčinu šalicu neopranu kod kuće, pa možda izazove još veću svađu danas.

Godio joj je dugačak put do škole jer je uspjela razbistriti glavu. Odmah na ulazu ju je dočekala Maris, prijateljica od prvog srednje. „Kako si samo pocrnila ovog ljeta.“ Rekla je. „Izgledaš k'o arapkinja.“ „I ti si pocrnila.“ Rekla je Antonija. „Samo obuci svjetliju odjeću pa ćeš i ti svijetlit.“ Marisin joj je osmjeh pomogao da zaboravi na svađu, a inače je pomogao da zaboravi na sve nelagode.

Maris Pulić je bila vrlo skromna i na prvi pogled vrlo obična, a zapravo je bila vrlo šašava. Modrih očiju i mišje smeđe ravne kose djelovala je potpuno obično, a nizak rast i sitna građa su to još poboljšavali, ali kad bi se nasmiješila, čovjek bi shvatio da nije nimalo obična.

Iako je nosila rijetko šminku, ne često odjeću žarkih boja, bila je posebna osoba s kojom bi se svatko htio družiti.

Antonija i Maris su se u srednjoj zbližile samo za nekoliko dana. Zbližilo ih je zato što se Maris nije poput druge djece nije žalila zbog prištića i sličnih gluposti, a i zato što Maris nije imala majku, pa ju je mogla najbolje razumjeti. Majka joj je preminula od srčane kapi prije deset godina, a od tad je otac odgaja. „Idemo u školu da nas ne sprži sunce.“ Rekla je Maris. Antonija se začudila kako će ih spržiti sunce kad nije upravo ni izašlo, a još nije ni osam sati.

Antonija je razgledala zgradu srednje škole u koju ide već tri godine. Još ova godina i gotovo je.

Rastat će se od Maris, Mateja i ostalih kolega iz škole. Ugledala je na stubištu djevojku iz svojih snova koja je sjedala na stubama i crtala u svoju bilježnicu, Anu. Već od prvog srednje Anu su izbjegavali svi u školi. Imala je crnu dugu kosu, krupne crvenkasto smeđe oči, na neki način nevine i zastrašujuće i blijedu put poput mlijeka. Bila je užasno mršava i najniža u razredu, a njen izgled je neke odbijalo. Što je odbijalo većinu bilo je njeno ponašanje. Često je nosila velike knjige u školu poput Brama Stokera ili Stephena Kinga i čitala ih za satom. Na likovnom bi svojim crtežom znala prestrašiti cijeli razred, a sastavi za školsku zadaću su joj bili stvarno bizarni.

Većini je kod nje bila komična borba protiv autoriteta nad ženama. Namjerno je nosila vrećastu odjeću, nikad se nije šminkala, niti je brijala noge i pazuhe samo da pokaže drugima da žene nisu modne lutke, ali je često zbog toga bila ismijavana.

Antonija joj se često znala diviti jer se usudi biti drugačija i uspije se pokoriti autoritetu, ali joj je u isto vrijeme bila jeziva. Često su kružili tračevi da su je uhvatili kako priča sama za sobom, kako viče u prazno, neki su govorili da se drogira, da se opija, ali ništa od toga nije bilo dokazano. „Idemo.“ Maris ju je povukla za majicu. „Ah da, oprosti.“ Rekla je Antonija.

Provukle su se kroz gužvu na stubištu do svog razreda. Antonija se skinula jaknu, izvadila bilježnicu iz torbe, a onda uhvatila Marisin čudan pogled. „Što je?“ pitala je. „Zašto si Anu tako čudno gledala. I sama znaš kakva je. Zar ti je danas čudnija nego prije?“ „Ne, ne.“ Antonija je odmahnula glavom. „Samo sam imala čudan san o njoj.“ „Svi su u razredu imali čudan san i njoj, znaš li zašto?“ „Ne.“ „Jer previše razmišljate o njoj. To što je drukčija ne znači ništa. Previše ste ovisni o njoj.“ Antonija se nasmijala. Nije ni čudo što je Maris rasturala psihologiju. Uvijek je znala uzrok nečijeg sna ili brige. Jednom je Antonija pitala zašto se njena majka tako ponaša, a Maris joj je rekla da je jednostavno loša žena.

Ubrzo se pojavio i Matej u razredu. Oprostivši se od svojih prijatelja, sjeo je ispred Antonije i Maris. „I pakao počinje moje drage.“ Rekao je rastežući svoje mršave ruke u zrak.

Djevojke su se uozbiljile kad su vidjele ranicu na njegovoj tankoj donjoj usni. Rane i modrice nisu bile rijetkost na njegovom tijelu, a one su dobro znale tko je tome uzrok. „Opet imaš taj vrag na usni.“ Rekla je Maris. „Previše smo popili u fuega i potukli se.“ Rekao je Matej stavivši ruke iza glave. „Im'o si mononukleozu nedavno. Znamo da ne smiješ pit.“ Rekla je Antonija, a Matej se uozbiljio. „Poduzmi nešto, ubit će te jednog dana.“ „Nisam se držao po strani.“ Rekao je Matej i kiselo se nasmijao. „Ne smijem se previše prtit u njegova posla.“ Matej Koprivica je bio s Antonijom prijatelj od drugog razreda osnovne škole. Kad su bili na kupanju zajedno s razredom, Matej, s tada puno kila viška, je jednom dječaku oteo kolut, nekako se uspio uvući u njega, skočio je u more, a kolut je puknuo.

Djeca su se skoro rasplakala od smijeha, a Matej je od učiteljice dobio ukor.

Antoniju je tada Matej podsjetio na brata. Njen je brat tada imao tek dvije godine, ali radio je nevjerojatne spačke.

Matej je kroz dugogodišnje treniranje košarke izgubio višak kilograma, a trening mu je bio i isprika za ozljede koje je često dobivao.

U šestom razredu je Antonija vidjela kako otac Mateja uzima za kosu i snažno mu lupa glavom u haubu, tako da je ostala udubina u autu. Kad je kod kuće rekla majci što je vidjela, majka je hladno odgovorila: „Dvoje gamadi mi je dosta, ne treba mi treće.“ Sljedeći dan je Matej došao s debelom gazom na glavi, uvjerivši druge da je pao s bicikla. Antonija mu je sama priznala što je vidjela, ali on je rekao da je sam kriv, da mu je bio na putu. Uspio ju je nagovoriti da mu je otac trenutno u teškom stanju.

U osmom razredu joj je priznao da mu otac ima problema s alkoholom i drogom, ali da se ne brine jer mu je otac često u takvom stanju da ne može ni prstom maknuti. Priznao da sam živi samo s ocem dok si ne bude mogao priuštiti mjesto i hranu za živjeti. Da sad to može, odavno bi pobjegao od kuće, a jednom je rekao da će mu otac vjerojatno crknuti dok ne završi srednju. Antonija ga je jednom pitala zar ga nije strah za oca, a on je rekao da je strah što još mora živjeti s njime. „Moraš nešto poduzet u vezi toga, ubit će te jednog dana.“ Rekla je Antonija. „Neće lako. Imam sad dovoljno snage da ga ubijem, pa bolje za njega da mi se ne približava.“ Antonija bi mu nekad otkinula jezik kad bi čula što govori o svome ocu, a onda bi se sjetila da nikad nije imala nešto lijepo reci o majci. Iako njena majka nije dobra majka, bila je daleko bolji roditelj od Matejeva oca, barem ju nije zlostavljala.

Kad je Ana ušla u učionicu i sjela u zadnju klupu, Antonija nije mogla maknuti pogled s nje. Još su joj u glavi bile smeđe izbečene oči i crveno lice, isplažen jezik i mršava blijeda ruka koju pruža prema njoj, tražeći pomoć.

Antonija je maknula pogled s Ane da ne ispadne veća čudakinja od nje.

Danas su imali samo jedan sat, pošto je bio prvi dan škole. Nakon izlaska iz razreda, Matej je otišao do čistačice da uzme svoju opremu za košarku. Maris je potegnula Anu za ruku. „Kud ćeš?“ Pitala je Antonija. „Idem na zahod. Ne želim da nađem zahod pun ovogodišnjim prvašicama.“ Zahod ovaj put nije bio pun. Antonija se naslonila kraj vrata i čekala da Maris izađe. Pozdravila je nekoliko trečašica u prolazu i kolege iz razreda. Susrela je nekoliko drugaša, bivših prvaša i nekoliko sadašnjih prvašića. Osjećala se čudno kad je znala da je jedna od najstarijih učenika u školi. Ovo je njena posljednja godina. „Nemoj!“ čula je kraj sebe glas i osjetila je snažan stisak na ramenu. „Ne dopusti da ti se približi, ne dopusti da ti uništi život!“ „Zaboga Ana!“ Antonija je vinula i maknula joj ruku s ramena. „Ne smiješ dopustiti da ti se približi!“ govorila je Ana s izbečenim smeđim očima, baš onakvima kakve je imala u snu. „Ana, makni se od mene!“ „Vjeruj mi, ne smiješ…“ „Što ne smije?“ pitala je Maris s prekriženim rukama i podignutom lijevom obrvom. „Tko ti je rek'o da joj je približiš?“ „Samo ju upozoravam.“ „Izvodi svoje vještičje rituale dalje od nas. Mislim da ti za sve rituale nisu potrebne žrtve.“ Maris je zgrabila Antoniju za ruku i izvukla je izvan zgrade. Ana je Antoniji bila samo jedna od osoba s kojim se nije htjela družiti, ali Maris ju nije mogla organski podnijeti. Želudac joj se okretao od samih znanstveno-fantastičnih filmova, horora i nestvarnih priča, a pogotovo nije mogla podnijeti kad bi ju netko pokušao uvjeriti da je sve to stvarno. „Sljedeći put joj opali šamar.“ Rekla je Maris. „Da sam ravnatelj, izbacila bih ju iz škole. A da sam predsjednik, oduzela bih joj pravo školovanja.“ „Nikad nije bila ovakva.“ Rekla je Antonija i počešala se po glavi. „Jednom frikuša, uvijek frikuša.“ Pričekale su Mateja kojemu se faca uozbiljila kad im je vidio izraze lica. „Tko je umro?“ pitao je.

Maris ga je snažno udarila u ruku. Ionako je bila dovoljno živčana „Ana je pokušala bacit na Antoniju neke uroke.“ „Daj Maris, molim te!“ rekla je Antonija, a Matej je prasnuo u smijeh. „Dobro, djevojka je malo čudna, ali nije vještica.“ „Ne podnosim ju. Mislim da ju nitko ne bi trebao podnositi.“

„Prebacimo temu Maris.“ Rekao je Matej. „Što si ono htjela?“ „Odvest vas u Dolce Vite.“ Rekla je. „Prije nekoliko dana mi je bio rođendan, ali tata mi je bio previše nervozan da mi dopusti slavit ga doma.“ Otišli su u svoju najdražu slastičarnicu, Dolce Vitu. Od prvog srednje, Maris i Antonija su svraćale u tu slastičarnicu barem jednom mjesečno, nekad s još tri ili četiri ostale djevojke, ali većinom same.

Matej bi im se rijetko pridružio, jer je imao svoje muško društvo. „Što ti je sa starim zadnje vrijeme?“ pitao je Matej. Dok je rezao debelu palačinku od vanilije. „Radi u policiji i očajan je što radi s nesposobnjakovićima.“ „U Dubrovniku je za policajce druga riječ nesposobnjakovići. Zar nisi to znala?“ „Da, ali previše je opterećen onim slučajem od prije pet godina.“ „Misliš slučajem Cvjetković? Zar taj slučaj nije zaključen?“ „Ne, samo je zatvoren.“ Matej i Maris su nastavili raspravu, a Antonija se prisjetila slučaja Cvjetković. To je vjerojatno bio najteži zločin još od rata, a o njemu se govorilo mjesecima. I sama je bila dijete kad se to dogodilo, ali još se sjeća. Žena i sin su ubijeni kod kuće, a muž je nađen spaljen u autu. Jednino im je kći preživjela. Malena je sad malo starija od Marina i ne zna se što se s njom dogodilo, je li usvojena ili je u domu.

Zločin nije utvrđen, ali govorili su da ih je stari Cvjetković pobio, a zatim sebe spalio s autom.

Antoniji se to činilo bizarno jer joj nije bilo jasno zašto bi se zapalio kad ima mnogo jednostavnijih načina za samoubojstvo.

Marin je polako krenuo prema ulazu svoje nove škole, Osnovne škole Marina Držića. Pogledao je raspored petog B razreda i otišao na prvi sat. Ispred učionice je vidio crnokosog, tamnoputog, kržljavog dječaka kako baca gumenu lopticu prema djevojčicama koje su se zabile u kut i čitale Teen. „Daj prestani!“ viknula je jedna djevojčica, a on je izvadio drugu lopticu iz torbe i bacio prema njima, zatim treću, četvrtu, pa petu, tako dok ih nisu opkolile loptice, a djevojčice su se zabile u kut i vrištale.

Marin umalo da nije zavrištao od smijeha, gledajući prizor. Odmah je zaključio da se treba družiti s ovim dječakom. „Božo, zar opet'“ viknula je učiteljica i sva su se djeca ukipila. „Zašto ne ostaviš cure na miru?“ „Ali profesorice, glupe su!“ „Misliš li ti da si pametniji od njih?“ „Naravno da mislim.“ Svi su se dječaci nasmijali, zajedno s Marinom. Marin je tada shvatio da se definitivno treba družiti s Božom.

Djevojčice su pokupile loptice i dale profesorici koja ih je stavila u veliku crnu kožnu torbu, a Božo se namrštio. „Nije fer, to sam platio skoro sto kuna!“ Pola djevojčica je pokraj Bože prošlo uzdignutog nosa, a pola mu je isplazilo jezik. 'Umišljene kučke!' Marin je pomislio.

Djeca su popunila sva mjesta osim tri prva, a Marin je mrzio prve klupe, pa je sjeo u onu najbližu vratima. „Božo, ti ćeš danas sjedat' u prvoj klupi. Imaš čast upoznati našeg novog učenika Marina.“ Svi su pogledi pali na Marina, a on je samo hladno mahnuo rukom. Smatrao je da je samo Božo dostojan njegovog društva.

Božo je došao nezadovoljan do njegovog mjesta i bacio torbu na pod. Marin je skrenuo pogled jer je znao da mu ljuti Božo trenutno ne treba. „K vragu, nizak si!“ rekao je Božo, a Marin ga je čudno pogledao. Sam Božo nije bio veći dva centimetra od Marina. „A ti sežeš do plafona.“ Rekao mu je Marin. „'Alo, sinko, znaš li s kime pričaš?“ „Znam, vjeruj mi.“ „Lani sam toliko usrao jednog trećaša da se trenutno školuje doma i ima fobiju od nepoznatih ljudi, a koliko znam, još ne može kontrolirat mjehur.“ „Lani sam jednog trećaša toliko napio da je umalo umro.“ Božo je raširio svoje krupne zelene oči i zinuo. „Opa, opak si!“

„I te kako sam.“ Marin se s nikim nije sprijateljio brže nego s Božom. Šaputali su i ogovarali svakog mogućeg u razredu. Na svakome su uspjeli naći manu.

Marina je privukla djevojčica koja je pokušavala produbiti dekolte na majici da pokaže svoje tek narasle dojke koje su Marinu izgledale poput oteklina. „Kako se zove ona koju su upekli bumbari?“ pitao je Marin. „Dajana.“ Marin je istrgnuo nekoliko papira iz bilježnice, zgužvao ih, stavio ih pod majicu, a zatim rastegnuo majicu koliko je god mogao. „Ćao, ja sam Dajana?“ rekao je piskutavim glasom i ustao. „K'o što vidite, upekli su me bumbari, ja se ponosim time. Vidite? Vidite? Oh, kako su me uljepšali bumbari.“ Sva su djeca prasnula u smijeh, osim Dajane, koja se umalo rasplakala. „Dobro te upek'o!“ rekao je Božo i uhvatio Marina za papirnatu dojku. „Mir, djeco, mir!“ govorila je profesorica. „Marine, zar želiš ukor na prvi dan škole?“ „Ne baš.“ Rekao je Marin pa je pustio da mu papiri ispod majice padnu na pod.

Marin i Božo su se dosađivali na satu, pa su prvih pola sata zijevali, a zatim je Božo pokazivao svoje crteže Digimona, Pokemona, Dragon balla i ostalih anime-a. „Opaki su.“ Rekao je Marin. „Trebalo bi nacrtat karikature nekoliko ovih luzera u razredu.“ „Pa polijepit po pano-ima ove škole. Odmah sutra, super.“ Marin se oduševio jer je znao da će mu sutra dan biti zanimljiv. Neće mu trebati ni alkohol, ni trava, samo Božo. „Ivana, pročitaj nam ovaj tekst na ploči.“ Rekla je učiteljica.

Ivana je taman otvorila usta, a Božo je uzvratio: „Zatvori tu prokletu gubicu, potrovat ćeš nas svih!“ Ivana je samo uvukla vrat u ramena i potonula u stolicu, a u kutovima očiju su joj se svjetlucale suze.

S promuklim glasom je pročitala tekst s ploče dok joj se ostatak razreda smijao.

Marina je na čudan način Ivana privukla. Često se izrugivao osobama poput nje, ali sad mu nije bilo jasno zašto ju žali.

Ivana je bila definitivno niža od Marina, možda i za glavu niža. Bila je užasno mršava, blijede puti poput mlijeka, slabe kestenjaste kose koja joj je sezala do ušiju i krupnih očiju, sivih poput oblaka i tužnih poput oblačnog neba. Široka siva vesta je izgledala na njoj kao na slomljenoj vješalici, a široka smeđa suknja joj je činila blijede noge još kržljavijima. Definitivno nije izgledala poput jedanaestogodišnjakinje, Marin je viđao i petogodišnjake koji su bili stariji od nje. „Tko je ona?“ pitao je Marin. „Jedna glupača koja ne zna tko su joj mati i ćaća.“ „Kako to?“ „Mislim, mrtvi su, ali ih se uopće ne sjeća.“ „Pa kad su umrli?“ „Prije pet godina.“ „Čudno.“ Marin je slegnuo ramenima. „I glupa. Koliko moraš bit glup da zaboraviš ama baš sve nakon što ti starci umru.“ Marinu je to bilo vrlo čudno. Zaključio je da je Ivana bila stara, kad je izgubila roditelje, skoro koliko i Antonija kad im je otac umro, ali Antonija se sjećala oca. Činilo mu se pohlepnim zaboraviti vlastite roditelje. „Đe živi sad ona?“ „U domu Maslina. Ne može bolje.“ „Stvarno jadno.“ „Što je još gore, starija je godinu od nas, a u petom je razredu.“ „Zašto?“ „Zaboravila se doslovno sve, pa su je morali naučit kako se prat i kako jest.“ Marin se podsmjehnuo, ali osjećao se loše kad je to učinio. Prvi put je u životu žalio nekoga, ali nije znao zašto. Kod nje mu nije bilo ništa privlačno i žrtve poput nje su ga živcirale. Smatrao je da na ovom svijetu nema mjesta za žrtve, da osoba koja treba pomoć od tisuću ljudi ne treba ni živjeti. Čim je završila škola i kad su se udaljili od školske zgrade, Božo je podijelio Marinu i ostalim kompanjonima po jednu cigaretu. Marin je sa zadovoljstvom uzeo cigaretu jer nije nijednu zapalio

još od početka ljeta. Kad je udahnuo dim, osjetio je opet mio ugođaj nikotina koji mu struji venama i truje krv. „Evo anacefaluše!“ Božo je pokazao cigaretom na Ivanu, djevojčicu koju su on i Marin preko sata ogovarali.

Svi su dječaci potrčali k njoj i opkolili je poput lešinara, a ona se još više skupila i stisnula naramenice torbe kao da ih pokušava iscijediti. „Đe ideš?“ Božo ju je naglo gurnuo u zid. „Jesmo li ti dopustili da neđe ideš? Jesmo li?“ „Je li ti napokon mozak iscurio iz ušiju? Koliko ti je mozga iscurilo kad su ti starci crkli?“ rekao je jedan dječak, a Marin nikad nije čuo gluplju uvredu. Ostali dječaci nisu znali ni vrijeđati, samo je Božo znao. „Onda, kud si se uputila?“ pitao je opet Božo. „Doma.“ Rekla je. „Đe doma? Zar ti uopće imaš dom? Koliko sam čuo, prodali su ti kuću. Nisi ni sposobna zadržat dom đe su ti mater i ćaća živili. Sram te bilo!“ „Nije bio…“ „Jesam ti rek'o da govoriš?“ Božo je viknuo i pritisnuo joj užarenu cigaretu u meso nadlaktice, a na vesti joj je ostala crna rupa. Djevojčica je vrisnula, uspjela se probiti iz gužve i pobjeći, dok su se ostali dječaci smijali.

Marin se probio iz gužve dječaka i gledao kako Ivana bježi niz ulicu, a torba joj je mlatila lijevodesno i izgledala je ogromno u odnosu na njeno tanko tijelo. „Što je Marine? Htio si je nakopat nogom u guzicu?“ rekao je Božo i nasmijao se. „Ti nisi normalan!“ rekao je Marin i pogodio Božu upaljenom cigaretom, ali se ovaj uspio izmaknuti. „Kaže mi onaj koji je umalo ubio trećaša.“ Marin je samo otišao, ne rekavši mu nijednu primjedbu. Božo mu je jutros bio super, a sad mu se gadi. Ivana mu je cijelo vrijeme bila u glavi iako nije znao zašto. Osobe poput nje je mrzio, a nju je žalio. Možda je bilo to što nikad nije maltretirao djevojčice, mada im se stalno izrugivao. Jedina ženska osoba koju u životu poštovao je bila Antonija. Čim je ušao u kuću, čuo je Pavičin piskutavi glas: „I ti me sramotiš? Obožavaš me sramotit?“ „Što sam učinio?“ pitao je Marin histerično. „Zašto nosiš tu glupu jaknu? Barem se pristojno obuci jednom. Zar me toliko mrziš?“ „Popila si mi previše krvi da bih te mrzio.“ „Daj se goni u sobu! Makni mi se s očiju!“ Pavica je bijesno mahnula rukom i frknula.

Marin je zakolutao očima i otišao u sobu. Bacio je jaknu i torbu na pod, a zatim se bacio na krevet.

Uzeo je gameboy i počeo igrati Zmajevu kuglu, ali nikad nije gore igrao. Znao da je grozno igra jer mu se još Ivana mota po glavi. ''Neka mi ta glupača više iziđe iz glave!' rekao je sam sebi. Mozak kao da ga nije slušao, samo je vrtio Ivanine slike.

Nije prošlo ni pola dana, a Antonija je znala da joj je ovo najčudniji dan u životu koji je imala. Opet je počela osjećati hladnoću, ali ovaj je put bila slabija. Slučaj Cvjetković joj se stalno vrtio u glavi, ali nije znala zašto. 'Antonija, oni su dvoje mrtvi, a dijete je na sigurnom.' Govorila je sama sebi. 'Što ti tu možeš učinit?' Jedva se sjećala kad je čula za tu vijest. Ubijeni su muž i žena, sin im je preminuo u bolnici, kćer im je preživjela i sad je malo starija od Marina. Sjećala se da novine nisu puno iznosile o tom događaju, ali kad je god čula razgovor odraslih, tema je bila slučaj Cvjetković. Nije ni čudo kad je to bio najgori zločin još od domovinskog rata.

Nekoliko mjeseci taj je slučaj bio zaboravljen, a nikad se nije otkrilo tko je ubojica niti motiv ubojstva. Neki su govorili da je stari Cvjetković to učinio jer je bio vrlo čudan čovjek, ali policija nikad to nije potvrdila. Osim toga, samoubojstvo eksplozijom auta se činilo apsurdno. Mogao se ubiti pištoljem na mjestu ili otrovati se. Bilo bi jednostavnije. Zašto bi se zapalio u autu desetak kilometara dalje od kuće?

Kad je ušla u kuću, misli joj je omela buka koju je proizvodila majka čisteći kuhinju. „Prokleti mali nezahvalnici!“ mrmljala je sama sebi u bradu. „Ne daju ti mira ni jedan dan!“ Antonija je pitala ono što joj inače dođe u glavu kad je u pitanju Marin ili kad je Pavica nervozna: „Što je opet učinio? Pa tek je prvi dan škole!“ Pavica je čudno pogledala kćer: „O čemu govoriš?“

„Marin. Što je učinio?“ „Obuk'o je glupu onu glupu jaknu i kasnije mi dig'o živce.“ „To je sve zbog jakne?“ „Ne, to je sve zato jer vas nisam odgojila kako treba! Goni se u sobu!“ Antonija je slegnula ramenima i otišla u sobu. Presvukla se u trenirku i majicu kratkih rukava.

Trenutno je željela smiriti misli, pa je pošla vidjeti je li sve u redu s Marinom. Lagano je pokucala na vrata i otvorila ih. Marin je sjedao na krevetu i igrao gameboy, a na njegovom licu vidjelo se da nešto nije u redu. Bio je zabrinut, a briga se kod njega rijetko viđala. „Jesi li dobro?“ pitala je Antonija, a Marin ju je čudno pogledao. „Jesam.“ Rekao je tiho, a Antonija je očekivala da će joj odbrusiti. Ni sama nije znala zašto.

Sjela je na krevet do njega, a zatim ga je potapšala po ramenu. „Je li se nešto loše dogodilo u školi?“ Marin nije znao što će reći. Zagledao je u nepoznatu točku i spustio gameboy. Dogodilo se nešto loše, ali ne njemu. Još je bilo gore jer nije znao zašto brine za nju. Nikad nije zlostavljao djevojčice, mada je mrzio jadnice. Jednostavno ih je izbjegavao ili bi im nekad dobacio pokoju uvredu.

Ovo je bilo potpuno drugačije. Zapravo je prvi put u životu bio toliko zabrinut za nekoga, nikad nije bio toliko zabrinut ni za majku ni za sestru. „Jedna cura.“ Rekao je. „Stvarno?“ Antonija je nabrala čelo. Zar njen brat tako brzo raste? „Već prvi dan?“ „Nije to.“ Rekao je. „Maltretiraju je.“ Antoniji je bio veliki upitnik poviše glave. 'Ovaj dan definitivno ne može postat čudniji.' Rekla je sama sebi. Nije znala kako je moguće da njen brat brine za žrtve i jadnike, a jednom je skoro ubio dječaka. Ali mu nije ništa htjela nabadati na nos jer nije htjela ništa pogoršati. Ovo je bio dobar znak.

Barem Marin neće ove godine maltretirati djecu, možda ni sljedeće četiri godine. „Zbog čega?“ pitala ga je. „Jer su joj roditelje ubili i zaboravila ih je.“ „Potpuno?“ „Potpuno.“ Antoniji je odmah došao u glavu slučaj Cvjetković tko još u Dubrovniku, čak i u Dubrovačkoneretvanskoj županiji nema obitelj i ne sjeća ih se? Dobro, kome je ubijena obitelj, izgubio je pamćenje i još je Marinovih godina? Ne može nitko drugi biti nego mala Cvjetkovićka. „Kako se zove?“ „Ivana Cvjetković.“ Znači to je bila stvarno ona. Antoniji je upitnik poviše glave sve više rastao. Prvo hladnoća, zatim briga za obitelj Cvjetković za koju se više ništa ne može učiniti, a sad i ona u njegovom razredu.

Prestala je razmišljati o glupostima i pomirila se da je svijet malen. „To nije nikako u redu.“ Rekla je „Kako ih nije sram?“ „Ali je ipak sebično zaboravit svoju obitelj nakon…“ Prekinula ga je Antonija kad ga je zveknula po glavi. „Au!“ rekao je i protrljao se po glavi. „Ima amneziju!“ rekla je Antonija. „Imala je prejak udarac u glavu i sreću što je ostala živa. Što je tu sebično?“ „Amneziju?“ upitno je rekao Marin. „Da. Zbog udarca u glavu je sve zaboravila. To se i tebi događalo kad bi pad'o na glavu i poslije se nisi sjeć'o što se dogodilo.“ „Ali nisam sve zaboravio.“ „Ona jest nažalost. Imala je sreće što je ostala živa.“ „Zašto ju onda zovu anencefalušom?“ Antonija je duboko udahnula i prošla rukama kroz kosu. „U kakvi smo te to školu poslali.“ „Zašto?“ „Anencefalus je dijete koje se rodi bez mozga. Vjerojatno zato.“ „Kako ta djeca žive?“ „Nikako. Ne prežive ni dan.“ Marin se nasloni uza zid u skupi koljena. „To je okrutno.“ Reče. „I te kako okrutno kad ja imam na to komentar.“ „Bilo bi dobro da joj pomogneš i kloni se druge one djece koji ju maltretiraju. Oni ti neće donijet ništa dobra.“

Pogladila ga je po glavi, a zatim otišla u sobu. Odlučila je prosurfati internetom da razbije lude misli.

Uzela je laptop koji je kupila novcem zarađenim ovo ljeto, otvorila ga i stavila u krilo. Utipkala je riječ Cvjetković u google i nije našla puno. Našla je samo pet članaka o ubojstvu nekoliko puta ih je još netko spomenuo na forumima, a i još nekoliko ljudi s istim prezimenom koji nisu imali veze s 'njenim' Cvjetkovićima.

Iznenadila se kad je vidjela da je Ivan imao samo šesnaest godina. Neki su ljudi govorili da je trebao krenuti na fakultet, pa je Antonija mislila da te godine treba krenuti na fakultet.

Izgledao je još mlađe, kao da mu je trinaest. Bio je visok koliko i njegova majka, imao je blijedu put na majku, možda najbljeđu koju je Antonija ikad vidjela, čak ni Ana nije bila toliko blijeda. Imao je svi oči i svijetlo smeđu kosu na oca.

Danas bi imao dvadeset i jednu godinu, završio fakultet, možda imao ženu i dijete, tko zna gdje bi mu bio kraj.

Na Ivanin tadašnji izgled bi se svatko raznježio. U sedmoj godini majci je sezala do lakta. Kao i Nikola, imala je svijetlo smeđu ravnu kosu do leđa, sive oči i mliječnu put. Širok osmjeh i oči pune sjaja označavale su djetinju sreću koja je vjerojatno pokopana pod zemlju s njenim članovima obitelji. Što je još čudnije, prvi put primjećuje da Nikola sliči na Mateja. Sličnost je bila prevelika da bi bila slučajnost. Matej nije bio tako mršav niti blijed, ali je imao identične crte lica, možda onakve kakve bi danas imao Nikola kad bi bio živ. Doslovno je imao istu boju kose i očiju, oboje su imali usko lice, visoko čelo i duge nosove sa sitnim nozdrvama.

Antonija je preskočila s te teme na Netlog. Mnogo djece je napravilo profile na toj stranici, pa je i ona. Pogledala je svoje slike, nekoliko komentara na Marisinom i Matejevom profilu, a zatim je odlučila provjeriti profil koji je inače odlučila gledati, Anin.

Ana je na svom profilu osim svojih slika imala gotičke ili svoje crteže. Crteži su bili jako lijepi, ali bizarni. Sastave na njenom blogu je također bilo lijepo čitati, ali bi te na kraju zgrozili i bacili u depresiju. Antonija je sama znala da Ana ima talenta, ali umjetnost da čovjek u njoj uživa, a ne da se poželi baciti s Boninova.

Povezala je sve čudne situacije od jučer i danas. Nešto se čudno događa, a Ana to zna. Zato su i imale onaj čudan sukob u školi. Što god to bilo, Antonija je trebala razgovarati s Anom. Netlog je bio jedini način jer nije imala njen broj mobitela, ni telefona. Na netlogu je ostavila poruku: „Tko mi se ne smije približiti?“

Treća glava Vlažna ruka nije mogla držati drugu. Potezala ga je i držala za vrelu ruku što je čvršće mogla. Nikola je pogledao još jednom ispod sebe dok je visio s litice i zanjihao nogama, a zatim pogledao u Antoniju očima punim straha. „Pomozi mi!“ govorio je. „Pomozi mi!“ Osjetila je kako mu je zabila nokte u meso da ga jače drži. Stisnula je oči da ga i uložila svu snagu da ga potegne prema gore, a kad joj je skliznuo iz ruke, naglo se trgnula.

Otvorila je oči u krevetu i osjetila je da je doslovno mokra od znoja. Gledala je u strop i duboko disala, a zapravo je pred sobom vidjela sive oči pune straha koje očajnički traže pomoć. Još je osjećala znoj na ruci i njegov stisak. San je bio tako stvaran, užasno stvaran.

Uspravila se i maknula vlažne kovrče s lica. Cijelo tijelo joj je drhtalo, a srce joj je tuklo poput čekića. Osjećala je čak otkucaje na zapešćima, u vratu, zatiljku, sljepoočnicama i na svim mjestima na kojima se moglo osjetiti kucanje srca. Na satu je vidjela da je pet ujutro, sat ranije nego što obično ustaje kad joj je škola ujutro, ali nije se usudila više ni oka sklopiti.

Drhtala je cijelo vrijeme, dok je uzimala donje rublje, svlačila se, otvara slavinu, pa čak joj ni topao tuš nije mogao ublažiti drhtaje. Više je vremena puštala da je polijeva topla voda nego se prala.

Pokušala se opustiti, ali nije uspjela.

Prestala je drhtati do šest. Tad se napokon usudila uzeti fen u ruke bez straha da će ga zaplesti u mokru kosu i da će ju ubiti struja. Umila se i oprala zube, obukla je ovaj put rozu majicu kratkih rukava, koju joj je majka kupila jer ju nije smatrala dovoljno ženstvenom, a Antonija bi se uvijek smijala kad bi se sjetila razloga zašto ju ima. Obukla je uske traperice i tenisice, a zatim se uputila napraviti doručak.

Ovaj put nije pazila kako majci pravi kavu, samo se sjećala da ne smije staviti šećera. Stavila je pahuljice i kavu na stol i pomalo krenula jesti. Čim je Pavica gucnula kavu, napravila je kiselu facu i jedva se prisilila da proguta. „Zaboga, što je ovo?“ pitala je. „Kava k'o kava.“ Rekla je bijesno Antonija. „Problem je što mi želiš namjerno usrat dan!“ Pavica je prinijela šalicu Antonijinom nosu, a Antoniji su umalo zasuzile oči od mirisa. Miris je bio jak poput sredstva za čišćenje. Ni sama nije znala koliko je zapravo stavila žlica kave. „Od sad si sama pravim kavu.“ Rekla je Pavica i ustala da si napravi novu. Otkad si ušla u ovu kuću, ne znaš ni napravit kavu, što je s tobom?“ pitala je lijevajući novu vodu u ibrik. „Treba mi vremena da se priviknem na novi dom.“ Rekla je Antonija. „U drugim stanovima jedva smo tri godine ostajali zar se nisi već navikla na selidbe?“ „Jesam, ali odavna nismo imali svoju kuću.“ „Misliš nikad.“ Rekao je Marin nakon što je progutao pahuljice. „Imali smo davno prije nego što si se ti još rodio.“ Marin je zapravo znao da su one imale kuću, ali on nije. Kuća im je srušena davne devedeset i prve, pet godina prije nego što se on rodio. „Danas vas ja vodim do škole.“ Rekla je Pavica. „Iako ste mi dizali živce jučer, vrlo ste čudni i strah me je da se na putu do škole ne zagubite.“ Marin je lagano slegnuo ramenima i uzeo svoju torbu i jaknu, a Antonija je hladno uzela torbu.

Nadala se samo da u autu neće biti svađa.

Antonija je došla u školu četrdeset i pet minuta prije početka sata, što je značilo da Maris i Matej nisu još tu. Zadnji put je provjerila poruku na Netlogu oko ponoći, ali Ana joj nije odgovorila, a dalje nije provjeravala. Trebala je razgovarati s Anom i nitko ju nije smio vidjeti s njom.

Ana ju je dočekala na ulazu u školu i mahnula joj. Antonija je spustila glavu i pravila se neprimjetna da drugi ne vide da maše njoj, a zatim podignula glavu i vidjela da ju Ana prstom doziva.

Otišle su na igralište iza škole, a Ana je sjela na klupu i zapalila cigaretu. Antonija se nije usudila ni sjesti kraj Ane. Osjećala se nervozno i rebra su joj jedva držala ludo srce. Prvi put je nasamo razgovarala s Anom i nervoza je isijavala iz nje. „Što mi se približava?“ pitala je Antonija. „I kako ti to znaš?“ „Nisam važna ja. Ti sad važna.“ Rekla je Ana prije nego što je povukla dim. „Dobro onda, tko je to? Kako se zove? Je li živ ili mrtav?“ „Ako saznaš, onda imaš veće šanse da ti se približi.“ „A ako mi se približi?“

„Morat ćeš naučit živjet s time ili ćeš prošvikat glavom.“ „Poludit?“ Antonija se uhvatila za glavu i sjela na klupu. „I moj brat se ponaša čudno? Je li moguće da je to čudo uzrok tome?“ „Možda njime upravlja, ne znam.“ „Je li i on u opasnosti da mu se približi?“ „Ne znam. Nisam ga ni vidila.“ „Što da onda radim da mu se oduprem?“ „Ne misli na njega. Što god da osjetiš da ide protiv tvoje volje, odupri se tome. Ne daj da te preuzme.“ „A zašto me to čudo uopće želi?“ „Što više znaš, to imaš veće šanse da ti se približi.“ Antonija se uhvatila za glavu i duboko udahnula. Nikad nije mislila da će ju nešto nadnaravno opsjesti ili biti u opasnosti od nečega o čemu nema pojma., a neznanje je upravo štit. „Hvala ti na upozorenju.“ Rekla je Antonija. „Ali sad ću se udaljit od tebe da me nitko ne vidi s tobom.“ Marin je ušao u školu napetiji nego jučer. Već se pitao hoće li Božo od njega napraviti luzera ili će danas Ivani nauditi njemu u inat. Znao je tipove kao Božu i od njih se moglo očekivati svašta. Čim je ušao u školu, vidio je djecu kako se okupljaju oko pano-a i smiju. Na papirima su bile nacrtane sve moguće karikature, a ispod njihovo ime i prezime. Marin nije znao da je jučer Božo bio ozbiljan, mislio je samo da je to bila glupa šala. Znao da će danas biti poseban dan u školi. „Evo te napokon!“ Božo mu se objesio oko vrata „Ovo sam ukr'o od tebe!“ Pokazao je na crtež na kojem se Dajana sa zadovoljstvom smiješi, podiže majicu i pušta bumbare da je pecaju po dojkama. „Nisi normalan.“ Marin se nasmijao. „A ovo si ti.“ Marin je na crtežu bio obučen u super junaka, s plaštem i kosom koja mu se vijorila na vjetru, držao je flašu u ruci, a ispod je pisalo alko-ubojica.

Kad je Marin pogledao dječake, svi su prasnuli u smijeh, a on je napravio sarkastičnu grimasu. „Jako smiješno.“ Rekao je. „Evo Bože.“ Pokazao je jedan dječak crtež Bože na kojem pokazuje na dječaka koji piša u hlače, a ispod je pisalo Oslabljivač mjehura. „Nacrtali ste svakoga mogućeg?“ Pitao je Marin. „I još dva profesora. Za ostale nisam im'o ideju.“ Dječaci iz starijih razreda su počeli bacati papire na pod i klizati se po njima, tako da je zabava s karikaturama prestala, a Marin i dječaci su pošli u razred. Božo je izmrvio krede i svima stavio na stolice pjevajući: Bijele stražnjice, bijele stražnjice. Marin je odmah znao da će ovaj dan biti nezaboravan.

Neka su djeca sjela na kredu ne pazeći, na što su se Marin i Božo tiho nasmijali, druga su hladno otresla kredu sa stolice, a treća, većinom djevojčice su zavrištale. „Fuj, fuj, profesorice!“ jedna je skakutala i skoro se rasplakala, na što su Božo i Marin skoro puknuli od smijeha.

Marin je primijetio da je Ivana ušla zadnja u učionicu. Nosila je ovaj put modru široku vestu na kopčanje, tamne traperice i velike kožne cipele. Svi pogledi su pali na nju, pa je svoj žgoljavi vrat sakrila svojim koščatim ramenima. „Šta buljiš? Misliš da si me dostojna gledat?“ vrisnula je jedna djevojčica, a Ivana je pogledala u pod. „Krepaj više!“ viknuo je Božo i pogodio ju kredom, a Ivana je sakrila rukama glavu. „Hajde više u pakao jadnice! Neka te starci od gušta gledaju kako goriš!“ „U pakao, u pakao!“ klicala su sva djeca u razredu osim Marina koji je osjetio sram što je u tom razredu.

Sekundu nakon što je sjela na stolicu, Ivana je vrisnula i skočila sa stolice, a cijeli razred je prasnuo u smijeh. Ivana je sa stražnje strane traperica skinula zelenu pribadaču. Božo joj je umjesto krede stavio pribadaču na stolicu. „Zašto si joj to stavio?“ pitao ga je Marin. „Jer zaslužuje poseban tretman u odnosu na ostatak razreda.“ Rekao je Božo. Nisi vidio ovo.“ Božo je Marinu pokazao karikaturu Ivane kako svlači hlače i obavlja nuždu na grobu svojih roditelja. „Glupo.“ Rekao je hladnokrvno Marin, a zapravo je bio zgrožen.

„Što je s tobom? Sviđa ti se ona jadnica?“ „Ima amneziju.“ Rekao je Marin. „Što?“ „Ima amneziju, zato se ne sjeća roditelja.“ „Nije istina.“ Rekao je Božo. „Moj brat ima amneziju. Otkad je pao s motora, ne sjeća se što se događalo zadnji dan i ostale dane nakon nesreće.“ „Pa i ja sam je im'o.“ rekao je Marin. „Kad bih pao, ne bih se sjeć'o što se dogodilo prije nesreće.“ „To nije amnezija. Tvoj je doktor glup k'o stup.“ „Pa sestra mi je rekla…“ „Sestra ti je još gluplja. Ne mogu vjerovat koliko su danas djeca pametnija od odraslih.“ Marinu je Božo počeo još više ići na živce. Odlučio je da će odmah sutra pitati profesore može li se premjestiti od Bože. Antonija je imala pravo, neće mu ni on ni njegovo društvo donijeti ništa dobra.

Nakon što je profesorica ušla u razred viknula je da se djeca smire, ali za Ivanu se nije uopće zauzela.

Nakon što je profesorica ustala i počela pisati po ploči, svi su prasnuli u smijeh jer joj se na bijeloj suknji vidjela narančasta mrlja od krede. Kad je profesorica pitala što je smiješno, nitko nije htio reći.

Ubrzo je pedagoginja pokucala na vrata i pokazala prstom u Božu. „Ti, u ravnatelja, brzo!“ Božo je zakolutao očima i pošao za pedagoginjom, a Marin je znao da su ga pozvali zbog crteža.

Ostatak razreda je cijelo predavanje buljio u profesoričinu narančastu stražnjicu i pomalo se podsmjehivao, a Marinu nije bilo nimalo smiješno. Osim toga, i ostalima su stražnjice raznih boja, a da to ni ne znaju.

Za vrijeme odmora, potajno se odvojio od ostalih dječaka o odlučio potražiti Ivanu, ali ga je nažalost nešto zgrabilo za rame i okrenulo. To je bio Božo i ostali dječaci. „Đe si krenuo?“ pitao je Božo i stavio ruke na bokove. „Bježiš nam?“ „Nisam ja kriv što ste spori!“ odbrusio je Marin. „Što god bilo, ti ideš s nama.“ Božo ga je zgrabio za mišicu. „Karikature i krede nisu bile dovoljne za danas, treba nam još zabave.“ Odveli su ga dalje od škole i već mu je srce počelo bubnjati. Prešli su put i ušli u jednu zabačenu ulicu gdje je već kanalizacija smrdjela. „Ovo je jadno.“ Rekao je Marin hladno skrivajući strah. „Što ćemo tu? Snifat kanalizaciju?“ Jedan se dječak sagnuo, izvadio ciglu iz zida i iz rupe izvadio prutove, na što se Marinu još više srce uzlupalo. Dječak je počeo dijeliti prutove ostalima, a kad je Marin dobio prut, srce mu se smirilo.

Barem on nije meta. „Što ćemo s ovim?“ pitao je. „Dođi s nama.“ Rekao je Božo.

Zastali su kad su ugledali Ivanu kako sjedi na podu i čita knjigu. Meta na koju se pripremaju lešinari.

Marinu se još više srce uzlupalo, a pošto ih je petero i troje krupnijih od njega, nema šanse da ju obrani. „Misliš da si nam utekla?“ derao se Božo. Ivana se naglo trgnula i zaklopila knjigu. Pokušala je pobjeći, ali ju je Božo uhvatio, a zatim bacio na pod i udario prutom po lijevom obrazu na kojem je ostao crveni trag. „Misliš da si nas nasamarila?“ Božo se nadvio nad Ivanu, a ona je počela puzati unazad. „Misliš da si pametnija od nas? Tko ti daje pravo da to misliš?“ „Ne mislim…“ Prekinuo ju je dječak koji joj je vrat stegnuo uzicom i sve više potezao. „Što čekate?“ viknuo je Božo i počeo ju šibati prutom, a zatim su navalili ostali dječaci. Ivana se nije mogla oduprijeti, a Marinu je srce lupalo sve više i više. Drhtao je, oblijevao ga je znoj, a vlažna ruka je ispustila prut. Ivana nije mogla pustiti ni glasa, lice joj se crvenilo, koprcala se nogama i rukama držala za uzicu, a primijetio je točkasto krvarenje od šibanja. „Pomozite!“ počeo je trčati i vikati. Zgrabio je prvog čovjeka na kojeg je naišao. „Pomozite, molim vas, trebam vašu pomoć!“ tresao ga je. „Đe, kakvu pomoć?“ govorio je čovjek. „Ovamo!“ Marin ga je potezao za ruku.

Odmah na početku ulice je naišao na dječake i Božu koji je držao onesviještenu Ivanu. Sam Božo je bio prilično sitan, ali Ivana je bila vitkija od srne i samom čovjeku prosječne visine je jedva sezala do lakta. „Našli smo je ovakvu.“ Rekao je Božo lažnim zabrinutim tonom. „Ovo je prestrašno.“

Čovjek je uzeo Ivanu iz Božovih ruku i oprezno ju spustio na pod. Ivani je lice sada bilo modro, puno tragova šiba, a usne su joj bile ljubičaste. Čovjek joj je provjerio disanje i puls, a zatim joj oprezno spustio glavu na pod i izvadio mobitel iz džepa. „Mora odmah u bolnicu.“ Rekao je čovjek. „Dobro što ste ju našli. Za nekoliko minuta bila bi mrtva.“ Hitna je pokupila Ivanu za nekoliko minuta. Djeca iz škole su se naguravala da vide što se događa, prolaznici su zastajali, a policija ih je tjerala.

Božo i dječaci su priznali policiji, koja se također pojavila, da su je našli, a kad je policija pitala što su radili u ulici, Božo je rekao da su išli pušiti i pokazao kutiju cigara, koju mu je policija oduzela.

Kad su se vratili u školu, Božo je Marina gurnuo u zid i opalio mu pljusku. „Koji je tebi vrag? Želiš da nas uhvati policija?“ „Tamo je mjesto ubojicama.“ „Mi nismo ubojice!“ rekao je Božo i gurnuo ga još jače u zid. „Bili biste da nisam reagirao. Smatrajte da sam spasio i vaše dupe.“ „Dečko, ti stvarno ne znaš s kim razgovaraš!“ reče Božo i bocne Marina prstom u rame. „Zapravo ti ne znaš s kim razgovaraš.“ Reče Marin i bocne Božu. „Znam dobro one poput tebe, bio sam im godinama vođa. Mogu cijelu školu okrenut protiv tebe i napravit te gorim luzerom od Ivane.“ Dječaci su zinuli nakon Marinovih riječi. Božo je bio strah i trepet u školi godinama, čak su ga se bojale i starije generacije pa mu se nitko nije htio obratiti tim tonom, a pogotovo tim riječima.

Marin ga je ipak dobro poznavao i bio je jednom vođa onih koji su bili kao on, pa čak bi ih nekad uspio poniziti. Znao je dobro što radi.

Božo se namrštio i stisnuo zube. Zgrabio je Marina oko vrata i oborio ga na pod. Ostali dječaci su navijali dok su se oni dvoje hrvali na podu. Marin je mislio da je Božo slabiji, ali ipak je imao skrivene snage u sebi, kao i on. „Zaboga djeco, prestanite više!“ pojavio se ravnatelj i podigao Božu, a Marin je pobjegao vani da mu kontrola ne pobjegne.

Antoniji je u školi cijelo vrijeme bilo neugodno jer ju je Ana gledala na čudan način. Možda je to bilo jer ju je grubo otkantala na igralištu, nakon što joj je Ana pokušavala pomoći, a možda to namjerno radi da ne misli na slučaj koji ne bi smjela misliti.

Nakon škole se pozdravila s Maris rekavši da mora u knjižnicu naći nešto za bratov referat. Zapravo je trebala naći nešto o slučaju Cvjetković da joj misli pobjegnu iz glave. Smatrala je samu sebe ludom, ali da joj ta ludost izađe iz glave, morala je nešto učiniti. Možda joj se misli smire kad sazna nešto više o njima i možda je to čudo prestane progoniti, ako ju progoni.

Učlanila se u gradsku knjižnicu i odlučila naći malo više u starim člancima novina. Našla je puno više nego na internetu. Većinom su bile reportaže susjeda, koji nisu vidjeli nikakvog čudnog čovjeka u blizini, a za svatko tko je bio osumnjičen, dokazao je da je nevin, tako da se ne zna ni kako je došao do kuće.

Vidjela je članak kako je razred i košarkaški tim za Nikolu izradio poseban vijenac i napisali su mu pjesmicu, a trener je netom prije Nikoline smrti dao izraditi dres za momčad u kojem su trebali zaigrati na prvom županijskom prvenstvu. Dres s Nikolinim imenom je pokopan zajedno s njim.

Antonija nije mogla dalje čitati jer je bilo previše bolno. Najviše ju je boljela smrt djece. Naišla je na puno informacija, zajedno s adresom njihovog doma, zbog čega joj se stalo srce.

Antonija je izašla vani bez boje u licu. Izašla je iz knjižnice jedva hvatajući dah. Hodala je ubrzanim korakom, izbečenih očiju ne mareći što ju ostali čudno gledaju. Zapravo nije ni mislila na ostale.

Shvatila je da živi u kući mrtvaca, gdje je nekad bio njihov dom i gdje su nekad ležala njihova mrtva tijela. „Pavice dolazi ovamo!“ viknula je čim je ušla u kuću. Majka ju je čudno pogledala. Kći ju nikad nije nazvala imenom niti je željela da ju djeca zovu imenom. „Koji ti je vrag?“ pitala je Pavica. „Ne znam.“ Rekla je Antonija. „Neki sigurno jest budući da je ođe živio tko ono?“ Pavica ju je zbunjeno pogledala. „Što je s tobom danas?“ „Sa mnom? Što je s tobom? Odakle ti ideja da kupiš kuću od mrtvaca?“ Pavica je zakolutala očima. „Ne brini, kuća nije ukleta, nema duhova ni nikakvih neobičnih pojava.“

'Da bar nije ukleta.' Pomislila je Antonija. 'Da bar ja nisam ukleta.' „Hajde jednom gledaj stvari s moralnog aspekta! Osim toga, kuća je trebala pripadati njihovoj kćeri, kako si se ti domogla nje?“ „Kuća nikad nije bila njihova, bili su podstanari.“ „Zar ti nije neugodno barem spavat u krevetu nekoga tko je možda i umro tamo?“ „Kupili smo novi namještaj.“ „Zar ti nije neugodno spavati u sobi mrtvaca?“ viknula je Antonija sada na rubu živaca. „Ne nije.“ Rekla je Pavica hladnokrvno. „Ovo nikad nije bila njihova kuća, a sada je naša. Neka se mrtvaci pomire, i tako su mrtvi godinama.“ Antonija nije mogla vjerovati svojim ušima.„Stvarno si…“ „Dosta više!“ rekla je Pavica. „Idi tješi svog brata koji je u kazni do daljnjega i očito ga nije briga.“ „U kazni?“ „Potuk'o se s jednim dječakom iz škole.“ Antonija nije htjela ništa pitati, ali bilo je čudno da Marin ne reagira na kaznu. Je li djelo nekih od Cvjetkovića? Zašto bi njega činili boljim, a nju luđom? Postavila bi mnogo pitanja Pavici, ali očito se nije moglo razgovarati s njome. Nema ni poštovanja prema mrtvima, pa čak ni njihovu preživjelu kćer. „Samo da znaš, sin im je spavao u tvojoj sobi.“ Rekla je Pavica, sa širokim osmjehom na licu. dok se Antonija penjala uza stube.

Trnci su prošli Antonijinim tijelom. „Hvala ti puno.“ Rekla je skrivajući strah. Nije smjela dopustiti da ju Pavica preplaši.

Polako je otvorila vrata Marinove sobe da izbjegne Marinovu burnu reakciju. Inače ni vikao da se gubi i bacao stvari na nju kad bi bio ljut, ali ovaj put nije. Plakao je, doslovno plakao. „Što se dogodilo?“ pitala je Antonija. Marin nije odgovarao, samo je brisao suze. „Je li se nešto dogodilo Ivani?“ Nije bilo odgovora. Sjećala se, kad bi prije plakao da nije htio govoriti. Zaključila je da bi najbolje bilo pustiti ga da se isplače.

Sjela je do mlađeg brata i pogladila ga po kosi, a on ju je snažno stisnuo oko struka. Antonija se nije mogla sjetiti kad je zadnji put tražio zagrljaj ili je li ga ikad tražio. Možda kad je imao dvije ili tri godine, ali se ona toga nije sjećala. „Je li se nešto Ivani dogodilo?“ pitala je. „U bolnici je.“ Rekao je tiho Marin, skoro nečujno. „Je li bolesna?“ „Našli smo ju pretučenu bez svijesti.“ Antoniji se lice strogo uozbiljilo. Podignula je Marinu bradu da ju pogleda u oči. „Našli?“ Marin je kimnuo glavom. „Nitko od tvojih kolega nije to učinio?“ „Ne znam.“ Marin je slegnuo ramenima. „Mi smo ju našli.“ Antonija mu je glavu približila prsima i poljubila ga u tjeme. Ipak joj je ovo bilo sumnjivo. Smatrala je da je Ivani čak i Marin naudio, ali nije htjela ništa govoriti kad nije bila sigurna.

Antonija te noći nije mogla zaspati. Hladnoća je bila gora nego ikad, kao da joj sječe kožu, a i znala je da spava u sobi mrtvog dječaka. Zamišljala je kao joj stoji poviše glave, gleda ju s bijesom u očima, onim oštrim i bolnim bijesom koji bi njen otac imao kad bi čuo da mu je prijatelj poginuo i govori: 'Marš iz moje sobe više!'

'Odlazi od mene!' govorila je u sebi. 'Nećeš mi se približit 'ko god da si!'

Nije htjela ni sklopiti oči jer se bojala da će imati još jednu noćnu moru s Nikolom, ako ju on progoni. Možda ju stari Cvjetković progoni. On je bio najluđi od svih troje.

Začula je snažan vrisak. Prvo je mislila da joj se pričinja, da joj to čini njen progonitelj, a onda je shvatila da je to Marin. Skočila je iz kreveta, izletjela je iz svoje sobe u Marinovu i upalila svijetlo.

Našla je Marina kako se koprca u krevetu kao da se utapa. „Marine, probudi se!“ tresla ga je, a on je otvorio uplašene zelene oči. „Marine, uredu je. U redu je.“ Govorila je dok mu je micala kovrče s lica. Čula je lupkanje na drugom kraju Marinove sobe i prebacila pogled. Vidjela je Nikolu, točno onakvog kakav je bio u novinama. Vrisnula je i stisnula oči, a Marin ju je zgrabio oko vrata i zario joj lice u vrat. Kad je otvorila oči, Nikole više nije bilo. Sve je bilo u redu, ali mogla je osjetiti lupanje dvaju srca kao čekićem od metal, njeno i Marinovo.

Srce joj je još jednom skočilo kad su se naglo otvorila vrata, ali to je bila Pavica u stanju kakvom se je rijetko viđalo. Raščupane plave kose, nenašminkanom licu na kojem još nije bilo bora i svilenoj bijeloj spavačici. „Što se događa s vama?“ pitala je Pavica. „Što misliš da se događa?“ odbrusila joj je Antonija. „Zašto vrištite? Je li netko provalio u kuću?“ „Ne, nije!“ „Onda što…“ „Odlazi!“ „Zašto?“ „Jednostavno odlazi!“ Pavica je ljutito zalupila vratima, a Antonija je ponovo pogledala na mjesto gdje je stajao duh. Nije ga bilo, ali hladnoća je postajala sve gora i gora.

Četvrta glava Nikola ju je ščepao za vrat svojim tankim prstima i stisnuo svom snagom. Antonija je osjetila pucanje jezične kosti u grlu, zastoj daha i žareći stisak njegovih čvrstih prstiju. Osjetila je pritisak u ramenima koja su bila blokirana njegovim koljenima, a vid joj se pomalo počeo mutiti.

Uspravila se naglo u krevetu kad ju je uhvatio napad kašlja. Kašljući je otvorila prozor i nagnula se da se iskašlja i uhvati svježeg daha. „Idi k vragu Nikola!“ Rekla je dok je kašljala. Nije znala što je bio uzrok njenom napadu kašlja, vjerojatno prašina.

Otišla je u kupaonu da se spremi. Jedva se prisilila pogledati u ogledalo jer je mislila da će vidjeti Nikolu iza sebe ili umjesto svog odraza Nikolu. Možda ugleda još neku goru pojavu.

Sišla je u kuhinju gdje je majka pravila doručak, izvadila tetrapak mlijeka, nalila punu čašu i sve popila za manje od pola minute dok ju je majka čudno gledala. „Jesi li sad raspoložena za razgovor?“ upitala ju je majka. „Oprosti zbog onog sinoć.“ Rekla je Antonija. „Samo mi se pričinila neka čudna pojava.“ „A što je bilo s Marinom?“ „Im'o je noćnu moru.“ Pavica je slegnula ramenima. „Jako ste mi čudni djeco. Ne želim s vama nove probleme.“ 'Više nam ti stvaraš problema.' Pomislila je Antonija, ali nije rekla naglas jer je nastojala izbjeći svađu pod svaku cijenu. Bilo je dovoljno što joj je mrtvac za vratom. S njim bi se tako slatko posvađala da ne zna da joj on može sto puta gore uzvratiti.

Pavica je djeci mlijeko s pahuljicama stavila na stol, a Antonija je jedva mogla gledati u zdjelu jer je popila previše mlijeka. Pojela je nekoliko velikih žlica, a ostatak je stavila u hladnjak.

Marin se nije ni približio stolu, samo je potrčao niza stube vani. „Marine, doručak!“ vikala je Pavica. „Pusti ga.“ Rekla je Antonija. „I tako je dovoljno nervozan.“ „A što ako padne u nesvijest u školi?“ „Neće, nije od cukara.“ Pavica je bjesno zgrabila torbicu i uputila se vani. „Vama đeco, trebaju dobre batine.“ Rekla je. „Bez potrebe mi zadajete nove probleme samo zato jer vam se ne sviđa ova kuća.“ Antonija ovaj put nije marila tko ju vidi, a tko ju ne vidi. Čim je došla pred školu, sjela je na stube kraj Ane. „Vidila sam ga.“ Rekla je blijedo dok je poput psihopata zurila u pod. „Koga?“ pitala je Ana dok je pisala u bilježnicu. „Svoga progonitelja.“ „Već?“ Ana je dignula obrve. „Bome je dobar. Nisam ni znala da će te ćapat tako brzo.“ „Nisam ni ja.“ Rekla je Antonija. „A možda mi se približio lakše kad živim u njegovoj kući.“ „Živiš u njegovoj kući?“ „Znaš da sam se preselila.“ Ana je kimnula glavom. „Čini se da je stara našla kuću baš od pokojnih Cvjetkovića.“ „Zar ne bi kuća trebala pripast njihovoj kćeri?“ „Bili su podstanari.“ Rekla je Antonija. „Ne znam čija je zapravo bila kuća.“ „Znaš li tko te progoni?“ „Nikola.“ Rekla je Antonija. „Samo ne znam razlog. Znaš li ga ti?“ „Ne. Ne progoni mene.“ „A kako znaš da me onda progoni?“ „Ja ih uvijek vidim. Ne mogu im se oduprijeti.“ „Svih?“ „Svih.“ „Znači ti imaš dar? Možeš komunicirat s njima kad kod želiš?“ „Kad želim i kad oni žele sa mnom.“ Antonija nije bila toliko začuđena. I prije je vjerovala u duhove, ne baš u duhove, ali je vjerovala da su mrtvi uvijek s nama i da nas uvijek vide. Ipak je bila vjernica, ali nikad nije vjerovala da duhovi ljude mogu progoniti ili opsjedati niti da ljudi vide duhove.

Antoniji su se izbečile oči kad je vidjela svog progonitelja kako s torbom trči prema školi. „Eno ga!“ pokazala je prstom i potegnula Anu za rukav. „Vidiš li ga? Tamo je!“

„To je Matej.“ Nasmijala se Ana. „Tvoj progonitelj sjedi desno od mene i smije ti se.“ Antonija je pogledala desno od Ane, ali ništa nije vidjela. „Ne vidim ga.“ „Ako ga želiš, vidjet, radi suprotno od onoga što ti kažem, samo znaj da ga se nećeš riješit do kraja života.“ „Sjajno.“ Promrmljala je Antonija i potrčala k Mateju da ju ne vidi s Anom. Kad mu se stvorila pred očima, shvatila je da Matej sliči Nikoli više nego što je prije smatrala. Imali su čak istu frizuru.

Bojala se da odjednom ne vidi Nikolu i mahne u prazno misleći da je Matej ili da ne vrisne misleći da te Matej Nikola. „Jutro drugarice.“ Rekao je Matej s osmjehom na licu, dok ga je Antonija izbezumljeno gledala. Čak su imali i isti osmjeh. „Znaš, zadnjih dana me podsjećaš na Anu, djeluješ vječito izgubljeno poput nje.“ Antonija bi mu rado rekla što ju muči, pogotovo kad bi mu pokazala na koga sliči, ali ga nije htjela dovoditi u neugodnu situaciju. Ne bi ni njoj bilo ugodno kad bi shvatila da sliči preminuloj djevojci. „Dobro sam.“ Rekla je. „Samo sam te došla pozdraviti.“ „Pa što čekaš?“ Matej je nabrao čelo. „'Jutro.“ Matej se nasmijao njenoj šašavosti, a Antonija je još jednom promotrila njegov osmjeh koji je bio isti kao Nikolin u novinskim člancima. Sličnost je definitivno bila prevelika da bi bila slučajnost.

Cijeli dan u školi Ana je gledala Antoniju i podrugljivo joj je smiješila. Antonija je znala da Ana uživa u njenoj zbunjenosti, ali bolje da misli na Anu koja ju živcira, nego da na Nikolu koji joj se svakog treba mogao ukazati.

Nakon škole se potajno odvojila od Maris i povukla Anu za ruku u kut. „Što da radim?“ pitala je. „A što ja s tim dobijem?“ pitala je Ana majstorski. „Molim?“ „Što bih ja s time dobila? Pomognem ti i odbaciš me?“ Antonija je sama znala da bi to na kraju i učinila, ali je znala da Antonija nije tako glupa. Otprilike je znala što želi, ali će joj bilo što ispuniti da se odvoji od Nikole i ne poludi na kraju. „Dobro, ali neću se oblačit u ovaj čudan tvoj gotički stil.“ „Ovo nije gotički stil.“ Rekla je Ana. „Samo obična crna majica i hlače.“ „Zašto si onda danas u crnini?“ „Tako. Nisam svaki dan u crnini.“ „Dobro, prijeđimo na stvar.“ Ana ipak nije dala tako težak zahtjev. Htjela je kratko druženje, tamo gdje ih nitko neće vidjeti. Uzele su po kuglu sladoleda i šetale se Uvalom. Antoniji je ipak bilo neugodno jer je s osobom koja vidi duhove. „Oduvijek sam viđala neke osobe koje drugi nisu.“ Govorila je Ana. „Što je bilo čudno, sve su osobe bile različitih dobi, ali nikad nisu starile. Djeca su ostala djeca, a mladi su ostajali mladi. Roditelji su me često slali psihijatrima zbog čudnog ponašanja, ali svaki psihijatar je rekao da je sa mnom sve u redu. Tek u šestoj sam godini postala svjesna svoje sposobnosti. Od tada izbjegavam kontakt s njima.

Napokon sam naučila razlikovati živu osobu od mrtve.“ Antonija se dosađivala s tom pričom jer ju nije previše zanimala, ali je ipak postavila pitanje da djeluje zainteresirano. „Koliko ih je trenutno oko nas.“ „Previše.“ Rekla je Ana. „Na svakom uglu, na balkonima, na krovovima, ogradama, neki plivaju u moru, neki čak hodaju po moru.“ „Kako ih znaš razlikovati od stvarnih ljudi?“ Ana ju je zbunjeno pogledala. Mrtvi su pak stvarni. „Znaš na što mislim.“ Rekla je Antonija. „Stvarni ljudi su gotovo uvijek koncentrirani samo na sebe ili određene ljude oko sebe. Mrtvi su koncentrirani na okolinu i često rade neke neobične stvari koje ljudi ne mogu.“ „Prolaze li kroz zidove?“ „Mrtva osoba nije materijalna osoba.“ Antonija je shvatila što taj odgovor treba značiti. Ipak duhovi imaju više sposobnosti od živih ljudi, vjerojatno neke za koje ona nema pojma.

Antonija i Ana su sjele na plažu i bacale kamenčiće. Antonija se prvi put pitala kako je mrtvima, kako je Nikoli. Znala je da nije htio umrijeti, nitko ne želi umrijeti, makar se bolesni i stari na kraju pomire

s tim. Nikolu je čekala sjajna budućnost, imao je cijeli svijet pred sobom, a samo mu je nekoliko metaka u leđa to oduzelo. Sigurno se još ni nakon pet godina nije pomirio sa sudbinom. „Želi li mi naudit?“ pitala je Antonija. „Ipak je mlad umro i nije to zaslužio. Možda dobije neko zadovoljstvo ako mi naudi.“ „Ne znam njegove namjere.“ Reče Ana i baci kamenčić u more. „Ali ja se na tvom mjestu ne bih petljala s mrtvima. Nekad zna bit' zabavno, ali većinom jako neugodno.“ „Jesam li posebna na neki način?“ pitala je Antonija. „Kad mi se već uspio približit.“ „Nisi posebna. Ima ljudi kojima se mogu približit lakše, oni kojima se mogu približit teže i oni koji ih stalno vide.“ “I sad bi bilo bolje da se udaljim od njega.“ „Ja ti samo dajem savjet. Ti radi što želiš.“ „Znači, trebale bi misli biti okupirane nečim drugim, da ne mislim na njega.“ „Da.“ „A da ti pokušaš komunicirat s njim?“ „Ljut je na mene. Ne želi pričat sa mnom. Trenutno tebe prati.“ „Stalno je uz mene?“ „Stalno ti je za vratom.“ Ovaj put je Marin došao u školu jačih leđa nego ikad. Držao se uspravno da ne pokaže nesigurnost, ali nije se usudio nikome obratiti. Božo i kompanija mogu ga pretući svake sekunde, ali on ima oružje protiv njih. nije ih još tužio policiji, mada je smatrao da će policija ubrzo otkriti pravu istinu. „Hej!“ netko mu se bacio na leđa. Marin se okrenuo i ugledao Marka, dječaka iz Božinog društva, riđe čupave kose i s pjegavim blijedim licem, također nizak i kržljav, otprilike kao Božo. „Što je?“ pitao ga je nezadovoljno Marin. „Još si ljut na nas? Nitko nije stao na Božinu stranu.“ „Ali gušio si Ivanu dok ju je on udarao.“ „Ja sam Božu jedva zaustavio, i to sam ga jedva zaustavio.“ „Ali si ju gušio!“ Marin ga bijesno ubode prstom u glavu. „Svi smo priznali da smo prećerali od njega. A i ti si nešto slično učinio.“ Marin je shvatio da se ne može mjeriti s njima. Isti je kao i oni, možda još gori. On je ostavio dječaka da umre, a oni su odmah otišli tražiti pomoć za Ivanu. „Osim toga, ne družimo se s Božom. Sam nam ne može ništa.“ Marin je zakolutao očima i pošao za Markom. Ipak u ovoj školi nije htio provesti vrijeme sam, ali također htio kloniti nevolja, barem radi sestre. Za Pavicu i njen ugled ga nije bilo briga.

Božo je ovaj put sjeo za Ivanino mjesto – sam, dok je Marin također sjedao sam, ali iza njega su bili ostali dječaci, pa mu nije bilo dosadno. Božo je za to vrijeme trpio izazivanje djevojčica koje je prethodnih godina maltretirao.

Za vrijeme odmora Marin je s dječacima igrao nogometa napucavajući plastičnu bocu, a Božo ih je gledao s klupe, a na tjelesnom kad su igrali badmintona, Marin je igrao s Markom, a Božo je završio s Dajanom, koju nije nikako podnosio. Dajana ga je počela nazivati autsajderom, a on je iznosio glupe šale u vezi bumbara na njen račun. Na kraju je Dajana pobjegla u svlačionicu plačući, a Božo je ostao sjedati sam na klupi.

Koliko god izgledalo smiješno što je veličanstveni Božo bio sad na dnu, Marin je osjećao grižnju savjesti. Ipak su bili isti, a Božo je čak bio bolji od Marina dok nije umalo ubio Ivanu.

Nakon škole je Marin slijedio Božu da s njime nakratko popriča, a Božo ga je pokušao ne obadati.

Dok ga je Marin zvao, Božo se pravio da ne čuje. „Daj stani više!“ Marin ga je potegao k sebi i naglo okrenuo. „Želiš li još batina?“ pitao je Božo. „Ono jučer ti nije bilo dosta?“ „Žao mi je zbog ovog. Nisam htio da te odbace.“ „E sad si na mojem mjestu na kojem bi svi bili, ja sam glupi žohar pokojem svi gaze. Nadam se da si sretan.“ “Nisam. ne želim da budeš k'o Ivana. Stvarno ne želim“ „Zašto si joj onda spasio pišljivi život?“ „Jer nisam…“ „Znaš što? Ne zanima me. Što se mene tiče, oboje crknite, zajedno sa svima u školi.“

Božo je bijesan pobjegao, dok je Marin prokužio njegove riječi. Čini se da je zapravo Božo htio ubiti Ivanu. Shvatio je da mu je način razmišljanja bio pogrešan, on je itekako bolji od Bože.

Peta glava Antonija je trčala kroz gusto granje koje joj je grebalo kožu, a kosa i odjeća su joj zapinjali za trnje.

Mogla je osjetit peckave rane i toplu krv na koži. Noge su je jedva slušale, pluća su joj jedva funkcionirala i srce joj je poludjelo.

Nagla sila ju je potegnula i pritisnula uz drvo. Nikola ju je čvrsto držao za ramena dok su mu sive oči doslovno bliještile u mraku, a lice mu se naboralo od ljutnje, što ga je činilo duplo starijim. „Slušaj me više!“ govorio je tresući ju za ramena. „Slušaj me!“ Antonija se prenula u krevetu sva mokra od znoja. Imala je osjećaj kao da je pretrčala Stradun deset puta. Ustala je, otuširala se, a zatim obukla ono što je prvo uzela pod ruku.

Ovo je bila zadnja noćna mora s Nikolom u sedam dana. Nije ga opet vidjela, ali joj se često pojavljivao u snovima i još češće je osjećala hladnoću.

Sišla je u dnevni boravak i popila čašu mlijeka u medom. Ovaj put nije imala snage za normalan doručak. Kad je sišla, majka ju je odmjerila od glave do pete. „Sjajan stil.“ Rekla joj je. Antonija je nosila kariranu košulju, blijede traperice i tenisice. „Još ti samo fali puška za lov. Kakav ćemo danas gulaš imat' za ručak? Srneći, medvjeđi?“ Antonija je zakolutala očima i uputila se sa čašom mlijeka u sobu. „Ne, čekaj me, idem s autobusom danas.“ Rekla je. „Ne bih te ni takvu vozila u školu.“ Ana je zaustavila Antoniju na putu do škole, tamo gdje ih nitko nije vidio. „Kako je s Nikolom?“ pitala je. „Stalno mi dolazi u snove.“ Rekla je Antonija. „Nikako da odjebe.“ „Sad je ljut i na mene, dolazi mi u noćne more. Moram ti priznat' da su vrlo gadne.“ „Šteta što ga se ti ne možeš riješiti.“ „Možda odustane.“ Ana slegne ramenima. „Često me mrtvaci ne obadaju, nekad mi neki namignu.

Možda jednog dana shvati da je naporan.“ Nakon tjedan dana, Ivana se pojavila u školi. Marin ju je ovaj put vidio u modroj širokoj vesti. Pitao se kako joj nije vruće jer je on nosio još kratke rukave.

Ivanu nisu dočekali ni s vrijeđanjima ni sa zagrljajima. Nitko zapravo nije mario što je Marin mislio da je bolje. Samo ju je Božo čudno pogledao, ali joj ništa nije učinio, vjerojatno jer nikoga nije imao uza se.

Božo se odvojio od svih i počeo družiti sa šestašima, koji su bili opakiji, kao što se u školi govorilo.

Neki su pričali da Božovo sadašnje društvo konzumira travu i hašiš, ali Marin se nije htio u to petljati.

Dan je prošao mirno. Nitko nije napao Ivanu, nitko se nije posvađao niti napravio spačku ni podvalu, što je Marinu zapravo nedostajalo. Htio je žarko vidjeti kako nekome vatra izlazi iz ušiju.

Nakon škole se odvojio od svih da bi prišao Ivani. Morao je razgovarati s njom, ali nije htio da milion izbečenih pogleda bude na njemu. Uhvatio ju je za rame, a ona je zadrhtala čim ga je vidjela. „U redu je, neću ti ništa.“ rekao je. „Nemam novca za sobom.“ Govorila je drhtavim glasom. „Nemam ništa ni za jesti ni piti.“ „Neću ti ništa!“ Marin ju je protresao za ramena. „Ništa ne tražim od tebe, niti ti prijetim, niti te ucjenjujem.“ „Dobro.“ Rekla je Ivana s još istom reakcijom, sada s gotovo plačnim glasom, a oči su joj umalo zasuzile. „Želim ti se ispričat zbog onoga zadnji put. Nisam im'o pojma što im je na pameti.“ Ivana se namrštila, a zatim spustila pogled i naslonila na zid. Marin je mislio da će poludjeti ili mu reći da otiđe, ali nije reagirala. Marin nikad nije vidio čudniju reakciju. Pomislio je da je možda njoj čudno što joj se baš on ispričava. „Ne moraš mi odmah oprostit.“ Rekao je Marin. „Ne.“ Reče Ivana. „Opraštam ti. Čudno mi je jer mi se nitko do sad nije ispričao.“ „Baš nikad?“ „Možda prije nego što sam izgubila pamet, ali toga se ne sjećam.“

Marin je znao da nije ona kriva. Ne mogu se samo tako izgubiti sva sjećanja nakon traume, jedino nakon udarca u glavu se to može dogoditi, kako je on čuo, ali nije znao je li ili nije bila ozlijeđena kad joj je obitelj ubijena „Imaš li amneziju?“ pitao ju je. Znao je da je amnezija gubitak pamćenja, ali nije znao kakav gubitak pamćenja. „Imam disocijativnu amneziju.“ Rekla je. „Doktori su mi rekli da je uzrokovana udarcem u zatiljak i da se zbog toga ne sjećam ničega.“ Marin nije znao da postoji više vrsta amnezija. Možda Božov brat ima drugačiju vrstu amnezije. „Želiš li doći kod mene?“ sinulo je Marinu, a Ivana je pogledala izbečenim sivim očima. „Što je? Zar je nitko do sad nije pozv'o kod sebe?“ „Samo bi me odgojitelji pozvali kad bih im bila potrebna.“ „E, pa sad si dobro došla.“ Rekao je. „Ako tvoji skrbnici nemaju ništa protiv.“ „Zašto bi imali?“ slegnula je svojim sitnim ramenima. „Bila sam im potrebna samo za kućanske poslove, valjda mogu nać' nekoga drugoga.“ Antoniji je umalo srce iskočilo iz prsiju kad je ušla u kuću i ugledala ono što je najmanje očekivala.

Ivana sjedila je na kauču do Marina koji je igrao video igre. Dvanaestogodišnja Ivana nije se puno razlikovala od sedmogodišnje Ivane dvije tisuće i druge. Ova Ivana nije bila puno viša od sedmogodišnje Ivane, a čak je i Marin izgledao kao div prema njoj. Možda je samo nekoliko centimetara narasla u zadnjih pet godina, a bila je duplo mršavija, doslovno kržljava, kosa joj je sada bila kraća i sezala do ušiju, a lice joj je bilo uže i nešto starije. Što je bilo još gore, nalazila se u kući u kojoj je odrasla, a ne sjeća se. Da se sjeća, vjerojatno bi tražila od njih da joj vrate kuću.

Marin je naglo skočio i zaustavio igru. „Ne diraj ništa. nastavljam kad se vratim sa zahoda.“ Rekao je prije nego što je otišao.

Antonija je sjela na kauč, nastavila igru i pustila da lika ubiju neprijatelji. Nasmijala se sama sebi, a Ivana za njom. „Ovo je zanimljivije nego kad onaj mali klinjo igra, pa ga moraš gledat.“ Rekla je Antonija, a Ivana je samo kimnula glavom. Uvukla je glavu u ramena i skupila se u fetalni položaj Antonija je primijetila da je se Ivana zapravo boji. Vjerojatno je boji stranaca, pogotovo kad je prije tjedan dana umalo ubijena. „Kad je bio mlađi, morala sam ga doslovno hvalit da njegovom umijeću igranja.“ Očekivala je da će se Ivana nasmijati, ali je samo kimnula glavom. „Ne interesira te ovo zar ne?“ Ivana je slegnula ramenima. „Pa i ne baš.“ „Vjerojatno te više interesira šminka ili moda.“ Ivana ju je iznenađeno pogledala. „Kome se da tipkati po ovim čudima samo da ova čudna bića srede na ekranu druga čudna bića.“ „Imaš li časopise?“ pitala je Ivana. „Imam magazina još iz dvije tisuće i prve.“ „A knjiga?“ „Imam. Dođi sa mnom.“ Ivana je poput četverogodišnjeg djeteta potrčala uza stube prije nego što je Antonija ustala s kauča. „Čekaj, nemoj da mi fališ sobu. Stara mi spava i poluđet će ako ju probudiš.“ U sobi je Antonija pred Ivanu stavila magazin i pokušala okrenuti na modnu rubriku, ali Ivana je odmah okrenula na rubriku Stvarni život. „Ovo nisam odavna čitala.“ Rekla je. „Zašto voliš to čitati?“ pitala je Antonija koja je pokušavala izbjegavati tu rubriku. „Da vidim kako je dobrim ljudima koji su inače dalje od mene.“ Ivana je veselo mahala nogama u zraku dok je čitala svoju najdražu rubriku, dok je Antonija pokušavala shvatiti što je tu toliko veselo. Zanimljivo jest, ali nije toliko veselo. Nekad priče znaju biti stvarno potresne. „Je li to Mali princ?“ Ivana je pokazala tankim prstićem na knjigu koja se nalazila na polici poviše radnog stola. Antoniji je Mali princ bila najdraža knjiga iz djetinjstva koju joj je baka čitala tijekom rata. „Jest.“ Rekla je Antonija. „Meni su je doktori čitali dok nisam napustila bolnicu. Kasnije nisam imala prilike doć' do nje.“ Antonija se pitala što bi bilo da se ona nije sjećala oca, da se nije sjećala bake koja joj je čitala knjige da se ne osjeća usamljeno tijekom rata. Bi li joj bilo lakše jer je teško prisjećati se lijepih uspomena s

preminulim osobama ili teže jer se ne bi mogla sjetiti svojih članova obitelji koje više nikad neće vidjeti. „Mogu ti posudit ako želiš.“ Rekla je Antonija. „Ali je dobro pazi.“ „Hoću.“ Ivana je kimnula glavom. „I vratit ću je brzo.“ Antonija se osmjehnula, ustala je i skinula knjigu s police i predala je Ivani koja se nasmiješila i stavila knjigu u torbu.

Antonija se čudila što se Ivana nije osjećala čudno u ovoj kući, u kući kojoj je provela prvu polovicu svoga života, da joj ama baš ništa nije bilo poznato. Možda se osjećala, ali nije to htjela pokazati.

Nije se činila kao otvorena osoba. „Ivana, je li ti ovo mjesto poznato.“ Pitala je Antonija, a Ivana ju je čudno pogledala. „Nema ti ništa ovdje poznato?“ „Rekli su mi da sam odrasla u Uskoplju, ali toga se ne sjećam.“ „Nisu ti rekli u kojoj kući?“ „Ne, ali to ionako nije bila moja kuća.“ „Je li te netko barem jednom doveo u staru kuću?“ „Ne.“ Antoniji se to činilo čudno. Ivani je ova kuća prije bila dom i nitko ju nije upoznao s okolinom. Nitko ju nije upoznao s bivšim susjedima ili starim prijateljima iz vrtića, barem za njeno dobro.

Kad se Antonija okrenula, umalo je dobila srčanu kap. Kraj vrata njene sobe stajao je Nikola, glavom i bradom. Kao u novinama, bio je mršav, uska lica, blijed, sivih tmurnih očiju i svijetlo smeđe čupave kose. Antonija je raširenih očiju gledala u njega dok joj se on smiješio osmjehom veselog dječaka. „Ivana, idemo brzo odavde.“ Zgrabila je djevojčicu za ruku. „Što se dogodilo?“ „Ne pitaj, samo izlazi van.“ Kad je izašla, naišla je na Nikolu dva koraka dalje od nje. Pokušala ga je zaobići, ali on ju je uhvatio za rame i osjetila je jezivu hladnoću njegovih ruku. Kao da je dodiruje led, a ne čovjek - zapravo duh.

Nije ni znala kako je kad te dotiče duh. „Stani tu.“ Rekao je. Mogla je osjetiti njegov jezivo hladan dah na licu. „Zadnjih tjedan dana ovo nije bilo ništa. Postat ću još gori ako ovako nastaviš.“ 'Kad bih te mogla ponovo ubit' učinila bih to.' Pomislila je Antonija. „Probaj, nikad se ne zna.“ Rekao je.

'Sjajno, čita mi misli.' „A što si ti mislila?“ Antonija je mislila da je dobila bodlje koliko se naježila. Nikad nije mislila da će doživjeti ovako jeziv trenutak, da će biti u opasnosti zbog mrtvaca. Nije ni znala zašto ju je opsjeo, jer spava u njegovoj nekadašnjoj sobi? „Osjećam da je tu.“ Rekla je Ivana, a Antonija ju je čudno pogledala. „Osjećam da je netko od mojih prisutan iako znam da su mrtvi, je li to moguće?“ pitala se gledajući Antoniju. Nakon kratkog vremena je spustila glavu i prošla rukama kroz kosu. „Znam, znam, čudna sam.“ 'Ti čudna? Ja ga vidim k vragu!' pomislila je Antonija.

Nikola se nasmijao, a Antonija je znala zbog čega, jer joj je pročitao misli. Na njegovom mjestu ona ne bi bila toliko sretna kad bi joj sestra proživljavala ono što i Ivana iz dana u dan. „Idemo u dnevni boravak.“ Rekla je Antonija i pogurala Ivanu. „Ne izbjegavaj me!“ govorio je Nikola. „Postat ću još gori. Upozoravam te, zagorčat ću ti život, budeš li slijedila Anine savjete.“ Antonija je u dnevnom boravku susrela još veću nevolju od duha. Na fotelji je sjedio Marin spuštene glave, a na kauču Pavica, policajac i socijalna radnica. Mislila je isprva da je Marin opet zaglibio, ali je promijenila mišljenje kad su prebacili pogled na Ivanu. „Dobar dan.“ Rekla je Ivana drhtavim glasom. „Mlada gospođice, znaš li koliko si nam nevolja zadala?“ rekla je socijalna radnica svojim visokim glasom kojeg se i Antonija prestrašila. „Znaš li što si učinila?“ „Samo nas je posjetila.“ Rekla je Antonija. „Ne nije!“ odbrusio je policajac.

„Je li znate što je vaš sin učinio?“ policajac je Pavici očitavao bukvicu. „Djevojčica je pod strogom zaštitom, obitelj joj je ubijena, ubojica ju vjerojatno još vreba, a nedavno su je ugušili i završila je u bolnici.“ Antonija je sjedala na naslonu za ruke fotelje, a Marin ju je obgrlio oko pasa i zakopao joj glavu u trbuh. Ivana je sjedila s vratom udubljenim u ramenima kraj socijalne radnice dok je policajac kružio poput lešinara, a Nikola je stajao naslonjen na zid s prekrižen rukama. „Nije se ništa dogodilo gospodine.“ Rekla je Pavica. „Djeca su se samo igrala.“ „Kako da vjerujem ženi čiji je sin najveći maloljetni kriminalac u Konavlima i tko zna kakva joj je kćer?“ Pavici se blijedo lice umalo zacrvenilo. „Sa kćeri nemam nikakvih problema, a posjeti psihologu na sinu su pokazali jako dobre rezultate.“ Antonija je primijetila da joj majka pokušava ostati pribrana, ali joj je pobjegao povišen ton u glasu. „Mali vam ima debeo dosje. Takvim se klincima nikad ne vjeruje.“ „Oprostite, ali znate li kako je teško…“ „Ne zanima me vaš status udovice ni samohrano majčinstvo.“ Rekao je policajac. „Barem možete naučit' djecu da ne zlostavljaju druge.“ „Moj se sin promijenio, razumijete li?“ „Ne vjerujem vam i neću vam vjerovati dok mu dosje ne bude čist do punoljetnosti.“ Pavica je ustala i pokazala prema vratima. „Ovo dijete neće više nogom kročit u ovu kuću kao ni vi nadam se, a sad vas molim da napustite moj dom.“ „Gospođo, želite li da vas tužimo?“ „Zašto? Jer mi je sin doveo prijateljicu doma?“ „Jer ne želite dati iskaz.“ „Kakav iskaz? Samo nas napadate. Niste mi postavili niti jedno pitanje otkad ste došli.“ „Želimo zaštitit dijete.“ „A da ju zaštitite od maltretiranja u školi?“ pitala je Antonija. Svi su se okrenuli prema njoj. „Djeca ju maltretiraju već pet godina. Kako bi bilo da joj olakšate školovanje? „Zn'o sam da ova manjgura nije puno bolja. Ne bih se čuo da je prostitutka ili…“ „Izlazite van!“ rekla je Pavica. „Prije nego što vas tužim.“ „Za što?“ „Za uznemiravanje mene i moje djece.“ „Ja sam policajac gospođo.“ „Krasan ste policajac.“ Antonija je vidjela bijes koji je bliještio iz policajčevih očiju i bojala se da joj još ne udari majku. Sad je shvatila zašto mnogi kritiziraju dubrovačku policiju. „Doviđenja i nadam se da se nećemo ponovo vidjeti.“ Rekao je policajac prije izlaska, a socijalna radnica je povukla Ivanu grubo za ruku. Antonija nije mogla zamisliti kako je Ivani. 'Zašto ne napadaš njih nego mene?' uputila je misao Nikoli. „Ne napadam te, samo te trebam.“ Rekao je Nikola.

Pavica se zavalila na kauč i uhvatila za glavu. Antonija je očekivala da će ih svakog trena napasti i odmaknuti ju da ne može braniti Marina. „Je li mi ovo namjerno radite? Zbog čega Marine? Zbog čega?“ Marin ju nije mogao pogledati u oči. Cijelo vrijeme je držao pognutu glavu. „Nije ništa loše učinio.“ Rekla je Antonija. „Ne zanima me. Doveo mi je policiju i socijalnu radnicu u kuću. Neću da ovo drugi ljudi saznaju i da me nazivaju otmičarkom.“ Antonija je znala da će joj majka dovesti ugled u pitanje. „Policajac je smeće, nitko drugi nije ništa skrivio.“ „Naravno da je smeće, ali mi barem ne stvarajte probleme s policijom.“ „Sama ih sebi stvaraš, ne stvaramo ti ih mi.“ „Ne uplećite se u ništa što vas se ne tiče, to vam godinama govorim.“ „Samo je htio pomoć.“ „Neka joj je pomaže. Neka se drži podalje od male i neka ju ne obada. A ti derište, da ju nisi više nikad doveo u moju kuću!“ Antonija je povukla brata za ruku i odvela ga u sobu. Znala je da razgovor s majkom nema smisla.

Sjela je kraj njega i maknula mu kosu s lica. „Jesi li dobro?“ pitala ga je.

„Nisam zn'o.“ rekao je. „Nisam zn'o da bi upali u nevoju samo kad bi me posjetila.“ Antonija se naježila kad je vidjela Nikolu kako sjedi za Marinovim radnim stolom s laktovima naslonjenim na koljenima. Primijetila je da nosi drugačiju odjeću nego zadnji put. Nije se sjećala što je zadnji put nosio, samo se sjećala da mu je odjeća bila svijetla. Ovaj put je nosio široku majicu, široke traperice i velike bijele tenisice. „Je li stvarno važno što ja nosim?“ pitao je Nikola, a Antonija se prisjetila da joj može čitati misli. „Rado bih bio sam.“ Rekao je Marin. „Jesi li siguran?“ pitala je Antonija. „Jesam.“ Antonija je ustala i još jednom pogledala Nikolu koji joj je podrugljivo nasmiješio. Bojala se da ne naudi Marinu, a onda je shvatila da mu ne može nauditi, barem ne fizički. Ako Marin primijeti da nešto nije u redu, sigurno će je zvati, neće htjeti biti sam. „Čula si brata.“ Rekao je Nikola.

'Samo ga takni i polomit ću ti sve kosti!' Antonija mu je uputila misao. „Na Boninovu su, dva metra pod zemljom. Slobodno, neće me boljet'.“ Antonija je pošla u svoju sobu prije nego što je Nikola dostigao, ali ga je opet našla u svojoj sobi.

Vjerojatno je prošao kroza zid. Maknula je pogled s njega i počela vaditi knjige iz torbe za napuni mozak nečim drugim. Mislima ga je privukla, suprotno ga samo može otjerati. „Misliš da ćeš me se samo tako lako riješit?“ govorio joj je sad na uho. Osjetila je njegov jezivo hladan dah na licu. „Misliš da sam krpelj ili virus?“ „Još si gori od toga.“ Rekla je otvarajući knjigu. „Sad smo još i bezobrazni? Stvarno ne znaš tko sam.“ „Mrtvac koji bi se treb'o vratit u svijet mrtvih.“ Rekla je Antonija povišenim glasom. „Lijepo govoriš i pokojnima.“ „Točno, pokojni si, zato ćao!“ rekla je i mahnula mu rukom. „Vidimo se za kojih sedamdeset godina.“ „Želiš li da ti ubrzam postupak?“ Antonija je počela osjećati bolnu hladnoću i čula je jezive zvukove zavijanja i vapaja, a znala je da je to Nikolino djelo. Ovako nije nikako mogla izbaciti Nikolu iz glave. „Crkni!““ rekla je kroza stisnute zube, srce joj se ubrzalo, a koža joj se naježila. „Ne mogu dvaput.“ Rekao je Nikola. „Da bar možeš.“ „To su prilično teške riječi. Upravo griješiš dušu čim zineš.“ „A ti ne griješiš?“ Antonija se okrenula prema njemu. „Samo maltretiraš onoga tko ti nije ništa skrivio.“ „Ne maltretiram nikoga, samo tražim pažnju, potrebna si mi Antonija.“ „Dobio si moju pažnju, umalo sam dobila srčanu kap zbog tebe i to dva puta. Nećeš me povest za sobom u pakao.“ „Tko kaže da sam u paklu?“ „Onda me pusti na miru kad si u raju.“ „Nisam ni u raju.“ „Onda ti neću ja pomoć da izađeš brže iz čistilišta.“ „Nisam u čistilištu.“ Antonija je pomislila da raj i pakao ne postoje. Vjerojatno je drugi svijet onakav kakvog ga nitko ne može zamisliti. „Postoje i raj i pakao i čistilište.“ „Ne zanima me.“ Rekla je Antonija. „Stvarno? Ne zanima te otac?“ Antoniju je ta rečenica pogodila poput metka. „Ne želiš znat je li on u paklu ili raju? Kad si zadnji put pomislila na njega?“ Antonija se već suzdržavala od suza dok su je oči pekle. „Kad si bila dijete? Ima dosta godina zar ne?“ „Gori u paklu!“ Antonija je viknula. Nikola je umuknuo, a hladnoća i čudni zvukovi su prestali.

Antonija je obrisala oči i duboko udahnula, a zatim obratila pažnju gradivu.

Nikola je osjetio veliko razočaranje. „Nemaš pojma kako si sagriješila dušu.“ „Sad mi vidiš i dušu?“

„Vidim te bolje nego sama sebe.“ Govorio je ovaj put s glasom njena oca. „Poznam te bolje nego sama sebe. Znaš dobro da sam u pravu, a samo gledaš svoje dupe.“ Antonija je začepila uši snažno dlanovima i izgledala je kao da će si zdrobiti glavu, no svejedno je čula glas. Stisnula je oči koje nisu mogle spriječiti da joj gorke suze poteku niz lice. „Onda draga moja, je li ti nedostaje tata?

Antonija je bacila knjigu na Nikolu, ali knjiga je prošla kroz njega. Naslonila je ruke na stol, čelo na ruke i zaplakala. „Oprosti, pretjer'o sam.“ Rekao je Nikola ovaj put mirnim tonom. Antonija je mogla osjetiti njegovu ledenu ruku na ramenu. „Ali stvarno te trebam, treba mi tvoja pomoć.“ „Odjebi.“ Rekla je Antonija kroz plač. Pokrila je drhtavim rukama vlaže oči i zajecala nekoliko puta.

Zatim je stala brisati suze s lica i one koje su joj kapnule na knjigu. Odlučila se svom snagom koncentrirati na gradivo, ali nije mogla kad je on bio u blizini.

Nikola joj je naslonio stravično ledenu ruku na rame i poljubio je u kosu. „Sad te puštam na miru.

Razgovarat ću s tobom kad se sabereš.“ „Bolje nastani zauvjek.“ Okrenula je prema Nikoli, ali njega više nije bilo. Pogledala je oko sebe i nije mu bilo ni traga. „Napokon.“ Rekla je i vratila se knjizi.

Šesta glava To je bila prva noć koju je Antonija uspjela mirno prespavati. Nije bilo noćnih mora s Nikolom, samo san i miran topao krevet, ali čarolija je nestala ujutro. Čim se protegnula i otvorila oči, Nikola se pojavio na vratima. „Dobro ti jutro.“ Rekao je s osmjehom na licu koji je nevjerojatno podsjećao na Mateja. „Ako mi to želiš, onda nestani.“ Rekla je Antonija. „Mogu ti jutro učinit' boljim, samo ako se opustiš.“ „Učinit ćeš mi ga savršenim ako nestaneš.“ Otišla je na zahod da se spremi. Dok se spremala, nadala se da je nije gledao dok se tuširala ili bila na zahodu. Možda ju je vidio golu nekoliko puta, kao i tisuće i milione duhova. „Ne brini, izbjegavao, sam te gledati golu.“ Umalo je skočila kad ga je ugledala iza sebe u zrcalu.

Srce joj je umalo iskočilo iz prsiju i jedva se suzdržala da ne vrisne. „Idi k vragu!“ rekla mu je. Vezala je rep i otišla u sobu, a on za njom. „Čudiš se što ti brat glavom probija tvrđe zidove. Samo da znaš da ste vas dvoje potpuno isti.“ „I što sad s tim?“ pitala je Antonija i uhvatila majicu za dno da je skine. „Okreni se.“ Rekla mu je. „Kako želiš.“ Rekao je on i okrenuo se. „Samo da znaš da ne vidim samo ispred sebe nego sve oko sebe. „Onda zatvori oči.“ „Vidim kroz zatvorene oči.“ Antonija je zakolutala očima. Skinula je majicu, obukla je grudnjak i bijelu bluzu. Zaključila je da ju je nekoliko puta vidio golu, a vjerojatno joj može vidjeti kroz odjeću. 'Uzalud vam trud svirači.'

Rekla je sama sebi kao što bi nekad njena majka govorila. „Nemamo više nikakve hormone, pa nam gola tijela ne pružaju nikakav užitak.“ Rekao je Nikola. „Ali se još ponašaš poput balavca kojeg pucaju hormoni.“ „Umro sam mlad, više ne sazrijevam.“ „Ja ti ne mogu u tome pomoć'.“ Govorila je Antonija dok je zakopčavala bluzu. „Znam.“ Rekao je Nikola. „Tražim od tebe drugačiju pomoć.“ „Traži pomoć od nekog drugog duha.“ Odgovori Antonija i prebaci ruksak preko ramena. „On bi ti bolje pomog'o nego živo biće.“ „Trebam pomoć živog bića.“ Reče Nikola prateći ju. „E pa ovo živo biće ima važnijih stvari od tebe.“ Govorila je dok je jurila niz stube. „Kad izađem vani, prestajem razgovarat' s tobom.“ Antonija je taj dan imala predsat, pa je taj dan krenula u školu s autobusom. Stajala je na autobusnoj stanici s Nikolom pokraj sebe. Naježila je kad je vidjela kako je Nikola prošao kroz jednu djevojku, umalo je traperice smočila. „Trebam pomoć za Ivanu.“ Rekao je Nikola. „Svjestan sam da mi nema spasa.“ 'Puno joj je drugih ljudi bliže od mene, zašto ja?' pitala je Antonija u sebi. „Neki ljudi nisu imali dovoljno čistu dušu da im se približim.“ 'A ja imam baš čistu dušu?' „Dovoljno čistu da ti se približim.“ 'A ostala djeca? Zar ona nemaju manje prljave duše?' „Mlađa djeca imaju osjetljivije psihičko stanje. Prije pet godina pokušao sam se približit' jednoj djevojčici u domu i završila je kod psihijatra zahvaljujući meni. Otad se pokušavam približit' samo snažnim ljudima.“ 'Zašto se nisi svojoj sestri približio?' „Nisam mog'o.“ 'Kako? Doživjela je i gore stvari, a psihičko stanje joj je u redu.' „Da se približim nekome, moramo i ja i ta osoba imati jaku želju da vidimo jedno drugo. S tobom sam uspio pomoću čudnih pojava. Ivana se na njih nije obazirala jer je imala većih problema, a ustvari me je htjela vidjet živoga.“ 'Ja te nisam htjela vidjet.' „Jesi, vjeruj mi.“ 'Nisam. Znam dobro što sam htjela. Sve sam dala samo da te čudne pojave nestanu.' „Draga moja, želje nisu misli, nego osjećaji. Nekad ni sami ljudi ne znaju što žele, sama si rekla, sve si radila da čudne pojave nestanu, što znači da si me htjela vidit.“

Antonija je zakolutala očima. 'Zašto se nisi približio mom bratu? Bliži je Ivani.' „Jer mu nije dovoljno čista duša, ali dovoljno mu je čista da sam mu uspio skrenut' pažnju na Ivanu.“ 'Znala sam da je to tvoje djelo' „Također sam te uspio navest' da neprestano misliš na naš slučaj.“ 'I Maris da spomene taj slučaj.' „Bingo!“ 'Zašto nisi naveo Anu da ti pomogne? Ona je puno bliža Ivani.' „Ona doživljava duhove neprijateljski.“ A ne bi trebala?' „Mi nismo tu da naštetimo ljudima, barem ne većina. Mi smo tu da ispunimo svoje zadatke.“ 'Ako pomognem Ivani, pustit ćeš me na miru?' „Ako ju uspiješ pomoći.“ 'Sjajno.'

Antonija je u autobusu stavila slušalice i pojača ih do daske samo da ne čuje Nikolu dok joj govori i samo da ne misli da njega, ali ga je mogla vidjeti. „Puštam te sad na miru.“ Rekao je Nikola. „Doviđenja.“ Antonija je uspjela malo predahnuti od Nikole. U autobusu je napokon uspjela ne misliti na njega, ali pitala se hoće li joj ostale dane dosađivati. Želi ove godine završiti srednju školu i upisati se na faks, po mogućnosti izvan grada.

Dok je prolazila uskom ulicom, Nikola joj je ukazao pri čemu joj je srce umalo iskočilo iz prsiju. „Želiš li mi stvarno priuštit' srčani udar?“ pitala je držeći se za prsa. „Nema šanse da joj mrtva pomognem.“ „Jesi li se odlučila?“ pitao je nestrpljivo Nikola. „Zašto da joj pomognem?“ Antonija je stavila ruke na bokove. „Vrebaš me, nabijaš mi grižnju savjesti, zadaješ mi noćne more.“ „Ja sam duh, može se reći da vrebam svakoga.“ „A noćne more?“ „Kakve noćne more? Samo sam ti slao poruke da me odbijaš.“ „A ono gušenje, utapanje i tako dalje?“ „To nisam bio ja, to je bila tvoja podsvijest.“ „Ma nemoj.“ „Bojala si me se. Normalno je da imaš noćne more o onome čega se najviše bojiš.“ Antonija je zakolutala očima i krenula svojim putem. „Nisi mi rekla.“ Rekao je Nikola i krenuo za njom. „Jesi li se odlučila?“ „Zar mi ne čitaš misli?“ „Želim čuti iz tvojih usta.“ „Kad ispunim svoje obveze.“ „Koje?“ „Završim srednju i faks.“ „Do tad će Ivana krenuti u srednju.“ „E pa žao mi je.“ „Zašto si tako sebična?“ „Zato što imam svoj život.“ Nikola je stvorio pred njom i uhvatio ju za ramena, a Antoniji su se ukočile ruke i trup od hladnoće njegovih ruku. „Zašto si tako hladan?“ pitala je. „Oslobodi se straha i neću ti biti hladan.“ „Zašto me ne pustiš na miru? Vjerojatno ima drugih ljudi na svijetu koji bi ti pomogli.“ Nikola je prošao kroz Antoniju, a ona je osjetila stravičnu trenutnu hladnoću u tijelu, kao da joj je krv sledila i mišići ukrutili. Nikola je tada kroz nju prošao nekoliko puta. „Prekini!“ govorila je Antonija trzajući se. „Ako ne prestaneš, ovo ću ti raditi ostatak dana.“ Antonija je osjećala kao da će joj se krv u žilama slediti, kao da joj ledeni noževi probadaju tijelo, ali srce joj je opet kucalo poput tisuću bubnjeva i kapi znoja su joj izbijale na kožu. Snažno se skupila uza zid i uvukla vrat u ramena. „Prestani!“ vikala je pokrivajući glavu rukama. „Dobro, pristajem!“

Nikola se stao pedalj od Antonije i stavio joj ledenu ruku na rame. „Hvala ti.“ Rekao je. „Makni tu ruku od mene.“ Reče Antonija, a Nikola makne ruku s nje i udalji se još pedalj. „Neću zanemarit' svoje obveze.“ Rekla je. „Ne želim to, ali dovoljno je da odvojiš jedan vikend za nju u tjednu ili uputiš brata kako da joj pomogne.“ „Dobro.“ Antonija je kimnula glavom, „Ali sad imam školu, u redu?“ Nikola je raširio ruke i slegnuo ramenima. „Slobodno idi, ne držim te.“ Antonija je počela trčati jer se bojala da kasni. Također je primijetila da ju jedna žena čudno gleda jer je očito mislila da Antonija govori u prazno, ali ju Antonija nije obadala. Samo je trčala niza stube pazeći da ne padne jer su tako bile glatke i sklizave, a njene tenisice su bile krpene s glatkim potplatom.

Kad je došla u školu, prvo je mislila razgovarati s Anom, ali je susrela Anu ispred škole kako se svađa s Nikolom. Prvo je dobro promotrila da bude sigurna da je to Nikola, da nije slučajno Matej.

Bio je Nikola, kao što je i mislila. „Što sada radiš s njom?“ pitala ga je. „Ti ga stvarno vidiš?“ Ana je pokazala prstom u Nikolu. „Da, vidim ga.“ „Kako si samo sebi to dopustila?“ „Nisam si dopustila, jednostavno je prejak, premoćan, kako se već to kaže za duhove.“ Ana je utrčala u školsku zgradu, a Antonija za njom. Zaustavila ju je na stubištu i potegnula za ruku. „Nisam mu ništa dopustila, sve sam radila kako treba.“ „Super, sretna ti budućnost u Vrapču.“ Ana se pokušala udaljiti, ali Antonija ju je potegnula nazad. „Ozbiljno, sve sam radila da ne mislim na njega. On je stvarno moćan, k'o nešto nadnaravno.“ „On i jest nešto nadnaravno, duh je.“ „Možda je tebi lako jer se cijeli život susrećeš s duhovima, ali ja nikad nisam imala paranormalna iskustva.“ „Nikad nisam rekla da je lako, samo da se potrudiš.“ „Borba s paranormalnim mi očito ne ide.“ „Zar nisam rekla da ju pustiš na miru?“ Kraj njih se pojavila Maris s bijesom koji je sijao iz nje poput zraka sunca i s rukama na njenim uskim bokovima. „Zar ti svađa nije bila dovoljna prije tjedan dana?“ „Još mi i ti trebaš.“ Gunđala je Ana. „Neću ti trebat' ako se budeš micala od mene i onih bliskih meni.“ Antonija je zakolutala očima i povukla Maris u razred. Nije joj trebala svađa njih dvije, a i da su se posvađale, ne bi ih razdvajala. Zbog Nikole i zadatka koji joj je zadao bila je dovoljno nervozna. „Ana je ove godine postala čudnija.“ Šapnula je Maris Antoniji. „Svaki dan u školu dolazi nervoznija i tebe čudno gleda.“ „Ne zanima me ona.“ Rekla je Antonija. „I tako znamo da je frikuša.“ Rekla je znajući da nije veća frikuša od Ane. I ona vidi duha, iako samo jednoga.

Marin je ustao umorniji nego ikad. Budilicu je bacio kroz prozor jer mu se nije dala gasiti. Oprao je zube, umio se i počešljao da mu stara ne kenja. Uspio je naći u neurednom ormaru izglačanu odjeću i navukao je na sebe. U torbu je natrpao nekoliko nepotrebnih stvari samo da mu izgleda puna, možda je uzeo samo nekoliko potrebnih knjiga, ostali su bili Playboy magazini, stripovi, bilježnice u koje su pisali gluposti, nekoliko kutija petardi i cigareta.

U kuhinji je naišao na zdjelu nesretnih pahuljica koje je morao pojesti, ali nikad nije imao teka ujutro, pogotovo danas. Sjeo je za stol i uzeo žličicu pahuljica i žvakao vjerojatno minutu dok nije progutao. „Nemoj mi danas dovest' nekog sumnjivog u kuću.“ Rekla je Pavica dok je držala šalicu vruće kave. „I ne približavaj se onoj maloj. Nađi prijatelje koji nam neće dovest' sigurnost u pitanje.“ Marin se jedva suzdržao da joj ne pljune pahuljice u lice. „Našu sigurnost ili tvoju reputaciju?“ pitao je. „Našu sigurnost i reputaciju.“ „Promijeni si identitet kad ti toliko smeta.“ „Ne budi bezobrazan mali.“ Pavica je podignula glas. „Osim toga, uzmi jaknu, doba za kratke rukave je odavna prošlo.“

„Upravo izgaram od bijesa pa mi nije nimalo hladno.“ „Što sam ja bolja, to si ti gori prema meni.“ „Zašto misliš da ću ikad biti bolji prema tebi?“ „Jer sam ti majka.“ „Sjajno.“ Marin se sarkastično nasmije. „Jadna majka, samohrana majka, samo joj pola svijeta ljubi noge…“ Pavičina blijeda ruka je poletjela prema Marinovom licu i snažno ga pljusnula tako da mu je glava poletjela u stranu, zdjelica s pahuljicama se razbila od pod, a mlijeko i pahuljice su se razlile i okružile krhotine porculana. „Sram te bilo.“ Rekla je Pavica. „Barem poštuj što te hranim i odijevam. I očisti to s poda, danas ne moraš jest' ako nećeš. Briga me.“ Marin je također htio ići autobusom u školu, ali mu Pavica nije to dopustila. Put u autu do škole mu nikad nije bio tiši. U školi nije nikome iznosio svoje probleme, a izbjegavao je gledati Ivanu. Samo ju je nekoliko puta pogledao, ali ona je cijelo vrijeme gledala u njega. 'Zašto sam joj pomog'o?' pitao se.

'Nitko joj ne može vratit' ni obitelj ni sjećanja' Iza škole mu je Ivana približila dok je čekao autobus, a njemu se odmah srce uzlupalo. „Odlazi! Želiš li da me opet policija ispituje zbog tebe?“ „Žao mi je zbog onog jučer.“ Rekla je. „Htio si mi pomoć, a ja sam te u veću nevolju uvalila.“ „To se dogodi kad ja pomažem, samo najebem.“ „Žao mi je, nisam znala da su tako strogi.“ „Očito su kreteni, a sad odlazi prije nego što nas policija ili netko iz škole vidi.“ Ivana je kimnula kao da ga razumije. Samo je mahnula i otišla, kao da zna da ju tjerao od sebe za njeno dobro, da joj ne stvara još više problema.

Antonija nije ugledala Nikolu sve dok nije izašla iz učionice. Pojavio se točno kraj dizala, kojeg su koristila djeca u kolicima. Bilo je jezivo gledati kako ostala djeca prolaze kroz njega. „Što je s tobom?“ pitala je Maris kad je vidjela Antonijinu šokiranu facu. „Ništa.“ Antonija se lecnula. „Samo mi se pričinja.“ „Je li ti se stalno pričinja?“ pitala je Maris s ozbiljnim tonom. „Ne brini, nemam nikakvu psihičku bolest.“ Reče Antonija. „Ali Ana. Zadnjih dana te čudno promatra.“ „Nije Ana ni vještica, ni psihopat.“ 'Samo vidi duhove, k'o i ja.' „Čemu sad svađa?“ pitao je Matej zbunjeno. „U zadnje vrijeme se vas dvije baš ne podnosite.“ Antoniji je bilo stvarno jezivo vidjeti Mateja i Nikolu blizu. Previše su sličili, samo su Nikoline oči bile sive poput oblaka, a Mateju poput čelika i Matej je bio nešto tamniji i krupniji. „Dobro smo.“ Rekla je Antonija. „Sve je dobro.“ „Možda vas razveseli odlazak u Laure. Cijeli razred se dogovorio, obružavamo zadnji sat.“ „Znaš da ne volim skupna druženja.“ Rekla je Maris. „Ja idem.“ Rekla je Antonija. Uvijek bi se bolje osjećala kad bi provela što manje vremena kod kuće. „Dobro. Ana, ideš li s nama?“ Matej joj je doviknuo na kraju s kraja hodnika, a Maris ga je lupnula po nadlaktici. „Što je, pa zar ona nije razred?“ „Ona je frikuša.“ „A ti si previše paranoična, pa sam te pozvao. Ana ideš li?“ Ana je zadovoljno kimnula glavom.

U Laure, kafiću gdje su generacije gimnazijalaca provodile slobodno vrijeme, odjekivali su usklici sretnih maturanata. Matej se hvalio svojim umijećem košarke, kao i uvijek, djevojke su razgovarale, a mladići su pjevali. Antoniji su drugi mladići govorili da raskopča bluzu i pokaže dekolte, Maris su pokušali nagovoriti da popije čašicu alkohola, dok su Anu pitali da im čita iz dlana, na što je uporno govorila da ne može.

Na kraju je svatko pošao svojim putem. Ana je odlučila ispratiti Antoniju do autobusne stanice jer joj je kuća usput. Na putu do autobusne stanice se Nikola pojavio između njih. „Baš si dobrodoš'o.“ rekla je Antonija. „Samo sam htio vidit kako su moje dame.“ „Bolje bez tebe.“ Rekla je Ana.

Antonija je primijetila da Ana Nikolu ne podnosi, dok ga se Antonija više bojala nego što ju je živcirao. Pitala se bi li ju Nikola mogao nagovoriti da im pomogne pobrinuti se za Ivanu. „Dobra ideja, zašto ne bi?“ pitao je Nikola, a Ana ga je čudno pogledala. „Što?“ pitala je Ana. „Ono što je Antonija rekla.“ „Nisam rekla, pomislila sam.“ Rekla je Antonija. „Zašto ne bi mojoj sestri i ti pomogla?“ „Jer ne znam to dijete, nisam ga nikad u životu vidjela.“ reče Ana. „Ana, molim te, samo da se više riješimo ovog gmaza.“ Reče Antonija, a Nikola ju grubo pogleda. „Brinut ću se za tvoju sestru, ne za tvoj ego.“ Reče Antonija. „Pristat ću samo ako nestaneš barem iz njenog života.“ Reče Ana. „Hvala vam dame.“ Rekao je Nikola i u hipu nestao.

Nikola se opet pojavio kad je Antonija izašla iz autobusa. U tom je trenutku Antonija zakolutala očima. „Zar nisi rek'o da ćeš nestat' iz mog života?“ „Bit ću ti u susretu da ti dajem upute.“ Rekao je. „Kakve upute, zar je to teško zadovoljit'?“ „Vjerovala ili ne, ubojica još vreba na nju. Moraš pazit' što činiš.“ „Tko je ubojica?“ pitala je Antonija. „I imaš li dokaz za koji još nitko ne zna?“ „U to se ne miješaj. Nema šanse da se upustiš u to.“ „Pa zar ne bi tvoju sestru išta više usrećilo?“ „Ne želim ničiji život dovesti u pitanje. Ne želim ti reć', a i kad bih želio, ne mogu. Ne možemo iznositi tajne ljudima za koje ne znaju.“ „A da pokušaš?“ Nikola je rekao, ali Antonija nije čula, niti mu je uspjela pročitati s usana, kao da je govorio Japanski, a ne Hrvatski. „Vidiš, nema šanse da ti kažem.“ „Ali rek'o si mi da mi možeš čitat' misli i vidjet' sve oko sebe.“ „To su gluposti, ubojstvo je ozbiljna stvar.“ „Ali mog'o bi se približit onome koji može naći ubojicu.“ „Rek'o sam ti. Ne želim dovest' ničiji život u opasnost.“ Antonija je samo kimnula glavom i uputila se kući. Ispred kuće je našla Marina kako samo dribla nogometnu loptu. Ne zabija je u gol koji je napravio od kamenja. Polako mu se prišuljala iza leđa i položila mu ruku na glavu. „Dobro sam.“ Rekao je Marin tužnim glasom. „Danas nije bio problema u školi?“ „Nije.“ „Ne grizi se zbog onog jučer, policajac je kreten, a mama k'o inače.“ „Neka prestane bit' k'o inače.“ „Znaš da ne možeš protiv nje isto k'o što ona ne može protiv tebe. " „Ja sam jedno, ona je drugo.“ Antonija je znala da će Marin reći nešto slično. Pavica je donekle bila u pravu kad je govorila da su djeca na nju, svi troje su bili svojeglavi i kretali uporno išli svojim putem. „Imam jedan plan.“ Rekla je Antonija. „Trebali bismo pomoći Ivani, pa ako se ti želiš uključit' imaš priliku“ Marin je odmah digao pogled prema Antoniji i raširio je zelene oči. Antonija ga nije vidjela ovako iznenađenog od pete godine, kad je dobio novi bicikl. „Čekaj.“ Marin se namrštio. „Zašto bi joj ti pomogla?“ „Jer ne dobiva pomoć od nikoga“ Antonija je slegnula ramenima „Koliko vidim, samo si joj ti pokuš'o pomoć', a ostali je štite jer im je to pos'o.“ „Ali kako? Ja joj se ne smijem ni približit.“ „Vikend bi bio dovoljan da nešto učinimo za nju. Možda neke stvari nije iskusila, možda je naučimo nešto novo i vratimo joj samopouzdanje.“ Marin je ispustio loptu iz ruku, stisnuo sestru oko pasa i zario joj glavu u trbuh. Antonija je koraknula nazad da ne padne na leđa. Pitala se može li ju Nikola uhvatiti ako padne kad ju je već uspio dotaknuti i kako bi to izgledalo onima koji ga ne vide.

„Ovog vikenda bi bilo dobro. Pitaj ju za njene interese i želje. Vjerojatno joj nešto možemo ispuniti.“ „Što ako nas policija vidi?“ „Vjerojatno neće. Bolje da se bave istragom nego njezinim životom.“ „Ali vikendom imam nogomet.“ „Nemaš cijeli dan, bolje da joj nakon treninga pomognemo.“ Antonija je osjetila toplu ruku na ramenu. Isprva se lecnula jer je mislila da ju je majka čula, ali je odahnula kad je vidjela Nikolu kako i nasmiješila kad je shvatila da joj više nije hladan, da se oslobodila straha prema njemu. „Hvala ti.“ Rekao je Nikola s osmjehom.

Sedma glava Marin je u školi nekako morao doći do Ivane da ga drugi ne primijete. 'Napiši mi listu tvojih interesa i želja.' Napisao je na papiriću i pritom se potpisao i ubacio joj neprimjetno u torbu. Nije htio da ih druga djeca vide zajedno jer bi mu gnjavaža druge djece bila posljednja stvar koju je trebao.

Primijetio je da ga je Ivana čudno pogledala kada je u učionici izvadila ceduljicu, razmotala je i pročitala. On je spustio pogled jer nije htio da ostali primijete da se nešto čudno događa između njih dvoje nekoliko je puta bacio pogled dok je ispunjavala ceduljicu i to je bilo sve.

Kad je završila škola, popeo se na zid na autobusnoj stanici i čekao Ivanu. Jednostavno je znao da će doći. Nestrpljivo je čekao njišući nogama, čak je i jedan autobus propustio.

Ivana je došla na stanicu u crnoj jakni koju prije nije nosila i s kapuljačom na glavi. Marin ju je prepoznao po crnim kožnim cipelama koje je uvijek nosila, a nosile su se za vrijeme socijalizma. Čak je i on to znao, a nije imao pojma o modi. „Jutro banditu.“ Rekao je dok je primao ceduljicu. Namrštio se kad je pročitao njene interese i želje.

Interesi su im bili potpuno različiti. Ona je većinom voljela čitati knjige, crtati, pisati, dok je on volio sport, filmove, videoigre, stripove i vandalizam. Također su joj želje bile čudne; pročitati ovu ili onu knjigu, posjetiti Knežev dvor, katedralu, Sponzu, jedan dan otići na Prevlaku, naučiti voziti role, romobil, bicikl… „Ne znaš plivati?“ Marin je uzviknuo tako da ga je cijela autobusna stanica čula. „Pst!“ Ivana ga je udarila po ruci. „Nikad me nisu vodili na plažu.“ „A da sama pođeš?“ „Ne daju mi. Non-stop me drže na oku.“ „Non-stop?“ „Dobro, sramota me je bit' sama na plaži.“ „Zašto?“ „Jednostavno jest, što te briga, i tako si me jučer otkant'o k'o staru krpu.“ „Bio sam ljut na glupog policajca.“ „Oni su takvi, nitko ih ne može kaznit' radi neprimjerenog ponašanja.“ Marin je slegnuo ramenima i počeo čitati njene ostale želje. Srce mu je puknulo kad je pročitao njene zadnje želje; posjetiti dom u kojem je odrasla, prisjetiti se svoje obitelji i naći ubojicu njenih roditelja i brata. „Samo da znaš, nisam još policiji rekla što ste mi učinili.“ Dodala je Ivana. „Molim?“ Marin je pitao. „Nisam rekla 'ko me je zamalo ugušio, tako ako je ovo neka neslana šala, onda bolje prestani.“ „Ovo radim da ti pomognem. Zapravo mi je sestra došla na ovu ideju.“ „Tvoja sestra?“ Ivana ga zbunjeno pogleda. „Antonija. Upoznala si ju prije dva dana.“ „Zašto bi mi ona pomogla?“ „Ne znam.“ Marin slegne ramenima. „Oduvijek je bila slaba na djecu.“ „Ali, kako zna da mi treba pomoć?“ „Imaš li prijatelja?“ „Ne.“ „Imaš li obitelj?“ „Ne.“ „Koliko je ljudi bilo zapravo pristojno prema tebi? Možeš li nabrojati na prstima od obje ruke?“ Ivana se zamisli i stane brojiti na prste. „Mogu nabrojiti samo na prste jedne ruke.“ „Spadamo li tu ja i Antonija?“ „Da.“ „I još misliš da ne trebaš pomoć?“ Ivana se zamisli. „Ali kako da mi pomognete? Ne možete nagovoriti ostale da me poštuju, a osoblje škole i tako ne radi godinama ništa.“ „Zar nije vrijeme da se nešto učini?“ „Valjda.“ Ivana je slegnula sitnim ramenima. „Ali kako?“ „Svaki vikend ćemo ti ispunit jednu ili dvije od ovih želja na listi. Antonija je rekla da će ti to vratit' samopouzdanje.“ „U redu.“ Ivana je kimnula glavom. „Što ako samopouzdanje izgubim?“ „Samopouzdanje će ti pomoć' da se obraniš od ostalih.“

Ivana se zamislila i pogledala u pod. Prekrižila je noge i njihala njima dok nije razmislila. „Pristajem.“ Rekla je. „I tako već godinama tražim pomoć.“ Antonija je nestrpljivo došla doma i zavalila se u krevet očekujući Marina svaki tren. Nadala se da će Ivana pristati na pomoć jer se nije činila kao nepovjerljiv tip.

Kao i uvijek, Nikola joj se pojavio u sobi, ali ju nije bilo strah., što je smatrala problemom. Bojala se da neće znati reagirati kad joj pravi stranac provali u sobu. „Ne znam kako da ti zahvalim.“ Rekao je Nikola. „Nisam joj još pomogla.“ Rekla je Antonija. „Tek pokušavam.“ „Drago mi je što si pristala.“ „Da mi nisi utjer'o strah u kosti, ne bih.“ „Trebao mi je neki poticaj, ipak si malo sebična.“ „Hvala ti.“ Antonija se zamislila. Počela je razmišljati o ocu. Pitala se je li ju on sad vidi, je li komunicira s Nikolom i zašto joj se on nije približio, barem da joj pomogne kroz teška vremena kroz koja je prolazila nakon što je on poginuo. „Je li moj otac s tobom?“ pitala je. „Je li on u raju ili čistilištu?“ „Ne znam.“ Nikola je odmahnuo glavom. „Zašto si ga onda uopće spominjao?“ „Da prodrem do tebe. Htio sam ti nabiti grižnju savjesti da mi pristaneš pomoć'.“ „Baš ti hvala.“ „Znam da sam pretjer'o. I duhovi griješe.“ „Je li san kad sam se tek doselila bila moja svijest ili moj otac?“ „Nemam pojma.“ „Premalo znaš za duha.“ „Nisam još ni u raju, ni u paklu, a mnoge ti tajne ne smijem ni ne mogu govorit'.“ Marin je došao prije Pavice i odmah uletio u Antonijinu sobu. Zavalio je u krevet do nje i dao joj je ceduljicu s popisom Ivaninih želja. Bilo je manje želja nego što je očekivala, oko dvadesetak. Želje su joj bile vrlo skromne i ne baš tipične za jednu dvanaestogodišnjakinju. Ne može joj se pomoći da se prisjeti roditelja jer ni Antonija ne zna ništa o njima. Ubojicu bi rado našla, ali joj je Nikola rekao da se drži dalje od toga, osim toga, ni sama ne želi poginuti ni dovesti obitelj u opasnost, a Ivana je svoj dom već posjetila, iako nije imala pojma da joj je to dom. „Pristala je.“ Rekao je Marin. „Nije joj trebalo dugo.“ „I mislila sam.“ Rekla je Antonija. „Čudim se kako nije poludila svih tih godina.“ „Uspio sam ju uvjerit' sa samopouzdanje k'o što si i rekla.“ „Svatko je slab na samopouzdanje.“ „Što je to?“ pitao je Marin, a Antonija ga je čudno pogledala. „Čini se da sam tom riječi barat'o k'o profesionalac, a nemam pojma što je to.“ „Vjera u samoga sebe.“ Reče Antonija. „Aha.“ Marin je kimnuo glavom.

Antonija je počela razmišljati koje joj želje prvo ispuniti. Odlučila joj je dati sve knjige s popisa koje ima, a ona ih je davno pročitala. Pjesme s liste joj je odlučila prepržiti na CD, ali nije znala može li Ivana doći do CD playera ili kompjutera. Plivanje je ostavila za ljeto, a neke stvari kao jahanje je prekrižila jer nije imala novca za to. Nije ni tako mislila potrošiti puno novca za nju.

Odlučila je da će sljedeći vikend ju naučiti voziti bicikl. Ana će donijeti svoj bicikl jer Antonija ne može svoj vozati do Dubrovnika, a da Ivanu dovedu u Uskoplje, imali bi problema s policijom. Zato moraju paziti da ih netko od policajaca ne vidi u gradu. „Dobar izbor.“ Govorio je Nikola. „Samo da znaš, njoj će biti važnija bliskost, nego želje.“ 'Samo me zanima što će bit' kad ovo prestane? Nećemo joj pomagat vječno.' „Ako uspijete, naučit će kako se izboriti u životu, a ne a ju drugi gaze.“ 'To su je doktori morali naučit.' „Doktori su dignuli ruke od nje nakon godinu dana.“ 'Nisu joj mogli priuštiti ni psihologa.' „Mogli su, ali nisu htjeli.“

Marin je prvi put jedva čekao da mu završi trening. Iako je obožavao nogomet, jedva je čekao da pomogne Ivani, a u isto vrijeme je sam sebe smatrao luđakom jer se jedva čeka sastati sa curama.

Nogomet je oduvijek obožavao. Htio je trenirati još od pete godine, ali ga majka nije htjela upisati.

Smatrala ga je previše neodgojenim. Psiholog joj je preporučio sport za Marinovo dobro, da ispuca energiju, a ne da se iskaljuje na drugima.

U Uvali je ugledao Antoniju kako mu izdaleka maše, zajedno s Ivanom i Anom, djevojkom iz Antonijine škole, koju danas prvi put upoznaje. Veselo je potrčao k njima i bacio je ruksak Antoniji u ruke. „Nemate bicikl za mene?“ pitao je. „Imam samo jedan.“ Rekla je Ana. „Što će ti?“ pitala je Antonija. „Da mi ne bude dosadno.“ Antonija je na to zakolutala očima.

Ana je dignula nogaru i postavila sjedalo Ivani da se može popeti, ali Ivana nije mogla prebaciti nogu. Sjedalo je bilo dovoljno spušteno i bicikl nije bio prevelik za nju, ali Ivana nije mogla dovoljno visoko podići nogu.

Antonija ju je uspjela podići i staviti na bicikl. Procijenila je da je Ivana možda tri puta lakša od nje. „Ovdje mijenjaš brzine.“ Govorila je Ana. „Ovo ti je kočnica za prednji, a ovo za zadnji točak.“ „Kako pokrećem?“ pitala je Ivana. Svima trojici se ovo pitanje činilo glupo, ali je bilo više tužno nego smiješno. „Pokrećeš ga pedalama.“ Rekla je Ana. „I održavaš ravnotežu dok se držiš za ručke.“ Ivana je počela okretati pedale, ali unazad. „Ne tako. Okreći unaprijed da ne olabaviš lanac.“ Trebalo je pola sata da Ivana shvati kako bicikl funkcionira, a sljedećih pola sata ju je Ana držala da ne padne. Djevojke su mislile da će Ivana uživati, ali ona je vrištala kad bi se bicikl samo malo zaljuljao. „Zar ovo nije bilo na popisu tvojih želja?“ pitala je Antonija. „Nisam znala da je ovako strašno.“ Rekla je Ivana. „Nije uopće strašno.“ „Što ako padnem?“ „Onda samo ogrebeš koljena.“ Nakon dva sata Ivana je naučila upravljati biciklom, ali ga nije naučila voziti. Međutim, znale su da je ne mogu naučiti voziti za jedan dan. Antoniji je trebalo dva mjeseca da nauči voziti bicikl. S biciklom i romobilom je bilo najteže. S rolama su odustali nakon sat vremena jer ju nisu mogli natjerati da pomakne nogu.

Knjige do kojih nije mogla doći, Ana joj je posuđivala. U gradsku knjižnicu za učlanu je trebala odobrenje skrbnika, a to nije mogla dobiti. Filmove, koje je željela, gledala je kod Ane. Ana ju je također učila kako crtati i pisati, ali ne na onaj svoj bizaran način. Ana i Antonija su joj darovale nešto odjeće što su prerasle.

Kad su posjećivale povijesne znamenitosti, Marin nije išao s njima da ne umre od dosade, ali kad bi sam išao s njom, vodio ju je u kino, slastičarnu ili ju je učio igrati nogomet. Izbjegavao je previše okupljena mjesta da ih policija ne uhvati.

Nakon mnogo dana, kad je već zahladilo i ljudi su se pripremali za kapute, a nebo je postajalo sve oblačnije, Ana i Antonija su odlučile ispuniti Ivani jednu od najtežih želja, a to je bilo posjetiti zidine, za čiji je posjet trebalo platiti pedeset kuna po glavi, ali Ivana nikad nije bila sretnija.

Marin je i sam rekao da se Ivana promijenila. Djeca ju više ne napadaju, naučila je kako izbjegavati nasilnike i oduprijeti se. Djevojčica Dajana iz Marinovog razreda ju je htjela naučiti kako da napravi grudi od papira, a Ivana je glasno rekla: „Fuj!“, zbog čega je Dajana bila nakratko na meti ismijavanja. Također su djevojčice prestale izbjegavati Ivanu.

Kad su bile na tvrđavi Svetog Ivana, Ivana se popela na ogradu i nagnula se da vidi Porporelu, ali Antonija je odmah poletjela do nje i zgrabila ju.

Ana se počela smijati. „Postaje k'o Marin.“ Rekla je. „Da, lijeće k'o muha bez glave.“ Rekla je Antonija i pritom ju je spustila na pod. Htjela je nastaviti do Minčete, ali je spazila da se Ivana ukočila na mjestu. „Što je bilo?“ pitala je. „Nikola.“ Rekla je Ivana.

Prije nego što je podignula pogled, pomislila je da se i Ivani uspio ukazati, ali kad je podignula glavu, vidjela je Mateja. „To nije Nikola, to je naš prijatelj iz razreda.“ Rekla je Antonija.

Antonija je pomislila da je Ivana morala znati kako su joj članovi obitelji izgledali. Ipak ostali nisu bili toliko bezdušni da joj ne pokažu slike preminule obitelji. „Antonija i Ana zajedno.“ Matej se namrštio. „Zašto kriješ od mene da se družiš s njom? Primijetio sam da vas dvije nešto mutite.“ „Samo se družimo.“ Rekla je Antonija. „I ne izvodimo nikakve rituale,“ počela je Ana. „nisam ni vampir ni vještica…“ „Dobro, nisam te zato optužio.“ Rekao je Matej.

Ivana nije skidala oči s Mateja, a kad je on nju pogledao, zakopala je lice u Antonijin trbuh. „Tko je ona?“ pitao je. „Nećakinja cure mog brata.“ Rekla je Ana. „Prvi put posjećuje Dubrovnik, pa smo je odveli na zidine.“ „Sramežljiva je.“ „Da, sramežljiva je.“ „Zašto ste ju baš doveli…“ „Što ti radiš tu?“ „Fotografiram Minčetu za školski časopis.“ Matej je pokazao kameru u ruci. „A da skineš s interneta?“ „Na internetu se ne mogu naći nikoje dobre slike, osim toga, puno su bolje slike s turistima kojih imao i u ovo doba.“ „Koga briga. Puno je lakše s interneta…“ „Nemam Internet.“ Prekinuo ju je Matej. „I ne volim čamit' doma tijekom vikenda.“ Nitko osim Antonije i Maris nije znao što otac čini Mateju, pa tako ni Ana. Antoniji je bilo neugodno jer ga nije obranila, ali nije znala ni kako da ga obrani, a da ga ne dovede u neugodnu situaciju i da Ana ne odustane od pomoći Ivani.

Matej nije mogao skinuti pogled s Ivane kojoj je lice još bilo u Antonijinom trbuhu. Antonija je pomislila da je Mateja zbunio njen izgled., jer kako je između Nikole i Mateja sličnost prevelika, tako je i između Ivane i Mateja sličnost bila velika, zbog čega je on vjerojatno imao tračak sumnje kao i Antonija. „Je li posvojena?“ pitao je Matej. „Ne.“ Ana se namrštila. „Odgajaju je biološki roditelji.“ „Jesi li sigurna?“ „Jesam.“ „Podsjeća me na nekoga.“ „Svijet je malen.“ Na putu odlaska sa zidina, Matej se zapričao s Antonijom, a Anu je ostavio po strani, vjerojatno jer mu je dignula živce. Ivana više nije bila u planu. Držala je spuštenu glavu da ju Matej slučajno ne pogleda. Bojala ga se kao vraga. „Hoćeš li doć' na utakmicu sljedeće subote?“ pitao je Marin. „Na zadnjoj si bila lani.“ „Vidjet ću.“ Rekla je Antonija. „Ako se taj dan ne posvađam sa starom.“ „Rek'o sam ti da izbjegavaš svađe s njom. Ja znam najbolje načine ako ti trebaju.“ “Izbjegavam, ali ona i dalje riga vatru zbog sitnica.“ „Onda budi ovaj put poslušno dijete. I Anu bih pozv'o da mi ne diže živce.“ „I tako mrzim košarku.“ Rekla je Ana. Oprostili su se kad su sišli sa zidina. Bilo je vrijeme da pođu kući i nebo se smračilo. „Podsjeća me na malu Ivanu Cvjetković, ako je se sjećate.“ Rekao je Matej prije nego što je otišao. „Njenog brata sam nekad susretao na treninzima, ali vjerojatno je Ivana sada puno starija od te male.“ Nije više ništa rekao, nego se oprostio o otišao za svojim putem, a Antonija i Ana su ostale u šoku.

Ivana jest sada bila starija, ali nije izgledala starije kao što se očekivalo. Što je bilo najgore, Ivana ga se nije ni sjećala. „Zna li on nešto o mojima?“ pitala je tužno Ivana. Bila je na rubu plača. „Pitat ćemo ga.“ Antonija ju je potapšala po glavi.

Antoniju su opet počele proganjati misli o Mateju i njegovom slučajnom vezom s Cvjetkovićima. On je čak bio i u kontaktu s njima dok su bili živi i samo on može reći ono što zna. Nikoli nije dopušteno, a Ivana ga se ne sjeća.

Legla je na krevet i prekrižila želje na ceduljici koje joj je danas ispunila. Ostalo ih je još dvanaest, uključujući one koje joj ne može ispuniti. Zapravo, bolje da joj jednog dana prizna da živi u njenoj bivšoj kući. Kada stekne još više samopouzdanja, možda bolje podnese, ali možda bude problem, ako bude provodila previše vremena u toj kući. „Ne razmišljaj o tome.“ Ukazao joj se Nikola. „Tvoj je zadatak da joj pomogneš, ništa drugo.“ „Ali Matej vas se sjeća.“ Rekla je Antonija. „Možda zna nešto korisno.“ „Ne zna on ništa korisno. Mene se samo sjeća s treninga.“ „Ima li on veze s ubojstvom?“ „On je tada bio šesti razred.“ Antonija bi se rado pukla šakom u glavu od ideja koje joj padaju napamet. „Vjerojatno ti je on rod, ali mi to ne možeš reći.“ „Pusti sad njega. Imaš mnogo ljudi koji nas se sjećaju. Policija ih je ispitala prije pet godina i nije našla ništa korisno.“ „Vjerojatno to nije bio tvoj otac.“ „To ti ne mogu potvrdit'.“ Antonija je otišla u subotu na košarkašku utakmicu koja je održavala između Gimnazije i Medicinske škole, a Matej je bio jedan od igrača iz Gimnazije. Te subote, Marin je odlučio naučiti Ivanu tenis u Uvali, a Ana je odlučila ostati doma. Maris je također trebala doći na utakmicu, ali je u zadnji tren otkazala. Njen otac je te subote slavio zaruke s novom djevojkom i odlučio je proslaviti samo s članovima obitelji, a Maris je bio važniji otac od prijatelja, za razliku od Antonije i Mateja, što kod njih nikako nije voljela.

Antonija je sjedila sama na tribinama, ali je uživala dok je njena škola pobjeđivala medicinsku. Matej je bio među najboljima iako je bio skoro najniži. Bio je visok metar i osamdeset, dok su ostali bili metar i devedeset, osim onih iz nižih razreda. Također je bio mršav, pa je izgledao kao da pripada mladićima iz nižih razreda srednje.

Završilo se pobjedom Gimnazije. Sljedeća je bila Pomorska škola. Neki su se dogovarali da će, u slučaju pobjede Pomorske škole, gimnazijalci s tribina suparničku momčad gađati jajima, kao što njih Pomorska škola tijekom norijade gađa već tridesetak godina.

Antonija je Mateja dočekala ispred dvorane i poletjela mu u zagrljaj. „Čestitam.“ Rekla je „Ideš li slaviti s prijateljima?“ „Mislio sam proslaviti samo s tobom.“ „Spoj?“ „Zovi ti kako hoćeš, ali da je Maris s nama i nju bih pozvao.“ Antonija je slegnula ramenima. „Gdje ćemo onda?“ „U našu najdražu piceriju.“ U piceriju Mea culpa išli su od osnovne škole, pa tako i danas. Mnoga djeca su ih znala nazivati ljubavnim parom, a mnoge učiteljice su se brinule da se oni dvoje rano upuštaju u ozbiljne odnose, no oni dvoje su samo išli na picu, ništa drugo.

Antonija je naručila vegeterijanu, a Matej margaritu. Antonija se bojala pitati Mateja za Nikolu.

Bojala se da će ju odgovor možda dovesti u opasnost ili da se možda on naljuti. Ipak je morala znati odgovor. Možda on čak Ivani pomogne prisjetiti se obitelji. „Otkud znaš Nikolu?“ pitala ga je. „Kojeg Nikolu?“ pitao je Matej. „Nikolu Cvjetkovića.“ Matej ju je ozbiljno pogledao. „Zašto te on zanima? Mrtav je već pet godina.“ „Rek'o si da ga se sjećaš.“ „Sjećam ga je iz košarkaškog tima. Često sam ga viđao kad su trenirali stariji. Također nitko od nas nije zaboravio tragediju i zbrku nakon njegove smrti.“ „Jesu li ti govorili da mu sličiš?“ „Često su pitali jesmo li braća, ali nismo imali nikakvu krvnu vezu. Često me je bilo strah od njega jer me je posjeć'o na staroga.“

Antonija se prisjetila Matejevog oca. Možda ga je vidjela tri puta u životu, ali mu je zapamtila izgled.

On je sličio Nikoli više nego Matej. Trnci su joj prošli kroz kralježnicu kad je pomislila da bi njegov otac ikako bio povezan sa Cvjetkovićima, ali opet, vjerojatno je bio previše pijan da im naudi i još savršeno sakrije trag da ga još dan danas ne nađu. Ako nije bio pijan, nije djelovao toliko pametan. „Mogli bismo i sljedeći vikend zajedno na picu ili u kino.“ Rekla je Antonija. „Kad pobijedite Pomorsku školu.“ „Misliš ako?“ „Ne. Kad.“

Osma glava Nikola je napucavao loptu na igralištu u Cavtatu, ali ne igralištu kako je izgledalo dvije tisuće i sedme, nego onom kako je izgledalo kasnih devedesetih, dok je on još bio dijete, gdje je još u osnovnoj volio igrati košarku i nogomet. Slično je bilo u srednjoj, a možda bi bilo i danas da nije dobio četiri metka u leđa. „Rekao sam ti da se ne vraćaš u prošlost.“ Rekao je Jerry, njegov prijatelj od početka njegove smrti. „Nemam budućnost, što mi još preostaje?“ rekao je Nikola. Nije se morao okrenuti da vidi Jerryja.

Vidio je sve oko sebe. „Sestra ti ima budućnost, ima nade za nju.“ „Čini se da sam uprsk'o.“ „U čemu? Sestra ti se osjeća puno bolje.“ „Vladimir opet sumnja. Ako pretvori misli u djelo, ne bi ništa izašlo dobro. Samo bi više ljudi nastradalo zbog mene.“ Vladimir je bilo ime čovjeka koji je ubio njega i njegove roditelje. Nikoli bi se svaki put smučilo kad bi ga vidio. Bio je pijanica i propalica. Usto je zlostavljao svoje jedino dijete.

Jerry, s pravim imenom Jared, je bio visok mladić crne rase, guste kovrčave kose oko koje je nosio šarene marame. Odrastao je u Brooklynu s vrlo teškim životom. Poginuo je s osamnaest godina u prometnoj nesreći još davne 1982. Odlučio je ostati uz mlađu sestru kojoj život nije bio bolji od Ivaninog. „Zašto bi išta učinio? Nema šanse da ga više otkriju.“ „Nema smisla ni što zlostavlja dijete, pa to uvijek radi. Taj čovjek je psihopat.“ „Da nešto učini tvojoj sestri ili ikome, sebe bi doveo u opasnost.“ „Ne zanima me on. Zanimaju me ostali.“ Nikola ponovo napuca loptu. „Mogu se ostali pobrinuti za sebe, osim toga, alkohol ga je skoro pa pojeo.“ „Kad tu nije alkohol, on je opasan.“ Prije nego što je lopta ušetala u gol, Jerry je promijenio okoliš u zelenu livadu, trave meke poput tepiha u koju su im propadale tenisice, okruženi zelenim brdima i nebom boje indiga. „Zašto si to učinio?“ pitao je Nikola. „Previše se zadržavaš u prošlosti.“ Nikola je sjeo na glatki kamen kojeg je sam stvorio. Razmišljao je o onome što je znao misliti mnogo puta, što bi bilo kad bi bio živ. Bio bi na fakultetu, oženio se, dobio dijete. Gledao je kako mu prijatelji iz škole sazrijevaju, završavaju školu i osamostaljuju se, a to ga je najviše boljelo.

Bilo je bolno gledati kako prijatelji plaču za njim, kako košarkaška momčad plače za njim, tisuće vijenaca namijenjeno njemu, ljesove i kako ih polažu u grob.

Teško je bilo gledati kako Maja plače, njegova djevojka s kojom je hodao skoro dvije godine. Volio je njeno vitko tijelo, kristalno plave oči, koje su ga podsjećale na more dok je ljeska na suncu i crnu bujnu kosu. Pratio ju je u svim vezama, tijekom završavanja škole i studiranja. Često se smijala, a on je obožavao njen osmjeh.

Svi njegovi prijatelji prešli su dvadesetu, a on je zaglavio u šesnaestoj. „Nedostaju mi majka i otac.“ Rekao je Nikola. „Nisam ih vidio pet godina.“ „I meni. Nisam ih vidio skoro trideset godina.“ Rekao je Jerry. „Možda ja oca nikad ne vidim.“ Njegova majka je odlučila već na početku otići u raj i odlučila postati Ivanin anđeo čuvar. Njegov je otac, nažalost, završio u paklu. Pitao se je li se upoznao s Antonijim ocem, jer je on također završio u paklu. Kad ga je Antonija pitala za svog oca, bio je zahvalan što joj je ne može reći istinu jer je stvarno bila bolna, ali nije znao odakle njen san čudan san kad se tek uselila. Možda je to bila samo svijest.

Kao anđeo njegova majka je mogla Ivani ulijevati osjećaj sigurnosti i zaštititi je od opasnosti, ali nije mogla utjecati na njenu slobodnu volju.

Duhovi mogu na neki način utjecati na tuđ slobodnu volju. Mogli su im promijeniti način razmišljanja, ulaziti im u snove i obratiti pažnju na nešto što inače ne bi primijetili, a onima kojima je dovoljno čista duša, mogli su se približiti na dobar način.

Mogli su im se približiti i na loš način. Mogao ih je bilo tko vidjeti, ali s osjećajem straha. To je Nikola Antoniji prvi put učinio. Ušao je Marinu u noćne more da probudi Antoniju i ukaže joj se.

Tako se nadao da će joj se brže približiti, ali nije baš uspjelo.

Također je znao ubojici ulaziti u noćne more, znajući da griješi dušu, a budući da mu je alkohol sve više izjedao mozak, ubojica je zaboravljao noćne more.

Sjećao je svoje smrti kao da je bilo jučer, ali za njega nije postojalo jučer. Ni prošlost ni budućnost, samo vječita sadašnjost. Kad ljudi umru, duša, osjećaji, svijest i um ne umiru s njima, ali tada njihov um ništa ne zaboravlja.

Nikola je tada obgrlio majku rukama, a ona je držala uplakanu Ivanu u naručju. Zaključali su se, znajući da on je u blizini. Spustili su sve persijane i ugasili sva svijetla. Nisu mogli pobjeći jer nisu znali na kojoj strani kuće bi mogao biti. Čulo se ubrzo lupanje po prozorima i vratima. „Izlazite kukavice!“ derao se Vladimir. „Izlazite i suočite se! Platite za ono što vaš prokleti ćaća i muž ne može.“ „Tiho!“ Nikola je šapnuo Ivani. „Što ako je naoružan?“ pitala je majka. „Nema para ni za normalnu odjeću, a kamoli za pištolj.“ Šapnuo je Nikola. „Dijete mu stalno viđam u dronjcima.“ Nikola je bio u krivu, itekako u krivu. Ubojica je provalio u kuću i čim je uperio pištolj u njih, Nikola je naglo okrenuo i pogurao majku. „Bježi!“ viknuo je. U jednom trenutku je osjetio kako mu metci probadaju leđa, a u drugom se oslobodio boli, poletio prema ubojici, bio je spreman udariti ga šakom, ali šaka je prošla kroz ubojicu. Nakon toga, ubojica je prošao kroz njega. Nikola je spazio da vidi sve oko sebe. Vidio je ubojicu iza sebe kako pljuje po njihovim tijelima. „Očekujte svog mužića i taticu. Nadam se da ću vas viđet' u paklu.“ Rekao je, a zatim počeo koračati prema vratima, pritom opet prošao kroz Nikolu. Nikola ga je samo blijedo gledao kako prolazi kroz vrata.

Okrenuo se i pogledao svoje tijelo, svoja krvava leđa i krv koja je natapala tlo. Njegova krv koja sad crpi život iz njega.

Majka mu je pala na pod, ravno na malenu Ivanu, a pritom se posljednji put osvrnula prema ubojici i upucana je točno u oko, odakle je krv potekla po Ivaninom licu. „Ne.“ Govorio je Nikola tiho. Više nije imao nikakve tjelesne reakcije, kao što su prije bile.

Drhtavica i kucanje srca više mu nisu bili tu, jer nije u tijelu i srce mu sve slabije kuca, a majčino više ne kuca. Tek je sad shvatio koliko osjećaji mogu boljeti.

Primijetio je nekoliko crnih sjenki koje lebde oko njega. Mogao je vidjeti kroz zidove, svoje organe, unutarnje krvarenje i srce koje lagano kuca. „Nikola?“ čuo je majčin glas. Stajala je na stubama sa suznim licem, a oko nje su lebdjele manje crne sjenke. „Nikola, zaboga, što se dogodilo?“ Došla je uplakana do sina i zagrlila ga. „Mrvi smo.“ Rekao je Nikola. „Nema nam više spasa.“ „A Ivana? Što je s njom? Što će bit' s njom?“ Pogledao je Ivanino tijelo. Mogao je vidjeti nekoliko sitnih crnih sjenka oko nje, pluća koja joj slabo rade, srce koje joj kuca, ali nigdje otvorenu ranu. „Živa je.“ Rekao je.

Majka je krenula prema Ivaninom tijelu, čučnula je i prije nego što ju je dotaknula, našli su se u bijelom prostoru, kojem nije bilo kraja. Majka se odmah rasplakala, a Nikola se nekoliko puta osvrnuo. „Smiri se.“ Pomogao je majci da ustane i čvrsto ju zagrlio. „Nitko nam ne može naudit'.“ „A Ivana?“ pitala je. „I Đive? Đe je ta budala?“ Đive je bilo ime njegova oca, stari konavosko ime kojeg se uvijek sramio.

Nikola je u daljini ugledao plavi pravokutnik. „Mislim da moramo tamo krenut'.“ Rekao je i pokazao prema pravokutniku. „Ne boj se. Ništa nam se ne može dogodit'.“ Nikola je uzeo majku za ruku i doveo ju do pravokutnika koji je zapravo bio prolaz, prolaz u predivno plavetnilo, a kraj prolaza je stajao tamnoput čovjek sa smeđom bradom u bijeloj halji. „Ne bojte se.“ Rekao je i nasmijao se. „Što se događa?“ pitao je Nikola. „Gdje sad idemo?“ „Imate dva izbora; ostati uz svoje voljene i pomoći im da budu sigurni i odabrati susret s Bogom i učiniti svoje voljene da se osjećaju sigurnije. „Biramo raj ili…“ Nikola je bio jako zbunjen, a njegova majka vrlo uplašena. „Ostajete riješiti zadatak koji imate.“ „A kad riješimo?“

„Idete u raj.“ Nikola je prešao rukom kroz kosu i uspuhao se. „Ne znam.“ Rekao je. Crna sjenka mu je došla točno pred oči. On je odmahnuo rukom da ju makne, ali ona se izmakla. „Ne možete se samo tako riješiti grijeha.“ Rekao je čovjek.

Nikoli nije puno trebalo da shvati da su sjenke grijesi. Da je živ, možda bi mu trebalo puno više da shvati, ali sad puno bolje razmišlja. „Ne znam ni ja.“ Rekla je majka. „Bog je strpljiv.“ Rekao je čovjek. „I uvijek vas čeka spreman.“ Nikola i njegova majka su stajali uz Ivanin bolnički krevet i gledali Ivanino malo tjelešce spojeno cijevima i aparatima. Srećom, nju nije pogodio metak, ali je zadobila lomove triju rebara i nagnječenje pluća zbog majčine težine, a također su joj liječnici prognozirali potres mozga.

Nikolino tijelo je bilo u puno gorem stanju. Samo su mu srce i pluća normalno funkcionirali. Od četiri metka, tri su ga pogodila u kralježnicu, tako da su liječnici zaključiti da će biti biljka ako preživi, ali Nikoli je bilo svejedno. Nije mogao Ivanu ostaviti samu. 'Tijelo, drži se!' govorio je u sebi, ali mu se činilo uzalud. Mozak mu je odumirao, a neki organi su mu već izumrli. „Ja idem u raj.“ Rekla je njegova majka. „Želim joj uliti osjećaj sigurnosti i hrabrosti. Želim da bude jaka kad se probudi.“ „A tata?“ to bi treb'o bit' njegov pos'o.“ „On joj je ulijev'o strah u kosti sve ove godine. Što misliš? Zašto se nije pojavio kad mu je 'ćer u bolnici, a sin i žena mrtvi?“ „Što ako je i on mrtav?“ „Susreli bismo ga. Živ je. Znam da je taj nesretnik živ.“ Došli su pred vrata i zagrlili se. Čovjek u bijelom je stavio ruku na ženino rame. „Svjesna si da ćeš neko vrijeme provesti u čistilištu.“ „Znam da mi duša nije potpuno čista.“ Rekla je žena. „Idi u miru.“ Reče čovjek i pogurne je. Žena korakne u plavetnilo, omota ju blještavilo i ona nestane. „Boli li to?“ pitao je Nikola. „Čistilište?“ „Bit čistilišta nije samo čišćenje duše, nego da shvatiš koju si bol drugima nanio svaki put kad si pogriješio.“ Nikola je kimnuo glavom i otišao s vrata. Odlučio je potražiti oca. Ivana je bila na sigurnom u bolnici, a znao je da je njemu odbrojeno, da mu tijelo neće preživjeti.

Našao je oca u konavoskim brdima, u autu, parkirano daleko od ceste. U jednoj ruci je držao pištolj, a u drugoj sliku njegove žene i djece. „Oprostite mi.“ Plakao je. „Oprostite mi. Slabić sam. Kukavica sam.“ Nikola je otkrio da može pročitati očeve misli i da može osjetiti očeve osjećaje. Mogao je osjetiti njegovo kajanje, tugu i strah, ali i svoju gadost prema njemu.

Shvatio je da ih je otac doveo do smrti. Znao je da će umrijeti, pa je pobjegao i ostavio ih. Mogao je vidjeti hrpu crnih sjenki koje su mu okruživale tijelo i dušu. Čovjek je stavio pištolj na sljepoočnicu i otkočio pištolj palcem. Pokušao je potegnuti okidač, ali ga kažiprst nije slušao.

Nikola je sjeo na suvozačko sjedalo do njega i prekrižio ruke. „Ne boj se.“ Rekao je. „Dvoje si ljudi već odveo u smrt, samoubojstvo ti neće biti toliki grijeh.“ Čovjek je maknuo pištolj i uspuhao se, a zatim stavio cijev od pištolja u usta. „Kakva si samo kukavica.“ Rekao je Nikola. „Nema šanse da od Boga pobjegneš, ali ni od mene.“ Čovjek je maknuo pištolj, a zatim naslonio glavu na volan i rasplakao se. „Zašto? Zašto sam otiš'o?

Zašto nisam bio s njima?“ „To je najmanje što si mog'o učinit'.“ Rekao je Nikola. „Da nam se barem ispričaš dok smo još uvijek živi.“ Nikola je iza sebe ugledao čovjeka u odrpanoj košulji i trapericama. Znao je dobro da je tu odjeću nosio njegov ubojica, čovjek kojeg je zadnjeg pogledao u oči, zelene odvratne oči koje će još mnogo puta gledati sljedećih pet godina. „Bježi!“ govorio je. „Tata bježi! Iza tebe je, dolazi.“ Vikao je iako je znao da ga otac je čuje.

Ubojica je stao pokraj prozora vozača, pokraj mjesta gdje je sjedio njegov otac, razbio je staklo pištoljem, zgrabio ga za kosu i naslonio mu cijev pištolja na sljepoočnicu. „Učini to.“ Rekao je Đive. „Kad ja to već ne mogu.“

„Misliš da ću te pustit' da otiđeš tako lakim putem? E pa varaš se.“ „Pusti ga!“ vikao je Nikola. Pokušao je udariti ubojicu, ali je svaki put prošao rukama kroz njega.

Shvatio je da nije mogao učiniti ništa, bio je potpuno bespomoćan. „Osjetit ćeš napokon što je prava bol.“ Ubojica ga je upucao u rame i nekoliko puta u rebra. Krv je tekla po sjedištu i natapala mu odjeću, metci su mu se zabadali u meso, a čovjek je urlao. Otac mu je još pogođen u ruke i koljena, tako da se nije mogao maknuti.

Ubojica je polijevao benzin po autu i okolo auta. Čovjek je, unatoč boli, osjetio miris benzina. „Što radiš?“ pitao je iznemoglo. „Omogućavam ti da osjetiš bol.“ Rekao je ubojica prije nego što je pustio upaljenu šibicu na benzin.

Vatra je zahvatila auto i njegova oca. Nikola nije ništa mogao učiniti. Nije mogao ugasiti vatru ni izbaviti oca, koliko god pokušavao. Osjećao je očevu bol i patnju, kako mu koža gori i puca, kako mu se meso peče, a vrelina mu prodire do kostiju. Nakon nekog vremena prolaženja kroz vatru, je stao i samo gledao kako mu otac umire u mukama i slušao njegove vapaje dok su mu se suze slijevale niz lice.

Otac mu je uspio otvoriti vrata, ali je u tom trenu izdahnuo. Očevo je urlikanje prestalo, zajedno s njegovim životom. Vidio je kako očev duh korača iz vatre, zdrav i čitav. Nije sad imao nikakvih opekotina, tragova od metaka niti krvi na odjeći. „Nikola!“ polako je koračao prema sinu i pružao ruke prema njemu. „Dođi.“ Nikola ga je razočarano gledao i počeo koračati unazad. „Ne boj se, to sam ja.“ „Zašto?“ pitao je Nikola ne zaustavljajući suze. „Zašto si to učinio?“ „Dobro, smo, sad smo svi dobro.“ „Ne.“ Nikola je odmahnuo glavom. „Ja nisam dobro, Ivana nije dobro.“ Otac ga je čvrsto uhvatio za ramena. „Sve je dobro, sve je gotovo.“ „Trebalo se nastavit'.“ Rekao je Nikola. „Nije se trebalo ovo dogodit'.“ Otac ga je poljubio u čelo i čvrsto zagrlio. „Neću više nikad dignut' ruku na vas, obećavam.“ Nikola je čvrsto zagrlio oca i zakopao mu lice u rame. Osjećao se poput izgubljenog djeteta, a odavna nije dobio očev zagrljaj.

Nekoliko crnih velikih sjenki, koje su ga prije okruživale, okružilo je njegova oca i omotalo mu se oko ruku i nogu. „Što se događa?“ pitao je otac. „Ne znam.“ Rekao je Nikola.

Crne sjenke su ga počele odvlačiti, ali Nikola ga je držao za ruke ne dajući ga. „Ne daj me sine, drži me!“ govorio je otac drhtavim glasom. Nikola se naprezao da ga povuče unazad, ali sjenke su bile jače od njega.

Nikolu je neka sila povukla nazad i ispustio je očevu ruku, a sjenke su mu oca odvukle u daljinu.

Okrenuo se i vidio mladića crne rase. Tada nije znao da je to Jerry, mladić s kojim na neki način dijeli sudbinu i koji ga jedini razumije. „Zašto si to učinio?“ pitao je Nikola. „Zašto si to dopustio?“ „Ne smiješ stati na stranu grešnika.“ Rekao je Jerry. „To mi je otac.“ „Svejedno je grešnik. Mora dobiti ono što je zaslužio.“ „Zašto? Gdje su ga odveli?“ „U pakao.“ Nikola je zanijemio. Znao je, kad se pridruži majci, da će gledati kako mu otac vječito izgara. Kakav će to biti raj, pitao, kad je vječito gledati očeve patnje. Pokrio je lice rukama, pao je na koljena, na bok i prevrnuo se na leđa. Zaplakao je i ostao tako ležati. Jerry ga nije nastojao tješiti, nego ga je pustio da se isplače. „Potraži me kad se sabereš.“ Rekao je i nestao.

Nikola je shvatio da mu plač ne pomaže kao i kad je bio čovjek. Koliko god suza prolije, nije mu olakšavalo, a suze su se sušile čim su mu kapnule s lica. Tuga ga je svejedno razjedala, bila je bolna i pekla mu je dušu, gori osjećaj nego kad je tijelo njegovog oca gorjelo.

Odlučio je potražiti Jerryja, mladića koji ga je odvukao od oca. On mu se činio jedina nada u ovoj bezizlaznoj, doslovno bezizlaznoj situaciji. Posljednji put je pogledao spaljeno auto i očevo tijelo, koje je izgledalo poput izgorjelog drveta, na kojem je ostala samo čitala lijeva ruka. Nije znao gdje da

nađe mladića, pa je putovao različitim dijelovima zemlje i tuđim svjetovima koji su duhovi sami stvorili. Mladića je našao u Brooklynu, u stanu mlade crnkinje, srednjih dvadesetih godina. „Je li ti to cura?“ pitao je. „To mi je mlađa sestra.“ Rekao je Jerry.

Djevojka, tamne puti, kovrčave crne kose i u prljavoj trenerici je sjedila u neurednom stanu na podu, oči su joj bile crvene od plača, a radiju je svirala pjesma I will survive i ona je pjevušila s trubicom trave među prstima. Po krvavim hlačama, a i po mislima u glavi Nikola je shvatio da je silovana. „Izgleda starije od tebe.“ Rekao je Nikola. „Imala je tek pet godina kad sam poginuo.“ Nikola ga je zbunjeno pogledao. „Pa što još radiš tu?“ „Potpuno je sama od pete godine, treba joj neki poticaj.“ „To možeš i iz raja.“ „Neke stvari koje ne mogu iz raja, mogu ovdje.“ „Možda još više stvari možeš iz raja.“ „Što ti radiš ovdje?“ „Moje tijelo još nije mrtvo.“ „Misliš li da ćeš preživjeti?“ „Ne.“ „Činiš se vrlo ciničan, fali ti više nade.“ „Što će mi? Mrtav sam.“ „Što onda želiš od mene?“ „Što će biti ako preživim?“ „Ništa, ako ti tijelo preživi, vraćaš se u tijelo.“ „A ako umrem?“ „Odlučuješ ideš li u raj ili ne, makar svi jednom idu u raj.“ „A čistilište?“ „Stvarno si cmizdravac. Što bi ti bilo da odeš u čistilište? Samo bi ti bilo bolje.“ „Koliko to traje?“ „Možda danima, možda stoljećima, ne znam.“ Nikola je osjetio da ga preplavio strah. Nije imao tjelesne reakcije, ali je osjećaj bio vrlo neugodan.

Bilo je ipak apsurdno bojati se čistilišta. Ne može ti se ništa loše dogoditi.

Nikola je sljedeći dan gledao kako mu pronalaze tijelo oca, kako se njegovi prijatelji i profesori iz škole mole za njegovo preživljavanje, kako njegovo tijelo ne preživljava operaciju i kako se njegova sestra budi.

Dok je medicinska sestra namještala bocu za infuziju, Ivana je otvorila oči. Pokušala je podići glavu, ali nije mogla. Bol joj je pulsirala u zatiljku. Bila je preslaba i bolio ju je najmanji pomak. Nikola je mogao osjetiti svaku njenu bol.

Kad ju je sestra vidjela, uhvatila se za srce i umalo skočila. Pobjegla je iste sekunde i počela zvati doktora. Ivana je mislila viknuti da se vrati, ali nije mogla izustiti ni riječ od šoka. Lecnula se kad su došli doktor i psiholog u sobu, tako da ju je u prsištu zaboljelo, a nije se mogla ni normalno micati jer je imala gips oko trupa. Psiholog je sjeo do nje i svi su nastojali biti što blaži, ali Ivana se osjećala kao da je lešinari okružuju. „Ivana, znaj da ti se dogodila velika tragedija.“ Rekao je psiholog. „Možda ne bih trebao ovo govoriti dok si još u takvom stanju, ali ne znam zašto čekati, pošto smo ti jedino mi preostali. Dogodila se velika nesreća, a jedino si ti preživjela. Tvoji roditelji su mrtvi, a tvoj brat nije preživio operaciju.

Prije nekoliko minuta je preminuo.“ Ivana ga je zbunjeno pogledala. „Nema nikoga od tvojih, mrtvi su.“ Ivana nije imala reakciju kakvu su doktori očekivali. „Imala je jak udarac u glavu.“ Rekao je doktor. „Ova reakcija bi mogla biti znak potresa mozga.

Trebali bi napraviti CT glave.“ Nakon malog razgovora, doktori su izašli, a Ivana je ostala gledati u svijetlo poviše sebe. Nikola je odmah znao da ih je zaboravila. Sve je zaboravila prije udarca u glavu. Osjećala se poput novorođenčeta. Ni sama nije znala kako se osjeća i kako bi se trebala osjećati, ali Nikola ju je potpuno razumio. Htjela je roditelje, ali nije znala da ih želi.

Kad su počeli gurati krevet, sva se uspuhala. Srce joj je tuklo tako da ga je gips jedva držao u prsištu.

Zbunjivale su je sestre koje su je gurale i svi ljudi pokraj kojih su prolazile. Tiho je zajecala kad su joj

zaboli iglu u glavu da joj izvade moždanu tekućinu, a još više kad su je uvodili u bijeli otvor da joj naprave CT mozga. Plašili su je liječnici u bijelim i plavim uniformama, aparati i bijela svijetla. Da je mogla koristiti glas, vrisnula bi.

Od silnog koprcanja i uzdisanja su je prsa zaboljela, pa se nastojala opustiti i ubrzo je zaspala.

Po snimci mozga, doktori su joj dijagnozirali snažan potres mozga, ali nisu mogli odrediti njeno stanje. Mogla je imati kratkotrajnu ili dugotrajnu amneziju., poteškoće u razmišljanju ili je mogla biti u stanju šoka. Nitko od njih nije predvidio potpuni gubitak sjećanja.

Sljedeći dan je psiholog pokušavao razgovarati s njom, ali ga je ona izbjegavala gledati. još nije progovarala. „Smeta li te nešto?“ pitao je psiholog. „Radimo li nešto pogrešno?“ „Ja vas ništa ne razumijem.“ Rekla je Ivana. „Molim?“ namrštio se psiholog. „Ništa vas ne razumijem.“ Ivana ga je pogledala. „Ne razumijem te ljude. Malo govorite da su otišli, malo govorite da su na nebu, a malo da su mrtvi. Odlučite se.“ „Ivana, dušo…“ „Zašto stalno spominjete to?“ „Što?“ „Ivana. Što je to?“ Psihologu se lice skamenilo. Znao je da nešto nije u redu. Odmah je otišao iz sobe i počeo zvati doktore. Doktori su je počeli ispitivati, jer je to bilo jedini način da se sazna njeno pravo stanje. Pitali su je ime, dan, godinu, datum rođenja, koliko ima godina i nije znala. Doktori su joj dijagnozirali disocijativnu amneziju koja će proći za kratko vrijeme. Nastojali su je okružiti poznatim predmetima.

Nije prepoznavala svoj odraz u ogledalu, svoju obitelj ni prijatelje na fotografijama.

Počeli su je ispitivati osnovne stvari. Tečno je razumjela hrvatski jezik, prepoznala je nekoliko slova, dva broja, neke voćke, životinje, predmete i značenje nekih riječi, potpuno je zaboravila mirise i okuse.

Pamćenje joj se nije vratilo ni nakon jedan dan ni šest dana kada su je s intenzivne premjestili na traumatološki odjel. Uključila se i socijalna služba koja je počela tražiti obitelj koja će ju udomiti jer je nisu mogli odmah nespremnu odvesti u dom Maslinu. Nije imala nikoje bliže rodbine, osim pokojnih roditelja i brata, a bake i djedovi su joj davno preminuli, prije nego što se Nikola rodio.

Te je godine trebala krenuti školu jer je bila tek napunila sedam godina, a što je još bilo gore, policija se još nadala da će izvući nešto od Ivane. Unatoč liječnikovim uvjeravanjima, odlučili su je ispitati.

Osamnaestog svibnja, pustili su inspektora, Marisinog oca u Ivaninu sobu. Ivana se uplašila zbog njegove tamne odjeće i grube pojave, a zadnje vrijeme je bila okružena toplim ljudima i bojama. „Dobar dan Ivana“ rekao je policajac i dovukao stolicu do njenog kreveta. Ivana je stisnula plišanog medvjedića i skupila se uza zid. „Želim ti prvo izrazit' sućut zbog obitelji.“ „Hvala.“ Rekla je Ivana. To je govorila jer su je naučili da se treba zahvaliti kad joj netko izrazi sućut, makar joj smrt obitelji još nije ništa značila. „Znam da je ovo jako loše, ali mi smo tu da ti pomognemo. Onaj tko je to učinio tvojoj obitelji zaslužuje kaznu.“ „Slažem se.“ Rekla je. „A tko je to bio?“ „Ti bi to trebala znat', zadnja si ga vidjela.“ „Ali vi ste policija.“ „Ali mi ga nismo vidjeli. Ti si. Sjećaš li se kako izgleda?“ Ivana je pognula glavu i njome odmahnula. „Ne sjećam se ničega.“ „Kako ničega?“ „Doslovno ničega.“ „Čega se zadnjeg sjećaš?“ „Da sam se probudila u krevetu među aparatima.“ „Ničega prije?“ „Ne.“ Policajac je pogledao u liječnika, a liječnik je slegnuo ramenima. „Svejedno, hvala ti.“ Rekao je policajac. „Želim ti brz oporavak.“ „Hvala vam.“ Rekla je nevino Ivana.

Liječnik i policajac su izašli iz sobe gdje ih je čekala skupina novinara spremna dati intervju.

Novinari u Dubrovniku nikad nisu bili aktivniji. Često su napadali ravnatelja bolnice, medicinske sestre, policiju, gradonačelnika, a jedan se pokušao ušuljati u Ivaninu sobu. Dobro je završilo jer su imali pametnog zaštitara ispred njenih vrata. „Rekao sam vam.“ Rekao je liječnik. „Djevojčica je izgubila sve informacije iz prošlosti i sumnjam da će se ikad sjetiti.“ „Je li ikad u snovima ponavljala nečije ime, ili u noćnim morama?“ „Ne. Nije nikad govorila u snu.“ „Jeste li je ikad pitali što je sanjala?“ „Razgovara redovito s psihologom o snovima.“ Policajac pogleda u mladog novinara koji je bilježio njihov razgovor. „Dosta!“ reče i stavi ruku preko papira. „Više nećemo objavljivati nikakve novosti o Ivani. Previše je opasno i ubojica vjerojatno čita novine ili gleda vijesti da joj dođe u trag.“ S tim prijedlogom se čak i gradonačelnik složio. Prestali su objavljivati bilo kakve vijesti o Ivani, zabranili su posjete jer je bilo previše riskantno. Svaki susjed je bio osumnjičen, ali svaki osumnjičenik je dokazao svoju nevinost. Socijalna služba je uspjela naći jednu ženu u Srebrenome koja je pristala skrbiti se o Ivani, samo za plaću, ali ona je bila jedina opcija.

Umirovljena medicinska sestra, Marija Pulić, pristala se skrbiti za Ivanu. Iako se vidjelo da nije pokazivala puno ljubavi prema djevojčici, bilo je pristojno živjeti kod nje. Ivani je jedino trebalo sigurno utočište, a tijekom oporavka su joj pomagali psiholozi, fizioterapeuti i radni terapeuti. Marija joj je trebala samo priuštiti hranu i odjeću. Nije joj bilo problem pročitati Ivani priču svaku noć, jer je Ivana voljela priče, a s tim je i pokazivala širi vokabular. Ponekad bi ju pitala da joj čita prijevod s televizora da vidi koliko napreduje u čitanju, a nekad ju je pitala da joj prebroji bademe ili trešnje u zdjeli da vidi koliko napreduje s brojanjem.

Marija se s Ivanom nije posebno zbližavala, ali Ivana se zbližila s Marijom. Kad su joj se rebra oporavila i napokon se mogla neograničeno kretati, pitala ju je može li joj pomagati s kućanskim poslovima. Marija je Ivanu počela smatrati više korisnom i veselila se njenom brzom napretku i učenju. Otkrila je da je djevojčica vrlo inteligentna i da će vjerojatno uspjeti u daljnjem životu, ali i dalje je više marila za novac koji su joj plaćali za njenu skrb nego Ivanu.

Ivana je primjećivala da ju Marija baš ni ne voli jer ju nije baš hvalila niti je bila topla prema njoj kao drugi ljudi, ali primijetila je da je Marija takva prema svima i sama joj je priznala da nikad nije željela ni muža, ni djecu, što je bilo vrlo čudno u odnosu na njeno zanimanje kojim se bavila četrdeset godina.

Nakon šest mjeseci jedan psihijatar je došao vrlo dobru ideju kako izvući informacije iz Ivane, ali Nikola je znao odmah da ništa od toga neće biti, iako nije mogao predvidjeti budućnost. Psihijatar je preporučio hipnozu na malenoj Ivani i tu je bilo mnogo nagađanja jer nisu imali toliko stručne hipnotizere u Dubrovniku, a Marija se žestoko protivila budući da je tijekom četrdeset godina svoga rada vidjela ljude potpuno uništenog psihičkog stanja zbog nestručnog hipnotiziranja, ali kad su joj zaprijetili manjkom plaće, pristala je.

Psiholog Klaić, koji je također bio i hipnotizer niz godina, došao je u Marijinu kuću spreman hipnotizirati. Ivana mu je uljudno pružila ruku kako su je i naučili. „Dobar dan, Ivana. Znaš da ćemo ti danas pomoći prisjetiti se događaja.“ Rekao je. Trebao je ipak znati je li pacijent svjestan u što se upušta. „Želim se prisjetit'.“ Rekla je Ivana. „Želim da ga uhitite.“ „Svi to želimo.“ Nasmijao se psiholog. „Sad ćeš leći na krevet i u opustiti se, dok ti ja pomognem da se prisjetiš događaja.“ Ivana legne na krevet u svoju sobu, psiholog priguši svijetlo. Samo su oni bili u sobi jer je atmosfera trebala biti opuštajuća, ali psiholog Klaić je potajno stavio diktafon da snimi njen govor. „Ja ću cijelo vrijeme sjediti pokraj tebe.“ Govorio je Klaić, a Ivana je kimnula glavom. „Ne moraš se ničega bojati, možeš se osjećati sigurnom. Ne moraš mi reći što ne želiš i možeš prekinuti hipnozu kad god želiš. Zatvori oči i lagano diši.“ Ivana je zatvorila oči i počela je lagano, ali duboko disati. „Zamisli da si na plaži.“ Klaić je nastojao što više opustiti djevojčicu. „Ležiš na mekanom pijesku, zrake sunca ti miluju kožu, osjećaš toplinu, čuješ morske valove i udišeš morski zrak.“ Ivana polako odgovara na indukciju. „Sad ću brojiti unatrag i svakim brojem ćeš se osjetiti sve opuštenije. Opusti nožne prste, zglobove, listove. Ništa te ne muči. Jedino što trebaš slušati je moj glas i brojevi.

Usmjeri koncentraciju na moj glas. Sve si opuštenija, sve si teža, opuštena su ti koljena, bedra, bokovi. Osjećaš kao da toneš, mekano i ugodno, sve je mirno i vrlo opušteno.“ Stavi ruku na djevojčičino rame, promatra trbuh i svakim izdahom broji unatrag. „Deset devet…“ zajedno s Ivanom i Klaić se opušta. Ivana pokazuje znakove hipnotičkog stanja, mišići lica su joj opušteni, nekako širi i plosnatiji. „Sad si vrlo opuštena.“ Reče Klaić. „Sve je mirno i vrlo ti je udobno. Sad, pokušaj se sjetiti što se dogodilo osmog svibnja, u trenutku prije gubljenja svijesti.“ Ivana je šutala. „Ispričaj mi što se dogodilo.“ Ivana šuti, ali joj se vjeđe trzaju. „Jesi li u kući? Je li tvoja mama tu?“ Ivana kimne glavom. „Je li mama uplašena? Jesi li ti uplašena?“ Ivani zadrhte usnice. „Je li tu Nikola? Boji li se?“ „Mama me čvrsto drži u naručju.“ Reče Ivana promuklim glasom. „Stišće me. Plače.“ „Zašto plače?“ „Netko je vanka. Netko dolazi po nas.“ „Tko je to? Zašto dolazi po vas?“ „Netko puca, viče. Mama vrišti i drhti, Nikola ju smiruje, mama mene smiruje.“ „Zašto?“ „Ne sjećam se što je bilo prije.“ „Vrati se onda na događaj. Što se događa?“ Ivana se naglo trzne. „Razvaljuje vrata. Naziva nas kukavicama. Želi nas u paklu. Puca u nas. Mama i Nikola pokušavaju pobjeći.“ „Vrati se malo. Kako on izgleda?“ „Visok je. Imao je kosu moje boje i zelene oči.“ „Ima li još jedan detalj?“ „Usko lice. Ne blijedo kao moje, ali ima moj nos, ima Nikolin nos. Sliči Nikoli.“ „Je li vam taj netko u rodu?“ „To je tata. To je Đive Cvjetković. On nas ubija.“ Ivani su suze krenule niz lice. „On puca u nas.

Njega se bojimo.“ „Zašto tata? Je li se s mamom zamjerio?“ „Ne sjećam se.“ Zacvili Ivana. „Ne sjećam se ničega. Ničega prije.“ Ivani se tijelo napne.

Klaić shvati da je vrijeme da se prekine hipnozu. „Slušaj zvuk moga glasa. Počet ću brojiti unaprijed, pri svakom broju ćeš biti bliže svom svjesnom stanju. Jedan, dva…“ Kad je rekao deset, Ivana je naglo otvorila oči i razgledala sobu. Pogled joj je pao na psihologa Klaića koji ju je začuđeno gledao. „To je bio san.“ „Ne to se vratilo tvoje sjećanje dušo.“ Rekao je psiholog. „Ali ne razumijem, kako tvoj otac?

Dokazano je da se on nije vratio kući od ranog jutra.“ „Istina.“ Rekla je Ivana. „Zato je to bio san.“ „Kako san?“ „Ovo sam sanjala prije nekoliko dana. Ne znam što se ustvari dogodilo.“ Psiholog se nagnuo prema njoj i položio joj je ruku na rame. „Sad se malo odmori. Terapiju ćemo ti ponoviti ako ti bude bolje.“ Rekao je.

Terapiju su ponovili nakon mjesec dana, ali nije se ničega uspjela sjetiti. Pokušali su joj vratiti sjećanja članova obitelji, ali njih se sjećala samo iz snova. Nakon toga počeli su misliti, je li im ijedan trag promaknuo u vezi Đive Cvjetkovića, ne znajući da im je zapravo trag promaknuo kod jednog vrlo važnog ispitanika.

Deveta glava Unatoč što se nije mogla zbližiti s gospođom Marijom, godina dana života kod nje je bila ugodna.

Dobro su se slagale i nije bilo čestih konflikata. Kad je Ivana navršila osmu godinu, Marija se nije htjela više brinuti o njoj, a osim toga, nije baš ni bila sposobna. Imala je sve više problema zbog tlaka, kolesterola i tromba u krvi, tako da se morala odmarati.

Ivani se bilo puno teže rastati. Nije htjela u dom, ali je znala da nema izbora. Pokušavala je ne plakati i cijelo vrijeme je brisala suze dok je kupila svoje stvari. Morala je snažno zagrliti svoju skrbnicu prije nego što se odvoji od nje. „Posjetite me, molim vas.“ Rekla je kroz plač. „Obećavam.“ Marija se nasmijala i pogladila je po glavi, ali iz aviona se vidjelo da je to lažan osmjeh.

Ipak, sa snažnom vjerom da će ju opet vidjeti, Ivana je koraknula u auto. Svoju skrbnicu Mariju nikad nije vidjela. Nije ju niti jednom posjetila, a dvije godine poslije, Marija je umrla od srčane kapi. Ivana nikad nije saznala što se dogodilo s njom, a da jest, vjerojatno bi joj to pokidalo srce. Čim je kročila u dom Maslinu, nanjušila je nevolju. Starija djeca su vrištala i svađala, mlađa djeca su vrištala i plakala. Nikad nije čula odvratnije psovke i nije se mogla načuditi kad je čula što sve izlazi iz usta mališana. „Ovo je tvoja soba.“ Rekla je hladno odgojiteljica i otišla. Ivana je mislila postaviti milijun pitanja, ali je bila naučena da ne ometa ostale.

Kad je ušla u sobu, primijetila je da ju dijeli sa koštunjavom djevojčicom plave kose sa sivim tonovima i blijedo-plavim očima. Pomalo ju je podsjećala na Bubimira, posebno zbog široke prugaste majice i crnih tajica koje su joj ocrtavale koštunjave noge. „Što gledaš?“ pitala ju je prije nego što je zapalila cigaretu. Ivani se to činilo nepristojno jer gospođa Marija nije dala nikome da puši u njenoj kući. „Ništa.“ rekla je Ivana. Spustila je svoju torbu na krevet i počela ju raspakivati. „Samo jedna lekcija.“ Rekla je djevojčica. „Ovo polovica sobe je moja.“ pokazala je prstom. „A desna strana ormara je moja. Tvoja je lijeva, zato ju ne diraj.“ „Dobro.“ Ivana je slegla ramenima. „I tako me ne zanima.“ Djevojčica se namrštila. „Čak me nisi ni pitala kako se zovem. Odakle si ti?“ „Iz Uskoplja.“ „Brđanka? Ne čudim ti se.“ Ivana se osjetila povrijeđenom, ali su je naučili da ne uzvraća. Susjedi su joj znali svašta prebacivati, pa čak i djeca iz susjedstva, ali liječnici i psiholozi su joj govorili da se ne obazire na to. „Da vidim što tu imaš.“ Pokušala joj je uzeti torbu, ali Ivana ju je odmakla. „Ja ne diram tvoje stvari, ti ne diraš moje.“ „Pametnija si nego što sam mislila. Prepametna za brđanku.“ Ivani su slučajno ispale slike njene obitelji iz torbe, ali djevojčica ih je zgrabila. „Pa ti si ona popularna mala Cvjetkovićka.“ Rekla je uzbuđeno. „Gdje si bila cijelo ovo vrijeme?“ „Kod neke gospođe.“ Rekla je tužno. „Udomljena i kasnije odbačena?“ Ivana je kimnula glavom i pogledala u pod da djevojčica ne vidi kako plače. „Dijeliš sudbinu s mnogima. Ja nemam pojma tko mi je stari, a stara me odbacila kad mi je bilo pet godina. Oduzeli su me od babe prije tri mjeseca, jer me nije znala odgojit', kako drugi kažu. A i tako mi je samo davala novce i puštala me da činim što me volja.“ „Meni su govorili uvijek što da činim.“ Rekla je Ivana. „To zna ić' na živce.“ „Ali to su radili za moje dobro.“ Djevojčica je slegnula ramenima. „Ja sam uvijek sama sebe odgajala. Usput, ja sam Maja, hvala na pitanju.“ „Ja sam Ivana.“ „Znam, poznala si.“ Djevojčica je ustala i vezala čupavu kosu u rep. Cigaretu je ugasila od zid i bacila ju je kroz prozor. „Sad imam posla, ne slijedi me.“ Rekla je i odšetala iz sobe.

Ivana je pokušala ubiti tugu crtanjem, čitanjem i pisanjem, ali to nije moglo ubiti strah u njoj. Svako dijete koje je susrela, bilo je okrutno prema njoj. Maja je bila najblaža, ali bila je prilično bezobrazna.

Nakon nekog vremena je odustala od crtanja, pisanja i sakrila je papire pod krevet.

Kad je bilo vrijeme za večeru, bilo je vrijeme da se sama uputi u kantinu, a to joj je bilo prilično teško. U kantini su je pogledi mlađe djece ubijali, a svi su prsti bili na njoj. Uzela je pladanj i na njega stavila još vruću juhu i kupus, koji joj se nije činio najbolje pripremljen. Odlučila je sjesti sama za stol, to jest dalje od ostale djece, jer su svi sjedali za jednim velikim stolom, ali ju je jedan dječak zaustavio. „Vidi anencefaluše!“ razglasio je da ga je cijela kantina čula. „Ova glupača je zaboravila starce.“ Svi su odmah nasmijali, a Ivana od straha nije rekla ni riječi. „Starci su joj se ubili da ne žive na istoj planeti k'o i ona, a izbrisali su joj pamćenje jer ih se nije vrijedna sjećat'.“ „Nije istina!“ Ivana je slučajno nagnula pladanj i vruća juha se prolila po dječaku koji je zavapio od bolova i pao na pod. „Kako te nije sram?!“ odgojiteljica je zgrabila za Ivanu. „Kako se usuđuješ? Čim dođeš, uništavaš.“ Ivana bi se rado obranila, ali ju je odgojiteljica pritisnula na pod, skinula joj hlače i desetak puta ju nalupala po goloj stražnjici. Dječji smijeh je zaorio kantinom, a Ivana je odmah pobjegla u svoju sobu. Nadala se svačemu, ali ne da će ju odgojiteljica osramotiti.

U sobi je plakala satima, dok se Maja nije pojavila, kad je već bilo vrijeme za krevet. Odvezala je kosu i presvukla se u crvenu široku majicu za spavanje. Sad je Ivanu podsjećala na Lidiju plavušu. „Pravilo broj jedan.“ Rekla je Maja. „Nikad se ne sukobljavaj pred osobljem, branit će onoga tko im se više sviđa.“ „Hvala što si stala u moju obranu.“ Rekla je Ivana. „Hej, nisam ti ja mama!“ „Nemam mamu.“ „Točno, nitko ovdje nema ni mamu ni tatu, snalazi se sam.“ Ivana je obrisala suze i presvukla u pidžamu. Kad se spremila uvući u krevet, Maja je sjela kraj nje i ponudila joj kutiju cigareta. „Ne hvala.“ Ivana je rekla. Naučila je iz Parlaonice o tome koliko su štetne cigarete, alkohol i droga, a kako djeca lako upadaju u njihove zamke. Marija nije voljela tu emisiju, ali je dopuštala Ivani da gleda. Iako nije bila topla osoba, nije bila stroga. „Nemaš pojma kako ovo opušta.“ Rekla je Maja. „Ipak ne hvala.“ Maja je slegnula ramenima i zapalila cigaretu. „Budeš li toliko konzervativna, nastradat ćeš. Ja te razumijem, ali drugi neće. to si osjetila na svojoj koži.“ „Anencefaluša.“ Čula je dijete ispred vrata. Poletjela je prema njemu, ali ju je Maja zgrabila, na što su se ostala djeca nasmijala. „Glupača misli da nam može nešto.“ „Ponašaj se normalno.“ Maja joj je šapnula. „Ostavila si već negativan dojam u očima odgojitelja, ne želiš još batina.“ Nikola je znao da će s Ivanom trebati biti bliži nego prije. Nisu joj dovoljni samo posjeti u snovima.

Viđao je ostale kako se uspiju približiti svojim bližnjima ili totalnim strancima. Neki su izazvali opći kaos i tako bi zgriješili svoju dušu, a nekima ti to polazilo od ruke. „To je vrlo opasno.“ Rekao je Jerry. „Proces traje mjesecima ili godinama, a neki imaju toliko snažan um da im ne uspije.“ „Postoje li uvjeti?“ pitao je Nikola. „Morate imati snažnu volju približiti se jedni drugima. Oboje morate imati dovoljno čistu dušu.

Također je opasno s djecom i starijima jer imaju vrlo osjetljivu psihu.

Problem kod Ivane je bio što nije htjela vidjeti svoje roditelje i Nikolu. Uspjela je zavoljeti svoje roditelje i brata, ali se pomirila s time da su mrtvi. Znala je da ih ne može vratiti. Nikola je mislio u snovima joj reći što namjerava, ali je znao da ne smije i ne može. Ostale su jedino halucinacije, osjećaj hladnoće i čudni zvukovi. Po tome je mislio da će ju zavarati i približiti joj se kao što će za četiri godine uspjeti s Antonijom.

Ivani su sljedeći dan djeca upala u sobu i počela joj premetati stvari. „Maknite se!“ govorila je, ali je dobila pljusku od dječaka. „Začepi anencefaličarko!“ rekao je jedan. „Anencefalušo.“ Rekao je drugi. „Koga briga? Zašto da mozgove mučimo s njenim glupim nadimcima, nije toga vrijedna.“ „Ni ovoga.“ Jedna djevojčica zgrabi njene slike i podere ih.

„Glupačo!“ Ivana vrisne i zgrabi komadiće slika. „Kako si me nazvala?“ djevojčica ju zgrabi za kosu. „Glupačo.“ Djevojčica joj snažno udari glavom od zid i baci su s kreveta. „Krepaj!“ reče i počne ju cipelariti, a za njom ostala djeca.

Nakon kratkog vremena Maja se pojavila na vratima i potrčala joj u pomoć. „Dosta, razlaz.“ Potjerala je djecu. Pomogla je Ivani da ustane i maknula joj kosu s lica „Jesi li dobro?“ pitala je. „Nisam.“ Rekla je Ivana. „Često se grupica okupi protiv novaka. Nikad im se ne suprotstavljaj.“ „Poderali su mi slike.“ „Sastavi ih, to su samo slike.“ Ivana se osjetila povrijeđenom, ali Maja očito nije shvaćala značenje njene obitelji jer je njeni nisu ni voljeli. „Kako svi znaju tko sam?“ pitala je Ivana. „Jer se razglasilo dan prije da dolaziš. Još ih dvije dolazilo pa su mi rekli u zadnji čas da dijelim sobu s nekim. Nisam bila naročito sretna.“ „Naravno.“ Ivana je promrmljala. „Ne odgovaraj mi!“ Maja ju uhvati za čeljust. „Spasila sam ti dupe, a osim toga, mjesecima dijelila sobu s prijateljicom koja je usvojena i otišla u zagreb. Razumiješ li me sad?“ „Ne. Nikad nisam imala prijatelje.“ Maja je uspuhala i prošla rukama kroz kosu. „Ovako ćemo. Ja ću te branit' pod jednim uvjetom.

Pospremat ćeš mi sobu. Sve će bit' uglancano prije nego što ja dođem. Nađem li mali nered, bacam te lešinarima.“ „Rekla si da ti ne diram stvari.“ „Rekla sam ti da mi ne odgovaraš.“ Maja ju ponovo zgrabi za čeljust. „I samo još jedna drska riječ, bacam te lešinarima.“ „Razumijem.“ Ivana je jedva izgovorila dok joj je Maja držala čeljust. „Dobro.“ Maja ju pljesne po obrazu. „Počni s pospremanjem.“ Ivana je počela pospremati Majine stvari koje su bile razbacane po cijeloj sobi. Pažljivo je slagala široke košulje i blijede traperice koje je Maja većinom nosila, a sličila je na onu odjeću iz osamdesetih. Vjerojatno je i naslijedila od djece iz osamdesetih.

Dok joj je pospremala krevet, našla joj je album sa slikama ispod madraca, ali je izbjegavala gledati.

To joj je dalo ideju da stavi svoje čitave slike ispod madraca.

Našla je puno pokvarenih mobitela, walkmana, dicmana i CD-ova, pa je pretpostavila da ih je ukrala.

Nije se htjela s time zamarati, nego se skoncentrirala da sve bude uredno i čisto. „Ivana.“ Pozvala ju je ravnateljica doma. „Dođi u moj ured.“ „Nisam ništa učinila.“ Rekla je uplašeno Ivana. „Svejedno dođi, trebam te.“ Ivana je polako hodala do ravnateljičinog ureda, dok su zlobni pogledi djece padali na nju. Kad je ušla u ravnateljičin ured, ponovo se susrela sa odgojiteljicom koja ju je osramotila u kantini. Hladan pogled te žene opet je pao na nju. Bojala se da opet ne dobije batina. „Reci što ti je ova žena učinila.“ Ivana je odmah pustila glavu da izbjegne kontakt očima. „Istukla me.“ Rekla je tiho. „Istukla te za vrijeme ručka?“ „Da.“ „Pred svima?“ Ivana kimne glavom. „Dobro, sad se vrati u sobu.“ Kasnije je Ivana saznala da je ta žena odbila otkaz, umalo su je prijavili policiji zbog fizičkog nasilja nad djetetom, ali nisu htjeli Ivani još otežati situaciju.

Iako je žena nestala, Ivana je ostala osramoćena. Svaki put bi ju dijete, koje je moglo hodati i govoriti, gurnulo u prolazu i nazvalo anencefalušom. Maja ju je nekoliko puta uspjela obraniti, ali većinu dana nije bila u domu. Ujutro bi pošla u školu, a vratila se navečer. Nekad bi bježala po noći kroz prozor, ali vraćala se pijana.

Ivana nije ništa odavala jer je samo imala Maju na svojoj strani. I Maja je bila osamljenik, ali imala je društvo izvan doma s kojim se nalazila navečer.

Jednom, kad ju je Maja obranila, Ivana ju je zagrlila, ali Maja ju je grubo odgurnula. „Nismo mi nikakve prijateljice. Ja tebe samo štitim, a ti meni služiš. Je li jasno?“ Ivana je uvukla vrat u ramena i kimnula glavom. Od tada ju je izbjegavala gledati u oči i obraćati joj se.

Još nevolja došlo krajem osmog mjeseca, kad je Maju u kasne sate udarilo auto dok je bila pijana.

Preminula je na mjestu, mjesec dana prije dvanaestog rođendana.

Na sprovodu nitko nije plakao osim Ivane i Majine bake, a roditelji joj je nisu ni pojavili na sprovodu. „Mrzim ih.“ Govorila je Maja Nikoli. „Želim da se kaju. Želim da plate i da se pokaju.“ „Dobro pazi što radiš.“ Govorio je Nikola. „Još nekoliko grijeha i mogla bi završiti u paklu.“ Oko njenog duha je lebdjelo nešto manje crnih sjenki nego kod Nikolina oca kad ga je zadnji put vidio.

Maja je napokon mogla vidjeti Ivanine nevolje, osjetiti njene osjećaje, boli, patnju, mogla je pročitati njene misli i vidjeti se u njenoj koži, a dovoljno je bilo bolno vidjeti je na sprovodu kako plače. „Stvarno sam bila okrutna.“ Rekla je Maja. „Oprosti, nisam znala.“ „U redu je.“ Nikola ju je potapšao po ramenu. „Uvelike si joj olakšavala situaciju. Osim toga, tvoj je život bio dovoljno težak.“ „I kako sad? Mogu ostat'?“ „Možeš ostat' koliko god želiš.“ „Želim da se moji pokaju. Želim da shvate što su učinili.“ „Ali grijeh je…“ „Želim to za njihovo dobro, da ih grijesi budu oprošteni.“ Ivani se život uvelike pogoršao. Nekoliko dana kasnije jedan joj je dječak oteo dnevnik, a ostali dječaci su je odgurali u hodnik i natjerali da kleči. „Zašto je umrla? Zašto je pila? Zašto si je to učinila?“ čitao je dječak dok su se ostala djeca smijala. „Da si ju spriječila, imala bi ju još da ti brani dupe.“ „Kvočko!“ drugi dječak ju je udario nogom u glavu. „Gaduro!“ rekao je drugi i pljunuo ju, a zatim ju je još desetero djece ispljuvalo.

Još je bilo gore kad je krenula u školu. Postali su je školu u koju ne ide niti jedan đak iz doma, da si lakše nađe prijatelje, ali je prvi dan već sve propalo. Prvi je dan sedmogodišnji Božo upro prstom u nju i rekao. „Eno one koja je zaboravila svoje starce.“ i smijeh je zaorio učionicom., a kasnije ju je na odmoru napao: „Kako te nije sram zaboravit' roditelje? Odakle ti to pravo?“ i otad je svaki dan bila maltretirana, pogotovo od strane Bože i njegova društva. Svaki dan mu je morala dati sav novac za užinu i zaradila bi pljusku, ako je imala premalo, zaradila bi deset pljuski, ako uopće nije imala, udarili bi ju nogom u stražnjicu i skinuli do gola.

Za razliku od doma, škola nije ništa činila kad je bilo u pitanju maltretiranje djece, a nikome nije palo napamet zauzeti se za Ivanu.

Ivana je svake večeri lijegala u krevet plačući, nekad bez pokrivača i madraca jer su joj ostala djeca krala mnoge stvari. Djevojčice su je tjerale da radi njihove kućne poslove, a dječaci su je tjerali da radi sramotne stvari, kao što je jedenje blata.

Kosu su joj često čupali, pa su je odgajatelji ošišali nakratko i šišali su opet čim joj je kosa narasla do uha. Premjestili su je na tavan i branili su joj da silazi, osim za vrijeme ručka i večere, a drugoj su djeci zabranili da odlaze u njenu sobu. Kako joj je odjeća često završavala prljava i poderana, davali su joj da nosi odjeću koja se nosila prije nego što su se odgajatelji rodili.

S devet godina Ivanu su dotjerali do te točke da nije mogla ni gutati hranu. Za mjesec dana izgubila je petnaest kilograma, a morali su je tjerati da pije vitamine da joj se opet vrati apetit.

Nikola joj se više nije mogao približiti. Sve čudne pojave na nju nisu utjecale, a ona je imala slab karakter i nikakvu volju da ga vidi. Život joj je bio iscrpljen iako joj je tijelo bilo živo. Lijepi snovi s članovima obitelji su zamijenile noćne more, a to nije bilo Nikolino djelo nego njena podsvijest, za što je bio kriv Božo. Često se budila plačući i govorila : „Žao mi je što sam vas zaboravila.“ Molila se svaku večer da se sjeti roditelja, ali sjećanje se nije vraćalo. Što je Ivani bilo gore, to je Nikolu više boljelo, a mržnja prema Vladimiru je sve više rasla, toliko da mu je postala pretežak teret na prsima. Skoro svaki dan ga je mogao vidjeti kako leži i opija se. Nije

mu bilo neugodno što ga je sin svaki dan nalazio polumrtvog na kauču, u izriganoj košulji, usranim i upišanim hlačama, dok je cijela kuća vonjala od njega. Nije ga ni trunčice duša pekla dok je mlatio sina, a dječak krvario i vapio da prestane.

Sinčić mu se sam borio za život, sam je pitao ljude po ulici novac za hranu i odjeću, nekad i za knjige, a posao je tek dobio kad je krenuo u srednju. Usput je prodavao staklene boce iz kojih bi Vladimir popio alkohol u jednom gutljaju. Sam se brinuo o kući i izdvajao novac da plati stanarinu, budući da je očeva plaća ishlapila kao i alkohol iz boce koja bi mu se našla u ruci. Što je bilo gore, Nikola je shvaćao tog čovjeka, shvaćao ga je i gadilo mu se. Svaku ubojicu i zlostavljača na svijetu je shvaćao i kajao se što ih razumije.

Ubojici je skoro godinama dolazio u noćne more, stvarao mu je halucinacije, ukazivao mu se u najneočekivanijim situacijama, krvario je i vikao: „Zašto to činiš? Zašto si to učinio?“ Neko vrijeme bi mu priuštio noćne more sa sinom, što ga nije pogađalo, pošto mu sin ništa nije značio, samo se nije micao od njega da preživi.

Potresale su ga noćne more pokojne žene, ali to je bilo još gore za sina, jer bi nakon svake noćne more njega tukao i govorio: „Zašto si ju ubio?“, a njegovi bi grijesi išli i na Nikolinu dušu, nakon čega je Nikola prestao.

Nada mu je porasla kad je u dom došla mala Nina, šestogodišnja djevojčica koja je bila zlostavljana od strane roditelja. Nikola joj se pokušao približiti, ali problem je bila njena slaba psiha. Djevojčicu je više prestrašio, nego joj se približio, ali ostale su posljedice. Djevojčičino stanje je toliko oštetio da je završila na psihijatriji.

Zaključio je da mu treba snažnija osoba, bez previše problema, koja se može približiti Ivani. Od početka smrti je znao za Anu, ali u početku je ona bila djevojčica u osnovnoj školi koja je također bila zlostavljana zbog čudnog ponašanja, a kod kuće su joj roditelji se više brinuli za ugled, nego njeno stanje, tako da ništa nije bilo od toga.

Malo prije desetog rođendana, Ivanu su u domu toliko pretukli da je završila u bolnici. Ponovni susret psihologa Klaića nije joj ništa značio, a on se šokirao kad ju je vidio. Bila je kost i koža, narasla je jedva pet centimetara, lice joj je bilo blijedo i upalo, a oči prazne i beživotne. Osmogodišnja djevojčica koju je zadnji put vidio potpuno je nestala.

Koliko je čuo, slabo je jela, nikad nije s nikim komunicirala, izbjegavala je kontakt očima, a progovarala je samo kad bi ju netko nešto pitao. „Što ti se dogodilo?“ pitao je izbezumljeno dok ga je Ivana izbjegavala gledati. „Ništa.“ rekla je tiho Ivana. Psihologa Klaića je podsjećala na umiruće pacijente s kojima je imao puno posla. „Ništa se ne događa i nitko ništa ne radi.“ „Kako nitko ništa ne radi?“ „Nikoga nije briga.“ „Mene je briga zlato. Sve mi reci što te muči.“ „Sjećate se kad su mi u bolnici čitali Malog princa?“ Psiholog se začudio kako djevojčica ima tako dobro pamćenje. „Da, sjećam se.“ „Sjećate se kad je lisica rekla da čovjek samo srcem dobro vidi?“ „Naravno.“ Liječnici su joj tu knjigu pročitali barem deset puta. Cijeli bolnički odjel ju je zapamtio. „Zašto me onda ta djeca tako napadaju.“ Psihologu se lice skamenilo. „Jer ne gledaju srcem.“ „Ne.“ Rekla je Ivana. „Jer nemaju srce. Nitko nema srce.“ „Zlato, nemoj tako.“ „Ni vi nemate srce. Svi ste me napustili, bila sam vam samo pos'o. ništa drugo.“ Psiholog Klaić se više nije pojavljivao Ivani pred očima. Zbog grižnje savjesti je kontaktirao socijalnu službu da joj ponovo nađe skrbnike, ovaj put za trajno. Socijalna služba nije uspjela. Ivani su samo vodili na psihološku terapiju, ali su odustali nakon dva tjedna zbog niskog gradskog proračuna.

Nikola je mislio da može djelovati kroz psihologa Klaića, jer se činio snažan i dobar čovjek, ali je bio prevelik ženskar i duša mu nije bila dovoljno čista.

Kroz nijednu odraslu osobu nije mogao djelovati, ali djeca su bila preosjetljiva ili nečista. Preostala mu je jedino mlada osoba srednjoškolske ili studentske dobi koja je dovoljno snažna, čiste duše i koja se može približiti Ivani i pomoći joj.

Kad je Ana krenula u srednju školu, pokušao je nagovoriti, ali je nastojala pod svaku cijenu ne razgovarati s duhovima. Imala je presnažan karakter da bi djelovao na nju.

Kad je Ivana navršila dvanaest godina, narasla je samo petnaest centimetara od sedme godine, a bila je lakša pet kilograma. Vrlo malo je jela i ostali nisu ništa činili s njenim apetitom. Svaki dan je bila maltretirana, ali se pomirila s tim. Iako je bila vrlo bistra i inteligentna, nije imala motivacije za učenje, pa je većinom dobivala trice.

Početkom ljeta dvije tisuće i sedme, Nikola je našao svoju žrtvu, Marina i Antoniju. Marinu je bila dovoljno čista duša da djeluje kroz njega, a Antoniji dovoljno čista da joj je približi. Odabrao ju je kad je saznao da Marin kreće u Osnovnu školu Marina Držića. Činila se kao savršena žrtva, bila je snažna, unatoč teškom djetinjstvu kojeg joj je majka još otežala, činila se pametna i dobroćudna. Imala je mnogo čišću dušu od svojih vršnjaka jer nije radila mnoge stvari koje njeni vršnjaci jesu.

Pokušavao joj se približiti dva mjeseca i nije baš uspijevalo. Počelo je djelovati tek kad se preselila u njegov stari dom, ni sam ne zna zašto. Vjerojatno jer mu njihova selidba dala više samopouzdanja.

Deseta glava „Kad sve krene prema gore, ti još padaš prema dolje.“ Govorio je Jerry dok su se kretali po oblacima.

Nalazili su se nekoliko kilometara u visini. „Tvojoj je sestri puno bolje, a Vladimir nikad nije bio gore. Jesi li mu vidio jetru? Skoro se raspala.“ „Imam loš predosjećaj.“ Rekao je Nikola dok je gledao u oblake ispod sebe. „Možda se to zove ljubomora.“ „Kakva ljubomora?“ Nikola se namršti. „Priznaj. Svi smo ljubomorni na one koji su još živi. Rado bismo se vratili u život.“ „Nije tebi onda lako dvadeset i pet godina.“ „Navikneš se nakon dugo vremena. Ovdje se nalazim više nego što sam zapravo živio.“ „Kako je tvoja sestra?“ „Trenutno spava. Noć je u Americi.“ „A inače?“ „Loše. Trudnoća je muči. Često ju pljuju jer ne zna tko je otac djeteta, a drugi jer ne želi pobaciti.“ Jerryeva sestra je ostala trudna nakon što je koraknula u prostituciju, da nabavi novac za alkohol i drogu. Nakon što je saznala da je trudna, okanila se alkohola i droge, trpjela je najgore napadaje, izazvane zbog ovisnosti, i radila najgore poslove da bi imala novac za dijete. Nedavno joj je liječnik rekao da će joj dijete biti malformalno i da je trudnoća riskantna za oboje, ali ga je svejedno odlučila zadržati. „Gdje je Ivan?“ pitao je Nikola. „Ne znam, nisam ga vidio koliko i Maju, po zemaljskom vremenu, nekoliko tjedana.“ Nikola je odlučio potražiti Ivana jer se već zabrinuo. Iako se Ivanu ne može više ništa dogoditi, bio je vrlo mlad, a nije mrtav niti pola godine. Ako pretjera, može završiti u paklu, iz kojeg nema izlaza.

Našao ga je na mostu poviše potopljenog ušća rijeke Omble. Nije bilo nikoga, ni auta, ni čovjeka, ni ptičice, ni mišice. Na indigo nebu nije bilo ni oblačića, a more je bilo mirno kao da je zamrznuto.

Nikolu to nije čudilo jer je Ivan volio mir i samoću.

Ivan je sjedao na mostu prekriženim nogu i pogrbljenih leđa. Bio je toliko malen, da je Nikoli jedva sezao do boka. Imao je mliječnu bijelu kožu, žućkastu kratku kosu i krupne more oči, koje je njegova boja kože isticala. Umro nije ni prije pola godine, a sada sve više gubi nadu da će mu zadatak uspjeti.

Kad je Nikola sjeo do Ivana, razina mora je potopila dio kopna i dosegla most. „Zanimljiva atmosfera.“ Rekao je Nikola. „Meni nije.“ Rekao je Ivan. Prije smrti nije govorio tako čitko i zrelo, jer tada nije navršio još četvrtu godinu. „I duhovi čeznu za društvom. Zašto misliš da se uvijek držimo zajedno?“ „Bit će vremena za druženje, sad ga nema.“ „Zar se tvojoj majci stanje pogoršalo?“ Ivan ih je prebacio u majčin stan gdje je plavokosa žena ležala s ispupčenim trbuhom i prljavom trenerkom i opijala se, namjerno da pobaci. Žena je bila koštunjava, masne plaže kose, a crne sjenke grijeha doslovno su omotale njenu dušu. Trebat će joj teška pokora da se oproste ti grijesi.

Ivan došeta do žene i upre prstom u nju. „Pogledaj ju.“ Zaplače. „Sagriješila je duplo više otkad sam mrtav. Kako da mi plan upali?“ Nikola je usporedio tu ženu s Jerryevom sestrom. Njegova sestra je bila mnogo puta snažnija od te žene. Ova je žena početkom dvije tisuće i sedme izgubila sina i muža, a bila je u ranoj fazi trudnoće.

Od tada je sve činila da pobaci, a nije imala novca za pobačaj. Što je bilo još gore, policija je manjkom tragova zaključila da je Ivana ubio otac i presudio sebi, a zapravo je Ivanu i Nikoli presudila ista osoba.

Ivan je na početku svoje smrti bio neutješan. Prije nego što ga je metak odvojio od tijela, gledao je kako mu otac dobiva metak u glavu, a nakon toga je gledao kako mu crne sjenke vuku oca u pakao, zbog čega je plakao danima, ako ne i tjednima. Nakon toga, njegova se majka odala alkoholu jer ju je trudnoća samo zamarala.

Nikola je tada shvatio što je prava bol, prava bol nakon gubitka djeteta, kakvu ni njegov otac nije osjećao, koji ih je doveo do smrti. Katkad se pitao, da je ostao živ bi li doživio tu bol. Možda ga je Bog poštedio još gorih osjećaja jer tu bol ne želi nikad doživjeti. „Za pomoć treba dugo vremena.“ Nikola pogladi Ivana po glavi. „Meni je trebalo pet godina. Jerry ju ni nakon dvadeset i pet godina još nije dobio.“

„Trudnoća ne traje pet godina.“ Ivan je jecao. „Ne želim da mi sestra umre. Ne želim da ju mama ubije.“ Ivan je bio još tužniji kad je saznao da mu majka nosi djevojčicu, a oduvijek je htio sestru.

Nikola je znao, a smatrao je da je i Ivan znao, jer su svi jednako pametni i zreli nakon smrti, da ni djetetu ni njegovoj majci nema pomoći. Žena je previše grešna da joj se itko približi, a dijete ne može ni razmišljati, nije još ni rođeno. Ništa neće biti od Ivanovog plana. „Mislim da joj nema pomoći.“ Rekao je Nikola. „A netko drugi? Da joj netko drugi pomogne k'o tvojoj sestri?“ Ivan je već pokušao spojiti majku i prodavača kod kojeg je kupovala alkohol, ali je prodavač dobio otkaz. Pokušao je susjedi obratiti pažnju na njegovu majku, ali susjeda je već stara i polako obolijeva od multipla skleroze. „Zar nisi već pokuš'o?“ Ivan je zakopao lice u Nikolinu bedru i gorko zaplakao. Znalo se da ovoj ženi ne mogu pomoći ni noćne more jer nikakve snove ne pamti kad svaku noć zaspi pijana.

Ubrzo se kraj njih stvorila Maja i mrko pogledala Nikolu. „Rekla sam ti da ga ne dovodiš pred majku?“ „On je mene doveo.“ Rekao je Nikola iako je znao da zvuči mlađe od Ivana.

Maja je razočarano odmahnula glavom, sagnula se i uzela uplakanog Ivana u naručje. „Nisi ti kriv što ne možeš utjecat' na nju.“ Govorila je i njihala ga. „Pokušaj Nikolinu taktiku. Ima i drugih ljudi, zar ne?“ „Misliš da nije?“ rekao je Nikola. „Nije nastavio.“ Rekla je Maja, na što ju je Ivan raširenih očiju pogledao. „To što je dobio otkaz, ne znači da ga nije briga.“ „Pusti me.“ Ivan je Maji oteo iz ruku, a zatim nestao. „Đe je sam krenuo?“ pitao je Nikola. „Valjda kod tog čovjeka.“ Maja je slegnula ramenima. „Čudim se što se ti nisi toga sjetio.“ „Bio sam sa sestrom.“ „Koliko vidim, tebi je jedinome krenulo.“ „Zar tebi nije krenulo?“ „Otac se već pokaj'o i ispovjedio. Pokušava mi nać' mater da se raspita o meni. Mater još ništa nije učinila.“ „Ja se bojim da se sve pogoršalo.“ „Zašto?“ Nikola ih je prebacio u Vladimirovu kuću, gdje je on ležao, kao i svaki dan, na podu s košuljom punom smrdljive tekućine iz želudca, mokrih pazuha i upišanih hlača. „Isuse.“ Maja začepi nos što, naravno, joj nije spriječilo smrad. „Ovaj je vonj snažan da ubije čovjeka.“ „Počeo se raspitivat' o Ivani.“ „I što onda?“ „Što ako nešto učini?“ „Jedva diše, umalo se ugušio u vlastitoj rigotini. Što bi učinio?“ „Da bar vidim budućnost.“ „Previše gunđaš.“ „Nije bio ni u boljem stanju ni dok sam ja bio živ, pa me je ubio.“ „Kako su ostali?“ Prebacili su se u Ivaninu sobu, gdje je učila matematiku. Nije više bilo straha da će ju napasti netko iz doma. Sad je nosila normalnu odjeću, onu koju su joj Ana i Antonija darovale. Uspjela se izboriti da ju dobije.

Isprva joj odgajateljice nisu davale tu odjeću jer je izgledala predobro da ju Ivana zaprlja ako ju slučajno netko od djece napadne, ali Ivani je jednog dana bilo dosta. Izvadila je staru odjeću iz ormara i bacila ju kroz prozor, skinula je u donje rublje pred odgajateljicom i rekla: „Od sad samo ovakva hodam po ulici i to će samo vama ići na sramotu.“ Par sati kasnije, vratile su joj odjeću.

Nikola ih je prebacio u Marinovu sobu, gdje je dječak čitao strip, skriven u knjizi, da njegova majka misli da uči. „Da taj mali uradi nešto normalno, zabrinula bih se za njega.“ Našalila se Maja.

Prošli su kroz zid u Antonijinu sobu, gdje je učila Hrvatski. Ovaj put Antonija Nikolu nije vidjela.

Prebacili su se u Aninu sobu, gdje je radila na svom romanu, a Maji se naborala faca od gadosti kad je pročitala jedan ulomak. „Njoj je stvarno pre bujna mašta.“ Ana se okrenula i sijevnula ih svojim smeđim očima. „Gubite se!“ viknula je.

Ivan ih je prebacio na pučinu mora da ne ometaju Anu. Nekad mu je bilo žao što ne može učiniti da ih Ana ne vidi i ljudi s darom poput njenog. Sada na Anu ne mogu lako utjecati drugi duhovi jer im se naučila oduprijeti. „Što nije u redu?“ pitala je Maja i prekrižila ruke dok su joj valovi prelazili preko tenisica, a nisu ih močili. „Meni se čini sve normalno. Možda je vrijeme da pođeš u raj i pozdraviš se sa živim prijateljima.“ „Imam loš predosjećaj.“ Rekao je. „Previše umišljaš, i duhovi previše umišljaju.“ Nikola je sjedio na Antonijinom krevetu, dok je ona raspuštala kosu i spremala se za krevet. Uska majica i tajice su joj isticale obline, točno onakve kakve je imala Maja, Nikolina cura prije smrti, pa se još dan danas znao osjećati čudno u društvu mrtvom Majom, djevojčicom koja je štitila Ivanu prva dva mjeseca u domu.

Prohodali su kad je Maja imala četrnaest i pol godina, i bila je previše razvijena za svoje godine. Šest je godina otad prošlo i sad ne izgleda puno starije, ali još je prelijepa, prelijepa majka i žena.

Nikola je mislio pitati Antoniju da prestane udovoljavati Ivani, ali znao je da bi na kraju Ivana bila razočarana, a razočarali su je mnogi ljudi. Ali ne može dovesti u opasnost samo Ivanu, nego i Antoniju, njego brata i majku, Anu i njenu obitelj. Skoro svake večeri dolazio je u njenu sobu razmišljajući hoće li joj reći da prekine i na kraju odustao, a usput se osjećao poput perveznjaka i stalkera.

U razmišljanju ga je prekinuo Ivan, koji se neočekivano pojavio u Antonijinoj sobi. „Što radiš tu?“ pita ga Nikola. „Možda mi ona pomogne.“ Rekao je Ivan i prstom pokazao na Antoniju. „Kako da ti pomogne?“ „Pa, tebi pomaže.“ „Tvoja je majka odrasla žena kojoj može pomoć' samo komuna. Moja je sestra dijete, kojoj pomaže malo starije dijete.“ „Da barem jednom nazove hitnu i…“ „Završila je na hitnoj sto puta i ništa nije pomoglo, a po zakonu ne možeš ju prisilit' ne liječenje.“ Ivan je na trenutak spustio glavu, a zatim pogledao u Antoniju koja se pokrivala pokrivačem. „Može li me vidjet'?“ „I što kad te vidi?“ „Želim da me vidi.“ „Ako se potrudiš kao ja, vjerojatno može, ali nije mekan orah.“ Primijetili su da je Antonija već počela osjećati hladnoću. Sad kad vidi jednog duha, mogao lakše joj se može približiti drugi duh, a i osjećala se slobodnije.

Antonija se uspravila i pogledala Nikolu, koji je sjedio na dnu kreveta. „Vidim te, čemu hladnoća?“ pitala je trljajući nadlanice rukama. „Nisam to ja.“ Rekao je Nikola. „Pa čemu onda…“ Stala je i pogledala Nikolu raširenim očima. „A-a. nema šanse, ti si dovoljan, ne želim vas još.“ „Što ja tu mogu?“ „Zaustavi ga!“ „Kako? Ne mogu ništa protiv drugog duha. K'o da od nekoga tražiš da ne razmišlja o nečemu.“ „Reci mu da prestane!“ „Zašto bi me posluš'o?“ „Zašto ne bi?“ „Zaboga, neka prestane!“ stisnula je oči i otvorila ih kad je hladnoća prestala. Srce joj je umalo probilo prsnu kost kad je ugledala Ivana, a dobro se sjećala tko je on. Novine još pišu o ubojstvu tog dječaka.

Oboje su mogli osjetiti njen strah i znali su da se nije toliko uplašila u životu. Glas joj se zablokirao od straha i osjećala je sve veću muku u želudcu.

Prije nego što je Nikola zucnuo riječ, Antonija je pobjegla u kupaonu da se ispovraća. „Svaka ti čast.“ Rekao je Ivanu i prebacio se u kupaonu gdje je Antonija povraćala. „Žao mije, ali ja ga ne mogu zaustavit'.“ Rekao je „Duh duha ne može…“ „Odlazite!“ rekla je Antonija promuklim glasom. „Ne pojavljujte mi se pred očima!“ Nikola je nestao i pustio Antoniju u kupaoni da se isplače, znajući da joj je Ivan trenutno zadao veliku traumu.

Jedanaesta glava Antonija nikad nije umornija ustala. Otkad je vidjela Ivana, cijelo vrijeme je imala noćne more, što ju je iscrpljivalo, a opet je strah sijao iz nje.

Još se sjeća ubojstva tog dječaka i njegova oca početkom godine. Bila je to najveća tragedija nakon ubojstva Cvjetkovića, samo što je njihov slučaj bio zaključen. Godinama u Dubrovniku nitko nije tako hladnokrvno ubio dječaka, a pogotovo vlastitog sina.

Nekoliko se puta osvrnula da slučajno ne vidi nekoga koga ne bi trebala. Nije htjela vidjeti ni Nikolu, bila je dovoljno ljuta na njega što joj je to priuštio.

Kovrčavu kosu je vezala u rep, obukla je košulju, traperice čizme, kaput u uputila se na doručak, na kojem se nadala da će naći barem malo mira.

U školi je odmah zgrabila Anu za ruku i povukla je u kut, da nitko ne čuje njihov razgovor. Već su ostali u školi shvatili da se one druže i nisu imali ništa protiv, ali nije namjeravala da drugi čuju o čemu one dvije pričaju. „Vidjela sam još jednoga.“ Rekla je Antonija. „Znam.“ Ana je zakolutala očima. „Da mogu, ubila bih ih opet.“ „Ana!“ „Što? Ni oni nemaju poštovanja prema živima.“ „Pokaži barem poštovanja prema djetetu.“ „Daj, molim te, derište ne zna ni što više radi na zemlji.“ U učionici je Antonija još sjedila s Maris u klupi, ali više nisu bile toliko bliske. Maris nije osuđivala Antoniju zbog druženja s Anom, ali nije bila ni zadovoljna, jer ju jednostavno nije podnosila još od prvog dana srednje. Zato su Maris i Antonija rijetko pričale u klupi.

Matej je još sjedio ispred njih i upadao sa šalama kad su bile neraspoložene, ali ih nije uspio zbližiti.

Na zadnjoj godini srednje škole Maris i Antonija su se udaljile, a čak su planirale upisati isti fakultet.

Nakon zadnjeg sata Antonija je sjela do Ane na stepenice jer je morala razgovarati s njom. Ipak je ugledala malo dijete, koje je brutalno ubijeno, što je prilično teško za vidjeti, barem Antoniji. Nije znala je li ju više boljelo kad je čula da joj je otac mrtav, ili kad je vidjela pokojnog dječaka. „Meni je došao tri dana nakon što je ubijen.“ Rekla je Ana. „Nakon toga sam tri dana imala groznicu.“ „Je li od tebe tražio pomoć?“ „Tražio je da pomognem njegovoj majci.“ „Zašto nisi?“ „Jer ta žena samo sjedi u kući i pije, ili hoda po gradu i pije, a ima trbuh do zuba.“ „Očito joj treba liječenje.“ „Ali prisilno liječenje u ovoj državi ne pali. Ta žena postane agresivna kad joj bilo tko priđe. Očito ne zaslužuje pomoć.“ „Jesi li ikad ikojem drugom duhu pomogla?“ „Ne, jer nikad nitko nije tražio moju pomoć.“ „A Nikola?“ „Nisam ja duhova robinja, imam svoj život i…“ Antonija je Anu zaustavila tako da ju je potegla za rukav. Ana je primijetila da Antonija gleda raširenih očiju ispred sebe, kao da se nešto ozbiljno dogodilo. I bilo je ozbiljno, pred njima je stajao Matejev otac. Koščati naboran čovjek žuta lica i smeđe masne kose ih je gledao praznim zelenim očima. „Zaboga, o čemu vi to pričate?“ počeo im se približavati, tako da je vonj bljuvotine dopirao do njih. „Pričamo o knjizi.“ Govorila je Ana dok su koračale unazad. „Knjizi koju ja pišem.“ „Vi proklete, poremećene, praznoglave…“ „Što vi radite tu?“ pitala je Antonija. „Gubite se!“ U zelenim očima smrdljivog pijanice je zasjao bijes. Zgrabio je Antoniju za kaput i bacio ju niz kamenite skaline, a Anu je zgrabio za kosu i bacio na pod. „S kim se to moj sin druži? Da barem imam bocu da vam razbijem od glavu.“ Sagne se, podigne Anu za kosu i iskesi crne zube. „Što ne znači ti ne mogu razbit glavu.“

Kad je Nikola prošao kroz njega, čovjek se trznuo, ali nije pustio Anu. „Ovo derište nikako da odustane. Uporan je i mrtav.“ Dvije mršave ruke odgurnule su čovjeka od Ane, ruke njegova sina. Maris je dotrčala do Antonije i pomogla joj da ustane. „Što ti tu radiš?“ pitao je zbunjeno Matej. „Zavali se ispod Ploča i surgaj rakiju u grlo.“ „Kopile!“ zaderao se čovjek. Zatrčao se u sina, ali ovaj ga je odgurnuo niz stepenice. „Gubi se prije nego što zovem ravnatelja!“ „Što?“ pitao je čovjek njišući se. Bio je toliko pijan da je jedva održavao kontakt očima. „Da te tvoj ravnatelj zaštiti od tatice?“ Matej se u bijesu stisnuo usne kad je čuo mladiće iz škole kako proizvode zvuk koji je inače upućen gubitnicima. „Ne nego da zove policiju.“ „Da me uhite jer sam pijan.“ „Jer napadaš mlađe i slabije od sebe.“ Zelene oči Matejevog oca još više zasjaju od bijesa. „Krepaj!“ viknuo je i zamahnuo rukom poput bespomoćnog ptića. „Krepajte gimnazijalci! Pomorska! Pomorska!“ derao se, odlazeći.

Svi u školi su znali da je Matejev otac pijanica, ali nisu znali da ga maltretira otkad zna za sebe.

Unatoč tome, Matej je bio cijenjen zbog svoje karizme, duhovitosti i košarkaškog umijeća. „Jesi li dobro?“ pitala je Maris Antoniju dok se držala za zatiljak. „Dobro sam.“ Rekla je mrko Antonija. Najmanje što je očekivala jest da će ju Matejev otac napasti i umalo ubiti. Bacila je pogled na Mateja kojem su se obrazi žarili zbog neugode. „Oprostite zbog ovoga.“ Matej se uhvati za glavu. „Opasniji je kad je trijezan ili nije potpuno urokan.“ „Sad znam zašto ne voliš bit' doma.“ Rekla je Ana, na što se Antonija prisjetila kako je Ana bila nerazumna prema njemu na zidinama. Sad ga barem djelomično razumije. „Bolje je da ovo zaboravimo i pođemo u Laure.“ Rekla je Maris. „Ako ste vas dvije dobro.“ „U redu je.“ Antonija je odmahnula rukom. „Mene je samo uhvatio za kosu.“ rekla je Ana. „Idemo li Matej?“ pitala je Maris. „Ako cijeli kafić ne bude zurio u mene.“ „Ma daj, vidjeli su nas samo prvašići kojima počinje smjena.“ Četvrti razredi gimnazije sve češće su se nalazili u Laure, da provedu što više vremena zajedno tijekom zadnje godine. Svi su se pomalo počeli slagati, konflikti iz prvog razreda su pomalo nestajali.

Neki su zaključili da su u Laure proveli više nego dvije tisuće četvrte i pete, kad su se tek upoznavali, a često su neki i markirali.

Konzervativnu Maris su uspjeli natjerati da popije dvije čašice tekile, a Anu su pokušali nagovoriti da otpjeva neku Hard rock pjesmu ili im gata iz šalice. Zahvaljujući njenoj tvrdoj glavi, nije se dala.

Antonija je primijetila da je Matej nestao, jer je uglavnom bio glavni u muškom društvu. Znala je da mu je neugodno, ali smatrala je da nema razloga biti, dobro je poznavala njegovog oca. Mogla je od njega očekivati samo gore.

Izašla je iz kafića i našla ga naslonjenog na zid s prekriženim rukama i torbom kraj nogu. „Zašto tu čamiš?“ „Ti najbolje znaš.“ Rekao je. „Umalo si razbila glavu zbog njega.“ „Ali ti si ga zaustavio.“ „To nije za pohvalu, to mi je dužnost.“ „Nema te čega biti sram, svi ti više-manje znaju oca.“ „Upropastio je sve.“ „Što je upropastio.“ „Smijat ćeš mi se.“ „Zašto?“ Matej duboko udahne. „Htio sam te pozvat' na večeru. Danas sam skuplj'o hrabrost, a on je sve upropastio.“ Antoniji se kutovi usana podignu u slabašan osmijeh. „Vidiš. Ne čudim ti se.“ „I ja bih pristala.“ „Vjerojatno, da se to nije dogodilo.“ „A da to zaboravimo?“

Matej ju pogleda izbečenih očiju. „Umalo si razbila glavu, ženo.“ „Nisi ti kriv.“ Antonija slegne ramenima. „Misliš li da je u redu?“ „Nitko u razredu ne zna što se dogodilo.“ „Ali saznat će.“ „To se njih ne tiče.“ „Znači pristaješ?“ „Pristajem.“ Antonija kimne glavom.

Antonija je stavljala šminke ovaj put više nego inače. Nekad je stavljala tuš i maskaru, a nekad i korektor da prekrije sitne prištiće. Danas je dodala zlatno sjenilo i brončani puder. Mislila je izravnati kosu, ali je znala da Matej voli njene kovrče. Kad su bili djeca, pleo joj je prste u kovrče dok se ne bi potpuno zapetljali. Kovrče je samo zalizala da izgledaju urednije i sjajnije.

Nije se htjela provokativno obući jer je znala da Matej ne voli jeftine cure. Pet godina su davali jedno drugome savjete u vezama. Antonija nije tražila mnogo savjeta jer nije bila u mnogo veza, bile su joj prevelika gnjavaža.

Odlučila je obući rozu košulju, finije traperice i crne čizme. Uzela je crnu torbu, kaput i krenula vani. „Trebala bi se tako oblačit' svaki dan.“ Dobacila joj je majka dok je silazila niz stube. Nije ju obadala, nego je proletjela kroz vrata. Nije dopuštala da joj išta pokvari trenutak.

Našli su se u Flaminga, poznatoj piceriji u Župi, gdje ih nitko ne bi ometao. Matej ju je čekao vani sa zalizanom kosom, u sivom kaputu i kožnim cipelama. Antonija ga odavna nije vidjela tako ozbiljnog i u finom izdanju pa se nasmiješila. „Lijepo izgledaš.“ Rekao je s nelagodom u licu. „Idemo li unutra?“ „Idemo.“ Sjeli su za stol, odložili kapute i naručili hranu. Tijekom razgovora i jela Mateju se nije skidala nelagoda s lica. „Je li ovo prijateljski ili ozbiljno?“ „Ne znam još.“ Matej slegne ramenima. „A da vidimo?“ Matej ju ozbiljno pogleda. „Ne znaš ako ne vidiš.“ Ona slegne ramenima. „Ako tako želiš.“ Antonija pomakne stolicu bliže njemu i nagne se. Matej se polako nagne, uhvati je za poleđinu vrata i pritisne usne pri njene. Antonija je osjetila kako joj srce treperi poput leptirovih krila i cirkulaciju koja joj je potekla u obraze. Matejeve usne su bile mekane kao da ih previše njeguje za muškarca, ili su bile po prirodi takve, nije znala. Kad se odmaknula, primijetila je da Mateju gore obrazi kao zaljubljenom dječaku. „Znaš li sad?“ pitala ga je. Matej odmahne glavom. „Onda ćemo pokušat' više puta.“ Nikola i Maja sjedili su na stolu kraj Antonijinog i Matejevog. Nikola je znao što Matej osjeća. Bio je zaljubljen, ali se sramio priznati. Antonija je bila ta koja nije znala. „Ovo je bolje od romantičnih filmova.“ Rekla je Maja. „Sve ide na bolje, a ti si još zabrinut.“ „Predosjećaj.“ Rekao je Nikola. „I Jerry ga ima.“ „Njegova je sestra stvarno loše. Tvoja nikad nije bila bolje.“ „Zašto me onda ovo muči? Zašto bih sad ovo umišlj'o?“ „Navik'o si očekivat najgore.“ Matej je uzeo vilicom komadić tune i prinio k Antoniji. Ona ga je zgrabila ustima, dok joj je kapljica ulja kliznula ni bradu, a Matej je palcem obrisao. Na to su se oboje nasmijali.

Nikola je mogao vidjeti kroz Matejeve oči. Matej je gledao Antoniju, kao Nikola nekad Maju. Njene zelene oči Matej je doživljavao kao Nikola nekad davno Majine. Antonijine oči ga su podsjećale na bistru šumsku rijeku, a Nikolu Majine na more koje se ljeska na suncu. Kao što je Nikola volio Majine krupne oči, širok osmijeh i kosu poput crnog slapa, Mateja je privlačio Antonijin osmijeh, koji joj je isticao jagodične kosti i činio ju još mlađom, sitni, ali lijepo oblikovani zubi i crvenkasti sjaj na kosi. „Stvarni život je slađi od filma.“ Govorila je Maja „Sad je slatko.“ Rekao je Nikola. „Šteta što je jednog dana…“ „Prekini.“ Rekla je Maja. „Stvarno nešto nije u redu s tobom. Treba ti jedan mrtvi psiholog.“

„Nadam se da sam u krivu.“ Govorio je Nikola. „Molim se da sam u krivu.“ Ivana je koračala dvorištem škole, uzdignutom bradom i očima punim sjaja, iz kojih je sijalo samopouzdanje. Svoj tanki vrat nije skrivala koščatim ramenima i jedva je čekala da se nađe s ostalim djevojčicama. Nije više bilo straha koji se nakupljao u njoj poput zraka koji je punio balon.

Teret s pluća je polako izbacivala zahvaljujući Marinu, Antoniji i Ani. No ovaj dan ju je dočekala nova nevolja, skupina šestaša, mnogo većih od petaša, zajedno s Božom je koračala do nje poput vojske. Čim ih je ugledala, skrenula je pogled, ali je ju je skupina šestaša trčećim korakom okružila. „Misliš li da si uspjela?“ reče Božo i gurne ju na drugog šestaša. „Misliš li da si se izvukla?“ reče drugi šestaš i gurne ju. „Vratit ćemo te na staru poziciju jadnice.“ „Pokopat ćemo te.“ Naguravali su je poput vreće za boks dok su govorili, a ona je mogla osjetili miris cigareta i alkohola, što je uvijek osjećala kad su je napadali. „Makni se!“ Marin se pojavio sa svojom grupicom. „Nemaš više toliko moći u školi.“ „Štitite tu jadnicu?“ Božo prekriži tamne mršave ruke. „Zar vam je ona prijateljica?“ „Nije, samo smo prerasli maltretiranje curica.“ Rekao je Marko. „Što je bilo prijatelju? Povuk'o si se za ovim pederom nakon dva dana?“ pokaže prstom u Marina. „Zašto?“ „Lako se iživljavat na slabijima, a samo kukavice rade lagane stvari.“ Božo je namrštio facu i počeo Marka vući za kosu, ali ga je Marin s ostatak društva odgurnuo. „Ti si pederu sve uništio!“ vikao je Božo na Marina. „Dva dana si plazio za mnom, a zatim pokupio sve od mene.“ „To ja radim, uništavam govna.“ „A braniš još veće govno.“ Prebaci pogled na Ivanu. „Govno koje je zaboravilo svoju obitelj.“ „Krepaj.“ Rekla je Ivana.

Na te riječi Boži se naborala faca od mržnje. Uhvatio je Ivanu za kosu i počeo ju potezati. Dok je Ivana vrištala, Marko je vukao Ivanu, a Marin je pokušavao odvojiti Božine ruke. Ostali šestaši, koji su bili viši i jači, su se pridružili Boži i napali sitnije i slabije petaše. Počela je vika, čupanje za kosu, štipanje i šaketanje. Ivana se jedva izvukla, prljava i izgrebena, jer se nije mogla tući s dječacima, a skupina ostale djece, mlađe i starije je okružila tuču i počela navijati.

Marin je sjedio u mračnoj prostoriji, čekajući majku. Marko je završio na hitnoj zbog razbijena nosa i oka, kojeg nije mogao otvoriti. Božu u drugoj sobu također policija ispituje, a u nekoj sobi Ivana također daje iskaz. Od Marina nisu ništa tražili, samo su ga napadali zbog upozorenja da se ne približava Ivani prije dva mjeseca, o njegovom dosjeu i pokušaju ubojstva trećaša. Nije ih zanimalo što joj je već jednom spasio život, a ovaj put branio. Smatrali su da joj je Božo zapravo spasio život.

Nakon toga nabijali su mu na nos kako sad lako može završiti u domu i ako završi, da će se potruditi da mu zagorča život što više može, ili da može završiti u popravnom domu i više nikad ne vidjeti majku i sestru.

Naposljetku, ostavili su ga samog da pričeka majku, vjerojatno sa stražarom ispred vrata. U prostoriji se nalazilo zrcalo, a znao je da je providno, da promatraju s druge strane. Nije bio toliko glup.

Srce mu je skočilo kad je policajac otvorio vrata, a cirkulacija srama mu je potekla u obraze kad je ugledao majku. Majka ga je dozvala rukom, a on je koračao do nje kao da ide na strijeljanje. „Znam da te je briga za moj ugled i osjećaje.“ Govorila je Pavica, dok su hodali do auta. „Ali barem se brini kako ti se sestra osjeća.“ Marin nije ništa govorilo. Samo je gledao u tenisice, na kojima je bilo sitnih mrlja Božine krvi, kad mu je nogom izbio dva zuba. To ga jedino činilo zadovoljnim. Žalio je što ga nije vidio kako priča dok ga policija ispituje.

Kad su ušli u auto, Pavica mu je stavila bocu ledene vode na desnu sljepoočnicu, jer je primijetila da je crvena, do sutra će vjerojatno biti modra. „Ili barem pazi da ne izgubiš glavu.“ Rekla je. „Misliš li da ti uzalud govorim da se ne ponašaš k'o tvoj ćaća? Bio bi danas živ da me je posluš'o. Vjerov'o ti ili ne, upozn'o bi ga da nije bio tovar s čeličnom glavom. „Bi li ga upozn'o?“ Marin žalosno kimne glavom. „E, pa vidiš do koje nas je tragedije to dovelo.“ „Oprosti.“ Rekao je Marin plačnim glasom.

Pavica se osjećala kao da su je polili hladnom vodom. Sin joj se do sada nikad nije ispričao. Nije ni znala kad je trunčice poštovanja pokazao prema njoj, vjerojatno prije nego što je krenuo u vrtić. „Ima se tu previše za oprostit.“ Rekla je Pavica prije nego je upalila auto. Nije htjela popustiti, jer je počela sumnjati da ju sin planira iskoristiti. „Dobar si posao napravio.“ Rekao je Jerry. On i Nikola su sjedili na zadnjem sjedištu auta, koje je Pavica vozila. „Ali s njom nikad na zelenu granu.“ Rekao je Nikola. „Razumiješ li da je žena usamljena? Muža je davno izgubila, tražila je utjehu drugih ljudi. Zbog samoće, brine se za svoj ugled.“ „Ali je potpuno zanemarila djecu. Da se okrenula djeci i uložila truda u odgoj, ne bi se osjećala usamljeno.“ „Očito se drugačije nosi sa svojom boli.“ „Nekad nažalost i djeca pate.“ Nikola je mrzio roditelje koji su zanemarivali i maltretirali svoju djecu. Nikad nije vidio razlog da se zapostavlja dijete. Jedan od tih ljudi je bio njegov ubojica, ali i njegov otac. „Barem si dječaka promijenio. Da nisi ništa učinio, Ivani bi bilo još gore.“ „Bio mi je jedina nada.“ Antoniji je isparila sreća čim je nogom kročila kroz vrata kućnoga praga, sreća izazvana Matejevim poljupcem u školskom hodniku, kad su oboje izašli sa sata da ih nitko ne vidi i usput se dogovarali za novi spoj. Našla je Marina na kauču, kako drži led na sljepoočnici i majku kako nervozno lombra suđem u kuhinji. „Što se opet dogodilo?“ pitala je. „Tvoj brat. Opet. Čini. Sranja.“ Pavici ispadne tanjur iz ruku i razbije se nakon što je uporno pokušala izribati mrlju s njega. „Što je učinio?“ „Cijela se škola potukla zbog njega.“ „Zbog Bože.“ Rekao je Marin. „I zbog tvoje glupe Ivane. Rekla sam ti da joj se ne približavaš, na samo ja, nego i policija.“ „Znala si da te neću poslušat'.“ Pavica baci krpu u sudoper i krene prema Marinu, ali Antonija stane ispred nje. „Ne znam zašto se uopće trudim. Do srednje ćeš završit' ili u grobu ili u zatvoru.“ „Neka. Ni ne zaslužuješ djecu.“ „Ne zaslužuješ ti ovakvu majku.“ „Da. Zaslužujem bolju.“ Da prekine svađu, Antonija je uzela Marina i odvela ga je u sobu. Iako je Marin davno bio teži od trideset kilograma, mogla ga je uzeti. Polako ga je položila na krevet i skinula led da pogleda crvenilo koje se polako pretvara u modricu. „Što se dogodilo?“ pitala je. „Božo je nap'o Ivanu.“ „I?“ „Mi smo ju branili, a nakon toga je nast'o kaos.“ „Zbog obrane?“ „Šestaši su nas napali?“ „Starija generacija vas je napala?“ „Oni koji se druže s Božom, nisu puno pametniji od njega.“ Antonija je ugledala Nikolu kako sjedi za Marinovim stolom. Nadala se da joj se neće ukazati drugi duh ili Ivan. Pogotovo nije htjela vidjeti Ivana. 'Što sad želiš?' pitala je u sebi. „Mislim da je vrijeme da joj prestaneš pomagati. Dovoljno si joj pomogla.“ 'Nisam.' „Govorim to zbog vaše sigurnosti, a bilo bi dobro da se ne viđaš s Matejom.“ 'Kakve on veze ima s ovim?' „Poslušaj me.“

'Neću, nisi mi mama da mi upravljaš životom, a sestra će ti ostat' duboko razočarana.' „Prije joj nisi htjela ni pomoć.“ 'Očito se ja više brinem za nju nego ti.'

Antonija skrene pogled s Nikole i zagrli tužnog brata, ali Nikola joj se opet pojavi pred očima. „Želiš li da ti zagorčavam život dok ne poslušaš?“ „Nestani!“ Antonija vikne i mahne rukom, a Marin ju čudno pogleda. „Muha.“ Reče blago i poljubi ga u čelo. Laknula je kad je dignula pogled i vidjela da nema Nikole. Odlučila je nastaviti po svome, ne znajući da je grdno pogriješila.

Dvanaesta glava Vladimir je stajao naslonjen na zid blizu Osnovne škole Marina Držića, dok je čekao dječaka koji mu je bio jedina nada da uništi zadnjeg stvora Cvjetkovića, a nakon nje slijede oni koji joj pomažu, oni koji su se usudili poboljšati joj život. „Čekam.“ Pojavio se Božo, malac koji mu je sezao jedva do lakta. Vladimir mu je u ruke predao crnu plastičnu vrećicu u kojoj su se nalazile dvije bočice votke, vrećica trave, rizle i cigarete. Božo se đavolji osmjehne i zgrabi vrećicu, ali ga Vladimir zgrabi za ruku. „Izazoveš li opet kaos, sljedeći put će je u toj vreći nalazit' tvoja glava.“ „Ne brinite. Obećavam.“ Rekao je Božo drhtavim glasom. Vladimir ga pusti, a Božo otrči prema školi. Nakon toga se uputio prema hotelu Lero, gdje se već neko vrijeme nalazio sa ženom, vrlo usamljenom i glupom ženom koja misli da ju voli, a ona mu je samo pijun pomoću kojeg će platiti svi koji su mu naudili.

Sa Cvjetkovićima je bio u sukobu još od početka devedesetih. Rođen je 1969., na rodnom mu listu piše deveti siječnja, jer se ne zna njegov pravi datum rođenja. Dvanaesti siječnja iste godine nađen je u kontejneru, zamotan u plastičnoj vreći. Našla su ga dva dječaka, koji su odmah obavijestili policiju, tadašnju miliciju. U bolnici su ustanovili da je dijete nekoliko dana staro, manje od tjedan tada.

Nakon sedam dana pregleda, dijete je odvedeno u Dječji dom Ivan Vukušić, koji će tek devedeset i sedme biti preimenovan u Dječji dom Maslina. Ne znajući mu ime ni podrijetlo, nazvaše ga Vladimir Koprivica.

Kad je Vladimir imao tri godine, odgajatelj ga je zaključao u kupaonu, skinuo ga i stao milovati po tijelu. Vladimiru je godilo te je odgajatelj obećao da će to raditi svaki dan, ali ne smije to nikome reći.

Nakon tri godine, odgajatelj je uhapšen, pod sumnjom da je zlostavljao djecu i nećake. Vladimiru je nedostajao odgajatelj, te je počeo ostalu djecu hvatati za intimne dijelove tijela. Kako su mu se ostala djeca odupirala, prešao je na mlađu. Zbog toga su ga odgajatelji odvajali od druge djece. Spavao je sam, jeo je sam i igrao se sam. Bio je bijesan, ali je skrivao bijes u sebi.

Kad je krenuo u školu, odmah je upao u loše društvo. U društvu je bio bogati dječak koji im je redovito donosio kvalitetne cigarete, dječak koji je ispod kute nosio odjeću kvalitetnih marki i traperice, koje su se u bivšoj Federalnoj Jugoslaviji mogle jedva nabaviti. Također je redovito tukao dobre đake i poslušnu djecu.

S jedanaest godina je počeo prelaziti s lakših na teže droge, bogati dječak im je nabavljao drogu, jer je njegov otac trošio novac na drogu zbog toga što mu je policija oduzimala vrijedne stvari koje je kupao. Zbog toga je mrzio i socijalizam.

Iste godine kad su se našli s osmašima iz druge škole da puše hašiš, upoznao je četrnaestogodišnjeg Đivu Cvjetkovića, a vidio je starijeg sebe. Oboje su imali usko lice, svijetlo smeđu kosu, zelene oči i vitak stas, samo što je Đive bio bljeđi i viši, a Vladimir je bio dosta nizak za svoje godine.

Dok je društvo pušilo hašiš i šalilo se, Đive i Vladimir su bili poprilično ozbiljni, a Vladimir nije skidao pogled s Đive. Kad je došlo vrijeme rastanka, Vladimir je odlučio slijediti Đivu do kuće.

Zastao je i vidio kako je velika Đivina kuća, dok su svi živjeli skromno, što je također bilo neobično za doba socijalizma. I tako nikoga nije bilo briga jer je Josip Broz Tito bio već mjesecima mrtav i Jugoslavija se pomalo raspadala. Đive je ispred kuće zagrlio tamnokosu kršnu djevojku Paulinu. 'Prava Konavoka.' Vladimir je pomislio. Znao da je to bila lijepa i mlada Dubrovačka pjevačica. U društvu su je redovito komentirali, ali nije znala da joj Đive brat, iako nisu nimalo sličili.

Vladimir se sakrio iza kuće i čekao noć. Kad se noć spustila, pomoću stabla popeo se na prozor Đivine sobe i vidio ga kako vodi ljubav s Paulinom. Čim ga je djevojka ugledala, vrisnula je pokrila grudi. Đive je zakopčao hlače i prstom dozvao Vladimira. Kad se dječak približio prozoru, opalio mu je pljusku. „Koji je tebi vrag mali perveznjače? Hajde doma!“ „Ja ne spavam s vlastitom sestrom.“ Na to je Vladimir dobio još jednu pljusku. „Šutat ćeš ili letiš dolje na glavu!“ „Baci ga sad!“ vrisnula je djevojka. „Šuti!“ rekao je Đive. „Koliko ti je godina?“ pitao je Vladimira. „Jedanaest i pol.“ „Da ti zovem mater i ćaću da im rečem kako im sin uhodi ljude po kućama?“

„Nemam mater ni ćaću.“ Đive zakoluta očima. „Đe živiš?“ „U domu.“ „Kojem domu?“ „Ivana Vukušića.“ Đivi se lice uozbilji. „'Ajde doma, gubi se!“ odgurne ga. „Goni se!“ „Čekaj.“ „Što?“ „Mogu li je ja nakratko dobit'?“ Đive mu opali pljusku i zatvori persijane. Vladimir se tužan stane spuštati niz stablo, pritom padne i povrijedi nogu. Kad je došao u dom, išibali su ga prije nego što su ga odveli u bolnicu, a sljedeći dan ga je društvo odbacilo jer je šepao i hodao na štapu. Nisu mu za kaznu dali štake, nego starački štap.

Tijekom odmora je otišao što dalje od škole, da ga grupica nekadašnjih prijatelja ne pretuče. Odlučio se ne vratiti. Radije bi trpio batine odgajatelja, nego nasilnika.

Na putu je susreo Đivu kako sjedi na klupi i čita knjigu. Odlučio je sjesti kraj njega, a ovome je umalo srce iskočilo iz prsiju kad ga je vidio. „Što ćeš tu?“ pitao je Đive. „Što ti se dogodilo?“ „Ovo je zbog tebe.“ Pokazao je natečeni lijevi obraz. „Ovo je pri padu sa drva.“ Pokazao je na nogu. „A ovo su odgojitelji.“ Pokazao je trag šibe na obrazu. „Nisam ja kriv što bježiš.“ „I odbacili su me.“ „Tko?“ „Prijatelji. Jedini bliski ljudi u životu.“ „I što od mene želiš?“ „Cigaretu.“ Đive se zbunjeno namršti. „Očito nema više ni votke ni trave za mene. Samo želim cigaretu.“ Đive mu je htio dati cigaretu samo da ga se riješi. Znao je da mu ne može je dati u javnosti. Uzeo ga je na leđa, da ne trpi još njegovu sporost, i odveo ga daleko u grmlje. Dok ga je nosio, Vladimir je osjetio neobičnu bliskost, jaku bliskost, kakvu još nije s nikim osjetio. Đive ga je spustio kad su se sakrili u grmlju, dao mu je cigaretu, šibice i zapalio s njime. Vladimir je cijelo vrijeme zadivljeno gledao Đivu dok je pušio. Nije mogao vjerovati koliko mu sliči, dok mu vlastita sestra nimalo ne sliči. „Zašto spavaš sa svojom sestrom?“ pitao je. Đive ga prostrijeli pogledom. „Mislim, lijepa je, ali zar te sestra može privuć' na taj način?“ „Nije mi to sestra.“ Reče Đive i udahne dim. „Posvojen sam.“ „Ti si odrast'o…“ „Nisam tamo nogom kročio.“ „Nego kako…“ „Mater se već s Cvjetkovićima dogovorila da će me usvojit' čim se rodim. Vidio sam tu glupaču nekoliko puta. Ne znam tko mi je ćaća, a nije znala ni ona.“ „Što je s njom bilo?“ „Krajem šezdeset i osme glupača je opet došla s trbuhom molit' moje starce da usvoje i drugo dijete.

Oni su to velikodušno odbili. Opet nije znala oca djeteta. Sredinom prvog mjeseca šezdeset i devete našli su je nakljukanu u parku. Trbuha nije bilo i još se ne zna što se s tim stvorom dogodilo.“ Vladimir je ostao šokiran nakon te priče. Upaljena cigareta mu je pala na zemlju. „Što si blenuo? Čudno je što je veliki Cvjetković usvojen.“ „Meni govore da sam rođen šezdeset i devete, ali nitko mi ne zna pravi datum rođenja. Ne znaju mi se ni roditelji.“ „Što ja imam s time?“ „Zar si slijep?“ „Misliš ti da si mali stvor iz trbušine? Dragi moj, prestar si da vjeruješ u bajke.“ „Velika je slučajnost.“ „I male šanse.“ „Nisu.“ Vladimir skupi noge, okrene glavu i stane šmrcati.

„Dobro, dobro, samo mi nemoj cmizdrit'.“ Đive zakoluta očima. „Moj je stari ugledni liječnik. Sutra ću te pokupit da napravimo DNK analizu. Samo da znaš, neće se ništa promijenit, bez obzira na rezultate.“ Rano ujutro, Vladimira je pokupio gospodin Cvetković u uglednoj Zastavi. Vladimir se osjećao posebno jer se prvi put vozio u autu. Kad su ušli u bolnicu, Vladimir se naježio. Uhvatio je Đivu čvrsto za ruku, a Đive ga nije puštao samo da mu ne kvoca.

Još se više uspaničio kad je su mu vezali gumenu traku oko ruke i ruku očistili etanolom, a vrisnuo je kad je vidio injekciju. Mrzio je igle. „Želiš li rezultate ili ne želiš?“ rekao je Đive. Vladimir se umirio, zajecao je kad su mu zarili iglu u ruku, ali je mirovao.

Dok je čekao, držao je vatu na rani i njihao zdravom nogom. Nakon nekoliko minuta, Đive je izašao s vatro na rani i sjeo kraj njega. „I tebi su izvadili krv?“ „Šuti i čekaj!“ Nakon pola sata, gospodin Cvetković je izašao s papirom u ruci i nabranim čelom. „O čovječe.“ Govorio je. Čučnuo je i pogledao Vladimira u oči. „Ti si taj mali.“ Vladimiru su došle suze na oči. „Jesam li?“ „Vjerojatnost je skoro stopostotna.“ „Nemoguće.“ Rekao je Đive u bijesu. „On je kržljav, nizak, slab…“ „I to je jedina razlika.“ Zaustavio ga je otac. „Našli smo ti brata.“ „Ne, ne.“ Đive ustane i počne kružiti čekaonicom. „Ne, sramota je. Već je dovoljno što sam kopile.

Tebi na sramotu ide još jedno kopile.“ Vladimir je zabio lice u skute i gorko zaplakao. Đive prijeđe rukom kroz kosu i duboko udahne. Znao je da je kreten. Pomogao je Vladimiru da ustane i obgrlio ga oko ramena. Vladimir je zakopao lice u bratova prsa i gorko zaplakao. Prvi put ga je netko zagrlio, i to je bio njegov brat.

Najtužnije je bilo što se morao vratiti u dom i odvojiti od brata. Bojao se da ga više nikad ne vidi.

Sljedeći dan je našao gospodina Cvjetkovića kako razgovara s ravnateljicom doma, ali nije mu se obratio. Za mjesec dana, Vladimir je opet bio kod njih – trajno. Dobio je napokon svoju kuću, svoje roditelje, sobu, brata i sestru – za koje nije znao kako će ga prihvatiti. Bojao se odbijanja vlastitog brata.

Imao čak vlastito dvorište i loptu. Čim je raspremio stvari u novoj sobi, otrčao je u dvorište i zaigrao nogomet sam sa sobom. Obožavao je nogomet, ali ga nije često igrao. U školi su mu onemogućili da igra zbog nasilničkog ponašanja.

Nakon nekog vremena Đive je zaustavio loptu. Kraj njega je stajala Paulina. „Dobro došao braco.“ Nasmijao se Đive. „Sad živiš u pravoj bajci.“ „Hvala.“ Rekao je Vladimir sramežljivo. „Sad imaš svoju sobu, a u našu ulaziš nakon kucanja.“ „Radi…“ Đive ga zaustavi prijekornim pogledom. „I ne tužakaš nikoga nikome.“ „Dobro.“ Reče Vladimir i na usne stavi dva prsta tražeći cigaretu.

Kad su se roditelji razišli, zabava je počela u Đivinoj sobi. Dali su Vladimiru hašiš i čašicu votke, ali dječak je nakon pet minuta bio omamljen. Đive i Paulina su se počeli milovati po tijelu i skidati, a Vladimir je uživao gledajući. Pomislio je na odgajatelja s kojim je osjetio najveću bliskost u životu.

Vladimir je promijenio školu i krenuo u istu s bratom. S bratom nakon škole je redovito pušio cigarete i hašiš, ali Đive mu nije davao previše alkohola. Redovito su igrali nogomet i slušali gramofonske ploče Bijelog dugmeta. Đive je djelomično bio u pravu – Vladimir je živio u bajci.

Ali naučio je da bajke nisu vječne, nego prekratke. Nakon pola godine, tek što je Đive krenuo u srednju, poginuli su Paulina i gospodin Cvjetković u prometnoj nesreći. Đive i Vladimir su udružili snage da utješe gospođu Cvjetković, ali nije najbolje išlo. Život je postao veliki neugodnjak. Gospođa Cvjetković izgubila je muža i dijete, a odgajala je dvoje djece koja uopće nisu bila njena – djecu pokojne prostitutke koja su previše nalik na nju.

Nije trebalo ni dva mjeseca da se odrekne skrbi nad dječacima. Đive i Vladimir su ubrzo završili u domu s čime su počele još veće nevolje. Đive je postao mladić i više vremena provodio s djevojkama. Do kraja osamdeset i druge, oblikovao se u vrlo zgodnog i kršnog mladića, dok je Vladimir bio još kržljav i nizak dječak.

Vladimir je pomalo ostajao bez brata. Kad god je tražio njegovu blizinu, nije ju dobio. Đive se pomalo kanio alkohola i droga, Vladimir je prelazio na još jače. Kad je Vladimir krenuo u srednju, nisu više uopće komunicirali. Đive je brzo maturirao, našao posao i iselio se iz doma.

Osamdeset i šeste Vladimir je čuo da mu se brat oženio za Marinu, curu iz srednje škole, prema kojoj je gajio mržnju zbog otmice brata. Saznao je i adresu, pa mu se za nekoliko dana pojavio pred kućom.

Pred kućom je našao prelijepu djevojku Marinu, crne kovrčave kose i sivih očiju – kako je se prije sjećao, ali nije bila sama. U naručju je držala dijete, ne starije od šest mjeseci. Osjetio je gorku ljubomoru i snažno stisnuo šaku. Čim ga je Marina vidjela, on se izbezumio, ali ona mu je smiono prišla. „Jeste li vi rođak moga muža?“ pitala je toplim tonom. Pamtio ju je po takvom tonu, ali ona je se vjerojatno nije njega sjećala jer je bio još maleni kržljavi dječak kad ga je zadnji put vidjela. sad je muškarac, skoro punoljetan. „Zar vam nije javio da ima sina?“ žena reče nakon što primijeti da ovaj šokirano bulji u dijete. „Baš pristojno od njega.“ Zakoluta očima. „Smiješno je što mi sin više sliči vama, nego njemu.“ „Istina.“ Reče Vladimir. „Želite li ga primiti?“ Vladimir nije stignuo odbiti jer mu je ona već metnula dijete u ruke. Primijetio je da dječak ima kosu na njega, ali oči na Marinu. „Zove se Nikola.“ Reče žena. „Zar to nije lijepo ime?“ Vladimiru počnu drhtati ruke i osjeti da bi mogao zadaviti dječaka, ali dječak se ubrzo rasplače. „Primite ga.“ Reče Vladimir rastreseno. „Primite ga odmah.“ Pobjegao je čim je Marini metnuo dječaka u ruke. Nadao se da neće opet vidjeti to derište, ali ga je vidio nakon tri godine, pri rođenu svog sina.

Jednom, malo prije osamnaestog rođendana, dok je šetao pijan Porporelom, ugledao je vrlo poznatu ženu koja mu je upropastila život – gospođu Cvjetković. Žena je sjedala na klupi, u vrlo uglednoj odjeći i čitala knjigu. Koliko je vidio, život joj je išao samo na bolje. Nečujno je sjeo do nje i nasmijao se. „Bok mama.“ Žena skoči s klupe i počne se uzmicati nazad. „Zar me se ne sjećaš?“ govorio je, približavajući joj se. „Zar ti nisam nedostajao? Tvoj najmlađi sin?“ „Vladimire?“ pita žena. „Što si učinio od sebe?“ „Što si mi ti učinila?“ upre prstom u nju. „Zašto si nas se odrekla? Je li samo tebi bilo teško? Mi nismo izgubili sestru i oca?“ „Vladimire, što ti se dogodilo? Bio si pametan dječak.“ „Samo da znaš mama, sada si baba.“ Žena se zbunjeno namršti. „Imaš unuka. Ima pola godine. Zove se Nikola.“ „Već si otac?“ „Ja sam stric!“ vikne i razbije bocu rakije od kamenito tlo. „Ja sam stric, a ti si baba.“ „Kako vrijeme brzo ide.“ Vladimir se razbjesni i gurne ženu na pod, a zatim uzme grlo razbijene boce. „Vladimire polako, pijan si.“ Reče žena, držeći ruku ispred sebe. „Odvest ću te doma, dat ću ti para…“ „Ne želim pare!“ Vladimir se zadere i prije nego što se snašao, razbijena boca završi u utrobi žene. Žena ga pogleda, zbunjenim tužnim očima dok joj je krv potekla iz usta. Vladimir spusti pogled i izvadi bocu dok je ženi štrcala krv iz trbuha. Pusti ženu da padne na pod dok joj je krv loptila iz usta, a razbijena boca mu padne iz ruke u more.

Vladimir se đavolji osmjehne. Žena, koja mu je uništila život, sada umire. Spazio je da je žena još treptala i gušila se u vlastitoj krvi, ali ju hladnokrvno gurne u more. Tlo ispere morem od krvi i alkohola, dok tragovi nosu potpuno nestali.

Dan iza je bilo veliko nevrijeme i valovi su nakratko potopili Porporelu, što je dodatno izbrisalo tragove.

S osamnaest godina, Vladimir je svoje prezime promijenio natrag u Koprivica. Bio je presretan kad je vidio da mu na rodnom listu nosu napisali pravo ime majke. Oni barem na papirima nisu bili braća.

Nakon smrti Cvjetkovićke, Vladimir se osjećao ispunjeno. Nije čak mrzio ni brata, ali ga nije bilo briga. Nastavio je svojim životom i našao curu – Sofiju.

Do tada, ali i kasnije u životu nitko ga nije više usrećio koliko i ona. Bila je sama sitna i niska, tamno plave kose, s ponekim sijedim pramenom i očiju sivih poput čelika. Izgledala je previše prosječno

poput njega. Mogla mu je bilo kad nabaviti drogu i alkohol. Često su uživali napušeni i pijani, nije ih bilo briga za ništa, čak ni kad su oboje izgubili posao.

Nakon manje od godinu dana, Sofija je ostala trudna. Vladimir se nije obradovao jer nije htio djecu, ali nije htio izgubiti Sofiju. Nije mogao zamisliti život bez nje.

Za devet mjeseci, Vladimir je doveo Sofiju u bolnicu s vrlo jakim trudovima. Htio je sudjelovati u porođaju, ali su ga doktori izbacili van. Čekao je satima u čekaonici, prebrojio je deset sati koji su se činili kao tjedni. Nitko ga nije obavještavao o stanju djevojke ni djeteta.

Nakon desetak sati mu je stigla tužna vijest, Sofija je preminula. Vladimir se potpuno isključio i uputio van bolnice. Iznutra je bio prazan i suh, nije mogao ni plakati ni vrištati. Završio je kod kuće, nalijevajući se i pjevajući pjesme Bijelog dugmeta. Još je slušao taj bend, iako ga je brat s njim upoznao.

Ujutro ga je probudilo svijetlo, koje je bljesnulo kad su se vrata otvorila. Na vratima se pojavila kršna figura koja mu se počela približavati. „Vladimire.“ Čuo je glas starijeg brata. „Vladimire, moraš u bolnicu.“ „Ne. Mrtva je. Nema je više.“ „U bolnici te čeka sin.“ „Sin?“ „Dobio si zdravog i jakog dječaka. Čeka te u bolnici, ostavio si ga.“ Đive je mlađem bratu pomogao da dođe do auta, polio ga je hladnom vodom da ga osvježi, dao mu je mineralne vode i pomogao mu da se presvuče u čistu majicu. „Isti je ti.“ Govorio je dok ga je vozio do bolnice. „Ima tvoju boju kose i ima previše kose. Čini se da ima tvoj karakter jer je jako živahna beba.“ Doveo ga je do rodilišta dok je ovaj još teturao. „Onaj tamo u zelenoj dekici.“ Pokazao je na bebu kroz staklo. „Ima i tvoj nos.“ „Ima li nešto Sofijino?“ „Ne zna se još, malen je.“ "Kako mu je ime?" „Tvoj izbor, ti si mu otac.“ Đive mu je dopustio da prespava na njegovom kauču dok ga mamurluk ne prođe. Odlučio ga je ne puštati iz voda dok mu sin ne izađe iz bolnice.

Kad je Vladimir otvorio oči, pred sobom je ugledao dječaka koji ga je promatrao radoznalim sivim očima, dječaka koji je više sličio na njega, nego na vlastitog oca., dječaka kojeg je zadnji put vidio dok je još bio u povojima. „Nikola?“ reče i dječak se nasmiješi. „Zar ti nisu rekli da ne ometaš odrasle dok spavaju?“ Nikola samo slegne ramenima.

Vladimir je ustao i otišao u dvorište, da udahne svježeg zraka. Dok je on živio u jednosobnom stanu, njegov je brat imao kuću i dvorište. Vladimir je samo htio nekoga tko ga voli i poštuje. Dobio ju je, dijete mu je nju oduzelo.

Iz razmišljanja prenula ga je lopta, koja ga je pogodila u rame. „Baci natrag.“ Vikao je Nikola.

Vladimir mu je dobacio loptu, a Nikola ju je opet bacio. Vladimir zakoluta očima i odmakne se jer se nije htio loptati s klincem. Nakon nekog vremena, Nikola mu je zalijepio za nogu i nije puštao. „Što radiš?“ pitao ga je, a Nikola je pružio ruke prema njemu. Vladimir ga je uzeo u naručje, pitajući se što taj klinac hoće.

Malo nakon toga, ugledao je Đivu koji ga je prstom dozvao u kuću. „Kontaktirala nas je socijalna služba.“ Govorio je Đive dok su sjedili u dnevnom boravku. Marina je donosila čaj, a Nikola je crtao na malom stoliću. „Nisi se oženio, nemaš ni posao. Nije li vrijeme da se središ?“ „Kakve veze s tim ima socijalna služba?“ „Vladimire, otac si. Ne učiniš li nešto, dijete ti ide k udomiteljima.“ „Dijete izlazi za sedam dana, što da učinim?“ „Barem se malo stavi. Mi ćemo pokrit' troškove sprovoda, pomoć ću ti u pronalasku posla, ostalo je na tebi.“ „Ili što?“ „Ili se oprosti sa sinom.“

Vladimir se odlučio trgnuti samo jer je smatrao da mu je to obveza. Nije se radovao očinstvu, niti je osjećao ikakvu povezanost prema tom djetetu. Đive mu je našao posao elektromehaničara, a za dva dana je bio sprovod, nakon čega Vladimiru nije bila veća muka. Tada je zaista shvatio da Sofije nema.

Za sedam dana je dječak izašao iz bolnice. Đive mu ga donio i predao u ruke. Vladimir se nadao da će držanje sina izazvati neki poseban osjećaj ili gađenje, kao kad je prvi put uzeo Nikolu u ruke.

Međutim, ostao je potpuno ravnodušan. Samo je gledao u stvorenje koje se migolji.

Vladimir nije htio bratovu pomoć, ali to mu je jedino preostalo. Marina mu je pomagala u odgoju dječaka, budući da nije imao majku. Vladimir se uspio skinuti s droga i smanjio je s alkoholom. Imao je posao i pristojnu plaću, pa je mogao sinu priuštiti ono što mu je potrebno.

Početkom listopada devedeset i prve, Đive i Vladimir su poslani u vojsku. Đive nije volio vojsku, ali je imao obvezu braniti svoju domovinu. Vladimir je razvio veliku strast prema oružju i ubijanju. Kad bi god ubio nekoga, vratila bi mu se ona doza zadovoljstva koju je imao kad je Cvjetkovićki zario bocu u trbuh. Đive nije znao odakle tolika mržnja u Vladimiru prema Srbima. Nije pratio politiku, niti se razumio u politiku. Nije znao niti Hrvatsku povijest. Kad su spominjali Prvi i Drugi svjetski rat, Tita i Partizane, njemu se vrtio upitnik poviše glave. Nije znao niti za Hrvatsko proljeće. Đivi je pukla nit kad je vidio Vladimira da neprijateljskom ranjenom vojniku lomi puškom rebra.

Upucao je vojnika u glavu da mu skrati muke, a nakon borbe mu je rekao: „Ti i tvoje derište danas izlazite iz naše hotelske sobe da vam ne prosviram glave.“ Vladimir je našao novu sobu u drugom hotelu. Pri rastanku, Nikola je plakao, a Vladimirov sin je bio premalen da išta razumije. Plakao je od straha i od vike odraslih.

Dok je Vladimir bio u vojsci, susjeda Katica se brinula za njegovog sina kojeg je i tako zapostavljao.

Kad bi se vratio iz vojske, ne bi došao po sina, nego bi se nalijevao u sobi dok mu susjeda ne bi dovela sina, da se nekoliko dana odmori.

Prvi put kad je došao po sina bilo je nakon Oluje, završetka rata. Sin mu je imao šest godina i znao je da mu otac može poginuti. Čim se Vladimir našao na vratima, sin mu je zakopao lice u bok i rasplakao se. Uzeo je sina u naručje i otišao u svoju sobu, ne zahvalivši se susjedi.

Kad je došao u sobu, bacio je torbu, pušku i zgrabio bocu rakije. „Danas je ono što svi odavna čekamo.“ Govorio je. Sin mu je još bio u rukama. „Pobijedili smo.“ Nagnuo je bocu prema grlu i otpio gutljaj rakije. „Što je?“ pitao je kad je primijetio da ga sin gleda žalosnim pogledom. „Teta Katica je rekla da to šteti više od puške.“ „Reci ti njoj da začepi jer ću iskoristit' pušku da joj začepim gubicu, a rakiju na otvorenoj rani.“ „Rekla je da puška ne ubija kad si oprezan, ali alkohol svejedno ubija.“ „Sljedeći put kad vidiš da otvara usta, prenesi joj moju poruku.“ Vladimir je uspio naći stan za sebe i sina nakon dva mjeseca. Prijatelj iz vojske, veliki šovinist bez razloga kao i on sam, ponudio mu je stan besplatno, potpisali su ugovor o darovanju. Vladimir je uspio naći posao, ali je zarada više išla na alkohol i drogu, nego na dijete. Stan mu je bio redovito u neredu, kad nije bio na poslu, često se opijao s prijateljem, često su dovodili klošarke u stan i pred sinom radili ono što nisu trebali.

Kap je prelila čašu kad mu je prijatelj nasrnuo na sina. Zbog nepoznatog razloga je redovito nosio pištolj sa sobom, iako ga još do tad nije iskoristio. Pištolj mu je darovao prijatelj koji se bavio švercanjem oružja.

Tog dana, dok je sin njegovom prijatelju donosio bocu vina, a na prijatelju sjedile dvije žene i lizale ga po licu, prijatelj je zgrabio dječaka za ruku i počeo mu trgati majicu. Dok je dječak vrištao i otimao se, priključile su mu se i žene, počevši ga skidati.

Vladimir nije ni razmišljao. Samo je izvadio pištolj iz džepa i pogodio svih troje u glavu. Znao je gađati još od malih nogu, bio je najbolji u vojsci po gađanju, mogao je pogoditi metu sa sto metara.

Nakon pucnjave je osjetio neopisivu sreću i počeo se glasno smijati, dok mu sin uplakao poprskan krvlju po licu i odjeći. Doza sreće je bila jača od najjače droge. Ustao je i uzeo sina u naručje. „Da bar su živi da ih zalijemo rakijom po otvorenoj rani.“ Govorio je dok je zibao sina. „Cijeli grad bi odzvanjao od njihovih cendranja.“ Kad mu se sin smirio, okupao ga je i očistio, nakon toga natjerao ga je da mu pomogne očistiti krv i strpati tijela u vreću. Odvezli su se blizu granice Crne gore i bacili tijela u more.

„Idu li oni na nebo?“ pitao je dječak. „Idu li k mami?“ „Vraga.“ Rekao je Vladimir i zapalio cigaretu. „Nema šanse da ta gamad dođe u raj.“ Kad se policija upetljala u nestanak, kojeg je prijavio da ne bude osumnjičen, Vladimir je rekao da su izašli vani i nisu se više vratili, a sin mu je znao da mora šutati. Policija nije našla nikakvih dokaza koji su upućivali na njega, pa više nije bio osumnjičen.

Manje od mjesec dana kasnije, dok su šetali Stradunom, sin je upro prstom u Đivu i njegovu obitelj.

Bilo je čudno što ih se malo još sjećao. Đive i Marina nisu se puno promijenili, nabacili su koji kilogram, Nikola je bio duplo viši otkad ga je zadnji put vidio, a što ga je još više razljutilo, Marina je držala u rukama tromjesečnu bebu. Postao je stric još jednog stvora, kojem će za sedam godina uništiti život.

Kad mu je sin krenuo u školu, stvari su krenule na gore. Zahtijevao je od sina da čisti kuću, kad ne bi bilo sve na svom mjestu, tukao bi ga. Još je bilo gore kad mu je sin nabacio desetak kilograma jer ga je hranio samo slatkišima i brzom hranom. „Debelo lijeno prase. Dobar bih pršut od tebe napravio.“ Govorio mu je.

Zbog toga mu je sin počeo trenirati košarku, što mu je bila isprika za ozljede i gubitak kilograma.

Loša stvar je bila što je Nikola trenirao košarku, pa su se često susretali, a dječak ga se plašio jer mu je sličio na oca. Ironično je bilo što je Nikola sličio više na Vladimira, nego na vlastitog oca, a dječak je sličio više na Đivu nego na Vladimira. Ironičnije je još bilo što su obojica imali sive oči, a naslijedili su ih od dvije potpuno različite osobe.

Kad je Nikola imao četrnaest godina, a dječak jedanaest, Nikola je sjeo kraj njega, dok ga dječak nije primijetio. „Znam da ja nisam razlog jer me se bojiš.“ Rekao je. Dječak ga je zbunjeno pogledao. „Znam što se događa, otac mi sve govori.“ „Ne znaš ti ništa.“ rekao je dječak. „Družili smo se dok smo bili djeca, prije rata. Često si…“ „Misliš da se ja ičega sjećam prije rata?“ dječak je povisio glas. „I ne zanima me. Jeziv si. Bolje je da te se i drugi klone.“ „Vidi se čiji si ti sin.“ „Bolje nego da sam od tvog ćaće sin.“ Dječak je pokupio i svoje stvari i taman kad je krenuo ustati, vidio je oca kraj auta, bijesnog i rumenog u licu. Pobjegao je k njemu i objesio mu se oko struka. „Nisam ništa učinio, on mene maltretira.“ Govorio mu je u trbuh promuklim glasom.

Vladimir ga je pogladio po glavi i pogledao oštrim pogledom Nikolu. „Vidim li ti još jednom s njim, završit ćeš k'o moj dragi drug kojeg smo bacili u more.“ Rekao je prije nego što je otišao. Đive je nekad znao doći po Nikolu i vidjeti Vladimirovo nasilničko ponašanje prema sinu. Odlučio se opet zbližiti s Vladimirom, ali zbog dječaka, ne zbog brata. Već deset godina ga je bolio đon zbog za njega. Nije htio oduzeti dječaka od oca jer je smatrao da će mu to slomiti srce. Tada nije shvaćao koliko je to bio glup potez. „Upropastio si se.“ Govorio mu je. „Želiš li izgubit' sina? Izgubio si već ženu.“ „Izgubio sam i tebe. Ti si izgubio mene. Zar ti sad nešto značim?“ „Želiš li upropastit' sina? Lako ćeš ako ovako nastaviš.“ Vladimir mu je ponudio hašiš i rekao: „Za stara vremena.“ Đivi je to značilo pristanak, a Vladimiru nešto potpuno drugo.

Vladimir je našao priliku da se osveti bratu. Isprva mu je iz zabave nudio drogu, a Đive je uzimao samo da se ne udalji ponovo od brata. Kad je shvatio njegov plan bilo je kasno, pao je u duboku ovisnost.

Dječak nije shvaćao što se događa, zašto mu taj čovjek dolazi u stan i drogira se s ocem. Nije ni znao da mu je Đive stric. Otac mu je govorio da ga naziva bratom jer su nekoć bili prijatelji.

Dječak je znao da mu je Nikola sin, pa je pomislio da se i on drogira. Počeo je širiti glasine košarkaškoj momčadi, govoriti zbog čega je tako blijed i mršav. Nikola ga je smatrao lašcem, pa ga je počeo izbjegavati, što je nadmašilo Vladimirova iščekivanja.

Početkom dvije tisuće i druge, Vladimir je počeo tražiti od Đive dugove za sve droge koje mu je nudio tijekom zadnje dvije godine, pod prijetnjom da će mu pobiti cijelu obitelj. Đive je već bio ološ, počeo je tući svoju obitelj, pogotovo kćer, izgubio je posao, zbog čega se Nikola morao zaposliti, a skoro sve prihode je počeo davati Vladimiru, što nije bilo dovoljno. Ženu je jednom pretukao toliko da je pobacila, a kad bi prijetila razvodom, počeo bi ju gušiti.

U svibnju, Vladimir je odlučio završiti svoj plan. Trebao je zamijeniti osigurače jednoj obitelji u Uskoplju. Nakon što je obavio posao, promijenio je cipele, stavio rukavice, uzeo pištolj s prigušivačem i krenuo prema Cvjetkovićima. Čim ga je vidjela Marina kako ide k njoj s pištoljem odmah se zaključala u kuću. Vladimir je znao da su za novce morali prodati mobitele, a telefon nisu odavna platili, tako da nisu mogli zvati policiju, izgubili su povjerenje svih susjeda, tako da im nije bilo pomoći. Da ih zastraši, počeo je pucati po prozorima. Vidjevši kroz stakla da se ne miču, provalio je u kuću i upucao ih. Pogledao ih je posljednji put, pljunuo ih na tijela i otišao.

Znao je da Đive nije tu. Dovoljno ga je znao da zna kolika je kukavica. U vojsci se nekoliko puta upišao u hlače, a kad je prvog neprijatelja ubio, ispovraćao se.

Našao ga je nakon nekoliko sati u brdima i pripremio bolnu smrt za pamćenje. Kad mu je policija došla na vrata, već je imao alibi za odlazak u Uskoplje. Priznao je da je bio zbog posla, što su i njegovi klijenti priznali, i pustili su ga na miru. Opet se izvukao.

Poludio je kad je shvatio da je Ivana živa i da ne može doprijeti do nje. Krv na njenom licu ga je zavarala., ali mu je laknulo kad je saznao da se ničega ne sjeća.

Nastavio je i dalje biti propalica, bio je drogirao se, maltretirao je sina i ubrzo se doveo do toga da cijeli dan odleži pijan. Sin mu je ubrzo krenuo u srednju i odbio snage da se obrani. Imao je posao i svoj novac, a Đivu nije bilo briga. Što je bilo gore, Nikola mu je dolazio u noćne more i redovito mu se pričinjavao, njegova figura i njegov glas. Pokazivao mu se u najgorim trenucima i najgorim mogućim pojavama, ali se naučio tome oduprijeti.

Zadnjih godina je radio u Konzumu, preko puta škole Marina Držića, gdje je mogao vidjeti kako djeca redovito maltretiraju Ivanu, što mu je davalo neopisivu dozu zadovoljstva, ali zadnjih mjeseci viđao ju je sretnu. Družila se i smijala.

Zato sad ide prema hotelu Lero, gdje ga čeka vrlo lijepa i glupa žena, koja mu je samo pijun. Žena mu maše i trči prema njemu u visokim petama. U ranim je četrdesetima, a izgleda još mlađe, za razliku od njega koji je šest godina mlađi od nje. Vješa mu ruke oko vrata, ljubi ga i govori: „Zdravo ljubavi.“

Trinaesto poglavlje Antoniju je iz dubokog sna trgnuo nagli stisak za rame. Mislila je da je Pavica opet ljuta zbog gluposti, ali ju je Marin probudio, s mrkim izrazom lica, koji ju je podsjećao na oca kad se svađao s majkom prije dvanaest godina. "Što radiš tu?" pitala je pridižući se. Bilo joj je čudno što mlađi brat upravo budi baš nju.

"Rek'o sam jučer dam imam predsat. Zašto me nitko nije probudio?"

"Zar nemaš budilicu?"

"Kakvu budilicu?"

"Na mobitelu."

"Prazan je."

"Zašto ga nisi napunio?"

"Zaboravio, jebi ga."

Antonija je zakolutala očima i otišla u majčinu sobu. Majka je i tako trebala ustati za posao, pa se čudila što još radi u krevetu. Pokucala je na vrata majčine sobe, ali je samo čula majčino mumljanje.

"Mama, moraš na posao." Nikad nije mislila da će se dovesti do situacije gdje će ona odgajati majku.

"Pusti me barem minutu."

"Ni minute!"

Antoniji je prekipjelo kad joj se majka ponašala neodgovorno. Ona nije trpjela kad su se njena djeca ponašala neodgovorno, pa neće ni ona. Uletjela je u sobu i našla majku pod plahtom. Na trenutak joj se učinilo da je veća nego što jest, ali je spazila još jednu osobu pod plahtom.

"Zaboga!" Antonija se pribila uza zid i pokrila oči. "Sljedeći put nam javi kad dovedeš nekoga." Bilo joj je čudno što je majka našla muškarca. Nije hodala s nikim otkad je Marin bio u pelenama.

"A da ti ne budeš bezobrazno derište?" čula je poznat glas. Kad je otkrila oči, vidjela je poznatog čovjeka, Matejevog oca, žgoljavog poput borovih grana, žutog u licu i vječito masne kose. Želudac joj se stisnuo poput šake. Odmah je pobjegla u banju i počela se prskati hladnom vodom, po licu da ne padne u nesvijest. "Što ti je?" pitao je Marin. Sad je već bio obučen i sređen.

"Gadi mi se." rekla je Antonija i progurala se kraj Marina. Opet je naišla na Pavicu i tog čovjeka, ali u odjeći.

"Operi kosu tata." reče Marin hladnokrvno i uputi se u kuhinju.

"Ti nisi normalna." rekla je Antonija. "Znaš li da njegov sin ide sa mnom u razred?"

"Znam." rekla je vrckavo Pavica i bacila mu se u naručje.

"Zašto onda to radiš?" "Što te briga za moj život?"

Pavica je zvučala poput nezrele tinejdžerice. Antoniju su oči zapekle i osjetila je kako joj suze žele pobjeći iz očiju, ali ih je suzdržala. Odmahnula je razočarano glavom i pobjegla u sobu.

Ovaj put je odlučila obući baš ono što njena majka nije voljela, traperice izgažene na dnu nogavica, široku majicu s kapuljačom i bijele krpene tenisice. Znala je da je to nezrelo, ali njena majka je bila još nezrelija.

Spustila se u kuhinju gdje su se Pavica i Matejev otac žvalili i plazili jedno po drugome na sudoperu, a Marin je pokušavao jesti pahuljice.

"Ako mu vadiš crve iz zubi, iskoristi čačkalice, a ne jezik." odgovorila je što drskije može.

"Zanimljivo je da mi se opsjednuta obraća." rekao je čovjek. "Čime opsjednuta?" Antonija prekriži ruke. "Samo sam zgađena."

"Pokojnicima. I ne poriči to, čuo sam te kako razgovaraš o mrtvom Nikoli s onom sotonisticom."

"Jesi li normalan?" Antonija je rekla, a majka ju je pogledala zgađenim pogledom. "Što ti radiš?" pitala je Pavica. "Jesi li normalna?"

"Pita ona koja spava s čovjekom koji joj je gurnuo dijete niz skaline."

Pavica pogleda čovjeka, a on slegne ramenima. "Ne znam o čemu govori, ali očito je priznala da je opsjednuta."

Kap je prelila čašu i sad je i Antonija odlučila prijeći granicu. "Znaš zašto sam o njemu govorila?

Zato jer je ubijen točno u ovoj kući." Na te riječi, Marinu prsne mlijeko iz usta i razlije se po stolu. "I vi spavate u kući i na krevetu mrtvaca."

Antonija je tako glasno i brzo govorila da je Pavica nije mogla zaustaviti. Samo se hvatala za glavu i prstima stiskala svoje plave vlasi. Na Antonijine riječi, čovjek se namrštio i zbunjeno pogledao Pavicu.

"I naravno, idemo s autobusom." rekla je Antonija i zgrabila Marina za ruku.

Na stanici se Antonija naslonila na zid i prekrižila ruke, a Marin je oklijevao jer nije znao što da ju pita. Osjećao se odvratno jer je zadnjih mjeseci živio u kući mrtvaca, a da nije ni znao. Možda je i spavao u krevetu mrtvaca, ili u sobi mrtvaca, pošto su nabavili novi namještaj.

"Je li kuća ukleta?" pitao je.

"Nije." rekla je Antonija.

"To je zapravo Ivanina kuća?"

"Ne. Oni su bili podstanari, inače nam ne bi prodali kuću."

"I nema nikakvih duhova?"

"Ne, nema nikakvih duhova."

"Vidiš?" Nikola je pokazao Maji na Božu koji se uputio prema Ivani, da ju izvrijeđa i izudara, kao što mu je bilo na umu. Vladimir mu je već počeo prijetiti, pa se morao potruditi zagorčati joj život.

Maja je uspjela skrenuti markovu pažnju na Ivanu. Čim je vidio kako joj je Božo približava, zgrabio ju je za ruku i uveo u školsku zgradu.

"Vidiš da nije teško." rekla je Maja. "Iskoristi i druge ljude, ne samo Antoniju i Marina."

"Ostalima se teško približiti. Čak ni svećenici nisu toliko čisti." Nikola ih je prebacio na Stradun i počeo šetati. "Jedni su nečisti, drugi su slabe volje, treći su nevjernici, a četvrti, k'o Ana, razbijaju glavom zidove."

"Ana ti pomaže."

"Više radi sebe, nego radi drugih."

"Ja ju razumijem."

"Jer si bila gora od nje kad si bila živa."

"Bi li pomog'o duhu da ti se ukaže?"

"Bih." "Vrati se u doba kad si još bio živ i nisi im'o pojma o svijetu mrtvih."

Nikola udahne i lagano spusti ramena. "Iskreno, nisam ni razmišlj'o o životu nakon smrti. Mislio sam da svi idemo automatski u raj ili pakao."

Tek kad je umro, Nikola se iznenadio kad je vidio koliko je bilo malo potrebno da se završi u paklu.

Gospođa Marija Pulić je završila u paklu jer je bila licemjerna, ravnodušna i nije imala razumijevanja za Ivanu, psihologu Klaiću je duša bila ranjena zbog bludnih misli, a Antoniji i Marinu je također duša bila zrela za pakao. Nisu poštovali majku, nisu opraštali niti redovito posjećivali misu, nakupljali su ljutnju u sebi, a Marin je znao ismijavati crkvu i svece.

Nikola je viđao kako mnoge duše idu u pakao većinom zbog mržnje. Nikola je nastojao osloboditi mržnje prema Vladimiru što prije. U Božjim očima mržnja nije bila blaža od ubojstva, makar Nikola više nije mogao ubiti, morao se riješiti mržnje.

"Kad si se zadnji put pomolio?" pitala je Maja.

"Zaboravio sam."

"Molitva pomaže tvojoj sestri i daje mir tvojoj duši. Usput, kršiš prvu Božju zapovijed i riskiraš dugi provod u peći. Sestra ti ne može biti Bog." Zbog brige za sestru, Nikola odavna nije otišao u crkvu u pomolio se. Crkva je dušama bez tijela jedina pružala mir. Ulaskom u crkvu, opraštao im se jedan dio grijeha, a tijekom Mise, skoro svi grijesi. Misa im je davala neopisivo miran osjećaj, kojeg ne bi nigdje dobili.

Pitao se je li mu se tako osjeća majka ako nije još u čistilištu. Mnogi su govorili da se u čistilištu ostaje stoljećima ili tisućljećima, a neki da najpravedniji trpe najmanje pedesetak godina. Neki su govorili da za svaki oprošteni teški grijeh se ostaje po sedam godina, tako da vjerojatno nema pravednika koji neće ostati u čistilištu godinama.

Njegova majka je bila dobra i pobožna žena, iako ne potpuno čiste duše. Nije vidio nikoga tko je umro potpuno čiste duše, osim pobačene djece i novorođenčadi.

"Mislim da je bilo vrijeme."

"Idimo u crkvu. Pomolit ću se s tobom."

Marin nikad nije došao s većom tjeskobom u školu, a ni sa većim strahom. Mnogo tajni je znao kriti, ali nikad nije osjećao žareću grižnju savjesti Saznao je gdje je Ivanin pravi dom i gdje je ubijena njena obitelj, a sad nije znao, treba li joj to reći ili ne.

Nije mogao pratiti nastavu niti normalno razgovarati s prijateljima. Shvatio je da savjest ima oštrije zube od britve.

Na odmoru se odvojio od svih da smiri savjest i um, ali mu se Ivana približila, kao i uvijek. Kad mu se ona približila, savjest ga je još dublje ugrizla. Zadnjih dana se rijetko odvajala od njega.

"Božo me zadnjih dana čudno gleda. Čak i njegovi prijatelji su me zanemarili." rekla je. "Ja ne znam što je njemu. Zna da mi ništa ne može. Samo sebi čini gore." počeo je poskakivati na klupi samo da mu se savjest smiri. "Mislim da je previše opsjednut..."

"Znam đe ti je kuća." Marin je uzviknuo. Savjest je očito preduboko zagrizla.

Ivana ga je pogledala raširenim sivim očima. "Molim?"

"Znam gdje ti je kuća koju tražiš."

"Zašto?"

"Tek sam danas saznao."

"Kako?"

"Antonija mi je rekla."

"Kako ona zna?"

"Ne znam. Očito sam ja jedini glup u toj familiji."

Ivana je na trenutak pogledala u pod. Marin je očekivao da će ga napasti, ali se nije sjećao kad se zadnji put naljutila. Ivana je podignula pogled prema njemu i pitala: "Kad je mogu posjetiti?"

Jerryeva sestra je upravo rađala u teškim mukama. Unatoč velikoj boli, tiskala je, nadajući se da će ubrzo držati dijete u rukama., no Jerry, Nikola i Maja su znali da neće. Dijete je bilo anencefalično, nedostajao mu je velik dio moždanog tkiva i lubanje, a Jerry ga je čekao da ga pokupi. Tako mu je anđeo najavio.

Kad su izvadili dijete, nije zaplakalo. Nije ni otvorilo oči, samo je malo migoljio rukama i nogama, dok mu srce nije stalo.

"Dajte mi ga, molim vas, dajte mi ga." plakala je žena, ali liječnik je odnio djetetovo truplo na vagu.

Kad je tjelešce tamnoputog dječaka, kovrčave kose i spljoštene glave zbog nedostatka kosti lubanje, položeno na vagu, Jerry je zario ruke u tjelešce i uzeo djetetovu dušu. Dječak se nasmiješio u njegovim rukama i otvorio oči, koje su bile modre kao u svakog novorođenčeta.

"Tko će mu dat' ime?" pitala je Maja.

"Vjerojatno Bog u raju ako ga sestra ne imenuje."

Okružilo ih je bjelilo i vidjeli su prolaz u plavetnilo s čovjekom pokraj prolaza.

"Za mališana je vrijeme." reče Nikola. Jerry kimne i odvede dječaka pred čovjeka. Dječak se vine u zrak, obasja ga bijelo svijetlo, dobije bijelu haljinicu, srebrna krila i zlatnu aureolu. Nasmije se najslađim smijehom kojeg su ikad čuli i poleti u plavetnilo.

"Vidimo se brzo." reče Jerry. "Nadam se."

"Idem ja k Ivani." reče Nikola. "Nadam se da se nije ništa loše dogodilo."

Došao je taman da spriječi nevolju. U Marinovoj glavi je vidio da mali zna u kakvoj kući zapravo živi, Antonija se jutros izlanula, a on se izlanuo Ivani. Sad joj krenuo reći da je bilo kad dobrodošla u tu kuću.

"Ne!" Nikola je viknuo svom snagom i shvatio da ga je Marin zapravo čuo. Bilo mu je žao što mu ne može ući u tijelo i upravljati njime, ali dvije duše ne mogu biti u jednom tijelu.

"Ne." rekao je Marin, a Nikoli je laknulo. Već je mislio da će mali početi ispitivati tko je to rekao.

"Zašto?"pitala je Ivana.

"Stara hoda s nekim kojeg Antonija nimalo ne voli. On je nazvao Antonijinu prijateljicu sotonisticom, a ona je rekla da su tvoji roditelji u toj kući ubijeni. Za čudo, stara to nije porekla, a tip se nije nimalo začudio.

"A kad njega ne bude?"

"Ne znam, kad ga neće bit. Tip je jeziv."

"Zašto hoda s njime kad je jeziv?"

"Jer ima jako loš ukus za muškarce, pogotovo za očeve."

Nikoli je laknulo. Nije znao kako ga je Marin uspio čuti, vjerojatno snagom volje. Prebacio se u Antonijinu školu jer je ozbiljno htio razgovarati s njom. Nažalost ju je našao u krivom trenutku.

"Zašto ne pripaziš na tu nakazu? Znaš da u njemu ima više alkohola nego u bačvi acetona." Antonija je napadala Mateja na školskom hodniku dok ih je okruživala četa djece. "Zašto se uopće petlja sa ženama? Na kraju završe trudne i ostavljene, tko zna koliko zapravo imaš braće i sestara."

"Znaš li ti uopće..."

"Ne znam ništa." prekinula ga je. "I ne želim znat'."

Hladnokrvno je otišla i ostavila ga dok su ostala djeca ga gledala sramotnim pogledom. Nikola je osjetio Matejeve osjećaje. Nikad mu nije bilo neugodnije niti mu je srce bilo slomljeno. Kad ga je otac sramotio i vrijeđao, nije se tako osjećao. Prije nekoliko mjesec dana bio je zaista zaljubljen u Antoniju, a kasnije su osjećaji prema njoj rasli.

Nikola se uspio ukazati Antoniji iako joj je duša bila grešnija više nego ikad. Hodao joj je uz rame, a njegova prisutnost joj je bila hladna. Nije bila više bliska s njim kao i prije. 'Što ti želiš?' pitala je.

"Zašto si mu to učinila? Misliš da je nije njemu teško koliko i tebi?"

'Ti znaš najbolje.'

"Vidim misli svih ljudi na svijetu, mislim da znam najbolje."

'Najbolje je dopustit' da me umalo uhvati srčana kap od onog malog. Kad krepam, tvojoj sestri dolazi pomoć kad pucneš prstima."

"Rek'o sam ti da prestaneš. Marin joj može pomoć', a ovo što ti radiš nije sigurno."

'Sretna sam što joj pomažem, a ti slobodno idi kamo trebaš.'

"Zar ne čuješ što ti govorim? Opasno je ono što ti radiš."

'Zašto si me uopće nagovorio? Toliko si mi jada zadao dok nisam pristala. Sad mi se više ne pokazuj pred očima.'

Nikola se udaljio jer je znao da nema smisla s njom razgovarati. Postala je gora od Marina. Jedina mu je mogućnost bila Ana. Našao ju je u zahodu dok je sama prala ruke, a nije ni znala da kasni na sat.

Nabrala je obrve kad se okrenula i vidjela ga. Nekad se čudila zašto neke ljude ne može vidjeti u zrcalu. Po tome je znala da su to duhovi. "Što tu radiš?" Pitala ga je "Nisam te odavna susrela."

"Pomoć Ivani mora prestat'" rekao je Nikola. "Previše je opasno. Ubojica joj nikad nije bio bliže."

"Ubojica zna za nas?" pitala je Ana. "Zašto ga nisi zaustavio?"

"Ja nemam toliki utjecaj na ljude. Pokušavao sam snovima i halucinacijama, ali očito ne pali." "Što ako Ivana bude povrijeđena? Još je prilično osjetljiva i sad se vrlo brzo vezuje za ljude."

"Reci joj da si previše zauzeta. Brat ti ima curu?" Ana kimne glavom. "Reci joj da je trudna i da moraš pomoć' u pripremi vjenčanja."

"Oni su već vjenčani."

"Ona ne zna."

"I što kasnije? Kako da uopće izbjegnemo tog ubojicu?"

"Nastavite živjeti k'o i prije. Pravite se da ništa ne znate. Ako vidiš da te neki sumnjivac na putu gleda, bježi od njega" "Hvala ti. Pokušat ću urazumit' Antoniju, a kasnije ćemo vidjet."

Antonija je došla doma puna bijesa i očekivala je da će planuti svađa između nje i majke čim otvori vrata., ali kuća nikad nije bila praznija niti tiša. "Mama." viknula je, ali nije bilo odgovora. Matejev otac je bio dovoljno lud da joj prereže grkljan bez razloga. "Mama!" vikala je i trčala uza stube.

Otvorila je majčinu sobu, ali je bila prazna. Srce joj se uzlupalo od straha. Otvorila je Marinovu sobu da vidi je li on kod kuće. Sjedio je na krevetu i pisao zadaću iz matematike. "Gdje je mama?" pitala je.

"Pošla je s tipom na piće." rekao je Marin. "Ne znam što vidi u njemu."

"Je li rekla kad se vraća?"

"Misliš da ikad to reče?"

Antonija je znala da Pavica smatra da svojoj djeci ne mora polagati račune. Kad god su se oni dvoje zabrinuli za nju, ona je smatrala djecu sebičnima i nemarnima koja joj pokušavaju uskratiti slobodu. "Što se tiče ove kuće." rekla je Antonija. "Nije ukleta. Takvo što ne postoji. Oni su davno na onom mjestu kojem trebaju bit'."

"Zašto mi to prije niste rekli?"

"Zato što nije ni važno. Ovo nije bila njihova kuća. Bili su podstanari. Da je kuća bila njihova, sada bi pripadala Ivani" "Dobro što sam ju spriječio da dođe."

Antonija nabora čelo i prekriži ruke. "Zašto da dođe ovamo?"

"Pa u posjet. I prije je bila. Znaš kad..."

"Kad je policija došla po nju i zabranila ti približavanje k njoj. Zašto bi opet došla?"

"Pa..." Marin slegne ramenima."Što ja znam? Ne čitam joj misli."

"Jer si joj ti rek'o magare malo." Marin se na to kiselo nasmijao i spustio pogled. "Zašto ne misliš svojoj glavom? Zar ti nisam rekla da šutiš?"

"Nisi."

Antonija je stisnula zube i šaku da joj ne poleti prema bratovom obrazu. "Onda uključi mozak! Što ako jednom dođe bez najave? Ne bih se čudila da si joj dopustio da dođe."

"Nisam." rekao je. "Onaj luđak je previše i za nas dvoje."

"Barem je nešto dobro ta budala donijela." Antonija zakoluta očima. "Možda i jedino dobro."

Prije nego što je izašla iz sobe, zaustavile su je Marinove riječi. "Mislio sam joj dopustit', ali nečiji glas me je spriječio."

Antonija podigne obrve. "Kakav glas? Možda onaj koji ti je prije govorio da držiš jezik za zubima?"

"Ne. Netko je vikao ne, k'o da mi prijeti. Bio je to muški odrasli glas, ili barem nekoga tvojih godina."

U Antoniji je bujao bijes poput balona, ali je uspjela suzdržati reakciju. "Sreća pa se nekome savjest dere na uši." rekla je prije nego što je otišla u sobu. Bacila je torbu na pod, a zatim se bacila na svoj krevet i prošla rukama kroz kosu. 'Da te barem mogu opet ubit Nikola.' pomislila je. Nakon dugog mirnog vremena došao joj je i ovaj dan pun nevolja, a nije ni znala da je ovo početak pravih nevolja.

Četrnaesto poglavlje Antonijin mobitel je neprestano svirao od Matejevih poruka i poziva, ali ona je isprva odlučila smanjiti ton da se zabavi čitanjem ili s dopisivanjem s prijateljicama iz škole na MSN-u. Kasnije je odlučila blokirati Matejeve pozive i na chatu i na mobitelu, a u školi više nikad s njim ni riječi progovoriti. Dovoljno joj je bilo što njegov stari je u njenoj kući.

Došlo je vrijeme kad se morala naći s Ivanom da ponovo pokušaju voziti role, jer je zadnji put završilo neslavno. Skoro sve želje s popisa su joj bile ispunjene. Ivana će vjerojatno ubrzo dobiti samopouzdanje i moći će se sama snalaziti u životu.

Marin je bio spreman jer je trebao u isto vrijeme ići na nogomet. Susreli su se oboje ne stubištu i odlučili zajedno ići u grad.

"Kud ćete sad?" mrski glas ih je zaustavio prije nego što su izašli kroz vrata.

"Svatko na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme za što mama zna."

"A što ona zna?"

"Da ja idem s prijateljicom, a Marin na nogomet."

"Zašto ja za to ne znam?" Marin se na to pitanje skoro ugušio od smijeha.

"Tko si ti da ti mi polažemo račune?" pitala je Antonija.

"Hodam s vašom majkom pa očito mi pod vlasništvo pripadate i vi."

"Mi nismo tvoje vlasništvo. Nije ti ni sin vlasništvo, samo si ti previše glup da to vidiš."

U sekundi je čovjek uhvatio Antoniju za ruku i bacio ju na pod. Njeno tijelo je lupnulo kao metal od metal. Antoniji je zrak izletio iz pluća kao zrak iz balona, tako da joj je trebalo nekoliko udisaja da dođe k sebi i da joj se prestane vrtjeti. Marin se zalijepio uza zid od straha. Antonija je ustala držeći se za stol poput laneta koje prvi put staje na noge. "Što se događa?" pojavila se Pavica na stubištu. "Što radite tom čovjeku, rekla sam da prema njemu budete pristojni."

"Gurnuo ju je!" rekao je Marin. "Samo je htjela izać' vani i gurnuo ju je."

"Zašto ga ne posluša? Stariji je i zna bolje."

"Umalo ju je ubio, kako zna bolje?" Čovjek se počeo glasno smijati na Marinove riječi. "Mislite da ne znam što radite iza leđa vaše jadne majke? Dobro znam kakva ste mala gamad kad joj zadajete toliko nevolja."

"Nije bilo nikakvih nevolja otkad smo se uselili u ovu kuću." rekla je Antonija. "zapravo stvari nikad nisu išle bolje dok vi niste kročili u ovu kuću."

"A onaj problem s malom Ivanom?" pitala je Pavica.

"To je bio zadnji problem."

"I taj problem se nastavlja." reče čovjek. "Mislite da ne znam da se sastajete i dalje s Ivanom iako vam je to zabranila ne samo majka nego i policija."

Pavici se skamenilo lice i pogledala je razočarano svoju djecu, a na isti način je Antonija pogledala čovjeka. "Kako ti to znaš?"

"Kako možete mi to radit' nakon toliko vremena i još..."

"Kako on ovo zna?" Antonija prekine majku. "U vezi ste nekoliko dana, a on već ovoliko zna o nama."

"Ne zanima me. Što je god učinio, učinio mi je dobro djelo. Vas dvoje idite u sobe."

"Zar se ne pitaš..."

"U sobe."

Oboje su bez pogovora otišli u sobe jer su znali da s majkom nema smisla razgovarati. Bar je oni dvoje u ništa ne mogu uvjeriti. Antonija je mislila da će barem predahnuti od svađe u sobi, ali joj je u sobu banula majka. "Što ti radiš uopće s tom malom?" pitala je Pavica. "Dovoljno je što se družiš sa sotonisticom i što si hodala sa sinom moga dečka."

"Misliš da će razgovor išta popraviti?" pitala je Antonija. "Ja pokušam razgovarat' s tobom i sve se pogorša, ti pokušaš 'razgovarat' sa mnom" napravi prstima navodnike. "i sve se pogorša." "Što ti uopće radiš s tim derištem? Zašto te moj dečko baš mora pratit' da vidi što radiš?"

"To se i ja pitam."

Pavica opali Antoniji pljusku. "Da se nisi usudila reći riječi protiv njega, sve što je učinio za vas dobro je učinio. Očito je pokazao koliko me voli."

"Gurnuo ti je kćer niz stepenice, eto koliko te voli."

"Ne laži!" Pavica joj opet opali pljusku. "Zar ne smijem bit' napokon sretna? Kakva ste vi to djeca."

"Ti si moju prijateljicu nazvala sotonisticom bez ikakvoga razloga, hodaš s tipom koji godinama zlostavlja svog sina, a sad i nas."

"Dovoljno je što mi je on rekao, znači sotonistica je, a nije istina da vas zlostavlja, samo stvara stroži režim u ovoj kući što obojici treba."

Antonija razočarano odmahne glavom. "Odlazi, nema smisla razgovarat s tobom."

"Vidi se koliko vam je zapravo stalo do mene." reče Pavica i okrene se.

"Stani." reče Antonija prije nego što Pavica zatvori vrata. "Je li ti više stalo do nas ili tog čovjeka."

"Davno ste vas dvoje pokazali koliko vam je zapravo stalo do mene." reče Pavica i zatvori vrata.

Ivana je sjedala na Velikoj Onofrijevoj česmi i njihala nogama dok je čekala Antoniju. Antonija ju je danas trebala naučiti voziti role koji je od djetinjstva skrivala u parku ispod Pila. Skoro cijelu osnovnu je znala s Matejom vozati se na rolama po Stradunu i juriti između ljudi. Ivana je primijetila da Antonija kasni. Pogledala je sat na zvoniku i vidjela da kasni više od četrdeset i pet minuta.

Zakolutala je očima i odlučila je otići u Ane. Trebala se nekome potužiti, a znala je da je kod Ane uvijek dobrodošla.

Pozvonila je na vrata, a kad ih je Ana otvorila, izbečila je oči.

"Smetam li? Pripremate li vjenčanje za brata?"

Ana je slagala da pripremaju njenom bratu vjenčanje, samo da se udalji od Ivane. Njen je brat zapravo već bio oženjen.

"Pusti je kad je već tu." rekao joj je Nikola.

Ana ju je posjela za stol i dala joj papire da crta i zabavi se.

"Nećeš mi ništa pokazati?" pitala je Ivana.

"Pokušaj ovaj put sama." rekla je Ana. "Pišem matematiku."

Ana je sjela ne krevet na kojem su usput sjedali Nikola i Maja. Uzela je bilježnicu i pokušala se koncentrirati na domaći. U zadnje vrijeme je pokušavala što manje razgovarati s duhovima.

"Narasla je." rekla je Maja. "Kad sam ju prvi put vidjela, nije mi sezala ni do ramena, a sad je skoro moje visine." 'Šutite, pišem domaći!' reče Ana u glavi.

Oboje su ušutjeli, ali nisu se maknuli. Samo su gledali u njih dvije.

"Danas me Antonija nije posjetila." rekla je Ivana. "Je li tebi išta javila?"

"Nije." rekla je Ana. "Jednostavno se nije pojavila, a lijepo smo je dogovorile? Je li me izbjegava?"

"Možda je nešto iskrsnulo, pa nije mogla da ti se javi." Ana slegne ramenima.

"Kako ide s tvojim bratom? Koliko mu je cura trudna."

"Pet mjeseci." reče Ana trzajući nogom. Nije još mogla podnositi Ivanina pitanja.

"A zašto si me onom mladiću predstavila kao nećakinju cure tvog brata?"

"Nisam ja nego Antonija."

"Ali zašto, sramite me se?"

"Jer ga ne podnosimo i naporan je."

"Mislila sam da Antonija hoda s njim." Ana zakoluta očima i živci su joj postajali sve tanji i tanji.

"Više ne hoda. Shvatila je kakav je kreten." "Čudno je što toliko sliči mome bratu. Znaš, čula sam da je i tata bio siroče i proveo dio života u udomiteljskoj obitelji i u domu kojem sam sad i ja. Možda je on imao..."

"Pišem matematiku!" Ana podigne glas. "Tvoja usta i domaći rad ne idu zajedno."

Ivana je žalosno spustila glavu i nastavila crtati. Već je i sama znala da nešto nije u redu.

Antonija se polako ustala iz kreveta, držeći se za bok. Otkad ju je gurnuo, ljubičasta masnica joj se protezala dok boka do rebara. Bio je ponedjeljak i jedva je čekala da Mateju očita bukvicu o njegovome ocu. Čim je izašla iz sobe, čovjek ju je uhvatio za ruku i pribio uza zid.

"Znaš, mogli bismo popravit' situaciju." reče i suhim rukama joj makne pramen sa čela. "Iako puno ne sličite, imaš majčinu ljepotu, a meni su ljepše brinete, nego plavuše."

Antonija ne reče i ni riječi, nego mu pljune u lice, a on joj rukom pokrije usta i snažno joj palcem stisne jedan, a prstima drugi obraz. "Ne opiri se, želim samo popravit', situaciju." Kad joj je počeo

lizati hrapavim jezikom vrat, Antonija se još više počela opirati, ali nije mogla. Ubrzo joj je počeo sisati meso s vrata, a njen prigušeni vrisak se nije mogao čuti.

Kad mu je težak crni predmet doletio u oko, čovjek se odmaknuo i vrisnuo od boli. Kraj Antonije je stajao Marin koji mu je bacio stari mobitel bez boje u oko, koji je prije posjedovao. Antonija je odmah privila Marina uza se. "Što mu radite ovaj put?" pitala je Pavica. Pomogla je čovjeku da ustane i poljubila ga je u oko.

"Zašto maltretirate ovog sirotog čovjeka? Zar ste stvarno nesretni kad sam ja sretna?"

"I ti si sretna kad smo mi nesretni." prebacio joj je Marin.

"Vi uopće ne znate kad ste sretni i kad ste nesretni. To je vaš jedini problem."

"Umalo ju je silov'o. Je li to sreća?"

"Ne laži mali, ovaj put stvarno prelaziš granicu."

"Zlato, dječak se zbunio." čovjek pomiluje Pavicu. "Tvoja draga kći mi se počela nabacivat', vjerojatno samo da me prikaže k'o čudovište i da nas rastavi."

"Ali, opirala se."

"Ja sam se opir'o. Pokrio sam joj usta da me ne poljubi i ona je tad poludjela."

Pavica nije ni oklijevala, dok joj je kćer stajala skupljena uza zid i jecala. Odmah joj je opalila pljusku tako da je pala na pod. "Kako te nije sram besramnice! Kćer mi je još i kurva. Tko te taku odgojio, ja sigurno nisam."

Antonija nije htjela reći ni riječi, nego je otrčala u sobu i zaključala se.

Ivana je na klupi nestrpljivo čekala Marina, da mu puno toga sasuje u lice radi sestre. Bila je jako ljuta i željela joj je prenijeti mnogo toga preko brata, a bila je ljuta i na njega jer joj nije ništa javio. Čim ga je vidjela, stvorila se ispred njega i odgurnula ga.

"Zašto ste me ostavili?" pitala je. "Sramite me se. Sami ste ovo osmislili, nisam ja. Nisam ovo uopće ni tražila."

"O čemu ti to?" pitao je Marin.

"Antonija je trebala jučer doći i nije se pojavila. Zašto?"

Marin se uhvatio za glavu. "Čuvala je svoju glavu, eto zašto." "Što je bilo?" pitala je Ivana zabrinuto.

"Onaj materin dečko, o kojem sam ti govorio." Ivana kimne glavom. "On nije samo munjen. On je psihopat, sociopat, a moja mater isto, samo što joj je ispran mozak."

"Nešto vam je učinio?"

"Prije nekoliko dana se svađao s Antonijom i vrijeđao njene prijatelje bez razloga, jučer ju je gurnuo i umalo ubio, a danas ju je umalo silov'o."

"Vaša majka ništa ne čini?"

"Ispran joj je mozak. Tip ju vrti oko malog prsta. Ne znam što uopće vidi u njemu." "Žao mi je." rekla je Ivana. "Trebali biste zvati policiju."

"Taj gad je davno trebao bit' zatvoren, nema smisla ih zvat'. Usput, zna i za tebe. Zna da smo ti pomagali."

Ivana se ovaj put naježi i srce joj se uzlupa. "Zna za mene? Što on uopće želi od mene?"

"Psihopat i špijun. A da ga prijavimo policiji, ja bih još imao problema s njima jer su mi rekli da ti se ne približavam."

Antonija je hodala školom sa glavom uvučenom u ramena, kao što je nekad Ana znala hodati dok je bila autsajder. Kosom je pokrivala vrat i držala je kapuljaču na glavi da se ne vidi ljubičasti trag što joj je majčin ljubavnik napravio. Nije htjela danas s nikim razgovarati, pa ni s Anom. Htjela je svih izbjeći, i Maris i Mateja.

"Hej, stani." Matej ju povuče za rame. "Oprosti zbog mog starog, ali ne mogu ništa učinit, nikad ga nema doma, i ne znam je li s tvojom majkom ili..."

"Uvijek je s njom." reče beživotno Antonija. "Nikad se ne odvaja od nje."

"Dođi kod mene na nekoliko dana, možda..." Matej zastane kad joj vidi oteklinu na desnom obrazu.

"Je li ti to on učinio?"

"Ne. To mi je stara učinila." Antonija digne kapuljaču, makne kosu i otkrije vrat. "Nakon što mi je ovo on učinio."

Matej je zinuo da nešto reče, ali stane i uhvati se za glavu. "Ubit ću ga, stvarno ću ga ubit."

"Prijavimo ovo ravnatelju." reče Maris. "Ipak je ovo zlostavljanje."

"Ne." reče Antonija i nasmije se sarkastično. "Barem drži podalje mater od mene. Ako se držim podalje od njih, neće mi bit' ništa, zar ne Matej? Barem ti si tako živio."

"Zar se ne brineš za majku?"

"Zadnjih nekoliko dana je pokazala koliko joj je stalo do mene, a ja napokon znam koliko mi je zapravo stalo do nje."

Nikola se uhvatio za glavu i skoro proplakao. Bio je prosinac i stvari su se pogoršavale. Pavica je bila zaslijepljena ljubavlju tog čovjeka, nije joj više bilo stalo ni do ugleda ni do posla, davala mu je novac za drogu i alkohol, djeci je počela uskraćivati hranu i sve potrebno samo da bi tom čovjeku priuštila sve što želi, a on njoj nije davao ni kune.

Taj čovjek je Antoniju redovito znao uhvatiti za stražnjicu ili dojku u prolazu, nekad joj je pokušavao zavući ruku pod majicu ili u hlače, a kad bi se opirala, bacio bi ju u stranu, niz stepenice, a kad bi mu skuhala hranu koja mu nije prijala, znao bi ju zaliti vrlom vodom.

Antonija je bila puna modrica, koje je uspijevala pokrivati, u školu je redovito dolazila crvenih očiju zbog plača ili s podočnjacima, a kad bi ju netko pitao što joj je, izvlačila se na menstruaciju ili na test za koji je do kasno učila. S Anom, Maris i Matejom nije htjela razgovarati o situaciji kod kuće, govoreći da je sretna jer Pavica više ne obraća pažnju na nju. Čovjek se ubrzo okomio i na Marina. Vrijeđao ga je, udarao iz inata i počeo prijetiti sestrinom smrću i smrću njegovih prijatelja. "Sazn'o sam za malu Ivanu i tebe, saznat ću bilo što ako mi budeš radio iza leđa." govorio mu je, a kad god se Marin požalio, znao mu je govoriti. "Da ti je stari živ, život ti ne bi bio bolji nego sad." ili "Sam se ubio kad je vidio kakva mu je kćer. Kad je predvidio kakav će mu biti sin, nije mog'o ništa bolje napravit'."

Taj dan Nikola je gledao kako se Marin spušta niz stepenice s nogometnom opremom. Nogomet mu je za sad bila jedina stvar koja ga je veselila, situacija u kući nikad nije bila gora.

"Kud ćeš kopile?" pitao ga je čovjek koji je za stolom pio rakiju.

"Idem na nogomet."

"Kakav sad nogomet?"

"Svake subote u četiri imam trening? Zar mi ne pratiš svaki jebeni korak?" Čovjek je naglo ustao i krenuo prema Marinu. Marin je pokušao pobjeći kroz vrata, ali ga je čovjek zgrabio za majicu, podigao u razini očiju i pritisnuo uza zid. "Samo još jedna riječ i tvoja sestra i mater će bit' pod zemljom sljedeći dan."

"Neće!" reče Marin, opirući se.

"Iskušaj me i vidjet ćeš." Čovjek pusti dječaka da padne na pod. Čim se Pavica pojavila na vratima, Marin joj je poletio u zagrljaj, stisnuo oko struka i gorko zaplakao. "Što se dogodilo?" pitala je Pavica, "Zar ste se opet posvađali?"

"Ne. Govorio sam mu kako ti je srce bilo slomljeno kad mu je otac umro i kako si patila kako samohrana majka. Rekao sam mu da ne uništi opet tvoju sreću."

"Ti si dobar čovjek." reče Pavica i poljubi ga. "Napokon si razbio ovu čvrstu ljušturu." pogladi Marina po kosi. "Oni su dobra djeca, samo su vrlo tvrdoglava."

"Samo nemaju povjerenja u mene draga moja. Stavit ću ja njih na mjesto i nećeš požalit'."

"Ovo je jako loše." reče Maja koja se stajala uz Nikolu. "S razlogom si imao čudan predosjećaj."

"Sve se pogoršalo. Jedino nam ostaje molit' se."

"Iskreno, Antonija te trebala poslušat'. S ovim je uvela u opasnost mnoge."

"Više sam ja kriv nego ona. Znao sam da je tvrdoglava. Nisam treb'o nju uplest' u ovo."

"Ona je odrasla, trebala te je poslušat'."

Nikola je znao da nije samo Antonijina obitelj u opasnosti. Sjetio se prije nekoliko dana kad je Božo došao Vladimiru da uzme svoju zalihu, Vladimir ga je uhvatio za kosu i rekao: "Dosta mi je tvog ucjenjivanja. Nisi ništa korisno učinio."

"Pokuš'o sam." reče Božo drhteći.

"Ne zanima me. Nisi ništa učinio. Sad ja ucjenjujem, uništi ju, ili ću ja uništit' tvoju majku, oca i brata."

Tada je Božo pobjegao. Pokušavao se približiti Ivani, ali nije uspijevao. Društvo ga je odbacilo jer više nije imao trave i alkohola, Vladimir mu je redovito dolazio ispred škole i prijetio mu ubojstvom

obitelji. Očajan, Božo je pokušao naći svakakve načine da uništi Ivanu, ali Ivana je uvijek imala nekog tko bi ju uspio obraniti. Kako je postao ovisan o travi i alkoholu, a nije više nikako mogao do toga doći, počele mu se javljati reakcije ovisnosti, znoj, drhtavica, grčevi i noćne more. Roditelji nisu imali previše vremena za njega, jer su se morali brinuti za bolesnog brata.

Nikola i Maja su se prebacili u Božinu sobu. Božo je ležao sklupčan na krevetu, drhteći i jecajući od grčeva, dok su mu kapljice znoja prodirale na kožu. S jedanaest godina je postao alkoholičar.

"Taj čovjek nije normalan." rekla je Maja. "Kako samo ovo uspije?"

"Uspio je uništiti moju i Ivanovu obitelj, može uništiti i bilo koga."

Jedino im je ostalo obraniti još dvije osobe, Anu i Ivanu.

Petnaesto poglavlje Kao što je i predosjećao, tako se i odvijalo. Pavica nije postala s nikim bliža kao sa svojim ljubavnikom, pa čak ni sa svojim roditeljima ni djecom. On joj je bio na prvom mjestu, a djecu je još više udaljavala od sebe. Kad god bi se Antonija pobunila, on bi izazvao svađu koja je završavala: "Kako te nije sram tako se odnosit' prema starijima, balavice?" I na kraju bi Antonija uvijek izvlačila deblji kraj.

Marin je postajao mirniji, radio je manje nevolja, zbog čega je Pavica mislila da čovjek ostavlja dobar utjecaj na sina, ali on mu je samo prijetio. Kad se Marin pobunio jer su mu zabranili odlazak na nogometno igralište s prijateljima, čovjek mu je šapnuo: "Naći ćeš iznutrice svoje matere i sestre ispred vrata kad se vratiš." Otad se više nije pobunio.

Antoniji je bilo sve gore. Proklinjala je dane kad bi se našla sama s čovjekom u kući. On bi ju pritisnuo uza zid i zavukao ruku pod odjeću, a ona je bila preslaba da se brani. Znao ju je udariti tako jako da padne u nesvijest i da se ne može braniti. Nikola joj nije više mogao pomoći jer joj se nije mogao ni približiti. Koliko god izazivao halucinacija kod tog čovjeka, čovjek im se mogao oduprijeti, nije ni previše smio jer je s time griješio dušu i dolazio do glavne opasnosti. Antoniji je nije više mogao približiti jer joj je duša previše bila grešna. Proklinjala je redovito Boga, iako je znala da postoji, pa i svece i anđele. Katkad je razmišljala ako završi u paklu da joj neće biti puno gore nego sad, ali Nikola je znao da se jako vara. Nikad nije vidio pakao, ali nekad su im anđeli znali opisivati raj, pakao i čistilište. Anđeli su bili transparentna bića u bijelim haljinama i s velikim bijelim pernatim krilima. Par mjeseci nakon smrti anđeo ga je pitao želi li saznati kako je njegovom ocu, Nikola je na to odgovorio da nikad ne želi saznati. Anđeo mu je ipak opisao pakao kao ognjeno jezero bez obale i dubine, dok po zraku se dimi sumpor, a crvi te jedu živa iznutra. Nikola je sam znao da ne želi završiti dolje, niti je želio to ikome. Kad je pitao kako mu je majka, anđeo mu je odgovorio da u praznom prostoru s ostalim dušama koje se trenutno nalaze u bolnom psihičkom stanju, a to se nazivalo čistilište.

Nikola je pratio Božu, očajnog zbog Vladimira koji mu je sad počeo slati prijeteće poruke na mobitel.

Sad je bio potpuno sam jer ga je društvo odbacilo. Nije više imao alkohola i trave i bio je bezvrijedan. Čim je vidio Ivanu, sjetio je gorak bijes. Naborao je obrve, stisnuo zube i navalio na Ivanu. Skočio je na nju i počeo ju gušiti. "Zmijo jedna, čegrtušo jedna!" vikao je. Druga djeca su dotrčala pomoći Ivani. Marko ga je odgurnuo i udario nogom u slabinu. "Pokopaj se dok su ti lopate na sniženju jadniče." rekao je.

Božo je pobjegao iz škole u prljavu ulicu, tamo gdje su gušili zadnji put Ivanu, a znali su se prije sastajati i pušiti. Sklupčao se uza zid, uhvatio za glavu i stisnuo rukama kosu. "Ubit ću je, ubit ću je, ubit ću je." govorio je dok se njihao naprijed nazad. Mržnja prema Ivani preplavila ga je poput demona.

Nikola je znao da tom dječaku nema pomoći osim ako se sam ne pokaje. Prebacio se Antonijinu školu, dok se sjedala na stepenici pred školom, sama jer ju je Matej previše podsjećao na svog oca, pa se trudila što manje provoditi vrijeme s njima, a i udaljavala se od Maris jer joj je počela zamjerati što se druži s Anom.

Ana je odmah sjela do nje, kao što je i očekivala. "Nikola mi govori da je situacija ozbiljna." rekla je.

"I da si ga trebala poslušat' na početku."

"On je sebični gad." rekla je Antonija. "Čudim se što nije završio u paklu. Čini se da je Bog preblag."

"Ti si sebična i vidiš dokle te je sebičnost dovela."

"Ja nisam pozvala svog starog k svojoj ludoj materi. Nisam tražila psihopata da mi hipnotizira mater i uništi mi život."

"Nikola je upozorav'o, ti nisi poslušala. Sad nema šanse da ti on pomogne."

"Ni ne želim ga uopće viđet'. Dovoljno mi je nevolja donio, a njegovoj sam sestri dovoljno pomogla.

Nikad joj nije bilo bolje."

"Dobar dan." pojavio se Matej pred njima. "O čijoj sestri govoriš?"

"Nije važno." rekla je Antonija i ušla u zgradu.

"Trebali bi ovaj vikend samo nas dvije izać'." šapne Maris Antoniji. "Bez Ane pogotovo."

"Zašto ti Ana smeta?" pitala je Antonija.

"Pa zar ne vidiš da je čudna već četiri godine?"

"Samo ima drukčije interese. Meni je normalna."

"Ima vrlo čudne interese. S takvim se osobama ne družim."

"Meni ona uopće ne smeta."

"Tijekom zimskih praznika svaki će par dobiti temu iz povijesti i prezentirati je prvi sat nakon praznika." rekla je profesorica iz povijesti i počela nabrajati parove sa zadanom temom. "Maris Pulić i Ana Burđelez: Hrvatsko-Srpska koalicija." Maris se na to uhvati za glavu.

"Sretno ti bilo." nasmije se Antonija.

"Začepi."

"Matej Koprivica i Antonija Burđelez: Smrt Nikolaja Aleskandrinovića Romanova."

"Opet se družimo." Matej ju lagano udari u rame, a Antonija skoči od bola jer joj se na ramenu nalazila masnica od udarca u štednjak kad ju je majčin ljubavnik gurnuo.

"Samo nas dvije." govorila je Maris. "Ako se uspiješ nekako izvuć'. Njegov ćaća je psihopat."

"Ništa mi ne radi, samo drži mater podalje od mene." nasmije se Antonija kiselo. Još nije naučila lagati. "Ali izvuć' ću se ja lako."

"I bolje ti je." rekla joj je Maris. "Imamo puno za pričat."

Antonija se potajno spremala za vani s Maris. Već je došao vikend i Antonija je odlučila prošišati pred majčinim očima vani bez njena dopuštenja. Njen dragi se i tako tuširao. Obukla je malo dužu majicu s rebrastim uzorkom, svijetle uske traperice i kožne čizme. Obukla je kaput, zgrabila torbicu i krenula vani trčeći.

"Kud ćeš?" čula je čovjekov glas iza sebe. Stisnula je zube i opsovala u sebi. Mislila je da je još pod tušem. "Jesi li uopće pitala da ideš vani?"

"Zašto je tebe uopće briga?" pitala je. Okrenula se i vidjela je majku u njegovom zagrljaju, zbog čega joj se smučilo.

"Briga me za tvoju majku, a ne tebe. Sad briši u sobu."

Antonija je bez pogovora otišla u sobu, ali na putu do sobe, odlučila je da neće ostati doma. Prije odlaska je ušla u Marinovu sobu i našla ga kako za stolom piše domaću zadaću. "Što je bilo?" pitao ju je. Ona se sagnula i poljubila ga u čelo.

"Drži se." rekla mu je. "Ja se vraćam brzo." "Đe ideš?"

"Vraćam se brzo."

Antonija je otišla u svoju sobu i kroz prozor, uz pomoć grana se spustila na tlo. Nije ju briga bilo hoće li ju budući očuh kasnije doslovno ubiti. Ne želi umrijeti kao njegova robinja. Želi dokazati da nije njegovo pseto niti otirač za noge kao njena majka.

"Kakvi bi bili stolnjaci boje ciklame." pitala je Maris dok su šetale na Stradunu i jele sladoled.

Antonija je upala u pravu zamku. Marisin otac i njegova zaručnica planiraju brzo vjenčanje i Maris je pozvala Antoniju da joj pomogne oko ukrasa. Antonija je imala najmanje smisla za dizajniranje i stvaranje. Što se tiče umjetnosti, voljela joj se samo diviti. Voljela je čitati knjige i gledati filmove. To je bilo najviše od čega je sudjelovala u umjetnosti. "A da sjedala u crkvi okitimo bijelim ružama?" ispitivala je Maris.

"Može i narančastim." progunđa Antonija.

"Daj Antonija, uozbilji se!" "Što, pa ne znate ni u kojoj će se crkvi još vjenčat'."

Ana je, kao skoro svaki vikend, odlazila u park, gdje je čitala svoju najdražu knjigu ili strip, nekad pisala ili crtala. Ovaj put je nosila knjigu Stephena Kinga Godišnja doba, spustila je u park ispod Pila, sjela na klupu, stavila kapuljaču crne široke trenirke na glavu i krenula čitati. Okruživali su je razni duhovi, ali se nadala da joj nijedan neće smetati.

Nakon samo dvadeset minuta stvorio se pred njom Nikola.

"Mogu li barem imat' pet minuta odmora od tebe." pitala je, ali je uočila strogu ozbiljnost u njegovom licu.

"Bježi odavde, brzo." rekao joj je. "Brzo bježi na vidjelo. Odavde te nitko ne vidi."

"Zašto?" pitala je, iako je znala da joj ne može odgovoriti.

"U opasnosti si, bježi."

Ana je ustala, a Nikola ju je počeo gurati prema naprijed. "Dobro, mogu hodat'." rekla mu je iako ju nije pustio. Ana je počela ubrzavati korak jer je čula korake iza sebe.

"Trči!" pojavi se Jerry kraj njih. "Ovaj tip je otporan na halucinacije i na sve živo što mu činimo."

Ana je počela trčati što je brže mogla. Kapuljača joj je pala, s glave, knjiga joj je ispala iz ruku i spoticala se kako je trčala po skliskom šljunku. "Ne odustaj." govorili su joj Nikola i Jerry, koji su joj cijelo vrijeme stajali uz rame. Ani se korak usporavao od umora, ali nije odustajala iako su joj se usta sušila i znoj izbijao na čelo. Trčeći je u sebi molila očenaše i zdravomarije samo da joj da snage.

Pred njima se pojavi maleni Ivan sa suzama u očima i reče: "Kasno je."

Ana je osjetila da ju je nešto presjeklo u zatiljku i zacrni joj se na trenutak pred očima, a kasnije se opet vrati u normalu. Opipa zatiljak i učini joj se da je sve u redu. Okrene se i vidi svoje tijelo pa podu i kako joj iz zatiljka curi krv i mozak. Poviše njenog tijela je stajao Matejev otac sa krvavom sjekirom i smijao se. "Ovo će vas naučiti pameti." reče i otiđe.

"Kretenu!" Ana je išla za njim i pokušala ga udariti, ali su ruke prolazile kroz njega. "Prokletniče glupi, crkni više!"

"Smiri se!" Nikola ju je vukao k sebi. "Gotovo je Ana, ne možeš više ništa."

Ana mu se otela i počela trčati, prolazeći kroz drveća i zidove, pa čak je uspijevala trčati po moru. U jednom trenutku je stala kad su oko nje počele kružiti sjenke njenih grijeha, spremne da ju odvedu u pakao. Maja se uhvatila za glavu, ali u tom trenutku se pred Anu spustio transparentni anđeo zlatnih kosa i pitao ju:"Kaješ li se?"

"Kajem se za sve, samo uklonite ova čuda oko mene." reče uspaničeno Ana. Anđeo ju prekrsti, oko nje obasja plavo svijetlo i velik dio sjenki otiđe, a anđeo odleti u nebesa. Bog je znao mnogima opraštati grijehe nakon iznenadne i nepravedne smrti, često mladima i onima koji su dovoljno ljubili. Nikola je tada shvatio da je Bog milosrdniji i pravedniji nego što je smatrao za života.

Ana se nađe s ostalima u beskrajnom bjelilu, a vidjela je samo prolaz u plavetnilo i kraj njega čovjeka sa smeđom bradom u bijeloj halji. "Tko je ono?" pita Ana. "Sveti Petar." reče Jerry.

"On doslovno stoji pred vratima raja? Zar nema ključ oko vrata?"

"Vrata nisu doslovna. To je samo prolaz."

"Idem pravo u raj?"

"Prvo ideš u čistilište." "Čistilište postoji?" Ana je uvijek vjerovala u Boga, raj i pakao, ali je čistilište smatrala Katoličkim nebulozama.

"Da. Kad si zadnji put bila na vjeronauku?"

"Ne želim tamo k njemu. Želim negdje drugo. Odvedite me što dalje odavde."

Prebacili su je na Stradun koji je u ovo doba noći bio skoro prazan. Ana je vidjela ono što prije nije mogla. Oko svakog duha i čovjeka, čak i oko nje su kružile crne sjenke, kod nekoga više, a kod nekoga manje. U prsima svakog čovjeka i duha je sjalo plavičasto svijetlo. Kod koga su sjenke bile manje, svijetlo je jače sjalo, a kod koga su bile veće, svjetlo je manje sjalo. "Što je sve ovo?" pitala je Ana. "Sjenke označavaju koliko je duša grešna." govorila je Maja. "A plavo svijetlo je Duh sveti."

"On stvarno prebiva u svakome." reče Ana. "A ja sam sumnjala."

"Mnogo je toga istina što si sumnjala."

"Niste mi puno govorili o drugom svijetu."

"Nismo smjeli."

Ana se prebaci na livadu na kojoj su bili sitni žuti cvjetići, jedan do drugoga, a nebo narančasti i išarano crvenim oblacima. Ana sjedne među cvijeće, zajedno sa Ivanom i Majom. "Zašto je ovo učinio?" pitala je. "Zašto sam mu ja bila meta?"

"On je mene ubio." rekao je Nikola.

"Matejev otac? Zašto?"

"Htio nas je uništit'." reče Nikola i sjedne. "I uspio je. Sad se želi dočepat' Ivane." "Što se uopće dogodilo između vas? Je li vas uopće zn'o?"

"Bio je to brat moga oca. Svađali su se od malih nogu dok jednog dana nije jednome puknulo."

Ana kimne glavom. "Sad mi je jasno zašto ti i Matej sličite. Šteta što mala Ivana ima članove obitelji, ali joj je jedan član ubojica."

"Sad u opasnosti nije samo ona. Vidiš koliko je Antonija zabrljala."

"Vidim. Ona je uvijek bila tvrdoglave naravi. Mor'o si znat' s kim imaš posla prije nego što zatražiš pomoć."

"Ti si uvijek odbijala."

"Je li bolje skrojit' haljinu ili kupit' gotovu?" Maris je i dalje gnjavila Patriciju s vjenčanjem. Sad su se već približile mostu na Pilama. Maris je ušutala kad su vidjele policijska kola i kola hitne pomoći na kojima trepere plava i crvena svijetla, zajedno s trakom oko je su se naslagali ljudi. "Vjerojatno je moj stari tu." rekla je Maris. Podigne traku i provuče se. Antonija je mogla vidjeti kako razgovara s ocem. Kasnije se vratila i rekla: "Lijepo sam se radovala našem razgovoru o vjenčanju.", a zatim pokazala iskaznicu na kojoj je bilo Anino lice.

Na putu do kuće, Antoniju je uhvatila kiša. Kad je ušla u kuću, skinula je kapuljaču i obrisala suze.

Na kauču ju je dočekala majka, ali ona se pravila da ju ne vidi.

"Ti i Marin mijenjate uloge." reče Pavica. "Kad on postane bolji, ti postaneš gora:" Antonija se šutke uputila u sobu. "Što je? Ljuta si što ti izlazak nije dobro proš'o? Vidjet ćeš ti kad Vladimir dođe.

"Mislim da mi je Vladimir najmanji problem." reče tiho Antonija.

"Varaš se. Kad dođe..." Vladimir se pojavi na vratima i skine kapuljaču. "Dragi moj, samo da znaš što je učinila." "Što?" namršti se Vladimir. Tako je izgledao deset godina kasnije.

"Pobjegla je kroz prozor vanka i tek se sad vratila."

"I?" "Zar joj ti nisi zapovjedio da se vraća u kuću? Pustit ćeš da samo tako prođe nekažnjeno? Kako samo..."

"Zar nisi čula da je djevojka iz njenog razreda ove noći ubijena? Vjerojatno joj je bila prijateljica."

"Kako ti to znaš?" pitala je Antonija.

"Govorili su u Flaminga." "Što si radio u Flaminga?" pita Antonija.

"Popravljao instalacije da zaradim za nezahvalnike."

"I što sad smrt te male ima s njenim bezobrazlukom?" pitala je Pavica.

"Možda joj je to prijateljica, dovoljno je uznemirena."

Antonija je bez pogovora otišla u sobu. Skinula je kaput, legla na krevet i obrisala suze, ne znajući da ju oni gledaju.

"Nema šanse da joj se itko približi." reče Maja Ani. "Vidiš i sama kako joj je crna duša."

"Možete li joj doći u snove?"

"Ne." "Znači, sve ovisi o ostalima."

"Njenom bratu možemo obratiti pažnju na opasnost, on nam je sad jedina nada."

Ana se s ostalima prebacila u svoj dom. U dnevnoj sobi, gdje je kao dijete često znala provoditi vrijeme pišući, nekad komunicirati s duhovima pomoću misli, pa su se roditelji znali čuditi zašto je tako tiha, njeni roditelji su sada plakali, želeći da se ti trenutci vrate. Majka joj je plakala na koljenima, dok joj je otac pomogao da ustane. Brat joj je bijesan davao iskaz dok mu je žena milovala ramena da ga smiri.

Ana je osjetila duboku bol duši kakvi nije nikad prije osjetila. Patnje njene obitelji pogađale su je poput metka jer je mogla osjetiti što oni osjećaju. Saznala je da je gubitak djeteta najodvratniji osjećaj koji može postojati.

"Ovo je grozno." rekla je Ana. "Može li se ovo ikad preboljet'?"

"To je vrlo jaka bol koja nekad traje godinama, nikad se potpuno ne izliječi, ovisi o osobi i nekad ih dovede k samoubojstvu."

"Tako je kod moje majke." reče tužno Ivan. Njegovoj majci u sedmom mjesecu trudnoće su misli bile preplavljene o samoubojstvu.

"Mogu li im ja kako pomoć'."

"Posjeti ih u snovima. Pokušaj im obratiti pažnju na veselije stvari." napomene joj Nikola. Njenim roditeljima duša nije bila dovoljno čista da im se može približiti.

Antonija nije nikad mislila ako upadne u bilo kakvu opasnost, da će to biti nečija smrt? Je li to bila opasnost na koju ju je Nikola upozoravao? Zašto ju nije nastavio upozoravati nego ju je prepustio samu? Zašto ju je uopće ostavio? Traži li sad novog pomoćnika za svoju sestru? Obukla je bijelu košulju, crne hlače i čizme, i preko toga sivu vestu, koju je inače nosila samo kao ogrtač. Iako ju ni majka ni Vladimir nisu nikako puštali vani, pustili su je da ode na sprovod prijateljici, pod uvjetom da se vrati za dva sata. Čim se sišla, čula je majčin komentar: "Takva ideš na misu? Kako te nije sramota pred licem Božjim?"

"Idem na sprovod!" reče Antonija prepuklim glasom. Htjela joj je još reći kako uopće može spominjati lice Božje, ali da je nastavila govoriti, samo bi se pred njom rasplakala.

"Zahvali što te uopće puštamo na sprovod. I tako si u kazni."

"Dušo." oglasi se Vladimir s lažnom skromnošću iz kuhinje. "Nije kazna zabranit' djetetu da pođe na sprovod prijatelju, to je okrutno." Antonija se na te riječi imala ispovraćati. "Sprovod nije svetkovina, smrt je jako loša stvar."

"Onda neka mi se makne s očiju."

"Sa zadovoljstvom." reče Antonija, uzme kaput i izleti iz kuće.

Na sprovod je došla prije Mateja i Maris, a i prije ikoga iz razreda. Odlučila se odmah poći sažaliti jer je znala da će to biti najteži dio. Čim je došla do Anine majke, ona ju je zagrlila i rekla: "Hvala ti dijete što si joj omogućila da zadnjih nekoliko mjeseci života ima prijatelje. Bila je godinama sama."

"Nema na čemu." Antonija se žalosno nasmije i pritom je zapeče savjest. One su se zbližile zbog Nikole, a kad su drugi vidjeli da se Antonija druži s Anom, i oni su joj se pomalo počeli približavati, makar su ju i dalje smatrali čudakinjom, a Ana je to znala dok je bila živa.

Antonija se odlučila je ne pogledati lijes, nego čim je zadnjem članu obitelji pružila ruku, izletjela je iz crkve i sjela na zid. Sada su se pomalo počeli pojavljivati njeni kolege iz razreda. Kraj nje je došao i Matej pridržavajući uplakanu Maris.

"Nisam ju voljela, ali ovo stvarno nije fer." jecala je Maris.

"Dobro, dobro." reče Matej i posjede ju na zidić. "Nemoj se opet srušit'." "Što je bilo?" pitala je Antonija.

"Izgubila je svijest nakratko kad je vidjela lijes."

"Mrzim ih." rekla je Maris. "Ovo je sve podsjeća na majčin sprovod. Misliš da mi je to bio lijep trenutak."

I Antoniju je cijelo okruženje vraćalo na očev sprovod kad je cijelo vrijeme htjela biti uz majku koja je već u to vrijeme izgubila interes za kćer, a stariji znali brbljati o skoroj smrti njene bake, a kad se Pavica srušila dok su lijes polagali u grob, stariji su počeli uzvikivati da je mrtva i da gubi dijete.

Antonija taj događaj nikad nije izbila iz glave, ali nije sad mogla razmišljati o njemu.

"Nadam se da će nać' njenog ubojicu." rekla je Maris. "Barem bi ga moj stari volio nać' da je još u policiji."

"Da mi je samo znat' motiv." reče Matej. "Vjerojatno je da se petljala s nekim društvom s kojim nije trebala."

Ni Antonija sama nije znala motiv ubojstva niti moguću ubojicu, nije ni znala s čim se točno Ana bavila kad je bila sama, je li se bavila okultnim stvarima ili je samo istraživala.

Još joj je bilo neugodnije kad je vidjela Ivanu kako prolazi u crnoj haljinici. Bojala se da će ju Matej zaustaviti i početi ispitivati. Nažalost, to se i dogodilo.

"Hej curice, ponovo se vidimo." na to ga Ivana pogleda izbečenim očima. "Sigurno je teško kad izgubiš člana obitelji tako iznenada."

"Iskreno ne znam kako je to." reče Ivana. Ona se nije ni sjećala članova obitelji.

"Dobro, nije ti prava obitelj, ali sigurno je teško."

"Da, teško je."

"Zašto roditelji nisu s tobom? Ne bi smjeli..."

"Mrtvi su glupane." Maris ga udari u rebra. I on i Antonija se izbezume. Nisu imali pojma kako Maris zna išta o njenim roditeljima.

"Kako znaš?"

"Ovo je Ivana Cvjetković. Njeni roditelji su mrtvi pet i pol godina."

"Kako uopće znaš tko je ona?" pita Antonija. Po tonu u glasu iz aviona se u njoj mogao prepoznati strah.

"Otac mi je bivši policajac. S njenim slučajem se bavio više od dvije godine dok malo nije smirio hormone."

"E pa zahvali mu." reče Ivana. "Bar se netko založio za mene. Usput Antonija, Anin brat je već oženjen, viđela sam mu veru na ruci." reče prije nego što otiđe.

"Samo tren, moram popričat' s gospođom mističnom." reče Matej prije nego što zgrabi Antoniju za lakat, zabode joj prste u meso i odvuče ju dalje. "Nećakinja cure njenog brata? Stvarno? I kojeg vraga brak njenog brata ima veze s tom malom."

"Nije važno." Antonija hladnokrvno odmahne rukom.

"Nije..." Matej se jedva suzdržao da ju ne udari. "Ne govorimo o bilo kojem djetetu, govorimo o djetetu s najneobičnijim događajem možda u povijesti Dubrovnika. Slučaj njenih roditelja još uvijek nije riješen, a vi ste ju prije nekoliko mjeseci potezale po gradu, nakon kratkog vremena, jedna od vas je mrtva, zamisli slučajnosti."

"Volontirale smo u domu Maslina." Antonija povisi glas. "Odgajatelji nisu imali vremena ni resursa sa svu djecu, a djeca su imala puno manje nego mi, pogotovo Ivana. Vrlo je radoznalo dijete, pa smo uzele vremena da joj pokažemo grad. Jesi sretan?"

"Zašto je Ana trebala umrijet' radi toga?"

"Tko kaže da je umrla radi toga? Bila sama u parku u potpunom mraku. Ivana nije bila s uopće s njom."

"Znam da ste vas dvije nešto mutile, to se vidi iz aviona, samo nisam mislio..."

"Znaš što?" prekine ga Antonija. "Riješit ćemo jebeni referat iz povijesti, a zatim više nećemo nikad izmijenit riječi u životu."

Šesnaesto poglavlje Budući da Ane više nije bilo, Maris je sama morala dovršiti referat. Kako joj je isprva to bila želja, sad je požalila što je nešto tako poželjela. Kao i ona, ostali su učenici primjećivali čudnu atmosferu u zraku nakon Anine smrti. Nije bilo učenika iz četvrtog razreda kojem ne bi se okrenuo želudac kad bi bacio pogled na Aninu osmrtnicu postavljenu na ulaz u školu. Prije su se osvrtali prema čudakinji pri ulasku u razred, sad su se osvrtali prema praznoj klupi, koju nitko neće popuniti do sljedeće godine.

Prije, kad bi se spomenulo Anino ime, djevojke su većinom se smijale ili prevrtale očima, sada su plakale. Rečenica koja se nije rijetko upotrebljavala, bila je: "Kako mi nedostaje da frikuša."

Pri ulasku u školu, pripremili su stol poviše kojeg je bila Anina slika i pisalo je: Ana Burđelez (1990.-2007.)

Doviđenja, dragi, doviđenja; Ti mi prijatelju jednom bijese sve.

Urečeni rastanak bez našeg htjenja Obećava I sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova Nemoj da ti bol obrve povijeUmrijeti nije ništa na ovom svijetu nova, Al' ni živjeti bas nije najnovije Sergej Jesenjin Na stolu je nalazila plava porculanska vaza koju su punili cvijećem, oko vaze su palili svijeće, a oko slike su lijepili kratke poruke. Oko stola su se većinom okupljale mlađe generacije koje ju nisu poznavale. Zastala bi poneka djevojka iz prvog ili drugog razreda dok su oni iz viših razreda izbjegavali gledati taj stol.

Na vjeronauku su se prvo pomolili za Anu, a kasnije su nastavili sa nastavom kao i obično, ne raspravljajući o tome kako je prošlo tjedan dana, a ubojica još nije nađen.

"Imam povijesnu enciklopediju, ali mi je na Grudi u kući gdje mi je mati živjela." došapne Matej Antoniji na uho, a ona ga hladnokrvno odgurne. "Što je s tobom?"

"Nisam raspoložena za povijest." reče Antonija.

"Još mi niste rekli razlog vaše svađe." ubaci se Maris.

"Optužio me je za Anino ubojstvo."

"Nije istina." reče Matej.

"Nemaš što biti sumnjičav Matej." reče Maris. "Priznala nam je da su volontirale. Iskreno, to sam i ja mogla sama učinit' prije nekoliko godina."

"Ne zna se još tko je ubojica Ivaninih roditelja. Što ako je taj isti ubojica ponovo krenuo u akciju?"

Antonija se zagledala u Mateja. To joj dosad nije palo na pamet. Što ako je ona s ovom misijom stvarno dovela Anu do smrti, ili još gore, Nikola ju doveo do smrti? Brćka li se on sada u paklu zbog odluke s kojom je odvukao Anu u smrt? Možda se zato ne pojavljuje. Možda je zbog jedne odluke zaglibio u vječne muke. Na vjeronauku su učili da nema spašavanja nakon smrti, ali očito se možeš i tad uništiti.

Nikoli se činilo da mu je ipak krenulo. Početkom prosinca rodila se i nova sreća. Nakon škole, Antonija se toliko loše osjećala da je nakon zadnjeg sata istrčala iz škole i krenula prema Stradunu.

Dok je trčala, primijetili su da sjenke se odvajaju od nje, da joj se pomalo čisti duša. "Što joj se događa?" pitala je Maja.

"Kaje se." rekao je Nikola. "Ovo se ne viđa često."

Sami su mogli primijetiti da je Antonija osjećala ogromnu tjeskobu, toliko je bila uznemirena da ju je cijelo prsište boljelo, grlo joj se sušilo, ali nije prestala trčati. Preko Straduna se sudarala s ljudima, ali nije stajala. Skrenula je ravno u crkvu Svetog Vlaha, bacila torbu, kleknula je i stala se moliti.

Zadnji put se pomolila više od godine dana. Tada su se sjenke još brže počele odvajati od nje. Dok se

molila, pomalo je počela i sama osjećati olakšanje. Nikola je primijetio kako u njoj plavo svijetlo jače svijetli, primala je Duha svetoga.

Nikola nikad nije zaboravio događaj kad je prvi put vidio što se događa tijekom mise. Ako želiš vidjeti anđele, misa je za to pravo vrijeme, osim ako ti se ne posreći i poneki ti se ne pokaže. Tijekom mise anđeli plešu oko ljudi prisutnih na misi i pjevaju s najmilijim glasovima, čuje se najmilija melodija, koja je pravi raj za uši, ljudima se oprašta velik dio grijeha, a plavo svijetlo još jače svijetli.

Kako je Antonija osjećala olakšanje, pomalo je otvorila oči i lecnula se kad je vidjela Nikolu kako sjedi na klupi.

"Ne pečem se u vječnom ognju." reče Nikola. "Ti si previše zaprljala dušu da me vidiš."

"Oprosti." reče Antonija.

"Ne ispričavaj se meni. Sama šporkavaš svoju dušu, a ne moju."

"Samo je ovo bilo potrebno?"

"Pokajala si se i sad si čista."

Antonija ustane i sjedne kraj Nikole. "Je li Ana tu?"

"Ana se u školi još divi spomeniku kojeg ste joj napravili."

"Nisam ni ja znala da je drugima toliko stalo do nje."

"Mnogi ljudi ne znaju što osjećaju. Tako je kod tebe."

"Kad bi barem mogao..." Antonija ugleda mladog svećenika kako pali svijeće i padne joj na pamet da mu se povjeri. Možda svećenici znaju koliko i duhovi, možda on zna više u kakvoj je ona situaciji.

Tada joj padne na pamet ideja koje se do sad nije sjetila. Matej i Nikola su sličili kao braća, što nisu bili. Nitko nije znao kako ni zašto, a tako je mogla doći do važnog odgovora kojeg traže već pet godina. U osobne dokumente nije mogla pogledati bez ovlaštenja drugih ili mita, što je popularno u Hrvatskoj. Preostala joj je samo crkva koja čuva rodoslovlja, a njih može provjeriti ako naiđe na razumnog svećenika.

"Kreni." reče joj Nikola. Antonija ga upitno pogleda. "Znaš na što mislim. Samo naprijed." Antonija je pomalo krenula prema mladom svećeniku. Dok je polagano koračala, smišljala je što da mu reče i na kraju se odlučila priznati mu istinu. "Drži jezik za zubima." reče joj Nikola. "Pomislit će da si psihički bolesna ili opsjednuta demonima." Kad je Antonija prvi put vidjela Nikolu, pomislila je na prvu tvrdnju, ali još nikad nije pomislila na drugu. "Da sam demon, nikad ti se ne bih javio za vrijeme molitve."

"Hvaljen Isus i Marija." reče Antonija.

"Na vijeke." reče mladi svećenik.

"Trebala bih provjeriti rodoslovlje ako nije problem."

"Imate li krsni list kod sebe."

"Nemam, ali krštena sam u ovoj crkvi početkom devedesete. U ovoj crkvi je čak kršten moj otac."

"Dobro, provjerit ćemo, vaše ime i prezime?"

"Antonija Brajković."

"Dođite za mnom."

Mladi svećenik ju je poveo u staru crkvenu knjižnicu. Izvadio je matičnu knjigu krštenih i otvorio na Brajkoviće. "Antonija Brajković, krštena šestog veljače tisuću devetsto devedesete. To ste vi?"

"Jesam, to sam ja."

"Rodoslovlje Brajkovića moralo bi biti u ovoj knjizi." Dohvatio je knjigu s police na kojoj je pisalo slovo B. "Zapravo ne zanima me moje rodoslovlje. Trebala bih provjeriti rodoslovlje Cvjetkovića." Mladi svećenik nabora čelo. "Ili Koprivica. Vjerojatno se nadovezuju."

"Ako misliš na poznate Cvjetkoviće, znam gdje treba pogledat', ali ima više obitelji pod imenom Koprivica."

"Tražim rodoslovlje Vladimira Koprivice i Đive Cvjetkovića."

"Tražite vrlo zanimljivo rodoslovlje. Ali zašto vam treba? Sumnjam da se tiče vas u bilo kojem pogledu."

"Ne tiče se mene, ali radi se o vrlo ozbiljnoj situaciji."

"Očito ne smijem znat' o toj situaciji."

"Tiče se jedinog preživjelog člana te obitelji. Znam tu djevojčicu i njoj bi jako koristilo da zna ima li još moguće rodbine."

Svećenik slegne ramenima. "Neka mi Bog oprosti ako sagriješim ovime, ali mogu sagriješiti čak i ako zadržim tajnu."

Mladi svećenik spusti veliku knjigu na stol, otvori i otpuhne prašinu s papira. Antoniju je iznenadilo ono što je vidjela. Đivino podrijetlo nije bilo podrijetlo Cvjetkovića. Njegova majka se zvala Jelena Vojnović, preminula petnaestog siječnja šezdeset i devete. Imala je dva sina, Đivu Cvjetkovića rođenog šezdeset i šeste, i Vladimira Koprivicu, rođenog devetog siječnja šezdeset i devete. Imena očeva im nisu pisala, a vjerojatno nisu ni imali istog oca. Zaključila je da imaju različita prezimena jer su bili posvojeni kratko nakon majčine smrti u različitim obiteljima ili im je općina dala prezimena. Đive je imao ženu i sina koji su preminuli prije pet godina, samo mu je kći Ivana živa, Vladimir je još živ i imao je ženu Sofiju koja je preminula osamdeset i devete, na dan kad mu se rodio sin Matej.

Situacija je bila prevelika da bi bila slučajnost.

"Gdje su im očevi?" pitala je Antonija.

"Ni sama Jelena nije znala očeve svoje djece. Oboje ih je krstila prije nego što ih je dala na usvajanje. Đive je odmah predan obitelji Cvjetković, Vladimir je u domu dobio prezime Koprivica."

"Zna li ovo još netko? Piše li ovo u dokumentima?"

"Moja obitelj je živjela preko puta Cvjetkovića. Sjećam se da su Vladimira posvojili netom nakon smrti predsjednika Broza Tita. Tada je Vladimir došao i u moj razred. Đive je oduvijek znao da je usvojen, a Vladimir mi je priznao da su zapravo braća po majci. Cvjetkovići su također imali jednu biološku kćer. Kad je žena izgubila kćer i muža vratila je dječake u dom. Tada su se oboje odvojili, a ja i Vladimir smo je udaljili nakon srednje škole. U isto vrijeme kad sam se zaredio, Đive je predao dokumente svećeniku jer se kanio vjenčati. Primijetio sam da mu na rodnom listu piše da su mu Cvjetkovići biološki roditelji, a kad se Vladimir ženio, na rodnom listu mu nije pisalo ime roditelja.

Vjerojatno je njegova krvna veza ostala tajna."

"Znači, ipak su znali da su bili braća. Bili su čak i posvojeni. Zašto nitko nije predao Vladimiru Ivanu na skrb?"

"Zvali su ga, no on je odbio."

"Ima li Vladimir veze sa njihovim ubojstvom? Znam tog čovjeka, bizaran je, najblaže rečeno."

"Ne znam. U njihovu smrt nisam upućen."

"Dobro, hvala vam. Obećavam da ova tajna neće doći u pogrešne ruke" Antonija je jedva čekala da izađe vani jer se u crkvenoj knjižnici osjećala kao u ćeliji. Dok je ubrzanim korakom krenula prema Pilama, odlučila je tajnu zadržati za sebe. "Čemu korist kad ako to držiš za sebe. Što bi bilo kad bi znanstvenik držao evoluciju kao tajnu?" govorio je Nikola.

"Je li evolucija istina?" pita Antonija šapćući.

"Da istina je, što sad s tim?"

"Mislila sam..."

"Pusti sad znanost i religiju. Ivana ima dva člana obitelji za koje ne zna. Zašto da joj to zatajiš? Zašto da to svom prijatelju zatajiš?"

"Nije mi prijatelj, optužio me je..."

"Oboje ste tvrdoglave mazge, ni ti nisi puno bolja."

"Znaš me?" "Čitam ti misli, znam te bolje od tebe same."

"Dobro, kako da pružim ovu tvrdnju bez dokaza? Što ako Vladimir učini neku glupost nakon ovoga."

"Mislim da nije toliko glup da nešto napravi. Bio bi preočit."

"Kako znaš?"

"Tvoja majka je izvrsna manipulatorica, a on čak i nju mota oko malog prsta. Ako ćemo o činjenicama, pametniji je i od tebe."

Antonija zakoluta očima. "Kako da ovo čudo priložim bez dokaza? Da ih dovedem u crkvu?

Svećenik bi me napuc'o nogom u dupe." Nikola slegne ramenima. "Mangupe, imaš više znanja nego svi ljudi na svijetu, poznaš druge ljude bolje od njih samih."

"Znaš da ti ne smijem govorit' tajne." Sjetila se kad joj je rekao ime ubojice, nije mu čula glas niti mu je mogla pročitati s usana.

"Natukni mi barem."

"Psiholog Klaić."

Psiholog Klaić je radio s Marinom posljednje ljeto nakon što je izbačen iz škole. Znala ga je i Antonija voditi na psihoterapije, da malac slučajno ne pobjegne, i poslije terapije bi znali porazgovarati. Činio joj se vrlo simpatičan, vješt u svom poslu i ugodan za razgovor. Zamišljala ga je kao odličnog oca koji bi nekim slučajem pristao oženiti njenu ludu majku, ali imao je ženu koja je radila u mikrobiološkom laboratoriju.

Tada joj je zasvijetlio uskličnik poviše glave. Sjetila se priče kako mu je žena bila prisutna pri zbližavanju dva brata koji već u Prvom svjetskom ratu bili razdvojeni. Uz pomoć genetske analize je otkrila da su braća. Mogla bi joj biti pomoć i u ovom slučaju.

"Bingo!" rekla je prije nego što je izvadila mobitel. Klaićev broj mobitela je imala u slučaju da i njoj zatreba. Klaić je već na početku Marinove terapije da se ni Antonija ni Marin ne slažu s majkom, pa je Antoniji dao broj mobitela u slučaju da ga ona zatreba jednog dana, jer je odbila terapiju koju joj je ponudio kad je vidio da njihov odnos s majkom je na vrlo klimavoj dasci. Danas ga je trebala, ali ne u vezi majke.

Drhtavim prstima je pritisnula njegovo ime u imeniku i stavila mobitel na uho.

"Je li napokon puk'o konac?" pitao je.

"Trebam zapravo vašu ženu." rekla je Antonija. "Moramo obaviti DNK analizu."

"Novi problemi u obitelji?"

"Da, ali ne u mojoj. Mislim da sam našla misteriozne članove obitelji Ivane Cvjetković." Nastala je kratka stanka. Klaić nije odgovarao. "Halo?"

"U što si se ti sad uplela dijete? Znaš li koliko je opasno petljati se s tim slučajem?"

"Nije bilo toliko teško. Mogući član obitelji je dvanaest godina išao sa mnom u školu."

"Dobro, ako nagovorim ženu da riskira. Dužan sam Ivani puno toga. Ovo bi bila sitnica koju bih za nju napravio."

Antoniju je zbunila zadnja rečenica, ali je slegnula ramenima. Zaključila je da je vjerojatno Klaić pomagao Ivani u oporavku prije pet godina i nešto zabrljao. Nakon razgovora s Klaićem, okrenula je Matejev broj.

"Napokon si se odljutila?" rekao je Matej. Mogla je prepoznati ushićenost u njegovom glasu. "Ljutnja te brzo napušta."

"Ne zovem te zato nego..." Antonija je počeše po glavi. "trebam te za sutra. Usput, moramo propustit' školu."

"Markiranje? Sad ti je palo napamet."

"Trebamo u bolnicu. Trebam tvoj DNA." "Molim?" Antonija je već mogla čuti Matejev krik. "Što bi mi ti učinila ženo?"

"Tražim člana obitelji jednoj. Moguće je da si to ti."

"Kome? Ivani Cvjetković?"

"Kako znaš?"

"I sam znam da im sličim. Tko bi drugi bio?"

"Nadam se da ti nije problem."

"Nije mi problem, ali previše si se vezala uz tu malu. Nema šanse da joj ja budem što u rodu, osim neki daljnji rod, možda peto koljeno."

"Kako nema šanse. Ivana sliči tebi i tvom ludom ćaći, Nikola ti je sličio i njihov otac vam je sličio, sam si tako rek'o? Još je zbog tajnog razloga otac ti je rek'o da ih izbjegavaš? Zar tu nema nešto sumnjivo?"

"Dobro." Matej uzdahne. "Čekat ću te na kraj Laure."

Antoniji se činilo da joj ide sve lakše. S velikim olakšanjem u duši je krenula dalje. Činilo joj se da kratka molitva čini mnogo. Dok je veselo koračala prema autobusnoj stanici, zazvonio joj je mobitel.

Zvao je gospodin Klaić. "Je li sve u redu?" pitala je.

"Pristala je. Kolegica je pristala kad joj je objasnila situaciju, jer ona sama nema ključ."

"Odlično, kad da to obavimo?"

"Sutra u rano jutro. Čekat ću tebe i Ivanu kraj škole u koju ide. Pazit ćemo da nas tvoj brat ne vidi.

On ide s Ivanom u školu ako se ne varam."

"Da, ide, ali on uvijek dolazi pola sata prije u školu."

"Onda će nam to olakšati situaciju. Vidimo se sutra. Nadamo se da će ovo riješiti problem koji mnoge muči pet godina."

Nakon što su izašli iz autobusa, Antonija je krenula drugim putem prema školi Marina Držića da ju brat ne vidi. Čim je došla na dno stubišta, mogla je preko puta primijetiti uplašenu Ivanu i Klaića kako pokušava razgovarati s njom. "U redu je." dotrčala je do njih. "Ja sam rekla da ga trebamo.

Našli smo ti mogućeg člana obitelji."

"Ali nije mi nitko govorio o tom članu. Svi su moji mrtvi."

"Daljnji član obitelji. Vjerojatno rođak."

"Zašto me onda nije potražio?"

"Jer nije zn'o. I on je vjerojatno zbunjen koliko i ti."

Ivana je pristala ući u auto dok joj je još mršavo tijelo drhtalo. Sjela je na zadnje sjedalo dok je Antonija sjela na suvozačko sjedalo. Klaić je upalio auto i uputio se prema gimnaziji, gdje ih je čekao Matej.

"Kako si došla do ovog zaključka?" pitao je Antoniju dok je još uvijek vozio.

"Stari prijatelj i njegova obitelj volontiraju u crkvi ove godine. Pričala sam mu o Mateju i Ivani, navela sam u razgovoru kako sliče i on me nakon nekoliko dana nazvao i rekao da mi ima nešto vrlo zanimljivo pokazati. Odveo me je u crkvenu knjižnicu i pokazao mi obiteljsko stablo Cvjetkovića. Tu su bili spomenuti Ivana i Matej. Po knjizi čini se da su im očevi braća, Đive udomljen u obitelji Cvjetković, a Vladimir završio u sirotištu. Majka ih je krstila prije nego što ih se odrekla." Antonija se sama sebi načudila koliko dobro laže. Nije joj bilo drhtaja u glasu niti je zamuckivala. Sreća što nije gledala Klaiću u oči jer je on morao držati pogled usmjeren na cesti.

"Ima Boga." nasmijao je Klaić. "Zahvali tom prijatelju sljedeći put. Pitam se kako se mi to nismo sjetili za vrijeme istrage".

Kad su stali gdje ih je čekao Matej, Ivana se još više pribila uz prozor. "Bok malena." pozdrav ju Matej kad otvori vrata, a ona se još više pribije uz prozor. "Ne sviđam ti se puno. To si pokazala kad smo se prvi put vidjeli."

"Isti je Nikola." reče Klaić. "Nije čudo što si posumnjala."

"Matej Koprivica, drago mi je." Matej pruži ruku Klaiću. "Sumnjam da će rezultati pokazat' ono što očekujete. Sigurno joj nisam brat."

"Ne mislimo da si joj brat nego blizak rod." reče Klaić. "A sad uskači."

Matej zakoluta očima i sjedne u auto.

U laboratoriju su Mateju i Ivani uzeli uzorak sa sluznice obraza, a kasnije su ih poslali u laboratorij.

Matej je nervozno cupkao nogom dok je čekao rezultate, a Ivana se sklupčala u stolici. U ovom trenutku se osjećala kao kad se probudila u bolnici, najranijeg doba koje se sjećala, kako da odlazi u novi nepoznati svijet.

"Zašto si došla do ovakvog zaključka? Sama znaš da ovo nije istina. Stari mi je sam rek'o da je kopile iz sirotišta."

"A njen je otac kopile, usvojen od strane Cvjetkovića."

"Sam znam da joj nisam u rodu."

"Zašto si onda nervozan?"

"Mladenačka tvrdoglavost." nasmijao je Klaić, koji je stajao naslonjen na zid. "Crkva je čuvala vrlo zanimljivu tajnu vezanu uz vaš rod. U matičnoj knjizi rođenih je pisalo da su vaši očevi braća."

"Gdje su im onda ti roditelji?"

"Majka je umrla prije tridesetak godina." rekla je Antonija. "Očevi se ne znaju."

"Moj je stari nađen u smeću. Zašto bi bila toliko brižna i krstila ga?"

"Boga pitaj."

Ubrzo se pojavila Klaićeva žena u bijeloj kuti s papirom u ruci i smiješkom na licu. "Rezultati pokazuju rodbinske veze. Nije moguće da su brat i sestra, ali je moguće da su rođaci u prvom koljenu."

Antonija je umalo poskočila od sreće, Klaiću se proširio osmjeh, a Matej i Ivana su raširili oči. "S razlogom si bio nervozan." reče Klaić.

Ivana je skočila Mateju u naručje i objesila mu se oko vrata. Matej se i sam začudio koliko je lagana, s obzirom na njene godine. Uzeo je ženi papir i zagledao se u rezultate. "Moram ovo pokazat starom, da vidim njegovu reakciju."

"Mislim da to nije..."

"Mora i on znati." prekine Klaić Antoniju. "Lijepo bi bilo da sazna za izgubljene članove obitelji."

"Ili bi ga ovo raspizdilo." zlo se nasmije Matej.

"Pusti ih." Antonija čuje Nikolin glas. Stajao je naslonjen kraj Klaića. "K'o da bi mu to bilo nešto novo."

"Stari!" Matej je banuo u kuću s papirom u ruci, a ostali su iza njega ušli. Svi su mogli primijetiti kako se Vladimir lecnuo i kako su mu iskočile očne jabučice kad je vidio Ivanu. Matej mu postavi papir pred stol i reče: "Imam malo iznenađenje za tebe."

Vladimir zgrabi papir koščatom drhtavom rukom. Svi su mogli vidjeti kako mu oče jure po papiru.

"Tko je ovaj misteriozna osoba? Antonija?"

"Evo misteriozne osobe." Matej zgrabi Ivanu i posjede je na stol. Na isti način Vladimir spusti Ivanu sa stola i raspara papir. Klaić, Ivana i Antonija izbeče oči, a Matej se nasmije. "Kako si samo predvidljiv. Nema šanse da se na tebi nađe ikakva vrlina."

"Ti misliš da mi treba još jedno dijete? Previše si mi i ti."

"A jebeš ženu s dvoje djece." Antonija se nije na to uvrijedila, jer mišljenje o njenoj majci nije moglo biti niže.

"Bar mi oni nisu ubili ženu."

Matej se na te riječi nasmijao jer nije bilo prvi put da ih je čuo, a vjerojatno nije ni zadnji. "Da ti se mati pojavi, bi li se tako ponaš'o?"

"Budući da me ostavila u smeću, zadavio bih ju. Ima ova mala sreće što nju nisam zadavio." "Što ti je ona učinila?"

"Imala je debila za starog. Možemo reć' da je imala više sreće nego ti. Stari joj prvo uništi moj život, iako zna da smo braća, a zatim počne mlatit' svoju ženu i đecu. Ima sreće što ga se ne sjeća, da sam barem ja te sreće."

"Ti znaš? Zašto nisi ništa poduzeo kad..." Matej sam sebe zaustavi. "Znam. Već sam dobio odgovor.

Nema smisla da se išta traži od tebe. Gosti predstava je gotova. Hvala na sudjelovanju."

Klaić se zaustavio ispred doma Masline i pričekao da Ivana smiri jecaje prije nego što izađe. "Nisam ni ja očekivao ovo, ali što ćeš. Lud čovjek."

"Je li mi otac stvarno bio... takav?" pitala je Ivana.

"Istina je da se imao problema s alkoholom i drogama, mnogi su govorili da je bio nasilan prema obitelji."

"Pa vidi se da su bili braća. Kad god mi se pruži pomoć, dođe još gora nevolja."

"Ne misli crno, vjerojatno ćeš s Matejem ostati u dobrim odnosima."

"Ako on ima nasilničke gene?"

"Nije ih pokazao."

"Nama nije. Svom ocu jest."

"Pitaj Antoniju nešto o njemu. Vjerojatno ćeš čuti samo komplimente."

"Ona hoda s njim. Nije ni čudo."

"Znaš." reče Klaić nakon kratke stanke. "Oduvijek sam htio dijete, a prije sam bio u lošem financijskom stanju, nisam imao sredstava da skrbim o još jednoj osobi, čak ni o psu. Otkad sam se oženio, u puno sam boljem financijskom stanju. Imamo gostinjsku sobu koju nitko ne koristi već mjesecima. Prazan prostor u kući."

"Zašto mi to govorite?" "Želiš li upotpuniti tu prazninu?"

Antonija je koračala prema kući slomljena. Odgovor na jedno pitanje je potpuno uništio Ivanu, iako zna da joj nisu svi članovi obitelji mrtvi, jedan od tih članova ju mrzi.

"Ne grizi se." govorio joj je Nikola. "Nisi se valjda nadala da će ju on prihvatit' pod svoje krilo ili loše čitam misli?"

"Ne čitaj mi uopće misli."

"On je kreten, propalica, sam Klaić ju je mislio dat' njemu na usvajanje, a ona mora znat' kakav joj je stric."

"Zar, ja nesavršeno biće mislim bolje od tebe? Sestra ti je slomljena. Uništena je. Znam kako je to kad je član obitelji pljuje, doživjela sam to s oba roditelja."

"Vidjet ćeš kasnije da sam u pravu."

Antonija je zakolutala očima i ušla u kuću. Mogla je spaziti majku potpuno slomljenu u kuhinji.

Stajala je naslonjena na peć i plakala kao kišna godina. Nadala se da joj nije došla nova nevolja, barem ne s Marinom, ponovo.

"Besramnice!" počela je vikati na kćer. "Što si učinila da Vladimir sa mnom prekine? Što si mu srala o meni?"

"Nisam ništa." rekla je Antonija, kontrolirajući mišiće lica da se ne nasmije, ma da se u sebi vrištala od smijeha.

"Zašto onda tako odjednom, zašto?"

"Možda jer je pijanac i propalica koja samo iskorištava žene."

"Nemaš ti pojma o njemu. On je jako mudar čovjek. Doveo je Marina u red, doveo je ovu kuću u red."

"On je bio gospodar ove kuće, a mi smo ga služili. Nije bilo nikakvog reda."

"Odlazi u sobu! Makni mi se s očiju!"

Nakon očekivane majčine reakcije, koja pukne kad vidi da nije u pravu, Antonija je otišla u sobu s malim olakšanjem u duši. Riješila se sociopata koji je mogao ubiti njenu obitelj. Već ju je uništio.

Nema šanse da ikad poprave odnos s majkom. Ali to nije popravilo činjenicu da je Ivana duboko povrijeđena. Legla je u krevet, nadajući se da će se odmoriti od napornog dana, dok joj Marin nije skočio na krevet. "Što god želiš, nisam raspoložena." rekla je i okrenula mu leđa.

"Imam jednu lijepu vijest koja nam je svima donijela olakšanje."

"Onaj crv je prekinuo sa starom."

"Ne mislim na to."

"Nego što?"

"Ivana je našla obitelj koja će ju udomiti."

Na te riječi, Antonija se uspravi poput opruge. "Kako znaš?"

"Zvala me je na mobitel."

"A koja je to obitelj?"

"Ne znam. Netko na K, rekla je da ga možda znam."

"Klaić?"

Marin se namršti kad se sjeti sati i sati provedene kod psihologa, umjesto na moru. "Možda, nisam se obazirao na ime, samo sam... Čekaj, kako ti to znaš?"

"Bubam." Antonija odmahne rukom. "Nakon dugih crnih dana, ovaj nam donese dvije lijepe vijesti."

"Treba puno nesreće za malo sreće." Marin slegne ramenima. "Samo će sad stara bit' u depresiji kao nakon svakog prekida."

Pavica je svake godine imala po pet veza, najduža joj je trajala šest mjeseci. Ni jedan čovjek ni Antoniji ni Marinu nije bio posebno drag. Mnogi su bili napuhani, umišljeni, neki su bili mamini sinovi bez posla, a drugi su bili jednostavno očajni. Nekoliko njih koji su bili normalni, napustili bi Pavicu najviše za mjesec dana jer nisu mogli podnijeti njen stav.

"Možda se najede sladoleda i dobije desetak kila."

"Kao ti."

Antonija je reagirala, na prekide isto kao Pavica. Živci su joj pucali na jednu riječ i po mjesec dana.

Zatvorila bi se i nakupljala sav bijes u sebi. Nekad bi nabacila i nekoliko kilograma zbog prejedanja i proždiranja slatkiša.

"Sad se ti šali. Vidjet ćeš kako je kad te cura ostavi."

Nakon tjedan dana pregledavanja Klaićevog imovinskog stanja, pregledavanja kuće, dosjea, zdravlja i načina života, Ivanu preselili u njegovu kuću da se vidi hoće li se uspjeti uklopiti u Klaićevu obitelj, ali još joj nije postao službeni skrbnik. Posjećivat će ih socijalna radnica i na kraju će zaključiti je li Klaić sposoban za roditelja ili nije. Nakon mjesec dana, postat će član njegove obitelji.

Klaićeva kuća se nalazila na Nuncijati, odakle je sezao pogled na more i otok Lokrum. Čim je Ivana uletjela u sobu, otvorila je prozor i nagnula se.

"Visina je veća od šest metara." reče Klaić. "Ako padneš, polomit ćeš se."

"Oduvijek sam htjela sobu s pogledom." rekla je Ivana.

"Pogled imaš i kad ti je glava u kući." Klaić stavi njen mali kufer na krevet i počne polagati odjeću na krevet. Ivana dotrči do ormara i naglo ga otvori. Ormar je bio toliko velik da su tri Klaića mogla stati

u njega. Njen ormar u domu je bio uži od vrata. Radni stol je bio izrađen od mahagonija, kao sav namještaj u sobi, za razliku njenog u domu koji je bio istrugan i ispisan, oguljene boje na me nogama, a vjerojatno i stariji od pedeset godina, koji a ispod njega ormarić na kotačiće s četiri ladice, poviše kreveta se nalazilo veliko zrcalo, na poviše radnog stola ploča na koju je mogla prikačiti bilješke.

"Kod tete Marije sam imala sličnu sobu, samo sa svjetlijim namještajem." rekla je Ivana. "Je li istina da je ona umrla?"

"Imala je prije dvije godine srčanu kap. Našli su je mrtvu u stanu."

"Nije mi nitko ništa rek'o."

"U domu oni nikome ne polažu račune. Samo rade svoj pos'o."

"Znam, nije ih previše briga za nas, ali zar im nije to dužnost?"

"Samo ako se radi o bliskoj rodbini."

Ivana slegne ramenima. "Samo se nadam da se ne vraćam tamo."

"Potrudit ćemo se." Klaić joj promrsi kosu.

"A Matej?" pitala je. "Hoću li ga ponovo vidjet', a da njegov otac ne primijeti."

"To ćemo se dogovoriti s Antonijom."

Dok je Ivana spavala u udobnom krevetu, nije ni primijetila da je Nikola i Maja gledaju. Nikola nikad nije bio sretniji. Smatrao je da se nikad neće osjećati bolje nego sad, čak ni u raju. Maja je na njegovom licu primijetila sreću, onakvu kakvu su imali anđeli.

"Planovi su ti se ostvarili. Mislim da je vrijeme da se pridružiš ostalima."

"Samo što prije raja ide na neugodno mjesto."

"Daj, to nije ništa. Malo čišćenja i ideš na puno bolje mjesto."

"Da, ali ne znam kakva je bol. Nisam je ni iskusio."

"Vjerojatno nije ništa strašno. Ti i Jerry ste trebali davno otići. Ne znam ni što više radite ovdje."

"Ne znam je li još Ivana na sigurnom."

"Sad ima obitelj. Držat će ju podalje od ludog strica ako su iole pametni. Tada je sigurna."

"Jedva čekam da ovu vijest Ani prenesemo. Gdje je uopće ona?"

"Još gleda spomenik što su joj u školi napravili. Vjerojatno bulji u njega cijeli dan."

Oboje su se lecnuli kad se Jerry odjednom pojavio ispred njih. "Umalo mi je srce iskočilo iz prsiju." rekla je Maja. "Iako ga više nemam."

Jerry ih je bez pogovora prebacio u Božinu sobu. Božo se tresao sklupčan u krevetu u suzdržavao se da glasno je zajeca. Po zastrašujućim mislima i strahom od kojeg mu se stisnula utroba, mogli su primijetiti da ga je Vladimir zvao na mobitel i prijetio da će mu pobiti cijelu obitelj i ostaviti samo živog brata kojeg će trebati svaki dan podsjećati da mu je obitelj mrtva.

"Nema šanse da to spriječimo." rekao je Nikola. "Osim ako ga nekako ne ubijemo, pa se budemo još s njime vječno pekli."

"S ovim si gadno zabrljao." rekla je Maja. "Bolje je da što prije prijeđeš u čistilište nego da kasnije požališ."

Sedamnaesto poglavlje „Bojao sam se ovoga.“ Govorio je Nikola. „Ti ga pokušaj zaustavit', a ja ću naći Ivanu.“ „Samo idi.“ Reče mu Jerry. „Ja i Ana ćemo sve učiniti.“ Božo je trebao spriječiti Ivanu da dođe do kuće, to jest, pomoći Vladimiru da je otme. Vladimir mu je već tjednima prijetio preko telefona, a jučer mu je rekao da mu je ovo posljednja šansa. Ne uspije li, ubit će mu cijelu obitelj.

Nikola i Maja su našli Ivanu kako izlazi iz pekare i prelazi ulicu, bez ikakvog osjećaja straha, a zatim se uputila prema autobusnoj stanici, točnije prema Božu. Trebali su ju nekako zaustaviti, ali nisu znali kako. Jerry i Ana su trebali pokušati zaustaviti Božu uz pomoć halucinacija, onako kako se Nikola Antoniji prvi put približio, na loš način. Ivan je to pokušavao s Vladimirom, jer je i on bio na putu k Ivani, ali nisu znali hoće li to upaliti na Vladimiru jer ga tako pokušavali zaustaviti godinama, pa je uspio ubiti desetak ljudi, uključujući Ivana i njegovog oca. „Što da sad učinimo?“ pitala je Maja. „Nema šanse da joj se približimo. Jedini nam je izlaz Antonija, ali ona je kod kuće.“ „Moram učinit' ono što sam Antoniji jednom učinio.“ Kao što se Antoniji približio kad ga je prvi put vidjela, tako će učiniti da ga Ivana čuje. „Želiš da umre od straha?“ „Neka barem pobjegne što dalje može, pa nek se poslije rješava straha.“ Cilj je bio isprepadati Ivanu samo da pobjegne. Ivani su počeli odzvanjati glasovi u glavi i ona se zamrzne. Jezivi glasovi u glavi su joj govorili: „Bježi! Bježi! Bježi!“ i cijelo tijelo joj je utrnulo.

Nikola i Maja su sami mogli primijetiti da im glasovi u njenoj glavi nisu zvučali kao u stvarnosti.

Ivani se uzlupalo srce i skrenula je prema stubištu koje je vodilo prema Pilama, koje su bile skliske i nije bilo žive duše. Što je bilo gore, Božo ju je vidio i potrčao za njom. Kako je tko bilo sklisko i Ivana je nosila krpene tenisice, poskliznula se i otkotrljala niz stube, a kako se Božo bio brži i uspio se oduprijeti jezivim glasovima Ane i Jerryja, uspio ju je uhvatiti. Zgrabio ju je za jaknu i podigao na noge. „Što ti hoćeš?“ pitala ga je. „Uništila si mi život.“ Reče Božo i gurne ju u zid. „A sad je vrijeme da platiš.“ „Ti misliš da si meni poboljš'o život zadnjih pet godina?“ „Ti si izmet. Misliš da nešto bolje zaslužuješ?“ Božo ju zgrabi za vrat i prisloni uza zid. „Da nije bilo onog glupog Marina, još bi bila nitko i ništa. Ne znam šta je ta budala vidjela u tebi.“ Ivana uspije osloboditi nogu i udari ga u međunožje. Božo se odmah skupi i padne na pod. „Jedva ih osjetim.“ Reče Ivana prije nego što se okrene i pobjegne, ali naleti na Vladimira koji je prekrije vrećom preko glave i prebaci preko ramena. Snažno joj stisne noge da zaustavi koprcanje. „Je li gotovo?“ naglo ustane Božo. „Jesam li sad slobodan?“ Vladimir ne reče ni riječi, nego u sekundi zamahne rukom u kojoj je držao nožić te presječe Božu grkljan i pobjegne. Božu prsne krv iz vrata i poteče na nos i usta. Božo mlitavo padne na pod, tijelo mu se još nekoliko minuta trzalo dok se gušio u krvi, a kad mu odumre posljednja stanica, Božo ustane i ugleda svoje tijelo u lokvi krvi. Okruži pogledom oko sebe i vidi da ga hrpa nepoznatih ljudi gleda. Od tih ljudi jedino je prepoznao Ivana koji je preminuo početkom godine i Anu koja je preminula prije desetak dana.

Sjenke koje su ga omeđivale, sad su počele kružiti oko njega, spremne da ga odvedu u pakao. „Odmaknite se.“ Rekao je Jerry. „Ne smijemo stati na njegovu stranu.“ „Ali, on je još dijete.“ Reče Ana. „Čekaj malo.“ Prije nego što su ga sjenke obuhvatile, transparentni anđeo dugih crnih kosa se spustio s neba i pitao ga: „Kaješ li se?“ „Za što?“ „Za sva loša djela i loše posljedice tvojih djela. Odgovori brzo.“ „Da, kajem se.“ Anđeo ga prekriži i sjenke se odvoje od dječaka. Anđeo se okrene licem prema Nikoli, i on ga prepozna. To je bila njegova majka, ljepša nego ikad, mlada kao u dvadesetima, kad je njega rodila.

Mnogi su pretpostavljali da će u čistilištu provesti stotinjak godina. Nije prošlo ni pet godina, a ona je već u raju. Majka mu se nasmiješi i poleti u nebo. „Tko je ono bio?“ pitala je Maja.

„Moja majka.“ Reče Nikola. „Nije joj dugo trebalo.“ Jerry da Božu ruku i pomogne mu da ustane. „Je li ovo san?“ pitao je. „Život nakon smrti ne postoji, nije moguć.“ „To je samo tvoja teorija. Ima života nakon smrti.“ „Ali nema pakla.“ „Upravo si spašen od pakla.“ Božo pogleda u Ivana i primijeti bolnu tugu na njegovom licu. „Ovo sigurno nije raj. Gdje je tvoj stari?“ „U paklu.“ Ivan spusti glavu.“Njega nisu spasili.“ „Ti imaš velike sreće.“ Reče mu Maja. „Nemoj uprskati.“ „Hej, ti si mi poznata. Vidio sam te jednom s Ivanom na slici.“ „Nakon što si ju isparao? Čini se da te pamćenje sad dobro služi.“ Božo izbeči oči kad ugleda Nikolu. „Čovječe, što Vladimirova mlađa verzija radi tu?“ Nikola u tom trenutku nestane. „Što se ljuti? Pa tako izgleda.“ Ana ih svih prebaci tamo gdje je otišao Nikola. I gdje je bio Vladimir. Parkirao je auto ispred kuće gdje je Sofija provela svoje djetinjstvo, na Grudi u polja koja nitko nije zalazio. Kuća je bila srušena od rata i još neobnovljena. Tu je nekad znao švercati drogu nakon rata i provoditi se s raznim propalicama, a nekad dok je još sa sinom bio u dobrim odnosima. Otvorio je prtljažnik i izvadio iz njega Ivanu koja se još koprcala u vreći. S njom na ramenu se oprezno spustio u podrum, znajući da nitko ne može čuti njene vapaje. Božu je došla muka kad je pročitao Vladimirove misli. Cijelo vrijeme u glavi mu se vrtjelo kako da se riješi Ivane, samo jedan hitac ili duga bolna smrt.

Izgladnjivanje, premlaćivanje, možda je bude i pržio užarenim željezom dok joj bude kidao komadić po komadić mesa.

Kad Vladimir spusti Ivanu i skine vreću s nje, ona otpuže u kut. „Što hoćete od mene?“ zajeca. „Što sam vam učinila?“ „Previše. I ti, i tvoja prokleta obitelj i društvo.“ Vladimir ustane i počne vaditi iz ormarića špage od kojih je davno Sofijin otac pleo mreže. „Svi ste mi uništili život i sad je vrijeme da platite do zadnjeg novčića, a još mi dugujete. Tvoj dragi prijatelj Marin i njegova sestra, čak i moj sin…“ Dok je Vladimir brbljao, Ivana primijeti da su vrata podruma otvorena. U sekundi ustane i potrči prema vratima, ali ju Vladimir obori na pod udarcem metalne cijevi. „Misliš da si pametnija od mene?“ reče i nadvije se nad nju, a djevojčica počne puzati unazad. „Jeli?“ reče i udarcem joj slomi lijevo koljeno. „Znam da svi mene smatraju budalom. Neka, neka. Vidjet će oni poslije.“ Udari Ivanu još nekoliko puta i prelomi joj kosti noga i rebara. Već joj se mogla vidjeti krv na majici i trapericama. Kad se zaustavio, Vladimir ju je zgrabio za jaknu i poput vreće odvukao u kut. Zabavi se dok još možeš?“ rekao je prije nego li je zatvorio vrata i ostavio ju u mraku.

Božo je počeo trčati što dalje. Trčao je kroz krajeve koje nije poznavao, nepoznatom brzinom i nije se umarao. Htio je doći do samog kraja, ako taj svijet poslije smrti ima kraj, samo da bude što dalje od zemlje i od ljudi, ali ga je Jerry zaustavio i uzeo u ruke. „Gdje si ti krenuo?“ pitao ga je. „Vidiš li što sam učinio? Ona vjerojatno umire, a ja sam na sigurnom.“ „Ti si već platio svoje.“ „Kako to?“ „Pa mrtav si. Dobio si više nego što si zaslužio.“ „Smrt ne djeluje toliko strašno. Ne znam ni zašto sam se bojao smrti.“ „Vidjet ćeš kako je loš osjećaj kad umreš mlad.“ Tek nakon sat vremena umirovljenica koja se vraćala iz trgovine je našla Božino tijelo. Već su se počele mušice na njega skupljati. Starica je vrisnula, na što je došao susjed i odmah zazvao policiju.

Nekoliko sati kasnije Klaić je primijetio da se Ivana nije vratila doma, zbog čega je policija povezala ta dva slučaja, a Klaić i njegova žena su pritvoreni jer su bili prvi osumnjičeni za otmicu. Vladimir nije policiji spominjao krvnu vezu između Ivane i Mateja, jer nije htio uplesti Mateja u taj slučaj, ali je znao da Vladimir ima prste u Ivaninom nestanku, možda i ubojstvu dječaka iz Ivaninog razreda.

Božin sprovod je održao dva dana kasnije, a nije bilo ni traga od Ivane. Došle su glasine da je Ivana prerezala Boži grkljan i nestala, no mnogi su govorili da Ivana ne bi zgazila ni mrava, što joj god čovjek učini.

Marin je primijetio da nije bilo puno djece iz škole na Božinom sprovodu, samo nekoliko djece iz petog razreda, koji su došli samo zbog reda. Samo su članovi obitelji plakali, Marin je više žalio njih nego Božu. Najtužnije je bilo što će njegova brata morati svaki dan podsjećati da mu je mlađi brat mrtav. Kad se sažalio, sjeo je ispred crkve i samo čekao da sprovod završi. Nije htio otići samo iz pristojnosti. Nakon nekog vremena kraj njega je sjeo Marko koji je s riđom kosom, pjegicama, s kariranom košuljom i hlačama izgledao kao bijela verzija Steva Urkela, samo su mu nedostajale pepeljarke. Da ga je početkom godine takvog vidio, vjerojatno bi ga prebio, a da sad nosi naočale, vjerojatno bi ga odmah prebio. „Nazovi me ludim, ali nedostajat će mi ovaj gad.“ Reče Marko. „Možda je tebi lakše, ali nije baš svima… Au!“ Marin ga zaustavi udarcem u rebra. „Nije zaslužio smrt!“ Kaže Marin. „Možda je bio kreten, ali nije zaslužio smrt.“ „To i kažem. Prije tebe su bili oni njegovi šestaši koji su se smijali pred njegovim lijesom. Brat mu je poludio kad ih je vidio.“ „Dabogda ih grom pogodio.“ „Jedan je vikao; jadnica jadnika zaklala. Misliš li da mu je to Ivana učinila? Otkad je umro, nje nema.“ „Nije mogla podić' medicinku na tjelesnom. Kako da mu išta učini?“ „U novinama je pisalo da su našli njene vlasi kraj njegovo tijela.“ Marin na to izbeči oči. „Znači, njihovi slučajevi su ipak povezani.“ „Da.“ Marko kimne glavom. „Bilo bi moguće da ju je oteo netko od šestaša, ali ja se neću miješat'.“ Na izlazu iz crkve Marko i Marin ugledaju uplakanu Dajanu. Nisu samo članovi obitelji plakali na Božom. „Idem ja malo k njoj.“ Reče Marko i pokaže na Dajanine grudi. „Treba dami neka…utjeha.“ „Stvarno si kreten.“ Kad je Vladimir otvorio vrata podruma, ugledao je Ivanu kako leži ukipljena na stubištu. „I dalje si uporna.“ Podlo se nasmije. „Ista si otac. Ista.“ „Ne.“ Ivana zajeca kad ju Vladimir uzme na rame. „Molim vas, pustite me.“ Vladimir ju lagano spusti na madrac. „Od čega ti je promuk'o glas.“ Pitao je. „Igrala si se malog raspjevanog Dubrovnika?“ „Prehlađena sam.“ Reče Ivana i nakašlje se. „Hladno je u ovom podrumu, smrzavam se.“ Obgrli se koščatim rukama. „Vidiš li koliko sam ti deka dao?“ Vladimir podigne seke kraj pokrivača. „I vidi se iz aviona da je to bio kašalj na silu. Vikala si zar ne?“ „Ne, nisam, kunem se.“ „Misliš da te itko vani čuje? Upravo sam tu napravio sina. Tu smo provodili puno vremena da nas njen stari ne čuje. Ah, lijepe uspomene.“ „I zato mrzite sina?“ „Ubio mi je ženu. Ubio je svoju mater, razumiješ? Uništio mi je život k'o tvoj stari i tvoja familija.“ Izvadi polako pištolj i nacilja ispred sebe. „Zato su ovako završili. Bum! Bum! Bum! S metcima u leđima.“ „Vi? Zašto?“ „Uništili su mi život. Jednom sam čak im'o i ženu koja se brinula o meni, pa me se odrekla za mjesec dana. I ona nije bolje završila. Sreća da mi je biološka mater mrtva jer ni ona ne bi bolje završila.“ „Zašto to radite?“ „Draga moja, nađen sam u kontejneru za smeće. Nisam im'o nikoga. Kad se nađe netko tko će se brinut' o meni, brzo me se odrekne. Pa kad nađem brata i on me se odrekne, i ne još to, nego mi sve upropasti taman kad mi život pođe nizbrdo. Usput…“ približi joj se uhu i šapne joj: „Stari ti je izgorio živ.“ Nije trebala ni sekunda da se Ivana sklupča i brizne u plač. „Tiho, tiho.“ Reče Vladimir. „Nemoj da te vežem već sam ti jednom polomio kosti.“ Ivana nakon tih riječi odmah utihne. „Za nagradu sam ti ovo donio.“ Stavi vrećicu pred nju i pomogne joj da se uspravi. U vrećici se nalazilo pecivo i sok. „Ne hvala.“ Rekla je i odmaknula vrećicu. „Jesi li sigurna? To jedino što ćeš dobit za jest.“ Nakon kratkog oklijevanja Ivana uzme pecivo iz vrećice i zagrize. „Samo ću ovo jest'?“ „Dobit ćeš još navečer, samo ako to sve pojedeš.“

„I što nakon toga? Ubit ćeš me kad ti dosadim?“ „Samo jedi i pusti moj mozak na pašu.“ Već desetak dana nije bilo ni traga Ivani, a od tada je u Antoniji nešto umrlo. Bila je ljuta jer je Ivana, nakon što je našla sreću, vrlo brzo ju izgubila, što je nevino dijete stradalo zbog Ivaninog nastanka, što su nevini ljudi osumnjičeni i u pritvoru, što Nikola zna, ali ne može joj reći gdje je, a najgore je što zna da je to Vladimir, a ne može dokazati. Smanjio joj se apetit, izgubila je interes za školu i prijatelje, čak je odbila slaviti osamnaesti rođendan. Svaki dan je razmišljala kako da riješi ovu situaciju, a onda bi joj bilo još kad bi shvatila da ništa ne može.

Nekoliko dana prije praznika Matej ju je snažno uhvatio za ruku pri izlazu i škole. „Znam da nisi raspoložena za društvo, ali barem se smiluj i pođi sa mnom da uzmemo tu jebenu knjigu i napišemo referat.“ „Idi sam po knjigu.“ Reče i otme mu je iz ruku. „Mene muči važnija stvar od referata.“ „Što možeš s tim? Policija radi na slučaju već danima. Uspjeli su već spojit' njen slučaj s dječakom.“ „Ona ti je rodica. Zar te toliko boli kurac?“ „Misliš da me nije briga? Ubija me ovo, ali ne mogu ništa učinit', doslovno ništa.“ „Ne bi ti pala dlaka s glave kad bi prizn'o da je tvoj stari kriv za ovo.“ „Daj, molim te, ispitan je i dokazalo se da nije kriv. Popravljao je instalacije cijeli dan, i u gradu i na Grudi.“ „Kako znaš da se nije izvuk'o?“ „Misliš da bi on tom dječaku prerez'o grkljan? To je bolesno.“ „Umalo je ubio mog brata, umalo je ubio tebe nekoliko puta. Koja je sad razlika? Odrek'o se ubijanja djece?“ „Tko god bio, nije on, znam to. Bolje zaboravimo i skoncentrirajmo se na referat.“ „Dobro. Idem večeras s tobom po jebenu knjigu,napišemo jebeni referat i ne progovorimo više nikad u životu. I tako ne znam zašto u toj štali držiš tu knjigu.“ Antonija je kao i proteklih dana otrčala u sobu ne pogledavši hranu na stolu. Bacila je torbu na pod, izula cipele, bacila se na krevet i odlučila malo odspavati, ali je ugledala Nikolu kako sjedi za njenim stolom, sve lađe su joj potonule. „Što ti hoćeš?“ „Nezrela si. Matej ti nije ništa učinio. Zašto se tako ponašaš prema njemu?“ „Što te briga?“ „Rođak mi je.“ „Nikako da prizna da je njegov stari oteo Ivanu. Pa mi sad ti poreci. Znam ako porekneš da to nije istina.“ „Jest to je on.“ „Dobro, sad me pusti na miru.“ Antonija se okrene prema zidu i u tom trenutku osjeti hladnoću. „Ne želim pričat' s drugim mrtvacima.“ „Ana bi razgovarala s tobom.“ „Ne zanima me. Spava mi se.“ „Samo nekoliko minuta.“ „Iscrpljena sam i nervozna, samo me pustite da odspavam, samo me na sat vremena pustite na miru.“ Okrene se, a u tom trenutku Nikola nestane zajedno s hladnoćom. „Hvala Bogu.“ Reče i uroni glavu u jastuk.

U šest navečer se probudila da uzme s Matejem knjigu i počne pisati referat. On ju je trebao pokupiti s motorom. Obukla je dugu sivu vestu, čizme i kaput, stavila je šal i rukavice i čekala ga ispred kuće.

Znala je da će se smrznuti na motoru, ali nije ju bilo briga, samo je htjela završiti s referatom, makar dobila dva.

Matej ju prikupio na motoru i dao joj rezervnu kacigu, zbog koje joj vjetar nije puhao u lice. „Gdje ćemo pisati referat?“ pitala je. „Bilo bi dobro kod tebe.“ „Okej. Mogu i ja čuvat' knjigu ako želiš.“ Matej se zarumenio na te riječi. Jedna mala lijepa gesta od Antonije puno mu je značila. „Kako želiš.“ Za petnaestak minuta su stigli do stare kuće u kojoj je trebala biti knjiga. Antonija je skinula kacigu i kapuljaču s glave. „Slatka kućica.“ Rekla je. „Iako joj ne bi štetilo malo popravka.“

„Tu je mama provela djetinjstvo.“ Reče Matej i položi kacigu na sjedalo. „A za popravak kuće nemamo.“ Ušli su polako u kuću, mičući paučinu koja je visjela poput zavjese. „Tu bi trebala bit knjiga.“ Matej se popne na gajbu i s police rukom dohvati debelu knjigu u vreći. Još izgleda čitavo, nije izgrižena, iako ju nismo puno koristili.“ Izvadi iz vrećice knjigu i stane je listati. „Izgleda staro.“ „Izdana je šezdesetih. Mama ju je koristila još u srednjoj…“ Zaustavio ih je vrisak djevojčice iz podruma i Vladimirov glas koji je govorio: „Pij više to da te u tome ne utopim!“ Ispod vrata podruma dopirao je svijetlo. „Rekla sam ti.“ Šapnula je Antonija.

Matej je spustio knjigu, oprezno se približio vratima i polako ih otvorio, skoro nečujno. „Što radiš, zaboga!“ zaderao se utrčao u podrum. Antonija je čula udarce, lupanje, psovanje i Ivanino vrištanje.

Rado bi uletjela u podrum, ali mišići su joj utrnuli od straha i od lupanja srca nije mogla pravilno disati. Za manje od minute, Matej se pojavio na vratima i metnuo Antoniji Ivanu u ruke, Ivana je bila lagana poput perca i obgrlila je Antonija rukama koje su sad bile tanke poput ptičjih kostiju. „Idi, bježi!“ Matej ju je gurao, ali je opet bio povučen u podrum. On i njegov otac su se skotrljali niz stubište. „Poslušaj ga!“ čula je Nikolin glas. Potrčala je što dalje od kuće što je brže mogla. „Pomoć, pomozite!“ vikala je, ali kuće su bile predaleko da je itko čuje i cesta je bila šljunčana. Tlo je bilo sklisko i vlažno, lišće joj je lijepilo za cipele, ali Antonija nije odustajala. Na trenutak ju je zaustavio pucanj. „Nastavi, ne treba njemu pomoć.“ Čula je Anin glas. Počela i dalje trčati, trudila se ubrzavati korak, dok su joj se suze slijevale niz lice. Kad je čula Anine riječi, pomislila je da Mateju nitko više ne može pomoći. Ispred sebe je susrela plavokosu djevojčicu koja je bila malo viša od Marina. „Tamo.“ Pokaže joj prstom djevojčica. „I požuri.“ „Misli sad samo na Ivanu.“ Reče joj Anin glas, što joj da motivaciju da nastavi brže.

Dok su Ana i Maja, pomagale Antoniji, Božo i Ivan su pokušali omesti Vladimira koji ih je slijedio, jer su djeca najjezivija kad se ukazuju, a i to je posebno Boži dobro išlo jer je bio prilično poremećen dok je bio živ.

Jerry i Nikola su morali pomoći Mateju, jer je on bio jedina nada za njih, budući da je Vladimir bio naoružan. S metkom u bedri, Matej se jedva uspio osloviti na noge i zgrabio je nož, jer je odlučio ako ne spasi njih, da će ubiti Vladimira. Ovaj put je bio smrtno ozbiljan. „Idi za njima.“ Govorio je Nikola, začuđen što ga Matej čuje. „Ne stoj k'o drvena Marija, samo idi.“ Matej je krenuo šepajući za ocem, od boli mu je trnula noga poput kamena, a krv mu se slijevala niz traperice i punila mu tenisicu. „Naprijed, možeš ti to.“ Govorio mu je Jerry kojeg je također čuo. „Ništa ne možeš izgubiti, samo idi naprijed.“ Ono, na što nisu mogli djelovati je bio zakon fizike. Antonija se poskliznula na šljunak i pritom se potrudila da padne na bok i ne zgnječi Ivanu. Jedan metak je doletio u Antonijinu lijevu nadlanicu i tri u Ivanina leđa. Krv je briznula, a Ivana je pustila snažan vrisak. „Ne, ne.“ Antonija je govorila i pokušala naći način da drhtavim rukama zaustavi krvarenje. „Smiri se Ivana, samo se smiri, molim te.“ Ušutkala ju je hladna metalna cijev pištolja, prislonjena na čelo. Vladimir je spustio na razinu njenih očiju i podlo se nasmijao. „Misliš da se možeš zajebavat' sa mnom? Bilo je zabavno dok je trajalo zar ne, a sad se oprosti neka ti bude laka noć i pozdravi prijateljicu i Ivaninu ludu familiju.“ Antonija stisne oči toliko jako da su je očne jabučice boljele, i stisne Ivanu uza iako joj je ranjena šaka vrištala od boli. Nakon sekundu osjeti da je nešto toplo poprskalo po licu i metalna cijev se odvoji od njene glave. Kad otvori oči, ugla Vladimira s utrnulim licem, izbečenim očima i nožem u glavi. Vladimirovo tijelo padne na Antoniju i ona ga vrišteći makne sa sebe. Malo dalje ugleda Mateja kako drhti, kako mu suze teku kao iz slavine, a krv iz rane na bedri proteže mu se sve do tenisice. „Kako sam bio glup.“ Sarkastično se osmjehne i počne nestabilno koračati prema Antoniji. „Ja mislio da si ti nezrela, koji sam ja debil. Kad jednu osobu ne poslušam, strada više osoba.“ Matej izgubi ravnotežu i padne za zemlju. Antoniji umalo stane srce, ali joj lakne kad Matej podigne lice za zemlje. „Je li ona dobro?“ pita.

Antonija spusti pogled na Ivanu i primijeti na joj krv već lopti na nos i usta. „Ne, ne.“ Odmahivala je glavom. „Ne, nemoj, izdrži, molim te.“ Za to vrijeme Vladimir izađe iz svoj tijela i ugleda četiri žrtve koje je ubio. Ivana, Božu, Nikolu i Anu. „Ne.“ Stavi ruku ispred sebe i počne koračati unazad. „Krepajte više, gonite se u pakao!“ „Falio si mi striče.“ Reče Nikola sarkastično. „Jesam li ja tebi?“ „Gubite se!“ Vladimir počne mahati rukama poput luđaka. Crkne sjenke koje su ga doslovno omotale sad su počele kružiti oko njega, obuhvatile su ga oko ruka i odvele u pakao, a on je vrišteći nestao, dok mu vrisak nije utihnuo. „Zbogom pljugeru!“ dovikne mu Božo. „K vragu!“ reče Maja.

Ivana je u Antonijinom naručju iskašljavala krv dok joj je Antonija pokušavala pronaći mjesto krvarenja, a Matej je toliko oslabio da je jedva držao glavu. Uspio je jedino pružiti ruku i uhvatiti Ivaninu slabašnu ručicu iz na kojoj se mogao osjetiti sve slabiji puls. Moglo se jasno vidjeti kako život izlazi iz njenog tijela.

Ana hitro izvadi mobitel iz džepa i utipka broj hitne. „Molim vas, hitno dođite na Grudu, kod mene su dvije teško ranjene osobe.“ „Adresa?“ „Adresa, adresa…“ Antonija počne mumljati gledajući okolo, a Matej joj tiho reče adresu. „On… On…“ Ivana pokuša izgovoriti rečenicu. „Tiho, ne govori.“ „On…ih… je ubio. Nikolu… mamu i tatu.“ Antonija polako skrene pogled prema Vladimirovu tijelu. Ubojicu je znala godinama, a nikad joj nije palo na pamet da bi mogao biti on, čak ni kad je otkrila da su Ivana i Matej u rodu. Već se pitala kako se izvukao ili kako nije nitko posumnjao nakon toliko godina.

Kad je skrenula pogled prema Ivani, primijetila je samo tijelo, mlitavo, prazno, krvavo, polomljeno tijelo. Vreća mesa i kostiju. „Zaboga Ivana ne radi mi to.“ Tresla je tijelo. „Hitna je na putu, zašto mi to radiš?“ „Gotovo je?“ pitao je Matej s licem za zemlji jer više nije mogao ni držati glavu. Dovukla se do njega, još držeći Ivanu, skinula je jaknu i rukavom mu vezala natkoljenicu da zaustavi krvarenje. „Gotovo je.“ Rekla je drhtećim glasom. „Nema je više.“ „Možda je samo izgubila svijest.“ „Nije. Pogledaj krvi.“ Pokaže mu ruke. „Pogledaj koliko krvi. Nije moguće…“ Antonija napokon brizne u gorak plač. Matej joj slabašnom rukom počne milovati rame da ju pokuša utješiti, iako nije bio dobar u tome.

No nisu ni znali da ih Ivana gleda. Gledala je svoje tijelo u Antonijim rukama, Vladimirovo tijelo s nožem u glavi i njih dvoje kako plaču. „Ovo je loše.“ Reče. „Nisam ni znala da bi itko toliko patio zbog mene.“ „Na nešto si zaboravila.“ Reče joj Nikola. Ona se nasmije i poleti bratu u naručje. „Bilo je i vrijeme.“ Rekla je. „Malo godina patnje se isplati. Ipak nije toliko strašno.“ „Kako će bit' Vladiću to nije ništa.“ nasmije se Maja.

Ivana pogleda Anu i Maju i nasmije se. „Napokon i vas vidim.“ Zatim skrene pogled na Mateja i Antoniju, iako nije trebala jer je vidjela sve oko sebe. „Je li loše što želim da nam se pridruže?“ pita. „Želim im smrt?“ pita Maja. „Ne, samo da nam se pridruže.“ „Koja je razlika?“ Pavica je nervozno lupkala prstima po stolu. Prošla su dva i pol sata, Matej je bio u krevetu, znala je da joj kći s prijateljem piše referat, ali osjećala je unutarnji nemir. Glasić joj je nešto govorio što nije mogla razumjeti, a tako se zadnji put osjećala kad joj je muž zalutao u minsko polje. Čim je zazvonio telefon, zgrabila ga je za manje od sekunde, prije nego što je drugi put zazvonio. „Halo?“ rekla je tako glasno da joj se sin prenuo u snu. „Policija? Što je učinila? U bolnici? Zašto?“ toliko je glasno govorila da nije ni primijetila da joj je šokirani sin izašao iz sobe i počeo se spuštati niz stube. „Mrtva?“ reče plačnim glasom. „I Vladimir? Zašto? O Bože?! Pokuša se sabrati i obriše suze. „Evo, odmah dolazim.“ Nije upravo ni poklopila telefon, nego je odmah zgrabila torbicu i jaknu.

„Antonija je mrtva?“ pitao je Marin. „Ne nije ona.“ Pavica ogrne sina jaknom i zgrabi ga u naručje.

Prvi put u životu nije pazila kako vozi ni koliko brzo vozi. Srećom je nije zaustavila policija. Nije ni gledala kako parkira auto. Znala je da je zauzela tri parkirna mjesta i možda nekome blokirala prolaz.

Utrčala je u bolnicu sa sinom u rukama jer je on još bio bos, dok nije našla ordinaciju gdje joj se nalazila kći. Sjedila je na ležaju s krvavim trapericama i majicom, zavrnutim rukavom i lijevom šakom u zavojima, koja je drhtala kao ostatak tijela. „Luda djevojko, zašto mi to radiš?“ spustila je Marina, uhvatila kćer za bradu i maknula joj čupavu kosu s lica, a kojoj je bilo zgrušane krvi. „Matej je izgubio svijest.“ Buncala je Antonija. „Kad god pitam kako mu je, gledaju me onim žalosnim pogledom. Znaš kad bismo za nonu pitali? Pa onim pogledom.“ „Stani malo. Što ti je s rukom?“ „Vladimir me pogodio s metkom.“ „On je mrtav?“ „Jest.“ „Tko ga je ubio?“ „Matej.“ „A Ivanu? Tko je naudio maloj?“ „Vladimir.“ Pavica duboko udahne i zagrli kćer. „Zašto mi ove godine pružate tolike nevolje djeco?“ Nisu ni znali da ih oni šestero još uvijek gledaju. Nikola još nije ispustio Ivanu iz ruku. Nije mogao. „Ovo je stvarno loše.“ Reče Ivana. „Samo da Matej ne umre.“ „Pripremaju ga za operaciju.“ Reče Jerry. „Nadam se da će biti dobro.“ „A što kasnije?“ pita Ana. „Otac mu je mrtav.“ „Kako god bude naša misija je gotova.“ Reče Nikola i prebaci ih u bijeli prostor gdje se nalazio sveti Petar i prolaz u raj. „Tko ide s nama?“ „Ja.“ Reče Jerry i sta mu uz rame. „Spojio sam sestru sa liječnikom i znam da će biti dobro.“ „Ana?“ „Ja se još pripremam.“ Reče Ana. „Ja sam još malo pa tamo. Moji roditelji napreduju.“ Reče Maja.

Nikola pogleda Ivana koji se nalazio u Aninim rukama, a Ivan zakopa lice u Anino rame, zatim pogleda Božu. „I ja se pripremam.“ Božo slegne ramenima. „Dobro, nedostajat ćete nam. Pogotovo ti.“ Pritisne Majinu glavu uz prsa i poljubi je u kosu. „Samo pazite. Čistilište nestaje na sudnji dan. Bolje vam da požurite s zadacima ili pripremama.“ Okrenu se i zakorače u plavetnilo. Okruži ih bijelo svijetlo i na njima se pojave bijele haljine. U daljini ugledaju vitkog muškarca tamne puti, crne kose i brade, s ranama na rukama i nogama.