Djeca posljedne civilizacije

1.

Ugledavši polypuse kako se približavaju, Sagita se sakrije iza zida ruševina. Polypusi su uspjeli uništiti cijeli grad i koliko je znala, svi njeni prijatelji su mrtvi. Jedino je ostala Inoca, najmlađi član družine s tek navršene četiri godine. Ne smije umrijeti ni biti oteta, a ne može se još boriti. Energik je, ali moći joj se tek razvijaju. Sagita odluči izvući nož iz korica, a zatim šmugnuti ili čekati da ih uhvate. Baca noževe pola života i ne može ne pogoditi.

Bacila je nož jednome u glavu i tlo se zatreslo od pada. Polypusi, visoki dva metra, kože sive poput čelika, s krakovima na donjoj čeljusti i slonovskim nogama su je primijetili. Zgrabila je uplakanu Inocu u naručje i počela trčati kroz zgradu dok su je ostali slijedili. Koristila je element zemlje da protrese i tako već uništenu zgradu. Bolje da se svi sruše nego da ju uhvate, bacala je kamenje na njih, pokušala im je upravljati osjetilima, ali nije mogla. Nije znala je li to bio strah ili problem koncentracije. „Kakav si mi naturalik.“ Rekao bi joj Dux, ali jednom je govorio da na polypusima nema smisla koristiti umre moći, nego samo bježati, a ni energici ne bi ih uspjeli pobijediti. Nije znala jesu li imuni ili istrenirani.

Bomba je probila zid i bacila ju unazad, a Inoca joj je izletjela iz ruku u krakove jednoga polypusa. Čim su joj krakovi snažno uhvatili udove da joj je tijelo utrnulo od boli, tada nije mogla koristiti nikakve moći. Jedan je progovorio: „Ova je starija. Možda je zrela za krevet.“ „Ravna kao daska, ali skoro zrela za krevet.“ „Šteta što mora ostati čista, ali kako je tako je.“ Sagita se uspije nekoliko puta pomaknuti kad Inoca zaplače. „To je samo jedan mali ubod kukavice!“ reče joj jedan. Inoca tad utihne.

Sagitu naglo stisnu krakovi tako da nije mogla ni trepnuti. Polypus izvadi injekciju dugu deset centimetara i zarije joj u vrat na što joj tijelo oslabi. Znala je da je to bila droga. Koliko imaš, toliko uspiješ. To je bio moto njene družine. „Jebeš trud.“ Govorio je Dux. „Mnogi se trude, pa umru, pa pogibaju. Trud ih nigdje ne dovede.“ I tako je Dux ostao bez glave i udova prije nekoliko minuta, kao i ostala djeca, ako je išta više preživjelo. Čuje samo polypuse kako se smiju dok je nosu vani, ne čuje se ni mušica. Iako jedva može micati vratom, gleda oko sebe. Njeni prijatelji su sad hrpa raskomadanog i zgnječenog mesa, krv posvuda, utroba posvuda, udovi posvuda. Prvi put nakon sedam godina čezne za roditeljima.

Izgubila ih je kad je bježala iz rodnog sela.

Za polypuse je znala otkad je znala za sebe. Pričali su joj roditelji i stariji članovi družine da su svakih nekoliko godina dolazili da uzmi ljudima resurse koji su im bili potrebni za život. Zemlja je i tako bila u rasulu, skoro je svaka životinja bila teško bolesna, skoro sva voda nepitka, skoro svo tlo neplodno, skoro sav zrak zagađen.

Može se reći da su za to zaslužni sami ljudi, jer su po prirodi uvijek htjeli napredovati, dok se sad trude samo preživjeti. Prije nekoliko stoljeća, skoro tisućljeće su sklopili sporazum s vanzemaljcima s kojima su kratko vrijeme bili suradnici, a kasnije pokusni kunići. Vanzemaljci su ih smatrali slabićima jer su za napredak većinom koristili tehnologiju, a ne ono što im je priroda dala.

Prije su svi ljudi bili isti, nije bilo moći. Kad se izuzme rasa, religija i narodnost, bili su isti, jadni, osjetljivi, slabi i sretni. Nakon što su vanzemaljci počeli ih testirati, nastale su tri skupine ljudi, energici – s energetskim moćima, naturalici – s jednim prirodnim elementom i umnom moći i cerebrici – vrlo inteligentna bića, iako Sagita nije još upoznala nijednoga.

Kad su ljudi ojačali, htjeli su natrag vlast nad zemljom, ali zemlja je bila bogata prirodnim resursima, kao rijetko koji planet u svemiru, zbog čega ih vanzemaljci nisu mogli pustiti. Ljudi su bili dobri .1

pijuni dok je trajalo. Sad su ih morali uništiti. Počeo je rat oko zemlje, koji ju je uništio. Vanzemaljci su otišli, a Zemlja je postala nepogodna za život. Sreća je što su ljudi bili otporniji na bolesti, jer bi inače davno izumrli.

Nastala je i nova ljudska vrsta – mutirani. Djeca koja su se rađala bez udova, kože, dijela kostiju, očiju, s brojnim nedostacima i mutacijama, a nisu imali nikakve moći ni nikakve prednosti. Mnoga su umirala kratko nakon porođaja, a neke se ubijalo da im se prikrate muke.

Svakih nekoliko godina vanzemaljci su svraćali da bi ljudima otimali sitne zalihe resursa, važne za život. Ljude se ubijalo kad bi branili svoju imovinu, gradove se uništavalo, pa su se ljudi selili u sela, zatim se uništavalo sela.

Sagitino selo je uništeno prije sedam godina, zajedno s njenim roditeljima. Čim je počeo napad, roditelji su je izveli vani i ugurali u uzak kanal, kroz koji oni nisu mogli proći. Zašto je služio taj kanal, nikad nije saznala. „Čekamo te na drugoj strani.“ Rekao joj je otac. Kao svaka petogodišnjakinja, pala je na tu foru i puzala danima kroz blatnjav kanal. Kad je izašla i vidjela da nikoga nema, rasplakala se. Navečer ju je našao tada dvanaestogodišnji Dux. Ohrabrilo ju je kad je vidjela da ima modre oči i crnu kovrčavu kosu, istaknute jagodice, vitak stas i fizionomiju kao ona sama, njeni roditelji i svi iz njenog sela. Mislila je da će ju odvesti roditeljima. Uzeo ju je na leđa i odveo u opustjeli grad gdje su zgrade omotane biljem, a divlje životinje našle svoje stanište. Tu se najmanje očekivalo da će naći čovjeka, zato su se djeca tu selila. Svatko je izgubio sve što je imao, i kasnije završio u tom gradu.

Inoca je prije nekoliko dana ostala bez roditelja i pridružila se siročićima u pustom gradu, a sad gubi ono malo što je dobila nakon gubitka roditelja.

Ubrzo su je odvojili od Inoce i ubacili u mračan kavez.

Ignatus je sa svojim bratom na leđima trčao izbjegavajući vatru koju je sam stvorio. Bilo bi dobro da je njegov mali brat energik ili naturalik. Bio je cerebrik, sada sa slomljenom nogom, pa nije puno pomagalo. Roditelji im trenutno brane selo ili su mrtvi. Kako god bilo, nije mogao razmišljati o njima. Brat mu treba pomoć, a ne može se braniti. „Što mali ugljeni prži!“ vikao je polypus. Zvali su ih ugljeni, jer su bili crnci, a nekad davno su crnce i svih tamnije kože vanzemaljci najgore tretirali.

Mogao je poremetiti ravnotežu ljudima na dodir, ali ne na polypusima. Umne moći nisu na njih djelovale. Koliko je čuo, oni su mogli blokirati umne moći, bili su dosta brži i snažniji od ljudi, pa ni prirodni elementi i energetske moći nisu djelovale na njih. možda bi ih neki cerebrik uspio pobijediti u testu inteligencije.

Jedan ga je polypus uspio uhvatiti krakom za nogu i povući tako da se spotakne. Osjetio je da mu je brat nestao s leđa. Naglo se okrenuo i vidio kako mu jedan drži brata s krakom u zraku za zdravu nogu. „Što je ugljeni? Bojiš se običnih hobotnica?“ smijali su se. „Kakva je sad salata?“ Prije nego što je pobjegao, rekao je da će napraviti dobru morsku salatu od njih samo ako ga taknu.

Jedan ga je iza leđa uhvatio za vrat i podigao u razini očiju, a zatim mu stavio nož pod vrat. Zbog stisnutog vrata, Ignatusu se glas bio blokiran dok se njegov brat žestoko opirao.

Polypus malom Derelu ubrizga drogu u vrat i dječačić opusti tijelo. „Ne! Ne!“ Ignatus jedva prozbori. „Bilo bi dobro da zadržimo i drugoga.“ Reče polypus koji mu je drogirao brata. „Vražji je mali, ali dobar. Ispržio je sedam naših.“ „Koliko ti mali imaš godina?“ .2

„Jedanaest.“ Jedva prozbori Ignatus. „Dobro. I tako smo cijelo selo sravnili sa zemljom. Ovi klinci bi nam bili itekako korisni. Samo im treba disciplina.“ Ignatusu prodru suze na oči kad shvati što mu se dogodilo s roditeljima. Bolje da ne zna što im se zapravo dogodilo. Prije nego što brizne u plač, zariju mu iglu u vrat, a dječak se opusti i zaspi.

Hrđavi skuter je bio jedina nada da se Mirabillia spasi. Nakon nekoliko godina polypusi su opet došli. Ne zna jesu li njena majka i braća još uvijek živi, ne zna je li selo čitavo, ali ipak ih juri upozoriti. Ako su mrtvi i ona je mrtva, tako da je bilo svejedno.

Znala je da su joj za petama. Koristili su čitave skutere koji nisu doticali zemlju, dok je njen stvarao tragove u snijegu, pa bi bilo jednako i da je petsto kilometara ispred njih. Morala im je nekako prepriječiti put. Energik je, može nešto učiniti. Oslobodila je desnu ruku, prikupila energiju iz tla, skupila je prste, stvorila blještavu plavu kuglu i bacila iza sebe. Čula je eksploziju i viku, na što joj je pojavio osmijeh na licu. Učinila je to još jednom, ali nije čula ništa iza sebe.

Nakon sekunde, jedan polypus je bacio nož u motor, skuter je pao u snijeg i Mirabillia s njim. Jedan joj je polypus svom snagom strgnuo krzneni kaput s nje i tijelo joj je utrnulo od hladnoće. „Što imamo ovdje?“ uzme naprtnjaču, izvadi bijele zečeve i termosicu vode. „Hvala na darovima, reče i stavi ih u crnu kožnu torbu. „Čini se da ti ovo neće trebati.“ Reče i slomi joj luk i strijele.

Proklinjala je samu sebe što nije snažnija. Vani je bilo četrdeset ispod nule, a ona je bila u samoj pamučnoj košuljici i krv joj se u žilama sledila, cijelo tijelo joj je drhtio, lice joj je problijedilo i usne su joj pomodrile. „Hladno, je li?“ pita polypus. „Pa lijepo si ugrijala ostatak naše družine.“ Djevojčica digne glavu da vidi crven snijeg, spaljene dijelove skutera i raskomadane dijelove tijela polypusa koje je pogodila. Na licu joj je nacrta zloban smiješak. „Dosta zafrkancije.“ Reče polypus. „Moramo je dostaviti caru čitavu.“

.3

2.

Custos je dao sve od sebe da osveti svoju trudnu ženu koja je sad ležala mrtva pred kućom, a crna kosa joj je plutala u krvi. Ubio je dvadesetak polypusa, možda je jedini čovjek koji je to uspio učiniti.

Kružio je u borbenom položaju s polypusom i sabljom u ruci. Polypus je bio dvadesetak centimetara viši i četrdeset kilograma teži od njega, jednim udarcem mu može smrskati glavu. Primijetio je da se prilično brzo kreću za svoju veličinu. Nisu imali moći, ali su ih znali izbjegavati. Još su imali šesnaest krakova na donjoj čeljusti s čime su podsjećali na starce sa dugim bradama.

Ovaj ih je imao pet jer su mu ostali bili sasječeni.

U borbenom plesu je uspio izbjeći polypusa zbog sitnije građe, bez da je zadobio ijednu ozljedu. Iako je bio iscrpljen, samo ga je motao oko malog prsta. Sve dok nije stvorio blještavu kuglu u ruci i pogodio ga u glavu. Litre krvi su se razlile i glava mu se pretvorila u mljeveno meso.

Velika doza adrenalina u krvi sad se pretvorila u sreću i trajala je sve dok ga nisu onesvijestili udarcem u zatiljak.

Otvorio je oči dok mu je još zviždala bol u glavi. Snažna svijetlost mu je prodrla u oči poput igala.

Primijetio je da ga polypusi vuku po metalnom tlu. To je morao bili metal jer nikad nije osjetio ništa tako glatko pod nogama, a i koraci polypusa su odzvanjali poput glazbala. Od boli koja mu je vrištala u glavi umalo mu je došla muka. Htio samo da sve brzo završi. I tako je smatrao da je brzo mrtav, dok ga nisu prisilili da klekne. „Tražio sam djecu.“ Čuo je muški glas koji je zvučao poput groma. „Zar to nije odrastao muškarac?“ Custos je podigao glavu da vidi biće koje mu je sve uništio. Careul, kao što su pričali, imao je neonski plavi kožu, žute oči i narančastu zalizanu kosu. Careuli su stoljećima radili nered u svemiru.

Bili su najsličniji ljudima, razlikovali su se po boji kože, od lavanda plave do potpuno modre, a kosa im je bila od neonski žute do krvavo crvene. Imali su moći kao i energici, pa još više i jače, imali su više snage od ljudi i bili su mnogo otporniji. Koliko je čuo, ovo je bio car, Ceaser, odgovoran za izumiranje mnogih bića i uništenje mnogih planeta u svemiru. „Vaša milosti.“ Reče polypus i duboko se nakloni. „Mnogo djece koje smo uhvatili, nisu se mogli kontrolirati, dok ih nismo umirili rohypnolom.“ Custos umalo da nije umro od smijeha. Dok su davno careuli surađivali s ljudima, mnoge su trikove uzimali od njih, od pripremanja hrane, metoda liječenja, do uništavanja. Kasnije su od slabijih ljudskih bića napravili snažnije pijune. Sada ih uništavaju. „Ljudska bića.“ Nasmije se Ceaser. „Najrazličitija bića u svemiru. Čini se da je ovaj prilično miran.

Je li razlog zato što ste ubili boga u njemu? Ako još vjeruju u njega.“ Ljudi su se riješili religija prije trideset godina. Prije toga, svijetom je većinom prevladavao katolicizam, protestantizam i islam, plus još neke manje vjerske skupine koje su ih sprječavale u obrazovanju, znanosti, medicini i politici, a vanzemaljce su smatrali demonskim prikazama.

Katolicizam je najdulje ostao jer se najviše uklapao u znanost, a kasnije su ostali ljudi koji su vjerovali u nevidljive sile i život poslije smrti. „Mogli ste mu barem obrisati krv s lica.“ „Ispričavamo se milosti, ali bojali smo se da ne dođe k svijesti i ne napadne dok ga pripremamo.“ „Ne znam je li naturalik ili energik, ali znam da nema šanse protiv mene. Mladiću, jesi li spreman pobrinuti se da djeca ne ostanu za nekoliko dana bez glava?“ Custos je znao da može odgovoriti na samo jedan način. „Ako je vama po volji.“ „Pametan je. Pripremite ga i nadam se da neće raditi gluposti.“

.4

Kad se Sagita probudila u potpunom mraku, srce joj je odmah poludjelo. Kad je zatvorila oči, mislila je da ih nikad više neće otvoriti. Sad se nalazila u potpunoj crnini, hladnom prostoru, dugom i širokom pola metra, koji je smrdio na hrđu. „Pustite me van!“ počela je lupati nogom, pa se sjeti da još posjeduje moći, valjda. Element zemlje je iskoristila da savije metal i oslobodi izlaz. Čulo se nevjerojatno škripanje dok se metal savijao. „Cano? Milo? Inoca?“ zvala je prijatelje dok je izlazila. Izašla je iz mračnog skladišta točno pred polypusa. Kad im se pogledi spoje, oboje se ukipe. Polypus polako izvadi sablju iz korica, a Sagita se dade u bijeg. Alarm počne odzvanjati hodnicima. Osjećala je podrhtavanje tla od poylpusovih teških nogu. Stvarale je izbočine u zidovima koje su ih obarale, klizala je polypusima ispod nogu ako su joj se našli na putu i izbjegavala zamah svake oštrice. Kad im je napokon pobjegla, našla je veliko staklo kroz koje je mogla vidjeti nebo, zvijezde i planet Zemlju kako se udaljava. Naslonila je ruke i nos na prozor, shvativši da više ne može pobjeći. U svemirskom brodu je i nema joj spasa.

Vidjela je žuti laser kako pogađa Zemlju. Na planeti su se pojavile isprekidane svjetleće crte lave prije nego što je eksplodirala i od nje ostala žuta maglica.

Sagita je vrisnula i počela lupati šakama od staklo sam da izleti van iz broda. Radije bi da ju usisa crna rupa nego da ostane sekundu više na tom brodu. kad je osjetila nečiju ruku na ramenu, protresla je brod, ali ju je zaustavila žareća bol u ramenu. Vrisnula je, pala na zemlju i vidjela trag opekline na ramenu u obliku ljudske ruke. Podigla je pogled i vidjela ono što nije od smrti roditelja, odraslog čovjeka. Najstarijeg čovjeka kojeg je vidjela bio je Dux, a ovaj je bio malo stariji.

Kad ju je podigao za zdravu ruku, odmah se počela otimati. „Želiš li da te još ispržim?“ on uzvrati.

Na te riječi se umiri. Vjerojatno je energik i sigurno jači od nje. S njim nema šale, kao ni s polypusima. „Žao mi je.“ Govorila je dok ju je vukao. „Žao mi je, neću nikad više. Milost. Milost.“ „Dobivaš milost.“ „Ali molim vas, oprostite mi. Neću nikad više, kunem se.“ Uveo ju je u mračnu prostoriju i vezao joj ruke lancima poviše glave. „Što radite?“ pitala je. „Još jedno pitanje i dat' ću te polypusima da ti čupaju komadić po komadić mesa. Onda? Koliko imaš godina?“ Sagita je šutala. „Da ti umnožim? Dvadeset? Četrdeset? Sedamdeset?“ „Dvanaest.“ Zaustavi ga Sagita. „Dvanaest udaraca.“ Prije nego što se snašla, udarac bičem joj zapeče cijela leđa. Glavu zabaci natrag i gorko zaplače.

Tako je morala otrpjeti još jedanaest udaraca., nakon čega je pustila glavu na prsa i zaplakala. Kad ju je čovjek odvezao, pala je na trbuh i ispraznila mjehur. Nije osjećala veću sramotu otkad ju je Dux prije pet godina natjerao da zakolje i odere kožu s kunića. Tada je pred družinom obavila veliku nuždu u hlače. „Mislio sam da si žilavija.“ Nasmijao se čovjek. „Po onim izbočinama u zidovima mislio sam da je u tebi sotona.“ S lakoćom ju je podigao na rame. Nije bila teža od trideset kila, niti je bila viša od metar i trideset i pet.

Odveo ju je u mračnu bijelu prostoriju, čija joj je bjelina zapekla oči. Dotad nešto najsvjetlije što je vidjela je bilo mlijeko. Spustio ju je na ležaj i rastrgao joj košulju na leđima. „Ovo će malo peći.“ Reče čovjek i nanese joj mliječ na leđa. Sagita je osjećala blago peckanje koje je ubrzo nestalo.

Tragovi bičeva su zacjeljivali sami od sebe. „Sad idi unutra.“ Pokaže joj prema bijelim vratima. „Skini se, otuširaj se i obuci novu odjeću.“

.5

Sagita je drhteći ušla u prostoriju obloženu keramičkim pločicama. Pred njom se nalazio mali tuš.

Znala je kako izgleda, ali nije znala kako se koristi. Pogledala se u zrcalo desno. Koža joj je bila siva od prljavštine, a kosa joj je letjela na sve strane. Skinula je poluraspadnutu odjeću i ušla pod tuš.

Pogledala je poviše sebe, kad je umjesto vode na nju se iscijedila bijela smjesa i ušla joj u oči.

Odmah je počela vrištati i trljati oči. Na kraju se i poskliznula u kadi. Osjetila je udarac u leđa koji joj je prostrujao cijelim tijelom. Ustala je i počela puzati. Odlučila je oribati barem kožu i kosu dok ne dođe voda. Koža ju je pekla od bijele smjese i pluća od mirisa. Kad je došla voda, uspjela je oprati šampon iz očiju. Toliko je bila prljava, da se niz nju cijedila siva pjena. Prije bi se prala u rijeci kojoj je bila jedina mana niska temperatura. Kasnije su u nju puhnula sušila s lijeve i desne strane koja su je osušila u nekoliko sekundi.

Pogledala se opet u zrcalo. Prvi put vidi koliko je blijeda, koliko joj se modre oči ističu i koliko je mršava. Na svim pregibanim područjima preskakale su joj kosti, a na prsima joj se isticalo svako rebro. „Jesi li gotova?“ prenuo ju je čovjekov glas. „Evo odmah, gospodine.“ Reče i odjene čistu odjeću, plavi kombinezon i crne čizme. Pojavi se pred čovjekom suzdržavajući suze. „Gotova sam gospodine. Gdje me sad vodite?“ Čovjek čučne pred nju. I u čučnju je bio viši od nje. „Kako ti je ime, da znam ubuduće?“ „Sagita.“ „Ja sam Custos.“ Reče čovjek i makne joj kosu s lica. U vratu osjeti ubod nakon kojeg se onesvijesti. „Fullo, osuđen si zbog klevete, podvala i pokušajem za uništenjem naše vlasti.“ Ceaser je sjedao na svom prijestolju i čitao presudu čovjeku na koljenima, čije su ruke držali polypusi. Čovjek je prebacio pogled na svoja dva sina od dvanaest i šest godina i kćer od deset godina. Osjećao je kao da mu kiselina izjeda srce kad je vidio hladne poglede svoje djece. „Zbog mnogih prijestupa osuđujem te na smrt. Tu čast prepuštam svome sinu Regenu.“ Njegov sin, koji je nedavno navršio trinaest godina, uzeo ponosno je uzeo sjekiru. „Nadam se da će vama troje ovo biti dovoljno upozorenje. Iako mi je žao što ti moraš naučiti na ovakav način.“ Pogladi djevojčicu po donjoj čeljusti i ona se ljupko nasmije. Regen se uozbilji, spusti se i postavi sjekiru u ravnini čovjekove brade. Polypusi mu naglu glavu prema dolje. „Djeco oprostite mi.“ Zavapi čovjek prije nego što Regen zamahne i glava se otkotrlja pred zlatne skaline prijestolja, a rubinska krv poteče po zlatnom podu. Najmlađi sin se trzne, a sestra ga stisne za rame da ostali ne vide kako drhti. „Napokon nema stare budale.“ Reče Regen i preda sjekiru polypusu. „Nadam se da ste vas dvoje raspoloženi za večeru. Valjda nikome ne treba vrijeme za oplakivanje.“ „Uvijek nam je zadovoljstvo, milosti.“ Reče najstariji sin. „Dobro, dođite u dvoranu za deset minuta. Nemojte da vas čekamo.“ Čim su djeca ušla u svoje odaje, najmlađi je pobjegao u zahod i počeo povraćati. „Zaboga Pestem.“ Reče djevojčica. „Prestani već jednom biti slabić.“ Pestem se znatno razlikovao od starijeg brata i sestre. Semin i Pulchrina su imali zlatne kovrčave kose i krupne zelene oči poput žada na majku koja je preminula kad se Pestem rodio. Pestem je bio na oca, kestenjaste oči i bakrena kosa, nizak poput dvogodišnjaka, kržljav i hrom na jednu nogu.

Sreća što nisi cerebrik, govorio mu je Semin čitav život. Bio je energik, kao i njegov brat, dok mu je sestra bila naturalik.

.6

Semin ga je oslovio na noge i pogleda mu lice. Nije plakao. Srećom, nije proplakao od četvrte godine. U licu je bio zelen i tog zelenila su se morali što prije riješiti prije večere. Semin ga je doveo do umivaonika i počeo ga polijevati hladnom vodom. „Budi već jednom muško.“ Govorio mu je. „Želiš da i nas ubiju zbog tebe?“ „Ne volim krv.“ „A što će biti kad od tebe zatraže da ubiješ? Upišat ćeš se?“ Kad je krenuo po ručnik, ukočio se od straha. Na vratima je stajao Regen, glavom i bradom. „Oprostite milosti, ali…“ „Ne, ne.“ Stavi ruku ispred sebe. „I ovaj put prešućujem dovedite ga sljedeći put u red. Idemo draga.“ Pulchrina se ljupko nasmiješi, uzme ga pod ruku i pođe s njim na večeru. Semin uzme ručnik i obriše bratu lice. „Da si za večerom cijelo vrijeme imao vedro lice. Ispovraćaš li koji zalogaj hrane, ja ću ti odsjeć' glavu, jesi li me čuo?“ „Neću brate, obećavam.“ Večera je bila u velikoj zlatnoj dvorani, gdje su na Ceaserovoj desnoj strani sjedali Semin i Pestem, a na lijevoj Puchrina i Regen, koji je kraj nogu držao sad čistu sjekiru kao trofej. „Semine, iako sam ti mnogo lošeg učinio tijekom godina, nadam se da ipak znaš da si mi poput sina.“ Reče Ceaser. „Više sam vaš sin nego što sam ikad bio svome ocu, milosti.“ Nasmije je Semin. „Osim toga, što je on učinio dobra tijekom godina vladanja?“ „Jesi li slijep?“ reče Regen i pokaže mu na sestru koja se ljupko nasmije. „Kad smo već na tom ljupkom stvorenju, kad će njen crveni pupoljak procvjetati?“ pita Ceaser, na što je Pulchrina zacrveni. „Tek joj je deset godina oče!“ reče Regen. „I molim vas, crvene pupoljke ne spominjite za vrijeme jela.“ „Nadam se veoma brzo.“ Reče Pulchrina. „Ali ne vidim čemu žurba za ženidbom, kad se vama smiješi dug život.“ Na planetu Summa prije nekoliko stoljeća živjelo je tisuće ljudi višeg staleža, i još više robova koji su kasnije pomrli. Ljudi visokog staleža su se počeli pariti s careulima, nakon čega bi se uvijek rodio careul, jer su njihovi geni bili puno dominantniji od ljudskih. Ceaser nije htio da ljudska rasa izumre, pa je spojio Fulla i Mader, dva preostala ljudska bića. Mader je bila osjetljiv cerebrik, koja je preminula kad se Pestem rodio, a Fullo je bio glupav energik koji je sam sebe poveo u smrt, nekoliko je puta pokušao prevariti Ceasera, da zauzme njegovu vlast, seksualno zlostavljao djecu i napokon pokušao Ceasera udaljiti od Zemlje, govoreći da na njoj nije mušica preživjela. „Nadam se draga moja. A ti Semin? Tko će biti tvoj nasljednik? Neće valjda Pestem?“ Pestem na to još jače počne nabadati meso viljuškom. „Zar niste uhvatili više od šezdesetoro ljudske djece oče?“ pita Regen. „Želiš da tvoj dragi prijatelj, skoro brat oženi jednu od robinja?“ „Koju drugu mogućnost ima oče? Ako želite, može uzeti jednu od cerebrika, ali nemamo cerebrike starije od pet godina. Energici i naturalici imaju najviše koliko, šesnaest?“ „Četrnaest.“ „Odlično. Kojoj se crveni pupoljak prvoj rascvjeta, neka ide k njemu.“ .7

„Što ti kažeš Semin? Smeta ti što ćeš uzeti jednu od robinja za ženu?“ „Neće. Kad ju uzmem za ženu, neće biti robinja.“ Reče Semin. „Odlično. A ti Pestem? Što ti kažeš?“ „Jesam li vama poput sina, milosti?“ pita dječačić, na što od brata dobije snažnu pljusku. „Da nisi, davno bi ti glava bila na kolcu.“ Reče Ceaser. „Što ćemo s tvojim nasljednicima, to jest potomcima?“ „Koja prva prokrvari iz mlađe skupine je moja.“ „Neka tako i bude, ako nisi još i jalov. Usput djeco, uzeli smo odraslu osobu da savjetuje i kontrolira vaše robove.“ „Zar to nije moj posao milosti?“ upita Semin. „Je li energik? Cerebrik? Može li se u njega imati povjerenja?“ „Za njegovo dobro, nadam se, a i za vaše dobro.“

.8

3.

Sagita se probudila u istom mračnom prostoru. Nije znala hoće li se opet osloboditi ili ostati mirna.

Zadnji put je dobila dvanaest udaraca bičem, a ovaj put može biti još gore. Još nije zaboravila vatrenu bol na leđima od udaraca bičem i ne želi da se ponovi. Za sada su ona i Custos jedini preživjeli ljudi na ovom brodu. Možda ima još ljudi, možda vidi ljude različitih rasa, boje kose, očiju. O raznim ljudima su joj pričali, ali ih još nikad nije vidjela, osim Custosa. On je imao kosu i oči boje kore drveta. „Gospodine Custos?“ kucala je u hladan metal. „Gospodine Custos, žao mi je zbog onog, neću više ništa onako učiniti. Molim vas, oslobodite me.“ Kad su se otvorila vrata, zrake svijetla su je ubole u oči. Siva ogromna ruka ju je zgrabila za ovratnik i izvukla iz kaveza. Polypus, tko drugi? Vukao ju je hodnikom čiji su zidovi bili neonski žute boje – bolne za oči. Odlučila se ovaj put ne opirati jer je ostavila dovoljno dobar prvi dojam. Ne želi da je opet Custos kazni ili da padne u tuđe ruke. Custos joj je rekao da bi joj čupali komadić po komadić mesa. Slično su joj prijatelji završili, samo što je njihova smrt bila brza. Smrt joj nije bila velik problem, samo bolna kazna.

Polypus ju je uveo u prostoriju u kojoj su sad bili sivi metalni zidovi i ostala djeca, od ranog puberteta i još mlađa, do tinejdžerske dobi. Polypus ju je bacio na crnu vreću za spavanje, kakvu je imalo svako dijete. „Učini još jedno sranje i pišat ćeš krv sljedeći put.“ Rekao je prije nego što je otišao.

Dječak desno od nje je puknuo od smijeha. Odlučila ga je ne obadati, ali je primijetila da je to najčudnije biće koje je ikad vidjela. Nije bio puno mlađi od nje, godinu, možda dvije, njene visine, možda nešto niži, crne kose poput ugljena, širokih nosnica, punih usana i crnih kovrča, sitnih poput kupina. Tako su joj prije opisivali crnce, napokon je vidjela jednoga.

Lijevo od nje je bila djevojčica, vjerojatno najstarija među djecom. Bila je možda dvije glave viša od nje, bljeđu kožu nikad nije vidjela, oči su joj bile kristalno prave, a boja kose ju je podsjećala na bisere koje je nalazila u školjkama, grudi su joj se već isticale ispod plavog kombinezona, a u licu je izgledala kao porculanska lutka.

Koliko je znala, djevojka je bila sa sjevera, gdje je većinom prevladao snijeg kojeg je htjela jednom u životu vidjeti. Teško joj je bilo zamisliti okoliš u bjelilu, ali ga je zamišljala prelijepim.

Koliko je vidjela, nitko od djece nije imao volje komunicirati. Svi su bili u svom svijetu, neki su plakali, drugi su bili samo u šoku, znala je i sama zašto. Nije imala u planu s nikim komunicirati niti saznati im imena. Kroz prozor je mogla vidjeti da je već mrak. Izula je čizme i zavukla se u vreću.

Ujutro ju je probudio vrisak i jecanje djevojke lijevo od sebe. Mogla je vidjeti kako zamotaje vreću i briše njome pod. Na vreći i podu su se mogli vidjeti tragovi krvi, kao i na njenom plavom kombinezonu. „Čekaj, pomoći ću ti.“ Rekla je druga djevojčica kraj djevojke i svojom vrećom pokušala sakriti tragove krvi. U sobu je uletio polypus koji je djevojku izvukao za kosu vani. „Je li bolesna?“ Sagita je pitala, a crni dječak pukao od smijeha. „Što je, ti?“ „Žensko si, kako ne znaš što joj se dogodilo?“ Sagita ga zbunjeno pogleda. „Ili si muško s dužom kosom.“ „Žensko sam.“ Sagita povisi glas. „Kako ne znaš što se dogodi ženi kad postane plodna?“ „Plodna čime?“ „Kad joj kupus izraste iz šupka.“ Dječak se lupi po glavi. .9

„Kad može zanijeti.“ Reče djevojčica koja je pokušala prekriti crvene mrlje. „Zanijeti?“ „Ostati trudna.“ „Čini se da imamo neznalice. Ljudi su poglupjeli otkad su postali moćni. Cerebrici su iznimka.“ Reče dječak Djevojčica se nasmije i pruži dječaku ruku. „Ja sam Oliva.“ „Ignatus.“ Oboje pogledaju Sagitu, koja je nalazila između njih, između dvije vatre. „Sagita.“ Zakoluta očima. „I živjela sam među dječacima. Djevojčice su umirale prije nego bi saznale kako nastaju djeca. Ja sam prva doživjela dvanaestu.“ „Barem znaš kako nastaju djeca.“ Ignatus se nasmije, a Sagita ga mrko pogleda. „Nije smiješno, sve sam izgubila.“ „Pa dobro došla u klub.“ Vrata su se opet otvorila. Na njima se pojavio Custos, glavom i bradom. Imao je puno stroži izraz lica, izgledao je viši i krupniji nego zadnji put. „Dragi robovi!“ počeo je, na što joj se okrenuo želudac. „Ovo je planet Summa. Ima vam puno pružiti, više nego planet Zemlja.“ „Koja je uništena.“ Reče Sagita, nakon što bičem dobije po obrazu. Nije ni primijetila da nosi bič. „Planet Summa će vam pružiti više nego planet Zemlja, a careuli će vam pružiti više nego što su vaši roditelji ikad mogli. Ipak su vaši roditelji uništili Zemlju, ako imate koga proklinjati, proklinjite roditelje. Oni su uništili vaše živote i dobili ono što su zaslužili.“ „Kao i djeca u mom selu.“ Šapne Ignatus. On je barem bio pametniji pa je šaptao.

Nekoliko djece je na Custosove riječi gorko zaplakalo. Utihnuli su i skupili se kad je Custos opalio bičem u metalni pod. „Ti odrasli ne zaslužuju da se suza za njima pusti.“ Reče. „Zar ti nisi jedan od odraslih?“ šapne Ignatus. „Pošto su vas careuli spasili od roditelja i Zemlje, sve radite za njih bez pogovora, bez očekivanja ikakve nagrade i svaku sudbinu prihvaćate bez pogovora., jer što vam se loše dogodi, to ste i zaslužili, što vam se dobro dogodi, to je čista milost. Sad idite za mnom.“ Sagita nije htjela ustati, ali ju je Ignatus zgrabio i oslovio na noge. Krenula je s ostalom djecom i nije se htjela pobuniti. Primijetila je da se Oliva iz vrste pokušava probiti prva. „Oliva, vrati se.“ Šaptao je dječak i krenuo za njom. Sagita je krenula za njima jer samo njih dvoje znala, a nije htjela ostati sama među neznancima. „Gospodine?“ uhvati Oliva Custosa za rukav. „Je li stvarno Zemlja uništena?“ Sagita je bila toliko mala da je Custosu jedva sezala do lakta, a Oliva je za glavu bila niža od nje, tako da je Custosu jedva sezala do boka. „Čak je i sam svemir pretijesan za višak kao što je Zemlja.“ Reče hladnokrvno čovjek. Na te riječi, Oliva spusti glavu i uvuče vrat u ramena. „Tu vam je doručak.“ Custos pokaže na kantinu. „Bolje se sad najedite, jer vam nema hrane sljedećih šest sati. Čekajte u redu bez guranja. Tko se bude gurao, ide u tamnicu na cijeli dan bez hrane i vode.“

.10

Djeca su se šutke poredala iza šanka čekajući svoj red. Ignatus je Sagiti šapnuo: „Ti sjediš s nama.“ Sagita je uzela svoj pladanj i krenula za Ignatusom. Sjeli su za mali stol u kutu. Na pladnju se nalazila zdjela juhe, zdjela zobene kašice i čaša mlijeka, onoliko koliko bi Sagita znala pojesti u jedan dan. Sagita uzme zanimljivu stvarčicu, udubljenu na vrhu i počne ju razgledavati. „To je žlica.“ Reče Ignatus. „Njome se jede juha.“ „Znam što je to. Odrasla sam u gradu.“ „Kakvom gradu, tamo su ljudi umirali.“ „Napuštenom gradu. Tamo se nije gledalo dok mene nisu uhvatili.“ „Koja država?“ pitala je Oliva, a Ignatus je zbunjeno pogleda. „Države su nestale više od stoljeća.“ Reče dječak. „Država koja je prije bila na vašem rodnom mjestu. To rijetki znaju. Kod mene je bio Tajland.“ Oliva je izgledala onako kako su Sagiti opisivali mongole, male sitne oči, sitan nos i usta, sitan stas i koža kao u bijelaca. Oliva je izgledala poput šestogodišnjakinje, iako je vjerojatno bila starija. Imala je maslinastu kožu i crnu kosu do uha. „Kod mene je bio Kongo.“ Reče Ignatus. „Živjeli smo u najtoplijem dijelu zemlje.“ Sagiti su čak pričali da na Zemlji nije jednako toplo. Na nekim mjestima je bio vječni snijeg, a na drugima vječne vrućine.“ „Sjedinjene američke države.“ Reče Sagita. „Država Montana.“ „Te su države dominirale svijetom.“ Reče Ignatus. „Nama su govorili da je bila najveća velesila.“ „Koja nas je uništila.“ „Daj začepi.“ „Gotovo.“ Rekao je Custos nakon desetak minuta. Sagita nije stigla pojesti ni pola zobene kaše. „Sljedeći put budite brži s jelom, sad idite za mnom.“ Doveo ih je do prostorije u kojoj su se nalazila dva careula od dvadesetak godina, jedan je imao žutu, a drugi narančastu kosu. „Sad je vrijeme da nam svatko reče moći koje posjeduje, ne rečete li nam, izmamit ćemo to iz vas.“ „Bolje da šutiš.“ Ignatus šapne Sagiti. „Trebaju nas, ništa im ne bi koristilo da nas unište.“ „Tko će prvi?“ Djeca su šutala. „Toliko smo dobri da dopuštamo dobrovoljcu da se javi. Čemu tolika nezahvalnost?“ Djeca su i dalje šutala. „Dobro kad se crnčuga najviše ističe.“ Careul zgrabi Ignatusa koji se opirao poput zvijeri uhvaćene u mrežu, a careul je pomalo počeo teturati. „K vragu, vrti mi se.“ „Drži ga.“ Reče drugi careul koji je miješao vruću smjesu u loncu. „Vjerojatno koristi umnu moć.“ Sagita je osjećala vrlo odbojan ognjeni miris. Careul prisili Ignatusa da klekne, a drugi mu dođe s loncem poviše glave. „Ovo malo peče.“ Reče i izlije mu vrelu smjesu iz lonca na glavu.

Sagiti je umalo došla muka kad je vidjela smjesu. To je bilo tekuće olovo, dovoljno vrelo da čovjeku sprži glavu, no olovo je s dječakove glave samo iscurilo na pod gdje se ukrutilo. „Vatra.“ Sagita je šapnula. Znala je na što su sve naturalici otporni. One koji posjeduju vatru ne može se opeći, one koji upravljaju zemljom ne može nijedna biljka otrovati, one koji upravljaju zrakom ne može otrovati niti jedan plin, makar im je trebao kisik, a one koji upravljao vodom ne može se utopiti.

.11

„Ugljeni se dovoljno spržio.“ Nasmijao se Careul. „Želi li se tko javiti da ovaj lonac ne završi na krivoj glavi?“ „Voda, voda!“ čuje se glas iza Sagite. „Kukavica.“ Sagita prošapće i zakoluta očima. „Usput ćete na pokazati umne moći da ne stradate.“ Mirabillia se nikad nije nalazila u otmjenijoj prostoriji ni u otmjenijoj odjeći. Neke se stvari bojala gledati koliko su bile lijepe. Namještaj od najkvalitetnijeg drva je bio ukrašen najljepšim urezima, slike su bile naslikane najljepšim potezima i najljepšim nijansama boje. Jedna slika je predstavljala Zemlju prije sedamsto godina i nije se mogla načuditi kako je Zemlja prije bila lijepa.

Trenutno je stajala pred velikim ogledalom dok joj je receter pleo pletenicu. Receteri su bili bića s mentol zelenom bojom kože, potpuno crnih očnih jabučica i bez kose, visoki poput ljudi i vrlo vitki sa sitnim nosom i ustima. Bili su inteligentni i mogli su telepatirati. Bili su robovi već stoljećima i njihov je planet uništen kao i zemlja. Još su bili u nižem položaju nego naturalici i energici, jer su oni pripadali vojsci.

Kako je to znala? Čitala je misli. Bila je energik koji je mogao čitati misli. Nikome to nikad nije otkrila, čak ni braći ni roditeljima. Čitanje misli joj je prije koristilo samo za lov. Mogla je lako naći životinju i prepoznati njene kretnje. Kasnije joj nije pomoglo niti protiv polypusa, pa nije znala hoće li ga moći iskoristiti za nešto dobro na ovom planetu. Čitanje misli joj je jedino oružje s kojim se može spasiti, pogotovo sad kad bi trebala postati žena lorda Semina.

Receter joj je opleo pletenicu koja joj je sezala do pasa i stavio joj ukosnicu sa srebrnom crvenom ružom. Ustala je i pogledala lavanda plavu haljinu koja joj je sezala do poda i rukavi koji su bili uski do lakata a padali do zapešća. U njen odraz na zrcalu je djelovao tako prazno, s obzirom na šaren okoliš. „Spremni ste gospo.“ Rekao je receter. Svi receteri su bili dvospolci, ali su ih stavljali pod mušku kategoriju. Kad se okrenula, na vratima je ugledala mladu Pulchrinu u satenskoj haljini boje žada, koja sa žutim odsjajem joj je isticala oči i potezala se po podu, a zlatni uvojci su joj pokrivali gola ramena. Nije mogla znati kako se netko tako mlad može držati tako ozbiljno. Bila je nešto viša od djevojčice koju su zadnju doveli u sobu i priprijetili joj da će pišati krv, možda mlađa ili starija. „Mislila sam da je mlađa.“ Djevojčica počne kružiti oko nje poput lešinara i udari ju u leđa. „Ispravi se!“ „Oprostite, gospo.“ Reče Mirabillia. „Starija si. Koliko imaš godina?“ „Četrnaest, gospo.“ „Vjerojatno najstarija. Kako se zoveš?“ „Mirabillia gospo. Roditelji su me zvali Mira, a prijatelji Lia.“ „Misliš da me zanimaju tvoji nadimci?“ djevojčica podigne glas. „Kad me zanima tvoje ime, rečeš mi samo tvoje ime!“ „Oprostite mi gospo, ne znam što mi je.“ Reče i pogne glavu. Misli joj se nije usudila čitati jer joj je prevelika doza straha cirkulirala venama. „Slijedi me i dobro pazi jezik.“ Mirabillia nikad nije vidjela tako ozbiljno dijete. Djevojčica je više sličila na robota nego na ljudsko biće, ako nije cyberbog. Slijedila je djevojčicu i nastojala se držati uspravnije. Zahvaljivala je Bogu

.12

na visini i što nije morala nositi visoke pete. I tako su je baletanke žuljale, pogotovo kad je hodala.

Osjećala je da joj noge krvare.

Pulchrina se zaustavi i okrene prema Mirabilliji. „Ne izgledaš zadovoljno.“ „Moje srce se veseli susretu vašeg brata, gospo.“ Mirabillia raširi usne u širok osmijeh. „Pogledaj oko sebe.“ Mirabillia razgleda dvoranu u kojoj su šetali otmjen careuli, stražarili polypusi i radili receteri. „Svi u ovoj prostoriji su lažljivci. A ti si najgora.“ Mirabillia ju pogleda u šoku. „Poradi na lažima. Ne uljepšavaj ih i ne govori više što trebaš.“ „Potrudit ću se.“ Mirabillia kimne glavom.

Pulchrina se nasmiješi, prebaci joj pletenicu preko lijevog ramena i pogurne joj ramena unazad. „Znam da si odrasla u divljini, ali pokušaj se držati uspravno.“ „Hoću, gospo.“ Pulchrina se okrene i zlatni uvojci joj polete preko ramena. Kad se smiješila, djelovala je nevjerojatno ljupko. Majka joj je znala govoriti da je nevjerojatno koliko osmijeh zna promijeniti čovjeka. Pulchrina je to prva potvrdila.

Dovela ju je u dvoranu veličine livade na kojoj su djeca nekad znala igrati nogomet, dva mjeseca u godini kad nije sniježilo. Tlo i zidovi su bili obloženi zlatom, na zidovima su se nalazile freske čije su boje bole oči, a na sredini stropa se nalazio kristalni luster kojeg nije mogla pogledati, a da ne zažmiri, svijetlost koja se lomila, sijala je u duginim bojama, što ju je podsjetilo na polarnu svijetlost. „Gledaj ravno ispred sebe.“ Opomene je Pulchrina. Ispred nje se nalazilo prijestolje cara Ceasera, desno od njega sjedao je njegov sin koji mu nije puno sličio. Bio je vitkiji, nijansu tamnije kože, rubinski crvene kose i djelovao je puno zgodniji od oca. Možda mu izgled iščezne s godinama.

Lijevo od cara su sjedala dva Pulchrinina brata, stariji joj je bio skoro identičan, a mlađi joj nije nimalo sličio. Ni raskošna odjeća nije ga činila uglednim, bio je tamnook, tamnokos i previše mršav u licu.

Mirabillia klekne pred carevo prijestolje i duboko se pokloni. Skupila je prste da ne vide kako joj drhte. Znala je da ju mogu skratiti za glavu ako samo krivo trepne. „Sjevernjača.“ Nasmijao se carev sin. U glavi mu je vidjela da se zove Regen. „Dobro da nisi dobio crnčugu.“ Lord Semin se također nasmije. Ustane i spusti se zlatnim stubama do Mirrabillie. „Ustani.“ Reče joj, na što ona ustane, pazeći da ne nagazi na haljinu. Bio je desetak centimetara niži od nje, što joj se činilo smiješno, ali držao se ozbiljno poput vojnika, pa je imala osjećaj da je stariji. Počeo je kružiti oko nje poput lešinara. Bojala se ako joj nađe najsitniju manu, da će ju probiti mačem koji je držao u koricama. „Koliko imaš godina?“ pitao je. Nije očekivala da će imati tako dubok glas. „Četrnaest.“ Reče, a Semin ju pogodi pogledom poput munje. „Lorde.“ Reče posramljeno i pogne glavu. Srce joj se uzlupalo ne znajući što će biti s njom. Semin joj lagano podigne ruku u razini očiju i svi vide kako joj bijeli tanki prsti drhte. Suze su joj se pojavile u kutovima očiju. Otkrivena je. „Što ju tako plašiš Semin?“ pitao je Regen. „Uskoro će ti biti žena.“ „Ženama treba usaditi strah u kosti.“ Reče car. Utroba joj je stisne na zvuk njegovog glasa koji bijaše strašniji od sto gromova. „Žene su priglupe, slobodnijeg duha kad ne trebaju biti i previše mekana srca.“ „Moja nije.“ Reče Regen i Pulchrina se ljupko nasmije. „Moja nema mane.“ „To je slabost ljubavi u mladosti. Kad se odrasteš, shvatit ćeš što su žene.“

.13

„Nadam se da mi mladost neće proći.“ Reče Regen podrugljivo. Mirabillia se čudila kako može tako odgovarati ocu. „Kad je njen crveni cvijet u cvatu, što je s tvojim mlijekom Semin?“ „Regen!“ pukne caru glas poput groma. „Kako te nije stid?“ „A vašu crveni pupoljci su prikladni za večerom?“ „Držim ga milosti.“ Reče Semin. „Odlično. Već za devet mjeseci možeš dobiti nasljednika.“ „Odvedite tu malu u njene odaje.“ Pukne car. „I maknite mi se ispred očiju. Svi petero.“ Semin uzme Mirabilliu za ruku i odvede ju u sobu gdje ju je čekala široka posteljina s ružičastim plahtama, zlatnim baldahinom, velikim zlatnim ormarom i toaletnim stolićem. Semin pljesne rukama i upali se bijelo svjetlo. „Ne brini, ovo nije magija.“ „Ovo je tehnologija, znam lorde.“ Mirabillia sjedne na udoban krevet. „Anatomska pjena.“ Reče Semin. „Proizvod ljudi.“ „Cijene li naše proizvode?“ „I te kako.“ Semin sjede do nje. „Careuli su se stoljećima znali diviti ljudima, zato su htjeli surađivati s njima.“ „Car nije previše oduševljen ljudima.“ „Sami ljudi su ga doveli do te točke. Nisu nikad cijenili pomoć drugih bića. Kad su ojačali, htjeli su pobiti svakog careula na Zemlji. Do neke mjere su uspjeli, pobili su milijune. Zbog svoje sebičnosti su uništili vlastitu zemlju. Uništili su i budućnost svojih potomaka.“ „Shvaćam.“ Kimne glavom. „I mi zbog njih patimo.“ „Ne patite, spasili su vas. Na vama se samo da im se odužite.“ „Cijeli život im se odužujemo?“ „Pružio vam je planet za cijeli život. Što još želite?“ „Ništa.“ djevojčica odmahne glavom. „Ja sam dobila više od drugih, oprostite što se žalim.“ „I bolje ti je.“ Reče Semin. „Sad se raskomoti i pripremi glavu za sutra.“ „Sutra?“ „Da ne govoriš gluposti. Doručak, ručak i večeru provodimo u društvu s carem i njegovim sinom.“ Mirabillia kimne, a Semin otiđe. Djevojčica skine ukosnicu i položi ju na toaletni stolić. Na njemu se nalazila crna ploča, tablet – uređaj s ekranom osjetljivim na dodir. Taj je uređaj vidjela u tuđim mislima, samo nije znala kako se koristi. Dotakla je gumb i upali se plavi ekran sa različitim ikonama. Odlučila je tablet proučiti sutra i naslonila se na prozor.

Zlatne kule i zidine zlatne boje protezale su se u beskonačnost. Trava i lišće je bilo crvene boje, debla su bila plave boje, a cvjetovi su bili veliki poput lubenice. Nebo je bilo ljubičasto, što je činilo more ljubičastim. Očekivala je da će Sunce biti drugačije boje, ali bilo je i dalje žuto. Zapravo to nije bilo Sunce, nije znala ima te zvijezde, ali znala je da Sunce nikad neće vidjeti. „Dakle tu si.“ Čula je glasić iza sebe. Okrenula se i vidjela na vratima Seminovog mlađeg brata. „Ti si ta kradljivica.“ „Nešto ti je nestalo?“ „Začepi kradljivice!“ vikne dječačić i izvadi nož iz korica. „Kradeš mi ono malo ljubavi od brata.

Brat i sestra te prvi put vide i već te vole više od mene.“ U glavi mu je vidjela kako se brat i sestra odvratno odnose prema njemu.

.14

„Ne razumijem.“ „Treba li ti crtati glupačo?“ vikne dječak i krene prema njoj šepajući. Mirabillia umalo da nije puknula od smijeha. „Požalit ćeš za ovo, vjeruj mi.“ U sobu uleti Pulchrina, zgrabi mu nož iz ruku i gurne ga na pod. „Izlazi van!“ reče. „Ali sestro…“ „Izlazi van!“ Pulchrina ga udari čizmom u rebra. Dječak se zgrči i pokuša ustati, ali nije mogao zbog noge. „Ne mogu.“ Reče. „Onda puži.“ Dječak ispuže van iz sobe, a Pulchrina zalupi vratima. Da joj život ne ovisi o jeziku, Mirabillia bi joj poslužila jezikovu juhu. Pulchrina je sada nosila košulju, crne hlače i čizme., a kosu je vezala zlatnom vrpcom. „Znaš li jahati?“ pitala je. „Znam. Kod kuće smo imali konje.“ „Regen nas je pozvao. Volio bi da nam se pridružiš.“ „Bilo bi mi drago.“ Reče iako bi bila što dalje od Regena.

Pulchrina došeta iza nje, raspusti joj kosu i okrene ju prema zrcalu. Sada su joj se plavi pramenovi uvili zbog pletenice. Obje se okrenu kad čuju korake na vratima gdje se pojavi Semin. „Zar nije prelijepa?“ reče Pulchrina, namještajući joj kosu. „Lijepa je.“ Reče joj Semin. „Samo je žgoljava.“ Semin joj uzme ruku i na prst joj stavi prsten s dijamantom veličine šljive. „Prekrasan je lorde.“ Reče Mirabillia. „To je zaručnički prsten. Dobro ga čuvaj. Ceremonija je za nekoliko dana.“ „Ceremonija?“ „Naše vjenčanje. Car također očekuje da brzo dobijem nasljednika.“ „Koliko brzo?“ „Ne odmah. Barem za pet godina.“ „Ako rodim žensko?“ Semin se nasmije. „Jesi li čula da partneri mogu imati više djece?“ „Ako budu samo djevojčice?“ Semin ju ozbiljno pogleda. „Onda će me Pestem naslijediti, ali nadajmo se da se to neće dogoditi.“ „Znaš da ide s nama na jahanje?“ reče Pulchrina. „Izvrsno.“ Oduševi se Semin. „U ormaru ti je odjeća i čizme za jahanje. Mi te čekamo u dvorištu.“ Prva vježba se odvijala u holografskoj sobi, u nepovoljnom okolišu s vrućinama i nepovoljnim hladnoćama gdje su ih napadali gušteri veličine pasa kojima je cijela unutrašnjost bila zelena i ispunjena zelenim sokovima. Sagita je shvatila da su to biljke. Zvali su ih klorofilski gušteri.

U hologramima su se najbolje snalazili energici, naturalici su često završavali ozlijeđeni, a troje ih je poginulo, čija tijela će biti iskorištena za laboratorijske pokuse. Ignatus je izabrao koplje, ušao je hologram gdje su bile visoke savane, i gdje je samo preko šuškanja mogao primijetiti guštere.

Elementom vatre je prvo smanjio temperaturu zraka. Guštere blizu je nabadao kopljem, dok je zeleni .15

sok prskao, a sve u daljini od tri metra je spalio. Careuli su ga brzo pustili da ne spali cijelu holografsku prostoriju.

Oliva je odabrala mač, iako se vidjelo da se ne zna s njime koristit čim ga je uzela u ruke. Njen okoliš je bila pustinja u kojoj nije bilo ni kapi vode. Gušteri su joj počeli dolaziti sa svih strana. Bili su brzi poput munje. Dvojici je uspjela odsjeći glavu, a od ostalih je trebala bježati. Djeca, koja su je gledala na ekranu su crkavala od smijeha. Sagita je mislila da je Oliva već četvrti mrtvac. Očito se nikad nije borila. Olivi nije ništa preostalo nego da iskoristi onu tekućinu u gušterovim tijelima.

Iscijedila im je svu tekućinu iz tijela, tekućinu im je upila zemlja, koža im je potamnila, tijela su im se naborala i uvenula. Svi su u tom trenutku utihnuli. Ne zna se je li itko u povijesti čovječanstva to učinio, što bilo jako dobro oružje za bijeg u obranu.

Careul odmah ugasi hologram i otvori vrata. „Izlazi!“ izvuče ju za ovratnik, a drugi joj otme mač iz ruku „Sjedi tamo.“ Pokaže joj prstom. „Što sam učinila?“ pitala je. „Otkrila si svoje najjače strane.“ Šapne joj Ignatus. „Sad si gotova.“ Oliva na to počne drhtati.

Sljedeća je bila Sagita. Za oružje odabrala je noževe za bacanje, s kojima nije promašila zadnjih pet godina. Ušla je hologram i našla se u napuštenom gradu gdje su ceste i zgrade obrasle travom, sličan gradu u kojem je provela zadnjih sedam godina.

Kad su joj se počeli približavati gušteri, našla je zgradu za popeti se, hvatajući se na korijene. Znala je da umne moći ne može na njima koristiti jer nemaju živčani sustav. Kako je imala premalo noževa za njih, odlučila je rastvoriti zemlju, da gušteri popadaju u nju. Nije znala hoće li tako rastaviti samo holografski okoliš ili zgradu u kojoj vježba. Zemlja se rastvori i gušteri popadaju u rupe, a one koji su se penjali za njom, pogodila je noževima u glavu i pridružili su se drugima. Bila je gotova za sedam minuta, malo više od Ignatusa.

Kratko nakon što je izašla, krenuli su na ručak. Opet je bila zobena kaša, juha i čaša mlijeka. „Zar ljudi ne jedu uvijek isto?“ pitala je Sagita. „Zašto nas nisu dokrajčili odmah na Zemlji?“ „Govori još glasnije.“ Reče joj Ignatus.

Sagita primijeti da većina djece baca poglede na njih. „Zar su me stvarno čuli?“ šapne, a Ignatus joj pokaže na Olivu.

Oliva je samo gledala u zdjelu i miješala juhu. Očito nije imala apetita. Sagita je znala da se previše otkrila i da je sad u nevolju dovela svakoga tko posjeduje vodu, možda i budalama dala ideju. Mogli bi ih i čak ubiti zbog nje.

Ignatus cimne Sagitu u rebra i pokaže joj prstom u desno. Dječačić, najsitniji i vjerojatno najmlađi u skupini dođe sa zdjelicom do kuhinje. „Molim vas gospođo, još malo kaše.“ Reče tiho, nakon čega se ženi žuta kosa nakostriješi. „Ponovi.“ Reče žena. „Molim vas, još malo.“ Sagita je vidjela da žena u svojoj plavoj ruci stvara kuglu koja se presijavala u duginim bojama i obuhvaća je prstima, zatim baca na dječaka. Kugla nestane u iskrama, a dječakova glava u komadićima mesa. Pola djece je počelo vrištati, gledajući dječakovo bezglavo tijelo. „Tišina!“ žena je lupala kutlačom od stol. „Svaki nezahvalnik ovako završava. Sljedeći put će smrt biti bolnija.“

.16

Ono što su trebali biti konji, bila su dva crna bića, visoka poput konja i slična crnim panterama, samo bez ušiju. Zvali su ih gatosi. Regen je pomogao Pulchri da se popne na gatosa, a životinja je bila toliko velika da ju je mogla progutati. „Treba li ti pomoć?“ pita Semin Mirabilliu koja se s lakoćom popne na životinju. „Vidim da si spretna.“ Semin se ljutito nasmije. „Semin, jesi li spreman da te opet pobijedim?“ pita Regen „Spreman sam na pobjedu.“ Semin je popne i udari gatosa uzdama, na što oboje potrče u daljinu. „Ja i ti ćemo polako.“ Reče Pulchrina. Mirabillia podbode nogama gatosa i krene. Primijetila je da je crvena trava zapravo debela i mesnata, a iz nje je izlazio crven sok. „Sviđa li ti se planet Summa?“ Pita Pulchrina. „Da gospo, jako mi se sviđa.“ Samo joj se nisu sviđali ljudi na planeti. „Čini se da je i Zemlja bila lijep planet. Šteta što su je vaši preci uništili. Ljude je žeđ za moći potpuno uništila.“ „Tko visoko leti, taj nisko pada.“ „Istina. Sreća što vam je milost pružila dom, no nije ga dočekala velika zahvalnost.“ „Kako to mislite?“ „Jedan se danas nezahvalnik pobunio, pa su ga skratili za glavu.“ Mirabillia je stisnula uzde još jače. Morala se pribrati da Pulchrina ne vidi njenu reakciju. Znala je da to dijete nije moglo ništa učiti da zasluži takvu smrt. „Što je učinio taj nezahvalnik?“ pitala je. „Rekao je da ga ne hranimo dovoljno, zamisli samo. Čak je tražio još hrane. Ne razumijem kako ta djeca nemaju stida.“ „Možda su ga roditelji previše razmazili.“ „Nema se vremena biti razmažen. Ova djeca ne znaju koliko su nam dužna s obzirom koliko smo im pružili.“ Dok su jahale, vidjele su polypusa koji nosi krvavo tjelešce dječaka od četiri ili tri godine. Možda i djevojčice. Nije mogla prepoznati koliko mu je glava bila smrskana. „Još nezahvalnika.“ Reče Pulchrina, a Mirabillia ju u šoku pogleda. „Čini se da ćemo ih morati klonirati ako ovako nastave.“ Današnji posao je bio košenje trave, visoke skoro metar i debele poput prsta, a iz nje se cijedio krvav sok. Djeca su koristila kliješta ili kosu. Mlađa skupina je skupljala pokošenu travu i tovarila u kamione. Sagita je mogla među njima primijetiti i Inocu. „Zar nemaju strojeve?“ šapnula je Sagita. „Imaju.“ Ignatus šapne i pokaže careule koji su vozili kosilice. „Samo je vrt ogroman i žele da sve ovo ide što brže.“ „Mogli su i nama dati kosilice.“ „Mi očito nismo toga dostojni.“ Dok su kosili, dva dječaka ih ometu, projašući između skupine mlađe i starije djece. Ljudski plavokosi dječak Sagitinih godina, ali mnogo viši i careul. Oboje su se utrkivali stojeći na nogama.

Careul je bio carev sin, a čovjek lord Semin. O njima se pričalo po cijele dane.

Sagita je primijetila trogodišnjeg dječaka kako plače i jedva se može pomaknuti na tlu. Očito su ga pregazili. Potrčala mu je u pomoć, ali ju je Ignatus potegne k sebi.

.17

„Ustani!“ nadvio se polypus koji se stražario nad njega. „Nećeš je li? Polypus ga udari šakom na što se dječak još više rasplače. „Začepi lijenčino jedna“ udarao ga je svojom šaketinom, dok se dječaka nije moglo prepoznati, dok nisu prestali nevini jecaji i dok mu lice nije pretvorilo u mješavinu mesa. „Prestani!“ polypus se zaustavi na čovjekov glas. Pojavio je Custos. Sagita se pitala gdje je cijelo vrijeme bio i koja je zapravo njegova uloga. „Rob mi naređuje?“ nasmije se polypus. „Da slušam roba?“ „Zar i ti nisi rob?“ Pita Custos.

Polypus se namršti i zamahne rukom prema njegovoj glavi, ali Custos se izmakne. Custos je uspio izbjeći drugi, treći i sve moguće udarce, a zatim mu je običnom bljeskom raznio glavu. Polypus je bio prema Custosu velik, kao Custos prema dječaku, koji je sad ležao na Zemlji. Custos stavi prst na vrat dječaka, a zatim odmahne glavom. „Odvedite ih.“ Reče drugim polypusima. „Ja sada držim stražu.“ Čim su otišli, jedno mu se dijete zalijepi na nogu i uroni mu lice u bedru. „Na posao.“ Reče Custos i odgurne dijete.

Sagita je ugledala još dvije osobe kako jašu ona dva čudna stvora, ovaj put djevojčice, obje ljudske.

Jedna je bila skoro kopija lorda Semina, pa je zaključila da mu je to sestra. Druga je bila ona koja je ujutro prokrvarila. Sad je nosila kvalitetne maslinaste hlače, bijelu košulju, crne čizme i kacigu, a ispod kacige joj je virila plava pletenica koja se protezala ispod struka. „Koji vrag?“ pitala je Sagita. „Kako je tamo dospjela?“ „Očito lord treba ženu.“ „Zašto baš ona?“ „Jedina je komad među nama.“ Nakon napornog dana su se otuširali o odjenuli novu odjeću. Svi umorni od posla su jedva čekali krevet. Očito odmor od nekoliko sati je jedino čemu se imaju radovati ostatku života. Tek što su legli, Custos je upalio svijetlo koje je zapeklo Sagitine oči. Na vratima je ugledala Custosa i sad gospu Mirabilliu. „Možeš ih odabrati troje.“ Reče Custos. „Kao da će mi oni popraviti boravak.“ Sagita se čudila zbog čega se ta žena žali. Barem neće ići iscrpljena u krevet i imat će nešto poštovanja kod drugih. Ona bi bila jako zahvalna kad bi mogla sačuvati mrvicu dostojanstva.

Mirabillia pogleda prvo u Olivu. Ona joj je jutros pokušala pomoći, pa naravno da ide s njom, ali Sagita nije htjela da ona ide. Tek ju je upoznala i ne bi mogla zamisliti život bez nje u ropstvu. „Oni troje.“ Pokaže. „I crni dečko?“ začudi se Custos.

Sagita je primijetila da se Ignatus jedva suzdržava da ne pukne. Čak i čovjek ga ismijava zbog boje kože. Primitivci i rasisti su očito na svakom koraku. „Da. Imate problema?““ „Ne, ali ne znam za druge.“ „Molim vas, ne gunđajte mi.“ „Dobro, vas troje za nama.“

.18

Ustali su i krenuli za njima, dok su ih ostala djeca ljubomorno gledala. Počeli su prolaziti kroz sve ljepše hodnike. Pogledi su im padali na nevjerojatno lijepe skulpture i slike. Najviše su se divili slikama koje su prikazivale Zemlju. Nisu mogli vjerovati što su njihovi preci zapravo uništili.

Custos ih uvede u malu sobu gdje su imali tri manja kreveta, ormar, svoje kupatilo i kuhinju. Sve je bilo čelično sivo i izgledalo je kao zatvor. Barem imaju krevete i ne moraju banju dijeliti s dvadesetero djece. „To će biti vaša soba.“ Reče Custos. „Iako vježbate s ostalim robovima služite gospi, a ubuduće i njenoj djeci.“ „Već je trudna.?“ Reče Sagita i dobije udarac u zatiljak od Ignatusa. „I sretno vam.“ Nasmije je Custos. „Barem imamo opomitelja za budalu.“

.19

4.

Krevet je bio puno udobniji od vreća za spavanje, pa se sljedeće jutro Sagita nije probudila s bolovima kao prethodnog. U gradu, dok je živjela, spavala je na starom madracu koji je bio pun ušiju, grinja i moljaca. Ovaj je barem bio čist. Prvi put je u životu imala pidžamu, odjeću u kojoj se nikad nije ugodnije osjećala. Protegnula se i krenula prema kuhinji, da podgrije mlijeko za ostale. Na stolu je našla pečeni kruh i maslac. Čim je stavila grijati mlijeko, počela je rezati kruh. Doručak je bio puno ukusniji od svih jučerašnjih obroka, a imala je dovoljno da se nasiti.

Za pet minuta ustala je Oliva i rastegnula se. „Čini se da imamo nove uniforme.“ Reče. Sagita skrene pogled prema vratima gdje su se nalazile dvije duge crne haljine s trakama za glavu i bijela pregača, a Ignatusa je čekala bijela košulja i crne hlače. „Samo što će ostali moći vidjeti naše neuhranjene ruke.“ Reče Sagita. „Baš me zanima što bi nam dobacili.“ „Ignatus je sretnik. Njegovi su rukavi duži.“ „Nije ni gospa kojoj služimo nešto punija od nas.“ Oliva je nalila ugrijano mlijeko u tri šalice, sjela za stol i počela mazati maslac na kruh. Sagita baci kockicu maslaca Ignatusu u glavu. „Doručak lijenčino.“ Vikne. „I novi radni dan. Gospa nas čeka.“ „Zar nisu ujutro treninzi?“ pita Ignatus. Sagita se udari po glavi. „Ali nemamo uniforme za trening.“ Reče Oliva. Ignatus otvori ormar, u kojem se nalazila hrpa plavih kombinezona. „K vragu.“ Reče Sagita i lupne nogom. „Baš sam se tog htjela riješiti. Jučer su trojica izgubili život u hologramu. Četvrti je izgubio život u samoj kuhinji.“ „Možda imaju prisluškivače u ovoj sobi, pa te jezik bude koštao života.“ Reče Ignatus. „Ne vidim nikoga.“ „Mislim na uređaje.“ Dječak povisi glas. „A možda ti oproste zbog pameti.“ „Nisi nimalo smiješan.“ Prije nego što je Ignatus uspio zagristi zalogaj kruha, u sobu im je upao Custos. „Brzo, obucite se.

Gospa vas čeka.“ „Što da obučemo?“ pita Ignatus. „Odmah iza imate trening. Što mislite?“ „Pitajte Sagitu.“ Nasmije se dječak. „Sagita odlično gađa noževima.“ Reče ona. „Bez prepirki.“ Custos digne glas. „Da ste za pet minuta gotovi.“ Nakon što su se obukli, Custos ih je odveo u Mirabillijinu sobu. Hodnici su bivali sve ljepši sa slikama i skulpturama, kakve nikad prije nisu vidjeli.

Mirabillijina soba nije bila ništa manje lijepa. Sav je namještaj bio od zlata, a ružičasta posteljina je pekla oči. „Ah, tu ste.“ Mirabillia raspusti svoju dugu kosu iz punđe. „Jednu od djevojaka trebam da mi oplete dvije pletenice. Neka mi netko pospremi krevet, posteljina je u ormaru, a netko neka obriše prašinu, krpa je u ladici na dnu.

Ignatus gurne Sagitu prema Mirabilliji, koja je već bila spremna da joj se oplete kosa, Oliva se brže uhvatila posteljine, a Ignatus prašine. Sagita je duboko udahnula i razgibala prste da joj ne drhte. U

.20

gradu je znala graditi i plesti razno-razne zamke za plijen. Pletenica joj ne bi trebala biti velik problem. Uzela je kosu, podijelila na dvije strane. Nije se mogla načuditi kako joj se kosa bila mekana, kao krzno u mladunčadi. Uzela je četku, i počela lagano češljati da ju ne začupa. Uzela je jedan pramen, lagano zategnula i podijelila na tri jednaka dijela, barem se nadala da su jednaka, a zatim počela plesti. „Čula sam da je dvoje djece jučer izgubilo život.“ Reče Mirabillia. „Zapravo petero.“ Reče Sagita. „Troje je izgubilo život tijekom treninga.“ „A dvoje zbog nezahvalnosti.“ Reče Mirabillia, na što se Sagita jedva suzdržala da ju ne potegne za pletenicu. „Zar je nekima stvarno premalo hrane, a nekima previše rada.“ Sagita se okrene prema Olivi, koja ju je gledala šokirano i Ignatusu koji je samo slegnuo ramenima i nastavio čistiti okvir slike. Nije znala bi li im postala poruku pomoću zvučne halucinacije ili ne.

Možda je straža otkrije, ili neki careul. Još nije znala kakve oni imaju moći. „Zapravo, jedan je bio pregažen.“ Reče Sagita i vidi u zrcalu djevojčin šokirani izraz lica. „Pregazili su ga lord Semin i milost dok su jahali preko polja.“ „Što se dalje dogodilo?“ pita djevojka drhtavim glasom. Sagita je znala da je pogodila točno u sridu, kako bi govorio Dux. „Slomili su mu rebra, vjerojatno i kičmu, jer je dječak jedva micao rukama. Polypus mu je zapovjedio da ustane, a kad nije, udarao ga je dok mu nije razbio lubanju poput lubenice.“ Sagita je primijetila kako djevojci donja usna podrhtava i suze joj svjetlucaju u kutovima očiju, a mogla je primijetiti kako joj ramena drhte. Grizla je donju usnicu samo da se suzdrži od smijeha.

Kad je pletenica bila uskoro gotova, Mirabillia ustane, otrči u zahod, gdje se moglo čuti povraćanje iz kupaone, na što je Sagita puknula od smijeha. „Nemoj da te čuje.“ Šapne joj Ignatus, na što suspregne smijeh.

Mirabillia izađe iz kupaone bez boje u licu i prazna pogleda. Sagita u tom trenutku nije mogla razlikovati nju i mrtvaca. Skoro dovršena pletenica se davno rasplela. „Koliko je imao godina?“ pita. „Ne više od tri.“ Reče Sagita. „Bio je jedan od najmlađih. Možda i najmlađi.“ Sagita je očekivala da će se Mirabillia opet ispovraćati, ali samo je poput zombija došetala do zrcala i kosu zavezala srebrnom vrpcom. „Idem ja na doručak.“ Reče. „A vi sredite sobu.“ Mirabillia je za doručkom osjetila još veću muku kad joj je miris omleta sa sirom dospio u nosnice.

Još joj je veću muku stvarala pomisao da ga mora pojesti. U glavi joj je odzvanjalo: tri godine, tri godine. Pitala se kako netko ima srca zdrobiti lubanju dječaku od tri godine. Još je bilo gore što je sjedala do ubojice tog dječaka, svog budućeg muža. „Već petero?“ reče Regen i otpije gutljaj iz zlatne šalice. „Tri nesposobnjakovića i dva nezahvalnika.

Koliko ih je ono bilo Semine?“ „Šezdeset milosti.“ Reče tiho Semin. „Čini se da je vrlo loše počelo. Za dvanaest dana mogli bi svi biti mrtvi.“ „Smrt malog mulca u kantini bila je prilično gadna. Vjerojatno je ostalima utjerala strah u kosti.“ „Kako više ne naučite?“ car lupne šakama u metalan stol, na što svo petero djece ukoči. „Dvoje malih nezahvalnika ubijeno je zbog jedne riječi. Jedna je nezahvalnica pokušala pobjeći i dobila je samo nekoliko udaraca bičem.“

.21

„Želite da ju uklonimo, oče?“ „Bilo bi dobro da ju sjevernjača nije odabrala za robinju.“ Mirabillia nije morala dizati glavu da vidi kako su svi pogledi upereni u nju, bilo joj je dovoljno da pročita hrpu odvratnih misli. Nije se izmaknula, iako je znala da će Seminova ruka poletjeti prema njoj. Pala je sa stolice i primijetila krv na podu. Bol joj je bila jaka koliko i strah. Pitala se zašto toj maloj kovrčavoj nije pročitala misli. Odabrala je djevojčicu kosih očiju jer joj je pomogla da sakrije krv, a ostalo dvoje djece jer se sprijateljila s njima. Još se sjeća kako je djevojčica u mislima preklinjala da ju ne odvoje od njena dva prijatelja. A mala kovrčavih kosa je već na prvi pogled djelovala drsko i bezobrazno. Barem trag biča na licu trebao joj je dati znak da je ne odabere.

Car se digne sa stola i baci stolicu iza sebe. „Semine, to je sad tvoja kuja. Odluči što ćeš s njom do sutra, da ja ne odlučim za vas oboje.“ Kad je car otišao, Semin je naglo podigao svoju buduću ženu na noge. Mirabillia nije imala vremena obrisati krv s nosa. „Što je tebi glupačo?“ tresao ju je za ramena. „Kako ti je palo na pamet nju odabrati?“ „Nisam ni znala, lorde.“ Reče Mirabillia. „Kako nisi znala? Cijelu noć si provela među tom djecom.“ „Nije se dogodilo tu noć.“ „Nego kad? Sigurno se nije danas dogodilo.“ „Možda se dogodilo prije. Putovali smo šest dana do vašega planeta.“ Semin joj opali još jednu pljusku. „Svi su tih šest dana bili pod jakim dozama droga. Baš nam se posrećilo da pokupimo same budale. Vjerojatno ni ti ne bi preživjela jedan dan da si ostala u roblju.“ Semin je zgrabi za lijevu, a netko za desnu mišicu. Po mnogo jačem stisku zaključila je da je to Regen. Careuli nisu samo moćniji nego i fizički jači od ljudi. „U tamnicu s njome.“ Čuje se Pestem, na što ga sestra povuče za uho. „Zaključajmo ju u sobu.“ Reče Regen. „Mislim da mala odbjeglica zaslužuje više naše pažnje.“ Sljedeće treniranje je bilo vani na pijesku. Ovoga puta su bile fizičke vježbe, koje su iscrpljivale.

Trčalo se po sat vremena, a tko bi pao, careul ga je dizao udarcima biča. Sagita se trudila ostati na nogama jer nisu pauzu dobili barem šest sati. Pauza je bila kad su sjedali na zemlji i slušali o carevom veličanstvu i milosti, kako su mu obvezni robovati do kraja života, sve gadosti koje je Sagita nastojala ne slušati, samo je htjela dobiti barem čašu vode. Skrenula se pogled na mlađu skupinu koju je trenirao Custos. Nije ni on bio puno milosrdniji od njihovog trenera, vjerojatno nije ni smio biti. Mogla je vidjeti Inocu među djecom kako se razgibava i zaključila je da je dobro. Znala je da joj ne može pomoći, pa je okrenula glavu i počela crtati po pijesku.

Trgnula se kad je osjetila udarac šiljastog lakta u rebra. Okrenula je glavu prema Ignatusu jer je znala da ju je udario. „Što radiš?“ šapnula je. „Prati.“ Šapne dječak. „Ne mogu i ne želim.“ „Pretvaraj se.“ „Neću.“ „Sretan ti put do vješala.“ „Začepi.“

.22

„Vas dvoje.“ Oboje su se trgnuli na careulov glas. „Da, ti ugljeni i mala kovrčava, ovamo.“ Oboje su krenuli prema mjestu, gdje je careul upro prstom, s vratom uvučenim u ramena, mogli su očekivati da im smrska lubanje poput ljuske jajeta, kao što je dvoje djece jučer završilo. Sagita se bojala podići pogled jer je mislila da ju čeka presijavajuća kugla za glavu. „Pokažite nam što znate.“ Djeca ga upitno pogledaju. „Što znate od borbenih vještina? Pokažite nam.“ Sagita nije stigla ni zinuti kad joj doletjela šaka u sljepoočnicu i tijelo odletjelo skoro metar u stranu.

Kad je vidjela kako Ignatus trči prema njome, uspjela ga je izbjeći, pa i tako svaki udarac. On je većinom zamahivao nogama, dok je ona izbjegavala svaki pokret. Bila je dosta brža od njega, bila je i najbrža u društvu dok je živjela u gradu. U jednom trenutku podmetnula mu je nogu i oborila ga na pod. „Jesi li gotov ugljeni?“ pitala je sa zlobnim osmjehom. Nije stigla reagirati kad ju je uhvatio za ruku i prebacio preko sebe na leđa, nadvio se na nju i prikliještio joj vrat laktom. „Jesam spržena.“ Reče i vrati se na svoje mjesto.

Ostatak vremena, Sagita je čula šaputanja iza leđa, a kad bi god pogledala Ignatusa, na licu mu je bio pobjednički osmjeh. Vježbe prsa-o-prsa, radila je s Olivom, koja nije imala pojma o borbi i fizički je bila jako nespretna. Nije se čak mogla držati na rukama. „Jesam te, jesam te.“ Pjevao je Ignatus kroz hodnike, dok su išli do sobe. „Jesam te spržio.“ „Začepi.“ Reče Sagita. „Da ti je barem tekući metal spržio glavu.“ „Tvoj jezik bi te poveo u grob.“ Dovrši Ignatus rečenicu.

Sagita opet nije stigla reagirati, kad ju je snažna sila povukla i oborila na koljena. „To je ta propalica.“ Čula je Regenov glas, onog derišta čiji joj je otac život uništio. Regen joj u sekundi rastrga kombinezon na leđima, na kojim su se vidjeli tamni tragovi bičevanja. „Znači ta nezahvalnica služi mojoj budućoj šogorici.“ „Na koljena pred milosti!“ Semin zgrabi Olivu i Ignatusa za ramena i stisne tako snažno dok nisu pali na koljena. „Naučite se kulturi.“ „Vidi, ima još svježiji trag biča na licu.“ Reče Regen. Sagita odmah pokrije ranu, na što još Regen digne ruku.

Semin se sagne da pogleda ranu. „Pa moja žena nije normalna.“ Reče. „Zar ne zna da bar ovo ne ukazuje na nešto loše?“ „I toj glupači treba disciplina. Čini se da je moj otac u pravu kad govori o ženama.“ Regen uzme Sagitu za vrat i podigne je u razinu očiju. Ignatus i Oliva su se izbečili kad su shvatili koliko je snažan. „Imaš dvadeset sekundi da mi objasniš zašto si pobjegla prije nego što ti zdrobim grkljan kao ljusku jajeta.“ Sagita je znala da mora brzo razmišljati prije nego što joj zdrobi grkljan jednim stiskom ruke. Nije ni znala ima li uopće opravdanja jer za dvoje mrtve djece nisu ni tražili opravdanje. „Nisam znala.“ Reče, nakon što se Regen i Semin uozbilje. „Što nisi znala?“ „Nisam znala da dolazim na ovaj lijep planet. Nisam znala da mi želite priuštiti ovako dobru priliku za život, ono što su mi roditelji uništili.“ „Voliš li svoje roditelje?“ „Mrzim ih.“ Reče, promuklim glasom, na što ju zaboli srce. „Čini se da je iskrena, milosti.“ Reče Semin.“Jer ne izgleda baš bistra.“ „I nije.“ Reče Ignatus, pa okrene glavu kad ga ostali pogledaju. Sagita je poželjela da mu je malo bliže, pa da ga udari nogom u glavu.

.23

„Tko te je kaznio?“ pita Regen. „Gospodin Custos, milosti.“ „Čini se da imamo još jednog nesretnika.“ Custos je stajao uz vrata kantine, prekriženih ruku, pazeći da koje dijete ne pobjegne. Ne želi danas niti jednu žrtvu, jer ih je jučer izgubio petero. Danas neko dijete i od straha može neku glupost napraviti, koja će ga koštati glave, ali bolje je da je on tu da ih spriječi.

Pred licem mu se nacrtao mladi careul u raskošnoj odjeći, njegove visine. „Što želiš?“ pitao je. „Ne obraćaj mi se tim tonom, zemljanine. Milost te treba.“ Custos je pomislio da ga namjerno žele udaljiti od djece. To su jučer učinili, kad mu nisu javili da mora kontrolirati djecu dok rade. Zbog toga je dječak od tri godine izgubio život. „Mislim da je milosti važnije da čuvam stražu.“ „Mlađa milost te treba.“ „Mislim da je on trenutno na ručku.“ „Želiš da te povedem mladiću?“ „Samo me pusti da radim.“ Careul izvadi nož i napadne ga, ali ga Custos zgrabi za zapešća i gurne u zid. Kada careul ponovo napadne, Custos ga zgrabi za košulju i baci na pod, tako da je otklizao.

Pred njim su stajali lord Semin i princ Regen. Custos se spusti na jedno koljeno pred princem.

Dječaci su držali za ruke dobro poznatu djevojčicu, onu koju je bičevao prije dva dana i koja nije imala dlake na jeziku. Čini se da joj je trebao dati težu kaznu kad je već u nevolji. Dobro što je preživjela prvi dan. „Ti nesposobnjakoviću, ostavi nas same.“ Reče Regen careulu, koji se nakloni prije nego što otiđe, zatim baci Sagitu kao vreću krumpira pred Custosove noge. mladić primijeti da djevojčica nije ni pokušala ustati, samo se držala za nos iz kojeg je kapala krv. „Nju ste samo bičevali?“ reče Regen. „Dvoje djece je umrlo zbog gluposti, a nju ste samo bičevali?“ „Oprostite mi milosti, ali nisam došao na vrijeme da ih opomenem.“ „Mislite da ne zaslužuju smrt? Ili ne znaju, kao ova glupača ovdje.“ „Ako ne znaju, kako da nauče?“ pita Custos. Vidio je Seminovu facu i znakove rukama koji mu poručuju da šuti, ali nije se dao. „Mrtvaca se ne može ništa naučiti. Možete ih samo još više izgubiti.“ Regen kimne glavom. „Vidjet ću što moj otac kaže. Sad je prilično nezadovoljan ovim kovrčavim kopiletom. Bolje vam je, sredite situaciju s njom, prije nego što je moj otac sredi.“ Regen je otišao i potegao Semina za ruku. Custos se čudio kako netko tako mlad može biti tako okrutan. Uzeo je Sagitu za ruku i odveo ju u sobu, može se reći i ured. On je vodio dokumentaciju o svakom djetetu, osim cerebricima. Njih nije uopće ni vidio. Nije ni znao jesu li živi. Čim je zatvorio vrata sobe, djevojčica padne na koljena i rasplače se. „S tobom nikad na zelenu granu. Jednog dana ćeš dovesti cijeli ljudski rod u opasnost. Ako nisi primijetila, samo nas je šezdeset.“ „Oprostite mi.“ Djevojčica zajeca. „Opraštam ti ja, ali to ništa ne znači. Moraš dobiti carev oprost, s time da se možda oprostiš s jednom rukom ili nogom.“ .24

„Oprostite mi što sam vas dovela u ovu situaciju. Nisam htjela.“ Djevojčica položi lice na zemlju i gorko zaplače, dok su joj se kržljava ramena trzala. Custos joj pomogne da ustane i dopusti joj da mu nasloni glavu na trbuh i isplače se. Djevojčica je osjećala krivnju zbog njega, nije marila za sebe, što mu je povećalo motivaciju da ju izvuče iz moguće, ako ne i sigurne smrtne kazne.

Pogledao joj je nos, i vidio da nije slomljen, vjerojatno je napukla žilica, a rana na obrazu će zacijeliti za nekoliko dana, ali će ostati ožiljak. Neuredne kovrče joj je uspio srediti, da ne bude neugledna pred carem, a nabavio joj je i novi kombinezon. „Kako si rekla, da nisi znala?“ pitao je. „Znala sam da idem u pakao.“ Rekla je. „Šuti.“ „Pa što? Zar ovo nije pakao?“ „Kamere su posvuda.“ „Ako stvarno misle da smo svi zahvalni, idioti su.“ „Svi ih mrzimo, ali ne možemo ništa. Bolje da izgovaraš što žele čuti i čuvaš vlastitu glavu.“ „Znači laganje. Morala sam lagati da mrzim roditelje, što još može bit teže?“ Sagita reče promuklim glasom i obriše suze. „Bit ćeš ponizna kao što bila predamnom. Kao što si rekla prije, reći ćeš da nisi znala da te čeka ovakav raj.“ Sagita mrzovoljno kimne glavom. „A prije toga ćeš se ispričati zbog pokušaja bijega i ne zaboravi mu se obratiti s milosti.“ „Baš je puno milosti pokazao.“ „Imaš sreće što te uhvatio njegov sin. On ima više milosti od najmilosrdnijeg radnika.“ „Ali ne dovoljno.“ „Kako god bilo, duboko ćeš mu se ispričati, reći ćeš da nisi znala, pred prijestoljem ćeš kleknuti, položiti lice na tlo.“ „Molim?“ „Položit ćeš lice na tlo. Bit će kako ja kažem ili te predajem careulima da ti odrede vrlo bolnu smrt.“ Djevojčica spusti glavu i kimne. „Kako vi kažete, gospodine.“ Custos ju uzme za koščatu ruku i odvede do prijestolja. Dok prolazili hodnicima, djevojčica ga je sve jače stiskala za ruku, znao je i zašto, gladni pogledi svemiraca su padali na to dijete.

Uveo ju je u zlatnu dvoranu, gdje je car sjedio na svome prijestolju sa zelenim plaštem koji mu je pokrivao skoro cijelo tijelo. Djevojčica klekne i položi lice na zemlju, a zatim počne poniznim glasom govoriti kako ju je Custos naučio. „Milosti, žao mi je zbog moje drskosti, nezahvalnosti i boli koju sam vam nanijela. Ne mogu zamisliti kako sam vas povrijedila. Molim vas, preklinjem vas milosti da mi oprostite moju drskost i zlobnu namjeru. U to vrijeme nisam ni znala kakvu dobru priliku mogu dobiti za život na ovom prekrasnom planetu. Molim vas, milosti, da mi oprostite.

Pružite mi još jednu šansu.“ Custos se trgnuo na carev osmjeh. Sam glas mu je zvučao poput sto gromova, a osmijeh poput sto bombi. „Izgleda da je moj sin bio u pravu. Neznanje vas ubija, a ništa se ne može naučiti mrtvaca.“ Custos se suzdržao da korakne unazad kad je car ustao. Građa mu je bila medvjeđa. „Da pokažem svoju milost i da me bez razloga ne zovu tako, ovaj put ti je oprošteno jer se neznanje može oprostiti, čak

.25

ću ti dopustiti da i dalje služiš gospi jer te s razlogom odabrala. Ali još jedan prekršaj, dobro me se čuvaj.“ „Duboko se zahvaljujem milosti.“ Reče djevojčica, a car otiđe dok se za njim potezao plašt kao u vampira. „Ustani.“ Šapne Custos i cimne nogom djevojčicu. „Više nije tu.“ Vidio je kako djevojčica briše suze, a i lokvu suza na tlu, koju je obrisao nogom. „Dobro si ovo obavila. Mislio sam da ćeš puknuti nakon prve tri riječi.“ Djevojčica samo kimne glavom. „Idemo.“ Reče. Kad se okrenuo, djevojčica ga zgrabi za ruku. Uzdahnuo je i odlučio popustiti da se ne rasplače. Uspio joj je spasiti život kojeg samo jedna greška može uništiti. Odveo ju je do sobe, gdje ga je prije odlaska snažno stisnula oko struka. „Hvala vam.“ Reče. „Dužna sam vam.“ „To mi je posao.“ Reče i promrsi joj kosu. „Samo se čuvaj.“ „Hoću.“ Reče djevojčica, prije nego što uđe u sobu. Custos pođe sa svojim poslom, nadajući da se da se još jedno dijete nije uvalilo u nevolju.

Mirabillia nije ni znala koliko je provela vremena zaključana u sobi. Kad su je zaključali, isprala je krv s nosa, bojeći se da je slomljen. Samo je krvario. Za to vrijeme uzela je vremena da se nauči služiti tabletom. Nije bilo teško, iako nije znala njihovo pismo, a nije znala ni svoje, jer su na svakom polju bile odgovarajuće ikone. Kasnije je sjela na prozor i gledala, prizor, zlatne zidine i crvenu travu. Pitala se, odakle careulima toliko zlata i metala, jesu li uzeli od Zemlje ili slične metale planet Summa posjeduje. Žalila je što je na dvadeset i nekom katu jer je žarko željela pobjeći, no sigurno bi ju uhvatili. Ne može se boriti protiv careula.

Okrenula je glavu kad su se na vratima pojavili Regen i Semin. Tijelo joj je počelo drhtati. Bojala se da će ju Regen gurnuti s prozora. On bi joj dao jednostavniju smrt jer je milosrdniji od oca, ali nije bio pošteniji. Nije se ni milimetra pomaknula kad su joj prilazili, ali je smirila oluju misli kad je Semin sjeo do nje na prozor. „Slučaj je riješen.“ Reče Regen prekriženih ruku. Izgledao je opasniji nego prije, a prvi put je primijetila da je zapravo viši od nje. „Mrtva je?“ pitala je drhtavim glasom. „Ne, nije. Ja i Semin smo ju dobro zastrašili. Curica se ne čini bistra, pa ju je moj otac jedva poštedio. No ti si morala biti bistra i zaobići ju kad si vidjela trag biča na njenom licu.“ „Oprostite milosti.“ Mirabillia spusti glavu. „Glupa sam , znam.“ „Nisi glupa, samo nepromišljena. Trenutno ste ti i bjegunka na crnoj listi moga oca. Pazite se.“ Djevojčica je drhteći gledala Regena kako odlazi. Prvi put joj je on ulio strah u kosti. Shvatila je da nije puno drugačiji od oca.

Primijetila je da joj se Semin približava i miče joj kosu s lica i ramena. Znala je da će ju poljubiti i da se ne smije micati, iako nije željela poljubac. Zatvorila je oči kad su im se usne dotakle. Nije znala što točno da radi, pa je samo pratila njega. Usne su mu bile nevjerojatno meke. Znala je da su za to zaslužni posebni preparati.

Otvorila je oči kad se odmaknuo od nje i vidjela da se smije. „Čini se da te je bilo strah.“ „Da vas ne povrijedim lorde.“ Reče plaho. „Čime? Pa nisam od papira.“ Mirabillia je nasmije, a zatim uozbilji. „Je li Sagita dobro?“

.26

„Tako se zove?“ Semin se nasmije. „Čudno ime.“ „Znam. Vrlo je čudna.“ „Dobro je. Ja i milost smo joj utjerali strah u kosti. Mislim da se neće usuditi više bježati.“ „Nadam se da neće.“ „Čini se da nije nezahvalna, samo glupa.“ Mirabilliu je zapekla duša kada se sjetila djeteta koje je ni krivo ni dužno ubijeno. Nije to mogla držati u sebi. Sama pomisao da će provesti cijeli život služeći čovjeku koji joj je uništio život joj se gadila pa se odlučila izlanuti. Smrt ju i tako nije strašila. „Najmlađe dijete je zapravo zgaženo.“ Rekla je.

Semin je odmah ustao i srušio pribor s toaletnog stolića, na što se Mirabillia još više sklupčala. „Što sad namjeravaš? Nas nazivaš ubojicama? Kako se usuđuješ tako lagati?“ zgrabi ju za haljinu i pritisne uza zid. „Odakle ti uopće to?“ „Sagita mi je rekla.“ Odgovori djevojčica drhtavim glasom. „Sagita?“ sad ju zgrabi za vrat. „Nezahvalnica povlaka glupača? S time još i lažljivica? Otkad njoj vjeruješ?“ Mirabillia je znala da Sagita nije lagala, ali nije mogla naći dokaz za to. „Zar vi niste pretrčali preko polja gdje su djeca radila?“ Semin ju je poput lutke bacio na pod, a od udarca joj se zavrtjelo u glavi. „Ustani!“ Semin ju naglo podigne i baci ju na krevet. „Još i mene optužuješ? Ovako mi uzvraćaš radi vlastite greške? Nisam ti ja kriv što krivo izabireš.“ „Žao mi je. Mislila sam da imate pravo znati.“ „Šuti, da te ne tužim milosti.“ „Ali na vašem gatosu je bila šapa krvava.“ Semin se uozbiljio. Na kraju jahanja, šapa Seminova gatosa je bila krvava i nisu mogli naći ozljedu.

Prvo je pomislila da je to sok od crvene trave, ali taj sok poput vina ostavlja na svjetlijoj površini ružičaste mrlje. Sjećala se da je to bila prava krv i mirisala je na krv. Trebalo je samo spojiti dva i dva. „Imaš pravo.“ Semin sjedne na krevet. Ustvrdili smo da je on bila krv, samo nismo znali čija i gatos se nije činio ozlijeđen.“ Mirabillia kimne. „Ako sam zgazio dijete, zašto bi ga ubili?“ „Da mu skrate muke.“ Mirabillia slegne ramenima. „Zdrobili su mu lubanju, zar se tako skraćuju muke?“ Semin se uhvati za glavu. „K vragu, mogli smo ga izliječiti, samo da ga se glupi polypus nije domogao.“ „Milost liječi robove?“ „Naravno, vidiš koliko je milostiv, a vi nezahvalni.“ „Oprostite, ali mislila sam da ne zaslužuju.“ „Ne zaslužuju ništa, ali ipak su dobili mnogo. Vidiš i sama koliko je car milostiv.“ „Znam.“ Mirabillia sramežljivo spusti glavu. Semin joj podigne glavu i opet poljubi. Ovaj put poljubac nije bio ugodan jer ju je budući muž bacio na pod i umalo ugušio. „Ti trebaš puno učiti.“ Semin se nasmije i stavi joj kosu iza uha. „A smrt ovog dječaka nikome ne spominji da oboje ne nastradamo.“

.27

Tamno ljubičasto nego već je označavalo večer, nekoliko zraka virilo je iz mora, a crveni satelit Fecorem se već vidio na nebu. Puchrina je šetala zlatnim zidinama iščekujući ishod, hoće li robinja preživjeti, hoće li Mirabillia uopće preživjeti i hoće li Regen raskinuti zaruke. Nije mogla zamisliti život bez njega. Znali su se od malih nogu, a zaručeni su već pet godina. Kad je njoj majka umrla i on je skoro spustio suzu, ali se morao pokazati muškarcem pred ocem. Bio je uz nju kad ju je otac maltretirao i tek je nedavno dobio priliku da ga smakne. Ni on nije imao bolju majku, samo je umrla prije nego što je on znao za sebe.

Dok je stajala naslonjena na zlatnu ogradu i gledala zalazak zvijezde Poteste, nazvane po caurelskoj božici moći koju su štovali dok su još imali religiju. Primijetila je da joj netko iza leđa stavlja ogrlicu sa zlatnim srcem i zakopčava. „Sve je riješeno.“ Čula je iza sebe Regenov glas dok je promatrala srce. „Čini se da nije baš bistra, ali nije nezahvalna.“ Puchrina se okrene, obgrli ga oko struka i zaroni mu licem u prsa. „ Drago mi je što je sve dobro završilo, milosti.“ „Moj je otac preburno reagirao. Sama robinja nije ništa loše mislila.“ Regen ju pogladi po zlatnim uvojcima.

Pulchrina ga uzme pod ruku i nastavi šetnju po zidinama. Bilo joj je užasno neugodno što mu nije sezala ni do ramena, a on se zadnje dvije godine promijenio do neprepoznatljivosti. Jedva je čekala kad će i ona odrasti, iako joj cijeli život govore da još nije vrijeme i da careuli brže sazrijevaju od ljudi. Sama Mirabillia nije izgledala starije od Regena, iako je bila. Čim je ugledala dva careula u daljini, znala je da dan ne može biti gori. Odio i Fissa, dva petnaestogodišnja blizanca, potpuno razvijena, samo im se vidjela mladost u licu. Imali su neonski plavu kožu, skoro bijelu i žute kovrčave kose. Odio je bio skoro metar i devedeset visok, a Fissa metar i osamdeset. Nije ih ni Regen podnosio jer mu se Odio godinama ulizivao da dobije položaj višeg od Seminovog, a Fissa je čak bacila oko na Regena. „Oh milosti, drago mi je što vas vidim.“ Reče Odio. „Moju sestru boli srce kad niste blizu nje.“ „Neka ide u doktora.“ Odbrusi Regen. „Što ja tu mogu?“ „Teži za vašom blizinom i vrlo je ranjiva.“ „Za jednog careula je sramota da bude ranjiv.“ „A vaša draga? Zar ona nije ranjiva? Ljudsko biće, ozbiljno milosti?“ „Nije ranjiva, samo mlada, puno bolja od tvoje nespretne sestre u svemu, čak i u borbi.“ Pulchrina je znala da ju mrze. Njena umna moć je bila moć privlačnosti, ali ju nije koristila na njima, jer nije htjela dobar odnos s njima. „Osim toga, prošlo je već deset godina i zlatokosa nije još prokrvarila. Čak njen brat ima ženu koja krvari.“ Regen ništa ne reče, nego izvuče mač iz korica. „Oprostite milosti.“ Odio se stane povlačiti s rukama ispred sebe. „Nisam danas pri pameti. Vi ste u mnogo višem položaju od mene. Koju god odluku donesete, u pravu ste.“

.28

5.

Došao je dan kad su Mirabilliu odjenuli u bijelo i prekrili joj glavu velom. Haljina se iza nje protezala skoro metar, tako da je morala hodati vrlo sitnim koracima, a da se ne spotakne. Haljina joj je otkrivala ramena, što joj je otkrivalo tanašne, sada malo popunjene ruke, koje su joj bile samo nijansu tamnije od haljine. Usput, Semin je postao punoljetan. Prvo je mislila da izgleda vrlo mlado za svoje godine, dok nije shvatila da na planetu Summi se postaje punoljetan s trinaest godina. Na Zemlji se odavna prestala određivati punoljetnost, ali dok je prije Zemlja bila razvijena, ljudi su postajali punoljetni između osamnaeste i dvadeset i prve godine.

Kad se pojavila na vratima dvorane, svi su ustali s klupa. Duboko je udahnula da smiri bubnjanje u prsištu. Buket je uhvatila točno ispod ruža da ostali ne vide kako joj prsti drhte. Još joj više poskoči srce kad se kraj nje stvori princ Regen u crvenoj košulji i zlatnom prsluku sa zmajevima. „Što vi tu radite?“ pitala je. „Treba te netko predati mladoženji. Često to budu brat ili otac.“ Djevojčica ga nastavi čudno gledati. „Taj smo običaj preuzeli od vas ljudi, kako to ne znaš?“ „Mi nismo imali vjenčanja.“ Reče Mirabillia. „Ah, vaša je civilizacija u zadnjih sto godina pošla k vragu. Razumijem te.“ Mirabillia je znala što su vjenčanja, ali se u njezinom plemenu nije vjenčavalo. Žene su se brinule za djecu i kućanstvo, a muškarci i žene snažnije građe su gradile nastambe i brinule se za hranu. Svaki brat s majčine strane imao je drugog oca, a koliko je imala braće i sestara s očeve strane, sama nije znala.

Mirabillia uhvati Regena pod ruku i polako krene prema oltaru. Imala je sreće što je Regen nosio široku košulju, pa joj se nisu vidjeli drhtavi prsti, ali on ih je mogao osjetiti. Bila je sretna što joj veo pada preko lica da joj ostali ne vide obraze kako joj gore. Čitajući misli drugih careula, ohrabrila se, jer su je mnogi smatrali prekrasnom, što je bilo najviše mišljenje o čovjeku kojeg je drugi careul imao. Njene male sluge su stajale kraj oltara i jedva čekale da vjenčanje završi. Nosile su bijele duge haljine i marame oko glave. Ignatus je nosio bijelu košulju i hlače.

Ispred oltara su je čekali careulski matičar u crnoj halji i lord Semin u srebrenom odijelu, bijeloj košulji i čipkastoj kiti na prsima. Zlatne kovrče je ovaj put izravnao i napravio razdjeljak na kojem nije stršila nijedna vlas. Stajao je s rukama iza leđa i smiješio se, što je i njoj izmamilo osmjeh na lice. Pokušala se koncentrirati na njegove zelene oči da joj osmjeh ostane na licu, ali nije uspjela.

Oltar se nalazio na dnu prijestolja cara Ceasera. Čim su se njene oči susrele sa njegovim žutim, koje su pekle dušu, osmjeh joj se skinuo s lica. Ruke su joj još jače počele drhtati. Nije se Regenu usudila pročitati misli, jer ga je sad nesvjesno stisnula za mišić. „Samo prebaci pogled na Semina.“ Reče Regen, kao da joj čita misli, no znala je da je vrlo inteligentan, pa je zato uspio procijeniti situaciju. „On zapravo misli što većina želi.“ Nije ni trebala misliti da može prevariti Regena. Očito je loša glumica, jer nije zaljubljena u Semina, iako joj se na neki način dopada. On je okrutan i sebičan. Jedine osobe do kojih mu je stalo su njegova sestra, Regen, kojeg smatra bratom, i njegova buduća žena. Ostale, kao i svog mlađeg brata, šuta poput vreće krumpira, a cara se bojao. Jedva je čekao doba da, kad Regen preuzme vlast, dade mu još veću moć, kao što je i obećao.

Prebacila je pogled na Seminove hipnotizirajuće oči. Njegove oči nisu bile ogledalo duše, nego prekrivalo, jer se iza slatkog dječačića krije netko mnogo gori.

Kad je došla pred oltar, Regen se povukao u stranu, a Semin joj je maknuo veo s lica. „Prekrasna si.“ Šapnuo joj je. Cijelo vrijeme se slijedila Regenove uputu i nije skidala pogled sa Seminovih očiju i

.29

osmjeh joj je titrao na licu. Slušala je samo riječi matičara i ponavljala ih kad je trebala. Poljubac je bio pomalo smiješan, jer se Semin morao popeti na prste. Kad se pljesak oglasio i ptice zlatnog perja se razletjele, oboje su istrčali iz dvorane glavom bez obzira. Semin ju je vukao hodnicima, a ona ga je slijedila, vrišteći od smijeha. „Gdje idemo?“ pitala je. „Kud nas noge ponesu.“ Reče dječak.

Zaustavili su se kad su pali, točnije kad je Mirabillia sama sebi stala na haljinu i povukla Semina za sobom. Semin joj je u tom trenutku skinuo veo s glave i poljubio ju. „Zašto mirišeš na lavandu?“ pitao je. „To me uspavljuje.“ „Sve ovo na meni je po naredbi milosti, lorde.“ Mirabillia reče s ljupkim izrazom tona, kakav je Pulchrina imala. Zadnjih dana je nastojala biti ljupka i nevina kao ona. „Ti si moja, nisi njegova.“ Reče Semin i počne joj skidati ukosnice. „Imaš prelijepu kosu, takvo što se ne smije prekrivati.“ Ubrzo ju je podigao na noge, i počeo joj trgati dugu suknju s haljine.

Mirabillia je mislila da želi nešto više, dok nije vidjela da haljina ima podsuknju, koja joj je sezala malo ispod koljena. Semin uzme bijelu ružu iz džepa i stavi joj u kosu, zatim je okrene prema prozoru na kojem je mogla vidjeti svoj odraz. „Do sada nikad nisi bila ljepša.“ rekao je. Imao je i pravo. Voljela je spuštenu kosu i laganiju odjeću. Haljina joj je pomalo izgledala kao spavaćica, ali da je duža, izgledala bi kao spavaćica za starice. „Drago mi je što vam se sviđam lorde.“ Reče sa smiješkom. „Nema toga što bi te poružnilo, ali kad može bolje, zašto ne bi bilo.“ Semin u to skine srebreni sako i kitu s prsiju. „A ja sam sigurno bolji bez ovoga.“ Reče, mašući kitom. „Danas careuli slijede modu ljudskog roda iz sedamnaestog stoljeća. Vrlo mi je čudan njihov ukus.“ Semin zavrne rukave svoje košulje, zgrabi je za ruku i opet potrči, ovaj put u veću dvoranu gdje ih je čekala zabava. Čim su prošli kroz dvokrilna vrata, Semin ju je podigao s poda i zavrtio barem pet puta. Nije se ni čudila što je može podići jer je barem petnaest kilograma lakša od njega. Zatim je naslonila glavu na njegovo rame, obgrlila ga rukama i njihala se u ritmu glazbe, nastojeći otjerati brigu iz glave. „Mogu li zamoliti mladu gospu za ples?“ čula je dječački glas. Kad je podigla glavu, vidjela je recetera njene visine, prvi put u svečanom odijelu, ali on je nosio crno odijelo. „Gospo moja, ovo je Locus.“ Predstavi Semin dječaka. „Predstavnik svih recetera, samo nije druželjubiv, pa ga se ne viđa često izvan sobe.“ „Mislio sam da pretjeruju kad su svi hvalili ovo divno stvorenje.“ Nasmiješi se Locus. „Ali kad se ovu ljepotu hvali, ne može se nikako pretjerati.“ „Upoznajte se slobodno s mojom gospom.“ Reče Semin. „Ali pazite što radite.“ „Mi smo aseksualna bića.“ Reče Locus. „Nas ništa seksualno ne privlači.“ Semin je predao Mirabilliu i otišao za stol pun kolača, a djevojčica je počela plesati sa sumnjivim receterom. Znala je da su iznimno inteligentni, pa je trebala pomno birati riječi. Još joj je više tijelo utrnulo kad je osjetila hladnoću njegove kože. „Zašto me se bojite, gospo?“ pita Locus. „Vi ste energik, mi receteri se ne možemo boriti protiv vas.“ „Ja ne želim nikome nauditi.“ Reče Mirabillia. „Tako lijepa i plemenita u ovom okrutnom svijetu.“

.30

Mirabillia nije morala ni sumnjati da je on glumac kao i ona. „A što drugo preostaje, nego prilagoditi se?“ „Kad bi barem mogli nešto promijeniti, barem sitnicu.“ „Mislim da mi ljudska bića ne možemo ništa učiniti. Careuli su jači od nas, a vi ste pametniji od njih.“ „Kad bih uključio u svoj plan čovjeka, to bi bio cerebrik.“ Mirabillia je osjetila grižnju savjesti što nije do sad pitala za cerebrike. „Kako su oni?“ pitala ih je. „Mnogo bolje nego naturalici i energici. Careuli im ulijevaju strah u kosti, neke su i emotivno oštetili, ali su svi još na broju. Većinom ih receteri obrazuju. Imaju puno bolju hranu i smještaj te ne rade fizičke poslove. Njihov život se većinom svodi obrazovanje i poučne igre.“ „Nadam se da će vam pomoći u vašem planu.“ „Kao stariji će biti korisni, ako Regen ne dođe prije na vlast.“ „On je prijetnja?“ „Upravo suprotno, on je nada.“ „Ne razumijem.“ Mirabillia se namršti. „Možda Regen više nije dijete, ali dovoljno je mlad da ga promijenimo. Pogledaj ga.“ Mirabillia okrene glavu i vidi Regena sa Seminom kako razmjenjuju šale. „Jeste li, gospo moja, ikad vidjeli cara da je ovako smije? Jeste li ikad vidjeli cara kako zrači pozitivnim duhom?“ „Nisam ni sigurna da mu je biološki otac.“ „I te kako jest. Na sreću, Regen je slika i prilika majke. Vjerojatno ni ne znate što mu se dogodilo s majkom.“ „Nisam se nikad o tome raspitala.“ „Njegova majka je tamo gdje i moj otac, gdje i vaši roditelji i roditelji vašeg muža. Još je žalosnije, on mrzi svoju majku. Otac mu je od malih nogu punio glavu da mu je majka bila pohlepna žena koja je samo željela moć. Prava istina je da je željela samo više djece.“ „Kako vi to znate?“ „Majka vašeg supruga, također jedna divna žena, pokoj joj duši. Kad je saznala što car svom djetetu pripovijeda o vlastitoj majci, nije mogla držati jezik za zubima. Od malih nogu su bile prijateljice i znale su sve tajne. Nakon rođenja drugog djeteta, odlučila se povjeriti jednom receteru koji je ostalima prenosio informacije telepatski. Povjerila se čak i mužu, ali on joj je rekao da drži jezik za zubima. On je bio još gori od cara, pa je osnovao urotu da se riješi žene.“ „Zar ona nije umrla na porođaju?“ „Uza svu ovu tehnologiju, misliš da žena može umrijeti tijekom porođaja?“ „U pravu ste. Njena smrt mi je od početka sumnjiva.“ „Car i lord Fullo su se potrudili da ne preživi porođaj. Trovali su je tijekom cijele trudnoće. Zbog toga je mali Pestem ružan, hrom i ima problema u ponašanju. Mislim da čak ima autizam. No Fullu nije to bilo dosta.“ „Što je učinio?“ „Pokušao je na razne načine doći na carevo prijestolje. Njegova je ideja bila pretvoriti ljudsku djecu u robove, ali ih je htio samo za sebe. Seksualno je maltretirao djecu i malene careule, što je car i mogao tolerirati.“

.31

„Što ga je dovelo do smrti?“ „Car govori da je sam sebi presudio kad ga je htio udaljiti od Zemlje. No, već jednom je preživio kad je htio od cara da ga imenuje nasljednikom umjesto sina.“ „Što se zapravo dogodilo?“ „Pokušao mu je silovati sina. Sreća što je Regen bio snažniji, pa mu je golom rukom iščupao muškost. Zbog sramote, Regen nije htio da se sazna, pa mu je otac smislio ovaj glupi razlog. Nitko nije pustio ni suzu kad mu je princ odrubio glavu.“ Mirabillia se tiho nasmije. „A ti znaš da moraš držati jezik za zubima.“ „Naravno. Ovo može biti i kušnja. Možda ste sklopili ugovor s milosti da me testirate.“ „Zanimljiv koncept, ali ja nemam razloga da vam naudim.“ „Jesam li i ja dio vašeg plana? Što želite od mene?“ „Da pokušate približiti princa mojoj vrsti. Možda mu uspijemo promijeniti narav. Njegov otac zna da je inteligencija najopasnije oružje. Zato moja vrsta i cerebrici mu ne mogu pristupiti.“ „Već sam vas mislila pitati zašto vam nije dopušteno jesti u carevoj blizini.“ „Vrlo ste inteligentni za energika.“ Locus se nasmiješi i prebaci pogled preko njenog ramena. „Usput, princ vam dolazi u susret.

Vjerojatno će vas pitati za ples. Ponašajte se normalno.“ Kad je osjetila plavu ruku na ramenu, nabacila je veseo osmjeh koji je imala na vjenčanju. „Mislim da sam i ja zaslužio jedan ples sa mladenkom.“ Regen uhvati jednom rukom Mirabilliu za struk, a drugom joj uzme blijedu ruku. „Napokon si se upoznala i s drugim lordom.“ „Bilo bi korisno da imate i ostale lordove.“ „Nema ih više.“ Reče Regen. „Prije mog rođenja, imali smo lorda polypusa, ali on je bio previše nasilan. Zato ih moj otac drži samo za stražare. Žene samo odgajaju djecu.“ „Ne brinu li vas oni?“ „Polypusi nisu opasni za careule, čak ni za neke ljude. Custos je jednome uspio raznijeti glavu u sekundi, što je prilično sramotno za njihovu vrstu.“ Mirabillia nije htjela iznijeti da ih je ubila petoricu prije nego što su je uhvatili da i nju ne počnu smatrati prijetnjom, ali je znala da nijednog careula ne može nadvladati. „Moram ti reći da drugačije izgledaš od vjenčanja.“ „Semin voli kad pustim kosu.“ Mirabillia se naceri. „I nije želio da se mučim s dužom haljinom. Sam se riješio sakoa.“ „Da, on izgleda kao da je izašao iz rudnika.“ Reče Regen. „Želiš li se poslužiti kolačima?“ „Naravno.“ Mirabillia kimne glavom. Čim se približila stolu. Semin joj je dao sočan poljubac u obraz. „Posluži se gospo moja.“ reče. „Zaslužila si.“ Iza stola su stajale Sagita i Oliva. Kad je Mirabillia posegnula za krekerom, primijetila je kako Sagita stavlja kolačić u džep od pregače. „Dobro pazite što radite.“ Šapne im. „Krađa se kažnjava bolnom smrću.“ „Jutros nismo stigli doručkovati.“ Reče Sagita. „Zabava traje cijeli dan, gospo. Nećemo jesti do kasnih večernjih sati.“ Mirabillia uzme paštetu i stavi je na kreker. „Kad sam pričala o dječaku,“ Počne Sagita. „htjela sam vidjeti je li vas barem malo briga za našu vrstu. Čini se da vas je progutao luksuz.“

.32

Mirabillia je znala da Sagita ima više muda, nego što je glupa. „Znam.“ Reče. „Znam uvijek tvoje namjere, i znam da te kolačiće nećeš pojesti do večeri.“ Vidjela je Olivu kako drhti i suze kako joj je svjetlucaju u kutovima očiju. Moglo joj se čuti i cvokotanje zubi. U mislima joj je vidjela da se bojala jer je uzela jedan kolačić. Ona nije bila za opasne poteze koje je izvodila Sagita. „Treba li ti što, moja gospo?“ pojavi se Semin. „Oliva treba na zahod.“ Reče Mirabillia. „Neka slobodno ide, samo neka se vrati.“ Oliva odmah otrči u kupaonu, a Sagita stisne šake, proklinjući Mirabilliu. „Sljedeći put se nauči kulturi.“ Šapne joj Mirabillia. Potajno se nasmiješila, čitajući njene ljute misli. „Uživaš li?“ upita Semin, umačući kreker u čokoladnu fontanu. „Ovo mi je najsretniji dan u životu.“ Nasmiješi se Mirabillia. „Čini se da ti je robinja nešto tmurna.“ U tom trenutku Sagiti snažno zakruli želudac i stisne stomak rukom kao da ga pokušava zaustaviti. „Jesti ćete u kuhinji za vrijeme ručka, ukoliko ne bude nikakvih neprilika.“ „Mogu li u zahod lorde?“ pita Sagita Semina s dozom pristojnosti za koju je Mirabillia mislila da ne može postići. „Ne vratiš li se za deset minuta, šaljem stražu po tebe.“ Sagita se zahvalno nasmije i otrči, držeći svoju dugu haljinu. Semin ubrzo otiđe za drugi stol, a Mirabilliji se priključi Pulchrina. „Čini se da ti robinja napreduje s mozgom i ponašanjem, no gdje su ti ostali robovi?“ „Oliva je već od prije u kupaoni.“ Reče Mirabillia. „Ignatus je tamo.“ Pokaže na svog roba, koji je nosio piće i kolačiće na pladnju. „Zar te mala garava nije mogla prije pitati za zahod?“ „Nisam joj baš draga, pa pokušava što manje komunicirati sa mnom.“ „Koja drskost. Nadam se da ti neće uništiti ovaj dan.“ „Nema šanse da mi vjenčanje uništi robinja.“ Mirabillia se osmjehne i Pulchrina se na njen komentar slatko nasmije. „Ali voljela bih da su maleni cerebrici prisutni na mom vjenčanju.“ „Oni moraju učiti, a ne zabavljati se. Njihovi umovi će uvelike doprinijeti ovome planetu.“ Sagita se vratila, držeći Olivu za ruku, koja je drhtala od straha, a suze joj nisu prestale teći. U njenim mislima, Mirabillia je vidjela da je pojela u kupaoni ukradeni kolačić, pa ga od straha ispovraćala. „Što je s tobom mongoloidna?“ smijala se Pulchrina. Uzela je kolačić i počela joj mahati ispred nosa. „Netko je možda gladan? Je li taj netko za života pojeo onoliko koliko ima za ovim stolom?“ Naglo je povukla ruku kad je Sagita podrignula. „Ispričavam se, popila sam previše vode.“ „Tužit ću te zbog ovoga.“ Pulchrina zaprijeti prstom. „Što se ovdje događa?“ vrati se Semin. „Zašto si joj kolač stavljala pred nos?“ „Tražila sam način da se zabavim.“ „Zar nije ples zabavniji od mahanja kolačem pred nosom robinje?“ „Ali robinja je, neka trpi. Zašto je tebe uopće briga za nju?“ „Jer ne želim da mi žena usvoji tvoje navike.“

.33

„Kako možeš? Ja sam ti sestra, obitelj.“ „I Pestem je obitelj, pa nisam blag prema njemu.“ „Ali ja nisam ubila našu majku.“ „Što se događa?“ pojavi se Regen, na što Mirabilliji skoči srce. „Zašto se mladoženja svađa sa sestrom? Ostali vas gledaju.“ „Zaručnica vam se ponaša neodgovorno.“ Reče Semin. „Milosti, ona je kriva.“ Pulchrina upre prstom u Sagitu. „Čim sam se približila podrignula je.

Odvratna je.“ „Nabadala si ljude i životinje na koplje, a ovo ti smeta?“ „Ali milosti…“ „Što je s tobom danas Pulchrina?“ „Idemo plesati.“ Semin povuče sestru za sobom.“ „Dovoljno si se danas osramotila.“ Kad je Semin povukao sestru za sobom, Regen se počeo služiti kolačima. „Jesi li kušala ružičaste?

Nema ništa slađe.“ „Nisam sve stigla kušati, milosti, makar je hrana izvanredna.“ „Što onda čekaš?“ Mirabillia uzme ružičasti kolačić i kuša ga, a oči joj umalo zasuze koliko je bilo slatko. Kolačići su se topili poput želea u ustima. „Nadam se da bjegunka nema probavne smetnje.“ Nasmije se Regen. „Popila sam previše vode, milosti.“ Reče Sagita. „Bila sam strahovito žedna.“ „Očito u krivom trenutku. Moja zaručnica ulazi u pubertet u pucaju ju hormoni. Da se ovako počne ponašati pred mojim ocem, tretirao bi ju kao njenog mlađeg brata.“ „Nitko se ne bi mijenjao s njime.“ Mirabillia se nasmije s velikom boli u srcu. „Ne bi ni one.“ Regen pokaže na njene robinje. „Sva ova raskoš nije vrijedna njegova položaja.“ Mirabillia se sama sramila što se smijala. U svakom trenutku trebala je biti spremna glumiti hladnokrvnu damu koja se spremna zgaziti svako biće za cara. To je bila njena maska koju nije smjela skinuti. U isto vrijeme nije smjela dopustiti da ju proguta luksuz, kao što je Sagita rekla. Za vjenčani dar je dobila novu šansu – Locusa. Sad mora samo približiti Regena k njemu, a on će ga promijeniti.

Nije stigla ni trepnuti kad ju je Regen bacio na pod. Izvadio je mač iz korica i položio poviše nje.

Mislila je da će ju sasjeći dok nije čula sudar oštrica. Otvorivši oči, vidi da je Regen zaustavio mač, koji je trebao probosti nju.

Regen je mačem odgurnuo odraslog Regena koji ju je napao. Careul je zateturao i uspio zadržati ravnotežu, zatim krenuo na princa. „Ovamo.“ Netko povuče Mirabilliu za ruku – Sagita. Mirabillia, koja je sad bila ispod stola sa svojim robinjama, vidjela je da je napadač bio pola metra viši i tri puta krupniji od Regena. Kako nisu koristili moći, mislila je da je predstava. Ljudi su se skrivali ispod stolova, dok su se ovi penjali po stolovima, razbijajući suđe, sudarajući se oštricama.

Predomislila se kad je vidjela da napadač izvlači Pulchrinu za kosu i stavlja joj mač pod grlo.

Pulchrina se od šoka nije sjetila iskoristiti moći, a i napadač je imao još jače. Regen je na trenutak stao, ali nije htio odustati. Mislio je da može srediti napadača, bez da naudi Puchrini, ali se nije znao snaći. .34

Napadaču se poviše glave našao Ignatus, zapravo iza njega na stolu. Udario ga je pladnjem po glavu, te je, koristeći element vatre, otopio metalni pladanj, koji se razlio i ukrutio na napadačevoj glavi.

Napadač je vrištao od opeklina i pustio Pulchrinu, a Regen mu je odsjekao glavu. Crvena krv se razlila po stolu, tlu, Ignatusu i Pulchrini, a dio po Regenovoj košulji i licu. Glava se otkotrljala sve do vrata.

U dvorani je nastao muk. Orkestar već odavna nije više svirao. Pulchrina ustane i potrči Regenu u naručje, zarivši mu lice u grudi. Mirabillia se sjetila da ima rubac u džepu haljine. Odmah je potrčala i pružila Regenu rubac. „Hvala.“ reče Regen, uzevši Rubac. „Šteta što sam mu odrubio glavu. Smrt mu je trebala biti bolnija.“ Semin ubrzo dojuri do njih. Prvo Regena stisne oko vrata, a zatim Mirabilliu. „Gospo moja, jesi li dobro.“ Pita, puštajući joj ruke oko vrata. „Je li te ozlijedio?“ „Ne.“ Reče Mirabillia. „Zahvaljujući princu.“ „Iako sam mogao sve sam, netko mi je olakšao posao.“ Semin pogleda u Ignatusa, koji je još stajao na stolu s krvavi sakoom. „Dolje.“ Rekao mu je i Ignatus se spusti. Semin mu odvali pljusku. „Što misliš, da je princ toliko nesposoban da treba pomoć roba? I to crnoga?“ Ne znajući što da reče, Ignatus slegne ramenima. „Hoćeš li se i ti izvlačiti na to da si glup?“ „Ja nisam želio smrt ni princu ni vašoj sestri.“ „Znači, ipak ga smatraš nesposobnim.“ „Nisam bio siguran.“ Semin ga zgrabi za crne kovrče i izvadi mač iz korica. Mirabillia je već bila spremna vrisnuti. „Semin, neznanje.“ Reče Regen. „Netko je već spašen zbog neznanja.“ „Svi van!“ pojavio se car., čiji je glas zaorio jače od bombe. „Vi za mnom, odmah!“ S drhtećim tijelom i znojnim čelom, Mirabillia s ostalima počne slijediti cara. Car ih odvede u praznu kuhinju, i zaključa vrata. „Koji je vrag ovo bio? Zašto je taj nesretnik uništio moje vjenčanje?“ puknuo je car. „Vaše vjenčanje?“ nasmije se Regen, na što dobije pljusku od oca. „Sve u ovoj galaksiji je moje, samo što većinom ne mogu upravljati, ali promijenit će se to.“ Ni čitajući njegove misli, Mirabillia nije mogla znati gdje sežu granice njegove sebičnosti i pohlepe, možda van ove galaksije? Jučer je osudio careulsku djevojku jer joj se nije sviđala haljina u trgovini, smatrajući da je to njegova haljina. „Oprostite oče što ga nisam pitao dok je upirao oštricom u mene.“ „Zašto si mu odrubio glavu? Zar misliš da je toliko pošten da zaslužuje bezbolnu smrt? Ne bih se ni čudio koliko si glup. Crnčuga ti je spasila život.“ „Nije spasio mene, nego moju zaručnicu.“ „Koga briga za nju?“ pukne car. „Ona je žena, i još k tome čovjek. Važan sam ja. Mene čak moji vlastiti kušači mogu otrovati. Vlastita se rasa okrenula protiv mene, a ti se brineš za tvoju konkubinu? Nastaviš li ovako, raščetvorit ću je pred tobom i naći ti novu zaručnicu. Čak se Semin ne bi usprotivio u moju čast.“ Prije nego što je otišao, pljunuo je Pulchrinu u lice. Pulchrina uvuče vrat u ramena i gorko zaplače.

Regen joj uzme glavu i pritisne ju uz prsa, bez obzira što je bila uprljana krvlju. .35

„Vaš otac me mrzi.“ Zaplače djevojčica. „Odvratna sam mu." „Ne brini za njega.“ Reče Regen. „Kad ja dođem na prijestolje, sve će biti drugačije.“ „Treba li liječnika?“ pita Semin. „U šoku je.“ „Vi idite u sobe.“ Reče Regen. „Vjenčanje je i tako gotovo.“ Semin privuče sestru k sebi i obgrli ju jednom rukom. Poljubi ju u kosu, pa joj nasloni bradu na tjeme. „Drži se.“ Reče. „Naći ćemo krivca. Uvijek ih nađemo.“ Uzme Mirabilliu za jednu, a Pestema za drugu ruku i krene prema sobi. „Vi idite u svoju sobu.“ Reče robovima koji su ga slijedili. „Danas ste slobodni, osim ako vas moja gospa ne zatraži.“ „Kad se nađe krivac, mogu li mu ja odjeći glavu?“ pita Pestem. „Ne.“ „Ali član obitelji može…“ „Ne!“ Semin povisi glas. „Jedva znaš držati sjekiru.“ Pestem pogne glavu i otiđe u svoju sobu, a Semin otprati Mirabilliu do njene sobe. „Ja se vraćam kad se presvučem.“ Reče. „Sigurno ne želiš biti sama.“ „Dobro bi mi došlo društvo.“ Reče Mirabillia i da mu nježan poljubac u obraz. Semin nije smio pomisliti da nije zainteresirana. Mora ostvariti Locusov plan, a tada je sve na njemu.

Otuširala se i obukla laganu modru haljinu od satena do koljena. Opet se prihvatila tableta, jer je to bio jedini način da sazna što više o planetu Summi i careulima, njihovim običajima i povijesti.

Zadnju, skoro cijelu noć je gledala povijest ljudi i careula, kad se počeli međusobno slagati, kad su pokusima ojačali ljude i preuzeli zemlju.

Video uradci su postajali sve gori kad su ljudi zaratili. Bilo je gadosti s obje strane, ali ljudi su bili gori. Ubijali su sve careule na najgori mogući način, čak i njihove ljudske roditelje i ljude koji bi im se usprotivili najmanjoj sitnici. Što je više gledala, to joj je srce brže tuklo i želudac joj se dizao.

Zadnji video isječak je prikazivao ljude kako muče careulskog dječaka, kidajući mu udove na živo i pržeći mu otvorene rane.

Nije više mogla izdržati, pa je pobjegla u kupaonu i ispovraćala se. Nije se mogla ni pomaknuti od šoka, jer je dva hvatala dah, pa je gorko zaplakala. „Što je bilo?“ čula je Seminov glas iza sebe. Okrenula se i vidjela šok na njegovom licu. Polako joj se približio i pružio joj ruku. „Jesi li ozlijeđena?“ „Ne lorde.“ Odmahne glavom i prihvati njegovu ruku. Odvede ga do postelje i pokaže mu na tablet.

Semin pogleda ostatak videa. „Vidiš i sama kako su bili odvratni.“ Reče. „Nisu štedjeli ni svoju vrstu. Nisu brinuli što im stanovništvo gladuje i obolijeva. Bila im je važna samo pobjeda.“ „Nisam znala da je bilo tako loše.“ Mirabillia obriše suze. Semin ju obgrli jednom rukom, a ona mu nasloni glavu na rame. „Za razliku od njih, ti si plemenita i ljupka, Mira. Mogu li te zvati Mira? Jako mi se sviđa taj nadimak.“ „Može.“ Mirabillia se nasmiješi.

.36

6.

Mirabillia se probudila, ležeći glavom na Seminovom ramenu. Jučer se bojala prve bračne noći, a kasnije nije htjela zaspati sama. Slike mučenja careula su joj još bile u glavi, ali nije opravdavala ovo što careuli čine ljudima. Roditelji su je naučili da djeca nisu kriva za grijehe predaka.

Ustala je polako, da ne probudi Semina. Morala je vidjeti kako su joj robovi, pogotovo Ignatus, što se umiješao u prinčevu borbu. Na brzinu se počešljala i nečujno izašla iz sobe. Trčala je hodnicima, ne mareći što njeni koraci odzvanjaju. Još nije vrijeme za doručak. Vratit će se na vrijeme. „O, zar se tako skakuće par sati nakon što se izgubi život?“ zaustavila su je dva omražena careula, Koža im je bila bijela poput mlijeka, za razliku od ostalih njihove rase.

Odio i Fissa, dva careula koji su voljeli ljubiti prinčevo dupe. Kako je vidjela u Regenovim mislima, jedva ih je podnosio. Radovao se danu, kad oni nešto uprskaju, da im odsječe glavu. No, nije im mogao ništa, budući da su bili plave krvi, pa je car surađivao s njihovim roditeljima. „Zar se ne treba veseliti kad se život spasi?“ pita ona. „Ili bolje da se strahuje za život.“ Odio je kružio oko nje. Bio je viši od nje dvadesetak centimetara, zbog čega joj se koža naježila. „Zar te ne bi trebalo bolje osigurati? Straža pred vratima? Straža uz rame?“ „Znam se braniti.“ „O, misliš da si dobar borac?“ Odio podigne svoje žute obrve. „Da možeš protiv careula? Znaš li kakva je to drskost?“ „Žena sam brata prinčeve zaručnice. Mislim da imam dovoljnu zaštitu.“ Mirabillia se pokuša izmaknuti, ali je Odio zgrabi za ruku. „Znaš li da niti jedan čovjek neće biti viši od careula?“ Stisnuo ju je tako jako da joj je ruka u sekundi pomodrila. „Znaš li da si niža od careula u tamnici?“ „Pusti me.“ Pokušala se oduprijeti. „Znaš li da si velika smetnja? Prije nekoliko dana si bila dnu. Krv iz međunožja te učinila gospom.

Koja sramota.“ Mirabillia mu je pročitala misli. On i Fissa su željeli ubiti princa, princa i nju. Jedan je trebao ubiti nju i omesti Regena, a drugi ga je trebao napasti, ali mu se muškost zaledila kad je vidio kad je Regen vješt.

Strpljivost je prekipjela. Zažarila je ruku tako snažno da mu je spržila dlan. U sekundi je pao na pod i vrištao. Šaka joj je poletjela u sljepoočnicu i oborila ju na pod. Nije spazila Fissu.

Prije nego što ju je ponovo napala, žuti bljesak joj je doletio u leđa. Opekao joj je kožu i spalio haljinu. Nekoliko metara od njih je stajao Pestem, ukočen od straha.

Nije više marila za njih. ustala je i preskočila ih, zgrabivši Pestema. Trčala je prema sobi, s dječakom u rukama, ne marivši što će drugi reći, ne marivši ako je Semin još u sobi ili ako joj glavu odsijeku.

Zadnjih dana je previše toga tolerirala.

Upala je u sobu koja je bila prazna. Semin je otišao. Položila je Pestema na krevet i počela mu brisati suze. „Ne plači, ne budi slabić.“ Govorila mu je. „Ubrzo je doručak. Ne smiješ doći uplakan pred cara.“ „Cara nije briga za mene.“ Zajeca dječak. „Nikoga nije briga za mene. Rezerva sam, u slučaju da brat ne dobije sina. Kad dobije sina, možda me ubije.“ „Važan si i za ljudski rod. Milost želi proširiti ljudski rod.“

.37

„Oni misle da nikad ne plačem, ali plačem svaki dan u sobi. Kad mi vide suze, bičevat će me.“ Mirabillia je ugledala mršavu ruku kako poteže Pestema na pod. „Ti kopile moraš sve upropastiti.

Napadneš najuglednijeg plemića i plemkinju i sad mi tu cmizdriš? Kako se usuđuješ?“ Dječak nije mogao progovoriti od plača. „Ne skrivaj mi se iza suza, priznaj da si sebičan i pokvaren.“ „Branio je mene, lorde.“ Reče Mirabillia. „I ti.“ Okrene se mladi lord prema njoj. „Zašto si mu opekla ruku? S njihovim je roditeljima car dobar prijatelj. Znaš li u koju si nas nevolju dovela?“ Mirabillia pokaže blijedu ruku na kojoj su bili modri ostaci prstiju. „Nije me htio pustiti. Bojala sam se da će mi slomiti ruku.“ „Plemić je rekao da je želio samo razgovor.“ „Izazivao me je. Rugao mi se jer sam jučer umalo izgubila život. Kakav je to razgovor?“ „Možda je bio zabrinut zbog tebe.“ „Rekao je da se trebam bojati za svoj život, zar to nije prijetnja? Zar se nekome ovako snažno stisne ruka kad je zabrinut?“ „Gospo moja!“ reče Semin zabrinutom tonom, nakon što joj makne kosu s lica. „Ta modrica kraj oka. Tko ti je to učinio?“ „Djevojka.“ Reče. „Vjerojatno je branila brata, ne bih joj zamjerila.“ „Tako snažno? Jesi li ti nju napala.?“ „Ne.“ Semin sjedne kraj svoje gospe i uzme joj ruke. „Nije me briga za njih. briga me je za tebe. Ne želim da upadneš u nevolju.“ „Ja sam napadnuta, samo sam se branila.“ „Kamere su sve zabilježile.“ „Onda se nemam čega bojati.“ „Jesi li sigurna?“ „Jesam. Vaš me je brat samo branio. Mene je napalo dvoje snažnijih bića.“ Semin obriše znoj sa čela. „Car je ljut. Molim te, ne laži mi, samo ćeš sebe dovesti u nevolju.“ „Ne lažem vam. Samo sam htjela vidjeti kako mi je rob.“ „Kako ti je rob?“ „Ignatus. Jučer je greškom pomogao princu. Jesu li ga kaznili?“ „Nisu. Neznanje se prvi put oprašta.“ „Glupa sam.“ Mirabillia spusti glavu. „Morala sam znati. Da sam znala, ovo se ne bi dogodilo.“ „Nisi glupa.“ Semin ju pomiluje po licu. „Samo si previše brižna. Bit ćeš odlična majka.“ Mirabillia se zagleda u njegove hipnotizirajuće oči i osmjehne. Da mu nije čitala misli, oči bi ju prevarile. Možda je mario za nju, ali nije za ostale. Bio je sebičan. „Spremi se da budeš pristojna pred carem. Zgužvana si i kosa ti je čupava. A ti kopile, preko vrata.“ Pestem pokuša ustati, pa ga bratova ruka grubo podigne na noge. „Kreni. I tako ti trebaju sati da dođeš do dvorane.“

.38

Nakon što su zatvorili vrata, Mirabillia se umila, oplela pletenicu i odjenula dugu haljinu boje ciklame. Krenula je prema dvoranu, ne znajući kako da se drži, ponosno ili ponizno. Uvijek je bila ponizna. Možda je vrijeme da i ovaj put bude. Ukočila se kad je na putu srela Regena. „Već je počeo loše, moja gospo.“ Mirabillia počne koračati unazad. „Ne moraš se mene bojati. Ja te sad jedini mogu zaštititi.“ Pruži joj ruku, a ona ju čvrsto obuhvati. „Znaš,“ nastavi hodajući. „nisam mislio da si tako opaka. Ostavila si dojam nježne i krhke djevojke.“ „Samo sam se branila.“ „Modrica na sljepoočnici i otisci prstiju otkrivaju mnogo. Pametno je što si podignula kosu i otkrila ruke.“ „Nisam na to ni pomislila.“ „Onda imaš dobre instinkte. Očevici su na tvojoj strani, a od napadača svatko ima svoju priču.“ „Molim?“ „Odio je rekao da si prijetila njihovim roditeljima, a njegova sestra da si mu skočila na leđa i počela ga gušiti. Spomenuli smo joj kamere, a još se drži svoje priče.“ Mirabillia se osmjehne. „I njen brat želi da ju uzmem za ženu.“ Mirabillia ga još jače stisne za ruku kad su ulazili u dvoranu. Na svoj prijestolju car je gledao s tableta snimku, desno od njega su sjedili Semin i Pulchrina, na dnu su stajali roditelji napadača, a Pestem je klečao. Mirabillia ga još jače stisne kad joj se otac napadača počne približavati. „Ja ću te braniti ako te napadne.“ Šapne Regen. „Bolji sam borac od njega.“ Mirabillia se opusti kad mu pročita misli. Htio joj se ispričati. Klekne pred nju, sagne se i poljubi joj ruku. „Gospo moja, primite moju duboku ispriku zbog moje djece. Oni će dobiti odgovarajuću kaznu.“ „Prihvaćam.“ Mirabillia kimne glavom. „Gospodo, dobili ste što ste željeli. Sad otiđite.“ Reče car.

Roditelji otiđi i majka baci pogled pun mržnje na Mirabilliu. U to se Semin s bičem spusti i nadvije nad brata. „Što radi on?“ šapne Mirabillia. „Mora odslužiti svoju kaznu.“ Šapne Regen. „Nije smio napasti bez razloga.“ „Ali, branio me je.“ „Znaš i sama da je on ološ. Zaslužuje kaznu jer nije pozvao pomoć.“ Kad Semin zamahne, Pestemu se otme bolni jauk. Dok je slušala vapaje dječaka, pognula je glavu i stisnula oči. Morala je suzdržati svoj nagon da mu ne poleti u pomoć. Prije bi svakom djetetu u opasnosti poletjela u pomoć. Sada to ne može, samo bi naudila sebi i njemu. Bičevanje je završilo kad se Pestem više nije mogao oslanjati na ruke i kad se Semin uspuhao i ispustio bič. Dječak je plakao s licem na podu, rastrganom košuljom i krvavim leđima. „Gotov sam s tim skotom.“ Reče Semin. „Što se mene tiče, nabodite ga na koplje.“ „Neka ga ptice iskljucaju vani živa.“ Nasmije se Pulchrina.

Semin uzme nježno ženu za ruku. Čim su došli u hodnik, istrgnula je svoju ruku iz njegove. Sreća, pa nitko nije bio blizu. „Što je s tobom?“ pitao je Semin. „Zašto si danas tako drska? Misliš, ako si mi žena, da se možeš tako ponašati?“ „Jesam li na nižoj poziciji od vašeg brata?“ .39

„Ne, sad si na višoj poziciji od moje sestre, ali to će se promijenit kad se uda za princa.“ „Zato ja nisam dobila batine?“ U Seminu je buknuo bijes. Stisnuo je usne i udario svoju ženu tako snažno da je udarila glavom u metalni zid. Pokušala se izmaknuti, ali su godine treniranja učinile svoje. Bio je prebrz. Zgrabio ju je za vrat i podigao na noge. Nije joj dao ni da obriše krv s nosa. „Je li to ljutit pogled?“ još joj jače stisne vrat. „Prkosiš mi? Misliš da si na višoj poziciji od mene?

Zaboga, ti si žena.“ „Nisam zgazila dječaka od tri godine…“ Lupnuo joj je glavom od zid tako jako da joj se na trenutak zacrnilo pred očima. Kad je otvorila oči, bila je na podu, bol joj je pulsirala u glavi, a Regen je trčao prema njima, uzvikujući Seminovo ime. „Tako se ne tretira žena.“ Pomogne joj ustati. „Danas je već jednom napadnuta.“ „Proturječi mi se.“ Rekao je Semin. „Nije na toj poziciji.“ Regen razočarano odmahne glavom. „Isti si moj otac.“ „Mislim da je to prije kompliment, a ne uvreda.“ Svi su se skamenili na Seminove riječi. Mirabillia je vidjela da bi Regen rado ubio Semina, ali tu je bila njegova sestra. „Oprostite milosti, pobjeglo mi je.“ „I bolje ti je.“ Reče Regen. „A sad se gubi.“ Semin baci kratak pogled na svoju ženu, čiji se pogled nije smekšao, a zatim otiđe. „Što je bilo kad si mu se proturječila?“ pita Regen. „Ništa. ne volim kad djeca pate.“ „Djeca nisu nevina, koliko god vi to mislili. Jako dobro znaju razlikovati dobro od lošega.“ „Osim toga, on ne pati.“ Reče Pulchrina. „On ima hranu, odjeću, skoro najbolju sobu i živi u raskoši.“ „Dobro.“ Mirabillia kimne glavom. „Idem kod liječnika.“ Mirabilliu su iznenadili lijekovi i njihovo brzo djelovanje. Smanjili su joj čvorugu za nekoliko sekundi i uklonili modrice. „Najbolje je da skinete pletenicu i pokrijete ostatak čvoruge, gospo.“ Rekla je liječnica. „Zašto?“Da me opet netko ne napadne radi čvoruge?“ „Ružno izgleda.“ „Ne prtite se vi u moj izgled.“ Mirabillia je odšetala iz ordinacije prema Custosovom uredu. Ako je trebala s nekim razgovarati, to je bio on. I ona je, na kraju, trebala savjetnika. Upala je u njegovu sobu bez kucanja i sjela na krevet. „Odavna se nismo vidjeli.“ Reče Custos. „Kako je u braku?“ „Već prvi dan svađe. Gušio me je i slomio mi nos.“ „Zašto?“ „Jer se nisam s njim slagala. Kad se s njim slažem, sve je u redu.“ „Čuo sam da je prema tebi pažljiv, barem su tako drugi pričali.“ „Iskreno, princ je pažljiviji prema meni. Careul je veći čovjek od mog muža.“

.40

„Zbog čega ste se posvađali?“ „Njegov brat je bičevan jer me je obranio.“ „Ne smiješ se prtiti u tuđe svađe, pogotovo ne ozlijediti napadača.“ „Vi ste na njegovoj strani?“ „Ne, ali znam pravila. Zabadanje nosa te može najbrže dovesti u nevolju.“ „Ali, on je bičevan. Bičevali su ga dok umalo nije izdahnuo.“ „Dobro došla na planet Summu.“ Custos ustane i obuče sako. „Ovdje se ne cijeniš po djelima.“ Reče i napusti prostoriju.

Mirabillia prođe rukama kroz kosu. Razmišljala je bi li ostala u ovoj sobi cijeli dan da ju ne nađu, ali car bi joj sigurno naudio. Vjerojatno se Semin dobio pohvalu od njega kad je čuo što je učinio.

Uostalom, trebala bi joj dobra isprika kad bi ju pitali gdje je bila.

Kad se vratila u sobu, našla je u njoj Pulchrinu i svoja tri mala roba. „Što tu radite?“ pitala je. „Milost nas je pozvala u šetnju. Robovi su tu da te pripreme.“ „Znam se sama spremiti.“ „I tvoji robovi su pozvani u šetnju. Ne znam zašto, no milosti se sviđaju izbjeglica i crnjo.“ „Sagita i Ignatus.“ Ispravi ju Mirabillia. „Znam im imena.“ „Pa zovi ih po imenu.“ Pulchrina se namršti. Mirabillia sjedne ispred zrcala i rasplete pletenicu. „Još si ljuta jer te moj brat napao?“ „Jesam.“ „Možda ima pravo to raditi, ali milost kaže da je napasti slabijega kukavički.“ „I jest.“ „Iako car napada slabije od sebe.“ „Ne možemo protiv njega.“ Sagita odmah uzme Mirabillijinu kosu i počne ju uvijati u punđu, a Ignatus joj pripremi odjeću. „Izbjeglica je dobra frizerka.“ Reče Pulchrina. „Barem se zna u nečemu iskazati.“ „To je samo punđa.“ „Nadam se da nije koristila jezičinu da ti prkosi.“ „Nije.“ „Dobro.“ Pulchrina slegne ramenima. „Budi spremna za deset minuta.“ „Ide li Locus s nama?“ „Zašto on? Dosadan je i povučen. Pogotovo otkad mu je otac umro. Kao što se na Zemlji kaže; vuk samotnjak. Mislim kao što se govorilo.“ „Upoznala sam ga na vjenčanju. Čini se vrlo zanimljiv.“ „Pitat ću milost, ali mislim da ćeš jedva primijetiti da je u blizini.“ „Možda.“ Ona slegne ramenima.

.41

Pulchrina otiđe, a Sagita joj učvrsti punđu ukosnicama. Mirabillia odjene košulju i kožne hlače, kao što su nosili robovi. „Hoćemo li i mi jahati?“ pita Sagita. „Možda. Ne bi bilo dobro da vas pogaze.“ Došli su do družine, gdje ih je čekao Locus, s osmjehom od uha, do uha. Zapravo, receteri nisu imali uši, nego samo rupice. Svatko je dobio svoga gatosa, osim Olive, koja se bojala popeti, pa je za uzicu vodila Sagitinoga, jer je bio prilično nemiran. Semin je čak rekao da odgovara njenom karakteru.

Jahali su crvenom livadom, zastali su kraj stabla sa crvenkasto-smeđim deblom i crvenim listovima. „Možda sam premekan, ali odavna nisam jahao.“ Reče Locus i sklizne s gatosa. „Butine su me nažuljale.“ „Vi receteri i jeste meki.“ Nasmije se Regen i veže gatosa. „Kad ste došli na ovaj planet, jedva smo vam našli hranu koju možete jesti. Na sve ste alergični.“ „Mi smo si sami uspjeli naći hranu.“ „S ljudima je bilo najlakše. Skoro imamo istu prehranu.“ „S njima ste se i najbolje sporazumjeli. Zapravo, da nije bilo vas, danas ljudi ne bi bili ovako jaki.“ „Da, ljudi su najrazličitija stvorenja na ovom svijetu, careuli najmoćnija, receteri najpametnija, polypusi najgluplja.“ Mirabillia sjedne kraj drveta, a Semin joj odmah zgrabi ruku. Znala je da se ne smije uspostaviti. Ne smiju ostali vidjeti da je trenutno u svađi s mužem. „S ovim smo se igrali kad smo bili mlađi.“ Regen izvadi kožnu loptu, koju su sakrili između grana.

Baci ju i otkotrlja se do Ignatusovih nogu. Dječak je krene podignuti, ali ju Sagita šutne i potrči za njom. Ignatus ju je pokušao zaustaviti, ali nije uspio. Ostatak djece se smijao, osim Olive. Ona je samo sjedala na podu i crtala po pijesku. „Imate prilično sretne robove.“ „Zahvalni su, za razliku od drugih.“ Reče Semin. „I rade svoj posao kako treba.“ „Usput. Najbolji su borci među ljudima.“ Reče Regen. „Samo što još nismo testirali gospu.“ „Gospa Mira će vjerojatno biti odličan borac.“ Reče Semin. „Mira?“ začudi se Pulchrina. „Već si našao nadimak za nju?“ „Prva osoba koja voli moj nadimak. Jednom sam sestru nazvao Rina i umalo me ubila.“ „Nisi jedini.“ Nasmijala se Pulchrina. „Mislim da nitko nije zaslužio koliko je Pestem od tebe dobio.“ „Sjećam se da je jednom umalo ostao bez noge.“ nasmije se Locus. „Ima barem četiri godine.“ Reče Regen. „Našli smo ju kako mu oštricu noža pritišće u bedru. Otac ju je morao zaključati u sobu da ju smiri.“ „Ubio mi je majku, ubio mi je majku.“ Semin je oponašao sestru. „Upravo je tako zvučala.“ Locus se nasmije.

Mirabilliji se umalo okrenuo želudac, a kad se susrela s Locusovim pogledom, znala je da se mora nasmijati. Ubrzo se susrela sa Sagitinim očajnim pogledom. Nije joj trebala čitati misli, da shvati koliko je razočarana. „Kad se sjetim tih suza.“ Reče Semin. „To je bio prvi i zadnji put da mi ga je bilo žao.“ „Ja sam ga žalio nakon što ga je sekica umalo oslijepila.“ Reče Regen. .42

„Ali nitko ne može otplatiti kaznu za smrt žene kao to je bila moja majka.“ Reče Pulchrina. „Barem je uspjela ostaviti dobar dojam na ljude.“ Reče Locus. „Kako bi trebao svatko.“ „Trudimo se.“ Reče Regen.

Za Mirabillijino iznenađenje, razgovor između Regena i Locusa je prošao glatko. Nije znala da se Locus zna tako lako snaći. Zapravo, bila je ljubomorna na njegove vještine. Da je barem ona znala tako glumiti, bez straha da će ju netko pročitati. „Zaboravio sam koliko sam uživao u tvojem društvu.“ Reče Regen i stisne Locusovu ruku. „Moramo više vremena provoditi zajedno.“ „Pokušat ću naći vremena.“ Reče Locus i uputi se prema svojoj sobi. „Želiš li da te otpratim do sobe?“ šapne Semin svojoj ženi. „Ne.“ Reče Mirabillia i uputi se prema sobi. „Za mnom.“ Reče svojim robovima bila je sretna što je barem jednu misiju obavila. Znala je da ne može pobjeći s planete Summa, ali pružila joj se šansa da ga promijeni. Planet Summa treba boljeg vladara.

Razmišljanje joj je prekinuo Sagitin histeričan osmjeh. „Koji ti je vrag?“ pitala. je „Kako su duhoviti. Zabiti mlađem bratu nož u nogu. Ima li što smješnije?“ smijala se. „Ili je smješnije kad se netko proda takvoj osobi.“ „Ne moram ti polagati račune.“ „Naravno, ja sam samo robinja. Kako ste vi, Gospo, tretirali mlađu braću dok ste bili jadna Zemljanka? Klali ih kad bi vas krivo pogledali?“ Mirabillia nije oklijevala. U šaci se stvorila žutu užarenu kuglu, koju je zvala Solarni bljesak, i bacila ju na drski robinju. Sagita je udarila leđima u zid i pala na pod. Dio odjeće joj je bio spaljen.

Odmaknula je dio odjeće i otkrila opekotinu koja se protezala od prsne kosti do lijevog boka.

Pokušala je ustati, ali Mirabillia joj je pritisnula prsa nogom. Dva roba su se skupila uza zid. „Od te lajave jezičine živiš više nego što zaslužuješ. Samo još jedna riječ i spržit ću ti glavu.“ „Što radiš?“ pojavio se Semin. „Testiraš svoje živce na drugima?“ „Robinja duga jezika zaslužuje još gore.“ „Ti si bila duga jezika i bio sam daleko blaži s tobom.“ „Ona je robinja, zar ne?“ „Ispod tebe je koliko si ti ispod mene.“ Mirabillia proguta slinu da ovlaži suho grlo. Shvatila je da je postala gora od Semina. „Što želite reći?“ „Misliš da si bolja od mene? Ne, nisi. Kad sam ti stavio prsten na prst, moral ti se spustio na moju razinu.“ Semin se sagne i pomogne Sagiti da ustane.

Mirabillia se gadila sama sebi, ne samo što mu je žena, nego što je ispala gora od njega. Prvi put je ozlijedila slabijeg od sebe i ne kaje se. „S njom smo već imali problema i nije bila kažnjena.“ „S njom su problemi završili, s tobom tek počinju.“ „Jesam li u nevolji ako sam joj se proturječila?“ pitala je Sagita Semina. „Jer ne djelujete kao da vas je briga.“ „Ovisi o čemu si joj se proturječila.“ Reče Semin. „Smijala sam se na priču o vašem bratu. Zato me je pogodila.“ .43

„Ne bi me trebalo čuditi.“ „Što je učinio jutros? Čula sam da je bičevan.“ „Zabadao je nos gdje ne treba.“ Sagita slegne ramenima: „Fer.“ Semin ju je polako uveo u ordinaciju. „Ima opeklinu na lijevom dijelu trupa.“ Reče liječniku. „Krivac je moja žena, tako da nema nikakve kazne.“ Semin otiđe, a liječnik ju položi i polegne na krevet. Bilo je jezivo koliko je nježan i kako ju je glatko dodirivao. Razreže joj košulju da vidi opeklinu. „Opeklina drugog stupnja.“ Reče i počne ju premazivati masti koja ju je malo peckala. Sagita se trzala pri svakim dodirom. „Kakva joj je koža?“ pita mlađi doktor koji je čistio medicinski pribor. „Vrlo blijeda i meka. Malo je premršava za moj ukus.“ Sagiti se umalo žuč popela u grlo od gadosti. Muka joj je bila od načina na koji su je dodirivali i raspravljali o njenom tijelu. Da je na Zemlji, odmah bi ih ubila, ali ovdje bi dovela samo sebe u opasnost. Morala je naći način da pobjegne iz ordinacije. „Krvari li?“ „Sumnjam. Nema dovoljan postotak masnog tkiva da bi bila plodna.“ „Taknite me i platit ćete.“ Sagita podigne glas. „Prijetiš nam?“ liječnik joj stavi skalpel pod bradu i pogleda ju žutim ljigavim očima. „Ja sam robinja gospe Mirrabillie, nisam vaša igračka.“ Mlađi doktor joj zgrabi ruke i zategne ih poviše glave. Stariji joj zgrabi pojas i krene ga otkopčavati.

Sagita nije oklijevala, nego je iskoristila element zemlje, koji odavna nije, da bi iz zlatnog zida izbila dva šiljka koji su obojici probila trup. Doktori su naglo uspravili glave, izbečili oči a zatim su im glave klonule na prsa.

Krv iz nosa i usta joj počne kapati po licu. Obriše se, ustane i zakopča pojas. Kad u ordinaciju upadne treći doktor, skoči s kreveta i zgrabi skalpel. Doktor ubrzo padne na pod s nožem u zatiljku.

Sagita polako ustane i ugleda Semina kako razgledava dva doktora sa šiljcima u prsima. „Htjeli su me silovati.“ Kaže. „Stavili su mi skalpel pod grlo i jedan mi je držao ruke poviše glave.

Drugi me je pokušao skinuti.“ „Zemlja?“ pita Semin, gledajući Sagitino djelo. „Što'“ „Zemlja. To je tvoj element.“ „Ali htjeli su me silovati. Imate gore kameru.“ Pokaže prstom. „Dobro je.“ Potapša ju po ramenu. „Dovoljno je sramotno što je dvojicu njih sredila djevojčica.“

.44

7.

Slova, brojevi, jednadžbe, crtanje, zbrajanje, oduzimanje, dijeljenje, množenje, čitanje, pisanje, modeliranje. Pruden nikad nije mislio da će mu se na to svesti život. Kad su došli, učili su čitati i pisati careulsko pismo, latinicu, ćirilicu, kinesko, japansko i arapsko pismo. Sad su već na careulskoj književnosti i antičkoj književnosti ljudi. Prije su tek počeli učiti rimske i arapske brojeve, za tjedan dana su ih uspjeli naučiti tablicu množenja. Četiri mjeseca kasnije su već na matricama.

Ujutro u šest im je doručak, od sedam, do petnaest sati predavanje, do šesnaest sati ručak, do dvadeset i dva sata moraju sami u igraonici istraživati zanimljive igračke, proučavati knjige u knjižnici, igrati se na računalima ili tabletima, a zatim večera i krevet.

Ali nije bio toliko glup. Koliko ga god trovali pričama da su mu roditelji uništili budućnost i pokazivali snimke kako su ljudi mučili careule, bio je njihov pijun. Sve se završilo prije pedeset godina, njegovi roditelji su imali jedva trideset kad su ih ubili. Car Ceaser je monstrum i psihopat.

Pedeset godina nakon rata su ih mučili i sad im je sinulo da ih pretvore u robove. Zemlje više nema, ali ljude se i dalje treba mučiti.

Iako ih tako ne zovu, oni su njihovi robovi, kao naturalici i energici, samo što njih ne muče, nego im peru mozak. Nemaju tako jake kazne, tako lošu prehranu niti ih iscrpljuju kao druge, jer organizam cerebrika ne bi izdržao takav napor. Njima kazne nisu smrt, nego sakaćenje. Kad je jedan dječak pitao: „Pa zar naši roditelji nisu žrtve postupaka svojih roditelja?“ odsjekli su mu nožne prste pred svom djecom u učionici. Pruden je bio jedan od rijetke djece koja se nisu rasplakala ni ispovraćala.

Trudio se držati što više plaho i poslušno, da mu ne otkriju pravu dob. Najmlađi su imali dvije, a najstariji pet. On će brzo morati nestati, jer ga stići pubertet kad ostali budu njegovih godina.

Njegova mala visina ga je ovaj put spasila. Nekad mu je zadavala strahovite probleme. Djeca su ga izazivala, tukla ga, gađala orasima sa stabala jer se na mnoga nije mogao popeti. Još je bio cerebrik, pa je bio još beskorisniji društvu. Ni roditelji ga nisu branili. Korist u sitnoj građi mu je bila to što se mogao lako sakriti i brzo trčati, a sad mu je omogućila da jedini iz plemena preživi.

Po izgledu su ga često znali uspoređivati s mlađim lordom Pestemom. Smeđa čupava kosa, zlaćanosmeđe oči, koštunjave ruke i noge su ga činile istim. Samo što nije šepao i bio je viši barem desetak centimetara od njega.

Nije bio polaskan što ga uspoređuju s tim malcem, jer nije volio ljude višeg sloja. Nisu imali poštovanja prema robovima, kao ni careuli, a od nekih su bili čak i gori. Znao je da se Mirabillia mora pretvarati, pa je imao poštovanja za nju, kao što je znao i za njenu malu tajnu – čitanje misli.

Znalo se dogoditi, iako vrlo rijetko, da energik ili cerebrik imaju umnu moć, ili da energik bude u isto vrijeme i cerebrik, ili da cerebrik može upravljati jednim prirodnim elementom. Ovaj put su uhvatili dvoje takvih, Mirabilliu i njega. On je imao dar kao i ona, ali bolji, on bi rekao razvijeniji.

Za razliku od nje, on je mogao znati ne što u tom trenutku misle, nego što su u svom cijelom životu pomislili, od rođenja, do smrti. Kad sazna iz nečije glave korisnu informaciju, pokuša je zapamtiti, u čemu mu pomaže odlična memorija, a zatim pobjegne u kupaonu, zapiše između prstiju ili na unutarnju stranu bedre ili potkoljenice, a zatim navečer, zapisuje u malu bilježnicu dok se pretvara da se tušira. Pomalo je počeo planirati bijeg jer mu nedostaje vremena. Zna mnogo jer u cerebrike imaju i previše povjerenja, a mnogo vremena provode i s receterima, koji su vrlo blagi. Ako ga koji cerebrik ili receter otkriju, neće mu biti problem ga povesti sa sobom, ali sada sve planira sam. Za godinu dana mu liječnik može primijetiti stidnu dlaku, a tada bi sve palo u vodu. Nadao se da mu tijelo još neće ući u pubertet.

Nakon što je završio prepisivati u bilježnicu, ustao je, ugasio je tuš, bacio prljavo rublje u košaru i sakrio je bilježnicu i penkalu u gaćice. Izašao je i uvukao se u krevet, gdje je neprimjetno sakrio

.45

bilježnicu ispod madraca. Dijelio je sobu s tamnoputim dječakom, prvim crncem kojeg je vidio.

Zvao se Derel i nije bio cmizdrav ni naporan kao ostali petogodišnjaci. Znao je da je imao brata naturalika, koji je sad rob gospi Mirabilliji. Barem mu se malo posrećilo. „Što ćemo nakon što nas prestanu podučavati?“ pitao je Derel, okrenut prema zidu. „Radit ćemo za njih.“ reče Pruden, trudeći se zvučati kao petogodišnjak. Čak i Derel, kao cerebrik, mogao bi postati sumnjičav kad vidi da mu se cimer ponaša odraslije. „A onda?“ „Onda ništa.“ „Hoćemo li imati ženu? Djecu?“ „Oni će ti odabrati ženu s kojom ćeš imati djecu.“ „Ali njih će odgajati vlast.“ „Točno.“ Kako je vidio, nitko od cerebrika, starijih od tri godine nije vjerovao da im oni zaista žele dobro i pružiti im bolju budućnost, ali su se morali ponašati kao da misle. Čak i četverogodišnjaci i petogodišnjaci su znali što se zapravo događa. Neki careuli su mogli primijetiti nedostatak nade kod dječice, pa su im prestali govoriti o sjajnoj budućnosti na planeti Summa. „Ako im rečem da imam brata?“ pita Derel. „Hoće li on dobiti još više prednosti? Znaš, jer sam cerebrik?“ „Ne. Samo bi ga mogli iskoristiti protiv tebe.“ „Nemoguće. On se nikad ne bi okrenuo protiv mene.“ „Mogli bi njega kazniti ako uprskaš ili tebe ako on uprska.“ „Zaista su na to spremni?“ „Nemaš ti pojma na što su oni spremni.“ Pruden je tijekom mjeseci naučio gledati kroz careulske oči. Znao je njihove slabosti snage, a slabosti su imali koliko i ljudi. Vrlo su inteligentni, skoro koliko i prosječni cerebrik. Imaju snažna osjetila i jaku percepciju prostora. Istrenirani su tako da ih naturalici s umnim moćima rijetko iznenade, pa mogu lako pogoditi koju umnu moć naturalici posjeduju. Zahvaljujući snažnoj percepciji prostora, mogu zaključiti koji i kada prirodni element koriste u borbi, a što se tiče energika, imaju skoro iste moći kao i oni, a i više od toga.

Svaki careul je naučen kako se kretati u mračnom prostoru ili zavezanih očiju, u slučaju da oslijepi, a naučeni su koncentrirati se na vibracije i čitati s usana u slučaju da ogluše. Vrlo izvanredna bića i vjerojatno najmoćnija u svemiru, ali i vrlo krvoločna i okrutna bića.

Sa svojom inteligencijom i darom ne zna hoće li ih sam moći pobijediti, barem da pobjegne. Ni daleko inteligentniji receteri koji mogu telepatirati, ne mogu protiv njih. Saznao je da njihov lord Locus kuje plan s Mirabilliom da promjeni princa Regena dok da on bude daleko bolji vladar od svog oca. I sam je znao da princ Regen nije poput svog oca, ali nije bio puno bolji. Princ neće dobiti vlast barem za deset godina, a nitko neće biti toliko milostiv da ubije cara, niti je toliko moćan.

Za bijeg možda će mu trebati jedan naturalik i energik, za obranu, ali sumnja da će ikako prodrijeti do njih. Da barem može telepatirati, no dvije umne moći nisu moguće. To do sad nitko nije imao.

Mirabillia je trenirala u holografskom prostoru da bude snažnija ratnica. Ubrzo će početi napadati ostale planete, a ostala živa bića će završiti poput ljudi, bit će robovi. Jednog dana ljudi će postati

.46

kao careuli, bića krvožedna bića koja se opijaju samo moći i bogatstvom, ali tome nikad neće biti kraja. Nikad im ni nije bilo dosta dok se nisu uništili.

Izbjegavala je laserske bumerange, koji su joj mogli odsjeći ruke ili noge da ju pogode i odbijala ih je mačem koji je imao laserske oštrice s obje strane. Vrtjela ga je s lijeve i desne strane, kako u govorili; u osmicama, od što su se odbijali bumeranzi.

Kad su se bumeranzi ugasili i svijetlo upalilo, vrata su se podignula, a Mirabillia se pritisnula gumb na maču i laseri su se povukli. Na vratima ju je čekala Pulchrina, koja je jedva čekala svoj red. Prvo ju je gledala sa smiješkom, a zatim joj se faca ukiselila. „Tvoja ruka.“ Pokaže prstom.

Mirabillia spusti pogled na lijevu nadlakticu, gdje joj je košulja bila potrgana i rubinska krv curila iz otvorene rane, natapavši joj rukav. „Imaš li ti uopće osjetilo na bol?“ pita je Pulchrina. „Nikad nisam vidjela tvoju reakciju na bol.“ „Otkad sam na ovom planetu, nema boli.“ Mirabillia se nasmije prije svojoj jadnoj laži, nego lažnoj sreći. „Zar te ne boli kad te moj glupi brat udari?“ Mirabillia se uozbilji. „I on misli da nije na našeg glupog oca.“ Pulchrina zakoluta očima. „Ako te opet udari, slobodno se obrati princu. On će to riješiti s njim.“ Pulchrina je potapša po ramenu, prije nego što uđe u holografsku sobu. „Čini se da si popustila u borbi.“ Mirabillia se trgne na Seminov glas. „Ali refleksi su ti prilično snažni.“ „Ovo je prvi put.“ „Ovo je prvi put, što?“ „Lorde.“ Otkad su u svađi, Mirabillia ga je morala zvati lordom, iako mu je žena, a ne smije ga nazvati s imenom sve dok ne primijeti da ga stvarno poštuje. Sada, kada je ušao u pubertet, dosegao je skoro visinu svoje žene, ramena su mu se pomalo počela širiti i dobio je skoro desetak kila mišićne mase.

Mirabillia ga je morala uzeti pod ruku da ju odvede do liječnika. Kad joj je liječnik zamotao ruku, morala ga je uzeti pod ruku da je odvede do sobe. „Car se počeo buniti zašto u svojoj utrobi ne nosiš mog nasljednika.“ Mirabillia se zaustavi i istrgne mu se iz ruku. „Nasljednika?“ „Što nije u redu? Ovo smo već jednom radili.“ „Silovali ste me.“ „Nisi se uopće opirala, i bio sam nježan. Bolje pazi taj jezik.“ „Ali ja nisam to željela.“ „Ni ja nisam to želio, ali sam morao. Car je želio tvoju krv na plahtama i dobio ju je. Osim toga, imamo i kamere u sobi, što znači da se ne bismo živi izvukli da nismo pokušali.“ „Bila sam prisiljena. Prisilni seks je silovanje.“ „I ja sam bio prisiljen. Tko je onda mene silovao? Car?“ Mirabillia rastrgne krvav rukav i udalji se od muža. Otišla je opet u Custosov ured. Ovaj put je umalo razbila vrata. „Što je sad? Oni dani? Sad je košulja platila.“ „Car želi nasljednika.“ Reče Mirabillia. „Car već ima nasljednika.“

.47

„Seminovog nasljednika.“ „Zašto misliš da te Semin uzeo za ženu?“ „Ali sad? Nismo ni pola godine u braku.“ „Tako je u carstvu. Ne ostaneš li trudna za godinu dana, carstvo odmah posumnja na vaš odnos, a ako dijete ne sliči ocu, pomisle da ga varaš.“ „Da ga prevarim, dijete bi bilo plavo.“ „Nikad ne znaš. Važno je da mu rodiš barem jedno muško i da djeca sliče lordu. Ostalo prepusti svome mužu“ „Ako budu svi sličili meni?“ „Loša sreća, kao što smo svi dobili.“ Mirabillia zakoluta očima i napusti ured. Odlučila je da je ovo zadnji put da će dobiti savjet od njega.

Samo joj doda soli na ranu. Prepuštena je sama sebi, kao i ostali, a život joj ovisi o mužu i caru. Ne rodi li mu brzo sina, može platiti svojim životom. Čim je ušla u sobu, vrisnula je, strgala košulju sa sebe i bacila je na krevet. Duboko je udahnula da se smiri. Morala se ubrzo naći s carem na ručku. Otuširala se i obukla lavanda plavu haljinu dugih rukava, da prekrije ozljedu na ruci. Isplela je dvije pletenice, umotala ih u pužiće i stavila ukosnicu s bijelim cvijetom. Prije mjesec dan car ju je nazvao seljankom i zaprijetio joj da će joj glava završiti na kolcu ako se ne bude bolje brinula za izgled.

Ispred vrata ju je čekala Pulchrina. Nije se ni trebala iznenaditi, u zadnje vrijeme ju je pratila u stopu.

Nosila je dugu ružičastu haljinu, čija je boja pekla oči i traku oko glave iste boje, dok su joj zlatni uvojci pokrivali ramena. Napokon joj je mogla dati deset godina. Ima je vremena zvati djevojčicom još par mjeseci, dok ne napuni jedanaest, a kad prokrvari, udat će se i morat će ju zvati; milostiva. „Želim te dopratiti do dvorane, ne bih te ostavila samu s mojim ludim bratom.“ „Hvala ti.“ Nasmije se Mirabillia. Osmijeh je bio iskren ovaj put. I tako joj se gluma nije popravila u zadnjih nekoliko mjeseci. „I milost bi ti voljela biti što više blizu, ali znaš i sama kako bi javnost reagirala na to.“ „Otkad sam se obranila, javnost me smatra nezahvalnicom, iako je moja nevinost dokazana.“ „Ne možemo promijeniti mišljenje javnosti, ali možemo zaustaviti njihove akcije, kao i akcije mog ludog brata.“ Mirabillia se odmah vratila na ono što je Locus namjeravao. On je smatrao baš suprotno, da se prinčevo mišljenje može promijeniti, a akcije se ne mogu spriječiti. Mislio je pravo u drugome, to je bilo sigurno, ali u prvome se nije znalo. Regen se s Locusom sprijateljio, ali činilo se da se nikad nisu ni udaljili. Locus je bio prisiljen držati se podalje otkad su njegovog oca otrovali pod sumnjom da se urotio protiv cara. Za to ga je optužio Fullo. Je li to istina, nikad neće saznati, jer ne može čitati misli mrtvaca.

Regen se nije puno promijenio otkad je Locus počeo sa svojim planom. Prije je bio pažljiviji prema ženama, sad je čak pažljiviji i prema njenim malim robinjama. Bolje se odnosi prema mnogim careulima, čak i receterima, samo je prema Pestemu ostao isti. Nada se da će mu Locus ubrzo poboljšati mišljenje o dječaku. „Tvoj brat želi nasljednika.“ „Razumno je da ćeš mu dati nasljednika. Nije te uzeo iz samilosti.“ „Znam, ali prisiljava me. Princ to tebi nikad ne bi učinio.“

.48

„Milost je itekako pažljiva prema ljepšem spolu. Čak i prema Fissi, koja ne zaslužuje njegovu pažnju.“ „Da treba nasljednika, bi li te prisilio, na spolni odnos?“ „Ne. Zar te moj brat silovao?“ „Prije dva tjedna, iako se nisam odupirala.“ „A da si se oduprla, sad bi bila mrtva. Shvaćam te, ali žene smo, nažalost. Naš je posao da stisnemo zube i rodimo nasljednike, po mogućnosti sinove.“ „Bio je prije vjenčanja tako pažljiv prema meni. Ne znam što se dogodilo.“ „Kad mu se jednom zamjeriš, stisne i ne pušta, baš kao naš otac. Samo mu nemoj reći da ga uspoređujem s našim ocem. Jednom mi je slomio nos zbog toga.“ „Nadam se da neće postati kao vaš otac.“ „Postane li kao on, završit će kao on. Ne znaš koliko si sretna, što nisi upoznala tog gada. Kao što nam car govori što smo sretni jer nismo upoznali prinčevu majku. Ništa nema gore od pokvarene žene. Milost kaže da su žene jedina blaga koja mogu sama sebe uništiti.“ „Ima i pravo.“ „Nikad se nisam susrela u situaciji da je bio u krivu.“ Nažalost je princ kod mnogih stvari bio u krivu. Mirabillia bi se rado izlajala o njenim napadačima, jer bi im tako voljela vidjeti glave na kolcima, ali nije imala nikakav dokaz da su oni sudjelovali u pokušaju ubojstva. Da je imala dokaz, rekla bi im istinu o roditeljima i što je zapravo ubilo njihovu majku. „Vrlo je sad čudna situacija, otkad je Locus s nama, milost mi se sve više sviđa, a moj brat postaje sve više nadrkaniji. Nemoj nikome reći da sam psovala.“ Careuli su užasno mrzili kad su žene psovale. Žena koja psuje je bila niska skoro koliko i prostitutka. „Neću. Iako previše tračamo. To careuli ne vole.“ „Barem dok smo same, možemo tračati. Zato i volim provoditi vrijeme s tobom.“ Nakon ručka, slijedila je šetnja zlatnim zidinama. Malim robovima je ovo bila prva šetnja zidinama, a Ignatusu i Olivi je ovo bio prvi put na ovolikoj visini. Sagita je bez problema hodala po zlatnoj ogradi bez obzira što je more bilo tristo metara ispod nje. Čak je pravila i zvijezde. Mirabillia se pitala je li to dijete imuno na strah. Čini se da ju je zato princ Regen volio, čak i njen muž. Oni nisu trpjeli kukavice. Zato je Oliva bila podcijenjena. Bojala se pogledati preko grade, iako joj je ograda sezala do brade. „Ja sam se straha od visina riješio tek prije pet godina.“ Reče Regen. „Koja sramota. Semin i Locus su me zvali da se popnem na stablo, a mene je bilo strah.“ „Carevo lice je bilo ljubičasto skoro kao ponoćno nebo kad je za to saznao.“ Nasmije se Locus. „Kad mali štakor od mog brata voli tužakati.“ Reče Semin. „Trebalo je njega pozvati da se popne.“ Reče Pulchrina. „Baš bi se iskazao.“ „Kolika je sramota što mi je brat šepavac. Nadam se da ću biti te sreće da brzo dobijem nasljednika.“ „Nije ti sto godina, Semin.“ „Vaš otac me savjetuje da dobijemo što prije nasljednika inače će puk početi sumnjati u naš brak.“

.49

„Puk je pun baba tračara. Nakon smrti vaše majke puk je pomislio da ste kopilad, sve dok vaš otac nije zatražio DNK nalaz i pokazao ga javnosti. Ljudi izvan dvora su glupi.“ „Ali njihove optužbe su opasne.“ „Moj otac zna što treba učiniti da ne dođe do optužbi. To je jedini razlog zašto je još na vlasti.“ „Zato bi ga trebalo povremeno poslušati.“ „Nadam se da je tvoju ženu palača namamila.“ „Koja palača?“ pita zbunjeno Mirabillia. „Nisi joj pokazao? Vaš budući dom?“ „Mislim da je sad vrijeme. Htio sam joj pokazati na samo.“ „Možemo im sad mi pokazati.“ Reče Pulchrina. „Najbolje da budu sami.“ Reče Regen. „Mislim da nemaju dovoljno vremena jedno za drugo.“ „Neka i robovi pođu s nama.“ Reče Locus, a Mirabillia ga šokirano pogleda. „Samo bi im bili smetnja.“ „Hvala.“ Reče Semin i stisne ženu još jače za ruku. „Možda se vratimo s osobom viška.“ Mirabillia bi rado vrisnula u pomoć da može. Semin ju je počeo voditi natrag k stubama. Na zidinama je bila hrpa stražara u oklopima s laserskim puškama. Rado bi se jednome objesila oko vrata i vrištala da ju spasi, ali to nije bilo moguće.

Spustili su se niz stube i došli do mora, gdje ih je čekao čamac. „Nadam se da znaš plivati.“ Reče Semin. „Ako nas slučajno val prevrne.“ „Znam, lorde.“ „Dugo ćemo veslati. Ne znam jesi li živjela na moru, ali vjerojatno nisi naviknula na ljuljanje.“ Semin je veslao vjerojatno više od pola sata, a Mirabillia se suzdržavala da ne povrati. Živjela je blizu mora, ali nije se nikad vozila u čamcu. More je bilo mirno i ljubičasto poput neba, a zvijezda Potesta je pomalo nestajala iza obzora. U moru plivale prozirne ribe koje su svijetlile. Mirabilliji su stariji pričali da na Zemlji su se nalazile meduze koje su svijetlile u raznim bojama, ali su se nalazile toliko duboko, gdje su nekada davno ljudi mogli samo s podmornicama zaroniti. „Nije li prelijepa?“ pita Semin i pokaže na palaču sa zlatnim zidovima i brončanim stožastim krovovima. Na zidovima palače se ogledavao okoliš, nebo, oblaci i brda. Palača se sastojala do desetak tornjeva, stotinjak stuba i omeđivale su je zidine. „To mi je car obećao kad mi se rodi sin.“ „Zar prije niste imali ovu palaču?“ „Kad su careuli zaratili s ljudima, car je sve ljude na ovom planetu zatvorio u dvorac, pod sumnjom da se i oni ne okrenu protiv njega. Da je tada vladao Ceaser, vjerojatno bi ih svih pobio.“ „On se tada nije ni rodio.“ „Zapravo, imao je tek nekoliko godina. Careuli brzo rastu, ali vrlo sporo stare.“ Dok je Mirabillia gledala u palaču, Semin joj skine ukosnicu i polagano rasplete pletenice.

Pokušavala je ostati pribrana i duboko je disala. Nije se htjela vratiti uplakana, niti s masnicom ili ogrebotinom. Koža joj se naježila i disanje se zaustavilo kad joj je počeo otkopčavati haljinu, a kad joj je ogolio rame, nije se mogla suzdržati, a da ne brizne u plač. „Što se sad dogodilo?“ pitao je. „Namjeravao sam biti nježniji nego zadnji put, a i tada sam bio nježan.“ „Oprostite mi, lorde.“ Mirabillia se pokrije po očima. „Oprostite mi, molim vas.“

.50

„Znaš da za godinu dana moraš u svojoj utrobi nositi nasljednika, inače je moj i tvoj život gotov, a i život moje sestre. Ne radim ovo zbog cara, nego zbog tebe i moje sestre.“ „Ali, nisam spremna.“ „Car će nam prebacivati svaki put kad prokrvariš. Možda posumnja da je jedan od nas neplodan i ukloni nas bez traženja liječničkih nalaza.“ Mirabillia nije mogla progovoriti od plača. Samo mu zakopa lice u rame i stisne ga mršavim rukama oko vrata. „Ne želim te prisiliti, ali i ja sam prisiljen. Rodi mi dijete, samo se to traži od tebe.“

.51

8.

Mirabillia položi leđa na bolnički stol i zavrne srebrenu košulju da otkrije trbuh. Careulski liječnik joj nanese plavim prstima gel na njen blijedi trbuh, zatim stavi instrument na trbuh koji počne zujati, a liječnik okrene glavu prema ultrazvuku. Mirabillia uhvati Semina čvrsto za ruku koji je sjedio pokraj njene glave.

"Opet ništa." reče liječnik i ugasi ekran.

"Kako ništa?" pita Semin. "Mjesecima već na tome radimo, a krvarila nije već dva mjeseca."

"Kod ljudskih žena stres može uzrokovati nedostatak krvarenja, lorde, a može također smanjiti mogućnost začeća. Je li vaša žena pod stresom?"

Mirabilliji je to bilo ironično pitanje. Svaki dan je umirala od straha kad joj je car prijetio da će joj oderati kožu s leđa ako joj za godinu dana maternica bude prazna, a svaku večer je spavala s dječakom kojim nije željela, kojem su se jedva testisi spustili, a sad mora postati otac.

"Nisam pod stresom, sve je u najboljem redu." Mirabillia se nasmije i potrudi se da joj osmjeh bude što prirodniji.

"Kako god bilo moja gospo, bila bi još veća šteta da takvo dragocjeno biće ubrzo nestane. Prepisati ću vam pilule za plodnost i kapsule za ublažavanje stresa i anksioznosti."

"Hvala vam, doktore." Uzela je paketiće tableta u ruku, zatim otišla sa svojim mužem.

Kad su došli u sobu, sjela je na krevet za promotri bolje te tablete, a Semin ju je stisnuo za ramena, tako da se odmah skupila. "Polako, samo te masiram." Mirabillia se odmah opusti. Semin je za svoju građu imao snažne ruke koje su davale dobar pritisak njenim leđima i ukočenim mišićima. "Leđa su ti tvrda poput kamena. Kako možeš reći da nisi pod stresom?"

"Ali na ovoj planeti je sve tako lijepo, tako puno prilika..."

"Ne moraš glumiti, shvatio sam da ovo nije raj." Semin okrene svoju ženu prema sebi. "Ne želiš spavati sa mnom, to je jedan od glavnih problema zar ne?"

"Ne." Mirabillia odmahne glavom. "Milost svaki put za svakim obrokom nam prijeti kidanjem glava? Zar vas nije strah?"

"Ja sam muškarac, sada muž, vladar ljudske rase, najstariji u svojoj obitelji i ubrzo otac. Ne smije me biti strah."

"Meni to ne bih smetalo."

"Jer si žena. Nemaš pojma koliko je u muškim očima kukavica podcijenjena."

"Rado bih željela dijete, snažna ratnika, osvajača, po mogućnosti energika."

"Oboje smo energici. Šansa je skoro stopostotna da bude poput nas." Semin ju poljubi, a Mirabillia se nauči opustiti, da joj usne ne drhte kao nekada. "Nisam ni sanjao da ću dobiti tako plemenitu ženu.

Oprosti što sam te tretirao kao vreću smeća zadnjih mjeseci."

"Znala sam da je to samo faza, lorde."

"Faza." Semin se namršti.

"Pubertet. To je vrijeme buntovanja, tvrdoglavosti, kad misliš da je sav svijet tvoj."

"Hvala li na tome, ali meni se ne smije oteti nikakva faza. Moram biti jači kad i od puberteta. Samo mi jedno nije jasno. Još ti je neugodno u krevetu sa mnom. Zašto?"

Mirabillia je uozbilji, ustane, obgrli se blijedim rukama i sjedne na prozor. "Vi ste tako mladi, niste još zreli. Ljudi se sporije razvijaju od careula."

.52

"Među nama je samo jedna godina razlike. Ne razumijem."

"Dječaci dosta se sporije razvijaju od djevojčica. Mnoge djevojke u mojoj dobi su skoro žene, a dječaci u vašoj dobi se tek počinju razvijati."

"U zadnja tri mjeseca sam te skoro prerastao. Ubrzo to neće biti problem." Semin sjedne na prozor do nje. "Vidiš tamo našu palaču kako je zlati? Zamisli našu djecu kako trčkaraju po vrtovima, dječak zlatnih kovrča i djevojčica srebrnih vlasi."

"Zamišljam to svaki dan, lorde. Sanjam ih svaku večer, kako mi trče u naručju, kako mi sin uči baratati mačem." Naravno, lagala je. Pulchrina joj je rekla da poradi malo na lažima i uspjela je.

"Sanjam ih ja, a danas ti je Pulchrina ispuniti jedan dio snova."

Pulchrina joj nikako nije mogla ispuniti snove. "Molim? Kako?"

"Htjela si posjetiti cerebrike, moja gospo. Ubrzo će doći na ova vrata i zajedno s Locusom će vas odvesti."

"Bilo je vrijeme. Neka joj velika hvala bude."djevojka je smiono osmjehne poput prave dame.

"Ti si sad vladarica ljudske vrste. Bio je i red da ih posjetiš jednom. Sad mene čeka mačevanje s princem. A ti se lijepo provedi, da večeras budeš lijepo raspoložena."

Mladi lord ju poljubi u čelo, zatim napusti sobu. Mirabillia odmah popije dvije kapsule za smirenje i dvije za plodnost. Nije ju ništa uznemiravalo kao činjenica da će i ovu večer spavati s djetetom, a sve da bi očuvala glavu na ramenima.

Rasplela je dugu srebrenu kosu i počešljala ju, zatim ju vezala sa srebrenom vrpcom. Obukla je srebrenu dugu haljinu za posjet malim cerebricima, a u Pulchirinim očima je bila viša kad je izgledala poput gospe.

"Kuc, kuc." Pulchrina joj pokuca na otvorena vrata u zelenoj haljinici do koljena i zlatnim uvojcima vezanim u rep. "Jesi li spremna gospo?"

"Jesam draga moja. Srce mi treperi od radosti."

"Da, cerebrici bi mogli biti vrlo korisni za vaš napredak i ljudsku civilizaciju. Jednog dana bi careuli i ljudi mogli ponovo surađivati. Dođi za mnom."

Pulchrina ju je dovela u zlatnu dvoranu gdje još nitko nije sjedio na prijestolju. Mirabillia sjedne na svoje prijestolje koje je nedavno dobila, a Pulchrina kraj nje. Ubrzo je kroz zlatna vrata došao Custos sa dvadesetak mališana od kojih su mu najviši sezali jedva do boka. Dovede ih točno ispod prijestolja i pokaže na Mirabilliu.

"Ovo je sada vladarica ljudskog roda, gospa Mirabillia, i vi ćete joj služiti svojim umovima, dok će se ona truditi pružiti vam sve što zaslužujete."

Svi mališani zatim odmah kleknu, poklone se licem do poda i ustanu. Mirabillia se nasmiješi, spusti se i počne svakoga promatrati u vrsti. Misli najmanje dječice su bile tako slatke i nevine za se umalo nije zahihotala. Kako je lijepa. Izgleda kao snježna vila. Je li ovo vila sa sjevera? Je li ovo anđeo?

Kako se približavala starijoj djeci, misli su im postajale sve ružnije i okrutnije, toliko bolne da je skoro zaplakala. Kurva. Drolja. Kukavica. Izdajica. Gdje joj je čast? Prodala slobodu za sigurnost.

Kako ju nije sram? Što bi njena obitelj mislila o njoj?

No jedan je dječak posebno istaknuo, jedan među najvišima, smeđe kose poput mahagonija, zlaćanosmeđih očiju, dosta vitka stasa, ozbiljnijeg držanja i izraza lica od ostale djece. Kad mu je zavirila u glavu, znala je zašto. Mislila je da je jedina od onih iznimaka, kad energik može imati umnu moć ili prirodni element. Ovaj dječak je bio cerebrik koji je imao umnu moć dosta razvijeniju od njene.

Mogao je pročitati svako živo biće od A do Ž. Još k tome nije imao pet godina, nego devet, skoro duplo stariji od najstarijih, a to ga je činilo duplo pametnijim. Spasio ga je malen rast, imao je .53

informacija u glavi o careulima, o receterima, o svakom cerebriku, toliko informacija da ona sumnja da je zapamtila tijekom cijeloga života, a sad je još upio informacije iz njene glave o svim ljudima i careulima koji su ju okruživali. I naravno, planirao je bijeg, samo još nije uspio složiti plan.

Hvala ti. Doda joj pomoću misli. Sad smo kao receteri.

Pazi se ti mali. Prenese mu.

I ti se pazi. Mnogi te smatraju previše inteligentnom za energika, ako ti je to promaklo.

Kad je čitala misli ljudima, većinu vremena nisu mislili puno o njoj. Sad zna da mora biti opreznija.

Zadnje što je opazila jest da je dječak kraj njega bio crn kao njen rob Ignatus, imao je identične oči, kosu i nos njemu. I prije je znala da je to bio njegov brat Derel, a Ignatus je bio dovoljno pametan za prešuti to.

"Presladak si." pomiluje crnog dječaka po glavi, zatim se vrati na prijestolje. "Od srca mi je drago što sam vas vidjela." uputi svoje riječi svakome od djece. "I nadam se da ćemo se jednog dana ponovo susresti, a pogotovo se nadam da ćete pomoći napretku naše uništene civilizacije. Zahvaljujući milosti, dobili smo šansu da naša skoro uništena civilizacija ponovo napreduje, a na vama je da to ostvarite."

Dječica se ponovo poklone i otiđu za Custosom, a Mirabillia je gledala u smeđokosog dječaka dok nije nestao iz prostorije. "Želiš li otići sa mnom u popodnevnu šetnju?" Pulchrina ju vrati u stvarnost.

"Da, naravno." Ništa joj ne bi sada godilo više od svježeg zraka.

Kad su izašle u vrt, sjele u na crvenu travu i počele rati vijence od flora, modrog cvijeća poput ruža, samo što nije imao trnja i raslo je na stabljikama.

"Gospo, oprosti ako te ovo pitam, ali dosta si pažnje usmjerila na jednog dječaka." reče Pulchrina.

Mirabillia opet nije pazila na svoju glumu, na svoje izraze lica, držanje i kretnje tijekom na što svaki dan pomno pazi. "Istina, podsjećao me na tvoga mlađeg brata." nasmije je ljupko.

Da sliči na Pestema, to je bilo zadnje što je primijetila. Još joj je plesao u glavi taj dječak i njegov talent. Može pročitati svako živo biće od njegova rođenja, dok zadnje stotinke starosti. Još je k tome cerebrik, cerebrik koji planira bijeg. Jedna jadna šansa joj je bio Locus, a sad joj se pružila druga šansa. Samo nije imala vremena vidjeti koje su čiste namjere tog dječaka.

"Točno, i ja sam to primijetila." reče Pulchrina. Samo je viši od njega, ne šepa, nije ružan, sigurno će biti korisniji i sigurno nije ubio svoju majku."

"Istina." Mirabillia je na trenutak vrati na njihov razgovor.

Još je bio sad rizičnije, on je preuzeo sve misli iz njene glave, i to ne samo njene nego i tuđe misli.

Sad zna skoro sve informacije o Ignatusu, Sagiti, Olivi, Seminu, Pestemu, Custosu, Locusu, Regenu, caru i njoj. Čak zna što tajnu koju Locus i ona skrivaju. Pitanje je bilo kako će to sve on iskoristiti.

Može sad početi i nju ucjenjivati, a može iskoristiti i Sagitin nedostatak pameti da bi pobjegao.

Zadnju informaciju koju je jedva uspjela pokupiti je bilo njegovo ime, Pruden.

Mirabillia i Pulchrina su ubrzo okrenule lica prema zvuku veselog klicanja dječaka. Locus, Regen i Semin su jahali na gatosima, a Pulchrina je iskoristila element zraka i počela kružiti oko njih modrim laticama da ih dozove. Dječaci začuju šum i primijete latice, pa dojašu do njih. Djevojčice se dignu s crvene trave da ih dočekaju.

"Tvoja žena se sve bolje slaže s mojom zaručnicom." reče Regen. "I čuo sam da si danas bio vrlo pažljiv prema njoj."

"Moja žena je jedina djevojka plemenita roda koju se može podnijeti." reče Semin. "Zato je jedina vrijedna društva moje sestre." .54

"A one su jedine djevojke čije su riječi ugodne svakom uhu." reče Locus.

Mirabillia je od Pulchrine i Locusa naučila da će izbjeći sukob i sumnju svakog careula ako ga neprestano hvali, kako bi se u njenom plemenu reklo; liže dupe. Zato je Locus njih dvije neprestano hvalio, da što prije dopre do Semina i Regena, dok ne bude kasno. "Želite nam se pridružiti?" pita Semin.

"Rado." nasmije se ljupko Pulchrina.

Mirabillia odluči prekinuti oluju misli i pridružiti se njima, znajući samo da se jednoj osobi može povjeriti.

Polirajući zlatni pod, Ignatus je bio već iscrpljen. Nije znao koliko na zlatu se lako nađu tragovi i kako lako izgubi sjaj. Njihov zadatak, kao robova gospe Mirrabillie je bio svaki dan ispolirati, tlo zidove, ukrase, čak i strop da se sjaji dok ljudi prolaze, a to je trajalo četiri sata. Oliva je samo polirala pod jer je bojala popeti na ljestve da ispolira zid i strop.

U zadnjih nekoliko mjeseci, Ignatus je narastao, nije više sama kost i koža, iako je i dalje prilično mršav, a dobio je nešto mišićne mase. Primijetio je da je Sagita skoro prerasla gospu Pulchrinu i počela sve više sličiti djevojci, dok je prije bila neuhranjena djevojčica, sa iscijeđenim blijedim licem na kojem su krupne modre oči izgledale zastrašujuće. Oliva nije bila neuhranjena, ali je ostala na skoro istoj visini kao i prije.

Ignatus nije više imao roditelja, imao je malog brata u cerebricima, ali i još jednog člana obitelji kojeg nije vidio godinama. Njegov ujak je prije šest godina, kad se Derel još nije ni bio rodio, pošao na ekspediciju da nađe novi planet koji može podržavati život, a da izbjegne careule. Njegova civilizacija je stoljećima pod zemljom čuvala zadnji svemirski brod od polypusa i careula koji je još bio u funkciji. Na misiju je pristalo samo oko stotinjak ljudi, ostali su se bojali careula. Nakon nekoliko godina, mnogi stari su govorili da su careuli našli brod i vjerojatno ga uništili, zato su mnogi izgubili nadu, ali kod Ignatusa je nada je bila uvijek prisutna i uvijek će biti.

"I kako vam je?" na hodniku se dječak koji je nekako izmakao polypusima koji su bili zaduženi za robove. "Kako je biti izdajica? Imati više od nas dok mi patimo, spavamo u rupi, jedemo svaki dan isto, dok nas tuku i siluju skoro svaki dan. Kako je to?" Ignatus je još primijetio da je dječak došao s čizmama punim blata, ostavljajući trag na zlatnom podu.

"Ne znam kako je biti izdajica, ali znam kako je biti sretnik." zlo se osmjehne Ignatus.

"Eto ti ga na." dobaci Sagita, djetinjasta kao i uvijek.

"Proklete izdajice ljudskog roda. Odakle ste vi došli? Kakav ste odgoj samo imali?"

"Super." reče Sagita.

"Prokletnici." dječak u ruci materijalizira blještavu modru kuglu koja je zvala, nebeska kugla i imala je učinak kamena. Kad bi te pogodila, nestala bi, ali bi ostavila trag na tijelu. Tada je shvatio da je taj dječak energik, jači od njih naturalika.

Dječak baci kuglu, na Sagitu, ali ona se izmakne i samo ju sila odmaci još više natrag. Nebeska kugla je ostavila metalnu udubljenje u zidu.

Dječak se ubrzo počeo dezorijentirano okretati. "Što je ovo? Ništa ne vidim. Ništa ne čujem.

Prestanite!"

Po Sagitinom pokvarenom smijehu Ignatus je shvatio da ga je oslijepila.

"Platit ćete." dječak je počeo stvarati solarni bljesak u rukama, dovoljno velik da svih opeče. Ignatus je morao odmah reagirati. Otopio je velik dio zlatnog poda, kao što je otopio pladanj na Mirabillijinom vjenčanju, pa je dječak pao prije što je stigao reagirati. .55

Kad je dječak propao, svi su se troje nadvili na rupu na da vide. Deset metara na katu ispod je ležao mrtav, s krvi koja se slijevala iz lubanje, dijelom prekriven tekućim zlatom koje se sad ukrutilo. Još jedno ljudsko biće manje. Sada ih je pedeset i četvero.

"Odmaknite se." Custos se našao odmah blizu. "Rubovi rupe mogu još biti vreli i mekani." Do njih je došao tako da je uspio preskočiti rupetinu od tri metra. To je možda bilo normalno za Careula, ali skoro nemoguće za čovjeka. Čini se da je Custos bio dobro istreniran.

"Htio nas je ubiti, gospodine." reče Ignatus.

"Znam, kamere su sve zabilježile. I tako bi bio smaknut zbog napuštanja grupe, ali ti dođi sa mnom."

"Ali, gospodine..."

"Samo dođi." Custos ga potegne za ruku.

Ignatus se trudio ne pokazati strah. Tu su Sagita i Oliva griješile, nisu znale skriti emocije, samo što se Sagita skoro nikad ničega nije bojala. Careuli nisu cijenili kukavice ni emotivce. Zato je Ignatus uvijek skrivao osjećaje, jer su careuli ipak bili nepredvidljivi.

Custos ga je doveo pred Regena koji je sjedio na prijestolju, gdje je Ignatus kleknuo.

"Slobodno ustani." reče Regen. "Samo se konzultiramo." Tada Ignatus ustane.

"Milosti, već su vam javili što se dogodilo." reče Custos.

"Da, jesu. Vidio sam snimke, rob je napustio svoju poziciju, što se kažnjava smrću, a usput je bio energik, snažniji od naturalika i htio je napasti roba gospe Mirabillie. Nema nikakvog zločina. Taj dječak je slobodan, samo za to obavijestite i njegovu gospodaricu. Ona to ipak mora znati."

"Naravno. Hvala milosti." Custos se pokloni i odvede dječaka u gospinu sobu.

Mirabillia se okrene dok je pred zrcalom još češljala svoje srebrene duge kose. "Sve su mi javili.

Ostavite ga u sobi, da ga malo savjetujem o njegovom ponašanju." reče.

Ignatus nije znao gdje je pogriješio. Možda jer se često svađa sa Sagitom? Ali nije prema zakonu obvezan poštovati drugog roba. Custos otiđe, a dječak se pomalo počinje približavati svojoj gospodarici.

"Sjedni na krevet." reče ona i on sjede nasuprot njoj. Mirabillia se okrene prema njemu i nagne se.

"Govorit ćemo malo tiše jer nisam sigurna snimaju li kamere zvuk." Ignatus se namršti. Zašto bi ona prenosila tajnu njemu? Ako treba već robu prenijeti, zar ju ne bi bolje razumjela ženska osoba.

"Mogu čitati misli."

Ignatus se nasmije: "Ne možete."

"Mogu. Znam da nisam kao ti, ali znaš za rijetke slučajeve. Kad..."

"Ali nas je malo." Ignatus je prekine. Čuo je za rijetke slučajeve, ali se još s njima nije susreo. On nije bio rijedak slučaj ni nitko do sad u njegovoj okolini. "Pedesetak nas je. Kako to da su rijetki preživjeli?"

"Puka, sreća, ali nije u tome stvar. Ovaj put ću ti priznati samo ono što trebaš znati. Jedan takav rijedak slučaj ima i među cerebricima."

"Zanimljivo." Ignatus podigne obrve. Sad pomisli da je ona luda.

"Ne, nisam luda." ona reče. "Jedan koji ima razvijeniji dar od mene. Može vidjeti sve što je čovjek pomislio u životu."

"Ali, pet mu je godina. Koliko može učiniti?"

"Ne, nema. Stariji je. Izvukao se na malu visinu. I dobar je prijatelj s tvojim bratom." Sad mu se lice skamenilo. Nikad nije rekao nikome da ima brata.

.56

"I što on tu može?"

"Planira bijeg, jer će ubrzo početi rasti brže od ostale djece, zar to nije logično?"

"Kako planira to izvesti?"

"Nema još plan, ali može ga ubrzo imati. Zamisli koliko imamo mogućnosti? Tvoj ujak se ne mora ni pojaviti. Možda nije više živ."

"Ne spominjite to."

"Dobro, ali nadam se da znaš zašto sam to tebi rekla. Sagita je previše lajava da joj se vjeruje, a Oliva je prevelika kukavica da bi mogla čuvati tajne."

"Dobro, ali znate da vam ja tu ne mogu pomoći."

"Znam, samo želim da to zna još jedna osoba. Ako to otkriješ, tvoj bi brat mogao požaliti."

"Ne bi." Ignatus se opet nasmije.

"Kako znaš?" Mirabillia prekriži ruke "Ne moram čitati misli da bih to znao."

.57

9.

"Znači, opet ništa." počeo je car za stolom, zabadajući srebren nož u sočno meso. "Daju ti čak i lijekove i opet ništa." "Žao mi je, milosti." Mirabillia se zacrveni. "Ali to ne mogu kontrolirati."

"Nauči!" car vikne snažno udari šakom u zlatan stol da se pojave pukotine. "Kao što ostale vrtiš oko maloga prsta, kao što ti ostali jedu iz ruke, nauči."

"Oče, ljudi to ne mogu kontrolirati, kao što ne mogu ni careuli." reče Regen.

"Ti začepi, na još si goroj poziciji. Tvoja još nije ni prokrvarila."

"Jer joj je prerano."

"Rekao si da djevojke prokrvare s devet godina."

"Rekao sam najranije s devet godina."

Car udari sina krupnom šakom, velikom kao Regenova glava. Regen poleti oko četiri do pet metara sa stolice i jedva ustane s licem, ljubičastim od krvi.

"Milosti." Pulchrina skoči.

"Ne." pukne car s glasom poput sto gromova. "Da mu nitko nije pomogao. Neka se sam spasi. A ti mi se mali gubi ispred očiju."

Regen je odmah pobjegao, držeći se za ranu. Mirabillia se pitala kako je uspio ovo preživjeti.

Nijedan čovjek ne bi ovo nikad preživio, možda bi s teškom frakturom lubanje, ali činilo se da Regen nije zadobio lomove.

"Kad smo se riješili toga crva, sad moram s tobom raspraviti Semine." nastavi car.

"Recite, vaša milosti." reče Semin.

"Radi se o osvajanju novoga planeta. Ovaj put bi mogli uključiti i ljude u ovo. Mjesecima smo ih trenirali. Mogli bi nam biti jako korisni."

"Ali milosti, njih je i dalje mali broj. Plan nam je stvoriti novu ljudsku civilizaciju na ovome planetu."

"Ne proturječi mi se, dječače." počeo je car. Mirabilliji je zvučalo kao da želi čuti Seminov prijedlog, ali on se htio samo da se lord složi s njime.

"Kako vi kažete, milosti." lord Semin dostojanstveno kimne glavom.

"Borit će se vaša žena i sestra. Jasno?"

"Naravno, milosti."

"Sve za vas." ljupko se nasmije Pulchrina.

"Nj-nj-nj." car joj se naruga poput malog djeteta.

"Mogu li ja u rat, milosti?" pita dječačić Pestem.

"Kako me se usuđuješ to pitati, kopile?" pukne car. "Osim toga, starija skupina samo se ide boriti, nitko mlađi od osam godina se ne bori."

"Oprostite, milosti, iskreno mi je žao." dječačić gurne vrat u ramena.

"Još jedan takva glupost i odrezat ću ti jezik. I tako ti nije za ništa koristan, je li jasno?"

Dječačić samo kimne glavom.

.58

Nakon vrlo neugodnog ručka, Semin je svog brata za ruku izvukao iz dvorane i bacio na pod. "Kako se usuđuješ nešto tako pitati?" počne vikati. "Caru za rat trebaju spretni ljudi, sposobni za borbu. Ti nikad nećeš biti sposoban za borbu, jesi li me čuo, nikad." "Žao mi je brate." reče dječačić pognute glave.

"Bit će ti žao kad te sljedeći put naplatim s bodljikavim bičem. Jesi li me čuo?"

"Jesam brate."

"Sad se gubi."

Dječak polako ustane i otiđe šepajući. Semin pogleda i Mirabilliu koja nije bila nimalo sretna.

"Nemoj mi davati te poglede, glupim pitanjima ne šteti samo sebi nego i nama. Car je uvijek ljut, svaki dan, a on ga još mora razljutiti s tim pitanjima."

"Zašto je ljut?" pita Mirabillia.

"Takva mu je narav. Uvijek je bio takav, rijetko ga vidimo veselog, kako se smije, a najveseliji je kad naudi nekome."

"Oprostite lorde, ali zar je to normalno?"

Semin joj je još više približi, nasloni čelo na njeno i počne joj gladiti kosu da izgledao kao da izmjenjuju nježnosti. "Car je opasan, vrlo opasan, a Pestem je glup. Ne zna kako nas s glupim svojim riječima izlaže opasnosti. Caru kao Ceaseru nije briga kako se osjećaš, govoriš mu ono samo što želi čuti."

To je Mirabillia svima govorila proteklih mjeseci, otkad je došla na ovaj planet. Nikad nije izravno otkrivala osjećaje niti je pustila da joj je u ikojem trenutku jezik rasplete. Samo se jednom pokušala zauzeti za Pestema, ali bezuspješno, vidjela je da nikad nikome neće ništa dokazati niti će ikad spasiti maloga. Može ga samo ubiti.

"Ne želim izgubiti tebe, ni Pulchrinu, čak ni Regena, a pogotovo ne zbog njega. Već sam izgubio majku zbog njega. Želim imati sina s tobom, ne želim da mi on to spriječi."

"I ja želim." Samo nije željela dijete s njime. "Regen?" odjednom skoči. "Gdje je on, moram mu se ispričati."

"Ne moraš, Mira."

"Moram. Zbog mene ga je vlastiti otac ozlijedio. Stvarno moram."

Mirabillia je krenula prema bolnici, nadajući se da će ga tamo naći. Trčala je kao luđakinja i po čitanju misli drugih careula u susretu saznala je gdje je Regen. Kad je došla, izlazio je iz ordinacije sa zavojem oko glave.

"Milosti, tako mi je žao." reče i skoro padne na koljena.

"Zar ti ovako snažno udaraš?" Regen se nasmije.

Mirabillia se zbuni. "Ne." "Zašto je onda ispričavaš?"

"Jer ste stradali zbog mene, zbog mene vas je vaš otac udario."

"Ne, stradao sam jer mi je otac luđak, to je jedini razlog. Ali kad ja dođem na prijestolje, stvari će se promijeniti, mnoge stvari."

Mirabillia je namjeravala pobjeći prije nego on dobije prijestolje, ali se nasmiješi. "Naravno da hoće." reče.

.59

"Znaš moja draga," Regen joj stavi ruku na rame kad krenu prema sobama. "otkad nam se Locus približio, sve nekako ide lakše. Nema napetosti, daje mi izvrsne savjete, atmosfera je s njim vrlo ugodna. Zaboravio sam kako je to družiti se sa receterom."

"To su vrlo ugodna bića." reče Mirabillia.

"Naravno, nisu poput careula, a ni poput ljudi. Mi znamo za mir, za darežljivost, ali smo ipak žedni moći, spremni ga steći nasiljem. Oni vrlo dobro znaju za zlobu, okrutnost, pohlepnost, a nisu joj skloni. Zamisli koja je samo to razlika."

"Ali uspijevamo surađivati s njima." Mirabillia se ljupko nasmiješi.

"Ali znaš li što je glavni problem? Rat je potreban za obranu, jer još nije stvoren mir u ovom svemiru, a oni nisu skloni borbi, njihova se tijela lako umore i istroše energiju. Moraju jesti sedam puta na dan najmanje, a tijela su im i dalje tanka."

"Primijetila sam."

"Zato ih moj otac vrlo malo cijeni, zato ih većina moje vrste vrlo malo cijeni. Ali znam da će nam pomoći da opet surađujemo. Prije tvog vjenčanja nije uopće s nama razgovarao. Kako to?"

Mirabillia je bila uhvaćena u klopku, ali je uspjela Locusu vidjeti u glavi što bi on rekao na njenom mjestu kad bi ga to pitali. "Ne znam za njega, ali mislim da je za to vrijeme tugovao za svojim ocem."

"Dobro, to ga još nisam pitao. Možda kad je vidio da smo od jedne robinje uspjeli napraviti lordovu ženu, prestao misliti da smo čudovišta. U to ne uključujem svoga oca. Samo što je on više budala nego čudovište." "Šteta je što se ne možete slagati kao otac i sin."

"A tko se može slagati s roditeljem zadnjih dana. Semina je otac doslovno zlostavljao, zbog tvojih roditelja je tvoj rodni planet uništen. Kako je to samo bio lijep planet nekada, još ne mogu vjerovati."

Mirabillia se vratila u svoju stvarnost kad se sjetila da pred njima mora mrziti svoje roditelje, svoju braću, svoju zajednicu, čak i robove. "Naravno, milosti, ali moramo se pobrinuti da se buduće generacije slažu s roditeljima, da brat ne ubija brata, a otac ne ubija sina."

Da skrije svije suze, Pestem je otišao u crvenu dugu travu, gdje se jedva vidio. Hodao je, tiho jecajući i proklinjao svoga brata, proklinjao svoju sestru, cara, princa, svih koji su ga okruživali, a nikad prema njemu nisu trunčice poštovanja pokazali. Mirabillia mu je jednom uputila nekoliko lijepih riječi, nakon što ju je spasio, ali nije se zauzela za njega kad ga je vlastiti brat bičevao, nakon što je spasio njegovu ženu.

Ubrzo je došao na područje gdje su mladi ljudi kosili crvenu travu, dok su je mlađa djeca skupljala i stavljala u kamione. U njegovoj blizini našla se djevojčica blijede puti, crnih kovrčavih kosa i modrih krupnih očiju. Sličila je Sagiti, robinji žene njegova brata.

"Pst." zazove djevojčicu koja okrene glavu prema njemu. "Dođi." zazove ju. Djevojčica se osvrne, zatim odmah dotrči. "Što radite?" pita on.

"Kosimo travu." reče djevojčica. "Mislim da se moram vratiti na posao."

"Ne moraš." reče on, ne uzimajući u obzir njenu sigurnost. "Kako se zoveš?"

"Inoca, lorde." "Želiš li se igrati sa mnom lovice u travi?"

"Ne želim jer bi mi nabili glavu kolac."

.60

Pestem je shvatio da djevojčica nije toliko glupa i da ju neće lako nagovoriti na igru. "Mogu li olakšati posao." reče. "Jesi li ikad čula za neonski disk?"

"Ne, lorde." djevojčica odmahne glavom i kovrče joj se zanjišu.

"Gledaj, samo ispružiš dlan prema gore i stvoriš neonsko ravno svijetlo i probaš ga zadržati u ruci.

Ne bi bilo dobro da ti poleti u krivom smjeru." Pestem ispruži dlan i stvori ravno neonsko svijetlo u obliku kruga koje se počne okretati. Kad dječak pomakne ruku, nekoliko vlati travi odreže disk. "Sad ti pokušaj."

Inoca pruži ruku i stvori disk, ali disk pobjegne ispred nje i pokosi svu travu.

"Ne brini. Bez ljudske energije disk s vremenom ispari. Zato se i zovemo energici."

Crvena trava u kojoj su se skrivali se ubrzo razmakne poput dvokrilnih vrata i nad njih se nadvije Custos. "Mislite da vas ta svijetla nisu otkrila?"

"Oprostite gospodine." reče Inoca i krene natrag, ali ju Pestem povuče.

"Ja sam lord ovdje, a moj brat vlada ljudima, vi niste u poziciji da mi naređujete."

"A ja sam ovdje da spriječim štetu i maknem štetočine kao ti." Custos povuče Inocu za plavi kombinezon. "Bolje ti je da otiđeš prije što ti zazovem brata."

"Da vas kazni."

"Ne, tvoj brat nikad ne staje na tvoju stranu. Možda bi bilo bolje da zazovem polypusa da ti razbije lubanju kao lubenicu?"

Dječak se namrgodi i otiđe. Custos je i imao pravo, brat se nikad ne bi zauzeo za njega. Otišao je kraj drva na koje su se oni znali peti kao djeca, sjeo pod krošnju i plakao. Plakao je dok nije isplakao sve suze i bio spreman vratiti se natrag u dvor.

Sagita je s Olivom vježbala borbu s laserskim mačevima. Budući da Olivi nisu išle borbe, niti je znala izbjeći bilo koji napad, završavala je s duguljastim opeklinama kad bi ju Sagita udarila po tijelu. Naravno, nije bilo dopušteno koristiti moći, niti zabiti lasersku oštricu u meso protivnika, samo je bilo dopušteno lakše ih ozlijediti. Sagita se čak nije morala ni truditi oko Olive, koliko god brza i spretna bila. Oliva jednostavno nije bila zrela za borbu.

Kad su završili s treningom, svi su morali sjesti na pijesak dok Custos održi svoju riječi. "Tijekom zadnjih mjeseci treniranja, neki su postigli veliki napredak dok se mnogi nisu pomakli s mjesta." Na te riječi Oliva uvuče glavu u sitna ramena. "Za mjesec dana milost planira rat protiv rosa, bića koja uporno odbijaju surađivati s njima. Godinama su pregovarali, ali njihova drskost nema granica. Zato je milost odlučila dati vama tu čast da se borite u ratu za njega. Nakon toga će vam biti izručena velika nagrada za hrabrost. Imat ćete više odmora, manje rada, obroci će biti ukusniji, a bit ćete u višem položaju nego rosi. Od vas će se očekivati da samo budete vojnici, a oni će obavljati teške fizičke poslove koje ste bi obavljali. Sad otpust."

Sagita je osjećala ogromnu mučninu u želudcu i jedva se suzdržavala da ne povrati na putu do sobe.

Sad će biti kao oni. Ubijat će za njih, za one koji su joj uništili sve što je imala, roditelje, prijatelje, rodno mjesto i cijeli planet.

"Možda čak i crknemo." Ignatus joj šapne na uho. "Mnoge muke bi nam bile okončane."

"Ne želim umrijeti." proplače Oliva.

"Vjerojatno neće tebe ni poslati. Gospa Mirabillia bi to zabranila. Ipak si joj najdraža robinja."

"Vjerojatno jedva čeka da ja crknem." promrmlja Sagita.

"Ne brini, muka koje joj zadaješ se mogla davno riješiti." .61

"Kako?"

"Mogla te smaknuti ili ti izvaditi jezik. Sigurno te s razlogom još drži."

"Ma ne zanima me."

Sagita je jedva čekala da se iz plavog kombinezona presvuče u crnu haljinu. Kad se presvlačila, vidjela je na kombinezonu malu crvenu mrlju. "Ne." uzviknula je. "Nadala sam se da sam neplodna.

Ne želim djecu." "Što ćeš, bilo je i vrijeme da dobiješ."

"Premlada sam za ovo."

"Nisi, vjeruj mi." "Što ću sad? Što će biti kad saznaju?"

"Zadužena si odmah poći kod liječnika, inače će te dogodine pregledati i jao tebi ako shvate da si im krila."

Sagita ga ljutito pogleda i strga prljavi kombinezon sa sebe. Okupa se, te pođe kod liječnika, zajedno sa Ignatusom i Olivom.

"Ovo su lijekovi protiv bolova, za svaki slučaj." ponudi joj kutijicu u ruke. "Ti si prva od gospinih robova koja je trenutno odrasla, a ubrzo i punoljetna." "Što to znači?" pita Sagita.

"Car namjerava stvoriti novu ljudsku civilizaciju na ovome planetu, što znači da će svako ljudsko biće sudjelovati u reprodukciji. Car je odredio da će otac vašeg djeteta biti Ignatus." Sagita se jedva suzdržala, a da ne napravi grimasu. "Također to vrijedi i za drugu robinju."

"Obje će imati moju djecu?" začudi se Ignatus.

"Da, ima li problema robe? Želiš li protusloviti caru?"

"Nema. Samo sam odrastao u društvu gdje se poligamija smatrala nemoralnom."

"A uništavanje planeta moralnim. Nije ni čudo da su se ljudi doveli do ove točke. Sad ste slobodni.

Vratite se k svome poslu."

Djeca su krenula prema Mirabillijinoj sobi, gdje ih je čekala hrpa zadataka. "Što je poligamija?" pitala je Sagita.

"Kad jedna osoba djece s više osoba."

"Stvarno? To je odvratno."

"Moj je otac imao djece s više žena." reče Oliva. "Bilo nas je pedesetero."

"I je li imao vremena za svih vas?" pita Ignatus.

"Nije. Nije čak ni majka imala vremena za nas. Baka nas je odgojila."

"Vidiš li sad problema? Stvorit ćemo civilizaciju koja misli da nam je samo cilj razmnožiti se."

"Posao oko vrtova sada ide mnogo brže." govorila je Pulchrina, dok su djevojke šetale zlatnim zidinama. "Mali energici su se sjetili kositi travu pomoću neonskih diskova, dok naturalici koriste element zemlje da cvijeće brže naraste, oni koji koriste vodu ih zalijevaju, a oni koji koriste zrak, pušu da se bilje što brže opraši. Čini se da su naučili kako biti korisniji."

"Znatno su napredovali." reče Mirabillia. "Naučili se kako se treba odužiti caru."

.62

"Da, ipak su Zemljani korisniji nego što smo se nadali. Kad napadnemo rose, neće više raditi teške fizičke poslove. Rosi će ih zamijeniti. A njihova djeca kad narastu će dobiti još veće povlastice.

Naravno, sve ovisi o tome kako će tko napredovati. Neće svačije dijete dobiti iste povlastice."

"Da. Jedna od mojih robinja je od jučer zrela za krevet. Za za samo nekoliko godina moj rob biti zreo za potomstvo."

"A i bit će punoljetan. Joj, jedva ja čekam da se moj crveni pupoljak rascvjeta." Pulchrina digne ruku i stane gledati svoj dijamantni prsten. "Jedva čekam još jedan prsten na ovoj ruci, a kad milosti darujem sina, jedva čekam da vidim osmjeh na njegovom licu."

Mirabillia se sama sebi gadila što je provodila svaki dan u krevetu s tim djetetom, što svaki dan sije svoje sjeme u nju koje nikako ne klija, pitala se koju će gadost osjećati sljedećih devet mjeseci kad bude nosila njegov plod u svojoj utrobi, i sljedeći ostatak života dok ga bude gledala kako postaje ratnik, koljač, nemilosrdni ubojica.

"Nadam se da ćemo zanijeti u isto vrijeme, da bude moj nećak imao društvo."

"Gospo, mislim da to nije moguće. Ti još nisi prešla ni jedanaesti rođendan, a ja moram dobiti potomka u sljedećih godinu dana."

"Dogodit će se to ubrzo. Vidjet ćeš. Ubrzo ćeš se preseliti u novu palaču s mojim bratom."

.63

10.

Mirabillia je stajala u vrstu vojnika sa svojim mužem, snahom i ostalim careulima, ljudskim bićima i polypusima u vojnoj uniformi; bijeloj jakni, hlačama, teškim čizmama i kacigi, s laserskim mačem učvršćenim na pasu. Uniforma je kazivala da su u borbi svi jednaki, svatko mora dati jednako truda i svatko ima jednak rizik da umre.

"Dragi moji careuli," govorio je car koji je jedini bio prisutan van vrste. "ljudi, polypusi i svi borci.

Došao je dan da osvojimo planet Viablu i zarobimo izdajice koji stoljećima odbijaju surađivati s nama. Svatko tko bude sudjelovao u borbi, pamtit će se kao junak, svatko tko pogine, poginut će kao junak. U trenutcima kao ovi, svi smo jednaki, jednak posao, jednak trud, jednake šanse za smrt.

Koliko kod gubitaka pretrpimo, znamo da idemo prema pobjedi. Da čujem jedan; za pobjedu!"

Svi izvuku svoje drže, upale lasere i dignu ih u zar, poviše glava. "Za pobjedu!" viknu svi u isto vrijeme.

"Za planet Summu!" vikne car.

"Za planet Summu!" svi ponove.

"Za budućnost!"

"Za budućnost!"

"Odlično. Sad svi po redu u letjelice. U prvu idu ljudi, u druge careuli i polypusi. Svi u vrsti i bez guranja."

Ljudi su ušli u prvu letjelicu koja je imala dvadeset sjedala, svako naslonom prilijepljeno uza zid.

Sjeli su i pojasevima se vezali oko ramena i oko pasa.

"Svi dajte maksimalni trud." reče Custos. "Rosi će biti u robotima, tri puta većima od vas i pucat će.

Nastojte im se približiti i napadati izbliza. Vojnika je na milijune, pa ih neće biti teško potjerati u kut."

Letjelica se počne tresti poput pokvarene mašine kad počne uzlijetati. Mirabillia je mogla vidjeti kroz prozor beskonačan broj letjelica, a znala je da ih je više od milijun, u svakoj otprilike dvadeset vojnika plus piloti. Više od dvadeset milijuna će napasti planet i porobiti rose.

Rosi su bila mala bića, ne viša od metra, ružičaste kvrgave kože, kratkih i širokih ruku i nogu, bez kosa, krupnih očiju koje su zauzimale skoro pola glave, očnih jabučica boje jantara i zjenica duguljastih kao u mačaka. Borba im nije bila prednost, ali zato su bili inteligentni, ne inteligentniji od careula i vrlo snažni za svoju građu, mogli su dizati velik teret, ali su bili izuzetno spori.

Polako su se počeli približavati zelenom planetu Vaibli, sletjeli su i izašli na travu. Mirabillia se nije mogla načuditi ljepoti tog planeta, sami zeleni pašnjaci, bez ijedne suhe travke, bez drveća i cvijeća, same ravnice bez planina, nebo je bilo zeleno poput šumske rijeke u kojem se ogledavalo zeleno more, a planet je obasjavala zvijezda Rula.

"Nema nikoga." šapne Mirabillia. "Čekaj malo." šapne Semin, izvuče mač i upali crvene oštrice sa svake strane.

Ubrzo se zemlja počne uzdizati i iz nje počnu izlaziti okrugli roboti, s okruglim cjevastim rukama i nogama, tri puta viši od samoga Custosa. Za jednu ruku su imali pričvršćenu oštricu dužu od dva metra, a za drugu stroj za šest cijevi koji se okretao kako je pucao lasere.

Neki su već nekoliko vojnika uspjeli nabosti na oštricu čim su izašli. Naturalici su već pomalo počeli tresti i razdvajati zemlju da roboti popadaju u rupe, oni koji su posjedovali vatru, počeli su su grijati metal da se otopi sve dok ne počne gorjeti, tako da su roboti padali u plamenu, a oni koji su posjedovali zrak, gušili su rose, tako da su im skakali na stakleni vrh i proboli ih mačem kroz staklo.

.64

Mirabilliu su opkolila trojica. Sve je poteze mogla izbjeći jer im je čitala misli. Jednog je izbjegla kad ju je pokušao zgaziti i u skoku ga pogodila nebeskom kuglom tako da je eksplodirao i odbacio ju nekoliko metara nazad. Drugi je krenuo pucati u nju, ali se opasala elektronskim štitom. Počeo je i drugi pucati na nju, a ona je držala štit sve dok nisu ostali bez municije. Počeli su je napadati oštricama, a ona se branila mačem. Ubrzo je vidjela kako usporavaju i pomalo se dimi iz njih. Počeli su se otapati i gorjeti, dok su u njima rosi vrištali.

"Ovamo." Ignatus ju potegne za ruku i kuda su trčali, tuda bi roboti buknuli u plamen. Mirabillia nije ni znala koliko je Ignatus vješt s vatrom. Ubrzo je osjetila podrhtavanje zemlje i shvatila je zašto se mora maknuti. Vidjela je Sagitu kako na vrhu robota zabija mač, zatim skače i trči prije što robot padne i eksplodira. Vidjela se Semina kako u skoku produžuje lasersku oštricu, presijeca robota napola i postavlja elektronski štit da mu eksplozija je naudi nego ga samo odbaci i sigurno se dočeka na zemlju.

Kad su se svi zaustavili, okrenula je glavu i vidjela je kako se tlo raspada, a čitavi i uništeni roboti propadaju. S druge strane vidjela je drugu hordu robota kako trči prema njima.

"Energici, pripremite neonske diskove" vikne Custos. "Naturalici, znate što vam je činiti."

Energici stvore u svojim rukama plosnate neonske diskove i bace ih na robote, što ih presiječe napola. Naturalici su ih počeli paliti robote i tresti zemlju sve dok lava nije prodrla na površinu.

"Vi zemljani, ne pretjerujte, uništit ćete planet." vikne Custos. "Vatreni, kontrolirajte lavu."

Svi koji su kontrolirali vatru su uspjeli lavu gurnuti pod zemlju, a oni koji su kontrolirali zemlju, nisu više ništa radili, oni koji su kontrolirali vodu, pustili su gejzire da prodru i ugase nepotrebnu vatru.

Do njih je uspjelo doprijeti samo desetak robota.

"Energici, elektronski štit, spojimo ga."

Svi energici su uspjeli spojiti elektronski štit u jedan da se zaštite od paljbe sve dok nisu potrošili municiju. Sad ju ih bili spremni napasti. Mirabillia prvog pogodi velikom solarnom kuglom i ovaj eksplodira na mjestu. Drugi ju je sa strane uspio odbaciti. Kad je okrenula glavu, vidjela je kako se Custos baca na zemlju i kliže da ju odmakne, a oštrica ga probada. Custos izvije glavu i ispusti nadljudski krik. Mirabillia produži oštricu najviše što može i presiječe robota napola te elektronskim štitom zaštiti sebe i Custosa od eksplozije.

Kad je smanjila oštricu osvrnula se oko sebe i vidjela je kako su svi roboti buknuli u plamen, čula je vrištanje rosa, vidjela je kako roboti u plamenu padaju i eksplodiraju. Pet metara od sebe je vidjela Ignatusa kako drhti i jedva stoji na nogama. "Ignatus prestani." vikne. "Umrijet ćeš."

"Ne radim ja jedini ovo." reče Ignatus, drhteći, dok su mu krupne kapi znoja izbijale na kožu. "Ali nas nije puno preostalo."

Mirabillia se osvrne prema Custosu. "Custos?"

"Nema veze." reče Custos i počne parati rukave s jakne. "Samo moram zaustaviti krvarenje, čuvaj mi leđa." Samo mu je bila probodena desna bedra, gdje je pokušavao zaustaviti krvarenje. Osvrnula se prema robotima te zajedno s energicima i careulima odlučila učiniti završni potez. Energici su bacili neonske diskove, a careuli presijavajuće kugle te time raznijeli preostali broj robota.

Nakon što je sve bilo gotovo, Mirabillia se suzdržala da ne povrati od smrada dima, spaljenih leševa, od iscrpljenosti, a i onome u čemu je sudjelovala. Učinila je rosima točno ono što su ljudi učinili njoj. Tek je sad shvatila da je ratnica, da je ubojica. Prije joj je bilo samo važno da preživi.

Ignatus je pao na koljena, pa licem na zemlju. "Zaboga." Mirabillia dotrči do njegovog tijela. "Rekla sam ti da to ne radiš."

"Pusti ga, samo je iscrpljen." reče Custos. Doteturao je do Ignatusa i uzeo njegovo tijelo u ruke.

Ignatus je jedva držao oči otvorene i hvatao dah. .65

"Malo nas je." reče Sagita. "Malo je ljudi."

Mirabillia se osvrnula i vidjela je da ih je malo, samo petero ljudi na vidiku. "Semin?" vikala je.

"Pulchrina?"

"Koga briga za njih?" pita Sagita.

Mirabillia se bojala da će se morati udati za Pestema ako Semin ne preživi, osim toga, nije htjela da Locusov plan propadne. Samo se nadala da je car mrtav, što nije vjerojatno jer je on najmoćniji čovjek na planeti.

"Eno ih." jedan od dječaka pokaže na dvoje ljudske djece koje su iz daljine dolazili prema njima.

Kad je jedno dijete skinulo kacigu, mogla je prepoznati Pulchinine zlatne kovrče koje su zasjale na suncu. Kraj nje viši dječak je najvjerojatnije bio Semin, a nešto je nosio u rukama. Kad se malo približio, vidjela je da je nosio tijelo preminuloga djeteta čija je krv bijelu jaknu obojila u crveno.

Skinula je kacigu da ju prepoznaju. Pulchrina pokaže na nju i odmah su ubrzali korak. Sigurno je to bio Semin. Bilo je potvrđeno kad se spustio na pod da spusti tijelo skinuo kacigu. "Semine? Lorde?"

Dotrčala je do njega.

"Dobro sam Mira." reče on. "Moram ti nešto pokazati." Skinuo je kacigu mrtvome djetetu, gdje se pokazala crna kosa koja joj je sezala do brade, poznata maslinasta koža, sitne oči nos i usta. Njena robinja, djevojčica koja joj je prva potekla u pomoć kad je bila zarobljena i krvarila, misleći da će ju silovati čim je vidjela krv. Sad je više nema.

"Znam da ti je bila najdraža. Zato smo ti je doveli." reče Pulchrina.

"Nije poginula bez veze." reče Mirabillia. "Poginula je kao vojnik, ne kao rob." Zapravo je poginula kao ratnik.

"Istina. Pamtit će se kao junakinja, dala je svoj život za cara." Ili joj je car oduzeo život.

"Custos?" uzvikne Semin. "Što ti je s nogom?"

"Samo su me proboli. Ništa strašno, zaustavio sam krvarenje."

Mirabillia nije spominjala da joj je Custos spasio život, jer je bilo sramota da običan čuvar robova spasi život gospi, vladarici ljudi, a i Ignatus i svatko od djece koja su posjedovala vatru su spasili živote većine njih.

"Vrijeme za polijetanje." vikali su piloti. Svi su se ukrcali u letjelice koje su ih prije dovele na taj planet koji sad pripada caru. Još jedna civilizacija je uništena u kojoj su sad i ljudi sudjelovali.

Samo se osam ljudskih bića ukrcalo u letjelicu, a deset dječjih mrtvih tijela je bilo na podu, zamotana u plastične vreće, jedni do drugih, većinom mlađe djece koja još nisu kročila u pubertet, samo je jedan dječak bio otprilike dobi kao Mirabillia.

Mirabillia je radije gledala kroz prozor nego u tijela. Car bi mogao obaviti još jedan rat za uništenje još jedne civilizacije, što bi dovelo do kraja ljudske egzistencije. Možda bi to bilo bolje jer bi buduća civilizacija samo nemilosrdne ubojice, kao što su careuli i polypusi, a čak ni Locus ne bi to mogao spriječiti, čak niti Pruden, u kojeg ima dosta povjerenja.

Kad su se vratili na planet, Mirabillia je otišla odmah u kupaonu sa ispere prljavštinu sa sebe. Na sebi je nosila prljavštinu s planeta kojeg je trenutno uništila, a blato sa sebe koje je nanijela čim je kročila na onaj planet, blato kojim je svoju dušu uprljala neće nikad skinuti sa sebe. Sad je znala da se spustila na istu moralnu razinu svakog careula na ovoj planeti.

Kad je izašla iz kupaone u svilenom ogrtaču, vidjela je kako Semin stavlja par komada crne odjeće.

"Ovo je za ispraćaj žrtvama koje su dale život za cara." reče.

"Koliko ih je poginulo?" pita Mirabillia.

.66

"Osam milijuna."

Osam milijuna od dvadeset milijuna. Koliko je samo života uništeno da bi se uništila još jedna civilizacija. Što je najgore, to neće biti kraj. Za nekoliko mjeseci ili godina će se isto to dogoditi.

Pestem, sretan što su njegov brat i sestra uspjeli je ponovo otišao u vrt, gdje ga je visoka crvena trava pokrivala. Znao je da će njegov brat i sestra biti veseli i neće se iživljavati na njemu sljedećih nekoliko dana, a car će biti sretan kao malo dijete i često će priređivati gozbe gdje će Pestem kušati brdo slatkiša jer svaki put car pripremi gozbu kad porobi gamad kao što su rosi, samo to nije učinio dva puta, kad je porobio ljude i recetere jer je u mladosti bio u dobrim odnosima s njihovom vrstom.

Otišao je na mjesto gdje su djeca okopavala polje za nove sadnice i provirio glavom da ga nitko ne vidi osim Inoce.

"Uspjeli su." došapne joj. "Nećete više ovakve poslove raditi. Rosi će njih preuzeti."

"Dobro." reče Inoca. Nije zvučala oduševljeno.

"To znači da ćete se brinuti samo za svoju okolinu i imat ćete četiri sata slobodno na dan. Čak razmišljaju o tome da vas nauče čitati i pisati."

"Bolje je da otiđeš." reče Inoca.

"Zar nisi sretna? Pobijedili smo."

"Bolje ti je da otiđeš prije nego počnem vrištati."

Mirabillia je obukla dugu crnu haljinu i vezala kosu s crnom vrpcom nije stavljala nikakav nakit niti trunku šminke. Nije bilo primjereno niti je imala potrebe. Ispraćaju poginule ljude, osam milijuna žrtava, osam milijuna grobova.

"Oprosti što se odužilo." bane Semin u sobu također u crnini. "Mog glupog brata je trebalo izvlačiti iz trave i silom obući u crno. Mali uporno ne želi na ispraćaj i gotovo."

"Zna li on koju su žrtvu ti ljudi uložili?" pita Mirabillia.

"Ne zna, očito je glup. On samo očekuje brzu proslavu u kojoj će se najesti slatkiša. Ništa drugo. Još ga za njegov sedmi rođendan car planira poslati u školu s ostalim careulima. Kako će se tek osramotiti." "Školu? Vi ne idete u školu?"

"Išao sam. Školovanje traje šest godina, a kasnije se sam obrazuješ u knjižnici i ideš na ispite jednom godišnje ako želiš. Mogla bi i ti pokušati."

Da. Zato je Semin mnogo vremena provodio u knjižnici. Mirabillia jedva zna čitati latinicu i tablicu zbrajanja i oduzimanja, ali mogla bi pokušati sama se obrazovati, a ne kupiti znanje iz tuđih umova.

Znala je da Pulchrina ide u školu, jer je svako jutro bila zauzeta, ali se čudila zašto Semin ne ide u školu, a ni ona sama.

U za nekoliko sati su careuli uspjeli iskopati osam milijuna grobova, groblje šire od naselja gdje se Mirabillia rodila i živjela svojih četrnaest godina, možda skoro deset puta šire. Nije znala gdje mu je početak a gdje kraj. Više od stotinu milijuna careula je došlo posjetiti mrtve, što je bio mali broj. Na planeti Summa ima više od stotinu milijardi careula, a planet je bio veći trista puta od Zemlje.

Cara su doveli careuli na svom zlatnom prijestolju, noseći prijestolje na ramenima, gdje je on održao svoj govor svim poginulim u borbi, svojoj pobjedi i novom koraku u civilizaciji, u prenesenom značenju, porobljavanju nove vrste.

.67

Kad je zasvirala truba i tijela se položila u grob, cijela povorka je otišla prema novoj lokaciji.

Mirabillia nije znala gdje idu, ali se bojala pitati jer bi ispalo da je pokazala malo interesa.

Razmišljala je samo u što se njena rasa pretvara.

"Jedva čekam da ovo vidim." klicao je Pestem. Čemu god se radovao Pestem, nije bilo dobro.

"Ti ne moraš ovo vidjeti." šapne joj Semin. "Vidi ti se u očima da nisi sretna. Žao mi je zbog tvoje robinje, ali u tom trenutku nije čak bi bila robinja."

Semin ju je pročitao kao što ona čita druge. Znao je da ju nije briga za ovo što su careuli učinili, zapravo ju je više bilo briga što su njeni ljudi učinili, što su postali i u što se pomalo pretvaraju. U barbare, ratnike koji žele upravljati drugim bićima i tretirati ih kao robu.

"Ne, moram." rekla je. Da je napustila povorku, bila bi optužena da nije dovoljno odana caru, čak ju ni Seminova isprika ne bi spasila.

Kad je došla, požalila je što je uopće odlučila ostati. Ono što je slijedilo bila je povorka srama. Imala ju je svaka vrsta koju bi porobili, samo ju ljudi nisu imali jer ih je bilo premalo i bili su previše divlji da ih se povede povorkom. Za razliku od njih, rosi su bili miroljubiva stvorenja bez puno mogućnosti za napad i obranu.

Put je bio načinjen od čeličnih kolaca gdje su bili nabodeni komadi tijela rosa, glave, ruke, noge, niz njih se plava krv cijedila a oko njih su lijetale muhe, samo tijela još nisu istrulila. Tim putem su počeli prolaziti rosi, spuštenih glava, manji od metra, velikoj većini koža nije bila tako kvrgava, glave su im bile veće nego što se Mirabillia nadala, a neki nisu bili veliki ni pola metra. Mirabillia je shvatila da su sve ovo bila djeca.

"Koliko ih je?" pita Mirabillia. "Četrnaest tisuća." reče Semin. "Četrnaest tisuća od dvadeset milijuna?"

"Da. Mnogi su se skrivali pod zemljom, ali kako su naturalici uništili dosta tla i bombe koje smo bacali iz letjelica, većina ih je poginula. Ostale odrasle, starce i dojenčad su uklonili i doveli samo djecu." reče Semin. "Sad ih čekaju teški fizički poslovi."

"Znam." reče Mirabillia. "Ljudi nisu više robovi nego samo vojnici."

"Izvoli dar dobrodošlice." Pestem skine glavu s kolca i baci u maloga rosa koji se rasplače i plava krv ga poprska.

"Prekini." Pulchrina ga potegne za uho, ali je bilo kasno. Ubrzo su mali careuli počeli trgati dijelove s kolaca i bacati na rose koji su pali na pod i zgrčili se. Počeo je odjekivati plač malih rosa i klicanje malih careula, a okolo su se počeli razlijetati komadići mesa i plave krvi. Mirabillia zakloni lice rukama da ju krv ne poprska po licu.

"Ovamo Mira." Semin ju povuče dok je držala oči zatvorene. Vukao ju je za sobom dok se rulja careula naguravala. Careuli su se pretvorili u lešinare koji se bore za posljednji komad mesa.

Kad su se izvukli iz rulje, vidjela je i osjetila kako joj vlasi strše na sve strane. Napokon je uspjela udahnuti dok ju je muž vodio do dvorca. Pulchrina je pred sobom gurala brata i udarala ga nogom u leđa. "Kopile jedno glupo." vikala je. "Trebaš sve upropastiti? Gluplji si od oca, duplo gluplji."

"Bolje je da to car riješi s njime." reče Semin. "Možda ga napokon nauči pameti."

.68

11.

S prijedlogom svog muža, Mirabillia je otišla sljedeći dan u knjižnicu. Otišla je u odjel s latinicom, budući da je to bilo jedino pismo koje je razumjela. Uzela je knjigu koja ju je odmah privukla, zvana; Jedna civilizacija s ljudima. Knjiga je bila napisana prije petsto godina i govorili su samo dobro o ljudima. Bila je istina ono što je Semin jednom rekao, careuli su se tada divili ljudima. Pročitala ju je u jednom dahu i odlučila ju posuditi da ju pročita još nekoliko puta.

Druga knjiga koju je uzela se zvala; Ljudska umjetna razlika. Knjiga je bila napisana prije trideset godina, samo nekoliko godina nakon rata koji ih je uništio.

Ljudi su najrazličitija bića do sad poznata u svemiru, pisalo je, i jedina sposobna još više povećati tu razliku. Oni će se još dijeliti po religijama, po državama, po gradovima, po izmišljenim granicama i jedini će te izmišljene razlike učiniti toliko značajnima da moraju pokrenuti rat koji će dovesti do uništenja jedinog mjesta na kojem žive. U dvadeset tisuća godina, otkad su se počeli civilizirati, nisu naučili, zbog čega je još platilo milijardu naše vrste. Učinili su život nemogućim za svoje potomstvo i zato moraju platiti, moraju nestati ili biti preuzeti pod kontrolu ako se više od njih može izvući ikakva korist.

Zato na planeti Summa nije više bila dopuštena religija, nisu dopuštene države, cijeli je planet postao jedno carstvo otkad su se ljudi uništili. Praviti razlike među svojom vrstom se smatralo najvećim zlom, a na svaku novu vrstu su smatrali da ih treba staviti pod kontrolu da ne bi došlo do novog rata.

Ponovo se vidimo draga. Čula je u glavi glas onog dječaka. Pruden. Okrenula se i vidjela ga tri stola iza sebe. Samo ti uči. Ja radim na svom planu.

Bolje se pazi ti da te netko ne otkrije. Promisli ona.

Ti otkrivaš plan svojim robovima, ja držim jezik za zubima.

Daj šuti i istražuj. Naša civilizacija bi mogla propasti.

Dobro draga, samo ne znam hoću li biti sposoban spasiti cijelu našu civilizaciju.

Ne zovi me, draga.

Daj, ljubavi, intimniji sam s tobom nego ti s tvojim mužem.

Mirabillia se umalo izrigala.

Sad idem draga, ti samo uči i ne moraš opterećivati svoju lijepu glavicu kao ja svoju.

Dječak je ustao i pokupio svoje knjige sa stola. Mirabilliji je bilo drago što napokon odlazi. Sada je mogla bolje koncentrirati na gradivo koje je učila. Željela je na kraju godine položi barem jedan ispit.

Ne bi trebao lord imati glupu ženu.

"Pestem." Semin je uzviknuo kad je dječak prolazio pokraj njih. Dječačić se okrenuo i nasmiješio.

"I prije su me miješali sa vašim bratom lorde." reče. "Nije mi baš čast."

"Oprosti, razumijem te." reče Semin.

"Lord se ne treba ispričavati jednom običnom radniku." reče Pruden. Čini se da je i on shvatio koliko se treba careulima uvlačiti u dupe. "Ali bilo mi je zadovoljstvo susresti se s vama licem u lice."

Dječak se nakloni i otiđe.

"Stvarno čudno." reče Semin. "Čini se simpatičan, ali stvarno čudno."

Pestem je šetao u velikoj crvenoj travi sa ljubičastom šljivom na licu kad se pročulo što je učinio.

Bio je djelomično zadovoljan što ga je hrpa djece počela slijediti, ali još je više bio ljut što za to nije dobio nagradu nego kaznu. Zato je opet otišao u visoku travu plakati da ga nitko ne vidi. Već dvije .69

godine tako radi. Hodao je i plakao dok nije isplakao sve suze, zatim je otišao prema terenu gdje je vježbala mlađa skupina energika i naturalika. Od sad su rosi obavljali njihove teške poslove, a maleni su imali samo četiri sata rada na rad i to je bilo čišćenje svojih soba, terena, pranjem svoga suđa, svojih kupaona. Svoje odjeće i oružja.

Stariji su rad zamijenili školovanjem i učenjem, a opet se brinu za svoju odjeću, svoje oružje, terene, čuo je čak da su dobili i madrace.

Otišao je do terena gdje su malena ljudska bića vježbala, kojeg je ograđivala velika žičana ograda i okružila visoka crvena trava koja se nikad nije kosila. Još sakriven u travi virio je kroz ogradu da vidi gdje je Inoca. Bila je predvečer i malena djeca su šutala veliku loptu načinjenu od kože.

Nekoliko puta zašuškao u travi da vidi hoće li ga Inoca primijetiti i primijetila ga je. Našla mu se točno pred očima. "Što tu radite, lorde?" šapne.

"Pozivam te na igru, eto što."

"Kako da izađem? Ograda nas dijeli, na vrhu je elektrizirana."

"Imaš dovoljno prostora da se provučeš ispod."

"Zaista?"

"Da, ja sam jednom uspio."

Inoca legne na trbuh i uspije se provući ispod ograde. Prostor između ograde i tla bio je visok desetak centimetara, taman da se Inoca provuče. Kad se provukla, Pestem ju uzme za ruku i dotrči ravno do jezera, gdje se nalazio pogled na zlatnu palaču koju treba dobiti njegov brat kad njegova glupa žena zatrudni.

"Vidiš li onu palaču?" Pestem pokaže prstom.

"Prelijepa je." reče Inoca.

"Ne, nije prelijepa. Tamo će živjeti štakor od mog brata kad njegova kurva zatrudni."

"To su grube riječi. Ona je njegova žena i naša gospodarica. Zajedno s drugima nam osigurava sigurniju budućnost na ovom planetu, za nas i našu djecu."

"Ona je njegova kurva koja mu samo treba dati nasljednika, a ja ću zadaviti to dijete čim ga samog zateknem u kolijevci. Jedva čekam taj dan."

"Zar vas jednom nije čak obranila što ju je umalo koštalo glave?"

Pestem, kojem je sad bijes obojio lice u crveno zgrabi Inocu za kombinezon i nagne je poviše jezera, znajući da ne zna plivati. "Ona se kukavica povukla kad je dobila šaku u nos od mog brata. Dopustila je da ju siluje u nekoliko navrata, a sada mi se zajedno s njime smije u lice."

"Dobro lorde, žao mi je, neću više."

Pestem ju tada pusti i pruži joj ruku. "Nadam se da me sada razumiješ. Prijatelji?"

"Ne, ja nemam prijatelja. Ja samo običan sluga koji se mora odužiti careulima za ono što su moji preci učinili."

"Ako budeš moja prijateljica, imat ćeš mnogo privilegija. Mogu te zaštititi, dati ti imunitet, čak ti i donijeti nekoliko slatkiša s proslave."

Inoci su se oči raširile. Pestem je čuo da se nakon borbe s planeta Viable su energicima i naturalicima dali desert za večeru, krekere koje su mogli umočiti u čokoladu i mnoga djeca mlađe skupine su se rasplakala koliko je bilo slatko, a kasnije su prste lizala, neka čak i stolove, zbog čeka su ih kuhari šibali.

.70

"Naravno lorde, sve za slatkiše. Samo, što je to imunitet?"

"Saznat ćeš ubrzo."

Mirabillia je sjedila na svoje prijestolju dok su careuli ispod njenih nogu plesali i gostili se. Sagita je nosila pladanj s pićima i posluživala ljude, a nije se trudila navući umjetni osmijeh na lice niti skriti mrko lice. Prijateljica joj je poginula koja je trebala zajedno s njom služiti na zabavi. Ignatus se uvijek držao kako treba. Regen je plesao sa Pulchrinom i Semin se gostio za stolom s Locusom.

Pestem se družio s malim careulima koji nisu mogli imati više od tri godine, a svi su bili viši od njega. Samo se od njih očekivalo da se s njim druže, jer nisu imali pojma tko je on.

Mirabillia je samo sjedila na svom prijestolju s bradom naslonjenom na dlan i gledala prekrasnu zabavu posvećenu pokolju u kojem su nedavno sudjelovali. Sreća što na ovoj zabavi nisu služili mali rosi, ali će definitivno ovo počistiti.

"Mira." lecnula se kad se kraj nje našao muž. "Što radiš tu sama? Zar ti je toliko dosadno?"

"Ne, samo se divim ovoj zabavi sa šireg spektra." nasmijala je.

"Nemaš pojma koliko je to zvučalo sarkastično." reče, na što se djevojka uozbilji. "Znam da ti je poginula najdraža robinja i bila ti je skoro prijateljica i znam da je grubo te odmah odvući na ovakvu zabavu, ali barem se veseli da ono što se žrtvovala."

Nije se na ništa žrtvovala, umalo je rekla. "U pravu ste. Bolje je da idemo plesati."

Semin ju uzme za ruku i odvede za plesni podij, zatim se stanu okretati u ritmu glazbe. Mirabillia je samo gledala preko ramena kako se ljudi smiješe, kako se vesele i nazdravljaju. Pripremili su zabavu kad su i porobili ljude, samo ona nije prisustvovala jer ju još nisu izabrali za ženu. Taman su i lordu Fullu odrubili glavu.

"Znaš li što će biti s planetom Viablom?" pita ju Semin.

"Ne." "Princ i Pulchrina će ga dobiti kad se vjenčaju? Zamisli samo. Moja sestra će jednog dana posjedovati cijeli planet. Carica Pulchrina. Morat ćeš joj se obraćati sa milosti kad je jednom uda za careva sina."

"Teško je to vjerovati."

"Moja mala sestra bi mogla za nekoliko godina biti na višem društvenom sloju od mene. Teško mi je za povjerovati."

"A što će biti kad se jednom Pestem oženi?"

"Vjerojatno će se za nekoliko godina oženiti za siroticu iz mlađe grupe. Kad dobije dijete, pod uvjetom da bude zdravo, dobit će dvorac kao i ja."

"Odlična ideja. Trebao bi njegov sin biti borac, a ne neka šepava budala, pogotovo da učini ono što je prije dva dana učinio. To je bila velika sramota."

"Da. Znaš što je najgore? Mogao bi činiti skandale kad krene u školu, a tada bi mu tek car odrubio glavu. Ako ne može ni učiti, ne vrijedi ništa."

Mirabillia je vidjela sa strane Locusa i Pulchrinu kako plešu. Većina recetera je samo plesala, rijetki su jeli jer su bili alergični na većinu poslužene hrane. Pročitala je misli Locusu da vidi što on misli o porobljavanju nove vrste. Nije bio zadovoljan, ali nije bio ni iznenađen. Očekivao je nešto takvo od njih,. Bio je sretan što njegova vrsta nije sudjelovala u porobljavanju i nikad ne sudjeluje. "Želiš li se njima pridružiti?" pita Semin.

.71

"Ne treba. I tako smo rijetko sami."

"Osim svaku noć u krevetu."

"A ne uspijeva."

"Uspjet će, ako redovito budeš pila tablete. Ubrzo se možda preselimo u dvorac i nitko nam neće smetati."

"Tko još ide s nama?"

"Tvoje dvije male sluge, ako želiš. Nisu više robovi, a sad se i školuju."

"Da, vrlo malo vremena rade. Mogu ih uzeti samo na dva sata. Sve im se sad svodi na vježbu i školu."

"Dokažu li se jednog dana, bit će ravnopravni careulima. Vidiš da im se nije bilo toliko teško odužiti."

Da, ukoliko se oduzme njihova pobijena obitelj, uništenje planeta i oduzetih šesnaest života u tri mjeseca, nije bilo teško, bilo je neljudski i okrutno.

"Kako je Custos?" pitala je. Nije mogla dobiti nikakve informacije o njemu.

"Koliko ja znam, izašao je iz bolnice, ali još šepa."

"Dobro." Trebala mu se zahvaliti. Da nije bilo njega, ne bi više ni bilo nje. Do kraja zabave je nastojala glumiti da uživa, a kasnije naći Custosa i zahvaliti mu se. Kad se zabava približavala kraju, odglumila je da mora na zahod i umjesto toga izašla iz dvorane i krenula tamo gdje je trebao biti Custos. On je bio jedan od stražara koji su stražarili u blizini dvorane, dok su djeca u ove sate imala školu.

"Posebno ste slijepi danas." reče Custos.

"Htjela sam vam se zahvaliti na onome tijekom borbe." reče ona. Nije htjela izravno reći jer je kraj njega bilo još stražara. "Kako noga?"

"Dosta bolje. Mogu barem hodati. Nije se ništa loše dogodilo."

"Da nije." Mirabillia kimne i zastane na trenutak. "Moram ići."

"Uvijek sam vam na raspolaganju."

Mirabillia požuri da ju netko ne spazi sa stražarima i vrati se natrag na zabavu dok je trajala još nekoliko minuta.

Pestem je kroz visoku travu otišao do starog mjesta gdje ga je čekala Inoca. Sama je sjedila u kutu dok su se ostala djeca igrala. On joj kroz ogradu rukom pruži nekoliko raznobojnih slatkiša. Preuzme ih i prvog i odmah strpa u usta. Oči joj zasuze od slatkoće koja se topila na vrhu njena jezika. Pestem se nasmije i znao je da ju ima u šaci, kao što je njegov brat zagospodario svojom ženom i drži ju u šaci.

Ovo će biti moja žena, pomisli. Rodit će mi dijete i bit će prelako. Regen će jednog dana ubiti cara, mora. On mrzi svoga oca, a njega više ljudi voli. Vrtjet će cijeli planet oko malog prsta i dopustit će mi da mi ona bude žena.

"Imate li još?" šapne Inoca.

"To je bilo sve."

"Jako je ukusno, kad ćete donijeti opet?"

"Ne uskoro."

.72

"Ah, šteta." Inoca spusti glavicu.

"Ali te sutra mogu opet izvući da se igramo. Mogu to svaki dan. Nitko neće primijetiti, i tako te nitko ne primjećuje."

.73

12. Školski sati su predugo trajali. Duplo duže su trajale vojne vježbe i prolazile su brže. Razlog je bio jer je Ignatus mnogo toga znao. Znao je odavna čitati i pisati, zbrajanje i oduzimanje, čak i razlomke, što oni još neće učiti dogodine. Jedino nije znao zemljopis povijest, biologiju i kemiju, jer se većinom učilo o planeti Summa, a nikad o Zemlji. Zašto bi uopće učili o planeti koje više nema?

Vidjelo se da Sagitu ne interesira ništa. Jedva je znala što su slova, a do sada nije zapamtila ni jedno.

Jedva zna zbrajati do deset, zbog čeka joj se mnoga djeca smiju, često bi ju profesor uhvatio kako crta po klupi pa bi dobila šibom po prstima.

Samo je njih osam bilo u dvorani malo većoj od njegove sobe, dok je profesor predavao na ekranu koji je bio osjetljiv na dodir, čak i pisao po njemu. Najmlađi dječak se začudio i pitao je li čarobnjak, zatim dobio toliko snažnu pljusku da je poletio sa stolice jer se usudio pomisliti da oni postoje.

Oteklina na obrazu mu još stoji.

"Zašto ovo moramo znati? Nikoga nije briga." šaptala je Sagita kroza zube i trzala nogom od nervoze.

"Nikoga nije briga, moraš znati." šapne Ignatus.

"Jedva čekam priliku da ubijem onog kretena pred ekranom."

"Profesora."

"Ne zanima me. Jedva čekam da mi se pruži ta prilika da mu nož zabijem u bradu. Vjeruj mi, jednog dana ću to učiti, ubit ću ga, kao i cara, njegovo kopile, i onu ljudsku kopilad, uključujući i onu plavušu."

"Super." Ignatus zakoluta očima. Sagita se i tako nije razlikovala od ostale djece u starijoj grupi.

Mentalno je još zaglavila u šestoj godini života.

Nekoliko puta je pomislio reći joj Mirabillijin plan i njene sposobnosti, ali je odustao. Sagita bi sve upropastila, tražila bi od tog malog da to što brže obavi i na kraju bi ih netko otkrio zbog nje. Svi bi bili mrvi, a čak bi i ubili i njegovog brata. No kako je Sagita bila glupa, jednog dana će sama sebe dovesti do smrti.

"Obećajem ti da ću ti ubiti." Sagita šapne nakon nekoliko minuta.

"Dobro, shvatio sam."

"Ali ne shvaćaš me ozbiljno niti si mi ponudio pomoć."

"Sagita, opet?" profesor ju opomene, na što ona skoči. "Želiš li da ti jednom polomim te prste. Jer te nakon loma čeka amputacija."

"Ali profesore, i on je..."

"Nije me briga za njega." profesor se nadvije na nju, a ona potone u stolici. "Toliko puta ti govorim, toliko puta te opomenem, a ti i dalje nastavljaš. Znaš li ako nisi sposoban za učenje, otkinu ti jezik i uškope te da bi učinili boljeg vojnika od tebe, je li to želiš?"

"Ne profesore." Sagita zadrhti.

"Onda slušaj." profesor podigne glas i svom snagom joj nagazi na stopalo. Sagita izvije glavu i pusti tužan jauk. Ignatus je vidio kako joj čak svjetlucaju suze u kutovima očiju, i ona bi ubila cara. Umalo se nije nasmijao. Do kraja sata nije više progovorila ni riječi, a trzala bi se svaki put kad bi ju profesor pogledao. Ignatus se jedva suzdržao od smijeha.

Kad je završio sat, ona je jedva stajala na nagaženu nogu. Šepala je poput Custosa koji je tu ranu dobio zbog junačkog čina, a ne zbog gluposti.

.74

"Koga bi još ubila?" pita Ignatus. Morao ju je pridržavati dok su hodali do sobe.

"Ubit ću i tebe ako ne staneš na moju stranu."

"I što ćeš nakon toga?"

"Osvojit ću ovaj planet i osvetit se na svakom plavcu. Planet će biti naš, od nas ljudi. Mi ćemo upravljati njime."

"A receteri i rosi?"

"Koga briga za njih, oni nisu ljudi."

Sagita nije bila puno drugačija od ostalih na planeti i najbolje bi bilo ne povesti ju ako im plan bijega uspije. Jedina dobra strana joj je bila to što je glupa i nikad neće uspjeti u svom naumu.

Ugledali su kako kolona stražara protrči kraj njih, što careula, to polypusa. "Izbrojite sva derišta.

Izostavite li jedno, svima će letjeti glave." jedan je vikao iz daljine.

Držeći svog princa za ruku, Pulchrina je osjećala kao da je u raju. Jedva je čekala da procvjeta kao Mirabillia i postane mu žena. Najintimniji kontakt koji su imali jest poljubac u čelo. Mrzila je svoje malo tijelo koje još nije sazrelo. Čak i je robinja Sagita procvjetala, a ona nije. Svi su je gledali s visoka jer još fizički nije sazrela, iako se već tri godine smatrala odraslom.

Danas je iskoristila dan za šetnju s princem na zlatnim zidinama koje je obasjavala zvijezda Potesta.

Njen brat je radio sa svojom suprugom na djetetu.

"Kako je lijepa ona palača." Pulchrina uzdahne. "Ne mogu vjerovati da će moji nećaci živjeti ondje."

"Možeš li vjerovati da ćemo mi jednog dana imati vlastiti planet?" pita Regen. "Već su ga počeli graditi."

"Da. Vaš otac je zdrav i jak i doživjeti će unukove odrasle godine, zatim će on naslijediti ovaj planet."

"Da, a ako umre ranije, ja ću naslijediti njegovo prijestolje, već sam punoljetan. Ali moramo imati dvorac na tome planetu, jer je i taj planet naš."

"Na koliko planeta milost ima domove."

"Ne znam, više od šesto. Ali u vlasti ima više od tisuću planeta. Mnogi nisu pogodni za život, samo od njih možemo izvući plin, naftu, stijene, vodu i slično."

"Da. Šteta što još nismo zauzeli cijelu galaksiju, mislim da još nismo ni zauzeli pola."

Na trenutak je zastala i vidjela kako maleni rosi kose stravu uz stražu. Izgledali su vrlo slatko, poput malog kućnog ljubimca koje bi svako dijete poželjelo. Kad su krenuli završiti sa Zemljom, pitala bi cara da joj donese nekoliko pasa i mačaka ako ih nađu, ali je znala da će ju nabosti na kolac ako ju to pita. On nije poput njegovog sina. "Šteta što nešto ovako dragocjeno može biti tako zlo." reče.

"Nije dragocjeno ako je zlo." nasmije se Regen, a Puchrina porumeni od neugode. "Ali znamo mi da vi ljudi padate na izgled vrlo lako.

Dok su šetali zlatnim zidinama i puštali da im lagani povjetarac mrsi kosu, ugledali su dvoje djece kako se igraju s energetskim trakama u raznim oblicima i bojama. Mogla je prepoznati svoga brata iz daljine, a drugo dijete nije bilo careul. Iz daleka iz sličila na Sagitu, samo je bila mnogo manja od nje, s crnom kovrčavom kosom i kožom bijelom poput mlijeka.

"Ovo nije moguće." Pulchrina otrči tamo. "Pestem!" vrisne, djeca skoče i trake im se ugase. "Što radiš? I kako je ta mala izašla?"

.75

"Što te briga? To je moja prijateljica." vikne Pestem.

"Jesi li ju ti oslobodio?" pita Regen. "Nemaš pojma koliko taj zločin košta."

"Mirabillia može imati svoje robove, što znači da mogu i ja."

"Oni nisu više robovi i služe joj kao društvo, a ona nije tvoja robinja."

"Ona je moja buduća žena."

Regen se jedva održi na nogama od smijeha, a Pulchrina poželi i brata i derište pokraj njega baciti sa zidina. Da je imala pravo, ubila bi ga odmah nakon što se okotio. "Žena? Odlično? Što kažeš mala? Da te oženimo za ovog zamorca?" na to se djevojčica baci na koljena i položi lice na zemlju. "Što je? Preklinješ me da te ne dam njemu?"

"Nemojte mi nauditi, molim vas. Lord me je nagovorio. Ne želim biti njegova žena." zaplače djevojčica.

Regen ju cimne nekoliko puta nogom. "On je za sve kriv, je li? Nisi ni nimalo kriva što si pobjegla?"

"On me je natjerao."

"Laže!" vikne Pestem i sestra ga stane gušiti pomoću elementa zraka. Dječak se uhvati za vrat i padne na koljena.

"Ako je tako, ideš pred cara i priznaješ. U ovom carstvu se prije vjeruje stidnoj uši nego njemu. Car će odrediti kome vjeruje."

"Ako je vama po volji, milosti."

Pulchrina pusti brata koji padne na zemlju i počne duboko uzdisati.

"Jedva smo čekali da se ovako nešto dogodi?" nasmije se Regen. "Da štetočina zvan Pestem učini nešto ovakvo. Možda se tebi zahvalimo na poseban način. Pomogla si nam da shvatimo koliko je taj mali glup. Možda čak..."

U Regena doleti veliki solarni bljesak i baci ga u zlatan zid. Dio kožnog prsluka, crvene košulje i hlača mu je izgorio, a otvor je otkrivao ljubičastu opeklinu. Pulchrina okrene glavu, a Pestem je već skočio preko ograde u more. "Štakore, vrati se." nagne se i vrisne, gledajući u more. "Nadam se da ćete morske zvijeri požderati." Kad je osvrnula pogled, vidjela je ni da robinje nema. "Prinče moj." dotrči do mladića za kojeg se nadala da će joj biti budući muž nakon ovoga. "Pozvat ću pomoć."

"Ne treba ništa." Regen digne glas. Puchrini tijelo zadrhti. Nikad nije na nju dignuo glas. "Kad ih već nisi pazila, ne trebaš ništa. Dovoljnu sramotu si mi priuštila kad si omogućila da me tvoj štakor od brata i bogalj opeče. Znaš li kolika je to sramota?"

Nakon ponovnog rada na začeću, Semin i Mirabillia bili su prisiljeni odjenuti se što prije nakon što su ih preko razglasa obavijestili kako moraju se za minutu naći pred carevom prijestolju. Mirabillia je što prije navukla svoju dugu bijelu haljinu, nijansu svjetliju od kože i pustila kosu da joj pada niz leđa. Čak ni Semin nije navukao prsluk, samo čizme, košulju i hlače.

"Brzo, Mira, mora da se nešto ozbiljno dogodilo." Semin ju zgrabi za ruku. Trčali su sve do dvorane, dok su im koraci odzvanjali od zlatan pod. U dvorani su našli samo cara i princa na prijestolju. Na dnu prijestolja je ležao Pestem pokriven rubinskom krvi, odrpane odjeće i jedva je hvatao dah.

Mirabillia ga je zbog otečenog lica jedva prepoznala. "Što je učinio?" pitao je Semin. "Gdje je Pulchrina? Je li njoj naudio?"

.76

"Kako se usuđuješ brinuti za tu kurvu?" pukne carev glas poput groma. "Ona nije spriječila tvoje prokleto kopile da ozlijedi moga sina. Ona nije spriječila da to kopile pobjegne s odbjeglom robinjom?"

"Odbjeglom robinjom?" Semin je još više bio zbunjen. "Što bi on radio s odbjeglom robinjom?"

"Pustio je jednu od služavki iz mlađe skupine vani da bi se s njom igrao." Regen ustane. "Oslobodio je našu zatvorenicu koja se odužuje za ono što su njeni preci nama uradili."

Mirabillia je vidjela u Regenovoj glavi o kome se radi. Djevojčica od četiri godine, bliska sa Sagitom, nije joj ništa u rodu, ali su zajedno živjele zadnjih nekoliko mjeseci prije nego je Zemlja uništena. Sad je i ona počela mrziti Pestema. On ju je oslobodio samo da bi ju kontrolirao kao što oni kontroliraju njega, ne da mu bude prijateljica. "Žao mi je, učinite s njim što hoćete, učinite s robinjom što hoćete, ali moja sestra nije kriva. Njega milijuni jedva kontroliraju."

"Ona je kurva." vikne car.

"Oče." Regen digne ruku. "Ja sam ozlijeđen." Spusti ruku i vrati pogled natrag na Semina. "Tvoja sestra je dobro, trenutno je u sobi, plače. Tvoj brat me je ozlijedio bez ikakvog razloga. Čak nisam pokušao ni nauditi robinji."

"Sad ne može nikome nauditi. Ubijte njega, ubijte robinju, ljude vratite natrag u roblje ako želite."

"A ne. Neće zbog jednog parazita patiti svi. Ako to još nisi primijetio, to nismo mi, to ste upravo vi."

"Onda kaznite samo one koji su krivi za to nedjelo."

"Ne, ne. Ti ćeš ju kazniti. Kakva joj god kazna bude, ti ćeš ju kazniti, ti si njihov gospodar."

"Ako je vama po volji, bit će mi čast."

"Kao gospodar ljudi, trebao si se prije sjetiti što ti je posao. Tvoja sestra neće ovaj put biti kažnjena, vašem bratu će biti dovoljna kazna što je prebijen na mrtvo ime. Sad slobodno otiđite."

Semin pokupi svoju ženu za ruku i izađe što prije iz dvorane. Godinama već nije došao u ovakav sukob s Regenom i njegovim ocem. Mirabilliji su se ruke tresle i znoj joj je izbijao na čelo, a srce joj je poludjelo od brige. Neće vajda njen muž nauditi četverogodišnjem djetetu? Možda se predomisli kad vidi koliko je ta djevojčica zapravo malena. A Custos? Je li Custos bio jedan od stražara kojem su odrubili glave, ako ne, je li ga kažnjavaju samo zato jer je čovjek? To ne bi bilo čudno. "Što je s tobom?" pita Semin. "Kao da si prvi put vidjela cara bijesnog?"

"To je dijete." reče ona. "Vaš brat ju je pustio, nije ona ništa skrivila." "Što je tebi udarilo u glavu? Ona je razlog zbog čega je princ napadnut. A napadnut je bez razloga."

"Jednako toliko je i vaša sestra kriva."

Semin ju odmah zgrabi za tanak blijedi vrat. "Ona je moja, sestra, sestra gospodara ljudi. Zar želiš da ubijem vlastitu sestru?" Gurnuo ju je snažnom silom u zid da joj je zavrtjelo pri udarcu. "Ona te smatra vlastitom sestrom. Kakva si ti to žena?"

"Ne želim da ju kazne." Mirabillia podigne glas. "Samo ne želim da krv nevinog djeteta uprlja ruke moga muža."

Semin se nasmije. "Ti nisi ništa naučila, apsolutno ništa. Pretvaraš se kao da si dio nas, a zapravo si još dio onih nakaza koji su te doveli ovdje. Nevjerojatno." Semin otiđe u svoju sobu, a Mirabillia ga se ne usudi pratiti.

Nije smjela dopustiti da to dijete umre. To bi bilo drugo dijete koje bi njen muž bio, drugo dijete iz mlađe grupe, Sagitina prijateljica za koju se brinula, a Sagita bi nakon toga postala nemoguća. Nije

.77

mogla ništa drugo nego otići u prinčevu sobu. On je daleko razumniji od njegova oca i njena muža.

Trebao bi imati razumijevanja zar ne?

Ili možda ne. Možda on ne mari o tome što ona misli. Ne bi bilo veliki problem riskirati da ti se jezičina rasplete pred njime. Još veći problem bi bio riskirati da joj dijete postane poput muža i ubije jednog dana drugo nevino dijete.

Pokucala mu je u sobu i lecnula se na njegov glas. "Pustite me na miru!" viknuo je.

"Ja sam milosti." Trudila se zvučati ljupko i nevino.

Još jednom se lecnula kad je otvorio vrata, ali ovaj put nije imao onaj grub izraz lica kao kad je razgovarao sa Seminom. "Lijepo te je vidjeti, gospo draga." nasmiješi se. "Žao mi je što si ovo morala vidjeti."

"Ni meni nije drago." reče ona.

"Kad bi ja bio vladar, sve kazne bi se obavljale između četiri zida, a ne javno, ali ja nisam on."

"Došla sam vas zamoliti nešto."

"Bilo što za tebe, draga moja."

"Molim za milost." "Čiju milost?"

"Za djevojčicu. Ona nije ništa kriva. Sigurno je bila prisiljena da izađe, možda nije ni htjela izaći."

"Nije kriva? Ona je razlog zbog čega sam pogođen."

"Sigurno to nije ni željela. Tko zna, možda ju Pestem nije bolje tretirao od nas. Možda mu je trebao netko koga bi on potpuno posjedovao."

"Kad smo ih našli, bili su oboje prilično sretni." "Što ako je glumila? Možda je trebala glumiti da joj ne naudi."

"Misliš li stvarno da ona zna glumiti?"

"Ne, kao što nije znala da ćete vi stradati zbog nje."

"Kad smo joj rekli da ostane između četiri zida, trebala je ostati između četiri zida. S razlogom ih držimo na jednom mjestu. Vidiš li što se dogodi kad prekrše pravilo? Nedavno je tvoj mali rob bio umalo ubijen jer je jedan iz starije grupe pobjegao, ovaj put sam ja stradao. Sad ti želiš da joj samo oprostimo i pustimo ju uz opomenu?"

"Ne, samo molim milost prema njoj. Svatko mora biti kažnjen."

"Dobro. Ukoliko ne bude nikakvih neprilika od vas ljudi, dobit će milost. Ali ju sljedeći put ne očekuj."

Prebirući po krupnom dijamantu na prstenu, Pulchrina je pustila da joj suze padaju na ružičastu haljinu. Prsten je na njenoj ruci bio već tri godine, ja sad do vjenčanja neće doći. Mrzila je sebe, mrzila je robinju i mrzila je Pestema. Jedva je čekala da robinja umre i kajala se što nije ugušila Pestema do smrti. On ne zaslužuje živjeti, uništio joj je jedino što je željela u životu.

Dignula je odmah glavu i maknula zlatne kovrče s lica da vidi je li to njen princ došao da joj reče što će biti s njome. Možda će mu morati vratiti prsten i udati se za nekog crva iz starije skupine, a skoro svi su mlađi od nje.

.78

Na vratima se pojavio njen brat. "Brate." potrčala mu je zagrljaj, bez straha da ju nije došao napasti zbog glupog propusta. "Žao mi je, brate, bila sam tako glupa. Zaslužujem svaku kaznu koju mi zadate." Mrmljala mu je u košulju.

"Neće biti kazne." reče Semin.

"Stvarno? A zaruke?"

"Ne znam ja, pitaj princa."

"Ako želi prekinuti zaruke, neka me odmah ubiju, ne trebam živjeti ako..."

"Pulchrina, dosta sa svojim dječjim fantazijama. Nisi rođena samo da bi se udala za princa i njegovo dijete."

"Ali, to mi je bio cilj."

"Ima i drugih muškaraca. Zašto se žuriš, nisi još ni u pubertet ušla."

"Ali, brzo ću."

"To ne znači da se moraš odmah udati. Meni i mojoj ženi je teško dobiti potomka, kako će tek biti s tobom kad procvjetaš, a to se neće dogoditi brzo."

"Ne treba se dogoditi brzo, samo želim biti njegova žena jednog dana. Obećao mi je to."

"Sanjaj ti koliko hoćeš, ali brak nije ona bajka o kojoj nam je majka pričala. Moj brak nije bajka, a pogotovo majčin brak nije bio bajka. Neće biti nijedan."

Slušao je već sedmi put njeno povraćanje u zahodu dok je ležao na krevetu. "Stvarno ne želiš u liječnika?" pita. "Još imaš problema s nogom, a čudim se što nisi povratila krv."

Sagita je izašla blijeda kao smrt s izbečenim očima i tijelom koje se treslo kao pokvarena mašina.

"Inoca." govorila je. "Inoca će umrijeti."

"Daj, nije nitko rekao da će umrijeti." reče Ignatus. "I ti si pokušala pobjeći pa su te poštedjeli. Ona je učinila daleko manji zločin nego ti."

"Pestema treba ubiti." mrmljala je poput luđakinje. "Treba ga ubiti. On je najveća ništarija."

"Ne brini, ako ovako krene, sigurno će ga se jednog dana riješiti. Možda ga se riješe kad Mirabillia dobije sina."

Sagita je poput dezorijentirane osobe došla do kreveta i sjela na njega, kao da to prvi put u životu radi. Gledala je u svoja koljena i njihala gornjim dijelom tijela poput psihopata. "Ne smije umrijeti." reče. "Samo nju imam, ne smije umrijeti."

"A ostali nemaju ništa."

"Ne treba zbog toga ona umrijeti. Nije ništa skrivila."

"Na ovom planeti nikoga nije briga jesi li što skrivio. Samo je važna rasa. Ako si čovjek, mrtav si i ako nekoga krivo pogledaš."

"Ali, nije zaslužila smrt."

"Nisu mnogi zaslužili smrt, pa su sad mrtvi. Ovdje nikad ne dobiješ što zaslužuješ."

"Ne, ne, zašto je on ozlijedio princa bez razloga?"

"Jer je glup, a ovdje najlakše stradaš ako si glup."

.79

Pruden je za vrijeme vježbi većinom radio na tabletu koji su on i Assys sami izradili, a nije imao uređaj za praćenje ni keylogger. Na tabletu je bilježio podatke nedavno otkrivenog planeta kojeg su prije mjesec dana otkrili, ali nisu nikome javili. Od tada su o planeti bilježili potajno podatke i čuvali ih u osamljenom tabletu kojeg je Assys čuvao.

Taj planet je bio jedini od planeta na kojem su otkrili da je pogodan za život, a da nitko za njega ne zna. Samo je dvadeset svjetlosnih godina udaljen od Sunčevog sustava, tamo gdje je nekad bila Zemlja. Planet Summa je bio udaljen od Zemlje oko 300 svjetlosnih godina. Devetnaest puta je bliži crvenom patuljku, zvijezdama desetinu manjima od Sunca, daju manju svijetlost i temperatura im ne prelazi četiri tisuće kelvina. Zato proizvodi manje energije i daje crveni odsjaj.

Planet je manji od Zemlje, rotacija oko crvenog patuljka mu traje jedanaest dana, dulje od rotacije oko same osi, što ga čini vrlo specifičnim. Kako mu je rotacija oko zvijezde kraća nego rotacija oko same osi, to čini jednu stranu planeta ekstremno toplom, a drugu hladnijom od Zemljinih polova.

Jedna strana bi čovjeka odmah spržila, a druga odmah zamrznula. Ali prostor između je pogodan za život, barem po temperaturi. Prije šesnaest dana su uspjeli naći vodu, a sada pronalaze znakove života, budući da se još nije otkrilo niti jedan živi organizam koje može bez kisika ili ugljikova dioksida. Taj su dio nazvali Ekvatorom, iako se proteže poput meridijana.

"Našao sam nešto crno što se njiše." reče Assys. "Izgleda poput papira. Mogla bi ovo čak biti i biljka."

"Odlično treba nam nešto što proizvodi kisik." reče Pruden. "Ima li nešto što se kreće da proizvodi ugljikov dioksid?"

"Nisam još vidio, ali ovo moram zabilježiti i promatrati da vidim je li se mijenja. Ako se mijenja, nije živ organizam."

Nebo na planeti je bilo krvavo crvene boje, a dani i noći se nisu izmjenjivali. Gdje je su temperature ekstremno velike, tu je bio uvijek dan, a gdje su temperature ekstremno niske, bila je uvijek noć, tako da je na Ekvatoru, bila uvijek večer i vrlo mračno. Izgledalo bi kao život u paklu i mnogima bi zadalo noćne more, ali već žive u paklu iako izgleda kao da žive u raju. Čini se da je bolje izgledati kao da žive u paklu nego živjeti u pravom paklu.

"Nadam se da neće ovaj planet otkriti prije nego pobjegnemo." reče Assys, sklapajući teleskop. "Niti otkriti dok smo mi na njemu."

"Koliko bi nas trebalo ići?" pita Pruden.

"Najmanje četvero, s time da je jedan naturalik, a najviše desetero."

Pruden se već pomirio s time da neće moći spasiti svih. Može ih spasiti samo dio, i to ima vrlo malo vremena. Danas će jedna djevojčica platiti zbog Pestemove gluposti. Ostali će platiti zbog njih, svjestan je, receteri i ljudi, a bijeg se smatra gorim zločinom od napada. Spreman je preuzeti najveći mogući rizik na sebe, samo da pobjegne.

"S kojim ćemo brodom ići i kako do njega?"

"To meni prepusti. Ti se pobrini s time kako ćemo pobjeći. Koliko ih već zna, gospa Mirabillia?"

"I još jedan naturalik, njen sluga sad."

"Ima li koju korisnu moć?"

"Ima vatru, umna moć mu više služi kao obrambeni mehanizam."

"Odlično."

Assys je bio također jedan od nerijetkih recetera čijeg su oca, ujaka i rođake ubili zbog sumnje da su se urotili protiv cara. Imao je trinaest godina i odabran je kao mentor jednom cerebriku kao i ostali receteri u pubertetu. On sam je spreman ostaviti dvadeset tisuća recetera, a budućnost planete je .80

spreman ostaviti Locusu da se pobrine. Locus je smatrao da se mora promijeniti kompletno društvo, da sve vrste mogu jednog dana funkcionirati kao jedno, uključujući ljude, careule, polypuse, recetere i rose, ali Assys nije htio živjeti u takvom društvu, a pogotovo raditi za vrstu koja uzima druge za robove, tada i sam prlja ruke, dok Locus pokušava promijeniti stvar.

"Pokušaj ne jesti previše." reče Assys. "U zadnja tri mjeseca si narastao skoro desetak centimetara."

Njega su zabrinjavala više stopala nego rast. Stopala su mu bila potpuno razvijena, dok su drugima bila ravna, napola ravna ili još s masnim jastučićima. Nije dao ni Derelu da mu vidi stopala jer bi mogao postati sumnjičav. Sreća što ne mora hodati bos, ali za godinu dana imat će sistematski pregled da se ustvrdi njihova stvarna dob, uključujući i pregled mozga. Ako dođe do toga, moglo bi sve pasti u vodu što već mjesecima planiraju.

.81

13.

Taj dan su svi trebali prisustvovati. Učinjen je najveći zločin kojeg je čovjek mogao počiniti.

Mirabillia se nadala da će Regen nešto poduzeti, prije nego se dijete ubije. Zamolila ga je za milost, nije bio sretan, a hoće li stvarno nešto poduzeti?

Nadala se da Sagita neće izazvati nikakav skandal. Skoro svi su mogli vidjeti, kako drhti, kako stišće šake i vilicu. Ona samo još može pogoršati situaciju, uključujući i Pestema koji sad zna da mu je pametno šutjeti, koji je sad od batina, modrica i rana neprepoznatljiv, a kreće se kao nikad prije, s vratom u ramenima i trza se kad mu god netko spomene ime.

Djevojčicu su dovukli do prijestolja, s kožom prekrivenom od zgrušane krvi i uplakanu. Mirabillia je stiskala rubove naslona za ruke kad ju je vidjela. Opet je morala spriječiti svoj nagon da potrči djetetu u pomoć. Nikome tako ne bi pomogla, kao što ni Sagita ne pomaže svojim govorom tijela, kojim govori da bi rado skinula caru glavu s ramena.

Djevojčici su nagazili na leđa i pribili joj lice pri tlo, pritišćući joj glavu stopalom, kao da je neukrotiva zvijer, a ne dijete. Car zatim ustane, pokazujući svima svoju medvjeđu građu. Svi su ljudi su bili u ovoj dvorani, uključujući i cerebrike i sve stražare sa dvora.

"Okupio sam svih u ovoj dvorani da dokažem kako ljudski rod još nije naučio svoju lekciju niti je pokazao svoju vjernost. Ovo moje kopile pod nogama je čisti dokaz, kao onaj štakor u stolici." pokaže prsom na Pestema zbog čeka rulja počne vikati. Mirabillia je vidjela kako je Pestem potonuo u stolici i svima pokazao koliki je slabić. "Zbog njih dvoje moj je sin jučer bio ozlijeđen, bez razloga.

Ljudi su već jednom pokušali uništiti našu rasu, a sad pokušavaju opet. Zato osuđujem ovo dijete na smrtnu kaznu odsijecanjem glave."

Rulja je tad počela vikati i klicati, želeći da se što prije krv premlaćene djevojčice prolije po podu.

Mirabillia nije mogla obustaviti drhtanje svoga tijela. Još je gledala u djevojčicu koju su poput neobuzdane zvijeri pribili na pod, a nije mogla pomaknuti ni mali prst. Regen se čak nije ni javio, a jučer je rekao da će dobiti milost.

"Kao gospodar ljudi, dužan je to napraviti lord Semin, gospodar svih ljudskih bića na ovoj planeti." car Ceaser reče, te dječaku preda u ruke sjekiru. Lord Semin ponosno ustane i krene prema djevojčici.

"Semine nemoj." reče Mirabillia, ali on se napravi da ju ne čuje.

"Glavu na kolac." vikala je rulja.

"Objesite joj crijeva poviše vrata."

"Odložite njene udove na stup srama."

Regen je tad podignuo ruku i ustao, a rulja se stišala. Mirabillia je bacila pogled na svoje dvije sluge i vidjela kako Sagita još stišće šake, dok se Ignatus nastoji držati ozbiljno. Čak je i Semin stao kada se rulja smirila.

"Jedan optuženik ne može biti predstavnik cijele skupine." počeo je Regen. Mirabilliji se automatski osmijeh nacrtao na licu. "Kao što je protuzakonito za slugu da prelazi svoje granice, isto tako je protuzakonito prisiliti slugu da krši zakon. Djevojčica je pod prisilom napustila svoje mjesto, a jedini krivac je napadač, kojem smo napokon uspjeli pokazati gdje mu je mjesto. Optuženica je jednako kriva kao i moja zaručnica koja nije uspjela ništa učiniti da se izbjegne napad, pa ju nismo kaznili. I zato..."

"Dosta!" vikne car, odgurne svog sina i lorda s puta te zgrabi sjekiru i presječe točno djevojčici lubanju na pola. Djevojčica na trenutak ukoči prste ruke, zatim ih opusti. Dvorana je u potpunosti

.82

stišana, samo je Sagita u jednom trenutku vrisnula, zatim se onesvijestila, a Ignatus je odmaknuo jer je znao da joj ne smije pružiti pomoć.

"Zgrabite ju, izvedite ju odavde!" vikao je car, pokazujući na Sagitino tijelo na podu. Dva stražara su odvukla Sagitino tijelo iz dvorane.

Glava djevojčice je sad izgledala poput razbijene ljuske jajeta. Krv se prostrla i počela se širiti po zlatnom tlu, dok je mozak poput kaše virio iz glave. Svi su skoro buljili u tijelo, Regen, Semin, car i dva stražara koja su ju držala, bila su poprskana njenom krvi i komadićima mozga.

"Vodite to odavde i počistite." vikne car. Djevojčicu su potezali za noge poput vreće smeća, dok se za njom vukao trag krvi. Ljudi su se pomalo počeli razilaziti, a Mirabillia je gledala u tijelo djevojčice dok nije nestalo s vidika. Tijelo joj je i dalje drhtalo, nije ga mogla obuzdati. Jedina pozitivna stvar je bila što zapravo njen muž nije ubio djevojčicu. Zastao je da posluša Regenovu riječ, možda bi se čak i složio s njime, ali zaboravila je cara. Trebala je znati da sve ovisi o caru i da ga nije briga što njegov sin misli.

"Mira, idemo." Semin ju vrati u stvarnost i povuče za ruku.

"Znam." reče i ustane. Nitko nije bio potresen od njih, nastavit će dan kao i svaki drugi. Kao da se ovako nešto prije događalo.

"Nije ovo ispalo kako je trebalo." reče Regen. "Ali nije ni prvi ni zadnji put. Moj otac nikad nije pomilovao nikoga. Moliti za milost je mlaćenje prazne slame dok je moj otac živ."

"Kako je trebalo ispasti?" pita Semin sad s tračkom sumnje. Za ovo on nije trebao saznati. Mirabillia se nadala da će Regen izmisliti neku vještu laž ili samo prešutjeti, ali je požalila.

"Tvoja žena je od mene zatražila milost za robinju, ali moj otac, znaš i sam da glavom probada i najtvrđe zidove."

"Zatražila je od vas milost za robinju koja je kriva za vašu ozljedu?"

"Ne pravi se ti pametan. Ozlijedio me je kopile od tvog brata kojeg nisi uspio odgojiti zadnjih šest godina. Nije ništa manje kriva od tebe."

"Ali..."

"Nema, ali. Ti mi čak nisi ni ponudio ispriku. Ona mi je čak dala savjet jer je znala da inače ne naudim ženama i slabijima od sebe. Poznaje me bolje od tebe samoga. Zato se ne pravi pametan."

"Oprostite milosti, ne znam što mi je."

"I bolje ti je da se uskoro osvijestiš, jer si nikakav lord i gospodar ljudi."

Regen je zgrabio svoju zaručnicu i napustio dvoranu, a Semin zgrabi svoju ženu snažno za ruke, tako da joj je bol strujala u kostima. "Kojeg ti vraga radiš? Želiš da nas svih pobiješ jednog dana?" "Željela sam da poštedi optuženicu." reče Mirabillia. Trudila se ne vikati od jakih bolova.

"Poštedi? I da svima pokaže svoju slabost? To želiš? Da svi smatraju princa slabićem?"

"Milost ne znači slabost."

"A ne znači ni pamet. Je li vidiš što sad on misli? Usporedio je moju sestru s tom robinjom. Želiš li da sad narod zatraži njenu glavu na kolcu? Je li to želiš?"

"Ne želim."

"Ali se to može dogoditi. A ako se dogodi, molit ćeš me da te ubijem."

Sagita se probudila u mračnom prostoru, s rukama vezanim poviše glave, kao kad ju je Custos krenuo bičevati, ali je sada bila potpuno gola, bilo joj je hladno osjećala je veliku bol među nogama. .83

"Koliko puta?" čula je jedan glas careula iza sebe.

"Ne znam, dok ne izgubi svijest ili dok se ne umoriš. Nije me briga."

"Kako hoćeš?"

Sagita je krenula opsovati, ali ju je spriječio udarac biča od leđa. Zabacila je glavu i ispustila nadljudski vrisak kad su je naglo zapekla leđa. Čula je smijanje careula iza sebe, ali nije mogla ništa učiniti. Careul je počeo mlatiti bičem u njena leđa kao da oslobađa put ispred sebe, a Sagita je vrištala dok su joj se tragovi biča urezivali u leđa.

Bičevanje je prestalo kad je jedan viknuo, ali nije stignuo dovršiti rečenicu. Tada ju netko oslobodi okova i padne na pod poput vreće. Tad je na blijedoj koži mogla vidjeti kako joj se cijedi krv niz noge. Dva careula je vidjela obezglavljena i kako se iz njihovog vrata širi krv na tlu, a poviše njih mladog lorda kako stavlja krvav mač u korice.

"Ja sam gospodar ljudi. U ovakvim situacijama ja odlučujem o njima." Skine svoj crveni plašt i baci ga na Sagitu. "A ti bi mogla pokazati barem malo srama i pokriti grudi."

"Zašto krvarim?" pitala je.

"Bičevali su te, glupačo."

"Ali, od dolje."

"Silovali su te."

Sagiti se stegnuo želudac. Mogla je biti trudna, a nije željela roditi careula. Ne želi da ništa plavo naraste u njenoj maternici niti da nosi njene gene.

"Jesam li trudna?" pita.

"Ne boj se. Nitko neće dopustiti da ništarija kao ti rodi careula."

Jedno je bilo riješeno, čak i da je bila trudna, tog štakora ne bi rodila, ali to ne mijenja činjenicu da su je silovali bez razloga. Nije znala uopće razlog zašto je bičevana i silovana. Znala je samo da se onesvijestila kad je car bacio Inoci sjekiru u glavu.

Inoca je bila mrtva, što je bilo dosta gore od onog što su joj učinili. Mrtva je jedina osoba do koje joj je istinski stalo. Sad je potpuno sama i nema više za što živjeti. Cijeli život će robovati za ljude koji su joj uništili život. Jedino čemu se može radovati je skora smrt, jer je vjerojatno neće dugo držati živom, a za njom će ići i Ignatus, jer će poludjeti od samoće kad ona umre.

"Unutra." Semin joj pokaže prstom u kupaonicu, u sličnu onu koju ju je Custos odveo kad ga je prvi put vidjela. "I okupaj se."

Sagita uđe iza zastora i skine se do gola. Kad je stala pod tuš, ovaj put je zatvorila oči jer je znala da će na nju iscuriti ona odvratna smjesa koja peče. Nije imala pojma da će ju ovaj put još više peći kad joj iscuri po ranjivim leđima, pa je ispustila bolan jauk.

"Koji ti je sad vrag?" čula se Seminov glas na koji se lecnula i umalo pokliznula.

"Ništa, lorde." reče plačnim glasom koji nije mogla kontrolirati.

Suze su joj se i dalje slijevale, a tijelo joj nije prestalo drhtati koliko ju je peklo. Potrudila se oprati svaki dio tijela. Ostatak kože ju je pekao koliko je smjesa bila jaka, a i pluća od jakog mirisa.

Umjesto prljavštine, ovaj put je u slivnik slijevala crvena voda od njene krvi. Nakon što se oprala, sušila sa strane su ju osušila. Izašla je iz tuša i obukla donje rublje, crnu haljinu i cipele koje su joj ostavili.

"Jesi li više?" dignuo je Semin glas.

"Jesam, lorde." rekla je.

.84

Izašla je spuštene glave jer ga nije htjela gledati u oči, makar joj je spasio život. Bio bi bolje da je imao milosti i pustio ju da umre.

"Ne znaš se ispričati zbog dugog čekanja." Udario ju je snažno u glavu tako da je umalo pala na pod.

Da se nije rukama uhvatila za zid, našla bi se na podu. "Prerano smo dali vama ljudskih huljama povjerenje. Počeli ste odmah iskorištavati situaciju." "Žao mi je." reče Sagita.

"Tko ti je ono bio? Sestra?"

"Prijateljica, lorde."

"Prijateljica? Je li ti Oliva bila prijateljica? S njom si provela zadnja četiri mjeseca, a za njom nisi ni suze pustila. Vidi se koliko brinete jedno o drugome, a ne samo o nama."

Pustila je suzu, samo u krevetu da ju nitko ne vidi ni ne čuje. Ignatus nije uopće pustio suzu za njom niti je pokazao imalo brige prema ikome, ali on se zna suzdržati od emocija, za razliku od nje i ne pokazuje ih nikad, vjerojatno ni kad je sam. "Žao mi je." opet je rekla. Nije znala što da kaže. Sve bi dala za smrt, ali ne bi htjela dugu i bolnu smrt.

"Kad vas se potjera u kut, postanete poput lutke na navijanje, a kad vas se pusti s lanca, učinite sve da druge uništite."

"Ja ne želim uništiti." zajeca. "Želim napredak. Mrzim svoje roditelje, mrzim svih koji su uništili Zemlju, mrzim svih koji nam žele nauditi."

"Onda dokaži, ne vrišti pred smaknućem ubojice i ne pokazuj milost prema izdajicama. Sad odlazi u sobu."

Sagita je trčećim korakom pobjegla u sobu, dok je cijelo vrijeme suze brisala. Čim je ušla u sobu, bacila se na krevet i prolila je sve suze u jastuk.

"Drago mi je što si se izvukla." čula je Ignatusov glas. Nije ga ni pogledala kad je uletjela u sobu.

"Odjebi!" vikne i baci jastuk na njega, a dječak ga uhvati rukama. "Bičevali su me, silovali su me, ti me pusti na miru."

"Zar nisi zadnji put ubila one koji su te umalo silovali?" pita Ignatus.

"Bila sam u nesvijesti, zar si zaboravio? Iskoristili su me dok nisam bila svjesna." "Što ih je zaustavilo?"

"Semin ih je ubio."

"On? Zašto?"

"Ne znam, nisam pitala."

"Jesi li mu se zahvalila?"

"Zašto da mu se zahvalim? Izvrijeđao me je nakon toga. Njegove riječi su boljele više od bičevanja."

Semina su pozvali u mračni prostor gdje je rijetko tko volio zalaziti, a rijetko koji stražar je volio raditi. U mračnom i hladnom podrumu dvora su se nalazile tamnice, gdje se već nalaze oko petnaest tisuća godina. Zbog vlage, manjka zraka i bolesnih zatvorenika koji su isprebijani na mrtvo i rane im već istrulile, tunelima se širio smrad. Ovdje je i njegov otac proveo zadnjih nekoliko dana svoga života, ali mi nije došao u posjet.

.85

Smrdjelo je toliko da su skoro svi stražari pokrili nos košuljama, ali se Semin nije usudio jer je on lord, bez oca, sa ženom i najstariji brat. Ne smije pokazati nijednu slabost čak ni pred stražarima.

Otvorili su mu vrata tamnice gdje se nalazio Custos, u odrpanoj odjeći, toliko pretučen da ga je jedva prepoznao. Lice mu je bilo izobličeno od udaraca i obojeno krvlju. Odjeća mu je bi poderana i spaljena, vjerojatno od bljeskova što su ih careuli na njega bacali.

"Zašto ste ovo učinili?" pita Semin. "Je li on stražario? Svim odgovornim stražarima su odrubljene glave, a njihovim obiteljima je oduzeta sva imovina."

"On je stražario, ali je držao stražu na zidinama."

"Opet, što je on učinio?"

"Nije ih dovoljno naučio. Mislili smo da se dovoljno trudi, ali trud je pokazao svoj rezultat."

"Samo je jedno dijete prekršilo pravilo. Nismo ga pretukli kad je stariji pobjegao da ubije robove moje žene niti smo ga taknuli kad je jedna pokušala pobjeći, zašto bismo sad."

"Ovaj put princ je stradao."

"Princ je dovoljno jak da podnese jednu opeklinu."

"Ali on je čovjek."

Semin se okrene prema stražaru i pogleda ga u žute prestrašene oči. Bijes je počeo kipjeti u njemu, ali se nastojao suzdržati. "I ja sam čovjek, čistokrvni čovjek kao i on, ima još ljudi koji nisu stradali, zašto da se njega mlati, jer je odrastao?"

Careul je pokušao nešto reći, ali je na kraju ostao bez riječi i progutao slinu.

"I mislio sam." nasmije se Semin. "Same štetočine od vas, gori ste od mog brata." Dječak se okrene i klekne na jedno koljeno pred Custosa da mu uputi nekoliko riječi. "Možeš li govoriti?" pita ga.

"Mogu." reče čovjek skoro šapćući. "Što je bilo s djetetom?"

"Car je obavio svoje. Za to se ne trebaš više brinuti."

"Stvarno? To je jako hrabro od njega."

"Izdaja!" povikne jedna stražar, a Semin digne ruku.

"S tobom ne razgovaram." zatim se okrene prema čovjeku. "Ne ideš ti danas. Onaj tko ti je to učinio, požalit će. Kad se oporaviš pomoći ćeš nam ga identificirati."

"Zašto je to važno?"

"Jer svatko na ovoj planeti ispašta za svoje zločine. U tome se mi razlikujemo od Zemljana."

"Dobro. Kako vi kažete, lorde."

Semin pucne prstima. "Ti ga uzmi." krupniji careul, koji je ostatak vremena šutio, uzme ranjenog čovjeka na rame i krene vani iz tunela. Semin posljednji put pogleda stražara koji je cijelo vrijeme mljeo, te mu postavi ruku na vrat. "Možda nisam gospodar ovog planeta, ali jesam gospodar svih ljudi." U ruci stvori neonski disk te mu odječe glavu. Tijelo stražara padne kraj glave, bez da je itko reagirao.

Mirabillia je cijelo vrijeme kružila u svojoj sobi, ne znajući što da radi. Savjest ju je toliko pekla da joj je u grudima gorjelo. Tijelo joj je drhtalo, dlanovi su joj se znojili, a usta su joj se sušila. Svakih nekoliko minuta je pila po čašu vode, a nekoliko je puta i povratila.

.86

Dijete koje je mislila spasiti je sad mrtvo, car mu joj je iscijepao glavu, još jedno ljudsko biće manje, a to ih je petnaest za sad manje. Jedna je od njih, znala je to. Bilo bi moralnije da se bacila pred dijete, bez straha za svoj život, ali se zadnjih mjeseci najviše brinula sama za sebe.

Njen narod je imao religiju. Vjerovali su u stvoritelja, u Boga, kako su mnogi to nazivali. On je samo stvarao. Duše tvojih predaka bi te čuvale od zlih sila, i što si više nepravde činio, to si više udaljavao svoje pretke od sebe, a ako mogao bi se dovesti do toga da i sam postaneš zla sila.

Danas ne vjeruje u to, ali ako je istina što joj je narod pričao, onda je ona već zla sila, ne zla osoba, nego zla sila koja pokreće to tijelo. Njena duša je previše uprljana da bi imala bilo kakvu zaštitu, njeni preci su davno dignuli ruke od nje.

Soba joj se sad činila manjom nego prije, osjećala se kao u zatvoru, ma da nije bila daleko. Izašla je trčećim korakom, kao da bježi od vraga i otišla na zidine. Znala je da ne može pobjeći s planeta, ali može barem izaći iz dvorca. Može barem danas provesti dan što dalje od mjesta današnjeg zločina.

Na zidinama je hodala satima, dok su joj misli zujale u glavi poput roja pčela. Svjež zrak joj je dobro došao. Nagledala se lijepog kraja iz kojeg je znala da nikad neće pobjeći. Netko još može umrijeti, a i to krivnjom onog malca koji uvijek treba upropastiti stvar.

Dok je hodala, a dalje je osjećala čudnu mučninu i malaksalost, prebrzo se umarala, a nekad je znala hodati i satima. Na pola puta je se naslonila na ogradu jer ju je skoro svladao umor. Stisnula je sljepoočnice prstima jer joj se počelo vrtjeti. Nije znala je li joj to zbog stresa ili se razboljela, a nije se imala od čega razboljeti. Nije se nikad u životu ni prehladila, budući da je znala živjeti u mjestu na kojem je prosjek temperature minut četrdeset.

"Gospo Mira?" čula je poznati glas koji odavna nije čula. Dignula je glavu i vidjela Locusa. "Danas je bio vrlo stresan dan za vas."

Mirabillia mu se odmah bacila oko vrata. Jedino ju je on mogao razumjeti i znao je s čim se bori. "Žao mi je zbog djevojčice." reče. "Ali vidjeli smo danas jedan dobar rezultat. Zar nisi zapazila?"

Mirabillia se odmah odmakne. "Što je bilo dobro? Dijete je umrlo za ništa, rascijepali su joj glavu."

Viknula bi da je imala snage, ali je imala jedva snage za govoriti.

"Mira, blijeda si. Bljeđa nego inače. Što ti se dogodilo?"

"Ne znam, ništa više ne znam. Znam da je samo dijete mrtvo, a ja nisam uspjela zaustaviti njeno ubojstvo. Moj muž sad misli da sam pokušala ubiti njegovu sestru i umalo je mene ubio, a njegov mali brat, zaboga, pa za sve je ovo on kriv."

"Pogriješili smo u vezi s njim. Čini se da je klinac jako opasan. Iako su ga sad batinama doveli u red ne treba sumnjati u njega, uvijek iznenađuje. Ali, Regen te je poslušao, to je dobro. Htio je spriječiti smrt te djevojčice. Da si ga tako nešto pitala za vrijeme tvog vjenčanja, uklonio bi i tebe zajedno s njom."

"Ali, to nije dalo nikakvih rezultata. Dijete je mrtvo."

"Zar si očekivala cara da dopusti nekome da živi?"

Djevojka je znala da je receter u pravu, makar zvučao hladno i surovo. On nikad ne bi dopustio da se netko izvuče živ, nakon što netko naudi princu.

"Ništa nećemo postići dok je car živ." reče.

"Nisam rekao da će se sve u jednom danu promijeniti. Proces će trajati godinama, a princ će tada zauzeti njegovo mjesto i pomalo početi mijenjati zakone. Ova vladavina je čista tiranija, ne može se nastaviti u budućnosti."

"Sve je na vama, lorde." reče Mirabillia. "Ja ne znam kako to promijeniti."

.87

Locus se nasmiješio i ponovo ju zagrlio, kao njen malo mlađi brat kad bi se iz lova vratili bez plijena i morali gladovati taj dan.

Osvrnuli su se oboje kad su čuli pljesak. Nekoliko metara od njih stajala je Fissa i pljeskala.

"Zanimljivo, što bi mali lord rekao kad bi vidio što žena radi s njegovim prijateljem."

"To je bio prijateljski razgovor. Tješio sam gospu jer je bila tužna." reče Locus.

"Vidjela sam ja što je ona sve činila. Pokušala je spriječiti smrt optuženice koja je pokušala ubiti cara, zatim je dovela sestru svoga muža nevolju i sad ju vidimo u rukama njegova prijatelja."

"Zaboga, oni su aseksualna bića." reče Mirabillia.

"Znam ja koliko ste vi ljudska biča odvratna. Prije nego ste došli na ovaj planet, polypusi su vas znali zateći kako silujete stoku, pa bi vas ubili na mjestu od gadosti."

"Ipak vam je trebalo pedeset godina da nas uhvatite."

"NE!" vrisne Fissa tako da joj je glas odjeknuo. "Nismo vas htjeli uhititi, zajebavali smo vas kao vi nas u ratu. Sad kad vas je malo, opet sve uništavate. Oduvijek sam zaljubljena u princa, a otela mi je jedna mala ljudska kurvica. Sad ima još i s tobom dobre odnose."

"Pokazala si i zašto." Mirabillia se nasmije.

Fissi je faca postala ljubičasta od ljutnje. Stvorila je kuglu boje čelika i bacila ih u sekundi na oboje.

Mirabillia nije ni stigla reagirati. Kugla ih je odbacila nekoliko metara dalje. Čula je kako se Fissa smije, pridignula se i pripremila za sljedeći potez. Spremna je i ubiti ovaj put ako treba. Neće trpjeti opet njena maltretiranja.

Ubrzo je poviše nje preletio neonski disk kojeg je progutala daljina. Kad je okrenula glavu, vidjela je kako Fissi pada glava, zatim tijelo. Još dalje se mogao vidjeti Semin, koji ju je ubio bez oklijevanja.

.88

14.

Došao je još jedan dan kad je Mirabillia morala obući crninu. Danas je dan sprovoda Fissi, plemkinji koju je njen muž ubio. Njeni roditelji su ljuti, dio plemstva je jako ljut, a brat je odrubio glave polovici svojih slugu, zbog toga što su je pustile da hoda sama.

Nakon što joj je odrubljena glava, svi troje su pobjegli niz stepenice, kad su ustanovili da ih nitko nije vidio. Sad svakih deset metara na zidinama stoji po jedan stražar, a i u hodnicima palače. Locus je zadobio opeklinu na boku, ali je sad mora skrivati. Sreća što zna sam pripraviti ljekovite kreme, inače mu je hobi pripravak lijekova, na čemu se od malih nogu iskazuje, samo ne smije jedan lord raditi tako sramotan posao.

Nije željela ići na taj sprovod, ali je morala pokazati velikodušnost prema ostalome plemstvu.

Obukla je istu staru haljinu i vezala pletenicu pomoću crne vrpce. Nije se željela previše isticati, iako će se s porculanski blijedom kožom i s crninom jako istaknuti na sprovodu.

Istraga će se za zločincem nastaviti, ali neće se lako naći. Semin je solarnom kuglom otopio dio zlatnih zidina da spali njihove ostatke. Neće ih se lako naći, još nisu identificirali kojim je oružjem napadnuta, mogla biti je mačem ili neonskih niskom, kojeg posjeduju samo energici. Nagađanja su razna. Rez na njenoj glavi je savršeno izrađen, gotovo umjetnički.

Kad se sjetila tog prizora, opet je uhvatila muka. Pobjegla je u zahod i ponovo se ispovraćala.

Zadnjih dana je redovito povraćala, većinom ujutro, čak joj je i hrana počela smrdjeti, ali pred carom nije smjela pokazati da mrzi njegovu hranu, pogotovo nakon što je jedna od ljudi morala biti smaknuta.

"Opet ti?" čula je glas svoga muža iza sebe. Jedini je on znao za njene mučnine. "Što ti se događa, zar ne želiš liječniku?"

"To je samo stres." reče djevojka i popravi kosu.

"Stres? Zar ne piješ tablete?"

"Ne pomažu kad se pojavi novi uzrok stresa."

"Zar si stručnjak?"

"Ne, znam iz iskustva."

"Daj, idemo." Semin ju povuče za ruku. U njenoj sobi su njene sluge pospremale sobu za njom, Ignatus je pospremao krevet, a Sagita toaletni stolić.

Sagita se, od smrti njene prijateljice, držala poniznije od Olive. Vječno joj je bio vrat u ramenima, nos okrenut prema tlu, a nije joj čula ni glasa. Znala je što je proživjela, viđala je u njenoj glavi svakoga dana i znala se naći kako proklinje njenog muža jer ju nije pustio da umre. To bi joj bila dovoljna milost.

"Idemo." muž ju povuče i odvede na groblje, gdje se okupljala grupa za sprovod. Među njih je došao i Locus u crnini. "Nadam se da nisi s nikim telepatirao." reče Semin.

"Nikad ne bih izdao nekoga tko mi je spasio život. Dugujem ti, lorde."

"I bolje ti je. Ovaj i tako nije zdrave glave. Još kad sazna da sam mu ubio sestru, ne bi lijepo završilo."

"Ali bi prošao gore kad bi tebi naudio."

"Baš to, glupi ljudi su opasni. Jučer smo vidjeli primjer."

Mirabillia je vidjela da misli na svog brata. Najveći krivac u ovome je bolje prošao od nevine djevojčice. Sad su ga uspjeli ukrotiti, ali nije ju bilo više briga. Djevojčicu više ništa neće vratiti. Čak ju je i Regen bio spreman spasiti, dlaka je falila. .89

Mogla je vidjeti Pulchrinu kako dolazi u crnini, a na licu joj nije bio ljupki osmijeh kao inače. S Regenom se još nije pomirila, ali joj je zaručnički prsten bio još uvijek na ruci. Vidjela joj je u mislima kako još nije razgovarala s princem. Ne zna se još ishod, ali ako prekine zaruke, srce će joj biti slomljeno.

"Svi ćemo biti nazočni ovom žalosnom danu. Tako je tužno kad lijepa djeva umre." govorio je Locus dok su careuli bili u našoj blizini. Znao je da će tako skinuti sumnju sa sebe kad budu tražili ubojicu.

"Kakav žalostan dan? Ponižavala me je otkad sam prohodala. Neka je krepala." uzvikne Pulchrina.

"Tim tonom nabacuješ sumnju na sebe." reče Semin. "Ali ti barem neće oteti princa."

"Ali, nije nikome naudila. Nevini životi ne smiju biti oduzeti." doda Locus jer su neki okolo počeli sumnjati kad su čuli Pulchrinu."

"U pravu si." reče Semin. "Iako nam nije bila draga, nije zaslužila umrijeti."

"Ali me nije briga." doda Pulchrina.

Ubrzo ih je počelo dolaziti više, većinom vlastela, jer se plemiće ispraća u velikom broju. Ubrzo je nastala tišina. Doveli su njen kovčeg i položili ga pokraj rake. Pred kovčegom su se pojavili njeni ožalošćeni roditelji i brat u kojem je sijala mržnja. Mirabillia ga nije žalila, ali joj je srce tuklo od straha kad je vidjela kolika mržnja u njemu sije.

Pojavio se i car, koji joj je uputio nekoliko riječi žalosti, zatim su stavili kovčeg u raku i poviše njega zlatni spomenik.

Nakon toga je nekoliko careula otišlo roditeljima da izrazi sućut, a ostali su se razišli.

"Mi bismo trebali, kao lordi im izraziti sućut." reče Locus. "Jadni roditelji su uništeni."

"Ne pada mi napamet." reče Pulchrina.

"To je naša dužnost i idemo se sažaliti." doda Semin. "Bez pogovora."

"Mirabillia, oni su tebe napali. Zar bi im se sažalila."

Mirabillia ju pogleda pogledom punim razočaranja. "Idem se sažaliti." reče.

Svi su otišli do ožalošćenih roditelja i pružili im ruku. Kad je Mirabillia pružila ruku Odiu, on joj je stisnuo ruku da joj je umalo slomio kosti. "Ti ne zaboravljaš ono što se zbilo prije četiri mjeseca?"

"Ne zaboravljam." reče i istrgne ruku iz njegovog stiska. "Dobro pamtim."

"I bolje ti je da ne zaboraviš."

Nakon toga ju je muž naglo odvukao od njega i udaljio od grupe. "Na što on misli?" pita.

"Na onaj napad. Misli da nisam zaboravila."

"Prokleti gad. Dobit će još goru smrt od one glupače ako ga ja uhvatim."

"Nemojte."

"Bolje je da djelujem. Nikad njemu nije dosta. Čak i na sestrinom sprovodu se mora naslađivati drugima."

"Samo je ljut."

"Zašto ga ti braniš? Gori je od njegove sestre, koja te je pokušala ubiti."

"Ne želim skandal na sprovodu. Njihovi roditelji nisu to zaslužili."

"Njihovi roditelji su dobri ljudi, ali su ih previše razmazili. Nitko ih ne podnosi. Da nisu plemići, nitko im ne bi došao na sprovod."

.90

Kraj njih se ubrzo pojavio i princ Regen sa smiješkom na licu, što se ne bi trebalo očekivati od njega na sprovodu. "I sami znate koliko mi je drago." šapne. "Iskreno, ako se nađe ubojica, više ću se boriti za njegov život, nego što sam se borio za onu malu jučer. Ispalo je razočaranje, ali nije bilo neočekivano."

Mirabillia bi voljela da to nije spomenuo. Djevojčica, koja nije zaslužila umrijeti, nije imala svoj sprovod. Za njom su možda žalile dvije osobe. Iskorištena je na najgore moguće načine, bez ičije pomoći i podrške.

"Sve će se promijeniti kad vi dođete na vlast." reče Semin.

"I hoće, samo te planove čuvam dalje od svoga oca. Da ih zna, ubio bi me i tražio novog nasljednika."

"Usput vam moja žena želi nešto reći."

Mirabillia se sledila na riječi njena muža i na pogled mladog princa. Nije se željela bavit tim problemom, barem ne danas. Previše je bilo sukoba i previše je letjelo glava zadnjih dana. "Što se dogodilo?" pita Regen. "Znaš da te nikad nisam odbio, draga moja."

"Odio mi je prijetio." reče. "Pitao me je sjećam li se onoga prije četiri mjeseca."

"Očito se on dobro ne sjeća. Zbog toga je dobio sto šezdeset udaraca bičem, a obitelj mu je ostala bez pola imanja. Nastavili li tako, završit će kao prosjak na ulicama."

"Trebao je i prije." reče Semin. "Ništa mu ne nedostaje, a i dalje pravi probleme."

"To ćemo rješavati kad a dođem na vlast, a sada se odmaknimo odavde. Ne volim biti u njihovoj blizini."

Svi su pošli za princem, čak i Pulchrina koja nije progovorila ni riječi u njegovoj blizini, a on se pravio da ju ni ne pozna. Čim su ušli u palaču, na putu im se prepriječio ljutiti Odio, koji ih još nije htio pustiti na miru. "Što ti želiš?" pita Regen. "Zar ne bi trebao biti sa svojim ožalošćenim roditeljima?"

"Nekad ste znali davati dar, čime bi izrazili sućut ožalošćenima. Što se dogodilo?"

"Ti imaš dar što si još uvijek živ. Praviš mi probleme od malih nogu."

"Ali milosti, moja je sestra mrtva, ne zna se ni ubojica."

"Nad tome se provodi istraga. Što još želiš?" "Želim konkubinu."

"Konkubinu? Nađi si ženu."

"Ne. Kad konkubinom imam više prava i najviše mi se sviđa ova." Brzom munje potegne Sagitu k sebi. "Dozrela je zadnjih nekoliko mjeseci. A otkad je ono derište ostalo bez glave, čini se krotka."

Plave prste joj zaplete u crne kovrče i počne ju njušiti. "Tako lijepo miriše."

"Ona ima svoju gospodaricu i nemaš ti nikakvih prava nad ljudima."

"Zar ne bi bio ponos ljudskoj ženi da careul usadi u nju svoje sjeme?"

Regen izvadi mač iz korica i metne mu ga pod bradu. "Pusti ju, posljednji ti put govorim."

Odio ju odgurne i baci ju na pod tako da lupne glavom od zlatni pod. "Hej!" Mirabillia uzvikne.

"Ljudsko biće se buni." odbrusi Odio.

"Neka se i buni. Na višoj ljestvici je od tebe i pomiri se s tim, a sad otiđi da se još danas se pridružiš sestri."

.91

Odio sve prisutne pogleda, zatim otiđe bez pogovora. Regen ga je neko vrijeme pratio pogledom, zatim je spremio svoj mač u korice. "Ako vas sljedeći put napadne, slobodno mu naudite." reče. "Ne treba se trpjeti njegovo maltretiranje."

"A ti bi se mogla zahvaliti princu." udari Semin Sagitu u bok tako da je umalo pala.

Sagita se duboko pokloni i reče: "Hvala milosti."

"Dobro ti ide disciplina." pohvali ga Regen.

"Nezahvalnost se ne trpi na ovoj planeti. Jedan je od najtežih zločina."

"Svaki dan mi se sve više sviđaš. Postaješ pravi muškarac."

"Nikad ne sumnjajte u mene."

"Rijetko kad me i razočaraš. Sad me ispričajte, ali bi volio razgovarati sa svojom zaručnicom nasamo. Dođi Pulchrina."

Pulchrina je na neki način podsjećala na Pestema, kako se držala dok je dolazila do svoga zaručnika.

Regen ju je obgrlio rukom oko ramena s njome otišao.

"Ne brini se lorde. Milost nikad ne bi naudila tvojoj sestri." reče Locus. "Ljubav ne puca tako lako."

"Ali je njenu krivnju izjednačio sa krivnjom mrtvog derišta, zahvaljujući mojoj ženi."

Mirabillia bi rado otišla kad bi znala da joj neće nauditi.

"Ali robinja nije bila uopće kriva. Jedini krivac je vaš brat i on je dobio svoje. Nije bilo potrebno kažnjavati robinju koja nije dosegla zrelost."

"Ne radi se o tome. Car je to mogao krivo protumačiti i ubiti moju sestru. Ona je jedna od rijetkih osoba do koje mi je stalo na ovoj planeti, ne želim da nestane."

"Naravno da ne želite. Ispričavam se, ali mene čeka dosta učenja."

Nakon što je Locus otišao, Semin je uzeo svoju ženu pod ruku, a njima su krenule dvije male sluge.

"Ti pazi na Sagitu da neku glupost ne učini. Ne izgleda zdravo."

Ignatus kimne u uzme Sagitu pod ruku. Semin uđe u sobu i zatvori vrata. Mirabillia sjedne na krevet i počne skidati ukosnice s kose, a Semin se nasloni na prozor i duboko udahne. Mirabillia ga je pročitala i vidjela da nije zadovoljan.

"Opet taj mrki pogled? Što da činim s tobom?" pita.

"Ništa." reče Mirabillia. "Ništa se više ne može učiniti."

"Spasio sam ti život, a ti si još nezadovoljna. Nisi mi se ni zahvalila."

"Onda, hvala vam."

"To je zbog one male, zar ne? Misliš da sam ju ja želio mrtvu? Nisam. Sve sam spreman učiniti da održim našu vrstu, da stvorim novu civilizaciju. Spasio sam i Custosa zbog toga."

Mirabillia digne glavu i raširi oči. "Custosa?"

"Da. Njega su ni kriva ni dužna premlatili i zatvoriti u tamnicu. Možeš li samo zamisliti kako je u tim tamnicama?"

Mirabillia je shvatila kad je pročitala u njegovoj glavi. Podsjećalo je na tunel u njenom selu iz kojeg su njeni mještani vadili naftu za kamione i skutere. Još je bilo gore kad se sjetila da je i ta djevojčica provela svoje posljednje trenutke života u mračnoj i smrdljivoj tamnici, isprebijana tako da se ne može ni pomaknuti.

"Lijepo od vas." reče.

.92

"Da, lijepo od mene. To moj otac ne bi učinio. Čak ni moj brat, ni moja sestra. Zamisli da je moj brat lord, a ti njegova žena. Misliš da bi preživjela dana s njime?"

"Prije bih se ubila." reče.

"Zato budi sretna i ne zamjeraj mi. Ja znam što je najbolje, što je najbolje za svih."

"Nisam se već dugo zamjerila. Mislim da je sad vrijeme za moje učenje. Ispričavam se, ali moram u knjižnicu."

Na zlatnim zidinama, gdje su sada stražari stajali jedan do drugoga, Pulchrina je slijedila svog zaručnika s vratom u ramenima. Ljubav je među njima vjerojatno pukla, a na smaknuću male robinje je njenu krivnju izjednačio zajedno sa sad mrtvom robinjom. Zar to ne bi trebalo više govoriti? Sada bi se trebala više bojati za svoj život nego budući brak, a svi ovi stražari pokraj njih ne bi se usudili nauditi princu. On ima pravo činiti što god želi.

"Sjedi tu." princ joj pokaže na ogradu. Ona sjedne zbog straha za svoj život. "Ne mogu te lako pročitati. Je li to zbog straha ili zbog ljutnje?" reče. "Podsjećaš me na tvog malog brata kojeg smo jedva doveli u red, a mrzim te uspoređivati s njim?"

"Jesam li ja stvarno kriva? Jedino ja nisam kažnjena." reče i obriše suze.

"Samo je tvoj brat kriv, nije ni ona mala. Morala je umrijeti samo jer je sluškinja. Da su na ovoj planeti svi jednaki, ostala bi živa."

"Ne mogu biti svi jednaki, to je opasno."

"Učiš ti vrlo brzo. Bio sam samo ljut jer me šestogodišnji bogalj nasamario, znaš li kolika je to sramota?"

"Nitko vam ne sudi."

"Da možeš čitati misli, ne bi tako mislila. Nadajmo se da će svi to zaboraviti kada ja dođem na prijestolje."

"Samo ne želim da se ljutite na mene."

"Ne ljutim se. Iz batina smo uspjeli izvući tvog krotkog brata. Neće mu više pasti na pamet da nešto tako učini."

"Milosti, ne prekidate zaruke sa mnom?" reče plačnim glasom.

"Ne, nikad ne bih prekinuo zaruke s tobom. Obećani smo jedno drugome."

Djevojčica se nasmiješi, objesi mu se oko vrata i zarije mu lice u rame. Svi njeni strahovi su napokon pali u vodu.

"Samo imam jedno ozbiljno pitanje." Regen ju odmakne od sebe, a djevojčica ga ozbiljno pogleda svojim zelenim očima.

"Koje milosti?" reče krotko. "Da li se još nešto dogodilo."

"Jesi li ti imala veze s Fissinom smrti?" Djevojčici srce počne brže kucati. Osvrne se nekoliko puta da vidi reakcije stražara. "Pusti njih. Uhitit ćete samo kad dobiju nalog. Odgovori mi."

"Nisam milosti, nisam. Ona je dosta jača od mene, a imam i dokaz."

"Dobro je, samo pitam. Ako si i kriva, nećeš biti kažnjena. Sjećaš se što sam rekao?"

"Sjećam milosti."

.93

Na planeti su uspjeli naći kisika i života, čak i mjesto gdje je najpovoljnija temperatura za ljude.

Izumili su maloga robota s kamerom i poslali ga da istražuje planet. Sam im sve podatke robot šalje na njihov tablet.

"Odlično je, nađeno je mjesto." reče Assys. "Samo još trebamo naći način kako pobjeći."

"Trebamo se što prije požuriti." reče Pruden. Otkad je jučer ubijena djevojčica, čijoj je smrti i sam svjedočio, više ni trenutka nije htio ostati na toj planeti, makar sam pobjegne. I tako zna da ne može svih spasiti.

"Strpljenja dječače, strpljenja. Ne možemo samo u ovome. Trebaju nam barem još dvoje osobe da uspijemo, barem jedan naturalik i energik."

"Ako ćeš energika, imaš gospu Mirabilliu. Ona i tako zna naše planove."

"A njene dvije sluge? Nadam se da bi pristale."

"Naravno da bi pristale. Svatko zdrave pameti bi pristao." "Što ćeš s Derelom?"

"Iskreno, ne znam."

Pruden je znao da se s Derelom može družiti samo tijekom spavanja. Zajedno su i za vrijeme predavanja, a za ostalo vrijeme Derel radi u medicinskom laboratoriju. Sve cerebrike su razdijelili tijekom vježbi, i to s razlogom.

.94

15.

Sljedeće jutro je Mirabillia otišla u knjižnicu, gdje je voljela provoditi najviše vremena, a čitanje joj se više svidjelo nego što se nadala. Voljela je najviše čitati o povijesti, pogotovo o povijesti ljudi.

Najzanimljivije je bilo što su ljudi prije pet do deset tisuća godina imali najmirnije razdoblje, iako su i za to vrijeme imali ratove. Otkad su se ljudi civilizirali, nijedna godina na Zemlji nije prošla bez rata, pa makar onog od nekoliko mjeseci. Imali su sedamnaest svjetskih ratova, šesnaesti su im zaustavili careuli, sedamnaesti su započeli sa careulima, dok se nisu potpuno uništili.

"Voliš živjeti u prošlosti?" Za njen stol sjede Pruden sa knjižurinom od dvije tisuće strana, a na njoj je pisalo Astrobiologija. "O našoj povijesti samo loše pišu. Nema se ništa dobro pročitati."

"Misliš da su ovo sve laži?" pita Mirabillia.

"Nemam pojma." dječak slegne ramenima. "Autori su mrtvi ili nisu u blizini." A ne mogu čitati misli na velike daljine. Dječak otvori knjigu i počne se praviti da čita.

Ima li što novo? Pita Mirabillia.

Na planeti smo uspjeli naći bilje koje je hranjivo za ljude i recetere.

Recetere? Što misliš? U koga više imaju povjerenja?

Nije trebala ni pitati. Normalno da će im trebati receter jer u ljude nemaju nimalo povjerenja. Kakva je klima? Ima li vode?

Klima je odlična. Ima svega, hrane, vode, pećina, čak kore drveća izgledaju kao krzno. Jedino je gravitacija nešto slabija nego na ovoj planeti. Čak ima i nafte, iako nam neće trebati.

Kako ćemo prekriti tragove bijega.

Našao sam manu u sustavu. Kad se letjelica pokvari ili raznese, gube se svi podaci o njoj.

Znaš li ti upravljati letjelicom?

Zna Assys. Samo ima jedna zamka. Nećemo uspjeti spasiti sve ljude. Veliki dio će ostati.

Znam to. Mirabillia je spremna doslovno žrtvovati sve i ostaviti svih na ovoj planeti. Neka Locus mijenja svoje planove i želi mu veliku sreću u tome, ali ona ne može više izdržati.

Trebamo dva dobra borca, pa tvoje sluge mogu ići.

Odlično. Mirabillia se nasmiješi. To je bilo dobro riješenje za Sagitu, budući da se počela pretvarati u Pestema.

Kao što sam rekao, ima jedna zamka. Nećemo moći spasiti Derela.

Mirabillia se smrtno uozbilji i digne pogled s knjige na dječaka, s raširenim očima. To je Ignatusov brat. Kako misliš da ići bez njega?

On radi u mikrobiološkom laboratoriju, viđam ga sam po noći, a naši razgovori se snimaju kamerama. Kako misliš da ću doprijeti do njega?

Ti si kreten. Umalo da nije rekla na glas. Samo je ustala i vratila se natrag u sobu još s knjigom u rukama. Na vratima svoje sobe se susrela s mužem. "Čini se da danas nisi raspoložena za knjižnicu." reče dječak.

"Još osjećam mučnine." reče. "Bilo bi bolje da ostanem u sobi."

"Naravno. Zadnjih dana si stalno pod stresom. Bilo bi bolje da se odmaraš."

.95

Muž ju pomiluje po licu i osmjehne se, a ona mu zauzvrat uputi osmijeh. Nakon što je otišao, skinula je osmijeh s lica. Sjela je za toaletni stolić, stavila knjigu pokraj parfema i ukosnica, raspustila pletenicu i pogledala se u ogledavalo dok su joj plavi uvojci padali na mršava ramena, pokrivena bijelom haljinom.

Nije vidjela sebe, vidjela je potpuno drugu osobu u čijim se plavim očima svaki dan nakupljalo više zla. Ta osoba je spremna pobjeći pod bilo koju cijenu, ostavljajući ljude za sobom, svoga muža i njegovu sestru koji će platiti, čovjeka koji joj je spasio život na planeti Viabla, recetera koji pokušava promijeniti budućnost ove planete. Iskoristit će čak i slugu, a ostavit će njegova malog brata na milost i nemilost. Dobro se pogleda i kaže: "U što se to ja pretvaram?"

Zvuk metalnih mačeva je sijevao, dok se Semin trudio po stoti put pobijediti princa u borbi. Od četvrte godine trenira, a ipak ga Regen uvijek uspije oboriti na pod.

"Usavršio si se." govorio se Regen, mašući svojim mačem. "Ali, nikad nećeš biti sposoban pobijediti budućeg vladara." Regen mu uspije izbiti mač iz ruku, te mu prisloni oštricu na vrat. "Mrtav si." "Čestitam milosti." reče Semin. "Po tisuću i neki put."

"Ne podcjenjuj se. Jedan si od rijetkih ljudi koji su uspjeli ubiti careule."

Jedna od njih je bila i Sagita, ali ih je ona uspjela iznenaditi. Custos je uspio neke nadvladati, ali ne i ubiti.

"Znam da sam već dosta postigao u životu. Još mi samo fali nasljednik."

"Dogodit će ti se to brzo. Kad ti ženi stres prođe, imat ćete velike šanse. Osim toga, ona za nekoliko godina izlazi iz puberteta. Nije mlada kao i tvoja sestra da tako teško zanese."

Semin je zadnjih dana počeo razmišljati je li krivnja u njemu. Možda išlo lakše kad ne bi trebao prisiljavati ženu koja je svaki dan pod stresom, a zadnjih dana ima stalno mučnine. Smrt one djevojčice ju je pogodila teže nego se nadao. Car svaku večer želi vidjeti na kameri snimku njih dvoje u odnosu. Samom njemu je nelagodno kad mora pokazivati caru svoje najintimnije trenutke.

"Imamo još samo osam mjeseci." reče Semin, digne svoj mač s poda i vrati ga u korice.

"Traži samo da začete dijete, ne da ga rodite." Regen stavi svoj mač u korice. "Sljedeći put vježbamo s laserskim mačevima. Ti lakše sijeku, a i opeku te, tako da se ne mora čistiti krv nakon nereda." nasmije se. "Kad smo već kod sječe, pitao sam tvoju sestru je li ona ima kakve veze s Fissinom smrti."

Seminu umalo iskoči srce iz grudi. Jedva se suzdržao da ne uzvikne, ali nije mogao kontrolirati svoj izraz lica. Ne da je njegovoj sestri već krivnja bila izjednačena sa smaknutom robinjom, nego ju sad lažno optužuju, za ono čim nema nikakve veze. "Kako je reagirala?" pita s mirnim tonom. Barem je glas znao kontrolirati.

"Sigurno bolje od tebe." nasmije se princ. "Krijete li vas dvoje nešto?"

Njih troje zapravo, ali njegova sestra nije u to uključena. "Možete biti sigurni da moja sestra nema veze s njenom smrti." Semin pokuša uzvratiti s istim osmijehom, ali ovaj je bio više kiseo.

"Semine, znam te otkad znam i za sebe, a ovo mi ne djeluje kao odgovor iskrena čovjeka."

Semin uzdahne i pogleda princa koji je ovaj put imao prijeteći pogled. "Iskren sam kad kažem da moja sestra nema veze s njenom smrti."

"Znači, ti si sukrivac, je li?"

"Ne. Ja sam apsolutni krivac. Fissa je rijetko kad odlazila na zidine, mrzila ih je, mrzila je prirodu.

Voljela je samo glazbu i ples. Kad je ljutita otišla sama na zidine, znao sam da nešto smjera. Slijedio

.96

sam jer sam znao da je dovoljno glupa da ne pogleda iza sebe. Kad sam vidio da mi napada ženu i prijatelja, nisam oklijevao. Učinio sam to tad, učinio bih i drugi put, bez obzira na posljedice."

Regen je nasmije i stisne mu ramena. "Mane koje si naslijedio od oca znaš pretvoriti u vrline. To je skoro pa nadnaravna sposobnost."

"Samo ne želim ostati bez sestre." "Čuo si što sam rekao na sprovodu u slučaju ubojice. Bolje da si mi rekao. Potrudit ću se da te nikad ne stigne optužba. Nadam se da nije bilo još svjedoka, osim tvoje žene."

"I Locusa."

"Naravno, ne trebamo nikad sumnjati u njega, samo Odio može biti nepredvidljiv u ovim trenutcima.

Samo, koji je bio razlog njenog napada?"

"Ne znam, valjda jer vam je moja žena draža od same nje. Nisam pratio."

"Ljubomora, zašto se i čudim?"

Pri borbi štapovima, Sagita je po četvrti put bila oborena od najmlađeg člana koji je nedavno navršio osmu godinu i prešao u stariju grupu. Pri padu na bijeli pijesak, sva djeca su joj se nasmijala, uključujući i Ignatusa. Nije ju toliko bilo briga. Dvadeset metara dalje je vježbala mlađa skupina, a Inoca više nije bila među njima. Nije više imala za što živjeti. Semin ju nije trebao spasiti, trebao ju je pustiti da umre.

"Upravo se ovo događa kada se izgubi volja za radom. Nije samo stvar u fizičkoj snazi i vještini, nego i u motivaciji. Nekoć najbolji borac je sad postao najgori."

Custosu pukne pijesak pod nogom, zaglavi mu stopalo u rupi i zamahne rukama da ne padne na leđa, na što je ostala djeca nasmiju.

"Sagita prestani." reče. "U ovom trenutku ja imam vlast nad vama i mogu vam činiti što god poželim.

Sagita, aktiviraj se."

U drugom meču su joj dodijelili djevojčicu njenih godina. Sada je odlučila biti žestoka, toliko je brzo napadala, da se djevojčica jedva stigla obraniti. Nakon nekoliko zamaha ju je uspjela udariti svom snagom u jagodičnu kost. Djevojčica je vrisnula i uhvatila se za obraz. Iskoristila je priliku, zamahnula je nogom i oborila djevojčicu na zemlju. Kad je djevojčica pala, svom snagom ju je počela udarati štapom.

"Aktivirana sam, motivirana sam, najbolja sam!" vrištala je, udarajući djevojčicu, koja se skupila da se zaštiti. Custos ju je zgrabio jednom rukom i bacio tako naglo da se otkotrljala nekoliko puta po pijesku, zatim ju udari bičem i zada joj crtu na istom onom mjestu, gdje je imala prije četiri mjeseca.

"Ignatus, odvedi aktiviranu i motiviranu u sobu da se malo ohladi. Bude li pokušala nešto zabavno, ne oklijevaj, nego ju spali."

"Naravno." kimne Ignatus i naglo ju podigne. Zadnjih tjedana je ojačao, dobio na mišićima i težini, prerastao je Sagitu, a rijetko koji čovjek može protiv njegove vatre. Samo je nekoliko energika jače od njega.

"Samo se dovodiš u opasnost." govorio je Ignatus dok ju je vukao do sobe. "S takvim ponašanjem ne pogoršavaš nikome, nego samo sebi."

"Tebe nije briga za mene."

"Briga me je, ali ti ja nisam dadilja, niti sam odgovoran za tvoje ponašanje."

Sagitu više nije bilo briga. Željela je umrijeti više od svega, ali nije voljela vatru. Nema više nikoga, niti ju je više briga za ikoga. Izgubila je jednu prijateljicu dok su osvajali planet i uništavali novi .97

civilizaciju, čija su djeca sad gore tretirana do ljudi, a druga je bila žrtva lordovog glupog brata, koji samo zna pogoršati situaciju.

Princ ju je pokušao spasiti, ali samo jer ga je Mirabillia zamolila. Sam Semin nije ništa učinio, niti ga je bilo briga, ni njegovu sestru nije bilo briga, čak ni njegovog štakora od brata koji je samo držao vrat u ramenima jer su ga pretukli, ali za nekoliko dana će opet biti isti.

Kad ju je uveo u sobu, zaključao je vrata. "Obećaješ da nećeš raditi i dalje nevolje? Ona ti djevojčica nije ništa skrivila."

"Znam." Sagita prekriži ruke. "Ali me Custos ponižavao. Uopće me ne razumije."

"Nije njegov posao da razumije. On ti je trener, a ne roditelj."

"Zašto si ti takav?" Sagita vikne. "Nikad ne pokazuješ emocije, ne dopustiš da je ikoja riječ pogodi.

Kako ti to uspijeva?"

"Nije to lagan posao." Ignatus se nasmije. Posljednju suzu je pustio još na svom rodnom planetu, kad je saznao da su mu roditelji mrtvi.

"Izgleda da ti sve ide od ruke."

"Jer sam dosta pametniji."

Sagita napravi grimasu, ali ne reče ništa. Znala je da je pametniji. Još nikoga pametnijeg od njega nije upoznala, osim možda Mirabillie, ali s njom nije provodila puno vremena, pa se čudila koliko su tek cerebrici pametni. S nijednim još nije razgovarala.

"To ti je jedini blagoslov." reče.

"Zapravo i nije. Ne mogu ništa učiniti, nego samo služiti, ali vjeruj, ništa ne traje vječno."

.98

16.

Vrtjela je laserski štap u mlinovima i osmicama dok su na nju lijetali bumeranzi koji je mogu presjeći. Okretala se, vrteći štap i odbijajući bumerange. Ovaj put je imala vezanu kosu u punđu jer joj je zadnji put presječena. Sada je tridesetak centimetara kraća. Može ju nositi puštenu, ali ne može praviti frizure kao što je prije mogla.

Kad je sve završeno, ugasio se hologram i bumeranzi su nestali. Izašla je i raspustila svilenu kosu koja joj je sad sezala do polovine leđa. Na vratima ju je dočekala Pulchrina, kojoj su zlatni uvojci pokrivali lice.

"Danas si bila dosta bolja nego ikad. Još malo pa ćeš prestići mene." reče joj.

"Mislim da je u tome poanta." Mirabillia ugasi laserski štap i spremi ga u korice. "Starija sam od tebe. Trebam se poboljšati."

"Ima vremena. Mene treniraju otkad sam prohodala, ti treniraš već četiri mjeseca i već se vidi napredak."

"Da, vidi se." "Čekaju nas gatosi za jutarnje jahanje. Jesi li spremna?"

"Nikad spremnija." nasmije se.

Uzele su iz štale dva gatosa i jahale po crvenoj livadi. Vjetar joj je šibao po licu i nosio kosu, a na gatosu je odskakivala kako je on skakao i trčao. Ubrzo je i ona zavoljela utrke na gatosima, barem ima jedna stvar koju ona i njen muž vole.

"Malo brže." reče Pulchrina i podbode gatosa da ubrza. Mirabillia podbode svoga da sustigne Pulchrinu. Nagnula se naprijed i čvršće stisnula uzde. Gatos ju je uspio sustići. Pulchrina ju pogleda s očima boje žada i uputi joj zao osmijeh. "Jahanje nam je u genima, budi spremna za gubitak."

Mirabillia se ovaj put nadala pobijediti, ali su joj se na putu našli maleni rosi kako kose travu.

Automatski su joj ruke povukle uzde u desno i naglo je skrenula. Umalo se srušila s leđa gatosa, a i sam je gatos jedva ostao na nogama. Nastavila je jahati što dalje od malenih rosa, što dalje od livade, sve dok gatos nije sam stao jer se umorio, a njoj je još jače srce lupalo. Skliznula je s gatosa na travu. "Što se dogodilo?" pita Pulchrina. S gatosovih leđa sklizne ravno na travu. "Konj ti jedva diše."

"To nije konj." uzvikne Mirabillia. Prvi put da je dignula glas na nju. "Nema više konja. Nema ničega."

"Da, konji su bili predivne životinje."

"Bijeli tuljani su bili predivne životinje, čak i bijele lisice. Ja sam imala dvije." "Što je s tobom? Zašto si naglo skrenula?"

"Jer se već jednom katastrofa dogodila zbog toga."

"O čemu govoriš?"

Sjetila se da Pulchrina ne zna što joj je brat učinio, na dan kad su je izabrali za njegovu ženu. Ne zna da joj je brat ubojica. Zapravo, zna da je ubojica, ali ne zna da je kriv za ubojstvo tog djeteta.

"Nisam htjela ih omesti u poslu."

"Samo su kosili travu. Ne bismo učinile nikakvu štetu."

"Bolje, nego da nekoga pregazim."

.99

"Nisu toliko glupi da se ne maknu s puta, usput, njih je tisuće, a nas ne bi krivili čak i da im naudimo." "Što ne znači da nam ne treba jedan manje, u redu?"

"Dobro." Pulchrina reče iznenađena. "Samo sam ti htjela reći da ne bi bio veliki problem ako napraviš bilo kakvu štetu. Uvijek se popravi, a ako je potrebno, netko se drugi kazni."

Mirabillia više nije htjela komentirati. Ta joj je klinka išla na živce i jedva se suzdržavala, a da ju ne ubije. Pomilovala je svog gatosa i dalje s njime šetala kao kad je šetala sa psom. Rado bi otišla sama, bez Pulchrine, ali tek bi tada bila sumnjiva.

"Znaš da si dosta čudna zadnjih dana. Prvo si povraćala, a zadnjih dana si živčana. Jesu li to dani kada se žena približava krvarenju?"

"Moguće." reče Mirabillia, budući da se od dana kad su djevojčici rascijepali glavu nije oporavila.

"Car se već nekoliko puta žalio na tebe, ali princ uvijek ima opravdanje. Oni je jedini careul koji razumije ljude."

Zapravo je jedini koji je u nekoliko navrata tretirao ljude humano, ali ih nimalo ne razumije, a pogotovo Mirabilliu. Radovala se danu kad će napustiti ovaj planet, a znala je da je će to biti uskoro, iako nije predviđala budućnost.

"Princ je vrlo inteligentan i najrazumniji je od svoje vrste."

"Istina, a drugi se čude zašto se tako žarko želim udati za njega."

Mirabillia se zapravo nije čudila. Pulchrina je odgojena u duhu da žena mora biti lijepa, dobra žena, dobra majka, plodna i da njene riječi moraju prijati svačijem uhu, inače nije dobra žena. Muškarac je morao biti jak, ne pokazati emocije, nikad pokazati strah, dominantan, jak, dobar borac, snažan, vješt manipulator i vješt na riječima. U svemu tome se mogao opisati njen muž.

"Nadam se da je bolji osjećaj biti majka nego starija sestra. Taj sam osjećaj već doživjela." Pulchrina ne prestane dosađivati.

"Nisam nikad bila majka."

"Ali ti mogu reći da ćeš biti uskoro."

Nije željela biti majka, ali je znala da mora ukoliko plan bijega ne uspije, a u njega je bila sigurna gotovo sto posto. Pruden je bio jako pametan, toliko pametan da mu se ne može načuditi. Šanse nisu bile toliko male da ne uspije, ali zna da će mu trebati dugo.

Za vrijeme šetnje su se ubrzo uspele na gatose i za kratko vrijeme naišle na princa i Semina kako treniraju mačevanje. Jedna od njihovih najdražih aktivnosti, iako bi princ uvijek pobjeđivao. Careuli su bili snažniji i brži od svakog ljudskog bića.

"Tko se popravio?" pita Pulchrina, na što je prestala borba.

"Tvoj brat se zadnjih dana popravlja brže od mene. Možda sam ja dosegao svoj limit."

"Nikad vam ne dosadi? Što jadan Locus čini dok se vas dvoje borite?"

"S Locusom provodimo toliko vremena da smo skoro zanemarili ono što volimo." reče Semin.

"Možemo jedan dan bez njega."

Mirabillia je potpuno zaboravila na Locusa i njegov plan. On je najbolje mogao reći je li se Regen promijenio i je li mu plan uspijeva. Kako je krenulo, njegov plan može tek uspjeti nakon deset godina.

"Mogli bismo zamijeniti mačevanje s utrkom letjelicama. To se nije dugo radilo." nasmije se Regen.

"U to bi se Locus razumio i ne bi bio usamljen."

.100

"Mogli bismo iskoristiti one iz muzeja." doda Semin. "Koliko ja znam, još uvijek rade i napunjene su benzinom."

"A radnici ih održavaju samo da budu u izlogu."

"Letjelice?" Mirabilliji izleti.

Muž ju prijekorno pogleda. "Zar ti misliš ozbiljno?"

"Ne, samo za to još nisam čula."

"Moramo ovu mladu damu još mnogo toga naučiti." Regen joj stavi ruku na rame. "U muzej svaki put smještamo letjelice koje označuju naš veliki uspjeh. Smještena je jedna zaslužna za osvajanje planeta Viable, imamo jednu pomoću koje smo pobijedili rat s ljudima i jednu s zaslužnu za pobjedu u ratu protiv recetera. Ta je najstarija, ima joj skoro osamsto godina."

"Zanimljivo." nasmije se Mirabillia. "Voljela bih mnogo toga naučiti."

"Dosta si toga i naučila zadnjih mjeseci. Čeka te dug i ispunjen život na ovoj planeti. Dobila si priliku za život kakav nisi mogla ni zamisliti."

Mirabillia je samo kimala glavom i smješkala se. Naučila je kako glumiti od Pulchrine. Naučila je od nje kako se ponašati, ali je opet pokušavala ostati svoja, inače bi znali da glumi, koliko od joj gluma dobro išla.

Omamila joj je osmijeh na lice činjenica kako ne znaju koliko će se ona kratko zadržati na ovoj planeti. Prevarit će ih četvero djece koje su oteli i jedan receter će ih izdati. Najveća pogreška im je bila što su oteli cerebrike. Ma koliko oni bili mladi, jedan ih je već uspio zajebati. Nikad nisu trebali oteti ni uništiti život onima koji su daleko pametniji od njih.

"Volim učiti." reče Mirabillia. "Nisam imala tu priliku na Zemlji."

"Naravno da nisi. Znamo da si sklona razmišljanju, a učenje bez razmišljanja je prazno."

"A razmišljanje bez učenja je opasno. Lao Tse." "Vidiš kako pamtiš? Da nemaš moći, neki bi zamijenili za cerebrika."

"Znate li da je izbjegla rose kad im se našla na putu?" doda Pulchrina. "Takvo skretanje još nisam vidjela."

"Mogli bi ju upisati na utrke konja. Sigurno bi sve naše žene pobijedila." nasmije se Regen. "Ali dobro je što ih je izbjegla. Polypusi nisu skloni strpljenju. Njihova agresivnost nema granica."

"Svi smo upoznati s time." reče Semin. "Takni mi jedan pipak i uključio si im glavni alarm. Nije ni čudo što ih se tretira kao životinje."

"Semine, što si ti ono htio? Biti na samo sa svojom ženom?"

"Car nam je dopustio da obiđemo palaču koju nam je obećao u slučaju nasljednika."

"Jedan dio snova mi se ispunio." nasmije se Mirabillia. "Svaku noć sanjam tu palaču, svoj dom.

Nakon nekoliko mjeseci mislim da je došlo vrijeme na kročim u nju."

"Onda, idite golupčići i Semin, budi džentlmen." reče Regen.

"Uvijek sam i bio."

Mirabillia se popne na gatosa i otiđe za svojim mužem. Vrijeme s mužem bi joj bio dobar predah od njegove sestre koja pomalo počinje ići na živce. Sa Seminom je od njih ipak voljela provoditi najviše vremena, iako joj ta vremena nisu bila dragocjena. Nijedno vrijeme na ovoj planeti joj nije bilo dragocjeno.

.101

Dojahali su do palače koja je u daljini izgledala mnogo ljepše nego u blizini. Daleko ljepše je izgledala careva palača, a pogotovo u daljini. Skočili su sa gatosa i počeli su se uspinjati stubama.

Semin joj pruži ruku, a ona ju prihvati.

Ova je palača imala daleko više stuba, tako da se nakon nekog vremena umorila. Semin je primijetio i ponudio joj da sjedne na stube. Pred njima se pružao pogled careve palače koju se zvijezda Potesta obasjavala, a od nju se odbijala svijetla u duginim bojama.

"Znaš li koliko je careva palača stara?" pita Semin.

"Trideset tisuća godina."

"Vidim da si zapamtila. Isprva je bila izgrađena od kamena, a tek kasnije je prelivena zlatom. Ova palača je nekada bila puna ljudi. Šteta što je naš gen tako recesivan, tada se ne bi trebali brinuti za održavanje naše vrste."

"Mnogo toga smo mi uništili."

"Nismo mi, zapravo, naši preci, ali se mi možemo odužiti. Jednog dana će dug biti posve izbrisan."

"Jednog dana."

Zapravo je dug izbrisan otkad su ljudi Zemlju učinili nepovoljnom za život. Duga već odavno više nema, niti može biti prenesen na njihovu djecu i unučad. Za uništavanje Zemlje i zadnji rat su krivi i sami careuli. Oni su krivi za milijarde izgubljenih života, uključujući svoju vrstu.

"Kako je broj ljudi na ovoj planeti tako lako pao?" pita Mirabillia.

"Careuli su stoljećima imali problema s ljudima, zato su ih se riješili na miran, tako da su se parili s njima, sve dok ih nije ostalo samo dvoje."

"Pametno." nasmije se Mirabillia.

"Da. Pametno. Sve čine da na ovoj planeti ne izbije rat."

Mirabillia pogleda njegove zelene oči. Zaboravila je koliko su lijepe i privlačne. Zaboravila je koliko su privlačne njegove zlatne kovrče koje zvijezda Potesta obasjava. Nije joj bilo drago što ga napušta, ni Regena, ni Pulchrinu, iako joj zna ići na živce. Najviše će joj nedostajati Locus, ali se nadala da će uspjeti u svojem naumu. Sada ga ništa ne sprječava. "Što se dogodilo?" pita Semin i nasmije se. Taj je osmijeh privuče kao i na vjenčanju. Zatvori oči i pritisne svoje usne pri njegove. Prvi put da je nešto takvo učinila.

"Zadnjih dana ti se iz minute u minutu mijenjaju raspoloženja. Jutros nisi bila raspoložena za ništa."

"Barem više ne povraćam." nasmije se Mirabillia.

"Stres je učinio svoje. Ništa strašno."

Pruden je nakon predavanja otišao u knjižnicu, uzeo debelu knjižurinu iz astronomije i sjeo u blizini vrata, gdje inače Mirabillia sjedi. Profesori su ga već počeli hvaliti što više vremena provodi u knjižnici, ne znajući njegov pravi plan. Neće careuli posumnjati u nikad u petogodišnjaka, koji je daleko pametniji od njih. Zapravo mu nije bilo pet godina, ali svejedno. Nije bio puno stariji.

Ubrzo je ušetala gospa sa svojom dugom srebrenom kosom i sjela za stol. Ovaj put je u ruci imala knjigu iz Zemaljske biologije. Napokon se iz prošlosti prebacila na neko drugo područje. Da je cerebrik, zapamtila bi cijelu povijest na pamet.

Imate li koju informaciju? Započeo je sa starom telepatijom, ali ona nije odgovarala. Nije ni čitala misli u ovom trenutku. Zakašljao se da ga primijeti. Što je? Pitala je.

.102

Imaš li kakvih novosti?

Imate li vas dvoje kakvih novosti?

Planet je potpuno pogodan za ljudski život. Jedino nemamo prijevozno sredstvo. Mislio sam da se Assys može pobrinuti za to, ali ispalo je da ne može koristiti nikakva prijevozna sredstva.

Imaju svemirske brodove u muzeju. Od nas jedino ja mogu njime pristupiti.

Stvarno? Odlično. Kada bi svi zajedno mogli do njega. Tvoja mala sluškinja upravlja halucinacijama. Može zavarati druge zar ne?

Da, ali ne može zavarati kamere.

Ne brini. Assys će se pobrinuti za kamere.

Soba njihove gospe je bila očišćenja detaljno. Zadnjih dana Sagita obavlja poslove bez pogovora, ali je Ignatusu postalo dosadno otkad obavlja svoje poslove u tišini. Prije mu je barem bilo zabavno njeno gunđanje, iako su se poslovi daleko sporije obavljali.

"Jesi li ovaj put našla zanimljivog u njenom smeću?" pitao je Ignatus, ali mu nije odgovorila.

"Izgleda da nisi."

Složio je zadnju plahtu i stavio u ladicu. Čišćenje je bilo gotovo. Sada je bilo vrijeme za predavanja za koje Sagita još nije pokazala interesa. Još nije naučila da Careuli, umjesto lijenosti i nezahvalnosti ne podnose ni glupost.

U sobu je uletjela gospa Mirabillia, sjela je za zrcalo i otpustila svoju dugačku svilenu kosu. Zadnjih dana se činilo kao da se s njom pravila važna, ali je bilo jasno da joj je poraslo samopouzdanje otkad planira bijeg.

"Bio je vrlo dobar dan, gospo." reče Ignatus.

"Bio je odličan dan. Planet je pogodan za život i nađen nam je prijevoz." Mogla je govoriti na glas jer se neki dan saznalo da kamere ne snimaju zvuk. Jedan nadzornik ne može slušati tisuće ljudi u isto vrijeme.

"Stvarno? Znači da je sve gotovo. Pitanje je samo vrijeme."

"O čemu vi?" pitala je Sagita. Imala je izraz uplašenog djeteta.

Mirabillia ju pozove rukom. "Napravi mi punđu." reče. Sagita dotrči poput poslušnog psića, gotovo da je bilo smiješno. "Očito ne znaš da planiramo bijeg?"

"Bijeg?"

"Da, a u taj plan si uključena i ti."

"Ja? Zašto ja?"

"Jer imaš posebnu moć. Bez nje ne možemo ništa." reče Ignatus.

"Samo mene trebate?"

"Ostali su odradili svoj posao." reče Mirabillia. "Moj je posao samo dovesti vas do broda. Tvoj je posao omesti ostale."

"Tko to ostali?"

"Jedan cerebrik i receter."

"Kada će to biti?" pita Ignatus.

"Sutra ćemo se sastati na najvišoj terasi na dvoru i dogovoriti."

.103

"ImaĹĄ dopuĹĄtenje za to?"

"Mogu se ja kretati gdje god Ĺželim u ovom dvoru. I tako sam davno skinula sve sumnje sa sebe."

.104

17.

Sve je bilo pripremljeno, još im je trebao samo plan, plan i dogovor. Prvo moraju pažljivo naći mjesto dogovora, bez kamera, bez sumnjivih pogleda. Njene malene sluge su bile gotove s vježbom, a cerebrici su bili gotovi s predavanjima. Mirabillia je završila sa treningom i knjižnicom. Danas je bio zadnji dan da je svratila u tu knjižnicu, samo da ne bude sumnjiva. Za promjenu je čitala neku glupi ljubavni roman. Čini se da careuli nisu bili baš pjesnički nadareni.

Otišla je u svoju sobu po ostalo dvoje djece koji su joj trebali u ovom trenutku očistiti sobu. Čim je otvorila vrata, pozvala ih je za sobom, iako je soba bila napola gotova. Trebala ih je izvesti prvo vani, što dalje od ljudi, kamera ili bilo koje tehnologije.

"Kuda idemo?" pitao je Ignatus.

"Samo me slijedi." reče Mirabillia.

Dovela ih je u prirodu kraj jezera, gdje je znala vlastela jahati. Sada je bila sigurna da ih nitko nije vidio niti da zna gdje su. "Sagita. Koga god sada susretneš moraš nas pred njim napraviti nevidljivima i nečujnima. Možeš li to?" pita djevojka.

"Nisam to dugo radila." reče Sagita.

"Sjeti se kako si prije radila. Kod koga god prođemo, moraš djelovati. Ne smiješ nikoga izostaviti.

Razumiješ li? Ovo je jako opasno."

"Razumijem." kimne glavom.

Krenuli su prema kuli na kojoj ih je čekao Pruden i njihov mentor. Djevojka je čitala misli svakom stražaru kraj kojeg su prolazili, jer je znala da ju Sagita može prevariti iako čita misli. Činilo se da radi dobar posao. Nitko od stražara ili prolaznika nije ih vidio ni čuo. Uspeli su se na vrh kule gdje su čekali glavni organizatori. Assysa još nikad nije vidjela, pa se rukovala s njime i naredila ostaloj dvojici da se rukuju.

"Kako možeš doći do tih brodova?" odmah je skočio Pruden. "Čekaj, čekaj. Gdje idemo?" pitao je Ignatus.

"Na novi planet."

"Koji? Planeti koje oni ne posjeduju ili za koje ne znaju, prilično su daleko."

"Ovaj je prilično daleko, koliko sam opazio, nije bio ovaj planet u nikakvih podacima, a nema ni nikakvih znakova da je zauzet. Pogodan je za ljudski život, ima kisika vode i hrane, klima je pogodna. Ono što je najvažnije, kako ćemo doći do broda?" nije odustajao cerebrik. "I kako ćemo ga napuniti gorivom ako je prazan?"

"Ja mogu nekoga pitati da me odvede u muzej. Vi se pobrinite za kamere, a Sagita će se pobrinuti da vas nitko ne vidi." reče djevojka.

"Kako ćemo se riješiti onog tko te dovede u muzej?"

"Ja se mogu za to pobrinuti." reče Ignatus. "Dotaknem ga i zaspe u sekundi. Ako to ne uspije, imam druge opcije."

"Mogu se i ja pobrinuti, na manje nasilan način." doda Sagita.

"Kako bude, neka bude. Ja ću još pokušati otkriti informacije o brodovima u muzeju da vidimo koji je najbolji za putovanje." reče Pruden.

"Odlično, samo je pitanje vrijeme." doda Mirabillia.

"Sutra. Odmah iza ručka pitaj za muzej, a mi ćemo te čekati. Već ujutro će Assys toliko onesposobiti kamere da ih neće popraviti danima, niti će otkriti uzrok štete." .105

"Koliko nas ide?" pita Sagita. "Zar su se svi ovdje sastali koji idu?"

"Da. Nema tko drugi ići."

"Ali..." Ignatusu se grlo blokiralo od šoka. "Ne, ne, nećete me nasamariti. Što vi mislite, da sam toliko glup?"

"Do tvoga brata nitko ne može doći." reče Pruden. "A nitko ni ne zna da ste braća. On će imati dobar život, dosta bolji od tvoga."

"Zašto ti onda bježiš?"

"Jer bi mogli uskoro otkriti moju pravu dob."

"Ne, ne, ne." Ignatus je mahao rukom. "Nema šanse da ovo obavimo bez Derela."

"Ili što, misliš da ne možemo bez tebe?" pita Sagita.

"Ili ću rastopiti cijelu ovu kulu. Svi ćemo se stopiti zajedno s njom."

Vidjevši da je Ignatus počeo drhtati i znojiti se, dotrčala je i uhvatila ga za ramena. "Sjećaš li se svog ujaka?" pita Mirabillia. "On ti može jednog dana spasiti brata. Imao si do sad nade. Gdje se ta nada izgubila?"

"Kad ujak sazna da sam napustio brata, gotov sam."

"Koliko si puta uopće vidio brata i koliko puta ćeš ga vidjeti? Misliš da ćeš imati prilike biti u kontaktu s njime više ikad?"

"Vidio sam kad je bilo smaknuće..."

"A bolje je da do tog smaknuća nije došlo, što znači da je bolje da ga nisi vidio."

Ignatus se otrgne iz njezinih ruku i nasloni se na ogradu. Djevojka je primijetila kako se pod njegovim rukama ograda prži i kako se dimi. Dječak je bio na rubu. "Derel je više od mene zaslužio ovu priliku. Ako ga napustim, kakav sam brat."

"Misliš da si uz njega u ovoj situaciji. Kad si zadnji put bio uz njega?"

"Kad smo bili za Zemlji."

"Zemlje više nema. Nemate više ništa." doda Pruden. "Nitko od nas nema više ništa, ovo nam je jedina šansa. Tvoj brat nije jedini koga ostavljamo. Ostavljamo još desetke ljudi. Znam da nije pravedno, ali ne možeš igrati pravedno protiv ovakve vrste da bi pobijedio."

"Dobro." reče Ignatus. "Dobro, idem s vama. Derelu će biti potpuno isto. Vjerojatno ni neće znati da sam ga ostavio."

"Neće, ja ti to jamčim. Još nikad cerebriku nisu naudili, a vrlo su im korisni, najkorisniji od ljudske vrste."

.106

18.

Na svojem prijestolju, obučena u najsvečaniju haljinu iz svog ormara, srebrenu do poda, golih ramena, koju su krasile spirale načinjene od šljokica, sjedila je i slušala orkestar, koji do sad još nije čula. Nije se plesalo, careuli su samo sjedili i slušali, ljudska djeca su ih posluživala, a maleni rosi su čistili ostatke hrane ispod stolica, pritom su stražari pazili da jedan od njih slučajno ne stavi komadić u usta.

Voljela je glazbu, ali nije voljela orkestar. Skupno škripanje violina, pjevanje tisuće truba, još i orgulje, je bio pakao za njene uši. Nije znala kako se može u tome uživati, čak nije ni solidno skladana, tako da je glazba ispala kao hrpa zbunjenih svirača, no nije smjela buniti jer je skladatelj bio sam car.

Kad je glazba završila, zaorio je pljesak, a Mirabilliji su napokon predahnule uši. Sljedeće je na redu bilo pjevanje. Pulchrina, u dugačkoj haljini od zelenog satena je ustala i otišla do orkestra. Careul zasvira nježnim tonom na violini, a djevojčicin glas zaori. Imala je ljepši glas od kanarinca, sitan, ali ugodan. Mirabillia nije nikad ni pomislila da Pulchrina može pjevati. Stihovi pjesme nisu zvučali smisleno jer ih je napisao car, ali je melodija bila prelijepa jer ju je skladao Regen. Njegov otac ipak želi da sin krene njegovim stopama, a kako je krenulo, bolje će mu ići.

Kad Pulchrina završi, ne samo da pljesak zaori, nego ljudi ustanu i počnu zviždati, što nisu učinili na carevu skladbu. Nakon toga je slijedila još i kazališna predstava, dok sve nije bilo gotovo. Tada je Mirabillia krenula s malom pjevačicom u šetnju.

"Mnogi se znaju čuditi kad mi čuju glas, ali da ne znam pjevati, car mi ne bi dopustio da se zaručim za princa, možda bi me čak stavio i za robinju. On nikako ne voli žene." reče djevojčica.

"To već pjevaju i ptice na granama." reče Mirabillia. "Ali ljudi više cijene princa nego cara."

"Istina, ali stišaj glas kad to govoriš. Careuli su poznati po tužakanju."

"Znam da jesu."

"Gdje si htjela ići, u muzej? Tako mi je drago da se netko blizak meni zanima za povijest. Dok ti nisi došla, prije sam se samo smatrala viškom, pogotovo nakon majčine smrti. Da mi je rodila sestru, možda bi bilo i lakše."

Djevojku je još više počela žderati savjest. Kao što su careuli nevinoj dječici oduzeli sve i pretvorili ih u robove, tako će ona djevojčicu iskoristiti kao mamac za prljavi plan bijega. Ali sad je gotovo.

Plan je već smišljen, spreman da ga se provede. Nije jedina koja ostavlja mnoge iza sebe, Ignatus ostavlja mlađeg brata, na što ga je ona nagovorila, Pruden ostavlja prijatelja, a Assys ostavlja nekoliko prijatelja. Jedino Sagita ne ostavlja ništa i nikoga.

Plan je prljav i nepošten, ali već i najmlađi znaju da se protiv careula ne može igrati pošteno. Assys se već pobrinuo za kamere, Pruden je pronašao letjelicu, a Sagita i Ignatus ih negdje u muzeju čekaju nevidljivi.

Kad je Pulchrina stisnula prekidač, bijeli lampioni su osvijetlili bijeli prostor, bijel poput snijega, što ju je pomalo podsjetilo na dom, samo nisu imali svemirske brodove. Prostor je bio širi dvadeset puta od dvorane, a brodovi veliki poput prosječne kuće.

"Ovaj te brod spasio od onog prokletstva na Zemlji." pokaže Mirabillia na jedan od najvećih brodova. Sjetila je tog broda, žuta, spljoštena s crnim obrubom. Sjećala ga se dok su je uvodili drogiranu u brod i zatvarali u metalnu kutiju bez tračka svijetla, te dok su se izvodili izgladnjelu i dehidriranu uz stotine stražara koje je okruživalo šezdesetoro djece, neke noseći preko ramena jer još nisu došli k svijesti. Tada se sjetila što ju joj zapravo učinili i sjetila se svoga prava na mržnju prema njima, mržnju na koju je zaboravila.

.107

Pulchrina je zavrištala i pala. Mirabillia je vidjela njenu nogu zaglavljenu u metalnom tlu. Znala je da je to Ignatus učinio. Ignatus je sposoban uraditi trikove prljavije od nje. "Što je ovo?" djevojčica je pokušavala izvući nogu. "Mira, pomozi mi." pruži blijedu ruku prema svojoj prevarantici. Mirabillia je počne polako udaljavati. Vidjela je kako se malom mamcu iza leđa polako približavaju Ignatus i Sagita. "Mira, što to radiš?" Njeno zbunjeno dječje lice prekrivali su zlatni uvojci koje su obasjavali lampioni.

"Ne zovi me tako." reče Mirabillia. "Ne traži moju pomoć. Uzeli ste mi sve, pobili ste mi obitelj, pretvorili ste me u robinju, natjerali da se udam za surovog ubojicu i prevaranta, dopustili ste mu da me siluje u tuče, ponižavali ste moju vrstu pred mojim očima, nevinoj djevojčici ste rascijepali glavu, a još ste me prisilili da uništim još jednu vrstu i pretvorim ju u roblje. Pretvorili ste me u vas."

Pulchrina je krenula nešto reći, ali joj je Ignatus stavio ruku na rame, te je polako sklopila oči i srušila se na pod. "Dobar govor." reče. "Ni ja joj ne bih bolje rekao."

"Neka zapamti moje riječi i prenese ih drugima. Neka umre dok joj moje riječi zavijaju u ušima."

U muzej je uletio Assys, te je s laserskim mačem uletio u brod, koji se otvorio. Nikad nije vidjela da se receter tako brzo kreće. "Upadajte, prije nego nas uhvate." viknuo je Pruden iz broda. Mirabillia podigne haljinu i uleti u brod. Vrata se zatvore, Pruden okrene brod, brod poleti i pritom probije krov.

Brod se tresao nekoliko minuta, a Mirabillia je gledala na stražnjem prozoru kako ružičasti planet Summa postaje sve sitniji i sitniji, dok nije nestao na vidiku. Tada se leđima naslonila za zid, kliznula na pod i izdahnula. Nema više ropstva, nije više žena, ni gospa, ni gospodarica robova. Ne mora više roditi nemilosrdnog lorda, ne mora držati jezik za zubima, glumiti ni varati. Onako, kako su oni prevarili nju, tako je ona prevarila njih.

Otišla je u skladište i presvukla se u odoru za borbu, bijelu košulju i hlače, samo nije obula čizme, skinula je sve ukosnice i raspustila kosu, a haljinu je rastrgala u tisuće komadića. "Nikad više, nikad više." govorila je. Sva ta raskoš s kojom se krasila je bila plod krvoločnih vampira. Ni jedan planet od čistog dragulja nije vrijedan onoga što su oni proživjeli.

Kad je izašla, otišla je u pilotsku kabinu, veliku kao i njena bivša soba u kojoj su Pruden i Assys vodili brod. "Gdje su ostali?" pitala je.

"Mislim da Sagita u kuhinji ždere." reče Pruden. "Za Ignatusa ne znam. Zadnjih dana je tajanstven."

Sjela je ka kožna sjedala, prilijepljena uza zid. Gledala je kako kroz prozor zvijezde šibaju iza proda poput žutih pravaca. "Ne ide li ovaj brod malo prebrzo?" pitala je.

"U tome je i poanta." reče Assys. "Uz ovakvu brzinu ćemo na planeti biti za nekoliko sati, prije nego nam budu za petama."

"Sreća što nisu gledali planete koji se vrte oko crvenih patuljaka." reče Pruden. "Inače bi ubrzo otkrili i ovaj."

"Idete li pravim putem?"

"Naravno da idemo. Čim sletimo, raznijet ćemo brod jer..."

"Jer im se tada brišu svi podaci iz sustava." Mirabillia je to već znala na pamet. Ta informacija ih je čak i natjerala na bijeg.

Ubrzo se pojavio i Ignatus. U plavom kombinezonu i ljutit, kao i zadnjih dana je sjeo na isto sjedalo kao i Mirabillia, zatim zurio u prozor, u zvijezde. "Nikad nisam bio dalje od svog brata." reče.

Mirabillia nije znala što na to odgovoriti. Ignatus to neće ni sebi ni njima oprostiti. Da je njoj jedan od braće završio na planeti zajedno s njom, vjerojatno nikad ne bi pobjegla, ali nijedan od njene braće nije bio cerebrik.

.108

"Tvoj je brat dobro." reče Pruden. "I tako bi nakon nekoliko godina potpuno zaboravio na tebe, što god ti učinio."

"To ništa ne mijenja. Mi nismo dobri ljudi."

"Nismo." potvrdi Mirabillia. "Ali protiv njih ne možeš na pošten način."

Kroz hodnike su odjekivali krikovi, vike, psovanje, tuče, Semin je čak čuo i eksploziju. Nije imao pojma što se događa. Bojao se umiješati jer su mnogi careuli snažniji od njega, a ne bi ga ni poslušali. Pogledao je kroz prozor i vidio rulju s bakljama i laserskim mačevima kako pali dvorište u palači i kolje svakog živog u blizini. Vidio je na zidinama hrpetinu ljudi i stražare koji pokušavaju oružjem riješiti problem koji nije nestajao. Mnogi su ljudi završavali zgaženi ili gurnuti na tlo.

Ovako se nešto moglo dogoditi jedino ako je car, princ ili jedna važna osoba od vlastele ubijena.

Nijedan zakon nije promijenjen već duže vrijeme, niti je itko predlagao novi. Izašao je u hodnik da provjeri jesu li svi dobro. Moglo se čak raditi i o smrti njegove žene ili sestre, a bilo je mnogo careula koji su ih voljeli. Znao je da su njegova sestra i žena krenule prema muzeju, kad ih je zadnji put vidio, ali očito nisu stigle. Čuo je Custosov snažan vrisak i krenuo prema njemu. Zašto bi on bio kriv, nije imao pojma. Nije smio dopustiti da ga opet pretuku i stave u tamnicu. Kad je došao, bilo je kasno. Custosovo tijelo je ležalo nekoliko metara od glave, iz koje je krv bojala zlatno tlo. Dva careula su se smijala. Ubijen je na mjestu, bez suđenja, bez ikakvog razloga. Prije nego su se okrenuli, Semin je bacio dvije ogromne solarne kugle i ostavio careule da živi gore.

Custos je bio gotov i nije mu bilo spasa. Trebao je vidjeti kako su druga djeca. Trčećim korakom je stigao do njihovih soba i vidio kako samo stoje i gledaju trupla raskomadanih i zaklanih careula i polypusa, dok je tlo bojila ljubičasta krv. Najmlađi su se rasplakali, a stariji su bili šokirani.

"Svi unutra." gurao ih je u sobe. "Brzo unutra. Stariji u svoju, mlađi u svoju sobu." Vidio je da jedan dječak od koje dvije ili tri godine ne može ustati. Noga mu je bila do koljena ispečena, a nogavica spaljena. Sjetio se onog dječaka kojeg je pogazio, zbog kojeg mu je polypus zdrobio glavu. Slično bi se moglo dogoditi i ovome ako mu vide nogu.

Zagrabio ga je odmah u jednu ruku. "Nemate što tu gledati, idite u sobe." zalupio je vratima i zaključao ih. Krenuo je prema bolnici, gdje mogao saznati informacije. Može susresti jednu od žrtava koja mu može sve reći. Kad je prošao jedan od careula pokraj njih, dječak ga je stisnuo oko vrata i zakopao mu lice u rame. Careul se samo podlo nasmijao na njegovu reakciju.

"Budi muško." rekao mu je kao što bi rekao mlađem bratu. Dječak vjerojatno nije ni znao što to znači, ali nije smio pokazati da je kukavica. Čim ga je doveo do liječnika i stavio na krevet, liječnik mu je isparao nogavicu i pregledao crveno meso i oguljenu kožu. "Za nekoliko sati će biti bolje." reče. "Kako teče vaš oporavak?"

"Moj oporavak?" pita Semin. "Ja sam dobro?"

"A vaša žena? Vaša sestra?" Čini se da su se njegove najgore nade počele ostvarivati. "Što je bilo? Mrtve su?"

"Mogle bi biti."

"Mogle?"

"Vaša žena je pobjegla, a sestra vam je u tamnici. Očito još niste informirani."

Semin nije ni riječi rekao, nego se uputio ravno k princu. Morao je s njime razgovarati. Gdje je njegova žena mogla pobjeći, s ovoga planeta? S kim? I što je toliko loše njegova sestra učinila?

.109

Njegova sestra nije u stanju učiniti nešto toliko loše da završi u tamnici. Voljela je princa i duboko poštovala njegova oca. Ako je Mirabillia pobjegla, sigurno joj je smjestila.

Osjetio je kako ga snažna sila vuče u dvoranu i zatvara vrata. To je bio Regen koji do sad nikad s njim nije postupao tako. Bacio ga je na koljena, točno pred carevo prijestolje. "Jesi li čuo važnu vijest?" pitao je Regen. "Čini se da ti žene nema, a tvoja sestra joj je pomogla pri bijegu. Pitanje glasi, zašto bi joj tvoja sestra pomogla pri bijegu bez tvoga znanja."

"Nije joj pomogla."

"Lažeš!" zagrmio je carev glas.

"Ako to nije pomogla, gdje ti je žena?"

"Ne znam, sigurno nije daleko dospjela."

"Tvoja žena je pobjegla s planeta. Trenutno je dalje nego što misliš."

"Mora da je netko drugi. Ne može biti Pulchrina."

"Bilo je drugih, nije samo ona. Bez ono dvoje malih nikad ne bi uspjela, također nam nedostaje jedan cerebrik i jedan receter, a koliko znam, tvoja je žena voljela provoditi vrijeme u knjižnici, tamo gdje su vrijeme običavali provoditi cerebrici. Čak je nagovorila tvoju sestru da se s njima upozna."

Taj plan mora da je bio u njenoj glavi mjesecima. Njen lažljivi jezik ga je uvjerio da je ona plemenita djevojka, vrijedna poštovanja. Izigrala je njega, njegovu sestru i cijeli ovaj planet. Lažljiva kučka je uspjela sklopiti tajna prijateljstva koja bi išla u njenu korist.

"Nije Puchrina jedna od njih, sigurno nije."

"Kako znaš, jesi li ti dio tog plana?"

"Ne, nego dobro poznam svoju sestru."

"Kao svoju ženu?"

"Mirabillia je lažljiva zmija koja se svih izigrala, Pulchrina je živjela samo da se uda za vas i rodi vam dijete."

Nastala je trenutna tišina. Regen je za to vrijeme mogao pripremiti mač da mu odrubi glavu. Na vratima se pojavio Odio, koji je doveo Pestema i bacio ga točno pokraj brata. "Ovaj mali sigurno ima prste u tome. Cijelo se vrijeme mota po polju, tko zna što smjera za to vrijeme."

"Uvijek se on mota po polju." reče Regen. "Ali bi mogao mlađi lord prozboriti nekoliko riječi ako zna."

"Kako bi on pomogao, ne zna još ni zbrajati."

"Podcijenili smo tvoju ženu. Zašto da njega podcijenimo?"

"Jer je glup kao stup."

Regen je dignuo meč, spreman da zamahne. Semin pokrije rukama glavu i stisne oči, a Pestem skoči i snažno ga stisne oko vrata. Do sad nije ništa slično učinio.

Regen je polako spustio ruku i vratio mač u korice, zatim im je okrenuo leđa. "Bolje je da nam kažeš istinu, jer ako se dokaže suprotno, svi troje ste gotovi, a vaša vrsta će do kraja vremena biti u najgoroj poziciji, na dnu ljestvice. Ponovo ćete biti propalice bez moći, potpuno bezvrijedni."

Semin nije opazio da je i Locus bio prisutan. Sjeo je na stubište i pogledao ga ravno u oči. "Lorde, sigurno nam govoriš istinu?"

"Kunem se grobom svoje majke." reče Semin. Do sad se nikad nije zakunio.

"To je stara ljudska izlika samo da se izvuču." vikao je Odio.

.110

"Svi su oni prevaranti ili nesposobnjakovići." zagrmi car. "Žena i sestra su mu vrhunske mustre, a ovi dvoje su potpuno nesposobni. I oni bi sebe zvali gospodarima ljudi." Njegov smijeh je odjeknuo dvoranom poput jeke.

"Nema razloga da mu se ne vjeruje." reče Locus. "Gospu Pulchrinu znamo od rođenja. Uvijek odana i odgojena kao prava dama, nikad ne bi izdala svoje bližnje, a pogotovo cara."

"Da, pogodim, a gospa Mirabillia je oteta od strane robova?" opet zagrmi car.

"Nije oteta, toga smo svi svjesni." podigne Regen glas. "Ta nas je plavuša cijelo vrijeme vrtjela oko malog prsta. Prevrtljiva zmijurina nas je izdala i to je činjenica."

"S njom možemo lako." reče Locus. "Kad nađemo brod s kojim je pobjegla, možemo ga jednostavno raznijeti. Vaša zaručnica ne mora platiti zbog djela te zmijurine, kako ju nazivate."

"Nije mi to zaručnica." reče Regen. "Nije više i nikad neće biti."

"Onda, slučaj je zaključen." reče car. "Neće joj biti suđeno za izdaju, nego za nesposobnost. Večeras je smaknuće."

Semin nije mogao vjerovati svojim ušima što čuje. Njegova sestra, ne samo da je izigrana od strane njegove žene, nego će joj biti suđeno za ono što nikome do sad nije suđeno. Još je bilo gore što se Regen nije uopće suprotstavio svome ocu. Slagao se s njime.

Ustao je u potpunom i šoku i pitao: "Jeste li vi ozbiljni? Radi nesposobnosti?"

"Zar se ne sjećaš da smo i tvome ocu sudili radi nesposobnosti i veleizdaje? Osim ako joj se ne želiš pridružiti pod optužbom da si nesposoban odgojiti ju."

"Oče pretjerujete." reče Regen. "Odgoj je obveza roditelja, a ne brata."

"Onda je stvar riješena, a ti odvedi ovog nesposobnog lorda da vidi djelo svoje žene i sestre."

"Naravno." Regen ga silovito zgrabi za prsluk i odvede do muzeja. U muzeju je nedostajao jedan brod. Poviše praznog mjesta je bio razbijen krov i uništeni ostali brodovi, koji su ih okruživali. Na tom tlu je bilo nešto crveno i ljigavo, kao da je udubljeno u tlo, a okruživala ga je lokva krvi. "Što je ovo?" pita Semin.

"Stopalo tvoje sestre." reče Regen, a dječaku se stisne utroba od šoka. "Nekako joj je stopalo uspjelo zaglaviti u tlu. Imaš li nekakvu teoriju o tome?"

"To mora biti Ignatus." reče Semin. "On je upravljao vatrom."

"Zanimljivo je koliko ga dobro poznaš."

"Svi znamo da je on upravljao vatrom."

"Dobre isprike. Majstori su čak uspjeli onesposobiti kamere. Kako je samo ona do njih došla?

Odakle im tolike informacije."

"Ne znam."

"Naravno da ne znaš. Najbolje je pokupiti Sagitin trik i praviti se glup. Očito nije bila toliko glupa."

"Gdje je Pulchrina?"

"Očito nisi shvatio da je nesposobna. Nesposobnjakovići su jednake štetočine kao i mutikaše.

Trebalo bi biti sumnjivo što se uopće brineš za nju."

"Sestra mi je."

"I koliko je to važno? Nije zaslužila živjeti. Dobila je sjajnu priliku za život na ovoj planeti, i to od rođenja, a nije u stanju zaustaviti izdajicu. Suđenje je u dvorani obavljeno. Ti si spašen, ona nije.

Nakon nje, slijedi tvoja žena."

.111

"Zašto ne krenemo za njom prvo?"

"Zanimljivo je što nisi zanijekao da ti je žena. Ja sam odmah odbacio zaruke tvoje sestre. Jesi ti nju još uvijek voliš?"

"Nije me briga kako ju zovete, ona je mrtva za mene."

"Ali kad je netko nazove tvojom ženom, zar to ne bi trebalo izazvati ljutnju u tebi? Tvoja vjernost je upitnija iz sekunde u sekundu."

"Očito ju vi smatrate još mojom ženom."

Semin je primio toliko jak udarac u glavu da je poletio nekoliko metara i proklizio još nekoliko po metalnom tlu. "Odakle ti ta hrabrost da mi odgovaraš? Misliš da ti neću ništa?"

"Ne mislim." reče. Ustane i krene prema izlazu.

"Gdje sad ideš?"

"Posjetiti sestru."

"Odakle ti pravo da ju posjetiš?"

"Prema zakonu svi imaju to pravo."

"Tvoja je odanost nula. Više si odan svojoj sestri koja je izdala ovaj planet, nego caru. Razočarao sam se u tebe."

"Sigurno se i ona razočarala u vas."

"Jezik za zube, rekao sam."

"Mislila je da ju volite, jedini cilj u životu joj je bio da vam bude žena. Duboko se jadnica prevarila."

Semin je izbjegao Regenovu presijavajuću kuglu, koja ga je mogla raznijeti u komadiće. Umjesto toga je srušila dio metalnog zida. "Gubi se!" vikao je Regen. "Od sad gubiš stolicu na prijestolju i mjesto na ručku. Ti i tvoj brat. Hranite se u kuhinji zajedno s Locusom."

Nije ga više zanimala ni čast ni titula. Što se njega ticalo, mogli su ga staviti u roblje s ostalom djecom. Trčao je ravno prema tamnicama. Jedini cilj mu je bio da vidi sestru, sestru koja je ni kriva ni dužna bačena u tamnicu, bez stopala, a čeka ju smaknuće zbog gluposti. Što brže je našao njenu ćeliju u smrdljivom tunelu, čiji su stražari nosili maske samo da prežive, a mnogi bi zatvorenici ugušili od samog vonja i ne bi dočekali smaknuće.

Kad je otvorio tamnicu, Pulchrina je podigla zelene oči ravno prema njemu. Zlatne kovrče su joj sada bile slijepljene za lice i ramena, a bile su uprljane znojem i krvi. Desno oko joj je bilo zacrvenjena tamnom masnicom, sivo zatvorsko odijelo uprljano znojem, krvi i prašinom, a oko zavoja, napunjenim gnojem i krvi, gdje joj je nedostajalo stopalo, skupljali su se crvi.

"Brate." djevojčica zavapi i pruži drhtavu ruku. Dječak čučne i zagrli sestru. Na oči su mu navrle suze, koje nije pustio od majčina sprovoda. Zakopao je lice u njenu kuštravu kosu da ne bi ostali vidjeli njegove suze. "Brade, nisam ništa učinila. Iskoristili su me. Iskoristili su me za bijeg."

"Ne brini, platiti će za ovo. Platiti će svatko tko ti se usudio nauditi."

"Rekla mi je da smo joj sve oduzeli, da smo ju pretvorili u nas, da smo dopustili da ju siluješ i tučeš.

Samo smo joj pružili dobar život i kažnjavali ju da ne nastrada. Nismo joj nikad loše željeli."

"Ona je lažljiva zmijurina, ništa više. Iskoristila je svih nas."

"Nisam ništa loše učinila, samo sam joj vjerovala. Smatrala sam ju sestrom."

"Smatrao sam ju poštenom." "Što će biti sa mnom?"

.112

"Ne boj se ničega." To je bilo sve što je mogao reći.

"Ali..."

"Ne boj se."

"Hoću li te ponovo vidjeti?"

"Hoćeš, obećavam ti. Samo budi hrabra."

Poljubio je sestru i zatvorio je ćeliju. Pobjegao je iz tunela što prije u sobu. Zaključao je vrata i pogledao stolić i zrcalo, za kojim je njegova sestra znala provoditi puno vremena. Ljudi su je isprva znali cijeniti samo radi ljepote. Kasnije je naučila kako biti dobra prevrtljivica i lažljivica. Zgrabio je zrcalo i bacio ga kroz prozor, zatim je bacio posteljinu na kojoj je ležala, njenu odjeću, njene ukosnice i nakit.

Još više se razbjesnio kad je čuo kucanje na vratima. "Što je?" viknuo je.

"Ja sam." čuje Locusa. "Znam da ste bijesni, ali vas trebam vidjeti."

Semin je duboko udahnuo da se smiri. Ako slučajno udari Locusa, može ga lako ubiti. Njihova tijela su vrlo krhka, a kosti krhkije od keramike. Otvorio je vrata i rekao: "Uđi."

"Vidim da se tu dosta toga događalo." reče Locus, razgledavajući sobu. "Znam da ste ljutiti. Teško je kad vam osoba koju ste toliko voljeli zabije nož u leđa. Shvatite da nije bila ono što ste se nadali."

"O kome govorite, mojoj ženi ili nesuđenom šurjaku."

"Lorde, to su teške riječi."

"A nikoga ne zanima koliko je teška situacija. Onu zmijurinu ću rado spaliti na lomači i gledati iz gušta kako gori. Kako je samo kad netko koga si smatrao bratom cijeli život ti odluči ubiti sestru samo zato jer je iskorištena, a trebala mu je biti zaručnica? Kako se tek moja sestra osjeća?"

Dječak sjedne na krevet i zabije ruke u dlanove. Umalo je i ovaj put zaplakao, ali mu izrugivanje još nije trebalo. Locus sjedne do njega i stavi mu ruku na rame. "Imao sam i ja takav osjećaj kad su mi ubili oca. Mislio sam da mi žele dobro, a kasnije sam se prevario."

"Tvoj otac je pokušao otrovati cara."

"Ali to još nije dokazano. Samo je optužen bez dokaza. Za razliku od careula, kod ljudi i recetera ljubav ne prolazi tako lako. Osjećaji se ne mijenjaju tako brzo."

"Ja mrzim svoju ženu."

"Ali ju još mrziš jer si ju volio. Volio bi da ti se vrati ona žena, makar bila maska, zar ne."

"Da, ali ta žena nikad nije ni postojala. Najviše ju mrzim jer mi sestru šalje u smrt."

"Logično je. Najviše ćeš mrziti one koji ti naude članu obitelji."

"Uključujući i princa i cara."

"Znaš li da imaš brzoplet jezik na oca, a taj nije nikad imao nijedne vrline."

"Briga me."

Bakrena vrata su se otvorila i u sobu je stupio princ. "Vrijeme je." reče. "Svi morate biti prisutni, svi će od tvoje vrste gledati, a i svi receteri višeg staleža."

"Vidim da vam se žuri." reče Semin.

"A vidim da ti još nisi zavezao jezik. Neka bude što prije gotovo da nađemo prokletnicu koja je sve to zakuhala."

"Naravno." Semin se sarkastično nasmije i ustane. "Prvo ubij, pa dokaži."

.113

"To nije moj zahtjev, to je zahtjev moga oca. A što ti Locus radiš u njegovoj sobi?"

"Mi smo još prijatelji, milosti. Znam i sam da nije lako kad gubiš člana obitelji, iako je počinio neoprostiv zločin."

"Tebi je bolje da ne žališ još za svojim ocem, a i ne zaboravimo da si nekoliko puta bio sam s njegovom ženom i da je jedan od tvoje vrste nestao."

"Znam, ali i znam kako se naše psihe razlikuju. Ljudi znaju biti prevrtljivi, izdajice, pobiti se međusobno, ali jedno je sigurno, kod tih bića ljubav ne nestaje tako lako."

"Sram te bilo." vikne princ. "Sram vas bilo obojicu. Trebalo vas je strpati u isti koš sa zlatokosom. U dvoranu obojica. Tebe već čeka tvoj brat."

Semin je otišao u dvoranu i sjeo na prijestolje do brata, ispod careve stolice. "Jesi li razgovarao s njime?" šapnuo je Pestem.

"Ne može se s njime razgovarati."

"Ali..."

"Jednostavno zaboravi. Gotovo je."

Pestem je utihnuo i potonuo u stolici kao inače. Locus se nalazio među svojom skupinom recetera, Regen je sjeo s druge strane svoga oca, držeći ponosno sjekiru u svojoj ruci. Semin se pitao hoće li ručati s njome kao kad je ubio njihovog oca. Pulchrinu su dovukli kao onu djevojčicu kojoj je car nehumano rascijepao glavu. Prisilili su je da klekne i gleda u pod.

"Prevrtljivi i mustri ženski rod ljudske vrste optužen je za veleizdaju i pomoć u bijegu četvero ljudskih bića i jednog recetera. Osuđena je na odrubljivanje glave, završite s time."

Za to uopće nije bila optužena, nego za nesposobnost, a caru se najviše žurilo da ju smaknu, nego ikome drugome. Semin je mogao vidjeti kako njene suze kapaju na zlatan pod. Ubrzo će taj pod prekriti njena krv. Regen se spustio sa sjekirom na ruci, spreman odrubiti glavu djevojčici koja mu je prije nekoliko sati bila zaručnica, čijem se glasu prije nekoliko sati divio.

Regen je polako počeo dizati sjekiru, ali je zamahnuo u krivom smjeru. Semin je stisnuo oči i nešto ga je poprskalo po licu. Obrisao se i vidio ljubičasti krv, careulsku krv. Kraj njega je ležalo beživotno carevo tijelo sa sjekirom u glavi, baš kako je ona djevojčica završila. Ruke su mu beživotno visjele, a položaj tijela mu je izgledao kao u pijanca.

Stražari su dignuli mačeve i krenuli prema Regenu, ali je Semin skočio ispred njega i izvukao svoj mač. "On je car." vikao je. "On je sad car. Titula pripada njemu."

"Koga ste više cijenili?" progovori Locus. "Pokojnog cara ili njegova sina."

Na te riječi, svi stražari su vratili mačeve u korice, a ostali u dvorani kleknuli i duboko se poklonili, osim ljudske djece, koja su bila zbunjena.

"Idite svi za svojim poslom, neka stražari maknu tijelo sa prijestolja i pripreme ga za pokop." reče Regen, sadašnji car.

Semin se sagnuo zgrabio šokirano sestrino lice u ruke. "Rekao sam da se ne bojiš." reče. "Neće ti se ništa dogoditi, bit ćeš dobro."

"Odvedite nju kod liječnika. Neka joj nadograde novo stopalo, organsko ako je po mogućnosti." zapovjedi car.

"Moći ćeš opet hodati. Sve će biti u redu." šaptao je Semin. "Car je mrtav, Regen je postao car."

Pokraj njih se pojavio i Pestem koji je obavio ruke oko vrata starije sestre. "Dobro sam." reče Pulchrina. "Živa sam."

.114

Dvoje liječnika su je dignuli na nosila i odveli u bolnicu. Dok su je nosili, Semin joj je čitavo vrijeme mahao. Kasnije se okrenuo prema Regenu, koji je stajao ukopan poput kipa. "Jesi li sretan?" pita mali car. "Nisam ju mogao ubiti. Ne želim ni ja da nestane ljudska vrsta. Zato sam odabrao oca, umjesto tvoje sestre. Ali tvoju ženu nećemo poštedjeti."

"Ne morate." reče Semin.

"I samo da znaš, uspjeli smo saznati da je jedan od cerebrika mlađi brat onom ugljenom. Pokojni car ga je zatvorio mislio ga smaknuti sutra. Na tebi je da odlučiš."

"Gdje je on?" pita Semin.

"U tamnici zatvoren. Ako ga želiš osloboditi, idi sam."

"Ponosan sam na vas." reče Locus. Očito nijedan od njih nije primijetio da zeleni lord nije još otišao.

"Ovim postupkom ste porasli svima u očima."

"Ti si ovo planirao." odbrusi Regen. "Od svega su me najviše mučile tvoje riječi."

"Moje riječi su vas i spasile od mačeva iz stražarevih korica. Nije mi bio cilj da ubijete vašeg oca, ali mi je bio cilj da poštedite djevojčicu."

"Gubite se obojica, a ti idi po tog malog, prije nego promijenim mišljenje."

Semin je pobjegao natrag u tamnicu i našao dječaka u ćeliji skupljenog u kut, ali neozlijeđenog.

Koža mu je bila tamna, da je bio skoro nevidljiv, oči tamne kao kod i Ignatusa, a kosa crna i puta sitnih kovrča. "Žao mi je zbog vaše sestre." bilo je prvo što je dječak rekao.

"Moja sestra je dobro. Car je mrtav."

"Stvarno?" nasmije se dječak. "Tko je to učinio?"

"Njegov sin. Dođi za mnom."

Dječak ustane i krene za njim. Nije pokazivao znakove straha kao i drugi dječak kojeg je vodio u bolnicu radi opečene noge. Bio je hrabar kao i njegov brat, koji nikad nije pokazao strah kao niti jednu emociju pred drugima, samo se nekoliko puta zlobno nasmiješio Sagiti, a imao je i razloga jer gluplje stvorenje nitko nije vidio. "Što će biti s mojim bratom?" ima dječak. "Što misliš?"

"Umrijet će?"

"Da, i nema nikakve šanse koja bi ga spasila."

"Vidim. Nema šanse da se itko spasi tko počini takav zločin."

"Istina, jednino što je sad drukčije da ti nećeš ispaštati zbog svog brata."

"Znam. Ja nisam izdajica."

"Nisi."

Kad ga je doveo do sobe, vidio je da je posve prazna, iako su u njoj bila dva kreveta. "Mogli su i mene pokupiti, ali nisu." reče Derel.

Brat ga je izdao isto kao Semina njegova žena, ugrozio mu je život, isto kao što je ona ugrozila život njegove sestre. Svi su oni bili isti, još veća šteta je bila što su se našli zajedno.

Nakon nekoliko sati je otišao u sobu svoje sestre, koja ga je dočekala s novim stopalom. Bila u svojem starim izdanju, uredne zlatne kovrče, čista koža i nosila je modru dugu haljinu. Čim ga je vidjela, skočila mu je u zagrljaj i zaronila licem u prsa. Godinama nije tako gorko plakala.

.115

"Rekao sam ti da je sve u redu." "Što ću sad? Svi me mrze. Za muža će mi izabrati nekog roba."

"A ja ću ponovo dobiti robinju. Neće još poteći med i mlijeko. Regen će biti ljut, ali će ga proći nakon nekog vremena."

U sobu im je upao sadašnji mali car. Imao je mrk izraz lica, kojeg nije napuštao cijeli dan. "Samo da vas obavijestim, sutra rano ujutro je moja krunidba, a navečer je sprovod. Očekujem vas."

"Ne brinite, pojavit ćemo se."

"I što se tiče vašeg malog brata. Mislio sam mu operirati nogu da više ne šepa. Mislim da bi bio dobar borac, kad već nije pametan."

"Da, to bi bilo sjajno." nasmije se Semin Pogled malog cara padne na njegovu bivšu zaručnicu. "S obzirom na ovo danas, ne očekujte da će se odnosi među nama popraviti. Molim da mi se vrati zaručnički prsten."

Semin je bio u šoku, kao i njegova sestra koja je drhtavim rukama otvorila ladicu i uzela dijamantni prsten. "Zašto mi to radite?" uzvikne. "Krivite njih." pokaže kroz prozor. "Oni su me iskoristili.

Predala sam im svoje povjerenje i iskoristili su me."

"I mene je prevarila moja zaručnica za koju sam mislio da nije toliko glupa i naivna, sad mi daj prsten, prije nego te vratim natrag u tamnicu.

Pulchrina se ukipila i vratila mu prsten bez pogovora. Regen je izašao i zalupio vratima, a Pulchrina je počela vaditi knjige iz ladica. "Što radiš?" pita Semin.

"Učim. Da ne budem glupa i naivna."

.116

19.

Cijelo vrijeme je gledala zvijezde, dok su putovali prema planeti. Pri najvećoj brzini trebali su im sati. Tek je tad shvatila da zvijezde mogu sjati u različitim bojama svjetlosti, ne samo žutoj. Kad su došli do malog crvenog patuljka, koji je proizvodio crvenu svjetlost, brod je usporio. "Evo našeg doma." reče Pruden. Djevojka i Ignatus potrče na glavni prozor da vide njihov budući dom. Planet je bio bijel s jedne strane, žut s druge strana, a crven u sredini. Mirabillia je znala da su na jednoj strani temperature previsoke, a na drugoj preniske na život, samo je mali dio u sredini povoljan za život, što su nazvali umjerenim pojasom.

"Planet izgleda vrlo čudno." reče Ignatus. I sam je primijetio da je jedna polovica planeta sami led, dok je druga čista lava.

"Jedna strana je prevruća, a druga strana je prohladna." reče Pruden.

"Kako je to moguće?"

"Jer je orbita oko njegove zvijezde kraća od orbite oko njegove same osi. Trebat će nam još samo nekoliko minuta da nađemo naše odredište."

"A koje je to odredište?" pita Mirabillia.

"Tamo gdje temperature ne prelaze iznad ni ispod dvadeset i pet stupnjeva. Mogli bismo i u malo hladnije krajeve ako ti nedostaje snijeg."

"Vodi nas tamo gdje je najpametnije."

Kad su se spustili, u torbe u spakovali nekoliko komada odjeće, oružje, nešto hrane, vode, upaljač i vreće za spavanje. Kad je izišla iz broda, razgledala je planet koji je izgledao jezivije nego što se nadala. Stijene su bile glatke i crvene, bez brda i planina, bilje, koje je vijorilo na povjetarcu, bilo je crno i tanko poput papira, nebo je bilo krvavo crvene boje i crveni patuljak im je davao dio žarkog crvenog svjetla.

"Nemojte jesti to bilje, nije baš zdravo za ljude." reče Pruden. "Ako nađete na drveću crvene plodove poput jabuka, onda ih možete pojesti. Možete jesti mesnato crno korijenje, koje ću vam pokazati."

"Ima li ovdje životinja?" pita Sagita.

"Nema. Nema ništa živo što se njiše niti što se kreće, samo neko bilje prima kisik. Te su biljke posebno otrovne."

Krenuli su što dalje od broda, a kad su se udaljili stotinjak metara, brod je eksplodirao i od njega je nestao samo dim i komadići.

"Sad definitivno ne znaju gdje smo." reče Pruden. "Slijedite me."

Doveo ih je do tunela pod zemljom, u kojem se moglo čuti šum vode. Kako su išli dublje, tako je Pruden lijepio po crvenim zidovima male lampice koje su obasjavale put. Pod boljim svijetlom se moglo vidjeti da su stijene zapravo narančaste boje.

"Ove lampice nikad ne prestaju svijetliti, osim ako ih netko smotan ne uništi." reče Pruden i doda još jednu lampicu na zid.

Mirabillia je osvjetljavala put ogromnom bijelom lampom. Kad su izašli iz tunela, došli su do ogromnog izvora vode, čije se korito protezalo više od deset metara. Kad je pogledala u vodu, vidjela je duguljasta bića koja svijetle u vodi i proizvode svijetla različitih boja.

"Rekao si da nema životinja." reče djevojka.

"Nema hranjivih. Samo ih takni i spržit će ti nogu."

.117

Taknula je vodu da vidi temperaturu. Bila je ledena, ali ne ledena kao u njenim krajevima. Sjetila se prije kojih osam godina kad je njen mali rođak išao po tankom ledu nakon ribolova. Propao je u vodu i u sekundi su ga izvukli. Na putu do kuće je umro od zastoja srca.

"Ovdje je ledeno." reče Sagita. "Hoćemo li ovdje stati ili..."

"Ne, udaljit ćemo se još nekoliko metara od vode."

Pronašli su malu pećinu u koju su položili stvari i prostrli vreće za spavanje. Pruden je u toj pećini stavio najveću lampu, i to na tolikoj visini da se morao Assysu popeti na ramena, za slučaj za drugi ne unište, jer im je ostalo malo lampica. Mirabillia i Ignatus mogu sami sebi osvijetliti put, ali drugi ne mogu stalno ovisiti o njima.

Ignatus je zapalio vatru jer je u podzemlju bilo dosta hladnije nego vani, pogotovo kad su blizu izvora rijeke. Mirabillia je izvadila konzervu i odmah počela jesti, jer je osjećala glad kakvu nije osjećala ni za Zemlji. U brdu nije uopće jela jer joj je trebalo sat vremena da zapravo povjeruje da je pobjegla, da nije na istome planetu. Također još nije mogla vjerovati da je ovo treći planet na kojem će živjeti, četvrti planet koji je posjetila. Nije više imala muža, nikakvoga gospodara, a niti je više bila ičija gospodarica.

"Hej!" viknuo je Pruden nakon što je pojela više od pola konzerve. "To je dok ne upoznamo okolinu i dok ne nađemo hranjive plodove. Nije sve za danas."

"Ali, gladna sam." reče djevojka.

"Privilegije ti nisu više nego naše." odbrusi Sagita. "Pomiri se s time."

"Možda je to glad zbog stresa." nasmije se Ignatus. "Prvo je neko vrijeme povraćala, zatim je imala nagle promjene raspoloženja, a sad ju hvata glad. Slično kao..." lice mu se uozbilji. "Ups." Nije mogla vjerovati. Dječak je shvatio prije nje, a ona nije sama prepoznala svoje tijelo. Zbrisala je iz špilje što je brže mogla. "Mira!" čula je kako ju Ignatus doziva, ali se nije zaustavljala. Htjela je pobjeći, ali nije mogla pobjeći od nečega što je već dio nje. Najgore je bilo što se nije mogla toga riješiti bez da sama sebi naudi.

Kad je izašla na površinu i dalje je trčala dok se gazila bosim nogama po glatkom crvenom tlu.

Pakleno crveno nebo je činilo situaciju još strašnijom. Nema se čemu diviti na ovoj planeti osim što ju careuli još nisu uspjeli otkriti.

Kad su je noge izdale, stala je i pala na pod. Jedva je hvatala dah dok je srce snažno udaralo u rebra i znoj izbijao na kožu. Osjetila je stezanje u grlu. Činilo joj se da će povratiti, ali nije mogla. Uhvatila se za trbuh i duboko udahnula. Nije si mogla više priuštiti priliku da paničari.

"Mira." okrene se na Ignatusov glas.

"Kako si me samo pronašao?"

"Trčiš k'o munja, ali imam ja dosta kondicije." Nasmije se i sjedne do nje. "Opterećivanjem nećeš ništa učiniti, samo bi sebi naštetila."

"Ne mogu ja ovo." odmahnula je glavom. "Nisam spremna, ne znam kako to funkcionira."

"Dijete raste, a izađe kuda je i ušlo."

"Znam to." reče ona. "Ali što ako hrana na ovoj planeti nije pogodna za trudnice? Što ako ne budem imala mlijeka, ako se prerano rodi. Što ako ja iskrvarim? Što ako bude izlazio na noge ili bude potreban carski rez? Ili još gore. Sjećaš li se najgore noćne more koju si je jedan roditelj mogao priuštiti na Zemlji, a to nije smrt djeteta."

"Mutirani." reče Ignatus. "Moja ih je majka imala petero prije mene, a troje između mene i brata."

.118

"Moja majka ih je rodila više od dvadesetero. Možeš li zamisliti kad ti iz utrobe izvade dijete bez kože, dijete kojem utroba viri van tijela ili dijete raspuknuta nepca? Možeš li zamisliti da dijete koje si upravo rodio trenutno umire u velikoj boli? Ako naši roditelji nisu bili imuni na to, zašto bismo mi bili?"

"Semin je imun. Njihovi preci nisu prošli kroz taj rat niti su bili trovani tim raznim kemikalijama, a pogotovo nisu udisali zagađeni zrak koji smo mi udisali skoro cijeli život."

"Ali ja nisam imuna. Nitko od nas Zemljana nije na to imun. Osim toga, tko se zna brinuti o djetetu.

Ja sam zaboravila kako držati novorođenčad. Dijete će trčati, puzati, a kad otkrije moći, tko će paziti da ne ozlijedi sebe ili nas?"

"Trudit ćemo se." Ignatus slegne ramenima. "Nismo ni sat vremena na planeti, ne možemo odustati.

Imamo cerebrika i recetera. Pametniji su nego nas četvero zajedno. Sigurno nešto znaju."

"Sigurno." Mirabillia kimne glavom. "Nadam se da su ih učili pedijatriju i dječju psihologiju."

"Vjerojatno su ih učili anatomiju i psihologiju." dječak reče i ustane. "Idemo li?"

Mirabillia se na trenutak zamisli. Nije htjela poglede nelagode ni poruge. "Idemo."

Kad su se vratili, svi su se pogledi prebacili na nju, a tri konzerve su već bile prazne. "Ne smijete biti sebični kada netko jede za dvoje." reče Ignatus. "Ostavite malo joj, i molim vas, bez nerviranja."

"Kako to jede za dvoje?" pita Sagita punih usta, dok je još bila musava.

"Nešto raste u njoj." reče Pruden. "I zahtjeva puno pažnje i hrane."

"Dobila je nekog parazita, kojeg je samo mogla dobiti na planeti Summa." doda Ignatus.

"Ili je trudna?" pita Sagita. "Je li se itko toga sjetio?"

"Normalno da je trudna, o tome cijelo vrijeme i govorimo."

Mladi lord je kroz prozor gledao mlađeg brata koji je ležao na stolu, a obasjavalo ga plavo svijetlo dok mu je aparat skenirao kosti. Već se moglo unaprijed vidjeti da mu je desna natkoljenica kraća, a potkoljenica zakrivljena prema unutra, taban mu je bio ravan, a stopalo potpuno mutirano i izgledalo je kao da je spljošteno. Nakon snimke noge, trebali bi ga pripremiti za operaciju.

Na ekranu su se pojavile kosti njegove noge. Stanje je bilo puno gore nego što su smatrali, potkoljenica mu je čak bila zavijena, kosti stopala su mi bile neravnomjerno raspoređene, a neke su i nedostajale. Čak na stopalima nije imao ni ligamente. "Što sad?" pita Semin i prekriži ruke. "Čini se da ćemo mu kosti stopala morati potpuno ukloniti." reče doktor. "Možda čak bude jedina mogućnost mehaničke kosti."

"Ali ima više mogućnosti, zar ne?"

"Ima dosta mogućnosti, ali nisu sve učinkovite. Trebamo pregledati rezultate i naći najbolju alternativu. Potrudit ćemo se da operacija se obavi do sutra."

"Dobro." Semin pokuca na prozor i da bratu znak da je gotovo.

Pestem je izašao kad se obukao, još šepajući. Semin je jedva čekao da se riješe njegove hrome noge.

Tada neće biti tolika sramota ako bude dobar ratnik. "Što su rekli?" pitao je. "Kada je operacija?"

"Ne znamo još. Razmatraju mogućnosti."

.119

"Kakve?"

"Ne znam kakve, idi u sobu."

"Ali..."

"Idi više u sobu."

Pestem je otišao u sobu spuštene glave kao po stare dane. Semina je čekao razgovor u dvorani.

Informacije o bijegu još nije saznao, a sramota i dalje traje. Na kraju će morati svome bratu predati svoje naslijeđe ako se ovako nastavi.

U dvorani ga je dočekao car i mladi lord recetera. Sa carem je izgubio skoro svaki kontakt, sa lordom je još uvijek prijatelj. Nije mu to više ni smetalo, koliko mu je smetalo što mu je sestra nesretna.

Stao je točno ispred prijestolja i stavio ruke iza leđa. Pred carem se ponašao zadnjih dana više službeno, nego prirodno. Čak više nisu ni bili prijatelji, pred njim više ne treba biti ono što jest. "Što se tiče letjelice, nisu pronašli nikakve podatke." reče mladi car.

"Nikakve?" Semin se namršti.

"Letjelica je eksplodirala. Mora da je zbog prebrzog kretanja ili su naletjeli na kišu meteora."

Sad je znao da je osoba koja ga je iznevjerila mrtva, u komadićima koji plutaju po svemiru, zajedno s ostalih četvero izdajnika. "Barem se ne trebamo o njima brinuti."

"Nije te pogodilo."

"Zašto bi me pogodila smrt izdajnika? Izazvali su nered u kojem je mnogo nevinih poginulo, a i moja sestra je umalo izgubila život."

"Zanimljivo. Tvojoj sam vrsti smanjio broj treninga i rada, dao sam im kvalitetniju hranu, toplu vodu i sad spavaju na pravim krevetima, a ne na podovima."

"Jako dobro i duboko vam se zahvaljujem na tome."

"I imate vremena za izabrati partnera od ljudi sve do plodnosti, ne odlučite li se do tad, imat ćete velikih problema."

"To je dosta vremena."

"I nijedan čovjek se ne miješati s nijednom vrstom, ne dok vam se broj ne poveća na dvjesto. Pošto naša vrsta živi dosta dulje od naše, možda ja doživim taj broj. Kako je krenulo, past će vam broj ispod trideset ako ovako nastavite."

"Sa boljim životom, djeca će vam biti zahvalnija. Veliki broj njih je sretan što ste na vlasti."

"Ali ja nisam. Nisam htio ubiti svoga oca i sada žalim svakog dana. Nikoga nije briga kako se car osjeća, važno je samo da lijepo izgleda i zna nešto reći. Je li tako?"

"Ne znam za druge, ali znam da vam ja više ne mogu biti toliko pristupačan." mladi lord se sarkastično nasmije.

"Da si tako odgovorio mom ocu, glava bi ti za pet minuta bila nabodena na kolcu."

"Znam."

"Naravno, nezahvalniče. Sad će nas posjetiti mlađi brat crnog izdajnika. Pripremi se. Na tebi je da mu rečeš vijest. Ne bude li reagirao kako treba, na tebi je da ga skratiš za glavu."

Semin se pripremio i sjeo na svoje mjesto, gdje je godinama sjedio. Nije problem bio priopćiti vijest, problem je bio u reakciji dječaka. Znao je da treba biti hladan, a koliko god dječak bio pametan, mogao je biti još osjetljiviji. Nijedan cerebrik nije još izgubio život, osim bjegunca. Mnogi su znali kako se ponašati, a bjegunac je bio poseban.

.120

Dječak je ušao kad su se otvorila vrata i duboko se poklonio pred prijestoljem.

"Brate jednog od najvećih izdajnika, tvoj ti lord ima nešto za reći u vezi tvog brata izdajnika."

Regen je iz dana u dan postajao okrutniji i sve je više počeo sličiti na svoga oca. Dječak je prebacio znatiželjan pogled na mladog lorda, a istodobno i tužan.

"Letjelica je raznesena, u komadima." reče Semin. "Nitko od njih nije preživio."

Dječak se zamisli i prekriži ruke. Gledao je u pod, pa Semin nije mogao reći je li to gluma ili nije.

"Izgledaš zbunjeno Derel."

"Brate izdajnika." doda Regen nezrelo kao što bi i njegov otac.

"I jesam zbunjen." doda dječačić. "Nekad sam mislio da me brat ne bi ostavio, ali to nije bio moj brat. To je bio...izdajnik."

"Znači, ne velim krivo." nasmije se mladi car.

"Kad su nas razdvojili, pomirio sam se s time da ga više nikad neću vidjeti, a to se i dogodilo. Samo, to je bio moj brat, to nije bio izdajnik, a tog izdajnika nisam nikad upoznao. I da, nedostaje mi brat, ali sam se pomalo naučio nositi s time. Nikad neću vidjeti brata, a definitivno nikad neću vidjeti izdajnika."

Dječaka je bilo teško pročitati kao i njegova brata, ali mali je za crnca odraslog u divljini bio izvrstan manipulator i glumac. Bio je prevrtljivac, a može li se isto reći za njegova brata? Slično se ponašaju, ponosno se drže, pristojno odgovaraju, kao da su ih roditelji učili time.

"I bolje da ga nisi upoznao." reče Semin. "Kraj mene je svake noći lijegala žena čije su riječi bile ugodne svakom uhu. Tek sam sada saznao da je to bio prevrtljivi zmijski jezik." "Žao mi je što ste to proživjeli."

"Preboljet ću. Mnogi nas iznevjere u životu. Slobodan si."

Dječak se duboko poklonio i otišao iz dvorane, a car je od ljutnje počeo stiskati svom snagom naslone za ruke. "Taj mali je prava slagalica."

"Svi pametni ljudi su prava slagalica." reče Semin.

"I opasni. Eto što su slagalice od njegova brata i tvoje žene učinili."

"Oni su varalice. Zapravo su bili varalice, sad su prašina."

"Misliš li da ću ja tako lako poštedjeti nekoga tvoje vrste samo zato jer vas je manjak?"

"Ne mislim. Mislim da dječak ne treba ispaštati zbog brata, kao što je čak vaš otac poštedio nas zbog njegovih gluposti."

U žutim carevim očima je sijevao bijes. Čak je Semin mogao vidjeti da je zelen, previše zelen da vodi cijeli planet. "Nakon onog postupka, vaša vrsta zaslužuje veću kontrolu nego ikada. Dao sam im više samo da dobijem njihovo povjerenje, jer ih ja nisam doveo u ovu situaciju nego moj otac. Ja za taj bijeg nisam odgovoran, nego moj otac, razumiješ li? Opusti li se tvoja vrsta, tvoja rodbina bi mogla biti zadnja od preživjele ljudske vrste."

"Svi znamo da vi niste odgovorni za taj bijeg i da pokušavate popraviti stvar." reče Locus. "Ali kod ljudi sumnja ne nestaje tako lako. Ljudi se ne mijenjaju toliko brzo. Morate znati da će proći godine dok ljudi i careuli budu surađivali kao nekada. Djeca su sigurno spremna prihvatiti vaše povjerenje, ukoliko vi prihvatite njihovo."

Locus je svojim riječima znao zbuniti čovjeka više nego Derel, ali nije bilo razloga da mu se ne vjeruje. Otkad ga zna, Locus nije nikoga u svom životu razočarao, nema razloga sada okrenuti stranicu.

.121

"Pokušavam, pokušavam, ali ne ide, razumijete li me?" Regen odjuri iz dvorane dok je ljubičasti plašt vijorio za njime. "Čini se da caru teško pada ovaj teret koji je naslijedio." reče Locus. "Nije spreman nositi se s ovim problemima. Treba mu savjetnik, ne treba pred nama glumiti da je čvršći nego što jest."

"Nije to." reče Locus. "On je izgubljen. Potpuno izgubljen."

.122

20 Sjedeći u svojoj svojoj mračnoj sobi i lupajući prstima, provjeravao je podatke, kuda je brod proletio tijekom dva zadnja mjeseca. Heliocentrični sustav je ogroman i tijekom godina planet se zna izgubiti, a planet zauzima jako malo prostora u cijelom sustavu. Zemlja mora biti tu negdje. Nije veliki planet, a prvi put se vraćaju s puta da posjete svoj planet na nekoliko dana.

"Zapovjednika Salvadora pozivamo u stožer." čuo je poziv na razglasu. "Našli smo podatke o Zemlji."

Naglo je ustao o otišao odmah u stožer, gdje ga je na velikom zaslonu čekala žuta izmaglica oko koje su letjeli asteroidi. "Što je to?" pita.

"Maglica je udaljena točno od sunca koliko i Zemlja, a tijekom dva mjeseca smo obišli cijeli heliocentrični sustav i nismo našli nikakvih tragova od planeta." reče Pax. "Kakve to ima veze?" pita Salvador. "Možda je ovo jedan od planeta koji je eksplodirao."

"Naišli smo na svaki planet osim Zemlje."

"Nema veze, ovo čak možda nije ni planet. Možda je asteroid i meteor."

Pax mu pred ruke baci spiralno uvezanu svesku od dvjestotinjak stranica. Listajući, primijetio je da je ovo izvješće koje je dokazivalo da svaki komad koji je pronađen povezan sa Zemljom ili s Mjesecom. Analizirano je više od tisuću komada, što je potvrdilo da se radi o Zemlji.

"Ponovite sve." reče Salvador i baci svesku.

"Ponovo? Sve je već potvrđeno."

"Nađite jednu manu, bilo koju manu i počnite ponovo."

"Upravo ste vi, kao kapetan broda trebali naći manu. Na istraživanju je radilo stotine vrhunskih stručnjaka."

"Jesu li nađeni ljudski ostaci ili ostaci bilo koje životinje."

"Mislim da je to nemoguće, gospodine. Svako živo biće odavno je sprženo u pepeo."

Zapovjednik snažno lupne šakom u stol, skoro pa udubi metal. "Prokleti careuli. Nakon pedeset godina sad im je to palo na pamet. Što su radili ostale godine, samo nas uništavali. Kao da su znali za ovaj brod i naš plan."

"Možda su uspjeli natjerati jednog od naših stanovnika da progovori."

"Naravno, prokleti Ceaser. On je stručnjak kad se radi o samom uništavanju."

"Mogli smo očekivati nešto ovako od njih. Zauzvrat, mi možemo uništiti njihov planet. Mnoga bi bića u svemiru bila pošteđena onog što smo mi pretrpjeli."

"Ne zaboravimo i na bića koja su oni porobili i ljudska bića koja još žive na toj planeti. Usput, vide li naš brod u svojoj orbiti, mogli bi nas lako uništiti."

"Postoji li mogućnost da su porobili nekoliko članova naše vrste?"

"Postoji, ali je vrlo mala. Ako jesu, sigurno su oteli vrlo mali broj i to određene dobi. Tko zna, možda su čak ih oteli prije nekoliko godina, ako jesu, ta djeca vjerojatno nisu živa. Ne bi preživjeli toliko na toj planeti."

"Znači, gotovo je?"

"Gotovo je. Nema više vraćanja na ovo mjesto."

Salvador sjedne za mikrofon i pripremi se da prenese posadi tužnu vijest. Duboko udahne prije nego upali mikrofon, nagne se prema mikrofonu i počne. "Članovima posade obraća se zapovjednik broda. .123

Vijesti koje vam prenosim, nisu nimalo pozitivne. Naši najgori strahovi su se ostvarili, pronašli smo ostatke planeta Zemlje koji je uništen i nije nijedan život ostao. Svaki član posade može uzeti vremena koliko mu treba za žalovanje."

Ugasio je mikrofon i uhvatio se za glavu. "Krenimo dalje." reče. "Nema potrebe se više vraćati na ovo mjesto."

"Kako vi kažete." reče Pax. Ustao je i otišao u sobu. Sjeo je na krevet i prisjećao se svoje sestre. Imala je već jedno dijete kad je odlazila, a sumnjalo se i na trudnoću. Je li ostala trudna ili nije, to nikad neće saznati. Njegov je nećak imao tek pet godina, sada bi imao više od deset da je živ, a ni ne znaju kada su točno uništili planet.

Sa sestrom je gotovo čitav život preživljavao i bježao od polypusa otkad su im roditelje ubili. Nju je odgojio, naučio ju je kako da preživi kako da savladava i koristi moći. Pomogao joj je i kad joj je sin već s dvije godine počeo koristiti vatru, a koliko se puta opekao, ni sam se ne sjeća. Dijete je još progovorilo prije godine dana i razmišljalo je zrelije od većine vršnjaka. Isprva su mislili da je cerebrik, pa kad je otkrilo vatru, mislili da je jedan od rijetkih koji mogu biti dva u jednom, kako su ih zvali. Njegova majka je bila naturalik i energik, ne bi se začudio da mu je i nećak takav. Kasnije je ispostavilo da nije cerebrik, nego samo napredniji od druge djece.

U razmišljanju su ga prekinula jednokrilna vrata, kad su se otvorila. Kroz njih je ušla Mata, njegova supruga i sjela do njega. Oči su joj bile blago crvene i natečene od plača, a crna kosa joj je prekrivala lice. Nekad bi volio da joj je koža barem malo svjetlija, a ne crna poput ugljena, da joj vidi prelijepe crte lica.

"Gotovo je." reče ona. "Nema više nikoga, samo mi."

"Samo mi. Ako želimo preživjeti, trebamo se držati podalje od onog planeta."

"Nema šanse da im se osvetimo, niti da ih zaustavimo. Koliko će još jadnih vrsta prepatiti zbog njih, ne samo mi."

"Možda je vrijeme da se udružimo s drugim ugroženim vrstama."

"Ako ih nađemo. Sve za što znamo da je živo, sad je u njihovim rukama. Sjećaš se planeta Viable?

Osmijeh nam se za tri minute skinuo s lica kad smo vidjeli da grade zlatnu palaču, a mogao je biti naš."

"Da, oni se cijelo vrijeme kite zlatom."

"Oni grade kuće od dvorce od zlata dok prolijevaju nevinu krv. Da se barem ti dvorci otope i svi oni se utope u rijekama zlata za svu krv koju su prolili. Ne, ni to ne bi bilo dovoljno."

"Deset tisuća života, pedeset tisuća litara krvi. Ni to ne bi bilo dovoljno." "Što ćemo sad?" pitala je. "Nema nikoga, samo smo mi ostali."

Salvador slegne ramenima. "Zadnje što sam primijetio jest da nam nedostaje nafte. Trebamo naći najbliži planet obogaćen naftom."

"A u buduće? Samo tražiti planet?"

"Tražiti planet dok ga ne nađemo. Zatim ćemo nastaviti život na njemu, samo jedna rasa."

Otišao je na Most i sjeo na svoje staro mjesto. Na zaslonu su još lebdjeli ostaci Zemlje. "Tutum, izvedi nas iz Sunčeva sustava."

"Gdje kuda idemo?" "Što dalje odavde, i dalje od planeta Summe."

.124

21.

Vrijeme je bilo da se pozdravi s bratom bogaljem, sa šepavim dječakom koji nije ničemu služio, nego samo izazivao nevolje. Otišao je u bolničku sobu gdje je njegov mali brat ležao u bijeloj halji. Ubrzo će iz bogalja postati vojnik. Javio je Pulchrini da ga posjete zajedno, ali nju nije uopće briga.

"Brate." Pestem se nasmiješio i pružio mršavu ruku prema starijem bratu. "Nakon ovoga počinje trening, zar ne? Moći ću trčati?"

"Trening je jako težak i ozbiljan." reče lord hladnokrvno. "Nema igre za vrijeme treninga, nema više uopće igre. Za nekoliko mjeseci krećeš u školu."

"Znam, ali lijepo je biti vješt u borbi. Više neću biti bogalj kojeg šutaju u prolazu, a ja nisam ni sposoban ustati."

"Nije to samo zato jer si bogalj. Trebao bi biti svjestan ostalih mana."

"Znam, učinio sam mnogo pogrešaka."

"Nisu to samo pogreške. Ubio si jednu djevojčicu i našu majku."

"Ali, nisam htio."

"Nije važno jesi li nisi htio ili nisi. Važno je da si to učinio, svjesno ili nesvjesno. Ovo ti je jedina prilika da se dokažeš u nečemu. Ako to upropastiš, gotovo je."

Izašao je što prije da ne izgubi kontrolu. Mali gad još nije zahvalan, samo se pokušava opravdati za svoja djela. Jednom je čak pomislio da mu je jedina vrlina što je šepav. Njihov otac je bio zdrav i bio je najveća štetočina kojeg je u životu upoznao. Nitko mu nije upropastio život kao on, čak ni njegova žena. Kad odraste, mogao bi pokrenuti rat s carem, koliko je glup. Njegov otac je bio toliko glup da brani preostale ljude sa Zemlje koji su zaratili s njima.

Krenuo je prema knjižnici, jer je jedino čemu se veselio zadnjih dana je bilo učenje. Više od pola života je pokušao dokazati drugima da nije glup ni nesposoban. Skoro je sve palo u vodu kad je njegova žena pobjegla. Ništa ga više nije usrećilo nego kad je čuo da sad pluta u komadima svemirom, ali mu to ništa nije poboljšalo. Nema žene, nema nasljednika, njegova sestra je ostala bez zaručnika.

Dok je išao prema knjižnici, na putu je susreo lorda Locusa, s velikom knjižurinom u ruci. Zadnjih dana se najviše s njime družio. Otkad je dobio cara, prijatelja je izgubio. Nikad nije mislio da će biti u lošim odnosima kad Regen preuzme vlast. Za sada mu odlično ide. Za ljude je smanjio sate vježbi i rada, dao mi je daleko kvalitetniju hranu, a ne samo zobenu kašu i suhu hranu i vreće za spavanje im je zamijenio pravim krevetima. Sada su djeca odmorenija, imaju više energije, više motivacije i dolazi do manje pobune.

"Danas je poseban dan." reče Locus. "Tvoj mali brat će napokon moći postati vojnik. Kladim se da mu je to bio san. Uživao je gledajući borbe."

"Jedva čekam da postane koristan." doda Semin.

"Da, bit će još korisniji kako godine budu prolazile. Za nekoliko godina će sigurno biti hrabar mladi vojnik koji je spreman dati život za cara."

"To će mu biti dužnost. Koliko vidim, sada brine samo za svoj život."

"Naučit će on s godinama što je hrabrost. Nadajmo se da će se za nekoliko godina sramiti sam sebe."

"Nadajmo se, ili će mu glava završiti na kolcu. Nema budućnosti za njega ako ne misli služiti."

Pred njima se našao mladi car, od kojeg su klecala koljena čak i ako nisi bio sumnjiv. U žutim očima mu se mogla pročitati ljutnja, iako nije ništa skrivio, osim ako Pulchrina nije nešto skrivila. Ali ona

.125

provodi skoro po cijele dane pred knjigom. Postala je povučenija od Locusa i čak više ne oblači lijepe haljine kao što je prije oblačila. "Čini se da je ovo vrlo poseban dan." nasmije se Regen. "A opet ne vidim sreću, čak ni osmijeh na licu mladog lorda. Dao sam mu najveći dar kojeg moj otac nije nikome ponudio. Gdje je ta zahvalnost?"

"Zahvalan sam vam, milosti. Veselje će doći s rezultatima. Mnogi događaji su nas naučili da se ne treba prerano radovati." reče Semin, nadajući se da nije pogriješio. Zadnjih dana u svakoj njegovoj rečenici je Regen nalazio grešku.

"Da, mnogi događaji su nas naučili da ne trebamo vjerovati mnogima. Mislio sam da znaš ukrotiti ženu, a ona pobjegne. Mislio sam da je tvoja sestra pametnija, a samo je olakšala tvojoj ženi bijeg. Čak sam vjerovao da receteri imaju kontrolu nad cerebricima, a upravo su receter i cerebrik organizirali bijeg. Zar ne Locus? Zamisli da sam poput svog oca i dovršio njegov posao. Što bi se dogodilo? Izgubio bih vašu odanost ili bi Locus ponovo utjecao na moje odluke?"

Nakon bijega, Ceaser je naredio da se svim receterima koji su bili zaduženi za čuvanje cerebrika, a i njihovim članovima obitelji odrube glave, a imovina uzme pod njegovo vlasništvo. Sada nad cerebricima više kontrole imaju careuli, nego receteri.

"Ne brinite, milosti." nasmije se Locus. "Ako ja budem utjecao na više odluke, sigurno neće požaliti."

"Znači, radio bi posao bolje od mene?" Locusu se skine osmijeh s lica. "Istina je, Locus, da imaš vrlo pametnu glavu. Bila bi velika šteta da završi na kolcu."

Uspjeli su naći nakon nekoliko mjeseci plodno tlo, puno duguljastih podzemnih crnih biljaka koje su podsjećale na repu. Morali su paziti koje je bilje otrovno, a koje nije. Za tu analizu bio je najkorisniji Pruden. Jedina hrana koja odgovara su bijeli plodovi sa crnih krznatih stabala. Sagita je mogla jesti bilo što, pošto je upravljala elementom zemlje i nije se mogla otrovati nijednim plodom.

Ignatus je zadnjih dana bio povučen, odbijao je razgovor s drugima, vrištao je u snu, izraz lica mu je bio vječito tmuran, a čak je u i kilaži izgubio. Nije bio onako koščat kao kad ga je Mirabillia prvi put susrela. Bio je potpuno drukčiji i bojala se da će njihov život na ovoj planeti pretvoriti u pakao.

"Ignatus, hoćeš li nam pomoći u kuhanju?" pita Pruden.

"A da jednom naučite sami zapaliti vatru?" pita Ignatus. "Ili je to preveliki luksuz za cerebrike?"

"Svi si međusobno pomažemo." reče Assys. "Samo se ti izdvajaš."

"Dobro, kako želite. I tako ste me poveli samo zbog vatre, zar ne?"

"Poveli smo svakoga tko bi bio koristan."

"Da, naravno."

Kad su završili s branjem, prebacili su nekoliko biljki, svatko preko ramena. Mirabillia ih je htjela podići, ali ih je Assys preuzeo. "Trudnica se ne bi trebala mučiti s teretom." reče.

"Nije toliko težak teret." reče djevojka. "I još sam u ranoj fazi."

"Tko zna. Trbuh ti se pomalo vidi."

Mirabilliji je trbuh bio već malo ispupčen i jedva se vidio ispod odjeće. Izgubila je pojam o vremenu, ali bi rekla da je barem u četvrtom mjesecu trudnoće. Nije osjećala iscrpljenost, ali je još osjećala trudnički apetit. Za nju se razdvajalo najviše jela. "Što je s njim?" pita Assys. "Ti čitaš misli i najbolje znaš."

.126

"Osjeća krivnju zbog brata."

"Još?"

"Zar si mislio da će ga zaboraviti?"

"Ne, ali mali je snažan tip. Zna da mu nije bilo druge i da brata ne bi vidio više nikad i da je ostao na planeti. Nema šanse da bi vama ikad dopustili da kontaktirate sa cerebricima."

"Očito vi ne razumijete ljudska bića. Kod nas osjećaji se ne gase tako lako."

Mirabillia je još osjećala krivnju zbog Semina i Pulchrine. Može biti lako da Pulchrina više nije živa, a i Semin joj se mogao pridružiti, poznavajući cara. Kad je spreman rascijepati glavu djevojčici zbog lakših ozljeda koje je njegov sin zadobio, što je spreman tek učiniti zbog bijega i veleizdaje. Moguće je da više nijedno ljudsko biće na toj planeti nije živo.

"Ne mora se brinuti. Ne znaju da mu je on brat niti će ikad saznati. Ako je mali pametan koliko smatramo, držat će jezik za zubima. Ako drži jezik za zubima, živ je i zdrav. Cerebrici su imali mnogo više, nego energici i naturalici."

U špilji su Mirabillia i Sagita sjeckale biljke na komadiće, a Ignatus je stavio vodu da se prokuha.

Assys je otišao oprati plahte i dio odjeće, a Pruden je istraživao ostatak bilja i bilježio u bilježnicu.

Vidjelo se da je volio istraživati. Više od tisući vrsta biljaka je presovao i istraživao. Da nije bilo njega, ostali bi se davno otrovali.

"Ignatus, možeš li pojačati vatru?" pita Pruden.

"Jebi se, jesi li me čuo." "Što?"

"Nisam ti ja sluga, sam pojačaj vatru."

Ignatus je pobjegao iz špilje poput munje. "Koji mu je vrag?" pita Pruden.

"Zar ne čitaš misli?" pita Sagita. "Čitam, ali ga još ne razumijem. Sam je pristao, a sad se tek kaje."

"Idem ja za njim." ustane Mirabillia i krene. Na izlazu iz špilje joj je visoki plamen prepriječio put.

Stvorila je nebesku kuglu i bacila ju da ispuše vatru. Pazila je kamo staje, jer je tlo bilo još vrelo.

Bilo još vrelo. "Ignatus?" viknula je kad je izašla. Nije ga bilo na vidiku, samo beskrajno crvenilo, krvavo crveno nebo i crveno tlo. Mogao si se lako izgubiti.

U daljini je vidjela malu crnu točkicu, što je mogao biti on ili neka biljka, pošto su skoro sve biljke crne. Krenula je polagano, gazeći bosim nogama po glatkom tlu. Polako se približavala, nadajući se da ga neće preplašiti. Sjedio je u fetalnom položaju i brisao suze. Prvi put ga je vidjela kako plače.

Udaljenost od brata ga je stvarno dotukla.

"Znam da ne želiš s nama razgovarati..."

"Vi ste me na ovo nagovorili." prekinuo ju je. "Rekli ste mi da će biti bolje, ali ovo je pravi pakao.

Bolje bi mi bilo da sam gore ostao kao rob, nego ovdje kao izdajnik."

"Svi smo ostavili nešto značajno, osim Sagite."

"Ali, vama je jebeno lako. Kao da se nije ništa dogodilo."

"Nije tako."

"Rastopio sam pod gdje se zaglavila Pulchrinina noga. Zamisli što joj se dogodilo kad su je takvu našli? Ako misliš i dalje da je živa, glupa si. Kako ti živiš s time? Zavaravaš samu sebe?"

"Sam si na ovo pristao, nismo te prisilili."

.127

"Da nisam, ubili biste me. Nisam glup."

Nikad nije razmišljala o tome što bi bilo da nije pristao. Vjerojatno bi završio gore od bilo koga da je ostao na planeti.

"Sad je gotovo. Morat ćeš zaboraviti ili poludjeti."

Ignatus se nasmije. "Kako jednostavno riješenje, svi vi samo zaboravljate. To vam je riješenje za sve.

Hoćeš li za nekoliko godina zaboraviti tko ti je otac djetetu? Kako ćeš njemu reći za oca kad te pita?

Ili nikad neće saznati da ima oca? To bi bilo tako jednostavno, zar ne?"

"Ne bi, ne znam kako ću se s time boriti. Ne znam ni što bih mu rekla."

"Vjerojatno ćeš naći neko lako riješenje. Rečeš mu da mu je otac mrtav i sve je riješeno. Možda si, dok si živjela u raskoši naučila biti varalica bez trunke srama, ali ja nisam. Ja sam se i dalje držao ideologije s kojom sam odgojen."

"Zašto se tako ponašaš?"

"Zašto se tako ponašam?" nasmije se. "Ne znam koliko sam se promijenio, ali znam da sam još bolji od svih vas na ovoj planeti."

.128

22.

Sjedila na vlažnom tlu i hladila noge u rijeci, gledajući svjetlucava bića kako plivaju, mašući repovima. Trbuh joj je toliko narastao, tako da se mogla jedva popeti i izvući iz špilje. Više nije radila i rekli su joj da nije potreba raditi dok ne rodi i dijete ne ojača. Nadala se da će imati mlijeka, jer je to jedini izvor hrane koji dijete može dobiti.

Zadnjih dana joj je toliko bilo dosadno da je morala izaći vani i prošetati barem koji kilometar. Na planetu je bilo toliko dosadno, da se moralo nešto raditi, barem za preživjeti. Nije imala knjiga niti glazbe. Mogla se samo pjevušiti, ali nije ni sama sebi dobro zvučala. Čula je kotrljanje kamenčića i okrenula se prema izlazu. Sagita je ulazila u špilju s napunjenom vrećom na leđima. "Ne mogu više raditi s njima. Pruden i Ignatus mi non-stop gledaju u grudi." reče i spusti vreću kraj nogu.

Sagiti se već tijelo i lice pomalo izdužilo, a grudi su joj se pomalo počele naglašavati. Nije bila sigurna je li navršila trinaestu, ali je već imala dosta znakova puberteta i bila je žrtva zlobnih šala Prudena i Ignatusa. Posebno Ignatusa.

"Prerast će oni to." reče Mirabillia. "Kao da njih neće dočekati slično."

"Jedva čekam." Sagita sjedne do Mirabillie, izuje čizme i umoči noge u vodu. "Kad mu se prvi put digne, vidjet će od mene. Nemaš pojma koje sam mu šale spremila za to razdoblje."

"Ako ih zapamtiš."

"Hoću. Smišljat ću ih cijelo vrijeme, dok mu se to ne dogodi."

Djevojka se nasmije. "Kako je vani?" pita.

"Uvijek isto. Uvijek dan, nema noći, vidljivost nije čista, zvijezda uvijek na istom mjestu. Nije kao na Zemlji, da se barem vremenske prilike mogu promijeniti. Samo nekad zapuše vjetar, ali se rijetko kad mijenja temperatura."

"Ništa ne propuštamo."

"Da, sada jedina opasnost koja nam prijeti je dosada. Da barem ovi pametni znaju stvari učiniti zanimljivijima, ali su upravo oni najdosadniji." "Štreberi su uvijek dosadni. Samo su zanimljivi sebi u glavi."

"Da, samo što su nam važni. Ništa važno nije zanimljivo."

Iz vani su čule zujanje i i vidjele su plavo svijetlo kako prodire kroz ulaz. "Što je to?" pita Sagita.

"Stroj? Ne može na ovoj planeti biti stroj."

Mirabilliji se cijelo tijelo počelo drhtati. Usta su joj se osušila u sekundi, potom se uhvatila za trbuh.

"Uhvatili su nas." reče. "Što ćemo sad? Što će oni troje?"

"Ne znam, ne možemo im pomoći."

Kad je čula da se motor gasio, zajedno sa plavim svijetlom, brzo je bijelo svijetlo počelo prodirati kroz ulaz. Čuli su se u glasovi.

"Brzo, u spavaonicu." Djevojke su pobjegle u kutak gdje su spavale. "Makni lampion." Sagita se popela na zid i ugasila lampion. Sad su bile u potpunom mraku. Sagita nije imala vremena sići jer se sada čulo kako se netko spušta u špilju, a čuli su se i muški duboki glasovi. Mogle su vidjeti kako baterijska svijetla lete po zidovima. Mirabillia je stajala ukočena iza zida, a Sagita na vrh zida. Iako je drhtala, pokušavala je ostati nečujna. Spremila se na borbu, makar ju koštala života.

.129

Kad je čula kako im se približavaju, bila je spremna raznijeti cijelu špilju. Radije bi se ubila, nego vratila natrag. Kad je prvi muškarac ušao, zaslijepio ju je bijelim baterijskim svijetlom. Sekundu nakon toga je osjetila ubod u ramenu i izgubila svijest.

Naglo se prenula iz sna, od čega su je leđa zaboljela. Opipala je trbuh i bio je još uvijek tu. Pogledala je blijede dlanove i duge prste. Bili su besprijekorno čisti, a žuljevi od rada manje vidljivi. Vidjela je da joj je odjeća promijenila boju. Sada je bila u plavoj košulji i širokim hlačama, a noge bose. Kosa joj je bila vezana u rep, a ležala je na bolničkom stolu.

Cijela prostorija je bila besprijekorno bijela, skoro zasljepljujuća. Na ruci joj se nalazila braunila, priključena na infuziju. Na ostala tri kreveta je ležalo ostalo troje djece, samo Assys nije bio prisutan.

Svi su bili odjeveni u plavo i spojeni na infuziju.

Skinula je infuziju i pustila da cjevčica padne i voda potekne na bijeli pod. Stavila je ruku Prudenu pod nos. Disao je, što je bio dobar znak. Ne bi ih za ludu ostavili žive i sposobne da se probude.

Pogledala je kroz prozor i vidjela zvijezde kako se kreću u lijevo. Nije pogriješila, bila je na brodu, samo na kojem brodu.

Došla je do krilnih vrata koja su se automatski otvorila. Ustupila je natrag, jer su je vrata podsjetila na planet Summu. Zbog tog planeta je zamrzila tehnologiju. Otkad je znala za sebe, tehnologija nikad nije bila iskorištena u dobrotvorne svrhe. Sva bića za koje je znala su je koristila za najgore mogućnosti.

Ipak je izašla iz vrata u bijeli hodnik gdje su se kretala crna bića, bića tamne kože, u bijelim kutama i hlačama. Neki su bili njene visine, drugi su bili viši od nje. Većina njih krupna, žene bujne, svako biće crnih kosa, naglašenih nosnica i punih usana. Većina njih je bila toliko tamne kože da im se nisu mogle vidjeti crte lica. Ta bića su je pomalo podsjećala na Ignatusa.

Tada je shvatila da ovo nisu bilo kakva bića. Ovo su ljudi. Crnci, poput Ignatusa, samo odrasli.

Kamen joj je pao sa srca jer odavna nije vidjela odraslog čovjeka, pogotovo ne crnca. Umalo su joj došle suze na oči, ali ih je odlučila zadržati. Radi sebe, ne radi drugih. Ovo su ljudi o kojima je Ignatus govorio. Napokon je bila među svojima i nitko joj je može nauditi.

"Dušo, napokon si se probudila."

Naglo se okrenula zvuku glasa iza sebe i vidjela ženu njene visine, kožu boje tamne čokolade, savršena lica, kao isklesana i crne duge kose, koja je padala poput slapa niz njena leđa.

"Znamo da si zbunjena, ali si sigurno gladna. Dođi za mnom, imamo hrane koliko bi ti srce poželjelo."

Krenula je šutke za ženom, dok su mnogi pogledi ljudi padali na nju. Nije nikad voljela biti u centru pažnje. Zadnji put kad je bila u centru pažnje, požalila je, a to je trajalo duga četiri mjeseca. Žena ju je dovela u malu kantinu sa bijelim stolovima i stolicama, a jelo na tanjuru je bilo posluženo. Meso sa mrvom i zelenom salatom. Želudac joj je zakrulio na sam miris mesa. Skoro je i zaboravila kakvog je okusa.

Sjela je za stol i okusila komadić mesa. Zečetina, kakvu je znala jesti kod kuće, samo je bila sočnija.

Počela je trpati hranu u usta kao da joj je ovo posljednji obrok. Čudila se kako je preživjela trudnoću bez mesa. Čini se da je dijete bilo snažno, snažno poput svog oca.

"Mogu pretpostaviti da niste došli na taj planet izravno sa zemlje." reče žena koja je sjedila sad nasuprot nje. "Zemlja je davno uništena. Vidjeli smo njene ostatke i znamo tko je to učinio."

"Nismo." rekla je. "Pobjegli smo."

"Da. Vidim da vam je prilično mladi receter pomogao. Ili je vrlo vješt za svoju dob ili su mu dali dosta povjerenja koje zna iskoristiti." .130

"Ovo drugo."

"Da, to drugo. Careuli surađuju s receterima već dvije tisuće godina, bilo bi čudno. Receteri su vrlo inteligentna i miroljubiva bića. Sa svima je jednako odnose, bez obzira što si im učinio."

Mirabillia je sjećala što joj je Regen pričao o receterima i bio je u pravu. Oni vrlo dobro znaju za zlobu, okrutnost, pohlepnost, a nisu joj skloni.

"Mi znamo za mir, za darežljivost, ali smo ipak žedni moći, spremni ga steći nasiljem. Oni vrlo dobro znaju za zlobu, okrutnost, pohlepnost, a nisu joj skloni." ponovila je Regenove riječi.

"Vidim da si ih vrlo dobro upoznala. Mi smo po prirodi vrlo sebična i agresivna bića, samo što imamo sposobnost kontrolirati sami sebe."

Mirabilliji je Semin pokazao da ljudi mogu biti gori nego što je mislila. Nisu se puno razlikovali od careula u ponašanju. "Naši preci su ovo pokrenuli." reče.

"Da, a careuli su počeli surađivati s nama sve tek kad su vidjeli da smo vrlo slični njima, inače bi završili kao njihovo roblje. Nismo prije imali nikakve kvalitete. Naturalika, energika i cerebrika nije bilo. Samo slabi glupi ljudi. Oni su nas napravili ovakvima kakvi smo sad."

"Znam."

"Naši preci su napravili mnogo greški i mi smo na kraju ispaštali zbog njih, ali ovo nismo zaslužili.

Ostalo nas je samo par tisuća. Na nama je da stvorimo novu civilizaciju, daleko od careula."

Mirabillia je stavila veliki zalogaj usta jer nije htjela više razgovarati. Ogroman zalogaj je značio dugo žvakanje, zato je žena šutjela neko vrijeme. To je bilo kratko olakšanje, dok nije progutala zalogaj.

"Možda je ovo glupo pitanje, ali očito je da otac nije tu."

Grlo joj je automatski osušilo na to pitanje. Nije htjela raspravljati o ocu tog djeteta, čiju je sestru vjerojatno ubila. Uhvatila se za trbuh i milovala ga kao da želi smiriti dijete. "Očito nije tu." reče. "Što su ti učinili? Silovali te ili natjerali na taj grozan čin?" "Čovjek je otac." reče. "I da, bila sam natjerana na to. Nije ni on to htio?"

"Stvarno? Gdje je on? Na planeti? Je li živ?"

"Možda."

"Možda? Koliko su vas uopće uzeli?" "Šezdeset. Sad nas je malo više od četrdeset. Možda ih je i manje."

"Tko je taj otac, uopće, ako je čovjek. Je li odrastao? Mlad?"

"Mlađi je od mene."

"Mlađi? Koliko ti imaš godina?"

Znala je da je dosta prošlo od njenog zadnjeg rođendana. "Petnaest." reče. "Otac je mlađi od mene godinu, ali dosta razvijen. Bio je dosta jak za svoju dob, čvrst, pametan, ali i oštar, okrutan, sebičan.

Brinuo se za vrlo mali broj ljudi oko sebe."

"Tako mladi lord? Dobro što je na toj planeti ostalo ikoliko živih ljudi."

"Samo troje djece. Mene su predali kao njegovu ženu. Otac mu je skraćen za glavu jer je bio glup." "Čula sam. Lord Fullo. Smatrala sam sve ove godine da je mrtav."

"Ubijen je tek lani."

"Nikome nije ni žao. To je glavna izdajica ljudskog roda. Njegovi roditelji su pokrenuli rat protiv nas. Naravno, i mi smo tu igrali krivnju, ali vlastela s planeta Summe nam je još više otežavala. .131

Nakon rata, kad je Fullo došao na vlast, prije skoro trideset godina, predložio je da se preživjeli ljudski rod i dalje muči krađama i uništavanjem. Kao da nam nije bilo dovoljno što nemamo hrane ni vode."

"Kako to znate."

"S vremena na vrijeme uhvatimo nekog polypusa i natjeramo ga da nam reče sve što zna. Svejedno bi na kraju umro. Što su vaši činili kad su vas napadali?"

"Bježali." slegne ramenima. To je radila kad je bila zadnji put na Zemlji. Bježala. "Nekad bi se uspjeli zakopati pod snijeg ili se sakriti, jer smo većinom nosili bijelo krzno. Znate valjda zašto."

"Jer u polarnim područjima životinje imaju bijelo krzno, znam. Sjećam se kao dijete. Česte selidbe, bijeg s roditeljima kroz zapaljena sela, skrivanje pod zemljom, u krošnjama. U tropskim područjima je bilo sparno, skrivali smo se u hladovima, u šumama, često na stablima. Kad si bio dijete, morao si se naučiti verati i ostati tih. Djeca su se najbolje skrivala, a kad bi se vratila, često ne bi ništa ostalo.

To se meni dogodilo kad sam bila duplo mlađa od tebe. Sreća što smo se kretali u velikim plamenima pametnih i srdačnih ljudi. Siročad bi cijelo selo odgajalo. Mogli su prespavali u bilo kojoj kući, jesti za bilo kojim stolom, odjenuti bilo čiju odjeću. To je bila toplina koju je svatko dijelio s drugim, koju su svako dijete učili. Nije bilo tajni niti skrivanja. Prenosile su se informacije, djecu se trudilo naučiti što je više moguće. Zato su odrasli živjeli. Svi su znali za ovaj brod. Na kraju su odrasli od nas napravili sposobne ljude koji upravljaju ovim brodom. Jedina je greška što smo se kasno uputili u potragu za sigurnim mjestom. Trebali smo prije."

Mirabillia osjeti sram kad je to čula. Kod njih su se zalihe hrane skrivale. Siročad bi skapala od gladi ako ne bi znala loviti. Najmlađe i najslabije su nekad i izbacivali iz vlastite kuće da im je uzmu i ostavljali ih da se smrznu vani. Nije bilo svrhe pitati za milost jer ju nitko ne bi dobio. Najveću milost bi dobio od roditelja, i to bi bio odgoj, hrana, odjeća, prebivalište i vještine za preživljavanje.

Njeno pleme očito nije naučilo ništa od predaka. Ostali su isti.

"Da su barem svi takvi." reče. Njeni roditelji su bili milosrdni samo prema njoj i njenoj braći. Prestali su biti milosrdni prema njenom najstarijem bratu kad je navršio osamnaestu. Trebao je preuzeti ulogu trećeg roditelja ili bi bio izbačen. Sreća što je bio vješt lovac i mnogo je naučila od njega.

"Nisu svi savršeni trebamo sada spasiti preživjele. Pretpostavljam da su svi djeca."

"Od druge do četrnaeste godine. Cerebrici od druge do pete." Nije ni znala ima li itko od preživjelih četrnaest godina, ne računajući Semina. Od preživjele djece, sad je definitivno najstarija, ali kad su je oteli, nije bila sigurna je li najstarija.

"Cerebrici? Nisam očekivala da će i njih uzeti."

"Jesu. Samo ne postupaju prema njima kao prema nama ostalima."

"Očito. Teško je silom promijeniti cerebriku mišljenje. Znam ih puno na ovom brodu i svi imaju tvrde glave. Pretpostavljam da im to u prirodi služi kao oklop da zaštite svoj dragocjeni mozak."

Mirabilliji to nije bilo smiješno. Da nije bilo Prudena, oni ne bi bili ovdje gdje su sada. Da nije bilo tog dječaka, ne bi dospjeli na ovaj brod.

"Vidim da ti nije ugodno, ali sam morala izvući nekoliko informacija iz prve ruke. Sa svakim ćemo djetetom popričati. Možete nam reći sve, vaše tajne, pogotovo meni."

"Zašto vama?"

"Jer sam psiholog." Žena je otišla, ostavivši ju na miru da pojede, a Mirabillia se pokušala prisjetiti, što znači psiholog.

Odavna nije razmišljala o tom pojmu i tek je naučila što to znači nakon što je došla na planet Summu. Shvatila je da je zaboravila dosta toga.

.132

Protrljavši svojim sitnim rukama oči Pruden se razbudi. Prvo što je spazio jest da nije zavezan.

Prostorija je bila bijela, a on je ležao na udobnom bolničkim krevetu, u plavoj košulji i hlačama, spojen na infuziju. Definitivno nije bio na planeti Summa, niti su ih oni uhvatili. S njegove lijeve i desne strane su ležali Sagita i Ignatus, a jedan je krevet bio prazan. Nije bio u opasnosti, nitko nije bio u opasnosti, to je bio siguran.

Skinuo je cjevčicu s braunile i osvrnuo se iza sebe da vidi kroz prozor. Po kretanju zvijezda je znao da je u svemirskom brodu. Otišao je do vrata, koja su se automatski otvorila. Nije bio zaključan, što je još bolja stvar. Što ga je začudilo jest da su se hodnicima kretali samo tamnoputi ljudi. Nakon sekunde analiziranja je shvatio da je to njegova vrsta, ali crna rasa.

Bili su vrlo zanimljivi, svaka osoba na svoj način, ali nije htio buljiti jer im nije htio priuštiti tu neugodu. U glavi jedne žene je mogao saznati gdje je Mirabillia. U kantini. U mislima druge osobe je uspio naći put do kantine. Trčao je do kantine, gazeći bosim nogama po hladnom tlu. Svojom sitnom građom se uspio probiti između prolaznika, ne ometajući im put. Čak je jednome uspio kliznuti ispod nogu.

Kad je uletio u kantinu, našao ju je kako sjedi pred praznim tanjurom i miluje ogromnu izbočinu od trbuha. Sjeo je nasuprot nje. Iako ga nije obadala, znala je da je tu. Osjećala je nesigurnost i tjeskobu iako su sada bili na sigurnom. Nedavno je razgovarala s jednom ženom o prošlosti na Zemlji i životu na planetu Summa. Od svih njih, ona nikako nije mogla ostaviti prošlost iza sebe. Kao da je požalila što je pobjegla.

"Znaš li tko bi mogli biti ovi ljudi?" pita "Znam da je to naša vrsta."

"Ne. Ignatus je govorio o svom ujaku i njegovom brodu. Tko bi mislio da bi nas oni tako brzo našli?"

"Planet je nekoliko svjetlosnih godina udaljen od Zemlje. Zašto bi nas bilo teško naći?"

"Ali ga careuli još nisu otkrili."

"Možda jer nemaš velike koristi od planeta koji se vrti oko crvenog patuljka?"

"Možda, ali je nama bio od velike koristi. Još je čudnije što nisu iskoristili ovaj planet za daljnji napredak naše vrste. Jesi li se ikad to pitala?"

"Možda zato jer je jeziv?" reče djevojka. "Krvavo crveno nebo, narančaste stijene i crne biljke. Kao da živiš u paklu."

"Vi ste žene previše osjetljive. Planet Summa je bio pravi pakao. Nitko na toj planeti nije bio sretan, čak ni oni koji su se trudili učiniti nam život što većim paklom."

"Onda njih pitaj."

Pruden slegne ramenima. "Dobro." Očito plavuša nije bila raspoložena za razgovor. Skočio je sa stolice i otišao do hrane. Prošli su mjeseci otkada nije okusio mesa. Stavio je na tanjur veliki komad lignje i žgance. Vratio je natrag na stol i nastavio jesti, dok je Mirabillia sjedila poput kipa. I tako ga nije bilo toliko briga za nju da bi zanemario obrok. Uživao je u svakom zalogaju. Znao je da ovakav obrok ne može nigdje drugo naći.

Dok je punio želudac, na vratima su se pojavili Sagita i Ignatus sa nepoznatim pratiteljem. "Tu su vam prijatelji. Poslužite se i pojedite koliko god želite. Kad kapetan završi sve poslove, posjetit će vas i sve ispitati."

Prudenu tanjur još nije bio prazan. Sagita i Ignatus su se činili dezorijentirani dok su promatrali prostoriju kao da nikad u životu nisu vidjeli bijelo. "Hrana vam je tamo." pokaže Mirabillia prstom.

.133

Djeca odu i napune tanjure hranom, te sjednu za njihov stol. Pruden je primijetio da je Ignatus sporo jeo, kao da mu je neugodno.

"Vrijeme je da se upoznaš s ostalim članom obitelji." reče. Ignatus ga tada mrko pogleda. "Što je bilo? Odavna se niste vidjeli."

"Drugog člana neću vidjeti, zahvaljujući tebi."

"Hej, samo sam..."

"Začepi. Ne znam ni što bih mu rekao ako me pita za njega."

"Barem imaš još nekog živog." odbrusi Sagita. "I plavuša ima jednog člana obitelji u trbuhu, a glumite da vam je loše." Dignula se i s tanjurom otišla za drugi stol.

Pruden je slegnuo ramenima. "I ona mora rigati vatru bez razloga."

"Rigat će oni vatru na nas kad shvate što smo učinili." reče Ignatus.

"Koji je problem? Nismo mogli svih spasiti. Sami smo se složili koga ostavljamo, a koga vodimo."

"Problem je što ne znaš ove ljude. Oni ne podnose ostavljanje drugih iza sebe. Neće imati nimalo dobro mišljenje o nama kad otkriju što smo učinili."

"Da to nismo učinili, ne bismo ni bili ovdje. Barem će dobiti od nas neku informaciju o careulima i osloboditi naše."

"To nije moguće." Mirabillia se namršti. "Njih je tristo milijardi, nas je nekoliko tisuća."

"Onda im učinimo ono što su oni radili s nama godinama dok ih ne oslobode."

"Da se spustimo na njihovu razinu? Oni su uništili našu civilizaciju, doveli su nas do skoro do istrebljenja."

"Baš zato. Možda je tebe briga, ali nas nije. Da bi natjerao ljude kao njih da te slušaju, moraš igrati prljavo kao oni."

"Ili se pretvoriti u njih." Mirabillia reče i napusti kantinu.

"Ignatus, ti se slažeš sa mnom, zar ne?" reče Pruden. "S njima imamo šansu osloboditi tvoga brata."

"Da." reče Ignatus. "Prvi put da se slažem s tobom."

Prošlo je sat vremena otkad je pojeo i nije se još nitko pojavio. Samo su sjedili u kantini i pričali gluposti. Mirabillia se na Prudena naljutila jer je spreman žrtvovati cijelu jednu vrstu da bi spasio svoje. Ignatusa nije bilo briga za njih, za nijednog od njih. Htio je samo osloboditi brata, a ne da mu brat služi kao rob vlasnicima koji su mu uništili život.

Nakon sat vremena je ušao čovjek kojeg je odmah prepoznao. Visoki crnac, s kosom koja se skoro izjednačila s bojom kože, širokih ramena, izražene čeljusti i krupnih crnih očiju. Nije se nimalo promijenio u zadnjih sedam godina. Što je bilo još gore, izraz lica mu je bio mrk.

"Dođite sa mnom." pozvao ih je rukom. Prilično hladno za nekoga tko je našao nekoliko pripadnika svoje vrste kad je trebala biti istrijebljena. Doveo ih je do ureda i pokazao im na širok bijeli kauč na kojem su se raskomodili. Na tom kauču je sjedio i Assys. Izgledao je prilično opušteno u odnosu na trenutnu situaciju, ali receteri nikad nisu bili napeti.

Sve je u uredu bilo bijelo osim velikog crnog ekrana poviše stola. Ignatus se skupio na širokom udobnom kauču, u kojemu je skoro potonuo. Pitao se je li ga ujak ikako prepoznao i koliko se promijenio u od zadnjeg puta kad ga je vidio.

.134

Ujak je sjeo za svoj široki stol. Bio je miran, ali ne i sretan. Ignatus je znao da neće biti sretan, neće biti sretan s nikim od njih. "Znači, istina je." reče. "Napustili ste svu onu djecu na planeti samo da spasite sebe?"

"Nismo mogli nikoga drugo povesti." reče Pruden. Bio je prilično zbunjen za čitača misli.

"I ostavili ste druge samo da spasite sebe? Kakvi ste to vi ljudi?" "Što su vas uopće učili?"

"Da nije nas bilo, vi ni ne biste došli do ove informacije." Prvi put da je vidio Prudena agresivnoga.

Prije nije imao problema kad se netko ne bi slagao s njegovom ideologijom, samo bi ga uspio natjerati da postupi po njegovome. Ignatus je znao da sada se suočava s odraslima i neće više imati sve pod kontrolom.

"Cerebrik zar ne." kapetan se podlo nasmije. "Činite se vi bezazleni, ali ste nas upravo vi ukopali u taj sukob s careulima. Od onoga što je ostalo, možemo zahvaliti vama. Careuli kao da ne znaju učiti iz svojih grešaka."

"Nismo mogli ni trpjeti ono što nam čine." javi se Sagita što glasnije može.

"Niste? Jeste li više trpjeli od ostale djece."

"Vi niste bili tamo." reče Mirabillia, ljutito, ali mirno. Njene emocije su rijetko gubile kontrolu, čak i u visokom stupnju trudnoće. "Nemate pravo nam suditi."

"Koliko sam čuo od svoje žene, ti si imala puno bolju poziciju od ostalih. Tako si dobila i svoj trbuh."

Djevojka još jače prigrli trbuh. "Ovo mi je bio zadatak koji me koštao života. Osim toga, nisam ni znala da sam trudna."

"Ali ti je bilo bolje."

"Nije mi bilo bolje. Omalovažavali su me, tukli i prijetili smrću svaki dan. Zar sam morala u tome uživati?"

"Ti si upravo imala najmanje razloga za bježanje."

"Ovo je čisto sranje." Sagita frkne i prekriži ruke.

"Ovo ste naučili od careula, je li? Poštovanje prema onima koji vas prime u svoj dom?"

"Ako ste toliko pametni, zašto niste pokupili sve ljude sa Zemlje, nego vas je samo par umaklo?" pita Pruden. Prvi put da je odraslog čovjeka uzeo za zub. Ipak je devetogodišnji cerebrik stariji od odraslog energika.

"Jer smo tražili siguran planet za cijelo stanovništvo. Radili smo u korist njih."

"Ali ste ipak uživali dok je desetak tisuća vaših ljudi patilo i borilo se goli život.

Niste ni bili uz njih kad su ih napokon odlučili dokrajčiti i oduzeti im djecu."

Kapetan se nasmije i pokaže krupne bijele zube. "Pametni ste ipak vi. I u najgorim ishodima ispadne da ste u pravu. Još je zanimljivije da vam je receter pomogao, a ta vrsta upravo ne ostavlja svoje."

"Mnogi su znali da idem." reče Assys. I on se činio pomalo ljut u ovoj situaciji. Nije mogao prepoznati jer receteri zaista rijetko pokazuju emocije. "I podržali su me, a naš lord radi sve da poboljša situaciju."

"Oprostite, ali koliko vaš lord ima godina? Dvanaest? Što on to točno radi?"

"Ima petnaest godina i receteri su u vrlo mladoj dobi dosta inteligentniji od odraslih ljudi. Trudi se svojim akcijama održati mir na planeti. Da nema recetera, taj bi planet bio daleko gori."

.135

"Toliko pametan, a misli da ima nade za taj planet. Za danas sam čuo preveliku hrpu gluposti kad sam tražio korisne informacije. Možda bude išlo bolje kad nam se malo ohlade glave. Sad ste slobodni."

Djeca su ustala i polako napustila prostoriju. Nitko izašao sa zadovoljnim izrazom lica. "Ignatus?" ujak ga je zaustavio na pola puta. "Mislio si da sam te zaboravio? Ti ne znaš kako se lako lica pamte."

Ignatus je još više počeo drhtati, pa je skupio prste i stisnuo zube da se drhtanje ne primijeti.

Okrenuo se i vidio kako ujak polako ustaje. "Narastao si. Ojačao si. Nisi više onaj mali dječak kvrgavih koljena. Čak ti se i mišići ističu."

Odmah mu je potrčao u zagrljaj i obgrlio ga oko širokih prsa i leđa. Ujak je bio dosta snažnije građe nego kad ga je zadnji put vidio. Prislonio mu je uho na grudi, te je stisnuo oči i usne da ne zaplače, ali gorke suze su mu uspjele prodrijeti na lice.

"Je li ti majka bila trudna na kraju?" Dječak kimne glavom. "Stvarno? Kako se dijete zvalo?"

"Derel." reče promuklim glasom. "Bio je cerebrik."

"Slatko. Mora da je bio poseban dječak. Cijelo vrijeme sam se veselio ponovnom susretu s njim, kao da mi je sin. Znaš da smo na ovom brodu razmišljali o djeci, ali smo se ipak suzdržavali od potomstva s razlogom. Nekad jednostavno nije vrijeme da se dijete donese na svijet."

Ujak je očito mislio da je i Derel mrtav. Činjenica još da je ostavio brata bi sve još više pogoršala.

Već je duboko razočaran u svog nećaka, nije mu smio dati još jedan razlog da izgubi potpuno povjerenje u njega.

.136

23.

Otkad su mu brata operirali, život kao da mu se promijenio, ali je znao da se puno toga nije zapravo promijenilo. Pestem sada može trčati, može trenirati, može jahati, što je njegova najdraža aktivnost, ali opet se nije puno promijenio. I dalje je bio drzak, volio je kršiti pravila, nije volio školu ni učenje, sumnja da je u nekoliko mjeseci uspio zapamtiti ijedno slovo. Bit će samo dobar kao glupi borac.

Kad god je jahao, Semin je morao jahati s njim, jer je zadnji put gurnuo gatosa u jezero i jadna se životinja utopila. Sada ga je jedva mogao pratiti jer je Pestem išao sve brže i brže, toliko brzo da su nekoliko sadnica uništili. Robovi će ponovo imati posla s obrađivanjem vrta, "Stani!" Semin vikne, na što Pestem potegne uzde i zaustavi se. "Želiš li iscrpiti jadnu životinju?

Vidiš li da ti jedva diše."

"Briga me za životinju. I tako nam samo služe za jahanje."

"Korisnije su od tebe i ako se sruši mrtva, sam ćeš platiti za nju."

"Koga briga, imamo ih i tako previše."

"I ti si previše, pa te trpimo. Misliš li da smo ti sve ovo dali jer te volimo?"

"Ja sam lord."

"Ne, ti si moja zamjena ako mi se kojim slučajem nešto dogodi prije nego dobijem zamjenika."

Dječak spusti glavu i klizne s gatosa. "Sada ga odvedi do vode da se napije i nemoj da se i on utopi." reče mu stariji brat.

"Da, brate." reče dječak i povuče gatosa za uzde.

Semin se osvrnuo da vidi ima li koga u blizini prije nego umre od dosade s bratom. Nekoliko metara dalje je vidio Locusa i Pulchrinu. Sestra mu je zadnje vrijeme sve više dana provodi s njime. Bolje zato nego da provodi dane samo za knjigom. Odjahao je do njih mu se živci oporave od malog štakora kojeg treba paziti svaki dan.

Sestra mu se potpuno promijenila, ne samo da se izdužila, te je počela više sličiti na djevojku nego na djevojčicu, nego je skratila svoju zlatnu kosu do brade i počela nositi samo neutralne boje. Na glavu bi samo stavila tijaru ili zlatni rajif, a prekrasne haljine je zamijenila haljinama neutralnih boja.

Rekla je da želi biti shvaćena ozbiljno, ali čak i njemu izgleda kao šala.

"O čemu danas razgovarate?" pitao je.

"Pričam joj o povijesti zidina." reče Locus. "Svaka kula ima svoju bogatu povijest staru barem petnaest tisuća godina."

"Vrjednije je znanje o njima nego zlato na svim ovim zidinama."

"Točno, čak ljudska bića znaju cijeniti znanje više od careula. Nemoj reći milosti."

"Neću." nasmije se Semin. "Treba se svakoga cijeniti po znanju, makar je to jedino što ima."

"Brate, brate." Semin zakoluta očima kad čuje skičav glas svog brata. "Hoćemo li još jahati? Gatos se napio vode."

"Nismo vježbali mačevanje. Misliš li da si koristan samo ako znaš jahati?"

"Ne, ali uživam u jahanju."

"E, pa nisi stvoren da uživaš."

"Nisam ga još vidio s mačem." nasmije se Locus. "Mora da je mali lord dobar u tome."

"Vidi pa procijeni."

.137

Otišli su na ledinu kraj drveta gdje su se znali loptati još kao djeca, kad mu je majka bila živa i kad Pestema još nije bilo. Nakon njene smrti je morao odrasti da spasi sebe i sestru od svog oca.

Pestem je izvadio svoj tupi mač koji je bio pretežak za njega, ali je Semin svejedno htio da njime maše. Slab je i treba ojačati. Svaki njegov udarac je mogao zaustaviti, a kad je zamahnuo mačem, dječak bi završio na podu. Za godinu dana će biti dovoljno star za osvajanje planeta, a sada ne može ni zamahnuti mačem. "Želiš li da tvojim potomcima pričam kakav si bio slabić? Želiš li da te se srame?"

Pestem odmah skoči na noge, vikne i zamahne mačem što je jače mogao, ali ga Semin i ovaj put bez problema zaustavi i odgurne. "Možeš li biti blaži? Imaš iskustva više od mene." pita Pestem.

"Dosta sam blaži. Ovo je oštar mač." Semin zamahne, a Pestem se otkotrlja što dalje da ga brat ne prepolovi. Mač je udario točno na mjesto gdje je Pestem bio ležao. "Da nisam blaži, bio bi davno u komadima."

Dječak ga je pogledao sa šokiranim izrazom lica i počeo je drhtati. Napokon je shvatio da nema vremena za šalu, a opet je pokazao kakva je kukavica. Krenuo je na brata s mačem, ali je opet završio na podu. Pokušao ga je udariti mačem dok je još ležao na podu, ali mu je Semin uspio izbiti mač iz ruku. Stao mu je nogom na prsa i prislonio vrh mača pod bradu.

Semin čuje pljesak iza sebe. Iza njega je stajao mladi car modre kože sa crvenim plaštem i zlatnom krunom na glavi. "Izgleda da je ta operacija bila uzalud. Jednom beskoristan, uvijek beskoristan."

"Milosti, vježbamo svaki dan."

"I gdje je napredak? Brat ti pokušava biti ono što ne može. Isto kao što ti sestra pokušava biti pametna, ali ne zna koliko je glupa."

Semin je pokušao sakriti razočaranje koje je osjećao prema Regenu. Otkad je stupio na prijestolje, izgubio je prijatelja. Ono što je mrzio kod svog oca, to je postao. Nije bio okrutan prema njemu, ali podcjenjivao svaki vrstu, svatko tko nije bio careul, nije mu bio dostojan. Nije više cijenio mudrost koju su receteri posjedovali ni moć i različitost koju su ljudi posjedovali. Poput svog oca je ponižavao svakoga tko mu nije bio ravan i družio se samo s najmoćnijim plemićima, kao što je bio Odio, opsesivni ljubomorni tip žedan moći.

"Milosti, mi želimo da se vi s nama ponosite. Zašto bismo bili zadovoljni s onim što jesmo ako nismo vrijedni?"

"Znači, ne slušate me." Regen zamahne toliko brzo mačem da ga je Semin uspio jedva blokirati.

"Kad vam kažem što ste, ne znači da tražim promjenu." Počne prema njemu mahati mačem toliko brzo da ga je Semin jedva zaustavio. "Ne zaslužujete promjenu. Prihvatite da ste nitko i ništa i ostanite dolje." Car ga snažno udari u prsa tako da je pao na tlo i udario glavom od kamen da mu se zavrtjelo. Kad mu je razbistrio vid, osjetio je stisak oko vrata i vidio modro lice cara i žute oči čiji bijedni pogled siječe duboko u dušu.

"Ne znam što ti misliš, propalico, ali još se nisam toliko ohladio od tebe. Uspijem li u tome, tvoja će glava stajati na kolcu gdje će je tvoja sestra moći vidjeti kroz prozor tvoje sobe i gledati će ju svako jutro dok se potpuno ne raspadne. Nemoj da uspijem u tome."

.138

24.

Brod se sastojao od mnogo razina; skrbnička razina, biološka razina, medicinska razina, kemijska razina, informatička razina, strojna razina, tekstilna razina, tehnička razina, obrambena, pilotska, zakonodavna i sudska razina. Skrbnička se brinula za odgoj djece, prehranu i odražavanje drugih potreba ljudi, reciklažu, čistoću i održavanje broda. Biološka se brinula za uzgoj biljaka i životinja, istraživanje testiranje te obrađivanje hrane. Medicinska se brinula za održavanje zdravlja, liječenje, pregled te dostavu lijekova. Kemijska razina se brinula za proizvodnju lijekova, šampona, cjepiva, te sredstava za čišćenje. Informatička se brinula za prikupljanje i obradu informacija, tiskanje knjiga, izradu filmova i drugih obrazovnih filmova te obrazovanje. Strojna razina se brinula za proizvodnju te održavanje strojeva i proizvodnju oružja. Tekstilna je bila zadužena za proizvodnju odjeće, obuće, plahti, ručnika, prtljaga i zavjesa. Proizvodnju namještaja, papira i drugih sredstava za obrazovanje, proizvodnju stakla, plastike, a i oni koji su mogli izraziti se preko umjetnosti bilo koje vrste dugovali su sve tehničkoj razini. Obrambena se brinula za vojsku, obranu i održavanje reda u brodu, zakonodavna je provodila zakone, a sudska je sudila optuženicima.

Pruden je volio obilaziti brodove. Bio je impresioniran da u šest godina do sad imaju samo dvoje novorođenčadi, a pripremili su brod za barem dvjestotinjak djece. Uspjeli su se suzdržati od potomstva toliko godina. Volio je obilaziti i upoznavati brod, a najviše je volio astronomiju, pa je počeo učiti od Tutuma zajedno Assysom. Mirabillia je pokazala zainteresiranost za čitanje knjiga, pa razmišljaju da ju zaposle kao lektora ili daktilografa, Ignatus je još davno pokazao se dobar u odnosu s javnošću, ali još ne zna pripada li zakonodavnoj ili sudskoj razini i Sagita, koja jedva zna čitati i pisati, a još slabije računati, otišla je u skrbničku razinu kao kuharica.

Pruden je obožavao gledati u teleskop, diviti se ljepoti zvijezda, planeta i drugih nebeskih tijela. Još više je volio učiti i čitati o njima. Neki su se planeti sastojali samo od vode, neki samo od leda, plina, lave, a jedan se sastojao od samog dijamanta i jedan od samog stakla. Nažalost, mnogi vrijedni planeti su bili u vlasti cara Ceasera i moralo ih se izbjegavati u širokom luku, ali znali su mnoge planete koji nisu bili u njegovom vlasništvu, koji su bili obogaćeni naftom, vodom i plinom. Iako su vodu većinom reciklirali, cijeli brod je ovisio o reciklaži.

Bio je impresioniran kako ljudi, unatoč tolikom radu nisu bili podložni stresu, nego je bilo užitak raditi. Često se pomoću glazbe nastojala održati mirna harmonija u brodu. Gledali su kako obučavaju mlade ljude, koji su za vrijeme polaska imali jedva petnaest godina. Obrazovanje je bilo zabavno, pomoću glazbe, videa, hologram i raznih efekata se održavalo predavanje, a za svakog učenika su uspjeli naći najbolji način za učenje.

Zadnjih dana su govorili o napadu na planet Summu, o oslobađanju ljudi, ali trebala bi čak i Sagita znati da je to nemoguće. Ne može ništa nekoliko tisuća ljudi protiv tristo milijardi. Možda ih nekako mogu izvući i pobjeći, ali bi ih slijedili. Veća je šansa da ih uhvate i unište brod.

Jednog dana ih je Salvador pozvao na sastanak u svoj ured. Izbjegavao ga je zadnjih dana jer se činio vrlo mrk i neugodan čovjek. Sada je opet nalazi s njim i nada se da će Salvador zadržati formalnost.

Došao je u ured zajedno s drugima i sjeo na udobnu fotelju. Primijetio je da je Sagita zadnjih dana veselija i prijaznija prema ljudima, osim čišćenja, uživala je u brodu. Ignatus, otkad je vidio ujaka, hodao pogrbljenih leđa i pognute glave. Što su mu sve careuli učinili, pa mu nisu uspjeli skinuti ponos, a ujak je taj posao lako obavio. Čak je i Mirabillia bila povučena i rijetko komunicirala, većinom je provodila vrijeme s knjigama, a nije ni prije bila potpuno drukčija.

"Vi znate najviše o careulima, a pogotovo o palači. Odlučili smo da ne možemo više trpjeti dok naša djeca su zarobljena. Želimo ih osloboditi. Želimo da budu tu s nama, kao i vi. Druge rase nam trebaju, različitost nam treba."

"Kako to mislite izvesti?" pita Mirabillia, držeći se za trbuh. Svaki dan joj je bio sve veći i veći.

.139

"Vi poznate palaču, barem dio palače. Vi imate više informacija od nas. Bilo koju."

"Znam jedan dio palače, možda pola kata."

"Ja imam cijeli plan." reče Assys.

"Gdje?" pita Salvador.

"Ovdje." pokaže na glavu. "Dajte mi samo papir i olovku. Sve mi je još svježe."

"Kako ih mislite osloboditi?" pita opet djevojka. "Brod je ogroman, nema šanse da vas ne primijete, a palača ima više stražara nego ovaj brod stanovnika. Čak imaju i naprednu tehnologiju."

"Treba postojati šansa da ih oslabimo. Trebate imati nekakvu ideju."

Jedina šansa je bilo izravno ih napasti, nisi trebao biti pametan da se toga sjetiš. Čak je vidio tu ideju u Ignatusovom umu, ali ju je htio i iznijeti.

"Napadnimo ih." reče Ignatus. "Iznenadimo ih, dok su još najranjiviji."

"Molim?" Mirabillia je bila sva zbunjena.

"Kako da to izvedemo?" pita Salvador.

"Bacimo bombe na njih, na sela, na gradove. Zbunimo ih, kao što su oni nama činili pedeset godina."

"Spržimo ih." uzvikne Sagita. "Neka pate. I mi smo patili zbog njih."

"To je genocid." reče djevojka. "Ne možemo se pretvoriti u njih."

"To je jedini način." doda Ignatus.

Salvador se počeo smijati. "Od svih pametnih umova moj nećak je jedini došao na dobru ideju.

Zaprljat ćemo ruke, ali radi naše djece. Tada nas careuli više nikad neće vidjeti."

"Careuli također imaju djecu, djecu koja nisu ništa učinila." pobuni se djevojka.

"To su krvoločna stvorenja, žedna za smrću" doda Sagita. "Vidjela sam ih kako postupaju prema rosima. Grupica djece je dobila dopuštenje da izbodu jednog rosa na smrt, samo zbog zabave." "Što će biti s receterima?" pita Assys. "Mnogi su na različitim mjestima, nećemo moći pokupiti svih, na tisuće ih je, a mnogi mogu biti pogođeni."

"I što ćemo s cerebricima?" pita Pruden. "Oni su u palači, a ako uđete u nju, nećete lako izaći.

Cerebrici nikad ne napuštaju palaču."

"I što je s lordom kojim sam vam pričala?" pita Mirabillia. "S njegovim bratom i sestrom? Jesu li oni vaša djeca? Razmišljajte kako hoćete o njima, ali oni su djeca."

"Pokupit ćemo koga stignemo. Cilj je pokupiti ih i zbrisati." reče Salvador.

"To je vaš cilj. Ne razmišljate o onima koji će biti mučeni i ubijeni radi vašeg poteza."

"Nitko od vas nije o tome razmišljao kad je bježao. Možda nitko od njih više nije živ. Kako bilo, vrijedi izvesti taj plan da osjete na svojoj koži kako je to."

"To nije moj plan." Mirabillia ustane i izađe, prilično brzo za trudnicu.

"Tko je za ovaj plan?" pita Salvador. "Ovo je tek početak. Cilj je oslabiti ih i imati više ljudi na našoj strani."

Ignatus i Sagita odmah dignu ruku. Assys je polako digao ruku i rekao: "Ovo jest nemoralno, ali se više ne možemo hraniti moralom."

Pruden je znao to i išao mnogo puta protiv morala, čak ga nije baš grizla savjest radi bijega, sumnja da će opet. Digne ruku i reče: "S vama sam, koliko god boljelo."

.140

25.

Odsad umjesto danju, znao se dići po noći i lunjati po šumi. Nikoga nije bilo briga za njega, ni brata, ni sestru, ni cara. Zdrava noga nije puno promijenila, još su ga tretirali kao smeće. Iako je car odustao od njega, brat je insistirao na treniranju da ga ne osramoti u budućnosti. Sam je kod sebe vidio napredak, čak su i učitelji pohvalili njegovo napredovanje, rekli su da nisu nešto takvo vidjeli ni kod starije djece ljudske vrste. Čak nije loše ni učio. Vrlo brzo je naučio čitati, pisati i računati.

Jedva je čekao dan kad biti dovoljno star da oženi djevojku koja prva prokrvari i koja će ga morati cijeniti. Jedva čeka da dobije djecu koja će ga morati cijeniti. Imat će puno djece koja će ga morati cijeniti i diviti mu se. Nad njima će imati moći i morat će pokazivati poštovanje pred njim.

Inoca je trebala biti njegova žena. Bila je poslušna, naivna, glupa, ali ne očekuje od žene pamet.

Inoca je imala lijepu blijedu put, kuštravu kosu s kojom bi mogla sakrivati lice, jer nitko drugi ne bi smio gledati u njegovu djevojku. Ako to ne bi bilo dovoljno, maramom bi trebala pokriti lice. No Inoce sada nema. Glupi car ju je ubio, a svemu je kriva njegova glupa sestra i nekadašnji princ. Neće mu to pokvariti drugi put.

Nešto je doletjelo u palaču koju je trebao dobiti njegov brat, nešto poput erupcije što je zapalilo palaču. Nije mu čak bilo ni toliko žao, ali su erupcije dolijetale sa svih strana, kao da se skriveni vulkani bude.

Nalazio se blizu dvorišta gdje se mlađa grupa ljudske djece znala igrati. Nešto je uspjelo ubiti stražare blizu ograde, te je sletjelo u dvorište. To je bila bijela letjelica koja je prekrila cijelo dvorište.

Vidio je kako izlaze crna bića, ulaze u sobu gdje su djeca spavala i pomalo ih iznose u naručju ili za ruku.

Skinuo je svoj tamni ogrtač i ostao u svojoj svilenoj spavačici, koja je bila dijelom umrljana, te se provukao ispod ograde da vidi što se događa. Jedno crno biće se došlo prema njemu, te mu je maknuo blatnjavu kosu s lica. "Jadno malo, što si radio vani u ova doba?"

Crno biće se nije puno razlikovalo od čovjeka, samo se bilo crno poput noći. Pestem nije htio otkriti tko je, pa je samo slegnuo ramenima. "Ne brini, neće ti više nitko nauditi." crno ga biće uzme u naručje, te ga uvede u letjelicu. Pestem je vidio da mari, te je htio poći s njima. Znao je da bi mu bilo bolje. Biće ga stavi u sjedalo kao ostalu djecu, te ga zaveže. Čak su i stariju djecu uveli. Letjelica se zatvorila, te poletjela toliko visoko, da je mogao vidjeti cijeli planet, a bio je prelijep. Što se sve više udaljavao, to je osjećao veliko olakšanje.

Dječaka je iz sna probudila snažna buka. Bila je još uvijek noć, a vani su se uspjele čuti eksplozije i zapomaganje careula. Odmah je ustao i pogledao kroz prozor. Lijepi vrtovi i zidine koje su se inače vidjele pod njegovim prozorom, sada su bile u plamenovima. Granate koje su padale, širile su vatru.

Letjelica, bijela i šiljasta proletjela je poviše njegove glave, ali nije pogodila palaču. Do sada nije vidio ovakve letjelice, ali znao da je da su neprijateljske. Netko je očito uspio shvatiti koliko su moćni careuli i sad im pokušavaju to uzeti.

Obukao je tamni ogrtač, kožne cipele i istrčao vani u pomoć. Vidio je kako letjelica dolazi sve bliže i bliže. Stvorio je u objema rukama što veću nebesku kuglu i bacio, a letjelica se raznijela. Poviše sebe je čuo još jednu eksploziju i vidio kako Odio stoji dalje od njega, s pogledom kakvim ga je uvijek gledao. "Platit ćeš za ovo kopile." reče i nestane.

Semin je uočio još jednu letjelicu, te ju je prerezao neonskim diskom. Kasnije je trčao što dalje, da vidi tko treba pomoć vidio je careule kako gađaju kugle presijavajućim kuglama i crvenim diskovima, muškarce, žene i djecu. Nije bilo onog tko nije ratovao.

.141

Ubrzo je našao jednu ženu koja pokušava pomaknuti dio krila sa svoga djeteta. Odmah joj je potrčao u pomoć i pomaknuo krilo sa djeteta, čija je ljubičasta krv prekrila trup. Ubrzo je došla prva pomoć, te stavila dijete na nosila. Hitna nikad nije bila aktivnija.

Mnogi su bili unakaženi, crvena ispečena mesa, a drugi su bili crni poput žeravica. Mnogi su vapili za žrtvama dok su stavljali plahte preko glave, a drugi su psovali, uništavali ispred sebe što su stigli.

Vratio se u palaču sav znojan, te je nastojao otuširati se. Treba otkriti neprijatelje, te se spremiti u rat.

Jedva je čekao da se riješi neprijateljske vrste, unište njegov planet, te porobe njihovu djecu. Nitko se neće igrati sa planetom Summa. Ako ne misle uzeti ozbiljno, ne zaslužuju ni živjeti.

Ubrzo ga je odio gurnuo svom snagom u zid, da mu se na trenutak zamutilo pred očima i uperio mu oštricu mača pod bradu. "Napokon si gotov kopile Platit ćeš za ovo što si učinio?" "Što sam učinio?" pita Semin. Pomislio je da je ovo ekstremni Odiov moment, ali iza leđa mu se pojavilo nekoliko mladića s mačevima i čak mladi car.

"Ne laži kopile!" Odio ga još jače pritisne uza zid i stisne mu vrat. Semin se trudio ne drhtati. Nije pred nikim htio pokazati strah. "Ti si za ovo kriv. Za ovo si se ti pobrinuo. Car napustio malo bezvrijedno ljudsko biće i sad si se osvetio."

"Nisam."

"Zanimljivo je što poričeš, a našli smo dokaze." Car je pred njega bacio crnu ćelavu glavu. Prvo je pomislio da je to spržena glava, ali to je bila ljudska glava, glava crnca kao što je bio Ignatus.

"Možeš li nam ovo objasniti?"

"Ne mogu." reče Semin, a Odio ga još više stisne za vrat.

"Ne možeš? Ovo je tvoja vrsta učinila. Pojavili su se od nikud, baš kad je tvoja kurva otišla."

"Ona je mrtva."

"Jeli? A što će reći da nisu oni možda naišli na nju prije nego se uništio brod? Kako bi pronašli tako lako naš planet? Nakon pedeset godina uništene tehnologije."

"Znam koliko i vi milosti. Nisam imao pojma o ovome."

"Nisi? Znaš što se još dogodilo? Djeca su nestala. Tvoja djeca, čiji si ti bio gospodar. I tvoj mlađi brat je nestao. Možda spržen, možda izgubljen, ne znamo. Ali su nam još cerebrici ostali. Baš oni najpametniji. Zamisli, baš kao što je onaj najpametniji sredio bijeg."

"Milosti, da su oni to sredili nestali bi s njima."

"Možda, a možda su ostali da dovrše plan ili si ih ti ostavio da još budeš lord. Budimo iskreni, koliko god ih ti volio ili mrzio, bez njih si nitko i ništa, kao što je bio tvoj otac. Kako više otvaram oči, to vidim koliko mu sličiš. Možda si ljepotan na mamu, ali si glup na ćaću."

"Milosti, to neće.."

"Začepi..." mladi car ga zgrabi za ruku i gurne u drugu stranu zida. Ovaj put ga je zaboljelo toliko da mu se snažan urlik oteo iz grla. "Ništa ne znaš, nego se opravdavati. Kako ti ide opravdavanje kad ti pogodimo najslabiju točku?"

Točno pred njega su izveli Pulchrinu čupavih kovrča i rasparane spavaćice s mrljama krvi, dok joj se krv cijedila niz lice. Djevojčica je pala i jecala, gledajući u zlatni pod koji je krasio kapljicama suza i njene krvi. Sitna ramena su joj se tresla dok je jecala.

"Milosti, optužujte mene koliko želite, ali nema šanse da bi ona bila u nešto ovakvo upletena."

"Znam. Za razliku od tebe, ona je glupa, ali ti si druga priča. Zahvaljujući svom bijesu sam te podcijenio. Bistar si, snažan, mali manipulator, ali zbog toga opasan. Činiš se kao dobar osvetnik, prava prijetnja nama." Car izvadi mač, a Semin se ni ne lecne. "Što je tvoja slabija točka. Tvoja .142

sestra?" položi joj oštricu na rame. "Ili ti sam? Ako te sasiječem, hoćeš li priznati? Priznaš li, smrt će ti biti blaža."

Nije si mogao dopustiti da prizna zločin koji nije počinio, čak ni od strane cara. "Milosti, mačevi i krv ne dovode do istine."

"Drznik se usuđuje pametovati." vikne Odio. "Milosti, vidite da vas pokušava zadržati u šaci. Ne dopustite mu. To je samo mali bezvrijedni čovjek i njegova sestra kurva. Ne trebaju nam."

"Istina. Pošto smo jednom bili prijatelji, dajem ti način da biraš. Hoćeš da ti presiječem vrat, da ti raspolovim glavu ili ravno u srce? To bi bio elitni način za poći pod zemlju."

Semin nije skidao pogled s carevih žutih očiju, a te su mu se oči počele pomalo gaditi. "Činite što vam je po volji milosti. Ali dok to budete činili, gledajte me u oči. Ako mi presiječete glavu, ne tjerajte me da ju sagnem, nego me gledajte u oči. Ako i probadate srce, gledajte me u oči dok to radite, a ne u metu."

Car je počeo pomalo drhtati. Primijetio je i da mu mač drhtati, ljutnja mu je sijevala iz očiju, a usne su mu se pomalo krivile. "Pod biče, oboje! Odmah pod bič! Neka krvare do besvijesti!" car je vikao.

Semina su zgrabila dvojica, ali se nije otimao. Znao je da je postigao ono što je htio. Uvjerio se da je car kukavica, baš kao što je bio njegov otac. Zato se rijetko i borio. Odveli su ga u mračnu sobu, te su mu vezali ruke poviše glave i odrpali ogrtač s košuljom.

"Vidi mišića i na leđima." nasmije se jedan. "Sad ćemo ih im još više ukrasiti." Čim opali bič, Semin zaurla i zabaci glavu. Bol je pekla poput vatre i osjetio je kako mu leđa otiču.

Mladić je udario još jednom i još jednom dok je Semin vikao. Nije se mogao suzdržati uz toliku bol, ali se barem uspio suzdržati od suza. Bičevanje je prestalo tek kad je jedva bio sposoban vikati i kad mu se krv počela cijediti niz leđa u mlazovima. Mladići su ga odvezali, tako da je pao na pod, te su ga prevrnuli na leđa i nadvili se nad njega.

"Misliš li da je gotovo?" pita jedan.

"Ne. Ti se slobodno poigraj s njegovim dupetom, dok se ja poigram s njegovim grlom. Možemo tako dok se ne uguši."

Bičevanje mu je bilo dovoljno. Stvorio je u rukama nebeske kugle toliko jake da su raznijele mladiće u komadiće. Ljubičasta krv se raznijela po njemu. Polako je ustao i izašao. Bez straha da ga netko uhvati. Car nije zapovjedio da ga ubiju, ali nije to ni zabranio. Dok je teturao i oslanjao se na zid, čuo je iza susjednih vrata kako mu sestra vrišti. Otvorio je polako i vidio ju kako se otima iz ruku dvojice dok joj trgaju spavaćicu. Prije nego su se okrenuli, neonskim diskovima im je odsjekao glave. Polako je doteturao do sestre koja je jecala u lokvi ljubičaste krvi.

"Mrtvi su." reče. "Zaslužili su."

"Ali mnogi ovo nisu zaslužili. Naša vrsta ih je još jednom izazvala."

"Ne mogu dugo protiv njih." Semin slegne ramenima, što ga zaboli. "Sigurno ih nije mnogo, možda par stotina i tisuća, a ovaj potez je prilično kukavički." "Što sad brate? Što da radimo?"

"Idemo u sobe."

Uzeo ju je u naručje, jer je sumnjao da može hodati. Činjenica je bila da je dosta slabija od njega.

Nosio ju je hodnicima, na zadnjim izmacima snage sve dok ga nisu okružili stražari i pojavio se car.

"Ma vidi ti njega. U tom stanju ubije četvoricu i još nosi kojih tridesetak kila." Semin ovaj put nije ništa odgovorio. Car vjerojatno nije ni tražio odgovor. "Dobro, brbljavče. Dobio si što si htio.

Odvedite ih kod liječnika i vratite u sobe."

.143

Nakon što su mu previli rane, odveli su ga u sobu, gdje je morao ležati još nekoliko dana. Kad se probudio, već je bio dan. Uspravio se i zgrabio tablet da vidi koje vijesti. Napadi su se proširili diljem planeta, šezdeset milijardi mrvih stanovnika planeta Summa; uključujući careule, polypuse i recetere, a ljudska bića i rosi oteti.

"Rosi?" začudio se. Rosi jesu bili maleni, ali ih je bilo četrnaest tisuća. Možda deset ili stotinu puta više nego što ima preživjelih ljudi. Osim toga, to nije bila pametna ideja, jer bi se ljudi poklali s rosima koliko su sebični.

Na vratima se ubrzo pojavio Locus, prijatelj koji ga nije napustio. "Lorde?" Semin se nasmijao, ali skinuo mu se smiješak kad je primijetio da ga ne gleda u oči kako mu se približava. Locus je došao blizu prozora i stavio ruke iza leđa. "Šezdeset milijardi u jedan dan." reče. "Rekord u povijesti živih bića."

"Nisam imao ništa s time."

"Znam, ali kad je riječ o bilo kojoj vrsti ne opravdavam nasilje. Nađeno je samo sedamdeset ljudskih trupala, svi crni i odrasli. Uživao sam u druženju ljudskih bića kad ste ih doveli, divio sam ih se u nekom smislu, a sad im se nemam čime diviti."

"Privrženi su sami sebi." reče Semin. "Svoje kvalitete će iskoristiti protiv drugih. Osveta je jedini način. Tada je nasilje potpuno opravdano."

"Sada raspravljaju što će s onom dječicom biti. Trudio sam se da ga ublažim, trudio sam se, a sada vidim da je svaki dan sličniji ocu. Za ludu ga je ubio."

"Možda je čak vrijeme da mojoj vrsti dođe kraj. Dovedemo ih malo i opet od nas naprave budale."

"Ne treba ih uništiti. Nije važno na koji način, ali treba stvoriti novu civilizaciju s drugačijim ljudima."

Razgovor je prekinuo mladi car koji je uletio u njegovu sobu. "Došao sam javiti vrlo važnu vijest.

Tvoji su uspjeli smanjiti broj stanovnika za veliko, a vani trenutno stoji sedamdeset štapova crnih glava. Zar je to dovoljan broj za živote mojih ljudi ili da upotrijebim pravednu kaznu?"

"Kako je vama po volji." reče Semin ujednačenim tonom.

"Kako je meni po volji. Koliko su ljudi prolili krvi, nisu prolili suza. Imaš velike sreće što si prikovan za krevet i ne vidiš izraze lica ljudi." "Žao mi je što ne mogu prisustvovati sprovodu."

"Neka ti ne bude žao. Nitko ne želi vidjeti ljudsko lice dok pokapaju svoje najmilije."

.144

26.

Stajala je na Mostu, obgrlila se rukama i gledala predivni ružičasti planet za zaslonu koji joj je uništio život. Sagita je cijelo vrijeme skakutala od nestrpljivosti, Ignatus se naslonio za zid i tapkao nogom, a Pruden se držao poput vojnika. Salvador je glasno prstima tapkao po radnom stolu dok su ostali čekali rezultate. Ubrzo se pojavio signal da im se približavaju letjelice.

"Povećaj zaslon." reče Salvador i Tutum poveća sliku. To su bile njihove letjelice, ali nisu bili sigurni jesu li njihovi ljudi u njima. "Kontaktiraj zapovjednika ratnih jedinica." reče.

"Tutum se javlja na zahtjev za informacijama."

"Ovdje Pax. Iznosim vam informaciju da je plan uspješno izveden. Djeca su oslobođena."

"To!" Sagita skoči.

"Jeste li sigurni da vas nitko ne prati?" pita Tutum.

"Jesmo. Napali smo cijeli planet, svako selo i grad koji smo našli. Dug careula je slomljen."

Mirabillia osjeti muku u želucu kakvu do sad nije osjetila. Krenula je prema vratima, ali se uhvatila za rub kad joj se zamutio vid. Osjetila je kako su je ruke pridržale.

"Neka ju netko odvede u sobu." doda Mata.

"Ja ću." reče Sagita.

Nekad krhka Sagita nije joj sezala ni do ramena, sada ih kojih petnaestak centimetara dijeli od visine.

Obje su pomalo počele sličiti ženama, Sagita je dosta ojačala, a Mirabillia dosta oslabila. Pomogla joj je da legne i skinula joj je cipele.

"Treba li ti vode?" pita.

"Ne treba. Treba mi samo odmora od svega ovoga. Najbolje je da se izgubimo i nemamo više veze s ovim planetom."

"Ali to nije fer. Napokon ćemo upoznati djecu koja su robovala cijelo vrijeme. Sigurno nas mrze, ali će proći vrijeme. Pomoću nas su ih ipak spasili."

"Da, ali toliko izgubljenih života. Jesu li ih uopće uspjeli prebrojati?" "Što je učinjeno, učinjeno je. Pokazat ćemo im da smo opasni i da nas se s razlogom trebaju bojati."

"Polako, manijače. Cerebrici su još s njima, moramo do njih nekako doprijeti."

"Razbili smo ih. Ne mislim samo na mrtve, nego i na preživjele. Bit će žalosni i neće preživjeti naš idući napad. Uzet ćemo cerebrike i pobjeći ćemo. Imat ćemo ponovo jedni druge. Imat ćeš bebu, drugi će imati djece i naći ćemo planet daleko odavde."

"Dobro." Mirabillia je na trenutak sklopila oči. Kad ih opet otvorila, čula je galopiranje tisuće koraka i glasanje poput tisuće grlica. Ustala je i otvorila vrata pomoću gumba. Hodnikom je prolazila parada malih rosa, nije znala je li svih četrnaest tisuća, ali broj je bio prilično velik, prevelik za izbrojiti ih.

Kad je prošla parada, krenula je dalje da vidi djecu. Nikome nije saznala imena, osim Sagiti, Ignatusu, Prudenu i Ovili, koje više nije bilo. Je li Custos s njima? Možda bude ljut, ali bi im koristio odrastao čovjek i snažan borac.

Kad je došla na skrbničku razinu, čula je glasanje i povike djece. Otvorila je vrata tekstilnog skladišta. Starija djeca iz mlađe skupine su se sama oblačila, a djeca iz starije skupine su pomagala mlađoj da se obuku. Skoro je svima zaboravila lica, ali ju nitko nije ni primijetio kad je ušla. Bilo ih je malo više od četrdeset. Broj se nije smanjio otkad su nestali, ali Custos nije bio prisutan.

.145

"Zar nema veće sreće nego vidjeti još preživjelih?" pita Mata dok je češljala jednog dječaka. "Tako su slatki i veseli. Ne znam kad smo zadnji put ovoliko sreće nekome donijeli."

Mirabilliji su se oči raširile kad je vidjeli kojeg je dječaka češljala. Pestem, nešto viši nego zadnji put, ali ne toliko primjenjiv. Pogledao je na isti način, zatim se namrštio. "Kurvetino!" pokaže prstom u nju. Tišina je zavladala prostorijom i odmah su svi okrenuli glave. "Prokleta kurvo, jeli bolji crni kurac u tebi nego bijeli?"

Nakupio se u njoj toliki bijes, da ga je mogla izbaciti samo kroz nebesku kuglu. Stvorila je kuglu veličine ljudske glave, ali joj se ubrzo zavrtjelo i kugla se povukla. Pridržala ju je jedna od starijih djevojčica Sagitinih godina i njene visine, plavih kosa i zlatnih očiju.

"Idemo polako." reče.

"Odvedi ju u sobu." reče joj Mata. "Pokazat će ti ona gdje je."

Polako ju je izvela iz sobe i nastavila hodnicima. "Samo ravno." reče Mirabillia. "Pokazat ću ti vrata." "Čije je?" pita djevojčica. "Jesi li pobjegla zbog preljuba ili si ovdje možda..."

"Daj, ovdje su svi odrasli. Ne bi nitko ni pomislio na to sa mnom."

"Onda?"

"Seminovo je. Pobjegli smo jer više nismo mogli gledati to mučenje drugih bića. Jednog dana bismo se pretvorili su njih."

"Bit će ljuti. Jako ljuti, ali jedva čekam njihovu reakciju."

"Ne veseli se. Nas je par tisuća, njih je par milijardi."

"Ali imamo jednog njihovog. Možemo zaprijetiti njegovim životom."

"Vjeruj mi. Nikoga nije briga za njega. Vjerojatno će ga i posada na brodu izbaciti vani."

Hodale su polako dok se nisu susrele s Ignatusom. Namrštio se kad ih je vidio. "Tko si ti?" pita.

"Miriam." reče djevojčica. "Usput. Brat ti je sladak."

"Derel? Je li ovdje?"

"Nije. Ne brini. Nije mu ništa bilo. Semin ga je poštedio?"

"Semin?"

"Predali su život dječaka njemu u ruke. Odlučio ga je poštedjeti."

Mirabillia je prepoznavala svoga muža u tim djelima, ali nije prepoznavala cara. Inocu je ubio nemilosrdno. Derela bi ubio još nemilosrdnije.

Kako joj se vrtjelo, odlučila je ostaviti razmišljanje za kasnije i odmoriti se. Pala je ovaj put u dubok san. Kada se probudila, na zvučniku je čula poziv u stožer. Miriam i Sagita su joj pomogle da ustane i trebale biti prisutne cijelo vrijeme do stožera. Prevarila se, Ipak je Miriam dosta viša od Sagite.

Kad su došli do stožera, samo je Miriam napustila prostoriju. Stane joj srce kad vidi Pestema kako se zavalio u fotelji. Sagita je djelovala bijesno, a Ignatus uznemireno. Pruden je sjedio mirno s prekriženim rukama, ali mrka lica.

Mirabillia polako sjedne. Vidjela je u mislima da Pestem planira ostvariti što veću paniku. Čak su mu obje noge bile zdrave. Mnogo toga se promijenilo otkad su pobjegli. "Gdje je Custos?" pitala je. "Zar on ne bi trebao..."

"Odrubili su mu glavu." doda odmah Pestem. "Odrubili su mu glavu radu vas."

"Mira naša, ti čitaš misli, kao i mali koji vas je izvukao. Potvrdite mi, je li to istina ili nije?"

.146

Došle su joj suze na oči. Čovjek koji joj je nekoliko puta pomogao i čak spasio život, ne samo njoj nego svakome od njih sad je mrtav. Oni su ga ubili. "Ne laže." reče. "Čekam još nečiju potvrdu." reče Salvador.

"Zmijska usta nekad govore istinu." doda Pruden.

"Dosta, nećete se prema sirotom dječaku ovako ponašati."

"I on je ubojica." doda Sagita. "On je nagovorio djevojčicu da učini što nije smjela. Zbog njega su joj prepolovili glavu sjekirom."

Salvadoru se pojavio šok na licu. "Je li to istina?"

"Nije!" odmah vikne Pestem.

"Jednom ju je umalo ugušio i prijetio joj smrću samo jer se nije slagala s njime." doda Pruden, a na njega pobjegne bijesan dječakov pogled. "Htio ju je za ženu samo da mu može robovati, jer je mislio da njegova žena bratu robuje." To nije bilo daleko od istine.

"Mislite da je on jedini ostao bez glave zbog njih?" Pestem je toliko brzo govorio da mu nije mogla pročitati misli, osim toga, bila je umorna da se bori s njim. "Evo jedno ime, Pulchrina." Stalo joj je srce, ali čim mu je zavirila u misli, vidjela je da laže. "Moja sestra je ostala prvo bez noge, a zatim bez glave zbog svih vas." dječak pokaže prstom.

"Laže."odmah skoči Mirabillia. Puchrina je u zadnji čas pošteđena, a car je mrtav. Jedino više nije zaručena za Regena.

"Kako ti je raspoloženje skočilo, plavušo. Zar nije prije priznao istinu.?"

"Laže ovaj put. Namjerno stvara paniku."

"Ne zaboravimo da si ga pokušala ubiti. Čim si ga vidjela, sirotog dječaka."

"I znali smo da je crnčugi Derel brat." Rečenica je na sekundu stvorila tišinu. Ignatusu se lice zamrznulo od šoka, a Salvadoru je bijes još više gorio. Đavolji pogled mu je odmah pao na nećaka.

"Da, kreteni. Usporedili smo vam svima gene prvi dan čim ste došli i držali smo u tajnosti, samo je car to znao, a sad ti se braco pridružio mojoj sestri."

"Koji si ti mali lažov." Mirabillia je nasmije. Imao je talenta za nanošenje štete i širenje panike. Derel je bio živ. Miriam je rekla da su ga poštedjeli.

"Zašto da ikome od vas vjerujemo?" pita Salvador. "Čim vas dječak uzme za zub, odmah ga proglasite lašcem. Mislite da ćemo vam povjerovati ako priznate samo jednu smrt od tri."

"Ali..."

"Ti začepi!" Salvador ušutka nećaka. "Nadam se da si ponosan. Bratoubojstvo ti daje osjećaj koji nitko ne želi doživjeti."

"Moram i ja nešto priznati." javi se Pruden. "Ime tog malog na latinskom znači štakor." Pestem je odmah pocrvenio u licu. "Zašto su ti dali to ime? Što su štakori? Obične štetočine."

"Sasut ću ti glavu u sto komadića!" vikne Pestem.

"A štetočine su glupe, jako glupe. Kladim se da neće se razgovor zaustaviti na tebi. Razgovarat će sa svakim djetetom. Kad se čuje njihova strana priče, kome će tek povjerovati?"

"Neće razgovarati s njima!" vikne on. "Zabranjujem!"

"Kome ti to zabranjuješ?"

"Ja sam lord."

"Titula ti je davno izgubljena. Pripremi se da budeš sluga."

.147

Salvador je spriječio Pestema da skoči na Prudena, jer zna da bi ga u trenu ubio. Pestem se barem zna bolje boriti. "Izlazite svi van, svi!"

Mirabillia je izašla s velikom dozom slabosti da se morala pridržati za zid. Kad je udahnula, vidjela je kako Ignatus drhti, kao da ga čeka smaknuće. Htjela mu je dotaknuti rame, ali ju je odgurnuo."Neka me nitko ne dira." reče. "Dovoljno je što ste me nagovorili na bijeg. Natjerali ste me da ubijem brata."

"Ne vjeruješ i ti njima?" pita Pruden.

"Začepi." reče i pobjegne u sobu. "Što se zapravo dogodilo?" pita Sagita. "Jesu li živi?"

"Jesu. Regen je spriječio ubojstvo svoje zaručnice tako da je ubio cara. Sada je on na prijestolju.

Derel je bio zarobljen, ali pošteđen Seminovom odlukom."

"Znači, Custos je stvarno mrtav."

"Nažalost."

Još joj se jače zavrtjelo, te se naslonila na zid. "Idemo u sobu." Sagita ju uzme za ruku. "Danas si se umalo onesvijestila pet puta." Pomogla joj je da dođe do sobe, te joj je dala tablete za smirenje.

"Samo spavaj. Ako si umorna, ne izlazi čak i ako je naredba. Ne mogu se tako ponašati prema tebi."

"Hvala." reče djevojka, te sklopi oči.

Probudilo ju je glasno paranje metala. Kad je ustala, vidjela je kako joj netko laserskim mačem trga vrata. Pestem si je oslobodio rupu i ušao, te uperio mač u nju. "Vidiš li ovo?" pita. "Samo se još jednom prema meni usudi tako ponašati i isparat ću ti trbuh s ovim.

"Gdje si to dobio?" pita djevojka.

"Kontrola na ovom brodu nije velika kao na planeti Summa, glupani najviše vjeruju djeci. Smatraj me glupim koliko želiš, ali zahtijevam poštovanje, makar prisilno."

Nije mogla vjerovati koliko je dječak glup. "Kad ovo vide, premjestit ćete što dalje od mene."

"Ma nemoj." zamahne ružičastom oštricom prema trbuhu. "Vidio sam kako su se prema vama ponašali. Čitaj mi misli koliko želiš, neće te to zaustaviti. Uvijek sam bio brutalno iskren."

"Ali ne i uspješan."

"Budi ponosna koliko želiš. Što ti je veći ponos, to će biti veće razočaranje kad ti prospem utrobu po ovo lijepom bijelom tlu." Dječak ugasi lasersku oštricu, te izađe, a djevojka ga odluči što prije prijaviti.

Povratio je čim je ušao u sobu. Pruden mu je rekao da nema šanse da mu otkriju tko mu je brat, a sada je moguće da je mrtav. Pestem se činio brutalno iskren, ali je i poludio kad mu se Pruden obratio. Miriam mu je rekla da se dječaku nije ništa dogodilo. Semin ga je spasio.

Znoj mu je izbijao na kožu i ruke su mu drhtale. Cijeli se tresao i sklupčao se u krevetu. Osjećao je da ima groznicu. Derel nije mogao biti mrtav, Pestem je bio poznat po skandalima, Salvador će ispitati i ostalu djecu da se otkrije prava istina. Ne mogu svi lagati, a samo on govoriti istinu. Kako im je samo palo na pamet njega pokupiti? Neka ga ubiju. Neka zanemare njegovu pravu dob i ubiju ga.

Skočio je kad se njegov ujak pojavio na vratima. Izraz lica mu je bio ljutit kao i prije. Tako ga je već gledao otkad su već na ovom bridu, bio je ljut i razočaran, izbjegavao je razgovor i njegovu bliskost. "Žao mi je." zaplače. "Jako mi je žao. Nisam htio da se ovo dogodi."

.148

"Mali je lagao." reče ujak, na što padne dječaku kamen sa srca. "Ali ovo ne opravdava tvoj bijeg i brata kojeg si ostavio. Vidiš li što se moglo dogoditi?"

"Znam, ujače. Pekla me je savjest svaki dan."

"Znaš li što me je još pogodilo? Mislio sam daje umro da Zemlji, a ti si to prešutio."

"Bojao sam se. Bilo me je sram."

"I neka te bude sram. Želim vidjeti sram sve dok ga ne spasimo."

Dječak spusti pogled i dvije krupne suze mu kapnu u krilo. Jedino što je mogao jest kimnuti glavom.

Sobu je obojilo svijetlo kad su se vrata otvorila i ujak bio spreman otići. Rado bi stao samo u sobi i ne izlazio danima, ali nije mogao. "Ujače!" Potrčao mu je u zagrljaj i zario lice u grudi. Nije ga bilo briga čak ni ako bi dobio udarac. "Ne mrzi me. Molim te."

"Ne mrzim te, ali sam duboko razočaran. Laži onog derišta neće biti lako oproštene, ali ni tvoje akcije."

"Učinit ću što želiš. Sve što tražiš."

Osjetio je kako ga krupne ruke podižu i obgrlio ga je oko širokih ramena. "Dobro si ti dijete, iako tvoj potez nije lako oprostiv. Samo nam pomozi i sve će biti u redu kad ih izvučemo. Izvući ćemo svakog čovjeka s tog planeta."

"Svakog?" Cerebrici nisu bili jedini ljudi na planeti. Semin i Pulchrina su još ostali, ali odani njima i ništa manje vražji. Osim toga, Semin je snažan i bolji borac od svakog čovjeka na ovom brodu. "Ali oni dvoje nisu bolji. Mislim da bi se mnogi razočarali kad bi ih vidjeli."

"Sinko moj. Ti još nisi naučio da bez obzira na sve, svaki čovjek je naš."

.149

27.

U stožeru na velikom ekranu se nalazio plan palače koji je Assys nacrtao. Zadnji put su izgubili sedamdeset ljudi. Ovaj put će izgubiti još više jer će se boriti na tlu.

"Nakon nekoliko dana je nemoguće da se planet oporavio." reče Salvador. Djeca iz starije skupine su sjedala oko njega i slušala ga, zajedno s ostalim članovima posade, ratnicima. Nije važno koliko su uništena naselja, letjelice će napasti sve oko palače i spaliti do temelja, dok će ostali prodrijeti u palaču i ubiti svakog careula i polypusa, bez obzira na spol i dob."

Ignatus je vidio kako Mirabillia svakog dana postaje sve bljeđa i bljeđa. Nije ju shvaćao, vidjela je i sama koliko su careuli i polypusi odvratni, vidjela je više od svih, čak im je i pročitala misli.

Pomogla im je osvojiti planet Viablu i pobila je nekoliko nevinih rosa, a sada joj je gadi ubijanje.

Ako ništa drugo, trebala bi imati veću potrebu za osvetom nego ostali. "Što će biti kada ih otmemo?" pita Pruden. "Slijedit će nas, a nema šanse da Semin prijeđe na vašu stranu. Možda budete prisiljeni ubiti ga isti dan kad ga uhvatite."

"Tisuće nas je. Možemo ga prisiliti da nam se pridruži."

"Ne zaboravite da će pobiti i nekoliko vaših ljudi." doda Assys. "Pax je rekao da je vidio nebesku kuglu kako pogađa letjelicu. Taj napad mogu proizvesti samo ljudi. Pestem nije dovoljno snažan da uništi letjelicu, a Custos je mrtav. Tko bi sljedeći mogao biti."

"Zapamtimo da njegova sestra nije cerebrik."

"Ali jest naturalik." doda Sagita. "I Semin je snažan, snažniji bilo kojeg vašeg vojnika. Vidjela sam kako u nekoliko navrata ubija više od jednog careula. Odraslom čovjeku je teško ubiti samo jednoga."

"I još više je tvrdoglav." doda Mirabillia. "A njegova sestra je još gora."

"Naš će posao biti daljnja borba s njima. Sumnjam da može protiv tisuće ljudi." reče Salvador.

"I nakon toga?" pita Ignatus.

"Bježimo što dalje od te planete i nastavljamo za daljnjom potragom. Ne znam koliko su najstariji iskusni."

"Borili smo se za planet Viablu." reče Miriam.

"Misliš, napali smo planet Viablu." doda crvenokosi dječak pokraj nje. Bio je visok skoro poput muškarca i otkrio da je nedavno navršio šesnaestu.

"Je li potrebno iskoristiti djecu u borbi?" doda Mata. "Već su dovoljno pretrpjela." "Čine se iskusnija od naših ratnika i poznaju planetu dosta bolje od nas. Možda čak i palaču." "Što će biti s receterima?" pita Mirabillia."Ako nam se oni nađu na putu?"

"Bit će dovoljno pametni da se predaju. Tko se preda, uhvatite ga, tko vas pokuša napasti, ubijte ga."

"Koliko djece ide?" pita Sagita. Uvijek je bila nestrpljiva kad se radilo o borbama.

"Dvanaest. I ovo nije obveza, samo oni koji volontiraju."

Od svih njih, šestero je djece dignulo ruku, s njima i Ignatus. Nije ga bilo strah, niti ga je bilo strah kad je išao na planet Viablu. Umalo se ubio samo da spali ostale oko sebe i ostao je živ. Može preživjeti i ovo, a s još većom željom će ih poklati jer nisu nevini.

"Dobro. Znači, to je to." reče Mata. "Napadamo ujutro."

"U rano jutro. Neka se svi naspavaju. Ne želim nikoga pospanoga."

.150

Sastanak je završio i plan je dovršen. Svi su ustali i napustili stožer, spremni da napadnu ujutro.

Ignatus je osjetio snažan udarac u rame. "Bit će užitak vratiti se na taj planet samo da ih pokoljemo.

Neka im pokažemo pakao koji su nam dali. Ne znam zašto je ona plavuša nezadovoljna."

"Možda ne preživimo." reče Ignatus, trljajući rame.

"Iako ne preživimo, bit će vrijedno. Mnogi su poginuli boreći se za njih. Mi ćemo poginuti boreći se protiv njih."

"Ali nije nam pokolj važna misija, nego spašavanje ostalih."

"Postaješ sve više kao ona plavuša. Ne znam koji vam je vrag."

Gledao je u Sagitu dok je odlazila u sobu, lupajući nogama poput nervoznog djeteta. Nije ga bilo briga kako se tko osjeća, samo je htio izvući brata, makar i poginuo. Još se više ukočio kad je osjetio tešku ruku na ramenu. Znao je da je ujakova.

"Ne moraš ovo raditi." reče.

"Moram. Moram ga izvući."

"Izvlačimo ga svi, ne samo ti."

"Ali ja sam..."

"Znamo što si učinio i s ovim nećeš lako popraviti. Kladim se da bi godinama bio ljut na tebe."

"Znam, ali dopusti mi ovo."

"Ne branim ti ja ništa. Samo se pazi."

Stiskao je lasersku dršku mača dok su slijetali na crveno tlo planeta Summe. Kad je izašao, osjetio je onu muku u želudcu i prisjećao se svega što je vidio, smrskana glava dječaka koji je samo pitao za hranu, razbijena lubanja dječaka kojeg je Semin zgazio svojom mačketinom, djevojčica smaknuta radi glupog derišta koji je skoro cijeli brod dignuo na noge, Sagita bičevana i silovana, sramotna parada malih Rosa, što se još gore moglo dogoditi? Ništa. Smrt mu samo može biti kratka i bezbolna smrt.

Kraj njega je stao najstariji dječak kojemu je jedva sezao do ramena. Bio je visok skoro kao i njegov ujak. "Idemo zajedno." reče. "Ti poznaješ dobar dio palače. Ja te mogu lako slijediti i vatra mi ne bi lako naudila."

"Kako znaš?"

"Već sam spomenuo da sam tragač. I upravljam zrakom."

Očito Ignatus nije dobro slušao par dana jer je bio u svom svijetu. Kada su počeli bacati bombe osjetio je ogromnu gorčinu u grudima. Podsjetilo ga je na dan kad su počeli napadati njegovo selo.

Tolika vatra, vrištanje i patnje ljudi. Sada se to događalo samo nekoliko kilometara dalje od njega.

"Kako ti je ono ime?" pitao ga je dječak.

"Ignatus."

"Odlično. Ja sam Belator i bilo bi pametno da radimo zajedno. Provalimo u palaču dok se ostali bore.

To možeš koristiti vatru, dok ja koristim zrak. Bila bi to dobra kombinacija."

"Za mnom."

Povukao je ga u visoku travu i povukao ga je na pod. "Ne pali još ma da..."

"Da me ne vide. Znam, nisam glup."

"Dobro. Samo se šuljajmo."

.151

Šuljali su se u travi i trudili se da se šuškanje što manje čuje. Belator bi nekad smanjio, a nekad pojačao, ovisilo je o situaciji, samo da ih ne otkriju. Ignatus je mogao vidjeti kako se njegovi penju na zidine i ubijaju ih s leđa. Najpametnija ideja je bila namamiti ih, ne ih izazvati na borbu, koliko god kukavički bilo. Borba s careulom licem u lice je značila samoubojstvo. S polypusima se moglo lakše, samo si trebao izbjegavati izravan udarac, jer su ti mogli smrskati glavu jednim stiskom.

Kad su došli do pokošene trave, mogli su vidjeti dva polypusa kako pričaju proste šale. "Ne smijemo izazvati buku." šapne Abel. "Čak ni s njima."

Ignatus je prevrnuo očima jer je ove stvari čak i Sagita znala, ženska koja nije znala prepoznati znakove trudnoće. Polako su se prišuljali da ih ne čuju. Ako ih spali, to bi bilo vidljivo i glasno.

Upalio je polako oštricu. Belator je jednome prerezao grkljan, dok je Ignatus skočio i druge otkinuo glavu. Znao je da nije spretan s mačevima koliko i Belator.

Ušuljali su se polako u palaču, gdje je već započela borba između ljudi i careula. Maleni careul, manji od njega je potrčao prema njemu i zatrčao mu se točno u oštricu. Bio je mlađi od njega, morao je biti, ali je Ignatus morao nastaviti. Ostavio je tjelešce dječaka i počeo koristiti vatru.

"Iscrpit ćeš se tako." reče Belator.

"Ne zanima me. Idem po brata."

Sve je oko njega gorjelo. Oslobađao je samo sebi put i hladio tlo po kojem hoda da se ne opeče.

Drugi su se braniti na razne načine, vodom, zrakom, štitovima, energetskim napadima, a neki nisu imali šanse i izgorjeli su. Nije ga bilo briga za vriskove i zapomaganje oko njega. Morao je naći Semina ili Pulchrinu.

Uspio je naći lorda koji mu je gospodario životom. Borio se s četvoricom. Bio je brži od četiri odrasla čovjeka i uspio blokirati svaku oštricu. Jednom je uspio otkinuti glavu, drugom je otkinuo ruku, trećem je probio grlo, četvrtom bedru, zatim prsa kad je pao na koljena, te silovito izvukao oštricu.

Znao je da će završiti u komadima ako ga izravno napadne. Okružio ga je vatrom, ali je ovaj počeo gasiti vatru nebeskom kuglom. Mogao je ovako nastaviti dok se oboje ne iscrpe, ali nije bilo pametno. Ovaj potez će biti bolan, ali ga nije bila briga, spalio mu je lijevu ruku i pola leđa. Semin je vrištao, mašući rukama vrteći se na mjestu.

Oslobodio si je put, ugasio vatru i stavio mu oštricu pod bradu. Semin se tada smirio. Uzdisao je, držeći se za rame. Dio odjeće mu je bio spaljen, a ruka ružičasta od opeklina. "Što je sad? Utopit ćeš me u zlatu kao i moju sestru?"

"Rado, ali nije za to vrijeme. Pokazat ćeš mi put do cerebrika."

"Ako ne pristanem."

"Napravit ću žeravicu od tebe, a postupak će biti dug i bolan."

Semin je kratko uzdisao, gledajući da bijesnim zelenim očima, zatim je rekao. "Dobro, ali bolje pazi što kasnije radiš sa mnom, jer ću ti izvadit' crijevo iz šupka i zabit' ga u grlo kad te sljedeći put vidim."

"Naprijed." Ignatus ga silovito okrene, te mu prisloni vrh oštrice na zatiljak. "Odvedeš li me krivim putem, smrt će ti biti još gora."

"Misliš li da te još tvoj mali braco voli?"

"Začepi!" Zabio mu je mač kroz opečeno rame. Zlatokosi je zaurlao i pao na koljena. "Naprijed!" digne za košulju. "Ili ću te gurnut u vatru."

Slijedio je sada ranjenog lorda, kojeg je teško ranio bivši rob. Oslobađao je put vatrom i hladio tlo kako su se kretali, sve dok nisu stigli do spavaonica, tamo gdje nije nikad bio. "Ovdje su." .152

"Jesi li siguran?"

"Provjeri. Nije zaključano."

Stavio mu je ruku na rame i uspavao ga, a dječak se srušio na pod. Prva metalna vrata su bila zaključana, te ih je otopio. Vatra je otkrila njegovog brata, koji je sjedio sam na krevetu, sklupčan u kutu.

"Ignatus?" dignuo je glavu. "Što se događa?"

"Oslobađamo vas." pruži ruku. "Dođi."

Brat mu se osmjehne i potrči mu zagrljaj. Ignatus je polako sagne, već iscrpljen. "Treseš se." reče Derel i obriše mu znoj s lica. "Ne izgledaš dobro."

"Dobro sam." Ustane i pridrži se za zid. "Sad moramo samo osloboditi ostale."

Osjetio je iza leđa vjetar. Okrenuo se i vidio Belatora kako otpuhuje vatru. "Svaka ti čast." "reče. "sad ih moramo samo dovesti do letjelice."

"Kako si me našao?"

"Znaš i sam. Tragač sam."

"Dobro... onda..." Nije mogao dovršiti rečenicu jer mu se zacrnilo pred očima.

Učinila se i ovaj put nevidljivom. Nitko ju nije vidio, osim polypusa koje je izbjegavala. Znala je da na njih nikakva umna moć ne djeluje. Na careule i ljude je djelovala, čak i na recetere. Trčala je dok su se drugi borili, tako da ju nije nitko ni vidio, ni čuo. Kako je trčala, tako je careulima oduzimala vid i sluh, i padali kud god je trčala, a ljudi su pobjeđivali. Došla je do dvorane, gdje je bivala careva prijestolnica, sada prazna.

Sjela je na tu stolicu koja je davala carevima glavnu moć i stavila krunu na glavu, koja se nalazila pokraj stolice. Kruna joj je malo bila veća od glave i stala nakrivljeno, ali se svejedno osjećala nadmoćno. Ona je sad na prijestolju, dok palača propada.

Vidjela je djevojku koja se mačem protrčava preko vrata, sada djevojka, viša i razvijenija, ali te zlatne kovrče joj nikad nisu isparile iz glave. Okružila je djevojku sa zlatnim šiljcima u podu.

Djevojka je vrištala, dok su šiljci izlazili i parali joj zelenu haljinu.

"Bit ćeš mirna, ako želiš izaći živa." reče, te je oslijepi. "I nećeš mi ništa činiti, jer ne bi voljela završiti nabodena na ovaj zlatni šiljak."

"Zašto?" Djevojka je drhtala dok su joj se suze slijevale niz lice. Sagita je znala od početka da je zlatokosa kukavica. "Zašto opet?"

"Ništa ti još nisi doživjela, vjeruj mi."

"Moje dijete. Zašto dijete?"

Sagita nije mogla vjerovati da već ima dijete. Kad su odlazili, bila je minijaturna. Nije mogla u takvom stanju zatrudniti. "Ne laži." reče joj. "Nemaš dijete. Ne bi ga napustila da te je briga."

"Moje dijete." uhvati se za trbuh. "Svi me svaki dan uznemiravaju. To je loše za moje dijete."

Dvije godine mlađa od nje, a već trudna. Oduzme joj sluh i uzme zgrabi ju za ruku. "Slijedit ćeš onamo kamo ja idem. Pokušaš li nešto smiješno, mrtva si, a to će biti bolan način." Stala ju je povlačiti iz palače, praveći se nevidljivom kao i prije.

Na zidinama nije nikad pobio ljudi kao i danas, zapravo careula. Bila je sreća što ih je bilo duplo manje nego ljudi. Bijela odora mu je bila prekrivena ljubičastom krvi. Toliko mrtvih je padalo niz .153

zidine, ali nije odustajao. Stao je tek kad je posljednjeg probio i bacio ga sa zidina. Sve je ubrzo bilo mirno i puno trupala, a okolo je vatra gorjela. Nekoliko njegovih je uspjelo ostati na nogama. Mata je ugasila svoj mač i preskakala trupla da dođe do njega. Ovoliko mrtvih nije vidio otkad su ih zadnji put napali polypusi na Zemlji, a otad je prošlo više od osam godina.

"Vrijeme je da se vratimo na brod." reče Mata. "Najvažniji su oni rezultati iz palače."

"Da." Palača je bila u plamenu, ali se moglo vidjeti kako mnogi izlaze. Prvo se mogla vidjeti skupina njegovih ljudi kako recetere razne dobi dovodi do broda, zatim iza njih stotine ratnika koji su dovodili ozlijeđene, a kasnije iza njih skupinu djece, mališana od kojih je samo jedan bio crn, kao da vidi malenog Ignatusa kojeg je ostavio na Zemlji. Znao je tko je to, dobro je znao.

Jedva je i primijetio kraj njih Belatora koji je nosio na ramenu dva dječaka, jedan crn, a drugi bijel i skoro visok kao i sam Belator. "Ignatus!" uzeo je dječaka u ruke. Nije bio pri svijesti, niti je izgledao ozlijeđen, samo mu je koža bila vlažna.

"Iscrpio se." reče Belator. "Samo da ih oslobodi."

Toliko je daleko njegov nećak otišao, skoro se ubio samo da oslobodi brata. Da ga je barem toliko volio kad su planirali bijeg.

"Tko je taj?" pitao je za drugog dječaka. Drugi dječak zlatnih kovrča, slijepljenih od znoja je imao gadno opečenu lijevu ruku i probodeno rame, odakle je krv curila niz bijelu košulju.

"To je Semin o kojemu smo vam govorili."

Našao je djecu koja su se borila s njima i nijedno nije izgubilo život, ali je bilo mogao je vidjeti hrpu trupala prijatelja s kojima je davno radio. Sagita je pred njega dovela zlatokosu djevojčicu i bacila mu je pred noge. "Evo kučke koju ste tražili." reče.

Djevojčica je dezorijentirano gledala oko sebe."Gdje sam?" pitala je. "Tko su ovi odvratni ljudi?"

"Naši ljudi." Sagita ju udari u rebra. "I poštovat ćeš ih."

Spustio se brod, skoro veći od palače i otvorila su im se vrata. "Uvedite prvo zarobljenike. " reče.

"Ostavite trupla, nemamo vremena za njih."

.154

28.

Bijele zrake su mu prodrle u oči. Žmireći ih je jedva otvorio. Polako je ustao i jedva ih otvorio.

Pogledao je svoje tijelo i ruke. Lijeva ruka mu je bila u zavoju od zapešća od ramena, a i trup mu je bio čvrsto omotan. Tada se sjetio kako je bio gadno opečen. "Ignatus." reče stisnutih zubi i stisne desnu šaku.

Ogledao je prostoriju koja je bila toliko bijela, da je izgledala jezivo. Pogledao je kroz prozor i vidio samo crnilo i zvijezde. Naslonio je glavu na prozor i polako disao. Nije mogao vjerovati. Oteli su ga.

Sve je nestalo, sve su uništili. Učinili su gore nego što se nadao da mogu napraviti.

Znao je da ih ne može sam pobiti, ali mora naći način. Pametan je, može ih prevariti. Ljudi nisu toliko pametni, a cerebrici su slabi. Izašao je iz sobe i okrenuo mu se želudac kad je vidio toliko crnih ljudi. Samo je išao dok su ostali gledali u njega. Izbjegavao je svaki pogled jer je znao da je svatko tko ga gleda ubrzo biti mrtav. Samo je šibao hodnicima, ne znajući kuda ide.

Vidio je poznatu djevojku, djevojku čijih je blijedih usana bio željan svake noći, čije je glatko lice gladio svaki dan prstima, čije je kristalne plave oči proučavao svaki dan. Nekad vitka s ravnim leđima, sad pogrbljena, velika trbuha i čupave kose. Bio je sada viši od nje, to je bila činjenica, iako se pogrbljena činila niža, poput starice.

Prekrižio je ruke i nasmijao se. Polako joj se približavao, korak po korak, dok ga nije primijetila.

Vilica joj je lagano objesila, blijede usne lagano otvorile i zadrhtale, a iz plavih očiju je sijao očaj i strah, kao da je to prvi put vidio. "Dobar dan, ljubavi." reče. "Čini se da se dosta toga dogodilo od bijega. Tko je to napravio? Crni kurac ili plavi kurac?" Djevojka se uspravila i još više zadrhtala. "Ne znaš? U tebi su bili kurčevi raznih boja, duginih boja. Kako ti se sviđa nadimak? Kurva duginih boja."

Krenula je rukom prema njemu, ali ju je zaustavio. Pokušala mu se oteti stisnutih zubi iz stiska.

"Malo smo oslabili nakon ovoliko mjeseci. Karanje iscrpi, zar ne?"

"Pusti me!" otrgne ruku iz njegovog stiska.

"Možda imaš sreće što te sad tvoja gospoda štiti, ali nećeš još dugo. Kad te se dohvate, istrgnut će ti to kopile iz utrobe dok si još živa."

"Mali!" čuo je kako ga grmalj čovjek zove. "Za mnom."

Da je imao zaštitu, ubio bi ga na mjestu, ali mora razmišljati glavom dok mu je još na ramenima.

Krenuo je za njim, nadajući se da ga ne čega još nešto gore. Možda iz njega pokušaju izmusti informacije, ali je prije iscijediti svih pet litara krvi iz njega nego ijednu informaciju. Doveo ga je u ured, jezivo bijeli ured. Kod njih čak ni bolničke sobe nisu bile ovoliko bijele.

"Sjedi." reče.

"Zašto?" Kad sjedne, netko mu može iznenada stisnuti lancem vrat i slomiti ga.

"Jer će ispitivanje biti dugo."

Sjeo je polako nasuprot čovjeka, pripremljen na borbu u svakom trenu. Može ga ubiti sad, u ovom trenu, ali ne bi dobro završilo za njega.

"Vidim da ti mučenje nije strano, a s tim karakterom ćemo vrlo teško."

"Kakvim karakterom?" pita Semin. "Vi ste ti koji uvijek uništavate. Nikad vam nije dovoljno."

"Ne trpimo dok mučite našu djecu niti ćemo ikad trpjeti."

"Mi ih mučimo? Vi ste ih doveli u ovu situaciju, vaš glupi ponos i ego. Imali ste sve, ali ne, morate imati više, čak i pod cijenu vaših potomaka. Vi ste uništili jedini planet kojeg ste imali, nitko vam drugi nije krvi." .155

"Nitko drugi? Oni su ti kojima mučenje nikad nije dosta. Pedeset godina nakon rata su morali otežavati ljudima živote, dok se nisu sjetili da ih mogu imati samo za sebe. Rosi su doživjeli istu sudbinu, čak i receteri, samo što vas oni nikad nisu napali. Puka sebičnost vlada tim planetom. Nikad vam nije dosta i neće vam nikad više biti dosta."

"Kazna za ovo što ste učinili nikad neće biti dovoljno plaćena. Znate li koliko ste pobili njihovih ljudi? Oni su vas napravili ovako jakima, prije ste bili slabi i glupi, nemoćni i bezvrijedni, ali su u vas ulagali nade jer su vidjeli da ste im karakterom slični. Kad su naučili da ne prihvaćate razlike, bilo je kasno."

"Oni su ništa drugo nego psihopati kojima osveta nikad ne završava. Zaslužuju da se druge vrste udruže protiv njih i unište ih."

"Vama je samo na pameti uništavanje, ništa drugo."

"Da si malo stariji, ne bi živ napustio onaj planet."

"Malo stariji?"

"Da. Kod nas se ne muče djeca, za razliku od vas. Mi nemoćnima pomažemo, ne uništavamo ih."

"Upravo ste uništili nekoliko života samo da dobijete ono što želite."

"Jedino što želimo je dobiti vlastite ljude natrag."

"Ali ste oteli i ostale rase. Receteri i rosi su još s vama. Možda su rosi na vašoj strani, ali recetere nećete lako pridobiti."

"Možda oni zaključe koja im je pametnija opcija."

"Možda, ali neće riskirati živote na slaba i glupa bića kao što ste vi."

"Zaboravio si da si jedan od nas."

"Briga me. Bolje vam je da me sad ubijete nego da me pokušate zavesti."

"Dopuzat ćeš ti k nama kad vidiš tko su oni."

"Nikad."

"Sam vidiš da ti nismo ništa učinili, čak smo ti zamotali pečenu ruku. Da su te careuli oteli, ne bi dobro prošao, kao što nije prošlo mnogo djece."

"Jer su bili poput vas divljaka. Plavuši koja je nekad bila moja žena netko je odmah napravio dijete."

"To je tvoje dijete. Usput, kad nam već to prebacuješ, kako opravdavaš činjenicu da je tvoja sestra u tako mladoj dobi već trudna? Zar car nije mogao čekati."

Semin se namrštio. "Nije trudna uopće trudna, a zaruke su otkazane odmah nakon bijega."

"Nama je priznala da je trudna."

Nije mogla biti trudna, nije ni prokrvarila. Uveli su u ured njegovu sestru i Locusa da napokon objasne što se dogodilo. Nada se da su oni bili pri svijesti kada su ih oteli.

"Vidim da nijedan od vas nije uopće sretan. Samo želim da mi objasnite tu trudnoću, pa kasnije nastavite sa svađama."

"Nisam trudna." reče Pulchrina. "To sam samo rekla da se izvučem živa. Ona crnokosa magarica bi me ubila da nisam reagirala na vrijeme."

Semin se čudio kako tako glupo stvorenje može pobjeći i preživjeti ovoliko vremena. Nijedno od njih nije trebalo biti živo, kao ni jedna osoba na ovom brodu, ali očito su napravili velike propuste s ljudima, čak i kada je Zemlja uništena. Ne smiju tu grešku ponoviti.

.156

Gledala je dječaka na aparatima, dehirdriranog i iscrpljenog bez svijesti. Riskirao je život i spalio skoro cijelu palaču samo da izvuče malene cerebrike. Čula je da mu je ona prvi posjetitelj, a prošlo je nekoliko sati otkad leži. Ne budi se i ne znaju hoće li se probuditi.

Tijelo mu je na dodir bilo prilično vruće, a prsa mu se jedva dizala. Znaci života su bili vrlo slabi.

Možda čak može čuti, ali se ne može pomaknuti. Postoji mogućnost da ostane biljka ili da se sutra ne probudi, a nitko ga još nije posjetio.

Trebala je barem nekoga podsjetiti da on leži u bolnici. Čim je izašla iz sobe, susrela je Locusa, osobu kojoj se jedinoj mogla povjeriti na planeti. Sada ju nije gledao istim očima kao i prije.

"Vi ste ljudi izvanredna bića. Čak i kad se skoro istrebljeni, uspijete nas iznenaditi."

"Samo smo pokupili svoje." reče i prigrli trbuh. "Nećemo se više u nikoga prtiti. Idemo za svojim putem."

"Pokupili ste više od svojih ljudi."

"Jer ste svi njihovi robovi. Sam si htio se toga riješiti."

"Mirnim putem, ne ratom. Zadnjih dana ste odnijeli mnoge žrtve."

"Nismo imali nikakve mogućnosti. Samo smo htjeli svoje ljude natrag, to je sve. Dobili smo što smo željeli."

"Zanima me kako ćeš to objasniti caru."

"Caru?" Nisu ludi da ga dovedu na brod. On sam bi mogao pobiti dvadesetak ljudi, a dovoljno je snažan da raznese cijeli brod.

"Mogu te odvesti do njega ako želiš. Kad bi ga barem još jednom vidjela."

"Zašto?"

"Je li se bojiš? Pametno se bojati, ali je i kukavički."

Važnosti mišljenja drugih još se nije oslobodila, pogotovo kad je riječ o ljudima od kojih je pobjegla. Čim je vidjela Semina, stari strahovi su se vratili. "Ne bojim se." reče. "Ne bojim se nikoga."

"Hrabrost ti je nadvladala pamet, ali vidi ga ako želiš. Imaš sreće što ti nije u stanju nauditi."

Odveo ju je u sobu gdje je ležao plavi dječak. Više nije bio dječak, dvadesetak centimetara viši nego prije, izduljena tijela je izgledao kao muškarac. Semin je izgledao više kao muškarac, nego dječak, ali Regen je izgledao potpuno odraslo.

"Poznati gost je došao. Netko tko vam je nedostajao." reče Locus i stavi joj ruku na rame, na što se još više naježi. Regen otvori iscrpljene žute oči. Malo nakon toga je prepoznala cjevčicu koja mu vadi krv iz ruke.

"Aha. Vidim na ima neku izbočinu sprijeda. Čini se da joj ni preljub nije stran." reče s promuklim i umornim glasom. "Što mu čine?" pita Mirabillia.

"Ipak si primijetila. Vade mu određenu količinu krvi i daju mu veliku dozu sedativa samo da ga održe mamurnim. Čini se da to nije nimalo zvjerski čin s obzirom kakvim ste se moralistima prikazali."

"Da, ljudska bića." nasmije se Regen. "Uvijek im je isprika da sve čine jedni za druge."

"Zašto da vam se ispričavamo?" pita Mirabillia. "Uništili ste nas bez ikakve isprike. Nemamo ništa upravo zbog vas. Oduzeli ste mi obitelj, dom, sve što sam imala. Prisilili ste me da se udam za onog koga ne želim, koji će me zlostavljati danima, mjesecima, a nije bio gori od ostalih. Ubijali ste moje ljude pred mojim očima, prisilili ste me da ubijam za vas. Niste dobili još ono što ste zaslužili, a dobit ćete. Nas nekoliko tisuća će uništiti vas milijardu."

.157

"Stvarno?" pita Locus. "Bez obzira na vrline, vi ljudi imate i mnoge nedostatke."

"I vi receteri. Raspadnete se na samoj kiši. Pokušajte nas zaustaviti i vaša vrsta će izumrijeti."

"Netko je jak na riječima kad ima zaštitu." nasmije se Regen. "Ali je opet nitko i ništa kad je ponovo na koljenima."

"Misliš da si ti netko i nešto? Nisi ni car više, a bio si nikakav car kad su te jadni ljudi oteli. To dokazuje koliko ste vi careuli zapravo slabi i glupi, bez obzira na fizičku snagu. Budi i bit ćeš nitko i ništa, sve dok te ne uklonimo."

Gledala je u žute bjesne oči koje bi ju ubile da su mogle više nego gledati. Nije trebala osjećati nikakvo sažaljenje prema njemu. Uništio joj je život, on i njegov otac. Ono što je dobio je daleko od onoga što je zaslužio. Uputila mu je pobjednički osmijeh prije nego je napustila sobu. Dok je šetala hodnicima, dolazile su joj suze na oči. Osjetila je kako joj se tijelo trese i srce junački lupa. Čim je ušla u svoju sobu, sklupčala se na krevetu i prolazila prsima kroz kosu. Pritisnula je snažno prstima kao da želi izbaciti sva sjećanja iz glave.

Nije mogao vjerovati kako je njegov mali nećak volio tehnologiju, posebno grafički dizajn. Volio je animacije, videoigre, boje. Smiješio je cijelo vrijeme otkad su napustili planet. Sjedio mu je u krilu i smijao se, kao mali Ignatus nekada. Kao da se vrijeme prije sedam godina vratilo.

"Je li Ignatus ovo vidio?" pitao je Derel.

"Njega ne zanimaju te stvari."

"Ali bi trebao biti s nama. Zašto bi sada bio daleko."

"Jer je u bolnici. Vidio si sam da je izgubio svijest." reče. "Ne bi ga trebali ometati dok se odmara."

"Ali se iscrpio. Riskirao je svoj život da spasi mene."

Salvador je zaboravio da mu je nećak cerebrik, pametniji od njega samoga. Nije čak mogao ni vrtjeti Ignatusa oko malog prsa kad je bio u njegovoj dobi. "Zašto te toliko briga za njega? Napustio te.

Umalo su te ubili zbog njega."

"I vratio se po mene. Umalo je umro samo da me spasi."

"Misliš da se odužio?"

"Meni se odužio." dječak slegne ramenima. "Je li tebi?"

Shvatio je da se ne bi trebalo raditi o njemu, nego o njegovom nećaku, ali taj dječak je prekršio moralna načela koje su ga učili od malih nogu, a on je gledao samo sebe. Trebao se pobrinuti za brata, a ne ga napustiti.

"Kažnjavanje nije više potrebno." reče. Uzeo je dječaka u ruke i odveo ga točno do sobe gdje mu je ležao nećak. Primijetio je da se miče. Kad mu se približio, dječak je otvorio bademaste crne oči.

Dvije krupne suze su mu potekle niz lice. Spustio je dječaka do njegovog kreveta da budu bliže.

Braća su se odmah uhvatila za ruke. Nije ni znao koliko su zapravo bili bliski cijelo ovo vrijeme.

"Kako su ostali?" pita Ignatus.

"Svi su dobro." reče Salvador. "Neki su ozlijeđeni, ali svi su dobro."

"Znači, sve je gotovo?"

Osim zarobljenog cara i djece koja ne žele surađivati s njime, nije bilo problema. "Da, sve je gotovo."

.158

29.

Skoro su mu oči ispale kad je čuo da su cara uspjeli zarobiti. Razlog je bio ucjena careula, jer ako je ikoga ta vrsta voljela više od samoga sebe, to je bio car. Bilo je logično da su ga uspjeli nekako zarobiti ili ga iscrpiti, možda i uspavati, jer ovaj brod ne bi ostao čitav da su ga ostavili čitavoga.

Morao je vidjeti u kakvom je stanju. Ako ga ubiju, riskirat će svoj život osvetom. Povest će nekoliko crva za sobom ako mu naude.

Trebao ga je posjetiti i vidjeti u kakvom je stanju. Pulchrina je bila previše posramljena i da ga vidi.

U sobi ga je vidio kako samo leži, pasivan, beživotan, bez snage da digne mali prst. Nije izgledao ozlijeđeno, ali jest iscrpljeno. Na jednoj cjevčici su mu davali velike količine narkotika samo da ga čine mirnim, a kroz drugu cjevčicu su mu vadili krv.

Zvali su sami sebe humanim i civiliziranim, a ovo je bio pravi zvjerski način na koji su mogli postupiti. Čak im on nije uopće naudio, nego njegov otac.

"Napokon si se udostojio pojaviti." reče. "Nakon svih sranja što si mi učinio, sad su se pojavili tvoji ljudi i sve upropastili." "Žao mi je."

"Nisi čak ni povukao moju tvrdnju. Jesu li to tvoji ljudi?"

"Svatko tko je na mojoj strani je moj čovjek."

"Ja nisam na tvojoj strani. Jesam li ja tvoj čovjek?"

"Ne upravljam vama, ali ja sam vaš."

"Nisi više. Preporuka tvog oca je bio najgluplji potez koji smo mogli napraviti. Vi ljudi možda niste jači od nas, ali ste mustri. Dobro ste glumci i manipulatori. Čak ni receteri nisu ovo predvidjeli.

Takvi ste bili i prije nego smo vam dali moći kakve sada imate. Govorite da želite više za svoju zajednicu, da želite zaštititi svoj pod bilo koju cijenu, a zapravo gledate sami sebe. Tvoja žena je bila prava mustra. Lijepa i krhka djevojka koja prevari cijeli planet i na kraju mi sve istrese u lice kad zna da ima zaštitu. Zašto ti ne počneš? Reci mi što ti je sve na umu."

"Nije mi ništa negativno. Odrasli smo skupa, skupa smo prolazili kroz razne nevolje."

"Laž, laž i pusta laž."

"Nije laž. Svi smo žrtve otmice kao i vi."

"Jesi li znao da je Locus već prešao na njihovu stranu? Naravno, i tvoja žena čita misli. Cijelo vrijeme je znala što se događa u našim glavama. Sve iz njenih usta je bila laž, ništa drugo."

Ostao je zbunjen na trenutak. "Ona je energik, ne može..."

"Govorili smo više puta o rijetkim slučajevima, budalo. Tražili smo ih, a koliko god ih je bilo, očito su se dobro sakrili, jer sad kruže glasine da nije bila jedina. Još netko se sakrio."

Srce mu je još brže lupalo. Godinama se trudio da bude moćan i dobar gospodar, bolji od oca, da mu ništa ne promakne, a promakla mu je vlastita žena. Sve njegove privatnosti je znala, iako se on trudio znati više o njoj. Motala ga je oko malog prsta cijelo vrijeme i na kraju mu otela nasljednika kojeg je godinama čekao.

A Locus? Koji mu se vrag dogodio? Njegova rasa nije iznevjerila cara od smrti njegova oca. Nakon njegove smrti bili su mu vjerni, toliko da su sumnje s njih obrisane nakon nekoliko mjeseci, a još nema dokaza ni da je njegov otac bio kriv. Možda je to bila jedna od laži koju je nosio godinama sa sobom i samo čekao priliku. Osim toga, receteri telepatiraju međusobno. Mogli su prenositi tisuće informacija godinama za koje nisu smjeli znati.

.159

"Semine, što si utihnuo? Koliko toga ti je promaklo lorde? Jesi li ti bio dobar čovjek za taj zadatak, jesi li bio bolji od oca."

"Tako mi je žao, ali..."

"Ne. Nema više isprika. Nema šanse da ovo bude oprošteno ni tebi ni tvojoj sestri, a pogotovo tvome bratu koji je svojevoljno napustio planet nakon što si govorio da napreduje. Bolje je da pređeš na njihovu stranu. Barem ćeš imati zaštitu, možda. Ne mogu ti ni to jamčiti."

"Poslušaj ga."

Okrenuo je glavu prema vratima gdje je stajalo kopile koje je glavni krivac za bijeg i koje ih je ovdje dovelo. Trebao je znati da je očito loš znak što taj malac sliči njegovom bratu. Automatski su mu se prsti zgrčili i u ruci mu se našla nebeska kugla. "Bolje se gubi." reče. "Čini sa mnom što hoćeš, ali brod je pun odraslih cerebrika koji su daleko pametniji i vrjedniji od mene. Ne želiš biti na njihovoj strani. Vidiš li kako te tretiraju koliko se god trudio?"

"Zašto da tebe slušam? Zar si ti neki odani klinac koji bi me uvijek poštivao?"

"Imao sam poštovanja prema vama čak i ako nisam bio na vašoj strani. Vrlo ste odani, čak i ako znate biti okrutni i sebični."

"Vidiš li kakav je taj mali prevrtljivac?" pita Regen. "Takva je i tvoja žena i svi ljudi. Dobri lažljivci i manipulatori. Tvoja je sestra takva, čak i ti. Jedina je razlika što najbolje vi lažete sami sebi, a oni ostali dobro znaju tko su."

Semin je opustio ruku i nebeska kugla je nestala. "Ne. To nisam ja. Bio sam uvijek iskren, vjeran."

"Da, samo krivim ljudima." doda Pruden.

"Je li ti to pušiš Semine?" pita Regen. "Ili si to odavna znao. Možda ti mali pomaže da tvoja prava verzija ispliva na površinu."

"Ne." Seminu je tijelo podrhtavalo i krupne suze su mu dolazile na oči. Prvi put u životu ih nije mogao zaustaviti. "On nema pojma. Ne pozna me."

"Onda ga odmah ubij. Dokaži svoju odanost i ubij ga."

Nije to mogao. Koliko god je mrzio to derište, nije ga mogao ubiti. Tijelo mu je bilo blokirano, kao da nije mogao upravljati njime.

"Idemo." dječak ga zgrabi za ruku. "Locus vas čeka."

"Semin, čuješ li me? Ubij ga! Ubij ga odmah!"

"Za mnom." dječak ga povuče, a neposlušne noge same krenu.

"Stvarno? Barem ću ti dati nekoliko bodova, jer za razliku od Locusa, imao si barem muda izaći pred mene i pružiti mi priliku da te gledam kako me izdaješ. Velika ti hvala. Zapamtit ću ti ovo."

Dječak ga je izveo iz sobe, kao da je on sam izgubljeno dijete. Barem je ovaj put obrisao suze i mogao ih je suzdržati, ali nije znao što se tono dogodilo. Receteri su većinom bila logička bića i stajala su na stranu čija im se opcija činila sigurnija. Je li zato Locus stao na stranu ljudi? Receteri biraju stranu gdje ih čast povede, a ljudska bića često puštaju da ih vode emocije, iako se on emocijama godinama odupirao. Čak i neka ljudska bića znaju više razmišljati logički, ali ne znaš u koju ih kategoriju svrstati jer su ljudi najrazličitija bića u svemiru.

Dječak ga je doveo u ured zapovjednika broda. Sjeo je na stolicu, s desne strane Locusa. Locus se očito pomirio s odabirom i u ništa nije sumnjao. Receteri su čak bila vrlo odlučna bića, činila su zadatke bez previše razmišljanja, što je njemu samome bilo uvijek teško.

"Uspio sam." reče Pruden. "Sada je i on na našoj strani."

.160

"Vrlo dobro." reče Salvador. "Sad slobodno otiđi."

"Vrlo dobro." reče Semin nakon što Pruden otiđe. "Natjerati dječaka da umjesto vas obavi posao koji nijedna odrasla osoba ne može."

"Sam se ponudio, nije mu naređeno."

"Još je gore jer se nitko nije ni sjetio."

Primijetio je ukočeni smiješak i oči iz koje je kipio bijes. "Budi raspoložen kako hoćeš. Raspoloženje će ti brzo proći. Shvatit ćeš da ti je ovo najbolja odluka koju si u životu donio."

"Samo ako ostavite Regena na životu." reče Locus. "Jer ćete imati problema s nama ako mu se što dogodi."

"Ne trebate se brinuti. Mi smo ljudi od riječi."

"Ono što se mu učiniti dovoljno je okrutno." reče Semin.

"Okrutno? Čuo sam dosta toga što ste vi učinili. Malo prije bijega tvoja žena i ostali su svjedočili smaknuću djevojčice čija je glava sjekirom bila doslovno prepolovljena, a da ne spominjem kako su ju pretukli i bacili u tamnicu prije toga. Zatim smrt dječaka samo zato jer je tražio još za jesti. Što slijedi nakon toga? Prisila naših ljudi u ratu protiv rosa, smrt milijuna bića i desetak naše djece.

Nakon toga je slijedio hod srama za male rose, koji su trebali gledati ostatke svojih ljudi. I zaboravio sam, ti koji se voliš prezentirati kao hrabar i snažan muškarac, pogaziš trogodišnje dijete koje pretuku sve dok mu lubanja ne pukne samo zato jer se nije mogao pomaknuti, a nakon toga kad saznaš, prisiliš ženu da to drži u tajnosti. Ako se mene pita, to je potez najveće kukavice."

"Bilo je to davno. Bio sam mlad."

"Prije godinu dana nisi bio toliko mlad. Što god mi učinimo, neće biti toliko okrutno niti će pobiti ono što ste vi učinili."

"A ono što su vaši preci učinili?"

"Naši preci, ne mi. Možda ste zaboravili, ali i mi smo žrtve naših predaka. Mi smo imali samo potrebe za životom, dok ste vi godinama imali potrebu samo za osvetom. Postali ste gori od svojih predaka i kaznili žrtve, veće žrtve od vas samih."

"Cijena još nije plaćena."

"Jest, davno je plaćena. Tko vas je god napao, više nije živ. Ni na ovom brodu ni nigdje nema osobe koja je bila živa za vrijeme rata. Zaboravite što se dogodilo, zaboravite taj planet. Što se prije udaljimo, to će prije careuli zaboraviti."

"Careuli su vrlo osvetoljubivi."

"Znam. Zato i trebam vašu pomoć. Ostavili smo im veliku ranu i pobili smo mnogo njih koji nisu imali veze s nama, svjesni smo toga, ali sada jedino što želimo jest maknuti se od njih. Neće više biti nikakvih ratova ni mučenja. Ponovo će vladati mir ako se čovjek i careul više nikad ne sretnu."

"Dobar ste posao obavili." reče Locus. "U palači su živjeli svi vezani sa politikom, koji su sada mrvi.

Nema više recetera da im pomognu održati red, mnogi od njih su slomljeni i izgubili su sve što su imali. Čak nemaju više ni cara ni nikoga od njihove loze. Trebat će godina dana da careuli stanu na noge, ako se ne pokolju međusobno. Teško mogu biti neovisni."

"Kako će se oni oporaviti, to više nije ničija briga. Moja je briga samo za ljude u ovom brodu.

Njihova je zaštita sve što je važno."

"Imate godinu dana da pobjegnete i da vas nikad ne nađu. Možda uspijete naći planet koji godinama tražite."

"Ili iskoristit njihove planete." reče Semin. "Planet Viabla je najbolji primjer za život." .161

"Zar nije planet u njihovom vlasništvu?"

"Ne mora biti. Uništimo satelite, oslobodimo planet i nastanimo ga. Ostale planete u njihovom vlasništvu samo uništimo. Na njima je samo par stotina ljudi. Manje resursa, manje ljudi i manje opasnosti. Sada čak nemaju vremena brinuti se za ostale planete."

"Mislio sam da poštuješ careule."

"Jedini careul kojeg poštujem jest Regen. Za ostale me nikad nije bilo briga."

"Nadam se da se tvoj prijatelj slaže s tobom."

"Za sad je jedina pametna opcija." reče Locus "Napad se odgovara napadom, sve dok jedna strana potpuno ne uništi drugu. Mir neće zavladati dok smo mi živi."

Trebalo joj je nekoliko sati da razbistri glavu. Još nije vjerovala što je sve sasula u lice bivšem caru i kako ju je bivši muž nazvao kurvetinom. Ako se budu i dalje sretali, život će joj na ovom brodu biti pravi pakao. Semin i Regen su opasni, vrlo opasni. Sposobni su učiniti ono što njoj nikad ne bi palo na pamet. Što će Salvador učiniti kad otkrije tko su zapravo oni? On gleda na njih kao na djecu kojoj treba lekcija i popravit će se. Oni čak u tako mladoj dobi razmišljaju kao psihopati i ne može ih se promijeniti.

Srce joj je umalo iskočilo iz grudi kada je Sagita upala u sobu. "Znaš li što su učinili?" Izgledala je veoma sretno, a ona se upravo radovala onim što se nije trebalo dogoditi. "Locus i Semin su prešli na našu stranu. Pristali su nam pomoći."

"Semin?" Semin i Locus. S obzirom da ni Semin nije glup, Locus je još opasniji. Može ih odvesti na potpuno krivu stranu. Može ih potpuno preveslati.

Ali ona čita misli. I Pruden ih može pročitati bolje od nje. Nije trebalo biti nikakve opasnosti. Sve je u redu. Sve će biti u redu.

"Locus je rekao da će glupim plavcima trebati godina dana da stanu opet na noge, prije nego krenu za nama. Zamisli koliko ćemo imati vremena da pobjegnemo. Živjet ćemo u miru."

"Nije mi dobro." reče i napusti sobu. Trebala je razgovarati sa Seminom, vidjeti njegovu reakciju. Je li Pulchrina prešla na njihovu stranu? Ako jest, ne bi bila od velike pomoći. Očito njena riječ više ne vrijedi.

Našla ga je kako sjedi na krevetu s glavom u rukama, čim ju je vidio, ustao je kao da bježi od vraga. "Što ti želiš?" pitao je. "Ne trebaš mi i nisi mi uopće potrebna. S nama je gotovo. Razumiješ?"

"Došla sam reći da nas ponosna na tebe." nasmiješi se.

"Uopće mi nije stalo do tvog mišljenja. To što sam na vašoj strani, ne znači da ćemo se družiti.

Nisam više lord. Sad sam nitko i ništa."

"Nije istina. Imaš novu priliku za život. Imaš mnogo potencijala da postaneš bilo što na ovom brodu.

Imaš puno prilika."

"Molim te, otiđi. Postao sam previše sličan tebi."

"Sličan? Mi nismo nikad bili slični."

"Nismo? Ti si danas Regenu sasula sve u lice što ti je bilo na pameti, a ja sam pred njegovim očima rekao da odustajem od njega, da stajem na stranu ljudi koji su pobili njegove i uništili njega. Vidiš li koliko smo slični? Osim toga, ako želiš, izbaci sve iz pluća meni u lice ili se gubi van. Nadam se da još imaš muda ako znaš da ti mogu sasuti glavu u sto komadića."

.162

Nije željela ništa reći, nego mu se polako približila. Uhvatila ga je za vilicu, popela se na prste i poljubila ga u usne. "Ako si sumnjao u moju ljubav, nikad nisi trebao, ali nisam to htjela žrtvovati sa sigurnost. Sloboda mi je daleko važnija."

Nije očekivala pljusku, toliko snažnu da je pala na krevet. "Da si me voljela, ne bi žrtvovala život moje sestre za slobodu. Ne znaš uopće kroz što je ona prošla. Smatrala te sestrom, a ti si ju izdala."

"Jesam." protrlja lice. "Baš kao što si ti žrtvovao mnogo života radi sebe. U pravu si. Isti smo."

Zadnji odgovor je trebao danas obaviti s bivšim carom. Razgovarati će s dječakom čije će ljude pobiti samo da se riješi planeta. Bit će teško, ali napade još ne može lako zaustaviti. Jedino je njemu i njegovim ljudima sigurnost zajamčena, ali ne i mir.

Doveli su dječaka u bijeloj košulji i invalidskim kolicima. Glavu je jedva držao koliko su ga drogirali, samo da ga održavaju mirnim i slabim. Otvorio je jedva oči i pogledao ga. Bio visok skoro kao on, vitak, nerazvijene vilice i uska lica. Što god je učinio, ništa nije mijenjalo činjenicu da ovo još uvijek dijete. "Što sad želite?" pita. "Dovoljno ste me ponizili, pogotovo oni bivši lordovi i ona plavuša."

"Samo vam dajem savjet." reče Salvador. "Nitko vas neće ponižavati niti vam nauditi. Stanite na našu stranu i bit ćete opet na strani ljudi koji su nekada bili vaši prijatelji."

"Da izdam svoje ljude?"

"To više nisu vaši ljudi. Nećete ih više nikad vidjeti u životu. Sada traje kaos na vašem planetu dok mi bježimo. Bilo bi bolje da surađujete s nama."

"Ne. Nema šanse."

"Kako želite. Imate dosta vremena da razmislite. Do tada ćete biti na lijekovima za sigurnost drugih."

"Jednostavno skratite svima muke. Više nisam car, potpuno sam propao. Moj narod misli da sam mrtav, a ako itko misli da sam živ, smatra me propalicom koja nije uspjela zaustaviti par tisuća ljudi.

Ako me itko od njih ponovo susretne, ubio bi me na licu mjesta. Završite sa mnom još danas, jer nema šanse da s vama surađujem protiv mojih ljudi."

"Vratite ga. Nadajmo se da će pod utjecajem lijekova moći razmisliti. Njegovi su prijatelji bili pametni."

"Možda mogu razmišljati, ali ne znači da ću se predomisliti."

.163

30.

Uvjeravala se da će sve od sada biti u redu dok nije čula eksploziju. Skočila je s kreveta na prozor i vidjela je žutu maglicu, ostatak onoga što je nekada bio planet. Čiji je to bio planet? Jesu li ga oni uništili jer se brod nije kretao ili su samo stali da se zaštite od eksplozije? Istrčala je vani da vidi što se događa. Svi su bili mirni, kao da se nije ništa dogodilo, a upravo je planet eksplodirao. Čim je vidjela Locusa, stala je pred njega. "Što se događa?" pitala je.

"Svi su obaviješteni preko razglasa prije nekoliko sati. Gdje si ti bila?"

Prije nekoliko sati? Vjerojatno je spavala jer se zadnjih dana puno umara. "Bila sam umorna. Ne znam."

"Odlučili smo uništiti sve planete koje careuli posjeduju. Tako će imati manje prednosti pred drugima."

"Još planeta? Ali na njima su..."

"Desetak i stotinjak careula. Iskreno, nitko se ne buni jer je ovo bila ideja tvojeg bivšeg muža."

"Zašto njegova? Nije potrebno više."

"Potrebno. Ne bi trebala više osjećati ništa prema njima, jer je ovo ništa prema onome što ste im učinili da oslobodite svoju djecu. Naravno, imali ste to pravo i ne treba vas gristi savjest. Razbili ste im duh i nakon ovoga osveta će biti gotova."

"Ne treba nam osveta."

"Treba. Treba pokazati careulima da se ne igraju s vama jer ako je čak jedan od vas živ, uspije ih sjebati. Za ovo je trebalo samo petero djece koja su imala više sreće nego druga."

Zar su ljudska bića tako loša? Ne, odbijala je biti takva. Nije željela osvetu, željela je samo mir, mir za sebe i svoje dijete. Daljnja osveta i međusobni sukob na brodu više nije potreban.

Trebala je opet razgovarati sa Seminom. Zašto bi on ovo odlučio? To su nekad bili njegovi ljudi, a mišljenje se tako brzo ne mijenja kod nikoga. Našla ga je naslonjena prozoru kako gleda žutu maglicu od planeta. "Zašto ovo radite?" pitala je.

"Ovo nije nikad bio naseljen planet." reče. "Sa njega su samo crpili naftu, ništa drugo. Na njemu je bila možda jedna ili dvije osobe, a možda nijedna, samo im je bio vrlo važan. Znaš li da je na samoj Zemlji bilo više nafte nego na planeti Summa?"

"Ali, oni imaju dovoljno."

"Dovoljno za sljedećih pet godina. Nakon toga će morati se snalaziti."

"Samo ćemo te planete uništiti."

"Sve planete osim Viable."

"Viable? A oni koji su nastanjeni?"

"Nijedan nije nastanjen. Careuli su ih ili pokosili ili je vrsta dobrovoljno došla na njihov planet.

Takvi su najbolje prolazili, bez pobune i rata. Receteri su bili dovoljno pametni da to učine."

"Ali je njihov planet uništen."

"Jer jedan nije bio dovoljno pametan koliko i drugi." "Što ćemo s Viablom? Je li taj planet vrjedniji nego ostali?"

"Vrjedniji je nama, a mali rosi se neće više tiskati na ovom brodu i truditi da njih deset stane na jedan krevet. Uništit ćemo sve satelite, pokositi sve živo što se nađe i bit će naš. Već izgrađena palača će biti naša. Careuli su u velikom kaosu. Još nemaju ni cara, a toliko su navikli ovisiti o vođama da ne .164

znaju kuda će sami sa sobom. Ne bih se čudio da izbije svjetski rat i planet im završi kao Zemlja. Na planet Viablu će zaboraviti za tren."

"Znači samo uklanjamo nevolju."

"Da, to je to. Rješavamo se nevolja da živimo u miru."

Mislila je da je to od šoka, ali bol u trbuhu joj se pojačala. Udarila je leđima u zid i kliznula na pod.

"Semin!" viknula je. "Što je sad?" okrene se.

"Mislim da je vrijeme. Zovi nekoga."

Nije mogla vjerovati kad je čula da je nekadašnji car sada zavezan za krevet i nakljukan lijekovima.

Trčala je prema Ignatusovoj sobi da mu priopći vijest. Uletjela mu je u sobu i zgrabila ga za ruku bez riječi, a on je povećao temperaturu tijela toliko da je odmah maknula ruku.

"Koji je tebi vrag?" pitao je.

"Samo sam ti htjela nešto pokazati, a ti odmah želiš da ostanem bez ruke."

"Ne upada se tako u sobu, zar se nisi naučila kulturi?"

"Kojoj kulturi?"

"Na planetu odakle smo pobjegli."

"Misliš da je ikoga briga za kulturu? Sredili smo ih, a njihov vladar leži u našoj bolnici nakljukan lijekovima."

"Koga briga?"

"Zar mu napokon ne želiš reći što si uvijek htio?"

"Ne zanima me. To što će vječno ležati u krevetu mije dovoljno. Koliko sam čuo, stavit će u umjetnu komu ako se ne odluči stati na našu stranu, a ti možeš samo uprskati." "Što ako nas prevari?"

"Imamo ljude koji čitaju misli, zašto se sad bojiš? Kreni dalje sa životom."

"I jesam. Vrijeme je za osvetu."

"Ti ništa ne razumiješ." "Što?"

"Ja krećem dalje tako da vrijeme planiram provesti sa svojim bratom, a ti nađi prijateljicu ili hobi, jer mi ne pada na pamet gledati još jednog plavca u oči."

Nije imao pojma koliko porod može biti mukotrpan i glasan. Udaljio se samo da ne sluša vrištanje, jer za njena sitna prsa ima veliki kapacitet pluća. Koliko tek porod mora biti bolan da bi se ovako deralo. Nikad ju nije čuo da diže glas, uvijek je bila tiha kad je govorila.

Sad je važnije dijete, iako neće biti nasljednik ničega, bit će obično dijete. Barem će dobiti sina, iako neće više služiti caru koji više nije car, ali oni bi ga ubili bez obzira na sve. Donio je najgoru i najbolju odluku u životu. Potomci će mu barem biti među svojom vrstom, ma kakva god bila.

Ušao je u sobu tek kad je čuo plač djeteta. Primalja je prala dijete dok je Mirabillia jedva hvatala dah na krevetu. Polako se približio da vidi drečavo ružičasto stvorenje. Izgledao je manji i ružniji nego što ga je zamišljao. Bio je veoma smežuran, poput starčića, ali je mogao vidjeti zlatne kovrče, slijepljene uz glavu. Primalja ga je izvagala i zamotala u bijelu plahtu. .165

"Kako ćete ga zvati?" pita primalja.

"Joran. Po djedu."

"Joran?" čuo je Mirabillijin glas. Ona je cijelo vrijeme bila u njegovoj blizini, a on je tek saznao za njega jučer.

"Da. To mu je ime." "Želite ga primiti?"

Da, želio je iako nije nikad držao dijete. Znao je da su osjetljiva i lako ih je može ozlijediti. Polako ga je primio. Joran je bio toliko lagan s obzirom na veličinu. Nije očekivao da toliko bude lagan i jednog dana da će izrasti u odraslog čovjeka.

"Semin?" zovne ga bivša žena. "Mogu li ga vidjeti."

"Naravno." reče. Ipak ga nije mogao udaljiti od majke. Predao ga je oprezno u njene blijede ruke.

Stvorenje se još više migoljilo kao da pokušava održati ravnotežu dok ga je primala u ruke. Visok jedva pola metra i težak jedva tri kilograma. Za to je ona morala toliko vrištati.

"Prelijep je." reče. "Ima tvoju kosu."

"Vidim."

"Mogu prepoznati tvoje crte lica na njemu, iako se jedva vidi."

"To neće ništa popraviti. Naudila si mnogim ljudima. Custos je bio vrlo dobar čovjek, nije to zaslužio."

"Znam. Mnogi bez njega ne bi preživjeli."

"Rado bih te potpuno udaljio od njega, jer sam siguran da ga nisi ni željela, ali neću. Neka ima majku." "Žao mi je zbog onoga." "Čega?"

"Svega." primijetio je da je brisala suze. "Nisam željela nikome zlo, samo sam željela biti slobodna.

To svi žele i zaslužuju."

"Posljedice su još gore od tvog bijega. Regen je spasio Pulchrinu od smaknuća, samo da ju kasnije zamrzi i ona zamrzi sama sebe. Bolje bi bilo da ju je jednostavno ubio nego mučio tijekom mjeseci."

"Ne govori to."

"Bolje je, nego da pati."

"Onda je bolje da sam ja umrla na Zemlji zajedno s drugima. Mislim da su mnogi od nas žalili za smrću."

"Dobili ste vi bolu priliku. Život na Zemlji bi vam bio nikakav. Kratak i mučan. Regen bi vam nakon careve smrti dao mnogo bolju priliku za život, samo da niste pobjegli. Imao je mnoge planove, ali ih od ljutnje nije ostvario. Znala si to jer si čitala misli."

"Nisam mogla čekati njegovu smrt. Mogao nas je svih pobiti dok je još bio živ. Taj tip nije bio normalan, nego čisti luđak i jednostavno sam htjela bijeg ili smrt. Naša djeca su mogla završiti kao ostala da nisam pobjegla. Zar bi trebali služiti nekome tko ubija našu djecu?"

Ne zna ni sam kako bi postupio da mu je car ubio sina. Često se bojao za svoj i sestrin život, ali nije nikad pomišljao kako bi u tim trenucima reagirao. Kad je Pulchrina trebala biti smaknuta, mirno je reagirao. Zar bi mu još služio nakon što bi mu sestra bila mrtva?

.166

Bio je odan, previše odan tim ljudima. Nisu ga poštovali koliko je zaslužio. Sam Salvador mu je dao više poštovanja nego ijedan Careul, iako ga je Ignatus skoro ubio. On je bio jedino ljudsko biće koje mu je naudilo.

.167

31.

Nije znala da posjeti mogu biti ovako iscrpljujući. Sagita i Miriam su znate satima visjeti poviše djetetovog krevetića i zanovijetale. Nisu joj davale odmora zadnja dva dana. Semin je dolazio tek na večer i jedva pričao s njom. Locus je jednom došao, a Pulchrina nijednom.

Od poroda je samo željela spavati, ali od buke i dojenja nije mogla. Svakih nekoliko sati, po danu i po noći je morala ustati da nahrani dijete. Kad bi po danu trebala spavati, upadala su joj druga djeca u sobu samo da vide dijete. Još je pogoršalo otkad su oko djeteta počele kružiti svjetlosne niti, po čemu su se prepoznavali energici u najranijoj dobi.

"Joran? Kakvo je to ime?" pita Sagita.

"Ime kao ime." reče Miriam. "Po djedu, rekli su." "Čijem ocu? Njenom?"

Mirabillia nije ni znala kako su joj se zvale bake i djedovi. Umirali su prije nego bi ih se unuci mogli sjetiti, ako bi ikad doživjeli rođenje unučadi. Roditelji o svojim roditeljima u njenoj zajednici nikada nisu pričali i bila je velika sramota pitati za pretke.

"Nije."

"Sad vidimo koliko joj je muž glup. Ne zna nadjenuti djetetu ni ime."

"Koje bi mu ti ime dala?"

"Ne znam. Neko bolje. Barem bi razmišljala o imenu djeteta da sam trudna."

"Izađite." reče Mirabillia nakon iritantnoj razgovora.

"Zašto?" pita Sagita "Treba mi odmor, a nikako da ga dobijem."

"Samo ti gledamo dijete, što je tu iscrpljujuće?"

"Pustimo ju na miru." Miriam ju povuče za ruku.

"Zašto? Imam pravo gledati njeno dijete."

"Pusti ju jednostavno."

Uspjela je zatvoriti oči kad su se vrata zatvorila. Spavala je nekoliko sati dok je nije probudila eksplozija. Zvučalo je kao da je izvan broda. Odmah se dignula na noge i pogledala kroz prozor. Sve što je vidjela je bila žuta magla, kao ostaci raznesenog planeta. Što se opet dogodilo, nije imala pojma. Možda je planet sam od sebe eksplodirao, a brod stao da izbjegne nesreću. Što god se dogodilo, trebala je znati. Izašla je na vrata i povukla za rukav prvu osobu koja je prolazila. "Što se događa?" pitala je. "Zašto je planet eksplodirao?"

"Uništavamo sve planete koje su careuli osvojili tijekom godina."

Srce joj je umalo sišlo u pete. "Zašto? Čemu to?"

"Da uklonimo opasnost. Treba biti siguran."

Zgrožena je bila. Još žrtava, nikad mira. Nije mogla ići dalje jer je trebala biti blizu djeteta. Mogla je samo čekati da joj netko objasni dok je grizla nokte. Sada definitivno neće zaspati. Nije se mogla smiriti sve dok Semin nije došao vidjeti dijete. Kao inače, nije ju ni pogledao. "Što se događa?" pita. "Zašto uništavaju planete."

Semin je tada prasnuo u smijeh. "Toliko si postala kuriozna da je žalosno." .168

"Reci mi."

"Smanjujemo resurse careulima, da se kasnije možemo braniti ako ikad dođe do napada."

"Ne bi se ni trebali braniti da ne trošimo vrijeme na gluposti."

"Kako ti znaš što su gluposti?"

"Zašto se točno uništavaju ostali planeti? Rekli ste da vas nije briga za njih."

"Našli smo planet samo za nas."

"Koji?"

"Viabla."

"Viabla? Je li to preblizu?"

"Nije blizu koliko ti misliš."

Deset dana je trebalo dok unište planete koji im prijete, zatim jedan dan da očiste planet Viablu kako bi bio siguran. Mirabillia se do tog trenutka prilično oporavila, a i dijete je dobilo na težini i uspjelo držati glavu. Bilo je osvježenje spustiti se na planet i udahnuti svježi zrak, ali je dobila i veliku mučninu u želudcu. Sjetila se pokolja na ovoj planeti prije deset godina u kojem je i sama sudjelovala, gdje je Oliva izgubila svoj život i gdje je Custos spasio njen. Nije bilo pametno nastaniti se na ovoj planeti, nimalo.

"Ovo je barem moje." reče Pulchrina. "Barem nešto kako je trebalo biti."

"Ovo je naše." reče Semin.

"Naše. A trebala sam dijeliti ovo s posebnom osobom. Zahvali svojoj ženi što je to sada i tvoje."

Pulchrina je išla više na živce nego zadnji put, iako su rekli da se ponaša mnogo zrelije. Očito neki još ne znaju što taj pojam znači.

"Ideš li?" pita Semin.

"Idem."

"Dobro. Za mnom."

Palača je blistala na suncu, toliko da je obasjavala i sam brod. Krenula je polako za drugima. Trčala bi za drugom djecom da nije imala dijete u rukama. Kad je ušla u palaču, shvatila je da joj se oko naviklo na lijepo i više se nije čudila zlatnim zidovima, kristalnim lusterima, slikama i ukrasima.

Imala je osjećaj da se vratila da staro i da će se isto ponoviti.

Došla je do dvorane gdje je nalazila prijestolnica, zapravo dvije. Za cara i caricu, koji više nisu ni zaručeni. Nadala se da nitko opet neće zauzeti to mjesto. Salvador strogo brani monarhiju.

"Da sjednemo?" pita Semin.

"Molim? Ne." "Zašto? Lijepo se osjećati nadmoćno, iako smo daleko od toga." "Što ako nas netko vidi?"

"Zar bi bilo nešto da nas netko vidi?"

"Ne znam. Svih su nas uzeli za zub."

"Zar im nije dovoljno što sam prešao na njihovu stranu." Uputio se hladan prema prijestolnici. "Čekaj." Mirabillia krene za njim. "Ovo bi mogli shvatiti kao prijetnju."

"Mogu ja više od sjedanja na prijestolje." .169

Sjeo je na najvišu stolicu i naslonio ruke poput cara. Izgledao je moćnije nego prije i samouvjerenije.

Pogledala je iza sebe da vidi je li itko dolazi na vrata. "Mislim da ovo stvarno nije dobra ideja."

"Neka se bore s mojim željama kad me već imaju. Daj sjedi i pokaži svome sinu dvoranu. Neka ju bolje vidi."

Ne bi ju trebalo sjedanje na prijestolje puno koštati, pogotovo ako ju nitko ne vidi. Popela se i sjela, ovaj put s djetetom u krilu. Osjećala se prljavo, kao i prije godinu dana unazad kad je prvi put sjela na prijestolje.

"Vidi ovo, Joran." Semin uzme dijete i podigne ga poviše glave. "Ovdje ćemo proslaviti tvoj prvi rođendan i svaki nakon njega. Bit će to velika zabava, kakvu i zaslužuješ."

Zabava. Tko zna hoće li biti raspoloženi ljudi ikad za zabavu. Ljudi se čine prilično formalni, za razliku od ostalih koje je susrela. Careulima je jako stalo do zabave. Čak se i njen narod volio zabavljati, Ignatusovi ljudi nikad nisu ni bili željni zabave, samo su radili.

"Znaš li da su za nas napravili gostinjsku sobu." reče Semin. "S kolijevkom. Bilo bi lijepo da ju vidiš."

"Ne želim."

"Zašto ne? Kad-tad bi vidjela. Ne bi te ništa koštalo."

Gostinjska soba u kojoj bi spavala da nije pobjegla. Sada je dospjela ovdje ne kao gost nego stanovnik. Jednog dana možda joj sin bude spavao u sobi. Ne bi trebala imati nikakvog utjecaja na nju obična soba. Nije mu više žena, on nije više lord i ne služi više caru.

"Dobro. Samo da vidim."

Doveo ju je u sobu koja se nije razlikovala puno od njihove, samo što su plahte bile bijele, a imali su bijelu kolijevku. Imali su i prozor kroz koji se moglo vidjeti zelenilo. Stavila je dijete u kolijevku i otvorila ormar. Nalazile su se u njemu one stare haljine koje je znala nositi svaki dan. Tek se tada sjetila koliko je gubila vremena na sređivanje.

Legla je na krevet samo da ga iskuša. Ništa udobniji nego onaj na brodu. Kako je krenulo, možda ostane spavati u brodu, a ne u palači, jer je mnogima ovoliki raskoš neće svidjeti. Semin se bacio do nje i zurio u kristalni luster kao i ona kroz kojeg se lomilo svijetlo.

"Zašto si me nedavno poljubila?" pita. "Ne želiš valjda biti sa mnom nakon svega."

"Da ne misliš kako je sve bila laž."

"Zaljubila si se u mene, a sve ti se gadilo?"

"Ne sve, ali mnogo toga. Kao što se tebi gadi mnogo toga kod ljudi, ali ne sve."

"Ne sve. Nisu baš nasilni sa zarobljenicima."

"Ti nisi zarobljenik."

"Jer sam na vašoj strani. I tako bi me careuli ubili bez obzira na sve kad bi me ponovo našli. Nekad je bolje gledati svoju korist. Kod toga si bila u pravu kad si pobjegla."

"Pametno si odlučio. Znaš da se nikad ne možeš vratiti."

"Barem idem kad i vi idete."

"Vidiš da se bolje odnosimo prema tebi nego itko drugi."

"To ne znači da ste bolji."

"Nego što bi značilo?"

.170

Prvo pitanje na koje joj nije htio odgovoriti. Samo je ustao i krenuo prema vratima. Nije ni primijetila da nije izašao sve dok nije čula vrisak njegove sestre.

"Sjedali ste na prijestolju? Našem prijestolju?" Pulchrina je vrištala. U glasu joj se mogao prepoznati i plač.

"Zaboga, koji ti je vrag?"

"Dopustio si toj izdajici da sjedi na mojem prijestolju? Mislila sam da si mi brat."

Mirabillia je ustala i prigrlila uplakano dijete. Pulchrina je bacila na nju žareći pogled, kako je nitko do sad nije pogledao. "Ona je za sve ovo kriva. Ona i ostalo četvero koje je trebalo pogubiti. Nije im se trebalo pridružiti. Kakve imaš koristi od toga?"

"Više koristi nego od tebe."

"Da, vidim da si jednostavno prihvatio kad uništili planete na kojima je moglo biti još ljudi i pobili svih koji su čuvali ovu palaču. To je potpuno u redu."

"A ti si prihvatila kad te car odbacio kao papuču i šutao te cijelo vrijeme nakon toga iako nisi ništa učinila. To je bilo potpuno u redu."

"To je drukčije, on je car."

"A ovdje je Salvador car i ima pravo čini što želi, čak i sjesti na prijestolje, a Regen više nije car. Sad je nakljukani zatvorenik privezan za krevet. Koliko god smo ga se trudili impresionirati, nije mu bilo dovoljno, e pa neće biti više tako."

"Kako se usuđuješ?"

"Usuđujem je, žao mi je. Ako ima barem neke šanse za normalan život, uzimam ju."

"Ti si kukavica, obična kukavica. Gdje ti je čast i ponos?"

"Nisu mi puno pomogli koliko se sjećam."

Okrenuli su se prema zvuku kucanja u zid. Kako nije mogla vidjeti, Mirabillia je ustala s kreveta i provirila kroz vrata. Na zid se naslonio Salvador i slušao nepotrebnu svađu. "Kad već govorite o prijestolju, moram vam nešto pokazati. Svi za mnom."

Ovo je bilo nešto novo. Što bi on učinio s prijestoljem? Ne bi mu trebalo biti stalo. Mirabillia mu je pročitala misli i vidjela da su potpuno uklonili stolice, ono što se neće nekima nimalo svidjeti. Kad ih je doveo u dvoranu pred same tru stube, bez stolica, Pulchrina je vrisnula i pala na koljena.

"Vidite." Salvador obojici stavi ruke na ramena. "Od sad je ovo demokracija, a ne monarhija. Ovaj smo planet osvojili zajedničkim radom, zato svi vladamo, a ne jedan."

"Vi ste bili kapetan broda." reče Semin.

"Bio sam vođa, ali ne i vladar. Svatko je jednako vrijedan na ovom planetu, bez obzira na rasu, krv i ostale mogućnosti."

"A Regen?"

"On je čista opasnost."

.171

32.

Dobila je što je željela. Mir je trajao do kad je dijete već počelo puzati. Kako je dijete raslo, to se sve više očeva sličnost vidjela i sve više mu se Semin bližio. Svaki dan se mogla s djetetom igrati vani, bez ikakvog straha. Svaki dan djeca su se igrala na novi planeti, bez naredbi i obveza. Jedina obveza im je bila učenje, držanje svojih soba urednima i spavanje na vrijeme. Uspjeli su ispostaviti novu i mirnu civilizaciju. Uspjeli su u miru raditi sa receterima i rosima, bez ikakvih nesuglasica.

Jedina stravična situacija je bio Regen kojeg nisu skidali s lijekova. Kao metalnog bolesnika držali su ga mirnim nešto više od pola godine. Više se nitko nije ni bunio, što je bilo gore. Nitko se nije pitao jesu li civilizirani kad samo jednu osobu drže kao psa zaraženog bjesnilom. Nisu tako ni sa životinjama postupali, a careule su svrstavali u veću kategoriju nego životinje.

Ljudi su zaboravili na careule potpuno, većina čak i na Regena. Čak Semina i Locusa više nije bilo briga, navikli su se na mir i život s ljudima i receterima. Samo Pulchrina se pretvorila u samotnjaka, nekad bi progovorila riječ ili dvije sa bijelim ljudima ili receterima, a crnce i rose nije ni u oči gledala.

Pestem je zavolio Jorana, što je bilo najveće čudo, a uspio je steći prijatelje, jer su njegovi vršnjaci zaboravili tko su bili zapravo oni. Igranje na travi je bila svakom djetetu najdraža aktivnost. Planet je bilo prelijep, sa zelenim nebom i samim zelenim ravnicama. Nisu čak imali ni kukaca ni životinja.

Popodnevna aktivnost je kod djece bila trčanje i igranje na travi.

Joran je također volio prirodu. Volio je puzati vani, zabadati prstiće i zemlju i čupkati travu. Pestem mu je bacao zlatnu kuglu dok je dječačić vrištao od veselja. Nakon godina i odrasli s broda su se oslobodili straha i odlučili osnovati vlastito potomstvo, tako da se u osam mjeseci rodilo dvjesto beba. Mirabillia i Semin su za sada bili poznati kao najmlađi roditelji.

Mirabillia je voljela promatrati kako se Pestem igra sa njenim sinom, kao dva bliska brata. Osmjesi dječaka nikad nisu bili ljepši ni sjaj u očima veći. Dugo je prošlo vremena otkad je vidjela djecu toliko ispunjenu srećom, a nije se ni nadala da će ovako brzo dječji osmjesi zamijeniti dječje vapaje.

Joran je uvijek vrištao kad bi mu Pestem bacio kuglu blizu nogu, a kad bi ju bacio malo dalje, puzao je za njom što brže, pogotovo kad bi netko krenuo za kuglom.

Mnogi su počeli pokazivati u nego, čak i djeca. Mirabillia pogleda i vidi nešto sivo nalik na letjelicu.

Nikoga nisu očekivali niti su znali tko dolazi dok nisu malo bolje prepoznali letjelicu. Ista takva letjelica ju je dovela na ovaj planet prvi put. Sada ga dolaze opet preuzeti.

"Idemo brzo u palaču." reče Semin. Mirabillia zgrabi sina, a Semin povuče brata za ruku. Svi su počeli trčati prema palači, djeca i ostali. Trčali su prema sobama jer nisu znali kuda trebaju ići, sve dok im nisu počeli dijeliti oružje.

"Cerebrici i receteri će čuvati djecu u podrumu, svi ostali koji su sposobni boriti se, borit će se." govorio je Salvador na razglasu.

"Znači nas dvoje?" pita Mirabillia.

"Da, nas dvoje." reče Semin, te uzme dijete i preda ga bratu. Njegove kratke ručice su ga jedva držale. "Idi u podrum za drugima i ne izlazi dok nije potrebno."

"Ja sam energik."

"Ali nisi sposoban boriti se. Idi i kasnije se vidimo."

Dječak bez pogovora je trčao u smjeru gdje i drugi. Došlo je prebrzo vrijeme borbe. Danas bi sve moglo propasti što su mjesecima gradili. Znala je da je predobro da bi ovako dugo trajalo. Otići će sa ovog planeta kako je i došla, sa pokoljem.

.172

Svi su se sakrili iza prozora, vrata ili na zidinama dok se letjelica spuštala. Kad su se vrata spustila, samo je jedan izašao. "Želimo samo našeg vladara." reče. "Vidjeli smo na snimci da ste ga oteli. Na našem planetu vlada kaos, trebamo vladara."

"Rekao je da bi ga ubili kada bi ga opet vidjeli." reče Mirabillia.

"Potpuno je svejedno." reče Semin. "I tako bi mu smrt bila milost."

Velika vrata su se otvorila i izašao je sam Regen, teturao je u bijeloj košulji i hlačama, bez oružja i ikakvog načina da se zaštiti polako je hodao prema njima.

"Milosti, zašto ste dopustili da se ovo dogodi?" govorio je mladić na razglas. "Milosti, kako netko dopusti da ga ljudska bića tako lako unište?"

"Ovo je Odio." reče Semin. Mirabillia mu se nije sjetila glasa sve do sada. "Ovo nije dobro."

"Milosti, tko je najgori car povijesti ovog naroda? Zar još očekujete da vam se klanjamo?"

Regen je samo išao naprijed, bez ikakve reakcije. Od svih lijekova koje je primio, vjerojatno je bio previše mlitav za reakciju, a mogao mu je čak biti i oštećen sluh. Odio je došao točno nekoliko koraka ispred njega. Ništa nije radio, samo su se neko vrijeme gledali. Nitko nije ni trepnuo dok Odio nije provukao lasersku oštricu Regenu kroz trup, zatim ga pustio da padne na koljena i na travu.

Osjetila je kako se Semin trese, gorio je iznutra toliko da su drugi mogli osjetiti, bili energici ili naturalici. "Polako Semin." stavila mu je ruku na rame. "Ne dopusti da te mržnja povede. Razmišljaj glavom."

"Razmišljam glavom. Već su nam pokazali što žele."

Iz letjelice je izletjelo nekoliko stotina, ako ne i tisuća, nije im se mogao odrediti brod. Nada za mirnim odlaskom je pala u vodu. Kroz vrata je na njih krenula duplo veća skupina ljudi, ali ne dovoljna da ih pobije. Već je netko od naturalika razdvojio tlo da neprijatelji popadaju, drugi je solarnom kuglom pogodio letjelicu da eksplodira, a treći su počeli paliti njihove mačeve.

"Djelujte odavde." oglasio se muški glas na zidinama.

Naturalici su mogli djelovati samo prirodnim elementima, a energici su ih mogli samo gađati. Imali su prednost tim putem, sve dok ih careuli nisu počeli gađati. Broj njihovih se smanjivao, a careuli su ubrzo uspjeli prodrijeti do vrata. Oni na zidinama morali su paziti da ih ne pogodi presijavajuća kugla ili crveni disk.

Mirabillia je ubrzo shvatila da mnogi ne paze koga gađaju, svoje ili neprijatelje, čak nije ni Semin pazio. Samo su gađali u skupinu ljudi, bilo kojom tehnikom.

"Držite se za unutarnju stranu zidina." čula je glas. "Primite se za unutarnju stranu ograde i držite se čvrsto."

Nije znala što se događa, ali se uhvatila za unutarnju stranu ograde i čvrsto se primila. Zidine su se ubrzo nagnule na vanjsku stranu i počele padati. Kad su svom snagom udarile u tlo, stisak joj je popustio i tijelo joj se otkotrljalo na zemlju. Zid se prevalio i zgnječio koji se borili ispred zidina.

Unutar zidina je ostao još mali broj careula koje su lako dokrajčili.

Semin je samo gledao u tijelo što je nekad bio car i nekada zarobljenik, ništa više od mrtvaca. Ubijen je od strane svojih ljudi, kao što je rekao da će mu se dogoditi. Sam je dobrovoljno otišao u smrt.

Znao je da će ih napasti i nije ih upozorio.

"Dođi." Mirabillia ga povuče za rukav. Prešli su preko zida koji je prekrivao tisuće zgnječenih trupala i došli na tlo gdje su tijela trebala biti prepoznatljiva. Počeli su skupljati tijela jedno do drugoga, ubrzo su ih izbrojili dvjesto. Još više ih je bilo zgnječeno ispod zida. Mogla je prepoznati mnoga tijela. Prvo prepoznatljivo lice je bila Miriam, zatim je slijedila Sagita, a nakon njih Belator.

.173

Semin se sagnuo nad tijelo čije su zlatne kovrče dovoljno govorile. Kleknuo je prigrlio njeno tijelo.

Kraj nje je stajalo Regenovo tijelo koje je prigrlio drugom rukom što je snažnije mogao. Po drhtavim ranima mogla je prepoznati njegove jecaje. Stavila mu je ruku na rame, koju je brzo odmaknuo.

"Ne tražim ništa od tebe." reče. "Samo me ne diraj, više nikad u životu."

Srce joj se stegnulo na te riječi. Kao da ona nije izgubila prijatelje. Pred njim se našao Locus čiji je zagrljaj odmah primio. Zagrljaj je bio čvrst i snažan, kao da ga ne želi pustiti. Znala je da će od svih osoba od samo od njega tražiti utjehu.

Previše tijela je bilo poslagano jedno uz drugo, a još više ih je bilo pod zidom. Znao je da je zid mogao srušiti jedino onaj koji je posjedovao element zemlje, ali bilo je takvih previše među njima.

Možda nikad ne otkrije tko je to bio.

Opet je izgubio velik broj ljudi, samo da se oslobodi od njih. Pax, Tutum i ostali dragi suradnici su bili mrvi, poredani jedni do drugog. Gornji dio Matinog trupla se vidio. Ležala je potrbuške, poluotvorenih očiju, dok joj je curila krv iz nosa, a donji dio tijela joj je bio prignječen zidom.

Propao je potpuno. Najbolja opcija bi bila pobjeći dok se god može, ali sada ih careuli mogu još lakše uhvatiti. Sigurno je više od tisuću ljudi stradalo danas, sigurno. Broj naslaganih trupala je mal u odnosu na broj ljudi koje je vidio prije nego ih je poklopio zid.

Ušao je u palaču i krenuo prema svom uredu. Samo je trebao čekati da mu jave broj mrtvih i to je bilo sve. Kasnije ih čeka organiziranje sprovoda.

"Gospodine, nekoliko careula se predalo i sada su u pritvoru." javio mu jedan od posade. "Što da..."

"Ubijte ih."

"Ali..."

"Ubijte ih svih. Ne želim nijednog od njih u blizini."

"Da gospodine."

Kretao se dalje, planirajući kako da priopći drugima da su njihovi prijatelji ili članovi obitelji preminuli. Svi će ga gledati u oči i znati da ih nije uspio zaštititi kao u zadnjih sedam godina otkad su napustili Zemlju. Nikad nije dobio pogled razočaranja i trudio se da ga ne dobije od nikoga, sada će ih biti tisuće.

"Gospodine, nećak vas traži u bolničkoj sobi." čuo je drugi glas.

Nećak? Potpuno je zaboravio. Znao je da je Derel bio u skrovištu, ali nije imao pojma je li se Ignatus borio. Bio je premlad za ovu borbu.

"Koji?" pita.

"Stariji. Čeka vas u bolnici."

Ozlijeđen čak član i obitelji. Uhvatio je što brži korak jer ga je mogao naći mrtva ako ne požuri.

Našao ga je na bolničkom krevetu kako mu previjaju nogu, zapravo što mu je ostalo od desne noge.

Velika sreća jest što je izvukao živ.

"Ignatus?" krenuo je prema njemu. Došlo mu je da ga zgrabi u ruke i ne pusti ga nikad više. "Jesi li dobro? Nisi više ozlijeđen?"

Dječak je samo odmahnuo glavom. Moglo se vidjeti kako mu se suze sjaje na licu. Dječak je umalo umro, a on nije bio u blizini. Dječak se nagne i čvrsto ga stisne oko struka, dok mu je još tijelo drhtalo kao promrzlo mače.

.174

"Ne boj se. Nadoknadit ćemo ostatak izgubljene noge. Oporavak će biti dug, ali bit ćeš ubrzo onaj stari."

"Pao mi je zid na nogu." reče dječak. "Umalo su me ubili nekoliko puta. Morao sam se praviti mrtav."

"Pametan si ti."

"Tko je to učinio? Sagita?"

"Sagita je mrtva."

"Tko još?"

"Mnogo njih. Ne znam koga si ti od njih nazivao prijateljima, ali mnogi od njih su poginuli."

Tri tisuće i sedamsto ljudi su izgubili, a nijedan život nije vrijedio kao život njegove sestre. Bila je naporna i sebična, ali i jedina osoba koju je volio u svom životu, jedina osoba koja je njega voljela.

Nastojao ju je zaštititi nekoliko puta, poznavao ju je otkad zna za sebe, a sada je nema.

Izgubio je prijatelja s kojim je planirao vladati otkad je prohodao, planirao je s njime stvoriti najbolje carstvo koje je planet Summa ikad imala. Odbacio ga je kada ga je žena izdala, ali je ipak ubio oca da spasi njegovu sestru. Sada ga više nema. Dvoje ljudi koji su mu bili poticaj za obećanu budućnost su nestali. Jedino mu je ostao sin, a s njime ne može puno učiniti. Dječak će biti poput drugih, ne izuzetan.

"Brate?" čuo je Pestemov glas na vratima. "Jesi li dobro?"

"Predobro." zagunđa dok je gledao u strop s rukama ispod glave.

"Mogu li ti ikako pomoći."

"Ne. Nema pomoći kad se umre. Sve je gotovo."

"Ali imamo puno..."

"Nemamo ništa. Ničega više nema." Čuo je šmrcanje i kako mu se koraci udaljavaju. "Stani." reče i pridigne se. Brat ga pogleda tužnim očima. Prvi put u tim očima nije vidio svog oca, nego žalosnog dječaka. "Dođi." pozove ga rukom.

"Ne boj se. Dođi."

Dječak je drhtao, ali je polako dolazio prema njemu. Pri svakom koraku se činilo da se premišlja, da li da nastavi ili da pobjegne. Uzeo ga je u naručje kad mu je bio nadohvat ruke i zagrlio ga. Dječak mu je naslonio glavu na rame i prepustio se, zatim tiho zajecao.

"Dobro je." reče dok ga je njihao. "Sve je u redu."

"Nismo više sigurni."

"Bit ćemo sigurni, obećajem ti. Predaleko smo dogurali da bismo sad izgubili."

.175

33.

Dan nakon masovne bitke izgrađena je masovna grobnica, sa više od tri tisuće i sedamsto grobova.

Broj ljudi pao je na malo više od dvije tisuće. Ljudska vrsta odavno nije priredila ovako velik sprovod. Više grobova nego ljudi na sprovodu. Zid zajedno s tijelima ispod su otopili. Tražiti dijelove i stavljati ih u odgovarajuće ljesove je bilo previše posla, a i previše bolno strugati ostatke mesa i krvi sa zida.

Semin je proveo skoro cijeli dan na Pulchrininom grobu. Nije vidio ni sina ni brata, imao je želje provesti vrijeme sa sestrom više nego ikad, ali to se vrijeme neće vratiti. Nije imao ni njene slike ni snimke da joj čuje glas. Ništa ga nije više moglo vezati ili podsjetiti na nju. Doći će jednom dan kada se neće sjetiti njenog lica ni glasa.

Pitao se je li on uopće trebao preživjeti. Do nikoga mu nije bilo stalo koliko do nje. Mislio je da je izgubio sve kada su ga oteli. Sada nije znao čemu bi se dalje veselio. Brat mu ne može dospjeti daleko ni sa zdravom nogom jer nije pametan, a sin ga povezuje sa ženom koja ga je dovela do ovoga.

Uhvatio se kako sam sa sobom govori nekoliko puta, kao da ima s nekim razgovarati. Imao je osjećaj kao da je sam sebi najbolji prijatelj. Nitko ga ne može razumjeti, pa čak Mirabillia koja čita misli.

Zapravo, nju nije briga za njega.

Vratio se natrag kada je sunce bilo na zalasku. U dvoru je ponovo nastala panika jer su vidjeti istu letjelicu koja ih je jučer posjetila. Semin je samo gledao u letjelicu kako se približavala. Neće puno uništiti jer nisu puno postigli.

Jedva je primijetio da mu je netko uvalio mač u ruku. Sakrio se ovaj put iza vrata, a ne na zidine, da može pogledati u oči onoga koga ubije. Iz letjelice je ovaj put izašla djevojčica za kojom su viorile dvije žute pletenice kako je trčala. Nosila je u rukama nešto što je isprva izgledalo kao oružje, ali kasnije se moglo vidjeti da je to samo svitak.

Znao je da ona nikome ne može nauditi, čak i ako je ovo zamka, bila bi mrtva. Krenuo je prema njom bez obzira na šapat mumljanje drugih ljudi. Nije pao toliko nisko da se boji jedne djevojčice, makar je izgubio sve što je imao. Stala je pred njega i predala mu svitak u ruke. Otvorio je i ostao pomalo šokiran na ono što je pročitao. Svitak je bila oporuka koju je Regen možda zaboravio promijeniti.

"Lorde, molimo vas da prihvatite ovu ponudu." reče. "Naš planet je već mjesecima u ratu, mnogi odabrani carevi su pali, a broj žrtava je svaki dan sve veći."

Kao što je i smatrao, na planeti Summa vlada kaos. Sada im je on jedina nada za mir, nakon što su ubili svog cara i njegovu sestru. A govorili su da ljudima treba kontrola. Samo joj je predao svitak u ruke i rekao: "Odlazite, jer ne želite znati pravo značenje uništenja."

Samo se okrenuo i krenuo je prema dvoru, tamo gdje su ga čekali ljudi. Kako je prolazio, tako su pogledi padali na njega, a nitko se nije usudio pitati što se dogodilo, jer su careuli davno otišli.

Krenuo je prema svojoj sobi jer je samo htio mir, ništa više. Na putu mu se našla majka njegovog djeteta, koja se ovaj put smiješila, ali se tom osmijehu naučio davno oduprijeti.

"Ponosna sam na tebe." reče. Opet mu je pročitala misli.

"Ta ti sposobnost ne daje pravo da ometaš tuđu privatnost."

"Znam, ali za ovo je trebalo dosta hrabrosti."

"Kakve hrabrosti? Misliš li da ih se bojim? Mrzim ih, ubili su mi sestru."

"Ali si nekad živio među njima."

"To ništa ne mijenja. Ni vas ne cijenim puno više nego njih." .176

"Ali si jedan od nas. Davno si to prihvatio."

"Da, jedan sam od vas jer nisam puno bolji od vas. Gledao sam više sebe nego druge."

"I sam bila u toj situaciji."

Nije ga treba podsjećati. Svaki dan je mislio na to i što bi bilo da je znala gdje joj je mjesto. Možda je čak i ovo bolje jer je napokon vidio da je taj narod sposoban ubiti cara i njegovu sestru koja im nije ništa učinila. Sad kad su pali, došli su moliti njega za milost, iako znaju da je on kriv za uništenje planeta koje su osvojili. Nitko drugi od ljudi nije znao za njih.

"Možda si mi otvorila oči."

"Ako jesam, drago mi je. Da sam ostala car bi još bio živ i broj djece bi se smanjio. Salvador bi nas napao možda kasnije, ali sigurno bi nas napao. Ne bi ni znao da ima ljudi na planetu."

"I postigao bi ovo?"

"Vjerojatno bi, samo bi rosi i receteri stradali. Ne bi htio da se to dogodi."

"Možda bi uništio planet. Barem su dokazali da nisu onako jaki kako su se prikazivali."

.177