3. Rast i razvoj zubi i okolnih struktura

Razvoj zubi

Tijekom rasta i razvoja struktura maksilofacijalne regije paralelno se razvijaju i zubi. Razvoj denticije zauzima posebno mjesto u domeni rasta. Izraz denticija (lat. dentitio – dobivanje zubi) označuje prirodne zube u potpunom zubnom nizu u njihovim alveolama. Denticija također označuje i proces nicanja zuba koji započinje formiranjem zuba, a završava njegovim smještanjem u funkcionalan zubni niz. Čovječju denticiju čine dvije generacije zubi (diphiodontia): mliječna i trajna. Prvu generaciju čine mliječni zubi (lat. dentes decidui) (sl. 3-2.), a drugu trajni zubi (lat. dentes permanentes) (sl. 3-3.).

Obje generacije zubi nastaju na isti način i od iste podloge. Caklina nastaje od epitela ektodermalnog podrijetla, a dentin, cement i pulpa od mezenhima, točnije, ektomezenhima jer stanice koje čine taj mezenhim dolaze iz neuralnog grebena, koji je ektodermalnog podrijetla. Stoga je cijeli zub ektodermalnog podrijetla. Razvoj zuba (odontogeneza ili dentinogeneza) niz je vrlo složenih biokemijskih procesa koji su pod utjecajem brojnih čimbenika kao što su: opći tjelesni razvoj, genetički utjecaj, konstitucionalne osobine, endokrini sustav, bolesti, način prehrane i slično.

Slika 3-2. Mliječna denticija Slika 3-3. Trajna denticija

Mliječni zubi (dentes decidui)

Histološki se, pri razvoju zuba, razlikuju sljedeće faze: • inicijacija (stadij pupoljka, 4. do 6. tjedan intrauterino) (sl. 3-4.) • proliferacija (stadij kape, 6. do 7. tjedan) (sl. 3-5.) • histodiferencijacija i morfodiferencijacija (rani stadij zvona, 7. do 10. tjedan) (sl. 3-6.) • apozicija (kasni stadij zvona, 3. mjesec) • mineralizacije (3. do 4. mjesec, 4. do 7. mjesec) (sl. 3-7.).

Slika 3-4. Inicijacija, stvaranje zubnoga grebena i zubnih pupoljaka

Slika 3-5. Stadij kape

Slika 3-6. Stadij histodiferencijacije i morfodiferencijacije (rani stadij zvona) Slika 3-7. Apozicija, amelogeneza i dentinogeneza

Razvoj mliječnih zubi započinje najčešće u 6. tjednu embrionalnog razvoja. Prvi znakovi su proliferacija bazalnih stanica epitela usne šupljine duž čitavog grebena gornje i donje čeljusti pri čemu se, u svakoj čeljusti, stvara zubni greben (crista dentalis). Potom se na svakom grebenu pojavi deset dobro ograničenih okruglih ili ovalnih pupoljaka, koji čine osnovu mliječnih zubi. U 3. mjesecu fetalnog života svaki pojedini pupoljak poprimi oblik zvona, koje se naziva caklinskim organom jer se iz jednog njegova dijela razvija caklina. Istodobno sa stvaranjem caklinskog organa u njegovu konkavnom dijelu nagomilavaju se mezenhimske stanice koje čine zubnu papilu. Od stanica zubne papile, koje se nalaze neposredno uz caklinski organ i poprimaju cilindrični oblik te počinju lučiti dentin, na-

4.

Razvoj dentalne medicine

SADRŽAJ

Prapovijesno doba ........................................................... 36 Razdoblje nastanka i razvoja civilizacije .......................................... 37 Antičko doba ................................................................ 39 Srednji vijek ..................................................................41 Novi vijek ................................................................... 42 Razvoj dentalne medicine u Hrvatskoj ........................................... 45

Ishodi učenja:

1. opisati razvoj dentalne medicine kroz povijest 2. opisati razvoj dentalne medicine u Hrvatskoj 3. objasniti razloge štovanja svete Apolonije kao zaštitnice dentalne medicine i zaštitnice od zubnih bolesti

Iako iz najranijega prapovijesnog doba, koje bi obuhvaćalo razdoblje od pojave čovjeka do početka prvih civilizacija, nema previše dokumentiranih tragova, ipak su suvremeni interdisciplinarni pristupi uspjeli stvoriti postupke za proučavanje i razumijevanje dostignuća toga doba. Stoga i dentalna medicina zahvaljujući paleostomatologiji, znanosti koja proučava bolesti zuba pračovjeka, može na temelju paleostomatoloških istraživanja pronaći, ako ne točan datum svoga početka, ono svakako pojavnost i učestalost pojedinih patoloških promjena zubi koje se mogu, na temelju znanstvenih parametara, prilično točno pozicionirati u određeno razdoblje. Povijesno gledano, može se razlikovati prapovijesno razdoblje, razdoblje nastanka i razvoja civilizacija, antičko doba, srednji vijek, novi vijek i suvremena dentalna medicina.

Prapovijesno doba

Budući da su zubi, kao čvrst i otporan dio ljudskog organizma, oduvijek bili simbol mladosti i životne snage, to je svaki znak nekih patoloških promjena na njima bio razlog za zabrinutost te su oboljele, a pogotovo rasklimane zube ljudi toga doba doživljavali kao upozorenje na smanjenje životne snage i nagovještaj starosti. Stoga se pokušaji liječenja oboljelih zubi, proučavanje i težnja za otkrivanjem uzroka patoloških promjena u svrhu uklanjanja prouzročene boli i očuvanja zubi, pojavljuju i razvijaju istodobno s poviješću ljudi i razvojem proučavanja organizma čovjeka te razvojem istraživanja utjecaja svih čimbenika u čijem su okruženju živjeli tadašnji ljudi. Velik broj nalaza toga razdoblja upućuje na ekstremnu abraziju zubi (zbog žvakanja tvrde hrane) (sl. 4-1.), no opisuju se i iznimno duboko abradirani zubi koji su zahvaćali i razorili pulpnu komoru te time, posljedično, zbog stvaranja apscesa i fistula, prouzročili razaranje alveolarne kosti.

Slika 4-1. Abradirani zubi u prapovijesnog čovjeka

Iako se karijes smatrao patološkom promjenom koja se pojavljuje s razvojem civilizacije, paleostomatologija opisuje i relativno čest nalaz karijesa u prapovijesnog čovjeka. Štoviše, nalazi toga razdoblja pokazuju kako je karijes razarao zubna tkiva sve do zubne pulpe. Paleostomatološki nalazi, nadalje, opisuju da

je čovjek prapovijesnog razdoblja patio i od brojnih urođenih (kongenitalnih) malformacija čeljusti, nepravilnosti (anomalija) u pogledu položaja, broja i smještaja zubi, a zanimljivo je da nalazi trećih kutnjaka pokazuju nepravilnosti vrlo slične nepravilnostima tih zubi u suvremenog čovjeka. Opisuju se rudimentarni treći kutnjaci, impaktirani, nepravilno položeni unutar zubnog niza, a navodi se i nalaz nedostatka zametaka trećih kutnjaka. Stoga bismo, na temelju navedenog, mogli zaključiti kako se čini da se genetički čimbenici nasljeđuju od pradavnih vremena, a modificiraju ih čimbenici koji ovise o stupnju razvoja civilizacije u kojoj ljudi žive.

Razdoblje nastanka i razvoja civilizacije

Mezopotamija. Jedna od prvih civilizacija koja je izgradila društveno uređenje bila je Mezopotamija, koja je bila smještena između dviju rijeka, Eufrata i Tigrisa. Glavni grad Mezopotamije zvao se Babilon te su se po njemu i kultura i medicina zvale „babilonska“. Babilonci i Asirci, koji se pojavljuju u ovom području oko 1800.g.pr.Krista, poznaju morfologiju zubi i anatomiju usne šupljine, što se može zaključiti iz više izvora u kojima se, najviše na glinenim pločicama, spominju zubi, zubni niz, zubni korijen, alveola, gingiva. Nadalje, Babilonci su klasificirali patološke promjene zuba na bolesne zube, rasklimane, ispale, izvađene, a spominju i druge bolesti usta i zubi. Babilonci, kao i ostali narodi, vjeruju da zubne bolesti nastaju pod utjecajem negativnih duhovnih sila u obliku crva (sl. 4-2.) i da se mogu izliječiti samo uz pomoć boga Ea.

Stoga je liječenje bilo ograničeno na primjenu prirodnih lijekova uz molitve spomenutom bogu. Ipak, narodi Mezopotamije njegovali su zube s pomoću kažiprsta obavijena tkaninom, brinuli su se za prehranu žene u trudnoći te za majku i dijete tijekom dojenja i rasta djeteta. Procvat „babilonske kulture“ bio je u vrijeme vladara Hamurabija. Poznat je „Hamurabijev zakonik“ iz kojeg je vidljivo da je u tom robovlasničkom društvu, oko 1200. g.pr.Krista uspostavljena civilna i krivična odgovornost liječnika opće i zubne medicine. Stoga je terapija,

Slika 4-2. Prikaz crva u unutrašnjosti zuba

općenito, bila konzervativna jer je zakon predviđao kazne onom liječniku koji bi ugrozio život pacijenta nekim svojim zahvatom. Padom Babilona, ovo područje naseljavaju Kaldejci koji povlače magijski element iz medicine, a uvode mišljenje da je uzrok boli flegma, sok koji uzrokuje upalu. Zanimljivo je da se ovdje nalazi najraniji zapis o terapiji upale gingive koji preporučuje masiranje desni dok ne počne krvarenje. Također su brojne preporuke za održavanje higijene usta, uklanjanje neugodnog okusa i mirisa te održavanje čistoće i bjeline zubi. Najčešće se, uz razne biljke preporučuju otopine soli i octa. Stari Egipat. Nalazio se u dolini Nila, između Nubijske pustinje i Sahare. Budući da je bio među vodećim centrima staroga svijeta, u njemu se dogodio iznimno značajan pronalazak papirusa, koji će poslije promijeniti svijet (sl. 4-3.).

Slika 4-3. Službeni zapis na papirusu iz 3.st.pr. Krista

Pronalazak papirusa potaknuo je brže i bolje održavanje i širenje znanja, a zahvaljujući njegovoj materijalnoj postojanosti iz zapisa su se sačuvala brojna saznanja o drevnim običajima i umijećima Egipćana. Tako tzv. Ebersov papirus iz razdoblja između 3700. i 1550. g.pr. Krista sadržava kompletno medicinsko umijeće starog Egipta, koje je bilo iznimno razvijeno. Postojali su specijalisti za zube, oči, glavu, internu. Nalazi se da su zubni liječnici bili brojni te je postojao čak i dvorski zubni liječnik. Pregledom lubanja, nađenih u grobovima pokraj piramida, pronađen je velik broj karijesnih lezija, abrazija, alveolarnih apscesa, impaktiranih zubi, kao i nepravilnosti u obliku i položaju zubi. Uočeno je da je karijes bio mnogo učestaliji kod bogatih slojeva. Egipćani su, također, vjerovali da su crvi uzročnici zubnih bolesti te da je svaka bolest izraz nezadovoljstva njihovih bogova ljudima, tako da su, uz neke zahvate, također molili propisane molitve bogovima. Ipak, na papirusima su opisane brojne bolesti, kao i preporuke za terapiju gingivitisa, pulpitisa, apscesa, parodontitisa. Higijena zubi bila je na visokoj razini, no to se objašnjava više religioznim, a manje medicinskim razlozima.

Hebrejski narod. Hebreji, biblijski narod, stari su narod semitskog podrijetla. Živjeli su između Egipta i Mezopotamije. U Svetom pismu – Bibliji, uz temeljna vjerska objašnjenja, nalaze se i brojni odgovori na pitanja povijesti i medicine. Težište hebrejske medicine bilo je na prevenciji i provođenju higijensko-profilaktičkih mjera. Imali su razvijenu svijest o važnosti održavanja zubi i higijeni usta.

Epohalno otkriće za dentalnu medicinu bilo je Röntgenov pronalazak X-zraka 1895. god. Samo 15 dana nakon otkrića Wolkhof je X-zrake primijenio u dentalnoj medicini tako što je snimio svoje zube. Od tada do danas uporaba X-zraka, nazvanih iz zahvalnosti prema začetniku koji ih je otkrio, rendgenskim ili RDG zrakama, nezamjenjivo je dijagnostičko sredstvo u dentalnoj medicini.

Pitanja za provjeru znanja:

1. Objasnite zbog čega su ljudi u prapovijesno doba imali izražene abrazije na zubima. 2. Tko je rabio prvu četkicu za zube? 3. Tko je i kada dao prve detaljne opise broja i oblika zubi u čovjeka, njihovih korjenova i alveola?

Razvoj dentalne medicine u Hrvatskoj

Suvremena dentalna medicina vuče korijen znanstvene medicinske grane od godine 1728., odnosno, od kada je objavljeno kapitalno djelo Pierrea Faucharda. Dentalna medicina u Hrvatskoj razvijala se na sličan način kao i u drugim europskim zemljama, a u skladu s društvenim i materijalnim prilikama u nas. Primorski gradovi imali su još od 13. stoljeća u službi stalne liječnike fizike, kirurge, ljekarnike i brijače (niže kirurge), a Dubrovnik godine 1777. prvi osniva i zubno-liječničku službu kao zasebnu granu opće zdravstvene zaštite. U kopnenome dijelu Hrvatske dentalna se medicina razvija kasnije, te potkraj 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća, npr. u Zagrebu, ima osoba koje se isključivo bave zubarstvom, a u 19. stoljeću imenuju se i gradski zubari. Djelovanje školovanih stomatologa, u to doba pretežno stranaca, pojedinačno je, samostalno i temelji se na zaradi.

Javna stomatološka služba brže se razvijala od dvadesetih godina prošloga stoljeća (školske, gradske, državne poliklinike). U velikim središtima (Osijeku, Splitu, Rijeci i Zagrebu) utemeljene su poliklinike, a samo u Zagrebu Stomatološka klinika (1931.) Raširenost bolesti usta, usne šupljine, zuba i čeljusti u Hrvatskoj od početka zdravstvenih pregleda navedenih područja bila je velika. Početkom 1979. godine u Hrvatskoj se uvodi Međunarodna klasifikacija bolesti u stomatologiji (MKBS) za određene bolesti (karijes zuba, parodontopatije, ortodontske anomalije, zloćudne tumore usta, rascijepe usana i nepca...).

Specijalizacije pojedinih stomatoloških grana u Hrvatskoj počinju od 1959. godine, a bile su samo dvije. Danas postoji osam specijalizacija: Dječja stomatologija, Endodoncija s restaurativnom stomatologijom, Obiteljska stomatologija, Oralna kirurgija, Oralna medicina, Ortodoncija, Parodontologija i Stomatološka protetika. Tomu treba dodati i potrebu trajnog usavršavanja, koja je utkana u sadašnji Zakon o zdravstvu. Stomatološko školstvo začeto je osnutkom Katedre za stomatologiju i zubarstvo na Medicinskom fakultetu u Zagrebu godine 1922. s prvim nastavnikom Eduardom Radoševićem (sl. 4-11.).

Slika 4-11. prof. dr. sc. Eduard Radošević

Stomatološka klinika, premda osnovana 1931. godine, stvarno je otvorena 1939. u novoizgrađenoj zgradi na Širokom brijegu na Šalati, u Zagrebu, s predstojnikom Ivom Čuparom koji ju je vodio tri sljedeća desetljeća. U Splitu je 1945. bila osnovana Viša zubarska škola, istovrsna i u Zagrebu 1947., te 1948. godine Odontološki odsjek na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, koji je 1962. prerastao u samostalni Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (sl. 4-12.). Prvi dekan Fakulteta bi je prof.dr.sc. Živko Bolf.

Slika 4-12. Stomatološki fakultet u Zagrebu

Stomatološki studij u Rijeci utemeljen je u sklopu Medicinskog fakulteta 1973. godine (sl. 4-13.). Stomatološki fakultet u Splitu utemeljen je 2007. godine u sklopu splitskog Medicinskog fakulteta (sl. 4-14.).