4. Razvoj dentalne medicine

5.

Područja dentalne medicine

SADRŽAJ

Dječja i preventivna dentalna medicina .......................................... 50 Ortodoncija ..................................................................51 Endodoncija i restaurativna dentalna medicina .................................... 53 Parodontologija .............................................................. 56 Oralna medicina ............................................................. 58 Oralna kirurgija .............................................................. 59 Implantologija ................................................................61 Protetika ................................................................... 62 Radiologija u dentalnoj medicini ................................................ 64 Etika ...................................................................... 70 Vještačenje u dentalnoj medicini ................................................81

Ishodi učenja:

1. nabrojiti područja dentalne medicine 2. opisati područje rada i glavne zadaće svih područja dentalne medicine 3. navesti specifičnosti rada doktora dentalne medicine kod različitih dječjih dobnih skupina 4. navesti etiologiju artikulacijskih poremaćaja 5. navesti temeljne razloge svih patoloških promjena pulpe 6. klasificirati parodontne bolesti 7. opisati funkciju oralne sluznice 8. navesti vrste koštanih implantata 9. opisati tehnike RDG snimanja 10. objasniti važnost etike u medicinskoj profesiji

Dječja i preventivna dentalna medicina

Dječja i preventivna dentalna medicina jest područje koje se bavi preventivnim i terapijskim postupcima u svrhu očuvanja oralnog zdravlja djece od rođenja do kraja adolescencije (sl. 5-1.).

Slika 5-1. dentalnomedicinski pregled pacijenta dječje dobi

Ona, usto, uključuje brigu o pacijentima, uključujući i one nakon adolescencije, koji pokazuju tjelesne, mentalne ili emocionalne poteškoće. Glavni ciljevi Dječje i preventivnedentalne medicine bili bi: • potpuna skrb o pacijentu, što uključuje praćenje tjelesnog, mentalnog i emocionalnog stanja pacijenta. Primarni cilj dječje dentalne medicine jest skrb o oralnom zdravlju i mjere za prevenciju djetetovih dentalnih i oralnih bolesti te edukacija o važnosti zdravlja zubi, što podrazumijeva: – prvi pregled djeteta tijekom prve godine života, koji uključuje individualnu procjenu rizika za nastanak karijesa u djeteta i majke – preventivne postupke koji uključuju profesionalno čišćenje uz primjenu fluorida, te neizostavno prehrambeno i dijetetičko savjetovanje – savjetovanje o mogućim neprikladnim navikama (npr. sisanje prsta ili prolongirano hranjenje na bočicu) – ranu procjenu potrebe liječenja nepravilnosti položaja zubi i korekcije zagriza interceptivnim (ranim) ortodontskim liječenjem. • Pravodobna eliminacija dentalnih i oralnih bolesti te ostalih patoloških promjena stomatognatnog sustava, što uključuje: – restaurativne postupke na tvrdim zubnim tkivima zbog karijesa – dijagnoze patoloških stanja usne šupljine koja su povezana sa sistemskim bolestima poput dijabetesa, kongenitalnih srčanih mana, astme, različitih alergija ili krvnih diskrazija – brigu o zdravlju mekih tkiva usne šupljine kao što su različite ulceracije, kratki frenulum te bolesti parodonta specifične za dječju dob – liječenje svih dentalnih ozljeda ne samo u djece i osoba s posebnim potrebama nego i u ostalih pacijenata.

• Praćenje razvoja mliječne i trajne denticije. • Vrlo važni postupci za očuvanje dentalnog i općeg zdravlja mladog pacijenta jesu uklanjanje boli i infekcije.

Za one koji žele znati više:

U suvremenoj dječjoj dentalnoj medicini djeci se kao pacijentima pridaje vrlo velika pozornost. Svakom se djetetu pristupa kao nedjeljivoj psihosomatskoj ličnosti, a ne odvojeno, pojedinim dijelovima tijela i sastavnim strukturama. Pritom se, naravno, uvijek misli što je najbolje za dijete u određenom trenutku, no i što je najbolje za dijete kao buduću odraslu osobu. Temeljna zadaća dječje dentalne medicine jest pomoći djetetu očuvati zube zdravima i saniranima do odrasle dobi kako bi bile omogućene djetetove funkcijske, fonetske i estetske potrebe. Pritom su specijalisti dječje dentalne medicine uvijek, prije svega, dio zdravstvenog tima koji se skrbi o ukupnome zdravlju djeteta kao cjelovite osobe. Naime, lice djeteta, orodentalni i kraniofacijalni kompleks bezuvjetno povezuju oralno zdravlje s općim zdravljem. Stoga, osim toga što provodi prevenciju i liječenje dentalnih i oralnih struktura, specijalist dječje dentalne medicine član je zdravstvenog tima te sudjeluje u ranom prepoznavanju i dijagnosticiranju sustavnih bolesti u djece, pokatkad i u liječenju. Usto, sudjeluje i u praćenju, proučavanju i procjeni djetetova tjelesnog i psihičkog razvoja.

Pitanja za provjeru znanja:

1. Koji su glavni ciljevi dječje i preventivne dentalne medicine? 2. U koje se četiri dobne skupine mogu podijeliti djeca kao pacijenti u ordinaciji dentalne medicine? 3. Koji su specifični stomatološki problemi adolescentne dobi?

ortodoncija

Naziv ortodoncija dolazi od dviju grčkih riječi orthos (grč.) – ravan, uspravan i odus, odontos (grč.) – zub. Prema definiciji, ortodoncija je područje stomatologije koje se bavi rastom, praćenjemu, korekcijom i održavanjem dentofacijalnoga kompleksa, a uključuje dijagnostiku, prevenciju, interceptivu i tretman svih oblika malokluzija zubi i pratećih struktura, sa svrhom postizanja optimalnih okluzijskih odnosa u fiziološkoj i estetskoj harmoniji s ostalim kraniofacijalnim strukturama (sl. 5-2.).

Slika 5-2. Prikaz ortodontske terapije u tijeku

Na temelju definicije može se zaključiti kako se ortodoncija ne bavi samo uskim područjem dijagnostike i terapije nepravilnosti zubi, kako bi se moglo zaključiti iz samog naziva, nego specijalisti ovog područja dentalne medicine vrlo često sudjeluju i u dijagnostici i terapiji susjednih struktura kraniofacijalnoga kompleksa, s kojima je morfološki, a posebice funkcijski povezana. Temeljni zadatci specijalista ortodoncije bili bi: • pratiti postnatalni razvoj denticije i okolnih pratećih struktura • razotkriti čimbenike koji nepovoljno utječu na rast i razvoj pojedinih dijelova maksilofacijalnog sustava • primijeniti posebne dijagnostičke postupke • proučavati kliničke manifestacije ortodontskih anomalija • pratiti epidemiološka kretanja ortodontskih anomalija u svijetu i u nas • provoditi prevencijske, intercepcijske i terapijske zahvate s pomoću miofunkcijskih, mehaničkih ili kombiniranih naprava radi uspostavljanja normalne morfologije, funkcije i estetike orofacijalnog područja.

Pitanja za provjeru znanja:

1. Od čega potječe naziv ortodoncija? 2. Koji su zadatci ortodonta? 3. Objasnite koja je uloga ortodonta u interdisciplinarnom pristupu pacijentu.

određivanje rizika od nastanka karijesa, epidemiologiju, zubnu higijenu i prevenciju zubnog karijesa, te utjecaj sistemskih bolesti na nastanak karijesa.

Slika 5-5. Zubni karijes

Pitanja za provjeru znanja:

1. Što obuhvaća restaurativna dentalna medicina? 2. Koja je najraširenija bolest čovječanstva?

Parodontologija

Parodontologija je temeljno i specijalističko područje koje obuhvaća problematiku anatomije, etiologije, epidemiologije, prevencije i terapije bolesti potpornih struktura zuba. Naziv dolazi od dviju riječi: para (lat.) – do, pokraj i odus(grč.) – zub. To je područje dentalne medicine koje se bavi sprječavanjem, dijagnostikom i terapijom ne samo potpornih zubnih struktura (parodonta) nego i implantata (usatka). Kao što je rečeno, parodont čine gingiva, cement zuba, parodontalni ligament i alveolarna kost. Budući da su parodontopatije (sl. 5-6.), uz karijes, najrasprostranjenije kronične bolesti te su najčešći razlog gubitka zubi u odraslih, parodontologija težište svojeg djelovanja stavlja na praćenje i proučavanje znanstvenih istraživanja i spoznaja s parodontološkog područja i njihovu kliničku primjenu.

Slika 5-6. Uznapredovala parodontopatija

Pritom se misli na istraživanja s područja građe i funkcije parodontnih tkiva te brojnih uzroka parodontnih bolesti, s naglaskom na važnost preventivnih i terapijskih postupaka u zbrinjavanju parodontnih bolesti. Patološka zbivanja u parodontu često se zovu i parodontopatije te obuhvaćaju sve upalne, degenerativne i involucijske bolesti. Postoji više klasifikacija parodontnih bolesti: prema etiologiji te prema kliničkoj ili patološkoj slici.

Za one koji žele znati više:

Jedna od široko prihvaćenih klasifikacija jest ona utemeljena na diferencijalnoj dijagnostici između gingivitisa i brzonapredujuće parodontopatije. Gingivitisi: 1. gingivitisi uzrokovani bakterijama plaka: • gingivitis simpleks (nespecifični gingivitis) • gingivitis ulceroza (Plaut-Vincent) • bakterijski gingivitis kompliciran zbog hormonskih utjecaja: – gingivitis gravidarum – gingivitis pubertas 2. gingivoza, gingivitis deskvamativa 3. gingivitis hiperplastika: • epulis (epulide) • hidantoin-hiperplazije • idiopatske fibroze • tumori. 4. Gingivitis kao popratni simptom općih bolesti, smetnji u izmjeni tvari ili drugih sistemnih smetnji: • gingivitis povezan s manjkom vitamina C • gingivitis povezan diabetesom mellitusom • gingivitis povezan s leukemijom • odlaganje kovina u gingivi (olovo, bizmut, živa).

Brzonapredujuće parodontopatije: • upalne (parodontitis) • upalno-ulcerozne (gingivo-parodontitis ulceroza) • involucijske (recesija gingive, atrofija parodonta) • degenerativno-distrofične („prava“ parodontoza).

Pitanja za provjeru znanja:

1. Što obuhvaća parodontologija? 2. Po čemu se mogu klasificirati parodontne bolesti?

oralna medicina

Sinonimi za oralnu medicinu jesu oralna patologija i bolesti usta. Oralna je medicina područje dentalne medicine koje se bavi proučavanjem patoloških promjena oralne sluznice i njihovih pripadajućih struktura. Ona proučava uzroke patoloških promjena oralne sluznice, njihov razvojni tijek, njihov učinak na organizam, promjene strukture i funkcije oralnih tkiva te se bavi sprječavanjem nastanka oralnih bolesti i njihovim liječenjem (sl. 5-7.). Oralna medicina doživljava posljednjih desetljeća snažan razvoj zahvaljujući novim spoznajama u imunologiji, mikrobiologiji, patologiji i drugim medicinskim područjima. Taj je napredak rezultat novih tehnologija koje pomažu u dijagnostici oralnih bolesti i njihovu liječenju.

Slika 5-7. Pregled patološki promijenjene oralne sluznice

Zadaća je oralne medicine da na temelju poznavanja povijesti bolesti (anamneze), objektivnih kliničkih manifestacija oralnih bolesti (kliničke slike), subjektivnih simptoma (simptomatologije), pomnog proučavanja uzročnika koji su odgovorni za nastanak bolesti (etiologije) i uočavanja dinamike tijeka patoloških procesa od početka do završetka bolesti (patogeneze): • prepozna određenu bolest (dijagnostika) • provede uspješno liječenje bolesti (terapija) • uoči individualnu sposobnost pacijenta za odgovor tkiva na provedenu terapiju (prognostika) • pronađe prikladne i, po mogućnosti, učinkovite postupke za sprječavanje nastanka oralnih bolesti (prevencija).

Pitanja za provjeru znanja:

1. Čime se bavi oralna medicina? 2. Nabrojite funkcije oralne sluznice.

oralna kirurgija

Kirurgija, čiji naziv dolazi od latinske riječi chirurgiae (što znači „rad rukom“) grana je medicine koja primenjuje ručne i strojne operativne tehnike na pacijentima da bi se istražila i/ili izliječila njihova određena patološka stanja. Oralna je kirurgija područje dentalne medicine koje se bavi kirurškim zahvatima u području usne šupljine, zubi, čeljusti te djelomično glave i lica. Temeljni je cilj saniranje nepovoljnih bioloških i anatomskih situacija te funkcijskih, estetskih i drugih anomalija i bolesti usne šupljine i orofacijalnog područja. Najčešći zahvati u oralnoj kirurgiji jesu: • vađenje ili ekstrakcija zubi (sl. 5-8.) • alveotomija (kirurško vađenje neizniklog ili zaostalog zuba ili korijena, najčešće trećih kutnjaka ili umnjaka) • apikotomija (oralnokirurški zahvat kojim se uklanja vrh korijena zuba (apex) najčešće radi uklanjanja granuloma ili ciste u području vrha korijena) • kortikotomija (oralnokirurški zahvat kojim se prikazuje kruna zuba uklanjanjem sluznice i kosti iznad krune) • cistektomija (kirurško uklanjanje cista odontogenog ili neodontogenog karaktera),

Implantologija

Ugradnja dentalnih implantata, odnosno implantoprotetska rehabilitacija, postala je jedan rutinski, uobičajeni postupak u svakodnevnom radu u dentalnoj medicini. Primarni je tomu uzrok proširenje indikacija za primjenu dentalnih implantata te posljedično i sve veća pojavnost implantoprotetske rehabilitacije. Terapijski su protokoli pojednostavnjeni, skraćena je dužina trajanja terapije te je i na taj način došlo do ekspanzije primjene dentalnih implantata. Educiranost i interes pacijenata, kao i sve dostupnije informacije, dovode do prihvaćanja modernih smjernica dentalne medicine. Osim toga, ubrzanim razvojem tehnologije i kirurških tehnika dolazi do povećanja augmentacijskih postupaka na koštanim i mekotkivnim sustavima, što je posljedično dovelo i do proširenja indikacija za postavu implantata u regijama u kojima to prije nije bilo moguće.

Za one koji žele znati više:

Prema nekim autorima, na godišnjoj se razini ugradi više od šest milijuna implantata. Također treba spomenuti i produženje životnog vijeka u kvantitativnom smislu te sve veću potrebu i osviještenost pacijenata u estetskom i funkcionalmom smislu i na taj način povećanom implantološkom aktivnošću. Bez obzira na znanje i iskustvo operatera i velik broj ugrađenih implantata, potreban je određeni algoritam postupaka koji je potrebno napraviti kako bi se izbjegle potencijalne intraoperativne i postoperativne komplikacije. Danas se većina tih zahvata provodi u ordinacijama dentalne medicine uz primjenu lokalne anestezije. Ako se izvode višestruke implantacije uz dodatne koštane augmentacije ili rekonstrukcije, planirani implantološki zahvat se može obaviti i u općoj anesteziji.

Navedeni postupak ugradnje dentalnih implantata podrazumijeva temeljito i detaljno planiranje postupka, suradnju između kirurga i protetičara kao i zubnog tehničara (sl. 5-9.).

Slika 5-9. Ugrađeni dentalni implantati u području gornjih sjekutića

Pacijent treba biti upoznat sa svim aspektima planiranog zahvata, mogućim komplikacijama i financijskom aspektu navedenog. Uz sve to, potrebna je i pisana suglasnost za provođenje navedenog zahvata. Detaljno planiranje i primjena navedenog postupka smanjuje komplikacije na najmanju moguću mjeru, pa je stoga planiranje iznimno važan postupak. Koštani implantati mogu se podijeliti ovako:

• autogeni transplantati – kost se presađuje s jednoga mjesta na drugo mjesto u pacijenta. U ovom slučaju pacijent je donor (davatelj) i akceptor (primatelj).

Ova je metoda najbolja jer jamči vrlo dobre rezultate • alogeni transplantati – kost se presađuje s jedne osobe na drugu. U ovom slučaju donor (davatelj) i akceptor (primatelj) različite su osobe • aloplastični transplantati – sintetski materijali kao što su: hidroksilapatit, trikalcij fosfat, polimeri, staklokeramika i kolagenska vlakna • ksenogeni transplantati – presađuje se s jedinke druge vrste. Tu ubrajamo osušenu goveđu (Bio-Oss) kost koja ima samo osteokonduktivno svojstvo.

Pitanja za provjeru znanja:

1. Koji su razlozi proširenosti dentalne implantologije u današnje vrijeme? 2. Kakvi koštani implantati postoje?

Protetika

Dentalna je medicina grana medicine koja se sastoji od niza zasebnih djelatnosti, no one se često terapijski dopunjuju međusobnom suradnjom. Ovo se, napose, može primijeniti na fiksnu i mobilnu protetiku. Iako su ova područja dentalne medicine u pojedinim segmentima vrlo slična, ipak se u mnogočemu razlikuju, posebice u oblicima terapije i različitim pristupima pacijentu pri prvom pregledu.

Fiksna protetika

Područje fiksne protetike bavi se biomedicinskim i tehnološkim znanjima te vještinama na kojima se temelji klinički rad u terapiji izgubljenih funkcijskih kruna zubi djelomično ozubljene čeljusti. Specijalisti fiksne protetike analizom postojećega oralnog statusa, znanjima stečenima tijekom brojnih cjeloživotnih edukacija, praćenja najnovijih saznanja na znanstvenim i kliničkim razinama, te kliničkog rada imaju kompetenciju za odabir optimalnoga terapijskog rješenja za svaki klinički slučaj. Posebna se pozornost posvećuje analizi ocjene zuba nosača, planiranju mosne konstrukcije, statici mosne konstrukcije i drugim temeljnim znanjima nužnima za ispravan odabir vrste nadomjestka i gradivnog materijala. Pritom se primjenjuju brojne vještine potrebne za primjenu različitih nadomjestaka (sl. 5-10.) npr. modificiranih krunica s pričvrstkom i bez njega te kombiniranog nadomjestka, metal-keramičkog mosta različitih raspona, potpunokeramičkog mosta, mosta na lijepljenje, ljuske, inlay, onlay, overlay itd., kao i planiranje implantoprotetske terapije, pri čemu je uvijek naglašena važnost interdisciplinarnog pristupa.

Za one koji žele znati više:

Radiodijagnostika, odnosno radiološka dijagnostika, čini temelj suvremene medicinske dijagnostike zahvaljujući brzom razvoju aparature te znanju i sposobnosti specijalista radiologije. Radioterapija, odnosno radiološka terapija, postala je neizostavan dio terapije, napose u onkologiji zahvaljujući razvoju snažnih visoskovoltažnih aparata koji emitiraju zračenje visokih energija i velike prodornosti (betatroni, linearni akceleratori), a u terapiju su, uz prirodne radioaktivne izotope, uvedeni i umjetni. Radiobiologija, kao vrsta radioterapije, daje značajan doprinos u terapiji malignih bolesti te je, uz kirurgiju i kemoterapiju temeljni terapijski postupak u liječenju ovih bolesti.

s pomoću RDG snimanja. Osim toga, za dijagnostiku niza ozljeda i patoloških promjena preostalog dijela stomatognatnog sustava, odnosno, orofacijalnog područja, bezuvjetno je potrebna RDG slika.

Za one koji žele znati više:

Rendgenske su zrake oblik elektromagnetnoga zračenja vrlo kratkih valnih duljina. Nastaju u rendgenskoj cijevi, kada elektroni nastali na katodi velikom brzinom udare u metalnu zapreku na anodi. Pri tome dolazi do izbacivanja elektrona iz elektronskih ljusaka atoma. Na mjesto izbačenog elektrona uskače elektron iz više energijske razine, pri čemu se stvaraju rendgenske zrake i toplina. Rendgenske zrake pokazuju fizičko, kemijsko (djelovanje na fotoemulziju) i biološko djelovanje (posljedica je ionizacije).

Rendgenska je slika dvodimenzijska skupna slika snimljenih struktura, čiji je stupanj zacrnjenja ovisan o selektivnoj apsorpciji RDG zraka pri njihovu prolasku kroz strukture snimanog objekta. Što je veća apsorpcija RDG zraka, stupanj je zacrnjenja RDG filma manji, a sjena je snimanog objekta na filmu intenzivnija i obrnuto.

Najintenzivniju sjenu na RDG filmu daju: najviše metali (zlato, amalgamska punjenja i sl.), potom caklina, kost, dentin pa cement, a najmanju sjenu, odnosno translucenciju (tamno područje na RDG slici) daju meka tkiva.

Tehnike RdG snimanja

• intraoralne • ekstraoralne • specijalne tehnike snimanja.

Intraoralne tehnike snimanja

Pojam intraoralnih radiografskih pregleda zubi i alveolarnog grebena podrazumijeva da se film nalazi u ustima. Vrste intraoralnih slika jesu:

Slika 5-13. RdG slika ugrizom u traku (Bitewing)

Aksijalne intraoralne tehnike snimanja

Tom se tehnikom određuje položaj stranih tijela, retiniranih korijena, distopičnih zubi, kamenaca u izvodnim kanalima žlijezda slinovnica.

Ekstraoralne tehnike slikanja

Te tehnike slikanja gornje i donje čeljusti podrazumijevaju položaj filma izvan usne šupljine. Vrste slika: • kose slike donje čeljusti • kraniogram u posteriorno-anteriornoj i profilnoj projekciji, • panoramske (pantomografske) slike • ortopantomogram. Ekstraoralne slike uporabljuju se kada klinički sumnjivo područje nije prikazano u cijelosti intraoralnim filmovima ili kada se žele prikazati dijelovi lubanje ili orofacijalnog područja. 1. Kose slike donje čeljusti Kose slike donje čeljusti uporabljuju se u analizi mandibule jer omogućuju detaljan prikaz koštane strukture, kao i radiografski prikaz različitih procesa unutar različitih dijelova mandibule. Najčešće su to cistične promjene izražene na kostima, lokalne manifestacije bolesti, kongenitalne deformacije i frakture. 2. Kraniogram u posteriorno-anteriornoj i profilnoj projekciji Kraniogram u PA projekciji omogućuje pregled lubanje i ličnih kostiju uz mogućnost otkrivanja patoloških promjena, traume te razvojnih anomalija. Takva projekcija omogućuje dobar prikaz facijalnih kostiju, uključujući frontalne i etmoidne sinuse, nosnu šupljinu i orbite. Uporabljuju se za mjerenje veličine različitih dijelova glave, kao i za uočavanje varijacija u položaju i obliku kranijalnih i facijalnih struktura. Takva tehnika najčešće se primjenjuje u ortodonciji kao pomoć u procjeni rasta i razvoja. 3. Panoramske (pantomografske) slike

godine i od tada doživljava velike napretke i poboljšanja. Posebna vrsta CT uređaja za višeslojnu, tzv. multislice tomografiju, posjeduje mnogo detektora, čime se prikazuje velik broj slojeva samo jednom rotacijom rendgenske cijevi. Razvojem računalnih programa omogućena je rekonstrukcija slike u frontalnim, postraničnim i kosim presjecima, što uvelike pridonosi kvaliteti radiološke dijagnostike.

dentalni CT

Ovaj višeslojni uređaj za kompjutoriziranu tomografiju sa softverom za procjenu čeljusti uporabljuje se u dijagnostici bolesti gornje i donje čeljusti. Taj postupak omogućuje prikaz čeljusti u stvarnoj veličini, prikaz struktura u transverzalnoj, koronarnoj i sagitalnoj ravnini uz mogućnost 3D rekonstrukcije prikazanih struktura. Omogućen je prikaz sagitalnih presjeka kroz alveolarni greben s obzirom na zakrivljenost grebena, a svaki je presjek posebno numeriran. Razvijeni su programi koji omogućuju prikaz i procjenu različitih struktura kao npr. implantata, cista, tumora.

Cone beam CT (CBCT)

Cone beam CT dijagnostički je postupak koji se koristi divergentnim, odnosno konusnim izvorom ionizirajućega zračenja i opremljen je posebnim dvodimenzionalnim detektorom, čime cjelovito pokriva ciljnu regiju pa je dovoljna jedna cirkularna rotacija da se prikupe podatci za stvaranje trodimenzijske snimke. CBCT pruža velik broj mogućih kombinacija prikaza jer je od jedne trodimenzijske snimke moguće, s pomoću računalnog programa, napraviti mnogo visokokvalitetnih presjeka: panoramskih, aksijalnih, transverzalnih, poprečnih, sagitalnih, kosih i trodimenzionalnih (sl. 5-15.).

Slika 5-15. detalj analize CBCT slike

Za one koji žele znati više:

Vrijeme je ekspozicije 30 sekundi. Prototip CBCT-a izrađen je 1982. godine za potrebe angiografije, a za prikaz maksilofacijalne regije rabi se od 2001. godine.

CBCT se primjenjuje pri procjeni kosti pri planiranju implantata i kontroli postimplantološke terapije, opsežnim kirurškim zahvatima koji zahtijevaju detaljan prikaz međusobnog odnosa anatomskih struktura i lezija koje je potrebno kirurški zbrinuti (npr. tumorske i cistične tvorbe), za prikaz endodontskih prostora i periradikularnih patoloških procesa, kada je to potrebno. CBCT se primjenjuje i za procjenu upalnih, cističnih te tumorskih i metastatskih tvorbi u kosti.

Za one koji žele znati više:

Tijekom snimanja, ovisno o tipu uređaja, pacijent može sjediti, stajati ili ležati. Da bi se izbjegli artefakti uzrokovani pomicanjem pacijentove glave tijekom snimanja, pacijentova glava mora biti fiksirana. Prednost je CBCT-a u tome što se zahvaljujući svojoj veličini može primijeniti u manjim prostorima. Vrijeme trajanje pretrage kraće je nego kod klasičnog CT-a, a manja je i doza zračenja u usporedbi s višeslojnim CT-om jer se rabi pulsirajuće ionizirajuće zračenje pa je efektivna doza zračenja izražena u µS oko 200 – 250. Pritom je rezolucija dobivenih snimki iznimno velika i kvalitetna.

Pitanja za provjeru znanja:

1. Što je radiologija? 2. Koja su glavna svojstva rendgenskih zraka? 3. O čemu ovisi stupanj zacrnjenja na RDG snimci? 4. Kakve intraoralne snimke postoje? 5. Što se sve može uočiti na ortopantomogramima? 6. Koje su prednosti CBCT-a?

Etika

Prema nekim izvorima, naziv etika potječe od dviju grčkih riječi ethike tehne, što je u prijevodu znanost o ponašanju. Tijekom vremena izostavljen je termin tehne (vještina, znanje, znanost) te je ostalo samo ethike, koji je na latinski preveden kao ethica te je na temelju te riječi nastao naziv ove znanstvene discipline u našem jeziku, a i u velikom broju europskih zemalja. Najčešće se navodi kako je etika filozofijska disciplina koja se bavi moralom, odnosno moralnošću ljudskih čina. Međutim, izraz etika, potječe od grčke riječi ethike (ponašanje), prema jednim izvorima, odnosno od grčke riječi ethos (običaj, navika, karakter, ćudoređe), prema drugim izvorima, a moral od latinskih riječi mos (običaj), mores (vladanje) i moralis te, zapravo, imaju isto značenje. Povijesni izvori navode da je Ciceron grčku riječ ethos preveo na latinski kao mores (običaji, u množini). Stoga je, u slobodnom govoru, etika isto što i moral ili skup moralnih pravila prema kojima se