SNAGA UMA - April

Izdanje 4 / April 2014. | Besplatan online primjerak

Urednik:

Mehmed Šabetić E-mail: mehmed89@live.com Facebook: www.fb.com/mehmed.sabetic

Tvoja je Smeđe niti, mostovi crno-bijelog svega što želim gledat.

Smješkanje, pod svjetovima staklene vode, što se prospe mislima mojim, u nedohvat noći.

Neprepoznatljive, ostaše boje, i nebitne, al’ ostaje spomen.

Hiljade dozivanja, u zaborav pada vremenu.

Presretnu se koraci, možda samo u željama mojim, pa bojim maštanjem stvarnost.

Pišem kasno jer upitno je jutro, kad sam sad spreman mijenjat sve ove riječi za pogled tvoj još jedan.

Amar Topčić

12

Treba imati talenat za sreću Mi smo istinski dobri kad smo istinski sretni. Nesreća kvari srca i ruši karaktere.

Rijetko je bilo ljudi koji su odoljeli otrovima nesreće i produžili da vole druge ljude. Naročito onaj kome su drugi učinili nesreću, omrzne i nedužne. Mogu da ne postanu čovjekomrsci samo oni nesretnici koji svoje bijede ne smatraju krivicom drugih ljudi, nego samo voljom božjom, što opet znači krivicom svojom vlastitom.

Sirotinja je najveća nesreća zato što otruje čovjeka takvim mržnjama; a jedna velika napast čovjekova, to je što u nesreći dobije rđavo mišljenje o ljudima i pogubi prijatelje.

Najmanje su sretni oni ljudi koji bi imali sve razloge da budu sretni. Ima ljudi koji su gospodari zlatnih rudnika, a ne osjećaju se sretnima; a ima ljudi koji se ne osjećaju nesretnima ni posle kakvog slučaja koji bi drugi smatrali katastrofom ljudskog života. Znači da je sreća jedna stvar mišljenja, i da sama za sebe ništa ne predstavlja. Sreća, to je ipak samo jedna fikcija. A ako sreća postoji, onda je ona samo u željama, jer je želja pokret i akcija, znači jedini život i jedina prava radost. Neosporno, ima i ljudi koji ne umiju biti sretni ni sa kakvim vrlinama, ili ma kolikim bogatstvom. Ima i ljudi rođenih za nesreću, kao što su drugi rođeni za muziku. Treba imati talent za sreću, kao što treba imati puno duše da se bude istinski nesretan.

I nije točno rečeno da je svaki čovjek kovač svoje sreće; točno je, naprotiv, da je čovjek uvijek sam kovač svoje nesreće. Jer od hiljadu nesreća ima samo jedna koja nas snalazi od Boga, a to je smrt, iako smrt nije nesreća, ili bar ne najveća. Sve druge bijede su djelo čovjekovo, čak i sama njegova bolest.

Zato ako su sreće slučajne, nesreće nisu slučajne. Za svaku našu nesreću kriva je ili naša lakoumnost, ili naša gordost, ili naša glupost ili naš porok. I za fizičke bolesti su krive samo naše duhovne bolesti, nezdrave i poročne misli. Zato čovjek kroz čitav život čini sebi samom više zla nego dobra.

Jovan Dučić Snaga uma | April 2014

13

Umijeće malih koraka Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu.

Nauči me umijeću malih koraka.

Učini me sigurnim u razdvajanju vremena.

Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.

Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primijetim svjetlost i vrhunce, da s vremena na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.

Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko.

Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.

Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći.

Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratioci života - uz koje rastemo i zrijemo.

Podsjeti me da srce često zamućuje razum.

U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.

Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore.

Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana.

Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo.

Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.

Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.

Stvori od mene čovjeka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su “ispod”.

Oslobodi me straha da propuštam život.

Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.

Nauči me umijeću malih koraka.

Antoine de Saint-Exupéry www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

14

Ljubav za vječnost Bio je 18. 12. mrak se već odavno navukao na grad. Snježne pahulje su prekrile svaki milimetar grada.

Zapravo snijeg je bio toliko velik da se promet odvijao veoma usporeno. Čak niti pješaci nisu hodali gradom i veselili se sniježnom pokrivaču. Tek poneko lice virilo je sa prozora zgrada ili kuća i gledalo sniježnu mećavu. U gradskim kafićima čula se glazba koja je tipična sa subotnje veče. Okrugli bijeli sat, koji je požutio od vremena i ispusnih plinova na autobusnom kolodvoru pokazivao je 21:30 a crvena živa na toplomjeru bila je nisko ispod nule, nekih -35°C. Veoma rijetko za to područje.

Vidno uznemireni mladić, nervozno je hodao gore-dolje od jedne do druge autobusne postaje. Na nogama je imao crne martinke i izderane-izbljedele farmerice. Majica koju je imao na sebi imala je logo neke metal grupe a kožna jakna koju je imao na sebi bila je raskopčana nije bila primjerena za takvo vrijeme. Ali stil njegove odjeće itekako je odgovarao stilu glazbe koju sluša. Bio je jedan od rijetkih u gradu koji su se zaklinjali u Rock a mrzjeli turbo-folk. Ipak glazba koja se čula sa njegovog mobitela, bila je nešto sasvim drugo. Bio je to Balašević i njegova pjesma “prvi januar” koja je odzvanjala kroz noć. Posljednji bus za grad u koji je krenuo trebao je stići u 21:00 ali njega još nije bilo. Kako je saznao od službenice koja brine o redu vožnji, bus je zbog mećave i prometne nezgode zaglavio u prometu.

Minute su za njega prolazile kao godine. Proklinjao je sebe! Da je samo krenuo kada je planirao, u 19:00 da je iznenadi. Ona bi bila prva koju je sačekao. Čekao bi je cijeli sat a sada kasni već sat i pol i tko zna koliko će još. Kada je ulazio u bus u 19:00 netko ga je dohvatio za rame. Naglo se okrenuo jer nije volio da ga tako dodiruju. Vidio je poznato lice ali se nije mogao sjetiti od kuda. “Zar me neprepoznaješ?” Taj glas, te oči nikada ne bi mogao zaboraviti. Bio je to njegov prijatelj iz osnovne, nisu se vidjeli već petnaest godina. Ali sjećao ga se, bili su najbolji. Prve simpatije, tuče, bježanja iz škole, prva pljuga i piva. sve su zajedno prošli. A onda ih je život rastavio. Nisu se vidjeli do večeras. “Kako si Ivane, šta ima novo kod tebe? U gradu?” “Ništa sve po starom. A kod tebe, Marko?” “A eto... Došao sam danas, po neke papire u općinu i crkvu. Ženim se. A ti? Što je s tobom, ima neka nova?” “Ima! Upravo idem kod nje. Trebamo se vidjeti u 8:30. Ali želim je dočekati, iznenaditi. To će biti prvi put.

Znaš...” “Da, znam” rekao je Marko “ti nikada ne dolaziš prvi. Stara škola. Mora da vrijed...” “Itekako vrijedi” nastavi Ivan “večeras ću je zaprositi!” Izvadio je sliku svoje djevojke. Na nogama je imala crnu haljinu i starke. Na jednoj starci je bila crvena a na drugoj zelena vezica. I crna kožna jakna, koju joj je on kupio na jednom koncertu. Smeđa kosa i oči koje su sjale od sreće i zadovoljstva. “Uvijek u tvome stilu. Rockerica ili ništa.? Sretno brate. Ali nadam se da imaš minut da popijemo jedno za stara vremena?” upita Marko. “Može. Ali znaj da žurim.” Napomenu Ivan. “Ne brini” reče Marko. “Znaš brate pustio bih ja nju da čeka ali večeras će biti u istoj odjeći kao na fotki. Zamolio sam je i pristala je. U toj odjeći je bila kada smo se upoznali.” nadoda Ivan.

I kako to biva puno vremena da se nisu vidjeli a još više tema.

I evo ga tu, na autobusnom kolodvoru čeka posljednji bus da stigne jedinoj koju voli, nakon mnogo godina. Voljele su njega druge. Ali on, on je imao srce hladno kao led. Sve su za njega bile, samo broj.

A ona je u njemu oživjela taj osjećaj da nekoga voli, da je za nekoga spreman umrijeti. I bio je! Za nju bi učinio sve. Ali eto ga sada tu na kolodvoru i kasni već dva sata. Morao je otići do nje. Bilo je previše hladno a ona oskudno obučena, samo zbog njega. Znao je da će ga čekati, obećala mu je. Pokušao je nazvati ali mobitel joj nije radio. Eh samo da ne dođe ili da je već otišla. Ali bio je uvjeren da nije.

Poznavao je on ju. Voljela ga je kao i on nju. Sve bi učinili jedno za drugo. Pa morali čekati i cijelu vječnost. Kazaljke na satu su prolazile previše brzo kao i crvena živa koja je sve brže opadala. Sada je pokazivala -42°C. 22:15 autobus je napokon stigao a i snježna mećava se smirila. Cestarske službe su očistile cestu pa se promet odvijao malo brže. Eh! Sada još samo da stigne na odredište i zagrli svoju voljenu. Istina je pomislio je u sebi “ovi busevi su mnogo brži kada trčiš za njima.” 22:57 upravo je stigao na autobusni kolodvor, gdje je trebalo da ga čeka žena njegova života. Smislio je on mnogo riječi, kupio joj prsten, da je pita da se uda za njega. Ali sada, sada ju je samo želio zagrliti i zagrijati svojim tijelom.

Snaga uma | April 2014

15

Ali nje nije bilo na mjestu gdje ga je inače čekala. Osjetio je olakšanje. “Otišla je. Sklonila se. I ja bi učinio isto. Ili ipak ne bih.” pomislio je s dozom straha u sebi. Autobus za natrag bio je tek u 2:00 poslije ponoći. Uputio se prema kafiću, popularno nazvanom pivnica. “Ako je još u gradu, bit će tamo” mislio je u sebi. To je jedino mjesto u koje je voljela ići. Ušao je i osvrnuo se oko sebe, ali nje nije bilo. Sjeo je za šank i naručio točeno pivo. Krenu je da je ponovo nazove i ispriča se za sve. Netko je rekao da je hitna pomoć odvezla neku djevojku s autobusnog kolodvora oko 22:50, potpuno promrzlu.

Snažan bol mu je prosjekao grudi kao da ga netko bode nožem. Skočio je sa stolice i uputio se u bolnicu, a da pritom nije platio račun za pivo, koje nije ni dotakeo. Znao jeda to ne može biti nitko drugi osim Marije. Čekala ga je. Utrčao je u bolnicu i s vrata povikao “Gdje je!” “Oprostite mladiću. Ali gdje je? Tko? I molim da se stišate” rekla je medicinska sestra. “Oprostite. Samo želim znati, gdje je djevojka koju su prije par minuta dovezli s autobusnog kolodvora?” “A ta djevojka” reče sestra “ovdje u sobi, pokušavaju je vratiti u život. A tko ste vi?” “Ja, ja.... ja sam njen život i ona moj” rekao je Ivan. Dok su mu se suze slijevale niz obraze. Doktor je nakon nekih dvadesetak minuta izašao iz sobe s tugom u očima, kakvu imaju doktori kada ne uspiju spasiti mladi život. “Doktore? Nije istina? Recite mi da nije...” molio je Ivan. “Žao mi je. Vi ste zasigurno Ivan?” upitao je doktor i nastavio “Zazivala je vaše ime i govorila da ćete doći. Ali žao nam je, nismo mogli ništa učiniti za nju.” “ Mogu li je bar vidjeti?” upita Ivan. “Da.” kratko odgovori doktor. Uveo ga je u sobu gdje je Marija ležala na postelji. Cijelo tijelo joj je bilo modro od hladnoće. A ona je bila najljepša djevojka koju je znao, čak i sada kada spava vječnim snom. A on je dugo plako nad njenim tijelom.

Prošlo je od tada već mnogo godina a Ivan je svake godine odlazio na Marijin grob i nosio joj crvene ruže koje je jako voljela. A svake godine 18. 12. stajao je na mjestu gdje je ona čekala njega. Posljednji put. Stajao je tako od 19:00 do 23:00. Ali zima više nikada nije bila tako hladna, kao te godine. Prošlo je od toga oko tridesetak godina a zima opet onako oštra. On ponovo na mjestu kao i svake godine od tog nesretnog događaja, gdje je ona njega čekala zadnji put.

I on je te zime posljednji put došao na to mjesto da joj iskaže svoju ljubav. Ujutro su ga našli zaleđenog. Preminuo je na mjestu gdje je ona posljednji put čekala njega. www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

16

Otpor U životu postoji jedna vrijednost koja često drugima ostaje skrivena, ali je čovjek osjeća duboko u svojoj duši: to je vjernost ili nevjernost onome što osjećamo da je naša sudbina ili vokacija koju treba da ispunimo.

Sudbina, kao uostalom sve što je ljudsko, ne ispoljava se apstraktno već se oživotvoruje u nekoj okolnosti, na nekom malenom mjestu, na nekom voljenom licu, u rođenju nekog siromaška na periferiji neke imperije. Ni ljubav, ni istinski susreti, pa čak ni duboka razmimoilaženja, nisu plod slučajnosti, već su nam na tajanstven način predodređeni.

Koliko sam se samo puta u životu začudio što u tolikom mnoštvu ljudi na svetu nailazimo na one koji, na izvjestan način, vuku konce naše sudbine, kao da pripadamo istovjetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne iste knjige! Nikad nisam saznao da li ih prepoznajemo zato što smo već tragali za njima, ili smo tragali za njima zato što su već bili nadomak naše sudbine. Sudbina se ispoljava putem znakova i nagovještaja, koji nam se isprva učine beznačajni, a za koje tek kasnije uvidimo da su bili od presudnog značaja.

Tako se dešava da u životu često povjerujemo da smo izgubljeni, dok u stvari uvijek idemo ka određenom cilju, ponekad vođeni našom najočiglednijom, ali u drugim prilikama, možda i bitnijim za naš život, nekom snažnom i nepokolebljivom voljom i nama samima neznanom, u susret mjestima, osobama ili stvarima koje, na ovaj ili onaj način, jesu, ili su bile, ili će da budu, od odlučujuće važnosti za našu sudbinu, voljom koja ide u prilog našim prividnim htijenjima ili ih osujećuje, pomaže ili odmaže našim težnjama i često, što nas još više začuđuje, vremenom dokazuje da je budnija od naše svjesne volje.

Još jedna izgubljena vrijednost jeste stid. Da li ste primijetili da ljudi više nemaju stida, te se tako događa da, u društvu časnih ljudi, čovjek može da sretne tipa optuženog za najgoru korupciju, koji pri tom ne skida osmijeh sa lica, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

U neka ranija vremena, njegova porodica bi se od stida zatvorila u kuću, ali sada je sve jedno te isto i takvog tipa zovu da gostuje u nekim televizijskim programima, gdje se prema njemu ophode kao prema gospodinu.

Ernesto Sabato Snaga uma | April 2014

17

Bezumnici U vrtu jedne ludnice sretoh mladića blijedog lika, lijepog i čuđenjem obuzetog.

Sjedoh kraj njega na klupu, te ga upitah: “Zašto si ovdje?”

On me pogleda zapanjeno, pa reče: “Pitanje ti je neumjesno, ali ću ti ipak odgovoriti. Moj otac je od mene htio da načini svoju sliku i priliku, a to je htio i moj stric. Moja majka htjela je da budem baš kao njen uvaženi otac. Moja je sestra isticala svoga muža moreplovca kao savršen primjer na koji bi trebalo da se ugledam. Moj brat je mislio da treba da budem kao i on, dobar atleta. Tako su i moji učitelji: doktor filozofije, profesor muzike i logičar, odreda čvrsto riješili i svaki je od njih htio da budem odraz njegovog lika u ogledalu. E, zato sam došao ovdje. Ovdje mi sve djeluje zdravije. Barem mogu da budem to što jesam.”

U tom se iznenada okrenu ka meni i reče: “Nego, reci ti meni, da li su i tebe ovamo također otjerali obrazovanje i dobar svijet?”

A ja odgovorih: “Ne, došao sam u posjetu.”

On reče: “Aha… ti si, dakle, jedan od onih što žive u ludnici s one strane zida.”

Claude Ferran

Prnjava kanta Jednom se jedan planinar nakon dugog i mukotrpnog uspona popeo na negostoljubiv vrh planine. Ushićeno je pogledao prekrasan prizor oko sebe, podignuo ruke k nebu i uzviknuo: - O Bože, ispuni me svjetlošću!

A Bog mu je odgovorio: - Pa ja tebe stalno ispunjavam svjetlošću! Ali ti stalno puštaš kao prnjava kanta.

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

18

Topli kamen Prema jednoj legendi, kada je izgorjela čuvena Aleksandrijska biblioteka u Egiptu, sačuvana je jedna knjiga. Pošto nije bila posebno vrijedna knjiga, prodana je nekom siromašnom čovjeku za nekoliko novčića. Knjiga nije bila ni posebno zanimljiva, ali je između njenih stranica bilo umetnuto nešto veoma zanimljivo. Bio je to veoma tanak papirus na kojem je bila zapisana tajna “toplog kamena”.

Topli kamen je mali oblutak koji je mogao pretvoriti bilo koji metal u čisto zlato. Na papirusu je pisalo da je topli kamen negdje među hiljadama drugih sličnih kamenčića koji su skoro istog oblika.

Tajna je bila u sljedećem: topli kamen širi toplotu, dok su svi ostali hladni.

Odlučivši da krene u potragu za toplim kamenom, čovjek je prodao svoju skromnu imovinu, kupio osnovne namirnice, preselio se na obalu mora i krenuo da pretražuje oblutke.

Znao je da bi se moglo desiti da – dok bude tražio svoj magični kamen – uzme jedan isti oblutak mnogo puta. Zato je sve one koji su bili hladni bacao u more. Cijeli dan je proveo tražeći ali nije našao topli kamen. Ipak nije odustajao. Uzmi kamen. Hladan – baci ga u more. Uzmi sljedeći. Baci ga u more.

Tako su se dani nizali u nedjelje, nedjelje u mjesece. Jednog dana je, međutim, uzeo kamen koji je bio topao. Bacio ga je u more prije nego što je shvatio što je uradio. Razvio je tako snažnu naviku bacanja kamenja u more da nije ni primijetio onaj koji je mjesecima tražio.

Jeste li bacili svoj “topli kamen”, prije nego što ste shvatili što ste uradili?

Snaga uma | April 2014

19

Ovo ni Marfi nije očekivao Krene loše ponekad... Dan za danom... Cijeli mjesec... Ljudi oko mene koji su mi dragi prolaze kroz najgore... Ili možda i od toga ima gore? Kreneš sa nervozom, počneš da se nerviraš, koža ti je tijesna, sve ti smeta... Želiš da pomogneš ali nemaš načina... Osim da budeš tu... Uho za slušanje, usne za ćutanje, rame za plakanje i dlan za smijanje...

A ponekad je samo to i dovoljno... Ponekad je to više nego što ikad iko može da učini za tebe... Da znaš da je TAJ NEKO tu za tebe... da te podrži kad griješiš, da ti briše kišu s lica, da ga stomak zaboli od smijanja s tobom... Da ćuti pored tebe i da ti tako ispriča sve... da ti skrene misli pričom o vremenskoj prognozi samo da ne bi nastao haos u glavi... Da se ne bi prekinuo tamo gdje si najtanji... Da te ne ostavi samog sa sobom, jer... Sami sebi smo najveći prijatelji ali i najgori neprijatelji... I nimalo nije lako dobiti bitku sam sa sobom... Sa tobom ću se lako izboriti, reći ću ti da ćutiš, da me ostaviš na miru... Al ako me razumiješ nikad to nećeš uraditi...

Ponekad, kad se nebo ruši iznad tebe, kad ti neko nedostaje toliko da pucaš na svim šavovima i kad se svi temelji tvog bića ruše... Kad misliš da se cijeli svijet urotio protiv tebe i da za bolje nisi stvoren....

Uvijek se nađe onaj NEKO ko će preći kilometre za tebe, ko će te satima slušati dok pričaš, ko će te zagrliti najjače dok plačeš... Ko će biti tvoja duga posle kiše... Samo treba da pružiš dlan... Nije sramota tražiti podršku kad padaš, jer nismo rođeni da budemo sami... Sve ima svoju granicu, svoju mjeru... Pa i tvoja koža, ispod koje ne može stati sva bol i tuga svijeta, svi tvoji problemi i sva patnja... Na nekom mjestu će preliti i vjeruj mi, tad želiš da je neko uz tebe... Jer...

Ne može biti toliko loše koliko ja mogu imati dobre ljude uz sebe... Koliko ja mogu biti tu uz tebe...

Pada kiša, neka južna... I umjesto post skriptuma nekom klincu od 5 godina koji bez nadzora roditelja surfuje netom... Nemoj biti tužan, svaki dan se osmijehni jer možda će već sutra biti loše... A kako se s mrakom boriti nego... upališ svijeću.

Selma Šljuka www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Biti sretan U životu ne postoji nikakva dužnost osim dužnosti: biti sretan.

Samo smo zato na svijetu, a sa svim dužnostima, svim moralom i svim zapovijedima rijetko činimo jedno drugoga sretnim, jer i sebe time ne činimo sretnima.

Ako čovjek može biti dobar, može to samo onda kada je sretan, kada u sebi ima sklada, dakle kada voli.

To je bilo učenje, jedino učenje na svijetu.

To je rekao Isus, To je rekao Buda, To je rekao Hegel.

Za svakoga je na ovome svijetu jedino važno njegovo vlastito najunutarnjije, njegova duša, njegova sposobnost da voli.

Ako je ona u redu, onda je svejedno jede li se proso ili kolači, nose li se dragulji ili rite; onda svijet zvuči zajedno s dušom, onda je dobro.

Herman Hesse

22

Drvo se po plodu poznaje Poznati stručnjak na polju ljudskih potencijala držao je predavanje. Nakon uvodnog govora, on uze naranču u ruke i upita publiku: “Ako stisnem iz sve snage ovu naranču, što će izaći iz nje?”

Neka mlada djevojka iz prvog reda dobaci: “Pa kakvo je to pitanje? Ako stisnete naranču onda će iz nje izaći sok. To je ono što je unutra, i ne može ništa drugo izaći iz nje.” Čovjek reče: “Točno. To i jeste odgovor na moje pitanje. Iz naranče će izaći narančin sok jer je upravo to unutra. A sad, ako proširimo sliku, i zamislimo da vas neko tako stisne. Da vas stisnu vaši problemi, brige, strahovi, da vas ogovaraju, da vas neko uvredi, da vam nanese bol i slično. I iz vas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba, itd. Vi biste rekli da je to izašlo iz vas zbog toga što vam je neko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istina je da je ono što iz vas izlazi - ono što nosite u sebi.

Zapamtite, ako vas neko ‘stisne’, iz vas će uvijek i baš uvijek izaći ono što je u vama. Iz naranče nikada neće izaći sok od jabuke. Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama. Nema dobrog drveta koje donosi rđav plod, ni rđavog drveta koje donosi dobar plod. Jer, svako drvo se poznaje po svom plodu. Sa trnja se ne beru smokve, ni grožđe sa kupine. Dobar čovjek iz dobre riznice svoga srca iznosi dobro, a zao čovjek iz zle riznice iznosi zlo, jer usta govore ono čega je srce puno.

Snaga uma | April 2014

23

Najviše sam jaka kada se trude da me slome Kako se ljudi rađaju sa nedostatkom gena za istinu, pravdu, moral, čast, poštovanje, humanost, ljudskost, dobrotu, ljubav... Da li je to nedostatak cijelog genetskog lanca, ili...? Šta ih to tjera da drugima rade sve ono što sebi ne bi nikad? Davno sam shvatila da mi dobrotu, osmijeh i istinu nikad neće oprostiti ti zavidnici i ljubopitljivci koji se hrane tom parazitskom zajedljivošću... davno sam shvatila da je ovaj vijek totalno promašio mene kao vrstu... Ili sam ja možda promašila vijek?

Uvijek je bilo ljudi koji su željeli tuđe jer nisu imali svoje... Ljudi koji su gazili preko mrtvih i nisu birali sredstva da stignu do cilja... Uvijek će biti tih osakaćenih ljudi koji ne znaju za radost prijateljskog osmijeha... Za toplinu iskrenog zagrljaja... Za suze radosnice... Za osmijeh koji se razvuče preko cijelog lica jer su te nazvali prijatelji koji tog trenutka kite jelku i pomisle na tebe... I zaista sam ponosna što znam da ima ljudi koji misle kao ja... koji cijene ljude po tome što jesu ili nisu, a ne po tome šta imaju ili nemaju... Ponosna sam što pripadam onoj grupi ljudi čiji su geni mutirali i postali otporni na ljudsku zlobu, zavist i ljubomoru...

Ja nosim svoj štit od ljubavi, ponosa, istine i časti... Nosim ga puna sjaja u očima koji mi ne možete uzeti... On će uvijek biti moje oružje protiv svih vaših spletki, podmetanja, guranja i nasrtaja... Svoje padove i ožiljke nosim kao ordenje jer što se vi više trudite da me slomite, to ja postajem jača i nesalomiva... Ako mislite da ćete vašim zlom uništiti ono dobro u meni... varate se... Jer staklo moje duše je otpornije od čelika vašeg jezika...

Nije mi cilj da prkosim, ne boliujem od tog virusa... Nije mi cilj da izazovem, i to sam preležala... Da se svetim - to nije moj posao... Ne umijem da mrzim - to je moj nedostatak u genima... A umjesto post kriptuma mojim neprijateljima koji se osjete prozvanim... Samo naprijed... A kad jednom skinete veo mržnje s očiju vidjećete koliko svijet zna da bude lijepo mjesto za živjeti... samo ako umiješ da ga dekorišeš...

Selma Šljuka www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Psi idu u raj, a ljudi gdje zasluže Neki čovjek uputio je pismo jednom malom hotelu u gradu na srednjem zapadu, koji je namjeravao da posjeti tokom odmora. Glasilo je: Veoma bih volio da sa sobom povedem i svoga psa. On je veoma njegovan i lijepo odgojen pas. Da li ste spremni da mi dopustite da noću spava u mojoj sobi?

Odmah je od vlasnika hotela primio odgovor, u kome kaže: “Vodim ovaj hotel već dugi niz godina. Za sve to vrijeme, nikada mi nijedan pas nije ukrao ručnik, posteljinu, srebrno posuđe, niti sliku sa zida. Nikada nijednog psa nisam morao da izbacujem usred noći iz hotela zato što je pijan ili se ne ponaša pristojno. Nikad mi se nije desilo da pas pobjegne, a da ne plati hotelski račun. Prema tome, vaš pas je stvarno dobrodošao u moj hotel.

A ako vaš pas može da garantira za vas, i vi ste isto tako dobrodošli.”

Otisci u pijesku Jedne noći čovjek je sanjao. Sanjao je da šeta po plaži s Gospodinom. Preko neba prikazivali su se isječci iz njegovog života.

Uz svaku scenu na pijesku su se pojavljivala dva para otisaka stopala - jedan je pripadao njemu, a drugi Gospodu.

Kad je zadnja scena završila, još jednom je pogledao otiske u pijesku. Uočio je da na mnogim mjestima vezanima uz njegov životni put postoji samo jedan par otisaka.

Također je uočio da je to vezano uz najteže i najtužnije događaje u njegovom životu.

To ga je uznemirilo, te je upitao Gospoda: - Gospodine, rekao si: kad jednom odlučim slijediti te, zauvijek ćeš biti uz mene.Međutim, uočio sam da vezano uz nejteže trenutke mog života, samo je jedan par otisaka u pijesku. Ne razumijem kako to da si me napuštao onda kad sam te najviše trebao.

Gospodin je odgovorio: - Dijete moje, volim te i nikad te ne bih napustio! U najtežim trenucima tvog života, tamo gdje vidiš samo jedan par otisaka, bio sam s tobom i nosio te.

27

Peče me moja so neprolivena Znaš ono kad tupo gledam u daljinu i brojim unazad u sebi do sto...

I stanem na pola... Udahnem duboko, ispunim pluća, pokušavam da izbacim vani so koja se taloži u plućima... Samo sjedi pored mene... nemoj me pitati da li sam dobro... Ne pitaj me šta me muči, šta se to toliko teško prostrlo preko mog bića pa ne umijem da se pomaknem sa mjesta u kom sam ostala koji tren prije... Znaš i sam šta ću ti reći: “Ma ok sam... Ništa mi nije...”

Znam da bi volio da ti ispričam sve... sve one tajne boli koje nikom nisam rekla, sve one divne trenutke zbog kojih sam letjela bez krila i da ti pokažem sve one bandere o koje sam strahovito lupila u letu...

Da ti opišem sve ono što me godinama mučilo, što je krojilo i lijepilo fleke po mojoj ličnosti vajajući me kao figuru od gline... Znam da bi mi stegao ruku i rekao: “Tu sam, slušam te, nisi sama...” A prijatelju moj... Usamljenija nisam bila nikad... Nikad nikom nisam otkrila sve pretince zaključane koje čuvam iza onih polica sa knjigama koje samo za ukras služe... Nikad nisam razgrnula onaj pepeo u kaminu sjete i otkrila nagorele cigle mojih praštanja... Nikad nikom prijatelju moj...

Pitaš me: “Zašto ćutiš toliko dugo, sama... Za šta će ti sva ta so u teglicama punim paučine?” Eh...

Nema toga na svijetu koji je sve suze isplakao, nema ga ko nije sakrio i od sebe svoju bol... Zašto ćutim? A misliš da će biti lakše ako na sav glas vrištim i pričam svijetu koliko ima bola u zidovima moje sobe? Prijatelju, nikog nije briga za druge do samo za sebe... A i prijatelji su se davno potrošili, neki pokupili što im je trebalo, neki iscijepali moje papirne otiske na vratima duše, neki su mi se samo smeškali dok su me slušali a bili miljama daleko... I onda sam stala... Jednostavno je prijatelju... sam sa sobom najlakše možeš primirje potpisati, dogovoriti se da prećutiš, da zatrpaš...

Zato... ako ne želiš sjediti pored mene, i ćutati, idi... Ustani, okreni se i odlepršaj u neki mrak, ne gubi svoje vrijeme sa nekim ko nema snage za letove... Nemoj me pitati šta mi je i kako sam, i zašto su mi zenice mutne... peče me moja so... Kažeš mi: “ Jednog dana ćeš mi reći...” Sjediš i dalje tu, zagrliš me jako, i ćutiš... A ja ti kažem “Ništa mi nije...” Udahnem duboko...

I ako si zaista to što kažeš, ako si zaista tu zbog mene, zbog moje prijateljske ruke, zbog mog srca koje ne želi lagati, zbog mojih ruku koje te neće ubiti... Onda, prijatelju... Znaćeš... Kad ti kažem “Ništa mi nije...” znaćeš... zagrlićeš me i nećeš me ostaviti samu... Znaćeš da sve mi je...

Selma Šljuka www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

28

Nevjerojatno, vjerujem Vidiš što ću ti sada poslati.

Povorku bubamara sa cilindrastim šeširima. Šest leptira sa vodenim krilima.

Tri gusjenice koje prevoze mrave.

I ti ćeš me u čudu gledati.

Jer praviš razliku između sna i jave.

A da ti pošaljem doktora konja koji prepoznaje tvoje tegobe, i da te uputim psihijatru stablu koji liječi ljude od zlobe, hoćeš li onda povjerovati u čaroliju svjetlucave prašine i postojanje ježa stražara, koji dežura sa stražnje strane svakog starog škripavog ormara?

Nevjernici jedni.

Marina Pivčević Snaga uma | April 2014

29

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Znate li prepoznati manipulatore?

M

anipulator govori, ali ne komunicira autentično. Bolje rečeno, svoje poruke iznosi jednostrano i ironično. Izobličuje i interpretira ono što ste rekli, a da se i ne savjetuje s vama kako bi provjerio je li točno prenio vaše namjere i misli.

Izbjegava rasprave koje ga zamaraju, bilo fizički, bilo verbalnim izvrtanjima (smisla i značenja) koja vam ostaju tajnovita. Ne postavlja jasno svoje zahtjeve i više voli postaviti obrnuto pitanje zaključujući sam na osnovu vašeg odgovora. U istom nizanju misli, njegovi su odgovori daleko od toga da budu jasni. Tokom kakve rasprave, pravi je umjetnik u zavlačenju, što u raspravi ne dopušta drugima samo da na kraju bude u pravu. Ne podnosi nikakvu napomenu, nikakvu kritiku, nikakvo vaše odbijanje. Ako šuti, sigurno nešto smišlja, ili računa! Kritike, pa i blage, izazivaju u njemu tjeskobu koju nastoji prikriti tako što vam upućuje zajedljive primjedbe.

Osjeti li se izdanim ili pomisli li da neće postići svoj cilj, može i prijetiti. U obitelji ili u ljubavnoj vezi, manipulator pribjegava prijetnjama o samoubojstvu. Prisiliti će vas da mu iskažete ljubav.

Sve veća sumnja, s dolaskom novog člana (manipulatora) u društvu, porodici ili među grupom prijatelja mogla bi vas natjerati da začepite uši i zatvarate oči.

Manipulator je „uznemiren“ među ljudima koji se dobro slažu. Trsi se da pobudi sumnju, nesporazume u nekoj grupi, drugim riječima, sije razdor. Nesuglasje se javlja malo po malo i vrlo često nitko ne može shvatiti što mu je uzrok. Je li manipulator hirovit? Svakako. Svim je manipulatorima zajedničko to da vrlo lako mijenja ponašanje, govor i mišljenje, čak i odluke, u zavisnosti od toga s kojom su osobom. Mimika, osmijeh, čak i intonacija u manipulatora mogu se za tren promijeniti. Samo njegovi najbliži mogu shvatiti tu čudnu i iznenadnu promjenu. Kao da nikakvi osjećaji i emocije što pokreću te reakcije nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Također, manipulator jedan dan može izlagati o nečemu, a za tri dana o istoj temi iznijeti potpuno suprotne prijedloge. Objavite li da je proturječan u svojim iskazima, očekujte od njega kategorično poricanje promjene mišljenja, a osobito budite spremni na to da će vam prigovarati kako ga prvi put niste pomno slušali. Bez svjedoka, izraziti će i sumnju u vaše sposobnosti da nekoga uopće i slušate. Manipulator je pravi čarobnjak u laganju. Čini se da ni sam nije svjestan o čemu sve i koliko laže i glumata. To pak ne znači da on nije nikada svjestan što zapravo čini!

Prema mnogim istraživanjima, većina je manipulatora svjesna svoje moći i utjecaja na druge. Ali svi nisu svjesni posljedica, često razornih psihičkih posljedica za sve koji ih okružuju. Kad su odsutni, manipulatori ne mogu ni zamisliti što se sve može reći o njihovu paradoksalnom djelovanju. Oni i ne pomišljaju da bi njihove ubojite primjedbe, njihove laži, iznenadne promjene ponašanja i mišljenja mogli donijeti tolike posljedice. Nije im ni na kraj pameti da zbog njih pojedine osobe pate od nesanice, često plaču, previše su tjeskobne i boležljive. Zbog svoje egocentričnosti, tog snažnog hendikepa, ne mogu sebe zamisliti na mjestu drugih i shvatiti ih. Često govore jedno, a rade nešto posve drugo. Djeluju kao da vjeruju u ono što govore. Ta potreba da o sebi stvore najpozitivniju moguću sliku pokreće ih u njihovom djelovanju. Pritom su sva sredstva dopuštena. Da bi bili što uvjerljiviji, prvi će braniti moralne i socijalne principe, služeći se pritom aforizmima i svakovrsnim citatima te etikom koja im naročito nedostaje.

Isabelle Nazare-Aga

32

Srceplov Ona je hipoteza i kateta, deo dorskog i jonskog stuba, univerzuma i mog sveta.

Kalfa sam ja, sena gruba, što za njom šeće i trčka, ona je omega i alfa, i teta i eta, i moja cela Grčka...

Obožavam njemu pidžamu i samo deo donji. To baca me u čamu u krevetu i klonji.

I baca u ekstazu kad dadne meni, šonji, da na tu plavu stazu istrče beli konji. Pidžama plava kolena ima, trbuščić, guzu i butke. Stopala nema, jer je lenja da sprema torbe, putke, da sa mnom krene oko sveta korakom sitnim, prsti-peta, na sate i trenutke...

Vodio sam ljubav s njenim stopalima, godine te i te. Prvo sam vodio stopalo A, zatim stopalo BE. I dok sam vodio, shvatih, ljubav se ne može voditi, nije gluva, ni hroma.

Rodit će se ljubav, roditi, ali treba da se čuva, kao razvratnica doma.

Ne treba ljubav kolica, uspeo sam nju ubediti, ljubav se ne može voditi, ali se može slediti.

I tako sledili smo ljubav za njenim stopalima, malenkost jedna i ja, prvo smo sledili stopalo BE, a onda stopalo A. Pošli smo u Kanadu, ako se dobro sećam, jer nas je dosada klopala. Nismo daleko stigli kad je rekla da je češkam: češkaj mi dragi, stopala. Mrak je skinula grafikom petnom i rekla, skači u bob, znali su Kanađani šta to znaći, da sam postao rob.

Volim te kao Nojev natop, Lokovu raspravu o vlasti, kao temeljnu pretpotavku o poreklu vrsta.

Volim te kao curku na teflonu, kao losos-paštetu, kao masline i rotkvice mlade. Volim te kao „Roman o Londonu“, najviše na svetu, kao „Seobe“, „Embahade“.

Volim te kao Krležinu karmu, Matoševu muku, Dobričinu mrenu, kao slaninu i sarmu, volim te kao ženu...

Aleksandar Đurović Snaga uma | April 2014

33

Kad si srećan ti udari dlan o dlan Nervozna vremena... Teška... Prazna... Izgubili se odsjaji sreće u sitnicama želja... Ostale samo crne rupe maštanja i nezadovoljstva...

Svi glavu okreću od sebe, prate neke tuđe vijesti, neke tuđe živote ne bi li se sakrili od sopstvenih... rješavaju tuđe probleme jer im njihovi izgledaju preveliki... Ogromni kao planina... Nigdje osmijeha, nigdje pogleda, i što je najgore...

NIGDJE LJUBAVI!!!!

Prijatelji se lako prodali na licitacijama “Najveća glupost” i “Kako izgubiti prijatelja u 8 sekundi”...

Otišli, pobjegli... Neki su se jednostavno umorili... vremena bez morala, bez ISTINE... Ponekad, iza nekog ugla zaluta neko napušteno kuče, i njega su ostavili... Sve su izdali, najgora vrsta na planeti...

Al onda se pojavim ja... Na mom nebu nekako sija sunce čak i kad su najveće oluje. Ne dam da me slome... Ne dam da me odvuku na dno! Ne dam da mi osmijeh zamijene suze i bore prepune briga. Ima trenutaka kad sa Tugom ratove vodim, ali zasija mi moje sunce i kaze “Ne brini, tu sam ja, pa čak da se pet zvijezda Danica nebom vine, ja ću biti tu...” Jer pod moju kožu nema mjesta više za tugu i nervozne dane zbog nekih glupih rešenja koja nisam ja smislila. NEĆU ETO!!! Neću da se više nerviram oko onog što ja ne mogu da riješim, što ja nisam uzrokovala, što jednostavno ne mogu da pobijedim... Hoću da budem slobodna...

Slobodna da volim!!! Da se smijem i radujem čak i kad nemam ni kinte u džepu, čak i kad je sve oko mene crno..... Hoću da hodam u poskocima dok slušam neku dobru pjesmu jer mi tad nervi trnu od neke pritajene radosti koja se skrila u venama... Hoću da budem svoja i ispunjena ma koliko vremena prazna bila... Ne dam da se od mene otkine moj dio ličnosti za koji vjerujem da je jedino sunce koje me može izvesti na pravi put!!! Neću da psujem nikoga, niko mi nije kriv što sam ja možda nekad bila lakomislena, ili radoznala... Za sve SAMA SNOSIM ODGOVORNOST!!!!

I volim što sam sad tu, u ovoj ulici broj 52... Što mi vjetar iza leđa svira neke simfonije mladosti i koji me može oduvati čak na drugi kraj svijeta... I srećna sam jer i ma koliko teška vremena bila, zadržala sam neku svoju doslednost, i mogu da kažem “SREĆNA SAM JER VOLIM!” Srećna sam jer znam tajnu koju drugi još ne znaju... a evo sad im je otkrivam... Samo budite srećni, onako jednostavno, čak i bez razloga... Jer biće vremena za tugu, ali i tad budi srećan... pa čak i zbog toga što je trava zelena!!!

Selma Šljuka www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Težina snežne pahuljice - Reci mi, koliko teži jedna snežna pahuljica? - upita mala senica divlju golubicu.

- Težina joj nije veća od ništa - glasio je odgovor.

- Onda ti moram ispričati jednu priču - reče senica.

- Sedela sam na grani jele, bliže deblu, kad je počeo padati sneg. Nije padao kao mećava, već je padao kao u snu, bez žurbe i žestine. Budući da nisam imala pametnija posla, počeh brojati snežne pahuljice, koje su padale na grančice i iglice moje grane. Dobrojala sam do broja tri hiljade sedam stotina i jedne pahuljice. A kad je pala tri hiljade sedam stotina i druga pahuljica, pahuljica o kojoj kažeš da joj težina nije veća od ništa, grana se slomila.

Rekavši to, mala je ptičica odletela.

Golubica, koja je još od vremena patrijarha Noe znamen mira, razmišljala je o ovoj priči, i na kraju rekla samoj sebi: - Ma kako se nekom činilo da je njegov mali glas nevažan za mir u svetu, možda upravo on još nedostaje.

Milan Kundera

36

Maska tvoje svakodnevnosti U kom trenutku prestaneš biti jak...prihvataš teret svojih briga samo na sebe, da ih ni sa kim ne dijeliš... da budeš planina...? Koliko treba pa da shvatiš da nekad moraš da pustiš suzu, da budeš slab... Koliko ti treba da shvatiš da si SAMO ČOVJEK? Oćutiš prijatelju sve što te zaboli... Navikao si tako, da sam o sebi birneš, da sam donosiš odluke i plaćaš njihovu cijenu...

Da sam sebi stvaraš sve uspomene i sve što ti je potrebno da preguraš život... navikao si i ne umiješ da prestaneš... Ne želiš priznati da imaš srce, onu sentimentalnu stranu srca... ono što ti zoveš glupost prijatelju...

Progutaš suze... uzdahe... Bol gurneš pod tepih... Znam, shvatam... Razumijem i kako je kad te zaboli ta ravnina u predjelu duše, kad se nemaš za čim okrenuti, i kad nemaš zbog čega da se raduješ... Pa čak ni zbog sunca ili cvijeta s proljeća... I opet ustaješ svakog jutra, izabereš masku zavisno od dana u nedelji, nacrtaš osmijeh crvenim karminom, obučeš se najljepše, kap dvije parfema da se ne osjeća tuga iza tebe... i preguraš... Uveče opet skineš sve sa sebe, mlaz vruće vode spere s tebe svu prašinu i legneš... A onda ne možeš da zaspiš od fizičkog bola koji te muči, od ukočenosti leđa pod teretom glume... Zaboraviš da si živo biće, saživiš se i prestaneš da budeš ti...

Znam sve prijatelju kako ti je... Jednog dana ćeš morati da zapališ sve te maske... Jednog dana nećeš morati da se budiš u grču od dana koji je ispred tebe... Ne brini, umjeće neko da razmakne veo paučine sa tvojih zenica i u njima prebroji sva sazvežđa koja si sakrio... Ali prije toga...

Zapali tog robota svakodnevnice koji se ukorijenio u tvom biću... Isključi mu napajanja, uništi baterije i kompletnu memoriju... BUDI OPET SVOJ!!!!!! Jer i bol jednom mora proći..

Selma Šljuka Snaga uma | April 2014

37

Richard Bach: Citati Ljubav je prazna riječ ako su joj značenje oduzeli muž- kao posjednik i ljubavnik- kao čuvar.”

Mnogi su ljudi nesretni jer su izabrali biti nesretni.

Možemo promjeniti svoje živote samo u onom djeliću sekunde vječnosti koji nam sada pripada. Ako se u jednom trenutku odmaknemo od tog sada, na nekom drugom je da odluči.

Ne vjeruj svojim očima, njihove su mogućnosti ograničene. Gledaj pomoću razumijevanja, istraži ono što već znaš i tada ćeš shvatiti kako se leti.

Nikad nećete dobiti želju, a da pritom niste dobili i moć da je ispunite. Ipak, možda ćete za njeno ostvarenje morati raditi.

Nikakvo dobro nije čudesno, ništa lijepo nije san.

Nove ideje suština su našeg života- s njima rastemo i doživljavamo sreću, napetost i oslobađanje.

Potraži ženu s kojom ćeš dijeliti novac kada ga budete imali i fantazije kada ga nećete imati.

Privid je san. Ljepota je stvarnost.

Sloboda i radost ne postoje izvan tebe. Reci da su u tebi i u tebi su. Reci da su tvoje- i tvoje su.

Smrt zbližava u ljubavi još i više.

Suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već kako je gubimo, što time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja. Gubiti na određen način znači- dobivati.

Svako od nas dobiva blok mermera kada započinje svoj životni vijek i alat da ga uobliči u skulpturu.

Možemo ga vući nedodirnutog za sobom, možemo ga istucati u šljunak, možemo ga uobličiti u slavu.

Iz svih drugih života su nam ostali primjeri, dovršena i nedovršena životna djela koja nas vode i upozoravaju. Pri kraju, naša skulptura je skoro dovršena i možemo glačati i dotjerivati ono što smo započeli prije mnogo godina. Tada možemo najviše napredovati, ali da bismo to učinili, moramo premašiti privid zrelosti.

Sve je lako kada te vodi ljubav!

Svjetlost je samo zamjena, ona je tu umjesto nečeg sjajnijeg od svjetla, umjesto ljubavi!

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

38

Neka tako bude Srećna ti Nova Godina, ti moja. Zbunjena i zaplašena što hrabro osvajaš staze.

Ti što širokim pogledom gledaš svet. Udahni duboko i zaroni u bolji život. Neka te vetrovi srca pronose kroz bonace i bure, neka jedina stena u duši bude snaga,moćni vulkan umesto ledenog brega. Ti znaš sve strme ivice uspona, ti si Arijadninom niti opasala lavirinte. Nasmej se i čuvaj osmeh do sledećeg vatrometa. Prihvati dlan koji te odavno čeka ispod zvezda. Prihvati osmeh i suzu,radost i bol,let i pad i neguj ih kao raznoliko cveće u bašti života. Posej zvončiće kao najslađu muziku veselja i uživaj u njima. Tvoj put je poseban,namenjen samo tebi i vodi te kroz pustinju do prekrasne oaze,kroz plamen do dijamanta,kroz Badnje iskre do Boga. Do harmonije univerzuma,do beskrajne ode radosti.

Volim te tako jaku i slabu,tako veselu i uplakanu,tako nesigurnu i moćnu,tako ranjivu i čvrstu. Tako posvećenu izvoru života.

Nisi ti ni zla,ni sebična draga moja,ni negativna ni spletkaroš,ti samo ljubomorno čuvaš onu devojčicu što tek uči da hoda,što se nedavno iz tvoga srca rodila. I čuvaš je od vetra i stranputica i ružnih snova,od loših ljudi.

Zlatni oklop ljubavi ne mogu probiti pakosne strele jada. Sada si tu,na pravom putu i samo hrabro napred. Protekle su kroz tvoju dušu mnoge mutne vode i pročišćene istekle na belu njivu stvaranja. Gorele su i topile se stene tvoga srca do bleska dijamanta, slagala se zrnca soli velike kuće srama do zlatne ljuljaške nebeskih visina.

Volim te tako svoju i tako svačiju,tako samu i tako punu duša,posvećenu sebi i svima,široko raširenih ruku u čiji zagrljaj staje ceo svet.

Odranih kolena pevala si životu,pognute glave sanjala vrh,pred mrazom mržnje zračila ljubav,pod strelama pakosti veličala ljude.

Volim te ranjena i vaskrsla moja,kao što čobanin voli prolećno jagnje, kao sunčev zrak prvu visibabu,kao Bog svoje odbeglo stado. I poklanjam ti plavu vrpcu uspeha,kompas da nikada više ne lutaš,da nadješ put do svoga praga. Strpljenje da uvek razumeš a ne sudiš,hrabrost da zauzdaš plamen i mudrost da znaš i umeš. Ne traži više detelinu sa četiri lista,imaš raskovnik u srcu,on otvara sve kapije. Samo hrabro putuj kroz život u svojim čizmama od sedam milja.

Srećno ti rođenje draga moja, srećan ti prvi korak,i čuvaj svoje korene da duže traješ. Čuvaj onaj natruli prag ispod koga izmile zmija da pokaže ti put. Srećna ti bila ova godina nade i snova,uspeha i sreće,što započe nebeskom ljubavlju i božanskim vatrometom.

Voli i rasti i smej se,zagrej dušu radošću,otopi mrazeve da se pootvaraju pupoljci želja,prigrli ljude da te ispuni blaženstvo,da se razbokora sreća u duši.

Vera Gajić Snaga uma | April 2014

39

Koliko smo iskreni prema sebi? Čitav naš um je magla koju su Tolteci nazvali mitota. Naš um predstavlja san u kome hiljadu ljudi govori istovremeno i niko nikoga ne razumije. To je stanje ljudskog uma – jedna velika mitota, i zbog te velike mitote mi ne možemo da vidimo sebe onakvima kakvi smo uistinu. U Indiji mitotu nazivaju maja, što znači iluzija. To je lična predstava našeg „Ja“. Sve što mislimo o sebi i o čitavom svijetu, sve je to mitota. Mi ne možemo da vidimo šta zaista jesmo; nismo u stanju da vidimo da u stvari nismo slobodni.

Eto zbog čega se ljudi opiru životu. Sam život predstavlja najveći ljudski strah. Smrt nije naš najveći strah; naš najveći strah je rizik koji moramo preuzeti da bismo živjeli. Rizik da izrazimo svoje pravo „Ja“. Ljudi se najviše plaše da budu ono što jesu. Naučili smo da živimo pokušavajući da zadovoljimo potrebe drugih. Naučili smo da živimo po mjerilima drugih ljudi zbog straha da nas oni neće prihvatiti i da nas neće smatrati dovoljno dobrim. Tokom procesa pripitomljavanja, pokušavajući da budemo dovoljno dobri, mi u sebi stvaramo sliku savršenstva. Mi zamišljamo kakvi bi mi trebali da budemo da bi nas drugi prihvatili. Naročito se trudimo da zadovoljimo one koji nas vole, kao što su majka i otac, braća sestre, vjerske vođe, učitelji itd. Trudeći se da budemo dovoljno dobri u njihovim očima, mi „stvaramo“ sliku savršenstva, ali mi toj slici tad ne odgovaramo. Ta slika nije stvarna. Na taj način nikada nećemo postati savršeni. Nikada!

Pošto nismo savršeni, mi odbacujemo sebe. A taj stepen samoodbacivanja zavisi od toga koliko su odrasli bili uspješni u slamanju našeg integriteta.

Nakon pripitomljavanja više se ne radi o tome da treba da budemo dovoljno dobri za nekog drugog. Mi nismo dovoljno dobri više ni sami sebi, jer ne odgovaramo sopstvenoj predstavi o savršenstvu. Mi ne možemo da oprostimo sebi što nismo onakvi kakvi „vjerujemo“ da trebamo biti. Mi ne možemo sebi da oprostimo naše „nesavršenstvo“.

Zbog svega toga se osjećamo lažno, frustrirano i nepošteno. Pokušavamo da sakrijemo sebe i pretvaramo se da smo onakvi kakvi nismo. Posljedica toga je da se osjećamo neiskreno i nosimo društvene maske da bismo spriječili druge da to primijete. Plašimo se da će drugi primijetiti da nismo onakvi kakvi se pretvaramo da jesmo. Isto tako procjenjujemo i druge na osnovu naše predstave o savršenstvu i normalno da ni oni ne mogu da ispune naša očekivanja.

Mi ponižavamo sebe samo da bi udovoljili drugima. U stanju smo čak i da se fizički povređujemo samo da bi nas drugi prihvatili. Znamo da tinejdžeri uzimaju droge samo da ih drugi tinejdžeri ne bi odbacili.

U čitavom našem životu niko nas nije zlostavljao više od nas samih. A granica ovog zlostavljanja upravo je ista ona granica koju smo spremni da trpimo od nekog drugog.

Mi imamo potrebu da nas drugi vole i prihvataju, ali mi ne možemo da prihvatimo i volimo sebe. Što više volimo sebe, manje ćemo sebe zlostavljati. Samozlostavljanje je posljedica samoodbacivanja, a samoodbacivanje potiče od naše predstave o savršenstvu i nemogućnosti da taj ideal dostignemo. Naša predstava o savršenstvu je razlog zbog kojeg odbacujemo sebe; to je razlog što ne možemo da prihvatimo sebe onakve kakvi jesmo i što ne možemo da prihvatimo druge onakvima kakvi jesu.

Don Migel Ruiz

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

40

Ljepota - talenat kao i svaki drugi Izuzetne fizičke ljepote, jednako kao i izuzetna umjetnička djela, pobuđuju u nama poštovanje. Neko poštovanje koje je svo šutnja i kontemplacija.

Jer fizička ljepota nije puki fizički fakat: kad je to doista ljepota višeg reda, ona je jedan talenat.

Talenat kao i svaki drugi.

I zato nosilac takve izuzetne fizičke nadarenosti zrači ljepotom neke instinktivne samosvijesti. Stoga stvor obdaren neobičnom fizičkom ljepotom redovno ima i to svojstvo da umije nositi svoju ljepotu. Čak i krasotica iz kakvog divljačkog plemena, koja nije nikada sagledala svoga lica u ogledalu jezera, ima to držanje, tu nesvjesnu samosvijest, taj instinktivni ponos na svoje biće, to nejasno osjećanje vrijednosti koje izbija iznutra.

U tome i jest, ako se smije tako reći, ljepota ljepote.

To je odraz nefizičkog u sferu fizičkog, u prostore duha.

I to je jedna od onih stvari pomoću kojih se čovjek izvlači iz gvozdenog obruča egzistencije. Jer svaka se istinski velika fizička ljepota transponira u nematerijalno, teži da izađe iz uskih granica pojedinačnog i vremenskog, i prebacuje se u bezgranično i sveopće- u iluziju vječnoga, nepropadljivoga, apsolutnoga.

To jest, ona upravo kao veliko umjetničko djelo postaje sama za se jedan kozmos, cjelokupan i završen.

Snaga uma | April 2014

Vladan Desnica

41

Pesnička duša Usamljena, sanijva duša mladoga, čeznjivog pesnika, luta između planine slova i mora osećanja.

Zanosno zatvara oči, usne njegove ćute, govor vodi duhom, koji otvara vrata osećanja.

Misli, nailaze kao plima, što poplave pesničku glavu, umom plovi bez vetra, u magičnom, opojnom trenu.

Povlači se u noćnu tišinu, sam očaran u svojoj samoći iz grudi izvlači sve snove, da udahne zrak u pesme nove.

Svakim jutrom pesnička duša iznova se rasejana rađa, iz torbe sećanja stihove stvara, koje nasa čula nežno budi.

Ljubi nas pesmama, a suzama usamljenika, ispija sve čaše tuge, na stazama njegove duge.

Voli da se igra rečima, njima ljubavne igre doziva, otkriva najluđe fantazije i čupa bolni trn iz duše.

Mirjana Magura

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Ne mogu više Budim se..

Suzama zorom okupana S osmjehom svjetom hodam.

Darujem sunce drugim ljudima Čemer..bol .. meni u grudima Za to sam odabrana..

Koliko još suza moram isplakati..????

Koliko besanih noći u snovima ljubavlju tvoje ime zvati ???

Ne mogu...ne mogu više bol tu podnjeti.. tvoje oči bez tebe gledati Bez tebe zore čekati.

Nadi bez nade se nadati Tebe bez tebe voljeti.. u pjesmama ..u samoći Tebe ljubiti u sebi te zadržati dušu u crno zavijati da ne zaspem u vječnosti.

Mirjana Jozing

Glas Ne znaš da sam danas plakala, nisi čuo, danas su drugi vidjeli moj osmjeh, samo ti nisi, ne znaš, da mi je trebala utjeha, a eto, danas sam ja druge tješila, trebao mi je oslonac a bila sam rame za plakanje, danas sam se osjećala nemoćno, a baš sam se činila snažnom, bila sam najtiša u svojoj tišini, oslanjala sam se na svoju bol, snagu sam tražila u pjesmi ptica, sve si čuo, ali moj glas nisi, a tako mi je trebalo…

Mirjana Drašković

Virus Možda je beskorisno noćas zadržati misli, jer moje misli su kao gosti ili prijatelji. One dolaze i odlaze. Čak i one koji uzimaju dosta vremena da se u potpunosti razviju,a mogu nestati u trenu. Baš kao i ti ! Da li je to noć, koja me noćas uzdiže do zvezda ili trenutci sećanja koji su nekada dragoceni bili. Ponekad oni ostanu, a ponekad su prolazni kao vetar,a ipak toliko toga se desi u jednom trenutku.

Mogla sam u tom jednom trenutku da se predomislim, miran život da sačuvam, a ja se zaljubila. Noćas mi jedna misao zarazi um.

Gotovo nemoguće je da je otklonim iz srca, iz uma, iz duse. Ali nije baš sve beskorisno bilo, jer spoznala sam da ne postoje granice za misli i za osećanja. Samo je strah granica, strah od gubitka, od bola. Dok me misli vode do tebe i lete u prostoru bez vremena, jedna zvezda u suzi zasija. Možda sam noćas budala, jer vodim razgovor u dvoje. moja misao i ja.

Misao me verno prati i podseća da beskorisno, grčevito drzim prošlost. Da stvari koje više nisu za promenu u pesčanom satu ostaju. Šta je bilo, bilo je, ostaje samo u sećanju. U mom životu gost si bio, kao misao koja je nestala u vihoru. Mogu probuditi drugu misao, ali tebe više ne. Zato ću nositi pero sa sobom i zabeležiti sve što mi zarazi um. Postao si virus koji se polako uvlači i svud u meni širi.

Mirjana Magura

46

Pričaće ti jednom svašta, boljima se teško prašta Za one koji me ne znaju... One kojima nije jasno ko sam... Za one koji se pitaju kakva sam ja to osoba, zašto sam ponekad drska, ponekad arogantna...

Ja sam neko ko je prošao dio svoje životne škole, kao što svakog sleduje po par lekcija. Neko ko ne vjeruje ljudima tako olako, i ko ne pušta svakog previše blizu. Neko ko ne može biti prijatelj sa ženama jer iz meni nepoznatog razloga - suprotna strana ne može da se svari. Imam tu neku bakteriju u genima zbog koje sam jako teško svarljiva... A u stvari sam užasno jednostavna...

Volim da ćutim ujutru, ne moram ti reći Dobro jutro, pusti me da samo da osjetim miris nes kafe i da čujem sunce u dvorištu... Samo da okusim jutarnju tišinu... Većina ljudi koji me ne poznaju misle da sam uobražena... Hmmmm, da, ostavljam takav utisak! Nekad svjesno nekad ne. Ko želi da me upozna - shvatiće da u stvari sam sve samo ne uobražena. Ne puštam ljude blizu jer znaju da ujedu gore nego ijedna zvijer. Dogovorom mogu sve da riješim, bez vrištećih ćelija u vazduhu... al i to ako ti počneš mirno... Moj sluh nije podešen za visoke frekvencije...

Drska i bezobrazna... Da - prema ljudima koji me ne poštuju kao osobu, kao ženu, kao čovjeka... Prema onima koji me izigraju, ili jednostavno prema onima za koje mi moj crv u glavi kaže “PAZI!” Nikad me nije prevariio crvić moj. Impulsivna - ma svi smo mi takvi. Svi smo se opekli par puta, svi smo bili ostavljeni, prevareni, povrijeđeni i svi se nečeg plašimo. Ja se ne plašim bola, ja se plašim da ću samu sebe da osuđujem, drugi mi ne smetaju...

Možeš da kažeš da sam i sama svoja... da, jer me ne poznaješ... Sve sam to ja... Možeš da pričaš šta ti je volja... sve ono što tvoja mašta može da smisli. Eto takva sam ja osoba. A ako te pustim blizu, to znači da ti vjerujem, da te nikad neću osuđivati, da ću uvijek biti tu i kad nisam, da ću zgaziti sebe zbog tebe... Al takvih ljudi je jako malo. Jer takav je svijet, prevrtljiv i mizeran, sav od interesa.

I još nešto... Neko sam ko želi da voli, da bude voljen, onako da padne na dupe od ljubavi, da može po oblacima da hoda na trepavicama koliko voli... Neko ko tek treba da osvoji svoj oblak na nebu... Neko koga ti ne znaš... !!!!! I ne trudi se da me upoznaš, ako to ne želiš... ako je to samo radi nekog reda u periodnom sistemu... nemoj... Eto to sam ti ja... Hajd sad briši...

Selma Šljuka Dragovoljno, potpuno svjesno i ničim neprisiljeno žrtvovanje sebe cijeloga na korist svih, po mojem je sudu znak najvišeg samovladanja, najveće slobode vlastite volje. Dobrovoljno položiti život za sve ljude, ići za sve na križ, na lomaču, može samo najrazvijenija ličnost. Fjodor Mihajlovič Dostojevski Snaga uma | April 2014

47

Neka ti učitelj bude Nikola Tesla Ne da ti se čitati? Ma natjeraj se, nađi neki glup razlog samo da pročitaš. Iskreno, nećeš ni pročitati ništa pametno, ali… ČITAJ! Želim ti ispričati jednu priču iz života jednog ”čudaka” – genijalca. Osim što je brojao korake dok je hodao, pričao sam sa sobom, žvakao hranu tako da broj žvakanja bude djeljiv s tri, Nikola Tesla je u svom životu probao i mnoge druge stvari. Tako se od malena bavio tehnikom samosvladavanja. Učio je i radio stvari koje su ga zanimale, i kada bi počeo nešto raditi to isto bi uredno priveo kraju. Jedanput je u knjižnici, gdje je provodio dosta vremena, počeo čitati Voltaireova djela. Čitao je dosadnu knjigu od 500 stranica, isto kao da ti sada čitaš npr. ”Povijest perivojne arhitekture Beča do 17. st.”. Već na prvim stranicama knjiga mu je postajala dosadna, ali je karakterno rekao sebi da će ju pročitati do kraja. Natjerat će svoj duh, tijelo, volju, cijeloga sebe, ali završit će započeti posao pa makar umro od napornog sadržaja te knjige. I da, legendarni Tesla je pročitao tu knjigu. Međutim, ubrzo je shvatio da postoji mnogo svezaka tiskanih knjiga o tome te da je on pročitao samo jednu od tih knjiga ”koje je taj monstrum napisao dok je pio 72 šalice kave dnevno”. Tesla nije stao dok ih sve nije pročitao. Vjerojatno je imao i pametnijeg posla, ali ne: ”Sve što sam započeo, moram i dovršiti”. To je ipak tip s karakterom. Pred kraj svog života je zapisao: ”Učio sam jezike, proučavao literature i umjetnost, proveo svoje najbolje godine u knjižnicama čitajući sve što mi je došlo pod ruku i osjetio sam da sam tratio vrijeme, ali ubrzo sam shvatio da je to bilo najbolje što sam ikada učinio.”

Tesla svjedoči da čovjek kada se natjera da nešto uradi, nauči ili izmoli, dobiva najveću milost i da to dosadno postaje zanimljivo, to dugo postaje kratko, ta gnjavaža postaje najveća milost, izgubljeno postaje nađeno.

Zato, iz osobnog iskustva, ali kao što vidiš i iz iskustva jednog od najpametnijih ljudi u povijesti, jedna od fundamentalnih stvari u životu čovjeka jest natjerati sebe, privezati svoju volju uz dosadnu knjigu, molitvenik, uz dosadnog čovjeka (uz kojega ćeš se, vjeruj mi, najbolje izgraditi). Ne da ti se moliti?

Natjeraj se. Tada nastaju najveće milosti. Bog uslišava svaku molitvu, a tada nagrađuje trostruko. Ne da ti se raditi? Natjeraj se. Ne da ti se ići negdje? Natjeraj se. Na tom mjestu je tvoje blago. Ne da ti se učiti? Imam lijek. Natjeraj se. ”Povijest perivojne arhitekture Beča do 17. st.” je jako zanimljiva, ako ti želiš da bude zanimljiva. Brate, sve je u tebi. Zato ti savjetujem da ne budeš mlak i bezvoljan za učenje, budi moderni apostol: SAT UČENJA = SAT MOLITVE. Da, znam, nije lako, ”… put u raj nije posut ružama…” kaže jedna pjesma, a i naša Gospa Međugorska nam sličnu poruku daje: ”Draga djeco, molite sve dok vam molitva ne postane radost” (drugim riječima: natjerajte se).

Moli, traži, radi, bori se i naći ćeš i uspjet ćeš. Snovi postaju stvarnost ako se vjeruje u njih. Što bi na ovo rekao naš Tesla? ”Čovjek je rođen da radi, trpi i bori se; tko tako ne radi propast će.” Teslina veličina i snaga prije svega izlaze iz činjenice da je on bio duhovan čovjek koji se nije bojao zaroniti u sebe, on je upoznao Istinu, a tko upozna Istinu dobiva matematičkim rječnikom rečeno četvrtu dimenziju i duhovne oči, ali to je već tema za sebe. Zadnja stvar koju ti želim poručiti u ovom dosadnom tekstu: Ne ostani na potencijalu kao mnogi. Ne budi plitak i površan, već zaroni u sebe i otkrit ćeš čuda; vjerojatno je tu i ideja za tvoj indukcijski motor. Budi ustrajan, ustani kad padneš, ne postoji nesavladiva prepreka, budi čudo, budi Tesla. Kad ti se nešto ne da i nemaš volje, sjeti se i reci: ”Ma natjeraj se, Tesla legendo!”

P.S. Ako si pročitao do kraja, uspio si, natjerao si se. Samo tako nastavi, imaš potencijala.

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Možeš ako misliš da možeš Ako se vidiš poraženim, onda to i jesi; Ako misliš da ne smiješ, onda i nećeš smjeti.

Ako želiš pobijediti ali misliš da ne možeš, gotovo je sigurno da nećeš uspjeti.

Ako očekuješ poraz već si izgubio: jer svijet nam otkriva da uspjeh započinje samo dobrom voljom; sve je pitanje stanja tvog duha. Životne bitke ne dobivaju uvijek samo najjači i najbrži ljudi.

Prije ili poslije, pobjednik je onaj koji misli da može pobijediti.

Norman Vincent Peale

50

Pisma mladom pjesniku Svoj život moramo zamišljati i primati široko, koliko god možemo; sve, pa i nečuveno, mora u njemu da bude moguće.

To je u osnovi jedina hrabrost koja se od nas traži: biti hrabar za najneobičnije, najčudnije što nas može zadesiti na našem životnom putu.

To što su ljudi u ovom smislu bili kukavice nanijelo je beskrajne štete životu; doživljaji nazvani “priviđenjima”, cijeli takozvani “svijet duhova”, smrt, sve ove nama tako srodne stvari toliko su svakodnevnim odupiranjem istisnute iz života da su čula kojima bismo mogli da ih uhvatimo potpuno zakržljala. O Bogu da i ne govorimo.

Ali strah pred neobjašnjivim nije samo osiromašio život pojedinca već su i odnosi čovjeka prema čovjeku njime ograničeni, tako reći izdignuti iz riječnog korita beskrajnih mogućnosti i bačeni na užarenu zemlju kraj obale gdje se ništa ne zbiva.

Jer nije samo lijenost ono što čini da se ljudski odnosi tako neizrecivo jednoliko i neobnovljeno ponavljaju od slučaja do slučaja, nego i strah od nekog novog, nedoglednog doživljaja kome čovjek vjeruje da nije dorastao. Ali samo onaj tko je pribran za sve, tko ne isključuje ništa, pa ni najzagonetnije, preživljavati će odnos prema drugom biću kao nešto živo i iscrpiti će čak i svoj vlastiti život.

Jer čim ovaj život pojedinca zamislimo kao veći ili manji prostor, odmah se pokaže da većina ljudi poznaju samo jedan ugao svog prostora, mjesto kraj prozora, usku prugu po kojoj se kreću gore - dole. Na taj način osjećaju izvjesnu sigurnost. Pa ipak je toliko čovječnija ona nesigurnost puna opasnosti koja zatvorenike u zatvorima E. A. Poa goni da opipaju oblike svoje strašne tamnice, da bi upoznali neizrecivi užas svog boravišta.

Rainer M. Rilke

A mi nismo zatvorenici. Oko nas nisu postavljene zamke i klopke, i nema ničega što bi trebalo da nas plaši ili muči. Postavljeni smo u život kao u element kome najbolje odgovaramo, i mi smo, povrh toga, prilagođavanjem kroz hiljade i hiljade godina postali toliko slični ovom životu da se, ako smo nepomični, zahvaljujući uspjeloj mimikriji jedva razlikujemo od svega što nas okružuje.

Nemamo razloga da gajimo nepovjerenje prema našem svijetu, jer taj svijet nije protiv nas.

Ako u njemu ima užasa, to je naš užas, ako ima ponora, ti ponori pripadaju nama, ako ima opasnosti, onda moramo pokušati da ih zavolimo.

Ako svoj život podesimo prema načelu koje nam savjetuje da se uvijek držimo onog što je teško, onda će ono što sada još izgleda ponajviše tuđe postati nam najprisnije i najpouzdanije.

Kako bismo mogli da zaboravimo one drevne mitove što stoje na počecima svih naroda, mitove o zmajevima koji se u odsudnom trenutku pretvaraju i kneginjice; možda su svi zmajevi našeg života kneginjice koje samo čekaju da nas jednom vide kao lijepe i hrabre ljude.

Možda je sve što je strahotno u najdubljoj osnovi upravo ono bespomoćno što od nas traži pomoći.

Snaga uma | April 2014

51

O ljudskoj gluposti Promatrajući ljude sa prilično svježom znatiželjom, primjećivao sam kako se ljudi uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje silinom teže: postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato.

Ljudi se progone uzajamno i osjećaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od riječi, ljudi se njuškaju međusobno nepovjerljivo kao zvijeri, ljudi jesu zapravo dvonoge životinje, ljudi kradu jedni drugima misli i novac (kao opice u prašumama što kradu jedne drugima banane), a kad su se nakrali i kad im se sito podriguje, onda zadovoljno gunđaju valcere, mokreći u podzemnom pisoaru kakvog prljavog noćnog lokala, kamo iz daljine kroz koprenu dima i miris katrana dopire cilik slabe muzike: dobro nam ide, nažderali smo se tuđe muke, nose nas na jastucima, pijani smo, slava bogu.

Toplo meso omotano tkaninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stražnje noge: u crkvu, u sudnicu, na kazališne daske, na propovjedaonicu, na katedru, u pisoare, u krčme, u kasarne, to toplo meso obučeno po tajanstvenim pravilima raznolikih historijskih kostima, razvrstano u svetotajstvene kaste, podržavljeno ljudsko meso u dresuri đavolskog stroja, to jadno ljudsko meso izgubljeno je potpuno pred beskrajno velikom količinom otvorenih pitanja, ne snalazeći se u zbrkama, odvojeno jedno od drugoga, ono osjeća isključivo sebe kao svoje vlastito meso, zaboravlja mesnatu sličnost svoga mesnatog bližnjeg i tako od straha i od gluposti grize jedno drugome grkljan, poživinčeno u stravi i u užasu pred tminom.

Ljudi su ispunjeni odgojem, praznovjerjem, predrasudama i lažima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrio-nima, kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumljive muzike.

Ljudi se tjeraju u slaboumnoj kružnici takozvanog socijalnouslovljenog ca-rousela, i, kao na pravom sajamskom vrtuljku, ti su jahači na drvenim konjima društvenih predrasuda doista uvjereni da galopiraju nevjerojatnom brzinom u zatvorenom krugu “uspjeha”.

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

52

A kad se od vremena na vrijeme takav sajamski vrtuljak raspadne, i kad ti obezglavljeni jadni konjanici neočekivano poispadaju iz kolotečine, bjesomučni jahači svojih karijera ne snalaze se bez drvenih konja, i ja nisam imao prilike upoznati još ni jednog tzv. pametnog i normalnog čovjeka koji bi bio toliko smion da pozivi svoj život sam za sebe, bez svojih poslovnih pisama, bez svojih paragrafa, bez svoga ureda s pljuvačnicom i s pečatom, u jednu riječ: bez predrasuda i bez vjere u drvene bogove.

Oficiri poslije izgubljenih ratova, bez konja i bez psovke, propali bankiri bez čekovnog kredita, pjevači bez glasa, otpušteni činovnici, odbačeni političari, svi ti sajamski pajaci, kao brodolomci na poplavi, plivaju strujom predrasuda u smeće, zaboravljajući bit svoje ljudske tvari; te su slamnate lutke uvjerene, kako je karneval doista tragično svršio samo zato jer je vjetar odnio njihove klaunske kape.

Da se je to kojim slučajem dogodilo drugim maskama, bilo bi im smiješno.

Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći, zaboravljajući da je ta tuđa nesreća njihova vlastita.

Za sve Ijudsko imao sam oduvijek slabost razumijevanja po starom klasičnom receptu: da su sve slabosti ljudske upravo elementi one ljudske tajne koja od čovjeka stvara sažaljenja dostojnog bijednika.

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.

Ljudi su sebeljubivi jer nisu siti, jer strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su poniženi i jer im je učinjeno krivo, nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi bližnji, nesretni su, pozlijeđeni, ozlojeđeni, u krpama, pod smrdljivim perinama hrču, zaviđajući jedni drugima na lončiću kave, na čistoj jastučnici, na novom biciklu, zanovijetajući za svaku sitnicu kao čavke na grani kad se pravdaju (dijalektički, po svoj prilici) na strvini nekog neznanog junaka o tome koja je imala pravo prvenstva da se pogosti ljudskim okom.

Voljeti treba ljude, biti im na usluzi, pri ruci, u gostoljubivome stavu domaćina, s grimasom na obrazu dobroćudno nasmijanom, s grimasom slatkom, marcipanskom, kao novogodišnje prase u poslastičarskom izlogu.

Miroslav Krleža

Jer tlo na kojem rasteš je možda jedino mjesto na kojem ikad možeš biti svoj...

Samo na trenutak zastani... Ne brini, nisu ovo žalopojke od riječi, ni tužni stihovi koji ponekad znaju da odišu patetikom. Ne... Ovo je pokušaj da razumijem ljude koji nisu u stanju sebe da razumiju,.. koji ne mogu sebi da kažu “ja želim...” i da se drže te svoje odluke... Ne... Mi ljudi... čovječanstvo sa ove planete (ako postoji još neka sigurna sam da i oni imaju isti problem) jednostavno nikad ne znamo šta želimo, ili čak i gore... kad znamo - želimo to u pogrešan trenutak...

Zbog takvih osobina, ni svjesni nismo kakve smo štetočine za ljude oko nas, za one koji možda umiju da postave granicu između realnosti i skrivenih snova... Eto, možda baš ti nikad nisi spomislio da je možda baš ona ono što si uvijek tražio ali si je pustio da ode... Možda baš ti nisi svjesna da je to posao tvojih snova ali si poželjela jednostavno neku promjenu... Možda baš ti želiš neki drugi fakultet zato što je u modi, a ne zato što to voliš da radiš... I svi smo samo tako pod uticajem nekih drugih situacija napravili pogrešne izbore, pogriješili, oprostili sami sebi i - NASTAVILI DA GRIJEŠIMO! Snaga uma | April 2014

53

Da, znam, ne možeš ništa naučiti ako nekad ne pogriješiš... ali kako je jednom D. Radović rekao - samo dva puta ne smijemo pogriješiti u izboru... a to je pri izboru životnog partnera i posla kojim ćemo se baviti... Pažljivo razmisli gdje ćeš pustiti korijenje svojih snova, možda su to u stvari samo oblaci koji su se raspršili u milion kiša, i sad nema šta tvoje snove da drži... Pazi u kakvu zemlju ćeš posaditi svoje želje, jer ko zna... možda to i nije zemlja za tebe...

I tako... Proljeće i dalje miriše bojom jorgovana, i uvijek će tako biti svakog prolheća... baš kao i onog kad je sve počelo... upravo takvog jednog se i završilo...

Selma Šljuka

Savršenstvo Pitaš me, brate, kad će čovjek postati savršen.

Poslušaj moj odgovor: Čovjek ide ka savršenstvu kad osjeti da je on bezgranični kosmos; da je on more bez obala; da je on vatra što vječno gori; da je on svjetlost što vječno sija; da je on vjetar, bilo da duva, bilo da miruje, da je u oblacima kad iz njih grmi, sijeva i kiša pada; da je u potocima, bilo da su raspjevani ili da plaču; da je u stablima i kad cvjetaju u proljeće i kad ogole s jeseni; da je u visokim planinama; u ravnim dolinama; da je u poljima, bila ona plodna ili neplodna.

Kad čovjek sve to osjeti, dospijeva tek na pola puta do svršenstva. Ako hoće da dosegne savršenstvo, valja da osjeti, ako uopće može osjećati, da je on dijete na majku oslonjeno; da je starac odgovoran za svoje potomke; da je mladić zalutao između želja i strasti; da je zreo čovjek što se bori sa svojom prošlošću i budućnošću; da je krijeposnik u svojoj isposničkoj ćeliji; da je prijestupnik u svojoj tamnici; da je naučnik među svojim knjigama i hartijama; da je neznalica u tmini svoje noći i svoga dana; da je monahinja u cvijeću svoje vjere i trnju svoje samotinje; da je prostitutka u kandžama svoje nemoći i potreba; da je siromah u svojim jadima i potčinjavanju istima; da je pjesnik u maglovitim večerima i blistavim svitanjima.

Ako čovjek može sve to iskusiti i spoznati, dospijeva do savršenstva i postaje sjenka božije sjene...

Halil Džubran www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Nekome ko će razumeti Sad shvatam: nismo došli zadovoljni ko trave što niču da ih gaze nečije trapave zore.

Mi smo zvezde, što ludo u mrak se strmoglave i zbog jednog bleska ne žale da izgore.

Imamo ruke, dobre kao aprilske laste, da se grlimo plavo i gasimo u letu.

I prisutni smo zbog neba što mora da izraste u pupljcima vida ponekome u svetu.

Prejeli smo se svega.

I zubatog. I nežnog.

Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.

A sve je smešno i tužno.

I sve je neizbežno: i ove istine dobre i ove dobre laži.

Prejeli smo se, kažem, i svako ume da sanja.

I svako ume da vrišti i ruši daljine glavom.

I jednako je u nama i kamenja i grana.

I jednako je u nama i prljavo i plavo.

I svesni da smo lepi isto koliko i ružni, stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti.

I znamo šta smo dali.

I znamo šta smo dužni.

I šta smo juče hteli.

I sutra šta ćemo hteti.

Goreli smo, al nismo postali pepeo sivi od koga bujaju žita i obale u cvetu.

Uvek smo bili živi, pa ipak: drukčije živi od svih ostalih živih na ovom zbunjenom svetu.

I najzad: tako je dobro što nismo samo trave, što talasanja svoja nijednom vetru ne damo, već smo zvezde što sjajem svo nebo okrvave željne da budu sunce makar na trenutak samo.

Miroslav Antić

56

Mirisni plodovi duše

Halil Džubran Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima.

Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.

Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade svećenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.

Ni umjetnost nije u onome što čuješ ušima.

Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pjesmama; u onome što do tebe dospijeva posredstvom kaside, a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje.

Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu.

Zato me ne smatraj neznalicom prije nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego sto oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo.

Snaga uma | April 2014

57

Glasnici svijeta

Marina Pivčević Glasnici niču ko zrelost iz desetljeća kao da nikada nisu pričali, kao da nisu postojali, nisu živjeli.

Glasnici, nečujni, zvone tišinom, kao zvončići proljeća nagovještaj daju.

Glasnici, traju upozoravajući na vrijeme, vrijeme što protiče i srlja svome kraju.

Glasnici, nevidljivi

i sporedni svijetu poput bila životinjskog, poput trave majske.

Glasnici, odbačeni pupoljci ove zemlje rajske.

Glasnici svijeta očima djeteta, razočarane srži kažu: svijete na odlasku, zbogom ti dajem, ljudi te shvaćaju isuviše lako.

I suznih očiju napustiše Zemlju, u cvatu lakobitnom, odlazeć polako.

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

58

Binarni kod djetinjstva Sve bajke počinju onom čuvenom rečenicom.... “Bilo jednom nekad davno...bla bla bla”. Tako smo odrasli...

Mi djeca iz osamdeset i neke.. U ulici tamo neke brigade... Dok smo preskakali drvene plotove, krili se po tuđim baštama dok smo igrali žmurke... Pričali smo bajke, igrali se klikera... Vjerovali u prve ljubavi... u druge... treće... U ljubav uopšte...

Mi djeca sa djetinjstvom iz devedesetih... Znali smo za ljubav, za držanje za ruke, za nekoliko ukradenih poljubaca ispod stare jabuke u sokaku... Voljeli smo... znali smo taj otkucaj srca... patili smo.... znali smo da ljubav zna i da zaboli, preležalo se to, kao male boginje, samo nemoj da češkaš da ne ostane ožiljak...

Imali smo prijateljstva, oslonac... Poštovali smo mamino “Ne!” i tatino “Može sine...” Nalazili smo neki balans... sad su mnogi od te generacije svoji ljudi, roditelji, zaposleni ili besposleni... kako god...

Ja sam u tranziciji između dva doba... Onog praistorijskog i modernog.... Jer tako bi današnji klinac mogao opisati moje djetinjstvo i svoju eru tehnologije... Oni ne znaju za osluškivanje daha u mraku, ne znaj za igru sjenki na zidu kad nestane struje, ne znaju da ljubav znači mnogo više nego što je u stvari tih 5-6 slova otkucanih na ekranu...

Ne znaju za udvaranje, za ruže... Šta su lajkovi naspram parčeta papira zakačenog na prozoru... Ili Inbox udvaranje naspram razglednice krišom provučene ispod vrata za Dan zaljubljenih...

Jel neko u međuvremenu smislio neku izmjenu u DNK sistemu il ja nisam baš programirana za današnjicu? Koji je to binarni kod kojim možeš osjetiti podršku prijatelja, ili zagrljaj voljene osobe... jel ima takvo nešto za miris pečenog kestena kraj vatre, dok neko priča neku strašnu priču, a vani studenac sve zaledio? Jel postoji niz nula i jedinica za ukus kolača koji samo baka zna da napravi, jer samo ona može imati toliko ljubavi? Ne znate vi djeco kako je imati djetinjstvo...

Ponosna sam... Možda nisam imala sve što klinci danas imaju... Ali sam srećna jer i dalje imam čisto srce... što nije u njemu nikakav algoritam za život... I umjesto post skriptuma nekom roditelju koji možda zaluta čitajući ovo... Odvojite dijete od računara... Odvedite ga u park... nek se isprlja u pijesku... nek padne s tobogana pravo na dupe... Nek se ogrebe u nekom žbunu pokušavajući da pronađe puževu kućicu... Neka ih... Bar će imati žive uspomene... a ne binarni kod djetinjstva...

Selma Šljuka

Snaga uma | April 2014

59

Svrha čitanja Ja bih htio i sebi da objasnim kakva je krajnja svrha čitanja.

Imam jedno lično iskustvo, jedan ličan utisak da svako čitanje ne može da dobije komplimente izuzetnog duhovnog i emotivnog doživljaja, da mnogo ljudi čitaju, da neki ljudi mnogo čitaju, a da mi u njihovoj ličnosti ne otkrivamo rezultate čitanja.

To je jedna dilema: da li ljudi čitaju zato da im prođe vrijeme, zato da se zabavljaju, zato da pročitaju priču o tuđem životu, da steknu izvjesnu kulturu, da se na izvjestan način emancipiraju, ili bi, a ja to mislim, krajnja svrha čitanja bila aktiviranje čitaoca u tom smislu da on i kad ne čita bude dobar promatrač i da umije da se zabavlja.

Ja ne priznajem one čitaoce, bez obzira koliko i sta čitaju, koji kada se odvoje od knjige više ne žive u zanimljivom svijetu, u neobičnom svijetu, lijepom svijetu.

Dakle, ja ne priznajem one čitaoce koji ni poslije čitanja ne umiju da promatraju i ne umiju da žive.

Za mene je krajnja svrha čitanja sposobnost čovjeka da radosnije, sa više čula, više očiju, aktivnije živi i promatra.

Duško Radović www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

60

Kredenda Izdvoj se iz gužve i njene besplodne potere za slavom i zlatom.

Nikada se ne osvrći dok zatvaraš vrata pred jadnim metežom pohlepe i ambicije.

Obriši svoje suze neuspeha i nesreće.

Spusti pored sebe svoj težak teret i odmori se dok ti se srce ne smiri.

Budi miran. Već je kasnije nego sto misliš, jer tvoj zemaljski život, u najboljem slučaju, samo je treptaj oka između dve večnosti.

Budi neustrašiv. Ništa te ovde ne može povrediti osim samog sebe.

Radi ono čega se plašiš i ceni takve pobede sa ponosom.

Usmeri svoju energiju. Biti svuda je biti nigde.

Budi ljubomoran na svoje vreme, jer ono je tvoje najveće bogatstvo.

Preispituj svoje ciljeve. Pre nego sto uložiš previše srca u bilo šta, ispitaj koliko su srećni oni koji već imaju ono sto ti želiš.

Voli svoju porodicu i prebroj svoje blagoslove. Razmisli koliko bi žudeo za njima da ih ne poseduješ.

Odloži svoje neostvarljive snove i završavaj zadatke odmah bez obzira koliko su ti neprivlačni. Sva velika dostignuća nastaju radom i čekanjem.

Budi strpljiv. Božje odlaganje nikad nije Božje odbijanje.

Zastani. Izdrži. Znaj da je tvoj blagajnik uvek blizu. Šta poseješ, dobro ili loše, to ćeš i žeti.

Nikada ne okrivljuj druge za svoje stanje. Ti si ono što jesi samo po svom sopstvenom izboru.

Nauči da živiš u poštenom siromaštvu, ako moraš, i okreni se važnijim stvarima nego što je prenošenje zlata u svoj grob. Nikada se ne suočavaj sa nevoljom polovično.

Nervoza je rđa života; kada dodaš sutrašnji teret na današnji, njihova težina postaje nepodnošljiva. Izbegavaj klupu za oplakivanje i zahvaljuj se, umesto toga, za svoje poraze. Ne bi ih dobio da ti nisu bili potrebni.

Uvek uči od drugih. Onaj koji uči od sebe ima budalu za nastavnika.

Budi oprezan.

Ne preopterećuj svoju savest. Upravljaj svojim životom kao da ga provodiš u areni punoj glodara. Izbegavaj preterivanje. Ako primetiš nešto u sebi što te ispunjava ponosom, pogledaj bolje i naći ćeš više nego što je potrebno da se postidiš.

Budi mudar. Shvati da nisu svi ljudi rođeni jednaki, jer nema jednakosti u prirodi, pa ipak, nijedan čovek nije rođen sa kojim nije rođeno i njegovo stvaralaštvo.

Radi svakog dana kao da ti je prvi, ali ipak nežno postupaj sa životima koje dodiruješ, kao da će se svi završiti u ponoć. Nauči da onaj koji pruža iz jedne ruke, uvek dobija u obe.

Budi dobrog raspoloženja. Iznad svega, zapamti da je vrlo malo potrebno da bi se stvorio srećan život.

Pogledaj gore. Pruži ruke. Prosto ostani veran Bogu i putuj tiho svojim putem ka večnosti sa milosrđem i osmehom. Kada odeš, svi će reći da si u nasledstvo ostavio bolji svet od onog koji si zatekao.

Og Mandino i Buddy Kaye Snaga uma | April 2014

61

Sve je u svemu Izašao sam samo iz sna u san.

Lica se svoga ne sjećam.

Gubitka nema. Plakati čemu?

Opet sam tu. Sve je u svemu.

Dok bijah ko vi, lelujah zrak, a sad sam kao svjetlost lak.

Tijelo mi više ne baca sjenu.

Opet sam tu. Sve je u svemu.

Izvan života, izvan smrti, nikakve boli više ne ćutim.

Ne pitam tko sam. Nit težim čemu.

Opet sam tu. Sve je u svemu.

O, kad bih mogao, blaženi grebe, od svega toga oduzet sebe, ja sve bih dao za mrvu žara da opet sebe iz ničeg stvaram.

Enes Kišević www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Zatvoreni hodnici sećanja Zatvaram sva sećanja okamenjena bez života, ne dišu, zamrla odavno, moje grudi zatrovala su, kamen težak njih pritišće, jaka sam, izlazim na kraj hrabra, u susret mi hoda budućnost, spremna sam za nju, prihvatam je, ponovo živim, oživela je duša, kamen spao sa grudi, šapućes mi najlepše reči o ljubavi, tvoj sam život i san, moj si praznik, za dušu moja noć i dan, nada u svako sutra, život koji sam sanjala, sve moje u tebi je, ljubavi!

Marina Milosavljević

64

Ljudi kao elementi Ima ljudi čije tragove sledimo kao umetnička dela. Njihove stope nisu u život utisnute, one su izvajane kao što se vajaju kipovi. Ne možemo misliti da su mogle biti drukčije, drugog oblika, niti u drugom pravcu voditi. I oblik i smer određen je njihovom idejom.

Oni su bića Metala. Metal je njihov Element. Metal priroda i sudbina.

Ima ljudi čije stope, u pesku trajanja utisnute, ne vode istim smerom u kome su vodili njihovi životi. Ako tim tragom pođemo, nećemo o njima istinu saznati. Njihove stope tu su ali se ne vide. Osećaju se u tuđim tragovima, naziru u tuđim smerovima, otkrivaju u tuđim stopama.

Oni su bića Zemlje. Zemlja je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.

Ima ljudi čiji je život trag vrelog železa u tle utisnut. Gde stupe, pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zemlje dugo još vređa oči. Oni su kao zvezde čije rađanje vidimo milionima godina pošto su zgasle ali ga nikad ne čujemo. Smrt starog sunca izgleda kao rađanje novog; umiranje ovakvih ljudi uvek je rađanje novog i neizvesnog.

Oni su bića Vatre. Vatra je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.

Ima ljudi čiji život u močvari trajanja liči na tragove crvenokožaca kad neće da budu uočeni. Indijanski ratnik se tada vraća, polažući pete u stope starog traga. Odskače na kamen koji otiske ne prima i zauvek nestaje. Oko primećuje varku ako ume da razlikuje dubinu tragova ostavljenih jednim hodom od onih otisnutih u dva navrata.

Oni su bića Vazduha. Vazduh je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.

Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u peščanoj pustinji čovečnosti. Ne znamo odakle su medju nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.

Njihovo je biće Voda. Voda je njihov Element. U vodi njihova priroda i sudbina.

Borislav Pekić Snaga uma | April 2014

65

Neću da porastem u inat!

Negdje u nekom trenutku obične stvarnosti, kad je Mašta igrala bridž sa dosadom, jedan trenutak Odrastanja načeo je moje misli... Nisam osjetila taj trenutak, nije me zaboljelo, jednostavno samo se nekako uvukao taj otrov u vene... I nestalo je par boja iz moje palete beskraja, par nota mirisa se sakrilo pod ćilime moje obzirnosti i sad... tu na stepenicama zaustavile se sjene...

Da li uopšte ponekad znamo taj trenutak ludila kad se ušeta u zenice i počne veliko spremanje... Boje djetinjstva više nisu jarko zelene, i nebo je nekako za nijansu mutnije, i svi koraci kojima ideš unazad samo te zapravo unaprijed vode... za po korak bliže odraslom svijetu... I neće srce da prihvati, otima se i tvrdoglavo ćuti kao ušato magare... sa bijelom zvijezdom djetinjstva na čelu...

I ćuti moje maleno dijete u meni, musavo od blata u kojem su ga zatekli kako se nespretno igra i pravi svoju veliku tortu ukrašenu cvijećem... Ćuti jer ono ne voli da se kupa, da se češlja, da bude kulturno, mirno... sloboda u petama mu ne da mira i vjetar mu golica tabane tjerajući ga da trči po travi i skače do neba i svakim novim osmijehom u meni izazove erupciju smijeha... Onog koji potresa sve okeane...

I sad na nekom kraju, bez protivotrova da me spasi, podižem trepavice u ranu zoru... nasmiješim se jutru, i samo ponekad u nekom danu obučem onu ludačku košulju djetinjstva koju sam ljubomorno sakrila ispod jastuka da mi plete snove... Da bar ponekad probudim ono dijete... čupavo od veranja po drveću, sa ponekim cvijetom na nosu... da mi kaže da još ponekad mogu biti dijete u svijetu velikih... da ne zaboravim da sanjam, da se smijem, da vjerujem... Jer mi veliki, odrasli... s Vremenom to zaboravimo...

Selma Šljuka www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Spoj leptira Život uzdrma oluja i zanjiše, čitav svet se oko njega okrene, mimoiđu se orkani i bure, surovu stvarnost podele, pa plima oseke nadođe, da korene sreće pusti, i život krene prema radosti, kad pogledaš u tuđe oči, i vidiš sebe i sve ti lepo krene, kad te ljubav u svoje odore obuče, drugačijim očima svet vidiš, kroz šarene leptiriće što te pokreću, oko tebe se vrte, okreću, i na zaljubljene duše sleću.

Marina Milosavljević

68

Zbog nas

Jutro je svanulo, zbog noći.

Ja zbog tebe.

Sunce se rodilo, zbog zvezda.

Ti zbog mene.

Nebo se smejalo plavo, zbog mora.

Ja zbog tebe.

Reka je tekla, zbog obala.

Ti zbog mene.

Ptice su pevale, zbog tišine.

Ja zbog tebe.

Na klupi sam sedeo, zbog čekanja.

Ti zbog mene.

Voz te dovezo, zbog sudbine.

Bili smo srećni, zbog istine.

Ljubav je stvorena zbog nas.

Zoran Jelić - Zozon Snaga uma | April 2014

69

Lila haljina Poseban dan posebna haljina koja podsjeća na polja lavande dok leprša na vjetru pripijena uz tijelo otkriva obline bojom odskače od okoline gdje prevladava plavetnilo znam da te je lila opčinila zauvijek zarobila zaokupila srce tvoje predala u ruke moje.

Ja sam se potrudila sve u lila obojila u užitak pretvorila uz tebe se naslonila tijelo svoje ponudila kad’ bih mogla sunce moje obojila bih oči tvoje dodala mirise lavande i malo mora pa da sviće lila zora dok se tijela naša njišu lavandom da zamirišu neka se čuje uz šum vala uzdah strasti što ga ova boja stvara.

Mladenka Hudi

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Pustio si me Pustio si me samu da koračam po kiši, ledenom vjetru i mrazu.

Pustio si me samu, a ja sam to shvatila kao kaznu.

Pustio si me kažeš u slobodu, da budem kao ptice nebeske, da nikad ne osjetim okove tvojih želja, a nisi me pitao kakve su želje moje.

Nisi ni slutio, sve moje je odavno tvoje.

I kad krenem kroz tu slobodu neka me želja za tobom ne mine, jer od svega se najviše bojim u nama nastale tišine.

Ljubica Mila

Dašak istine Dodir daška toplog daha čula tvoja što uzburka, prislonjenog lica svoga s usnama nježnim kraj tvog vrata, sanjam.

Godinama neisprana slatka jeza što talasa, osjećaje predočene vraća sjajem oka našeg pogleda, snagom novom obnovljene osjećaje zaboravljene.

Kakve suze progutane u nama riječi zbore, jekom glasa dok govore proživljene naše opisuju zore, skrivene nam ostavlja odgovore.

Uvijek prva ti si bila dok olujna su mora prošla, kada lutah bespućima tražeći smiraj dubine, nečije druge istine.

U pogledu tvom zanosnom nađoh odmor i dok sanjam, otkrivši ga ponovo shvatih uzaludnost potrage kroz izgubljene svjetove.

Samo dodir daha toplog s usana tvojih sretnih srušio je lutajuću želju, prebrodio je nevidljivu barijeru, podario mi izgubljenu vjeru.

Mario Marušić

Izdanje 4 / April 2014. | Besplatan online primjerak