Cora carmack sve na svome mjestu (ur1) by Melisa F Krupa

CORA CARMACK

SVE NA SVOME MJESTU S engleskoga prevela: Tea Tosenberger

STILUS

Prvo poglavlje Dallas

U Teksasu postoje dvije stvari koje su dragocjenije od svega ostalog nogomet 1 i trač. A obje su oduvijek upravljale mojim životom. “Ovo je loša ideja, Stella.” Stella je poravnala majicu. A pod poravnala mislim da ju je povukla dolje kako bi otkrila ono malo dekoltea koji je imala (što je otprilike dvostruko više od mene). “Sada smo na fakultetu”, rekla je. “Loše ideje i jesu cilj.” “Možda tvoj cilj. Ti nemaš roditelja među nastavnim osobljem. Ako to dođe do njega...” Petak je navečer, naš prvi na kampusu, i ona je zastala baš ispred prilaza kući bratstva iz koje je dopirala glazba. Za glavu niža od mene, Stella me primila za ruku, prisilivši me da je pogledam. “Dobro, sestro. Sasijecimo to u korijenu. Nitko nikome ništa neće reći. Na ovom je kampusu deset tisuća ljudi. Ti si, draga moja, konačno samo mala ribica u jebenom oceanu. Opusti se i uživaj. Više nismo u srednjoj školi.”

Je li zaista moglo biti tako jednostavno? Stelli je uvijek bilo lako opustiti se. Njezina mama veća je partijanerica od nje. Vjerojatno će joj dati pet ako nas uhvate. Ja... pa. Malo me strah pomisliti kako bi moj tata reagirao. I ono malo slobode koju imam nestalo bi brže od tople vode u mojem domu na dane koji završavaju na “k”. Jedan veličanstveni mjesec zabavljala sam se zamišljanjem i maštanjima o tome kako će biti na faksu. Rusk nisam smatrala idealnom školom, daleko od toga, ali i to je bilo nešto. Konačno sam mogla sama donositi odluke i ne brinuti se o tome hoće li me one dovesti u trenerov ured prije ručka. Žudjela sam za danom kada ću maturirati, kao da mi je u utrobu bio zariven nož koji nisam mogla izvući sve do svibnja. A zatim je mojem tati ponuđeno mjesto ovdje na Rusku i osjećam se kao da još uvijek pokušavam disati oko tog noža.

Američki nogomet (op. prev). 3

Možda više i nismo bili u srednjoj školi. Ali ovo je ista patnja koja se drukčije zove.

Osim ako ne poduzmem nešto u vezi s time. Ali jednostavnije je biti nesretan, pa sam se izvukla iz Stellina stiska. “Dovoljno je da samo jedna osoba kaže nešto drugoj osobi, koja će reći nekome tko će to spomenuti u crkvi ili na treningu ili bilo gdje - i mrtva sam. Zabij vilicu u mene i umoči me u vruću lavu. Mrtva.” “Bože, previše dramatiziraš. Prije ili poslije morat ćeš se prestati bojati tate. Ako ne budeš, diplomirat ćeš kao djevica s pola tuceta mačaka, dobiti neku glupu diplomu koju je on htio, a za koju te ne može manje biti briga, a prijatelji će ti biti samo profesori i akademski časopisi.” Trznula sam se jer je imala pravo u vezi gotovo sa svime. Bila bi bijesna kada bi znala da nisam djevica i da joj to nisam rekla. Namjeravala sam, ali to baš i nije sjećanje kojim se ponosim i, što sam to dulje odgađala, postajalo je lakše pretvarati se da to nije ništa posebno. Odbijala sam dopustiti da bude. Umjesto toga, zakolutala sam očima i tekla: “Hvala na povjerenju.” “Hej, samo sam glas razuma.” “Više vrag na mojem ramenu.” “Prihvaćam tu ulogu.” Stella se zahihotala i zabila mi lakat u rebra kao da je upravo ispričala najsmješniju šalu ikada. Nevoljko sam se nasmiješila. Pogledala sam u kuću bratstva Phi Beta Kappa. Sve kuće bratstava na kampusu stare su vile u kolonijalnom stilu, s bisernobijelim stupovima i obrasle bršljanom. Doimaju se tako reprezentativnima... vjerojatno zato da sakriju sve razvratništvo koje se zbiva unutra. Bože, upravo sam pomislila na riječ razvratništvo. Stella je u pravu. Završit ću kao očajna žena s mačkama, vjerojatno vikati na ljude s trijema i mahati štapom poput luđakinje. Jednostavno nije pošteno. Faks je trebao biti vrijeme slobode, novih početaka. Čovjek bi pomislio da će to što si trenerova kći imati prednosti. O nogometu znam više od polovice dečki na našoj školi, a to je znanje koje bi mi trebalo olakšati pronalazak dečka. Kada ne bi svi bili u paničnom strahu od mog tate.

Ili još i gore... uzdisali za njim kao da je slanina umočena u Nutellu umotana u još slanine . Vjerojatno bih mogla ušetati na ovaj tulum samo u grudnjaku i gaćicama (prekrivena s malo Nutelle) i neki bi idiot doteturao potpuno nesvjestan moga izgleda da me pita nešto u vezi s tatom, kakvi su mu planovi za sezonu ili koliko državnih trofeja sa srednjoškolskih prvenstava imamo po kući. Stellini vitki prsti pucnuli su mi pred licem. “Zemlja zove Dallas. Jesi li se sada upravo smrznula od straha?” Zakolutala sam očima, što je bila moja navika, osobito kada sam u Stellinoj blizini. “Ne bojim se. Samo nisam... optimistična.” “Nemoj mi teći... razmatrala si sve načine na koje ćeš nam večeras upropastiti raspoloženje.” Zaigrano sam je gurnuta. “Zapravo sam razmišljala o tome da se namažem Nutellom.” “E to želim čuti! Deset bodova za kreativnost.” “Da, da. Samo završimo s time već jednom.” Stella je doskakutala pred mene i morala sam se podsjetiti da ne vučem pete. Volim tu curu i ona mi je najbolja prijateljica na cijelom svijetu, ali iskreno, nemam pojma zašto. Ona je otvorena, a ja radije biram knjige za društvo nego ljude. Ili filmove, a ne ljude. Zapravo, radije sve drugo nego ljude. Često sam stidljiva, još lakše me je naživcirati, a ona je prošla kroz ulazna vrata bratstva kao da smo na zadnjoj godini, a ne tek na početku prve. I možda naša najveća razlika... Stella voli nogomet. I pritom mislim uglavnom na to da je fanatični grupi. Ide na utakmice i gleda ih na TV-u i čita blogove i prati zilijun igrača na Twitteru. Uvjerena sam da bi, da nije palčica visoka metar i pedeset, i sama igrala. Dovraga, možda jednoga dana i hoće. Nju je nemoguće ignorirati. I ja idem na utakmice i gledam ih na TV-u. Znam imena igrača i mogu izrecitirati različite akcije i pozicije i sve ostalo što vas zanima. Ali ne zato što to volim. Jednostavno sam to živjela. Svakoga dana u životu otkako pamtim. U svakom novom gradu i novoj školi i s novim prijateljima, nogomet je bio jedina stvar koja se nikada nije mijenjala. A kad provedeš toliko vremena u nečemu, ili to zavoliš ili počneš prezirati. 5

Dajem vam samo jedan pokušaj da pogodite kojoj kategoriji ja pripadam. Zakoračila sam u kuću iza Stelle, a maničan smiješak koji mi je uputila preko ramena dao mi je do znanja da je upravo zakoračila u svoj osobni raj. Desetak ljudi stajalo je u blizini ulaza. Podignuli su pogled, a oči su im prešle baš preko nas. Ramena su mi se mrvicu opustila, nisam ih više držala tako uzdignuto i napeto. Iz kuhinje se začulo urlikanje i pogledala sam onamo baš na vrijeme da ugledam dva reda ljudi, od kojih je u jedan bio uperen pištolj. Naravno, vodeni pištolj. Iako sam zbog povika koji su se oglasili kada je jedna strana počela pucati, ciljajući otvorena usta svojih partnera, pomislila da će špricati pivo umjesto vode. “I mi ćemo to raditi!” povikala je Stella nadglasavši glazbu koja je tutnjila.

Podsjetnik samoj sebi: Drži se daleko, jako daleko od pištolja s pivom. Kakve sam sreće, pogodit će me u oko. Pokraj nas prošao je dečko u baletnoj suknjici i s tamnocrvenom perikom iz svega glasa izvikujući nešto nerazumljivo. Stella mi se nacerila, a oči su joj se spustile na moju crvenu kosu. “Pronašla sam tvoju davno izgubljenu blizanku. Baletna suknjica i sve to.” “Koja slučajnost! I ja sam pronašla tvoje blizanke.” Uputila sam pogled prema dvjema curama koje su nosile treću prijateljicu prema vratima. “Neuredna, pijana i sve ostalo.” “Povuci to! Ja nisam neuredna i pijana.” “A ja nisam golemi tip koji vjerojatno ima dlake na leđima i krizu identiteta.” Podignula je ruke u zrak. “Stvarno si u pravu. Oprosti.” Odao ju je nestašni smiješak. “On je imao puno veće sise.” Snažno sam je udarila, ali obje smo se smijale. I bilo je lako kao i na tulumima na koje smo odlazile u srednjoj školi, još i lakše, zapravo, jer je Stella bila u pravu. Nikoga ovdje nije briga za mene. “Hej D! Čuo sam da si na kampusu. No iznenađen sam što te vidim ovdje.” I...Prerano sam donijela neke zaključke.

Na svijetu postoji netko koga prezirem više od nogometa, a on je upravo silazio niza stube približavajući mi se. Oči su mi letjele uokolo kao da pregledavam bojište, a ne tulum: plakati bratstva, otpaci crvenih plastičnih čaša i novopečeni član bratstva koji uokolo vuče vreću smeća izigravajući bezvoljnu spremačicu. Dio mene htio je nastaviti pretvarati se kao da ništa nisam čula. Ali ne mogu. Ako ga budem ignorirala, samo ću mu dokazati da mi on još uvijek smeta. Pogledala sam ga baš kada se spustio s posljednje stube prekriživši ruke preko širokih prsa i smiješeći mi se. Levi. Moj bivši. Naslonio je kuk na rukohvat veličanstvenog stubišta i uočila sam ne jednu, nego dvije cure koje su sjedile na pola stubišta, očito uznemirene što su izgubile njegovu pozornost. Čula sam kako je netko iza mene povikao, “Priprema. Ciljaj. Pali!” i znala sam da su pištolji s pivom opet aktivni. “Alkohol i loše odluke, Levi? Ne mogu reći da sam iznenađena pronaći te baš usted toga.” Odgurnuo se od rukohvata, šepureći se još nekoliko koraka bliže. Njegova tamna kosa i oči bile su impresivne kao i uvijek. Tako sam se jako zaljubila u njega u prvom razredu srednje škole: črčkala sam naša imena u bilježnicu, s tribina ga gledala kako igra, sjala pokraj njega na zabavi trećih razreda. Od sjećanja na to sada osjećam mučninu. Ali kao što Stella uvijek kaže, retrospektiva je pretenciozna, sveznajuća kučka. “Došla si ovdje donijeti neke loše odluke?” Primaknuo se, a glas mu je postao niži. Intimniji. “Jer znaš da ti ja mogu pomoći s time.” Levi Abrams povod je za mnogo mojih loših odluka, dovoljnih za cijeli život. Stella je ušla, a glas joj je bio hladniji no ikad. “Prilično sam sigurna da bi si radije brusnim papirom skinula kožu.” Kimnula sam i razvukla najlažniji smiješak koji sam imala u arsenalu. “A zatim se okupala u limunovu soku.” Levi je uzvratio smiješak i prilično sam sigurna da je gad uživao u ovome.

Veći je no posljednji put kad sam ga vidjela. Nabildan. Pretpostavljam da je u tome razlika između nogometa u srednjoj školi i na fakultetu. No stvar nije bila samo u njegovim mišićima... ispružio je ruku kao da će mi dotaknuti kosu, a kada sam se odmaknula, čak mu i se šaka činila većom no što je pamtim. Ruke muškarca, a ne dječaka kojega sam poznavala. Ili mu se glava možda toliko povećala da se njegov prenapuhani ego izlio u druge dijelove tijela. I to je moguće. Kada sam izabrala sveučilište Rusk, znala sam da je Levi ovdje. Naravno da jest budući da je vođa navale prve momčadi, ali nisam mislila da ću ga ikada morati viđati. Budući da me tata nije htio ostaviti u Teksasu, a ovdje samo šačica sveučilišta ima pravi plesni program, među školama na koje sam se smjela prijaviti, Rusk je bio najbolja opcija. Levi je pustio da mu ruka sklizne i okrenuo se kako bi otišao, ali je zatim zastao kako bi mi preko ramena dobacio: “Ne moraš se pretvarati da me toliko mrziš, znaš. Ovdje sam. Ovdje si. Možemo početi ispočetka, D.” Zašto nitko ne razumije da je nemoguće početi ispočetka kada se zapravo ništa nije promijenilo? Bože, znala sam to bolje od ikoga jer bez obzira na to koliko je trenerskih poslova tata uzimao, u svakoj je školi na kraju bilo isto. Levi je još uvijek kreten koji mari samo za sebe. Tata se još uvijek odnosi prema roditeljstvu kao da sam članica njegove momčadi. A ja... Ja sam i dalje zaglavljena. U sjeni svoga oca. U Teksasu. U ovoj jadnoj državnoj školi sa sprdačinom od plesnog programa. A sada sam zaglavila na prvom tulumu bratstva s bivšim koji mi je slomio srce.

Jej, fakultet.

* * * Čim mi je Levi nestao iz vida, jurnula sam prema vratima. Stella je omotala ruke oko moga struka kako bi me zaustavila, no trideset je centimetara niža od mene, a njezina predodžba vježbanja je maratonsko gledanje Top modela. Uhvatila se za mene, a stopala su joj klizila dok sam je vukla prema vratima kao da je perce.

Bijesnim je glasom povikala: “Pečat odobrenja!” Počela sam oklijevati, usporavajući, ali ne odustavši od svog pokušaja bijega. “Rekla sam Pečat. Odobrenja. Droljo!” Uzdahnula sam. Sranje. Imamo pravilo, nešto što nam je pomoglo da ostanemo prijateljice unatoč činjenici da imamo osobnosti koje su potpune suprotnosti. To je sustav davanja i primanja, u kojem ja obuzdavam njezinu divlju stranu, a una mene prisiljava da malo živim. Kada se Stella pojavila na državnoj maturi pijana, dobila je pečat odobrenja Dallas-Cole-nemoj-biti-idiot. To je bio način na koji sam joj, a da je ne ugnjavim, rekla da je pretjerala. I iako te subote nije mogla mnogo toga poduzeti u vezi s time, Stella se ponovno prijavila na ispit, a kada je došao sljedeći dan testiranja, bila je trijezna i ozbiljna i uspjela ostvariti pristojan rezultat. Isto tako, postoji i pečat odobrenja Stella-Santos-izdrži-malo-čistunko. Taj me pečat uvalio u više nevolja no što sam voljna navesti, uključujući Stellinu briljantnu zamisao da omota kuću toaletnim papirom i zalijepi velike higijenske uloške na staklena ulazna vrata. Ono što nije bilo zabilježeno u njezinu planu jest spoznaja da je spomenuta kuća pripadala policajcu koji nije bio presretan što je reklama za uloške. Postoji samo jedno jedino pravilo kada je riječ o pečatima: moraš poslušati. Okrenula sam se, a Stella je za dlaku izbjegla udarac mog letećeg lakta.

“Dobro. Ostat ću. Ali sjeti se da su ti pečati dvosjekli mač, sestro. Primaknula se kako bi odgurujući svoju kratku tamnu kosu s očiju tiho mogla izustiti, “Slušaj, žao mi je. Nisam mislila da će idiot biti ovdje. Čula sam da sportaši obično ne dolaze na događaje bratstava, pa sam mislila da smo sigurne. Ali ovo je mjesto golemo.” Rijeka ljudi izišla je kroz obližnja vrata za koja sam pretpostavljala da vode u podrum, kao da dokazuje njezinu tvrdnju. “Ništa ti ne brani da ostaneš i zabaviš se.” Imamo različita poimanja riječi ništa. Moj je mozak već zabilježio barem sedamnaest razloga da odem. Neki idiot s kapom okrenutom naopako posrtao je prema kanti za smeće odmah iza kuhinje, a mlaz nečeg odvratnog slijevao mu se iz usta.

Evo osamnaestog razloga. 9

“Da. Dobro. Službeno, eto, nastojim izdržati.” I pokušavala sam ne kopirati prikaz, želučane pirotehnike tipa s naopakom kapom. “Što je prvo na redu?” “Hoću da zaista uživaš u ovome. Pokušaj izgledati kao da ne umireš u sebi.” Pokušala sam se nasmiješiti. “Manje Freddy Krueger, više osoba koja zapravo ima dušu.” Pokazala sam joj zube, što je izgledalo više prijeteći nego radosno, ali uglavnom sam je zezala. Želim uživati. Želim toliko jako da faks bude drukčiji da na jeziku mogu osjetiti očaj. Stella je zaustila, ali bila sam brža od nje. “Piće?” Možda će mi to pomoći da se opustim. “Učiš brzo, skakavče.” Podignuvši se na vrške prstiju, uspjela je omotati ruku oko mojih ramena. Ogledala se oko sebe i sretno uzdahnula kao da želi reći ovo je život, i pitala sam se što to ona vidi, a ja ne. “Naš prvi tulum na faksu. Oni naši srednjoškolski tulumi na otvorenom mogu se sakriti, zar ne?” Nisam bila baš veliki obožavatelj tuluma na koje me odvlačila na ranč Beane ili u napuštenu crkvu koja je pretvorena u prostor za tulume na Oak Cliff roadu. No ne vidim kako je ovo išta bolje. Konačno sam uspjela pronaći prednost. “Nema komaraca. To je plus.” I to je bilo sve čega sam se uspjela sjetiti. Okrenula me prema skupini dečki koji su stajali pokraj bačvica u kuhinji i rekla: “Vidim nekoliko pluseva u našoj budućnosti.” Sve dok ti plusevi nemaju veze s testom za spolno prenosivu bolest... mogu izdržati.

Drugo poglavlje Dallas

Kad je počela nova pjesma, ona koja se stalno vrtjela na radiju, plesači skupljeni u dnevnom boravku glasno su uzviknuli. I Stella isto. I dok smo kretale prema nadsvođenom prolazu koji vodi u kuhinju, podignula je ruku i zapjevala. Sudarila sam se s njezinim kukom i otvorila usta da zapjevam, ali nije izašao nikakav zvuk. Zarazna melodija uvenula mi je u grlu kada sam srela pogled jednog od najdivnijih tipova kojega sam ikada vidjela. Sjedio je na pultu usred kuhinje, a tako je sjedio, vidjela sam da je visok. Imao je razbarušenu tamnoplavu kosu, vješto oblikovanu tako da izgleda kao da je upravo iskočio s naslovnice nekog časopisa. Tome dodaj snažnu čeljust i oči koje su se smiješile više nego usne i, bez obzira na to koliko sam odlučno odmaknula pogled, uvijek je odlutao natrag k njemu. I ulovio me. Ne samo jednom. Četiri puta! Trebala sam naučiti već nakon prvog puta, možda drugog, no sada sam službeno već postala jeziva. Potreban je talent da bi netko postao blejeće rasulo, a ja sam bila upravo to, i to na treću. Opet sam odvratila pogled, milijardu godina prekasno da bih zadržala dostojanstvo. Sjedio je odmah do bačvice, pa sam nekoliko sekundi kasnije još jednom morala pogledati u njegovu smjeru ili riskirati da na svoj popis posebnih vještina dodam padanje na lice zbog dečka iz bratstva. Ovog su se puta njegove usne pridružile smiješku u njegovim očima, a moje je srce ubrzalo.

Morao je nastaviti gledati u mene kako bi me uhvatio. Pa, možda mu ne smeta što buljim. I možda je Stella bila u pravu što se tiče ovog pečata. Dok je ona punila čašu, pokušavala sam izgledati opušteno. Nikada ne znam točno kako držati ruke ili koliko izbaciti kuk. Plesačica u meni ne osjeća se ugodno ako mi držanje nije savršeno, ali zbog toga se ističem u moru mlitavih studenata. 11

Ruke su mi visjele poput mrtve ribe. Ili sam se tako barem osjećala dok sam ih pokušavala namjestiti da ne izgledam kao duševni bolesnik. Dok sam se još uvijek pokušavala namjestiti, u vidno mi je polje ušla crvena čaša. Slijedila sam mišićavu ruku do onog para očiju koje su se smiješile. “Lijepe cure ne bi trebale čekati u redu.” Promatrala sam polupunu čašu, a zatim opušteno slegnula ramenima. “Pričekat ću. Hvala.” Nigdje na Stellinu pečatu nije stajalo da moram učiniti nešto toliko glupo kao što je uzeti piće od stranca, bez obzira na to koliko je zgodan. Stella se pomaknula u stranu, ali ne prije no što mi je svojim savršeno oblikovanim obrvama dala znak. Tip vrijedan blejanja skliznuo je s pulta dok sam se primicala bačvici. “Ne vjeruješ mi?” upitao je. Ovog sam ga puta uhvatila kako mi zuri u noge i u to koliko ih prekratka suknjica koju mi je Stella izabrala nije pokrivala. “Ne poznajem te”, odgovorila sam, pokušavajući zvučati barem malo nepopustljivo, ali ne uspjevši. Drsko se nasmiješio i još jednom bacio pogled na moje noge. Pristala sam na glupu suknju samo zato što ima džepove, a ne mogu odoljeti suknji s džepovima. Sada sam poželjela da sam se malo više potrudila. “Pa upoznaj me”, odgovorio je. Bože, proizvode li WD-40 za flertanje? Jer sam ja zahrđala. Manjak prakse zbog četiri godine srednje škole s previše strogim ocem, koji je uz to i trener nogometa. Ipak, ovaj je tip zastrašujuće predivan, a to bi me učinio nervoznom bez obzira na to koliko prakse imam. Ispružila sam ruku i rekla: “Ja sam Dallas.” Promotrio je moju ispruženu ruku i znam da sam pogriješila. Prihvatio ju je smijući se i sagnuo se kako bi je poljubio spektakularno se naklonivši, a ja nisam mogla odrediti ismijava li me ili nije tako. “Dallas i Silas”, promrmljao je, a usne su mu još uvijek bile dovoljno blizu mojoj ruci da bih na koži osjetila njegov dah. “Meni to zvuči poput sudbine.”

U cijelom mom životu nitko nikada sa mnom nije tako smjelo flertao i to mi je zbrčkalo mozak. “Drago mi je što sam te upoznala, Silas.” Baš sam razmišljala o tome kako nećemo moći imati nadimak za par ako budemo zajedno jer svaka kombinacija na kraju ispadne jedno od naših imena, kada se nasmijao. Primaknuo mi se, a ja sam instinktivno načinila maleni kotak unatrag. “Tako me nikada nećeš upoznati. Dođi.” Položio mi je ruku preko ramena, približivši me k sebi i krenuo sa mnom iz kuhinje. “Čekaj. Moja prijateljica.” “Snaći će se ona.” Ne brinem se ja za nju. “U pravu je!” povikala je Stella iza mene. “Ja sam dobro”, objavila je grupi od tri dečka koje je već uspjela uhvatiti u zamku. Blagi Bože, kao da je pronašla svoje prirodno stanište. Zavidim joj na njezinu samopouzdanju. Zavidna sam na mnogo stvari kod Stelle. Povukao me prema dnevnom boravku, a ja sam automatski uhvatila korak u ritmu glazbe. Ali kada sam ugledala prostoriju punu tijela koja su se međusobno dodirivala i ruke koje su letjele po zraku, uspaničila sam se. Nije stvar u tome da nisam u stanju tako plesati. Moje preferencije bile su više u smjeru baleta i jazza, ali nekoliko godina bavila sam se i hip-hopom. Ne plaši me pokret. U njihanju kukovima mogu parirati i onim najboljima. Ono s čime se ne mogu nositi jest intimnost. Nema tajni kada ti je tijelo tako blizu drugome. K vragu, trebalo mi je gotovo godinu dana prije no što sam se tako opušteno mogla priviti uz Levija. A taj mi je oprez baš puno značio. Koliko god me živcirao način na koji moj otac utječe na moj ljubavni život, jednom zaista malenom dijelu mene bilo je drago što imam njega kao izgovor za to da se ne zbližavam previše. Izgovor da opet ne završim povrijeđena. “Kupaonica”, izlanula sam, pokušavajući smisliti još jedan izgovor. “Ja, uh, moram na toalet.” Pomislila sam da “toalet” neće zvučati tako nezgrapno. Po svim točkama pogrešno. 13

Opet mi je uputio onaj pogled koji je govorio da se ponašam poput bake od koje sam očito ukrala osobnost. Nakašljala sam se i dodala “kupaonica” još jednom, kao da će to nekako raščistiti sve što je bilo grozno, ali da... ovo je mjesto službeno zagađeno. Podignuo je obrvu, a ja sam čekala da me otkanta jer sam očito najmanje kul osoba u ovoj kući, računajući i tipa koji je zaspao ispod stola u predsoblju i trenutno sisao svoj palac. No moje čudno ponašanje nije ga pokolebalo. Bilo je to čudo. “Svakako, ima jedna na katu, mislim. Možda gore uspijemo pronaći i mirno mjesto za. razgovor.” Oh moj Isuse. Ipak je bilo čudesno zastrašujuće. Prstom mi je crtao malene kružiće na ramenu, a ja sam se koncentrirala na to da potisnem sve iracionalne izlike koje sam htjela izgovoriti kako bih pobjegla. Spomenuti bakterije koje jedu meso kako bih se izvukla iz privatnog razgovora moglo bi biti malo pretjerano. No malarija bi možda upalila. Dok smo se zajedno penjali stubama, srce mi se podizalo sve više i više u grlu sve dok nije počelo pulsirati na stražnjem dijelu moga jezika. Dvije cure koje su ranije plazile po Leviju još su uvijek bile na stubama, a kada su nas vidjele da se približavamo, ispravile su se. Jedna je popravljala kosu naizmjenično pogledavajući Silasa pa mene, i vidjela sam zbunjenost na njezinim namrštenim sjajnim usnama. Ustala je kada smo se približili, toliko sitna da bi izgledala poput dvanaestogodišnjakinje da nije imala goleme balkone koji je sigurno potpuno izbacuju iz ravnoteže. “Hej Silas”, uzdahnula je. On je samo kimnuo, ali se i nasmiješio, a ona se činila zahvalnom čak i za to malo pažnje...

Dragi Bože, molim te reci mi da ne izgledam tako jadno. Jer neću biti cura koja preklinje za ostatke bez obzira na to koliko je tip predivan. Kat je bio iznenađujuće pust. Ili se barem takvim činio. Dugi hodnik zatvorenih vrata vjerojatno krije mnoštvo stvari u kojima ne želim sudjelovati. Obuzela me nelagoda, i bila sam zahvalna kada se zaustavio ispred zatvorenih vrata za koja sam se nadala (oh molim te, molim te) da su kupaonica. Još jednom mi se umjetno naklonio i rekao: “Izvoli, ljepotice.” 14

Nisam mogla dočekati da pobjegnem u kupaonicu. I možda (u redu, definitivno) sam pretjerala, ali zaključala sam vrata kada su se zatvorila.

Saberi se, Dallas. Loša sam u upoznavanju novih ljudi. Imala sam dovoljno prakse zbog tatine sklonosti da nas svakih nekoliko godina preseli, ali nikada nije postalo lakše. Sve u svemu, jednostavno sam stvarno loša u tome da budem normalno ljudsko biće. Ali počet ću sada, do vraga. (Napomena samoj sebi: Ne koristi riječ loša pred Silasom... ni u kakvom kontekstu. Neće ispasti dobro). Bez obzira na to što ću morati učiniti, neću dopustiti da mi tata i ovdje ograničava život. Nisam htjela pogledati u zrcalo dok sam se pokušavala sabrati. Da jesam, počela bih brinuti oko kose, oko toga kako je tamnocrvena boja u groznom kontrastu s mojim obrazima koji su nesumnjivo ružičasti. Osjetila sam znoj iznad obrva, pa su mi šiške vjerojatno bile slijepljene i masne.

Ne. Bolje je potpuno izbjeći zrcalo. Silasu očito nije smetalo što god da je vidio, pa ne bi trebalo ni meni. Odlučila sam umjesto toga dati si nekoliko sekundi da se naslonim na vrata i dišem. Nuspojave kada ti je otac trener? Prirodna nadarenost za unutrašnje govore ohrabrenja. Ali sada... Nisam bila sigurna koji govor odabrati. “Budi oprezna i pažljiva?” Ili poslušati Stellu i počastiti se govorom “uživaj malo” kako bih se pokrenula? Na kraju sam se odlučila za nešto srednje. Vidjet ću što će se dogoditi sa Silasom, ali neću ostati gore s njim, a neću ni otići s tuluma s njim. Eto. To se čini razumnim. Zabava. Moram se zabaviti. Odmah. Kada sam sve odlučila, tiho sam otvorila vrata sa smiješkom na usnama, očekujući da ću ugledati Silasa kako me čeka ali nije ga bilo nigdje. Vraćajući se prema stubištu, ugledala sam ga naslonjenog na ogradu kako priča s nekim tko se nalazio nekoliko stuba niže. “Hajde. Daj mi nešto.” Tražio je Silas. Glas koji mu je odgovorio bio je poznat i odmah mi je pozlilo. 15

“Stari, trebale su mi godine da joj se uvučem u gaćice.” Levi. Prokleti Levi. “Nema šanse da ću ti pomoći. I nema šanse da ćeš to uspjeti u jednoj noći. Ona je santa leda, čovječe.” Zadrhtala sam. Kao da sam stvarno presvučena ledom. Silas se zahihotao prije no što je odgovorio: “Oh, vi što imate tako malo vjere.” “Oh, vi što imate tako malo šanse.” “Kako god”, rekao je Silas. “Ako je tebi dala u srednjoj školi, svježem dečku s farme bez imalo vještina, ne može biti tako nedostižna.” Razgovaraju o meni kao da sam neka igra koju treba svladati, momčad koju treba pobijediti. Vjerojatno sam im manje važna nego njihove kacige i štitnici. I da, sada uopće ne sumnjam da je Silas u nogometnoj momčadi. Levi se ne bi družio s njim da nije. Srce mi je bubnjalo u ušima, a usta su mi se ispunila slinom onako kako to obično bude prije no što će mi pozliti. Nisam vrisnuh, iako bih u tome vjerojatno uživala. Nisam ni podigla vazu sa stolića u hodniku i isprobala svoje vještine gađanja iz igrice u stvarnom životu. Umjesto toga, mirno sam prošla kroz hodnik i pobjegla u praznu spavaću sobu. Prolepršala sam pokraj dva kreveta i krenula ravno prema francuskim vratima koja su vodila na balkon na suprotnoj strani sobe. Izašavši na iznenađujuće hladan večernji zrak, zatvorila sam vrata za sobom punim plućima udišući osvježavajući zrak.

Tada sam vrisnula. Ne kreštavo, tako da je bilo bolno za uši, nego niže, više iz grla/hrapavo. Poput bojnog pokliča. Uhvativši se za ogradu balkona, uspravila sam se, kao da stojim pokraj šipke u svom plesnom studiju, i sve sam ispustila iz sebe. Odmah sam se osjećala bolje. Proteklo je nekoliko sekundi dragocjene tišine, ispunjene samo blagim odjekivanjem mog vriska. Zatim se ispod mene začuo glas: “Riskirat ću i pretpostaviti da si odlučila krenuti na Grke.” Dolje u dvorištu, osvijetljen jednim od reflektora pričvršćenih za vanjsku stranu kuće, nalazio se još jedan predivan tip u tamnim, iznošenim trapericama, pohabanim čizmama i samodopadnim smiješkom koji je

oscilirao između iritantnog i ljupkog. Imao je tamnu kosu, privlačnu notu brade duž čeljusti i izgledao potpuno zabavljen mojim psihičkim slomom. A sve što sam ja mogla pomisliti bilo je... Dragi Bože, ne još jedan.

Treće poglavlje Carson

Bilo je baš kao da mi je ukrala uzvik iz grla. Bio sam tu vani sam, predomišljajući se oko toga hoću li sam sebe uvjeriti da odem ili da ostanem. I onda se pojavila ta predivna cura ričući kao lav. Nagnula se preko ruba, pretražujući očima dok me nije uočila ispruženog u podnožju jednog od širokih hrastova u dvorištu. Malo sam se ispravio pod njezinim pogledom. Njezina blijeda koža sjala je kremastobijelom bojom na mjesečini, a tamnocrvena kosa uokvirivala je srcoliko lice s punim, napućenim usnama. Skupila je oči kako bi me bolje vidjela ili je možda samo zaškiljila. Nakon što me nekoliko sekundi proučavala, ponudila mi je jedno ravnodušno: “Žao mi je.” “Ne mora ti biti. To je bila najbolja stvar koju sam vidio cijelu večer.” “Onda zasigurno nisi proveo zanimljivu večer.” Ne. Ne, nisam. Došao sam s nekoliko drugih suigrača misleći da se moram potruditi kako bih ih upoznao izvan terena. I bome sam ih upoznao. I već su mi dosadili. Znao sam da neće biti lako ovako se pridružiti momčadi, nikada i nije. Ljudi su bili dovoljno pristojni, ali nitko od njih nije me shvaćao ozbiljno. Samo pridošlica 2. Većina ljudi vidi nas samo kao igrače s kojima će pravi sportaši vježbati bez ikakvih pravih šansi da dobijemo neku važniju minutažu. Samo nas nekolicina prihvaća. Ali uklapanje nije vrijedno toga da s tim šupcima provedem sat vremena. Još nisu pijani, tako da mogu samo zamisliti kako će tek loše postati. Zanemario sam tu frustraciju i rekao djevojci: “Barem su se sada stvari popravile.”

Engl. walk-on - sportaš koji u momčad nije ušao na temelju stipendije nego se sam prijavio (op. prev.) 2

Ukočila se, pretresavši kosu nalik na grivu. Tamnocrvena kosa je zasjala, uhvativši bljesak svjetla dok se pomicala. “Slušaj”, rekla je. “Večeras nije dobra noć za flertanje sa mnom.” Vjerojatno bi me njezin grub ton trebao živcirati, ali zatekao sam se kako se umjesto toga smiješim. “Tko je rekao da flertam?” Podsmjehnula se, sve čvršće omatajući prste oko ograde balkona. “Jesi.” Nacerio sam se jer da, jesam. Nije bila umišljena dok je to izgovarala, samo je iznijela činjenice. To mi se učinilo... fascinantnim. “Nije baš da sam stajao ispod balkona i recitirao Romea i Juliju.” Nije ni da bih to mogao. Čitali smo tu dramu na engleskom u srednjoj školi, ali nikada je nisam dovršio, a zbog filmske verzije s pištoljima i bandama koju sam gledao dobio sam golemu jedinicu na ispitu. Proizvela je neki zvuk i nisam mogao procijeniti podruguje mi se ili se smije. “Romeo je bio glupan.” “Zaista?” Mislio sam da cure žive za ta sranja. Prekrižila je ruke na prsima i otpuhnula. “Bio je preko glave, očajnički zaljubljen u Rosaline, a zatim je jedne večeri sve preokrenuo i odlučio da je zaljubljen u Juliju. Da je barem bacio svoje cmizdravo glupo tijelo na neku drugu, Julija ne bi umrla.” “Pa, ja mogu obećati da ti neću iznenada izjaviti ljubav. Zadovoljna?” Slegnula je ramenima i pretpostavio sam da je to jedini odgovor koji ću dobiti. “I, je li Romeo bio taj koji je nadahnuo onaj vrisak?” “Ne. Samo jedan običan šupak.” Zastala je na zadnjoj riječi, a obrazi su joj postali lijepo ružičasti i imao sam osjećaj da njezina izravna iskrenost inače ne uključuje psovke. “Pa, jebeš tog tipa.” Moje su sumnje potvrđene kada je još više porumenjela i uvukla tu punu donju usnicu među zube. Pokušao sam taj stidljivi djelić nje spojiti s drskom djevojkom koja me optužila za flert ni ne trepnuvši. “Uh... da”, odgovorila je nevoljko. Rekao sam sam sebi da se trebam koristiti sa što više psovki kako bih zadržao to slatko rumenilo na njezinu licu. “Nemoj dopustiti da ti taj kreten uništi večer.” 19

Vjerojatno bih trebao naučiti kako prihvatiti vlastiti savjet. Ja sam onaj koji se krije u dvorištu kuće. “Oni mi neće uništiti večer,” Oni? Riječ je o više nego jednom? Prokletstvo. Krenuo sam je pitati kako se zove, ali tada je netko u kući povikao “Dallas?”, a ona je na to naglo okrenula glavu. “To je on?” upitao sam. Zakolutala je očima i kimnula. “Pa, Dallas. Imaš dvije opcije. Možeš se okrenuti i uputiti mu još jedan onakav vrisak, što bi bilo zabavno. Ili. Utihnuo sam, dvoumeći se trebam li pokušati još jednom s obzirom na moju neslavnu prošlost flertanja s ovom djevojkom do sada. “Ili što?” “Ili zaboraviti na debila i družiti se sa mnom. Dat ću sve od sebe da ne budem šupak.” Ona je oklijevala, a ja sam dodao: “Ili Romeo. Ili glupan. Ili što god od čega ti je muka,” Postoji i treća opcija koju nisam spomenuo, koliko god bila privlačna. Mogla me upoznati s debilom, a ja sam ga mogao upoznati sa svojom šakom i riješiti se barem malo frustracije. No to bi me moglo dovesti u nevolju kod trenera, tako da to, iako bi bilo učinkovito, neću učiniti. Bio sam spreman na to da će me odbiti i strpati u isti koš s ostalim tipovima koji su ju večeras razbjesnili. Ali ona je razmišljala. Namještala je usne, postavivši ih negdje između stisnutih i napućenih. “Neću spavati s tobom”, rekla je. Iznenađen, glasno sam se nasmijao i osjetio kako je zadnji komadić večerašnje frustracije izblijedio. Govori upravo ono što misli i sviđa mi se to. Iznenađen sam time koliko je želim bockati dok ne otkrijem svaku i najmanju misao koja joj padne na pamet.

“Opet ti s pretpostavkama”, rekao sam. “Kao da nisi o tome razmišljao.” Zapravo i nisam otišao tako daleko, ali sada razmišljam o tome, o tome kako bi to bio još bolji način da se riješim frustracije nego da se potučeni. Kladim se da joj je to rumenilo jednako lijepo na prsima kao i na obrazima. Teško je reći s pozicije ispod nje, ali visoka je, možda samo nekoliko

centimetara niža od mene, a noge su joj beskrajno duge. Zamišljam ih kako se omataju oko mojih kukova. Pročistio sam grlo prije no što sam uspio odlutati predaleko u te misli. “Razmišljati o nečemu i očekivati nešto dvije su različite stvari. Zbog jedne ispadam kreten, zbog druge sam samo muško.” No bio u iskušenju ili ne, nemam vremena za takvo razmišljanje. Jedna je stvar bila završiti s curama na Westfieldu. Tamo mi nije bilo potrebno ni približno ovoliko napora da bih osigurao mjesto u momčadi ili držao ocjene dobrima, ali ovdje sam na potpuno drukčijem terenu. Doslovno. “Dallas!” Viknuo je tip opet i uključilo se svjetlo nekoliko soba niže. Začuo se prodoran vrisak prije no što se svjetlo ugasilo i vrata zalupila, očito prekinuvši nešto. Na Dallasinu se licu pojavio smijeh, no nije se začuo nikakav zvuk. Kada je zasvijetlila još jedna soba niz hodnik, brzo se uozbiljila. “Zašto bi se htio družiti sa mnom? Vjerojatno ću ostatak večeri biti kučka koja riče.”

Tako je iskrena. I predivna. To je rijetka kombinacija. Morao sam se opet podsjetiti da nemam vremena zaista cijeniti ovu rijetku pojavu. “Što da kažem? Slab sam na one koje vrište.” Crvenilo se bilo smirilo, ali sada se opet pojavilo na njezinim obrazima i počeo sam se smijati prije no što sam se uspio suzdržati. “Šalim se, mala lavice. Nemam namjeru završiti s tobom. Samo smatram tvoju iskrenost osvježavajućom. Zbog toga si bolje društvo od bilo koje osobe na koju sam naletio veceras. Promatrala je kako se uključuje još jedno svjetlo, samo dvije sobe dalje i podignula je bradu. Činilo se da je donijela odluku. Zatim se uhvatila za ogradu, podignula se i prebacila dugu nogu preko ruba balkona. “Sranje!” Skočio sam na noge i potrčao kako bih stao ispod nje. Dok sam došao, već je prebacila obje noge, nožne palce pažljivo uguravši duž ruba na vanjskoj strani ograde. “Dallas, pazi.” Sada, kada ih ne zaklanja balkon, noge joj izgledaju još dužima, a njezina blijeda koža gotovo da sjaji na mjesečini. “Bolje ti je da mi upravo ne gledaš pod suknju”, rekla je. “Ne gledam!” Više. 21

Zaokrenula je ruku i oči su joj srele moje i tako me ulovila. Čak i noću, svijetlozelena boja u njezinu pogledu isticala se poput smaragda na njezinoj porculanskoj koži. Primijetio sam, cereći se, da nosi donje rublje iste boje. “Jesam li zbog ovoga kukavica?” upitala je, pogledavajući u smjeru glasa koji ju je tražio. “Trenutačno visiš s balkona. Kukavica nije riječ koja bi meni pala na pamet.” Nasmiješila se, a u oku joj je bio sjaj pun života i prije no što sam joj uspio uzvratiti smiješak, pustila se i počela padati prema tlu. “Oh sranje!” Podignuo sam ruke, istodobno zabacivši glavu kako me ne bi opet mogla optužiti da joj gledam pod suknju. Njezino je koljeno ostvarilo kontakt s mojim ramenom, a pokušavši je uhvatiti, umjesto nje uhvatio sam suknju, a zatim oteturao unatrag, donekle je uspjevši zadržati u rukama. Pao sam prvo na dupe, nakon čega je vrh njezine glave udario o moju bradu sekundu prije no što se cijelom težinom zabila u moj trbuh. “Sranje”, zastenjao sam u isto vrijeme kad je ona izjavila: “Ti si idiot.” Držeći jednu ruku pritisnutu na vrh glave, drugom se poduprla dovoljno kako bi me pogledala, a lakat joj je bio utisnut čvrsto ispod čašice mog ramena. “Mogla sam uspjeti i sama. To je samo jedan kat.” Imao sam osjećaj da su mi rebra na rubu da popuste i ispustio sam drhtavi uzdah dok je njezina težina još bila na meni. “Nisam znao. Mogla si slomiti gležanj ili tako nešto.” Pomaknula se, a ja sam zastenjao. “Umjesto toga ja sam slomio dupe.” Opet se nasmijala, istim onim tihim smijehom koji sam vidio na balkonu, i uočio sam jednu usamljenu jamicu na njezinu desnom obrazu. Spustila je glavu kako bi se pomaknula, a prije no što se uspjela maknuti s mene, posegnuo sam kako bih joj dotaknuo čelo. Umirila se, a te velike zelene oči bile su uperene u mene. Prešao sam prstima preko njezine kože, prošavši kroz šiške na njezinu čelu. “Jesi li dobro? Udarila si mi u bradu prilično jako.”

U znak odgovora samo je ispružila ruku i na isti način pomilovala moju bradu. U tihoj noći mogao sam čuti kako kratka brada duž moje čeljusti struže o njezinu kožu. Zadrhtala je. Oči su joj otvorene i kunem se da mogu vidjeti svaku misao u njima. Prešla je prstom preko moje čeljusti, a zatim natrag i vidio sam da pokušava odlučiti sviđa li joj se brada na licu. Zatim su joj oči kratko preletjele preko mojih usana, prije no što je brzo odmaknula pogled, a zatim ga vratila, kao da zna da ne bi smjela gledati, alt je zapravo nije briga. I unatoč svim obećanjima koja sam joj dao (i sebi), razmišljao sam o tome da je poljubim. Razmišljao sam o tome i ruke na njezinim leđa stisnuo u šake kako bih se spriječio da nastavim. Jezik joj je odlutao kako bi navlažila usne, a one su zablistale, dozivajući me. Disao sam teško i nadao se da će to pripisati tomu što mi je zrak izbijen iz pluća, a ne zbog toga što mi se opet pojavila u mislima slika njezinih nogu omotanih oko moga struka. “Dallas?” Glas se čuo u sobi odmah iznad nas, a čuli smo i teške korake koji su se kretali prema vratima balkona. Posegnuo sam za njezinim kukovima kako bih je pomaknuo sa sebe dodirnuvši njezinu golu kožu. U isto smo vrijeme shvatili da sam suknju, uhvativši je za nju kada je pala, gurnuo negdje gore oko njezina struka, ostavivši joj donji dio tijela uglavnom otkriven i naslonjen na mene. Očima joj se proširila panika. U žurbi da se pokrije, sjela je uspravno, žureći da povuče suknju dolje, zbog čega su joj koljena ostala oko mojih kukova. Ruke su mi još uvijek bile smrznute na njezinoj toploj koži, sada skrivene ispod njezine suknje. Ukočio sam se i potisnuo uzdah jer mi se sviđalo kada je bila tako raširena preko mene. Bilo je to previše. Ako se ubrzo ne makne s mene, postat će toga svjesna. Opet se začulo njezino ime, ovoga puta s vanjske strane balkona. Pustio sam da mi ruke skliznu s njezinih kukova i nisam namjeravao vršcima prstiju okrznuti njezina bedra, ali nije mi žao što jesam. Ne kada je ispustila uzdah koji bih, da mi nije uputila ljutiti pogled pola sekunde kasnije, mogao nazvati i stenjanjem. Povukla se gore, gracioznije no što bih pomislio da je moguće. Lice joj se stisnulo od bijesa i zakoračila je preko mene, a ja sam uzdahnuvši prekrio oči, no prekasno da ne ulovim još jedan zabranjeni pogled na smaragdnozelenu boju. Ova će me cura dokrajčiti. 23

Dok sam se povlačio u sjedeći položaj odmah ispod balkona i daleko od pogleda, okrenula se kako bi zauzela ljutiti položaj u smjeru tipa iznad nje. “Ljepotice, što radiš tamo dolje?” Nije odgovorila. Umjesto toga prekrižila je ruke na prsima i hladno ga pogledala. “Je li frend ipak dao taj savjet koji si tražio? Jer ako nije, imam ja jedan. Ni za milijun godina, šupčino.” Nije se pokolebala dok je izgovarala psovku i jedva sam odolio nagonu da zaplješćem njezinu napretku. “Nemoj se ljutiti, ljepotice.” Tip je zapravo zvučao malo zabrinuto. K vragu, ja sam bio malo zabrinut, a njezin bijes nije ni bio upućen meni. “To su bile samo muške priče. Glupirali smo se. Ništa ozbiljno.” Izraz lica preobrazio joj se iz hladnog u vatreni, a ja sam imao osjećaj da bi, kada bi se mogla vratiti na taj balkon, natjerala tog tipa da upotrijebi svoje vlastito tanko crijevo kao slamku. “Kloni me se. Neću ništa reći o ovome večeras, ali još mi se jednom obrati i možda ću osjetiti potrebu da otkrijem što me muči. Jesi li shvatio?” Kreten nije ništa odgovorio. Vrata balkona otvorila su se i još jednom zalupila. Uspjela je i više od toga da se obrani, no nisam si mogao pomoći da se ne uznemirim zbog onoga što sam čuo. Što joj je taj tip učinio? I kome je prijetila da će reći, a da je on zbog toga pobjegao i ne odgovorivši? Polako sam ustao, osjećajući bol u leđima dok me dupe boljelo kao vrag. Pokušavajući ne napraviti grimasu, upitao sam je: “Jesi li dobro?” Odvratila je pogled sa sada praznog balkona i usredotočila se na mene. “Bolje.” Oči su joj postale nepovjerljive i prilično sam siguran da je razmišljala o nezgodi sa suknjom. To su potvrdile njezine ruke koje su joj kliznule u dva skrivena džepa na kukovima i ležerno je pogurnule dolje kako bi bila sigurna da je suknja spuštena koliko to može biti. Na sreću za mene, to još uvijek nije bilo tako dugo. Učinio sam isto, stavivši ruke u džepove. U grad se uvlačila hladna fronta, prva naznaka jeseni, pa je bilo dovoljno hladno da svi ostanu

unutra, ali ne lako hladno da je nepodnošljivo. K vragu, nije mi bilo hladno od trenutka kada sam ugledao Dallas. Nekoliko smo sekundi samo zurili jedno u drugo, nesigurni kako nastaviti. Posegnula je gore i skupila gustu crvenu kosu u ruke kao da će je povući u konjski rep. Zatim se činilo kao da je malo bolje razmislila i ispustila ju je dok se nije umirila na njezinim ramenima spustivši se poput grimiznih slapova. Stisnuo sam šake u džepovima, gotovo preplavljen nagonom da omotam tu dugu kosu oko prstiju. Spojila je ruke iza leđa, što mi je privuklo pažnju na njezinu vitku, visoku figuru. K vragu, zaista moram ovo dovesti pod kontrolu. Kada smo progovorili, bilo je to u žurbi i istodobno. “Što si radio ovdje sam?” “I, skačeš li često s balkona?” Uglas smo se ispričali, a zatim zajedno i nasmijali. Napustio sam sjenu balkona i prišao joj. “Trebao sam malo prostora da razmislim. Upravo sam se premjestio na Rusk s više škole i nije lako smjestiti se kao što sam mislio da će biti.” “Koje više škole?” Gurnuo sam ruke još dublje u džepove. Nisam joj mislio reći za to. Većina se ljudi čudno ponaša kada spomenem višu školu, kao da sam nekako manje vrijedan jer sam prvo nju pohađao. No ona je otvorena i iskrena i nisam ni pomislio da bih trebao razmisliti prije no što progovorim. “Westfield.” Nasmijala se. “Imam nekoliko prijatelja koji su krenuli na Westfield i planiraju se prebaciti ovdje nakon godinu ili dvije. To je zapravo prilično pametno. Jeftinije je prvo tamo krenuti s osnovama.” Njezin je smiješak bio iskren, a to nisam osjetio otkako sam kročio na ovaj kampus prije nekoliko tjedana kada sam došao na probu za momčad. “A što je s tobom? Skakanje s balkona ti je navika? Omiljena razbibriga?” Nagnula je glavu u stranu i slatko naborala nos prije no što je odmahnula glavom. “Baš i ne. Vjerojatno mi to baš i nije najpametnija stvar koju sam učinila.” Podignuo sam obrvu. “Oh zaista? Što se dogodilo s tvojim Carsone, ti si idiot. To je satno jedan kat’?” Suzdržala se da se ne nasmiješi prije no što je upitala, “Carson?” 25

Nisam joj još rekao svoje ime? Oh, da. Bio sam previše zauzet lomljenjem trtice i slučajnim razodijevanjem. “Pa, Carsone. Inače sam puno gracioznija u usporedbi...” nasmijala se prije no što je dodala, “sa svim tim. “Rukom je napravila znak kruga, pokazujući u smjeru mjesta gdje smo završili nakon mog loše izvedenog pokušaja da je uhvatim. Stao sam pokraj nje i sada sam bio dovoljno blizu kako bih vidio način na koji joj trepavice dodiruju obraze kada trepće. I sigurno sam lud jer sam, zbog samog čina njezina treptanja počeo buljiti, zadivljen. Mogu poricati koliko hoću, ali ono što ne mogu zanijekati jest činjenica da je ova cura jebeno predivna. I točno ona vrsta odvlačenja pozornosti kakve bih se trebao kloniti. Siguran sam da ima mnogo ljudi koji idu u višu školu jer je tako jeftinije ili pametnije. I da, to što je bilo jeftinije definitivno je pomagalo. Puno. Ali uglavnom sam otišao jer nisam primljen ni na jednu državnu školu, a moja srednjoškolska momčad nije bila dovoljno dobra da bi bila toliko uočena koliko je meni potrebno da dobijem nogometnu stipendiju. Pa smo tata i ja napravili plan. Jedna godina na Westfieldu - povisim ocjene, tamo igram nogomet, treniram svake slobodne sekunde, potražim trenera u Rusku i uhvatim mjesto. S vremenom sam planirao to mjesto pretvoriti u nešto trajnije, nešto sa stipendijom. Za sada je plan funkcionirao savršeno. Sve je bilo kako treba. Ali najteži dio stajao je ispred mene.

Nemoj da ti pozornost odvuče cura. To je tatino prvo pravilo i vjerojatno je u pravu. Ovdje ću morati dati sve od sebe da zadržim dobre ocjene. A nije mi baš lako ni na terenu s obzirom na to da sam zamjena za Levija Abramsa. Tip je osvojio dva srednjoškolska državna prvenstva i još uvijek drži srednjoškolski državni rekord za najboljeg dodavača. Pretprošle godine, na prvoj godini faksa, nije igrao, a iako je postizao pristojne rezultate u svojoj prvoj sezoni prošle godine, momčad je u cjelini imala razočaravajuću godinu. Inače bi mi to možda dalo malo nade. Ali s obzirom na to da je novi trener sveučilišta bio taj koji je doveo Levija do ta dva državna prvenstva u srednjoj školi, pretpostavljam da baš nemam sreće. 26

Siguran sam da je jedan od razloga iz kojega je dobio posao bio taj da vrati Levija u formu. Zbog čega sam si dao pauzu i dopustio si da se još približim Dallas. Mogu si priuštiti da mi pozornost odluta na jednu noć. Koliko mi to može naškoditi? “I što je tip učinio da te razbjesnio? Znaš... samo da i ja ne bih učinio istu pogrešku.” “Ako mi ne lažeš i ne pokušavaš me na prevaru odvesti u krevet... bit će u redu.” “A što ako sam otvoren u vezi s time da želim spavati s tobom... hoćeš li svejedno vikati na mene?” Očekivao sam da će porumenjeti, ali nije. Lice joj je bilo potpuno bezizražajno. “Mislila sam da ne pokušavaš biti sa mnom.” “Samo držim opcije otvorenima. Volim biti spreman na sve mogućnosti.” Zakolutala je očima. “Možeš biti otvoren koliko želiš. Mogu obećati da ću i ja biti.” U oku joj je opet onaj vragolasti sjaj i upitao sam se koliko je srdaca ta djevojka slomila svojom iskrenošću. Nisam ja zabrinut za svoje srce. Više me brine erekcija koju ne mogu umiriti dok mi je ona tako blizu. “Onda ću zbog iskrenosti reći da se zaista jako trudim ne poljubiti te.” Ispravila se, a pramen kose koji je lijeno vrtjela ispao joj je. “Zašto bi mi to rekao?” “Tako ćeš, kada mi se omakne, barem znati da sam se trudio.”

Četvrto poglavlje Dallas

Zakolutala sam očima, ne zato što sam uzrujana, nego zato što mi to daje vremena da razmislim. A očajnički trebam vremena da razmislim. Ne bih rekla da sam bila potpuno zaštićena dok sam odrastala. Na kraju krajeva, imala sam Stellu. No to što sam trenerova kći utjecalo je na način na koji su se ljudi prema meni ophodili. Da, dečki su zbijali seksualne šale, ali nikada meni u lice, i nikada s razorno privlačnim smiješkom. Zurila sam dolje u naša stopala - moja su se sama od sebe namjestila u treću poziciju, a njegove čizme bile su izlizane i blatne. Ne bih pomislila da je sa sela jer je nosio sveučilišnu majicu i moderne poderane traperice, ali čizme ne lažu. “Prestani toliko razmišljati”, rekao je. “Od tebe mene boli glava.” “Jednostavno ne mogu to isključiti.” “Mogao bih ti odvući pozornost.” Jedna mu se strana usta podignula u lijeni smiješak, a ja sam htjela reći kako je to već učinio. No, odvlačenje pozornosti nije dobra riječ. Pregaziti se čini prikladnijim. Kada mi je primio zapešće i povukao me dolje kako bismo sjeli pod hrast, otopila sam se u njegovim rukama. Što je bilo nevjerojatno iritantno. Palcem mi je milovao zapešća nekoliko sekundi i pitam se je li osjetio kako mi se puls ubrzao pod njegovim dodirom. Ramenom je okrznuo moje, a trnci koji su mi prošli kralježnicom proširili su se mojim udovima, zbog čega su mi se nožni prsti zgrčili. Gledala sam svoja stopala kada je upitao: “I, Hrabrice, osim skakanja s balkona, koje još lude stvari voliš raditi u slobodno vrijeme?” “Po dvorištima se družiti s potpunim strancima, očito.” Njegove plave oči gotovo da su zatreperile kada mi je lagano gurnuo rame i rekao: “Držao sam ti ruke pod suknjom, Hrabrice. Mislim da sam zbog toga barem poznanik.” Odgurnula sam ga, a kada se nagnuo prema meni počevši se smijati, rame mu nije samo okrenulo moje, nego se naslonio na mene. 28

Namrštila sam se, ali bilo mi je sve teže i teže ne nasmiješiti mu se. Ne spomenuti da mi srce tako snažno tuče da je moguće da mi ostavlja udubine u grudima. “Slobodno malo popusti s iskrenošću kad god želiš.” Naslonio je glavu na drvo i okrenuo lice prema meni. “Prekasno. Ovisan sam. Ti si kriva, zapravo.” Okrenula sam glavu prema njemu i bio je bliže no što sam to očekivala. Oči su mu nevjerojatno plave i djelom mi se proširio val, kao da njegov pogled nosi napon. Moje su oči bile te koje su se prve spustile na njegove usne, samo na pola sekunde, ali kada sam opet podignula pogled, njegov je pogled bio usmjeren na moja usta. U ušima sam začula bubnjeve, a koža mi je postala preuska kako bih mogla normalno disati. Prošlo je tako puno vremena otkako sam se osjećala ovako, da sam zaboravila kako to obuzima. Kakva je zaista fizička privlačnost. Sve su moje veze prvo započele u mojoj glavi, barem one nakon Levija. Izlazila sam s tipovima jer je to imalo smisla, jer su zadovoljavali sve kriterije, a privlačnost je dolazila kasnije. Katkada. Ovo je drukčije. Ne znam ništa o ovome tipu osim da njegove oči prave pomutnju u mom umu, a njegove mišićave ruke mame slinu, a sve što govori... gori - počevši u mojim rumenim obrazima, goreći kroz moju krv i uvijajući se među mojim nogama sve dok ne osjetim poriv da ih stisnem samo kako bih se spriječila da ne izgorim na licu mjesta. Nagnula sam se prema njemu prije no što sam se stigla predomisliti, a cijela mi je ruka bila naslonjena na njegovu. Onda su nam se sudarila koljena, a zatim i mali prsti. Spustio je glavu okrznuvši moje rame svojom bradom, što je kroz mene otpustilo drhtaj kojega bi trebalo mjeriti po Richterovoj ljestvici. Podignula sam bradu gore, a njegov dah prešao je preko mojih usana u fantomskom poljupcu. I to je sve što sam dobila, fantomski dodir, jer se povukao s iskrivljenim osmijehom na licu. Pokušala sam namjestiti ravnodušan ili naživciran izraz lica. Ili onaj kao da se dosađujem. Ili bilo kakav drugi - bilo kakav osim onoga koji je odavao razočarenje koje je kipjelo u meni. Samo se poigrava sa mnom. Očito. A poniženje nadjačava sve ostalo. Okrenula sam se od njega, privukavši koljena, pripremajući se da ustanem. Otvorila sam usta kako bih izmislila neku ispriku, da trebam

pronaći Stellu, da trebam piće, terapiju elektrošokovima koja će istjerati glupost iz mene. Bože, kada ću naučiti? Nisam uspjela izgovoriti ni riječ prije no što me zgrabio za lakat, povukao k sebi i naslonio usne na moje. Ja nisam tip cure koji se ljubi sa strancima. Nisam čak ni od onih koji se ljube s poznanicima. No u glavi sam stalno čula kako me Levi zove santom leda. I prisjećala se jednog jedinog puta kada smo se seksali i užasnog dana nakon toga kada to nije spasilo našu vezu kao što sam mislila da hoće. Otada me slabo zanimao fizički kontakt i grozno mi je što je Levi još uvijek kontrolirao dio mog života, čak i nakon svih tih godina. Ali ovo... Levi nema kontrolu nad ovime jer nisam sigurna ni da je ja imam. Carsonova ruka kliznula je mog lakta i omotala se oko moga vrata, privukavši me još bliže. Nagnuo mi je glavu unatrag, namjestivši me točno kako je htio. I iako je moje tijelo bilo veliki zagovornik toga tla se prepustim (i totalno sam to planirala), moj mozak je osjetio potrebu da ga podsjeti: “Svejedno još neću spavati s tobom.” Otpuhnuo je nasmijavši se i spustivši glavu toliko da sam osjetila dah njegova smijeha na ključnoj kosti. “Oh, Hrabrice”, promrmljao je. “Sviđaš mi se.” Sviđa mi se kada me tako zove. Želudac mi se spustio nisko u trbuh odobravajući i iščekujući. Ovoga puta ja sam njega poljubila, a usne su mu pritisnule moje toliko jako da je trzaj nečega jurnuo niz moju kralježnicu. Ruka na mom vratu stisnula me jače, a druga mu je ruka lagano počivala na mom koljenu. Znala sam da je sigurno osjetio kako drhti. Nisam se mogla odlučiti je li zbog toga što mi je zapravo bio stranac ovakva intimnost više ili manje zastrašujuća. Otvorio je usne na mojima, a dah mu je prekrio moju kožu i ja sam pomislila da je vise zastrašujuća, definitivno. Ali toliko... više seksi. Svojim otvorenim ustima okrznuo je moja meko, jednom, a zatim dva puta, kao da imamo sve vrijeme svijeta i očekivala sam da ću biti zahvalna zbog polaganog tempa, no to me zapravo ubijalo. Želim se potpuno prepustiti, zaroniti u način na koji se zbog njega osjećam i ne izroniti po zrak sve dok ne budem imala drugog izbora. 30

Ali nisam. Dopustila sam mu da me drži poput porculanske lutke, iako se panično bojim biti takva, ali me još više od toga strah toga koliko ga jako želim. Zavukao je prste u moju kosu, uhvativši mi glavu te nježno nagnuvši moje usne prema svojima. Nakon još nekoliko mekih poljubaca, palcem je prešao preko moje donje usne, a iz toga sićušnog dodira zaiskrila je struja. Palac mu je klizio sve do moje brade i pritisnuo ju je tek toliko da mi razdvoji usne. Jezikom je kliznuo po mojoj donjoj usni isto kao što je to učinio palcem, a ja sam ga snažno uhvatila za ramena jer sam imala osjećaj da bih mogla pasti iako sam sjedila. Jednom rukom uhvatio me za kuk kao odgovor na to dok mi je još jednom jezikom dražio usne. A zatim je, kao da je i njega to dražilo, zastenjao i produbio poljubac. A moje je tijelo bilo spremno prirediti mu paradu u čast. Jezikom je kliznuo po mojem, čvrsto i zahtjevno, ali ne silovito. Ne zastrašujuće. Još. Nagnuo se na mene, pritisnuvši me prema natrag, a gornji dio moje glave dodirnuo je drvo iza mene. Osim s Levijem, poljubila sam se još samo nekoliko puta, koliko god to žalosno bilo. I možda sam zbog loših uspomena prema poljupcima bila ravnodušna, ali ne sjećam se da su ičiji bili ovako... dobri. I zato što se ne ustručavam, prošaptala sam te riječi na njegove usne. “Ovo je dobro.” Nasmijao se. “Volim kad to radiš.” “Radim što?” Promrmljao je o moje usne i to je ugodno zavibriralo. “Kad kažeš točno ono što misliš.” Odmaknula sam se. “Neće ti se svidjeti kada budem rekla nešto glupo.” A nešto glupo će doći. Nema sumnje. “Šališ li se? Ne mogu dočekati.” Otpuhnula sam i gurnula ga u rame. Zbog mog se udaraca uz tupi zvuk naslonio na drvo, no nasmijao se i primio me za lakat, gurnuvši me naprijed. Snažno. Zacviljela sam, učvrstivši se objema rukama na njegovim prsima, a moje savijeno koljeno završilo je rašireno preko njegova krila. Uvukao je dah i primio moje bedro jednom rukom. Dio mog mozga zahtijevao je da se odmaknem. Poljubiti stranca je jedno, ali ovo je nešto potpuno drugo. No unatoč upozorenjima mojeg mozga, tijelo mi se nagnulo k njemu, zadrhtavši kada je ruka na mojem bedru učvrstila stisak. 31

Prstima mi je klizio prema koljenu, a zatim me polako, toliko polako da je bilo poput plesa, povukao sve dok se drugi put večeras nisam našla na njemu. Ovoga puta nisam razmišljala o tome je li nam odjeća na mjestu. A zbog toga što je sjedio, a ne ležao, imala sam osjećaj da mi je toliko bliže u svakom smislu. Moj je trbuh bio naslonjen na njegov i osjetila sam grubu tkaninu njegovih traperica na osjetljivoj koži unutarnje strane mojih bedara. A činjenica da je moje donje rublje bilo jedino što je sprečavalo ostatak moje gole kože da ga dodirne, pretvorila je paradu zadovoljstva od maloprije u potpunu pomutnju. “Trebala bih ići”, rekla sam. No dok sam to izgovarala, zgrabila sam njegovu majicu šakama i privukla se još malo bliže.

Peto poglavlje Carson

Samo njezin broj, govorio sam si. Samo dodir, pomislio sam. Samo poljubac, zakleo sam se. A ipak, moje su ruke sada bile na njezinim kukovima, moja majica u njezinim šakama, a moja prsa topla od pritiska njezina tijela na moje. “Trebala bih ići”, rekla je drugi put, no ni jedno od nas nije se pomaknulo. Pomaknula se naprijed, a kukovi su joj se približili mojima, a ja sam uzdahnuo zbog pritiska njezine težine. Već sam se napinjao o traperice, a napetost je porasla od neugodne do okrutne dok su njezina bedra stiskala moje kukove. Nagnula je glavu u stranu, kao da me proučava, i ponovila je pokret kukovima. Zastenjao sam, a glava mi je pala unatrag dodirnuvši drvo snažnim udarcem. Iako ga nisam osjetio. Svi su završeci živaca u mom tijelu bili usredotočeni na mjesta koja je ona dodirivala. Bilo je to suprotno od usredotočenosti, ali ako odvlačenje pozornosti izgleda ovakvo, može mi je u svako doba odvući. Nasmiješila se, a ja sam dopustio da mi to odnese sve brige u vezi s budućnosti. Pustio sam da slatki miris vanilije njezine kose nadjača pomisao na to koliko mi je važno da ostanem usredotočen na nogomet, na to kako je to jedina prilika koju imam za pristojnu budućnost. Zakopao sam sva ta sranja pod težinom njezina vrućeg pogleda. I prvi put u dugo vremena nisam se osjećao ograničenim nekim planom ili problemom. Osjećao sam se samo slobodnim. I osjećao sam samo nju. Povukao sam ruku od njezina kuka do donjeg dijela njezinih leđa, uvukavši joj ruku pod majicu kako bih dotaknuo toplu kožu. Iznenada postavši pohlepan, klizio sam rukom prema gore sve dok mi cijela ruka nije bila naslonjena na nju, a moji prsti omotani oko njezina ramena, držeći je čvrsto uza sebe. Uzdahnula je, a iako je tijelo uvijala prema meni, oči su joj ostale pozorne i nepovjerljive. Zabrinuo sam se da sam otišao predaleko. “Kaži mi, Hrabrice.” 33

Obliznula je usne, a mišići njezina ramena napeli su se pod mojim prstima. “Što da ti kažem?” “Neću činiti ništa što ne želiš da učinim. Ali ako mi ne kažeš što je to, moj će um nastaviti razmišljati o svim stvarima koje ti želim učiniti, a taj je popis već jako, jako dug.” Još je jednom oblizala usne i primaknuo sam je bliže, jedva dotaknuvši njezin jezik svojim prije no što je nestao u njezinim ustima. Zatvorila je oči, šakama povukavši prednji dio moje majice toliko jako da sam znao da će biti rastegnuta i zgužvana kad je pusti. “Želim”, prošaptala je s čvrsto stisnutim očima. Osjetio sam otkucaje srca u donjem dijelu kralježnice, a jedno od nas drhtalo je. Je li to bila ona ili ja, bio sam predaleko da bih mogao reći. “Što?” upitao sam promuklim glasom. “Želim”, ponovila je, a šapat joj je bio gotovo bolan. Oči su joj još uvijek bile zatvorene. Iako nisam to shvaćao, nisam shvaćao nju, znao sam da je previše guram. “Želiš li da te i dalje ovako grlim?” “Da.” Izgovorila je tu riječ odmah uz uzdah olakšanja, a zatim je pustila da joj glava padne unatrag. “Želiš li da te ljubim?” Koljena su joj stisnula moje kukove kada je izgovorila, “Da.” Dok joj je glava bila nagnuta unatrag, pomaknuo sam usta bliže njezinu vratu, zadržavši se iznad mjesta na kojem sam znao da joj puls divlje tuče. “Gdje?” upitao sam. “Gdje da te ljubim?” Bio sam previše nestrpljiv da bih čekao njezin odgovor i kliznuo sam usnama preko njezina vrata. Njezine su se usne neočekivano našle na mojima i bilo je tako dobro da sam prebrojio jebene zvijezde. “Oh, moj Bože”, rekla je, i složio bih se da mi je jezik još uvijek znao kako izgovarati riječi.

“Oh, moj Bože je hebeno točno.” Prekinuo nas je glas koji je dopirao odnekud iznad nas, predaleko od nas, jer bi, kada bih pogledao gore, to značilo da moram pustiti slatku kožu njezina vrata, nešto što sada ne bih mogao izvesti. “Tko si dovraga ti i što si učinio mojoj najboljoj prijateljici?” Nisam mogao manje mariti za djevojku koja je to govorila, ali Dallas očito jest jer sam pod rukom koja je bila na njezinim leđima osjetio kako joj 34

se kralježnica ispravila. Prsti su mi skliznuli s njezina ramena i, kao da sam je zaista silom držao, za samo nekoliko sekundi maknula se s mene i odmaknula se metar i pol od mene. I ja sam ustao, jako polako i uz veliku nelagodu. Dallas je zurila u mene, kao da je jednako iznenađena situacijom kao i njezina prijateljica. Pokušao sam se opušteno nasmiješiti, ali siguran sam da je izgledalo jer sam se tako osjećao. Zapravo je nemoguće osjećati se ugodno dok imaš erekciju proučavaju te dvije lijepe cure. Nezgrapno sam pročistio grlo, a kada Dallas nije ništa rekla, pogledao sam u njezinu prijateljicu. Ona je potpuna suprotnost Dallas - gotovo trideset centimetara niža, kratko ošišane kose i potpuno ju je nemoguće pročitati. Dodao sam; “Ja sam Carson.” Dallasina prijateljica nije se nasmiješila. Okrenula se prema Dallas i upitala: “Jesi li u redu? Vidjela sam onog komada s kojim si otišla unutra, ali nisi bila s njim. Zabrinula sam se.” Pomislio sam na tipa na balkonu i preplavila me ogorčenost tako snažno da sam je mogao osjetiti na jeziku. “Taj komad”, zaustio sam, “je budala.” Bože, čak i govorim poput nje. “Budi sretna što nije bila s tim šupkom.” Eto. To je bilo bolje. Kosa joj je bila jedva duža od moje, ali kada je zabacila glavu, efekt je bio jednak kao da je zabacila grivu poput Dallasine. Uperila je ljutiti pogled na mene i rekla: “Hej Romeo, razgovarala sam s Dallas. Ne s tobom.” Smaragdne oči srele su moje i oboje smo prasnuli u smijeh. Kakva god da je napetost mučila Dallas, izgubila se u njezinu smijehu. Prestao sam se smijati prije nje, samo je promatrajući, uživajući u tome kako joj je spomen na Shakespearea ozario lice. “Što? Što sam rekla?” upitala je njezina prijateljica. Dallas se primaknula korak bliže, oklijevajući, a zatim je stala pokraj mene. “U redu je, Stella. Dobro sam. sasvim sigurno.” Stellin pogled lutao je između nas dvoje. “Jesi li sigurna? Koliko si popila?” “Ništa.”

Stelline su se obrve podignule i među njima se odvio nekakav tihi razgovor. Kada se Dallas okrenula prema meni, njezin izraz lica, kao i onaj njezine prijateljice, bilo je teško pročitati. Nedostajala mi je njezina otvorenost. “Vjerojatno bih trebala poći”, rekla je. I za razliku od trenutka kada smo se ljubili, ovoga puta vidio sam da to zaista i misli. Dijelu mene laknulo je što je jedno od nas dvoje u stanju otići, ali u isto sam vrijeme osjećao sram što to nisam ja i razočaranje što je to ona. Ugurao sam ruke u džepove. “Dobro, Hrabrice.” Njezina je prijateljica frknula. “Hrabrice?” Dallas nije maknula pogled s mene, a ni ona ni ja nismo se potrudili odgovoriti. “Bilo mi je drago upoznati te, Carsone.” Ispružila je ruku i ja sam ju primio. Rukovanje nije bilo baš ono što sam želio, ali prihvatit ću i to. Nasmiješila se i ja sam se nasmiješio, ali nisam mogao odoljeti da je ne privučeni malo bliže. Nagnuo sam se do njezina uha, želeći da mogu s razgovarati s njom bez njezine prijateljice koja nas je gledala kao da smo najbolji novi reality show na TV-u, želeći da je ona opet Dallas otprije deset minuta. “Nećeš me natjerati da preklinjem, zar ne?” Odmaknula se kako bi me pogledala u oči, a usne su joj bile toliko blizu mojima da se nisam mogao usredotočiti. “Preklinješ za što?” Iako mi je definitivno uzvratila poljubac, još me uvijek bilo strah pitati. “Tvoj broj?” “Oh.” Prije no što se nasmiješila, na licu joj se pojavilo razočaranje na pola sekunde, a ta mi je sekunda razočarenja uništila nadu. Što ona želi? I još važnije... kako da joj ja to pružim? “Dobro. Daj mi telefon.” Predao sam joj ga i čekao dok je upisivala svoj broj. Njezina prijateljica Stella još je uvijek u tišini promatrala, a to se brzo pretvaralo u najčudniju noć u mom životu. Ali kada mi je vraćala telefon i prsti su nam se dodirnuli, znao sam da je to ono što želim. Nasmiješila se okrenuvši se da ode, ali nisam mogao odoljeti da je ne privučem k sebi još jednom. Ovoga puta sam se manje kontrolirao i kada

sam joj prošaptao na uho, usne su mi okrznule njezinu kožu. Njezini prsti omotali su se oko moje podlaktice i stisnuli. “Spreman sam preklinjati za još jednu stvar, Hrabrice.” Poljubac za rastanak koji mi je dala bio je kratak i nevin i utisnula ga je samo u kut mojih usana, ali osjetio sam ga sve do koljena. Gledao sam je kako odlazi i bio razočaran kada se preko ramena osvrnula njezina prijateljica, a ne ona. Nisu se vratile unutra nego su iskliznule kroz ulazna vrata s bočne strane kuće. Ostao sam vani još nekoliko minuta, ali tada sam shvatio da ne želim ostati sada kada je Dallas otišla. U stražnjem dijelu kuće nalaze se klizna vrata. Kada sam ih otvorio zakoračivši u bučnu kuću, izvukao sam telefon. Počeo sam prelistavati kontakte vijugajući kroz gomilu i tražeći poznato lice da se pozdravim. Došao sam do slova D, ali tamo nije bilo Dallas. Osjetio sam grč u želucu i stopala su mi se ukopala usred prostorije. Ne bi me trebalo toliko uznemiriti što mi djevojka nije dala svoj broj, ali ne znam zatomiti ovaj osjećaj koji se širi mnome. Krenuo sam gurnuti telefon natrag u džep kada sam ga ugledao.

Hrabrica. Dva imena niže od mjesta na kojem sam očekivao vidjeti Dallasino ime, a vrtlog u mojim prsima nije se umirio, nego još više ubrzao. “McClain, zašto se ceriš poput idiota?” Podignuo sam pogled i ugledao Levija Abramsa na kauču sa sitnom brine tom koja mu je sjedila u krilu. S njime su bili Silas Moore i još nekoliko suigrača, a moj se smiješak istopio. Svijet nije tratio vrijeme da me podsjeti zašto mi tulumi i djevojke ili bilo što nalik na to ne bi trebali odvlačiti pozornost. “Ne bi to htio znati, Abrams.” Pogledao sam u ostale članove momčadi. Novi trener strog je u vezi s neprimjerenim ponašanjem, pa sam iznenađen što je ovdje još toliko igraća i time koliko su svi pijani. Oni stvari uzimaju zdravo za gotovo... stvari za koje bih ja ubio. No naviknuo sam tako se osjećati. Kada odrastaš u siromaštvu, postaneš hipersvjestan svih ostalih stvari koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo. No u ovom slučaju... to bi se s vremenom moglo pretvoriti u moju prednost. Samo neka oni žive na 37

staroj slavi. To mi samo olakšava da ih sustignem. “Idem kući. Vidimo se na treningu.” Čuo sam povike iza leđa, neki su me molili, a neki izazivali da ostanem i tulumarim s njima. Samo sam odmahnuo i krenuo prema vratima. I vjerojatno sam se igrao vatrom, ali dok sam hodao prema svojem kamionetu, na brzinu sam natipkao poruku.

Još uvijek razmišljam o onome popisu. Dallasin odgovor stigao je minutu kasnije, a ja sam se smjestio iza upravljača i ne okrenuvši ključ.

Tko je to? Carson? Nadam se da nema drugih dečki koji prave popis poput ovoga. A što ako ima? Morat ću se pobrinuti da moj popis bude bolji. Možda bih i ja trebala napraviti svoj popis. Možda bismo ga trebali napraviti zajedno. Možda i hoćemo.

Šesto poglavlje Dallas

Na nedjeljno sam jutro zakasnila u crkvu nekoliko minuta, a kada sam se ugurala pokraj tate koji je sjedio na svom uobičajenom mjestu na kraju jedne od zadnjih klupa, pogled mu je postao čeličan. S klupe ispred nas srušila sam pjesmaricu koja je stajala na naslonu za leđa. Pala je na tepih tako privukavši još više pozornosti na to da sam prekasno ušla, a svećenik je privodio kraju pozdravljanje svoje zajednice. Tata se pomaknuo, stisnuvši šake na koljenima, a ja sam požurila podignuti knjigu i ugurati se na mjesto pokraj njega. To bi obično bio kraj. Sjedila bih nevjerojatno mirno dok se sve oči ne bi maknule s mene, ali nekako, u svoj žurbi da sjednem, nekoliko mi je zalutalih pramenova kose završilo u ustima. Počela sam se grepsti po obrazima, pokušavajući pronaći dosadnu kosu i maknuti je s lica. Tata je nešto progunđao, podsjetivši me na medvjeda. Pokazala sam mu zube napravivši grimasu koja je jedva mogla proći pod osmijeh. Ako želi pristojnu kći, nije me cijelo djetinjstvo trebao vući na mjesta gdje sam pretežno bila okružena muškarcima. Uperila sam pogled ravno ispred sebe, ukrotivši kosu i odjeću baš u trenutku kada je svećenik rekao: “Tako nam je drago što ste jutros svi došli. Molim vas, odvojite koji trenutak da pozdravite svoje susjede i iskažete toplu dobrodošlicu novim osobama.” Pijanist i orguljaš počeli su izvoditi veseliju verziju Ode radosti, a ja sam poželjela da sam uspjela još malo zakasniti. Tatu i mene odmah su preplavili bivši igrači i roditelji igrača i učitelji. Prije su uvijek svi htjeli biti u dobrim odnosima s tatom kako bi im djeca dobila više prilike za igru. Nadala sam se da ćemo zbog tatina novog posla biti malo manje popularni, ali nismo bili te sreće. Tata se razveselio, rukovao se sa svima i smijao, a njegov se glasni glas širio i bez sumnje privlačio još ljudi k nama. Stajala sam tamo nezgrapno, smiješeći se (užasno lažno) i kimajući kao što sam znala da treba činiti dobra kći. S tatom su razgovarali uglavnom muškarci, a sa mnom žene, budući da nije bilo mame da odigra tu ulogu. Dobila sam komplimente za 39

kosu (za koju sam znala da je užas jer je vani bilo strašno vjetrovito) i odjeću (koja je zgužvana i mirisala na osvježivač zraka jer sam je bila pokupila s poda svoje sobe u domu). I naravno... postavljali su mi pitanja. “Kako je na faksu?” “Jesi li izabrala smjer?” “Kakva su ti predavanja?” “Kakav je osjećaj biti odrastao?” Bilo je još nekih pitanja o tati i sveučilišnoj momčadi, kao da o tome nešto znam ili da me je briga za to. Na površini sam kao Oh, haha. Super sam. Super mi je ovo. Sve je izvrsno. Ma izvrsno. Hah. Hah. A u sebi sam kao Dragi Bože, zašto ova

pjesma TOLIKO traje?

To je poput sveučilište inkvizicije - dovoljno da se svatko tko je nedavno maturirao zavjetuje da više nikada neće doći kući. Nažalost, ja nemam tu mogućnost. Jedna godina. Dvije najviše. Tada odlazim odavde. Moram. Uputila sam očajan pogled gospođi Dunlap za glasovirom, ne samo zato što želim da ubrza, nego i zato što je ona jedna od nekolicine ljudi u ovoj zgradi s kojom zaista želim razgovarati. Uz to što svira klavir tijekom mise i drži nedjeljni vjeronauk za 2. razred, bila je moja učiteljica plesa otkako smo se tata i ja preselili ovamo prije četiri i pol godine. Jedino je još svećenik stajao iza katedre i ljudi su krenuli vraćati se na svoja mjesta. Ispustila sam uzdah olakšanja kada nam je rekao da pognemo glave. Pokušavala sam slušati, ali isključila sam se nedugo nakon “Dragi nebeski oče.” Bilo je previše tišine u molitvama, previše vremena da moj um odluta. Razmišljala sam o tome kako je bilo jadno jutros otkotrljati se iz kreveta i gledati Stellu kako nastavlja drijemati dok sam se ja borila započeti dan. Zatim sam osjetila krivnju što sam razmišljala kako bih radije spavala tijekom mise... Štoviše, tijekom molitve. No to me samo podsjetilo na ostale stvari zbog kojih osjećam krivnju. Primjerice, moja seansa ljubljenja sa seksi strancem preksinoć. Zatim sam se izgrdila što se osjećam krivom zbog nečega što zapravo i nije tako strašno. Tada je svećenik rekao “Amen”, a ja sam si priznala da poljubiti nekoga nije loše, ali razmišljanje o tome dok bih 40

trebala razgovarati s onim Velikim gore vjerojatno mi ne donosi dodatne bodove. Ustali smo kako bismo otpjevali pjesmu i ja sam, iako su riječi bile ispisane na velikom ekranu iznad propovjedaonice, uzela pjesmaricu kako bih imala kamo s rukama. Pratila sam riječi u knjizi, ali nisam pjevala. Kada imam dobar dan, zvučim kao hijena (a kada imam loše dane kao hijena u raljama lava) i previše se bojim da će me drugi ljudi čuti. Sjetila sam se kako me Carson naziva hrabricom i pomislila Boze, kako se vara. Da sam hrabrica, rekla bih si tko šljivi tatu i otišla na audiciju za prave plesne programe, umjesto da mu popustim i odlučim se za ono što on smatra najboljim (i što može platiti). Ja bih pronašla neki način da sve to uspije - odlazak na audiciju i selidba i novac. To hrabrice rade. I ne bih otrčala poput plašljive školarke kada nas je Stella uhvatila zajedno. Kao da to nije bilo dovoljno jadno, još sam slagala Stelli i rekla joj da sam možda ipak popila nekoliko pića. Jer, naravno, to je bilo jedino objašnjenje zašto sam učinila nešto zabavno što nije slično meni, na primjer da se spetljam s nekim tipom. Tipom koji mi nije odgovorio ni na jednu od poruka koje sam mu poslala jučer. Očito je prerastao opčinjenost mnome koju je osjetio u petak navečer. Možda je on bio pijan. Ne znam mrzim li se uvijek ovoliko i nikada o tome ne razmišljam ili je to rezultat refleksije koja je svojstvena crkvi i vjeri i toga što sam bila jako neuspješna u procesu odrastanja. Osjećaj da svi oko mene vide neuspjeh ispisan na mojem čelu sigurno nije pomogao. Uzdahnula sam i kada se tata pomaknuo pokraj mene, uhvatila sam ga kako me promatra krajičkom oka. Nisam mogla procijeniti je li razočaran ili zabrinut ili naživciran. Tata zaista ima samo dva lica: normalno i ljutito. I nogometno. Nogomet ima svoj vlastiti izraz iako se često poklapa s ljutitim. Konačno smo svi vratili pjesmarice na mjesta i sjeli za vrijeme propovijedi. Prestala sam se pretvarati da pratim, odlučivši umjesto toga črčkati malene plesače na marginama crkvenog biltena. Propovjednik je pozvao dječicu naprijed, gdje je održao kratku propovijed za njih prije no što ih je poslao van na vjeronauk. To je obično bila paralela složenijoj poruci koju je pripremio za nas ostale. Zatekla sam 41

se u razmišljanju kako je crkva poput moje dječje propovjedi... ona je paralela mojem životu kao cjelini. Pojavim se, ali nisam u njemu. Radim kretnje, ali um mi luta drugdje. Odijevam se i ponašam tako da me to dovodi u nevolju. Provlačim se. Vrijeme provodim čekajući trenutak kada će sve završiti. Ali život nije crkva. To nije jedan sat jedan dan u tjednu. On je sve, a ja ga tratim. Kada je misa završila pola sata kasnije, bila sam preplavljena osjećajima. Ljutnja i krivnja i ogorčenost gomilale su se bez obzira na nešto nade koju sam uspjela prizvati. Čim je blagoslov završio, provukla sam se pokraj tate prije no što je ustao, promrmljavši “Odmah se vraćam”, i odjurila prije no što je mogao reagirati. Udaljavajući se čula sam gospođu Simmons, s čijom sam kćeri išla u školu, kako govori: “Znate, naš najmlađi postaje sve bolji hvatač. Tek je u osmom razredu, ali sigurna sam da će upasti u prvu momčad na sveučilištu na prvoj godini. Možda ga za koju godinu budete vidjeli na Rusku.” Oduprla sam se nagonu da zakolutam očima. U Teksasu svi su kvazitreneri. Leviju su stranci znali pokazivati akcije koje su osmislili “samo za slučaj ako bude htio isprobati nešto novo”. Prošla sam pokraj Levijevih roditelja koji SU skupljali svoje stvari iz drugog reda, gdje su sjedili otkako ih znam. Pristojno sam se nasmiješila i kimnula u prolazu. Nisu oni krivi što im je sin kreten. Levi je prestao dolaziti u crkvu nedugo nakon što je krenuo na faks. Trebala bih osjećati krivicu zbog toga koliko mi je bilo drago, ali ne osjećam. U crkvi se uvijek osjećam kao da nešto glumim, a da je on ovdje, bilo bi još deset puta gore. Ako bih ga previše gledala, ispalo bi da sam još ludo zaljubljena u njega. Ako uopće ne bih gledala u njega, onda je to zato što sam bila ludo zaljubljena (i sada sam slomljena srca). Kao da živim pod mikroskopom. Prekidi su oprezan i naporan ples. Ples. To je baš ono što mi je potrebno. Bistri mi misli bolje no išta drugo. Stajala sam pokraj izdignute malene niše u kojoj se nalazi glasovir i čekala sam gospođu Dunlap da završi postludij. Sigurno je osjećala da sam tamo jer je podignula pogled s partiture i odveć mi se revno nasmiješila. Zbog mene je pritiskala tipke pomalo prežustro i naslonila sam se na zid pjevušeći ispod glasa. Jedan je dugi trenutak držala zadnje akorde, koji su 42

zborno odjekivali s orguljama prije no što je pjesma završila, a u zraku je ostala samo buka razgovora. “Da pogodim”, gospođa D. se okrenula na svojoj klupi kako bi me pogledala. “Želiš studio?” “Kako ste znali?” Frknula je. “Jer je to sve što ti želiš. Uvijek je i bilo tako.” Znam to. I ona zna. Tata još uvijek inzistira da ću htjeti i druge stvari ako im dam priliku. Nakon što je osamnaest godina živio u istoj kući sa mnom, pomislio bi čovjek da me poznaje bolje od gospođe koja je vodila moje satove plesa nekoliko puta tjedno. “Imaš ključ”, rekla je gospođa Dunlap. “Nema razloga da se dovlačiš čak ovamo kako bi vidjela mene, staricu.” Dala mi je ključ kada sam počela voditi satove mladoj djeci, ali još uvijek sam se osjećala loše kada bih ga koristila bez njezina dopuštenja. “Niste stari.” Jest. Žena ima gotovo sedamdeset godina, ali ne izgleda tako. Agilna je i vitka, i kada bi obojila svoju sijedu kosu, vjerojatno bi prošla pod pedeset, ako ne i mlađe. “Oh vraga. Ne moraš mi se ulizivati, dijete.” Zakoračila sam na platformu i utisnula joj brzi poljubac na obraz. “Naučite primiti kompliment, gospođo D.” Okrenula sam se da odem, a ona je rekla: “Kaže djevojka koja nikada ne misli da je išta dovoljno dobro.” Poslala sam joj poljubac i zahvalila joj umjesto da sam izrekla misao koja mi je pala na pamet.

Dobro nikada nije dovoljno dobro. Tatin moto. Često bi dodao i ovo: “Dobro, možda pobjeđuje na utakmicama, ali odlično odnosi naslove.” Dok sam se vraćala k njemu, uspio se odmaknuti od pijavica, mislim, roditelja koji su ga okružili. Pridružio mi se u prolazu i zajedno smo krenuli prema vratima. “Ručak?” progunđao je. Odmahnula sam glavom. “Gđa. Dunlap mi je dopustila da na kratko odem u studio. Poslije ću pojesti nešto na brzinu.” 43

“Sigurna si?” Kimnula sam. “Aha.” “Dobro.” “Dobro.” Nismo više progovorili sve dok nismo izišli dok nisam pritisnula gumb za otključavanje auta. “Pazi kako voziš”, rekao je, a zatim se popeo u svoj kamionet. Okrenula sam ključ i promrmljala: “Bilo je lijepo razgovarati s tobom, tata.” Trebalo mi je deset minuta do studija - neupadljivog izloga u trgovačkom centru. Nije bio baš vrhunac kulture, ali bilo je to sve što ovaj grad može ponuditi. A meni je poslužilo. Pozorno sam zaključala vrata iza sebe kako netko ne bi pomislio da smo otvoreni. Izabrala sam veći od dva studija i otvorila vrata. Duboko dišući, upijala sam onaj neopisivi miris studija. Znoj. Stopala. Smola sa šipke za balet. Čovjek bi pomislio da će taj miris biti neugodan, ali nije. To je miris doma. Ples je započeo kao servis za dadiljanje dok je tata imao trening. Upisao me na sve, od satova klavira do softballa tako da budem zauzeta dok je on radio svoje. Spremna sam okladiti se da je požalio prvi sat plesa na kojem me ostavio prije svih tih godina. Uključila sam svjetlo i spustila torbu na pod. Izuvši cipele, izvukla sam plesne papučice koje gđa. Dunlap naziva plesnim šapama. U njima su mi nožni prsti slobodni, a omataju se odmah ispod prstiju, pružajući mi bolju površinu za okretanje i klizanje, ali mi dopuštaju da budem fleksibilna gotovo kao da sam bosa. Tiho sam prišla stereo-sustavu, a pod je bio hladan pod mojim bosim stopalima. Pritisnula sam tipku play jer je CD već bio unutra, pa sam počela prebacivati pjesme, čekajući da mi se jedna od njih obrati. Prešla sam nekoliko hip-hop i pop pjesama nakon kojih je slijedila klasična glazba (samo na satu plesa gđe. D. moglo se čuti Mozarta nakon Lady Marmelade). Prešla sam desetak pjesama, svaki put osjećajući sve veću frustraciju zbog osjećaja koji ne mogu odrediti. Nisam ljutita, iako je blizu tome. Ni 44

opis tužna ne odgovara, iako sam osjećala natruhe tuge kako kaplju s rubova onoga što me izjedalo. Konačno, zbog jedne sam pjesme zastala. Polagana i jednostavna, tihih akorda i mekog, energičnog ritma koji je navirao iz dubine. Podsjetila me na moje jutro provedeno u crkvi. Izvana spokojno, a unutra kipuće. Odjeknuo je glas, blag i sladak.

Potrošena sam, gubim vrijeme. Budalasta sam, krhke kralježnice. Da. To je zvučalo kao da ima dovoljno samoprijezira pa bi moglo poslužiti. Ponovno sam pustila pjesmu i krenula prema sredini podija. Pustila sam da me glazba na početku pokreće polako, nježno se njišući. Zatim sam, baš prije no što su krenule riječi, eksplodirala u pokret. Nisam se trudila otplesati plesnu točku koju već znam. U tome nema izazova. To je već dobivena bitka, osjećaj koji je već mapiran i osvojen. Ne... tako ne želim plesati, ne kao što moj otac igra nogomet s knjigom uvježbanih akcija od kojih je svaka izrađena pomno i bez mjesta za pogreške. Plešem kao što glazbenici sviraju jazz, improvizirajući i s dušom. To znači da uvijek plešem sama. Ples u grupi i paru ne ostavlja baš prostora za igru i promjenu u hodu. No meni je to uredu. Prilično sam se naviknula bici sania. Tako rastem. Kretala sam se kako mi je pjesma govorila, improvizirajući niz koraka u kretnji. Neki od njih su poznati, ukradeni s prijašnjih plesnih točaka, dok neki nastaju sami od sebe, šumeći kroz moje tijelo i prije no što se moj um uopće potrudi shvatiti što to moje tijelo radi. Griješila sam. Kretala u pokret koji ne odgovara pjesmi. Katkada sam samo stajala nekoliko sekundi, ne znajući što učiniti sljedeće, ali to se nekim čudom podudaralo s oklijevanjem u pjesmi, u tekstu. Jer pokatkad u životu moraš samo stajati i ne činiti ništa. Preplavljeni svim verzijama sebe koje postoje u našem umu - tko želimo biti, tko bismo trebali biti, što nismo i što jesmo - to je džungla koja nas može uhvatiti u zamku i zbuniti naše oči. No često, ako stojite nepomično, sve će se te stvari vratiti na mjesto poput elastične gume. A ako se uspijete izdignuti iznad boli, možete se nastaviti kretati. To ples postaje za mene. Sve verzije mene. Kretala sam se prema jednom kutu, glumeći savršenu kćer, plešući svim pokretima koje sam potratila na tribinama goreći ispod kapaka. Zatim sam se dovukla do 45

središta. Krenula sam prema suprotnom kutu. Bacila se u najviši skok koji sam uspjela izvesti, koristeći sve najsloženije kombinacije koje znam. To sam ja koja ne oklijeva i ne preispituje. To sam ja koja sanja. No, zatim sam se tmurno povukla do središta. Nastavila sam plesati - ja koja umirujem Stellu kako bih je zadržala, a u isto vrijeme gorim od ljubomore, ja koja teži biti boljom od bilo koga drugoga u plesnoj školi i u svemu što je u mojoj kontroli, ja bez mame, koja se previše bojim biti ženstvena ili osjećajna, koja se previše bojim da neću znati kako ili, još gore, da hoću i da će me osjećaji obuzeti, ja koja sam skočila s balkona i poljubila dečka kojega sam jedva poznavala samo da bi me nazvao hrabricom i da bih se na trenutak mogla pretvarati da je govorio istinu. Prešla sam svaki centimetar studija, a kada sam se zadnji put dovukla do središta prostorije, moje su ruke i koljena bili klizavi od znoja - moje verzije suza. Ležala sam na leđima dok je svirala Meet Virginia. To je jedna od najdražih pjesama gđe. D., koju je voljela koristiti za zagrijavanje, i već je prošlo pola pjesme.

Povukla je kosu unatrag vrisnuvši: “Zapravo ne želim živjeti ovaj život!” Dok sam plesala nisam primijetila da se glazba promijenila, ali zatvorila sam oči i udahnula, uživajući u poznatoj pjesmi dok me vukla kući, dovukavši me do središta. Do mene. Znam da plesanje ne popravlja sve. Ne osjećam se čudesno sretno zbog njega. Moji problemi ne nestanu kada se glazba zaustavi. Ali bolje razumijem život kada plešem, a razumjeti je pola puta do preživljavanja.

Carson

Ponedjeljak mi je započeo jako rano, s vježbanjem u 6 sati. Uspio sam izdržati većinu jutra da ne uzmem telefon u ruke. Gotovo do ručka. Bolje nego jučer. Sjedim na satu znanosti o okolišu, no prije tri minute odustao sam od hvatanja bilješki i umjesto toga buljio sam u stare poruke, želeći da mogu odgovoriti na one koje mi je Dallas poslala u subotu. 46

Upoznati je u petak činilo se bezopasnim, no kada sam se probudio sljedećeg dana i preskočio uobičajeno jutarnje trčanje kako bih čekao prihvatljivo vrijeme da joj pošaljem poruku... tada sam shvatio da je jako loša ideja ponovno joj se javiti. Izvukao sam se iz stana kako bih otišao na trčanje nekoliko sati kasnije no što je uobičajeno, kad je sunce već bilo na nebu. Dok sam žalio za hladnijim jutarnjim temperaturama na koje sam inače navikao, zakleo sam se da joj se neću javiti. Bilo je to samo brijanje na tulumu. Morao sam to ostaviti na tome. Ali, evo me, ignorirao sam predavanje kako bih buljio u njezinu posljednju poruku. Kako napreduje onaj popis? Loše. Jako loše. To jest, ja sam loše. Ne popis. Popis je još uvijek rastao unatoč mojoj subotnjoj zakletvi. Kako bih se trebao moći usredotočiti na predavanje o održivosti kada mi je um pun slika koje priziva ta poruka? Prijavio sam se na ovo predavanje o okolišu jer je navodno za njega najlakše bilo dobiti bodove, ali neće biti baš toliko lako ako uopće ne budem pazio. Osobito ne meni. Ništa u vezi sa školom meni nije lako. Ali ta poruka. Suzdržao sam se da ne zastenjem na pomisao na nju negdje, možda na svom krevetu u domu, kako pravi svoj popis, razmišljajući o stvarima koje želi raditi sa mnom. Sasvim je moguće da se njezin popis sastoji od stvari kao što su odlazak na večeru, u kino ili u romantičnu šetnju. No postoji i mogućnost da je njezin popis malo usredotočeniji. Malo sličniji mojemu, i ako ne budem pažljiv, ljudi će pomisliti da sam zaista strastven što se tiče okoliša. Čim nas je profesor pustio, skočio sam na noge i krenuo prema vratima, znajući da ću morati posuditi nečije bilješke kako bih nadoknadio ono što sam danas propustio. To nije baš dobar način da započnem semestar. Trčanje. To bi trebalo pomoći. Imam pauzu od dva sata ponedjeljkom, srijedom i petkom, što je dovoljno da stignem jesti i priključiti se barem dijelu treninga u 13 h ako želim. Ne moram, budući da idem na jutarnji, ali isplati se uložiti dodatno vrijeme, osobito dok su treneri tamo da te vide. Ili sam si to barem tako govorio. Ako navratim u Studentski centar i uzmem nekoliko smotuljaka koji se mogu ponijeti, dobit ću još i više vremena. 47

To je bio plan, ali izlazio sam iz zgrade Znanosti o okolišu i geologije u isto vrijeme kada je Dallas ulazila u nju. Ostao sam nepomično stajati u dovratku, zgrabivši kvaku toliko jako da se čudim što je nisam otkinuo. Ona je prva progovorila. “Hej.” Pročistio sam grlo. To je znak slabosti, ali ne mogu si pomoći. Ignoriranje njezine poruke je jedno... a ignorirati je uživo nije nešto što mogu (ili želim) učiniti. “Hej.” Progovorio sam tiho, tako nisko da nisam bio siguran ni je li me čula. “Miči se, debilu! Blokirao si vrata.” Maknuo sam se s puta, ali tako sam se samo još više približio Dallas. I ona se također pomaknula, propustivši red ljudi iza mene. Stajao sam tako u tišini nekoliko trenutaka, boreći se protiv nagona da je pogledam i osjećao sam se poput jebene kukavice. “Slušaj, žao mi je, ja...” Prekinula me. “Sjećaš li se da si obećao kako nećeš biti glup? To si već zeznuo, ali imaj to obećanje na umu dok budeš izgovarao ovaj izgovor koji upravo smišljaš.” Au. “Zaslužio sam to.” U tom mi je trenutku sinulo da razlozi koje sam imao da je se klonim nisu bili dobri kao razlozi zašto želim biti u njezinoj blizini. Sviđa mi se. Potrebno mi je da mi ljudi u životu kažu sve otvoreno. Trebam prijatelja. Prijatelje, zapravo, ali od nekuda moram krenuti. Život je ravnoteža, a moja preteže uglavnom prema poslu i premalo igre. A od svih ljudi koje sam upoznao, ona je jedina koja bi zaista mogla biti takav prijatelj. “Žao mi je što ti nisam odgovorio na poruku. Htio sam.” Nikada me ne bi pustila na miru kada bi znala koliko sam puta natipkao odgovor pa obrisao nekoliko sekundi kasnije. “Samo nisam znao kako da odgovorim.” “Činilo mi se kao da ti to nije bio problem u petak navečer kada si mi poslao poruku.” “U petak navečer nisam baš bio sav svoj.” Podrugljivo mi se nasmijala i zakolutala očima, krenuvši prema vratima iako su ljudi još stalno pritjecali prema izlazu. 48

Primio sam je za lakat i povukao unatrag. Pogled joj je bio bijesan, ali nisam ispustio njezinu ruku. Znao sam da će nestati za dvije sekunde ako to učinim. “Sada mi se puno toga događa, Dallas. I jako se loše s time nosim.” Dio mene mislio je da sam trebao biti hrabriji i pozvati je na večeru. Mogao sam postupiti kao i ona i reći joj izravno da mi se sviđa, čak i da želim izlaziti s njom, ali da se ne mogu nositi s vezom. Možda bi to ipak cijenila. Ili bi me možda smatrala golemim gubitkom vremena. Drugi dio mene zna da je to grozna ideja. Jedino što si mogu priuštiti sada jest da budemo prijatelji, ali ako započnem tako što ću baciti bombu želim ti biti samo prijatelj, mogla bi me pljusnuti. Ipak, ja sam bio taj koji nas je snažno povukao iz zone prijateljstva u petak navečer. Uzdahnuo sam i nastavio: “Sada nije najbolje vrijeme za razgovor o tome, ali želim razgovarati o tome. Jesi li slobodna večeras?” Oklijevala je i pogledala prema dovratku koji se sada raščistio. Prije no što sam o tome bolje stigao promisliti, primio sam njezinu bradu i povukao je prema sebi. “Bez izlika, obećavam. Samo ti želim reći što mislim. Iskreno. A onda ćemo smisliti kako ćemo dalje.” Prokletstvo. Nisam trebao upotrijebiti riječ mi. To vjerojatno šalje pogrešnu poruku, ali njezine usne savile su se na onaj upečatljivi način kao kada promišlja o nečemu i nisam više ništa rekao. “Večeras?” Još je uvijek izgledala nesigurno, ali malo je opustila ramena. “Doći ću do tvog doma. Možemo ići prošetati.” “Morat će biti malo kasnije. Imam planove za večeru. No trebala bih se vratiti na kampus do devet.” Želudac mi se zgrčio i rekao sam si da je to zato što sam gladan, a ne zato što me muči pomisao da ona ima planove za večeru. Ja sam taj koji će ispustiti bombu zvanu prijateljstvo. Možda. “Onda pola deset. Koji dom?” “Schaefer.” Još uvijek joj nisam pustio bradu i prisilio sam ruku da se spusti uz mene. “Bit ću tamo.” Brzo sam zakoračio unatrag i kimnuo prije no što sam se okrenuo. “Carsone?” Doviknula je. Progutao sam okrenuvši se. “Da?” 49

“Misliš li da ćeš mi uspjeti poslati poruku kada stigneš?” Smiješila se, ali gorčina u njezinim riječima dala mi je do znanja da se samo djelomično zezala. Nacerio sam se umjesto odgovora, ali dok sam se udaljavao, izvukao sam telefon. Budući da je bio otključan, automatski se pojavila njezina poruka jer je to bila zadnja stvar koju sam gledao. Kako napreduje onaj popis? Konačno sam odgovorio.

Razmišljao sam o njemu cijeli vikend. I većinu svoga posljednjeg predavanja. Gurnuo sam ga natrag u džep, u isto se vrijeme osjećajući i zahvalno i razočarano kada nije odgovorila. Šaljem joj pomiješane signale. Znam to. Ali to je zato što sam i sam malo zbunjen. Možda će me trčanje razbistriti. Sportski kompleks nalazi se na drugoj strani kampusa i trebalo mi je dobrih dvadeset minuta hoda kako bih stigao do njega. Obično mi treba samo petnaest, ali stao sam u Centru za studentske aktivnosti kako bih ipak uzeo nešto hrane. Stao sam u svlačionici kako bih se presvukao. Kada sam ušao, na kauču je spavao neki tip, vjerojatno čekajući trening u 13 sati, inače je bilo prazno. Većina prostorije bila je oličena u tamnocrvenu koju škola iz milja zove “Rusk crvena.” Na suprotnom zidu nalazi se slika školske maskote, divlje mačke koja je dugačka barem tri metra. Pokraj nje stajao je natpis ispisan velikim, podebljanim slovima “Krvarite Rusk crvenu.” Svlačionica s ormarićima bila je velik korak naprijed u odnosu na onu koju sam poznavao u srednjoj školi i od one u kojoj sam proveo proteklu godina na Westfieldu, to je sigurno. Velika je i nedavno preuređena, s mnogo prostora i dodatnih stvari. Rusk možda i nije nešto s obzirom na odnos pobjeda i poraza, ali ne nedostaje im novac, a kako i bi kad pomislim na to koliko stoji školarina za ovo prokleto mjesto. To je drugi dio plana. S onim što smo moji roditelji i ja uštedjeli i financijskom pomoći, imam dovoljno novca za tri semestra na Rusku. To znači da imam ovu i sljedeću sezonu da postanem dio momčadi kako bih si osigurao školarinu ako budu htjeli da ostanem. Gotovo je prokleto nemoguće igrati na faksu, ići na predavanja i raditi. Ubijao sam se dok sam bio na Westfieldu, štedio sam svaku vražju lipu koju 50

sam mogao. Moji su roditelji činili isto to. Imamo svoj ranč, ali naš dio Teksasa pogodila je suša toliko duga da više nije ostalo poštene trave za stoku, a cijene krmiva bile su astronomske. Prošle smo godine morali prodati više životinja nego ikada prije samo kako bismo platili sve što nam je bilo potrebno za održavanje. A s obzirom na to da su životinje bile neuhranjene, nismo mogli dobiti ni približno dobru cijenu za njih. Naš jedini drugi prihod dolazio je od trgovine u kojoj prodajemo dijelove i popravljamo traktore i drugu poljoprivrednu opremu. A suša je značila da ni drugi nemaju novca da idu uokolo i kupuju novu opremu. Bilo je to nekoliko slabih godina, ali moji su roditelji ipak uspjeli nešto staviti sa strane. Nadam se samo da će to biti dovoljno. Prokletstvo. Moje su misli danas u rasulu. Brzo sam se presvukao i krenuo u sobu s utezima. Kroz stakleni prozor trenerova ureda uočio sam trenera Harrisona, koordinatora za obranu, i dva asistenta diplomca. Podignuo sam ruku u znak pozdrava, a zatim krenuo prema traci. U sobi je bila još samo šačica drugih igrača, budući da je većina njih dolazila ujutro. Prezime jednoga je Slater, ali s njim sam samo jednom razgovarao, a ostale nisam poznavao. Sada sam već nekoliko tjedana vježbao s momčadi, ali s obzirom na više od stotinu igrača koji su bili na popisu, još je dosta onih koje nisam upoznao. Trener nas je nadzirao dok smo vježbali, ali inače smo bili sami. Trenerima je dopušteno službeno nas trenirati samo određeni broj sati dnevno, a sve iznad toga morali smo odraditi sami. Iako treneri nisu vodili dodatne vježbe i one nisu “obavezne”, nisu baš ni izborne. Drugi dio moga plana? Raditi više od bilo koga drugoga. Namjestio sam traku na živahno trčanje i usredotočio se samo na to. Postavio sam brojač vremena na pola sata i snažno trčao, sve dok mi znoj nije potekao u potocima. Sviđa mi se tišina koja dolazi s trčanjem. Kako mi je znoj otjecao, odlazilo je i sve drugo, i osjećao sam se lakšim kada sam završio. Uvijek sam bio takav. Kada radim - bilo to u polju kod kuće, na zelenoj travi stadiona ili ovdje u teretani - moje misli napokon utihnu.

I kada mi je Dallas smještena u krilu.

Otrčao sam još dodatnih deset minuta zbog te misli jer očito mi mozak nije dovoljno utihnuo. Kada bi mi to raspored dopustio, trčao bih nekoliko puta na dan samo da bih još malo dulje zadržao taj osjećaj. Kada sam završio, sjeo sam na klupu i ručnikom obrisao lice i ruke. “Trebaš partnera?” Podignuo sam pogled. Tip koji je stajao pokraj mene bio je jedan od voditelja momčadi, mislim. Ima plavu, kovrčavu kosu, i malo je premršav za igrača. Mutno se sjećam da sam vidio nekoga slične građe kako se priprema prije treninga prije nekoliko dana. Pogledao sam iza sebe i shvatio da sam sjeo na klupu za dizanje utega, a ne na običnu klupu. Nakon jednog trenutka slegnuo sam ramenima i rekao, “Može.” Jutros sam radio na donjem dijelu tijela, tako da sada mogu malo vremena provesti radeći na rukama. “Ja sam Ryan Blake. Jedan od studenata-voditelja”, rekao je, potvrdivši moje sumnje. Podignuo sam bradu u znak pozdrava i odgovorio “Carson McClain.” “Znam. Ovdje si gotovo koliko i ja.” Kliznuo je iza šipke, a ja sam se suzdržao da se ne nasmijem na njegovu izjavu. Barem je jedna osoba primijetila, nadam se da će primijetiti i oni koji trebaju. Pomogao sam mu da stavi utege na šipku, a zatim legao na hladnu klupu. “Svida ti se biti voditelj?” upitao sam, povukavši šipku sa stalka i učvrstivši stisak. Odgovorio je kada sam počinjao seriju, držeći ruke spremnima da uhvati šipku ako pokleknem. Neću. “Da. Ovo mi je prva godina, pa još nisam imao prilike putovati s momčadi ili tako nešto. Pretpostavljam da će mi se odužiti za sav prljavi posao koji radim.” Naborao sam nos, ispustivši miran dah dok sam podizao šipku. Mogu samo zamisliti kakav prljav posao obavlja. A s obzirom na to kako nam smrdi svlačionica, definitivno mu ne zavidim. “Nadam se raditi ovo godinu ili dvije, a zatim se podići do studentatrenera. Studiram kineziologiju.”

Još uvijek imam ostatak godine da izaberem smjer, ali kineziologija je definitivno nešto što razmatram. Iako sam prilično siguran da se neću snaći s matematikom i znanošću na tom smjeru. Podizao sam utege s Ryanom sljedećih pola sata prošavši i nekoliko drugih stanica. Ostao je uz mene čak i kada nisam trebao partnera. Dobro je znao procijenili kada treba pričati, kada su mi ruke bile umorne, pa mi distrakcija pomaže da ne razmišljam o težini. Ali znao je i kada treba zašutjeti, kada mi je potrebna sva usredotočenost da bili završio i zadnje ponavljanje. I koliko to god ludo zvučalo, u razdoblju od trideset minuta postao je moj najbliži prijatelj na Rusku. Osim Dallas. Dok sam sjedio za spravom i vježbao leđne mišiće, povukao sam šipku prejako, zatim je prebrzo ispustio, nakon čega je uslijedio glasan udarac. Ryan je podignuo obrvu. “Pa što ti je ta sprava ikada učinila?” Uhvatio sam usku šipku i ovog puta povukao laganije. “Krivo mjesto, kriva pomisao, krivo vrijeme.” Trebao sam ostaviti svaku misao na Dallas pred vratima. No nisam baš dobro odradio taj posao. Kimnuo je, ali nije postavljao nikakva pitanja, zbog čega mi je bilo drago. Povećao sam težinu tako da se moram još više usredotočiti. Baš sam uhvatio ritam kada je iz smjera trenerova ureda odjeknuo grubi glas: “Blake.” Obojica smo se okrenuli, ugledavši trenera Colea kako proviruje iz dovratka. Usredotočio sam se na to da ostanem miran, ali glavni trener gledao je samo u Ryana, ne i u mene. “Da, gospodine?” Izgled trenera Colea bio je jednako zastrašujući kao i njegova povijest. Visok je, otprilike moje visine, ali i čvrst poput jednog od onih stogodišnjih hrastova na kampusu. U dvadeset i dvije godine treniranja osvojio je sedam državnih prvenstava i gotovo dvostruko toliko regionalnih prvenstava. Poznat je po tome da uzima propale programe i pretvara ih u supersile u zapanjujuće kratkom razdoblju. Zato i jest imenovan glavnim trenerom ovdje, gdje je unatoč programu s pristojnom financijskom potporom i solidnim kadrom, momčad šest sezona zaredom gubila. “Možemo li krenuti?” upitao je trener Ryana. “Da, gospodine. Sve je spremno.” Trenerove oči zatim su dolutale do mene i, iako ih je zadržao na meni nekoliko dugih sekundi, nisam ništa vidio u njima. 53

Otišao je, a ja sam to shvatio kao znak da završim sa svojim dodatnim treningom. Ručnikom sam obrisao prvo spravu, a zatim svoje lice. “Hvala na pomoći, stari”, rekao sam Ryanu. No nisam mu zahvalio i na društvu, iako sam bio zahvalan. “Nema problema.” Nestao je raditi ono, štogod to bilo, a što voditelji rade. Ja sam krenuo prema svlačionici. Bila je polupuna kada sam ušao, a svake je sekunde pristizalo još igrača. Stajao sam kod svoje police, trljajući lice ručnikom. Mišići su mi bili umorni i razmišljao sam o tome jesam li danas trebao toliko raditi. Majica mi je već bila natopljena znojem kada sam navlačio štitnike za ramena. Pokušavao sam isključiti razgovor u sobi, no pozornost mi je privukao glasan smijeh. “Brate, otpilila te tako jako da je odjeknulo čak u hodniku.” Oko Levija Abramsa bila je okupljena grupica dečki dok je zbog nečega ismijavao svog prijatelja Silasa. Jedan se ubacio dodavši, “Da, Moore. Bio sam dolje i čuo sam kako si izgorio.” Silas je gurnuo tipa u rame, ali nije se činilo kao da mu to previše smeta. “Dobio bih je da nije bilo Abramsa. Toliko te mrzi da me otpilila samo zbog toga što sam razgovarao s tobom.” Abrams je slegnuo ramenima. “Što da kažem? Slamatelj sam srdaca.” “Bi li je mogao navesti da ti se vrati?” upitao je jedan od njih. “To jest, prije Moorea?” Silas se počeo toliko jako smijati da se činilo da će se ugušiti. Skinuo je majicu slijedeći članove momčadi dok su se presvlačili u opremu za treniranje. “Nema jebene šanse”, rekao je Abramsu. “Ta cura bi ti najvjerojatnije slomila kurac da joj se približiš bliže od metar.” “Ti, moj prijatelju, podcjenjuješ snagu prve ljubavi.” Silas je odmahnuo glavom. “Ti baš tražiš da te trener isprebija, stari. Imao si sreće prvi put kada nije ništa rekla, nema šanse da će ti se drugi puta tako posrećiti.” “Nema to nikakve veze sa srećom”, rekao je Abrams. “Trener me voli, a i ona, čak i ako to ne želi priznati.” “Kada budem spavao s njom, a vjeruj mi, hoću, vodo navale, punit ćeš mi hladnjak pivom mjesec dana.” 54

Abrams je promotrio prijatelja, a zatim slegnuo ramenima. “Može. Prihvaćam okladu.” Silas se nacerio, a nekoliko se dečki nasmijalo i počelo navijati provocirajući ga. Abrams je dodao: “Jer se to nikada neće dogoditi.” “Što ako jedan od nas prvi dođe do nje?” Priključio se još jedan tip, plav i nabildan, jedan od obrambenih igrača. Abrams je proučio krupnog tipa i rekao: “Cartere, ako ti nekako uspiješ izvesti čudo i spavati s njom prije nekog od nas dvojice, punit ću ti jebeni hladnjak godinu dana.” Svlačionica je zazvonila smijehom, tema je izblijedjela, a ja sam se pitao na kćer kojeg trenera ciljaju. Tehnički imamo devet trenera u ekipi. Ne znam ni jednoga od njih dovoljno kako bih znao tko od njih ima kćer naših godina, ali nije mi smetalo što nisam upoznat s tom informacijom. Zapravo, poželio sam da se nalazim u drugom dijelu svlačionice. Bilo bi bolje za moju usredotočenost da moja polica nije tako blizu Abramsovoj i onima ostalih igrača. Nedugo potom došao je trener i zapitao sam se što bi se dogodilo da je došao nekoliko minuta ranije. “Slušajte!” Nije morao ni viknuti. Momčad ima nešto poput šestog čula za to kad će trener ući u prostoriju i svi su već bili utihnuli. No njegov glasni glas odjekivao je prostorijom, zbog čega je djelovao još više zastrašujuće. “Kao što znate, danas ćemo malo skratiti trening.” Neki idiot iza mene usudio se početi navijati, ali iz “Ooh!” koje je uslijedilo, zaključio sam da ga je netko već ušutkao. “Vrući spoj večeras, treneru?” upitao je Abrams. “Začepi gubicu, mali.” Zarežao je, ali osjetio sam da nije bilo žestine iza riječi, ne onakve kakva bi se osjetila da je itko drugi osim vode navale to rekao. “Možda će trening biti kraći, ali svejedno očekujem da će biti krvi, znoja, suza i bljuvotine na mojem terenu danas.” Prokletstvo. Potiho sam sumnjao da ću zažaliti taj dodatni trening koji sam upravo odradio s Ryanom. Kada nam kaže da navučemo štitnike, znam da smo u nevolji. Kada smo krenuli na teren, uzdasi su se širili kroz momčad dok je izlazila na hodnik. Vježbe na suho. 55

Ili kako to na Rusku vole zvati, krvavi dan. Znam da je to često za vrijeme proljetnog treninga, a ja sam takve vježbe iskusio samo za vrijeme probnog treninga. Momčad, podijeljena u manje skupine, obilazi niz stanica, a svaka ima specifične vježbe stvorene da nas ubiju u pojam. Ako neka skupina presporo napreduje do druge stanice, cijela momčad kreće ispočetka. Nakon što sam to iskusio na probnom treningu, nisam mogao stajati, sjediti, hodati ni spavati, a da me nije boljelo gotovo tri dana. Trenerov smiješak ono je od čega nastaju noćne more. “Pa, gospodo. Krenimo.”

Sedmo poglavlje Dallas

Tatin je rođendan i idemo na večeru kako bismo ga proslavili. Planirala sam ga pričekati u autu, budući da nisam imala nikakve želje uputiti se na trening, ali evo me, ipak prelazim teren prema njemu. Preskočila sam ručak kako bih oslobodila još malo vremena za studio i, iako je tata rekao da će danas ranije završiti s treningom, ne vjerujem mu da će zaista održati svoju riječ. Iz auta me izvukao želudac koji je počeo kruljiti, no moj tvrdoglavi ponos me sprečava da ušetam na stadion. Kao što je Levi rekao na tulumu; on je ovdje. Definitivno nećemo započinjati ispočetka, ali neću se ni pretrgnuti da ga stalno izbjegavam. Faks ne mora biti grozan zato što ga dijelim sa svojim bivšim i tatom, to me naučio onaj tulum u bratstvu. Samo moram prihvatiti i ono dobro i ono loše i nadati se da će prevladati dobro. To mi je plan i za večerašnji sastanak s Carsonom. Pa, naljutio me. (I zbunio me i naživcirao me i učinio me nesigurnom i pomalo me povrijedio.) To ne znači da se moram potpuno zatvoriti. Tako je stara ja reagirala nakon svega s Levijem. Tako sam uvijek reagirala kada je riječ o nečemu što je povezano s emocijama. Neću osjećati bol ako si ne dopustim da išta osjetim. No obećala sam si da će se na faksu stvari promijeniti. Započinjem iznova. A to znači da ne mogu nastaviti živjeti kao do sada, bojeći se da će me sve slomiti. Preživjela sam odrastanje bez mame. Preživjela sam slomljeno srce. Preživjela sam prvi tulum bratstva i pokušaj glupog nogometaša da me odvede u krevet samo iz zabave. Zato sam za vrijeme svoje male podnevne plesne sesije, nakon što sam naletjela na Carsona, odlučila da bih mu mogla oprostiti što god bude imao reći. Ili razumjeti. Ili štogod. Neću pobjeći od prve prave povezanosti koju sam osjetila nakon nekoliko godina samo zato što mi nekoliko dana nije odgovorio na poruku. Provela sam previše vremena pretvarajući se, previše vremena s vanjske strane, previše vremena osjećajući se slabom. Ovoga puta... idem za onim što želim. 57

Hodajući hodnikom koji vodi do terena, začula sam zviždaljku. Povukavši torbu više na rame, nastavila sam hodali po mekoj travi, tražeći tatu. Zastala sam, pod dojmom zbog broja dečki na treningu i toga koliko su jebeno golemi.

Toto, više nismo u srednjoj školi. Igrači i treneri bili su razasuti po terenu u malim skupinama i svi su radili nešto drugo, dok je trener bio nadvijen nad njih i vikao. Inače bih rekla da je mog tatu lako pronaći. On je najglasnija osoba koju sam upoznala u svom životu, ali budući da su svi treneri vikali i igrači stenjali i dovikivali nešto, bio je to kaos koji je jedva bio pod kontrolom. Hodala sam uz rub, tražeći tatu. Neki od igrača radili su vježbe s ljestvama, zastrašujuće i zamorne, ali volim vjerovati da sam dovoljno brza na nogama da bih se s većinom mogla uspješno natjecati. U ostalim stvarima koje vidim baš i ne bih. Jedna skupina kreće se prema preprekama i preskaču preko svake poput žabe, a ne onako kako gledamo u atletici. U jednoj skupini dečki se zabijaju jedan u drugoga kad god trener kaže kreni, stenjući i pokušavajući oboriti protivnika. U drugoj grupi preskaču jedan drugoga, vježba koju najviše volim gledati jer je toliko impresivna (i zabavna). Tri igrača leže na trbuhu jedan pokraj drugoga. Naizmjenično se podižu i otkotrljaju po travi, pa izgleda kao da njima žongliraju velike, nevidljive ruke. Uočila sam tatu na suprotnom kraju terena. Poredao je dvije linije igrača tako da tvore uzak prolaz i dok jedan igrač trči kroz njega noseći loptu, ostali ga pokušavaju navesti da je ispusti. Očito je Levi upravo to učinio jer sam odavde čula tatu kako urla na njega. “Nije me briga jesi li umoran, ni krvariš li, ni hoćeš li se onesvijestiti na terenu, Abramse. Ne ispuštaš prokletu loptu. Ti si voda navale. Štitiš tu loptu 3 kao da je jedina koju ćeš ikada imati jer bi i mogla biti ako je još jednom vidim na tlu.” Trznula sam se. Čovjeku ništa nije moglo razvedriti dan kao prijetnja kastracijom. “Ponovno!”

Engl. ball - lopta, jaja (op. prev.) 58

Levi je opet protrčao kroz vatru, a igrači uopće nisu bili nježni dok su mu pokušavali uzeti loptu, vjerojatno po tatinoj naredbi. Ovoga puta Levi je zadržao loptu. Poslao ga je još nekoliko puta, a kada je bio zadovoljan, prešao je na idućeg igrača. “McClain, na redu si!” Tip na kraju uzeo je loptu od Levija, koji je zauzeo njegovo mjesto kao jednog od članova vatrenog prolaza. Novi je tip privio loptu uz sebe, pognuo ramena i protrčao kroz sredinu čvrsto držeći loptu. “Opet. Brže.” Dečko mi se već učinio bržim od Levija, ali možda je on probijač. Može se očekivati da je brži. Okrenuo se, opet protrčao, a noge su mu ovoga puta bile još brže. Tata ga je natjerao da trči opet i opet, svaki put ga tjerajući još jače, a on je to izdržao. Tata zvuči ljutito, ali nije. Na licu mu je zamišljen izraz i vidim o čemu razmišlja... Ovo je veliko. Zadovoljan je. Možda me nogomet ne zanima, ali dovoljno dobro poznajem tatu da bih znala kad je uzbuđen zbog nečeg, kada je nadahnut. Volim misliti da i ja na licu imam taj isti izraz kada smišljam koreografiju, a tijelo mi instinktivno zna koji pokret bi trebao doći sljedeći. Željela bih samo da on uvidi tu korelaciju, da shvati da je meni ples ono što je njemu nogomet. Ali, on vidi samo gubitak vremena i novca na karijeru za koju misli da nikada neću imati. Znam, logično, znam da je samo zabrinut za mene, i da to pokazuje na taj način, ali to ne sprečava onaj dio mene koji se nada i sanja da ga malo mrzi. Dok sam se približavala tati, upitao je: “Jesi li umoran, McClain?” “Ne, gospodine”, povikao je. “Izgledaš umorno.” “Ne gospodine.” “Umorni ljudi ispuštaju loptu. Umorni ljudi prave pogreške. Jesi li umoran?” “Ne gospodine!” “Onda kreni ponovno. Nastavi sve dok ti ne kažem da staneš.” Čak je i meni žao dečka. Učinio je sve što je tata tražio i to dovoljno dobro da zadivi čak i mog oca (što nije baš lako), a on još uvijek nije popuštao. No to je aspekt osobnosti mog oca s kojim sam blisko upoznata. 59

“Isuse, tata. Ako voliš ovako provoditi rođendan, možda bismo trebali preskočiti večeru i možeš samo vikati na ljude dok budu prolazili. Možda ganjati kojeg poštara. Crknuti kost ili dvije.” Tata se okrenuo, a na licu mu je bio njegov nogometni izraz lica obrve skupljene i spuštene nisko, čeljust stisnuta, oči još usredotočenije nego inače. Gledao me nekoliko dugih trenutaka dok nisam vidjela da počinje izlaziti iz svoje uloge trenera. Namrštivši se, stao je pokraj mene i na čelo mi utisnuo poljubac koji nije bio daleko od udarca glavom u glavu. “Kasnim li?” upitao je. “Samo malo.” Kimnuo je, zazviždavši i okončavši agoniju igrača. Uputila sam njegovoj zadnjoj vreći za udaranje, broju dvanaest, kratki osmijeh, a on je ispustio loptu. Samo mu je iskliznula iz ruku, odskočila dva puta, a zatim se otkotrljala nekoliko metara. Srećom, tatina je pozornost bila usmjerena drugamo, inače bi mu mozak eksplodirao od bijesa. Podignula sam obrve i pogledala u tlo, a broj dvanaest pokupio ju je toliko brzo kao da mu život o tome ovisi. A iskreno, pomalo i jest bilo tako. Krenula sam prema izlazu dok su igrači trčali kako bi okružili tatu. Ima ih toliko da se moram oduprijeti nagonu tla potrčim kako bih izbjegla da me proguta gomila. Kleknuli su, a ja sam se naslonila na obližnji zid. Osjetila sam oči na sebi, no bilo je potrebno samo da tata pročisti grlo i privukao je svu njihovu pozornost. Promeškoljila sam se, prekriživši noge i proučavajući nožne prste. Tata je završavao trening, a njegov je poznati gromoglasni glas odjekivao terenom s tako malo napora. “Postajete jači”, započeo je. “Brži. Bolji.” Vidjela sam kako se momčad kolektivno ispravila zbog njegove hvale. “Ali to nije dovoljno.” Tata je nehumano dobar u tome - podigne te, a onda te spusti. “Koliko ste utakmica pobijedili prošle godine?” Nekoliko dugih sekundi nitko nije odgovorio, a zatim se tata okrenuo prema Leviju, koji je klečao odmah do njega, okrenut u mom smjeru. “Koliko je utakmica tvoja momčad pobijedila, Abrams?”

Levijeva čeljust pretvorila se u kamen, a malo se zadovoljstva proširilo mojim trbuhom što sam ga vidjela tako uzrujanog. “Tri, gospodine.” “Tri”, ponovio je moj tata. A zatim je, malo tiše, još jednom ponovio broj. To je bio drugi put da je nagnao nekoliko igrača da pognu glave. Ne i Levija. On je zurio u tatu cako ljutito da mi je zbog toga bio još manje drag. Kao da mi je i trebao još neki razlog. “Bolji ste od tri”, rekao je moj tata. “Bili ste i prošle godine, ali veliki je jaz između vašeg potencijala i vaše igre. Svakom sekundom u kojoj se trudite na ovom terenu, svakim naprezanjem da podignete uteg, svaki put kada sjednete kako biste proučili akcije ili snimke, smanjujemo taj jaz. No potpuno ćemo ga zatvoriti samo kao ekipa. Ne mogu ga silom smanjiti, a ekipu i ne trebaju nositi jedan ili dva pojedinca. Ako samo jedan od vas ne ponese svoj dio, neće uspjeti.” Tata je zastao i pogledao uokolo u igrače. “Nemojte vi biti taj jaz u momčadi. Budite osoba koja će ga ispuniti.” Znam da tata govori o sportu i treningu i svemu onome što me ne zanima, ali ne mogu si pomoći, a da ne pronađem vezu između njegovih riječi i našeg života. U našoj kući postoji jaz. Možda je to mama koju nikada nisam upoznala. Možda su to riječi koje nikada ne izgovorimo. Ili možda nas oboje. Možda u svakom od nas postoji jaz tako velik da ga ne možemo nadići kako bismo zatvorili onaj među nama. Možda ga nikada nećemo ispuniti.

Pa, nije li to baš depresivno? Znaš da odrastaš kad počneš primjećivati više onoga što ne možeš izbjeći nego prilika. Tražeći nešto što će mi zaokupiti pozornost, pretraživala sam krug igrača kojima je tata pričao. Pogled mi je prešao preko Silasa, koji me blijedo gledao. Nisam si dopustila da odmaknem pogled, kao što to uvijek želim, i umjesto toga prešla sam preko njega kao da je bilo koji drugi igrač. Nastavila sam kliziti pogledom i nisam vidjela ništa zanimljivo sve dok... se nisam smrznula. Polako sam vratila pogled kako bih pronašla još jedan pogled uperen u mene. Ne Silasov. Ne Levijev.

Carrsonov.

Kosa mu je bila tamna od znoja i stršala, kao da je prošao rukom kroz nju. Klečao je, a tijelo mu je bilo okrenuto prema mom ocu, ali oči su mu bile prilijepljene na mene. Snažno je stisnuo čeljust, a odavde su se njegove plave oči činile poput čelika. Zglobovi su mu bili čvrsto omotani oko maske za lice na kacigi i vidjela sam kako stišće kacigu, zakapajući je u tlo. Ljutit je. Osjetila sam kako se sva moja nada za budućnost i sva moja odlučnost samo tope. U tom se trenutku jaz u meni jako rastegnuo, izlijevajući se iz mojih rebara i izlazeći kroz moje pore, pa sam zaboravila biti ljutica. Barem na trenutak. Tata je raspustio momčad, a Carson je ostao stajati. Zatim je bijes dohujao poput oluje, ispunjavajući prazninu osjećajima odveć sirovima da bih ih mogla odrediti. Nisam čekala tatu. Nisam ništa čekala. Okrenula sam se i počela odlaziti s terena, želeći da mogu stopalima stupati tako jako da se zemlja počne tresti koliko i moje ruke. U prsima mi je grmjelo i znala sam da to neće iz mene izići vriskom. Ne ovoga puta. Glupo je. Tako glupo. On je samo tip s kojim sam provela jednu večer. Ne bih trebala biti toliko uzrujana. Ne bih trebala... Nisam trebala biti toliko glupa i dopustiti da mi znači išta više od toga. Mislim, Isuse, tip me čak i ignorirao cijeli vikend! Zašto se onda osjećam kao da mi se rebra pokušavaju saviti?

Glupo. Ponavljala sam tu riječ u svojoj glavi škripeći zubima i pobjegavši iz kompleksa u svoj mali smeđi auto. Okrenula sam ključ, ispustivši maleni jecaj tek kada sam znala da će ga prikriti buka motora. Lupila sam po upravljača, ali to nije bilo dovoljno, pa sam jako udarila. Auto je malo zacvilio, poput trube, a mene su zglobovi malo zaboljeli. Bijesno sam ubacila u brzinu i krenula ne znajući kamo idem. Znam samo da sam bila na rubu da izgubim kontrolu na način na koji si to nikada ne dopuštam. Pokušavala sam problem samo isključiti, kao što to obično činim, kao što sam si obećala prije samo nekoliko sati, ali iz kojeg god razloga to bilo - nisam mogla. Vikati, uvijek. Vrištati, uobičajeno. Baciti nešto? Često. Plakati? Nikada.

Glazbu sam pojačala toliko da su me uši stvarno počele boljeti. Vozila sam prebrzo sve dok nisam izišla iz mjehurića sveučilišta, znak za izlaz iz grada, i na kraju... opasnost od plakanja. Kada sam bila trideset minuta vožnje udaljena od grada, zaustavila sam se na praznom odmaralištu. Sjedila sam u sjedalu zatvorenih očiju i u mislima plesala. Zamišljala sam kakav bi bio osjećaj pretočiti ovaj gnjev u pokret, ovu frustraciju toliko duboku i crnu da je poput bića koje mi teče venama. Dio mene bio je u iskušenju da iziđem iz auta i to zaista i učinim, baš tu usred prostrane prirode Teksasa. Smislila sam koreografiju koja je teška, možda i preteška da bih je stvarno izvela, ali kada sam je vidjela u mislila, skočila sam više no ikada i bacala se preko plesnog podija bez razmišljanja o tome hoće li me boljeti. Nema lijepih prstiju ili mekih, savijenih ruku. Zamišljala sam nekoga poput tate kako mi vrišti u uho dok izvodim cijelu koreografiju punom brzinom, vukući se po podu dok jednostavno više ne mogu dalje. Tu su očajanje i bol, a kada je sve završilo, bila sam praznija no što sam ikada bila. A nisam to stvarno otplesala. Tada sam izišla iz auta, ne kako bih plesala nego da sjedim na haubi auta i zurim u noćno nebo prošarano oblacima. Kažu da Teksas ima veliko nebo. Ja sam uvijek mislila da se ovdje, gdje nema zgrada i ljudi, pogled proteže kilometrima u svim smjerovima, a sada imam osjećaj da nebo nije dovoljno veliko. Svakog trenutka moglo bi se povući ili poderati jer je bilo previše rastegnuto. I, Carson igra nogomet. I, igra nogomet za mog tatu. To je još samo jedna istina s kojom se moram suočiti, a s time sam već imala mnogo iskustva. Samo moram prihvatiti, kakve sam god djetinjaste, optimistične maštarije imala o tome kako bi se stvari među nama mogle odigrati, da su samo maštarije i ništa više. Fantazije. Neće htjeti riskirati da izlazi sa mnom, ne kada bi mogao ugroziti svoje mjesto u ekipi. A čak i ako bude, već sam to prošla, lako su neke stvari u iduće četiri godine osuđene na to da budu repriza srednje škole, to ne mora biti jedna od njih. Neću to dopustiti. Dovraga, možda je on već i znao. Možda se druži s Levijem i Silasom, samo je bio uspješniji u tome da me zavara. 63

Nekoliko sam puta uzdahnula, iznenada se opet našavši u opasnosti da zaplačem. Udisala sam i izdisala, omotavši ruke oko sebe kao da su moji udovi korzet koji me čvrsto obavio. Držala sam se da se ne raspadnem čistom snagom volje. Kada sam se nešto kasnije vratila u auto, upravo je bilo prošlo osam sati i tek sam se tada sjetila tate. Zastenjavši, iskopala sam telefon iz torbice.

Trinaest propuštenih poziva. sati.

Što li tata misli? Otrčala sam bez riječi, bez isprike, bez ičega. Prošli su Otključala sam telefon i zinula. O da, bilo je trinaest propuštenih poziva. Ali samo su tri bila od tate. Ostali su od Carsona.

Osmo poglavlje Dallas

Tatinog kamioneta nije bilo, a prozori su bili mračni kada sam se zaustavila ispred naše kuće. Udarila sam o upravljač, sada ljutica samo na sebe. Postoji još samo jedno mjesto na kojem bi mogao biti, pa sam krenula natrag prema sveučilištu i sportskom kompleksu. Naravno. Njegov je kamionet bio tu, kao i desetak drugih vozila. U želucu mi je bila pomutnja dok sam izlazila iz auta i kretala prema ulazu. Tata možda nije uvijek bio najbolji otac, ali ja sam jednako grozna u svojoj ulozi kćeri. Još uvijek nedovoljno upoznata s tlocrtom zgrade da bih znala točno kamo idem, krenula sam niz jarko osvijetljen, sterilni bijeli hodnik iščitavajući pločice pokraj vrata. Bliže stražnjem dijelu zgrade stigla sam do otvorenih vrata te začula zvukove. Zakoračila sam u prostranu teretanu, oličenu u crvenu boju sveučilišta Rusk, a zatim odmah poželjela da nisam. Prostorija je bila prazna, osim dvoje ljudi. Od kojih se jedan nalazio na kratkom popisu ljudi s kojima u tom trenutku toliko ne bih htjela razgovarati da bih si radije odsjekla ruku. Silas je stajao desetak metara od mene, a preko ramena mu je bila položena šipka s nezamislivim brojem utega. Koljena su mu bila savijena u čučnju, lice crveno od napora, a pogled mu je sreo moj. “Jesi li u redu, ljepotice?” Riječi su mu bile iznenađujuće lišene flerta i gotovo da su odavale nešto slično zabrinutosti. Podignula sam ruku kako bih si pogladila kosu, pitajući se može li gledajući me procijeniti da sam upravo doživjela živčani slom u maniri Britney. “Je li moj tata tu?” Trener koji mu je pomagao odgovorio mi je: “U uredu je, mislim. Kroz ta vrata, zatim desno.” Kimnula sam i krenula u smjeru u kojem me uputio. Vrata su bila otvorena, ali svijetla su unutra bila prigušena. Ukopala sam se u mjestu kad 65

sam vidjela Carsona kako sjedi na kauču i gleda snimku utakmice. Jedan je gležanj naslonio na suprotno koljeno, bilježnica mu je bila na nozi, i kemijskom je zamišljeno tapkao po usni. Pogled na njega pomutio mi je nešto u prsima. Valjda se nisam ispraznila dovoljno dobro koliko sam mislila. Kao da je osjetio moj pogled na sebi, kratko je odmaknuo pogled od televizora, ali oči su mu se vratile na mene i zadržale kad je registrirao tko sam. Ispravio se, spustivši podignutu nogu na tlo, a slijedila ju je bilježnica uz tup udarac. Istuširao se i presvukao u trenirku, i vidjela sam broj dvanaest otisnut odmah ispod njegova kuka.

Broj dvanaest. Udahnula sam. Pomisao na njega tamo vani na tetenu pekla je, ali kada se prisjetim kako je ispustio loptu, znam da nije znao tko sam sve do danas. Nisam shvaćala koliko me to još muči sve dok nisam osjetila kako me preplavilo olakšanje. Otvorio je usta kako bi nešto rekao, ali tada su mu oči odletjele na moju desnu stranu. Mogla sam pretpostaviti tko je ondje stajao po djeliću sekunde straha koji se pojavio prije no što je potpuno umirio izraz lica. Okrenuvši se, ugledala sam tatu kako se naslanja na dovratak svog ureda dok se iza njega jarko svijetlo ulijevalo u tamnu sobu. Nisam znala što reći... ni jednome od njih. Pa sam pokraj tate kliznula u trenerov ured, a tata je zatvorio vrata iza nas nekoliko sekundi kasnije. Ured je velik, sa stolom u sredini, stolcima na kotačiće, nekoliko računala i kaučom naguranim u kut. Iako me udobni kauč dozivao, sjela sam za stol. Nekako je djelovao sigurnije. Tata je sjeo nasuprot mene, a namrgođeni pogled koji mi je uputio govorio mi je da mi slijedi predavanje. “Bi li mi htjela objasniti gdje si bila? Zvao sam. Nekoliko puta.” Aha, i nisi jedini. “Ja... Žao mi je, tata. Nešto je iskrsnulo i trebala sam. “Nešto je iskrsnulo?” upitao je strogo. Snažno je spustio laktove na stol i ispružio podlaktice, naginjući se prema meni. Bože, to je zvučalo neosjetljivo. Kao da je obavljanje poslića bilo važnije od njegova rođendana. Pokušajmo ponovno, Dallas. 66

“Ja, uh”, iznenađena sam što mi je brada zadrhtala, i to me podsjetilo zašto tata i ja ne razgovaramo puno. On je jedina osoba koja mi se uvuče pod kožu, jedina osoba pokraj koje se očito ne mogu sabrati. “Stvari mi nisu baš bile lake. Početak u novoj školi, početak u Rusku.” “Ako je ovo opet u vezi s onom školom u New Yorku, već smo razgovarali o tome.” Nije riječ o Barnardu, čak ni o plesu, ali ne znam iz kojeg razloga ne mogu odoljeti, a da se ne posvađam svaki put kad ta tema iskoči. “Tata, satovi plesa s gospođom Dunlap predstavljaju mi veći izazov od ovih ovdje. Shvaćaš li kakav je gubitak vremena i novca to što ovdje plešem?” “Pa izaberi drugi smjer.” Naslonila sam se natrag kao da me ošamario. “Zašto sa svojim igračima pričaš o ciljevima i iskorištavanju njihova potencijala, a kad je riječ o meni i mojim snovima, o onome što bih ja mogla postići, tada bih se trebala zadovoljiti nečim što je zgodnije?” Tata se nakostriješio, stolcem kliznuvši nekoliko centimetara od stola. “Ovi mladi ljudi imaju stipendije. Dobivaju obrazovanje uz svoju ulogu u momčadi. Neki od njih možda imaju i priliku igrati profesionalno, ali ostali se ne zavaravaju misleći da će samo tako doživjeti uspjeh.” “Znači jednostavno misliš da nisam dovoljno dobra, zar ne?” Obrazi su mu tako pocrvenjeli da su bili gotovo ljubičasti i - tako slično meni - vidim njegovu sklonost da lako pobjesni. “Nisam to rekao, Dallas. Oboje znamo da si jako talentirana, ali...” “Ali ne dobivam priliku dokazati to. To je razlika, tata, između tvojih igrača i mene. Meni nikada nisi dopustio ni da se prijavim na Barnarad. Nisi me htio slušati ni kada sam govorila o audiciji za neke druge škole. Da jesi, možda bih i ja imala stipendiju.” “A što bi radila poslije? Hmm? Otvorila studio kao tvoja učiteljica? Jedva održava to mjesto i znaš to.” Ljutnja mi se prelila jer je u pravu što se toga tiče. Dunlap Plesna akademija definitivno je vidjela bolje dane. Podučavala sam tamo tri sata tjedno u zamjenu za besplatne sate plesa samo zato što sam znala da si gđa. Dunlap ne može priuštiti da mi plati, a postala je prestara da podučava jednak broj satova koje je prije odrađivala sama. 67

“Središnji Teksas nije baš plodno tlo za ples, tata. Zašto si mislio da želim otići?” Usne su mu se pretvorile u tanku liniju koja se uvijala prema dolje u uglovima. Kratko i oštro je odmahivao glavom i znala sam da se trudi da ne viče na mene. “Nisam ti htio dopustiti da se odeš skitati New Yorkom sama. Premlada si. Još nisi spremna.” Na kraju sam ja ta koja je prva povikala. “Misliš - ti nisi spreman!” Ustala sam prije no što kažem nešto što ću požaliti. Prije no što izgovorim jedinu uvredu koja mi je uvijek na vrhu jezika kada ove svađe postanu gadne. Nikada to nisam izgovorila, ali u najgorem kutku duše, znam da je to jedina stvar koju mogu izreći i da će zauvijek stati na kraj ovim svađama. Tata mi ne dopušta da odem jer ne može podnijeti da budem ista kao mama. Odmarširala sam prema vratima i otvorila ih, ali tata nije još spreman pustiti me da odem. Iako je Carson i dalje sjedio u sobi, zahtijevao je: “Još mi uvijek nisi rekla gdje si bila večeras. Nećeš samo tako otići, a da mi to ne kažeš!” Stisnula sam šake i okrenula se prema tati jer je bilo bolje suočiti se s njim nego s Carsonom. To što sam znala da je tamo u sobi, da nas gleda, smirilo je jedan dio vrućine u mojoj krvi. Znam da nisam baš najzrelija kada sam u blizini svog oca. Postupa sa mnom kao da sam malena curica, a ja se katkada iz navike uhvatim kako tu ulogu igram i predobro. Koliko sam mirno uspjela, rekla sam: “Žao mi je. Nisam mislila tako otići... ne danas. Imala sam svaku namjeru s tobom otići na večeru.” Nisam se mogla natjerati da naglas kažem da mu je rođendan, previše se brinući oko toga što će Carson misliti o meni ako to kažem. “ja... doznala sam nešto što me uznemirilo.” Glas mi je malo napukao. “I jednostavno sam trebala biti sama. Otišla sam se vozati i izgubila sam pojam o vremenu.” Tata je zatim došao k sebi. Je li zbog toga što je čuo bol u mojem glasu koju sam pokušala sakriti ili je shvatio da imamo publiku ili nešto treće, nisam sigurna. Ali odstupio je. “Ne brini se za večeru. U redu je. Jesi li... jesi li ti sada u redu?” Koraknuo je prema meni i podignuo ruke kao da će me primiti za ramena ili čak zagrliti, ali zaustavio se i prekrižio ruke na prsima. U očima 68

sam mu vidjela blagost na koju nisam navikla i zbog toga se u mojim prsima probudila krivnja. Izbjegla sam pitanje i rekla: “Daj mi da ti se odužim. Sutra navečer. Uzet ću dostavu iz Tucker’sa i naći ćemo se kod kuće poslije treninga.” Moje taktike diverzije nisu prošle neprimijećeno, ali tata nije ništa bolji u razgovorima o emocionalnim sranjima nego ja. Zato je kimnuo. Prešao je nekoliko metara koji su nas dijelili i podijelili smo jedan od onih neugodnih postraničnih zagrljaja, kakve smo jedino i dijelili. Prije no što sam izletjela kroz vrata, rekla sam: “Vidimo se sutra navečer.” Zatim sam srela Carsonov pogled i po slijeganju ramena znam da će očekivati moju poruku da otkazujem našu večerašnju šetnju. Planirala sam je otkazati davno prije no što sam se posvađala s tatom.

Deveto poglavlje Carson

Sjedio sam ukočeno nekoliko trenutaka nakon što je Dallas otišla, želeći otići za njom. No s obzirom na to da se između vrata i mene nalazio njezin otac, to možda i ne bi bila najpametnija ideja. Buljio je u vrata nekoliko sekundi, zatim otpuhnuo i krenuo prema meni. Sjeo je na plastičan stolac na rasklapanje pokraj kauča i pogled usmjerio na film koji sam davno prestao gledati. U subotu je prva utakmica sezone, u gostima. I iako ne očekujem da ću igrati, provodio sam što sam više vremena mogao gledajući snimke. K vragu, nisam siguran ni da ću biti pozvan. Trener me stavljao kao zamjenu na treningu uglavnom zato što je James, prošlogodišnji voda navale, imao problema s koljenom od kampa početkom kolovoza. No imamo još četiri ili pet voda navale na popisu, od kojih su neki bili u ekipi nekoliko godina. Bolji sam od svih njih, u to sam prilično siguran, ali ne želim postati previše samozadovoljan i pretpostaviti da me trener smatra brojem dva. Znam da je trener već bezbroj puta pregledao ove snimke. Ovo mu je prva utakmica i znam da se želi... mora iskazati. Mora dokazati gotovo koliko i ja. No svejedno je sjedio i gledao sa mnom. Gledao sam snimku prošlogodišnje utakmice s našim idućim protivnikom. Ne igramo s ekipom iz naše lige, to je ekipa koja nam ne bi trebala zadavati previše problema kao pripremna utakmica. Trener je dugo sjedio u tišini, a ja sam se borio protiv nagona da provjerim koliko je sati ili izvučem telefon kako bih poslao poruku Dallas. Bio sam siguran da nije zapravo ni gledao sve dok nije pokazao na ekran rekavši: “Vidiš li to?” “Hm...” pogledao sam u ekran uhvaćen potpuno nespreman. “To obaranje?” Pokušavao sam ne zvučati kao da uživam u tome što su Abramsa sravnili sa zemljom, no to nije lak zadatak. “No vidiš li zašto?”

Premotao je vrpcu i pogledali smo ponovno. “Obrambeni već čuvaju hvatače. Moore je zauzet blokiranjem pa njemu ne može baciti. Ponestalo mu je opcija.” “Osim?” “Osim da sam pretrči, ali previše je oklijevao da bi uspio iskoristiti prazninu. Previše se oslanja na ruku i obrana to zna. Pročitali su ga.” “Naravno da jesu. Cijela vražja liga ga je pročitala.” Kimnuo sam u znak razumijevanja. Nitko nije htio reći izravno, ali to je imalo veliku zaslugu u tome što su pobijedili u samo tri utakmice prošle godine. Abrams je većinu karijere imao izvrsnu ruku i ulijenio se što se tiče svih ostalih aspekata svoje igre. “Nema tvoj rad nogu”, rekao je trener. Pročistio sam grlo jer nisam siguran jesam li umislio njegove zadnje riječi. Trener Cole danas mi je već uputio više riječi no tijekom cijelog prošlog mjeseca. No promatrati je. Zna me po imenu. Forsira me na treningu. Što se mene tiče, to znači da imam priliku. Ustao je i pljesnuo me rukom po ramenu. Odgovorio je na moje neizgovoreno pitanje. “Viđam te više no neke od prokletih trenera, sine. Dobar si trkač s dobrim instinktima, ali još si zelen i ruka bi ti mogla biti jača.” “Da, gospodine.” Mogla bi. Zato provodim toliko vremena u teretani. “Kaži mi, McClain. Zašlo Rusk? Zašto se ne držati Westfielda gdje bi stalno igrao? lamo si imao stipendiju, a ovdje je nemaš. Zašto toliko riskirati?” “Jer želim igrati nogomet, gospodine. Zaista igrati.” “Misliš da bi mogao u profesionalce?” To je pitanje na koje se trudim ne odgovoriti iako mi ga često postavljaju. Iskreno, mislim da ne bih, iako to nikada nisam priznao naglas niti ikada hoću. No to je plan koji smo otac i ja smislili davno prije no što sam maturirao ili krenuo na Westfield ili se prebacio na Rusk. To je bio naš plan od trenutka kad je tata shvatio da nogomet znam igrati bolje no raditi bilo što drugo.

“Mislim da se mogu truditi koliko mi tijelo dopusti, a onda vidjeti što će se dogoditi. Možda i uspijem. Možda i neću to postići, ali barem ću se okušati u nečemu što volim.” Moji roditelji nikada nisu rekli da je sport jedino u čemu sam dobar, ne riječima, ali uvijek su me gurali prema nogometu, uvijek ga postavljajući iznad svega ostalog. Nije bilo smisla da se ubijam kako bih bio prosječan u matematici ili znanosti, kada mogu biti odličan u sportu. Nisam toliko pametan, ali mogu trčati. Ni jedno od njih nije išlo na fakultet. Tata je radio na ranču s djedom dok on nije umro. On i mama vjenčali su se odmah nakon srednje. Inače bi me tata gurao da učinim isto to, ali previše godina provedenih s premalo novca promijenili su njegov stav o tome što je najbolje za mene. “Zvučiš poput moje kćeri”, rekao je trener. Nisam odgovorio. Čuo sam samo djeliće njihove svađe, ali to nije nešto u što se imam namjeru miješati. Nakon nekoliko trenutaka tišine potapšao me po ramenu još jednom. “Idi kući, McClain. Odmori se. Danas je trebao biti lagan dan.” Odupro sam se nagonu da se nasmijem na pomisao da je krvavi dan nazvao laganim samo zato što je trening bio kraći nego inače. Nekako mislim da to ne bi primio baš najbolje. “Nema laganih dana, gospodine.” Mračno se nasmiješio. “Tu si u pravu, McClain. Bogme u pravu si.”

* * * Pojavio sam se pred Dallasinim domom iako mi je poslala poruku kako bi otkazala. Nisam znao što planiram ni kako ću je nagovoriti da razgovara sa mnom, ali ne mogu se natjerati da se predam i pretvaram da se ništa nije dogodilo. Stajao sam vani, promatrajući nekoliko ljudi kako puše ispred vrata, i poslao sam joj poruku.

Došao sam da idemo u šetnju. Nije odgovorila, pa sam je nakon nekoliko minuta nazvao.

Zvonilo je tri, četiri, pet puta i spremao sam se poklopiti kada se javila: “Što je?” “Dolje sam.” Slučajno sam pogledao u zgradu kada sam primijetio da se zastori na trećem katu razmiču i poznato lice kako viri kroz staklo. Mahnuo sam, a ona se odmicala od prozora sve dok je više nisam vidio. “Nisi shvatio poruku kada ti se nisam javila ili kada sam ti poslala poruku da bih otkazala?” “Samo želim razgovarati”, rekao sam. Ako sam prije imao na desetke razloga zašto ne bismo trebali izlaziti, sada ih imam stotinu. No u glavi su mi stalno odzvanjale riječi koje je rekla ispred tatina ureda.

Doznala sam nešto što me uznemirilo. Odzvanjala mi je pukotina u njezinu glasu kada je to izgovorila i to me izjedalo. “Pa pričaj onda.” “Možeš li sići?” “Ne.” Uzdahnuo sam, ali opet se pojavila na prozoru s rukama prekriženim na prsima i valjda će to morati biti dovoljno. Sad... Samo moram smisliti što reći. Tišina je potrajala nekoliko dugih sekundi i ona je dodala: “Ovako zvuči kada ti pričaš?” Izlanuo sam: “Žao mi je, dobro? Nisi ti jedina koja je danas doživjela šok.” “Ako si zabrinut da ću mu reći, ne moraš se brinuti. Znam kako držati usta zatvorenima.” “Dallas, ne radi se o tome. Nije me briga za to.” “Trebalo bi te biti briga. Misliš da je sada grub prema tebi na treningu? Može postati još puno gore. Vjeruj mi.” “I vjerujem ti.” Proizvela je zvuk koji nisam mogao identificirati. “Komplicirano je, znam.” “Dopusti mi da li pojednostavim. Što god da se možda događalo među nama, više neće. Ne izlazim s nogometašima.” 73

“Ne želim izlaziti s tobom.” Trznuo sam se. “To je ispalo krivo.” I shvatio sam kada sam to izgovorio kolika je to zapravo laž. “Sviđaš mi se, sviđala si mi se od trenutka kada sam te upoznao. No razlog zašto sam večeras htio ići u šetnju bio je kako bih ti objasnio da unatoč tome što želim izlaziti s tobom, ne mogu. Odlučio sam to još davno prije no što sam doznao da si kći trenera Colea.” “Imam ime, znaš. Bože, dosta mi je toga da uvijek budem samo kći trenera Colea.” “Onda prije no što sam doznao da si Dallas Cole. Nisam igrač sa stipendijom, Dallas. Mogli bi me izbaciti svakoga trenutka. A nisam baš najbolji učenik na svijetu, zbog čega sam u još rizičnijem položaju. Ako želim ostali u momčadi, moram ostati usredotočen. Moram se jako truditi. A to, barem zasad, znači da nema izlaženja.” “Nije li to onda bezizlazna situacija? Oboje smo i predobro svjesni da neće biti izlaženja.” Uzdahnuo sam. “Htio sam otići u šetnju i objasniti ti kako stvari stoje jer sam se nadao da ipak možemo biti prijatelji.” Nestala je s prozora i pitao sam se hoda li nervozno po sobi ili sam joj dosadio kada je upitala: “Ozbiljno?” “Znam da zvuči glupo. Ali rekao sam ti istinu u petak. Ja sam se prebacio. Nemam stipendiju. Autsajder sam u momčadi i u ovoj školi. Mislim da si super i bilo bi mi žao izgubiti te jer je naša situacija... komplicirana.” Frknula je. “Komplicirana. Baš.” Kada bi se barem vratila do prozora kako bih joj mogao vidjeti lice. “Znači li to ne?” Nije ništa rekla i izluđivalo me što nisam znao što misli. K vragu, zašto domovi nemaju balkone? “Znači da ne znam.” “Mogu li ti pomoći da doznaš?” “Ne. Ne večeras. Poslat ću ti poruku ili nešto.” Poklopila je, rolete su se spustile pa i nisam imao drugog izbora no odvući se kući.

* * * 74

Ovoga tjedna nisam ponovno vidio Dallas, čak ni kada sam se zadržavao oko zgrade Znanosti o okolišu pokušavajući je uhvatiti prije nekog predavanja koje tamo ima. Na trening, naravno, više nije navraćala, a iako sam htio paničariti oko toga, nije bilo vremena. U srijedu mi je trener rekao da idem s momčadi i ostatak tjedna proletio mi je do trenutka kada sam prvi put izišao na nogometno igralište u dresu sveučilišta Rusk. Mama i tata došli su na utakmicu jer je bila udaljena samo nekoliko sati vožnje prema sjeveru. Kao što sam i očekivao, cijelu sam utakmicu grijao klupu, a sada dok sam sjedio u tamnoj tišini iznajmljenog autobusa na putu kući, konačno sam u mislima opet imao prostora za razmišljanje o Dallas. Sjedio sam i buljio u nekoliko poruka koje smo izmijenili prije no što je sve propalo dok je ostatak mojih suigrača spavao ili slušao glazbu. No većina ih je imala razlog da budu umorni. Oni su se zaista iscrpili igrajući, a ja sam još uvijek nervozan i nemam gdje potrošiti svu tu energiju. Jedva smo uspjeli pobijediti u prvoj utakmici ove sezone. Pobjeda nije bila lijepa, osobito s obzirom na to da je trebala biti prilično laka, ali taj osjećaj nije mi bio ni prilično toliko ružan kao onaj u prsima dok sam čitao proklete poruke. Zašto ne mogu prestati razmišljati o njoj? Zašto ta jedna večer koju sam proveo s tom curom odjednom ima veću važnost u mojim mislima nego veze koje su trajale mjesece mog života? Kada smo se vratili u Rusk, nahrupili smo van - dug red pospanih dečki u trenirkama sa sportskim torbama. Svi imamo slobodnu nedjelju i znam da ih nekoliko izlazi večeras unatoč trenutačnom pospanom izgledu. Htjet će proslaviti pobjedu, a da se ne moraju brinuti o tome kako će mamurni izdržati ranojutarnji trening. Zastao sam kako bih ostavio nekoliko stvari u svlačionici kada sam začuo kako je netko povikao “Prskalica”. Tako je ekipa zvala Dallas. “Čuo sam kako bi s onom Azijatkinjom mogla doći na onaj tulum večeras u 21 sat. Hoćeš li probati što, Moore?” Već mi je dojadilo slušati ih kako govore o njoj da sam se počeo predomišljati o tome da anonimno dojavim treneru o Prskalici. Neka čuje njihove razgovore i pobrine se za to.

Umjesto toga zgrabio sam svoje stvari i krenuo van ne pozdravivši. Kada sam se našao u kamionetu, poslao sam poruku Dallas.

Ideš li na tulum večeras? Nije odgovorila za vrijeme petominutne vožnje do mog stana. Nisam ni očekivao da hoće. No od pomisli da bi joj se jedan od njih mogao nabacivati zbog neke glupe oklade mišići su mi se bijesno grčih toliko da bi se, što se tiče napetosti, mogli natjecati s tetanusom.

Ne pozivam te van, Hrabrice. Samo odgovori na pitanje. Ne. Ne idem. Zašto? Dobro. Samo... nemoj dopustiti da te Stella odvuče na tulum večeras. Zašto? Ništa. Samo se neke gluposti događaju. Ne želiš se naći usred toga. Bio je to uglavnom iskren odgovor.

Oh. Hvala. Nema problema. Bio sam prilično siguran da je to bio kraj dopisivanja kada sam se spustio na kauč i uključio TV. Ali telefon mi je zavibrirao kada je stigla još jedna poruka.

Čestitam na pobjedi. I eto mi suptilnog podsjetnika na moj položaj u ekipi i svemu što to znači za nas. Preumoran da zapodjenem svađu ili iskažem lažnu zahvalnost, nisam joj uopće odgovorio.

Deseto poglavlje Dallas

“Zašto jednostavno ne kažeš tati?” upitala je Stella. Uzdahnula sam i uspela se na jedan od neudobnih stolaca ispred računala u knjižnici. “Jer smo se opet posvađali i morala bih mu se ispričati kako bi mi kupio novo računalo, a nisam još spremna.” “Oh, strašna stvar. Kaži da ti je žao. Opet ćete se posvađati sljedeći tjedan i možeš se opet ljutiti na njega. S novim računalom.” “Umorna sam od pretvaranja da smo u redu samo kako bismo se opet poklali. To nije zdtavo.” “Zaista želiš voditi razgovor o tome što nije zdravo?” Nagnula se na visoki stol do mojeg i odglumila: “Oh Stella, on je tako sladak i dobar. I

mislim da mi se zaista sviđa. OH... IGRA NOGOMET, MRTAV JE ZA MENE.” “Nije tako bilo!”

Otprilike i jest. “Oh, dušo. Poricanje je iz tebe iscijedilo svu zabavu.” “Ništa mene nije iscijedilo. Znaš da nisam romantičan tip.” “Sve to poricanje kao steznik je oko tvojeg srca. Nisi romantična jer si to ne dopuštaš.” “To je divna slika. Što? Ja sam Grinch? Srce mi je dva broja premalo?” “Nije dva broja premalo. Samo je mrzovoljno. Kao što bi bilo i svako drugo da je godinama nosilo korzet.” Stella studira umjetnost. I uvijek o mojem životu govori kroz metafore koje su uglavnom depresivne. Ignorirala sam je i prijavila se do kraja kako bih mogla isprintati svoj rad. Rod, kultura i etnicitet u plesu. Iznenađujuće je, s obzirom na to koliko su slaba moja predavanja u studiju, da mi je to postalo najdraže predavanje. Dijelom jer je profesorica Esther Sanchez najbolja profesorica plesa na fakultetu. Voljela bih da nam ona drži predavanja u studiju, ali nakon što je prije nekoliko godina ozlijedila leđa, više ih ne drži. Ona je zadužena za cijeli teorijski dio, kompoziciju i predavanja o povijesti.

“Reci mi da ćeš barem pokušati upoznati nekoga drugoga? Mogle bismo izići ovoga vikenda. Jedan od studenata povijesti umjetnosti ima tulum kod kuće.” Ignorirala sam Stellu kako bih uključila USB. Prošla su dva tjedna od katastrofe s Carsonom i otada mi je dva puta poslao poruku da me pita idem li na tulum. Ili točnije, rekao mi je da ne idem. Svaki put sam se idućeg dana raspitivala, pokušavajući otkriti je li policija upala na neki od njih ili se odvila neka veća drama, no nisam doznala ništa. Osim toga, nije mi slao poruke, a ja mu se nisam javila. Iako sam rekla da hoću. Mali dio mene pitao se je li mi rekao da ne dođem jer će on biti tamo, a tada sam se iracionalno razbjesnjela zbog tuluma na koji ionako nisam imala želju ići. Osobito s obzirom na to da je on bio taj koji se razbacivao riječju na “p”, kao da je to za nas uopće opcija. Pokraj mene, Stella se ispravila i nacerila na način koji nije mogao značiti ništa dobro. Prije no što je uspjela obznaniti plan koji je smislila, koliko god bio manijakalni, rekla sam: “Na predavanju iz engleskog jedan je tip koji mi je malo zanimljiv.” A pod zanimljiv mislila sam da mi ne dođe da udaram glavom u čvrste predmete. “Dallas”, ton njezina glasa zvučao je gotovo kao upozorenje i znala sam da mi ne vjeruje. “Što? Drag je. Zove se Louis i obitelj mu je iz Latinske Amerike. Tih je, ali stvarno sladak. I kladim se da bi bio fantastičan plesač. Tako da stvarno možeš prestati spominjati...” “Carson!” zacvrkutala je Stella. Uputila sam joj bijesan pogled, ali onda mi se slatko nasmijala prije no što je pogled usmjerila iza mene. “Lijepo je vidjeti te opet. Čestitam na drugoj pobjedi u subotu. Rezultat 2-0 velika je stvar.” Buljila sam u svoje računalo, znajući da će Stella, ako pogledam u nju, prelako pročitati strah u mojim očima. Preko ramena sam pogledala Carsona, ne okrenuvši se dovoljno da ga pogledam u lice. Samo sam krajičkom oka vidjela njegova široka prsa i seksi bradu staru nekoliko dana prije no što sam se okrenula natrag prema računalu. “Hej, Carsone.” 78

Izgovorila sam to isto kao što bih pozdravila bilo koga drugoga tko bi prolazio kampusom. Zatim sam stisnula print i skliznula sa stolca kako bih pobjegla do primera. Kada sam se opet okrenula prema računalu, Carson je sjedio na mojem stolcu, a Stella je bila na pola puta do vrata prepredeno mi mašući.

Prokleta bila, Stella. “Rodna neutralnost u modernom plesu?” upitao je Carson kada sam domarširala do svojeg računala. “Jest.” Završila sam riječ naglasivši “t”, i ne obrativši pažnju na njega dok sam se naginjala kako bih dohvatila miš i zatvorila dokument. Osjetila sam kako je usisao dah pokraj mene, a njegova su mišićava prsa okrznula moje rame. Ili sam zaboravila kako se koristiti tehnologijom ili me glupi miš mrzi jer ne mogu pokrenuti strelicu više od nekoliko centimetara u potezu prema ikoni za odjavu u dnu. Gotovo sam njime počela udarati o stol, ali ipak sam uspjela pomaknuti strelicu onamo gdje sam željela. Dok me računalo odjavljivalo, lupila sam papirima o stol kako bih ih poravnala, a zatim sam se okrenula i pošla van. Nisam odmaknula ni nekoliko centimetara kad me Carson primio za lakat. “Možemo li razgovarati?” Pogled mi se susreo s onim Katelyn Torrey koja nas je gledala iza jednog od stolova za učenje. Katelyn je u plesnoj skupini Wildcats i već je prije natuknula da bi htjela da dođem na probu za ekipu za sljedeću godinu. No postoji glasina da su se ona i Levi spetljali na nekoliko utakmica u gostima prošle godine. Navijačice i plesačice često odsjedaju u istim hotelima kao i igrači. Iako dečki imaju ograničeno vrijeme za izlaske, svi znaju da tajno uvode cure. Koliko god bi plesna skupina mogla biti zabavna, to nije svijet u kojem bih željela živjeti. Te cure... njihovi se cijeli životi vrte oko ekipe. A ja sam u svom životu dovoljno vremena provela s nogometom kao nemilosrdnim suncem. I sigurno mi ne treba da moj privatni život bude predmet šaputanja na kampusu, kao Katelynin. “Moram uzeti jednu knjigu prije predavanja. Možeš pričati dok je tražim.” 79

Izvukla sam lakat iz njegova stiska i nisam pričekala da vidim hoće li krenuti za mnom dok sam hodala prema policama. Zapravo mi nije trebala knjiga za predavanje, a i da jest, sigurno je ne bih našla ondje gdje sam zastala i okrenula se prema njemu. Podignuo je knjigu s police o autorskim pravima. “Planiraš patentirati taj ljutiti pogled koji si mi uputila?” Produbila sam bijesni pogled kada sam se negdje duboko u sebi počela brinuti o tome koliko je neprivlačan moj izraz lica. “Govori Carsone.” “Ne treba ti knjiga?” upitao je. “Ne treba mi da ljudi tračaju o tome kako su nas vidjeli zajedno, a ne treba ni tebi.” Prvo će doći do Levija, a mogu samo zamisliti kako bi nepodnošljiv postao. Zatim bi tata čuo, a nisam imala energije voditi ratove na dva fronta s njim. Podsmjehnuo se. “Ti jako precjenjuješ moju važnost u ekipi i ovoj školi. Nikoga nije ni najmanje briga tko sam ja.” “Mene jest.” Kada me pogledao mračnim pogledom, shvatila sam da je moj odgovor mogao značiti dvije stvari i požurila sam ispraviti se: “Mene je briga što si u momčadi. Rekla sam ti da ne izlazim s nogometašima.” “A ja sam rekao tebi da ne tražim da iziđemo. I tehnički, ja sam na nogometnoj praksi. Tek moram zakoračiti na teren za vrijeme utakmice. Ne bi li mi zbog toga trebala malo popustiti?” Drsko mi se nasmiješio i grozno mi je što sav gnjev koji sam uspjela nakupiti nije bio dovoljan da mi se jedan kut usana ne razvuče u poluosmijeh. Kada je spustio pogled na moje usne, podignula sam zidove oko sebe što sam brže mogla. “Nije važno. Kaži što imaš reći jer moram ići.” Imam predavanje, a poslije počinjem s novim poslom u Laboratoriju za učenje na kampusu. U biti, ja sam instruktorica - pisanje i španjolski jezik (budući da su to dva predmeta na kojima sam briljirala na inicijalnom i u kojima sam dovoljno dobra da bih drugima mogla pružiti pomoć). Iako ću, barem prema onome što sam čula, na kraju češće pomagati ljudima da shvate kako se služiti računalima u labosu. Jej. 80

No i to je početak. Ako želim uštedjeti novac kako bih se maknula s Ruska i otišla nekamo gdje imaju pristojan plesni program, moram nekako krenuti. Carson je prošao rukom kroz kosu i uzdahnuo, opet privukavši moju pozornost. Očima sam proučavala način na koji mu se tijelo proteže od struka do snažnih ramena. Bože, njegove su ruke moja slabost. Sjećam se kako je jedna od njih kliznula niz stražnju stranu moje majice, obavivši me i privivši naša tijela jedno uz drugo. Previše. Dosta s tim. Rekao je: “Samo želim da znaš da razumijem. Razumijem zašto ne želiš imati ništa ni sa mnom ni s nogometom. Vidio sam dovoljno od tipova kao što su Abrams i Moore pa razumijem tvoje oklijevanje.” Podignula sam bradu kako bih mu pokazala da me njihova imena ne diraju. “Pa, samo sam te htio otpustiti obveze. Razumijem i... u redu je.” Zastao je na nekoliko trenutaka, zatim kimnuo glavom i odšetao. Tek kada mi je potpuno iščeznuo iz vida dopustila sam si priznati da u prsima osjećam razočaranje. Dio mene htio je da proba opet, da bocka i iskušava moje odluke sve dok ne budem imala pristojan izgovor da popustim. Kada sam srela Katelynin pogled dok sam prolazila knjižnicom prema izlazu, ispravila sam ramena jer, s razočaranjem ili bez njega, tako je najbolje.

* * * Provela sam sat vremena cvileći Stelli o tome kako mi je prvi dan u labosu za učenje bio dosadan, no zatekla sam se kako žalim za dosadom kada je Carson McClain ušetao drugog dana. Bilo je kasno, ostalo je samo sat vremena do zatvaranja, a radila su samo tri instruktora. Ja sam bila jedina koja još nije imala drugog učenika. Nosio je trenirku sveučilišta i majicu kratkih rukava s natpisom Rusk. Kosa mu je bila mokra i spremna sam okladiti se da je upravo došao s treninga. Mislim da me nije vidio. Samo se javio na ulasku, pregledao prostoriju i sjeo za stanicu u suprotnom uglu labosa i počeo izvlačiti svoje knjige i stvari. Oklijevala sam... samo na trenutak. Zatim sam se sabrala i otišla odraditi svoj posao. “Mogu li ti pomoći?”

Nije podignuto pogled dok je otvarao udžbenik iz engleskog i listao bilježnicu prekrivenu švrakopisom. Mirisao je svježe i čisto i muževno i rekla sam si da se trebam udaljiti korak. Nisam to učinila. “Aha, moram razraditi skicu za...” Podignuo je pogled i utihnuo. Nije rekao ništa, ali mu se izraz lica ukočio, a njegove svijetloplave oči nisu plesale kao inače. “Bok”, rekla sam budući da se on nije činio revnim da započne razgovor. “Nema veze”, rekao je. “Mislim da ću uspjeti i sam.” Spustio je pogled, a te riječi bile su poput udarca u prsa. koliko o tome da je njemu to “u redu.” Pogledala sam dolje u stranice koje je otvorio u udžbeniku. “Rad na skici?” To je baš ono u čemu sam dobra. Da je radio matematiku, imala bih dobar razlog da se maknem. “Kakva vrsta sastava? Argumentativo!? Informativni?” Nije odgovorio. “Je li profesor rekao da skica treba sadržavati potpune rečenice ili samo teme?” Prestao je pisati što god da je črčkao svojim nečitljivim rukopisom u bilježnici. “Dallas. Mogu ja to. Ne trebam tvoju pomoć.” Glupi tvrdoglavi dečko. “Aha. Dobrooo. Zato si došao u labos za učenje umjesto da jednostavno odeš u knjižnicu. Slušaj, radimo još samo”, provjerila sam sat, “pedeset minuta. A obje su Elizabeth zauzete pomaganjem drugim učenicima. Možeš pričekati, ali nema jamstva da će i jedna od njih završiti na vrijeme kako bi ti pomogla.” “Obje Elizabeth?” Pokazala sam u instruktoricu koja nam je bila najbliža. Lijepa latino djevojka s najdužim trepavicama koje sam ikada u životu vidjela. “Elizabeth A”. Zatim sam pokazala na sitnu plavušu s druge strane sobe. “Elizabeth B.” “Kako ste odredili koja je A, a koja B? To se čini malo nepoštenim.” Podignula sam obrvu i opet pokazala na cure. “Elizabeth Alvarez. Elizabeth Banner.” Zatim sam prekrižila ruke na prsima i nasmiješila mu se što sam samodopadnije mogla. Uglovi njegovih usana povukli su se gore na pola sekunde oblikujući smiješak, prije no što su mu usta opet postala ravna. 82

Zatvorio je svoju bilježnicu i udžbenik te rekao: “Samo ću krenuti kući.” “Ozbiljno?” “Prilično sam umoran od treninga. “Naglasio je tu riječ i znam da hoće da ga ostavim na miru. Ali... pa... moja je osobina tvrdoglavost, jednako kao što je Lady Gaga čudna, a zbog činjenice da on želi da ga ostavim na miru, još sam manje sklona učiniti to. “Nemoj biti glup, Carsone.” Čeljust mu se stisnula i počeo je trpati stvari natrag u torbu. U redu... možda to što sam ga nazvala glupim kada je došao potražiti pomoć instruktora i nije bio baš najbolji izbor riječi, ali nisam baš poznata po tome što sam senzibilna i pristojna. “Žao mi je. To je ispalo potpuno krivo. Samo... ostani.” “U redu je, Dallas. Vidjet ćemo se.” Zatim je otišao. A ja sam se htjela udariti po glavi.

Jedanaesto poglavlje Carson

Smatrao sam da je dobro da odem sve do trenutka kad sam sjeo na kauč i pokušao nastaviti rad na skici sam. Profesor nam je zadao da radimo skice za informativni esej o trenutačnom događaju po vlastitom izboru. Nasumično sam izabrao jedan naslov sa stranice portala CNN.com i nakon što sam utipkao sve bilješke koje sam si našvrljao rukom, dobio sam samo kostur skice koja može i ne mora biti dobra. Još uvijek nemam pojma što staviti u redove pod A, B, i C, a kamoli pod “i” koji se nalaze ispod. A moram ga predati do sutra. Ako je išta zaslužila golemo jebiga, to je bilo to. Uzeo sam telefon i utipkao Ryanov broj. Pojavljivao se na većini mojih dodatnih treninga i uvijek smo razgovarali. Nisam siguran bih li nas već svrstao pod prijatelje. Ali on mi je zapravo jedini izbor. Zvonilo je i zvonilo, i uključila se glasovna pošta. K vragu. “Hej stari, Carson je.” Rekao sam. “Ako dobiješ ovu poruku večeras, nazovi me. Nije ništa strašno, samo imam pitanje. Ako je ne dobiješ večeras, nema veze.” Poklopio sam i iscrpljen se bacio na kauč. Leviju je pošlo za rukom da dvije utakmice zaredom pobijedi. Pobjede nisu bile lijepe. Previše pogrešaka, ali imao je dovoljno impresivnih akcija da još više umanji moje šanse da dođem na njegovo mjesto. I, ako ću biti iskren, nisam siguran koliko ću dugo još moći ovako. Gotovo sam zadrijemao kada mi se oglasio telefon i uspravio sam se na mjestu. Kapci su mi bili teški dok sam tražio telefon kako bih pročitao pristiglu poruku. Nije bila od Ryana, nego od Dallas.

Razmišljala sam o cijeloj toj ideji o prijateljstvu... Trepnuo sam nekoliko puta kako bih se uvjerio da sam budan.

I? 84

Mislim da ću moći. Ako ćeš i ti moći. Nisam mogao procijeniti je li druga poruka još samo dodatna misao ili izazov. Iako nije bilo važno. Moj odgovor je isti.

Smiju li prijatelji pomagati svojim tvrdoglavim prijateljima sa skicama za esej? Naravno. Radim sutra od 8 do 11 pa, ako želiš, navrati. Ne mogu. Moram ga predati do sutra, a tada imam predavanja. A ja sam idiot koji je čekao zadnji čas. Počeo sam tipkati poruku u kojoj je pitam mogu li je nazvati kada je stigao njezin odgovor.

Koja ti je adresa? Već sam vani. Navratit ću. Uh, sranje. Sranje na sranju na sranju. Skočio sam s kauča i pogledao po svojoj neurednoj dnevnoj sobi. Na suprotnoj strani nekoliko je utega na podu. Trenirke i ručnici i smotane čarape razbacani su posvuda. A jučerašnja večera još je uvijek bila na stoliću ispred mene. Brzo sam bacio staru hranu prije no što sam joj odgovorio na poruku. Zatim sam u ludoj jurnjavi pokušavao srediti stan da izgleda barem donekle pristojno. Noseći trenirke prebačene preko ramena, s rukama punim raznih stvari, šutnuo sam zalutali par cipela prema spavaćoj sobi i tamo sakrio sve stvari. Telefon mi je zavibrirao kada je stigla još jedna poruka, ali nisam ga pogledao. Bilo je previše toga odraditi u premalo vremena. Bacio sam utege u kut, skupivši još nekoliko komada prljavog rublja kako bih ga bacio u sobu. Nisam imao vremena posvetiti se kupaonici ili kuhinji jer se na vratima oglasilo kucanje.

Prokletstvo. “Samo trenutak!” Navukao sam zastor u kupaonici i ugasio svjetlo - i tamo i u kuhinji. Ostalo je raditi samo laptop pokraj kauča i pomislio sam da će možda prigušeno svjetlo pomoći pri skrivanju svega što nisam uspio pospremiti. Uzeo sam si nekoliko sekundi kako bih smirio disanje prije no što sam otvorio vrata. Nije baš pomoglo. Ne kada sam je ugledao. Kosa joj je blistala na svjetlu koje je dopiralo s trijema ispred vrata. Prebacila je jednu dugu nogu preko zgloba druge i igrala se rubom košulje na način koji me nasmijao.

Smirio sam svoj izraz lica kako ne bih izgledao previše entuzijastično i rekao: “Hej. Uđi.” Zakoračila je u stan, ali ostala je pokraj vrata. Pogledala je uokolo, a oči su joj se zaustavile na usamljenoj lampi, i vidio sam da misli kako koristim prigušeno svjetlo za nešto drugo, a ne za skrivanje manjka čistoće. “Ne mogu dugo ostati”, rekla je. “Ali vraćala sam se na kampus nakon što sam na brzinu otišla u trgovinu, pa sam mislila da neće štetiti ako svratim. Osobito nakon što sam te otjerala ranije.” Slegnuo sam ramenima, još uvijek držeći otvorena vrata. “Ja sam kriv. Ne volim tražiti pomoć.” Nasmijala se. “Dobrodošao u klub.” Opustila je ramena i to mi je bio znak da je sigurno zatvoriti vrata. Krenuo sam prema kauču, namjestivši jastuke prije no što sam sjeo pred svoju zadaću iz engleskog koja je bila nagomilana na stoliću. “Hvala ti za ovo. Idući put neću čekati do večeri kako bih pokušao pronaći pomoć” “Događa se. Odgađanje je i meni normalno.” Sjela je na kauč ostavivši među nama gotovo cijeli jastuk razmaka. “Pa, kazi mi na čemu radiš.” Gurnuo sam računalo prema njoj kako bi mogla vidjeti što sam do sada napravio i dao sam joj članak s CNN-a koji sam isprintao. Rekao sam joj što sam već uključio u skicu i objasnio joj da imam problema s popunjavanjem. Oko minute pregledavala je sve to u tišini, a zatim je povukla računalo sa stolića stavivši ga na koljena. “Pa, prvi problem jest što bi rimski broj dva zapravo trebao biti točka A ispod rimskog broja jedan. Previše su povezani da bi bile dvije odvojene informacije. K vragu. To znači da moram pronaći nešto drugo o četnu mogu napisati cijeli odlomak. “Rimski broj najširi je način za opisivanje teme. Slova je razlučuju na specifičnije ključne dijelove, a mali su rimski brojevi za prateće detalje kao što su statistika, citati i primjeri.” Svidjelo mi se kako je samo izrecitirala te informacije s lakoćom, a ja sam morao svakih nekoliko sekundi opet provjeravati primjere u udžbeniku.

Sigurno je pročitala frustraciju iz mog izraza lica jer se okrenula prema meni usput koljenom okrznuvši moje bedro. “Gledaj na to ovako. Kada bi morao napisati esej u kojem bi nekoga tko nema pojma o nogometu informirao o tome kako procijeniti vještine vođe navale, mogao bi se odlučiti da tri odlomka iskoristiš kako bi procijenio vještine njegova dodavanja, trčanja i odlučivanja. Pod svakim od tih naslova koristio bi slovo da objasniš razne vještine koje pridonose dobrom dodavanju, trčanju itd. Pa, recimo da ti je pod dodavanje točka A, preciznost bi ti mogla biti točka B. A za prateće detalje mogao bi navesti statističke podatke o igračima ili čak predstaviti vježbe koje su namijenjene poboljšanju snage ili preciznosti. Možeš uključiti koliko god točaka i detalja želiš ispod svakog naslova. Što ih više imaš, to će ti skica biti potpunija i imat ćeš manje problema u pisanju eseja pristojne dužine kada dođe vrijeme.” Ima nešto jebeno seksi u tome kada slušaš curu poput nje kako govori o nogometu i zaista zna o čemu priča. Većini sam cura morao objašnjavati što je prvi pokušaj osvajanja jardi. “Kada pričaš, sve zvuči tako lagano. Kada bih barem mogao pisati o nogometu, a ne o aktualnim događajima.” Nacerila mi se. “Da. Sigurna sam da bi ti to bilo super.” “Hej, ti si spomenula nogomet. Ne ja. Nisam planirao ni izreći tu riječ iz straha da će te to otjerati.” Sada kada sam joj skrenuo pozornost na to, izgleda kao da ipak želi pobjeći, ali ostala je. “Stvar s esejima poput ovoga jest da izabereš aktualni događaj koji te zanima ili koji je povezan s temom s kojom si upoznat.” “Ne znam ništa ni o čemu osim o nogometu.” “To ne može biti istina. Što te zanimalo dok si odrastao?” “Cure”, odgovorio sam. Zakolutala je očima. “Mislim da se cure ne računaju kao aktualan događaj.” “Dok sam odrastao, nisam radio ništa drugo osim pomagao tati i igrao nogomet. To je sve što znam raditi.” “Čime ti se tata bavi?” “Rančer je.” 87

“Zašto ne pišeš o suši? Jutros sam na vijestima vidjela nešto o smanjivanju broja stoke u Teksasu. Ako je bilo na vijestima, sigurna sam da negdje možeš pronaći članak o tome.” “Mogu o tome govoriti?” Nasmiješila se. “Da. Pod uvjetom da pronađeš neke članke i još službenih informacija koje će to poduprijeti.” “Mogao bih pisati o tome i u snu. Tatino blebetanje o tome imam u rukavu.” “Onda piši o tome.” Na brzinu je potražila nešto o tome na internetu i već na prvoj stranici istaknula je tri ili četiri članka koji bi bili dobar izvor. I u roku od pet minuta imao sam sve glavne točke isplanirane. “Mislim da bih, kada pročitam nekoliko tih članaka, trebao moći prilično brzo dovršiti ostatak posla.” Da sam radio sam, bili bi mi potrebni sati. “Da. Mislim da si sada shvatio kako trebaš raditi.” Podignuo sam pogled s računala kako bih je pogledao i primijetio sam da je smanjila razmak među nama na kauču, ostavivši samo nekoliko centimetara između moje i njezine noge. “Hvala na ovome, Hrabrice. Spasila si me.” Odmahnula je glavom. “Nisam ja hrabrica.” “Svaka cura koja može skočiti s balkona i ne predati se u svađi s trenerom u mojem je svijetu hrabrica.” Na licu sam joj vidio razočaranje i odmah požalio što sam spomenuo tu noć. “Kakav otac, takva kći, valjda.” “Nije to tako loša stvar... to što si poput tate. Da, oboje ste tvrdoglavi i ponosni. To sigurno. Ali imate veliko srce.” Pogledala me kao da mi je još jedna glava iskočila iz ramena. “Nitko mi cijeloga života nije rekao da imam veliko srce.” Dodirnuo sam ruku koju je držala na koljenu na samo nekoliko sekundi i rekao: “Onda nitko u cijelome tvojem životu nije obraćao pozornost.”

* * *

Idućeg jutra Ryan mi je prišao čim sam ušao u teretanu. Nije pitao trebam li pomoć; to nam je postala rutina otkako mi je prvi put pomogao. Pomogao mi je staviti utege na šipku kod klupe i bez riječi je stavio četiri dodatna kilograma. Možda sam spomenuo trenerove riječi o poboljšanju ruke u dodavanju, a Ryan je neslužbeno preuzeo ulogu mog trenera. Danas nisam baš bio pričljiv, ne dok sam imao dodatna četiri kilograma na koja sam morao misliti i ne dok sam u glavi proučavao svaki trenutak koji sam sinoć proveo s Dallas. Ali Ryan je to preuzeo na sebe. “Danas si došao kasnije no inače.” Ispustio sam dah podignuvši šipku s prsa. “Kasno sam ustao”, udahnuo sam. “Nešto u vezi s onom porukom koju si mi ostavio?” “Oh, to. Imao sam samo jedno pitanje, ali riješio sam to.” “U redu”, rekao je, ali ništa više nije komentirao dok sam završavao seriju. Kada sam odložio šipku na stalak i uzeo kratku pauzu, dodao je: “Nadam se da ćeš doći danas za vrijeme pauze za ručak.” Razmišljao sam o tome da probam uhvatiti Dallas nakon Znanosti o okolišu kako bih joj još jednom zahvalio na pomoći, ali to neće trajati više od nekoliko minuta. “Doći ću.” “Dobro. Inače ću imati dva ljutita hvatača na grbači.” Ponovno sam uzeo šipku, namjestio stisak, a ruke su me lagano peckale na mjestu gdje su nastajala nova zadebljanja. Zatim sam započeo novu seriju. “Kako misliš?” “U jedan se nalazimo s Torresom i Brooksom. Mislio sam da bismo danas mogli malo bacati. Poraditi na toj ruci. To će ti pružiti i priliku da ih upoznaš. Da izgradite odnos.” Torres i Brookes? Obojica su u prvoj postavi. Ryan je uočio moj izraz lica. “Dobri su oni dečki. A Abrams ih maltretira u vezi s time što ne stvaraju dovoljno slobodnog prostora pa dolaze i rade dodatno. Bilo bi glupo ne iskoristiti to i dati vam da trenirate jedni druge.” “Da. Bilo bi. Hvala, stari.” 89

“Ma ništa. A sada mi reci što je to bilo toliko važno da si prekršio svoj strogi raspored sinoć?” “Eh.” Moje se oklijevanje pretvorilo u stenjanje dok sam se borio s predzadnjim ponavljanjem u seriji. Ryan je stavio dva prsta na dno šipke, dajući mi do znanja da je tu. Jos jedan. Nekoliko sam puta teško udahnuo, a zatim spustio drhtave ruke na prsa. “Kaži mi samo”, rekao je, “Je li bilo važnije od nadigravanja Abramsa? Jer zbog toga radiš sve ovo, zar ne? Nitko ne radi ovoliko da bi grijao klupu.” Znoj mi je ulazio u oči dok sam počinjao podizati šipku zadnji put. Ryanova dva prsta ispod šipke nestala su i sada je objema rukama držao šipku, gurajući je dolje tek toliko da doda malo otpora. Zastenjao sam i pokušao se progurati. “Je li bilo važnije?” upitao je polako, naglašavajući svaku riječ tako što me pustio da se pomaknem samo centimetar. Ruke su mi sada već gadno drhtale, a bol se proširila od zglobova do ramena. Razmišljao sam o Dallas i kako bih izbjegao odgovor, zaškripao sam zubima i pogurao gore što sam snažnije mogao, pomaknuvši Ryana i odloživši šipku na stalak. Sjeo sam, a ruke su mi vrištale od napora. Želio sam barem podići rub majice i obrisati znoj s lica. “Je li ti itko ikada rekao da si gad?” “Jednom ili dva puta. Tko je ona?” Ukočio sam se i ustao, istežući ruke iznad glave. “Kako misliš?” “Da je u pitanju bilo što drugo, rekao bio mi da ili ne. Kada dečki počnu imati poteškoća s davanjem izravnih odgovora, to je obično zbog cure.” “Za tvoju informaciju, bio sam budan jer sam pisao zadaću.” “Dooobro.” Padignuo je ruke i prstima napravio one bezvezne znake navodnika. “Zadaću.” Odmahnuo sam glavom, pogurnuvši znojnu kosu s čela. “Nema veze. Samo smo prijatelji.” Znao sam! “Pazi se, Blake. Nemoj me natjerati da ti nabijem taj uteg u guzicu da pravi društvo tvojoj glavi.”

“Dobro. Dobro. Idi se istuširati. Odmori se da se ne osramotiš pred Torresom i Brooksom popodne. Onda se možeš koncentrirati na prijateljsku zonu... Mislio sam završnu zonu.” Gurnuo sam ga, a on se samo nasmijao. “Gade.” “Da, pa. Hajdemo se do popodneva obojica usredotočiti na ono što bitno. Hmm?”

Dvanaesto poglavlje Dallas

Krenula sam van kada je Stella stigla kući te večeri. “Ideš u kantinu? Umirem od gladi!” “Uh... ne. Već sam jela, oprosti.” Kimnula je svukavši svoju majicu prekrivenu bojom. “Ples ili posao?” Bože, zašto nisam otišla pet minuta ranije? “Ni jedno. Učenje.” Prenaglašeno je zahrkala. Da je znala kamo zaista idem, nikada me ne bi ostavila na miru. “Dobro. Idi radi to svoje. Ali prvo... napravila sam ti nešto.” Na krevet je dovukla svoju golemu torbu za portfelje u kojoj nosi radove. Otkopčala je gornju stranu i posegnula unutra: “Ta-da!” Bacila je malenu sliku na platnu prema meni. U sredini se nalazilo tamnocrveno srce (metaforičko, ne anatomsko). Obojeno je tako da izgleda trodimenzionalno, kao da bih ga mogla uzeti. A niz centar srca protezale su se crne vezice, koje su bile stegnute i stiskale srce izobličivši ga. “To je tvoje srce u korzetu. Sjećaš li se?” Sjetila sam se naše rasprave u knjižnici prije no što nas je Carson prekinuo, one o tome kako sam prečvrsto stegnuta da bih si ikada dopustila da se zaljubim. Kada zaista razmislim o tome, to potlačeno srce prilično je točan prikaz, ali dok sam ga držala u rukama, osjetila sam kako mi se želudac prevrnuo. Moglo bi mi pozliti. “Ne sviđa ti se”, rekla je Stella. “Ne, zaista je lijepo. Sviđaju mi se boje.” “Ali nisi od onih koje vole srca i cvijeće. Znam. Dobro je.” Pomaknula se kako bi ga uzela natrag. “Samo ću nešto precrtati preko njega. Isprobati nešto novo.” “Ne!” odskočila sam unatrag, držeći malenu sliku dalje od nje. Pročistila sam grlo. “Ne. Rado bih je zadržala... ako se slažeš s time.” Stella je izgledala još više šokirana nego ja. “Zaista?” Kimnula sam. “Da. Tvoje je.” 92

Gurnula sam ga u svoju preveliku torbu, pozdravila i izišla kroz vrata. Zadržat ću sliku jer je lijepa, jer ju je Stella napravila i jer je, unatoč svemu, volim. Zadržat ću je i kao podsjetnik na osobu kakva sam postala.

* * * Nisam lagala Stelli. Zapravo nisam. Samo nisam objasnila što je “učiti” značilo. Ili još preciznije, s kime ću učiti. Naletjela sam danas na Carsona kad sam išla na predavanje iz geologije, a on je odlazio. Pitao je što radim večeras, rekla sam zadaću. I ja sam njega pitala, a on je odgovorio isto to. A kada je predložio da zajedno radimo zadaću... u isto vrijeme... na istom mjestu... Pristala sam. Predložila sam mu da se opet nađemo kod njega u stanu jer još uvijek nisam spremna za posljedice toga da se nas dvoje družimo u javnosti. Činio se to kao razuman, bezopasan način da provedem večer. Pogrešno. Oh, tako pogrešno. Stalno sam čula te riječi, odzvanjale su poput gonga u mojoj glavi. Presvukla sam se sigurno šest puta prije no što sam se odlučila za jednostavan par kratkih hlačica (najdužih koje sam imala) i majicu s V-izrezom. Kada sam parkirala pred njegovim stanom, bila sam u kaosu. Izvan sebe. Potpuno izvan sebe. Znam koliko je ovo opasno. Bila je to potencijalna glupost, i to izuzetna glupost, no ipak se nisam okrenula i vratila u auto (iako sam zaista trebala.) S obzirom na naše dosadašnje interakcije i nepoznat osjećaj u mojim prsima koji me kopkao otkako mi je Stella dala onu sliku, uopće nisam imala kontrolu nad situacijom. Trebala bih otići. To inače činim kada se nađem u nepredvidivoj situaciji s nevjerojatnim potencijalom za bol. Većina problema u mojoj vezi s Levijem potekla je od činjenice da sam ja uvijek bila voljna biti ta koja će otići. Došlo bi do tih velikih svađa (slično kao i s tatom), a one su uvijek završavale na jedan od dva načina - Levi je odstupio ili smo prekinuli. Nije normalno, znam. Ali uvijek bismo se pomirili. Uvijek se to podrazumijevalo, sve dok jednom više nisam imala taj osjećaj. Postavio je 93

državni rekord za našu ligu; on i moj tata počeli su razgovarati o igranju nogometa na sveučilištu i odjednom sam osjetila da nisam ja jedina spremna otići ako ne dobijem što želim. Pa sam mu, umjesto da odem nakon naše zadnje svađe, dala ono što je htio. Na zadnjem sjedištu njegova kamioneta, parkiranog na parkiralištu nogometnog terena. I svejedno je otišao. Nikada više neću se dovesti u taj položaj. Nikada više neću biti osoba koja mari više jer je ta osoba uvijek ona koja više pati. A opet, evo me, kucam na Carsonova vrata, govoreći si da mi je srce u grlu samo zato što sam ispala iz štosa kada je riječ o sklapanju novih prijateljstava.

Da, baš. “Samo malo!” Gotovo sam pobjegla. Ali tada sam zamislila kako bi glupo izgledalo da otvori vrata i ugleda me kako sprintam niza stube pa preko parkirališta kao luđaci na crni petak. Otvorio je vrata i da već nisam udahnula, morala bih to učiniti sada. Nosio je sveučilišnu trenirku, nisko na kukovima, i bijelu pamučnu majicu kratkih rukava. Kosa mu je bila mokra, kao da se tek istuširao, a na nekoliko mjesta majica mu je bila vlažna i prozirna, zalijepljena za kožu. Mogla sam ga namirisati. Kroz ljepljivi rujanski zrak, kroz klor iz bazena ispod njegova stana, kroz sve. “Hej. Uđi.” Ovo je tako loša ideja. Ali kada sam provirila unutra, stolić mu je bio prekriven papirima i knjigama. A kemijska u ruci govorila mi je da je radio kada sam pokucala. Zaista želi samo učiti. Mogu ja to. Mogu! A u svakom trenutku, ako mi to postane previše, imam svoj vjerni plan B. Otići. Zakoračila sam dovoljno kako bi mogao zatvoriti vrata, ali kada je krenuo prema kauču, nisam se ni pomaknula. Večeras je uključeno i glavno svjetlo, pa je soba svjetlija, manje zastrašujuća. Podignuo je pogled, a u dobro osvijetljenoj sobi njegove plave oči izgledale su gotovo električno. “Ako ćemo zaista biti prijatelji, potrebna su mi neka pravila”, rekla sam. 94

Kada sam svratila na nekoliko minuta kako bih mu pomogla sa zadaćom, to nije bio problem. Ali družiti se dvije noći zaredom definitivno je bilo nešto veliko. A velike stvari zahtijevaju pravila. Nagnuo je glavu u stranu, ali je spustio kemijsku i naslonio se. “Dobro. Što imaš?” “Nećemo nikome reći da se družimo. Ne još.” Ne dok ne budem sigurna da je ovo nešto u što se mogu upustiti, a da mi ne postane previše. Trenutak kasnije kimnuo je. “Dobro. Neću to nikome spomenuti dok ne budeš spremna izići iz ormara i reći da si moja prijateljica.” Trznula sam se. “Nije tako. Samo... Samo sada nisam sigurna da ovo neće doći do mog tate. Znaš kakvi su tračevi ovdje. A kada dozna, treba to čuti od mene.” “Pošteno.” Progutala sam i više nego svjesna da ovo zvuči kao da pregovaram uvjete veze koja je puno skandaloznija od prijateljstva. “Nema pitanja o mom tati. To bi se trebalo podrazumijevati, ali ne možeš me koristiti kako bi provodio vrijeme s mojim tatom. Ako mu se želiš umiliti, radi to na terenu, a ne preko mene.” Oči su mu omekšale i kunem se da mi se srce stisnulo kao da je netko snažno stegnuo one imaginarne vezice oko njega. “Želim upoznati tebe, Hrabrice. Ne tvoga tatu.” Kimnula sam i bilo mi je drago to čuti iako sam čula slične stvari od dečki, pa se na kraju ispostavilo da su lagali. “Ako postane previše, ako ode predaleko... bilo tko od nas samo treba reći riječ i riješeno je. Otići ćemo i to je to.” Obrve su mu se spojile, gotovo se namrštio. “Sa svim prijateljima imaš ovakav ugovor?” “Ne”, kratko sam odgovorila. Čekao je i sigurna sam da je očekivao objašnjenje, ali nisam mu ga dala. “Dobro. Onda ću i ja iznijeti svoje uvjete.” Kimnula sam mu da krene. To je pošteno. “Drži se podalje od ostalih igrača. Abramsa, Moorea, svakoga tko ti priđe na predavanju ili tulumu ili gdje god. Ako ćemo svoje svjetove držati odvojenima, onda tako treba i ostati. U potpunosti.” 95

Glas mu je bio čvrst i gotovo je zarežao dok je to izgovarao. “Na to odmah pristajem.” Kimnuo je, ali zabrinuti izraz lica nije nestao nakon što sam pristala. “Bit ćemo iskreni jedno s drugim, koliko god teško ili neugodno bilo izreći ono što se mora reći. Mi...”, rukom je pokazao na nas dvoje, “smo siguran prostor. Možeš mi reći bilo što i obećavam da ću te saslušati. Slušat ću. Što god to bilo.” Progutala sam, pitajući se koliko on to iskren planira biti, ali nisam odbila. “Dobro. Je li to sve?” “Ne možeš otići bez obrazloženja. Iskrenog.” “Ako je to ono što želiš.” To će vjerojatno biti brutalna istina, ali ako se on može s njom nositi, ja je mogu izreći. “Dobro onda. Dođi sjesti.” Povukao se premjestivši neke od svojih papira tako da na stoliću ostane mjesta i za moje stvari. Posljednji put sam bila toliko obuzeta time da ostanem sabrana i što je brže moguće iziđem odande da nisam razgledala. No ovoga puta dala sam si malo više slobode. Pokućstvo je starije i obično. Ne bi me iznenadilo kada bih doznala da je došlo sa stanom. Dnevna soba bila je puna sportskih predmeta - utezi u kutu, barem tri nogometne lopte na različitim mjestima po sobi, košarkaška lopta, rezervni par tenisica. Knjiga akcija ležala je otvorena na stoliću pokraj zadaće. Nježno sam sjela pokraj njega, uznemirena zbog toga koliko je on sabran u svemu ovome. Većina dečki nazvala bi me luđakinjom i otpravila me, osobito kad bi znali da sve to preskakanje obruča na kraju vodi k prijateljstvu i ničem drugom. “Za što učiš?” upitala sam. “Za španjolski”, odgovorio je gotovo zastenjavši. Nasmijala sam se. “Rekla bih da ti strani jezici baš i ne idu.” Povukao je jastuk u krilo i na njemu otvorio udžbenik. Gledajući u stranicu odgovorio je: “Škola mi ne ide.” Nastavio je pregledavati stranicu, pa sam shvatila da ovo nije tema o kojoj želi razgovarati. Sagnula sam se kako bih u ruksaku potražila knjigu eseja koju trebam završiti do sutra. To je tanka knjiga, nema više od stotinu stranica, ali suhoparnija je od tatinih pokušaja kuhanja i još sam se morala natjerati da pročitam više od jednog eseja u komadu. 96

Pogledala sam u Carsona naslonivši se i uhvatila ga kako bulji u moja leđa, u mjesto gdje mi se majica povukla gore. Podignula sam obrvu. “Malo sporije shvaćaš kada je riječ o ovom prijateljstvu, ha?” Nacerio se. “Vježbom do savršenstva.” Zakolutala sam očima i povukla noge na kauč, pokušavajući uravnotežiti knjigu na koljenima i otvoriti je na stranici s ušima, gdje sam stala. Neko smo vrijeme radili u tišini, a kada sam ga krišom pogledala, snažno se koncentrirao na stranicu pred sobom, tiho izgovarajući riječi. Konjugacije glagola, pretpostavila sam. Nakon što sam pročitala tri eseja, imala sam osjećaj da mi se mozak pretvorio u kašu. Zaista dosadnu kašu. Kada sam ispustila vjerojatno peti ili šesti naživcirani uzdah otkako sam počela čitati, Carson me pogledao. “Želiš li nešto popiti? Ili pojesti?” upitao je. “Možemo nešto naručiti ako si gladna.” Odmahnula sam rukom i ustala se kako bih se rastegnlila. Carson nije ni pokušao sakriti način na koji je očima pratio moje kretanje. “Dobro sam. Vrati se španjolskom. Samo se moram malo istegnuti. Popodne sam imala sat plesa, a poslije sam ostala raditi na svom komadu. Zatim sam večeras imala još jedan sat u svom starom plesnom studiju.” Da ne spominjem da sam se rano probudila zbog svoje smjene u Labosu učenja. “Možda sam malo pretjerala.” Nasmijao se i razgibao jedno rame. “Poznat mi je taj osjećaj.” Nakon što je odložio knjigu na stolić, ustao je i prišao mi. “Mislim da smo vjerojatno zaslužili predah. Što ti misliš?” Promatrala sam ga oprezno. “Kakav predah?” Primaknuo mi se i mišići su mi odjednom postali napeti iz sasvim drugog razloga. Ispružio je ruku i mislila sam da će me dodirnuti, ali gurnuo ju je iza mene i otvorio ormarić, odmah pokraj televizora, u kojem se nalazilo nekoliko DVD-ova. Nije dugo tražio onaj koji je htio, izvukavši ga odmah s gornje police. Pružio mi ga je, a ja sam se nasmijala: “Aladin? Zaista?” “Uvijek možemo gledati ‘Umri muški’.” “Pa da slušamo ljude kako izvikuju tvoje prezime? Ne hvala, Bruce Willisu.” 97

Slegnuo je ramenima. “Ja volim Aladina. Podsjeća me na dobre stare dane.” “Kada smo bili djeca i pojam zadaće bile su tablice množenja?” “Ne. Mislio sam na dobre stare dane kada si skakala s balkona u moje naručje umjesto da me napadaš.” Zadirkivao me i drago mi je zbog toga što je to otpustilo preostali pritisak u mojim prsima. Podignula sam ruke i uvrijeđeno ga pogledala. “Oh oprosti! Sljedeći put kada budem skočila s balkona, pobrinut ću se da napravim više štete kad padnem na tebe.” “Da, da, Hrabrice. Znam da si sposobna nanijeti, razne vrste štete. A sada, sjedi i idemo opet proživjeti djetinjstvo.” Nije mi morao dvaput reći. Toliko mi je dosta tih prokletih eseja da bih odabrala bilo što da mi malo odvuče pozornost. Uključio je TV i stavio DVD, dok sam ja uzela deku s naslona smeđe rasklopive fotelje pokraj kauča. Izula sam cipele, a zatim se ušuškala u bočni rukohvat kauča. Ispružila sam noge samo malo, ostavivši dovoljno prostora između sebe i mjesta na koje će Carson sjesti. Stajao je dok je pritiskao gumbe da dođe do izbornika. Pokrenuo je film i dok se na ekranu pojavljivao poznati Disneyjev dvorac, ugasio je svjetlo i vratio se na kauč. U mraku se prostor koji sam ostavila među nama nije činio ni približno dovoljnim. Počela je uvodna glazba, osvijetlivši sobu nježnom crvenom bojom, a njegova ruka počivala je na kauču pokraj njega, nekoliko centimetara udaljena od mojih stopala. Srce mi je brže zakucalo. Zbog stopala. Koliko je to glupo? Ukorila sam se što sam idiot, ali nisam se više osjećala tako glupo kada je Carson uzeo moja stopala i povukao ih u svoje krilo, zbog čega sam kliznula s naslona za ruke i spustila se na obične jastuke. “Koji vrag, Carsone?” Nasmiješio se, ostavivši moja stopala raširena preko krila i raširivši kraj deke. “To je jedina deka koju imam, Cole. Prijatelji dijele stvari.” Progunđala sam: “Ja nisam nogometaš. Molim te, nemoj me zvati prezimenom.”

Nasmiješio se i proizveo onaj univerzalni zvuk koji je značio baš šteta. “Samo sam se ponašao kao prema svakom drugom prijatelju, Cole.” Podsmjehnula sam se i zabila lakat pod glavu u pokušaju da se namjestim, odbijajući dopustiti si da pogledam u Carsona, iako se mogu zakleti da sam osjetila njegov pogled na sebi. Također sam se ozbiljno pogubila zbog toga što sam pod cjevanicama osjetila njegove mišićave noge. Baš kada sam se namjestila kako mi je odgovaralo, na stoliću mi je zavibrirao mobitel. Posegnula sam kako bih ga dohvatila. Bila je od Carsona.

Imaš baš sjebana stopala, Cole.

Trinaesto poglavlje Carson

Reagirala je otprilike kako sam i očekivao, iako malo nasilnije. Ali barem sam je naveo da se opusti. “Ti si takav kreten!” Jedna duga noga udarila me ravno u trbuh i uhvatio sam je za zglobove prije no što me udarila u malo nezahvalnije, osjetljivije mjesto. “Hej! Samo sam govorio istinu. To je jedan od naših dogovora, zar ne?” “Ne želim čuti te vrste istine! Ako ti se ne sviđaju moja stopala, onda trebaš pronaći prijateljicu koja nije plesačica.” Pokušala je izvući stopala iz mog stiska, ali povukao sam ih natrag, privukavši je nekoliko centimetara bliže sebi na kauču. “Nisam rekao da mi se ne sviđaju, Cole. Imaju karakter.” Okrenula je lice prema jastuku na kauču i zastenjala. Znao sam da je to bilo od frustracije, ali to nije spriječilo moje tijelo da reagira na to. Položila je obraz na jastuk rekavši: “Karakter je samo lijepa riječ za to da su ružna.” Zbog pokušaja da oslobodi stopala, deka joj je bila zamotana oko koljena pa sam klizimo rukom od njezina zgloba i uhvatio stopalo koje mi je bilo najbliže. “Što to...” Njezin zadihani uzdah kada sam povukao palac uz njezin taban gotovo me raspametio. “Oh, Bože, Carsone.”

Misli na nešto lijepo, nevino, prijateljski, Carsone. Da. To je učinkovito isto kao kada si naredim da učim španjolski. Drugim riječima... nemoguće. “Sjedi tamo i gledaj Disneya dok ti dokazujem da nemam problema s tvojim stopalima.” Stvarno izgledaju izmučeno, kao i moje ruke kada predugo ne dižem utege, a onda krenem. Ima bezbrojna zadebljanja i žulj na strani nožnog palca. A zglob ispod tog palca izgleda kao da ima trajni crveni ožiljak. 100

Izbjegavao sam ga dok sam joj masirao stopala, bojeći se da je to masnica i da će biti bolno. Naizmjenično sam pritiskao mišiće palcem, a zatim nježno dlanom prelazio preko njih. Dallas je neuobičajeno mirna i tiha. Gotovo bih povjerovao da je zaspala, ali vidim kako su joj se prsti omotali oko ruba jastuka čvrsto ga stisnuvši. Nakratko sam se prebacio na drugo stopalo, naslonivši se na kauč i ne baš zainteresirano gledajući film. Nisam joj pustio stopala, ali kako su mi se ruke umorile, prebacio sam se s usredotočene masaže na polagano milovanje. Kada smo došli do scene na balkonu, poškakljao sam stopalo koje sam držao, a ona je drugo zabila u moje bedro u znak upozorenja. Zahihotavši se, pozornost sam sa stopala prebacio na njezine listove, a ona je trznula i uzdahom prekinula tišinu. “Je li to zaboljelo?” upitao sam, kružeći rukama oko njezinih cjevanica i još nježnije pritišćući palcima. Tek je nakon nekoliko dugih trenutaka odgovorila. Znao sam da je oklijevala zbog mog pravila o iskrenosti. “Ne. Ne boli.” Nije mi rekla da stanem, pa sam to shvatio kao dopuštenje da nastavim. Listovi su joj tanki i snažni, a koža joj je tako svilenkasto meka da je nikada ne želim prestati dodirivati. Odmaknula je pogled od televizora, pritišćući čelo u jastuk i znao sam da ovo na nju utječe kao i na mene. Iako nisam želio, sažalio sam se nad njom i prestao sam sa svojim uslugama. Još sam jednom prešao palcem preko njezine kože, ne masirajući, samo ju nježno dodirnuvši za rastanak. Zatim sam spustio njezina stopala u svoje krilo i podignuo ruke uz naslon kauča te pokušao pozornost opet usmjeriti na film. Krajičkom oka vidio sam kako joj se leđa dižu i spuštaju dok je disala. Kako su minute prolazile, kretnje su postale manje naglašene i disanje joj se smirilo. Kada je opet imala svu kontrolu, sjela je. Budući da sam je ranije privukao bliže, sada je sjedila na srednjem jastuku, odmah pokraj mene. Mogao bih pustiti lijevu ruku da mi klizne naprijed s naslona kauča i završila bi na njezinim ramenima. 101

Dok sam razmišljao hoće li to biti vrijedno lakta u rebra koji ću sigurno dobiti, ustala je i pogledala me. “Desno ili lijevo?” Nisam znao na što misli, i prvi zaključak koji mi je pao na pamet bio je da pita koju stranu kreveta više volim. Nije. Znam da nije to mislila, ali moj mozak činio se barem malo podijeljenim u vezi tog zaključka. Glasom punim svih stvari koje sam zatomio kako ih ne bi izgovorio, upitao sam: “Kako misliš?” “Bacačka ruka? Desna ili lijeva?” Oh. Pročistio sam grlo i odgovorio: “Desna.” “Pomakni se.” Pogurala mi je koljena, a ja sam se automatski pomaknuo, napravivši mjesta za nju sa svoje desne strane. Bio sam tek do pola na srednjem jastuku kada se ugurala pokraj mene, predivno blizu. Bila je potpuno okrenuta prema meni, leđima naslonjena na rukohvat. Jednu je nogu povukla na kauč, savivši je u koljenu i dodirujući me od kuka do sredine bedra. Dodir joj je bio nesiguran i nije se mogla odlučiti točno kako želi ovome pristupiti. Na kraju je povukla i drugu nogu na kauč, ostavivši je uspravnom. Podignula je moju ruku i položila mi lakat na svoje koljeno tako da su mi nadlaktica i rame bili potpuno otvoreni prema njoj. Pustio sam da mi podlaktica visi s druge strane njezina koljena, a vršci prstiju dodirivali su i njezin list i bedro istodobno. Dodir joj je isprva bio lagan i istraživački, prateći udubine i obline mog mišića. Naslonio sam glavu na kauč i usredotočio se na to da održavam disanje ujednačenim. Ali bila je to borba. Nikada neću pobijediti, ne dok me ona dodiruje. Jedna je topla ruka prešla preko moga ramena, kliznuvši pod rukav moje majice kratkih rukava. Zastenjao sam, i pustio prstima koji su dodirivali njezinu nogu da je uhvate odmah iznad gležnja. Ukočila se i pitao sam se hoće li ponoviti pitanje koje sam joj postavio, hoće li me natjerati da priznam da ti zvukovi nisu imali nikakve veze s boli. Nije. Umjesto toga, dodir joj je postao čvršći i stručno je masirala moje bolne mišiće. Počela je kod ramena, snažno pritisnuvši palac na kvrge koje je tamo pronašla. Boljelo je na najsavršeniji način, slično kao i ova noć u cjelini. “Jako si napet”, promrmljala je.

Nemaš pojma, Hrabrice. 102

No u tom sam trenutku mislio na neku drugu vrstu napetosti. S obzirom na to da su mi prsti bili omotani oko njezina gležnja i s obzirom na njezin položaj, znao sam da bi bilo dovoljno da je samo jednom vješto povučem da završi na mom krilu baš kao one noći kad smo se upoznali. Ali rekao sam joj da možemo biti samo prijatelji, pa se moram zadovoljiti maštanjem. Zapravo, možda ću se na to morati osloniti još nekoliko puta večeras prije no što uspijem zaspati. Podignula mi je rukav, uguravši ga u ovratnik majice, tako da mi je rame bilo golo. “Koliko sati na dan vježbaš?” upitala je. Slegnuo sam ramenima, a njezine ruke pratile su moj pokret. “Ovisi o danu.” “Koliko si danas vježbao?” “Negdje između šest i sedam.” “Sedam sati! Carsone, jesi li ti lud? Kako već ne spavaš kao zaklan do sada?” Nasmiješio sam joj se prepredeno. “Trenutačno postoje druge stvari koje me više privlače od spavanja.” Usne su joj se malo razdvojile, ne od iznenađenja, nego samo da bi polako udahnula. “Je li većina dana ovakva?” upitala je. Ponovno sam slegnuo ramenima. “Manje-više. Ne kada su utakmice, očito. I rjeđe petkom kada moramo putovati. No pokušavam ugurati barem pet sati ostalim danima. Budući da nam je slobodan tjedan i ne moram se brinuti zbog utakmice, zadnjih sam nekoliko dana radio prilično puno.” Ruke su joj kliznule dolje i okružile moj biceps, samo ga pridržavajući. “Carsone, istrošit ćeš se. Ili se ozlijediti. Nitko ne može izdržati takav raspored, osobito ne kada imaš školu i zadaću povrh svega.” “U redu sam, Dallas. Sigurno.” Napućila je usne, stvorene za ljubljenje. Gnječila mi je mišiće i malo sam ustuknuo kada me iznenada zaboljelo. Dodir joj je postao blaži i nagnula se kako bi mi rame okrznula laganim poljupcem isprike, a ja sam je odmah pustio, ne vjerujući si da ću se suzdržati od toga da je ne okrenem dok joj leđa ne budu naslonjena na kauč, a noge oko mojih kukova. 103

Gotovo sam režao rekavši: “Ne možeš raditi takve stvari, Hrabrice, i očekivati da te neću povući u krilo i ljubiti do besvijesti.” Umjesto odgovora uputila mi je pogled kao da to razmatra. Opet je spustila pogled na moje rame, i k vragu, vidim da razmišlja o tome. Upravo to gotovo je dovoljno da kažem jebeš sve i uzmem što god mi bude dala. No trenutak je prošao i ona je samo odgovorila: “Dobro.” Zatim se vratila poslu na mojoj ruci, a ja sam nastavio svoj lagani put prema ludilu koje je prouzročila Dallas Cole.

104

Četrnaesto poglavlje Dallas

Kada sada o tome razmišljam, možda i nije bila baš najbolja ideja na svijetu masirati Carsona. Već sam znala da su mi njegove ruke slabost, a ako me samo gledanje u njih ispunjavalo požudnim mislima, u usporedbi s ovim nagonima, oni prijašnji nagoni ispali bi sveti. Prošla su dva dana i trebala sam se već sabrati. Ne bih više trebala razmišljati o tome koliko je snažan i veličanstveno seksi. Trebala bih pokrenuti onaj plan B i otići zauvijek. Sutra ću vjerojatno trebati još jedan kratki sastanak s retrospektivom i glupošću budući da sam upravo otpilila Stellu na njezinu umjetničkom tulumu kako bih se opet družila s Carsonom u njegovu stanu. Samo sam... Samo sam sjedila na tom tulumu i slušala rasprave o umjetnicima i tehnikama koje su mi bile potpuno nerazumljive. Prilično sladak tip s naočalama s debelim crnim okvirima i kovrčavom smeđom kosom mi se nabacivao, a ja sam skoro poludjela od dosade. Kada sam počela razmišljati o jednom od povijesnih eseja koje sam pročitala dva dana prije u Carsonovu stanu, shvatila sam da sam u nevolji. Bio je tjedan bez utakmica, pa je ovo jedina subota u dugo vremena kada Carson neće biti zauzet i želim da je provede sa mnom.

Luda sam. I to se može utvrditi. Nije mi odgovorio kada sam mu poslala poruku iako mi je rekao ranije danas da mogu doći ako mi dosadi. Njegova stambena zajednica je ograđena, ali vrata se automatski otvore ako se auto dovoljno približi. Nije to baš najbolja mjera sigurnosti. On je u zgradi deset, a u jednom od drugih stanova sigurno se održavao tulum jer je parkiralište puno. Motala sam se vratiti oko parka do zgrade šest kako bih imala gdje parkirati. Vjerojatno bih trebala biti nervozna, ali nekako u svoj gunguli osjećaja... živci nisu ni blizu vrha popisa. Stellina glupa slika mi je u autu i zaista je krivim što se osjećam tako nesmotreno. No, krivnju može podijeliti s Carsonovim ubojitim rukama. Kada sam prolazila pokraj zgrade osam, moje sumnje da se održava tulum potvrđene su. Na pločniku je stajalo šestero ljudi i pušilo, a iza njih 105

sam čula glazbu kako trešti iza zatvorenih vrata. Jedan od dečki koji je pušio primijetio me i kimnuo u znak pozdrava kada sam prošla. Nasmiješila sam se, ali usmjerila sam pogled naprijed i niz pločnik, počevši malo brže hodati. Nisam očekivala da će me itko tu prepoznati, ali svakako bih željela što brže doći do Carsonova stana. Previše se puta u mom životu odigrala situacija kada mi je prišao potpuni stranac u trgovačkom centru ili u samoposluzi ili gdjegod bih se nalazila kako bi izjavio: “Ti si kći trenera Colea, zar ne? Slika i prilika svojeg tate.” Nikada to nisam shvaćala. Nisam mislila da tata i ja uopće sličimo. Crvenu sam kosu dobila od mame koju nikada nisam ni upoznala. Tatina je tamnosmeđa, prošarana sijedim pramenovima. On je nezgrapan i golem, a moja linija jedva da se može usporediti s telefonskim stupom. Naša bi visina, valjda, mogla biti poveznica. Visoka sam za djevojku. I možda imamo sličan nos, ali kako bi to moglo navesti potpunog stranca da me izdvoji u javnosti još dok sam dijete, nikada neću znati. Telefon mi je zavibrirao kada mi je stigla poruka dok sam prilazila zgradi deset. Izvukla sam ga, očekujući da će biti od Carsona. Bila je to Stella.

Bi li me zauvijek mrzila kada bih se spetljala sa Silasom Mooreom? Silasom? Kao onim tipom koji je Levijev prijatelj i koji je pokušao spavati sa mnom na tulumu bratstva, taj Silas? Da, to je taj. Isuse Kriste. Je li se pojavio na tvojem tulumu? Ne razumijem. Ne. Dosadilo mi je kada si otišla i skoknula sam na drugi tulum. Znaš da je spavao s ono, pola cura na kampusu, zar ne? I nikada ih nisam čula da se žale. Šališ li se? Vidjela sam barem dvije cure kako plaču zbog njega, a čak i ne obilazim tulume. Nisu plakale jer je loš u krevetu. Plakale su jer su mislile da će one biti one koje će ga ukrotiti. Ja nemam takve iluzije. Ti si luda. Znam. Ali, hoćeš li se ljutiti? Oklijevala sam, a zatim odgovorila. Naravno da neću. Ja ga ne podnosim, ali ti radi što želiš.

106

Poslala mi je emotikon sa šakom, nakon kojega je slijedio smajlić koji mi šalje pusu. Zastala sam u dnu stuba koje vode do Carsonova stana, ne vjerujući sama sebi da se mogu penjati i pisati poruku u isto vrijeme. Sada sam ih brzo pretrčala, osjećajući kako su mi se lagani trnci uvukli kroz kožnu jaknu. Iako je prošlo nekoliko tjedana od prve utakmice, tek sada počinje mirisati na sezonu nogometa, tu je onaj lagano vlažan, travnati miris koji većina ljudi vjerojatno naziva jesen. Pokucala sam, gurnuvši šake u džepove, i bilo mi je drago što barem nisam popustila kada me Stella pokušala nagovoriti da odjenem suknju na taj tulum. Jedina buka koja je uslijedila nakon mog kucanja bila je plačljivo cvrčanje desetak cvrčaka nagomilanih blizu zida zgrade. Zadrhtala sam. Još jedan razlog zašto prezirem jesen. Dolaze u razmjerima pošasti. Pokucala sam ponovno, poskakujući na prstima, konačno postavši nervozna. Izvukla sam telefon kako bih mu poslala poruku, ali iznenada ne želim da zna da sam došla čak dovde, a nisam zapravo bila sigurna želi li se uopće družiti. Krenula sam niza stube i natrag prema autu, osjećajući sve veće razočaranje. Čak i da Stella trenutačno nije pokušavala završiti s debilom Silasom, ne bi mi se dalo pridružiti joj se na nekom drugom tulumu. Volim je, ali ne volim baš piti, a jedino što još mogu raditi jest slušati pijane razgovore koje smatram samo malo manje odbojnima od poriva ljudi da na internet stavljaju slike svoje hrane. Bila sam udaljena dvije zgrade od svog auta kada sam zastala kod tuluma koji sam primijetila na putu tamo. Možda je ovdje? Možda nije čuo telefon zbog glazbe? Oklijevala sam upravo dovoljno dugo kako bi me pušač kojem sam se nasmiješila ranije primijetio. Sada je bio sam, a iz usta mu je još uvijek visjela cigareta. “Već si se vratila?” upitao je. Nosio je kapu za koju još uvijek nije dovoljno hladno, ali dobro se slagala s čeljusti obraslom kratkom bradom i iznenađujuće lijepom kovrčavom crnom kosom. Bio je jedan od onih tipova s nemoguće lijepim očima i dugim trepavicama. Prislonio je cigaretu na usne i polako povukao.

107

“Tražim prijatelja, ali nije kod kuće.” Dim se polako kovrčao iz njegovih usta, a on se nasmiješio. “Možeš naći nove prijatelje. Mi smo prijateljska ekipa. Obećavam.” Ja sam ona koja ima problema s ljubaznošću. Razmatrala sam kako bih mogla doznati je li Carson unutra, a da zapravo ne priznam kako ga tražim. “Ti živiš ovdje?” Odmahnuo je glavom, otresavši cigaretu kako bi maknuo pepeo s vrha. “Ne. Ali ovdje sam često.” Kimnuo je u smjeru stana iza njega. “Ovdje živi moj prijatelj Ryan. Živiš li ti ovdje negdje?” “Ne. Ja, uh, živim na kampusu.” Nasmiješio mi se. “Brucošica.” “Da, pa?” Odmah sam zauzela obrambeni stav, što je glupo. Mislim, gluposti poput “brucoši su tako jadni” su iritantne, ali mene za to uopće nije briga. Živcira me jedino što ne znam gdje je Carson. I živcira me što mi je dovoljno stalo do toga da budem naživcirana. Pomalo živciram samu sebe. Zahihotao se. “Polako, curo. Uopće me nije briga koliko si stara. Želiš li jednu?” Ispružio je kutiju cigareta prema meni nudeći mi, i prije no što sam uspjela odbiti (jer fuj), netko mi je stavio ruku na rame i privukao me na jako znojno, čvrsto tijelo. “Tražiš mene?” upitao je Carson. Prsa su mu se brzo spuštala i podizala, i znala sam da je trčao. Razmazivao je znoj po meni, i moja bi reakcija trebala biti slična onoj kada mi je dečko s kapicom ponudio cigaretu. Fuj! No, to mi je bilo pomalo... seksi (mozak = pokvaren, očito). Zaškiljila sam. “Nisi li ti večeras trebao napraviti pauzu? Koliko dugo već trčiš?” Maknuo mi je pramen kose s lica i palcem mi dodirnuo nos, gesta koja je u isto vrijeme iskazivala privrženost i djelovala kao da se prema meni odnosi s visoka, kao da sam malo dijete. “Ne trebam mamu, Cole. Jednu već imam.” “Nisam ti mama: Prijateljica sam ti.” Uputila sam mu pogled kao da ga izazivam, a on se samo nasmiješio u znak odgovora. “Dooobro.” 108

Rastegnuo je riječ kao da sam upravo rekla nešto izmišljeno, a kada je pogledao u dečka s kapicom, bio je to težak pogled koji se nije doimao prijateljskim. “Ugodnu večer želim.” Zatim je jače stegnuo ruku oko mojeg ramena i počeo me voditi prema svojem stanu. “Hej!” Zabila sam mu lakat u rebra i iskoristila priliku da se iščupam iz njegova stiska. “Pričala sam s njim! Što da mi se svidio? Ne možeš me vodati kao da sam ti ljubimac.” Očito nisam čekala da se dovoljno udaljimo jer je dečko s kapicom doviknuo za nama. “Sviđam li ti se?” U znak odgovora promeškoljila sam se, a ustima sam oponašala neprivlačan prizor otvaranja i zatvaranja zbog kojega sam izgledala kao riba. “Ne sviđaš joj se. Žao mi je, stari”, Rekao je Carson, primivši me za zglob i povukavši me za sobom malo brže. “Ozbiljno? Naljutila sam se na tebe jer si me kontrolirao pa si odlučio da ćeš se opet tako ponašati? Zaista ne shvaćaš cijelu ovu stvar s prijateljstvom.” “Dala si mi pravila za prijateljstvo. Preoteti te nekom tipu koji očito nije vrijedan tvog vremena nije spomenuto nigdje među tim pravilima.” “I ne poznaješ ga! Kako si uopće mogao znati je li vrijedan mog vremena?” Stao je i prišao mi dovoljno blizu da sam morala nagnuti glavu unatrag kako bih mu vidjela lice. Odmah sam pomislila koliko mi se sviđa što je zaista viši od mene. Moja je glava u savršenoj ravnini s njegovim prsima, pa bih, kada bih se naslonila na njega, mogla poleći glavu u udubljenje njegova ramena. “Ne znam je li vrijedan tvoga vremena, ali znam da ga neće dobiti. Došla si ovamo kako bi vidjela mene, što znači da tvoje vrijeme pripada meni onoliko dugo koliko te uspijem zadržati ovdje.” Počinjem uviđati zašto drugi ljudi smatraju moju iskrenost odbojnom. Nema dobrog načina na koji bih mogla odgovoriti, pa sam promijenila temu. “Imaš sreće. Nisi bio kod kuće, pa sam baš bila na odlasku.” 109

Opet je stavio ruku oko mojih ramena, a ovoga puta sam uspjela smisliti prikladniji odgovor. “Odvratno, Carsone. Cijeli si znojan.” “Jesam li?” Privukao me k sebi i zabio lice u moj vrat, brišući vlažnu kosu o moju kožu. “Carsone!” Gurnula sam mu ramena, pokušavajući prigušiti smijeh, ali nisam uspjela. “Zbog čega si tako dobro raspoložen?” Prestao je trljati kosu o mene, ali nije me ispustio iz ruku. “Samo slavim svoju sreću.” Držao me još nekoliko sekundi i osjetila sam njegov dah koji me dražio po vratu. Zabila sam nokte u njegove ruke, ali zbog toga sam samo postala još svjesnija koliko mi je blizu. Odmaknuo se jedan mučni trenutak kasnije, a ruka mu je još uvijek bila na mojem ramenu. Ni na koji drugi način nije odavao dojam da se upravo dogodilo nešto više od nečega prijateljskog. “I što želiš raditi večeras, Hrabrice?” Bila mi je potrebna još sekunda da progovorim. “Nije važno. Samo mi je bilo dosadno na tulumu na koji me Stella dovukla.” “Pa, to tako ne može.” Približavali smo se njegovoj zgradi u tišini, ali kada smo krenuli stubama, upitao je: “I, kakav je to bio tulum?” Slegnula sam ramenima. “Bio je u kući nekog studenta umjetnosti.” “I nisi se zabavljala? Čak ni s tvojom prijateljicom? To valjda znači da ne želiš da se istuširam i odvedem te natrag na tulum pokraj kojega smo upravo prošli. Znam tipa koji tamo živi.” “Uh, ne hvala. Nikada se ne osjećam ugodno na tulumima. Ako ne pijem, to mi se čini kao odrađivanje posla - svi ti razgovori za upoznavanje koji su i inače bolni, ali i mučni dok druga osoba postaje sve manje koherentna.” “Ne voliš osobne razgovore, ha? Ti i nisi osoba koju je lako upoznati, Cole.” Zakolutala sam očima. “Drukčije je na tulumu. Većinu tih ljudi nikada više neću vidjeti, pa mi se to čini kao gubitak vremena. Ne smeta mi razgovarati s tobom. Ti si drukčiji.”

110

“Smijem postavljati invazivna pitanja da te bolje upoznam? Zašto mi to nisi rekla?” “U granicama normale”, izbjegla sam odgovor. Otvorio je vrata stana i zakoračila sam u njega bez imalo oklijevanja. “Raskomoti se”, rekao je. “Idem se istuširati, ali obećavam da ću biti brz. U hladnjaku imaš hrane i pića ako nešto želiš.” Sjela sam na kauč i rekla mu da ne bih ništa. Nestao je niz hodnik i čim sam čula da je zatvorio vrata spavaće sobe, bacila sam se licem prema dolje na njegov kauč tiho vrisnuvši, i trudeći se najviše što sam mogla da ne razmišljam o tome kako se on svlači u susjednoj sobi. Nisam uspjela. A moja je mašta iznenađujuće živopisna.

111

Petnaesto poglavlje Carson

Istuširao sam se što sam s hladnijom vodom mogao i što sam brže mogao, i u glavi sam vrtio akcije kako bih se spriječio da razmišljam o curi s druge strane zida. Ljutit sam na sebe što nisam ponio telefon na trčanje. Skoro sam se s njom potpuno mimoišao jer sam previše nesiguran da uzmem slobodnu večer. Postajem bolji. To je sigurno. Do sada sam imao tri treninga s Torresom i Brookesom i konačno počinjem vidjeti rezultate svih sati koje trošim na vježbanje. Njih su dvojica šaljivčine, pa mi vrijeme proleti. Za razliku od svih sranja koja sam čuo na terenu i u svlačionici, njih su dvojica zaista smiješni. No iako postajem bolji, i Abrams se isto poboljšava. Možda je to zbog toga što je opet pod budnim okom trenera Colea ili se možda malo sabrao nakon što je igrao godinu dana. U svakom slučaju, gubim tlo istom brzinom kojom ga osvajam, što znači da nema vremena za usporavanje. Hladan tuš značio je da nema pare koja bi zamaglila zrcalo i morao sam se pogledati u oči tijekom zadnje misli, znajući da provođenje vremena s Dallas potpada u kategoriju usporavanja. No preteško je odoljeti joj. Navukao sam čiste traperice i sivu majicu umjesto trenirke koju bih inače odjenuo na večer. Ona se za tulum odjenula u tamne, uske traperice, malu kožnu jaknu i dugu zelenu košulju koja joj ide uz oči. Uzeo sam si trenutak da se saberem prije no što sam izišao iz sobe, ali sve moje misli o njoj tvrdoglavo su polarizirane. Želim joj biti prijatelj kao što me zamolila. Želim je uvjeriti da mogu biti i više. Želim otrčati u suprotnom smjeru. Pa sam gurnuo sve te stvari u stranu i samo odlučio učiniti ono što mi se učini ispravnim. Kada sam ušetao u dnevni boravak, sjedila je bočno na mom kauču, u krilu joj je počivala moja knjiga akcija i grickala je nokat palca proučavajući stranicu. “Mislio sam da je ovo područje bez nogometa”, rekao sam.

112

Skočila je, gotovo bacivši knjigu iz krila. Zatim je malo pribranije rekla: “Bilo mi je dosadno.” “I to je bilo najbolje njuškanje koje si mogla izvesti?” “Nisam njuškala. Bila sam samo blago znatiželjna vidjeti kako je tata promijenio stvari.” Uzeo sam knjigu i sjeo pokraj nje, položivši jedan lakat na njezina koljena. “Znaš da ga možeš pitati ako te stvarno zanima.” Na licu joj se pojavio užasnuti izraz. “Rekla sam blago. Kada bih to spomenula tati, satima bi mi o tome pričao.” Podignuo sam knjigu punu kombinacija i varijacija koje sam se silno trudio zapamtiti ako ikada dobijem stvarnu šansu zaigrati. “Znači, ti to zaista razumiješ?” Namrštila se. “Samo da znaš, tu sam stvar znala napamet kada sam pomagala...” Utihnula je, a s lica joj je nestao namrgođen izraz, kao i sve drugo. Da sam bolji dečko, pustio bih je da se izvuče s tim. “Kada si pomagala Abramsu? Vi ste prije bili zajedno, zar ne?” Prekrižila je ruke na prsima, a u toj je kožnoj jakni izgledala zastrašujuće seksi. “Fantastično. Što sada priča ljudima?” “Ništa.” “Da, sigurna sam da je Levi bez nekog skrivenog motiva usput u razgovoru spomenuo da smo hodali više od dvije godine. Zvuči baš poput njega.” Pustio sam da mi ruka sklizne s njezina koljena, omotao sam je oko njezinih nogu i stisnuo ih. “Čuo sam da ste hodali. Nisam se potrudio slušati više od toga jer iskreno, nisam htio. On je kreten i ne sviđa mi se. I sigurno ne volim o tebi i njemu razmišljati u istoj rečenici.” ‘‘Dobrodošao u klub”, promrmljala je. “Dobro. Dosta o tome. Netko mi je obećao da mogu postavljati osobna pitanja.” “Molim? Moj ljubavni život nije ti bio dovoljno osoban?”

113

Čeljust mi se stisnula kada je rekla ljubavni život. Od svih riječi koje je mogla izabrati da opiše svoju prošlost s Abramsom, ta je bila sasvim, sasvim na kraju popisa onoga što sam htio čuti. A budući da nemam pravo osjećati se posesivno, zbog Abramsa ili onog hipstera ispred tuluma ili bilo koga, odabrao sam sasvim različitu temu. “Zašto ples?” “Zašto nogomet?” “Jer je to jedina stvar u mom životu koje se nisam užasavao ili je mrzio ili bio očajno loš. To je ono u čemu sam dobar, barem u usporedbi sa svime ostalim.” “Nagnula je glavu u stranu i uspravila se, nagnuvši se prema meni. Trbuhom je okrznula ruku koju sam omotao oko njezinih nogu, a taj je kratak dodir bio sve na što sam mogao misliti. “Obožavaš li ga?” “Cole, ti si ta koja me napala što previše vježbam. Što misliš?” Nije joj promaklo to što nisam odgovorio na pitanje, ali svejedno se naslonila na rukohvat, uništivši svaku šansu da će me opet okrznuti. “Tvoj red”, rekao sam. “Voliš plesati?” “Da”, odgovorila je čvrsto. Podignula je obrvu kao da me izaziva i nastavila, “zabavljam se dok plešem, ali također sve osjećam intenzivnije. Kada plešem, kao da sam sve konačno shvatila, kao da sam prešla iz običnog i na rubu sam da otkrijem nešto predivno. Inspiracija, valjda. Ali veće je od toga. Ja sam veća kad plešem, kao da mi srce ispuni cijela prsa i curi iz mene svakim korakom i svakim dahom.” Zelene su joj oči gorjele takvom strašću, a osmijeh na usnama bio je najdivniji koji sam dosad vidio. Mislim da osjećam više elana i života koji zrače iz nje no što sam i sam ikada osjetio. Način na koji govori o plesu pomalo je sličan onome kako se ja osjećam kada je gledam - preplavljen i ispunjen i kao da se raspadam, sve u isto vrijeme. Sišao sam s kauča i povukao je na noge, iznenada očajnički želeći vidjeti to. “Pokaži mi.”

114

Još je uvijek pomalo bila u nekom transu, u svojim mislima i osjećajima i bilo joj je potrebno nekoliko sekundi da kaže, “Što?” “Pokaži mi. Želim te vidjeti kako plešeš.” Oči su joj se proširile i zagrcnula se nasmijavši se. “Ne mogu ti samo pokazatiu dnevnom boravku, Carsone. U trapericama sam i čizmama i nema prostora ni glazbe i...” Primio sam je za ruku i odvukao od kauča do slobodnog prostora gdje ja katkada doma vježbam. “Da citiram tvog tatu: Nemoj mi davati izgovore. Cole. Daj mi rezultate.” Licem joj se proširila iziritiranost. “Ah. Zašto si to rekao? Mrzim kada to govori.” Nasmijao sam se i rukom joj pokazao da krene. “Čekam, Hrabrice.” Ispružio sam ruku, zatvorivši dlan u šaku. Uputio sam joj zaigrani osmijeh i dodao: “Možeš mene iskoristiti kao onu šipku, ako hoćeš.” “Nećeš me valjda zaista natjerati da učinim to, zar ne?” “Daj. Čega se bojiš?” “Da ću napraviti budalu od sebe, iskrenuti gležanj, pokidati ove smiješno uske hlače, dati ti materijala da mi se rugaš iduće stoljeće... trebam li nastaviti?” Odmahnuo sam glavom, ne uspjevši zadržati svoj široki smiješak. Duboko je udahnula i opet započela “...da padnem na lice, osramotim plesače posvuda da te ne uspijem zadiviti...” Prekinuo sam je, unijevši joj se u lice. “Hej.” Primio sam je za bradu kako bih još više naglasio svoje riječi. “Nikada se ne moraš brinuti za to hoćeš li me zadiviti.” “Samo zato što mi kažeš da se ne brinem u vezi s nečim ne znači da mogu prestati. Nije to prekidač koji mogu uključiti i isključiti.” “Onda me nešto nauči. Ja ću plesati s tobom i obećavam ti da ću jedino ja sramotiti plesače posvuda.” Oklijevala je i vidio sam kako odvaguje to što joj se ne sviđa situacija i želju da vidi mene kako pravim budalu od sebe. Konačno je otpuhnula: “Dobro. Pokazat ću ti osnove. Ali neću stvarno plesati u tvom stanu. To je baš čudno.” 115

Ispravila je ramena i odmahnuvši glavom maknula kosu s lica te počela: “Dakle, postoje tri osnovna položaja za stopala i ruke, a zatim i osnovni smjerovi. Sve ostalo u baletu polazi od toga.” “A time se baviš? Baletom?” Uzdahnula je. “I da i ne. Plešem balet. Volim ga. Ali zapravo nemam dovoljno treninga da bih bila dobra onoliko koliko bih morala biti da bih se time bavila profesionalno, a to ovdje neću dobiti. Pa uglavnom plešem suvremeni ples, koji je malo manje ukočen i više se radi o pokretu kao cjelini, a ne o položaju tijela i tehnici. Ali većina ljudi prvo nauči osnove baleta. I to je ono što i ja podučavam.” “Ti podučavaš? To mi nisi rekla.” “To je nešto što radim kako bih pomogla svojoj staroj učiteljici plesa. Vodim nekoliko tečajeva za malu djecu s rasponom pozornosti od pet minuta. To je... zanimljivo.” “Dobro onda, podučavaj. Pokaži mi što da radim.” “Ovo je prva pozicija.” Stala je tako da su joj se pete dodirivale, a stopala bila raširena toliko da su činila gotovo ravnu liniju. Pokušao sam je kopirati, no izgubio sam ravnotežu kada sam pokušao toliko raširiti prste, a moje se tijelo pobunilo. Uhvatila je jednu od mojih letećih ruku i nasmiješila mi se samozadovoljno kada sam postavio stopala u položaj “V” najšire što sam uspio. “Blizu, ali sada moraš izravnati noge.” Učinio sam kako je rekla i mišići mojih listova i stražnjice neugodno su se stegnuli. Još je uvijek držala moju ruku i pustila ju je kako bi svoje stavila na moj trbuh i leđa. Bio sam malo pognut, a ona me pogurala. “Ispravi se.” Jesam, ali morao sam se pridržavati za nju kako bih u tome uspio, zbog čega je bila pod mojom rukom, još uvijek dodirujući moj struk. “Možda smo ovo trebali raditi pokraj zida”, rekla je. “Polako učim. Najbolji je pristup pokazati mi rukama.” “Možeš li biti očitiji?” “Naravno.” Odustao sam od ludog položaja nogu i rukom koja je bila na njezinim ramenima okrenuo sam je prema sebi. A zatim sam, samo kako bih bio siguran da se neće izvući, spustio ruku niže dok se nije našla oko njezina 116

struka i privukao je bliže. Obje su njezine ruke kliznule na donji dio mojih leđa, pa se nisam osjećao previše krivim. “Plešeš li ikada s partnerom?” Nije me pogledala u oči nego je zurila ravno u moj vrat. Zatim je pognula glavu dok joj čelo nije dodirnulo moja prsa odmah ispod ključne kosti. Pod rukama sam osjetio kako joj se tijelo pomiče dok je udisala. Okrenula je glavu, pomaknula se još malo bliže i naslonila obraz na moje rame odgovorivši: “Ne.”

117

Šesnaesto poglavlje Dallas

Jedna je od Carsonovih ruku kliznula uz moju kralježnicu i omotala se oko mog ramena, držeći me isto kao one noći kada smo se upoznali. No sada mu je ruka ispod moje jakne, a ne košulje. Njegov je dodir ovoga puta nježniji, sladi i iznenađujuće više seksi. “Jednoga dana vidjet ću te kako plešeš, Cole.” Zatvorivši oči, promrmljala sam potvrdan odgovor i samo ga pustila da me drži, dok je palac povlačio gore dolje po mom vratu na način koji je bio i umirujući i uzbudljiv. Prošli smo točku gdje je ovo bilo prihvatljivo za zagrljaj, ali jednostavno ga nisam htjela pustiti. Ali bojala sam se pustiti da se to dalje razvija jer, ako mi je toliko teško odvojili se od zagrljaja, koliko će mi teže biti zaustaviti nešto više? “Grozno mi je što ti moram ovo reći”, započela sam, a on je spustio glavu kako bi me bolje čuo. Usnama je lagano okrznuo moje čelo, a zatim ih je ostavio tamo prislonjene, zbog čega su moji otkucaji srca nenormalno ubrzali. “Ali mislim da nemaš budućnost kao plesač.” Nasmijao se. “Ne, vjerojatno ne.” To me i nasmijalo, i iskoristila sam tu priliku kako bih iskliznula iz njegova stiska, kako bih se malo udaljila. Ruka mu je klizila niz moja leđa dok sam se udaljavala, a od tog polaganog pokreta zadrhtala sam. “Možemo li samo gledati još jedan film ili nešto?” “Naravno.” Podignuo je deku s fotelje dodavši mi je prije no što se uputio prema TV-u. “Imaš li nekih posebnih želja?” “Nešto što nije glupo.” Zbog osmijeha koji mi je uputio pala sam na kauč jače no što je bilo potrebno. “Komedija? Akcija? Drama? Nemam baš puno ženskih filmova.” “Što god se tebi sviđa.” 118

Mislim da se ionako neću moći dovoljno koncentrirati tako da nije ni važno. Na kraju je izabrao seriju na Netflixu, a ne televizijski film... nešto britansko o putovanju kroz vrijeme. Nije krenuo od početka, nego je uključio epizodu iz jedne od kasnijih sezona za koju je rekao da je ne može sam pogledati. Bilo je malo otrcano, s nekom vrstom znanstveno-fantastične uvodne glazbe koja je zvučala kao techno, ali on se činio uzbuđenim. Dok je počinjala epizoda, prošao je pokraj kauča i uputio se prema svojoj sobi. Iskoristila sam priliku da skinem jaknu i cipele, ostavši u košulji kratkih rukava. Vratio se nekoliko sekundi kasnije u ruci noseći jastuk te je ugasio svjetlo. Ispustio je jastuk na rukohvat, a zatim se naslonio na nje“Dođi ovamo, Cole.” Otvorio je ruku prema meni, a glas mu je bio dubok i mek. Oklijevala sam samo sekundu prije no što sam ustala, maknula deku sa sebe i legla ispred njega, naslonivši leđa na njegova prsa. Pomaknuo je jastuk dijagonalno kako bismo oboje mogli staviti glave na njega, pri čemu je njegova bila nekoliko centimetara iznad moje. Osjetila sam kako mi njegov dah mrsi kosu i osjećala sam se kao da mi se malo počelo vrtjeti. Oboje nas je prekrio dekom, a rukom je nekoliko puta okrznuo moje noge zbog čega sam poskočila. Kada smo se oboje udobno smjestili, prebacio je ruku oko mojeg struka i privukao me k sebi dok nam se tijela nisu povezala od glave do pete. Čvrsto sam zatvorila oči, a na usnama mi se počeo razvlačiti osmijeh koji nisam mogla svladali. Mogla sam se zavaravati da je ovo nešto što prijatelji rade, da to ništa ne znači, ali nisam tako sigurna želim li se više zavaravati. Provela sam cijeli život radeći što god je tata želio da radim. A kada nije bio zaokupljen ograničavanjem mog života, ja sam to odrađivala umjesto njega. A sada... mislim da bi moglo biti vrijeme da malo popustim uzde i dopustim si da dišem. Oprezno sam položila ruku preko njegove koja je bila prebačena preko mojeg struka. On se nije zamarao s oprezom. Hrabro je isprepleo prste s

119

mojima prije no što je obje naše ruke ugurao između mene i jastuka, a ruka mu je bila čvrsto omotana oko mene. Serija je bila zanimljiva... kipovi anđela su oživljavali, zbog čega više neću moći okrenuti leđa kipu. Nikada. Ali više me zaokupljala osoba koja je sada bila iza mojih leđa. Na pola epizode rekla sam: “Carsone?” “Hmmm?” Podignuo je glavu s jastuka, nagnuo se i položio bradu na moje rame. Nisam udahnula prije no što sam upitala: “Bi li mogao otići?” Ukočio se iza mene, a ruka koja je još uvijek držala moju, zgrčila se. Shvatila sam da mi je drago što ležimo jer sada znam da ga to ne bih mogla pitati dok gledam u njega. “Želiš li da to učinim?” U njegovu glasu čula sam natruhu emocije zbog koje sam poželjela da mu mogu vidjeti lice, ali ne i on moje. “Ne. Samo pitam bi li mogao.” Izdahnuo je, a dah mu je bio vruć na koži mojeg vrata, ali nije se opustio. “Ne znam kako želiš da odgovorim na to, Dallas. Bojim se da ću dati pogrešan odgovor i onda ćeš ti biti ta koja će otići.” “Samo mi reci istinu. Iskrenost, zar ne? Ovo je sigurna zona.” Mislila sam da među nama nema više slobodnog prostora, ali povukao me snažno, zalijepivši nam tijela jedno uz drugo. Osjetila sam reakciju njegova tijela na stražnjici prije no što mi je prošaputao na uho: “Ne. Ne mogu otići od tebe.” To me trebalo preplašiti, ali uglavnom mi je samo bilo drago što nisam jedina. Usnama mi je dotaknuo vrat i željela sam ga tako jako da se zbog tog malog dodira moje tijelo uvilo prema njegovom. “Ne mogu otići od tebe jer ne želim. Postoji tisuću stvari koje želim i trebam učiniti, ali ti ih sve nadilaziš. Kradeš mi misli i sve što želim jest izgubiti se u tebi. Sve što želim jest da se i ti izgubiš.” Usnama je prešao preko moga vrata, ne ljubeći me zapravo, nego više zadirkujući prije no što je utisnuo čvrst poljubac u kut moje čeljusti. “Je li to odgovor kojega si htjela? Ili sam te preplašio?”

120

“Definitivno me plašiš.” Glava mu je pala na jastuk i pustio je moju ruku. Zgrabila sam je, ne dopustivši da se makne s moga struka. “Ali ni ja neću otići.” Svejedno je odmaknuo ruku od mene, ali samo kako bi se podbočio. Okrenula sam se na leđa kako bih ga pogledala; a on se nadvio nad mene dok su mu ruke stajale svaka s jedne moje strane. “Znaš li što govoriš? Jer katkada šalješ pomiješane signale, Cole. A mislim da neću podnijeti da te opet poljubim, a ti se samo okreneš i kažeš da ne smijemo.” Malo sam se pomaknula unatrag, podignuvši se na jastuk. Njegove su me oči gladno gledale, a u mom su želucu zaplesali živci. Dodirnula sam njegovu podlakticu koja je sada, jer sam se pomaknula, bila u ravnini s mojim kukovima. Prstima sam klizila uz njegovu ruku, pokraj lakta, prateći put mišića sve do ramena. Zatim sam se, sjetivši se masaže i upozorenja koje mi je dao u vezi s ljubljenjem do besvijesti, nagnula naprijed i utisnula identičan poljubac u njegovu ruku, odmah ispod ramena. Zvuk koji je odjeknuo u njegovu grlu odmah me podsjetio na naš prvi poljubac. A kada su njegove usne dodirnule moje, moja su usta već bila otvorena. Jezikom je kliznuo u njih, zahtijevajući i izazivajući, gurajući upravo toliko snažno da bih uvidjela koliko je zapravo ozbiljan, ali da mi ipak ne bude previše. Glavu sam nakrivila još u stranu, ljubeći ga dublje. Ruke je omotao oko mojih koljena bez upozorenja i povukao me s jastuka, razdvojivši mi koljena i punom se težinom spustivši na mene. Izdahnula sam u njegova usta, a njegove su me ruke ohrabrivale da omotam noge oko njegovih kukova. Jesam, i utapala sam se u njemu. Njegovu okusu. Njegovu mirisu. Njegovim zvukovima. Rojili su se oko mene, uronivši me u želju i spremno sam prihvatila njegovu težinu. Dok su mu prsa i kukovi bili zabijeni u mene, imala sam osjećaj kao da je iz mene izgurao sve ostalo osim sebe. Svi oni nevažni mali strahovi i sumnje i “što ako” zakopani su ispod žudnje koju je pokrenuo u meni. Rukama je klizio po vanjskoj strani mojih bedara, omotavši ih oko moje guze i podignuvši me samo malo dok su se njegovi kukovi spuštali na moje. Po prvi put nakon dugo vremena razmišljala sam o tome kako bi bilo opet biti s nekim, biti s njim. Zamišljam kako nam nestaje odjeća, koža klizi o kožu, o zvuku koji bi proizveo kada uđe u mene. 121

Nisam se seksala od onoga jednog puta s Levijem. Nisam željela. Ali sada to toliko želim da drhtim. Spustila sam ruke do ruba njegove majice i, kada sam je nesigurno povukla, on se podignuo kako bi mi pomogao da je svučem. Progutala sam i zurila i opet progutala jer dragi, slatki Isuse na jednorogu, savršen je. “Nikada te više neću grditi da previše vježbaš.” Osmijeh koji mi je uputio umjesto odgovora bio je toliko nevjerojatan, a toplina koja se skupljala u mom središtu eruptirala je u plamen. Nagnuo se prema dolje kako bi naslonio usne na moj vrat, a ja sam zgrabila njegov struk, rukama savršeno klizeći uz mišiće u obliku slova “V” iznad njegovih kukova. Željela sam ga povući natrag na sebe, omotati ruke oko njega i osjetiti toplinu njegove kože. Ali on je nestao s položaja iznad mene klizeći dolje dok se nije našao iznad mojih kukova. Podignuo mi je košulju, ne skinuvši je, ali ju povukavši dovoljno da mi otkrije trbuh. Zatim se oslonio na laktove i položio otvorena usta na moj kuk. Topao dodir njegova jezika na moja je usta izmamio uzdah, a on je kliznuo rukom gore, zavukavši je pod moju košulju i omotavši je oko mojih rebara. Prsti su mu bili tako blizu mojih prsa i da zbog vatrenog puta njegovih usta uz moj trbuh nisam bila toliko ukočena, bila bih u iskušenju izdignuti prsa prema njemu. Oči su mu potražile moje kada je utisnuo vrući poljubac odmah iznad gumba mojih traperica. Zbog posesivnog načina na koji je njegovo tijelo zagradilo moje i pohlepnog pogleda u njegovim očima, činilo mi se kao da mi se kralježnica savila u tijelo. Uvijala se i stezala, šireći se u kukove i stvarajući nepoznat osjećaj među mojim nogama koji me prestravio. Bila sam napeta, i to očajnički, jedva sam odolijevala nagonu da se počnem meškoljiti pod njim, ali znala sam da neću stati. Ne dok me ne dodirne. Zaista dodirne. Ali ne mogu to tražiti. Nisam sigurna mogu li ja to. Seks i kajanje za mene su uvijek bili isprepleteni. Ako budem spavala s Carsonom, a sutra požalim, mislim da hi me to moglo ubiti. Sada znam da s njim neće biti rastanka. A ako dođe do toga, raspast ću se.

122

Sedamnaesto poglavlje Carson

Ugledao sam to u njezinim očima i prije no što je izgovorila. “Ne mogu ovo.” Na trenutak sam pomislio da misli na sve to i htio sam vrisnuti. No tada je prošla rukom kroz moju kosu i privukla me prema svojim ustima kako bi me još jednom poljubila i tada sam shvatio. Ne može samo ovo. Gurao sam stvari prebrzo. Izgleda da sam to s njom često činio. Ali dok god nastavi biti iskrena sa mnom, dok god ne pobjegne, mogu to popraviti. “Dobro”, rekao sam, obasuvši je nizom poljubaca po čelu, obrazima i ustima. “To je u redu.” “Jesi li siguran?” Pogledala me kao da je očekivala da ću se svađati s njom oko toga ili je zbog toga izbaciti. “Sasvim siguran.” Ponovno sam je poljubio, jer je nagon da je okusim bio presnažan. “Ovo je i više no dovoljno.” Na njezin prijedlog pogledali smo još jednu epizodu serije Doctor Who, ovoga puta prvu. Nasmiješila mi se vezujući dugu kusu u konjski rep, dok se učitavala nova epizoda. Htio sam je privući k sebi i opet omotati ruke oko nje, ali mi je trebala i razdvojenost da se smirim. Ne treba mi ništa više od onoga što mi je dala, ali htio bih je i grliti, a da me ne muči moja podivljala erekcija. “Idem popiti malo vode. Želiš li ti nešto?” Odmahnula je glavom, a ja sam iskoristio te minute kako bih stajao pred ledeno hladnim hladnjakom da smirim sam sebe. Vratio sam se s dvije bočice vode, samo za slučaj da se predomisli. Ovoga sam puta legao na leđa, a ona se privila uz mene, položivši glavu na moja prsa. Prošao sam prstima kroz njezin konjski rep i preplavio me miris vanilije.

123

Tako sam i zaspao - s rukom u njezinoj kosi, a njezino tijelo bilo je prebačeno preko moga. I ne sjećam se da sam doživio spokojniji trenutak u cijelome svojem životu.

* * * Probudio sam se kada se Dallas pomaknula pokraj mene, ležeći gotovo potpuno na meni dok je pokušavala dosegnuti telefon koji je u tišini zasvijetlio na stoliću. Kada ga je dohvatila, stavila je glavu na moja prsa, a oči su joj bile teške od sna. Zijevnula je i stavila telefon na uho, položivši suprotan obraz na mene. “Halo?” Bila je tiha nekoliko sekundi, a zatim je skočila. “Sranje! Koliko je sati?” Zaškiljio sam prema crvenim svjetlima rutera. 3:17 ujutro. “Zvala si ga? Nemoj me zezati, Stella?” Prokletstvo. To nije dobro zvučalo. Uopće. “Zaspala sam. Nisam čula da telefon zvoni. Ne. Znam.” Uzdahnula je i kratko me pogledala prije no što je zatvorila oči. “Kod Carsona sam.” Stella je rekla nešto iako je meni sve to zaista zvučalo kao kričanje, a Dallas je odgovorila oštro: “Ne, naravno da ne! Gledali smo film i zaspali.” Pokušavala se podbočiti na ruku, pa sam joj pomogao, podignuvši nas oboje u sjedeći položaj. Stavila je mobitel između ramena i uha, a zatim navukla cipele. “Stella, možemo li o tome razgovarati kada moj tata ne bude mislio da ležim mrtva u nekom jarku?” Ugurala je jednu ruku u jaknu, a zatim i drugu. “Krećem sada. Nazovi ga i reci mu... ne znam. Reci mu da sam ti poslala e-mail da ti kažem da sam slučajno zaključala ključ i telefon u našoj sobi i da spavam kod prijateljice, ali da si ga tek sada vidjela. I ispričavaj se kao što se nikada u životu nisi ispričavala. Poslat ću ti poruku kada stignem. Možeš li doći pustiti me kroz istočno stubište tako da me kamera na domu ne snimi kad uđem? Aha. Da, hoću. Obećavam.” Prekrila je oči rukom i promrmljala, “Bok.” Još sjedeći na kauču, podbočio sam laktove na koljena i rekao joj: “Oprosti. Nisam te htio uvaliti u nevolju.” 124

“Sama sam si kriva. Lagala sam Stelli i rekla joj da odlazim s tuluma kako bih se vratila u dom. Kada se vratila kući, a mene nije bilo, uspaničila se.” “Što je tvoj tata rekao?” “Paničari, naravno. Nije ni htio da živim u domu, tako da će ovo bici još jedan dodatak njegovu popisu razloga iz kojih nisam dovoljno zrela da odem na školovanje u New York.” New York? To je valjda povezano s plesom i ne sviđa mi se kako se zbog toga osjećam. Ne volim osjećaj da će mi svakoga trenutka iskliznuli kroz prste. “Zašto ne ostaneš? Ako će Stella nazvati tvog tatu, nema razloga da juriš tamo usred noći.” Namrštila se približivši se i prošavši prstima kroz moju kosu. “Ne mogu. Poznavajući tatu, vjerojatno je već nazvao mog savjetnika, možda i dekana. Moram biti tamo ujutro za slučaj da netko odluči provjeriti našu priču.” “Zašto jednostavno ne kažeš istinu?” “Carsone.” Pogled koji mi je uputila bio je oštar. “Ne mislim o meni. Samo reci da si bila kod prijatelja i zaspala dok ste gledali film. To se događa. Više nisi dijete.” “Koliko god bilo lijepo čuti da se netko drugi s time izvuče, neće upaliti. Doista nemam prijatelja osim Stelle. I tebe.” Ustao sam i primio je u zagrljaj. “Dobro. Ali pošalji mi poruku kad stigneš. I ujutro nakon što se čuješ s tatom.” “Hoću.” Okrenula se da ode, pokupivši torbicu, ali nije stigla do vrata prije no što sam je opet zaustavio. Uzeo sam joj lice u ruke i poljubio je, kliznuvši u njezina usta kako bih je još jednom okusio. “Znam da je to bilo na kauču i da je trajalo samo nekoliko sati, ali to je bio najbolje spavanje u dugo vremena.” Kada je otišla, nisam se ni vratio u krevet. Bacio sam se na kauč gdje je još malo mirisalo po njoj i ostao sam budan dovoljno dugo da dobijem njezinu poruku da je sigurno stigla.

* * * 125

Nisam vidio Dallas ostatak vikenda, niti u ponedjeljak niti u utorak. U srijedu sam se iskalio u teretani i na svemu u njoj, uključujući Ryana. “Stvarno moraš dovesti pod kontrolu tu prijateljsku zonu, stari. Smeten si i nisam baš oduševljen time da budem tip na kojega ćeš ispustiti desetke kilograma dok ne paziš.” Odmahnuo sam glavom i zurio u pod, a zatim učinio kako je i rekao, podignuvši šipku i bacivši je iznad glave iz sve snage. Zatim sam je ispustio na strunjače nekoliko metara od mjesta gdje se Ryan prekriženih nogu naslonio na spravu s utezima. “Prijateljska zona zapravo više i nije problem.” “Oh, da čujem.” Zakolutao sam očima, a on je dohvatio obližnji stolac i zajahao ga kao da se namješta za pričanje priča. “Baš i ne mogu o tome pričati.” Kimnuo je i proizveo zvuk odobravanja. “Kužim. Ona je pripadnica CIA-e, zar ne?” “Oh, da. CIA-ini agenti zaista se pale na studente.”

“Nemoj mi upropastiti maštariju, stari.” “Baš si štreber. Od svih maštarija na svijetu, izabrao si tu?” “Hej, ovdje je riječ o tebi, ne meni. Dakle, ako nije iz CIA-e... da vidim. Ima dečka?” Odmahnuo sam glavom pa još jednom krenuo podići uteg. Zaškripao sam zubima i zastenjao boreći se s dizanjem tereta. Trenutak u kojem sam ga ispustio bio je gotovo bolan kao i samo podizanje. Zbog tog prijelaza brzine munje između držanja sve te težine i ispuštanja, zaboljeli su me zglobovi. “Nema dečka, Hmmm... bivša lezbijka koju je previše sram priznati da si je ti dovukao natrag u ormar?” Glasno sam se nasmijao i ne potrudivši se reći mu da nije tako. “Shvatio sam. Prašiš kćer trenera Colea.” Nasmijao se, a meni je od iznenađenja ispala šipka koju sam držao prije no što sam je uspio podignuti iznad struka. Ryan je morao odskočiti s puta kako bi izbjegao smrskane nožne prste, a smijeh mu se pretvorio u smrtnu tišinu. Lice mu se preobrazilo u izraz zbog kojega sam poželio baciti tu prokletu šipku na svojti glavu. 126

“Sranje, čovječe. Istina je... sranje! Jesi li ti lud?” “Da”, odgovorio sam jer zaista, tako je. “Ti... ti si... oh moj Bože, čovječe. Bolje ti je da koristiš gumicu. Zamišljam tvoje izmrcvareno tijelo ako je ikada napumpaš, a veliki dozna.” “Zaveži.” Pokazao sam rukom preko svojeg vrata upozorivši ga. Trenutačno nikoga nije bilo u našoj blizini, ali paranoičan sam. Dallasino pravilo izričito zabranjuje da ikome kažem. To sam već uprskao i nisam htio da još netko slučajno načuje. “Nismo... ne prašim je, kao što si rekao. Samo isprobavamo kako ide.” Barem sam prilično siguran da to radimo. Dopisivali smo se preko vikenda i nije se Činilo kao da se predomislila, ali rekla je da nedjeljom ide s tatom u crkvu, u ponedjeljak ima nešto u vezi s plesom, a u utorak radi. Mali dio mene bio je zabrinut da me zapravo otpilila. Dobro, veliki dio. “Isprobavati kako ide s trenerovom kćeri...” “Dobit ćeš utegom u jaja ako to još jednom kažeš naglas.” Kucnuo je o naslon metalnog stolca koji je zajahao kao da je oklop, a ja sam krenuo naprijed kako bih mu uzeo stolac kada je podignuo ruke. “Opusti se, čovječe. Neću reći ni riječi. Ali znaš”, nakašljao se umjesto da kaže trenerovo ime, “...neće biti jedina osoba za koju se trebaš brinuti. Tu je i Abrams. Tip je šupak, ali nitko ne govori o bivšoj toliko koliko on to čini osim ako je dio njega još ne želi.” “Boli me kurac što Abrams želi. Neće joj se ni približiti, uspjeli mi ili ne.” Ryan je kimnuo i nakon što sam odradio zadnje podizanje, vjerojatno stenjući malo više no što je bilo potrebno, milostivo je promijenio temu. “Kad smo kod Abramsa. Tip je konačno shvatio kako ne zasrati svaku drugu akciju.” Istegnuo sam vrat na obje strane, a zatim razgibao ramena. “Znam. Ne znam do čega je to, ali ubacio je u višu brzinu.” “Možda je osjetio da si mu za vratom.” “Možda.” Ryan je provjerio sat. “Moram na predavanje, ali idemo na ručak prije no što se vratiš ovdje popodne. Koja ti je menza najbliža predavanju?” “Schaefer”, rekao sam, a želudac mi se stisnuo. To je Dallasin dom. “Dobro. Nađimo se tamo. Pokušaj ne ozlijediti pješake u svojem frustriranom stanju.” 127

Jedina osoba kojoj sam zaista raspoložen nauditi bio sam ja sâm. Da nisam morao stići na španjolski, ostao bih kažnjavati se još nekoliko sati. Imam osjećaj da ću popodne morati odraditi više od svog uobičajenog trčanja kako bih raščistio glavu.

128

Osamnaesto poglavlje Carson

Kada mi je profesor španjolskog na stol položio test iz kojeg sam dobio jedan, ubrzo je postalo jasno da sam danas jednostavno trebao ostati u krevetu. Gurnuo sam ga u torbu i krenuo ravno prema vratima. Ostao je tamo, podrugujući mi se tijekom iduća dva predavanja. Ti su se podsmjesi spojili s mojim mislima o Dallas i Ryan je stvarno možda bio u pravu u vezi tvrdnje da predstavljam rizik za strance. Nisam progovorio ni riječ kada smo se našli ispred Schaefera za ručak i sigurno je osjetio moje raspoloženje jer ni on nije ništa rekao. Nisam si dopustio da mislim na Dallasin dom negdje na katovima iznad nas dok sam se spuštao stubama u menzu u podrumu. Uzeo sam pladanj i samo danas zaboravio na zdravu prehranu i ono što će mojem tijelu dati najbolju energiju. Uzeo sam sve što mi je izgledalo dobro i, kad sam završio, imao sam dva puna tanjura. Prvo sam ugledao Stellu. Glasno se smijala, privlačeći pozornost na način kojem je bila sklona. Dallas mi je bila okrenuta leđima i sjedila uspravno na stolcu - znam da se nikada ne bi pogrbila. U isto je vrijeme bila jako mirna i spustila je glavu kao da želi da pogledi samo prijeđu preko nje. Moj nije. Nikada ne bi mogao. Zbog toga nisam shvatio da nas je Stella uočila sve dok nije zakoračila ravno u moje vidno polje. Stala je pokraj mene pod izlikom točenja pića, “Shvaćaš da ću te, ako je povrijediš, kastrirati mnogo prije no što te dohvati njezin tata... Zar ne?” Udario sam čašom o aparat za led malo presnažno da bi prošlo pod uobičajeno. “Neću je povrijediti.” “Zaboravljaš da sam te vidjela one prve noći, slinio si po njoj. Ona nije takva, ako te zbog toga zanima. Slatka je i nevina”, glas joj je zastao na zadnjoj riječi i izgledala je kao da želi da je može povući. “Htjela sam reći da nije cura za jednu noć. Tako da, ako te to zanima, nadi to drugdje.” 129

“Misliš li zaista da bih riskirao svoje mjesto u momčadi samo kako bih jednom bio s njom?” Slegnula je ramenima. “Ne bi bio prvi glupan koji je pokušao.” Gnjev mi je danas preblizu površine i njezine riječi pomiješane s pomisli na Dallasina pravila o vezi toliko su me razdražile da sam zdrobio plastičnu čašu iz menze koju sam držao. Sok mi se prolio po ruci i opsovao sam, požurivši odložiti ga na rešetkama stroja. Ryan je tiho promrmljao “Dolazna”, i to mi je bilo jedino upozorenje prije no što se pokraj nas našla Dallas držeći piće u ruci. “Vi idioti shvaćate da zadržavate red, zar ne?” Nisam je ni pogledao dok sam uzimao drugu čašu i krenuo je puniti. Stella je otišla i vratila se do njihova stola, a Dallas mi se primaknula. “Što je s tobom?” “Ništa. Samo imam jebeno loš dan.” Okrenuo sam se da odem, ali me uhvatila za lakat. Pustila ga je gotovo jednakom brzinom i da nisam bio toliko svjestan nje, mogao sam sam sebe uvjeriti da sam to umislio. “Sjedi s nama”, rekla je. Kratko sam se osvrnuo po menzi. “Što se dogodilo s izbjegavanjem druženja u javnosti?” “Sjedi pokraj Stelle. Nitko ništa neće pomisliti.” Ne želim jebeno sjediti pokraj Stelle, ali nisam toliko glup da propustim vrijeme s Dallas ako ga mogu iskoristiti. Stellin izraz lica, kada sam sjeo pokraj nje, bio je šlag na torti. Ryan je odložio pladanj pokraj Dallas, ali zbog pogleda koji sam mu uputio, gurnuo ga je jedno mjesto niže i sjeo jedan stolac dalje. Ne bih ga natjerao da to učini, ali mi se još više svidio zbog toga. “Ovo je Ryan”, rekao sam. Dallasin izraz lica bio je bezizražajan. “Nisam znala da je netko s tobom.” “U redu je”, prošaputao je Ryan. “Moja su usta zatvorena. Kada je Dallas zinula, a njezine zelene oči srele moje, sve to divljenje koje sam osjećao prema Ryanu nestalo je. 130

“Nisam mu rekao. Samo je nekako...” “Nije.” Rekao je Ryan. “Samo sam intuitivni genij. Vjerojatno će me uskoro regrutirati CIA.” Stella je prasnula u smijeh pokraj mene, a kada ju je Dallas ljutico pogledala, rekla je: “Što? Ne smijem se smijati?” “To nije smiješno!” Zbog Dallasina izmučenog izraza lica gotovo sam poželio da nisam ni sjeo. Stella se uopće nije zabrinula. “Ti si ga dovela ovamo. Ako si toliko paranoična zbog tračeva, postoji jednostavno rješenje. Ne znam kako ste mislili da će to ispasti.” Ne mogu procijeniti je li više uznemirena zbog moje ili Ryanove prisutnosti, s obzirom na njezina pravila. “Nisam razmišljao! Samo je. Pogledala me, a ja sam zaista poželio da nisam sjeo. Želim provoditi vrijeme s njom, a ne biti predmet žaljenja kao sada. “Jesi li u redu?” “Dobro sam.” Podignula je obrvu kao da me izaziva jer zna da lažem. I ja sam podignuo jednu jer mislim da se naš dogovor o iskrenosti ne proteže na ovaj čudan razgovor u četvero gdje nas Ryan i Stella oboje gledaju jedva pokušavajući sakriti zanimanje. Osim toga, razgovor koji ja imam na umu vjerojatno ne želi voditi u javnosti. Pogled joj je postao mekši i mislim da je shvatila. “Ah. Dallas, daj ga odvedi u sobu već jednom i ljubite se ili nešto. Dobit ću osip od vaših dubokih, pronicljivih pogleda.” Ne bih htio biti onaj kome će Dallas uputiti ljutiti pogled, ali Stella je sigurno na to naviknula. “Imam rješenje!” rekao je Ryan. “Ne želite da vas vide zajedno u javnosti kako netko ne bi nešto krivo pomislio. Ili zapravo, točno pomislio, ali ne želite da znaju da je to točno.” Stella je naslonila laktove na stol. “Prijeđi na stvar, 007.” “Iziđi sa mnom”, rekao je. Stella je pogledala u Dallas, ali kada je Ryan nastavio gledati u nju rekla je: “Čekaj... ja?” 131

“Da. Ako mi budemo izlazili, onda Carson i Dallas mogu ići s nama, bez pritiska.” “Postoji samo jedan problem, stari. Ja ne izlazim.” “Ne još. Ja bih mogao biti taj koji će te oboriti s nogu.” Njezin glasan smijeh pokolebao bi svakog frajera, ali ne i Ryana. On se samo nastavio ceriti, potpuno nepogođen. “To je dobra ideja”, rekao je. Počela se još jače smijati i mislim da su joj u očima bile suze kad se napokon smirila. “Da, pa, slušaj.” Okrenula se prema Dallas. “Moram na predavanje. Žao mi je što ne mogu nastaviti biti tvoja tampon-zona.” Prebacila je torbu preko ramena i prije no što je podignula pladanj, nagnula se preko stola prema Ryanu. “Ako me želiš pozvati van, morat ćeš se isprsiti i to uistinu učiniti.” Dok je odlazila, povikao je: “Mislio sam da ne izlaziš.” “Mislila sam da ćeš me oboriti s nogu.” Dallas je nastavila čeprkati po hrani još trenutak, a zatim je naglo rekla: “I ja moram ići.” Slegnuo sam ramenima, a ona je dodala: “Poslat ću ti poruku.” Nisam si dopustio da je gledam kako odlazi jer bi to mučenje bilo vrhunac već usranog dana. Kada je Dallas reída da će mi poslati poruku, nisam mislio da je mislila odmah.

Treći kat. Soba 43. Idi stubama. Bacio sam pogled na dva tanjura hrane koju sam jedva dodirnuo, zatim ga prebacio na Ryana. Odmahnuo je rukom. “Da, da. Sam ću dovršiti ručak.” “Opraštam ti za sve trenutke u kojima si bio gad.” “Dobro. To znači da ih sada moram opet nakupiti.” Toliko sam žurio da sam gotovo zaboravio pladanj. “Nemoj zaboraviti, za sat vremena radiš sa Speedyjem i Blockosom!” Gotovo sam i na to zaboravio. Zakolutao sam očima jer je već tjednima pokušavao uvesti te nadimke za Torresa i Brookesa, i jednostavno nije mogao prihvatiti da to neće ići. “Doći ću.” 132

Drago mi je što nije vidio koliko sam se brzo uspeo stubama na treći kat, inače bi mene mogao početi zvati Speedy. 4 Trudio sam se ne izgledati previše nestrpljivo kada sam pokucao na vrata Dallasine sobe u domu. Isprva je otvorila vrata samo malo, a kada je ugledala mene, otvorila ih je širom. “Oprosti za ono dolje. Sada mi reci što nije u redu. Je li se nešto dogodilo s...” Čim je zatvorila vrata, gurnuo sam je na njih i spojio usta s njezinima. Prošla je prstima kroz moju kosu čvrsto je zgrabivši i u nekoliko trenutaka bili smo na istoj stanici. Nije bilo nježnih poljubaca. Dodirivali smo se i usnama i jezikom i zubima. Kada mi je povukla kosu zastenjavši, shvatio sam to kao dopuštenje da postanem malo grublji. Podignuo sam je za kukove, a ona je omotala beskrajno duge noge oko mene, stisnuvši me njima. Kliznuo sam rukom oko nje kako bih je uhvatio za stražnjicu, a ona se izvila prema meni. Ruke je maknula s moje kose kako bi ih omotala oko mojih ramena, a vršcima prstiju stiskala je i gnječila moje mišiće na način koji oslobađa svu tu napetost i umjesto nje ostavlja želju koja mi se spušta kralježnicom. Ona je najopojnija mješavina čvrstog i mekog - oblikovani, snažni mišići prekriveni svilenkastom mekanom kožom. Takva je i njezina osobnost: borbena i stidljiva, odvažna i nesigurna. Odgurnula se od zida kako bi se potpuno naslonila na mene. Stajao sam, potpuno omotan njome, a ona se toliko snažno privijala uz mene da je iscijedila svaki komadić frustracije iz mene. Postupno su nam poljupci od grubih postali znatiželjni. Dah joj je bio sladak i uživao sam u svakom polaganom milovanju naših jezika. Opustio sam ruke. Sada kada nije bila pripijena uz mene, dizanje i spuštanje njezinih prsa dok je disala preraslo je u senzualno guranje i povlačenje dok se ljuljala u mene. Svaki drugi poljubac kojega sam ikada doživio izbrisan je zbog ovoga... njezina trljanja o mene, potpunog povjerenja u mene i napuštanja svake

Op. prev. engl. Speedy - Brzi 133

druge misli osim one kako da se približimo. Bio je to najstrastveniji jebeni trenutak mojeg života. Zavukao sam ruku pod njezinu majicu i kliznuo njome uz njezinu kralježnicu, što je ubrzo postao moj omiljeni način da je dodirujem. Zatim je zacviljela i ispravila leđa kao da se isteže. Zatim se otopila po meni, potpuno moja. “To je bio problem”, prošaputao sam joj na usne. “Oh.” Oči su joj bile lijene i napola zatvorene. Podsjetile su me na trenutak kada sam se probudio, a ona je ležala pokraj naslonjena na mene. “Je li ti sada bolje?” “Trebalo bi me držati barem nekoliko sati.” Napustio sam Dallasin dom uzbuđen (kroz stražnje stubište za koje kaže da se nikada ne koristi). I to je potrajalo sve do sportskog kompleksa, gdje sam ušetao u svlačionicu s glupim smiješkom na licu. Taj je smiješak nestao odmah kada sam ušetao u vražji cirkus. Svi su treneri bili tamo, nekoliko igrača, dva policajca, još više zaštitara s kampusa i nekoliko ozbiljnih ljudi u odijelima koji ne mogu značiti ništa dobro. Trener Cole me ugledao, rekao nešto jednome od policajaca, a zatim krenuo prema meni. Danas sam zaista, zaista trebao ostati u krevetu.

134

Devetnaesto poglavlje Dallas

Nikada nije dobro kada ušetaš u predvorje doma, a tamo u grupicama stoji gomila ljudi užurbano razgovarajući i zureći u svoje telefone. To je trebala biti prva stvar koja me trebala upozoriti. Čula sam ljude kako šapuću o nogometnoj momčadi iza mene prije početka predavanja, no trudila sam se ne slušati ih jer sam se u sebi stravično bojala da je netko vidio Carsona kako izlazi iz moje sobe. To sigurno ne bi bio uzrok ovolike pomutnje. Mislim, nije ni u prvoj postavi, i nije da smo učinili nešto ludo skandalozno u javnosti. No naš dom ima prozore i nalazi se ravno preko puta drugog doma. Ne mogu se sjetiti jesu li zastori bili navučeni ili nisu. Ali to sigurno... sigurno nije dovoljno važna vijest da svi na kampusu ovoliko polude. Svoj sam odgovor dobila kada mi je zavibrirao telefon. Bila je to poruka od Stelle s linkom za post na Twitteru. Pod stolom sam kliknula na link i zinula. Bila je to pomalo mutna slika Levija u lisicama kako sjeda na stražnje sjedalo policijskog auta.

Levi Abrams, @zvjezdani vođa navale sveučilišta Rusk, uhićen. #odesezona Ljudi su objavljivali teorije - sve od droge preko prostitucije do ubojstva. Druga suparnička sveučilišta to su prenijela i proslijeđeno je na stotine tisuća puta. Sranje. Nije ni čudo što svi šapuću. Imamo utakmicu u subotu, prva prava ligaška utakmica i potencijalno najveća utakmica sezone, samo zato što igramo s Dragonsima, našim rivalima. Utakmica je kod kuće i ljudi uvijek dođu u golemom broju. Čak i tijekom najlošijih sezona, utakmica je uvijek velika stvar. A Levi... kojeg je vraga učinio? Nakon što je predavanje završilo, pokušala sam nazvati Carsona, zatim tatu, pa opet Carsona.

135

Pisala sam poruke i zvala čitavih deset minuta koliko mi je trebalo da dođem do zgrade Likovne umjetnosti. Konačno, kada nas je moja profesorica plesa Annaiss pozvala na pozicije kod šipke, telefon mi je zavibrirao. Bila je to poruka od tate.

Ne mogu razgovarati. Svrati do mog ureda kad ti predavanja završe i reći ću ti sve što mogu. Sranje. To nije zvučalo dobro. Da je to sve bio samo glupi nesporazum, sigurno bi mi mogao reći. Bila sam smetena, ali Annaiss nije rekla ni riječ. Svi su bili smeteni. Svaki put kada smo se poredale s jedne strane prostorije kako bismo se izmjenjivale u različitim kombinacijama, započelo bi šaputanje. Nitko me ništa nije pokušao pitati. Ne znam je li opće-poznato da smo Levi i ja hodali ili to vrijedi samo za momčad. Je li to zbog toga što su obzirni ili nemaju pojma o tome, svejedno mi je drago što žute. Ne volim tog tipa. To nije tajna nikome, pa ni samom Leviju. Jedva smo progovorili tijekom cijela četiri mjeseca otkako smo prekinuli pa do mature. I uglavnom ga izbjegavam pod svaku cijenu. No jednom davno mislim da sam ga voljela. Sada je teško reći. Previše je drugih pomiješanih osjećaja vezanih uz te uspomene, ali do trenutka kada je prekinuo sa mnom, mislila sam da ćemo završiti zajedno. Svi su mislili da hoćemo. Razgovarali smo o faksu i što bih ja učinila kada bi on dobio stipendiju. Čak smo razgovarali i o tome što bi se dogodilo nakon toga... ako bi otišao u profesionalce. Ne mislim da je to sada više moguće (osobito ne s obzirom na to što se događalo danas), ali onda se činilo kao da stvari idu u tom smjeru. Onda se ozlijedio. Ne na nogometnom terenu, nego na košarkaškom. Kao i većina dečki na našoj školi, Levi se bavio gotovo svim sportovima. A kada je slomio gležanj igrajući košarku, kao da se sve promijenilo. Išao je na operaciju i vrijeme opravka bilo je minimalno. Samo šest do osam tjedana. No to je bilo dovoljno da ugrozi njegove pregovore s mnogo sveučilišta koja su mu prišla. Ipak je dobio stipendiju na Rusku, ali to nije ono što je želio. A mi smo se svađali sve više i više. Zbog svega. Drugih cura. Drugih dečki. Mog tate. Seksa. Uglavnom smo se svađali zbog seksa. 136

Ne znam je li oduvijek u sebi nosio tu ogorčenost i aroganciju ili su one nastale kada su se raspali svi naši planovi, ali voljela bih vjerovati da me nije potpuno zavarao. Voljela bih vjerovati da je dečko u kojega sam se prvotno zaljubila jednako drag i iskren kao što ga se ja sjećam. No ako je to istina... ludo je pomisliti da ti samo jedan mali događaj može iz tračnica izbaciti cijeli život. Da te godine nije igrao košarku, bismo li i dalje bili zajedno? Bismo li uopće oboje bili na Rusku? Bi li me tata pustio u školu izvan države da sam išla s Levijem? Što bi bilo kad bi bilo? Mogla bih potrošiti cijeli život razmišljajući o tome kad bi, o onome što nikada ne bih imala - o hipotetskim situacijama i nadama pričvršćenima za plan koji se mrvi kada se nađe u stvarnosti. Bilo je gotovo četiri sata kada mi je završilo zadnje predavanje. Obično bi to bilo baš usred tatinog treninga, ali nije mi rekao točno kada da naiđem, a i ludjela sam čitajući sve te teorije na internetu. Većina teorija je sada bila usredotočena na drogu, ali detalji su varirali. Annaiss me zaustavila prije no što sam otišla. U ranim je tridesetima, najmlađa profesorica na faksu i iako nema mnogo iskustva, barem nije u tolikom dodiru sa stvarnim biznisom plesa kao ostali. Ima gustu, sjajnu, crnu kosu i egzotične oči koje su bile blage dok me gledala. “Jesi li u redu, Dallas?” Možda i nije toliko neupućena kako sam mislila. “Aha, samo sam smetena, valjda.” “Znaš da sa mnom možeš o svemu razgovarati. U vezi s plesom ili bilo čime. Ured mi je na drugom katu.” Bože, sigurno izgledam katastrofalno ako je ovoliko zabrinuta. “Hvala Annaiss. Imat ću to na umu.” Još mi je uvijek malo čudno zvati profesore imenom, ali ona inzistira na tome. Nakon toga me pustila i u maglici sam se provukla iz odjeće za ples u traperice i cipele. Kada sam stigla do sportskog kompleksa, parkiralište je bilo puno automobila, ali hodnik je bio čudno tih. Zakoračila sam u teretanu, bila je potpuno prazna, utezi ostavljeni vani, očito rašireni posvuda zbog prekinutog treninga.

137

Zakoračila sam kroz vrata koja vode do prostorije s TVom i tatina ureda. Očito vode i do svlačionice jer su vrata otvorena, i vidim ekipu kako sjedi kod ormarića. Nepomično. Mračno. Tiho, Nekolicina trenera šetala je prostorijom, noseći papire i izgledajući zaposleno. Potražila sam Carsona, ali ga nisam vidjela. Nisam vidjela ni Levija, no nisam ni očekivala da ću ga vidjeti. Vrata ureda bila su zatvorena i pokucala sam. Jedan drugi trener otvorio je vrata. Njega ne poznajem. Nisam se baš potrudila ostari u kontaktu s tatom otkako je škola počela. Malo me stid priznati da nemam pojma kako se snašao ovdje. “Ja sam, hm, kći trenera Colea. Mislite li da bih mogla razgovarati s njim?” “U uredu je, rekao je da ćeš možda naići. Uđi.” Trener je mlad. Ima možda trideset godina i kosu boje pijeska. Ispružio je ruku i rekao, “Ja sam trener Oscar. Gotovo me svi zovu Oz.” Rukovala sam se s njim, osjećajući se neobično... odraslom. “Dallas”, odgovorila sam. “Kao Cowboysi iz Dallasa. Nažalost.” Nasmijao se. Kao i druga dva trenera koja su sjedila u uredu, koji je sada, kada sam ga pogledala, više nalikovao na sobu za sastanke. Pokazao je na vrata na suprotnom kraju sobe koja nisam primijetila posljednji put kada sam bila ovdje. “Tamo je ured tvog tate.” Prešla sam sobu kimnuvši drugim trenerima u prostoriji i pokucavši na vrata. Tati je trebalo neko vrijeme da se javi. Stajala sam tamo nespretno, nesigurna trebam li ignorirati trenere iza sebe ili razgovarati s njima. Srećom, spasilo me okretanje kvake. Tata je otvorio vrata samo centimetar, a kada me vidio, otvorio ih je širom. “Uđi, Dallas. Upravo završavamo.” Smrznula sam se kada je Carson preko ramena pogledao u mene. Sjedio je na jednom od stolaca ispred tatina stola, a kada me ugledao, njegov se bezizražajan izraz lica pomaknuo dovoljno da mi otkrije brigu i stres koji su se ispod skrivali. Gotovo sam ga dotaknula. “Hej”, rekla sam prije no što sam se uspjela zaustaviti. Brzo sam pogled preusmjerila na tatu, nadajući se da će pomisliti da je to bilo upućeno njemu. 138

Nisam se trebala brinuti. Tata nije primijetio. “Carsone, zašto ne bi ostao razgovarati s Ozom pri izlasku. On će se pobrinuti da te spoji s dobrim instruktorom i svime ostalim što ti treba.” Na obrazima mu se pojavilo blago rumenilo i spustio je glavu. “Da, gospodine.” Pogled mu je kratko sreo moj na izlazu i vidjela sam... da su se stvari sada još znatno zakomplicirale. Vrata su se zatvorila, a tata se stropoštao u svoj stolac. Izgledao je... tužno. Zatvorivši oči naslonio je laktove na stol i prošao rukom kroz kosu. Počela je sijedjeti kod sljepoočnica. Kada se to dogodilo? Izgleda i starije. Na licu i rukama pojavile su se linije kojih se ne sjećam otprije. Je li ga ovaj posao i sve ovo s Levijem toliko iscrpilo ili ga ja dugo nisam zaista pogledala? Ostala sam tiha, instinktivno znajući da mu je to potrebno. Ovo je vjerojatno prvi trenutak mira koji je imao otkako je Levi uhićen. Opet, šokiralo me koliko starije djeluje, ali koliko se i ja osjećam starije. “Što si čula?” konačno je upitao. Pročistila sam grlo. “Ništa konkretno. Vidjela sam slike. Ljudi pričaju, ali nitko pouzdano ne zna što se dogodilo.” Tata se ispravio, privukavši stolac bliže stolu i iznenada se vratio u poslovno raspoloženje. Kada je počeo govoriti, dobila sam osjećaj da je danas već nekoliko puta održao taj govor. “Ranije danas, Levi je uhićen nakon što je pokušao prodati marihuanu i druge farmaceutske lijekove policajcu u civilu.” “Što je učinio?” To... to uopće nije sličilo Leviju. Ni starom ni novom. Da, tulumario je, ali koji bi razlog mogao imati za prodavanje droge? “Znam.” Tata je uzdahnuo. “Ima još nešto gore. Kada je policija po nalogu pretražila njegov stan, pronašli su još lijekova, uključujući anaboličke steroide i HGH.” “HGH?” Zvučalo mi je poznato, i čim je tata zaustio da mi odgovori, sjetila sam se. “Ljudski hormon rasta?” Tata je kimnuo. 139

“Je li ga uzimao?” “Nismo sigurni, još. Čini se vjerojatnim. Našli su i šprice, i korištene i nove. Mislimo da je možda zato i prodavao drugu drogu. HGH je skupa navika.” “To je ludost. Zašto bi učinio nešto tako glupo?” Čula sam za sportaše i plesače koji uzimaju HGH kako bi brže preboljeli ozlijede. Ali navodno postoje razne moguće nuspojave. Ozbiljne. “Kada su ljudi očajni, to im iskrivi pogled na svijet, na to što je ispravno i što je pametno. Ako si dovoljno očajan, to će iskriviti i ono što jesi uz ono što vidiš.” “Ne mogu...” odmahnula sam glavom, ne znajući što želim reći ovom rečenicom. U tom trenutku nisam znala puno stvari. “Dallas, ne želim te ovo pitati, ali znam da ste ti i Levi bliski. Trebaš mi reći jesi li znala za ovo, jesi li bila blizu njega ili droge ili ičega drugoga u što je bio umješan.” “Ne! Tata... ne.” Htjela sam biti ljutita što je uopće mogao i pomisliti na to, ali bila sam previše iznenađena. “Levi i ja nismo bliski, tata. Nismo još od prije mature.” “Znam da ste imali težak prekid, ali kada sam počeo ove godine, od njega sam dobio dojam da ste to riješili. Da ste prijatelji.” Podsmjehnula sam se i bilo mi je toliko loše da sam morala ustati i prošetati i samo disati. “Nismo prijatelji. Na ruku mogu nabrojiti koliko smo puta razgovarali u zadnjih nekoliko godina. Tata... mrzim ga. Ne znam kako to drukčije reći...” U očima su mi se nakupile suze bijesa, a na tatinu licu pojavila se panika. “Postoje stvari koje ne znaš... koje ne želim da ikada doznaš. Ali dovoljno je da kažem da ga mrzim.” Vidjela sam da tata želi razgovarati unatoč mom uvjeravanju. Članci prstiju pobijelili su mu kada je stisnuo stol i vidjela sam kako mu se u očima bore zbunjenost i frustracija. “Zašto mi nisi rekla?” “Što? Da je tvoj omiljeni igrač na kraju ispao užasno ljudsko biće? Da je tip kojega si cijelu našu vezu zvao ‘sine’ zapravo šupak i da sam poželjela da ga nikada nisam srela?” “Dallas”, tatin glas bio je oštar. 140

“Imam pravo tako ga zvati, tata, vjeruj mi. Bože, čak i sada ga braniš.” “Ne branim ga.” Postoji strogi, ljutiti tata kojega znam. S njim znam razgovarati. “Očito, postoje mnogi aspekti njegove ličnosti koje nisam upoznao, ali to ne objašnjava zašto mi nisi rekla da te povrijedio.” “Isuse, tata. Mislila sam da ćeš to i sam primijetiti. Zbog plakanja i cjelokupnog jada.” “To nije pošteno. Sve si držala za sebe. Nikada ne razgovaraš sa mnom. A ja sam...” “Zauzet, znam. Vjeruj mi, znam.” Tata je izgledao gotovo povrijeđeno. Na trenutak. “Htio sam reći da sam pokušavao poštovati tvoj osobni prostor. Mislio sam da bi mi rekla da si htjela da znam.” “E tu si u pravu.” “K vragu, Dallas. Ne znam što želiš od mene, trudim se.” “Malo prekasno, tata. Prošle su godine i, iskreno, to i nije razgovor koji bi želio voditi. Samo... nemoj me optuživati da sam se drogirala s njim ili u kojem god je smjeru ovaj razgovor krenuo. Neću ti dati još jedan razlog da me nazoveš neodgovornom ili da mi kažeš da nisam spremna biti odrasla osoba. Jer svidjelo ti se to ili ne, ja to jesam.” Pomislila sam na to koliko se Levi drastično promijenio od trenutka kada sam ga upoznala. Bio je tako drag i stidljiv i dobar prema meni. “Nešto sam shvatila... mi ne znamo što će nam se dogoditi. I bilo što može naići i uništiti nam planove, promijeniti nam svijet, promijeniti nas. Slušala sam te u vezi s mnogim stvarima jer sam si stalno govorila da imam vremena. Ali ne mogu stalno planirati budućnost koja možda nikada neće doći. To nije život.” Prvi put u mojem životu tata nije odmah iznio protuargument. Samo je upitao: “I što ćeš učiniti?” Proizvela sam taj neki čudan zvuk negdje između smijanja i jecanja. Bilo je to ironično jer... nisam znala.

141

Dvadeseto poglavlje Carson

Nismo imali ni pravi trening, a do trenutka kada sam izišao na parkiralište, osjećao sam se iscrpljenije no tjednima. Zabrinuti su da i drugi članovi ekipe koriste drogu, i rekreativne i one koje pojačavaju sposobnosti. Pa smo svi morali odraditi standardni test na drogu i čini se da će nekoga privesti i da odradi test na HGH. Vjerojatno bih trebao ostati i vježbati budući da od jutros nisam ništa radio, ali jednostavno ne mogu skupiti snage. Osim ako se još nešto ludo ne dogodi, najvjerojatnije ću u subotu započeti na Levijevu mjestu. To bi mi trebala biti dovoljna motivacija da pokrenem dupe, ali jednostavno... nije. Htio sam to mjesto, naporno sam radio za njega. Ali dio mene prihvatio je da ga nikada neću dobiti i mislim da mi je i laknulo. No sigurno nisam mislio da ću ga ovako dobiti. Kada sam stigao do kamioneta, Dallas me tamo čekala, sjedeći na haubi. Osvrnuo sam se. Nije baš bila prikrivena. Većina ekipe otišla je prije mene, ali još je bilo ljudi koji su išli prema autima i odlazili. “Hej. Nisi me morala čekati. Mogli smo se naći kod mene. Ili bih ja došao k tebi.” Slegnula je ramenima. Opet je nosila onu kožnu jaknu, a ruke je gurnula u džepove. Noge su joj bile prekrižene kod zglobova, a stopala visjela s haube mog kamioneta. “Nije mi se baš nikamo išlo.” Približio sam joj se i prešao rukom od njezina zgloba do koljena prije no što sam joj pružio ruku. Jedna je ruka izronila iz džepa njezine jakne i ispreplela je prste s mojima. “Ne žalim se. Samo sam mislio da ne želiš ovo objaviti.” Uzdahnula je. “Ne želim. Bila sam ljutiza i osjećala se pomalo nemarno.” “Ti i tata?” Kimnula je. “Nekada me jednostavno toliko naljuti.”

142

“Dođi.” Pomogao sam joj da sklizne s haube, a ruke su mi se na samo trenutak zadržale na njezinim kukovima. “Idemo k meni pa ćeš mi sve ispričati.” Pomogao sam joj da se uspne u moj kamionet i to mi je poslužilo uglavnom kao isprika da je dotaknem, a zatim sam nas odvezao do mjesta gdje je njezin auto bio parkiran na kraju parkirališta. Zatim smo odvojeno krenuli do mene. Kada smo oboje ušli, skinula je jaknu i cipele, a moje se tijelo počelo normalno ponašati, obavijestivši me koliko sam gladan. Za ručkom sam jedva nešto pojeo, izabravši Dallas umjesto hrane. Bio sam u iskušenju da to učinim ponovno dok je sjedila na kauču, opuštena i osjećajući se kao kod kuće, ali želudac mi se glasno oglasio i to mi je bio znak. Prvo hrana. Naručio sam pizzu i pojeo sendvič dok smo čekali. Ponudio sam se da i njoj napravim, ali se nasmijala: “Mislim da će mi samo pizza biti dovoljna.” Sjeo sam na kauč sa sendvičem u ruci i rekao; “Dobro onda. Reci mi što se dogodilo s tvojim tatom.” “Uh. Samo nema pojma ni o čemu.” Privukla mi se bliže i polegla glavu na moje bedro. “Mislio je da smo Levi i ja još uvijek prijatelji ili nešto, i htio je znati jesam li znala za drogu i jesam li bila umiješana. Ma i ne znam što je htio. Kunem se da se nekada ponaša kao da me ne poznaje. Čovjek bi pomislio da je naučio neke stvari otkako sam bila u pelenama, ali ne.” Rukom u kojoj nisam držao sendvič prošao sam joj kroz kosu, omotavši tamnocrvene pramenove oko svojih prstiju. “Smijem li još uvijek postavljati osobna pitanja?” Nagnula se u moju ruku i dramatično dodala: “Valjda.” Zastao sam na nekoliko sekundi, okrznuvši joj sljepoočnicu palcem, pitajući se želim li zaista ići tamo. Na kraju je prevladala moja potreba da doznam sve o njoj. “Gdje ti je mama?” Napućila je usne, ispravila ih pa zatim savila stopala opet ih ispruživši prije no što je odgovorila. “Ne znam. Otišla je prije no što sam prohodala. Upoznali su se na faksu. Tata je igrao nogomet. Ona je bila navijačica. Dobila me već prve godine nakon faksa. Bila je to tatina prva godina da je radio kao trener. Nisu se vjenčali. Namjeravali su nakon što se rodim, ali onda je ona dobila prilično gadnu poslijeporođajnu depresiju, pa su to stalno odgađali, a onda je ona jednoga dana... otišla. Nikada se nije vratila. Tata je nikada nije tražio. To je sve što znam.” 143

“Misliš li da mu nedostaje?” Promeškoljila se. “Ne znam. Ne ponaša se tako. Sve se uvijek vrtjelo oko nogometa. Spakirao bi nas i preselio bilo kamo. Diže ga popravljanje programa, preokretanje. Čovjek bi pomislio da bismo nakon što odradi posao mogli ostati i uživati. Uživati u stvarima koje je on izgradio, ali ne. Uvijek smo išli na sljedeće mjesto.” “Ne misliš da radi to namjerno?” “Što? Misliš da je traži?” Odmahnuo sam glavom. “Da popravlja sve ostalo, tako da ne mora popravljati sebe ili vaš odnos.” Šutjela je nekoliko trenutaka s očima uprtim u strop, dok je grickala donju usnu. “Misliš li da je to možda nekada sve što ljudi rade? Poprave neke stvari i razbiju neke druge. I svi živimo u tom velikom krugu gdje nešto zabrljamo i povrijedimo ljude koje volimo, a zatim se okrenemo i pokušamo se iskupiti za to popravljanjem nekih drugih stvari. I možda svi samo čekamo na svoj red za slomljeno srce i osobu koja će ga zaliječiti.” “Govorimo li još uvijek o tvojem tati?” Sjela je, a kosa joj se razlila po pognutim ramenima. Šutjela je tako dugo da sam prilično siguran da je završila s odgovaranjem na moja pitanja za večeras. Upravo kada sam je namjeravao opet privući k sebi, rekla je: “Mislim da je mene lakše razbiti nego popraviti.” Glas joj je bio nizak i šupalj i nekako je odjekivao u mojim ušima dok mi nije pozlilo od boli zbog nje. “Znaš što trebaš učiniti?” “Odrasti?” Pomaknuo sam joj kosu na jednu stranu vrata i nagnuo se kako bih je poljubio u rame. “Trebaš plesati.” Uputila mi je pogled preko ramena. “Opet o tome?” “Ozbiljan sam, to te popravlja. Vidim po načinu na koji pričaš o plesu.” Smiješak koji mi je uputila bio je tužan. “Kako to da ti to vidiš, a poznaješ me tako kratko, a on ne može vidjeti?” Znao sam da govori o svojem tati. “Katkada je teško vidjeti dalje od vlastitih slomljenih komadića.” 144

Htio sam joj reći da oni zapravo uopće nisu toliko različiti. Samo su pronašli različite načine da sami sebe zacijele, ali nisam siguran je li vrijeme da to čuje. Mislim da će to možda motati sama zaključiti. “Dođi.” Uzeo sam je za ruku i povukao je na noge. Zajedno smo došli do praznog prostora u mojem stanu, gdje je ne tako davno bila omotala ruke oko mene u zagrljaj. Namjestio sam nas u taj položaj, ali ovoga puta zadržao sam njezinu ruku u svojoj. Nije to bilo ništa komplicirano, ali polegla je glavu na moje rame i zajedno smo se njihali. Jednoga dana naučit ću i više, ali nadam se da je ovo dovoljno za sada. “Što tebe popravlja?” upitala je. Prije mjesec dana rekao bih nogomet. Odgovorio bih joj odmah i automatski. Ali sada, ako ću biti iskren, a ona me tjera na to da to želim... “Ne znam.”

* * * Sljedećeg dana atmosfera u svlačionici bila je ledena. Nikome se ne sviđaju naši izgledi u subotu, uključujući i mene. A kada štipaš desetak mladih dečki u sobu, od kojih se većina s osjećajima nosi kroz agresiju i fizički, previše nas je samo tražilo izliku da nešto razbijemo. Jutros je Maz, obrambeni linijaš, probio rupu u zidu teretane, zapravo dvije rupe, po jednu sa svakom šakom. A u svlačionici nedostaju dva stolca - jedan zbog igrača, a drugi zbog trenera. Jedva sam uspio ostati iznad svega i biti usredotočen, valjda je to neke ljude raspizdilo. Carter, obrambeni linijaš kojega već nisam mogao podnijeti jer je prije nekoliko tjedana spomenuo Dallas, bio je prvi koji me isprovocirao. “Vidio sam Prskalicu da sjedi na tvojem kamionetu sinoć, McClain. Što se tu događa?” “Događa se to da te se ne tiče”, odgovorio sam vežući kopačke. “Nije ti bilo dovoljno da preuzmeš Abramsovo mjesto vođe navale, morao si i na drugom mjestu potražiti njegove ostatke?” Ispustio sam kopačku koju sam držao i snažno ga zabio u drvenu gredu između ormarića. Nešto se odlomilo, i nejednaki rub vjerojatno je bolio kao vrag, no nije me bilo briga. 145

“Reci još jednu jebenu riječ o njoj i kunem se Bogom, sravnit ću te sa zemljom, Cartere. A kad te prebijem na mrtvo ime, predat ću te treneru da vidimo što on misli o obavljenom poslu.” Odbrusio je: “Jebi se.” Bio sam spreman zabiti mu glavu u drveni okvir iza njega kada me netko zgrabio i povukao. Snažne ruke provukle su se pod moje pazuhe, podignuvši mi ruke gore. Tko god da me držao zarežao je: “Vodite tog idiota van. Svi idite.” Tek kada su svi izišli van, tip me pustio. A kada sam vidio tko je, bio sam spreman opet poludjeti. Silas Moore. Bio je previše jebeno blizu i gurnuo sam ga natrag, pokušavajući se zaustaviti da ne napravim još nešto. Podignuo je ruke u znak predaje. “Shvaćam. Sada ti trenutačno nisam na vrhu popisa. Razumijem.” “Pokušaj s dnom.” “Šupak sam. Znam to. Ti znaš. Ali nemam ništa protiv tebe i držat ću se podalje od Prskalice.”

“Prestani je tako zvati.” “Dogovoreno. Pobrinut ću se da i ostatak ekipe to napravi.” Zaškripao sam zubima jer iako nije ništa pogrešno rekao, nemam kamo usmjeriti sav taj bijes. “Zašto radiš ovo?” “Možda se jesam družio s Levijem i katkada smo možda u nekim stvarima pretjerali, ali ja nisam on. Ono što je učinio bilo je glupo i bezobzirno, zbog njega svi izgledamo loše. Neću potopiti ovu ekipu samo zbog neke pogrešne odanosti njemu. Stalo mi je do ove ekipe, i svi mi, uključujući i mene, motamo biti dio tvoje igre. Pa ako nešto trebaš od mene - tvoje je. Bilo da ušutkam idiote poput Cartera ili vodim akcije ili podižem - što god da je, tu sam za tebe.” “Svejedno mislim da si šupak.” “Da, ali sam šupak koji ti čuva leđa.” Ispružio je ruku i nakon što sam nekoliko puta duboko udahnuo, primio sam je. “Idemo na posao.”

146

Dvadeset i prvo poglavlje Dallas

Nisam mislila da će ikada doći dan kada ću svojevoljno stupiti nogom na još jedan nogometni stadion kako bih gledala utakmicu. K tome dodajte crvenu majicu Ruska koju nosim (koja se tako strašno podudara s mojom kosom) i činjenicu da nekako definitivno hodam s jednim od nogometaša (što sam se zaklela da nikad više neću)... i da, to je dan za nevjerojatne stvari. Gomila je velika. Stelli i meni trebalo je gotovo sat vremena samo da se provezemo nekoliko kilometara do stadiona, a onda još četrdeset i pet minuta da parkiramo i došetamo do najbližeg ulaza. Zbog naših navijača u crvenom i navijača Dragonsa u zelenom, izgleda kao da je Božić povratio po svemu. Mogla sam od tate uzeti karte da sjedimo s ostalim obiteljima trenera i školskom upravom, ali nisam mu htjela reći zašto dolazim. Bilo je dovoljno stvari koje tata nije primijetio tijekom godina, ali moje gnušanje prema nogometu nije bila jedna od njih. Moj iznenadni interes ne bi prošao bez pitanja. Mislim da sam možda spremna reći tati za Carsona, ali to nije moja odluka. Carson trenutačno ima dovoljno svojih briga i bez toga da brine o tome kako će tata reagirati na novost da smo zajedno. Jedna po jedna stvar. To mu govorim otkako se pročula vijest o Leviju. Oboje moramo samo rješavati jednu po jednu stvar. Još uvijek ima više od pola sata do početka, a dio u kojemu su studenti praktički je pun. Stella i ja smo se provukle do ruba tribina odmah pokraj orkestra. Nećemo moći čuti vlastite misli, ali samo smo deset redova više i imat ćemo pristojnu vidljivost dok god budemo stajale. Izvukla sam telefon kako bih poslala poruku Carsonu, ali ne znam što da kažem. Želim mu reći nešto što je važno, nešto veliko, ali jedina stvar koja mi pada na pamet one su dvije male riječi za koje još tako nismo spremni. Rekla sam to Stelli, a ona je prestala odmotavati žvakaću kako bi mi rekla: “Imam ja dvije druge riječi za tebe. Pobjeda = pušenje.” 147

“Stella!” Napravila je balon i probušila ga u ustima. “Rekla si da želiš nešto veliko što je važno. Mislim da to prolazi.” “Grozna si. I ni od kakve pomoći.” “Kada već govorimo o velikim stvarima.” Smiješak koji je sporo razvlačila po tisućiti me put podsjetio koliko smo različite. “Koliki je? Meni možeš reći.” Nekoliko je puta podignula i spustila obrve. “Nismo još do toga došli.” “Prespavala si sinoć tamo.” “Da. Ali samo smo spavali.” “Mislim, znam da se ne seksate. To bi mi rekla, ali niste radili... baš ništa?” Protrnula sam. Zaista joj moram reći za Levija, ali već sam toliko lagala do sada da mislim kako će prouzročiti više štete nego koristi ako kažem istinu. “Oboje smo bili zaokupljeni drugim stvarima.” “Još jedan razlog više zašto trebate jedno u drugome pronaći nešto što će vam odvući pažnju. To je dobro za um. I tijelo. I osobnost. Zapravo baš za sve.” Ignorirala sam je i nastavila zuriti u telefon. Natipkala sam poruku.

Šaljem ti sve dobre vibre jedne hrabrice. Bit ću kod tebe kasnije. “Gola”, rekla je Stella, čitajući mi preko ramena. “Reci mu da ćeš ga čekati gola.” “Morat ću zaključati telefon, zar ne?” “Isuse, ti ne zaključavaš telefon? U kojem stoljeću živiš?” “Ne provodimo svi svoje dane izmjenjujući prljave poruke.” “O moj Bože, kada spominjemo seksting, Carsonov prijatelj Ryan iznenađujuće je prost.”

“Izmjenjuješ prljave poruke s Ryanom? Zezaš me? Mislila sam da te ne zanima.” Slegnula je ramenima. “Ne zanima. Ali zabavan je. To je sve.” Zavibrirao mi je telefon. Da smo bar već ondje. “Želio bi to još jače da si prihvatila moj prijedlog.” 148

“Zašto ne odeš traumatizirati člana orkestra ili nešto?” Shvatila me ozbiljno i krenula pretraživati tribine do nas kako bi pronašla potencijalne žrtve. Htjela sam nastaviti dopisivati se s Carsonom, ali ne želim ga ometati. Ovu bi utakmicu bilo teško pobijediti i da se sve ono nije dogodilo. Cijela ekipa morat će se zaista usredotočiti i raditi zajedno kako bi to izvela. Pa sam gurnula ruke u džepove i sjela. Poskočila sam koljenima i prisilila se da mislim na nešto drugo. Stvarno sam blizu da savladam ples za koji sam osmislila koreografiju na večer tatina rođendana. Radila sam na njoj postupno, pokušavajući ponovno stvoriti komad koji sam zamislila u glavi. Nije bilo lako. U mašti sam bila snažnija i fleksibilnija. Ali gotovo sam je svladala. A kada uspijem, mislim da ću je pokazati Carsonu. Davio me da plešem za njega, a taj je komad nenamjerno nadahnuo upravo on. Zbog razmišljanja o plesu i zbog Stelle uspjela sam se suzdržati da ne šaljem Carsonu poruke prije početka. Dragonsi su pobijedili u bacanju novčića i odabrali su da prvi hvataju loptu. Dok su se dečki slagali, svi su u dijelu sa studentima podignuli lijevu ruku i oblikovali je u kandžu za našu maskotu, divlju mačku. Vikali su i vrištali, a zvuk je odjekivao stadionom, ispunjavajući cijeli prostor bukom. Razaznala sam Carsona na bočnoj liniji, broj dvanaest. Skakutao je naprijed-natrag na prstima, tresući ruke, pokušavajući se opustiti. Ako je prvo probijanje u utakmici ikakav pokazatelj, čeka nas pakao. Suparnička ekipa probila je našu obranu, pronašavši svaku rupu i tako vrativši početni udarac šezdeset i osam jardi sve do naše linije na trideset jardi. Čvrsto sam stisnula šaku i pritisnula ruku na usta. Bili su uspješni u četiri pokušaja zaredom i dobili bodove u trećoj akciji. Šuter je uspio osvojiti dodatni poen i Carson je ušao, a mi već gubimo sa sedam razlike. Stella je uhvatila moju ruku, a ja sam se oduprla porivu da zatvorim oči. Može on to. Toliko je radio. Bit će dobro. Primio je loptu od centra i htio je dodati Silasu. No kada se obrana sručila na njega, Carson je zadržao loptu i pretrčao prazninu, iznenadivši sve svojom brzinom. Srušili su ga snažnim udarcem zbog kojega sam stisnula Stellinu ruku još malo jače, ali ne prije no što je Carson uspio opet osvojiti dvanaest jardi. 149

Počela sam malo lakše disati. U sljedećoj akciji, njihova se obrana opametila shvativši da može trčati, pa su postali konzervativniji u opcijama kuje su mu pružili. Izmijenio je poglede s jednim od svojih hvatača, ali dodavanje je otišlo malo previše ulijevo i na kraju bilo nepotpuno. Zanemario je to i popratio to dodavanjem Silasu koji je stekao malu prednost. Treći je pokušaj, još pet jardi. Kada je zakasnio, imao je samo trenutak da pregleda teren prije no što je igrač Dragonsa probio liniju kao da nije tamo. Zabio se u Carsona i tako je jako udario u tlo da sam uzdahnula. Ustao je držeći loptu, što je ipak nešto, ali vidjela sam iz načina na koji se držao du je ovaj udarac osjetio i izgubili smo prostor u akciji. Četvrti je pokušaj i dvanaestina, a mi smo još uvijek duboko u svojem teritoriju. Tata se odlučio za ispucavanje lopte nogom, pokušavajući maknuti loptu što je moguće dalje od naše završne zone. Na bočnoj liniji izgleda kao da tata razdvaja liniju napada. Rukama maše tako divlje da ga nitko ne mora ni čuti kako bi znao da je bijesan. Carson je još niže na terenu i skakuće na prstima kao na početku utakmice.

Molim te nemoj dopustiti da ovo utječe na tebe. Nije tvoja krivnja. Možeš ti to. Dok je orkestar trubio pokraj nas, Dragonsi su opet osvojili bod. Gomila oko nas postajala je sve nemirnija. Nekoliko sam puta začula Levijevo ime i želudac mi se zgrčio. Prije no što je Carson opet izašao na teren, tata ga je zaustavio stavivši mu ruku na kacigu. Primaknuo mu se, razgovarajući s njim nekoliko sekundi, i nadala sam se da tata zna što radi. Nadam se da je dobar kao što su ljudi uvijek govorili. “Naprijed Carsone!” vrisnula sam. Znam da me ne može čuti, ali to je ionako bilo više za mene. Samo se želim osjećati kao da radim nešto. Što god da je tata rekao, upalilo je. Odmah s vrata, Carson je dodao jednom od svojih hvatača za osvajanje četrdeset jardi, pa smo se prvi put našli u teritoriju Dragonsa. Popratio je to prenošenjem lopte još petnaest, i svi kreteni koji su gunđali oko mene sada su navijali. Zatim je dodao Silasu, koji je navukao dva, tri, četiri obrambena prije no što su ga na kraju srušila dvojica na liniji petnaest jardi. 150

Vrištanje oko mene bilo je tako glasno; kunem se da su od toga podrhtavale metalne tribine. Dio u kojem su bili studenti počeo je navijati: “Idemo Crveni. Borite se, Crveni. Krvarite, Crveni.” I iako je morbidno, i ja sam s njima vrištala. A kada smo ostvarili bod obrnutim dodavanjem Torresu, krilnom hvataču, zvuk je postao zaglušujući. Orkestar je odmah počeo svirati i na nekoliko sekundi prisjetila sam se kako je to voljeti nogomet. Prije no što smo se tata i ja toliko svađali i prije no što me Levi uništio više no što sam već bila uništena, za mene je bilo nečega posebnog u toj igri. Voljela sam to kako jedna osoba može početi navijati, a uskoro bi stadion od tisuću ljudi nastavio i svi bismo jednoglasno navijali. Voljela sam što su klinci koje nije bilo briga za školu odjednom pjevali školsku pjesmu iz sveg glasa. Voljela sam one napete trenutke prije početka akcije kada se svi nadaju i žele istu stvar i cijeli stadion prestane disati. Čak i sada... mogu priznati da u tome ima nečega čarobnog, I razumijem zašto tata to radi. Ne samo nogomet nego sve. Uzme ekipu u koju grad ne vjeruje i zbliži ih. Vidim zašto ga to ispunjava do kraja, kao mene ples.

151

Dvadeseti drugo poglavlje Carson

Osjećao sam krv uz razbijene usnice. U želucu sam osjetio mučninu. Bolio me svaki dio tijela... iznutra i izvana. Jer smo izgubili. Znao sam da smo svi u ovo ušli očekujući to, ali... svejedno sam se nadao. A sada sva ta nada sjedi poput kamena u mojem želucu, truneći i izjedajući me, pitajući se što bi bilo da... Što da je Levi bio ovdje? Bismo li svejedno izgubili? Sjedio sam kod ormarića s ručnikom prebačenim preko glave dok mi je znoj kapao s čela i grizao mi oči. Čuo sam zabijanje štitnika u zid i pretpostavio da je to Silas, ali nisam bio siguran. “Slušaj ovamo.” Bio je to trenerov glas i iako sam htio ostati pod ručnikom kako ne bih morao gledati lica svojih suigrača, znao sam da ne smijem. Pogurao sam ručnik oko vrata i dalje se oslanjajući na koljena. Trener je predugo bio tih, a kada sam podignuo pogled, shvatio sam da je čekao baš moj pogled. Malo sam se uspravio. “Već sam ovo doživio”, rekao je. “Zato znam da nitko od vas nije raspoložen slušati, ali morate. Zato osjećaje ostavite sa strane na nekoliko minuta i saslušajte me. Nitko nije očekivao da pobijedite ovu utakmicu.” Trznuo sam se. Svi smo to mislili, ali bilo je još gore čuti to naglas. “Nitko nije očekivao da ćete izići i trčati s loptom dvjesto jardi i prijeći dvjesto pedeset, što je za vas koji obraćate pozornost, najviše što je ova ekipa ostvarila u bilo kojoj utakmici već dulje od dvije godine. To je i više jardi no što je vaš protivnik ostvario večeras. Taj semafor možda pokazuje da smo večeras izgubili s tri razlike, ali pogled na statistiku dokazuje da ste se borili jače, igrali snažnije, radili bolje nego ikada prije. Nitko nije očekivao da ćete se oduprijeti toj ekipi, ali obećavam vam da će sada ljudi početi obraćati pozornost.” Zastao je i krenuo prema zidu, gdje je položio ruku na oslikanu divlju mačku pokraj koje je stajalo: “Krvarite crveno i crno.” “Znate, prije nekoliko tjedana ostao sam dulje u uredu. A kada sam pošao kući, nisam očekivao vidjeti igrača kako sjedi u sobi s TV-om, još

152

uvijek marljivo radeći i nakon što je trening završio. Upitao sam ga zašto već nije otišao kući i sjećaš li se što si rekao, Carsone?” Znam o kojoj noći govori... o noći kada se posvađao s Dallas, ali sve čega se mogu sjetiti jest da sam razmišljao o njoj, htio otići k njoj. “Rekao si mi da nema lakih dana. A ja otada razmišljam o tome. Danas nije bio lak dan. Ovaj tjedan nije bio lak. Ali svaki od vas se izborio, drenirao sam i igrao protiv svakakvih ekipa i kažem vam sada, ova ekipa bit će ona koja neće prihvaćati lake dane. Ova će ekipa biti od onih koje se bore do svake zadnje sekunde svakog posljednjeg jarda sve dok ne budemo vidjeli pobjedu na semaforu. A za dane poput današnjeg, kada izgubimo, obećavam vam da će to biti najteža prokleta pobjeda koju je suprotna momčad ikada ostvarila. Takva ćemo mi momčad biti. Takva smo momčad od večeras. I kažem vam, vraški sam ponosan što sam vam trener.” Više se nitko nije durio ni mrštio. Svi su bih mrtvi ozbiljni, kao da bismo izišli i odigrali još jednu utakmicu da možemo. “Nema lakih dana?” rekao je trener. I svi smo zajedno ponovili: “Nema lakih dana.” Rekao nam je da krenemo pod tuševe, a prije no što smo to učinili, osjetio sam ruku na ramenu. Bio je to Silas i kimnuo mi je jednom prije nu što je otišao. Torres je učinio isto, a slijedio ga je Brookes. Nisam pratio, ali sigurno mi je barem dvadeset igrača kimnulo prije no što su se skinuli i krenuli prema tuševima. Kada sam ustao da bih učinio to isto, ugledao sam trenera koji je još uvijek stajao na kraju prostorije. Njegov je pogled sreo moj i on mi je kimnuo prije no što se okrenuo i nestao u smjeru svojeg ureda.

* * * Kada sam se parkirao kod stana kasnije te noći, Dallas me čekala kao što je i obećala. Skliznula je s haube svog auta na kojoj je ležala, zureći u nebo te mi je prišla. Poljubila me. Čvrsto i slatko, i primijetio sam da nosi majicu Rusk. Nacerio sam se. “Nikada nisam mislio da ću doživjeti taj dan.” “Da, pa samo za tebe. Možda imam još nešto što si želio vidjeti.” 153

To je definitivno pobudilo moje zanimanje i podignuo sam obrve. Nasmijala se, a taj je zvuk bio tako lak i savršen da bih ga mogao slušati cijeli dan. “Ne to. Pa, barem ne baš odmah.” Dragi Bože. Primila me za ruku i dovela do košarkaškog terena koji se nalazio između moje zgrade i one pokraj nje. “Večeras sam te vidjela kako igraš, pa sam zaključila da bi bilo pošteno da me vidiš kako plešem.” Bila je neobično stidljiva, i shvatio sam koliko volim svaku njezinu verziju - od hrabrice do skromne. “To zvuči... savršeno.” “Još postoji dio ili dva u kojima nisam dobra koliko bih to htjela biti, ali mislim da ćeš shvatiti.” Dala mi je mobitel sa spremnom pjesmom. “Uključi kada ti kažem.” Kimnuo sam. Obula je te neke čudne crne tenisice bez potplata u luku stopala koje su, pretpostavljam, neka vrsta cipela za ples. Skinula je crvenu Rusk majicu i ostala u uskoj sivoj majici bez rukava i crnim rastezljivim hlačama. Došetala je do centra terena i duboko udahnula. Kimnula mi je i uključio sam pjesmu. Krenula je glazba, a ona se s rukom ispruženom prema gore okrenula nekoliko puta, a pokreti su joj bili glatki i elegantni. Spustila se dolje s odvojenim stopalima i glavom nagnutom unatrag i bila je predivna. Zatim se glazba promijenila, ubrzala, a njezino je tijelo poletjelo unatrag kao da ju je netko udario u trbuh. Ispružila je ruke, potrčavši naprijed i skočivši u zrak. Nekako je uspjela izgledati kao da se napinje jer želi poletjeti dok je neka zamišljena stvar zadržava. Spustila se na tlo, skupljena, a emocije na njezinu licu i tijelu bile su toliko snažne, toliko sirove da sam se morao suzdržati da ne odem k njoj. No zatim se podignula. Cijeli ples je oscilirao između nježnog i snažnog. Tijelo joj se okretalo i prekrasno kretalo, a zatim je skretalo u teške kutove, svijalo udove, bacalo se u očajne skokove. U jednom se trenutku bacila dolje na tlo, nekoliko se puta prevrnuvši i završivši na leđima, a zatim se podignula od tla oslanjajući se na ramena i nožne prste i kunem se da je izgledalo kao da joj je netko upravo iščupao dušu. Glazba kao da krvari iz nje, savršeno se uklapajući s njezinim pokretima. Pjesma se nastavljala, a onda se spuštala i spuštala. No kako se pjesma približavala kraju, ustala se 154

još jednom. Noge su joj zadrhtale, zatim se ukočile. Podignula je glavu prema nebu i njezino je tijelo, iako je samo stajalo, pričalo priču. Pjesma je završila, a ja sam samo stajao zureći u nju, potpuno preneražen. “I?” Trepnuo sam, osjećajući slabost, i ne znam jesam li se uopće sjetio disati sve vrijeme dok je plesala. “Nevjerojatna si.” Nasmiješila se i pognula glavu i znao sam da je radila ono kada pokušava izgledan manje, nebitnije, kako bi ljudi samo nastavili dalje. No nema jebene šanse da ću joj to dopustiti. “Ozbiljan sam, Dallas. To je bilo... to si ti napravila? Smislila si sve to?” Kimnula je. “One noći kada sam se posvađala s tatom i kada sam doznala da si u momčadi.” Bio je red na meni da se osjećam kao da je netko nešto istrgnuo iz mene. U tom je komadu bilo toliko boli. Grozno mi je što sam ja bio dio toga. “Žao mi je”, rekao sam. “Što?” prišla mi je. “Zbog čega bi tebi trebalo biti žao?” “Zbog mene si osjetila to... tu bol.” Nasmiješila se. “Samo zato što sam bila dovoljno tvrdoglava da pomislim da te ne mogu imati.” “Imaš me. Potpuno.” Podignula se na prste i poljubila me. Ona je najslađa stvar koju sam ikada okusio. “Da sam bar bio tako dobar večeras”, izdahnuo sam, spustivši ramena. “Prestani s time. Bio si. Svi pričaju samo o tome. Učinio si sve što se očekivalo. Naša obrana jednostavno nije bila jaka kao njihova.” Zadrhtala je i pokupio sam njezinu majicu sveučilišta s tla. “Vodim te unutra.” Dodao sam joj njezinu majicu, ali nije je navukla. Pa sam omotao ruku oko njezina ramena da je zgrijem dok ne dođemo do stana. Odložio sam ključeve na stol odmah pokraj vrata i oboje smo se izuli. Istegnuo sam vrat naprijed i natrag, znajući da će me sutra sve boljeti. Zakoračio sam prema kauču, no uhvatila me za ruku. “Umoran si.” 155

Kimnuo sam. I samo iz tog razloga opet sam koraknuo prema kauču, ali umjesto toga povukla me ravno, prema spavaćoj sobi. Srce mi se preokrenulo u prsima, a krv mi je zakolala malo brže i odjednom nisam bio umoran kao što sam to mislio. Otkako je ovo započelo, prenoćila je dva puta, ali oba smo puta zaspali na kauču nakon filma. Nikada nismo razgovarali o tome hoće li ostati, samo se dogodilo. Vrata moje sobe bila su malo otvorena, a ona ih je s dva prsta još malo otvorila. Bilo je mračno, ali nije krenula upaliti svijetlo. Svijetlo iz hodnika bacalo je trag na krevet, i stala je pokraj njega. “Nisam spremna na seks”, brzo je rekla. “Mislim... želim to, ali i ne želim, pa... Možemo li za sada samo spavati zajedno u normalnom smislu?” Trudio sam se ne pokazati razočaranje na licu. Želim da bude spremna, ali isto tako ne mogu poreći da mi zbog toga što je gledam pokraj kreveta cijelo tijelo drhti od želje. “Naravno. Primit ću te u krevet na svaki način.” Čak i pod prigušenim svijetlom vidio sam kako joj se na obrazima pojavilo rumenilo. Stavila je ruku na moje rame rekavši: “Sjedi.” Učinio sam kako mi je naredila, a onda je zakoračila između mojih raširenih koljena. Prstima je uhvatila rukav moje majice i dodala: “Skini ovo!” Podignuo sam ruke i povukao je preko glave. Osjetio sam lagani dodir njezinih prstiju koji su mi pomagali da je svučem do kraja. Umjesto da pustim ruke da skliznu, položio sam ih na njezine kukove i privukao je malo bliže. Njezini prsti bili su topli na mojim golim ramenima i uzdahnula je kada me dotaknula. Pomaknula je obje ruke na moje desno rame i počela masirati ukočene mišiće. Zastenjao sam i spustio glavu, naslonivši čelo na njezin trbuh. Stiskala mi je rame, povremeno se spustivši do bicepsa, snažnim i odlučnim prstima. Zatvorio sam oči i pokušao se ne uzbuditi previše. Trudio sam se oko minute prije no što sam odustao i pustio da mi ruke skliznu s njezinih kukova na bedra. Disanje joj se ubrzalo kada sam počeo pomicati dlanove gore dolje, omotavši prste oko stražnje strane njezinih nogu. No nisam išao dalje od toga, dopustivši joj da zadrži kontrolu. A imala je potpunu kontrolu kada me gurnula na leđa na moj nenamješteni krevet i zajahala mi kukove. Prelazila je rukom uz moj abdomen, isprva meko, a 156

zatim snažnije, pritišćući moje mišiće isto kao što je to činila na ramenu. Pustio sam joj da istražuje moja prsa dok je svaka kap krvi u mojem tijelu krenula prema dolje. Sagnula se i utisnula mi poljubac na prsnu kost. Tamo se zadržala, a od njezina toplog daha napinjali su mi se mišići. Klizila je ustima od središta mojih prsa do mjesta gdje mi je pod kožom srce divlje tuklo. Jezik joj je nesigurno izvirio, a ja sam zabio ruke u plahte kako bih se spriječio da je ne primim i ne prevrnem nas. Pogledala me, a zjenice su joj bile duboke i crne. “Nema seksa. Ali možda bismo mogli... možda bismo mogli raditi druge stvari?” Zarežao sam i okrenuo je pod sebe, pritisnuvši kukove na njezine. Zastenjala je, a budući da je imala rastezljive hlače, a ja sportske hlačice osjetio sam njezinu vrućinu kroz tanak materijal. “I druge stvari zvuče savršeno.”

157

Dvadeset i treće poglavlje Dallas

Ljubiti Carsona postao mi je najdraži hobi. Iako me ljubio snažno, usne su mu bile meke. Omotala sam noge oko njega, a iz prsa mu se začuo muževan zvuk odobravanja. Prošla sam prstima kroz njegovu kosu, a krv mi je toliko brzo kolala da su mi udovi bili istodobno lagani i teški. Usne je pomaknuo s mojih kako bi mi kliznuo uz čeljust, a grebanje njegove brade poslalo je trnce niz moju kralježnicu. Bila sam mu između laktova, a ruke su mu kliznule pokraj mene kako bi ih obavio oko mojih ramena. Vrućina njegova daha dodirnuh mi je vrat prije njegovih usana i čvrsto sam zgrabila njegovu kosu. Nagnula sam glavu u stranu kako bih mu oslobodila više mjesta, a njegove su usne utisnule vatrenu liniju sve do moje ključne kosti. Zatim se spustio niže, do ruba moje potkošulje. Rukama me milovao od ramena do rebara usnama prelazeći preko oblina mojih grudi koje su se nazirale odmah iznad tkanine. Utisnuo mi je poljubac na prsnu kost, a ja sam prebacila ruke s njegove kose na golu kožu njegovih ramena. “Carsone”, udahnula sam. Podignuo je oči do mojih, poluzatvorene, mračne i ispitujuće. Ne znam što sam htjela reći i jesam li uopće imala što reći. Imala sam potrebu samo reći njegovo ime. Pustila sam da mi vršci prstiju kliznu niz njegova leđa dokle su mogli doseći, igrajući se s izgrađenim mišićima i toplom kožom. Opet se povukao gore kako bi me grubo poljubio, zatim se pomaknuvši se kako bi legao pokraj mene. Kada mu je ruka kliznula uz rub mojih tajica, nisam bila sigurna želim li se ukočiti ili uviti u njegov dodir. Odmaknuo se kako bi me pogledao, a iako sam bila blago prestravljena, nisam zatvorila oči. Pogled mu je lutao po mojem licu, a prsti kliznuli ispod tkanine, na teritorij koji još nismo istražili. Išao je polagano, čekajući da kažem ne, barem mislim da jest. Ali bez obzira na to koliko djelića mene htjelo reći “ne”, bilo je puno više onih koji su me preklinjali da kažem “da”.

158

Pa sam ga privukla k sebi kako bih ga još jednom poljubila i zajedno smo proveli vrijeme u istraživanju, dodirivanju, i kušanju prije no što nas je svladala iscrpljenost.

* * * U tjednu prije sljedeće utakmice cijelo se sveučilište transformiralo. Posvuda su crvena i crna - natpisi i majice i znakovi i kreda. Energija je električna i moćna. Vidim kako je to promijenilo Carsona. Umoran je. Cijeli tjedan naporno je vježbao - na terenu i s instruktorima. Provela sam gotovo svaku noć u njegovu stanu jer nisam sigurna bih li ga inače vidjela. No unatoč umoru, bio je stalno nasmiješen i mislim da je konačno počeo vjerovati u sebe. To je naša zadnja utakmica prije povratka kući, a zatim imamo tri utakmice u gostima zaredom. Kada se oglasilo zvono, a mi smo pobijedili s četrnaest razlike, dio stadiona u kojem su bili studenti slio se s tribina ispunivši teren crvenom i crnom. Neki od prerevnih obožavatelja krenuli su prema golu, no još prije no što su stigli tamo, pali su od iscrpljenosti. Svi su ostali stajali i vikali kao da smo osvojili državno prvenstvo. Nije se radilo o tome. Ali bio je to neočekivan rezultat i to ne s malom razlikom. Bila je to solidna pobjeda i obožavatelji nisu bili jedini koji su bili u ekstazi. Stajala sam na tribinama jer još uvijek nisam rekla tati za Carsona, no promatrala sam ga na terenu. Široko se smiješio, grleći se sa svim suigračima dok konačno pred njega nije slao moj tata. To nije prva pobjeda ekipe, ali jest Carsonova, a to se čini važnijim. Tata ga je potapšao po ramenu obloženom štitnicima, i razgovarali su nekoliko trenutaka prije no što su se zagrlili kao i svi ostali. Odlučila sam da ću ovaj tjedan reći tati. Moram ako mislim sa Stellom ići na iduću utakmicu u gostima. Očekivala sam da ću se opet naći s Carsonom u njegovu stanu, ali poslao mi je poruku upitavši me jesam li za to da odemo na tulum. Rekla sam da jesam jer je zaslužio da proslavi. Rekla sam Stelli, a ona se sva uzbudila, odvukavši nas do kuće kako bismo se sredile. Iako je vani bilo prohladno, odjenula sam tisku ljubičastu haljinu s dugim rukavima. Navukla sam i crne tajice i crnu kožnu jaknu. Kosu sam 159

ostavila raspuštenu jer se Carsonu tako svida, i našminkala sam se malo više nego inače. Stella je zazviždala. “K vragu, curo.” To sam shvatila kao znak odobravanja. Ona nas je odvezla na tulum, a u autu na putu prema odredištu rekla je: “Pogađat ću i reći da večeras ideš s Carsonom k njemu.” Kimnula sam. Nismo još o tome razgovarali, ali zbog sve energije ovoga tjedna i pobjede ne mogu dočekati da ga dodirnem, da utonem u stanje u kojem se nađem zbog njega. “I hoćete li odustati od cijele inkognito stvari?” Slegnula sam ramenima. “Ne znam. Namjeravala sam večeras o tome razgovarati s njim.” “Što misliš da će tvoj tata reći?” “Bit će bijesan. Sjećaš se koliko mu je dugo trebalo da se pomiri s tim što sam hodala s Levijem, a njega je volio. Ali mislim da je nakon cijele situacije s drogom još više oprezan. Ali Carson je dobar dečko i tati se sviđa. Mislim da će, ako ga polako uvedeni u to, sve biti dobro. Na kraju.” “Sretno, sestro.” Tulum je bio u kući u kojoj je živjelo nekoliko igrača, i čim smo ušle, primijetila sam kako Stella odmjerava sobu. Nasmijala sam se. “Sretno i tebi.” Stavivši ruke na kukove podrugljivo se nasmijala. “Sreća nema ništa s time.” Slijedila sam je pretražujući sobu u potrazi za Carsonom. Pronašla sam ga gotovo odmah. Sjedio je na golemoj kutnoj garnituri, okružen igračima i navijačicama, ali pogled mu je bilo na meni. Nosio je tamnosivu majicu koja mu se pripila uz tijelo i isticala mu oči. Toliko je nevjerojatno seksi, a zbog gladnog pogleda koji mi je uputio, imam osjećaj da su mi se noge pretvorile u želatinu. Telefon mi je zavibrirao.

Nemaš pojma koliko te želim poljubiti. Nasmiješila sam se.

Što se toga tiče. Razmišljala sam da bih mogla reći tati ovaj tjedan. Drago mi je što sam se suzdržao i rekao samo poljubiti. Zakolutala sam očima.

Znaš na što mislim. Za nas. To jest... ako se ti s time slažeš. 160

Slažem li se s time da te mogu dodirnuti i poljubiti svaki put kad te vidim, gdje god bili? Naravno da se slažem. Možda će biti strog prema tebi. Nije uvijek najlogičnija osoba kada se radi o tome da se prema meni odnosi u skladu s mojim godinama. Mogu to izdržati. Možemo li ovdje negdje biti sami? Samo nakratko. Na moje iznenađenje, nagnuo se do Silasa i tiho su razgovarali.

Gore. Druga soba slijeva. Idem ja prvi. Pričekaj minutu ili dvije, a zatim. dođi. Dobro, Romeo. Romeo, ha? Možda sam se malo predomislila u vezi s romantičnim sastancima na tulumima. Pa, živio naš romantični sastanak na tulumu broj dva. Skrenula sam u kuhinju kako bih si natočila piće i ubila malo vremena. Netko je bio u slavljeničkom raspoloženju jer su se tamo, osim bačve na šanku, nalazile i žestice i blended. U čašu sam natočila sok od brusnice i malo votke, a dvije su se minute rastegnule u vječnost. U glavi sam brojila sekunde, a na šanku pokraj mene nečije mi se tijelo primaklo preblizu. “Ti si kći trenera Colea, zar ne?” Umjetno sam se nasmiješila. “Da.” Tip je bio golem, visok i plav i težio vjerojatno oko sto trideset kilograma. “Jake Carter.” Ispružio je ruku. “Ja sam na obrambenoj liniji.” Prihvatila sam njegovu ruku, a on je moju zadržao nešto malo dulje no što mi je bilo ugodno. “Jesi li razgovarala s Levijem otkako se sve to dogodilo?” Ustuknula sam. “Uh, ne. Nisam. Zašto bih?” “Samo sam mislio da možda jesi budući da vi imate povijest.” “Aha.” Zakolutala sam očima. “Drevnu povijest. Davno sam nastavila dalje.” “McClain, zar ne? Izgleda da ti se sviđaju vođe navale.” “Molim?” 161

Uzela sam piće i okrenula se da odem. “Čekaj, oprosti. To je pogrešno izišlo.” Nisam se ni potrudila sakriti iziritiranost. “Aha. Ne brini se.” “Prije no što odeš... ima nešto što bi trebala znati.” Podignula sam obrvu, prisjetivši se zašto ne dolazim na ovakve tulume. “Tvoj mi se tata jako sviđa. Dobar je trener. Rekao bih njemu, ali ne želim se uplitati u dinamiku momčadi dok sve ide tako dobro.” “Ispljuni već jednom.” Rekla sam. “U svlačionici postoji oklada. Levi ju je započeo početkom godine. Silas i još nekoliko dečki sudjeluju u njoj. Tko se prvi spetlja s tobom, pobjednik je.” “Spetlja sa mnom?” Unatoč svoj buci i smijehu na tulumu, svijet oko mene neobično je tih. “Glupo je. Levi... govorio je kako ti... pa, da nisi tako laka i počeli smo se zezati tko će te uspjeti povaliti. Samo sam... mislio sam da bi to trebala znati. Budući da si ovdje na nogometnom tulumu i to.” “Tko će me povaliti, ha?” nasmijala sam se, a na jeziku mi je bio gorak okus. “Hvala na upozorenju, Cartere.” Ulila sam još malo votke u piće prije no što sam se okrenula i otišla. Ovo mi nije nepoznat teren. Nakon što je Levi maturirao, bila sam frigidna kučka koja ni jednom dečku nije htjela dati priliku, osobito nogometašima. A ološ na dnu muške populacije izgleda uvijek misli da je djevojka koja kaže ne samo djevojka koja predstavlja izazov. Nagnula sam čašu ¡ polako gutala uspinjući se stubama. Nisam zapravo ništa pomiješala s votkom kad sam je zadnji put ulila i prvih nekoliko gutljaja zapeklo me. No nastavila sam i čaša mi je bila napola prazna kad sam došla do vrata koja je Carson spominjao. Kada sam ušla, šetao je po sobi, a upaljena je bila samo lampa pokraj kreveta. Izgledao je predivno i zadrhtala sam. Otpila sam još svojeg pića i rekla si da nema šanse da je Carson sudjelovao u toj okladi. Bio je previše drag, strpljiv i brižan. “Hej.” Omotao je ruke oko mene i pritisnuo lice u moj vrat. “Nedostajala si mi.” Možda je previše drag. Možda je to - to? Postoje li dečki poput njega koji su zaista ovoliko dragi? Ili imaju neki skriveni motiv? 162

Nagnula sam glavu unatrag i srknula još svog pića, a on je usta položio na mjesto gdje mi se osjetio puls. “Tako si jebeno slatka. Izluđuješ me.” “Jesmo li u Siksovoj sobi?” upitala sam. Kimnuo je prije no što je kliznuo usnama do moje ključne kosti. “Znam. Nije baš najromantičnije mjesto, ali ostat ćemo stajati i nećemo dodirivati nikakve površine.”

Silas i još nekoliko dečki sudjeluje u tome. On ne može biti u tome. Jednostavno... ne može biti. Rekao je da ne sluša priče koje o meni kolaju svlačionicom. Podignuo je glavu i primio me za bradu. “Hej. Gdje si ti?” Dovršila sam piće i rekla, “Oprosti. Možda sam ulila malo više votke no što sam mislila.” Naslonio je čelo na moje upitavši: “Jesi li uredu?” “Aba. Malo votke nije nikome naštetilo.” Nacerio se. “Poznate posljednje riječi.” Srce mi se stisnulo zbog tog smiješka. On nema nikakve veze s okladom. Ponavljala sam u glavi dok nisam bila sigurna da vjerujem u to. A ipak... već mi je dosta uloge frigidne čudakinje. Tako sam umorna od toga da budem cura koja je meta za ovakvo nešto. Možda je vrijeme da prebolim to sve s Levijem. Sigurno nisam prva cura koja je izgubila djevičanstvo, a zatim to požalila. Moram to pustiti. Odložila sam čašu na ormarić i omotala ruke oko Carsona. Primaknula sam usta njegovima, a on nije gubio vrijeme i odmah je krenuo jezikom. Ruke je stavio na moje kukove, čvrsto me stisnuvši. Uvukle su se pod moju jaknu, zastavši oko rebara dok su mu usne zadirkivale moje. “Bila je glupa ideja doći na ovaj tulum”, rekao je. “Samo želim biti s tobom.” Odmaknula sam se, smiješeći se kao da znam što radim, “Pa budi sa mnom.” “Želiš li otići?”

163

Odmahnula sam glavom i skinula jaknu, bacivši je na pod. Silasov krevet bio je namješten i brzo sam bacila pogled na deku. “Dok god se ne za vučemo pod pokrivač, vjerojatno smo sigurni.” “Voliš testirati moju kontrolu, zar ne, Hrabrice?” Prisjetila sam se noći kada smo se upoznali. Nema šanse da je znao tko sam ja... zar ne? Ali čuo me kako se svađam sa Silasom. Ako su on i Silas prijatelji, ne bi li on prepoznao njegov glas? Odmahnula sam glavom i prisilila se da se vratim u sadašnjost. “Volim kad me zoveš Hrabrice.” Takva cura želim biti - cura koju nije briga za nogomet ili oklade ili seks. Želim biti cura koja uzme što želi. A sada, s okladom ili bez nje, bila ona istina ili laž... želim Carsona. I želim se prestati bojati da će me sve povrijediti. Jača sam od toga. Uspela sam se na krevet na koljenima i pokazala mu prstom da priđe, a on je praktično skočio na krevet. Oboje smo se nasmijali, a ja sam mu prolazila prstima kroz kosu. On je činio isto, nježno pročešljavajući pramenove, a zatim položivši ruku na moja leđa. Usrećuje me. S njim mi je ugodno. Nitko nije tako dobar glumac. Čak i kada sam se seksala s Levijem, osjetila sam da nije bio cijeli u tome. Sve je bilo previše mehanički. Boljelo je, ali izdržala sam kretnje. S Carsonom ne bi bilo tako. Bilo bi seksi i senzualno, i riješila bih se ove nesigurnosti. Napućila sam usne, uhvativši njegove. No sve u vezi ovoga trenutka bilo je malo prenježno. Gurnula sam jezik na njegov, pritisnula prsa na njegova, a zatim legla, povukavši ga na sebe. Bilo mi je potrebno da se izgubi u meni kako bih se i ja mogla izgubiti.

164

Dvadeset i četvrto poglavlje Carson

Znam da ovo nije najbolje mjesto za ovo. Radije bih bio kod kuće u svom krevetu, ali ne mogu se natjerati da odvojim usne od njezinih dovoljno dugo da te misli provedem u djelo. Usne joj se miču brzo i snažno na mojima i mislim da nas je oboje možda malo ponijela večerašnja pobjeda. Pokušao sam je usporiti jer bit će mi jako nelagodno kada krenem dolje. Ali ona se nije dala. Gurnula se na moje rame, a ja sam se okrenuo na bok, misleći da konačno jedno od nas mora imati dovoljno razuma da predloži da odemo, ali ona me pritisnula natrag i zajahala me. Zastenjao sam, a pogled na nju vratio me na prvu noć kada smo otišli korak naprijed. Bila je jako odlučna, a iako smo koristili samo ruke i usta, te sam noći doživio najbolji seks u svojem životu, čak i bez seksa. Kukovima je kružila iznad mene i znao sam da u toj ljubičastoj haljini i tajicama može osjetiti kako se napinjem o traperice. Trljala se o mene i uzdahnuo sam: “Jebote, Dallas.” Želim je odmah odvesti odavde, ali nisam uspio izreći ništa osim tih dviju riječi. Škiljio sam prema njoj, želeći zatvoriti oči, ali nisam je mogao prestati gledati. Posegnula je do ruba svoje haljine i svukla je preko glave, ogolivši svoj vitki struk i crni grudnjak. Sranje. Ovo je otišlo predaleko. “Dallas.” Sjeo sam, a njezina je ruka odlutala do ruba moje majice, povlačeći je prema gore. Odgurnuo sam joj ruke. “Dallas, stani. Neću se moći zaustaviti.” “Onda nemoj.” Stavila je ruke iza leđa kako bi si otkopčala grudnjak, linija koju još nismo prešli čak ni kod mene, i uhvatio sam joj ruke kako bih je zaustavio. “Dallas, zašto se ne vratimo kod mene?” Izvukla je svoje ruke iz mojih, dlanovima otklizala sve do mojih ramena zaljuljavši kukove prema meni. “Molim te.” Promrmljala je, spustivši glavu kako bi kliznula usnama po mojem vratu. 165

“Moliš što?” Primila je jednu od mojih podlaktica povukavši mi ruku s njezinih leđa i vodeći je prema grudima. Stavila je usta na moja, ljuljajući se još snažnije o moj kurac i opet prošaptala: “Molim te.” Odmaknuo sam se, stenjući, uhvativši je za ramena u pokušaju da je smirim. “Ne razumijem što se događa, srce. Samo mi kaži što se događa.” Ispustila je mali zvuk frustracije i pokušala me opet poljubiti, ali čvrsto sam je držao. “Ovo je ono što ti želiš. Što ja želim.” “Ovo nije ono što ja želim, Hrabrice.” Trznula je u mojim rukama i nisam mogao procijeniti želi li mi se primaknuti ili odmaknuti. “Molim te. Samo mi pomozi”, zahtijevala je. “Kako da ti pomognem?” Zabila je nokte u moja ramena i nisam znao što misli. Nisam imao pojma. “Popravi me”, prošaputala je. “Dušo...” pustio sam joj ramena kako bih je primio za lice, a njezine su se ruke vratile lutanju po mojim prsima, ali vidio sam da nije to ni osjetila. Protresao sam je, tek toliko da na trenutak stane i pogleda me. “Nisi oštećena. A i da jesi, ovo nije način na koji to treba popraviti.” Počela je plakati, a plač joj je bio poput smijeha - tih, a sav je posao odrađivao njezin izraz lica. Usne su joj zadrhtale, a niz obraze su joj se slile suze. Pritisnuo sam lice na njezino, čelo na čelo, kako bih na vlastitoj koži osjetio njezine suze. “Želim te, Dallas. Od trenutka kada sam te sreo. A kad budeš stvarno spremna, neću čekati ni trenutka da te odvedem u krevet. Ali ti si više od ovoga. Mi smo više od ovoga.” Srušila mi se u naručje, plačući, i to je bilo najviše emocija što sam od nje vidio. Zapravo, osim u plesu i u emocijama koje vidim u njezinu pogledu dok me gleda, od nje sam vidio samo gnjev. Ništa nalik na ovo. “Oprosti”, prošaputala je. “Žao mi je. Ovo je bilo glupo. Samo sam...” prsa su joj drhtala dok je pokušavala disati. “Mislila sam da će ovo pomoći.” “Pomoći u čemu?” “Glupo je.” “Ništa zbog čega se ovako osjećaš nije glupo.” Otrgnula se s mene, zgrabila haljinu i jurnula prema vratima. Čim je navukla haljinu preko glave i 166

prsa, otvorila je vrata, još uvijek namještajući haljinu. Krenuo sam za njom, uhvativši je baš prije no što je došla do vrha stuba. “Koji vrag, Dallas? Pričaj sa mnom.” “Ne mogu. Moram biti sama neko vrijeme. Možemo razgovarati kasnije.” “Ne.” Omotao sam ruku oko njezina vrata i privukao je rako blizu da bi nam se usne spojile samo da je malo podignula glavu gore. “Obećala si mi da nećeš bježati. Ne bez objašnjenja.” “Carsone, molim te, nemoj.” Na licu joj je bila ljutnja, ali glas joj je zvučao tužno.

“Ne. Neću te pustiti da odeš od mene.” “Možda bi je trebao pustiti da ode, stari.” Okrenuo sam se i ugledao Ryana u dnu stuba. Stella i Silas stajali su pokraj njega, a njih su troje davali sve od sebe da nas zaklone od dvanaestak ljudi okupljenih oko njih, koji su izvijali vratove kako bi vidjeli što se događa. “Sranje.” Pustio sam je, iako nevoljko. Pogledao sam dolje i vidio da joj je haljina podignuta iznad jednog kuka. Zbog tajica se nije moglo ništa vidjeti, ali ispružio sam ruku i svejedno joj namjestio haljinu na mjesto. Grozno mi je što su nas ljudi već vidjeli kako se svađamo i sigurno ne želim da vide išta više od toga. Odmaknuo sam se, ali nastavio sam je gledati u oči. “Obećala si. Moraš razgovarati sa mnom.” Glas joj je bio tih, a oči širom otvorene. “Hoću. Sutra.” Odahnuo sam s olakšanjem i u agoniji gledao kako se spušta niza stube. Ryan i Stella hodali su ispred nje, gurajući se kroz ljude, a kada su izišli iz mojeg vidokruga, naslonio sam se na zid i skliznuo na pod. Ne znam koliko je vremena prošlo dok me Silas nije uhvatio za lakat i povukao gore. “Hajde, stari. Idi kući i prespavaj ovo. Što god da je u pitanju, neće se riješiti ako budeš sjedio ovdje. Osim toga, u dnu stuba imaš obožavateljice koje planiraju kako će ti izliječiti slomljeno srce.” To me izvuklo iz moje depresije, i naravno, bio je u pravu. Grupica cura stajala je ne tako opušteno na dnu stuba. Okrenuo sam im leđa i rukom protrljao lice. 167

“Jednostavno ne znam što se dogodilo. Bili smo dobro i onda...” Nisam rekao ništa više, znajući da Dallas to ne bi htjela. Ali sve se dogodilo tako prokleto brzo da mi se u glavi još vrtjelo. Silas je podignuo ruke. “O ženama znam mnogo toga, ali među tim vještinama ne nalazi se ona kako se nositi s onom koja je ljutita.” Star je u tome... Nisam siguran da je bila ljuta. Nisam ništa znao. “Je li otišla?” Upitao sam. “Aha. Tvoj ih je dečko odvezao jer je Stella već previše popila.” Uzeo sam telefon i napisao poruku Ryanu. Nastavio sam tipkati silazeći niza stube, prošavši pokraj grupe djevojaka i izašavši kroz vrata. Vjerojatno sam mu zablokirao telefon, no nije me briga. Kada sam stigao do kamioneta i nisam imao dovoljno povjerenja u sebe da istodobno pišem i vozim, nazvao sam ga. Javio se nakon što je dva puta odzvonilo. “Opusti se, stari. Dobro je.” “Ne, nije.” Ryan je uzdahnuo.

“Bit će dobro. Ona i Stella vratile su se u dom i pričaju.” “Zašto ne može razgovarati sa mnom?” “Hoće. Samo joj daj malo vremena.” “Ne mogu.” Ili ne želim. Sve na što sam mogao misliti bila su njezina vražja pravila. Što je rekla? Ako ijedno od nas pomisli da je ovo previše, samo treba reći i gotovo je. Razilazimo se. Što ako je ovo to? “Možeš.” Ryanov glas bio je iznenađujuće čvrst. “Ne želi da je vidiš uznemirenu. Neće otići nikamo, stari. Samo pričekaj i sutra ćeš razgovarati s njom.” Rekavši to, poklopio mi je. Jedva sam se suzdržao da ne bacim telefon u vjetrobransko staklo. Neko sam se vrijeme vozikao uokolo, sve se više približavajući njezinu domu, dok nisam sam sebe uvjerio da se držim podalje. U hipu bih se našao tamo kada bih bio siguran da je tako neću još brže odgurati od sebe. Konačno sam krenuo prema svojem stanu i krenuo raditi jedinu stvar koje sam se mogao sjetiti. 168

Trčao sam.

169

Dvadeset i peto poglavlje Dallas

Čim smo se Stella i ja našle u domu, krenula sam ravno pod tuš. Pokušala me zaustaviti, ali nisam mogla razgovarati. Ne znam kako se nositi s ovakvim stvarima. Provela sam cijeli život aktivno se ne noseći i sada zbog toga pucam po šavovima. Subota je navečer nakon nevjerojatne pobjede tako da je dom uglavnom prazan. Imam tuš samo za sebe, pa i kada bi me netko čuo kako plačem kroz zvuk vode, ne bi bilo važno. Ono što me najviše traumatiziralo jest da ne znam tko je bila ona djevojka na tulumu. Sigurno to nisam ja. Znam svoje sklonosti i mane. Znam da prvo pobjesnim, a kad to ne djeluje, onda odem. Ta djevojka? Ona se bacala u vatru umjesto da pokuša pobjeći. A to nije verzija mene s kojom sam se ikada morala suočiti. Mislim da Carson nije imao nikakve veze s onom okladom. Ne s obzirom na to kako je reagirao, s obzirom na to da je spriječio da stvari odu dalje, ali to mi nije pomagalo s poniženjem koje je bilo zakopano toliko duboko pod mojom kožom da čak ni prženje vrelom vodom nije moglo doprijeti do njega. Bože, tko zna što misli o meni. Barem nisam spomenula okladu. Barem ne zna koliko sam mu na nekoliko trenutaka malo vjerovala. Jer jedina pomisao koja boli više od moje vlastite boli jest da budem uzrok njegove. No kada sam se konačno izvukla ispod tuša, omotala ručnik oko sebe i suočila se sa svojim krvavim očima u zrcalu... morala sam se upitati... Bez obzira na to koliko mi se sviđa Carson, svida li mi se osoba koja sam ja kada sam s njim? Na to pitanje lakše bih odgovorila kada bih imala ikakvog pojma tko sam ja zaista. Kad sam se vratila u sobu, sve sam ispričala Stelli. Uključujući i činjenicu da sam spavala s Levijem. Kao što sam i pretpostavila, bila je povrijeđena. Vidjela sam da je preispitivala cijelo naše prijateljstvo. Što joj još nisam 170

govorila? No obećala sam joj da nemam više drugih tajni. Ne nakon što sam joj ispričala sve u vezi Carsona i mene. Kada sam završila bila sam bijesna jer sam se opet zatekla kako plačem, ali sada to više nisam mogla ugasiti ili potiskivati. Nisam sigurna ni hoću li to ikada više moći. Privukla me u zagrljaj i zajedno smo ležale na mojem krevetu dok nisam sve izbacila iz sebe. “Sve će biti u redu”, uvjerila me Stella. “Hoće li?” “Naravno da hoće. Dečko je preko ušiju zaljubljen u tebe, a ovo je samo mali kamenčić spoticanja.” “Ne brinem se za Carsona. Brinem se za sebe. Vjerujem mu mnogo više no što vjerujem sebi.” Maknula mi je kosu s lica i uzdahnula: “Oh, dušo. Bit ćeš ti dobro. Nisi ni približno toliko sjebana koliko misliš.” To je zapravo bila kritika upućena njoj samoj. Prepoznala sam samoprijezir jer sam u tome majstor. “Tako se osjećamo jer postajemo stariji. Neće to biti zadnji put da se osvrneš na svoj život i shvatiš koliko si bila glupa ili naivna ili grozna. Prilično sam sigurna da će se to ponavljati dok nas smrt ne rastavi. Istina je da... svi smo pomalo sjebani. Da su ljudi sposobni biti savršeni, ne bi bilo stvari poput Jerryja Springera i svijet bi bio ispunjen jednorozima i vilama, obitelji ne bi bile razorene, djeca nikada ne bi razočarala svoje roditelje i ništa ne bi toliko boljelo. Ali tada ni onaj osjećaj kada sve ide dobro ne bi bio toliko dobar. I prijatelji ne bi imali zašto ostajati dugo budni i pričati jer bi sve u svijetu bilo previše dosadno da bi bilo važno. Jedina stvar koju možemo učiniti jest pokušati pronaći ljude čiji ožiljci upotpunjuju naše. A prilično sam sigurna da bi Carson McClain nosio tvoje probleme diljem svijeta i natrag kada bi ga zamolila.” “Misliš?” “Istog trena.” Tako smo i zaspale, dvije odrasle žene u jednom krevetu, kao da smo još uvijek u prvom razredu srednje škole i spavamo jedna kod druge, o dečkima i tračevima šapućemo kako tata ne bi čuo. Tada su stvari bile toliko manje strašne. Jurile bismo prema budućnosti ne razmišljajući, a nismo ni slutile koliko će se usput stvari zakomplicirati.

* * * 171

Kada nas je probudilo kucanje na vratima, sunce je već bilo jarko i ulazilo kroz rolete. Stella je promrmljala “Odlazi” i zakopala se još dublje pod moje pokrivače. Kako smo nas dvije uspjele cijelu noć prespavati u jednom krevetu jedna je od većih zagonetki svemira, ali kada je kucanje postalo glasnije, trgnula sam se.

Carson. Mora biti Carson. Prešla sam preko Stelle pokušavajući ustati iz kreveta i koljeno mi je slučajno utonulo u njezin trbuh. “Lakše s mjehurom, Dallas, osim ako ne želiš nered u krevetu.” “To je Carson”, prošaputala sam. “Samo malo!” viknula sam prema vratima. Stella se podignula na lakat i rekla: “Pretpostavljam da želiš da nestanem?” “Samo nakratko? Molim te.” Kimnula jo. “Idem se istuširati.” Dok sam kupila njezine stvari, na brzinu sam se pogledala u zrcalo. Poravnala sam kosu, zalutale pramenove gurnula iza uha i namjestila pidžamu tako da je sve bilo prekriveno. Kad je bilo dobro koliko je moglo, otvorila sam vrata. Želudac mi se spustio. “Tata?” pogledala sam ga zbunjeno i tek sam nakon nekoliko trenutaka shvatila da je odjeven za crkvu. “O moj Bože. Zaboravila sam na crkvu.” Nisam imala pojma da mu je toliko važno da se pojavim da se dovukao do mog doma. Nikada to prije nisam preskočila, no očito je njemu važno. “Tako mi je žao, tata. Imala sam burnu noć sinoć i zaspala sam ne namjestivši alarm.” “Znam.” Izraz lica bio mu je tako neutralan da sam zadrhtala od jedva prikrivenog gnjeva koji sam začula u njegovu glasu. Sigurno nije ovoliko ljutit zbog crkve. “Što znaš?” Jedan trenutak nije tekao ništa, samo je progutao, a široki vrat mu se nadimao od napetih mišića. Stella se pojavila pokraj mene s ručnikom i priborom za tuširanje. “Idem se samo istuširati da vas dvoje možete razgovarati.” 172

Kada je ona izišla, pomaknula sam se kako bih pustila tatu u sobu. Sjeo je na Stellin prekrivač boje fuksije jer je njezin krevet još uvijek namješten. Toliko je krupan da je krevet (k vragu, cijela soba) izgledao minijaturno. Na licu mu je bio neki izraz koji nikada nisam vidjela na njemu. Ne uobičajeno ljutito, ne nogometno, nego nešto što me još više uplašilo. “Tata. Što se događa?” Omotao je prste lijeve ruke od šake desne ruke i stisnuo dok nisam čula pucketanje. Progutao je i glas mu je bio hrapav i neujednačen kada je progovorio. “Shvaćam da nisam uvijek bio tu kada si me trebala i žao mi je. Neću se opravdavati jer ni jedan razlog nije dovoljno dobar. Ali mogu bolje.” Stalno sam čekala da počne vikati i da se ovo pretvori u svađu. Bili smo u neobilježenim vodama, a ja sam se našla u opasnosti od utapanja. “Nikada nisam htio da se osjećaš kao da ne možeš sa mnom razgovarati. Ali dopustio sam da moja nespremnost na razgovor o tome kako se ja osjećam diktira kako naš odnos funkcionira i žao mi je.” Osjetila sam kako mi se u očima skupljaju suze i iznenađena sam da mi je uopće ostalo još tekućine u tijelu nakon onoga sinoć. “Dakle, govorim ti sada da možeš razgovarati sa mnom. Što god da se događa u tvojem životu... slušat ću. I uvijek ću, uvijek biti na tvojoj strani.” “Tata”, počela sam blago. “Bez uvrede, ali malo me plašiš.” Zagrcnuo se zbog nečega za što sam pomislila da bi mogao biti smijeh i spustio glavu, stavivši palac i kažiprst na oči. “Barem se oko toga slažemo.” Kada me konačno opet pogledao, podignula sam obrve i odmahnula glavom jer nisam imala pojma što se događa. Uzdahnuo je. “Zaista ćeš me natjerati da ja to kažem?” “S obzirom na to da nemam pojma što je to... da. Morat ćeš mi reći.” Otključao je telefon i nakon nekoliko dodira i prelazaka po ekranu dodao mi ga je. Trebao mi je trenutak da mi se oči usredotoče i obrade to u što sam gledala. Bila je mutna na rubovima, ali u sredini sam stajala naslonjena na zid, gledajući u Carsona. Ljubičasta haljina koju sam nosila sinoć bila je skupljena oko mojih bedara, a on je držao ruku oko moga vrata na način koji je zbog izraza na mom licu izgledao bolan, ali ja znam da je taj dodir bio najnježniji što je mogao biti. Njegova je čeljust bila stisnuta, i da nisam i 173

sama bila prisutna, zaklela bih se da me zlostavlja. I s obzirom na to da mi je haljina bila cijela iskrenuta, izgledalo je još gore. “O moj Bože. Kako si došao do ovoga?” “Otkako se dogodilo sve ono s Levijem, zadužio sam pomoćnika da pazi na igrače, njihove račune na internetu i to. Hoću znati u što se uvaljuju dok ne bude prekasno. Jutros me zvao da mi kaže da ovo iskače po cijelom Facebooku.” Morala sam sjesti, ali krevet mi je bio predaleko, pa sam se samo spustila na pod kod tatinih nogu. “Ja sam kriv za ovo”, rekao je tata. “Trebao sam te držati dalje od sportaša. Oni znaju biti hiroviti i nepredvidivi, a sada su te zbog mene već dvojica povrijedila.” “Tata, ne.” Podignula sam se na koljena tako da sam mu bila gotovo u ravnini očiju. “Ovo nije onako kakvim se čini. Carson mi nije naudio.” Usta su mu se izokrenula kao da je pojeo nešto kiselo. “Znam da ne želiš o tim stvarima razgovarati sa mnom, ali ne mogu ignorirati nešto ovakvo.” “Kunem ti se. Znam da ovo izgleda loše, ali Carson je dobar dečko.” Uzeo mi je telefon iz ruku i podignuo ga. “Što god ti osjećala prema njemu, ovo nije dobar dečko.” Nisam mogla disati. Mogla bih zaista hiperventilirati zbog ovoga... ovo je gore od bilo kojeg ishoda kojega sam ikada mogla zamisliti. Uzela sam tatine ruke u svoje. Velike su i tople i pune žuljeva, i drhte. “Kunem ti se tata. Carson mi je pokušavao pomoći. Nemam taj izraz na licu ni zbog čega što mi je on učinio, nego jer sam bila uzrujana. Pokušavao je razgovarati sa mnom, pomoći mi da se smirim.” “Tvoja...” oklijevao je, kao da se ne može natjerati da izgovori tu riječ. “Tvoja haljina.” Problijedjela sam. Nije bilo dobrog načina na koji bih to objasnila, a bila sam previše u šoku da bih se sjetila nečeg pametnijeg, pa sam se odlučila za istinu. “Carson i ja se viđamo. Namjeravala sam ti reći ovaj tjedan, baš danas. Našla sam se s njim na tulumu sinoć poslije utakmice, no prije no što sam se vidjela s njim, netko mi je rekao nešto, glasinu, koja me uznemirila. Mislila sam...” O Bože, kako bih to mogla reći? “Bila sam glupa i mislila sam 174

da ću se bolje osjećati ako budem spavala s Carsonom.” Tatine ruke trznule su u mojima i stisnula sam ih dovoljno čvrsto da bi ga moglo zaboljeti. “Zaustavio me. On je meni rekao ne. Znao je da sam uzrujana i nisam mu htjela reći zašto, a ta slika predstavlja mene kako pokušavam pobjeći prije no što me uspio nagovoriti da mu objasnim. On je pozitivac u ovome. Časna riječ. Časna riječ.” “Kruže glasine. Ljudi govore...” “Nije me briga što ljudi govore! Ljudi su glupi. Rekao si da ćeš mi vjerovati i biti na mojoj strani. Vjeruj mi u vezi s ovim.” Odvratio je glavu od mene i zatvorio oči. “Dečko je ovdje tek od kolovoza. Ne možete izlaziti dugo jer nije ovdje toliko dugo.” Pustila sam mu ruku jer sam osjetila promjenu u njegovoj ljutnji. “Imaš pravo. Bili smo prijatelji, vjerojatno, od prvog tjedna škole. Hodamo tek od onog događaja s Levijem.” Nismo zapravo spomenuli riječ hodanje, ali s obzirom na to da nijedno od nas nije željelo provoditi vrijeme ni s kim drugim, pretpostavljala sam da je to - to. Naglo je ustao i brzo sam mu se maknula s puta. “Nekoliko tjedana, Dallas? Kriste, htjela si spavati s tim dečkom nakon dva tjedna?” Zbog pogleda razočaranja koji mi je uputio osjetila sam se tako malenom, kao da ću se smanjiti baš tamo. “To je bilo glupo. Znam to.” “Naravno da jest. Odgojio sam te bolje od toga.” Prvi mi je nagon bio razljutiti se i uzvratiti uvredama i reći mu da je zapravo on učinio malo toga da me odgoji. No potisnula sam te riječi. Potisnula ih tako duboko da sam se ponadala da nikada više neće ugledati svjetlo dana jer sam znala da viče samo zato što ne zna što drugo učiniti. To znam jer to radim i ja. Očito me jest odgojio jer sam ispala ista kao on. Prestravljena onih stvari koje ne mogu kontrolirati. Očajna da pokorim sve stvari koje mogu kontrolirati. Bojim se vlastitih osjećaja. Bojim se i osjećaja svih drugih. I iako je izgradio toliko ekipa, odigrao utakmica, i osvojio prvenstava - duboko u sebi, oboje se samo bojimo da ćemo izgubiti. I ako se sada budem posvađala, nitko od nas neće pobijediti. 175

“U pravu si”, rekla sam. “Odgojio si me bolje od toga. Žao mi je, tata. Jako, jako žao.” Stisnuo je usne i progutao, nekoliko puta prošetao gore-dolje, a zatim to još nekoliko puta ponovio. Kada je završio, duboko je udahnuo i rekao: “Želim da se vratiš kući sa mnom.” “Što?” “Nemoj se sada svađati sa mnom, Dallas. Činio sam pogreške. Oboje smo. I još uvijek imamo vremena da ih popravimo, a to će početi tvojim povratkom kući na toliko dugo dok mi ne budeš mogla dokazati da si dovoljno odgovorna da se nosiš s ovime.” Pokazao je po domu, ali znala sam da je mislio na sve. Školu. Plesanje. Posao. Carsona. I iako me pomisao na to ubija, kida na komadiće, kimnula sam i rekla: “Dobro, tata.”

176

Dvadeset i šesto poglavlje Carson

Čekao sam koliko sam mogao izdržati, a kada sam se pojavio pred Dallasinim domom u nedjelju navečer, doznao sam da je otišla, vratila se kući, i da očito cijelo sveučilište misli da sam zlostavljač, možda i još nešto gore. Pozlilo mi je u kupaonici u hodniku malo niže od Dallasine sobe, doslovno pozlilo od pomisli na to što ona sada misli o meni, što svi (uključujući trenera) sada misle o meni. Stella me pokušala uvjeriti da Dallas nije ljutita nego da samo udovoljava svom ocu, ali nisam je slušao. Otišla je kući s njim. Nije me nazvala ni poslala poruku. Prilično je jasno što misli pa sam u ponedjeljak ujutro umjesto da se odjenem za svoje uobičajeno vježbanje, ušetao u trenerov ured visoko uzdignute glave i rekao mu: “Odlazim iz momčadi.” Podignuo je glavu iz papirologije kojom se bavio, a pogled koji mi je uputio bio je poput kamena. Nije rekao ništa, samo je ustao, obišao stol i zatvorio vrata koja su povezivala njegov privatni ured i sobu za trenere. Pokazao mi je da sjednem, no odmahnuo sam glavom, previše uzbuđen da bih radio išta osim stajao. Došao je ispred mene i naslonio se na rub svojeg stola i dalje ne mičući pogled s mene. “Zašto bi učinio takvo nešto?” “Da vas poštedim muke da morate pronaći razlog da me izbacite, gospodine.” Prekrižio je ruke na prsima upitavši: “Jesi li naudio mojoj kćeri, McClain?” Ustuknuo sam, ali uspio sam ostati nepomično stajati i držati glavu gore. “Ne, gospodine.” “Jesi li spavao s mojom kćeri kao dio neke oklade?” Ovoga puta počeo sam gubiti tlo pod nogama. Misli li ona to? Da sam dio te neke uvrnute stvari koju su Abrams i Moore pokrenuli početkom godine? “Ne, gospodine.” Rekao sam što sam čvršće mogao. 177

“Jesi li spavao s mojom kćeri, točka?” Još sam uvijek previše šokiran njegovim zadnjim pitanjem, pitajući se kako bi Dallas to ikada mogla pomisliti, no odgovorio sam mu: “Ne, gospodine.” “Onda je ovo sve samo nesporazum i možemo to zaboraviti.” “Zaboraviti?” “Da, McClain. To sam rekao. Misliš da možeš to učiniti?” Ne. Ne, ne mogu. Nikada u životu nisam dopustio da me išta uspori. Ni neuspjeh, ni novac, ni propuštene prilike. Ali ovo? Srušilo me na leđa i nisam bio siguran kako ću se ikada podignuti. Pustio me da neko vrijeme sjedim u tišini, ali kada još uvijek nisam odgovorio, odgurnuo je stol i otvorio vrata. “Blake!” viknuo je. Nekoliko trenutaka kasnije, Ryanova glava pojavila se na ulazu u sobu za trenere. “Da, gospodine?” “McClainu će trebati mala pomoć da se usredotoči jutros. Misliš li da mu možeš pomoći?” Potpuno je zakoračio u sobu za trenere i odgovorio: “Da, gospodine.” Okrenuo se prema meni. “Riješeno je, sine. Zaboravi na to. Ovoga tjedna nam je zadnja utakmica prije povratka kući i moraš jasno razmišljati.” Možda sam rekao: “Da, gospodine.” Nisam potpuno siguran. No nekoliko minuta kasnije izišao sam iz ureda i zurio u svoju uobičajenu traku za trčanje s Ryanom pokraj sebe. “Jesi li u redu, stari?” Duboko sam udahnuo, povećao nagib i brzinu na traci i promrmljao “ne” prije no što sam krenuo.

* * * Pronašla me u knjižnici u utorak odmah nakon mog sastanka s privatnim instruktorom kojega mi je dogovorila momčad. Skupljao sam svoje stvari kada sam prepoznao poznati čudan položaj stopala njezinih nogu pokraj sebe. Pogledao sam u nju, a zatim po knjižnici. 178

Svi su gledali. Čak i knjižničarka. Dodirnula mi je podlakticu, a ja sam se izmaknuo iz njezina dosega. “Možemo li razgovarati?” “Jesi li sigurna da to želiš?” upitao sam. Nekoliko manjih sportskih blogova već je pokupilo priču i iako su svi uključeni odbijali razgovarali s njima, to ih nije spriječilo da nagađaju. Nije baš bilo pametno da budemo viđeni zajedno. “Molim te, Carsone. Samo na sekundu?” Kimnuo sam i slijedio je do istog skrivenog reda s knjigama o autorskim pravima u kojem smo razgovarali prije nekoliko tjedana. Čim smo se odmaknuli od znatiželjnika, ispustila je torbu i bacila ruke oko mene. “Tako mi je žao. Ja sam za sve kriva. Bila sam tako glupa.” Do trenutka kada sam uspio opustiti ukočenost u ramenima dovoljno da joj mogu uzvratiti zagrljaj, već se odmaknula od mene. “Jesi li dobro?” upitao sam. To je sve što mi je važno. Sa svime ostalim se mogu nositi. “Ponižena, uglavnom. I jako mi je, jako žao.” “Nema ti zašto biti žao.” Širom je otvorila oči i kimnula: “Da, ima. Ništa od ovoga se ne bi dogodilo da se nisam uspaničila u Silasovoj sobi.” “Jesi li dobro?” upitao sam opet nadajući se da zna da mislim baš na onu noć, jer nemam riječi kojima bih to izrazio. “Aha, jesam. Samo sam čula glasinu, i...” “Oklada”, rekao sam. Odmaknula se korak unatrag. “Da, kako si znao?” “Trener me pitao o tome.” “O, Bože. Kunem se da mu nisam to rekla. Rekla sam mu samo da sam čula glasinu. Sigurno mu je rekao netko drugi iz momčadi.” “Ali jesi li to mislila? Da sam to radio?” “Ne!” Glas joj je bio previše glasan i nekoliko je glava provirilo iza ugla i pogledalo nas. Stišala je glas i počela ponovno. “Ne. Nisam to mislila. Zapitala sam se na nekoliko sekundi kada sam vidjela koliko si dobar sa Silasom, ali zaključila sam da ti ne bi učinio takvo nešto. Ono što je uslijedilo nije toliko bilo vezano uz okladu koliko uz neke druge probleme s 179

kojima se već godinama borim. To sam bila ja u pokušaju da pritisnem gumb za samouništenje, a pri tome sam koristila tebe kako bih to učinila. I žao mi je.” “Koje druge probleme?” upitao sam, pitajući se što bi moglo biti toliko loše da bi se tako potpuno slomila. “Probleme o kojima možemo razgovarati kada nas nitko ne bude prisluškivao iz idućeg reda.” Ljutito je pogledala nekog kroz rupu između vrha knjiga i police iznad njih, a taj netko je pobjegao. “Preselila si se kući?” “Privremeno. Tata se malo uzrujao oko svega i odlučila sam da bi za sve uključene bilo lakše ako ga pustim da se neko vrijeme osjeća kao da ima kontrolu.” “To je vjerojatno dobra zamisao.” Izgledala je šokirano što sam se složio s njom, kao da je očekivala da ću se pobuniti. “Misliš?” “Mislim. Mislim da smo oboje krenuli malo brže no što smo trebali i pustili smo da stvari izmaknu kontroli.” Zastala je na nekoliko sekundi, a zatim polako kimnula. “Da. Da, valjda jesmo.” Primaknuo sam joj se djelić centimetra bliže, a zatim se zaustavio. “Drago mi je da si dobro, Dallas. Bio sam zabrinut.” A zatim sam se, zbog oboje, okrenuo i otišao.

180

Dvadeset i sedmo poglavlje Dallas

Kažu da nesreća voli društvo i prilično sam sigurna da sam joj zaokupila većinu vremena sljedećih nekoliko dana. Bila sam toliko jadna da sam vjerojatno i njoj dosadila. Išla sam na predavanja, a ljudi su mi šaputali iza leđa. Ručala sam sa Stelom, a ljudi su mi šaputali iza leđa. Polako sam počinjala ludjeti, a ljudi su mi šaputali iza leđa. Idem na posao i dovršavam svoju zadaću i zavučem se u kuću, gdje provodim većinu svog vremena sama... nastavljajući biti jadna. No, unatoč tome, stvari se moraju nastaviti kretati. Ipak imam neki plan. Raditi. Štedjeti. Otići na audiciju kako bih se prebacila na pravi plesni program. I učiniti što moram učiniti... bez obzira na to što tata bude rekao. A sada... taj je plan sve što mi je ostalo. Prihvatila sam Annaissinu ponudu da razgovaramo. Pitala me za fotografiju i rekla sam joj istu stvar koju sam govorila svakome tko me pitao.

Nije onako kakvim se čini. Carson mi nikada ne bi naudio. Barem ne namjerno... ne talio. No nisam htjela razgovarati o tome. Još je previše svježe i blizu površini. Pa smo stoga razgovarale o plesu. Rekla sam joj za tatu i o mojim frustracijama zbog njegove nesposobnosti da ples vidi kao karijeru. Razgovarale smo o školi, o programima, o ljetnim intenzivnim tečajevima i usredotočila sam se na stvari koje mogu kontrolirati. U četvrtak, ujutro tata me pitao hoću li ići s njim na neku večeru koju organizira član odbora za zaposlenike fakulteta i važne almumnije koji su se vratili u grad. Odbila sam. Ne mogu se više pretvarati, jednostavno više nemam energiju ni sposobnost da glumim pred takvim ljudima. Stoga sam četvrtak provela sklupčana uz najdepresivniju knjigu koju sam pronašla i koja će mi dati razlog da budem tužna, a da ne osjećam i samosažaljenje. Kada sam je pročitala osjećala sam žalost, ali i samosažaljenje. 181

Bila sam sklupčana na krevetu, prekrivena dekama, kada se na vratima začulo kucanje i tata je zakoračio u sobu. “Jesi li gladna?” upitao je. “Donio sam hranu iz Tucker’sa.” Sjela sam, još uvijek se gušeći u dekama. “Mislila sam da si danas išao na onu večeru.” Imao je svečane hlače i kravatu koju se trudio olabaviti dok me gledao. “Jesam. Otišao sam tamo, pojavio se, a zatim sam se vratio kako bih večerao s kćeri.” Bože, čak i tata misli da sam jadna. Sigurno grozno izgledam. “Aha. Daj mi trenutak. Odmah ću izići.” Zatvorio je vrata i čula sam kako se spušta niz hodnik. Zbacila sam prekrivače i pogledala u pidžamu u koju sam se presvukla čim sam došla kući. Eh. Poslužit će. Hodala sam hodnikom, zastala, vratila se i uzela manju deku s podnožja kreveta, omotala je oko ramena i zatim se pridružila tati. Kada je rekao da je donio hranu iz Tucker’sa... nisam pomislila da je donio je cijeli Tucker’s. Kunem se da je samo za nas dvoje donio toliko hrane da bih nahranila i obitelj Weasley. “Nisam bio siguran što želiš pa sam uzeo nekoliko tvojih najdražih jela. Mislio sam da poslije možemo podgrijati ono što ne pojedemo sada.” “Hvala tata.” Kimnuo je i počeo nagomilavati meso s roštilja i prženo meso na tanjur. Ja i nisam bila toliko gladna, ali učinila sam isto to jer znam da se trudi. No ipak je to tata, pa smo i uz obrok sjeli na kauč ispred njegova velikog televizora i uključio je snimku utakmice. Bio je nervozan zbog utakmice uoči povratka kući. U prednosti smo 31, i ova bi utakmica mogla odrediti ostatak sezone. Mogla bi odlučiti hoće li se ekipa opraviti nakon drame s Levijem (i drame koju sam ja prouzročila s Carsonom) ili će se smrviti pod težinom svega toga. Ta bi jedna utakmica mogla odrediti ostatak tatine karijere u sveučilišnom nogometu ili je potencijalno uništiti. Rusk je s njim potpisao ugovor na jednu godinu i iako ništa od toga što se dogodilo nije bila njegova krivica, lako bi mogli odbiti produžiti mu ugovor ako tako odluče. I ne možemo znati što bi se dogodilo nama, meni. Kada bi se preselio na neko drugo sveučilište, bi li me natjerao da idem s njim? Bi li mi vjerovao 182

dovoljno da me pusti da ostanem na Rusku? Iako ja zapravo ne želim ostati na Rusku, ali to je bolja opcija nego mnoga sveučilišta na kojima bi on mogao završiti. Potrebna mu je pobjeda. Carsonu je potrebna pobjeda. K vragu, pomislila sam, i meni je potrebna. Nakon što je tata tri puta premotao jedan dio filma kako bi ga ponovno pogledao, konačno sam se ubacila rekavši, “Bit će u redu, tata. Ekipa je spremna. Carson je spreman. Sve će ispasti dobro.” Do kraja je prožvakao komad mesa koji je upravo ubacio u usta i proučio me: “Ne bi li trebao biti moj posao da kažem da će sve biti u redu?” Slegnula sam ramenima. “To je posao na kojem ima dovoljno posla da ga podijelimo. Osim toga... znaš što radiš. Ovako samo tratiš energiju sumnjajući u sebe.” “Nekada mislim da bi mi bilo bolje zabiti glavu u pijesak i baciti kockice. Toliko o tome da znam što radim.” Napola sam mu se nasmiješila. “Zanimljiva ilustracija. Voljela bih to vidjeti.” Odmahnuo je glavom, uguravši još malo mesa u usta. “Žao mi je”, rekao je. “Znam da ne voliš nogomet. Nikada i nisi.” “Ne nikada, tata. Bilo je trenutaka kada sam ga zapravo zaista voljela.” “Mene si zavarala.” “Nije lako uvijek biti na drugom mjestu, poslije sporta, tata. Morat ćeš mi oprostiti ako sam se nekada s time loše nosila.” Odložio je daljinski upravljač koji je držao u lijevoj ruci kako bi mogao zaustaviti i upravljati videom kako je htio. “Misliš li zaista tako? Da mi je nogomet važniji od tebe?” Razmatrala sam to pitanje jedan trenutak. Da, veliki dio mene to je mislio, no to je bila ona strana mene koja je naginjala dramatičnosti. “Nije da mislim kako si nogomet smatrao važnijim nego je više stvar u tome da si se bolje povezao s nogometom no što si to ikada učinio sa mnom. Shvaćao si igru i ona je shvaćala tebe. A ja sam bila po strani, zbunjena i izvan svega.”

183

Tiho je zazviždao kroz zube. “Zaista sam zajebao ovo cijelo roditeljstvo, zar ne? Prođu godine, misliš da si bio dobar, nikada i ne shvatiš koliko si štete prouzročio.” “Radio si kako si najbolje znao, tata. Imala sam krov i krevet i hranu i potrepštine... To je više no što mnogo ljudi može reći. Osim toga, nisam ispala toliko loše.” “Ti si ispala sasvim dobro, no ne znam koliko sam ja za to zaslužan.” Razmislio je na trenutak i dodao: “Toliko sličiš majci. Ista si ona, osim visine. Zasjenila bi je.” Na prste jedne ruke mogla bih nabrojiti koliko je puta preda mnom spomenuo mamu. Pazeći da mi pogled nastavi biti usmjeren dolje u hranu, upitala sam: “Nedostaje li ti?” Ispuhnuo je dah, a njegove su oči bile usmjerene na utakmicu na TV-u. “Ne znam. Prošlo je dosta vremena od onda kada sam si dopuštao da mi nedostaje. No pitao sam se bi li se ona sa svime bolje nosila. Bi li znala što učiniti.” Dobro je znati da ni s godinama ne nestane činjenica da nemamo pojma. “Nemoj se tako mučiti, tata. Nije ostala. Ti jesi. Suludo je dopustiti da izgubiš od uspomene.” “Kada si postala tako pametna?” “Pogreške znaju biti jako dobar učitelj.” Potvrdio je, razmislivši o tome još trenutak, a zatim se vratio svojem obroku. U tišini sam skupljala hrabrost da kažem nešto o čemu sam razmišljala već nekoliko dana. “Tata?” “Hmm?” “U veljači idem u Dallas na audiciju za intenzivni ljetni tečaj plesa za Konzervatorij plesa iz San Francisca.” Opet je odložio daljinski upravljač. “Ideš?” “Da”, odgovorila sam nepokolebljivo. “Znam da nisi baš za to da idem na faks u drugu državu. Ali ja nisam za to da ne radim ništa kada sto posto znam da je ples ono što želim raditi u svojem životu. Ja na to gledam kao 184

na kompromis. Ako me prime, to je šestotjedni program s prilikom da odradim stažiranje za koreografiju gdje bih dobila priliku stvoriti vlastiti komad koji bi otplesali plesači koji sudjeluju u radionici. A ako sve bude dobro prošlo, možda budeš uvidio da se mogu nositi s odlaskom na školovanje u drugu državu.” Zurio je u mene nekoliko dugih trenutaka i vidjela sam da pokušava biti razuman. Upravo smo imali vjerojatno najduži uljuđeniji razgovor u našem životu i nije ga htio uništiti. “Je li ovo zbog McClaina?” upitao je. “Radiš li to zato što si ljutita na mene?” Prigušila sam tužan smijeh. “Ne, tata. Nije riječ o tome. Radi se o meni. Motam naučiti kako ne pobjeći, kako se boriti za ono što želim, jer ako uskoro ne naučim, neću se imati za što boriti. Radi se o tome da naučim kako se ugledati na roditelja koji je ostao, a ne na onoga koji je odustao.” Odvratio je pogled od mene, pročistivši grlo, a kada me opet pogledao, koža oko očiju mu je postala ružičasta. “Znaš, kada je tvoja mama otišla, sjećam se da sam se pitao kako ću se snaći sam. Osamnaest se godina činilo kao jako dugo razdoblje da budem odgovoran za drugu osobu, a sad mi se čini kao da je sve proletjelo. Valjda sam samo mislio da ću imati još vremena prije no što odrasteš i prestaneš me trebati.” “Mislim da se to nikada neće dogoditi, tata. Živjela ja ovdje ili tisuću kilometara dalje.” Progutao je, nekoliko puta kimnuvši glavom, i rekao: “Veljača, znači?” “Da. A ako budem primljena, otišla bih na kraju svibnja.” Nastavio je kimati glavom, razmišljati, i pitala sam se radi li to samo kako bi mi udovoljio jer sam tužna. Mislim da nas je oboje iznenadio odlučivši: “Nakon što sezona završi, zajedno ćemo to pogledati, možda razgovarati s tvojim učiteljima plesa. Pobrinuti se da dobiješ najbolje šanse da upadneš.” Opet sam osjetila kako mi se nakupljaju suze, ovih dana uvijek previše blizu površine. Sigurno je i njih uočio jer je pročistio grlo i opet se okrenuo prema televizoru, natrag u sigurnost. Ostala sam još sat ili dva gledajući film s tatom. Nakon što je proveo dovoljno vremena gledajući snimke suparničke ekipe, opet je pogledao svoju ekipu, pokušavajući uočiti bilo kakvu slabost koju je možda propustio 185

gledajući s bočne linije. I ja sam kratko gledala, ali kada su mi oči počele samo slijediti Carsona, ostavila sam ga da nastavi sam.

* * * U petak sam se osjećala malo bolje, pa sam zato nosila normalnu odjeću, a ne pidžamu. Stella je pokucala na prozor moje sobe s bočne strane kuće. Razmaknula sam zastore, a kada sam je ugledala, podignula sam staklo kako bih je pustila unutra. “Što se dogodilo s kucanjem na vrata kao što rade i svi drugi?” Uskočila je kroz maleni otvor savršenom agilnošću i rekla: “Kada sam jučer razgovarala s tvojim tatom, rekao je da gotovo i ne napuštaš krevet, pa sam mislila da će ovako biti lakše.” Široko sam raširila ruke i pokazala po sobi, osobito prema stolu u kutu gdje sam vrijeme provodila čitajući. “Dobro sam, kao što vidiš.” “Sereš. Cijeli si tjedan samo učila, radila i plesala.” “To je prilično vjeran prikaz onoga kako sam provela zadnjih nekoliko godina svog života, pa nisam baš sigurna zbog čega si zabrinuta.”

“Zabrinuta sam oko toga hoću li uspjeti odvući te večeras na kriješ i na okupljanje prije utakmice da ne moram ići sama kao potpuni gubitnik.”

“Zaista? To je zadnja stvar koju večeras želim raditi.” “Šteta. Pozivam se na pečat.” “Ne bi mi to učinila.” Prekrižila je ruke na prsima. “Pečat odobrenja. Sto posto znam da danas nemaš sat plesa i vrijeme je da iziđeš iz ove kuće i opet postaneš normalni student.” “Normalni studenti često spavaju i jedu brzu hranu i gledaju filmove i ne napuštaju kuću cijeli vikend. To je bio i moj plan. Nemoj mi se petljati u plan!” “Prekasno. Pečat je već izdan i ti ne smiješ reći ne.” “Grozna si.” Bacila sam se na krevet, poželjevši da sam se ipak presvukla u pidžamu. “Misliš najbolja.” 186

“Ne, mislim najgora. Grozna si.” “Nisam grozna... Ne znam što je suprotno od grozna, ali ja sam to.” “Super?” “Da. Super. To sam ja, a ti ćeš mi na ovome zahvaljivati.” “Ne bih rekla.” Uvukla sam se u krevet i zabila lice u jastuk dok je Stella počela kopati po mojem ormaru bacajući odjeću po meni kao da me nema.

187

Dvadeset i osmo poglavlje Carson

Ekipa je bila glasnija i uzbuđenija no što sam ih ikada vidio. Dok smo izlazili na improviziranu pozornicu nedaleko od krijesa, navijali su. “Krvarite crveno”, vikali su i skakali uokolo, udarajući jedan drugoga po ramenima. Skakao sam kada su to radili i svi oko mene kako se ne bih isticao, ali bio sam preumoran da navijam. Ovoga sam se tjedna ubio od posla, ne samo zato što je ovo važna utakmica, nego i zato što je to jedini način na koji sam mogao pronaći išta što je imalo sličilo tišini. Jameson je započeo “spontani rap” koji sam čuo da uvježbava u svlačionici prije nekoliko dana, ali svi smo mu udovoljili i odgovorili kada je tražio odgovor i ohrabrivali ga. Kada sam došao do sredine pozornice, ugurao sam se odmah do Silasa koji je stajao u tišini, smješkajući se, ali nije ga ponijela sva gungula. “Jesi li spreman, vodo navale?” Kimnuo sam i nasreću me ostavio na miru. Okupljena gomila velika je i mahali smo im dok su vrištali. Pa, ja sam mahao dok se većina ostalih pravila važna. Trener je izgledao zabavljeno i kimnuo je kada su nam se pogledi sreli. Kada su svi igrači izašli na pozornicu, stao je za mikrofon, “Dobra večer, Divlje mdčke!” U gomili su se podignule ruke kao veliki val, savijene u kandže i drhteći dok mi vikali. Trener je podignuo ruke i gomila se smirila. “Baš i ne volim govore.” Negdje u liniji igrača netko tko je zvučao jako slično kao Torres viknuo je: “Ahaaaaa.” Gomila se nasmijala, a trener se okrenuo uokolo kao da traži krivca. “Dobro. Baš i ne volim govore u kojima nema vikanja.” Na licu mi se pojavio smiješak. “Sinoć, dok sam gledao snimku utakmice, kći mi je rekla da pogreške znaju biti dobri učitelji.” Prsa su mi se stegnula, a hladni jesenski zrak zapekao me još jače u plućima. “Ove smo sezone imali dosta pogrešaka, ali 188

ovi mladi ljudi iza mene naučili su lekciju iz svake od njih.” Nasmiješio se. “Ne mogu vam obećati da u budućnosti više nećemo imati pogrešaka. One se događaju, u životu i nogometu. Ali snažna ekipa i snažan čovjek nauče kako rasti. Svatko tko je gledao ovu ekipu od njihove prve utakmice može posvjedočiti koliko su odrasli. I mogu vam jamčiti da i Hawksi to isto znaju.” Podignuo je ruku u obliku kandže Divljih mačaka, a gomila ga je slijedila, vrišteći. Nadglasavši ih, viknuo je u mikrofon: “Sutra je naš trenutak da koristeći lekcije koje smo naučili mi poučimo druge!” Gomila je zarikala, a orkestar je započeo borbenu pjesmu. Navijačice i plesačice bile su ispod nas, plesale, a u središtu gomile ljudi su se počeli povlačiti da bi se mogao osvijetliti toranj nagomilanog drveta. Ne znam jesu li mi oči same isprogramirane da je uoče ili počinjem ludjeti i vidim je posvuda, ali spazio sam Dallas u prvom redu u gomili. Stella je bila pokraj nje, pa možda ipak ne ludim, no prije no što sam uspio odlučiti je li tako, plamen je prožeo drvo, a ona je nestala iza dima i vatre. Kada je ekipa počela silaziti s pozornice, trener me potapšao po ramenu. “Odmori se večeras, McClain. Izgledaš umorno.” Kimnuo sam bradom. “Da, gospodine.” Mislio sam da je to sve pa sam se okrenuo da odem, ali još me jednom zaustavio. “Dallas je večeras ovdje sa svojom prijateljicom Stellom.” Ukočio sam se, pitajući se hoće li mi narediti da se držim podalje od nje. “I dalje želim da u pristojno doba budeš u krevetu, ali ako slučajno naletiš na nju, mislim da će joj biti drago vidjeti te.” Još me jednom potapšao po ramenu, a zatim je prošao pokraj mene, ostavivši me. Nisam siguran, ali mislim da se to možda može računati kao dopuštenje. Bilo mi je potrebno neko vrijeme da se probijem kroz gomilu. Svi su pokušavali razgovarati s igračima ili im privući pozornost i činilo se da se ja jedini krećem u suprotnom smjeru. Kada sam došao do mjesta gdje sam mislio da sam vidio Dallas, na vidiku nigdje nije bilo visoke crvenokose djevojke. Stajao sam tamo nekoliko dugih minuta, pretražujući. Vjetar je promijenio smjer i u suzne mi oči nosio dim od plamena, zbog čega su se i one vjerojatno pomaknule. Među svim tisućama ljudi koji su ovdje, znam da nemam nikakve šanse da je pronađem. 189

Pronašao sam Ryana koji je stajao u blizini pozornice pokraj koje sam ga i zadnji put vidio i upitao sam ga: “Hej, imaš li Stellin broj?” Podignuo je obrvu. “Imam. Zašto?” “Mogu li ga dobiti?” Izgledao je kao da želi raspravljati zbog toga što sam na pitanje odgovorio protupitanjem, ali ipak nije. Dao mi je telefon ne pobunivši se, a ja sam ukrao broj prije no što sam krenuo tražiti tiho mjesto s kojega ću nazvati.”

* * * Dva sata kasnije, kada sam se već trebao odmarati (preporuka trenera), donio sam potencijalno najgoru ili najbolju odluku u životu. Opet sam provjerio sat. Stella je obećala da će Dallas dovesti kući do jedanaest i rekla mi je koji je prozor njezin. Svjetla su bila ugašena i samo sam se molio Bogu da trener ima čvrst san. Ne želim ni razmišljati o tome što bi učinio kada bi doznao. Vjerojatno bih kući išao s kojim dijelom tijela manje. Sagnuo sam se ispod breskve pokraj njezina prozora, prekoračio grmlje koje je okruživalo kuću i tiho pokucao na staklo. Nisam čuo ništa, pa sam nakon trideset sekundi pokucao opet. “O moj Bože, Stella. Što sam tri rekla za korištenje...” Razmaknula je zastore i zinula prije no što je dovršila, “vrata.” “Što ti...” “Mogu li ući?” prošaptao sam.

Molim te, molim te da trener nema lak san. Potisnula je iznenađenje i podignula stakleni dio prozora. Uhvatio sam se za ciglu s vanjske strane kuće i ugurao jednu nogu. Nekoliko sam puta gotovo ugrozio svoju sposobnost da imam djecu pokušavajući ugurati svoje preduge udove kroz otvor. Dallas me morala pridržati kako bi se pobrinula da ne padnem i ne probudim cijelo susjedstvo, ali nakon nekoliko mučnih minuta, ušao sam, a ona je za mnom zatvorila prozor. Imala je donji dio trenirke Rusk crne boje koji joj je bio nisko na kukovima. Gore je odjenula bijelu majicu na bretele, od koje nisam baš

190

puno vidio jer je ruke držala stisnute na prsima. No nema veze. Uz njezinu baršunastu kožu i meku kosu i upadljive oči, imao sam što gledati. “Što radiš ovdje?” “Nemaš balkon na koji se mogu popeti, pa Sam odlučio da je ovo iduća najbolja stvar.” Prekrila je usta rukom i nekoliko puta trepnula prije no što je pogledala u zatvorena vrata svoje spavaće sobe. “Mora da si poludio.” Nacerio sam se. “Malo.” Ili sam se barem tako osjećao ovaj tjedan. “Ako te ulovi...” Prišao sam joj bliže i stavio ruke na njezina ramena. “Ubit će me i moje tijelo iskoristiti kao ukras za Noć vještica. Znam.” “Ozbiljna sam, Carsone. Imaš sreće što je ovo sve tako dobro primio i što to nije utjecalo na tvoje mjesto u ekipi. Ne znam hoće li ti se opet tako posrećiti.” Prešao sam rukom od njezina ramena do udubine na vratu. Naježila se i zatvorila je oči. “Sreća je bila što sam te čuo kako vičeš na onom tulumu bratstva. Sreća je bila što si pala doslovno u moje krilo. Imao sam mnogo sreće u zadnjih nekoliko mjeseci, Hrabrice. I ovdje sam samo jer se nadam da mi je nije ponestalo. Osim toga... mislim da mi je tvoj tata zapravo dao dopuštenje.” “Da se ušuljaš kroz prozor moje sobe, stvarno?” “Ne za to. Ali rekao mi je da te pronađem kod krijesa. Nisam ja kriv što je tamo bio pun kurac ljudi.” “Pun kurac? Pun kurac? Stvarno romantično...” Kliznuo sam rukom od njezina vrata do kose i povukao joj glavu unatrag kako bih je mogao pogledati. “Možeš mi se neki drugi put rugati zbog izražavanja. Sada mi je samo važno da mi kažeš jesam li ovo previše sjebao da mi ne bi mogla oprostiti.” Obliznula je usne i gotovo sam zaboravio na koje pitanje čekam odgovor. “A što si ti to učinio kako bi ovo sjebao?”

191

“Pustio sam te da odeš od mene bez borbe. Mislio sam da radim ono što je najbolje za nas.” “Nisam namjeravala otići, znaš. Htjela sam te navesti da se nalazimo kriomice dok se sve ovo s tatom ne smiri, ali nisam namjeravala odustati od tebe sve dok me nisi odgurnuo od sebe.” Srce mi se stisnulo. “Zato si ti od nas dvoje ona pametna.” Nasmiješila se, ali još uvijek je izgledala gotovo tužno. “Ono što je tvoj tata večeras spomenuo o učenju iz pogrešaka. Jesam li ja bio ta pogreška?” Odupro sam se nagonu da je stisnem još jače, u slučaju da jesam, u slučaju ako sam zakasnio. “Jedina pogreška koju sam napravila jest što nisam bila iskrena prema tebi u vezi s time kako se osjećam, dopusti mi da to sada ispravim.” Zakoračila mi je u zagrljaj, spustivši oklop od ruku i omotavši ih oko moga struka. “Carsone McClain, strašiš me kao što me ništa prije nije strašilo. Izluđuješ me i nasmijavaš me i namjerno me provociraš. Zbog tebe se osjećam sigurnom i pametnom i lijepom. Ponekad mislim da bih se mogla zapravo otopiti kada omotaš ruke oko mene, a sada se osjećam pomalo kao da bih mogla umrijeti ako me ne poljubiš.” Imao sam tisuću stvari koje sam joj htio reći, ali nisam je namjeravao pustiti da čeka ni sekunde više. Nagnuo sam se kako bih položio usne na njezine, a ona je zabila prste u donji dio mojih leđa čim su nam se usta dotaknula. Uhvatio sam joj glavu, obje ruke zakopavši u dugu kosu koja me izluđuje od prve noći kada sam je ugledao. Poljubio sam je snažnije, istražujući njezina usta kao da nam je ovo prvi put i kunem se da je bila još i slađa no što pamtim. Zakoračila je unatrag, povukavši me za sobom prema svojem krevetu. Osjetio sam njezin divlji pomahnitao dah na ustima i prošaptao: “Nedostajala si mi.” Dodirnula je madrac stražnjom stranom koljena i vukla me dok se nismo srušili na krevet, a moje ju tijelo pritisnulo. Podignuo sam se na

192

laktove dok se pomicala više uz krevet. Slijedio sam je, obuhvativši je rukama i nogama. Sagnuo sam se, grickajući kožu njezine čeljusti, klizeći jezikom po njezinu vratu i zarežavši: “Želio sam provjeriti kakvog si okusa baš ovdje.” Noge su joj se raširile, koljena sudarila s mojima i pomicao sam se dok nisam klečao između njezinih bedara. Prešao sam rukom preko njezinih grudi, a kroz tanku tkaninu majice na bretele osjetio sam njezine krute bradavice. Nagnuo sam se dolje, uhvativši jednu u usta dok sam namještao kukove na njezine. “O Bože.” Kroz tkaninu sam jezikom zadirkivao krutu bradavicu, a ona je pomaknula kukove prema mojima, trljajući se o mene. Prešao sam rukom preko njezina bedra, uživajući u liniji čvrstih mišića koji su se protezali do njezine guze. Uhvatio sam je, povukavši joj kukove prema gore dok sam sebe gurao dolje i zastenjala je. Vratio sam se do njezinih usta. “Nedostajali su mi ti zvukovi i želim ih čuti opet i opet. I hoću kada ne budemo u kući tvojeg oca.” Zadrhtala je poda mnom, povukla noge gore i čvrsto ih omotala oko mog struka. Kliznuo sam rukama prema gore i isprepleo ih s njezinima koje su još uvijek počivale iznad njezine glave. Dok su nam čela bila naslonjena jedno na drugo, pogledao sam u njezine oči i prvi put otkad pamtim nije izgledala oprezno ili uplašeno. “Nedostajalo mi je sve na tebi.” Utisnuo sam nježni, poduži poljubac na njezina usta prije no što sam se odmaknuo. Otkotrljao sam se s nje, povukavši je sa sobom tako da smo završili na boku gledajući jedno u drugo. “Ne želim provesti više ni sekunde više no što moram daleko od tebe, ali za sada, za večeras, moram ići.” “Čekaj!” Čvrsto mi je stisnula ruke i približila ih kako bi ih položila na svoja prsa. “Možeš li ostati? Još samo malo?” Odupro sam se nagonu da pogledam u njezina vrata, da se brinem o tome koliko joj je otac sada blizu. Umjesto toga, kimnuo sam, a ona se privila uz mene, omotavši ruke oko mene. “Smislit ćemo nešto, Dallas... kako da to sve funkcionira s tvojim tatom i kako da prevladaš stvari koje te plaše.” Zgrabila je stražnji dio moje majice, privukavši me još bliže. 193

“Stvari koje me plaše... to bi moglo potrajati.” “Imamo dovoljno vremena. Zašto ne napraviš popis?” Nacerio sam se. “Možemo jednostavno križati jednu po jednu stvar.” “Popis, ha?” “Hm-hm.” “Volim popise.” “To je nešto što nam je zajedničko.” Podignula je glavu s mojih prsa, a ja sam spustio lice kako bih je pogledao u oči. Rekla je: “Iskreno?” Kimnuo sam. “Uvijek.” “Iskreno... želim te više no što sam ikada mislila da je moguće, i katkada zbog toga poželim pobjeći jer ne znam kako bih preživjela da te izgubim. Pokatkad držim ljude na distanci tako da im bude teže povrijediti me.” “Sada nisam na distanci”, rekao sam. “Ne”, malo se nasmiješila. “Ne, od samog početka nisam mogla odoljeti, a da te ne pustim k sebi. Upravo me zato toliko plašiš.” “Slušaj me, Hrabrice.” Prešao sam rukom po njezinu obrazu, zatim preko njezina čela, želeći odande izbrisati sve bore nastale od brige. “Jednom si me pitala što me popravlja kao što tebe ples liječi. Još uvijek nisam siguran da sam pronašao ono što me drži skupa, ali pronašao sam onoga tko me drži. Ti si jedina zbog koje se osjećam bolje kada sam umoran ili frustriran. Ti umiruješ sve moje brige i sumnje i strahove. Ti si ona prava za mene. Pa bježi ako želiš, ali ja ću te slijediti. Možeš me pokušali držati na distanci, ali ja se nikada neću prestati truditi da te privučeni k sebi. Budi uplašena ako moraš, ali nećeš me izgubili. Ne osim ako tvoj tata ne dođe i ne zatekne me ovdje, onda nijedno od nas neće imati izbora.” Nasmijala se i nagnula gore kako bi naslonila obraz na moj. “Jako si blizu tome da ti kažem one dvije velike riječi za koje vjerojatno nismo spremni.” “Ma nemoj?” “Samo te upozoravam, ako mi se omakne, znat ćeš da sam se trudila.” Ponavljala je riječi koje sam izrekao one noći kada smo se upoznali. Opet sam je poljubio prije no što sam se izvukao iz njezina naručja i

194

povukao prema prozoru. Prije no što sam izišao i krenuo kući kako bih se odmorio, prošaptao sam: “Veselim se trenutku kada će ti se omaknuti.”

195

Dvadeset i deveto poglavlje Dallas

Nakon što je Carson otišao, nisam mogla zaspati. Na licu mi je bio taj glupi smiješak, i prvi put osjećala sam agoniju zbog toga što sam zarobljena u svojoj kući. Da još uvijek živim u domu, mogla bih otići s njim... Provesti noć umotana u njegov zagrljaj. Privukla sam jedan od jastuka k sebi, ali nije isto. Pokušala sam dodati još jedan, pokušavajući napraviti hrpu koja će veličinom više odgovarali Carsonu, ali ne mogu reproducirati njegovu toplinu ili čvrstoću njegovih mišića. I... osjećala sam se kao jadnica. To me nije spriječilo da uzmem mobitel s noćnog ormarića i nazovem ga. Javio se nakon drugog znaka zvona, a glas mu je bio nizak i hrapav i, oh, tako savršen. “Dallas? Jesi li u redu?” “Jesam li te probudila?” upitala sam. “Ne. Tek sam legao. Je li se nešto dogodilo?” “Da. Ne mogu namjestiti jastuke da poprime oblik Carsona. To je problem.” Zahihotao se, a ja sam poželjela da sam tamo da čujem kako se taj smijeh kotrlja kroz njegova široka prsa. “Dobro. Ne bih htio da se jednoga dana dogodi da me zamijene jastuci.” Nisam imala ništa više reći i samo sam se smješkala, ali on to nije mogao vidjeti. A sada se osjećam kao idiot što sam ga nazvala. “Mora li momčad sudjelovati u paradi sutra ujutro?” Čula sam komešanje i zamislila ga kako se namješta u krevetu. “Ne. To je više za bratstva i sestrinstva. Prerano je da bi itko od igrača otišao jer je isti dan utakmica.” “Oh.” Već sam rekla Stelli da ću ići. Nalazim se s njom na kampusu u 7.30 tako da nađemo dobro mjesto. Bila sam iznenađena što je Stella bila voljna 196

izvući se iz kreveta prije devet, ali prilično je odlučna iskusiti cijeli doživljaj studiranja. Sada kada znam da njega neće biti tamo, mnogo sam manje uzbuđena. Uf. “Znam jednog igrača kojeg bi se moglo uvjeriti da dođe, ako ti ideš.” “Oh, zaista? Je li sladak? Je li hvatač? Uvijek su mi se sviđali hvatači.” Zarežao je. “Nemoj me tjerati da ti dođem tamo, Cole.” Da barem. “Jesam li rekla hvatač? Mislila sam voda navale. Baš sam blesava, uvijek pomiješam sve te pozicije. Nogomet je tako zbunjujući.” “Ahaaaa.” “Jest. Definitivno sam mislila voda navale. Ima taj jedan... visok i predivan...” “Kao?” Zakolutala sam očima. “Netko je zahtijevan večeras.” “Tko je pokušao napraviti mene od jastuka?” “Uglavnom, dakle visoki i predivan vođa navale. Je li on možda taj koji bi bio voljan pojaviti se na paradi?” “Ako jest, gdje bi mogao naći jednu visoku i predivnu crvenokosu curu?” “Cigleni zid dvorišta, peta ulica u pola osam.” Zastenjao je. “Tako rano. Imaš sreće što te volim.” Nastupila je tišina. Stisnula sam oči i nesigurna je li to najbolja ili najgora stvar koja se ikada dogodila. Nisam sigurna misli li to ili je bilo slučajno. Rekao je: “Ha. Izgleda da sam ja bio taj kome se omaknulo.” S još uvijek čvrsto zatvorenim očima, rekla sam: “I osjećam se sretnom. Vidimo se ujutro?” “Da. Bit ću tamo. Laku noć, Hrabrice.” “Carsone?” “Hmmm?” zvučao je umorno, a meni je bilo malo krivo što sam ga držala budnim, što sam ga natjerala da ustane rano, osobito kada sam znala koliko i sam mnogo radi. “Mislim da i ti imaš sreće.” “O, u to nikada nisam ni sumnjao.” 197

Nasmiješila sam se, a moje stisnuto srce bilo je spremno puknuti. Zaželjeli smo si laku noć, a zatim sam, nakon još malo namještanja jastuka, uspjela zaspati.

* * * Pojavila sam se u domu trideset minuta ranije, a Stella je još uvijek slinila po jastuku kada sam otvorila vrata. Uključila sam svjetlo, a ona je zastenjala. “Ugasi ga.” “Imaš samo pola sata do vremena kada trebamo biti kod zida.” “Jutra su sigurno potomak sotone i... nečeg drugog toliko gadnog, ali sam sad preumorna da se sjetim. Ostavi me na miru.” “Oh ne, gospođice.” Prišla sam joj i svukla prekrivače s nje. “Ova parada bila je tvoja ideja.” Zacviljela je i krenula zgrabiti pokrivače. “I poznata sam po svojim groznim idejama. Znaš to.” Navukavši jastuk preko glave, okrenula mi je leđa. “Nemoj me tjerati na to, Stella.” Prekrivena jastukom, doviknula je: “Na što?” “Pozivam se na pečat.” Jastuk je poletio, a ja sam se jedva uspjela izmaknuti. No svejedno mi je okrznuo gornji dio glave. “Za ovo koristiš pečat?” “Aha”, rekla sam naglasivši drugo slovo “a”, i prekriživši ruke na prsima. “Moraš naučiti ispuniti svoje obaveze.” “Bok!” Nacrtala je krug oko lica. “ O-ba-ve-zo-fob. Znaš da si to.” Pogledala sam u mobitel. “Dvadeset i šest minuta. I moramo krenuti barem pet minuta ranije.” Mršteći se, prebacila je noge preko ruba kreveta, zadrhtavši kada su joj stopala dotaknula hladan pod. “Jutra su potomak sotone i tebe.” “I ja tebe volim.” Unatoč njezinu gunđanju, uspjele smo krenuti nekoliko minuta prije pola osam. Budući da ima kratku kosu, može se nevjerojatno brzo spremiti, za razliku od mene i moje monstruozne grive.

198

Kada smo hodale pločnikom prema zidu, uočila sam da nas Carson već čeka. Stella mi je uputila prepredeni smiješak. “Sada shvaćam zašto si iskoristila pečat. Pretpostavljam da si sinoć doživjela ugodno iznenađenje na prozoru?” “To si bila ti?” Slegnula je ramenima. “Bila sam samo posrednica.” Carson je bio odjeven u traperice i svoje poznate izlizane čizme. Nosio je majicu momčadi i uputio mi je pospani, slatki smiješak od kojega mi je srce zadrhtalo. Vidjela sam kako ga ljudi gledaju. Sada su već svi znali tko je on i pitali su se zašto vođa navale prve postave stoji sam na pločniku. Uopće nisam obraćala pozornost na ljude koji su gledali kada sam mu prišla i bacila ruke oko njegova vrata. Privukao me k sebi, rukama kliznuvši pod moju jaknu kako bi ih pritisnuo uz moja leđa. “Dobro jutro”, promrmljao mi je na uho, a njegova mi je brada škakljala obraz. A onda, zato što se više ne planiram zamarati tračevima i zapravo želim da svi znaju da je moj, poljubila sam ga baš tamo na pločniku dok je barem dvadeset ljudi gledalo. Poljubac je trajao nekoliko dugih sekundi, jer nitko od nas nije htio biti onaj tko će se odmaknuti. No kada sam začula nekoliko zvižduka i Stellu kako se pretvara da povraća iza mene, odmaknula sam se smiješeći se. “Dobro jutro”, rekla sam. “Da, jest.” “Ozbiljno”, rekla je Stella. “Trebat će mi Claritine da spriječim alergiju ako ćete vas dvoje nastaviti s time.” Carson mi je utisnuo još jedan kratki poljubac, a Stella je bacila ruke u zrak. “Mislim da mi se više sviđalo kada ste se skrivali. Bilo je mnogo manje mučnine.” Jednu ruku omotavši oko mog ramena, nasmiješio joj se. “Hvala na pomoći sinoć, Stella.” Odmahnula je rukom i krenula se udaljavati. Mislila sam da će stvarno pobjeći sve dok se s pomoću obližnjih stuba nije popela na cigleni zid. Opet je došetala do nas, a zatim sjela na ciglu koja je bila odmah ispod mojih ramena. 199

Carson mi je pomogao da se uspnem pokraj nje, a zatim se smjestio među moja koljena, zbog čega sam bila samo nekoliko centimetara viša od njega. Naslonio se na cigle i omotao ruke oko mojega struka. Stella je rekla, “Ova cijela situacija s držanjem svijeće često će se ponavljati, zar ne?” “Možemo ti nabaviti tvoju svijeću”, rekla sam. “Kao da me zaista pokušavaš natjerati da povratim.” Još smo malo razgovarali, a kada je orkestar zasvirao, a iza ugla su se začuli prvi zvuci glazbe označivši početak parade, Carson se okrenuo prema ulici. Naslonio se na mene, podbočivši se laktovima na moja bedra, a ja sam omotala ruke oko njega. Prvo se pojavio orkestar, na stotine svirača odjevenih u uniforme, ispunjavajući jutarnji zrak zvucima borbene pjesme, i zasviravši Smoke on the Water, i sve ostale pjesme koje ću zauvijek povezivati s nogometom. Zatim su došla paradna vozila. Bratstva i sestrinstva mjesecima su radila i uložila smiješne svote novca u njih i zbog toga su bila ludo dobra. Nisu svi bili vezani uz nogomet - bio je tu Čarobnjak iz Oza s cestom od žute cigle i kuća na vještici, čak i tornado. Studenti su se maskirali u likove mašući i bacajući slatkiše obiteljima i studentima koji su ispunjavali pločnik ispred nas. Bilo je tu i gusarsko paradno vozilo i jedno s Thorom koji je golemim maljem zdrobio nešto nalik na jastreba (maskota suparničke ekipe). Bila je tu i golema lebdeća divlja mačka kojom su upravljali studenti s pomoću žica. Djevojke nominirane za kraljicu parade stigle su u otmjenom autu, mašući u maniri izbora za miss. Studentska organizacija prošla je noseći posebne znakove izrađene za svakoga igrača, a na samom početku bio je znak namijenjen Carsonu, s njegovim brojem i naslikanom loptom i natpisom “McClainov teritorij.” Stella i ja glasno smo navijale, a Carson je samo odmahivao glavom, smiješeći se. Pokazujući na mene, Stella je povikala, “Ovdje se nalazi još malo McClainova teritorija!” Zakolutala sam očima i gurnula je, a ona se pretvarala kao da će pasti sa zida. Pustila sam je da se zabavlja, a zatim sam se primaknula Carsonovu uhu. “Izgledaš jako samozadovoljno.” 200

Naslonio se na bok, pogledavši me preko ramena. “Što je? Ne smijem uživati u pomisli da si moja?” Nasmiješila sam se i sama uživajući u toj pomisli. “Dobro. Samo uživaj.” “O, i planiram.” Stella se ubacila, “Možete li to uživanje odraditi kod njega?” Obećali smo joj upravo to, a kada je parada završila, otpratili smo Stellu do doma, a zatim krenuli k njemu. Unatoč Stcllinu zadirkivanju, oboje smo počeli zijevati do trenutka kada smo se uspeli stubama i prošli kroz vrata. Izuli smo cipele i skinuli zimske slojeve odjeće. Carson je legao na kauč, a ja sam se smjestila pokraj njega. Kad mi je glava bila naslonjena na njegova prsa, a njegova ruka omotana oko mene, bila sam sigurna da mi nikada nije bilo toliko udobno. “Carsone?” Pospano mi je poljubio čelo i odgovorio, “Hmm?” “I ja tebe kao volim.” Duboko je udahnuo, a prsa su mu se naglo podizala pod mojim obrazom. “Kao?” “Još uvijek si tako zahtijevan”, zadirkivala sam ga. “Dobro. Volim te.” Nagnuo mi je glavu prema gore i pogledao me. Oči su mu bile bistre i izrazito plave, a njegov bi me osmijeh, da već nisam bila ležala, oborio s nogu. “Uvijek ću te trebati, Hrabrice.”

201

Trideseto poglavlje Carson

Prije utakmice trener Cole morao je vikati u svlačionici kako bismo ga mogli čuti od buke koja je iznad nas dopirala sa stadiona. Orkestri su već svirali, ljudi su vrištali, a njihova je energija kapala kroz zidove dok svi od nje nismo počeli brujati. Poskočio sam koljenima, pokušavajući ostati zagrijan. Silas je radio isto to i kimnuli smo jedan drugome. Večeras je napetost bila na visini. Čekala nas je najbrojnija publika u sezone do sada i mnogo je očiju očekivalo predstavu. Treneri su bili poredani po sobi, uz rub, gotovo kao i igrači. Ryan je također bio s njima. I on mi je isto kimnuo. To je zapravo jedina stvar koju možeš učiniti kada sretneš nečiji pogled. Svi smo pokušavali ostati tihi i usredotočeni. Trener je završio sa svim malim podsjetnicima na slabosti protivničke momčadi o kojima smo razgovarali cijeli tjedan, kao i na naše, kojih moramo biti svjesni. Odmaknuo se od ploče prekrivene akcijama i bilješkama i polako je gledao po sobi, svakoga od nas pogledavši u oči. “Večeras je naša večer, gospodo. Mogu oni to nazivati povratkom alumnija i tradicijom i svečanostima, ali ona je trava danas za vas dom. Trebate je zaštititi, kontrolirati. Danas je dan kada ćemo broj tri ostaviti iza sebe i kući donijeti pobjedu broj četiri. Danas ćemo se oprostiti od prošlosti i krenuti k budućnosti. Danas od vas očekujem da ćete ostaviti apsolutno sve što imate na tom terenu. Ako budemo jedni druge, krvave, iscrpljene i u holovima, morali dovlačiti natrag u ovu svlačionicu, to je u redu. Jer ćemo za sobom dovući i tu pobjedu.” Zakoračio je prema izlazu i primijetio sam ceradu iznad vrata koja se tamo prije nije nalazila. Svi smo ostali na mjestima dok ju je trener skidao. Crnim slovima odmah iznad vrata pisalo je:

Nema lakih dana. “Danas, gospodo, započinjemo novu tradiciju. Vrijeme je da pustimo stari Rusk. Više nismo jedna od najslabijih momčadi u ligi. Prošli smo kroz vatru, ali smo zbog toga izišli snažniji. Tko je spreman to i dokazati?” 202

Uz viku smo skočili na noge, a ja sam si dopustio da me ponese energija skupine. Tijela su nam se sudarala dok smo podizali ruke i vikali. Posloživši se u red, krenuli smo kroz vrata i svaki je igrač podignuo ruku i udario natpis iznad sebe. I dok sam gledao u te riječi, znao sam da su teški dani oni koji na kraju ispadnu najvažniji. Četiri četvrtine po petnaest minuta. Imam šezdeset minuta da dam sve od sebe, a vjerujem da će moja momčad učiniti isto to. Skupili smo se u tunelu koji je vodio iz svlačionice na teren. Uključili su aparate za dim, tako da je bilo teško vidjeti išta što nije odmah ispred tebe. Uz zaglušujuću buku gomile vani, krenuo sam naprijed na čelo ekipe, a Silas je već bio tamo i čekao me. Još sam bio pomalo nesiguran u to što mislim o njemu, ali on je nedvojbeno drugi voda ove momčadi. Uopće nismo slični. Meni su najvažnije disciplina i usredotočenost, a Moore je cijelim srcem u tome. Ne bih mu povjerio ni jednu stvar izvan terena, ali znam da će mi ovdje uvijek čuvati leđa i da će dati sve od sebe. Kada smo svi bili u tunelu, čvrsto zbijeni, povikao sam: “Jesmo li spremni?” Ekipa je zagrmjela u odgovor. Silas je viknuo, “Hoće li danas biti lako?” Odgovor “ne”, nadglasao je čak i publiku. Viknuo sam: “S koliko pobjeda danas odlazimo?” “Četiri!” Silas i ja okrenuli smo se kako bismo pogledali prema kraju tunela, a momčad je zavijala iza nas. Kada smo izletjeli iz tunela na igralište, uši su mi zvonile od buke, čak i kroz kacigu. Nisam si dopustio da pogledam u tribine, znajući da Dallas ne bih mogao naći u gomili ni kada bih je tražio. Trener me zaustavio prije no što smo krenuli na bacanje novčića. Stavio je ruku na moju kacigu. To radi prije svake utakmice. Kroz štitnik me pogleda ravno u oči i upita: “Jesi li spreman?” To nam je postala rutina. No danas je bilo drukčije. Promatrao me jedan dugi trenutak, a zatim u maniri svog uobičajenog pitanja kimnuo i umjesto pitanja izjavio: “Spreman si.” 203

Sreća je otpočetka bila na našoj strani i pobijedili smo u bacanju novčića. Izabrali smo da ćemo hvatati loptu i Brookes ju je nakon početnog udarca uhvatio i krenuo pretrčavati teren. Moore je bio uz njega, blokirajući dok su trčali. Brookes je upravo prošao pedeset jardi, a zatim je došao red na mene. Stadion je bio glasan sve do trenutka kada sam ja ušao na teren, a tada je sve nestalo. Nije bilo nervoze, straha, ničega. Umjesto toga imao sam osjećaj, baš kako je trener rekao... kao da smo došli kući. Proveo sam sate i dane i godine pripremajući se za ovo, pa sam sad mogao isključiti sve ostalo i raditi ono što znam najbolje. Trčati, dodavati i predavati loptu, što je bilo isprepleteno s udarcima i promašajima. No samo bih se podigao. Nastavio dalje. Mi smo momčad i što više igramo, više se usklađujemo, svaka osoba odrađuje svoj dio kako bi pokrenula cijeli stroj. Kada nisam bio na terenu, šetao sam uz bočnu liniju, provjeravajući ostale igrače, bodrio ih kada im je to bilo potrebno, slušao kada su mi govorili što djeluje, a što ne. Prošla je jedna četvrtina, a zatim i druga. Poluvrijeme je bilo maglica trenera i akcija i analiziranja onoga što se do sada dogodilo. Kada se oglasilo zvono za kraj, a mi smo pobijedili sa šest razlike, to se činilo gotovo nestvarnim. Iako me ekipa okružila vrišteći. Iako je trener Cole stao ispred mene, stavio mi ruku na kacigu, podsjetivši me da je sada mogu skinuti. Skinuo sam je i navrla je buka. Bilo mi je potrebno nekoliko sekundi da počnem pratiti što je trener govorio. Propustio sam sve osim kraja. “Bio si dobar, sine.” Teren se punio studentima prekrivenima crvenom bojom, a momčad je pobjegla natrag u svlačionicu. Slijedio sam ih, a na licu mi se pojavio osmijeh kada mi je sve počelo sjedati.

Pobjeda broj četiri. Ne znam što slijedi iduće. Najteže utakmice sezone još su pred nama i ne znam jesmo li već dovoljno dobri, ali znam da smo bolji no što smo ikada bili. 204

Znam da sam ja bolji no što sam ikada bio. A kada sam ugledao Dallas koja me čekala blizu ulaza u svlačionicu, odjevena u jednu od mojih majica za trening s mojim brojem i imenom na leđima... Pa, stvari su postajale sve bolje. Bacila je ruke oko mojih ramena, podignula se na prste i poljubila me. I još jednom, sva je buka nestala. Postojalo je samo njezino tijelo, njezine usne, miris njezine kose i povlačenje njezinih prstiju kroz moju vlažnu kosu. Usne su joj se pomaknule snažnije na mojima i mrzio sam štitnike koji su joj priječili da mi dođe bliže. Nisam čuo kada je netko iza mene pročistio grlo. Dallas je odmahnula Stelli kada ju je potapšala po ramenu, a ja znam da je i za nju sve ostalo nestalo. Bilo je potrebno da osjetim ruku na ramenu da me natjera da se odmaknem dovoljno kako bih udahnuo. Dallasine oči bile su blage i tako zelene i proširile su se kada su ugledale ruku na mom ramenu. Pogledao sam i poželio da nisam. Iza leđa bio mi je trener Cole, usne su mu činile čvrstu liniju, a moje su ruke još uvijek bile oko struka njegove kćeri. Opet je pročistio grlo i obratio se Dallas, a ne meni: “Trebam svojeg vodu navale, Dallas. Poslat ću ti ga natrag kada završim.” Skinula je ruke s mene i zagrlila njega, a kada sam napravio prve korake prema svlačionici, trenerove oči bile su zatvorene i grlio ju je.

205

Epilog

Dallas Pet mjeseci kasnije Volim tišinu prije no što krene glazba. U tišini se nalazi potencijal, prostor da nešto novo i predivno uđe u svijet. Zatvorila sam oči, opustivši mišiće i prisjetila se onog trenutka početkom godine kada sam bila tako sigurna da će mi ovo mjesto donijeti samo jad. Sjećam se osjećaja kada sam ugledala Carsona na tatinu treningu. Čak i tada dio mene znao je koliko ćemo savršeni biti zajedno. Zato i jest tako boljelo. Iako je opet uroniti u taj osjećaj sada kada je počinjala glazba, a ja sam počinjala ples za koji sam osmislila koreografiju te noći dok sam sjedila u autu pokušavajući ne zaplakati. Još je uvijek ljutita i sirova, ali u njoj ima i blagosti. Sreća koju sam pronašla uvukla se u nju i umjesto da to bude priča samo o boli i gubitku, to je priča o tome što iz toga može nastati. Uvijek ću biti cura koja je odrasla bez mame. Nikada neću zaboraviti kako je bilo odrastati i dijeliti tatu s nogometom. Zauvijek ću pamtiti kako sam gotovo pustila svojoj ogorčenosti i strahu da me spriječe da nastavim dalje. Te će stvari uvijek biti u meni, ali više ih ne osjećam kao odvojene dijelove ili različite verzije mene. Negdje usput te su se stvari spojile i više se nisam morala držati sabranom držeći druge ljude na distanci. Nije to bilo baš najljepše putovanje. Nekada sam bila glupa i prečesto dopustila da me svlada gnjev. Ali ako sam išta naučila stvarajući ovaj ples, to je da u plesu ponekad pogreške procvjetaju u najšarenije trenutke. Oni su neočekivani i drukčiji, ali u tome i jest karakter plesa. Proživljavam posljednju godinu kroz svoje kretnje i znam da je svaki trenutak toga vrijedan. 206

Zbog toga sam primljena u ljetni program u San Franciscu, na smjer koreografije. A još važnije, to me dovelo do toga da prihvatim prošlost i sada se malo manje bojim budućnosti. Ples me zaliječio. Kao i uvijek. Moj je nastup bio zadnja točka programa za kraj godine, a kada je glazba završila, i ja sam pogledala u gomilu koja je pljeskala, ugledala sam tatu i Carsona kako stoje skupa i plješću. Carson mi je namignuo, a tata je toliko jako pljeskao da bi čovjek pomislio da sam kući donijela trofej za najboljeg igrača nogometa. Sezona nije završila baš točno onako kako su htjeli. Bilo je previše drugih teških momčadi u ligi, ali solidan rezultat od šest poraza i šest pobjeda svejedno je bio golem napredak u odnosu na prijašnje godine. I kako je tata rekao Carsonu na kraju sezone: “Tek smo počeli.” I ja se tako osjećam... kao da je moj život tek sada zaista počeo. Izašla sam s pozornice žureći da se presvučem i odem k njima. Nisam se potrudila oko kose koja je bila skupljena u pundu na stražnjoj strani moje glave. Nisam ni skinula tamnu šminku; bila sam previše nestrpljiva. Navukla sam suknju, majicu na bretele i japanke i zatekla Carsona kako me čeka u hodniku koji je povezivao svlačionice s auditorijem. Bacila sam mu se u naručje, a on me uhvatio, jednom me zavrtjevši prije no što me opet spustio na tlo. “Nevjerojatna si”, disao mi je na uho. “Volim te. Jako.” Još sam uvijek teško disala od plesanja i žurbe da se presvučeni, ali to me nije spriječilo da ga privučem kako bih ga poljubila. Uhvatio mi je vrat, polako me ljubeći dok mi se disanje usporavalo i sada je bio red na mom srcu da počne tući kao ludo. “Tata će te htjeti vidjeti”, promrmljao je Carson o moja usta. “Može pričekati. Još nisam ovdje završila.” Nasmijao se. “Imamo dovoljno vremena večeras.” “Začepi i poljubi me, vodo navale.” “Da, gospođo.” Prošlo je još pet minuta prije no što sam bila voljna rastati se s Carsonom i našim izoliranim hodnikom kako bih se priključila drugim plesačima i gomili u auditoriju. 207

Glasina o Carsonovu lošem postupanju prema meni nije potrajala više od tjedan ili dva nakon što smo javnosti prije utakmice obznanili našu vezu. Bio je previše drag da bi netko u to predugo vjerovao, a sada je taj gadan trač zamijenila neprestana pozornost koju smo imali kao zlatni par škole. Možda zato što većina sportaša ne ostane dovoljno dugo s jednom curom da bi ljudi doznali da su par. Ili možda zato što su vođa navale i trenerova kći jednostavno materijal za dobru priču. U svakom slučaju, cijenila sam svaku sekundu koju smo proveli nasamo prije no što smo opet bili pod budnim okom širitelja tračeva... i mog oca. No kada sam ušla u auditorij, nije me čekao kao što sam to očekivala. Pregledala sam sobu, čekajući ga da iziđe iz gomile, ali nisam ga vidjela. Upravo sam htjela reći Carsonu da ga nisam trebala ostaviti da toliko čeka, kad sam ugledala njegova poznata golema leđa. Sve dok Carson i ja nismo prišli redu do njega nisam shvatila s kime se udubio u razgovor. Annaiss. Moja profesorica plesa. Koja mi je prva spomenula program u San Franciscu. Nosila je lijepu ljubičastu haljinu, a njezina kosa bila je svilenkasta i sjajna. Smiješila se, a kada bi tata nešto rekao, nasmijala bi se i stavila mu ruku na podlakticu. Podigla sam obrvu prema Carsonu, a on se blesavo nasmiješio. “Tako treba, treneru.” Udarila sam ga u rame. “Fuj, To mi je tata. Ne Ryan ili Silas ili Torres. A ona mi je učiteljica.” Zakolutao je očima, a kada sam ga krenula opet udariti, uhvatio mi je ruku ispreplevši prste s mojima. “Daj, Hrabrice. Idemo ih pozdraviti.” Dopustila sam mu da me odvuče naprijed i dodao je: “Budi pristojna.” Annaiss me prva uočila, odmaknuvši se milimetar. “Dallas, mislim da je ovo bila najbolja izvedba do sada. Brzo ćeš napredovati u San Franciscu.” Carson mi je stisnuo ruku, a ja sam se nasmiješila. “Hvala, Annaiss. Veselim se tome.” Odlazim za samo nekoliko tjedana, odmah nakon završnih ispita, i sada sam istodobno željela da vrijeme proleti kako bih već mogla otići i nadala se da će usporiti kako bih mogla provesti još malo vremena s Carsonom prije no što ga budem morala napustiti na šest tjedana. 208

Stala sam ispred tate, a oboje smo još uvijek ispipavali kako ta nova verzija njega koji mi pruža podršku funkcionira. Nikada neće biti superdrag i ohrabrujući tip oca. On svoju podršku pokazuje vikanjem i tjeranjem ljudi da trče sprintove i rade trbušnjake. Malo se bojim da će jednoga dana naučiti dovoljno o plesu da testira moje sposobnosti, a onda ću definitivno biti u nevolji. Omotao je jednu ruku oko mojeg ramena i povukao me u uobičajeni nezgrapni bočni zagrljaj. “Bila si najbolja tamo, mala.” “To zapravo i nije natjecanje, ali hvala tata.” Pogledao me i znala sam da on vjerojatno misli da je sve natjecanje. “Imate li vas dvoje velike planove za večeras?” Gotovo nisam mogla spriječiti rumenilo na licu jer, da, definitivno imamo velike planove. “Imamo”, rekla sam. “Carson će mi kuhati.” On se nasmijao. “Barem ću probati.” Tata je potapšao Carsona po ramenu. “Sretno. Ne može biti gore od hrane na kojoj je odrasla.” “To je sigurno”, promrmljala sam. “Hej.” Rekao je tata, a Annaiss se nasmijala, tiho i grleno. Moj Bože, mislim da se moram maknuti odande ili će mi pozliti. Konačno sam shvatila kako se Stella osjeća kada joj postane neugodno u mojoj i Carsonovoj blizini. “Odlazimo”, rekla sam. “Ali hvala što si došao, tata. Mnogo mi to znači.” Poljubio me kao i obično u glavu, i boljelo bi me da nisam naslijedila njegovu tvrdu glavu. Pozdravila sam i ostavila ga da radi što god je krenuo, a o čemu ja zbog vlastitog mentalnog zdravlja odbijani razmišljati. No ipak sam se žalila cijelu vožnju do Carsona. “Ona je sigurno osam ili devet godina mlada od njega. To je čudno, zar ne? Mislim... čudno.” Carson nije htio ni odgovoriti. Samo se smijao sve jače što sam ja uzrujanija postajala. 209

“Mislim, to je isto kao da ja izlazim s nekim pristavim puberterlijom.” Mislim da su Carsonu umalo otkazala pluća od smijeha. “Ili kao da izlazim s nekim u kasnim dvadesetim. Poput trenera Oza.” Carson je trenutak prerano ubacio mjenjač i kamionet je trznuo, zbog čega sam poletjela naprijed. “Nećemo se šaliti u vezi s time da izlaziš s jednim od mojih trenera, zar ne?” Stella uvijek priča o tome kako je trener Oz seksi i to izluđuje Carsona. Iskliznuo je iz kamioneta i obišao ga kako bi mi otvorio vrata. Odvezala sam pojas i rekla: “No, to je ista stvar! Zamisli kako bi tata poludio.” “Aha, uopće mi nije problem zamisliti takvu ljutnju.” “Mislim, trener Oz...” Nisam uspjela ni dovršiti rečenicu prije no što me Carson izvukao iz kamioneta i prebacio preko ramena. Krenuo je uza stube do svog stana još me uvijek noseći. “Čovječe, stvarno ne voliš kada spomenem trenera...” Nešto me zaboljelo na stražnjici i zastenjala sam. “Carsone McClain, jesi li ti to mene upravo udario po guzi?” Samo je ponovio isto prije no što je otvorio ulazna vrata i unio me unutra. “Isuse! Nije da me zaista zanima...” Povukao me s ramena, spustivši mi stopala na pod i pritisnuvši me uz zatvorena vrata. Nadvio se nad mene, a oči su mu bile tamne, a prsa dodirivala moja svakim udahom. Ruke su mu bile postavljene s obje moje strane i upitao me: “Jesi li završila sa zadirkivanjem?” Stidljivo sam se nasmiješila. “Ovisi...” “O?” Izvukla sam se iz kaveza koji je oblikovao oko mene i napravila nekoliko koraka prema hodniku koji je vodio do spavaće sobe. “O tome možeš li još malo pričekati večeru.” Nisam ni čekala da odgovori prije no što sam se okrenula, skidajući majicu na putu do njegove sobe. 210

Čula sam kako je zastenjao nakon udarca, najvjerojatnije njegove glave o vrata. Uslijedili su njegovi brzi koraci za mnom i upravo sam otvorila vrata spavaće sobe kada je došao do mene. Podignuo me, uzevši me u naručje dok je ulazio u sobu. Zacičala sam, nisam uspjela ni staviti ruke oko njegova vrata, a već me spustio na rub kreveta. Soba mu je bila uredna i zbog svijeće pokraj kreveta mirisala po vaniliji. Krevet mu je bio savršeno namješten, a svežanj tulipana ležao je na jastucima. Progutala sam i okrenula se prema njemu. Mislim da sam ga možda gurnula malo preko granica njegove kontrole. Klečao je preda mnom, a oči su mu bile uprte u golu kožu mog struka i plavi grudnjak bez naramenica koji sam odjenula za ovu priliku. Skinuo mi je japanke i bacio ih preko ramena prije no što je rukama prešao po mojim golim listovima. Nagnula sam se unatrag, uhvativši se za krevet, a on me pratio, utisnuvši mi vrući poljubac iznad gumba suknje. Ruke su mi zadrhtale i sada sam ja bila ta koju on zadirkuje. “Znaš”, rekao je, a glas mu je bio hrapav i dubok. “Stvarno sam bio gladan.” “Možeš početi s večerom ako želiš. Ja ću te ovdje čekati.” Nagnula sam se natrag i otkopčala grudnjak, bacivši ga preko ramena, kao što je on učinio s mojim japankama. Zarežao je duboko, ustavši kako bi se nagnuo nad mene dok nisam potpuno legla. “Igraš se vatrom, Hrabrice.” Prstima sam obavila kopču njegova remena i privukla ga bliže: “Je li zato ovdje tako vruće?” Lagano sam vukla nokte niz njegov abdomen sve dok ih nisam gurnula ispod ruba njegovih traperica. Progutao je i zatvorio oči. Vidjela sam kako mu ruke drhte s obje strane moje glave. “Jesi li još uvijek gladan?” upitala sam. “Jesam.” Zabio je usne na moje, a njih je slijedilo tijelo koje je pritiskalo moje. Poljupci su mu bili toliko brzi i očajni da sam teško disala samo kako bih ga sustigla. Kliznula sam rukama po njegovim leđima, zabivši mu prste u donja leđa na način koji znam da ga izluđuje. Kada više nisam mogla 211

izdržati taj tempo, ostavio je moja usta kako bi mi vrat i prsa obasuo poljupcima. Povukla sam mu majicu sve do ramena, a kada je ustima usisao vrh moje dojke, ja sam se trznula pod njim. Zube je koristio tek toliko da se naježim i, kunem se, da sam mu mogla strgnuti majicu, napravila bih to. “Nemoj”, preklinjala sam, no ignorirao me kako bi se prebacio na moju drugu dojku. Pustila sam mu majicu kako bih ga uhvatila za kosu i hvatala sam dah koliko sam brzo mogla. Milovao me jezikom i jauknula sam. Očajna, opet sam posegnula za njegovom majicom rekavši: “Molim te.” Podignuo se, klizeći unatrag sve dok opet nije klečao preda mnom. “Sada je na meni red da zadirkujem, ljubavi.” I jest, a vrućina njegova daha sudarala se s osjetljivom kožom mojih bedara kada je posegnuo ispod moje suknje kako bi svukao plave gaćice koje su se uskoro pridružile svom paru u letu na drugi kraj sobe. U pola godine koliko smo zajedno, polako smo upoznavali svoja tijela, sve do ove noći. Kada je njegov jezik dodirnuo moju srž, zastenjala sam, zgrabivši prekrivač i poremetivši njegov uredno složeni krevet. Bio je tako dobar u tome - u umakanju i okretanju i milovanju jezikom i to na svim pravim mjestima. Njegova se brada trljala o moju osjetljivu kožu, a moji su se kukovi izdigli prema njemu. Naizmjenično je disao i ljubio i sisao. U rekordnom me roku doveo do ruba. Zatim se odmaknuo, klizeći usnama po unutrašnjoj strani mog bedra. Zastenjala sam od razočaranja, a on se mračno nasmijao. “Vidiš? Nije lijepo zadirkivati.” Prevukao mi je suknju preko kukova, ostavivši me golu, a on je i dalje bio potpuno odjeven. “Okrutan si”, prošaputala sam. Nagnuo se dolje, utisnuvši meki poljubac na moje usne i rekavši: “Ne, samo te volim.” “A ja bih voljela da nisam jedina gola ovdje.” Naslonio mi se na usne i promrmljao: “Uskoro.” Zastenjala sam i pokušala se cjenkati: “Barem majicu. Molim te?” Zna koliko volim gornji dio njegova tijela. Zaista je okrutna i neobična kazna kriti ga od mene. 212

Popustio je, svukavši je preko glave, a zatim bacivši na moju odjeću na podu. Usne su mu se vratile na moj vrat kako bi me još malo zadirkivale, ali kada sam i ja dobila priliku kliziti rukama preko njegove kože, to mi nije smetalo. Možda je mislio da je glavni samo zato što je bio gore, ali znam dovoljno o njemu da mu vratim malo mučenja. Polako sam klizila prstima uz njega, a usne koje su se nalazile na mojoj ključnoj kosti, utisnuo je jače. Nagnula sam glavu gore, poljubivši ga u rame prije no što sam po istom mjestu povukla zubima. Dah mu je zastao, a ja sam iskoristila njegovo oklijevanje da omotam noge oko njega i privučem ga k sebi dok nam se kukovi nisu spojili. Podigla sam kukove do njegovih i uzdahnula. “Dallas”, upozorio me. Ponovila sam to, ovoga puta zastenjavši jer znam da ne voli kada sam tiha. “Prokletstvo.” “Carsone, molim te.” Nisam ga zapravo ni zadirkivala kada sam ga preklinjala. Osjetila sam ga na sebi jer sam bila pripijena tako čvrsto uz njega da sam jedva mogla razmišljati. Nastavila sam se gurati u njega, želeći biti bliže i koristila sam sve trenje koje sam mogla. Nisam ni shvatila da zabijam nokte u njegova ramena, sve dok mi nije odmaknuo ruke, pribivši mi zglobove iznad glave. “Ne igraš pošteno”, zarežao je. Podignula sam teške kapke i srela njegov električni pogled. “Ne igram se više. Samo te trebam.” Usta su mu se našla na mojima i dala sam sve od sebe da se oduprem njegovu stisku dok me ljubio. Kada nisam mogla osloboditi ruke, odlučila sam privući ga nogama što sam bliže mogla, izdižući tijelo prema njegovom. Kada su moja gola prsa okrznula njegova, zadrhtao je i pomaknuo se, otpustivši mi ruke i odmaknuvši moje noge od svoga struka. Očito mu je dosadilo zadirkivanje i brzim je rukama otkopčao remen i skinuo svu preostalu odjeću dok se oboje nismo našli goli. Zastao je kako bi

213

uzeo zaštitu s noćnog ormarića, a zatim mi se opet vratio, nadvivši se nad mene, ali tijelo mu još uvijek nije bilo dovoljno blizu. “Jesi li sigurna?” upitao je. Pogledala sam ga u oči i bila potpuno sigurna da ga volim. “Sada kada si to spomenuo, malo sam gladna. Možda bismo trebali stati i večerati.” Opet me poljubio spustivši tijelo kako bi prekrilo moje. “Za tebe nema više šala”, rekao je. Čak nisam imala ni što odgovoriti, bila sam previše obuzeta osjećajem kako među nama nema apsolutno ničega. Zatvorila sam oči i željela sam ga tako jako da sam se osjetila slabom od toga. Utonuo je u mene i, iako mi to nije bio prvi put, kao da jest. Jer ovo... ovo je bio neki potpuno drugi svijet od svih fizičkih iskustava koje sam ikada imala. Maleni dio mene nije vjerovao da među nama može postati još bolje no što je već bilo, ali bila sam jako u krivu. Osjetila sam ga posvuda, a zbog svakog polaganog pomicanja njegova tijela uz moje uzdisala sam.

Volim te. Pomislila sam to nebrojeno pura dok su nam se tijela spajala. Ili sam to možda i izgovorila naglas jer su njegove usne okrznule moje, a on je odgovorio: “I ja tebe volim.” I od svih planova koje sam imala za svoj život, zaljubiti se bila je jedina stvar koju nisam zamišljala i jedina koju zapravo ne možeš isplanirati. Carson McClain ušao mi je u život poremetivši sve, ali ne bih ni htjela da je ispalo nekako drukčije.

Scan: Bella Don@ Obrada: Reja

214