Elizabeth Hoyt - Cuvar srca by Meri

Knjige.Club Books

Naslov izvornika Elizabeth Hoyt Dearest Rogue

Knjige.Club Books

Mojemu najdraĹžem ujaku, Franku Kerru - istinskom pripovjedaÄ?u u obitelji.

Knjige.Club Books

Zahvale

Ja pišem knjige, ali uz mene je i cijeli tim ljudi koji ih svojim radom čine spremnima za čitanje. Hvala mojoj sjajnoj urednici Amy Pierpont, mojoj čudesnoj agentici Robin Rue, mojoj pokusnoj čitačici Susanni Taylor, neumornoj Jody Rosoff, direktorici marketinga i oglašavanja u matičnoj nakladničkoj kući, i posljednje po redu, ali ne i po važnosti, S. B. Kleinman, izmučenoj redaktorici koja je ustrajala unatoč nevjerojatno prekomjernom korištenju crtica. Hvala vam svima!!! Posebna zahvala ide mojoj Facebook prijateljici, Judith Sandrel Voss, što je jednom od pasa u ovom romanu nadjenula ime Toby.

Knjige.Club Books

Prvo poglavlje

Bio nekoć kralj koji je živio pokraj mora. Imao je tri sina, a najmlađi se zvao Corineus... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon« LIPANJ 1741., LONDON, ENGLESKA

amesu Trevillionu, bivšem kapetanu 4. konjaničke garde, opasna mjesta nisu bila strana. Proganjao je drumske razbojnike po zabitima St. Gilesa, hvatao krijumčare oko stijena Dovera i stražario na vješalima Tyburna tijekom pobuna. Sve do danas, međutim, Ulicu Bond nikako ne bi ubrojio u ta mjesta. Bilo je sunčano poslijepodne u srijedu, a pomodni Londonci okupili su se, odlučni u trošenju svoga bogatstva na drangulije, bezbrižno nesvjesni nasilja na pomolu. To je bilo zaduženje kapetana Trevilliona. »Imate li onaj paket iz trgovine gospodina Furtlebyja?« upita lady Phoebe Batten. Sestra vojvode od Wakefielda, lady Phoebe, bila je punašna, zbunjujuće lijepa i prilično ugodna prema gotovo svima osim prema njemu. Bila je slijepa i samo zbog toga se pridržavala za Trevillionovu podlakticu, a iz istog je razloga i on bio na tome mjestu. Bio joj je čuvar. »Nemam«, odgovori odsutno, gledajuči u jednog - zapravo trojicu grubijana koji su se kretali prema njima, probijajući se kroz raskošno odjevenu gomilu. Jedan među njima imao je gadan ožiljak na obrazu, drugi je bio krupan i crvenkaste kose, dok je treći izgledao kao da nema

Knjige.Club Books čelo. U radnoj odjeći, isticali su se svojom zloslutnošću, a na licima im se ocrtavala namjera i usredotočenost na ono što se nalazilo uz Trevilliona. Zanimljivo. Dosad su se njegove dužnosti čuvara svodile uglavnom na to da vodi računa da se lady Phoebe ne izgubi u mnoštvu. Nije se pojavila nikakva prijetnja usmjerena izravno na nju. Trevillion se svom težinom osloni na štap koji je držao desnom rukom i okrene se kako bi pogledao iza sebe. Krasno. Četvrti muškarac. U prsima osjeti snažan stisak turobnosti. »Ta čipka je bila tako fina«, nastavi lady Phoebe, »i po tako povoljnoj cijeni da sam prilično sigurna da dugo neću naići na takvo što. A ako sam je ostavila u nekoj od trgovina koje smo posjetili, bit ću jako žalosna.« »Bit ćete žalosni?« Najbliži od razbojnika - onaj bez čela - držao je nešto uz tijelo. Nož? Pištolj? Trevillion štap prebaci u lijevu ruku i uhvati svoj pištolj, jedan od dvaju koje je nosio u crnome kožnatom remenju što mu se križalo na prsima. Osjeti slabost u desnoj nozi kad ju je ostavio bez potpore štapa. Dva hitca za četvoricu muškaraca. Izgledi mu nisu bili osobito dobri. »Da,« odgovori lady Phoebe, »a gospodin Furtleby pobrinuo se objasniti mi da je čipka s uzorkom leptirovih krila izrađena na otoku Man. Vrlo je ekskluzivna.« »Slušam vas, gospođice«, mrmljao je Trevillion dok se jedan od nasilnika gurao pokraj starijega kicoša s bijelom perikom na glavi. Ovaj ga opsuje mašući stisnutom šakom. Razbojnik nije ni okrenuo glavu. »Slušate li me, zaista?« upita ona umiljato. »Zato što...« Razbojnik izvuče pištolj, a Trevillion ga ustrijeli u prsa. Lady Phoebe čvrsto ga uhvati za ruku. »Što...?« Dvije žene i kicoš vrisnu. Ostala trojica grubijana potrče. Prema njima. 7

Knjige.Club Books »Ne puštajte me«, Trevillion zapovjedi brzo se osvrćući. Ne može svladati trojicu samo jednim preostalim hitcem. »Zašto bih vas, pobogu, pustila?« reče lady Phoebe, pomalo grubo. On krajičkom oka primijeti kako je isturila donju usnicu, poput malena djeteta. Gotovo se nasmiješio. Gotovo. »Lijevo. Odmah.« Gurnuo ju je u tom smjeru dok mu je bol u desnoj nozi zadavao muke. Samo da ga prokleta noga ne izda - ne sad. Pospremio je prvi pištolj i izvukao drugi. »Zar ste tamo nekoga ustrijelili?« upita lady Phoebe u trenutku kad se jedna od dama vrišteći grubo očešala o nju. Lady Phoebe zatetura prema njemu, a on joj lijevom rukom obgrli sitna ramena povlačeći je bliže sebi. Uspaničeno mnoštvo naguravalo se oko njih otežavajući im kretanje. »Jesam.« Ispred njih, samo nekoliko koraka dalje, na ulici je stajao dječak i držao uzde mršava konja. Zbog kaosa na ulici, životinja je širom otvorila oči i raširila nozdrve, ali nije se uznemirila zbog hitca, a to je bio dobar znak. »Zašto?« lady Phoebe okrene lice prema njemu, toplim dahom okrznuvši mu bradu. »Činilo se dobrom idejom«, odgovori joj sumorno. Pogleda unatrag. Dvojica napadača, onaj s ožiljkom i onaj koji im se pridružio, zapeli su iza gomile vrištećih dama iz visokog društva. Crvenokosi se, pak, odlučno laktovima gurao kroz mnoštvo - točno u njihovu smjeru. Neka idu kvragu. Neće im dopustiti da je se dočepaju. Ne dok je on na dužnosti. Ne ovaj put. »Jeste li ga ubili?« lady Phoebe upita sa zanimanjem. »Možda.« Stigli su do konja i dječaka. Životinja okrene glavu kad se Trevillion uhvatio za stremen, ali ostala je mirna. Dobar konj. »Gore, odmah.« 8

Knjige.Club Books »Kamo gore?« »Na konja«, progunđa Trevillion stavljajući joj ruku na sedlo. »Hej! « poviče dječak. Lady Phoebe bila je pametna djevojka. Uhvatila se za stremen i namjestila stopalo. Trevillion rukom obujmi njezinu bujnu pozadinu i gurne je prema gore na leđa životinje. »Uh!« Uhvatila se konju za vrat, ali nije nimalo izgledala preplašeno. »Hvala«, Trevillion promrmlja dječaku koji je širom otvorio oči ugledavši pištolj u njegovoj drugoj ruci. Odložio je štap i pažljivo se smjestio u sedlo iza lady Phoebe. Povukao je uzde iz dječakovih ruku. S pištoljem u desnoj ruci, lijevom je obuhvatio njezin struk, ne puštajući uzde, i čvrsto je privukao uza svoja prsa. Crvenokosi razbojnik stigao je do konja i posegnuo prema uzdama, usana iskrivljenih u ružnu grimasu. Trevillion ga ustrijeli u lice. Iz mnoštva dopru vriskovi. Konj se propne na stražnje noge, pri čemu lady Phoebe klizne u Trevillionovo međunožje, ali njemu uspije natjerati ga u galop, dok je u isto vrijeme pospremao upotrijebljeni pištolj u remenje. Možda je bogalj dok je na nogama, ali, tako mu svega, u sedlu je demon. »Jeste li ovoga ubili?« vikala je lady Pboebe dok su zaobilazili teretna kola. Šešir joj je odletio. Svjetlosmeđe kovrče lepršale su mu oko usana. Izbavio ju je. Odveo ju je na sigurno i ništa drugo nije bilo važno. »Jesam, gospođice«, mrmljao joj je u uho. Ravnodušno, gotovo kao da ne mari, tako da ona ne može naslutiti osjećaje koje je izazvala dospjevši mu u naručje. »O, Bože.« Nagnuo se naprijed, udišući sladak miris ruža iz njezine kose - tako nevin i zabranjen - i natjerao konja u trk kroza središte Londona. 9

Knjige.Club Books Dok je to činio, lady Phoebe zabacila je glavu i smijala se u vjetar. oslonila na rame kapetana Trevilliona - prilično neprimjereno - osjećajući vjetar na licu, dok je konj poskakivao. Nije ni bila svjesna da se smije, sve dok nije začula zvuk vlastita smijeha, vesela i slobodna. PHOEBE JE GLAVU

»Smrt vam je smiješna?« Turobne riječi njezina čuvara obeshrabrile bi i najvedriji duh, ali Phoebe se kroz posljednjih šest mjeseci već naviknula na Trevillionov sumoran glas. Naučila je ignorirati i njega i njegove riječi. Barem donekle. »Smijem se jer godinama nisam jahala konja«, rekla je, tek s natruhom prijekora. Na kraju krajeva, i ona je ljudsko biće. »I neću vam dopustiti da mi sve pokvarite lažnim optužbama - na koncu, vi ste usmrtili tog jadnika, nisam ja.« Zagunđao je dok je konj zalazio iza ugla noseći njihova tijela spojena u jedno. Kapetanova snažna i široka prsa pružala su joj oslonac, a remenje s pištoljima pritisnuto o njezina leđa grubo ju je podsjećalo na nasilje za koje je Trevillion sposoban. Začula je razjareni krik dok su šibali onuda i potisnula želju da se zahihoće. Možda bi pomislila da je naporan, ali ni na trenutak nije sumnjala da će s kapetanom Trevillionom biti u sigurnim rukama. Čak i ako joj nije naročito sklon. »Želio vam je nauditi«, odgovori joj Trevillion jednoličnim glasom, u isto je vrijeme čvršće stegnuvši oko struka kad je konj poskočio zbog jedne od prepreka na cesti. Ah, taj osjećaj! Ono škakljanje u trbuhu, trenutak u bestežinskom stanju, zvuk udarca konjskih kopita o do nakon skoka, napinjanje njegovih snažnih mišića pod njezinim nogama. Nije nimalo pretjerivala rekavši ono prije - zaista su prošle godine otkako je ovo iskusila. Phoebe nije rođena slijepa. Zapravo, do dvanaeste godine vid joj je bio sasvim normalan, nije čak ni nosila naočale. Više se nije ni sjećala kad je sve počelo, ali u nekom

Knjige.Club Books trenutku vid joj se počeo mutiti. Od jarke svjetlosti zaboljele bi je oči. Tada se nije činilo da bi se zbog toga trebalo brinuti. Barem na početku. A sad... sad, odrasla, u dvadeset prvoj godini života, već je više od jedne godine bila potpuno slijepa. Doduše, pri vrlo jakomu sunčevu svjetlu mogla je nejasno razabirati obrise... ali kad bi bilo oblačno kao danas... Ništa. Ni ptice na nebu, ni latice na ruži, ni nokte na vlastitoj ruci, bez obzira na to koliko je približila licu. Svi ti prizori za nju su nestali, a s njima i mnoga druga jednostavna zadovoljstva u životu. Poput jahanja konja. Zavukla je dlanove u gustu konjsku grivu uživajući u Trevillionovu samouvjerenu vodstvu. Nije ju iznenadila dostojanstvena lakoća kojom je jahao. Bio je pripadnik Kraljevske konjaničke garde, obučeni vojnik, a već ju je pratio pri njezinim ranojutarnjim posjetima stajama imanja Wakefield. I dalje ih je okruživao žamor Londona, trajno postojan, sačinjen od tutnjave kočija i zaprežnih kola, odjeka tisuća koraka, žamorenja glasova u pjesmi i prepirkama, onih koji kupuju, prodaju ili kradu, trgovaca koji nude robu, male djece koja viču. Zvuk konjskih kopita, crkvenih zvona koja zvone na puni sat i pola sata, a ponekad i na četvrt sata. Dok su jahali, ljudi su ljutito vikali na njih. Galop njihova konja bio je prebrz za ulice Londona, a sudeći po broju ljudi koji su ih okruživali i nenadanim promjenama smjera njihova kretanja, Trevillion se morao stalno prilagođavati prometu. Ona okrene glavu prema njemu, udišući njegov miris. Kapetan James Trevillion nije upotrebljavao kolonjsku vodicu. Ponekad bi raspoznala kavu ili jedva osjetan miris konja, ali ništa osim toga. Prilično nezanimljivo. »Gdje smo sad?«

Knjige.Club Books Činilo joj se da su se njezine usne našle skandalozno blizu njegova obraza, ali kako ga nije mogla vidjeti, nije bila sigurna u to. Znala je da je kapetanova desna noga ozlijeđena, znala je i da se vrh njezine glave nalazi u razini njegove brade, kao i to da ima žuljeve između srednjeg prsta i prstenjaka, ali nije imala nikakvu predodžbu kako bi on mogao izgledati. »Zar ne možete namirisati?« odgovorio joj je. Ona malo podigne glavu i pomiriše pa odmah nabora nos na prepoznatljiv vonj - ribe, kanalizacije i truleži. »Temza? Zašto ste nas ovamo doveli?« »Želio sam se uvjeriti da nas ne prate«, odgovori joj on, smiren kao i uvijek. Phoebe bi se ponekad zapitala što bi kapetan Trevillion učinio kad bi ga pljusnula. Ili ga poljubila. Tada zasigurno ne bio ostao tako izluđujuće suzdržan? Ona ga, naravno, nije željela poljubiti. Užas! Usne su mu vjerojatno hladne i bilo bi joj to kao da ljubi skušu. »Zar bi nas slijedili ovako daleko?« upitala je s nevjericom. Kad je malo bolje razmislila, čitava ova situacija bila je pomalo nevjerojatna - to što su od svih mogućih mjesta bili napadnuti upravo na Ulici Bond! Sa zakašnjenjem se prisjetila one čipke i zažalila zbog gubitka tako povoljno kupljene robe. »Ne znam, gospođice«, odgovori joj kapetan Trevillion, nekako uspijevajući zvučati popustljivo i rezervirano u isto vrijeme. »Zato sam išao rutom koju ne bi očekivali.« Ona još jače stisne konjsku grivu. »Pa, kako su izgledali moji napadači?« »Kao tipične propalice.« »Možda to i jesu?« upita ona. »Tipične propalice, želim reći. Možda nisu ciljali baš na mene.« »Na Ulici Bond. Usred bijela dana.« Glas mu je bio potpuno bezličan. Baš je zaslužio da se okrene prema njemu i poljubi ga, zaista.

Knjige.Club Books Uzdahnula je. Usporili su pa je konj sada kaskao, a ona mu je milovala vrat, pod prstima osjećajući glatkoću i blagu zamašćenost dlake. Konj frkne kao da se slaže s njezinim mišljenjem o kapetanu Trevillionu. »Kako god, ne mogu zamisliti što bi željeli od mene.« »Znam nekoliko mogućih razloga, otmica radi otkupnine, prisiljavanje na brak ili makar pljačka, gospođice«, razvlačio je riječi. »Vi ste, na kraju krajeva, sestra jednog od najbogatijih i najutjecajnijih ljudi u Engleskoj.« Phoebe nabora nos. »Je li vam itko ikada rekao da ste nevjerojatno ograničeni, kapetane Trevillion?« »Nitko osim vas, gospođice.« Učinilo joj se da je okrenuo glavu kad ju je njegov dah okrznuo po sljepoočnici. Imao je blag miris kave. »U više navrata.« »Pa, koristim se ovom prilikom da to učinim još jednom«, reče ona. »Gdje smo sada?« »Blizu imanja Wakefield.« Njegove riječi iznenada natjeraju Phoebe da shvati težinu situacije. Maximus. Ona istog trenutka počne brbljati. »Ah, znate da mi je brat danas jako zauzet, kako zbog prikupljanja podrške za novi zakon...« »Parlament.« »Ponekad su potrebni mjeseci«, reče ona iskreno. »To je vrlo važno! Osim toga... i imanje u Yorkshireu je poplavljeno. Sigurna sam da je zbog toga bio budan do pola noći. Je li riječ o Yorkshireu?« upita ona s hinjenim očajem. »Ili o onom u Northumberlandu? Nikako da zapamtim, oba su tako daleko na sjeveru. U svakom slučaju, zaista smatram da mu ne trebamo smetati.« »Miledi«, kapetan Trevillion obrati joj se tvrdoglavom muškom odlučnošću. »Ispratit ću vas do vaših odaja, gdje se možete odmoriti...« »Nisam malo dijete«, lady Phoebe ljutito ga prekine. »Možda popiti šalicu čaja...«

Knjige.Club Books »Ili pojesti malo kaše. To nam je naša dadilja uvijek donosila u dječju sobu i prezirala sam to.« »A onda ću današnje događaje prenijeti gospodinu.« Trevillion završi, nimalo ometen njezinim prekidima. A ona je upravo to željela spriječiti. Kad Maximus dozna za jutrošnji debakl, iskoristit će to kako bi je još više sputao. Nije bila sigurna hoće li zadržati zdrav razum ako se to dogodi. »Ponekad vas zaista prezirem, kapetane Trevillion.« »Neizmjerno sam zahvalan što je to samo ponekad, gospođice«, odgovori joj on i povuče uzde kako bi zaustavio konja, na što životinja zahvalno frkne. Prokletstvo. Mora da su stigli do palače imanja Wakefield. U posljednjem pokušaju uvjeravanja, ona mu svojim sitnim dlanovima obujmi ruku. »Morate li mu reći? Radije bih da to ne učinite. Molim vas? Zbog mene?« Glupo od nje što upućuje osobni apel čovjeku koji kao da ne mari ni za koga, a kamoli za nju - ali učinila je to: bila je očajna. »Žao mi je,« reče on, nimalo ne zvučeći kao da žali, »ali ja radim za vašeg brata. Neću izbjegavati svoje dužnosti tajeći mu nešto tako važno.« On oslobodi svoju ruku njezina stiska, ostavljajući joj prste da se pridržavaju praznine. »Ah, ako je riječ o vašim dužnostima,« reče ona ni ne trudeći se prikriti razočaranje u svom glasu, »sasvim sigurno vam neću stajati na putu.« Ionako je to bio smion pokušaj. Trebala je znati da je kapetan Trevillion previše bešćutan da bi ga dirnuli pokušaji dopiranja do njegova nepostojećeg suosjećanja. Ignorirao je njezinu ljutnju. »Ostanite sjediti,« reče on obraćajući joj se kao kakvu glupom psu, da bi sa zakašnjenjem dodao, »gospođice.« Kad je sjahao, ona osjeti iznenadan nestanak topline njegova tijela. Uzrujala se, ali ga je poslušala jer ni izdaleka nije bila takva plačljivica kakvom ju je on očito ponekad smatrao. 14

Knjige.Club Books »Kap’tane!« Bio je to glas njihova najnovijeg sluge, Reeda, koji je u žurbi bio sklon govoriti s izraženim koknijevskim naglaskom. »Pođi po Hathawaya i Greena«, zapovjedi Trevillion. Phoebe je čula kako sluga trči - prema palači Wakefield, pretpostavila je - a zatim i nekoliko muškaraca kako viču i još koraka koji su se kretali amo-tamo. Sve je bilo vrlo zbunjujuće. I dalje je sjedila na konju, sputana, u nemogućnosti da sjaše bez tuđe pomoći, kad shvati kako već neko vrijeme nije čula Trevillionov glas. Zar je već pošao unutra? »Kapetane?« Ispod nje konj se pomakne uzmičući. Ona ga uhvati za grivu osjećajući kako gubi ravnotežu, osjećajući strah. »Kapetane?« »Ovdje sam«, reče on, a njegov dubok glas kao da je dopirao s mjesta u razini njezinih koljena. »Nisam vas napustio. Nikad vas ne bih napustio.« Iako ju je preplavilo olakšanje, ona se otrese: »E, pa ja to ne mogu znati ako se ne mičete i ako vas ne mogu namirisati.« »Namirisati me, kao što ste namirisali Temzu?« Ona osjeti Trevillionove snažne ruke oko svoga struka, vješte i nježne, dok ju je podizao sa sedla. »Sve u svemu, radije bih da ne moram smrdjeti po ribi samo kako biste me mogli prepoznati.« »Nesumnjivo bi parfem bolje poslužio.« »Pomisao na to da se zalijem mirisom pačulija čini mi se jednako odvratnom.« »Ne mislim na pačuli. Moralo bi biti nešto muževnije«, odgovori mu ona, sada zaokupljena razmišljanjem o mogućim mirisima dok ju je on spuštao na tlo. »Možda nešto mistično.« »Ako vi tako kažete.« Uljudno joj odgovori glasom koji je odavao sumnjičavost. Trevillion lijevom rukom obgrli njezina ramena. Vjerojatno je u desnoj držao jedan od svojih užasnih pištolja. Ona osjeti kako je neznatno 15

Knjige.Club Books posrnuo zakoračivši naprijed i tada iznenada shvati kako mora da je ostao bez svoga štapa. Kvragu! Ne bi smio hodati bez njega. Znala je da ga noga užasno boli. »Phoebe!« O, Bože, to je glas tete Bathilde Pickelwood. »Što se dogodilo?« Oštar lavež i lupkanje šapa odali su Bathildinu dragu malu španijelicu imena Mignon i prije nego što je skočila na Phoebenu suknju. Bathilda poviče »Mignon, dolje!«, u istom trenutku kad je Trevillion dubokim glasom rekao: »Gospođo, molim vas da me propustite da je uvedem unutra.« Tada su zakoračili na prednje stubište palače Wakefiled. »Ja sam sasvim dobro«, reče Phoebe želeći tetu Bathildu poštedjeti nepotrebne brige. »Ali kapetan Trevillion izgubio je svoj štap i zaista mislim da mu moramo nabaviti drugi.« »Što...?« »Gospodine.« Opet se začuje Reed. »Reed«, Trevillion se otrese, potpuno ignorirajući Phoebe i Bathildu. Muškarci. »Želim da ti i Hathaway otpratite lady Phoebe do njezinih odaja i ostanete ondje dok ne zapovjedim drukčije.« »Da, gospodine.« »Ah, za Boga miloga«, reče Phoebe dok su ulazili u kuću, a Mignon je iz nekog razloga počela uzbuđeno lajati. »Što će mi dvojica...« »Gospođice...« Trevillion započne otežući. Takav ton bio joj je itekako poznat. »Ne razumijem«, zausti Bathilda. Tada se začuje bariton koji nadglasa sav taj metež, glas koji natjera trnce niz Phoebinu kralježnicu. »Koji vrag se događa?« upita njezin brat, Maximus Batten, vojvoda od Wakefielda.

Knjige.Club Books VISOK I VITAK,

s izduženim, naboranim licem, vojvoda od Wakefielda služio se svojom titulom kao što bi se netko služio mačem - bez obzira na uzvišenost, bila je poput oštre i smrtonosne oštrice kad bi se njome koristio. Trevillion se nakloni svome poslodavcu. »Lady Phoebe je neozlijeđena, Vaša Milosti, ali moram vas izvijestiti o nekim događajima.« Wakefield podigne tamnu obrvu gotovo do ruba bijele perike. Trevillion ga je neprekidno gledao u oči. Wakefield možda jest vojvoda, ali Trevillion je itekako naviknut gledati u oči bijesnim nadređenim časnicima. U međuvremenu mu je bol iz potkoljenice počeo sijevati sve do kuka, i on se pomoli da ga od svih mogućih prilika noga ne izda upravo u ovoj. Prednji dio hodnika utihnuo je onog trenutka kad je vojvoda ušao. Čak je i kujica gospođice Picklewood prestala lajati. Lady Phoebe promeškolji se ispod težine Trevillionove ruke kad se njezino sitno tijelo ugrijalo pokraj njegova pa duboko izdahne i prekine tišinu. »Ništa se nije dogodilo, Maximuse. Zaista, nema potrebe...« »Phoebe.« Wakefieldov glas zaustavio je njezin pokušaj otklona. Trevillionova se ruka na trenutak stisne oko njezinih sitnih ramena prije nego što je pusti. »Pođite s gospođicom Picklewood, gospođice.« Ako se u njegovu glasu mogla osjetiti nježnost, sada je bio takav trenutak. Njezina svjetlosmeđa kosa padala joj je preko nježnih ramena, okrugli su joj obrazi bili rumeni od vjetra koji ih je šibao dok su jahali, a usne crvene poput pupoljka. Činila se mladom i pomalo izgubljenom, premda se nalazila u domu svojih predaka. Toliko je želio poći do nje i ponovno je uzeti u naručje. Pružiti joj utjehu koju ona nije trebala ni željela. Osjeti nekakav bol u prsima - samo jednom, na trenutak - prije nego što je to potisnuo i zakopao ispod svega što ga je podsjećalo koliko je nemoguće i budalasto prepustiti se instinktivnim reakcijama. Umjesto toga, okrenuo se slugi. »Reed.«

Knjige.Club Books Reed je nekoć bio vojnik pod njegovim zapovjedništvom. Bio je visok i vrlo mršav, uska prsnog koša zbog kojeg mu je odora bila pomalo prevelika. Imao je velike dlanove i stopala koji kao da su bili neusklađeni s ostatkom tijela, kao i kvrgave i čudne laktove i koljena. Ali na njegovu neprivlačnu licu isticale su se oči. Reed kimne shvaćajući i slijedeći zapovijed bez potrebe za dodatnim pojašnjavanjem. Bradom načini pokret prema Hathawayu, mladiću od samo devetnaest godina pa se obojica upute za damama, dok je gospođica Picklewood vodila lady Phoebe. Dok je odlazila, lady Phoebe nešto je mrmljala o oholoj gospodi, a Trevillion se morao suzdržati od smijeha. »Kapetane«, od vojvodina glasa Trevilliona napusti želja za smijehom. Wakefield glavom pokaže prema stražnjem dijelu kuće prije nego što se zaputi u tom smjeru. Trevillion pođe za njim. Imanje Wakefield bilo je među najvećim privatnim rezidencijama u Londonu pa je tako i hodnik kojim su koračali bio dugačak. Kako su prolazili pokraj elegantnih skulptura, ulaza u malu knjižnicu i dnevnog boravka, napredujući prema vojvodinoj radnoj sobi, bol u Trevillionovoj nozi postupno je postajao sve gorim. Prostorija nije bila velika, ali je bila dobro uređena, u tamnu drvu i s mekanim sagom raskošnih boja. Wakefield je zatvorio vrata prije nego što je zaobišao golem izrezbareni stol i sjeo. Obično bi Trevillion stajao pred Njegovom Milošću, ali danas je to bilo jednostavno nemoguće. Kvragu i status. Spustio se, prilično nespretno, u jednu od stolica s druge strane stola, upravo kad su se vrata radne sobe ponovno otvorila, a na njima se stvorio Craven. Sluga je građom pomalo sličio hodajućem strašilu: visok, tanak i neodređene dobi - mogao je imati između trideset i šezdeset godina. Iako je službeno bio vojvodin sluga, Trevillionu je brzo nakon što se zaposlio kod vojvode postalo jasno kako je ovaj mnogo više od toga. »Vaša Milosti«, reče Craven. 18

Knjige.Club Books Wakefield mu kimne. »Lady Phoebe.« »Shvaćam.« Sluga zatvori vrata za sobom i stane pokraj stola. Obojica muškaraca gledala su u Trevilliona. »Četvorica na Ulici Bond«, izvijesti ih Trevillion. Craven podigne obrve tako da su mu se gotovo spojile s rubom kose. Wakefield opsuje ispod glasa. »Na Ulici Bond?« »Tako je, Vaša Milosti. Ustrijelio sam dvojicu, domogao se konja i izveo lady Phoebe iz opasnosti.« »Jesu li išta rekli?« vojvoda se namršti. »Ne, Vaša Milosti.« »Može li ih se ikako identificirati?« Trevillion je nekoliko trenutaka razmišljao prisjećajući se svih događaja tog popodneva kako bi se uvjerio da mu nije promaknuo kakav detalj. »Ne, Vaša Milosti.« »Prokletstvo.« Craven se tiho nakašlja. »Maywood?« Wakefield se namršti. »Nikako on. Jedino ako nije poludio.« Sluga se zakašlje. »Gospodin je neuobičajeno uporan u želji da kupi vašu zemlju u Lancashireu, Vaša Milosti. Jučer smo dobili još jedno pismo napisano prilično neciviliziranim jezikom.« »Budala misli da ne znam kako ondje ima ležišta ugljena.« Wakefield se činio zgroženim. »Zašto je toliko zainteresiran za ugljen, to mi nikako nije jasno.« »Ako sam dobro shvatio, on smatra da bi ga se moglo koristiti za pokretanje velikih strojeva.« Craven je proučavao strop. Na trenutak se činilo kao da se Wakefield pomalo smeo. »Zaista?« »Tko je Maywood?« upita Trevillion. Wakefield se okrene prema njemu. »Vikont Maywood. Moj susjed u Lancashireu, pomalo ekscentričan. Prije nekoliko godina bio je opsjednut uzgojem repe, od svih stvari.« 19

Knjige.Club Books »Ekscentrik ili ne, zna se da govori protiv vas, Vaša Milosti«, Craven ga je nježno upozorio. »Protiv mene, da, ne moje sestre«, odgovori mu Wakefield. Trevillion je masirao desno bedro pokušavajući razmišljati. »Ako bi naudio lady Phoebe, kako bi mu to moglo pomoći s njegovim planovima oko ugljena?« Wakefield podigne ruku u gesti nestrpljenja. »Nikako.« »Ne bi mu koristilo da joj naudi, Vaša Milosti,« smireno reče Craven, »ali kad bi je oteo i držao je zatočenu dok vi ne pristanete prodati zemlju... ili još gore, kad bi je prisilio da se uda za njegova sina...« »Maywoodov nasljednik već je oženjen«, Wakefield zareži. Craven odmahne glavom. »Mladić se vjenčao gospom katoličke vjere, a koliko sam shvatio, Engleska Crkva ne priznaje taj brak. Iz tog je razloga Maywood sinov brak proglasio ništavnim.« Trevillion stisne usne pri pomisli na to da itko prisiljava Phoebe na brak bez ljubavi, a kamoli na isti takav s bigamistom. »Je li Maywood do te mjere lud da bi pokušao takvo što, Vaša Milosti?« Wakefield utone u svoj naslonjač i zagleda se u papire na svome radnom stolu, duboko zamišljen. Iznenada snažno udari šakom o stol, od čega se sve u prostoriji zatrese. »Da. Da, Maywood jest toliko lud - i glup. Prokletstvo, Craven, ne želim da zbog mene Phoeben život bude doveden u opasnost.« »Nikako, Vaša Milosti«, sluga se složi. »Želite li da istražim to?« »Da. Želim točne informacije prije nego što se obrušim na čovjeka«, reče Wakefield. Trevillion se s mukom premještao na stolici. »U međuvremenu bismo trebali istražiti i druge moguće počinitelje. Osoba koja stoji iza pokušaja otmice možda nije Maywood.« »U pravu ste. Craven, želim potpunu istragu.« »U redu, Vaša Milosti.«

Knjige.Club Books Wakefield iznenada podigne pogled i zagleda se u Trevilliona. »Hvala vam, Trevillione, što ste danas spasili moju sestru.« Trevillion kimne. »To mi je dužnost, Vaša Milosti.« »Da.« Vojvoda nije skrenuo pogled. »Možete li je nastaviti štititi s takvom nogom?« Trevillion se ukoči. I sam je imao dvojbe, ali nije ih planirao iznositi ovdje. Ukratko, smatrao je da nitko nije dovoljno dobar da bi štitio lady Phoebe. »Mogu, Vaša Milosti.« »Ako ste sigurni.« Trevillion ga je gledao u oči. Gotovo dvanaest godina zapovijedao je Kraljevskom konjaničkom gardom. Ni pred kim neće uzmicati. »Ako ikada pomislim da ne mogu obavljati svoju dužnost, odstupit ću prije nego što to od mene zatražite, Vaša Milosti. Imate moju riječ.« Wakefield kimne. »U redu.« »Uz vaše dopuštenje, želio bih da Reed i Hathaway trajno budu uz lady Phoebe, sve dok trenutna opasnost ne bude uklonjena.« »To je dobar plan.« Wakefield ustane baš kad se na vratima začuje kucanje. »Uđite.« Vrata se otvore, a na njima se ukaza Powers, sobarica lady Phoebe. Sitna služavka dugu je crnu kosu uplela u raskošnu frizuru i nosila izvezenu žutu haljinu kakve se ne bi posramila ni kakva kraljevna. Žena se smjesta naklonila i oprezno progovorila pristojnim glasom u kojem se mogla čuti tek natruha irskog naglaska. »Oprostite, Vaša Milosti, ali gospodarica je željela da kapetan Trevillion dobije ovo.« Ispružila je štap za hodanje. Trevillion osjeti toplinu kako mu se penje vratom, ali je nastavio oprezno stajati, rukom oslonjen o naslon stolice. Bilo mu je teško - Bog zna koliko mu je bilo teško - ali on progovori ujednačenim glasom: »Ako možete, donesite ga k meni, gospođice Powers.« Ona mu žurno donese štap.

Knjige.Club Books Zahvalio joj je i natjerao se da pogleda svog poslodavca. »Ako je to sve, Vaša Milosti?« »Jest.« Hvala Bogu da Wakefield nije čovjek sklon sažalijevanju. U njegovim očima nije bilo ni traga suosjećanja. »Štitite mi sestru, kapetane.« Trevillion podigne bradu i progovori iz srca. »Svojim životom.« A onda se okrene i hramajući napusti prostoriju.

Knjige.Club Books

Drugo poglavlje

Jednoga dana kralj pošalje po sinove i reče: »Vrijeme je da vam predam vaše nasljeđe.« Najstarijemu sinu dade sjajan zlatni lanac. Drugome dade debeli lanac od srebra. Ali kad se kralj okrene ka Corineusu, sve što mu ostade bijaše tanak lanac od željeza. Objesi ga najmlađem sinu oko vrata i reče: »Premda je od željeza, dajem ti ga kao zalog svoje vjere u tebe. Idi i stvori bogatstvo...« Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

raga, zaista ne mogu vjerovati«, reče lady Hero Reading sljedećeg poslijepodneva. »Pokušaj otmice usred bijela dana, i to na Ulici Bond, od svih mjesta. Tko bi učinio takvo što?« Phoebe se blijedo osmjehne na riječi starije sestre. »Ne znam, ali Maximus mi danas ne dopušta čak ni da iziđeni van do tvoje kuće. Čovjek bi pomislio da se sestrina kuća može smatrati sigurnim mjestom.« »Zabrinut je zbog tebe, draga«, malo oštrijim glasom reče njihova šurjakinja Artemis. Budući da Phoebe do daljnjega nije smjela odlaziti u kuću u gradu, žene su bile prisiljene okupljati se u palači Wakefield na svome tjednom druženju uz čaj. Phoebe frkne. »Iskorištava taj pokušaj napada kako bi učinio ono što oduvijek želi: trajno me zatočiti.« »O, Phoebe«, tiho reče Hero nježnim glasom. »To nije Maximusov krajnji cilj.« Phoebe i Hero zajedno su sjedile na baršunastoj sofi u Ahilejevu salonu, nazvanom tako zbog stropa oslikana prizorima iz mita o kentauru 23

Knjige.Club Books Hironu i Ahileju. Dok je bila djevojčica, Phoebe se jako bojala tih mitskih stvorenja. Izrazi na njihovim licima bili su tako okrutni. A danas... danas se više ne može sasvim prisjetiti tih ekspresija. Kako deprimirajuće. Phoebe lice okrene prema sestri i osjeti smirujući miris ljubičića. »Znaš da je Maximus postao još neumoljiviji otkako sam slomila ruku.« To se dogodilo prije četiri godine kad je Phoebe još bila samo slabovidna. Promašila je stubu u trgovini i pala koliko je duga i široka, zaradivši ozbiljan prijelom ruke koji je zahtijevao namještanje. »Želi te zaštititi«, instinktivno joj odgovori teta Bathilda. Sjedila je nasuprot Phoebe i Hero, pokraj Artemis. Phoebe je mogla čuti kako Mignon hrapavo diše ležeći u tetinu krilu. Za Phoebe i Hero ona je bila poput majke, još otkako su ostale bez roditelja. Prije mnogo godina ubili su ih razbojnici u St. Gilesu, dok je Phoebe bila tek dojenče. U isto je vrijeme teta Bathilda poduprla Maximusa kao patrijarha - i preuzela ulogu svojevrsne gazdarice - njihove obitelji. Jednom ili dvaput zaobišla je njegova pravila, ali u pravilu se to nije događalo. Ali teta Bathilda nikad nije pokušala zaustaviti Maximusa u nametanju njegove pretjerane zaštite nad Phoebe. Phoebe je odsutno pomilovala baršun na sofi opipavajući tkaninu koja bi bila sasvim mekana kad bi joj se vlakna zagladila u jednom smjeru te blago grublje teksture u drugom. »Znam da mu je stalo do mene. Znam da se brine zbog mene. Ali dok to čini, on me do kraja sputava. Čak i prije ovog napada Maximus mi je zabranio ići na zabave, sajmove ili na bilo koje mjesto koje smatra opasnim. Bojim se da će me poslije ovoga umotati u pamuk i pospremiti duboko u vitrinu kako bih bila na sigurnome. Ja... jednostavno ne znam mogu li ovako živjeti.« Njezine riječi nisu bile dovoljne da bi opisale rastuću paniku koja bi se u njoj javila na pomisao o još većem ograničavanju njezine slobode. Topli prsti prekriju njezine umirujući ih. »Znam, draga«, reče Hero. »Dosad si se tako dobro nosila s njegovim pravilima.«

Knjige.Club Books »Dopustite mi da razgovaram s njim«, reče Artemis. »Uvijek je bio odlučan oko brige za tvoju sigurnost, ali ako mu uspijem objasniti koliko se zbog toga osjećaš ograničeno, možda malo popusti.« »Ako ništa drugo, mogao je opozvati moju stalnu sjenu«, promrmljala je Phoebe. »To je posve neizgledno«, rekla je teta Bathilda. »A osim toga, kapetan Trevillion sada nije ovdje, zar ne?« »Samo zato što se nalazim na imanju Wakefield.« Phoebe odgovori bez daha. »Ne bih se uopće iznenadila da i sada vreba iza vrata dok ovdje pijem čaj. A vidite li Hathawaya i Reeda?« »Da...?« zbunjeno upita Hero. »Još uvijek stoje pokraj stražnjeg prozora, zar ne?« Nije ni pričekala odgovor. Možda nekoliko minuta nije čula zvuk njihovih koraka, ali jednostavno je znala da gledaju u nju. »Maximus je i njih postavio za moju sigurnosnu pratnju.« Nastala tišina bila je vrlo neugodna, sve dok nije progovorila Artemis: »Phoebe...«, ali gotovo odmah upadne sebi u riječ. »Ne, dušo, ne šalice za čaj, bojim se da to nije za djecu.« Ovo je bilo upućeno Heroinu starijem sinu, Williamu, neodoljivu dječaku od dvije i pol godine koji se, sudeći prema vrisku koji je parao uši, zaista želio domoći te šalice za čaj. »Ah, Wiliiame«, mrmljala je Hero, razdražena nagovještajem buđenja mlađeg sina koji joj je spavao u krilu. »Sada je probudio Sebastiana.« »Tako mi je žao, gospođo.« Smart, Williamova dadilja, očito je došla preuzeti dijete. »Nije tvoja krivnja, Smart«, reče Hero. »Servis za čaj nevjerojatno mu je primamljiv.« »Smijem li?« Phoebe ispruži ruke prema Hero. »Hvala, draga«, reče Hero. »Oprezno, bojim se da dosta slini.« »Sve su divne bebice slinave«, reče joj Phoebe dok je osjećala težinu svoga nećaka na svom krilu. Odmah ga je zaštitnički obgrlila. Sebastianu 25

Knjige.Club Books su bila tek tri mjeseca pa još nije mogao sjediti. Obujmila je njegovo debeljuškasto tijelo i pridigla ga u uspravan položaj, udišući sladak miris mlijeka s njegove kože. »Ne obaziri se na svoju mamu, Seb, dušo. Jednostavno obožavam slinave bebe.« Sebastian ju je nagradio za njezino glupiranje, kako gromoglasnim gugutanjem, tako i iznenadnim guranjem sitnih prstiju u njezina usta. »Sama si ga tražila«, podsjetila ju je njezina sestra. »Da gospodara Williama odvedem van?« začuje se nježan glas Williamove dadilje. »Onda, Williame, bi li volio izići sa Smart u vrt?« žustro upita Hero. »Evo, ponesi sa sobom jedan keks. Hvala vam, Smart.« Vrata se otvore i zatvore. »Sviđa mi se ta djevojka«, teta Bathilda promatrala je Phoebe dok je nježno ljubila Sebastianove malene prste. »Čini se stručnom, ali opet i nježnom prema našemu slatkom Williamu. Gdje si je pronašla?« »Aha«, Hero se složi. »I meni je draga. Toliko je bolja od prošle dadilje. Ta je djevojka bila nekako budalasta. Možete li vjerovati da mi je Smart preporučila bivša domaćica lady Margaret? Nevjerojatno sposobna djevojka - mislim na domaćicu, ne na Margaret - ali iznenada je dala otkaz i napustila Margaretinu kuću. Vjerujem da je našla bolju službu.« »Što može biti bolje od posla kod markizove kćeri?« upita Artemis. »Posao kod vojvode«, izvali teta Bathilda. »Čula sam da je cura prešla k Montgomeryju kako bi se brinula za njegovu gradsku kuću.« »Kako dolaziš do takvih informacija?« upita Hero s neprikrivenim zgražanjem. Phoebe ju je razumjela. Bathilda je prva znala sve najsočnije tračeve. »Što misliš, o čemu mi starije dame razgovaramo uz čaj?« reče teta Bathilda. »Baš sam jučer doznala da je lord Featherstone viđen u parku Hyde kako se zajedno s lady Oppertyne divi patkama na jezeru.« »To mi se ne čini tako skandaloznim«, reče Hero zvučeći iziritirano.

Knjige.Club Books »Lord Featherstone nije nosio hlače«, pobjedonosno izjavi teta Bathilda. »Kao ni donje rublje.« Phoebe osjeti kako joj se podižu obrve. »Ali podvezicu lady Oppertyne jest itekako nosio, i to na svom...« »Jeste li za još malo čaja?« brže-bolje upita Hero obraćajući se svima u prostoriji. »Da, molim«, odgovori joj Artemis. Zveckanje porculana. Phoebe je usnama proizvodila glasne zvukove od kojih se njezin nećak hihotao. Ona zaškilji naprežući oči koliko god je mogla, ali dnevna soba mora da je bila slabo osvijetljena. Nije mogla razaznati čak ni oblik Sebastianove glavice. »Hero?« »Da, draga?« »Koje mu je boje kosa?« Nastupi kratka tišina. Iako je bila slijepa, Phoebe je znala da ostale žene gledaju u nju. Na trenutak poželi - iz sveg srca - da je normalna. Da nije samo smetnja, možda čak i teret svojoj obitelji. Kvragu, kad bi mogla jednostavno otvoriti oči i vidjeti kako izgleda njezin voljeni nećak. Ali ne može. Začuje se zveckanje na stoliću s čajem. »O, Phoebe. Žao mi je«, bez daha reče Hero. »Ne mogu vjerovati da ti to nikad nisam rekla...« »Ne, ne.« Phoebe je odmahivala glavom pokazujući svoju frustraciju. Nije to rekla zato da bi se itko osjećao loše. »Nije... ne trebaš se ispričavati, zaista. Samo sam... samo sam željela znati.« Hero zadrži dah i to zazvuči pomalo poput jecaja. Phoebe stisne usnice. Artemis pročisti grlo, glas joj je bio tih i umirujući kao uvijek. »Kosa mu je crna. Dakako, još je malen, ali stvarno mislim da neće izgledati kao naš dragi William. Oči su mu tamnije smeđe boje i nekako je tamnoput za razliku od Williamove blijede kože. Mislim da će imati battenovski nos.« 27

Knjige.Club Books »O, ne.« Phoebe osjeti kako joj osmijeh razmiče usne, a ramena joj se opuštaju. Maximus je imao blagu inačicu takva nosa, ali ako je suditi prema portretima njihovih predaka, to obilježje može biti i vrlo istaknuto. »Mislim da poveći nos daje čovjeku određenu dozu ozbiljnosti«, reče teta Bathilda s jedva primjetnim neodobravanjem u glasu. »Čak i tvoj kapetan ima malo veći nos i mislim da ga to čini prilično atraktivnim.« »Nije baš moj kapetan«, reče Phoebe, a zatim, iako je znala da ne bi trebala, nije si mogla pomoći. »Atraktivnim?« »Zapravo zgodnim«, reče Bathilda. U isto vrijeme Artemis reče: »Ne znam je li riječ atraktivan možda pomalo...« »Pretjerana.« Heroin glas prekine verbalno nadmetanje. Sve žene zastanu i udahnu. Beba Sebastian zaplače i prekine nastalu tišinu. »Vjerojatno je gladan«, promrmlja Hero uzimajući svoga sina. Phoebe je slušala šuškanje odjeće dok je njezina sestra stavljala dijete na dojku. To što je Hero ustrajala na tome da sama doji svoje sinove bilo je prilično staromodno, ali Phoebe joj je zavidjela na tome. Bilo bi lijepo držati malo toplo tijelo uza svoje grudi. Znati da možeš njegovati i othraniti svoje dijete. Phoebe pogne glavu nadajući se da se čežnja neće ocrtati i na njezinu licu. Bila je svjesna činjenice da su izgledi za upoznavanje prikladnoga gospodina gotovo nikakvi, ako je uopće postojao muškarac spreman oženiti se slijepom ženom. »Pa kako to točno kapetan Trevillion izgleda?« upita ona pokušavajući se otresti crnih misli. »Pa...« oprezno započne Hero. »Ima izduženo lice.« Phoebe se nasmije. »To mi ništa ne govori.« »Bore«, reče Artemis. »Lice mu je naborano. Ima brazdice oko usana koje su pomalo tanke.« »Oči su mu plave«, ubaci se Bathilda. »Zapravo su prilično lijepe.« 28

Knjige.Club Books »Ali vrlo prodorne«, reče Hero. »Kosa mu je tamna. Ako sam dobro shvatila, dok je bio u Gardi nosio je bijelu periku, ali napustivši vojnu službu pustio je kosu da naraste pa je sada nosi povezanu u uredan rep.« »I naravno, odijeva se isključivo u crno«, reče Artemis. »Zaista?« Phoebe nabora nos. Nije ni znala da se kreće u pratnji čovjeka koji je utjelovljenje smrti. »Damsko društvo«, iznenada se ubaci Bathilda. »Što s Damskim društvom?« upita Artemis. »Sutra se okupljamo«, reče Bathilda. »Tako je«, reče Hero. »Ali hoće li Maximus dopustiti Phoebe da sudjeluje?« Hero je bila osnivačica i pokroviteljica Damskog društva za dobrobit Doma za siročad i nezbrinutu djecu. Bilo je to društvo isključivo za dame - ni jedan muškarac nije mogao postati članom - a osnovan je s ciljem pomaganja mnogobrojnoj siročadi iz siromašnih naselja St. Gilesa. Nisu se sastajale redovito, ali kako su ta okupljanja ostala među rijetkima na koja joj je brat dopuštao ići, Phoebe se jako radovala svakom sastanku. Barem joj je do sada dopuštao. »Neće je pustiti«, tiho reče Artemis. »Ne nakon jučerašnjih događaja.« »Ali, trebale smo razgovarati o mogućoj novoj članici.« U Heroinu glasu čulo se razočaranje. »Što mislite, bismo li trebale odgoditi sastanak?« »Ne«, odlučno će Phoebe. »Dosta mi je skrivanja i toga da mi se govori kad i kamo smijem ići.« »Ali, draga, ako si u opasnosti...« započne Artemis. »Na sastanku Damskog društva?« upita Phoebe s nevjericom. »Sve znamo da su ti sastanci itekako sigurni.« »Ali riječ je o St. Gilesu«, istakne teta Bathilda. »A sve plemenite dame, članice Društva, dolaze u pratnji najsnažnijih slugu. Bit ču okružena zaštitnicima, uključujući moga vlastitog stražara kapetana Trevilliona i dvojicu njegovih vojnika. Mislim da Reed više i ne zna da mu je poslodavac Maximus, a ne kapetan Trevillion.« 29

Knjige.Club Books »Barem napokon priznaješ da je Trevillion tvoj kapetan«, razdraganim glasom reče Hero prije nego što se uozbilji. Na drugom kraju dnevne sobe otvore se vrata. »Ali ne znam kako misliš zaobići Maximusa.« »Ne znam ni ja, ali učinit ću to nekako«, reče Phoebe. »Ja sam žena, a ne ptica pjevica u krletci.« Osjetila je njegovu prisutnost i prije nego što mu je začula korake. Kvragu. Kad bi barem koristio kakav miris, tada bi barem znala da joj se približava. »Miledi«, progovori kapetan Trevillion. »Vojvoda me obavijestio da čovjek koji vas je pokušao oteti više nije prijetnja. Unatoč tome, ako dopuštate, premda možda niste ptica u krletci, ipak niste ni obična žena. Vi ste poput dragocjena predmeta. Bit ću uz vas dokle god postoje oni koji vas žele ukrasti.« Phoebe osjeti kako joj vrućina žari obraze. Kad se nađe nasamo s kapetanom, odmah će mu reći što ovaj dragocjeni predmet misli o njegovim riječima. kako se lady Hero odmiče od ostalih žena. Zaštitnički su okružile njegovu štićenicu, a on pomisli kako bi ga, da nisu tako dobro odgojene dame, sve po redu zasule uvredama. TREVILLION JE PROMATRAO

Blago rumenilo na obrazima lady Phoebe govorilo mu je da bi mu se to i moglo dogoditi. Nosila je haljinu boje neba. Umjesto uobičajene marame, rub njezina prsluka danas je krasio izrez obrubljen finom čipkom koji je dodatno isticao i zaokruživao njezine bujne grudi. On nije mogao prestati razmišljati o tome kako joj od hladne boje tkanine usne izgledaju poput zrelih bobica. Mekane. Slatke. Zavodljive. Volio bi ih zagristi prije nego što je poljubi. Odvrati pogled pokušavajući se sabrati. »Baš mi je drago što ćeš prisustvovati sastanku Damskog društva«, promrmljala je lady Hero utisnuvši poljubac u sestrin obraz. Uputila mu je mračan pogled prije nego što je visoko podignute glave napustila prostoriju. Trevillion nečujno uzdahne. 30

Knjige.Club Books Kujica gospođice Picklewood meškoljila se na njezinim rukama pa se ona ukočeno sagne kako bi je spustila na pod. »Čini mi se da je Mignon spremna za dnevnu šetnjicu.« »Krasno«, reče vojvotkinja smiješeći se kujici koja je skakutala oko sukanja nazočnih dama. »Poslat ću služavku po Bon Bona pa ćemo vam se pridružiti, može?« »Izvrsno«, reče gospođica Picklewood. »Phoebe, hoćeš li s nama?« »Mislim da ću poći do svog vrta«, odgovori joj lady Phoebe. Pristojno se smiješila, ali Trevillion je mogao osjetiti zlovolju u njezinu glasu. Njegove sumnje potvrdile su se kad se okrenula ne uputivši mu ni riječi te napustila dnevnu sobu. Dok je kretao za svojom štićenicom, on zapazi suosjećanje u vojvotkinjinu pogledu, ali nije mu bilo ni najmanje stalo do njezine samilosti. Dnevna se soba nalazila na vrhu dugačka stubišta koje je vodilo do prizemlja palače Wakefield. Trevillion je pažljivo pratio kako lady Phoebe silazi sjajnim mramornim stubištem. Nije ni posrnula - to joj se ni inače nije događalo - ali Trevillion je svejedno mrzio te stube. Stigavši do podnožja, lady Phoebe se okrene i zaputi prema stražnjem dijelu kuće, vrhovima prstiju dodirujući zid hodnika, sve dok nije stigla. On ju je slijedio manje gracioznim kretanjem, gledajući kako se njiše tkanina njezine jarkoplave haljine. Kad ju je sustigao, gotovo je došla do golemih vrata koja su vodila u vrt. »Vrlo djetinjasto od vas, utrkivati se s bogaljem.« Nije se okrenula, ali se ukočila. »Bojim se, kapetane, da se mi, dragocjeni predmeti, često ponašamo djetinjasto.« Izrekavši to, ona otvori vrata i iskorači na široko mramorno stubište koje je vodilo u vrt. Plava boja njezine haljine, suprotstavljena sivilu mramora i zelenilu trave, istaknula je crvenkastu notu u njezinoj svjetlosmeđoj kosi. Izgledala je poput proljeća u ljudskom obliku, gotovo anđeoski u svojoj ljupkosti. Samo da nije tako odlučno koračala udaljavajući se od njega. 31

Knjige.Club Books On ubrza i uhvati joj ruku. »Ako dopuštate, gospođice.« Očekivao je da će zarežati na njega, ali nije ni pričekao njezinu reakciju, već joj je ruku postavio oko svoje nadlaktice. Trava još nije sva pokošena, a ona je sigurno svjesna kako bi glupo izgledala da padne na svoj ponosni nos. »Teško da bi vas se moglo nazvati bogaljem«, ona mu kratko odgovori. Usne mu se iskrive u osmijeh dok ju je vodio niza stube. »Ne znam kako drukčije nazvati čovjeka koji ne može ni stajati bez pomoći štapa.« Ona frknuvši odgovori. »Možda se smatrate bogaljem - iako je očito da to niste - ali dajem vam na znanje da samu sebe sasvim sigurno ne smatram dragocjenim predmetom, kakva god da jesam.« »Žao mi je ako sam vas uvrijedio.« »Zaista?« On suspregne uzdah. »Možda biste mi mogli objasniti kako su vas moje sasvim razumne primjedbe mogle uvrijediti, miledi.« »Kapetane, zaista me ne čudi što niste oženjeni.« »Zašto?« »Nitko ne želi da ga se naziva predmetom, a to osobito vrijedi za žene.« Kapetan kao da se nakratko povukao u razmišljanje. »Možda moja primjedba nije bila najmudrija, ali morate se složiti da vi doista jeste dragocjeni cijeloj vašoj obitelji.« »Moram li?« Zastala je i natjerala ga da se i on zaustavi kako je ne bi ostavio samu. »Zašto? Moja me obitelj voli - i ja volim njih - ali moram vam reći da mi je mučno od toga što stalno ponavljaju koliko sam im dragocjena.« On je pogleda, iznenađen tako emocionalnom reakcijom. »Mnogi muškarci vas tako doživljavaju. Sestra ste jednog vojvode, nasljednica koja...« »A vi?«

Knjige.Club Books Zurio je u nju, tu lijepu, vatrenu, uzbudljivu ženu. Naravno da je on nije doživljavao tako. Da nije slijepa, sigurno bi već shvatila. Predugo je čekao s odgovorom. Prekrižila je ruke na prsima i namrštila se. »Onda, kapetane Trevillion?« »Moja je dužnost brinuti se za vašu sigurnost.« »To nije odgovor na moje pitanje, kapetane«, odvratila mu je. »Jesam li u vašim očima tek vrijedan predmet? Kutija s draguljima koju čuvate od kradljivaca?« »Ne«, odlučno joj odgovori. »Onda dobro.« Ona opet namjesti svoju ruku oko njegove, a njezin dodir zapeče mu kožu, unatoč slojevima tkanine koji su se nalazili između njih. Pitanje je dana kad će se slomiti, a kad se to napokon dogodi, ona će shvatiti da je i on tek čovjek od krvi i mesa. Itekako. Ali danas nije taj dan. Stube su vodile do travnjaka. To je bio vrt lady Phoebe, labirint pažljivo pošljunčanih staza koje bi tu i tamo zavijugale među humke s egzotičnim cvjetnicama. Vrt je bio drukčiji od svega što je Trevillion ikada prije vidio. Prije svega, sve je cvijeće bilo bijelo. Ruže, ljiljani, tratinčice svih vrsta i deseci drugih rascvjetalih biljaka koje Trevillion nije mogao imenovati jer ga biljke nisu nikad zanimale. Osim toga, vrt je bio poseban po tome što ga se moglo otkriti samo ako bi se netko sasvim približio, i to po snažnim mirisima koji su ispunjavali zrak. Trevillion nikad nije pitao, ali koliko je mogao vidjeti, svaki cvijet u vrtu bio je mirisan. Ulazak onamo bio je poput ulaska u vilinski budoar. Pčele su lijeno zujale nad cvijećem dok je povjetarac donosio mirise koji bi očaravali osjetila. Trevillion se okrene primjećujući kako se lady Phoebe naočigled opušta. Opustila je ramena, otvorila šake koje su bile napola stisnute, a mekane usnice razvukla je u osmijeh. Kad je lice okrenula prema vjetru, Trevillion ostane bez daha. Ovdje vani, nasamo s njom, mogao je pasti oči. 33

Knjige.Club Books Mogao si je dopustiti da pogledom prati nježnu krivulju njezina obraza, luk obrva koje su odražavale njezinu tvrdoglavost, njezine usne, blago razmaknute i vlažne. Opet odvrati pogled i nabora usta, srdit zbog vlastite slabosti. Ta je žena sve što on nije: mlada, nevina, puna životne radosti. Žilama joj teče plava krv drevne plemićke loze. On je cinik, ostarjeli bivši vojnik, a krv mu je obična, crvena. »Tko je to bio?« upita ona, trgnuvši ga iz misli. Morao se nakašljati prije nego što je progovorio. »Na koga mislite, miledi?« »Na moga otmičara. Na koga drugoga?« Njezino se izražajno lice uozbilji. »Oh, ne sviđa mi se kako to zvuči. >Moj otmičar< nekako je previše intimno. Trebala sam pitati: tko je nitkov koji me pokušao oteti?« »Tako je.« Kako su zakoračili na vrtnu stazu, tako im pod nogama zaškripi šljunak. »Čini se da je to bio vaš susjed iz Lancashirea. Zove se Maywood.« Čuvši to, ona se zaustavi i okrene se licem prema njemu, raskolačivši oči. »Lord Maywood? Zaista? Ali njemu je barem šezdeset godina. Što bi on želio od mene?« »Vojvoda još nije sasvim siguran«, polako odgovori Trevillion. Prilikom današnjeg susreta s vojvodom nije dobio odgovore na mnoga pitanja. To ga je mučilo. »Moguće je da vas je lord Maywood želio prisiliti na brak sa svojim sinom.« Ona se namršti zbog čega joj se obrve skupe, iznad očiju koje kao da su gledale u pištolje koje je nosio zataknute za remenje što mu se križalo na prsima. »Dakle, lord Maywood je priznao zločin?« »Ne baš.« Trevillion stisne usne. »Lord Maywood prošlog je tjedna vašemu bratu poslao prijeteće pismo, a otkrilo se i da je jedan od onih muškaraca koje sam ustrijelio zapravo iz Lancashirea.« Njezine se tamne obrve opet stisnu. »Što je lord Maywood rekao kad su ga suočili s tim optužbama?« 34

Knjige.Club Books »Ništa«, nevoljko joj odgovori. »Maywood je jutros preminuo od moždanog udara.« »Oh.« Ona zatrepće, nježno dodirujući latice ružina cvijeta, kao da joj pružaju utjehu. »Žao mi je što to čujem.« »Meni nije žao«, odgovori joj Trevillion. »Ne ako to znači da ste sada sigurni.« Ona na to ne reče ništa, samo se okrene prema njemu kako bi nastavili šetnju. »Znači, Maximus smatra da je ta situacija riješena.« »Tako je, miledi.« Vojvoda je bio uvjeren da je sve tako jednostavno okončano, ali Trevillion bi se mnogo bolje osjećao da je lord Maywood stigao priznati pokušaj otmice. Pokušao ga je uvjeriti da treba nastaviti istragu dok ne budu sigurni da ne postoji drugi potencijalni otmičar. Međutim, Wakefield je bio uvjeren da je problem riješen. Bez dobivena priznanja, Trevillion se nikako nije mogao otresti sumnje. Nije to podijelio s lady Phoebe. Neće je uznemiravati bez konkretna razloga. Osim toga, on će biti pažljiv kao i dosad. »Ah, ova će uvenuti«, mrmljala je lady Phoebe držeći prstima pupoljak s kojeg je otpala većina latica. »Imate li košaru?« Trevillion podigne obrve. Kako i zašto ona očekuje da bi on imao košaru? »Nemam, gospođice.« »Zaista se niste pripremili, kapetane«, promrmlja ona i sa svežnja koji je nosila za strukom izvuče sićušne škare. »Evo.« Trevillion uze cvijet i zatakne ga u svoj džep, ne znajući kamo s njim. »Vidite li još neke koje treba odrezati?« upita ona prelazeći dlanovima po ružinu grmu. »Jednu.« On uhvati njezine prste koji su se u njegovoj ruci činili hladnima i nježnima, i prinese ih ruži koja je venula. »O, hvala vam.« On povuče ruku. »Zar nemate vrtlare koji se time bave?« 35

Knjige.Club Books »Imam.« Ona odreže cvijet i opet ga doda njemu. Morao ga je smjestiti jednako kao i prethodni. »Ali zašto bih čekala na njih?« Rukama je i dalje marljivo pregledavala cvjetove. »Možda zato što je to njihova obveza, gospođice?« Ona se nasmije, a od tog zvuka on osjeti trnce nelagode kako mu se spuštaju niz kralježnicu. »Očito je da vi niste vrtlar, kapetane Trevillion.« Nije dalje objašnjavala, već se sagnula i nastavila raditi. Trevillion je bio zatečen time kako se snalazila ondje među cvijećem, dok joj je lice sjajilo srdačnošću. »Šteta što je danas oblačno«, promrmljala je odsutno. On je samo šutio. Nije proizveo nikakav zvuk, ali ona kao da je nešto osjetila. Polako se uspravila, premlado lice okrećući prema njemu, stišćući škarice. »Kapetane?« Prije nije shvaćao što točno znači nekome slomiti srce. Sada je znao. Ipak, dosad joj nije lagao pa neće početi ni sada. »Sunčano je.« VLADAO JE potpuni mrak,

iako joj je kapetan Trevillion dao do znanja da je

dan sunčan. Phoebe je očekivala da bi se jednog dana to moglo dogoditi. Naravno da je to očekivala. Vid joj se godinama sustavno pogoršavao. Samo budala ne bi shvatila kamo to vodi. Samo što... jedno je pameću razumjeti što se događa, a drugo je srcu to prihvatiti. Budalasta je i slaba. Očito se nadala čudu. Nasmijala se toj spoznaji, ali umjesto zvuka smijeha iz nje iziđe težak izdah. On se odmah stvori uz nju, njezin vjerni kapetan, krut i bez smisla za humor, ali uvijek uz nju. »Miledi?« Omotao joj je ruku svojim velikim i 36

Knjige.Club Books toplim dlanom, drugom je rukom obujmivši oko ramena, kao da se bojao da bi mogla pasti. A zaista je bila blizu toga. »Budalasto je«, reče ona i drhtavim dlanom prijeđe preko lica, kao da će zaplakati. »Ja sam budalasta.« »Dođite. Sjednite.« Vodio ju je dva koraka i nježno je spustio na kamenu klupu, puštajući je da se osloni o njegovo snažno tijelo. Ona odmahne glavom. »Oprostite.« »Nemojte«, on promrmlja hrapavim glasom, a da ga je malo bolje poznavala, shvatila bi da je bio potresen gotovo koliko i ona. »Nemojte se ispričavati.« Nesigurno je udahnula. »Znate li zašto je sve moje cvijeće bijele boje?« Donekle je očekivala da će pogrešno zaključiti o razlogu, ali on je samo odgovorio: »Ne.« »Prije tri godine, kad sam sadila ovaj vrt, bijeli cvjetovi najbolje su se isticali u mom sve slabijem vidu«, reče ona. »Naravno, bijelo cvijeće uglavnom je i najmirisnije. Ali najviše se radi o tome što sam mislila da ću ga bolje vidjeti.« On ne reče ništa, samo je jače stisne oko ramena, a ona osjeti blagu zahvalnost na tome što je upravo on pokraj nje. Da su se uz nju našli Hero, ili njezin brat, ili teta Bathilda, tada bi morala razmišljati o njihovoj boli boli zbog svoga gubitka. Ali kapetanova prisutnost bila je oslonac. On se neće slomiti i zaplakati zbog nje. Neće tragati za utješnim riječima. Barem je to bilo lijepo. »Tako je glupo«, reče ona smireno, »oplakivati neizbježno. Znala sam da mi nema lijeka. Sama sam otjerala liječnike i čudotvorce koje je Maximus doveo. Znala sam...« Nije sasvim uspjela potisnuti jecaj koji se pojavio u njezinim prsima. Rukama je pokrivala otvorena usta, zastrašujuće grcajući i drhteći. Njegova se ruka našla u njezinoj kosi, primičući joj glavu njegovim prsima, dopuštajući joj da ondje počine, dok su joj suze vlažile njegovu košulju. Jedan od njegovih pištolja neugodno ju je pritiskao o obraz, ali u 37

Knjige.Club Books tom trenutku nije ni najmanje marila zbog toga. Plakala je dok joj lice nije sasvim pocrvenjelo i postalo mokrim, a nos otekao, dok joj oči nisu počele bridjeti kao da ih je netko zasuo pijeskom. Kad je najzad prestala, začula je otkucaje kapetanova srca u njegovim prsima, postojane i snažne. »Ovo je pomalo poput smrti«, šaputala je, napola sebi u bradu. »Svi znamo da ćemo jednom umrijeti, ali vjerovati u to sasvim je nešto drugo.« Na trenutak osjeti bol od njegove ruke koji joj je stegnuo kosu. A tada je pusti, kliznuvši joj preko ramena. »Daleko ste vi od smrti, gospođice.« »Jesam li?« Okrenula je lice prema njegovu. »Zar ovo nije neka vrsta smrti? Ne mogu vidjeti svjetlo. Ne mogu ništa vidjeti.« »Žao mi je«, reče on glasom škripavim i hrapavim poput šljunka, a opet u isto vrijeme i utješnim. »Žao mi je.« Zvučao je... kao da mu je zaista stalo. Ona se namršti i otvori usta kako bi ga nešto pitala, ali začuje kako se otvaraju vrata kuće. »O, Bože, tko je to?« »Powers. Dolazi po vas«, odgovori joj kapetan. Ona se odmah uspravi i stane dodirivati kosu pokušavajući popraviti frizuru. Mora da grozno izgleda. »Kako izgledam?« »Kao da ste plakali.« Od njegova izravna odgovora neočekivano se nasmije. »Znam da izgledam grozno, ali mogli ste malo slagati.« »Zar zaista želite da vam lažem?« Glas mu je zvučao... umorno. Ona se namršti i otvori usta kako bi mu odgovorila. »Miledi, stigla je krojačka.« Powersin glas dopirao je iz neposredne blizine. »Kakav trenutak...« smušeno je mrmljala Phoebe. »Morat ćemo poći unutra.« »Tako je, gospođice«, on joj odgovori, ravnodušno kao i inače. Unatoč tome, ona ga čvrsto stisne dok ju je vodio prema stražnjem dijelu kuće. »Hvala vam, kapetane.« 38

Knjige.Club Books »Zbog čega, gospođice?« »Što ste dopustili da vam košulju natopim suzama.« Nasmiješila se, iako joj je to bilo teže nego inače. »Što mi niste podilazili. U pravu ste. Ne želim da mi lažete.« »U tom ću slučaju ustrajati na tome da uvijek budem iskren prema vama«, odgovori joj. Bio je to odgovor pun poštovanja, ali ona je ipak od njega zadrhtala. Iznenada se sjetila kako su ga prije opisale članice njezine obitelji. Privlačan. Zgodan. Ona, začudo, kapetana Trevilliona nikada nije zamišljala kao muškarca koji bi mogao biti privlačan. On je samo bio prisutan. Krupno obličje s njezine desne strane koje ju je čuvalo od zabava i izlazaka, uvijek spremno spriječiti svaku vrstu dobra provoda. Samo što to nije bilo sasvim točno, s krivnjom je prekorila samu sebe dok su se penjali kamenim stubama. Trevillion joj je pružio utjehu kad se slomila. Bio joj je prijatelj. Dosad ga nije smatrala prijateljem... a ako je u tome pogriješila... Tko zna. Možda nije samo u tome pogriješila kad je riječ o njezinu pratitelju.

Knjige.Club Books

Princ Corineus se zakleo da će jednom imati svoje kraljevstvo pa jednoga dana okupi tucet hrabrih muškaraca te se s njima ukrca na brod kojim zaplove preko mora. Plovili su sedam dana i noći, a osmoga dana ugledaju kopno s oštrim stijenjem prokrčeno tek jednim uskim prolazom. No čim ugleda obalu, Corineus začuje tajanstvenu pjesmu, zavodljivo obećanje ljubavi i vječna blaženstva... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

kasno jutro sljedećeg dana Phoebe je stajala u hodniku na ulazu u palaču Wakefield pružajući Powers malu torbu i papirić s porukom. »Ovo treba dati osobno gospodinu Hainsworthu, ne nekom od mladića u trgovini.« »Razumijem«, reče Powers. Imala je nježan i umilan glas, iako je bila sklona nanositi previše mirisa pačulija koji je toliko voljela. »Hvala, Powers«, reče Phoebe, u isto vrijeme prepoznajući zvuk neujednačena hoda kapetana Trevilliona na stubama. »Miledi, imate li i dalje namjeru nazočiti okupljanju dama?« upita on hrapavim glasom koji je odavao njegovu nepovjerljivost. »Okupljanju pokroviteljica Damskog društva«, odgovori ona. »Da, naravno, i dalje namjeravam nazočiti. Nemojte ni pokušati odgovoriti me - imam Maximusov blagoslov.« Njezin brat dopustio joj je izlazak, ali nije mu zapravo objasnila kamo točno ide. Nije namjeravala to reći kapetanu Trevillionu. Kao da je začula muževan uzdah. »U redu, gospođice.«

Knjige.Club Books Snažnim, toplim prstima uzeo joj je ruku i namjestio je oko svoga rukava. Smiješno. Da nije slijepa, takva vrsta dodira, kožom o kožu, smatrala bi se skandaloznom. Osim toga, to što je muškarac njegovih godina uvijek uz nju, ponekad i bez ikoga drugog u blizini, predstavljalo bi vrhunac neprimjerenosti. Unatoč tome, činilo se da nitko ne primjećuje činjenicu da se kapetan Trevillion ne odvaja od nje. Sljepoća ju je učinila neprimjetnom za ostatak svijeta. Dok je izlazila na topli zrak, Phoebe se pobuni mrmljanjem sebi u bradu. Danas se ukazalo Sunce, mogla je to osjetiti na svojoj koži. »Miledi?« odzvanjao je Trevillionov dubok glas. »Ništa, kapetane«, reče ona pomalo čangrizavo. Nije bilo sumnje da on o njoj razmišlja više kao o lutki, nego kao o ženi od krvi i mesa. »Ako vas nešto muči...« »Ponekad se pitam kako bi bilo da me jednostavno stavite na nekakve kotače«, mrmljala je dok su silazili niz prednje stubište. »Dobro jutro, gospodine, gospođice«, pozdravi ih sluga Reed. »Reed«, obrati mu se Trevillion. »Ako želite, ti i Hathaway možete stajati na stražnjem dijelu kočije.« »U redu, gospodine.« »Je li zaista potrebno da me prate dvojica slugu?« blago upita Phoebe. »Da, mislim da jest. Evo, ovdje je podnožnik.« Podigla je i ispružila stopalo dok nije osjetila podnožnik kojim se uspela u kočiju. Sjela je i popravila suknje. »To je samo okupljanje Damskog društva.« Začula je šuškanje dok je Trevillion sjedao nasuprot njoj. Iako se služio štapom, kretao se znatno tiše od svih muškaraca koje je znala. To je bilo prilično iritantno. »Damsko društvo okuplja se u St. Gilesu, nedvojbeno najgorem dijelu Londona.« »Dan je.« 41

Knjige.Club Books »Po danu su vas pokušali napasti i u Ulici Bond.« Glas mu je bio dubok i ujednačen pa se Phoebe zapitala postoji li išta zbog čega bi Trevillion promijenio to držanje smirene nezainteresiranosti. »Ponekad mi se čini da uživate u prepirkama, miledi.« Ona napuči usnice. »Pa, ne baš sa svima, kapetane Trevillion. Vi ste itekako poseban slučaj, ako me razumijete.« Učini joj se da je začula psovku, možda i tihi smijeh, ali kad je kočija krenula, taj se zvuk izgubi u tutnjavi kotača. »Iskreno sam počašćen.« »I trebate biti.« Trudila se suspregnuti osmijeh. Uvijek bi osjećala zadovoljstvo kad bi joj uspjelo navesti njezina nepopustljiva kapetana da se našali. »Recite mi nešto. Primijetila sam da Reeda cijenite više od ostalih slugu. Zašto?« »Objašnjenje je vrlo jednostavno. Reed je bio vojnik pod mojim zapovjedništvom. Kad je napustio kraljevsku službu, preporučio sam ga vašem bratu kao pouzdana čovjeka, odana i spremna na težak rad. Vojvoda je bio toliko ljubazan da prihvati moju preporuku.« »Tako, dakle. Kako jednostavno rješenje zagonetke.« Kad su zašli za ugao, kočija se zaljulja, a Phoebe začuje djelić neke pjesme u prolazu, vjerojatno iz grla kakve ulične pjevačice koja je skupljala penije u ispruženu šeširu. »Je li Reed dugo bio s vama u kraljevskoj službi?« »Od trenutka kad se priključio vojsci«, reče Trevillion. »Pa narednih pet godina, ako me sjećanje ne vara.« »A koliko ste godina vi služili?« Nastupila je tišina, pa lady Phoebe pomisli, i to ne prvi put, kako je užasno što ne može vidjeti lice osobe s kojom razgovara. Je li ga iznenadila pitanjem? Je li se uvrijedio što pita nešto tako osobno? Ili se rastužio pri pomisli na karijeru koju više nije imao? Tako jednostavno pitanje na koje se odgovori tek jednim letimičnim pogledom. »Gotovo dvanaest godina, gospođice«, napokon reče. Glas mu je bio lišen svakog osjećaja, tako da iz tona nije bilo moguće išta zaključiti - osim da je upravo izostanak reakcije govorio da itekako nešto osjeća. 42

Knjige.Club Books Podignula je glavu razmišljajući. »Jeste li voljeli taj posao?« »Gospođice?« Oh, kako mu se u glasu sada mogla čuti jedva primjetna zabrana. To je zanimljivo. Zašto mu prije nije postavila ovakvo pitanje? »Biti u kraljevskoj službi, zapovijedati vojnicima - kao kapetan zapovijedali ste mnogima, zar ne? Obavljajući... što god da ste ondje obavljali?« »Zapovijedao sam dvadesetorici do pedesetorici vojnika, ovisno o zadatku«, odgovorio joj je. A sada je zapovijedao samo njoj. Iznenada je shvatila kako to za njega predstavlja itekakvo nazadovanje. Ali on nastavi: »Obavljao sam sve što mi je Kralj zapovjedio.« Na trenutak ona pomisli kako je to sve što će joj reći o vremenu koje je proveo u kraljevskoj službi. Tada se on još malo otvori. »Godinama smo proganjali krijumčare duž obale, ali pred kraj sam svoju službu obavljao u Londonu, sa zadatkom otkrivanja i privođenja proizvođača džina i ostalih nitkova St. Gilesa.« »Zaista?« Ona se namršti radi spoznaje koliko malo toga zna o ovom čovjeku. Zaboga! Šest je mjeseci svaki dan provodila s kapetanom Trevillionom a da mu nije postavila ni najosnovnija pitanja o njegovoj prošlosti. Osjeti sram prije nego što se nagne naprijed, odlučna u namjeri da nadoknadi svoj propust. »Čini se kao vrlo specifično područje za održavanje reda.« »Da«, suho joj odgovori. »Ali važan član Parlamenta dao nam je vrlo specifične naredbe.« »Član... ne mislite valjda na mog brata?« »Mislim na vašeg brata, gospođice.« »Uvijek je prezirao proizvođače džina smatrajući ih odgovornima za vrlo nezdrave sklonosti«, Phoebe je mrmljala sebi u bradu. »Znači, vi zapravo već godinama poznajete Maximusa?« »Vojvoda i ja upoznali smo se prije više od četiri godine.« »Nisam ni slutila da ste takvi prijatelji.« 43

Knjige.Club Books Nastupi kratka, ali znakovita stanka. »Ne bih tako opisao naš odnos.« »Nego kako? Kao prijateljski?« upita Phoebe. »Uvjeravam vas, neću imati lošije mišljenje o vama ako saznam da ste popustili slabosti sklapanja prijateljstava.« »Vaš je brat vojvoda.« »Ali čovjek je od krvi i mesa kao i svi drugi.« »... a ja sam tek bivši kraljevski vojnik iz...« Iznenada se zaustavi. Ona se nagne naprijed, tjerana znatiželjom. »Odakle, kapetane?« »Iz Cornwalla, gospođice. Vidim da smo stigli do sirotišta.« I kočija se podrhtavajući zaustavi. »Ovaj razgovor nije završen«, reče ona uljudno, pripremajući se za izlazak iz kočije. »Mnogo je toga što vas želim pitati, kapetane Trevillion.« Dok su se otvarala vrata kočije, ona začuje rezigniran uzdah svoga zaštitnika. Phoebe zadrži osmijeh. Uživala je izazivajući suzdržana kapetana, ali nije mogla ne zapitati se zašto je oklijevao oko otkrivanja svoga podrijetla. siročad i nezbrinutu djecu na prvi se pogled činila mjestom neprimjerenim za osobe iz visokog društva. Eve Dinwoody izlazila je iz kočije uz pomoć sluge, Jean-Marieja Pépina, promatrajući ulicu. ZGRADA DOMA ZA

Zgrada doma nalazila se točno u sredini St. Gilesa, na uličici toliko uskoj da kroz nju nije mogla proći kočija - pa su se morali zaustaviti na kraju uličice. Čak i na svjetlu dana, krajnje siromaštvo St. Gilesa zasjenjivalo je četvrt poput tamna oblaka. Prosjak u dronjcima, tako otrcan da je bilo nemoguće odrediti radi li se o ženi ili muškarcu, sjedio je naslonjen na zid zgrade. S druge strane ulice, nasuprot kočiji, prolazila je žena, glave i ramena pognutih pod teretom goleme pokrivene košare, dok je dijete bez ičije pratnje, golih i bosih nogu, stajalo i zaprepašteno gledalo u finu kočiju.

Knjige.Club Books Mora da tomu jadnom dječaku izgledamo poput bogova koji su sišli s Olimpa, suosjećajno pomisli Eve. Odmah posegne u džepić torbice koju je držala pod suknjama i izvuče jedan peni. Pruži ga polugolom dječaku, a on odmah jurne naprijed skrivajući novčić i nestajući. Sam dom bio je golema, novoizgrađena zgrada od opeke sa širokim prednjim stubištem. Nedvojbeno je bila namijenjena svojoj funkciji, ukrašena s nekoliko arhitektonskih obilježja zajedničkih svim karitativnim zgradama. Unatoč svemu, Damsko društvo za dobrobit Doma za siročad i nezbrinutu djecu sastajalo se upravo ovdje, a pokroviteljice su činile neke od najutjecajnijih žena u društvu. Među njima i njezina dobročiniteljica. Eve se okrene kako bi pogledala kako barunica Caire, Amelia Huntington, izlazi iz kočije. Starija je dama prošla šezdesetu, ali na njezinu prekrasnu licu jedva da je bilo bora. Jedino što je donekle otkrivalo njezine godine bila je poput snijega bijela kosa - iako je Eve čula da je lady Caire, baš kao i njezin sin, posijedjela još u mladosti, pa to zapravo i nije bio odraz starenja. Odjenula je elegantnu tamnoplavu haljinu - u boji svojih očiju - s crnom čipkom koja je obrubljivala rukave, izrez na prsima, te u tanjoj liniji i donji rub prsluka. »Ovdje ljudi žive poput štakora«, suosjećajno je mrmljala lady Caire pogledavajući uokolo. »Zato uvijek dolazim u pratnji snažnih slugu.« Kimnula je slugama koji su ih pratili, jedan ispred, a drugi iza njih. »Mudro od vas što ste i vi poveli svog čovjeka.« Pažljivo je pogledala JeanMarieja. »Prilično je egzotičan, zar ne?« Jean-Marie imao je sjajnu i tamnu kožu i bio viši od sto osamdeset centimetara, a zbog bijele uniforme i perike bio je prilično upečatljiv. »Ja to više ne primjećujem.« Eve se nije ni trudila objašnjavati joj kako Jean-Marie uopće nije njezin sluga. Uhvatila je korak sa starijom damom zaputivši se prema zgradi Doma. »Moram vam još jednom zahvaliti što ste ljubazno pristali uvesti me u Damsko društvo.« »Zadovoljstvo mi je, naravno«, procijedi lady Caire bez osmijeha i ledena pogleda - podsjećajući Eve da je bila prisiljena povesti je na današnje okupljanje. 45

Knjige.Club Books Eve ne smije zaboraviti na tu činjenicu. Ovdje nije imala prijatelja, barem ne onih pravih. Dok su se uspinjale širokim stubištem, ona oprezno razvuče usne u blagi, pristojan osmijeh. Na kraju prilaza pojavilo se još kočija, najavljujući dolazak ostalih članica Društva. Pred otvorenim ulaznim vratima Eve duboko udahne i poravna sivu suknju. Njezinu su opravu krasili zagasito ružičasti cvjetovi diskretno ušiveni na ramenima, laktovima, prednjici prsluka i uz rub široke gornje suknje. Ispod je nosila jednostavne i elegantne slojeve u bež boji. Kako nikad nije bila niti će biti lijepa, sve što joj je preostalo bilo je moderno se odijevati. U predvorju je stajao vrlo uglađen batler, što je bilo pomalo čudno za sirotište, ali upravitelj doma oženio je bogatu udovicu, Isabel Makepiece. »Dobar dan, moje dame, gospođice«, reče batler propuštajući ih. Uz noge mu je sjedio crni mačak, kao da zajedno s njim dočekuje posjetitelje. Iznenada se iz kuće začuje neobuzdano lajanje. Prema njima je trčao maleni bijeli pas s iskešenim zubima. Eve je instinktivno ustuknula i načinila korak unatrag, sudarajući se s batlerom. Jean-Marie nađe se smjesta ispred nje te podigne nevaljala psića i privine ga uza svoja prsa. Ovaj se istog trena umirio i počeo mu lizati bradu. »Iskreno se ispričavam!« reče batler. »Dodo glasno laje, ali nikada ne grize, uvjeravam vas.« »Ne ispričavajte se«, reče Eve, očajnički pokušavajući zvučati smireno. »Životinja me tek malo iznenadila.« Poravnala je haljine i diskretno kimnula Jean-Marieju, koji je čvrsto držao ono užasno stvorenje. Lady Caire čitav je prizor promatrala bez komentara. Napokon progovori. »Butterman, pretpostavljam da je ovo dnevni boravak?« »Tako je, gospođice«, odgovori Butterman, prihvaćajući njezine rukavice i šešir. »Vaši sluge mogu se raskomotiti u našoj kuhinji.« Jean-Marie pogleda Eve, pričekavši njezino odobravanje kimanjem, te se za slugom uputi kroz kuću, i dalje držeći psića koji se meškoljio u njegovim rukama. 46

Knjige.Club Books Predsoblje je vodilo u hodnik oličen ugodnim bež tonovima. Na udaljenu kraju hodnika ukazalo se golemo stubište, ali Eve i lady Caire stigle su samo do prvih vrata s desne strane. Ondje se nalazio dnevni boravak, do posljednjeg mjesta ispunjen članicama Društva. Na kraju se nalazio kamin u kojem nije gorjela vatra, okružen s nekoliko stolica i tapeciranih naslonjača. U središnjem se dijelu prostorije nalazio nizak stol prekriven svime potrebnim za posluživanje čaja, a nekoliko je djevojčica damama koje su sjedile nudilo čaj, sve pod budnim okom plavokose služavke. »Barunice, tako mi je drago vidjeti vas.« Vitka žena prekrasne crvene kose ustane i razmijeni damske poljupce u obraz s lady Caire. Starija se žena okrene, a Eve odahne vidjevši da se lady Caire sada smiješi. »Hero, predstavljam vam gospođicu Eve Dinwoody. Gospođice Dinwoody, ovo je lady Hero Reading.« »Počašćena sam.« Eve se duboko nakloni dok je lady Hero mrmljala pozdrav. Po sjećanju je prebirala po informacijama koje je prikupila i prisjetila se tko je lady Hero: najstarija sestra vojvode od Wakefielda, supruga lorda Griffina Readinga. Zajedno s lady Caire osnovala je Damsko društvo za dobrobit Doma za siročad i nezbrinutu djecu. Važna žena za upoznavanje. Ali takvi su bili i ostali ljudi ovdje. Eve se hrabrila dok ju je lady Caire vodila dalje kroz prostoriju s namjerom da je predstavi svima. Na kraju krajeva, radi toga je došla ovamo, da bi se družila s ovim damama i upoznala jednu određenu osobu. Bilo je sporedno to što je mrzila masovna okupljanja i osjećala nelagodu upoznajući strance. Obavit će svoju dužnost. Zato se Eve nasmiješila kad ju je lady Caire usmjerila prema ženi koja je stajala uz kamin, svojoj snahi, barunici Temperance Huntington i predstavila joj je. Mlađa lady Caire bila je lijepa, tamnokosa dama, smeđih očiju, tako svijetlih da su se doimale zlaćanima. Eve se učinilo - ali ona to, naravno, nikada ne bi pitala - da je mlađa lady Caire u drugom stanju. 47

Knjige.Club Books Pokraj nje stajala je Isabel Makepiece koja je zajedno sa svojim suprugom vodila sirotište. Eve je imala neke informacije o njoj pa je znala da, za razliku od svog supruga, potječe iz visokog društva. Unatoč svojoj poniznoj ulozi nadzornice sirotišta, gospođa Makepeace odjenula je raskošnu haljinu duboka izreza i žuto-grimizna prugastog uzorka. Obje su dame pristojno kimnule Eve, a ona je zamijetila tračak znatiželje u njihovim očima jer im starija barunica nije ponudila nikakvo objašnjenje razloga predstavljanja. Vojvotkinja od Wakefielda ustane kako bi mogla biti predstavljena i reče: »Drago mi je upoznati vas, gospođice Dinwoody.« Eve se podigne iz naklona. Na prvi se pogled vojvotkinja doimala kao obična žena, alinjezine sive oči bile su vrlo izražajne - kao i prilično pronicljive. Eve se pobrinula gledati je u oči dok je mrmljala pozdrav. »Bojim se da nećete biti u prilici upoznati Njezinu Milost, vojvotkinju od Scarborougha, jer je sa suprugom na putovanju po Europi«, reče lady Caire vodeći Eve prema posljednjoj sofi. »Italija, znate.« Eve nije znala - niti je ikada posjetila Italiju, niti je putovala samo radi zadovoljstva - ali kimnula je kao da zna. Tada ju je lady Caire predstavila tamnokosoj, egzotičnoj ljepotici: gospođici Hippolyti Royle za koju se govorilo da je najbogatija nasljednica u Engleskoj, sada kad se lady Penelope Chadwicke udala za vojvodu od Scarborougha. Gospođica Royle ustane i nakloni se, dok žena koja je sjedila pokraj nje na sofi to ne učini. »A ovo je lady Phoebe Batten, sestra lady Hero, koju ste prije upoznali, i naravno, vojvode od Wakefielda«, reče lady Caire. Eve osjeti kako joj je srce poskočilo. »Drago mi je upoznati vas«, reče lady Phoebe okrećući se prema Eve. Bila je lijepa, sitna žena, a lice joj je sjalo dobrim raspoloženjem. »Nadam se da mi nećete zamjeriti što ne ustajem. Bojim se da sam sklona spotaknuti se u prostoriji koja mi nije poznata.« »Molim vas, lady Batten«, odgovori Eve. »Ne zamarajte se zbog mene. Ako...« 48

Knjige.Club Books Ali Eveine riječi nadglasa komešanje u blizini vrata. U prostoriju uđe dama u lijepoj opravi boje breskve, kovrčave kose oblikovane u frizuru iz koje su se spuštali pravilno raspoređeni uvojci, s djetetom u naručju. Pridošlica usklikne, gotovo bez daha: »Oh, draga. Žao mi je što kasnim.« Vojvotkinja od Wakefielda ispusti zvuk blizak vrisku. »Je li to beba Sophia, Megs?« Megs - odnosno lady Margaret St. John, shvati Eve prebirući po sjećanju - porumeni u licu. »Da, nadam se da nikome ne smeta što sam je povela?« Sudeći po tome kako su žurno svi okružili lady Margaret i njezinu kćer, nitko joj nije ni najmanje zamjerio. Zapravo su se svi osim Eve i lady Phoebe nagurali oko majke i kćeri. Eve se okrene prema mlađoj ženi i tiho reče: »Hoće li vam smetati ako sjednem pokraj vas? Bojim se da danas nisam trebala obući ove potpetice.« »Ne, nikako, izvolite.« Lady Phoebe potapša mjesto pokraj sebe, ono na kojem je prije sjedila gospođica Royle. S drugoga kraja prostorije lady Caire kratko pogleda u njihovu smjeru, stisnutih očiju. Eve zanemari njezin pogled. »Hvala«, promrmlja sjedajući. »Taština će me doći glave. Kupila sam ove cipele za prošlotjedni posjet kazalištu.« Lady Phoebe sasvim se okrene prema njoj. »Koje kazalište?« »Royal. Hamlet.« Eve odmahne glavom. »Glavnu je ulogu igrao prestar glumac - pomalo debeljuškast oko trbuha - iako mu je glas ugodan i dubok.« »Meni je važan jedino glas«, reče lady Phoebe uzdišući. »Iako više cijenim izražajnost nego glasnoću.« »Naravno«, odgovori Eve. »Jeste li ikada slušali izvedbu gospodina Horatija Pimsleyja?«

Knjige.Club Books »O, da, jesam!« reče Phoebe sjajeći od veselja. »Bio je divan Macbeth odnosno njegov glas je bio. Inače ne preferiram tragedije, ali mogla bih cijelu noć sjediti i slušati njegov glas.« Eve se ugrize za usnicu. Iako je istinski uživala u razgovoru, ovdje se nalazila radi drugog razloga. »Pitam se bi li vas zanimalo...« Prekine je smijeh nekolicine žena koje su se okupile oko mlade majke. Lady Phoebe okrene lice prema Eve. »Možete li mi reći kako Sophia izgleda?« »Teško je reći s ove udaljenosti«, odgovori Eve pogledavajući prema djetetu. »Prilična je gužva oko nje. Ali vidim čuperke kako proviruju ispod kapice. Čini se da ima svjetlosmeđu kosu.« Eve pogleda u svoju sugovornicu. »Sličnu vašoj.« »Zaista?« lady Phoebe dodirne kosu kao da će dlanom osjetiti boju. »Gotovo sam zaboravila.« Mlada majka približi se zajedno s još nekoliko žena. »Phoebe, želiš li je držati?« Phoebeno se lice ozari. »Oh, smijem li? Ali sjedni pokraj mene, Megs. Ne želim je ispustiti.« »Nećeš je ispustiti«, odlučno reče lady Margaret. Sjedne pokraj Phoebe i uspavano djetešce pažljivo položi u Phoebene ruke. »Izgleda tako ozbiljno«, prošapće lady Hero. »Zar ne?« lady Margaret proučavala je svog potomka kao da je neobičan kukac pronađen ispod lista. »Mršti se poput Godrica, bojim se. Za nekoliko će me godina za doručkom strijeljati dva neodobravajuća pogleda.« »Kako je on?« upita mlađa lady Caire. »Potpuno opsjednut svojim potomkom«, odgovori lady Margaret. »Prije nekoliko noći zatekla sam ga kako korača hodnikom, sa Sophie u jednoj te knjigom u drugoj ruci. Čitao joj je, na grčkome. Najgore je to što se činila prilično očaranom.«

Knjige.Club Books »Jasno mi je zašto.« Phoebe bebu prinese svom licu zatvarajući oči i nježno naslanjajući nos uza Sophijin obraz. »Savršena je.« Eve proguta knedlu gledajući je. »Mislim da se nismo upoznale«, iznenada reče lady Margaret. »Ne, nemojte ustajati«, reče kad se Eve počela podizati. »Ja sam Margaret St. John.« »Moj propust«, reče lady Caire dok joj je osmijeh blijedio. »Ovo je Eve Dinwoody. Željela bi se pridružiti Damskom društvu.« »U tom slučaju, najbolje je da odmah počnemo«, reče lady Margaret. »Dođi k meni, malena«, reče i uzme Sophiju obgrlivši je. Taman kad su se sve dame smjestile, jedna od prisutnih djevojčica čiji je nos prekrivao nevjerojatan broj pjegica, uzela je tanjur s kriškama kruha iz kalupa premazanima maslacem i stala nuditi dame. »Hvala...« reče lady Phoebe uzimajući komad kruha. »Zovem se Hannah, gospođo.« Djevojčica se pokuša nakloniti, balansirajući tanjurom, pa Eve žurno ispruži ruku i pomogne joj izravnati tanjur. Lady Phoebe činila se iznenađenom. »Nisu ti dali ime Mary kao svim djevojčicama?« »Kad sam došla ovamo već sam imala ime, gospođo.« »I to vrlo lijepo ime«, odlučno reče lady Phoebe. »Ovaj je kruh vrlo ukusan, Hannah.« Djevojčica se zarumeni i nasmiješi lady Phoebe, a Eve se rastuži. Ova mlada žena tako je draga, možda još nije prekasno da... Lady Phoebe okrene se prema njoj, i dalje se smiješeći zbog susreta s djevojčicom. »Znate li da svim djevojčicama daju ime Mary, a dječacima Joseph, osim ako ovamo dospiju dovoljno stari da već imaju svoje ime, kao što je slučaj s Hannom. To je jako zbunjujuće, čak i ako se uz ime Mary doda drugo ime. Nije mi jasno tko je došao na takvu ideju...« »Winter«, u isti glas odgovore joj mlađa lady Caire i gospođa Makepeace. 51

Knjige.Club Books »Činilo mu se da će tako biti jednostavnije«, nastavi lady Caire. Gospođa Makepeace tiho frkne. Lady Phoebe se nasmiješi i okrene prema Eve. »Nešto ste mi htjeli reći, gospođice Dinwoody, neposredno prije nego što je stigla Sophia?« »Da, gospo.« Eve duboko udahne. »Radi se o tome da se sutra popodne kod mene održava neka vrsta okupljanja ljubitelja kazališta. Samo nekolicina nas koji raspravljamo o najnovijim predstavama i glumcima. Ukazat ćete mi čast ako nam se pridružite.« »Vrlo rado.« Lady Phoebe se nasmiješi i u usta ubaci preostali komadić kruha s maslacem. »Dragi prijatelji«, reče lady Caire ustajući. »Nekoliko je stvari kojima se moramo pozabaviti...« Eve je gledala u svoju pokroviteljicu, ali jedva da ju je čula što govori. Kako bilo, ona je već dobila ono po što je došla. SLJEDEĆEG POSLIJEPODNEVA Trevillion još jednom pregleda pismo, smiješeći

se zbog djetinjeg rukopisa, prije nego što ga pažljivo presavije. Ustane iz jedinog naslonjača u svojoj sobi u palači Wakefield i zaputi se prema komodi na suprotnu zidu. Otvori gornju ladicu, pismo stavi na debeli snop koji se već nalazio unutra i zatvori je. Pogleda na sat. Skoro je vrijeme da lady Pboebe otprati na njezin poslijepodnevni događaj. Provjeri pištolje, podigne štap i zaputi se dolje. U ovo vrijeme prošle godine zapovijedao je skupini od desetak vojnika koji su ga slijedili bez pogovora i premišljanja. Možda ga nisu svi među njima voljeli, ali svi su ga poštovali - u to je bio siguran. Bio je to dobar život. Život kojim je bio više nego zadovoljan. Sada je zapovijedao dvojici slugu i jednoj dami iz visokog društva. Spustivši se u prizemlje, Trevillion neprimjetno frkne sebi u bradu. Trenutačna mu pozicija neće donijeti slavu, ali dat će sve od sebe kako bi izvršio svoju dužnost. A to je značilo čuvati lady Phoebe. 52

Knjige.Club Books Pet minuta poslije stajao je na prednjem stubištu palače Wakefield i promatrao ulicu. Padala je kiša i činila mu posao jednostavnijim. Vani se moglo vidjeti tek nekoliko ljudi. Dvojica slugu projure ulicom noseći natkriveno sjedište za gospodu, dok su im cipele s kopčama šljapkale u lokvama, a teret poskakivao na šipkama između njih. Iako suh, gospodin smješten u kabini bio je namrgođen. Palača Wakefield nalazila se na mirnu trgu. Na početku prilaza Trevillion ugleda pokućara skutrena uz ulaz. Upravo dok je gledao u njega, jedan od slugu iz kuće otjera čovjeka iz njegova skloništa. Trevillion progunđa i polako se okrene prema ulazu na kojem ugleda vojvotkinju od Wakefielda kako ga promatra. Uz nju je stajao stari minijaturni pas kojeg je donijela sa sobom stupivši u brak s vojvodom. Životinja se zvala Bon Bon, ako je dobro upamtio. »Gospođo.« Trevillion se nakloni. »Zašto, pobogu, stojite na kiši, kapetane Trevillion?« upita vojvotkinja dok je njezin pas jurio preko stubišta. Bon Bon digne pogled prema nebu iz kojeg se slijevala kiša, kihne i naglo se vrati unutra. »Samo promatram, Vaša Milosti.« »Promatrate?« Bacila je pogled preko njegova ramena, namrštivši se dok ga je vraćala na njega. »Gledate hoće li se pojaviti otmičari, zar ne?« Slegnuo je ramenima. »Posao mi je da pazim na sve opasnosti koje bi mogle prijetiti lady Phoebe.« »Vojvoda mi je rekao da je otmičar mrtav«, reče mu ona otvoreno. »Imate li razloga misliti drukčije?« Oklijevao je, pažljivo birajuči riječi. »Ja sam... oprezan kad se radi o sigurnosti uvažene gospođice.« Vojvotkinja je bila pronicljiva. »Jeste li i njemu rekli kako i dalje smatrate da bi Phoebe mogla prijetiti opasnost?« »S vojvodom sam se sastajao gotovo svake večeri kako bismo razgovarali o mojim dužnostima.« »I?« 53

Knjige.Club Books Pogledao ju je ravno u oči. »Vojvoda je svjestan moje zabrinutosti, no u ovom je posebnom slučaju ne dijeli sa mnom.« Skrenula je pogled, grizuči usnu. »Mrzi to, znate. Phoebe, mislim, i ovo«, rukom zamahne pokazujući na pištolje omotane oko njegovih prsa, »pa, naravno da znate. Niste bezosjećajni.« Trevillion je čekao, pomalo zatečen time što ga je smatrala osjećajnim. Naravno, bio je svjestan nezadovoljstva lady Phoebe time što je pod zaštitom - nezadovoljstva njime. Od prvog je trenutka njegove službe dala jasno do znanja koliko mrzi ograničenja koja joj je nametnuo njezin brat. No, ne može dopustiti da ga njezino nezadovoljstvo omete u njegovoj dužnosti da je zaštiti. Neka ga slobodno mrzi ako mora, sve dok je na sigurnome. Uzdahnula je. »Ako s Maximusom prijeđem granicu, on bi joj mogao još i više ograničiti kretanje, i ne znam... Uistinu ne znam... Što bi ona u tom slučaju mogla učiniti. Dobro to prikriva, no nesretna je. Ne želim je učiniti još nesretnijom.« »Vaša Milosti«, reče Trevillion tiho. »Dok sam s njom, pobrinut ču se da se ništa ne dogodi uvaženoj gospođici.« Lice se vojvotkinje opustilo. »Naravno da hoćete, kapetane Trevillion.« »Artemis?« lady Phoebe silazila je stubištem unutar kuće. »Da.« Vojvotkinja joj hitro priđe. »Baš sam razgovarala s kapetanom Trevillionom.« Lady Phoebe prihvati vojvotkinjinu ruku dok je koračala hodnikom. »Već ste ovdje, kapetane?« On kimne, iako ga ona nije mogla vidjeti. »Rekli ste da želite krenuti u dva sata.« Nabrala je nos. »Uvijek ste tako točni. Nisam u potpunosti uvjerena kako je to vrlina.« »Uvjeravam vas, gospođice, to je pitanje sigurnosti«, odgovori Trevillion. 54

Knjige.Club Books »Ha.« Lady Phoebe okrene se prema svojoj šurjakinji i raširi ruke. »Kako ti se sviđa moja nova haljina?« Haljina o kojoj se govorilo bila je zeleno-plava sa žutom podsuknjom, što je naglašavalo crvene tonove u smeđoj kosi lady Phoebe. Da je pitanje bilo upućeno njemu, Trevillion bi joj odgovorio da izgleda prekrasno. Uvijek je bila prekrasna - bez obzira na odjeću. No pitanje nije bilo upućeno njemu. Odvratio je pogled dok se kočija primicala stubištu. Iza njega, vojvotkinja je mrmljala komplimente o haljini. »Vaša je kočija stigla, gospođice«, reče Trevillion, iskoračujući naprijed kako bi uzeo ruku lady Phoebe i smjestio je na svoju. »Kamo si se uputila?« upita vojvotkinja. »Gospođica Dinwoody pozvala me da s nekoliko njezinih odabranih prijatelja raspravljam o kazalištu«, odgovori lady Phoebe. Vojvotkinjine obrve podignu se visoko na čelu. »Gospođica Dinwoody s jučerašnjeg okupljanja Damskog društva?« »Tako je.« Lady Phoebe nasmiješi se svojoj šurjakinji, pogleda usmjerena malo dalje od nje. »Čini se pomalo rezerviranom, no jako mi se svidjela.« »Kao i meni«, polako reče vojvotkinja. »Artemis?« Vojvotkinja odmahne glavom. »Samo... Učinilo mi se pomalo čudnim što lady Caire nije ni riječju spomenula podrijetlo gospođice Dinwoody.« »I ja sam to primijetila«, odgovori lady Phoebe. »No onda sam shvatila koliko prosuđujemo druge ljude po njihovim precima.« Slegnula je ramenima. »Možda je bolje ne znati odakle potječe?« Trevillionom prostruji nemir. »Kako drukčije procijeniti nekoga, gospođice?« Ona lice okrene prema njemu, a njezine prekrasne oči boje lješnjaka gledale su u prazno. »Možda jednostavno na temelju same osobe? Onoga što jest? Što čini?« 55

Knjige.Club Books Bila je tako mlada i zaštićena. »Ono što neka osoba jest i što čini često je proizvod zaleđa i obitelji, gospođice.« »Uistinu«, promrmljala je. »Upravo sam stoga toliko znatiželjna oko vašega vlastita zaleđa i obitelji, kapetane Trevillion.« On se namršti, no prije nego što joj stigne odgovoriti ona kimne u smjeru vojvotkinje. »Ispričaj nas, Artemis, ne bih željela zakasniti.« »Naravno«, reče dama. »Lijepo se provedi, draga.« Trevillion se napola nakloni vojvotkinji prije nego što odvede lady Phoebe prednjim stubištem prema dolje. »Nisam pomislio pitati, no kako se vojvotkinja činila iznenađenom vašim izlaskom, možda bih trebao«, zareži. »Vi jeste tražili dopuštenje svog brata za ovo poslijepodne, zar ne, miledi?« Lady Phoebe uđe u kočiju i udobno se smjesti. Ne odgovori mu odmah već pričeka dok on ne uđe za njom i kucanjem o krov kočije dade znak kočijašu da su spremni krenuti. »Rekla sam Maximusu kako ovog poslijepodneva namjeravam posjetiti prijateljicu.« Kočija se trzne prema naprijed. »Niste mu rekli ime svoje prijateljice?« Ona napući usne. »Nije me pitao - u tom je trenutku bio zaokupljen nekim dokumentima.« »Gospođice...« »Kapetane, znate li koliko imam godina?« On se namršti i pokunjeno odgovori: »Dvadeset jednu.« Ona kimne. »I već neko vrijeme ne idem u vrtić.« »Kad biste...« »Znate li da nikad nisam pitala koliko ste vi stari, kapetane?« »Pokušavate promijeniti temu«, odrezao je u odgovor, frustriran. »Gospođice.« »Zapravo, da, pokušavam.« Njezin je smiješak bio razoran, toliko da je morao skrenuti pogled. Uvijek je bila previše blizu, previše lako dopuštajući da joj se osjećaji pokažu. Zar misli da je prokleti eunuh? »Pomalo sam iznenađena što ste to uvidjeli, kapetane.« 56

Knjige.Club Books Zavladala je kratka tišina. Tada on uzdahne. »Meni je trideset tri.« Ona se malo nagne prema naprijed. »Tako mladi!« On se nesvjesno trzne. Koliko je točno mislila da on ima godina? »Dvanaest sam godina stariji od vas«, reče, čak i samom sebi zvučeći čudno. »Ustvari, istih sam godina kao vaš brat.« Zbog te se pomisli neobjašnjivo namrgodi. »A opet se činite mnogo starijim.« Ona nabra nos. »Maximus je vrlo strog, ali se barem smije. Pa, tu i tamo. Jednom ili dva puta na godinu, u svakom slučaju. Vi se, kapetane, s druge strane, nikada ne smijete, a ozbiljno sumnjam da se čak i smiješite. Mislila sam da vam je barem pedeset...« On ju mrko pogleda. »Miledi...« »... ili čak pedeset pet...« »Phoebe.« Zaustavi se, šokiran što je izgovorio njezino ime. Zbog nje je izgubio kontrolu. Ona se polako nasmiješi, nalik na malu mačku koja si s brade liže šlag, a on osjeti neko stezanje. »Ispričajte mi o svojoj obitelji i više o tome odakle dolazite, James.« On suzi oči. »Nikad niste pomislili da mi je pedeset pet.« Ona odmahne glavom, prokleti osmijeh i dalje joj je lebdio oko tih sočnih usana. »Nisam.« On odvrati pogled. Zbog vlastita duševnog zdravlja. Zbog vlastite časti. Dvanaest je godina mlađa od njega i stotinu godina nevinija, kći i sestra vojvode, svježa, vedra, prekrasna. Imao je dva napunjena pištolja, hromu nogu i erekciju u to ime. Da je znala, vrišteći bi pobjegla od njega.

Knjige.Club Books »Iz Cornwalla sam, miledi«, reče. Smireno. Kontrolirano. Bez i najmanjeg tračka nelagode. »Otac mi uzgaja konje. Imam sestru i nećakinju. Majka mi je umrla.« »Žao mi je«, odgovori mu tiho, ozbiljna izraza na svome ljupkom licu i on osjeti kako to uistinu i misli. »Hvala vam.« S olakšanjem baci kratak pogled kroz prozor, ne mareći hoće li zbog toga ispasti kukavicom. Ona je bila utjelovljenje vraga. »Vjerujem kako smo stigli, miledi.« Pretjerano je uzdahnula. »A vi ste još jednom spašeni.« Trevillion je oštro pogleda - iako to nije polučilo pretjeran učinak na slijepu ženu - te prije nje iziđe iz kočije. Potom baci pogled straga te kimne Reedu i Hathawayu, koji su stajali na podnožniku. Tada se okrene i pomogne lady Phoebe sići iz kočije. Našli su se ispred male gradske kuće. Nije se radilo o najotmjenijem dijelu Londona, no susjedstvo svejedno bijaše prilično ugledno. On uskladi svoje korake s lady Phoebe te zakuca, oslanjajući se o štap. Nakon trenutka, krupan im crnac otvori vrata. Koža crna poput ebanovine svjetlucala je ispod bijele perike. »Lady Phoebe u posjetu gospođici Dinwoody«, reče Trevillion muškarcu. Batler je bacio samo jedan dugačak pogled na Trevillionove pištolje prije nego što se pomaknuo u stranu i pustio ih da prođu. Poveo ih je poliranim stubištem od palisandrovine prema gornjem katu. Trevillion je mogao čuti glasove i smijeh dok su se približavali otvorenim vratima. »Lady Phoebe«, najavi batler dubokim, raskošnim glasom. U sobi su se nalazile tri dame - prekrasna žena srednjih tridesetih, starija gospođa te obična žena plave kose i poduljeg nosa - no, od svih njih, na noge je odmah skočio jedini gospodin u prostoriji. »Gospođice Dinwoody, kakvo krasno iznenađenje - nisam znao da će nam se lady Phoebe pridružiti.«

Knjige.Club Books Trevillion je s nesimpatijom promotrio Malcolma MacLeisha. Mlad, privlačan, srdačan. Ukratko, sve ono što Trevillion nije.

Knjige.Club Books

Pjesma duboko dirne hrabre muškarce. Ostali se glasovi pridruže, okupljeni u slatkoj, opasnoj melodiji. Corineus vidje morske sirene kako plivaju u hladnim valovima, blijedih tijela, bijele kose koja se vukla poput morske pjene u tamnoj vodi. Jedna od sirena imala je oči boje smaragda. Podigla je svoje vitke ruke prema njemu, a princa preplavi želja da je dotakne. Brod počne ploviti prema liticama... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

hoebe se okrene u smjeru tenorskog glasa i ispruži ruku. Gospodin je uzme, naginjući se prema naprijed kako bi usnama okrznuo njezine zglavke. Mogla je namirisati... tintu, i je li to... da! Ružina vodica. Nasmiješila se. »Gospodine MacLeish, zaklinjem se da nikad ne bih pomislila kako ću vas ponovno vidjeti nakon našeg susreta u Harte’s Follyju.« Vedar, dubok smijeh. Ruka kapetana Trevilliona napela se pod njezinim prstima. »Gospođice«, reče gospodin MacLeish. »Zakleo bih se kako ste vi čarobnica koja je otkrila moj identitet. Je li vam ga batler rekao?« »Uistinu nije«, odgovori ona. »Kako onda...?« Ona nježno zatrese glavom, uživajući. »O, ne, sačuvat ću neke male tajne za sebe.« »Nipošto male«, odgovori on galantno. »Hajde, dopustite mi da vas odvedem od vaše nepopustljive straže i upoznam s ostalima na okupljanju gospođice Dinwoody.« 60

Knjige.Club Books Kapetan Trevillion na trenutak ostane nepomičan i ona pomisli da će odbiti otići. Tada on zakorači unatrag, izvukavši svoju ruku ispod njezine. Preplavio ju je osjećaj gubitka. »Ispričajte me, gospođice«, reče dubokim glasom. Nije mogao a da ne pomisli kako ozbiljno zvuči naspram živahnih riječi gospodina MacLeisha. »Čekat ću vas dolje. Molim vas da pošaljete služavku kad ste spremni otići.« I s tim se riječima njegovi koraci udaljiše. Phoebe se napola okrene, kao da ga namjerava slijediti, što bi naprosto bilo smiješno. »Hajde. Hajde!« reče gospodin MacLeish. »Čujte, smeta li vam ako vas ja vodim?« »Nimalo«, ona se ponovno okrene prema njemu. On je nježno uhvati za ruku. Imao je velik dlan, dugačke prste i jedan žulj na prvom zglobu prstenjaka: žulj pisara od držanja olovke. »Gospođica Dinwoody, naša domaćica, kao što već znate«, reče joj prateći je prema naprijed. »Sjedi ovdje, s vaše desne strane, licem okrenuta prema mjestu koje sam vam namijenio.« »Tako mi je drago što ste nam se pridružili«, odzvonio je damin smireni kontraalt. »Evo ga, gospođice. Sjednite ovdje«, nastavi gospodin MacLeish, vodeći joj ruku do drvena naslona. »Uistinu najbolje sjedište u ovoj ljupkoj dnevnoj sobi - a ja bih to trebao znati, s obzirom na to da sam tu lješkario prije nego što ste ušli.« Utonula je u nešto što se činilo kao presvučena sjedeća garnitura. »U tom slučaju, zahvaljujem vam što ste mi zagrijali mjesto, gospodine.« »Nastojim ugoditi u svim stvarima«, on odgovori, sa žuborom smijeha u glasu. »Čak i ako to znači koristiti se sa svojim najmanje džentlmenskim dijelovima.« »O, gospodine MacLeish!« odjekne drugi ženski glas Phoebe zdesna. »Kako smiono!« 61

Knjige.Club Books »A jeste li upoznali očaravajuću gospođu Pamelu Jellett?« nastavi gospodin MacLeish. »S vama dijeli divan.« »Zločesto, gospodine«, odgovori gospođa Jellett. »Tako laskavo za ženu mojih godina.« »Uistinu jesam upoznala gospođu Jellett«, reče Phoebe. »Prošle smo jeseni obje prisustvovale zabavi u kući na seoskom imanju mog brata, zar ne, gospođo Jellett?« »Tako je«, gorljivo joj odgovori gospođa Jellett. »Vjerujem kako je tamo Njegova Milost upoznala svoju vojvotkinju.« »Baš tako«, odgovori Phoebe zabavljeno. Početak Maximusova udvaranja Artemis imao je prizvuk skandala - što Phoebe nije smjela znati, no što je zasigurno znala jer je bila slijepa, ali ne i gluha. U svakom je slučaju već neko vrijeme bila naučena odgovarati na sitna podbadanja takvih društvenih tračeva poput ovoga gospođe Jellett. »I,« gospodin MacLeish žurno se ubaci, »četvrti uzvanik naše zabave, Ann, lady Herrick, sjedi točno nasuprot vama.« »Tako mi je drago što sam vas upoznala«, reče lady Herrick, visoka i pomalo nazalna glasa. »Sada ću ja«, reče gospodin MacLeish, »biti vrlo drzak te sjesti vama slijeva kako bih mogao gledati vaš profil te se beznadno zaljubiti u njega i u vas.« Phoebe se nasmije na njegove riječi. »Ako je profil sve što vam je potrebno, gospodine, za ljubav, onda biste se mogli prilično opiti od tog osjećaja.« »Čujte i počujte!« gospođa Jellett zaplješće rakama. »Krasan protuudarac od ženske fronte. Što imate sada reći u svoju obranu, gospodine MacLeish?« »Samo da sam izmanevriran, nadvladan po rangu i po oružju od društva ovdje«, odgovori kroza smijeh gospodin MacLeish. »Možda bih odmah trebao od svoje kravate napraviti bijelu zastavu?«

Knjige.Club Books »Hmm, a dok ste vi okupirani time,« promrmlja gospođica Dinwoody, »mogla bih ponuditi lady Phoebe neko osvježenje. Želite li čaj, gospo Phoebe?« »Da, molila bih vas«, odgovori Phoebe. »Sa šećerom, bez mlijeka.« Čula je zveckanje srebrnine i porculana. »Imam i malo torte od maka i pite od badema. Što biste htjeli?« »Malo torte od maka, molila bih vas.« »Odlična je«, reče lady Herrick. »Morate mi dati recept kako bih ga mogla pokazati svojem kuharu.« »Bit će mi zadovoljstvo«, reče gospođica Dinwoody. »Evo vašega kolača,« Phoebe osjeti kako joj nježno polaže mali tanjur u ruke, »a čaj je ispred vas, malo zdesna.« »Hvala vam.« Phoebe opipa vršcima prstiju prvo rub stola, tada šalicu čaja. Podigne je i otpije gutljaj. Baš kako treba. »Gospodin MacLeish upravo nam je govorio o obnovi Harte’s Follyja prije nego što ste stigli«, reče gospođica Dinwoody. Harte’s Folly bio je poznati vrt u Londonu prije nego što je prošle godine spaljen do temelja. Vrt bijaše slavan ne samo po svojim vijugavim stazama, pogodnima za susrete zaljubljenih, već i po kazalištu i zgradi opere - sve je to, na Phoeben očaj, bilo izgorjelo. »Mislite li da se može potpuno obnoviti?« upita. »Oh, nedvojbeno«, smjesta joj odgovori gospodin MacLeish. »Vrt pod nadzorom lorda Kilbournea sasvim lijepo napreduje. Čak mu je uspjelo posaditi potpuno izrasla stabla, možete li to zamisliti?« Među damama se prošire prigušeni povici čuđenja. »A ja sam završio svoje skice za nove zgrade«, nastavi gospodin MacLeish. Naravno! On je bio arhitekt za Harte’s Folly, što je objašnjavalo i pisaći žulj na njegovu prstu, kao i miris tinte koji ga je uvijek obavijao. »Gospodin Harte angažirao me da sagradim veliko kazalište, vanjsku

Knjige.Club Books glazbenu galeriju s nekoliko loža za ljetne mjesece, kao i nekoliko zabavnih odmarališta nasumično razbacanih diljem vrta.« »Zvuči ljupko«, reče Phoebe, pomalo sjetno jer, koliko god ti planovi zvučali lijepo, ako nisu počeli s gradnjom, proći će barem još nekoliko mjeseci prije nego što vrtovi budu uređeni za ponovno otvorenje. Prvi put otkako je zakoračila u prostoriju, glas gospodina MacLeisha postade ozbiljan i svečan. »Miledi, uvjeravam vas kako će to biti više nego ljupko. Gospodin Harte planira od Harte’s Follyja načiniti najveće zabavište na svijetu. Doveo je keramičare iz Italije, kamenoresce iz Francuske i drvorezbare iz neobičnih malih kneževina u zabačenim kutcima Kontinenta. Ne razumijem ni riječi onoga što govore, no stvari koje mogu izraditi čudesne su. A sada tvrdi kako će uposliti desetke, štoviše stotine građevinara kako bi moje zgrade mogle biti dovršene do jesenske sezone.« »Tako brzo?« propenta gospođa Jellett. »Ne vjerujem, gospodine. To je jednostavno nemoguće izvesti.« »A on to ipak planira«, gospodin MacLeish počne uvjeravati tu damu. »Sve ćete do Božića imati priliku vidjeti i ostati zapanjene kazališnom izvedbom u Harte’s Follyju. Jamčim to svojom riječju.« »Tada ću uistinu biti vrlo sretna, gospodine MacLeish«, reče Phoebe. »Bojim se da mi Harte’s Folly bolno nedostaje. Naravno, uživam u ostalim kazalištima u gradu, no ona nemaju bajkovito ozračje poput Harte’s Follyja.« »O, ja se slažem«, doda lady Herrick. »Volim Royal, no unutra je tako mračno i prostor je prilično skučen, ne mislite li?« »Sagrađen je za Liliputance, zaklinjem se«, gospođa Jellett šmrcne. »Zgrada kao da prigušuje glasove glumaca«, reče Phoebe. Okrene se gospodinu MacLeishu. »Nadam se da će vaše nove zgrade pustiti glazbu i glasove glumaca da se šire, gospodine. Smatram da su najbolje zgrade upravo takve.« »Obećavam da hoće, gospođice«, reče gospodin MacLeish. »Zapravo... ako ovo nećete smatrati drskim, bi li vas zanimalo posjetiti vrtove?« 64

Knjige.Club Books »Oho!« javi se gospođa Jellett likujući. »Pazite se, miledi. Gospodin MacLeish možda i zvuči nevino, no jednako je veliki vrag kao i svaki džentlmen.« »Nije tako opak kao svi oni«, reče lady Herrick. Zvučala je kao da se zabavlja. »Uvjeravam vas kako sam upoznala i mnogo gore.« »Nema straha, moje dame«, odgovori Phoebe. »Uza se uvijek imam svog stražara, ukazom mog brata.« »Zvuči kao da je vašem bratu jako stalo do vas«, promrmlja gospođica Dinwoody. »Da, uistinu tako zvuči, zar ne?« veselo odgovori Phoebe. Okrene svoje lice prema mjestu gdje je, pretpostavljala je, stajao gospodin MacLeish. I previše je dobro znala što bi Maximus mislio o posjetu napuštenu parku tako brzo nakon pokušaja otmice. Također je znala da bi, kad ne bi imala šansu biti slobodna - barem na tren - mogla eksplodirati. »Voljela bih ponovno posjetiti Harte’s Folly.« svoju praznu šalicu za čaj na kuhinjski stol i kimnuo kuharici, jedroj ženi ružičastih obraza i s oblakom crvenkasto-plave kose. »Hvala vam.« TREVILLION JE SPUSTIO

Ona se pogne u stidljivu naklonu. »Zad’voljstvo mi je, gospon.« Sirota žena nije znala kako bi se nosila s njegovom invazijom na njezin kuhinjski teritorij. Trevillion sebi u bradu napravi zajedljivu grimasu dok se s naporom podizao na noge uz pomoć štapa. Mala služavka koja mu je pritekla u pomoć bacila je prema njemu nesiguran pogled prije nego što se okrenula kako bi ga povela stražnjim hodnikom. Ni kuhan ni pečen, zar ne? Njegova je pozicija bila plaćena, no on nije bio pravi sluga i u tome je bio problem: posluga nije znala kako bi se prema njemu odnosila. Zbog toga su ovi sati provedeni u kuhinji protekli u čudnoj atmosferi - da ne spominje koliko je bilo dosadno. Trebao je ponijeti knjigu.

Knjige.Club Books Služavka se penjala stubama, a Trevillion je potisnuo uzdah. Gore su se dame okupile na odmorištu i pozdravljale sa svojom domaćicom. Gospođica Dinwoody bila je plavuša koju je primijetio kad je otpratio lady Phoebe unutra na čaj. Gospođica Dinwoody činila se ženom u dvadesetima - općenito previše mladom da bi imala vlastiti establišment. Čudno, no Trevillion nije vidio ni traga od neke starije rođakinje koja bi joj pravila društvo. Bila je privlačna, no ne i prekrasna - njezine crte lica, posebno dugačak nos, bile su previše istaknute da bi bila ljupka. Lady Phoebe zajapurila se i zarumenjela od uzbuđenja, zabavljeno se smiješeći dok se Malcolm MacLeish naginjao nad njezinu ruku. Trevilliona odjednom obuzme snažan nagon da štapom tresne muškarca po zatiljku. »Sutra, onda?« upita MacLeish. »Radujem se«, odgovori lady Phoebe. »Miledi«, prekine je Trevillion. Ona se okrene prema njemu. Smiješak joj malo izblijedi. Njegovo osušeno staro srce to nije ni najmanje dirnulo. »Ako ste spremni, gospođice.« »Naravno, kapetane Trevillion«, odgovori mu ona. Okrene lice natrag prema dovratku dnevne sobe gdje su bile okupljene ostale dame. »Velika vam hvala što ste me pozvali, gospođice Dinwoody. Neizmjerno sam se zabavila.« Neobičan izraz preleti licem gospođice Dinwoody - Trevillion ga nije mogao u potpunosti odgonetnuti. Tada je nestao. »Hvala vam što ste nazočili mojoj maloj zabavi, gospođice.« Okrenuli su se i Trevillion povede lady Phoebe do stubišta. »Prva stuba odmah je ispred vas«, promrmlja dok su mu se približavali. Ona mu kimne bez odgovora te se počnu spuštati u tišini dok je Trevillion pomno pazio. Stube su uvijek bile izazov - ne samo zbog njegove noge, već i stoga jer bi posljedice bile katastrofalne kad bi žena za koju je odgovoran promašila stubu. Živio je u strahu da će se ona niza 66

Knjige.Club Books stube stropoštati u smrt, iako se nikada u njegovoj nazočnosti nije ni spotaknula. Kad su stigli do donje razine, Trevillion kimne batleru i za sekundu se nađu na ulaznim vratima. Vrijeme se u međuvremenu pokvarilo i vani je padala kiša. »Trenutak, gospođice. Kiši.« Dao je znak Reedu, koji je stajao pokraj kočije. »Mmm. Mogu je čuti i namirisati.« Nagnula je lice prema gore kao da upija zvuk kiše i on se nasmiješi, u iskušenju da se opusti i samo je promatra. Iz kočije dojuri sluga. »Reed, zamolit ću tvoj kaput«, naredi Trevillion. »O, ne«, počne lady Phoebe, no Reed je već skinuo kaput i raširio ga iznad njezine glave. »To mu je posao, gospođice«, reče Trevillion. Odobravajući kimne Reedu, nakon čega sve troje pažljivo krenu niz prednje stube. Kočije za ostale goste bile su poredane dalje duž ulice. Nastade strka kad su sluge pojurile kako bi pokrili svoje gospodarice, a ove podigle suknje uzvikujući na kiši. Dok su žurili prema kočiji, mimoiđu se s nekim u svjetloružičastom ogrtaču. On naglo podigne pogled i osjeti lagani nemir susrećući se s parom poznatih plavih očiju. »Kapetane«, drugi muškarac kimne, usana iskrivljenih u zlobnoj zabavljenosti. »Vaša Milosti«, odgovori Trevillion. Muškarac ga zabljesne osmijehom i potrči prema gradskoj kući gospođice Dinwoody. Lady Phoebe zabaci glavu natrag i omiriše oko sebe. »Amber i... jasmin, ako se ne varam. Tko je to bio?« Trevillionove se oči suze dok je razmišljao i promatrao kako u ružičastu svilu odjeveni muškarac spretno preskače stube. »Vojvoda od Montgomeryja, miledi.« 67

Knjige.Club Books »Zaista?« upita nevino. »Pitam se što radi u ovom dijelu grada?« Uistinu, što radi? »Dođite«, reče joj. »Naš je prijevoz ovdje.« Reed je držao vrata kočije otvorenima. Trevillion je čvrsto pridržavao Phoeben lakat dok se preko podnožnika uspinjala u kočiju. Bacio je pogled preko ramena. Vrata kuće gospođice Dinwoody se otvore, no na dovratku se ne ukaže tamnoputi batler, već Malcolm MacLeish. MacLeish se namršti na Montgomeryja. »Što vi radite ovdje?« »Provjeravam svoje ulaganje«, vojvoda razvuče svoje riječi. »Pada kiša, MacLeish. Pustite me unutra, a kad ste već kod ljubaznih gesta, pazite i na ono što govorite.« Obojica su se muškaraca izgubila u kući. »Dolazite li?« lady Phoebe pozove ga iz kočije. »Puštate kišu unutra.« »Ispričavam se, miledi«, promrmlja on dok se smještao te zatim kucne štapom o krov kočije. Njihov se prijevoz zaljuljao prema naprijed. »Vi ste uistinu razdražljiv muškarac, znate«, reče lady Phoebe razgovorljivo. »Hmm«, Trevillion joj odsutno odgovori. Protrlja mišić svoje hrome noge. Više ga je boljela kad je vani bilo vlažno i hladno. Mogao bi nabrojiti nekoliko razloga zašto bi Valentine Napier, vojvoda od Montgomeryja, posjećivao gospođicu Dinwoody. Nažalost, ni jedan od njih nije bio ispravan. »Mislim da to radite s razlogom«, mračno promrmlja lady Phoebe. Trevillion se trgne iz svojih razmišljanja kako bi se mogao posvetiti bližim problemima. »Ispričavam se, gospođice. Nisam mogao ne primijetiti kako ste s gospodinom MacLeishom nešto isplanirali. Biste li mogli te planove podijeliti sa mnom?« Tako je dražesno nabrala nos da se Trevillion zateče kako ostaje bez daha. »Sutra poslijepodne nalazim se s njim u Harte’s Follyju.« 68

Knjige.Club Books Na tu se informaciju uspravio. »Mislim da ne...« »Ako se sjećate, ondje sam i upoznala gospodina MacLeisha - kad ste me vi prije nekoliko mjeseci doveli u Harte’s Folly.« »Ondje sam boravio poslovno«, reče ukočeno. »I, ako se sjećate, nije u potpunosti bila moja ideja da me tamo pratite. Miledi.« Ona na njegove riječi samo odmahne rukom. »Pih. Gospodin MacLeish obećao mi je pokazati nove biljke i mjesto gdje namjerava sagraditi svoje kazalište. Idem i dosta rasprave o tome.« »Ne idete«, zareži on, »ako uputim vašeg brata u vaše namjere.« »Znate, ponekad vas naprosto prezirem«, propenta ona, zacrvenjena. Srce mu zastane. »Da. Svjestan sam toga, gospođice.« »Ja ne...« Ona odmahne glavom. »Ne mislim to tako. Znate to, James.« Zašto ga je oslovljavala imenom? Posljednji put, prije u ovoj kočiji, bilo je to stoga da ga podbode, znao je to. Ovog puta... nije ni slutio što je pokušavala postići. Možda ništa. Možda je to bio samo još jedan od mnogih njezinih hirova, nešto što bi jednostavno trebao ignorirati. Samo da nije bilo onog osjećaja negdje u njegovim grudima koji bi se pojavio svaki put kad bi ga oslovila imenom. Nitko to već godinama nije učinio. Što je vjerojatno bio razlog zašto su njegove iduće riječi zazvučale tako posebno hladno. »Stvarno nije važno što mislite o meni, miledi...« »Nije li?« »Nije. Jer, štogod osjećate prema meni, ja ću vas nastaviti štititi. Bez obzira na sve.« »Pa«, reče ona, začuđujuće živahna od njegovih okrutnih riječi. »To ćemo još vidjeti, zar ne?« Phoebe spuštala stubama na večeru u pratnji dvaju pasa. Jedan od Maximusovih hrtova stisnuo se uz nju slijeva, a Bon Bon, Artemisin pahuljasti psić, šepirio joj se oko nogu. TE SE VEČERI

»Pažljivo, miledi«, dopre do nje glas njezina čuvara odostraga na stubama. 69

Knjige.Club Books Phoebe osjeti kako joj je srce lagano poskočilo, kao da je promašila stubu, iako zasigurno nije. Stisnula je mramornu ogradu. »Uvijek sam pažljiva.« »Ne uvijek, bojim se, miledi.« Glas mu je sada bio bliže i mogla je čuti odjek njegova štapa na mramoru stubišta. »Možda biste vi sami trebali pripaziti, kapetane«, reče nastavljajući silaziti. »Ove stube zasigurno nisu dobre za vašu nogu.« U naletu rijetka promišljanja prije nego što bi progovorila, zatajila je od njega kako može čuti da mu se hramanje pogoršava nakon stuba. On joj, prirodno, prešuti svoj odgovor. Umjesto toga, kaže: »Šuuuu.« Ona se zaustavi. »Oprostite?« »Šuuuu«, ponovi on, još strože. Mogla je čuti odjek psećih šapa na mramoru kad su oba psa pojurila ispred nje. »Zašto ste to učinili? Volim Bon Bona i Belle.« »Zapravo, mislim da je to bio Starling, gospođice«, odgovori joj Trevillion. »I premda i oni vas vole, to neće spriječiti da se slučajno ne spotaknete o njih.« Ona teško uzdahne umjesto odgovora i zakorači na prizemlje. »Hoćete li večerati s nama, kapetane?« Ispruži ruku na što njegova lijeva ruka, čvrsta i topla, odmah sklizne ispod njezinih prstiju. »Vjerujem kako se Maximus udostojio odvući od kojega god posla kojim je trenutno preokupiran i da će nam se pridružiti večeras. Trebat će mu muška potpora.« »U tom slučaju, u redu, miledi«, odgovori Trevillion. »Nazočit ću večeri.« »Krasno.« Ona se nasmiješi, osjećajući vrtoglavicu bez nekoga pravog razloga. Trevillion možda i ne bi prečesto večerao s njima, no s njim je ipak svakodnevno provodila većinu vremena. I otkad ju je večera s njezinim čuvarom tako razvedravala? On je uvede u blagovaonicu i Phoebe smjesta začuje Artemis i tetu Bathildu kako razgovaraju. »Je li Maximus već stigao?« 70

Knjige.Club Books »Da, Phoebe, jesam«, dubok glas njezina brata dopirao je s čela stola. »I dobro da jesi«, reče Artemis mirno. »Već sam se bavila mišlju podmetnuti požar u tvoju radnu sobu.« »Uz moju pomoć da si se to odlučila učiniti«, objavi teta Bathilda. »Mir, dame«, reče Maximus. Večeras zvuči kao da je u dobru raspoloženju, pomisli Phoebe dok joj je Trevillion pomogao smjestiti se lijevo od vojvodina mjesta. Sam Trevillion smjesti se lijevo od Phoebe. »Večeras imamo i fazana i lososa za gozbu. Uživajmo.« Phoebe prstima opipa prvo rub stola, zatim svoj tanjur. Na tanjuru se nalazila plitka posuda i ona shvati da joj je juha već poslužena. »A čime si se ti danas bavila, suprugo moja?« započe Maximus glasom koji je Phoebe u sebi zvala glasom člana Parlamenta. »Bila sam u kupovini, a onda poslijepodne posjetila Lily.« Lily je bila nova Artemisina šurjakinja, odnedavna udana za njezina brata blizanca, Apolla. »I kako je ona?« »Počela je pisati novu dramu.« »O, zar jest?« ubaci se Phoebe. »Kako veličanstveno! O čemu?« »Nije mi htjela otkriti.« Artemis je zvučala pomalo zlovoljno. Malo je ljudi odbijalo vojvotkinju. »No, mahnito piše. Na čelu joj je bila mrlja od tinte kad sam je otišla posjetiti, a njihova kuja - sjećate se Daffodil?« »Doista se sjećam.« Daffodil joj je naskočila na koljena kad je zadnji put posjetila Harte’s Folly. Phoebe uzme gutljaj i sa zadovoljstvom ustanovi da se radi o ukusnoj juhi od goveđeg repa. »Daffodil je iz nekog razloga po cijelom repu bila poprskana tintom.« Phoebe se nasmiješila dočaravajući si taj prizor. »Morat ću reći gospođici Dinwoody da Lily ponovno piše. Baš smo danas razgovarali o njoj. Gospodin MacLeish bio je prilično razočaran što se Lily odlučila povući s pozornice kako bi pisala.« Otpila je još malo juhe toliko uživajući u njezinu okusu da je tek trenutak poslije primijetila kako je za stolom zavladala tišina. 71

Knjige.Club Books »Tko su«, reče njezin brat, zvučeći kao da mu je barem osamdeset pet i neposredno prije moždanog udara, »gospodin MacLeish i gospođica Dinwoody?« Ona pažljivo odloži svoju žlicu. »On je arhitekt koji projektira nove zgrade za Harte’s Folly. Bio je na čaju kod gospođice Dinwoody. Bolje rečeno salonu, mislim. Bila je to tako zabavna rasprava! Razgovarali smo o najnovijim predstavama i glumcima, tko se s kime svađa te o sopranu koji je pod zaštitom kraljevskog vojvode, ali bi mogla biti zaljubljena u svog kazališnog upravitelja.« Odjednom se zaustavi kako bi mogla duboko udahnuti. »Phoebe«, reče Maximus polako i njezino srce potpuno potone. »Nisi mi rekla tko je gospođica Dinwoody.« »Upoznale smo je na sastanku Damskog društva«, ubaci se Artemis užurbano. »Sjećaš se, ispričala sam ti o novoj kandidatkinji koju je lady Caire dovela na okupljanje.« »Sjećam se da si mi rekla kako nema zaleđa niti osoba koje bi je podupirale«, reče Maximus. Phoebe je tik ispod svoje prsne kosti počela osjećati kako joj se počinje stvarati i širiti pritisak. »Zašto je to važno? Zašto moraš znati otkud potječe svatko koga upoznam?« »Važno je«, on prasne na nju, »jer si ti moja sestra i ona bi, koliko znamo, mogla biti ljubavnica, uzdržavana žena.« »O, Maximuse«, usprotivi mu se teta Bathilda. »Sigurno to nije ako je pod zaštitom lady Caire.« »Krivim vas, Trevillione...« »O, ne, nećeš!« Phoebe se sad tresla. »Neću dopustiti da na njega prebacuješ odgovornost za moje postupke, kao da sam maloumna.« »Tada se možda ne bi trebala ponašati kao da jesi maloumna...« »Odlaskom na čaj s prijateljicom?« »Prijateljicom koju ne poznajemo...« »Misliš, koju ti ne poznaješ...« reče Phoebe. Srce joj je sve brže udaralo. 72

Knjige.Club Books »Koja je razlika...« »Jer mi nije važno, Maximuse, prokleto mi nije važno odakle potječe gospođica Dinwoody!« Mogla je čuti kako je netko oštro udahnuo, no više nije bilo povratka, nije se mogla zaustaviti. Ona voli svoga brata godinama je stariji od nje, uvijek mu je bilo stalo do nje, uvijek ju je štitio, no ovo više ne može podnijeti. Frustracija, strah i bijes nagomilali su se, ključali, spaljivali sve na svom putu. Ustane rušeći pritom nešto sa stola. Porculan prsne o pod. »Ona je moja prijateljica, ne tvoja, Maximuse, i ja zaslužujem imati prijatelje. Zaslužujem trčati, spotaknuti se i pasti a da netko pritom ne planira i osmišljava svaki moj potez i... i privezuje me kako nikad, ni u kakvim okolnostima, ne bih riskirala živjeti. Nikad nisam...« »Phoebe, znaš da...« »Ne prekidaj me!« Riječi koje je zavrištala bile su nepodnošljivo glasne, strašne i parale joj grlo. »Nikad čak nisam imala ni prokletu sezonu. Nikakve nove svečane haljine, nikakvih novih prijatelja, nikakvih novih udvarača. Ne bi mi dopustio. Držiš me skrivenom i sapetom poput postarije tetke s demencijom. Pravo je čudo kako posljednjih godina nisam poludjela.« Nasmije se, divlje i neprikladno, dok joj je iz usta navirala žuč. »Ne mogu disati, razumiješ li to? Ne možeš mi više to raditi, Maximuse, jednostavno ne možeš! Prezirem osobu u koju si me pretvorio i, Maximuse, uskoro - vrlo skoro - prezirat ću i tebe, također.« Prsa su joj se uzdizala, lice gorjelo, mokro od suza, dah joj je škripao u grlu. Stajala je na trenutak tako, bez sumnje izgledajući kao poremećena žena, no to nije bilo važno, zar ne? Nije mogla vidjeti kako izgleda. Na tu pomisao proizvede zvuk između smijeha i jecaja, koji odjekne glasno u iznenadnoj tišini. »Phoebe«, prošapće Artemis. Učini joj se da osjeća dodir muških prstiju na svom zapešću - onaj koji ju je dodirnuo nalazio joj se s lijeve, a ne s desne strane. Trevillion. No sad je bilo prekasno. Itekako prekasno. Okrenula se i otrčala iz sobe.

Knjige.Club Books

Peto poglavlje

Uz obalu su stršale oštre stijene i brod se o njih slomi, bacivši opčinjene muškarce u nemilosrdno more. Morske sirene uhvate svakog od hrabrih muževa, povukavši ih duboko, duboko u more. No kad sirena očiju boje smaragda posegne za Corineusom, sažaljenje zatreperi na njezinu blijedom licu. Dok je Corineus promatrao, ona se pretvori u velikoga bijelog konja s kopitima, oštrim zubima i očima najdublje zelene boje... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

revillion je gledao kako lady Phoebe trči iz sobe i zatomio u sebi poriv da udari njezina brata.

»Idem za njom«, reče vojvotkinja, ustajući. »Ne.« Svi su ga u sobi pogledali. Trevillion pogne glavu. »Molim vas, Vaša Milosti. Ja ću poći.« Na trenutak ga je netremice gledala, njezine sive oči bile su obeshrabrujuće pronicljive, prije nego što je ponovno sjela. »U redu, kapetane.« Vojvodine su šake na vrhu stola bile stisnute, zapešća bijela. »Trevillione...« Njegova supruga položi ruku na jednu njegovu šaku i samo ga pogleda. Očito su dijelili neku vrstu isključivo mentalne bračne komunikacije jer je nakon trenutka vojvoda zagunđao, otpustio stisak i kimnuo. Trevillion smjesta ustane. Stap mu je lupao o pod dok je slijedio svoju štićenicu. 74

Knjige.Club Books U hodniku joj nije bilo ni traga. Mogla je pobjeći gore u svoje odaje, ali sumnjao je da je to učinila. Okrenuo se prema stražnjem dijelu kuće, u smjeru vrta. Vani, sunce je zalazilo. Trevillion se uputi niza široke granitne stube, još vlažne od kiše koja je pala tog poslijepodneva te po travi ispred cvjetnog vrta. Mogao je vidjeti, samo mutno, blijedi obris koji je nepomično stajao ispred vrta. Na večeri je lady Phoebe imala bijelu haljinu. »Miledi«, pozove je blago, pažljivo, kako je ne bi uplašio. Sjena se okrene. »Poslali su vas za mnom, kapetane?« Glas joj je bio težak od plakanja. Ta mu pomisao stegne prsa. Ona ga smatra neprijateljem, zna to stvorenjem njezina brata, njezinim čuvarom - no nije si mogao pomoći da ne poželi - da ne treba - taj stav promijeniti. Ne bi se trebala osjećati kao ptica u kavezu, ne njegova Phoebe. »Došao sam svojom voljom.« Sada je već stigao do nje i mogao vidjeti blijedu mjesečinu njezina lica koje je podigla prema njemu. »Uistinu?« Obrisala je obraz poput djevojčice. Problem je u tome što ona više nije djevojčica. I, bez obzira na to koliko se trudio, nikad je nije takvom ni smatrao. »Uistinu.« Ona nesretno uzdahne. »Hoćete li se prošetati sa mnom?« »Hoću, miledi.« Ona položi dlan na njegovu ruku. »Pretpostavljani kako bih trebala ući unutra i ispričati se Maximusu.« On joj na to ne odgovori, no pomislio je kako za takvo što nema prevelike potrebe. Pod njegovim čizmama škripao je šljunak. »Pažljivo«, upozori ga ona. »Točno ispred nas je zavoj.« On shvati, zabavljeno, da je na ovome mjestu, u ovom trenutku, ona ta koja vodi, a ne on. »Hvala vam, miledi.« 75

Knjige.Club Books »Ništa, kapetane.« Miris ruža, opojan i gotovo preplavljujući, oprao je njegova osjetila, i odmah je znao gdje su. U stražnjem dijelu vrta bila je sjenica obrasla bijelim ružama, širokih i teških cvjetova koji su raskošno padali. Bilo je to dražesno mjesto danju. Noću je bilo zemlja čuda. »Sjednimo.« Glas lady Phoebe još uvijek je bio promukao od vikanja. On se spusti na kamenu klupu smještenu unutar sjenice, pružajući svoju hromu nogu kako bi joj dao malo olakšanja. Lady Phoebe smjesti se pokraj njega, uz nekoliko diskretnih centimetara razmaka. Kroz tamu, on opazi kako lady Phoebe zabacuje glavu natrag podižući lice prema ružama. »Osjećate li se ikada ograničeno?« »Naravno.« »Zaista?« Ona se okrene prema njemu. »Kako neobično. Uvijek sam mislila da čovjek poput vas - sposoban, pametan, snažne volje - uvijek može učiniti što god poželi.« »Svatko od nas u određenim trenucima ili situacijama ne smije nešto učiniti, miledi«, reče on nježno. »A, rekao bih, posebno oni koji nisu rođeni u vojvodskim obiteljima.« Ona frkne. »Mora da me smatrate naivnom.« »Ne smatram. Tek mladom.« »A vi ste zato drevni Metuzalem, tako mudar i iscrpljen od svih svojih napora.« »Bojim se da ismijavate moju sijedu kosu, gospođice«, reče on. »Vi nemate sijedu kosu!« Zvučala je posve gnjevno. »Zaklinjem se da imam.« »Znate, sutra ću pitati Artemis i ona će mi reći imate li ili nemate.« »A ja, pak, ne strahujem od informacije koju će vam dati vojvotkinja.« »Ne, naravno da ne.« Ona se prigušeno i kratko nasmije. »Počinjem misliti kako se vi ničega ne bojite.« 76

Knjige.Club Books »U tome biste se prevarili, miledi«, reče on prisjećajući se srama koji je osjetio kad je posljednji put vidio dom u kojem je proveo djetinjstvo. Nastupi stanka i on se upita kamo je njezin brz i okretan um odlutao. Njezin glas prošapta u tami. »Kada vama nije bilo dopušteno nešto učiniti, James?« Od zvuka njegova imena na njezinim usnama nakostriješile su mu se dlake na stražnjoj strani vrata. On udahne... I zateče se kako joj iskreno govori: »Prije nekoliko godina. Želio sam ostati u Cornwallu, no... zbog određenih je okolnosti to bilo nemoguće. Pa sam bio prisiljen pridružiti se Kraljevskoj konjaničkoj gardi.« Ona mu se približi, njezina ramena dodirivala su njegova. »Kakvih okolnosti?« On odmahne glavom. Ta stara tragedija bila je previše osobna i na površinu je izvlačila samo bolne uspomene. Ona nije mogla vidjeti taj pokret, no mora da je shvatila kako neće dobiti odgovor na svoje pitanje. »No niste se željeli pridružiti Kraljevskoj gardi?« »Nisam.« »Kako neobično«, uzdahne ona. »Uvijek sam imala dojam da ste voljeli biti vojnik.« »Jesam, ali ne isprva.« Sjeti se onoga divljeg očaja. Svoje čvrste odlučnosti da poduzme jedini potez koji mu je preostao. »Nikad nisam želio biti vojnik. Bio je to okrutan udarac, no na kraju sam zavolio svoju službu.« Ona se nasloni na klupu. »Tamo su bili konji. Vjerujem da je to pomoglo.« On se zapilji u nju, no tama osujeti njegov pokušaj da joj vidi lice. Kako može znati da voli konje? »Jesu«, polako joj odgovori. »To, i moji suborci. Došli su iz svih dijelova Engleske, no zajedničku smo točku našli boreći se s bezakonjima St. Gilesa.« »Nedostaje li vam?« 77

Knjige.Club Books »Da.«, On zatvori oči i udahne miris ruža i prošlosti. No to je bilo previše sentimentalno. On nije muškarac koji će život provesti gledajući unatrag. »Iako, još uvijek mogu jahati. Unatoč nozi. Unatoč bolu. Za to sam zahvalan.« Ona izdahne. »A ja još mogu vrtlariti. Unatoč gubitku vida. Trebam li na tome biti zahvalna?« Znao je da bi joj trebao pristupiti pažljivo, no možda je u tome bio dio problema: ostali su se odnosili prema njoj kao prema djetetu. Nisu joj pokazali poštovanje kakvo zaslužuju njezine godine. »Da, mislim da biste trebali biti zahvalni za sve što još možete raditi. Za sve potencijalne nove stvari koje otkrijete da možete raditi.« »Zahvalna sam«, prizna ona. »No, želim više. Toliko više.« »Svoj vid.« »Ne.« U glasu joj se oćutjela žestina. »Znam da nikad neću povratiti svoj vid. Nema smisla beskrajno žaliti za tim - već sam potrošila godine čineći to. Maximus je doveo liječnike iz cijele Europe i dalje. U mene su ulijevali najodvratnije napitke, u oči mi kapali kapi koje su me nepodnošljivo pekle, kupala sam se u ledenoj vodi i vrućim preparatima, i svaki put mislila, možda ovaj put. Možda će mi se vid vratiti. Možda samo malo - malo, molim te, Bože, bila bih zadovoljna i s malo. Samo što nikad nije. Čak ni malo.« On gutne, mišići su mu se napinjali kao da bi je mogao spasiti od duge prošlosti mučenja. »A sada?« »Sada«, reče ona, slatka glasa, zavodljiva, pomiješana s mirisom ruža. »Sada želim živjeti, James. Želim ponovno jahati konja. Želim otići kamo me volja. Želim upoznati džentlmena, želim da mi se udvara i udati se i imati djecu - gomilu djece. Ne bi li mi barem toliko trebalo biti dopušteno?« On se sjeti MacLeisha od tog poslijepodneva. Privlačan, bjelina njegovih zuba blješti kad se nasmiješi, svijetli u odnosu na njegovu crvenu kosu zabačenu prema natrag. Lady Phoebe se smiješila kad je Trevillion došao po nju. 78

Knjige.Club Books MacLeish je za nju bio savršen. »Da«, reče on, promukla glasa, uz bol u prsima kao da ga je netko pogodio u srce. »Da, zaslužujete sve to, i još više.« miris ruža, slušajući duboko škripanje kapetana Trevilliona. Nekako je zvučao pogrešno. Možda ljutito? Odmahnula je glavom. Nije mogla odrediti a da mu ne vidi izraz lica. Možda, usprkos svojim riječima, ne odobrava njezine želje. PHOEBE UDAHNE

»Ne želite li i vi to isto?« upita ga. »Suprugu? Dom? Obitelj?« Osjeti pokret kad se on ukoči pokraj nje. »Nisam dobro promislio o toj temi, miledi.« Ton mu bijaše obezvrjeđujući, što je pokrenulo nešto duboko unutar nje - iskru... uvrede možda, zbog takve očite laži. »Nikada?« upita ona s nevjericom. »Vi ste muškarac u najboljoj dobi, kapetane, a opet, želite da vam povjerujem kako nikad niste razmišljali o udobnostima toplog doma, tople žene?« »Miledi, posljednjih nekoliko godina svog života proveo sam u teškom radu. Nisam imao vremena...« Nju pogodi jedna misao i ona se ugrize za usnu. »Osim ako vi niste jedan od one gospode kojoj odgovara društvo druge gospode.« Nastupi kratka, napeta tišina. Stvarno, kad razmisli o tome, nikad nije čula da kapetan Trevillion obraća pozornost na bilo koju damu - osim na nju, naravno. »Ne, miledi«, ispljune on zvučeći razdraženo. »Ja nisam takav gospodin.« Ona osjeti čudesno olakšanje, nerazmjerno informaciji koju je dobila. Pa, svatko bi to osjetio, ne bi li? Život gospodina kojem se sviđaju muškarci nije uvijek lagodan. Očito je to bila njezina glavna briga. Kao prijateljice... »Mi jesmo prijatelji, zar ne, kapetane?« »Ja sam vaš čuvar od opasnosti, zaposlio me vaš brat, stoga...« 79

Knjige.Club Books Kad je htio, bio je tako nevjerojatno pompozan! »Prijatelji?« Težak uzdah. »Ako nas takvima želite smatrati, onda da, mi smo prijatelji, miledi.« »Drago mi je«, reče ona, malo odskočivši na klupi. »Sada, kao prijatelj prijateljici, recite mi: vi se jeste prije udvarali damama, zar ne?« Možda je jadan čovjek jednostavno, u društvenom smislu, nespretan. »Iako to nikako nije vaša briga, miledi«, reče on, glasa tako tiha da je zvučao kao da reži, »i potpuno je neprikladno da uopće vodimo ovaj razgovor, da, ja sam se... udvarao ženama.« Ona napući usne. Njegovo naglašavanje riječi udvarao zvučalo je gotovo kao da na umu ima sasvim nešto drugo. Možda žene s kojima je bio u vezi uopće nisu bile dame, a on je previše razborit da bi joj o tome govorio. Vjerojatno je mislio da ona nema pojma o takvim stvarima. Biti mlađi od gotovo svih drugih ponekad može biti vrlo teško. »Vi znate kako sam već imala prilike čuti o damama laka morala«, nježno ga je obavijestila. On napravi zvuk kao da se zagrcnuo. »Miledi...« »Zovite me Phoebe«, reče ona impulzivno. »Neću.« »Jeste jednom prije.« »I to je bila greška.« »U redu. Zanima li vas sada tko?« »Mislim da je ova posebna vrsta ispitivanja gotova, miledi.« Ona odmahne glavom, uzdišući, a kako to učini, tako joj ruka okrzne suknju i izbočinu u njezinu džepu. »O, zaboravila sam.« »Zaboravila što?« Zvučao je vrlo sumnjičavo. Ona klizne prstima kroz prorez sa strane suknje i u džep koji joj je visio sa struka. Unutra se nalazila začepljena bočica. Trijumfalno ju je držala. »Ovo bi vam moglo pomoći u potrazi.« »Zapravo nisam u potrazi, miledi.« 80

Knjige.Club Books Ona ga je ignorirala te oprezno odvojila čep od boce. Sjenicu gotovo istog trena ispuni miris bergamota i sandalovine. »Što je to?« upita on bezizražajno, iako bi mu svaki tupan mogao reći, i premda je bio svašta drugo, kapetan Trevillion zasigurno nije bio tupan. »Parfem«, reče ona. »Za vas.« »Ne nosim parfem.« »Znam, i zbog toga vas je strašno teško ponekad pronaći u sobi, posebno ako se ne krećete«, reče ona. »Osim toga, dame vole parfeme.« On utihne na tren, kao da probavlja tu informaciju. »Dala sam da ga posebno napravi«, reče ona zvučeći zamamno, »gospodin Hainsworth u Ulici Bond. Njemu tako dobro idu izrade parfema, a ovaj je, mislim, jako prikladan. Nije sladak. Zapravo to uopće nije cvjetni miris. Sasvim je muževan. Mislim da bi vam se mogao svidjeti, no ako ne, možemo probati neki drugi. Parfemi se prilično promijene nakon što ih nosite neko vrijeme.« »U redu«, reče on odsječno. »Krasno«, reče ona. »Sada budite mirni.« »Namjeravate to sada staviti na mene?« Usne joj se trznu. Mogla bi se zakleti da je u glasu kapetana Trevilliona čula uzbunjenost - nešto što nikad prije nije registrirala. Čak ni kad su je napali naoružani muškarci. »Da«, kaže ona stavljajući svoje prste na otvor boce i tresući je dok joj parfem nije navlažio kožu. Ona posegne, sandalovina i ruže ispune joj sva osjetila, i dodirne ga. Dodirne golu kožu njegova lica. Dah joj je bio isprekidan. U svom je životu dotaknula malo muškaraca. Svog brata... zapravo se i nije mogla sjetiti nekoga drugog. Misli kao da su joj usporavale. Pod prstima osjeti čekinje, gotovo su je škakljale, kako je gladila lice. Tu je bila brada, rub njegove čeljusti.

Knjige.Club Books Ona udahne, povlačeći ruku kako bi parfemom ponovno ovlažila prste, sada opojne na zraku. Njegovo je disanje bilo vrlo tiho. Ona ponovno posegne... I dodirne nešto mekano. O, njegove usne! »Ispričavam se«, prošapće pomičući vrške prstiju dolje niz njegovu bradu gdje su mu čekinje bile gušće. Treći put ovlaži prste i ovoga puta kad ga je dodirnula, znala je da će mu naći grlo, toplo i životno. Polako ga je pogladila, prsti su joj pratili njegovu Adamovu jabučicu. Izbočila se kad je progutao. Niže, do glatke kože u podnožju vrata. Vršcima prstiju dodirne njegovu kravatu, izluđujuću barijeru, i pogladi je po duljini, zavlačeći vrške prstiju tik ispod tkanine. Odjednom shvati da je dobrano prešla granice doličnosti. Tresući se, odmakne ruku i začepi bočicu. »Dobro. Gotovo je.« On ne odgovori i ona jako poželi da to učini. Ispružila je ruku s bočicom, dugu sekundu čekajući da je on uzme. Njegova topla, velika ruka zatvorila se oko njezine i ona odjednom osjeti njegov vlažan dah na svojim usnama. Blizu je, tako blizu, može osjetiti bergamot i sandalovinu i ruže i vino, sve se stapa zajedno u opojnom eliksiru. Ukipila se, čekajući, želeći. No on se povukao, uzimajući sa sobom bočicu parfema i ustao šuškajući u odijelu. »Dođite, miledi, vrijeme je da uđemo.« I uistinu, nije bilo nikakva razloga da osjeća razočaranje. On je njezin tjelesni čuvar, ništa više od toga. Čak i ako ga više nikako ne vidi u tom svjetlu.

Knjige.Club Books jarko obasjavalo smrdljivu vodu Temze dok su Trevillion, lady Phoebe, Reed i Hathaway u dugačku ravnom čamcu prelazili na južnu obalu. SUNCE JE IDUĆEG JUTRA

»Vašem se bratu ovo neće svidjeti«, mrmljao je Trevillion. Već je dva puta glasno izrazio svoje mišljenje, a opet, evo ga ovdje. Trebao bi preispitati svoj zdrav razum. »To je samo Harte’s Folly.« Lice lady Phoebe bijaše okrenuto prema vjetru i dalekoj obali kao da je može vidjeti. Na sebi je imala jarkoružičastu haljinu, obrubljenu bijelom čipkom, što je činilo da izgleda posebno mlado i nevino - a njega natjeralo da se osjeća posebno staro i cinično. »Neće biti nikoga osim radnika. A osim što ste vi naoružani, još ste poveli i Reeda i Hathawaya koji su ponijeli vlastite pištolje. Zaista, kapetane, nema razloga za takvo uzrujavanje.« A opet, on se brinuo. »I Ulica Bond činila se savršeno sigurnom.« »Hvala vam što ste mi dopustili da dođem.« Ona smjesti svoj meki dlan na njegovu ruku. »Žarko želim vidjeti vrtove.« »A gospodina MacLeisha?« nije si mogao pomoći da je ne upita. Proklet bio ovaj ljubomorni starac. Uputila mu je blistavi osmijeh. »Da, naravno. On priča najzabavnije stvari. Prilično mi se sviđa.« On povuče svoje ruke iz njezinih. »U tom slučaju, nadam se da je taj zabavni razgovor vrijedan ovog izleta, miledi.« Zvučao je kao pompozni magarac. »Ljubazno od vas što ste mi udovoljili, kapetane«, reče ona, vršcima prstiju ostavljajući trag u vodi. »Mislim da bih poludjela da niste.« I u tome je bio problem. Dopustio je da ga nagovori na ovaj izlet. Dopustio da njegova simpatija za nju nadvlada njegovo mišljenje o tome. Trevillion iskosa baci pogled na Reeda pitajući se je li muškarac izgubio sve poštovanje koje je gajio prema njemu, no sluga je stoički promatrao obalu. Do njega, Hathaway se nervozno vrpoljio sa svojim pištoljem. Sluga je rekao da zna kako pucati, no Trevillion se pitao može li to učiniti iole precizno. 83

Knjige.Club Books Čamac je udario o pristanište Harte’s Follyja. Zadnji put kad su bili ovdje, pristaništa jedva da je i bilo. Sada je ondje bio podignut čvrst novi lukobran, s nekoliko mjesta na koja su se putnici mogli iskrcati. »Stigli smo, miledi«, reče Trevillion, iako je ona to vjerojatno i sama zaključila kad se čamac zatresao. »Reed, molim te, iziđi prvi kako bi mogao pomoći uvaženoj gospođici.« Poslužitelj se spretno uzverao stubama pričvršćenima za pristanište te tada pomogao lady Phoebe izići iz čamca. Hathaway ga je slijedio, a Trevillion se uputi zadnji, ometan svojom hromom nogom. Odmah iza pristaništa bila je čistina, a iza toga nešto što se činilo kao petlja napola spaljenih stabala i grmlja. »Gospodin MacLeish rekao je da ćemo se naći na mjestu staroga kazališta«, reče lady Phoebe. »Navodno su ga već srušili.« Trevillion kimne nudeći joj svoju ruku dok su napredovali putem dublje u uništeni vrt. Dvojica slugu slijedili su ih u stopu. »Možete li mi reći kako sada izgleda?« upita Phoebe. Trevillion pročisti grlo, zvjerajući okolo. Iskreno, vrt je još čekao daleki put do potpune obnove. Zelenilo je sada prekrivalo ostatke drveća i grmlja, no ispod toga nalazile su se pougljenjene grane, a u zraku se još mogla osjetiti čađa. »Staza je raščišćena od ostataka požara«, pažljivo joj odgovori. »I valjano poravnana i pograbljana. Možda to i osjećate ispod svojih stopala?« »Da, sada je mnogo ravnije.« Trevillion nije nikad posjetio ovaj park prije nego što ga je progutao požar, no postojale su naznake kakav je mogao biti. Što može biti u budućnosti. »Duž staze ima biljaka«, reče on. »Neka vrsta grmlja, mislim, poredana.« »Živica«, obavijesti ga lady Phoebe. »Koristi se kako bi obilježila put, usmjeravala posjetitelje.«

Knjige.Club Books »Tako, znači.« On pogleda gore. »Otkako smo posljednji put bili ovdje, posađeno je nekoliko razmjerno velikih stabala. Vjerujem kako se radi o bjelogorici.« Ona sa zanimanjem podigne glavu. »Koliko su visoka?« »Barem šest metara«, odgovori joj on pomalo znatiželjno. »Kako su posađena?« »Lord Kilbourne je eksperimentirao s presađivanjem mladih stabala«, odgovori mu ona. »Barem tako tvrdi Artemis.« »Uspješno, koliko mogu vidjeti, gospođice.« »Ima li kakva cvijeća?« »Da, tratinčice i nešto visoko i tanašno s plavim cvjetovima.« Ona mu uputi pogled, koji se, usprkos njezinoj sljepoći, pokazao iznimno upečatljivim. »Dajte da osjetim.« On se zaustavi i povede joj ruku do cvijeća. »Zvončići?« ona promrmlja za sebe, nježno dodirujući cvijet i stabljiku. »Ne, kokotić, mislim. Kako lijepo, iako nema neki miris.« Ona se uspravi i uputi mu osmijeh. »Tako mi je drago što nosite parfem koji sam vam dala sinoć.« »Naravno, miledi.« On baci pogled na sluge koji su ozbiljno gledali na drugu stranu. »Možda biste također trebali mirisom označiti i Reeda i Hathawaya?« Reed ga pogleda širom otvorenih očiju, no lady Phoebe kretnjom ruke odbaci taj prijedlog. »Nema potrebe. Samo vas trebam pratiti.« Njezine su riječi izazvale toplinu u njegovim prsima, natjerale ga da zatrepće i skrene pogled. Više nisam pogodan čuvar, pomisli on. Više ne mogu u vezi nje zadržati svoju objektivnost. Bože, pomozi mi. Bože, pomozi njoj. Morat će reći vojvodi. Uskoro. Više nije u stanju... »Prokletstvo, MacLeish!« Bijesan povik prekine njegove gotovo očajničke misli. »Ne zanima me što taj prijetvorni kicoš kaže, to je moj vrt i moja je zadnja kad se radi o prokletim planovima za kazalište!«

Knjige.Club Books Mala je skupina zaokružila jedno od novozasađenih stabala i pred njima se odmah ukazao izvor vike. Gospodin Harte, vlasnik Harte’s Follyja, stajao je raširenih nogu, šaka položenih na bokove, lica pocrvenjela od bijesa, sukobljavajući se s Malcolmom MacLeishem. Bio je odjeven u gizdavi grimizni kaput obrubljen zlatom, a preko širokih ramena napinjali su mu se šavovi. Glava mu je bila gola, a na zlatnosmeđoj kosi dugačkoj do ramena svjetlucalo je sunce. MacLeish je u sukobu s drugim muškarcem defenzivno prekrižio ruke, no spustio ih je i uspravio se ugledavši Phoebe. Harte se okrenuo na MacLeishevu promjenu držanja. Njegov mrki pogled odmah se transformirao u ponešto pretjerano srdačan osmijeh na prizor lady Phoebe, no kad je bacio pogled na Trevilliona, osmijeh je izblijedio. »Kapetane Trevillion! Što vas dovodi u moje vrtove - i to u tako ljupku društvu?« »Harte.« Trevillion kimne. Tog je čovjeka sreo tek jednom ili dva puta dosad, ali ni tada u idealnim okolnostima. »Ovo je lady Phoebe Batten, sestra vojvode od Wakefielda.« »Miledi«, reče Harte duboko se klanjajući. »Počašćen sam vašim prisustvom u mojim vrtovima, iako se bojim kako oni nisu u stanju prikladnom da ih vidi jedna dama.« »U tom slučaju dobro da sam slijepa«, lako odgovori lady Phoebe. Na Harteovu se licu na trenutak vidjela zaprepaštenost, iako mu se moralo priznati kako je kratko trajala. »Želite li da vas provedem svojim vrtom, miledi? Bila bi mi čast.« Na Harteovu ponudu MacLeish pročisti grlo. »Zapravo sam ja pozvao lady Phoebe da dođe vidjeti naš napredak. Osim toga, niste li rekli kako se namjeravate sastati s novom glumicom?« Harte poprimi uzbunjen izraz na ovaj podsjetnik. »Proklet da sam, gotovo sam zaboravio. Moram ići, miledi, no ostavljam vas u sposobnim rukama gospodina MacLeisha. I, Malcolme,« Harte mlađem muškarcu uputi ozbiljan pogled, »ovu ćemo raspravu nastaviti sutra, u redu?« 86

Knjige.Club Books »Da, gospodine«, odgovori MacLeish izgledajući nervozno. Harte kimne i krene niz put prema rijeci. Čim im je drugi muškarac nestao iz vida, MacLeish kao da je ispustio izdah olakšanja. On se okrene Phoebe. »Dobrodošli, miledi. Bojao sam se da nećete doći.« Njegova crvena kosa sjala je na suncu, svijetla i mladenačka, bez ijedne sijede vlasi. Proklet bio. »Zar ste mislili da sam zaboravila na vaš poziv?« lady Phoebe se nasmiješi, a pokraj njezinih raskošnih usana pojavi se jamica. Izvukla je ruku iz Trevillionove i ispružila je prema arhitektu. MacLeish se nagne nad njezinu ruku, usnama okrzne zglobove njezinih prstiju. Trevillion poželi da može daj dodir odagnati udarcem. Njegovo odijelo u boji travnate zelene savršeno se slagalo s tamnoružičastom haljinom koju je nosila lady Phoebe. Trevillion ustukne. Izgledali su kao savršen par. »Tako mi je drago što ste ovdje«, reče MacLeish gledajući u nju iz naklona. »Dođite. Dopustite da vam pokažem što planiram.« Ona ispreplete svoju ruku s njegovom. Kako su se okrenuli, tako se Trevillion postavio diskretno udaljen od njih, slijedeći ih u stopu. MacLeish nagne svoju glavu prema njezinoj, no njegov se glas ipak jasno čuo. »Je li nužno da vas vaši stražari prate u tako neposrednoj blizini?« »Pa...« »Jest«, zareži Trevillion. Nije bilo važno želi li ona da je on negdje drugdje. Njegov je posao čuvati je. »U tom slučaju pozdravljam vaša tri mušketira«, zabavljeno odgovori MacLeish. »Sada, trenutno hodamo po stazi koja vodi do velikog teatra. Vama zdesna nalazi se ukrasni ribnjak koji je lordu Kilbourneu zadao 87

Knjige.Club Books mnogo muka. On se nada sagraditi most do malog otoka u sredini ribnjaka i kad bude gotov, volio bih vas pozvati još jednom kako biste ga mogli prijeći.« Obraćao joj se kao sebi jednakoj, zaključi Trevillion s nevoljkim poštovanjem. Odnosno, MacLeish nije razgovarao s lady Phoebe kao da ju je njezina sljepoća učinila tupom. Nažalost, to nije sa svima bio slučaj. »O, kako krasno«, odgovori lady Phoebe. »Recite mi, planira li lord Kilbourne zasaditi mirisno grmlje i cvijeće u vrtu?« »Bojim se da ne znam«, sa žaljenjem odgovori MacLeish. »Pitat ću ga sljedeći put kad ga vidim, možete se pouzdati u to.« »Nije li on ovdje danas?« »Ne, vjerujem da je odveo obitelj na sajam izvan Londona.« »Zvuči kao krasan izlet.« Glas joj bijaše čežnjiv. MacLeish ju je odveo blizu ukrasnog ribnjaka, a Trevillion je pažljivo promatrao kako se lady Phoebe naginje. Ako se samo malo posklizne, upast će unutra. Vjerojatno zato nije primijetio šestoricu muškaraca kako napreduju prema njima dok nije bilo prekasno.

Knjige.Club Books

o poglavlje

Corineus zgrabi dugačku, lelujavu grivu bijeloga konja. Čvrsto ju je držao dok se ona ljuljala na valovima prema obali, noseći ga sa sobom dok oboje nisu dotaknuli pijesak ispod vode. No kad se začarani konj zaputi vratiti u more, Corineus sa svog vrata skine željezni lanac i objesi ga konju oko vrata, zauzdavajući ga. Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

hoebe se saginjala i pažljivo osluškivala misleći da čuje prigušeno žablje kreketanje kadli osjeti odjek mnoštva koraka koji joj se približavaju u trku. Vrlo osoran glas zaurla: »Predajte ženu!« Phoebe se ispravi, strah joj prostruji kralježnicom poput ledene vode. MacLeish vikne nešto pokraj nje, no kad je posegnula za njim, njega tamo nije bilo. Nikoga nema ondje. Sama je, zbunjena, nesposobna predvidjeti gdje je opasnost. Svi viču, može čuti tučnjavu i nešto što zvuči kao udarci o meso. BENG! Ona se užasnuto trzne i stane se spoticati, ispruženih ruku, njušeći smrad baruta u zraku. Trevillion? Je li on pucao? Gdje je? Ne može ga namirisati, ne može odrediti gdje je. »James!« Netko je pojurio prema njoj, uhvatio je za ruku i prilično bolno stisnuo. Još jedan povik gospodina MacLeisha. 89

Knjige.Club Books Ruka je strgnuta s njezine. »James!« BENG! Dragi Bože, silazi s uma. Želi potrčati, ali previše je uplašena da bi se pomaknula. »James!« Odjednom je okruži miris sandalovine i bergamota, poznat i utješan, a tada je kapetan Trevillion obori na tlo. Ona zajeca od olakšanja. Blažena olakšanja. Oko njih još su se čuli zvukovi borbe, no ona je bila obavljena njegovim tijelom, njegovim mirisom. Može ga osjetiti na svojim leđima, oštre rubove remenja koje nosi preko prsa i u kojima drži pištolje. No ne osjeća pištolje. Mora da ih je izvukao. Njegov je obraz prislonjen na njezin i topao, mrvicu oštar od čekinja. Tlo ispod nje bilo je tvrdo i hladno, a dlanovi izgrebeni na mjestima gdje je pala. Trevillionov dah bio je odmjeren, ni u kakvoj žurbi, i ona se divlje zapita što bi ga moglo natjerati da diše brže. Zapita se može li ga ona natjerati da ubrza disanje. »Gospođice«, kaže joj on u uho, glas mu je poput milovanja, dubok, siguran, zaštitnički. »Lady Phoebe.« Čula je korake u trku - koji se odmiču od mjesta na kojem je ležala. »Lady Phoebe«, pozove MacLeish, prilično blizu. »Jeste li dobro?« »Jesu li otišli?« upita ona Trevilliona. »Da«, odgovori joj on i ona odjednom spozna kako ništa nije u redu. Glas mu je bio mrtav. »Gospodin MacLeish vas je spasio.« »Što? Kako?« Njegova toplina nestala je s njezinih leđa i ona odjednom osjeti hladnoću čak i dok ju je podizao.

Knjige.Club Books »Jeste li imalo ozlijeđeni, lady Phoebe?« upita MacLeish zabrinuto. »Prokleti bili ti nitkovi! Pokušati oteti nježnu damu usred bijela dana. Hvala Bogu da sam bio ovdje i mogao pomoći. « »Ja... ne, dobro sam«, reče ona. »Kapetane, što...« Ona začuje kako se netko opet približava u trku, no tada Reed progovori, bez daha: »Žao mi je, kapetane, izgubili smo te hulje. Mislim da ste jednog pogodili svojim pištoljem - gadno je krvario. Čekali su ih konji iza drveća.« »Dao si sve od sebe«, odgovori mu Trevillion, još uvijek bezizražajnim glasom. »Kako si ti, Hathaway?« »Ozlijeđena mi je ruka, gospodine«, glas mladog sluge se tresao. »Tu... tu je užasno mnogo krvi.« »Samo mirno, mladiću«, reče mu Trevillion. »Uzmi ga za drugu ruku, Reed.« On uzdahne. »Koji je ovo usrani nered.« Na spomen te vulgarnosti Phoebe otvori usta od šoka. Trevillion nikad prije nije u njezinoj prisutnosti koristio takav rječnik. Nešto stvarno nije kako treba. Ona ispruži drhteću ruku prema Trevillionu, no gospodin MacLeish je bio taj koji ju je prihvatio. Ona osjeti miris tinte i to joj se ne dopadne. Tinta nije učinila da se osjeća bolje. Nije učinila da se osjeća sigurnom. »Dođite, gospođice«, reče gospodin MacLeish. »Ovo mora da je za vas bio strašan šok. U blizini imam privremeno sklonište, ništa više od straćare, bojim se, no ondje vam mogu pripraviti vrući čaj.« »Ne«, reče Trevillion, kratko i odsječno. Ona poželi ponovno ga dodirnuti, namirisati oštrinu bergamota i sandalovine. Zašto je tako uznemiren? Sada je na sigurnome, otmičari su otjerani. »Mi ćemo odvesti lady Phoebe kući, daleko od opasnosti.« »Idem s vama.« Gospodin MacLeish zvučao je prkosno. No, Trevillion se nije prepirao s njim. »U redu.«

Knjige.Club Books Ona začuje prepoznatljiv odjek njegovih koraka sa štapom i shvati užasnuto - da je on neće pratiti do čamca. »Ovim putem, gospođice«, reče MacLeish s nježnom obazrivošću, no sve što ona želi jest Trevillion. Trevillion, koji se sve više udaljavao. Nešto u njezinu srcu kao da se stisnulo u strahu - većem strahu nego što ga je osjetila kad su ih napali. Tada je bila sigurna u Trevillionovu naručju. »Zaštitit ću vas, nemajte straha«, reče joj MacLeish. »Za to imam kapetana Trevilliona«, odgovori mu pomalo zajedljivo, ali to je bila istina. Gospodin MacLeish je drzak. »A nekako je gospodin MacLeish bio taj koji vas je spasio, miledi«, reče Trevillion ispred njih, hladna glasa. »Što?« upita ona zlovoljno. Zar je svijet poludio? »Moje ste tijelo pokrili svojim, kapetane. Mislim da si to nisam umislila.« »Ja vas jesam pokrio, miledi.« Njegov glas više nije bio potpuno mrtav. Umjesto toga, u njemu se nazirala neka slaba emocija - nije ju mogla sasvim odrediti. »No, gospodin MacLeish bio je glavni protiv napadača. Odbio ih je oboružan samo nožem, dok su oni imali pištolje. On je taj koji zaslužuje da mu zahvalite... i da ja to učinim.« »O, mislim«, reče gospodin MacLeish, zvučeći kao da mu je neugodno. »Učinio sam samo ono što bi učinio svaki džentlmen.« »Možda«, odgovori Trevillion. »No svejedno vam zahvaljujem što ste spasili život ovoj dami.« Tuga. Ta emocija u njegovu glasu bila je tuga. Phoebeno srce potone u pete. POVRAĆALO MU SE.

Kočija se ritmički ljuljala dok je Trevillion gledao kroz prozor, očajnički pokušavajući zadržati neutralan izraz lica. Podbacio je - ponovno podbacio. Nikad nije smio dopustiti Phoebe da ode u Harte’s Folly. Dopustio si je da joj postane previše blizak. Dopustio 92

Knjige.Club Books da njegova naklonost prema njoj utječe na to hoće li joj dopustiti ovaj izlet. Želio ju je usrećiti, shvatio je, i to se pokazalo gotovo kobnom greškom. Trevillion zatvori oči, bespomoćno proživljavajući taj užasni trenutak. Legao je na Phoebe, štiteći njezinu krhku figuru vlastitim tijelom. Već je ispucao metke iz obaju svojih pištolja, no nekako je uspio potpuno promašiti sve napadače. Reed i Hathaway hrabro su se borili, no dvojica muškaraca napredovala su prema njemu i njegovoj štićenici i jednostavno se nije mogao boriti s obojicom. Što je gore, prepoznao je jednog od muškaraca kao napadača iz Ulice Bond. Tada je MacLeish iskočio naprijed, napadajući svojim nožem i nekako ih obojicu uspio otjerati. Da se MacLeish nije ondje našao, oni bi oteli Phoebe, a onda... Ne. Jednostavno ne smije razmišljati što joj se moglo dogoditi - što joj je moglo biti učinjeno - a da pritom ne skrene s uma. Lady Phoebe i MacLeish sjedili su jedno nasuprot drugom, i Trevillion je krajičkom oka mogao vidjeti da je MacLeish još uvijek drži za ruku. Mladić se čini u potpunosti očaranim, pomisli Trevillion malim, nepristranim dijelom uma. Šteta što MacLeish ne pripada plemstvu. Bez podugačka rodovnika u najmanju je ruku dvojbeno bi li vojvoda ovog arhitekta pustio blizu svoje sestre. Posebno nakon debakla tog poslijepodneva. Trevillion potisne trzaj. Noga ga vraški boli. Jako ju je udario kad je skočio da pokrije lady Phoebe. To će platiti sljedećeg dana i iako je imao potrebu da protrlja bolni mišić, uspio se suzdržati. Čini se kako mu je ipak preostala mrvica ponosa. Kočija se zaustavila i trzajem ga prenula iz gorkih misli. Stigli su. Njegova je dužnost da lady Phoebe sigurno uđe u kuću. »Držite se uz nju«, reče on MacLeishu. Srećom, muškarca nije uznemiravalo primati naredbe. Tek je kimnuo i pričekao da Trevillion iziđe iz kočije. Trevillion si uzme trenutak da pogleda po cijeloj dužini ulice. Mora da su ih slijedili do Harte’s Follyja - kako bi inače otmičari pogodili da će biti 93

Knjige.Club Books ondje? Opet, nije opazio da ih itko slijedi, a otmičari su ih, s druge strane, čekali s konjima. Očito ih nisu slijedili na konjskim leđima preko Temze. Ne, upućeni su otmičari znali da će u to određeno vrijeme lady Phoebe biti u Harte’s Follyju. Je li netko od gostiju na čajanki gospođice Dinwoody okolo tračao? Trevillion napravi grimasu. Od tračeva, otkrio je, ne možeš pobjeći. Kako god da su napadači saznali za njihov izlet u Harte’s Folly, sada ne vidi nikakve zlikovce - nikakvu sumnjivu kočiju, nikakvu skupinu ljudi koja se okolo smuca. Okrene se prema kočiji. Reed i Hathaway već su sišli straga. Hathaway je izgledao blago zeleno. Krv iz rane na ruci probila mu je kroz livreju, unatoč čvrstu zavoju koji su mu stavili u Harte’s Follyju. Trevillion kimne Hathawayu. »Smjesta se javi u kuhinju, neka ti se pobrinu za ranu. Reed, stani kod ulaznih vrata.« Reed se požuri osigurati svoj položaj dok je Hathaway nestao unutra. Trevillion izvuče jedan od svojih pištolja, iako ovaj više nije bio napunjen - barem je potencijalnim promatračima davao privid da je naoružan. »MacLeish.« Promatrao je kako arhitekt pažljivo pomaže lady Phoebe izići iz kočije. »Idite ravno u kuću. Bez zaustavljanja.« Lady Phoebe okrene svoje lice prema njemu. »Ja sam ovdje, znate.« »Miledi, razgovarat ćemo unutra.« MacLeish je revno slijedio njegove upute, bez riječi je požurujući unutra. Trevillion se uputi zadnji i iza njih zatvori vrata palače Wakefield. »Reed, otprati gospodina MacLeisha i lady Phoebe do dnevne sobe i pošalji po malo čaja.« Lady Phoebe se namršti. »A kamo ćete vi?« »Moram izvijestiti vašeg brata.« Ona zapanjujućom preciznošću zgrabi njegovu ruku. »Rekli ste da ćemo razgovarati.«

Knjige.Club Books »I hoćemo.« Nježno, sa žaljenjem, on odmakne njezinu ruku sa svoje. »Nakon što obavijestim vojvodu.« »James...« On se okrene prije nego što ona stigne dalje prosvjedovati i uputi se hodnikom do vojvodine radne sobe. Vrata su bila zatvorena, no on uđe bez kucanja. Vojvoda se naginjao nad svoj stol, proučavajući neku vrstu karte koja je bila raširena po njegovoj cijeloj površini. Pokraj njega stajao je njegov osobni sluga, Craven. Obojica su podignuli poglede na njegov upad. Wakefield suzi oči. »Što je?« »Lady Phoebe ponovno je napadnuta«, reče Trevillion. Ovoga puta odbija sjesti, bez obzira na to koliko mu se noga na tu odluku bunila. »Neozlijeđena je.« »Hvala Bogu«, reče Craven nježno. »Kada se to dogodilo?« zareži Wakefield. »U Harte’s Follyju, Vaša Milosti, prije nepunih sat vremena. Doveo sam je ravno kući.« »Što je«, upita vojvoda opasnim tonom, »moja sestra radila u Harte’s Follyju?« Trevillion pogne glavu. Ovo je njemu na dušu, znao je to. On je odlučio pustiti je. S odmakom je uvidio da je taj potez bio čisti idiotizam. »Pozvao ju je onamo arhitekt koji projektira zgradu, ime mu je Malcolm MacLeish.« Wakefield baci pogled na Cravena. »Otkrij tko je on.« »Da, Vaša Milosti.« Craven iz svog džepa izvadi notes i nešto u njega upiše. »Što znate o tom čovjeku?«

Knjige.Club Books Trevillion odmahne glavom. »Ništa ni približno zadovoljavajuće, osim činjenice da se sviđa vašoj sestri. On je arhitekt za Harte’s Folly. Na neki je način povezan s vojvodom od Montgomeryja, što bi valjalo detaljnije istražiti, no čini se kao dobar čovjek.« Wakefield je prijeteći zurio u njega. Trevillion izdrži njegov pogled. »Mogla bi i gore proći, Vaša Milosti.« Vojvoda je odmahnuo rukom na tu misao. »Phoebe se nikad nije trebala naći u Harte’s Follyju.« »Da, Vaša Milosti«, reče Trevillion. »Snosim punu odgovornost.« »I trebali biste«, prasne vojvoda. »Što vas je to zaposjelo da dopustite mojoj sestri da posjeti napušteni park? Bilo tko je ondje mogao vrebati.« Trevillion zašuti. Što može reći u svoju obranu? Da je time što je dopustio srcu da ga vodi, umjesto razumu, Phoebe doveo u opasnost? Wakefield se namršti iziritiran. »Kako je to moguće? Maywood je mrtav. Ni u najluđoj mašti ne može biti napadnuta dva puta u jednom tjednu od različitih muškaraca.« »I nije.« Wakefield utihne. »Objasnite.« »Ovo nije Maywood«, reče Trevillion. »Nikad nije bio Maywood. Prepoznao sam jednog od napadača - muškarca s ožiljkom na licu - od prvog pokušaja u Ulici Bond. Tko god stoji iza ovoga, stoji i iza Ulice Bond.« Wakefield opsuje. »Cijelo ste vrijeme bili u pravu, Trevillione. Dugujem vam ispriku.« »Hvala vam, Vaša Milosti, no to sada jedva da je važno.« Trevillion stisne šaku. »Trebate potražiti tog muškarca s ožiljkom, no i proširiti svoju istragu. Pažljivo preispitajte svoje neprijatelje i poslovne suradnike. Saznajte tko vam nešto zamjera, tko bi na vas htio utjecati u Parlamentu držeći lady Phoebe kao taokinju, koji bi lovci na bogatstvo htjeli njezin miraz, ili koji je muškarac za nju u prošlosti pokazao posebno zanimanje.«

Knjige.Club Books Wakefield kimne, izgledajući izmučeno i mrgodno. »Naravno.« Baci pogled na Cravena. Sobar je užurbano zapisivao na komad papira dok je Trevillion navodio točke na kojima bi se trebala temeljiti istraga. Sada smota papir i ustane. »Odmah ću se za to pobrinuti, Vaša Milosti.« Nakloni se i napusti sobu. »Još vam jednu stvar moram reći, Vaša Milosti.« Trevillion stisne šake, osjećajući kako mu se nokti prstiju usijecaju u dlanove. »Da nije bilo gospodina Malcolma MacLeisha, nju bi odveli.« »Kako to mislite?« upita polako Wakefield. Trevillion izravno uzvrati na muškarčev čvrsti pogled. »Upravo kako sam rekao. Ovog su puta došla njih šestorica. Ja sam imao Reeda i Hathawaya, i obojica su bili naoružani. Svaki je od nas zapucao, no u prazno, čak i ja, iako je Reed poslije mislio da sam možda jednog okrznuo. Mene su srušili i jedan od muškaraca uspio se dočepati lady Phoebe i zgrabiti je za ruku kad sam stigao do nje. Na nas su dva puta pucali dok sam ležao, štiteći je, nenaoružan. MacLeish ih je obojicu otjerao. Jednostavno rečeno, da MacLeish nije imao nož u svojoj čizmi, da nije bio dovoljno hrabar da krene na dvojicu napadača, oni bi izvojevali i pobjedu i vašu sestru.« »Zašto mi sve ovo govorite?« polako upita Wakefield. »Jer više ne mogu štititi lady Phoebe«, reče Trevillion. Glave uzdignute, čvrsta pogleda. »Jer dajem ostavku na mjesto njezina čuvara.« sat vremena otkako je Trevillion otišao razgovarati s Maximusom, a Phoebe još uvijek nije čula ni glasa od njega. PROŠLO JE VEĆ

»Želite li još čaja?« upita je gospodin MacLeish zabrinuto. Nalazili su se u Ahilejevu salonu i pili čaj dok je ubogi Reed negdje u kutu čuvao stražu. Hvala nebesima da su i teta Bathilda i Artemis bile vani kad su oni stigli, u suprotnome bi sada ležala u krevetu s tkaninom umočenom u vodu s lavandom na svom čelm

Knjige.Club Books »A tu su neki sitni, razmjerno čudno obojeni kolači,« nastavi gospodin MacLeish, očito nesvjestan njezine nestrpljivosti, »koji su vjerojatno boljeg okusa nego što izgledaju.« »Sigurna sam da ste u pravu«, odgovori mu ona odsutno. »Pitam se zašto Maximusu treba tako dugo?« »O... aa... pa, pretpostavljam kako raspravlja o najboljim načinima vaše zaštite«, reče gospodin MacLeish. Mora da nije vidio kako se trgnula jer je neometano nastavio. »Priznajem da sam i sam prilično zabrinut oko te točke. Ne bih volio vidjeti da vam se išta dogodi. Za... Zapravo, postali ste bliski mome srcu. Kad sam ovog poslijepodneva vidio one muškarce kako vam prijete, pa, jednostavno me potpuno obuzeo bijes.« »Vrlo ste mi hrabro priskočili u pomoć«, reče Phoebe odsutno. Izvan dnevne sobe odjeknu koraci i Phoebe se ispravi, okrečući glavu u tom smjeru. Koraci produže, a njoj ramena klonu. »Bilo mi je zadovoljstvo što sam vas mogao zaštititi«, reče gospodin MacLeish. »Zapravo, nadao sam se da me možete smatrati... prijateljem? Možda čak i dobrim prijateljem?« »Naravno.« Phoebe se kratko nasmiješi. Bilo joj je teško usredotočiti se na njihov razgovor. Maximus će poludjeti kad od Trevilliona čuje novosti, a kad se izdivlja, bit će spreman na prilično drastične poteze. Što ako odluči poslati je na selo? Što ako odluči da je Trevillion više ne može čuvati? Sigurno ne može učiniti nešto tako glupo? Phoebe se ugrize za usnu. Lijepo je od gospodina MacLeisha što sjedi s njom i pokušava joj skrenuti pozornost, ali koliko god da je bio drag, počeo joj je ići na živce. I očajnički je željela znati o čemu Trevillion i Maximus razgovaraju. »Ispričavam se, gospodine MacLeish«, reče ona, prilično naglo ustajući. »No mislim kako ću se sada odmoriti.«

Knjige.Club Books »Naravno, gospođice«, reče on, do kraja džentlmen. »Nevolje koje su uzrokovali događaji od jutros mora da su previše za vašu krhku konstituciju.« »Hmm... sasvim.« Trevillion bi se nestašno nasmijao sebi u bradu na ideju o njezinoj krhkoj konstituciji... Pa, kad bi se Trevillion nestašno smijao oko bilo čega. »Nadam se da razumijete?« »Uistinu. Samo žalim što nisam to uvidio prije«, reče on, zvučeći strašno ljubazno i slatko. Od njegovih riječi Phoebe osjeti gadan ubod krivnje, no prisili se i dalje smiješiti... slabo. Gospodin MacLeish nagne se nad njezinom rukom, pozdravi se s njom - nekoliko puta - te napokon napusti prostoriju. Vrata se zatvore za njim. Phoebe sjedne na svoje ruke i počne šutke brojiti, svjesna da jadni Reed vjerojatno zuri u nju pitajući se je li skrenula s uma. Kad je došla do stotinu pedeset - u cijelom svom životu nije bila toliko strpljiva - Panders, batler, uđe u sobu. »Gospodin MacLeish je otišao, miledi. Želite li...« »Ništa za mene, trenutno, Panders«, odgovori mu ona, skačući na noge. »Je li moj brat još u svojoj radnoj sobi?« »Uistinu jest«, reče joj on, sa sveprisutnom zbunjenošću u glasu dok je ona pojurila kraj njega i izišla kroz vrata. »Mogu li...« Ona odmahne rukom po zraku. »Nema potrebe, hvala vam!« U tren oka spustila se velikim stubištem, a tada se požurila hodnikom, orijentirajući se prstima dodirujući zid. Maximusova su vrata bila zatvorena, što znači da nije želio da mu se smeta, no kvragu i s tim. Phoebe uleti unutra. »Kapetane Trevillion, stvarno mislim da ne...« »On nije ovdje, Phoebe.« Ona se namršti, osjećajući se prilično uznemireno. S Maximusom nije razgovarala još od svoga sinoćnjeg velikog izljeva bijesa i stvarno bi 99

Knjige.Club Books trebala raditi na popravljanju odnosa - ili ih barem ne pogoršavati još i više - no, sada nije vrijeme za to. »No, gdje je onda?« »U svojim odajama, vjerujem.« »Zašto...?« »Phoebe.« Rijetko je s njom razgovarao svojim vojvodskim glasom, no kad jest, ona je naginjala zašutjeti. Ne i danas. »Znaš, to je moja greška. Dosađivala sam mu i dosađivala dok me nije odveo u Harte’s Folly i još uvijek mislim kako to nije bila sasvim loša ideja. Mislim, tko je uopće mogao pretpostaviti? Ja, u svakom slučaju, ne. No to sad nije važno. Maximus, ne možeš ograničiti kapetana Trevilliona. On je moj čuvar, ne tamničar. Prilično je nepošteno dati mu posao koji on jednostavno ne može izvršiti jer mu ja to ne dopuštam.« Ona zastane da udahne i njezin brat naglo progovori - bila je to vještina koju je nesumnjivo stekao u Parlamentu - »Sposobnost kapetana Trevilliona da obavlja svoj posao više nije razlog za brigu.« I ona se gotovo zagrcne udišući. »Maximus! Nisi valjda. Odmah ga ponovno zaposli ili ću iz ovih stopa otići Artemis i stvarno mislim da ti se to neće svidjeti.« To je bila stvarno ambiciozna prijetnja jer je Artemis, u pravilu, ili zauzimala stranu supruga ili zadržavala neutralan stav, no u ovom je slučaju Phoebe osjećala kako bi je njezina šogorica mogla poduprijeti. »Ovo je izvan moje moći«, reče Maximus. »Nisam otpustio kapetana Trevilliona. Dao je ostavku bez ikakve sugestije s moje strane.« Dao ostavku. Osjeti kako joj srce tone u pete. Ne, to ne može biti. Ne može biti tako plemenit i glup. Ne zbog njezina navaljivanja da posjeti uništeni park, od svib stvari. Phoebe se okrene prema vratima, iskorači van i zatvori ih iza sebe dok joj je brat još uvijek nešto govorio. Nema vremena za raspravu s Maximusom. Ne sada. 100

Knjige.Club Books »Panders!« ona pozove dok se žurila prema prednjem dijelu kuće. »Panders, ipak ću trebati vašu pomoć.« »Miledi?« Panders je iskočio pred nju, kao i svaki put kad ga je netko u kućanstvu trebao. »Bojim se da sam se predomislila«, Phoebe udahne, umirujući glas. »Treba mi sluga da me odvede do sobe kapetana Trevilliona.« U tom trenu Panders pokaže zašto ga smatraju najboljim batlerom u Londonu. Nije izgovorio nikakav komentar ili pokazao oklijevanje na njezinu želju da pođe u sobu jednog neženje - što je bilo prilično neprikladno. Jednostavno je pucnuo prstima i pozvao: »Green.« Pet minuta poslije Phoebe kucne na vrata sobe kapetana Trevilliona, gotovo u samome stražnjem dijelu kuće, blizu, ali ne sasvim, odajama za poslugu. »Uđite«, pozove on. »Možete ići, Green«, reče Phoebe i otvori vrata. »Miledi. Naravno«, reče Trevillion i dok bi prije bio razljućen, sada se činio tek... napetim. »Ne zvučite mi kao da vam je posve drago što me vidite, kapetane«, reče ona lepršavo, pokušavajući sakriti probadanje boli. Kvragu, ovo je sve njezina krivnja. »Možda mi i nije«, odgovori on. »Gdje je MacLeish?« »MacLeish?« Ona zbunjeno odmahne glavom. »Kod kuće, dosad, rekla bih, iako se zasigurno ne raspitujem o njegovim planovima za ostatak dana. Koliko znam, mogao bi se uputiti i na izlet u Inverness.« »Miledi«, reče on onim svojim prijekornim tonom u kojem je, začudo, počela uživati. »Osnova je pristojnosti ponuditi dami da sjedne«, obavijesti ga ona. On uzdahne i ona čuje kako se nešto pomiče. »Evo ga. Imam samo stolicu s ravnim naslonom.«

101

Knjige.Club Books »To će poslužiti«, reče ona sjedajući, poravnavajući suknje i uzimajući si tako vrijeme da promisli o svojim argumentima. »Dakle, vi jednostavno ne možete napustiti službu kod mog brata.« »Moja je odluka donesena, gospođice«, odgovori joj on. »Već se pakiram.« Toga se i bojala. Ona se uspravi, liznuvši usnu. »James, to ne prihvaćam. Morate otići dolje do Maximusa i objasniti mu da su jutrošnji događaji u vašemu umu izazvali vrućicu koja vas je natjerala na krajnje nepametne poteze.« »Neću.« U prsima joj počne udarati od panike. »Hoćete, James! Neću vas pustiti samo zato što sam bila tvrdoglava i razmažena i natjerala vas da me odvedete u Harte’s Folly. Žao mi je, zar ne vidite? Uistinu mi je žao i neću to ponoviti.« »To nije bila vaša greška. Imate svako pravo željeti odlaziti na razna mjesta«, nježno joj reče - zbog čega se samo još više zabrinula. Bio je previše ljubazan i njegove su iduće riječi samo potvrdile njezine strahove. »Na meni je da vam na to kažem ne.« »To je apsolutno smiješno«, prasne ona. »Samo recite Maximusu da ste se predomislili i da namjeravate ostati. Molim vas.« »Gospođice.« Odjednom joj se nađe bliže, preplavili su je mirisi bergamota i sandalovine. »Možda posjedujete pse i konje i lijepe oprave, no ne posjedujete mene. Ja sam slobodan čovjek slobodne volje. A sada je moja volja napustiti ovo mjesto.« Ona ustane i posegne, rukom udarajući o njegov kaput. Počne pipati prema gore, preko njegovih praznih futrola, preko dugmeta i njegove kravate. On joj uhvati ruke prije nego što je došla do kože. Bez obzira na to, ona se primakne bliže, licem samo nekoliko centimetara od njegova. »Trebam vas, James.« »Ne možete«, prošapta on. »Ja sam star, prestrašen i hrom. Iznevjerio sam vas jutros. Ne mogu...« 102

Knjige.Club Books »Niste«, ona žestoko uzvrati. »Nikada me niste iznevjerili, nijednom.« »Jesam. Iznevjerio sam vas.« Riječi su mu bile tako žestoke, izrečene u takvoj agoniji da su je ostavile nijemom. »Zar ne razumijete? Zgrabili bi vas da MacLeish nije bio tamo. Odveli bi vas bogzna gdje i učinili vam bogzna što...« na tren kao da se zagrcnuo, ruke su mu tako jako stiskale njezine, da je samo mogla čekati, slušati strašan zvuk njegova glasa. »Bože, Phoebe. Mogli su vas silovati, mogli su vas ubiti, i ja ih ne bih mogao zaustaviti.« »Da, mogli biste«, reče ona, očajnički. »Zaustavili biste ih i da gospodin MacLeish nije bio ondje.« »Ne, ne bih«, odgovori on, njegove su riječi bile tim strašnije jer ih je izrekao tako nježno. »Da me moj ponos nije uz vas držao tako dugo, davno bih otišao. Nagovorio sam vašeg brata da ostanem kao vaš čuvar i zbog svoje sam vas oholosti gotovo izgubio. To je sve moja krivnja. Svojom sam greškom prije uništio živote. Neću to učiniti vama. Ne pripadam ovdje. Moram otići.« Ne. Nenenene. Ne razumije o čijim uništenim životima govori, no sada to nije važno. Ne može ga pustiti. Ona se baci naprijed, nosom uroni u njegovu kravatu, očajnički izvuče svoje ruke iz njegova stiska, stane grabiti njegov kaput, njegovo uho, bilo što što je on. Znala je koliko nespretno i čudno i slijepo zasigurno izgleda, no u tom trenutku nije za to marila. Njezina usta nekako pronađu njegovu čeljust i ona udahne sandalovinu. »Phoe...« Ona razbije svoje usne o njegove, sasjekavši ga u pola riječi. To ni po čemu ne bijaše sladak poljubac - nikad prije nije poljubila muškarca. No u svakom je slučaju bilo čudno i prekrasno. Ona unutar prsa osjeti kako je nešto procvjetalo, divlji, bubnjajući izvor nade i radosti, osjećajući njegove usne pritisnute o svoje. Udišući sandalovinu i bergamot, barut i Jamesa. James. James. James. On zastenje, a ona na sekundu osjeti trijumf.

103

Knjige.Club Books A tada on uzme njezine ruke u svoje i odvoji ih od svog tijela. Odgurne je, sakupi joj ruke iza leđa te je napola odnese, napola odgura do vrata te van na hodnik. Vrata se zalupe iza nje. Mogla je jasno čuti zvuk zaključavanja brave.

104

Knjige.Club Books

Sedmo poglavlje

Sada, dobro je znano da su sve stvari od željeza kao otrov za vilinski narod. Jednom okovan željezom, konj niti se mogao više pretvoriti u djevojku niti pobjeći. Corineus se uspentra na leđa stvorenja te primivši željezni lanac, uzjaše ga prema toj nepoznatoj zemlji... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

e večeri trevillion pusti da mu torba padne na pod i ogleda se uokolo po svojoj malenoj, unajmljenoj sobi. Ondje se nalazio uzak krevet, umivaonik, nakrivljena stolica te kamin. Preko kamina netko je objesio malo, okruglo zrcalo, puno mrlja i mutno. Ni po čemu luksuzan smještaj, no barem čist. Uštedio je malu svotu - više nego dovoljno da preživi nekoliko tjedana prije nego što potraži novi posao. Za to vrijeme namjerava pronaći i eliminirati Phoebene otmičare. Wakefield je angažirao petoricu naoružanih slugu da je čuvaju, no dok je otmičar tamo negdje vani, ona nije sigurna. A on neće napustiti London dok to ne bude. Stajao je tako na trenutak, prisjećajući se onih letećih sekundi u svojoj sobi na imanju Wakefield. Bila je tako gorljiva, tako nevino strastvena, da je, kako bi spriječio vlastite nagone, između njih morao postaviti vrata. Što nipošto nije bilo nevino. Na vratima odjekne kucanje. Naglo ih je otvorio i otkrio vitkog mladca. Trevillion baci pogled po hodniku te uputi dječaka - ili djevojčicu prerušenu u dječaka - unutra. Zaključa vrata pa se okrene kako bi proučio svog posjetitelja.

105

Knjige.Club Books Alf nije vidio više od godine dana, no u to se vrijeme nije mnogo promijenila. Previše niska za svoje godine, Alf je sva bila u laktovima i koljenima, u prljavosmeđemu prevelikom kaputu i izlizanome crnom prsluku. Njezina smeđa kosa bijaše ovlaš zavezana uzicom, no većina joj je padala oko ovalna lica. Zapravo joj je prerušavanje prilično uspjelo. Tek je na treći pogled, duboko u mulju St. Gilesa, Trevillion pogodio njezin spol. Nikad s njom nije podijelio svoje otkriće. Nije bilo potrebe - Alf je očito bilo ugodnije živjeti u svijetu koji ju je smatrao dječakom, a mnogi ne bi vidjeli dalje od njezina izgleda. Što je bilo i dobro. Djevojka prepuštena sebi u St. Gilesu mogla bi mnogima poslužiti kao lak plijen. Bilo joj je bolje u muškoj odjeći. Trevillion se samo mogao nadati da će moći zadržati svoju krinku kako bude odrastala i poprimala ženstvenije obrise. Tog je trena Alf proučavala Trevillionovu sobu, krhkim prstima prelazeći po praznu okviru kamina. »Čuo sam da hoćete pričat’ sa mnom, kapetane.« Bacila je pogled na njega kroz šiške svoje slabašne kose. »Tako je.« Trevillion sjedne na krevet i pokaže joj na jedinu stolicu. »Želim da istražiš nešto za mene.« Alf se nije zamarala sjedanjem. »To će vas koštat’, bome.« Trevillion podigne obrvu. »Nisam ni mislio da će tvoje usluge biti besplatne.« »I nisu.« Alf prekriži ruke preko svojih mršavih prsa i zaljulja se natrag na petama. »Najbolji prikupljač informacija u Londonu, taj sam.« Trevillion napući usne na ovo razmetanje, no odluči ga ne komentirati. »Želim znati tko pokušava oteti lady Phoebe.« »Arr«, reče Alf zamišljeno, gledajući u strop. »Tu će bit’ posla, to.« Te izreče potpuno pretjeranu svotu. Trevillion odmahne glavom i suprotstavi se izvukavši svoj novčanik iz džepa na kaputu te zatrese rukom u kojoj je držao šest srebrnih novčića. »Još ću ti toliko dati kad se vratiš s informacijama koje tražim.« »Dogovoreno.« U treptaju oka Alf zgrabi novčiće iz njegove ruke i strpa ih u džep. »Čut ćete od mene kad dobim novosti.« 106

Knjige.Club Books S tim riječima, Alf klizne kroz vrata i nestane. Trevillon je posjedio još trenutak, tada se stresao. Prvo ono najvažnije. Napunio je pištolje i spremio ih u futrole na prsima. Tada je izišao. Kad bi pao mrak, London se pretvarao u drugi grad. Na boljim su kućama visjele lanterne, odbijajući svjetlo od vlažne kaldrme i osvjetljavajući mu put. Iz obližnje su se taverne čuli zvuci violine i gajdi, a kad je prošao pokraj, iz nje je isteturao trio pijanaca, gotovo se srušivši na ulicu u svom veselju. Trevillion se držao sjena što je više bilo moguće. Nije sumnjao da se može obraniti - naposljetku, ipak je bio naoružan - no sukob bi predstavljao neugodnost. Petnaest minuta poslije naišao je na razmjerno bolji tip pansiona od onog u kojem je on uzeo sobu. MacLeish možda nije plemić, no očito živi u povoljnijim financijskim uvjetima od Trevillona. No, opet, arhitekt osoba s fakultetskom diplomom - velik je korak naprijed u odnosu na bivšeg vojnika. Trevillon se upravo spremao prići ulaznim vratima kad je iz pansiona izišlo poznato lice. Vojvoda od Montgomeryja ove je večeri bio odjeven u šafran žutu, a odijelo mu je svjetlucalo na blijedu svjetlu polumjeseca. On se okrene na stubi i obrati MacLeishu, koji se vrzmao na ulazu. »Pobrini se za to, Malcolme, srce, ili znaš što će se dogoditi, mislim, da?« MacLeishovo svijetlo lice bijaše preplavljeno dubokim crvenilom, vidljivim čak i pod nesigurnim svjetlom lanterne kraj vrata. »Da, Vaša Milosti.« »Krasno«, razvuče u odgovor vojvoda, namještajući na svojoj glavi trorogi gusarski šešir obrubljen srebrnom čipkom. »Jako volim kad smo svi u skladu.« S tim se riječima otputi, mašući pri hodu štapom od ebanovine. Trevillion uzdigne obrve. Neobično za jednog plemića da bude tako kasno noću na nogama. No to mu je samo olakšavalo stvari. On požuri za vojvodom, brzo othramajući još jedan blok prije nego što se Montgomery 107

Knjige.Club Books odjednom okrene, izvlačeći mač iz svog štapa. Vojvoda se nasmiješi, pokazujući zube i držeći svoj mač u tromoj ruci. Jedini zlatni prsten svjetlucao je na njegovu kažiprstu, gotovo utopljen u srebrnoj čipki koja mu je padala sa zgloba. »Možeš se i pokazati, tko god bio.« Zvučao je kao da se zabavlja, a iako je mač držao poput kicoša, Trevillion nasluti kako vojvoda zna njime baratati. »Vaša Milosti.« Trevillion iskorači iz sjena, puštajući da mu svjetlo obližnje lanterne obasja lice. »A, kapetane Trevillion, trebao sam shvatiti da ste to vi po zvuku vašeg štapa.« Vojvoda je i dalje držao mač. »Susrećemo se u ovoj mračnoj i turobnoj noći, no molim vas, recite: zašto me slijedite?« Trevillion je proučio njegovo lice. Vojvodu je poznavao samo površno - no i to površno poznanstvo bilo je dovoljno da ga doživi kao kapricioznu osobu. Vojvoda od Montgomeryja bio je prekrasan muškarac gotovo ženstvenih gesta - uska nosa, istaknutih jagodica i čulnih usta. Bio je malo niži od Trevilliona i nosio svoju kovrčavu zlatnožutu kosu nepudranu i začešljanu prema natrag. Nalikovao je na frivolnoga kicoša, ali Trevilliona to nije zavaralo da se usudi naći u dosegu njegova mača. Prije tek nekoliko mjeseci na vlastite je oči vidio kako vojvoda bez žaljenja puca u čovjeka. »Želio bih znati kakve veze vi imate s MacLeishom«, reče Trevillion. »Zaista?« Vojvoda podigne obrvu. »A kakve veze imate vi s vezom koju imam s mladim Malcolmom?« Trevillion se nije zamarao odgovorom, jednostavno je čekao. »Oh, i pretpostavljam kako ćete me slijediti po Londonu poput nekoga strašnog pretkazanja dok vam nešto ne kažem. Kako neizrecivo dosadno.« Montgomery nestrpljivo uzdahne. »On je moj štićenik, ako baš morate znati, iako, iskreno, ne mogu razumjeti zašto bi vam bilo stalo.« Trevillion je ignorirao verbalno podbadanje. »Štićenik kojem ste zaprijetili.« Montgomery lijeno zamahne štapom. »Nalazim kako neki ljudi bolje rade uz prijetnje. Recimo da im da je određeni poticaj.« 108

Knjige.Club Books Trevillion se približi za korak. »Znate nešto o tom dječaku.« »Teško da je dječak. U najmanju mu je ruku dvadeset pet, sasvim je dovoljno star da se uplete u probleme muškarca.« Montgomery se nasmiješi sebi u bradu. »Određene vrste muškarca, u svakom slučaju.« Trevillion je izvukao svoj pištolj i Montgomery utihne, promatrajući ga. »Više nećete prijetiti MacLeishu, Vaša Milosti. Je li to jasno?« »Jasno kao mutne vode Temze.« Montgomery je nagnuo glavu, a plave su mu oči svjetlucale na svjetlu lanterne. »Sada, pitam se, zašto li vas uopće zanima slatki Malcolm MacLeish? Je li to zbog njegove svijetle kože? Te veličanstvene glave s crvenkastosmeđim uvojcima?« Trevillionov pištolj nije zadrhtao. »To je ono što vi želite od njega?« »Nipošto.« Lukavi osmijeh još je poigravao Montgomeryjevim usnama. »Naša povezanost nije osobna u toj mjeri, bojim se.« »Zašto ga onda držite pod svojom čizmom, Vaša Milosti?« upita Trevillion, istinski znatiželjan. »Što ste naumili s njime?« »Svijet i sve njegove tajne«, Montgomery mu brzo odgovori. »Što to, kvragu, znači?« Vojvoda slegne svojim elegantnim ramenima. »Ne biste trebali pitati ako ne možete razumjeti odgovore.« »Možda bih bolje razumio kad biste prestali govoriti u zagonetkama.« Trevillion se prijeteći približio za korak. Vojvodino je zurenje odlutalo ustranu, čak i dok je dizao ruke, široka cereka na svojim usnama. »Povucite se, kapetane. Kažem, povucite se! Raziđimo se kao prijatelji ove noći. Imate moju džentlmensku riječ da Skota odsada više neću uznemiravati.« Trevillion suzi oči. Vojvoda je prebrzo kapitulirao da bi mu predaja bila stvarna. Koji mu god bili razlozi za koje koristi MacLeisha, očito nije spreman odustati od čovjeka. Zanimljivo.

109

Knjige.Club Books No, ako je Montgomery čvrsto odlučio ne reći mu istinu, Trevillion nije mnogo toga mogao učiniti. Usprkos svojim prijetnjama, ne bi bilo jako mudro da ustrijeli vojvodu nasred ulice. »U redu.« Trevillion spusti pištolj. »Hoćemo li to potvrditi stiskom ruke?« Montgomery ispruži ruku, zamotanu u onu srebrnu čipku. Trevillion pogleda muškarca u lice i niz kralježnicu mu prostruji drhtaj. Nije vjerovao vojvodi koliko je crno pod noktom - čovjek se činio previše samodopadnim. I daleko previše zainteresiran za igrice. »Imam vašu riječ, Vaša Milosti. To je i više nego dovoljno, što se mene tiče.« »U redu.« Montgomery lagano podigne svoj smiješni šešir. »Lijepu večer vam želim, Kapetane.« Te, prebacujući se na škotski naglasak, nastavi: »I da budete izbavljeni od duhova i malenih čudovišta i dugonogih zvijeri ove noći.« S tim se riječima vojvoda od Montgomeryja otputio niz ulicu. Trevillion je pričekao dok više nije mogao čuti vojvodine udaljavajuće korake, a tada se okrenuo i istim putem kojim je došao uputio natrag. Popis pitanja koji je imao za Malcolma MacLeisha sada se čak produljio. Svojim je štapom pokucao po vratima MacLeisheva pansiona, pričekao minutu, ponovno pokucao te tada prilično dugo stajao čekajući prije nego što je vrata grubo otvorila namrštena gazdarica. Preko spavaćice je nosila šal, a na glavi golemu noćnu kapu. »Kucati u ove sate! Ovo vam nije takva kuća, da vam kažem. Sada, što biste željeli u ovo doba noći?« »Želio bih vidjeti gospodina MacLeisha«, reče Trevillion. »Ko i pol’ Londona, čini se«, odgovori mu gazdarica, okrećući se a da se nije zamarala pozivanjem ga unutra. »Prvo gospon, sav gizdav, a sad vi. Rečem mu da vodim finu, tihu kuću. Neću imat’ tu barabe, a ne!« 110

Knjige.Club Books »Možda će ovo učiniti vaše muke slađima«, odgovori joj suho Trevillion, utiskujući novčić u dlan vještice. Ona suzi oči, stisne šaku i trzne glavom prema stubištu iza sebe. »On je onuda gore.« Potom se uputi stubama, jednom rukom čvrsto držeći svijeću dok ju je Trevillion slijedio. Na gornjem katu, ona oštro pokuca na prva vrata zdesna. »Gospon MacLeish! Imate posjetitelja - još jednog!« Škot je otvorio vrata, izgledajući oprezno. Kad je, međutim, ugledao Trevilliona, u očima kao da mu se pojavilo olakšanje. »Kapetane, molim vas, uđite.« »U ovo doba noći neću otrčati po čaj«, upozorila ga je gazdarica. »To je sasvim u redu, gospođo Chester«, suho ju je uvjeravao MacLeish. »Siguran sam da ćemo se i sami snaći.« Trevillion je zakoračio u sobu te se, dok je MacLeish iza njega zatvarao vrata, ogledao oko sebe. Kao i u njegovim vlastitim odajama, tu su se nalazili uzak krevet, stolica, umivaonik te kamin, no tu su sve sličnosti završavale. MacLeish je ispred svog kamina imao veliki pravokutni stol, s golemim listovima papira raširenima po njemu. Bila je tu i razmjerno lijepa komoda, kao i presvučena stolica, a na zidovima je visjelo nekoliko manjih slika. »Moje nasljedstvo, takvo kakvo je.« Trevillion se okrenuo i vidio kako MacLeish pokazuje prema slikama. Muškarac se nasmiješio. »Moj je djed bio mlađi sin baruna. U trenutku smrti imao je tek nekoliko svjetovnih dobara, no kako je znao da me zanima umjetnost, ostavio mi je svoju zbirku slika .« Osmijeh mu je postao tužan. »Bojim se da sam bio prisiljen prodati bolje komade kako bih platio svoje obrazovanje, no i dalje mi se prilično sviđa ostatak.« Slegnuo je ramenima. »Želite li što popiti? Imam pola boce vina.« »Ne, hvala vam«, odgovori Trevillion, tonući u jednu od stolica. »Nadam se da neću ostati predugo.« MacLeish kimne, oprezno ga promatrajući. 111

Knjige.Club Books »Želio bih vam postaviti nekoliko pitanja o današnjim događajima«, započne Trevillion. »Bilo bi gotovo nemoguće pratiti nas do Harte’s Follyja preko Temze - i imati konje koji će čekati s druge strane.« »Mislite da su znali kako će lady Phoebe biti ondje«, reče MacLeish. »Mislim.« »A mislite li da sam ja obavijestio njezine otmičare?« »Jeste li?« MacLeish je raširio oči zbog izravnosti tog pitanja. »Ne. Ne, ja...« Okrenuo se, rukom prolazeći kroza svoju crvenu kosu. »I sam sam razmišljao o toj stvari. Problem je da se moglo raditi o bilo kome s čajanke.« Okrenuo se natrag, molećiva izgleda. »Da ne spominjem kako se moglo raditi o nekome unutar samog imanja Wakefield.« Trevillion suzi oči. »Mislite kako je na imanju Wakefield špijun?« »Ne mora biti ništa tako službeno.« MacLeish slegne ramenima. »Poslužilo bi i ogovaranje slugu.« Trevillion na trenutak razmisli o tome, odsutno trljajući nogu. Tada podigne pogled prema svom domaćinu. »Mislim kako vam nikad nisam prikladno zahvalio za to što ste ovog jutra spasili lady Phoebe.« »Oh.« MacLeish je izgledao kao da mu je neugodno. »To nije bilo ništa, stvarno.« »A opet, da niste, sad bi bila bogzna gdje umjesto na sigurnome u njedrima svoje obitelji«, reče Trevillion. Riječi su mu pekle jezik poput otrova. »Najiskrenije vam zahvaljujem.« MacLeish pocrveni i pogne glavu. »Recite mi,« promrmlja Trevillion, »uvijek okolo sa sobom nosite nož?« MacLeish je trgnuo glavom. »Ja... hm... da, nosim. Ušlo mi je u naviku dok sam putovao Kontinentom i razgledavao znamenitosti. Neka su od tih mjesta prilično necivilizirana i na stranca gledaju kao na lak plijen.« Trevillion kimne. Činilo se kao vjerojatno objašnjenje. »Vidio sam ranije večeras vojvodu od Montgomeryja kako izlazi iz ove kuće.« 112

Knjige.Club Books MacLeish problijedi. »Promatrate me, kapetane?« »Trebao bih?« Drugi muškarac frkne. »To će vam donijeti mnogo dobra, vojvoda je moj pokrovitelj.« »Činilo se kao da vam prijeti.« »Je li?« MacLeish zakrivi gornju usnu i odjednom se doimao prilično starijim od svojih godina. »Nekada se doima neobičnim, to vam priznajem, no pas koji laje ne grize.« »Neobično«, Trevillion suzi oči. »Rekao bih da je obrnuto.« »On je plemić«, reče MacLeish. »Oni su naviknuti vladati svijetom, nisu li?« Trevillion tomu nije mogao proturječiti. Ustao je. Bio je iscrpljen, a ovdje se činilo da neće uspjeti izvući nikakve informacije. »Ako budete imali razloga da zažalite zbog svoje... povezanosti s vojvodom, možete se obratiti meni.« »Vama?« MacLeish ga pogleda, zbunjen. »Nije da imam problema s Montgomeryjem, no što vi možete poduzeti protiv vojvode?« Trevillion se smrknuto nasmiješio dok je otvarao vrata. »Što god poželim.« Pažljivo je iza sebe zatvorio vrata. PHOEBE JE SLJEDEĆEG poslijepodneva prstima prelazila po ruži, puštajući da

joj se njezin miris uspne do lica. Obično je uživala šetati vrtom, no danas je bila utonula u vrstu tmurne melankolije. Trevillion je prethodne večeri napustio imanje Wakefield a da joj više nije uputio ni riječi. Upravo kao da mu je njezin poljubac bio toliko odbojan da više nije mogao podnijeti ni jedan pogled na nju. Ona nije smatrala da je poljubac bio tako loš. Neobično. Prije šest mjeseci osjećala bi isključivo olakšanje što je slobodna od neprestane nazočnosti svoga tjelesnog čuvara. Sada on za nju

113

Knjige.Club Books nije predstavljao samo čuvara. Trevillion je bio njezina pratnja, partner s kojim je mogla razgovarati... prijatelj. I više od prijatelja, shvatila je, sada kad je bilo prekasno. Phoebe pod prstima zdrobi cvijet. Oštar miris ruže zamirisao je zrakom. Taj ju je miris podsjetio na posljednji put kad je bila u vrtu - s Trevillionom. Žaljenje joj je u ustima imalo gorak okus. Samo da nije ustrajala ići u Harte’s Folly. Samo da može biti zadovoljna što je utamničena. Otrgnula je cvijet iz grma i zgnječila njegove latice ispod svojih stopala. Problem je u tome što želi obje stvari; biti slobodna i da joj se Trevillion vrati u život - što je bilo očito proturječje. On je bio čuvar. S njim uza se ne može biti slobodna. A opet, nije u potpunosti sretna bez njega. Phoebe je uzdahnula i nastavila hodati niza stazu. Ispod njezinih visokih potpetica krckao je šljunak. Maximus je, naravno, zadužio skupinu mladih, snažnih slugu da je čuvaju, uključujući među njima i Reeda i Hathawaya, čije se rane, naposljetku, nisu pokazale tako strašnima. Njezin je brat odbio mogućnost bilo kakve rasprave s njom oko čuvara. Ona scena u blagovaonici neke večeri kao da se nikad nije ni dogodila. Maximus se prema njoj odnosio pristojno i ljubazno... i okrenuo joj leđa kad mu je pokušala iznijeti svoje argumente. Što se tiče toga kamo su je njezine riječi dovele, mogla je, usto što je slijepa, slobodno biti i nijema. Phoebe je mogla čuti čuvare, čak i sada, kako se komešaju na periferiji vrta, bez sumnje naoružani do zuba i dajući joj malo do nimalo privatnosti. Bilo je neizrecivo neugodno kad je morala na toalet. »Miledi.« Ona se okrene na poziv - jednog od slugu, očito, ali nije bila sigurna kojeg. Zasigurno nije Reed, koji je imao koknijevski naglasak, no osim toga... mučenje. Trevillion bi pronašao diskretan način da je upozori na osobu koja joj se obraća, no njega nije bilo tu, zar ne? Ne, ona ga je otjerala svojom tvrdoglavom željom za slobodom. 114

Knjige.Club Books A možda ga je otjerao njezin poljubac. Koja strašna pomisao. Njoj se poljubac svidio, koliko god kratak bio. Činilo se da je uvodi u svijet pun otkrića, tik iza zatvorenih vrata. Kad bi ponovno mogla poljubiti Trevilliona, možda bi mogla otvoriti ta vrata. Sluga pročisti grlo, podsjećajući je kako je još uvijek ovdje. Ona uzdahne. »Da?« »Gospodin Malcolm MacLeish vas je došao posjetiti. Želite li ga primiti u dnevnoj sobi?« »Da«, odgovori ona, ali se smjesta predomisli. Naposljetku, ipak je prekrasan dan. »Ne, dovedite ga ovamo, hoćete li...?« »Ja sam Green, miledi.« »Naravno. Green. Možda biste mogli zamoliti Cooka da napravi neko osvježavajuće piće i posluži ga u vrtu?« »Odmah, gospođice.« Pretpostavila je kako se vratio u kuću, no kako je trava prigušila Greenove korake, bilo je teško to sa sigurnošću znati. Poslije nekoliko trenutaka ipak začuje kako je gospodin MacLeish zove. »Gospo Phoebe! Dobar dan. Jesam li vam rekao kako ste poput svojih ruža - i prekrasni i ugodni?« »Ne vjerujem, gospodine MacLeish«, odgovori mu ona, trzajući usnama. »Barem ne danas, ni po kojem mjerilu.« »Strašna omaška s moje strane, siguran sam.« A tada se obratio nekomu drugom, po svoj prilici jednom od njezinih čuvara. »Kažem, dobri čovječe, ovdje sam tek da pročavrljam s tvojom gospodaricom. Nemam nikakve opake planove protiv nje, uvjeravam te.« Phoebe se prvi put tog dana nasmiješila - bilo je nemoguće slušati odličan smisao za humor gospodina MacLeisha i ostati ozbiljan. Ona ispruži ruku prema njemu. »Bojim se kako sam u jučerašnjem uzbuđenju bila pomalo osorna zahvaljujući vam što ste mi spasili život. Pokušat ću

115

Knjige.Club Books ponovno; najljepše vam zahvaljujem što ste stali između mene i onih otmičara.« Osjetila mu je ruku kad je njezine prste obuhvatio svojima. Blagi dodir usana na njezinim prstima i njegov topli dah na nadlanici. »Bila mi je čast.« Glas mu se snizio i zvučao je neobično ozbiljno. Ona je nagnula glavu, pitajući se o razlozima njegova raspoloženja. Još je držao njezinu ruku kad je upitao: »Gdje je kapetan Trevillion danas? Ima li možda slobodno poslijepodne?« »Dao je ostavku i napustio službu kod mog brata«, odgovori mu Phoebe, spuštajući usne. »To je učinio?« Gospodin MacLeish zvučao je zapanjeno. »Ali...« »Da?« »Ma, ništa«, odgovori on. »Samo sam iznenađen njegovim postupkom. Pomislio bih da je vaša sigurnost na vrhu popisa želja kapetana Trevilliona.« Ona se ukoči, ova nehajna opservacija neobjašnjivo ju je povrijedila, iako je bila sigurna kako je to zadnja stvar koja je gospodinu MacLeishu bila na pameti. »Mislim da jest. U svojoj prilično tupavoj glavi zamislio si je da me ne može štititi samo zato što je hrom.« »Ah.« »Ah?« Ona se sumnjičavo namršti. »Čemu ovaj ah?« »Samo hoću reći da je možda on sam najbolji sudac onoga što je u stanju«, reče gospodin MacLeish pretjerano razumno. »U neku je ruku vrlo hrabro od njega da prizna svoju manu i zbog nje se graciozno makne ustranu.« »Hrabro«, frkne ona. »Hrabro ako smatrate da je biti blesav hrabro.« On se na njezine riječi zahihoće. »Vidim da na ovoj fronti s vama neću uspjeti pobijediti pa priznajem: kapetan Trevillion uistinu je blesavi nitkov jer vas je napustio samo zato što se brinuo za vašu sigurnost.«

116

Knjige.Club Books Ona se slabašno nasmije i okrene kako bi prošetala stazom kroz vrt, svjesna kako on drži korak s njom. »Moram u vama osvijestiti strašnu manu koju imate, gospodine MacLeish.« »Vaše riječi u mome srcu izazivaju užas, gospođice«, odgovori joj on. U glasu mu se ćutjela zabavljenost. »Koja je to strašna mana?« »S vama je iznimno teško ostati u sukobu«, reče ona. »Zapravo, otkrivam kako ja to nisam u stanju.« »Nastojat ću truditi se biti više odbojan«, odgovori joj on. »Možda ako budem vježbao svaki dan, s vremenom mogu postati prilično odvratan.« »Učinite tako«, odvrati mu ona. »Očekujem izvještaj krajem svakog tjedna o vašem napretku.« Dotad su već stigli do klupe na kojoj je prije samo nekoliko večeri sjedila s Jamesom. Ona zastane; srce joj se stisnulo kad se toga sjetila. »Gospo Phoebe«, gospodin MacLeish odjednom joj je ruke stavio u svoje spuštajući je na klupu. »Oprostite mi. Nadao sam se da ću si uzeti više vremena. Da napišem govor koji bi vas bio u potpunosti dostojan, no bojim se da jednostavno ne mogu. Vaša hrabrost, vaš um, vaš šarm iznad svega...« Pritisnuo je svoje usne na njezine prste - ne u gesti pristojna pozdrava, već strastvena poljupca i Phoebe je odjednom u strašnom trenutku shvatila kamo sve ovo vodi, nakon čega je odmah uslijedila zbunjenost. Je li joj što promaknulo? Je li njezina sljepoća uzrok tomu da sve vrijeme pogrešno tumači namjere gospodina MacLeisha? »Gospodine MacLeish«, reče ona i tada se zaustavi jer, sviđao joj se. Da nije bilo... Blagi Bože. Da nema Jamesa Trevilliona, možda bi čak i razmislila o njemu. Pa, bi da ovaj ne postupa tako brzopleto. No gospodin MacLeish nije se obazirao na njezinu upadicu. »Ni po kojim mjerilima nisam bogat, Phoebe, no kad bi mi dopustila - učinila bi mi veliku čast kad bi pristala postati mojom suprugom. Molim te, znaj da ću svakoga dana s radošću raditi, svim svojim srcem, kako bih osigurao 117

Knjige.Club Books ispunjenje svih tvojih želja. Zaklinjem se svim što mi je sveto kako ću te tijelom štititi od svakodnevnih iritacija i većih opasnosti života. Nikad nećeš morati izići bez čuvara i supruga. Zadržat ću daleko od tebe sve što bi ti možebitno moglo naškoditi. Od ovog dana nadalje, to će biti moj životni zadatak, zaklinjem se.« »No,« reče Phoebe, jer je nažalost u trenucima poput ovih naginjala uhvatiti se za pogrešne stvari, »ja ne želim tjelesnog čuvara za supruga.« »Naravno da ne želiš, ljubavi moja. Pogrešno sam se izrazio. Ja jednostavno mislim...« »Ne, zapravo ste«, reče ona pažljivo, »bili prilično elokventni. Namjera vam je čuvati me od bilo kakve prepreke ili pogrešnoga koraka u životu. Bilo kakve iritacije. Bilo kakve uznemirujuće stvari. No vidite, stvar je u tome da smatram kako nitko tako ne može živjeti, pažljivo umotan u zaštitni pokrivač. Nekad se netko tu i tamo treba i udariti kako bi znao da je živ, ne slažete li se?« »Ti si uglađena dama«, počeo je gospodin MacLeish zbunjenim tonom koji joj je, nažalost, dao dovoljan odgovor. »Treba te zaštititi od grubljih stvari u životu.« »Zapravo i ne treba«, odgovori mu ona, što je nježnije mogla. »I, bojim se, iako ste mi iskazali veliku čast, kako ne mogu prihvatiti vašu prosidbu.« »Miledi«, obrati joj se glasom lišenim naglaska jedan od slugu. Mora da je Green, sigurno? »Vaš čaj.« »O, krasno«, odgovori mu Phoebe s velikom dozom olakšanja. Pažljivo je opipala pladanj i otkrila čajnike te brdašce neke vrste kolača sa šećernom glazurom. »Mogu li vas ponuditi šalicom, gospodine MacLeish?« »Bojim se da imam drugi sastanak«, odgovori joj gospodin MacLeish prilično ukočeno. »Ispričajte me, gospo Phoebe.« I s tim je riječima naglo otišao, izazivajući u Phoebe krivnju što joj, zapravo, nije više stalo do njega.

118

Knjige.Club Books Sviđao joj se gospodin MacLeish, uistinu jest, no njegova je prosidba stigla kao iz vedra neba - vrlo zagonetno, zar ne? I zar nije znao toliko da treba prvo pitati Maximusa za dopuštenje da joj udvara? Phoebe je odmahnula glavom, pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo. Naposljetku, nije ni bilo važno. Čak i da je gospodin MacLeish slijedio sve propisane korake, njezin odgovor i dalje ne bi bio potvrdan. Nije James Trevillion i nikada to neće biti. Zar je Trevillion sada bio uzorak po kojem će prosuđivati sve ostale muškarce? Kako neobično. Sve do sada nije uopće ni bila svjesna da se tako osjeća. Shvaćanje - kako ga treba u svom životu, da joj bez njegova postojana prisustva u njezinu životu nešto nedostaje - ušuljalo se u nju. A sada je on otišao. Pomislivši to, pozvala je Reeda. »Miledi?« »Reed, znaš li gdje se kapetan Trevillion otputio?« »Ne.« »Pa, otkrij, molim te, za mene.« »Da, miledi.« Slušala je odjek sluginih koraka, a tada se ponovno našla sama - ili sama koliko je to ovih dana stalno bila. Neobično da netko može biti okružen čuvarima i dalje se osjećati izolirano. Tako se nije osjećala s Trevillionom. Nerijetko ju je ljutio ili iritirao, ponekad zabavljao svojom tihom mudrošću, rijetko dovodio do stanja usijanosti od bijesa te, u novije vrijeme, budio u njoj osjećaj topline s određenom čežnjom. No, s Trevillionom se nikad nije osjećala osamljenom. Phoebe se uspravila. Reed će otkriti gdje se James pritajio, a tada će ga ona posjetiti - bez obzira na čuvare - i nekako ga uvjeriti da život jednostavno bez njega ovdje nije isti. Zaista, njegova je dužnost da je čuva. I kad je to odlučila, zagrizla je u kolač od limuna. 119

Knjige.Club Books kasnije tog istog dana nagnula se nad svoj stol i virnula kroz golemo povećalo od mesinga na stalku. Udahnula je i tankim kistom od samurovine vrlo pažljivo dotaknula ružičasti obraz na minijaturnom portretu čovjeka na kojem je radila. EVE DINWOODY

»Gospojo?« Jean-Marie pozvao ju je s praga. »Njegova Milost došla vas je vidjeti.« »Uvedi ga, molim te, Jean-Marie.« Trenutak poslije, Njegova Milost Valentine Napier, vojvoda od Montgomeryja, uletio je u njezinu privatnu radnu sobu, noseći pravokutan paket prekriven platnom. Danas je nosio žutozeleno odijelo, vezeno crnim i zlatnim. Na bilo komu drugomu bilo bi to bolno gledati. Na njemu, tek je naglašavalo njegovu kosu boje gvineje1. »Eve, draga, smjesta moraš prestati sa svojim napornim radom. Ne samo da ćeš postati razroka ako budeš ustrajala na svakodnevnu slikanju, već i zato što sam ti donio dar.« »Jesi li?« Naslonila se na stolicu i još jednom umočila svoju četku u ružičasti akvarel prije nego što se ponovno nagnula nad svojim zadatkom. »Nije riječ o još jednoj kutiji marcipana, zar ne? Jer sam ti rekla da ih ne volim.« »Gluposti«, odvrati joj žustro vojvoda. »Svi vole marcipan.« »Ti ga ne voliš.« »Ja nisam svi.« Iznad njezina ramena začuo se zvuk duboka disanja. »To nisam ja, zar ne?« »Zašto bih«, upitala ga je, »naslikala tebe?«

Engleski zlatni novac koji se kovao od 1663. do 1816. od zlata iz afričke kolonije Gvineje (prim. prev.) 1

120

Knjige.Club Books »Pa...« Val je smjestio paket tik do nje - gotovo u njezine boje - te se ustrčao po njezinoj radnoj sobi, bez sumnje kako bi joj prerasporedio knjige. »Obdaren sam priličnom ljepotom.« »Može li džentlmen biti lijep?« upita ga ona, bacajući sumnjičave poglede prema paketu. »U mome slučaju može«, reče on tako uobraženo da se zapravo činilo vrlo nježno. »Tada bih te možda i trebala naslikati.« Eve se naslonila i proučila svoje djelo. Vrlo lijepo i upravo pravi trenutak da napravi pauzu. Val je bio previše nepostojan i narušavao joj je mir koji joj je trebao za slikanje. Očistila je četku. »Naravno, trebao bi mi mirno sjediti.« Val ispusti nepristojan zvuk. »Sjediti kako bi te se portretiralo tako je zamorno. Znaš li da sam prošle zime dao izraditi svoj portret? Kunem se kako mi je čovjek uzrokovao podbradak.« »To je zato što nisi sjedio mirno«, odvrati mu ona zajedljivo. Otvorila je paket i unutra otkrila bijelu golubicu koja ju je gledala iz drvenog kaveza. »Što je to?« »Golubica«, glas mu je dopirao s drugog kraja sobe. Zvučao je prigušeno. »Jesi li popravila svoje škiljenje? Pronašao sam je na tržnici na putu ovdje i natjerao svog nosača da stane samo kako bih ti je mogao kupiti.« Eve se namrštila na golubicu, a onda i na njega. »Što da radim s golubicom?« Val se uspravio na drugom kraju sobe. Oko njegovih nogu nemarno je bilo razbacano nekoliko njezinih knjiga. »Gugutati joj? Hraniti je? Pjevati joj? Ne znam. Što se obično radi s pticom u kavezu?« »Nemam nikakvu ideju.« On slegne ramenima i počne gomilati njezine knjige u nesiguran toranj. »Ako ti se ne sviđa, uvijek je možeš dati kuharici da od nje napravi pitu.« Eve umorno odmahne glavom. »Ne mogu jesti pitomu golubicu.«

121

Knjige.Club Books »Zašto ne?« Val je izgledao iskreno zbunjen. »Siguran sam da ima okus baš kao golub, a ja obožavam golublju pitu.« »Jer...« Eve je ulaskom služavke u sobu na sreću bila spašena pojašnjavanja Valu zašto je pogrešno ubiti pticu koja je trebala biti kućnim ljubimcem. Služavka je nosila golemi pladanj s čajem i nečim što je nalikovalo na kolačiće od naranče sa šećernom glazurom. Tess, njezina kuharica, dobro je znala koji su Valu omiljeni. Kimnula je služavki da može postaviti čaj na nizak stolić smješten ispred njezina plavo-sivog divana, a zatim ustala i prišla divanu. »Dođi sjesti i popiti malo čaja.« On se spusti u fotelju nasuprot njoj, a tada se namršti. »Taj divan blijedi. Dopusti mi da ti kupim novi.« »Ne«, Eve mu mirno, ali prilično odlučno odgovori. Morala je biti nepopustljiva s Valom ili bi se našla zatrpana neželjenim - i nerijetko bizarnim - darovima. On digne ruke, razdražen. »U redu. Zadrži tu ružnu stvar.« Ona ga pogleda dok mu je dodavala čajnik. »Danas si u elementu.« On je odjednom zabljesne jednim od svojih pravih osmijeha - širokim i dječačkim, s jamicama na oba obraza, i dovoljnim da bilo koje srce, posebno njezino, stisne. »Jesam li te ugušio svojim bolesnim humorom, draga moja Eve? Oprosti mi, molim te.« Ona je otpila gutljaj čaja. »Hoću ako mi kažeš što te muči.« On počne vrtjeti svoj štap s mačem sa strane fotelje. »Svi moji mehanizmi i nastojanja dosad su već trebali uroditi zrelim plodovima, a ipak se to ne događa.« »Ponekad mislim da je najbolje za tebe kad ne ide sve kako želiš«, reče ona blago. »Misliš?« Mračno ju je pogledao. »Ali, slatkice, to me samo čini ljutim. A znaš kakav sam kad sam ljut.« Ona odvrati pogled. Zadrhtala je, iako je u sobi bilo toplo. Činjenica je bila da je Val, kad je bio u takvu raspoloženju, igrao ulogu kicoša i budale, 122

Knjige.Club Books no ljudi koji su ga zbog njegova ponašanja odbijali, time su se dovodili u opasnost. I zažalili bi zbog toga. »Ima li to kakve veze s uslugom koju sam ti učinila?« upita ga ona pažljivo. »Moglo bi biti.« Naglo je uspravno sjeo i poslužio se kolačićem. »Postoje radovi unutar rada, zupčanik na zupčaniku, kotač unutar kotača. Jednog dana, draga Eve, vladat ću ovim gradom, štoviše, ovim cijelim otokom, i zapamti moje riječi, nitko nikada neće otkriti što sam bio učinio.« S tim je riječima u usta ubacio kolačić i nasmiješio se. I dok bi bilo lako pogledati Vala s glazurom od naranče i šećera razmazanom u kutovima usana te pomisliti kako gradi kule u zraku, Eve je bila pametnija. Svjedočila je punini volje vojvode od Montgomeryja. Svjedočila i gotovo nije preživjela.

123

Knjige.Club Books

Osmo poglavlje

Zemlja kojom je Corineus putovao s morskim konjem bijaše lijepa i pitoma, ali gotovo sasvim napuštena. Stoga je zaposjednuše četiri diva koja su otimala stoku, uništavala polja i klala svakog tko bi im se usprotivio. Zvali su se Gog, Mag i Agog... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

ano sljedećeg jutra Phoebe je polako tapkala kroz hodnike palače Wakefield. Prolazeći pokraj dnevne sobe, čula je kako služavka mete lug u kaminu, ali osim toga činilo se da je posve sama ondje. Upravo je to i željela. Maximus se pobrinuo da je tijekom dana okružena čuvarima. Nije mogla učiniti ni koraka bez njih u blizini, a sve što je željela bilo je nekoliko trenutaka nasamo. Sama sa sobom, kao što je nekoć bila. Zbog čežnje da se oslobodi okova izgubila je svoga kapetana Trevilliona. Zbog te pomisli nakratko zastane. Možda bi trebala pronaći način da prihvati ta ograničenja - kavez u kojem živi - sada kad je potpuno slijepa? Možda se ponaša budalasto odbijajući prihvatiti da sljepoća znači da više ne može izlaziti kao nekada. Ali ona jest prihvatila većinu toga što joj je donio gubitak vida. Shvaćala je da se mora osloniti na druge kad želi izabrati boju odjeće, kad se nađe u nepoznatu prostoru ili nepoznatoj situaciji, da joj netko mora reći gdje se na stolu nalazi hrana kako ne bi stavila prste ravno u zdjelu s umakom. Više ne može ni samostalno pročitati knjigu. Ne može vidjeti glumce na pozornici u kazalištu ili sliku za koju drugi kažu da je lijepa. 124

Knjige.Club Books Nikada neće vidjeti kako joj se kapetan Trevillion osmjehuje. Zar je zaista nužno da se odrekne i izlazaka iz kuće? Zar želja za slobodom nije zajednička svim ljudima? Zar to nije nešto čemu teži svako ljudsko biće neovisno o okolnostima? Iako ju je Maximus držao zatočenu tijekom zadnjih nekoliko godina, ona je osjećala kako se više nego ikada prije buni protiv njegovih ograničenja. Možda stoga jer je u tom vremenu izrasla u ženu. Možda joj je jednostavno toga bilo dosta. Ona odmahne glavom i nastavi dalje hodnikom. Sudari se sa stolićem - zar su ga pomaknuli? - zapita se i nastavi prema stražnjim vratima kuće. Čim ih otvori začuje ptice kako glasnim pojem dočekuju dan. Ranojutarnji zrak još bijaše hladan i svjež od protekle noći pa kad rukom dodirne travu, Phoebe osjeti vlagu od jutarnje rose. Radosno udahne. Već danima nije obišla staje. Iako više nije u stanju jahati konja, postoji to nešto u vezi sa stajama - zvuk koraka dok tapkaju po sijenu, tiho rzanje ili udarac kopitom, miris konja i gnojiva - osjećala se vrlo zadovoljno u tom okruženju. Trevillionu se, naravno, nije sviđala pomisao da se ona ikuda kreće sama - a kamoli po tako neuglađenu mjestu kao što je konjušnica. Od početka svoje službe uvijek je inzistirao na tome da je prati prilikom posjeta stajama, a ona mu je to itekako zamjerala. S vremenom se to promijenilo... Phoebe je uzdisala prolazeći procvjetalim vrtom, dlanovima dodirujući vlažne cvjetove, vlažeći se kapljicama rose. Miris ruža jutrima je svjež i sladak. Ona shvati kako je u posljednje vrijeme počela uživati u Trevillionovu društvu. Činilo se da i on podjednako uživa s njom. Bez njega je pomalo pusto: nedostajalo joj je njegovo društvo. Ruku na srce, bez okolišanja, nedostajao joj je on. Tko bi pomislio da će se to dogoditi? Kad se tek pojavio smatrala ga je ukočenim, previše ispravnim i nepopustljivim kad se radilo o njezinoj sigurnosti. Zapravo on i jest upravo takav, ali tada je mislila da će poludjeti što joj je stalno u blizini, dok je sada najviše od svega željela da je opet pokraj nje. 125

Knjige.Club Books Tjerala je te misli prolazeći kroz vrata s druge strane vrta. Stigla je do pošljunčana puteljka koji je vodio do zida s vratima prema konjušnici. Zasun na željenim vratima pomalo je zahrđao pa se Phoebe morala kratko boriti s vratima prije nego što su se naglo otvorila. S olakšanjem je rastvorila vrata i zakoračila u konjušnicu. Istog trenutka zgrabile su je snažne ruke. pojeo žlicu grudaste kaše koju mu je ljubazno dala gazdarica, kad je netko počeo mahnito lupati po vratima. TREVILLION JE UPRAVO

Ustao je i uzeo jedan od svojih pištolja iz ogrtača prije nego što je otvorio vrata. Reed je stajao ispred njih, bez daha, raskolačenih očiju, znojna čela. »Lady Phoebe!« Trevillion stegne čeljusti, instinktivno pokazujući bijes i zabrinutost. Vrati se u sobu i oko prsa omota remenje za nošenje oružja. »Da čujem, Reed.« »Gospodine.« Zapovjedni ton kao da je umirio Reeda. Proguta knedlu i reče: »Lady Phoebe je nestala, kapetane. Rano jutros uočeno je da su stražnja vrata konjušnice širom otvorena, a svjedoci su vidjeli kako ju je netko ugurao u kočiju.« Trevillion prostački opsuje ispod glasa. »Uvijek je voljela jutrom obilaziti staje.« »Tako je, gospodine«, odgovori Reed. »Vojvoda pretpostavlja da je izišla van te da ju je netko zgrabio.« »Jasno.« Trevillion ugura oba pištolja u futrole te napuštajući sobu dade znak Reedu da krene za njim. »Što se poduzima?« Sjure se niza stube, a Reed mu je u trku prenosio informacije. »Vojvoda je okupio sve ljude, uključujući konjušare, kako bi ih ispitao.« »Zna li da si došao po mene?« upita Trevillion dok su izlazili na ulicu. Ondje su ih čekala dva konja, a on pretpostavi da su to životinje iz Wakefieldovih staja. 126

Knjige.Club Books »Ne zna, gospodine.« Trevillion pogleda u mladog slugu. Zbog ovog bi postupka mogao ostati bez posla. »Dobar si čovjek.« Prije nego što se popne na konja, Trevillion dade svoj štap Reedu, a potom pruži ruku kako bi ga opet uzeo. Reed se taman pripremao zajahati kad Trevillionu sine pomisao. Okrene se prema slugi. »Sjećaš li se Alf iz St. Gilesa?« »Sjećam je se, gospodine«, odgovori Reed. Trevillion kimne. »Možeš li je pronaći i dovesti je natrag na imanje Wakefiled?« »Mogu pokušati«, reče Reed. »Slutim gdje bih je mogao potražiti.« »Odlično. Reci joj da je riječ o stvari o kojoj smo neku večer razgovarali. I još nešto, Reed.« »Da, gospodine?« »Reci joj da odmah trebam sve informacije koje zna.« »Da, gospodine.« Reed zajaše konja i usmjeri ga prema St. Gilesu. Trevillion svoga potjera u suprotnu smjeru. Iako je bilo rano, ni osam sati ujutro, ulice Londona vrvjele su ljudima. Unatoč tome uspio je konja natjerati u trk tijekom većine puta prema imanju Wakefield i stići onamo razmjerno brzo. Trevillion sjaše, hramajući stigne do prednjeg stubišta i pokuca na glavna vrata. Panders mu otvori, uputi mu vrlo zabrinut pogled i reče: »Ovamo, gospodine.« Batler ga odvede prema vojvodinoj radnoj sobi u kojoj je vladao kaos. Vojvoda je koračao ispred kamina, pogledavajući oko sebe poput zatočena tigra koji se sprema nasrnuti na rešetke svoga kaveza. Craven je sjedio za stolom i bjesomučno nešto pisao. Vojvotkinja se posjela pokraj kamina i duboko zabrinutim pogledom promatrala svoga supruga, dok su na sredini prostorije prekrivene sagom stajale tri uplakane služavke.

127

Knjige.Club Books Kad se pojavio na vratima, vojvotkinja ga pogleda i ustane. »Kapetane Trevillion, hvala nebesima.« Došla je do njega i svojim mekanim dlanovima obuhvatila njegovu ruku. »Morate mu pomoći. Gotovo je sišao s uma.« Trevillion ne reče ni riječi. Stanje je ozbiljno ako se vojvotkinja pouzdaje u druge kako bi doprli do vojvode. »Učinit ću sve što mogu, Vaša Milosti.« Vojvotkinja mu stisne ruku. »Ne znam što će on učiniti ako su Phoebe prisilili na brak. Ona mu je sestra i on je iskreno voli. Mogli bi mu zaprijetiti njezinom srećom, njezinom sigurnosti. Natjerati ga da u Parlamentu glasa drukčije.« Uhvati mu pogled raskolačenim očima ispunjenima strahom. »Kapetane Treviliion, ne možete ni zamisliti moć koju su si ti ljudi priskrbili otevši Phoebe.« Trevillion proguta knedlu zbog pomisli na Phoebe prisiljenu na brak, prisiljenu na... Na trenutak zatvori oči kako bi se umirio. Tada ih otvori i pogleda vojvotkinju. »Dopustite da razgovaram s vojvodom.« Ona kimne i povuče ga od vrata dublje u prostoriju. »Maximuse.« Vojvoda prestane koračati i naglo se okrene. »Trevillione.« »Vaša Milosti.« Trevillion se kratko nakloni. »Što se dogodilo?« »Dogodila se prokleta nesposobnost«, dubokim i bijesnim glasom zareži vojvoda, a služavke opet zajecaju prestrašivši se njegova gnjeva. Craven podigne pogled i dade znak Trevillionu da priđe. On se nagne bliže njemu kako bi unatoč komešanju uspio čuti što mu sluga govori. »Jutros u šest sati vojvodu je probudio Bobby, konjušar od kojih trinaest godina, rekavši da je vidio kako lady Phoebe guraju u kočiju pokraj staja. Bila je posve tiha, a glavu su joj prekrili kapuljačom.« »Gdje je Bobby sada?« upita Trevillion. »Najvjerojatnije u kuhinji gdje uz pomoć hrane pokušava doći sebi«, hladno mu odgovori Craven. Pogleda u svoga gospodara. »Vjerujem da smo od tog momka izvukli sve moguće informacije.« 128

Knjige.Club Books »Ima li još nešto?« Ovi podaci nisu mu bili dovoljni. Kočija bez ikakva opisa? »Je li rekao koliko je ljudi vidio?« »Negdje između njih troje i dvanaest, bojim se.« Craven uzdahne. »Upravitelj konjušnice tvrdi da je dečko vrhunski stručnjak za konje, ali osim toga je mentalno ograničen.« »Što se još poduzelo?« »Ispitani su svi radnici u stajama.« Craven raširi ruke. »Nitko nije ništa čuo ni vidio.« »Što je s istragom koju ste proveli nakon posljednjeg pokušaja otmice?« Wakefield udari šakom o radni stol, a od udarca se zatresu svi predmeti na njegovoj površini. »Ništa. Čak nismo uspjeli pronaći ni muškarca s ožiljkom.« »Istraga je tekla iznimno sporo.« Craven pročisti grlo. »Okolnosti su bile vrlo nepovoljne.« Itekako su bile nepovoljne. »A sad?« »Njegova Milost zapovjedila je da ispitamo i osoblje unutar kuće.« Craven kimne u smjeru triju uplakanih služavki. »Zatekli ste nas usred toga.« Trevillion se okrene kako bi razgovarao sa služavkama. Dvije od njih - sjedokosa žena i sitna crvenokosa - izgledale su baš kao služavke. Treća je bila Powers, osobna služavka lady Phoebe. Sve tri rupčićima su brisale lica dok su plakale. Svaka od njih doimala se pogođenom i prestrašenom. Samo što Powersine oči nisu bile crvene. Trevillionovu dušu obuzmu bijes, vrućina i prosvjetljenje. »Ti!« zaurla Trevillion, zbog čega se svi u sobi ukoče i pogledaju ga. »Ti. Pođi sa mnom.« PHOEBE OPREZNO podigne

glavu i osluhne. Oslobodili su je kapuljače - ali čemu zapravo trud oko pokrivanja očiju slijepoj ženi? - kad su je ostavili

129

Knjige.Club Books ovdje, ali ruke su joj i dalje bile vezane ispred tijela. Sjedila je na drvenoj stolici s rukohvatima u prostoriji za koju je pretpostavljala da je prazna. »Ima li koga?« Glas joj odjekne kao da se nalazi unutar kakve posude. Znači prostorija je mala. Mogla je čuti glasove otmičara. Još u kočiji razabrala je da se radi o četirima osobama; jedan je bio vrlo mlad, jedan je govorio irskim naglaskom, a dvojica su bila Londonci, od kojih je jedan blago mucao. Osim njih, morao je biti barem još jedan koji je vozio kočiju. Dakle, najmanje petorica muškaraca. Zašto su je oteli? Sada je shvaćala koliko je ovo pitanje zakašnjelo Trevillion ih je ometao. Tri puta pokušali su je oteti, što je u najmanju ruku govorilo koliko su uporni. Maximus joj je kratko i bez objašnjenja prenio kako je ubogi, poludjeli lord Maywood oslobođen sumnje za prvi pokušaj. Phoebe podigne ruke kako bi se počešala po nosu, razmišljajući o situaciji u kojoj se našla. Očito su znali tko je ona pa je moguće da je oteta radi otkupnine. Kočija nije dugo putovala i ona zaključi kako se još uvijek nalaze u Londonu. Dok su je izvlačili iz kočije i uvodili u ovu zgradu, osjetila je vonj kanalizacije i truleži pa pomisli kako se ne nalazi u nekom od ljepših dijelova Londona. Uzdahne. Nakon prvotne prestravljenosti, zatočeništvo joj je zasad bilo prilično dosadno. Pokušala je zubima oslabjeti uže oko zapešća, ali nakon nekoliko minuta shvati kako će prije ostati bez zuba nego što joj uspije olabaviti čvor ili pregristi prilično odvratno uže. Iz druge prostorije dopre zvuk glasna smijeha. Barem se njezini otmičari zabavljaju. Ona oprezno ustane, prvo jednom pa drugom nogom istražujući ispred sebe ima li prepreka na podu. Dođe do zida pritom udarivši laktom o njega. »Au«, šapne sebi u bradu, zadržavajući dah za slučaj da je mala buka koju je proizvela udarcem prenula njezine otmičare.

130

Knjige.Club Books Činilo se da nisu ništa čuli pa ona počne hodati duž zida, u potrazi za vratima. Za nekoliko sekundi dođe do njih i prisloni uho na drvo, osluškujući. Riječi su bile sporadične. »Dolazi ’amo. Nije mi jasno«, zarežao je jedan od Londončana. »On će uskoro doći i onda će nam platiti ostatak«, reče Irac dovoljno jasno. »Ah...« glas najmlađeg bio je toliko dubok da je bilo gotovo nemoguće razabrati riječi. »Zato što traži vikara, zato«, odgovori Irac, a Phoebeno srce potone. Ako je Maximus uskoro ne pronađe i izbavi, vrlo lako bi se mogla naći u braku u trenutku kad on stigne do nje. »RECI MI ŠTO ZNAŠ«, reče Trevillion tihim, dubokim i mrgodnim glasom, »i možda nećeš biti obješena zbog zločina koji si počinila.« »Ja, ja nikada nisam ništa učinila«, promuca Powers, potonuvši u stolicu na kojoj je sjedila. Bili su u dnevnoj sobi u stražnjem dijelu kuće koja se rijetko koristila, samo njih dvoje, a iako Trevillion nikad u životu nije udario ženu, sada je bio u iskušenju da to učini. Phoebena služavka nešto je znala, a pomisao na to da mu prodaje prazne priče dok je ona u opasnosti - dok možda upravo proživljava najgoru vrstu poniženja koja se može nanijeti ženi... Dlanovima mlatne po rukohvatima stolice, unoseći se u Powersino lice. »Ozbiljno me shvati. Ako netko tvojoj gospodarici na bilo koji način naudi, posvetit ću svoj život uništavanju tvoga.« »Žao mi je«, plakala je Powers. »Nisam znala da će ovo učiniti, zaista nisam. Ne smijete reći vojvodi.« Trevillion pretrese stolicu, učinivši da služavkini zubi zacvokoću. »Tko? Daj mi ime, prokleta bila.«

131

Knjige.Club Books »Ne znam mu ime!« Raskolačila je oči otkrivajući cijelu bjeloočnicu, a Trevillion bi u bilo kojoj drugoj situaciji možda već osjetio kajanje zbog tako intenzivnog teroriziranja žene, ali ovo nije bio takav slučaj. »Zaklinjem se. On je... zvučao je kao Irac.« Deset minuta poslije Trevillion uđe u vojvodinu radnu sobu. Wakefield podigne pogled. I dalje je bio na nogama, kao da mu je zabranjen makar trenutak opuštanja dok mu je sestra u opasnosti. »Što ste doznali?« »Podmitio ju je nekakav Irac,« reče Trevillion, »dao joj je pozamašnu sumu. Rekla mu je da lady Phoebe ponekad ranim jutrom obilazi staje. Opisala ga je kao prosječna - tamnokosa, s radničkim naglaskom, u čistoj, ali iznošenoj odjeći. Dvaput se sastala s njim, a istaknula je samo to da je spomenuo kako je uzeo sobu u blizini Covent Gardena.« Wakefield se okrene prema Cravenu. »Pošalji sve ljude, moramo pretražiti Covent Garden i okolne četvrti.« »Da, Vaša Milosti«, odgovori Craven i izjuri iz prostorije. Trevillion je zurio u Wakefielda, svjestan kako nema smisla objašnjavati mu kako je svojim ljudima dodijelio nemoguć zadatak. »Blizina Covent Gardena« preveliko je područje da bi ga se moglo pretražiti. Vojvoda nastavi koračati poput životinje u kavezu, sve dok se Craven nije vratio i lagano mu kimnuo, vjerojatno mu tako dajući znak da su se svi ljudi s imanja zaputili izvršiti naredbu. »Tko je ovo?« iznenada upita vojvoda, a Trevillion se okrene i na vratima ugleda Alf i Reeda. »Najupućenija osoba u Londonu«, odgovori Trevillion, ne skidajući pogled s djevojke. »Reed ti je rekao da je lady Phoebe oteta?« Alf trzne glavom u znak slaganja. »Što imaš za mene?« Alf je prljavim rukama vrtjela savitljiv šešir, u isto vrijeme izgledajući prkosno i nevjerojatno prestrašeno. Vjerojatno nikada nije bila na tako grandioznome mjestu kao što je imanje Wakefield. »Govori se da je neka 132

Knjige.Club Books žena odvedena u javnu kuću k madam Maude. Doduše, riječ je o crnokosoj ženi.« Trevillion odmahne glavom. »Ne.« Alf udahne. »Prije jednog sata iz Temze su izvadili tijelo žene.« »Blagi Bože«, reče vojvotkinja, a vojvoda joj priđe i uhvati je za ruku. »Nije ni to«, reče Trevillion, moleći Boga da je u pravu. Phoebe ne bi oteli samo da bi je ubili. Mnogo je tiše vrijedila na životu. Zadržao je tu misao, odbijajući razmišljati o alternativi. »Što još?« Alf spoji obrve. »Osim toga su neku ženu s kapuljačom prek’ glave izvukli iz kočije.« Trevillion se uspravi, a svaki mu se mišić u tijelu napne. »Gdje?« »Uličica na južnoj strani Covent Gardena«, reče Alf. »Blizu obućarske radnje.« »Znaš li gdje se to nalazi?« upita Trevillion. Alf kimne. »Onda me odvedi onamo.« »I mene.« Vojvoda se stane odmicati od supruge. Ali ona ga je čvrsto držala. »Maximuse. Moraš ostati ovdje za slučaj da netko javi kakvu vijest.« On je pogleda. Lice joj je odavalo snagu i hrabrost. »Za slučaj da pošalju zahtjev za otkupninom. Samo ti možeš prikupiti novac - i odlučiti što učiniti.« »Vaša Milosti«, reče Craven. »Vojvotkinja je u pravu. Ovdje vam je mjesto.« »Ali s njim je samo Reed!« Vojvoda rukom pokaže na slugu. »Dvojica protiv tko zna koliko njih.« »Poslat ću jednog od konjušara da pođe za našim ljudima«, započne Craven. »Da ih sustigne i...«

133

Knjige.Club Books »Vaša Milosti«, Trevillion ga oštro prekine. Nisu imali vremena čekati druge. Vojvoda podivljali pogled usmjeri na njega. »Izbavit ću lady Phoebe. Zaklinjem se.« Vojvoda ga nastavi gledati još nekoliko trenutaka, kao da provjerava istinitost njegovih riječi. Tada kimne. »Krenite!« »Da, gospodine.« Trevillion hramajući napusti dnevnu sobu, a za njim pođu Reed i Alf. »Jesi li naoružan?« Trevillion upita Reeda. »Jesam, gospodine.« Trevillion kimne prema Alf. »Imamo li što za njega?« »Donijet ću još jedan pištolj.« Reed potrči. »Trebaš nam samo pokazati gdje je to mjesto«, Trevillion reče Alf dok su koračaliniz hodnik. »O tebi ovisi želiš li učiniti nešto više od toga.« »Dobro«, odgovori Alf uobičajeno odvažnim tonom. »Zapravo se ni meni nikada nisu sviđali muškarci koji vrebaju žene.« »Tako i treba«, reče Trevillion. Stigli su do ulaznih vrata i ondje zatekli Reeda kako ih čeka s pištoljem u ruci. Pruži ga prema Alf. »Pazi na to, mladiću.« »Pazi ti na svoj«, odvrati mu odvažno. »Znam se ja služiti pištoljem.« »A jahati konja?« upita Reed dok su izlazili van gdje su stajala ona dva konja s kojima su prije došli. Alf malo problijedi. »Može jahati sa mnom«, reče Trevillion. Zabaci nogu i uspne se na konja pa pruži ruku Alf. Ona još jednom uznemireno pogleda konja, a onda tvrdoglavo stisne čeljusti. Uhvati Trevillionovu ruku i podigne se iza njega. »Drži se«, reče Trevillion i potjera konja u trk. Vjetar mu je šibao lice dok su kopita odzvanjala popločanom ulicom, prestižući pivarska kola. Kočijaš prostački opsuje, ali Trevillion se i ne osvrne. 134

Knjige.Club Books Na pameti mu je bilo samo odredište. Svrha i cilj. Pješaci se razbježe pred konjem, ali na ulici ostane košara u kojoj je ležao pas. »Čvrsto se drži!« poviče prema Alf i natjera konja da poskoči preko košare. Alfine mršave ruke stegnule su Trevillionov struk, a njemu se učini da je začuo jedva zatomljeni krik. Približili su se Covent Gardenu. »Kuda?« »Desno!« Alf ispruži ruku i pokaže u smjeru juga prema jednoj uskoj uličici - prema St. Gilesu. »Tamo dolje.« On se nagne unatrag i povuče uzde kako bi konj usporio do kasa. »Gdje?« »Uličica se grana u još jednu. Ona je u kući u toj ulici.« Trevillion kinine, povlačeći uzde kako bi zaustavio konja na mjestu gdje se križaju ulice. Ovo se područje nalazilo vrlo blizu St. Gilesa, a krasile su ga nagurane kuće, s potkrovljima i nadstrešnicama koje su se naginjale nad uskim ulicama, gotovo zaklanjajući svjetlo. Prljavi kanal tekao je sredinom uske ulice, šireći smrad. Trevillion klizne iz sedla, pomažući Alf da sjaše s konja. Pogledao je u nju svjestan da je unatoč svojoj hrabrosti ona tek mlada djevojka. »Ostani ovdje i čuvaj konje. Možda ćemo se morati dati u bijeg.« Otvorila je usta kako bi se pobunila, ali Trevillion joj utrpa uzde u dlanove. On se okrene prema Reedu koji je upravo sjahao i izvukao pištolj. »Budi u blizini. Ako ne vidiš dobro tko ti je na nišanu, tada ne pucaj. Ne želimo da lady Pboebe bude pogođena.« »Da, kapetane.« Trevillion izvuče oba pištolja i zaputi se niz ulicu, s Reedom za petama. Udaljeni kraj ulice skrivale su sjene, ali Trevillion razabra dvije siluete kako se kreću prema njima. Jedna je bila zaogrnuta plaštem. On i Reed stignu u ravninu s kućom koju im je Alf pokazala. Bila je oronula, napola nagnuta prema ulici, sa šupljinama u zidovima gdje su se 135

Knjige.Club Books nekoć nalazile opeke koje su ispale ili su silom iščupane iz vanjskog zida. Ulazna vrata nalazila su se ispod razine ulice, a prema njima je vodilo nekoliko stuba. Trevillion pogleda u njih pa u Reeda. Siluete na kraju ulice sada su nestale. Sve je bilo pusto, iako je još bio dan. Vjerojatno stoga što ljudi koji žive po ovakvim jazbinama znaju kad se treba pritajiti. Trevillion rukom dade znak Reedu. Reed se sjuri niza stube i razvali vrata. Istog trenutka zapuca, a jedan od čuvara iznutra padne u oblaku dima i mirisa baruta. Trevillion zakorači unutra, škiljeći. Trojica muškaraca sjedila su oko stola, prekinuta u kartanju. Počeli su ustajati, a Trevillion ustrijeli najkrupnijeg među njima. Preostala dvojica zagledaju se u Trevilliona. »Preostao mi je jedan metak za onog koji se prvi pomakne«, reče. »James!« iz unutarnje prostorije dopre Phoeben glas. Trevillion svoj drugi pištolj preda Reedu. »Ne trudi se upozoriti ih prije nego što zapucaš.« Pođe do jednih od unutarnjih vrata i stane proučavati zasun. Sastojao se od jednostavna mehanizma s klinom pa ga otvori. Phoebe mu praktički padne u naručje. »Ah! Jeste li to vi?« Nosila je staru plavu haljinu - onu koju je običavala odjenuti kad bi išla u staje. Zavukla se nosom u njegov vrat i udahnula prije nego što je radosno rekla. »Da, jeste!« On osjeti kako se nešto oslobodilo u njegovim grudima i jedva se odupre snažnu porivu da poljubi njezina nasmiješena usta. Umjesto toga se nakašlje i reče: »Dajte da vas odvežem.« »Ah, hvala vam«, reče ona dok je Trevillion izvlačio bodež iz čizme, pažljivo režuči uže kojim su joj vezali zapešća. »Ti!« preko ramena vikne prema jednom od otmičara. »Imaš li još užeta?«

136

Knjige.Club Books Prije nego što je odgovorio, muškarac je pogledao u Trevilliona pa u pištolj koji je Reed držao uperenim u njega. »Imam.« »Odlično. Veži onoga drugoga«, zapovjedi Trevillion. »I dobro stisni čvorove, provjerit ću ih.« Uže spadne sa zapešća lady Phoebe, a Trevillion nježno pregleda tragove vezivanja. »Ali ako se ne smijem micati...« Trevillion uzdahne. »Možeš se pomaknuti toliko koliko je potrebno da svežeš prijatelja.« Iz džepa izvuče rupčić i ispara ga u dva dijela. Nježno omota Phoebena zapešća. »Hvala«, prošapće ona. »Znala sam da ćete doći po mene.« »Jeste li?« upita je. Napustio ju je. Prepustio ju je otmičarima. »Jesam.« Ona se umiljato nasmiješi. »Zar niste došli?« Uputi joj zbunjen pogled dok je završavao s previjanjem njezinih zapešća. Zar ne shvaća da je on kriv za sve ovo? Nikada nije trebao otići. Trebao je ostati uz nju danju i noću, sve dok otmičari ne budu otkriveni i privedeni pravdi. Bilo kako bilo, neće opet počiniti istu pogrešku. Kad se okrenuo, oba otmičara bila su vezana i ležala na podu uz Reeda. Sluga ga pogleda i kimne mu. »Dođite«, reče Trevillion, usmjeravajući lady Phoebe kroz vrata. »Zar ćete nas samo ostaviti ovdje?« zaviče jedan od otmičara. Trevillion se okrene, mršteći se. »Bolje im stavi povez preko usta. Tako će im biti bolje dok Njegova Milost ne stigne ovamo i ispita ih.« Reed tako učini i oni odu, zatvarajući vrata za sobom. »Malo dalje su konji«, reče on lady Pboebe dok ju je vodio niz ulicu. »O, divno«, reče ona.

137

Knjige.Club Books Alf je i dalje čekala točno ondje gdje su se rastali, uzda čvrsto stisnutih u bijelim košćatim rukama. Trevillion je slutio da se nije ni pomaknula otkako su je ostavih. »Bravo, mladiću«, reče joj Trevillion. »Imam još jedan zadatak za tebe danas. Možeš li za mene dostaviti jednu poruku?« Alf se činila uvrijeđenom. »Naravno.« »Tada ovo poruči vojvodi od Wakefielda.« Nagne se i nešto joj šapne u uho. Kad se uspravio, njezine su oči bile šire nego ikad prije. »Nikom drugom nemoj reći. I očekujem da izvršiš zadatak koji sam ti sinoć povjerio.« »Da, gospodine!« Alf se naceri i dade se u bijeg. »Reed.« Trevillion se okrene slugi. »Imam zadatak za tebe, ali da bi ga izvršio, moraš trajno napustiti posao kod vojvode i prijeći k meni. Ne mogu ti jamčiti da će te nakon toga on više htjeti primiti.« »Ja sam vaš čovjek«, odgovori Reed srčano. »Uvijek sam bio i uvijek ću biti.« Trevillion mu se nasmiješi. »Hvala ti.« Tada mu je dao upute, ovoga puta ne šaptom, ali glasom dovoljno tihim da ga nitko ne može čuti. Kad je završio, Reed mu salutira. »Možete računati na mene, kapetane.« »Znam da mogu.« Reed se prebaci preko konja i ode. »Postali ste prilično tajanstveni od našega posljednjeg susreta, kapetane«, reče lady Phoebe. »Jesam li?« Uzeo ju je za ruku kako bi je doveo do stremena. »Zaista jeste«, reče ona. »Opet ćemo jahati zajedno?« »Ako nemate ništa protiv«, odgovori joj. »Nekako sam sklona svakoj vašoj zamisli otkad ste me spasili od otmičara«, odgovori lady Phoebe. »Mogućnost prisile na brak bila mi je nepodnošljiva.«

138

Knjige.Club Books »Jesu li vas oteli s tom namjerom?« smireno upita Trevillion dok je zauzimao položaj u sedlu iza lady Phoebe. Osjećao je kako u njemu divlja bijes. »Tako mi se čini iz onoga što sam čula.« »Uvjeravam vas da neću dopustiti da vam se takvo što dogodi. Ne dok ste sa mnom.« Odluka je već bila donesena, a ove nove informacije samo su je učvrstile. Trevillion više ništa neće prepustiti slučaju. Osim u sebe, nije se mogao pouzdati ni u koga drugog da osigura potpunu sigurnost lady Phoebe dok se ne pronađe otmičar.

139

Knjige.Club Books

Deveto poglavlje

Corineus bijaše odlučan ubiti divove i postati kralj ove nove zemlje. Stoga je jahao konja do opustošenih močvara gdje je stanovao Gog, najmanji od divova. Gog bijaše visok kao dva muškarca što stoje jedan povrh drugog, i imao je ogavno lice, gotovo cijelo prekriveno čirevima i crnim dlakama. Corineus podbode konja i ovaj poleti, iskeženih očnjaka. U tren oka div je ležao mrtav u močvari. Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

hoebe se naslonila na Trevillionova široka prsa dok su jahali kroz London. Nije nimalo marila za neprikladnost takva prizora. Vratio se po nju, spasio ju je kad je bila najočajnija. Njegov miris - onaj koji mu je poklonila - obavijao ju je, i ona je bila dirnuta i zahvalna jer ga još uvijek nosi. Sandalovina i bergamot za nju su sad značili sigurnost... a možda i nešto više. Osjetila je kako je bedrima jače stegnuo konja, tjerajući ga u laki galop na nekoliko minuta, s rukom obavljenom oko njezina struka, sigurno je držeći. Kad je Trevillion pustio da konj ponovno uspori, pitao ju je: »Što se dogodilo? Kako su vas oteli?« Izdahnula je i malo se uspravila. »Jutros sam pošla do staja obići konje. No kad sam otvorila vrata koja vode u staju netko me zgrabio i preko glave mi prebacio kapuljaču.« Zadrhtala je sjetivši se toga. Ispod kapuljače je bilo klaustrofobično i iako je mogla savršeno dobro disati, taj užasan osjećaj da joj je zrak izbijen iz pluća bio je gotovo nepodnošljiv. 140

Knjige.Club Books Ruka kojom ju je držao oko struka se stegnula, njegov dlan bio joj je ravno položen na trbuh. »Prokleti bili«, prošapće Trevillion, toliko blizu da je usne možda i prislonio na njezino uho. »Prilično su dobro postupali sa mnom, s obzirom na sve«, Phoebe se požuri uvjeriti ga. »Naravno, nisu mnogo govorili, no nije bilo ni naznake, hm... neprilična dodirivanja.« Nagnula je glavu i osluškivala. Nešto kao da je vibriralo u grlu kapetana Trevilliona. Blagi Bože! Zar je režao? »Možete li mi reći koliko ih je bilo?« osorno ju je pitao. »Četvorica. Samo četvorica koje ste pronašli tamo gdje su me držali, iako bi njima trebalo pribrojiti i vozača kočije, jer tako su me doveli onamo.« Ona posegne za konjskom grivom i provuče svoje prste kroz gustu dlaku. »No načula sam malo njihova razgovora upravo prije nego što ste vi i Reed stigli. Čekali su nekoga - a taj je sa sobom dovodio vikara.« »Da vas prisile na brak«, hrapavo reče Trevillion. Ona pomakne ruku do njegove koju joj je držao oko struka. Mišić ispod njezinih prstiju bio je tvrd poput čelika. »James, znate li vi ili Maximus tko je taj čovjek? Onaj koji me želi oženiti?« Podlaktica mu se savila pod njezinim prstima. »Bojim se da još ništa ne znamo. Žao mi je. Prepoznao sam jednog od napadača u Harte’s Foyjllu - on je bio i na Ulici Bond.« Ona okrene lice prema njemu. »Što? Zašto mi to niste prije rekli?« »Nisam vas htio uznemiriti«, odgovori joj on čvrsto. »Pa ste me umjesto toga ostavili prilično doslovno u mraku?« slatko ga upita ona. »Sada shvaćam kako je ta odluka najvjerojatnije bila pogrešna«, odgovori joj on. »U svakom slučaju, i vaš brat i ja istražujemo slučaj. Problem je u tome što nismo pronašli jasnog osumnjičenog.« »To je prilično razočaravajuće«, reče ona ravnim tonom. Treba li živjeti u strahu od otmice u bilo kojem trenutku dok zlikovac ne bude pronađen?

141

Knjige.Club Books »Uistinu«, izusti Trevillion. »Jesu li otmičari rekli bilo što drugo o čovjeku kojeg su čekali?« Ona odmahne glavom. »Bojim se da nisu.« On nečujno opsuje. »Dakle, može se raditi o bilo kome.« »Bilo kome tko je spreman prisiliti damu na neželjeni brak«, složila se ona. »Nisam imala pojma da imam toliko prosaca.« »Kako to mislite?« »Gospodin MacLeish me jučer zaprosio«, reče ona zabavljeno. Ruka oko njezina struka tako se snažno stegnula, gotovo do točke da joj je izbila zrak iz tijela te smjesta opustila. »Čestitam«, reče Trevillion ravnim glasom bez emocija. Stvarno, nekad bi bilo mnogo lakše kad bi bilo dopušteno jednostavno džentlmena odalamiti po glavi. »Odbila sam ga«, reče ona prilično zajedljivo. »Zašto?« upita on mekše. Ona se izvije kako bi lice približila njegovu, iako ga nije mogla vidjeti. »Kako to mislite, zašto?« On pročisti grlo. »Malcolm MacLeish je mlad i zgodan...« »I to mi je od neke pomoći s obzirom na to da ga ne mogu vidjeti.« »... Džentlmen vesela raspoloženja i dovitljiv te očito također i očaran vama.« Nastupila je tišina. »Očaran«, kaže Phoebe naposljetku. »Očaran. Taj naziv, ako o njemu previše razmišljate, zvuči kao kožna bolest.« »Nasmiješi se svaki put kad vas pogleda«, on tiho promrmlja. Zar je ljubomoran? »Ja se nasmiješim svaki put kad namirišem pitu od trešanja.« »Ponašate se smiješno«, reče s neodobravanjem Trevillion. »Ne razumijem zašto ste ga tako naprečac odbili.« »Zvučite kao gadljiva stara tetka koja gnjavi djecu jer trče po kući.« 142

Knjige.Club Books »Ja jesam stariji od vas«, odgovori on ukočeno. »Kao što sam to u nebrojenim prilikama i naglasio.« Strašna joj je misao pala na pamet. »Upućujete li me na gospodina MacLeisha jer sam vas poljubila?« »Ja...« »Trebate znati da je to bio moj prvi poljubac«, reče ona naglo jer je ponekad bolje jednostavno reći to posramljujuće što treba reći i ostaviti to iza sebe. »S praksom ću se popraviti, ne mislite li? I stvarno, kad bih imala samo malo pomoći s vaše strane idući put...« »Ja vas neću ljubiti«, reče on s užasnom konačnošću suca koji izriče smrtnu kaznu. »Zašto ne?« »Znate vrlo dobro zašto ne.« »Neee«, odgovori ona polako, razmišljajući o tome. »Ne, ne mogu reći da znam, stvarno. Mislim, znam zašto mislite da se ne bismo smjeli ponovno poljubiti: vi ste stari kao Temza, ispod mene ste po društvenom položaju, ja sam previše mlada i neozbiljna, a vi ste pretjerano ozbiljni, i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje, no iskreno ne vidim ni jedan razlog zašto vas ne bih trebala poljubiti.« Zastala je da udahne te da razmisli i ispravi svoje argumente. »Osim ako, naravno, niste ili ubojica u bijegu od zakona ili skrivate negdje tajnu suprugu. Jeste li?« »Ja... Što?« »Jeste li,« ponovi ona strpljivo, »ubojica u bijegu od zakona ili muškarac koji negdje krije suprugu?« »Znate da nisam«, nestrpljivo joj odgovori. Njezina se tvrdoglavost ovdje pokazala kao prednost jer bi njegov ton odbio mnoge druge djevojke. »Phoebe...« »Pa onda nema nikakva razloga da me ponovno ne poljubite.« Ona prekriži ruke u svom krilu i nasmiješi se. On naglo zaustavi konja. »Stigli smo.« »Uf«, promrmlja ona. »Ovo nije imanje Wakefield.« 143

Knjige.Club Books »Ne, nije«, odgovori on. »Ne vodim vas natrag na imanje Wakefield dok vaš brat ne pronađe otmičara.« Ona ponovno okrene glavu, usnama mu okrznuvši kosu. »Zna li Maximus da ovo radite?« »Saznat će kad mu Alf prenese moju poruku.« Glas mu je bio odlučan, zvučao je u toj čeličnosti gotovo kao stranac. »Niste o ovome s njim najprije raspravili?« upita ona sa zanimanjem jer njezin je brat naposljetku bio i vojvoda i još k tome i Maximus. Nije naviknuo da drugi preuzimaju kontrolu. Nimalo. »Ne«, odgovori on tiho. Ona odjednom zadrhti. Na svoj način, Trevillion je bio jednako tvrdoglav kao njezin brat. Možda čak i više. Nije li joj bilo dosta autokratskih muškaraca u životu? Zar je zaista željela zbližiti se s Trevillionom? Što ako nije nimalo bolji od njezina brata? Što ako je gori? No Trevillion je nastavio govoriti. »Vaša služavka, Powers, bila je ta koja je prodala informaciju o tome kako volite u jutarnjim satima posjećivati staje.« To joj je skrenulo pozornost. »Molim? To je nemoguće.« »Bojim se da je moguće«, ljubazno joj odgovori. »Ali...« Od svih događaja tog dana, od ovoga su joj tek uspjele zadrhtati usne. Powers nije bila dugo s Phoebe, no činila se prilično ljubaznom. Pa još su jučer vodile ljupku raspravu o prikladnoj visini potpetica. »Žao mi je«, reče Trevillion kad je sjahao. »No, ako su mogli potkupiti Powers, tada u njegovoj kući može biti ostalih s kojima je to također moguće. Dok otmičara ne uhvate, vi, po mojoj procjeni, niste sigurni u kući svog brata. A kako ne možemo znati kome se može vjerovati, a kome ne može, odlučio sam ne vjerovati nikome osim sebi.« 144

Knjige.Club Books »Kako to mislite?« prošapće ona. On omota ruke oko njezina struka. Snažne. Sposobne. Sigurne. Glas mu je bio tih i vrlo mračan kad joj je odgovorio. »U potpunosti vas mičem iz Londona i čak ni vaš brat neće znati kamo vas vodim.« lady Phoebe bio je uhvaćen između Trevillionovih dlanova dok je čekao da ona učini razumnu stvar i prosvjeduje protiv njegove bezobzirne odluke. TOPLI STRUK

Umjesto toga, ona mu se zabavljeno nasmiješi kao da joj je upravo pokazao posebno pametan trik. »Zaista?« upita ga, zvučeći smiješno uzbuđeno. »Kamo me onda namjeravate odvesti?« »Reći ću vam jednom kad krenemo«, odgovori joj on. »Hajde, idemo vas prvo uvesti unutra.« Odjahao je do svratišta u predgrađu Londona - jednog koje je slučajno bilo u vlasništvu bivšeg vojnika koji je služio pod njegovim zapovjedništvom. Reed se ondje trebao naći s njim, no nije mu bilo traga. Trevillion se nije zbog toga pretjerano brinuo, s obzirom na zadatke za koje je zadužio Reeda. Trevillion je pažljivo podigao lady Phoebe i spustio je s konja, nerado je pustivši kad su joj stopala dotaknula do. »Gdje smo?« upita ona, usana crvenih poput bobica i iskrivljenih u osmijeh. »U gostionici uz put izvan Londona nazvanoj Gajdaš.« Predao je dječaku uzde konja i uveo je unutra. Unutrašnjost svratišta bila je naspram svijetlog dvorišta mračna, stropovi vrlo niski i premreženi gredama. Okrugli stolovi bili su pretrpani u zajedničkom prostoru oko plamteće vatre, a više od tucet putnika sjedilo je i jelo. Trevillion nije gubio vrijeme i odmah je unajmio privatnu blagovaonicu straga. Što se prije lady Phoebe makne s javnog mjesta, manje su šanse da će je netko prepoznati. »Ovdje imate stolicu na koju možete sjesti«, rekao je kad je djevojka koja im je pokazala sobu otišla potražiti gostioničara. Soba je bila mala, s 145

Knjige.Club Books pravokutnim stolom, šest stolica i kaminom. »Naručio sam vam nešto za jelo.« »Pivo?« lady Phoebe živne. »Nikad nisam kušala pivo.« »Ne«, on nagne glavu. Obične su žene pile pivo, no dame nisu. »Malo čaja, šunke i jaja.« »O, pa,« reče ona, vršcima prstiju istražujući drveni stol ispred sebe, »očekujem kako ću dobiti priliku kušati pivo kasnije tijekom našeg putovanja. Mi idemo na putovanje, zar ne?« »Idemo.« Ona se odjednom namršti. »No, vi jeste poslali poruku Maximusu da sam na sigurnome?« »Poslao sam Alfa - on je dovoljno spretan da pobjegne ako vojvoda postane pretjerano bijesan«, on suho odgovori. »On ima i adresu našeg odredišta tako da vaš brat može poslati poruku kad bude sigurno.« Ona još uvijek nije izgledala umirenom. »No što ako Maximus prisili Alfa da mu kaže smjer?« »Alfa je jako teško naći kad on ne želi da ga nađu. Dao sam mu upute da se sakrije dok otmičar ne bude otkriven i uhićen. On će provesti i istraživanje na svoju ruku - za mene.« Kad joj je dao upute o obavješćivanju Wakefielda, Trevillion je Alf dao i direktivu da pronađe otmičare. Sada je Alf trebala otkriti sve što može ne samo o otmici već i o odnosu vojvode od Montgomeryja s Malcolmom MacLeishem. Ovo drugo nije se činilo povezano s prvim, ali sad je tu bila i MacLeisheva prosidba lady Phoebe. To je, ako ništa drugo, zahtijevalo da se MacLeisha temeljito provjeri. Njoj su se oči raširile. »Mislili ste na sve, zar ne?« Prije nego što je Trevillion stigao odgovoriti, vrata sobe naglo se otvore. Ruka mu je instinktivno poletjela prema pištoljima, no pridošlica nije predstavljao prijetnju. »Kapetane, gospodine!« Gostioničar je obuhvatio Trevilliona u medvjeđi zagrljaj i tada, kao da se sjetio nečeg, zakoračio unatrag i, stojeći na pozor, salutirao mu. »Što mogu učiniti za vas, gospodine?« 146

Knjige.Club Books Ben Wooster, nekadašnji vodnik Wooster 4. konjaničke garde, bio je muškarac s prsima poput bačve, s plameno narančastom kosom, krupnim nosom koji je jednom bio slomljen te drvenom nogom koju je dobio zahvaljujući metku u goljenici. Ozljeda je označila kraj njegove vojne karijere. Srećom, Wooster je imao mnogo starijeg brata koji je bio vlasnik Gajdaša. Wooster je došao raditi za svog brata nakon što je ovaj otišao u mirovinu te naposljetku u cijelosti otkupio od njega gostionicu kad se ovaj odlučio preseliti na selo. »Dobro je vidjeti te, Wooster«, reče Trevillion. »Moram te zamoliti za uslugu, ako mi želiš pomoći.« »Što god vam treba, kapetane«, odgovori gostioničar. »One noći kad sam bio upucan vaša je hitra reakcija zaslužna što nisam izgubio i više od ove stare noge.« »Dobri čovječe«, reče Trevillion. »Štitim ovu damu od onih koji bi joj htjeli strašno nauditi. Neću ti otkriti njezino ime jer to ne bi bilo u našem interesu. Ako bi tko došao raspitivati se o njoj nakon što odemo, bio bih ti dužan kad bi zaboravio da smo ikada bili ovdje.« Woosterovo veselo lice postalo je smrtno ozbiljno. »Naravno, kapetane.« »Nadalje, treba mi kočija i zaprega te odjeća u koju bi se dama mogla presvući«, nastavi Trevillion. »Naravno, platit ću za oboje.« »Za kočiju neće biti problema, iako je vozilo koje imam na umu pomalo staro.« »Nije važno«, reče Trevillion, s olakšanjem. Njegova je najveća briga bila pronaći kočiju u tako kratku vremenu. »Ali nemam takvu odjeću koja bi pristajala velikoj dami«, reče Wooster, češući se po glavi. »Samo neke stvari moje žene. Ako vam ne smeta pričekati, mogu poslati jednu od cura van...« »Nema potrebe«, prekine ga Trevillion. »Poslužit će odjeća tvoje žene.« Wooster se naceri, otkrivajući usta u kojima je nedostajao očnjak. »U tom slučaju, gospodine, odmah ću poslati ženu sa stvarima.« 147

Knjige.Club Books »Hvala ti, prijatelju«, Trevillion protrese ruku drugog muškarca. Wooster je otišao upravo kad je služavka ušla, noseći poslužavnik s hranom. »O, to divno miriše«, primijeti Phoebe dok je ova polagala obrok na stol. »Hoćete li mi se pridružiti, kapetane?« Činilo se previše intimnim jesti nasamo s njom - bez obzira na nedavne događaje, njezina je sigurnost i dalje bila njegova dužnost - no, opet, on jutros nije stigao dovršiti doručak. »Ako dopuštate«, reče joj. »Naravno da dopuštam«, odgovori lady Phoebe. »Zaista, kapetane, kad vam nisam nešto dopustila?« On joj dobaci sumnjičav pogled, no ona se činila zadubljenom poslužujući se poširanim jajima, pažljivo opipavajući prstima dok si je punila žlicu i prenosila je do tanjura ispred sebe. »Želite li malo čaja?« upita je on osorno. »O, molila bih vas«, odgovori mu ona. »Grlo mi je posve suho nakon što su me tako dugo držali.« »Jesu li vam stavljali povez preko usta?« On zastane s napola podignutim čajnikom, zureći u svoju ruku. Tresla se. Od bijesa. Da je mogao, vratio bi se i odrezao im prste jer su se usudili taknuti je. Ona se okrenula prema njemu, kao da je osjetila njegov unutarnji bijes, obrve su joj se podignule iznad zamagljenih očiju boje lješnjaka. »Jedan od njih stavio mi je ruku preko usta, no nisu mi stavljali povez. Pretpostavljam kako su sa mnom obazrivo postupali, kad se sve uzme u obzir. Stvarno se ne bih trebala žaliti.« On joj je natočio čaja bez daljnjih komentara, bojeći se što bi mogao reći. Dodao je šećer i gurnuo šalicu preko stola. »Vaš čaj. Nalazi se tik zdesna od vašeg tanjura.« Ona je pronašla šalicu i otpila gutljaj. »Krasno. Baš kako volim, sa šećerom. No, vi to ionako znate, zar ne?« 148

Knjige.Club Books Bilo koji odgovor koji bi joj mogao dati samo bi ga inkriminirao pa je umjesto toga sebi uzeo malo jaja. Bila su prilično ukusna i nekoliko trenutaka njih su dvoje samo jeli u tišini. Na vratima se začulo kucanje, nakon čega su se odškrinula, otkrivajući malu, nasmiješenu ženu s kapicom i pregačom te naramkom odjeće u rukama. »Ja sam gospođa Wooster i došla sam pomoći dami da se odjene, kao što je Wooster rekao da trebam učiniti«, reče. »Hvala vam, gospođo Wooster.« Trevillion je ustao. »Pričekat ću za to vrijeme vani.« »O, hvala vam gospodine«, odgovori mu gospođa Wooster, žurno ulazeći. »Wooster vas, kako razumijem, čeka s vašim čovjekom.« Trevillion je kimnuo i izišao. Nakon kratke potrage, našao je Reeda i Woostera u dvorištu kako pregledavaju kočiju koja je vidjela svojih boljih dana. Wooster se okrenuo čuvši da ovaj prilazi. »Znam da nije neki prizor, ali još je uvijek u voznom stanju i odvest će vas kamo god trebate ići, gospodine.« »Ne sumnjam u to«, uzvrati mu Trevillion. Bacio je pogled na Reeda. »Jesi li učinio ono što sam zatražio?« »Jesam, gospodine«, odgovori mu Reed. Podignuo je Trevillionovu torbu od meke tkanine. »Uzeo sam vam stvari iz pansiona.« »Dobro obavljeno«, reče Trevillion. Uzeo je torbu koju mu je Reed dodao i počeo preturati po njoj kako bi pronašao svoj novčanik. Tada je izbrojao nekoliko zlatnih novčića. »Hoće li ovo dostajati?« upita Woostera. »Uistinu, gospodine, više nego dovoljno po mojoj procjeni«, odgovori mu Wooster. »Sada, da vam pokažem svoju kljusad, jer znam da sami volite izabrati svoje konje.« Trevillion kimne. Iskopao je još jednu stvar iz svog novčanika, stavio je u džep te spremio svoju torbu u kočiju. U idućih je petnaest minuta izabrao četiri čvrste životinje iz Woosterovih staja. Okrenuo se Reedu. »Misliš li da možeš voziti ovu

149

Knjige.Club Books kočiju? Mogu ja ako se ti smatraš nespremnim, no bilo bi bolje kad bih se ja unutra vozio s damom.« »Već sam vozio zapregu, gospodine«, reče Reed. Trevillion pljesne muškarca po leđima. »Tada pripremimo kočiju i krenimo. Ja ću dovesti našu damu dok ti nadgledaš kako uprežu konje.« Pogledao je Woostera. »Dužan sam ti, vodniče.« »Nemojte to nikad reći, kapetane«, odgovori mu Wooster. »Tako mi je drago što sam mogo’ pomoći, gospodine. Bili ste najbolji časnik što ga je konjanička garda ikada imala i to je činjenica.« Trevillion se nasmiješio na njegove riječi te prošao pokraj kočije, raznih putnika, pasa i dječaka koji su radili u staji do svratišta. Unutra je brzo skliznuo natrag do sobe i pokucao. Vrata mu je otvorila gospođa Wooster. »Eto, spremna je, iako je prava šteta zamijeniti svilenu haljinu za običan parhet2.« »Tako je najbolje, gospođo Wooster«, reče Trevillion. »Zahvaljujem vam na vašoj ljubaznosti.« »Ona mi je već zahvalila, bome jest - i dala mi svoju haljinu.« Gospođa Wooster najednom se široko nasmiješila. »Što će stari Wooster bit’ iznenađen kad otkrije svoju ženu u svili u nedjelju ujutro!« S tim je riječima gostioničareva žena odletjela iz sobe. Trevillion se okrenuo i opazio Phoebe koja je stajala u privatnoj blagovaonici i čekala ga. »I?« upita ga ona, nervozno uvijajući prste. »Što mislite?« Nosila je haljinu indigo boje sa svjetlije plavim prslukom. Uredna bijela pregača bila je pričvršćena naprijed, a dojam su upotpunjavale bijela kapica i marama. Obraze je narumenila nježno ružičastom, a plava je boja naglašavala zeleni podton u njezinim očima boje lješnjaka. »Savršeni ste«, reče Trevillion te otkrije kako mora pročistiti grlo. »Moram dodati samo jednu stvar vašem kostimu.« Čvrsta pamučna tkanina slična flanelu. Zbog čvrstoće i odlične toplinske izolacije koristi se za izradu tople radne odjeće (košulje, termohlača) i posteljine. (nap. prev.) 2

150

Knjige.Club Books Ona nagne glavu. »Koju to?« On joj se približi za korak i uzme joj lijevu ruku te joj na prst natakne običnu zlatnu burmu. »Vjenčani prsten, gospođo Trevillion.« MNOGO SATI POSLIJE Phoebe

je sjedila u kočiji i potajice ponovno opipavala prsten. Bio je vrlo gladak bez oštrih rubova, što joj zapravo nije ništa govorilo. E, sad, kad bi mogla vidjeti prsten... Ona uzdahne i pusti da joj ruke padnu u krilo. Putovati kočijom bilo je strašno monotono, posebice kad niste mogli čak ni gledati kroz prozor. Provela je dio poslijepodneva spavajući na mahove između pocupkivanja kočije na nečemu što se činilo poput brazda u polju. Sada je, međutim, bila potpuno budna i dosađivala se preko svake mjere. »Čiji je to prsten?« upita. Trevillion je dobar dio vremena proveo s Reedom, no kad su posljednji put stali ušao je ponovno unutra. »Molim?« Zvučao je rastreseno. Znala je da je zabrinut oko toga slijede li ih i želje da je drži na sigurnome, no do sada su, vjeruje, daleko odmaknuli od Londona. »Prsten.« Podigla je ruku u slučaju da gleda u njezinu smjeru. Kočija je naletjela na uleknuće na cesti i ona poskoči na sjedalu. »Uf! Kome pripada?« »Nikome, gospođice«, odgovori joj on tonom koji je sugerirao da o toj temi radije ne bi raspravljao. »Barem ne više.« Ona je čekala, no on se očito odlučio zaustaviti na tome. Pa, ne i ona. »Znate,« započne, koliko je mogla nježnije, »ne možete samo pokazati prsten ženi, proglasiti je svojom suprugom, a da pritom ne odgovorite na nekoliko pitanja.« »Rekao sam vam, to je samo smicalica dok ne stignemo na sigurno«, odgovori joj on. »Muškarac i njegova supruga mnogo su manje podložni raznim komentarima nego muškarac koji putuje sa ženom s kojom nije u rodu.« 151

Knjige.Club Books »Da, to je zasigurno točno«, slatko reče ona. »Pretpostavljam kako bih trebala biti sretna što ste pukom slučajnošću kod sebe imali vjenčani prsten koji se motao ovuda.« »Bio je majčin«, naglo joj odgovori. Kočija je bila mala, znala je, i on je sjedio preko puta nje. Mogla je namirisati, slabo, miris sandalovine i bergamota. Fizički joj je bio tako blizu, ali iz tona njegova glasa? Mogao bi jednako tako biti na drugom kontinentu. »Žao mi je«, naposljetku reče, pažljivo birajući riječi. »Ona je mrtva, zar ne?« »Da«, odgovori joj, ravnim i ravnodušnim glasom. »Umrla je od groznice kad su mi bile četiri godine. Svi smo se, izgleda, zarazili, no samo je ona umrla.« Ona je, naravno, izgubila oba svoja roditelja, ali bila je tek dojenče. Nije ih se uopće sjećala. No četverogodišnji dječak sjećao bi se svoje mame sjećao i tugovao za njom. Trevillion, naravno, nije tip muškarca koji bi to podijelio s njom. »To mora da je bilo vrlo teško za vas. Vrlo teško za vašu obitelj.« Nije joj odgovorio. Ona je pokušala ponovno. »Kakva je bila?« Nastupila je tišina i ona pomisli da joj neće odgovoriti na pitanje - bilo je prilično nametljivo. »Meka«, reče joj. »Sjećam se da je bila jako meka. Njezine ruke, dlanovi, krilo i obrazi. Mislio sam da je prekrasna - najljepša žena na svijetu - iako su mi drugi rekli da je bila obično ljupka. Običavala mi je pričati priče.« Naglo je prestao govoriti. »Kakve priče?« upita ga tiho, bojeći se prekinuti taj trenutak. »O, o golemim ubojicama i vitezovima koji se bore protiv zmajeva«, odgovori joj. »Ponekad mi je pričala i o morskim sirenama.« »Što je pričala o njima?« 152

Knjige.Club Books »Čuvaj se njihove pjesme«, reče joj suho. »Ah, stajemo.« »Već?« upita ga, razočarana jer ga je tek uspjela navesti da se malo otvori o svojoj obitelji. »Osam je sati i prilično je mračno. Nastavio bih, no Reed i ja smo se prije dogovorili da nije razborito putovati dugo nakon zalaska sunca. Posebice ako ne putujemo glavnom cestom.« »Gdje smo onda?« raspitivala se ona. »Vjerujem« - čula je šuštanje kad je Trevillion pogledao kroz prozor »da smo u malom svratištu. Vrlo malom.« Vrata kočije otvorila su se. »Imaju sobu, gospodine«, reče Reed. »Ja ću spavati u kočiji.« »Dobro.« Phoebe je osjetila kako joj je Trevillion nježno dodirnuo ruku. »Jeste li spremni?« Ona uzdahne i nasmiješi se. »Naravno.« O tome su prethodno raspravili; ona bi trebala biti njegova supruga i pustiti ga da uglavnom on govori. Uz malo sreće, većina onih koje će sresti neće ni primijetiti da je slijepa. Trevillion ju je uhvatio za ruku i poveo iz kočije. Mogla je čuti kako prilično blizu nje laje pas te nježno rzanje konja. Prešli su preko meke zemlje dvorišta, a tada ju je Trevillion uveo u svratište. Ovdje je bilo toplije, tiho čavrljanje s različitim naglascima dopiralo je iz zajedničke prostorije. Mogla je namirisati dim i pečeno meso. Trevillion je razgovarao s nekim - vjerojatno gostioničarem - a tada ju je poveo straga kroz prolaz. Glasovi iz zajedničke prostorije blijedjeli su iza njih. On otvori vrata i uvede je unutra. »Evo nas«, reče. »Privatna blagovaonica, s čađavim stropom. Nalazimo se u mjestu vrijednom poštovanja. Kraj vaše lijeve ruke nalazi se stolica.« Napipala je rukohvat te sjela. Stolica se nalazila ispred stola te ona počne prstima prelaziti po drvu, mjestimice s dubokim žljebovima te urezanim inicijalima H. G. na rubu.

153

Knjige.Club Books Vrata su se ponovno otvorila i žena visoka glasa unese neki mirisan obrok te otiđe. Čula je škripu stolice dok je Trevillion sjedao, kako joj se činilo, prekoputa njezina mjesta. Žlica je odzvonila o kositrenu posudu. »A čini se da imamo neku vrstu gulaša. Ovčetina, možda? S kupusom i povećom količinom mrkve i graška. Mogu li vam poslužiti malo?« »Molila bih vas, dragi supruže.« Na trenutak se žlica umirila, a tada je čula zvuk spuštanja gulaša u zdjelu. Rub nečega joj se nježno sudario sa zglavcima. »Na tri sata je žlica, a na devet kriška kruha, draga suprugo.« Ona se umalo zahihotala. »I, samo za vas, naručio sam blago pivo umjesto vina«, reče on. »Jeste li?« »Protiv svoga zdravog razuma. To je uobičajeno piće, gosp... hm, suprugo, i ne mogu zamisliti da će biti ugodno vašem nepcu. Iako,« dodao je ispod glasa, »s obzirom na to kakvo je ovo mjesto, pivo je vjerojatno bolje od vina.« Ona se ozarila na mogućnost novog iskustva. »Tada ga odmah moram kušati.« »Tu je .« Uzeo je njezinu ruku i smjestio je na kositreni vrč. »U vaše zdravlje, mužu«, reče ona svečano i otpije gutljaj. Ili pokuša, u svakom slučaju jer nos kao da joj se utopio u pjeni. Ona iznenađeno udahne - što i nije bilo najpametnije - zakašlje se pa zatim kihne. »Nazdravlje«, reče kapetan Trevillion, a ona nije mogla ne primijetiti kako mu je glas neobično prigušen. Phoebe ponovno kihne - prilično žestoko - rupčićem obriše oči i nos, povrati dah te smjesta zatraži odgovor: »Zar mi se smijete?« »Nikad, moja... ženo. Nikad«, uvjeravao ju je, drhtava glasa. 154

Knjige.Club Books Jest. Zasigurno joj se smijao. Ona sjedne uspravno, zabaci ramena i ponovno prinese vrč ustima. Ovog je puta pazila da ne približava nos te je pažljivo pijuckala kroz pjenu. Pivo je bilo... pa, kiselo. I neobično peckavo na njezinu jeziku. Na trenutak ga je zadržala u ustima, razmišljajući, a onda progutala. »I?« Ispružila je prst i ponovno otpila. Kiselo. Kvasac. Nešto zemljano. I ta smiješna peckavost. Progutala je i ponovno otpila. Sviđa li joj se miris? Osjećala ga je cijelog života - većina ga je Londonaca pila - bilo je to uobičajeno piće muškaraca, kao voda. Taj oštri, kiseli okus, tako topao i snažan. Ona tresne svojim vrčem o stol. »Mislim... Mislim da ću ga trebati više puta okusiti.« »Zašto?« upita je on. »Ako vam se ne sviđa, pijte vino.« »Nisam rekla da mi se ne sviđa.« »Niti ste se činili obuzeti uživanjem u njemu«, primijeti on suho. »To je... drukčije - jako drukčije - od bilo čega što sam imala prilike okusiti«, reče ona, prstima prelazeći po hladnom kositru vrča. »Voljela bih ga probati ponovno.« »Ako tako želite, tada ću vam zasigurno pribaviti pivo za naše obroke dok putujemo, no ne razumijem. Zašto se prisiljavati piti nešto što vam se ne sviđa?« »Ali ja se ne prisiljavam«, uzvrati mu ona, opipavajući rub vrča, osjećajući mjehuriće na vršcima prstiju. »Zar ne vidite? Želim istražiti razne stvari - hranu, mjesta, ljude. Ako, nakon nekoliko kušanja, otkrijem kako nikako ne mogu probaviti pivo, tada ću odustati. Često nam se nešto što kušamo prvi put čini neobičnim - neobičnim i odbojnim. Tek nakon nekoliko opetovanih pokušaja shvatimo kako je ta nova stvar, ta nekoć neobična stvar, nama sada prilično poznata. Poznata i voljena.« Phoebe udahne, prebrzo je disala u skladu sa snagom vlastitih argumenata. »Isprobati samo jednom i onda ustvrditi nedostatak istog... pa, to je prilično kukavički.« 155

Knjige.Club Books Osjetila je toplinu Trevillionovih ruku kad su njegovi prsti dodirnuli njezine na vrču. »Jedino što nikad nećete biti jest kukavica.« Phoebe se nasmiješila, činilo joj se da se toplina njegovih prstiju širi na cijeli njezin dlan pa uz ruku i do samog srca. Nakašljala se. »Putujemo cijeli dan. Možete li mi reći sada kamo smo se uputili?« On je smjesta povukao ruku. »Uputili smo se na najsigurnije mjesto za vas kojeg se mogu sjetiti.« Ona nagne glavu, analizirajući njegov glas. Zvučao je... rezignirano, kao da ne voli previše to mjesto. Čak bi rekla da mu se u glasu osjetila i natruha straha, da tako nešto ne bi bilo apsolutno nemoguće kad se radi o Treviilionu. »Je li...« Phoebe obliže usne. »Je li to mjesto na kojem ste već bili?« »Jest.« Bezbojno. »Želite li ga vidjeti ponovno?« »Ne.« Duboki uzdah. »No to sad nije važno. Ono što je najvažnije od svega jest da vi budete na sigurnome.« Ali Phoebe si nije mogla pomoći da ne pomisli: Važnije čak i od Trevillionove sigurnosti?

156

Knjige.Club Books

Deseto poglavlje

Te su noći Corineus i konj spavali u močvari, ispod široka neba bez Mjeseca. Povjetarac je strujao među zvijezdama, i činilo se da donosi nerazgovijetnu, melankoličnu pjesmu; tucet sirena oplakivalo je gubitak svoje sestre... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

ek je kasnije te večeri, kad im je gostioničar teška disanja pokazao njihovu sobu, Phoebe u potpunosti spoznala što podrazumijeva to što Trevillion i ona putuju kao muž i žena. Vjenčani parovi dijele sobu. I krevet. Cijeli se dan vozila u kočiji i ta joj pomisao ni jednom nije pala na pamet. Možda ju je sve to poskakivanje kočije slabe opruge učinilo tupavom. Čula je lagano povlačenje čizme kad se Trevillion okrenuo na drugoj strani sobe... neka tri metra dalje. On pročisti grlo. »Krevet je malen, ali sasvim dostatan za dvoje odraslih. Mi ćemo, naravno, postaviti jastuk ili neku sličnu stvar u sredinu.« Ona nagne glavu. »Zar ima više od dva jastuka?« »Nema.« »Na što će onda jedno od nas položiti glavu?« »Smislit ću nešto«, odgovori joj on represivno. »A sada, odmah s vaše desne strane nalaze se umivaonik i zdjela.« Prišao joj je bliže i ona začuje zvuk izlijevanja vode. »I više nego dovoljno da se operete, iako se bojim 157

Knjige.Club Books kako nije zagrijana. Noćna... hm, posuda je ispod kreveta, vama s najbliže strane. Ja idem provjeriti Reeda i vidjeti je li se udobno smjestio. Trebat će mi oko pola sata.« I otiđe iz sobe dok se ona još crvenjela zbog uputa oko noćne posude. Phoebe snažno izdahne i korakne udesno ispruživši ruku. Odmah je osjetila umivaonik. Vršcima prstiju prelazila je po njemu dok nije došla do malog vrča - od kositra - te umivaonika - porculanskog s čepom. Kimnuvši sebi, odvezala je šešir. Kraj umivaonika nalazila se stolica i ona ga odloži ondje. Odjeća koju joj je dala gospođa Wooster srećom je bila radna ženska odjeća - stvari nimalo nalik njezinima, koje je mogla i svući i obući bez pomoći služavke. Žacnula se kad se sjetila Powers. Gdje je ta djevojka sada? Maximus bi je u najboljem slučaju otpustio bez preporuka. Phoebe odmahne glavom. Nije mislila da je Powers mrzi - iako je uvijek bilo teško reći što dobar sluga uistinu misli o svojem gospodaru ili gospodarici. No riskirati tako fantastičnu poziciju služavke sestre jednog vojvode značilo je da je Powers morala biti prilično očajna. Phoebe si je obećala ispitati Powers jednom kad se vrati u London i otkriti treba li joj pomoć. S tom odlukom skinula je šal, pregaču, suknju i prsluk i uredno ih složila na stolicu. Tada je, stojeći samo u čarapama, cipelama, korzetu te potkošulji, umila lice i vrat. Brrr! Trevillion je dobro rekao: voda je bila ledena. Pomisao da bi se mogao vratiti dok je ona u donjem rublju potaknula ju je da odveže trake na svom korzetu, nakon čega joj je nešto naglo palo na pamet: što ako se Trevillion vrati dok je ona razodjevena? Na trenutak se ukipila. Bi li mu se svidio prizor njezina tijela - ili bi je samo smatrao nemoralnom? Kako bi se ona osjećala, znajući da je gleda? Neobično. Više nije često razmišljala o svom tijelu ili licu. Nije ih mogla vidjeti pa nije ni mogla pozirati pred zrcalom, proučavajući mane ili pronalazeći dijelove na koje je bila posebno ponosna. Njeno je tijelo sad bilo samo korisno - ne nešto što bi mamilo muškarca.

158

Knjige.Club Books No, ako bi postala bliska Trevillionu... ako bi mu jednog dana dopustila da s njom vodi ljubav... tada bi njezino tijelo predstavljalo nešto više, zar ne? Polako je nastavila odvezivati korzet, osjećajući kako je oslobodila dojke, dok su joj se rebra i struk hladili na zraku. Obuhvatila je grudi kroz potkošulju. Bila je njezina, načinjena od lana, lagana kao pero, skliska pod vršcima njezinih prstiju. Imala je velike grudi, prelijevale su joj se iz dlanova. Pa, sve je na njoj bilo punašno: zaokruženi trbuščić, obli bokovi. Voli li Trevillion oble, niže žene? Ili su ga više privlačila bića nalik na labudove, visoka i vitka, s dugim nogama i vratom? Polako je dlanovima prešla po bedrima, osjećajući vlastitu kožu, toplu i meku. Po koži je osjetila trnce, no ne zbog hladnoće zraka. Nešto je zazveketalo izvan sobe i ona je poskočila. O! Ne smije je uhvatiti u sanjarenju - to nikako ne bi bilo privlačno. Phoebe u žurbi skine cipele i čarape i tada se prihvati kose. Ujutro ju je svezala u jednostavan čvor - koji je popravila uz pomoć gospođe Wooster. Izvadila je ukosnice iz kose i pažljivo ih položila na umivaonik znajući da ih vjerojatno neće tako skoro moći nadomjestiti. No tada se sjetila kako nema ni četku ni češalj. Kvrapcu! Trebala je zamoliti gospođu Wooster da joj posudi koji. U tom trenutku netko pokuca na vrata. Phoebe zaskviči i odjuri prema krevetu. Udarila je goljenicom prilično bolno! - prije nego što je uskočila i povukla prekrivače do brade. Nakašljala se prije nego što ga je pozvala: »Uđite.« Vrata su se otvorila. »Jeste li zadovoljni smještajem?« upita je Trevillion. »Jesam.« Čula je mukli udarac o pod - njegova torba? »Zapravo, imate li kojim slučajem češalj koji bih mogla posuditi?« »Naravno.« Uslijedio je zvuk premetanja, prije nego što se približio krevetu.

159

Knjige.Club Books Osjećala se i samouvjereno i mrvicu uzbuđeno. Ispod prekrivača nosila je samo potkošulju. Kosa joj je bila raspuštena i padala po ramenima. Nikad prije nije se našla u tako intimnoj situaciji s nekim muškarcem. S Trevillionom. Udahnula je i ispružila ruku te osjetila kako joj je u dlan položio češalj. On se ponovno udaljio kad je ona počela povlačiti češalj kroz kosu, počevši na vrhovima te napredujući prema gore kako bi odvojila kovrče. Prekrivač joj je još uvijek pokrivao grudi, no kako se češljala, osjećala je da klizi dolje. Nemoguće je držati ga i češljati se u isto vrijeme. Ovlažila je usne. »Kako je Reedu?« »Prilično udobno. Pojeo je malo gulaša od ovčetine i sad je legao u staju s konjima.« Čula je lagani udarac kad je čizma pala na pod i shvatila kako se on razodijeva. Upravo sada. Ispred nje. Možda je zacviljela. On se zaustavi. »Oprostite?« »O, ništa!« Sakupila je svu kosu preko lijevog ramena. Pokrivač joj je skliznuo do vršaka grudi. »Ah.« On se opet nakašlja. »Mislite li da ćete se prehladiti?« upita ga ona. »Ne.« . Još šuškanja. Što je točno skidao sa sebe? Koliko je uopće odjeće imao na sebi? Zar će doći u krevet nag? »Jeste li sigurni? Jer sam pomislila kako je prilično hladno večeras i možda biste nakon svoje večernje šetnje trebali popiti vruće mlijeko s vinom. Ne bi sad koristilo da dobijete vrućicu.« »Nisam prehlađen«, odgovori joj, najednom prilično blizu. Bez čizama na nogama kretao se tako tiho. »I nisam ja taj koji u hladnoj sobi sjedi samo u potkošulji.« 160

Knjige.Club Books O, primijetio je! Phoebe se osjećala prilično ugodno. Osjetila je sandalovinu i bergamot, a tada joj je predući zarežao blizu uha. »Jeste li gotovi?« Najvjerojatnije je mislio na češalj. Najvjerojatnije. »Ah, da.« Ispružila ga je. »Hvala vam. « Izvukao joj ga je iz prstiju. Krevet je na suprotnoj strani potonuo i Phoebe divlje zgrabi madrac kako se ne bi otkotrljala prema sredini. »Gasim svijeću«, obavijesti je on. »I između nas sam stavio svoj kaput.« Ona je vrlo pažljivo legla na svoju stranu i opipavala jednom rukom dok nije naišla na kaput od grube tkanine. On ga je smotao u veliki valjak i namjestio između njih. »Znate, ovo stvarno nije nužno.« »Laku noć, Phoebe.« Ona se nasmiješi - iako je on vjerojatno nije mogao vidjeti; u mraku je bio slijep kao i ona. »Laku noć, James.« Tada je neko vrijeme ležala, ploveći u nijemoj toplini, gotovo usnuvši, dok je iznenadna misao nije prenula. Okrenula se na drugu stranu, licem prema njemu. »Ako moj brat ne zna kamo smo se uputili, kako će vam onda platiti?« »Platiti mi?« glas mu je bio spor i zbunjen. »Vašu plaću.« »Ne duguje mi nikakvu plaću«, odgovorio joj je, glas mu je sad bio oprezan. »Vaš brat više nije moj poslodavac.« Ona se namršti, zbunjena. »Nije vas ponovno zaposlio da me spasite?« »Nije.« »Ako vas moj brat nije poslao...« Pospano je razmislila o njegovim riječima. »Zašto ste onda ovdje?« No, on joj nije odgovorio i ona je zaspala još se uvijek to pitajući. 161

Knjige.Club Books idućeg jutra probudio kao i obično; odjednom, točno u šest sati te s erekcijom. TREVILLION SE

Ono što nije bilo obično bio je meki dah na njegovu vratu, malena ruka omotana oko njegovih prsa te lice pritisnuto o njegovo rame. Njegov je smotani kaput očito izgubio bitku u noći s lady Phoebe i njezinom nesvjesnom tvrdoglavošću. Ležao je na trenutak mirno, jednostavno slušajući njezino disanje. Osjećao je pritisak njezine meke dojke postrance. Nekako je prebacio ruku preko nje tako da mu je sad ležala u zagrljaju. Bilo kome tko bi sad ušao u sobu izgledali bi kao ljubavnici, on i lady Phoebe. Zatvorio je oči. Da je stvarno oženjen njome, ovako bi im moglo izgledati svako jutro: slatko i ležerno, ispunjeno mogućnostima. No on nije oženjen lady Phoebe i zasigurno nisu ljubavnici - ni sada ni u budućnosti. Ta je pomisao bila gorak zalogaj, težak za probavljanje, teži za prihvaćanje; ova žena nije za njega. Pažljivo je, centimetar po centimetar, počeo izvlačiti ruku ispod njezina vrata. No s lady Phoebe se nikad neće izvući tako lako. Nešto je nerazgovijetno promrmljala i sklupčala se uz njega, poput ježa koji se ne da smetati. Istegnuo je vrat, gledajući prema dolje, te promatrao njezin nos kako se neodoljivo povija. Njezina svijetlosmeđa kosa bila je dijelom raširena po jastuku, a dijelom pokrivala jednu stranu lica, jedan pramen našao se uhvaćen između njezinih sočnih, ružičastih usana. Ispuštajući nečujan izdah, pustio je da mu glava padne natrag na jastuk. Zarobila ga je majušna djevojka. Ah, Bože, ud mu je bio tako tvrd - mogao je osjetiti njegov puls, nabijanje krvi, vruće i uporno. Da je sam u krevetu, skliznuo bi rukom dolje, preko ravnih čvrstih mišića na trbuhu, u grube dlake ispod. Pomilovao bi testise, čvrsto postavljene ispod toga stršećeg mesa te ga 162

Knjige.Club Books napokon uzeo u ruku. Dodirnuo bi mu glavić, osjetljiv i mokar, pa malo te vlažnosti protrljao cijelom njegovom dužinom, tek mrvicu stisnuvši dok... »Hm? « Phoebe ispusti zvuk u njegov vrat dižući ruku da se počeška po nosu. »Št...?« On proguta pljuvačku prije nego što odluči progovoriti. I dalje mu je, međutim, glas zvučao kao duboko struganje. »Dobro jutro.« Negdje, nekako, Bog mu se smije. Znao je u kojem se trenutku potpuno razbudila jer se tada smjesta ukočila. Udahnula je, duboko izdahnula, ponovno udahnula te rekla: »James?« »Da?« »Što to nosite?« njezini spretni prsti već su istraživali njegovu košulju od štofa preko njegova prsnog koša, klizeći, opipavajući si put. Očito će ga izludjeti. »Svoju košulju.« Njeni se prsti na trenutak umire. »Je li to sve?« Glas joj je bio prilično hrapav, no to bi moglo biti od spavanja. On pročisti grlo. »Ne, imam također i hlače.« Hvala Bogu. »James?« »Mislim da biste me trebah prestati zvati po imenu«, reče on, zvučeći sam sebi kao osamdesetogodišnji djevac - što je bilo prilično ironično uzevši u obzir kako je jedina djevica u sobi upravo gurnula prste unutar otvorena V-izreza na njegovoj košulji. Zadržao je dah dok je ona prstima prelazila po njegovoj ključnoj kosti. »Zašto?« upitala ga je. »Sviđa mi se vaše ime. James je tako praktično. Uvijek sam mislila da se možeš pouzdati u Jamesa - a ja se mogu pouzdati u vas, zar ne?« On ponovno pročisti grlo, pokušavajući se sjetiti svojih argumenata. »Da, ali...«

163

Knjige.Club Books »Pa vi imate dlake na prsima!« uzvikne ona, kao da je upravo otkrila kako on ima krila. »Koliko neobično to mora biti. Zapliću li vam se o košulju?« »Au«, jaukne on jer su njezini istraživački prsti upravo uhvatili njih nekoliko. »Ne. Ne, osim ako ne odlučim obući košulju s lancem.« »Vrlo su guste«, reče ona sljedeće. »Dokle idu dolje...« On se otkotrlja s kreveta. Zapravo, prilično brzo, uzevši u obzir kako je izgubio nekoliko tih dlaka s prsiju koje mu je pritom iščupala. I prvi mu je put bilo uistinu drago što je slijepa jer da može vidjeti, sigurno bi razrogačila oči. Njegov je ud i više nego uživao u njezinoj znatiželji. Ona se uspravila u postelji, što cijeloj stvari sigurno nije pomoglo jer, kako je primijetio prošle večeri, njezina je potkošulja bila prokleto dobra. Kad bi pogledao, vidio bi joj bradavice. Samo bi nemoralni podlac pogledao. Bile su jarko ružičaste i ispupčene te smještene na vrh najljepših okruglih dojki koje je ikad vidio. Samo je želio... Skrenuo je pogled i počeo se oblačiti. »U čemu je stvar?« pitala ga je. »Prokleto dobro znaš u čemu je stvar.« Sam je sebe iznenadio žestokim odgovorom. Ovo sigurno nije bio način kako razgovarati s damom, sa sestrom njegova poslodavca, sa... »Ne, ne znam«, odgovori mu ona. »Zašto se ne bi vratio pa možemo vježbati ljubljenje koje...« »Premlada si!« zaurla on. »Previše plemenita podrijetla, previše nemarna kad se radi o vlastitoj sigurnosti, previše slatka i previše prokleto mlada. Prestani. Prestani me mamiti, prestani me koristiti kao vlastitu igračku. Možda sam sluga tvog brata, ali sam i muškarac.« »Nikada nisam ni mislila da nisi«, tiho mu odgovori. »Znam da si muškarac, James. Ne bih ni htjela nikako drukčije. Ne želim neku vlastitu igračku. Želim tebe.« »Ne možete me imati, miledi«, reče joj on službeno. »Žao mi je.« 164

Knjige.Club Books I iziđe iz sobe prije nego što je mogao povući te riječi. »ALI, DRAGA MOJA, zasigurno si čula?« lady Herrick nagnula se lagano naprijed, oko ljupkih joj je usana obigravao smiješak nagovješćujući da ima nešto iznimno za tračanje. Eve otpije gutljaj čaja i pristojno odmahne glavom. »Kao što sam rekla, nisam sigurna na što se referirate.« Obje su sjedile u prednjoj dnevnoj sobi lady Herrick, obojenoj u blijedoplavu, ružičastu i zlatnu. Malene, pozlaćene žličice bijahu posložene na stoliću za čaj, zajedno s malim, tvrdim keksima. Bili su ljupko ukrašeni ružičastom šećernom glazurom, no okus im je bio kao da su od krede. Eve je upravo dala lady Herrick minijaturni portret stanovita gospodina koji je naslikala za nju. »Pa, otmica lady Phoebe«, reče lady Herrick s taman dovoljno naslađivanja u glasu da potvrdi Eveino mišljenje kako je ova dama ispod svega tog brokata od zlatne svile prilično gadna mustra. »Oteta je iz vlastita doma, draga - s imanja vojvode od Wakefielda upravo ovdje u Londonu. Neki tvrde da je već vraćena u bratovu kuću, no ako je tako, nitko je nije vidio.« Lady Herrick nježno zadršće. »Tko zna što su mogli učiniti toj sirotoj djevojci - slijepa i u kandžama beskrupuloznih muškaraca?« Njena domaćica srkne malo čaja. Oči su joj nad obrubom šalice za čaj zlobno svjetlucale. Eve odluči da bi joj bilo dosta čaja. »Jeste li zadovoljni portretom?« Lady Herrick podigne sićušan predmet. Bio je ovalan, naslikan na tankoj pločici od slonovače, prikladnoj za ukrašavanje burmutice ili jednostavno uokvirivanje. »Oh, da. Točno ste pogodili njegovu sličnost, gospođice Dinwoody. Vaš je talent uistinu izniman.« »Hvala vam.« Eve je pažljivo odložila svoju šalicu. »Nadam se da se nećete jako ljutiti što moram ići? Bojim se da imam sastanak koji nikako ne bih smjela propustiti.«

165

Knjige.Club Books »Uistinu?« Eve je mogla vidjeti vrteće kotačiće u umu lady Herrick, domišljajući se s kim bi se to ona trebala sastati. »Pa, u tom slučaju, neću vas zadržavati. Još vam jednom zahvaljujem za portret.« »Miledi.« Eve ustade i napravi kniks, diskretno pokupivši mali novčanik s kovanicama koje joj je lady Herrick prethodno dala. Sluga ju je ispratio iz dnevne sobe i dolje niza stube. U ulaznom ju je hodniku čekao Jean-Marie. Okrenuo se, upravo je bio proučavao prilično gizdav kip maurskog dječaka s tkaninom oko bokova te naušnicama. Statua je bila načinjena od neke vrste crna mramora, a naušnice, oči i usne bijahu pozlaćeni. »Gospojo«, Jean-Marie nagnuo je glavu dok mu se ona približavala hodnikom. Pridržao joj je ulazna vrata da može proći. »Mislite li da bih trebao nositi zlatne naušnice?« »Mislim«, odgovori mu Eve dok su hodali do njezine kočije, »da Tess više sa mnom ne bi progovorila ni riječi kad bih potvrdno odgovorila.« »Hm«, promrmlja Jean-Marie dok je otvarao vrata kočije i postavljao podnožnik. Jean-Marie je bio u braku s Tess, koja je bila i Eveina iznimno talentirana kuharica. Zbog vlastita je želuca željela da Tess i dalje bude sretna. Eve zakorači u kočiju i pričeka da u nju uđe i Jean-Marie. »Kući?« upita Jean-Marie podižući ruku da pokuca na krov i tako signalizira vozaču. »Ne«, odgovori Eve. »Trebala bih posjetiti Vala.« Jean-Marie ju je dugo gledao prije nego što je povikao vozaču: »Do gradske kuće vojvode od Montgomeryja!« i ponovno sjeo. »Ima l’ neki pos’ban razlog zašto žel’te posjetit’ Njegovu Milost?« upita je. Ponekad bi mu se, kad je bio umoran, ili uzbuđen, ili je nešto jako osjećao, francuski kreolski naglasak uvukao u govor. »Čula sam nešto«, Eve zastade pažljivo birajući riječi, »sasvim uznemirujuće u kući lady Herrick.« 166

Knjige.Club Books »I, što je to bilo?« »Netko je oteo lady Phoebe Batten.« Osjetila je kako joj se na trenutak lice grči - sekunda gubitka kontrole u panici. Utisnula je prste u dlanove, šake su joj se tresle, dok je pokušavala potisnuti stara sjećanja. Stare strahove. Čvrsto je stisnula oči i otjerala strah. Ona je jaka. Ona je Eve Dinwoody, odrasla žena s kućom i vlastitim slugama. I, što je najvažnije, ima Jean-Marieja, strpljiva, snažna i apsolutno smrtonosna ako to poželi. Na sigurnome je. Eve je polako udahnula. No Phoebe nije bila na sigurnome. Čak i u kući svog brata, u središtu Londona, bila je oteta, slijepa djevojka. Mora da je potpuno prestravljena. »Eve, mon amie«, reče joj Jean-Marie, njegov duboki bas zvučao je uznemireno. Ona smjesta otvori oči i nasmiješi mu se. »U redu je. Ja sam u redu.« Njegove su oči boje kave bile zabrinute, no prije negoli je stigao osporiti njezinu tvrdnju, kočija se zaustavila. Jean-Marie smjesta skoči da namjesti podnožnik. Pomogao joj je sići. Eve pogleda gore prema njemu. »Pričekaj ovdje.« Mogla je vidjeti da mu se nije svidjela njezina naredba, no smrknuto je kimnuo. Ona se okrenula i suočila s golemom gradskom kućom u kojoj je živio Val. Najmanje šest katova visoka i novosagrađena, s masivnim stupovima i zabatima, praktički je vrištala o pretjeranom trošku, što je i odgovaralo njezinu stanaru. Unutar zabata nalazio se bareljef nasmiješena Hermesa u putničkom plaštu i sa šeširom, držeći svoj kaducej. Bog zaštitnik prevaranata i lopova bio je prilično nadnaravno sličan samom Valu. Eve frkne. 167

Knjige.Club Books Uspela se stubama i pustila da masivan pozlaćeni zvekir udari o vrata. Vrata su se otvorila gotovo iste sekunde, no umjesto batlera, na ulazu je stajala mlada žena. Bila je povisoka, stajala je iznimno uspravno te bila odjevena od glave do pete u crno, ako se izuzmu njezina pregača, marama i golema ženska kapa, koja joj je bila uredno zavezana oko brade. »Da?« Eve trepne, trenutačno zatečena. »Tko ste vi?« Žena se nije činila niti najmanje izbačenom iz ravnoteže Eveinim brzopletim upitom. »Ja sam gospođa Crumb, domaćica vojvode od Montgomeryja. Kako vam mogu pomoći?« »Želim vidjeti Vala«, odgovori joj Eve, a zatim se namršti. »Što se dogodilo s batlerom?« To je pitanje gospođa Crumb odlučila ignorirati. »Mogu li pitati tko ga traži?« Eve je odmjerila ženu od glave do pete. Gospođa Crumb možda je bila služavka, no bila je prilično zastrašujuća... i nije se činilo da ju je imalo lako uplašiti. »Ja sam Eve Dinwoody. Val će me primiti.« Na sekundu su se oči gospođe Crumb suzile, Tada se činilo da se odlučila. Kimnula je jednom, odlučno, i koraknula unatrag, puštajući Eve u kuću. »Njegova Milost trenutno je u knjižnici.« »Hvala vam. Znam put.« Vrata su se raskrilila u masivan ulazni hodnik. Ispod njezinih se nogu nalazio ružičasti mramor prošaran sivim. Pozlaćene vinove loze, zavijutci i cvijeće prekrivali su zidove, tvoreći lukove i medaljone. Kupolasti je strop iznad nje bio obojen u plavu, u nijansi crvendaćevih jaja i podijeljen u još više medaljona, a sa središta je visio golemi kristalni luster. Eve je prošla hodnikom, potpeticama odzvanjajući po ružičastu mramoru. Zaobljeno veliko stubište stajalo je na drugom kraju i ona se počela uspinjati na prvi kat. Prošla je još jedan hodnik do prvih vrata desno. Valova knjižnica bila je dugačka soba obojena u blijedu morskozelenu. Zidani su stupovi obrubljivali zidove, a u nišama između njih bijahu postavljene police za knjige od polirana drveta. Nije bilo 168

Knjige.Club Books sumnje kako su izrađene od nekoga nevjerojatno skupog drva. Eve se znala osjećati kao u istočnjačkoj bajci kad bi ušla u Valov posjed. Sam Val sjedio je na suprotnu kraju sobe, prekriženih nogu na golemu presvučenom jastuku ispred vatre. Odjeven u ljubičasti orijentalni ogrtač sa zlatno-zelenim zmajem naslikanim na leđima, on digne pogled sa svoje sićušne knjige optočene draguljima i zagleda se u nju dok je ulazila. »Eve!« »Što si učinio, Val?« upitala ga je napredujući prema njemu. »Što si učinio?«

169

Knjige.Club Books

Jedanaesto poglavlje

Drugi div, Mag, načini svoj dom u hladnim, stjenovitim brdima močvare. Visok kao tri odrasla muškarca, imao je ruke veličine kotača, a dah mu je zaudarao na pokvareno meso. Kad ga Corineus podžeže sa svojim vilinskim konjem, Mag bijesno zaurla, no div ipak na kraju padne pred njima... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

išilo je. Kako je dan postojano odmicao, veliki naleti kiše padali su kao pokrivač.

Trevillion se zbio na sjedalu zajedno s Reedom, koji je nesumnjivo smatrao da je ovaj poludio jer sjedi vani, a mogao bi biti na suhom i toplom unutar kočije. No, i iskušenje kojemu se Trevillion mogao othrvati imalo je svoje granice. Tjednima je, možda čak i mjesecima, beznadno, neuzvraćeno čeznuo, a sad mu se Phoebe sama ponudila kao sočna, zrela jabuka, čovjeku koji skapava... Osim što Phoebe nije čak ni znala što mu nudi. Vodila je zaštićen život, pod staklenim zvonom, ograničen i njezinim bratom i njezinom sljepoćom. Što je uopće mogla znati o muškarcima i njihovim niskim strastima? Trebala bi biti s nekim mlađim. Nekim neoštećenim, nepovrijeđenim, nekim tko je još u stanju gledati na svijet necinički. MacLeish je takav čovjek - a Phoebe ga je odbila. Trevillion nije bio siguran što bi o tome mislio. Znao je što želi misliti - da bi joj možda ipak bio draži muškarac poput njega samog - no to bi bilo suludo. Nije za nju. Mora to neprestano imati na umu. »Vidim svjetlo, naprijed!« poviče Reed. 170

Knjige.Club Books Trevillion vime kroz tamu, potoci kiše slijevali su se niz rubove njegova trorogog šešira. »Ako je svratište, zaustavit ćemo se da prenoćimo.« »U redu, gospodine.« Konji su teško disali, u svjetlu lanterne s kočije njihova se dlaka sjajila. Cesta nije bila ništa drugo do blatni potok i kočija se ljuljala s jedne strane na drugu kako su se približavali svjetlima. Bilo je to prenoćište - ako se drevno kameno zdanje sa skromnim dvorištem i spojenom stajom uopće i moglo tako nazvati. Kočija se zaustavila u dvorištu i Reed je skočio kako bi utrčao unutra. Vratio se trenutak poslije s dvojicom muškaraca i vijestima kako doista imaju slobodnih soba za noćenje. Trevillion je sišao sa sjedišta, gotovo padajući na koljena kad je stopalima dodirnuo blatnu zemlju. Noga mu se ukočila, a mišići se grčili na hladnoći. Prokleo je ispod glasa i uputio se prema vratima kočije. »Zaustavljamo se radi noćenja«, objavio joj je naglo ih otvorivši. Lady Phoebe podigne glavu s jastuka na sjedištu. Nekako je uspjela spavati. Izgledala je zajapureno i toplo. Čisto. Dobro. On poželi da je može nositi do vrata svratišta, no njegova je noga nije mogla podnijeti. Nije bio siguran ni može li i njega podnijeti. »Dođite.« Uzeo ju je za ruku, nježno je povlačeći naprijed. »Nije daleko, hvala Bogu.« »O!« uzvikne ona na prvi udar vjetra i kiše. »O, kako je hladno!« »I mokro.« Pomogao joj je do vrata svratišta pokušavajući je zaštititi od naleta kiše, no ipak su oboje pokisli do kože u trenutku kad su stigli do vrata. »Mojoj supruzi treba vatra da se ugrije«, reče on gostioničaru, podebljem i onižemu muškarcu s čupom prosijede kose na stražnjoj strani glave. »Odmah stiže, gospodine«, odgovori mu gostioničar. »Ovuda, molim.« 171

Knjige.Club Books Poveo ih je uskim stubištem prema gore te u spavaću sobu koja je, iako sićušna, izgledala savršeno čisto. Na prekrivenu krevetu bili su nagomilani pokrivači. »Sjedite ovdje.« Trevillion povede Phoebe, koja je već drhtala, do jedine stolice kraj ugašena kamina. Morao ju je utopliti. »Ja ću se za to pobrinuti, gospodine«, reče gostioničar pokazujući na ognjište. »Ne, ja mogu to učiniti«, odgovori mu Trevillion. »Vi bolje donesite mojoj ženi posudu vruće vode i koju god vruću okrepu imate.« »I pivo«, reče Phoebe cvokoćući zubima. »Moje najbolje!« reče čovječuljak. »Sam sam ga radio. Gorko kakvo nikad prije niste probali.« »U redu.« Trevillion se nespretno spustio ispred hladna ognjišta dok je gostioničar požurio van. »Noga vas boli«, reče Phoebe obgrljujući se rukama. »Da, tako je«, činjenično joj odgovori Trevillion dok je potpaljivao vatru ugljenom i s malo isjeckane kore za kresivo. Prinio je plamen svijeće koju je ostavio gostioničar i bio zadovoljan kad su plamenovi poletjeli u zrak. »O, to je bolje.« Ona ispruži ruke prema vatri, no on je mogao vidjeti da još uvijek dršće. Bila je takva krhka stvarčica. Što ako zaradi vrućicu? On se okrene i počne joj otkopčavati kopču na cipeli. »Što radite?« upita ga ona. »Brinem se da se ne smrznete.« Upravo joj je skinuo obje cipele kad se gostioničar vratio u sobu sa zdjelom vruće vode i nekoliko komada odjeće prebačene preko ruke. »Stavite to ovdje.« Trevillion pokaže na pod pokraj Phoebenih stopala. »Izvolite, gospodine«, reče gostioničar, stavljajući zdjelu na pod i slažući odjeću na krevetu. »Hrana i piće stižu za tren.« Trevillion kimne i čovjek napusti sobu. 172

Knjige.Club Books »Bolje da skinemo vaše čarape prije nego što se vrati«, reče Trevillion, hrapava glasa. Ponovno je posegnuo za stopalom, nježnim i malenim, i položio ga na svoje koljeno. Rukama je počeo prelaziti uz njezinu potkoljenicu; skrivenu pod suknjama, osjećajući klizavu svilu, toplu kožu ispod nje, preko koljena, sve do podvezice zavezane oko bedra. Mogao je osjetiti golu kožu iznad nje, meku, pozivajuću. Toplu. Bacio je pogled na nju kad je odvezao podvezicu. Phoebe je glavu zabacila unatrag, oko usana joj je obigravao smiješak, obrazi su joj bili nježno ružičasti i Trevillionu zastane dah. Što to izvodi? Ovo je bezumno. Trebao bi maknuti svoje ruke ispod njezine suknje. Trebao bi je pustiti da sama svuče svoje čarape. Umjesto toga osjećao je kako mu se ruke tresu dok je počeo uvijati čarapu preko koljena i potkoljenice te tankoga gležnja. Položio ju je na stolicu uz njen bok. Udahnuo je i posegnuo za drugom čarapom, odjednom svjestan onoga što se nalazi tik iznad podvezice, skriveno u udubljenju među njezinim bedrima. Na leđima mu je izbio znoj. Glatka svila, toplo meso. Našao je podvezicu, krhku stvarčicu uhvaćenu u njegovu krupnom, grubom dlanu. Phoebe je udahnula dok ju je on gledao, a jezik joj je provirio oblizujući usne. On gutne i povuče podvezicu, puštajući je da padne dok je uzimao rub čarape među svoje prste i polako ga namotavao niz njezinu nogu. Nešto je zazveketalo s vanjske strane vrata budeći ga iz njegova zabranjena sanjarenja. Trebao bi biti zahvalan. No ipak je opsovao ispod glasa dok je naglo ustajao. Gurnuo je zdjelu s vrućom vodom pred Phoebe. »Stavite stopala u vodu - zagrijat će vas.«

173

Knjige.Club Books Vrata su se otvorila nagovješćujući gostioničarev ulazak. Nosio je pladanj s hranom i pićem. Iza njega se nalazila žena - vjerojatno supruga s još jednom zdjelom vruće vode, a nju su pak slijedila dva dječaka, jedan sa stolićem, a drugi sa stolicom. Trevillion se povuče unatrag dok je gostioničar spretno rukovao razmještajem stvari. Kad su završili, večera bijaše zgodno postavljena na stolu ispred kamina. On se široko nasmiješi Trevillionu. »Treba li još što za vas ili vašu suprugu, gospodine?« »Ne, hvala vam. Vjerujem da smo osigurani za večeras.« Trevillion utisne neke novčiće u muškarčevu ruku i ovaj se klanjajući povuče prema vratima. Trevillion othrama do stola i sjedne. »Izgleda kao pileći ujušak sa žličnjacima«, reče nastojeći povratiti privid normalnosti. Glas mu je u vlastitim ušima zazvučao previše glasno. »Krasno.« Phoebe je skidala svoju pokislu kapu. »Mislite li da ćete mi jednom ispričati?« Zar ona nije imala ni najmanjeg pojma što se upravo dogodilo? Što muškarac osjeti kad stavi ruke ispod ženine suknje? »Ispričati vam što?« »Kako ste se ozlijedili.« On joj uputi oštar pogled. Sjedila je s vršcima prstiju na rubu stola, opipavajući ispred sebe i on odjednom pomisli koliko je hrabra. Danonoćno je živjela sa svojom sljepoćom, dan za danom i bezrezervno ga slijedila, s vedrinom i znatiželjom suočavajući se sa svakim izazovom na njihovu putovanju. Osjetio je kako mu se usne nježno izvijaju. »Tik zdesna od vaše desne ruke nalazi se veliki vrč gorkog piva.« »Stvarno?« Izgledala je uzbuđeno povlačeći vrč prema sebi. Ovaj je put pažljivije otpila nego večer prije, no i sada joj se nabrao nos. On se, usprkos hladnoći i svojoj nozi, počne smijuljiti. »Previše jako?« 174

Knjige.Club Books »Jest jako«, složi se ona. »No, moglo bi mi se i svidjeti?« »Ne zvučite sasvim uvjereni«, odgovori joj on dok joj je posluživao večeru. »Rekla sam vam da bih jednu stvar htjela probati više puta prije nego što odustanem od nje.« »Ustrajna«, promrmlja on, glas mu je bio prekomjerno nježan. Gurnuo joj je njezin tanjur. »Žlica na tri, kruh na devet.« »Hvala vam«, reče ona. »Stvarno fino miriše.« On pojede jedan zalogaj, pažljivo žvačući dok ju je gledao kako rukuje svojim tanjurom i hranom, nježno uzimajući kruh kako bi gurnula taman dovoljnu količinu piletine na žlicu prije nego što će je pojesti. On odluči i gurne. »Bio je to moj konj.« Ona ga pogleda - bolje rečeno, podigne svoje lice prema njemu - no nije komentirala njegove nejasne riječi. »Njeno je ime bilo Jaglac - smiješno ime za kobilu jednog vojnika, no nisam joj ga ja nadjenuo. Bila je ljupka zvjerka. Brza i snažna i sa srcem... tako velikim srcem.« Namrštio se misleći na tu kobilu. »Bio je to dobar konj.« »Što se dogodilo?« Phoebe je prstima prelazila po obruču vrča, pažljivo slušajući. »Bio sam u ophodnji s dvojicom svojih vojnika«, reče Trevillion prisjećajući se te mračne noći otprije gotovo godinu dana. »U St. Gilesu. Proganjali smo prilično zloglasna drumskog razbojnika. Stjerao sam ga u kut, a on je upucao Jaglac.« »O.« Obrve su joj se spojile nad očima boje lješnjaka. »Kako strašno.« »Bilo je.« Zvuk konja koji vrišti u agoniji nikad se ne zaboravlja - iako ona nije to trebala znati. »Pala je na mene.« Težina te velike, prekrasne zvijeri. Njezini krici. Strašan zvuk pucanja njegove kosti. Wakeheldovo blijedo lice koje u njega gleda odozgo. Podigao je pogled na zadnju misao. »Vaš je brat bio ondje. Izvukao me od ispod. A tada...« 175

Knjige.Club Books »Što?« njezino je lice bilo tako mlado i nevino na svjetlu koje je dopiralo iz kamina, plamenovi su joj lizali lice, stvarajući joj od kose aureolu. »Wakefield - vaš brat - morao ju je ustrijeliti.« Podignuo je svoj vrč i otpio veliki gutljaj, no gorčina te noći i dalje mu se zadržala na jeziku. Ona je zadrhtala. »To mora da je bilo strašno i za vas i za Maximusa.« Zurio je u nju. Kako je moguće da netko tako mlad ima toliko empatije? Toliko suosjećanja koje tako slobodno pokazuje? Žena kao što je ona nikad ne bi trebala postati umornom od života, ciničnom kad se radi o boli i ljubavi. On nije prikladan za nju. »Znate, vaš mi je brat te noći spasio život«, reče joj on. Je li joj to itko ikada rekao? Mnogo se toga, činilo se, tajilo od nje i ona je imala pravo: nije više dijete koje po svaku cijenu treba štititi od svijeta. Bila je odrasla žena. Zaslužila je znati. »Odnio me do vašeg doma i poslao po liječnika. Noga mi je već prije bila slomljena i drugi je prijelom bio složeniji od prijašnje ozljede. Da nije tada reagirao, vjerojatno bih ostao bez nje.« »Nisam znala da je ozljeda bila tako strašna«, reče ona tiho. »Mora da ste trpjeli grozan bol.« »Liječnik me je držao pod sedativima.« Ne da su razni lijekovi koje je liječnik ostavio kraj njegova bolesničkog kreveta napravili razliku oko bola koji je osjećao. Bila je u pravu; bilo je neizdrživo. »Znala sam da ste u kući i ozlijeđeni, no osim toga, ne mnogo više.« Ona se namršti. »Zašto je Marimus uopće te noći bio u St. Gilesu? Čini se kao vrlo neobično mjesto za njega.« »Vaši su roditelji ubijeni u St. Gilesu, jeste li to znali?« upita je on umjesto odgovora. »Da?« Ona nagne glavu. »To je jako pogodilo vašeg brata. Ponekad mi je znao pomagati da uhvatim tamošnje kriminalce.«

176

Knjige.Club Books »Zaista? Kako neobično.« Ona napući usne i kimne. »No vrlo nalik Maximusu. Znao je biti tako ljut prije nego što mu je Artemis ušla u život. Još uvijek to radi? Odlazi u St. Giles?« »Ne.« On uzdahne i počne mazati maslac na kruh. »Taj je dio njegova života završen, mislim. Kao što je i moj. Više ne proganjam lopove i ilegalne proizvođače džina u St. Gilesu.« »Drago mi je«, reče ona. »Naravno, ne zbog načina na koji je vaša karijera završila. No zvuči vrlo opasno, ganjati naoružane muškarce. Muškarce koji pucaju na konje. Drago mi je da se više ne bavite time.« I, prvi put otkako je ozlijeđen, i njemu je zbog toga bilo drago. SLIJEPU ČOVJEKU buđenje

dođe kao neka vrsta igre pogađanja, promišljala je Phoebe iduće jutro. Naposljetku, nema jarka svjetla koje bi signaliziralo da je jutro ili, u nedostatku istog, da je još noć. Nikad nema nikakva svjetla, jarkog ili bilo kakva drugog, zapravo. Samo vječita tama. Ležala je, obraza položena na topla Jamesova prsa, u položaju gotovo istovjetnom kao prethodnog jutra, i osluškivala. On je jednoliko i duboko disao pa je očito još uvijek spavao. Je li to zato što još nije jutro? Ili je prethodne večeri bio toliko iscrpljen jer mu je tolika vlaga u zraku pričinjavala znatan bol? Jednom, prije otprilike godinu dana, ustala je, odjenula se i uputila u staje kako bi posjetila konje - da bi ih pronašla duboko usnule. Bilo je jedan izjutra. Mogla je čuti neku vrstu zveckanja dolje u svratištu. Možda glasove. To je išlo u prilog pretpostavci da je jutro. Pomisli da bi zaista trebala nabaviti pijetla. Uvijek znaš da je jutro kad pijetao zakukuriče. Osim ako se ne pokaže da je od one neobične vrste koja odluči kukurikati u bilo koje doba dana. To bi bilo zbunjujuće. Ona sretno udahne, mirišući Jamesa. Ovog je jutra njegov miris bio prilično jak, nakon napora na kiši, i usprkos drugoj zdjeli vruće vode koju je donijela gostioničareva žena. Mirisao je na parfem koji mu je darovala i, 177

Knjige.Club Books pretpostavila je, znoj muškarca. Jednoj dami zaista se ne bi trebao sviđati muškarčev znoj, no što je tu je, ona je, po svačijim standardima, bila neobična žena. Naravno, sumnjala je da bi joj se svidio miris znoja bilo koga drugoga. Bilo je prilčno iznenađujuće otkriti kako Maximus nije ponovno zaposlio Jamesa. Da ju je James štitio iz vlastitih razloga. Pitala se zašto je to radio. Je li jednostavno bio toliko posvećen svojoj bivšoj dužnosti? Ili je ona za njega postala nešto više od dužnosti? Ruka joj je počivala na njegovim prsima, gdje mu se košulja otvarala. Bila je to obična košulja, ne gruba, no zasigurno ne fino tkana kao ona njezina brata. Pažljivo je pomilovala prstima njegovu golu kožu i opet osjetila one golicave dlake. Znala je da ovo doista ne bi trebala raditi, no činilo se pomalo zločestim da bi je on mogao vidjeti - opet, o njegovu je izgledu znala samo ono što su joj rekli drugi. Ispod dlaka koža mu je bila topla. Činilo se kao da joj se dlake žele omotati oko prsta. Pomaknula je ruku i otkrila kožu drukčije teksture. Trenutak ju je lijeno istraživala prije nego što je shvatila o čemu se mora raditi - njegovoj bradavici. Razumljivo da muškarci imaju bradavice. Ne tako velike kao njezine, naravno. Dok se ukrućivala pod njezinim prstima, ona se dokono zapita izaziva li i kod njega dodir iste reakcije kao i kod nje jer je znala da su joj bradavice prilično osjetljive. Počela je povlačiti prste s njega, no on najednom svojom rukom poklopi njezine ruke, zadržavajući joj dlan uza svoja prsa. »Phoebe«, reče joj duboka glasa. »Phoebe.« A tada joj drugom rukom obuhvati stražnju stranu vrata i njegove se usne iznenada nađu na njezinima. Bilo je... Bilo je prekrasno. Usta su mu bila vruća, njegove usne pomicale su se na njezinima, žurno se otvarajući, pritišćući njezina da učine isto. Ona se otvore i njegov jezik prodre u njezina usta, vrlo sigurno. Vrlo izravno. Vrlo neposredno. Njezino je srce brzo kucalo dok ju je lizao, istražujući njezina usta kao osvajački Viking. 178

Knjige.Club Books James se zakotrlja i prebaci svoje noge preko njezinih i tako je prikliješti za krevet. Bio je velik i težak, i naginjao je glavu kako bi produbio poljubac. Kako bi je prisvojio i naučio je što je strast muškarca. Ovo nije bio pristojan pozdrav koji jedan džentlmen upućuje dami, ovo je bio zagrljaj ljubavnika, sirov i animalan. Njegovi su prsti bili čvrsto zapetljani o njezinu kosu, držeći je dok joj je prisvajao usta. Mogla ga je osjetiti, njegova tvrda bedra i onaj muški dio njega, kako se gura u mekoću njezinih bedara. Iz nekog je razloga poželjela raširiti noge, potisnuti se o njega, dopustiti mu da s njom čini što god želi. Ispustila je zvuk kakav nikad prije nije u svom životu - neku vrstu duboka stenjanja. On podigne glavu. »Phoebe.« Glas mu je bio škripav, no počeo se povlačiti. »Ne«, smjesta reče ona, izvijajući ruku ispod njegove, obuhvaćajući mu lice svojim dlanovima. »Ne, nemoj prestati. Molim te.« Ona podigne svoju glavu, mahnito ga ljubeći posvuda po ustima sve dok nije zastenjao i preuzeo kontrolu nad poljupcem. »Raširi noge«, prošaptao joj je u usne, zvučeći nepodnošljivo erotično. Plitko je disala, čak i dok je činila kako ju je uputio, nesposobna doći do daha. Smjestio se tamo na njoj, njegov... Njegov ud uspravan i na njezinu brežuljku, jasno prisutan čak i kroz njegove hlače i njezinu dugu potkošulju. Pokušala se podići na njega, no njegova ju je težina sprečavala i ona zastenje srušivši se natrag na krevet. »Ššš«, prošapće on. »Ne boj se. Bit će ti dobro.« Dodirnuo joj je bradu podižući joj lice prema gore. Ponovno ju je poljubio, polako, usana široko preko njezinih, i imao je pravo. Bilo je dobro. Tako dobro. Poljubio ju je požudno pokazujući joj kako da prihvati njegov jezik. Da siše i štipne i gricne... 179

Knjige.Club Books I sve to dok su njegovi bokovi bih pritisnuti o njezine, sve jače i jače, krećući se u malim, odmjerenim krugovima. Pitala se zna li uopće što joj čini. Mogla je osjetiti kako joj se usmine na brežuljku razdvajaju, njezina duga potkošulja, vlažna od njezine vlastite tekućine, pritisnuta o taj grumen njegova mesa. Bilo je... Bilo je... Cijeli se omotao oko nje, velik i utješan, u isto je vrijeme dovodeći na rub razuma svojom kontrolom i bokovima i ustima, tako vješto. Koliko je žena poljubio u svom životu da bi postao tako spretan? Osjetila se nejasno ljubomornom dok se on nije mrvicu pomaknuo na stranu i svojim vrućim dlanom obuhvatio njezinu dojku. O! Kako neobično što njezina ruka na njezinoj dojci nije izazivala nikakvu posebnu reakciju, no njegova je ruka na njoj učinila da se izvije i zastenje. Polizao joj je donju usnu dok je palcem polako prelazio preko njezine bradavice. Nešto se uvilo nisko u njezinu trbuhu. Ovo je bilo nemoralno. Ovo je bilo nešto zabranjeno, a ona je to tako željela s njim. S Jamesom. Kliznula je rukama u njegovu gustu kosu, osjećajući njegovo tjeme pod svojim prstima, njegov snažan potiljak. Otvorila je usta dok se on srušio na nju, jašući je, snažno se sada zabijajući o nju, oboje ih pokrećući. Uštipnuo joj je bradavicu, a njoj se noge ukoče kao da su oduzete, drhteći, dok joj se tijelom proširila prekrasna vrućina, preplavljujući joj udove toplinom. Gurnuo joj je jezik u usta i dok ga je ona pospano sisala, on se još jednom snažno gurnuo o nju i na jedan dugi trenutak neprirodno umirio. Polako se otkotrljao s nje, na što je ona nešto nerazgovijetno promrmljala, nezadovoljna gubitkom. Tada su njegove ruke bile na njoj, okrećući ju. Posljednje što je čula dok je ponovno tonula u san bilo je njezino ime na njegovim usnama dok ju je držao u zagrljaju.

180

Knjige.Club Books Trevillion je promatrao lady Phoebe pod prigušenim svjetlom kočije. Oko njezinih je raskošnih usana obigravao smiješak dok se ljuljala u ritmu s kotrljanjem kočije. Opet su putovali cijeli dan, dugačak, iscrpljujući dan. Dio joj je puta čitao, dok je još vani bilo svjetla, iz jedine knjige koju je imao sa sobom - svjedočanstvo Engleza kojeg su kao dječaka Osmanlije ugrabili i prodali u ropstvo. Činilo se kao da Phoebe uživa u priči, iako ta knjiga nije bila namijenjena dami. Bilo je mnoštvo prigoda da s njom razgovara o događajima tog jutra. KASNIJE TE VEČERI

A opet to nije učinio. Prstom je prešao po označivaču stranice umetnutom u stranice knjige, prateći križane šavove. Što, naposljetku, uopće i može reći? Da si je dopustio da ga zavede njezino nevino dodirivanje? Da se probudio smanjena opreza i već uspaljen? Da si je dopustio izvršiti prilično grubi čin na njoj bez zabrinutosti za njezinu dobrobit? Bože, baš je nitkov. Čak ju je i sada, ispunjen prijezirom zbog vlastitih postupaka, želio ponovno dodirnuti, čuti njezine nježne dahtaje, iznenađujuće glasno stenjanje koje je proizvela kad je svojim tijelom pokrio njezino. Želio ispuniti svoje ruke njezinim dojkama i opet osjetiti mekoću njezinih bokova koji ga nježno ljuljaju. Želio ispiti svu tu slatku radost. Ona je bila svježa izvorska voda sasušenoj pustinji njegove duše. Bolji muškarac ostavio bi je na miru. Sve do ovog jutra mislio je da on jest bolji muškarac. Trevillion odvrati pogled upravo u trenutku kad je kočija naglo skrenula desno. Phoebe podigne pogled. »Gdje smo?« »Na rubu svijeta«, odgovori on napeto, vireći kroz prozor. Mislio je da se nikad neće vratiti na ovo mjesto. Nije u potpunosti bio siguran je li mu drago što je poduzeo ovo putovanje natrag... Ili se užasavao sjećanja na vlastiti neuspjeh. »Što?« upita Phoebe izgledajući zaintrigirano prije negoli prestrašeno.

181

Knjige.Club Books On pusti da zavjesa kočije padne. »U Cornwallu smo - tu smo još od ranog poslijepodneva. Ako ne promašim svoju oznaku, bližimo se kraju našeg putovanja.« »A gdje je to?« upita ona upravo u trenutku kad je kočija snažno poskočila i nagnuvši se zaustavila. »Prokletstvo«, promrmlja Trevillion. Znao je prepoznati loš predznak kad bi ga vidio. Vrata su se uz trzaj otvorila i kroz njih je provirio Reed. Iz njegova uredno složena repa oslobodili su se pramenovi kose. »Ne mogu dalje, Kap’tane. Kočija je zapela do osovine u blato, a cesta nije ništa više od govna i đubriva. 'Prostite mi na rječniku.« »To je sasvim u redu, uzevši u obzir okolnosti«, odgovori mu Phoebe. »Morat ćemo otpješačiti odavde«, reče Trevillion uzimajući je za ruku. Reedovo se čelo namršti od zabrinutosti. »Kak’ ćete znat’ put? Tu van’ je crno k’o u jami i ne vidim nikakvo svjetlo.« »Bojim se da dobro znam put«, Trevillion reče. »Daj mi jedan od fenjera, jedan zadrži za sebe, a ja ću poslati nekoga da pomogne s konjima.« Pomogao je Phoebe sići s kočije dok je Reed otišao uzeti fenjere iz sjedala. »Ako se budemo držali sa strane staze, ne bi trebalo biti previše blatnjavo«, reče Trevillion dok se Reed vraćao s fenjerom. »Hvala ti, Reed.« Trevillion uzme fenjer u svoju lijevu ruku. Phoebe je prstima obuhvatila njegovu nadlakticu, dalje od fenjera. »Budite pažljivi, gospodine«, zadršće Reed nervozno se ogledavajući okolo. »Ovo je zaista osamljeno mjesto.« »Hoću«, uvjeri ga Trevillion, iako u vezi ovog mjesta nije gajio nikakav strah. Zemlja se ovdje nije pokazala tako opasnom. Phoebe je nagnula glavu prema gore njuškajući vjetar. »Ovdje zrak miriše drukčije.« 182

Knjige.Club Books »Ovo nije zagađeni gradski zrak«, reče Trevillion pazeći kamo staju. Da on padne, povukao bi i nju sa sobom. »Bila sam već na selu«, reče ona. »Više je od toga.« »Blizu smo oceana«, reče on kad su stigli do zavoja. Ispred njih se pojavi velika kuća. Od opeke, postojana i solidna izgleda, mračna iznutra. »Mora da se osjeti sol.« Niska sjena pojurila je prema njima iz tame, sa zakašnjenjem lajući kako im se približavala. Trevillion se zaustavi promatrajući životinju. »O, pas!« reče Phoebe. »Da«, promrmlja Trevillion. »Kojeg tu prije nije bilo.« Pas se zaustavio nedaleko od njih i sad je režao između laveža. Usprkos činjenici da mu je dopirao tek do koljena, Trevillion nije bio pretjerano željan izazivati životinju. Otvore se vrata kuće, a traka svjetla prolije se u dvorište kad se pojavi visoka silueta s pištoljem zataknutim o rame. »Tko ide tamo? Predstavi se ili ću te raznijeti do Sudnjeg dana!« »’Večer, oče«, suho reče Trevillion.

183

Knjige.Club Books

Dvanaesto poglavlje

Corineus pronađe bazen vode i opere krv diva s vlastita tijela i tijela konja, no iako je konju glava klonula, on ne ukloni željezni lanac. Kad je pala tama, vjetar prošapće tugu morskih sirena, a vilinski konj okrene svoje prekrasne zelene oči prema udaljenim valovima... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

hoebe je idućeg jutra probudio zvuk psećih kandži po drvenu podu nakon čega je uslijedio djevojački glas koji je šaptao: »Ššš, Toby!«

Ležala je tiho, slušajući približavanje svoga jutarnjeg posjetitelja i razmišljala o njihovu sinoćnjem neobičnom dolasku. James se očito nije zamarao slanjem obavijesti ocu o svom posjetu - kao ni o tome da za sobom dovodi gošću te slugu odnosno vozača kočije. To je, u najmanju ruku, rezultiralo nespretnom dobrodošlicom - iako, ako je sudeći po osornu razgovoru između oca i sina, prethodna obaviještenost o njihovu posjetu možda ne bi učinila nikakvu razliku. U svakom slučaju, ljubaznosti nisu dugo trajale prije nego što je služavka odvela Phoebe u sobu. Uspjela je samo svući haljinu i umiti lice i vrat te je pala u krevet i utonula u san. »Jeste li budni?« upitalo je šapatom dijete, dok je pas teško dahtao kraj nje. »Gospo?« »Dobro jutro«, reče Phoebe, na što pas zalaje. Ona se uspravi u krevetu i pričeka, no od djevojčice više nije dopiralo ništa. Možda je čak i zadržala dah. »Tko si ti?« Djevojčica se sinoć nije našla na vratima - osim ako nije bila nevjerojatno tiha i nitko se pritom nije potrudio predstaviti je Phoebe.

184

Knjige.Club Books »Ja sam Agnes«, odgovori djevojčica kao da je to sve upoznavanje koje joj treba. »Djed kaže da ima doručka.« »O, baš krasno«, reče Phoebe. »Znaš li ima li možda svježe vode da se operem?« »Donijela sam malo. Ovdje je«, odgovori joj Agnes. Phoebe je nagnula glavu pitajući se koliko bi godina Agnes mogla imati. Dovoljno je stara da nosi težak krčag vode, sigurno. Ispružila je ruku prema djevojčici. »Možeš li me povesti do nje? Ja sam slijepa.« »O! Zar ništa ne možete vidjeti?« »Ne.« Phoebe se nasmiješi da ukloni bilo kakvu oštrinu iz te jednostavne riječi. »Onda ću vam pomoći.« U njezinu je ruku kliznuo mali dlan, tankih, ali snažnih prstiju. Phoebe je povukla pokrivače i zaokrenula noge spustivši ih s kreveta. Gotovo istog je trenutka nečiji vlažan nos počeo njuškati njezine nožne prste. »Natrag, Toby«, reče Agnes strogo, a tada nižim, povjerljivim glasom. »Ne obazirite se na njega - on gura svoj nos u sve, zaista. I tako glasno laje da me uši pošteno bole. Stalno mu iznova ponavljam da to ne čini, no on me nikad ne sluša. Djed kaže da ne možeš psa naučiti da ne laje jer je Božja volja da oni to čine, i pretpostavljam kako je dovoljno u pravu.« »Mislim da sam sinoć upoznala Tobyja«, reče Phoebe pažljivo spuštajući ruku. Nos joj je detaljno ponjuškao prste, a tada ju je Tobyjev jezik nagradio neurednim lizanjem. Pogladila je psa po glavi. Imao je dugačak nos - još ju je jednom polizao kad ga je opipala - velike uspravne uši te gustu, kratku dlaku u koju su joj utonuli prsti. Iako je bio srednjeg rasta, noge su mu bile prilično zdepaste. »Aha, lajao je dakle na vas«, reče Agnes, ruke još uvijek na Phoebenoj ruci. »Sve nas je probudio, ali djed je rekao da ne smijemo sići. No ja sam špijunirala kroz ogradu stubišta i vidjela vas i njega kako ulazite.« To energično njega mora da se odnosi na Trevilliona. Tko je on djevojčici? Je li ga Agnes ikad prije vidjela? 185

Knjige.Club Books »Žao mi je što smo te probudili tako kasno sinoć«, Phoebe je ustala i pustila Agnes da je povede. »Pazite na stolicu ovdje«, reče Agnes dok su je zaobilazili. »Ovdje je umivaonik«, položila je Phoebenu ruku na široki porculanski lavabo. »Mogu li unutra naliti vodu?« »Da, molim«, reče Phoebe. »Agnes, rekla si >nas<. Tko još živi ovdje?« »Pa« - čuo se pljusak i Phoebe osjeti kako joj se voda prelijeva preko prstiju - »tu smo djed i ja i majka. Imamo i Betty koja spava kraj kuhinje ona održava kuću za djeda. A tamo u stajama su Stari Owen i Mladi Tom - oni pomažu s konjima.« »Konjima? Imate više od jednog?« Phoebe je pronašla ručnik i istrljala vrat i lice. Žudjela je za pravom kupkom, no to će morati pričekati. S toliko malo slugu, puniti kadu vrućom vodom bilo bi tegobno. Možda bi mogla zamoliti Agnes da joj poslije pomogne oprati kosu. »Imamo puno konja«, odgovori joj Agnes s iskrenim ponosom u glasu. »Trevillionovi su konji najbolji u Cornwallu. Djed kaže da bi Londončani od zavisti oglodali svoja srca kad bi ih on ikad doveo prodati u London.« Phoebe zastane, iznenađena. »Stvarno? Tvoj djed, dakle, uzgaja konje?« Zašto joj, za ime svijeta, Trevillion nikad to nije rekao? »Svi znaju za djedove konje«, reče Agnes tek s tračkom nadmenosti. »Tada ću ih morati posjetiti«, reče Phoebe. »Nakon doručka, naravno. Bi li me sada ispričala? Trebam se poslužiti noćnom posudom, a nakon toga možda mi možeš pomoći s mojom kosom?« Agnes i Toby susretljivo su napustili sobu dok je Phoebe učinila što je rekla, a tada su se vratili kako bi joj pomogli s ostatkom spremanja. »Vrlo ti dobro ide uređivanje kose«, primijeti Phoebe. »Uređujem majčinu«, odgovori Agnes i Phoebe shvati kako je Agnes spomenula djeda i majku, no ne i oca. Možda joj je majka udovica ili joj je otac poslovno odsutan? »Evo ga. Gotovo.« Phoebe ustane i okrene se. »Mogu li se pojaviti u javnosti?« »O, da«, reče Agnes nježno. »Izgledate kao princeza, gospođice.« 186

Knjige.Club Books Phoebe se nasmiješi i ispruži ruku. »Možeš me zvati Phoebe. Bi li mi htjela pokazati gdje je poslužen doručak?« »Da.« Tanki, snažni prsti ponovno su se našli na njezinima. Phoebe diskretno udahne i otkrije kako Agnes miriše kao i vjetar prethodne noći - na sol i more - pomiješano s daškom konja i pasa. Možda većinu vremena provodi vani? Kad su napustili spavaću sobu s Tobyjem koji je kaskao za njima, Phoebe je mogla čuti ljutite povišene muške glasove. »On viče baš kao djed«, reče Agnes. »Misliš na Trevilliona?« Prolazili su hodnikom kojeg se Phoebe sjećala od prethodne večeri. »Da«, reče Agnes. »Ovog mi je jutra kad sam ga vidjela rekao da ga zovem ujakom Jamesom, no drukčijeg sam ga zamišljala.« »Kako to?« upita Phoebe. »Nipošto nisam očekivala da je toliko glasan ili toliko namršten. Pisao je tako krasna pisma.« »Pisma...« Phoebe je skupila obrve. »Zar do ovog jutra nikad nisi upoznala svog ujaka?« »Djed kaže da je otišao prije mog rođenja«, odgovori joj Agnes, a prije nego što joj je Phoebe željela postaviti bezbroj pitanja koje je ta izjava implicirala, reče: »Ovdje je prostorija u kojoj doručkujemo.« »Proklet bio, Jamie, nisam li ti već rekao da si još uvijek tražen zbog...« Povik gospodina Trevilliona naglo je prekinut, vjerojatno zbog njihova ulaska. Tražen zbog čega? pomisli zbunjeno Phoebe. Začulo se struganje stolice. »Dobro jutro, miledi«, reče James, potpuno bezizražajna glasa. 0. Phoebe potisne trzaj. Šteta što dan počne gnjevom. Nabacila je vedri osmijeh. »Agnes kaže da ima doručka.«

187

Knjige.Club Books »Ima kaše«, začuje se osoran glas. Večer prije nisu je zapravo službeno upoznali s gospodinom Trevillionom. »I taj pas treba biti vani, Agnes. Znaš to, djevojko.« »Da, gospodine«, promrmlja Agnes. Phoebe začuje pucketanje prstima te udaljavajuće korake djevojčice i psa. »Toby.« Glas je pripadao ženi, no bio je nekako nejasan kao da osoba koja govori ne može pravilno oblikovati riječ. »Dođite.« Trevillion se našao pokraj nje, utješan miris sandalovine i bergamota preplavio joj je nosnice. »Sjednite ovdje i dopustite da vam predstavim; mog oca, Arthura Trevilliona, kojeg ste upoznali sinoć. On sjedi na čelu stola vama slijeva. Ja sjedim odmah vama zdesna. Preko puta vas nalazi se moja sestra, Dorothy, iako je odmila zovemo Dolly.« Phoebe je utonula u stolicu i prstima opipala stol ispred sebe. Ispred nje nalazila se zdjela kaše široka ruba. »Jako mi je drago što sam vas upoznala, gospodine Trevillion, Dolly.« »Dolly,« reče gospodin Trevillion osorno, »reci lady Phoebe >Kakoste?<« »Kako ste?« začuje Dollyn nerazgovijetan glas kako polako izgovara riječi. Phoebe spoji obrve, otvarajući usta upravo kad su na vratima odjeknuli koraci. »Ah«, reče Trevillion sjedajući do nje. »Ovdje je Agnes koja se vratila nakon što je potjerala Tobyja. Ona je s našom Betty, koja kuha i čisti i brine se za kućanstvo.« Phoebe nagne glavu. »Betty.« »Drago mi što sam vas upoznala, miledi«, Bettyn je tihi glas bio prekrasno akcentiran. »Sjed’ sad, Agnes, curo. Kaša se hladi.« »Što je bilo s Reedom?« upita Phoebe. »Dobio je sinoć krevet tamo u stajama«, reče Trevillion. »Ne sumnjam kako će danas naći posla s konjima.« S dijela stola gdje je sjedio gospodin Trevillion dopro je zvuk nakašljavanja. 188

Knjige.Club Books »Mogu li vam natočiti malo čaja?« upita je Trevillion, duboka i prisna glasa. »Molim vas.« Phoebe osjeti kako joj se vrućina uspinje vratom. Noćas joj je nedostajalo spavanje kraj njega. Neobično, s obzirom na to kako su zajedno legli tek dvije noći, no tako je bilo. Nedostajale su joj i ostale stvari koje su radili. Na trenutak se prisjetila njegove težine na njoj, neobične, prekrasne kretnje njegovih kukova, osjećaja koji joj je to pružilo. Je li i on mislio o tome? Bi li to ponovio da ga zamoli? Phoebe zadršće na samu pomisao nadajući se da nije pocrvenjela svima naočigled. Ono što je bilo neobično u cijeloj stvari jest da je od Trevilliona željela više od tih trenutaka u krevetu, koliko god prekrasni bili. Željela je s njim razgovarati nasamo, pitati ga toliko toga: zašto se nije vratio u svoj obiteljski dom još od prije što nego se Agnes rodila, jesu li ga ovdje uvijek zvali Jamie, zašto se svađao sa svojim ocem te, iznad svega, zašto je tako tajnovit u vezi svoje obitelji. Željela je znati sve o njemu, zapravo, iznutra i izvana. No njezina će pitanja morati pričekati neki privatniji trenutak. Premda ju je zamalo ugušilo držati ih sve u sebi. Phoebe se okrenula u smjeru gospodina Trevilliona i nasmiješila. »Agnes mi kaže da uzgajate konje?« »Da.« Phoebe je čekala, no to je očito bio sav odgovor koji će dobiti. Trevillion je sigurno svoje konverzacijske vještine naučio od oca. S ruba stola začuo se tresak, nakon čega je Dolly zajecala i rekla svojim raskošnim glasom: »O! Prolivena kaša. Žao mi je. Žao mi je. Žao mi je.« I odjednom je Phoebe shvatila što je drukčije u vezi Dollyna glasa. Agnesina je majka bila bolesna u glavi.

189

Knjige.Club Books PROŠLO JE GOTOVO dvanaest

godina otkako je posljednji put kročio u stare Trevillionove staje, no one su, neobično, i dalje izgledale - i mirisale - na dom. »Hm, volim miris konja«, promrmlja Phoebe u blaženstvu podižući lice. »Zašto mi niste rekli da ih vaša obitelj uzgaja?« »Nisam mislio da bi vas to zanimalo«, promrmlja on. Uzgajanje konja, naposljetku, bila je trgovina, a ne bi li plemstvo trebalo gledati svisoka na nekoga tko ruke prlja tim nečasnim zanimanjem? Ona se okrene prema njemu, gotovo u nevjerici. »Znate da obožavam konje!« Nije si mogao pomoći da se na to ne smekša. »Tada će vam se svidjeti naše staje.« Staje su se nalazile u drevnoj građevini, sagrađenoj od siva kamena. Kaldrma koja je okruživala glavni hodnik bila je glatka pod nogama. Kraj njih je kaskao neobičan mali pas koji je, činilo se, pripadao njegovu ocu, ali je očito bio odaniji njegovoj nećakinji. Pas se očito zaljubio i u Phoebe. Dok su hodali, Toby je na nju bacio pogled, jezik mu je opušteno visio sa strane njuške, a smiješno prevelike uši letjele su okolo. »Čujem kako konjima žigošu kopita«, promrmlja Phoebe. »Neće li Maximus otkriti da smo ovdje?« On odmahne glavom. »Nikad nisam Njegovoj Milosti rekao odakle dolazim - nitko u Londonu to ne zna.« Ona na trenutak razmisli o tome, zatim reče: »Zašto mi niste rekli o svojoj obitelji? Da putujemo u dom u kojem ste odrasli?« On u nelagodi slegne ramenima. »Zašto bi vas zanimala obitelj vašeg čuvara?« Ona je šutjela dok ju je uvodio dublje u hladnu zgradu. Mnogo je konja bilo vani na paši, no jedan odjeljak niže bio je zauzet. »Priznajem kako u jednom trenutku možda i ne bih slušala da ste mi govorili o svojoj obitelji«, reče ona polako. »Kad ste postali mojim čuvarom, isprva nisam bila oduševljena...« 190

Knjige.Club Books On frkne ispod daha. »No,« nastavi ona malo glasnije, »otada sam vas upoznala i složili smo se da smo prijatelji, nismo li?« Ona mu je bila toliko više od prijateljice. No po njezinu je licu vidio da očekuje odgovor pa joj ga je nježno ponudio: »Da, mi smo prijatelji.« Ona se nasmiješi prema njemu, lice joj je bilo sjajno kao sunčeva svjetlost. »Jamie!« pozvao ga je Stari Owen niže u stajama. »Jesi l’ to ti, mladiću? Mogo si me srušit perom, baš, kad mi je on rekao da si doš’o doma.« »Da, ja sam, Owen.« Trevillion je premjestio svoj štap u lijevu ruku i rukovao se sa starcem. »Što je bilo s mojim čovjekom, Reedom?« Zlurad se smiješak pojavio na licu Starog Owena. »Pošlo sam ga van na udaljeni pašnjak da vidim je l’ može ulovit’ Divlju Kate. To će njegovu narav stavit’ na kušnju, o da, ’oće. Ne zovu je bezveze divljom.« Trevillion si nije mogao pomoći, a da se ne nasmije. Stari je Owen bio u službi njegova oca još otkako je Trevillion bio dječak. Muškarac je sad bio pognut od križobolje i prastarih ozljeda koje je zadobio u svom poslu. Rijetki su dobri jahači uspjeli doživjeti starost bez slomljene kosti ili više njih od udarca konja. No njegove su plave oči ispod oštre sijede kose bile lukave kao i uvijek. »A koja je ova lijepa djevojka?« upita Owen. »Dopustite da vam predstavim Owena Pawleyja, najboljega konjušara u Cornwallu i čovjeka koji me prvi posjeo u sedlo. Owen, ovo je lady Phoebe Batten, žena koju čuvam.« »Jako mi je drago što sam vas upoznala, gospodine Pawley«, reče Phoebe. »Zovite me Owen, dajte, gospođice«, reče Owen. »Svi ovdje okolo to rade. Pa, tol’ko malo čujem svoje prezime da ga jedva prepoznajem.« »Onda Owen«, odgovori Phoebe smiješeći se.

191

Knjige.Club Books »A ovaj tu je Mladi Tom Pawley«, reče Owen pokazujući na drugog muškarca. »Moj pranećak, bit će dobar konjušar... za deset il’ više godina.« Owen se glasno nasmije, no ne previše zločesto. Mlađi se muškarac zacrveni. Bio je žilav, baš poput svog praujaka, no znatno uspravniji. Povukao si je čuperak kose i glasno rekao: »Gospođice.« »Pa, Mladi Tome, dama je slijepa, nije gluha, mladiću«, Owen ga prekori. Tom počne vući stopala po podu i promrmlja ispriku. »Dakle, vi ste došli vidjet’ našu novu kraljicu?« Owen kimne prema zauzetom odjeljku iza sebe. Tamo je stajala bijela kobila, dobrano ždrebna, glave prebačene preko vrata i znatiželjno ih gledajući. »Ovo ovdje je Guinevere. Sâm sam je doveo prošle jeseni i pravi je slatkiš, stvarno je. Trebala bi se oždrijebit’ svaki čas, ili blizu, mislim.« Guinevere je zanjištala kao da je znala da razgovaraju o njoj. »Zvuči kao krasna kobila«, reče Phoebe čežnjiva lica. Trevillion brzo pogleda Starog Owena susrećući njegov pogled. U starčevim očima zabljesne tuga. »Pa, je l’ biste je htjeli pogladiti, gospođice? Nježna je k’o janje, obećavam.« »Molila bih vas.« »Evo je odmah ovdje«, reče Trevillion uzimajući joj ruku s njegova rukava. Poveo je njezine male prste do glave kobile i tada ih pustio. Phoebe je prstima prešla preko nježne glave i niz meku njušku. Guinevere joj je znatiželjno ponjušila dlan. Ona se nasmije, okrećući se prema njemu. »Prava je ljepotica, vidi se.« »O, to jest«, reče Stari Owen ponosno se smješkajući. »Malo mrkve«, stidljivo reče Tom pružajući Phoebe mrkvu. »Baš ih voli.« Trevillion se odmakne gledajući kako Phoebe gladi kobilu i priča joj. »Ona je rijetka ptica«, zavjerenički prošapće Owen. »Slatka i ljupka.« 192

Knjige.Club Books Trevillion se ukoči. »Ona je sestra vojvode. Ja sam izvan njezine lige.« »Ah.« Owen se ljuljao na petama. »Mislim da bi to možda mogo provjerit’ s damom.« Phoebe je okrenula glavu prema njima i Trevillion tiho prokune Owenov zvonki glas. No ona to nije komentirala. »Biste li mi pokazali ostale konje, kapetane Trevillion?« »Naravno.« Othramao je prema naprijed kako bi joj ponudio ruku. Ona smjesti svoje meke prste na njegov rukav, a tada se okrene prema dvojici konjušara. »Hvala što ste mi pokazali svoju kraljicu, Owene. I hvala na mrkvi, Tome.« »Uvijek«, veselo joj odgovori Owen. Tom je jednostavno pocrvenio poput cikle. Trevillion ju je poveo do suprotna kraja staja, gdje se nalazio izlaz prema malom ograđenom pašnjaku za konje. Iza toga nalazilo se jedno od polja njegova oca. Prostor je bio prazan, no na suprotnoj su se strani četiri konja okupila oko ograde pašnjaka. Toby je odjurio naprijed, zauzet lajanjem na neimpresionirane konje. »Imamo sreće«, reče Trevillion Phoebe. »Kod ograde pašnjaka čekaju nas četiri konja. Pomalo nalikuju na seoske žene okupljene na trač-partiji.« Ona se nasmije. »Uzgaja li tvoja obitelj oduvijek konje?« upita ga dok su se šetali prema ogradi. »Koliko sjećanja dopiru svima u ovim krajevima«, odgovori joj on opušteno. »A to je prilično davno.« Ona okrene lice prema njemu, obraza ružičastih od lagana vjetra i on osjeti želju da je poljubi, da okusi ponovno tu životnu radost. »No umjesto toga odlučio si postati kapetan konjaničke brigade. Zašto?« On skrene pogled. »U to sam vrijeme oko toga imao malo izbora.« »Ne razumijem...?« »Ovdje je Bess«, reče on pružajući ruku prema staroj kobili. »Sada joj je valjda već petnaest godina. I mislim da me se sjeća.« 193

Knjige.Club Books I kobila je zaista privrženo lizala rukav njegova kaputa. Kad je Bess bila mlađa, običavao joj je nositi jabuke i mrkve - kad je on bio mlad. Na trenutak su ga zamalo nadvladala sjećanja. Toliko je toga izgubio kad je učinio onu jednu razarajuću pogrešku. Kad je sve tako potpuno iznevjerio. »Koja je ona?« upita ga Phoebe izvlačeći ga iz mračnih misli. On uzme njezinu ruku u svoju i polako je povuče naprijed, puštajući da kobila uoči njihovo približavanje. »Ovo je Bess. Većinom je bijela s tamnim čarapama.« Pričekao je dok Phoebe nije prešla preko meke sive njuške. »E, sada, pokraj nje je lijepa cura, mrvicu niža i sva bijela. Ne znam joj ime, no ako se ne varam, bređa je.« Polako je njezinu ruku premjestio na drugoga konja, no kobila je frknula i ustuknula. »I, bojim se, pomalo plašljiva.« »Pa, to se moglo očekivati«, reče meko Phoebe. »Naposljetku, ipak smo joj stranci.« »Istina.« Pomaknuo je njihove ruke do treće kobile koja je smjesta istegnula vrat kako bi ih onjušila. Phoebe se zahihoće. »Ova nije toliko stidljiva.« »Nije, uistinu.« Trevillion je sa smiješkom promatrao kako Phoebe dlanom prolazi po nosu kobile. »To je Prissy. Kad sam je zadnji put vidio imala je dvije godine, a sad će postati majka. Ima dobra ravna leđa i jake noge.« »A posljednja?« upita Phoebe. »Ne znam je po imenu, no ima zasvođen vrat i lijepu, malu glavu princeze.« On se nježno nasmije. »I mora da je prijateljica s Prissy jer ova je svoj vrat položila preko njezina.« »Kao sestre koje zajedno šapću«, reče Phoebe. »Hm«, promrmlja on. »Pomalo je stidljiva - odmaknula se od ograde. Možda kad bismo mirno...« Stao je iza nje i njezinu lijevu ruku stavio u svoju. Ispružio joj je ruku, ispreplećući svoje prste s njezinima i polako ih okrenuo, tako da joj dlan bude na vrhu, smješten u njegovu dlanu, nudeći ga prekrasnoj kobili. 194

Knjige.Club Books Stajali su u tišini. Svakim je udahom očešao prsa i trbuh o njezina leđa. Vrh njezine glave dopirao mu je tek do brade. Oslonio je svoju desnu ruku na ogradu, blizu njezina boka, i dok su čekali, ona je položila desnu ruku preko njegove ruke. Bila je topla i meka, podsjećajući ga da ova dama nikad nije morala fizički raditi. Ona je plemkinja - cijeli je svijet dijeli od njegova maloposjedničkog odgoja. No ovdje, na ovome malom pašnjaku, gdje je jedini zvuk lagano udaranje kopita konja po travi, samo su muškarac i žena. Tako jednostavno. I tako složeno. Napokon se kobila pomaknula, znatiželjno istežući vrat, pušući preko Phoebena dlana, i tada dopuštajući da je se pogladi. »Hvala«, dahne Phoebe i isprva je Trevillion pomislio da se obraća maloj bijeloj kobili. No tada je okrenula i podigla glavu prema njegovoj. »Zbog čega?« upitao ju je dubokim glasom. »Jer si me doveo ovdje. Jer si mi pokazao svoje konje.« »To su konji moga oca«, reče on odgovor naučen napamet. »Nisu moji.« Ona samo odmahne glavom i nasmiješi se. »Ovo je tako krasno mjesto. Možemo li odšetati do vrištine? Nikad nisam bila tako daleko na zapadu i nikad nisam bila na vrištini.« On uzdahne i uzme je za ruku, okrećući se da bi je poveo natrag prema kući. »Na vrištini je prekrasno, no i surovo - tlo je prilično neravno.« »Konji tamo pasu«, njezina su puna usta bila nabrana u tvrdoglavoj gesti. »A oni imaju četiri noge i naviknuti su na to«, on joj odbrusi. »Nije sigurno.« Osjetio je kako mu njezini prsti stežu ruku. »Možda sam umorna od toga da budem na sigurnome.« »Moj je posao da...« Ona stane, trzajem tjerajući njega da se zaustavi. 195

Knjige.Club Books On svisoka pogleda na nju, promatrajući kako joj se obrve spajaju nad očima koje ništa ne vide, kako joj se usne spuštaju u mrštenju. »Više ne želim biti tvoj posao. Ovime prekidam tvoju obvezu da me štitiš. I prije nego što mi namjeravaš reći da je moj brat taj koji te je zaposlio, dopusti mi da te podsjetim kako si ti napustio to zaposlenje. Više nisi moj čuvar i nisi to još otprije moje otmice. Ovo radiš iz razloga koji nemaju veze s vražjim zaposlenjem i umorna sam od...« Zaustavio je njezinu tiradu jednostavno i lukavo pribjegavajući pokrivanju njezinih usana vlastitima. Štap mu je pao na zemlju kad je povukao njezino tijelo prema svojemu, pritiskom svojih usana zabacujući joj glavu unatrag. Njezine su se slatke usne odvojile pod njegovima i nešto se životinjsko probudilo u njegovim prsima dok je prodirao svojim jezikom u nju. Polizao si je put unutra, kušajući je, drobeći joj tijelo naslonjeno o njegovo, žudeći da je položi na zemlju i stavi svoj ud u nju. Želio je toliko više od toga što mu je ona ovdje mogla dati. Tek kad mu je uzdahnula u usta, kao mali znak podčinjenosti, prošaptao joj je na usne: »Umoran sam od tvog izazivanja.« »Više te ne izazivam«, ona promrmlja u odgovor, vlažnim usnama trljajući njegove. On joj kao kaznu zagrize donju usnu. »Zar ne?« »Ne«, prošapće ona. »Predao si se.« On zastenje i još se jednom nagne prema njoj, gubeći se u njezinoj mekoći, njezinoj nadi. Trevillion je ponovno podignuo glavu tek kad je čuo kako se netko nakašljava. I ugledao oca kako očima sijeva prema njemu. PHOEBE JE BILA prilično

zadovoljna sobom kad se te večeri s Agnes uputila na večeru. Uspjela je provesti poslijepodne uz pomoć Agnes i Betty uživajući u prilično dekadentnoj kupki. Kupka je poslužila dvostrukoj svrsi, u isto ju je vrijeme očistila i dala joj razlog da se sakrije u sobu 196

Knjige.Club Books gospodina Trevilliona. Bilo je potpuno posramljujuće biti otkriven pri besramnom ljubljenju njezina sina usred korala za konje. I dok se ona skrivala u svojoj krasnoj parnoj kupki, pretvarajući se u pravu suhu šljivu i tromo ribajući svoja koljena, Betty ju je očistila spužvom i očetkala joj haljinu. To je, u kombinaciji s čistom potkošuljom koju joj je posudila Dolly, značilo kako se osjeća prilično naočito za pojavljivanje u javnosti. I stoga se prilično radovala što će ponovno vidjeti Trevilliona dok ona, Agnes i Toby, približavajući se blagovaonici, nisu čuli vikanje. Ponovno. »Svađa li se tvoj djed prilikom svakog obroka?« zanimala se kod Agnes koja je, kako se pokazalo, bila pravo vrelo informacija. »Nije mu bio običaj«, uzdahne dijete. »A ujak James?« »Nisam to dosad primijetila.« Phoebe nagne glavu. Čini se da viču o... nekom susjedu? Vrlo zanimljivo. »Zvuče jako slično, zar ne?« »Da«, reče Agnes uvjereno. »Nadam se da će prestati. Majci se to ne sviđa.« Phoebe nije uopće razmišljala o Dolly i kako bi se sve ovo moglo odraziti na Agnesinu majku - što je u njoj izazvalo priličan osjećaj krivnje. Naravno da bi nesuglasice u njezinoj kući bile zbunjujuće za Agnesinu majku. A na tu se misao nadovezala još jedna: tko je Agnesin otac? Nitko ga ni jednom nije spomenuo. Zvuk razbijanja vratio ju je na trenutni problem. »Stvarno ih moramo zaustaviti«, reče Phoebe odlučujući se. Umarširala je u blagovaonicu s Agnes pokraj sebe. Muškarci su smjesta prestali vikati, iako, ako je bilo suditi po njihovu teškom disanju, ni po čemu nisu bili smireni. »Agnes, gdje ti je majka?« upita Phoebe. »Već sjedi za stolom«, odgovori Agnes, a uznemireno mrmljanje s drugog kraja sobe potvrdi njezine riječi.

197

Knjige.Club Books Phoebe podigne bradu. Muškarci bi se trebali sramiti, tako uznemiriti Dolly, stvarno bi trebali! »Pa, sjednimo onda kraj nje, hoćemo li?« Slijedila je stisak na svojoj ruci i otkrila kako je James već čeka sa stolicom. »Sjedit ćete između Dolly i mene«, reče joj. »Kako krasno«, promrmlja kiselo Phoebe i sjedne. Osjetila je kako joj se nešto očešalo o noge i shvatila kako se Toby ušuljao ispod stola i sad se naslanja o njih. »Što imamo?« upita prisiljavajući se zvučati vedro. Počela je sa svojim uobičajenim istraživanjem ruba stola te naletjela na Dollynu ruku sebi zdesna. Bila je velika i meka i lagano se tresla. Phoebe umirujuće potapša Dollyne prste. »Pečenu govedinu,« zagrmi gospodin Trevillion s čela stola, »kuhano povrće i kruh koji je Dolly ispekla.« »Ja pečem kruh«, reče nježno DoUy s Phoebene strane. Phoebe sad shvati da ženu obavija blagi miris kvasca. »Stvarno? Kako krasno. Nikad nisam ispekla kruh.« »Majka peče sav kruh za nas«, zazvoni Agnesin glas. »Jako je dobra.« »Ponekad radim i kolačiče«, polako reče Dolly. »No uglavnom pečem kruh.« »Morat ćete me naučiti«, odluči Phoebe. »Ima i piva«, kaže joj Trevillion u uho. »Gorkog alea.« »Dečko, zašto djevojci nudiš pivo?« iritirano ga upita otac. »Vino je piće dama.« »Volim pivo«, odgovori Phoebe. »Stvarno?« James uputi pitanje samo za njezine uši. »Gotovo sam sigurna da da«, promrmlja mu ona u odgovor. »Tvrdoglavko.« Malo glasnije, James reče: »Ako joj se ne bude svidjelo pivo, poslije može piti vino, oče.« Gospodin Trevillion promrmlja nešto što je zvučalo kao: »Šašavo.« 198

Knjige.Club Books »James mi je danas pokazao vaše konje«, reče Phoebe kad je opipala tanjur pred sobom. »Prilično sam uživala u njima. Tako su prekrasni.« »A ako mogu pitati, kako to znate?« prasne gospodin Trevillion. Phoebe začuje zveckanje s Jamesova tanjura. Znala je da, ako brzo nešto ne kaže, nitko od njih neće moći pojesti svoj obrok. »Zato što mogu osjetiti, eto kako. Nedostatak vida nije mi oteo ni razum ni percepciju.« Posegnula je i pronašla Jamesovu ruku sebi slijeva na stolu. Bila je skupljena u šaku. Nježno ju je pokrila. »Pitala sam se tko je vašim konjima nadijevao imena? Guinevere se čini kao vrlo maštovito ime.« »Ja sam«, reče Agnes. Glas joj je bio tih i bojažljiv. »Stvarno?« Phoebe se trudila zadržati prijazan izraz lica, usprkos zloj ćudi gospodina Trevilliona. Suprotstavljanje starcu neće je nikamo dovesti. »Koliko si konja dala ime?« »Gotovo svima«, reče Agnes, glasom koji je zvučao opuštenije govoreći o očito svojoj najdražoj temi. »Nadjenula sam ime nekoliko ždrijebaca kad su došli na svijet, a ponekad i nekoj kobili kad su je kupili. Iako ne i pastuhu. On je Oktavijan, što je, pretpostavljam, dovoljno dobro.« Phoebe se sada više nije smiješila na silu. »Možeš li mi reći neka od imena koja si izabrala?« »Paaa,« reče Agnes, »tu je Guinevere, kao što već znate. Kad ju je djed kupio zvala se Kreda, a to je ružno ime. Tu su i Galeb, Sirena, Biser, Nebo i Merlin - on je baš prošlog mjeseca prodan mlađem sinu grofa od Markhama.« »I dobro je platio za njega«, reče gospodin Trevillion, prvi put otkako je Phoebe ušla u sobu zvučeći zadovoljno. »Merlinov slatki momak.« »I dala sam ime kobili ujaka Jamesa«, reče Agnes, ponovno zvučeći stidljivo. »Onoj koju je imao u Londonu.« Jaglac, sjeti se Phoebe. Je li Trevillion rekao svojoj nećakinji što se dogodilo sirotom konju?

199

Knjige.Club Books Ona pročisti grlo. »Hoćeš li dati ime i novim ždrijepcima kad dođu na svijet?« »Da, ako mi djed dopusti.« »O, da, ti ćeš raditi imenovanja, djevojko.« Glas gospodina Trevilliona bio je osoran, no Phoebe je imala osjećaj kako je slab na svoju unuku. »Baš bi i mogla s obzirom na to da će sve ovo biti tvoje kad mene više ne bude.« Phoebe osjeti stiskanje šake pod svojim prstima. »No, zasigurno James...« »Jamie nas je napustio po vlastitu nahođenju kad smo ga najviše trebali«, odgovori joj tvrdo njegov otac. »Prokleto dobro znaš zašto sam trebao otići, starče«, smrtonosno tihim glasom reče Trevillion. »Glava mi je bila ucijenjena. Sam si mi rekao...« »Nikad ti nisam rekao da se pritajiš više od desetljeća!« »Stalno si pisao da je previše opasno. Da me Faire još uvijek traži.« Dok mu se očev glas povisivao, Jamesov se snižavao, postajao sve kontroliraniji. »Slao sam ti svoju zaradu. Ja...« »Vratio si se obogaljen!« Iako su starčeve riječi zazvučale grubo, u pozadini se mogla osjetiti bol. »Što mi vrijedi bogalj? Reci mi, dečko!« »O«, Phoebe nije uspjela potisnuti uzvik. Znala je koliko Trevillion mrzi slabost svoje noge. I da njegov otac... Jamesova stolica zaškripi o pod kad ju je ovaj gurnuo unatrag. »Prestani me tako zvati. Već više od desetljeća nisam dečko.« Dok je ustajao, njegova je šaka skliznula iz njezine ruke. Čula je zvuk njegovih čizama dok je napuštao sobu. Do nje, Dolly je cviljela, a ispod stola Toby je svoje malo, toplo tijelo stisnuo o njezina koljena, tresući se. Phoebe ga je željela slijediti. Kad se ona posvađala s Maximusom i izletjela iz sobe, on je pošao za njom. No to je bilo u njezinoj vlastitoj kući, koju je poznavala uzduž i poprijeko. Ovdje je još uvijek bila strankinja, učeći putove i razmake između stvari. Nije mogla slijediti Jamesa. Nije mogla pitati zašto, za ime Božje, 200

Knjige.Club Books ima ucijenjenu glavu. Nije ga mogla utjeĹĄiti ili se prepirati s njim ili moĹžda voditi ljubav s njim jer je slijepa. Sada i zauvijek.

201

Knjige.Club Books

Trinaesto poglavlje

Agog, posljednji među divovima, živio je na stijenama što su vodile do žala na obali mora. Bijaše triput ružniji od svoje braće i deseterostruko podliji. Široka su mu ramena nosila dvije glave s po jednim okom i jednom dugačkom kljovom. Kosa mu je dopirala do oblaka, a jednim bi korakom prelazio trideset milja. Jednim zamahom toljage načinjenom od hrastova drva ubio bi stotinu ljudi... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

alo prije zore Trevillion otvori vrata Phoebene spavaće sobe.

Dok je hodao s visoko podignutom svijećom, na trenutak se zagledao u nju. Smeđa joj se kosa prostrla po jastuku poput raspletenih svilenih niti. Pune usne bile su joj blago razmaknute, a dlan je držala pod bradom. Izgledala je savršeno. A on je razvratni gad, kratko i jasno, ali više nije mogao poricati ono što je izazivala u njemu samim svojim postojanjem. Ovo će ga do kraja uništiti. Najgore od svega, znao je da će njihovo vrijeme u Cornwallu neizbježno završiti. Otmičar će biti pronađen, Wakefield će zatražiti da mu se sestra vrati, a oni će se morati vratiti u London. Hoće li biti u stanju odvojiti se od nje jednom kad se to dogodi? Odmahne glavom, vraćajući se sadašnjem trenutku i zadatku. »Phoebe«, glasno je pozove i nježno joj dodirne rumeni obraz. »Probudi se.«

202

Knjige.Club Books Ona se promeškolji, pospano mrmljajući. Njezine se slijepe, smeđe oči otvore kao da gledaju ravno u svijeću. »James?« »Dođi«, reče on. »Guinevere će se oždrijebiti. Pomislio sam da bi željela biti nazočna.« »Oh!« Ona se uspravi, pružajući mu raskošan pogled na svoje okrugle dojke. »Imam li vremena odjenuti se?« On se nakašlja, silom odvajajući pogled s njezina prsluka. »Imaš. Pričekat ću te u hodniku.« Trevillion iziđe i nasloni se o zid pokraj vrata osluškujući jedva čujne zvukove koje je proizvodila dok se odijevala; šuštanje, mrmljanje ili povremeni tihi šapat. U ovoj je kući on rođen i odrastao. Nekoć je mislio kako je nikada neće napustiti - do prije gotovo dvanaest godina kad se sve raspalo. Čudno je to. Kako bi mu život izgledao da nije počinio tu jednu kobnu pogrešku? Vjerojatno tada ne bi ni napustio Cornwall, nikada se ne bi pridružio Kraljevskoj gardi niti naučio zapovijedati vojsci ljudi. Nikada ne bi ni upoznao Phoebe... zbog nje nikada neće žaliti. Trenutak poslije otvore se vrata i Phoebe proviri. »James?« »Ovdje sam.« Uspravi se i dotakne joj ruku kako bi shvatila gdje se nalazi. »Uhvati me za ruku. U lijevoj nosim svijeću.« Polako je povede prema stubištu, prolazeći hodnikom s oblogama od tamna drva. Zidovi nisu bili ukrašeni, ali Betty je održavala drvo besprijekornim poliranjem. U prizemlju su izišli kroz kuhinjska vrata koja su vodila prema stajama. »Čujem cvrkut«, promrmlja Phoebe dok su hodali preko dvorišta. »Upravo sviće«, odgovori joj Trevillion gledajući prema istoku. »Na horizontu se nazire ružičasti sjaj.« »Mmm«, ona zabaci glavu unatrag, pomirisavši zrak. »Mogu namirisati more i vrijes s vrištine. Dan bi mogao biti prekrasan, zar ne?« On pogleda u nju. »Itekako.«

203

Knjige.Club Books Phoebe mu se nasmiješi baš kad su se približili staji. Guinevere se nalazila u najvećem odjeljku na samom kraju staje, a petero ljudi pratilo ju je provirujući iznad vrata. Trevillion tiho povede Phoebe prema odjeljku. Kako su se približili, Agnes se okrene i pojuri prema njima. Trevillionu uputi tipičan sramežljiv pogled, a potom šapne Phoebe: »Djed kaže da moramo biti tihi jer je to najbolje za Guinevere. Jadnoga Tobyja zaključala sam u svojoj sobi da ne bi lajao.« Phoebe ispruži ruku prema djevojci. »Poslije ćemo se Tobyju iskupiti nekom poslasticom, može?« Agnes kimne i povuče Phoebe za ruku. »Dođite vidjeti... Joj!« Phoebe se nasmiješi. »U redu je, ti ćeš biti moje oči.« Trevillion je promatrao kako njegova nećakinja vodi Phoebe prema odjeljku. Nekako joj je uspjelo zadobiti Agnesino povjerenje, unatoč tomu što je prema njemu bila nepovjerljiva, bez obzira na pisma koja joj je slao otkako je naučila čitati. On uzdahne i pođe za njima. Njegov otac i Owen stajali su uz pregradu, a Reed i mladi Tom držali su se malo podalje. Owen i njegov otac bili su vršnjaci, ali otac je bio mnogo viši. Obično je nosio bijelu periku, ali ovako rano ujutro ne bi pokrivao glavu. Trevillion opazi kako mu je kratka kosa sada bijela. Tek je bio počeo sijedjeti kad je Trevillion pošao u London. Owen podigne pogled prema njemu i napravi mu mjesta uz pregradu. Kobila je ležala na svježem sijenu ždrijebeći se, a dlaka joj se sjajila od znoja. »Kako napreduje?« upita Trevillion. »Samo što nije«, znalački odgovori Owen. U svoje je vrijeme oždrijebio desetke kobila. »Ovo joj je prvi put, ali snažna je ona. Predosjećam da će biti dobra.« Agnes je nešto šaptala Phoebe koja je uho prislonila na pregradu kako bi bolje čula što se događa. Trevillion primijeti kako njegov otac krajičkom oka promatra njih dvije. Uputi upitan pogled Owenu, a starac potom pogleda u Phoebe i kimne mu. 204

Knjige.Club Books Tada Trevillion pođe do Phoebe i Agnes. »Želiš li je dodirnuti?« upita Phoebe. Ona okrene lice prema njegovu. »Smijem li?« Trevillion se nasmiješi. »Sumnjam da će joj smetati. Nalazi se odmah uz vrata odjeljka.« Uhvati je za ruku, polako otvori vrata i čučne uz ulaz. Guinevere izvrne pogled prema njima, ali ostane posve usredotočena na ono što se događalo u njezinu tijelu. »Evo«, Trevillion položi Phoeben dlan na kobilin otečeni trbuh. Phoebe raširi oči. »Osjećam ždrijebe... i trudove. Oh, kako je snažna. I prekrasna.« Guinevere se iznenada uznemiri, a Trevillion povuče Phoebe unatrag. Ovije ruku oko njezine i šapne joj u uho. »Upravo tiska iz sve snage. Vidi se...« Iznenadan potisak i ždrijebe klizne van stvorivši se pred njima, mokro i drhtavo. »Oh!« prošapće Phoebe stišćući Trevillionovu ruku. »Je li stiglo? Je li živo?« »Da i da«, reče on smiješeći se njezinu nestrpljenju. »Owen mu je prišao.« »Ždrebica!« poviče Owen. »Prelijepa i zdrava! Kakvo ime da joj damo, gospođice Agnes?« »Mislim...« djevojčine obrve stisnu se dok je razmišljala. »Ševa! Djede, je li to dobro ime?« »Lijepo ime za lijepu ždrebicu«, reče starac. »Kako izgleda?« upita Phoebe. »Vrlo je krhka«, reče Trevillion promatrajući mlado. »Koljena joj se doimaju prevelikima za tako tanke noge, a dlaka joj je sada tamnosive boje, ali kako bude rasla, tako će postati bijelom, kao u njezina oca.« Phoebe razdragano uzdahne. »Prekrasno.« 205

Knjige.Club Books »Zaista jest«, Trevillion promrmlja stojeći blizu. Mlada se ždrebica podigne na noge i ugnijezdi kraj svoje majke. »Već je pronašla majčinu sisu. To me podsjetilo da bismo i mi trebali poći u kuću doručkovati.« »Umirem od gladi«, reče Agnes. »A i Toby mora da je tužan.« »Onda najbolje da pođemo unutra, curo«, promrmlja Trevillionov otac. Agnes uhvati Phoebe za ruku čavrljajući s njom cijelim putem do kuće. Trevillion se držao nekoliko koraka iza njih hodajući uz oca. Starac je prilagođavao korak sinovu hramanju. »Ona je dobra žena«, reče otac. Trevillion ga iznenađeno pogleda. Dotad je s njegove strane primjećivao samo ravnodušnost ili blagi prijezir prema Phoebe. Kao da je naslutio sinovu začuđenost, starac podigne bradu. »Što je? Samo budala to ne bi primijetila. Bez obzira na to što je slijepa. Ona je dobra žena. Zna s Agnes i Dolly. Zna s konjima.« »Da, tako je«, reče Trevillion. »Je li to razlog zašto nosi prsten tvoje majke?« Trevillion sam sebe opsuje zbog toga što je zaboravio zatražiti od Phoebe da mu vrati prsten. »Bilo nam je jednostavnije putovati pretvarajući se da smo bračni par. Za to joj je trebao vjenčani prsten.« »A baš si se morao poslužiti majčinim prstenom?« »Bio je jedini koji sam imao«, promrmlja Trevillion, postavši svjestan kako je njegovo objašnjenje jadno čim ga je izgovorio. Prava je istina da je uživao stavljajući majčin prsten na Phoeben prst i da mu se, što je više gledao u njega, sve više sviđalo kako izgleda na njoj. »I tvoja je majka bila dobra žena«, reče otac. Trevillion se ukoči na te riječi. »Bila je naivna i mlada - premlada - ali svejedno je bila dobra žena. Samo nije bila za mene.« Zaustavi se i pogleda u sina. Oči su mu bile iste boje kao Trevillionove - jarkoplave - na licu izbrazdanom od vjetra i minulih godina. »I lady Phoebe je dobra žena, ali nije za tebe.« 206

Knjige.Club Books Trevillion je jednu dugu minutu gledao u svoga oca znajući da starac iz dubine duše vjeruje u ono što je upravo izrekao. Phoebe je sjedila i osluškivala kako Dolly mijesi kruh. Bile su u kuhinji koja je božanski mirisala po brašnu, kvascu i čaju - Betty je pripremila lončić za nju - a svako malo Dolly bi podignula kuglu tijesta i uz glasan tresak je opet bacila na stol. KASNIJE ISTOG JUTRA

»Zašto tako bacaš tijesto, Dolly?« upita Phoebe. Imanje Wakefieldovih zapošljavalo je tri kuharice koje su se bavile samo pripremanjem hrane - ali Phoebe zapravo nikada nije bila u kuhinji. Zaista nije znala kako se priprema kruh. »Tako se bolje umijesi«, reče Dolly. Betty, zauzeta sjeckanjem povrća, reče. »Od toga se tijesto bolje digne, zaista pomaže kad se njime malo udara.« »Kako je to zanimljivo«, reče Phoebe. »Dolly, je li James stariji ili mlađi od tebe?« »Starija sam od Jamieja«, ponosno odgovori Dolly. »On je moj brat. Čita mi knjige. Ali više to ne čini.« »Možda će opet početi sad kad se vratio iz Londona«, reče Phoebe. »I pisma«, doda Dolly. »Sačuvala sam njegova pisma.« »Pisma?« »Stalno je pisao«, doda Betty. »Iz Londona. Gospođicama Dolly i Agnes slao je malene darove.« Kako neobično - sve ovo vrijeme Trevillion je vodio tajni život koji ona nije ni naslućivala. Nijednom joj nije palo na pamet pitati ga što o tome. Ali većina ljudi skriva nešto - posebice od ljudi koji su im najbliži. »Phoebe!« Agnes glasno uleti u kuhinju s Tobyjem za petama. »Ujak James je rekao da te pokupim.« »Pokupiš?« ponovi Phoebe zabavljeno. »Zvuči kao da sam zaboravljena rukavica.« Agnes se zahihoće. »Hajde.« 207

Knjige.Club Books »Dobro, ako inzistiraš.« Phoebe ispije posljednji gutljaj čaja, pozdravi Dolly i Betty i pusti da je Agnes odvede iz kuhinje. »Kamo idemo?« upita djevojku. »To je iznenađenje«, reče Agnes uzbuđenim glasom. Pokraj njih Toby je lajao, kao da je i njega obuzelo dobro raspoloženje. Vani Phoebe osjeti sunce na licu. Kako su se kretale u smjeru konjušnice, ona se upita želi li je Trevillion odvesti da obiđe Ševu. Tada začuje njištanje. Agnes se zahihoće. »Što se događa?« upita Phoebe. »Pomislio sam da bismo mogli poći na jahanje«, začuje se Jamesov glas. »Jahat ćemo bez nekog tko nas goni za petama. Bit ćemo zajedno na konju, ako ti to odgovara?« »O, da«, reče ona oduševljena prigodom - podjednako zbog jahanja i zato što će se opet naći u Trevillionovoj blizini. Svojim velikim i toplim dlanom on uzme njezin. »Ovo je Regan. Owen će držati uzde dok ne uzjašemo.« »Regan ima vrlo lijep korak!« povikne Owen. »I među većim je konjima«, reče Trevillion. »Bez problema će nas oboje nositi. Evo, ovdje je stremen.« Rukom je prihvatila stremen i namjestila stopalo unutra prije nego što se podigla kako bi zajahala. Regan otrese glavom i učini korak unatrag. Phoebe je potapša po vratu. Osjeti kako se Trevillion popeo iza nje. »Držim je, Owen. Hvala.« »Nema na čemu«, poviče Owen. I tako su se počeli udaljavati. Konj je išao sporim korakom, Trevillionove ruke bile su oko nje i bilo je lijepo naći se na otvorenom, ispod sebe osjetiti konja i Trevilliona iza leđa. »Kamo idemo?« upita ona.

208

Knjige.Club Books »Kamo god poželiš«, odgovori joj. »Iako na umu imam jedno mjesto koje bi ti se moglo svidjeti.« »Tada sve prepuštam tebi«, reče ona naginjući glavu unatrag kako bi je oslonila na njegov vrat, udišući miris konja i sandalovine, bergamota i Trevilliona - njegovu esenciju. Još je nekoliko trenutaka samo uživala u jahanju, ali onda se prisjeti svih pitanja koje mu je htjela postaviti. Ona uzdahne. »James?« »Da?« Zvučao je opušteno i sretno, a ona se zapita je li zaista potrebno da sada iznosi te stvari koje su je mučile. Ali ako to ne učini sada, kad će? »Zašto si sinoć rekao da ti je glava bila ucijenjena?« ona tiho upita. »Zbog čega si u opasnosti dok si u Cornwallu?« Istog trenutka osjeti kako su mu se ruke ukočile. »Zar zaista želiš...« »Želim.« Malko se pomaknula u njegovu zagrljaju kako bi se licem okrenula prema njemu i tako mu se izravno obraćala. »Sva ta tajanstvenost, toliki bijes i povrijeđenost koji stoje između tebe i tvoga oca. Zar nisi pomislio da bih ja voljela znati sve o tebi, tvojoj prošlosti i onome što je oblikovalo tvoj život?« »Zaboga, Phoebe, ništa od toga ne služi mi na čast - nimalo.« Ona polako udahne, pripremajući se. »Bez obzira.« Trevillion uzdahne. »Neka ti bude. Jednom sam pretukao nekoga, gotovo nasmrt. Zove se Jeffrey Faire, a otac mu je lokalni sudac. Tako je lord Faire izdao nalog za mojim uhićenjem. Na očev nagovor pobjegao sam iz grada i Cornwalla. Tada sam se pridružio Kraljevskoj gardi.« Ona nabora obrvu, razmišljajući. »Zašto? Što se dogodilo između tebe i tog muškarca?« »Razbjesnio sam se«, on nevoljko odgovori. Čuvši to, ona se naljuti. »Ne vjerujem u to. Ti ne bi bez razloga pribjegao nasilju, ne bi to učinio ni kao mladić.« »Možda ne bi trebala imati takvu čvrstu vjeru u mene, miledi.« 209

Knjige.Club Books Phoebe je počelo smetati kad bi joj se tako obratio, umjesto da je jednostavno oslovi njezinim imenom. »Ali imam je.« On ništa ne odgovori, ali njegove ruke jače je stisnu. Phoebe iznenada pogodi jedna pomisao. »Traga li lord Faire još uvijek za tobom?« »Ne sumnjam u to.«

»Ali onda moramo odmah otići«, reče ona. »James, nismo nikada ni trebali doći ovamo ako si ti u opasnosti.« »Nisam u opasnosti«, odgovori on razdraženo. »Lord Faire i ne sluti da sam ovdje.« »A ako dozna?« »Neće. Nisam se mogao dosjetiti sigurnijeg mjesta za tebe. Kao da si na drugom kraju svijeta - na drugom kraju Engleske, ako ništa drugo.« Ona ga poželi protresti iz sve snage. Što je mislio da će se dogoditi ako ga uhite? Kako će se osjećati gospodin Trevillion i Agnes? Nije mogla podnijeti pomisao na takvu žrtvu koju čini zbog nje. Ali bilo je gotovo nemoguće utjecati na Trevilliona jednom kad bi nešto odlučio. Jedino ako pridobije gospodina Trevilliona i Agnes da joj pomognu, možda ga uspije urazumiti. Phoebe odmahne glavom. »Daj, nemojmo se svađati«, on najzad progovori. »Želiš li da konja potjeramo u galop?« Srce joj zastane. »Možemo li?« Umjesto odgovora, on je snažno privije uza svoja prsa, malo se nagne i potjera Regan. Phoebe vrisne kad je kobila potrčala ususret vjetru. Trevillionovo tijelo stisnuto oko njezina, kobila čiji su se mišići stiskali i opuštali pod njima. Bio je to osjećaj istinske slobode, života u njegovoj biti. Kad je Trevillion povukao uzde, a Regan usporila do kasa, Phoebe shvati kako se čuje mrmor oceana. »Gdje smo?« upitala je dok joj je srce i dalje lupalo brzinom trka. 210

Knjige.Club Books »Ondje je plaža«, on joj odgovori u uho. »Pomislio Sam da bi se voljela prošetati.« »Jesi li nekoć često dolazio ovamo?« upita ga dok ih je kobila vodila nizbrdo. »Sigurno je prekrasno.« »Jest«, kratko joj odgovori. »Dolazio sam ovamo kao dječak. Govori se kako se uvečer među valovima mogu vidjeti sirene kako plivaju.« »Jesi li ikad ugledao koju?« »Nisam, ali vjeruj mi da sam ih tražio. Jedino što sam vidio među tim valovima više se činilo poput krijumčara francuskim brendijem.« »Krijumčara?« On se nasmije. »Ovdje ih ima podosta. Moja je vojna jedinica bila poslana u Cornwall, proveo sam mnogobrojne noći loveći ih duž obale.« Regan je sada hodala ujednačenim korakom, a Phoebe je mogla čuti i omirisati ocean koji je bivao sve bliže. Još od djetinjstva nije bila blizu oceana. Još otkako je oslijepila. Došla je do daha. »Možemo li se spustiti?« »Naravno.« Zaustavio je Regan i sjahao. Ona osjeti njegove ruke na svome struku. »Dođi.« Ona klizne u njegovo naručje. Na trenutak ju je tako držao, uza svoja topla i snažna prsa. S oceana je puhao lagani vjetar i donosio njegov miris; soli, ribe i divljine mora. »Ovdje ima pijeska«, Trevillion reče u njezino uho. »Želiš li se izuti i osjetiti ga?« »Da «, prošapće Phoebe, ni sama ne shvaćajući zašto govori tiho. Blago je drhtala. Odveo ju je do stijene, a ona je sjela i stala izuvati cipele i čarape. Podignuvši suknje, s oklijevanjem je stopalima tapkala po pijesku - na tome mjestu bio je hladan i suh - pa je pretpostavila da se nalaze u hladovini. Ustala je pridržavajući suknje. »Smijem li zagaziti u vodu?« 211

Knjige.Club Books »Smiješ, danas su valovi lagani.« Njegov topao glas dopirao je iz neposredne blizine. Oklijevao je. »Želiš li me uhvatiti za ruku?« »Ne.« Ona okrene glavu u njegovu smjeru nadajući se da je shvaća. »Samo mi reci kamo da idem. Možda možeš hodati uza me?« »Naravno. Bit ću uza te.« »Jesi li i ti izuo cipele i čarape?« znatiželjno ga upita. Obično je bio tako krut. Tako formalan. Posebno s njom. »Naravno«, odgovorio joj je sa smijehom u glasu. Zvučao je gotovo djetinjasto. »To je pravilo na plaži. Hajde, kreni u ovom smjeru.« I tako je krenula, osjećajući pijesak pod stopalima i vjetar od kojeg joj se haljina slijepila s nogama. Kako su došli do oceana, tako je sudaranje valova s obalom postalo glasnijim, poput odjeka grmljavine. Pijesak je sada bio vlažan, topao i gnjecav, osjećaj je bio neobičan, ali nedvojbeno ugodan. Tada joj val prekrije stopala, hladan i iznenadan. »Ah!« uzvikne. Na trenutak se posve primirila - osjećajući hladnu morsku vodu kako joj prekriva stopala i povlači se, odnoseći za sobom pijesak u koji su joj utonuli nožni prsti. Načinila je još jedan korak. Voda joj je prekrila stopala dok je tonula u pijesak koji se iznenada činio mekšim, da bi se zatim opet povukla, ostavljajući joj noge mokrima i hladnima. Naglas se nasmijala, bez daha, osjećajući sunce na potiljku i Trevilliona pokraj sebe, i podignula lice stojeći prstiju ukopanih u pijesak pod nogama. Valovi su je milovali poput sestrinskih ruku, topli, puni života i poznati. Beskonačni. Nije nimalo marila što možda izgleda kao da je izgubila razum. Nije nimalo marila.

212

Knjige.Club Books A sve to vrijeme Trevillion nije rekao ni riječi, samo je stajao uz nju, za slučaj da joj zatreba. Osjećala se kao da bi se mogla vinuti. Godinama nije bila tako slobodna. TREVILLION JE PROMATRAO Phoebe kako stoji u moru dok valovi zapljuskuju

njezine gležnjeve. Smijala se, podignula suknje do koljena, dok joj je lice sjajilo na suncu, a on poželi da može naslikati taj prizor. Zauvijek ga zadržati u sjećanju. Negdje, u nekome neodredivom trenutku, prešao je most koji se za njim razrušio. Nije bilo povratka. Lady Phoebe Batten značila mu je više od ičega u njegovu životu. Više od obitelji. Više od časti. Više od slobode, ako dođe do toga. Njezina sreća bila mu je vrjednija od svakog novca. Znao je - bez dvojbe i straha - da bi za nju ubio. Da bi za nju umro. Ta spoznaja došla mu je gotovo poput olakšanja. Njegov razum možda se borio protiv toga, služeći se svim dobro znanim argumentima: bio je prestar, ona premlada, neusklađeni u društvenom statusu, ali sve to jednostavno nije bilo važno. Njegovo je srce porazilo njegov razum i tu se više ništa nije moglo učiniti. Voli Phoebe Batten, sada i zauvijek. Phoebe se okrene, gotovo kao da su njegove misli izgovorene naglas. »Ima li školjaka na plaži?« »Našlo bi se.« Sagne se i podigne nekoliko manjih školjaka pa joj priđe. »Ispruži dlan.« Ona tako učini, slijepim očima gledajući u prazno, s malenim osmijehom što joj je titrao oko usta. Od vjetra su joj obrazi bili rumeni, a nekoliko pramenova opustilo se iz njezine frizure. On pomisli kako u čitavome svom životu nije vidio nešto tako dražesno. 213

Knjige.Club Books Uzeo joj je ruku i smjestio školjkice u njezin dlan, kao da dariva božanstvo. Ona ispusti suknje koje je dotada pridržavala i prstima opipa školjke u drugom dlanu. »Kako izgledaju?« On dlanom obujmi njezin, onaj u kojem je držala školjke, i ispreplete prste s njezinima. »Ova« - položi joj kažiprst na jednu malenu glatku školjku - »izvana je tamnoplava, a iznutra je svjetlije sivo-plave boje. Ova,« reče, polažući prste na izbrazdanu otvorenu školjku, »ova je nježne ružičaste boje.« Boje njezinih obraza, zaključi Trevillion, ali to ne izgovori. Phoebe podigne glavu i približi mu lice, s pramenom kose koji joj je vjetar otpuhao preko punih usana, i nasmiješi mu se. Trevillion poželi sačuvati taj osmijeh i zauvijek ga nositi u grudima. Umjesto toga, on se nakašlje i reče. »Betty nam je pripremila košaru za piknik.« Phoebeno se lice ozari. »Ah, kako divno!« »Dođi.« Uzeo ju je za ruku u kojoj nije držala školjke i poveo je plažom prema mjestu na kojem je Regan pasla rijetku travu. Sa stražnje strane sedla oslobodi košaru i staru deku pa ih odloži na mjestu gdje je pijesak bio suh. »Ovo je mjesto na koje možemo sjesti.« On prostre deku, a Phoebe sjedne. »Ah, suknje su mi mokre«, promrmlja ona. On je pogleda. Mokri porub prekrivao joj je bosa stopala. »Zadigni ih. Osim nas, ovdje je samo Regan, ali sumnjam da je nju briga.« »Ali što ako tko naiđe?« On slegne ramenima. »Ovdje ljudi nemaju što tražiti - osim ako ne požele piknik.« Ona se nasmiješi i podigne suknje, pokazujući lijepe potkoljenice.

214

Knjige.Club Books Trevillion silom odvrati pogled i otvori košaru. »Betty nam je spakirala kruh, sir, jabuke i bocu vina.« Podigne pogled prema njoj. »To je razočaravajuće, znam, nakon silna piva.« »Ne budi smiješan.« Ispruži dlan sa školjkama. »Možeš li ih nekamo pospremiti?« Trevillion stane zbrinjavati školjke, pažljivo, kao da je riječ o biserima. Natočio im je vina u šalice od terakote i zapitao se je li ona ikad u životu pila iz tako jednostavna posuđa. Ali dok je pijuckala vino i polako jela krišku sira koju joj je pružio, nije se činilo da joj išta smeta. Iznenada se okrene prema njemu s iznenađujuće ozbiljnim izrazom na licu. »Reci mi, je li Dolly uvijek bila takva kakva jest?« »Misliš maloumna?« Riječi su mu bile grube, ali ne i ton kojim ih je izgovorio. Većinu svog života proživio je uz Dolly. »Da, jest, barem mi je tako rečeno. Majka je imala težak porođaj i isprva su mislili da će beba umrijeti. Ah nije umrla. Bila je boležljivo dijete, ali preživjela je.« Odlomio je komad kruha i zagledao se u njega. »Vrlo je privržena, to si i sama vidjela. Kad sam bio dječak posvuda me slijedila, iako sam četiri godine mlađi od nje. Otkako znam za sebe morao sam se brinuti za nju.« »Kako to misliš?« »Pa...« Odgrizao je komad kruha i prožvakao ga prije nego što je odgovorio. »Majka mi je umrla kad sam bio četverogodišnjak, tako da smo ostali sami s ocem. On se morao brinuti za konje. Imali smo sluge - Betty je došla k nama kad sam imao otprilike deset godina - ali moj otac jasno mi je dao do znanja da je briga za Dolly moja dužnost. Morao sam paziti da se ne ozlijedi igrajući se vatrom ili da ne odluta na vrištinu. Takve obveze.« Phoebe stisne obrve. »Zvuči kao prevelika odgovornost za malena dječaka.« On slegne ramenima iako ona nije mogla vidjeti taj pokret. »Otac je znao što čini. Netko je morao paziti na Dolly dok je on radio, a meni je 215

Knjige.Club Books vjerovao.« Ogorčeno se namršti na tu pomisao. »A onda smo oboje odrasli, a ja sam morao nastaviti štititi je od drugih vrsta opasnosti.« Phoebene obrve opet se stisnu. »Drugih vrsta opasnosti?« On podigne pogled prema njoj, shvaćajući. »Ah, ti ne znaš. Dolly je prilično lijepa, unatoč... svemu. Imala je tamnu kosu, koja sada, naravno, već sijedi i plave oči koje je naslijedila od oca. Kad je bila mlađa...« Oštro udahne prisjećajući se onoga dana. Straha i brige za Dolly. Kad ju je na koncu zatekao s neurednom odjećom i frizurom. Zbunjena izraza na slatkom i djetinjastom licu. Bijesa i srama koji je osjećao kad je morao sve reći ocu. »Sve se svodi na to da sam propustio izvršiti svoju dužnost. Potpuno sam zakazao.« »James«, reče Phoebe zvučeći uznemireno. »Je li to... tako je Agnes začeta?« »Jest. Oprosti mi«, reče naglo. »Nisam trebao spominjati tako užasne stvari.« Phoebe nakrivi glavu. »Rekla bih da sam ja ta koja se treba ispričati, zato što sam te natjerala da proživiš te uspomene.« On nije znao što bi na to dodao. Phoebe uzdahne. »Reci mi, kako Agnes izgleda?« »Lijepa je. Tamnokosa i tamnoputa kao majka, kao svi Trevillionovi, samo su joj oči zelene.« Zamahne i pomalo bijesno baci komad kruha prema jednom od galebova. »Tvoje oči nisu zelene, je li tako?« Primakne mu se bliže. »Plave su.« On ostane miran, promatrajući kako mu se približava. »Jesu. Kako znaš?« »Hero i Artemis rekle su mi kako izgledaš«, reče ona dok joj je oko usana titrao osmijeh. »Bila sam znatiželjna pa sam pitala.« On trepne pitajući se kako su ga vojvotkinja i lady Hero opisale. Pitao se u kojem je trenutku Phoebe pokazala zanimanje za njega. Sada je klečala ispred njega i pružala mu jednu ruku. Položila ju je na njegov obraz. 216

Knjige.Club Books »Plave oči«, mrmljala je. Raširila je prste i povukla ih niz njegov obraz, nježno poput dodira leptirovih krila. »Visoke jagodične kosti.« Prstom dotakne korijen njegova nosa i povuče liniju prema vrhu. »Pravilan nos.« Nađe mu usne i prstom prijeđe preko njih. U istom trenu ostanu bez daha. »Velika usta«, prošapće zamahnuvši glavom i naginjući se naprijed. »S mekim i prekrasnim usnama.« Ona nije za njega. Otac mu je tako rekao, a on je prihvatio tu činjenicu. Ali u ovom trenutku Trevillion je znao samo jedno: više nije mario što je ne može imati zauvijek. Imao ju je sada, a kad jednom, neizbježno, ona ode od njega, ostat će mu ova uspomena. Zauvijek. Nagnuo se naprijed i poljubio je.

217

Knjige.Club Books

Corineus isuče svoj mač, natjera vilinskoga konja u galop te jurne na Agoga. Div zamahne svojom toljagom, no vilinski konj preskoči udarac, a kopita mu zabljesnuše. Tada se zapodjene tako strašna bitka da ti jedva o njoj mogu pričati! Agog zamahne ponovno i ponovno, a svaki njegov udarac izdubi velike rupe na liticama, dok su iskre letjele iz kopita vilinskog konja, a Corineus svojim borbenim pokličem razdiraše zrak... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

hoebe je zadrhtala na dodir Jamesovih usta. Bio je tako vruć, tako siguran. Kad ju je privukao bliže u svoje naručje nije oklijevao i ona shvati kako se nešto promijenilo. Kako se ovog puta neće zaustaviti. Na tu pomisao nekontrolirano zadrhti. Iznad nje javili su se galebovi. Valovi su se i dalje razbijali o obalu, a ona je okusila sol na njihovim usnama. Raširila je prste na njegovu licu, dodirujući ga, želeći tog muškarca upiti do same srži. Mogla je osjetiti kako mu je kosa zabačena prema natrag, kako mu otkriva lice, krivulju ušiju, baršun njegova jezika u svojim ustima, te ga žestoko stisne uza se. Sve dok se nije povukla, dašćući. »Raspusti kosu. Daj mi da je osjetim.« Ruke su mu se pomaknule, mišići skupili, odjeća zašuštala te je skinuo svoj kaput pa prsluk prije nego što je posegnuo da razveže kosu. Slijedila je njegove ruke osjećajući kako se raspuštaju vlasi kose. Kosu je vezao uskom vrpcom i pod njezinim je prstima bila valovita. Povukla ju je naprijed milujući je, čak i dok se saginjao i ljubio je u sljepoočnicu te se usnama počeo spuštati niz njezin obraz, podižući joj bradu kako bi je poljubio u liniju čeljusti. 218

Knjige.Club Books Još joj je jedan drhtaj protresao tijelo. »Je li ti hladno?« pitao ju je, hrapava glasa. »Ne«, dahne ona. »Nimalo.« Kako mu može objasniti da je njegov dodir gotovo nepodnošljiv, kad nije stigao ni ispod njezina vrata? No činilo se da on to zna. Mračno se nasmijao, povlačenjem njezine marame iz mjesta gdje je bila utaknuta - ruba njezina prsluka. Tkanina je polagano skliznula preko vrha njezini dojki, nježno šušteći. On se odjednom nagne i otvori usta na njezinoj ključnoj kosti, vruća i vlažna. Ona dahne i zgrabi mu glavu radi ravnoteže, kako bi zaustavila svijet koji se oko nje okretao. On podigne glavu, usta mu se nađu u kutu njezinih usana. »Odmah mi sada reci ako želiš da prestanem.« Ona poliže svoje usne na što joj on gricne jezik tjerajući je da ponovno dahne. »Ja ne...« Ona gutne. »Ne želim da prestaneš.« »Tada i neću«, odgovori joj on, tiho i intimno. Prsti su mu se našli na vezicama na prednjem dijelu njezina prsluka, vješti prsti odvezivali su vrpce. Razodijevajući je. »Podigni«, promrmlja on i ona posluša, podižući ruke kako bi joj on mogao povući prsluk. Njezin steznik bio je idući. A nakon toga se zaustavio. Ona je čekala, uzdrhtalo udišući i izdišući. »Što je?« On zastenja, zvuk je bio gotovo nečujan. »Znaš li što si mi činila svake noći kad si imala samo ovu potkošulju?« Prstima je prelazio po njegovu rubu. Bio je to jednostavan odjevni predmet, daleko manje otmjen od onih koje je obično odijevala. Izrez je jedva imao jednu vrpcu ukrasnog šava. Nikakva čipka, ništa otmjeno. 219

Knjige.Club Books A opet se osjećala kao da nosi svilu i zlatno predivo dok je on prstima prelazio po potkošulji. Koža joj je bila osjetljiva, grudi su joj natekle. »Mogu ti vidjeti bradavice, jesi li znala?« upita je i glas mu je zazvučao gotovo ljutito. Znala je da ono što osjeća nije ljutnja. »Da«, odgovori mu ona, bestidno kao bilo koja prljava golubica u Covent Gardenu. »Znam.« On ispusti hropac, nešto što je moglo biti smijeh. »Tamno su ružičaste, tako slatke, tako okrugle i svaki put kad bih ih vidio, bile su ispupčene, kao da traže moju pažnju. Traže moja usta. Kao sada.« Ona zatomi stenjanje. On joj polako obuhvati dojku, dlanom je držeći a da joj nije dodirnuo bradavicu. »To je ono što želiš? Moja usta na tvojoj bradavici, Phoebe, kako je sišu dok ne vrisneš?« O, Bože. »D-da«, reče ona, i iako su te riječi više nego išta drugo zazvučale kao pištanje, nije joj moglo biti manje stalo jer je on učinio upravo što je i rekao. James je pognuo glavu do njezine dojke i uvukao njezinu bradavicu u svoja uzavrela usta upravo preko tankog batista njezine potkošulje. Ona je izvila leđa na taj osjećaj - drukčiji od svega što je ikad prije iskusila u životu. Cežnjiva slatkoća tako snažna da je bila blizu boli. Dahnula je, na što ju je on izravnao, s rukama na njezinim leđima, držeći je čvrsto čak i dok ju je dovodio gotovo do ludila. Nježno ju je sisao, koristeći se usnama i jezikom, a tada se povukao i prije nego što je i stigla progovoriti, bio je već na drugoj dojci, čineći isto. Batist njezine potkošulje bio je natopljen od njegovih usta, a preko nje je puhao vjetar, ukrućujući joj bradavicu, tjerajući je da gutne i odguruje se od njega. »Šššš«, promrmlja on, a ona shvati da stenje a da to uopće nije ni primijetila. »Pobrinut ću se za tebe.« 220

Knjige.Club Books Izvukao je vrpcu koja je držala njezinu potkošulju i razvezao mašnu. Raširio ju je, povlačeći je dolje preko njezinih dojki, potpuno je izlažući morskom zraku dok nije bila gola do struka. »Tako slatka«, promrmlja on ljubeći je između dojki, ni blizu mjestu gdje je željela njegove usne. »Tako jako lijepa.« Te je poliže prema gore do ključne kosti. Zar ju je pokušavao izludjeti? »Molim te«, reče ona zvučeći manje kao dama, a više kao da zapovijeda. »James!« »Da?« upita on, nevino, gotovo nezainteresirano. »Što biste željeli?« »Znaš.« On zadirkujućim prstima prijeđe oko strana njezinih dojki, ne sasvim dodirujući joj bradavice. »Ovo?« »N-ne«, promuca ona. »Moje...« »Da?« prošapta joj on u uho, zadrhtala je od njegova vrućeg daha. »Reci mi, Phoebe. Reci mi što želiš da ti radim.« »O, molim te«, zastenje ona. »O, molim te, diraj me.« »Kako?« ta jedina riječ bila je stroga. Zapovjedna. »Svojim ustima«, prošapće ona. »Siši mi bradavicu.« On se smjesta pomakne, uvlačeći bradavicu u vrućinu svojih usta. O, bilo je toliko bolje bez potkošulje između. Jezik mu je bio na njezinoj goloj koži, dražeći je, uzbuđujući je, tjerajući je da se nemirno vrpolji. »Tako si prekrasna«, promrmlja on. »Dojke su ti vlažne i crvene od mojih usta. Ovo bih mogao raditi cijelo poslijepodne. Držati te ovdje i gostiti se na tvojim bradavicama.« Ona je izvila leđa na njegove riječi, nudeći se i iako se činilo kako je on taj koji je draži, iskušava, mogla ga je čuti kako ispod glasa psuje. Nije bio tako priseban kao što ju je htio uvjeriti. Ona se na to nasmiješi, tajanstveno i ženstveno, i pusti da joj ruke odlutaju preko njegove glave, njegove kose dok je on 221

Knjige.Club Books ponovno usmjeravao pažnju na njezine preosjetljive bradavice. Još je uvijek nosio košulju i ona je povuče, bez riječi upućujući zahtjev. On se na sekundu povuče od nje, a kad se vratio, prsa su mu bila gola. O, kako je uživala u svoj toj toploj koži! Prešla je dlanovima preko njega, ispruženim te raširenim prstima kako bi osjetila što je više moguće. Njegov snažan vrat, njegova kosa četkala joj je stražnji dio ruku dok ju je ona slijedila do njegovih ramena, ispod kojih je osjetila žilave mišiće. Njegove ruke, s tim intrigantnim mišićnim izbočinama u gornjim dijelovima. Njegova prsa s tim dlakama koje je toliko voljela. Prstima je prošla kroz njih, dodirujući mu bradavice, palcima prolazeći preko njih. On joj je počeo lizati bradavice, pomičući ih naprijed-natrag i ona se zapita bi li i ona njemu to mogla činiti. Bi li on u tome uživao koliko i ona? Jer ona si nije mogla pomoći, glava joj je padala natrag, izlažući joj vrat, izlažući mu njezinu ranjivost. Obuzimao ju je čarolijom, zarobljavao svojim vođenjem ljubavi. »James«, zastenje ona, rukama na njegovu struku, povlačeći ga prema sebi. »Želim... Želim...« »Što želiš? Reci mi i učinit ću to.« »Skini ovo«, reče ona hrabro, povlačeći njegove hlače. »Daj mi da te cijelog osjetim.« O, trebala bi se sramiti što je tako nemoralna! Tražiti od muškarca da se skine do gola kako bi mogla uživati u njegovu tijelu. No nikako se nije mogla natjerati da se osjeća posramljenom. Da joj dopusti, otkrila bi cijeloga svog Jamesa. Otkrila kakav je muškarac uistinu, u svojoj biti. On se povuče od nje i ona poželi - o, kako je poželjela! - da može vidjeti što čini. Kako otkopčava rasporak na hlačama i spušta ih niz svoja bedra. Kako izgleda odjeven samo u donje rublje. Kako izgleda nakon što je skinuo to donje rublje. Odrekla bi se desne ruke samo da može vidjeti Jamesa Trevilliona naga na suncu. Samo jednom. Samo kratak letimičan pogled da ga zauvijek nosi u sebi. No tu je pogodbu bilo nemoguće sklopiti. 222

Knjige.Club Books Pa kad se onda vratio do nje, sav topao, meke kože, mirišući na ocean i nebo i njezin miris sandalovine i bergamota, morala se suzdržati da ga ne zgrabi željnim rukama. »Smijem li...« Ona proguta, usta su joj bila suha. »Smijem li te dodirnuti?« »Bilo gdje«, promrmlja joj on u usta. Ona ga počne stiskati. Mršave bokove, mišićave guzove, osjetila je busen dlaka na mjestu gdje mu se snažna bedra razdvajaju, zatežu i savijaju kad joj je razdvojio noge. Dlake na njegovim nogama. Ona se glasno nasmije. Nikad nije osjetila muškarca. Muškarca s bedrima između njezinih. Muškarca koji namjerava s njom voditi ljubav. »Skini mi suknje«, reče ona, odjednom se odgurujući o njegova široka prsa. »Daj mi da budem gola s tobom.« I on na trenutak nestane. Samo nestane. Jer to je sljepoća: velika praznina. Možeš čuti zvukove, osjetiti stvari koje su ti u blizini, no bez vida, bez dodira, ništa zapravo ne postoji, zar ne? Sljepoća može biti i velika usamljenost. No tada su se njegove velike ruke ponovno našle na njoj, učvršćujući je, i ona je znala kako više nije sama. Nije usamljena. Ne s Jamesom ovdje kraj nje. Pomogao joj je dok se ona migoljila, dahtala, čak i psovala, skidajući suknje. Tada se našla naga kao i on, ležeći na bockavu pokrivaču na suncu na plaži u Cornwallu. Njegovo je tijelo pokrilo njezino, tvrdo i muževno i strano i ovdje s njom. Samo oni i galebovi i Regan, koja negdje na travi žvače. »Stavi ga u mene«, reče ona, nestrpljiva. Željela je da ovo učini stvarnim. »Sada. Stavi se u mene.« On udahne smijeh, ruka mu klizne između njih. Mogla ga je osjetiti njegov ud. Njegov penis. Jer to je bilo što je bilo. Stvar koja ga je činila mužjakom. Penis. Debeo i uspravan i razmjerno veći nego što ga je zamišljala. Iznenadila se što ga je uzeo u ruku, što se morao navoditi kako 223

Knjige.Club Books bi ga stavio u njezine vlažne nabore. Nekako je mislila da će to učiniti bez pomoći ruku, kao što to čine konji, zar ne? No tada se počeo gurati, gurati unutra i mogla je osjetiti kako nije dovoljno široka. Malo ju je peklo i ona se sledi pomislivši kako bi mogao prestati. Otpisati sve kao neizvedivo. Umjesto toga on se snažno upre, potpuno prodirući i osjećaj pečenja se pojača. I tada... Tada se našao unutar nje. Ona dahne, hvatajući dah. Kako neobično! Zabio joj ga je gotovo životinjski. To nije bio nježan čin - izraz poštovanja. Ovo je bilo životinjski. Ovo je bilo parenje. On se malo izvuče, stenjući, i ona namiriše znoj i seks, upravo prije nego što se utisnuo unutra, združujući se s njom, mičući se u njoj. Ona zgrabi njegovu nadiruću stražnjicu, osjećajući ga kako napreduje u njoj i poželi nešto... osjeti žudnju za nečim... onim sjajnim, iznimnim osjećajem za koji nije znala kako ga doseći. On okrene glavu i uhvati joj usta, uvukavši jezik unutra. Mogla je okusiti vino koje su pili, okusiti njegovu temeljnu želju za njom. Pridigla se, nesigurna bi li se trebala pokušati pomicati ili gurati prema natrag. Jače je raširila noge, dižući ih gore, dajući mu prostor da se bolje može micati u njoj. Gurao je, polako i odmjereno, sama neizbježnost njegova ritma dizala ju je u visine. »Molim te«, zajecala je. »Molim te.« Nije ni znala što ga to moli. On zastenje, tijela sada skliska od znoja, i pusti da mu glava padne pokraj njezine, da mu se obrazi trljaju o njezine i ona osjeti neki drhtaj u njemu, udar duše. On se umiri, sa svojim udom još u njoj, i ona dahne, prstima prelazeći udubljenjem u sredini njegovih leđa. Odjednom se povuče iz nje, preokrećući na stranu i ona pomisli: Je li gotovo? Nešto vlažno procuri joj između nogu. No tada je on učinio nešto neobično.

224

Knjige.Club Books Položio je dlan na njezin trbuh, jednostavno ga tamo ostavivši, topao i miran, te je poljubio. Usne su mu nježno prelazile preko njezinih, štipkajući ih, ližući. Ona se nemirno meškoljila, noge su joj se pomicale. Željela je ono što je osjetila u krevetu u svratištu. Ono prekrasno prsnuće. Kao da razumije za čime žudi, njegova je ruka skliznula prema dolje. U njezine vlažne kovrče. Dalje. Do onog mjesta gdje je netom prije prodirao u nju. Nekako joj se činilo opscenijim da tu stavi prste nego ud. »Što?« upita ga, glasom koji je pucao. »Ne razmišljaj«, reče joj on na njezine usne. »Samo osjećaj.« Njegovi su se snažni prsti umočili i pronašli mali dio nje - tako sićušan - a, opet, očito, središte njezina tijela. Mjesto prema kojem je kolala njezina krv, gdje je osjećala udarce bila. Dodirnuo ju je ondje, taj mali klitoris, i ona zadrhti, osjećajući se izloženom. Osjećajući se vrućom od želje. Držao ju je u ruci. Tada joj je opet zarobio usne, prodirući jezikom dok se nježno igrao s njom dolje, cupkao i tapkao, i trljajući joj prstima po mesu dok nije pomislila da će eksplodirati. Sve dok stvarno nije eksplodirala. Stiglo je žurno, razbijajući se o nju kao valovi o obalu, ispirući sve što je bilo skriveno iznutra. U tom je trenutku bila njegova, potpuno i sasvim. No znala je i nešto više: I on je bio njezin. sjedila je zureći u bijelu golubicu koju joj je Val poklonio. Golubica je zurila i u nju. Od svih beskorisnih i obično sasvim ekscentričnih darova koje joj je donosio, golubica je vjerojatno bila najbeskorisnija. Nije čak ni pjevala. EVE DINWOODY

»Trebali biste joj dati ime«, ponudi joj Jean-Marie s vrata. 225

Knjige.Club Books »Ako je imenujem, ne mogu dopustiti Tess da je skuha za večeru«, odgovori Eve turobno. »Ionako nećete dati Tess da je skuha za večeru«, reče Jean-Marie. Vjerojatno ima pravo. Eve se namršti na golubicu kad je ova ispustila neodoljiv gugutajući zvuk te počela kljucati zrna na dnu svoga kaveza. »Trebala bih«, promrmlja ona. »Stvarno bih trebala, samo da ga naučim.« »Nimalo ne bi mario kad biste pojeli tu golubicu«, nježno joj reče JeanMarie. »I to dobro znate.« Što je, ukratko, i bio problem s Valom. Nije mu bilo stalo do mišljenja drugih ljudi ili, što se toga tiče, do drugih ljudi. Eve nije čak bila sigurna hi da mari za nju. Kako drukčije objasniti to što ju je uključio u ono za što je sumnjala da je vrlo opak plan - a tada joj je lagao u lice kad se otišla suočiti se s njim oko toga? Na svjetlu kamina izgledao je tako nevino, nudeći joj rahatlokum i objavljujući svoje neznanje. Eve frkne sebi u bradu. Što drugo i očekivati od Vala? Netko je zakucao na vrata. Jean-Marie je pogleda podignutih obrva. Eve slegne ramenima. On otiđe kako bi otvorio vrata, vraćajući se ubrzo potom, sa svim osobinama poštena batlera. »Gospođo, gospodin Malcolm MacLeish izražava želju da vas posjeti.« To je bilo neočekivano. »Uvedi ga.« Gospodin MacLeish izgledao je napeto kad je ušao u njezinu dnevnu sobu, iako je davao sve od sebe da na licu zadrži vedar osmijeh. Nosio je svjetlosmeđe odijelo i crni trorogi šešir. »Gospođice Dinwoody, hvala vam što ste me pristali vidjeti.« Ona kimne. »Nema na čemu, gospodine MacLeish. Lijepo je imati društvo poslijepodne. Biste li željeli sjesti?« Rukom je pokazala prema jednoj od svojih ružičastih svilenih stolica. 226

Knjige.Club Books On se smjesti na sam njegov rub i dobaci oprezan pogled na JeanMarieja, koji je zauzeo mjesto kraj vrata dnevne sobe. »Pitao sam se... a... pa, želio bih razgovarati s vama.« Ona se nasmiješi. Gospodin MacLeish pročisti grlo. »Nasamo.« Eve razmisli o tome. Obično nije voljela biti nasamo s muškarcima Val i Jean-Marie bili su jedine iznimke - no probudio je u njoj znatiželju. Kimnula je Jean-Marieju i on napusti sobu bez riječi, zatvarajući vrata za sobom. Znala je, doduše, da se nalazi odmah izvan, čekajući njezin poziv. Eve pogleda gospodina MacLeisha i raširi ruke. »Da?« »Radi se o vojvodi od Montgomeryja«, naglo reče on. »Mislim kako vi imate poseban odnos s njim.« Eve ga je samo promatrala, niti potvrđujući niti negirajući njegovu tvrdnju. Njezina odsutnost odgovora kao da ga je učinila još nervoznijim. »Odnosno, nadam se da ste njegova prisna prijateljica jer me on ucjenjuje.« Na to se Eve pomakne. »Bojim se kako Val ucjenjuje mnogo ljudi. To mu je neka vrsta hobija.« Gospodin MacLeish se kratko režeći nasmije. »Govorite kao da je ucjena neka vrsta uzgoja lovačkih pasa ili skupljanje burmutica.« »Uvjeravam vas kako mi nije namjera biti lakomislena«, nježno mu odgovori ona. »Ne odobravam posebno njegov hobi. Povrjeđuje ljude.« »Da«, promrmlja on. »Možete li razgovarati s njim za mene? Vidjeti može li me pustiti?« »Vojvoda nije u mojoj vlasti. On radi što želi - uvijek je tako bilo .« Bacila je pogled na golubicu koja je spavala u svom kavezu. Gospodin MacLeish zatvori oči. »Tada sam izgubljen.« Eve pritisne usne jednu o drugu. »Ne možete li ga jednostavno ignorirati? Koje god informacije imao, sigurno je bolje da ste slobodni nego pustiti ga da upravlja vama?« 227

Knjige.Club Books Mladi je muškarac odmahnuo glavom, sunčeva svjetlost s prozora svjetlucala je u njegovoj crvenoj kosi. Svjetlo je i otkrivalo bore oko njegovih očiju. »Ne mogu. I neki drugi ljudi su uključeni u ovo.« Ona je čekala, suosjećajno ga promatrajući. Naposljetku, on reče: »Bio sam... indiskretan s osobom koja je u braku i postoje pisma - pisma koja su sad u vojvodinim rukama.« »Ah. Pa, to je nezgodno, no možda kad biste upozorili damu, ona bi mogla...« On odmahne glavom. »Ne radi se o ženi.« »O«, Eve nabora čelo. Veza dvojice muškaraca nije bila puki skandal mogla je biti i kažnjiva smrću. »U tome mi je slučaju jako žao.« »Da«, usne su mu se izvile u prilično tragičnu grimasu. »A Montgomery traži od mene - prisiljava me - da učinim nešto što jednostavno... nije u redu, zar ne razumijete?« Zapravo i nije, nije znala točno što je Val smislio za gospodina MacLeisha, no mogla je vidjeti da je izbezumljen. Ne prvi put, tiho je proklela Valentinea Napiera, vojvodu od Montgomeryja. Naglo se nagnula naprijed. »U tom slučaju, otputujte u inozemstvo, u kolonije, ili negdje drugdje. On je vojvoda, no njegov doseg nije bezgraničan. Ako odete, ne može vam više nauditi.« »A moj... prijatelj?« Gospodin MacLeish gorko se nasmije. »Shvaćate da on ne može otići. On ovdje ima obitelj. Suprugu. Ako Montgomery objavi ona pisma...« On odmahne glavom. »Spremni ste staviti svoju dušu u ruke svog prijatelja?« »Jesam«, on se tiho nasmije. »Smatrao sam pitanjem časti pobrinuti se da pisma nikad ne budu objavljena, no ono što Montgomery traži da učinim užasno je i dostojno prijezira. Možda bih izgubio još više nego svoju čast kad bih pristao na to.«

228

Knjige.Club Books »Uistinu mi je žao«, reče Eve iskreno. »I imate moju riječ da ću razgovarati s njim. Samo ne želim da se razočarate. Najvjerojatnije moje riječi neće ni uzeti u obzir.« Gospodin MacLeish kimne ustajući sa stolice. »Zahvaljujem vam, gospođice Dinwoody, što ste me ljubazno saslušali i bili iskreni i pošteni.« Oklijevao je uvijajući šešir. »Znam da sam nestrpljiv, no ne zamjerite mi ako vas pitam čime to Montgomery vas ucjenjuje?« »O, nema potrebe da me ucjenjuje, gospodine MacLeish. Protiv mene ima nešto daleko gore.« Eve se pomalo tužno nasmiješila. »Ljubav.« oči štiteći ih od sunca. Ležao je na pokrivaču, Phoebena glava počivala mu je na golu ramenu. Uskoro će morati ustati, suočiti se s onime što je učinio i donijeti neke odluke, no samo je nakratko želio jednostavno počivati i uživati. TREVILLION JE ZATVORIO

Phoebe se poigravala njegovim dlakama na prsima, što ju je, izgleda, fasciniralo. »Koliko si puta radio ovo?« upita ga. On otvori jedno oko, malo uzbunjen. »To nije nešto o čemu jedan džentlmen govori.« »Ne mislim na konkretne brojke.« Ona nabora nos. »Samo želim znati... je li bilo mnogo?« »Misliš da sam neki zavodnik?« upita je, zabavljen. »Neee. Samo...« Ona uzdahne. »Jako si dobar u tome.« »Hvala«, oprezno joj odgovori. Želi li da je bio djevac? Neki rosni mladac, nevin i neciničan? »Jesi li ti želio da sam bila iskusnija?« upita ga ona, kao da mu čita misli. On se okrene tako da su ležali postrance, licem jedno prema drugom. »Želim voditi ljubav s tobom, Phoebe, ne nekom posebnom vrstom dame ili onom koja ima više ili manje iskustva.« Oklijevao je, gledajući kako joj se obrva mršti dok ga sluša. »Kad sam bio mlad i prvi put stigao u London, možda mi je i bilo važno je li dama jedra ili ima crvenu kosu ili neki drugi atribut. Tih sam dana kupovao većinu ženskog društva i ono što su te žene 229

Knjige.Club Books bile bilo je vjerojatno važnije od toga tko su bile. No sada sam stariji i više mi ne predstavlja nikakvo uzbuđenje voditi ljubav s nekim svojstvom. Ono što želim si ti, Phoebe, i nitko drugi. Ono što ovdje radimo je između tebe i mene. Ono što je bilo prije, ono što će možda doći poslije - to nije važno. Upravo sada važni smo samo nas dvoje i ono što želimo.« Ona podigne kut usana. »Znaš, nikad ne bih pogodila koliko si mudar, nekoć, kad si mi davao samo sažete odgovore. >Da. Kako želite.< Bio si tako razborit.« On se nagne naprijed i poljubi je. »A sad si me pretvorila u lakomislena muškarca.« »Pa, ne baš tako, no sad te čujem kako se smiješ.« Ona se nasmiješi. »Volim zvuk tvog smijeha.« »Sav ću se zarumenjeti zbog tebe«, reče on, ponovno je ljubeći. Ljubiti Phoebe bilo je opojno. No, Sunce se pomicalo nebom. »Dođi, moramo se okupati i obući ili će za nama poslati potragu.« Na to ona zacvili i sjedne. On otpješači do ruba vode i namoči svoj rupčić kako bi joj obrisao bedra. Ondje je bilo malo krvi - tek mrlja ružičaste koja se ocrtavala na bjelini lana - i znao je da bi trebao osjećati sram što ju je obeščastio, ženu za koju je odgovoran. Sve što je osjećao bio je ponos. Ozbiljno je mislio što joj je rekao. Upravo sada, na ovoj osamljenoj plaži, ona više nije bila sestra najmoćnijeg čovjeka u Engleskoj. A možda ni on više nije bio čovjek s ožiljcima od pogrešnih odluka. Bili su jednostavno Phoebe i James, ljubavnici. Poželio je da uvijek može biti tako. No dan je napredovao, a s njim i nametljivi svijet. Pa su se odjenuli i spakirali košaru za piknik nakon čega joj je on pomogao da se uspne na Regan, koristeći kamen kao stubu. Povratak kući njegova oca bio je polagan i spokojan. Nisu mnogo razgovarali i Phoebe je gotovo zadrijemala na njegovu ramenu. 230

Knjige.Club Books Kad im se u vidnom polju našla kuća, Trevillion vidje svog oca vani, kako razgovara sa Starim Owenom. Podigao je ruku prema toj dvojici, no njegov je otac tek rekao nešto Owenu te se okrenuo kako bi ih dočekao dok je stari konjušar nestao u stajama. Lice mu je bilo nepomično. Bore su mu se još dublje urezale u obraze izbrazdane vremenskim prilikama. »Što je?« upita Trevillion zaustavljajući Regan.. Njegov je otac uhvatio uzde i počeo zuriti gore prema njemu, dok mu se čeljust stezala. »Jeffrey Faire se vratio - a Agnes je nestala.«

231

Knjige.Club Books

Petnaesto poglavlje

Dvadeset četiri sata Agog i Corineus i vilinski konj borili su se bez zaustavljanja dok naposljetku vilinski konj nije divu zadao ubojit udarac, zarivši mu kopita u oba oka u isto vrijeme. Agog pade poput lavine, izravnavajući sve na što je sletio. »Osvojili smo ovu novu zemlju!« zaviče Corineus, pun radosti u svojoj pobjedi. No, kako on to učini, tako se uzdigne pjesma sirena, strašna i neodoljiva... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

gnes je uzela jednu od kobila«, reče gospodin Trevillion, a u glasu mu se ćutjelo breme njegovih godina. »Mora da je čula razgovor Mladog Toma i Starog Owena o Faireovu povratku. Ako se uputila vidjeti toga gada...« Phoebe je kroz kralježnicu prostrujao drhtaj straha - i za Agnesinu sigurnost i na pomisao što bi Trevillion mogao učiniti. Glava mu je bila ucijenjena. »Oboje morate ostati ovdje«, reče Trevillion, odjednom bezizražajna glasa. Sva lakoća, smijeh, dio njega koji je tako slatko vodio ljubav s njom, nestali su. »Dođi.« Sjahao je s Regan i, prije nego što je Phoebe stigla nešto reći, rukama joj je obavio struk dižući je sa sedla. »James...« počela je, pokušavajući smisliti riječi koje bi mu mogla uputiti. No što je mogla reći? Netko mora vratiti Agnes ako je otišla upoznati čovjeka koji joj je otac. »Ne možeš ići, Jamie!« reče gospodin Trevillion, glas mu je pucao. »Bacit će te u okove!« 232

Knjige.Club Books »Moram«, ispljune Trevillion. »Pazi je za mene.« I tada je čula Regan kako je odgalopirala. »Je li otišao?« Phoebe ispruži ruku osjećajući se odjednom preplašeno. »Je li me ostavio?« »Jest, ali vratit će se.« Gospodin Trevillion zvučao je kao da ni sam ne vjeruje svojim riječima. Blagi Bože, što ako uhite Jamesa? »Moramo poći za njim«, preklinjala je starijeg čovjeka. »Nema smisla«, odgovori on. »Nitko ne može uhvatiti mog Jamieja kad je na leđima konja.« »Ali...« osjetila je kako neka ruka uzima njezinu. Ruka muškarca, naborana, sa žuljevima na dlanovima. Nije bila nešto luda za tim da je itko pazi, posebno ne strogi stari gospodin Trevillion. »Dođi, curo«, reče stariji čovjek zvučeći tako iznureno da mu se nije imala srca usprotiviti. Phoebe prihvati njegovu ruku i gospodin Trevillion povede je preko dvorišta i unutar kuće. »U međuvremenu možemo sjesti ovdje«, reče on i povede je niz hodnik do kraja kuće. Nikad prije nije bila u tom dijelu kuće. »Gdje smo?« »Knjižnica«, lakonski joj odgovori gospodin Trevillion. Podignula je obrve. »Imate knjižnicu?« »Imam.« Desnim je bokom naletjela na nešto prilično tvrdo. »Ovdje je stolica.« »Hvala vam«, reče mu ona suho dok je sjedala. »Znate li što će James učiniti ako pronađe Agnes, a s njom i Jeffreyja Fairea?« Knjižnica je prilično utješno mirisala na kožu i prašinu. Naravno, njezino je društvo bilo manje utješno.

233

Knjige.Club Books »To se vas ne tiče«, odbrusi joj gospodin Trevillion. Prema zvuku njegova glasa, pošao je na drugu stranu sobe kako bi koračao. Nakon aktivnosti ovog poslijepodneva bila je malo osjetljiva. Ako se tome doda činjenica kako ju je upravo grubo napustio njezin ljubavnik - koji možda upravo sada jaše prema svom utamničenju ili nečemu gorem - i, uostalom, nije jednostavno bila dovoljno strpljiva za uobičajenu razdražljivost gospodina Trevilliona. »Zapravo da«, odgovori ona. »Tiče me se. Živim u vašoj kući i gajim duboke osjećaje i prema Agnes i prema vašem sinu. Ono što brine njega brine i mene.« »A što se toga tiče, gospođice,« zareži gospodin Trevillion, »ne odobravam to što moj sin...« »Gospodine Trevillion,« reče Phoebe svojim glasom kćeri jednog vojvode - rijetko korištenim, no tim učinkovitijim - »molila bih vas da ne mijenjate temu.« Nastupila je prilično bremenita tišina. A tada se gospodin Trevillion nasmijao. Bio je to zaprepašćujući zvuk, ne u potpunosti radostan. Smijeh mu je bio zahrđao, bilo je očito kako se njime nije služio već neko vrijeme. Ipak. Bio je to smijeh. »Živahna si, to ti priznajem«, reče on, zvučeći gotovo kao da joj se divi. »Hvala vam«, odgovori mu ona. »Sada mi recite što znate, molila bih vas, ili ću biti prisiljena otići to isto pitati Starog Owena, a mislim da bi mu zbog toga bilo neizrecivo neugodno.« »Da, bilo bi.« On uzdahne i približi joj se. »Biste li željeli okusiti malo francuskog vinjaka? Znam da je meni potreban.« Phoebe se sjeti Jamesovih priča o krijumčarima i odluči ne pitati kako je vinjak nabavljen. »Da, molila bih vas.« Čula je odčepljivanje bokala. Zubor tekućine koja se nalijeva, a tada joj je u ruke umetnuta čaša. »Najbolje piće za polagano uživanje«, reče gospodin Trevillion. »Nije poput piva ili vina.« 234

Knjige.Club Books Ona pažljivo pomiriše svoju čašu. Aroma bijaše moćna. Otpila je mali gutljaj i osjetila kao da je progutala vatru. »Oh!« On se zasmijulji, ne neljubazno. »Pa?« »Nikada ne sudim o nekoj stvari samo po jednom kušanju«, reče ona uzvišeno. »Mudro«, promrmlja on. Ona popije još jedan gutljaj, čekajući. Ovaj je put pustila da joj tekućina na trenutak počiva u ustima, kušajući je. Uistinu, bilo je to nešto drukčije od svega što je ikad prije kušala. »Znate kakva je Dolly«, počne gospodin Trevillion. Ona smjesta okrene lice prema njemu, uspravljujući se. »Da. James kaže da je takva još od rođenja. Rekao mi je...«, oklijevala je, nesigurna kako bi to uobličila, »James mi je rekao kako je Agnes začeta.« Nastupila je kratka tišina. »Je li?« Zaustavio se na trenutak i ona začuje udisanje. Kad je nastavio, glas mu je bio smiren i čvrst. »Dollyna je majka imala težak porođaj s njom. Babica je mislila kako dijete neće preživjeti noć. No, jest. Možda mislite kako to nije dobro.« Ona malo podigne obrve. Nije mislila da je loše to što je Dolly preživjela, no opet, nije ona bila ta na čije se mišljenje računalo. »Mislite li vi?« »Ne«, reče on nedvosmisleno. »Kad je bila starija, kad je postalo jasno kako nikad neće biti poput ostalih djevojčica, susjedi, vikar, znali bi reći kako bi bilo bolje da je umrla. Odmah sam ih otpravio. Trebali ste vidjeti lice tog vikara. Tako bijesan što sam mu pokazao vrata jer mi je rekao da bi bilo bolje da mi je kći mrtva. Budala.« Čula ga je kako guta te je i ona popila još jedan mali gutljaj svog vinjaka. Počela se privikavati na osjećaj pečenja kad joj je tekućina kliznula niz grlo. Nekako, saznanje da gospodin Trevillion voli Dolly bez obzira na 235

Knjige.Club Books sve potaknulo je u njoj simpatiju za tog muškarca, koliko god osoran i težak bio. »Bila je svjetlo u životu moje žene«, reče on tiho. »Martha je bila bolesna nakon što je rodila Dolly, no voljela je to dijete. Obožavala ju je. A onda smo četiri godine poslije dobili Jamesa. Držali smo Dolly blizu doma. Martha i Betty naučile su je nekoliko stvari, kao što je ispeći kruh. Bila je - sretna je, mislim.« Zastao je, kao da je nesiguran. »Meni se čini sretnom«, nježno reče Phoebe. »Jutros sam sjedila s njom i bila je vrlo sigurna dok je mijesila kruh.« »Da .« On uzdahne. »Pa, izrasla je u slatkicu, iako joj mozak nije radio kao ostalima. Dotad sam izgubio svoju Marthu.« Zastao je. »Znate, bila je mlađa od mene.« Ona nagne glavu. »Ne, nisam to shvatila.« »Dvanaest godina«, reče on, s nekom vrstom upozorenja u glasu. »I nakon prvih nekoliko godina, nitko nije bio presretan zbog toga. Bio sam prestar za nju, previše tvrdoglav da bih se mijenjao. Rekla je da sam isisao život iz nje. Postarao je prije vremena.« »Žao mi je«, tiho reče ona. Nije imala pojma da je brak Jamesovih roditelja bio tako nesretan. »Uglavnom, nakon što je preminula, ja sam bio dvostruko zauzet. Konji su zahtijevali moju pažnju, a Dolly je ponekad željela ići u grad i kupiti potrepštine za kuhinju. U kupovinu, poput ostalih mladih djevojaka. Slao bih je s Jamesom jer nije bila sigurna sama. Rekao sam mu...« Teško proguta. »Rekao sam mu da je život njegove sestre u njegovim rukama. Da joj nikad ne smije okrenuti leđa, nikad odlutati mislima. Nikad mu ne smije popustiti pozornost.« Phoebe je osjetila kako joj se hladnoća penje kralježnicom. Nije joj se svidio smjer u kojem se priča kretala. »Koliko je star bio?« »Kad je ona počela odlaziti u grad? Možda četrnaest. Sjetite se, ona je četiri godine starija, no mnogo mlađa kad govorimo o načinu kako razmišlja.« 236

Knjige.Club Books »A kad se to dogodilo?« »On je morao imati dvadeset dvije kad se dogodilo. Muškarac.« Oh, i zbog toga bi sve u Jamesovu umu bilo gore. Biti dovoljno star da bude odgovoran, a opet iznevjeriti... »A čovjek koji je to učinio Dolly - taj gospodin Faire?« »Jeffrey Faire.« Gospodin Trevillion ispljune to ime kao da zaudara u njegovim ustima. »Drugi sin baruna Fairea. Lord Faire posjeduje sve rudnike u okolici, posjeduje zemlju i ljude. Bogat je i privilegiran i njegovu sinu u cijelom životu ništa nije nedostajalo. Mogao je imati bilo koju damu u ovom području. Bilo koju, a opet je bacio oko na moju Dolly.« Phoebe gutne, osjećajući mučninu, te prošapće: »Tako mi je žao.« »Rekao je Dolly da će joj biti dečko ako ona... pa. Barem je nije tukao ili ozlijedio... fizički, i za to zahvaljujem Bogu«, reče gospodin Trevillion, drhtava glasa. »To je jedino što nije učinio. James ju je našao i doveo kući. Ispitali smo Dolly. Rekla je da je bio ljubazan prema njoj. Dao joj je lizalicu.« Nešto lupi o stol i Phoebe poskoči. »Kupio je moju kćer, moju Dolly, lizalicom!« Riječi su bile urlik iz tuge i bijesa i slomljena ponosa. »Proklet bio taj čovjek! Želio sam ga ubiti, stvarno jesam, no Dolly me trebala. Lord Faire je moćan čovjek. Nisam ništa mogao učiniti, no James...« »James mi je rekao kako je tog čovjeka gotovo nasmrt pretukao.« James je zasigurno bio izvan sebe, on koji je tako ozbiljno shvaćao svoje dužnosti, posebno kad je osjećao da ih nije uspio izvršiti. »Da, Jamie je pronašao Jeffreyja Fairea te noći i gotovo izbio život iz njega«, reče gospodin Trevillion i iako mu je glas bio mrgodan, u njemu se ćutjela i zadovoljština. »Jamie je rekao Jeffreyju da napusti Cornwall - i tako je Jeffrey Faire i učinio. Otišao već idućeg dana, iako je imao slomljena rebra ili mi je barem tako bilo rečeno.« Phoebe se namršti. »Ali lord Faire...« »Lord Faire je mjesni sudac. Zahtijevao je Jamiejevo uhićenje. Jamie je pobjegao u London... i nikad se nije vratio.« 237

Knjige.Club Books Phoebe je sjedila bijesno razmišljajući. »No, sad su se obojica vratila, James i taj strašni Jeffrey. Doista mislite da bi Jeffrey naudio Agnes?« »Teško je reći. Nisam mislio da je taj muškarac silovatelj dok nije napao moju Dolly«, teško reče gospodin Trevillion. Phoebe proguta. »Što će se dogoditi između Jamesa i Jeffreyja?« Gospodin Trevillion teško uzdahne. »Ne znam, curo, no kad je Jamie posljednji put vidio Jeffreyja, rekao mu je da će ga, ako ikada više nogom zakorači u Cornwall, ubiti.« Faire bilo je drevno i ružno, dominiralo je okolnim krajolikom svojim hladnosivim zidovima i raspadajućim braništima. Gospodari Fairea živjeli su na ovoj zemlji od pamtivijeka, bez ikoga tko bi im osporio to pravo. PLEMIĆKO IMANJE

Osim njega, pomisli Trevillion dok je jahao šljunčanim prilazom. Prije dvanaest godina meko je lice Jeffreyja Fairea pretvorio u krvavu kašu - što je skandal o kojem će se raspredati u ovim dijelovima dugo nakon što umre. Muškarcu koji je zaveo Dolly rekao je da se ovdje više nikad ne pokazuje - po cijenu bolne smrti. Gospodin Faire, međutim, očito nije smatrao Trevilliona čovjekom od riječi. Tim gore po njega. Trevillion se ogleda oko sebe, no nije vidio ni traga Agnes ili nekom od konja svoga oca. Sjahao je ispred prednjih stuba, prebacio uzde kobile preko ukrasne kamene vaze te se hramajući počeo uspinjati. Možda je sada bogalj, no sasvim je sposoban ustrijeliti čovjeka ako se ovaj ne da urazumiti. Trevillion nije zaista želio ubiti Jeffreyja, no s druge strane, nije namjeravao dopustiti da ovaj živi bilo gdje blizu Dolly ili Agnes. Dok se uspinjao stubama, neki je čovjek zaokrenuo iza ugla prema njemu. Lord Faire bio je u svome sedmom desetljeću, visok i tanak s prosijedom kosom. Nosio je čizme kao i šešir široka oboda te izgledao kao da se vratio sa šetnje vrištinom. Svi su u okolici znali da lord voli dnevne

238

Knjige.Club Books skitnje. Oko njegovih stopala motala su se dva španijela, a kad su psi vidjeli Trevilliona, odmah su počeli lajati. Trevillion se okrene. »Gdje vam je sin?« Faire se uspravio, umirujući pse. »James Trevillion. Kako se usuđuješ ovdje pokazati? Nemoj misliti da te neću dati uhititi zbog onoga što si učinio mom sinu samo zato što je prošlo dvanaest godina.« Trevillion podigne usnu. »Možda biste željeli pričekati dok ne vidite što mu se spremam učiniti.« »Kako to mislite?« uzvik lorda Fairea poklopio se s otvaranjem vrata prema imanju iza Trevilliona. »Oče!« Trevillion se okrene. Jeffrey Faire nije dobro ostario posljednjih dvanaest godina. Iako tek u svojim ranim tridesetima, imao je mješinu i obješene obraze. Na trenutak je zurio u Trevilliona, zapanjen, prije nego što je stisnuo svoje zelene oči. »Ti!« »Da, ja«, reče Trevillion, izvlačeći oba svoja pištolja. »Ako me se sjećaš, vjerujem kako se sjećaš i zašto sam ovdje.« »Stavi ruku na mog sina i dat ću te uhititi!« vikne lord Faire iza njega. Nekoliko slugu napučilo je ulaz iza Jeffreyja, a Trevillion je mogao čuti još muškaraca kako dolaze iz obližnjih staja. Podigao je jedan od svojih pištolja, ciljajući ravno među Jeffreyjeve široke oči. »I? Gdje je ona?« Jeffrey je ostavio odličan dojam zbunjena čovjeka. »Tko?« Iza njega je odjeknuo zvuk konjskih kopita. »Pobrinut ću se da završiš obješen zbog ovoga, Trevillione!« zagrmi lord Faire. »Stanite!« čuo se Agnesin glas. Trevillion se s olakšanjem okrene. Hvala Bogu. Agnes je zaustavljala konja iza njega, a kraj nje je trčao Toby. 239

Knjige.Club Books Krajičkom oka, Trevillion je vidio kako Jeffrey skače prema njemu. Upravo u trenutku kad je mali, dlakavi obris projurio pokraj Trevilliona te se zaletio po stubama u Jeffreyja Fairea. Jeffrey opsuje i nogom raspali Tobyja po trbuhu. Toby glasno zacvili i otkotrlja se natrag niz kamene stube. »O!« zavapi Agnes. »O, Toby, ne!« Požurila je do psića koji je mirno ležao u podnožju stubišta imanja Faire te kleknula kraj njega. Na trenutak su svi muškarci jednostavno zurili. Tada lord Faire reče, zvučeći zbunjeno: »Agnes?« Trevillion mu dobaci oštar pogled. »Agnes?« reče Jeffrey. »Ti znaš kako se zove ova mala kučka? Tko je ova djevojčica?« »Tvoja kći«, zareži Trevillion. Jeffrey izvrne usta u gađenju. »Oče, prestani odugovlačiti. Neka Trevilliona uhite, a ovu djevojčicu izbace s imanja.« »Ti!« Agnes ustade. Lice joj je bilo mokro od suza, no i crveno od bijesa, ruke sa strane stisnute u šake. Kosa joj je bila raščupana dok je s mržnjom gledala u čovjeka koji joj je bio otac. »Udario si Tobyja! Ti si zločesti, debeli, glupi čovjek!« Jeffrey razjapi usta. »Ma, ti mala...« »Idi unutra.« Ova je odsječna naredba stigla od lorda Fairea. Jeffrey se okrene prema njemu, na licu mu se čitao bijes zbog ove uvrede. Njegov otac trzne bradom prema vratima imanja. »Čuo si me. Unutra. Ili ću narediti slugama da te unesu silom.« Jeffrey je izgledao zapanjeno. Okrenuo se i bez daljnjih riječi otišao. Trevillion spremi pištolje u futrolu i požuri prema Agnes, koja je ponovno kleknula kraj Tobyja.

240

Knjige.Club Books Podignula je svoje lice prema njegovu, a njezinim malim obrazima klizile su suze. »Ujače James, možeš li mu pomoći? Ne dopusti da Toby umre!« On čučne kraj psića upravo kad je lord Faire kleknuo s druge strane. Trevillion ga poštedi pogleda suženih očiju prije nego što se posvetio psu. Toby je jadno cvilio ispod glasa. Trevillion ga nježno opipa. Pas preokrene očima kako bi ga pogledao kad je Trevillion kliznuo rukom preko njegovih kostiju. »Ne vidim da je išta slomljeno.« Iznenadi ga prigušeni smijeh lorda Fairea. »Toby najvjerojatnije sažalijeva samog sebe.« »Stvarno to misliš, djede?« Trevillion trepne. »Ti znaš lorda Fairea, Agnes?« Djevojčica je izgledala rastrgana između krivnje i prkosa. »Da. Nije ni približno tako loš kao što izgleda.« »Hvala ti, draga«, suho reče lord Faire. Pogledao je Trevilliona, oprezna izraza. »Upoznao sam Agnes prije dvije godine na jednoj od svojih šetnji po vrištim. Shvaćam kako joj nije dopušteno da ide sama u šetnje, no očito je... hm, naučila se iskrasti.« »Agnes«, Trevillion strogo pogleda svoju nećakinju. »Znaš što se dogodilo tvojoj majci i zašto ti je djed rekao da sama ne smiješ napuštati naš posjed.« »Da, ujače James.« Ona pogne glavu. Toby se najednom čudesno oporavio, ustao i počeo lizati lice svoje gospodarice. »Eto ga, vidiš,« reče lord Faire, »naš je Toby svjež kao jutarnja rosa.« Trevillion pročisti grlo. »Agnes, molim te, odvedi Tobyja do svoga konja i ondje me pričekajte.« Njegova nećakinja podigne bradu. »Samo ako mi obećaš da se nećeš svađati s djedom.« Trevillion zaškilji prema njoj, no kimne. I on i lord Faire promatrali su kako hoda s Tobyjem do kobile. 241

Knjige.Club Books »Ima duh svoje bake«, nježno reče lord Faire. Trevillion ga pogleda, podignutih obrva. »Moja pokojna žena.« Lord Faire se zakašlje. »I ona je imala zelene oči. Nadam se da je nećete kazniti jer se sa mnom srela na vrištini. Čim sam je vidio, odmah sam znao tko je - te oči, kao što sam rekao. Nisam mogao odoljeti da je ne zamolim da se ponovno nađemo.« »Vaš je sin silovao moju sestru - Agnesinu majku«, otvoreno reče Trevillion. Nosnice starijeg čovjeka se raširiše i na trenutak Trevillion pomisli da će pobiti njegove optužbe lažnim zaklinjanjem na njegovu nećakinju. Tada Faire uzdahne. »Jeffrey je uvijek bio... razočaranje za mene. Nema osjećaj časti koji bi trebao imati netko njegova položaja.« Trevillion stisne usne, no ništa ne reče. Lord Faire ponovno uzdahne. »Nikad nisam odobravao to što je učinio vašoj sestri, Trevillione. Zapravo sam bio prilično zaprepašten kad sam saznao istinu.« »A ipak ste naredili da me uhite.« Lord Faire podignuo je pogled, u očima mu se zrcalila lukavost. »Vi jeste izmlatili moga sina, Trevillione. Bez obzira što je učinio, on je moj sin.« »A Dolly je moja sestra«, odgovori mu Trevillion postojanim glasom. »Jest«, reče lord Faire. »Što znači da Agnes ima krv nas obojice.« Bacio je pogled na malu djevojčicu koja je sagnuta gladila Tobyja. »Neću vas dati uhititi, makar samo zbog nje.« Trevillion ga je oprezno promatrao. Proveo je više od desetljeća u bijegu, izvan svog doma. Iskupljenje nikad nije došlo tako lako. No Faire je odmahnuo glavom. »Gledajte, Trevillione. Već sam izgubio Jeffreyja. Vratio se kući samo kako bi uzeo nekoliko predmeta sentimentalne vrijednosti. Nedavno se oženio i supruginim mirazom kupio plantažu u Zapadnoj Indiji. Krajem tjedna namjerava otploviti onamo. Sumnjam da će ikada više nogom kročiti u Englesku. Zapadna 242

Knjige.Club Books Indija udaljena je pola svijeta. Ako ondje bude imao djecu, ja ih možda nikad neću vidjeti. No on i dalje ovdje ima kćer.« Trevillion se ukoči. »Vaš sin nema nikakvih prava na Agnes. Nikad je nije čak ni priznao kao svoju.« Faire sagne glavu. »On nema prava niti ja imam prava. Znam to. Nema razloga zašto biste mi vi ili vaš otac dopustili da je viđam, ali ipak vas molim.« »Zašto?« Faire ga na to pogleda. »Ona je moja krv... i volim je.« TE NOĆI, dok je ležala u krevetu, Phoebe je slušala zvukove koje proizvode

stare kuće. Vani je puhao vjetar, zveckajući kapcima na njezinu prozoru. Negdje je sat otkucao puni sat, a zidovi i podne daske ritmički su škripali, baš kao da netko hoda niz hodnik izvan njezine sobe. Stisnula je svoje ruke na rubu zastirača, a tada svjesno opustila prste i zagladila pokrivač. Trevillion se još nije vratio, iako Agnes jest, s Tobyjem koji je hramao iza nje. Činila se veselom i izvijestila je kako njezin ujak James prijateljski razgovara s lordom Faireom. Phoebe je u sebi smatrala kako je samo olakšanje što je vidi na sigurnom gospodina Trevilliona spriječilo da kazni djevojčicu zbog bijega. Kako bilo, imali su tihu večeru i rano otišli u krevet, iscrpljeni događajima tog dana. Osim što ona nije mogla zaspati. Gospodin Trevillion tvrdio je kako nema razloga za brigu. Da je, čak i da zanemare ono što je Agnes rekla, James uhićen ili... ili mu se nešto drugo strašno dogodilo, vijesti bi do njih smjesta stigle. No Phoebe si nije mogla pomoći i ne zamišljati najgore. Možda su se lord Faire i Trevillion ponovno počeli svađati - ili je možda lord Faire jednostavno pričekao da Agnes ode kako bi uhitio njezina ujaka. Koliko je Phoebe znala, Trevillion je sad trunuo u vlažnom zatvoru ili se borio za život s... 243

Knjige.Club Books Vrata su se njezine sobe otvorila, što je značilo, pretpostavila je, da su zvukovi u hodniku uistinu bili koraci. »Phoebe«, Trevillion prošapće, a njome prostruji olakšanje. »Gdje si bio?« upita ga sjedajući. »Što se dogodilo? Jesi...?« »Pst«, on prosikće približavajući joj se. »Probudit ćeš kuću i stvarno ne mislim da će ti biti drago ako me pronađu u tvojoj sobi.« Spremala mu se odvratiti kako joj to u ovom trenutku nimalo ne bi bilo važno, no sad se već našao pokraj nje i ona osjeti njegove usne na svojima, tople i zahtjevne. Ona posegne prema gore obavijajući rukama njegov vrat. Lice mu je bilo hladno od noći. »Što se dogodilo?« prošapće. »Tako sam se brinula.« »Nije bilo potrebe da se brineš«, reče on, a ona čuje šuštanje kao da skida kaput. »Jeffrey Faire odlazi u Zapadnu Indiju i pretpostavljam kako ga više nećemo vidjeti.« »Drago mi je.« Čula je kako cipela pada na pod i podignula obrve. »No, stari lord Faire želi Agnes priznati kao svoju unuku.« »Molim?« »Čini se,« reče on sa žaljenjem, »kako je Agnes zaboravila spomenuti kako je upoznala lorda Fairea na vrištini prije više od dvije godine - i kako se otada viđaju jednom ili dvaput mjesečno.« »O, Bože. Zna li tvoj otac za to?« »Ne vjerujem.« Osjetila je kako se krevet povija kad je sjeo na njegov rub. Pomaknula se kako bi mu pružila više mjesta. »No pustit ću da Agnes sama to ujutro objasni djedu.« Ona se lecne razmišljajući o ponosu gospodina Trevilliona. »Možda to neće dobro prihvatiti.« »Možda će isprva biti prilično ljut na nju«, složi se Trevillion. »No sama se dovela u taj položaj i mislim da je dovoljno stara da se suoči s mojim ocem zbog onoga što je radila iza njegovih leđa. Osim toga, sumnjam da će se dugo ljutiti.« 244

Knjige.Club Books »A misliš li da će joj dopustiti da i dalje viđa lorda Fairea?« »Ne znam. Nikad mu se nije previše sviđao lord Faire.« Phoebe se namršti. »Misliš li da lord Faire na bilo koji način želi nauditi Agnes?« »Ne. Upravo suprotno. Čini se kako jednostavno želi upoznati potomka svoga sina.« »Svoju unuku«, reče Phoebe. »Da, svoju unuku.« Trevillion uzdahne i podigne prekrivač, kliznuvši pokraj nje. Krevet je odjednom postao mnogo manji. »Smiješno je što pita nakon toliko vremena.« Ona posegne i osjeti njegovu ruku, položenu na krevet pokraj nje. Još je uvijek nosio košulju. »Možda dosad nije znao kako da pristupi tvom ocu.« »Možda, no mislim kako je Faire shvatio danas kako bi mogao izgubiti Agnes ako joj zabranim da je viđa - a to ne želi.« Glas mu je otvrdnuo. »Ništa se od ovoga ne bi dogodilo da sam obavljao svoju dužnost prema Dolly tog dana. Bio sam takva budala.« »Bio si mlad«, odgovori mu ona. »Dvadeset dvije. Dovoljno star. Stariji od tebe«, ukazao je s tugom u glasu. Ona pronađe njegovu raku i stisne je nadajući se pružiti mu neku utjehu. »Bilo mi je dosadno«, reče on meko, prepukla glasa. »Dolly je razgledavala trgovinu sa slatkišima. Ostavio sam je tako samo na trenutak kako bih pogledao novu knjigu o uzgoju konja koju je knjižar imao posebice spremljenu. Kad sam se vratio, nje nije bilo ondje. Trebalo mi je gotovo dva sata da je pronađem - na stražnjem dijelu groblja.« Ona je gladila njegovu raku, toplo i intimno, pokušavajući pronaći riječi za tako staru ranu. »I tako si pobjegao od zakona kako bi postao zakon. Nisi li se brinuo zbog tog rizika?«

245

Knjige.Club Books Osjetila je njegov pokret kad je slegnuo ramenima. »Nisam imao izbora nakon što sam pretukao Jeffreyja i vidio ga na brodu koji ga je odveo iz Cornwalla. Morao sam otići te noći i konji su jedna od rijetkih stvari u koju se razumijem. Konjanička je garda, kao što joj naziv govori, konjička pukovnija. Činilo se kao dobar odabir.« »Ipak, mora da si bio usamljen. Željan doma.« Biti izgnan iz vlastita doma. »Običavao sam pisati duga pisma, iako je moj otac na njih jedva odgovarao«, reče on tiho. Pitala se je li ugasio svijeću, zuri li u mrak. »Dolly ne može čitati ni pisati pa od nje nije bilo ništa. Tek kad je Agnes to naučila, počeo sam redovito dobivati pisma od kuće.« Ona sjedne u krevetu, s rukom još uvijek na njegovoj. »O čemu su bila?« »Raznim stvarima. Pisala mi je gotovo svakog tjedna.« Glas mu je postao toplijim. »U početku nisu baš bila pravilno napisana, no pisala bi mi o konjima i svojoj majci i mojem ocu. Smiješno, u tim je pismima bio mnogo više privržen nego sam ga se ja sjećao.« »Djed ima prava biti privržen svojoj unuci«, podsjeti ga ona. Pomilova ga uz ruku, preko široka ramena, dok joj prsti nisu pronašli vrh njegove košulje. Počela ju je razvezivati. On je već skinuo svoju kravatu. »Znaš da je stidljiva kad si ti u blizini.« »Ne razumijem to«, reče on. »U tim pismima kao da mi je pisala o svemu. Čak mi je poslala i komad svog veza. Koristio sam ga za označavanje stranica.« »Okladila bih se da si više zastrašujući osobno nego u pismu«, reče ona suho. »Trebao bi provesti neko vrijeme s njom.« Podignula mu je ruke kako bi skinula košulju. »Što da joj kažem?« Da je bila sigurna kako će je vidjeti, preokrenula bi očima na ovo. »Razgovaraj s njom o konjima i Tobyju i njezinu djedu. Pričaj joj kakva joj je bila majka kad je bila djevojčica i čega se sjećaš u vezi vlastite majke. Ne

246

Knjige.Club Books razlikuje se previše od pisanja pisama, zaista, a ako se Agnes pita, to znaš raditi.« »Prirodno.« Zvučao je uvrijeđeno. »U redu onda.« »U redu onda, uistinu. Mislim da me zadirkujete.« »Samo mrvicu«, odgovori mu ona i sagne glavu da mu okusi bradavicu. Osjetila je njegovo trzanje na njezin dodir, a prsa su mu se proširila od duboka udaha. Nadala se da je ovo ispravno. Možda dame nisu kušale svoje ljubavnike, no ona je ovo željela učiniti još od poslijepodneva. Koža mu je bila naborana pod njezinim jezikom i mogla je okusiti natruhe soli i ništa posebno više od toga. Kružila je oko maloga grumena, jezikom ga bojeći, na što on ponovno udahne. Toliko se bojala kad ga nije bilo, brinula se za njegovu sigurnost i, sebičnije, za sebe. Nije ga željela izgubiti. Postao joj je društvom, prijateljem, ljubavnikom. Najvažnija osoba u njezinu ograničenu životu i nije čak u potpunosti ni bila sigurna što on osjeća prema njoj. Privrženost, znala je, dužnost - ta strašna riječi no ima li tu još nečega? Je li za njega sada više od jednostavne dužnosti? Jer, željela je biti. Željela je, zapravo, sad kad razmisli o tome, sve od Jamesa Trevilliona. Htjela je s njim provesti ostatak svog života. Na tu je pomisao sjela uspravno i rukama prošla po njegovim prsima, osjećajući njegove dlake, zaokružene mišiće ispod njih. Venama joj je tekla užurbanost, potreba da spozna cijeloga njega dok može. Rukama je kliznula dolje. Prije nije imala priliku istražiti taj dio njega. » Što.. .?« počne on, osorna glasa. Ona zastane. »Želim te dodirivati. Dodirivati posvuda. Smijem li?« On pogladi njezin obraz, velikom rukom, no beskrajno nježnom. »Naravno, Phoebe.«

247

Knjige.Club Books Ta je nježnost malo umirila njezinu žestinu. Nasmiješila se i ponovno prignula posvećujući se svojim istraživanjima. Preko njegovih rebara ispupčenje, ispupčenje, ispupčenje - dlake su nestale, no na sredini njegova torza nalazila se tanka linija, vodeći dolje preko njegova trbuha. Kako li mu je samo tu koža meka! »Koje je boje?« upita ga. »Tvoja koža?« Vršcima je prstiju kružila oko njegova pupka. Njegov se trbuh zategnuo ispod njezina dodira. »Blijeda?« Ona odmahne glavom. »Ne, mislim jesi li prirodno svijetao? Ili ti je koža malo tamnija čak i ispod odjeće?« »Pretpostavljam tamnija, kad bih morao birati«, odgovorio je, glas mu je zvučao zabavljeno. »Iako je >tamno< relativan pojam ako uzmemo u obzir da taj dio mene nikad nije vidio sunca.« Zapjevušila je te posegnula za pojasom njegovih hlača. Njegove se ruke isprepletu s njezinima, no ona ih umiri. »Ja bih to voljela. Mogu li, molim te?« »Kad već tako pristojno pitaš.« Glas mu je bio grub kad je maknuo ruke. Prtljala je prstima, tražeći dugmad za koju je znala da mora biti tu. Mogla ga je osjetiti ispod materijala - njegova snažna bedra, pregib sa svake strane, ud između. Kako se pomicala, povremeno se očešala o njega. Napokon je pronašla dugmad i brzo ih otkopčala. »Skini ih«, potakne ga, cupkajući hlače. On zadigne bedra s kreveta i skine istovremeno i hlače i donje rublje. Položila je ruku na njegovo bedro. Tu je bila kovrčava dlaka - rjeđa nego na prsima, no ipak prilično gusta. Pomaknula je ruku prema gore, nailazeći na kosi mišić na vrhu njegova kuka. Rukom ga je slijedila prema dolje, opažajući kako mu je disanje postalo hrapavije, sve dok nije naišla na njegove stidne dlake. Bile su kovrčave i savitljive na dodir i došla je u iskušenje da ih pogladi. No još je više bila u iskušenju pred onime ispod. 248

Knjige.Club Books Bio je gladak i vruć i pristajao joj u dlan. Prstima je prošla po njemu, osjećajući otečeno meso, zapanjujuću tvrdoću ispod toga, elastičnu kožu. Na vrhu se širio i mogla je osjetiti nabiranje kože. Prošla je oko njega, začuđeno. Bila je tako nježna, ta stvar koja je bila u njoj, a opet toliko drukčija od njezina vlastitog tkiva. Vrh je bio vlažan. Prešla je vrškom prsta preko njega, pronalazeći sićušnu rupu. Ponovno je prošla istim putem, otkrivajući kako je u međuvremenu narastao, ležeći ukrućeno uz njegov trbuh. Udahnula je i omirisala njegov mošus, opojan u mirnoći sobe. Ponovno ga je pogladila, nije se mogla natjerati da ga prestane dodirivati. »Boli li? « pitala ga je. »Mislim, biti ovakav?« »Ukrućen?« Glas mu je bio nježna tutnjava. »Ne, nije bolno, no zasigurno ima žudnje.« Ona zastane. »Za čime žudiš?« »Za tobom«, odgovori on jednostavno. »Tobom.« I povuče je dolje na sebe, zarobljavajući joj usne svojima. Napola je ležala na njemu, dojke su joj bile pritisnute o njegova prsa, dok je ruku zadržala na njegovu penisu, gladeći ga dok ju je ljubio, vrućim i nemilosrdnim ustima. Ako je ovo bila žudnja, osjećala ju je i ona - u boli svojih bradavica, u oteklini svoga spola. On se naglo odmakne. »Skini svoju potkošulju, Phoebe.« Pomogao joj je skinuti je pa je bila naga kao i on. »Dođi ovdje«, reče on, grabeći je za nogu. »Ovako.« Povukao ju je preko sebe tako da ga je opkoračila, širom rastvorene vagine. »Ako želiš, možeš me ovako jahati.« »Jahati te?« Osjetila je kako joj smiješak rasteže usne. »Kao konja?« »Tvoj vlastiti pastuh.« U glasu mu se ponovno čula zabavljenost. Kako neobično što je u jednom trenutku mislila kako nema nikakav smisao za humor.

249

Knjige.Club Books Prekrasno je što je to pokazivao samo njoj, u njihovim najintimnijim trenucima. »Kako...?« upita ga, zamuckujući. Iza stražnjeg dijela njezina grla i iza njezinih očiju nadirala je emocija. »Malo se podigni«, reče on pomažući joj da klekne. »Sada se, pažljivo, posjedni na mene.« »Na...« Spustila se i osjetila njegov penis na svom ulazu. Istraživala je rukama i otkrila kako ga drži, drži svoje meso uspravno za nju. Ispreplela je svoju ruku s njegovom i odgurnula se o njega. On ju je počeo širiti. To se nekako činilo opscenim, na koljenima, s njegovim udom djelomice u sebi, gurajući se o njega dok on leži poput nekoga tromog paše. Na tu se pomisao još više ovlažila. Premjestila se, nakosila, i ponovno se gurnula prema dolje. On klizne unutra, širok i tvrd, dobrodošao osvajač. »Oh«, prošaptala je, suze su joj jurnule na oči. »U redu?« pitao ju je, tiho. Jednu je ruku položio na njezino bedro i crtao umirujuće krugove po njezinoj koži. »Da?« reče ona. »Što da...?« »Položi ruke ovdje«, reče on, povlačeći njezine ruke na svoja topla prsa, pokazujući joj kako da se nagne malo naprijed. »Sada me iskoristi.« »Da te iskoristim?« Ideja se činila skandaloznom. »Iskoristi me«, ponovi on. »Jaši me dok ne svršiš.« Pa, kad je rekao tako otvoreno... Podignula je stražnjicu, osjećajući kako je malo iskliznuo, a tada ponovno sjela. Malo se promeškoljila, nalazeći ravnotežu, osjećajući kako se pomiče unutar nje, stegnula bedra... I počela galopirati. O, kakav je to prekrasan osjećaj bio! Njegovo tvrdo meso u njoj, gurajući se naprijed-natrag dok ga je jahala. Njegova zadihanost - iako on 250

Knjige.Club Books ništa nije radio - senzacionalan osjećaj kontrole, osjećaj da ovog muškarca ispod sebe može slomiti. Osjećala se cijelom. Osjećala se nepobjedivo. »Dođi ovdje, moja mala Amazonko«, zareži on i povuče je prema sebi dovoljno da ustima može uhvatiti njezinu bradavicu. To - taj jedini mali trenutak užitka, bolje rečeno bola, prebacio ju je preko ruba, drhteći, trljajući se o njega, potpuno i sasvim izvan kontrole. Toplina joj je strujala venama i ona krikne od te senzacije, osjećajući se kao da postaje plamtećom zvijezdom. On je povuče dolje, potpuno u svoje naručje, a ona se omota oko njega, lica pritisnuta o jastuk, dašćući od posljedica svog oslobađanja. On položi obje ruke na njezinu stražnjicu, snažno se zabijajući u nju. On zastenje, a ona se sjeti, kroz maglu, njegove noge, no prije nego što ga je stigla upitati, on se ukoči ispod nje, još uvijek se zabadajući, na što se ona cijela stegne oko njega kako bi mogla osjećati s njim. Njegovo oslobađanje. Njegovu radost. Sve što Trevillion jest.

251

Knjige.Club Books

poglavlje

Vilinski se konj okrene da pogleda Corineusa i on vidje da je životinja raščupana i iscrpljena. Bijaše prošarana znojem i pjenom, njezine nježne noge raskrvavljene i razderane, njezina nekoć tako ponosna glava sad je visjela, a njezina nekad bijela griva sada je bila siva i ljepljiva. »U redu«, reče Corineus. »Vjerno si mi služila i oslobodit ću te, moj hrabri vilinski konju. No učini mi uslugu: bi li mi rekla svoje ime?«.,. Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

asno idućeg jutra, Trevillion je stajao na sunčanu dvorištu i timario jednu od kobila svog oca. Reed se ponudio da taj zadatak obavi za njega, no Trevillion je uživao raditi s konjima. Stari mu je Owen uputio znalački smiješak i prepustio mu posao. Sada je starac razgovarao s Phoebe, sjedeći na jednom od montažnih blokova na maloj udaljenosti. Začuje se lavež te se pojavi Toby galopirajući iz kuće prema Phoebe. Trevillion je promatrao kako Toby da je sve od sebe da se popne Phoebe u krilo, usprkos činjenici kako je bio prevelik za psa koji bi se ondje držao. Ona se smijala dok joj je pas lizao lice i prljao suknju blatom. Kako je samo neobično biti zaljubljen. Provesti nekih trideset tri godine a ne biti čak ni svjestan postojanja male, lijepe, ljubazne, zabavne, zvjerski tvrdoglave žene; provoditi s njome dan za danom, svađati se, raspravljati, ponekad sjediti u tišini: sve to dovelo je napokon do ovog dana i spoznaje da mu znači sve. Da bi, kad bi je izgubio s ovog svijeta, Sunce slobodno moglo nestati s neba.

252

Knjige.Club Books Pitao se ima li ona uopće pojma o svoj moći koju posjeduje nad njim svojim malim dlanom. »Toby nikad neće naučiti ako mu Phoebe bude dopuštala da se penje svugdje po njoj«, reče Agnes hodajući kraj njega. Zvučala je zastrašujuće slično svom djedu. Trevillion baci pogled na svoju nećakinju. Dopirala mu je samo do ramena, no ako nastavi rasti ovim tempom, uskoro će nadrasti Phoebe. Osjetio je iznenadnu bol. Volio bi biti ovdje i vidjeti kako Agnes izrasta u ženu. No, Agnes je sada zurla u njega. »Ujače James?« Vjerojatno je mislila kako mu nisu sve na broju. »Da, pa, lady Phoebe, iz nekog razloga, čini se, voli kad psi skaču po njoj.« Agnes mu dobaci sumnjičav pogled. »Jesi li siguran da je ona kći vojvode?« Usne mu se trznu. »Sasvim siguran.« »Hmm«, Agnes sumnjičavo zažubori. »Djed kaže da se ne možeš oženiti vojvodinom kćeri.« On skrene pogled, stisnutih usana. O toj je temi izbjegavao i razmišljati. »Pretpostavljam kako je u pravu.« »Iako nije baš uvijek«, ona ga počne uvjeravati. »Bio je uvjeren kako će Guinevere oždrijebiti ždrijepca, a ona je umjesto toga dobila Ševu.« Oklijevala je, a zatim podignula ramena, kao da izvlači adut. »A sviđaš joj se, znaš, Phoebe. Jako joj se sviđaš.« Nije joj odgovorio da sviđanje nerijetko nema nikakve veze s plemenitaškim brakom. Neke iluzije ne bi trebalo razbijati. Phoebe se nesigurno uspravila dok joj je Toby skliznuo s krila. Trevillion je zakoračio kako bi joj uhvatio ruku da ne padne. »Je li Agnes ovdje da nam pokaže više?« upita ona.

253

Knjige.Club Books Agnes im je služila kao turistički vodič po imanju - koje je Trevillion znao kao vlastiti džep, no kad je to počeo govoriti naglas tog jutra, Phoebe ga je laktom snažno lupila u rebra. Sada je pogledao Agnes. »Što je ostalo?« »Kamen na vrištini«, reče Agnes gorljivo. »Od njega pogled puca miljama uokolo, a vjetar puše vazda jako.« »Ja ću se pobrinuti za kobilu«, reče veselo Stari Owen okrećući se to učiniti. Trevillion ga je gledao kako odlazi, mršteći se. Nije želio razočarati Agnes, no tlo na vrištini je bilo neravno, s grmljem žutilovke i travom. Ne baš prikladno mjesto za šetnju. »Lady Phoebe bi mogla pasti«, reče on. »Pronađimo neko drugo mjesto za šetnju.« Agnesina se donja usna objesila. »O, ali...« »James«, reče Phoebe polažući svoj dlan na njegovu ruku. Prvi ga je put nazvala po imenu ispred drugih. »Pusti me. Želim iskusiti vrištinu.« »Ne želim da se ozlijediš«, reče on osorno. »Znam.« Smiješak joj je bio privlačan. »No pad nije kraj svijeta. Istina, mogu pasti. Vjerojatno i hoću pasti - no, stvarno, ne može se živjeti a da se koji put ne padne.« »Phoebe...« kaže on bespomoćno. Pomisao na nju ozlijeđenu bila je neizreciva. Radije bi sam bio ozlijeđen. »Molim te.« Ta jedna riječ i preklinjući izraz na njezinu licu bili su poput strijele u njegovu srcu. »U redu.« »Jeeeej!« poviče Agnes, a Toby počne divlje lajati. »Ovuda.« Trevillion je slijedio svoju nećakinju, jednom se rukom teško oslanjajući o svoj štap, s ispruženom drugom kako bi se Phoebe mogla za nju uhvatiti. Ni on nije najspretniji na grbavim površinama, pomisli žalosno. Jednake su mu šanse da padne kao i njoj.

254

Knjige.Club Books Agnes ih je povela kroz jedna vrata na pašnjak, tada kroz druga vrata, nakon čega su se našli na vrištini. Žutilovka im je dopirala do koljena, a mjestimice su na njoj procvali sićušni žuti cvjetovi. »O, prekrasno je«, reče Phoebe saginjući se kako bi rukama prošla kroz lišće. Vjetar je donio miris soli i oceana. Agnes je imala pravo - odavde se moglo vidjeti miljama daleko. Nebo je bilo beskrajno plavo prostranstvo, kupola koja zaokružuje svijet. Trevillion usiše zrak i nasmiješi se kad Phoebe zabaci glavu natrag kako bi osjetila sunce. Nastavili su se penjati dok nisu stigli do široka, ravna područja, istočkana sivim kamenjem koje je izbijalo iz zemlje. Phoebe podigne svoje lice prema njemu. »Smijem li sama hodati? Samo malo? Znam da ti se nisu uvijek sviđale stvari koje sam htjela raditi i mjesta na koje sam željela otići.« Duboko je udahnula. »Ne želim se namjerno dovesti u opasnost, no želim i slobodu da sama donesem odluke o tome što je previše opasno za mene. Ovo nije, James. Samo želim živjeti.« Otvorio je usta da bi prosvjedovao - toliko je zapreka ako odluta s pješačke staze - no progutao je riječi. Ona je htjela svoju slobodu, znao je to - uvijek je to znao, a kao zaposleniku njezina brata posao mu je bio da je drži u kavezu. No Wakefield nije bio ovdje. Što je važnije, Trevillion se više nije slagao da je jedini način na koji ona može biti sigurna taj da joj ograniči sva kretanja. Možda je Phoebe u pravu. Možda se, kako bi se živjelo, ponekad treba spotaknuti i pasti. Želio je da Phoebe živi. Duboko je udahnuo. »Da.« Ona se oprezno odmakne od njega. I Toby i Agnes zastavili su se dalje uza stazu kako bi gledali. Phoebe udahne, podigne lice prema Suncu te raširi široko ruke poput galeba koji pluta na vjetru. Zakoračila je pa ponovno zakoračila. 255

Knjige.Club Books A tada se spotaknula i pala. Trevillion je užasnuto gledao. Bila je na rukama i koljenima i u najmanju je ruku ogrebla dlanove. I tresla se. »O, daj mi da ti pomognem!« zaviče Agnes. No Trevillion ispruži ruku zaustavljajući je. Na trenutak je zastao da umiri glas. »Phoebe, treba li ti pomoć?« »Ne«, veselo odgovori ona, a kad je podignula lice, on vidje da se smije. »Ne, uspjet ću.« I uspjela je. Ustala je, vrškom nožnog prsta opipavala dok nije otkrila stazu te opet krenula. On je lebdio nedaleko od nje, naravno, neprestano potiskujući nagon da dotrči do nje. Da je uzme za ruku i povede je. Drži je na sigurnom. No, znao je da je, koliko mu je važno da čuva Phoebe daleko od opasnosti, njoj još važnije da bude slobodna. Slobodna od pomoći. Slobodna od ograničenja. Pa ju je tako slijedio i motrio poput sokola te puštao da pada. Jednom. Dvaput. Triput. I svaki je put morao progutati uzdah, zauzdati se da je ne uhvati ili podigne. No svaki je put ponovno ustala, smijući se. Snažna. Do trenutka kad su stigli do hridi, nije to više mogao podnijeti. Nježno ju je uhvatio za ruku povlačeći njezino nasmijano lice prema sebi. »Volim te«, prošaptao joj je u kosu. »Volim te, lady Phoebe Batten.« I kad je došla do daha, obrva izvijenih prema gore od iznenađenja, on se sagnuo i poljubio je u ta slatka, ružičasta usta. Ne kao iskaz strasti, već kao ponudu i obećanje. Upravo ih je takve zatekao Tom Pawley, noseći poruku vojvode od Wakefielda.

256

Knjige.Club Books kod Guinevereine i Ševine staje i slušala konje. Tiho žvakanje Guinevere dok jede svoju kašu, sisanje dok Ševa jede svoju večeru. Staje su bile tihe i tople, miris konja pružao je utjehu. PHOEBE JE STAJALA

Začula je oštar lavež i tada se Toby zatrčao prema njoj, zadihan. U stopu su ga slijedili koraci. Pustila je ruku da joj visi i bila nagrađena vlažnim jezikom preko prstiju. »Moraš li se vratiti?« upita je Agnes nježno. Phoebe osjeti kako se malo tijelo djevojčice privija uz njezino. Toby se spustio, naslanjajući joj se na drugu stranu. Na trenutak, jedini je zvuk bio Ševin pokušaj galopa oko staje. »Ja živim u Londonu«, Phoebe naposljetku reče. Pokušala je, stvarno jest, no glas joj je zvučao suhoparno i potišteno. Na vrištini je bilo tako prekrasno. Osjećala se tako slobodno. Tada ju je Trevillion poljubio i rekao da je voli, a ona je mislila da taj osjećaj blaženstva neće imati kraja. Bio je to najsretniji trenutak u njezinu životu. Kad su dobili pismo, zapravo je ozbiljno razmatrala zamoliti Trevilliona da jednostavno ostanu ondje. Iako je bilo od njezina brata, on ga je poslao po Alfu, Trevillionovu tajanstvenom doušniku iz St. Gilesa. Kako se činilo, Alf je čuvao njihovu tajnu i Maximus još uvijek nije otkrio njihovo boravište. Phoebe nije mogla ne razmišljati koliko je Maximus zasigurno bio frustriran zbog toga što se morao oslanjati na derište iz St. Gilesa kako bi komunicirao sa sestrom. Kad bi tu ostali, Maximus ih možda nikad ne bi pronašao. Osim što je znala kako je to kukavički, ona je voljela svog brata uistinu jest - i nedostajao bi joj, kao i ostatak obitelji, kad ga više nikad ne bi vidjela. Uz to, mrzila bi kad bi se njezina obitelj brinula za nju. Samo... vratiti se u London. Vratiti se u svoj stari život. Može li se dobrovoljno vratiti u kavez jednom kad su se vrata otvorila? »Mogla bi živjeti ovdje«, reče Agnes. »Imamo puno soba.«

257

Knjige.Club Books Phoebe je pustila da joj glava počine na rukama koje je prekrižila na vrhu stajskih vrata. »Stvarno bih voljela da mogu.« »Tada ostani. Kuća je golema - pa mi se čak ne koristimo ni polovicom spavaćih soba! Djed kaže da se ne možeš udati za ujaka Jamesa, no kad bi to učinila, bila bi njegova supruga i onda biste oboje mogli živjeti ovdje. Bolje je kad si ovdje. Bolje je i kad je ujak James ovdje.« Phoebene usne trznu se na njezine riječi u kojima se zrcalila nada. »Kad bi tvoj ujak i tvoj djed trajno zajedno živjeli ovdje, bilo bi mnogo vikanja. Sigurna sam kako ti se to ne bi svidjelo.« »Bilo je strahovito tiho prije nego što ste vas dvoje došli«, reče promišljeno Agnes. »Mogli bismo si za večerom u uši staviti komadiće vate.« Phoebe se na to iscrpljeno nasmije. »Voljela bih ostati, no vidiš, nije na meni da odlučim. Moj me brat pozvao natrag u London, a svijet funkcionira tako da su džentlmeni ti koji donose takve odluke.« »To je«, objavi Agnes, »vrlo blesavo.« »Zaista jest«, promrmlja Phoebe. »No čak ni kad on ne bi imao moć prisiliti me na povratak, pretpostavljam kako bih ionako to morala učiniti. Vidiš, ondje imam prijatelje, i obitelj također.« »Imaš?« Agnes je zvučala zapanjeno činjenicom kako Phoebe, po svemu sudeći, ima život izvan Cornwalla. »Da. Imam dva mala nećaka i ne bih voljela nikad ih više ne vidjeti.« »Bi li oni mogli... bi li nas mogli posjećivati ovdje, što misliš?« upita Agnes glasa puna nade. »Ja volim bebe i mogli bismo im pokazati konje.« Phoebe se tužno nasmiješi. »To je prilično dugačko putovanje za bebe, ljubavi.« »Hoćeš li nas ponovno posjetiti?« upita Agnes vrlo tiho. »Ne znam«, odgovori joj Phoebe s nečim bliskim očaju, upravo kad je začula šmrkanje vrlo blizu sebe. »O«, prošapće Agnes. »Ševa je došla na vrata.«

258

Knjige.Club Books Vrlo polako Phoebe ispruži ruku, a već u sljedećem trenutku maleni mekani nos joj je ponjušio prste, nježno ispuhujući zrak. Ona je mirno stajala, ne želeći uplašiti malo ždrijebe - i od sveg srca poželi da ovdje u Cornwallu može ostati zauvijek. »NJEGOVA MILOST piše da je otmičar priznao i na sigurnome je, zatočen u Newgateu gdje čeka suđenje«, reče Trevillion oslanjajući se o svoj štap. »Traži da se s lady Phoebe vratim u London što je prije moguće. Smjesta odlazimo.« Njegov je otac stajao leđima okrenut prema sobi, prividno gledajući van kroz prozor knjižnice. »A ti je namjeravaš vratiti natrag.« »To joj je dom«, reče on ravnodušno. Strašan mu je šok bio kad je sjekira tako naglo pala - onaj za koji se trebao bolje pripremiti. Naposljetku, znao je da će Wakefield na kraju privesti otmičara. Da će jednog dana morati vratiti Phoebe njezinoj obitelji. Poželio je, međutim, da ovo nije taj dan. »A ti?« Njegov se otac nije okrenuo, no činilo se kao da se još više uspravio. »Je li London sada i tvoj dom?« »Pitaš li me hoću li se vratiti?« upita on oprezno. Pitanje njegova oca uhvatilo ga je nespremnim. Nije razmišljao ni o čemu drugom osim o Phoebe i Londonu. No naravno da postoji i nešto osim toga. Ako dođe do toga, morat će živjeti bez nje. U svakom će slučaju trebati posao. »Mogao bi«, polako reče njegov otac, »sada kad Faire više ne traži tvoje uhićenje.« Trevillion pričeka trenutak, no njegov otac više ništa nije rekao. »Ovo nije baš neki poziv od tebe.« Napokon se starac okrene da ga pogleda. »To je ono što trebaš, Jamie? Poziv da dođeš kući?« Trevillion ga pogleda u oči. »Možda.«

259

Knjige.Club Books Njegov otac trepne, usne mu se žestoko zategnu na naboranu licu. »Nikada te nisam krivio, Jamie, nikada. O, znam da sam možda vikao i svašta izgovorio kad se to dogodilo, no to je bilo u bijesu. Nije bila tvoja krivnja, znam to.« Trevillion spusti pogled. Nije li bila? Njegov otac tiho zastenje i potone u stolicu. »Muškarac u svom životu počini mnoge pogreške, neke malene i bez posljedica, neke koje će promijeniti tijek svega. Trik je u tome da to ostaviš iza sebe i svejedno ideš dalje. Jer ako ostaneš zaglavljen u prošlosti, u stvarima koje se nikad ne mogu promijeniti, pa, onda si gotov. « Trevillionu se trznu kutovi usana. »Postao si mudar pod stare dane, zar ne, tata?« Otac mu je zrcalno preslikao izraz lica. »Uistinu i jesam.« Trevillion polako kimne. »Tada ću se možda i vratiti.« Otac mu pogleda dolje na svoje ruke. »Za sve je najbolje da je vratiš kući njezinoj obitelji, Jamie. Tvoja majka,« napravio je grimasu za sebe, »ah, bila je ljepotica kad je bila mlada. Nisam si mogao pomoći, iako je bila previše mlada za mene. No nakon što smo se vjenčali, počela je čeznuti. Čeznuti za mužem koji nije tako strog, turoban i star. Nemoj počiniti iste pogreške, Jamie. Nesretna žena znači i nesretan brak.«. »Nemaj straha, tata. Pogreške koje učinim bit će samo moje. Osim toga,« Trevillion pogleda starca u oči, nježno no čvrsto, »ja nisam ti i Phoebe nije moja majka.« Pola sata poslije Trevillion povuče zastor kočije kako bi mogao mahnuti Agnes i uplakanoj Dolly, ocu i Starom Owenu, Betty i Mladom Tomu. Toby je lajao i trčao za kotačima kočije dok ga njegove zdepaste noge više nisu mogle nositi. A kad je kuća zamaknula za ugao, pustio je da zastor padne. Trevillion pogleda preko kočije prema lady Phoebe, očiju crveno obrubljenih od plača i spozna kao činjenicu u svom srcu da će sve njegove buduće pogreške, dobre, loše, beznačajne, ili sudbonosne, uključivati i nju.

260

Knjige.Club Books

Sedamnaesto poglavlje

Corineus povuče željezni lanac s vrata vilinskoga konja. Pred njegovim očima ona se pretvori u vilinsku djevojku s dugačkom bijelom kosom i zelenim očima kojima je, spuštene glave, gledala gore prema njemu, ponovno cijela i prekrasna. »Ime mi je Morveren«, reče ona. Corineus je uhvati za ruku. »Ostani sa mnom ove noći, Morveren.« Na to ona pristade i oni vodiše ljubav ondje na plaži, uza zvuk valova koji se razbijaše o obalu... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

hoebe nije mogla razlikovati noć od dana, no znala je da su putovali satima i satima kad su se napokon zaustavili u prenoćištu. Ona iscrpljeno zakorači iz kočije, ruke na Trevillionovoj ruci. Više se nisu skrivali, nisu bježali od mogućih otmičara pa je James rekao kako nema razloga da se i dalje pretvaraju da su muž i žena. No još uvijek nije uzeo natrag prsten svoje majke. Ona ga sada dodirne svojim palcem, trljajući ga potajno kao da je talisman. Naviknula se nositi ga na prstu. Bolje odgojena dama ponudila bi ga vratiti. Ona nije. Prenoćište je bilo veće od onih u kojima su provodili svoje noći na putu za Cornwall. Mogla je čuti muškarce kako se međusobno dozivaju dok mijenjaju konje za kočije, lavež pasa, prepirke umornih putnika. »Žao mi je, gospodine«, reče Reed blizu njih dok su hodali prema prenoćištu. »Privatne su blagovaonice sve zauzete.«

261

Knjige.Club Books »Onda ćemo večerati u zajedničkoj blagovaonici«, reče Trevillion. »Osim ako ne biste željeli da nam večeru donesu u naše sobe?« Sobe? Zar je mislio da večeras spavaju odvojeno? I još jedna stvar: ponovno joj se obraćao s »vi« i oslovljavao je titulom. Ako ćemo iskreno, tu ju je vrijeđalo. »Ne, jest ćemo u zajedničkoj blagovaonici, molim.« Ušli su u miris kuhane govedine i tihi žamor gostiju. Trevillion ju je otpratio do stola i ona sjedne, pritišćući svoje prste o izlizano drvo ispred sebe. »Što ćete?« upita ih žena gruba glasa. »Pivo za nas oboje i dva tanjura govedine«, naruči Trevillion. »I to ćete i dobit’, ljubavi.« Potom se udalji. Phoebe je okrenula glavu, njuškajući. Mogla je osjetiti dim vatre, no i dim duhana od džentlmena koji su uživali pućkajući svoje lule. Netko u blizini očito se u cijelome svom životu nije oprao. Pred nju netko s treskom spusti veliki vrč. »Evo ga«, reče ista žena. »Ma... je li ona slijepa?« Phoebe se nasmiješi. »Da, ja...« »To je teret«, reče sažaljivo služavka. »Imati slijepu ženu. Bog vas blagoslovio, gospon.« Phoebe ostane poluotvorenih usta u tišini kad je žena ponovno otišla. Odjednom se zapitala zure li svi u nju misleći isto što i ova poslužiteljica: jadan čovjek. »Prokletstvo«, prosikće Trevillion ispod glasa. »Ne obraćaj pozornost na nju. Znaš prokleto dobro da nisi na teret, Phoebe. Bilo koji muškarac bilo koji - bio bi počašćen imati te za suprugu.« Ona se na to nasmiješi, iako je moglo zvučati malo nesigurno. »I ti?« »Da.« Osjetila je kako njome struji ushićenje na njegove riječi, čvrste i izrečene bez oklijevanja. Nagnula se malo prema naprijed. »Zašto onda želiš da spavamo u odvojenim sobama?« 262

Knjige.Club Books »Kušaj svoje pivo«, reče on. »Ima boju hrastovine i mislim da bi ti se moglo svidjeti.« Nije bila toliko blesava da ne primijeti kako joj je izbjegao odgovoriti. »James...« »Evo ga, ljubavi.« Ista je poslužiteljica na njihov stol stavila tanjure. Phoebe opipa prstima, dodirujući kositreni tanjur i toplo meso prekriveno umakom. Žena se zahihoće. »Baš kao dijete, nije li, gura prste u hranu.« Phoebe se zaledi. Trevillion zareži i ona začuje zveket novčića. »Večeras nećemo više trebati tvoje usluge. Nestani.« Žena otpuhne i ode stupajući od stola. Phoebe poliže prst i podigne vilicu. Bila je svjesna da joj obrazi gore, no sjedila je uspravno dok je pažljivo nabadala malo hrane na vilicu. Trevillion se nasmije kroz nos, a ona se sledi. Tada začuje njegov glas, tih i intiman. »Izgledaš poput princeze, znaš li? Čudi me da je skupila hrabrost da ti se uopće i obrati. No opet, mislim da te nije pravo ni pogledala. Svatko tko to učini odmah bi shvatio što si ti: mala amazonska princeza.« Usne joj se trznu na tu hiperbolu, iako je bila slatka. »Mislim da si možda pristran.« »Ne.« Zvučao je sigurno. »Kad ušetaš u sobu, svaki te muškarac pogleda, i to ne zato što si slijepa. Vide slatkoću. Vide nasmijano lice i stas koji muškarac samo želi dodirnuti.« Oh, kako se sada crvenjela! »No onih nekoliko koji pogledaju pažljivije, vide i još nešto. Vide ženu koja se svakodnevno susreće s nedaćama i nasmijana se lica izravno s njima suočava. Vide snagu i ustrajnost i izdržljivost i to u njima izaziva strahopoštovanje. Izaziva strahopoštovanje. A sada« - on joj obuhvati ruku svojim velikim, toplim dlanom -»popij svoje pivo.« I ona to učini ližući pjenu s usana. 263

Knjige.Club Books »I?« upita je, glasa hrapavijeg no prije. »Sviđa mi se«, objavi ona. »Zapravo, obožavam ga. Mislim da ću morati natjerati Maximusa da poslužuje pivo za svakim obrokom na imanju Wakefield.« On se zagrcne. »Volio bih vidjeti Wakefieldov izraz lica kad mu to predložiš.« Ona podigne bradu. »Jesam li ja kriva ako moj brat nije svjetski čovjek kao ja?« On se glasno nasmije na to i ona se osjeti neuobičajeno zadovoljna sobom. Obrok nije bio posebno spektakularan, no društvo jest i kad su završili bila je razočarana. Trevillion ustade kako bi razgovarao s gostioničarem i Phoebe na tren ostane sjediti sama, zamišljeno prelazeći po rubu svog tanjura. »Dođi«, tiho reče Trevillion kad se vratio. Pomogao joj je ustati. »Daj da ti pokažem tvoju sobu.« Nije mu odgovorila, tek je kimnula. U London će se vratiti drugog dana ili tako nekako. Činilo se neizmjernom štetom večeras spavati odvojeno. Uspeli su se stubištem, drvene stube škripale su im pod stopalima. Glasovi iz zajedničke blagovaonice blijedjeli su dok su oni napredovali prema stražnjoj strani svratišta. »Nije nešto posebno,« reče Trevillion kad je otvorio vrata, »no gostioničar me uvjeravao kako je to njegova najbolja soba.« Uveo ju je unutra, ruke još tople na njezinoj ruci. I zatvorio vrata. Ona se okrene prema njemu. »Mislila sam da imaš svoju sobu?« Njegov štap uza zveket padne na pod kad joj je uhvatio drugu ruku privlačeći je bliže. »Rekao sam gostioničaru da je došlo do pogreške. Da je nećemo trebati.« »Oh«, odgovori mu ona. »Oh, drago mi je.« 264

Knjige.Club Books Tada posegne i uhvati njegovo lice svojim rukama te ga povuče kako bi ga poljubila. Liznula mu je usne, šireći usta, gotovo jecajući. Toliko ga je željela - večeras i uvijek. »Phoebe«, on zastenje u njezina usta, glasom toliko dubokim kakav nikad dosad od njega nije čula. Zemlja se okrenula kad ju je naglo podignuo. Stisnula mu je ramena ne prekidajući poljubac ni na sekundu, a on ju je lagano ponio dok je hodao. Spustio ju je na meku površinu i ona pomisli da je to sigurno krevet. Osim što je sjedila na samome njegovu rubu, s nogama koje su joj visjele. »James?« upita ne mareći zapravo što mu je na umu. On joj je počeo odvezivati steznik, no tada je, naizgled nestrpljiv, to prekinuo kako bi joj podignuo suknje. Objema je rukama klizio njezinim nogama prema gore, preko svile njezinih čarapa do golih bedara. »Znaš li kako je to djelovalo na mene kad sam ti one noći izuo cipele i čarape?« upitao je režeći. »N... Ne.« Počela je sama razvezivati svoj steznik, no umirila se na zvuk njegova glasa. Njegove ruke posegnu do vrha njezinih bedara, njegovi se prsti rašire, uokvirujući stidni brežuljak. »Bio sam tako blizu ovoga, a opet, nisam mogao vidjeti. Nisam mogao dodirnuti.« »Oh!« Odjednom je postala svjesnom kako je sada može vidjeti - cijelu, prostrtu pred njim poput poganske žrtve. »Otvori steznik i prsluk« reče on, gotovo odsutno. »Želim ti gledati i grudi.« Ona dahne i posluša ga, neobično uzbuđena zbog toga što leži kao na izložbi posebno za njega. Gurne ustranu rubove svog steznika i prsluka, te olabavi potkošulju taman da je može spustiti ispod svojih bradavica. Hladan joj zrak prostruji po grudima. A on navali svojim rukama, širom joj razdvajajući noge dok je ležala. 265

Knjige.Club Books »Tako, tako lijepa«, promrmlja on. Jedna od njegovih ruku napustila je njezinu nogu i ona osjeti njegov prst kako je nježno miluje. »Sviđa li ti se ovo? Je li dobro?« Ona izvije vrat pritišćući potiljak u madrac. »Da.« On prođe kroz njezine otvorene nabore kako bi počeo kružiti oko njezina ulaza. »Vlažna si.« Njegove su je ruke napustile, a ona je čekala, bez daha, otvorena i željna, dok joj je noćni zrak hladio kožu. Čulo se šuškanje odjeće i tada se našao preko nje, oko nje. Prodirući u nju. Ona dahne na iznenadni upad. On prodre jednom, dvaput, smještajući se potpuno u njoj. A tada stane. »Mislio sam na ovo cijeloga dana u onoj prokletoj kočiji«, prošapće joj u uho. Ona osjeti kako se njegove usne, vruće i vlažne, zatvaraju oko jedne njezine bradavice, snažno je sišući. Ona zastenje od zadovoljstva, hvatajući ga za glavu, osjećajući njegovu kosu, začešljanu prema natrag u pletenicu. Shvati kako još uvijek nosi kaput i prsluk. Ta se misao raspršila kad je našao njezinu drugu dojku, obuhvaćajući je svojim ustima, sišući joj bradavicu. Ona se ugrize za usnu, ne želeći viknuti naglas. Bilo je prekrasno, taj osjećaj koji je u njoj izazivao. I bila je svjesna, sve vrijeme dok je vodio ljubav s njezinim dojkama, kako je još uvijek smješten u njoj. Ukrućen i čeka. Težak i širok. Povukao se natrag kako bi joj palcima pogladio obje bradavice i ona dahne. »Molim te.« On se mračno nasmije sam sebi. »Jesi li znala da imaš najljepše grudi? Jedre i okrugle, s velikim ružičastim bradavicama. Sanjao sam o tvojim

266

Knjige.Club Books bradavicama i prije nego što sam ih vidio. Jednom sam se i dirao misleći o tvojim grudima.« Stisnula se na pomisao kako radi tako opaku stvar dok misli na nju. »O, Bože!« Više nije mogla čekati. Njezina je vagina bila vlažna i nabrekla, otvorena i pulsirajuća i trebala je da se kreće. Da joj ponovno pruži onaj fantastični osjećaj. Omotala je noge oko njegova struka, pomičući se. Sad je on bio taj koji je dahnuo. Iznenada je maknuo ruke s njezinih dojki i po uleknuću madraca, podupro se o njih pokraj njezinih ramena. Povukao se te ponovno gurnuo u nju. Snažno. Ona zastenje. Tako blizu. Tako prekrasno. Krenula ga je zgrabiti ga za ramena, no još su mu uvijek bila prekrivena košuljom. Željela je njegovu golu kožu. On se još jednom zabije u nju, brzo i moćno, i sad se krevet tresao. Ona stavi svoje prste na njegovo lice, osjećajući bockanje njegovih dlaka, vlagu znoja na njegovu čelu, njegove usne koje su se odvojile, glasno i teško disanje koje je dopiralo iz njih. Napredovao je u njoj, na njoj, sve brže i brže, kad ga je ona povukla na sebe, uz riječi: »Sada, sada, sada.« Kad su njegove usne dotaknule njezine, vlažne, otvorene i spremne na gozbu, ona osjeti kako je zadrhtao. Osjeti onaj posljednji moćni udar i prolijevanje njegova vrućeg sjemena. I izvije se u njegov poljubac, u njegovo naručje, ispunjena i ispunjavajući te se iznova protrese od užitka. Phoebe kako spava preko puta njega u kočiji idućeg dana i znao da je ne može ostaviti. TREVILLION JE PROMATRAO

Ne može živjeti bez nje. 267

Knjige.Club Books Ako ga bude htjela, učinit će je svojom ženom. Ta je odluka donijela određeni mir - no također i bezbroj problema, od kojih je najveći bio vojvoda od Wakefielda. Znao je da ga Wakefield ni u kojem slučaju ne smatra dovoljno dobrim za muža svojoj sestri. Usprkos tomu, nije namjeravao držati Phoebe dalje od njezine obitelji. Kad bi s njom jednostavno pobjegao, ona bi postala izopćenicom. Ne može joj to učiniti, ne nakon što ju je vidio kako se smije i čavrlja sa svojom šurjakinjom i prijateljima. Nekako će se morati udvarati sestri vojvode od Wakefielda. Trevillion se namršti i pogleda kroz prozor. Sada su, kad se nisu morali koristiti slabije posjećenim cestama, prilično brzo napredovali. Mogli su i mijenjati konje na specijaliziranim gostionicama uz put pa je Reed mogao i brže voziti. Wakefield je napisao frustrirajuće tajanstveno pismo, izostavljajući ime otmičara i njegov motiv, čak i kako su ga zarobili. Trevillion se namršti odmahujući glavom. Cijela mu se stvar činila nedorečenom, no možda će, nakon što čuje sve od samog vojvode, biti zadovoljan što je sve gotovo. Do sutra će se vratiti u London, a tada... A tada će isporučiti lady Phoebe njezinu bratu i otrpjeti njegov opravdani gnjev. Blagi Bože, stvarno je sebi postavio nemogući zadatak. Phoebe promrmlja i zijevne prije nego što se uspravila na sjedištu. »James?« »Ovdje sam«, umirio ju je. »Oh, dobro«, reče ona zavaljujući se natrag na sjedalo. »Koliko smo daleko od prenoćišta?« On provjeri Sunce. »Još nekoliko sati.« Ona kinine bez riječi. On se nakašlja osjećajući neobjašnjivu stidljivost. »Pitao sam se...« 268

Knjige.Club Books »Da?« Ona podigne glavu u jednu stranu. »Ah. Pa, nadao sam se posjetiti te jednom kad se ponovno nađemo u Londonu. To jest, ako ti je to prihvatljivo?« Licem joj se raširio zasljepljujući smiješak. »To bi mi pružilo najveće zadovoljstvo.« Nije si mogao pomoći da se i on ne nasmiješi zauzvrat, iako ona to nije mogla vidjeti. »Bi li?« »Uistinu bih, kapetane Trevillion«, reče ona zadirkujući ga. »No ne biste li trebali to pitati i mog brata?« »Mislio sam kako bi bilo najbolje da se uvjerim kod vas prije nego što se suočim s vašim bratom u njegovoj jazbini.« »Vrlo mudro od vas«, ona kimne, a zatim ponovno zijevne. »O, Bože, tako sam pospana, ali jastuci u ovoj kočiji nisu nimalo jastučasti.« »Tada mi dopusti da ti pomognem.« Prešao je do njezina sjedišta i povukao je preko sebe. »Nasloni se na mene.« »Hmm«, promrmlja ona pospano u njegovo rame. »Ni ti nisi jastučast, ali si vrlo udoban.« I Trevillion pomisli kako bi mogao biti vrlo zadovoljan time. iz kočije i diskretno se protegnula. Ne bi čovjek pomislio da je tako zamorno sjediti cijeli dan, no zapravo je bilo. PHOEBE JE ISKORAČILA

Gostionica se činila prilično sličnom onoj od prethodne noći: natrpana, s mirisom konja i gnojiva u dvorištu, te mirisima tople kuhinje iznutra. Sjela je preko puta Trevilliona na još jedan izlizani drveni stol i pomislila: Ovo bi nam mogla biti posljednja noć. Čak i u slučaju da Trevillion uspije uvjeriti Maximusa da mu dopusti udvarati joj se, proći će mnogo, mnogo vremena prije nego što im bude dopušteno da ponovno ostanu sami. Pa ga je tako, nakon što su pojeli, nakon što je kušala još jedno pivo, nakon što se uvjerila da se Reed udobno smjestio za tu noć, nakon što ju je doveo do sobe i rekao joj gdje je smješten krevet, a gdje kamin, uhvatila za ruku. 269

Knjige.Club Books »Vodi ljubav sa mnom«, reče ona. I to ni na koji način nije bio zavodljiv šapat ili molba. Bila je to zapovijed. Podignula se na prste i povukla njegovu glavu prema svojoj, razbijajući svoje usne o njegove. Posljednjih je tjedan dana stekla određeno iskustvo što se tiče ljubljenja, no ovo nije bio graciozan poljubac. Ovo je bilo očajničko sudaranje usana. Ovo je možda naša posljednja noć. Ovo je možda naša posljednja noć. Ovo je možda naša posljednja noć. Bila je to zastrašujuća skladba, koja se ponavljala u njezinu umu. Ponestalo im je vremena i ona odjednom nije bila spremna za to. Nije mogla podnijeti pomisao da bude odvojena od njega. Od sve nesigurnosti koje su za sobom donosili London i Maximus. Sutra je dolazilo previše, previše brzo. Grabila je gubeći svu profinjenost i nježnost, svu finoću, čupkajući razrez na njegovim hlačama, čak i dok su je njegove ruke pokušavale zaustaviti. No nije bio pripremljen da padne na koljena. Da mu snažnim trzajem rastvori hlače i posegne unutra... »Phoebe. Prokletstvo, Phoebe.« Riječi mu je prekinulo stenjanje kad ga je pronašla, već napola ukrućenog, i tada se zaustavila i usporila. Oh, bio je tako topao, tako vruć. Gurnula je lice o njega, udišući i omirisala ga. Trevilliona. Njezina muškarca. Njenog. Pulsirao joj je o obraz i ona okrene lice kako bi ga poljubila, taj debeli držak, pulsirajući, rastući. Širom otvori usta i okusi sol i muškarca. Negdje iznad on ponovno zastenje. Pboebe pomisli kako je smiješno što ljudi kad ste slijepi ponekad pretpostavljaju i da ste gluhi. Nije imalo nikakva smisla, no tako je bilo. U

270

Knjige.Club Books jednoj je prilici, prije godinu ili dvije, čula razgovor dviju služavki - i ta je njihova rasprava bila itekako prosvjetljujuća. Kušala ga je, držeći njegov penis kako bi ga mogla polizati s donje strane, na što je on doslovno zateturao, spuštajući ruku na njezinu kosu, ne teško, no prisutno. Bilo da nju drži ili sebe pridrži, nije bila sigurna, no teško da je bilo važno. Njena su usta dosegla njegov glavić i širom se otvorila, smještajući usta oko njega, gutajući ga cijelog. »Phoebe, Bože, Phoebe«, prošapće on hrapavim glasom iznad nje. Ovo je, na neki način, bilo intimnije od onoga drugog. Ovo uzimanje njegova najmuževnijeg dijela u svoja usta. Usta su za riječi, za jelo, za civiliziranije težnje. A ovo je bilo potpuno necivilizirano. Lizala ga je kušajući gorku tekućinu koja je curila s vrha, osjećajući skliskost njegova glavića. Usisala ga je. Kad je glasno zavikao, znala je da ga je slomila svojim neciviliziranim činom i uživala je. Ovaj snažni muškarac. Ovaj hrabri muškarac. Ispušta nerazgovijetne zvukove jer ga ona slatko drži u svojim ustima i doji njegov penis. On se odjednom pomakne grabeći je za ruke i naglo uspravljujući i na jedan je strašni trenutak pomislila da će je baciti preko sobe zbog njezine drskosti i izjuriti kroz vrata. Umjesto toga, oteturao je s njom do kreveta mrmljajući usput, sve dok je nije bacio prema dolje. »Phoebe, dragi Bože, Phoebe, što mi to radiš.« Uspentrao se na nju, šireći joj noge. »Gdje si kvragu naučila ovo? Ne, nemoj mi reći. Želim moći spavati ostatak noći.« Zadigao joj je suknje, povlačeći i trzajući, ogoljujući je od struka nadolje. »Ne znam zašto sam ikad mislio da ti mogu odoljeti. Ikad mislio da iz ovoga mogu izići neozlijeđen i čitav.«

271

Knjige.Club Books Otvorila je usta kako bi mu odgovorila, no on je kliznuo niz nju, razdvojio joj stidnicu, a tada je smjestio svoja usta upravo tamo, ravno u njezino središte i počeo lizati. Oh! Nikad se u životu nije tako osjećala. Bilo je to savršeno mučenje mesa gotovo previše osjetljiva da se uopće i dodirne. Izvijala se pod njim, nenamjerno mičući kukovima, no on je položio svoje dlanove na njezin trbuh i tako je držao mirnom. Držao ju je dok je trzao jezikom po njoj, dovodeći je do ludila. Obasipao ju je obožavanjem, jezikom i usnama, ližući njezino uzdrbtalo meso. Prije samo tjedan dana umrla bi od srama na samu pomisao. Sada je pirovala u njegovoj pažnji. Ubrzano je i kratko dahtala, pluća kao da joj se nisu mogla do kraja napuniti zrakom te ona zabije ruke u vlastitu kosu, želeći da stane, želeći da nastavi dok potpuno ne izgori. Lizao joj je klitoris, nježnim malim lickanjem u isto vrijeme gurajući palac u nju. I na trenutak je vidjela zvijezde. Jarka svjetla koja su joj treperila iza slijepih očiju, iskreći i paleći se dok je plamtjela. Još je dahtala, još je drhtala i tresla se kad je ustao i popeo se na nju, utjerujući svoje meso u njezinu mekoću, grabeći je za noge i potičući je da ih omota visoko iznad njegova struka. »Phoebe«, zareži on u njezino uho dok se snažno zabijao. »Phoebe. Progoniš me. Upravljaš mnome. Posjeduješ me. Ne mogu...« Izvio se, s penisom duboko u njoj, a njegovo veliko tijelo drhtalo je na njezinu. Ona ga je zgrabila za ramena, povlačeći ga dolje prema sebi, otvarajući usta i gutajući njegovo stenjanje dok se on izlijevao u njoj, pumpajući i gurajući se o nju. Kad se napokon umirio, položio je glavu do njezine na krevet i promuklo prošaptao: »Uništila si me. Ne znam mogu li disati bez tebe. Ne znam kako više uopće mogu živjeti bez tebe.« 272

Knjige.Club Books »Tada nemoj«, promrmlja ona u vječitu tamu. »Tada nemoj.« I znala je da je, ako je on uhvaćen u zamku, uhvaćena i ona. Voli Jamesa Trevilliona, tijelom i dušom.

273

Knjige.Club Books

Osamnaesto poglavlje

Ujutro Morveren ustane. Pogled joj je lutao između mora gdje su je zvale sestre i Corineusa te ona ispruži ruku prema njemu. »Hoćeš li poći sa mnom, smrtniče?« »Kako?« nasmije se Corineus. »Imam netom osvojeno kraljevstvo.« Njene oči obuzme tuga prije nego što se okrenula kako bi zagazila u plavo more. Dok joj se voda dizala do struka, ona reče: »Ako promijeniš mišljenje, samo izreci moje ime.« I tada potone među valove... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

asno idućeg dana Trevillion je stajao kao što je to obično činio posljednjih mjeseci: u stavu pozor ispred vojvode od Wakefielda u njegovoj radnoj sobi. Neobično. Kao da se njegov boravak s Phoebe u Cornwallu nije nikada dogodio. Osim činjenice što je vodio ljubav s Phoebe. Da voli Phoebe. Da će dati sve od sebe i učiniti i ono nemoguće kako bi se borio za Phoebe. »Što ste«, upita vojvoda, ruku spojenih na stolu ispred sebe, mrtvački tiha glasa, »mislili da radite kad ste moju sestru odveli u tajnosti, skrivajući je - od mene - i ostavljajući ono odrpano derište kao jedinu osobu koja je znala za vašu lokaciju?« »Mislio sam da je štitim«, reče Trevillion čvrsto gledajući drugog muškarca.

274

Knjige.Club Books »Štitite od njezine obitelji? Od mene?« Wakefieldovo zurenje moglo bi u trenu kipuću vodu pretvoriti u led. »Imate prokleto mnogo hrabrosti, gospodičiću3.« »Njezina je služavka odala otmičarima njezino kretanje«, reče Trevillion trudeći se glas zadržati mirnim. »Moglo je biti nebrojeno špijuna na imanju Wakefield.« Iza vojvode, negdje sa strane, Craven se glasno nakašlja. Grimasa iritiranosti prođe Wakefieldovim licem. »U tome ste barem u pravu: imali smo još jednog špijuna u kući. Jedan od dječaka koji je radio u staji priznao je da ga je potkupio gospodin Frederick Winston pretpostavljam kako niste čuli za njega?« Trevillion odmahne glavom. Wakefield slegne ramenima. »Mlađi sin grofa od Spokea i do grla u dugovima. Kad smo se suočili s njime, odmah je priznao. Kako se čini, namjera mu je bila prisiliti Phoebe na brak radi miraza.« Vojvoda uvije gornju usnu. »Sada u Newgateu gladi svoju usijanu glavu dok mu otac riče i prijeti. Dao sam Winstonu izbor; ili će napustiti zemlju ili će visjeti. Mislim da ćemo mu uskoro gledati u leđa.« Položio je obje ruke s dlanovima prema dolje na svoj stol. »No, to vas ne opravdava.« »Kako ne?« Trevillion podigne obrvu. »Da je ostala u Londonu, lady Phoebe bi mogla ponovno biti oteta. Ja sam je zaštitio...« »Uništavajući joj reputaciju!« zagrmi Wakefield lupajući rukom o stol i prelazeći na »ti«. »Što si mislio, čovječe? Pola grada trača moju sestru.« »Mislio sam da je Phoeben život važniji od njezine reputacije«, Trevillion ispljune, no čim je to rekao, shvatio je da je pogriješio. »Phoebe?« Wakefield suzi oči. »Kako se usuđuješ...« »Usuđujem se jer sam ja taj koji ju je odveo na sigurno«, reče Trevillion podižući glas. »Ja sam taj koji ju je i držao na sigurnom dok...«

U izvorniku »sirrah«, arhaičan izraz kojim se obično oslovljavaju podčinjeni ili oni na bilo koji način inferiorni sugovorniku, nap. prev. 3

275

Knjige.Club Books Wakefield ustane, ovaj put ignorirajući Cravenovo nakašljavanje. »Otpušten si.« »Ne, nisam«, reče Trevillion kroza stisnute zube. »Phoebe i ja smo se dogovorili. Sutra ću je posjetiti i...« »Ti si prokleti lovac na zlato!« zaurla Wakefield. »I hoću da mi se izgubiš s očiju.« Kvragu i s tim. »Da više nikad nisi,« Trevillion ispljune, »nikad, tako oklevetao svoju sestru. Volim Phoebe zbog onoga što jest, ne zbog njezina novca. A ako se ti odlučiš razbaštiniti je, uvjeravam te da se mogu pobrinuti za nju.« »Van. Neću razbaštiniti svoju sestru, a ti je nikad više nećeš vidjeti.« »Reci mi, Wakefielde,« Trevillion tiho reče, »bojiš li se zaista za svoju sestru - ili za vlastitu reputaciju? Phoebe je sigurna zahvaljujući meni. Što je to u odnosu na nekoliko zlobnih brbljavih jezika?« Wakefield je zurio u njega. Trevillion kimne. »Jednom mi je rekla kako ne želi da je se doživljava kao dragocjenu stvar. Možda bi mogao razmisliti o tome.« Okrenuo se i odhramao u hodnik. Phoebe su već poslali u njezinu sobu - navodno da se odmori i oporavi, no Trevillion se sad upita namjerava li je Wakefield držati pod ključem. Nikad nije mislio da bi vojvoda mogao biti takav despot, ali čuo je i za gore stvari u plemića. Krenuo je prema ulaznim vratima te vidio vojvotkinju kako stoji na vratima jedne od dnevnih soba u prizemlju. »Vaša Milosti.« »Gospodine Trevillion.« U njezinim se sivim očima nazirala uznemirenost. »Čula sam vikanje.« »Uistinu, Vaša Milosti. Vaš suprug ne odobrava moje metode kojima sam osigurao lady Phoebe.« Usta joj se zategnu. »Jako se brinuo zbog nje.« On nagne glavu. »Vaš me muž već otpustio i rekao mi da se više ne vraćam.« 276

Knjige.Club Books »Tim je veća budala«, odgovori mu ona, na što Panders, batler, proizvede šišteći zvuk uvlačenja daha. Ona baci kratki pogled na batlera. »Nemojte mi reći da i vi to ne mislite.« Batler trepne. »Ne bih znao reći, Vaša Milosti.« Ona frkne. »Ne, naravno da ne biste. Nitko od vas ne bi, no ja zasigurno hoću. Phoebe oživljava u vašoj prisutnosti, gospodine Trevillion. Vidim to, a vide i svi drugi, čak i moj tvrdoglavi suprug. Imajte to na umu, kapetane. Molim vas.« Trevillion se nakloni. »Hvala vam, Vaša Milosti,« te se, okrećući se, uputi prema ulaznim vratima. Dakle, vojvotkinja će se založiti za njega. I to je nešto, iako teško sve, jer bez Wakefieldova odobrenja, mogao bi zauvijek izgubiti Phoebe. TE JE NOĆI Phoebe

sjedila u svojoj spavaćoj sobi, ruku sklopljenih u krilu, i

razmišljala. O svom životu. O Trevillionu. O tome kakav bi joj život bio bez Trevilliona. Čula je viku ispod, čula prošaptane riječi služavki kad su joj donijele vodu za kupku ranije toga dana. Nažalost, nije bila iznenađena. Trevillion je bio tvrdoglav i hrabar, no Maximusa je poznavala cijeli svoj život i, iako ga je duboko voljela, nije gajila iluzije o njemu. Nikome neće dopustiti da joj se primjereno udvara, kamoli starijemu bivšem vojniku koji ne pripada plemstvu. Maximus vjerojatno nikad nije zastao kako bi pokušao razumjeti njezinu situaciju. Na mnogo razina pitanje položaja i dobi nije se odnosilo na nju. Nije mogla vidjeti kako neka osoba izgleda. Nije na prvi pogled mogla odrediti u što je neka osoba odjevena ili kako se nosi. Istina, ona je nosila svilu i dragulje, no kad su vuna i lan jednako udobni - u pojedinim situacijama čak i udobniji - zar je to onda bilo zaista bitno? Ona je, na temeljnoj razini, bila različita od svojih vršnjaka. 277

Knjige.Club Books Zašto onda ne bi mogla i odabrati muškarca drukčijeg od onoga kojeg bi njezine vršnjakinje odabrale? Netko zakuca na vrata. »Da?« pozove ona. Vrata se otvore i ona čuje kako Maximusu svojstveni sigurni koraci narušavaju njezinu samoću. »Phoebe, imam imena nekolicine džentlmena koje mogu zaposliti da te čuvaju. Bilo mi je... hm, predloženo da bi bilo mudro pustiti tebe da odabereš kojeg.« Ona skupi obrve. »Čuvar? No nisi li ti rekao da je opasnost prošla?« »Opasnost od tog određenog otmičara«, odgovori on, s tračkom nestrpljivosti u glasu. »No uvijek postoji mogućnost da se pojavi neki drugi. I, naravno, tu su i svakodnevne opasnosti - kriminalci, gužve, takve stvari.« Phoebe spusti glavu i pomisli, kad bi bilo po volji njezina brata, godinama, godinama i godinama bi joj ruke bile vezane, posvuda bi je slijedili različiti bezlični muškarci, za njezino vlastito dobro. Njezinu zaštitu. U tom je trenu nešto u njoj puknulo. Maximus je odlučio - potpuno na svoju ruku - što je najbolje za nju i stvarno, uistinu, bila je umorna od toga. »Ne.« »Sada, prvi...« Maximus se prekine na njezinu riječ. »Molim?« »Rekla sam ne«, ponovi ona, posve pristojno. »Phoebe«, započne Maximus svojim strogim glasom jednog vojvode glasom koji je slušala i kojem se podčinjavala cijelog života. Ne večeras. »Ne«, reče ona, sada manje pristojno. »Ne, neću ti pomoći da odabereš moga vlastitog zatvorskog čuvara, Maximuse. Ne, zapravo uopće neću imati čuvara. Ne, ne pristajem da me se prati okolo i naređuje gdje smijem, a gdje ne smijem ići. Ne, neću ti dopustiti da mi govoriš što moram, a što ne moram raditi.«

278

Knjige.Club Books Ona dahne, pomalo bez daha i osjećajući priličnu vrtoglavicu zbog slobode kojom je bratu rekla što misli. »Phoebe!« »I,« reče ona, »mogla bih prilično pasti - upozoravam te sada - mogla bih pasti, no ponovno ću ustati, jer mogu. Plesat ću i spotaknuti se, razgovarat ću s muškarcima i ženama s kojima ne bih smjela, posjećivat ću salone u kojima ćemo raspravljati o kazalištu i skandalima, kupovat ću u najkrcatijim ulicama i biti gurana u gomili, pit ću pivo ako to naumim i sviđat će mi se.« Ona ustane, istina, malo nesigurno, no na svoje dvije noge. »Nije moja sljepoća to što me obogaljuje, već svi ostali koji odlučuju kako ne mogu živjeti zbog svoje sljepoće. Ako se spotaknem, ako se zaletim u stvari i padnem i ozlijedim se, to je zato što mogu i slobodna sam tako činiti, Maximuse. Jer, bez te slobode, ja sam samo dosadna, okovana stvar i neću više biti ta žena. Jednostavno neću, Maximuse.« Počela je napredovati prema vratima prstima prelazeći preko stražnjeg dijela poznatih stolica i stolova, u apsolutnoj tišini. Možda joj je brat zanijemio od šoka. Kad je stigla do vrata, otvorila ih je odsječno. »I još jedna stvar: namjeravam se udati za kapetana Jamesa Trevilliona, s tvojim dopuštenjem ili bez njega. Volim ga i on voli mene. Svoje ti planove govorim isključivo kao čin ljubaznosti da se stigneš naviknuti na tu ideju.« I prvi put u njegovu životu, vojvoda od Wakefielda bio je prisiljen napustiti prostoriju a da njegova nije bila zadnja. Trevillion u svojoj unajmljenoj sobi sjedio jedući prilično demoralizirajuću večeru koja se sastojala od juhe od bakalara i misleći na Phoebe, kad mu je netko zakucao na vrata. TE JE ISTE VEČERI

Pogledao je oprezno, oči su mu se suzile. U Londonu nije poznavao mnogo ljudi unatoč tomu što je ondje proveo dvanaest godina. Phoebe bi trebala biti na sigurnome, ušuškana u krevetu. Nema sumnje da će

279

Knjige.Club Books Wakefield uskoro uputiti još prijetnji, no činilo se previše rano za to. Naposljetku, rastali su se prije svega nekoliko sati. Trevillion ustane čvrsto držeći pištolj. Kad je odškrinuo vrata, s iznenađenjem je ustanovio kako na njegovu dovratku stoji vojvoda od Wakefielda. Na trenutak je tek zurio. »Mogu li ući?« Vojvoda je podignuo obrve. Trevillion mu bez riječi mahne da uđe. Wakefield se znatiželjno ogleda oko sebe, a tada bez pitanja sjedne na krevet. Trevillion je pomislio kako bi mu trebao nešto ponuditi, no osim juhe od bakalara koja se hladila i prilično otužna vina, nije imao ništa. »Došao sam«, počne vojvoda svojim uobičajeno ponosnim glasom... i tada se naglo zaustavi. Sad je na Trevillionu bio red da podigne obrve. »Vaša Milosti?« »Maximus.« Trevillion nagne glavu. »Oprostite?« »Ime mi je Maximus«, reče vojvoda umorno. Skinuo je s glave trorogi šešir i položio ga na krevet. »Vaše je James, nije li?« Trevillion trepne. »Nitko me tako ne zove.« Laž. Njegova obitelj i Phoebe su ga tako zvali. Podigao se kut Maximusovih usana. »Trevillion, onda.« On uzdahne. »Večeras mi je održala lekciju, jesi li znao?« Pitanje se činilo retoričkim pa je, umjesto da odgovori, i Trevillion sjeo. »A da nije pritom podignula glas«, reče Maximus pažljivo. »I održala mi prilično dugačak govor o svojim pravima.« Pogled mu poleti prema Trevillionu. »Kaže mi da se namjerava udati za tebe.« Trevillion kimne. »Da, hoće, Vaša Milosti, s vašim blagoslovom, nadam se.«

280

Knjige.Club Books »Maximus«, reče odsutno vojvoda. »Zapravo i nisam u potpunosti siguran da želi moj blagoslov, no ovdje sam kako bih ga dao.« Trevillionove se obrve podignu. Što je točno Phoebe rekla svom bratu? Spremao se otvoriti usta kako bi se o tome raspitao, kad se vrata naglo otvore. Trevillion ustane, prepoznajući dvojicu slugu s imanja Wakefield. »Vaša Milosti«, Hathaway prsne. »Lady Phoebe je oteta!«

281

Knjige.Club Books

Devetnaesto poglavlje

Sada je Corineus bio okrunjeni kralj te nove zemlje kojom je vladao mudro i dobro tako da su ljudi živjeli u blagostanju. No, iako su mnogi drugi vladari zahtijevali da mu dadu ruke vlastitih kćeri, on nikad ne uzme sebi žene. Godine proletjele i brada Kralja Corineusa od najcrnje nijanse prijeđe u bijelu boju kostiju. A ponekad je u ponoćnim satima sanjao o valovima koji se razbijaju o obalu i zelenim očima kojima je, spuštene glave, ona gledala gore prema njemu... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

tvarno se dosad već trebala na ovo naviknuti, razmišljala je Phoebe dok je ponovno sjedila u kočiji okružena muškarcima vrlo sumnjiva ugleda. Sve što je željela jest posjetiti Hero i sestrinskom uhu izliti svoje teškoće s Maximusom, a nekako su je uspjeli ugrabiti upravo ispred imanja Wakefield. I sad su je ponovno kotrljali u neki grozan dio Londona. Barem su se dvije stvari razlikovale u ovom slučaju. Prvo, nisu se zamarali kapuljačom, za što je bila vrlo zahvalna. A drugo, gospodin Malcolm MacLeish sjedio je s njom u kočiji. Za ovo je potonje bila manje zahvalna, posebno stoga jer je gospodin MacLeish, kako se činilo, bio uvjeren da će se ona udati za njega. »Molim vas, lady Phoebe«, reče on. »Tako je najbolje, stvarno. Ostatak ću se svog života truditi nadoknaditi vam ovo. Stvar je u tome da mi ne možemo ići protiv njega. On je moćan na načine koje vi nikad nećete moći razumjeti.« Phoebe povuče svoje prste iz ruke gospodina MacLeisha. »Pa, zasigurno neću razumjeti ako mi ne objasnite na razumljivom jeziku. Tko 282

Knjige.Club Books je taj muškarac od kojeg strahujete? Zar i vas ti muškarci drže na nišanu, gospodine MacLeish?« Jedan od otmičara grohotom se nasmije. »Na neki način da«, reče gospodin MacLeish prilično ukočeno. »Ja sam u podjednakoj mjeri žrtva kao i vi.« »Oprostit ćete mi ako vam to ne povjerujem, gospodine«, ispali natrag Phoebe. »Tko vas, točno, tjera na ženidbu sa mnom - i za miloga Boga, zašto?« »Brinut ću se za vas«, odgovori gospodin MacLeish zgodno izbjegavajući odgovor. »Osigurat ću da vam nikad ništa ne nedostaje.« »Mislim da bi mi nedostajalo donositi vlastite odluke«, promrmlja Phoebe upravo kad se kočija naglo zaustavila. Nakratko se pozabavila mišlju da pobjegne, no osim očita problema, pomalo se i bojala muškaraca koji su je držali. Pucali su iz svojih pištolja kad su je ugrabili na ulici točno ispred imanja Wakefield. Bilo je nemoguće odrediti, no iz sveg se srca nadala da nisu pogodili Hathawaya ili Pandersa. »Vrijeme je da iziđete«, reče jedan od otmičara. »I nemojte ni pomišljat’ da napravite bilo kakvu buku.« Primijetila je kako nije takvo upozorenje uputio gospodinu MacLeishu. Činilo se da su na drukčijem mjestu od prošlog na koje je bila odvedena. Phoebe podigne glavu mirišući zrak. Namirisala je trulo povrće i smrad džina, u neposrednoj blizini, prije nego što su je gurnuli u nešto što se činilo kao podrum. »Ah, stigli ste«, nečiji je kulturni glas razvlačio riječi. Nije ga prepoznala, no jest prepoznala miris koji je išao uz njega: amber i jasmin, egzotičan i rijedak. Posljednji put kad je namirisala točno takav miris bila je ispred kuće Eve Dinwoody.

283

Knjige.Club Books »NIJE VAŠA GREŠKA«, umirujuće reče Jean-Marie, dok su se on i Eve vozili u kočiji kroz London. »Nemate nikakvu kontrolu nad njim.« »Iskoristio me, Jean-Marie«, reče Eve zabrinuto promatrajući ulice. »Ponovno i ponovno. Lagao mi je, govorio kako je odustao od svojih bezumnih shema - a ja sam pala na njegove trikove. Ja sam budala i ako ništa ne učinim u vezi toga, bit će moja krivnja. Ovdje! Ovdje je.« Upravo se s tim riječima kočija zaustavi i Eve se izvuče iz nje u neprikladnoj žurbi. Jean-Marie krene ispred nje i podigne šaku kako bi pokucao na vrata pansiona, no tada zastane, baci pogled na nju preko svog ramena te gurne vrata. Ona se otvoriše, nezaključana. Eve se požuri unutra pokraj njega. Dok je našla stube čula je povišene muške glasove. Jean-Marie bio je tik iza nje dok je trčala po njima. »Prokletstvo, mislio sam da ste rekli kako je na sigurnome, da je otmičar u Newgateu!« Eve se uspne do prvoga kata i otkrije kako glas pripada čuvaru lady Phoebe. Bio je okrenut prema vojvodi od Wakefielda i na taj se prizor ona zaustavi. Došla je po čuvara jer je znala da je on zadnji put pronašao i spasio lady Phoebe. Nije računala vidjeti i vojvodu. Wakefield se okrene, visoka zapovjedna prisutnost. »Tko ste vi?« »Gospođice Dinwoody.« Kapetan Trevillion obiđe vojvodu. »Zašto ste ovdje?« »Jer mu«, reče ona čvrsto, »ne mogu dopustiti da to učini, ne ponovno. On je oteo lady Phoebe i ja to neću dopustiti. Molim vas, vjerujte mi, da sam znala za njegove namjere, upozorila bih vas odmah.« »Tko?« upitaju istovremeno obojica. »Valentine Napier, vojvoda od Montgomeryja.« Ona podigne bradu, čvrsta pogleda, iako su joj usne drhtale dok ga je izdavala. »Moj brat.« TREVILLON JE PUNIM galopom jahao mračnim ulicama, naginjući se naprijed

na leđima konja, tjerajući tu hrabru zvijer da pojuri još brže. Maximus je 284

Knjige.Club Books bio negdje iza njega. Trevillion je uzeo jednog od konja kojima je dojahao sluga kako bi rekao vijesti o Phoebe. Sada su ispuštali dušu jašući kroz London u očajničkom pokušaju da dođu do Phoebe prije nego što bude kasno. Sve o čemu je Trevillion mogao razmišljati bilo je ono što im je gospođica Dinwoody ispričala - da je vojvoda od Montgomeryja stajao iza svih pokušaja otmice, svakog od njih. Da je želio oženiti Phoebe - ne osobno, već za Malcolma MacLeisha, nad kojim je iz nepoznata razloga imao moć. Da je Montgomery ucjenjivao muškarca kojeg je Wakefield dao uhititi kako bi ovaj priznao otmice, iako ni na koji način nije bio umiješan u to. Da Eve Dinwoody nema nikakvu ideju zašto bi joj brat smislio takvu zamršenu spletku ili zašto se namjerio baš na Phoebe. Kvragu Montgomeryjevo ludilo i kvragu MacLeishevo kukavištvo. Da im je moglo pasti na pamet iskoristiti Phoebe u međusobnoj borbi poput nekoga krunskog dragulja - od te mu je pomisli bijes stegnuo prsa. Nagnuo se naprijed, bedrima stišćući kobluu sa strane, tjerajući je da preskoči nekoliko bačava u nizu. Iza njega je Maximus nešto povikao, no Trevillion se nije okrenuo. Phoebe su, od svih mjesta, držali u St. Gilesu samom sjedištu poroka u ovome gadnom gradu. Kad pronađe Montgomeryja, zavrnut će mu dvoličan vrat, bio on vojvoda ili ne. Trevillion se nagnuo ustranu vodeći kobilu niz jednu od uskih uličica koje su vodile prema zečjoj jazbini poznatijoj kao St. Giles. Nakon godina patroliranja ovim ulicama znao ih je kao vlastiti džep. Gospođica Dinwoody im je dala adresu - mjesto gdje je Montgomery nekoć poslovao. Mislila je kako bi njezin brat ovdje mogao dovesti Phoebe, no nije bila sigurna. Ako se prevarila... Zakrenuo je za ugao i vidio kočiju - preveliku za St. Giles. Kad je dojahao pokraj nje, muškarac se pojavio iz kuće od opeke do kočije.

285

Knjige.Club Books Čovjek je pogledao gore na zvuk konjskih kopita i stao kao ukopan kad je vidio kako Trevillion cilja pištoljem u njegovu glavu. »Gdje je lady Phoebe?« zareži Trevillion. Muškarac uskoči natrag u kuću. Prokletstvo, napasti čuvana vrata ravno je samoubojstvu. Trevillion sklizne sa sedla, s pištoljem u svakoj ruci. Načini dva koraka prema kući od opeke i pomakne se ustranu. »Otvorite vrata!« Eksplozija raznese drvena vrata, posvuda raznoseći iverje. Trevillion jurne kroz vrata šutajući krhotine sa strane, ignorirajući bol koji mu se stvorio u prokletoj desnoj nozi. Unutra je bilo mračno, no vidio je nekog muškarca kako se okreće, s pištoljem u ruci. Trevillion ga ustrijeli u prsa te ovaj padne natrag. »Ne pucajte!« netko zaviče iz mračne unutrašnjosti. A tada Maximus upadne unutra udarajući svojim golemim šakama, nokautirajući muškarce sa strane kao da su kuglački čunjevi. Trevillion je vidio MacLeisha zakrivena stolom te ga je pištoljem snažno opalio preko lica. Krv je prsnula iz nosa arhitekta. »Gdje je lady Phoebe?« MacLeish nije odgovorio, no preokrenuo je očima gledajući prema suprotnom kutu sobe. Trevillion pogleda i ugleda vrata. Pošao je prema njima i gurnuo ih ramenom. Naglo su se otvorila otkrivajući praznu sobu. Netko je pokušao projuriti pokraj njega. Trevillion ga uhvati za kosu, njegovu jarkožutu kosu i povuče, stavljajući preostali nabijeni pištolj na sljepoočnicu vojvode od Montgomeryja. »Gdje je ona?« »Predajem se!« zaviče Montgomery, ruku ispred sebe, oko usana mu je obigravao osmijeh. »Predajem se.« »Pitao sam, gdje je lady Phoebe?« 286

Knjige.Club Books »Ne znam!« »Lažljivče«, reče Maximus. Oči su mu plamtjele. »Oteo si mi sestru.« Montgomeryjeve su se oči suzile i odjednom je izgledao prilično smrtonosno. »Da. Oteo sam ti sestru. Smatram to poštenom razmjenom za nepravdu koju si mi učinio.« Maximus trepne. »Koju nepravdu? Nikada ti ništa nisam učinio.« »Zatvorio si pecare džina u St. Gilesu. Ovo je« - Montgomery mahne rukom po zgradi - »nekoć bilo vrlo unosno poduzeće. Sada je tek hrpa opeka. Ti si to oteo od mene pa sam ja oteo nešto - nekoga tebi.« Nasmiješio se kao plavokosi kerubin s previše zuba. »Nikad ne zaboravljam omalovažavanje i zasigurno ne dopuštam da se netko izvuče nekažnjeno.« »Ti si lud«, reče Maximus, zakrivljene usne. Montgomery podigne glavu, a njegove su plave oči hladno svjetlucale na svjetlosti fenjera. »Ono što je nekome razlog postojanju, drugom je ludilo.« Trevillion pritisne cijev pištolja o Montgomeryjevu sljepoočnicu. »Prokleto me briga ako laješ na Mjesec. Reci mi gdje je Phoebe ili ću ti prosuti mozak.« Montgomery je otvorio usta, ali MacLeish se u tom trenutku u kutu vlažno zakašljao. »Taj Irac.« Svi su se okrenuli prema njemu. »Što?« upita Montgomery. »Jedan od vaših pristalica«, reče MacLeish. Pokušavao je, ne s prevelikim uspjehom, kravatom zaustaviti krvarenje iz nosa. »On nedostaje. Vidio sam ga kako odlazi u sobu gdje smo držali lady Phoebe upravo prije nego što ste vi upali.« Maximus opsuje i uhvati svijeću visoko je držeći kako bi osvijetlio unutarnju sobu. Svjetlo je jasno otkrilo rupu u stražnjem zidu. Oronuli ormar koji mora da je prekrivao rupu bio je povučen od zida. 287

Knjige.Club Books Montgomery se tiho zacereka i na jedan grozan trenutak Trevillion pomisli kako je uistinu poludio. No ono što je rekao sljedeće bilo je gore. »Oteo ju je jedan od mojih ljudi, možete li vjerovati?« Na tren je Trevillion samo zurio, srce mu je stalo. Phoebe u kanalizaciji zvanoj St. Giles s nekim kriminalcem. Dragi, blagi Bože. »Što?« »To je rizik zapošljavanja jeftine radne snage«, reče Montgomery, na što ga je Maximus odalamio po ustima, ispruživši ga udarcem po podu. No Trevillion nije mario. Phoebe je bila u St. Gilesu, slijepa, u društvu kriminalca. I noć se spustila.

288

Knjige.Club Books

Dvadeseto poglavlje

Naposljetku stigne dan kad je kralj Corineus znao da će udahnuti posljednji put. Zatraži da mu donesu stolicu i četvoricu snažnih muškaraca da ga ponesu do mora, i tada ih otpusti ondje na plaži. I kad ponovo ostade sam, okrene se prema valovima i drhtavim glasom pozove: »Morveren!«... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

iži noge il’ ću te povuć’ za kosu«, zareži opaki muškarac koji je oteo Phoebe.

Usprkos njegovim prijetnjama, Phoebe se očajnički borila protiv njega. Odvukao ju je iz otmičareve jazbine, no ovo zasigurno nije bilo spašavanje. Zapravo se uvelike pribojavala što je naumio s njom. Opaki muškarac nije bio posebno velik, no bio je snažan, a to je saznala na teži način. Jednu je ruku bolno stegnuo oko njezina ručnog zgloba, vukući je silom kroz neku stazu ili ulicu ili nešto slično. Nije čak ni znala gdje je točno. Ispod stopala osjećala je neravnu kaldrmu - već je dvaput pala, te smrdljivi kanal u sredini puta. Mogla je čuti smijeh u blizini te povremene povišene glasove, čak i povik koji joj je zvučao kao njezino ime. Dosad se suzdržavala od vikanja u pomoć strahujući tko ili što bi joj moglo priteći u pomoć. Opaki muškarac sada je mrmljao, ili sebi ili njoj, nije mogla odrediti. »Tako lijepa stvarčica poput tebe, sigurno ću dobit’ pošten novac. Možda će te čak poslije otkupit’. Čujem da si iz neke otmjene obitelji.« »Ja sam sestra vojvode od Wakefielda«, reče ona jasno. »Ako me odmah pustite, bogato će vam platiti.«

289

Knjige.Club Books Opaki muškarac tako se naglo zaustavio da se zaletjela u njega i na tren je pomislila da je prihvatio njezinu ponudu. Umjesto toga privukao ju je uza svoje smrdljivo tijelo. »Ma, ne. Nikad nisam ševio plemkinju.« U tom je trenutku Phoebe odlučila da je vrijeme da vrisne. iz podruma u St. Giles, s Wakefieldom za petama. Phoebe nigdje nije bilo na vidiku. Bilo je mračno, a kako je ovo bio St. Giles, uobičajeni fenjeri koje su kućevlasnici i vlasnici dućana stavljali kraj svojih dovrataka bili su rijetki i mutni. TREVILLION JE ODHRAMAO

Ostavio je štap u svojim unajmljenim sobama, imao je samo jedan napunjeni pištolj i ni jednu ideju u kojem je smjeru odvedena. »Mogli su je odvesti bilo kamo«, reče Wakefield, kao jeka njegovim vlastitim mislima. Trevillion se trudio suzbiti paniku. Bio je u nebrojenim beznadnim situacijama i pobijedio. Svaka je od njih bila mačji kašalj prema ovoj. »Vi provjerite onaj put,« Trevillion pokaže desno, »a ja ću ići ovim putem.« Wakefield nije ni trepnuo na njegovo izdavanje naredbi, jednostavno se okrenuo i odjahao u tamu. Trevillion se okrenuo nalijevo. »Phoebe!« Dragi Bože, muškarac koji ju je oteo dosad bi mogao biti udaljen mnogo ulica. »Phoebe!« Možda već leži u nekoj uličici, u nemogućnosti da ga čuje ili mu odgovori, skrivena labirintom prolaza i tamom. »Phoebe!« Možda je mrtva. Njegova čizma zapne o olabavljenu kaldrmu, na što zatetura i padne na koljena, proklinjući svoju nogu, proklinjući Montgomeryja, proklinjući vlastiti ponos jer ju je ostavio na imanju Wakefield. Trebao je Maximusa 290

Knjige.Club Books poslati kvragu i povesti Phoebe sa sobom. Smjesta je učiniti svojom ženom. Sad bi ležala u njegovu krevetu, na sigurnome i toplome, u njegovu naručju. Trevillion položi dlanove na kaldrmu i podiže se uspravno. Imao je osjećaj kao da je ponovno slomio nogu. Vrisak razdere noć, visok, kreštav i prestravljen. Phoeben vrisak. Trevillion je potrčao. Ignorirajući bol, potpuno ignorirajući bol u nozi. Strah i užas za Phoebe jurili su mu venama, tjerajući ga dalje. Prešao je ulicu, vireći u tamu. Još jedan vrisak. Zakrenuo je za ugao. Bila je tamo, divlje se boreći u stisku neke zvijeri. Muškarac se nagnuo natrag, ruke podignute na udarac... Ali Trevillion ju je uhvatio šakom, zavrćući je iza muškarčevih leđa dok nešto nije puklo. Zvijer je zavrištala. »Pusti je, govno jedno«, Trevillion zareži u njegovo uho. Muškarac zatetura od Trevilliona dok se Phoebe oslobodila. Trevillion ga bez obzira na to udari po stražnjoj strani glave puštajući da zvijer u nesvijesti padne na do. »James?« pozove Phoebe, blijeda i prestrašena lica, ispruženih ruku. »James, jesi li tu?« »Tu sam«, odgovori joj on i ona se požuri prema njemu. On je obavije rukama, držeći je kraj svoga srca, gdje i pripada. »Jesi li dobro? Jesi li ozlijeđena?« »Ne.« Ona se odmakne da može staviti dlanove na njegovo lice. »Namjeravao me ozlijediti, no stigao si na vrijeme.«

291

Knjige.Club Books »Hvala Bogu«, reče on ljubeći je, rukama joj prelazeći po obrazima, kosi, potiljku. »Hvala Bogu.« Ponovno ju je privukao sebi zakapajući lice u njezin vrat. »Mislio sam da sam te zauvijek izgubio, Phoebe.« »E, pa, nisi«, prošapće mu ona. »Ovdje sam. Spasio si me, James. Spasio si me.« »Ne puštam te nakon ovoga.« On podigne glavu. »Udaj se za mene, Phoebe, molim te. Kvragu i udvaranje. Kvragu i tvoj brat. Kvragu i čekanje. Ne mogu... Ne mogu disati kad nisi sa mnom. Volim te svim svojim ciničkim srcem. Postani mojom suprugom i nauči me smijati se i dopusti da ti kupujem pivo i jaši sa mnom po plažama Cornwalla. Budi zauvijek moja ljubav i moja supruga.« »Hoću«, prošapće mu ona. »O, James, hoću.«

292

Knjige.Club Books

Epilog

Valovi se smjesta uzburkaše i iz dubina izroni morska djevojka Morveren. No, kako neobično! Iako mnoge godine prođoše i sam kralj Corineus bješe sada pognuti starac, morska djevojka ostade ista. Koža joj bijaše glatka i čista, oči svjetlucavo zelene, a kosa joj se još uvijek prelijevala bijelo i bila nadnaravno prekrasna. Ugledavši je, kralj Corineus postane svjestan kako budalasto mora izgledati - starac koji zove mladu djevojku. No kad se stane povlačiti, Morveren ga zazove. »Kako sada, ljubavniče moj? Zar ćeš se još jednom okrenuti od mene?« Na te se riječi kralj Corineus ponosno uspravi. »Zadirkuješ me. Kako bi htjela išta imati sa mnom, pognutim i sijedim, kakav jesam?« Ona se na to nasmiješi, slatko i nježno. »Mislim da ne znaš puno o umu žene, kralju. Hoćeš li poći sa mnom?« »Uzet ćeš me ovakvoga kakav sam sada?« on gorko odbrusi. »Više nisam zgodan mladić.« Ona jednostavno u odgovor ispruži ruku. I iako se jednom nasmijao na njezinu ponudu, sada prihvati njezinu ruku sa zahvalnošću. »Dođi«, prošapće ona. »More je uistinu čudesno mjesto. Vrijeme ovdje prolazi mnogo drukčije.« Morveren je držala njegovu ruku dok je kralj Corineus koračao u zapjenjene valove, a kad se voda počela dizati, promjena zahvati kralja. Njegovi se pognuti udovi isprave, bore mu se zaglade na licu, njegovo se usahnulo tijelo napuni snažnim mišićima, a sijeda brada pocrni dok ne postane ponovno crna kao jama. Kralj Corineus pogleda na svoje ponovno mlado tijelo i zapanjeno uzvikne: »Kako je ovo moguće?« Morveren tek slegne ramenima. »Dar od mora i mene. Čak i ako se sada vratiš na kopno, zadržat ćeš svoju mladost. Želiš li još 293

Knjige.Club Books uvijek poći sa mnom u moj morski dom?« Corineus je pogleda i nasmiješi se. »U svom sam životu imao sve što ikad poželjeh. Kraljevstvo, imetak, poštovanje i moć. A opet, osjećam da sam propustio mnoge stvari kad sam odbio tvoju ponudu. Ako mi dopustiš, bit ću tvoj suprug i s tobom ostati zauvijek.« »Tada pođi sa mnom«, reče Morveren. »I pokazat ću ti sve stvari koje si propustio - uključujući i ovu.« Te pokaže na dječaka koji se igrao među valovima. Kosa mu bijaše crna kao jama, a oči najdublje zelene. Corineus uze dječaka za ruku i sve troje zajedno zaroniše u valove. I što onda postade od Corineusa? Pa, to vam ne mogu reći, jer ni jedan se smrtnik nije vratio iz mora. A opet, postoje priče koje pripovijedaju mornari, o svjetlucavom kraljevstvu koje leži daleko, daleko ispod mora, sačinjeno od školjaka, kitovih kostiju i bisera. Rečeno je da je Corineus vladao ondje mnogo, mnogo godina sa svojom ženom, morskom djevojkom Morveren i njihovim sinom. I tko zna? Možda ondje i danas vlada... Iz keltske legende »Kelpie - vodeni demon«

DVA TJEDNA POSLIJE...

Eve Dinwoody sjedila je u krevetu čitajući knjigu o kukcima. Nisu je posebno zanimali kukci, no Val joj je dao knjigu prije nekoliko godina i ona se osjećala pomalo nostalgično. Rukom oslikani crteži insekata bili su prekrasni. Uzdahnula je dok je okretala drugu stranicu. Knjiga je vjerojatno vrijedila cijelo bogatstvo. Svijeće kraj njezina kreveta zatrepere i kad je Eve pogledala prema gore, u podnožju njezina kreveta stajao je Val. Polako je zatvorila knjigu. »Moram napustiti Englesku«, reče Val, njegov mrzovoljan izgled naglašavala je donja usnica, natečena do svoje dvostruke veličine.

294

Knjige.Club Books Eve se trzne. Val je imao i blijedeće modrice na oba obraza te jedno oko spektakularno zacrnjeno. Vojvoda od Wakefielda stvarno nije bio oduševljen otmicom svoje sestre. »Oteo si sestru jednog plemića, Val. Mogao te baciti u zatvor ili čak dati objesiti. Mislim da si se prilično lako izvukao s neslužbenim izgnanstvom od Wakefielda.« Val se bacio mrzovoljno na podnožje njezina kreveta, od čega se ovaj sav zatresao. »Ne može me dati objesiti - i ja sam plemić. To se ne radi.« »Kao ni otmica.« Ona uzdahne. »Zašto si, za ime svijeta, to učinio, Val? Lady Phoebe jedna je od najdražih dama koje sam ikad upoznala. Mogao si joj uništiti život.« »Nisam se njoj želio osvetiti«, reče Val prstom dodirujući usnu. »Već njezinu bratu. Nije moja krivnja što mu je toliko stalo do sestre.« Nagnuo je lice unatrag, objesivši lice naopako kako bi je pogledao - što je, s obzirom na stanje njegova lica, predstavljalo posebno uznemirujući prizor. »I ti znaš zašto sam to učinio. Nikome ne dopuštam da me prijeđe a da ne osjeti moj gnjev. To je jednostavno pravilo. Ljudi bi ga se trebali držati.« »Ali on nije čak ni znao da te prešao!« reče ona ogorčeno. »Kao što sam rekao, nije moja krivnja.« Val je sada zvučao kao da se dosađuje. »U svakom slučaju, cijela je stvar sad završena.« Ona ga oprezno pogleda. »Gotov si s vojvodom od Wakefielda i njegovom sestrom?« »Njegovom sestrom sigurno«, Val prihvati. »Otišla je u Cornwall udati se za onog vojnika.« On zamaše rukom po zraku. »Ne bih ni za što išao u Cornwall.« »A vojvoda?« »Oh, i s njim također - barem zasad.« Val uzdahne i spretno skoči s kreveta. Nije se kretao kao osoba koja je pretučena prije samo dva tjedna. »No, to nije razlog zašto sam ovdje, najdraža sestro. Moram te zamoliti za uslugu.« Eve smjesta postane opreznom. Posljednja usluga koju je njezin brat zatražio od nje rezultirala je otmicom lady Phoebe. »O čemu se radi?«

295

Knjige.Club Books »Evie, draga, nemoj izgledati tako prestrašeno. Ovo je nešto sasvim jednostavno. Nešto u čemu bi čak mogla i uživati.« Činjenica što se Val šarmantno smiješio nije išla u prilog njegovim argumentima. Val je bio najopasniji kad je bio šarmantan. »Samo mi reci, Val«, reče Eve. »Investirao sam u Harte's Folly prije otprilike godinu dana«, reče on. »Želim da ti to nadgledaš.« Eve trepne. »Nadgledam? Kako? I zašto ja?« »Ti ćeš provjeravati novac, osigurati da ga Harte pravilno troši. Znaš da te zanimaju računovodstvene knjige i svi oni uredni redovi brojki.« Nažalost, to je bila istina. Još otkako je bila dijete, Eve je voljela brojke i njihova stroga pravila. »Ali...« »A što se tiče razloga zašto sam to pitao upravo tebe, to je zato što si mi sestra i jedina kojoj vjerujem na ovom svijetu«, reče Val jednostavno i prilično milo. »To i činjenica kako bih radije da moji poslovni partneri ne znaju ništa o ovome posebnom poduhvatu.« »Zašto? Zar je nezakonit?« »Tako sumnjičava!« odgovori on. »Pitao bih se otkud ti to, da savršeno dobro ne znam odgovor.« »Val...« Odjednom se našao ispred nje uzimajući je za ruke, što je za Vala značilo da se radi o nečemu prilično važnom. Gotovo nikad nije dodirivao druge ljude. »Trebam te, Eve«, reče on gledajući je u oči. »Možeš li ovo učiniti za mene? Molim te?« Stvarno, bilo je to neizbježno još otkako se pojavio u njezinoj sobi. »Da.« U MEĐUVREMENU U CORNWALLU...

296

Knjige.Club Books »Ne znam«, reče Phoebe skljokavši se na krevet na krajnje nedamski način, širom raširenih ruku i nogu, »je li bila tako dobra ideja upoznati mog brata i tvog oca.« »Zašto tako misliš, draga moja ženo?« upita je Trevillion. O, kako je voljela kad bi je svojim dubokim, hrapavim glasom nazvao svojom suprugom! A kako su bih vjenčani tek od tog jutra, još je uvijek imalo auru uzbuđenja. Hvala nebesima, ipak, da je napokon bila večer. Dan je bio pun uzbuđenja i slavlja sa svom njezinom i Trevillionovom obitelji, no također i vrlo iscrpljujući. Odlučili su se vjenčati u Cornwallu, u gradu blizu Trevillionove obiteljske kuće, koji se mogao podičiti malom, vlažnom normanskom crkvom. Cijeli se grad pojavio na svadbi. Činilo se kao da je samo vjenčanje dovoljno uzbudljivo za lokalno stanovništvo, no dolazak vojvode i vojvotkinje označio je pojavu koja se događa jednom u stoljeću. Što ju je vratilo na aktualnu temu. »Nakon svadbenog doručka, pronašla sam Maximusa u kutu kako s tvojim ocem razgovara o konjima, a Maximus je imao onaj ton glasa koji označava da kuje planove«, reče Phoebe s neodobravanjem. »Kakve planove?« upita Trevillion. Nekako je uspio skinuti većinu svoje odjeće jer su mu prsa bila gola kad joj je počeo ljubiti vrat. Ona podigne glavu kako bi mu omogućila bolji pristup. »Planove da kupi konje od tvog oca ili uloži u uzgoj konja ili nešto slično nametljivo. Maximus uvijek kuje planove, znaš.« »Uistinu znam«, odgovori novopečeni suprug dok je počinjao odvezivati njezinu vjenčanicu. »No mislim kako sam se sada umorio od razgovora o Maximusu. Sigurno možemo nešto drugo raditi naše prve bračne noći.« »Misliš li?« nevino upita ona. »Pretpostavljam kako bismo mogli otići na šetnju vrištinom...« »Phoebe...« »Ili jahati plažom... ili timariti jednog od konja...«

297

Knjige.Club Books Njegova usta prekriju njezine usne prekidajući njezine šašave prijedloge, što je, tehnički gledano, bilo varanje, no u tom trenutku Phoebe nije marila. Obožavala je Trevillionove poljupce. On jezikom prodre u njezina usta, nježno, meko istražujući, hvatajući je rukom za bradu kako bi je držao dok je naginjao svoju glavu preko njezine. Ona dahne i šire otvori usta, jezikom prelazeći po njegovoj donjoj usni. On se povuče, a ona primijeti kako mu se disanje ubrzalo. On smjesti svoje veliko tijelo na njezino i upita je: »Jesi li sretna, gospođo Trevillion?« »Jesam«, prošapće mu ona u odgovor. »Čak i ako nemam pozlaćeni dvorac ni mnoštvo slugu?« »Ti«, reče ona držeći njegovo lice među svojim dlanovima, »imaš oca i sestru koji te vole, nećakinju koju obožavam te upravo dovoljan broj slugu. Što se tiče pozlate... pa, ne misliš li da bi ona bila protraćena u mom slučaju? Radije imam vrištinu i vjetar s oceana i konje koje mogu jahati. I tebe, gospodine Trevillion. U svakom bih trenutku mijenjala pozlaćeni dvorac kako bih provela život s tobom.« Mogla je čuti kako je gutnuo, a tada je lice prislonio na njezino, vlažno. »Tako sam sretan što me želiš, Phoebe, želiš biti mojom suprugom i mojom ljubavi. Unijela si sunce u moj osamljeni, sivi život.« »Više nije osamljen«, prošapće mu ona. I tada ga poljubi.

Scan i obrada: Knjige.Club Books

298