Knjiga franjevci u cerniku

FRANJEVCI U CERNIKU JULIJE JANČULA, ofm

Drugo izdanje Tisak: ARCA d.o.o. Nova Gradiška Grafička priprema: Tihomir Podkonjak

JULIJE JANČULA

FRANJEVCI U CERNIKU

Prvo izdanje: SLAVONSKA POŽEGA, 1980.

Drugo izdanje: CERNIK, 2011.

Izdaje i odgovara: fra Ante Perković FranjevaÄ?ki samostan - Cernik

UVODNA RIJEČ Povijest franjevaca u Cerniku dijelim po stoljećima. Prvo je šesnaesto, zadnje devetnaesto s dodatkom do 1918. do koje godine u cerničkom samostanu nalazimo crne fratre, bivše kapistrance. U ono što se zbivalo nakon raspada Austro-Ugarske ne diram. Šesnaesto stoljeće: Sigurno je da su bosanski franjevci u 16. stoljeću djelovali na području Cernika i u okolici. Imali su samostan u Kobašu (1504— 1532) i u Dvorišću kod Bijele Stijene (1507—1543). U Cerniku su godišnji sajmovi bili na dan svetog Franje (1520—1536). Godine 1730. još su u Cerniku na starom katoličkom groblju viđene ruševine nekog samostana. Da su bosanski franjevci bili tu i pod Turcima svjedoče dokumenti koji govore o strahu franjevaca izvan turskog carstva da će im bosanski franjevci zauzeti samostane u mjestima koja su došla u turske ruke (1539). Tu su zatim vijesti kako je kalvin Mihajlo Starin (umro 1554) u Slavoniji progonio bosanske franjevce, kako su Turci bosanskim franjevcima dali samostan u Velikoj 1575, kako su bosanski franjevci od 1586. nastojali pojačati brigu za Slavoniju i Ugarsku i napokon kako su sudjelovali u slavonskim ustancima protiv Turaka krajem istoga stoljeća. Zanima nas što je bosanske franjevce povuklo u Slavoniju pred sam njezin pad pod Turke, zašto su prelazili Savu kad se Slavonija našla pod Turcima.

Sedamnaesto stoljeće: Cernik postaje sjedište župe koju vode fra­ njev­ci Bosne Srebrene. Župa se spominje 1623. Mjesto crkve vjernicima mjesta Cernik služi, jedna velika lipa izvan naselja, na osami. Tu u blizini stanuje župnik (1629). Poslije godine 1630. sagrađena je blizu srušene lipe mala drvena crkvica, uz nju je godine 1660. mali hospicij, redovnička kuća koja se kra jem stoljeća zove: rezidencija svetoga Leonarda. Kako su franjevci pod Turcima vodili brigu za vjernike?

Osamnaesto stoljeće: Zadnjih godina 17. stoljeća ili prvih godina 18. stoljeća franjevci sele od svetoga Leonarda u središte Cernika. Vjerojat5

no zauzimaju, kako su i drugdje činili, jednu srušenu i spaljenu džamiju s turskim grobljem unaokolo. Tu grade od drveta rezidenciju i crkvu svetoga Petra. U trećem desetljeću počinju spremati gradnju velikog samostana i crkve, proširuju prostor i gradilište. Sama gradnja počela je 1728. Do smrti najzaslužnijega za gradnju o. Mihajla Paunovića (1751) sagrađena su dva krila samostana i crkva. Istočno krilo počelo se graditi 1753. nakon što je srušena drvena crkva i rezidencija. Mjesto malene crkve svetoga Leonarda također je sagrađena 1752. po velika zidana crkva, danas ruševina. U tom stoljeću franjevci su u Cerniku stalno držali profesorij — gimnaziju za dječake iz cijele okolice. Bio je tu i studij filozofije barem od 1757. do 1765. Predavala se i moralna teologija od 1770—1789. — Godine 1757. slavonski i ugarski franjevci počinju živjeti odijeljeno od bosanskih kao provincija svetoga Ivana Kapistrana. — Do kraja stoljeća oni gube svoje polje rada, župe im se oduzimaju, samostani se ukidaju. Više nije potreban toliki broj franjevaca. Nije potrebno ni toliko škola za vlastiti podmladak. Život franjevaca se mijenja. Strpani u samostane oni sve više žive po kalupu koji je i za njih kao i za ostale svećenike načinio režim zvan apostolski. Franjevci više nisu ono što su bili kad je sav narod bio u njihovim rukama.

Devetnaesto stoljeće (od 1800. do 1918): Provincija daje još nekoliko znanstvenika i književnika, mnoštvo gimna zijskih profesora i pučkih učitelja. Što dalje franjevaca ima sve manje. Dužnosti koje vrše (župničke, kapetanske i druge) ograničuju se sve više na mjesta gdje su njihovi samostani. Njihov utjecaj čini neki dragi, ali sve uži krug vjernika i prijatelja koji još vole fratre.

6

Šesnaesto stoljeće FRANJEVAČKI SAMOSTAN U KOBAŠU (1504-1532) Postanak ovog samostana koji je tako brzo nestao čini razumljivijim istovremeni, mršavo dokumentirani i tamom obavijeni dolazak franjevaca u Cernik. Isti motivi, isti jadi doveli su bosanske franjevce i u Kobaš i u Dvorišće i u Cernik. Zbog blizine Cerniku ne možemo ništa ne reći o tim nestalim samostanima.

Zapadno od Kobaša koji je pripadao Franji Berislaviću (umro 1517), blizu ušća Orljave u Savu, nalazilo se mjesto koje se već u popisu župa 1334. naziva forum Gileti. Već tada je tu bilo trgovište s brodom preko Save, vlasništvo plemića Gileta. Gileti su tu sagradili i jaku tvrđavu s obje strane Save za sigurnost broda. Tuda je vodila stara cesta iz župe Glaž prema Požegi. U tvrđavi na slavonskoj strani sagradili su franjevci bosanske vikarije samostan svete Marije, uz dobru pomoć plemića Gileta i naroda. Godine 1504. bila je gradnja samostana već u toku. To saznajemo iz tužbe koju su ugarski franjevci (Fratres Hungari) podigli protiv bosanskih franjevaca (contra Boznenses) na generalnom kapitulu franjevačkog reda koji se održavao o Duhovima 1504. u Mantovi. Tužitelji su na spomenutom kapitulu zahtjevali da bosanski franjevci odmah obustave gradnju koju su se usudili započeti u tvrđavi Giletić (in castro Gywletiz) s ove strane Save (citra Zavam).

Pisac đenđeške (Gyöngyös) kronike, ugarski franjevac, s velikim zadovoljstvom bilježi u svoju samostansku kroniku: Raspravu o toj stvari vodila su petorica franjevaca, članova lcapitula. Oni su odredili da Bosanci imaju odmah prestati s gradnjom koju su započeli. Neka najprije dođu na naš provincijski kapitul i neka mole od nas dozvolu za gradnju in castro Gywletiz ultra Savam i tek ako im mi dozvolimo, mogu na staviti gradnju, drukčije ne (Chronicon Bosnae, 23—24. — HE III, 374).

Ipak nije bilo tako kako je želio đenđeški kroničar. Parbe radi gradnje istog samostana vodile su se i dalje na najvišim foru mima franjevačkog reda sve do 1514., što više i kod kralja i kod pape. Dr. fra Dominik Mandić piše: Na Općem zboru Franjevačkog Reda u Mantovi godine 1504. bosanski vikar vodio je borbu s ugarskim franjevcima opservantima, jer je Bosanska vikarija gra dila novi samostan... na lijevoj strani Save koji je prostor (tada ugarska opservantska vikarija) sebi prisvajala. Samostan je bio posvećen Blaženoj Djevici Mariji. i kralj Vladis7

lav II u pismu papi Juliju II od 12. listopada 1504... kaže da se samostan nalazio u Požeškoj županiji (in comitatu de Posega, Franj. Bosna, 145).

To pismo dokazuje da je stvar došla i pred kralja i pred papu.

Možda su bosanski franjevci na čas i prekinuli s gradnjom, ali su započetu gradnju ljubomorno čuvali i poduzimali sve da je mogu nastaviti. Izvještaj sa generalne skupštine franjevaca cismo ntanskih opservanata koja se održavala u Asizu 1507. kaže da je u skupštini nastala velika prepirka inter Hungaros et Bosnenses radi samostana svete Marije kod rijeke Save koji su Bosanci poče li graditi ovlašću Siksta IV (circa conventum s. Mariae apud fluvium Savam auctoritate Sixti IV inchoatum). I tu se još govori o započetoj gradnji. Ovaj puta skupština je odlučila da samostan ostane Bosancima, ali pod uvjetom da se ubuduće nikad više ne usude prihvatiti nijedno drugo mjesto (nullum alium locum) preko rečene rijeke (W XV, 458).

Koliko su se bosanski franjevci, a pogotovo slavonski plemići, držali ove odredbe franjevačke generalne skupštine, vidi se najbolje po tom što je Franjo Berislavić upravo oko godine 1507. istim bosanskim franjevcima sagradio velik i prostran samostan u trgu Dvorišće na svom posjedu Bijela Stijena (HE II, Berislavići 422, Bijela Stijena 531).

Poslije godine 1504. više se ne spominje ni forum Gileti, ni cas trum Gywletiz. I trg i tvrđava s brodom prešli su u vlasništvo Fra nje Berislavića, a poslije njegove smrti u vlasništvo Stjepana Berislavića.

S tim je odmah isčeznuo i naziv po prijašnjem vlasniku. Berislavići su novi posjed spojili sa svojim Kobašem, pa je i naziv Kobaš po volji Berislavića prešao na nekadašnji forum i castrum plemića Gileta. I samostan se od tada zove Savensis ili Kobazensis s. Mariae — Svete Marije na Savi ili u Kobašu (HE III, 374).

Koliko su ugarski franjevci opservanti bili protiv prelaženja bosanskih franjevaca preko Save vidi se po tom što se i gene ralni franjevački kapitul koji je u Asizu započeo radom 13. lipnja 1514. još uvijek bavio istom tužbom. Ipak đenđeški kroničar ovaj puta dobrano gladi ono što je onako oštro napisao 1504: Bosanci neka zadrže samostan svete Marije na Savi u pograničnom podru čju Ugarske (in confinibus Hungariae).

Samostan im je prepušten iz blagonaklonosti s tim da ubuduće više ne smiju uzeti nijedan drugi samostan s ove strane Save (Chronicon Bosnae, 23—24). Tako je ta parba konačno završena.

8

Bosanski su se franjevci prigodom gradnje samostana i par nice s ugarskim franjevcima pozivali na dekret pape Siksta IV od 12. kolovoza 1473. U dekretu se ističe da su franjevački samostani u Bosni gotovo svi spaljeni i porušeni, zemlja opustošena, franjevci progonjeni. S druge strane gospoda hrvatska i slavonska između Save i Drave zovu bosanske franjevce u svoje gradove, tvrđave i sela, žele im sagraditi »domos et loca« ili im dati već sagrađene, da i ondje dijele narodu sakramente.

Papa, žaleći ih kao dobar otac, dozvoljava bosanskim franjevcima da »ultra flumen Savoy usque ad flumen Dravoy« (preko rijeke Save sve do rijeke Drave) primaju i drže vinograde i posjede, grade kuće i samosta ne (domos et conventus aedificare), odnosno sagrađene primaju (Acta Bosnae, 280—282. — Kultura I, 157—158).

Ovu bulu Siksta IV potvrdio je i obnovio papa Julije II 23. siječnja 1511. i pod prijetnjom izopćenja zabranio svim svjetovnim svećenicima odvraćati vjernike da neidu k franjevcima na ispovijed niti im daju milostinju. Ujedno je papa naredio kaločkom nadbiskupu, pečujskom biskupu i čazmanskom prepoštu neka se brinu da bosanske franjevce nitko ne smeta (Acta Bosnae, 305).

Dr fra Dominik Mandić nadopunjava ovo što je rečeno i navodi da su se ugarski opservanti jako opirali bosanskim franjevcima i odluci generalnog kapitula u Asizu 1514. Uza sve to kapitul je kobaški samostan dosudio Bosancima, najviše pod utjecajem bule Cupientes Nikole V koju je u ovjerovljenom prijepisu prikazao bosanski vikar fra Ante Jezerčanin, pa i uslijed preporu ke ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava II (Franj. Bosna 148).

Prema buli Cupientes od 14. svibnja 1447. izdanoj prigodom diobe ugarskih opservanata od bosanske vikarije, granica između bosanske vikarije i nove ugarske vikarije imala je biti rijeka Dra va i samo bosanska vikarija s područjem od Drave do Jadrana imala je uživati povlastice koje su pape podijelili bosanskoj vikariji. Međutim su opservanti nove ugarske vikarije uz jaku podršku ugarskih velikaša i plemića od istog pape ishodili bulu Ineffabilis od 10. veljače 1448. prema kojoj granica između jedne i dru ge vikarije ima biti rijeka Sava i nova ugarska vikarija s područjem od Save do Tatarskoga mora uživat će sve povlastice koje uživa bosanska vikarija (Franj. Bosna, 115—116).

Ugarski su franjevci-opservanti željeli bosanske franjevce isključiti iz Slavonije, no pape Siksto i Julije učinili su Slavoniju zajedničkim 9

područjem jednih i drugih, dozvolili su bosanskim franjevcima osnivati samostane između Save i Drave ne dirajući samostane koje su ugarski franjevci u Slavoniji već imali. Ugarski su franjevci ipak činili sve da spriječe širenje bosanskih franjevaca po Slavoniji.

Upravo tih godina opservanti u Ugarskoj bili su na vrhuncu snage.

Prema Waddingu (XV, 401—403) ugarska je vikarija godine 1506. imala 70 samostana i oko 1700 braće. Dijelila se u 10 kustodija. Druga po redu kustodija bila je kapistranska ili srijemska sa sijelom u Iloku. Imala je 8 samostana. Pet južno od Dunava (Ilok, Šarengrad koji se tada zvao Voćin — de Athya, a osnovao ga je Ivan Morović, vidi W. X. 49, zatim Alšan, u blizini današnjeg sela Gunje, Đakovo i Prečka kod Vinkovaca). Tri su samostana bila sjeverno od Dunava (Futok kod Novog Sada, te Kabol i Klillod ili de Kylnus, negdje u Bačkoj — in Hungaria inferiori, u Donjoj Ugarskoj. Šesta je kustodija bila ozorska sa sijelom u Ozori. Imala je 7 samostana: 2 u županiji Tolna (Ozora i Paks), 2 u županiji Baranja (S elje sjeverno od Drave i Sveti Đurađ na Dravi kod Valpova na slavonskoj strani, ostala 3 bila su u šomođskoj županiji). Osma je kustodija bila slavonska s glavnim samostanom u Voćinu pod Papukom (Athina, Athinensis ad Beatam Virginem Mariam, Athinae, celebri olim Slavoniae oppido et arce, Dioecesis Zagrabiensis et Archidiaconatus Vaskae, a vidua Joannis Comitis de Corbavia et vidua Jobi de Gara, sororibus fundatus, Greiderer 1,166).

Ostali samostani slavonske kustodije bili su: Svetog Kristofora u Poljanskoj kod Stražemana, svetog Ladislava u Podborju (danas Daruvar), Uznesenja Marijina u Varalji ili Podgrađu grada Moslavine (Crtice 78-79 i 262), između Garića i Vrtlinske (Buturac 13), a Georgio Chunor ... extructus anno 1460, svete Marije Magdalene u Ivaniću (danas Kloštar Ivanić), Petrovo ili Petrovac i De Remetino. Za Podborje, Varalju, Petrovo i Remete u izvještaju se izričito kaže da su u Križevačlcoj županiji. Prema tome Petrovo nisu Petrovci kod Vinkovaca ni Petrijevci kod Osijeka, nego je to mjesto bilo negdje u kasnijoj Maloj Vlaškoj (možda Petrovina Ljudevita Pekry). Isto tako De Remetino nije Remetinec kod Varaždina, nego današnji Duzluk kod Orahovice, gdje se već od druge polovice 16. stoljeća nalazi pravoslavni manastir.

Najstariji franjevački samostani u Slavoniji bili su u Virovitici, Požegi, Grabovniku (Kloštar Podravski) i u Našicama.

10

Ti su samostani sa Zagrebom i Kostajnicom činili zagrebačku kustodiju stare ugarske provincije koja je od 1415. do 1517. bila lconventualska, a od 1523. zvala se: Provincia Hungariae S. Mariae. Zagrebačkoj kustodiji pripadao je i samostan u Seglaku, blizu Osijeka, sagrađen 1488, čitava dva stoljeća ili stoljeće i pol kasnije nego gore spomenuti samostani. Samostani u Varaždinu, Koprivnici, Ludbregu i Semenju (Prekmurje), svi u zagrebačkoj biskupiji, pripadali su pečujskoj kustodiji iste stare ugarske provincije. Srijemska kustodija iste provincije imala je čak 10 samostana: Bač, Ilok (1454. predan ugarskoj vikariji opservanta), Mitrovica, Tordinci (De Tadua), Manđelos (Franca Villa), Irig (Sveti Irenej), Zemun, Banoštor, Ench (Eudi, Endi, Janok?) i Rednich (Vrdnik).

Iste godine kad je završena parba između bosanskih i ugarskih franjevaca glede samostana u Kobašu (1514), bila je bosanska vikarija ponovno podijeljena u dvije vikarije: u vikariju Bosne Srebrene i u vikariju Bosne Hrvatske. Prvoj su pripali samostani koji su 1514. već bili pod turskim gospodstvom, a drugoj samostani koji te godine još nisu bili pod turskim gospodstvom. Kobaš je pribrojen vikariji Bosne Hrvatske, grebenskoj kustodiji koja je imala 5 samostana: Greben, Kobaš (Chobaz), Dvorišće (Duorischie), Šabac (Sabaz), i Bobovišće (Bobovischie, Popovischie, Graiderer I ,69).

Tri godine kasnije (1517) u čitavom franjevačkom redu dogodila se krupna promjena. Franjevci zvani konventualci od 1415. do 1517. birali su generala (generalnog ministra) reda koji je smatran poglavarom svih franjevaca i nasljednikom osnivača reda, svetog Franje Asiškoga.

Franjevci opservanti (koji su išli za strožim obdržanjem pravila) i kojih je bilo mnogo više nego konventualaca dijelili su se na dvije familije: cismontansku čiji su samostani bili s ovu stranu planina (Alpa), ili bliže Italiji, i transmontansku, s onu stranu Alpa. Svaka je familija birala svoga generalnog vikara (zamjenika generalnog ministra) koji je njom upravljao. Konventualske pokrajine zvale su se provincije i svaka je birala provincijala (minister provinciae), opservantske pokrajine nasuprot zvale su se vikarije i birale su svaka svog vikara. Na zajedničkom kapitulu koji je 1517. sazvao papa Leon X, papinom voljom došlo je do obrata: Konventualci su morali pečat čitavoga reda predati opservantima koji će odsad birati generalnog ministra čitavoga reda, njihove se pokrajine neće više zvati vikarije nego provincije i birat će provincijale.

11

Tako se i obje bosanske vikarije od 1517. nazivaju provincijama. Pa i Fratres Minores Opservantes de Familia Cismontana in Hungaria ili kratko Fratres de Familia in Hungaria od 1517. svoju pokrajinu zovu provincijom (Esser-Zirdum 119 — 130).

Stara se ugarska provincija (Provincia Hungariae), da bude podložna izravno nasljedniku svetog Franje, a ne nekom njegovom zamjeniku, godine 1415. priklonila konventualcima. Zvala se od te godine Provincia Hungariae Conventualium, od 1454: Provincia Hungariae Conventualium Reformatorum, skraćeno, nasuprot onome: Fratres de familia, ugarski su konventualci nazivani: Fratres reformati. Čim su opservanti dobili upravu cijelog franjevačkog reda u svoje ruke, ugarski su konventualci prešli u opservante: Fratrum... Ordinis Minorum olim Reformatorum, nunc autem Regularis Observantiae nuncupatorum Provinciae Hungariae, piše papa 1519. (W XVI, 108 i 598). Kako su sada u Ugarskoj bile dvije opservantske provincije, trebalo im je dati imena po kojima će se razlikovati. Da se izbjegne svaka zbrka odlučeno je godine 1523. da se ugarska provincija, nekad zvana: de familia, zove: Sanctisimi Salvatoris — Presvetog Spasitelja, obično: salvatorijanska, a ona koja se nekad zvala reformiranih, da se zove: Svete Marije (W XVI, 168). Šesnaesto stoljeće može se nazvati stoljećem opustošenja ugarskih provincija. Provincija Presvetog Spasitelja čiji kroničar 1525. s ponosom ističe da provincija ima 73 samostana i 1472 brata, po popisu iz godine 1587. ima samo 4 samostana. U samih 60 godina napušteno je ili porušeno i spaljeno 69 samostana. Nije bolje prošla ni provincija Svete Marije. Sačuvali su se samo samostani na zapadnoj i sjevernoj granici Ugarske ili u Slovačkoj (Brevis Memoria, 20. — W XXII, 123 — 124).

Provinciji Bosne — Hrvatske Turci su kroz to vrijeme razorili 29 samostana — sve osim Senja i Trsata (Š 1969, 14), dok je provincija Bosne Srebrene pod turskim gospostvom u najvećim nevoljama uspjela sačuvati 14 — 16 samostana (W XXII, 123 — 124, Kultura, 128).

Postoji nesigurna vijest da su Turci samostan u Kobašu spalili već 1520, ali je iza toga još bio obnovljen. Te su godine turske provale bile gotovo neprekidne. Ban-biskup Petar Berislavić morao je s malim sredstvima braniti granicu od ušća Save u Dunav do ušća Une u Savu i odatle opet granicu do Dubrovnika. Turci su uvijek gledali provaliti ondje gdje ih Berislavić nije očekivao. Upravo te godine Turci su i samog bana iznenada zaskočili i ubili. Vijest o spaljivanju kobaškog samostana donosi 12

Wadding (XVI, 130) prema pismu prefekta gradnje bazilike svetog Petra u Rimu, kardinala đakona S. Mariae in Porticu, Bernarda. Kardinal javlja da su Turci spalili samostan i crkvu svete Marije od Milosti (de Gratia) in Pozrhavia, pečujske biskupije u Ugarskoj. Za obnovu tog samostana i crkve papa Leon X podijelio je oproste jednake onima koje su dobivali darovitelji za gradnju crlcve svetog Petra u Rimu. Nije lako odgonetnuti što znači ono: in Pozrhavia. Ipak se čini da je to iskvareni oblik mjesto: in Posavia ili Possavia. Berislavići se u to doba nazivaju gospodarima posavskim. Papa Siksto V pismom od 13. ožujka 1586. šalje franjevca Đuru Tuzlaka s nekoliko drugova svećenika: in partes Possaviae et Possemiae — u Posavinu i u Srijem, da se brinu za duše tamošnjeg naroda (AB, 340). Provincijal fra Marijan Pavlović 1623. župu Lužani ili Kobaš naziva župom u Posavlju (AO, 1900, — 82).

Samostan u Kobašu nije bio dugog vijeka. Turci su 1530. zauzeli upravo taj zapadni dio Kobaša, gdje je bio brod preko Save i samostan.

Učinili su to protiv volje gospodara Stjepana Berislavića, ali kako su onda još držali s njime prijateljstvo, možda nisu odmah protjerali franjevce čiji je samostan bio u tvrđavi. Turci su ondje podigli svoju novu tvrđavu. Franjevci su samostan morali ostaviti 1532, kad su bosanski odredi turske vojske ondje prelazili preko načinjenog mosta u pokretu prema Beču i na povratku nakon neslavnog »zauzeća« Kiseka (HE III, 374 — 375, Buturac 13). S vremenom je samostan zajedno s tvrđavom, kasnije nepotrebnom i napuštenom, porušen. Održala se samo crkva svete Marije i to kroz cijelo tursko doba i do kraja 18. stoljeća. Tada je već bila u sasvim ruševnom stanju, ali je kasnije i opet obnovljena.

Spomen na taj samostan sačuvan je u kobaškoj toponomastici pod imenom kloštar (Slavonac radije kaže: kloštra, HE III, 374 — 375).

Uspomena na kobaški samostan bila je »nevoljama koje jc prouzročilo tursko oružje« (Greiderer) tako izbrisana da se već u vrijeme Turaka za njegovo postojanje nije znalo ili se u dokumentima iz turskih vremena nitko nije sjetio da ga spomene. Biskup Ivković krizmao je između 1626. i 1630 u župi Lužani u kojoj je bio i Kobaš jednom 800, drugi put 528 osoba (Croatia Sacra 1934, 76 — 77). Fra Petar Nikolić koji inače voli spomenuti da je negdje bio franjevački samostan, 13. svibnja 1660. piše: U župi Lužani postoji samo jedna crkva s nazivom svete Marije u nebo uzete (AB, 494). Nasljednik fra Petra Nikolića fra Luka Ibrišimović kao vikar zagrebačkog biskupa za tursku 13

Slavoniju, 30. travnja 1693. izvješćuje da je sveto ulje primio od njega i pater Augustin Henpacze pro parochia Beatae Virginis Mariae in Kobas et Oriovacz (AB, 521).

Fra Mirko Pavić (Ramus 92) navodi svjedočanstvo da je pobožno preminuli pater Augustin iz temelja podigao crkvu svetog Ivana Krstitelja u Kobašu (na mjestu gdje je današnja crkva). Gradnja crkve koštala je 400 forinti u novcu osim troškova za radnike i majstore. U vrijeme patra Antuna a Cotor obnovljena je i pokrivena velika crkva od kamena (grandis Ecclesia lapidea) svete Marije Anđeoske. — U popisu slavonskih franjevačkih župa iz prve polovice 18. stoljeća (1733) spominje se župa svetog Ivana Krstitelja u Kobašu, a prva filijala te župe jest Uznesenje Blažene Djevice Marije, udaljena od župne crkve četvrt sata (Ramus 178).

Iz izvještaja kanonskih vizitacija od godine 1730. i 1746. saznajemo da se ova crkva (kapela) nalazila na groblju, pol sata daleko od Kobaša, uz Savu, na mjestu koje je narod zvao kloštar (Vulgo Kloster). Sastojala se samo od svetišta stare crkve koja je bila spojena s porušenim samostanom. Uz crkvu se sa strane Evanđelja nalazio od kamena sagrađeni toranj. U crkvi je bio smješten oltar s velikom oltarnom slikom. Misa se tu služila često preko godine (Croaia Sacra 1931, 243). Godine 1751. u opisu župa požeškog konzistorija kaže se: pol sata udaljena od župe stara kapela Blažene Djevice Marije, zvana u Kloštru, pokrita, većim dijelom bez stropa. Ima toranj bez zvona i osim slike Blažene Djevice Marije nad menzom, nema ništa drugo (Kat. List 15. IV 1943, 173).

Doskora (1758) ova crkva nije bila drugo nego ruševina svetišta koje je nekada pripadalo crkvi od koje više nije bilo ni temelja. Kasnije se ipak nastojalo oko popravka ostatka crkve. Godine 1780. podignut je na njoj novi krov. U izvještaju kanonske vizitacije iz godine 1841. za crkvu Uznesenja Gospina u Kobašu kaže se da potječe: ab immemorabili, a quo, ignoratur, probabilius a quibusdam monachis, quia claustrum, quod modo dirutum est, coniunctum habuit, structurae gotinae. Godine 1841. još su se dakle na ostacima crkve vidjeli tragovi nekad crkvi prigrađenog samostana u gotičkom stilu kao danas u Voćinu. Nije se znalo kojim redovnicima je samostan pripadao. Rubetić, čini se prvi, a za njim mnogi drugi, poklanjali su ga cistercitima. — U novije vrijeme prvi je pisao o postanku franjevačkog samostana u Kobašu profesor Stjepan Pavičić (HE III, 374 — 375).

14

Šematizam kapistranske franjevačke provincije od g. 1895. (str.

38) kaže: Između 1500. i 1516. sagrađen je, kako kažu rukopisi, samostan za jajačke franjevce u tvrđi Giletiz, danas Geletinci, filijala cerničke župe. Tako je eto kobaški samostan ušao u povijest Cernika, a jer ga više nema, zadržat ćemo ga radi uspomene u cerničlcoj povijesti. U kasnijem šematizmu Hrvatske provincije svetoga Cirila i Metodija od 1913. (str. 29) dolazi do ispravka onoga što je napisano 1895: monasterium in Castro castelli Giletiz, vulgo Kobaš. Šematizam se poziva na rukopise bečkog arhiva pod oznakom: Turcica. Posebno je važno što se ovdje kaže da je samostan sagrađen: pro fratribus jajcensibus, za franjevce iz Jajca ili bolje iz jajačke banovine. Isti su franjevci s istih razloga došli ne samo u Kobaš i u Dvorišće, nego i u Cernik (i u Veliku) malo prije pada pod Turke.

Zanimljivo je kako se Greiderer opisujući prema rimskim dokumentima parbe oko samostana u Kobašu kao stranac ne može snaći u pitanju tko su tužitelji, a tko tuženi, i gdje je bio Kobaš. Govoreći o raspri na skupštini cismontanskih opservanata u Asizu 1507. Greiderer kaže da su tužbu protiv Bosanaca koji su turski podložnici podigli oni bosanski franjevci koji su u katoličkoj Bosni: litem quam Minoritae in Provinciae Bosnae ditione Catholica detenti, nunc Croatae, modo Hungari, jam Latini (ob Graecanismum in Turcarum districtu, praesertim Europeo invalescentem) nuncupati, Minoritis Turcarum Dominio subjectis seu Bosnensibus ratione Conventus S. Mariae ad fluvium Savum recumbentis, et ab ipsis ex authoritate Sixti IV inchoati, movebant. Patrum congregatio decidit declarando, eundem Conventum Bosnensibus ea conditione remansurum, ne alium de f u turo ultra fluvium Savum recipere somniarent (I, 68). Nejasno informiran, kaže da se tužitelji, franjevci iz katoličkog dijela Bosne, pod utjecajem grčkoistočnjaka, zovu sad Hrvati, sad Ugri, sad Latini. Tužene je proglasio tužiteljima.

Samostan u Kobašu gradili su upravo franjevci iz katoličkog dijela Bosne, iz jajačke banovine. Ti su franjevci bili osobito tijesno povezani sa slavonskim plemićima koji su po dužnosti branili od Turaka ne samo Slavoniju nego i jajačku banovinu, a ujedno su branili i svoje posjede koji su bili s jedne i druge strane Save. U to vrijeme — do 1514. bosanski franjevci pod Turcima još nisu bili odijeljeni od bosanskih franjevaca izvan turskog carstva pa nisu ni mogli tužiti jedni druge. Inače Greiderer kaže: skupština je odlučila da samostan ostane Bosancima pod uvjetom 15

da ubuduće niti ne pomisle primiti koji drugi samostan preko rijeke Save.

Na drugom mjestu (I, 161) Graiderer ponovno govori o kobaš­kom samostanu, čini se i ne znajući da je već o njem govorio. Ne spomi­ nje Kobaš nego kaže: Savensis Beatae Virginis Mariae, savski samostan Blažene Djevice Marije, primljen ovlašću Siksta IV koji je vladao Crkvom od 1471. do 1484. Samostan je dobio ime po rijeci Savi na kojoj leži. I opet tvrdi nejasno da su tužbu protiv bosanske braće koja su se u tom samostanu nastanila 1507. podigli opservanti Hrvatske koji su se nedavno odijelili od bosanskih opservanata. Tužba je podignuta zato što je taj samostan preko Save.

Slično Greiderer kao stranac nije mogao za sigurno odrediti, gdje se nalazi mjesto Kobaš. Tražio ga je na zemljovidnim kartama i došao do toga da ima više Kobaša i u Slavoniji i u Bosni. Jedan je tri milje pred ušćem Vrbasa u Savu. Na novoj Müllerovoj karti označen je kao Matzkobaz (očevidno Mačkovac). Nasuprot ovome nalazi se i drugi s južne strane Save, zvan Turski Kobaš. No postoji u Slavoniji prije Broda selo istog imena sjeverno od Save. Tu je župa kojom su nekada upravljali franjevci provincije svetoga Ivana Kapistrana. Na starim kartama nalazi se njemu nasuprot u Bosni drugi Kobaš (Kobazium) na ušću Vrbasa u Savu na zapadnoj strani te rijeke. Na novijim ga kartama nema.

U kojem je od ovih mjesta bio samostan, ne znam odrediti, ali više naginjem onom prvom (Mačkovcu), jer je znatnije mjesto i od turskih provala udaljenije: locum magis celebrem et a Turcarum incursionibus remotum. Dodajem (kaže Greiderer): u katalogu 1506. nema ga. Bit će dakle da je osnovan poslije te godine. Gonzaga, pisac 16. stoljeća, stavlja ga u Slavoniju. Samostan su uništile nevolje koje je prouzročilo tursko oružje (I, 149 — 150).

Prema Mačkovac Greiderer je na svoju ruku za Kobaš iskovao i naziv: Kowaz.

Literatura: Acta Ordinis Fratrum Minorum, Ad Claras Aquas 1900: ad historiam Provinciae Bosnae Argentinae, p. 80 — 84.

Bösendorier Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910.

Brevis Memoria Provinciae Capistranae ab erectione sui de Provincia Bosnae Argentinae anno 1757. die 16. Augusti solemniter promulgata . . . Budae 1857.

Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970.

Buturac Dr Josip, župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra 2, Zagreb 1931, 216 — 254.

Draganović Krunoslav, Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog, iz godine 1630, Croatia Sacra 7, Zagreb 1934, 65 — 78.

Esser Kajetan — Zirdum Andrija, Pregled povijesti Franjevačkog reda, Sarajevo 1972.

Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum occlesiastica, Zagrabiae 1892.

Fermendžin P. Eusebius, Chronicom observantis Provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890.

Greiderer Vigilius, Germania Franciscana, Tom. I, Oeniponte 1777.

16

Hrvatska Enciklopedija II, Berislavići, Bijela Stijena, III, Brod na Savi, Zagreb 1941. i 1942.

Jelinić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912.

Mandić Dr O. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968.

Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766.

Pipinić Franjo, Župe požeškog konzistorija 1751. godine, Katolički List 15. IV 1943, broj 15, 173 — 175.

Predturska povijest Našica, Cernik 1974. (rukopis).

Schematismus Almae Provinciae S. Joannis a Capistrano MDCCCXCV, Budapestini 1895.

Schematismus Almae Provinciae SS. Cyrilli et Methodii 1913, Zagreb. Šematizam Hrvatske franjevačke provincije s. Ćirila i Metoda, Zagreb 1969.

Waddingus Lucas, Annales Minorum ... X, XIV, XV, XVI, XXII, Ad Claras Aquas 1932. i 1933.

FRANJEVAČKI SAMOSTAN U DVORIŠĆU (1507-1543) O tom samostanu ne zna se mnogo. Radi njega nije došlo do parbe pred najvišim crkvenim vlastima kao radi lcobaškog. Ugarski franjevci kao da nisu ni čuli za njega. Bio je također kratkoga vijeka. Sagradio ga je ban bosanski i gospodar posavski Franjo Berislavić. Bilo je to oko godine 1507. nakon što se odrekao banske dužnosti i povukao na svoje imanje Bijela Stijena. Taj posjed dobio je po drugoj svojoj ženi Barbari Frankopan, udovi srpskog despota Vuka Brankovića. čini se da je gradnja samostana bila i Barbarina želja. Bila je rođena u obitelji veoma sklonoj bosanskim franjevcima. Kćerka je Sigismunda, a sinovica Martina Frankopana, utemeljitelja franjevačkog samostana na Trsatu. U samostanu na Trsatu još se i danas čuva jedan relikvijar (moćnik), poklon despotice Barbare. Umrla je 1508. nakon što je s Franjom Berislavićem živjela 13 do 18 godina. Posljednji gospodar Bijele Stijene, prije nego su je 1543. zauzeli Turci, bio je slavni Petar Keglević.

Područje oko Bijele Stijene bilo je prije Turaka lijepo naseljeno samim hrvatskim stanovništvom. Tu su bile 34 župe svetačkog arhiđakonata zagrebačke biskupije. Međutim nakon Katzianerova poraza 1537, a još više nakon pada Dubice 1538. počeo je narod bježati iz loga kraja.

Oba tadašnja bana Petar Keglević i Toma Nadaždi izvješćuju o tome.

Narod je najviše selio u Ugarsku (Gradišće) na tamošnja dobra svojih gospodara. Pomoćne turske čete (Vlasi, kako ili se tada općenito nazivalo) stalno su provaljivale u taj kraj, hvatale i odvodile narod. Već 17

godine 1544. padom Kraljeve Velike čitav je taj kraj u turskim rukama.

Hrvatskog katoličkog stanovništva nije tu ostalo gotovo ništa. Na njihovo mjesto Turci su naselili mnogo Vlaha da im služe kao graničari i neredovite pomoćne čete. Zbog toga je čak i povijest ruševina samostana u Dvorišću sasvim oskudna, potpuno nijema. Pavičić ovako opisuje nekadašnju okolicu Bijele Stijene: U predgrađu stajala je crkva svete Barbare (možda današnje selo Bobare, Buturac), a na podnožju bile su još tri župe: svetog Mihajla u selu Poveličju na mjestu današnjih Goleša — Rajičića, svete Marije u selu Crkvenici na položaju današnjeg Kovačevca i svete Katarine ondje gdje su danas Rađenovci. Osim toga u početku 16. stoljeća podignuli su franjevci s pomoću Franje Berislavića... prostran samostan u Dvorišću, blizu današnjih Alavudaca. Osim Podgrađa dobilo je trgovačko-obrtnički značaj i to Dvorišće koje je bilo središte dobro naseljenog kraja. Trgovište branio je kaštel... podignut na obližnjem brdu... (HE II, Berislavići i Bijela Stijena, Podrijetlo 196 — 220, Crtice 84, Buturac 9 — 10, 13 — 14 i 21 — 22, Kulturno-povijesni zbornik zagrebačke nadbiskupije I, 418).

Samostan u Dvorišću spominje se i u navedenom već popisu samostana bosansko-hrvatske vikarije iz godine 1514. Koliko se znala povijest samostana u Dvorišću pokazuje i Greidererovo uzaludno traženje, gdje bi taj samostan imao biti. Kaže da su ga neki upućivali na jedno Dvorišće koje je bilo u Podravini blizu Ždale i Bobovca. Drugi su ga upućivali na drugo Dvorišće na obali rijeke Mure u županiji Zala, treći na Dvorišće kod Vrbovca u križevačkoj županiji, četvrti na Daranovce kod Požege ... (71, 150).

Literatura: Bösendorfer Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910.

Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970.

Buturac Dr Josip, Popis župa zagrebačke biskupije od godine 1334, Kulturno-povijesni zbornik zagrebačke nadbiskupije I dio, Zagreb 1944, 409 — 454.

Greiderer Vigilius, Germania Franciscana, Tom. I, Oeniponte 1777.

Hrvatska enciklopedija II, Berislavići, Bijela Stijena, Zagreb 1941.

Pavičić Stjepan, Podrijetlo hratskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953.

GODIŠNJI SAJAM U CERNIKU NA SVETOG FRANJU Kroničar cerničkog samostana (III, 78—79) bilježi: 8. listopada 1911. svečani blagoslov kapele svetog Linarte, obnovljene na uspomenu 18

400 godišnjice obstanka i 200 godišnjice prelaska cerničkih franjevca od svetog Linarte u današnji svoj samostan. Što se tiče 400 godišnjice opstanka kapele svetog Linarte, kroničar se sigurno oslonio na fra Grgu Čevapovića koji tvrdi da je u Cerniku već 1520. postojala franjevačka rezidencija svetog Leonarda (Recepsio 502— 503). Po Čevapoviću i Julije Kempf misli: Već se godile 1520. znade za njihov samostan ili manastir u kome su vrijedni franjevci kao revni župnici i dušobrižnici proveli čitavo vrijeme turskog vladanja... Za ono doba bila je crkva sasvim mala, a tako i manastir (Oko Psunja 55). Ove zadnje riječi o sasvim maloj crkvi i manastiru podsjećaju na izvještaj fra Petra Nikolića iz godine 1660. o smještaju cerničkih franjevaca (kod svetog Linarte). Međutim prije Turaka franjevci kod svetog Leonarda sigurno nisu bili. Njihov boravak ondje bio je uvjetovan prilikama pod turskim gospodstvom. Kako osjetljivi Turci nisu podnosili sastajanje kršćana na službu Božju usred turskog naselja, franjevci su vjernike skupljali izvan Cernika na nekoj osami kod jedne lipe. Oko sto godina lipa im je bila mjesto crkve. Ruševine predturskih crkvi bile su u samom mjestu. Tek naknadno je u blizini lipe podignuta kapelica, sasvim mala, kakvu su i Turci bez većih teškoća dozvolili sagraditi. U prvom izvještaju o lipi iz godine 1629. o kapelici još nema ni riječi. Prvi ju spominje Mrnavić 1637.

Pod imenom svetog Leonarda spominje se istom 1693.

I ako Čevapović ne navodi odakle je uzeo godinu 1520, iz samog njegovog pisanja (Recensio 551) vidi se da mu je bila poznata povijest Beževića Cerničkih i dokumenti pomoću kojih su početkom 18. stoljeća pokušali dobiti natrag sve svoje posjede koje su prije Turaka oko Cernika imali. Prema Pavičiću (HE III, 680) u jednome od tih dokumenata stoji da su Deževići (Dessewffy) godine 1520. dobili pravo u Cernilcu držati tjedne sajmove nedjeljom, a godišnji sajam na dan svetoga Franje. Zašto upravo na dan svetoga Franje? Nije nam moguće doznati da li u dokumentu ima o tome nešto više napisano, ali po svemu izgleda Čevapović svoju tvrdnju temelji baš na tom dokumentu, kao i Kempf koji također obilato navodi iste dokumente. (Požega 35—36, 96—98).

Može li se držati vjerojatnim da su bosanski franjevci u Cerniku već godine 1520. imali samostan? Uz onaj u Kobašu i onaj u Dvorišću još jedan u Cerniku. To su godine kad su slavonski plemići do maksimuma angažirani u borbi s Turcima braneći ne samo Slavoniju nego i Jajce i Jajačku banovinu gdje su imali i svoje posjede. Vršeći razne 19

dužnosti u obrani gradova Jajačke banovine slavonski su plemići, polubosanci, dobro upoznali bosanske franjevce, mnogo ih cijenili, željeli ih imati uza se, nudili im vinograde i druge posjede, samostane i crkve i u Slavoniji i u Hrvatskoj kako to ističe papa Siksto IV. već 1473 (AB 280—282, Kultura 157—158). Bosanski su franjevci tada upravo gorjeli od želje da se Turke ne samo zaustavi, nego i da ih se potjera, u prvom redu iz Bosne, a onda i s cijelog Balkana. Nitko tada nije bio podobniji od bosanskih franjevaca riječju i primjerom podržavati i podjarivati borbenost protiv Turaka i kod plemstva i kod običnog puka, kako su to javno isticali i hvalili sami pape. Prihvaćajući suradnju tih i takvih franjevaca slavonski su plemići mogli očekivati i jaču papinu podršku i veće uspjehe u borbi s Turcima. Za kobaški se samostan izričito kaže da je sagrađen za jajačke franjevce, a to su bili oni koje je papa Pavao II. posebnim pismom od 9. kolovoza 1467. javno pohvalio, jer su i javnim propovijedanjem i potajnim nagovaranjem rasplamtili narod okolice Jajca za borbu protiv Turaka i tako kralju Matijašu pomogli izbaciti Turke iz jajačke tvrđe na sam Božić 1463. U tim borbama, ističe papa, poginuli su i mnogi franjevci, a četvorica su završila život kao mučenici (AB 272, Kultura 185).

Upravo zbog te silne zagrijanosti za borbu protiv Turaka Mlečani su bosanske franjevce protjerali sa svih svojih područja kao vrlo opasne po mir s Turcima (suspectisimi et statu nostro Dalmatiae periculosissimi, AB 277). Slično su konačno učinili i Dubrovčani tako da blaženi Bernardo Akvilski ovako žali bosanske franjevce: Bijednima ih nazivam, jer su im Dubrovčani oduzeli 4, Mlečani 6, a Turci porušili 38 samostana. Ostalo im je tek malo i vrlo slabo stojećih mjesta (Kultura 116—120, 185). Hrvatima naprotiv, i onima u Hrvatskoj i onima u Slavoniji, jer su vodili vječne borbe s Turcima, bosanski su franjevci bili najdragocjenija pomoć. Zato nas dokumenat o cerničkim sajmovima na dan svetog Franje čini sklonima vjerovati da su bosanski franjevci godine 1520. u Cerniku zaista mogli imati samostan i crkvu. Crkva je morala biti na trgu gdje su se održavali sajmovi. Franjevci su naime dan svetog Franje najsvečanije slavili. U njihovim se crkvama toga dana okupljao silan narod ne samo zbog njihove popularnosti, nego i zbog posebnih oprosta koje su pape — da franjevcima pomognu — podjeljivali vjernicima koji su na dan svetog Franje, svetoga Ante i svete Klare dolazili u franjevačke crkve (W IV, 492, Kultura 66).

20

Oprosti su u ona vremena privlačili velike mase naroda. Zato je Deževićima i franjevcima odgovaralo da godišnji sajam u Cerniku bude na dan svetog Franje.

Dobrotom velečasnog gospodina Andrije Lukinovića, arhiviste zagrebačkog kaptola, omogućeno mi je (9. i 10. studenog 1977) da sam osobno zavirim u arhiv nadbiskupije. Bio sam ne malo iznenađen, kad sam u izvještaju kanonske vizitacije iz godine 1730. naišao na bilješku vizitatora Đure Dumbovića: Item rudera quaedam penes viam ducentem ad s. Leonardum in cole prope supra Czernik, ubi fundamenta certi conventus et vestigia sepulturarum extant et ubi actu cruces tres erectae manent, nimirum medio Crucifixus, ad unam partem s. Rochi, ad aliam s. Sebastiani (Sv. I). Pokraj puta koji vodi svetom Leonardu na brdašcu iznad, ali blizu Cernika, nalaze se neke stare ruševine, temelji nekog samostana i tragovi grobova. Sada su tu podignuta tri križa: u sredini Raspeti (Isus), s jedne strane (lik) svetog Roka, s druge svetog Sebastijana.

Očevidno je da se tu radi o ruševinama jedne predturske katoličke svetinje. Nakon izgona Turaka iz Slavonije franjevci su je označili s tri na tom mjestu podignuta križa. Ruševinama samostana zamela je svaki 21

trag lakomost za građevnim materijalom, ali tragovi grobova ostali su tu do danas. Još i sada ljudi kopajući ondje zemlju nailaze na grobove. Uz ljudske kosti nađeni su i znakovi katoličke vjere — križići, krunice...

Buturac (Croatia Sacra 1931, 224 — 225) pogrešno piše da su te ruševine samostana i tragovi grobova bili kod kapele svetoga Leonarda. U svom izvještaju Dumbović pod naslovom De Ecclesiis antiquis (O starinskim crkvama) piše najprije o crkvi svetog Nikole u Zapolju i o crkvi Svih Svetih u cerničkom polju blizu sela Prvče. Tada slijedi opširan izvještaj o kapeli svetog Leonarda i o nekadašnjoj tamošnjoj lipi. Zatim slijede bilješke o kapelama svetog Ivana Krstitelja i svete Barbare u Rešetarima, svetog Križa ispod Tisovca, svetog Antuna u Petrović Selu, svetog Andrije u Sičicama, Marije Magdalene ispod Baćindola, o oratoriju svetog Martina kraj puta iz Požege u Cernik, o kapeli svetog Stjepana Prvomučenika ispod Opatovca, o ruševinama stare crkve svetog Grgura ispod sela Drežnik, o ruševinama svetog Ivana Krstitelja blizu rijeke Trnave iznad Dragalića. Tek sad, gotovo na kraju tog naslova, dolazi gore navedena bilješka. Ruševine i tragovi grobova nalaze se kraj puta k svetom Leonardu na brdašcu koje je pro pe supra Cernik. Prije Turaka bio je taj samostan s grobljem sigurno u samom mjestu nedaleko od kaštela, sadašnjeg dvorca koji i potječe iz prijeturskih vremena. G. 1730. bilo je to mjesto u neposrednoj blizini naselja. Danas na tom mjestu stoji mala kapela svetog Roka. Kod svetog Leonarda ni Dumbović niti itko drugi ne spominju bilo kakve ruševine i tragove grobova. I kapela svetog Leonarda i tamošnja franjevačka rezidencija bile su male drvenjare izvan mjesta — na osami.

Literatura: Arhiv nadbiskupije zagrebačke: Izvještaj kanonske vizitacije 1730 (Svezak I).

Buturac Josip, Župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra II, Zagreb 1931, 216 — 254.

Csevapovich P. Gregorius, Recensio observantis Provinciae s. Joannis a Capistrano, Budae 1830.

Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagrabie 1892.

Hrvatska enciklopedija III, Zagreb 1942, Cernik.

Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912.

Kempf Julije, Oko Psunja, Zagreb 1924.

Isti, Požega, Požega 1910.

Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernikiensis 1901 — 1950 (rukopis).

Waddingus Lucas, Annales Minorum IV, Ad Claras Aquas 1931.

Bosanski franjevci bili su tu i pod turskom vladom Ako je u Cerniku prije Turaka postojao samostan, njegov je vijek bio vrlo kratak. Podignut oko 1520, nestaje već 1536, kad su Turci osvojili Cernik. Istih godina morao je biti podignut i samostan u Velikoj, ali velički samostan Turci nisu porušili. O njem se naknadno govori da je sagrađen za franjevce prije Turaka, a 1575. Turci su ga franjevcima 22

vratili, odnosno dozvolili im da se u njem nastane. Za cernički samostan, sagrađen prije Turaka, ne možemo biti sigurni da je postojao, jer o njem nemamo ni takvih naknadnih vješti kao za velički, a možda ih nemamo samo zato, jer je samostan bio porušen i nestao.

Za sada nemamo ni dokumenata, koji bi nam izričito svjedo čili da su franjevci pod turskom vladom već u 16. stoljeću imali stalno boravište u Cerniku. No ima dokumenata iz kojih se može zaključiti da su bosanski franjevci među katolicima cerničkog po dručja djelovali barem tako da su ih pohađali. Nastupom na vlast sultana Sulejmana II (1520 — 1566), osvajača Slavonije, franjeva čka provincija Bosne Hrvatske počela je gubiti samostan za samostanom (Beograd, Bermed ili Bernet?, Šabac, Jajce, Greben, Bobovišće?, Kobaš, Dvorišće). U općoj nadi onoga vremena da će Turci ubrzo biti potisnuti iz zauzetih krajeva franjevci provincije Bosne Hrvatske pobojali su se da ne bi franjevci Bosne Srebrene iskoritsili tursko gospodstvo i prisvojili si njihove porušene ili na puštene samostane. Čudno! Ne samo što su do malo prije bili jedna provincija nego kad ih je vrhovna uprava reda podijelila (1514), učinila je to s izričitim zahtjevom da se jedni s drugima imaju opet sjediniti čim Turci budu potisnuti iz Bosne. Zato je i u nazivu jednih i drugih zadržana riječ Bosna. Za to kratko vrijeme su patnici postaju suparnici. Franjevci Bosne Hrvatske ishodili su od pape Pavía III. dekret s datumom od 11. lipnja 1539. kojim se određuje da svi samostani provincije Bosne Hrvatske koje su Tu rci od godine 1521. do godine 1539. osvojili, posebno beogradski, jajački i skradinski, makar bili i razoreni i opustjeli, imaju ostati toj provinciji i druga ih provincija ne smije zauzeti. Ta se zabrana mogla ticati samo provincije Bosne Srebrene. Još se u dekretu ističe kako je papa uvidio da su ugrožena prava provincije Bosne Hrvatske u pitanju samostana koje su joj Turci oteli ili samostansko osoblje iz njih protjerali (Greiderer 72, Batinić 35 — 36, Franj. Bosna 148).

Ovo navodimo kao dokaz da su bosanski franjevci zaista sli jedili Turke u osvajanjima (Kudgod Turci s ćordom, tud i fratri s torbom).

Pokušavali su, ako se moglo, zauzeti i samostane koje je bratska provincija, sada suparnica, izgubila. Bol za izgubljenim kao da je bila još veća zato što su izgubljeno našli drugi. I kolika razlika nasta među njima! Jedni dobro paze da na vrijeme ispraz ne samostan i pobjegnu pred Turcima, drugi u stopu slijede tursko napredovanje i traže vjernike koji 23

su ostali kao ovce bez pas tira. Dogodilo se dakako da su pljačkaške turske čete iznenadile i neke franjevce te ih iz mržnje na kršćansku vjeru ubile. Per Vala chos, navodi Wadding, znači Vlasi martolozi kao turske pomoćne čete godine 1529. ubili su mnogo braće. Bilo je to onda, kaže Wadding, kada je turski car Sulejman s velikom vojskom preplavio cijelu Ugarsku. Nabraja poimence one koji su ubijeni u Ugarskoj pa dodaje da su i u Slavoniji iste godine ubijeni: u remetskom samostanu svećenik Martin Rašanin (de Rascia), u petrovačkom (Petroazi) klerik Baltazar i laik Pavao iz Narda, de Nard, u voćinskom (Attinae) samostanu laik Petar iz Đakova, de Diaco (W XVI, 325). Pavić (Ramus 55), Čevapović (Catalogus 1823, 219) i Batinić (2,25 — 26) preinačuju ovaj Waddingov izvještaj i kažu da su sva ova četvorica poginula u remetskom samostanu, mjesto Balthassar clericus pišu: Bartholomaeus de Pleternica (Bariša Pleterničanin). Batinić ističe da su sva četvorica bili članovi salvatorijanske provincije.

Godine 1529. Sulejmanova je vojska prošla Srijemom, kod Osijeka prešla Dravu i krenula prema Budimu, a onda prema Beču. Istim se putem i vraćala. Idući tamo i natrag harala je i ubijala. Utom su se osobito isticale pomoćne čete, jer to je upravo i bio njihov zadatak. No nema ni spomena da je te godine bilo kakova turska vojska harala po Slavoniji. Zato je vjerojatnije da su ta četiri franjevca poginula jedne od tri slijedeće godine, kada se izričito spominju turske provale u srednju Slavoniju. Godine 1530. spaljeni su Orahovica i Mikleuš. Sva tri spomenuta samostana bila su tu u blizini. Godine 1532, nakon opsade Kiseka, Sulejman je prešao Dravu i kod Vinice ušao u Slavoniju. Sve do Rasinje Turci nisu ni u što dirali, dakle ni u Remetinec kod Varaždina, a počevši od Rasinje dalje na istok: premnoga su mjesta u križevačkoj i požeškoj županiji spaljena i uništena. Postoji predaja da su Našice pošteđene po posebnoj milosti Sulejmanovoj. Kod Gorjana je naprotiv Sulejman zabranio svaku pljačku, jer da je to već carska zemlja.

Naglašeno je da su Turci kako cijelu požešku županiju tako i cijeli cernički kotar osvojili iznenada. Odavle je osim plemstva i svećenstva malo tko pobjegao. Pogotovo jer su Turci došli s obe ćanjima o potpunoj ravnopravnosti svih koji pristanu bilo uz Turke, bilo uz Ivana Zapolju. Zajamčena je i sloboda vjere. Uza sve to veliki je broj seljaka odmah prešao na islam, a mnogi su kao kršćani stupili u tursku vojnu službu (predavci). Ipak su franjevci našli ovdje dosta i takvih koji nisu 24

ni prešli na islam ni postali predavci. Djelovali su i na predavce koji su i sami svoju slugansku borbu protiv kršćana smatrali teškim grijehom.

(Batinić 28).

Bilo je tu vjernika koji su vapili za svećenicima. Čim su čuli da ih negdje ima, pozivaii ih k sebi Osobito ako se tu našao koji Bosanac, doseljenik ili trgovac. Zna se da su trgovci Bosanci koji su živjeli u Budimu, odmah nakon 1541. kad je Sulejman Ugarsku učinio turskim pašalukom s beglerbegom u Budimu, po zvali u Budim franjevce iz Bosne i svojim troškom sagradili jednu crkvu u Budimu, a drugu u predgrađu Tekeli ili Tukulja. Izvanredna privrženost ovih vjernika bosanskim franjevcima koji su i pod turskom vladom ostali s narodom učinila je da franjevci taj narod nisu mogli napustiti. Kad bi nastalo progonstvo, franjevci bi se raspršili, a čim bi se progonstvo stišalo, oni bi se kriomice vraćali. — Tako su bosanski franjevci sve više nastojali voditi brigu za sve katolike turske Slavonije i Ugarske, a posebno za one koji su bili njihove narodnosti.

Poznato je da su se bosanski franjevci ubrzo našli i u Požegi. Tu im je sretno uspjelo zauzeti čak i samostan ugarske provincije svete Marije. Čini se da su ušli u samostan prije nego su Turci sa svojim slobodarskim obećanjima osvojili Požegu. Zamjenili su franjevce ugarske provincije koji su se pred Turcima povukli. No kako je samostan bio u samom središtu grada gdje su se nastanili Turci, nije se mogao dugo održati.

Već 1544, usred ratnog bijesa, oplijenio ga je Jahja-paša, a 1573. samostan je sravnjen sa zemljom, crkva pretvorena u džamiju, najljepšu u cijelom kraju, kaže Evlija Čelebi. Požeški franjevci morali su se povući izvan središta grada u Vučjak. (Kempf 135). Česti progoni franjevaca u Bosni u vrijeme sultana Sulejmana bili su osobiti uzrok bježanja u Slavoniju i Ugarsku. Sam Sulejman znao se koji puta pokazati velikodušnim prema svojim kršćanskim podanicima, ali baš on je sve svoje vojne redovito završavao masovnim ubijanjem i odvođenjem kršćana. Gotovo nijednu svoju vojnu nije toliko koliko je mogao iskoristio u osvajanja novih područja, ali na kraju svake njegove vojne bio je svakako masakr kršćana (Batinić 9 — 13). I za unutarnje progone kršćana u Bosni Turci su uvijek našli razloga. Događalo se da je narodu u pograničnim mjestima na koja su Turci najviše udarali dodijalo to vječno klanje, paljenje i odvođenje u sužanjstvo. Tada bi najčešće još samo franjevcima uspjevalo da očajni narod odvrate od predaje Tur25

cima. Jednako su i posade u pograničnim tvrđavama često rasplamćene upravo primjerom i riječju franjevaca pokazale besprimjernu upornost u odbijanju turskih navala. Turcima to nije bilo nepoznato. Spominje se da su Turci pogdjegdje gradili posebne tvrđavice promatračnice s ciljem da spriječe franjevce u pružanju pomoći kršćanskim tvrđavama.

Svaki je novi ratni sukob s kršćanima, posebno s Hrvatima, bio povod progonima franjevaca u Bosni. Bosanski sandžak-bezi nisu željeli u okrutnosti nimalo zaostati za svojim sultanom. Naprotiv Sulejman je morao njihovu okrutnost obuzdavati (Batinić 2 i 17—18).

Osim progona zbog ratnih sukoba bilo je progona i izravno zbog vjere i ako je sloboda vjere bila zajamčena s najvišeg mjesta carskim fermanima, a franjevci su čak bili oslobođeni od svakog davanja daće. Ništa lakše Turcima nego naći izliku za gaženje povlastica. O Husrev-begu paši bosanskome pripovijeda se da je znao kotolicima oteti svu zemlju, a onda im je nudio natrag uz uvjet da pređu na islam. Ako nisu htjeli ne jednom bi ih u bijesu sve sasjekao. Tako je i franjevcima otimao crkvenu zemlju. Bilo je slučajeva da su i obitelji najuglednijih franjevaca, sva rodbina s cijelim selom podlegle i prešle na islam, a onda bi ih franjevci uzalud nastojali vratiti kršćanstvu (Batinić 1—2). Ponekad bi i islamski vjerski službenici prisilno sazivali kršćane na pouku u kuranu. Franjevci su ih zbog toga morali još i častiti. No ako pouka nije svršila bar s kojim prelazom na islam, često su i zato bili krivi franjevci (Batinić 11—13).

Za Sulejmanova vladanja bilo je nekoliko velikih progona i zbog biskupa. Da doskoči potrebama franjevaca i vjernika papa je bulom od 4. lipnja 1544. imenovao smederevskim biskupom fra Blaža Kovačića s tim da upravlja i bosanskom biskupijom i svim područjima gdje djeluju franjevci Bosne Srebrene. Kad su Turci opazili s kolikim je veseljem primljen biskup, razglasiše da je biskup iz Rima donio barjake da digne raju protiv Turaka i da Bosnu preda papi. To je bilo dosta da im biskup nije mogao pobjeći. Na bijegu se utopio u Drini na očigled svojih progonitelja. Razbješnjeli Turci navališe tada na franjevce kao na suizdajnike i bili bi ih valjda sve poubijali da nisu ogromnom svotom novaca Turke umirili (AB 309, Batinić 40 — 41).

Slično je prošao i drugi biskup fra Tomo Skorojević, imenovan 27. travnja 1551. Zbog biskupa bilo je progona i kasnije. Neki su od biskupa također našli utočište u Slavoniji ili u Ugarskoj, ali za Sulejmana Turci biskupa nisu nikako podnosili (AB 310, Batinić 44 — 46).

26

Česte su progone trpjeli franjevci i od pravoslavnih vladika koji su koristili tursku mržnju na papine franjevce, a još više tursku podmitljivost te si za novce isposlovali fermane da smiju skučiti pod svoju vlast i franjevce i katolike i od njih ubirati dažbine. U tim slučajevima kao i u mnogim drugim franjevcima nije preostajalo drugo nego putovati u Carigrad da si za ogromne svote isposluju nove fermane slobode. No i ti su fermani koristili malo i kratko vrijeme (Batinić 5 — 6 i 23).

Najopasnija je ipak bila turska blagost i dobrota. Znali su s narodom postupati daleko bolje nego kršćanski plemići sa svojim kmetovima. No s tom dobrotom bila je spojena i vječna ponuda: prihvati islam i bit ćeš isto što smo mi — gospodar raje, vojnik najpobjedonosnijeg cara i otvoren ti put do najviših položaja i do svih užitaka po turskome zakonu. Mnogi su tome podlegli, a što mnogi nisu, bila je to zasluga (u očima Turska teška krivnja) franjevaca koji su vatrenim riječima prikazivali vjernicima ljepote kršćanske vjere, vječnu nagradu onih koji ostanu vjerni i strašnu vječnu kaznu onih koji svoju vjeru izdaju. Uz to su franjevci svojim vjernicima uvijek šaputali o skorom oslobođenju (Batinić 4).

U mnogim progonima bosanski su franjevci sve češće spasavali svoje živote u Slavoniji, Ugarskoj ili čak u Zatišju oko Temešvara (zazuzet 1552) i Erdelju. Bježalo se onamo gdje ih nijedan Turčin nije poznavao, u narodnoj nošnji dakako, s brkovima pa i s bradom. Da se sumnjičavi i znatiželjni Turci ne bi dosjetili narod ih je nazivao ujacima.

Službu su vršili prema prilikama ili u privatnim kućama ili na grobljima ili u sačuvanim crkvama ili kraj porušenih ili — kao u Cerniku — pod nekom velikom lipom koja se nalazila na jednoj osami izvan mjesta.

Zvona Turci redovito nisu podnosili. Progonjeni bi se isprva zadržavali u krajevima sjeverno od Save uglavnom samo dok se nije smirio turski bijes u Bosni. Ipak su sve jače osjećali dužnost brinuti se i za duše ovih vjernika koji ih u progonima spasavaju. (Batinić 23).

Literatura: Batinić fra Mijo Vjeneeslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1888.

Csevapovich P. Gregorius, Synoptico-memorialis Catalogus observantis Minorum Provinciae S. Joannis a Capistrano, Budae 1823.

Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagrabiae 1892.

Greiderer Vigilius, Germania Franciscana I, Oeniponte 1777.

Kempf Julije, Požega, Požega 1910.

27

Mandić Dr O. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968.

Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766.

Waddingus Lucas, Annales Minorum XVI, Ad Claras Aquas 1933.

KAKO SU BOSANSKE FRANJEVCE U SLAVONIJI PROGONILI KALVINI Jedan od najsigurnijih dokaza da su franjevci iz Bosne već u vrijeme sultana Sulejmana II djelovali po cijeloj Slavoniji — gdje god su našli katolike — svakako su progoni koje su tada protiv franjevaca poduzeli kalvini. Začetnik i duša kalvinskog pokreta u Baranji i Slavoniji bio je Mihajlo Starin, rođen u varošici Stara u Baranjskoj županiji, kaže Fermcndžin, u selu Stara u Šomođskoj županiji, kaže Bösendorfer, gdje su se naselili Slovaci. I Starin je bio Slovak. — Selo Stara bilo je posjed Petra Perenja, gospodara Valpova. Starin je bio najprije franjevac. Godine 1530. pristao je uz reformaciju. Do te godine taj je kraj pretrpio već dvije Sulejmanove provale u Ugarsku, ah Turci su vladali samo u Srijemu i u istočnoj Slavoniji do Morovića i Osijeka. Već kao pristalica reformacije studirao je na sveučilištu u Padovi. Nakon povratka oženio se udovicom Stjepana Banocija koju je već kao redovnik zavolio. U proljeće 1544. nastanio se u selu Laskafeldu i počeo širiti kalvinizam.

O tome sam piše 11. lipnja 1551. prijatelju Nikoli Tuknaju u Beč: Već sedam godina ima otkako sam po Božjoj Promisli u Donjoj Baranji koja je pod turskom vlasti (od 1543) i tu propovijedam Evanđelje. Moliš da o širenju vjere obavijestim tebe, Beč i one preko Beča prijatelje da se i vi uzmognete radovati sa mnom. Laskafeld leži od Osijeka jednu milju.

Nauku Evanđelja prenio sam na obje obale Drave i Dunava, gdje san pomoću braće i Duha Svetoga utemeljio 120 župa. Mnogo bih ti morao pripovjedati o svim svojim sukobima s papinskim ljudima. Dosta je reći da smo ih svagdje suzbili i kao vukove daleko od stada Božjeg otjerali, neke preko Tise, a druge preko Save. Ove godine održali smo dvije sinode — u Valpovu i u Vukovaru — i u dvim ljutim borbama mi smo ih pobijedili, a neki su se od straha sakrili pod korita na koja su sjele po tri žene i otud je onda među Hrvatima nastala poslovica: pop je pod koritom, pod trima ženama (popge pod coritom pod troyam senom)...

Ova se poslovica, piše Bösendorfer 1910, održala sve do danas u Tordincima, gdje su se još jednino do danas održali Starinovi kalvini, a s 28

njima i tradicija kako je Starin održavao sinode. Sinodu bi sazvao on sam, skupio bi velik broj svojih pristaša i poučio ih kako će se na sinodi držati.

Tada bi dao silom dotjerati franjevce pred svoje mnoštvo i natjerao ih na diskusiju. Tako govori tradicija koju su sačuvali sami tordinački kalvini.

Sinoda je bila u jednom kaštelu na obali Vuke. Ruševine se tog kaštela vide još i danas (1910) na putu od Tordinaca u Bršadin. Pred sakupljeno mnoštvo u tu je gradinu neki gospodar Štipan silom dotjerao vukovarske fratre. Prisilna diskusija sastojala se dakako od ismijavanja i pogrda. Konačno bi ih batinama natjerali u bijeg. U bijegu su im — unapred smišljeno — sami nudili da će ih sakriti. Prinudili ih da legnu na zemlju i pokrili koritima na koja bi sjele po tri žene. Ovako prevarene držali su ih pod koritima i silili da pristanu uz Starina. Vele da je jedan od tih franjevaca — Mihajlo Tordinac — stvarno pristao uz Starina i postao prvi kalvinski pastor u Tordincima (pastor ecclesie patrie tordofalvensis).

Kasnije je isti bio i prvi tordinački senior. Oduševljeni takvom pobjedom kalvini su masovno krenuli u Đakovo i ondje spalili franjevački samostan (1551) u kojem su kao i u požeškom bili bosanski franjevci. Među njima su pod Turcima ostali, izgleda, i neki slavonski franjevci.

Fermendžin u Chronicon Bosnae (27—28) bilježi kratko da je Starin godine 1544. počeo nemilo progoniti katoličke svećenike, ne malo njih protjerao u Bosnu, a druge u temešvarski Banat. Zatim je okupirao mnoštvo katoličkih crkava u Slavoniji.

Početak Starinovog djelovanja u Laskafeldu i kako je stekao silnu popularnost opisao je godine 1617. prema sačuvanoj tradiciji tadašnji učitelj u Laskafeldu Samuel Pataj: Već sam dvije godine u Laskafeldu kao učitelj. Još i sada ima ovdje staraca koji se sjećaju Starina i njegovog djelovanja među Hrvatima. Postupao je kako mi pripovijedaju ovako: Najprije bi zapjevao psalme Davidove tako krasnim i uzvišenim glasom da je dirnuo srca i ganuo na pobožnost i okorjele ljude. Toliki ljudi nagrnuli bi da slušaju njegovo divno pjevanje da nisi mogao do njega. Brzo se pronio glas da imade jedan svećenik koji propovijeda novu vjeru o kojoj ni stari nisu nikad čuli. Ljudi su iz gradova, trgovišta i daljnjih sela grnuli u Laskafeld kao na veliki sajam. Videći Starin da je za njega nastupio zgodan čas, počeo je neuki narod poučavati u evanđelju obarajući se na katoličke ceremonije kao na izmišljotine. Narod mu povjerova, protjera svoje fratre i predade župe Starinu. Ali nisu ni katolici mirovali i gledali se Starina riješiti ma i silom.

29

Vrebali su na nj noću pred njegovom kućom. Saznavši za njihove namjere Starin bi rano otišao od kuće namjestivši prije odlaska na vratima na motki pribitu bundevu koju bi zasjednici, držeći je za ćelavu glavu Starinovu, isjekli sabljama. Dočuvši to njegovi vjernici, postavljali su oko njegove kuće svake noći stražu sve dok nije cijelo selo pristalo uz njega. Tada se Starin osokolio i držao javne dispute s franjevcima.

Dispute u Valpovu i Vukovaru godine 1551. bile su o Duhovima.

Jireček kaže da su se protestanti spremali svoju vjeru raširiti po cijelom evropskom dijelu turskoga carstva, jer su znali da je većina turskih paša hrvatskog podrijetla.

Starin je umro oko 1554. — na veliku sreću franjevaca i katolika. Njegovi pristaše upeli su sve sile da kalvinizam održe i učvrste.

U Debrecinu i Kološvaru odgajali su se slavonski mladići, a kalvinski plemići podupirali su ih na sve načine. Kao osobita dobrotvorka spominje se Hedviga de Artandy iz Biharske županije, a prije je bila udata u Slavoniji. U Slavoniju je dolazio i novac iz Pruske gdje je živio poznati prijatelj protestanata Juraj Markej Braniborski, bivši indigena hrvatski i brat pruskog vojvode Alberta. Albertov je ministar neko vrijeme bio čuveni Mato Skalić. U Erdutu, Čakovcima i Starim Jankovcima nađeni su novci vojvode Alberta i pruskog suverena, poljskog kralja Sigismunda iz godina 1533, 1534. i 1541. Na Albertovim novcima čita se protestantska deviza: justus ex fide vivit (pravednik živi od vjere). Novci su nađeni u većim količinama, a poslani su u Slavoniju kao pomoć širenju protestantizma.

Kalvinizam se u Slavoniji ipak nije održao. Franjevci koji su pobjegli opet su se vratili. Njihovim je nastojanjem kalvinizma iz Slavonije pomalo nestalo. Do danas se u čisto hrvatskom selu održao jedino u Tordincima. Što je drugo kalvinsko kasnijeg je podrijetla i nije hrvatsko.

(Crtice 329 — 334).

Kalvini koji su se »pomoću braće i Duha Svetoga« toliko širili po Podravini i Podunavlju u požeško-cernički kraj kao ni u Posavinu od Broda do Gradiške na Savi nisu uopće uspjeli prodrijeti. Tu su franjevci ostali na čvrstom tlu i potpuno sačuvali svoje vjernike.

Literatura: Bösendorfer Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910.

Fermendžin P. Eusebius, Chronicom obeservantis Provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890.

30

SAMOSTAN U VELIKOJ Bosanski su franjevci pokušali u Slavoniji pod turskom vladom zauzeti i sačuvati sve franjevačke samostane koji nisu bili potpuno porušeni i uništeni. No vidjeli smo kako su prošli u Đakovu i u Požegi.

Najveća je teškoća bila u tom što je franjevaca tada bilo premalo da zauzmu i sačuvaju sve samostane. K tome je i turski postupak tu želju franjevaca činio neostvarivom. Turcima je bilo pravilo: ne dozvoljavati ni graditi nove ni popravljati stare crkve i samostane. Nadali su se time ubrzati poturčenje naroda. Samo za vrlo velike svote novaca mogli su franjevci dobiti dozvolu da poprave stare ili da mjesto starih sagrade nove crkve i samostane. Dozvola je uvijek glasila: samo od pletera i blata s ograničenom dužinom i širinom. Zbog strašnih svota koje su Turci tražili za popravke, obnove i gradnje, franjevci su se morali zadovoljiti s malim brojem samostana.

U takvim prilikama smatralo se neobičnim uspjehom kada su franjevci dobili od Turaka samostan u Velikoj. U pismu od 24. lipnja 1575. govori papa Grgur XIII. kako su ga nedavno obavijestili franjevci »oni koji su uvijek oboružani štitom vjere te izgaraju od ljubavi prema Svetoj Rimskoj Crkvi ne bježeći ni od kakvih teškoća ... svojim su primjerom i čistoćom života čak i samog zvijerski okrutnog turskog cara toliko predobili da je zaboravio sama sebe i katoličkoj vjeri nešto ustupio. Postigli su naime da im je vratio i prepustio kuću (domum, samostan) u Velikoj koja se nalazi u nekim krajevima ugarskoga kraljevstva, zauzetim od turskoga cara, u bosanskoj biskupiji. Samostan je inače posvećen svetom Augustinu. Sa samostanom dobili su franjevci i sve što je tom samostanu pripadalo. Zato su nas zamolila ista braća i njihov general i Antun kustos i komesar reda da im u toj stvari blagonaklono iziđemo ususret«.

Papa dozvoljava da franjevci preuzmu, zadrže i koriste neke posjede koji se sastoje u vinogradima, a koje su dobili sa samostanom zato što ih Turci ne trebaju, jer se oni u svom praznovjerju vinom ne služe. Te je vinograde već nekad Sveta Stolica tom samostanu dozvolila posjedovati. Neka im to bude da nekoć zavedene lakše poučavaju, vjeru propovijedaju, mladež odgajaju ... pa i same sebe da uzdržavaju i siromasima pomažu. Da ih zbog toga nitko ne smeta i ne uznemiruje, jer oni već od nekoć imaju povlastice da smiju posjede držati. Neka 31

tome ne smetaju ni propisi da zavjetovanici ovog reda ne smiju ništa posjedovati (W XXI, 502 — 503).

Ovdje se govori o samostanu u Velikoj kao o starom franjevačkom samostanu kojem je već prije Turaka Sveta Stolica dozvolila posjedovati vinograde. Očito se radi o bosanskim franjevcima kojima je Siksto IV dozvolio primati vinograde i druge posjede darovane im u Slavoniji, a papa Julije II istu je povlasticu potvrdio i obnovio 1511. Prema tome velički samostan imao bi biti sagrađen za bosanske franjevce kao i samostani u Kobašu i Dvorišću, a možda i u Cerniku. Vinogradi u Slavoniji bili su u to vrijeme prečestih ratova i preteških veza s kršćanskim zemljama za bosanske franjevce spas. U ratu je bilo vrlo teško nabaviti vino nužno za mise. Opisujući svoj put kroz Bosnu godine 1531. Kuripešić kaže da u svoj Bosni nigdje nije vidio nijednog trsa posađenog, a kamoli vinograd. Samo je čuo da u Posavini ima vinograda. Možda zato što su Turci Posavinu tek nedavno osvojili pa su se vinogradi u posjedu kršćana održali. (Batinić II, 28 i 36).

Kako se velički samostan prije Turaka ne spominje ni u jednom poznatom dokumentu ili popisu, nagađamo da je morao biti sagrađen u zadnjih 15—20 godina prije nego su Turci osvojili Veliku. Zbog prekratkog vijeka vijesti o njem nisu stigle do mjesta gdje bi se mogle sačuvati. Manje je vjerojatno da se krije u imenu jednoga od onih samostana za koje danas ne znamo gdje su bili. (Na primjer samostan u Bobovišću. Bobovišća je tada bilo posvuda. Godine 1259. spominje se u jednom dokumentu mjesto Veliča Boboycha u požeškom kraju, ali to mjesto nije bilo ondje gdje je danas Velika). (Starine XXVII, 31).

I ako su franjevci velički samostan dobili već 1575, Gonzaga ga u svom popisu ne spominje. Prema njegovom popisu u djelu štampanom 1587. provincija Bosne Srebrene imala je 14 samostana. Od tih je sjeverno od Save bio samo jedan: S. Christophori prope Veličam. Taj je samostan bio u Poljanskoj kod Stražemana. Prije Turaka pripadao je salvatorijanskoj provinciji. Razlog zašto Gonzaga ne navodi velički samostan može biti samo jedan: kad je Gonzaga dobio podatke iz turske Bosne za svoje djelo, u veličkom samostanu još nije bilo samostanske zajednice.

Uprava reda tada nije priznavala samostanom zgradu, nego kuću u kojoj je živio broj braće dovoljan da čini samostansku zajednicu. Ipak je značajno što Gonzaga spominje mjesto Veliku.

32

Velički je samostan franjevcima očevidno više odgovarao nego onaj u Poljanskoj. Zato su samostan u Poljanskoj napustili, a velički naselili.

Obadva nisu mogli uzdržavati, jer su turski zahtjevi od svakog samostana bili odviše veliki. Biskup fra Franjo Baličević u svom izvještaju iz godine 1591. ne spominje više samostan u Poljanskoj, ali spominje već tri samostana u Slavoniji. Velika i Voćin sa po 7 braće, Našice sa petero.

(Kultura I, 127 — 128). Voćinski se kasnije više ne spominje. Napušten je zauvijek ili zbog prevelikih turskih zahtjeva ili zbog nesigurnosti u njem, jer je u okolici bilo premalo katolika. I Našički su zauzeli Turci, ali ga je od konačne propasti spasio fra Jerko Lučić, kasnije biskup. Požeški samostan ne spominju više ni Gonzaga ni Baličević. Po tome se čini vjerojatnijim da je razoren 1573. Neki naime kažu da je razoren istom 1587, kad je u njem umro biskup Antun Matković (W XXII, 185).

Neki stariji povjesničari mislili su da godina 1339. na pečatu veličkog samostana označuje godinu osnutka samostana. To je međutim godina osnutka bosanske vikarije. Wadding bilježi (IX, 311) da je godine 1400. papa Bonifacije bosanskim franjevcima dozvolio steći jedan samostan u mjestu Vetila, alias Velita (potius Velica) u Dalmaciji na dubrovačkom području. Ono u zagradi je kasniji dodatak. Što više, Eubel upozorava da se u papinoj buli uopće ne spominje mjesto Vetila ili Velita. Eubelovu primjedbu dodali su izdavači Waddinga u zagradi.

Literatura: Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1888.

Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci, Sarajevo 1912.

Kukuljević Ivan, Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae XIII, Starine JAZU XXVII, Zagreb 1895, str. 1 — 168.

Waddingus Lucas, Annales Minorum IX, XXI i XXII, Ad Claras Aquas 1932. i 1934.

BOSANSKI FRANJEVCI POJAČAVAJU BRIGU ZA SLAVONIJU Nakon smrti sultana Sulejmana II (1566) vjerske se prilike u Slavoniji nisu gotovo ništa promjenile, ali su u nekoliko dokumenata još jasnije ocrtane. Zadnjih 15 godina 16. stoljeća spominju se poimence tri franjevca provincije Bosne Srebrene koji nikako nisu bili zadovoljni s onim što se do sada činilo za Slavoniju, Srijem i Ugarsku pod turskom 33

vlasti. Jedan za drugim zaputiše se oni ravno u Rim da papi osobno prikažu zapuštenost vjernika u tim krajevima i da od pape izmole ovlast kako bi mogli s nekoliko svećenika koje će oni pronaći, otići onamo i poraditi na tom da se svi katolici ondje obuhvate dušobrižničkim radom. Njihov je izvještaj uglavnom bio u tom da tamo ima još uvijek mnogo katolika do kojih svećeničko djelovanje ne dopire.

Prije nego će iznijeti što je prvi od te trojice, fra Đuro Soljanin (de Salina), isposlovao od pape, Wadding je osjetio potrebnim prikazati s kakvim su se teškoćama franjevci Bosne Srebrene morali tada boriti.

Navodi suvremenog franjevačkog povjesničara fra Franju Gonzagu koji je baš u to vrijeme bio general franjevačkog reda (1579—1587), pa i sam putovao našim krajevima. Zadnje godine svoga generalata štampao je djelo: O postanku i napretku franjevačkog reda. Malo je tko mogao bolje od njega poznavati i zornije prikazati tadanje prilike sjeverno od Save.

Hungariae Regnum, piše Gonzaga, a pod tim misli, kako se vidi iz sadržaja, Slavoniju i Srijem s turskim dijelom Ugarske: Ugarsko kraljevstvo u kojem je prije divno evala pobožnost i vjera, sada je zbog turskog i zbog krivovjerskog bijesa spalo na veoma mali broj evanđeoskih učitelja koji bi kršćane što su ondje ostali pod turskom vlašću, trebali Božjom riječi i sakramentima hraniti. Uzmemo li u obzir samo franjevce, i ako sada drže ondje 53 muška samostana i jedan samostan klarisa, ipak oni u tim zgradama borave tek po jedan ili dva, nekima samo od vremena do vremena. (Na taj su eto način franjevci, u nadi da će ih uskoro biti više, željeli sačuvati barem pravo na što veći broj praznih slavonskih, srijemskih i ugarskih samostana).

Dalje kaže Gonzaga: Neka je dosta reći da (franjevci) živu u vječnoj pogibli života i da često, prečesto bivaju bijeni... i premda braća rijetko kad borave u samostanu, jer su radi duhovnih poslova stalno rastepeni po selima i trgovištima, ipak je ondje toliko mnoštvo katolika, a svećenika tako malo da ne mogu ni najprečim duhovnim potrebama naroda udovoljiti, tako da su roditelji prisiljeni djecu nositi na krštenje i po 10 do 12 sati daleko ...

U to je vrijeme, prema Gonzagi, cijela provincija Bosne Srebrene imala samo 80 svećenika. Ne kaže se koliko ih je djelovalo sjeverno od Save. Da ne bi provincija izumrla, da joj život ne utrne, franjevci su i usred najžešćih progona prisiljeni primati u samostane dječake od 8 i 34

9 godina, godinama ih učiti gramatiku i drugo što je potrebno, hraneči ih milostinjom, dok konačno ne stupe u red. (Ovakav teret u odgoju vlastitog podmlatka nije poznavala nijedna franjevačka provincija osim jedine Bosne Srebrene). Bosanski su franjevci pokušavali dovesti k sebi i strance, ne samo franjevce, nego i svjetovne svećenike i redovnike drugih redova koji bi radili zajedno s njima pod upravom bosanskog biskupa i provincije Bosne Srebrene, ali su Turci na strance rado bacali najteže i zlobne optužbe, a zbog njih su onda teško progonili i domaće franjevce. To je Gonzagin izvještaj.

Pismo pape Siksta V izdano 13. ožujka 1586. fra Đuri Soljaku ili Tuzlaku glasi: Budući si nas obavjestio da »in Provinciis Possaviae et Possemiae« i u susjednim mjestima i područjima ugarskog kraljevstva živi veliko mnoštvo naroda pod turskim gospodstvom, velik broj vjernika koji uz druge goleme nevolje, nametnute s robovanjem tiranskim nevjernicima, ostadoše još i bez svećenika, klerika i redovnika od kojih bi trebali čuti Božju riječ, misu i druge božanske službe, a jer ti zbog svega toga, gonjen vjerom i pobožnošću i rasplamćen revnošću za spas kršćanskih duša koje tamo borave, želiš, s dozvolom svojih poglavara i s našim blagoslovom, s nekoliko drugova svećenika, poći u one krajeve..., a drugove ti je bez naše ovlasti za tu stvar teško dobiti... Zato mi taj tvoj spasonosni pothvat preporučamo Bogu i blagoslivljamo, te tvojoj želji rado udovoljavamo da s našom ovlašću lakše uspiješ naći sposobnih i prokušanih svećenika, bilo svjetovnih, bilo franjevaca opservanata ili iz drugih redova, te ih povedeš sa sobom.

Za to djelovanje podjeljuje papa Siksto fra Đuri i njegovim drugovima ove povlastice: 1. Ako je potrebno radi pogibli ili drugih razloga: vršiti službu u privatnim kućama ili na drugim pristojnim mjestima.

2. Gdjegod nema župnika, vršiti službu župnika: krstiti... vjenčati...

3. Ako nebi imali priliku pribaviti si nova sveta ulja: služiti se sa starima.

4. Odrešivati od svih pridržanih grijeha, osim od ubojstva ili osakaćenja biskupa.

5. Primati, svakako po propisima, sve koji se žele vratiti u krilo katoličke Crkve.

35

6. U svakom mjestu kud dođu jednom podijeliti potpuni oprost uz običajne uvjete (W XXII, 85 — 87).

Slijedeće godine 1587. otišao je u Rim i fra Bernardin Dubrov­ čanin (de Ragusio), dao papi Sikstu V sličan izvještaj i zamolio isto što i fra Đuro. Razlika je samo u tom što je on naveo krajeve oko Požege i Temišvara, a drugove koji će s njim poći već je našao i oni se u papinom pismu spominju. Bili su to benediktinac Stjepan Bošnjak (Bosnensis) i dominikanac Ante Dubrovčanin. Papa im je dao pismo 15. prosinca 1587. gotovo isto kao ono fra Đuri: šalje ih u krajeve koje su tražili i zahtjeva da budu pokorni biskupu fra Nikoli Ugrinoviću (W XXII, 187 i 462—463).

Godine 1590. bilo je, prema izvještaju biskupa fra Franje Baličevića, u cijelom požeškom kraju svega 12 svećenika (Buturac 64, Kultura I, 158).

Treći franjevac fra Luka Jurišić dobio je sličan dekret od pape Klementa VIII 27. srpnja 1595. na tri godine i produljio mu ga isti papa na druge tri godine 14. rujna 1598. U tom se dekretu navode krajevi oko Đakova i Cerne (W XXIII, 240, 349 i 511). Jelenić (Kultura I, 148) i Batinić (II, 59 — 61) krivo pišu Cernik mjesto Cerna.

Pothvat ove trojice bio je svakako značajan za napredak dušo­ briž­ničkog rada u Slavoniji. Sva trojica učinila su to sporazumno s upravom provincije koja se osjećala nemoćnom da Slavoniji dade nešto više. Pronašli su drugove koje im provincija nije mogla dati. Dobili su župničku vlast i druge povlastice za sva područja svoga djelovanja. Njihov je cilj bio duhovnom brigom obuhvatiti sve katolike koji u tim krajevima žive. Tek nakon toga mogla je Slavonija biti podijeljena na župe, a samostani zaduženi da sve župe obskrbljuju župnicima i pomoćnicima. Radi premalenog broja svećenika župe su još i sto godina kasnije bile prevelike, a rad prenaporan. Čini se da franjevci sve do kraja 16. stoljeća nisu uspjeli razgraničiti i urediti župe u cijeloj Slavoniji. Radili su koliko je koji mogao i kud je koji, prema nekom dogovoru, stigao. Zato se moglo dogoditi da su se neki na jednom mjestu odviše zadržavali, dok su druga mjesta na svećenika morala predugo čekati. Tome je sada trebalo doskočiti.

Tri spomenuta franjevca sa svojim drugovima bila su po dobivenim povlasticama u svom djelovanju gotovo neovisna od uprave pro36

vincije. Ona ih je mogla u njihovom djelovanju nadzirati i pomagati, ali ne i ograničavati. Svakako su djelovali, jer fra Luka produljuje svoje trogodište. Bili su to prvi do sada poznati franjevci kojima je posebno bila na srcu Slavonija sa Srijemom i Ugarskom. Iako ih je dala i pomagala provincija Bosne Srebrene, oni su zametak jednog kruga franjevaca u istoj provinciji koji će se s vremenom početi smatrati Slavoncima, stvoriti u provinciji slavonsku stranku, boriti se za autonomiju i neovisnost od Bosanaca, tražiti posebnog biskupa za Slavoniju ili barem da se pokoravaju drugom, a ne bosanskom. Ujedno će razviti veliko hrvatsko-slavonsko rodoljublje, poticati ili čak voditi borbu Slavonaca za oslobođenje od Turaka.

Literatura: Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1888.

Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912.

Waddingus Lucas, Annales Minorum XXII i XXIII, Ad Claras Aquas 1934.

FRANJEVCI SUDJELUJU U SLAVONSKIM USTANCIMA PROTIV TURAKA Kako im je bilo pod turskim gospodstvom, nije ni čudo da su svoju goruću želju: baciti Turke što dalje od Slavonije, ustrajno prenosili u svijest najprivrženijih svojih vjernika. Dozivali su im u pamet i zorno opisivali sjajne pobjede Hrvata nad Turcima, osobito one najnovije od godine 1593. i dalje. Budili su i raspirivali borbenost i junaštvo. Upravo je tada bio dugotrajni rat (1593 — 1606) između turskog i kršćanskog cara. Smatrali su svojom dužnošću što više pridonijeti slabljenju i porazu tada već 200 godišnjeg neprijatelja koji je toliko naroda i toliko crkava i samostana uništio. Franjevci sami nisu dizali ustanke, ali su svojim djelovanjem stvarali kod naroda raspoloženje za ustanak. To je u ono vrijeme bilo u duhu djelovanja Svete Stolice. Tako je moglo doći do ustanaka koji su već opisani u prvom dijelu ove povijesti (Povijest Cernika): prvi 1595. Lovre Ilića, drugi 1596. Vida Kovačevića, izazvan, neočekivano, obranom franjevačkog provincijala, treći 1597. Franje Ilinića kome su Turci najprije oteli, a onda (u Cerniku) ubili ženu. Kao da su jedva dočekali pojavu takvog junaka, franjevci su mu odmah priklonili 2.000 boraca. Svaki su ustanak, koliko su samo mogli, podjarivali.

37

Bili su najbrižniji obavještajci javljajući vođama ustanka svaki pokret i svaku namjeru Turaka. Koliko se dalo povezivali su borbe Slavonaca s borbama hrvatskih banskih i carskih četa protiv Turaka.

Slavonski su franjevci tada previše optimistički ocjenili situaciju.

Nije se dogodilo kako su oni očekivali. Nije se našla vojna sila koja bi Turke iz Slavonije protjerala. Ustanci su svi redom bili ugušivani i svaki put bi slijedila grozna turska osveta nad narodom, ali Slavonci bi se ponovno spremali da Turcima učine ono što su Turci njima učinili. Stradavali su i franjevci, ali ih je tim više veselio svaki novi ustanak. Čini se da su od svih franjevaca najizloženiji bili požeški u centru najjačeg slavonskog sandžaka, na dohvat paši kadgod bi se razljutio. Godine 1599. Petar Erdedi pali turske tvrđave po Slavoniji. Uz pomoć narodnog junaka Luke Senčevića osvojio je i požešku tvrđavu gdje je poginuo i Solčić-paša. Nakon Lukine smrti pobratimi Marko i Mato Lapsanović 1600. osvajaju redom turske tvrđave. Krvavu bitku na ušću Orljave u kojoj je poginulo 1000 od 5000 Zloić-pašinih Turaka i 350 od 1000 junaka dvojice pobratima, razjareni Turci osvetili su nečuvenim okrutnostima.

Tada su i svi požeški franjevci bačeni u tamnicu, a gvardijan nabijen na kolac (1600). To je točka na kraju povijesti 16. stoljeća. (Batinić 68 — 69, Đurić 32, Požega 137 — 145).

Može se reći da su ustanci u Slavoniji prerano počeli — u vrijeme kad su Turci počeli slabiti, ali su bili još i odviše jaki. Prolito je previše krvi i jedne i druge. Turci su mislili da će njihova okrutnost Slavonce ukrotiti. Dogodilo se međutim da su Slavonci Turcima zadavali sve veći strah.

Literatura: Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1888. Đurić Tomislav, Iz slavonske prošlosti XVII stoljeća, Varaždin 1975.

Kempf Julije, Požega, Požega 1910.

SEDAMNAESTO STOLJEĆE U tom stoljeću ističu se novi progoni i nova stradanja franjevaca.

Usprkos tome franjevci žele u svom djelovanju napredovati. Počinju štampati ne samo bogoslužne nego i nabožne knjige za narod, organiziraju župe i pastoralni rad. No nadljudska požrtvovnost počinje se 38

trgati mnogim i raznim ljudskim razmiricama. Uz mnoga priznanja i pohvale s najviših mjesta na franjevce se obaraju suparnici s mnogim optužbama i napadajima. Rim najodlučnije suzbija borbu slavonskih franjevaca za samostalnost i neovisnost od bosanskih franjevaca. U borbi raznih biskupa za Slavoniju uzaludno ostaje i Ogramićevo nastojanje da cijela turska Slavonija postane jedna čisto franjevačka biskupija s biskupom franjevcem na čelu. Na kraju stoljeća konačno nestaje iz Slavonije Turaka. Svi ti događaji isprepleteni su vijestima o cerničkoj župi.

NOVI PROGONI Početkom 17. stoljeća franjevci se tuže sultanu u Carigrad na neke posebne vrste progona koje Turci poduzimaju protiv njih. Ubojice i zločinci mitom bi naveli turske kadije da njih ne progone, nego da se krivnja svali na nedužne franjevce koji su onda bivali osuđivani na velike globe. Takvi bi se zločinci koji puta namjerice sakrili u crkvi da pobjegavši neprogonjeni ostave krivnju na franjevcima (Batinić 99 — 100). Osim toga Turci su franjevcima zabranjivali vršiti službu, smetali ih u propovijedanju vjere i dijeljenju sakramenata s ciljem da izmame od njih novaca. U Slavoniji je u tom smislu 1607. uveden novi izvanredni harač, zvan čuloš ili džulus. Narod je morao plaćati Turcima službu Božju što su mu je franjevci vršili. Ako narod ne bi platio taj porez, franjevci su bili bacani u tamnice pa čak i ubijani (Požega 141 — 142, Đurić 42 — 45). Mnogi su Turci, osobito odličniji, odsjedali kod franjevaca kao u kakvoj gostioni, prisiljavali franjevce da ih časte, a platili ne bi ništa. (»Dočekuju li dobro?« »Ako ih dobro izbiješ, dat će ti sve što zaželiš«) (Batinić 109 — 110). Osim toga Turci su od franjevaca silom istjerivali novac tvrdeći jednostavno da franjevci imaju zgrnute silne novce, jer svuda kupe milostinju (Batinić 90 — 93). Ako bi susreli franjevca u redovničkom odijelu, napali bi ga kao izdajicu, jer još uvijek nosi odijelo kakvo je nosio prije Turaka. Ako bi se namjerili na kojega u narodnom odijelu, opet je bio kriv što kao svećenik nije u svećeničkom odijelu (Batinić 97).

Protiv tih progona franjevci su tražili iz Carigrada ferman za fermanom, trošili na to silu novaca, iako su ti fermani na terenu sve manje poštivani. Ipak dijeleći sve zlo s narodom oni postaju duša bez koje 39

taj narod, silom podjarmljen, ne može živjeti. U odnosu prema Turcima franjevci su stekli neku rutinsku odvažnost i okretnost. Vječno na djelu, vječno na kušnji, vječno u životnoj opasnosti, kao svjedoci vjere spremni na mučeništvo, nisu se ni mogli izroditi u ljude koji traže udobnost. Uvijek u Božjim rukama odgajali su i narod u vjeri prvih kršćana. Ne jedan izvjestitelj, poslan iz Rima, divio se vjeri i pobožnosti tih franjevačkih vjernika, otvoreno priznajući da su ta vjera i pobožnost, kao i skladnost života u brojnim obiteljima, plod djelovanja franjevaca.

Jaki u kušnjama, vjerom i ljubavlju prema Bogu učinili su i vjernike jačima od svih stradanja, pripravnima da postanu svjedoci vjere krvlju i životom (Batinić 111).

NABOŽNA PUČKA KNJIŽEVNOST Ovdje samo napominjemo da franjevci Bosne Srebrene usprkos takvim teškim prilikama od godine 1611. dalje štampaju knjige nabožnog sadržaja za narod kao i Poslanice i Evađelja za bogoslužje. Neke su od tih knjiga doživjele mnoga izdanja, a štampane su bosančicom koju su znali čitati gotovo svi njihovi vjernici (Batinić 105 — 106).

ORGANIZACIJA PASTORALNOG RADA Vjersko i kulturno središte Požeštine i Posavine postaje u to vrijeme franjevački samostan u Velikoj. Tu je u prvoj polovici 17. stoljeća boravilo po 20—30 franjevaca. Bio je tu i novicijat i sjemenište i škola za 40 učenika (gimnazija, Buturac 31). Koliko je dosad poznato prvi put se izričito spominje 9 župa veličkog samostana i 6 župa našičkog samostana u izvještaju provincijala Marijana Pavlovića podnesenom kongregaciji godine 1623. Župe podložne veličkom samostanu bile su: Požega, Pleternica, Ratkov potok, Brod, Sveti Benedikt (Dubovik po Butorcu), Sveti Mihael (Vrhovina), Kutjevo, Cernik i Posavlje (Župa Posavlje navodi se kasnije nekada pod imenom Lužani, nekada pod imenom Kobaš i Oriovac). Deseta, odnosno prva župa bila je svakako sama Velika. Župe našičkog samostana bile su: Zoljani, Motična, Bazje, Osijek, Gorjani i Selci. Sedma ili prva župa bile su same Našice. (Acta Ordinis 1900, str. 82, Bututrac 28, bilješka 12).

40

Sela na obali Save (Davor, Mačkovac...) pripadala su župama u Orubici i Gradiški. Za te se župe brinuo samostan u Visokom (Bosna).

Zato i fra Petar Nikolić u svom izvještaju iz godine 1660. jednostavno kaže da tim župama upravlja bosanski biskup. Nije ih ni posjetio pa ni pomislio da bi i te župe mogle pripadati zagrebačkoj biskupiji (AB 494).

Od župa veličkog samostana cernička je bila najzapadnija. Zapadno od Cernika i Gradiške na Savi nije bilo katoličkih župa, jer dalje od Šagovine i Bogićevaca prema zapadu nije ni bilo katoličkih sela. Sa sjeverne strane s cerničkom župom međašila je požeška župa, s istočne župa u Ratkovom potoku i Lužanima, s južne Orubica i Gradiška.

Dušobrižničke dužnosti vršili su franjevci podložni gvardijanu onog samostana kojemu je župa pripadala. Župe su od svojih prihoda morale davati za uzdržavanje samostana. Sada se nije više briga za vjernike vodila samo povremenim pohađanjem, nego su župnici i kapelani stanovali u kući župe, a gvardijani su bili dužni nadzirati njihov život i rad. Župe veličkog samostana u posavskom kraju imale su otprilike četiri puta više vjernika nego one u požeškom kraju. U petogodištu 1626.—1630. biskup fra Tomo Ivković krizmao je u tom dijelu Posavine četiri puta više osoba (9113) nego li u požeškom kraju. Isto tako i godine 1637. biskup fra Jerko Lučić četiri puta više u Posavini (4907) nego li u Požeštini. Ivković je krizmao u 12 posavskih mjesta: Dragotin i Svetoblažnje 1204, Garčin 585, Vrhovina 880, Brod 1005, Cernik 97 4, Striževac 700, Štivica 260, Lužani 1128, Drinovci 970, Bučje 594, Oriovac 163, Rastić 650. — Lučić je krizmao u 9 mjesta: Dragotin 240, Sveti Benedikt (Dubovik, danas Podcrkavlje) 372, Garčin 480, Vrhovina 586, Brod 1533, Lužani 445, Bučje 376, Ratkov Potok 345, Cernik 530 (Buturac 35—36). Neka od tih pastoralnih središta s vremenom su postala župe.

Kako je došlo do svađe bosanskih franjevaca s ostalim svećenicima?

Vrhovna je uprava Crkve u Rimu s velikim priznanjima i pohvalama uvažavala zasluge i žrtve franjevaca Bosne Srebrene.

41

Po iskustvu što ga je stekla u odnosima s bosanskim franjevcima ista je vrhovna uprava sva najvažnija pitanja Bosne sa Slavonijom i Ugarskom pod Turcima rješavala većinom sporazumno s upravom provincije. Za područje gdje su djelovali bosanski franjevci imenovala je biskupima redovito franjevce članove iste provincije. Svi su ti biskupi, usprkos teških turskih progona, odvažno i revno vršili svoje dužnosti, neumorno obilazili sve župe i vjernike, a živjeli su u najvećem siromaštvu.

Biskupi koje je za biskupije pod turskom vlašću imenovao bečki dvor nisu nikada dolazili među vjernike i ako je to papa od njih zahtjevao. Zbog toga je Sveta Stolica bila prisiljena uz biskupe imenovane od bečkog dvora postavljati i biskupe franjevce koji će se stvarno brinuti za vjernike. Fra Franju Baličevića (1588—1615) imenovala je Sveta Stolica čak. i pravim bosanskim biskupom s vlašću i nad drugim područjima pod Turcima. I franjevcima i Svetoj Stolici bilo je jasno da je Turcima zazorno sve što dolazi iz Beča, ali da izbjegne sukob s upornim bečkim dvorom Sveta je Stolica fra Antu Matića, nasljednika Franje Baličevića, imenovala skradinskim biskupom i upraviteljem Bosne i Slavonije. Jednako je tako Sveta Stolica imenovala skradinskim biskupom i Matićeva nasljednika fra Tomu Ivkovića. (1625 — 1633).

Ipak je Sveta Stolica u prvoj polovici 17. stoljeća učinila nešto što je dovelo do nemilih i dugotrajnih svađa i sukoba. Trgovci Dubrovčani, posebno u Beogradu, nisu mogli ostati ravnodušni gledajući nadasve srdačnu povezanost trgovaca Bosanaca s bosanskim franjevcima. Upravo to ih je potaklo da su i sami poželjeli imati svoje dušobrižnike iz Dubrovnika ili barem ne bosanske franjevce. Svakako im je u tom išao na ruku Dubrovčanin isusovac Bartol Kašić. Prvo što im je uspjelo bilo je da se prizrenski biskup Petar Katić preselio u Beograd i počeo vršiti biskupsku vlast ne samo u Beogradu, nego i u cijeloj Slavoniji i južnoj Ugarskoj (1618 — 1621). Već 1618. tuže se bosanski franjevci da im je biskup Katić oteo njehovu kapelu svetog Petra u Beogradu (Chronicon Bosnae 31). Dubrovčana je u Beogradu bilo samo 200, a Bosanaca više od 1000. Ipak su Dubrovčani triumfirali što je Bosance nemilo revoltiralo. Bosanci Katića nisu htjeli priznati svojim biskupom, nego — kako je od pamtivjeka bilo — onoga koji je upravljao u Bosni. Sukob se još više zaoštrio 1625. kad je nasljednikom Katića imenovan dubrovački franjevac fra Albert Renđić.

42

Fra Tomo Ivković uložio je sav svoj ugled u Rimu da natrag dobije vlast nad svim područjima kojima su upravljali njegovi predčasnici.

Uspio je dobiti najprije Požeštinu i Đakovštinu (31. ožujka 1626), zatim (20. studenoga 1626) i krajeve od Drave do Bosuta »oko Osika i Tovarnika«. Srijem i Beograd nije uspio dobiti, ali je i tu kao izaslanik biskupa Ivkovića i bosanskog provincijala godine 1627. djelovao — protiv biskupa Renđića — fra Vinko Stipančić. Tvrdilo se da je Renđić lažni biskup i uhoda. Od 12 srijemskih župnika Renđića je priznavalo samo sedam. Franjevce koji su protiv njega radili Renđić je udarao crkvenim kaznama, ali mu je Ivan Tomko Mrnavić, čovjek vrlo utjecajan i u Rimu i u Beču, već godine 1627. savjetovao neka se povuče što je on i učinio dvije godine kasnije (1629). Iste godine i sam bosanski franjevac fra Luka Soljanin više ne vidi drugog izlaza iz tih nemira nego da se za Slavoniju imenuje poseban biskup sa sijelom u Požegi ili u Đakovu. To je ideja koja će prouzročiti nove dugotrajne borbe, jer će je prihvatiti slavonski franjevci u borbi protiv svoje bosanske subraće.

Nakon Renđićeva odstupa borbe su se još više rasplamsale,jer je smederevskim vikarom postao svjetovni svećenik don Šimun Matković.

Vođom borbe protiv bosanskih franjevaca, uz don Šimuna, oko godine 1632. postaje Dubrovčanin, misionar Petar Sabbatini, župnik u Nijemcima. Sada više nijedna stranka nije poštivala odredbe iz Rima. Župe su jedni drugima i silom otimali. Ako je bilo moguće i uz pomoć Turaka.

Međusobno su se optuživali s neznanja, nemarnosti i neuredna života, štogod se moglo, navodilo se u svoju korist, a na štetu protivnika.

Krivnjom se proglašavalo i ono što nije bila krivnja, najrjeđi prijestupi pojedinaca pripisivali su se svima kao da su svagdanji (Buturac 65 — 94).

VIZITATORI KOJI SU SVAĐU PODJARIVALI Bilo je i apostolskih vizitatora, poslanih iz Rima, koji su svoju dužnost shvatili kao priliku da što više učine za jednu stranku protiv druge. Takvi su bili Antun Velislavi i Ignacije Alegreti za koje Bösendorfer kaže da su oko 1630. obilazili Slavoniju, Srijem i Banat i, kako sami ističu, svuda nailazili samo na franjevce o kojima se neprijazno izražavaju da su grubi, raspušteni i neznalice. Dvojica — župnik u 43

Smederevu i Pakracu — da su čak prešli na islam (Bösendorfer, Fra­ njevci u Osijeku 4).

Izvještaj što ga Bösendorfer pripisuje spomenutoj dvojici vizitatora Fermendžin je u cijelosti štampao u Acta Bosnae (390—391) na talijanskom jeziku. Prema Fermendžinu pisac je izvještaja nepoznat, ali odmah na početku tog izvještaja spominju se vizitatori don Antonio Velislavi, svećenik iz Albanije, i don Ignatio Alegretti koji su već 1607. vizitirali krajeve oko Dunava, Požege, Srijema i Temišvara. Alegrettija isti bezimeni izvjestitelj preporuča za biskupa vizitiranih krajeva (nakon Renđićeva odstupa). Fermendžin stavlja izvještaj u godinu 1629. ili 1630.

U izvještaju ima tvrdnji koje i same po sebi jedna drugu isključuju.

Ima i očevidnih pretjeranosti, zlonamjernog nerazumijevanja, neshva­ ćanja i krivog tumačenja. Ne samo da se izuzetni slučajevi ističu kao da su redovita pojava, nego se i ono što su franjevci bili prisiljeni izostavljati radi turskih progona i razne povlastice koje su franjevci dobili od pape žigošu kao neurednost i propusti. Uostalom, evo i samog izvještaja koji djelomično navodimo u prijevodu jer se u njem izravno napada i cernički župnik. »Kršćani u vizitiranim krajevima većim se dijelom odlikuju izvanrednom vjerom, pobožnošću i poslušnošću apostolskim zapovijedima... i osobito stalnošću u vjeri (fidelissimi e devotissimi et obientissimi alli commendamenti apostolici.... sono pero constantissimi nella fede). Odmah zatim prikazuju se i kao velike neznalice u stvarima koje se tiču kršćanina (ma per lo piu ignoranti delle cose pertinenti al Christiano)... ispovjedaju se i pričešćuju samo jednom godišnje i mnogi ne znaju ni Očenaš, ni Zdravo Marijo, ni Vjerovanje... poste po starom svakog petka i svake vigilije Majke Božje... Župnici, franjevci iz Bosne, sono odiati —grubi su, ne dozvoljavaju se vizitirati, vizitatore tužakaju Turcima kao papine uhode... Dvojica se od njih poturčila: jedan župnik u Smederevu... et l’altro al Barcariccio nella provincia di Posega (Bösendorfer misli da je to Pakrac, Buturac (32) da bi to moglo biti Brčino...), da si podignu ugled kod naroda na svetkovine podijeljuju oprost od 500 do 600 godina... odrješuju od slučajeva pridržanih biskupu i Svetoj Stolici. Detti parochiani sono persone ignoranti — ti su župnici neznalice — imaju samo misal i knjigu za krštenje... služe se svetim uljima starim tri-četiri godine. .. crkve su im većinom razotkrite, bez zvona, bez 44

oltara, bez slike... nema krstionice ni svetohraništa... krste s običnom blagoslovljenom vodom u privatnim kućama i na livadama. Ima mjesta gdje 30 godina, trent’ anni, nije bilo krizme... nemaju knjige niti bilježe krštenja i vjenčanja, kaleže i patene imaju od stakla i od mjedi (bakra), tjelesnici i misna ruha sva su otrcana i prljava. Zadnja se pomast ne podijeljuje zbog nemara i neznanja župnika, četvrtkom i petkom ne služe misu, a da ne izlože sakramenat, petkom čitaju misu Križa ili Duha Svetoga. U temišvarskom kraju katolici žive i umiru bez sakramenata i djeca bez krštenja...

SLIJEDI IZRAVNI NAPADAJ NA CERNIČKOG ŽUPNIKA Nella provintia di Posega nel Ducato Zerni ui e un arbore chiamato Lippa in un luogo deserto, dove ogni prima Domenica della luna nona concorre gran numero di Turchi e Christiani con uoti et candele et altre cose et il parochiano ivi vicino per l’elemosine, che ui racoglie, ui dice la messa, et adorano quell’ arbore, basciandolo come fossi un corpo santo con dire, che fa miracoli, et sana quelli, che fano voto e detto arbore, et alcuni ne sanano, et ad alcuni ritorna il male con progresso di tempo, et a li detti disordini parte nascano per tirannia di Turchi, parte per ignoranza di rettori, ma per piu perche non hanno vescovo.

Dakle: U požeškoj provinciji, u cerničkom sandžaku (vojvodstvu) na jednom usamljenom mjestu postoji neko stablo zvano lipa, gdje se svake mlade nedjelje okuplja velik broj Turaka i kršćana sa zavjetima, svijećama i drugim stvarima. Župnik, u blizini nastanjen, dolazi tamo da pokupi milostinju i rekne misu. I klanjaju se tom stablu, ljube ga kao neko sveto tijelo koje čini čudesa i ozdravlja one koji su se istom stablu zavjetovali. Neki i ozdrave, a nekima se bolest s vremenom opet vrati.

— Svi ti neredi nastali su nešto zbog turske tiranije, nešto zbog ignorancije župnika, a najviše zbog toga što nemaju biskupa.

U nastavku spominje još crkvu Svetog Duha u Požegi, a onda preporuča za biskupa i puno veliča don Ignacija Alegretti koji je te krajeve već nekoliko puta obišao kao apostolski vizitator i već 20 godina bez nagrade služi dušama, ima 45 godina, naobražen je, dobra i primjerna života, mnogo voljen i dobro pozna onaj narod i Turke... Nakon još nekih pohvala završava: Ima dobre odnose s dubrovačkom gospodom 45

koji će mu kao biskupu, pomoću svog ambasadora i pomoću svojih trgovaca, od Turaka ishoditi povlasticu da smije vršiti svoju službu i obilaziti iste pokrajine bez teškoće i zapreke...

Ovaj je izvjestilac, eto, očevidno bio potpuno na strani Dubrovčana i protiv Bosanaca i franjevaca Bosne Srebrene. Samo zbog toga mogao je napisati punu laž da slavonski franjevci nemaju biskupa. Nije tu bio biskup kakvoga je on želio, nego fra Tomo Ivković koji je upravo tih godina nekoliko puta obišao cijelu Slavoniju dijeleći krizmu. Izvještaj se, osim u nekoliko stvarčica, sasvim protivi drugim izvještajima iz toga vremena. Nema u njem ni jedne dobre riječi o franjevcima. Moglo se dogoditi da je koje dijete umrlo nekršteno i da je koji kršćanin umro bez sakramenata, ali to sigurno nije bilo zbog nemara ili neznanja franjevaca. Izvjestitelj priznaje da je nekim neredima uzrok turska tiranija.. .

Crkve su bile bez zvona, bez oltara i slika, bez krstionice i svetohraništa.

Svega to ga nije smjelo biti, jer su Turci nasilno ulazili u crkve i oskvrnjivali sve što su u njima našli. Pojedine otpade i nerede franjevci su i sami i te kako žalili, kažnjavali i ispravljali. Izvjestitelj ih pak okrivljuje za sve pa i za ono što su imali pravo činiti po posebnim povlasticama dobivenim od pape. — Jedina optužba koju možemo smatrati istinitom jest da franjevci ovakve vizitatore koji su im bili neprijatelji nisu priznavali i da su ih se nastojali rješiti i pomoću Turaka optužujući ih da su papine uhode...

Cernički slučaj posebno pokazuje da se izvjestitelj nikako nije znao ili nije htio uživjeti u vjeru i pobožnost vjernika, niti je znao shvatiti okolnosti u kojima se vjera i pobožnost naroda manifestirala.

U to je vrijeme cijela prostrana cernička župa imala samo jednu dosta dobro sačuvanu crkvu. To je bila crkva svetog Nikole u Zapolju.

Osim nje bile su još dvije slabije sačuvane: svetog Ivana u Rešetarima i svetog Martina na groblju kod Banićevca. U samom Cerniku i u njegovoj neposrednoj okolici ne spominje se nijedna upotrebljiva katolička crkva.

Predturska groblja s porušenim crkvama bila su usred turskog Cernika, zbog blizine turskih kuća neprikladna za okupljanje mnoštva vjernika na misu. Lipa koju nam naš bezimeni izvjestitelj spominje bila je mjesto ili oznaka mjesta gdje su se vjernici Cernika i cerničke župe okupljali na mladu nedjelju da slušaju svetu misu i primaju sakramente. U tom se izvještaju još ne spominje ni ona capella parva uz mali franjevački gostinjac o kojima govori fra Petar Nikolić godine 1660. Lipa na osami 46

izvan mjesta bila je tada tude jedina crkva — za nevolju. Crkva i ništa drugo. Narod se okupljao oko lipe kao drugdje oko porušenih crkava na starim grobljima. I kako se drugdje vladao prema zidinama crkve tako se ovdje vladao prema lipi. Nimalo drugačije! Kako je svagdje ljubio pod u crkvi ili zemlju do crkvenih ruševina, kako je ljubio zidine crkve ili ruševine kao najdražu svetinju, kao stan svoga Boga, tako je ljubio korjenje i stablo one lipe koja mu je služila mjesto crkve. I kako je svagdje drugdje u crkvi kraj zida ili na crkvene ruševine pričvršćivao svijeće i palio, tako ih je pričvršćivao na korjene i stablo lipe, gdjegod se to dalo učiniti. Za kapelu Majke Božje u Olovu kaže stari izvještaj da je bila sva crna od dima, jer je narod u njoj palio nebrojene svijeće (Batinić 108 — 109). Kakvo onda čudo da je lipa u Cerniku bila sva opaljena i crna od dima. Narod se nije klanjao lipi niti se zavjetovao stablu kako to zlobno podmeće izvjestitelj samo da franjevcima prišije ignorantstvo i toleriranje idolopoklonstva iz lakomosti za novcem. Narod se klanjao Bogu i dolazio na misu sa svojim zavjetima i darovima kao što je to isto činio i u drugim svetištima.

Franjevci župnici koji su svojim vjernicima propovijedali vjeru Isukrstovu i dobro poznavali narod nisu u vladanju vjernika u Cerniku vidjeli ništa drugo, nego ono što su gledali u svim drugim svetištima, kuda se narod zbog svoje vjere skupljao. Zato se u franjevačkim izvorima, kronikama i dokumentima iz 17. i 18. stoljeća cernička lipa nikada ni jednom riječju ne spominje. Ona je cerničkim franjevcima služila kao oznaka mjesta gdje se narod koji je bio bez crkve ima skupiti na službu Božju i nijedan franjevac, pisac, nije smatrao vrijednim da je spomene ni onda kad je još stajala, ni onda kad se već bila srušila. Naprotiv malu drvenu kapelu Nikolić spominje. Ne navodi kome je posvećena. Istom godine 1693, kad se tu već razvilo izvanredno štovanje svetog Leonarda, prvi put, koliko nam je za sad poznato, spominje se u Cerniku franjevačka rezidencija svetog Leonarda. Slijedeće godine 1694. cernička se župa navodi s dvostrukom posvetom kao župa svetog Leonarda i svetog Nikole (Ramus 115, Croatia Sacra 1931, 223).

Za Turaka se u prostranoj cerničkoj župi na svetkovine i nedjelje služba Božja vršila najviše u crkvi svetog Nikole u Zapolju, ali i na raznim drugim mjestima tako da svim vjernicima bude pravo. U Cerniku kao sjedištu župe po rasporedu bila je misa svake mlade nedjelje.

Mlada je nedjelja bila važnija od drugih nedjelja. Franjevci su u ono 47

vrijeme mnogo širili neku bratovštinu Majke Božje kojoj su pape podijelili velike povlastice i oproste. Postoje u našim samostanima prepisi bula kojima pape osnivaju takve bratovštine u dotičnoj samostanskoj crkvi. Uvjet za dobivanje velikog oprosta bila je sveta misa, ispovijed i pričest na mladu nedjelju. Bratovština je u crkvi redovito imala i svoj oltar s kipom ili slikom Majke Božje. Kip, odnosno slika, bili su obično u staklenom ormariću, načinjeni tako da su se mogli odijevati i mijenjati odjeću ili boju odjeće prema liturgijskim bojama. I u Cerniku je u prvoj crkvi svetog Petra, sagrađenoj od drveta početkom 18. stoljeća, na oltaru Majke Božje, osim oltarne slike bila još i takva »Majka Božja«.

Spominje se godine 1730: Datur etiam in medio huius arae BVM gratiosa Jesulum in manibus tenens in una capsula cum portula vitrea vestita et ornata brocato, auro et argento intertexto, acu et manu Excelssmae generalissae Petras. Ukrasnu odjeću od brokata, izvezenog zlatom i srebrom, načinila je za taj kip generalica Petraš. — Još i danas se dogodi da koja bakica, ugledavši kip ili sliku Majke Božje, pita svećenika: je li to Mlada Nedjelja. Znači: Nije svaka slika Majke Božje Mlada Nedjelja, nego samo ona bratovštinska uz koju su vezani oprosti i povlastice.

Franjevci u Cerniku kao i drugdje navještali su Mladu Nedjelju kao dan velikih oprosta za bratovštinu Majke Božje. Ujedno su veličali i Majku Božju koja svetošću nadvisuje sve anđele i svete. Zbog toga je narodu ostalo u pameti, a tako ušlo i u narodnu pjesmu, da je Mlada Nedjela najveća svetica, prva do Boga. Zato i ono ogromno mnoštvo naroda oko cerničke lipe. Ne zbog lipe, nego zbog oprosta. Buturac spomi­ nje (86) kako se biskup fra Jerko Lučić tužio na provincijala fra Nikolu Brajkovića koji je u Srijemu bez znanja i odobrenja smederevskog biskupa dijelio potpuni oprost na mlade nedjelje. Quo jure? Qua conscientia? Qua auctoritate?, pita biskup.

TKO JE CERNIČKU LIPU PROGLASIO KAŽOTIĆEVOM? Nijedna lipa na svijetu nije doživjela to što je doživjela cernička lipa. Najprije je, jadna, ni kriva ni dužna, nepravedno proglašena idolom Turaka i glupih kršćana. I to zato što je pobožnom svijetu pošteno služila mjesto crkve. Tu joj je sramotu pribavio izvjestitelj (1629 — 1630) koji je zapravo htio osramotiti njezinog rektora i sve franjevce. Međutim ista je lipa — 7 ili 8 godina kasnije (1637), — proglašena kršćanski sve48

tom i čudotvornom, a tu joj je slavu — i opet krivotvorenu — pokušao pribaviti, Ivan Tomko Mrnavić, rođen u Šibeniku 7. veljače 1580, umro 1. travnja 1637, kanonik i u Šibeniku i u Zagrebu, a bečki dvor ga je 1631. imenovao i bosanskim biskupom. Ni Bosnu, ni Slavoniju nije nikada vidio. Bavio se pisanjem. Volio je lažnim podacima i čudesima veličati osobe o kojima je pisao. Za sebe i za svoj rod tvrdio je da potječu od nekih bosanskih i srpskih knezova, pa čak i od rimskih patricija Marcija. loš i da je u rodu s vladarskim kućama Istoka i Zapada (Batinić 101 — 102). Buturac kaže o njemu da je u hrvatskoj historiografiji poznat kao falzifikator: »Zna se da je pokušao falzificirati ne samo hrvatsku i madžarsku povijest nego i grčku i rimsku, štaviše, izdao je pod svojim imenom djelo nadbiskupa Antuna Vrančića o biskupu banu Berislavu bosanskom. Blaženom Augustinu Kažotiću pripisuje mnoga čudesa o kojima drugi pisci sasvim šute... on se... u pisanju nigdje ne poziva na bilo kakve dokumente«.

Eto, to je čovjek koji je prvi, i to dosta stidno i nejasno, cerničku lipu ubacio u Kažotićev životopis, a drugi su, prepisujući od njega i pozivajući se na njega, dodali i ono što on nije napisao. Svaki je pisao onako kako je on Mrnavića tumačio i tako dodao još po nešto.

Mrnavićev život blaženog Augustina Kažotića (Vita Beati Augus­­tini Ordinis Praedicatorum, ex Zagrabiensi Lucerini Episcopi, per Joannen Tomcum Marnavitium, Bosnensem Episcopum, Lectorem et Coadjutorem Zagrabiensem, fideliter collecta) štampan je kao dodatak (Appendix, p. 1—44) djelu Sigismunda Ferrarija: De rebus Hungaricae Provinciae Ordinis Praedicatorum, Viennae Austriae 1637. (Povijest Ugarske dominikanske provincije, Beč 1637). Djelo se nalazi u knjižici cerničkog samostana pod oznakom 6B-65. Kasnije je isti životopis štampan još u Antwerpenu 1733. i u Veneciji 1750. u Acta Sanctorum mensis Augusti, T. I. Na 22. stranici tog kratkog životopisa kaže Mrnavić... kao ljubitelj poniznosti izmislio je (blaženi Augustin) način kako izbjeći pohvale naroda zbog čudesa koja je činio. Na nekom svom imanju zasadio je svojom rukom lipu i s mnogo molitava blagoslovio.

Zatim je nagovorio narod neka se lišćem tog drveta služi kao s lijekom.

I Otac milosrđa na njegovu molbu privolio je tome. Ta je lipa i usred neprestanih turskih provala kroz više od 300 godina ostala ipak čitava, ne izgubivši nikad svoje zelenilo, kolikogod se s nje trgalo lišće, uvijek ga je bilo dosta za ono pobožno stanovništvo koje je to stablo nazivalo 49

lipom svetog Augustina. Jedna je takva lipa bila u vugrovečkoj župi kraj puta što vodi k župnoj crkvi. (Dalje dodaje stilski slabo povezano s prijašnjim:) Stajalo je sveto drvo kroz 300 godina, kao što rekosmo, uvijek nanovo obnavljano zelenilom, kod trgovišta koje su Turci zauzeli pred sto godina, a zove ce Cernik. Štuju ga i sami neprijatelji vjere. No kako su ovi da postignu željene milosti, na korjenju drveta stalno palili velike baklje (ingentes faces), vatra je ubila život korjenja i drvo se prije 20 godina srušilo, ali tako da je iz korijenja, prije nego se sasvim osušilo, izrasla nova lipa, jednako i stalno štovana zajedno s ležećim trupcem i od Turaka i od kršćana. Blizu te lipe sagradili su kršćani kapelu čemu se ni gospodari muslimani nisu ni najmanje protivili. Kapelu su kršćani predali franjevcima koji su tamo došli iz obližnje Bosne.

Tako je, eto, Mrnavić u godini kad se spominje prvi po imenu poznati cernički župnik fra Ivan Poljičanin (1637, Buturac 36) pokrstio i posvetio ono cerničko poganče. Mrnaviću smo zahvalni što nas obav­ ještava da je godine 1637. blizu lipe bila već sagrađena kapela. Solum capella parva, samo mala kapela, kaže Nikolić 1660, tako malena da se ni Turci nisu usprotivili njezinoj gradnji. Jer je bila premalena, narod se i dalje morao sakupljati na misu oko lipe i njezina trupca. Mrnavić sam ne kaže izričito da je lipu u Cerniku zasadio Kažotić, ni da je narod štuje kao njegovu, ni da u Cerniku postoji ikakva tradicija o Kažotiću.

Kao čovjek kojega su mnogo zanimale prilike u Bosni i Slavoniji, kao onaj koji je imao mnoga poznanstva i u Rimu i u Beču, Mrnavić je od samih vizitatora čuo za cerničku lipu, možda je čak čitao gore navedeni izvještaj, opis malo prilagodio i dodao ga tako da ti se čini: ono što je rečeno za lipu u Vugrovcu, vrijedi i za cerničku. Tako je postigao da su kasnije drugi napisali što on nije. Vjerujem da bi stručnjaci i po samoj stilizaciji mogli opaziti da je Mrnavićev izvještaj o cerničkoj lipi dodan tako reći u zadnji čas.

Mrnavićevo povezivanje cerničke lipe s Kažotićem nije ništa drugo nego jedan od mnogih njegovih falzifikata. O tome nas uvjeravaju činjenice: 1. Kažotić je bio zagrebački biskup, a Cernik je u njegovo vrijeme (rođen u Trogiru oko 1260, umro u Luceri 1323) i kasnije sve do pada pod Turke (1536) pripadao pečujskoj biskupiji. 2. Kažotić je umro više od 300 godina prije nego se cernička lipa spominje prvi put kao idol, drugi put kao čudotvorno drvo. Prije toga nema joj spomena ni u Kažotićevom životopisu, ni igdje drugdje. Poslije toga njezino spomi­ 50

njanje slično je lančanom sudaru: svemu je kriv onaj prvi (Mrnavić).

3. Franjevci u svojim kronikama, izvještajima ili bilo kakvim drugim dokumentima, ni onda kad po dužnosti nabrajaju sve što u župi postoji i što se štuje i slavi, ni prije, ni kroz cijelo 17. i 18. stoljeće. nikada ni jednom riječi ne spominju ni cerničku lipu, ni Kažotića ili neku predaju o njemu, iako su Mrnavićevo djelo imali u svojoj knjižnici. 4. Ni kod svetog Leonarda, ni u cijeloj cerničkoj župi, nikada nije uvedeno neko štovanje i zazivanje blaženog Augustina. čak se ni oni koji su u 19. stoljeću senzacionalno povjerovali Mrnaviću nisu pobrinuli da nabave neki kip ili sliku Blaženika. Pokušali su nanovo posaditi lipu, jer onoj prijašnjoj nije bilo više ni traga, ali ni taj pokušaj nije uspio. Lipa jednostavno — na onom mjestu — nije htjela postojati. Ni propovjednici koji su u novije vrijeme spominjali Kažotića u vezi s onim mjestom nisu ništa uspjeli. Narod je onamo i dalje dolazio samo svetom Leonardu, a ne Kažotiću.

Kratak i jezgrovit izvještaj o svemu što se u Cerniku zbivalo na onom starom mjestu gdje su franjevci boravili u vrijeme Turaka daje nam fra Emerik Pavić u svome djelu: Ramus viridantis olivae (347 — 351). I ako je to djelo štampano 1766, on još ne spominje novu crkvu svetog Leonarda sagrađenu 1752. Pavić je svoj izvještaj načinio prema tako zvanom Stražemančevom opisu svih samostana Bosne Srebrene. Opis samostana ne potječe od samog Stražemanca, nego kako je to opazio pater Paškal Cvekan, od nekog franjevca koji je to djelo završio za provincijala fra Ivana Stražemanca (1729 — 1732). Koliko sam mogao prosuditi, dosta podataka koje donosi Pavić odgovara vremenu oko 1720. godine.

Opisuje se uglavnom postanak samostana i sve što postoji znamenito i spomena vrijedno u vezi sa samostanom. Evo što kaže Pavić o starom mjestu boravka cerničkih franjevaca: A praefato Conventu Ecclesia quaedam parva S. Leonardo dicata, una hora dissita, in colliculo sub monte Psuni ab immemorablli tempore existit. In cuius Sancti festo die 6. Novembris incidente, maximus fit populi concursus, idemque Sanctus summa Christi fidelium devotione colitur, Ecclesiulaque cius praefaid invisitur. Ad quam Ecclesiam plurima prodigia evenere, nimirum: obsessi a maligno Špiritu non pauci liberati, aliique infirmitate gravati ad invocationem eiusdem Sancti sanitatem pristinam recuperavere. Jedan sat hoda od opisanog samostana na brdašcu pocl Psunjem postoji od pamtivjeka neka mala crkva posvećena svetom Leonardu.

51

Na blagdan tog sveca, 6. studenoga, skupi se ondje silno mnoštvo naroda i isti se svetac štuje najvećom pobožnošću, a spomenuta se njegova crkvica posjećuje. Kod te su se crkve dogodila mnogobrojna čudesa, naime, ne mali broj opsjednutih oslobođen je od zla duha, i drugi bolešću pritisnuti, na zaziv istoga sveca, zadobili su prijašnje zdravlje).

Dakle samo sveti Leonard. Izostavlja se čak i mnoštvo naroda na mlade nedjelje, jer je to bivalo svagdje gdje god su bili franjevci.

Međutim ono što je franjevcima bila obična stvar, nije bila Dumbo­ viću. Godine 1730. piše on: Omni Dominica novilunari, svake mlade nedjelje služi se (u kapeli svetog Leonarda) misa, isto tako i na blagdan svetog Leonarda 6. studenoga i u nedjelju poslije Uzašašća. Tu se na te dane sakupe ljudi iz najudaljenijih krajeva iz pobožnosti donoseći zavjetne darove i milostinju (causa devotionis vota et elemosinam offerentes).

Dumbović na ovo odmah nadovezuje: Et causa potissimum Memoriae certae tiliae penes a Beato Augustino Episcopo Zagrabiensi implantatae UTI EX ANNALIBUS PP. DOMINICANORUM ERUERETUR, qui Beatus ad has partes adveniens de praedicta tilia folia distribuens devotis et fidelibus. Hos ipse foliis a variis infirmitatibus, languoribus curabat in tantum quod etiam ex post quoque haec tilia durabat, habita fide in Deum et pietate in fatum Beatum Augustinum foliis tiliae huius desperatam sanitatem alias homines recuperaverunt, ao in necessitatibus et calamitatibus constitutorum praeces exaudiae fuerunt, verum tilia haec amplius non extat, sed alia in loco eidem ex radice revixit. Constat autem ex traditione Turcam ilium, qui praedictam tiliam succidit statim ex post manibus et pedibus contractum fuisse. Extat apud earn capellam fons S. Leonardi dictus, ex guo homines eo ocurrentes causa devotionis solent aquam haurire eamque domum auferre, ita ut per intercessionem eiusdem Sancti fidem habentes per potum aquae praedictae saepius ab infirmitate liberentur. (I najviše radi uspomene na izvjesnu lipu koju je u blizini zasadio blaženi Augustin zagrebački biskup, KAKO SE TO RAZABIRE IZ ANALA OTACA DOMINIKANACA. Isti je blaženik došavši u ove krajeve pobožnima i vjernima dijelio lišće s iste lipe. Lišćem ih je toliko izliječio od raznih bolesti i bolova da je ta lipa i poslije ostala. Vjerom u Boga i pobožnošću prema rečenom blaženom Augustinu lišćem ove lipe ljudi su, inače neizlječivi, ozdravljali, pa i u drugim potrebama i nevoljama bili su uslišavani. Međutim ta lipa više ne postoji, nego je druga na tom mjestu iz njezina korjena izrasla.

52

Iz tradicije se znade da je Turčin koji je spomenutu lipu posjekao odmah obolio na rukama i nogama. Postoji kod iste kapele izvor zvan Svetoga Leonarda. Iz njega ljudi koji tamo dolaze radi pobožnosti običavaju crpiti vodu i odnositi kući. Oni koji s vjerom piju tu vodu po zagovoru istoga sveca često ozdravljaju).

Dumbović pošteno navodi sve što je stvarno bilo kod kapele svetoga Leonarda. Služba se Božja u kapeli vršila na dan svetoga Leonarda i u nedjelju iza Uzašašća sve do likvidacije kapele (1952). Obadva ta dana slavio se sveti Leonard. Narod još i danas kaže: jesenski sveti Linarta i proljetni sveti Linarta. Otac Adjut Spaček u knjizi običaja upozorava da i u nedjelju poslije Uzašašća propovijed mora biti »o krijepostima svetoga Leonarda«. Mlade nedjelje s vremenom su se prestale slaviti u kapeli, ali žene su sve do naših dana na mlade nedjelje odlazile tamo pomoliti se, umiti se na izvoru, donijeti vode kući. Dumbović, izaslanik zagrebačkog biskupa, ipak se nije mogao suzdržati da ne umetne u izvještaj ono što nije našao na terenu nego u analima dominikanaca. Vjerujući Mrnaviću on je napisao mnogo više nego Mrnavić. Napisao je kako je on shvatio Mrnavića. Njegova je mašta tako proradila da je još više proširio ranu falzifikata. No na kraju lijepo dodaje ono o izvoru svetoga Leonarda.

Kasnije će se opet naći neki koji će i taj zdenac nazvati Kažotićevim.

Buturac misli da je ono o Turčinu »već iskrivljena narodna tradicija«. Ako je Dumbović narod u Cerniku ispitivao o sudbini stare lipe, onda su mu ljudi, ne bez mašte, odgovorili ono što im je onaj čas sinulo u glavu: Turčin ju je oborio, (tko bi drugi?), ali su mu se odmah skvrčile i ruke i noge. Nije sve tradicija što netko iz naroda kaže kad mu se postavljaju pitanja.

Zanimljivo je da ni Dumbović koji spominje u Cerniku neku tradiciju o lipi ne spominje nikakvu tradiciju o Kažotiću. Sve što je o tom naveo i razradio uzeto je iz dominikanskih anala, to jest od Mrnavića.

Konačno su godine 1815. i tadašnji cernički franjevci podlegli Mrnavićevom falzifikatu. Cernički vlastelin i samostanski sindik Andrija Marković kao dugogodišnji podban mnogo je boravio u Zagrebu.

Tu je nekako doznao za Mrnavićevo pisanje o cerničkoj lipi i kako je to Mrnavićevo pisanje Krčelić prenio u svoju: Historia Cathedralis Ecclesiae Zagrabiensis (T. I. P. I. p. 102). Marković je dao prepisati i Krčelićev i Mrnavićev tekst, prepis donio u Cernik franjevcima kao neko senzacionalno otkriće iz zaboravljene prošlosti. Povjerovalo se u to i stavilo u 53

samostansku kroniku (I, 358 — 360) pod naslovom: De Beato Augustino Gazotti et capella s. Leonardi supra Czernek. Najprije se navodi Krčelićev tekst: Aliud Miraculum Czernekini accidisse scribunt (Tomcus et Ferrarius) ad sacellum D. Leonardo sacrum, ubi Augustinus aquam fontis et Tiiiam benedicens, curandis languoribus praebuit Medicinam.

Viguit ibidem populorum devotio, ut Mahometanis ipsis, dum eorum potestati subderetur locus, sacer sit habitus. Cum hac Tilia Augustinus a Pictoribus consuevit exhiberi. De his aliisque religiosae Augustini vitae actis, Ferrarium et Tomcum, Lector consule, quos nos ipsi in libello vitae Augustini 1747. secuti, alia quoque miraculorum fiius, praecipue post mortem retulimus. Quae Patriae Cives hie degendo repetere poterunt.

(Drugo čudo, pišu Tomko i Ferrarije, dogodilo se u Cerniku kod kapele posvećene svetom Leonardu gdje je Augustin BLAGOSLOVIO IZVOR i lipu i tako pružio lijek za bolesti. Bila je tamo tolika pobožnost naroda da su i sami muhamedanci držali svetim to mjesto dok je bilo u njihovoj vlasti. S tom lipom slikari običavaju prikazivati Augustina. O tome i o drugim djelima religioznog života Augustina vidi, čitatelju, Ferrarija i Tomka. Njih smo i mi u knjižici Augustinova života 1747. slijedili, pa i druga čudesa, osobito posmrtna, iznijeli da ih mogu čitati građani domovine koji ovdje borave).

Evo i Krčelić sam jasno, kaže odakle je uzeo svoj izvještaj o cer­ ničkoj lipi. Spomen muslimana dobrano podsjeća na prvi izvještaj o lipi — idolu iz godine 1629. s kojim se Mrnavić vjerojatno poslužio. Vidimo još da ni Krčelić nije mogao ne dodati nešto čega kod Mrnavića nema: da je Augustin blagoslovio i izvor i da ga slikari običavaju prikazivati s lipom.

U samostanskoj kronici slijedi dalje Mrnavićev tekst uzet prema Acta Sanstorurn Mensis Augusti T. I. p. 298, editionis Venetae 1750.

Tekst se potpuno slaže s onim Kod Ferrariusa, samo ima bilješku: Incerum et Incerum ex aliis codicibus Cernich.

Cernički kroničar bilježi i Markovićevog prepisivača: Haec praecedentia iideiiter descripta sunt supra citatis in Bibliotheca Ecclesiae Cathedralis Zagrebiensis die 20. Septembris Anno 1815. Martinus Georg.

Kovachich Senquiciensis. (Gore navedeno vjerno je prepisano u biblioteci zagrebačke stolne crkve 20. rujna 1815. Martin Đuro Kovačić).

Haec historia allata est per Magnificum Dominum Andream Mar­ ko­vich, Inclyti Dominii Czernik proprietarium, in cuius rei memoriam, 54

eiusdem cura et sollicitudine, in eodem loco, ubi supra memorata Tilia per S. Augustinum implantata fuit, denuo implantata est, ac benedicta per P. Adamum Kulungjich, Gvardianum Conventus. Die 6. Novembris 1815. (Ovu je povijest donio... Andrija Marković... i njegovom je brigom i nastojanjem, na spomen te stvari, posađena lipa na istom mjestu gdje ju je posadio sveti Augustin, a blagoslovio ju pater Adam Kulundžić, gvardijan, 6. studenoga 1815). Čevapović je cijelu stvar, kako sam kaže, prenio iz cerničke kronike u svoju Recensio 518—519.

Senzacija iz godine 1815. brzo je splasnula. Opet se sve zaboravilo i lipa Marković—Kulundžić, kao da se stidjela igrati lažnu ulogu: nestala je. Još jednom su pokušali posaditi lipe 6. studenog 1900 (Kronika II, 236), jednu kod kapele, drugu kod križa. Ni te, makar ih nisu nazvali Kažotićevima, nisu htjele živjeti. Bunarić je 1862. dobro očišćen i s prednje strane novim zidom ozidan (Kronika II, 94). Ne kaže se čiji je bio. No predstojnik samostana, književnik otac Mladen Barbarić slijedi Krčelića i godine 1902. zapisuje: Križ novi postavljen kraj zdenca Kažotićeva i lijepo ograđen. (Kronika III, 19).

Svaki je štampani falzifikat neizlječiva rana. Činjenica je međutim da vjernici nisu nikad dolazili u Cernik tražiti pomoć od Kažotića, a dolazili su k Majci Božjoj, svetom Leonardu i svetom Antunu...

Literatura: Izvještaj kanonske vizitacije 1730 (arhiv zagrebačke nadbiskupije Svezak I).

Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1888.

Bösendorfer Dr Josip, Franjevci u Osijeku, Osijek 1933.

Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970.

Buturac Josip, Župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra II, Zagreb 1931, 216—254.

Csevapovich P. Gregorius, Recensio opservantis minorum provinciae s. Joannis a Capistrano, Buđae 1830.

Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae. . . . Zagrabiae 1892.

Fermendžin P. Eusebius, Chronicon opervantis provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU, Knjiga XXII, Zagreb 1890.

Ferrarius Sigismundus, De rebus Hungaricae provinciae Sac. Ordinis Praedicatorum, Viennae Austriae 1637.

Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae. . . Budae 1766.

Protocollum Conventus Cernekensis I, II i III (rukopis).

55

Čija je Slavonija?

Sve do kraja 17. stoljeća razni biskupi vode sve žešću borbu za duhovnu vlast nad vjernicima u turskoj Slavoniji. Možda najjači podstrek tim borbama došao je od slavonskih franjevaca koji su uzalud, ali uporno, pokušavali otresti se bosanskih franjevaca i bosanskog biskupa. Željeli su imati neovisnu slavonsku franjevačku provinciju i svog posebnog slavonskog biskupa. Kad nisu mogli dobiti svoga biskupa, radije su se podvrgli zagrebačkom, nego li bosanskom. U tim se borbama spominju i neki cernički župnici i jedan franjevac Cerničanin.

Već godine 1629. fra Luka Soljanin javno izriče misao da do mira može doći samo ako Slavonija dobije svog posebnog biskupa sa sjedištem u Požegi ili u Đakovu. Međutim upravo to nije htio prihvatiti ni Rim ni Beč (Buturac 77). Nasljednik fra Tome Ivkovića, biskup fra Jerko Lučić, imao je velikih neprilika s bosanskim franjevcima. Biskupom Drivasta i apostolskim administratorom Bosne postao je 21. studenoga 1634. Vršio je službu do 1639. Umro je u Sutjesci 15. siječnja 1643. Njega su slavonski franjevci voljeli. Smatrali su ga Slavoncem, jer je dosta godina blagoslovno djelovao u Slavoniji, osobito u našičkom kraju. Dočekivali su ga s mnoštvom vjernika izlazeći mu ususret s pjesmama. Obavio je vizitu i krizmu u Slavoniji od 20. listopada 1637. do 23. travnja 1638. Dne 15. travnja bio je u Lužanima, 17. travnja u Ratkovom Potoku, 19. travnja u Cerniku, gdje je krizmao 530 osoba.

Dne 23. travnja prešao je u Bosnu kod Svinjara (Davora). U Bosni su ga jedva gdje srdačno primili (Buturac 84—87). Biskup fra Tomo Mrnavić pokušavao je živjeti u miru sa svim franjevcima, ali je i on umro već 10. prosinca 1644. u Velikoj (Buturac 88—90).

Sada je došlo do velike borbe između dva franjevca, dva biskupska kandidata. Prvi je Bosanac fra Marijan Maravić, drugi Slavonac Požežanin fra Marin Ibrišimović. U pismu bečkom nunciju od 4. lipnja 1645. Ibrišimović zahtjeva da se slavonski i dalmatinski franjevci odvoje od bosanskih. Više bi bilo sredstava za gradnju samostana i škola u Slavoniji. Ovako im bosanski franjevci odnose svu milostinju da časte age i kapetane, a za gradnju samostana ni za uzdržavanje škola u Slavoniji nije ih briga. To isto piše Ibrišimović i kongregaciji 25. lipnja 1645. te sam sebe preporuča za bosanskog biskupa. U isto vrijeme 34 slavonska franjevca pismom iz Velike od 10. lipnja 1645.

56

zahtjevaju od kongregacije posebnog biskupa za Slavoniju i obećaju da će ga uzdržavati. Mnogo je oštrije pismo požeških i đakovačkih trgovaca pisano u Požegi 15. lipnja 1645. Oni zahtjevaju posebnog biskupa za Slavoniju i to jednog od slavonskih franjevaca. Obećaju da će uzdržavati i biskupa i škole, graditi nove crkve i samostane, ali samo ako se milostinja iz Slavonije ne bude odnosila u Bosnu i ako se bosanski franjevci sa svojim sablažnjivim vladanjem ne budu pojavljivali u Požegi. Pismo je pročitano na sjednici kongregacije s primjedbom da slavonski trgovci govore u ime 40.000 vjernika i s drugom primjedbom da se bosanski biskup brine samo za svoju rodbinu. Tako su se u ono doba protivničke stranke međusobno ocrnjivale.

U težnjama slavonskih franjevaca da Slavonija postane i posebna biskupija i posebna franjevačka provincija bosanski su franjevci gledali odmetništvo i pobunu. Tvrdili su da cijela provincija nije kadra uzdržati više biskupa i da bosanski biskup ne može živjeti bez prihoda od svojih slavonskih župa. Bilo ih je koji su u diobi gledali propast provincije. Činjenica je da Turci u Slavoniji nisu toliko globili franjevce koliko oni u Bosni. Kako se u Rimu gledalo na te stvari vidi se po tom što je bosanski kandidat fra Marijan Maravić 31. srpnja 1645. imenovan duvanjskim biskupom i upraviteljem bosanske biskupije.

Godine 1646. Maravić kao upravitelj bosanske biskupije obilazi i slavonske župe: Našice, Požegu, Cernik, Lužane, Bučje, Veliku, Glogovicu, Brod, Garčin, Dragotin, Selce, Viljevo, Kuzmince, Karaševo, Križevce, Vrbicu i Gorjane. Iste godine tuži se da mu slavonske župe uskraćuju biskupske prihode. Uskraćivanje davanja biskupu bio je odgovor slavonskih franjevaca na Maravićevo imenovanje. Digli su se i protiv bosanskih franjevaca. Velički gvardijan i jedan od vodećih slavonskih franjevaca fra Petar Nikolić naručio je požeške Turke da iz Velike protjeraju generalnog vizitatora fra Andriju Kamengrađanina i njegove pratioce (Buturac 129). Provincijal fra Petar Lipanović 20. ožujka 1646. javlja kongregaciji da je Nikolića kao buntovnika skinuo s gvardijanata. Slavonski su franjevci na to ishodili da su paše, budimski i kaniški, i provincijalu i biskupu najstrože zabranili prelaziti Savu (Buturac 97—99).

Sada je i Beč učinio nešto što je još više rasplamsalo borbe.

Pristao je da Maravić postane bosanskim biskupom pod uvjetom da se i Ibrišimoviću dade neka viša čast. Papa Inocent X (1644— —1655) 57

premjesti na to Maravića na bosansku biskupiju (Acta Bosnae 465), a 15. srpnja 1647. imenuje Ibrišimovića beogradskim biskupom, smederevskim upraviteljem i apostolskim vikarom za ugarske biskupije i dijelove biskupija pod turskim gospodstvom (AB 473). Slavonija ipak nije bila dosuđena Slavoncu iza kojega su stajali svi slavonski franjevci, nego Bosancu Maraviću. Ibrišimović je smio vršiti biskupsku vlast jedino u srijemskoj biskupiji, Srbiji, Banatu... U žestokoj borbi za Slavoniju posredovala je kongregacija i oba biskupa prisilila na mir time što je 14. siječnja 1648. Slavoniju privremeno povjerila skradinskom biskupu fra Pavlu Posiloviću. Jedino župa Dragotin dana je beogradskom biskupu za uzdržavanje (Buturac 100—102).

Takvo rješenje nije zadovoljilo ni jednu ni drugu stranu. Sa sastanka u Velikoj 28. srpnja 1648. slavonski franjevci zahvaljuju Svetoj Stolici što je Ibrišimovića imenovala beogradskim biskupom i apostolskim vikarom među četiri rijeke, ali izjavljuju da su protiv toga da Posilović upravlja župama u Slavoniji. I sam Ibrišimović uznastojao je da Posiloviću spriječi dolazak u Slavoniju. Ibrišimoviću je valjda prvom došla misao ponuditi se zagrebačkom biskupu za vikara u onom dijelu Slavonije koji je bio povjeren Posiloviću. Bio je to podstrek zagrebačkim biskupima da se i oni počnu boriti za tursku Slavoniju (Buturac 102).

Prisilni sporazum između Maravića i Ibrišimovića trajao je samo dvije godine. Ibrišimović je naime već 21. siječnja 1650. umro. Maravić je sada pomoću bečkog dvora dobio vlast nad slavonskim župama i odmah pokušao da je vrši. No time je izazvao otpor ne samo slavonskih franjevaca nego i svjetovnog svećenstva u Srijemu i slavonskoj Podravini. Župnici Podravine i Srijema izabrali su 7. ožujka 1650. za generalnog vikara Petra Sabatinija s tim da osobno ode u Rim te obavijesti Svetu Stolicu kako ih bosanski biskup već 20 godina progoni i da im se dade drugi čestiti biskup (Buturac 104—106).

Na mjesto Ibrišimovića kongregacija je 25. travnja 1650. izabrala za beogradskog biskupa fra Mateja Benlića. Slijedeće godine on je stvarno postao beogradskim biskupom, smederevskim upraviteljem i apostolskim vikarom u svim ugarskim biskupijama ukoliko su pod turskom vlasti. Izričito se navodi i područje među četiri rijeke (Sava, Drava, Dunav i Tisa). (Buturac 104).

58

Slavonci za Benlića, protiv Maravića Požeški su trgovci 27. svibnja 1651. pisali kongregaciji: Mi smo, uzvišena gospodo, vele dobro duhovno i tilesno vladani od gospodina fra Matia Benlića, biskupa biogradskoga i vikara apostolskoga, i drugoga neištemo, a gospodinu bosanskom Maraviću, za uzroke koie smo dosada toliko puta pisali, ne ćemo mi ni naša dica poslih nas ni živa ni mrtva, ni duhovno ni tilesno... i ne hotijući nas vaše svitlosti utišiti, a mi ćemo se najposli pomoć gospodom ovih strana. .. dosada smo pisali u Talijan, a sada pišemo za veće virovanje u naš vlastiti jezik... (Buturac 106, bilješka).

U svibnju 1653. građani Požege tuže Maravića da je sebičnjak i srebroljubac. Mole Svetu Stolicu da ih mjesto pod njegovu vlast stavi pod vlast biskupa Benlića. Ovu je žalbu potpisao i Petar Sabatini kao istinitu.

Dok su bosanski franjevci za Maravića, slavonski se franjevci tuže na njega da im otima prihode koji su im potrebni za uzdržavanje škole u Velikoj i u Našicama. Maravić se naprotiv tuži da mu slavonski franjevci otimaju prihode od župa koje bi trebale njega uzdržavati. Ujedno zahtjeva da mu se vrati područje Đakova. Benlić se iste godine (1653) žali na Maravića da ga nastoji lišiti prihoda od dragotinske župe, da je spreman ukinuti samostane u Velikoj i u Našicama samo da sebi osigura dohotke. Progonjen od Turaka našao se u Požegi i u Velikoj tada već duvanjski biskup i upravitelj skradinski fra Pavao Posilović. Na zahtjev slavonskih franjevaca i njihovih vjernika Posilović je 2. lipnja 1653. pisao kongregaciji da su slavonski franjevci vrlo dobri redovnici, a njihovi vjernici najbolji u cijelom turskom carstvu, da primaju svakog biskupa osim Maravića, ali bi posebno željeli Benlića. I slijedeće godine u dva pisma (7. i 10. travnja 1654) izjavljuju da ne priznaju Maravića nego, zahtjevaju Benlića. Isto se ponavlja 1657. i 1658. (Buturac 106—108).

Kongregacija je znala da se velički samostan uzdržava od 12 župa, našički od 14, a biskup Maravić od 5 župa. Zato jednostavno nije uvažavala žalbe slavonskih franjevaca i njihovih vjernika. Ovi su zahtjevali da se Maraviću oduzmu njegove župe kao da bez prihoda od tih 5 župa velički i našički samostan ne mogu postojati. Benlić je slavonskim franjevcima u svemu popuštao, jer je bio takve naravi i živio najviše u veličkom samostanu kao siromašni redovnik bez ikakvih osobnih zahtjeva. Tu je na zahtjev vršio i biskupske čine za čije vršenje uza sve molbe i žalbe nije nikada došla dozvola (Buturac 108—109).

59

Da bi dobio podršku i od zagrebačkog biskupa Maravić je i sam poput Ibrišimovića već godine 1651. u jednom pismu istakao pravo zagrebačkog biskupa na slavonske župe: župe su zagrebačke biskupije, ali Maraviću povjerene na upravu. Godine 1658. Maravić je bio osobno u Rimu i dobio novu potvrdu svoje vlasti nad slavonskim župama.

Benlić se morao povući i moliti oprost zbog toga što je neovlašteno vršio biskupske čine čak i u 5 župa biskupa Maravića. Sada su zaredala u Rim mnoga pisma u obranu i pohvalu biskupa Benlića (zagrebački biskup Petar Petretić, pečujski isusovac Toma Horvat, da ne spominjemo druge, (Buturac 109—110, AB 485, 487, 491).

Zagrebački biskup utočište Slavonaca Ogorčeni Slavonci obraćaju se pismima na zagrebačkog biskupa Petra Petretića. Vjernici u svom pismu iz Požege 1. kolovoza pišu: Mi kršćani između rijeka Save i Drave, koliko nas ima na gospoštiji i posjedu požeškom pod vlašću i u biskupiji vašega presvijetlog gospodstva (Nos christiani inter fluvium Savum et Dravum in dominio et possessione Posegiensi existentes, jurisdictionis et dioecesis illustrissimae dominationis vestrae...). Naglašuju da zagrebački biskup i kaptol kao i drugi biskupi Ugarske imaju i vrše biskupsku vlast, duhovnu i vremenitu, i nad onim svojim vjernicima koji su pod turskim gospodstvom. Utječu se stoga Zagrebačkom biskupu kao ovčice svome pastiru, jer ih je odviše i preko svakog očekivanja povrijedio bosanski biskup fra Marijan Maravić koji si nasilno i bez svakog ovlaštenja nastoji prisvojiti ovo područje između Save i Drave i nas koji smo zagrebačke biskupije podložiti bosanskoj biskupiji. Već je deveta godina kako na tome dan i noć radi, a mi se tome protivimo i protivit ćemo se uvijek. Zatim navode da su radi toga već često pisali u Rim, pa da im je bio i dan za upravitelja ovih krajeva fra Matija Benlić, vicarius apostolicus sub Turcis, muž hvalevrijedan, častan... šest godina je s nama tako dobro radio da smo u miru Bogu služili... Sad si je isti bosanski biskup u Rimu ponovno pribavio neko pismo od prefekta svete kongregacije kardinala Antuna Barbarinija kojim je ovoga čestitoga muža i svetog biskupa udaljio od nas.

Mole zagrebačkog biskupa i kanonike neka ne dozvole da ih bosanski biskup toliko ucviljuje i uznemiruje. Oni neće nikada uz njega 60

pristati, tkogod ga k njima, protiv njihove volje, poslao. To će izjaviti i papi i njegovoj svetoj Crkvi, jer znadu da bosanski biskup ne teži za ovim krajevima radi spasa duša nego radi svoje privatne koristi, želi naime u Bosnu odnijeti našu milostinju kojom se ovdje uzdržavaju škole za našu dječicu (scholae pro filiolis nostris) i ova dva samostana u kojima stanuju braća franjevci i služe nam navješćujući Božju riječ te ne dozvoljavaju da ove krajeve prisvoji bosanski biskup i uznemiruje nas in anima et corpore (duhovnom službom i zahtjevima za svoje uzdržavanje). I ako bi se obratio na vaše presvijetlo gospodstvo da ga postavi svojim vikarom u ovim krajevima, molimo da vaše presvijetlo gospodstvo ne pristane na to, a ako mu je već dana (vikarska vlast) neka se opozove... jer ga mi nikada nećemo primiti. Naprotiv neka vaše presvijetlo gospodstvo za ljubav Božju učini da ovaj apostolski vikar, fra Matija Benlić, bude u ovim krajevima kako je i prije bio.

Istu molbu ponavljaju još jednoć drugim riječima i prijete, ako ne budu uslišani da će se poslužiti s Turcima (agere rem cum Turcis ita ut in gravem Ecclesiae universalis cedat confusionem. Ako li (Maravić) nasilno uđe ovamo, kunemo se svojom dušom da će jednako sramotno i nasilno biti odavle uklonjen. Napominju još da bi sadašnje popuštanje bosanskom biskupu moglo biti na štetu i nepriliku budućim zagrebačkim biskupima. Nakon ponovnih izraza odanosti završavaju: quibus charactere chyrillico nos subscripsimus, non habentes latinum, qui praesentes exarasset, et sigillavimus Ecclesiae sigillo prout apud nos moriš extitit. (Potpisujemo se ćirilicom, jer nemamo latinca da nam to napiše, i pečatimo pečatom crkve kako je u nas običaj). Slijede potpisi: Ego Joannes Illunchich affirmo suprascripta (Ja Ivan Ilunčić potvrđujem gore napisano), Ego Michael Iuanouich a. s., Ego Bartholomaeus Vukowich a. s., Ego Stepahanus Bogdanouich a. s., Ego Michael Vikovich ut supra (kao gore), Ego Martinus Ztephanovich ut supra, Ego Martinus Banich ut supra, Ego Nicolaus Tomassevich ut supra, Ego Mathias Petrouich ut supra, Ego Jacobus Wichich ut supra, Ego Marcus Gergureuich ut supra, Ego Demetrius Mihalieuich ut supra, Ego Joannes Giurin ut supra, Ego Demetrius Mihalieuich aliena manu affirmo suprascripta (tuđom rukom potvrđujem gore napisano), Ego Thomas Martinouich (kao prijašnji), Ego Vitus Simonouich aliena manu ut supra (tuđom rukom kao gore), Ego Marinus Luchich aliena manu ut supra, Ego Georgius Imosich sum testis suprascriptis (svjedočim za gore napi61

sano), Ego Martinus Luchich (kao prijašnji), Ego Gabrich ex Canisa facio subscribere et contentus sum et affirmo suprascripta (dao sam potpisati i zadovoljan sam i potvrđujem gore napisano), Ego Agy Pauich ex Canisa facio me subscribere et affirmo suprascripta (Spomenici 12—15, AB 482, Buturac 110). Pismo je pisano bosančicom i hrvatskim jezikom, ali sačuvan je samo suvremeni prijevod na latinski.

Za ovim pismom slijedilo je pismo slavonskih franjevaca iz Velike 14. kolovoza 1658. istom biskupu: ... vrlo hitni su razlozi koji nas tjeraju da se obratimo na vaše presvijetlo i prepoštovano gospodstvo čija vlast je bila i jest i bit će u ovim krajevima Slavonije, to jest u Požegi, u Kaptolu i u drugim mjestima što leže naokolo, jer pripadaju vašoj biskupiji kao što i drugi biskupi Ugarske drže i vrše punu vlast nad svojim biskupijama i ako su pod turskim jarmom. Mi redovnici svećenici sa svim katolicima požeške županije dajemo vašem... gospodstvu na znanje da je Sveta Stolica i sveta kongregacija za širenje vjere u zadnjih 10 godina postavila ovdje između Save i Drave apostolske administratore in spiritualibus, u duhovnim stvarima, na veliku utjehu vjernika, činila je to već mnogo godina unatrag, no u ovih zadnjih 10 godina poslala je trojicu za redom, dvojica su već preminula u Gospodinu, a treći je... fra Matej Benlić, muž bogat znanjem i zaslugama, svima nama i katolicima (vjernicima) u najvećoj mjeri drag i radi svoga redovničkog života, radi čovječnosti i razboritosti od svih čašćen i hvaljen i već 6 godina u savršenom miru s nama upravlja u ovim krajevima Slavonije...

Zavidni neprijatelj tog našeg mira i zadovoljstva potakao je zao duh bosanskog biskupa te je boraveći ove godine u Rimu lažno podastro svetoj kongregaciji da je između Save i Drave njegova vlast i od uzoritog gospodina... dobio jedno jedino pismo da se naš miroljubivi biskup, apostolski vikar, mora povući i prestati upravljati ovim dijelom Slavonije... lažnim dokazima prava (bosanski biskup) želi ugrabiti i ovladati vašim dijelom biskupije, što u starini nikad nije bilo, jer je i papa Inocent X apostolskim breveom ograničio vlast bosanskog biskupa na samu Bosnu i sveta kongregacija svojim dekretima odredila da seže do rijeke Save te u ovih 10 godina on ovdje i nije imao vlasti niti se u Slavoniji pojavljivao.

Radi toga... propter amorem Dei et in visceribus Jesu Christi flexis poplitibus instanter unanimes exoramus (za ljubav Božju i u nutrinji Isusa Krista na koljenima jednodušni svesrdno molimo) da mu, ako zatraži, ne date nikakvu vlast među Savom i Dravom... da ne bi svojim nasljed62

nicima ostavili neugodnu i dugu svađu, a nama i svim katolicima preveliku štetu... jer je spomenuti biskup odviše lakom... Zato smo se ponovno obratili na Svetu Stolicu i naveli da ga nikada nećemo primiti... jer i dekret pape Bonifacija III određuje da biskupa bira svećenstvo i narod, a papa potvrđuje... mi smo već pisali rečenom bosanskom biskupu da se ne usudi ovdje pojaviti... i ako nam apostolska stolica i vaše gospodstvo ne iziđe ususret, tog će biskupa, uz sablazan, vjernici turskom rukom odavle istjerati. Datum Velicae... Ego frater Lucas a Posega, concionator, confirmo ut supra. Ego frater Martinus a Posega, lector et praedicator, confirmo ut supra. Ego frater Michael a Chernich, praedicator, vicarius et discretus conventus, confirmo ut supra (Ja fra Mihajlo iz Cernika, propovjednik, vikar i diskret samostana, potvrđujem kao gore). Ego frater Marianus a Posega, olim definitor, confirmo. Ego frater Joannes a Brod, definitor acualis, confirmo. Ego frater Stephanus a Veliča, gvardianus, confirmo. Ego frater Martinus, lector et praedicator, confirmo. Ego frater Blasius Podraga (Podraich, AB), gvardianus Nasicze, confirmo. Ego frater Petrus a Posega Nicolica (Nikolich, AB), custos provinciae Bosnae Argentinae, confirmo (Spomenici 15—17, AB 483—484).

U pismu poslanom kongregaciji iz Velike 25. rujna 1658. slavonski se franjevci pozivaju na činjenicu da su apostolski vikari Masarechi, Rendić i Boncarpi vršili biskupsku vlast u Slavoniji... Promjena i nova odluka kongregacije (per questa mutatione et novita) sablaznila je i ražalostila svećenike i braću, jer su ostali bez dobrog pastira koji se brinuo jedino za slavu Božju i spas Kristovih ovaca, pomno, plodonosno i sretno dulje vremena služio svetoj Crkvi, provodio među njima život ne kao biskup, nego kao siromašni redovnik... Ponovno zaklinju kongregaciju da im ostavi Benlića i potpisuju se: Io fra Michele da Cernich, predicatore, discretto del convento e padre délia provinzia affermo etc.

Io fra Luca da Posega, lett. predicatore et présidente di Buda affermo etc. Io fra Stephano Cnesevich, discretto del convento affermo et io fra Massimo di Posega, predicatore della provinzia affermo. Io fra Martino cla Brodo, predicatore, lett. e diffinitore attuale affermo. Io fra Nicolao, gvardiano di Naxsicze affermo. Io fra Giov. da Brodo, padre della provinzia e gvardiano del convento affermo. Io fra Pietro Nikolich di Posega, gia custode della provinzia, hora vicario prov. nella Slavonia affermo ed in persona di tutti i padri parochi della Slavonia sottoscrivo (AB 486—487, Buturac 110-111.).

63

Prvo pismo potpisala su devetorica, drugo osmorica. Obadva pisma potpisali su: Požežanin fra Luka Ibrišimović, Cerničanin fra Mihajlo Klačić, Brođanin fra Ivan, Požežanin fra Petar Nikolić. Između datuma prvog i drugog pisma održan je kapitul provincije 15. rujna 1658. u Gradovrhu kod Gornje Tuzle. Izabrana je nova uprava provincije, izvršene su i mnoge promjene u razmještaju osoblja (Franj. Bosna 191—192).

Fra Luka je postao predstojnik rezidencije u Budimu. Klačić prestaje biti vikar veličkog samostana i dobiva časni naslov: otac provincije. Fra Ivan je u prvom pismu definitor, u drugom otac provincije i gvardijan u Velikoj. Glavni potpisnik Nikolić u prvom je pismu kustos provincije, u drugom bivši kustos (gia custode, jam custos) i vikar (zagrebačkog biskupa) za pokrajinu Slavoniju. Kao vikar drugo pismo potpisuje i u ime svih župnika Slavonije.

Slavonski franjevci u otvorenoj pobuni Godine 1659. slavonski su franjevci odbili primiti sveto ulje od Maravića. Tražili su ga i dobili iz Zagreba. Time su se i nakon jasne odluke kongregacije odrekli Maravića. Kad se potkraj godine 1659.

Maravić spremao iz Modrica prijeći u Slavoniju da obavi kanonsku vizitaciju, neki franjevci i vjernici iz Požege došli su ga obavjestiti neka nejde u Slavoniju, jer oni imaju biskupa kojega svi vole, a njega ne trebaju. U kolovozu 1660. javljeno je Maraviću da su slavonski franjevci zamolili kaniškog pašu kao beglerbega kome je bio podvrgnut i požeški sandžak neka biskupu zabrani ulazak u Slavoniju. Dne 2. rujna 1660. piše Maravić kongregaciji svoje posljednje pismo u kojem javlja što su slavonski franjevci poduzeli protiv njega. Umro je 14. rujna 1660.

Neki suvremenici tvrdili su da mu je upravo to ubrzalo smrt. Zbog svega toga u Rimu je nastalo veliko ogorčenje protiv slavonskih franjevaca (Buturac 113).

Car Leopold I imenovao je nakon Maravićeve smrti bosanskim biskupom fra Matiju Benlića (Buturac 123). U Rimu su međutim bili uvjereni da je Benlić i odviše bio upleten u pobunu slavonskih franjevaca protiv Maravića. Zato su sada uzalud sa svih strana stizale u Rim molbe da Sveta Stolica Benlića potvrdi za bosanskog biskupa. Na sve molbe Rim je ostao gluh i nije donosio nikakve odluke. Bosanska je biskupija ostala ispražnjena sve do 1669. ili točnije sve do 1671. (Butu64

rac 133). U Bosni i Slavoniji punih 10 godina nitko nije vršio biskupskih čina što je i franjevce i narod činilo nestrpljivima. Uz to je među franjevcima Slavoncima i Bosancima pukao razdor kao nikada prije.

Provincijal fra Franjo Ogramić Požežanin (1658 — 1661) zamoli pašu da smije držati kapitul u Velikoj. Htio je da Slavonci u upravu provincije lakše proguraju svoje kandidate. No netko se pobrinuo da mu je paša odbio molbu s obrazloženjem da su se kapituli uvijek držali u Bosni. Ogramić je na to molio da papa breveom imenuje novu upravu provincije, jer da mu paša ne dozvoljava držati kapitul. I to su osujetili neki bosanski franjevci koji su se upravo nalazili u Rimu. Po naredbi kongregacije kapitul je održan u Fojnici 15. siječnja 1662. U vrh svega bilo je naređeno da nitko od slavonskih franjevaca ne smije biti biran.

Zbog toga je pet gvardijana (velički, našički, modrički, gradovrški i donjotuzlanski) zajedno s Ogramićem napustilo kapitul u Fojnici i sazvalo novi kapitul u Velikoj 19. veljače 1662. Tako su izabrane dvije nove uprave provincije. I ako je kongregacija upravu izabranu u Velikoj odbacila, slavonski franjevci nisu htjeli priznati upravu izabranu u Fojnici (Franj. Bosna 193—196, Buturac 127—128).

Da upokori slavonske franjevce kongregacija je 1665. ukinula novicijat i gimnaziju u Velikoj. Dvije godine kasnije slavonski su franjevci upravili kongregaciji dvije molbe (4. ožujka i 20. travnja 1667), da se ukine ta zabrana. Obje molbe potpisao je i Cerničanin fra Mihajlo Klačić (Buturac 129). Slijedećih je godina pisano još mnogo takvih molbi, ali tek nakon 11 godina (1676) dozvoljeno je u veličkom samostanu ponovno otvoriti i novicijat i gimnaziju (Buturac 130).

Zagrebački biskup jedini podržava slavonske franjevce Iste godine kad je kongregacija Benliću zabranila vršiti biskupske čine u Srednjoj Slavoniji, zagrebački je biskup Petar Petretić imenovao svojim generalnim vikarom u duhovnim stvarima fra Petra Nikolića, a Nikolić opet svojim vikarom biskupa Benlića (8. listopada 1658) za sve krajeve zagrebačke biskupije koji su pod Turcima. Dakako da su slavonski franjevci sada uznastojali dokazati da zagrebačka biskupija seže čak i preko Valpova, Selca (Đakova), Garčina i Dragotina, sve do rijeke Bosuta (Vidi izvještaj fra Petra Nikolića od 13. svibnja 1660. u (AB 65

492—497). Nikolić je zato u Zagrebu vrijedio kao redovnik kreposti, znanja, pobožnosti i razboritosti. Kako su Nikolić i Benlić vršili svoju vlast u Slavoniji nije nam poznato. Svakako su sveto ulje dobivali od zagrebačkog biskupa. Zagrebački je biskup Benliću teško zamjerio, kad se usudio slavonskim župnicima dijeliti svoje ulje (Buturac 135). Ipak je ova vikarska vlast bila sve što su slavonski franjevci u vrijeme bosanske sedisvakancije (1660-1670) pa i kasnije u sukobu s bosanskim biskupom fra Nikolom Ogramićem (imenovan 1. rujna 1670, Franj. Bosna 198) mogli koristiti da održe svoju neovisnost od Bosne (Buturac 130. 133).

Radilo se očevidno o obostranim interesima. Slavonskim franjevcima bilo je najlakše pokoravati se zagrebačkom biskupu, jer je taj svoju vlast nad njima, dok su bili pod Turcima, vršio jedino preko jednoga od njih kojega je imenovao svojim vikarom. Benlić, vikarov vikar, bio je dobričina bez ikakvih zahtjeva, pokoravao se franjevcima, a ne oni njemu. Tako je postignuta stvarna samostalnost i neovisnost.

Zagrebačkim biskupima bilo je opet jasno da je bolje povjeriti vikarstvo jednom običnom franjevcu, nego li bosanskom ili kojem drugom biskupu koji bi mogao poželjeti, da Slavoniju zauvijek pripoji svojoj biskupiji.

Franjevci generalni vikari, Nikolić i još očitije Ibrišimović, osobito nakon oslobođenja Slavonije od Turaka, vršili su svoju vikarsku dužnost kao neki poslanici ili odvjetnici, zastupajući i braneći maksimalno povjerenu si stvar i čast. Nije nam moguće reći kako bi se stvari odvijale da su kojom srećom ili nesrećom Benlić ili Nikolić ili Ibrišimović postali bosanskim biskupima. Sasvim je sigurno da u tom slučaju ne bi onako uporno tvrdili da zagrebačka biskupija seže sve do Bosuta.

Najočevidniji primjer takve nedosljednosti jest biskup Ogramić.

Dok je bio lektor bogoslovije u Ljubljani, poticao je zagrebačkog biskupa Borkovića neka odlučno brani svoje pravo na Slavoniju, neka vikarom u Slavoniji imenuje Nikolića ili kojega drugog franjevca, neka šalje ulje slavonskim župnicima i neka nipošto ne dopušta beogradskom biskupu Benliću da ga u Slavoniji zamjenjuje. Kao bosanski biskup naprotiv Ogramić se svom žestinom sve do svoje smrti borio za slavonske župe tvrdeći (s pravom!) da je sijelo bosanske biskupije Đakovo usred Slavonije i (posve krivo) da je požeško polje uvijek pripadalo bosanskoj biskupiji te konačno iz petnih žila uznastojao da cijela turska Slavonija pripadne njegovoj bosanskoj biskupiji (AB 512—514, Spomenici 28— 29, 82—83, Buturac 133).

66

Borbe biskupa Ogramića NAJPRIJE UKLONITI BENLIĆA. čim je postao bosanskim biskupom, Ogramić je upro sve sile da Benlića istisne iz Slavonije. Sam kaže: Dok je Benlić u Slavoniji, on ondje ne može uživati biskupski ugled. Međutim i Benlić se borio da ostane u Slavoniji kao vikar vikara zagrebačkog biskupa. To je tada bio jedini način da se Slavonija oslobodi vlasti bosanskog biskupa (Spomenici 26, Buturac 134—135).

Zagrebački biskup Martin Borković već 1670. moli papu da zaštiti vlast zagrebačkog biskupa u turskoj Slavoniji protiv bosanskog biskupa.

Ujedno tiraži veće ovlasti za svog vikara fra Petra Nikolića. Biskupske čine da vrši koji drugi biskup, a ne bosanski. Ta molba kao da je molba slavonskih franjevaca, ali i Borković je osjetio za čim ide Ogramić (Spomenici 22).

TEŽAK FRANJEVCIMA. Ogramić je ubrzo došao u sukob ne samo sa slavonskim nego i s bosanskim franjevcima. Godine 1671. zatražio je da mu fratri mjesto uskrsnog janjeta daju godišnje jedan dukat i da on postavlja župnike. Kad mu je uprava provincije taj zahtjev odbila, izopćio je provincijala, kustosa i jednog definitora. Kongregacija je 1672. izopćenje poništila, Ogramića ukorila i zabranila ne samo ubiranje dukata, nego i mješanje u provincijske poslove (Franj. Bosna 199—200). Kad je Ogramić stigao u Požegu da obavi kanonsku vizitaciju, po želji franjevaca, Turci ga strpaše u zatvor. Podnio je neka mučenja i platio otkup. Radi toga je izopćio 102 osobe. Slijedeće godine tuže se franjevci na njegove prevelike materijalne zahtjeve. Ogramić ipak uspjeva pohoditi svoje 4 biskupske župe u Slavoniji: Požegu, Ratkov Potok, Selce i Garčin (Buturac 136—138).

IZRAVNO PROTIV ZAGREBAČKOG BISKUPA. Nakon Benlićeve smrti 1674. Ogramić počinje izravnu borbu sa zagrebačkim biskupom. Slavonski franjevci izražavaju vjernost zagrebačkom biskupu, tuže se ne samo na biskupa Ogramića, nego i na provincijala. Mjesto Nikolića koji je 1675. umro, zagrebački je biskup svojim generalnim vikarom za tursku Slavoniju imenovao fra Luku Ibrišimovića 22. ožujka 1675. Po savjetu fra Luke Borković je pokušao Ogramiću oduzeti i one 4 župe u Slavoniji koje, su bosanskim biskupima bile dodijeljene za njihovo uzdržavanje. Godine 1678. kongregacija odgovara zagrebačkom 67

biskupu neka slavonske župe prepusti bosanskome (Spomenici 35—36, Buturac 138—142).

FRA LUKA IBRIŠMOVIĆ. Ističemo i ovdje da Ibrišimović nije branio samo interese zagrebačkog biskupa, nego se mnogo zauzimao i za katolike u Slavoniji, koji su nemilo stradali i od onih »Vlaha» koji su kao križevački, đurđevački i koprivnički krajišnici provaljivali u tursku Slavoniju pa bezobzirno činili zlo turskim podanicima katolicima.

Colloneli in confiniis solitam impietatem exercere solent, habent in captivitate Christianos. Praecipue haidones confinii Chrisiensis plurima damna in nostros intulerunt eorum porcos abducendo. Parochi Cernikiensis frater apud colonellum Chrisiensem in captivitate nomine Franciscus Klaich detinetur. Cum sit (colonellus) bene notus et amicus suae dominationis illustrissimae, bona occasione pro liberatione scribere dignetur. Datum Velicae 22. decembris 1677. Fr Lucas Ibrissimovich mp. (Moli biskupa neka piše svom dobrom znancu i prijatelju, križevačkom pukovniku, da pusti iz zarobljeništva Franju Klaića, brata cerničkog župnika. Krajiški pukovnici čine mnogo zla, drže u zarobljeništvu kršćane. Osobito su velike štete (ovdašnjim kršćanima) nanijeli križevački krajišnici otjeravši njihove svinje. Scribo eidem vicegenerali obnixe et humiliter deprecando, ut quemdam Franciscum Klaich, fratrem parochi Cernikiensis a captivitate liberare dignetur. Velicae 4. januarii 1678. Humillimus scrvus Lucas Ibrissimovich (Spomenici 47—48). Samih 13 dana kasnije ponovno piše biskupu da je i sam smjerno i ponizno zamolio vicegenerala neka Franju Klaića, brata cerničkog župnika, pusti iz sužanjstva. Osim toga Ibrišimović od godine 1679. neumorno obavješćuje zagrebačkog biskupa Borkovića o sve većim turskim pripravama za rat s Austrijom (Spomenici 53—68).

Nema sumnje da su i Ogramić i Ibrišimović bili rodoljubi na djelu.

Za oslobođenje Slavonije od Turaka obojica su dala osobno sve što su mogla, svaki na svoj način. I ako protivnici bili su i jedan i drugi veliki franjevci. S početkom borbe za oslobođenje Slavonije (1684) Ogramić je započeo jednu svoju sasvim novu borbu za Slavoniju: želio je stvoriti jednu čisto franjevačku biskupiju, koja bi obuhvaćala cijelu tursku Slavoniju.

68

OGRAMIĆ ZA ČISTO FRANJEVAČKU BISKUPIJU U SLAVONIJI. Prije Turaka najveći je dio današnje Slavonije u crkvenom pogledu pripadao pečujskoj biskupiji. No biskup koji je u godinama oslobađanja Slavonije od Turaka upravljao pečujskom biskupijom nije valjda ni sanjao da bi Slavonija mogla biti njegova. Tako se u zadnjim desetljećima 17. stoljeća za Slavoniju vodila borba samo između zagrebačkog i bosanskog biskupa (Buturac 149).

Ogramić je 1688. u Beču uspio dobiti dozvolu da sjedište svoje biskupije udari u Đakovu (Spomenici 81—82, Buturac 149). Obećanje da će sva područja za koja se dokaže da pripadaju njegovoj biskupiji zaista njemu pripasti Ogramić je previše olako shvatio. U žarkoj želji da postigne što želi ili je bio uvjeren u potpuni uspjeh ili je htio sud staviti pred gotov čin. On čini sve što misli da je potrebno da njemu pripadne cijela, do malo prije turska, Slavonija. Dne 29. ožujka 1688. piše iz Beča slavonskim franjevcima neka odmah postave župnike franjevce u svim župama, osobito u Požegi, Đakovu, Osijeku, Vlapovu, Orahovici, Voćinu, Cerniku i Kaptolu. Neka ne dopuste da bilo koju župu zauzme svećenik kojega bi skupa, pogotovo ne zagrebačkog: ni po jedan način nepustite Harvata, osobito popa (Spomenici 78—79). Javlja da mu je bečki dvor obećao sve što su uživali njegovi prethodnici, ako se to pomoću svjedoka dokaže. Požeškog župnika fra Ivana Pinotića poziva da se pobrine za ubiranje desetine: sve od Sirača... do Ivankova, a u širinu od Drave do Save. »I Vlai i našinac svaki desetinu ima dati, i bogat i ubog i kralj isti... I od svega štogod zemlja ploda daje i od imanja svakoga i od posla kojim god se ljudi rane... i to je Božja zapovid... da dadu desetinu potpuno od svašta. Tako se ufam da ćete i vi učiniti, ne drugačije. Ja ću pravo i vami učiniti. Zato budite nad tizim... Odberite vridniji redovnika na ti posao... (Spomenici 84—85, Buturac 149—150). Pismom iz Beča od 16. srpnja 1688. poziva i osječke i požeške generale da idu na ruku njegovim pobiračima desetine. Ujedno im javlja: Et siquidem castrum Diacoviense cum civitate sua iuris mei episcopalis sit, in dioecesi autem contineam, quidqoid est intra Savum, Dravum et Danubium a Virovitiza Illokium usque inclusive... Tvrđava Đakovo i varoš imaju pripasti meni kao biskupu, a u biskupiju mi ulazi sve što god je između Save, Drave i Dunava od Virovitice sve do Iloka uključivo (Spomenici 82—83).

Idejom o biskupiji koja bi obuhvaćala cijelo područje između Save, Drave i Dunava i u kojoj ne bi bilo nikakvih drugih svećenika 69

osim franjevaca Bosne Srebrene Ogramić je na trenutak predobio sve franjevce. Na sastanku u Požegi 1. lipnja 1689. izjavljuju franjevci da zagrebački biskupi nisu nikada imali nikakvu vlast u Slavoniji, da njihove vikare nitko nije priznavao, naprotiv da su ih provincijski kapituli zabranili ,da je njihov biskup bio uvijek samo bosanski biskup, a nikada zagrebački. Izjavu su potpisali: Fra Luka Ibrišimović, pater provinciae, fra Andrija Dubočac, exminister Bosnae, fra Augustin Jaharić, velički gvardijan, fra Ivan Pinotić, župnik u Požegi i fra Stjepan iz Đakova, gvardijan u Našicama (AB 517—518). Bio je to, eto, momenat, kad se i fra Luka Ibrišimović, zanesen Ogramićevom idejom ili prisiljen zajedničkom odlukom prisutne braće, šutke odrekao vikarstva i priklonio bosanskom biskupu. U svakom slučaju nije bilo lako odbiti zahtjev zajednice u kojoj živiš.

Nama se ovo čini sasvim razumljivim pa ne dijelilmo mišljenje s Buturcem koji kaže da je gore spomenuto pismo falzificirao vjerojatno sam Ogramić (Buturac 150, bilješka 301). Druga je stvar što su se mnogi slavonski franjevci brzo otrijeznili shvaćajući da je Ogramićeva ideja u oslobođenoj ili austro-ugarskoj Slavoniji neizvediva, a da su se tako brzo otrijeznili najviše je pridonio sam Ogramić. Što je naime postigao svojom idejom, to je izgubio svojim postupcima.

U pismu od 8. travnja 1690. pisanom u Požegi franjevci se tuže kongregaciji na Ogramića: da si prisvaja biskupsku vlast u krajevima gdje je prema dekretu kongregacije od 1645. nema, da na okrutan i nečovječan način ubire desetinu od naroda iscrpljenog i uništenog ratom. »Čak i nama koji smo 173 godine pod teškim turskim jarmom taj ucviljeni narod učili zakonu i pružali mu sredstva spasenja htio bi oteti župe od kojih ovisi naš tako siromašni život. Zahtjeva da narod daje njemu desetinu, umjesto da nama daje milostinju. I da to traži na blag način, kako priliči crkvenom staležu, ali on kažnjava zatvorom i zlostavlja. Više siromaha dao je uroniti u hladnu vodu. Čak je odredio da te stvari čine — kao da su nama tuđi — dvojica naše braće. Da spasimo svoju čast i da se izbjegne sablazan, jednoga od tih otaca dali smo po redovnicima uhvatiti i dovesti u samostan. Bosanski je biskup na to noću sa 75 vojnika pješaka silom provalio u samostan, razvalivši vrata dao je oce iz ćelija izvlačiti, vezati, tući i neobičnom okrutnošću sa sobom odvući. Tako nešto ni od Turaka nikada nismo doživjeli. Dodajemo, što i sam bosanski biskup dobro znade, da smo u vrijeme Turaka pri70

mali sveta ulja od zagrebačkih biskupa kojima i pripadaju spomenute župe«. Mole kongregaciju da ih zaštiti od tih progona...

Fr. Ioanes Pinotich e Posega, gvardianus conventus Velicae.

Fr. Andreas a Dubocian, exminister provincialis.

Fr. Lucas Ibrissimi a Posega, pater provinciae.

Fr. Nicolaus Churchovich, pater provinciae.

Fr. Marianus Levachiovich, vicarius conventus (Spomenici 91—92).

Tako je ideja o čisto franjevačkoj Slavoniji i biskupiji u samom zametku doživjela odlučan poraz. Franjevci će se odsada sve do carske odluke i Ogramićeve smrti (1701) stalno kolebati ili će biti kao razapeti između nasilnog Ogramića i ne manje odlučnih zagrebačkih biskupa.

FRA IVAN PINOTIĆ potpisao se ovdje kao Požežanin (e Posega).

Pinotići su inače starinom bili iz Petrovog Sela, nekadašnjeg Dimitrovca koji je pripadao cerničkoj župi. S još nekoliko franjevaca fra Ivan se u ratu za oslobođenje Slavonije odlikovao kao organizator narodnog ustanka, pa i kao vođa slavonskih četa koje je sam prikupio. I njegov rođak Marin Hunalić bio je vojvoda slavonskih boraca za oslobođenje od Turaka. Kao takova preporuča ga Pinotić Janku Makaru pismom pisanim u kolovozu 1689. (Podrijetlo 235, Spomenici 87).

Slavonski franjevci između dvije vatre Car Leopold 24. srpnja 1690. naređuje da se požeški kraj ostavi bosanskom biskupu, sve dok kompetentan sud stvar ne ispita i donese presudu (AB 519). Dne 11. listopada 1690. biskup Ogramić pismom poziva fra Ivana Pinotića, veličkog gvardijana, na neku istragu koja će se održati u Pečuhu 20. listopada. (Spomenici 96—97). Pismom iz Đakova od 14. siječnja 1692. Ogramić zahtjeva od potpukovnika baruna de Lona da vojničkom stražom uhvati požeškog župnika fra Mihajla Požežanina (Domazetovića) i nekog svećenika koji je došao u Kutjevo (Spomenici 106—107). Drugim pismom iz Đakova 23. travnja 1692. zahtjeva od slavonskih franjevaca da prekinu s odmetnikom i raskolnikom fra Lukom Ibrišimovićem, koji tvrdi da mjesta između Save i Drave kao Požega, Brod, Cernik, Pakrac i Gradiška na Savi pripadaju zagrebačkom biskupu (Spomenici 107—108).

71

U to je vrijeme Ogramiću uspjelo fra Luku baciti u tamnicu. Na ovo nasilje odgovorio je i zagrebački biskup Aleksandar Mikulić protunasiljem. Po nalogu biskupa uhvaćeni su franjevci iz Pounja i pod stražom dovedeni u Zagreb. Pukovnik Makar oslobodio je Ibrišimovića, a franjevce u Garčinu zlostavljao. (Buturac 153). Ovo je dovelo do toga da su neki franjevci ohladili prema zagrebačkom biskupu. Župnici u Požegi i u Brodu odbili su sveta ulja iz Zagreba već 1692. Zbog toga se biskup Mikulić grozi da će, ako provincijal u tim mjestima ne postavi župnike koji će se pokoravati fra Luki, on sam onamo poslati svoje svećenike »što se neće sviđati ni vašem očinstvu ni svetom redu« (quod et paternitati vestrae displicebit et sacro ordini (Spomenici 109—110).

Cogar sacerdotes saeculares cum damno illius provinciae constituere (Spomenici 111—112). (Bit ću prisiljen postaviti ondje svjetovne svećenike na štetu provincije). U nekim je slučajevima teško razaznati da li se franjevac jednom ili drugom biskupu pokorava milom ili silom.

Dne 30. travnja 1693. fra Luka Ibrišimović javlja iz Požege biskupu Mikuliću da su zagrebačka sveta ulja primili: P. Philippus de Posega za župu svetog Mihajla u Stražemanu, p. Marijan Lukačević za crkvu svetog Petra u Kaptolu i za crkvu svete Katarine u Podgorju, P. Mihajlo de Posega (Domazetović) sa svojim drugom za župu Duha Svetoga u Požegi, a drug za župu svetog Nikole u Pleternici. Prečasni otac Jakob Maurachich za opatiju Blažene Djevice Marije u Kutjevu. p. Martin de Garczin za župu Blažene Djevice Marije u Vrčindolu, p. Bartol de Saraglio za župu svetog Martina i svetog Demetrija u Bučju, p. Augustin Henpacze za župu Blažene Djevice Marije u Kobašu i Oriovcu, p.

Dominicus pro parochia Chernich (pater Dominik za cerničku župu), p. Antun de Posega za župu u Kraljevoj Velikoj, p. Marijan Carsta za župu u Pakracu i p. Ivan de Dubochach za župu biskupskih dobara u Martincima (AB 520 — 521).

Ogramić nikada nije prestao nastojati da sve slavonske franjevce predobije za sebe, Tako je nakon smrti biskupa Mikulića, u početku biskupovanja Stjepana Seliščevića (1694 — 1703) imenovao za svog vikara fra Erazma Požgaja koji je obišao cijelu Slavoniju i sastavio popis župnika koji pristaju uz Ogramića. Izvještaj nosi datum 24. lipnja 1695.

Priznavali su Ogramića: Fra Bernardin a Gradisca župnik za sebe i vjernike, Fra Đuro Turbić, velički gvardijan i župnik. Fra Filip a Posega, 72

predstojnik u Voćinu i župnik. Fra Marko a Dubicza, požeški župnik.

Fra Stjepan Glumglumchich, župnik u Garčinu. Fra Jakob Vinogracz, dubički gvardijan i župnik (za mene i moje župnike u dubičkom kotaru i narod recognoscentes episcopum Bosnensem esse nostrum legitimum episcopum et praelatum). Fra Grgo Osugbiczensis (Orubica).

Fra Marijan Trosich, župnik pakrački. Ego fra Michael de Posega, parochus Chernikiensis pro me et grege (Ja fra Mihajlo Požežanin župnik cernički za mene i vjernike). Fra Jakob a Radovanczi, župnik GradkoPotokiensis. Fra Bartol a Verbosa (Travničanin), parochus Zagradiensis.

Fra Martin a Brod, parochus Varsindoliensis. Fra Augustin de Glogovista, parochus in Orechovacz. Ego frater Augustinus Jakarich, custos provinciae et Brodensis (parochus) contestor et libenter subscribo pro me et populo ut supra, recognoscendo cum pleno honore nostrum episcopum et praelaltum fr. Nicolaum a Posega Plumbensem, episcopum Diacovensem seu Bosnensem (Ja fra Augustin Jakarić, kustos provincije i brodski župnik rado svjedočim i potpisujem za sebe i narod priznajući s punim poštovanjem našega biskupa i prelata fra Nikolu Olovčića iz Požege, biskupa đakovačkog ili bosanskoga). Fra Nikola a Modriczia, parochus in Kopanicz. Fra Josip, parochus Svilaczensis. Fra Ivan Gusmodanin, parochus Szikirovacz. Fra Franjo de Bamak, parochus Verbicensis). Fra Blaž a Salinis, parochus Ivankoviensis. Fra Antun a Crescevo, parochus Podgoraczensis. Fra Mihajlo a Nimczi, gvardianus conventus Nasiciensis. Fra Petar de Posega, parochus in Petrievczi. Fra Nikola a Podgoracz, parochus Valkoviensis. Fra Mihajlo de Nimczi parochus Berkiensis. Fra Martin de Niemczi, parochus Valkovariensis.

— Jedino osječki isusovci i fra Luka Ibrišimović u Požegi nisu htjeli priznati gospodina Nikolu, bosanskog biskupa za svoga biskupa, i ako ga i naši oci u Osijeku koji vrše župničke poslove i sadašnji župnik u Požegi sa svim narodom priznaju za svog pravog i zakonitog biskupa (AB 522 — 523).

Godine 1697. 19. siječnja piše kutjevački župnik Jakob Mavračić: Pater Luka među tolikim protivnicima zajedno sa mnom mnogo trpi, jer su mu protivni svi bosanski patri, bjegunci iz Bosne, osim patra Andrije de Dubochacz koji se biskupu smiono usprotivio. (Spomenici 129).

Iste godine 1697. 10. srpnja fra Jakob Tvartkovich, fra Augustin Jaharich, bivši definitor i kustos, fra Stjepan Valkovich, gvardijan svetoga Nikole u Visokom i župnik u Gradiški, fra Nikola Gurgevich, 73

pater provinciae, fra Đuro Farbich, definitor i fra Andrija de Đubog (c) ach, bivši provincijal i komesar u Velikoj potpisuju sa zakletvom da zagrebački biskupi nisu nikada vršili vlast nad požeškom Crkvom po fra Petru Nikoliću. Istom kad je fra Luka Ibrišimović donio neki carski nalog, zagrebački je biskup počeo smetati bosanskog u posjedu (AB 528 — 529).

Sličnu izjavu dali su pod zakletvom na sastanku u Brodu 25. siječnja 1697. fra Jakob Quartovacz, bivši gvardijan u Solima (Saliche) i drug brodskog župnika, star 57 godina. Fra Ambroz a Cattogl., bivši gvardijan u Našicama i župnik Orechovicze, 65 godina. Fra Blaž Maturius, gvardijan u Solima (conventus Salinarum). Fra Antun a Broganczi, gvardijan u Našicama. Fra Martin Buzoga, gvardijan u Velikoj. Fra Stjepan Klunchich, gvardijan u Schisztiche (?). Fra Franjo Barnich, pater provincije i predstojnik osječkih rezidencija. Fra Nikola Gimchevich, pater provinciae u dobi od 74 godine. Fra Stjepan Velekovich, gvardijan u Visokom, 67 godina. Fra Pavao Nikolich, bivši definitor i tajnik provincije. Fra Augustin Jaharich, bivši kustos i već gotovo 30 godina župnik u Brodu, 58 godina.

U istom dopisu dodaje se izjava fra Augustina Jaharića, bivšeg definitora i kustosa, brodskog predstojnika, dana pismeno pod zakletvom 18. srpnja 1697. biskupu Ogramiću: niti smo kad vidjeli niti čuli da bi pater Petar Nikolić ma i potajno vršio jurisdikciju zagrebačkog biskupa qui dicto patri Nikolich tot annis juvenis, dum Velicae studueram, inserviveram (koji sam patra Nikolića kao mladić posluživao toliko godina dok sam u Velikoj studirao (AB 529).

Vojvoda Marin Hunalić 5. travnja 1698. u Požegi daje pismeno očitovanje da stanovnici Slavonije priznaju svojim biskupom bosanskoga biskupa, a tako i svi franjevci osim pokojnog fra Luke Ibrišimovića i veličkog gvardijana fra Mihajla Domazetovića (Domassetovich, AB 532, Spomenici 139 — 140). Hunalićevom pismu, prevedenom na latinski, bilo je priloženo pismo fra Ilije iz Modriča, požeškog župnika koji 3. ožujka 1698. piše Ogramiću da je fra Luka Ibrišimović jako bolestan te od biskupa moli oprost za učinjene grijehe i uvrede i blagoslov (Spomenici 140).

Dne 21. travnja 1698. Ogramić šalje svim župnicima ulje i uz put pripominje: a varhu svega pod osuđienia dušah vaših anatematnika Zagrebčana u takvi stvari da ni ćiutite, ni za čin marite, osobito, ako li 74

koi vražji sin na jni vikarstvo pošao ili se jnime imenovao ili za jnega ikakvim putem arvao (Spomenici 140).

Ova konačna jednodušnost slavonskih franjevaca i pristajanje uz biskupa Ogramića postignuta je djelomice prilivom franjevaca bjegunaca iz Bosne, djelomice time što nakon oslobođenja Slavonije od Turaka pokoravanje zagrebačkom biskupu nije više bilo tako privlačno kao u vrijeme Turaka, a najviše zbog toga što je Ogramić upeo sve sile da u slobodnoj Slavoniji stvori jednu čisto franjevačku biskupiju. Bilo je to barem dijelom ono isto za što su se slavonski franjevci u vrijeme Turaka toliko borili da su se ne malo zamjerili i kongregaciji i Svetoj Stolici.

No Ogramić se ljuto prevario misleći da će mu za pobjedu u borbi sa zagrebačkim biskupom biti dosta njegove zasluge i zasluge franjevaca, privrženost i suglasnost svih slavonskih franjevaca župnika i njihovih vjernika i njihova svjedočanstva da zagrebački biskup nije nikada vršio biskupsku vlast u Slavoniji. Druge su stvari bile jače od toga.

ODLUKA JE PALA U svibnju 1699. sastalo se u Gyoru posebno povjerenstvo da odredi granicu između zagrebačke i bosanske biskupije. To je povjerenstvo predložilo metropolitanskom sudu i caru Leopoldu da izrekne presudu u korist zagrebačkog biskupa (Buturac 159). Presudom metropolitanskog suda i odlukom cara Leopolda godine 1701. zagrebačkoj je biskupiji pripalo područje između Save i Drave sve do Petrijevaca, Drenja, Levanjske Varoši i Lukačeva Samca (Bututrac 215). Iste godine Ogramić je ubijen u noći između 14. i 15. kolovoza. Tako je završena ta dugotrajna i uporna borba za Slavoniju. Kaže se da je parnica s Ogramićem biskupa Seliščevića stajala 10.000 forinti. (Buturac — Ivandija 177). U državi s feudalnim uređenjem kakva je bila Austro-Ugarska nije bio ni moguć drukčiji završetak te stvari. Zagrebački biskup bio je tada najmoćniji velikaš i prvi ugled u Kraljevstvu Hrvatske i Slavonije. Drukčije bi sve ispalo da je kojom nesrećom u istu borbu na vrijeme stupio i pečujski biskup. Uz taj nehotični nehaj pečujskog biskupa slavonski franjevci, osobito Nikollić i Ibrišimović, najviše su pridonijeli da je zagrebački biskup dobio daleko više Slavonije nego mu je pripadalo prije Turaka.

75

Literatura: Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1883.

Bauerlein Stjepan, Fra Nikola Ogramič-Olovčič, biskup đakovački, Croatia Saera 22 — 23, Zagreb 1944, str. 127 — 160.

Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970.

Buturac Dr Josip-Ivandija Dr Antun, Povijest Katoličke Crkve među Hrvatima, Zagreb 1973.

Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagrabiae 1892.

Lopašić Radoslav, Dva hrvatska junaka: Marko Mesić i Luka Ibrišimović, Zagreb 1888.

Lopašić Radoslav, Slavonski spomenici za XVIII. vijek. Pisma iz Slavonije u XVIII. vijeku (1633 — 1709), Starine XXX, Zagreb 1902.

Mandić Dr 0. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968.

Pavičić Stjepan, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953.

Cernički župnici u 17. stoljeću 1623. cernička se župa prvi put spominje u izvještaju provincijala fra Marijana Pavlovića kao osma od devet župa veličkog samostana (Acta Ordinis 1900,82. Buturac 28, bilješka).

1626 — 1630. U tom petogodištu biskup fra Tomo Ivković dijelilo je u Cerniku krizmu dva puta. Prvi put je krizmao 570 osoba drugi put 404 (Croatia Sacra 1934, 76).

1637. spominje se prvi po imenu poznati župnik u Cerniku: fra Ivan Poljičanin (Buturac 36). O njemu se znade da je 1646. kao gvardijan u Makarskoj sa još 6 potpisnika u ime 120 hercegovačkih franjevaca tražio od Svete Stolice odcijepljenje od bosanskih franjevaca (Chronicon 38, Franj. Vijesnik 1934, XI, 334).

1638. 19. travnja biskup fra Jerko Lučić krizmao je u Cerniku 530 osoba (Buturac 87).

1646. Biskup fra Marijan Maravić obišao je veći broj slavonskih župa, među njima i cerničku (Bututrac 99).

1660. Fra Petar Nikollić izvješćuje da cijela cernička župa ima samo jednu crkvu. Posvećena je svetom Nikoli, stara, od kamena, ima svoj ukras i sve potrebno. Postoje i druge crkve, ali porušene. Kod jedne, posvećene svetom Martinu, vrši se i bogoslužje, i kod druge svetog Ivana. U samom Cerniku stoji tek mala kapela, gdje borave dva naša brata svećenika: pater Bernardin iz Imotskog i pater Đuro.

76

Tu je i mali hospicij našega reda (AB 494). Crkva svetog Nikole bila je u Zapolju, svetog Martina na groblju kod Banićevca uz cestu prema Požegi, svetog Ivana na groblju u Rešetarima.

1675. u Cerniku je župnik Selatić fra Andrija (Požeški Zbornik III, 106). Selacsich Andreas bio je 1669. gvardijan u Našicama. (Kaizer).

1677—1678. Klaić fra..., cernički župnik. Spominje ga Ibrišimović u dva pisma (22. prosinca 1677. i 4. siječnja 1678.), kad se zauzima za Franju Klaića, brata cerničkog župnika, s molbom da ga križevački pukovnik (vicegeneral) pusti iz sužanjstva (Spomenici 47 — 48).

1687 — 1691. U dokumentu izdanom u Cerniku 4. prosinca 1711. potpisani Franjo Heymann, provizor cerničkog vlastelina Maksimilijana Petraša, dva selska kneza (judices), i petorica starijih ljudi (seniores, kao neki odbornici) svjedoče u ime svih Cerničana između ostaloga i ovo: RP. Hieronymus Tomicsevich Vellicensis 180 personas Turcicas ad Fidem convertit, baptizavitque, et ut strenuus Christi Dei miles fideliter tuendo commissum sibi gregem in obsidione arcis Bilostinensis, capite truncatus a Turcis, obiit in Domino. — RP. Simon Dorich quoque abductus a Turcis, et ut Christium negaret, varie tentatus, ad ultimum ad palum crudeliter tractus, in tormentis vitam finivit (Ramus 349).

Pater Jerko Tomičević, Veličanin, obratio je na kršćanstvo i pokrstio 180 Turaka. Kao hrabri vojnik Krista Boga vjerno je čuvao povjereno si stado. Kod opsade bilostinske tvrđave Turci su mu odsjekli glavu i tako preminu u Gospodinu.

Pater Šimun Dorić također je odveden od Turaka koji su ga na razne načine pokušali navesti da zaniječe Krista i konačno ga nabili na kolac te je tako završio svoj život kao mučenik.

Po ovom svjedočanstvu sastavljenom u Cerniku s potpisima Cerničana — i ako se to izričito ne kaže — ova su dvojica morali biti cernički župnici u najtežim godinama rata za oslobođenje od Turaka, kad se ratna sreća mijenjala i kad su Turci nekoliko puta provalili iz Bosne u Slavoniju u želji da je ponovo osvoje. U cerničkoj župi 180 Turaka radije je prihvatilo krštenje nego da bježi u Bosnu. No župnik koji nije pobjegao pred Turcima platio je to glavom.

1693. (Podgorac) pater Dominik kao cernički župnik primio je sveto ulje od zagrebačkog biskupa (AB 521). Vjerujemo da je to isti onaj o kome cernički dokumenat od 4. prosinca 1711. kaže: pie defunc77

tus RP. Dominicus Podgoracz — pobožno preminuli pater Dominik Podgorac obnovio je crkvu svetog Ivana Krstitelja u selu Rešetari. Obnovu je mogao izvesti samo kao župnik u Cerniku.

1695. Požežanin (a Posega, de Posega, Domazetović) pater Mihajlo, cernički župnik, u ime svoje i svojih župljana (pro me et grege) izjavljuje da svojim biskupom priznaje Ogramića. (AB 522 — 523). O njemu znademo nešto više. Spominje se kao župnik u Stražemanu 1675, kad je zajedno s cerničkim župnikom patrom Andrijom Selatićem ili Selačićem i nekim drugim slavonskim franjevcima potpisao pismo kongregaciji pisano protiv fra Luke Ibrišimovića, generalnog vikara zagrebačkog biskupa za područje turske Slavonije (Požeški Zbornik III, 106). Ovdje se javlja kao pristalica Ogramića i protivnik Ibrišimovića i zagrebačkog biskupa. Kasnije će se, možda više nego drugi, ali većinom, prisiljen, priklanjati čas jednoj, čas drugoj strani, a završit će život kao Ibrišimovićev nasljednik u vikarstvu.

Valjda zbog nasilja što ih je biskup Ogramić oko godine 1690. činio franjevcima, jer nisu htjeli, kako im je on naredio, i silom utjerivati biskupovu desetinu od osiromašenog naroda i još k tome na štetu franjevačke milostinje, našao se i fra Mihajlo među protivnicima biskupa Ogramića (Spomenici 91 — 92). Pismom od 14. siječnja 1692. Ogramić zahtjeva od komandanta Požege, potpukovnika baruna de Lona, da požeškog župnika fra Mihajla Požežanina uhapsi i dobro čuvana pod vojničkom stražom preda ili njemu ili brodskom župniku. Biskup u pismu tvrdi da se fra Mihajlo silom nametnuo za župnika u Požegi, i ako ga je on zbog preteških grijeha i notornih zločina suspendirao te mu zabranio i ući u Požegu. Biskup kaže da ga ni ne smatra čim drugim nego krivovjercem (Spomenici 106).

Da li radi ove tako oštre biskupove mjere ili radi čega drugoga požeški župnik fra Mihajlo — i to jedini on i brodski župnik — godine 1692. nisu htjeli primiti sveto ulje od zagrebačkog biskupa. Zbog toga se zagrebački biskup Aleksandar Mikulić u pismima od 28. siječnja i 16. veljače 1693. zaprijetio provincijalu Bosne Srebrene da će u Požegi i u Brodu postaviti za župnike svjetovne svećenike (Spomenici 109 — 112). Provincijal ni požeškog ni brodskog župnika nije maknuo, iako je to biskup Mikulić najoštrije zahtjevao. Biskupova prijetnja ipak je djelovala, jer 30. travnja 1693. fra Luka Ibrišimović javlja zagrebačkom 78

biskupu da je među župnicima koji su primili njegovo sveto ulje bio i požeški župnik fra Mihajlo Požežanin. Primio je sveto ulje ne samo za svoju župu Svetoga Duha u Požegi, nego i za svoga druga župnika svetog Nikole u Pleternici (AB 520 — 521).

Godine 1695. prema spisu od 24. lipnja svi franjevci osim Luke Ibrišimovića priznaju svojim biskupom Ogramića — i fra Mihajlo Požežanin, župnik u Cerniku (pro me et grege). Na provincijskom kapitulu u Visovcu održanom 17. lipnja 1696. cernički župnik fra Mihajlo Požežanin Domazetović postaje gvardijanom u Velikoj (Franj. Bosna 207 — 208). Dne 5. travnja 1698. piše iz Požege vojvoda Marin Hunalić da bosanskog biskupa priznaju svojim biskupom svi stanovnici Slavonije i svi fratri osim pokojnog fra Luke Ibrišimovića i veličkog gvardijana fra Mihajla Domazetovića (Spomenici 139 — 140). Domazetović je, eto, bio fra Lukin gvardijan u zadnjim godinama njegova života i u pitanju biskupove vlasti priklonio se umirućem starcu toliko da mu je postao i nasljednik u vikarstvu. Kad su 2. svibnja 1699. najugledniji slavonski franjevci potpisali izjavu da je nad Požeškom Crkvom uvijek vršio vlast bosanski biskup, Domazetović nije među potpisnicima. Unatoč tome Domazetović je bio i ostao jedan od najuglednijih franjevaca u Slavoniji. Na provincijskom kapitulu završenom 28. lipnja 1699. izabran je za definitora (vijećnika) provincije. Tri godine kasnije 6. kolovoza 1702. postao je kustos provincije. Oba ta kapitula održana su u Velikoj (Franj.

Bosna 208 i 210). Već po tome se vidi da su Domazetovićevi preteški grijesi i notorni zločini i njegovo krivovjerstvo, puste grdnje rasrđenoga Ogramića. Novi zagrebački biskup Martin Brajković (1703 — 1708) imenovao je 1705. općim povjerenikom za oslobođenu Slavoniju Đuru Funteka, kanonika i čazmanskog arhiđakona, a veličkoga gvardijana, Požežanina fra Mihajla Domazetovića, vicearhiđakonom s pravima arhiđakona. Biskup je Domazetoviću podijelio pravo odrješivati od nekih biskupskih pridržaja, a glede oprosta od ženidbenih zapreka i zabrana morao se po odredbi biskupa u svakom pojedinom slučaju posavjetovati s rektorom požeškog isusovačkog kolegija i kutjevačkim župnikom Mavračićem. Bio je to s jedne strane nastavak Nikolićeve i Ibrišimovićeve vikarske sllužbe, a s druge strane zametak požeškoga subalternog konzistorija koji je osnovan 1751. i postojao sto godina. Po biskupovoj odredbi Domazetović je još imao pravo uživati dohotke cerničke ili koje druge franjevačke župe u Slavoniji (Bututrac 161).

79

Cernički dokumenat od 4. prosinca 1711. kaže o Domazetoviću: Campanas huius Ecclesiae Cernikiensis, Pakarcensis et Ecclesiae S. Nicolai in Zapolje procuravit pie defunctus P. Michael a Possega et P. Georgius Sevich (Zvona ove cerničke crkve, pakračke i crkve svetog Nikole u Zapolju nabavio je pobožno preminuli pater Mihajlo Požežanin i pater Đuro Sević). Isti dokumenat kaže također da je pater Mihajlo Požežanin — svakako kao cernički župnik — u Petrovom Selu podigao crkvu svetoga Antuna Padovanskoga, drvenu dakako, kakve su se onda, odmah iza oslobođenja od Turaka, gradile. Petrovo Selo bilo je tada filijala cerničke župe. Petar Mihajlo je umro u Velikoj kao gvardijan 5. svibnja 1707.

1696 — 1699. (?) Turbić pater Đuro vjerojatno je bio župnik u Cerniku iza Domazetovića. Spomenuti cernički dokumenat na ono o crkvi u Petrovom Selu nadodaje: Ecclesiolam quoqae S. Leonardi supra Oppidum Cernik partim dictus P. Michael, partim R.P. Georgius Turbich erigi curarunat (I crkvica svetog Leonarda iznad trgovišta Cernik podignuta je djelomice brigom rečenog patra Mihajla, a djelomice brigom poštovanoga Đure Turbića). Kako to drugačije razumjeti nego: ono što je pater Mihael kao župnik u Cerniku započeo, to je pater Đuro kao njegov nasljednik dovršio. Cerničani ističu što su njihovi dušobrižnici franjevci kod njih učinili. Crkvicu svetoga Leonarda trebalo je nanovo podići, jer je Cernik 1688. bio spaljen.

Fra Đuro Turbić jedan je od onih bosanskih franjevaca koji su na poticaj provincijala Mihajla Radnića (1685 — 1690) »kao Mojsije «vodili svoje vjernike iz Bosne u Slavoniju i dalje u južnu Ugarsku. Za Turbića se kaže da je iz Kuzmadanja gdje je bio župnikom izveo i doveo pod vlast apostolskoga kralja 5.300 duša. Franjevački izvori kažu da je to bilo 1686. (Catalogus 1823, 264—265. Franj. Bosna 205—206). Svakako je to moralo biti za provincijala Radnica, kad su Turci prvi put pobjegli iz Slavonije. Izvještaj kaže da su mnogi od tih Bosanaca koji su prešli Savu bili izvanredno hrabri i jaki ljudi. Vodili su mnoge borbe s Turcima i gotovo uvijek vrlo sretno. Po tome se vidi da oni nisu napustili Bosnu tek iza rata nego usred rata. To potvrđuje i izvještaj kongregaciji poslan iz Sarajeva 10. siječnja 1691. u kojem se kaže da je u Bosni ostalo samo 26 svećenika franjevaca s 3 brata pomoćnika. Upravo te zime od kasne jeseni 1690. do proljeća 1691. Turci su ponovno vladali cijelom Slavonijom. Dakle, već prije godine 1691. Bosnu je napustio velik broj 80

franjevaca s mnoštvom vjernika. Uzrok tome bile su nesnosne prilike u Bosni posebno za franjevce (Radnić: smrt nosimo u ustima), a i za narod. U Bosni je tada vladala kuga i glad (Batinić II, 162—163). Nažalost preseljavanje iz Bosne nije prestalo ni nakon godine 1691 (Franj. Bosna 205—210. Spomenici 109—112. Buturac 199—202).

Turbić je već 1693. izabran za gvardijana u Velikoj. Ističe se da je on obnovio (točnije: počeo obnavljati) spaljeni velički samostan. Prije toga, dok je gvardijanom u Velikoj bio fra Augustin Jaharić (1690 — 1693), Turbić je najvjerojatnije bio župnik u Brodu.

Zagrebački biskup Mikulić u gore spomenutim svojim pismima (28. siječnja i 16. veljače 1693) posebno govori o brodskom slučaju (in času illo Brodensi) u kojem je fra Luka Ibrišimović bio samo posmatrač (mere spectator). To ističe biskup da pokaže kako nema nitko razloga biti zlovoljan prema njegovom vikaru. »I bilo je mnogo pametnije i bolje što je patra Đuru primio u moj (biskupski) zatvor, nego da ga je odvela drugamo svjetovna ruka koja ga je zarobila (et patrem Georgium multo prudentius et consultius in meam custodiam recepit, quam si illum laica manus, per quam captivatus fuerat, alio abduxisset). O patru Đuri kaže biskup da je stalno protivan i neposlušan vikaru... ni sveta ulja koja sam ja prošle godine poslao nije primio (contumax et inobediens vicario Semper... ac sacros liquores a me missos anno priore non receperit). Takvi su bili posebno oni patri koji su prešli iz Bosne u Slavoniju ne samo zbog svojih osobnih osjećaja prema bosanskom biskupu, nego i po naređenju svoga provincijala. Biti uz zagrebačkog biskupa još uvijek je bila pobuna ne samo protiv bosanskog biskupa, nego i protiv bosanskog dijela provincije. Biskup Mikulić u pismu ističe da je i sam provincijal uz pomoć vojske pojedine franjevce prisiljavao na pokornost biskupu Ogramiću. Posebnim pismom biskup zahtjeva od generala grofa Starhemberga, vrhovnog komandanta Slavonije, da provincijalu uskrati svaku vojnu pomoć, jer je ona uperena ne samo protiv prava zagrebačkog biskupa, nego i protiv carske naredbe. Osim toga provincijal (Gabrijel Stanić iz Imotskog) je mletački podanik pa mu se već kao takvome ne smije davati vojna pomoć. Biskup inače jasno ističe da protiv franjevaca nema ništa osim protiv brodskog i požeškog župnika. Zahtjeva od provincijala da tu dvojicu makne, ako ne želi da na te dvije župe dođu biskupijski svećenici. On ne bi htio da išta učini na štetu franjevcima kao sin svetoga reda (veluti sacri ordinis filius) i 81

dužnik franjevačkoj provinciji za njezinu vjernu službu, ali ako bude prisiljen neće propustiti braniti svoju vlast... neka provincijal znade da je svoj prst stavio između nakovnja i malja (sciat paternitas vestra, se posuisse digitum inter incudem et malicem).

Brodski je slučaj rješen tako da je na kapitulu 2. srpnja 1693. pater Đuro Turbić izabran za gvardijana u Velikoj, a pater Augustin Jaharić vratio se za župnika u Brod. Jaharić je među slavonskim franjevcima bio najugledniji, najmoćniji i najdosljedniji pristalica biskupa Ogramića.

Definitor 1690 — 1693, kustos 1693 — 1696. Njega se ni s vojskom nije moglo maknuti. Nekada Ibrišimovićev alter ego (drugi ja), sada je bio mnogo moćniji od starca Ibrišimovića. U svjedočanstvu da zagrebački biskup nikada nije vršio vlast nad požeškom Crkvom 25. siječnja 1697. uz njegov potpis stoji da ima 58 godina i da je već gotovo 30 godina župnik u Brodu. Organizirao je i vodio slavonske čete, postavljao im kapetane, što je sve odobrio, potvrdio i pohvalio sam princ Eugen, jer je Jaharić u borbi protiv Turaka mnoge stvari sjajno izveo. Tako je Brod sa župnikom Jaharićem i dalje ostao Ogramićeva kula. Uostalom i jedan i drugi biskup jednako su se pozivali na carska naređenja i za provođenje istih naređenja zahtjevali vojnu pomoć. Pri tom su slavonski franjevci, osim Jaharića, zaista bili prsti između nakovnja i malja.

Godine 1695. svi osim Ibrišimovića priznaju biskupom Ogramića: i Turbić kao velički gvardijan i Jaharić kao kustos i brodski župnik. I u ponovnom svjedočanstvu od 10. srpnja 1697. nalazimo potpise bivšeg definitora i bivšeg kustosa fra Augustina Jaharića te fra Đure Turbića (pogrešno Farbića), definitora.

Turbić je postao definitor na kapitulu u Visovcu 17. lipnja 1696, gdje se našao kao velički gvardijan. Na istom kapitulu veličkim je gvardijanom postao cernički župnik fra Mihajlo Domazetović, a na njegovo mjesto, za župnika u Cerniku, došao je prema onom što je već rečeno, pater Đuro Turbić, definitor. Čini se da je u Cerniku bio sve tri godine svoga definitorija. Naši nekrolozi kažu da je Turbić umro 1. siječnja 1699. što ne može biti, jer sami nekrolozi navode da je umro kao bivši definitor i župnik u Dubočcu, a vrijeme njegova definitorija trajalo je do kapitula u Velikoj 28. lipnja 1699. Osim toga on je još kao aktivni definitor 2. svibnja 1699. potpisao izjavu da je nad požeškom Crkvom uvijek imao vlast samo bosanski biskup. Godina njegove smrti 82

ostaje nam zasad nepoznata. Isto tako neznamo tko ga je u Cerniku nasljedio.

Literatura: Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1883.

Božitković Dr fra Jure, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339 — 1735), Franjevački Vijesnik 1934, XI, 334 i 1935, 4—5 (travanj—svibanj), 126-149.

Buturac Dr Josip, Fra Luka Ibrišimović (1626 — 1698), Požeški Zbornik III, Slav.

Požega 1970, 105—113.

Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970.

Csevapovich P. Gregorius, Synoptico—Memorialis Catalogus observantis Minorum provinciae s. Joannis a Capistrano. . . Budae 1823.

Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae. . . Zagrabiae 1892.

Fermendžin P. Eusebius, Chronicon Bosnae. . . Starine JAZU XXII, Zagreb 1890.

Kaizer P. Ferdinandus, Catalogus. . . Patrum superiorum conventuum. .. Provinciae S. Joannis a Capistrano, Budapestini 1896.

Lopašić Radoslav, Slavonski spomenici za XVII. vijek.. . Starine XXX, Zagreb 1902, 1—176.

Mandić Dr. o. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968.

Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766.

Cerničanin pater Mihajlo Klačić To je jedini poznati franjevac Cerničanin, koji je rođen i umro u 17. stoljeću. U dokumentima koji su nama pri ruci prvi put se spominje 1658, zadnji puta 1667. U pismu slavonskih franjevaca zagrebačkom biskupu Petru Petretiću pisanom u Velikoj 14. kolovoza 1658. protiv biskupa franjevca Marijana Maravića nalazimo i njegov potpis: Fr. Michael a Cernik, praedicator, vicarius et discretus conventus. Bio je tada još aktivni propovjednik, vikar ili gvardijanov zamjenik i diskret ili član samostanskog vijeća u Velikoj. (Spomenici 15—17). Odredbom provincijskog kapitula u Gradovrhu 15. rujna 1658. pater Mihajlo prestaje biti vikar, ali ostaje u Velikoj propovjednik, diskret i k tome dobiva počasni naslov otac provincije, što znači da je bio vrijedan redovnik, zaslužan za provinciju, već u godinama. To fra Michele da Cernich predicatore discretto del convento e padre della provinzia affermo... Tako se Klačić potpisuje u pismu kongregaciji na talijanskom jeziku pisanom u Velikoj, 25. rujna 1658. svega 52 dana poslije pisma zagrebačkom biskupu.

U tom pismu franjevci mole da im se ostavi mnogo hvaljeni biskup fra 83

Mato Benlić, a za Maravića kažu da vole biti bez biskupa nego njega priznavati biskupom (AB 486—487).

Dvije godine poslije fra Petar Nikolić, vicarius in spiritualibus amplissimi praesulis zagrabiensis, zamjenik preuzvišenog biskupa zagrebačkog u duhovnim stvarima, u svom poznatom izvještaju pisanom 13. svibnja 1660. u Našicama zagrebačkom biskupu Petru Petretiću, opisujući sve slavonske župe za koje je tvrdio da pripadaju zagrebačkoj biskupiji, piše o Požegi: Požega, nekada grad dosta velik kako to pokazuju tragovi zidova, sada velikim dijelom u ruševinama, bila je ipak vrlo jaka tvrđava. Samostan našega reda, u starini posvećen svetom Franji, nažalost je do temelja porušen, osim crkve i visokog tornja s kojega sada viče turski hodža i crkva je pretvorena u tursku mošeju. Slično je i druga (crkva, danas sveti Lovro) pod samom tvrđavom, lijepa, nepoznata imena, pretvorena u mošeju. Treća, nekada glavna crkva za koju kažu da je bila velika i vrlo lijepa, a nalazila se kod gradskih vrati ju, do temelja je srušena. Sada je tu u Požegi crkva posvećena Duhu Svetom, cijela od drveta, ali dosta velika i lijepa, ima tri oltara s lijepim slikama i svim potrebnim urešena. Tu crkvu je nekoć svojim radom i marom i milostinjom pobožnih vjernika iz temelja podigao moj stric neki pater Toma Požegi. Tu je i udoban hospicij za braću. Za sad (to jest privremeno požeškom župom) upravlja pater Mihajlo Klačić, Cerničanin, muž kojega resi znanje i redovničko ponašanje, otac provincije. Ima i druga, svećenika fra Lovru. Ponekad, pa i često, vrši ondje službu više svećenika, po deset i više, na blagdan Duhova, svetog Filipa i Jakova i na mnoge druge blagdane kroz godinu. (AB 493—494).

Već slijedeće godine Klačić je opet u Velikoj kao običan pater samostana. U predstavci bosanskih franjevaca svetoj kongregaciji o progonima koje je protiv franjevaca Bosne Srebrene poduzeo carigradski patrijarha, pisanoj iz Velike u ljetne dane 1661. potpisani su: Io fra Mich. di Cernich padre del convento, Io fra Nicolao Perich. Io fra Stephano Cneseuich gvardiano di Veliča. Io fra Martino di Brod diffinitore.

Io fra Giov. di Dernis. Io fra Pietro Nicolich di Posega etc. Io fra Francisco Ogramich ministra provinciale e vicario apostolico. Io fra Martino di Posega commissario visitatore della provincia (AB 504—505).

Potpis fra Mihajla iz Cernika nalazimo još u dva pisma pisana 4. ožujka i 20. travnja 1667. iz Velike kongregaciji u kojima slavonski fran84

jevci mole da se ukine zabrana novicijata i gimnazije u Velikoj. Potpisani su: Fra Petar Nikolić, Požežanin. Fra Martin Požežanin, bivši generalni vizitator. Fra Mihajlo iz Cernika. Fra Marijan iz Kaptola, našički gvardijan i fra Josip iz Broda, velički gvardijan (Buturac 129).

Literatura: Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970.

Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae. . . Zagrabiae 1892.

Lopašić Radoslav, Slavonski spomenici za XVII. vijek. . . Starine XXX, Zagreb 1902, 1—176.

Mandić Dr o. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968.

U slobodi i nadi Franjevci su — može se reći — odlično izdržali sva dugovječna turska progonstva i tlačenja. Izdržali su i progone grčkih patrijarha i kalvina i vlastite međusobne trzavice i slabosti. Sada su mislili da će, u jedva dočekanoj slobodi, moći nesmetano i daleko više raditi za svoj narod. No krila oduševljenja brzo su osjetila opasne udarce. Potaknut molbama drugih franjevačkih provincija u Ugarskoj car Leopold pokušao je franjevcima Bosne Srebrene jednim dekretom oduzeti sve što su za turskoga vladanja stekli u Ugarskoj i Slavoniji. Njihove samostane preuzeli bi franjevci provincija koje su u napredovanju Turaka gubile samostan za samostanom i bivale sve manje. Gubitke koje su prouzročili Turci imali su nadoknaditi franjevci Bosne Srebrene i sami se povući u granice turskoga carstva. Zbog toga se na općem zboru franjevačkog reda u Rimu žalio provincijal Franjo iz Travnika (1699 — 1702).

Vrhovna uprava franjevačkog reda odlučila je tada uglavnom da svaka provincija zadrži ono što tog časa ima. Tako provinciji Bosne Srebrene imaju u Slavoniji ostati samostani i rezidencije u Gradiški, Dubočcu, Brodu, Kopanici, Našicama, Velikoj, Požegi, Cerniku, Voćinu (Šarengradu), Zrinu i dva u Pounju (Pougnia): Novi i Sveta Katarina.

Provinciji svetog Ladislava ostali su samostani u Sigetu, Kaniži, Pečuhu, šiklošu, Virovitici, Kostajnici, Koprivnici i Hrastovici. Nagodbu o tom morali su u generalnoj kuriji u Rimu 16. lipnja 1700. sa zakletvom potpisati provincijal Bosne Srebrene Franjo Travničanin i kustos provincije svetog Ladislava Aleksije Buzijaković (Franj. Vijesnik 1935, 4—5, 139.

85

Franj. Bosna 209). Ovaj je mirovni ugovor postignut još i dosta brzo i lako. Franjevce Bosne Srebrene pod krunom apostolskoga kralja čekale su još mnogo teže stvari.

U nastojanju pojedinih biskupa da slavonske župe budu priklju­ čene njihovim biskupijama slavonskim se franjevcima moglo pričiniti da se biskupi za njih otimaju. I oni sami pokušavali su osloboditi se neželjenih biskupa, gurali se pod vlast drugih. U početku je borba za župe zaista bila nešto kao borba i za župnike franjevce. Ni to nije bilo bez neugodnosti kako smo vidjeli. Kad je Slavonija došla pod vlast Beča, biskupi su franjevcima koji su se usudili priznati drugog biskupa ne samo prijetili, nego ih i kažnjavali u zatvore trpali. Sve to bilo je još nekako shvatljivo. Jednu stvar slavonski franjevci tih godina, krajem 17. stoljeća, kao da nisu bili sposobni ni naslutiti: smatrali su nemogućim da bi im pod apostolskim kraljem, sa znanjem Svete Solice, nakon oslobođenja od Turaka, itko ikada mogao oduzeti njihove vjernike i narod s kojim su toliko vremena podnosili tursku tiraniju.

Sve bi prije vjerovali nego da dolazi vrijeme, kad će oni biti otrgnuti od naroda kojemu su u vrijeme Turaka bili srce i duša. Brigu za taj njihov narod preuzet će s jedne strane vlastela, s druge strane biskupi i biskupijsko svećenstvo, a franjevci će biti strpani u nekoliko samostana, u djelovanju ograničeni na samo nekoliko župa. Osim toga pred narodom će morati zastupati ne samo Boga, nego i režim presvetoga apostolskoga carsko-kraljevskoga veličanstva, objavljivati ne samo volju Božju, nego i volju režima isto kao što su to kroz vjekove morali činiti biskupi,svećenici i redovnici, podanici bečkoga cara. Kakvo čudo kad je tome dvoru morala nerijetko popuštati i Sveta Stolica, čak i onda kad je dobro duša tražilo drugačije. Za vjernost režimu franjevci će uživati naklonost istoga i materijalne povlastice, osobito u (ne)plaćanju poreza. U društvenom i građanskom životu franjevci će postati isto što su bili biskupijski svećenici: duhovna gospoda, makar i niža, ali opet gospoda. Pišući o tim promjenama kod slavonskih franjevaca Buturac kaže: S darovima je dolazio i cezaropapizam... (211). Režim je i od franjevaca tražio da slušaju njegovo bilo, a ne bilo naroda. Stezani sve više u zagrljaju režima, strpani u samostane, franjevci postaju narodu isto što i ostalo svećenstvo. Oni su sve manje ono što su bili narodu u vrijeme Turaka. Oduzimanje župa, odstranjivanje franjevaca od naroda, na kraju i ukidanje mnogih samostana, urodilo je u Ugarskoj ubrzanom 86

madžarizacijom hrvatskog elementa, a posvuda je urodilo moralnim padanjem naroda i hlađenjem vjere. Uočava se sve veća razlika između slavonskih vjernika pod režimom apostolskoga kralja i onih koji su ostali u Bosni pod turskim gospodstvom u rukama franjevaca. Turcima se narod pokoravao kao neprijateljima vjere Isukrstove, a franjevce slušao kao Isusa Krista.

Sjeverno od Save tvrdili su i car i vlastela i duhovna gospoda da vladaju u ime Isusa Krista, a narod je često vrlo teško podnosio tu »vladu Isusovu«. Hajduci u vrijeme Turaka štitili su narod, a u vrijeme apostolskoga kralja bili su to najokrutniji drumski i šumski razbojnici.

Pod utjecajem prosvjetiteljstva pojavila se i kod seljaka veća težnja za bogatstvom, zlatom i srebrom. Natjecanje tko će biti najbolji gazda u selu stvorilo je nove običaje, nepisane zakone, koji su se ukorjenili u srcu naroda, u obiteljima, na njihovu vlastitu propast. Nitko nije bio kadar zaustaviti samoubilačko izumiranje sela. Povjesničar Mirko Gašić barem za neka mjesta otvoreno kaže da je ondje poslije odlaska franjevaca vjera oslabila i moralni život pao. Profesor Petar Grgec dao je izjavu da su Slavoniju upropastili oni koji su franjevce uklonili od naroda. Novi franjevci — ljudi samostana i — hoćeš nećeš — režima, prisutni u nekoliko samostana, nisu mogli biti primjer svemu narodu kao u vrijeme kad su oni bili svuda.

Dakako, franjevci se nisu dali baš tako lako udaljiti od naroda. Žalbe njihove stizale su i u Beč i u Rim. Isticali su stalno da će njihovo udaljenje od naroda biti na veliku štetu duša, naglašavali svoje žrtve za narod u vrijeme Turaka, izvanrednu privrženost naroda franjevcima.

U početku su se žalbe uvažavale, kasnije sve manje. Naprotiv sve više ih se optuživalo s neznanja, lošeg ponašanja i slabog, zaostalog pastoralnog rada. Najviše ih se optuživalo upravo onda kad su u izobrazbi i spremi svojih kadrova bili na vrhuncu i postizavali najljepše uspjehe.

U početku, odmah iza oslobođenja od Turaka, slavonski su franjevci, ne znajući što ih čeka, radili i gradili s velikom rado šću i oduševljenjem kako u cijeloj Slavoniji tako i u Cerniku i u cerničkoj župi.

Posvuda su se dizale najprije uglavnom drvene crkve i kapele, kuće za stanovanje i školske prostorije. U mnogo mjesta nikle su i gimnazije, u nekoliko samostana novicijati i filozofije, povećao se i broj teoloških učilišta. S izgradnjom velikih zidanih samostana i samostanskih crkvi počelo se u 18. stoljeću. (Buturac 201).

87

Sudjelovanje franjevaca u borbi za oslobođenje Slavonije od Turaka dotaknuto je u općoj povijesti Cernika. Spomenuto je ondje također kako su se franjevci, posebno fra Luka Ibrišimović, zauzimali za narod protiv zuluma austrijske vojne uprave, kako su ustali i protiv Ogramićevog nasilnog ubiranja crkvene desetine. Smještanje izbjeglica iz Bosne nije zadavalo nekih osobitih teškoća, jer je bilo mnogo napuštenih turskih kuća, posjeda i čitavih sela. U cerničku općinu (župu) nije došlo mnogo novih stanovnika, jer se starinačko stanovništvo dosta dobro sačuvalo.

U svako selo ako je doselila tek poneka obitelj iz Bosne (Bošnjak, Došlić...) ili iz drugih mjesta Slavonije (Morović, Šagovac, Batrović...)

Spominjemo i jednu jaču seobu iz Bosne u sam Cernik, ali ti su se doseljenici samo privremeno zadržali u Cerniku. Kako su Turci u Bosni sve više bjesnili na franjevce i katolike, franjevci su morali napustiti i samostan svetog Petra u Tuzli. Ostadoše ondje samo fra Jakov Nakalović, gvardijan i fra Petar iz Modrica da pričuvaju samostan.

No dogodilo se, kaže suvremeni izvještaj, da su slavonski vojvoda Perčinlija i hrvatski konjanički kapetan Dusnocija uoči svetog Tome u prosincu 1690. prešli Savu, udarili na Tuzlu, osvojili je i porušili, a 3000 kršćana poveli sa sobom u Slavoniju. Odmah napominjemo da se to moralo dogoditi koju godine kasnije, a ne u prosincu 1690. Cijele te zime, naime od jeseni 1690. do proljeća 1691. Turci su čitavu Slavoniju držali u svojim rukama. S narodom su kao duhovni vođe došla i oba spomenuta franjevca najprije u Cernik, a onda odoše u Šarengrad, gdje uđoše u nekadašnji franjevački samostan koji je i prozvan samostanom svetog Petra u Tuzli. Tek 1706. dobiva naziv šarengradski. Možda je upravo povodom te seobe odlučeno da se i nova franjevačka rezidencija u Cerniku koju su franjevci, napustivši kapelu svetog Leonarda, počeli graditi u središtu mjesta, nazove po svetom Petru.

Franjevcima u Cerniku bila je iza oslobođenja od Turaka jedna od prvih briga preseliti se u središte Cernika. Napustili su ono mjesto na osami, izvan naselja, gdje se svake mlade nedjelje okupljao silan narod paleći zavjetne svijeće, primajući masovno sakramente i dajući veliku milostinju i gdje je oko 1637. sagrađena mala drvena crkvica oko koje se razvilo izvanredno štovanje svetoga Leonarda.

88

Nemamo nigdje zapisano čije su zemljište zauzeli cernički franjevci, kad su se od svetog Leonarda preselili u središte Cernika. U samostanskoj kronici i u Chronicon Bosnae govori se samo kako su franjevci taj prvotno zauzeti prostor nekih 25 do 30 godina kasnije proširili.

Odatle i znademo koji je to bio prostor i koliki. Ništa nije vjerojatnije nego da su kao i drugdje (Osijek, Đakovo...) i u Cerniku zauzeli jednu porušenu džamiju s turskim grobljem oko nje i možda najbližu tursku kuću. Džamija je bila porušena, jer je 1688. cijeli Cernik bio razvaljen.

Za groblje govori i turski nišan, nađen na licu mjesta. Još i danas stoji ondje. Rekoše muslimani da je to nadgrobni spomenik nekog odličnijeg Turčina. Tadanja vojna uprava u Slavoniji najlakše je davala pristanak i preporuku da se franjevcima doznače upravo takva gradilišta: stari sakralni objekti. Cernički su franjevci novo gradilište dobili tim lakše što su staru svoju rezidenciju kod svetog Leonarda sasvim napustili i prepustili carskoj komori.

Ni godina spomenute seobe nije zabilježena. Svakako je uslijedila poslije 1694, jer se u dekretu kongregacije 1693. navodi još rezidencija S. Leonardi di Cernik (Kronika I, 91), a 1694. cernička se župa naziva župom svetog Leonarda i svetog Nikole (Croatia Sacra 1931, 223).

Vjerojatno je sve potrebno za seobu poduzeo već župnik fra Mihajlo Domazetović. (1693 — 1696) ili fra Đuro Turbić (1696 — 1699). Nova rezidencija morala je biti sagrađena nekako do 1700, jer iza te godine tri župnika za redom grade i dovršavaju novu crkvu svetog Petra kako to izričito svjedoči cernički dokumenat od 4. prosinca 1711.

Kad god se u dokumentima izdanim nakon oslobođenja Slavonije od Turaka nabrajaju samostani provincije Bosne Srebrene, spominje se i cernička rezidencija. Po tome Cernik nije bio obična franjevačka župa, nego i kuća koju franjevci, ako bi im to odgovaralo, ne bi morali napustiti ni onda kad bi cerničku župu izgubili.

Literatura: Božitković Dr fra Jure, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339 — 1735), Franjevački Vijesnik 1935, 4 — 5, 126 — 149.

Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskog vladanja, Zagreb 1970.

Bututrac Josip, Župe arhiđakonata Sinee u XVIII. vijeku, Croatia Sacra II, Zagreb 1931, 216 — 254.

Fermendžin P. — Eusebius, Chronicon opservantis provinciae Bosnae Argentinae.

Starine JAZU, Knjiga XXII, Zagreb 1890.

89

Gašić Emerik, Povijest župe i mjesta Morović, Đakovo 1936.

Mandić Dr o. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968.

Pavičić Stjepan, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953.

Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766.

Protocollum Conventus Cernekensis I (rukopis).

OSAMNAESTO STOLJEĆE Veselili su se miru barem na području oslobođenom od Turaka, a kad tamo baš tu ih je čekala teška borba sa svim biskupima po čijim biskupijama se prostirala provincija Bosne Srebrene. U prva tri do četiri desetljeća još su uspjevali održati svoje pozicije, a onda su počeli gubiti, poslije 1750. naglo gubiti. Ako se uzme šta su sve imali, može se reći da su izgubili malne sve. Prva su desetljeća označena velikim usponom i napretkom, a onda su ih sve više stezali nametnuti im tijesni okviri i nove manire djelovanja. Sve se to barem djelomično odrazuje i u samoj povijesti cerničke župe, rezidencije i samostana.

Graditelji prve drvene crkve svetog Petra O gradnji drvene rezidencije (kuće) nemamo ništa zabilježeno. Iz kasnijih bilješki može se samo zaključiti da je ona sagrađena prije crkve u blizini potoka, ondje gdje je danas sjeverna polovica istočnog krila samostana. Godine 1708. u njoj je stanovalo 7 franjevaca svećenika, možda i koji brat pomoćnik i nekoliko učenika, a svakako su franjevci imali neku poslugu. Iz onoga što ćemo navesti o gradnji crkve proizlazi da je gradnja kuće mogla započeti u zadnjem petogodištu 17. stoljeća, a završena je morala biti u prvih par godina 18. stoljeća. A sada o gradnji crkve.

U dokumentu od 4. prosinca 1711. Cerničani prije svih svojih franjevaca hvale trojicu koji su svojim radom, znojem i osobitim marom sagraditi crkvu apostolskog prvaka u Cerniku — quorum labore, sudore atque singulari diligentia Ecclesia Principis Apostolorum hie Cernikini aedificata est (Ramus 348 — 349). Crkva je 1711. sagrađena. Gradnju su vodila trojica, dakako ne u isto vrijeme, nego su jedan drugoga naslijedili i u gradnji crkve i kao župnici i predstojnici rezidencije. Prvi od njih bio je pater Petar Ilončić koji je i umro u Cerniku 25. svibnja ili 90

25. lipnja 1707. Drugi, pater Franjo iz Sigeta, vjerojatno je Ilončića naslijedio prije nego je umro, jer je pater Franjo godine 1708. spominje kao gvardijan i župnik u Požegi, (Kaizer 15), a treći nasljednik, pater Antun iz Pečuha, bio je iste godine (1708) predstojnik rezidencije i župnik u Cerniku (Kaizer 7). Kaizerovi su podaci pouzdani, ali nepotpuni. On piše prema nađenim dokumentima koje je godine netko bio poglavar samostana, a ne navodi od koje do koje godine je bio poglavar. Prema tome možemo reći da su prva dvojica svakako bila predstojnici cerničke rezidencije prije 1708, a treći je završio gradnju crkve oko 1708.

Cerničani u svom dokumentu od 4. prosinca 1711. spominju još dvojicu koji su bili njihovi dušobrižnici do godine 1711. To su pater Đuro Sević i pater Antun Strika. Sević je zajedno s pobožno preminulim patrom Mihajlom Požežaninam nabavio zvona »ove cerničke crkve, pakračke i crkve svetog Nikole u Zapolju«. Ako su zvona nabavljena »za ovu cerničku crkvu« Apostolskog Prvaka, onda je pater Mihajlo mogao sudjelovati u nabavljanju zvona samo kao velički gvardijan odredivši u tu svrhu nešto novca, a pater Đuro je nabavku izvršio. Cernik je bio rezidencija i župa podložna veličkom samostanu.

Kapela svetog Leonarda još ni 1730. nije imala ni tornja ni zvona.

Strika pater Antun. Na kraju svog dokumenta Cerničani dodaju kao P(ost) S(criptum) — Naknadno pisano: Još svjedočimo da se pater Antun Strika pobrinuo da obnovi i podigne dosta prostranu crkvu Svih Svetih od kamena blizu sela Prvče (Insuper fatemur RP. Antonium Sztrika sat amplam Ecclesiam OO — SS. lapideam prope pagum Parucsa restauran curavisse et erexisse). Računamo da je pater Antun obnovu te crkve mogao izvesti samo kao župnik i predstojnik u Cerniku. Vizitator Dumbović 1730. kaže za tu crkvu da se nalazi na cerničkom polju blizu sela Prvče, da je podignuta i obnovljena nedavno (noviter), zidana, da ima tri oltara iznutra (prvi Svih Svetih, drugi svetog Luke kako slika Blaženu Djevicu Mariju, treći svetog Jakova apostola), a četvrti izvana da narod može udobnije pribivati službi Božjoj.

Ilončić pater Petar bio je vjerojatno iz Požege. Među požeškim građanima koji su 1. kolovoza 1658. po želji franjevaca pisali biskupu Petru Petretiću nalazimo i Ivana Ilunčiča (Spomenici, 12 — 14). Dne 23. rujna 1787. umro je u Velikoj u 83. godini života Požežanin pater Bonaventura Ilončić. O Petru Ilončiču znademo ne samo da je započeo gradnju prve drvene crkve svetog Petra u Cerniku, nego i to da je obnovio i proširio crkvu Preblažene Djevice u Pakracu koja je stajala iznad tvrđave (Ramus 91).

91

Sigečanin (a Sziget) pater Franjo određen je na kapitulu u Našicama 10. listopada 1708. za ispitivača mladeži. Bilo ih je imenovano pet: dva za Ugarsku i Slavoniju Franjo Sigečanin i Franjo Brkić), dva za Dalmaciju i jedan za Bosnu. Naglašeno je da imaju najsavjesnije ispitivati učenike iz gramatike, filozofije, zatim župnike, ispovjednike i redenike (Franj. Vijesnik 1935, 4 —5, 144). Franjo Sigečanin bio je tajnik provincije (1714 — 1717) i definitor (1717 — 1720 Franj. Bosna 215). Iz matica cerničke župe vidi se da je bio u Cerniku i krštavao djecu od 1721 — 1724. Njegovo se ime nalazi i među onima koji su 1723. dobili iz Rima dozvolu čitati krivovjerske knjige u svrhu apostolskog djelovanja (župski arhiv u Cerniku). Umro je u Velikoj 10. lipnja 1735.

Pečuhac (a Pees, a Quinque Ecclesiis) pater Antun dovršio je gradnju prve crkve svetog Petra u Cerniku. Prema Kaizeru bio je poglavar, gvardijan ili predstojnik u Našicama 1699, u Mohaču 1703, u Požegi 1706, u Cerniku 1708, u Požegi 1712, u Mohaču 1743. Nekrolog bilježi smrt jednog patra Antuna iz Pečuha u Petrovaradinu 14. kolovoza 1761. Drugog istoimenog nisam našao. Ako je isti zaista umro 1761, morao je biti svećenik najmanje 65 godina. deni.

O Seviću i Striki nemamo nikakvih drugih podataka osim onih koji su već nave-

Izgled prve drvene crkve svetog Petra u Cerniku Opisujući novi zidani samostan u Cerniku čije je južno krilo građeno od 1728. do 1735, a zapadno krilo 1750. samostanski kroničar pater Marko Žličar spominje i drvenu crkvu. Za razliku od nove zidane crkve, građene od 1736. do 1744, Žličar drvenu crkvu naziva starom, iako nije bila stara: Stara je crkva bila od drvene građe, premazana ilovačom, iznutra i izvana krečom obijeljena. Protezala se unutar klaustra kao sada zapadno krilo samostana. Svetište je gledalo na sjever, a pročelje na jug. Ta je crkva imala 4 oltara: veliki posvećen Prvaku Apostola kao i crkva, sa strane evanđelja bili su oltari Blažene Djevice Marije i svetog Antuna Padovanskoga, sa strane poslanice svetog našeg oca Franje (Antiqua Ecclesia fuit ex ligni materia, luto inerustata, intus et a foris calce dealbata et fuit extensa in Claustro prout modo extenditur Tractus ab Occidente. Sanctuarium respiciebat Septentrionem, frontispicium vero Meridiem. Haec Ecclesia habuit altaria 4: Maius Saerum Principi Apostolorum prout et Ecclesia. A cornu Evangelii Beatissimae V. Mariae et s. Antonii Paduani. A cornu Epistolae S. P. N. Francisci (I, 196).

Još bilježi kroničar: U novoj (zidanoj) crkvi na stupu između oltara svetog Roka (danas svetog Antuna) i oltara svetog Franje obješena je 92

slika Blažene Djevice Marije, prenesena iz stare crkve. Slika je bila dar barunice Petras (I, 199 — 200). Žličar piše o drvenoj crkvi kad je ona već bila srušena. Biskupijski vizitator Đuro Dumbović naprotiv opisuje istu crkvu 1730, kad je ona još postojala: Osobno sam vizitirao crkvu svetih apostola Petra i Pavla u trgovištu Cernik niže tvrđave koju je u novije vrijeme na starim ruševinama obnovio i ponovo sagradio u obliku četverokuta sa svoja 4 tornja bivši osječki general barun Maksimilijan Petraš... Ova je crkva drvena, ima dvoja vrata i okrenuta je prema sjeveru. Nad velikim vratima ima kor bez orgulja. Strop je od hrastovih dasaka (načinjen) poput svoda. Prozora većih i manjih ima u svemu 9, klupa hrastovih 7, načinjenih na brzinu. Ispod kora je kamen za svetu vodu. Sakristija je drvena, povezana (s crkvom) s istočne strane.... visitavi personalilter Ecclesiam SS. Petri et Pauli in oppido Czernik infra arcem supra rudera antiqua noviter restauratam et redificatam in quadriangulo cum suis 4 turribus per Excellentissimum condam D. Generalera Essekiensem Baronem Maximilianum a Petras, sed nedum perfectam. Ecclesia haec est lignea, duas portas habens et est versus 7-trionem situata. Chorum habet supra maiorem portam sine organo. Tabelatum per modum fornicis ex asseribus quercinis, fenestras majores et minores in toto 9, subselia 7 quercinea, opere tumultuario facta. Lapidem infra Chorum pro lustrali aqua et sacristía coniuncta lignea ab oriente... (Sijedi opširan opis svetohraništa, svakog oltara i svake stvarčice na oltaru).

Dumbović neke stvari piše po vlastitom nahođenju. Cernička crkva nije posvećena apostolima Petru i Pavlu, nego svetom Petru prvaku apostola. Crkvu nije sagradio Petraš što svjedoči i sam njegov provizor Heymann, potpisnik dokumenta iz godine 1711. Kad je Petraš dobio prvu polovicu cerničkog vlastelinstva i sam Cernik (1707), gradnja je crkve već tekla prema završetku. Godine 1708. već je u Cerniku predstojnik rezidencije pater Antun iz Pečuha, treći graditelj crkve koji je gradnju i završio. Između 1708. i 1711. po svoj prilici su bili predstojnici rezidencije u Cerniku pater Đuro Sević, nabavljač zvona za istu crkvu i pater Antun Strika, obnovitelj crkve Svih Svetih kod sela Prvče.

Njegovo djelo spominje se u dokumentu 1711. u Post Scriptumu, a Dumbović 1730. kaže da je ta crkva »noviter« obnovljena. Cerničani ne navode godinu kada je njihova crkva dovršena, nego ističu čijim je trudom dovršena. Bitne stvari izvana i iznutra bile su čini se dovrše93

ne već 1708. Generalni naime vizitator provincije Bosne Srebrene fra Ivan Krstitelj de Vietri u svom izvještaju o stanju provincije i ponašanju braće, pisanom 1708 — kaže za Cernik: Cernički samostan svetog Petra vodi duhovnu brigu za samo mjesto Cernik i za drugih 20 sela s malo kuća, kojima služe dva svećenika. Dvojica propovijedaju i drže djeci vjeronauk, trojica dijele svete sakramente i u svim tim selima ovi redovnici imaju sagrađene crkve. (Convento di s. Pietro di Cernich tiene la cura spirituale della villa di Cernich et atri 20 villaggi di poche famiglie, nella quale assistono 2 sacerdoti, due a predicare et insegnare i figliuoli e tre ad administrare i ss. Sacramenti et in tutti Ii villaggi hanno i religiosi edifícate chiese (Starine XVII, 95).

Dumbović je čini se smatrao potrebnim polaskati Petrašima.

U ona feudalna vremena bio je običaj pripisati gospodaru ono što su načinili podložnici. No graditelji crkve u Cerniku postali su podložnici Petraševih istom pri kraju gradnje,. Zato čak ni provizor Petraševih Heymann 1711. ne spominje nikakve zasluge Petraševih za gradnju crkve, nego ističe tri franjevca čijim je nastojanjem crkvu sagradio narod. Jedini obol Petraševih za spomenutu drvenu crkvu bio je dar generalice Petraš. Osim oltarne slike na oltaru Majke Božje u toj crkvi Dumbović spominje na istom oltaru sliku Majke Božje s Djetetom Isusom, odjevenu u brokat, izvezen zlatom i srebrom, iglom i rukom generalissae Petras. Ona je jedina od Petraševih od koje su franjevci u Cerniku i kasnije, kad je bila udovica, uspjeli nešto dobiti.

O drvenoj crkvi svetog Petra u Cerniku Dumbović 1730. kaže da je obnovljena i ponovo sagrađena. Možda je mislio da je sagrađena na ruševinama neke stare katoličke crkve. Sed nedum perfeetam može značiti samo da je tek nedavno dovršena. Sam Dumbovićev detaljni opis crkve i crkvenog namještaja najočevidnije svjedoči da je uređenje crkve već bilo dovršeno. Jedino još orgulja nije bilo i klupe su bile slabe izradbe. Sam Dumbović na kraju ističe da je crkva bila uredna, čista, snabdjevena svim potrebnim. Iz opisa se vidi da je crkva bila ne samo dosta prostrana, nego i vrlo zanimljiva — četverokutna s četiri tornja.

Od Dumbovića doznajemo još da je prva drvena crkva svetog Petra u Cerniku imala i sakristiju s istočne strane. To je siguran dokaz da je s te strane bila sagrađena i drvena rezidencija (redovnička kuća) s nazivom svetog Petra. Ona je stajala između spomenute drvene crkve i potoka, otprilike ondje gdje je danas sjeverna polovica istočnog krila 94

samostana. Zato je gradnja tog krila počela istom 1753. nakon što je dovršeno južno krilo samostana (1735), nova zidana crkva (1736 — 1744), sedam oltara u crkvi i zapadno krilo samostana (1750). Što više i nova zidana crkva svetog Leonarda sagrađena je prije (1752) početka gradnje istočnog krila samostana. Rezidenciju franjevci nisu rušili, dok nisu uredili južno i zapadno krilo samostana (I, 200 — 201 i 295).

Buturac (Croatia Sacra 1931, 223) Dumbovićev »infra arcem« krivo prevodi: unutar tvrđave. Crkva nije bila unutar tvrđave, nego niže od tvrđave (današnjeg dvorca). Jednako je pod utjecajem Dumbovića pogrešno i ono: Obnovljena je oko 1730. nastojanjem osječkog generala baruna Maksimilijana a Petras. Crkva nije trebala nikakvu obnovu, jer je tek nedavno bila sagrađena. Maksimilijan Petraš je umro 24. kolovoza 1724. Zadnje godine života proveo je kao penzionirani general u Moravskoj. Za Petraše se ne zna da li su ikada boravili u Cereniku. Upravu vlastetlinstva vodili su njihovi provizori, a oni su možda koji puta došli vidjeti to svoje dobro. Franjevci su se morali obraćati na njih pismeno, a povoljno riješene molbe provodili su u djelo posebni opunomoćenici.

Buturac još piše o istoj crkvi: Godine 1730. kaže se da je imala četiri tornja, a godine 1746. da ima zidani toranj.. . u kom visi pet zvona, a u crkvi se nalazi šest oltara. . . Crkva opisana 1730. godine 1746. više nije postojala. Izvještaj od 1730. odnosi se na prvu drvenu crkvu, a izvještaj od 1746. na novu zidanu crkvu koja postoji u Cerniku sve do danas.

Prva je drvena crkva godine 1746. bila već porušena. Zato se u izvještaju 1746. ni jednom riječi ne spominje. Buturcu je to izmaklo pa stvara još jedan krivi zaključak da je današnja franjevačka crkva u Cerniku sagrađena istom oko 1765. O gradnji zidanog samostana i crkve u Cerniku bit će još mnogo govora...

Literatura: Arhiv nadbiskupije zagrebačke, Izvještaji kanonskih vizitacija. Svezak I. — Matice krštenih župe Cernik.

Arhiv župe Cernik 1723.

Božitković Dr fra Jure, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339 — 1735), Franj. Vijesnik 1935, 4 — 5, 126 — 149.

Buturac Josip, Župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra 2, Zagreb 1931, 216 — 254.

Fermendžin P. Eusebius, Chronicon provinciae Bosnae Argentinae. . . Starine JAZU, Zagreb 1890.

Kaizer P. Ferdinandus, Catalogus. . . Patrum superiorum conventuum. . . Provinciae S. Joannis a Capistrano, Budapestini 1896.

Lopašić Radoslav, Slavonski spomenici za XVII. vijek. . . Starine XXX, Zagreb 1902, 1 — 176.

Mandić Dr o. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968.

Nekrolozi kapistranske provincije.

Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766.

Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernikiensis 1, usque ad annum 1841.

Starine JAZU XVII.

95

Dvanaest mršavih godina (1711-1723).

Kroničar cerničkog samostana sve do smrti patra Mihajla Pauno­ vića (17. ožujka 1751) kao da nije smatrao vrijednim spomenuti bilo kojeg predstojnika cerničke rezidencije, odnosno gvardijana cerničkog samostana, osim Andrije iz Kutjeva i samog Paunovića. Kod Kaizera zja praznina od 16 godina: 1708. Antonius a Quinque Ecclesiis, 1724.

Michael Pavunovich (7).

Možda će se naknadno štogod saznati iz dosad meni nepristupačnih izvora. Nekrolog kaže da su tih godina u Cerniku umrla dva franjevca: 20. veljače 1716. pater Marijan Lovrić (Lavrić, Labrić) i 9. travnja 1721. (po nekim nekrolozima 1749) pater Franjo Brođanin (a Brod). Ni u knjigama krštenih i vjenčanih nije se tih godina nijedan zaletio da uz svoje ime naznači i službu. Prvi je potpisnik matice krštenih pater Josip iz Požege 1714. i 1715. Zatim slijede: pater Franjo Kovačević, Franjo iz Broda i Franjo Kovačević iz Broda 1715. i 1726. Bilo je više Franja iz Broda. Jedan je, kako smo naveli, umro u Cerniku, drugi u Velikoj 4. veljače 1725. Godine 1715. krštavao je djecu u Cerniku i Franjo iz Požege. Također i Simun iz Dubočca iste godine, a godine 1720/21. gotovo jedini on.

Jedan Simun iz Dubočca umro je kao bivši definitor u Požegi 22. listopada 1762. Pater Matija Jović krštavao je u Cerniku 1720. Umro je u Baču 4. studenog 1723. Pater Marko Jagodić krštavao je u trogodištu 1721 — 1724. Umro je u Požegi 3. studenoga 1728. Pater Mihajlo iz Kobaša krštavao u Cerniku 1721/22. Umro u VeIikoj 7. rujna 1724. Pater Marko iz Broda (možda Jagodić) 1722/23. Pater Andrija Đanić 1722 — 1724. Umro u Našicama 16. ožujka 1731. Pater Petar iz Jajca 1722 — 1726. Pater Baltazar Kozeković 1722/23. Umro u Cerniku 10. srpnja 1756.

Posljednji predstojnici cerničke rezidencije Paunović Pater Mihajlo (1723 — 1726) Ivanagić (Kutjevac) pater Andrija (1726 — 1729) Ivanagić (Kutjevac) pater Andrija (1729 do smrti 10. XI. 1729) Sokolić Pater Nikola (1729 — 1730) Paunović pater Mihajlo (1723 — 1726) Cui par alter non erit: Nitko mu se neće naći ravan, piše o Paunoviću samostanski kroničar Cerničanin pater Marko Žličar. Ako se uzme u obzir što je sve Paunović učinio u Cerniku, treba pri znati da je Žličarevo predviđanje bilo točno. Od svih franjevaca koji su kasnije djelovali u Cerniku nijedan se nije pokazao Paunoviću ravan ni djelima 96

ni sposobnostima. Samostan u Cerniku životno je djelo patra Mihajla Paunovića. Zadnju 21 godinu života, osim duljih i kraćih izbivanja po dužnosti, stalno je boravio u Cerniku vodeći gradnju samostana i crkve i onda kad nije bio gvardijan. Gradnju južnog krila samostana, započetu 1728, vodio je od 1730. do završetka gradnje 1735. Zatim je vodio gradnju crkve od 1736. do 1744. U to vrijeme načinjen je i prekrasni veliki oltar kojega sada više nema. Od 1744. do 1750. načinjeno je 6 pokrajnjih oltara od kojih 4 rese crkvu još i danas. Njegovom je brigom sagrađeno i zapadno krilo samostana 1750. Jedino istočno krilo nije dospio ni započeti, jer ga je zatekla smrt 17. ožujka 1751. Odmah se osjetilo da Paunovića više nema. Istočno krilo samostana građeno je vrlo sporo i isprekidano.

Ideja da se u Cerniku sagradi jedan velebni samostan, potekla je čini se od patra Andrije Ivanagića Kutjevca. Cernik je tada bio središte cijelog kraja od vrhova Psunja i Požeške gore do Save. Starac provincijal (1720 — 1723) počeo je zajedno sa svojim tajnikom Paunovićem snovati kako da se Cernik učini vjerskim središtem ovog širokog područja.

Kao što je požeški samostan bio vjersko središte cijele požeške kotline, brodski brodske Posavine, đakovački Đakovštine, našički i osječki donjoslavonske Podravine, tako da ni ovaj kraj ne bude bez jakog vjerskog središta. Tada su još gotovo sve župe u Slavoniji bile franjevačke. Franjevci sti se u to vrijeme uzdali da će tako i ostati. Zato je i Paunović činio sve što je mogao za uspon franjevaca u Slavoniji i Ugarskoj, osobito kao tajnik (1720 — 1723), definitor (1723 — 1726) i kustos (1732 — 1735) provincije Bosne Srebrene. Međutim je i on već doživio početak velikih gubitaka provincije u Ugarskoj. U Slavoniji je počelo isto odmah poslije njegove smrti. Paunović je bio zadnji vikar zagrebačkog biskupa u nekada turskoj Slavoniji. Novi zagrebački biskup Franjo Thauszy (1751 — 1769) oduzeo je franjevcima gotovo sve župe: u požeškom kraju sve, i samu požešku, isto tako i u brodskom kraju. U cerničkom kraju ostale su franjevcima tada samo dvije župe: cernička i starogradiška, obadvije mnogo manje nego su do tada bile. Tri godine prije Paunovićeve smrti u cerničkom polju s južne strane niče Nova Gradiška. Ona će mjesto Cernika postati središte cijeloga kraja. Veliki franjevački planovi nađoše se sasvim poderani.

U ovoj se povijesti o Paunoviću govori više nego i o jednom drugom franjevcu. No, za sad ne znamo ni kad ni gdje je rođen. Jedino što sam 97

mogao naći jest da je Paunović, barem u mladosti, sam sebe nazivao Bosancem. Na knjizi: Quaresimale del RD. Alessandro Calamato... In Venetia M. D. C. LXXXV. (1685) koju je ostavio cerničkom samostanu (5 D — 146) piše lijepim rukopisom: Ad usum fr. Michaelis Pauunouich Bosnensis. Ako je to napisao dok je boravio na studijama u inozemstvu, ne mora značiti da je bio iz Bosne, nego iz provincije Bosne Srebrene.

Koliko nam je poznato nikada nije kao svećenik djelovao izvan Slavonije i razvio se u franjevca koji je zastupao interese slavonskog dijela provincije čak i protiv franjevaca iz Bosne. Može ipak biti da je bio dijete Bosanaca koji su iz Bosne prešli u Slavoniju. Prvi spomen njegova imena nalazimo kod Bösendorfera u Crticama (397) i u Diariumu osječkog samostana (7). Tu stoji da je 9. svibnja 1709. s patrom Ivanom iz Srijema asistirao biskupu Đuri Patačiću kod posvete temeljnog kamena osječke franjevačke crkve: Ecclesia vero (coepit aedificari) 1708., cuius primum lapidem benedixit ili. d. Georgius Patacsich, episcopus Bosnensis, assistentibus sibi pro diacono patre Joanne a Syrmio, philosophiae lectore, et pro subdiacono patre Michaele Pavunovich, philosophiae studioso.

Pater Ivan Srijemac bio je tada lektor filozofije, a pater Mihajlo se spremao za lektora filozofije. Još i na knjizi štampanoj 1714. (6 B — 4) uz njegov potpis piše: studentis gen(era)lis, student na generalnom učilištu (negdje u Italiji, jer u provinciji tada još nije bilo generalnog učilišta).

Lektor filozofije bio je u Đakovu od 1715. do 1718 (Franjevački Vijesnik 1935, lipanj ili posebni otisak: Božitković, Kritički ispit... str. 125 i 127).

Na dosta burnom provincijskom kapitulu u Visovcu 26. lipnja 1720. izabran je za tajnika provincije: po jednodušnoj želji i pristanku otaca provincije (unanimi voto et consensu patrum provinciae). S posebnom pohvalom bilježe kroničari da je fra Andrija iz Kutjeva kao provincijal s tim jednoglasno izabranim tajnikom čitavih pet mjeseci proboravio u Beču i Požunu obijajući carske i druge visoke pragove radi župa, posebno radi mohačke i vukovarske crkve. Mnogo su truda morali uložiti da obrane provinciju od trojice napadača-biskupa: od bosanskog (đakovačkog) Bakića, od pečujskog Neszelrotha i od srijemskog Vernića. Ova su trojica zajednički i jednodušno pokušala provinciji oduzeti neke župe, time siromašnu provinciju teško uznemirila, ali kad je napokon stiglo blagonaklono rješenje... Karla VI, urazumiše se i postadoše krotki kao najblaži janjci, kaže stari izvještaj. Provincija je nakon toga uživala mir do godine 1735.

98

Spominje se i jedan doživljaj karakterističan za prilike onoga vremena. Prigodom vizitacije provincije putovali su jednom zajedno provincijal fra Andrija iz Kutjeva, tajnik fra Mihajlo Pavunović i župnik iz Posušja fra Franjo Franković. Na putu iz Hercegovine prema Dalmaciji kod Imotskog upali su među razbojnike. Da nije kapelan (župnik) u posljednjem času i ne znajući zašto skinuo svoj biret s glave, sva trojica bi poginula. Još sekundu dvije i uperene puške trebale su opaliti, ali po goloj glavi razbojnici su vidjeli da se radi o franjevcima i pustili ih da mirno nastave put (Kritički ispit, poseban otisak, 134—135).

Kroničari još s ponosom ističu da je fra Andrija Kutjevčanin na generalnom kapitulu u Rimu 16. svibnja 1723. vršio dužnost istražitelja slučajeva (disquisitor causarum) i da je dobio 40 glasova za generalnog definitora. Tom zgodom bili su s njime u Rimu kustos fra šimun Tomašević i tajnik fra Mihajlo Pavunović. I tu u Rimu Paunović je pokazao svoju okretnost i budnost (sollertiam et circumsperctionem). Ništa mu nije izmaklo. U kancelariji kongregacije za širenje vjere nanjušio je već gotovi dekret koji su ishodila dva starca franjevca iz Bosne Ivačić i Juranović. Po tom dekretu na slijedećem provincijskom kapitulu imao bi se — za kaznu — birati jedan definitor manje iz Ugarske i Slavonije, a iz Bosne jedan više da se Bosancima dade zadovoljština, jer su u prošlom trogodištu bili prikraćeni. Dva su starca optužila franjevce iz Ugarske i Slavonije da se nisu držali utanačenog izbornog reda. Pavunović je nastupio otvorenom smjelošću i dokazao (publice docuit) da se radi o podvali i potpunoj laži. Dekret je na to povučen i dva starca — Suzanoveri — ostala postiđena.

Po statutu koji su franjevci Bosne Srebrene godine 1711. dogovorno usvojili i Sveta Stolica ga sub poena nullitatis (s kaznom nevaljanosti izbora) potvrdila, usprkos prepotentnim zahtjevima bečkih careva i mletačkih vlasti, provincijal je u jednom trgodištu morao biti iz Ugarske i Slavonije, u drugom iz Bosne, u trećem iz Dalmacije. Jednako se moralo birati i kustosa, ali ne iz provincijalove oblasti. Treća oblast iz koje u dotičnom trogodištu nije bio provincijal ni kustos imala je pravo na dva definitora, dok su prve dvije oblasti imale po jednog definitora. Tako Dr fra Julijan Jelenić (Kultura 139). Prema Božitkoviću (Franj. Vijesnik 1935, 4—5, 147) bilo je utanačeno: ako iz Ugarske i Slavonije nije ni provincijal ni kustos, onda se iz te oblasti biraju tri definitora. Kadgod je provincijal ili kustos iz Bosne, ista nema pravo ni na jednog definitora da bi iz Ugarske i Slavonije mogla biti tri definitora. Ova je nejednakost (odmjerena sigurno radi mnogo većeg broja samostana i osoblja u Ugarskoj i Slavoniji nego u jadnoj Bosni bila izvor mnogih nesuglasica i žalbi.

Ivačić i Juranović nisu baš bili tako postiđeni kako to ističu njihova sjeverna braća. Radi njihove žalbe slijedeći je kapitul obavljen s dosta zakašnjenja u Požegi 7. studenoga 1723.

Izabran je provincijal iz Bosne, iz Slavonije kustos fra Ivan Srijemac i dva definitora (fra

99

Anto iz Broda i fra Mihajlo Paunović), iz mletačke Dalmacije dva definitora. Jedino je još tajnik bio iz Mostara (Chronicon Bosnae 57—60, Franj. Bosna 216—217).

U arhivu cerničkog samostana nalazi se ovjerovljeni prepis dekreta Svete Inkvizicije od 4. lipnja 1723. Tim dekretom fra Andrija iz Kutjeva, fra Petar Pastirović, Ivan iz Srijema, Mihajlo Paunović (ne Pavunović), Ivan iz Stražemana, Franjo iz Našica i Franjo iz Sigeta, lektori i službenici Manje Braće opservanata provincije Bosne Srebrene, radi spasa duša i radi suzbijanja krivovjerja i zabluda, uz vrlo stroge mjere opreza, dobivaju na 5 godina povlasticu: čitati i držati kod sebe sve zabranjene knjige osim djela Caroli Molinei et Nicolai Macchiavelli i knjiga koje raspravljaju de Astrologia judiciaria. — Zatim smiju odrešivati i primati natrag u krilo crkve sve koji to kajući se mole. — što se tiče knjiga povlasticom se mogu služiti samo potajno da nikog ne sablazne i to samo na području Ugarske (pod kojom se razumjevala i Slavonija). Prepis ovog dekreta kao i popis zabranjenih knjiga koje budu čitali mora svaki povlaštenik čim prije poslati Ordinariju mjesta.

Ako koji od povlaštenika umre, Ordinarij se mora pobrinuti da zabranjene knjige ne dođu u nepovlaštene ruke i da se spale. Ujedno im se daju opširne upute kako će postupati s osobama koje treba izmiriti s crkvom. — Tu su povlasticu isposlovali provincijal i tajnik, dok su boravili u Rimu, za sebe i svoje prijatelje u provinciji.

Paunović je cijelo svoje definitorsko trogodište proveo u Cerniku kao župnik i predstojnik rezidencije. Obavio je sva vjenčanja u cerničkoj župi od 14. studenoga 1723. do ljeta 1726. U istom trogodištu on izmjenično s drugima i krsti. U Cerniku službuje već i kao tajnik. Prvo krštenje obavio je 15. kolovoza 1722, drugo 17. rujna, treće 19. listopada i dalje krsti češće. Iznenađuje činjenica da je fra Andrija iz Kutjeva u cerničkoj župi obavio skoro sva vjenčanja od 20. kolovoza 1717. do u jesen 1723, čak izuzetno još i 26. studenoga 1723, i ako je tih godina bio gvardijan i župnik u Požegi (prema Kajzeru 1718) i provincijal (1720 — 1723). Po tome se vidi koliko je volio Cernik i držao ga na oku. Pravo vjenčati uzeo si je sigurno kao vikar zagrebačkog biskupa za Slavoniju.

Mnogo je držao do Paunovića i valjda zato u njegovom trogodištu više ne obavlja cernička vjenčanja nego ih prepušta župniku.

Iz vremena ove prve Paunovićeve uprave cerničkom župom i rezidencijom sačuvao se u samostanskom arhivu prepis zapisnika koji počinje riječima: Po zapovjedi... pape Bendikta XIII (1724 — 1730) i generala Manje Braće patra Lovre a S. Laurentio mi niže potpisani izaslani komesari došli smo danas 14. listopada 1725. u rezidenciju svetog Petra, apostolskog prvaka, u Cerniku, istoga reda i provincije, smještenu u Slavoniji na vrlo dobrom i ugodnom mjestu, među vjernim katolicima, a u susjedstvu grkoistočnjaka, gdje će se, ako Bog da, uz pomoć dobročinitelja, uskoro početi iz temelja graditi nova crkva i rezidencija većih razmjera nego je sada (... situata in Sclavonia peroptimo et amoeno loco, inter fideles catholicos, vicinatur tamen cum Pseudo-Graecis, ubi favente Deo per benefactores brevi inchoabitur ex fundamentis noua Ecclesia et Residentia excellentioris normae quam fuisset). U njoj sada borave redovnici u zajednici koja broji. . . (broj je naknadno više puta mijenjan i tako postao nečitljiv). Pojedini su zauzeti duhovnom službom, služe

100

dušama vjernim Kristu, vrše dužnosti misionara i dijele ostale sakramente. Ni tu nismo propustili ispitati svakoga i zahtjevati da očituje po savjesti, prema predlošku. Sto više postavljali smo pitanja i pred cijelom sakupljenom zajednicom i svakome napose, i to: Prvo: Koliki je broj vječnih misa s primljenim stipendijem, a neodsluženih? Odgovo­ rili su: Nema ni jedne vječne mise ni sa stipendijem ni bez stipendija.

(Izostavljamo pitanja o legatima i zakladama na koja su dani niječni odgovori).

Sedmo: Posjeduje li rezidencija pod svojim ili pod tuđim imenom zemljišta, imanja, livade, kuće, šljivike, mlinove (pekare), vinograde, kestenike, radionice, stada, šume, vrtove, peći (za paljenje kreča ili cigle) ili drugo šta što donosi prihode itd. (Septimo: An Residentia proprio aut alieno nomine possideat, fundos, census, prata, domus, pruneta, pistrinas, vineas, castaneta, officinas, greges, silvos, hortos, fornaces, alia demum quaecumque fructifera etc.

Odgovorili su: ima šest konja za misijska putovanja (na filiale), jedna livada za uzdržavanje istih životinja, jedan vinograd izvan ograde, drugi vinograd, vrt i šljivik unutar ograde rezidencije. Pa i to je u rukama apostolskog sindika i u pogledu vlasništva i u pogledu upravljanja. (Responderunt: Habere equos sex pro excursione ad missiones, pratum unum pro intertentione dictorum animalium, vineam unam extra septa, vineam alteram, hortum et prunetum intra septa Residentiae, et hoc etiam in manibus Syndici apostolici, tarn quoad dominium, quam quoad administrationem).

(Livada je — barem kasnije — bilo više. Sve su kao i vinograd izvan ograde bile na području koje je vojna krajina oduzela Cerniku. Vinograd unutar ograde bio je razmjereno velik. Zauzimao je cijeli vrh brda iznad sadašnjeg samostanskog vinograda (likvidiranog 1978) i šume. Taj se prostor, iako danas sjenokoša odnosno pašnjak, još uvijek zove »veliki vinograd«).

Deseto: Koliko može doći godišnje misa pjevanih, koliko nepjevanih i koliko se plaćaju? Odgovor: Nepjevanih 300 po jedan marijaš, pjevanih (broj nečitljiv) po jedan imperijal.

Jedanaesto: U ime generala reda... zapovjedamo tebi, sadašnjem poglavaru i tvojim nasljednicima pod prijetnjom kazne lišenja prava birati i biti biran. . . da kao dosad ni u buduće nemate vječnih legata. . . (potpisi): Ja fra Ljudevit Jagodić, potvrđujem kao gore.

Ja fra Andrija Đanić (Gianich), propovjednik, potvrđujem. . .

Ja fra Mihajlo Pauunouich, definitor provincije i mjesni predstojnik, potvrđujem kao gore.

Ja fra Stjepan Pečujski (5 Ecclesiensis), šestogodišnji magister novaka i rukovoditelj ove komisije, potvrđujem kao gore. Tako je! Ja fra Petar Pastirović, bivši provincijal i opunomoćeni generalov komesar izaslanik.

Možda godinu dana prije ove komisije, ali svakako poslije smrti generala Maksimilijana Petraša (24. kolovoza 1724), posjetili su Paunovića, aktivnog definitora i predstojnika rezidencije u Cerniku, provincijal fra Augustin Tuzlak ( a Salinis, Soljanin), bivši provincijal (1711 — 1714) fra Petar Pastirović, Andrija iz Kutjeva, neposredni bivši provincijal, fra Anto iz Broda, definitor i stavili su mu na srce neka za101

moli (ut instaret) zemaljsku gospodaricu preuzvišenu gospođu Petraš za proširenje samostanskog prostora i ujedno za pečenje cigle. Quod et factum est! Što bi i učinjeno! Onom redovničkom taktičnošću kojom se uvijek vrhunski odlikovao (ista modalitate religiosa qua summe semperque pollebat) Paunović je uspio od udovice Petraš dobiti vrt za sto svetih misa koje se imaju odslužiti na nakanu iste gospođe. Primopredaja tog tada danog zemljišta po želji same Petraševe izvršena je svečano u prisutnosti stanovnika Cernika i opunomoćenika rečene gospođe Josipa Springinklee. Povrh toga Paunović je dvojici Cerničana isplatio potkućnice koje je od njih kupio.

Bili su to Franjo Ružić i Ante Mesar. Svaki je dobio po 15 forinti i ako u niže priloženim dokumentima stoji da su oni te potkućnice poklonili (sponte cesserunt može značiti da su vrlo rado pristali na prodaju svojih potkućnica). — što više Paunović je i njihove kuće dao prenijeti (transportari) na trošak rezidencije i svakome još dodao po 8 oka slanine, sto oka kukuruza (kukuriczae) i sto oka pšenice. Svjedoci te isplate bili su: Marko Šagovac, Ivan Jelinić, Petar Sokolić, Matija Tiević i starac Nikola Drebrić. Odlazeći iz Cernika ostavio je (Paunović) svome nasljedniku patru Andriji iz Kutjeva 40.000 cigle i 800 forinti koje je sam svojom marnošću priskrbio za gradnju novog samostana od dobročinitelja iz raznih mjesta.

Provincijski kapitul u Našicama (24. lipnja 1726) premjestio je Paunovića u Vukovar gdje je u svom trogodištu (1726 — 1729) kao predstojnik rezidencije učinio također ne malo dobra. Crkvu je iznova sazidao, jer je prije bila drvena (ecclesiam ex integro circummuravit, quia antea fuerat lignea). U jednom krilu samostana presvodio je u gornjem katu 6 ćelija, u donjem pet, potpuno ih završio i osposobio za stanovanje, razumije se: nabavio i sav namještaj (cum fornicibus in integrum usque ad cohabitationem perfecit supellectilibus etiam omnibus intellectis (Chronicon 61— 62).

Izvještaj o proširenju gradilišta, o kupovini potkućnica za gradnju novog samostana i crkve u Cerniku te o vrtu i darovanom šljiviku što smo ga naveli prema Chronicon Bosnae nadopunjuje cernički kroničar fra Marko Zličar. Njegovo pisanje pada u godine 1768. i 1769. Prepisuje iz starog protokola za koji ne znamo kud je nestao i nadodaje u novi protokol unatrag ono što smatra najvažnijim. Da nije toga što je on napisao u kronici, ostali bi bez najvrijednijih podataka iz 18. stoljeća. Dokumenat o vrtu dobivenom za sto misnih intencija prepisao je Zličar doslovno. Druga tri dokumenta (jedan o potkućnicama, dva o livadama) navodi samo po sadržaju. Govoreći o potkućnicama kaže Žličar da je

102

Đuro Dugonjević (ovoga Chronicon ne spominje): meus desideratissimus avunculus, meae matris frater uterinus et germanus — moj neprežaljeni ujak, rođeni i pravi brat moje majke, prepustio (Paunoviću) svoju kuću i vlastiti vrt s ostalim što se nalazilo okolo na potkućnici. Ta je potkućnica sezala do polovice sadašnje crkve po dužini, dok je preostali dio potkućnice bio uz crkvu s one strane gdje je toranj i tako djelomično ulazio u sadašnji vrt kraj crkve. Antun Crnojlović (Czernoijlovics, u Chroniconu Mesar) dao je prostor svoje kuće gdje su sada velika kapija i zahodi (spacium suae dcmus ubi modo magna porta est et loca necessaria). Franjo Ružić dao je svoju potkućnicu (fundum) koja se nalazila ondje gdje je sada samostanska štala. Po dužini potkućnice su sezale unutra dokle seže samostanska zgrada. — Žličar navodi kako stoji u dokumentu da su potkućnice poklonjene ne znajući za ono što piše Chronicon. Iz kojeg razloga je navedeno da su potkućnice poklonjene nije nam poznato. — Po Žličarevom pisanju vidi se da je prvotni prostor što su ga franjevci zauzeli krajem 17. ili početkom 18. stoljeća sezao od polovice crkve po dužini do južnog krila samostana uključivo, od vrtića uz potok pred samostanom pa dokle je samostan na zapadnoj strani. Sve drugo pribavio je budućem samostanu Paunović (1725).

Dva dokumenta govore o livadama. Livade, kaže se tu, ne samo one koje su franjevci kupili, nego i one koje su od pamtivjeka sami kultivirali, uslijed nemara samostanskih i provincijskih poglavara, oduzeo je samostanu mrzitelj franjevačkog reda gospodin Ljubibratić Jefto, pukovnik gradiške regimente, čovjek podosta opak i raskolnik grčkog obreda. Bilo je to godine 1763. Tako samostan sada nema druge livade nego ovu brdsku pod samostanskim šljivama koje se prostiru sve do vinograda i šume, narodnim jezikom zvane gaj, a u kojoj se s trudom i marom samostana uzgajaju hrastova stabla (I, 204). — Žličar s dosta ogorčenja baca krivnju i na franjevačke poglavare i na Ljubibratića za ono što se sigurno dogodilo po naređenju viših vlasti.

I na drugom mjestu Žličar naglašava da je vojna krajina oduzela samostanu tri velike livade pa samostan kosi sijeno na ovom brdašcu pod šljivama. Zatim nastavlja: Na vrhu brda nalazi se vinograd koji je započeo saditi mnogopoštovani pater Andrija Kutjevac (Kutievacz), a završio ga, ovako kako ga je sad vidjeti, prije 40 godina graditelj (extractor) ovog samostana, nadasve revni i neumorni poštovani pater Mihajlo Paunović. Ovaj vinograd okružuju sve do poljske ceste tek porasla hrastova stabalca s nekoliko većih stabala sa zapadne strane koje je odgojio i s velikom brigom čuvao mnogo hvaljeni blage uspomene poštovani pater Paunović (I, 201 — 202).

Upravo u vrijeme kad se Žličar trudio da što više važnih stvari prenese iz stare u novu samostansku kroniku, morali su se cernički franjevci godine 1768. po naređenju viših redovničkih vlasti iz Rima, a u ime obdržavanja svetog siromaštva, odreći i novog velikog vinograda iznad 103

samostana i onog drugog na području pripojenom vojnoj krajini kojega su imali od vremena Turaka. Oba su vinograda predana cerničkom vlastelinu kao apostolskom sindiku samostana i zemaljskom gospodaru (I, 298). — Vinograd koji je cernički samostan posjedovao do godine 1978. u 18. stoljeću nije postojao. Njega je počeo saditi godine 1829. tadašnji gvardijan pater Silvester Ninković na zemljištu koje je i poslije otkrojenog siromaštva 1768. ostavljeno samostanu (I, 401 i dalje).

U dokumentu »o sadašnjem vrtu sve do lipa sada (1768) posađenih« navode se i tri obitelji iz kojih potječu franjevci Cerničani: Vučičević, žličar i Vračarić. U starom protokolu taj je dokumenat bio na 35. listu, a s druge strane istoga lista bila su ona tri već spomenuta dokumenta unesena u novu kroniku samo po sadržaju. Dokumenat o vrtu prepisan iz stare u novu kroniku na latinskom jeziku (I, 203—204) U prijevodu glasi: Neka bude znano i objavljeno svima do kojih ovaj dokumenat stigne da je njezina ekscelencija gospođa Marija Ana barunica de Petraš, rođena barunica de Beckers, udova preuzvišenog gospodina baruna Maksimilijana de Petraš, vrt voćar (hortum pomarium), od nekad sve do dana današnjega pučki zvan Deburova bašća, a koji leži sasvim blizu ovog cerničkog samostana, posvećenog svetim apostolima Petru i Pavlu, milostivo odlučila prepustiti i predati i u puno vlasništvo i na uživanje ovom samostanu štovanih otaca opservanata serafskoga reda provincije Bosne Srebrene s tom ipak obavezom da spomenuti poštovani oci ostanu zaduženi za njezinu ekscelenciju, kad umre, služiti sto misa. Toj se obavezi, da je u zamjenu (za vrt) ispuni, potpuno podvrgao i ovaj prijatni dar za stalno prihvatio sadašnji pater predstojnik poštovani Mihajlo Paunović, definitor dične provincije. Stoga je meni gore spomenuta njezina ekscelencija gospođa Ana barunica de Petraš poslala posebnu zapovijed da mjesto nje i u njezino ime predam ovom cerničkom samostanu ovaj vrt, takav kakav je s ogradom bio u posjedu ovog vlastelinstva i da (isti samostan) na licu mjesta uvedem u posjed (vrta). U želji dakle da udovoljim milostivoj odluci i zapovjedi njezine ekscelencije 4. svibnja 1725. stigao sam amo u Cernik i u prisutnosti gospodina provizora ovog vlastelinstva Vilima Costen-Millera i provizora Wolfegiani Ivana Adama Nunpergera pa i drugih stanovnika Cernika, poimence Matije Živkovića, Tome Lapazana, Petra Vučičevića, Ivana Jelića, Tome Bursića, Ivana Senjo, Đure Žličara (Slicsar), Đure Luladžića (Lulacsich), Matije Vračarića, Marka Šagovca, kao postavljeni opunomoćenik njezine ekscelencije u ovoj stvari, vlašću koja mi je povjerena, pustio sam i dao zauvijek u puno vlasništvo i uživanje ovom cerničkom samostanu mnogo štovanih otaca franjevaca provincije Bosne Srebrene. U znak tvrde vjerodostojnosti ove stvari potpisao sam ovo svojom rukom i potvrdio pečatom.

Dano u Cerniku, dne 5. svibnja 1725. Josip Springinkler, kontrolor požeškog carskog provizorata te izaslani opunomoćenik njezine ekscelencije, svojom rukom.

Vrt o kojem se radi u ovom dokumentu samostan još i danas posjeduje. To je bašća iza crkve uz cestu prema Đurićevoj ulici.

Izvori i literatura: Arhiv franjevačkog samostana u Cerniku 1723 i 1725.

Knjige Paunovića u samostanskoj knjižici.

Nekrolozi kapistranske provincije (Cernik, Našice i Požega).

Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernekensis usque ad annum 1841.

104

Arhiv nadbiskupije zagrebačke: Matice krštenih i vjenčanih cerničke župe.

Bösendorfer Dr Josip, Diarium sive protocollum venerabilis conventus S. Crucis Inventae Essekini intra muros ab anno 1686. usque ad annum 1851. Preštampano iz 35. knjige Starina JAZU, Zagreb 1916.

Bösendorfer Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910.

Božitković Dr fra Jure, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala, Franjevački Vijesnik 1935, 4—5 i posebni otisak, Beograd 1935.

Fermendžin P. Eusebius, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890.

Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912.

Mandić Dr o. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968.

Ivanagić (Kutjevac) pater Andrija (1726 - 10. studenog 1729) U samostanskoj knjižnici u Cerniku ima dosta knjiga kojima se za života služio pater Andrija. Po franjevačkom običaju na svakoj knjizi kojom se služio napisao je svojom rukom: Ad simplicem usum (na jednostavnu upotrebu) s potpisom. Na dvjema njegovim knjigama našao sam potpuni potpis s prezimenom Ivanagić. Na knjizi: Domus Sapientiae Doctoris Subtilis Joannis Duns Scoti... a Fr. Guilielmo Antonio Brauczek... et Fr. Ernesto Schaff. .. Pragae 1663. koja se u knjižnici nalazi pod signaturom 3 D-30 napisano je: Ad simplicem usum Vdi Pris Andreae Juanagich de Cuttieva, a na knjizi: Schola canonica seu universum jus canonicum a F. Bernardo Sannig ... Pragae 1692. (6 K-3): Ad usum simplicem Rendi Pris Andreae Juanagich de Kuthieua.

Ivanagić kao i Paunović morali su studirati negdje u Italiji. Jedan i drugi služe se knjigama na talijanskom jeziku (Quaresimale ...

Prediche... Discorsi morali... Direttorio ...). Sve su to uglavnom knjige za svećeničku praksu: pravne, moralne, svetopisamske, katehetske, propovjedničke, asketske, uz skotističke iz filozofije i teologije. Kod Paunovića opaža se još i zanimanje za jezike. Na knjizi: Synonyma seu Dictionarium Polono-Latinum, Cracoviae 1722. (3 E-12) piše rukom: Ad simplicem usum (ime i prezime prekriženo i dodano): Anno 1728. die 8-bris 15. dono datus P. R. Michaeli Pauunouich, qui Conuentui Czernikiensi incorporavit librum hunc. — Na knjizi: Sex linguarum Latinae, Gallicae, Hispanicae, Italicae, Anglicae et Teutonicae dictionarium, Ferrariae 1714 (6 B — 4) piše: Ad simplicem usum Pris Mich. Pauunouich, studentis genlis donatus a Patre Carolo Veneziano. Po knjigama i po slikama nabavljenim za oltare cerničke crkve vidi se da su Ivanagić i Paunović imali dobre veze s Italijom, posebno s Venecijom.

105

Po dosad poznatim podacima Ivanagić se prvi put spominje u Požegi gdje je kao magister novozavjetovanika 12. lipnja 1708. blagoslovio kamen temeljac za novi franjevački samostan. Zatim je tri godine (1710 — 1713) bio gvardijan u Petrovaradinu (Hoško 74). — U trogodištu 1714 — 1717. bio je definitor. Prema Kaizeru (15) bio je 1718. poglavar požeškog samostana. Vjerojatno je kao požeški gvardijan (1717 — 1720) na kapitulu u Visovcu 26. lipnja 1720. izabran za provincijala. Već je rečeno da je na tom kapitulu bilo i bure. Kroničari ističu da je generalni vizitator pater Franjo Borojević vizitaciju izvršio na opće zadovoljstvo. No kad je sazvao kapitul u Visovac, iznenada se na kapitulu pojavio Šibenčanin pater Pavao Nikolić, došavši iz Rima s dekretom kojim se njemu povjerava predsjedanje na kapitulu. Budući da si je Nikolić to pravo isposlovao bez znanja i suglasnosti uprave provincije i još k tome počeo izbornike navijati da njega izaberu za kustosa i druge njegove kandidate za provincijala i definitore, izazvao je s tim postupkom kod većine ogorčenje tako da nijedan od njegovih kandidata nije izabran. Možda i zbog toga pokušaja kroničari posebno ističu da je novoizabrani provincijal pater Andrija iz Kutjeva: vir sanctae vitae, doctrina moribusque praeditus fuit optimis, muž sveta života, odlična znanja i moralnih kvaliteta. Završavajući o njem svoje izvještaje kroničari kažu da je bio: homo prudens, sancte ducens vitam, sancteque munus sibi comissum exercuit, regularem disciplinam in aliquibus rebus in Provincia collabentem pristinae decori restituit, feliciter gubernavit, itinera multa et periculosa subiit. (razborit, sveto je provodio i život i vršio povjerenu si dužnost, redovničkoj disciplini koja je u provinciji u nekim stvarima popustila vratio je stari sjaj, upravljao je sretno, mnoga je i opasna putovanja podnio).

Nikolić se protiv izbora na kapitulu u Visovcu žalio u Rim te su dva definitora dva mjeseca bila suspendirana. No čim je provincijal poslao u Rim potpunije informacije i njihov je izbor priznat.

Prvi sastanak definitorija održao je provincijal Ivanagić u Zaostrogu 1. srpnja 1721, drugi u Velikoj 31. svibnja 1722. Na prvom su sastanku obnovljeni stari propisi da se duhovne vježbe imaju obaviti u svakom samostanu barem jednom godišnje. Samostanskim je starješinama nare­ đeno da često obilaze područne župe, da paze na čistoću u crkvama i na redovnički život braće župnika. Još je određeno da se za redovničke kandidate ne smiju u samostan primati dječaci prije 13. godine. Stvorena je i odluka da provincija neće primati generalne vizitatore iz drugih pro108

vincija. Za ovog je trogodišta u samostanu u Velikoj podignuta tkaonica sukna za redovnička odijela. Godine 1722. započela je gradnja vukovarskog samostana. Na temelju odluke Kongregacije za širenje vjere od 1. rujna 1722. generalni vicekomesar opservanata u Rimu fra Franjo de Altamura proglasio je 26. rujna 1722. provincijalni studij u Budimu generalnim učilištem prvoga reda. (Kritički ispit, posebni otisak 134 — 135).

U trogodištu 1723 — 1726. Ivanagić nastupa kao vikar zagrebačkog biskupa (vicarius foraneus in spiritualibus). Godine 1725. otvorena je jubilejska godina po cijelom kršćanskom svijetu. Zagrebački biskup dao ju je proglasiti i u slavonskim župama s time da svi moraju sa svojim križevima i zastavama (u procesijama) doći u Zagreb. Predosjećajući da bi to radi tegobe putovanja i prevelike udaljenosti Slavoncima bilo gotovo nemoguće pater Andrija je kao vikar sam osobno otišao u Zagreb te isposlovao da se jubilejska godina za Slavonce slavi u Požegi kao glavnom gradu Slavonije uz uvjet da (za postizavanje oprosta) treba pohoditi tri požeške crkve: isusovačku itd ... vidi protokol onoga samostana (Chronicon 62). Čini se da je uprava provincije početak gradnje cerničkog samostana proračunato povjerila patru Andriji upravo zato što je bio vikar zagrebačkog biskupa. Pečujski se biskup protivio podizanju samostana u Vukovaru i Mohaču. Zagrebački se sigurno neće protiviti svome vikaru. Juraj Branjug (1723 — 1747) ne samo da se nije protivio, nego je za gradnju crkve od svih dobročinitelja najviše dao.

Kapitul u Našicama 24. lipnja 1726. postavio je za predstojnika cerničke rezidencije i nasljednika Mihajlu Paunoviću starca patra Andriju Kutjevca. Na istom kapitulu izdan je dekret definitorija, (pročitan i proglašen punovrijednim 24. lipnja 1726), kojim cernička rezidencija prestaje biti podložna veličkom samostanu. Velički gvardijan više nema nikakve vlasti niti nad osobljem cerničke rezidencije niti nad milostinjom koja se skuplja na blagdan svetoga Leonarda i na druge blagdane.

Jedino će još predstojnik rezidencije svake godine veličkom samostanu pripravno isplatiti 100 forinti. Prepis dekreta čuva se u arhivu cerničkog samostana.

Decretum Vbilis Diffrii in Capilulo Nassicis die 24. Junii 1726. celebrato emanatum: Stantibus causis et rationibus in Vbili Difrio propositis ct bene hine inde agitatis de separatione et sejunetione Residentiae S. Petri Czernekini hactenus Convtui S. Augustini subjeetae, Vnbile Diffrium re mature considerata et rationabilibus causis perplexis De-

109

cretum faeit, ut effata Residentia in posterum absoluta et absque Ulla ingerentia aut dependentia Gvardiani Velicensis tarn quoad Festum S. Leonardi, seu Eleemosynam eo die colligendam, quam etiam quoad alias Solemnitates et Festa perpetuis futuris temporibus manere debeat: salvo tamen obligationis debito Centum florenos annuatim dicto Convtui a Praesidente Czernekiensi prompte exolvendi. Lectum et publicatum ac datum ex Aula Diffrii Anno, Die et Loco ut supra. Ita est . . . (slijede potpisi trojice definitora te vizitatora i predsjednika kapitula. Izabrani provincijal i jedan definitor valjda još nisu stigli).

Ego fr. Joannes Narancsch, Diffr. Prontiae.

Ego fr. Stephanus, Diffr. Prontiae.

Ego fr. Ioanncs de Straxemano, Deff. Prociae.

Fr. Hieronymus Philippovich, Vis. et Praeses Capituli.

Pripreme za gradnju samostana Odluka graditi u Cerniku samostan i crkvu velebnijih razmjera mo­ rala je biti stvorena na međukapitulskom sastanku definitorija provincije godine 1724. ili iste godine nakon smrti baruna Maksimilijana Petraša na spomenutom već izvanrednom sastanku u Cerniku. Predstojnik cerničke rezidencije Paunović odlično je izvršio povjerene mu zadatke: 1. Kupio je tri rezidenciji susjedne potkućnice radi proširenja gradilišta.

2. Od cerničke vlastelinke udovice barunice Marije Ane Petraš ishodio je dozvolu i za spomenuto proširenje gradilišta i za samu gradnju: quae fundum pro extruenda nostra Ecclesia et Conventu liberaliter concessit.

3. Od iste barunice dobio je za budući samostan vrt s obavezom odslužiti za barunicu 100 svetih misa i vrlo prostran šljivik. Taj se šljivik po širini protezao iza cijelog samostanskog prostora s tri nove potkućnice i dobivenim vrtom sve do vrha brijega: hortum et prunetum spaciosissimum ad montem extensum, prout inferius in attestatione patebit. Tada je to bio samo šljivik. Međutim je Paunović odmah 1725. na vrhu brijega počeo uzgajati vinograd, a pod brijegom gdje je najveća strmina — šumu. Već se u dokumentu od 14. listopada 1725. spominje vinograd unutar samostanske ograde. O poklanjanju šljivika nije prepisan iz stare u novu kroniku nikakav dokumenat. Ako je postojao, a vjerojatno je postojao, Žličar je smatrao nepotrebnim da ga prepisuje, jer je novi vlastelin Marko Marković jednim dokumentom od 5. siječnja 1754. samostanu potvrdio sve dotadašnje posjede koji su ležali na području cerničkog vlastelinstva. Žličaru se činilo da je za mirno posjedovanje šljivika dovoljno prepisati u kroniku samo taj Markovićev dokumenat. No unuci Marka Markovića ipak su godine 1802. pokušali dokazivati da je šljivik vlasništvo vlaste­ linstva, a samostanu dan samo na uživanje (I, 332).

110

Dakako da dozvola za gradnju, proširenje gradilišta, pa ni onih 40.000 cigle i 800 forinti što ih je Paunović priskrbio, nije bilo dovoljno za početak gradnje samostana. Zato je i novi predstojnik rezidencije pater Andrija Kutjevac nastavio najprije sa pripremama. U arhivu cerničkog samostana čuva se molba (supplex libellus) patra Andrije poslana u Osijek vrhovnom direktoru carske komore u kraljevini Slavoniji Aleksandru Ivanu barunu de Kallaneck. U uvodu molbe ističe se blagonaklonost Kalanekova prema franjevcima... Ni sada, kad se radi o slavi Božjoj (pro honore Dei) ta se blagonaklonost ne mimoilazi: Zato se, eto, presvijetlo gospodstvo, obraćam s molbom (recurro enixe rogans) vašoj dobrohotnosti kao našemu ocu i najmilostivijem patronu potsjećajući i na dano obećanje! Imamo namjeru onoj Božjoj kući u Cerniku dati ljepši izgled i one ruševine zamjeniti jakim zdanjem (Animus nobis est Czernikini domum illam Dei in meliorem redigere formam, et ruinas illas murorum sodalitate commutare) da toliko čvršćim pouzdanjem služimo Bogu, koliko nam prostor boravka i molitve bude sigurniji. Ali kako spremnosti duha ne odgovara uvijek i mogućnost, osobito u tolikim potrebama, u takvoj oskudici sredstava... ponizno molim milost presvijetloga gospodina ... da nam se udostoji dozvoliti paliti kreč na komorskom području (ut nobis concedere non dedignetur calcem exurendi in territorio cemerali) ... osobito bi nam pogodno bilo kraj Baćindola i Drežnika, gdje imamo i namjeru s dozvolom i ovlaštenjem vašega presvijetlog gospodstva početi ono što molimo (sed praesertim commoditas non spernenda penes pagum Bachindol et Drexnik sese offert, ubi et animus est intentionem nostram fundandi in licentia et facultate Illust. Dnais Suae). Bila bi to ne mala pomoć dana ... na slavu Božju, koja bi nas veoma zadužila ... Humillimus servus Fr. Andreas a Cuttieva, exprovlis et praesidens p. t. in loco nominato.

Na poleđini molbe nalazi se odgovor: Mnogopoštovanomu patru molitelju vratiti s rješenjem, neka se obrati carsko-kraljevskom provizoratu u Požegi kome je vrhovna komorska direkcija naredila da molitelju u svemu i koliko se najviše može ide na ruku, ali samo pod uvjetom da se dozvolom koriste jedini cernički franjevci koji su je molili. Essekini die 10. Xbris 1726. (U Osijeku, dne 10. prosinca 1726).

Per Caes. Regiam Supremam Cameralem Directionem in Regno Slavoniae et Ducatu Syrmii (pečat). Iz ovog se dokumenta vidi da Baćindol i Drežnik 1726. još nisu pripadali Petrašima. Petraši su 1707. kupili samo 111

jedan dio cerničkog vlastelinstva. Preostali dio kupili su od carske komore godine 1727. Žličar piše u cerničkoj kronici (I, 196) da je cernička rezidencija bila podložna veličkom samostanu do godine 1727. (tamen tributana fuit Contui Velicensi usque ad annum 1727). Možda se te godine oslobodila i davanja onih 100 forinti.

Počinje gradnja samostana 1728.

Blagoslov temeljca zabilježen je bez datuma samo s godinom.

Anno vero 1728. Deo Largitore pro extruendo Contu primum lapidem fundamentalem ope et auxilio piorum benefactorum A. R. P. Andreas a Cuttieva ex Minister provincialis sub hac inscriptione in patena argentea hae litterae excisae positae ad lapidem angularem: Excellentissima Maria Anna Baronissa de Petrasch eiusque filio Josepho. Lapis primus ponitur pro Conuentu Reuerendis Patribus Franciscanis Bosnae Argentinae his praeside Andrea a Cuttieva, quem benedixit A. R. P. Nicolaus Genua S. J. Super. Resid. Possegiensis anno 1728. (I, 196).

Godine 1728. zahvaljujući darežljivom Bogu, pomoću i doprinosima pobožnih dobročinitelja (postavio je) prvi kamen temeljac za gradnju samostana mnogopoštovani pater Andrija iz Kutjeva, bivši provincijal. U ugaoni kamen stavljena je srebrna pločica s ovim natpisom: Za preuzvišene Marije Ane barunice Petraš i njezina sina Josipa postavlja se prvi kamen za samostan poštovanim očima franjevcima Bosne Srebrene, kad im je predstojnikom bio Andrija iz Kutjeva. (Kamen je) blagoslovio mnogopoštovani pater Nikola Genua, Družbe Isusove, superior požeške rezidencije godine 1728.

Počelo se s gradnjom južnog krila samostana. Ivanagić je vodio gradnju samo godinu dana. Već u jesen 1728. on više nije vjenčavao.

Drugi su vršili sve župske čine. Čini se da je bio bolestan, ali ne toliko da ga kapitul u Čuntiću držan 28. travnja 1729. ne bi ostavio predstojnikom u Cerniku. Od čega je bolovao, koliko je godina imao ne znamo. Umro je u Cerniku 10. studenoga 1729. a pokopan je u Velikoj sigurno zato što franjevci u Cerniku još nisu imali crkvu ispod koje bi bila kripta za ukop braće. Nekrolog bilježi o njemu: bivši definitor, bivši provincijal, valjan redovnik (religiosus probus). Požeški nekrolog kaže: vitae probitate et religiositate insignis, odlikovao se čestitim i redovničkim životom. Kao 112

takav s ljubavlju je vodio brigu za tadašnju veliku cerničku župu, za gradnju cerničkog samostana. Na vrhu brijega iznad samostana nastavio je iza Paunovića šljivik pretvarati u vinograd.

Literatura: Arhiv franjevačkog samostana u Cerniku 1725. i 1726.

Arhiv nadbiskupije zagrebačke: Matice krštenih i vjenčanih župe Cernik.

Božitković Dr fra Jure, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339 — 1735), Beograd 1935 (posebni otisak).

Fermendžin P. Eusebius, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890.

Hoško Dr Emanuel, Franjevačka visoka filozofska škola u Slavonskom Brodu, Sarajevo 1977.

Ivanagićeve i Paunovićeve knjige u knjižnici cerničkog samostana (vlastoručni potpisi Ivanagića i Paunovića na naslovim stranicama njihovih knjiga).

Kaizer P. Ferdinandus, Cathalogus . . . Patrum superiorum conventuum provinciae S. Joannis a Capistrano, Budapestini 1896.

Nekrolozi kapistranske provincije (Cernik, Našice, Požega).

Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernekensis usque annum 1841.

Sokolić pater Nikola (1729 — 1730) Već od 14. studenog 1728. većinu vjenčanja u Cerniku obavlja pater Nikola Sokolić. On je nakon Ivanagićeve smrti upravljao cerničkom rezidencijom i župom do međukapitulskog sastanka u Sinju 20. svibnja 1730. Ne bi to ni znali da te godine u Cerniku nije bila biskupska kanonska vizitacija, koju je započeo 21. svibnja 1730. prepošt Đuro Dumbović. Još vizitacija nije bila završena, već je iz Sinja stigla vijest da je cernička rezidencija na sastanku u Sinju proglašena samostanom pa Dumbović to stavlja u svoj izvještaj: De curia parochiali. Curia parochialis in hoc loco nulla est, sed Patrum O. S. Francisci Minorum provinciae Bosnae Argentinae residentia quae recentissime in nuperima congregatione Szinyenski per decretum Capituli Generalis Mediolani celebrati anno proxime praeterlapso declarata est pro conventu formali cuius praesidens abhinc nomen gvardiani et titulum habiturus est. (O župnom dvoru. U ovom mjestu nema župnog dvora, nego rezidencija otaca franjevaca provincije Bosne Srebrene koja je u najnovije vrijeme (prije nekoliko dana) na sinjskom sastanku, prema dekretu generalnog kapitula održanog prošle godine u Milanu, proglašena pravim samostanom i njezin će predstojnik odsada imati ime i naslov — gvardijan).

113

Dumbović ipak po običaju i Sakolića zove gvardijanom. Pod naslovom: O župniku (De parocho) kaže: Dužnost župnika za sada (pro nunc, privremeno) vrši multum venerandus pater Nicolaus Szokolich, huiusce Conventus Czernikiensis actualis gvardianus, zaslužni propovjednik i prokurator koji zajedno s drugim patrima revno vodi brigu za duše poučavajući ih u onome što je potrebno znati. Njima sam rekao ... posebno da bi se kapela svetog Leonarda... jer obiluje zavjetnim darovima i milostinjom (ex copiosissimo numero votorum et eleemosynarum) mogla sagraditi zidana ...

Samostanska kronika sve do smrti Paunovića (1751) ne spominje ni jednog poglavara samostana u Cerniku osim Ivanagića i Paunovića.

Tako ni o Sokoliću nema ni riječi. Žličar jednostavno kaže da je poslije smrti patra Andrije iz Kutjeva gradnju cerničkog samostana nastavio Paunović. U vrijeme Dumbovićeve vizitacije Paunović je bio gvardijan i župnik u Požegi, a u Cerniku je upravljao Sokolić ne samo rezidencijom i župom nego i gradnjom. Dumbović u svom izvještaju kaže da se samostan upravo iz temelja ziđe i da je već podignut do prvog kata (qui actu ex fundamentis ex muro erigitur, iamque pervenit usque primam contignationem).

Nekrolog bilježi da je Nikola Sokolić umro u Velikoj 13. veljače 1736.

Iz Dumbovićeva izvještaja Sakramenat potvrde u ovoj je župi primilo 4865 osoba. Znači toliko je bilo krizmanih župljana.

O crkvenim starješinama i zvonaru (De aedituis et campanatore).

Zvonar je Đuro Šagovac, a dužnost crkvenih starješina vrši sam pater gvardijan.

O posjedima župe (De bonis parochiae). Ova crkva nema stalnih dobara osim jedne livade za kojih 15 kosaca, pučki zvane Okić i jednog vinograda za kojih 30 kopača na brdu iznad samostana.

Uobičajena štolarina (De consvetudine stollae). Za krštenje daje se tri groša, za vjenčanje domaći daju 3 marijaša (tres marianos), stranci 6 marijaša, za sprovod (komitiva) redovito jedan sekser (sexenus unus).

O Božiću i o Uzašašću svaka kuća daje ili suhog mesa (assatura) ili hljeb 114

ili novac, kako tko može (secundum possibilitatem). Za uvod mlade (neonuptae) i žene poslije poroda daje se svijeća.

Lukno (De saponibus). Daje se hrana, ali mjera još nije određena.

Otprilike po 10, 15, 20 oka. Svako selo daje godišnje troja kola drva ili ako zatreba — na zahtjev predstojnika župnika. Mošta daje koliko tko hoće i može.

O oltarima i drugim stvarima u tadašnjoj drvenoj crkvi Svetohranište je u sredini velikog oltara, dosta veliko, okolo naokolo obojeno. U njemu se na prostrtom čistom tjelesniku nalazi ciborij s nekoliko posvećenih hostija i jedna srebrna pokaznica sa zrakama i lunulom koja je jedina pozlaćena.

Crkva ima 4 oltara. Prvi, veliki, drveni, menza zidana, pokrivena s tri čista platna, ima portatile, antipendij od svile, 6 drvenih svijećnjaka srebrno obojenih, 3 relikvijara, dva s papinskim pečatom u sredini, treći svetog Augustina..., križ u sredini od mjedi, tri tabele: Sacri Convivii, lavabo i Evanđelje svetog Ivana.

Na tom je oltaru slika s okvirom (cum lista, s retablom) obojenim uglavnom crvenom bojom. Predstavlja Presveto Trojstvo kako kruni Bogorodicu, s anđelima koji poslužuju, ispod te slike je sveti Mihajlo Arhanđeo koji gazi Lucifera i probada kopljem. S desne svetom Mihajlu je sveti Petar s ključevima, s lijeve sveti Pavao s knjigom i mačem u rukama. Iznad ove slike je slika svete Katarine. Pred ovim oltarom gori svjetiljka od graviranog lima (ex lamine ingravato).

Sveta ulja čuvaju se u tri spojene posudice od srebra, iznutra pozlaćene i označene slovima O. C. U. Ova se posuda čuva uvijek kod kuće. Postoje još 4 male od mjedi u kojima se po potrebi nose sveta ulja u sela.

Drugi je oltar Blažene Djevice Marije bez grijeha začete u drvenom pozlaćenom okviru. Oltar je s desne strane ili sa strane evanđelja. Menza je zidana, na njoj portatile pokriveno s tri čista platna. Križ u sredini drven i križić od mjedi, svijećnjaka 4 drvena, posrebrena i tri tabele.

Antipendium ex gossipio depictum.

U sredini tog oltara nalazi se Blažena Djevica Marija... u ormariću sa staklenim vratašcima... (o tome je kipu već bila riječ).

115

Treći je oltar svetog Franje Serafskoga sa slikom na platnu, kraj njega je slika Blažene Djevice Marije s malim Isusom u rukama i svetog Benedikta koji drži okovanog zloduha. Nad njima je slika svetog Ivana Krstitelja. Menza je zidana... svijećnjaka dva od mjedi. Križić u sredini od mjedi... Ovaj je oltar s lijeve strane ili sa strane poslanice. Četvrti je oltar u sredim crkvene lađe, prislonjen na zid, posvećen svetom Antunu Padovanskom. Slika je na platnu s okvirom šareno obojenim. Menza drvena ... svijećnjaka dva od mjedi... Križ u sredini od drveta ...

Sveto posuđe i ruho. Kaleža pet, dva od čistog srebra, iznutra pozlaćena, sa srebrnim patenama također pozlaćenim, tri kaleža imaju srebrne kupe, iznutra pozlaćene, a noge su od bakra i pozlaćene. Šest dobrih kazula, dvije crne, jedna svilena, a druge od običnog materijala. Četiri ostale ... jedna novissima iz brokata, druga isto nova, bijela, ex damasco. Jedan pluvijal (novissimum) iz brokata bijele i crvene boje, posut s ružama i slične dalmatike...

O starim crkvama (De antiquis Ecclesiis) Crkva svetog Nikole, biskupa i priznavaoca u Zapolju, zidana, u najnovije vrijeme potpuno je obnovljena tako da je ljepša nego u stara vremena (recentissime decentius quam antiquitus totaliter... restaurata). Ima tri oltara, sve tri menze zidane. Prvi oltar svetog Nikole, slika na platnu s ramom obojenom raznim bojama, dva svijećnjaka od mjedi, križić od mjedi. Misno ruho donosi se iz Cernika. Služba se Božja vrši na sve blagdane i nedjelje. Drugi je oltar Blažene Djevice Marije na nebo uznesene, treći svetog Roka ...

Crkva Svih Svetih u cerničkom polju blizu sela Prvče, na starim ruševinama u novije vrijeme podignuta zidanica (in campo Czernik prope pagum Pervcha super rudera antiqua ex muro noviter errecta) s drvenim tornjem i jednim blagoslovljenim zvonom. Ima tri oltara unutra, četvrti vani...

Kapela svetog Leonarda iznad Cernika, drvena s dobrim krovom, bez tornja i zvona. Oltar jedan, rama oko slike raznobojna.

Misnog ruha nema. Donosi se iz župne crkve.

116

Misa se slavi svake mlade nedjelje, na blagdan svetog Leonarda 6. studenog i u nedjelju nakon Uzašašća. Onamo dolaze ljudi iz najudaljenijih krajeva radi pobožnosti prikazujući zavjete i milostinju ...

Kapela svetog Ivana Krstitelja u selu Rešetari, na starim ruševinama, drvena, zatvorena i blagoslovljena, s blagoslovljenim zvonom koje visi na četiri stupa...

Kapela svete Barbare podno sela Rešetari, nije zatvorena, nego kao bogomolja (oratorium), tu je i groblje neograđeno. ..

Kapela svetog Križa ispod sela Tisovca, na starim zidanim ruševinama u novije vrijeme iz drveta načinjena s tornjem i zvonom ...

Groblje je ograđeno ... Misnog ruha nema ...

Kapela svetog Antuna Padovanskog u Petrović Selu, drvena, s blagoslovljenim zvonom na 4 stupa...

Kapela svetog Andrije apostola u Sičicama, drvena, načinjena u najnovije vrijeme, toranj drven s blagoslovljenim zvo­ nom...

Kapela svete Marije Magdalene ispod sela Baćindol, drvena, načinjena u novije vrijeme na starim zidanim ruševinama: tri su zida drvena, četvrti sa sjevera je stari zidani. Narod kaže da je to nekad bila kapela svetog Stjepana Prvomučenika. Tornja nema ... menza drvena, nad njom slika na platnu s ramom voštane boje ... Groblje je ograđeno ...

Oratoriu m svetoga Martina uz cestu iz Požege u Cernik kraj starih ruševina u novije vrijeme načinjen iz drveta sa svojim ograđenim grobljem ...

Kapela svetog Stjepana Prvomučenika ispod sela Opatovac, drvena, načinjena u novije vrijeme i dobro zatvorena, kraj nje se vide neke stare ruševine, nema tornja, menza drvena, groblje ograđeno, misnog ruha ništa ...

Ruševine stare crkve svetog Grgura ispod sela Drežnik.

Kraj tih ruševina načinjen je oratorij od dasaka i tu se služi misa...

Ruševine crkve svetog Ladislava kraj sela Oštri Vrh, na brdu među vinogradima ...

Ruševine svetog Ivana Krstitelja blizu potoka Trnave iznad sela Dragalić, gdje je oratorij sličan prijašnjemu...

117

Neke stare ruševine kraj puta koji vodi k svetom Leonardu na brdašcu iznad, ali blizu Cernika (in cole prope supra Cernik). Tu postoje temelji nekog samostana i tragovi grobova. Sada su tu podignuta tri križa: u sredini Raspeti Isus, s jedne strane sveti Rok, a druge sveti Sebestijan...

U brdima među vinogradima ima križeva od lima...

Kapela svetog Vinka mučenika na brdu među vinogradima ispod Cernika, drvena, dovršena i okrečena bez tornja i zvona ...

Statistika župe (De populo). U ovu župu spadaju sela: Trgovište Cernik s oko 100 katoličkih kuća. Po milosti Božjoj (Cum gratia Dei) nema ovdje nijednog raskolnika...

Selo Rešetari, čisto katoličko, ima oko 30 kuća.

Selo Adžamovci, čisto katoličko, oko 18 kuća.

Selo Drežnik, čisto katoličko, oko 10 kuća.

Selo Dubočac, čisto katoličko, oko 8 kuća.

Selo Tisovac, čisto katoličko, oko 12 kuća.

Selo Oštri Vrh, čisto katoličko, oko 10 kuća.

Selo Paklenik, polovica katolika, to jest 12 kuća.

Petrović Selo, oko 30 kuća.

Laze oko 7 katoličkih kuća.

Vrbje oko 30 kuća.

Godinjak oko 10 kuća Bodovaljci oko 11 kuća.

Sičice oko 15 kuća.

Ljupina, čisto katoličko, oko 13 kuća.

Selo Prvča, čisto katoličko, oko 20 kuća.

Dragalić, polovica katolika, to jest 7 kuća. Šagovina, čisto katoličko, oko 11 kuća.

Giletinci, čisto katoličko, oko 8 kuća.

Podvrško, čisto katoličko, oko 17 kuća.

Opatovac, čisto katoličko, oko 11 kuća.

Banićevac, čisto katoličko, oko 8 kuća.

Baćindol, čisto katoličko, oko 16 kuća.

NB! Prije malo godina pripadalo je ovoj župi i selo Bogićevci uključivši i Sedlaricu, ali radi siromaštva samostana u Gradiški pri­ ključeno je onoj župi.

118

Godine 1746. Dumbović sam spominje da je kod prijašnje vizitacije (1730) izostavio selo Malu (između Cernika i Prvče) koje je tada bilo veliko (nakon kuge 26 kuća) i Crnogovce (nakon kuge 10 kuća. Izostavljeno je i selo Poljane, zatim Gunjavci i Brđani, Kovačevac i Mašić. Župa Cernik obuhvaćala je bez Bogićevaca oko 30 sela.

Gvardijani prvih dvadeset godina (1730 — 1750) PAUNOVIĆ pater MIHAJLO FRANKO pater FRANJO ŠIMIĆ pater FRANJO PAUNOVIĆ pater MIHAJLO KAŠIĆ pater BARTOL SANKOVIĆ pater STJEPAN BLAŽEVIĆ pater PAVAO PAUNOVIĆ pater MIHAJLO KATIĆ pater GAŠPAR SEKLIĆ pater ANTUN PAUNOVIĆ pater MIHAJLO

1730—1732.

1732—1734.

1734—1735.

1735—1738.

1738—1739.

1739—1740.

1740—1741.

1741—1743.

1743—1745.

1745—1747.

1747—1750.

Prvi gvardijan cerničkog samostana Paunović pater Mihajlo Kao što je prešutio Sokolića tako je samostanski kroničar prešutio i svih sedam navedenih osim Paunovića. Nakon bilješke o postavljanju i blagoslovu temeljnog kamena južnog krila samostana (1728) Žličar odmah nadovezuje: Quem tractum post mortem Andreae a Cuttieva prosecutus est R.P. Michael Pauunouich, ex custos et vicarius foraneus Eppi Zagrabiensis et ad terminum aduxit anno 1735. Hic tractus est a meridie in se continens Refectorium et sub eo Cellarium. In eo sunt posita omnia sub fornice, et cellae sunt sub utraque parte positae. (Ovo je krilo poslije smrti Andrije Kutjevca nastavio graditi poštovani pater Mihajlo Paunović, bivši kustos i vikar zagrebačkog biskupa. To je krilo s juga, u njemu je blagovaonica i pod njom podrum. Sve je tu stavljeno pod svodove, a ćelije su sagrađene s obadvije strane. I, 196).

Paunović je bio kustos u trogodištu 1732 — 1735. Žličar piše: bivši kustos, jer njegovo pisanje pada u vrijeme kad je Paunović bio ne samo bivši kustos nego i pokojni.

119

Nakon Ivanagićeve smrti zagrebački biskup Đuro Branjug imenovao je svojim vikarom za Slavoniju Paunovića. Već 20. travnja 1730. javlja biskup Paunoviću kao svom vikaru plan svoga putovanja po Slavoniji radi vizitacije i krizme. Piše da tog ljeta želi nadoknaditi što je radi drugih biskupijskih i državnih poslova morao odgoditi: 15. svibnja bit će u Kutini, 16. svibnja stići će u Pakrac, gdje želi da ga vikar dočeka. Ondje će plan dogovorno do kraja utanačiti. Želi da obavi pohod i podijeli krizmu u Gradiški (na Savi), u Brodu, Cerniku i drugim važnijim mjestima. Na Duhove želi biti u Požegi, gdje bi primili krizmu svi iz one okolice. Iz Požege želi otići u Osijek da pozdravi generala i da bude ondje na blagdan Tijelova. Iz Osijeka misli u Našice, zatim u Viroviticu i proslijediti u varaždinski generalat. Traži da se vikar pobrine za dovoljan broj svećenika prigodom dijeljenja krizme i za dovoljan broj ispovjednika koji će ispovjediti krizmanike. Vikar neka izvjesti biskupa kako stoji stvar s vojničkom pratnjom koju je radi osiguranja puta zatražio (Kopija pisma u samostanskom arhivu).

Krajem svibnja 1730. Dumbović bilježi da se samostan u Cerniku upravo iz temelja ziđe i da je zidanje doprlo do prvoga kata. Prema tome gradnja poslije Ivanigićeve smrti nije zastala, nego je i pod upravom patra Nikole Sokolića nastavljena, možda nešto sporije. Međutim se uprava provincije pobrinula da vodstvo gradnje preuzme najsposobniji, i opet vikar zagrebačkog biskupa, pater Mihajlo Paunović. Njegovim će nastojanjem biskup Branjug postati najveći dobročinitelj u gradnji cerničkog samostana. Fermendžin (Chronicon 64) kaže: 1730. coepit hie locus nomen adipisci conventus et primus gvardianus meruit numcupari RP. Michael Pavunovich et continuavit strenue aedificationem conventus in tantum, quod per suum triennium meridionalem partem perfectam reddiderit. (1730. ovo je mjesto postiglo ime samostana, a prvim je gvardijanom zasluženo postao poštovani pater Mihajlo Paunović koji je ubrzano nastavio i gradnju samostana tako da je u svom trogodištu južni dio završio.

Fermendžin je mislio da se ova bilješka, preuzeta valjda od Velikanovića, odnosi na Vukovar. Zato je iza riječi: coepit hie locus u zagradu stavio: Vukovar. Za njim se poveo i Belavić (32) koji piše: On (Paunović) je bio i prvi gvardijan vukovarski, jerbo je za njegove uprave vukovarska rezidencija proglašena samostanom. — Ovo je očevidno krivo! Paunovićevo vrlo zaslužno trogodište u Vukovaru bilo je 1726 — 1729. ćuntički kapitul 1729. postavio je Paunovića za gvardijana i župnika u Požegi. I Dumbović je u vrijeme svoje vizitacije 1730. Paunovića našao u Požegi kao župnika i gvardijana.

120

Niti bi zagrebački biskup vukovarskog gvardijana imenovao svojim vikarom, niti bi uprava provincije vikara zagrebačkog biskupa postavljala za gvardijana u samostanu koji je izvan područja biskupije . . .

Povrh toga vukovarski samostan uopće nema južnog krila. Ondje je crkva s južne strane. Gradnja vukovarskog samostana počela je već 1722. (Priprave za gradnju počele su 1719). Za prvi sprat nad blagovaonicom i kuhinjom kaže se izričito da ga je podigao pater Marko Dragojević do 1726. Zatim dolazi u Vukovar Paunović koji je jedno krilo samostana uredio i potpuno završio do 1729. Paunovića je 1729. u Vukovaru morao naslijediti i opet isti poduzetni Dragojević, jer savjesni cernički kroničar Marko Žličar u kratkom opisu i povjesnom prikazu vukovarskog samostana za Vukovar izričito i jasno kaže: Spomenuta je rezidencija proglašena samostanom 1729. na generalnom kapitulu u Milanu. Proglašenje je izvršeno na prvom provincijskom međukapitulskom sastanku u Sinju 20. svibnja 1730. Prvim gvardijanom postavljen je poštovani pater Marko Dragojević (Dragoeuich) koji je svojom brižljivošću i radinošću puno učinio da se (gradnja vukovarskog samostana i crkve) privede kraju (I, 193). Ovo nesvijesno potvrđuje i Belavić kad piše (11 — 12) kako su vukovarski franjevci godine 1732. užurbano radili na uređenju nove crkve, jer je stara bila već u opasnosti da se sruši: Sada brže bolje namjestiše prozore, veliki oltar i kor u crkvi. Dne 17. studenoga 1732. vodeći procesiju iz stare trošne crkvice u novu uz veliku povorku svećenstva i naroda blagoslovio je gvardijan o. Marko Dragojević novu crkvu te je tom zgodom prenesao i Presveti Sakramenat... U Vukovaru se, dakle, u to vrijeme gradila crkva, a ne samostan . . .

Prema Kaizerovim nepotpunim ali pouzdanim podacima Paunović je 1727. u Vukovaru, 1729. u Požegi, 1731 u Cerniku. U maticama cerničke župe nalazimo da Paunović u Cerniku krštava djecu: 2. srpnja 1730 , 9. i 25. siječnja .1731, zatim 18. veljače, 10. ožujka, 13. svibnja, 15. listopada 1731. i 24. ožujka 1732. Vjenčava od 29. studenoga 1730. kroz isto razdoblje. U matici vjenčanih uz svoje ime i prezime koji put dodaje: exdefinitor et vicarius foraneus, exdefinitor et gvardianus.

Prema tome se Fermendžinova bilješka nikako ne može odnositi na Vukovar, a savršeno odgovara Cerniku, gdje je gradnja južnog krila započela 1728. Do kraja svibnja 1730. došlo se u gradnji do prvog kata, a onda je došao Paunović i južnu stranu samostana kao gvardijan nastavio, a kao kustos ili tek u drugom gvardijanatu (1735) završio.

U isto vrijeme, dok je vodio gradnju samostana, Paunović je proširivao i dalje vinograd na vrhu brijega iznad samostana uzgajajući i šumu na strmini ispod vinograda sa zapadne strane.

Franko pater Franjo (1732 — 1734) Po Kaizeru Franko je gvardijan u Cerniku 1732. U maticama vidimo da je krstio jedno dijete 4. studenoga 1732, a kod drugog krštenja 15. veljače 1733. potpisao se: gvardianus Franciscus Franko. Vjenčava od 15. studenog 1732. I tu se potpisuje: Ego gvardianus . . . Franko. Nemamo izričite potvrde da je bio gvardijan dvije godine. Jednostavno ne znamo da li je 1733 — 1734. bio neki drugi gvardijan. Simić sigurno nije bio, jer je on župnik u Jazavici do 11. rujna 1734. Franko je umro u Baču kao vikar tog samostana 24. veljače 1737.

121

Sirnić pater Franjo (1734 — 1735) Po Kaizeru Simić je gvardijan u Cerniku 1734. Neku je djecu krstio u Cerniku već u vrijeme Ivanagića 1727. i 1728. Zatim godine 1735. Jesenska vjenčanja 1734. obavio je pater Mihajlo Paunović. Po tome se vidi da je i kao kustos boravio u Cerniku. Iz matica župe Jazavica doznajemo da je pater Franjo šimić bio rođeni Cerničanin. Potpisuje se: Ego frater Franciscus Simich a Cernik. Njegovih potpisa u jazavičkim maticama nema od 11. rujna 1734. do 15. srpnja 1736. Inače izuzev to razdoblje bio je župnik u Jazavici od 1730. do svoje smrti. Nekrolog: Jazaviczae in Slavonia, 9. aprilis 1749.

O Paunoviću kao kustosu provincije Bosne Srebrene (1732 — 1735) Gradnja prvog, južnog krila samostana u Cerniku nije išla glatko.

Izvori sredstava nisu bili toliko jaki, darovi dobročinitelja nisu stizali tako brzo da bi se moglo raditi bez zastoja. Bilo je i teških prigovora i velikog protivljenja sa svih strana, naglašava cernički kroničar. Može se reći: Da nije bilo Paunovića, sve bi stalo. Njegov ugled i utjecajnost, njegova upornost i ustrajnost, spasila je započeto djelo. Gore spomenuti gvardijani bili bi bez Paunovića nemoćni. Paunović je i kao kustos vodio gradnju samostana.

Paunović je postao kustosom na kapitulu u Đakovu 24. kolovoza 1732. Nepune tri godine bio je po časti i vlasti druga osoba u provinciji.

Zapisnik kapitula kaže da je provincijal pater Ante Marković iz Duvna izabran sa 36 glasova, a kustos sa 19 glasova. Ipak kroničari, posebno Velikanović, i ovom prigodom mnogo hvale Paunovićevu okretnost i uspješnost u poslovima. Kao kustos morao se dosta baviti poslovima velike provincije. Zato se nije smatralo zgodnim da bude u isto vrijeme još i gvardijan u kojem samostanu. Previše i prečesto bi bio odsutan. Tako je u to vrijeme (in suo custodiatu) bio poslan u Temešvar da spasi tamošnju rezidenciju. Unde conabamur extirpari — odanle su nas pokušali iskorijeniti. Paunoviću je uspjelo uz našu rezidenciju u tvrđavi dobiti još 40 koraka prostora: et obtinet 40 pasus spatii in arce penes nostram residentiam. Osim toga isti je kustos ove godine od nadbiskupa Patačića ishodio našoj provinciji izvanredno svjedočanstvo koje nam je već jednom dobro poslužilo, kad su nas optužili pred apostolskim komesarom (Chronicon 64).

122

PATAČIĆ HVALI FRANJEVCE Svjedočanstvo o kojem je riječ napisao je kaločki nadbiskup Gabrijel Herman Patačić 6. studenoga 1733. U pismu nadbiskup ističe da je na temelju svojih ličnih zapažanja koja je sabrao o životu i radu franjevaca Bosne Srebrene gotovo svagdanjim saobraćajem s njima kroz veći broj godina (per complures annos), najprije kao požeški prepošt (cum prepositura posegensi potiti fuerimus), zatim kao srijemski biskup (1729 — 1733), kada su isti franjevci kao župnici nosili jedan dio njegovih tereta: zdravom i pravovjernom naukom, časnim i čistim životom (morum gravitate et integritate), besprijekornim vladanjem (conversatione intemerata) i s takvim uspjehom u spasavanju duša da je prigodom vizitacija doživljavao najveću radost ne mogavši nešto bolje poželjeti.

Na temelju tog vlastitog iskustva Patačić pismeno svjedoči za franjevce Bosne Srebrene: da su uvijek bili revni i marni u dijeljenju sakramenata, u propovijedanju riječi Božje, da su uvijek točno obdržavali redovničko pravilo i disciplinu. Možda se tek tu i tamo našao koji nezadovoljnik među njima koga je sama samostanska zajednica dovodila do popravka pa je o tome prodro glas i u svijet, ali, dodaje: zar nije i najsvetiji kolegij Krista Gospodina jedan učenik okaljao (Catalogus 190 — 192). Čim je postao nadbiskupom u Kaloči, Patačić je osnovao sjemenište (1733). Na njegovu molbu provincija Bosne Srebrene dala mu je te godine lektora teologije patra Petra iz Lipe i lektora filozofije patra Emerika Budaja. Svojim osobnim teologom imenovao je patra Stjepana Vilova. Zašto? »Jer tvoju, Stjepane Vilov, vrhunsku stručnost u raznim granama nauke (sublimitatis prudentiam in diversis Cathedris) s udivljenjem zapažaju ne samo oni unutar samostanskih zidina, nego i mi...

(Catalogus 300).

PATAČIĆ FRANJEVCE NAPADA Bile su to godine kad je provincija zaista imala velik broj izvanrednih ljudi koji su se odlikovali i znanjem i redovničkim duhom. Pa ipak poslije nepune dvije godine isti se nadbiskup u pismu na samog cara Karla VI (1711 — 1740) oborio na iste franjevce možda kao nitko ni prije ni poslije. Otkazao je i lektorima koje su mu dali. Uzalud su franjevci ispitivali koji je tome razlog. Domišljali su se da ga je možda uvrije123

dio provincijal, jer ga jednom zgodom nije posjetio. Razloge možemo pokušati otkriti tek mi danas.

Sigurno je bila najveća šteta za hrvatski narod što je Patačić postao nadbiskupom u Kaloči. Kao takav on je mislio da mora postati i najveći Madžar i madžarizator. Ništa mu nije bilo više na srcu i ništa nije toliko isticao u svojim govorima i propovijedima kao slavno marijansko i apostolsko kraljevstvo ugarsko. Rođeni Hrvat — Croatico genere natus — ističe sam madžarski povjesničar Stjepan Katona, nadbiskup najhrvatskije nadbiskupije u Ugarskoj, kao najmoćniji velikaš ugarskoga kraljevstva, pod kaznom od 12 forinti globe ili 12 udaraca štapom (sub mulcta 12 vel florenorum vel baculorum) zabranio je govoriti hrvatski u Kaloči gdje se sve do tada govorilo samo hrvatski. I uspio je, kaže Katona, da sinovi i unuci djedova koji se još i sada mole Bogu hrvatskim jezikom, govore samo madžarski (industriaque hac effecit ut quorum avi nunc etiam Illyrica lingua praeces ad Deum fundunt, filiique nepotesque nonnisi Hungaricam calleant (I, 72).

Ovo je bio glavni razlog da Pataćič kao nadbiskup u Kaloči nije više mogao trpjeti franjevce Bosne Srebrene. Da postigne što si je preduzeo morao je franjevce Hrvate i ljubitelje hrvatskoga naroda maknuti i postaviti župnike koji će narod madžarizirati. To se u velikoj mjeri i dogodilo. Katona navodi mnoge župe kaločke nadbiskupije u kojima je nekad bilo toliko Hrvata, toliko Slovaka, toliko Njemaca ..., a zatim dodaje: jam omnes Hungari — sada su već svi Madžari (II, 309 etc.).

Osim toga Patačić je svakako želio da kao nadbiskup ima sve župe u svojim rukama, a ne da ih drži u svojim rukama franjevačka provincija. Zato 30. srpnja 1735. piše caru: Zasluge franjevaca stečene pod Turcima nisu ipak tolike da bi smjele ograničavati vlast biskupa koji ima dovoljno svog klera. Još manje su tolike da bi franjevci suprotno svojim zavjetima i svome duhu smjeli sebi ovjekovječiti župničke beneficije.

Kako je sam car u nekom pismu u kojem franjevce uzima u zaštitu napisao neka se franjevci ostave na župama, dok si ne sagrade samostane ... Patačić vapi: tim gradnjama nikad kraja, čak i iste samostane iznova grade još veće, a mogli su ih sagraditi mnogo zgrćući milostinju iz tolikih župa.

Patačić govori o župama kao o župničkim beneficijima pa i kod franjevaca vidi samo težnju za župničkim dohocima, zgrtanje milostinje za gradnju velikih samostana. Ni najmanje ne pokušava razumjeti onu 124

silnu želju franjevaca da i dalje žive s narodom i za narod onako kako su živjeli u vrijeme bogumila i Turaka čitavih 400 godina mnogo poticani, hrabreni i hvaljeni od samih papa. Ljubav toliko puta s najvišeg mjesta priznata i pohvaljena tražila je punu dosadašnju mogućnost da se i dalje ostvaruje. Sam Patačić je tu ljubav kao srijemski biskup vidio, priznavao i u zvijezde kovao. Sada je trebao priznati barem to da su franjevci upravljali župama u vrijeme kad je zemlja još bila poharana, narod osiromašen, bilo zbog velikog rata (1683 — 1699), bilo zbog Rakocijeve bune (1703 — 1711) i kad je stanovništvo pod upravom ratne komore bilo iscrpljivano koji puta i više nego od Turaka.

Patačić spominje i drugi, glavni carev razlog zašto bi franjevci trebali ostati župnici: barem hrvatskom življu — IZVANREDNA PRIVRŽENOST HRVATSKOG NARODA FRANJEVCIMA. Car je bar donekle poštivao nacionalne osjećaje svojih podanika, a nadbiskup je iste osjećaje svojih vjernika gazio. Mjesto da dade odgovor na carevo mišljenje, Patačić tvrdi da dušobrižnik može ljubaznim i uzornim ophođenjem predobiti i protivnike i da Duh Sveti duva gdje hoće i kako hoće, a svakako da duva više, kad mu se moli biskupijski svećenik kojega Crkva odgaja za dušobrižništvo, nego li kad mu se moli franjevac kojemu je glavno kor i torba, a briga za duše sporedna. S porugom tvrdi sada da je glavna svrha sinova svetog Franje Asiškoga kor i torba. Do kraja neshvaljiv postaje Patačić kad piše: Jer ako se iz mojih ruku bude tražila krv svega meni povjerenog naroda, kako ću je opet staviti k prsima Spasitelj evim, ako imam pastire TUĐINCE ILI ČAK POTPUNO NEPOZNATE? Mučno mi je zaista njima povjeravati svoju dušu, još mučnije Gospodinu polagati račun za njihovo dušobrižništvo. — Kako se to slaže s onim što je napisao prije manje od dvije godine?

Na kraju Patačić moli cara neka ga usliša, to jest neka mu dozvoli mjesto franjevaca postaviti za župnike svoje svećenike. Katona kratko nadodaje: Patachichii praecibus delatum est — Patačićevoj je molbi udovoljeno. Imao je car daleko boljih izvještaja o djelovanju franjevaca Bosne Srebrene, ali se bojao ozlovoljiti Patačića. Ugarska je nakon Rakocijeve bune bila jedva smireni vulkan, a Patačić najmoćniji ugarski magnat na kojega se car mogao sigurno osloniti. Lakše je bilo žrtvovati franjevce nego izgubiti tako moćnog vazala. Što je postigao Patačić 1735. to su od carice Marije Terezije (1740 — 1780) počeli redom dobivati i svi drugi biskupi. I samom bečkom režimu više su odgovarali biskupijski 125

svećenici povezani s državnom tvorevinom negoli franjevci srašteni izravno s nacijom. (Katona II, 224 — 227). — Ovo smo naveli da se vidi kako dugo je vrijedio hvaljeni uspjeh našega kustosa Paunovića.

Dioba provincije 1735.

Godine 1730. mletačka je država ponovno zabranila redovnicima iz drugih država vršiti bilo kakvu vlast na njezinom području. To je bio povod da su neki nezadovoljnici, kako kažu stari kroničari, počeli tražiti diobu provincije. Pismima u Beč nunciju i u Rim isticali su i više nego treba teškoće s upravom provincije u tri države i nerede koji zbog toga nastaju. Iako većina braće nije bila za diobu, ipak se za diobu stalno radilo. Od ljeta 1733. radio je na tom i apostolski povjerenik fra Kajetan ab Interaquis, poslan poradi crnih izvještaja koji su stizali u Rim. U provinciji nije bilo ni izdaleka toliko zla koliko ga je stavljeno na papire poslane vrhovnoj upravi reda, kongregaciji i Svetoj Stolici.

To je posvjedočio i srijemski biskup Patačić. Na prijedlog povjerenika provincija je dekretom od 22. siječnja 1735. ipak podijeljena na tri provincije: dalmatinsku (mletačko područje), bosansko-slavonsku i ugarsko-srijemsku s Beogradom. Primorska su se braća pomirila s diobom i ako se kaže da je i tu većina željela ostati s Bosancima. Diobu sigurno nisu željeli izbjeglice iz Bosne kojih je još bilo na životu. Sjevernu diobu naprotiv nitko nije prihvaćao. Kao da je svima cijepala srce. Bilo je još mnogo onih čijem je srcu Bosna neobično prirasla. Nema sigurno nijedne samostanske kronike u kojoj nije ispisan moto (I, 21): O CHARA BOSNA ARGENTINA, BOSNA VOCATA, COR ILLYRICUM AB OMNIBUS NUNCUPATA. DUDUM IN CAPTIUITATE MOERENS FATALE SUUM HIC PROGREDIOR EXITII TUI PRINCIPIUM. (O DRAGA BOSNA SREBRENA, BOSNA ZVANA, SRCE HRVATSKE OD SVIH IMENOVANA, DOK U ROPSTVU ŽALIŠ SVOJU SUDBINU, OVDJE PRIKAZUJEM POČETAK TVOGA PADA).

Ni razgraničenje provincije nije odgovaralo. Slavonci su na sva usta vikali: SYRMIUM EST PARS SLAVONIAE — SRIJEM JE DIO 126

SLAVONIJE. Kad je k tome novoimenovani provincijal bosanskoslavonski fra Šimun Mecić samih 8 dana nakon imenovanja i proglašenja diobe umro, svi su jednodušno ustali protiv diobe. Tako je došlo do novoga dekreta od 26. svibnja 1735. i provincija je podijeljena samo na dvije provincije. Sjeverna je naime dioba otpala. Braća su novi dekret dočekala s neopisivim veseljem — sa svirkom i pjesmom (I, 239, Kultura 139 — 140).

Ipak ni ovo jedinstvo nije dugo trajalo. Braća u turskoj Bosni osjećala su sve jače da uprava provincije u Budimu za njihova pitanja nema ni smisla ni vremena. Zato su Bosanci već 1740. pokušali dobiti svoju samostalnu upravu. Nisu je dobili tada nego tek 8. lipnja 1757.

Toga dana od Bosne Srebrene odijeljeni su svi samostani sjeverno od Save i Dunava i od njih je stvorena nova provincija svetog Ivana Kapistrana. Veliki ljubitelji Bosne u tim su samostanima već bili izumrli (I, 282, Kultura I, 142 — 143).

Paunović je prestao biti kustos provincije već po dekretu od 22. siječnja 1735. Te godine, kako to ističe Žličar, potpuno je završio gradnju južnog samostanskog krila u Cerniku. (I, 196). Sve tri godine kao kustos bio je član samostanske zajednice u Cerniku. On tih godina u Cerniku obavlja krštenja i vjenčanja. Uprava provincije bira ga ponovno za cerničkog gvardijana.

Paunović pater Mihajlo (1735 — 1738) Čim je završio gradnju južnog krila samostana, odmah je počeo spremati gradnju crkve. Novae Ecclesiae fundamenta posita sunt Anno 1736. Die 25. Julii et ad lapidem angularem sequentia in patena argentea expressa et lapidi imposita haec scriptura: Josepho Libero Barone de Petrasch, eiusque consorte, primus ponitur lapis pro Ecclesia Sanctorum Petri et Pauli R. R. P. P. Franciscanis Proviae Bosnae Argentinae sub Gvardiano R. P. Michaele Pauunouich MDCCXXXVI Die 25.

Julii. Et priusquam haec patena imposita lapidi angulari, prius haec verba perlecta sunt coram populo. Omnia ad maiorem Dei gloriam et honorem Sanctorum Apostolorum Petri et Pauli Czernikini benedicitur Lapis angularis in Summitate Ecclesiae Fratrum Minorum de Observantia Prouinciae Bosnae Argentinae per A. R. P. loannem a Straxema127

mo dignissimum jam Ministrum Prouincialem atque excommissarium Visitatorem Generalem, assistentibus Patribus Reuerendis Michaele Pauunouvich, ex Custode Proae et actuali Gvardiano Conuentus Czernikiensis et Andreae Bennacsich Gvardiano Possegiensi, praesentibus Dno perillustri Georgio Xauerio Staer Administratore Dominii Czernikiensis et Dno perillri Ioanne Nunperger Controlore Possegano. In Lapide primo fundamenali impositae sunt sub inscriptione Ulsmi Dni Dni Icsephi Lib. Baronis de Petrasch Reliquiae Sancti Pacifici Martyris.

Anno 1736. Die 26. Julii (I, 196 — 197).

(Temelji nove crkve postavljeni su 25. srpnja 1736. godine. U ugaoni kamen stavljene su ove riječi, urezane na srebrnu pločicu: U vrijeme baruna Josipa Petras i njegove supruge postavlja se prvi kamen za crkvu svetog Petra i Pavla poštovanim ocima franjevcima provincije Bosne Srebrene za gvardijana poštovanog patra Mihajla Paunovića 1736, dne 25. srpnja. Prije nego je pločica stavljena u kamen pročitane su pred narodom ove riječi: Sve na veću slavu Božju i čast svetih apostola Petra i Pavla. U Cerniku blagoslov ugaonog kamena u vrhu crkve Manje Braće opservanata provincije Bosne Srebrene po mnogopoštovanom patru Ivanu Stražemancu, bivšem vrlo vrijednom provincijalu i generalnom vizitatoru, uz asistenciju poštovanih otaca Mihajla Paunovića, bivšeg kustosa provincije i sadašnjeg gvardijana cerničkog samostana te Andrije Benačića, gvardijana požeškog, u prisustvu upravitelja cerničkog vlastelinstva presvijetlog gospodina Đure Ksavera Staera i požeškog kontrolora presvijetlog Gospodina Ivana Nunpergera. U prvi temeljni kamen stavljene su s imenom presvijetlog gospodina baruna Josipa Petraš relikvije svetog Pacifika Mučenika. Godine 1736, dne 26. srpnja).

Pošto su te riječi pročitane, stavljene su zajedno s gore spomenutom pločicom u ugaoni kamen.

Po završetku funkcije svi su pozvani na tjelesnu okrepu u blagovaonicu gdje su u veselju, uz gruvanje topova, izrečene zdravice: prije svega da dugo živi preuzvišeni i prečasni gospodin Đuro Branjug, zagrebački biskup, koji je svojom darežljivom desnicom najviše pomogao ovaj samostan i gradnju nove crkve kako će se niže vidjeti.

I presvijetlom gospodinu Josipu Petraš, zemaljskom gospodaru, koji je prije početka gradnje obećavao zlatna brda za novu crkvu, ali su sva obećanja pala u vodu radi njegovih upravitelja gospoštije i njihovih 128

lažnih izvještaja da će gradnja samostana i crkve gospoštiju sasvim upropastiti. Ali Bog i Zaštitnik mjesta te suradnja (asistentia) poštovanog patra Mihajla Paunovića čiji će spomen u ovom samostanu ostati vječan, uz pomoć vjernika i gore spomenutog preuzvišenog gospodina zagrebačkog biskupa kojega je u duhovnim stvarima zamjenjivao u ovim stranama podigoše dva krila samostana i novu crkvu (I, 197: Žličar ovdje preskače slijed događaja i donosi opis crkve, zapadnog krila samostana, nadopunjava opis južnog krila — sve što je učinjeno brigom i nastojanjem patra Mihajla Paunovića. Mi ćemo te opise prenijeti u ovu povijest kad dođu na red).

Koliki je ugled Paunović uživao u narodu vidi se i po tom što je iste godine kad je započeta gradnja crkve u Cerniku (1736) posebnoj komisiji u Požegi doveo iz šume 50 hajduka koji su svi pomilovani.

U oči Antunova i na samo Antunovo (12. i 13. lipnja) 1737. zbog mnoštva naroda, jer je stara crkva bila premalena, oltar je postavljen: in situ novae Ecclesiae (I, 39) — na položaju nove crkve. Tu se spominje i nesretni rat s Turcima (1737 — 1740) i kuga koja je u ove krajeve stigla 1739. I jedno i drugo mnogo je otežalo gradnju crkve.

Kašić pater Bartol (1738 — 1739) U godinu 1738. Kaizer stavlja dva gvardijana cerničkog samostana. To je sigurno pogreška, vjerojatno štamparska. Kašić je kao gvardijan u Cerniku umro od kuge (pestifera lue correptus) 20. lipnja 1739. Nije sigurno, ali čini se da nije postao gvardijanom u Cerniku prije 1738.

Sanković pater Stjepan (1739 — 1740) Prema Kaizeru Sanković je nasljedio Kašića. Za njega se znade da je bio gvardijan u Našicama 1733, u Baji 1735. Od kolovoza 1737. sve do 1740. krštava djecu u Cerniku.

Uz ime i prezime dodaje: a Gradisca. Bio je iz Gradiške na Savi. U vrijeme biskupske vizitacije 1746. bio je upravitelj župe u Zagradu. Umro je kao župnik u Otoku: Ottokini in Syrmio, P. Stephanus Szankovich, eiusdem Parochiae administrator, qui fervidus Verbi Divini praeco extitit, et virtute orationis excelluit. Bio je vatreni navjestitelj Božje riječi, a odlikovao se i duhom molitve. Požeški nekrolog: Otok de familia Ilok (i župa i župnik pripadali su iločkom samostanu), virtute orationis cxcellens, post tres dies apparuit et pro animae suae refrigerio suffragia exoravit. Tri dana poslije smrti javio se te izmolio pomoć za pokoj svoje duše. Nekrolozi kažu da je umro 5. travnja 1747. (neki krivo 1742), a Pavić (Ramus 267 — 268): 4. travnja 1747. Pavić opširnije pripovijeda kako je Sanković oživio (reviviscit, 389): insignis vir pietatis, ac mirae mansuetudinis, charitatis atque affabilitatis. Čovjek izrazite pobožnosti, zadivljujuće blagosti, dobrote i prijaznosti.

— Nekoliko dana poslije smrti u iločkom samostanu pokucao je na vrata sobe patra Jerka

129

Šebelića koji je u vrijeme ručka ostao u sobi, jer ga je boljela noga. Na poziv da uđe ušao je u redovničkom odijelu. Bolesnika uhvati strah, zastao mu dah. Želio je pokojnika upitati zašto je došao, ali nije mogao od straha. Na to će oživljeni (redivivus): Molim te, brate, reci stariješini da dade služiti za me jednu pjevanu misu i tri tihe, da se oslobodim muka koje trpim. Na to se vrati otkuda je došao. Bolesnik je i s bolesnom nogom kao bez duše doletio u blagovaonicu i jedva došavši k sebi izvjestio što je vidio i čuo. Već slijedeći dan udovoljeno je pokojniku i više se nije javio.

Blažević pater Pavao (1740 — 1741) Za ovoga gvardijana ne bi nikako znali da nije u matici krštenih napisao: Sequuntur nomina et cognomina Baptizatorum sub gvardianatu R. P. Pauli Blaxevich. Slijede imena i prezimena krštenih za gvardijana patra Pavla Blaževića. Prema Kaizeru bio je 1733. poglavar u Földvaru. Umro je kao upravitelj župe u Hanzabegu blizu Budima 10. veljače 1744.

U tri godine tri gvardijana. U 18. stoljeću malo je koji gvardijan u Cerniku bio pune tri godine. Ne znamo zašto, ali to sigurno nije pogodovalo ni župi ni samostanu. Srećom je tu do svoje smrti stalno bio Paunović i vodio gradnju crkve i samostana. Zabilježena su i njegova krštenja 15. studenoga 1738. (ex custos) i 8. listopada 1740.

Paunović pater Mihajlo (1741 — 1743) U samostanskoj kronici imamo zabilježeno kako je bivši provincijal i dekan provincije pater Ivan iz Stražemana 15. studenog 1738. dozvolom zamjenika zagrebačkog biskupa — patra Mihajla Paunovića — blagoslovio crkvu Preobraženja u župi Zagrade. Isti je dozvolom istoga 15. svibnja 1740. blagoslovio i crkvu svetih apostola Petra i Pavla u selu Tulnik vrćindolske župe (I, 247).

TORANJ U VELIKOJ. Za cara Karla VI. dne 2. lipnja 1740, kad je Sveta Stolica bila ispražnjena, za provincijala Ivana iz Srijema i gvardijana patra Filipa Đurčevića Veličanina, brižnim nastojanjem bivšeg provincijala i vrlo uvaženog dekana i seniora provincije Ivana iz Stražemana blagoslovljeni su temelji i ugaoni kamen pod tornjem u Velikoj ... Na uljudni poziv dekana funkciju je svečano obavio pater Mihajlo Paunović, bivši kustos i duhovni zamjenik zagrebačkog biskupa uz asistenciju dvojice župnika: patra Stjepana iz Rame i patra Stjepana Skenderlića. Prisutni su bili pater Andrija Benačić, definitor i mnogi drugi. Po završetku funkcije u crkvi počašćeni su svi svečanim ručkom i istog se dana vratili...(I, 247 — 248).

130

Kapitul u Našicama 20. kolovoza 1741. postavio je za gvardijana u Cerniku po treći put Paunovića. Provincijal Filip Laštrić održao je međukapitulski sastanak u Cerniku 13. svibnja 1742. Na taj je sastanak pozvao: sve očeve provincije, generalne lektore i (bivše) provincijale.

Pred ove je iznio mnoge prijedloge za veće dobro i diku provincije. Svi su se saglasili s njime. Prijedlozi su izneseni u okružnom pismu pod gornjim datumom (I, 271 — 272).

Katić pater Gašpar (1743 — 1745) Ovaj dvogodišnji cernički gvardijan bio je prije dva puta predstojnik mohačke rezidencije (1731. i 1741). Iz Mohača je došao u Cernik i u Mohač se vratio opet za predstojnika (1745). Bio je i gvardijan u Baču (1750, Kaizer 4 i 13). Smatra se jednim najzaslužnijih poglavara mohačke rezidencije koja je 1750. proglašena samostanom (Ramus 366). Umro je u Petrovaradinu 16. studenoga 1756.

Matica krštenih dokazuje da je Paunović i u te dvije godine u Cerniku. Kako i ne bi! Gradnja cerničke crkve, po Žličaru njegovo djelo, završena je upravo tih godina. I veliki je oltar tada već podignut. Žličarev detaljni opis crkve sastavljen je kasnije, poslije Paunovićeve smrti, kad je već završeno svih sedam oltara. Opis crkve i velikog oltara donosimo ovdje. Žličar je i sam pratio završne radove oko gradnje crkve. Bio je tada pater u Cerniku. Prvo njegovo krštenje zabilježeno je 2. lipnja 1743. I dalje krštava do jeseni 1744. Nije čudo da je kao rođeni Cerničanin oduševljen za Paunovića. Žličarev opis nove crkve u Cerniku Crkva je duga 20 i pol hvati, široka 8 i pol. Pročelje koje gleda na istok lijepo je ukrašeno sa 8 kipova: Svete Obitelji (Familiae Sacrae), svetog Petra i svetog Pavla, svetog Franje i svetog Antuna i Mahajla Arhanđela. Iznad pročelja je slika svetog Florijana Mučenika na limenoj ploči. Na pročelju Crkve nalazi se ovaj natpis: ECCLESIA SANCTO PETRO DICATA PATRIBUS FRATRIBUS ORDINIS MINORUM PROVINCIAE BOSNAE ARGENTINAE ANNO DOMINI 1744. (Crkva posvećena svetom Petru očima reda Manje Braće provincije Bosne Srebrene godine Gospodnje 1744). Crkva je po dužini okrenuta prema sjeveru i s te strane odmah uz svetište (immediate ad sanctuarium) nalazi se toranj, dosta visok, pokriven s dvije kupule, crveno obojene. Iza 131

velikog oltara nalazi se sakristija s ormarom u sredini, s obje strane (udešenim) za čuvanje svetog ruha i za oblačenje misnika. Iznad sakristije je kor s 29 sjedala i tri svijetla prozora. Tijelo crkve ima na pročelju jedan veliki prozor, s juga tri, sa sjevera četiri. Toranj razveseljuje pet zvonova, dosta teških, osobito najveće koje ima 8 metričkih centi.

Crkva još nije posvećena. U sredini ima kriptu za pokojnu braću, krstionicu na kraju crkve sa strane Evanđelja. Ima sedam oltara. Veliki posvećen apostolskom prvaku svetom Petru.

Veliki oltar Na prvom spratu (in prima condignatione) ovog oltara u sredini je svetohranište tako uzdignuto da se u njemu, iako je jedno ,u donjem dijelu (inferius) čuva ciborij, a gornji dio služi za izlaganje pokaznice.

Izrađeno umješno (ingeniose elaboratum), ukrašeno srebrom, zlatom i drugim raznim bojama. Na sebi ima Janje koje drži zastavu, a oko sebe 4 anđela.

Na istom je spratu slika, dosta velebna (satis majestosa), prikazuje lik Krista Gospodina i dvanaest apostola. Petru koji se naklonio (Petro inclinato) Krist desnom rukom pruža ključeve, a lijevu je podigao i govori: Petre, štogod razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima. — Oko tih su riječi tri anđela, iznad anđela trokut Trojstva i tri anđeoske glavice. Sa strane poslanice drveni su kipovi: prvi svetog Ladislava kralja ugarskog, drugi svetog Emerika vojvode ugarskoga, treći svetog Martina koji kida dio od svog plašta i daje ga siromahu što stoji kraj njega. Sa strane Evanđelja (prvi je kip) svetog Stjepana kralja ugarskoga, drugi svetog Ljudevita Kralja, treći svetog Đurđa Mučenika koji s kopljem ubija zmaja, a do njega kleči djevica kraljevna. Ovaj sprat krasi 6 stupova.

Na drugom spratu ovog oltara u sredini je plemićki grb (Insignia Nobilitatis) preuzvišenog i prečasnog gospodina Đure Branjuga, zagrebačkog biskupa. Nije naslikan nego ukusno (eleganter) izrezbaren u drvu :gore jedna zvijezda i kruna na kojoj sjedi lav i u pandžama drži drozda (turdum, vulgo branjug). Na vrhu je biskupska mitra i naokolo zavjese koje zajedno s grbom drže dva anđela trubeći u trube. Pod grbom je natpis: In honoreM sanCtI PetrI eX benlgnltate PraesVLIs nostrl Georgll BranIVg haeC Ara ereCta est atqVe obLata PatrilbVs FranCIs132

Canls In Cernek. (Na čast svetom Petru dobrotom našega nadstojnika Đure Branjuga podignut je ovaj oltar i poklonjen očima franjevcima u Cerniku). Istaknuta slova zbrojena kao rimske brojke iznose 1744.

Na ovom drugom spra tu sa strane poslanice stoje kipovi svetog Antuna Padovanskoga i svete Katarine Djevice i Mučenice, sa strane evanđelja svetog našeg Oca Franje i svete Barbare Djevice i Mučenice.

Taj drugi sprat drže 4 stupa.

Na trećem spratu ovog oltara u sredini je slika koja prikazuje Presveto Trojstvo kako kruni Djevicu Mariju. Na tom trećem spratu sa strane poslanice mali je kip (statula) anđela koji drži sidro, sa strane evanđelja isto jedan anđeo u podignutoj lijevoj ruci drži Srce. Na vrhu oltara je kip svetog Mihajla Arhanđela s okovanim Luciferom pod nogama. Ovaj oltar ima antipendij od platna. U sredini je naslikan Spasitelj, a s jedne i druge strane sveti apostoli Petar i Pavao. S druge strane obojen je crno za spomendan svih vjernih mrtvih. Taj oltar ima još dva antipendija od svile (sericea), jedan crvene, drugi bijele boje.

Ovaj oltar — i po stolarskoj i po kiparskoj (rezbarskoj), a najviše po slikarskoj umjetnosti, raznim bojama, srebrom i zlatom, vrlo ukusno ukrašen (elegantisime ornatum) — podignut je darežljivošću i dobrotom preuzvišenog i prečasnog gospodina Đure Branjuga, zagrebačkog biskupa. Kod tog je oltara sa strane poslanice podium (scabellum) sa sjedalima za svečanu misu, slika svetih apostola Petra i Pavla na zidu i baldahin zlatnožute boje (flavi).

Primjedbe na opis: Pročelje. Kip Svete Obitelji bio je čini se iznad vratiju, možda ondje gdje je danas franjevački grb. Kip svetog Franje danas je u najvišoj niši, gdje je nekad bio kip svetog Mihajla. Niše svetog Franje i svetog Antuna danas su prazne. Ni natpisa danas više nema. Zvona je odnio prvi svjetski rat. Crkva je posvećena 1777. Danas se u kriptu ispod crkve ne može. Ulaz u nju je bio sa sjeverne strane crkve iz vrta, zazidan je 1939. O pokrajnjim oltarima kasnije. Veliki oltar, ovdje opisan, kao i sakristija koja je bila iza oltara i oratorij (kor) koji je bio iza istog oltara iznad sakristije danas više ne postoji. Oltar je uništila vlaga. Zato je 1850. uklonjen zajedno sa sakristijom i oratorijem.

Od starog oltara na novom su sve do danas samo slike. Krunidba Majke Božje i glavna slika. Ta slika danas ima s gornje strane zaokruženu ramu. Prije 1850. rama je gore imala barokne zavoje i lomove. Bila je nešto niža. Zato je slici dodano (naljepljeno) nešto više platna i premazano bojom. Ista takva slika nalazi se na oltaru svetog Petra u franjevačkoj crkvi na Trsatu. O izmjenama na novom oltaru bit će još govora. Sam gvardijan Ilija Vražić koji je dao načiniti novi oltar priznaje da je stari oltar bio daleko ljepši.

Novi je oltar podignut uz zadnji zid apside, dok je stari bio otprilike ondje gdje je danas oltar prema puku. Vrata koja danas vode iz sakristije u crkvu, vodila su nekad iz

133

samostanskog hodnika u sakristiju koja je bila u crkvi iza oltara. Isto je tako gore na katu zadnja najmanja sobica u novicijatu (kraj crkvenog zida) nekad bila hodnik iz kojega su vodila vrata u oratorij koji je bio u crkvi iza velikog oltara iznad sakristije. Udubina tih vratiju pretvorena je u zidni ormar.

Seklić pater Antun (1745 — 1747) I za ovog gvardijana kadkad je krstio djecu u Cerniku excustos Paunović. Brinuo se da novu crkvu po ondašnjem običaju ukrasi sa divnim baroknim oltarima, čudno je samo da ga vizitator Dumbović 1746. ne spominje ni jednom riječju. Ipak je on bio vikar zagrebačkog biskupa.

O Sekliću piše Dumbović: Upravu ove župe vodi sadašnji gvardijan ovog samostana Antun Seklić koji ima 48 godina života, 32 redovništva i oko 24 svećeništva.

Ovom župom upravlja nepune dvije godine. (Druga je godina tek započela!). Filozofiju je studirao u gradu Premslie u Poljskoj, spekulativnu teologiju u Lavovu (Leopolitani in partibus Russiae). Ima knjige krštenja, vjenčanja. . . Potpisao sam ih po običaju, a ispit sam izostavio iz obzira što je gvardijan.

Seklić je zadnje godine života proveo u Cerniku. Kao samostanski diskret potpisivao je mjesečne račune primitaka i izdataka od kolovoza do listopada 1760. i od lipnja 1761. do studenog 1767. Umro je u Cerniku, 7. ožujka 1768. kao sedamdesetogodišnjak (septuagenario maior).

Dumbovićev izvještaj počinje: Anno Domini 1746, Die vero 5. Julii visitavi Ecclesiam SS. Petri et Pauli in oppido Czernik noviter ex muro erectam satis amplam et elegantem, noviterque scandulis tectam cum suo campanili pariter murato, in quo campanae 5 . . . Ecclesia 2 habet portas, maiorem videlicet et 1. lateralem, sat iirmas et bene clausas, in qua altaria sunt 7, quorum 3 ad perfectionem plenam sunt deducta, in primis maius ex munificentia Excellentiae vestrae plane elegans, operis partim arcularius, partim statutariis speciose colorata est et inaurata... (daljnji opis, stilski možda bolji i kraći, potpuno se slaže sa Žličarevim). . . . ad infirmos in ciboriolo pariter argenteo, non vero deaurato, ast proxime ex ordinatione mea deaurando . . .

Secundum altare od cornum Evangelii est Beatae Virginis immaculatae Conceptae pariter operis arculariis et statuariis eleganter depictum et inauratum . . .

Tertium S. Rochi huic mox praecedcnti per omne simile . . . Residua vero 4 eiusdem sunt laboris non in adhuc depicta et inaurata ... a dextris post altare videlicet Beatae Virginis Mariae est altare Crucifixi, e regione eadem S. Francisaci Seraphici, tandem postrema a dextris S. Antonii Paduani, e regione S. Mariae Magdalenae. In hac Ecclesia est cathedra ex munificentia pariter Excellentiae Vestrae eiusdem laboris et elegantiae cuius est altare maius, ad quam aditur ex Conventu . . .

Dumbović, eto, svjedoči 5. srpnja 1746. da je u Cerniku posljednjih godina podignuta nova crkva, zidana, dosta prostrana i elegantna i krov je već (kako je onda bio običaj) pokriven daskama. I toranj je zidan, u njemu ima pet zvona... Crkva ima dvoja vrata, velika i pokrajnja, dosta čvrsta i dobro zatvorena, od 7 oltara tri su potpuno završena, 134

prije svega veliki, dar Vaše Preuzvišenosti, zaista elegantan i po stolarskom i po kiparskom poslu, lijepo obojen i pozlaćen ...

Za bolesnike (čuvaju se hostije) u malom ciboriju, srebrnom, ali ne i pozlaćenom, po mojem naređenju ima biti što prije pozlaćen ...

Drugi oltar Bezgrešne, prvi do velikoga sa strane evanđelja i treći svetog Roka sa suprotne strane, jednako elegantno izrađeni, obojeni i pozlaćeni, jedan drugome po svemu slični, potpuno su završeni... Preostala 4 oltara, po izradbi jednaka prvima, još nisu obojena i pozlaćena.

S desne strane iza oltara Majke Božje oltar svetog Križa, sa suprotne strane oltar svetog Franje, zadnji s desne strane svetog Antuna Padovanskoga, sa suprotne strane Marije Magdalene. Propovjedaonica u ovoj crkvi isto je dar Vaše Preuzvišenosti, iste izradbe i elegancije kao veliki oltar. Na propovjedaonicu se ide iz samostana.

Dumbović zatim napominje da u novoj crkvi još nema ispovjedaonica ni krstionice. Za sakristiju kaže da je za sada (pro nunc) u crkvi iza velikog oltara dok crkva ne bude sasvim (ex toto) gotova. Inače da se u sakristiji čuva obilje misnog ruha i posuđa. (Izvještaj 82). Žličarev opis oltara Majke Božje, svetoga Roka i propovjedaonice Sa strane evanđelja ovog velikog oltara prvi je oltar Blažene Djevice Marije, bez grijeha začete, sa slikom iste Marije Djevice, s desiia joj slika svetog Lovre Justinijana, mletačkog patrijarhe, s lijeva slika svetog Tome Akvinskoga. Na ovom je oltaru sa strane poslanice kip svetoga Joakima i svetoga Ivana Krstitelja, sa strane evanđelja kip svetog Josipa i svetog Ivana apostola. U sredim oltara je kip Blažene Djevice Marije, srednje veličine, zatvoren u staklu. Ovaj donji sprat drže 4 stupa. Na gornjem spratu je slika koja prikazuje svetu Anu kako uči Blaženu Djevicu Mariju i svetog Josipa (moralo bi biti Joakima). Sa strane poslanice na tom je spratu kip svete Luci je, Djevice i Mučenice i jednog anđela.

Sa strane evanđelja svete Elizabete Kraljice i jednog anđela. Taj sprat krase dva stupa. Iznad toga sprata je Ime Marijino, izrezbareno i opkoljeno anđelima, zrakama i oblacima. Oltar ima antipendij slikan u platnu, u sredini je slika Blažene 135

Djevice Marije, s druge strane je obojen crno što služi za spomendan svih vjernih mrtvih. Za blagdane ima svileni antipendij bijele boje.

Podium je od drveta.

Iza ovog oltara je propovjedaonica u koju se ulazi iz hodnika.

Naokolo su na njoj kipovi četvorice evanđelista i naslikana čudesa svetog Antuna Padovanskog. Ima gore kupulu nad kojom je plemićki grb preuzvišenog i prečasnog gospodina Đure Branjuga, zagrebačkog biskupa i kraj grba dva kipa svetih našega reda. Na vrhu je kip svetog Petra apostola, prvaka učiteljstva (Principis Cathedrae). Ovu je propovjedaonicu dao načiniti preuzvišeni i prečasni gospodin Đuro Branjug.

Sa strane poslanice velikog oltara prvi je oltar svetog Roka. Slika prikazuje lik istog sveca, s desne lik svetoga Fabijana pape, s lijeve svetoga Sebastijana mučenika. Kraj svetog Roka psić drži u ustima kruščić.

Dolje leži lik svete Rozalije Panormitanske Djevice, desnicom si podupire glavu, a u lijevoj drži križ, pod njom su prosute ruže. Na tom je oltaru sa strane poslanice kip svetog Valentina biskupa i svetog Vinka Mučenika sa zastavom. Sa strane evanđelja sveti Blaž koji u desnici drži svijeću i sveti Florijan Mučenik sa zastavom. Ovaj sprat drže 4 stupa. Na gornjem je spratu slika Žalosne Majke s mačem zabodenim u prsa i s mrtvim Kristom na krilu. Kraj nje sveti Ivan Evanđelista i sveta Marija Magdalena. Sa strane poslanice na ovom je spratu kip svete Uršule Djevice i Mučenice i jednog anđela, sa strane evanđelja svete Apolonije Djevice Mučenice i jednog anđela. Na vrhu ovog oltara izrezbareno je Ime Isusovo, okruženo zrakama i oblacima i 6 anđeoskih glavica. — Ovaj oltar ima svoj antipendij: u sredini je na platnu naslikan lik svetoga Roka, a s druge strane je obojen crno što služi za spomendan svih vjernih mrtvih. Ima i svileni antipendij bijele boje za velike blagdane. Podium je od dasaka. Na ovom su oltaru majstori — svaki svoje — sve sjajno (splendide) izveli.

Iza ovog je oltara slika Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije s crvenom ramom, prenesena iz stare crkve, postavljena na stup crkve sa svojim zavjesama (cum suis ciratis), poklon preuzvišene gospođe Petraš.

Opaska na Žličarev opis Istih godina kad je uklonjen stari veliki oltar, uklonjena su i zadnja dva oltara: Svetog Antuna i Marije Magdalene. Na mjestu tih oltara podignut je na dva jaka stupa novi kor (pjevalište s orguljama). S oltara svetog Roka skinuta je slika istog sveca — danas se nalazi u samostanskom hodniku — i na njezino je mjesto stavljena slika svetog Antuna s

136

uklonjenog oltara. Tako je oltar svetog Roka postao oltar svetog Antuna. Na oltaru svetog Roka (danas svetog Antuna) nema više kipova svetog Vinka i Florijana. Na njihova mjesta postavljeni su kipovi svete Janje i Lucije. Ondje gdje su prije bili kipovi svete Uršule i Apolonije sada su kipovi svetog Ivana Krstitelja i svetog Ivana Evanđeliste, uzeti s oltara Majke Božje, jer su na tom oltaru njihova mjesta ostala prazna. S oltara Majke Božje uklonjen je i kip Majke Božje (u staklu). Uklonjena je i slika Bezgrešne koju je darovala barunica Petraš. Mjesto slike danas je na oltaru svetog Antuna kip. Na oba oltara postavljena su nova svetohraništa od majstora Ivana Jeranda. Inače su današnji pokrajnji oltari u cerničkoj crkvi isti oni koje je dao izraditi pater Mihajlo Paunović. Propovjedaonica nije onakva kakva je bila. Nema više slika svetog Antuna ni kipova svetaca našega reda. Branjugov grb sa dva mala anđela još stoji. Na vrhu je kip nekog pape s tijarom i pastirskim križem. Ispod kupole Duh Sveti kao golub, na rubu propovjedaonice franjevačka ruka s križem. Na plohama u donjem dijelu izrezbareni su simboli četvorice evanđelista.

Iz Dumbovićeva izvještaja 1746.

Pod naslovom: Stare crkve, kapele i groblja izvještaj je uglavnom isti kao 1730. U Zapolju su na zidanom tornju velike pukotine. Groblje oko crkve dobro je ograđeno, ali obrašteno šibljem i travom. Groblje kod svete Barbare sada je ograđeno... Uz crkvu svetog Stjepana Prvog Mučenika u Opatovcu načinjena je u novije vrijeme, to jest u vrijeme kuge kapela svetog Roka sa zvonom u drvenom tornju. Sveti Ivan blizu potoka Trnave iznad Dragalića s dva sela prije dvije godine pripojen je župi u Gradiški. Svakog četvrtka (od Đurđeva do žetve) ide procesija u kapelu svetog Vinka (ad quam diebus jovis non impeditis fieri solet processio). Crkva svetog Nikole u Zapolju ima vinogradić za tri kopača.

To je legat nekog kapetana. U Cerniku nema župnog dvora nego samostan čije je jedno krilo već završeno ...

Statistika cerničke župe 1746.

Trgovište Cernik ima samo (dumtaxat) 60 kuća, 200 vjernika koji su dužni ispovjedati se, 20 ostalih. Ostale kuće u Cerniku nakon kuge koja je harala prazne su i puste (reliquae enim per grassantem pestem factae sunt desertae).

Selo Mala koje se drži Cernika, kod prijašnje vizitacije izostavljeno, ima 26 kuća, 100 obveznika za ispovijed i 15 ostalih.

Rešetari oko 70 kuća, vjernika 170 više 20.

Adžamovci: 10 - 80 - 15.

Petrovo Selo: 46 - 208 - 30.

Dubočac: 7 - 30 - 0.

Godinjak: 10 - 80 - 10.

Oštri Vrh: 12 - 50 - 0.

Bodovaljci: 13 - 40 - 6.

137

Sičice: Prvča: Giletinci: Opatovac: Laze: Vrbje: Ljupina: 138

16 - 100 - 6.

22 - 100 - 10.

6 - 30 - 6.

14 - 100 - 15.

8 - 50 - 6.

30 - 120 - 10.

15 - 87 - 7.

Drežnik: 16 (ili 10) - 100 - 5.

Tisovac: 11 - 80 - 10.

Paklenik: 16 - 56 - 5.

Crnogovci: 10 - 60 - 5. Šagovina: 13 - 70 - 8.

Podvrško: 20 - 200 - 15.

Baćindol: 18 - 180 - 12.

Banićevac sa Sinlijama (et contiguus eidem Szinlie inter Schismaticos): 10 — 40 — 5.

Ukupno: 476 kuća, 2324 obveznika za ispovijed i 251 ostalih.

Gradiški su pripojena sela Dragalić 25 kuća i Poljana 7 kuća.

Izostavljena su sela Gunjavei, Brđani, Kovačevac i Mašić.

Paunović pater Mihajlo (1747 — 1750) Jednoć predstojnik, četiri puta gvardijan u Cerniku, svega 13 godina. Tri godine predstojnik u Vukovaru, jednu godinu gvardijan u Požegi, tri godine lektor filozofije u Đakovu, tajnik, definitor i kustos provincije. Od 1730. do smrti je u Cerniku. Odavle putuje da izvrši razne zadatke, ali glavni mu je posao briga za gradnju crkve i samostana u Cerniku. To je gotovo sve što znamo o njemu. U tri godine ovoga zadnjeg gvardijanata završio je uređenje crkve iznutra, pripravio gradnju i sagradio zapadno krilo samostana.

Kao vikar zagrebačkog biskupa u veljači 1747. ovlastio je patra Paškala Terzića, Cerničanina, da jednu osobu primi u Katoličku Crkvu (Knjiga prelaza broj 1, Cernik).

Dne 25. kolovoza 1748. Paunović je predsjedao provincijskom kapitulu i izboru provincijske uprave u Osijeku. Prije toga obavio je vizitaciju cijele provincije kao commissarius visitator generalis provinciae Bosnae Argentinae (Ramus 100, Kronika I, 272: nostrae provinciae.

Bila je to provincija Bosne Srebrene, a ne kapistranska kako stoji u nekrologu). Tri godine prije smrti ponovno je obišao ne samo Slavoniju, Ugarsku s dijelom današnje Rumunjske nego i Bosnu i Hercegovinu. Četiri preostala oltara Drugi je oltar sa strane evanđelja Svetoga Križa (Sanctissimi Crucifbđ), ne u slici, nego kao kip. Na ovom su oltaru sa strane poslanice kipovi svete Marije Magdalene i Marije Salome, sa strane evanđelja Žalosne Majke i svetog Ivana apostola. Ovaj sprat drže 4 stupa. Na gornjem je spratu Svijet (mundus, zemaljska kugla), na njemu Duh Sveti, iznad Svijeta kip Gospoda Sabaot, prikazan u oblacima i zrakama sa 8 anđela na objema stranama, sve izrađeno u drvetu, i ukusno obojeno, posrebreno i pozlaćeno. Oltar ima svagdašnju povlasticu 139

od vrhovnog svećenika Benedikta XIV. Podium ima od opeka. Iza ovog je oltara slika svetog Antuna Padovanskoga, ukrašena zavjetnim darovima od srebra koji vise na zidu sub cortina rubea.

Treći oltar sa strane evanđelja jest svetoga Antuna Padovanskoga.

Slika prikazuje lik istoga sveca, kraj nje dva anđela, nad njom tri anđela koji drže vijenac cvijeća nad svečevom glavom. Nad tim anđelima dvije anđeoske glave. Dolje isti svetac nosi Presveto pod baldahinom koji nose dva brata franjevca, magarac koji je pao na koljena i krivovjerac koji ga goni. S druge strane malešna slika sveca koji kod mora propovjeda ribama. Na tom je oltaru sa strane poslanice prvi kip svete Katarine iz Bononije, u desnoj ruci drži srce, (drugi je kip) svetoga Roka.

140

Sa strane evanđelja sveta Klara, u lijevoj ruci drži pokaznicu. Ova slika ima zelenu ramu (cortinam virideam) koju je nabavio upravitelj ove gospoštije gospodin Antun Mihaly. Ovaj sprat krase 4 stupa. Na gornjem spratu je slika svete Katarine Djevice i Mučenice, drži mač, a kraj nje je jedan anđeo, dok joj drugi nad glavom drži lovor-vijenac. Na ovom su spratu s jedne i druge strane kipovi dvojice biskupa i dvojice anđela. Nad ovim je spratom Srce Krista Gospodina, okruženo trnovim vijencem i zrakama s tri anđeoske glavice i sa svake strane po jedan anđeo koji kleca i klanja se Srcu. Antipendij je sa slikom istoga sveca, slikanom u platnu, s druge strane obojen crno, drugi je antipendij od svile bijele boje. Podium je načinjen od drveta. Na ovom je oltaru sve učinjeno vrlo ukusno (umjetnošću) i kiparskom i stolarskom, a najviše slikarskom. Iza ovog je oltara krstionica načinjena od drveta i lima.

(Sa strane poslanice velikog oltara) drugi je oltar svetog našeg oca Franje. Slika prikazuje lik istoga sveca i Krista Gospodina i Blaženu Djevicu Mariju i anđele. Sa strane poslanice na istom je oltaru kip svetog Franje Solana koji krsti Etiopljanina, svetog Bernardina Sijenskog s Imenom Isusovim na zastavi. Sa strane evanđelja sveti Jakob Markijski, drži u desnici kalež iz kojeg viri zmija, sveti Ivan Kapistran, drži u desnici zastavu, u ljevici križ. Ovaj sprat krase 4 vrlo elegantna stupa. Na gornjem spratu sveti Ivan Nepomuk u desnoj drži križ, u lijevoj kvadrat, oko njega 10 anđela, svaki drži u podignutoj ruci zvijezdu u oblacima i zrakama, izvan zraka sa svake strane 4 anđela. Antipendij slikan u platnu sa slikom istoga sveca. Ima i drugi blagdanski od svile. Podium je načinjen od opeka. Iza ovog oltara visi na stupu slika svete Ane. Sa strane poslanice velikog oltara treći je oltar svete Marije Magda­ lene sa slikom koja prikazuje lik iste svete pokornice. Na istom oltaru sa strane poslanice stoji kip svetoga Pavla Pustinjaka, drži palmino stablo i nad njim gavran s malim krušćićem u kljunu i svetog Dizme Razbojnika koji drži križ. Sa strane evanđelja svetoga Antuna opata sa zvoncem u ruci, a kraj njega svinja i svetog Davida kralja s citarom. Ovaj sprat drže 4 stupa. Na gornjem je spratu slika svetog Jeronima Svećenika s kamenom u desnoj i križem u lijevoj, a kraj njega lav. Na tom gornjem spratu sa strane poslanice slika je svetog Augustina biskupa i crkvenog naučitelja i jednog anđela, sa strane evanđelja Nikole biskupa i jednog anđela. Na vrhu ovoga oltara je Srce Isusovo, okruženo trnovom 141

krunom i zrakama, s tri anđeoske glavice i sa svake strane kip jednoga anđela koji kleca i klanja se Srcu Isusovom. Antipendij ima kao i drugi pokrajnji oltari. Podium je od dasaka.

Opaske na Žličarev opis U opisu nije spomenuto Janje na knjizi sa sedam pečata na oltaru svetog Križa. Isto tako ni Srce ovijeno trajem s plamenom koji bukti iz njega na oltaru svetog Franje. Slika svetog Antuna s darovima na stupu iza oltara svetog Križa i slika svete Ane na stupu iza oltara svetog Franje uklonjene su kao i oba zadnja oltara. Od ta dva oltara (svetog Antuna i Marije Magdalene) sačuvana je do danas samo slika svetog Jeronima, a nalazi se u blagovaonici.

Završetak Žličarevog opisa i smrt Paunovića Nijedan oltar nema vječnog svijetla (Lampadem) osim velikog i svetog Križa. Obadva su od mjedi, dosta velika i koštaju po 25 forinti. Svi ovi oltari imaju svoje oltarnike i svijećnjake za obične dane, a posebne drvene posrebrene koji služe za velike blagdane. Svi oltari imaju i conuiuia. (Convivium — gozba zvala se srednja kanonska ploča na kojoj je obično bila slika posljednje večere. Dumbović 1730: tabella sacri convivii).

Nova crkva i sve što se u njoj sada vidi plod je truda, mara i krajnje neumornosti poštovanog patra Mihajla Paunovića čija uspomena i zbog samostana i zbog divnog uređenja crkve ostaje vječna, nitko mu se neće naći ravan, a dok je sve to radio, podnio je najveća protivljenja i od provincije od svjetovnjaka, ali je sve nadvladao i tada ga je Bog, da mu dade punu nagradu, pozvao u kraljestvo nebesko 17. ožujka 1751. godine (I, 196—200).

Paunović je bio franjevac dosta sličan onima iz turskih vremena.

Poštivali su ga i hajduci, šumski i drumski razbojnici. Vjernici bi mu učinili i dali sve što je tražio. Što se drugima činilo nemoguće, njemu je bilo moguće. Radi uporne ustrajnosti u gradnji cerničke crkve i samostana usred kuge i rata, razmirica i nedaća u provinciji nailazio je na velika protivljenja, no sve je podnio da započeto završi.... Stari nekrolozi bilježe njegovu smrt ovako: Cernikini in Slavonia: P. Michael Pavunovich, definitor et custos emeritus, olim huius Provinciae Commissarius Visitator - Generalis et Excellentissimi, Illustrissimi ac Reverendissimi Episcopi Zagrabiensis per Slavoniam in spiritualibus Vicarius Foraneus, 17. Martii 1751.

142

Naš kroničar Marko Žličar zamjerio bi nam kad ne bi — na rastanku s Paunovićem — još nešto rekli i o samostanu. Hvaleći Paunovića Zličar naglašava: duos tractus conventus et ecclesiam novam ad perfectionem deduxit — dva krila samostana i novu crkvu završio je sasvim (I, 197). Tractus ve.ro ab occidente erectus est 1750. Time je žličar naglasio da je Paunović neumorno radio sve do zadnjih mjeseci života. Zatim nastavlja: U istom su (zapadnom) krilu ćelije samo s jedne strane. Kad bude, i ako bude. podignuto istočno krilo (dum et quando fuerit erectus tractus ab Oriente), u njemu će ćelije biti s obje strane, a pod njima podrum i soba za vratara. Davši nam do znanja da je poslije Paunovićeve smrti još jedino istočno krilo trebalo graditi (nacrt nesagrađenog krila bio je tu), Žličar se najednom nesvijesno prenosi u vrijeme kad je pisao kroniku i kad je istočno krilo bilo već pod krovom: Ovaj samostan ima jedan klaustar, četiri hodnika, tri spavališta, četvrti je hodnik uz crkvu. — S istočne su strane zahodi (loca necessaria, nužnici) i dolje i gore: gore 4 sjedala zatvorena daskama, dolje 4, ali otvorena. Gornji su (zahodi) presvođeni, donji pokriti daskama (sub asscribus). Kroz zahode protječe voda s brda da ih čisti i neposredno utječe u potok koji protječe kroz trgovište. — Do nužnika u prizemlju su tri sobe,, a iza njih gornji podrum (gornji za razliku od donjeg podruma pod južnim krilom koji je bio pod zemljom). — U zapadnom su krilu dolje dvije sobe, zatim spremište za meso (conservatorium pro carnibus) i Petrova kuća u koju se ulazi iz blagovaonice kroz kanabu, na tajnom mjestu, od koje neka najviše božanstvo svakoga izbavi (et Domus Petri, ad quam intratur ex dispensa Refectorii in loco secreto, a qua quemlibet liberet supremum Numen (I, 196). Žličar je ovdje zaboravio spomenuti stepenice. Ne spominje ni one u zapadnom, ni one u istočnom krilu. Ne znamo kako su se braća uspinjala na prvi sprat, dok još nije bilo ni istočnog ni zapadnog krila. Po svoj su prilici bile barem privremene stepenice ispod onog još i danas slobodnog prostora pod krovom uz zahode. Zahodi su dogradnja južnom krilu. Ta je dogradnja, dok još nije bilo istočnog krila, s južnim krilom činila ključ okrenut prema jugu. Danas je to, kad se gleda s potočne strane, jedna cjelina — istočno krilo samostana. Naprotiv kad se gleda iz dvorišta, već na prvi pogled vidi se da prvotna zamisao te dogradnje prema jugu nije ostvarena ili barem ne potpuno. Mnogi se čude, a neki i ljute, kad pod širokim krovištem vide sagrađene uske prostorije zahoda, a uz njih zjapi natkrovljena praznina. Ispod te natkrovljene praznine načinjene su naknadno niske prizemne prostorije: danas je tu praonica, donedavna je na istom mjestu bila drvarnica s glavnim ulazom u podrum — onaj ispod južnog krila. Nad tim glavnim ulazom u donji podrum morale su barem do 1750. biti stepenice na prvi bat južnoga krila. Kad je drvarnica pretvorena u sobu (prije 1960.) glavni je ulaz, u donji podrum ondje zazidan i načinjen novi ulaz u podrum iz dvorišta.

Conservatorium pro carnibus — pušnica ili sušionica mesa — bila je tamna soba bez prozora do stubišta u zapadnom krilu. Osim te sobe, kako je prizemlje dosta visoko, iznad dviju susjednih soba prema današnjoj sakristiji, bila su načinjena dva stropa. U prostoru između dva stropa vješalo se meso da se suši u dimu koji je dolazio iz sobe uz stubište. U sobi bez prozora bilo je ognjište na kojem su se palili panjevi, granje i piljevina za stvaranje dima. Pokojni pater Eugen Kukina premjestio je sušionicu mesa na tavan iznad istočnog krila samostana, a staru je sušionicu zajedno s dvije susjedne sobe 1939. pretvorio u župni ured (danas dvorana kršćanskog nauka) srušivši i onaj donji strop iznad dviju soba i zidove koji su sve tri sobe dijelili.

Domus Petri je stari samostanski zatvor u koji su se zatvarali nepokorni redovnici i prestupnici. Uska, tamna i vlažna prostorija ispod gornjeg dijela stubišta i danas je takva kakva je nekoć bila — jezovita i strašna. U nju se ulazi iz blagovaonice kroz kanabu.

143

Iz kanabe su bile još jedne stepenice u podrum koji je ispod cijelog južnog krila. Njih je dao zazidati pokojni pater Klarencije Klarić u svom posljednjem gvardijanatu u Cerniku (1945 — 1951).

Samostanska kuhinja (u južnom krilu) bila je prvotno veća nego je danas. Gvardijan pater Emil Crnković (1960 — 1966) dao je proširiti kuhinjsku spremnicu na račun kuhinje.

Na zidu se još vide tragovi prijašnjih kuhinjskih vratiju, ali ta vrata nisu vodila ravno u kuhinju, nego u kuhinjski hodničić (ambitellum culinae) iz kojega se desno ulazilo u kuhinju.

Gvardijan pater Bruno Breški (1966 — 1972) dao je načiniti novi župni ured (dvije prostorije) na ulazu u samostan na račun gornjeg podruma. Gvardijan pater Kruno Kašnar (1972 — 1975) preuredio je sobe između stubišta i dvorišta u istočnom krilu za stan časnim sestrama. Druge ranije pregradnje bit će spomenute u toku povijesti.

Izvori i literatura Arhiv franjevačkog samostana u Cerniku 1730.

Arhiv nadbiskupije zagrebačke: Izvještaji kanonskih vizitacija 1730. i 1746.

Knjiga prelaza župe Cernik.

Matice krštenih i vjenčanih župe Cernik i župe Jazavica.

Nekrolozi kapistranske provincije: Cernik, Našice i Požega.

Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernekensis I. i II. Belavić o. Placido, Povijest samostana i župe vukovarske, Vukovar 1928.

Božitković Dr fra Jure, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala, Franjevački Vijesnik 1935, 7 — 8 i posebni otisak, Beograd 1935.

Csevapovich P. Gregorius, Synoptico-Memorialis catalogus observantis Minorum provinciae S. Joannis a Capistrano, Budae 1823.

Fermendžin P. Eusebius, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890.

Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912.

Kaizer P. Ferdinandus, Cathalogus. . . Patrum Superiorum conventuum provinciae S. Joannis a Capistrano, Budapestini 1896.

Katona Stephanus, Historia Metropolitanae Colocensis Ecclesiae, Pars I, Coolocae MDCCC. — Isto: Pars II, Colocae MDCCC. Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae. . . , Budae 1766.

Gradnja crkve svetog Leonarda Žepčević pater Bernardin (1750 — 1751) Jedva 35 dana nakon što se Paunović preselio u vječnost, dne 21. travnja 1751. blagoslovio je pater Ivan Stražemanac temelje crkve svetog Leonarda. Bilo je to dok je gvardijanom u Cerniku bio poštovani pater Bernardin Žepčević, no taj je svoj gvardijanat završio već 20. svibnja iste godine. (I, 200). Žepčević je bio iz Dragovaca. Godine 1728. krstio je u Cerniku i uz svoje ime i prezime stavio: a Dragovci. Godine 1730. bio je župnik u Orahovici.

Umro je u Cerniku 7. ožujka 1758. Njegovo se prezime u ono doba pisalo: Xepcheuich.

144

Šišljagić pater Mihajlo (1751 — 1752) Zepčevića je nasljedio poštovani pater Mihajlo šišljagić i gradnja je nastavljena (I, 200). Kaizer piše: Michael a Gradiska (7). I u matici krštenih u Cerniku godine 1734. potpisao se: Michael a Gradisca. Prije nego u Cerniku bio je gvardijan u Iloku (1749 — 1750) i u Šarengradu (1750 — 1751). Kaizer 11 i 18. Svagdje samo po godinu dana. Umro je u svom rodnom mjestu, u Gradiški na Savi, već 8. kolovoza 1753. U nekrologu stoji da je Ssissliagich bio Lector Theologiae.

Benačić pater Andrija (1752 — 1755) Na sastanku provincijske uprave u Somboru 24. lipnja 1752. izabran je za gvardijana u Cerniku poštovani pater Andrija Benačić, bivši definitor, koji je gradnju crkve svetog Leonarda dovršio. Dok se crkva svetog Leonarda gradila, bio je upravitelj cerničkog vlastelinstva Antun Mihaly, čovjek po naravi opak (perversus). Omeo je mnogo toga što je troškove gradnje moglo smanjiti. Sva su naime sela obećala od svoje volje besplatnu radnu snagu, ali je taj posao u čast svetom Leonardu njegova zloba zabranila... Crkva je u svemu koštala 1489 forinti i 38 krajcara i to je plaćeno isključivo samostanskom milostinjom (I, 200 — 201). Bila je to milostinja kapele.

U samostanskom arhivu nalazi se prepis spisa pod naslovom: Pritužbe protiv presvijetlog gospodina Mihalya (Puncta contra perillustrem D. Mihaly). Bez potpisa su i bez datuma, ali se iz teksta može razabrati da ih je pisao gvardijan Benačić: 1. Kako nije bilo dovoljno milostinje za gradnju crkve svetog Leonarda, htjeli smo gradnju odgoditi. No budući da me je zagrebački biskup (Thauszy 1751 — 1769) — ne znam na čiji nagovor — natjerao na to, a i upravitelj je Mihaly stvar požurivao, a narod se s oduševljenjem obećao i obvezao besplatno dovesti na gradilište sav materijal: građu, pijesak, ciglu, kreč i drugo, puni nade započeli smo u ime Božje. No kad je trebalo početi voziti materijal, upravitelj je silom natjerao narod da vozi ciglu u Požegu, gdje je valjda sebi mislio graditi kuću. čak i kad smo zamolili narod da nama vozi na blagdane (diebus festivis), upravitelj je iste s pandurima natjerao da voze ciglu u Požegu. Zbog toga smo oštećeni za viša od 200 forinti, jer smo morali plaćati dovoz materijal (ljudima koji nisu bili podložnici cerničkog vlastelinstva) i još k tome uzdržavati zidare koji nisu radili, jer nije bilo materijala.

2. Župljani su nam se obvezali dati i besplatnu pomoćnu radnu snagu kod zidanja crkve. Upravitelj je i to spriječio tjerajući iste ljude na izvanredne radove za vlastelinstvo, a kad je narod počeo ostavljati svoje poslove kod kuće da nama pomogne, upravitelj se zaprijetio svakome tko se pojavi na gradilištu kaznom globe od 12 forinti ili 50 udaraca batinom.

Radi toga smo također morali naručiti radnike za plaću te izgubili daljnjih 200 forinti.

3. Čak i radnike koji nisu bili njegovi podložnici, a mi smo ih naručili da nam za plaću prave i peku ciglu, ometao je u radu 1 silom ih po pandurima odvodio u Požegu da rade za njega. Oni su odatle bježali i sakrivali se po šumaam, dok je naša cigla izložena kiši propadala ili se nije mogla dobro ispeći, jer je upravitelj sprečavao dovoz drva koji smo mi već unaprijed platili.

145

4. Radi rečenoga bili smo prisiljeni ponovno paliti ciglu što je upravitelj i opet ometao tako da smo dobili 25.000 sasvim neupotrebljive cigle, a radnike smo morali ipak platiti, jer oni nisu bili krivi nego upravitelj.

5. Godne 1752. češće smo molili upravitelja da nam proširi prostor oko crkve (cintor). Konačno je pred nekim biskupskim službenikom koji se zvao Ivan (in praesentia cuiusdam Decimatoris Episcopalis nomine Ioannis) udovoljio našoj molbi. Mi smo na to dani nam prostor počeli ograđivati. Upravitelj je češće na svoje oči vidio kako naši sluge rade taj posao i nikad nije ništa protuslovio. Međutim kad je ograda bila već umalo gotova, na sablazan naroda, da nas smuti i prezre, dao je ogradu srušiti i potpuno ukloniti.

6. I u našoj kući učinio nam je nasilje. Oružanom silom dao je odvesti našu najmljenu sluškinju, a kad nam ju je njegov sin na našu molbu vratio, dva dana kasnije njegovi su panduri preko ograde provalili u naš majur (allodium) i opet je odveli. Još je došao i u samostan i digao neobičnu viku na gvardijana i vikara sipajući nepravedne i nedosojne riječi bez ikakva obzira na naše redovništvo.

7. Godine 1748. samostan je kupio od Mihalya 50.000 cigle. Ciglu nije htio dati dok mu nije izbrojen sav novac, a kad je novac imao u rukama dao je samo 41.800 cigli. Kao raz’og naveo je da mu nismo vratili posuđena sita za prosijavanje pijeska. Tvrdio je da su sita bila nova, a nisu, jer su bila upotrebljavana kod gradnji tvrđave. Nije htio uzeti u obzir Sto se i on služio našim oruđem kod paljenja kreča i sa šest naših kola za prevoz kreča.

8. Dok sam bio u Požegi gvardijan (Benačić 1748 — 1751), rekao mi je isti Mihaly neka naručim baladahin za Presveti Sakramenat što skupocijeniji se može dobiti. Dao mi je u tu svrhu unaprijed 6 dukata. No prije nego je baldahin stigao u Požegu, uzeo je natrag 6 dukata obećavajući da će sav novac dati zajedno. Kad je baldahin stigao, hvalio ga je, obećavao da će novac dati, ali ga do danas nije dao. Baldahin je koštao 50 forinti i ostao neisplaćen, jer ja kao franjevac nemam odakle platiti ga.

Uza sve to Benačiću je uspjelo crkvu svetog Leonarda dovršiti.

Crkva je dugačka Ili pol hvati, široka 4, visoka 4 i pol, ima svod. Svetište je okrenuto prema sjeveru. Uz svetište s istoka nalazi se sakristija. Na pročelju je iznad krova drveni toranj sa zvonom od 200 kg. Ima i kor načinjen od drveta. (I, 200).

Početak gradnje istočnog krila samostana Kraj sve bezočnosti upravitelja vlastelinstva Benačić se nije dao smesti. Kroničar bilježi: Andrija Kutjevac počeo je južno krilo, Mihajlo Paunović ga završio do stubišta u istočnom krilu isključivo (et ad gradus orientem respicientes exclusive). Od rečenih stepenica uključivo za ovo krilo koje gleda prema istoku sve do porte prema crkvenim vratima uključivo temelje je postavio poštovani pater Andrija Benačić 1753.

(A schalis dictis inclusive pro hocce tractu orientem respiciente fundamenta posuit R. P. Andreas Bennacsich 1753. usque ad portam versus januam Ecclesiae inclusive (I, 295). — Tako je kroničar ovdje spomenuo zajedno sva tri najzaslužnija graditelja crkvenih objekata u Cerniku.

146

Markovići mjesto Petraša Benačić je presretan što su Petraši upravo krajem 1753. (20. prosinca) cerničko vlastelinstvo prodali pukovniku Marku Markoviću koji je stigao iz Sombora gdje je bio i sindik franjevačkog samostana. S velikim olakšanjem bilježi samostanski kroničar: Tune patres huius Contus quieverunt a persecutione Mihalyana. (Tada su patri ovog samostana počinuli od progonstva Mihalya). Sva briga Benačićeva bila je sada da novi vlastelin franjevcima bude — ne nepriatelj, nego veliki prijatelj i zaštitnik. Već 5. siječnja 1754. izdaje novi vlastelin svečano i dugačko pismo kojim patru Andriji Benačiću, nekad definitoru, sada gvardijanu cerničkog samostana i ostalim franjevcima, za mnoge njihove usluge, u ime svoje i u ime svojih nasljednika, potvrđuje za sva vremena sve što tog časa posjeduju na području njegovog vlastelinstva. Priznaje i potvrđuje i način kako su do tih posjeda došli (I, 202 — 203).

Za veću sigurnost cernički su franjevci starca Marka Markovića izabrali za apostolskog sindika svoga samostana i ako su tada imali veoma vrijednog i dobrog sindika Cerničanina Antuna Živkovića (I, 299). Kad je Marko Marković umro (11. studenoga 1756), izabrali su si za sindika njegovog sina i nasljednika Stjepana (I, 294). — Markovići su se ipak udostojali i boraviti u Cerniku.

Stopić pater Stjepan (1755 — 1756) Ovog jednogodišnjeg gvardijana samostanski kroničar ne spominje ni jednom riječi. Da je bio gvardijan u Cerniku svjedoči Kaizer (7). Prema izvještaju kanonske vizitacije godine 1746. bio je župnik u Pleternici. Od ožujka 1766. do veljače 1768. potpisuje samostanske račune u Cerniku. Znamo još o njem da je rođen u Sibinju (a Sibinj) i da je umro u Brodu 1. prosinca 1775. navršivši 64. godine života i 46 godina redovništva.

Benačić pater Andrija (1756 — 1757) Benačić je umro kao cernički gvardijan 9. travnja 1757. — četiri mjeseca prije osnutka kapistranske provincije. (16. kolovoza 1757. — I, 282). Godine 1720 — 1723 spominje se kao župnik u Pleternici. U Požegi je bio gvardijan tri puta (1727 — 1729, 1736 — 1738. i (ujedno definitor) 1748 — 1751. za provincijala Ivana Srijemca (I, 244). — Nekrolog kaže da je bio: mansuetus et pius, blag i pobožan. Požeški nekrolog: prudentia, mansueetudine et pietate celebris, na glasu kao razborit, blag i pobožan.

Teško razočaranje slavonskih franjevaca Već za prvog Benačićevog gvardijanata u Cerniku slavonski su franjevci doživjeli najveće razočaranje u svojoj povijesti. — Novi 147

zagrebački biskup Franjo Thauszy počinje franjevcima oduzimati župe: Požegu, Brod, Pakrac, Međurić i drugih 8 u Požeškoj dolini i pod Papukom (I, 273 — 274). Nije više franjevac biskupov zamjenik za Slavoniju.

Od 1752. požeški subalterni konzistorij namješta župnike i kapelane, vrši župničke i kapelanske ispite. Franjevci su šokirani. Nejde im u glavu to što im se događa. Kao u Kaloči tako i tu uzroke svemu vide u nekim zamjerkama koje su biskupu mogle poslužiti samo kao povod da neku župu oduzme. Jedne zahvaća bolni strah, neće li im biti oduzeto sve što su sagradili. Nestaje radosti i zanosa u djelovanju, pogotovo u gradnjama. U kronikama bilježe da je biskup: osor nationis et provinciae, praepotens inimicus (I, 280). Mrzi narod (nimalo se ne obazire na volju i duhovnu korist naroda koji želi da mu franjevci ostanu župnici), mrzi franjevce, vlada se kao premoćni neprijatelj).

Možda najteži udarac pogodio je slavonske franjevce godine 1756.

Te iste godine kad je Benačić ponovno postao cernički gvardijan, biskup Thauszy oduzima franjevcima 14 župa u Posavini: Kraljevu Veliku, Jazavicu, Orubicu, Oriovac, Kobaš, Dubovik, Dubočac, Vrhovinu, Sibinj, Garčin, Podvinje, Lukačev Šamac, Svilaj i Kopanicu. Kao da bi htio reći da im je biskup zadao ranu na ranu, kroničar ponavlja kako je isti biskup već 1753. incipendo a februario, počevši od veljače oduzeo franjevcima župe: Međurić, Pakrac, Skenderovce, Stražeman, Kaptol, Pleternicu, Orahovicu, Voćin, Vrčindol, Zagrade, Brod i Požegu (I, 2.80). — U Posavini ostale su franjevcima samo župa u Staroj Gradiški i cernička, na kratko vrijeme još u starom opsegu. Kroničar još ističe da je biskup svoje svećenike odlično obskrbio: rebus mobilibus et victualibus (I, 280).

Samostanski kroničar prvi put o Novoj Gradiški Kratko spominje osnutak Nove Gradiške 1748, gradnju crkve. Zatim nastavlja: Dne 15. lipnja 1756. župnik iz Siča Horvat blagoslovio je temeljni kamen crkve svete Terezije u Novoj Gradiški. Postavljanju prvog kamena asistirali su: pater Antun Papušlić, lector jubilatus, pater Andrija Benačić, bivši definitor, gvardijan ovog mjesta i župnik s još nekim patrima iz ovog samostana. Novoj crkvi darovao je biskup Thauszy dvije kazule, jedan kalež, jedan ciborij i jednu pokaznicu (I, 280).

Matijević pater Jakob (1757 — 1760) Kroničar bilježi (I, 295): Preminulog Benačića nasljedio je pater Jakob Matijević.

Njegov nadglednik nad gradnjom (inspector aedificii )bio je mnogopoštovani pater Filip

148

Radić, jubilarac. U tri godine podigli su zidove (započetog istočnog krila samostana) do dva hvata u visinu iznad zemlje. Ova dvojica, i ako su bili odlični redovnici, radi neslaganja, isto su toliko ovom siromašnom samostanu škodili, koliko i koristili, (hi duo viri religiosissimi huic pauperculo conventui tantum obfuerunt, quantum profuerunt, propter animorum disconvenientiam).

Dne 27. lipnja 1757. u 2 popodne bio je osrednji POTRES. No 7. srpnja eto drugoga koji je bio strašan. Zbog jakog pomicanja tla udaralo je malo zvono u tornju. Na svodu crkve i na zidovima ostale su znatne pukotine. — Evo novog posla za gvardijane (I, 281).

Kanonska vizitacija 1758.

Vizitator Paxy 7. travnja 1758. kaže za samostansku crkvu u Cerniku: I ako je sagrađena u novije vrijeme, već ima više pukotina na svodu, osobito u sredini svoda po cijeloj dužini. — Inače hvali crkvu i oltare (veliki i 6 pokrajnjih). Sve je čisto: munde servatur. Pravo patronata možda pripada vlastelinstvu, ali jer ga do sada nitko nije vršio, o tom se ništa sigurno ne može reći. (Paxy nije znao da je pravo patronata nad župama imala i vršila franjevačka provincija). Svetohranište se dijeli u dva prostora: u gornjem se čuva pokaznica, u donjem ciborij... Krstionica je na ulazu kod velikih vrata se strane evanđelja, stolarska izradba kao kod tabernakula. Na njoj je kip svetog Ivana Krstitelja... voda je u bakrenom kotlu.... Ispovjedaonice još nema ni jedne...

Kapela svetog Leonarda nedavno je potpuno dovršena, dosta je elegantna... ima zidani svod, popođena ciglom, krov pokrit daskama, kor je drveni, dosta prostran, na njemu su smještene stare orgulje... Oltar je jedan... vulgari quodam asseritio ornatu circumdata... s običnim nekim ukrasom od dasaka... toranj drveni, crveno obojen. Crveno je obojena izvana i cijela crkva. U tornju nema nijednog zvona. Ograda oko crkve dosta je prostrana i nova. Mise se ovdje običavaju služiti na blagdan svetoga Leonarda i u nedjelju unutar osmine Spasova. Sakristija je sa strane evanđelja, zidana... pokrivena daskama, dosta prostrana... Od zadnje vizitacije kapela je imala 433 ugarska forinta i 31 krajcar milostinje koja je sva utrošena... Crkvenog starješine nema. Privremeni je (pro nunc) starješina samostanski sindik Antun Živković. Njemu će se morati dati knjiga primitaka i izdataka da do buduće vizitacije vodi račune kapele... Župnik ovdje nije kanonski uspostavljen. Dužnost upravitelja župe od 10. lipnja 1757. vrši ovdašnji gvardijan pater Jakob Matijević, 149

ima 60 godina, svećenik je 37 godina. Studirao je filozofiju u Iloku i moralnu teologiju u Petrovaradinu.

O kapelanima. Prvi je pater Vinko Bolesius, ima 40 godina, 20 godina svećeništva. Filozofiju je studirao u Požegi, moralnu teologiju u Temišvaru. Protiv njega nije bilo pritužbe, na ispitu je lako odgovarao (in scrutinio commode substitit). Drugi je pater Leonardo iz Cernika, prezimenom Gergich, ima 51 godinu, 27 svećeništva. Filozofiju je studirao u Brodu, spekulativnu teologiju u Osijeku i Mantovi. Prema izvještaju svojoj dužnosti zadovoljava (muneri suo satisfacere refertur), in scrutinio pariter commode substitit, i on je lako odgovarao. Treći je pater Filip iz Jajca, ima 38 godina, svećenik je 18 godina. Filozofiju je studirao u Baji, spekulativnu teologiju u Ferari. Nikakve pritužbe protiv njega nema (nihil contra eum opositum), in scrutinio utique substitit, na ispitu je i on zadovoljio. Četvrti je Jakob Terzić, ima 34 godine, svećeništva 12. Filozofiju i spekulativnu teologiju studirao u Padovi, na ispitu je bio slab (in scrutinio debilis compertus).

Dužnost zvonara vrše klerici i braća conversi. Za taj trud samostan ne dobiva ništa.

Primalja se pokazala samo jedna, ali jer nije znala krstiti, nije odobrena. Preporučio sam da u svakom selu nekoliko njih dobro pouče.

Protiv gvardijana narod nije ništa iznio, a ni gvardijan protiv naroda. Sa nesjedinjenima žive naši u Sinlijama, Šumetlici, Kovačevcu, Prvči, Petrovom Selu, Pakleniku i Maršiću. Slijedi izvještaj koliko u kojem selu ima: kuća (prvi broj), sposobnih ispovjedati se (drugi broj) i vjenčanih pari (treći broj).

Cernik Rešetari Bukovica Opatovac Sinlije Šumetlica Šagovina Mašić Prvča Ljupina Petrovo Selo 150

92 79 4 17 2 3 24 8 50 32 62

374 99 525 166 26 8 188 61 9 4 9 3 115 37 55 16 312 94 317 96 414 129

Mala Baćindol Lisice Banićevac Podvrško Giletinci Drežnik Kovačevac Vrbje Sičice Laze

39 35 6 10 32 16 23 9 61 34 16

170 251 33 87 336 71 163 41 454 264 141

59 86 12 25 114 18 52 14 147 82 49

Crnogovci Bodovaljci Gunjevci Paklenik Tisovac

24 31 21 19 16

Svega 852

5516

139 227 152 85 104

43 79 55 29 33

Godin jak Adžamovci Brđani Oštri Vrh Dubočac

23 20 13 13 6

139 129 76 76 33

65 42 28 28 10

1731.

De capella stabali Neo Gradiscae: Štabska kapela u N. Gradiški Kapela je zidana, pod svodom, ima i kor zidani, nadasve elegantna građevina (operis omnino elegantis), ali ne i završena, jer još nema ni prozora, ni vanjskih vratiju, nije ožbukana ni obijeljena. Ni toranj nije dovršen. Nema ni oltara ni propovjedaonice. Pod je od cigle. Duljina joj je 10 hvati i 4 geometrijske stope, širina 4 hvata i 4 stope, visina 7 hvati i 4 stope. Ograđena je odasvud zidcm koji međutim još nije dograđen do potrebne visine. Smještena je na samom trgu tako da onima koji dolaze iz Broda pokazuje pročelje. Sakristije nema, nego će prostor iza oltara služiti mjesto nje. Služba se Božja sada, dok kapela ne bude dovršena, vrši u sobi određenoj za osnovnu školu (pro schola triviali). To sam mjesto vizitirao 8. travnja 1758. Presveto se čuva...

Službu kapelana vrši tu pater Robert Lugert iz cerničkog samostana. Filozofiju je studirao u Požegi, spekulativnu teologiju u Osijeku, svojim dužnostima udovoljava, na ispitu je dobro odgovarao, nikakvih pritužbi nisam čuo protiv njega. Privremeno (hic et nunc) stanuje u nekakvoj sobi pod krovom učiteljske kuće sagrađenoj na francuski način (more Gallico). Vlastiti stan nije mu ni podignut ni doznačen.

Službu učitelja za katoličku mladež privremeno vrši Jakob Wagner, ima 29 godina, oženjen je, katolik, čestita života, svojoj dužnosti udovoljava, učenike kojih sada ima 16 marljivo upućuje u njemačku književnost i u tajne vjere... Za plaću mu daje svaka kuća u pukovniji po 1 groš: 3175 kuća — 158 forinti i 15 groša.

Procesije: U Cerniku je na prvi prosni dan procesija išla do kapele svetog Roka, drugi do kapele svete Katarine (na starom groblju, treći dan do kapele svetog Vinka u vinogradima. Do kapele svetog Vinka bila je procesija svakog četvrtka (singulis diebus Jovis) od Uskrsa do Spasova. To je zabilježio već i vizitator Dumbović 1746. Tko je uveo te procesije i kada? Narod na te četvrtke nije ništa radio i smatrao je 151

grijehom taj dan raditi. Znamo da je carica Marija Terezija odredila da se taj nerad ukine. Zato Paxy u svom izvještaju od 1758. piše: Sada je međutim biskupskim pismom naređeno da narod treba odučiti od slavljenja tih četvrtaka i da se narodu oglasi da u te dane može mirne duše, bez straha od grijeha, raditi težačke poslove. Zatim dodaje: Poslije blagoslova polja na svetog Marka u (cerničkoj) župi bude procesija s blagoslovom polja još i u svakom pojedinom selu. Dakako da je bila procesija i na Tijelovo...

Prigodom ove vizitacije u Cerniku Paxy je ostavio i svoja naređenja (Ordinationes...) Naređenja se čuvaju u arhivu, a glase: 1. Kako se u ovoj župi svake nedjelje i blagdana mise služe u više mjesta, neka gvardijan kao župnik za te mise određuje patre koji su sposobni narodu dati dobru vjersku pouku o tajnama i člancima naše vjere, o Božjim i crkvenim zapovjedima, o koristi i djelovanju sakramenata, isto tako i o tajni misne žrtve, kako to propisuje tridentinski sabor. Pouka mora biti jasna, ad captum populi, ne dulja od pol sata, jer iskustvo kaže da duge pouke, isto kao i nejasne, narod ničemu ne nauče, nego su dosadne i čine Božju riječ mrskom. Na svršetku propo­ vijedi neka svaki put zajedno s narodom glasno, jasno i razgovjetno izgovore: Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje, Deset i Pet zapovijedi, Sedam svetih sakramenata, Sedam glavnih grijeha, čin vjere, ufanja i ljubavi. Neka se pobrinu da im konzistorij pošalje tekst kojim se služe sve slavonske župe. Koji se toga ne bi držali neka se primjereno kazne.

2. Kako se priprostiji narod k pravoj i solidnoj nutarnjoj pobožnosti ne može drukčije voditi nego vidljivim izvanjskim sredstvima, već zbog toga, ali i zato što sami moramo ljubiti ljepotu Doma Gospodnjega, neka gvardijan upravitelj župe zajedno s kapelanima uznastoji selske kapele bolje dotjerati. Neka se brinu da kapele dobiju više milostinje.

Svaka kapela neka ima svoju kutiju kao kasu s dvostrukim ključem, jednim kod crkvenog starješine, drugim kod upravitelja župe. Svaka kasa mora imati i svoju bilježnicu u koju se ima bilježiti svaki primitak i izdatak. Kod slijedeće vizitacije da se već pokažu tako vođeni računi.

Da se narod potakne na veću brigu za kapele, treba ga na to poticati lijepim i blagim riječima, a ne silom i strahom.

3. Radi mnoštva kapela ne naređuje se da do slijedeće vizitacije budu sve obnovljene, ali svakako barem neke. Uostalom očevidno je da ova župa ima previše kapela pa nije moguće sve držati u redu. Kao 152

nedolične i suvišne u kojima se odsad zabranjuje služiti misa imaju se smatrati kapele: svetog Roka, Katarine i Vinka u Cerniku, Stjepana Kralja u Opatovcu, svetog Blaža u Baćindolu, svete Barbare na groblju u Ljupini, svetog Ladislava u Oštrom Vrhu, svetih Šimuna i Jude u Pakleniku, svetog Martina na groblju u Banićevcu. Za pričest bolesnika mogu se hostije posvetiti i u susjednom mjestu i prema potrebi nositi kud treba.

4. Kako su sela Laze i Bodovaljci vrlo blizu jedno drugome (vicinissimi), jedva četvrt sata udaljena, naređuje se da se kapela u Lazama ukine i da zajednička kapela bude ona u Bodovaljcima. Isto tako ukida se kapela u Crnogovcima da zajednička kapela bude ona u Godinjaku. Kapela na groblju kod Drežnika, ima se popraviti. .. Rešetari koji imaju dvije kapele (svetog Ivana i svetog Roka) neka sami odluče koju će zadržati, a koju kao suvišnu napustiti.

5. Javni se križevi mogu podizati samo s potrebnom dozvolom, a dozvola će se dati samo ako selo ili neki privatnik pred vlastima (pred upravom pukovnije ili vlastelinstva) preuzme obavezu uzdržavati križ.

Da se ne dogodi da javni križevi budu na ruglo vjere.

Konačno se upravitelju župe naređuje da trećinu milostinje koja mu pripada od svih kapela ne uzima prije nego istom kod slijedeće vizitacije... Onda neka uzme najednoć sve. Dano u Cerniku 12. travnja 1758. Ivan Krstitelj Paxy, generalni vikar zagrebačkog biskupa za donju Slavoniju i vizitator.

Nazivi kapela u krajiškim selima cerničke župe 1758.

Zapolje svetog Nikole, Bodovaljci svetog Matthiae apostola, Laze svetog Jeronima, Crnogovci svete Lucije, Godinjak svetog Luke, Petrović Selo svetog Antuna Padovanskoga, Oštri Vrh svetog Ladislava, Paklenik (jedan sat od Petrovog Sela) svetog Šimuna i Jude, blizu Tisovca u groblju gdje se pokapaju i oni iz Dubočca: svetog Križa, Rešetari svetog Ivana Kristitelja i svetog Roka, Prvča Svih Svetih, Vrbje svetog Josipa, Sičice svetog Andrije, Ljupina na groblju svete Barbare, Mašić svete Elizabete, (Dragalić svete Ane, Poljane svetog Fabijana i Sebastijana), Nikakve kapele ne spominju se u Maloj, u Gunjavcima, Lisicama, Kovačevcu, Adžamovcima, Brđanima i Dubočcu.

153

Za milostinju u Zapolju kaže vizitator da je posuđena na sve strane. Ostale kapele gotovo nijedna nije imala ništa milostinje. Crkveni starješine nisu ni pokazali račune kapele nego su izjavljivali da kapela nema novaca. Neki se starješine nisu ni pojavili. Osim gore navedenih bila je zabranjena služba Božja i u kapeli svete Elizabete u Mašiću.

Matijević je na provincijskom kapitulu u Vukovaru 27. srpnja 1760. izabran za definitora. Umro je u Cerniku 12. studenog 1763. još uvijek kao definitor, jer kapitul nije bio 1763. nego istom 17. svibnja 1764. Razlog: otegla se vizitacija provincije i trajala čitavu godinu.

Mjesto Matijevića bio je izabran za defintora pater Filip Radić, ali ga je vizitator i predsjednik kapitula pater Mansvet Dominković iz marijanske provincije na samom kapitulu rješio definitorstva i — makar samo za glasanje — imenovao definitorom patra Ivana Lukića (I, 283). Nekrolog kaže o Matijeviću da je bio često gvardijan: U Budimu dva puta (1737 — 1740. i 1751 — 1752), po jedamput u Požegi (1741 — 1745), Brodu (1746 — 1747) i Cerniku (1757 — 1760). Možda je bio gvardijan i drugdje, ali nemamo o tom podataka.

Martinković pater Franjo (1760 — 1763) Rođen u Gradiški na Savi. Godine 1746. bio ie upravitelj župe u Pakracu. Kroničar ga zove Franciscus a Gradiska i kaže da je od materijala pripravljenog za gradnju samostana načinio štalu do velike kapije i kovačku radionu u vrtu (domum fabrilem in orto). U to je vrijeme u samostanu bio odličan kovač fra Gašpar Buch. U knjizi samostanskih prihoda stoji: 25. 8bris (listopada) 1760: Donese Kovacs fra Gaspar ssto kocsie okiva Suhnau 8,85 forinti. — 1. 9bris (studenoga) 1760: Doide ssto Gaspar okova osovinu Parochu Jazavicskom 0,85 f. — 11. siječnja 1762: Donese fr Gaspar ssto Komedatu Konije podkiva 1,70 f. — Od ovog gvardijana nadalje imamo sačuvane knjige primitaka i izdataka samostana koje su svaki mjesec potpisivali samostanski diskreti (kućni savjet) i samostanski sindik ili njegov substitut. Pisanje prihoda (Introitus) i rashoda (Exitus) počelo je 7. kolovoza 1760. sub gvardianatu P. Francisci Martinkovich a Gradiška. Martinković je umro u Cerniku kao gvardijan 28. proisnca 1763. Kroničar kaže: sub tertio sui gvardiantus anno pie in Domino obivit. Nije to bilo u trećoj nego u četvrtoj godini gvardijanata: pobožno je u Gospodinu preminuo.

Dne 28. svibnja 1761. počela je opet KANONSKA VIZITACIJA U CERNIKU. Za crkvu se kaže da je gotovo u istom stanju kao u vrijeme prijašnje vizitacije. Kapela svetog Leonarda je dovršena. — Procesije u četvrtke od Uskrsa do Spasova već su sasvim dokinute. — Župom upravlja od 7. kolovoza 1760. pater Franjo Martinković a Gradiska, ima 154

49 godina, 25 svećeništva. Filozofiju je studirao u Beogradu, spekulativnu teologiju u Budimu. Nitko nema ništa protiv njega (contra nemo nihil). — Milostinju kupi, zvoni i druge usluge čini Cerničanin Stjepan Kapitanović. Cerničanka Marija Kumić proglašena je primaljom koja zna krstiti. Slijedi izvještaj koliko koje selo ima kuća: Cernik 89, Mala tada još nepodijeljena 38, Opatovac 17, Podvrško 40, Banićevac 12, Sinlije 2, Baćindol 39, Bukovica 4, Šumetlica 2, Šagovina 24, Giletinci 14, Adžamovci ili Zapolje 20, Prvča 44, Kovačevac 9, Maršić 8, Paklenik 22, Oštri Vrh 13, Tisovac 16, Brđani 12, Gunjavci 18, Godinjak 20, Laze 16, Rešetari 77, Dubočac 6, Drežnik 23, Petrovo Selo 60, Vošinci 7, Crnogovci 18, Bodovaljci 31. (Nema Ljupine, Vrbja, Sičica i Lisica, a navedeni su neki Vošinci). Svega ima 729 katoličkih kuća, 6881 duša, za ispovijed sposobnih 5048, za ispovijed i pričest 4590, krizmanih 3600, vjenčanih pari 1531.

Grčkog obreda u Šumetlici ima 18. kuća. Pop koji tu ima sjedište upravlja i sa 34 kuće u štabu kao i sa onih 5 u Sinlijama. Druga je parohija u Maršiću gdje su 23 kuće i stan popa (et popae habitatio) koji upravlja i sa 19 kuća u Kovačevcu. Koliko ima nesjedinjenih u Petrovom Selu o tome nismo obavješteni.

De capella stabali Neogradiscae (28. svibnja 1763) Posvećena je svetoj Tereziji. Leži blizu Cernika, eleganter et sime­ trice sagrađena. Kapelan je pater Josip iz Gradiške i to od 28. rujna 1760, ima 42 godine, 18 svećeništva. Filozofiju je studirao u Požegi, moralnu teologiju u Petrovaradinu. Službu Božju vrši na njemačkom i hrvatskom jeziku. Vjeronauk drži svake subote. Nije propovjedao, jer da drži vjeronauk u školi. Rečeno mu je da ima i takvih koji nejdu u školu. Stanuje pored škole gdje su mu doznačene dvije sobice, mlin, podrum, spremnica i vrtić dosta prostran (sat commodus). Pukovnija mu u ime uzdržavanja (titulo victus) daje 4 forinta.

Službu učitelja vrši neki mladić Andrija Hartz, rodom iz Kaniže, ima 16 godina.

Mandikić pater Hijacint (1764) Od Martinkovićeve smrti (28. prosinca 1763) do kapitula u Baji 17. svibnja 1764. upravljao je samostanom i župom u Cerniku pater Hijacint 155

Mandikić — s malo koristi (cum exigua utilitate) — jetko primjećuje kroničar (I, 295). — Ipak će Mandikić kasnije još dva puta biti gvardijan u Cerniku. Među spisima s njegovim potpisom u samostanskom arhivu čuva se jedan koji savršeno odgovara godini 1764, kad je on upravljao samostanom. Nakon što su godine 1763. cerničkom samostanu oduzete sve livade koje su bile na području gradiške regimente, Mandikić moli vrhovnu komandu da iste livade samostanu ostavi. Molba ili žalba glasi: Od onog vremena kad su oci franjevci cerničkog samostana preuzeli brigu za cluše dobrog dijela Prve Gradiške Regimente Slavonske Narodne Vojske, za tu je službu samostan trebao u svemu sedam svećenika, osim onih koji su bili u samostanu. Pojedinci od te sedmorice (quorum singuli) sve do danas (hodiedum) vrše dušobrižničku službu, ne u jednom, nego u dva i tri mjesta (statio) koja su od samostana udaljena po tri i više sati. Carske povlastice, kao što se to razabire iz priložene kopije, u suglasnosti s papinskim dispenzama, dozvoljavaju, ne baš izravno cerničkim franjevcima, nego cijeloj provinciji, da u potrebi smiju imati posjede. Tako su eto i cernički franjevci za vršenje duhovne službe među vjernicima-vojnicima na području Prve Regimente u svoju korist dobili sjenokoše kao što slijedi: Prvo: kod mjesta zvanog Prvča (ad stationem Pervcsa nuncupatam) dva su komada sjenokoše, svaki od prilike za dva kosca. Jednu od tih (sjenokoša) dobio je samostan od pokojnog vlasnika u zamjenu za gotovi novac u ime svetih misa i pogrebnih troškova koji su iznosili u svemu 9 forinti. Isto je tako dobiven i drugi komad u zamjenu za novac u ime štolarine.

Drugo: Isti samostan ima jedan komad sjenokoše blizu mjesta Mašić (penes stationem Marssichij dictam) na sličan način od naših starješina (a superioribus) zauzet. — I četvrti komad od kojih 20 kosaca kod mjesta Sičice (ad stationem Sicsicze vocatam), nekad malen, dobiven u obliku zaklade, a kasnije, jer je samostan bio na to prinužden potrebama, vlastitim nastojanjem i troškom, prihvativši se krčenja, proširen na toliki broj kosaca, kako se to jasno vidi iz protokola (starog!).

Bez tih livada ne mogu se uzdržavati ni samostan ni životinje (jumenta, misle se konji) potrebne za vršenje duhovne službe. U hitnim naime slučajevima pješice bi se slabo previđalo duhovnim potrebama vjernika i mnogo bi ih više umiralo bez svetih sakramenata. Zato...

156

molimo vrhovnu komandu da nam te sjenokoše (terrae falcabiles), kao nekad tako i sad i u buduće ostanu.

U žalbi se jasnije nego u kronici navodi gdje su bile livade. Neuspjeh žalbe uzbudio je samostanskog kroničara... Međutim već u siječnju 1765. cernički franjevci gube ne samo livade nego i cijeli dio župe koji je bio na području vojne krajine.

Milošević pater Marko (1764 — 1765) U knjigama primitaka i izdataka ističe Milošević da je za gvardijana u Cerniku izabran na kapitalu u Baji 17. svibnja 1764. Njegova uprava počinje s mjesecom lipnjom.

Iločanin je (ab Illok). Kroničar ne kaže ništa dobra o njemu: Vir exiguae staturae, sed magnae astutiae (mali ptič. vel’ki krič). Samostanu nije koristio ništa, nego vrlo mnogo škodio odnoseči potajno razne stvari, ac relicto ingenti onere sacrorum (ostavio je velik broj neodsluženih misa). Zato je na međukapitulskom sastanku u Petrovaradinu 26. srpnja 1765. lišen gvardijanata i stavljen za člana zajednice u Petrovaradin. Ovako je opisan i ako je i prije bio gvardijan u Baču (1752 — 1753) i poslije u svom rodnom Iloku (1767 — 1769). Umro je u Iloku kao jubilarac i concionator generalis u. 79. godini života i 61. redovništva 24. veljače 1789. Nekrolog mu piše u pohvalu: pius et exemplaris, pobožan i uzoran (I, 295).

Nova Gradiška i Zapolje oduzeti franjevcima Godina 1765. bila je godina velike žalosti i jada za cerničke franjevce već od prvog mjeseca. Dne 20. siječnja instaliran je u Novoj Gradiški za župnika novogradiškog i zapoljskog Ecclesiasticus — biskupijski svećenik Gašpar Rebrović. Novoj su župi pripojena sva sela cerničke župe koja su bila u vojnoj krajini. Od 33 sela i zaselka (s Novom Gradiškom) cerničkoj je župi ostalo svega 11 i mali dio Male (od 38 kuća 9): Cernik 89 kuća, Baćindol 39, Banićevac 12, Sinlije 2, Podvrško 40, Opatovac 17, Šumetlica 3, Giletinci 14, Šagovina 23, Drežnik 23, Bukovica 4. Od nekih 860 kuća 275. — Kroničar ističe siromaštvo tih sela... Baćin Do, gdje je izvan sela crkvica svete Magdalene, Podvrško, gdje je drvena kapela posvećena svetim apostolima Šimunu i Judi, Opatovac, gdje je izvan seoca crkvica svetog Stjepana ugarskog kralja, Banićevac, gdje je u selu mala bogomolja, Drežnik, gdje je nekada bila zidana crkva. .., a sada drvena mala bogomolja, Giletinci, kapela svetog Mateja, Šagovina izvan sela kapela svetog Luke Evanđeliste. Nabrojivši to siromaštvo kroničar dodaje: U tim selima naši su patri od pamtivjeka vršili župničke dužnosti, a sada samostan ima upravu dokle se bude 157

sviđalo zemaljskom gospodaru (vlastelinu) i zagrebačkom biskupu. (I, 294 — 295).

Svoj jad iskalio je kroničar (Cerničanin!) još više oštrom osudom prvog novogradiškog župnika: koji je željan masnih dohodaka, pukov­ nika Ljubibratića, zaslijepljenog novcem, učinio svojim prijateljem, a franjevcima neprijateljem i najvećim mrziteljem samostana. Ali tko ulazi u ovčinjak, ne kroz vrata nego od drugud, biva ubijen kao lopov i razbojnik. Tako je i on, novcima i darovima stečenu blagonaklonost raskolničkog pukovnika, morao, s Božjim pripuštenjem, platiti naglom smrću izvan ovčinjaka. Našavši se s pukovnikom u Kukujevcima blizu Mitrovice, u tom ga je selu pukim slučajem ubio pukovnikov sin, dječak od kojih 10 godina, igrajući se puškom. — Tako poginu bez svijeće i bez križa (I, 294).

(Nisu nam poznati nikakvi dokazi da bi župnik Rebrović bio išta kriv cerničkim franjevcima: nisu ga podnosili, jer je došao na ono što je vjekovima bilo njihovo i jer je bio veliki prijatelj s Ljubibratićem koji im je hladnokrvno oduzeo livade više poštujući visoka naređenja nego njihove žalbe).

Gore spomenutog dana, nakon što je požeški župnik barun Josip de Vernek po naređenju zagrebačkog biskupa Thauszya župnika o kojem je bila riječ svečano instalirao, doznačio mu je ne samo zapoljsku župu kojom je ovaj samostan upravljao od pamtivjeka i pod turskim jarmom, nego mu je predao i sela podložna samostanu u Gradiški (na Savi): Dragalić, Bogićevce i druga manja uz njih.

Zadnji upravitelj u Štabu bio je pater Blaž Tadijanović kratko vrijeme. Prije njega upravljao je pater Bonaventura Žličar Cerničanin (a Cernik). U Zapolju je zadnji upravljao pater Pavao Junašević, rodom iz Kovačevca (I, 294).

Dne 17. srpnja 1765. bila je opet kanonska vizitacija zagrebačka.

Kao i godine 1761. ispovjedaonice su u samostanskom hodniku, a ne u crkvi, župnik Marko Miloss (!) ima 50 godina, svećenik je 28 godina, srednje škole (humaniora) svršio je u Požegi, a više (altiora) u Rimu. Redove je primio u Kaloči. — Službu zvonara vrše klerici i braća konverzi.

— U Novoj Gradiški bila je vizitacija 19. srpnja 1765. Župnik Rebrović imao je tada 34 godine. Učitelj je bio Ivan Pichler.

158

Spomen oduzetih filijala u knjizi »Primitaka« 4. Nov. 1760:

5. 9bris 1760: 23. 9bris 1760: 6. Xbris 1760: 10. Xbris 1760: 19. Jan. 1761: 15. Apr. 1761: 21. Jun. 1761: 31. 8bris 1761: 25. 9bris 1761: 29. 9bris 1761: 12. Apr. 1762:

19. Maj. 1762: 22. Jan. 1763: 11. Apr. 1763: 17. Apr. 1763: 5. Mart. 1764: Aprilis 1765:

Donese 0. P. Predikat Matissa opila iz Pervese 1,62 f.

Donese 0. P. fra Barthol iz Ssagovine i Marssicha opila 1,58 f.

Donese 0. P. fra Leonardo iz Tisovcza opila 0,90 f.

Doide za 12 opila koja donese O. P. fra Jako Mali iz Zapolja 1,40 f.

Donese O. P. fra Pavo za 5 Vincsanja iz Ressetara 4,00 f.

Doide za svetog Nikolu iz Zapolja 0,75 f.

Doide Lemozine post 3tium numum iz Zapolja 10,00 f.

Donese O. P. fra Leonardo prossnje iz Petrovich sela 0,51 f.

Donese Antun Ssikutor iz Bodovaljaca za laneno sime 0,60 f.

Doide u Skatulu na Ristianski Duhove po Stobu 2,25 f.

Doide za jedno Vincsanje Dragalichko 2,00 f.

Doide za jedno Vincsanje iz Bergjana 0,85 f.

Doide za jedno Vincsanje ssto Vikar donese iz Lupinje 2,00 f.

Doide za pokojnu babu Junassevku iz Kovacsevcza Zvona, Pratniu i Misu 5,00 f.

Donese O. P. fra Jakob Sridnij za Kaless iz Osstrogverha 12,63 f.

Donese O. P. fra Lovro za ukop iz Godinjaka 0,98 f.

Donese. . . ssto se Tabernakula naesini u Sicsicze 4,00 f. . . . fra Jakob Veliki za Vincsanje iz Obrexi 2,27 f.

Doide za ukop iednog soldata 3,00 f.

Doide a Dno Parocho Stabali dono 4,60 f.

Alasić pater Jakob (1765 — 1766) Marka Miloševića nasljedio je Cerničanin pater Jakob Alasić, izabran na sastanku u Petrovaradinu 26. srpnja 1765. Kroničar kaže (I, 295) da je upravljao cerničkim samostanom samo godinu dana, ali hvalevrijedno. Samostan je dobro obskrbio, obnovio je krov, pokrio novim daskama i nakon sastanka u Somboru 28. listopada 1766. otišao u Našice, željan da mirnije služi Bogu. Bio je još gvardijan u Šarengradu (1754 — 1755) i u Mohaču (1764 — 1765), ali i ondje samo po godinu dana (Kaizer). Čini se da nije volio biti, gvardijan, ali se isto tako čini da je volio biti u Cerniku. U knjizi »Primitaka« stoji: U ime Gospodnje počinje Introitus od 1. kolovoza 1765. u vrijeme gvardijana... Exitus je počeo 10. kolovoza. Među izdacima zabilježeno je: Rujan 1765: Dade se koji su krov pravili i sindalu nosili 7, 76 i pol forinti. Listopad: Dade se Maistorom koi na krovu radise i sindalu nosise 9,82. Studeni: Dadese Maistorom koi radise na pecari, svincu i drugim poslenikom 3,32. Prosinac: Dadese Maistorom koi xlib iliti konal tesase 0,30. Siječanj: Dadese za deset iliada Eksera, iliada po 2 forinta 50, radi krova Manastira 25 forinti.

159

Zadnjih 11 godina života pater Jakob Alasić proveo je u Cerniku. Prema Tabuli od 1777. bio je u Cerniku: aggregatus, examinator (ispitivač), discretus et custos bibliotehecae (I, 306). Od 1778 — 1785. mjesto custos bibliothecae: duhovnik s ovlaštenjem odrešivanja od pridržanih slučajeva. Kao diskret potpisuje samostanske račune od kolovoza 1777. do kolovoza 1786. (osim u travnju i svibnju 1779). Umro je u Cerniku 26. (ili 25.) veljače 1788.

U nekrologu stoji samo da je bio: magister novitiorum emeritus — zaslužni ili isluženi učitelj novaka. U samostanskoj knjižnici nalaze se njegove knjige: Govorenja sveta chjudoredna Ivana Kampadelli, prinesseno na Harvaski od Dominika Pavichichja, popa Huaranina u Mnezzih 1754 (6 D — 38). Na knjizi pod oznakom 3 A — 38 piše na naslovnoj strani: Pro usu fratris Jacobi Alasich, magistri novitiorum 1773. Ima i drugih knjiga.

Junašević pater Pavao (1766 — 1770) Za cerničkog gvardijana određen je na sastanku provincijske uprave u Somboru 28. listopada 1766. Upravljao je samostanom i župom od kraja listopada 1766. do kraja kolovoza 1770. Svojom aktivnošću i neumornom najredovničkijom brižljivošću (sua activitate et indefessa religiosissima solicitudine) ne samo da je mnogo toga što je bilo ruševno obnovio, nego je i ovo krilo što gleda prema istoku uključivši i stepenice nadogradio (inclusive cum schalis seu gradibus superaedificavit) dobivši zato od provincije 500 forinti. Nadograđeno krilo pokrio je novim krovom. U prizemlju toga krila načinjena je pod čvrstim svodom žitnica ili spremište za čuvanje pšenice i drugih takvih stvari. Gore (na katu) uz hodnik koji je već popođen ciglom, čim bude moguće, bit će sagrađene ćelije. — Ovaj hvalevrijedni (praelaudatus) gvardijan učvrstio je i crkveni svod, strašno popucan od potresa. Svi ovi poslovi završeni su sa bijeljenjem cijele crkve 12. kolovoza 1768. Ove pak godine (?), nakon što su završene stepenice od potočne strane, vrlo udobne za uzlazak i silazak, dao je ožbukati, okrečiti i ciglom popoditi hodnik uz crkvu. Isto je tako ove godine pomoću anonimnih duhovnih dobročinitelja popođena crkva četvorastim kamenom sve do stupova niže oltara svetog Križa i svetog Franje. Ujedno su cijelu crkvu pokrili novim daskama (novis scandulis) majstori iz Velike i Radovanaca. Oni su i kupule na tornju ovdje ondje pokrpali (hine inde plicuerunt) pa završivši svoj posao pošteno 24. kolovoza otišli kući (I, 295 i 298, jedan list istrgnut).

Za ovoga gvardijana godine 1768. predali su cernički franjevci po naređenju provincije (ex Mandato Provinciae) Stjepanu Markoviću, vlastelinu kao apostolskom sindiku, vinograd, kako onaj koji su već za turske vlasti posjedovali, a bio je na području koje je pripadalo vojnoj 160

krajini, tako i ovaj koji se nalazi unutar vrtne klauzure (ograde), a posadili su ga — svega — stari dobri patri (Ivanagić i Paunović). Oba su vinograda davala samostanu godišnje redovito oko 400 akova dobrog vina. Ove godine (1768). dao je vlastelin samostanu iz tih vinograda oko 20 akova bijeloga i oko 100 akova crvenog vina, dok je njemu ostalo najmanje 300 akova čistoga vina, jer je berba bila obilna. Obećao je da će samostanu dati i nešto rakije — ex foecibus, ali nije dao ništa. Osim toga obećao je svake godine, i po nasljednicima, davati samostanu takvu milostinju u vinu. Ako ispuni to obećanje, bit će to ovdje zapisano (I, 298).

U vrijeme gvardijana Junaševića 30. svibnja 1768. proputovao je kroz Cernik Josip II. O tome u općoj povijesti Cernika (I, 298 — 299).

Kanonska vizitacija 18. rujna 1769.

Ispovjedaonice su 4 u hodniku. Crkveni starješina kapele svetog Leonarda je provizor vlastelinstva Petar Lemić. U Drežniku je mjesto bogomolje na groblju prije 6 godina sagrađena kapela u selu od drvenih komada, 3 hvata duga, 2 široka, dobro ožbukana i obijeljena, strop u obliku svoda načinjen je od dasaka. Krov je dobar, ali poda još nema.

Gvardijan pater Pavao Junašević, rođen u Kovačevcu novogra­ diške regimente, ima 53 godine, redovnik je 35 godina, svećenik 29.

Filozofiju je studirao u Beogradu, moralnu teologiju u Iloku. Niže redove i subđakonat primio je od beogradskog biskupa Antuna Vagraina, đakonat i prezbiterat od nadbiskupa Patačića. — Službu zvonara vrši Stjepan Sokić. Klerici se ne spominju. Obstetrix nulla. Nijedna primalja (koju bi vizitator odobrio).

Slijedi izvještaj koliko je u kojem mjestu bilo kuća, vjenčanih pari, sposobnih za ispovijed, krizmanih i svih zajedno: Cernik: 88, 120, 385, 396, 529.

Mala: 14, 30, 95, 102, 143.

Baćindol: 40, 99, 321, 178, 386.

Bukovica: 4, 6, 26, 20, 30.

Opatovac: 18, 65, 190, 84, 248.

Podvrško: 44, 107, 406, 144, 489.

161

Sinlije: Giletinci: Šumetlica: Šagovina: Ukupno:

13, 15, 30, 25,

28, 28, 54, 46,

89, 112, 188, 160,

61, 16, 177, 157,

108.

149.

271.

224.

291,

529,

1784,

1184,

2304.

Očevidno je Banićevac stavljen u Sinlije, a Drežnik u Šumetlicu.

Dohoci samostana znatno su pali. Zato u samostanu neko vrijeme nije bilo klerika, a provincija je morala pomoći da se samostan može dograditi.

U rujnu 1769. ostavio je Cernik naš kroničar pater Marko Žličar.

Potpisujući račune mjeseca kolovoza dodao je svom potpisu velikim slovima: ULTIMO! (posljednji puta!). Pišući kroniku upravo u vrijeme kad je Ljubibratić cerničkim franjevcima oduzeo tri velike livade, biskup dvije trećine župe, vlastelin oba vinograda, nije znao suspreći svoje ogorčenje, ali kao kroničaru teško da mu je u cerničkoj kronici i jedan drugi ravan.

Za Junaševića se još znade da je bio prvi upravitelj župe u Sotu. Župa je osnovana 1742, a 1755. franjevcima oduzeta (Crtice 360). Bilo mu je to prvo župnikovanje, jer je tada imao samo 23 godine. Cernička opet kronika kaže za Junaševića da je kao zadnji od franjevaca hvalevrijedno upravljao zapoljskom župom četiri posljednje godine prije nego su u tu župu ušli biskupijski svećenici (qui ante petrinorum ingressum laudabiliter Zapoliensem Parochiam 4 annis ultimus administravit (I, 295). Zabilježena su i neka njegova krštenja u Cerniku 1765. i 1766.

Završivši svoj gvardijanat ostao je u Cerniku još 6 godina. Kao samostanski diskret svaki mjesec potpisuje samostanske primitke i izdatke od rujna 1770. do lipnja 1776. Dvije godine kasnije umro je u Šarengradu 16. srpnja 1778. apolexia tactus, od kapi. Imao je 59 godina i 43 redovništva. I nekrolog i kronika i vizitator kažu da je bio iz Kovačevca. On se sam na svojim knjigama volio potpisivati kao Cerničanin. Na knjizi: Sermones indifferentes pro variis diebus, Andreae Kollenich... Tyrnaviae 1722. koja se u samostanskoj knjižnici nalazi pod oznakom 2 E — 49, napisao je: Pro usu simplici Pauli Junassevich a Czernik i na knjizi pod oznakom 2 B — 123: Ad simplicem usum fratris Pauli Junaseuich a Czernik dedit ad conventum Czernikiensem.

162

Zetović pater Ivan (1770 — 1772) Prema knjigama samostanskih primitaka i izdataka Zetović je bio gvardijan u Cerniku od početka mjeseca rujna 1770. do 8. srpnja 1772. U kronici imamo svečano-suhoparnu bilješku kako je studioso sub gvardianatu (u vrijeme brižnog gvardijana) poštovanog patra Ivana Zetovića 3. svibnja 1771. u Cerniku bio sastanak def ini tori ja provincije pod predsjedanjem generalnog vizitatora patra Antuna Simunarića, ladislavske provincije i gvardijana u Varaždinu. Zatim slijedi još svečaniji i suhoparniji izvještaj da je iste godine (bez datuma) održan provincijski kapitul u Našicama pod predsjedanjem biskupa Paxya u prisustvu generalnog vizitatora. Zašto biskup na kapitulu? O tome ni riječi. Dolazi vrijeme kad će se u kronici događaji bilježiti, ne iskreno kao dosad, nego kao da će na carsku cenzuru.

Dne 7. listopada 1771. bila je u Cerniku i kanonska vizitacija župe (III a, 139). Za cerničku crkvu kaže vizitator jasno i točno da je sagrađena eleganter godine 1744. darovima pobožnih vjernika.

Zetović je ostao u Cerniku, čini se bez prekida, sve do svoje smrti. Potpisivao je samostanske račune od rujna do studenog 1773. Od kolovoza 1777. do siječnja 1778. Od svibnja 1778. do kolovoza 1781. Od 1775 — 1786. kroničari svake godine upisuju u kroniku sve osobe samostanske zajednice (tabulu) i sve promjene u osoblju. Kroz sve to vrijeme Zetović je u Cerniku. Godine 1775. nema označenu nijednu dužnost. 1776. postaje ispitivač examinator) i ispostavljač u rješavanju slučajeva. 1777. još k tome diskret, 1778. i 1779. još k tome (choristta) korista. 1780: fratrum clericorum informator in scientis morali, predavač morala. 1780 — 1783: uz dosadašnje dužnosti još i upravitelj župe i vjeroučitelj.

Od ljeta 1783. nije više ni upravitelj župe ni vjeroučitelj. 1784: Lector Theologiae. 1785: samo ispitivač i ispostavljač slučajeva. Za 1786. i 1787. nema u kronici samostanske tabule. Od 1788 — 1792. opisuje se samo rat s Turskom. Samostan je pretvoren u vojnu bolnicu. Osim u 10 soba svuda leže zaraženi vojnici, šest patera zarazilo sc i umrlo dvoreći te vojnike. Jedan od njih bio je i pater Ivan Zetović iz Đakova: infirmis militibus inserviens (I, 300—321). Umro je u 63. godini života i 46. redovništva 29. travnja 1789. Po krštenju zvao se Marko.

Slunsky pater Benedikto (1772 — 1775) Izabran je za cerničkog gvardijana na sastanku provincijske uprave u Baču 26. srpnja 1772. Knjige računa kažu da mu je gvardijanat trajao od 8. srpnja 1772. do 18. kolovoza 1775. Kasnije je još bio gvardijan u Iloku (1780 — 1782), upravitelj župe u Banovcima 1790. (Sch 1790, 21). Umro je u Zemunu 18. prosinca 1799. ali ne kao zemunski pater nego kao župnik u Rači, jednoj od najslabijih župa (na kojoj nijedan biskupijski svećenik nije mogao izdržati). Imao je 74 godine, od toga 53 bio redovnik. Njegovo rodno mjesto je Druholec u današnjoj Čehoslovačkoj.

163

Godine 1773. pismom zagrebačkog biskupa Josipa Galjufa (1772 — 1786) ustanovljena je bratovština Presvetog Oltarskog Sakramenta.

U cerničkoj župi naređuje se 24-satno klanjanje Presvetom Sakramentu ne samo 14. siječnja kao do tada, nego i 16. listopada. Na taj su dan dobivali potpuni oprost svi koji su se integre doloroseque (potpuno i skrušeno) ispovjedili, pientissime (vrlo pobožno) pričestili i jedan čitavi sat bez prekida pred Presvetim klečali (I, 301).

Počevši od godine 1773. svaki je samostan morao carskoj komori poslati godišnji izvještaj koliko ima dohodaka i koliko je za svakog redovnika potrebno da može pristojno živjeti (I, 301).

Premda su franjevci molili da im se na kapitul ne nameću nikakve ni svjetovne ni crkvene osobe, opet je na kapitulu u Iloku 28. kolovoza 1774. bio novi i prvi biskup sjedinjenih biskupija bosanske i sirjemske Mato Kerticza (I, 301—302).

Perišanović pater Lovro (1775 — 1776) Perišanovića je provincijska uprava izabrala za gvardijana u Cerniku na sastanku u Velikoj 24. kolovoza 1775. Samostanski se računi vode pod njegovim imenom već od 18. kolovoza. Početkom druge godine svoga gvardijanata u kolovozu 1776. započeo je obnovu tornja, ali je i on već 30. rujna 1776. podlegao nekoj zagonetnoj bolesti, koja je u samostanu harala prema nekrologu od početka 1772, a prema kronici od 1773. — Perišanović je bio Brođanin. Imao je brata kojemu su u lipnju 1777. poslana u Brod 2,33 i 1/2 forinta (Brodium Fratri pie defuncti R. P. gvardiani, knjiga izdataka). Prema Kaizeru bio je pater Lovro gvardijan u Baču (1758 — 1759) i u Požegi (1770 — 1773). Od 1764. do 1766. krštava djecu u Cerniku. Navršio je 49 godina, a 32 bio franjevac.

Kod oltara svetog Križa pod crkvom pokopana je 6. prosinca 1775. Paula Curić, žena Tome iz Opatovca, 84 godine stara, možda neki rod patru Petru Curiću koji je tada bio u Cerniku i nasljedio Perišanovića u gvardijanatu. — Gdje i Paula Curić, pokopan je i dugogodišnji samostanski sindik Antun Živković, star 76 godina, umro 14. svibnja 1776, (I, 299).

Na blagdan Imena Isusova, 14. siječnja 1776, kad je u Cerniku 24-satno klanjanje Presvetom Sakramentu, služio je svečani pontifikal opat, prepošt čazmanski, kanonik zagrebački i pomoćni biskup Josip barun a Wernek (I, 302).

Od godine 1775. sve češće se u kronici nalazi samo tabula (popis) samostanskog osoblja s označenim dužnostima, tko dolazi novi, tko 164

ima otići i kuda. Dodaju se k tome razni dekreti. Sinove svetog Franje sve više steže i preodgaja carska i biskupska ljubav. Oni provode više zatvoreni samostanski nego franjevački život. U Cerniku ih bude po 13 svećenika i po petero braće, ponekad i koji klerik.

Curić pater Petar (1776 — 1778).

Curić je nakon smrti Perišanovića najprije bio samo predstojnik samostana i upravitelj župe. Listopadske račune 1776. još je potpisao kao diskret. Ispred mjeseca studenoga piše: Introitus (Exitus) 9bris anni eiusdem... sub Gubernio... Praesidentis Petri Czurich. Nastavio je u kolovozu započetu obnovu tornja i završio u studenom. Tom je zgodom popravljen i samostanski krov, osobito nad hodnikom prema koru. Troškovi tog popravka koje je snosio samostan iznosili su 80 forinti (I, 303).

Za ovog gvardijana 14. ožujka 1777. provincijal Ladislav Spaić ostavio je u Cerniku dekret kraljevskog vijeća o pravu azila. Prepisan je u kroniku (I, 303—304).

Prigodom svog posjeta ovim skrajnjim granicama kršćanstva, putujući iz Požege i Novu i Staru Gradišku, dne 29. travnja 1777. oko 10 sati prošao je kroz Cernik bez zadržavanja austrijski vojvoda Maksimilijan najmlađi s pratnjom (I, 305). Isti dan i u isti sat besplatno je pokopan u kripti ispod crkve substitut Lemić (Petar) koji je 16 godina s veseljem činio mnoge usluge samostanu i crkvi (I, 305).

Dne 26. lipnja palo je mnogo snijega. Tri dana velika hladnoća.

Ograđen je vrt ispred samostana s istočne strane.

Dne 9. srpnja pater Curić imenovan je gvardijanom patentaliter pred cijelom zajednicom (I, 305). Imenovanje je došlo radi kapitula koji je održan u Baji 28. kolovoza 1777. Isti kapitul ga je i potvrdio za gvardijana (I, 306).

Posveta crkve 17. srpnja 1777.

Na molbu patra gvardijana i patra Đure Rapića, šestgodišnjeg lektora, prigodom vizitacije u slavonskim stranama, biskup Josip Galjuf posvetio je našu crkvu svetog Petra. Dne 17. srpnja oko 7 ujutro sav je narod pozvan da se skupi za procesiju koja (kod posvete crkve) mora biti (ad debitam processionem formandam). Narod se 165

zajedno sa svećenicima iste crkve postavio na trgu za doček njegove preuzvišenosti. Funkcija je počela u pol 8, a završila u pol 11 uz svečanu asistenciju prečasne gospode zagrebačkih kanonika Nikole Dolovca i Antuna Mandića, prebendara i kantora Petra Reprovića, ceremonijara Đure Zladovića, dekana i župnika novogradiškog Ignaca Florijana Supančića, dekana i župnika brodskog Andrije Krčelića, župnika kopaničkog Ivana Radinovića, novokapelačkog Tome Gregorovića, Parochi Kovacsiensis (Kobaš) Ivana Zemljaka, Parochi Dubovaczensis Matije Erdelaka, Parochi Methirucensis (Međurić) Nikole Protulipca, Parochi Jazaviczensis Mije Maurovića, isto tako i poštovane gospode kapelana Gabrijela Jankovića, Ivana Wittmanna, Nikole Susturića, Ferdinanda Trepini, Antuna Ivaničića, Marka Čakalića i nekih otaca naše provincije: poštovanog patra Marka Hercegovića, definitora, Ivana Jankovića gvardijana starogradiškog, Franje Jošića gvardijana požeškog, njemačkog propovjednika u Staroj Gradiški Placita Gisveina, hrvatskog propovjednika ondje Tadeja Butirskog, patra Tobije Cernovića i cijele časne zajednice ovog samostana svetog Petra. Poslije završene posvete... Josip barun de Vernek, biskup sardički i generalni vikar za slavonske strane, pjevao je svečanu misu kod koje je s velikim žarom duše prisustvovao i... biskup. — Kad je sve ovo završilo, krenuli su na ručak u Novu Gradišku. Nakon ručka označio je krizmenim svetim uljem narod pozvan na krizmu i u tome je apostolskom trudu neumorno ustrajao, dok nije i zadnjega krizmao. — Dne 19. srpnja predobri je pastir duše, ostavivši primjer dobrote, pobožnosti i najveće ljubavi, u 6 sati poslije ručka otišao u Požegu (I, 305—306).

BOLEST U SAMOSTANU Nakon Perišanovića u roku od godinu dana u cerničkom je samostanu umrlo još šestero braće od iste bolesti. Morbus quidam, cuius origo penitus ignoratur. Neka bolest kojoj je uzrok potpuno nepoznat.

Neki nagađaju da joj je uzrok rakija, drugi da je kriva voda. Meni se čini da nije ni jedno ni drugo, kaže kroničar. Bolest počinje strašnim nutarnjim grčevima (imprimis corrosiones miro modo interiora extorquent), zatim slijedi grčenje (contractura) gotovo svih udova, a najviše ruku, tako da bi bolesnik, kad ne bi umro, ostao najbjedniji bogalj kroz cijeli život. No mnogi (quamplurimi) umiru, što više, jedva se koji otme sm166

rti (paucissimi mortem evadunt). Ta je činjenica natjerala strah u kosti cijeloj provinciji. Smatra se da je ovdje nešto kao klaonica i mučilište za ljude i da se ovamo šalju oci i braća da bi životom platili svoje krivnje.

Bolest još uvijek hara, piše kroničar bez datuma krajem 1777. (I, 307).

U ožujku i lipnju 1778. bilježi se odlazak krajišnika u rat (I, 307 i 308).

ORGULJE Dne 10. svibnja 1778. dopremljene su ovamo orgulje iz Našica.

Za te je orgulje provincija dala nešto našičkom samostanu i poslala ih ovamo, dok se Našice diče novim i krasnim (I, 307).

Nekrolog kaže da je Curić mnogo godina revno upravljao raznim župama (plurimis annis zelosus parochiarum administrator). Rođen je oko 1716. u Opatovcu u cerničkoj župi, no i on se voli potpisivati: a Czernik, Cerničanin. Volio je i službovati u Cerniku.

Jedno je dijete u Cerniku krstio već 19. srpnja 1742. Češće krsti od 16. listopada 1748. i kroz cijelu 1749. godinu. Ima njegovih krštenja i 1767. Od kolovoza 1767. do veljače 1768. i od rujna 1773. do listopada 1776. kao diskret potpisuje samostanske račune. Bio je posljednji franjevac, koji je upravljao pakračkom župom do 7. siječnja 1754. (Izvještaj ka­ nonske vizitacije II, 110). Godine 1761. 26. svibnja nalazi ga vizitator kao župnika u Staroj Gradiški i kaže: onaj isti koji je posljednji od franjevaca upravljao u Pakracu, ima 44 godine, 21 godinu je svećenik, oriundus ex Opatovacz prope Czernik (rodom iz Opatovca kod Cernika). Filozofiju je studirao u Baji, teologiju dijelom u Ferari u Italiji, dužnosti zadovoljava, ñeque ullus defectus, nema nikakvih manjaka (III, 51). Po tabuli (I, 302) 1775. i 1776. Curić je u Cerniku diskret i spiritual s ovlaštenjem odrešivati od rezervata. Kao gvardijan i župnik bio je 1777. i examinator, ispitivač uz Jakoba Alasića i Ivana Zetovića.

Godine 1790. bio je kapelan u Velikoj (Catalogus 1790,3), 1794. opet je u Cerniku: aggregatus, discretas, spiritualis cum facúltate a reservatis (I, 322). Umro je u Požegi 5. listopada 1800. kao jubilarac sa 84 godine i 66 franjevaštva.

Schuh pater Zaharija (1778 — 1780) Bio je u Cerniku gvardijan od sastanka provincijske uprave u Radni 10. svibnja 1778. do kapitula u Mohaču 31. kolovoza 1780. Iz Cernika je otišao za gvardijana u Mohač (1780 — 1781). U njegovo vrijeme konačno je učinjen kraj i onoj zagonetnoj bolesti, koja je harala u samostanu 6 godina (a 6 annis). Poslan od velikog župana došao je 2. lipnja 1778. liječnik da zajedno s jednim županijskim prisežnikom pregleda samostan. Pronašao je da su uzrok gore opisane bolesti dvije sobe, prve 167

do crkve u prizemlju. Zabranio je u njima stanovati i — hvala Bogu — bolesti više nema (I, 308).

Iz izvještaja kanonske vizitacije s datumom 24. svibnja 1780. (VI, 33—34) navodimo ovdje koliko je koje selo cerničke župe imalo: kuća, stanovnika, vjenčanih parova, sposobnih za pričest, krizmanih i nekrizmanih.

Cernik: Šagovina: Drežnik: Podvrško: Baćindol: Banićevac: Mala: Giletinci: Šumetlica: Opatovac: Bukovica: Sinlije: Ukupno:

86, 30, 31, 44, 38, 16, 15, 16, 4, 20, 10, 2, 312,

652, 306, 351, 587, 469, 155, 171, 187, 35, 327, 68, 17, 3725,

126, 58, 73, 107, 97, 36, 36, 42, 6, 68, 13, 3, 665,

408, 176, 239, 422, 378, 110, 126, 178, 18, 240, 47, 14, 2296,

452, 176, 218, 334, 252, 82, 129, 127, 22, 170, 29, 8, 1999,

200.

130.

133.

253.

217.

73 42.

60.

13.

157.

39.

9.

1326.

Za gvardijana kaže vizitator da ima 41 godinu, 21 godinu je redovnik, 15. svećenik.

Studirao je samo moral. Sve redove dao mu je biskup Ćolnić. — Godine 1790. bio je pater Zaharija — kao član samostanske zajednice u Földvaru — sacellanus, kućni kapelan, kraljevskog komornika Grudla Tengelicija (Sch 1790, 18). Umro ju u mjestu Kapolna kao jubilarac u 82. godine života 14. studenoga 1821.

Tadijanović pater Marko (1780 — 1781) Po tabuli bio je gvardijan, ispitivač i protokolista. Rodio se u Rastušju kod Broda. Iza svog gvardijanata koji je trajao od rujna do rujna ostao je još 1 god. kao vikar u Cerniku. Tabulom od 28. kolovoza 1782. premješten je u Brod, gdje je umro već 29. prosinca 1782. u 40. godini života i 21. redovništva.

Za ovog je gvardijana u kronici zabilježena samo smrt Marije Terezije i nastup na prijetsolje njezina provorođenca Josipa II s dodatkom: Koliko je ovaj objavio dekreta (Intimata) može se vidjeti iz ovog protokola i samostanskog arhiva (I, 310, 311 i 317).

168

Stojanović pater Josip (1781 1782) Opet (jednogodišnji) gvardijan, ispitivač, protokolista od sastanka u Somboru 29. kolovoza 1781. do sastanka u Mohaču 28. kolovoza 1782. Brođanin. Književnik. Iz Cernika je premješten u Požegu (I, 317). Bio je gvardijan još u tri samostana: u Požegi 1785 — 1788, u Baji 1791 — 1794. i u Vukovaru 1803 — 1806. Prema katalogu osoblja provincije od 1790. bio je kapelan gradiške krajiške pukovnije (23). Kao duhovnik gradiščanske pukovnije u Sleziji slavi Laudona u posmrtnoj besjedi jezično vrlo lijepoj. (Crtice 423). Objavio je još neke govore i nedjeljne propovjedi: idiomate Illyrico, jezikom hrvatskim ili kako se onda voljelo reći: slavonskim, (Brevis memoria 46—48). Prema Jakošiću sastavio je i dvije latinske pjesme o vojevanju gradiške regimente čiji je duhovnik bio u vrijeme rata Austrije s Turskom (1788 — 1790). Na slavonski način opjevao je: Osvojenje Berbira (Budim 1789. Vidi: Nova Revija 1926, 3—4, 416).

Kombol kaže za Stojanovića da je poznat kao propovjednik, ali slabo pero. Kao i drugi franjevci voli pučki ton, dakako slavonski. Posiže za starijim djelima (Marulićem) koja potiču na pobožnost i prerađuje ih za svoje vjernike. Po Marulićevom spjevu: Govorenje svetog Bernarda od duše osujene — spjevao je: Tužbu duše i tila osuđena (Budim 1794), a prema Marulićevom: Prikazanju od nevoljnoga dne — napisao je svoju: Uspomenu općenskoga suda (Budim 1795). Staru temu o prepiranju duše i tijela na smrtnom času Stojanović završava s navještajem skore propasti svijeta, jer je zavladala laž i bludnost: Laž s privarom sada po kuća se šeće, bludnost svuda vlada, na miru stat neće.

U Uspomeni općenskoga suda kudi one koji pozivaju ljude da uživaju: Al’ kuda ste pošli? što li govorite?

Do pakla ste došli, ružno razložite.

Obara se i na suvremene »prosvitljene« Volterovce: Svi koji velite da ste prosvitljeni, s Volterom želite ostat zaslipljeni.

Na kraju u Ponukovanju poziva vjernike da se ne daju varati spisima prosvjetitelja koji: 169

Svojim zlim izgledom i jezikom ružnim mloge vuče k sebi s pismom kužnim.

To su ljudi koji neće da čuju za ispovijed, psuju i ruže redovnike: Svaki od njih mami mlogi puk pobožni: Uče, pišu, viču, zločest izgled daju...

U crkvi neće da se prekrste, nego se bludno razgledaju: božicama znadu poklonit se zdravo, a Bogu ne dadu što bi bilo pravo.

Od Božjih riječi prave šalu, ne prestaju: kudit što misnici uče, dok od stada svoga pisaoce slave (Kombol 335, Georgijević 265 — 266).

Stojanović je umro u Vukovaru 31. siječnja 1814. kao bivši savjetnik (exconsultor: Konzultori su uvedeni po naređenju Josipa II mjesto definitora). Imao je 68 godina, 51 redovništva.

Hungar pater Silvester (1782 — 1783) Gvardijan, ispitivač i protokolista od sastanka u Mohaču 28. kolovoza 1782. do kapitula u Budimu 28. kolovoza 1783. Također Brođanin. Kao da je uprava provincije znala da će ti brođani biti gvardijani samo po jednu godinu, odredila je Ivana Zetovića da u te tri godine bude upravitelj župe. Hungar (Ungar) je bio lektor teologije. Jednu je godinu bio gvardijan i u Našicama (1780 — 1781). Iz Cernika je premješten u Radnu (I, 317—318).

Još jednom doći će za gvardijn u Cernik i položiti život dvoreći zaražene vojnike.

Mandikić pater Hijacint (1783 — 1788) Izabran je za gvardijana na kapituJu u Budimu 28. kolovoza 1783. Pod njegovim gvardijanatom (sub gvardianatu...) potpisivani su samostanski računi od 14. kolovoza 1783. do 20. veljače 1788. Za prve tri godine tog gvardijanata imamo tabule u kronici (I, 318—320), Mandikić se navodi kao bivši definitor (u trogodištu provincijala Josipa Jakošića 1780 — 1783), upravitelj župe i gvardijan. Kasnije će i on još jednom biti gvardijan u Cerniiku. Kao mladi pater bio je: Illustris Regiminis Brodensis Castrensis Administrator per annos tres, tri godine vojni dušobrižnik slavne brodske regimente, kaže Pavić (Ramus 74) u djelu štampanom 1766. Neprolog kaže: olim tempore belli borussici capellanus regiminis brodensis: u vrijeme pruskog rata kapelan brodske regimente. Već je rečeno kako je poslije smrti gvardijana Franje Martinkovića (28. prosinca 1763.) kao predstojnik upravljao samostanom do kapitula u Baji 17. svibnja 1764: s malo koristi (I, 295). Njegov drugi gvardijanat u Cerniku (1794 — 1797) Kaizer navodi pod imenom Petar Mandikić, iako i u kronici (322) i u raznim dokumentima stoji Hijacint.

Postojao je i pater Petar Mandikić. Taj Petar bi prema Kaizeru godine 1765. imao biti gvardijan i u Iloku i u Sarendradu. Možda je i tu, u jednome od tih mjesta, stavljen Petar mjesto Hijacinta. Godine 1766 .bio je Hijacint Mandikić gvardijan u Baji. U Našicama je Hijacint Mandikić bio gvardijan prije Silvestra Ungara jednu godinu (1779 — 1780). U Cerniku mu je ovaj puta Ungar bio i prethodnik i nasljednik. Obojica su bili rođeni Brođani.

170

U samostanskom arhivu čuva se jedan primjerak izvještaja kraljevskoj komori o samostanskim prihodima i troškovima s datumom od 20. lipnja 1784. Bio je to obrazac koji je trebalo ispuniti: Biskupija: Zagrebačka, Županija: Požeška, Samostan: Otaca franjevaca... u Cerniku. Annuus proventus (godišnji prihod), Habet annuas errogationes (ima godišnje izdatke). Ovdje izostavljamo one točke na koje je napisan odgovor: nihil nulla, nullus (ništa nijedna, nijedan).

3. In fundis, utpote: Vineas, Agros, Prata, Sylvas, Hortos etc, e quibus annue participantur: (posjed zemlje: Vinogradi, oranice, livade, šume, vrtovi itd. od kojih se godišnje dobije: (odgovor) jedna livada u samostanskoj cinkturi iz koje, kad je dobra godina, dođe 20 vozova sijena. Kad bi se prodalo, donijelo bi: 40,00 forinti. Šljivik iz kojega se dobije 86,52 f. Vrt za kuhinju čiji se urod može procijeniti na oko: 30,00 f.

6. Za tekuće mise: 309,49 forinti. Za zvonjenja i ukope (comitiva): 24,17. Proincryptatione (za ukope u grobnice pod crkvom): 15,00. Za pjevanje antifone: Zdravo Kraljice i responzora svetog Antuna (Si quaeris): 17,30. Milostinja u novcu: 187,40. Milostinja u naravi: 1.028,23. Ukupno 2.604,08.

Troškovi: 11. Za hranu, odjeću, obuću, liječenje i lijekove izdano u gotovom: 636,57. Za sluge dano u gotovom: 70,00. Dimnjačaru (caminario et quibusdam diuonalistis) i nekim nadničarima: 12,50 Za 20 osoba koje se stalno hrane u samostanu, od toga 11 svećenika i 5 braće. Uz ono što se dobije prošnjom i od župljana za sve ovo izdano je u gotovom novcu ukupno: 719,47.

12. Ad pias errogationes: za svijeće u crkvi: 69,37. Za ulje pred Presvetim: 39,00.

Za bijelo misno vino: 16,00. Za dva ministranta: 15,26. Krojaču za popravak paramenata: 15,00. Pralji svetog ruha: 4,00.

13. Za popravak crkve: 102,22. Za popravak samostana: 285,45. Uzdržavanje i popravak raznih drugih stvari: 47,44. Ukupno za ovo pod 12. i 13: 1.314,41.

Troškovi u gotovom novcu nadvisuju prihode zato što je ove godine sagrađena (valjda bolje uređena) kripta i zato što su ove godine u jednom krilu (istočnom!) samostana sagrađene ćelije ušteđevinom iz prošlih godina. U Cerniku. . .

PS! (Dodano): Kad je pisan izvještaj bilo je u samostanu 11 svećenika i 5 braće.

Poslije je jedan svećenik premješten, ali se nadam da će mjesto njega doći drugi, a dva su brata umrla. Tako ima sada u samostanu 10 svećenika i 3 brata.

Po uredbi cara Josipa II svaka si je samostanska zajednica morala sama birati gvardijana. Birati gvardijana imali su pravo samo svećenici ili patri dotičnog samostana. Ta uredba izdana je 10. siječnja 1785. i cernički su patri u prisustvu bosanskog (đakovačkog) biskupa Augustina Okića 12. veljače iste godine izabrali sebi — prvi put u povijesti — patra Hijacinta Mandikića, dotadašnjeg gvardijana i tako mu produljili gvardijanat na tri daljnje godine. Izbor je objavljen 4. travnja. Izvještaj o tom i tabula stavljeni su u kroniku (I, 320). Osim tog izbora i slijedećeg koji je bio 26. veljače 1788. u tom trogodištu zabilježena je u kronici samo jedna poplava.

171

U samostanskom arhivu čuva se izvještaj o dugovima župe i samostana. Mandikić navodi da je zahtjev da pošalje izvještaj primio 20. prosinca 1785, a sam izvještaj nosi datum 23. prosinca. Zaklada Mije Pustajića koja iznosi 300 foriniti, a cerničke franjevce obvezuje da svake godine služe svete mise, posuđena je Cerničanima: Mati Matkoviću 100 forinti, Đuri Laziću 100 forinti, Franji Miškatoviću i Luki Pauriću po 50 forinti. Dužnici su se obvezali vratiti dug do 25. svibnja 1786.

Novac iz blagajne kapele svetog Leonarda uzeo je Cerničanin Nikola Lemić, vlastelinski špan i substitut sindika ovog samostana, ujedno i starješina iste crkve. On je to učinio više iz pobožnosti, nego radi potrebe, da kasa kapele poraste. Pripravan je, čim bude opomenut, u roku od mjesec dana vratiti novac. Namjera mi je u istoj kapeli sagraditi kor od solidnog materijala (prvi je kor bio drveni) i podići pristojnu propovjedaonicu, jer ondje bude dva put godišnje velki concursus populi. Možda će mi i taj novac trebati za namjeravam posao.

Dne 13. listopada 1786. Mandikić izvješćuje namjesničko kraljev­ sko vijeće u Budimu o smanjenju dohodaka cerničke župe. Isto je kra­ ljevsko vijeće odredbom (Intimatum) od 29. ožujka 1785. ukinulo taksu za krštenje: za 206 krštenja po 20 krajcara došlo bi 41 forinti i 20 krajcara.

Ukinuta je trećina milostinje iz kapela. Trećine bi došlo 34 forinta i 85 krajcara. Ukinuto je i davanje suhog mesa, odnosno u novcu 7 krajcara od svake kuće prigodom blagoslova. Od 300 kuća došlo bi 35 forinti i 12 forinti za blagoslov vode... Tako su dohoci smanjeni za 123 forinta i 15 x (krajcari — crucigeri). Arhiv.

Kao cernički gvardijan pater Hiacint Mandikić 18. studenoga 1787. potpisuje popis svega što je cernički samostan dobio od ukinutog samostana u Staroj Gradiški: posuđe i ruho iz crkve, posuđe i oruđe iz kuhinje, blagavaonice, burad iz podruma, razne namirnice, vino, dva vola, 10 krava, 1 tele, 5 jednogodišnjih svinja, nešto stočne hrane i knjige samostanske i crkvene. Sve su stvari procjenjene i cijena im je označena.

Popis je na njemačkom jeziku. Neke od tih popisanih stvari gvardijan je privremeno ostavio našim patrima, koji su ondje i dalje ostali upravljati župom. Sve su te stvari koje su tamo ostale i popisane su u dodatku — zauvijek ostale onoj župi (arhiv).

S tim u vezi piše kratko tadanji provincijal Josip Pavišević: Pro memoria! P. Philippus Szabo, p. Thomas Varssich et P. Paschalis Wermann Vetero-Gradiscae Curatores animarum a die 18. huius Familiae Cernikiensis Conventus adscripti manent (Na znanje! Pater Filip Szabo, pater Toma Varšić i pater Paškal Wermann, dušobrižnici u Staroj Gradiški od 18. ovog pripadaju zajednici cerničkog samostana (arhiv).

Lista rođenih, umrlih i vjenčanih u cerničkoj župi od 1. siječnja 1787. do 1. siječnja 1788: 172

Cernik Schagovina: Giletincza: Schumeticza: Mahla: Drexnik:

31, 19, 8, — 11, 16,

63, 20, 12, 1, 8, 42,

3.

— 2.

— — —

Parvum Baćindol: Magnum Baćindol: Opatovacz: Podversko: Banichevacz: Sindlie:

4, 26, 14, 19, 7, 1,

7, 37, 44, 29, 24, —

1.

3.

— — — —

Ukupno: 156 rođenih, 287 umrlih i 9 pari vjenčanih (arhiv).

Bila je to godina žalosti! Skoro dva put više umrlih nego rođenih.

U većini sela nijedno vjenčanje.

Baćindol se ovdje naziva: Veliki (Magnum) Baćindol, a Bukovica: Mali (Parvum) Baćindol.

Dne 9. veljače 1788. navješten je Turskoj rat. Isti dan u pol 9 ujutro počela je ofenziva na suhim granicama i kod Stare Gradiške na Turski Berbir (Bosanska Gradiška). U našem je samostanu po naređenju kraljevskog namjesničkog vijeća u Budimu uređena bolnica u koju su došli bolesni vojnici gradiške regimente, zatim Caroliani i Palfiani, izmješani kako su prilike zahtjevale. Iz ovih zadnjih pukovnija (Karlove i Palfijeve) neki su smještani u kasarnu, a neki u vlastelinski dvorac. Od 16. veljače u samostanu su zauzete sve sobe i hodnici izuzev 10 soba koje su ostavljene redovnicima. Dne 17. veljače došao je u Cernik sam car Josip II da pregleda bolnice. Ušao je i u crkvu i poklonio se Presvetom (I, 321).

Hungar pater Silvester (1788 — 1789) Mjesto u ljetnim mjesecima po starom običaju franjevci sad po carskom naređenju biraju gvardijane na kraju zime. Kad su patru Hijacintu izašle tri godine, dne 26. veljače 1788. cernički patri izabrali su si za gvardijana, ne jednog između sebe, nego onog koji je bio gvardijan prije Mandikića, patra Silvestra Hungara. Ovaj si je izabrao za vikara patra Marka Gužvića koji će ujedno biti i jutarnji propovjednik (qui simul matutinus...). Za nedjeljnog propovjednika patra Andriju Liščevića, za blagdanskog Ivana Zetovića. Za kapelana in districtu Opatovac patra Luku Karalića, a u šagovačkom distriktu patra Stanka Sudarevića (I, 320).

Iz ovog vremena čuva se u arhivu osobnik (izvještaj o osoblju) samostana, sastavljen na njemačkom jeziku. (Krsno ime, prezime, redovničko ime, služba, narodnost, rodno mjesto, starost, datum ulaska u red i datum zavjeta):

173

Andreas Hungar P. Silvester, Gvardianus und Verwalter, Illyrer von Brod, 42 (alter), 8.

Sept. 1761, 8. Sept. 1762.

Franciscus Guxvich P. Marcus, Vicarius und Frü-Prediger, Illyrer von Brod, 62, 11. Aprilis 1742, 18. Aprilis 1743.

Marcus Zetovich P. Johannes, Feüertagsprediger, Illyrer von Diakovar, 61, 4. Jun. 1743, 4.

Jun. 1744.

Georgius Karaiych P. Lucas, Kaplan, Illyrer von Sicse, 53, 24. Maj 1755, 24. Maj 1756.

Mathias Szabo P. Philippus, militär-KapIan, Unger von Földvar, 48, 8. Sept. 1758, 8. Sept.

1759.

Christophorus Fogl P. Innocentius, Organist, Böhm von Eger, 34, 26. Nov. 1769, 27. Nov. 1770.

Nicolaus Liscsevich P. Andreas, Sonntagsprediger, Illj’rer von Possek, 37, 14. Jul. 1772, 14. Jul. 1773.

Martinus Varshich P. Thomas, Verwalter in Alt-Gradiska, Illyrer von Brod, 36, 14. Jul. 1772, 14. Jul. 1773.

Antonius Sudarevich P. Stanislaus, Kaplan, Illyrer von Bacs in Ungarn, 35, 14. Apr. 1773, 14. Apr. 1774.

Ananias Wermann P. Paschalis, Kaplan in Alt-Gradiska, Märer von Prostane, 34, Maj 1778, 18. Maj 1779.

Franciscus Pessich P. Marianus, Kaplan. . . , Illyrer von Brod, 33 , 24. Apr. 1772, 24. Apr. 1773.

Joannes Miller Fr. Joseph, Gärtner, Deutsch von Maintz, 65, 19. Mart. 1752, 19. Mart. 1753.

Joseph Schuster Fr. Vitalis, ......, Deutscher von ?, 50 , 20. Nov. 1762 , 20. Nov. 1763.

Joannes Centrigen Fr. Jonas, Bayer aus Schwintz, 30, 8. Aug. 1783, 8. Aug. 1784.

Stephanus Horvath Fr. Philippus, ......, Unger von Bogoevo, 28, 24. Apr. 1781, 24. Apr. 1782.

Navedena su i trojica iz Stare Gradiške i Pešić koji je umro kao kapelan u Čagliću 13. siječnja 1798. Svega 11 svećenika i 4 brata.

Dne 6. listopada 1788. gvardijan Silvester Hungar moli preko komandirajućeg generala feldmaršala grofa Mitrowskog novčanu pomoć za samostan. Sadržaj Molbe: U samostanu je broj svećenika spao na sedam. Oni bi trebali vršiti svoju dužnost po vrlo udaljenim kapelanijama. Međutim u ratnom stanju samostan je pretvoren u vojnu bolnicu i po najvišoj zapovijedi, osobito nakon odlaska bolničkog patra (nach Abgang des Spittal Patris), svećenici ovog samostana moraju u bolnici vršiti sve usluge (alle Dienste verrichten). Zbog toga nisu u mogućnosti skupljati u kapelanijama ono što nam je potrebno za uzdržavanje. Zato molimo: eine kleine zubuss ab aerario (malu pomoć od države, arhiv).

Dobro posstovani Gospon Gardian! Soviem dajem Vama na znanje, da Vi, ij Vassa Bracha u Czernicskom Klosstru poleg Vassega mo174

lenia od milosti czesarske 150 forinta dobili jeste, ij takove sutra ovdi siednom quitancziom primiti morete. Sotim ostajem Vasseg Dobro Posstovania Sluga ponizni.

Neugradiska d 7 9mbr 788. Gottschlig, Kriegskommsar.

Dodano: Percepi 8. una cum pecunia: primio sam 8. (studenoga) zajedno s novcem, (arhiv).

U vojnoj bolnici u Cerniku zavladala je među bolesnim vojnicima neka opasna zaraza. U župskom arhivu još se čuva popis vojnika koji su umrli 1788. i 1789. u toj bolnici (Protocollum militum in Nosocomio Cernikiensi mortuorum). U početku upisivani su u protokol svi vojnici koji su umrli u Cerniku koje god vjere bili. Kasnije su neki druge vjere prekriženi i upisivani samo katolici. Ostale su valjda upisivali kapelani drugih vjera. Od 17. veljače 1788. do 29. travnja 1789. umrlo je preko 800 vojnika, iz raznih pukovnija. Poslužujući te vojnike zarazili su se i sami patri. U kratko vrijeme, kaže kronika (321), poslužujući zaražene, podleglo je istoj zarazi 6 otaca i 2 brata, među njima i sam gvardijan Silvester Hungar 5. siječnja 1789.

Katić pater Mihajlo (1789—1794) Kronika kaže da su si cernički patri nakon smrti patra Silvestra Hungara u ožujku (1789) izabrali za gvardijana osječkog vikara patra Mihajla Katića (in cuius locum a V. Familia electus est in Martio R. P. Michael Kattich, pro tune Vicarius Essekinensis 321). Prema knjigama samostanskih računa ovaj njegov prvi gvardijanat u Cerniku trajao je od 1. svibnja 1789. do 1. svibnja 1794. On će biti gvardijan u Cerniku još tri puta.

Pod brojem 1515/13409 1789. Josip II premilostivo je odlučio da cernički samostan može i dalje postojati i župu voditi. Samostan treba da broji 12 svećenika i 2 brata. Jedan od svećenika vodit će župu, a jer je samostan odobren samo radi toga da vodi župu, naređuje se provincijalima da u samostan namještaju osobe sposobne korisno vršiti duhovne službe.

Den Franciskaner Orden Provinzialen der Capistraner Provinz. Seine Majestät haben bei Gelegenheit der Pfarreguiierung der Agramer Diöcez allergnädigst zu entssliessan geruhet, dass das Franziskaner Kloster Provinciae Capistranae in Cernik, welchen auch künftighin die Ortspfarr überlassen wird, mit einem numerus fixus von 12 Priestern und 2 Layen, davon doch der eine die Messnerdienste in der Pfarrkirche zu versehen hat,

175

auch in die Zukunft zubestehen habe. — Welche allerhöchste Willensmeinung demnach Hhm Provinzialen mit dem Auftrage bedeütet wird, erwähntes Kloster, welches bloss in Hinsicht der zuleistenden Seelsorglichen Verrichtungen belassen worden ist, mit solchen Individuen zu besetzen, welche in der Seelsorge nützliche Dienste leisten können. Joseph v. Urminy mp. Ex Consilio Regio Locumttli Hungeo. Stephan v. Pöthe mp. Ofen, d. 2.

April 789.

Praesens Copia transumpta est et ipsum decretum Regium ex Originario Excelsi Consilii Locumtenentialis Hungarici Intimato publicatum Cernikini 6. Octobris 1789. per mc F. Johannem Chrisostomum Späth, Provinciae Secretarium mp. (Dekret je u Cerniku proglašen 6. listopada 1789.).

Pod datumom 17. srpnja 1789. čuva se u samostanskom arhivu popis samostanske obitelji — 11 svećenika i 4 brata. Gvardijan Mihajlo Katić imao je 45 godina, krsno ime bilo mu je Anđeo. Sest svećenika imalo je od 30 do 38 godina, četvorica od 50 do 63.

Josip II umire 19. veljače 1790. Novi car Leopold II (1790— 1792) najprije nastavlja rat s Turcima uspješnije nego pokojni mu brat, ali već u listopadu 1790. sklapa s Turcima primirje, nastoji što prije sklopiti mir, vraća Turcima osvojeni (diu desideratum, dugo željkovani) Beograd i neke druge tvrđave, jer predviđa sukob s Francuzima. Čim je vojska ostavila Slavoniju i bolesni vojnici bar donekle (utcumque) ozdravili, preostali, koliko ih je još bilo bolesnih premješteni su 21. studenog 1790. u Belje preko Drave blizu Osijeka. U ožujku 1791. otpremljene su i sve bolničke stvari u Osijek i Petrovaradin. Samostan, vlastelinski dvorac i kasarna ostali su slobodni, ali zaraženi i oštećeni (ab hospitali liber, infeetus tarnen et ex omni parte elestruetus). Na molbu patra gvardijana samostan je ne samo popravljen na državni trošak, nego je dobrotom cara dobio 250 forinti. Tim je novcem stavljen većim dijelom novi krov iznad blagovaonice (nad južnim krilom samostana).

Ostali su dijelovi popravljeni samostanskom milostinjom 1790. i 1791.

Godine. 1792. nanovo je prekrivena samostanska crkva (I, 321—322).

Dne 15 .ožujka 1792. Luka Peaković, požeški župnik i predsjednik konzistorija šalje gvardijanu i upravitelju župe u Cerniku patru Mihajlu Katiću odgovor na pitanje: kakvu kaznu treba izreći rodoskvrniteljima. — Treba im narediti post o kruhu i vodi svake srijede, petka i subote kroz čitavu godinu. Osim toga, radi prouzročene sablazni kcd naroda, može se zatražiti od vlastelinstva da im se, jednom i drugom (utrique), na crkvenim vratima, dade po nekoliko udaraca (aliquot ictus infligi posse hoc ipsum consultive censet hocce Consistorium (arhiv).

Godine 1791. počeo je teški rat (grave bellum) između austrijske kuće i republike Francuske... Od 20. svibnja 1792. iz gradiške pukovnije 176

stalno su i sve više u taj rat odlazile kolone — zdravih, a vraćali se samo invalidi (I, 327).

Požeški župnik, dekan i predsjednik sacri officii subalterni Luka Peaković pozvao je u svoju kuriju u Požegu sve župnike i upravitelje župa. Na sastanku se raspravljalo o tom koliko će koji župnik dati kontribucije za rat protiv Francuza. Pater Mihajlo Katić, tada gvardijan i upravitelj župe, obećao je dati za tu godinu 6 forinti, a za svaku slijedeću, dok bude trajao rat, po 4 forinta. Novce je odmah i položio (quos effective deposuit). Prema bilješci iz godine 1797. ovaj je sastanak bio 16. travnja 1793. Svota koju je Katić tada položio bila je 32 forinta i 48 krajcara (I, 327).

Mandikić Pater Hijacint (1794 — 1797) Ovaj posljednji Mandikićev gvardijanat, prema knjigama samostanskih računa, počeo je potpisivanjem svibanjskih računa 1794. Iste godine više nema biranja gvardijana po samostanskoj zajednici. — Mandikića je izabrao za gvardijana u Cerniku kapitul u Mohaču. U prepisu tabule za Cernik tog kapitula u naslovu stoji datum: 20. kolovoza 1794, a u zaključku datum: 24. svibnja 1794. Knjige samostanskih računa svjedoče da je ispravan ovaj drugi datum, ili je možda u svibnju Mandikića izabrala za gvardijana samostanska zajednica, a 20. kolovoza kapitul u Mohaču.

Godine 1788 — 1789. Mandikić nije bio u Cerniku, no prema katalogu od 1790. on je u Cerniku kapelan excurrens ad Drexnik (16). Poslije ovog zadnjeg gvardijanata koji je završio krajem svibnja 1797. ostaje u Cerniku sve do svoje smrti 13. ožujka 1805. Od lipnja 1797. do kolovoza 1804. stalno potpisuje samostanske račune. Po potpisima od srpnja 1803. vidi se da je bio gotovo slijep. Živio je 74 godine, kao franjevac 56 godina. Nekrolog mu u pohvalu piše: vir exemplaris et taciturnus — uzoran i šutljiv.

Godine 1795. za gvardijana Hijacinta Mandikića požeški dekan Mihajlo Jerković vizitirao je po naređenju zagrebačkog biskupa filijalne crkve u cerničkoj župi uzevši za pratioca županijskog službenika Matiju Peičića, redovitog plemićkog suca. Pronašao je da su mnoge (plurimas) kapele ili podignute gdje ne bi trebalo biti, to jest na grobljima izvan sela, ili da su gotovo ruševine, budući da su načinjene od slabog ma177

terijala. Neke je stavio pod interdikt i zatvorio, dok ne budu sagrađene od dobrog materijala i na mjestu koje bolje odgovara. To su (crkve) u selima (in possessionibus): Šagovina, Geletince, Baćindol, Podvrško i Banićevac (I, 328).

Kako je bilo s kapelama kaže još izvještaj istoga gvardijana od 29. kolovoza 1796: U Maloj, Šumetlici, u Malom Baćindolu (Bukovica) i Sinlijama nije bilo ni zvonika ni kapele. U Šagovini drveni zvonik s jednim zvonom u selu, crkva svetog Luke Evanđeliste izvan sela na groblju, drvena, bez zvona, u kasi ima 38 forinti ili krajcara. U Geletincima crkva svetog Mateja Evanđeliste isto kao u Šagovini: u selu zvonik, crkva u groblju (daleko od sela), u kasi 46 forinti i 3 krajcara. U Drežniku drvena crkva svetog Andrije Apostola s jednim zvonom u selu. U kasi 44 forinta i 5 krajcara. U Baćindolu isto kao u Šagovini: zvonik u selu, crkva Marije Magdalene u groblju, u kasi 70 forinti i 38 krajcara. U Opatovcu jedna drvena kapela s jednim zvonom u groblju, druga isto tako drvena kapela s jednim zvonom u selu. U kasi 116 forinti i 16 krajcara.

U Podvrškom drvena crkva svetog Šimuna s jednim zvonom u selu.

U kasi 86 forinti i 41 krajcar. U Banićevcu drvena kapela svetog Ivana Evanđeliste s jednim zvonom u selu. U kasi 16 forinti i 16 krajcara.

Za crkvu svetog Leonarda izvan Cernika kaže isti izvještaj da je zidana, ali krov je loš (cum malo tecto). Ima srebrni kalež i patenu, humerale, albu, cingul, manipul, stolu, kazulu, burzu, korporal, palu, purifikatorij, portatile, oltarnu mapu (mappa altaris), 4 svijećnjaka, kanonske ploče, križ, zvonce, ampulice... U kasi 278 forinti i 94 krajcara.

Od tog novca dano je 26. rujna 1795. 100 forinti Cerničaninu majstoru Mati Petričeviću uz 5 forinti kamata. I sve druge kapele imaju po jedan kalež i patenu, ali od mjedi i pozlaćene, a sve drugo kao crkva svetog Leonarda (svuda piše: Item 1, arhiv).

Katić pater Mihajlo (1797 — 1800) Zadnji gvardijanat 18. stoljeća počeo je krajem svibnja 1797, a završio 16. svibnja 1800. Katić je dva puta bio cernički gvardijan u 18. stoljeću, a dva puta u 19. stoljeću.

Godine 1797. proglašen je ustanak plemstva ugarskoga kraljevstva protiv najljućeg neprijatelja — Francuza. Za taj su rat morali doprinositi svi župnici i upravitelji župa. Cernička je župa po odredbi 178

požeške županije već u ožujku zadužena da dade 79 forinti i 30 krajcara u novcu, a u naravi 12 meteri suraži (siliginis) i 13 meteri zobi, što je predano iste godine koncem svibnja, povrh ona 32 forinta i 48 krajcara koje je samostan dao 16. travnja 1793. (I, 327).

Koncem lipnja 1798. okrečili su zidari Talijani cijelu samostansku crkvu sa sakristijom i pročeljem. U crkvi su sve pukotine kojih je bilo mnogo hrastovim klinovima čvrsto zatvorene. Kipovi na pročelju ponovno su obojeni (I, 328).

Luka Pejaković piše iz Požege upravitelju župe Mihajlu Katiću službeno 30. svibnja 1799: Matijana, žena Filipa Ilijašević iz sela Ugarci požeške župe tužila je konzistoriju neku Mariju, cerničku župljanku iz sela Podvrško da ju je oklevetala. Tužiteljica tvrdi da je Marija: incantatrix vulgo Vracsara. — Optužena se mora pojaviti pred konzistorijem 13. lipnja. Upravitelj župe neka je uputi konzistoriju, ako ne drukčije, brachio dominali, po vlastelinskim pandurima (arhiv).

Izvori i literatura (1750 — 1800): Arhiv franjevačkog samostana u Cerniku: Godine 1753, 1758, 1764, 1784, 1786, 1787, 1788, 1789, 1892, 1796, 1799.

Liber Introitus i Liber Exitus (Knjige Primitaka i Izdataka) 1760 — 1805.

Alasićeve, Junaševićeve i Curićeve knjige u samostanskoj knjižici.

Nekrolozi . . .

Protocollum militum in Nosocomio Cernikiensi mortuorum 1788—1789.

Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernekensis usque ad annum 1841.

Arhiv zagrebačke nadbiskupije: Izvještaji kanonskih vizitacija 1758, 1761, 1765, 1769, 1771, 1773. i 1780.

Matice krštenih cerničke župe.

Bösendorfer Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910.

Brevis memoria Provinciae Capistranae ab erectione sui . . . anno 1757 . . . Festum saeculare . . . Budae 1857.

Catalogus Religiosorum Provinciae S. Joannis Capistranensis pro anno 1790. Essekini (Divalt).

Georgijević Krešimir, Hrvatska književnost od XVI do XVIII stoljeća.. . Zagreb 1969.

Kaizer P. Ferdinandus, Catalogus. . . Patrum Superiorum conventuum provinciae S. Joannis a Capistrano, Budapestini 1896.

Kombol Mihovil, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Zagreb 1945.

Kuntarić Dr Đuro, Naše župe požeškoga kraja: Pleternica, Slav. Požega 1978.

Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae . . ., Budae 1766.

Rogošić Dr fra Roko, Književni rad hrvatskih franjevaca do XIX. vijeka. Nova Revija 1926, 3 — 4, (Jubilarno izdanje), str. 410 — 424.

179

BILJEŠKE O FRANJEVAČKIM ŠKOLAMA U CERNIKU Čini se da su franjevci u Cerniku držali profesorij kroz cijelo 18. stoljeće i čitavu polovicu 19. stoljeća sve do otvaranja javne škole u Cerniku (1859) koja je onda bila dijecezanska, jer je zagrebačka biskupija imenovala učitelje i nadzirala školski rad. Sve do godine 1859. u Cerniku nije bilo drugih učitelja osim franjevaca. Radili su koliko je trebalo ili prema tome koliko im se dječaka javilo u školu. Studij filozofije i moralne teologije bio je u cerničkom samostanu, koliko nam je poznato, samo u drugoj polovici 18. stoljeća.

Professoria bile su trivijalne škole s redovničkom stegom i s posebnom pažnjom na one dječake koji su pokazivali volju da budu franjevci U školu su se ipak mogli javiti svi koji su htjeli. Školom je upravljao gvardijan, a uz njega je uvijek bio još jedan pater, duša škole: magister professorii ili instructor juvenum, učitelj i odgojitelj koji je morao imati gotovo ista svojstva kakva su se tražila od franjevačkih učitelja novaka.

Tako je bilo barem u početku, kad su franjevci profesorije osnivali samoinicijativno i bez tuđeg (izvanfranjevačkog) uplitanja.

U profesorij ima redovito se učila latinska gramatika, govorništvo, logika (za ove je predmete obično bio određen poseban predavač ili lector. Ostalo: crkveno pjevanje, sveto pismo i nauk vjere, franjevačko pravilo i ustanove, ponašanje...) bilo je sve povjereno magistru ili instruktoru. (U Cerniku, gdje nikad nije bilo mnogo učenika, kako ćemo vidjeti, sve je bilo povjereno jednom patru).

Dječaci su svaki dan slušali ili posluživali svetu misu, sudjelovali u dnevnim svećeničkim i redovničkim molitvama i po danu i po noći, svakog se tjedna dva puta ispovjedali i svake nedjelje i blagdana pričešćivali. — Za uzdržavanje profesorija morao se brinuti ili sam samostan ili provincija (Jelenić, Profesoriji...).

U velikoj radosti već nakon prvog oslobođenja Slavonije od Turaka franjevci su godine 1690. držali sinodu u Đakovu pod predsjedanjem biskupa Ogramića. Među ostalim zaključili su: gdje god su na župi dva franjevca, moraju otvoriti školu za mladež (Buturac 210).

To se ticalo i franjevaca u Cerniku. A da taj zaključak nije ostao samo na papiru svjedoči vizitator fra Ivan Krstitelj de Vietri koji 1708 piše: Nota che i Religiosi in questi Conventi non solo attendono a predicare et convertire i Scismatici ed Heretici, alla via di Dio ma inoltre, tengono 180

le scuole di grammatica in ogni Parochiae e Convento, che i giovani si ritrovano bene avezzati nelle virtu et timor di Dio (Kultura I, 212, bilješka). Na kraju svog izvješća o franjevcima Bosne Srebrene de Vietri naglašava da ti redovnici nastoje ne samo propovjedati i obraćati raskolnike i krivovjerce, nego drže i gramatičke škole u svakoj župi i samostanu odgajajući mladež u kreposti i strahu Božjem.

Nažalost, u prvom svesku samostanske kronike (do 1841) nema ni jedne riječi ni o gramatičkoj školi, ni o studiju filozofije i moralne teologije u Cerniku. Istom kad se počelo raditi na tom da se u Cerniku sagradi škola koju će drugi voditi, sjetili su se franjevci u drugom svesku svoje kronike napisati kako su i dosad u Cerniku od pamtivjeka držali školu franjevci. Posljednji učitelj franjevac dobio je čak i novčanu nagradu uz priznanje, što je na diku ne samo njemu nego i cijeloj Provinciji. O tome se opširnije govori u općoj povijesti Cernika. Ovdje nam ne preostaje drugo, nego navesti vijesti od drugud koje ipak potvrđuju postojanje gramatičke škole, studija filozofije i moralne teologije u Cerničkom samostanu.

Profesorij ili gramatička škola u Cerniku Dan dva prije nego se pojavila kuga umro je u Cerniku 18. travnja 1739. magister profesorija pater Bartol Matijašević (nekrolog).

Zna se za Matiju Antuna Reljkovića koji je rođen 6. siječnja 1732. da ga je otac, starinom Bosanac, godine 1741, kad je morao u rat u Italiju, odveo u cernički samostan tadanjem gvardijanu Mihajlu Paunoviću da mu sin završi najprije školu koja je tu postojala. — Tu je učio latinski i drugo što je bilo u planu te škole, a onda je nastavio nauke negdje u Ugarskoj. Seneković tvrdi da je uz rano sudjelovanje u upravnim poslovima kapetanije s ocem koji je bio kapetan hajdučke (pješačke) satnije u Svinjaru upravo odgoj kod cerničkih franjevaca kojih se silno dojimalo tužno stanje Slavonije, najviše djelovao na Reljkovićev razvitak (Uvod u Djela Reljkovića, str. VIII).

Vizitatori koji su u ime zagrebačkog biskupa vizitirali cerničku župu od godine 1758. imaju stalnu rubriku: De ludimagistro (Učitelj).

Te godine vizitacija je u Cerniku trajala od 5. do 12. travnja. Vizitator piše: Ludimagister hie nullus est, nec fundus pro eo. Solet autem aliquis patrum juvenes qui discere velint instruere, uti actu pater Mat181

thaeus Barics juvenes 10 docet. (Učitelja ovdje nema, ni fond za njega ne postoji. Međutim jedan od otaca franjevaca običava poučavati mladice koji žele učiti, kao što i sada pater Mato Barić uči desetoricu).

Dne 28. srpnja 1758. bilježi kroničar osječkog samostana (str. 28): Discessit hine Cernikum pro instruetore juvenum Nepomucenus Kling.

(Otišao je odavle u Cernik za instruktora mladeži pater Nepo muk Kling). U matici krštenih ima i njegovih krštenja u to vrijeme. Bio je Osječanin. Umro je u Požegi 16. lipnja 1772. kao magister seminarii, organista. Imao je tek 40 godina (diarium). Izvještaj kanonske vizitacije od 1761. kaže: Ludimagister formalis hie non est, nec fundus pro eo.

Nihilominus pater Lector Philosophiae juvenes duos germanice, concionator autem festivalis 8 Illyrice instruunt. (Službeno postavljenog učitelja ovdje nema, niti postoji za njega fond — glavnica iz čijih kamata bi učitelj bio plaćen). No pater Lektor filozofije poučava dvojicu njemački, a pater koji je blagdanski propovjednik osmoricu hrvatski. — Ova je vizitacija bila 28. svibnja i slijedećih dana. Blagdanski propovjednik i učitelj osmorice vjerojatno je i sada bio pater Mato Barić. U knjizi samostanskih računa od 2. studenoga 1760. do 27. travnja 1761. često se spominje: O. P. Praedicat Matissa: Donese O. P. Praedicat fra Mato, fra Matissa. U isto vrijeme za razliku od Propovjednika Matiše spominje se i O. P. Preadicat Nediglski (nedjeljni).

Prema tome Matiša je bio blagdanski propovjednik. — Srećom je učitelj one dvojice Nijemaca bio lektor filozofije. Vizitator ga kao lektora ne bi spomenuo. Nutarnje franjevačke škole biskupijski vizitator nije vizitirao pa ih nije ni spominjao, barem ne obavezno.

Godine 1765. 17. srpnja i slijedećih dana biskupijski vizitator piše: Ludimagister verus hie non est, verum si qui pueri studere velint, pro iisdem destinatus est pater Ferdinandus a Posega qui et in praesenti... 7 huiusmodi juvenes instruit. (Pravog učitelja ovdje nema, ali ako neki dječaci žele učiti, za učitelja im je određen pater Ferdinand Požežanin koji sada stvarno i uči 7 takvih (III, 118).

1780. vizitacija 24. svibnja i slijedećih dana (VI, 33): Ludimagistrum supplet pater Concionator... aliquos pueros frequentantes instruit. (Učitelja zamjenjuje pater propovjednik... nekoliko dječaka dolazi mu na predavanja.

Vlastelinstva se u 18. stoljeću nisu nimalo, ili tek izuzetno, brinula za podizanje škole. Ni županijska skupština u kojoj su sjedila sama 182

vlastela dugo vremena nije pokretala pitanje škola. Tek na zahtjev namjesničkog vijeća iz Zagreba od 9. siječnja 1770. morala je županija izvjestiti koliko, gdje i kakvih ima učitelja u županiji. Za Cernik u izvještaju stoji da je franjevcima povjereno učiti djecu u čitanju, pisanju, nauku vjere i ćudoređu (Požega 231). Tako pišu Kempf i Cuvaj (V, 295).

Međutim u izvještaju ne stoji da je to franjevcima povjereno, nego jednostavno da oni to (od svoje volje) čine: Juventus in legendo et scribendo instruitur, atque Religionis Principiis bonisqe moribus imbuitur. Po ovom izvještaja bilo bi da su franjevci u Cerniku učili djecu samo čitati i pisati, nauk vjere i ćudoređa. Ipak nije bilo samo to. Nisu im dolazili u školu samo dječaci (pueri) nego i mladići (juvenes) koje su učili i latinsku gramatiku. Za Reljkovića se izričito kaže da je »kod njih izučio i nekoliko latinskih razreda. Ovi su redovnici bili veliki prijatelji svome narodu te nema sumnje da su i na Reljkovića u tom pravcu snažno utjecali« (Cuvaj citira Boranića V, 319).

U svojoj knjizi o Slavoniji Taube se odmah u prvom paragrafu vrlo nepovoljno izražava o duhovnom staležu: Ondje gdje glavnu riječ vode popovi, fratri i kaluđeri, ne treba očekivati cvjetanje umjetnosti i nauke... Tama prekriva zemlju. Neznanje je ovdje podiglo svoje prijestolje. Vjernici latinske i grčke crkve jednaki su u neznanju, budući da su njihove duhovne starješine: franjevci, kaluđeri i popovi i sami neznalice.

Ovaj je sud očevidno odraz Taubeova odgoja. Ne možemo ovdje raspravljati o tom da li je Crkva u ono doba kraj tolike sebičnosti feudalne gospode mogla šta više učiniti za školstvo i prosvjetu naroda.

Nas zanima ono što Taube kaže u drugom paragrafu: O katoličkom školstvu vode brigu većinom franjevci, ali su mu potrebni veliki popravci... U ... Požegi postojala je visoka škola koju su vodili jezuiti. Nakon njihova pada univerzitet je nestao i konačno je 1776. pretvoren u gimnaziju koja je povjerena šestorici pavlina iz Madžarske. — Ovdje Taube ipak priznaje da su redovnici najviše činili za škole i prosvjetu u Slavoniji. Franjevci su, piše Taube godine 1777, u Slavoniji uzdržavali najveći broj škola, a to su godine, kad su im već oduzete bile gotovo sve župe. — Kako su franjevci uzdržavali svoje škole? Poslužit ćemo se navlas Taubeovim riječima: svojim nasrtljivim prosjačenjem i neprestanim sabiranjem milodara (što je) nepodnošljiv teret siromašnom katoličkom svijetu u Slavoniji (i što čini da) su katolički seljaci ovdje siromašniji od 183

grčkih. — Tko hoće, neka vjeruje da su upravo franjevci osiromašili slavonskog seljaka, ali je istina da su oni uzdržavali škole prosjačenjem i neprestanim sabiranjem milostinje. Za učitelje franjevce nisu postojali nikakvi fondovi.

Studium Philosophiae u Cerniku U izvještaju kanonske vizitacije godine 1761. spominje se u Cerniku predavač (lector) filozofije. Godine 1758. vizitator ne spominje ni filozofski studij ni lektora, ali spominje klerike koji u Cerniku vrše dužnost zvonara. Po tome vidimo da je već te godine u Cerniku postojala filozofska škola. Tih su godina u Cerniku dva klerika i umrla: 4. svibnja 1760. zavjetovani klerik Gabrijel Riegler. — 26. kolovoza 1764. klerik, student filozofije Kristofor Schmidt. — U knjigama samostanskih računa klerici studenti nazivaju se đaci. Liber Introitus: 31 8bris 1761: Donese Lectur ssto dva đaka i on Felchera pratisse: 1.50 f. — 4.9bris 1761: Donese O. P. Lectur za pratniu Felcherovu i Misu jednu: 1.78 f. (Felčer je isto što i chirurgus, liječnik-kirurg u ono doba u mnogo slučajeva ujedno i brijač. Ovdje se radi o felčeru koji je umro. U sprovod mu je išao lektor filozofije s dva studenta filozofije. Pater lektor je rado pomagao u pastoralnom radu: 23. Jun. 1762: Donese O. Lektur za jedno Vincsanje 4,22 f. U Liber exitus imamo još ove stavke: 27. Martii 1761: Dado za Mediczine Lekturove 0,50 f. — 6.9bris 1761: Dado ssto vozi Đaka Benedikta u Đakovo Lulagxich 1,70 f. — 27. Jun. 1763: Dado Michlu Benedict kada izađe iz Noviciata na put 3,00 f. U Cerniku su svršavali novicijat samo braća pomoćnici (laici). — 5.7bris 1763: Dado ssto vozi Đaka fra Jakoba 0,80 f. — 9.8bris 1763: plati ssto se lektur vozi do Broda 0,50 f. — Isti dan: Dado za kola koja vozisse studente do Broda 1.80 f. — 9. Jul. 1764: dadese Đaku organisti za piliche 0,50 f. Čini se da je filozofija u Cerniku bila samo do 1765. godine. Iste godine još samo vizitator iz Zagreba spominje da dužnost zvonara u Cerniku vrše klerici. Godine 1769. već je bio zvonar Cerničanin Stjepan Sokić. Pater Emerik Pavić u svom djelu štampanom 1766. (Raraus 350) piše o Cerniku: Hortus spatiosus prout ct prunetum peramoenum adjacet Conventui, in quo Studium Philosophiae erat. Ast jam diminutis proventibus per ablationem parochiarum nequit sustentan, tantumque populo, vicinisqe Paraeciis necessarii PP. ibidem actu resident. (Prostrani vrt i preugodni šljivik leži uz samostan u kojem je bio studij filo184

zofije. Sada se međutim radi smanjenih dohodaka oduzimanjem župa ne može više uzdržavati, tako da ondje borave samo patri potrebni narodu i susjednim župama). Razlog što je studij filozofije iz Cernika premješten bio je taj što su cerničkim franjevcima oduzete dvije trećine župe ili kako su franjevci tada govorili: oduzete su im dvije administrature (župe): U Novoj Gradiški i u Zapolju. Bilo je to u siječnju 1765.

Studij filozofije bio je još samo do kraja školske godine.

Studij moralne teologije u Cerniku Vrlo osjetljivo smanjenje župe i dohodaka čini se da je cerničke franjevce samo u prvi čas uplašilo, smelo i ojadilo. Ostao im je manji i najsiromašniji dio župe pa i za nj su se bojali, neće li im biti oduzet.

Osim tog osiromašenja i nesigurnosti tu je još bila i briga kako dovršiti gradnju istočnog krila samostana. Dosad su se i samostan i crkva gradili gotovo samim darovima župljana i milostinjom, a sada gvardijan Pavao Junašević (1766 — 1770) jedva uspjeva istočno krilo staviti pod krov s 500 forinti koje je u tu svrhu dobio od uprave provincije.

Gotovo sve kapele u selima cerničke župe u vrlo su lošem stanju. Zato su i cernički franjevci, kako to Taube kaže, nasrtljivi u prosjačenju. Nije im dosta skupljati milostinju po crkvi, nego fratar sa škatuljom ide i po vašarištu (sajmištu) tražeći milostinju jednako i od prodavača robe i od prodavača marve i od kupaca. U knjizi primitaka navodi se posebno milostinja sakupljena u crkvi, posebno ona koja je sakupljena izvan crkve: 6. svibnja 1761: Doide u Skatulu na S. Leonarda po vassaru 3,62.

21. lipnja 1761. Doide u Skatulu na Ristianski Duhove po Stobu 2,25. — 30. lipnja 1761: Doide Lemozine u Skatulu na S. Petra po vassaru 1,34.

— 8.7bris 1761: Doide iz Zapolja po vassaru Lemozine 0,56. — Nakon što su izgubili Novu Gradišku, i Zapolje vašarska je milostinja znatno viša: U svibnju 1765. Doide u Skatulu kod s. Leonarde po vassaru 5,26 i 1/2. Item u Skatulu kod s. Leonarde doide 5,24 i 1/2. — Franjevci se ne odriču sakupljanja milostinje po vašarima u Zapolju i u Novoj Gradiški ni onda kad to više nije bila njihova župa. — Svibanj 1765: Doide u Skathuli po Stoffu 3,25. — Doide Lemozine iz Sapolia u Skatuli na Gospoinu Malu 1765: 1,40. — Siječnja 1766: Doide po Stopu na Vodokarstie Lemozine 5,21.

Pomalo smireni cernički franjevci primaju u svoj samostan studij moralne teologije. Po službenom izvještaju koji je uprava provincije 185

poslala na zahtjev državnih vlasti, a čuva se u arhivu nadbiskupije zagrebačke (Acta Ecclesiastica — Statistica) u Cerniku je godine 1770. bilo 10 svećenika, 6 studenata morala, 7 braće laika, svega 23. — Službe svećenika bile su: upravitelj župe, lektor moralne teologije, 2 hrvatska propovjednika, 2 kapelana u župi, 2 pomoćnika susjednim župnicima, katehista (Kat. List 7. V. 1941).

Po svemu izgleda studij moralne teologije smješten je u cernički samostan upravo godine 1770. Kanonska vizitacija godinu prije ne daje ga ni po čemu naslutiti, a 1770. u Cerniku postaje gvardijan Ivan Zetović (1770 — 1772) koji će u Cerniku ostati do svoje smrti (1789).

Po tabulama koje su prepisane u samostansku kroniku (1775 — 1785) Zetović je svake godine osim prve označen kao examinator — ispitivač, od 1778 — 1785. ravnatelj kora, 1780: fratrum clericorum informator in scientia morali, poučavao je klerike u moralnoj znanosti, 1784: Lector Theologiae i učitelj ceremonija.

Godine 1775. bili su ispitivači: poznati Đuro Rapić, Kristofor Kellerer i Leander Koepl, 1776: uz Rapića i Zetovića Vjenceslav Hutter, vikar i ravnatelj kora, 1777: uz Zetovića gvardijan Petar Curić i Jakob Alasić, 1778: uz Zetovića i Alasića Mato Barić, spomenut već kao učitelj u Cerniku. — Iste godine naveden je i klerik fra Donat Hainl.

Godine 1779. prepisivač tabule gvardijan Shuh naveo je svakom samo po jednu službu i dodao: etc. Te godine navodi se i pater Andrija Jajašević, studens moralium.— 1780: uz Zetovića ispitivač je i gvardijan Marko Tadijanović. Navedeni su i pater Simon Subota, studens Moralis Theologiae, fra Luka Szipka, clericus auditor Moralis Theologiae, fra Marko G studens M. Th. — 1781: uz Zetovića ispitivač je gvardijan Josip Stojanović. — 1782: uz Zetovića gvardijan Silvester Hungar, lektor teologije.) Kao student branio je zajedno s patrom Jonom Loeblom i Leandrom Koeplom ab Egra neke stavke iz predavanja svog profesora — lektora patra Adrijana Lohra. Taj nastup bio je 10. kolovoza 1767. u osječkom samostanu i štampan je u osječkoj franjevačkoj štampariji (Osječki Zbornik IV, 112). — 1783. i slijedeće dvije godine ispitivači su Zetović i Marko Gužvić. Studij morala morao se maknuti iz Cernika, kada je rat s Turcima cernički samostan pretvorio u vojnu bolnicu. Kasnije se više nije vratio u Cernik: Josip II znatno je smanjio broj fratara.

Niti je trebalo toliko učilišta, niti su se cijenila mala učilišta po samostanima. Dolazi vrijeme velikih centralnih učilišta.

186

Godine 1772. u Cerniku su umrla dva klerika: Prvi fra Hilarije Ertzl označen kao studens philosophiae umro je 5. srpnja. Možda je tek trebao započeti moralnu teologiju. Drugi fra Roman Erbić klerik sa zavjetima (clericus professus) umro je 2. prosinca.

Za studij filozofije i moralne teologije u Cerniku svjedoči na neki način i samostanska knjižnica: priručnici filozofije štampani između 1714. i 1750, mnoga izdanja Theologia Moralis od Reiffenstuela štampana između 1662. i 1765. godine. (Sedmim izdanjem služio se pater Petar Šimić, rimskim izdanjem 1765. pater Jakob Jurković, obojica Cerničani). Isto tako Theologia Moralis od Sporera, Mastria de Meldula, Rotarija, Gabriela Antoinea, Elbela, Mansija i drugih. — Franjevac kapistranske provincije pater Hijacint Campion napisao je knjižicu: Animadversiones Phisico-historico-morales de Baptismo nonnatis, abortivis et projectis conferendo. Opusculum animarum curatoribus apprime necessarium, Budae 1761 (3 F — 33). — Fizičke, historijske i moralne opaske (upute) kako treba krstiti nerođenu i pobačenu djecu.

Djelce osobito potrebno dušobrižnicima (ilustrirano se slikama fetusa).

Pokojni pater Karlo Balić bio je posebno zadovoljan s popisom skotističkih izdanja koja se čuvaju u knjižnici cerničkog samostana. Upozorio je da se kao rijetkost dobro čuva: F. Ioannis Duns Scoti... Quaestiones reportatae ... per ... Hugonem Cavellum ... illustratae ..., Coloniae 1635 (2 L — 35).

Izvori i literatura: Arhiv cerničkog samostana: Knjige u samostanskoj knjižnici (s potpisima poznatih franjevaca).

Liber Exitus Conventus Cernikiensis ab anno 760. ad annum 1801.

Liber Introitus Conventus Cernikiensis ab anno 1760.

Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernekensis I. i II. Nekrolozi kapistranske provincije (Cernik, Požega, Našice).

Arhiv nadbiskupije zagrebačke: Izvještaji kanonskih vizitacija 1758, 1761, 1765, 1769, 1771, 1775, 1780.

Matice krštenih cerničke župe.

Buturac Josip, Franjevci zagrebačke biskupije g. 1770, Katolički List, 7. svibnja 1941 (broj 18), str. 211 — 213.

Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970.

Bösendorfer Dr Josip, Diarium sive Protocollum venerabilis Conventus S. Crucis Inventae Essekini intra muros ab anno 1686. usque ad annum 1851. Preštampano iz 35. knjige Starina JAZU u Zagrebu, Tisak dioničke tiskare 1916.

187

Cuvaj Antun, Građa za povjest školstva Kraljevine Hrvatske i Slavonije... Zagreb 1907.

Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912.

Isti, Profesoriji Bosne Srebreničke do godine 1757, Franjevački Vijesnik, srpanj 1927. (broj 7), str. 145 — 148.

Malbaša prof. Marija, Stodvadesetipet godina štamparske djelatnosti u Osijeku (1748 — 1873). Osječki Zbornik IV, Osijek 1954, 105 — 140.

Kempf Julije, Požega, Požega 1910.

Pavich P. Emcricus, Ramus viridantis olivae . . . Budae 1766.

Seneković Martin, Djela Matije Reljkovića, Vinkovci 1875.

Taube (fon) Fridrih Vilhelm, Opis Slavonije i Srema, Knjiga prva, Lajpcig 1777, preveo Boško Petrović, Zbornik Matice Srpske za književnost i jezik (Knjiga druga), Matica Srpska 1954, 156 — 183.

Isto, Knjiga druga, Lajpcig 1777, Zbornik... (Knjiga treća) Matica Srpska 1956, 136 -159.

Franjevci — braća kirurzi u Cerniku Dne 27. lipnja (neki nekrolozi 17. lipnja) 1760. umro je u Cerniku zavjetovani brat (laicus professus) Ivan Schreiner koji je bio kirurg (ehirurgus). Služio se knjigama pisanim na latinskom jeziku. U knjižnici se čuva njegova knjiga: Dispensatorium Pharmaceuticum pragense 1750. Na naslovnoj stranici napisao je svojom rukom: Ad usum fr.

Joanni Shreiner, laico professo ac Chirurgo — Emi Pragae 1753. — Na upotrebu fra Ivanu Schreineru, zavjetovanom bratu i kirurgu. — Kupio sam u Pragu 1753. — Vjerojatno je i sam bio Nijemac iz Češke. Ondje svršio farmaceutiku i stupio u franjevce provincije Bosne Srebrene.

Poslije njega umro je u Cerniku još jedan franjevac — brat kirurg fra Anđeo Rebstein iz Riedlinga u Švapskoj: Csernekini in Slavonia, Fr. Angelus Rebstein, laicus professus, Chirurgus, 29. januarii 1778. Po nekim nekrolozima umro je 26. siječnja. U tabuli se 1777. navodi kao tonsor familiae, šišač ili brijač (I, 307).

Barle se vara kad kaže: Zanimljivo je da su bili obojica svećenici, a ne braća lajici (7 — 8). Inače Barle te stare kirurge — brijače zgodno naziva ranarnicima i ljekarnicima. Liječili su uglavnom rane i pravili lijekove za rane. Uz to šišali su i brijali. U knjizi samostanskih izdataka spominju se dosta visoki izdaci za lijekove i za liječenje: Chirurgo pro medicinis, medicamentis, ili: dadese Felcheru ..., Felcheru za medicizine..., ili: Dado Felcheru ssto licsi i dava Mediczine ove godine (1761)..., Dado Felcheru za likarie, Dado Felcheru ssto licsi po Manastiru fratre, ssto licsi i za Mediczine njegove (24. studenoga 1763).

188

Spominju se još dva brata franjevca koji su bili kirurzi: U Našicama je umro zavjetovani brat kirurg Modesto Ferber 13. svibnja 1771, a Petrovaradini in Slavonia fr. Joseph Ringh a Petrovaradin laicus chirurgus e conventu Gradiscensi 5. Novembris 1781. Bio je Petrovaradinac. Iz svog samostana u Staroj Gradiški došao je umrijeti u svoje rodno mjesto.

Dodajemo da su cernički franjevci tih godina kupovali lijekove u raznim ljekarnama. Od mnogih stavaka donosimo samo neke: 27. veljače 1761: dado u Possessku Apotheku za Medicine godissta 760: 26,43 i 1/2 forinti.

28. veljače 1761: dado Klontzu (Glantzu) Feltzeru za Medicine 4,66 i 1/2 f.

27. veljače 1762: dado Glantzu Felcheru za likarie 12,31 i 1/2 f.

7. siječnja 1763: Isplati Medicine Apothekaru Poxesskom pro anno 762: 24,16 i 1/2 f.

20. travnja 1763: Isplati O. P. Diffinitura Medicine ssto potribova u Ossiku 4,00 f.

18. rujna 1763: dado Felcheru Ssvartzu za likarie 4,77 f.

28. siječnja 1764: dado u Appoteku Iesujcsku za Medicine od godine 1763: 27,55 i 1/2 f.

Prosinac 1765: Felcseru Klontzu za Mediczine dadese 5,16 f. Dadese takoger Felcseru Svorczu za Medicine i sto fratre licsi 1,75.

Ožujak 1766: dadese likaru koij O. fra Štipana Nogu licsi 2,00 f.

Srpanj 1766: dadese Felcheru Svorczu za Likarie i Konforu Messtru 8,20 f.

Prosinac 1776: dadese za jednu Slofcapu pok. Jubilata 0,50 f.

Rujan 1767: dadese Briacsu Kristoku koi bria fratre po godine 4,00 f.

Srpanj 1769: Gyurku Felcheru od plache pogodne 2,00, Klonczu Felcheru za Medicine 2,60 f.

Srpanj 1770: Kristophoru Briacsu stoje briao fratre godinu dana 8,00.

Prosinac 1771: dadese za Medicine Klonczu Felcheru u Stopu 6,86 i 1/2.

189

Srpanj 1772: za Medicine u Posegi 1,95 i 1/2 f.

Kolovoz 1774: Christophoro 8,00.

Veljača 1776: Dno Glantz pro Medicamentis 3,88 i 1/2.

Travanj 1777: D. Chirurgo Grus in Stabo pro Medicinis 6,31 i 1/2.

Lipanj 1778: Chirurgo Glontz 3,10.

Prosinac 1787: Georgio Barbitonsori 0,88 1/2.

Prosinac 1789: Dno Chirurgo Stabali Fischer 5,16.

Travanj 1797: Georgio Barbitonsori a salario 2,00.

Mora se priznati da su franjevci u Cerniku sve manje trošili na lijekove i liječenje. Spominje se požeška i isusovačka ljekarna (možda ista). U Novoj Gradiški (in Stabo, u Stopu ili Stofu) spominje se pet ranarnika i ljekarnika (osim onoga koji je 1761. umro): Glantz, Schwartz, Gruss, Fischer i Gyurko (Đurko je možda jedan od spomenute četvorice, a možda i jedan od brijača. Brijači su bili Kristofor i Đuro.

Pokojni jubilat kome su dok je bolovao nabavili šlafkapu bio je Antun Papušlić. Spominje se i neka Baba koja licsi diffinitura (Jakoba Matijevića) 10. studenoga 1763.

Od trgovaca koji su imali dućane (Duchan) spominju se Spiro Gark (Mandrović) u Stopu i Gark domaehi koi ovdi pribiva. Mandroviće su nazivali Grcima, jer su doselili iz Makedonije, onda se reklo Grčke.

Franjevcima je Gark bilo isto što i pravoslavac.

Podaci ovdje izneseni uzeti su iz knjige samostanskih Izdataka i Primitaka, iz samostanske kronike i nekrologa kapistranske provincije.

Radi kontrole uzeta je u obzir i radnja Janka Barela: Rananici i ljekarnici iz franjevačkog reda, Zagreb 1907.

Braća koja su se istakla kao dobri majstori U 18. stoljeću bilo je u cerničkom samostanu braće franjevaca koji su bili dobri kovači, stolari, postolari, krojači, staklari, pletači košarica, vrtlari, mlinari i pekari. Našao se i jedan gvardijan (Franjo Martinković 1760 — 1763) koji je imao više razumjevanja prema takvoj braći nego drugi pa je, kako je već rečeno, od materijala koji je bio pripravljen za nastavak gradnje istočnog krila samostana dao napraviti radionice. U knjizi Izdataka stoji: 5. ožujka 1763: dado Vicaru i Substitutu u Ime Tissljarnicze i kov: 16,00 f. — 13. travnja 1763: dado Vicaru i Substitutu u 190

Ime Tissljarnicze i kovacsnicze 14,00 f. Otada se među izdacima češće nalazi: dade se za jednu funtu tutkala, za dva funta tu tka] a ili dadese za funtu smole za sustera, dadese za ssila, smolu i eksercsiche susteru, za bile koncze susteru.

Kovač fra Gašpar okivao je kočije, osovine, poikivao konje župnicima iz okolice, gradiškom komandantu i drugima već od godine 1760. Ista se stvar nastavlja: donese fra Caspar od Commendata Gradisskog za posao (lipanj 1762), dade stari Syndik ssto mu se kolo opasa (ožujak 1763), doide za 4 Tocska od kapetana Nikolicha (lipanj 1763), dade gospodin Oberstar sstomuse 4 Tocska okovasse (srpanj 1763).

Tako je išlo sve do lipnja 1770: Dogie stoje Gaso okivao kola Xivkovichu, Doide za 4 Brave koje na csini Gaso za Cerkve u sella. Fra Gašo ili brat Gašpar Buch iz Oborova, kovač, latinski faber ferarius umro je u Cerniku 14. siječnja 1772. Imao je 49 godina, 19 godina bio je franjevac.

Stolar fra Paškal Hueber radio je također za mušterije izvan samostana: Doide za jednu Ramu ili Oquiru (travanj 1762), doide za Kopie sto Paschal uradi (travanj 1764), item za Kopie sto Majstor ucsini, doide za posao Tisliarski (kolovoz 1765), Dogie za ormar sto Tislyar nacsini Substitutu (veljača 1769;. Ovaj je brat umro 15. studenog 1771.

Ostale ćemo spomenuti među umrlima u Cerniku.

Cernički je samostan imao dobrih zanatlija prije nego je Taube pisao (1777) da je Slavonija osobito zaostala i po tome što gotovo i nema zanatlija.

Barokna umjetnost 18. stoljeća u cerničkom samostanu Osim već opisane crkve i samostana treba spomenuti da se u samo­ stanu čuvaju tri raspela iz 18. stoljeća: jedno u blagovaonici, drugo na stepenicama, treće na hodniku prvoga kata. Ima i nekoliko oštećenih kipova. S prvog velikog oltara potječu, a skinuti su sa sadašnjeg i zam­ je­njeni tirolskima, kipovi madžarskih kraljeva Stjepana i Ladislava, vojvode Emerika i francuskog kralja Ljudevita. — Tri su s krunom na glavi, dva s jakom bradom, jedan bez brade, visina im je 1,85 m. Četvrti nema krune, lice više pahuljavo nego bradato, visina mu je za krunu manja 1,70 m. Najviše je oštećen ovaj četvrti. Nijedan nema ruku. Tabane ima samo jedan. — Još su četiri kipa u lebdećem stavu. Dva su od njih franjevci, svi bez ruku, visina 0,95 m. Jedan anđeo visok 1,35 m. jednom 191

rukom obuhvaća svijećnjak, a ispružena ruka mu je bez šake. — Prema kronici neki su kipovi s uklonjenih oltara otišli u Bosansku Gradišku.

Jedan manji kip Majke Božje prodan je kapeli u Adžamovcima.

Navodimo ovdje i slike, kaleže, monstrancu, relikvijar i pladanj s posudicama, sve što je bilo posuđeno za izložbu: Umjetnost 18. stoljeća u Slavoniji, koja je bila otvorena u Osijeku (Bulevar JNA 9) od 25. veljače do 1. lipnja 1971, a opisano je u knjizi: Umjetnost XVIII stoljeća u Slavoniji, Osijek 1971: Sveti Pavao, ulje na platnu, visina 1,170 m, širina 0,791 m, drveni profilirani okvir s modrom i crvenom marmorizacijom. Nepoznati barokni slikar 18. stoljeća.

Sveta Magdalena, ulje na platnu, visina 2,120 m, širina 1,323 m.

Nepoznati barokni slikar 18. stoljeća.

Sveti Antun Padovanski pred Malim Isusom, ulje na platnu, visina 2,110 m, širina 1,330 m. Nepoznati barokni slikar 18. stoljeća (56).

Kalež, srebro pozlaćeno, visina 0,223 m, promjer baze 0,143 m, promjer kupe 0,090 m.

Kalež mjed pozlaćena, visina 0,228 m, promjer baze 0,148 m, promjer kupe 0,085 m, na vanjskom rubu vaze zapis: ANTONIUS VILOW ANNO 1. 7. 6. 8. (str. 67).

Monstranca, srebro, potpuno pozlaćeno, visina 0,603 m, baza (oval) 0,230 : 0,165 m, širina 0,270 m. Označeno inicijalima majstora I. I. K. u kartuši u obliku štita. Inicijali identično oblikovani kao i kod majstorskog žiga ampula iz istog samostana u Cerniku, te se po svoj prilici radi o istom majstoru. Mjesni žig Beča iz godine 1763. (str. 69).

Relikvijar svetoga Križa, mjed pozlaćena, visina 0,270 m, baza (oval) 0,115 : 0,090 m širina 0,120 m. (str. 67).

Pladanj s ampulama za vino i vodu, srebro. Pladanj: dužina 0,340 m, širina 0,236 m, Ampule: visina 0,145 m, promjer baze 0,058 m, raspon ručke i kljunića 0,120 m. Označeno inicijalima majstora I. I. K. u kartuši u obliku štita i mjesnim žigom Beča iz godine 1762. (str. 69).

192

Franjevci rođeni u Cerniku ili u cerničkoj župi Iz 17. stoljeća poznat nam je samo jedan Cerničanin pater Mihajlo Klačić, a bilo ih je sigurno više. Od onih koji se spominju u 18. stoljeću ili su u 18. stoljeću rođeni, a djelovali u 19, znamo za dvadeset osmoricu. I njih je bilo više. U knjigama samostanskih računa spominju se mlade mise koje ne odgovaraju nijednome od 28 poznatih: 6. rujna 1761: Doide o mladoj misi Lemozine 14,00 forinti. — 16. rujna 1761: Doide 13.7bris (13. rujna) o mladoj misi Lemozine po Cerqui 10,50 forinti. U knjizi Izdataka 14. rujna 1761: Dado Kuvacsu iz Sstoba ssto kuva rucsak na mladoj misi 2 f. Tu se, kako vidimo, radi o dvije mlade mise: jedna je bila 6. rujna, druga 13. rujna. — 25. siječnja 1763: Dade Gospodin Commendat posli primiczia 1,35 f. — 31. siječnja 1763. Doide Lemozine od mlade mise 9 f. — Studeni (bez datuma) 1764: Doide za mladu misu od Lucsicha 29,16 1/2 f. Isti plati 4 mala i 1 veliki ukop 5,00 f. Jednu od tih mladih misa mogao je imati pater Filip Čevizević koji je umro 1799, a imao je 61 godinu i 42 bio franjevac. Ostale mlade mise ne znamo tko je imao. Ni Lučića koji bi odgovarao ne znamo. Poznate spominjemo po redu kako su umirali: 1. Cerničanin pater Mihajlo Kao župnik u Jazavici (danas Gornji Rajić) prvi je počeo voditi matice. Liber Baptizandorum Jazauiciensis Parochiae Anno Domini 1728: Ego fratcr Michael a Czernik baptizaui Marcum filium Nicolai Smoglianouich et Angelae eius conjugis ex Pago Borouacz.

Patrinus fuit Marcus Porculabouich ex Pago Jazauicza. (Ja fra Mihajlo Cerničanin krstih Marka sina Nikole Smoljanović i žene mu Anđele iz sela Borovac. Kum jc bio Marko Porkulaović iz sela Jazavica). Do 18. srpnja 1728. bilo je još 16 takvih upisa krštenja.

Nijednoč se nije drukčije potpisao. Od rujna 1728. do zadnjeg srpnja 1735. izmjenjuju se kod krštavanja djece devetorica franjevaca. Od 31. srpnja 1735. do 20. ožujka 1736, kada je zadnji puta krstio, kršteno je 25 djece s upisom u maticu: Ego frater Michael a Czernik . . .

Umro je, kaže nekrolog, kao revni župnik jazavičke župe (illius Parochiae Administrator zelosus) 1. svibnja 1736.

2. Žličar pater Josip Najstariji od tri patra Zličara. Možda stric patra Bonaventure i Marka. Na provincijskom kapitalu u Našicama 24. lipnja 1726. izabran je za učitelja novaka i mladića u Baču. Za ta je dužnost ponovno izabran i slijedeće dvije godine (Franj. Vjesnik 1935, 7 — 8, 239). Od 1732 — 1735. bio je gvardijan u Baču. Godine 1734. dao je srušiti sve što je bilo ruševno i 12. travnja stavio temelje novoj zgradi podigavši iz temelja istočni i južni dio samostana. Da je to mogao izvesti ima se zahvaliti njegovom prethodniku ocu

193

Franji Vukovarcu i milostinji dobrih duša (Franj. Vj. 1936, 5 — 6, 173 i 175). Nekrolog kaže o njemu: vir devotus et in suo munere indefessus. Bio je pobožan i u vršenju svojih dužnosti neumoran. Umro je 4. svibnja 1738. u Baji kao aktivni predstojnik rezidencije u Somboru i adgregatus provinciae što je neki počasni naslov.

3. Vračarić pater Augustin, Cerničanin (a Cernik) umro je u Đakovu 6. travnja 1740.

4. Šimić pater Franjo, poznat već kao cernički gvardijan 1734— 1735. i župnik u Jazavici gdje je i umro 9. travnja 1749.

5. Terzić pater Paškal Iz Matice cerničke župe vidi se da je službovao u Cerniku 1738 — 1739, 1744 — 1745. i 1746 — 1747. Krštenja najčešće potpisuje bez prezimena: fr. Paschalis a Czernik, a nekad i s prezimenom. Po ovlaštenju Paunovića, vikara zagrebačkog biskupa dne 19. veljače 1747. izvršio je obred prelaza u Katoličku Crkvu neke pravoslavne osobe: Ego Pr. Paschalis Terzich a Czernik, concionator (propovjednik). Umro je u Baču 12. svibnja 1749.

6. Grgić pater Leonard Pišući o kapelanima godine 1758. kaže vizitator Paxy: Drugi je (od četvorice kapelana) Pater Leonardus a Czernik, cognomine Gergich. Ima 51 godinu, a svećenik je 27 godina. Filozofiju je studirao u Brodu, spekulativnu teologiju u Osijeku i Mantovi.

Svojim dužnostima, kažu, zadovoljava i na ispitu je bez teškoće odgovarao. Krštenje obavljeno u Cerniku 22. veljače 1759. potpisao je: fr. Leonardus a Czernik. Da nije Paxya ne bi znali da se radi o Grgiću koji je i umro u Cerniku 10. veljače 1761.

7. Petričević pater Pavao U cerničkoj matici krštenih potpisuje se: fr. Paulus Petricsevich, fr. Paulus a Czernik i potpuno: fr. Paulus Petricsevich a Czernik. Krstio je mnogo. Od 8. listopada 1748. dalje svake godine sve do 1761. Nekada čitave nizove krštenja. Umro je u Somboru 9. travnja 1767.

Sada su na redu petorica kojih nema u našim nekrolozima pa ne znamo ni kad ni gdje su umrli.

8. Vučićević pater Nikola Potpisivao se u matici krštenih: fr. Nicolaus Vuchichevich i fr. Nicolaus Vuchichevich a Cernik. Prvo krštenje bilo je 24. listopada 1725, zadnje 10. srpnja 1727.

9. Petričević pater Nikola Potpisuje krštenja samo prvih 7 mjeseci 1735. Jednom fr. Nicolaus Petricsevich, drugi put fr. Nicolaus a Czernik.

194

10. Rešetarac pater Pavao Tri krštenja obavio je 21. rujna 1748. Zatim krsti još do 2. lipnja 1749. Potpisuje se samo kao fr. Paulus a Ressetar.

11. Žličar pater Bonaventura U kronici cerničkog samostana (I, 294) stoji: Posljednji upravitelj u Štabu bio jc pater Blaž Tadijanović malo vremena, a prije njega bio je pater Bonaventura Žličar Cerničanin (Slicsar a Cernik). Godinu i nešto više bio je vojni kapelan: Inclyti Regiminis Suae Exceilentiae Domini Josephi Eszterhazy Castrensis Capellanus per annum et amplius (Ramus 74).

12. Marinović pater Jakob U izvještaju kanonske vizitacije od 1765. (118) čitamo: Drugi je kapelan (u Cerniku) pater Jakob Marinović iz Zapolja, ima 34 godine, 11 godina je svećenik. Studirao je u Petrovaradinu, redove primio od pokojnog srijemskog biskupa Đivovića. Na ispitu se pokazalo da ništa ne zna (Per examen repertus est nihil scire). Možda je to Marinković Jakob koji je umro u Iloku 22. veljače 1774.

13. Potić pater Jerko Krštava djecu u Cerniku od 25. kolovoza 1761. do godine 1764. vrlo često. Potpisuje se jasno: fr. Hieronymus Potich a Czernik. Nije Polić kako stoji u nekim nekrolozima.

U knjizi Primitaka spominje se O. fra Jere od studenog 1761. do svibnja 1764. Umro je u Osijeku 27. lipnja 1772. kao revni kapelan u Donjem Miholjcu (Parochiae Miholcensis zelosus cooperator). Imao je samo 38 godina i 20 godina bio franjevac.

14. Vidaković pater Jakob Bio je kapelan u Trenkovoj četi, čini se, od početka do kraja (1741 — 1745). Kad je Trenk početkom 1746. u Beču stavljen pred sud, Vidaković se vratio u provinciju. Ni on nije dobio priznanje za svoje dušobrižništvo ... Dok se drugi vojni kapelani s ponosom nabrajaju, Vidaković se izostavlja. Nakon povratka bio je najprije kapelan u Požegi. Crkvi svetog Duha u Požegi poklonio je posudice za vino i vodu s pliticom. Sve od srebra, iznutra pozlaćeno i umjetnički izrađeno (insignis operis). Požega 501.

I kanonska vizitacija godine 1754. spominje Vidakovića u Požegi.

Tu se kaže da je pater Filip Radić za svoga gvardijanata u Požegi (Kaizer 1745 — 1748) oko godine 1745. po patru Jakobu Cerničaninu iz kapele svetog Roka prenio u samostan sve što je ta kapela imala: et res linas et peeuniam ad usum conventus convertit) i crkveno rublje i novac prisvojio za samostan. — Zbog toga i drugih sličnih stvari gradski je senat 195

zatražio od provincijala da patra Filipa Radića i gvardijana Cerničanina Petra Šimića (1751 — 1754) makne iz Požege, a franjevci će pisati u svoje kronike da im je biskup Thauzy oduzeo župu u Požegi samo zbog toga što provincijal nije udovoljio zahtjevu gradskog senata (I, 273).

Godine 1761. spominje se kod kanonske vizitacije kao treći kapelan u Cerniku: Pater Jacobus Vidakovich Czernekiensis. Imao je tada 51 godinu, svećenik je bio 25 godina. Filozofiju je studirao u Budimu, teologiju u Petrovaradinu. Na ispitu je slabije odgovorio (debilius respondit II, 71). Vidaković je kao kapelan vodio brigu za kapele u Opatovcu i u Podvrškom. Vizitator piše kako nije imao vremena da sam vidi te kapele, izvjestio ga je o njima pater Jacobus Vidakovich a Czernik. Ista sela nisu prihvatila ono što je vizitator naredio 1758: da se kapela na groblju napusti kao suvišna, nego su na mjestu gdje je bila stara kapela podigli iz temelja novu od drvenih greda, dugačku 5 hvati, široku 2 i pol, ožbukali je, obijelili, strop načinili od šiblja u obliku svoda i ožbukali ga. Kapela ima 4 prozora, ostakljena, toranj se diže nad pročeljem, zvono je od 70 funti. — Kapelu u Podvrškom srušila je poslije zadnje vizitacije bura, ali je i ona od jednakog materijala iz temelja ponovno podignuta ... U njoj bude misa svakog mjeseca jedne nedjelje, ako to, kako kaže pater Jakob Vidaković, ljudi zahtjevaju (si ab hominibus, uti P. J. V. refert, instetur. II, 60).

Vidaković je umro u Našicama 24. studenoga 1774. Nekrolog kaže da je tada imao 63 godine, a 43 bio franjevac.

15. Nikolašević pater Bonaventura Krstio je u Cerniku 21. rujna 1760. i potpisao se: fra Bonaventura Nikolassevich a Czernik. Na knjizi: Bellostenecz, Gazophilacium, Zagrabiae 1740 (u knjižici pod znakom 2 A — 47) napisao je: Ex libris Pris Bon. Nikolassevich a Cernek . . . Inače ne bi znali da je Cerničanin. Umro je u Mohaču 30. travnja 1775.

16. Šimić pater Petar U matici krštenih godine 1728. potpisao se: Petrus Szimich. Prema tome bilo bi mu prezime: Simić, ali kronika (273 i 302) ipak piše: Ssimich — Šimić. Tri godine bio je u ratu vojni dušobrižnik (triennio in Castris Curator Spiritualis, Ramus 74). Od 1741. do 1747. vršio je svete čine vojnicima brodske legije (Legioni Brodensi: još naime nije bila organizirana vojna krajina i podijeljena u regimente). Bilo je to u vrijeme komandanta: Josipa baruna de Ried, Josipa de Monasterlich i Adama Buday (Ramus 355). Šimića je zapalo da bude gvardijan u Požegi upravo kad je franjevcima oduzeta požeška župa (1751 — 1754). Za oduzimanje župa franjevcima biskup Thauzy je imao pri ruci i 24 vojnika. Dne

196

16. prosinca 1753. (po cernićkoj kronici 18. prosinca) gvardijan je morao predati župu i župske knjige prvom predsjedniku subalternog konzistorija u Požegi Nikoli Petričeviću (opatu i kanoniku). Župnik je postao Matija Petrović. Već isti dan ova je promjena oglašena u svim požeškim crkvama. Franjevci nisu htjeli biskupu predati selce Seoce (Pagellum Szelcze) koje je do tada bilo njihov posjed. Međutim po odluci carske komore morali su to učiniti i predali ga 29. prosinca 1753. No kad im je na Grgurevo 12. ožujka 1754. biskup pokušao silom oduzeti i majur u Vučjaku, 24 franjevca s križem izašla su iz samostana i pošla u majur da ga brane. Tom je zgodom gvardijan oteo pušku jednom stražaru. Franjevci su zvonjavom pozvali i narod da ih brani. Možda je upravo držanje naroda odlučilo da je nakon intervencije i izvještaja poslanih i komori i samoj carici u Beč majur ostao franjevcima (I, 273 — 274, Požega 533 — 535). Šimić je ostavio nekoliko knjiga samostanskoj knjižnici u Cerniku: Annus apostolicus . . . Venetiis 1753 (6 E — 6), Rituale ecclesiasticum . . . Coloniae 1733 (2 F — 23), Manuale Parochi. . . Tyrnaviae 1751. (3 F — 39) s potpisom: Ad usum ili Ex libris P. Petri Simich a Czernik. Na knjizi: Cornelii a Lapide . . . Commentarii . . . (1 K — 13) dodaje svom imenu: Ord. Min. Obs. S. Francisci actualis Capellani campestris. Sedmo izdanje Reiffenstuela, tako je napisao na samoj knjizi, poslije njegove smrti ima pripasti cerničkom samostanu (1 K — 8).

Po tabuli bio je 1775. u Cerniku: spiritualis (duhovnik ili ispovjednik, ali je već 12. svibnja 1776. umro. Imao je 62 godine, a 43 godine bio je franjevac (I, 302).

17. Junašević pater Pavao, Cerničanin iz Kovačevca, cernički gvar­ dijan 1766 — 1770. Opisan među gvardijanima. Umro je u Šarengradu 16. srpnja 1778.

18. Petričević pater Serafin, g. 1751 — 1754. župnik u Pleternici Godine 1757. krstio je u Cerniku i potpisao se fr. Seraphinus a Czernik. Ostavio je cerničkom samostanu 10 svezaka Elbelove Theologiae Moralis i Prosvitljenje i ogrijanje jesenog i zimnog doba iliti Nediljne i svecsane pridike priko jeseni i zime dolazeche po ocu fr. Emeriku Pavichu, Budim 1762. (4 G — 56) s oznakom: Ad usum patris Seraphini a Czernik. U nekrologu stoji da je u španjolskom ratu bio revan vojni kapelan. Umro je u Požegi 21. veljače 1784.

19. Alasić pater Jakob, cernički gvardijan 1765 — 1766. Umro je u Cerniku 25. ili 26. veljače 1788. šesnaest dana nakon navještaja rata Turcima, kad je samostan već bio pretvoren u vojnu bolnicu.

20. Valešić pater Petar Celestin Bio je lektor teologije. Knjige koje je ostavio cerničkom samostanu pokazuju po sadržaju jedan jedinstveni predmet zanimanja: odnos i veza između prirodnih saznanja i objave. Philosophia Mentís P. F. Fortunati a Brixiis OM Ref. Tom. I i II, Brix iae 1749.

(3 B — 22,1,2). Philosophia sensuum mechanica, isti auktor, Brixiae 1751 (3 B—21). Isto, Tom. II i III, Brixiae 1752 (3 B — 21, 2,3). — Animadversiones criticae, isti, Brixiae 1751

197

(3 B — 25). — Dissertatio Phisico — Theologica . . . Brixiae 1756 (3 B — 26). Elementa Mathematiea, T. I i II, editio II, Brixiae 1756 (3 B — 27 i 28). — Lógica critica a P. Hermanno Osterrieder OM Conv, Augustae Vindelicorum 17660 (3 E — 15). — Methaphisica vetus et nova logicae criticae nuper editae, isti auktor, A. V. 1761 (3 E — 15,2). — Physica experimentalis et rationalis, isti, Vol. I, A. V. 1765 (3 A — 25). — Na svim tim knjigama napisano je na naslovnoj stranici: Ex libris ili Ad usum P. Coelestini Vallessich, na nekima je dodano: pro conventu S. Petri Czernikini.

Celestin Valešić je rođen u Banićevcu (a Banicsevacz), umro je kao gvardijan u Vukovaru (1785 — 1789) u četvrtoj godini gvardijanata 9. ožujka 1789. Imao je 46 godina, 27 je godina proživio u samostanu.

21. Žličar pater Marko Poznat već kao najbolji kroničar cerničkog samostana u 18. stoljeću. Bilo mu jc neobično drago što se u Cerniku gradi tako velik samostan. Mnogo je štovao patra Mihajla Paunovića. Njegov ujak Đuro Dugonjević bio je jedan od onih koji su svoju kuću i potkućnicu vrlo rado prodali franjevcima radi proširenja gradilišta za crkvu i samostan.

Zličari su se potpisivali: a Czernik, Slicsar, Zlicsar, Slicsarevich, Szlicsar ... Na knjizi: Cursus Philosophicus . . . Venetiis 1714. (3 D — 14,3) koja je 1719. pripadala patru Stjepanu Vilovu napisao je: Ex libris Patris Marci a Czernik, alias Slicsarevich, studentis SS. Theologiae Ceneralis. Datum Budae 16. Februarii 1740. Godine 1740. još je kao pater studirao u Budimu. Spremao se za lektora teologije. Na knjizi: Tuba cathehetica . . . Augustae Vindelicorum et Graecii 1736. napisao je: Ex libris P. Marci a Czernik, concionatoris Budensis. Vršio je službu propovjednika u Budimu. Nijedan Cerničanin nije valjda toliko puta bio gvardijan kao Marko Zličar: 1747 — 1749. u Mohaču, 1751 — 1753. u Osijeku.

U Diariumu (13) stoji: 15. lipnja 1751. stigao je lađom iz Budima u Osijek naš poštovani otac gvardijan Marko iz Cernika i primio dužnost. Godinu dana bio je predstojnik rezidencije u Zemunu (1755 — 1756). Isto toliko gvardijan u Budimu (1758 — 1759). Knjigu Bellosztenecz, Gazophilacium . . . Zagrabiae 1740 (2 A — 47) dobio je pater Bonaventura Nikolašević 1760. na poklon od somborskog gvardijana Patra Marka Žličara (donatus a R. P. Marco Zlicsar gvardiano Zomboriensi 1760). — Iza toga je ponovno gvardijan u Budimu (1764 — 1766). — Od ožujka 1768. do kolovoza 1769. kao diskret potpisuje račune cerničkog samostana. U tom kratkom vremenu nadopunio je cerničku kroniku s mnogo važnih podataka. — Bio je u Cerniku još jedno kratko vrijeme kao mladi pater: od 2. lipnja 1743. do jeseni 1744. ima njegovih krštenja u matici. Osječki Diarium svjedoči da je 1771 — 1775. boravio u Osječkom samostanu kao prokurator provincije, a zadnje godine i samostanski diskret (53, 57, 64). Gdjegod bio nabavljao je knjige za cernički samostan.

Na knjizi: Philosophia scholae scotisticae ... piše: Pro usu Conventus S. Petri Czernik pater Marcus a Czernik . . . procuravit. — Na knjizi: Zweifacher Christgeistlicher Sonntag ... Ex libris P. Gregorii Bobich erga sacra legenda accepit pro Conventu Czernikiensi . . .

1751. Pater Marcus a Czernik. Sve svoje knjige ostavio je cerničkom samostanu. Sačuvano ih je najmanje 30 svezaka: skotistička izdanja, priručnici filozofije, Sporerova Moralka i razne druge. Od domaćih pisaca: Lovre Bracsuljevicha Uzao Serafinske (nasski) goruchie gliubavi. Budim 1731 (6 B — 46), Laštrićev Testimonium bilabium . . . Venetiis 1755 (3 B — 20). Pater Marko Žličar je umro u Vukovaru 80 dana poslije svog gvardijana patra Celestina Valešića 26. svibnja 1789. Živio je 75, a franjevac bio 54 godine.

198

22. Pavić pater Lovro Rođen je u selu Sičice koje je tada pripadalo cerničkoj župi, a danas je u župi Vrbje.

Godine 1764. i 1772. krštavao je u Cerniku i potpisivao se: fr. Laurentius Pavich a Sicsicze.

Po katalogu od 1790. (14) bio je u šarengradu vikar i kapelan. Umro je kao kapelan župe u Sotinu i član šarengradskog samostana 14. svibnja 1796. star 63 godine.

23. Čevizević pater Filip Pravi Cerničanin: 1787. bila je u Cerniku na kućnom broju 80 obitelj Mate Čevizevića (Matthaeus Csevisevich) sa 5 osoba: udova Magdalena 54 godine, Mato 37, žena mu Ivanka 27, Ivan 3, Marija 14. Pater Filip morao je biti stric Mate i Marije. Neki ga pišu: Civizević. U samostanskoj knjižici čuva se knjiga: Dissertationes excerptae ex commentario literali in omnes Novi Testamenti libros. Augustini Calmeti . . . Tyrnaviae 1755. (3 E — 37) na kojoj piše: Ex libris Patris Philippi a Czernik, Budae 12. Augusti 1765.

Te godine imao je 27 godina. Bio je tada valjda namješten u Budimu. — Tri godine bio je brodski gvardijan (1774 — 1777). Catalogus od 1790. (7) stavlja ga u Bač s oznakom dužnosti: CaPel. Zomborini, kapelan u Somboru. I umro je u Somboru 13. prosinca 1799. kao kapelan ondje, a član bačkog samostana. Živio je 61 godinu, kao redovnik 42.

24. Curić pater Petar, opisan je kao cernički gvardijan (1777 — 1778). Umro je u Požegi 5. listopada 1800.

25. Kovačević fra Ćiril Jedini poznati Cerničanin franjevac koji nije bio svećenik nego zavjetovani brat trećoredac (tertiarius professus). Godine 1781. bio je u Cerniku: Communitatis magister et Celarista. Morao se brinuti za red u zajednici i u podrumu. Catalogus 1790. (4) stavlja ga u Veliku. Umro je u Požegi 31. listopada 1804, star 65, a 48 samostanski trećoredac.

Nekrolog kaže da je bio Cerničanin (a Cernik).

26. Jurković pater Jakob Godine 1778. bio je po tabuli namješten u Cerniku, valjda kao mladomisnik. Imao je tada 24 godine (I, 311). Knjiga: Reiffenstuel, Theologia moralis, T. I, Romae 1765. označena je sa: Pris Jacobi Jurkovich. Catalogus 1790. (8) stavlja ga u Osijek kao ekskurenta u Aljmaš (excurrens Almasinum). Nekrolog navodi njegovu smrt dva puta: Umro je u Cerniku 3. svibnja 1807. Pater Jakob Gjurković, appoplexia tactus (od kapi). Drugi put: 9. svibnja 1807. Pater Jacobus Jurkovich a Cernik, appoplexia, obadva puta: annorum eatatis 53. Sve jednako, samo su dva datuma, prezime jednom Đurkovich, drugi put Jurković a Cernik. U popisu duša iz onoga vremena u Cerniku nema Jurkovića ni Đurkovića. Cini se prema tome da je bio iz Opatovca.

27. Matković pater Leonard Godine 1780. bio je u Cerniku coadjutor concionatoris, propovjednikov pomoćnik (I, 310). Nekrolog kaže: veći broj godina revno je upravljao župom u Tabanu (blizu Budima). Već po Katalogu 1790. bio je u Tabanu, ali kao kapelan i hrvatski propovjednik (cooperator, concionator Illyricus, str. 5). U Tabanu je i umro 2. rujna 1818. U samostanskoj

199

knjižnici u Cerniku nalazi se knjiga: Diurnale Concionatorium ... (2 A — 45) na kojoj piše rukom: Ad Bibliothecam Viennensem PP. Franciscanorum XIV H 11. To je sve prekriženo i napisano: Leonardi Matkovich a Cernik. I nekrolog kaže: a Cernik.

28. Matković pater Remigije Dne 5. rujna 1819. slavio je mladu misu Cerničanin pater Remigije Matković. Manuduktor mu je bio pater Adam Kulundžić, đakon bivši konzultor provincije pater Bernardo Makay, subđakon pater vikar Adam Horvath, tamjan su nosili patri Kalisto Sertić i Stjepan Ninković, svijeće braća Vinko Platzregen i Terencijan.. . Svim obredima upravljao je požeški vikar pater Adalbert Horvath (I, 373). Konačno je došlo vrijeme kada su se i mlade mise zapisivale u kroniku. Recensio Provinciae Grge Čevapovića za godinu 1830. donosi i sve osobne podatke o svakom članu provincije. Pater Remigije Matković, Hrvat iz Slavonije (llyr. Slauon.), rođen 4. srpnja 1794, redovničko odijelo primio 13. srpnja 1813, zavjete položio 9. srpnja 1815, mladu misu kao gore, govori hrvatski i njemački (Illyr. Germ.).

Imao je licencijat iz slobodnih vještina i filozofije. (AA. LL. et Phil. Licent, str. 442 — 443).

Po Katalogu od 1823 (352) bio je u Iloku: Mathes. Phys. Histor. Nat. et Oeconom.

Rural. Lector, V. Mag. et Instruct. Cler. in Cantu et Organo, Expos. Cas., Biblioth. et Organ.

— Slijedeće godine isto u Iloku: Logicae, Metaph. Philos., Morum ac Historian Lector, V. Mag. i ostalo isto kao 1823. (Catalogus 1824, 11). — Recensio... 1830. kaže da je bio u Brodu: Phil, ac Histor. Lector, Discretus, Exil. Mag. Cler. et Cer. Bibl. Org. Exp. Cas. Instr. Cler. in Cantu et Org. atque Spir. cum fac.

U Iloku je 1822/3. predavao matematiku, fiziku, nacionalnu povijest, selsku ekonomiju. Godine 1823/4. logiku, metafizičku filozofiju, moralku i povijest. Obadvije godine bio je zamjenik magistra klerika, instruktor klerika u pjevanju i orguljanju, voditelj u rješavanju kazusa, knjižničar i orguljaš. — U Brodu 1829/30. predaje filozofiju i povijest, postaje magistar klerika, ekshortator i učitelj ceremonija, i osim svega Sto je bio u Iloku ovdje je i diskret i duhovnik s ovlašću od pridržanih slučajeva. Smrt mu je zapisana u cerničkoj kronici (I, 411): premješten je u Cernik po tabuli 1830. i umro je već 26. rujna 1830. Pokopao ga je 28. rujna konzultor i starješina samostana (Silvester Ninković).

S ovim darovitim i prerano umrlim franjevcem završavamo niz franjevaca 18. stoljeća rođenih u cerničkoj župi. Iza njegove smrti više od 30 godina iz cerničke župe nema nijednog franjevca.

Izvori i literatura: Arhiv cerničkog samostana: Knjige u samostanskoj knjižnici s potpisima franjevaca Cerničana Liber Exitus Conventus Cernikiensis ab anno 1760. ad a. 1801.

Liber Introitus Conventus Cernikiensis ab anno 1760. . .

Knjiga prelaza župe Cernik..

Stari nekrolozi kapistranske provincije. . .

Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernekensis.. . I Status animarum (stanje duša) župe Cernik 1787. i 1803.

Arhiv nadbiskupije zagrebačke: Izvještaji kanonskih vizitacija 1754. (Požega), 1758, 1761, 1765.

Matice krštenih župe cerničke.

200

Matice krštenih župe jazavičke.

Bösendorfer Dr Josip, Diarium sive Protocollum. . . Conventus... Essekini...

Preštampano iz 35. knjige Starina JAZU, Zagreb 1916.

Božitković Dr fra Jure, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735), Franjevački Vijesnik 1935, 7 -8.

Barbarić o. Mladen, Bač, crtice iz njegove povijesti, Franjevački Vijesnik 1936, 5 — 6, str 164 — 178.

Catalogus Religiosorum provinciae S. Ioannis Capistranensis pro anno 1790, Essekini, Typis. . . Divalt.

Catalogus. . . Provinciae S. Ioannis a Capistrano pro anno 1824, Budae, Typis Regiae Universitatis. . .

Csevapovich P. Gregorius, Catalogus Provinciae Capistrane, Budae 1823.

Csevapovich P. Gregorius, Recensio. . . Provinciae S. Ioann, a Capistrano... Budae 1830.

Kaizer P. Ferdinandus, Cathalogus. . . superiorum, Budapestini 1896.

Kempf Julije, Požega, Požega 1910.

Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae. . Budae 1766.

U 18. stoljeću umrli su u Cerniku franjevci: 1707. 25. svibnja ili lipnja: Ilončić pater Petar. Započeo je gradnju prve drvene crkve svetog Petra u Cerniku.

1716. 2. veljače: Lovrić (Lavrić, Labrić) pater Marijan.

1721. (ili 1749) 9. travnja: Brođanin (a Brod) pater Franjo.

1729. 3. ožujka: Babić pater Petar (1748: Balić).

1729. 10. studenog: Ivanagić (Kutjevac, a Kutjevo) pater Andrija, predstojnik cerničke rezidencije od 1726. do smrti, počeo graditi samostan (južno krilo).

1730. 11. studenog ili 15. prosinca: Pavlović pater Josip.

1731. 27. kolovoza: Framkić pater Franjo.

1736. 25. veljače: Opatović pater Marko.

1736. 14. studenog ili 17. studenog: Kovačević pater Nikola, aktivni propovjednik.

1739. 18. travnja: Matijašević pater Bartol, magister profesorija.

1739. 26. svibnja ili lipnja: Tomašević pater Antun, umro od kuge.

1739 . 20 lipnja: Kašić (Kassich, Kaffich, Košić) pater Bartol, cernički gvardijan od 1738. do smrti, umro od kuge.

1739. 10. studenog: Krančević (Krančlć) pater Nikola.

1741. 24. siječnja: Barjaktarović brat Nikola.

1747. 10. siječnja: Rapold brat Baltazar.

1747. 23. ili 13. srpnja: Banjalučanin (a Banja Luka) pater Jakob.

1748. 14. siječnja ili 15. veljače: Kralnović pater Stjepan, umro od kapi.

1749. 23. siječnja: Ćorjaković (Chjorjakovich) brat Pavao.

1751. 17. ožujka: Paunović (Pavunovlć) pater Mihajlo, predstojnik cerničke rezidencije 1723 — 1726. (počeo pripreme za gradnju cemičkog samostana), prvi gvardijan istog samostana 1730 — 1732, zatim opet 1735 — 1738, 1741 — 1743, i 1747 — 1750, dovršio južno krilo, sagradio crkvu i zapadno krilo.

1751. 14 rujna: Vogt zavjetovanl brat Josip.

1751. 17. prosinca: Schaedl brat Mato.

1754. 7. travnja ili srpnja: Ivanović pater Petar.

1754. 23. prosinca: Vidaković brat Mihajlo.

201

1756. 10. srpnja: Kozeković pater Baltazar.

1757. 9. travnja: Benačić (Penačić) pater Andrija, cernički gvardijan 1752 — 1755. i od 1756. do smrti, dovršio gradnju crkve svetog Leonarda i udario temelje istočnom krilu samostana.

1758. 6. siječnja: Roščić (Proščić) pater Augustin, revni dušobrižnik, s riječima: Marijo, Majko Milosti, predao je dušu Stvoritelju.

1758. 14. veljače: Maglajac a Maglaj) pater Nikola, doživio visoku starost.

1758. 7. ožujka: Žepčević pater Bernardin, 1750 — 1751. gvardijan u Cerniku.

1759. 17. lipnja: Bešiić pater Stjepan.

1760. 2. ili 1. svibnja: Graf zavjetovani brat Pavao.

1760. 4. svibnja: Riegler fra Gabrijel, zavjetovani klerik.

1760. 6. svibnja: Schmidt zavjetovani brat Dldak.

1760. 17. ili 27. lipnja: Sclireiner zavjetovani brat Ivan, kirurg.

1761. 10. veljače: Grgić pater Leonard, Cerničanin (a Cernik).

1763. 12. studenog: Matijević pater Jakob, 1757 — 1760. cernički gvardijan.

1763. 28. prosinca: Martinković pater Franjo, cernički gvardijan od 1760. do smrti.

1764. 3. ožujka: Đurković pater Bartol, umro od kapi.

1764. 26. kolovoza: Schmidt fra Kristofor, klerik, student filozofije.

1765. ili 1705. 25. kolovoza: Trgovčević (Jergovčević) pater Klement.

1766. 2. studenoga: Papušlić pater Antun Njegovi suvremnici pišu da je bio iz Pakraca (a Pakarcz). I sam se na svojim knjigama potpisuje de Pakratz i ako je bio iz Lipika (Rogošić, Hoško). Novicijat je završio u Velikoj, studij filozofije u Budimu, teologiju u Budimu i u inozemstvu. Godine 1738. kao lektor filozofije u Požegi priredio je za svoje studente priručnik iz logike (Tractatus in universam Aristotelis logicam juxta inoncussa dogmata Joannis Duns Philosophorum prinncipis proposita). U vrijeme kuge 1739. zajedno s klericima preselio se iz Požege u Veliku. Ipak je i odatle vodio brigu za okužene u Kunovcima. Prije nego je otišao u Radnu za gvardijana (1742 — 1743) 8. svibnja 1742. krstio je jedno dijete u Cerniku. Kao gvardijan položio je 21. travnja 1743. visoke ispite iz bogoslovlja i postao lektor dogmatike najprije u Petrovaradinu, onda na generalnom učilištu I reda u Osijeku (najkasnije od 1745. do jeseni 1749). Iz tog vremena potječe njegova rasprava: O utjelovljenju Božje Riječi (De Verbi Divini incarnatione, Essekini 1746) koja je ostala u rukopisu. Priredio je i jednu javnu dogmatsku raspravu o sakramentima. Prema popisu u kojem prof. Marija Malbaša navodi sve što je (dosad poznato) štampano u franjevačkoj štampariji u Osijeku (1748 — 1775) spomen na tu raspravu štampan je kao prvijenac štamparije: 202

Praelectiones Theologicae Ex libro quarto sententiarum De Sacrosanctis Ecclesiae Catholicae et Apostolicae Sacramentis electae.

Juxta inviolabilia nostri subtilissimi Doctoris Joannis Duns Scoti sentimenta explanatae.

Et in jugis ac perpetuae Observantiae Symbolum admodum R. P. Michaeli Pavunovich, Ordinis Seraphici Sancti Patris Francisci hu jus nostrae observantis Provinciae Bosnae Ar gentinae Lectori Theologo, Praedicatori Celeberrimo, Ex Definitori, jam Custodi, et in praesens cum plenitudine potestatis Comis sario Visitatori Generali necnon Excellentissimi Domini Antistitis Zagrabiensis per Slavoniam Vicario Foraneo, Superori Dignissimo, Patrono Colendissimo Oblatae et consecratae ac publice in solemni capitulari Patrum congressu propugnatae (na drugoj — A — stranici) P. Philippo Korovich, P. Andrea Stoichevich et P. Ludovico Widmann, eiusdem Ordinis, et Pro vinciae professis.

Praeside P. Antonio Papuslych, S. Theologiae Lectore generali.

In Metropoli Slavoniae Essekini ad S. Crucem.

Anno 1748. Die 25. Mensis Augusti.

(8°, 6 stranica, Osječki Muzej, Osječki Zbornik IV, 108) Iz ovog dugačkog naslova vidimo da je javna rasprava kao svečanost bila posvećena tadašnjem cerničkom gvardijanu patru Mihajlu Paunoviću, te godine generalnom vizitatoru vlastite provincije Bosne Srebrene, bivšem definitoru i kustosu, vikaru zagrebačkog biskupa za Slavoniju... Papušlić ističe da je Paunović lektor teologije, proslavljeni propovjednik, osobito vrijedan starješina. ..

U istoj štampariji iste godine 1748. štampana je i Papušlićeva knjižica: Sacer Mons Alverniae... Sveta gora Alverna. Za 203

pobožne štovatelje serafskoga reda kratko i jednostavno sastavio fra Antun Papušlić... (Essekini.. .1748, 8°, IV — 82 stranice, Osječki Zbornik IV, 109) Od 1749 — 1756. Papušlić je generalni lektor u Budimu. U tim godinama bio je i definitor (1751 — 1754). Prve godine svoga definitorija štampa svoju »Marijologiju« — sedam propovjedi o Majci Božjoj: Dux na slava sinovskoga bogoljubstva koju nebeskoi Kraljci, slavnoi i pricsistoi Marii Divici u sedam predikah od sedam priko godine nje svetkovinah daje O. Fra Antun Papusljch, svete bogoslovice sstiocz generali i diffinitur provincie S. Krixa Bosne Srebernice... Godine...

1751. sstampano u Budimu... Zadnje godine definitorija daje u štampu tri svoje propovjedi (o svetom Josipu, Franji i Antunu): Tres Sacri Sermones P. Antonii Papusljch... actualis Sacrae Theologiae Lectoris Generalis et Diffinitoris Provinciae Bosnae Argentinae S. Crucis, Budae 1754. U Budimu je priredio barem tri javne teološke rasprave sa svojim studentima (9. rujna 1753, 26. svibnja 1754, 2. veljače 1756). I u Budimu kao i u Osijeku vršio je i dužnost dekana učilišta. Dne 1. svibnja 1756. stavljen je u mir i počašćen trajnim naslovom: lector jubilatus. Nakon toga već 15. lipnja 1756. on i cernički gvardijan Benačić asistiraju kod blagoslova temeljnog kamena crkve svete Terezije u Novoj Gradiški (I, 280). — Franjevačke kronike broje ga među osobito zaslužne lektore budimskog učilišta (Ramus 67). U budimskom samostanu postavljena je 1764. spomen-ploča s imenima 10 zaslužnih lektora i svakome u čast napisana su po dva značajna stiha. Papušlić je osmi po redu, a njegovi stihovi glase: Scripserat Antonius Studiorum plenus amator, Virginis Innocue fulgida gesta satis (Ramus 223). (Opisa Antun pun ljubavi do nauke Neokaljane Djeve blistava djela sasvim).

Toliko se još osjećao vitalnim da se 4. ožujka 1757. sam ponudio za vojnog kapelana zapovjedniku gradiške regimente generalu de Riethu u ratu s Prusijom (1756 — 1763). Dvije godine bio je: generalis de Rieth Campestris Sacellanus (Ramus 73). Zadnjih 18 mjeseci života proveo je zasigurno u Cerniku, jer potpisuje samostanske račune od svibnja do listopada 1765. te prva četiri mjeseca i u kolovozu 1766. I u onim mjesecima kad nije potpisao, ostavljeno je mjesto za njegov potpis da potpiše valjda kad prizdravi. .. Liber Exitus spominje njegovu smrt u računima mjeseca prosinca 1766: Dadese za jednu Slofcapu pole. Jubilata 0,50 f.

204

U zadnjoj godini života, 20. veljače 1766, časnici gradiške regimente, njih 14, izdali su mu pohvalno svjedočanstvo u kojem ističu kako se pater Antun Papušlić a Pakarcz, iako već pedesetgodišnjak (quinquagenarius), barunu de Riedu ponudio za kapelana i dvije goidne (1757. i 1758) u ratnom vihoru propovjedima, dijeljenjem sakramenata i privatno sve vojnike snažno poticao ne samo na vršenje Božjih zapovijedi i sticanje kreposti, nego ih je i u samoj borbi hrabrio znakom križa i povicima: Ne dajte se, junaci! Budite hrabri! Sve će kugle preletjeti preko vas! Ni jedna vas neće taknuti! — Svi svjedoče da se u najvećoj mjeri odlikovao čestitošću, razboritošću i kršćanskom ljubavlju (Ramus 350 — 351).

Da je uvijek bio redovnik i franjevac na visini, zauzet za redovnički duh i život, pokazuje i to što je bio imenovan generalnim vizitatorom ladislavske provincije. — Posebnu ljubav prema cerničkom samostanu pokazao je time što je svoje vrijedne lektorske knjige ostavio upravo tom samostanu. Služio se i jednom dogmatikom u rukopisu (1 B — 28).

To su po Duns Scotu izrađeni traktati: De intellectu, scientia et volúntate Dei, De virtutibus Theologicis, De Trinitate, De Angelis i de Gratia.

Auktori tih traktata su domaći lektori teologije: patri Filip Radić, Franjo Ivanović i Ivan Lukić. Neki su traktati napisani (ili prepisani) godine 1738, a drugi 1739.

Izvori i literatura za Papušlića: Arhiv cerničkog samostana: Liber Exitus 1760 — 1801.

Knjige — Papušlićeva ostavština u knjižnici samostana.

Arhiv nadbiskupije zagrebačke: Matice krštenih cerničke župe.

Hoško Dr Emanuel, Franjevačko visoko učilište u Požegi, Sarajevo 1977.

Malbaša prof. Marija, Stodvadeseipet godina štamparske djelatnosti u Osijeku (1748 1873), Osječki Zbornik IV, Osijek 1954, 105 — 140.

Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae..., Budae 1766.

Rogošić Dr fra Roko, Književni rad hrvatskih franjevaca do XIX. vijeka, Nova Revija 1926 , 3 — 4, 410 — 424.

1768. 7. ožujka: Seklić pater Antun, 1745 — 1747. cernički gvardijan.

1769. 23. veljače: Ergotić pater Marko, umro na dužnosti u Petrovom Selu, pokopan u Cerniku.

1771. 15. studenog: Hueber brat Paškal, iz Vilsburga, stolar, dobar i pobožan (pius et devotus), star 68, franjevac 43 godine.

1772. 10. siječnja: Matanović zavjetovani brat trećoredac Antun, iz Garčina, mlinar i pekar (pistor).

1772. 14. siječnja: Buch brat Gašpar, iz Oborova, kovač, 49 godina, franjevac 19 godina.

1772. 29. lipnja: Šišmanović brat Jakob, zavjetovani trećoredac, iz Odvoraca, vrtlar, 34 godine, franjevac 14 godina.

205

1772 . 5. srpnja: Ertzl fra Hilarije, klerik, student filozofije.

1772 . 2. prosinca: Erbić fra Roman, zavjetovani klerik.

1773. 6. lipnja: Marinović pater Bonaventura, iz Broda, 47 godina, franjevac 30 godina.

1775. 5. listopada u Đakovu: Siničić pater Vinko, iz Male Kaniže.

Na sastanku u Velikoj 24. kolovoza 1775. određen za upravitelja filijale šagovina, administrator in Districtu SSagovinae, sed dum huc Czernekinum iter faceret in via mortuus est. Umro je na putovanju prema Cerniku (I, 302), kao vikar u Cerniku potpisivao je račune od lipnja 1763. do lipnja 1765.

1775. 24. studenoga: Grabner brat Silvester, iz Waldsassena, staklar (vitriarius), 44 godine, franjevac 14 godina.

1775. 16. prosinca: Grašnik (kronika: Krassnik) brat Bernardin, iz Hainburga, orguljaš, 52 godine, franjevac 26 godina.

1776. 12. svibnja: Šimić (kronika: Ssimich, potpis u matici: Szimich, Simić) pater Petar, Cerničanin, 62 godine, franjevac 26.

1776. 30. rujna: Perišanović pater Lovro, cernički gvardijan od 1775. do smrti. Smrt zabilježena u kronici I, 303.

1777. 4. srpnja: Kristijanović brat Jakob, trećoredac, 35 godina, u redu 16 godina, Požežanin, (a Posega), kao član cerničke samostanske zajednice umro u svojoj Požegi (I, 305).

1777. 22. kolovoza: zavjetovani brat Joakim, postolar (sutor).

1777. 4. listopada: Gelemanović (Kelemanović) pater Pavao Brođanin, Cernički pater umro u Brodu na liječenju od sušice, (phthisi consumptus), 32 godine, franjevac 12 godina.

1777. 8. prosinca: Mihaljević pater Bonaventura, iz Kostajnice.

1778. 29. ili 26. siječnja: Rebstein zavjetovani brat Anđeo, iz Riedlinga u Svapskoj (Svevia), kirurg, samostanski brijač (tonsor familiae), 42 godine, franjevac 15 godina.

1778. 2. svibnja: Lipljanić pater Ferdo, iz Požege, u pruskom ratu od početka do kraja kapelan slavonske husarske pukovnije (Regiminis Hussarorum ex Slavonia), to znači 7 godina (1756 — 1763), biskupijski vizitator 1765. piše: ali ako neki dječaci žele učiti, za učitelja im je određen pater Ferdinand Požežanin koji sada stvarno i uči 7 takvih, živio je 56 godina, kao franjevac 36.

1778. 12. svibnja: Orašević brat Jakob, iz Koprivnice, zavjetovani trećoredac, mlinar i pekar (pistor).

1778. 15. srpnja: Keil (Kohl, kronika i stari nekrolozi: brat Andrija Kail) a Swandorf, pletač košarica i vrtlar (vietor et hortulanus), 62 godine, franjevac 37 godina.

1781. 19. ožujka: Goršić (Kronika: Grossich) zavjetovani brat Gvido, iz Smarja kod Ljubljane, mlinar i pekar (pistor).

1783. 10. travnja: Mirković pater Đuro, iz Bebrine, pius et mansuetus (pobožan i blag), zaslužni magister novaka, učitelj novaka neklerika, živio 59 godina, kao franjevac 41 godinu. — Godine 1782. bile su mu označene dužnosti u Cerniku: aggregatus, discretus, knjižničar, duhovnik s ovlašću. . .

1784. 19. ili 14. siječnja: Mikloš (Miklass) zavjetovani brat Pavao.

1784. 5. studenoga: Schiebl zavjetovani brat Vjenceslav, iz Rymaroda u Češkoj, postolar, u tabuli 1783. Wenceslaus Schibl, coquus, kuhar (I, 318), a u tabuli 1784. više ga nema. Možda je umro 1783., a ne 1784.

1787. 21. siječnja: Zrimić pater Andrija, iz Broda, u Cerniku je bio od 1781. Živio je 66 godina. Po danu se nije osjećao ni malo slabo. Poslije večernje molitve ostao je po svom običaju na koru u molitvi i tu je ujutro nađen mrtav.

206

1788. 25. ili 26. veljače: Alasić pater Jakob, Cerničanin, 1765 — 1766. cernički gvardijan, zaslužni učitelj novaka, 78, 53.

1788. 6. ožujka: Stipešević (kronika 319 i 320: Stipesseuich, neki ga pišu: Stapeslević) zavjetovani brat Antun, prema kronici bio je kovač (faber ferrarius) i prva žrtva u službi zaraženih vojnika koji su od 6. veljače 1788. ležali u samostanu: Služeći oboljele vojnike umrlo je u kratkom razdoblju od zaraze 6 otaca i 2 brata (I, 321).

U nekrologu ne piše da je brat Antun umro od zaraze.

1788. 30. studenoga: Sudarević pater Stanislav, iz Bača, infirmis militibus inserviens, umro služeći oboljele vojnike.

1788. 19. prosinca: Vogl pater Inocent, iz Cheba (Eger), 34 godine, infirmis militibus inserviens, služeći oboljele. . .

1789. 5. siječnja: Hungar (Ungar) pater Silvester, iz Broda, lektor teologije, cernički gvardijan 1782 — 1783. i od 1788. do smrti, 44 godine, 28 franjevac, infirmis militibus inserviens, umro služeći oboljele vojnike.

1789. 15. siječnja: Szungler pater Antun, iz Budimpešte, 38 godina, infirmis militibus inserviens, služeći oboljele. . .

1789. 25. ili 15. travnja: Schiffer (Shifer) pater Ciril, iz Budimpešte, kapelan vojne bolnice u Cerniku, 47 godina, franjevac 28, infirmis militibus inserviens, umro služeći oboljele vojnike.

1789. 29. travnja: Zetović pater Ivan, iz Đakova, 1770 — 1772. cernički gvardijan, 63 godine, franjevac 46, infirmis militibus inserviens, umro šesti od svećenika kao žrtva zaraze služeći oboljele vojnike.

1789. 21. prosinca: Prem brat Peregrin, Bavarac iz Oberbringa, postolar. Prema kronici on bi bio drugi brat koji je umro kao žrtva zaraze služeći oboljele vojnike.

1790. 4. siječnja: Mihačević pater Bonaventura.

1791. 29. kolovoza: Müller (Kronika: Miller) brat Josip, iz Breitenburga, stolar, po kronici (I, 319 — 320): vrtlar, vratar, quaestuator credentiarius, 69 godina, 39 franjevac.

1794. 2. rujna: Düringer brat Klement, prema kronici krojač, sakristan i communitatis magister.

1795. 2. siječnja: Tomić pater Josip, generalni definitor i generalni vikar bosanskog biskupa. U Tabuli se od 1794. ne spominje. Možda nije ni bio član kapistranske provincije.

1797. 23. travnja: Tadijanović pater Blaž Rodio se u Rastušju kod Broda, franjevački novicijat proveo u Iloku 1743—1744. Imao je tek 28 godina, kad je kao vojni kapelan brodske regimente morao u sedmogodišnji rat (1756—1763). Krajem 1757. dobrovoljno ostaje sa zarobljenim vojnicima u tvrđavi Kiistrin sve do svršetka rata: kao taborski franciskan i sužanja cesarskih duhovni službenik. Captivos Slavonienses et Croatas sponte secutus est ad captivitatem ut illis in servitiis spiritualibus esset, kaže nekrolog.

— Regiminis Brodensis campestris capellanus usque ad finem belli (Ramus 73). — U zarobljeništvu je napisao i štampao dvije knjižice: 207

molitvenik Sertum ex diversis floribus (Kita različitog cvijeća) i prvu knjigu svjetovnog sadržaja u slavonskoj književnosti: Svašta po malo, iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik, Magdenburg 1761. Svašta po malo je kratka hrvatska i njemačka gramatika s hrvatsko-njemačkim razgovorima i obrascima pisama: priručnik za učenje hrvatskog i njemačkog jezika. U predgovoru skromno ističe... ja sam se mlogo usudio... jere sam se usudio ono načinit i, što nisam nikad znao, i ono drugoga naučiti, što nisam nikad sam učio... Bojao se poruge, ali knjiga je doživjela i drugo izdanje u Tropavi 1766. — Jedno od Tadijanovićevih nastojanja u toj knjizi jest čišćenje jezika od tuđica.

— On želi prave ilirske riči upotrebljavati, one iz materinskog jezika: brijač, strugač, kovač, šilac, cipelar..., a ne: felčer, tišljar, šmit, šnajder, šuster... (Georgijević 229).

Nakon zarobljeništva, čitamo u cerničkoj kronici, bio je posljednji franjevac koji je kao član cerničke samostanske zajednice vršio dužnost dušobrižnika u Novoj Gradiški. I to je bilo samo kratko vrijeme: Ultimus in hoc Stabo fuit Administrator P. Blasius Thadianovich exiguo tempore (294). Novu Gradišku preuzeo je svjetovni svećenik 20. siječnja 1765.

Malo dalje kaže kronika: čuntićki predstojnik (praesidens Cczundichiensis) pater Blaž Tadianović godine 1771. na kapitulu u Našicama postaje tajnikom provincije (300), — Na kapitulu u Iloku 28. kolovoza 1774. postaje definitor. (301), na kapitulu u Baji 28. kolovoza 1777. izabran je za provincijala (306). Zadnje godine svoje provincijalske službe 1780. predao je svjetovnom kleru čuntićku rezidenciju, i ako su se tome protivili i ban Hrvatske i sam zagrebački biskup (280). Po jednom zapisu Tadijanović je govorio 5 jezika: ilirski, njemački, francuski, talijanski i slovački. Poslije 1780. bio je neko vrijeme magister novaka u Velikoj. Godine 1787. premješten je iz Broda za gvardijana u Đakovo. Po Katalogu od 1790. iste godine ostaje u Đakovu, ali samo: A Conf (essionibus). Jedina dužnost mu je ispovjedati. Godine 1794. upravlja župom u Odvorcima. Cernička kronika ne spominje ni jednom riječi ni njegov zadnji dolazak u Cernik, ni njegovu smrt. Po Tabuli od 1795. još nije u Cerniku.

Ni račune u slijedeće dvije godine ne potpisuje on. Vjerojatno je došao u Cernik samo umrijeti: već bolestan i slab, jer ne vrši nikakvih dužnosti u samostanu. Živio je 69 godina, kao franjevac 54 godine. Po nekim nekrolozima umro je 22. travnja 1797. Od knjiga kojima se za života služio našao sam u cerničkoj samostanskoj knjižnici samo jednu: 208

Sacrarum caeremoniarum sylva, djelo jednog franjevca provinciae Tusciae, Brixiae 1725. Piše na njoj: Fris Blasii Thadianovich. Kao provincijal dao je 1778. ponovno štampati za patre svoje provincije na latinskom jeziku: Tumač pridržanih slučajeva u franjevačkom redu.

Priručnik za ispovjednike franjevce... (P. F. Ludovici a Pelago, Provinciae Tusciae Lectoris Jubilati, Casuum Reservatorum in Ordine Fratrum Minorum S. Franciso Obserov. brevis atque dilucida expositio, ad usum Confessariorum praefati Ordinis elaborata, cura A. R. P. Blasii Thadianovich, Obs. Provinciae S. Joannis a Capistrano actualis Ministri Provincialis, pro alumnis eiusdem Provinciae reimpressa, Budae... 1778).

(Podaci prema: Georgijević Krešimir, Hrvatska književnost od XVIII stoljeća, Zagreb 1969. — Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766. — Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernekensis I. — Catalogus Religiosorum Provinciae S. Joannis a Capistrano pro anno 1790. — Nekrolozi, knjige Primitaka i Izdataka. . .)

1798. 13. siječnja: Pešić pater Marijan (Franjo), Brođanin, kao član cerničke samostanske zajednice bio je 1790 kapelan u Petrovom Selu, umro je kao kapelan u Cagliću i ondje pokopan, star 42 godine, kao franjevac živio 26 godina (novicijat 1772 — 1773).

1798. 13. travnja: Schuster zavjetovani brat Vital.

1800. 8. travnja: Gužvić pater Marko (Franjo), Brođanin, za zadnjeg gvardijanata Silvestra Húngara vikar, 1793 — 1795. diskret, inače lektor bogoslovlja, svećenik jubilarac, star 74 ili 75.

1805. 13. ožujka: Mandikić pater Hijacint, Brođanin, opisan kao predstojnik cerničkog samostana do kapitula 1764, gvardijan 1783 — 1788. i 1794 — 1797.

Franjevački samostan u Staroj Gradiški (1705 — 1787) Zbog blizine Cerniku dodajemo ovdje kratku povijest ukinutog samostana u Staroj Gradiški. Najprije da vidimo što je o tom samostanu zapisao vrijedni cernički kroničar (I, 191): Gradiška je kraljevska tvrđava uz rijeku Savu na granici Turske.

Još prije 40 godina gospodarili su ondje Turci, a kad su u vrijeme Leopolda I protjerani preko Save, brigom i nastojanjem tadašnjeg gubernatora cijele Slavonije Gvide grofa Starhemberga, započela je izgradnja tvrđave. Uz tvrđavu se ne vežu nikakva naselja nego majuri. Koliko ima stanovnika u tvrđavi — to su uglavnom ili kraljevski vojnici ili krajišnici — oni imaju unutra sagrađene kuće. Godine 1751. stupili su u krajiško uređenje i po poreznim i po vojničkim obavezama kao i sva ostala krajina. Tvrđavu čuvaju i naši i Nijemci, a jednima i drugima zapovjeda Nijemac. Porez ubire pukovnija.

209

U duhovnom pogledu tvrđava je podložna zagrebačkom biskupu. Mjesto za samostan naše bosanske provincije dozvolom carskokraljevskog veličanstva doznačio je neki zapovjednik koji se zvao Ivan grof de Makar. Odmah nakon zauzeća (oslobođenja) ovih krajeva, kojih 10 godina, bila je tu Rezidencija. Godine 1705. proglašena je samostanom i već toliko godina još uvijek ima samo jedno krilo sa samih 11 ćelija. Sagrađena je kao i crkva od drvene građe. Zbog tjesnoće prostora nema dvorišta. Vrt ima, dosta prostran, izvan zidina tvrđave, ali je izložen poplavama rijeke Save. U samostanu boravi najviše 12 braće, bez ikakve fundacije. Imaju zato svoje župe: Orubicu, Gorice, Kraljevu Veliku koju su preuzeli od samostana u Velikoj 1738. Isto tako i župu u Jazavici 1751. (Braća) vrše župničke dužnosti i vode propisane knjige.

Crkva je posvećena svetom Mihajlu Arhanđelu kao i veliki oltar.

Sa strane su Evanđelja oltari Blažene Djevice Marije i svetog našeg Oca Franje. Sa strane poslanice svetoga Antuna Padovanskoga i svetog Ivana Nepomuka — podignut od zapovjednika tvrđave baruna de Soer — i (treći) svetog Nikole biskupa po kome se ova crkva u početku zvala. Iz Bosne je naime nakon opustošenja samostana (u Visokom) prenesena u Gradišku srebrnina i ruho crkve istoga Sveca.

U istoj tvrđavi borave i shizmatici. Imaju i svoju crkvu kojom upravlja Protopopo, podložan pakračkome Vladiki. — Samostan ima svoje livade i dva vinograda, jedan u Goricama, drugi u Cagama. — Tako cernički kroničar. Drugi ga nadopunjuju: Četvrte godine uprave (provincijala) Radnica (1685 — 1690) visočki franjevci svetog Nikole ne mogoše dalje snositi turska nasilja, ostaviše samostan i crkvu, 1688. iseliše u Slavonsku Gradišku u kojoj su imali svoju župu. Sa sobom ponesoše pokućstvo, knjige i ostalo što su mogli ponijeti. No gvardijan natovari na konja što je prvima preostalo, naime nešto crkvenog ruha i kaleža, te krenu na put u Dalmaciju. Hajduci ga na putu uhvatiše, oplijeniše i ubiše. — U Gradiškoj malo poslije podigoše samostan. (Franj. V., 1935, 4—5, 128).

Visočke franjevce ponukala su na bijeg u Gradišku ne samo nesnosna turska nasilja, nego i sam tadašnji provincijal Mihajlo Radnić svojim pozivima i savjetima, a najviše dakako vijest da su Turci pred Ljudevitom Badenskim iz Gradiške pobjegli preko Save u Banjaluku.

Na istu vijest nagovorio je i pater Marko Marić svoje vjernike (iz jedne posavske župe u Bosni) da pokupe sve svoje što se može nositi 210

i goniti i da prijeđu Savu. Na slavonskoj su strani na Savi našli neko zgodno mjesto zvano Ghedit, utvrdili ga i sami se uspješno branili od Turaka sve do svršetka rata. — Ljudevit Badenski postavio im je za kapetana nekog Stjepana, zeta Ivana Ćurćibaše (Ramus 356).

Prvih godina ni franjevcima ni vjernicima u Gradiški nije bilo lako.

Turci su naime i dalje stalno provaljivali u Slavoniju, u jesen su je godine 1690. čak čitavu ponovno osvojili. Počinili su Slavoncima neizmjerna zla. Zarobili su i patra Marka te ga odveli u Banjaluku. Tek poslije mnogo batina i muka uspio se otkupiti i vratiti u Gradišku. Bilo je to sigurno nakon što su Turci tokom 1691. ponovno istjerani iz Slavonije.

Tada je pater Marko zajedno s braćom iz visočkog samostana počeo misliti na gradnju samostana u Gradiški. Gradilište im je doznačio Makar (Ramus 356 — 357).

Da je Makar tada zaista bio zapovjednik u Gradiški potvrđuje nam pismo Marina Hunalića pisano Makaru iz Požege 16. listopada 1691.

Na posljednjem bijegu iz Požege Turci su odveli Hunalićevu djecu u Banjaluku. Odanle su mu poručili da može doći ili poslati po djecu.

Vojvoda Hunalić moli Makara da pošalje po njegovu djecu nekoga koji smije ići k Turcima: ... »neka i dovede k vami na Gradiško dokle nisu Turci pobigli iz Banje Luke« (Spomenici 105).

Gradiška kao i druga mjesta na Savi bila su i nadalje prva na udaru ljutim Turcima. Na kapitulu u Šibeniku 3, srpnja 1693. izabran je za gvardijana u Visokom pater Bernardin Ćurćibašić (Djurhibašić).

Braća visočkog samostana boravila su tada u Gradiški. Da li je gvardijan nekom zgodom prešao u Bosnu da tamo posjeti vjernike ili su ga Turci zatekli negdje sjeverno od Save, ne znamo, ali vijest kaže da su mu Turci mačem odsjekli lijevu ruku (Franj. Vijesnik 1935, 4—5, 133 i 136). Tih godina bio je visočki gvardijan i gradiški župnik ista osoba.

Prvi od onih koji su 24. lipnja 1695. potpisali da priznaju Ogramića za svog biskupa bio je fr. Bernardinus a Gradisca, parochus (AB 522).

Po trajanju gvardijanata morao je to biti Ćurćibašić koji je i umro u Gradiški kao aktivni definitor 7. siječnja 1718. No bilo je i drugih Bernardina a Gradisca. Jedan je umro kao župnik u Orahovici 22. listopada 1711. Međutim što ovdje nije izričito navedeno, jasno se kaže kod Ćurćibašićeva nasljednika. Pater Stjepan Valković, gvardianus S. Nicolai in Visoki, parochus Gradischensis, na sastanku u Velikoj 10. srpnja 1697. potpisuje svjedočanstvo da zagrebački biskup nikada nije vršio 211

vlast nad Požeškom Crkvom. Prije toga isti fr. Stephanus Velekouich, gvardianus in Viszoki, aetatis 67, potpisuje slično svjedočanstvo i na sastanku u Brodu 25. siječnja 1697. (AB 528—529).

Među knjigama koje su nakon ukinuća gradiškog samostana zajedno s ostalom pokretnom imovinom došle u cernički samostan nalazi se i knjiga: Aerarium evangelicum evangeliorum totius anni.... D. Josephi Mansi, T. I.. Coloniae Agrippinae 1609 (1 A— 18) na kojoj piše rukom: Ad usum P. Stephani Vallecouich, spectat ad Conventum S. Nicolai in Visoki. Isto tako i na knjizi: Verbum abbreviatum id est liber concionum quas praedicavit Andreas Josephus Illges, Viennae Austriae 1693 (2 B — 114) napisano je rukom: Ad usum Pris Joannis Ninkouich a Gradisca (S. Nicolai de Visoko).

Izvještaj kanonske vizitacije 1730. kaže da je cernička rezidencija prije nekoliko godina (ante paucos annos) radi siromaštva samostana u Gradiški istome prepustila selo Bogićevce uključivši i Sedlaricu. Tako je župa u Gradiški 1730. imala filijale Bogićevce i Mačkovac. Župnik je bio pater Filip a Kapošvar, sigurno i gvardijan (Umro u Našicama 21. studenog 1755. kao župnik u Brođancima). Godine 1744. cernički je samostan s istog razloga prepustio gradiškom samostanu selo Dragalić s nekoliko manjih sela: prije dvije godine, kaže vizitator 1746.

Godine 1756. bio je gvardijan u Gradiški pater Antun Sekulić, isti koji je 10 godina prije (1745 — 1747) bio gvardijan u Cerniku. Na knjizi Filipa Laštrića: Testimonium bilabium... Venetiis 1755. piše rukom: Hic liber spectat ad Conventum S. Michaelis Archangeli procuratus per P. Antonium Seklich tempore sui gvardianatus 1756 (1 B — 37).

Vizitator Paxy izvješćuje 1758. da gvardianus gradiscanus Georgius Rapich traži još tri sela od cerničke župe: Ljupinu, Sičice i Vrbje. Misli graditi crkvu u Gradiški. S većim brojem župljana lakše bi je sagradio. — U vrijeme vizitacije 26. svibnja 1761. župnik (i gvardijan) u Staroj Gradiški bio je pater Petar Curić, kasnije gvardijan u Cerniku (1776 — 1778).

Još i godine 1768. u Gradiški je bio stari samostan i crkva. Josip II na svom putovanju po Slavoniji, kaže cernički kroničar (I, 298), slušao je u Gradiški samo jednu tihu misu: in nostra Eccla ad ruinam totaliter ex antiquitate jam collabente — u našoj crkvi koja je radi starosti već sasvim ruševna. Kad je car s pratnjom izlazio iz crkve, na vratima ga je 212

dočekao gvardijan pater Kapistran Kneifel sa svom braćom i pružio mu ne samo svetu vodu nego i molbu za gradnju nove crkve i samostana.

Odgovor na tu molbu bio je, čini se, dekret kojim je isti car samostan u Staroj Gradiški ukinuo (1787). Kod posvete crkve u Cerniku 1777. bio je prisutan i starogradiški gvardijan Ivan Janković i njegovi patri: njemački propovjednik p. Placit Gisvein i hrvatski propovjednik Tadej Butirski (I, 305—306). Poslije ukinuća samostana ostala su u Staroj Gradiški i dalje tri franjevca: pater Filip Szabo kao vojni kapelan u tvrđavi, pater Toma Varšić kao upravitelj znatno smanjene župe i pater Paškal Wermann kao kapelan. Godine 1790. bio je upravitelj župe u Mačkovcu pater Andrija Liščević (Catalogus 1790, 16). U srpnju 1790. cernički je samostan patru Tomi Varšiću prodao habit pokojnog patra Ivana Zetovića za 10,20 f. Godine 1794. još su u Staroj Gradiški bili franjevci (I, 322—323).

Franjevci rođeni u Staroj Gradiški (a Gradisca) Dok je ondje bio samostan i dok je župa bila franjevačka, Gradiška je davala mnogo franjevaca. Veći broj naveden je bez prezimena, samo ime i: a Gradisca. Neki su nam se opet izgubili baš zato što su navedeni s prezimenom bez a Gradisca. Najprije navodimo one koji su umrli izvan Gradiške, a onda one koji su umrli u Gradiški zajedno s onima koji su ondje umrli a nisu Gradišćani.

1696. 13. rujna: u Brodu, pater Pavao a Gradisca.

1699. 1. veljače: u Baču, pater Bartol a Gradisca.

1699. ili 1709. 8. listopada: u Nijemcima (župnik), pater Augustin a Gradisca.

1711. 22. listopada: u Orahovici, pater Bernardin a Gradisca, upravitelj župe ondje.

1719. 23. srpnja: Neapoli in Campania, pater Bartol a Gradisca.

1719. 31. srpnja: u Brodu, pater Luka a Gradisca.

1722. 23. siječnja: in Provincia Bulgariae, pater Bernardin a Gradisca.

1724. 25. rujna: u Baču, pater Toma a Gradisca.

1725. 12. studenog: u Mohaču, pater Josip a Gradisca.

1725. 19. siječnja: u Beogradu, pater Đuro a Gradisca.

1733. 9. svibnja: u Osijeku PATER BONAVENTURA A GRADISCA, lektor teologije, doctrina et religiositate eminens, odličan učenjak i redovnik. Pater Emerik Pavić piše o njemu (Ramus 57 —58): U želji da što bolje napreduje u naukama prvih je godina redovničkog života učio u noćno doba krijući se u samostanskoj pekari (točnije u prostoru odakle se ložila peć). Stekavši tako sjajno znanje, određivan za razne 213

katedre u provinciji, čudo, kakvu je učenost i pobožnost ižarivao. Uvijek bi u rukavu nosio naučne knjižice pa i kod stola i gdjegod je bila prilika, čitao. Kad je zbog te silne želje za znanjem oslabio i obolio, a liječnik mu zabranio čitati, i tada je — i u najtežoj bolesti — krio knjige pod jastukom i čim bi drugi izašli iz sobe, uzimao i bez prestanka čitao. Sve njegovo vrijeme nije bilo drugo nego ili učenje ili molitva. Čak i kad je u pratnji druga (cum socio) morao putovati, poći na selo, putem je naizmjenice s drugom s najvećom pobožnošću recitirao psalam Miserere. — Kako je posebno volio vječni post (continua abstinentia sibi perfamiliari), toliko je omršavio da je pred smrt bio sama kost i koža. — Što ćeš čitajući ovo reći? Da je bio lud? O kad bi svi zdrave pameti tako poludili! Možda onda ne bi vidjeli nijednog luđaka. Međutim ima ih nebrojeno čija ludost nije sveta.

1739. 10. svibnja: u Velikoj, pater Antun a Gradisca. Jedan pater Antun a Gradisca bio je 1716. gvardijan u Požegi.

1747. 5. travnja: u selu Otok u Srijemu, pater Stjepan Sanković a Gradisca, 1739 — 1740. cernički gvardijan. Vidi o njem ondje.

1763. 28. prosinca: u Cerniku umro kao gvardijan pater Franjo Martinković a Gradisca.

1780 . 24. rujna: u Osijeku, pater Ambrozije Ćosić a Gradisca, lektor teologije i gvardijan, živio 49 godina, kao franjevac 29.

1787. 29. prosinca: u Velikoj, pater ĐURO RAPIĆ a Gradisca, lektor teologije, po nekim je umro 19. prosinca, star 72 ili 73 godine, franjevac 55 godina. Edidit conciones illyricas pro Dominicis in folio et pro festis Sanctorum in quarto. Obje knjige njegovih propovijedi čuvaju se u samostanskoj knjižnici u Cerniku: Svakomu po mallo illiti Predike nediljne po P. F. Đuri Rapich Gradiscsaninu, Tlacseno u Pesthi 1762. (4 K — 8) i Od svakoga po mallo illiti kratko izpiisanje života mucsenistva i slave pravih i svetih prijateljah Boxjih po O. P. F. Đuri Rapich iz Gradiskae, Tlacseno u Pesthi 1764. Dr fra Rufin Šilić (Dobri Pastir 1951, I i II, 31—32) kaže i za Rapića i za Papušlića da su već oko 1760. godine u svojim štampanim propovjedima razvijali teološke misli o uznesenju Marijinom koje su i danas suvremene. Rapić »na čitavoj jednoj stranici raspravlja o tijesnoj vezi bezgrješnog začeća i uznesenja, pa dolazi do zaključka, da je čitavo čovječanstvo podložno smrti i drugim nevoljama zbog Istočnog grijeha. B. D. Marija oslobođena je od tih posljedica, jer je bila bezgriješna. Zato ona na svojoj smrti nije osjećala nikakve boli, nego se radovala smrti. Njoj stavlja u usta kao zadnje riječi na zemlji: idem kraljevati ne samo s dušom nego i s tijelom. A sam zaključuje: nije dolik214

ovalo, da ono tijelo, koje je svijetu donijelo besmrtnost, bude podložno smrtnosti i raspadanju.« — »Jedino je značajno i kod njega (Papušlića) povezivanje bezgriješnog začeća i uznesenja: smrt se ne usudi tilo prisveto svojim smrtnim oružjem raniti, čineći, da kako od griha istočnoga svima drugim općenoga bi učuvana, i kako Sina Božjega porodivši Divica pričista osta, i od nje oblasti i umiranja ima biti prosta...« Kao neki ustuk Reljkovićevom Satiru Rapić je izdao katehetsko djelo ili kršćanski nauk u obliku razgovora u prozi i stihovima: Satir iliti divji čovik u nauku karstjanskomu ubavistit, uputit, naučit i pokarstit...

Djelo je štampano prvi put 1765, a drugi put u Pešti 1766. Drugo je izdanje jedino sačuvano i poznato. Satir je došavši u Slavoniju prvi put ugledao redovnika. Prepao se misleći da je to neka: nehumna, neučna, nerazložita i nakazna utvara. Redovnik je Satira poučio i krstio. Rapić želi naglasiti da je Slavoncu najpotrebniji, ako ne jedino potreban, kršćanski nauk. Nasuprot onima koji žele slavonskog seljaka prosvjećivati mimo crkve i redovnika i već govore da su redovnici neznalice, Rapić ističe da su narodu više nego itko potrebni redovnici: carkve prave jesu nastojnici, zapovidi nje, jer ukazuju, i k tom bistro jošte pripovidaju, tkogod drugo štogod na njih kaže, u istinu prid svim svitom laže. Reljković je osjetio da je to upereno i protiv njega. Poznato je kako je reagirao (Georgijević 258).

1798. 23. lipnja: pater Grgur Mikačić a Gradisca, u ispovjedaonici neumoran, star 77 godina, franjevac 54 godine. Godine 1761. bio je kapelan u Staroj Gradiški, filozofiju je studirao u Temišvaru, moral u Iloku. ?

Pater Đuro a Gradisca bio je 1747. gvardijan u Aradu. Izgradio je sjeverno krilo samostana koje je bilo na kat, dok su druga dva bila prizemna (I, 192). — Ne znamo da li je to bio Rapić, ili se radi o nekom drugom. ?

Isto se tako spominje i jedan pater Josip a Gradisca: 8. srpnja 1743. krstio je u Cerniku. Godine 1761. spominje ga vizitator kao kapelana: in Stabo Neogradiscae. Tu je dužnost vršio od 28. rujna 1760, imao je 42 godine, svećeništva 18, filozofiju je studirao u Požegi, moralnu teologiju u Petrovaradinu, službu je vršio njemački i hrvatski. ?

Na knjizi Verbum abbreviatum (2 B — 114) potpisao se pater Ivan Ninković a Gradisca.

FRANJEVCI UMRLI U STAROJ GRADIŠKI 1704 . 9. svibnja: pater Stjepan Valeković (Vallecouich, Velekouich, Valković) aggregatus provinciae, 1697. gvardianus S. Nicolai in Visoki et parochus Gradiscensis, iste godine imao 67 godina.

1709. 19. prosinca: pater Georgius a Gradisca.

1714. 26. listopada: Jaklić pater Augustin.

215

1714. 30. studenoga: pater Martin a Gradisca.

1716. 20. lipnja: Akšamović pater Jakob.

1718. 7. siječnja: Ćurćibašić pater Bernardin, 1693. gvardijan svetog Nikole u Visokom sa sjedištem u Gradiški na Savi.

1720. 3. srpnja: Ćulinović pater Mihajlo, aggregatus provinciae.

1723. 23. svibnja: Vuković fra Ivan, klerik, utopio se u Savi. Po nekim bilo je to 1748.

1727. 1. travnja: pater Marko a Brod.

1727. 23. studenog: Barišić pater Mihajlo, vikar.

1729. 9. travnja: Šimić pater Blaž, lektor teologije i vikar.

1730. 9. travnja: pater Ivan a Rastušje.

1732. 28. prosinca: Marijanović pater Franjo, upravitelj župe u Kraljevoj Velikoj.

1737. 5. svibnja: Kraljević pater Martin.

1738. 2. siječnja: Petrinović brat Salvator.

1738. 5. veljače: Ninković pater Franjo, umro u Bogićevcima kao upravitelj iste župe (kapelanije).

1739. 11. ožujka: Knežević fra Ivan, zavjetovni klerik.

1739. 3. travnja: Žderić pater Antun, lektor teologije.

1739. 6. travnja: Fra Paškal iz Valpova, zavjetovani klerik.

1739. 9. travnja: Gašparović pater Stjepan.

1739. 13. svibnja: pater Antun a Gradisca, umro kao upravitelj župe u Kraljevoj Velikoj.

1739. 17. svibnja: Graff pater Stjepan, aktivni propovjednik, umro od kuge.

1739. 4. lipnja: Kovačić pater Petar, gvardijan, umro od kuge u Bogićevcima.

1740. 25. ožujka: Tomašević pater Andrija, gvardijan.

1742. 8. ožujka: Bartolović pater Ilija.

1748. 16. prosinca: Katanić brat Ivan.

1753. 28. veljače: Eschenlohr brat Didak.

1753 . 8. kolovoza: šišljagić pater Mihajlo a Gradisca, 1751 — 1752. cernički gvardijan.

1757. 29(?) veljače: Kulojlovlć pater Andrija, umro u Jazavici kao upravitelj župe.

1758. 29. siječnja: Gregurević pater Petar.

1760. 18. ili 19. ožujka: pater Luka a Vukovar.

1767. 18. ili 19. ožujka: Mameničić pater Mihajlo.

1771. 5. travnja: Kožić pater Bonaventura a Radovanci, 42 godine, 25 godina franjevac.

1778. 14. rujna: Vujnović pater Ilija a Podvinje, 41 godinu, 22 franjevac.

1781. 5. studenog: Ringh brat Josip a Petrovaradin, chyrurgus, umro u Petrovaradinu, ali kao član samostanske zajednice u Staroj Gradiški.

1784. 16. ožujka: Mikašić (Mikešić) brat Anđeo a Sibinj, krojač, 51 godinu star, 28 franjevac — zavjetovani trećoredac.

1786. 6. siječnja: Reininger brat Melchior.

1789. 7. ožujka ili 9. veljače, po nekima 18. veljače u Cerniku: Szabo pater Filip, a Dunapentele, vojni kapelan u Staroj Gradiški, 49 godina, 31 godinu franjevac.

Izvori i literatura: Arhiv cerničkog samostana: Knjiga Primitaka i Izdataka cerničkog samostana (1760 — 1801).

Knjige u knjižnici, nekrolozi, Kronika I.

216

Arhiv zagrebačke nadbiskupije: Izvještaji kanonskih vizitacija 1730, 1746, 1758, 1761. Matice krštenih cerničke župe.

Božitković Dr fra Jure, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339 — 1735), Franjevački Vijesnik 1935, 4—5, 126—149.

Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae.. ., Zagrabiae 1892.

Georgijević Krešimir, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb 1969.

Lopašić Radoslav, Slavonski spomenici za XVII. vijek. . . Starine JAZU XXX, Zagreb 1902.

Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766. Šilić Dr fra Rufin, Stoljeće i po bosansko-hercegovačkog vjerovanja u Marijino uznesenje, Dobri Pastir 1951, I i II, 30—48.

OD GODINE 1800. DO GODINE 1918.

Za ovo razdoblje značajno je da broj franjevaca polako ali sigurno pada i u samostanu i u provinciji. U početku 19. stoljeća još koji taj franjevac vrši službu župnika ili kapelana na župi koja nije vezana uz samostan. Krajem stoljeća već se svi nalaze u samostanima. Mnogi Slavonci više nemaju veze s franjevcima. Kapistranska provincija daje još kojeg učenjaka, mnoštvo gimnazijskih profesora i učitelja na nižim školama. Na kraju stoljeća ima još samo doktore ili lektore filozofije odnosno bogoslovije za vlastite škole i vjeroučitelje na državnim školama u mjestima gdje se nalazi franjevački samostan. Nekad im je bila dužnost održati i sačuvati sav narod, a sada moraju paziti kako bi bili još potrebni i režimu i biskupijama. U nekad naglašeno hrvatskoj franjevačkoj provinciji, sad su sve brojniji Madžari i njihov je utjecaj sve jači. Madžarima odgovara provincija od Budima, Temišvara, Radne do rijeke Save. Oni osjećaju da je to sve jedno. Ne smeta im, ako je provincijal Slavonac. Sve je to njihovo. Obavezno međusobno poštovanje neće škoditi Madžarima. Buđenje narodne svijesti kod Hrvata izaziva tu i tamo patre mađarske narodnosti, ali se javljaju među patrima i hrvatski rodoljubi. Oko 1830. gotovo svaki franjevac Slavonac govori i njemački, a madžarski jedva koji. S novim razgraničenjem provincija 1900. franjevci južno od Mure, Drave i Dunava oslobodili su se Madžara, no time se madžarizacija sjeverno od tih rijeka još više ubrzala. Godine 1918. nestaje Austro-Ugarske. S tom godinom završavamo i mi ovu povijest.

U novoj provinciji svetoga Ćirila i Metoda rođenoj 1900. poslije 1918. sve se manje osjeća da je nastala od raznih provincija: jedne slovenskohrvatske i dviju madžarsko-hrvatskih.

217

Počinjemo kroniku cerničkog samostana nižući što se u samostanu i oko njega događalo za uprave pojedinih poglavara od 1800. do svršetka 1918.

Ivić pater Vid (1800 — 1803) Ovaj je gvardijan obnovio krov crkvenog tornja (tectum Turris Eccelesiae). Poslovi oko toga trajali su od 3. srpnja do 5. kolovoza 1800.

Hrastove daske, vrijedne 30 forinti, poklonio je vlastelin iz svoje šume.

Načinjene su od dva stabla koja su stajala i od stabala koja je vjetar srušio. Majstori koji su izrađivali daske bili su iz ovog vlastelinstva.

Za posao davao im je samostan dnevno po 30x i tri put hranu i piće.

Posao je vodio Mirko Mihaljević iz Drežnika. Njegova plaća bila je 36x uz hranu i piće. Sudjelovalo je 237 majstora, što znači da je svaki majstor radio po dva do četiri dana. Osim majstora sudjelovala su u poslu i 273 radnika koji su radili besplatno po naređenju vlastelinstva. Ovima je samostan davao samo hranu i piće. Svih zajedno bilo ih je 510. Za majstorske dnevnice, laneno ulje, velike daske i boje dano je 282 forinta i 40 krajcara (I, 330—331).

U samostanskom arhivu nalazi se kopija pisma koje je gvardijan Ivić kao upravitelj cerničke župe 10. srpnja 1800. pisao zagrebačkom biskupu. U pismu kaže kako je već prije 11 godina zagrebački prepošt Antun Mandić odlučio da se u Opatovcu, filijali cerničke župe, osnuje nova župa za tri sela koja su po dva sata udaljena od Cernika. Svećenik za tu župu međutim do danas nije stigao, jer su se neki tamošnji seljaci usprotivili tome — loše obavješteni da će to za njih biti preveliki teret. Gvardijan moli biskupa da odbaci sve protivne razloge i da radi sigurnijeg spasa duša namjesti onđe svećenika, jer su radi prevelike udaljenosti neki već umrli bez svetih sakramenata. Navodi i dva najnovija slučaja.

Godine 1801. samostan je od vlastelinstva kupio 200 akova vina po 3 f i 15x. U svemu 650 f što je isplaćeno godine 1802. Samostan je 1802. nabavio 36 i pol akova buradi sa željeznim obručima.

Iste godine 1802. 2. rujna po podne vlastelinski je provizor poslao u samostan špana Josipa Đisovića, cerničkog kneza Antuna Vuka, potkneza (subknezio) Nikolu Sokića i malačkog kneza Nikolu Ferića da sa dva ili tri stabla u samostanskom šljiviku otresu šljive za vlastelinstvo.

218

Vlastelinstvo je na taj način htjelo dati do znanja da samostanski šljivik smatra svojim vlasništvom, a ne samostanskim. Nakon objašnjavanja u gvardijanovoj sobi, kuda su došli i patri diskreti, otpremljeni su odkud su i došli i izaslanici i radnici koji su trebali kupiti šljive i već čekali u dvorištu (I, 331).

Dne 23. rujna 1802. prigodom vizitacije provincijal Josip Jakošić posjetio je zajedno s patrom govardijanom cerničkog vlastelina Ignaca Marković te ga uljudnim riječima (humanis verbis) zamolio neka više ne dira u samostanske posjede. Pismeni protest (protestationem scriptam) nije htio primiti, ali je primio prepis dekreta cara Josipa II od 10. veljače 1787. protiv otuđivanja crkvenih i redovničkih dobara (I, 322). Četiri zidara iz Cernika za 30 forinti, bez hrane, okrečili su blagovaonicu, podrum, kuhinju sa spremnicom, sve hodnike gore i dolje i 12 ćelija. Posao je završen za dva dana (10. i 11. lipnja 1803). Nabraja se mnogo toga što je nabavljeno za samostan (I, 333).

Godine 1789 — 1790. Ivić je pripadnao samostanskoj zajednici u Đakovu i upravljao župom u Punitovcima (Catalogus 1790, 13). Godine 1794. bio je u Cerniku vikar, diskret, blagdanski propovjednik, kapelan i protokolista (I, 322). Iz Cernika je premješten za gvardijana u Našice. Ondje je bio gvardijan dva puta: 1803 — 1804. i 1807. do smrti 21. ožujka 1808.

GAKOVIĆ PATER DOMINIK (1803 — 1804).

Vukovarac, devet godina vojni kapelan, 1790. kapelan u Požegi (Catalogus 1790), gvardijan po godinu dana u Požegi 1802 — 1803. u Cerniku, u Našicama 1804 — 1805, u Požegi 1808 — 1809. i u Iloku 1809. do smrti 7. travnja 1810. Živio je 53 godine.

Katić pater Mihajlo (1804 — 1806) Za jednoga od svoja četiri gvardijanata, možda i prije 1800. Katić se kao upravitelj župe u Cerniku, dogovorno s drugim župnicima, žali što su takse stolarine i lukno u župama požeške županije niži nego u župama izvan požeške županije: krštenje 12 mjesto 17x, vjenčanje l f. i 15x mjesto 1 f i 30x, lukno po vjenčanom paru jedan osmak pšenice (u nedostatku pšenice daje se kukuruz) mjesto dva osmaka (octille 1, in aliis 2 octillia), 5 pinti vina po kući mjesto po paru, jedna kola drva po kući mjesto po paru, svaka udata žena 10 povjesma (listra) lana, ako nema daje 3x, jedno pile, a ako ga nema, isto tako 3x. Kako je danas oskudica u lanu, a pilići su skupi, svaka će mjesto lana i pileta radije dati 3x. Ako župljani žele otkupiti stolarinu, pristajem pod uvjetom da daju 219

godišnje 30x. po paru, i to samo za stolarinu, a lukno da ostane kao i dosad kao što je u kaločkoj nadbiskupiji. — Cernička župa ima 11 filijala, većinom u brdskim dolinama. Samo za uredno vršenje dušobrižničkih dužnosti u tim selima potrebna su mi četiri konja, a župa za njihovo uzdržavanje ne daje ni livadu ni sijeno. Jedino zobi svaki par daje 6 funti (6 libris). Zato u ovoj stvari molim pomoć, (arhiv).

Varšić pater Toma (1806 — 1809).

Izabran je za cerničkog gvardijana na kapitulu u Baji 25. svibnja 1806. Odmah prve godine prekrio je istočno krilo samostana (a fluvio cum ambitu ad secreta), uredio je dva kanala, onaj što vodi iz kvadrata (hortulum internum) i drugi koji vodi iz dvorišta. Zasadio je 150 šljiva (I, 334). K jeseni 1808. kupio je 1480 snopića ražene slame za pokrivanje štaglja (ad tegendum horreum). Slamu su iz Mitrovaca u veličkom vlastelinstvu dovozili crkveni tutori iz sela i samostanska kola. Pokriven je donji dio i polovica gornjega. Radi zime posao je prekinut u studenom i nastavljen u travnju 1809. (335). Nabraja šta je sve nabavio za kuću (336).

— Godine 1790. i 1794. Varšić je po tabuli bio upravitelj župe u Staroj Gradiški (Catalogus 1790, 16 i I, 335). Gvardijan je bio još u Iloku (1812 — 1815) i u Brodu 1815, gdje je kao gvardijan i umro 7. siječnja 1816.

Katić pater Mihajlo (1809 — 1810) Ovaj četvrti put Katić je izabran za cerničkog gvardijana u Baji 4. lipnja 1809. Odmah prvi mjesec dao je načiniti krov iznad ulaza u podrum. Taj je ulaz u podrum bio uz zahodski zid ispod ulaza u zahode ondje gdje je danas praonica rublja. Tako je tada načinjen krov ispod krova čemu se i danas mnogi čude. U najnovije vrijeme isti je ulaz u podrum zazidan i načinjen novi iz dvorišta ispod male blagavaonice.

— Odmah zatim dao je novi gvardijan okrečiti kuhinju.

Od 23. listopada do 23. studenoga 1809. vršeni su radovi za smještanje SATA NA CRKVENOM TORNJU U CERNIKU. Ne raču­na­ jući tesare i zidare, samom majstoru koji se zvao Matija Meister dano je za sat 700 forinti. Iz nejasne latinske stilizacije jedva se razabire da je sat u toranj dao smjestiti i platio cernički vlastelin Andrija Marković. Za uzdržavanje sata, užeta, ulje, batove i popravke dalo je mjesto (civitas) 200 forinti. — Kroničar tu spominje i 12 akova vina koje vlastelin svake 220

godine daje cerničkim franjevcima u ime vinograda koji je od samostana preuzeo (I, 336 — 337).

Godine 1810. obojena su vrata blagovaonice. Posao je stajao 40 f.

Platio ga je pater Tobija Roekl od svoje penzije. (I, 337).

Biskup Maksimilijan Vrhovac 18. siječnja 1810. piše Katiću kako je car radi skrajnje potrebe u kojoj se nalazi država naredio da crkve i kapele imaju predati državi sve zlato i srebro što ga imaju u kojem god obliku. Izuzima se samo zlato utkano u paramente i najnužniji kaleži.

Bio je to zapravo zajam. Zlato i srebro predavalo se ili zagrebačkoj tridesetnici ili duhovnom stolu. Imalo je biti točno izmjereno i procjenjeno za svaku crkvu i kapelu posebno. Kapelama su obećane tri forinte kamata godišnje, a crkvama se za 100 forinti u zlatu i srebru isplaćivalo 300 forinti u papiru (in schedulis bancalibus). Pošto je sve uvjete davanja zlata i srebra obrazložio, biskup traži da se i cernički samostan odazove tom pozivu, jer ništa nije pravednije nego da crkve priteknu u pomoć državi koja se nalazi u skrajnjoj potrebi. Sveti oci također zahtjevaju da se sveto posuđe izlomi (frangenda sunt), ako to zahtjeva nevolja siromaha (arhiv).

Katić je iza ovog svog posljednjeg gvardijanata po svoj prilici ostao u Cerniku, jer je tu i umro 16. ili 17. listopada 1812. u 69. godini života i 48. redovništva. Nekrolog kaže da je bio iz Petrijevaca: vir pius et amans chori (pobožan i ljubitelj molitve u koru).

Kulundžić pater Adam (1810 — 1812) Izabran je za cerničkog gvardijana na sastanku u Našicama 30. svibnja 1810. Došao je iz Vrbja gdje je 10 godina vjerno i revno uprav­ ljao župom ostavivši ondje mnogo spomenika (multa monumenta) svoga rada. Kad je odlazio sav je narod plakao za njim. Došavši u Cernik odmah je kupio tri mlada konja za 495 forinti, pecaru koja je prokisavala pokrio je hrastovim daskama, nabavio sve potrebno za samostan, pol jutra zemlje od majura prema gore (ab allodio sursum) preorao i u ožujku 1811. na tom mjestu posadio 150 šljiva. Kako je pokazao najveći mar i brigu za samostan, tako se hvali sam, potvrđen je za gvardijana i na sastanku u Radni kod Majke Milosti 1811.

Za ovog je gvardijana Cerničanin Josip Živković na trgu pred crkvom podigao javni križ, blagoslovio ga je dekan i novogradiški 221

župnik Ferdinand Trepini stavivši pod sliku Raspetoga relikvije (1,338).

Liščević pater Andrija (1812 — 1813) Za njegovog gvardijanata u kronici nije napisano ni jedno slovo. Rođen je 24. studenoga 1752. u Požegi. Redovničko je odijelo primio 14. srpnja 1772, zavjete položio 14. srpnja 1773. Mladu je misu imao 25. svibnja 1775. Godine 1783. bio je u Cerniku blagdanski propovjednik, kateheta, protokolista, godine 1784. još k tome i kapelan u Opatovcu (I, 318, 319, 320). Godine 1790. i 1794. upravlja župom u Mačkovcu (Catalogus 1790, 16 i I, 323). — Iz Cernika 1813. premješten za gvardijana u Brod (I, 339). Tu je mogao biti gvardijan najviše dvije godine (1813 — 1815), u Našicama jednu (1816 — 1817), u Požegi čitave četiri (1817 — 1821). Za provincijala Grge Čevapovića bio je konzultor provincije. Kao takav bio je u Cerniku 1822 — 1823, na Božić 1822. pjevao Zornicu (I, 379), 1823 — 1824. u Požegi (Catalogus 1823, 315 i 358, Sch. 1824, 17). Umro je u Požegi 29. siječnja 1830. u 78. godini života. Govorio je i njemački (Recensio 216 — 217).

Oršić pater Stjepan (1813 — 1815) Rođen u Vukovaru 5. ožujka 1757, redovničko odijelo primio 24. travnja 1773, zavjete položio 24. travnja 1774, mladu misu slavio 20. svibnja 1781. Govorio je i njemački (Recensio 110. 111). 1790. pripada mohačkom samostanu kao kapelan u Kemedi (20), Bio je iločki gvardijan (1800 — 1801), vukovarski (1810 — 1813), požeški (1815 — 1816) i ponovo vukovarski (1818 — 1819). Godine 1823, 1824, i 1830 — nalazi se u Vukovaru kao aggregatus, isluženi konzultor, nadstojnik suknare, diskret, ima ovlaštenje odrešivati od rezervata (Catalogus 1823, 361, Sch. 1824, 21, Recensio 110. 111). Kao požeški gvardijan i konzultor služio je na Petrovo 1815. u Cerniku svečanu misu (I, 360). Dne 5. studenog 1816. došao je kao konzultor u Cernik radi neke istrage (pro inquisitione) i treći dan otputovao. (I, 368). Od 1833. nalazi se u Iloku (8). U Sch. 1840. drugi je po starosti u provinciji, ali je iste godine umro u Iloku 22. listopada u 84. godini života.

Za njegovog gvardijanata u Cerniku zapisane su kiše radi kojih je izostavljena prošnja za samostan po krajiškim selima (per Confinium) koja je bila uobičajena. — U prosincu 1813. mnoštvo bolesnika u župi, premještaji i jaka zima. Dne 31. ožujka 1814. papa oslobođen, Pariz zauzet Svečane zahvalnice radi papinog oslobođenja 1. svibnja 1814.

Barut za pucanje iz mužara poklonio pravoslavac Andrija Vidović. Napoleon zatvoren u istoj palači u kojoj je držao zatvorenog papu (I, 339 — 344).

Kulundžić pater Adam (1815 — 1816) U tom svom drugom cerničkom gvardijanatu prihvatio je — u Cerniku — krivotvorinu o Kažotićevoj lipi, dao u kroniku prepisati što o tom pišu Marnavić i Krčelić, zajedno s donosiocem krivotvorine vlas222

telinom Andrijom Markovićem, dugogodišnjim podbanom, pokušao ponovo zasaditi lipu na mjestu gdje je nekad bila lipa. — Te godine bio je upravitelj cerničke župe pater Adalbert Marijanović. Nakon godinu dana odoše obojica: Kulundžić za gvardijana u Požegu, Marijanović za gvardijana u Mohač (I, 357 — 365).

Ninković pater Silvester (1816 — 1817) Kulundžić pater Adam (1817 — 1820) U sve tri godine zapisane su samo tabule i premještaji. U prve 2 godine bilo je u Cerniku 6 svećenika i 3 brata, u trećoj godini 4 svećenika i 3 brata (I, 370 — 372).

Kao kapelan u Oriovcu godine 1790. Kulundžić je pripadao veličkom samostanu, a godine 1794. kao kapelan u Oriovcu već pripada cerničkom samostanu (I, 323). U Požegi je bio gvardijan dva puta: 1813 — 1815. i 1816 — 1817. Nakon svog posljednjeg gvardijanata ostaje u Cerniku još godinu dana, a onda 1821. odlazi u Našice gdje se nalazi i 1824. godine. Umro je u Vukovaru 19. studenoga 1826. u 73. godini života i 54. redovništva.

Blažević pater Anzelmo (1820 — 1821) O njegovom gvardijanatu nema ni slovca u kronici. U Cernik je došao 18. listopada 1819. za propovjednika (I, 373). Iz Cernika je otišao u Vukovar (374). Godine 1823. bio je u Vukovaru učitelj narodne škole (magister scholae nationalis), hrvatski propovjednik, kapelan, kateheta, protokolista (361), 1824. (21) još k tome diskret i knjižničar. Umro je u Osijeku 14. lipnja 1828. u 37. godini života i 19. redovništva kao profesor treće gramatike — lenta tabe consumptus.

Lukačević pater Bonaventura (1821 — 1823) Izabran je za cerničkog gvardijana na kapitulu u Radni 4. lipnja 1821. Dne 16. kolovoza 1821. došao je u Cernik biskup Maksimilijan Vrhovac, održao dulji govor u gvardijanovoj sobi, na ručku je s velikom pratnjom bio kod vlastelina Andrije Markovića, zatim je otišao u Pleternicu da dijeli krizmu. U Cerniku je krizmu dijelio 26. kolovoza 1821. biskup Josip Salec. — Iste godine ponovno je prekrivena crkva, samostan sav okrečen, oko crkve i jednog dijela samostana iskopan kanal i mnogo drugih stvari. Godine 1822. popođena je štala i prepokriven jedan dio samostana (I, 375 — 376).

Lukačević je prije Cernika bio gvardijan u Vukovaru 1816 — 1817, u Osijeku 1817 — 1818, u Iloku 1818 — 1821. Iz Cernika je 1823. premješten u Radnu (I, 380) za hrvatskog propovjednika, kapelana i katehetu (24). Iz Radne je došao za gvardijana u Požegu 1825. gdje je kao gvardijan i umro 17. srpnja 1827. u 46. godini života i 26. redovništva.

223

Ninković pater Silvester (1823 — 1832) Ovo je prvi gvardijanat u Cerniku koji je trajao 9 godina neprekinuto. Ninković je izabran za cerničkog gvardijana na sastanku u Šarengradu 4. lipnja 1823 (I, 380). — Dne 14. srpnja Franjo Sirčić, dekan i požeški župnik, blagoslavio je kapelu svetog Roka u Opatovcu, 28. listopada kapelu svetog Šimuna i Jude u Podvrškom (381), 20. svibnja 1824. postavljen je sunčani sat na prozoru u samostanskom hodniku uz crkvu (postoji i danas). — 23. svibnja 1824. gvardijan je blagoslovio križ uz kuću vlastelinskog provizora (383). U svibnju 1826. načinjene su stepenice u kriptu ispod crkve (387). Za postizavanje jubilejskog oprosta tražilo se sudjelovanje u 4. procesije. Prva je procesija bila 16. srpnja, druga 6. kolovoza, treća 27. kolovoza, četvrta 17. rujna 1826. Sve četiri su išle iz crkve najprije prema križu uz provizorovu kuću (danas križ u Đurić-sokaku), zatim do križa ispred vlastelinskog dvorca, natrag do križa pred samostanom i u crkvu. (389).

Krajem 1827. samostan je imao 33 prasadi u žiru u šumama iznad Giletinaca. Glandinatio hoc anno et mense optima. Nostri majales (u svibnju došli na svijet) 33 capita adhuc sunt in sylvis supra Gelletince (392).

POPRAVAK CRKVE 1828. pristupilo se konačno popravku crkve u Cerniku. Mnogo godina bila je ruševna, teško oštećena, u vrlo lošem i žalosnom stanju (desolata, nimium viciata, in statu pessimo et tristissimo). Postojala je čak opasnost i za život vjernika. Zid i svod po sredini crkve raspuknut (ruptus), sada je povezan sa željezom (ferro ligatus). Crkva je iznutra i izvana cijela okrečena. Radovi na crkvi trajali su od 13. kolovoza do 3. listopada. — Ninković i Kulundžić voli sam sebe hvaliti: kaže da župljani tog gvardijana neće nikada zaboraviti. I sam Grga Čevapović, tadašnji provincijal, poslao mu je pohvalno pismo, prepisano u kroniku, u kojem gvardijanu obećaje, kad se prvi put sastanu, za taj posao dati 200 forinti. — Svi zidari bili su iz Pakraca. Glavni: Leopold Vindish dobio je za uređenje crkvenog pročelja (29. siječnja 1829) 77 forinti. Vlastelinstvo je dalo ciglu i kreč (tegulas et calcem) za pola cijene.

Odlični ekonom, gvardijan, nabavio je iz Beča novi krasni luster za crkvu. Koštao je 75 forinti (398 — 400).

224

NOVI VINOGRAD Dne 12. ožujka 1829. pod vodstvom gvardijana i vikara Ambroza Rodića počelo je krčenje i čišćenje prostora za novi vinograd (401). — 7. travnja je počelo, a 28. travnja završilo sađenje loze. Novog vinograda bit će skoro tri jutra. Poslom je rukovodio Cerničanin Đuro Kapetanić.

Radna snaga bila je dijelom besplatna, dijelom plaćena... Mnogo je bilo ovdje gvardijana, i u boljim godinama nego su ove, ali ni jednom nije palo na pamet da sadi vinograd osim ovome zaista okretnom i marnom (I, 402 — 403). — U kolovozu je završeno u vinogradu zidanje osmokutne »rundele« s tri prozora: jedan gleda prema Šagovini, drugi prema samostanskom dvorištu, treći prema štabu, dok vrata gledaju prema vlastelinskom vinogradu. Tog vinograda koji je do 1768. bio samostanski morali su se cernički franjevci — po strogom i više puta ponovljenom naređenju uprave franjevačkog reda — u ime svetog siromaštva odreći. U arhivu se nalazi kopija svečanog odreknuća. Potpisali su ga: fr. Marcus a Cernik kao diskret, fr. Antonius Hutter kao vikar i diskret, i fr. Paulus Junassevich kao gvardijan. Krajem 19. stoljeća vinograd je izgorio i propao. Sada je ondje pašnjak koji se još uvijek zove veliki vinograd. — Iznad vratiju osmokutne rundele u novom vinogradu uzidan je kamen s natpisom: P. S. N. (pater Silvester Ninković) 1829.

Kamen je uklonio gvardijan pater Klarencije Klarić oko godine 1950, a mjesto osmokutne rundele sagradio je četverokutnu kućicu pater Tomislav Andrašec (1954 — 1960). (404 — 407) Župnu crkvu u Novoj Gradiški koja je građena više od 20 godina blagoslovio je župnik Mihajlo Pukanić 27. rujna 1829. (404).

Nakon smrti provincijala Grge Čevapovića (21. travnja 1830) na kapitulu u Radni 24. lipnja 1830. izabran je provincijal Josip Matzek, a prvim konzultorom postao je cernički gvardijan Silvester Ninković (409).

Požežanin pater Julijan Lucić imao je mladu misu u Cerniku 26. prosinca 1830 (412). Možda podrijetlom iz cerničke župe ovaj bi pater bio jedina veza između starije generacije franjevaca — Cerničana od kojih je zadnji umro upravo 1830. i mlađe generacije koja se javlja u manjem broju tek iza 1860.

S velikim veseljem, uz gruvanje mužara, obavljena je prva berba u novom vinogradu 3. listopada 1831. (415 — 416).

225

U ime cerničke općine (communitas — mjesna zajednica) David Živković, Franjo i Ivan Matković nabavili su iz Pečuha novi križ od kamena s četiri kamena stupa na ćoškovima za 124 forinta. Blagoslovio ga je 6. listopada 1831. gvardijan (417).

Samostanska kuća (allodium: majur) pokrita je daskama mjesto slamom u studenom 1831 (417).

Provincijski kapitul držan u Budimu 26. srpnja 1832. premjestio je Ninkovića za gvardijana u Osijek (1832 — 1837). (421).

Ninković je rođen u Pleternici 24. veljače 1782, redovničko odijelo primio je 8. rujna 1802, zavjete položio 11. rujna 1803, mladu misu proslavio 14. prosinca 1806. Govorio je i njemački. U Cerniku je bio gvardijan svega 10 godina. Iza prvog gvardijanata u Cerniku otišao je za gvardijana u Ilok (1817 — 1818). Zatim je bio gvardijan neprekidno 18 godina: u Požegi (1821 — 1823), u Cerniku, u Osijeku i u Vukovaru (1837 — 1839). U Osijeku i u Požegi franjevci su tada vodili sve škole, a u Osijeku i u Vukovaru imali su svoje suknare.

U Vukovaru je kao gvardijan i župnik bio i prodirektor teološkog studija, rector scholae capitalis (Recensio 502 — 503). — Konzultor je bio 6 godina (1830 — 1836). Nakon vukovarskog gvardijanata bio je jednu godinu u Brodu, jednu u Cerniku (457). Iz Cernika je 1841. premješten u Osijek, gdje se nalazi i 1843. Umro je u Brodu 26. ožujka 1846. s navršene 64 godine i u 43. godini redovništva.

Strižan pater Sigismund (1832 — 1835) Izabran je na sastanku u Budimu 26. srpnja 1832. — U listopadu iste godine neki je zidar, po narodnosti Talijen, načinio cigleni pod po svim dolnjim kodnicima samostana. Kreč i nešto cigle, koliko je još trebalo, poklonio je vlastelin Andrija Marković u vrijednosti nešto više od 100 forinti. Zato je pozvan na ručak nakon svečane mise za njegovo zdravlje (424). — U lipnju i srpnju iskopan je kanal iza sakristije, sakristija je popravljena. (To je bila stara sakristija u crkvi iza velikog oltara, 425 — 426). 20. listopada 1833. gvardijan je kupio 3000 snopova slame za pokrivanje štale koje su izveli župljani u studenom za 40 forinti (435).

Samostanska braća imala su iza Bezgrešnog Začeća od 9. do 16. prosinca 1833. duhovne vježbe pod vodstvom mladog patra Julijana Lučića (435).

U travnju 1834. župljani rade u šljiviku i u vinogradu u ime lukna.

(438). — Dio samostana — canalem versus — prepokriven je daskama, dijelom starih, a 2000 novih kupljeno je u Novoj Gradiški za 9 akova rakije. Radnike za pokrivanje krova određivao je svakodnevno sudac 226

Franjo Kovačić. Samo vođi posla Šimunu Tomiću, da bi posao bio što bolje izvršen, plaćeno je 42 x dnevno (438).

Berba 17. rujna 1834. Samostan je iz novog vinograda dobio 55 akova. Krov štaglja nanovo pokriven slamom. — Novi krov na crkvi svetog Leonarda u listopadu (442). — 15. studenog završeno je krpanje samostanskog krova (443). Gvardijan je kupio sijeno u Dragaliću za 105 forinti u prosincu 1834 (444). — U svibnju 1835. župljani su — iuxta contractum parochiae — pokosili i pokupili samostansku livadu (šljivik, 446).

Strižan je Osječanin, rođen 21. kolovoza 1786, redovničko odijelo primio 15. rujna 1805, zavjete položio 21. kolovoza 1807, mladu misu slavio 13. kolovoza 1809 (Recensio 44 — 45). Godine 1813. bio je u Cerniku vikar, diskret, kapelan i kateheta. Međutim već 24. siječnja dolazi iz Našica drugi vikar (339 — 340). Strižan je bio gvardijan i u Sarengradu (1822 — 1824), u Vukovaru (1824 — 1827) i u Zemunu (1827 — 1829). Iz Zemuna je premješten u Našice (Recensio 44 — 45). Odatle je valjda došao u Cernik i 1835. opet tamo otišao. Od 1838. do 1841. nalazi se u Požegi. Godine 1843. bio je u Našicama kateheta scholae trivialis, 1846. i 1848. u Osijeku diskret. Od 1851. svi ga šematizmi stavljaju u Našice gdje je i umro 4. siječnja 1871. kao senior provinciae u 83. godini života i 66. godini redovništva.

Smoljanović pater Petar (1835 — 1842) Izabran je na sastanku u Osijeku 11. kolovoza 1835. (447). Veliko zvono, 8 metri teško, puklo je iste godine na Sve Svete. (448). U ožujku 1836. otpremljeno je u Zagreb na prelijevanje (449). Kod prelijevanja povećano je na 9 centi. Dozvolom duhovnog stola za prelijevanje zvona uzeto je 150 forinti od likvidirane crkve svetog Stjepana Kralja u Opatovcu (ex abolita ecclesia S. Stephani Regis in Opatovac), isto toliko je uzeto od likvidirane crkve Marije Magdalene u Baćindolu (ex abolita ecclesia S. Mariae Magdalenae in Bachindol). Prva je crkva bila zajednička Opatovcu i Podvrškom na njihovom zajedničkom groblju, druga je bila na baćanačkom groblju. — Andrija Marković dao je za zvono 125 forinti, općina Cernik 132, 22, obrtnički zbor 25, fra Jakob Kollar isprosio je po Novoj Gradiški 30, pater Aleksandar Kerkvarić po Staroj Gradiški 21, 38. Cernički su Židovi dali 5, a samostan dodao 103, 30 ukupno 742, 30 forinti plaćeno je zagrebačkom ljevaču Henriku Degenu. Zvono je u Zagreb besplatno odvezao svojim kolima Ivan Matković, vir aeconomus, dobar gazda, a natrag su ga iz Zagreba isto tako besplatno dovezla tri brata Matkovića: Leonard mlađi, Josip sred227

nji i Franjo stariji. Zvono je dignuto na toranj 19. listopada 1836 (451 — 452).

U svibnju 1837. načinjena je nova drvena ograda pred samostanom uz potok. (452). U prva tri mjeseca 1838. pripravljene su daske za crkveni krov i stupovi za vinograd. U travnju je vinograd popunjen, načinjena živa ograda, osobito s dolnje strane prema šljiviku susjeda Mate Damljanovića, alias (zvanog) Ivanda. Ove godine 1838. preko jeseni, zime i proljeća posađeno je u šljiviku iznad kuhinjskog vrta 410 šljiva (453). — Na južni dio crkvenog krova zabito je 3538 novih dasaka sa 10.000 novih čavala. Posao je vodio Šimun Tomić za 20 forinti. Radnici su imali dva put dnevno hranu, a davalo im se i piće (rakija i vino) da bi radije dolazili na posao (454). Posao je započet 7. svibnja 1838.

— U lipnju 1841. načinjena je nova ograda od stupova i dasaka između štale i kuće susjeda Marinčića, secus (drukčije zvanog) Bukvi(ć). 458 8. kolovoza 1841. blagoslovio je križeve kod crkve svetog Leonarda i u Maloj dekan i predsjednik požeškog subalternog konzistorija Franjo Xaver Sviranić (459). Đurić pater Martin (1842 — 1843) Ovaj jednogodišnji gvardijan izabran je na kapitulu u Budimu 10. kolovoza 1842. Te godine samostanski je vinograd dao 138 akova čistog vina. Samostan je prodao 38 ovaca (11,4). Đurić je rođen u Vrbovi 1. travnja 1803, redovničko odijelo primio je 23. listopada 1822, zavjete položio 11. prosinca 1825, mladu misu slavio 27. kolovoza 1827 (Recensio 216 — 217). Godine 1829 — 30. bio je u Požegi drugi učitelj narodne Škole, 1832 — 33. kateheta normalke u Brodu, 1833 — 34. i (do?) 1837 — 38. kateheta scholae capitalis u Iloku. 1838 — 1842. u šarengradu gvardijan i rector scholae trivialis (u stvari predsjednik školskog odbora i ujedno nadzornik). Nakon cerničkog gvardijanata premješten je u Bač za magistra novaka što je bio svakako do 1851. Od 1852. bio je u Vukovaru: excurrens ad Bogdanovce, 1862 — 1865. predstojnik rezidencije u Zemunu, 1865 — 70. osječki gvardijan, definitor je bio u trećem trogodištu provincijala Pavla Nagya 1866 — — 1869.

Iz Osijeka je 1870. došao u Požegu i kao požeški pater umro u Cerniku 15. travnja 1871. navršivši 68 godina života i 49 redovništva. Njegov nadgrobni spomenik, križ od kamena, još je i danas dobro sačuvan u cerničkom groblju.

Vražić pater Ilija (1843 — 1850) Izabran je na sastanku konzultorija u Budimu 13. kolovoza 1843.

U sedam godina ovog gvardijanata zabilježeno je u kronici mnogo 228

toga: Pomoćni biskup Schroot posvetio je 8. rujna 1844. župnu crkvu u Novoj Gradiški (II, 10). — Slikar Židov Isidor Grünwald izradio je po narudžbi za 60 forinti slike križnog puta koje su 7. ožujka 1846. postavljene u cerničkoj crkvi (II, 14). — 8. ožujka 1846. završen je popravak krova nad sakristijom (koja je tada još uvijek bila u crkvi iza velikog oltara) i nad jednim dijelom južnog krila samostana. Krov je na tim mjestima bio takav da mu je prijetilo rušenje (14). — Tri godine ranije obnovljen je krov nad jednim dijelom istočnog krila (6).

Izvor koji je prije bio u šljiviku Petra Bukvića — uvidjevši kako bi bio silno potreban za našu pecaru — pogođen je i čvrstom ogradom (vulgo Sharam-plot) pripojen našem posjedu. Kasnije su od izvora do pecare podzemno postavljene cijevi po kojima teče dovoljno vode za pečenje rakije. Cijevi je načinio lončar (per figulum factis tubis). 14— 15.

229

GRADNJA KAPELE U BAĆINDOLU Slijede dokumenti čiji se prepisi čuvaju u arhivu i bilješke u kronici o gradnji nove crkve Marije Magdalene u Baćindolu 1846: Mi ozdol podpisati Stanovnici sella Bachindol, sovim Pismom od nas izdatim svidocsimo i pripoznajemo, da buduch Kapela S. Marie Mandaline, koju u Grobju nashemu imali jesmo, od starosti pervo nikoliko Godina srushilase jest i Mi Kapital od te iste Kapele od 204 fl. 27 i 7/10 xr.c.m. i Interesh za t. g. od 11 fl. 59 i 8/10 xr. c.m. nalazechi posidujemo, zato dragovoljno, jednokupno i brez svakog primoranja dokoncsali i odredili jesmo novu Kapelu S. Marii Mandalini na Poshtenje u nashemu selu sa Dopustjenjem Nashe Vlasti Duhovne i Svitovne od dobrog Materjala sazidati i nacsiniti. I jerbo Kapital, kojega na tu odluku posidujemo, izmochi nemore, zato odredili jesmo i obechajemo da josh od svake Dushe 20 xr. Srebra u ruke O. P. Gvardiana, kano ti nashega Paroka poloxiti hochemo, i osim toga svu rucsnu i voznu Robotu brez svakog otezanja, Pravde i Inada marljivo davati. Ako bi pako koi iz među Nas od ovoga dragovoljnog Dokoncsanja i Sveze nashe odstupiti hotio, ali morebiti suprotstaviose — Onaj veche sada za onda — podlaxese ne samo Muntanju svoga dobra, veche također i svakoj Pedepsi tilesnoj, koju Gospodin Sudacz Varmeczki (županijski) njemu odsudio bude.

Za veche Povirovanje ove nashe Odluke i Kontrakta ovo Pismo od Nas izdajemo i neznajuchi pisati poleg Imenah nashi zlamenje S. Krixa sa vlastitom Rukom postavljamo. — U Cerniku dana 26a Maja 1846.

— Petar Gyukanovich — Iakob Lucich — Iakob Mandich — Imbrica Mihaljevich — Marko Fratrovich — Iakob Merkonich — Antun Pejanics — Adam Merkonich — Gyuro Lucich — Antun Bigovich — Nikola Lucich — Jozo Morovich — Alberth Lucich — Antun Tercich — Petar Lucich — Ivo Jugovich — Franjo Bigovich — Niko Matokovich — Marko Miatovich — Ivo Tercich — Marin Bogdanovich — Jozo Alexich — Marin Bogdanovich — Pejo Bigovich — Shimun Boshnjak — Linarta Boshnjak — Stipan Bigovics mladi — Ivan Mikich 230

— — — — — — — —

Linarta Tucich Mato Dukan Gyuro Tabor Antun Tubich Ivan Merkonics Petar Cerljenkovich Marin Tucich Stipan Mandich

— — — — — — — —

Nikola Alexich Pejo Mikich Luka Tercich Martin Tercich Marko Mihaljevich Marko Lucich stari Štipan Debeljak Marko Lucich mladi.

Coram me Francisco Erllinger mp ICottus Posegani Dist Judlium.

Slijedi: Contract koji megju Maur maistorom Antonom Tureli iz Posege i megju Obchinom Mista Bachindola za Uzidanje jedne Kapele u istom Mistu Bachindolu na dan danashnji tverdno i neodstupno zavezan jest, kano: 1° Gore spomenuti Maurmaistor podvezujese u Mistu Bachindo­ llu jednu Cerkvicu illi Kapelu od Pet fatih i pet Cipelah dugacsku, Tri fati i pet Cipelah shiroku, poglavite zidove iz kamena, Boltu pako s Ciglom, poleg zadatoga i nacsinjenoga Plana zajedno s Tornom uzidati, ubacati i ubiliti, stim nacsinom, da on, veche spomenuti Maistor, za svaku kroz godinu danah ucsinjenu na zidu pukotinu i falingu vazda dobar stajati hoche i o svom Troshku popraviti.

2° Obchina pako gore recsena podvezujese i obechaje, dache Ona sve kovom Poslu potribite poleg Prigode i Zaktivanja Posla i vazda s objavljenjem vrimenitim istog Maistora brez otezanja davati hoche Poslenike.

3° Veche spomenuta Obchina podvezujese za gore navedeno uzidanje Kapele istom Maurmaistoru u summu 250 fl. Srebra slidechim nacsinom i Terminom izplachivati, kano: 1° Kada ravno uzdigne zid od fundamenta 17 f 30 x 2° Kada uzdigne i pojednacsi poglaviti zid do Pengjerah 45 f 3° Drugu pako polu na 1. Novembra dobiche 45 f

107 f 30 x Ovaj pako uzdignuti, ali nedovrshiti zid duxan bude Maistor s Obchinskim Dervetom i Daskom k Jeseni tverdno pokriti.

4° U godini doshastoj 847. Toranchese zidati, kojega polovica kada uzidana bude, dobije Maistor 12 f 231

5° Kada pako sasvim Toran uzidan bude, dobie 10 f 45 x 6° Posli svedene i svershene Bolte dobie 36 f 7° Kada Cerkva sasvim ubacita bude, dobie 36 f 8° Kada pako shnjegovim poslom sasvim dovershena bude 47 f 45 x

summa 250 f 4° Ako pako Obehina nebi na Maistorovo Zaktivanje zadovoljne Poslenike vazda davala, ovo stentanje spada na nju, i bude morala njegovima kalfami za izdangubite Dane nadnicu platiti.

5° Obehina bude zaduxena svu gragju za skelle i ostali ktome potribiti allat u vrime pripraviti, drugacsie akobise Maistoru danguba dogodila, budumu duxni istu nadomiriti.

6° Obehina duxna bude Maistoru i kalfami potribiti kvartir i sobu priskerbiti i dati.

7° Na isti Nacsin mora Obehina svake Nedilje kroz csitavo vrime zidanja jedan Povoz s dvama Konji Maistoru i njegovim kalfamah u Posegu i natrag za pribavljene njima potribiti stvarih davati.

Za vechu pako Stalnost i Sigurnost ove Pogodbe i Kontracta, jesu dva jednoglasna Pisma napisana, i kroz obadvie strane vlastitim Rukama potvergjena u Cserniku na 14tog Juna 1846e.

Antun Tureli U ime sve Obchine: Maurer Meister als Contrahent — Franjo Bigoevich

— Marko Miljanovich Zeige und Namensfertiger — Marin Tuchich

— Iozo Allekssich Anton Homoky mp — Linarta Tuczich Hofrichter — Ivan Iugovich

Deren Namensfertiger und Zeuge:

Ignaz Gyissovich mp.

26. kolovoza 1846. dozvolom zagrebačkog biskupa začasni kanonik, predsjednik požeškog subalternog konzistorija, ujedno požeški župnik i dekan, prečasni gospodin Franjo Sviranić blagoslovio je ugaoni i temeljni kamen kapele Marije Magdalene u Baćindolu. (Istoga dana započela je gradnja!). Na svečanosti su bili... Gustav Marković, dirigens dominii, sa suprugom Klementinom rođenom Janković de Daruvar...

(II, 16). — U studenom stigla je slika Marije Magdalene za novu kapelu 232

u Baćindolu — iz Požuna u Osijek lađom, a u Cernik brigom Ksavera Erlingera, suca cerničkog kotara. Sliku je na svoj trošak nabavila Klementina Marković de Cernek (II, 17).

Za uzdignuti zid od fundamenta Maistor je primio 29. Aug. 846.

17 f. i 30 x CM. (arhiv).

Tabela davanja za crkvu (kućni broj, prezime i ime, broj duša u obitelji, koliko dvadesetaka (vigesimos) je dano): 1. Gjukanovich Petrus 14 12.

2. Mandich Iacobus 3 6.

3. Fratrovich Vincentius 11 22.

4. Peanich Antonius 16 32.

5. Lucüch Georgius 7 14.

6. Lucüch Albertus 10 solvit.

7. Lucüch Nicolaus 13 solvit.

8. Lucüch Petrus 13 26.

9. Bigovich Emericus 20 40.

10. Miatovich Marcus 11 solvit.

11. Miatovich Stanislaus 7 14.

12. Bogdanovich Marinus 30 30.

13. Lucüch Iacobus 17 34.

14. Mathokovich Emericus 6 12.

15. Merkonich Iacobus 5 5.

16. Merkonich Ioannes 8 14.

17. Merkonich Petrus 15 30.

18. Bigovich Antonius 7 14.

19. Morovich Iosephus 5 10.

20. Tercsich Antonius 6 12.

21. Iugovich Ioannes 7 14.

22. Mathokovich Paulus 12 solvit.

23. Tercsich Ioannes 8 solvit.

24. Alexich Iosephus 8 8.

25. Alexich Nicolaus 9 solvit.

26. Dukanovich Mathaeus 13 26.

27. Tabory Georgius 3 6.

28. Tubich Antonius 9 18.

29. Cerljenltovich Petrus 9 18.

30. Tucich Marinus 13 26.

31. Mandich Stephanus (olovkom prekriženo i dodano: Iugovich Marin 5 20.

32. Mandich Iosephus 5 233

33. Mikich Petrus 34. Tercsich Lucas 35. Boshnjakovich Simon 36. Bigovich Stephanus 37. Tucich Leonardus 38. Bigovich Petrus 39. Boshnjakovich Nicolaus 40. Mikich Adamus 41. Milanovich Lucas 42. Lucüch Marcus senior 43. Debeljakovich Stephanus 44. Lucüch Marcus iunior 45. Tercsich Martinus Kasnije dodano: 46. Lucüch Franciscus

11 7 15 15 13 10 14 18 9 10 6 8 4

solvit. solvit.

30.

30. solvit.

10.

28.

18.

18.

20.

12.

8.

8.

6

Pribilježeno: Svega 465 duša (bez onih 6 dodanih), 930 vigesimos, id est 310 fl. — Baćani su najprije bili zaduženi davati 1 (jedan) dvadesetak po duši. Naknadno im je zaduženje povišeno na dva dvadesetka po duši (arhiv).

22. srpnja 1849. prečasni Sviranić svečano je blagoslovio kapelu Marije Magdalene u Baćindolu i križ koji je bio uz cestu nasuprot crkve.

Iza obreda mnoge je goste primio pater gvardijan na ručak u samostanu (II, 35).

Krov nad hodnikom uz crkvu u Cerniku pokriven je 26. rujna 1846. novim hrastovim daskama (II, 17).

Uz velike pohvale gvardijanu bilježi se da su nakon više od sto godina postojanja samostana u cerničke orgulje konačno ugrađeni i pedali. Posao je izveo Mato Marinović, Slavonac, Krajišnik, rođeni Brođanin, svjetovnjak, graditelj orgulja. Pedali su prvi put zabrujali na Božić 1846 (II, 18).

Skupština požeške županije odlučila je da se imaju podići škole u svim trgovištima i mjestima gdje postoje obrtnički zborovi. Zasjedanje skupštine počelo je 12. travnja 1847. U vezi s tim određeno je da cernička općina isplati 20 forinti nagrade patru Fabijanu Čuliću koji je poučavao u vjeronauku 30 naučnika i drugu djecu: optimo cum fructu (II, 19).

10. svibnja 1847. otputovali su u Zagreb gvardijan i pater Teodor Kralj radi lima za toranj i da prvi put u životu vide taj — grad in cul234

tura Illyricae nationalitatis singularem, u njegovanju hrvatske nacionalne kulture najistaknutiji... Nakon nekoliko dana vratili su se: optime valentes cum pulcherrimis hac de civitate narrationibus, u najboljem zdravlju pričajući najljepše stvari o tome gradu (II, 19).

26. travnja 1847. počeo je majstor Franjo Spandović Požežanin otkrivati cernički toranj radi pokrivanja novim limom. — 14. lipnja isti je majstor stavio na vrh tornja obnovljenu jabuku, šest akova veliku, i pozlaćeni križ. Prije dizanja jabuke i križa bila je svečana misa za uspjeh toga posla. Spandović je s vrha tornja pred sakupljenim narodom držao brojne zdravice (II, 19 i 21).

5. listopada 1847. limar Križevčanin Jakob Czilinger završio je pokrivanje tornja limom (II, 22). — Nakon opširnih izvještaja o političkim događajima pisanih najviše prema zagrebačkim ilirskim novinama bilježi se obnova cijelog tornja. Kupule su presvučene novim limom, sat podignut na više s novim brojčanim plohama i pozlaćenim kazaljkama, cijeli toranj okrečen. Taj veliki posao stajao je 1766,19 forinti. Samostan je dao 946,26 f, provincija 300, općina 317,50, Cerničani sa Židovima 134,26, Elizabeta Kovačević iz Nove Gradiške 90, razni 77,48 forinti. — Cijela svota utrošena je ovako: za lim s dovozom 815,54, daske 90,50, 4300 cigli 43 f, 50 meteri kreča 20 f, željezna ploha od jedne i pol cente 22,45 f, željezo 23,02 f, Kranjcima za izradu dasaka za stepenice 23 f, 16 stabala omorike 32, limaru Jakobu Czilingeru 316 forinti, tesaru Spandoviću 270, zidaru 53, tesaru i drugovima nagrada za postavljanje križa 7 forinti, pozlata kazaljki 9,48, bojadisanje kazaljki 7, kovaču 33 forinta (II, 30).

14. kolovoza 1847. Andrija Marković poklanja samostanu sliku dvanaestorice pavlina mučenika (II, 21). — Samostanski je vinograd urodio preko svakog očekivanja: 200 akova čistog vina, berba 8 dana (22).

2. prosinca 1848. preuzeo je vlast Franz Josef. Vojske kreću protiv Madžara (II, 32). — Papa bježi iz Rima. Biskup Haulik naređuje da se crkvene knjige od 1. siječnja 1849. vode: nationali lingua Illyrica... et obsequimur (II, 33). Matice se moraju pisati hrvatski. .. i poslušasmo.

— Samostan je po dužnosti dao za rat 44 f. i 12 x. Od svoje volje patri su dali još 17 f (II, 33). — Naređuju se mise pred Presvetim i molitve za mir. — U Krajini su još samo žene kod kuće. — 17. ožujka 1849. gvardijan je svečano blagoslovio barjak cerničke garde. Na barjaku su slike svetog Josipa i svetog Florijana, zaštitnika garde (II, 34).

235

U ožujku 1849. gvardijan je uz javni put sve do vlastelinskog vinograda dao načiniti ogradu čvrstu kako još dosad nije bila. — 12. travnja završen je novi krov na štali. Stavljene su grede i daske mjesto slame. U svibnju je završeno krečenje štale i spremišta. — Gvardijan je izmolio od brodskog samostana brata Ignaca Mezlicka koji je načinio nova izlazna vrata (porta) i vrata kako se ide prema koru u zapadnom krilu samostana (35). U lipnju je isti brat načinio i obojao nova vrata kod štale (kapiju), vrata kod sakristije (one stare u crkvi) koja su uvijek bila zatvorena, a vodila su u samostanski šljivik i vrt dao je gvardijan zazidati kao suvišna i nepotrebna (35).

28. studenoga 1849. gvardijan i pater Paulin bili su na ručku prigodom svečane primopredaje cerničkog vlastelinstva koje su Markovići prodali princu Koloredu (37) i povukli se u Madžarsku.

15. travnja 1850. uklonjena su dva zadnja oltara iz crkve (oltari Marije Magdalene i svetog Antuna) i postavljeni su temelji za novi kor (38). — 13. svibnja novi se kor — već sagrađen — dok su radnici bacali žbuku na zidove, u pol 6 navečer iznenada srušio. Neki su radnici dosta teško ozlijeđeni. Graditelj je bio Požežanin Ivan Mašek (murariorum magister).

14. svibnja i slijedećih dana zazidan je dio hodnika uz crkvu od pokrajnjih crkvenih vratiju koja su nasuprot tornju do prozora gdje su do 1849. bila vrata u šljivik. Zid koji je dijelio taj dio hodnika od prve ćelije srušen je i uklonjen tako da sad ta ćelija sa zazidanim dijelom hodnika čini novu sakristiju (40). Nakon što se novi kor zbog neke greške u gradnji srušio, graditelj ga je 21. svibnja 1850. počeo ponovno graditi pojačavši samo ona dva stupa koji ga zajedno s crkvenim zidovima drže. 29. srpnja kor je potpuno završen.

Već 22. svibnja i slijedećih dana uklonjena je iz crkve stara sakristija zajedno s velikim oltarom i oratorijem. Taj prvotni veliki oltar stajao je sasvim blizu ulaza u toranj i vratiju nasuprot tornja. Vrata iz sadašnje sakristije u crkveno svetište bila su prije vrata iz samostanskog hodnika u prostor crkve iza velikog oltara koji je sačinjavao staru sakristiju iznad koje je bio stari kor (oratorij) s drvenim podom i 29 sjedala. — Prvih dana lipnja 1850. troškom kuhara brata Oktavijana Grohmanna brat Ignacije Mezlik načinio je novi pod u kuhinjskoj spremnici od napola trulih dasaka uzetih iz staroga kora. — 28. lipnja, uoči blagdana svetih apostola Petra i Pavla, slika svetog Petra s uklonjenog velikog 236

oltara, dobro očišćena, u obnovljenoj rami voštane boje s bijelo-crvenim žilama, smještena je u crkvi između kipova. Pred takvim velikim oltarom prvi je služio misu na Petrovo gvardijan pater Ilija Vražić (40).

Ormar iz stare sakristije rastavljen je u dvoje. Jedan je dio spaljen, a drugi pokrpan i stavljen u novu sakristiju, obojen tamno smeđe kao i dva klecala i četvera vrata 1. kolovoza 1850. (41).

5. kolovoza blagoslovio je prečasni Sviranić križ na starom groblju u Cerniku. Križ je podigao majstor staklar (vitriarius) Šimun Tomljinović (41).

Na sastanku u Iloku održanom 6. kolovoza 1850. Vražić je pre­ mješten u Ilok, a na njegovo mjesto je došao Benišić pater Ernest (1850 — 1851) Stigao je u Cernik 16. kolovoza, 25. kolovoza probita su vrata iz samostanskog hodnika u prvom katu na novi kor. Tog dana dovršen je posao i oko tih vratiju i oko poda u novom koru. — 26. kolovoza prenesene su orgulje i postavljene na novi kor. Postavljanje orgulja koje su nedavno dobile dva registra pedala (recenter pedali duarum mutationum adornatum) izvršio je neki graditelj orgulja iz Vrbe kod Broda za 20 f. (41—42).

Slika svetog Antuna s uklonjenog oltara stavljena je na dotadašnji oltar svetog Roka. Sveti Rok je morao ustupiti mjesto svetom Antunu.

Oltarna slika svetog Roka nalazi se danas na samostanskom hodniku kod blagovaonice. Sva četiri preostala pokrajnja oltara (Majke Božje, svetog Antuna, svetog Križa i svetog Franje) ponovno su obojena kao i slike (nova indita politura, imaginibus perpolitis) pa im je i lice sada mnogo ljepše nego prije (42).

Samostanski majur (allodium) već više godina nije bio za stanovanje, jer su istrunule grede. Sada je 31. listopada krov obnovljen pa se opet može u njem stanovati (42). — Prosinac 1850: Kuhinjski je hodničić (ambitellus culinae) dobio svoja vrata. Ovo je od pamtivjeka valjda prvi put da se on može zatvoriti (43).

23. travnja 1851. u 6 po podne dočekan je najsvečanije biskup Juraj Haulik. U provincijalatu svećenstvo mu je čestitalo imendan, vojna glazba iz Nove Gradiške svirala mu je podoknicu. U 7 ujutro 24. travnja počela je misa. Biskup je ispitivao djecu skoro dva sata. Onima koji su znali dijelio je nove komade novca — vigesimarios — sa utisnutim likom Blažene Djevice Marije, zatim molitvenike i krunice. U 9 sati po­ 237

čeo je dijeliti krizmu. Bilo je 2272 djece iz raznih župa pa je to trajalo skoro četiri sata. Ručak kraljevski (mensa regalis), kakav ni sami bisku­ povi pratioci, po vlastitom priznanju, nisu još nigdje vidjeli, priređen je pod vodstvom biskupovog kuhara u 2 sata. Biskup je i kod stola i na rastanku istakao da tog dana neće nikada zaboraviti. Prije ručka iskazale su biskupu počast brojne vojne ličnosti iz Nove Gradiške. U 6 navečer krenuo je biskup prema Brestovcu (44—45).

24. kolovoza 1851. na ručku prigodom dijeljenja krizme ni u Turskoj Gradiški nisu izostale rodoljubne pjesme (non intermissa etiam hymnorum nationalium decantatione), bilježi gvardijan Ernest Benišić koji je bio tamo prisutan (46).

Provincijski kapitul u Földvaru, održan 12. kolovoza 1851, ostavio je Benišića gvardijanom u Cerniku, i ako je već tada bio zamoljen da preuzme dužnost direktora osječke gimnazije. Benišić je pismom od 3. rujna prihvatio tu dužnost te ga je provincijska uprava 22. rujna rješila cerničkog gvardijanata. Dan prije 21. rujna dovršen je kanal dug 18 hvati (orgias), širok 3 stope i isto toliko dubok, a načinjen je da čisti zahode.

Isti dan 22. rujna u 10 sati gvardijan je sa svim župnicima dekanata, pod vodstom dekana Đure Muzlera, u stanu pukovnika (in hospicio colonelli) pozdravio bana Josipa Jelačića (46—47).

Benišić (nekad i Beničić) nije bio dugo gvardijan u Cerniku zato što je imao doktorat slobodnih vještina i filozofije i licencijat teologije. Trebali su ga na drugom mjestu. Rođen je u Vukovaru 5. kolovoza 1807. Krsno mu je ime bilo Stjepan. Redovničko odijelo primio je 1. listopada 1825, zavjete položio 22. prosinca 1828. Za svećenika je ređen 27. veljače 1831. Osim hrvatskog govorio je i njemački. Recensio 596—597 navodi ga 1829—30. kao studenta teologije s položenim licencijatom slobodnih nauka i filozofije. Godine 1833. ima već doktorat. Predaje crkvenu povijest i kanonsko pravo u Brodu (11 studenata), ujedno je vicemagister klerika i magister novaka (22). Godine 1834. nalazi se u Mohaču (Sch 19).

Tu se već ističe i licencijat iz teologije i crkvenog prava. Predaje apologetiku (Theologiae Dogmatico—Polemicae Lector), vicemagister klerika. To isto je i godine 1838. još uvijek u Mohaču (21). Godine 1839 — 40. u Baji predaje crkvenu povijest i crkveno pravo, uz to je i magister klerika (24). Godine 1841. iste dužnosti vrši u Brodu (23). 1843. u Budimu predaje dogmatsko-polemičko bogoslovlje, uz to je vicemagister (13). 1846. nalazi se u Iloku kao isluženi lektor (9). U teškim godinama rata 1847. (21) i 1848. (20) bio je gvardijan, upravitelj župe i rektor osnovne škole u Aradu. Kad su Madžari opsjedali Arad istakao se prikupljajući za careve vojnike hranu i druge potrebne stvari. Dijelom zbog hrabrog i vjernog pomaganja vojsci koja se našla u oskudici, dijelom zbog revnog vršenja svećeničkih dužnosti odlikovan je zlatnim križem za zasluge.

Direktor osječke gimnazije i ujedno profesor bio je od 1851. do 1854. Godine 1855. nije više direktor ,nego samo profesor (23). Od 1856 — 1859. nalazi se u Brodu bez naročitih dužnosti (32). Zatim je pet godina gvardijan u Osijeku (1859 — 1864. 23). Godine 1867.

(11) i 1868. (13) kao član iločkog samostana upravlja župom u Opovi čanadske biskupije.

238

1870. još je u Iloku (21). 1873. (45) u Zemunu, 1874. (12), 1876. (22) i 1878. (22) u Baču. 1881.

(28) i 1882. (27) u Osijeku i napokon 1883. (II, 167), 1884. (II, 180) i 1885. (II, 184) u Cerniku.

Gvardijan Adjut Spaček bilježi njegovu smrt u Cerniku ovako: 12. prosinca (nekrolog: 13. prosinca) 1855. Ernest Benišić, duhovnik našega samostana, poslije kratke bolesti u staračkoj slabosti (in marasmo senili), proviđen svim sakrametima, prestao je živjeti i 14. prosinca u prisustvu mnoštva naroda pokopan u cerničkom općinskom groblju (II, 185).

Navršio je 78 godina, 60 je bio franjevac. Nekrolog: qui ad confratrem allisus infcliciter cadens laesionibus succubuit.

Kralj pater Teodor (1851 — 1852) Nije bio gvardijan nego samo predstojnik koji je zamijenio Benišića do slijedećeg ljeta. Benišić je otputovao u Osijek 18. listopada, a Kralj je, imenovan od provincijala predstojnikom u Cerniku, stigao iz Budima 22. studenog. Prije njegova dolaska 29. listopada požeški župnik i dekan Sviranić blagoslovio je javni križ pred vlastelinskim dvorcem. Križ je na starom mjestu ponovo podigao novi vlastelin Franjo Kolloredo Mansveld (II, 47). — Isti Prečasni blagoslovio je i križ u Maloj 22. lipnja 1852 (II, 51).

Pristankom samostanskog starješine 23. srpnja 1852. odneseni su iz ovog samostana u Tursku Gradišku ovi sveci i anđeli: Franjo, Antun, Katarina, Barbara, dva Roka, 4 anđela i 2 anđeoske glave. Kipovi su dani za oltar koji je za crkvu u Turskoj Gradiški načinio fra Ignacije Mezlik (II, 51).

Mlinar Nikola Majanović nabavio je iz Beča sliku svetog Alojzija.

Slika nobilis picturae stavljena je u crkvu ispod kora (II, 51). Danas se nalazi u samostanskom hodniku kod blagovaonice.

Iz Cernika je pater Teodor otišao u Brod za gvardijana 25. rujna 1852. (II, 51).

Kralj je rođen u Baji 10. studenog 1788, redovničko odijelo uzeo je 19. studenog 1808, zavjete položio 19. studenog 1809. mladu misu slavio 4. listopada 1812. Govorio je pet jezika: hrvatski, madžarski, vlaški (rumunjski), njemački i slovački. Recensio mu stavlja narodnost: Hrvat iz Ugarske (168 — 1669).

U cerničkoj kronici (II, 17) stoji da je pater Teodor Kralj prvi put premješten u Ccrnik 1846: prouti voluit, kako je sam želio. Kroničar ga mnogo hvali. Stigao je u Ccrnik 1. studenog u 5 sati navečer zdrav i čitav, nakon što je 28 godina bio upravitelj župe u Tabanu kod Budimpešte. Znači da je već oko 1818. postao upraviteljem u Tabbanu. U župi su bile tri narodnosti: Hrvati, Nijemci i Madžari. Tada je još bilo Hrvata najviše, a Madžara najmanje. Catalogus 1823. (348) kaže za njega: poglavar i upravitelj župe u Tabanu, rektor narodne škole, hrvatski propovjednik, kateheta hrvatski, njemački i madžarski. Osim njega bila su ondje još dvojica. Jedan Nijemac za Nijemce, drugi Kimpek: propovjednik za obadva jezika (utriusque linguac) njemački i hrvatski, kateheta također za hrvatski i

239

njemački. — Iz Cernika se Kralj već 25. svibnja 1817. vratio natrag u Budim (do Osijeka kolima, dalje lađom) po savjetu liječnika. B’lo mu je potrebno termalno liječenje ob infestationem spasmorum vagabundorum per totum eorpus (II, 19). Prema Sch. 1848. bio je u Brodu (25), godine 1851. (15) u Budimu, od 1852. do 1857. gvardijan u Brodu. Poslije tog gvardijanata ostao je u Brodu do smrti 6. svibnja 1872.

Klasanović pater Marko (1852 — 1853) Za ovog kratkog gvardijanata nije zabilježeno ništa osobito. U arhivu se čuva prepis dokumenta koji je duhovni stol u Zagrebu 25. veljače 1853. poslao provincijalu Dominiku Kirchmaveru: Odredbom ministarstva financija od 6. srpnja (1852) dostavljenom nam preko banske uprave s datumom 25. prosinca dozvoljeno je prosjačkim redovima u carsko-kraljevskim trafikama kupovati duhan za vlastitu upotrebu: tt a 24 xr (funta po 24 krajcara). Svaki svećenik može mjesečno dobiti tt 1, svaki milosrdni brat tt 1,1/4, redovnica (sanctimonialis) tt 1/2, redovnice svete Elizabete tt 3/4 s tim da im se zabranjuje svaki uzgoj duhana (omni subin cultura herbae nicotinac iisdem interdicta). Provincijal neka o tom obavijesti samostane na području banovine i naredi gvardijanima neka izvjeste koliko imaju pušača (cum elenchis individuorum tabaca utentium).

Klasanović je rođen u Iloku 10. lipnja 1803. Redovničko odijelo uzeo je 1. prosinca 1825, zavjete položio 12. lipnja 1827, mladu misu slavio 28. listopada 1827. Govorio je hrvatski i njemački (Recensio 218 — 219). Svirao je orgulje, 1829 — 30. bio je u Požegi profesor I gramatike, 1833. (8) učitelj scholae capitalis, organista i kapelan u Iloku, zatim je gvardijan u Našicama 1835 — 1837, u Baču 1839 — 1842, i 1843 — 1848. U oba razmaka između ovih gvardijanata bio je u Baču učitelj novaka. Učio ih je i pjevanje i orguljanje ne samo kao magister nego i kao gvardijan. Godine 1840. i 1841. stoji mu u tabuli: gvardijan u Baču, prodirektor filozofskog studija, organista. Od 1848. neprekidno je gvardijan: u Iloku 1848 — 1852, u Cerniku 1852 — 1853, u Osijeku 1853 — 1859, u Brodu 1859. do smrti 16. studenog 1866. Bio je i definitor za provincijala Kaje Ađića 1857 — 1860 (Sch. 6).

Vražić pater Ilija (1853 — 1859) Izabran je na sastanku definitorija u Baji 14. kolovoza 1853, u Cernik stigao u pratnji brodskog gvardijana Teodora Kralja 18. rujna (II, 56).

U studenom 1853. od 7. do 16. samostanski je vikar po selima skupljao vino kao lukno s dobrim uspjehom, jer je bila vrlo rodna godina (57).

Od 18. studenog do 4. prosinca 1853. dva zidara iz Požege preuređivala su kuhinju. Srušen je i uklonjen stari »Sparherd« i ogromne hrastove grede (trabes praegrandes quercinas quibus sic dictum foci pallium initebatur) izvučene su iz pokrajnjeg zida te iznešene. Načinjen je novi pod i štednjak (foeum artificiosum) s novim dimnjakom podignutim iz temelja. Veliki dio kuhinje ponovno je ožbukan, a cijela kuhinja tri puta okrečena. Cijena je tom poslu bila prilično velika: 229 f. i 30 x, ali je kuhinja sada mnogo prostranija, svijetlija, čišća, svrsishodnija i što je najvažnije: potrošnja drva koja je dosad bila zbilja prekomjerna (vere 240

enormis) mnogo je manja tako da će samom uštedom drva izdatak za kuhinju za godinu dvije biti namiren. Tom je zgodom načinjen i novi prozor kroz koji se pruža jelo iz kuhinje u blagovaonicu. Dok su trajali svi ti poslovi, samostanska je zajednica uzimala hranu u majuru (in conventuali allodio, 57).

U prosincu 1853. zamolio je gvardijan kneginju Vilhelminu de Auersberg, rođenu de Colloredo hrastova stabla iz kojih bi se načinile daske za pokrivanje samostanskog krova koji najvećim dijelom više ništa ne valja (57). Kad na molbu nije dobio ni odgovor, u veljači 1854. za 28 forinti kupi stabla u šumi Gradiške regimente. Pet Kranjaca preuzelo je posao s pogodbom da do kraja ožujka izrađene daske dovezu u samostanske dvorište. Tri majstora iz Cernika počela su 25. travnja 1854. pokrivanje krova nad istočnim krilom s nutarnje strane. Do 10. svibnja pokriveno je čitavo istočno krilo. Majstori su radili dosta sporo i mlitavo. Posao je s potrebnim gredicama i čavlima stajao 102 f. i 9 x. (58).

Krov na većem štaglju već nekoliko godina bio je tako slab da se u štagalj nije moglo stavljati ni sijeno ni slama. U kolovozu 1854. u roku od 14 dana načinjen je novi krov cd hrastovih dasaka. Čavle koji su stajali gotovo 30 forinti platio je cernički Židov Filip Haim. Inače je posao stajao 162 f. i 20 x. (59).

U svibnju 1854. počeo je fra Ignacije praviti nove prozore na blagovaonici. Od 3.734, dakle čitavih 120 godina, ti prozori nisu uopće popravljani. Bili su već toliko truli da nisu mogli ni staklo držati. Zimi se moralo jesti u sobi najbližoj stepenicama. (58).

Na kapitulu u Budimu 3. i slijedećih dana rujna 1854. cernički gvardijan Ilija Vražić postaje i definitor (59).

31. svibnja 1855. stigao je u Cernik novi vlastelin Vinko Müller (65). — 22. studenog 1855. isti je instaliran za apostolskog sindika cerničkog samostana (66). — 8. siječnja 1856. pokušao je direktor vlastelinstva Josip Luttna nekim lažnim spisima dokazati da je samostan svake godine vlastelinstvu davao neke daće u znak da je pravi vlasnik samostanskih dobara vlastelinsvo. Gvardijan je pred sucem Erlingerom s prvim sveskom kronike dokazao da to nije istina. O tome je sastavljen i zapisnik koji je pohranjen u samostanskom arhivu, a i u kroniku prepisan (67).

16. kolovoza 1856. 30 kosaca iz tri sela (Giletinci, Šumetlica i Pod­ vrško) u ime lukna pokosilo je otavu u šljiviku. Tog bi se datuma trebali 241

držati i budući gvardijani, jer naši župljani na Rokovo u velikoj većini za sebe ne rade (69).

12. svibnja 1857. bila je u cerničkom samostanu korona svećenstva gradiškog i kapelačkog dekanata, svega 31 svećenik gost i 6 domaćih svećenika s tri brata, u hodniku 24 kočijaša i 6 osoba domaće posluge, svih zajedno osim prosjaka kojih je taj dan također bilo, imali smo na ručku 78 osoba (71).

Soba (camera) prizidana zahodu iz koje vode stepenice u podrum pokrita je novim hrastovim daskama 3. lipnja 1857. (71).

U listopadu 1857. kuhar brat Šimun na kolekturi po krajiškim selima skupio 40 meteri što pšenice, što kukuruza, što graha (74).

14. lipnja 1858. stigao je ovamo Ivan Krieg, majstor pozlatar (inaurator) iz Apatina i dva njegova druga da pozlate novi veliki oltar u samostanskoj crkvi. Oltar je prije tri godine počeo praviti fra Ignacije Mezlik s pomoćnikom fra Donacijanom Prokopius (75). Bojadisanje oltara završeno je 18. listopada 1858. Stari oltar podignut je 1758. darežljivošću Jurja Branjuga, tada zagrebačkog biskupa. (Iskrivljenom godinom Vražić je valjda htio dobiti stogodišnicu!). Stari je veliki oltar bio izvanredno lijep, ali postavljen na vlažni pod, toliko je istrunuo da je već 1850. morao biti uklonjen zajedno sa sakristijom i korom iza njega. Sa starog oltara na novi stavljena je glavna slika i na vrhu oltara slika krunjenja Blažene Djevice Marije, uz to i šest (velikih) kipova.

Troškovi za novi oltar bili su dosta veliki: 500 forinti stolarija, 1220 forinti bojadisanje osim hrane i smještaja kroz pet mjeseci majstoru, njegovom sinu i dvojici pomoćnika. Oltar je 31. listopada 1858. svečano blagoslovio dekan i kutjevački župnik Ernest Filetić (77).

20. lipnja 1859. (i slijedećih dana) okrečeni su svi samostanski hodnici i blagovaonica (79).

23. srpnja 1859. neki arhimandrita iz Šabca u Srbiji prenoćio je u samostanu (80).

Od sastanka u Buđimu 11. kolovoza 1859. Vražić više nije gvardijan, ali ostaje u Cerniku do svoje smrti 8. travnja 1863. Umro je apoplexia tactus u 67. godini života i 49 redovništva (81 — 95). Bio je jedan od najpoduzetnijih cerničkih gvardijana. U velikoj mjeri je izmjenio nutarnje lice crkve. Sam priznaje da novi veliki oltar daleko zaostaje za starim, ali se ispričava: bilo je nužno. Rođen je u Iloku 23. prosinca 1796. Redovničko je odijelo primio 8. veljače 1814, zavjete položio 24. prosinca 1818. mladu misu slavio 30. rujna 1821. Govorio je hrvatski i njemački (R. 18 — 19). Godine 1822 — 23. bio je magister novaka u Brodu (357), 1823 — 24. učitelj narodne škole u Požegi (17), 1829 — 30. boravi

242

u Budimu (residentia in centro provinciae) kao tajnik i protokolista provincije (R. 8 — 19, Sch. 1833,3). Devet godina bio je gvardijan u Brodu (1833 — 42). Iza toga još jednu godinu ostaje u Brodu (23). Između prvog i drugog gvardijanata u Cerniku bio je jednu godinu u Iloku i dvije gvardijan u Osijeku. Zadnjih 10 godina proveo je u Cerniku.

Kerkvarić pater Solan (1859 — 1866) Vrlo opširni izvještaj patra Solana Kerkvarića o cerničkoj župi, pisan izvanredno čistim rukopisom, stavljen je među izvještaje kanonskih vizitacija (arhiv nadbiskupije). Novi gvardijan ne zanemaruje ekonomiju, ali kao da je više zaokupljen župom.

Na cerničkom groblju načinjen je novi križ. Blagoslovio ga je novogradiški župnik i dekan Josip Marić 23. listopada 1859 (82). Pater gvardijan je blagoslovio javne križeve: 13. svibnja 1860. u Šagovini, 17. svibnja u Giletincima (83).

U prvoj polovici lipnja 1860. 50 kosaca pokosilo je samostanski šljivik. Bila su tridesetora kola odličnog sijena (83). — U istom mjesecu zapadno krilo samostana pokrito je crijepom. Krov je načinjen jedan hvat niži. Crijep je bolji i jeftiniji od dasaka. Posao je izveo arhitekt iz Nove Gradiške Alojz Lammer (84 — 85).

Zapisnik od 6a serpnja 1860. sastavljen kod Ureda Obćinskog u Cerniku u pogledu ustanovljenja Starešinah cerkvenih za župsku Cerkvu sv. Petra apostola i kapelu sv.

Linarde verhu tergovišta Cernika i nagrade za iste. Prisutni podpisani žitelji tergovišta Cernika i mesta Male izjavljuju da oni za župsku cerkvu... dva cerkvena starešine koji će ujedno poslove... i kod Kapele sv. Linarde... overšivati imati, deržati obvezuju se i obećaju onome starešini koji će kao šikutor... službu obavljati, godišnju nagradu od 45 for. a(ustrijske) v(alute) platjati, koja se svake godine početkom studena sakupiti i njemu u dve polugodišnje rate izdati imade. Drugi pako starešina, buduć da poslovima cerkvenim obterećen tako biti neće, imati će službu svoju bezplatno obavljati. Trajanje službe... izabranih starešinah ustanovljuje se po smislu Naputka o upravi imutka i dobarah cerkvenih od god. 1859... na šest godinah. U ime cele Obćine . . . (šest potpisa v(lastitom) r(ukom): Antun Živković, knez, Matia Schmidt, Antun Petričević, Franjo Matoković, Karla Šagovac i Petar Petrović. Ostalih devet stavilo je uz svoje ime i prezime križiće. Zatim je potpisan upravitelj župe, Obćinski glavar Kovačević i tajnik V. Pendl (85 — 86).

Zapisnik od 6. serpnja 1860. sastavljen u Uredu Obćinskom u Cerniku u pogledu ustanovljenja nagrade za starešine područnih kapelah župe cerničke. Nazočni podpisani žitelji mestah: Šagovina, Opatovac, Podvrško, Banićevac, Baćindol i Drežnik obvezuju se za svaku Kapelu dva starešine deržati, od kojih jednomu koi će se ujedno službom zvonara i šikutora zanimati, službi shodnu nagradu svake godine platjati. Drugi pako starešina imat će časti radi bezplatno služiti. Nagrada godišnja za onog starešinu koi će službu zvonara i šikutora overšivati određuje se sledeća: 1° Za Kapelu sv. Luke u Šagovini 2° Za Kapelu sv. Roka u Opatovcu

45 for. a. v.

45

243

3° Za Kapelu sv. Šimuna u Podveršku 4° Za Kapelu sv. Ivana Ev. u Banićevcu 5° Za Kapelu sv. Mandaline u Baćindolu 6° Za Kapelu sv. Andrie u Drežniku

50 40 50 45

Platjeni ovi starešine biti ćeju dužni za misnika jednu čistu sa potrebitim pokućstvom proviđenu sobu u pripravnosti deržati, osim toga u službenim poslovima celoga sela tičućima se misnika na svojih kolih dovesti i odvesti, kao također za uzderžavanje misnika kroz vreme poslovanja službenog u selu, skerbiti se i svojim troškom potrebna pribaviti.

Konačno glede pobiranja nagrade određuje se, da se ova svake godine na dotične žitelje razporeže i to na duše, ter da se početkom studena odmah sva sakupi, i dotičnom starešini u dva polugodišnja obroka, naime početkom studena i početkom svibnja izplati. Žitelji pako mesta Geletinacah obavezuju se također za upravljanje imutka od negda obstojavše Kapele sv. Matie apošt. zaostavšeg dva starešine deržati, koji ćeju, buduć poslovi njiovi jesu neznatni, bezplatno služiti. Trajanje službe starešinah cerkvenih ustanovljuje se na šest godinah . . . (Za svako selo uz svoje ime i prezime stavio je križić knez i još dvojica. Nijedan nije bio pismen, 86 — 87).

Godine 1860 — 1861. Samostan OO. Franciškanah u Cerniku. Popis vrhu postojećeg samostanskog osoblja i vrhu godišnjih dohodakah i troškovah samostana OO. Reda sv.

Franje, deržave kapistranske i to od 1. studena 1860. do konca listopada 1861: 2° o. Ilija Vražić, izsluženi definitor i duhovnik.

3° o. Rafo Rodić, izsluženi propovednik i Namestnik (vikar).

4° o. Andrija Rastović, izsluženi profesor i duhovnik.

5° o. Gavro Budimac, izsluženi propovednik i duhovnik.

6° o. Blaž Štefić, propovednik i župe pomoćnik.

7° o. Baltazar Habrić, propovednik i župe pomoćnik.

8° brat šimun Pirkl, kuvač profešan.

9° brat Ignjatia Mezlik, stolar, sakristan i ključar profešan.

Godišnji dohoci: glavnica

godišnji postotak

1° Od zaklade misne kod Vuk Mate: 210,00 5 2° Randić Joze: 50,00 5 S° Gjurić Mike: 105,00 5 4° Lemić Franke: 105,00 6 5° Matković Linarde: 100,00 5 6° Matković Ignjatie: 388,65 5 7° Vlastelina Vincenca Müller: 315,00 6 8° Od župskih dohodakah polag procembe: 9° Od Vlastelinstva Cernika u ime čitanih Misah: 10° Od vinograda 1800 kv. hvati: 11° Od senokoše po kojoj su šljive posađene 18400 kv h 12° U ime ukinute prošnje iz c. kr. pobirateljne požeške blagajne: 13° Od čitanih misah: 14° Iz c. kr. solare Staro Gradiške po 25 for. na osobu: 15° Lemozina:

Ukupno

244

dohodak 10,50 2,50 5,25 6,30 5,00 19,43 18,90 860,00 25,20 150,00 170,00 32,12 360,00 20,37 1/2 189,91 1875,48 1/2

Godišnji troškovi: 1° 2° 3° 4° 5° 6° 7° 8° 9° 10° 11° 12° 13° 14° 15° 16° 17° 18° 19° 20° 21° 22° 23°

Za ulje, vosak, tamjan, čistjenje cerkve i u nju potrebita: Za pranje cerkvenoga ruha i samostanske rubine: Za odelo redovnikah (vestiarium): Za belo ruho redovnikah: Za sveće u samostan: Za žito, brašno i hlebac: Mesaru: Ribaru: Za svinjsku mast i za maslo: Za svinjsko meso i slaninu: Za vino: Materialisti: Lečniku i lekaru: Barbiru, pekaru, staklaru, bravaru, lončaru, cipelaru, hodžačaru itd: Uzderžanje službenikah i poslužujuće u cerkvi i samostanu dece: Uzderžanje kolah i konjah: Potrebita u samostan: Potrebita u kuhini: Ubozima u ime potpore različitom prigodom: Gruntovnica i ostale dacie: U ime podpore sv. O. Papi Piu IX: Uzderžanje cerkvenoga zdanja: Popravljanje i uzderžanje krovovah i samostana i njegovih zgradah:

Ukupno: Godišnji dohodci: Godišnji troškovi: Ostaju: 1,82

74,00 45,00 103,45 80,85 50,00 240,00 220,00 75,50 105,00 46,00 100,00 60,40 32,50 80,00 192,00 85,00 17,00 10,00 9,00 88,20 2,18 1 /2 30,00 127,00 1873,66 1 /2

1875,48 1/2 1873,66 1/2

U Cerniku, dne 31. listopada 1861.

o. Solano Kerkvarić, Gvardijan

Kraljevina: Slavonija, Županija: Požega, Kotar, Obćina, Miesto: Cernik kbr. 163. Samostan Reda sv. Franje države Kapistranske, razred dohodarine III. za godinu 1863/4: Kakav je dohodak . . .

Glavnica—Kamati—Iznos k . . .

Zaklada misna od

315 f.

5 15 f. 45 x Mihajla Pustaić: Zaklada Misna od

55,65 f.

5 2 f. 28 x Terezije Wieser: Zaklada misna od

105 f.

5 5 f. 25 x Marie Visac: Zaklada misna od 63 f.

5 3 f. 15x Jelene Drobljenak Zaklada misna od 315 f.

6 18 f. 90 x Maksimiliana Verhovac: Zaklada misna od

105 f.

5 5 f. 25 x Elizabete Kovačević:

Ime i prebivalište dužnika Mato Vuk, Ignjatia Matković, Cernik Jozo Randić i Jozo Kasal, Cernik Ignac Matković i Jozo Kasal, Cernik Jozo Kasal, Cernik Vlastelinstvo, Cernik Linarta Matković i Jozo Kasal, Cernik

245

Zaklada misna od 105 f.

6 6 f. 30 x Elizabete Kovačević: Zaklada misna od

210 f.

5 10 f. 50 x Ane Rabmayer: Ukupno:

1273,65 f.

Franka Lemić, Cernik Mirko Jurić, A. Gjurić Ignacia Matković, Cernik

67,88 f.

U Cerniku, dne 16. veljače 1864.

o. Solano Kerkvarić Samostana Gvardijan i župe upravitelj Razred dohodarine II — Predmet porezu podvrženi — Župske pristojbe Dohodak za godinu 1863/4:

u austr. vredn.

18 mierovah pšenice po 2 for. 70 n(ovčića) 74 m suraži po 2 f 33 n 70 m kukuruza po 2 f 66 n 40 akovah vina po 3 f 42 hvata drvah po 6 f Župske pristojbe od zanadžijah Tako zvane manje pristojbe: Stolarske pristojbe:

48,60 172,42 186,20 120,00 252,00 64,00 42,00 80,00

965,22

Ukupno:

Da sam predstojeća očitovanja o dohotku onako kako najbolje znadem i po savjesti učinio, potvrđujem ovime u miesto prisege i vierom poštena deržavljanina kroz svoj podpis. U Cerniku . . . (kao gore).

Isusovci koji su od 19—28. svibnja 1861. u Gradiški držali misije, 29. svibnja pozvani su u samostan na ručak. Prije odlaska blagoslovili su križ na trgu pred samostanom. Po tom blagoslovu vjernici moleći pred tim križem mogu uz obične uvjete dobiti potpuni oprost četiri puta godišnje i još neke nepotpune oproste. Misionari su se zvali: Antun Ayala i Antun Giuriceo (90—91).

Vlastelin Vinko Miiller odrekao se dužnosti samostanskog sindika 2. prosinca 1861 (93). Za novog sindika instaliran je Karlo Lobe, braxeator iz Nove Gradiške, sin požeškog sindika (94).

U srpnju i kolovozu 1862. obnovljena je crkva svetog Leonarda: krov pokrpan, pukotine u zidovima zatvorene i cijela crkva iznutra i izvana okrečena. Ujedno je i bunarić uz križ očišćen i obzidan (94). Novi pod od cigle stavljen je u hodnicima na katu u istočnom i južnom krilu samostana. — Kanal iz šljivika prema pecari, dosad od cijevi iz pečene zemlje koje su napunjene travom pucale, nanovo je iskopan i na četiri ugla obzidan pečenom ciglom. — Ulaz u kriptu, sličan nekoj kolibi u vinogradu, tijekom mnogih godina sasvim oboren, iz temelja je podignut 246

od pečene cigle, zatvoren novim vratima i bravom te ukrašen znakom križa (101).

Ravnica na uzvisini uz samostansku šumicu na kojoj ne uspjevaju nikakva stabla zbog odviše vlažnog tla, tri puta preorana (u jesen 1863, u veljači i u ožujku 1864), posijana kukuruzom, bundevama i grahom, sjajan je urod dala (102).

Ima već više godina kako neki župljani za lukno ne daju pravo vino, nego tako zvano drugo — pravljeno nalijevanjem vode na isprešano grožđe. Da se takvo davanje izbjegne, ove godine (1864) prvi put skupljano je grožđe mjesto vina. Mjesto 5 pinti čistog vina davali su župljani po dva škafa grožđa (103).

U lipnju 1865. popravljena je kapela u Baćindolu: rupe u zidovima zatvorene, krov pokriven skoro sav novim crijepom, cijela je crkva okrečena, na koru i u crkvi stavljen je prvi put pod od četverouglaste cigle. Kreč nabavljen iz Matičevića stajao je 6 f. (10 mtc), 550 crijepova doveženih iz Požege 10 f. 25 x, 780 cigli 23 f. 40 x. dvojici zidara za 11 dana rada 22 f. 33 x, vožnja zidara 2 f. 15 x. Sve skupa je stajalo 64 f. i 13 x.

Iz crkvene kase dano je 22 f i 33 x, a po. selu sakupljeno 41 f. 80 x (107).

Gvardijan Solan Kerkvarić dao je 1865. zasaditi 4 divlja kestena i 3 lipe s druge strane mosta pred samostanom. U potoku sađene su mnoge vrbe (107).

Toranj pokrit limom 1847. već je opet na mnogo mjesta proki­ savao. Zato su sve rđom nagrižene table lima zamjenjene novima, a lim je sav obojen tamno smeđom bakrenom bojom. Sav je posao trajao od 9. rujna do početka studenog 1865. Za zidarske poslove dobio je Martin Prattes 150 f, za limarske Ivan Myohl 206 f. 25 x, za stolarske (4 prozora zeleno obojena i neke grede) Nikola Ress 56 f, za bravarske Franjo Meštrović 4 f. i 70 x. Uz to je još dosta izdano za lim, staklo/ čavle, boju. Po Cerniku i Maloj skupljeno je 31 f, 65 x, obrtni zbor dao je 20 f, Židovi kojih sada u Cerniku ima 126 duša, dali su 18 f. Samostanu je ostalo da isplati 504 f. i 41 x. Osim toga tom je zgodom za čišćenje sata na tornju dano 17 f, a za obnovu i bojadisanje ciferblata i pozlatu kazaljki 30 f (109—110).

Nakon smrti učitelja Mihajla Matkovića privremeni je učitelj od 12. listopada 1865. do 17. veljače 1866. bio pater Blaž Štefić. 110—111).

U ožujku 1866. načinjeno je oko samostanskog šljivika sa sjeverozapadne strane 134 i pol hvata šaranplota. Materijal za taj plot dala 247

je direktorica vlastelinstva Marija Caron: bukovo šiblje, kolce i slamu za pokrivanje plota (stramine protegendis sepibus). Samostan je morao samo naći radnike za sjeću šiblja i za dovoz. I živa ograda oko vinograda i šume vrlo je lijepo uređena, šuma očišćena (111).

Arhiđakonsku vizitaciju župe u Cerniku obavio je 10, 11, i 12. kolovoza 1866. kanonik Josip Marić. Ostavio je dekret koji je prepisan i u kroniku (115): Naređuje se upravitelju župe da učini za spas crkve svetog Leonarda štogod u toj stvari budu vještaci savjetovali... Sve ostalo: stanje župe, čistoća crkava, lijepo, točno i uredno vođenje protokola, znanje vjeronauka kod mladeži, povjerenje i poštovanje naroda prema vlastitom duhovnom pastiru, s veseljem ustanovljujem. Cernička je župa sada zaista razborito, blago i brižno upravljana. Nema mjesta drugoj želji, nego da njome što dulje upravlja ili ista osoba ili druga takva... Napisano upravo kad je Kerkvarić napuštao Cernik...

Kerkvarić ili Krkvarić ugledao je svijet u osječkom Donjem gradu 24. ožujka 1821. Kršten je u donjogradskoj crkvi na ime Đuro. Osnovu školu i gimnaziju polazio je u rodnom gradu. Na gimnaziji je svake godine bio prvi odlikaš, primus eminens. Kako su franjevci bili profesori na gimnaziji, vrlo rado su ga primili u red, poslali u Beč gdje je dobio redovničko ime i odijelo 25. rujna 1838. Filozofiju u Földvaru (1839 — 1841) i bogosloviju u Brodu učio je nadasve savjesno, u vladanju uvijek skroman i iskren (mitis et sincerus). Svečane zavjete položio je 15. svibnja 1842.

Mladu misu je slavio u crkvi Majke Božje (u selskoj župnoj crkvi) u Törok Balintu blizu Budimpešte 9. ožujka 1845. Nikada nije krio najžarče poštovanje prema Majci Božjoj. Po naređenju provincijala Josipa Matzeka položio je profesorski ispit na zagrebačkoj Akademiji s najvišom ocjenom. Prvih 10 godina svećeništva (1845 — 1855) bio profesor na osječkoj gimnaziji. Mnogi uvaženi ljudi dugo su ga se sjećali kao omiljelog i odličnog profesora Retorike. Kad su franjevci napustili osječku gimnaziju, poslan je u Mohač za vikara, hrvatskog propovjednika, kapelana, katehetu, voditelja hrvatskog društva Srca Isusova i društva Blažene Djevice Marije, magistra novaka. Slijedeće godine gotovo iste dužnosti vrši u Tabanu. Godine 1857 — 1858. predaje u Budimu na franjevačkoj bogosloviji pastoral, liturgiku, katehetiku i retoriku (eloquentiae lector). Kako iduće godine nije bilo studenata IV. tečaja, poslan je natrag u Mohač za vikara.... Iz Mohača dolazi u Cernik za gvardijana 248

(1859 — 1866). Sada je već zapažen kao onaj koji sve povjerene dužnosti vrši svim srcem, svom dušom, svom snagom i svim umom svojim. U trećem trogodištu provincijala Dominika Kirchmayera bio je definitor (1863 — 1866). Iz Cernika odlazi za gvardijana u Vukovar, jedan od važnjih samostana provincije. Ne samo da je upravljao velikom župom, nego je bio i prefekt teološkog studija. Kao gvardijan imao je ugodan način saobraćaja s podložnicima, kao upravitelj župe s vjernicima. S velikom se ljubavi brinuo da svi imaju sve potrebno, ali i da svi vrše svoje dužnosti savjesno. Nije trpio da ikome u samostanu vrijeme prolazi ututanj. Strogo je zahtjevao red i rad, ali je bio i uzor života za spas duša.

Volio je ljepotu crkve i sjaj službe Božje. Bio je utjelovljenje psalmistovih riječi: Gospodine, ljubim ljepotu tvoga doma i prebivalište tvoje slave.

Nakon devetgodišnjeg gvardijanata u Vukovaru izabran je u Budimu 26. kolovoza 1875. za provincijala: na najveće zadovoljstvo i nevjerojatnu radost braće (pro máximo solatio ac incredibili fratrum laetitia).

Obišao je provinciju zaista čineći dobro: vere pertransiit benefaciendo.

Mnogi su samostani svjedoci njegove dobrote i darežljivosti, među njima budimski, cernički, bajski, iločki, šarengradski, našički... Pri kraju svog provincijalata imenovan je generalnim vizitatorom vlastite provincije i predsjednikom kapitula 1878. — Dvije godine kasnije 29. ožujka 1880. na drugi dan Uskrsa umro je ex apopletia cerebri za vrijeme ručka, ali u svojoj sobi. Onaj koji mu je donio jelo našao ga je kako leži na podu.

Proviđen sakramentima umro je okružen ožalošćenom braćom koja su molila. Živio je 59 godina, kao franjevac 42 godine. (Podaci prema posmrtnom pismu provincijalnog vikara Kuzme Brinnicha od 6. travnja 1880. štampanom na 6 stranica velikog formata (arhiv), nadopunjeno po šematizmima). Po franjevačkom običaju ističe se da je umro kao isluženi (bivši) gimnazijski profesor, definitor, provincijal (neposredni bivši provincijal), generalni vizitator vlastite kapistranske provincije i kao aktivni kustos provincije, uz to gvardijan i upravitelj župe u Vukovaru. — Sprovod je dakako bio izvanredan, kako može biti samo u Vukovaru.

Smoljanavić pater Petar (1866 — 1877) Stigao je 10. rujna 1866. iz Iloka. Zatim u kronici odmah slijede bilješke: U prosincu zasađeno je 120 šlijvica i 30 jabuka (115). Blagdan svetog Antuna 13. lipnja 1867. svečano proslavljen u Cerniku. Naroda je bilo mnogo (i za ispovijed). To se posebno ističe, jer su dosad: i naši 249

vjernici i naši patri na taj dan išli u Petrovo Selo. — Stolar Franjo Brzić načinio je za svetište samostanske crkve novi falzistorij s tri stepenice.

Postavljen je 28. lipnja. — Apostatirao je kuhar brat Oktavijan Grohmann. Potajno ga je odvezao crkveni starješina Leonard Matković 26. kolovoza 1867 (116). — Drva koja pripadaju župi jedva smo dobili i to loša (pred zimu 1867 — 1868).

Od godine 1860. gvardijan i upravitelj župe stalno je i: Rector scholae nationalis (u stvari: predsjednik školskog odbora i mjesni školski nadzornik). — S dozvolom nadbiskupskog duhovnog stola gvardijan je blagoslovio križeve u Maloj i u Drežniku 24. listopada 1868 (120). — Vizitator prigovara da su bilješke u kronici odviše oskudne 9. lipnja 1869. — Vrt uz potok nakon 33 godine dobio je novu bolju ogradu od hrastovih letava (u svibnju 1869). — Hodnik uz crkvu u veljači 1869. prepokrit (120).

Rujan i listopad 1870: Na poticaj (agente) provincijala Kaje Ađića u svetištu samostanske crkve stavljen je novi pod od četverouglastog bijelog kamena, nabavljenog iz Pešte. Dosadašnji pod bio je od pečene cigle (123).

23. listopada 1870. slavio je gvardijan svoj svećenički jubilej — svjež i zdrav, vegetus et viribus bene valens. Manduktor je bio oriovački župnik i kapelački , dekan Jakob Frlić, propovjednik brodski gvardijan i definitor Ivo Rodić. Osim brojnog svećenstva svečanosti su prisustvovali: dva potpukovnika iz Nove Gradiške, mnogi ugledniji Cerničani (oppidi Cernik selectiores viri quam plurimi), iz filijala šest selskih knezova (judices) i crkveni starješine (124).

Listopad i prosinac 1871: Samostanski krov pokrpan hrastovim daskama. Ispovjedaonice koje su dosad bile u samostanskom hodniku, popravljene i s novim rešetkama, premještene su po naređenju provincijala u crkvu: dvije post aram maiorem, dvije ante chorum (126) 28. kolovoza 1872. gvardijan je s dozvolom duhovnog stola blagoslovio prvi kamen (primarius lapis) kapele svetog Luke u šagovini.

Do sada je kapela bila u groblju. Sada je započeta gradnja kapele usred sela. Svu građu za kapelu poklonio je vlastelin Kazimir Tarnoczy (126— 127). Kapela je dovršena i blagoslovljena 18. listopada 1873 (129).

Zidarski majstor Josip Prates počeo je 18. svibnja 1875. CRIJEPOM pokrivati južno samostansko krilo. Posao je trajao šest tjedana. S preostalim crijepom pokrita je jedna trećina istočnog krila (sex orgiae, resid250

uae autem duodecim orgiae). Za taj posao dala je samostanu provincija 679 f. i 30 x. (131).

Kutjevački župnik i dekan požeškog dekanata Josip Kraljević blagoslovio je novi križ kod svetog Leonarda 20. srpnja 1875. Usput je obavio i polugodišnji ispit (examen semestrale) u cerničkoj osnovnoj školi. Ispitu je prisustvovao i veliki župan Ivan Vardijan (131).

U listopadu 1875. nastavljeno je pokrivanje samostana s crijepom uz ponovnu pomoć provincije (Krkvarić) od 600 f. — Isti mjesec obnovljena je kapela u Baćindolu iznutra i izvana. — U srpnju dana 14. 1876. svečano je uz prigodnu propovijed postavljena slika presvetoga Srca Isusova na oltar svetoga Križa. — U kolovozu 1876. konačno je i crkva pokrita crijepom (133).

Nakon što je završeno pokrivanje crkve počelo se misliti na majur usred dvorišta. Bilo se već bojati da će se srušiti. Pitalo se hoćemo li ga načiniti kao što je dosad bio: od drveta ili zidati. Konačno smo se pogodili sa zidarima Ogjoni i Jedličko da ga sagrade od pečene cigle i pokriju crijepom za 135 f. To je učinjeno u rujnu i listopadu 1876. Jedan dio tog posla plaćen je novcem što je preostao od pokrivanja crkve, a dala ga je provincija (Krkvarić) 1166 f, a drugi dio namirio je samostan svojim sredstvima. — Kokošinjac od drveta staroga i novoga sastavio je tesar Stjepan Kumić (133b).

Smoljanović je rođen u Pleternici 30. svibnja 1794. Krsno ime bilo mu je Ivan Krstitelj, Redovničko ime Petar Alkantarski i odijelo dobio je 12. veljače 1816, zavjete položio 12. veljače 1817. mladu misu slavio 23. listopada 1820. Govorio je hrvatski i njemački (R 502—503). Već 1822. postaje vikar, diskret, kapelan i kateheta u Cerniku (I,377). Iz Cernika je 1823. premješten u Ilok na iste dužnosti (10). Godine 1825. opet je u Cerniku s istim dužnostima (385). Godine 1826. više ga u Cerniku nema. Prema Recensio opet je u Cerniku. Godine 1830. odlazi iz Cernika u Požegu gdje je profesor I gramatike sve dok nije postao gvardijanom u Cerniku prvi put 1835 — 1842. Zatim je gvardijan u Sarengradu (1842 — 1846), 1847 — 1849. nalazai se u Brodu, 1851. u Požegi diskret i profesor I. gramatike, 1853 — 1857. u Brodu, 1857 — 1858. u Zemunu, 1858 — 1866. gvardijan u Iloku. 1866. 28. kolovoza izabran je u Budimu za cerničkog gvardijana drugi put. Upravo te godine neposredno prije nego je postao ponovno cernički gvardijan 7. srpnja posjetio je iz Iloka Marijin izvor u Ilači i doživio ukazanje Majke Božje. Godinu i nešto više prije, na Gluhu nedjelju 1865, svega 7 godina nakon ukazivanja u Lurdu i proviranja lurdskog izvora, seljak Petar Lazić otkrio je na cesti u samom selu izvor vode koji do onda nije postojao, a odonda nikada nije presahnuo. Izvor je, po naređenju što ga je u snu primio od Majke Božje, ogradio mladić Đuro Ambrušević. Ubrzo su se kod izvora počela događati čudesna ozdravljenja i ukazanja. Tako je i Petar Smoljanović, dok se spomenutog dana molio na izvoru pred slikom Majke Božje, najednom opazio kako s istočne strane dolazi

251

velika svijetlost u kojoj je lebdio lik Blažene Djevice Marije s Božanskim Djetetom na ruci.

Malo kasnije vidješe isto i neke druge osobe koje su upravo stigle na izvor (Nikola Pavičić: Kroz Gospinu Hrvatsku, Zagreb 1943, 212).

Smoljanović je svoj najdulji i posljednji gvardijanat vršio u visokoj starosti: od svoje 72. do 83. godine. I nakon tog staračkog gvardijanata ostao je i umro u Cerniku 11. svibnja 1879. Još mu je trebalo samo 19 dana da navrši 85 godinu, a 63. godinu redovništva je premašio (II, 135 i 139).

Templer pater Eustahije (1877 — 1878) Izabran je na sastanku definitorija u Budimu 30. srpnja i slijedećih dana 1877 (135). Nakon kratke bilješke o kolekturi, odmah se u kronici pripovjeda kako je gvardijan stradao i u velikim mukama završio život.

4. rujna završila su braća prošnju pšenice u pet župa s dosta dobrim uspjehom: dobili su 38 i pol vreća pšenice i 130 jaja (136). 18. studenoga rano ujtro odvezao se gvardijan s direktorom vlastelinstva na Bili Brig (Banićevac) radi svečanog dočeka podbana Ivana Živkovića. Sva odabrana družina cerničke općine da dostojno dočeka tako velikog gospodina čekala je na otvorenoj cesti od 7 sati ujutro do pol 12, a bilo je tako hladno da je gvardijan, vrativši se, morao odmah u krevet. Od tog dana trpi strašne boli. Uza sve to, jer su patri u adventu išli na filijale, morao je gvardijan kroz cijeli advenat svaki dan pjevati Zornicu, a na Božić Polnoćku, Zornicu i u 10 sati svečanu misu. Zima je pak ko za inat bila strašna (frigus ingens). Ne mogavši više izdržati, po savjetu liječnika, otišao je u lipičke toplice 29. travnja 1878. Vratio se 14. svibnja tako lošeg zdravlja da nije mogao ni s kola sići (136—137). Ni mjesec dana kasnije, već 10. lipnja 1878. Eustahije Templer umro je u Cerniku u 67. godini života i 49. redovništva. Do kapitula upravljao je samostanom kao predstojnik pater vikar Gervazije Radić ni puna tri mjeseca (138).

Templer se rodio u Topolji (Bačka) 1. srpnja 1811, redovničko ime i odijelo uzeo je 29. rujna 1829, svečane zavjete položio 28. travnja 1833, svećenički red primio 26. prosinca 1834. Govorio je njemački, madžarski i hrvatski (R 618—619, Sch 1833, 47, 1867, V).

Teologiju je svršio u Vukovaru 1834 (25). Prvih godina svećeništva bio je u Požegi učitelj i kateheta I. razreda scholac capitalis svakako od 1837 — 1841. Zatim je bio kateheta osnovne škole i kapelan za Hrvate u Radni (Sch 1843, 28). U Mohaču je najprije profesor I. grammaticis 1845 — 1846 (22), zatim gimnazijski ekshortator i suplent 1846 — 1848 (22). I nakon rata ostaje u Mohaču kao foris serviens: kapelan u Nemet— —Boly 1851 (24). 1852 — 1853. kapelan je u Sljivoševcima (24). Od 1853 — 1860. nalazi se u Baču kao učitelj i kateheta II razreda osnovne škole i hrvatski propovjednik. Od 1860. do 1872. bio je predstojnik u Vingi, ujedno upravitelj župe i hrvatski propovjednik (od 1867. i bugar-

252

ski propovjednik, Rector scholae capitalis. Od 1872 — 1776. predstojnik u Zemunu. U Cerniku je stigao 10. kolovoza 1877. i ravno nakon 10 mjeseci umro (II, 134).

Vujević pater Stjepan (1878 — 1885) Izabran je na kapitulu u Budimu 10. kolovoza 1878. za cerničkog gvardijana i ujedno za definitora (139). Taj gvardijan-pjesnik-književnik stigao je u Cernik 29. kolovoza iz Vukovara gdje je bio gvardijan tri godine (1875 — 1878). Prvo što je zapisao u kroniku jest da je samostan čestitao caru rođendan: ut Deus ter optimus suam majestatem adhuc quam diutissime incolumem servet. Car se udostojao na čestitku odgovoriti. To je godina kad je Austrija okupirala Bosnu (140).

Samostan je 1878. za lukno dobio 150 akova vina (141). Na Petrovo 1879. bilo je 17 f. i 62 x. milostinje u novcu, u naravi 9 telića, 4 praseta, 3 guske, 7 metri pšenice i 5 meteri kukuruza (143).

Za Božić došao je u Cernik jedan požeški pater na ispomoć, jer tri domaća patra taj dan odlaze na filijale. U samostanu su sada svega 4 svećenika i 2 brata (146).

Cerničku općinu od početka 1880. do kraja 1882. na skupštini po­ žeške podžupanije zastupaju gvardijan Stjepan Vujević i Jakov Teslić, posjednik iz Šumetlice (146). Podžupanijska skupština izabrala je gvar­dijana u podžupanijski odbor šestorice: u uvjerenju da ćete povjereni Vam mandat u promak i napriedak pučke škole vršiti. Ujedno je podžupanijska skupština istoga gvardijana izabrala za svoga zastupnika na županijskoj skupštini: u uvjerenju da ćete povjereni Vam mandat na korist i probitak naroda i domovine vršiti. Tih je zastupnika bilo šest i šest zamjenika (146—147).

Gospođa Eva Mirković, Novogradiškinja, rođena u Brodu, nabavila je za cerničku samostansku crkvu novi baldahin (170 f), prvi put upotrebljen kod Uskrsnuća na veliku subotu 1880. Gospođa kaže: Kad god budem u Cerniku u crkvi, vratim se kući utješena (cum solamine).

Za uzvrat ne traži ništa drugo, nego da joj se ime upiše, ne toliko u ovu knjigu koliko u knjigu života (148).

Na Antunovo 13. lipnja 1880. bilo je malo naroda i milostinja slaba: 8 f. i 25 x. te — jedno tele (149).

Na groblju u Šagovini podignuat je novi križ na mjestu gdje je nekad bila kapela svetog Luke (151). — 18. listopada 1880. križ je blagoslovio gvardijan (152).

253

Za dobivanje jubilejskog oprosta vođene su procesije 5., 6. i 7. lipnja 1881: k svetom Leonardu, k svetoj Tereziji u Novu Gradišku i ovdje (lic loci, 155). Židov David Lövi htio je sagraditi pecaru nasuprot crkve na potoku tik uz most. Gvardijan s nekim Cerničanima usprotivio se tome zbog blizine crkve. Parnica se zbog toga vodila s odlukama: jednoć za pecaru, drugi put protiv, sve dok se gvardijanova stranka nije prizvala na Stol Sedmorice koji je donio konačnu odluku protiv Židova. Parba se vodila u srpnju, kolovozu i rujnu 1882. Odluka je donesena 14. lipnja 1883 (161—166). Još jednom i konačno 23. siječnja 1885. (181).

U siječnju 1883. izabran je gvardijan ponovno za zastupnika općine Ornik na županijskoj skupštini. Biralo se na tri godine (164). Županijski školski inspektor Đuro Balog, nakon pregleda škole i provjere uspjeha, izjavljuje pred učiteljima da dobar uspjeh škole najviše pripisuje budnosti mjesnog direktora: sagacitati directoris loci, a to je bio gvardijan (19. svibnja 1883, 165).

Na Petrovo 1883. milostinja je bila: 35 f. 22 x., 6 telića, 2 janjeta, 10 praščića, 3 guske te 6 i pol meteri pšenice (166).

Vujević je rođen u Bačkom Brijegu (Beregh) 7. ožujka 1837. Na krštenju je dobio ime Josip, a s redovničkim odijelom uzeo si je ime Stjepan 13. listopada 1857. Novicijat je završio u Baču. Barbarić o. Mladen kaže da je i gimnaziju pohađao u Baču i da je bio veliki šaljivdžija (Bač 174, Franj. Vijesnik 1936, svibanj-lipanj). Filozofiju je studirao u Földvaru (1858-1860), teologiju u Vukovaru i Baji. Svečane zavjete položio je 9. svibnja 1861, ređen je 18. prosinca, mladu misu slavio 26. prosinca 1861. Položio je i učiteljski ispit u Kaloči te je već 1862. (Sch 26) u Baču učitelj I razreda osnovne škole i hrvatski propovjednik. Od 1867.

(21) učitelj i kateheta II razreda osnovne škole. Iza toga je 26 godina neprekidno bio gvardijan (Požega 1871-1873, Našice, ujedno i upravitelj župe te rektor narodne škole 1873-1875, Vukovar, ujedno upravitelj župe 1875-1878, Cernik 1878-1885, Brod 1885-1887, Požega 1887-1893, Brod 1893-1897). Zadnjih 7-8 godina još je neko vrijeme bio vikar u Brodu (1900). Tu je i umro 17. siječnja 1905.

Učiteljevanje u prvih 10 godina svećeništva (1862-1871) učinilo je da se i kasnije bavio prosvjetom naroda i buđenjem narodne svijesti, književnošću i jezičnim pitanjima osobito kod Bunjevaca. U »Bunjevačkim i šokačkim novinama« i u »Nevenu« pisao je jezične rasprave, što više u svojim člancima i esejima prvi je ondje sustavno izložio elemente poet254

ike. Za njegove pjesme kažu da su temperamentne i pune domoljubnog zanosa. U budnicama se ispoljava borbeni i hrabri ton kao i kod kasnijeg bunjevačkog pjesnika Nikole Kujundžića. Na mlađe je djelovao mobilizatorski, a vršnjake predobivao da se kulturno i politički odlučno i jasno opredjele. Godine 1878. oni su organizirali rad »Pučke kasine« u Subotici (Kikić 83 — 85). — Iz kronice i arhiva cerničltog samostana razabiremo da Vujević nije bio samo šaljivdžija, nego i uporno-borbeni pravdaš. Parnicu sa Židovom završio je uspješno, ali dugotrajnije parnice sa župljanima koji nisu htjeli vratiti novac posuđen od selskih kapela ispale su neke nesretno, neke nezgodno. Ili nije postignuto ništa, ili su dužnici kapelama morali prepustiti svoje zemlje. Mnogo se borio da prigodom diobe zemlje između vlastelina i nekadašnjih njegovih podložnika (komasacija) dobije za školu i župu vrijedniju zemlju. Nije postigao ništa.

U arhivu leži dokumenat (prepis) iz kojega se vidi da se već 1884. pokušalo graditi školu u Opatovcu: Broj 5326/1884. Prepis općinskom poglavarstvu u Cerniku: Savezno s ovostranim riešenjem od 30. svibnja o. g. br. 3447. priobćuje se obćinskom poglavarstvu, da je računopoložitelj blagajnah spadajućih pod župu Cerničku g. o. Stiepan Vujević, upravitelj župe Cerničke izhodio dozvolu bezteretne prodaje zemljišta zadruge Rafael Frani, vlastnost kapelice sv. Roka u Opatovcu, za gradnju škole za kupoprodajnu svotu od 150 f. Kako uslied ovog neima daljnje zaprieke, da se upitno zemljište kupi u korist školske konkurencije u Opatovcu imajuće se graditi škole, poziva se obćinsko poglavarstvo, da sazove u sjednicu privremeni odbor upitne školske konkurencije, kojem neka bude predmet sastavak formalnog kupoprodajnog ugovora glasećeg na gore izmetnutu svotu. — Sastavljen ugovor imade obćinsko poglavarstvo ovamo na odobrenje podnieti od kojeg će zavisiti izplata. — Kr. Podžupanija u Požegi 4. srpnja 1884. Veliki župan na saboru. Janković vr. tajnik.

Seljaci Opatovca smatrali bi sebe luđacima kad bi kupili ono što je »njihovo«. Kasnije su dobili za gradnju škole besplatno možda isto crkveno zemljište.

Spaček pater Adjut (1885 — 1900) Ovo je najdulji gvardijanat u Cerniku ujedamput. Smoljanović je bio gvardijan u Cerniku 18 godina, ali u dva puta. Spaček je izabran za cerničkog gvardijana na sastanku u Budimu 28. srpnja 1885. On je 255

ujedno i posljednji cernički gvardijan kapistranske provincije. Cernički gvardijani više neće biti birani u Budimu (sjedištu kapistranske provincije) Baji, Radni..., nego u Zagrebu (sjedištu ćirilometodske provincije), Varaždinu, Karlovcu ...

Stigavši u Cernik 12. kolovoza 1885. vodi veliku brigu za vinograd i šljivik. Marljivo bilježi vremenske prilike i godišnji urod (184 — 185).

Ipak mu nije manje na srcu župa i duhovno dobro samostana.

Nakon što je područje vojne krajine priključeno banovini došlo je vrijeme da ni cernička župa ne pripada više požeškom dekanatu nego novogradiškom. Novogradiški župnik i dekan Mihajlo Mikić 5. prosinca 1885. javlja župnom uredu u Cerniku odluku duhovnog stola u Zagrebu od 13. studenog 1885. da se cernička župa priključi gradiškom dekanatu. Dekan požeški ima sve spise koji se tiču cerničke župe poslati gradiškom dekanu (arhiv).

Jubilejske oproste prigodom svećeničkog jubileja pape Leona XIII dobivaju hodočasnici u Rim i oni koji ispovjeđeni uđu u crkvu, devet dana za redom, izmole krunicu i još nešto na papinu nakanu.

(Zabilježeno 31. prosinca 1887, 189). — Veliki oltar privilegiran (24. veljače 1888, 189).

Majstori Đuro Jelinić i Josip Trupinić popravili su krov crkve svetog Leonarda. Materijal i posao stajali su 592 f. i 80 x. (192). Zidar Mato Luladžić popravio je na opće zadovoljstvo kapelu svetog Luke u Šagovini za 65. f. i 25 x. — Listopad 1888. (192).

Lipanj 1889. Oltari Majke Božje i svetog Antuna očišćeni, obojeni i pozlaćeni za 200 f. Propovjedaonica za 60 f. Majstor Ivan August. Za propovjedaonicu je dala novac Eva Mirković. — Kapelu svetog Leonarda popravio je i okrečio zidar Stjepan Šimić za 168 f. Ivan August obojao vrata, prozore, klupe, pozlatio oltar za 362 f. i 50 x. Posao oko kapele svetog Leonarda obavljen je u srpnju i kolovozu 1889 (194).

Na kapitulu u Budimu 7. kolovoza 1890. gvardijan Adjut Spaček izabran je za definitora (197).

4. rujna 1890. biskup Franjo Gašparić krizmao je u Cerniku 974 župljana (199).

Listopad 1890. Nakon 43 godine majstor Josip Štirba iz Nove Gradiške pokrio je toranj novim limom, sat očistio, obojao, pozlatio za 330 f. Obćina je platila sve poslove oko sata, a za pokrivanje tornja dala je provincija 300 f. (199).

256

Samostanskom šljiviku s ulične strane susjedi su svake godine činili velike štete. Ograda se morala po dva i tri puta godišnje popravljati. Neki su susjedi u naš šljivik koji nam služi i kao livada, noću dok smo mi spavali, tjerali svoja goveda otvarajući ogradu i služeći se samostanskim dobrom kao svojim. Da se tim štetama učini kraj, u ožujku 1891. načinjena je nova dobra i izdržljiva ograda. Isto je tako i ograda oko vinograda dijelom podignuta nova, dijelom popravljena. U šljiviku je posađeno mnogo voćkica razne vrsti (200 — 201).

U filijalama naše župe svaka kuća ima vinograd i dužna je u ime lukna samostanu svake godine dati četvrtinu akova čistog vina. Mnogi su naši župljani mjesto čistog vina davali tako zvano drugo vino ... Kad samostan takvo vino više nije htio primati, a župljani čisto vino nisu htjeli davati, ostajali su samostanu dužni. Da se ti dugovi namire samostan je počeo mjesto četvrtaka čistog vina uzimati dva četvrtaka grožđa. Župljani su tu promjenu rado prihvatili znajući da se time nikome od njih ne čini nepravda. (Zabilježeno u rujnu 1891. slično onome godine 1864. (202) U rujnu 1892. provincija je platila postavljanje novih 8 prozora na crkvi. Stajali su 200 f. (205). — Isti mjesec očišćeni su i uređeni bunari u dvorištu i u šljiviku (205).

Nakon što je spomenuo da u cerničkoj župi svaka kuća ima vinograd, Adjut Spaček počinje spominjati bolesti vinograda koje će kroz nekoliko godina uništiti gotovo sve vinograde. U samostanskom se vinogradu pojavila peronospora. Vinograd je međutim poprskan najprije s azurinom, onda s galicom. Tako je spašen. Samo su poneki listovi otpali. Listopad 1892 (205).

Hodnici na katu, onaj od potoka i onaj od majura, popođeni su novim četverouglastim ciglama doveženim iz ciglane Josipa Vida u Mačkovcu — 4800 cigli za 177 f. i 60 x. Sa starim ciglama, preokrenutim, popođena su tri hodnika u prizemlju. Posao su izvršili zidari Šimić i Abrić za 73 f. i 20 x. Studeni 1892 (205).

U ožujku 1893. neopreznošću nekog pušača (kažu da je to bio kočijaš Šimuna Tomlinovića) izgorio je vlastelinski vinograd, onaj koji je do 1768. bio samostanski. U velikoj su opasnosti bili samostanski vinograd i šumica. Međutim radnici koji su radili u samostanskom hodniku i drugi, i ako je vjetar velikom brzinom nosio požar, uspjeli su vatru zaustaviti tako da je samo malo zahvatila samostansku ogradu (živicu, 207).

257

Od 1860. godine svaki je cernički gvardijan kao upravitelj župe ujedno i Rector scholae nationalis ili: Elementaris. Od 1893. više nema toga naslova. U povijesti cerničke škole (u općem dijelu povijesti Cernika) Adjut Spaček sam pripovijeda kako je došao u sukob s predstojnikom bogoštovlja i nastave Kršnjavijem u prosincu 1892 (205 — 206).

Obnovljeni su kanali, onaj što vodi ispod samostana u potok, onaj što vodi kroz dvorište ispod štale u potok i onaj od bunarića u šljiviku do pecare (209).

Na izložbi u Novoj Gradiški 2. i 3. listopada 1894. samostan je dobio pohvalnice za neke vrsti vina i nagradu — 30 zlatnih kruna za ždrepčića Hanibala od pol godine (213).

16. prosinca 1895. blagoslovljen je novi križ pred vlastelinskim dvorcem (216).

Spaček ponavlja kako je ZAPADNO KRILO SAMOSTANA 1860.

POKRITO CRIJEPOM mjesto hrastovim daskama, ISTOČNO I JUŽNO KRILO 1875, CRKVA 1876. i kako je taj posao, jer je samostan siromašan, platila provincija. Sada je (1896) provincija opet dala 1500 f. više 83 f. i 70 x. kamata da se crkveni i samostanski krov potpuno obnovi. Za obnovu je nabavljeno 12.800 crijepova iz Apatina. Tom je zgodom, da se izbjegne opasnost požara, šest dimnjaka dignuto iznad krova. Crkva stradala od potresa popravljena je i okrečena iznutra i izvana, samostan i toranj izvana (218 — 219). Glavne poslove preuzeo je i izvršio arhitekt iz Nove Gradiške Martin Prates.

1896: Spaček je inspector localis scholae elementaris: mjesni nadzornik osnovne škole (220).

Kako je kapela svetog Roka u Opatovcu podignuta 1823. bila na nezgodnom samotnom mjestu, izložena vodama koje su se slijevale s brda, s dozvolom duhovnog stola podignuta je nova kapela na zgodnijem mjestu. Gradnja nove zidane kapele stajala je 3023 f. Sve je plaćeno novcem iste kapele. Blagoslov kapele obavio je 16. kolovoza 1897. novogradiški župnik i dekan, začasni kanonik Josip Kolarić (227).

Isti je 16. rujna 1897. blagoslovio novu (zidanu) kapelu svetog Andrije u Drežniku, sagrađenu novcem kapele i prilozima župljana. Gradnja je stajala 1893 f. 33 x (277).

10. travnja 1899. mnogopoštovani pater Ivo Rodić, bivši provincijal koji je u Cerniku od 1891. provodio uzoran i samotan redovnički život (exemplarem et solitariam gerendo vitam regularem), sve svoje 258

ostavio je ovom samostanu kojem je i za vrijeme svog boravka ovdje iskazao mnogo dobra, mnogo koristio i župljanima, kao pravi siromah otputovao je u Beč da u tom našem re formiranom samostanu preostale dane svoga života posveti Bogu po novim konstitucijama (231). — U samostanskom arhivu čuvaju se dva (prepisa) pisma generala reda Alojzija de Parma. U prvom 29. ožujka 1893. isti general imenuje patra Ivu Rodica generalnim vizitatorom vlastite kapistranske provincije. U drugom 29. srpnja 1893. iz važnih razloga — dispensando — dozvolja­ va da pater Ivo Rodić, iako generalni vizitator i predsjednik kapitula, može biti izabran za provincijala.

16. rujna 1899. Spaček slavi 25-godišnjicu neprekinutog gvardijanata: 1874 — 1875. u Šarengradu, 1875 — 1885. u Iloku i 1885 — 1899. u Cerniku (232).

Svibanj 1900: Nostra alma mater Provincia Capistrana florentissima et observantissima koja je imala 4 samostana u Donjoj Austriji, 9 u Slavoniji, 6 u Ugarskoj i 3 u Transilvaniji, koja je sve sinove, iako raznih narodnosti, istom majčinskom ljubavlju grlila ... rastrgana je i podijeljena na 4 dijela (in 4 partes scissa et divisa). Naših 9 samostana, 8 ladislavskih i 5 kranjskih sačinjavaju novu provinciju svetog Ćirila i Metodija u Hrvatskoj. Na sastanku generalnog definitorija u Rimu 29.

259

svibnja 1900. izabran je za provincijala nove provincije pater Vendelin Vošnjak, sin i provincijal provincije svetog Ladislava, za kustosa Rafael Rodić, sin kapistranske provincije, za definitora: Josip Kovačević, sin kapistranske, Filip Fribec, sin ladislavske, Marijan Širca i Kazimir Vajdić, sinovi provincije svetog Križa... (234).

U lipnju 1900. proširena je sakristija za jednu sobu, zid (vlažan) presvučen je betonom, načinjena su dva nova ormara, dvije nove ispovjedaonice, dva klecala, stol, lavatorij, sve hrastovina iz naše šumice (234).

Uprava provincije svetog Ćirila i Metodija premjestila je Spačeka za predstojnika u Vukovar (235).

Ni Cernik do reformacije 1918. neće imati gvardijana nego samo predstojnika. Još 18 godina bit će u Cerniku crni fratri — kapistranci, osuđeni da izumru. Onda će ih zamjeniti reformirani. Pet bivših kapistranaca izmjenit će se još na upravi cerničkog samostana i župe: Matković, Barbaric, Marinović, Spaček i Križan.

Matković pater Solan (1900 — 1902) Uz njega su Cerničanin pater Emil Šimić kao vikar, pater Antun Marinović i brat Amand Hosinger (235).

21. listopada 1900. Matković je propovjedao u Vrbju na mladoj misi patra Blaža Glogovca. — 6. studenog dao je zasaditi dvije lipe kod svetog Linarte, jednu kod kapele, drugu kod križa (236).

3. prosinca 1900. franjevci cerničkog samostana iskoristili su pohod velikog župana požeške županije Dra Nikole Jurkovića i govorili mu o želji svega naroda da se i u Podvrškom podigne škola. Obećao je (237).

Matković je 31. siječnja 1901. kao upravitelj župe i inspector localis scholae nationalis poslije zaziva Duha Svetoga uz asistenciju brodskog predstojnika Brune Kovačevića i šarengradskog Celestina Franetića, školskih kateheta iz Vukovara Feliksa Gretschla i Vilka Šalica, uz orguljanje Mladena Barbarića te mnoštva djece i roditelja, svečano blagoslovio novu školsku zgradu u Cerniku i novu školsku zastavu (237).

Isti je 24. veljače 1901. blagoslovio dva kipa. Jedan Lurdske Gospe, drugi svetog Antuna Padovanskog. Prvi je stavljen na oltar Majke Božje, a nabavio ga je vukovarski predstojnik Adjut Spaček, drugi je stavljen 260

na oltar svetog Antuna, a nabavila ga je Terezija rođena Kurjaković, žena kapetana Krifke. (243).

Drugi svezak kronike završava s prvom vizitacijom Vendelina Vošnjaka 10. svibnja 1901 (243). Treći svezak počinje s bilješkom o jubilejskom oprostu (1).

KAPELA U BAĆINDOLU nije popravljana od 1882. Predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu Armin Pavić primio je upravitelja župe i crkvene odbornike Ivana Miškatovića i Francetića te obećao kapeli znatniju pomoć (1). Upravitelj župe javlja kotarskoj oblasti u Novoj Gradiški: Područna kapela svete Marije Mandaljene u Baćindolu tako je trošna te se upravo bojati da se uslijed prokišnjavan ja svod njezin ne sruši. Pošto se ljeti u toj kapeli dvaput nedjeljno čita sveta Misa kojoj svaki put prisustvuje do 120 učenika onomjestne pučke škole, to se upozoruje kotarska oblast na prijeteću pogibelj, sa smjernom zamolbom da što prije izaslati blagoizvoli kotarskog mjernika... Župni ured u Cerniku 17. svibnja 1901 (2). Na to je bila određena doprinosbena rasprava za 30 prosinca 1901 (4).

JUBILE JSKE PROCESIJE: Prva je išla 15. rujna na groblje, druga 29. rujna u crkvu svete Terezije u Novoj Gradiški, treća 13. listopada u ovdašnju samostansku i župnu ckvu. Nakon odslužene svete mise u 6 sati polazismo svaki put u određenu crkvu moleći litanije Svih Svetih, pjevajući svete pjesme u čast Majki Božjoj i vršeći propisne molitve.

Naroda je bilo mnoštvo iz cjelokupne naše župe (8).

BOJADISANJE KAPELE U OPATOVCU obvezao se izvesti za 240 kruna Vatroslav Matoš, slikar za crkve (5). Slike na svježem mortu lijepo su izvedene, napose pozlaćeni monogram Isusov na sredini svoda kao i zavjesa u svetištu. U lijepo ukrašenoj ovoj kapeli ipak je središtem umjetničkog rada novo postavljeni žrtvenik, visok 5, širok 2.50 metra. Krasni ovaj oltar načinio je po nacrtu g. Eckla franjevac samostana zagrebačkog frater Kajetan Kuhanec, nekdašnji učenik obrtne škole u Zagrebu. Pozlatarske i slikarske radnje (na oltaru) upravo je umjetnički izveo g. Matoš (Marovska ulica 6, Zagreb). Oltar je stajao 896 kruna i 34 filira (9). Blagoslov oltara obavio je novogradiški župnik, dekan i začasni kanonik Josip Kolarić 15. rujna 1901 (10).

Sva tri patra (Matković, Šimić i Marinović) angažirala su se u predizbornoj kampanji za kandidata oporbe (stranke prava) stražemanskog 261

župnika Franju Marinovića (brata patra Marinovića). Prikazuju se nasilja vladine stranke 1901 (10—12).

Za 40 kruna nabavljena je od Vjekoslava Bažde, slikara iz Požege, slika svetog Ivana Evanđeliste za kapelu u Banićevcu. Blagoslovio ju je 25. ožujka 1902. upravitelj župe o. Solan Matković (17). Isti je 6. svibnja blagoslovio novi križ u Đurić-sokaku (18).

Matković se rodio u Iloku 19. svibnja 1863, u red je stupio u Beču 31. kolovoza 1880. U Földvaru je studirao filozofiju, u Baji teologiju. Već od filozofije u tabuli se stalno označuje kao organista. Svečane zavjete položio je 7. rujna 1884. Nakon mlade mise (10. siječnja 1886) prvo mu je mjesto Brod. Tu je kao vikar do 1891. Zatim se nalazi u Vukovaru kao kateheta scholae realis et elementaris svakako do 1895. Godine 1896. bio je kapelan i kateheta u Iloku. Odatle je valjda došao u Cernik. Iz Cernika je otišao u Vukovar za katehetu na realnoj gimnaziji (III, 19). Od 1912. (možda i od ranije) nalazi se u Zemunu kao predstojnik rezidencije sve do svoje smrti 10. prosinca 1919. U Nekrologu piše o njemu: u vrijeme najtežih borbi (oko Beograda) u (prvom) svjetskom ratu, i kad su svi drugi pobjegli, on svoje mjesto nije ostavio. Prijatelji su ga već proglasili mrtvim.

Barbarić pater Mladen (1902 — 1903) U kronici bilježi sam Barbarić: Dosadašnji prezident u Koprivnici postao je to isto u Cerniku (19).

SVETE MISIJE U CERNIKU. Prema odredbi preuzvišenoga natpastira zaredaše ČČ.OO. Isusovci župama u kotaru novogradiškome te dođoše 6. rujna i u našu župu, gdje su ih se stariji ljudi sjećali još od godine kada su oni također držali misije i blagoslovili križ pred crkvom.

O. Vinko Mihieli iz Dalmacije i o. Ilija Gavrić iz Bosne, redahu se u propovjedima i marljivo ispovjedahu uz pomoć našu. — Čitavih su 8 dana boravili kod nas. Naroda se ispovjedilo oko 3 tisuće... (19).

Pod konac mjeseca rujna 1902. dogotovljen je POPRAVAK KAPELICE SV. LEONARDA. Sva je lijepo izvana i iznutra obijeljena. Sakristija iznova pokrita i nanovo taracana. Križ novi postavljen je kraj zdenca Kažotićeva i lijepo ograđen. Sve je ovo izveo na opće zadovoljstvo građanin cernički, poduzetnik i crkveni tutor, Stjepan Miškatović za svotu od 1.191 krune i 83 filira. Križ je blagoslovio dopuštenjem ordinarija i prigodno slovo održao upravitelj... (19 — 20).

POPRAVAK KAPELICE U BAĆINDOLU. Mjeseca listopada početo je raditi. Kad je toranj bio zgotovit, podignut je svečano križ, a prigodno slovo upravio je na školsku mladež baćindolski njihov kateheta o. Antun Marinović. Gradnja je dosta teško napredovala, pa i kad 262

je bila svršena, opaziše se tragovi neumjesne radnje. Za ovu je gradnju doprinijela i zemaljska vlada (20).

NOVA PECARA. Spomenuti graditelj sagradio je ovoga ljeta novu pecaru za 744 krune i 75 filira. Kako je šljiva urodila baš je pecara kao naručena bila. Vrlo je udobno sačinjena, tako da je na laki način poslije pečenja rakije pretvorena u kupaonicu (20).

1903. Dosta posla zadala likvidacija lukna cijele zime. Čim se pokazalo zgodnije vrijeme, svu pažnju posvetismo vinogradu, te ga gotovo cijela zađubrismo. Do pritaka bilo teško doći, buduć da je vlastelinstvo najbudnije pazilo na svaku šibicu koja bi bila odnesena iz njihove šume.

Ipak s više tisuća pritaka obnovismo vinograd.

Općinski izbori. 27. travnja obavljeni su izbori općinskih odbor­ nika. Izabrani su čisti katolici osim dva Židova. I upravitelj župe je izabran. Kortešacije nije bilo... pa se je glasalo posve slobodno (21).

Barbariću se Cernik toliko svidio da je negdje napisao kako mu ne bi bilo žao ostati u Cerniku do smrti. No brzo je iz Cernika poslan u svoje rodno mjesto Ilok s velikim zadatkom: obnoviti iločku crkvu. Zadatak je izvršen, ali malo tko znade koliko ga je truda i muke to djelo stajalo.

Otac Barbarićev Josip bio je prvi učitelj svjetovnjak u Iloku. Majka mu se zvala Helena Šamšalović. Sinu rođenom 17. lipnja 1873. dali su ime Kruno-Stjepan. Gimnaziju je pohađao u Osijeku. Želio je biti učitelj, ali otac nije htio ni čuti za to, jer su učitelji tada imali premalene plaće.

Nato se umiješao u stvar gvardijan rekavši mu: postani onda fratar, tako ćeš moći biti i učitelj i profesor kao što sam i ja bio. Gvardijanov savjet konačno je prevladao i on stupi u franjevački red 13. rujna 1887. Novicijat je završio u Beču, filozofiju u Földvaru, teologiju u Baji. Svečane zavjete položio je na 21. svoj rođendan 17. lipnja 1894. Iste godine imao je već završenu teologiju. Premlad morao je malne dvije godine čekati svećeničko ređenje. Godinu dana proveo je u Vukovaru kao subđakon, propovjednik i kateheta (1894 — 1895, 38). — 16. listopada 1895. stigao je u Cernik, a 16. ožujka 1896. krenuo je s bivšim provincijalom Ivom Rodićem u Zagreb, gdje ga je nadbiskup Đuro Posilović 21. ožujka redio za đakona, a 25. ožujka za svećenika. Položio je i jurisdikciju. Mladu misu slavio je 11. travnja u Iloku, a 19. travnja u Cerniku (II, 216 — 218).

Godinu dana ostao je u Cerniku kao kapelan i kateheta (221). Godine 1897. premješten je u Ilok. Otputovao je 11. kolovoza (226). Organista je bio već od prve filozofije.

263

Ljubav prema djeci potakla je patra Mladena da pokrene dječji list »Anđeo Čuvar«. List je počeo izlaziti 1901, kad pater Mladen nije imao previše posla, jer je bio predstojnik u Koprivnici. No on je list uređivao čitavih 15 godina — i onda kad je bio i te kako zauzet drugim dužnostima. Prihvaćao se, kako sam kaže čak i slagarskog posla samo da »Anđeo Čuvar« ne zakasni k svojim čitateljima. Najveći Barbarićev uspjeh jest, kako priznaju kritičari, da je oko svog »Anđela Čuvara« okupio sve mlade pjesnike i kulturne radnike u Hrvatskoj.

Ista ljubav prema djeci navela ga je da napiše i bogoslovno djelo »Dijete Isus«, no ono je ostalo u rukopisu kao i dječje drame »Bjegunci« i »Šegrt Miško«. Pobožnosti prema Gospi imao je služiti njegov »Mali oficij BD. Marije« preveden s latinskoga. Zatim igrokaz »Kod Žalosne Gospe« i dramska povijesna slika »Olovska Gospa« u 4 čina koja nije objavljena, ali je davana u Iloku. Prijevod s njemačkoga »Život sv. Antuna od Donina« bio je Barbarićev poklon štovateljima toga sveca. Dobar pastoralni radnik!

Kao profesor religije u Osijeku on želi odgojiti svijesne vjernike i rodoljube. Nije samo učitelj nego i prijatelj, savjetnik, otac i brat. Učenice vodi na ekskurzije koje opisuje (»Lijepim Dunavom« i »Karašica kuda teče«). Bio je suosnivač »Hrvatskog Branika«, slao je pjesme u »Smilje«, »Neven«, »Srijemske novine«, »Subotičke novine«, »Glasnik sv. Ante« i druge časopise. U Osijeku je djelovao 9 godina (1915 — 1924). Uz druge dužnosti bio je istaknuti član Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku, pisao članke i rasprave u Almanahu osječkih književnika, Prosvjeti i Matici Hrvatskoj.

Objavio je zbirke pjesama: Tugovanke 1891, Rodoljupke 1893. S iste žice 1925. i epsku pjesmu: Pašino srce 1929. — Svoju zahvalnost i poštovanje prema starijoj generaciji franjevaca pokazao je u biografiji: Ivo Rodić, a svoja sjećanja iznio je u autobiografskim crticama: Fragmenti 1933.

Već kao student objavio je ne samo zbirke pjesama nego i povi­ jesne članke: Slavonija, turska podanica i Posljedice turskoga gospodstva u Slavoniji. Poviješću se bavio cijeli život, do zadnjega daha. Od povijesnih knjižica, rasprava i članaka spominjemo: Kratka povijest franjevačke crkve i samostana u Zagrebu 1906, Iločke starine 1899. i 1906, Škole u Iloku. Povijest crkve iločke (opširnija), Crkva iločka (mala brošurica), Crtice iz prošlosti Šarengrada 1917, Neke crkve u Slavoniji 264

nakon Turaka 1922, Majka Božja Judska u Osijeku 1927. Pisao je i o Majci Božjoj od Mira u Karlovcima, o školama u Rumi, u Almanahu osječkih književnika napisao je 1929. novu raspravu o Šarengradu, u Franjevačkom Vijesniku 1934: Zadnji fratri olovski, 1935: U traženju slike M. B. Olovske, U odbranu »Zadnjih fratara olovskih« (polemika s Renđeom), Bivši beogradski fratri i njihova relikvija u Zemunu, 1936: Napuštanja olovskog samostana, Bač, crtice iz njegove povijesti. Još jedna znamenita slika M. B. čudotvorne...

Barbarić je umro u bolnici časnih sestara milosrdnica u Zemunu 5. rujna 1936. (Podaci prema: Mato Bator, O. Mladen Barbarić u Obavijestima Hrvatske franjevačke provincije... 1975, 4, prema Franjevačkom Vijesniku 1936, rujan-listopad s dopunama iz cerničke kronike i šema­ tizama.).

Marinović pater Antun (1903 — 1906) Nakon što je u Cerniku tri godine bio kapelan i kateheta, postao je i predstojnikom samostana. Prva stvar koju je zapisao u kroniku jest rušenje staroga štaglja i zidanje novog. Posao je izveo za 535 kruna i dovršio 18. rujna 1903. Stjepan Miškatović.— Samostan je u ime lukna dobio 50 hekti vina, 90 meteri žita i 100 meteri kukuruza (23 — 24).

Budući na staru godinu večernjice ovdje prije nije bilo, to su Cerničani na taj dan uvijek išli na večernjicu u Novu Gradišku. Kada se je pako navjestilo da će i kod nas biti večernjica, tu vijest primiše Cerničani sa velikim veseljem što su pokazali tim da su crkvu dupkom napunili. Milota je bila gledati kako se svijet zahvaljuje...(24).

Na mjestu gdje je bila stara kapela u Opatovcu podignut je i 14. veljače 1904. blagoslovljen križ (25).

Nabavljeni su kipovi Srca Isusova i Srca Marijina iz Tirola za 276 kruna. Na blagoslov kipova došao je narod sa sela u procesijama. Bez datuma 1904. (25).

Stjepan Miškatović popravio staju za 451 krunu. Pante Jocić iz Nove Gradiške načinio novi (moderni) kazan za 884 krune (26 — 27).

U Cerniku svečano proslavljena 50-godišnjica proglašenja Bez­ grešnog Začeća vjerskom istinom. Milota bijaše gledati kako narod kroz tih devet dana hrli u crkvu da prisustvuje pobožnosti devetnice. U predvečerje svečanoga dana okitili su Cerničani svoje kuće hrvatskim 265

zastavama, a poslije pozdrava anđeoskoga navjestiše topovi svečani i radosni sutrašnji dan. Sam pako dan Bezgrešnoga Začeća bijaše dan slave i pobožnosti napram B. D. Mariji. Na glas zvonova i jeku topova dođoše župljani sa sela u procesijama sa svojim barjacima, te sa Cerničanima napuniše dupkom punu crkvu. U 10 sati krenu procesija sa kipom B. D. M. iz Crkve. Za križom je išla školska mladež, zatim mladići iz sela sa svojima crkvenim barjacima, za njima ljudi sa barjacima župne crkve, iza ovih djevojčice i više gospođica u bjelinama, okićene hrvatskim trobojnicama, poslije ovih šest gospođica u bjelinama noseći kip... iza kipa... općinsko poglavarstvo i zastupstvo, i napokon veliko mnoštvo ženski pjevajući Marijine pjesme. Kada se je procesija vratila u crkvu. .. propovijed... svečana služba... poslije evanđelja ... papinski blagoslov... I tako svečani dan projde, al ‘trajna uspomena narodu ostade (27 — 29).

1905. Nove klupe u crkvi izradio je Đuro Bokonjić, stolar iz Požege za 640 kruna (29). — Staro naše prostrano blagovalište akoprem je iste godine kupljena nova peć, radi svoga velikoga prostora bijaše uvijek hladno. Toga uzroka radi napravio je samostan novi zimski refektorium. Isti refektorium bio je najprije pušnica za sušenje mesa, a kasnije soba za držanje raznih stvari. Zidarske poslove preuzeo je Josip Šagovac zidar iz Cernika, za 100 kruna, stolarske pako Stjepan Vuk, stolar iz Cernika, za svotu od 130 kruna (29 — 30).

Pošto je okretaj (salaz) kraj mosta (pred crkvom) koji vodi u Sent Malu bio tako uzak da su kola više put o našu ogradu zapela, a gdjekoji put se i prevrnula, to je predstojnik samostana dozvolom o. Rafaela Rodića, vizitatora, ustupio općini komadić (dio, vršak) našega zemljišta, a zato je od općine dobio isto toliko kraj crkve idući u Đurić ulicu (30 — 31).

Samostanski krov pretresen za 192 forinta i 45 novčića (384 krune i 90 filira). Jedan od najboljih cerničkih zidara Antun Živković tražio je za taj posao 700 forinti (1400 kruna). Ovdale se vidi da je isti htjeo samostan prevariti.. .(31).

Sjetiše se Cerničani svojih pradjedova koji su za vrijeme kuge... umrli. Odlučiše njima na uspomenu, a sv. Roku na čast... podignuti kapelicu... Dobrovoljnimi prinosi, a od njekih bezplatnim radom, kapelica bje podignuta. Na dan sv. Trojstva (1905) bio je blagoslov iste kapelice. Rano jutrom navjestiše mužari radosnu vijest. U 9 sati sakupio 266

se narod u crkvu. .. Točno u 9 blagoslovio je predstojnik samostana... kip... Poslije sv. Mise krenula je svečana procesija do same kapelice... šest mladića u narodnoj nošnji, sa hrvatskim, trobojnicama okićeni... nosili kip, a kraj njih 6 djevojaka u bjelinama. Iza kipa išla je asistencija, zatim mjesno općinsko poglavarstvo... Došavši do kapelice narod je ostao na drumu, a sa brežuljka pred kapelicom držao je predstojnik samostana propovijed. Posije propovjedi obavljen je blagoslov, a zatim istim redom vratila se procesija u crkvu... (31 — 33).

Marinović je rođen u Požegi 29. siječnja 1868. Na krštenju dobio je ime Alojzije.

U red je stupio u Beču 4. rujna 1886. Filozofiju je studirao u Földvaru, teologiju u Baji.

Svečane je zavjete položio 12. studenoga 1890, reden je 26. lipnja 1891, mladu misu slavio 12. srpnja. Prvo mjesto službe bile su mu Našice 1892. Zatim Šarengrad, gdje je bio vikar, kapelan i kateheta (1893 — 1895), Brod 1895, Vukovar 1897. Iz Cernika je ponovno otišao u Našice 1906. Zadnje godine proveo je u Iloku kao kapelan i kateheta. Umro je u Iloku 28. veljače 1915. navršivši samo 47 godina života i 28. redovništva: infirmis militibus a Flecktyphus decumbentibus inserviens eadem lue infectus victima occubuit: poslužujući vojnike oboljele od flektifusa i sam se zarazio, podlegao kao žrtva. Njegov brat Franjo, stražeamnski župnik, kandidirao se za narodnog zastupnika na izborima 7. studenog 1901, ali nije prošao (III, 10 — 12).

Spaček pater Adjut (1906 — 1907) Godine 1904. Marinović bilježi u cerničkoj kronici: O. Adjut Spaček, bivši predstojnik samostana i upravitelj župe u Vukovaru, posije tridesetgodišnjeg gvardianovanja i revnog rada dodijeljen je na njegovu želju u Cernik za spirituala (III, 26). Za predstojnika izabran je 1. kolovoza 1906.

Spaček upozorava buduće poglavare samostana: Kanal koji vodi vodu iz izvora u šljiviku u kačaru i avliju je ovoga mjeseca ponovno očišćen i od izvora počam do polovice bašče dublje kopan sa trudom i troškom samo u tu svrhu da dade prigodom pečenja rakije dovoljno vode, ali sav napor i trud bijaše uzalud. Po svoj prilici otiče žila koja je prije dovoljno vode davala drugamo, i to po mom mnijenju u bunar komšije Ivana Miškatovića, jer je u izvoru od onog časa, kad si je on iskopao bunar, manje vode. šteta bi stoga bilo novaca i truda da se za postignuće više quantuma vode ikada više sa kopanjem toga kanala kuša, ja sam ga bo dao tri puta uvijek dublje i dublje kopati, ali sve uzalud. Rujan 1906 (35 — 36).

Posvećeni biskup Ivan Krapac došao je... 30. travnja (1907) u Cernik i dne 1. svibnja podijelio je 1765 župljanom sv. sakramenat pot267

vrde izrazivši svoje podpuno zadovoljstvo predstojniku samostana kao upravitelju župe. Isti dan nastavio je svoj put u Vrbje (38).

Spaček je po narodnosti Čeh, rođen u Dolnjem Privoru u Cešltoj 16. rujna 1845, krsno ime bilo mu je Josip, u red je stupio u Beču 25. rujna 1862, svečane zavjete položio 27. rujna 1866, ređen je 11. listopada 1868, mladu misu slavio 18. listopada. Samih 6 godina između mlade mise i 30-godišnjeg neprekidnog gvardijanata proveo je što u Budimu kao nedjeljni propovjednik i kapelan što u Iloku kao magister klerika, lector doctrinae religionis, matheseos et physicae. Kao cernički gvardijan bio je dva puta definitor: 1890 — 1893. i 1896 — 1899. Iz Cernika je obadva puta otišao u Vukovar za predstojnika. Umro je kao predstojnik samostana u Osijeku 10. kolovoza 1914. ne navršivši potpuno 69 godina života i 52 godine redovništva.

Križan pater Makarije (1907 — 1918) Križan je posljednji »crni« gvardijan i kapistranac u Cerniku. S njime i završavamo ovu povijest brige za samostan i župu. Sve manje ima onih koji ga se — i nakon 60 godina — sjećaju kao odličnog pučkog propovjednika. Upravu župe i samostana primio je 23. srpnja. Njegove su bilješke u kronici: Drugom polovicom kolovoza (1907) obučen je u novo ruho stan za kuharicu, zatim soba za pranje i pecivo kruha. Stari kokošinjac porušen je i sve stare podrtine pobacane, zemlja preorana za bašču. Sve se radilo pod paskom i rukovodstvom neumorna vikara o. Emila Šimića.

Sama zgrada zvana majur, stoji 600 k. Sve drugo radili su oni koji su bili dužni mnogo lukna. Radi silne žege skapava živad. Nama je krepalo 400 pilića (39 — 40).

Koncem rujna dovršene su zgrade: kokošinjac, svinjac, te su nabavljene letve za ograditi bašču koja će se upotrebiti za povrće (40).

30. rujna izabran je predstojnik samostana općinskim odbornikom.

Koncem listopada došao je novi vlaški župnik u naš filijal Šumetlicu (40).

Polovicom studenoga poslao je predstojnik samostana u dogovor s o. Vikarom molbu na Kr. financijalno ravnateljstvo u Požegi, da se ukine gostiona Horvata, jer smeta službi Božjoj. 19. prosinca dobili smo odgovor da se naša molba ne može uvažiti, jer da njegova zakonita žena ima pravo i dalje na birtiju. — 28. prosinca na sjednici općinskog vijeća o. Makarije kao odbornik predlaže da se gostione Rothensteina i Horvatovice imadu nedjeIjom i blagdanom od 10 do 12 sati, dakle 268

za vrijeme službe Božje zatvoriti, jer vika, buka i krika dira pobožno čuvstvo vjernika. — Taj je predlog neke iznenadio, ali je većinu obradovao. Većinom glasova je zaključeno da se gore spomenute gostione imadu za vrijeme službe božje zatvoriti (41).

Dne 12. siječnja 1908. sazvao je pisac ovih redaka (o. Makarij) javnu Starčevićiansku skupštinu u gostioni g. Stjepana Vuka. Lijep broj učestnika oduševio je sazivljača koji je u kratkim crtama ocrtao Starčevićiansku stranku i umolio slušatelje da se svi upišu u tu stranku i da vojuju uvijek pod zastavom na kojoj je zlatnim slovima napisano: Hrvatska — Hrvatom (42).

Dne 24. siječnja 1908. donesao je g. Zvonimir Bohač, mjernik, za sada u Novoj Gradiški, nacrt našega vinograda, što je još mjeseca studenoga izmjerio vinograd te jasno pokazao po gruntovničkoj mapi dokle siže naše dobro. O. Vikar dao je odmah kolceve udariti sa željom da u proljeće ogradi. To se baš nije svidjelo nekim komšijama. Ali komu nije pravo neka si traži zadovoljštinu na drugom mjestu. Naša je sveta dužnost dobro naše braniti bilo to kome pravo ili ne. Samoga vinograda bez staza ima — slovom — dva jutra i četvrt (42).

Izborne listine pregledane. Svi svećenici imadu pravo glasa (42).

O izborima u općoj povijesti Cernika Na sjednici općinskog poglavarstva 17. ožujka 1908. predstavio se novoimenovani upravitelj kotara g. Dr Guthner. Načelnik Dretar čita otpis županijske oblasti, iz koga razabrasmo da su Rothenstein i udova Horvat dali utok proti zaključku općinskog odbora glede zatvaranja gostione nedjeljom i blagdanom, te da je si. županijska oblast njihov utok uvažila. G. predstojnik čuvši o čemu se radi, da gostione smetaju službi Božjoj, poduči odbornike da imaju pravo tu nepravdu županijske oblasti tužiti kr. vis. zem. vladi i umoliti istu da potvrdi zaključak odbora od 28. prosinca 1907. Međutim reče načelnik da je Rothenstein obećao vrata prenijeti na drugu stranu i da jamči za mir pod službom Božjom. .. Većinom glasova bje zaključeno da se pravi utok na vladu.

— U istoj sjednici predlaže Ivan Curić, odbornik iz Opatovca, da se nabave križevi za sobe u općini. Lijepo reče: da je sramota što su sobe činovnika bez križa (45).

269

30. ožujka 1908. Rottenstein... vrata od svoje gostionice koja su gledala u križ preneo na drugu stranu svoje kuće. Veli da za mir nedjeljom i blagdanom jamči. — Vederemo! (46).

Dne 27. rujna 1907. pregledao je samostansku šumu nadšumar imovne općine u Novoj Gradiški i rekao da je krajnje vrijeme da se šuma proda, ako hoćemo da za istu što dobijemo, jer je prešla. Nato je u Narodne Novine, Narodnu Obranu, Gospodarski List i. Holzzeitung poslan oglas dražbe — 269 hrastovih, brezovih i klenovih stabala sa 274.27 m drvne gromade u vrijednosti od k 2361 i 95 f (46). — Slijedeća su dva lista iz kronike istrgnuta!

Dne 3. kolovoza 1908. dobio je predstojnik samostana i upr. župe od kr. župan, oblasti dekret kojim se imenuje mjestnim školskim nadzornikom (52).

Dne 10. kolovoza 1908. išlo je prvo hrvatsko hodošašće u Lurd.

Pisac ovih redaka bio je sretan da je tim hodošašćem putovao u Lurd.

Predaleko bi išao kad bi potanko sve opisao. Ukratko velim: prošao sam svijeta dosta, al’ u Lurdu mi srce osta. Dne 22. kolovoza vratili su se hodočasnici iz Lurda (52).

Dne 17. kolovoza 1908. počelo je bojadisanje crkve. Gradnju skele rukovodio je o. Emil Šimić, vikar, te mu se ovdje izriče: Hvala!... Slikariju i bojadisanje crkve predali smo u ruke prokušanom akademičkom slikaru g. Andriji Grajiću, Hrvatu Bošnjaku iz Pečuha (52).

24. kolovoza srušita je stara štala koja je bila ruglo i sramota. Plan za novu štalu napravio je g. Hammer. Da se pako napravi u istoj zgradi soba za pečenje rakije plan je vrijednog vikara o. Emila Šimića. Kako se vidi sve je lijepo ispalo. Nova štala stoji 3.000 k (52).

I najzapušteniji vinograd donijeo je obilati plod. Samostan je dobio 150 hekti čistoga vina. Od lukna je također sabrano preko 150 hekti.

Narod veseo. Pjeva se na sve strane. Rujan 1908. (53).

10. listopada 1908. dovršeno je bojadisanje crkve. 11. pako najsvečanijim načinom obavljen je blagoslov crkve. Dozvolom preč.

Nadb. Duh. Stola sveti blagoslov obavio je preč. o. Vendelin Vošnjak, provincijal. Svečanu propovijed je rekao preč. g. Stjepan Šalić, dekan i župnik u Vrbju. Duboko se dirnula krasna propovijed vrlog i pučkog govornika, inače velikog štovatelja nas franjevaca. — Poslije službe Božje bio je prijateljski objed u samostanu. Gosti je bilo 40. Ravnateljem stola bio je mili hrvatskoga naroda zastupnik... Ivan Zatluka. Da je kod 270

objeda palo lijepih zdravica to se razumjeva. Osobito je sve prisutne upravo dirnula zdravica... dekana Šalica franjevačkom redu, na kojoj se je preč. otac provincijal biranim riječima najtoplije zahvalio. — U 5 sati poslije podne bila je predstava i koncert u pučkoj školi. Taj koncert upriličiše članovi hrvatske čitaonice i hrv. pjevačkog društva Tomislav.

Koncert i predstave sjajno su uspjeli... Čisti prihod bio je namijenjen za bojadisanje crkve, čistoga novca primio je predstojnik ovoga samostana 335 kruna. Budi i ovdje svim plemenitim darovateljem izrečena srdačna hvala. Poslije koncerta bio je svečani komers u gostioni Rottenstein. Tu se je zabavljalo, pjevalo, plesalo... Bojadisanje crkve stoji 4.000 kruna.

Skela i drugi radnici 1.200 kruna (53).

Dne 30. prosinca 1908. dobio je Rk. župni ured zahvalu od Njeg.

Veličanstva hrvatskoga kralja Franje Josipa I na čestitci prigodom 60. (godišnjice) premilostivog vladanja (55). Šuma prodana Antunu Mihelčiću, trgovcu iz Požege za 2.000 kruna. Novac uložen u Hrvatsku katoličku gospodarsku zadrugu u Novoj Gradiški (55).

Dne 14. siječnja 1909. svi su odbornici pred kotarskim predstojnikom Ivanom Güthnerom jednoglasno izjavili da ne mogu ništa dati za popravak crkve, jer su siromasi. Na to je poslana molba i Visoka Kraljevska Zemaljska vlada dala je za popravak crkve i samostana 10.000 kruna (U Zagrebu 27. veljače 1909, 56).

U ožujku 1909. načinjen je betonski kanal oko crkve da se ukloni vlaga od crkve. Kanal je stajao 250 kruna. — Načinjeni su novi zahodi u samostanu za 600 kruna. — Dne 14. travnja počeo je popravak refektorija. Odstranjen je stari pod (58).

13. lipnja 1909. o. Makarije pozdravi pred crkvom u Cerniku bana Raucha: Preuz. g. hrvatski bane! Prije pol stoljeća imao je sreću gvar­ dijan ovoga samostana Ilija Vražić pozdraviti na ovom istom mjestu nam svima mila i draga i duboko u svačije hrvatsko srce usađena neza­ boravnog bana Jelačića. Danas pako imam ja sreću... Ban je pregledao crkvu i samostan, u blagovalištu se zadržao čitav sat, održao zdravicu franjevačkom redu, svirao u glasovir koji je tvrtka Jan Tuček poslala samostanu kao odštetu, jer u nove orgulje nije ugradila sve registre koje je po ugovoru trebala ugraditi. Ban je istakao da je osobiti prijatelj hrvatskoga svećenstva. Bio je darežljiv kad se radilo o popravcima crkvi i župnih dvorova. (60 — 63).

271

Skrajnje je vrijeme bilo da se nabave NOVE ORGULJE. Kad smo dobili novac od hrvatske vlade, odmah smo pomislili na nove orgulje.

O. Emil Šimić, vikar, stavio se u dogovor s o. Firmom Pletikapićem, gvardijanom u Brodu, glede razdiobe registera i kod koje tvrtke da se nabave orgulje. Mnoge su tvrtke poslale svoje oferte, ali njima kano stručnjacima najbolje je konvernirala tvrtka Tuček, Kutna Hora, Češka.

Orgulje stoje 7.000 kruna. Vještaci rekoše da su krasne i milozvučne.

To mijenje zastupa i kritičar u »Hrvatstvu«. Blagoslov je obavio... Fran Ž. Tadić, dekan i župnik u Lipovljanima. Prigodnu krasnu propovijed reče... Karlo Jerković, župnik u Orubici (64).

Podban Cuvaj sa cijelom pratnjom prenoćio u samostanu 13. kolovoza ili rujna 1909. (65).

Dne 13. rujna 1909. prenesao je g. Vjenceslav Holub naše samostanske orgulje u kapelu sv. Linarte. Samostan je prodao kapeli svoje stare orgulje za 1.000 kruna. Tu svotu odobrili su crkveni tutori Ivan i Stjepan Miškatović, a duhovni stol potvrdio. G. Holub je orgulje temeljito popravio... Male pako orgulje koje su bile u kapeli svetog Linarte prodane su kapeli... u Baćindolu za 100 kruna. Holub je i te popravio i postavio 17. rujna (68).

Sedamstogodišnjica franjevačkog reda proslavljena je u Cerniku svečanom trodnevnicom 6., 7., i 8. prosinca 1909. Prvi dan je propovijedao Pero Pavišić, župnik novogradiški. Zorno i dostojanstveno govorio je o zamašaju ove svečanosti te razložio osobitu naklonost Sv. Stolice prema franjevačkom redu. Drugi je dan propovijedao priznati i vješti pučki govornik, dekan i župnik u Starom Petrovom Selu, Stjepan šalić. Žarkom riječi i živim predavanjem prikazao je život i vjeru sv.

Franje... Treći je dan govorio Ante Messner, kateheta u Novoj Gradiški, o domoljubnom djelovanju franj. reda u Hrvatskoj, istaknuvši napose zasluge reda u požeškom i cerničkom kraju. Sva ova tri dana bila je crkva i do podne i po podne dupkom puna... Ispovjedilo se i pričestilo 2.400 duša. Osobito na Bezgrešno Začeće... bijaše naša dosta velika crkva premalena. .. O. Makarij... je na koncu razložio papinski blagoslov...

Potresno zapjeva o. Iso Ađić svojim sonornim i dubokim baritonom: Ispovjedam se... te je i nehotice i onaj pao na koljena koji možda nije mislio da se kaje i primi blagoslov... (67 — 68).

Zavjera mladeži presvetom Srcu Isusovom. 1910. na svetkovinu Srca Isusova rano ujutro počeo se narod kupiti. Školska mladež iz Baćindola došla je pješke sa svojim učiteljskim zborom. Isto tako školska 272

mladež iz Podvrškog. Svi se skupili u školi, te zajedno sa cerničkom djecom dođoše u crkvu. Crkva je bila dupkom puna. U 9 sati bila je svečana služba Božja i propovjed. Poslije svete Mise išla je procesija do kapelice svetog Roka. Jedan je glas bio da ovoliko naroda još nije nikada bilo u procesiji. Školske mladeži bilo je do 500. Svako je dijete imalo u ruci hrvatsku zastavicu, na bijeloj boji nacrtano Srce Isusovo.

Djevojčice u bjelini nosile su kip Srca Isusovog, mladići pako kip Srca Marijinog. Ta impozantna procesija išla je do kapelice svetog Roka, gdje je svečanim načinom obavljena zavjera... (71).

Dobra kršćanka... Agneza udova Sokić kupi lijepi križ i kip Srca Isusovog, pokloni komad svoga zemljišta na koje je postavila križ sa kipom, što je 26, lipnja 1910. svečano blagoslovljen (71). Taj je križ bio kraj ceste za Baćindol, blizu Edvara. Iza posljednjeg rata neki su ga srušili...

Dne 20. studenog 1910. svečano je blagoslovio obnovljene oltare svetog Križa i svetog Franje zagrebački gvardijan o. Rafael Rodić. Obnovu oltara izveo je g. Zoratti iz Maribora za 2.520 k (74).

Dne 11. srpnja 1911. na molbu samih žitelja sela Šagovine da se sagradi nova kapela, bje održana doprinosbena rasprava i zatvorena stara trošna kapela (77).

Dne 8. listopda 1911. blagoslov obnovljene kapele svetog Leonarda. Na uspomenu 400 godišnjice opstanka, zatim na uspomenu 200 godišnjice kako su franjevci prešli u današnji svoj samostan, dao je upravitelj župe obnoviti i bojadisati kapelicu svetog Linarte. Zidarske poslove preuzeo je domaći sin Mijo Luladžić. Crkvu je bojadisao slikar iz Koprivnice g. Josip Petree, Hrvat, pravaš za 500 kruna (79).

Dne 11. veljače 1912. o. Rafo Rodić, rođeni Šijak iz Nurkovca, blagoslovio je novi križni put u Cerniku. Slike su nabavljene iz Monakova. Orahovinu za rame dao je samostan. Izradio ih Matija Ornek za 10 kruna po stajalištu. Taj je novac sakupljen u jedan dan: našlo se 14 obitelji koje su platile svaka po jedno stajalište (81).

U travnju 1912. stavljena je nova ograda od žice oko vrta pred samostanom i onoga kraj crkve (82 — 83). — Zidar Mijo Luladžić pogodio pretresanje samostanskog krova po 8 filira za kvadratni metar. Pošto cijeli krov ima 2.600 kvadratnih metara, dobio je za svoj posao 208 kruna.

Crijepa je utrošeno za 80 kruna (83).

Dne 13. svibnja 1912. o . Silvester Muljević spakovao svoje stvari i otišao iz samostana. Kuda?! (83).

273

U oči Petrova 1912. oko 5 sati poslije podne počeše gruvati topovi da navjeste narodu... blagoslov novoobnovljenog velikog oltara svetog Petra. U 8 sati navečer crkva bijaše skoro dupkom puna... Sveti čin obavio je sam vizitator Konstantin Luzer. Poslije blagoslova izrekao je prigodno slovo o. Makarij koji je narodu protumačio zašto je stare kipove s novima zamjenio. Prijašnji kipovi bili su skoro sami Magjari: Stjepan, Ladislav, Mirko, Marija Terezija (?), Ludvig i Florijan. — Na samo Petrovo dolazile su procesije iz bližnjih župa te se skupilo toliko naroda te je bio jedan glas da toliko naroda još nije bilo na Petrovo u Cerniku. Moram primjetiti da se našem o. Vizitatoru, bratu Slovencu, dopala nošnja seljaka, osobito seljakinja. Pohvalio je i kolo koje je na Petrovo uistinu šaroliko (84 — 85).

Hrvatski rodoljub g. Marko Mileusnić, veleposjednik u Zagrebu, dao je preslikati sliku 12 mučenika Remetskih. Slikar, mladi hrvatski umjetnik g. Milan Kokotović, došao je u Cernik 3. studenog te je radio punih 18 dana. Radnja je vrlo dobro uspjela. Original je ostao u našoj Refektoriji, a svoju radnju Kokotović je odnesao u Zagreb. G. Marko Mileusnić pokloniti će tu sliku crkvi u Remetama (86 — 87).

Dne 11. siječnja 1913. poznata hrvatska tvrtka Dedić, Koch... postavila je bojadisani prozor koji stoji 480 kruna (90). To je prozor na pročelju crkve.

Klečanje prema odredbi nadbiskupa Bauera. Dne 14. siječnja na Ime Isusovo od 6 ujutro do 6 sati navečer bila crkva puna... i u ono doba dana, kad se svijet najviše bavi kod kuće, od 12 do 2 bilo je u crkvi najmanje 200 osoba koje su pred Presvetim Otajstvom molile krunicu, litanije i pobožno pjevale. Ispovjedilo se 1.200 duša. Osam je svećenika neprekidno ispovjedalo do 12 i pol sati. Osobita je vrijednost svega toga u tome što je narod to sve činio spontano, tek na kratku pobudu svojih svećenika. Uz to stigoše i braća svećenici iz cijele okolice da se javno poklone u jedinstvu s narodom Bogu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Utješan je bio prizor i dobar je primjer pružio narodu... Ni u samo vrijeme objeda nije klupa svećenička bila prazna. A da su svete Mise i propovijed te ine funkcije obavljene prema propisu okružnice samo se po sebi razumije. Taj je dan zaista dostojno manifestirala duša katoličkoga cerničkoga puka svoju iskrenu pobožnost. Nije bilo parada ni ophoda, glazbe ni topova... Nije mu smetalo što je zapao snijeg do koljena...

Klečanje je... ostavilo duboki utisak u našim dušama (90 — 91).

274

Veliki vihor... dne 13. travnja 1913. naneo je veliku štetu našem tornju. Sa sjeverne strane bacio je čitavu tablu... Potužim se o. Provincijalu Rafi Rodicu i umolim potporu k 1000. Drage volje obeća, nu pod uvjetom da samostan u svoje vrijeme povrati provinciji. Dakako da sam na to s veseljem pristao. Radnju je preuzeo Andrija Tomek, limar iz Nove Gradiške. Dne 5. lipnja poslije podne postavljena je jabuka i križ. Križ je postavljen ući pol sati. Odmah topovi zagruvaše i zvona zazvoniše... (92 — 93).

Pred Antunovo sgotovio je g. Zamuda, poslovođa kod Zorattija u Mariboru, oltar sv. Ante. Na samo Antunovo dozvolom... obavio je blagoslov sam predstojnik samostana. Naroda se sakupilo sa svih strana te si mu na licu čitao veselje i radost što je oltar sv. Ante obnovljen (93).

Dne 11. studenoga 1913. mjernik Šandor pregledao kapelicu u Banićevcu i pronašao da više nije za porabu te je odredio da se zatvori...

(94).

1914. čim je blagoslovljeno novo groblje (novi dio groblja), odmah smo izabrali mjesto i to kraj buduće kapelice, gdje će danas sutra mirno počivati naša braća. Načuo g. Strecha iz Požege da želimo podići spomenik i ogradu... te nam predočio nacrte i troškovnike. Mi izabrasmo najljepši. Spomenik (križ) i ograda stoje 926 kruna. Križ je blagoslovljen 3. svibnja (95).

Ratne bilješke i što je sve o. Makarije učinio za svoje župljane u vrijeme gladi vidi u općoj povjesti Cernika.

Dne 13. travnja 1915. i slijedeća dva dana bio je kongres definitora u cerničkom samostanu (101).

Proslava 700-godišnjice Porciunkule. 1916... zidine našeg samostana bile su svjedokom neviđene još slave u Cerniku. Ta rijetka spomenslava prvog u katoličkoj crkvi po nastojanju svetog Franje uvedenog obilatog oprosta bila je povećana time što je toga dana domaći sin o.

Viktor Tomlinović u našem hramu prinesao Gospodinu Bogu prvu svoju nekrvnu žrtvu... Ta dvostruka slava privukla je sa svih strana prostranog novogradiškog kraja hiljade pobožnog naroda da u ovim teškim vremenima nađu bar duševne utjehe ... Već u predvečerje ... šest svećenika nije bilo kadro da ispovjedi do 10 sati navečer sve raskajane duše, željne porciunkulskog oprosta. A sutradan! Već u tri sata ujutro orile su se naše ulice od pjevanja svetih pjesama, jer su sa svih strana dolazile procesije... Ispovjedalo se od pol pet ujutro do jedan sat po 275

podne, a ispovjedalo je 12 svećenika... Uza sva dozvoljena pomagala moralo je preko 300 ispovjeđenih u dva sata poslije podne odstupiti bez pričesti... Manuduktor (mladomisniku) bio je confrater cerničkog samostana kanonik Krunoslav Bešlić, propovjednik o. Makarij (111 — 112).

Koncem listopada 1916. navjestio je o. Makarij s propovjedaonice da želi podići na groblju ratnu kapelicu. Ta vijest je silno djelovala na narod. U ratnoj nevolji i skupoći sakupljeno je za tu kapelu u dva dana 5.000 kruna (113).

Cernik reformiran. Dne 2. prosinca 1918. odlučio je i zaključio provincijal da se cernički samostan reformira. Dne 10. prosinca dođoše naši feldkurati sa dekretima u Cernik. I to ... Klemento Veren kao gvardijan, Jozo Tinodi kao vikar, Gilberto kao kapelan. Mi smo crni samo gledali što se to oko nas sbiva. Tek 18. prosinca dobili smo od provincijala list gdje nam priobćuje da je samostan reformiran. Ujedno dispoziciju o.

Brune u čakovac i o. Celestina u Šarengrad. Zima blaga, Božić blatan i kišovit. Stara godina blatna, ali svejedno, veselo smo ju zaključili. Punctum! — To su zadnje riječi o. Makarija u kronici. Tako je završila povijest crnih fratara u Cerniku (122).

Drugom rukom zapisano je na istoj stranici (122): O. Makarije Križan otišao je na svoje novo odredište 20. siječnja 1919. u svojstvu predstojnika samostana u Šarengrad. — U Šarengradu je mogao biti najdulje do ljeta, jer je iste godine 24. listopada 1919. umro kao predstojnik samostana u Koprivnici. Bio je u 53. godini života i započeo 38. godinu redovništva. U nekrologu mu stoji: concionator eximius, mane gazo suffocatus exanimis in lecto inventus, izvrstan propovjednik, plinom ugušen nađen je ujutro u krevetu mrtav.

Križan je rođen u Požegi 8. travnja 1867. Krsno mu je ime bilo Đuro. U red je stupio 6. listopada 1882, filozofiju studirao u Földvaru, teologiju u Baji. Svečane zavjete položio je 24. travnja 1888. Iz Baje je stigao u Cernik 21. srpnja 1889. kao svršeni bogoslov i đakon (II, 194). Definitorij mu je na sastanku u Budimu 25. srpnja 1889. odredio dužnosti: propovjednik, kapelan, kataheta župski i na djevojačkoj školi (et scholae puellarum), protokolista (II, 1195). Dne 8. kolovoza 1889. odveo je gvardijan Adjut đakona Makarija u Zagreb. Ondje ga je u katedrali 11. kolovoza redio za svećenika biskup Franjo Gašparić, a slijedeći dan položio je jurisdikciju. Dne 15. kolovoza 1889. slavio je mladu misu u svom rodnom gradu Požegi u samostanskoj crkvi (II, 195). Godine 1890. premješten je iz Cernika u Požegu gdje je bio vikar čini se do 1900, kad ga je ćirilometodska uprava premjestila u Viroviticu. 1904. bio je predstojnik samostana u Šarengradu.

276

Izvori i literatura: Arhiv cerničkog samostana: dokumenti i prepisi dokumenata od 1800. do 1893 godine.

Barbarić o. Mladen, Bač, crtice iz njegove prošlosti, Franjevački Vijesnik 1936, svibanj — lipanj, str. 164 — 178.

Bator Mato, O. Mladen Barbarić, Obavijesti Hrvatske franjevačke provincije ... 1975, 4.

Catalogus Religiosorum provinciae S. Ioannis Capistranensis pro anno 1790, Essekini.

Csevapovich P. Gregorius, S. M. Catalogus Provinciae Capistranae, Budae 1823.

Csevapovich P. Gregorius, Recensio ... Provinciae S. Ioann. a Capistrano .., Budae 1830.

Franjevački Vijesnik 1936, rujan ,— listopad, O. Mladen Barbarić (posmrtni članak).

Kikić Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Zagreb 1971: Vujević Stjepan (83 — 85).

Kerkvarić p. Solan (posmrtno pismo provincijalnog vikara p. Kuzme Brinnich od 6. travnja 1880. štampano na 6 stranica (arhiv).

Nekrolozi . . .

Pavičić Nikola, Kroz Gospinu Hrvatsku, Zagreb 1943 (Smoljanović).

Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernekensis I, II i III. Šematizmi kapistranske provincije (mnogi) od 1833. godine dalje. Četiri posljednja kapistranca rođena u cerničkoj župi Grgić pater Aurelijan, rodio se 21. svibnja 1848. u Sagovini, u red stupio u Baču 23. rujna 1867, filozofiju studirao u Iloku (1868—1870), teologiju u Baji, svečane zavjete položio 4. listopada 1871, ređen je za svećenika 10. kolovoza 1873. U tabulama se i šematizmima već od novicijata označuje kao organista. Iza mlade mise ostao je u Cerniku kao propovjednik, kapelan i organista (II, 129 i 130), ali je umro e morbo ptisis (od sušice) prema kronici već 10. rujna,a prema nekrologu 8. listopada 1874. Natus autem est in filiali parochiae huius Sagovina. Navršio je tek 26 godina, u redu živio 7 godina.

Marić Pater Erazmo, rodio se u Cerniku 31. prosinca 1845, krsno ime bilo mu je Julije, u red je stupio 22. rujna 1863, teologiju je studirao u Vukovaru, svečane zavjete položio 5. siječnja 1868, svećenički red primio 8. kolovoza 1869. Iste godine ostaje u Cerniku kao propovjednik i kapelan, slijedeće godine dodaje mu se dužnost protokoliste i pomoćnika samostana (coadjutor conventus. — 1872. premješten je iz Cernika u Našice (II, 121, 123, 125, 127). — 1875. (najkasnije) odlazi u Ilok, 1877. u Mohač, u sva tri mjesta kapelan i kateheta župe, nekad i protokolista (Ilok). — 1880. dolazi u Brod (protokolista), 1881. postaje ondje vikar, diskret, nadsakristan, drži nagovore braći, magister communitatis, spiritual i protokolista. Poginuo je 17. siječnja 1883. na blagdan svetog Antuna Opata vraćajući se sa susjedstva (e vicinis). Sam je upravljao konjima. Konji su se uplašili, kola odletjela u jarak, a kočijaš izgubio život (Ipseque equos regens his consternatis currus in fossam conjicitur, auriga contra vitam perdidit). Navršio je samo 37 godina, u redu živio nešto više od 19 godina.

Matković pater Bono, rođen u Cerniku 5. siječnja 1870, krsno mu je ime bilo Antun, u red je stupio 4. rujna 1885, filozofiju studirao u Földvaru, teologiju u Baji svečane zavjete položio 6. siječnja 1891, svećenički red primio 2. kolovoza 1892. Zadnje dvije godine teologije (1890 — 1892) završio je na bečkom sveučilištu. — Prvu godinu svećeništva bio je kapelan i kateheta na djevojačkoj školi u Vukovaru, protokolista. Od 1893 — 1897. svakako je u Földvaru, predaje filozofiju, nauk vjere, latinski jezik i književnost, ujedno je vicemagister klerika, 1895: SS. Theologiae Lector approbatus, ali predaje nauk vjere,

277

fiziku, latinski i književnost. 1897: naslov isti predaje filozofiju, nauk vjere, latinski. . . diskret, magister klerika, ceromonija, spiritual. U novonastaloj ćirilometodskoj provinciji prvo mjesto bilo mu je Požega gdje je bio kateheta na djevojačkoj školi. — 1904. bio je predstojnik samostana u Jastrebarskom, 1913. gvardijan i upravitelj župe u Vukovaru.

Umro je kao gvardijan i upravitelj župe u Našicama (i bivši definitor) 16. veljače 1915. navršivši 45 godina, u 30. godini redovništva. Nekrolog kaže da je bio: strenuus disciplinae custos, strogo je zahtjevao disciplinu. Matković je bio jedan od onih kapistranaca koji su prihvatili reformu franjevačkog reda uvedenu po papi Leonu XIII. Šimić pater Emil, rodio se u Cerniku 9. siječnja 1869. Krsno ime bilo mu je Mihajlo.

U red je stupio zajedno s Matkovićem 4. rujna 1885. Prema šematizmima njegovo prvo redovničko ime bilo je Blaž sve do 1893, istom 1894. Aemilius. Filozofiju je završio u Földvaru, teologiju u Baji. Već od prve godine filozifije on je vice-organista i organista.

Svečane zavjete položio je 3. veljače (na Blaževo) 1890. Ređen je za svećenika 21. lipnja 1892. Dok Matkovićeva mlada misa u kronici nije ni spomenuta, Šimićevu je gvardijan Adjut Spaček zabilježio: Na Petrovo 1892. prikazao je svemogućem Bogu prvu žrtvu svete Mise član (alumnus) naše kapistranske provincije i rođeni Cerničanin pater Emil Šimić.

Mlada je misa proslavljena na trošak samostana (II, 204). Prvo mjesto bilo mu je u Brodu gdje je prve godine orguljaš i protokolista, druge već i vikar, diskret uz drugo, treću godinu već je u Našicama vikar i orguljaš, četvrtu još i kapelan i kateheta na školama u Našicama i u Motičini, petu dolazi iz Našica u Cernik 9. kolovoza 1897. za kapelana, katehetu i orguljaša. Pod ćirilometodskom upravom postaje 1900. uz drugo i vikar u Cerniku. Godine 1904. nalazi se u Vukovaru. Inače se u cerničkoj kronici češće spominje, najviše kao vikar sve do 1915. kad je premješten i 9. rujna otputovao u Čakovec. Umro je kao predstojnik samostana u Kloštru Ivaniću 29. ožujka 1927. s navršenih 58 godina života i 41 redovništva.

Franjevci umrli u Cerniku između 1807. i 1955. godine 1807. 3. svibnja: Đurković pater Jakob, apoplexia tactus, 53 g. 9. svibnja: Jurković pater Jakob a Cernik, apoplexia tactus, 53 godine (opisan među franjevcima Cerničanima 18. st.).

1812. 18. veljače: Vitkovlć pater Bono a Svi Sveti (Sesvete), 58 godina, 1812. 16. ili 17. listopada: Katić Pater Mihajlo, opisan među cerničkim gvardijanima. 1814. 6. svibnja: živanović pater Ivan, Dalmatinac, Član provincije Presvetog Otkupitelja, 36 godina, nekoć gvardijan samostana svete Marije u Sinju, pobjegao od Francuza koji su ga osudili na smrt.

1817. 16. prosinca: Tomašinić brat Kapistran a Čuntić, 73 godine, 50 godina redovništva.

1818. 11. studenoga: Gruičić pater Ivan a Brod, isluženi propovjednik, aktivni konzultor provincije, 68 godina, 48 redovništva.

1819. 17. ožujka: Kuharović (Kuliarović) brat Andrija.

1823. 11. travnja: Platzregen zavjetovani brat Vinko.

1828. 1. rujna: Kolar pater Emerik a Mohacs, 77 godina, 59 red.

1828. 15. prosinca: Rzebaum pater Prokopije.

1830. 24. siječnja: Paška pater Luka.

1830. 16. svibnja: Silaba brat Juniper, kuhar.

1830. 26. rujna: Matković pater Remigije, opisan među franjevcima Cerničanima rođenim u 18. stoljeću.

278

1833. 1. ožujka: Sutinger (požeški nekrolog Suntiger) brat Romuald.

1833. 22. (požeški: 23.) svibnja: Popp pater Siksto.

1834. 27. veljače: Kovačević pater Hugo, član cerničke samostanske zajednice, umro u Slobodnici.

1839. 2. studenoga: Kerkvarić (Požeški: Kervarić) pater Aleksandar ab Osijek, vikar, 44 godine.

1841. 12. (požeški: 13.) svibnja: Remitska pater Franjo a Plzenj, 47 godina.

1846. 21. travnja: Metz pater Venancije a Vysoke Mysto, češka, 63 godine, 43 redovništva.

1847. 31. ožujka: Feldhofer brat Mauricije a Brixen, vrtlar i kuhar, 46 godina, 23 redovništva.

1847. 7. travnja: Kühnel brat Egidije a Zdar, Češka, krojač, 46 godina, 18 redovništva.

1847. 25. rujna (27. rujna 1849. prema požeškom): Szöllöszy brat Benedikto, a Zala Egerzeg.

1856. 13. srpnja: Radović brat Stjepan a Mohacs, sakristan i orguljaš, 47 godina, 28 redovništva.

1858. 13. ožujka: Terzić pater Luka a Požega, 55 godina, 37 red.

1863. 8. travnja: Vražić pater Ilija ab Ilok, bio je tajnik, konzultor i definitor provincije, apoplexia tactus, opisan među cerničkim gvardijanima.

1871. 12. travnja: Đurić pater Martin a Vrbova, član požeške samostanske zajednice, opisan među cerničkim gvardijanima, spomenik na grobu do danas sačuvan.

1871. 23. svibnja: Rastović pater Andrija a Szent Endre, isluženi profesor, 78 godina, 50 redovništva. Nadgrobni spomenik sačuvan do danas pokraj spomenika patra Martina Đurića.

1872. 24. prosinca: Matheka brat Emeran a Prambachkirchen, Ober-Oesterreich, kuhar, 49 godina, 23 redovništva.

1873.. 5. siječnja: Štefić pater Blaž a Vinkovci, 51 g., 33 red.

1874. prema kronici: 10. rujna, prema nekrologu: 8. listopada: Grgić pater Aurelijan a Šagovina, opisan među franjevcima rođenim u cerničkoj župi.

1878. 10. lipnja: Templer pater Eustahije a Topolja, umro kao gvardijan i upravitelj župe u Cerniku.

1879. 11 svibnja: Smoljanović pater Petar Alkantarski (Ivan Krstitelj) a Pleternica, dvostruki jubilarac, 83 godine, 63 redovništva (opisan među cerničkim gvardijanima).

1879. 3. srpanj: Budimac pater Gabrijel (Josip) a Baja, 72 godine, 53 redovništva. Većinu svećeničkih godina proveo u Cerniku.

1883. 3. travnja: Rodić pater Rafael (Ilija) a Nurkovac, 74, 53.

1885. 13. prosinca: Benišić pater Ernest a Vukovar (opisan među cerničkim gvardijanima).

1913. 12. rujna: Jerković brat Arkadija (Mihajlo) a Ramljane, sakristan, 67 godina, 40 redovništva.

1919. 11. veljače: Hauman brat Rogerije a Budapest, nađen u sobi ugušen dimom i plinom od zapaljenih krpa, 66 ,45.

1942. 5. ožujka: Šot pater Marko Krizin, doktor oba prava, 54 , 26.

1948. 9. rujna: Šurina pater Franjo Solan a Lipnica, dobar propovjednik i pučki misionar, 71 godinu, 53. red., 47 svećenik.

1951. 26. prosinca: Glažar brat Jakob a Trsat, 81, 55.

1955. 2. prosinca: Kramarić brat Kajo, a Bednja, krojač, sakristan, uzoran redovnik, 72 godine, 43 godine redovništva.

279

ZAKLJUČNA RIJEČ Dobri poznavaoci naše franjevačke povijesti naći će u ovoj knjižici mnogo toga što oni već odavno znadu. Da sam za njih pisao, imala bi ova knjižica daleko manje stranica. Njih zanima samo ono što još nije nigdje objavljeno, a vrijedno je da se objavi kao novi prilog našoj domaćoj franjevačkoj povijesti. U tom slučaju naslov bi ove knjižice morao biti: Nešto iz cerničke franjevačke kronike, nešto iz cerničkog franjevačkog arhiva. Trebalo bi znati načiniti dobar izbor. Trebalo bi taj izbor vrijednoga nadopuniti građom iz kronika i arhiva mnogih drugih samostana koji su nekad s cerničkim samostanom bili jedna franjevačka provincija. Vjerojatno bi se još dosta toga našlo i u biskupijskim arhivima i barem na prvim stranicama Spomenica i matica mnogih župa u Slavoniji i Ugarskoj. Naišlo bi se na podatke koji se tiču kojeg cerničkog franjevca. Međutim ja te podatke nisam pokupio. Da sam obilazio samostane, župe, arhive, morao bih često prekidati svoje redovite svećeničke dužnosti. Zato neće biti nikakvo čudo, ako historičari-stručnjaci u ovoj knjižici ne nađu mnogo zadovoljstva. Ovdje sam iz cerničke kronike i arhiva iznosio samo ono što je izravno franjevačko. Ostalo bi trebalo biti objavljeno u knjizi pod naslovom: Povijest Cernika. Ova je knjižica napisana u prvom redu za vjernike koje zanima povijest cerničkih fra­ njevaca. Malo tko je od njih bio u mogućnosti da si nabavi ili da pročita dosad izdana djela iz naše franjevačke povijesti. Zato njima nije dosta napisati: u Kobašu, u Dvorišću bio je franjevački samostan od... do...

Treba znati što je bosanske franjevce dovelo u Slavoniju i zašto su oni bili potrebni Slavoniji prije njezina pada pod Turke. Nije dosta reći kratko: Kad su Turci osvojili Slavoniju u 16. stoljeću bosanski su fra­ njevci krstareći po Slavoniji tražili vjernike i vodili brigu za njih. Treba navesti koliko je poznato, šta su sve podnosili, šta su sve poduzimali da njihova briga za duše obuhvati sve vjernike. Nije dosta napisati: U 17. stoljeću spominju se ti i ti cernički župnici. Svakoga više zanima u kakvim su prilikama onda živjeli i djelovali svi slavonski pa i cernički franjevci, kakve su progone morali izdržati i u kakvim su to borbama zajedno s drugim sudjelovali. Mnoge bilješke navedene iz kronike 18. i 19. stoljeća mogu izgledati suvišne, bezvrijedne, tričave. .. Meni se ipak čini da i po njima imamo bolji uvid u stvarnost i ljudskost redovničkoga života. Isto to može se reći i o osobnim podacima nekih franjevaca. Tu se vidi na što sve mora redovnik biti pripravan i čime se kadkad mora 280

baviti radi zajednice u kojoj živi. Ako u ovoj knjižici ima mnogo toga što je javnosti već poznato, štampano i objavljeno, to je zato da se u poznato uvede ono što nije poznato, da se ukaže na prisutnost cerničkih franjevaca u onome što se o franjevcima već znade, da se ono što izlazi u javnost prvi put nađe kao novorođenče među starijima u obitelji. Ne može se govoriti o novorođenčetu, a da se ne govori i o obitelji koja ga je dala. Ako ih ima koji obitelj dobro poznaju, samo dijete im je nepo­z­ nato, neka znadu da ih ima mnogo više koji tek žele saznati ono što oni znadu. Uostalom i cernički franjevci živjeli su za svoju provinciju.

Cernik, 1. rujna 1979.

Mladen Barbarić o Cerniku Tamo dođe god. 1891. Kao odličniku provincije i starijemu čovjeku bilo dano na volju, da si odabere ćeliju. On si odabra jednu s pogledom na samostanski voćnjak i vinograd, odakle mu priticao ne samo svježi i okrepljujući zrak za zdravlje tjelesno, već i vruci melema duševnoga.

Ta u lijepoj tamošnjoj prirodi gledao je on, iako u vrlo malom, djela ruku najsavršenijega bića i i Boga, u samoći i zabiti, punoj poezije, a narušenoj samo glasovima nedužnih stvorenja, vidio je malu sliku raja.

Još kada je bio u Brodu, i kada je oko htjelo da zaplovi beskrajnom daljinom, tražeći Onoga u kome se jedinome ljudsko srce smiriti može, rado je ono počinulo na plavoj Motajnici, lijepoj gori, što se nedaleko Broda iz Bosne ruši u Savu. Pa gle i ovdje, u Cerniku, iako nešto dalje, vidio je ovu lijepu planinu s prozora u hodniku samostana, po kojem je redovito u stalno vrijeme šetao ili se moleći, ili s kojim bratom razgovarajuć.

(Biografija o. Ive Rodića, str. 43 — 44).

Vrlo sam rado boravio kao gvardijan 1903. u Cerniku, zdravom ugodnom mjestu, jer sam još kao mladi misnik izlijetao u okolišna sela, gdje je živio toli prostodušni narod, da je svoje svećenike štovao kao viša bića, nagovarajući ih sa »oci«. (Fragmenti iz autobiografije, str.

17).

God. 1903. bio sam predstojnikom samostana u Cerniku, lijepom, ubavome, a meni osobito milom mjestu, jer sam tamo počeo djelovati u vinogradu Gospodnjem kao mladi svećenik te da je bilo na moju, radio bih ondje i do večeri života, a cernička bi trava bila zadnji pokrov na mom humku. (Fragmenti iz autobiografije).

281

DODATAK

DODATAK

OD GODINE 1900. DO GODINE 2011.

FRANJEVCI IZ CERNIKA Fra Petronije Pajtler, svećenik, 23. travnja 1912. + Zagreb, 8. svibnja 1945.

Fra Vitomir Alasić, časni brat, 11. rujna 1934.

Fra Berislav Đurić, svećenik, 28. ožujka 1940. + Varaždin, 10. veljače 2008.

Fra Željko Paurić, svećenik, 16. veljače 1947.

Fra Inocent Mikić, svećenik, 22. lipnja 1947. + Francuska, 12. svibnja 1978.

Fra Ivan Mikić, svećenik, 1. veljače 1949. + Našice, 19. veljače 2008.

Fra Tomislav Vuk, svećenik, 13. listopada 1949.

Fra Josip Poleto, svećenik, 25. listopada 1949.

Fra Zdravko Lazić, svećenik, 23. siječnja 1966.

Fra Vjekoslav Lazić, svećenik, 31. svibnja 1976.

UMRLA BRAĆA U SAMOSTANU od 1955-2011.

Fra Mamerto Margetić, časni brat, (21.08.1995.)

Fra Hugo Zajec, svećenik (12.10.1997.)

Fra Julije Jančula, svećenik (15.03.1998.)

GVARDIJANI I UPRAVITELJI ŽUPE U CERNIKU NAKON 1900. GODINE Od 1900. do prosinca 1918. upravitelji samostana u Cerniku nose titulu “predstojnici”, a nakon 1918. su “gvardijani”.

1900. p. Solan Matković 1902. p. Mladen Barbarić 1903. p. Antun Marinović 1906. p. Adjut Spaček 1907. p. Makarije Križan 1918. p. Klement Veren (od 18. prosinca 1918. u cerničkom samostanu su reformirani redovnici.)

282

SADAŠNJI POSTAV SAMOSTANSKOG BRATSTVA Fra Ante Perković, gvardijan i župnik Fra Drago Radelić. vikar i župni vikar Fra Tomica Hruška, sakristan Fra Nenad Meter, župni vikar Fra Marino Kuzminski, ekonom i župni vikar 283

DODATAK

1921. p. Jozo Tinodi 1922. p. Klarencije Klarić 1927. p. Ignacije Ivak 1930. p. Anaklet Zadravec 1933. p. Eugen Kukina 1939. p. Danijel Novak (gvardijan je do veljače 1940. a p. Eugen Kukina upravlja župom) 1940. p. Eugen Kukina (od 9. veljače do 27. rujna 1940. vrši dužnost gvardijana i župnika) 1940. p. Fulgencije Pondeljak 1942. p. Eugen Kukina (20. travnja 1945. napušta Cernik, a u njegovoj odsutnosti do 20. rujna 1945. samostanom upravlja p.

Mohor Horvat) 1945. p. Klarencije Klarić 1951. p. Anzelmo Banić 1954. p. Tomislav Andrašec 1960. p. Emil Crnković 1966. p. Bruno Breški 1972. p. Kruno Kašnar (upraviteljem župe je ostao p. Bruno Breški) 1975. p. Trpimir Leko 1978. p. Emil Crnković 1981. p. Daroslav Miklaušić 1984. p. Darko Kupres 1987. p. Vjenceslav Janjić 1996. p. Franjo Tomašević 2002. p. Josip Grubišić 2008. p. Ante Perković

DODATAK

CRKVA SV. LEONARDA (LINARTE) • Godine 1751. na mjestu drvene crkve Sv. Leonarda podiže se nova zidana crkva koju narod zove Sv. Linarta. U spomen na prvo franjevačko gnijezdo u cerničkom kraju ova se crkva, premda izvan naselja, dobro održavala gotovo 200 godina. U njoj se održavaju službe Božje i hodočasti k čudotvornom izvoru.

• 1952. g. crkva Sv. Leonarda potpuno je napuštena, inventar je pohranjen u Franjevačkom samostanu, a objekt, koji je postao opasan za vjernike, prepušten je zubu vremena.

• 1952.-1990. g. jednom se godišnje hodočastilo na Linartu, a povremeno su vjernici sa svojim patrima uređivali okoliš i kod zdenca postavljali drveni križ.

U proslavi 400-te i 200-te obljetnice 1911. franjevci su uredili crkvu.

Ruševnoj i gotovo nestaloj crkvi pristupilo se temeljitoj obnovi 2000. godine pod vodstvom o. Franje Tomaševića, župnika i gvardi­ jana. Drevni oltar je popravio i uredio fra Jeremija Kolednjak. Na tornju je zvono koje zvoni na struju i dnevno zvoni na Pozdravljenje. Blagoslovio ju je mons. Antun Škvorčević, biskup, 28.5.2001. godine.

Okoliš uređuju umirovljenici s područja župe, a subotom kroz ljeto se služi sveta misa.

284

DODATAK

NOVICIJAT U CERNIKU Nakon osnutka naše Provincije sv. Ćirila i Metoda, kuća novicijata bila je na Trsatu, Vukovaru, Baču, Krapini te od 1954 – 1975. godine u Cerniku. Smješten u zapadnom dijelu samostana, koji je prije nekoliko godina uređen za duhovne vježbe (dvokrevetne sobe sa sanitrarnim čvorom.) Cernik je u svemu bio pogodno mjesto za ovu tako važnu godinu u formaciji mladog redovnika, u ostvarivanju njegova poziva.

Prikladno za molitvu i rad, na što bi se trebali naviknuti oni koji žele moliti i raditi. U novicijat se redovno dolazilo poslije završenog drugog razreda klasičke gimnazije, a neki i sa završenom srednjom školom.

Dok je novicijat bio u Cerniku Provincija je imala procvat i osulo du­ hov­nih zvanja. Dugogodišnji magister novaka bio je o. Stanko Banić (1954.-1964.), naslijedio ga je o. Tomislav Tomiša (1965.-1969.), a njega o. Bernardin Šulj (1970.-1973.). Zadnji u Cerniku bio je o. Slavko Bulaja (1974.-1975.), o. Nedjeljko Slišković bio je pomoćnik u zadnjim godinama o. Stanku Baniću.

285

DODATAK

Novicijat je počeo sa sedam novaka i kulminirao je sa dvadeset­ dvojicom, da bi se sa četvoricom ugasio.

1954. – 55.

1955. – 56.

1956. – 57.

1957. – 58.

1958. – 59.

1959. – 60.

1960. – 61.

1961. – 62.

1962. – 63.

1963. – 64.

1964. – 65.

7 novaka 10 12 15 12 17 13 11 17 19 22

1965. – 66.

1966. – 67.

1967. – 68.

1968. – 69.

1969. – 70.

1970. – 71.

1971. – 72.

1972. – 73.

1973. – 74.

1974. – 75.

19 19 15 16 10 17 19 7 5 4

SAMOSTAN I FRATRI U HRVATSKOM DOMOVINSKOM RATU Cernička župa pa i sam Cernik bio je na crti obrane od srpske agresije i shodno tomu imao je teške dane. Premda nije palo ni jedno selo (filijala) u ruke neprijatelja ipak su razorne granate uništile mnoge kuće, crkve i nekoliko ljudi.

Crkva je pogođena s nekoliko pogodaka, a samostan je “dobio” pogotke u kvadrat, u južni dio samostana i dvorišne zgrade. Tom je prigodom ra­njen gvardijan o. Vjenceslav Janjić (30. prosinca 1991.), na sreću ne pogibeljno. Još su ponegdje vidljivi tragovi ubojitih gelera.

Pogođene su kapele u Cerničkoj Šagovini i Giletincima.

286

DODATAK

BIBLIJSKO-ARHEOLOŠKA MUZEJSKA IZLOŽBA U FRANJEVAČKOM SAMOSTANU CERNIK I OSTALO VRIJEDNO KULTURNO BLAGO Stalna »Biblijsko-arheološka muzejska izložba« Hrvatske franje­ vačke provincije Sv. Ćirila i Metoda smještena je i djeluje u okviru franjevačkog samostana u Cerniku. Nastala je nastojanjem Cerničanina dr. fra Tomislava Vuk, profesora na Fakultetu za biblijske znanosti i arheologiju u Jeruzalemu, koji je prikupio i znanstveno obradio izloške, priredio legende i fotografsku dokumentaciju te postavio izložbu.

Izložba je službeno otvorena 2005. godine.

Posjet po dogovoru s osobljem samostana (tel. 035-369-043, faks 035-369-002; mail: fra.cernik@ofm.hr).

Izložba ima općekulturni te religiozno-pedagoški karakter. Uz odgovarajuće vodstvo primjerena je i školskoj mladeži, te se kao takva nalazi na službenom itineraru školskih ekskurzija. Posjećuje je godišnje više od stotinu školskih i drugih grupa iz domovine i inozemstva, te mnogi zainteresirani pojedinci i manje skupine.

287

DODATAK

Posjet izložbi uvršten je i u nastavni program biblijskih predmeta na nekoliko hrvatskih teoloških fakulteta. Tako izložba služi rastu znanja i opće kulture, a svojim prikazom porijekla i razvoja monoteističkih religija – židovstva, kršćanstva, posredno i islama – doprinosi i razumijevanju i suživotu u kulturnoj i religioznoj raznolikosti. Ukoliko se radi o stalnom postavu, i to s toliko širokim i raznolikim sadržajem takvog usmjerenja, izložba je jedinstvena, ne samo u Hrvatskoj nego zapravo i u svjetskim razmje­rima.

Izložba je smještena u dvije velike prostorije, od kojih prva ima povijesno-arheološki karakter, te daje uvid u povijesni životni kontekst naroda i ljudi od kojih je ponikla Biblija kao djelo religiozne i lite­ rarne kulture. Djelomično daje uvid i u današnji izgled Svete zemlje, naročito četiriju glavnih novozavjetnih mjesta: Betlehema, Nazareta, Kafarnauma i Jeruzalema. Time ona može poslužiti i za adekvatnu pripravu putovanja i hodočašća onamo, odnosno za obnovu uspomena i produbljivanje stečenih znanja i dojmova. Taj dio podijeljen je na tematske jedinice, s kronološkim slijedom izložaka, a sastoji se od autentičnih predmeta sa šireg područja drevnog Bliskog istoka, od paleolitika pa do ranog arapskog doba (8.-9. st. po Kr.), te opisnih tekstova i upotpunjujuće fotografske dokumentacije.

288

Cernik, 9. kolovoza 2011.

prof. dr. Tomislav Vuk, OFM

289

DODATAK

U drugoj prostoriji prikazana je povijest prenošenja biblijskog teksta, od najstarijih rukopisa pa do najnovijih znanstvenih izdanja.

To uključuje pretiske gotovo svih važnijih biblijskih kodeksa. Prvi dio odnosi se na biblijski tekst na originalnim jezicima – hebrejskom, aramejskom i grčkom – i u starim prijevodima. Drugi dio slijedi povijest biblijskog teksta u hrvatskom narodu i jeziku, te time doprinosi poznavanju temelja hrvatske pismenosti i kulture. Obuhvaća faksimilna izdanja mnogih starih rukopisa, potom tiskanih izdanja (uključujući pretiske inkunabula) na glagoljici i zapadnoj ćirilici (bosančici). Sadrži ogromnu većinu objavljenih hrvatskih lekcionara te sva relevantna i cjelovita izdanja Biblije, od najstarijih do najnovijih.

Izložba se kontinuirano upotpunjava i razvija, posljednji važni dodaci uvršteni su u srpnju 2011. Upotpunjena je popratnom stručnom knjižnicom (oko 3000 naslova, u stalnom porastu), slikovnim arhivom (oko 7000 dijapozitiva te preko 100.000 digitalnih fotografija) te (zasad skromnom) multimedijalnom zbirkom.

Uz franjevački samostan (1728.-1784.) nalazi se i neočekivano lijepa barokna crkva (1736.-1745.), a samostan posjeduje i vrijednu knjižnicu od oko 4000 svezaka, s dvije inkunabule, više rijetkih knjiga iz 16.-18. st., te hrvatskih i slovenskih rijetkih knjiga objavljenih prije 1850.

Posjeduje i zbirku umjetnina s 469 registarskih jedinica; ona uključuje barokna djela iz samostanskog inventara te zbirku suvremene umjetnosti (kataloški obrađena, ali zasad smještena u prikladno uređenom depou). Kod te zbirke radi se većinom o djelima regionalnih, ali i drugih umjetnika (sveukupno 221). Posebno su brojna djela Ferdinanda Kulmera (30, u raznim tehnikama), koje je on sam poklonio samostanu svog rodnog mjesta, kao i djela (skulpture i duborezi) uvaženog hrvatskog naivnog kipara Josipa Bićanića, koji je živio i djelovao u Cerniku. U zbirku su uključene i 62 umjetničke slike iz donacije muzealca Antuna Bauera.

DODATAK

KALVARIJA Premda je krovište samostana obnavljano 2002. godine, radi ratnih zbivanja učinjeno je to brzo, kako se tada moglo pa je bilo potrebno temeljitije saniranje krovišta samostana pa i crkve nad svetištem.

Sredstvima nadležnih ministarstava, Provincije i samostana uređeno je krovište cijelog južnog i zapadnog krila samostana te krovište nad cijelim Svetištem.

Ideja da se uz naše brdo postavi Križni put ili Kalvarija traje već duže vremena. Prošle je godine Križni put otvoren, a ove, uz proslavu jubileja, definitivno dovršen i uređen. Početak je iz samostanskog dvorišta, u “cik-cak” obliku nižu se postaje do prvih hrastova gdje dominira veliki križ kao dvanaesta postaja i u silaznom dijelu završava sa Božjim grobom. Sama bi crkva trebala biti uskrsna postaja. Ovo je djelo učinjeno darovima vjernika i donatora za pojedinu postaju.

290

DODATAK

FILIJALE CERNIČKE ŽUPE Baćindol Crkva u Baćindolu je udaljena 6,4 km od cerničkog samostana na cesti Cernik Požega. Nekada se zvao Stara Bukovica.

Crkva je posvećena sv. Mariji Magdaleni, a slavi se i sv. Blaž. Na mjestu već druge drvene kapele podignuta je 1846-1849. zidana. Obnavljana 1882. i 1902., a 1998. uređena je kakva je danas. Dimenzije: dužina 16,90 m, širina 7,20 m, a visina 6,90 m.

Banićevac Crkva u Banićevcu udaljena od cer­ ničkog samostana 11,7 km. Podno Bijelog brijega desno uz cestu za Požegu. Spomi­ nje se kapela sv. Martina uz groblje već 1730. Kapela je napuštena zbog ruševnosti, a 1934. godine gradi se nova u središtu sela na čast sv. Ivanu apostolu. Obnovljena je 1996. Unutarnje dimenzije: dužina 12,50 m, širina 6,50 m, visina 7.50 m.

Opatovac U selu se spominje kapela već 1758. godine. Kapela sv. Roka nalazi se podno brijega tridesetak metara od ceste u središtu sela a od cerničkog samostana udaljena je 9 km. Podignuta 1897. godine. Posljednji puta obnovljena 1998. godine. Dimenzije: d. 13,65 m, š. 6,05 m, v. 6,40 m.

291

DODATAK

Podvrško Staro povijesno mjesto, pod jednim od vrhova Psunja pa odatle i ime Podvrško. Godine 1403. ima kapelu sv.

Jakova, a 1765. godine spominje se drvena kapela sv. Šimuna i Jude. Sadašnja kapela izgrađena je 1926. godine uz put blizu raskrižja nešto niže od stare drvene koja je srušena. Temeljito obnovljena 2008. godine. Udaljena je od cerničkog samostana 13.1 km. Dimenzije: d 15,15 m, š. 5,95 m, v. 5.45 m.

Giletinci Staro mjesto naslonjeno za vjerničke potrebe na kapelu sv. Leonarda koja im je blizu. Današnja kapela na mjestu stare koja je bila mala i zidana prijesnom ciglom uzidana je nova i veća 1967-71. godine. U domovinskom ratu pogođena je granatom i poslije popravljena. Temeljita obnova bila je 2009. godine Posvećena je sv. Mateju apostolu. Udaljena je od cerničkog samostana 3.6 km. Dimenzije: d. 10,30 m, š. 5.,50 m, v. 5 m.

Cernička Šagovina Staro mjesto. Gotovo iz 13. st. Na stare kapele sagrađene 1873. sazidana je nova 1911. godine. Održavana je do Domovinskog rata u kojem je bila stradala i obnovljena 1995. godine. Posvećena je kao i prijašnje sv. Luki. Udaljena je od cerničkog samostana 7.9 km. Dimenzije: d. 12,5 m, š.

5,30 m, v. 6 m.

292

Selo na cesti Cernik-Strmac. Do Domovinskog rata pretežno pravoslavni živalj. Preprodajom i zamjenom kuća sa Hrvatima iz BiH selo je postalo većinsko katoličko. Nema kapele nego se bogoslužje vrši u staroj školi u središtu sela udaljenoj od cerničkog samostana 4.6 km.

Cernička Mala Nekada zasebno mjesto između Cer­ nika i Gradiške. Sada je spojeno na obje strane i dijelom pripada Cerniku, a dijelom Novoj Gradiški. U donjem dijelu ima kapelu sv. Vida, a u gornjem samo križ na raskrižju.

293

DODATAK

Šumetlica

DODATAK

POGOVOR U 2011. godini navršava se nekoliko velikih obljetnica značajnih za Cernik, cerničke franjevce i samostan, te crkvu sv. Leonarda, ili sv.

Linarte kako ju nazivaju Cerničani. U Kronici Franjevačkog samostana u Cerniku ljetopisac je zabilježio: Dne 8. listopada 1911. blagoslov obnovljene kapele svetog Leonarda. Na uspomenu 400 godišnjice opstanka, zatim na uspomenu 200 godišnjice kako su franjevci prešli u današnji svoj samostan, dao je upravitelj župe obnoviti i bojadisati kapelicu svetog Linarte…

Dakle 2011. godine je: – 500 godina štovanja i crkve sv. Linarte i 100. obljetnica obnove i blagoslova iste crkve te 10. obljetnica zadnje cjelovite obnove, –

300. obljetnica sadašnjeg Franjevačkog samostana u Cerniku.

Prošlo je 30 godina kako je tiskana knjiga o. Julija Jančule Franjevci u Cerniku, te su sadašnji cernički franjevci, braća o. Julija, na čelu s gvardijanom fra Antom Perkovićem odlučili tiskati obnovljeno izdanje ove knjige, kako bi i današnje generacije vjernika i stanovnika cerničke župe mogli upoznati svoje korijene i život franjevaca i vjernika na ovim prostorima kroz stoljeća. O. Julije u pogovoru piše: Ova je knjižica napisana u prvom redu za vjernike koje zanima povijest cerničkih franjevaca.

Pa tako je i predajemo u vaše ruke!

U ovom izdanju ispravili smo stvarne pogrješke koje su nastale kod tiskanja 1980. godine, a nismo dirali u autorski tekst, niti ispravljali na suvremeni hrvatski jezik, jer to onda više ne bi bilo djelo o. Julija Jančule.

Ovdje stavljamo opasku za tekst na str. 93. – 95. gdje u opisu drvene crkve vizitatora Đure Dumbovića postoji stvarna pogrješka kada piše da je crkva «u obliku četverokuta sa svoja 4 tornja». Vjerojatno je došlo do zabune u prepisivanju, jer smatramo da se taj opis odnosi na dvorac koji ima četiri kule ili kako u izvješću stoji «tornja», a da je ili sam vizitator ili neki prepisivač pomiješao podatke pa je došlo do «četverokutne crkve sa četiri tornja». Iz teksta na spomenutim stranicama vidi se da su već prije i drugi autori prenosili takav opis, što znači da nije o. Julija kao autora i prevoditelja latinskog teksta.

294

Novac Forinta bio je prvenstveno do 1892. g. srebreni novac = 20 groša = 100 novčića do 1780. g., a potom do 1876. g. 60 krajcara, te opet 100 novčića.

Groš do 1780.g. = 3 krajcara Marijaš = 17 krajcara Krajcar (x) (križar) = 1,67 novčića Kruna = novac koji je 1900. g. zamijenio forintu u odnosu 1 forinta = 2 krune.

Filir (Heller) = sitan novac, 100 filira 1 kruna.

Mjere za dužinu i površinu Hvat (fat) = 6 stopa = 1,9 m. Četvorni hvat = 3,6 m² Stopa (cipela) = 32 cm Geometrijska (četvorna) stopa = 1000 cm² Jutro katastarsko = 1600 četv. hvata = 0,58 hektara Jutro (staro) slavonsko = 2000 četv. hvata Kosac (kosa) = 1200 četv. hvata Kopač (motika) = 275 četv. hvata Mjere za težinu, prostor i tekućine Akov = 56 l.

Osmak = 7,75 l.

Pinta = 0,47 l Oka = 1,41 l ili 1,54 kg Centa = 100 funti = 56 kg Funta (libra) = 0,56 kg

Mato Batorović, Ilok

295

DODATAK

Dodajemo ovdje neke mjere i novčane vrijednosti koje se nalaze u tekstu, kako bi čitateljima olakšali razumijevanje pročitanog teksta.

DODATAK

POVJESNIČAR CERNIKA o. JULIJE JANČULA (1913. + 1998.)

Otac Julije rođen je u Markovcu Našičkom 1. listopada 1913. godine od oca Ivana i majke Ane r. Dubovicki. Na krštenju dobiva ime Antun. Osnovnu školu pohađao je u Našicama i Markovcu, četiri niža razreda gimnazije u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, a ostala četiri razreda završio je u Franjevačkoj gimnaziji u Varaždinu. U novicijatu je bio na Trsatu od 29. kolovoza 1929. do 6. rujna 1930. godine, kada je položio prve zavjete. Bogoslovni fakultet pohađao je i završio u Zagrebu od 1933. do 1938. godine. Za svećenika je zaređen 1. kolovoza 1937. godine u Varaždinu. Na jednom mjestu o. Julije bilježi: “meni je prije viših redova savjetovano da prijeđem u braću laike”. Od ređenja do dolaska u Cernik o. Julije je službovao u Čakovcu, Virovitici, Koprivnici i Kloštru Ivaniću.

U svojem životopisu iz 1942. godine o. Julije bilježi “Dne 24. IV. 1939. nastupio sam dužnost duhovnog pomoćnika i vjeroučitelja na seoskim osnovnim školama župe Cernik, a dne 1. XI. 1941. premješten sam odredbom preč. o. Provincijala na župu Šarengrad, da vršim iste dužnosti.”

U Cermik se o. Julije vraća iz Šarengrada u kolovozu 1942. godine, gdje ostaje uz prekid 1969. do 1972. godine, kada je u Požegi, sve do smrti 15. ožujka 1998. godine.

O. Julije bio je zauzeti pastoralni djelatnik po velikoj cerničkoj župi, a Tabulama – rasporedu službi stoji: Kapelan, kateheta, župski vjeroučitelj, kroničar, duhovnik Katoličke Akcije (1940.), magister braće (1948.), voditelj konferencija (1953.) redoviti ispovjednik novaka (1954.), i knjižničar (1958.). Godine 1969. Tabula o. Juliju bilježi službe: kapelan i vjeroučitelj, ispovjednik novaka i sestara, kroničar, knjižničar.

O. Julije Jančula bio je pravi narodni fratar, sve svoje pastoralne službe obavljao je pješice. Prostranu cerničku župu prošao je uzduž i poprijeko. Uvijek je rado sa svakime pripovijedao. Bio je mnogima vjeroučitelj i ispovjednik. Uz svoj dušobrižnički rad o. Julije se bavio proučavanjem lokalne i slavonske, te franjevačke prošlosti. Vizitator o.

296

Djela o. Julija Jančule 1. Povijest Cernika. 1955. Strojopis ima 159 strana.

2. Štetno ponavljanje jedne Waddingove i Hueberove pogreške u našim šematizmima i povijesnim radnjama. 1971. Strojopis ima 78 strana.

3. Franjevci u Cerniku. Slavonska Požega, 1980.

4. Povijest Cernika i cernička samostanska kronika. Slavonska Požega, 1980.

5. Cernik u staroj i novoj Jugoslaviji. 1984. Strojopis 495 strana.

6. Predturska povijest Našica. Zavičajni muzej, Našice, 1996.

Suradnja u Obavijestima Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, Zagreb: Pok. fra Kajus Kramarić. 1956., br. 2. str. 17 – 18.

Da plodovi naših pučkih misija budu trajni... 1958., br. 12. str. 109 – 113.

Za oslobođenje od povjesničarskih grešaka (o povijesnim netočnostima u Waddingovim Analima.). 1974. br. 6. str. 319 – 321.

Prvi pokušaj franjevaca da dođu u Ugarsku. 1974. br. 7. str. 395 – 398.

Blaženi fra Ivan de Plano Caprini, otac Ugarske franjevačke provincije. 1974. br. 8. str. 463 – 467.

Anno 1234: Provincijal franjevaca u Ugarskoj. 1975. br. 1. str. 31 – 34.

Minister Fratrum Minorum Provinciae Strigoniensis. 1975. br. 3. 188 – 191.

Da živi spomen na dra Stjepana Doppelhamera! 1975. br. 3. str. 200 – 202.

Anno 1239: Provincia Hungariae. 1975. br. 4. str. 237 – 239. (Anonimno) Tko je bio prvi provincijal Ugarske Provincije? 1975. br. 5. str. 282 – 285.

Djelovanje ugarskih franjevaca među Kumanima. 1976. br. 3. 189 – 194.

Slava tebi, glasu Gospodnji. Marija, Split, II./1964. br. 6. str. 270 – 271.

Batorović, Mato, Jančula, Julije. Banatska kuga 1736. - 1741. X. Naučni sastanak Naučnog društva za istoriju zdravstvene kulture Vojvodine, Zrenjanin, 1979.

Marijanske crkve i štovanje Gospe u Slavoniji prije Turaka. Sudbina nepoznata.

Mato Batorović, Ilok

297

DODATAK

Gabrijel Jurišić 9. srpnja 1981. godine među ostalim je zapisao: “... Treba pohvaliti i rad o. J. Jančule - njegove dvije knjige o Cerniku koje će za mnoge vjernike biti ugodno i korisno povijesno i religiozno štivo.”

Cernik mu se odužuje nazivajući jednu ulicu njegovim imenom.

DODATAK

STATISTIKA OBITELJI U ŽUPI 2011. Župna kartoteka 2010/11.

Mjesto

ulica Đurićeva

Državni popis 2011.

obitelji

članova

kućanstva

stanovnici

1603

58

152

138

344

Potočna

40

123

Požeška

163

440

Svetog Roka

84

241

Školska

10

30

CERNIK UKUPNO

493

1330

567

Baćindol

121

388

131

379

Banićevac

61

227

69

222

Frankopanska Cernik

Cernička Šagovina

107

339

114

311

Giletinci

+ Rikavica

78

258

80

266

Opatovac

106

360

104

331

Podvrško

83

301

93

292

85

217

1243

3621

Šumetlica Nova Gradiška

59

187

Cernička

38

97

Mala

20

55

Požeška

26

92

1195

3634

ŽUPA UKUPNO Do 7 godina

178

7 - 15

333

8

8

15 - 21

276

41

7

21 - 30

410

82

6

30 - 50

863

130

5

50 - 65

687

209

4

65 - 80

550

178

3

iznad 80

198

268

2

Bez datuma rođenja

146

235

1

298

Broj obitelji

Broj članova

SLIKE: Naslovna: Pročelje crkve i dio samostana u Cerniku, Foto Verson, Nova Gradiška 1979. Četvrta strana korica: Kapela svetog Leonarda izvan Cernika (Foto Tonka, Zagreb 1923) Kapela svetog Šimuna i Jude u Podvrškom (Foto Tonka 1923), drvena, sama se srušila prvih godina iza drugog svjetskog rata.

U tekstu: Kapela svetog Roka u Cerniku (Foto Tonka 1923), sagrađena na mjestu gdje su 1730. još bile vidljive ruševine nekog samostana i crkve, strana 21.

Ivanagićevi potpisi na dvjema njegovim knjigama, Foto Verson, Nova Gradiška 1979, strana 106 i 107.

Nekadašnji oltar svetog Roka, sada oltar svetog Antuna u cerničkoj crkvi, Foto Paulik, Nova Gradiška, strana 138.

Oltar svetog Franje, Foto Paulik, strana 140.

Kapela Marije Magdalene u Baćindolu, Foto Tonka 1923, str. 229.

Kapele svetog Andrije u Drežniku i svetog Roka u Opatovcu, Foto Tonka 1923, strana 259.

Slike u dodatku (str. 282-298): fra Ante Perković, fra Tomislav Vuk i samostanski arhiv.

299

SADRŽAJ

Strana Uvodna riječ — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 5 ŠESNAESTO STOLJEĆE — — — — — — — — — — — — — — — — —

7

Franjevački samostan u Kobašu (1504 — 1532) — — — — — — — — — Franjevački samostan u Dvorišću (1507 — 1543) — — — — — — — — Godišnji sajam u Cerniku na svetog Franju — — — — — — — — — — Bosanski franjevci bili su tu i pod turskom vladom — — — — — — — Kako su bosanske franjevce u Slavoniji progonili kalvini — — — — — Samostan u Velikoj — — — — — — — — — — — — — — — — — — — Bosanski franjevci pojačavaju brigu za Slavoniju — — — — — — — — Sudjeluju u slavonskim ustancima protiv Turaka — — — — — — — —

7 17 18 22 28 31 33 37

SEDAMNAESTO STOLJEĆE — — — — — — — — — — — — — — — 38 Novi progoni — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — Nabožna pučka književnost — — — — — — — — — — — — — — — Organizacija pastoralnog rada — — — — — — — — — — — — — — — Kako je došlo do svađe bosanskih franjevaca s ostalim svećenicima? — — — — — — — — — — — — — — — — — — — Vizitatori koji su svađu podjarivali — — — — — — — — — — — — — Slijedi izravni napadaj na cerničkog župnika — — — — — — — — — — Tko je cerničku lipu proglasio Kažotićevom? — — — — — — — — — — Čija je Slavonija? — — — — — — — — — — — — — — — — — — — Slavonci za Benlića, protiv Maravića — — — — — — — — — — Zagrebački biskup utočište Slavonaca — — — — — — — — — — Slavonski franjevci u otvorenoj pobuni — — — — — — — — — — Zagrebački biskup jedini podržava slavonske franjevce — — — — Borbe biskupa Ogramića — — — — — — — — — — — — — — — Slavonski franjevci između dvije vatre — — — — — — — — — — Odluka je pala — — — — — — — — — — — — — — — — — — Cernički župnici u 17. stoljeću — — — — — — — — — — — — — — — Cerničanin pater Mihajlo Klačić — — — — — — — — — — — — — — U slobodi i nadi — — — — — — — — — — — — — — — — — — — —

39 40 40 41 43 45 48 56 59 60 64 65 67 71 75 76 83 85

OSAMNAESTO STOLJEĆE — — — — — — — — — — — — — — — — 90 Graditelji prve drvene crkve svetog Petra — — — — — — — — — — — 90 Dvanaest mršavih godina (1711 — 1723) — — — — — — — — — — — 96 300

Posljednji predstojnici cerničke rezidencije — — — — — — — — — — 96 Paunović pater Mihajlo (1723 — 1726) — — — — — — — — — — — — 96 Ivanagić Kutjevac pater Andrija (1726 — 1729) — — — — — — — — — 105 Pripreme za gradnju samostana — — — — — — — — — — — — 110 Počinje gradnja samostana — — — — — — — — — — — — — — 112 Sokolić pater Nikola (1729 — 1730) — — — — — — — — — — — — — 113 Iz Dumbovićeva izvještaja — — — — — — — — — — — — — — 114 O starim crkvama (De antiquis Ecclesiis) — — — — — — — — — 116 Statistike župe (De populo) — — — — — — — — — — — — — — 118 Gvardijani prvih dvadeset godina (1730 — 1750) — — — — — — — — 119 Paunović prvi gvardijan cerničkog samostana (1730 — 1732) — — — — 119 Franko pater Franjo (1732 — 1734) — — — — — — — — — — — — — 121 Simić pater Franjo (1734 — 1735) — — — — — — — — — — — — — — 121 Paunović kustos provincije Bosne Srebrene (1732 — 1735) — — — — — 122 Patačić hvali franjevce — — — — — — — — — — — — — — — 122 Patačić franjevce napada — — — — — — — — — — — — — — — 123 Dioba provincije 1735 — — — — — — — — — — — — — — — — — — 126 Paunović pater Mihajlo (1735 — 1738) — — — — — — — — — — — — 127 Kašić pater Bartol (1738 — 1739) — — — — — — — — — — — — — — 129 Sanković pater Stjepan (1739 — 1740) — — — — — — — — — — — — 129 Blažević pater Pavao (1740 _ 1741) — — — — — — — — — — — — — 130 Paunović pater Mihajlo (1741 — 1743) — — — — — — — — — — — — 130 Katić pater Gašpar (1743 — 1745) — — — — — — — — — — — — — — 131 Žličarev opis nove crkve u Cerniku — — — — — — — — — — — 131 Veliki oltar — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 132 Sekulić pater Antun (1745 — 1747) — — — — — — — — — — — — — 134 Žilčarev opis oltara Majke Božje, svetog Roka i propovjedaonice — — — — — — — — — — — — — — — 135 Iz Dumbovićeva izvještaja 1746 — — — — — — — — — — — — 137 Statistika cerničke župe 1746 — — — — — — — — — — — — — 137 Paunović pater Mihajlo (1747 — 1750) — — — — — — — — — — — — 139 Četiri preostala oltara — — — — — — — — — — — — — — — — 139 Završetak Žličarevog opisa i smrt Paunovića — — — — — — — — — — 142 Gradnja crkve svetog Leonarda — — — — — — — — — — — — — — 144 Žepčević pater Bernardin (1750 — 1751) — — — — — — — — — — — 144 Šišljagić pater Mihajlo (1751 — 1752) — — — — — — — — — — — — 145 Benačić pater Andrija (1752 — 1755) — — — — — — — — — — — — — 145 Početak gradnje istočnog krila samostana — — — — — — — — — 146 Markovići mjesto Petraša — — — — — — — — — — — — — — — — 147 301

Stopić pater Stjepan (1755 — 1756) — — — — — — — — — — — — — 147 Benačić pater Andrija (1756 — 1757) — — — — — — — — — — — — — 147 Teško razočaranje slavonskih franjevaca — — — — — — — — — 147 Samostanski kroničar prvi puta u Novoj Gradiški — — — — — — 148 Matijević pater Jakob (1757 — 1760) — — — — — — — — — — — — — 148 Kanonska vizitacija 1758 — — — — — — — — — — — — — — — 149 Martinković pater Franjo (1760 — 1763) — — — — — — — — — — — 154 Kanonska vizitacija 1761 — — — — — — — — — — — — — — — 154 Mandikić pater Hijacint (1764) — — — — — — — — — — — — — — — 155 Milošević pater Marko (1764 — 1765) — — — — — — — — — — — — 157 Nova Gradiška i Zapolje oduzeti franjevcima— — — — — — — — 157 Spomen oduzetih filijala u knjizi »Primitaka«— — — — — — — — 159 Alasić pater Jakob (1765 — 1766) — — — — — — — — — — — — — — 159 Junašević pater Pavao (1766 — 1770) — — — — — — — — — — — — 160 Kanonska vizitacija 18. rujna 1769. — — — — — — — — — — — 161 Zetović pater Ivan (1770 — 1772) — — — — — — — — — — — — — — 163 Slunsky pater Benedikto (1772 — 1775) — — — — — — — — — — — — 163 Perišanović pater Lovro (1775 — 1776) — — — — — — — — — — — — 164 Curić pater Petar (1776 — 1778) — — — — — — — — — — — — — — 165 Posveta crkve 17. srpnja 1777. — — — — — — — — — — — — — 165 Schuh pater Zaharija (1778 — 1780) — — — — — — — — — — — — — 167 Iz izvještaja kanonske vizitacije 1780. — — — — — — — — — — 168 Tadijanović pater Marko (1780 — 1781) — — — — — — — — — — — 168 Stojanović pater Josip (1781 — 1782) — — — — — — — — — — — — — 169 Hungar pater Silvester (1782 — 1783) — — — — — — — — — — — — 170 Mandikić pater Hijacint (1783 — 1788) — — — — — — — — — — — — 170 Hungar pater Silvester (1788 — 1789) — — — — — — — — — — — — 173 Katić pater Mihajlo (1789 — 1794) — — — — — — — — — — — — — 175 Mandikić pater Hijacint (1794 — 1797) — — — — — — — — — — — — 177 Katić pater Mihjalo (1797 — 1800) — — — — — — — — — — — — — 178 Bilješke o franjevačkim školama u Cerniku — — — — — — — — — — 180 Profesorij ili gramatička škola — — — — — — — — — — — — — — — 181 Studium Philosophiae — — — — — — — — — — — — — — — — — 184 Studij moralne teologije — — — — — — — — — — — — — — — — — 185 Franjevci — braća kirurzi — — — — — — — — — — — — — — — — 188 Braća koja su se istakla kao dobri majstori — — — — — — — — — — — 190 Barokna umjetnost 18. stoljeća u cerničkom samostanu — — — — — — 191 Franjevci rođeni u Cerniku ili u cerničkoj župi — — — — — — — — — 193 302

U 18. stoljeću umrli su u Cerniku franjevci... — — — — — — — — — — 201 Franjevački samostan u Staroj Gradiški — — — — — — — — — — — — 209 Franjevci rođeni u Staroj Gradiški — — — — — — — — — — — — — 213 Franjevci umrli u Staroj Gradiški — — — — — — — — — — — — — — 215 OD GODINE 1800. DO 1918. — — — — — — — — — — — — — — — 217 Ivić pater Vid (1800 — 1803) — — — — — — — — — — — — — — — 218 Gaković pater Dominik (1803 — 1804) — — — — — — — — — — — — 219 Katić pater Mihajlo (1804 — 1806) — — — — — — — — — — — — — 219 Varšić pater Toma (1806 — 1809) — — — — — — — — — — — — — — 220 Katić pater Mihajlo (1809 — 1810) — — — — — — — — — — — — — 220 Sat na crkvenom tornju 1809. — — — — — — — — — — — — — 220 Kulundžić pater Adam (1810 — 1812) — — — — — — — — — — — — 221 Liščević pater Andrija (1812 — 1813)— — — — — — — — — — — — — 222 Oršić pater Stjepan (1813 — 1815) — — — — — — — — — — — — — 222 Kulundžić pater Adam (1815 — 1816) — — — — — — — — — — — — 222 Ninković pater Silvester (1816 — 1817) — — — — — — — — — — — — 223 Kulundžić pater Adam (1817 — 1820) — — — — — — — — — — — — 223 Blažević pater Anzelmo (1820 — 1821) — — — — — — — — — — — — 223 Lukačević pater Bonaventura (1821 — 1823) — — — — — — — — — — 223 Ninković pater Silvester (1823 — 1832) — — — — — — — — — — — — 224 Novi vinograd 1829. — — — — — — — — — — — — — — — — 225 Strižan pater Sigismund (1832 — 1835) — — — — — — — — — — — — 226 Smoljanović pater Petar (1835 — 1842) — — — — — — — — — — — — 227 Đurić pater Martin (1842 — 1843) — — — — — — — — — — — — — 228 Vražić pater Ilija (1843 — 1850) — — — — — — — — — — — — — — 228 Gradnja nove crkve u Baćindolu — — — — — — — — — — — — 230 Markovići se povlače u Ugarsku — — — — — — — — — — — — 236 Gradnja novog pjevališta, uklonjena dva oltara — — — — — — — 236 Uklonjen veliki oltar, sakristija i oratorij — — — — — — — — — 236 Benišić pater Ernest (1850 — 1851) — — — — — — — — — — — — — 237 Haulik na svoj imendan u Cerniku — — — — — — — — — — — 237 U Bosni se pjevaju hrvatske budnice — — — — — — — — — — — 238 Kralj pater Teodor (1851 — 1852) — — — — — — — — — — — — — — 239 Klasanović pater Marko (1852 — 1853) — — — — — — — — — — — — 240 Vražić pater Ilija (1853 — 1859) — — — — — — — — — — — — — — 240 Novi veliki oltar 1858. — — — — — — — — — — — — — — — 242 303

Kerkvarić pater Solan (1859 — 1866) — — — — — — — — — — — — 243 Smoljanović pater Petar (1866 — 1877) — — — — — — — — — — — — 249 Templer pater Eustahije (1877 — 1878) — — — — — — — — — — — — 252 Vujević pater Stjepan (1878 — 1885) — — — — — — — — — — — — — 253 Spaček pater Adjut (1885 — 1900) — — — — — — — — — — — — — 255 Matković pater Solan (1900 — 1902) — — — — — — — — — — — — — 260 Barbaric pater Mladen (1902 — 1903) — — — — — — — — — — — — 262 Marinović pater Antun (1903 — 1906) — — — — — — — — — — — — 265 Spaček pater Adjut (1906 — 1907) — — — — — — — — — — — — — 267 Križan pater Makarije (1907 — 1918) — — — — — — — — — — — — 268 Crkva obojena 1908. — — — — — — — — — — — — — — — — 270 Nove orgulje 1909. — — — — — — — — — — — — — — — — — 271 Crkva svetog Leonarda obojena 1911. — — — — — — — — — — 272 S velikog oltara skinuti kipovi madžarskih kraljeva 1912. — — — 273 Četiri posljednja kapistranca rođena u cerničkoj župi — — — — — — — 277 Franjevci umrli u Cerniku od 1807. do 1955. — — — — — — — — — — 278 Zaključna riječ — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 279 DODATAK OD GODINE 1900. DO 2011. — — — — — — — — — — — — — — — 217 Franjevci iz Cernika — — — — — — — — — — — — — — — — — — 282 Umrla braća u samostanu od 1955-2011. — — — — — — — — — — — 282 Gvardijani i upravitelji župe u Cerniku nakon 1900. godine — — — — 282 Sadašnji postav samostanskog bratstva — — — — — — — — — — — 283 Crkva sv. Leonarda (Linarte) — — — — — — — — — — — — — — — 284 Novicijat u Cerniku — — — — — — — — — — — — — — — — — — 285 Samostan i fratri u Domovinskom ratu — — — — — — — — — — — — 286 Biblijsko-arheološka muzejska izložba u Franjevačkom samostanu Cernik i ostalo vrijedno kulturno blago — — — — — — — — — — — — 287 Kalvarija — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 290 Filijale cerničke župe — — — — — — — — — — — — — — — — — — 291 Pogovor — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 294 Povjesničar Cernika o. Julije Jančula (1913. + 1998.) — — — — — — — 296 Statistika obitelji u župi 2011. — — — — — — — — — — — — — — — 298 Slike — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 299 Sadržaj — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 300 304