Matko marušic živijeti u zupi radobilji by Mesic

Matko Marušić /ŽIVJETI U ŽUPI RADOBILJI

MEDICINSKA NAKLADA – ZAGREB BIBLIOTEKA POSEBNA IZDANJA Matko Marušić /ŽIVJETI U ŽUPI RADOBILJI

Autor: Matko Marušić Autor crteža: Joško Marušić Urednica: Anđa Raič

Tekstovi u ovoj knjizi bili su objavljeni u „Radobilji“, listu Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u omiškoj zagori, u razdoblju od 2000. do 2004. godine. Crteže je napravio Joško Marušić, a s dopuštenjem su preslikani iz „Slobodne Dalmacije“, te jedan iz „Vijenca“.

Lektura i korektura: Anđa Raič Slog i prijelom:

Naslovnicu oblikovala: Andrea Knapić

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 643555 ISBN 978-953-176-363-9

Matko Marušić

ŽIVJETI U ŽUPI RADOBILJI

MEDICINSKA NAKLADA

ZAGREB, 2007.

Sadržaj Živjeti u župi Radobilji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 Zašto volimo Hr vatsku?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .41 Suradnja s Hrvatima u iseljeništvu . . . . . . . . . . . . .49 Odgoj djece . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .61 Izlazak i zabava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .79 O novcu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85 Upis na Medicinski fakultet . . . . . . . . . . . . . . . . . . .93 Turizam u Radobilji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .97 Zašto živimo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .103 Solin, 4. listopada 1998. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .109

Do go vo rilo se 13 mudra ca da sva ki do ne se gli ne ni vrč vina, da sve vino uliju u jedan veliki vrč i za jedno piju i mudru ju. No, jedan je po mislio da on mo že do ni je ti vo du, ko ju dru gi u velikom vrču neće ni vidjeti niti osjetiti. Tako je mislio i drugi i treći i – svi. Pa su svi donijeli vodu, ulili je u veliki vrč i onda je – šutke pili. Kineska priča

Budemo li drugima vodu u vino lijevali, i sami ćemo je piti. Matko Marušić

Živjeti u župi Radobilji Intelektualci i domovina Već je deset godina otkako je Hr vatska samostalna, a hrvatski intelektualci slobodni oživotvoriti sve svoje stoljećima potisnute domoljubne snove. No čini se da se intelektualci pretežno bave politikom, a država na brzinu krpi rupe gorućih problema. Dotle nerazvijeni krajevi postaju još nerazvijeniji, prazni još prazniji, svi gradovi osim Zagreba propadaju, a on raste u propast. Svuda neobrađena polja, tvornice koje ne rade, i kuće u kojima se ne živi. Osim Trga bana Jelačića, sve je provincija. Kako će procvjetati Knin, tko će živjeti na selu, što će raditi u Požegi, što je budućnost za Šibenik? Svi samo kritiziraju državu i od nje traže izravnu pomoć u gotovini ili barem u oslobađanju od poreza, doprinosa za zdravstvo, za kulturu, za ceste, za sve ono što upravo njima treba. Zamišljao sam da će nebrojeni hr vatski intelektualci, stručnjaci svih profila i znanja, čim dođe sloboda, navaliti s prijedlozima kako i što napraviti da se ostvari onaj bolji život zbog kojega i jesmo čeznuli za slobodom. No, dosad nisam susreo nijedan konkretan plan razvoja ni države kao cjeline niti nekoga kraja ili mjesta koje bi kome bilo

Matko Marušić

posebno drago, možda stoga što je podrijetlom odanle, ili što je upravo taj kraj primjer gdje njegovo znanje može dati najbolji savjet. Što rade stručne komore, zavičajna društva, strukovne udruge, četiri hr vatska sveučilišta, Matica hr vatska, a nadasve – što radi Hr vatska akademija znanosti i umjetnosti? Zar doista ne možemo nego za državni novac, za koji državni činovnici ne mare, napisati planove koji ničemu ne služe? Župa Radobilja Umjesto zapravo političke rasprave o ulozi intelektualaca u razvoju Hr vatske, odlučio sam napisati plan razvitka jedne župe za koju malo tko zna, a oni koji je znaju – znaju da je nerazvijena do beznadnosti i zaboravljena i od onih koji tamo žive. To je župa Radobilja, skup od nekoliko sela u Dalmatinskoj zagori, između Omiša i Imotskoga. Župa Radobilja je povijesni, crkveno-zemljopisni pojam područja koje obuhvaća sela Katune, Kreševo, Žeževicu, Zadvarje, Blato, Opanke i Grabovac. (Katuni označavaju posve male pastirske kuće, Kreševo bitku, Žeževica kavgu, Zadvarje je dano kome za dar, Blato je blato, Opanci opanci, a grab kržljavo stabalce – najvažnije tamošnje raslinje.) Taj kraj poznajem dobro, a držim da je zamišljanje njegova razvitka i budućnosti primjer posla kojega bi se dragovoljno trebali prihvatiti hr vatski stručnjaci. Župu stoga ovdje ne ću opisivati niti ću o njoj iznositi podatke, jer ovo ne pišem

Živjeti u župi Radobilji

kako bih je komu predstavio nego da upozorim da takvim poslom valja prekriti svaki djelić Hr vatske. Svrha rasprave Rečene zamisli stoga ne moraju nužno biti shvaćene kao bezuvjetna stručna stajališta. Ona su samo simboličan poziv na domoljubno i konkretno promišljanje budućnosti. Ovisno o svojoj vrijednosti i prihvaćanju od strane onih na koje se odnose, te zamisli mogu doživjeti vrlo različitu sudbinu. U najboljem slučaju mogu potaknuti brojne korisne akcije i bitno pridonijeti kvaliteti života u Župi, ili barem poslužiti kao poticaj drugima koji će bolje i zrelije razumijevati teškoće i stvarati zamisli. Nekoga mogu podsjetiti na kakvo zanemareno pitanje, a nekoga će možda tek nasmijati. U jedno sam, međutim, siguran: u hrvatskoj slobodi i demokraciji došlo je vrijeme da svaka sredina sama odlučuje o svojemu životu i svojoj budućnosti. No, pritom joj dra govoljno i s ljubavlju trebaju pomo ći najugledniji hr vatski stručnjaci, ponajprije oni koji rade u već navedenim ustanovama. Ova je rasprava podijeljena na opća razmatranja, kakva su uvijek i pretpostavka i osnova svake vrste predlaganja, i na prijedloge konkretnih akcija koje bi, na temelju procjene opće situacije, bilo najbolje i moguće provesti u Radobilji. Upravo na planiranju posve konkretnih akcija, a napose u njihovu izvođenju, padaju zaključci većine naših sastanaka. Zato sam predložene akcije u odjeljku „Mogućnosti

Matko Marušić

konkretnog djelovanja” podijelio u tri skupine: one koje su male i mogu se odmah izvesti, one nešto veće koje traže više vremena i napora te, naposljetku, na one koje bi doista zasjekle u srž naših problema i širom otvorile vrata boljemu životu, ali ne vidim načina da se brzo ostvare. Uvijek sam naveo i logične izvoditelje projekata. Pokušao sam definirati i uloge glavnih institucija našega kraja – općinske administracije, crkve i škole. Ako se moja otvorenost kome ne svidi ili čak koga i uvrijedi, neka mi oprosti. Život me naučio da bez otvorenosti i jednostavnoga izražavanja planovi ostaju nejasni, a djela ne dovršena. Bude li kritika ove rasprave svoje argumente gradila samo na boljim zamislima, onda ne će biti važno tko je što predložio, pa ni tko je gdje pogriješio. Opća strateška razmatranja Kao što sam već rekao, bez osnovne a opće slike problema i odnosa prema njemu, ne može se govoriti o konkretnim rješenjima. Stoga najprije opća stajališta. Zašto bi čovjek živio u župi Radobilji?

Napredak čovječanstva zasnovan na tzv. zapadnoj civilizaciji (sloboda naroda i pojedinaca, blagostanje, demokracija, ljudska prava) toliko je velik i toliko je preplavio i Hr vatsku da se mora otvoreno reći: ljudi više ne trebaju i ne smiju negdje živjeti zato što ne poznaju bolje ili im bolje nije dostupno, nego zato što to žele, što drže da je to za

Živjeti u župi Radobilji

njih najbolje. Prošla su vremena nepismenih polugladnih seljaka koji nemaju kamo otići pa zato žive u Radobilji. Isto tako, ni od koga se ne može tražiti da negdje živi zato što je to dobro za Domovinu, što je to vojno, strateški, gospodarski ili populacijski važno. Neko se ozemlje danas osvaja ili oživljava samo stvaranjem uvjeta za dobar život. U župi Radobilji ljudi trebaju živjeti zato što im je tamo dobro i što tamo vole živjeti više nego igdje drugdje na svijetu. Živjeti u obitelji

Život u župi Radobilji ne može se i ne smije osnivati na tome da muškarci odlaze na rad tako daleko da svaki dan ne mogu biti sa svojom obitelji. Živjeti bez obitelji besmisleno je i teško, a živjeti razdvojen od obitelji koja postoji još je nepovoljnije i teže. Ako gastarbajtersko vrijeme i nije još prošlo, takav način življenja valja što prije dovršiti. Ne poznajem primjerene sociološke analize, ali znam da je on našim ljudima i njihovim obiteljima donio mnogo nevolja i stradanja, a ne samo tuge zbog razdvojenosti. Ljudi moraju moći ovdje zasnovati obitelj i prehranjivati je radom koji se također odvija ovdje i time im omogućuje da se svaki dan podvečer vrate kući. Radobilja nije grad

Godine 1920. živjelo je u Radobilji oko 300 stanovnika na četvornom kilometru, premda su procjene bile da

Matko Marušić

je za dane uvjete optimum 30 (Nejašmić, 1998., usmeno priopćenje). Danas se gustoća stanovnika brzo smanjuje, što većinu domoljuba iskreno užasava. No pritom se zaboravlja da je današnja gustoća naseljenosti još uvijek iznad 30 stanovnika po kilometru četvornom i da ne proturječi rečenoj procjeni da više stanovnika tu i ne može živjeti. Prema tome, demografska situacija nije alarmantna već normalna. Ona zapravo odgovara mojoj tvrdnji da ljudi ne trebaju živjeti tamo gdje ne mogu (lijepo) živjeti. Radobilja je prigradsko područje

Na 40 km od „najlipšega grada na svitu”, 10 km od najljepšega mora na svijetu, 20 km od Omiša i 30 od Trilja ili Sinja, na putu za nedaleke Imotski i Vrgorac i blizu Makarsku, Radobilja je nedvojbeno prigradsko područje. To je stajalište polazište svih mojih daljih izvoda. To ne znači da Župa nije ni grad ni selo, nego da jest i grad i selo. Srećom, dakle, nije ni predgrađe ni industrijska zona, ni trgovačko središte na nekoj izvangradskoj ledini, ni daleka tvornica hrane, ni stočna farma, ni pustinja zanimljiva za kakve posebne turiste. Radobilja je prigradsko područje gdje žive ljudi koji mogu raditi i u Splitu. Ako neki profesori u školi u Šestanovcu mogu iz Splita ili Omiša putovati na posao u Šestanovac, mogu i oni iz Šestanovca putovati na posao u Split (45 km) ili Omiš (25 km). Da je još u nekim dijelovima malo bolja cesta, Radobiljani bi

Živjeti u župi Radobilji

bili bliže središtu grada nego bogati Amerikanci iz bilo kojega američkoga grada. Posebna strateška razmatranja – uloga lokalnih institucija u organizaciji života Navest ću bitne civilizacijske funkcije ključnih institucija koje postoje u ovome kraju. Tih je institucija dovoljno i ne treba osnivati nove. A zadatak im je uvijek isti: napraviti u Radobilji život tako privlačnim da na jednom kilometru četvornom sretno i zadovoljno živi 30 stanovnika. Jer ako tako nije, ili ne može biti, i te institucije to ne mogu ili ne će učiniti, onda nam i ne trebaju. Općinska vlast

U slobodi i demokraciji doista je važno imati općinu. Onda ljudi mogu sami sobom upravljati. No, to nosi i odgovornosti i teški rad. Financiranje i samostalnost

Općina se mora sama financirati, tj. mora biti sposobna uzdržavati činovnike koje zapošljava, uza sve ono što je zakonom predviđeno kao lokalna samouprava. Tek nakon toga smije se očekivati i tražiti pomoć sa strane, ponajprije od Županije, a onda od države, međunarodnih institucija, donacija i dobrovoljnih priloga njezinih stanovnika.

Matko Marušić

Općinski službenici

Rad općinskih službenika, počevši od predsjednika općine, treba neprestano nadzirati. Nadzor ne može i ne treba doći iz Zagreba, nego to trebaju činiti sami stanovnici općine. Svi zakonski propisi daju im sva prava na to, a možda je najbolji oblik nadzora djelovanje Mirovnog vijeća (v. str. 30) te tijesna suradnja s crkvom i školom. Demokracija „leži na cesti i samo je treba pokupiti”; to znači da primjereni zakoni postoje, a ljudi se trebaju naučiti koristiti svojim demokratskim pravima. Nitko ne smije dopustiti da ga vodi netko tko to slabo radi. Općinari se trebaju brinuti za sve što je navedeno (i za sve ono što nije navedeno) u odjeljku „Mogućnosti konkretnog djelovanja” – jer su za to plaćeni. Imaju dobre plaće. Skloni su rasipanju novca koji nije njihov. Ako novac pripada stanovništvu (a kome drugome?), onda se to stanovništvo treba za nj brinuti. Čak ni svojoj djeci ne damo da rasipaju naš teško zarađeni novac, zašto bismo to dopustili susjedima? Prema tome, jedna od prvih akcija općinara jest da organiziraju, za puk, besplatna i jednostavna predavanja o lokalnoj samoupravi odnosno o pučkim pravima. Ako oni to ne učine, morat ćemo posumnjati u njihove dobre namjere. Uostalom, ako oni to ne učine, učinit će koja druga stranka. Ljudi moraju znati svoja prava. Prošlo je vrijeme kad smo se bojali vlasti! U slobodnoj Hr vatskoj vlast mora služiti ljudima. Općinari su, dakle, naši službenici, za-

Živjeti u župi Radobilji

pravo sluge (no, za dobru plaću, iz naših džepova) i moraju se iznad svega bojati nadzora samih svojih građana. To uključuje i policiju, suce, matičare, nastavnike, liječnike, sve javne djelatnike. Ako u vašoj općini ima nešto čime ste nezadovoljni, sami ste za to krivi. Ako ne znate kako biste riješili svoj problem, samo podignite telefonsku slušalicu i nazovite Županiju ili Ministarstvo uprave u Zagrebu. No, prije toga svakako treba ozbiljno razgovarati s predsjednikom općine. Uloga crkve

Crkva sve radi dobro i pravilno, i ne voli da joj se tko miješa u posao, pa to ovdje ne ćemo ni činiti. Ne će se govoriti o crkvenim nego o svjetovnim poslovima – u kojima bi crkva mogla pripomoći. Crkva i svjetovni život

Od općih stvari, crkva se može još strože boriti protiv psovke i nemorala, pr ve jer je u nas jako proširena, a drugoga jer se veoma brzo širi. U tome ona treba tražiti saveznike u svojim vjernicima, tako što će osnivati dobrovoljna društva za borbu protiv određenih pojedinačnih zala. I crkva može imati svoju „policiju” za drogu, policiju koja ne će uhićivati nego nagovarati, koja ne će tužiti nego upozoravati. Crkva se mora uključiti u dobronamjerni nadzor lokalne (a ne državne!) vlasti, podučavati o boljem (svje-

Matko Marušić

tovnom) životu, uz poniznost promicati znanje, uz pokoru i pohvaljivati, uz ćudore đe poticati kulturu, a uz pokajanje zagovarati i ambiciju. Osim brige za groblje treba se brinuti i za školu, osim skrbi za slabe treba skrbiti i za nadarene, osim žara za čistoćom valja promicati i ekologiju. Doista je grijeh bacati smeće gdje ono ne smije biti, grijeh je dobiti jedinicu u školi i grijeh je ne raditi ono za što si plaćen. Neostvareno obećanje čista je laž, a i nogometna je prjevara grijeh. I pušenje je proždrljivost, galama je bludnost, ogovaranje je nenavidnost, raskoš je lakomost, brza vožnja oholost, a izrugivanje srdžba. I popis grijeha može se osuvremeniti i prilagoditi lokalnim okolnostima. Odbori

Od posebnih stvari crkva bi, kao što je rečeno u prethodnom odjeljku, mogla osnovati udruge dra govoljaca za borbu protiv različitih zala. One ne moraju biti ni jake ni djelotvorne, ali bi već njihovo postojanje djelovalo, barem na one koji im pristupe. Budući da je crkva moralno jača od općine, upravo se oko nje moraju osnivati dragovoljni (volonterski) odbori koji će se brinuti za stvari poput čistoće, knjižnice, nagrada i športa, boriti protiv droge, psovke, itd. Knjižnica

Iznimno bi korisna bila i crkvena, dakle besplatna, knjižnica. Ona bi se lako napunila donacijama, a mogla bi se

Živjeti u župi Radobilji

vezati uz različite crkvene obveze, sve do toga da se koja duhovno vrijedna knjiga mora pročitati i za pokoru. Uz crkvu bi trebalo vezati Župno mirovno vijeće (v. poslije). Uloga škole

Ljudi, a napose sami nastavnici, najčešće vide školu kao još jedno mjesto mogućega zaposlenja u državnoj službi. A državna služba, zna se, daje malu plaću, ali za tu se plaću onda razmjerno još manje radi. No, u slučaju škole, tome nije tako, nego upravo suprotno. Škola je poput kombinacije op ćinske i crkvene vlasti, drugim rije čima – moćnija i djelotvornija od njih obje. Učitelj je pr vi do svećenika, čak bliže od liječnika. Škola, škola, škola! Na školu se moraju usredotočiti sve druge lokalne institucije: općinska vlast i crkva, ali ponajviše i ponajprije svi živi stanovnici Župe. U školi i kroz školu se najbrže stiže u bolji život. No, pođimo redom. Roditeljsko vijeće

Pri školi treba osnovati ili obnoviti, oživjeti, roditeljsko školsko vijeće. Ono se treba sastajati redovito i raspravljati o općim, a ne o posebnim pitanjima. Opća su pitanja kvaliteta rada nastavnika, uvjeti života i rada u školi, opći profil uspjeha učenika, svi oblici dodatne izobrazbe i održavanje čistoće i reda. Vijeće se mora brinuti o tome da se politika potpuno isključi iz škole. Ako dođe do rasprave

Matko Marušić

o posebnim pitanjima, u načelu, vijeće ne smije za pravo dati učeniku, nego učitelju, jer to učenike uči poslušnosti, skromnosti i poštovanju autoriteta. Crkva mora podržavati vijeće i u njemu sudjelovati, barem preko svojih svjetovnih povjerenika. Dodatna poduka učenika

Napredni po ljoprivrednici moraju odr žavati (besplatna) pre davanja o svojim vještinama, a tako i majstori, pravnici i drugi. Privatne goste svih vrsta treba uvijek dobiti da održe predavanje u školi. Po mogućnosti predavanja moraju biti obvezna za ciljnu populaciju, ili barem veoma dobro organizirana kako bi bila dolično posjećena. Nastavnici se u organizaciji mogu izmjenjivati, i svi im u radu mogu i moraju pomagati. Nagrade

Neizmjerno je važno da se redovito, i s primjerenim svečanostima, nagrađuju najbolji učenici. Općina treba u tome snositi (minimalne) troškove. Nagrade mogu biti i stipendije (ima ih mnogo!), putovanja i posjeti (domovima važnih osoba koji su iz ovoga kraja, a žive drugdje), plakete, posjeti priredbama i sl. Učenik mora znati, mora stalno osjećati, što je dobro a što zlo, mora se ponositi uspjehom i mora ga željeti. To se postiže nagradama. Ima dovoljno državnih i crkvenih, općih i lokalnih blagdana koji se mogu iskoristiti u tu svrhu. Zašto najbolji učenik u jednoj godini ne bi – u crkvi (koja je, kao što je rečeno, povezana sa

Živjeti u župi Radobilji

školom) – za Veliku Gospu, naš najveći blagdan, dobio nagradu Velika Gospa Radobiljska? Gospoda ugledni profesori, bogati poslovni ljudi, slavni umjetnici i drugi iz ovoga kraja, koji su uspjeh postigli drugdje, mogu jednom u dvije godine, na tri dana, za neki blagdan, u metropoli ugostiti jednoga od najboljih učenika škole u Šestanovcu. I odvesti ga u Hrvatsko narodno kazalište, u Muzej Mimara, na Sveučilište, upoznati ga s uglednim prijateljima, svoju mu knjigu darovati, ukratko – pokazati mu važnost uspjeha u školi i vezu toga uspjeha sa stvarnim životom. Poduka odraslih

Općina može lako financirati brojne tečajeve koji bi običnim ljudima donijeli znanja nužna za bolji život u suvremenom svijetu, nastavnicima dodatni izvor prihoda, a Župi društveni život i napredak. Ponajprije bi trebalo nuditi (uvijek besplatne, ali, kad se izaberu, i obvezatne) tečajeve englesko ga je zika. Zatim poznavanje računa la, sustav lokalne uprave, ljudskih i građanskih prava, ekologiju, važna zdravstvena i socijalna pitanja, itd. Još o obrazovanju djece

U nas je potpuno nepoznat pojam ljetne razmjene djece. Ta je shema jednostavna: jednoga ljeta (ili kojih drugih praznika) moje dijete ode nekoj američkoj (nje-

Matko Marušić

mačkoj, ili kojoj drugoj) obitelji i tamo živi na njihov račun, a drugo ljeto ja primim njihovo dijete. Skupoća puta nije opravdanje, a uvijek se može doknaditi donacijama ili iz općinskoga proračuna. Škola može napraviti (pouzdan!) popis zainteresirane djece (poticati!), a općinari, uz pomoć uglednika podrijetlom iz Radobilje a koji žive u bijelome svijetu, mogu naći partnerske obitelji. Župa je prelijepa, kuće kamene, kupaonica i telefon u svakoga, hrana zdrava i obilna, more blizu – ne vidim zašto tuđa djeca ne bi provela ljeto u Radobilji. O koristi odlaska naše djece u svijet ne treba ni govoriti! A za sve to je potrebno malo dobre volje (roditelji), marljivosti (općinari) i natucanja engleskoga jezika (škola). A crkva, čija bi pomoć bila odlučna, mogla bi uživati u činjenici da je upravo ona najviše djece poslala u Rim. Šport

Župa, općina, škola, crkva i svaki pojedinac trebaju se budno i uvijek čuvati profesionalnoga športa. On je jedino i samo štetan, jer podupire lijenčine i hrani trutove, uzaludno troši novac, uništava športski duh mladeži i donosi korupciju, netrpeljivost i pranje novca. Drugim rije čima, nikad se ne smije imati ni najmanji ni najmanje profesionalni športski klub. Umjesto toga, šport treba svim snagama i sredstvima promicati u školi, među učenicima. Pritom ne treba žaliti ni novca (općinski, županijski, državni, privatni) niti truda. Treba urediti igrališta za različite športove (nikako ne previdjeti osnovnu atletiku),

Živjeti u župi Radobilji

moguće sagraditi i kakvu dvoranu, po mogućnosti s malim gledalištem i promicati pravi, zdravi, mladenački šport. Nagrade, priznanja, moral i organizaciju treba postaviti kao i u odnosu na samo školsko gradivo. Kad se organiziraju natjecanja, općinari i crkva moraju im dati važnost (dakle nazočiti), roditelji moraju biti poimence pozvani, napose s propovjedaonice. Svim silama, svim mogućim i najpreciznijim sredstvima, treba pritom suzbijati prjevaru i korupciju! Jer, nažalost, u nas je prihvatljivo, čak i pohvalno, da se do športske pobjede dođe i na nečastan način. Čemu onda šport? I opet zamišljam nogometni turnir mališana za Veliku Gospu, časno odigran, duhovito nagrađen i posjećen od svih onih koji su već ručali janjetinu. Ovdje se moramo vratiti na početak ovoga poglavlja i prisjetiti se da se sve navedeno odvija u školi i oko škole. Škola neka bude naš svjetovni oltar! Uloga politike

Kratko rečeno, stranački se život treba pretvoriti u natjecanje u kvaliteti rada. Budući da javni djelatnici trebaju služiti nama, moramo ih birati prema konkretnim stvarima koje obećavaju, a napose prema stvarima koje rade. Pritom nije bitno koja će stranka pobijediti, bitno je da su je ljudi izabrali. Posebno je važno istaknuti da se lokalne državne službenike ne smije birati na osnovi njihovih općih političkih stajališta (npr. stajališta o sudbini Hr vata u Bosni

Matko Marušić

i Hercegovini) nego prema njihovim programima rada u lokalnoj sredini. Načelnik općine Šestanovac ne mora ama baš ništa znati o provođenju Daytonskoga sporazuma ili radu Ministarstva obrane, ali mora iskreno vjerovati da se na Balića Brdu može živjeti ljepše nego u Beverly Hillsu, samo ako on uspije dovesti vodu, postaviti kontejnere za smeće, provesti školski autobus i postići da se dva brđanina godišnje upišu na koje hr vatsko sveučilište. Lokalni političari ne će riješiti pitanje visine mirovina, ali mogu riješiti mnoga Radobiljanima neizmjerno važna lokalna pitanja. Ta pitanja moraju (i mogu, i hoće) formulirati upravo i samo Radobiljani. A lokalni političari moraju im što uvjerljivije ponuditi odgovore. I – tako se provode izbori. Ako svaki stranački kandidat za općinsko vijeće, a mjesto načelnika da i ne spominjemo, nije sposoban doći u svaku kuću i sve glasače uvjeravati u vrijednost svojega programa, nikako ne smijete glasovati za njega. Oni moraju doći k vama! A to će učiniti tek tada kad doista nauče da im u protivnom ne ćete dati svoje glasove. A kad dođu – mučite ih: neka odgovore na sva vaša, i najteža, i najdetaljnija pitanja. Onda odaberite svoju vlast. Službenike lokalne vlasti valja birati samo na temelju procjene njihovih planova i rada na konkretnim lokalnim pitanjima. Ako općinari jesu obećali, a nisu asfaltirali neki naizgled nevažan brdski put, ne smije ih se ponovno birati. Važno je ponovno naglasiti da se ukupna izborna promidžba za lokalne izbore mora zasnivati samo na pogledi-

Živjeti u župi Radobilji

ma u rješavanju lokalnih pitanja, i da ponuđeni odgovori i programi moraju biti napisani i podijeljeni svakome glasaču. Ne smije se glasovati za kandidate koji to ne naprave, jer to znači da su i nepismeni i lijeni i, nadasve, da o svojim planovima ne misle ozbiljno. Uostalom, pisani su planovi jedini instrument s pomoću kojega se one izabrane može progoniti da dobro rade i uplašiti ih da ne će biti ponovno birani ako ne ostvare sve ono što su napisali. Mogućnosti konkretnog djelovanja Sve inicijative i akcije koje se predlažu u tekstu koji slijedi moraju poteći od općinskih djelatnika, a na temelju njihovih pisanih izbornih planova. Naravno, planovi tih ljudi ne moraju se podudarati s ovdje ponuđenima, ali samo u slučaju da nude bolje, važnije, realnije i duhovitije zamisli. Male, odmah moguće akcije

Navode se djela koja se mogu napraviti odmah i koja ništa ne koštaju. Njihovu je izvedbu lako i provjeriti. Popis saveznika

Uz pomoć općinskog elektroničkoga računala (donacija!) treba popisati (s adresama) sve one ljude koji vuku podrijetlo iz Radobilje, a uspješno žive drugdje. Treba znati i njihove profesije i s vremenom za svakoga naći kakav

Matko Marušić

mogući zadatak koji bi se odnosio na poboljšanje života u Radobilji. Pritom je i nemaštovito, neučinkovito, pa čak i nepristojno od tih ljudi tražiti gotov novac. Od njih, naprotiv, treba tražiti usluge koje je njima lako napraviti, a za Župu su važne kao i gotov novac. Onome koji ima veliku kuću u Zagrebu treba slati nagrađenu školsku djecu, od pisaca tražiti knjige, od liječnika predavanja, od poduzetnika ulaganja (ne donacije!). Športaša i pjevača se treba kloniti, njihovi darovi više kvare nego oplemenjuju omladinu. U općini treba biti jedno (barem) elektroničko računalo u kojemu se nalaze svi rečeni podatci, te osoba koja se o podatcima stalno brine. Pritom među podatke treba uvoditi i sve ono što je tko od otišlih napravio za Radobilju. Na osnovi tih podataka, za neku Veliku Gospu najdobrohotnijima će se dati kakva nagrada, a oni manje dobrohotni znati će da su njihovi elektronički pretinci prazni, pa će ih možda poželjeti nekako napuniti. Popis kuća koje se mogu dati na uporabu

Kuće koje bi općina kome mogla dati na uporabu važne su stoga što vanjski ulagači u njima mogu započeti neke oblike gospodarstva (vrtić, starački dom), ili što se s pomoću njih mogu privući potrebni stručnjaci na rad u općini (npr. stan za nastavnika ili poduzetnika). Tu razumijevam čak i privatne, polusrušene i napuštene kuće, ali ima i onih koje pripadaju općini (primjerice, škola u Rubićima u Katunima Brdu). Jedan dobrovoljni odbor bi

Živjeti u župi Radobilji

se mogao time baviti, uključivši i nastojanje oko razrješnjavanja imovinsko-pravnih odnosa i, napose, zaštićivanje takvih objekata. Takvi se objekti zainteresiranima nikad ne smiju darovati ili ustupiti bez valjana ugovora. A ugovor se uvijek mora zasnivati na iznajmljivanju, makar i za jednu kunu godišnje. Pomoć u građenju kuća

Naši ljudi mnogo grade kuće, ali, iskreno rečeno, to ne znaju raditi. Pr vo, preziru stručnjake i nikad se s njima ne savjetuju. Kuće se grade preblizu cestama, preblizu jedna drugoj, preblizu gospodarskim zgradama i s premalim okućnicama. Pa, zapravo, jedna od ključnih prednosti života na selu jest da čovjek ima veliko dvorište! To ne mora biti plodno tlo da bi se napravio vrt. Neka to bude neka vrsta parka, dječjeg igrališta, odmorišta. Kuće treba bolje toplinski izolirati, a unutra ih ure đivati mno go funkcionalnije nego sada. To nije pitanje novca nego znanja. Općinski službenici tu bi mogli pomoći na nekoliko načina. Najprije treba napraviti letak u kojemu bi se dali opći naputci o planiranju i gradnji kuće. Tu pripadaju i školska predavanja, i djeci i odraslima, a napose ženama – one konačno odlučuju o kućama. Oko svega toga mogu pomoći vanjski stručnjaci podrijetlom iz ovoga kraja. Općina, crkva i Mirovno vijeće (v. dolje) mogu nadalje pomoći tako da onome koji gra di pomog nu oko okrupnjavanja terena posre duju ći kod vlasni ka susjednih a

Matko Marušić

neiskorištenih zemljišta. Veoma je žalosno gledati kako ljudi (vlastiti rođaci) grade kuće na nepodnošljivo malim terenima jer im njihovi susjedi ni pod kojim uvjetima ne žele prepustiti susjednu zemlju premda je ona neplodna, neobrađena i bezvrijedna. To je strašan problem koji se ne će ni lako rješavati, a kamoli riješiti. No, kad bi se u moljenje i uvjeravanje uključili općinari, svećenik i ugledni ljudi iz sela, uz pravednu pa i obilnu naknadu – u drugoj isto tako neplodnoj i neobrađenoj zemlji – pojavili bi se barem neki uspjesi. To jest težak i neugodan, ali i neizmjerno važan posao za sve one koji u selu nešto znače. Možda bi to bio i neki,

Živjeti u župi Radobilji

makar simboličan, početak potaknute dra govoljne komasacije (v. dalje). Naposljetku, ali ne najmanje važno, općina treba organizirati nagrađivanje najboljih novih i najljepše uređenih postojećih kuća. Procjene se mogu proširiti i na vrtove, čak i na njihove plodove, a svakako i na uređenost zaselaka. Općinska elektronska pošta

Na temelju jednoga jedinog darovanog računala i telefonske veze sa Splitom, u općini se može otvoriti elektronska pošta, besplatna za sve potencijalne korisnike. To je jeftin oblik komuniciranja za one koji imaju rodbinu u dalekim zemljama, a djeci i obrazovanima bi omogućila pristup nebrojenim zanimljivim i vrijednim pismohranama podataka. Elektronska pošta, pristupom Internetu, morala bi se prije svega uspostaviti u školi, uz pomoć Ministarstva prosvjete, ili bez njega. Planinarske staze

Radobilja zapravo ima mnogo posjetitelja, a među njima je sve više onih koji je slabo poznaju. Uz pomoć kakvih privrženih stručnjaka, u Župi bi općinari trebali organizirati pr vo definiranje, a zatim i označivanje planinarskih staza. Stanovnici, napose stariji, zacijelo bi uživali pomažući u tome poslu. Kako doći do Gole glavice, kako do Vitrenika? Moraju postojati i teži i lakši putovi do istoga mjesta, odmorišta, mjesta za okrjepu (čisti bunari, lokalne krčme),

Matko Marušić

za fotografiranje i za badminton. Zatim se to sve može ucrtati u onaj već spomenuti zemljovid i promidžbeni letak Župe koji ćemo uskoro spomenuti. Ekološki nadzor

Ustrajanje na čistoći okoliša mora biti najvažniji zadatak za gospodu općinare. I opet se letkom mogu opisati i u školi uporno ponavljati sva pravila, oko kojih bi i opet pomogli oni koji su odselili, da učenici nauče sve o ekologiji. Tu spada i organiziranje učeničke ekološke policije, čiji će članovi biti sva naša djeca. Ona će nositi znak na rukavu, a ljude će samo blago upozoravati, a najviše otvoreno za njima čistiti. Nitko nigdje i ni u kakvoj situaciji ne smije odbaciti ni autobusnu kartu, ni opušak, a kamoli stari automobil ili štednjak. Veće akcije bi uključivale organizirano odnošenje (pomoć županije) krupnoga otpada, žalosno obilatoga postojećeg i, redovito, svega budućega. Postavljanje kanta za smeće za svaku je pohvalu. Veći ali i nužan zahvat bilo bi uređivanje terena u smislu sprječavanja požara. To mora biti dobrovoljni ili nametnut rad, (besplatno) planiran od strane kojega stručnjaka-dragovoljca. (Napominjem, općina njega već ima na popisu u onom elektroničkom računalu.) Dopuna lektire

Radobilja je rodila zavidan broj pisaca, i drugih umjetnika, koji su poznati i priznati na razini cijele zemlje. Njihove

Živjeti u župi Radobilji

knjige (djela) treba popisati i nabaviti za školsku i crkvenu knjižnicu. U školi moraju postati obvezna dodatna lektira. Ne može postojati Radobiljanin mlađi od 50 godina koji nije pročitao sve knjige Joze Laušića! Te knjige također trebaju postati glavne nagrade na svim nagrađivanjima. Živući pisci ih za tu svrhu mogu i potpisati, čak dobitniku i posvetu napisati. Dječji vrtić

U Župi ima dovoljno nezaposlenih žena i dovoljno lijepih kuća s lijepim dvorištima te, najvažnije, dovoljno predškolske djece da se na jednom ili više mjesta ne bi mogao organizirati dječji vrtić. On mora biti privatni, polaženje se mora plaćati (ne zaboraviti porez!), a Općina može pomoći stručno ili manjim zajmom, te svakako uključivanjem malih polaznika u prijevoz postojećim školskim autobusom. Čak će biti dobro budu li roditelji na tom putu pratili svoju djecu, jer će biti veći red u autobusu. Crkvena knjižnica

O njoj smo već govorili: ona je nužna i moguća i uz postojanje školske knjižnice. To je ponajprije stoga što je crkva snažna i poštovana, pa će lako pribaviti knjige i lakše uvjeriti ljude da čitaju. Pritom svoju osobitost i dostojanstvo crkva može ne samo sačuvati nego i pojačati odgovarajućom ponudom naslova. Bilo bi lijepo imati i crkvenu videoteku. To bi videoteku čuvalo od izopačenja kojima su opterećene sve svjetovne

Matko Marušić

videoteke. Ima toliko filmova koji su crkvi mili, a ne bi bili dosadni ni omladini ni odraslima! Filmove bi se moglo pribaviti besplatno, lako kao i knjige, čak i od naših ljudi iz daleke Amerike. Srednje velike, srednjoročne akcije

Ovdje ćemo se susresti s prijedlozima koji one na koje ciljaju kadšto neće mnogo obradovati – ovo su teži zadaci. No, oni su teži samo zato što su važniji. Stoga ih moramo ne samo pobrojiti nego i provesti. Neki su prije spomenuti, a ovdje se ponavljaju zbog sustavnosti razvrstavanja. Plaćanje komunalija

Uz podršku crkve i stanovništva kojemu valja objasniti pravila, cijene i potrebe, općina se mora pobrinuti da svi plaćaju komunalije i druge propisane pristojbe. Sada to nije tako, pa ne samo da se, npr., voda krade, nego se, zbog toga što je „besplatna” i rasipa, nepotrebnim zalijevanjem ili zanemarivanjem popravljanja cjevovoda. Komunalije i pristojbe nisu toliko visoke da ih ljudi ne bi mogli platiti. A njihovo plaćanje donosi novac za poboljšanje zajedničkoga života i, što je možda i važnije, razvija svijest o odgovornosti i zajedništvu. Vodovod na Brdo

Brdski dijelovi Župe sada nemaju tekuću vodu, a tekuća je voda bitno poboljšala život u nizinskim dijelovima Župe. Budući da je voda koja dolazi iz Bosne i Hercegovi-

Živjeti u župi Radobilji

ne već stigla do Ciste, mora je se dovesti i na Brdo. To je više pitanje političkoga truda i nastojanja nego pitanje mogućnosti ili financiranja. Za državu, čak i za Županiju, to je mala investicija. Općina se mora pobrinuti za planove lokalne vodovodne mreže. Hospicij ili starački dom

To je jedna od pr vih akcija koja bi se mogla provesti u smislu poticanja gospodarstva u Župi. I hospiciji i starački domovi u nas su malobrojni iako za njima postoji velika potreba. Privatnih uopće nema. Uz nešto lobiranja, ustupanje kakve napuštene općinske zgrade, lijepu župsku klimu, jeftinu hranu i dobre prometnice, mogao bi se naći poduzetnik koji bi otvorio starački dom. Uz vrlo mala ulaganja, to bi donijelo zaposlenje za nekoliko ljudi te rijeku posjetitelja i odgovarajući novac općinskoj blagajni. Mirovno vijeće pri crkvi i općini

Mirovno vijeće sastavilo bi se združenom akcijom crkve i općine, a sastojalo bi se od, npr., pet uglednih stanovnika starijih od 60 godina koji bi u Vijeću radili dragovoljno. Funkcija Vijeća bila bi (samo!) savjetodavna, a bavilo bi se svim problemima koji mu se prijave. Ono bi bilo posebno važno u pitanjima okrupnjivanja zemljišnih posjeda, a moglo bi paziti i na rad općinara te poticati rad dobrovoljnih odbora. Zamisao o Mirovnom vijeću našemu je kraju možda doista jako tuđa, pa je dobro dati neka pojašnjenja. Najpri-

Matko Marušić

je treba naglasiti dobrovoljnost rada njegovih članova, dob iznad 60 godina i povezanost s crkvom; primjerice, crkva bi mogla organizirati glasovanje o članovima, poslije neke posebno posje ćene mise. Drugo, već samo postojanje i poznavanje članova Vijeća daje stanovništvu određeni osjećaj odgovornosti – podsjećanja na opće dužnosti u okviru civiliziranoga života. Treće, definiranjem članova Vijeća stvorila bi se ciljna skupina ljudi koje bi se pr ve mog lo podučavati u građanskim pravima i obvezama. Naposljetku, najvažnije je držati na umu da od Vijeća ne treba očekivati nikakve veće akcije, odluke ili utjecaj. Dovoljno je da postoji, povremeno se sastaje i da ljudi o njemu pričaju. Urediti kupalište iznad mosta u Blatu

Sada se ljudi kupaju na divljoj plaži ispod mosta, i to je dobro. No, iznad mosta je voda mirnija i plića (dakle i toplija), a obala ravna i pristupačna. Kad bi se obala popločala i uredila dobila bi se još jedna prekrasna plaža koja bi s donjom, te mostom i vodopadom ispod mosta pravila prekrasnu cjelinu. Vlasnika kuće na mostu moglo bi se potaknuti da aktivira ljetni kafić, vodenicu, osigura čistoću, a možda bi mogao urediti i koju sobu za iznajmljivanje gostima. Karta prostora i album ponude i ideja, poziv na suradnju

Doista ne bi bilo teško napraviti publikaciju opisanu u ovom naslovu. Stručnjaci iz ovoga kraja koji su se školovali i žive drug dje trebaju pritom spe cifično pomoći: povjesničar napisati kratku povijest, umjetnik oblikovati

Živjeti u župi Radobilji

publikaciju, fotograf napraviti fotografije, a drugi to prelomiti, naći papir i tiskaru. Akciju treba voditi dragovoljni odbor s predsjednikom iz Župe. U školi učiti ekologiju i lokalno poljodjelstvo

Nema nikakvih prepreka da se školska nastava svih razreda obogati jednim satom tjedno predavanja o ekologiji (zapravo održavanju čistoće lokalnoga okoliša) i specifičnostima lokalnoga poljodjelstva. Djeca bolje pamte nego roditelji, a roditelji bolje slušaju djecu nego ona njih. Medicinska praksa

U programu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu postoji obveza terenske prakse u ambulantama opće medicine u tipičnom okružju južne Hr vatske. Sada se ta nastava odvija na Braču i u Makarskoj, a nema nikakva razloga da dio studenata tu praksu ne obavi u Šestanovcu. I opet treba samo imati dobru volju i Fakultetu na raspolaganje (razmjerno vrlo kratko svake godine) staviti prostor za stanovanje studenata. Netko bi mogao nešto privrijediti kad bi s Fakultetom sklopio ugovor o hranjenju studenata i čišćenju mjesta stanovanja. Da i ne spominjem da bi lokalni liječnici mogli tako postići akademske karijere – i opet ne mijenjajući ništa bitno u svojemu načinu življenja. Na dobitku bi zacijelo bili i pacijenti iz ovoga kraja.

Matko Marušić

Seoski turizam

Mnogi govore o seoskom turizmu, a nitko ni teoretski, a pogotovu iskustveno ne zna što je to. Uvjeren sam da bi Ministarstvo turizma lako i rado omogućilo besplatno školovanje (tečaj i praksu) za naše ljude. Godišnje na to školovanje treba poslati pet odabranih ljudi, bolje mlađih i ženskoga spola. Tek nakon toga može se očekivati početak seoskoga turizma. Njega također treba osloniti na naša poznanstva s ljudima koji žive u drugim dijelovima Hr vatske i u inozemstvu. Besplatno učenje engleskoga jezika

Bez engleskoga jezika danas se ne može ni s kim komunicirati, a s engleskim može se sa svakim. Zato općina u suradnji sa školom i dragovoljcima sa strane treba stanovništvu ponuditi besplatne tečajeve engleskoga jezika. Pritom ambicije treba ograničiti samo na osnove sporazumijevanja, i na govorni, a ne na pisani jezik. Misli se na razinu znanja koju pruža tek pr vi stupanj školovanja u školi stranih jezika. Gospodarski tečajevi

Besplatno bi se i lako moglo organizirati jednostavne a korisne tečajeve o proizvodnji vina, konzer viranju i uskladištenju hrane i bezbroj drugih stvari vrijednih u svakidašnjem životu, a koje naši ljudi ipak ne znaju dovoljno dobro.

Živjeti u župi Radobilji

Ponuditi zemlju i ideje

To je projekt koji bi tražio više vremena, truda, stručnosti i dogovaranja. No, jednoga će dana doista trebati znati, i to moći valjano obrazložiti, što naša župa konkretno nudi potencijalnim ulagačima, doseljenicima i l i povratnicima. Ponude trebaju pripraviti dobrovoljni odbori okupljeni oko općine, a same ponude treba pripraviti u privlačnu pisanu obliku, svakako i na engleskom jeziku. Te bi se ponude onda širile po svijetu, a napose prema iseljenicima iz našega kraja koji misle o povratku i ulaganjima bilo koje vrsti. Pripremiti se za autocestu

Autocesta će proći kroz Ljut, a s desne na lijevu stranu Cetine prijeći će između Kreševa i Katuna. To znači da će od Cetine odsjeći veći dio Katuna i Katunjani će na Cetinu moći doći samo preko Kreševa ili Šestanovca. Stoga valja razmotriti mogućnost da se postavi zahtjev za izgradnjom pješačkoga mosta preko autoceste u smjeru Cetine. Alternativa je da se probije mala cesta od Šestanovca u pravcu zapada, uz kanjon. U protivnom će katunski dio kanjona ostati potpuno nepristupačan i za stanovnike i za posjetitelje. S druge strane, autocesta će zacijelo imati izlaz u Šestanovcu (jer se mora priključiti na turistički pravac Cista-Dubci), a to će Šestanovcu donijeti goleme koristi. U Šestanovcu će se sagraditi motel, a crpka u Zadvarju će izgubiti važnost i pojavit će se potreba da se ona premjesti

Matko Marušić

u Šestanovac. U odnosu na sve to, na vrijeme treba riješiti imovinsko-pravne odnose, kako privatni interesi i kapric ne bi kočili razvitak mjesta. Akcije strateškog značaja

Ovdje ću navesti akcije koje mi se, nažalost, zasad čine neostvarivima. No, s obzirom na to da bez njih ovaj kraj ne može misliti o europskoj budućnosti, na njih treba početi misliti i polako ih pripremati. Potaknuta dragovoljna komasacija

Rascjepkanost posjeda i izostanak obrađivanja plodne zemlje ili iskorištenja građevinskog zemljišta prepreka su svakom ozbiljnijem planiranju budućnosti našega kraja. Nažalost, rješenje toga pitanja pretpostavlja barem četiri preduvjeta od kojih je i svaki za sebe prividno nemoguće provesti. To su: a) okrupnjivanje zemljišta, b) sređivanje zemljišnih knjiga, c) povećanje interesa za obrađivanje zemlje i d) povećanje interesa za prodajom ili prepuštanjem zemlje koja se ne će koristiti. To se pitanje ne može riješiti na lokalnoj razini, nego treba čekati poticaje s državne razine. No država je spora i lijena pa će se njezina pomoć teško dočekati. Naznake nekih pomaka naslućuju se u Zakonu o otocima koji je u pripremi. U tom smislu, politički gledano, valjalo bi ustrajati da se Zakon o otocima primijeni i na Zagoru.

Živjeti u župi Radobilji

Ukratko, onima koji zemlju obrađuju ili drukčije koriste treba dati sve privilegije, a onima koji zemlju drže zapuštenom treba mudro nametnuti poreze koji će ih potaknuti da se te zemlje riješe. Uz napor oko sređivanja zemljišnih knjiga, to bi polako moglo dovesti do okrupnjivanja dijela zemlje. Dotad jedinu nadu za okrupnjivanjem zemlje polažem u trud općine i stanovništva, ponajprije putem djelovanja Mirovnoga vijeća. Mirovno vijeće pritom treba djelovati tako da ljude nagovara da zamijene zemlje kada kome jako treba neki komad koji mu ne pripada, najčešće zbog gradnje kuće ili proširenja dvorišta. Pritom onaj koji traži zamjenu doista može za tu zamjenu ponuditi i veći ili bolji komad zemlje. Poznato mi je nekoliko takvih primjera, koji bi se s malo dobre volje lako mogli riješiti. Vjerujem da bi pr va povoljna rješenja (psihološki) olakšala daljnji napredak. Sređivanje zemljišnih knjiga

Zemljišne knjige na razini gruntovnoga posjeda neriješene su od 1918. Budući da nas ta godina podsjeća na dolazak mrske srpske vladavine, pa bi već stoga stvar trebalo pomaknuti dalje. Prije je rečeno da je sređivanje zemljišnih knjiga preduvjet okrupnjivanja posjeda, a okrupnjivanje posjeda preduvjet je gospodarskoga napretka Župe. Sreća je jedino što se zemljišne knjige može početi sređivati ne čekajući nove zakone ili pridobivanje vlasnika da se počnu brinuti o svojoj zemlji. Dakle, na tome treba početi raditi. Držim

Matko Marušić

daje to pitanje za razinu županije, dakle političko je. U politici je ono i periferno i neugodno, pa procjenjujem da se njime u dogledno vrijeme nitko ne će baviti. No, jedna mi je stvar jasna: ako netko drži zemlju i zgrade zapuštenima, to ne znači samo da je ta zemlja neplodna i da mu je se ne isplati raditi, nego i to da ona tom čovjeku nije potrebna, niti toliko da je proda ili prepusti kome koji bi se njome koristio. To nadalje znači da takva čovjeka ne treba žaliti, jer je on toliko bogat da i ne mora prodati posjede koji mu ne donose prihod. Dakle, ako nađemo način da ga potaknemo da se izjasni (ponajprije neki oblik poreza), odnosno da zemlju obrađuje, proda ili prepusti, ne treba ga žaliti – radili smo i za njegovo, i tuđe, i opće dobro. Možda bi ostvariv početak bio da se sve nove transakcije zemljišta uvjetuju i sređivanjem dokumentacije na razini gruntovnice. Prilagođeni Koschnikov model

Jednom od najvećih mana naših ljudi držim njihov nedostatak osjećaja za javno, zajedničko dobro. To je civilizacijsko, uljudbeno i povijesno pitanje, ali svi znamo da je i najvećemu hr vatskom domoljubu, i najpoštenijem čovjeku, sasvim normalno da krade struju, baca smeće na

Živjeti u župi Radobilji

općinsku zemlju ili ne plaća porez. Toga se treba stidjeti, ali od istine se ne smije bježati. Izlaz iz toga stanja samo je jedan – obrazovanje, u školi i crkvi, i osobni primjeri, a napose dobrovoljni odbori. No, ima i jedna mogućnost prječaca, a nju sam po uzoru na događanja u Mostaru nazvao „Prilagođenim Koschnikovim modelom”. Prepreke njegovu uvođenju nisu materijalne ili organizacijske nego psihološke, no one su toliko velike da sam taj prijedlog smjestio među one koji će se teško ostvariti. Radi se o tome da se na pretežno dobrovoljan rad u Župu, ponajprije u općinu, dovede „gostujući načelnik” iz Njemačke. Privremeno bismo mu dali kuću, ali ga ne bismo plaćali. On bi radio kao načelnik (ili tajnik) općine, dolazio na posao, pribivao sastancima, sve kao i odgovarajući pravi službenici, ali pritom ne bi imao snagu odlučivanja, nego samo savjetovanja. Kad se umori ili ljude naljuti, mogao bi mirno otići. Korist bi bila golema. Budući da naši ljudi, pr vo – ne dolaze na posao, drugo – na poslu ne rade i treće – ne znaju raditi, takav bi nam čovjek barem jasno otkrio naše mane. Možda bismo i kakav savjet poslušali, a zacijelo bismo naučili nešto o administrativnom upravljanju zajednicom. I o zajedništvu. A tu smo najslabiji.

Matko Marušić

Moglo bi se naći takve ljude, prije svega stoga što bi to za njih bila neka vrsta turizma. A kvalitetnim je ljudima najdraži turizam povezan s njihovim sposobnostima, s onim što rado rade (primjeri su kongresni, ribički ili zdravstveni turizam). Naravno, mi bismo se orijentirali na umirovljenike kojima je beskrajno dosadno u zemlji u kojoj stalno pada kiša. Besplatan stan, zanimljiv posao bez odgovornosti, izazov poslanja, predivna klima i dobri ljudi mogli bi biti mamac za prijatelje koji bi se toga prihvatili bez obveze vremena i izvršenja. Zašto neki umirovljeni načelnik male njemačke općine ne bi kod nas proveo šest mjeseci proljeća i ljeta? Problem nije u njima nego, vjerujem, u nama. Iz projekta je politika potpuno isključena. Odabrao sam Nijemce jer su oni u administraciji najbolji, blizu su i dobro ih znamo. Kuća koju ćemo im prepustiti može biti i privatna, u kojoj vlasnik ne stanuje stalno. Takav bi se dragovoljac morao naći, a ako osim srca ima i pameti, morao bi znati da bi mu Nijemac kuću i okućnicu ostavio u stanju boljem od onoga u kojemu ih je našao. U pogledu sporazumijevanja, držim da u Župi ima dovoljno bivših gastarbajtera koji njemački govore toliko da omoguće sporazumijevanje. A i njima bi to bilo od koristi. Kanalizacija

Bez kanalizacije ni jedno mjesto nije grad, ni jedno zdravlje sigurno i ni jedno življenje dokraja ugodno. Jednoga će se dana u Radobilji sagraditi i kanalizacija. Hoće,

Živjeti u župi Radobilji

sigurno, a brzina dijelom ovisi i o nama. Možda bi bilo pametno sastaviti kakav dobrovoljan odbor koji bi o tome počeo razmišljati. Rasprava O pojedinostima navedenoga ne mislim raspravljati, jer svrha ovoga teksta nije ponuda rješenja, nego poziv na raspravu. Poziv da počnemo misliti o tome kako živimo i dosjetimo se kako bez velika napora i novca, koji će nam netko zabunom pokloniti, možemo još bolje živjeti. Stoga ću samo uputiti opće poruke dvama čimbenicima ove rasprave: župljanima Radobilje koji ovdje predstavljaju hr vatski narod, i hr vatskim intelektualcima od kojih se očekuje mnogo više nego što daju. Župljanima Radobilje

Ukratko, sva gore rečena strateška opredjeljenja mogu se, iz didaktičkih i stilskih razloga, svesti na tri slova Š: Širina, Školovanje, Štedljivost. Širina

Skloni smo prezirati ili barem podcjenjivati druge, češće zbog lijenosti da se suočimo sa sasvim novim izazovima nego što sebe precjenjujemo. Nije točno da smo u svemu najbolji! Ni u čemu nismo najbolji, gotovo ništa ne znamo doista dobro, i stalno trebamo učiti od drugih.

Matko Marušić

Hr vatska nije među 20 najboljih država na svijetu, a Radobilja nije među najboljih 20 župa u Hr vatskoj. Oholost vodi u zatvaranje i usporava razvitak. Treba se otvoriti, učiti od drugih, kopirati tuđe dobre zamisli, tražiti savjet, poštovati a ne zavidjeti. (Oholost je prikrivena zavist, a prezir prikriveni strah.) Primjerice, zašto uz toliko njemačkih gastarbajtera iz Radobilje, ta župa nije čista i uredna kao Njemačka? Prihvaćanje njemačke čistoće i reda ne traži novac nego malo rada i mnogo dobre volje, a ponajprije – otvorenosti, širine. Ovdje pojam širine svakako uključuje i gradnju svijesti o odgovornosti za vlastitu sudbinu, odnosno o osjećaju za zajedništvo. Ljude treba učiti da vole cijelu župu, a ne samo svoje dvorište. Treba nam biti drago i kad susjed očisti put i pred svoju kuću posadi cvijeće. Smeće se ne smije bacati na svoje, ali jednako tako ni na tuđe. Nagrada susjedovu djetetu mora nas veseliti kao i nagrada našemu. Školovanje

O njemu smo govorili mnogo, ali nikad dovoljno. Znanje je moć i put u bolji život. Znanje se stječe u školi. Školovanje je tajna uspjeha pojedinca, obitelji, župe i države. Pritom školovanje treba shvatiti vrlo široko: pod njime ovdje razumijevam da i onaj koji živi od proizvodnje vina svoje školovanje usmjeri na proizvodnju vina. No, školovanje za proizvodnju vina nije nimalo manje ili lakše nego školovanje za automehaničara. I za to treba pročitati

Živjeti u župi Radobilji

mnoge knjige, ići na seminare i učiti od mnogo ljudi, čak i na tuđemu jeziku. Štedljivost

Naši ljudi o sebi uglavnom misle da su siromašni, ali nepristran promatrač bi iz njihova odnosa prema gospodarenju prije zaključio da su bogati, čak i pripiti ako već ne pijani. Valja štedjeti svaku lipu, novac trošiti samo na ono nužno i ono što ga vraća. Hrana ne smije preostajati i propadati, plodovi ne smiju gnjiti, djeca se ne smiju oholiti, a prijatelje se ne smije previše častiti. U nas za svečanim objedom mora ostati onoliko hrane koliko se i pojede! Štedljivost treba učiti od Židova; oni su više bogati zbog svoje štedljivosti nego zbog inteligencije i sklonosti školovanju. Čovjek koji ne poštuje svoj novac i svoja dobra ni sam ne zaslužuje poštovanje. Novac najviše treba ulagati u kvalitetu života vlastite obitelji: kuće moraju biti velike i uljuđene, pune knjiga i korisnih strojeva, a novac ne treba žaliti kad se radi o školovanju djece, bilo koje vrste. Dugovi ne smiju ostajati ni neplaćeni ni nenaplaćeni. Ulaganja se moraju vratiti. Dobra moraju donositi plodove. Hrvatskim intelektualcima

Tri su uvjeta da bi čovjek uspio u profesionalnom životu. Pr vi je da dolazi na posao, drugi da na poslu radi, a treći se odnosi na njegove sposobnosti koje odlučuju

Matko Marušić

domete njegovih postignuća. Meni nije poznat hr vatski intelektualac (što ostale ne izuzima) koji normalno radi 42 sata tjedno, dolazeći na posao u 8 i odlazeći u 16 sati. Kad su pak na radnome mjestu, ljudi su na sastancima, telefoniraju, čitaju novine ili razgovaraju uz kavu. Bez rada, međutim, intelektualne i druge sposobnosti ne mogu dati ploda. Nerad je uzrok svih naših nevolja. To, dakle, nije ni politika, ni ideologija ni razina domoljublja, nego čisti, jednostavni i obični nerad. Iz toga proistječe i izostanak čak i samoga pokušaja hrvatskih intelektualaca da svojim darom i obrazovanjem pomognu svome narodu. Planove razvitka Hr vatske, ukupne i pojedinačnih krajeva, oni nisu napravili iz posve jednostavna razloga, jer ne rade ni posao za koji su plaćeni, a kamoli štogod dragovoljno. Uostalom, u pitanju su naša djeca i naša Domovina. Došla je sloboda i više nema varanja – varamo sami sebe, a za svoje neuspjehe ne možemo optužiti ni Srbe ni komuniste. Sami smo si to napravili, rekao bi stanovnik nekoga drugoga Zagorja. Ime župe Radobilje sastavljeno je od dvije riječi, rad i obilje koje su nerazdvojive u zbiljskom životu, a ovu Župu, a zapravo i sve hr vatske župe, slučajno ali primjereno savršeno opisuju. Samo se radom može postići

Živjeti u župi Radobilji

obilje. U rad pripada i intelektualni rad, promišljanje budućnosti, i to ne samo vlastite. Civilizacija je pretpostavljanje privatnih interesa općima. Budemo li radili, imat ćemo obilje, a budemo li ulijevali vodu u vino, bit ćemo siromašni.

Zašto volimo Hr vatsku? Zašto volimo Hr vatsku? To nije političko pitanje, ni nacionalno, niti osobno, nego pitanje svih pitanja: ono će nam dobrim dijelom dati odgovor na ovozemaljski smisao našega života. Hr vatsku, po meni, volimo racionalno i iracionalno. Racionalno znači razumski, tako da možemo objasniti zašto je tome tako. Iracionalno je ne-razumski, nešto što naprosto osjećamo i teško nam je objasniti razlozima, korisnošću ili računski. Ljubav kao sloboda Hr vati su 888 godina (od 1102. do 1990.) žarko željeli samostalnost i nebrojeni su naraštaji dali svoje najbolje sinove u borbi za slobodu. Zašto ljudi toliko žele samostalnost, zašto žele slobodu? Budući da je hr vatska čežnja za slobodom starija od naših odnosa sa Srbima, jasno je da Hr vatstvo nije anti-Srpstvo (ni anti-Talijanstvo, ni anti-Madžaronstvo). Naša (i svačija druga) čežnja za slobodom proistječe iz čovjekova prirodnog osjećaja da će mu biti najbolje kad bude sam sebi gospodar. Tako i jest,

Matko Marušić

premda naizgled ima i dobrih gospodara, te premda se katkad život u sužanjstvu čini jednostavnijim od života u slobodi. Kad je čovjek svoj gospodar, on vjeruje da najbolje živi. U tom se vjerovanju nalaze ponos i odgovornost, dva vrlo važna osjećaja: ponos zato što samo ponosan čovjek može biti svoj gospodar, a odgovornost stoga što gospodarenje znači odgovornost. No, to su teme o kojima treba zasebno govoriti. Razumsko Hrvatstvo

Imajući svoju državu, čovjek bolje živi. Plodovi njegova rada pripadaju mu potpuno, i kroz ono što sâm stvori, oplemeni i uštedi, i kroz porez koji se vraća kao javna usluga upravo njemu. Nitko ga ne iskorištava, a čak ako ga tko njegov i iskorištava, to mu se barem dijelom vraća kroz javne usluge. Zapravo samo u svojoj zemlji ima smisla kupiti zemlju, za njivu, vrt, ili grob, vrijedi sagraditi kuću i može se umrijeti okružen svima onima do kojih nam je stalo. U vlastitoj državi svi ljudi govore istim jezikom i na tom su jeziku sve knjige, natpisi, zakoni i sredstva javnoga priopćavanja, a njime govore i susjedi, policajci, svećenici i političari. No, to nije sve, nego tek početak: imanje države omogućuje pojedincu da združenim naporom sa svojim zemljacima postigne više nego što bi sâm mogao. Zajedno

Zašto volimo Hrvatsku

se grade škole i stadioni, ceste i luke, parkovi i odmorišta. Zajedno se bolje branimo i predstavljamo, biramo i bivamo birani pa tako i posredno i neposredno odlučujemo o svojoj sudbini. Simbolično rečeno, samo u svojoj državi čovjek može postati predsjednik države. Zbog zajedničkih kulturnih, povijesnih i religijskih korijena ljudi imaju slične želje i stremljenja, pa se lakše sporazumiju i dogovore, lakše zajedno rade i trpe, i ljepše se zajednički raduju uspjesima, svojima, tuđim i zajedničkim. (Neki bi rekli da se sve to može postići i u velikoj zajednici cijeloga čovječanstva, no to nije točno, zbog najmanje dvaju razloga. Pr vo, čovječanstvo je toliko veliko i toliko raznoliko da se ne može udružiti kao narod u jednoj državi, a drugo − iako je više puta pokušano, npr. u komunizmu, to na svijetu zasad ne postoji, pa ne treba tražiti od male, slabe i tek oslobođene Hrvatske da pođe tim putom. Oni koji tako govore, najčešće Hrvatskoj rade o glavi. Uostalom, ne vidim kako bi se moglo postati građaninom svijeta, a da se prije nije odredio i ispunio nacionalni identitet. Budući da je to nama Hr vatima nijekano stoljećima, više to ne smijemo dopustiti dok nam je na ramenu glava.) Osjećajno Hrvatstvo

„Živjeti u tuđini znači kretati se u praznom prostoru vi-

Matko Marušić

soko iznad zemlje bez zaštitne mreže koju čovjeku osigurava njegova vlastita zemlja, u kojoj ima porodicu, kolege i prijatelje, gdje se lako može sporazumjeti sa svakim na jeziku koji zna iz djetinjstva” kaže veliki češki pisac Milan Kundera („Nepodnošljiva lakoća postojanja”). Ta je rečenica prije svega osjećajna, premda je izgovorena običnim riječima, a bliska nam je i u svojoj zbiljnosti. Ne može čovjek živjeti bez korijena, bez ljubavi, bez osjećaja koji se ne mogu i ne moraju objasniti razumskim argumentima. Zašto volimo svoju majku? Ima od nje i ljepših i mlađih i obrazovanijih žena, ali ne pada nam ni na kraj pameti da pođemo tražiti drugu majku. Zašto volimo „Hajduk” ili „Dinamo”? Naša ljubav (na žalost) nije povezana s njihovim dostignućima, niti sa stilom igre, pa zašto onda ne bismo navijali za neki bolji klub, koji igra stvarno bolji nogomet? „Naši su”, rekao bi čovjek, no − što to zapravo znači? Ne poznajemo osobno ni jednoga igrača, većinom su iz drugih krajeva zemlje (ili iz inozemstva) − po čemu su oni naši da ih toliko volimo? Naši su po onom ne-razumskom osjećaju pripadanja, radosti prepoznavanja, pr vim sjećanjima, mirisima djetinjstva, očevoj ruci koja nas je čuvala na pr voj utakmici... I volimo ih, iako baš nikako razumski ne možemo objasniti zašto ih volimo. Lijepo je voljeti. Lijepo je pripadati. Eto, i zato volimo Hr vatsku.

Zašto volimo Hrvatsku

Nismo mi izabrali da budemo Hr vati. Mogli smo se roditi i kao Nijemci, ili kao Nigerijci. Mi za svoje Hr vatstvo nismo ni zaslužni, ni krivi. Ono nam se naprosto dogodilo. I ne možemo ga promijeniti, jednako onako kao što ne možemo promijeniti majku ili nogometni klub za koji navijamo. Još ljubavi za Hrvatsku Ako se sada doista usredotočimo na našu, današnju, zbiljsku Hr vatsku, vidjet ćemo da ima još mnogo razloga, razumskih i osjećajnih, zbog kojih je volimo, dapače, zbog kojih bismo je trebali još više voljeti. Pr vo, ona je lijepa, neizmjerno lijepa, i, oprostite, vjerojatno jedna od najljepših zemalja na svijetu. Drugo, ona se nalazi na dobrom mjestu − u srcu zapadne civilizacije: okružena je starom Grčkom, velikim Rimom i svetim njemačkim carstvom. Firenza i Beč su na dohvatu nešto bolje šetnje, Prag i Švicarska bliski su susjedi, Sveti je otac preko kanala, a Sveti Stjepan u sjevernom dvorištu. Sjetite se samo Hr vata koji žive u Australiji: njima je pr va susjedna zemlja Malezija, a udaljena je od njih 5.000 km. Na ovom mjestu ne moram nabrojiti baš sve hr vatske vrijednosti; možda treba spomenuti obilje pitke vode, vrlo plodnu slavonsku ravnicu, ugodnu klimu, dobru hranu i – lijepe i pametne ljude. Ukratko, čovjek ima mnogo, i vrlo jakih razloga da živi u Hr vatskoj i da je jako voli.

Matko Marušić

Ljubav i odgovornost

No, ljubav ne može opstati sama od sebe, bez truda, vjere, odricanja i njegovanja. Voljeti Hr vatsku vrlo je potrebno, jer ćemo je tako bolje živjeti i očuvati je za sebe i svoje potomke. No ta je ljubav ujedno i velika odgovornost, kao što je i svaka druga ljubav − prema Bogu, ženi, djeci, poslu. U ljubavi nije dovoljno samo voljeti. Ljubavi se mora uzvratiti − mora je se njegovati, hraniti i čuvati svime onime što je prispodobivo njezinoj snazi i dostojno njezine važnosti. Ljubav daje težinu jednoj strani vage; da bismo je održali, na drugu stranu moramo staviti odgovarajuću količinu odgovornosti. Ljubav bez dostojne odgovornosti ne može postojati. Bit rasprave o ljubavi jest rasprava o odgovornosti prema potrebama te ljubavi. Ljubav nosi obveze, a obveze se vraćaju kao korist i ljepota življenja. Proistječe da u Hr vatskoj nesretno žive oni koji je nedovoljno vole, i oni koji je vole ali je nisu dostojni. Ljubav i djela

Što treba i što se može učiniti u ime ljubavi za Hr vatsku? Može se i mora se učiniti mnogo, a to bi trebao odrediti svatko za sebe, prema svojim sposobnostima i svojem viđenju ljubavi za Hr vatsku. Ja ću ovdje sebi uzeti slobodu i nabrojit ću četiri bitne stvari, koje može napraviti svatko, bez truda i troška, bez učenja i mučenja, naprosto tako da uvijek misli koliko voli Hr vatsku.

Zašto volimo Hrvatsku

Lijepa Naša

Što češće pjevajmo našu himnu. I pritom držimo desnu ruku na srcu. Neprijatelji Hr vatske proglasili su da je to znak HDZ-a, ali nije. Ta je gesta previše važna da bi je svojatao itko osim hrvatskoga naroda. Dok pjevate „Lijepu Našu” držite ruku na srcu. To rade svi uljuđeni narodi, pa radimo i mi. Hrvatski jezik

Hr vatski je jezik potiskivan, iznakazivan i progonjen srpskim imperijalizmom 150 godina. Kroz to se vrijeme pokvario i promijenio toliko da se više ne može vratiti točno na svoje prave korijene. No, može se bitno popraviti, sustavnim, stručnim i domoljubnim naporom. Za manje stručne, reći ću ovo: služite se „Školskim pravopisom” autora Babić-Ham-Moguš (izdala „Školska knjiga”, Zagreb). Ustrajte da u školi Vašu djecu uče po tom pravopisu. Najbolji hr vatski jezikoslovci su profesori Stjepan Babić i Dalibor Brozović. Ekologija

Svim silama, u svakoj prilici i u svakom času, čuvajte čistoću svoje Hr vatske. Tu nema kompromisa: kad god je

Matko Marušić

prljate a da Vas nitko nije vidio − prljaju je i drugi kao i Vi, i bit će prljava i bit će osiromašena. Od bacanja opušaka, preko razvrstavanja smeća do stroge discipline u odlaganju krupnoga i kemijskog otpada − počnite od sebe (!) i strastveno se bavite održavanjem čistoće Lijepe Naše. Učite djecu, opominjite odrasle, raspitujte se kod stručnih i nestručnih! U strašnoj navali onečišćenja, sve većem broju stvari koje su otpad i sve većem broju stanovnika (turisti!), samo mi možemo spasiti Hrvatsku da ostane čista i zdrava. Poštenje

Kratko rečeno, poštenje je sve ono što nas uči sveta mater Crkva i, kad se malo bolje zamislimo, svatko od nas zna što je pošteno, a što nepošteno. Nemojte pričati o tuđem nepoštenju! Mislite o svojemu − poštenju. Od suzdržavanja od psovke, preko držanja obećanja, do plaćanja poreza. Nema govora o varanju, sitnim krađama, zatajivanju, kašnjenju, neiskrenosti, laganju! Hr vatska − to smo mi! O količini laži, krađe i prjevare u Hr vatskoj − odlučujemo mi. Počnimo od sebe. Drugi će nas slijediti. Uostalom, uvijek je moćniji, uspješnji i bogatiji onaj koji je pošten, nego onaj koji je nepošten. Ako to ne vjerujete − pogledajte svijet oko sebe, ali dobro, pažljivo, u ukupnosti čovjekova življenja. I vidjet ćete da se raj, pakao i čistilište raspoznaju već na Zemlji.

Suradnja s Hrvatima u iseljeništvu Tek se sa stvaranjem slobodne Hr vatske 1990. otvorila mogućnost suradnje s Hr vatima koji žive izvan Domovine. Dotad smo jedni o drugima malo znali, a ono što smo znali, uglavnom je bilo krivo. Potom je 1991. došao rat, pa je umro tvorac Hr vatskoga pomirenja gospodin predsjednik dr. Franjo Tuđman i – našli smo se gotovo na početku: Hr vati u Domovini i oni izvan nje ne uspijevaju surađivati. Da vidimo u čemu je problem i što se može učiniti. Osnovni neporazumi Za svaku je suradnju najprije potrebno razjasniti stanje i probleme između strana koje bi trebale surađivati. Počnimo od sadašnje suradnje. Suradnja domovinske i iseljene Hrvatske

Vrlo je mršava, bez ciljeva i bez organizacije. Vlast za suradnju nema vremena, stranke samo gledaju kako bi tko izvana njihovim poglavarima platio put, boravak i topogledne bankete, a iseljenici imaju toliko svakidašnjih mu-

Matko Marušić

ka i toliko čežnje za Domovinom da ne mogu smisliti što bi: skupo im je putovati u stari kraj, a kad dođu, za njih se nitko ne zanima, pa odlaze nesretniji nego što su došli. Domoljubi očajavaju (uglavnom u krčmama), a neprijatelji jare jedne protiv drugih. Stanje je jako nepovoljno. Životni standard

Niti su Hr vati vani bogati, niti su Hr vati u Hr vatskoj siromašni. Ne smije se uspoređivati plaće, jer postoje bitne razlike u standardu življenja. Na primjer, u Njemačkoj je 2.000 DEM manje nego 2.000 kuna u Hr vatskoj, naprosto stoga što su cijene više. Ponajprije treba gledati kojem društvenom sloju tko pripada i što je postigao u životu (škola, ugled, uspjeh djece, tek onda zarada). Ukupno gledajući, naši su iseljenici slični Hr vatima u Domovini: većina ih pripada nižim slojevima, manji broj srednjem, a malo ili nitko visokom. Situacija je gora u Njemačkoj nego u Sjevernoj Americi, a najgora je u Južnoj Americi, gdje se općenito živi siromašno. S druge strane, u Hr vatskoj se živi iznenađujuće dobro: zemlja je sigurna, zdravstvo praktički besplatno, svatko ima kuću i neobrađenu zemlju, marendaju se bržole na žaru i popodne se spava. Ljudi su toliko bogati da i ne

Suradnja s Hrvatima u iseljeništvu

mare da unutar obitelji podijele imanja i onda imovinu koriste za prihod. Naravno, svi „plaču mižeriju”, ali bržola, bevande i dnevne kave u kafiću nemaju samo oni koji stvarno uporno i godinama odbijaju išta raditi. Na žalost, iako razmjerno bogata tvarno, a napose u odnosu na količinu uloženoga rada, truda, rizika i znanja, Hr vatska je jako siromašna uljuđenošću, moralom i marljivošću. Budući da naši iseljenici žive u bogatim i uljuđenim društvima, iako većinom na njihovu rubu, proistječe da iseljeni Hr vati ukupno stoje bolje. Oni stoje bolje, a mi kod kuće imamo zemlju koju oni neizmjerno vole. Obje strane, dakle, imaju razloga za suradnju, ali obje moraju postati svjesne da su slične snage i da suradnju mogu provesti samo u skladu sa svojim razmjerno skromnim mogućnostima. Hrvatstvo

Pokojni gospodin predsjednik dr. Franjo Tuđman procjenjivao je da je 10–15% građana Hr vatske protivno toj istoj Hr vatskoj, i to je točno. Ostajemo mi koji joj nismo protivni, ali – po čemu je volimo, po čemu je gradimo? Plaćamo li porez? Pretječemo li na punoj crti? Probijamo li se po vezi? Ulazimo li preko reda? Potplaćujemo li ovako ili onako? Na kraju – tko voli Hr vatsku – oni koju viču da je vole, ili oni koji je poštuju i grade? Takvih potonjih jako je malo. Zaključujem da je Hr vatstvo u Domovini jako slabo.

Matko Marušić

A kakvo je Hr vatstvo u Dijaspori? Još gore. Pr vo, mnogo roditelja nije svoju djecu ni učilo ni naučilo govoriti hr vatski. Iseljenička djeca o Hr vatskoj ne znaju gotovo ništa. Stariji su se slabo uključili u društvo u kojemu žive, a mladi su u njemu izgubili Hr vatstvo. Ima ih koji su i vjeru promijenili. Postoje i takvi koji misle da su jedini pravi Hr vati, jer sebe drže ustašama. Njih je vrijeme pregazilo, pa ih se može samo žaliti. Ne samo što je to vrijeme prošlo, nego nikad nije ni postojalo. Ustaštvo je samo poraz: moralni, politički i vojni. Na to je najbolje zaboraviti, imamo pametnijega posla. Što nam je raditi? Raditi nam je mnogo i dobro, i dugo, jer slabi smo i lijeni, nenavidini i nevjerni i teško ćemo išta veliko napraviti. Krenimo onda od početka i od malih stvari, pa koliko budemo mogli. Najvažnije je shvatiti da naše poslove ne će nitko drugi obaviti. Ako ih ne obavimo sami, ne će biti obavljeni. Ako ih obavimo slabo, ostat će slabo obavljeni. Budemo li krali i varali, bit ćemo pokradeni i prevareni. Što se NE može učiniti

Usrdno molim Hr vate u Domovini da ne misle da će iseljeni Hr vati doći s mnogo novca i otvoriti poduzeća u kojima će oni slabo raditi za dobre plaće. Iseljeni Hr vati

Suradnja s Hrvatima u iseljeništvu

nemaju taj novac, a i kad ga imaju, previše su iskusni i previše im je taj novac vrijedan (za njega su potrošili svoje živote) da ih uludo ulože. Od toga nema ništa. Također usrdno molim iseljene Hr vate da ne misle kako je stara Domovina još uvijek onako neuka i bijedna kakva je bila kad su oni otišli, pa da će u njoj malim novcem kupiti velike stvari. Ovo je Europa, ne najbolja, ali ipak donekle uljuđena, obrazovana, ponosna i – lukava. Tko hoće, a tko ne će učiniti?

Nikavu pomoć u suradnji ne ćemo dobiti od države Hrvatske niti od iseljeničkih organizacija. Suradnju možemo ostvariti samo sami i doličnim trudom. Srećom, to je ipak moguće, čak i razmjerno lako. Što je učinjeno?

Za početak, molim čitatelja da promisli što je do sada sam učinio za suradnju Hr vata u Domovini i iseljenih Hrvata. Potom neka se sjeti što je tko drugi učinio. Ako tu nema rezultata, opet molim usrdno da smisli kako bi Hr vati u Domovini i iseljeništvu trebali surađivati.

Matko Marušić

Smislite jednu jedinu stvar za koju ste sigurni da će uspjeti, jer je vi možete provesti. Evo što sam ja smislio. Što mogu učiniti Hrvati u Domovini? Pr vo, treba uspostaviti vezu sa svojom rodbinom u inozemstvu. Valja zaboraviti možebitne stare razmirice i ne brinuti da će Vam uzeti dio imanja (koje im po pravu pripada). Uostalom, to imanje Vi ionako ne koristite. A oni ga ne će uzeti jer imaju dovoljno briga i tamo gdje jesu, pa ih obrađivanje zemlje u Hr vatskoj ne može zanimati. O zemlji govore jer drugo ne znaju. I tužni su. Ponudite im dio imanja

Ponudite im dio imanja, neki lijepo smješten, velik komad neplodne zemlje. Neka na njemu sagrade kuću. Poslije će se vidjeti čemu to služi. Ljetna razmjena djece

Zamolite ih da preko ljeta prime Vaše dijete u goste. Ponudite im (pr vi) da Vi preko ljeta primite njihovo dijete u goste. Prijateljstvo i dobri odnosi, a to je osnova svake suradnje, počinje od djece, jer samo su djeca nedužna. Promidžba i darivanje

Kad imaju neko slavlje (rođendan, vjenčanje, krstitke i sl.) ne švercajte im pršute preko granice, nego ih pretpla-

Suradnja s Hrvatima u iseljeništvu

tite na neke vrijedne hr vatske novine. To stoji ne više od 200 kuna, a divan je dar i – traje cijelu godinu. Novine izaberite sami, ali ni za živu glavu športske ili imalo protuhr vatske. Kad god ih darujete, darujte ih knjigama. U Hr vatskoj ima stvarno dobrih knjiga. Za početak, za uspomenu na blagdan Velike Gospe godine gospodnje 2002., poklonite im godišnju pretplatu na „Radobilju”, list Župe uznesenja Blažene Djevice Marije. Posjet

Pozovite ih k sebi u posjet. Oklijevat će, ali Vi budite uporni. Kada dođu, lijepo ih primite i vodite ih svuda, da vide i upoznaju Lijepu Našu. Ne pravite bankete, nego putujte (skromno) i razgovarajte. Oni plaćaju put, Vi ih samo primite u svoj dom, stajat će Vas tek dodatnu hranu za mjesec dana. Budite u tijesnoj vezi

Nabavite elektroničko računalo (v. dolje) i sa svojom rodbinom budite u tijesnoj, a vrlo jeftinoj vezi. Zapravo, računalo će Vam pokloniti oni, cijena priključka na telefon je oko 400 kuna, a slanje pisma najviše 3 kune. Pismo stigne odmah. Odmah! Za nekoliko kuna – kao da manje od minute zovete – Split. Rukovati elektroničkom poštom može se naučiti za 10 minuta.

Matko Marušić

Što mogu učiniti iseljeni Hrvati? Vi ste i kulturniji i bogatiji, napose kad se Vaša strana primanja usporede s hr vatskim standardom. Pokažite inicijativu, strpljenje, mudrost i dobrotu. Budite u tijesnoj vezi

Pr vi pišite svojima u Domovini, i u tome budite uporni, jer naši ljudi „ne vole pisati”, tj. naprosto ne odgovaraju na pisma. Svakako izbjegavajte telefon, osim u krajnjoj nuždi, npr., kad Vam ne odgovore na tri ljubazna pisma. Kada dođete u Domovinu donesite svojima na dar samo jednu stvar: rabljeno elektroničko računalo. (Pazite na podudarnost struje!). Onda ih kroz zabavu naučite služiti se elektroničkom poštom, i poslije stojte u stalnoj tijesnoj vezi. Posjet

Pozovite ih k sebi u posjet. Oni će to odbiti, ali Vi ustrajte da Vam pošalju svoje dijete. Oni plaćaju put, a Vi sve troškove boravka (nije vrijedno spomena). Njihovo će dijete jako popraviti svoj engleski, a Vaše svoj hr vatski. Dogodine će djeca putovati i sama. Uostalom, time sebi otvarate priliku za svoj najveći i najtajniji san: da Vaše dijete zasnuje brak s nekim dobrim, pametnim, zdravim i katolikom iz Domovine. Molim Vas, recite: koji trud nije toga vrijedan?!

Suradnja s Hrvatima u iseljeništvu

Promidžba i darivanje

Darujte im staro elektroničko računalo. Ako baš hoćete, darujte im putnu kartu za Rim, Lurd, ili Zagreb. Najbolje je da, kad ste u Domovini, Vi njih pozovete na put po Lijepoj Našoj. Vama je to gotovo ništa, a njima je mnogo. Profitirate i Vi, plus imate besplatnog vodiča. Nastojte ne ići po hotelima, nego kod rodbine i poznanika. Ovdje su ljudi iskreni domaćini i vesele se gostima. (No, nemojte pretjerati.) Pokažite zanimanje za Domovinu. Pretplatite se na kakve hr vatske novine (djeca će Vam vježbati hr vatski) i kupite mnogo knjiga na hr vatskom. (One su i dobri darovi za Vaše prijatelje Hr vate u inozemstvu.) Za početak, za uspomenu na blagdan Velike Gospe godine gospodnje 2002., poklonite sebi, i drugim Hr vatima koji žive u inozemstvu, a iz ovoga su kraja, godišnju pretplatu na „Radobilju”, list Župe uznesenja Blažene Djevice Marije. Ljetna razmjena djece

Svoje rođake ili prijatelje u Hr vatskoj zamolite da preko ljeta prime Vaše dijete u goste. Ponudite im (pr vi) da Vi preko ljeta primite njihovo dijete u goste. Prijateljstvo i dobri odnosi, a to je osnova svake suradnje, počinje od djece, jer samo djecu svi iskreno vole. Put uvijek plaća roditelj djeteta koje putuje (nije grijeh ako njihovu djetetu Vi platite put), a domaćin snosi ostale troškove.

Matko Marušić

Kupite dio staroga imanja

Teško će Vam prepustiti djedovinu koja Vam po pravu pripada, premda je ona bezvrijedna i oni je ne koriste. Budite oprezni i velikodušni: ne tražite svoje pravo, jer ćete se zaplesti u svađu, nego molite za teren za gradnju kuće, jer Vam jedino to treba. Zamjerite jedan lijepo smješten, velik komad neplodne zemlje. To Vam je sasvim dovoljno. Ako ni to ne daju, ponudite da kupite takav teren (premda je Vaš). Ako ni to ne daju, kupite od koga drugoga. Požurite, cijene su još niske, ali ne će dugo. Ni za živu glavu ne kupujte teren uz more! Preskup je, gužva je i buka i – nije djedovina. Kupite ili dobijte teren u svome selu. Ne slušajte one koji Vam savjetuju Francusku ili Brela! Samo pazite da teren ne bude manji od tisuću kvadratnih metara. Što dalje? Sagradite kuću. Polako, mirno, s užitkom. Ne pretjeravajte ni u čemu, neka bude komforna i neka ima park, hajde, možda i desetak trsa loze i dvije smokve. Najbolji su američki nacrti obiteljskih kuća. Zatim se vratite. Stariji se trebaju, a mlađi ne trebaju vratiti! Stariji više pate za Domovinom, znaju hr vatski, i imaju stranu mirovinu, malu, ali u Hr vatskoj vrijednu. Kad se stariji (roditelji) vrate, djeca će dolaziti u posjetu. Djeca neka žive vani, neka se bogate i žanju uspjeh, ali

Suradnja s Hrvatima u iseljeništvu

– roditeljima će doći, jer bez roditelja se ne može. Novaca za kartu imaju. Onda će vidjeti kako je Hr vatska divna. I vidjet će kako ste divnu kuću napravili (lijepo molim, tu ne smijete pogriješiti: kuća se mora sviđati Vašoj djeci). Pa će sve više biti s Vama, i svakako će Vam na dugo vrijeme slati Vaše ljubljene unuke. Tako više i ne će biti važno gdje imaju prijavljen stalni boravak. Oni su Hr vati, Hr vatine, ali i građani svijeta. Time Hr vatska samo biva jača. Naposljetku će osjećati sve što i Vi i bit će kao Vi i – na kraju će se i oni vratiti. Možda Vama na grob, ali i to je nešto lijepo, za čime svi čeznemo: da vječno počivamo uz svoje djedove, i da nam naša djeca i unuci kite grob. I tako ćete imati sretnu starost. Jer sretnu starost imaju samo oni koji su bili mudri i marljivi, i koji su se znali poniziti. Samo njih Gospodin blagoslovi.

Odgoj djece U župi Radobilji djeca se uopće ne odgajaju. Ljudima je potpuno nepoznato da djecu treba odgajati, da je odgoj djece vrlo težak, složen i dugotrajan posao, te da je to dužnost i odgovornost roditelja i nikoga drugoga. Časti se prijatelje kad se dijete rodi, peku se janjci i prave torte za krštenje, pričest, krizmu i vjenčanje, sinove se hvali što su jaki a kćeri što su lijepe, i – to je sve. Odgoja i prave brige o djeci uopće nema, prije svega zato ljudi i ne znaju da djecu treba sustavno odgajati. Ako tko pomisli da sam u krivu, tj. da se djeca u Zagori dobro goje, neka onda, molim lijepo, nabroji dokaze za to. Dokazi bi bili to da su djeca pripremljena za zreo život tako da ga žive pošteno (npr. plaćaju porez i ne rade na crno), časno (npr. da nisu u lažnoj mirovini), u obilju (tj. da nisu nezaposleni i ne žive od socijalne pomoći), zdravo (npr. da ne uzimaju drogu i alkohol) i sretno (npr. tako da se ne svađaju s bračnim drugom i od njega se ne rastave). Ja ovdje ne govorim o školi, titulama i novcu kao mjerilima uspjeha. Tvrdim da je svaki posao dobar i častan – ako čovjek od njega živi – nabrojimo opet – pošteno, časno, u obilju, zdravo i sretno. Na žalost, čini mi se da vr-

Matko Marušić

lo malo ljudi u našemu kraju zadovoljava sve te uvjete. A onda tvrdim da je tome krivo to što se djeca ne odgajaju. Vi i Vaše dijete Za odgoj djece odgovorni su njihovi roditelji i nitko drugi. Ponovimo: roditelji moraju djecu odgojiti tako da kao odrasli žive pošteno, časno, u obilju, zdravo i sretno. Roditelji čija djeca to ne postignu krivi su, pred djecom, Bogom, i ljudima. Nije za neuspjeh kriva (slaba) škola, (loše) društvo, (za sve krivi) komunisti, ili naprosto zla sreća. Ne, za neuspjehe, probleme i nesreću djece krivi su, do neba krivi, upravo i samo njihovi roditelji. Naravno, roditelji svojoj djeci ne misle zlo, nego sve najbolje. No, to nije dovoljno. Dijete raste dvadeset godina i upravo se toliko godina oko njega treba truditi. Više nego oko kupusa, loze ili koze, zar ne? Dijete se ne može naprosto začeti, roditi i pustiti da raste, jer mu damo odjeću i hranu. Dijete treba odgajati. A odgoj je svakidašnji posao. Dijete nije dovoljno voljeti – pa tko ne voli svoje dijete? Dijete treba odgajati s ljubavlju (koju imamo), pažnjom (koju moramo imati, a zove se marljivost) i znanjem. Oni koji ne znaju kako odgajati djecu neka nauče. Od bilo koga i na bilo koji način. Ja ovdje nudim nekoliko prijateljskih naputaka. No, najvažniji sam već izgovorio: kad je dijete neuspješno, krivi su roditelji.

Odgoj djece

Roditelji i dijete

Roditelji djeci moraju dati ljubav, posvetiti im vrijeme, učiti ih i poštovati. Roditelji za djecu u svakom pogledu trebaju predstavljati autoritet. Ljubav

Dati ljubav znači izgovaranje riječi ljubavi, te tjelesni dodir, napose grljenje. No, to je tek početak: treba mu dati i vrijeme, poduku i poštovanje, te pokazati prirodan autoritet. Davanje novca nije nadomjestak ni dokaz ljubavi. Ono je nepametno i štetno. Sve do iza 15. godine, dijete ne mora dobivati gotovinu, nego mu roditelji trebaju rado i spremno kupovati korisne i potrebne, a jasno odbijati kupiti nepotrebne stvari. Vrijeme

Svoje dijete ne možete prevariti: ono zna kad imate vremena a ne dajete ga njemu. To je tako jer stalno živi s Vama i prije ili poslije spozna istinu. To će vam zamjeriti. To će ga jako boljeti. Vrijeme s djetetom samo je ono vrijeme kad ste Vi sami s njime. To nije ono vrijeme kad dijete povedete u (svoje!) društvo pa ga pustite da se igra ili gleda televiziju. S djetetom budite što više, i onda s njim razgovarajte. Jasno, usredotočeno, glasno, opširno. Nikad ne lažite i ne govorite ružne stvari, čak ni kad one imaju osnovu. Dije-

Matko Marušić

te ne voli ružne stvari, strah, nesreće i zle ljude, ono ih se boji. Nije istina da nemate vremena za svoje dijete, to je laž, i Vaše dijete to zna. Treba razobličiti očeve koji popodne spavaju i navečer kartaju i matere koje u nedogled kupuju i gledaju glupe serije: to je ono vrijeme koje ne daju svojoj djeci. Poduka

S djetetom govorite mnogo, što više. Govorite ozbiljno i lijepo. Ono će Vas pitati i Vi nastojte odgovoriti. Govorite istinu, a kad nešto ne znate, to priznajte. Obećajte da ćete pitati nekoga tko zna, a onda to i učinite, zajedno s djetetom. Objasnite i najjednostavnije stvari opširno i jednostavno. Psovku, gorčinu i ogovaranja posve isključite. Govorite glasno i jasno. Gledajte dijete dok mu govorite. Gledajte dijete dok vam govori. Nastojte govoriti pravilno. Poštovanje

Djetetu se treba obraćati pristojno i s poštovanjem. Upamtite – kako se Vi obraćate njemu, ono će se obraćati drugima, i Vama. Pohvalite ga kad god je moguće, ali ne za gluposti, okrutnosti i nepoštenje. Pokudite ga tako da ga poučite: jasno, otvoreno, blago, opširno. Objasnite što nije (bilo) dobro i kako bi trebalo biti.

Odgoj djece

Autoritet

Autoritet se ne može nametnuti, nego samo strah. A tužno je ako Vas se boji Vaše vlastito nejako i nevino dijete! Kako će Vas onda voljeti? Dijete želi i treba Vaš autoritet. No, taj autoritet treba proisteći iz mudrosti, znanja, ljubavi i brige koje mu dajete, a ne iz vike i batina. Dijete upozorite na pogrješke, ali mu ih oprostite. Povucite (objasnite) jasnu crtu koju ne smije prijeći, a ona neka bude široka i demokratska. I, kad je prijeđe, kaznite ga. Ne smijete se svađati: ako idete u sukob, morate pobijediti. No, sukob je bolan, pa ga se čuvajte. Crta nedopustivoga treba razgraničiti prihvatljivo i neprihvatljivo u pristojnosti, poštenju i marljivosti. Dijete ima pravo na slabost i pogrješku, ali nema pravo na nepristojnost, lijenost i nepoštenje. Škola i dijete Osnovna škola obvezatna je za svih pa ćemo govoriti samo o njoj. To je sasvim dovoljno. Poslije se stvari samo ponavljaju i uvećavaju. Prvo, škola (osnovna!) je mjerilo svih stvari!!! Po uspjehu djeteta u školi, čak samo u prva četiri razreda, mogu se predvidjeti sva njegova kasnija djela, sposobnosti i postignuća. U školi se traže rad (učenje), pristojnost, točnost i inteligencija. Ako dijete slabo uči, znači da je lijeno, ili psi-

Matko Marušić

hički nestabilno (što se vidi kroz nedovoljnu pristojnost i točnost), ili glupo. Ne zna se što je od čega gore. Ja sam dosta školovan čovjek i dugogodišnji nastavnik pa odgovorno tvrdim da nema glupe djece. Glupe – tako da bi trebala imati problema u školi. Ne, sva su djeca dorasla osnovnoj školi, a ako su neuspješna, to znači da su ili lijena ili psihički nestabilna. Lijenost je najčešće ustvari psihička nestabilnost, pa tako možemo jednostavno reći: dijete koje slabo uči ima psiholoških problema. Budući da je to razmjerno vrlo mlado stvorenje (osnovna škola), to znači da njegovi psihološki problemi dolaze iz obitelji. Korak po korak, tako bismo mogli otkriti da roditelji ne samo što ne odgajaju vlastito dijete, nego ga još i uništavaju, toliko da već mlado i nejako postaje psihički nesigurno. Što je uspjeh, a što neuspjeh u školi? To je vrlo važno pitanje i ja znam odgovor i u njega sam siguran, jer sam u tome veliki stručnjak. Govoreći o osnovnoj školi, i uzevši u obzir popustljivost i korumpiranost nastavnika, samo je odlikaš dovoljno dobar! Ne će svi odlikaši završiti visoke škole, ali visoke će škole završiti samo odlikaši. Vrlo dobri ne moraju nastradati, ali malo će njih završiti visoke škole, dobri će po Njemačkoj kopati kanale, a dovoljni, dakle oni koji dobivaju jedinice (koje se na kraju zakrpaju u dvojke) posve će propasti, bilo da će završiti na drogi ili na socijalnoj pomoći, što nije bitno različito. Možda se neki čitatelji čude i ljute na ove riječi. Žao mi je zbog toga, no želio sam da se te riječi jednom čuju, da se sasvim jasno izgovore. Jer to je istina.

Odgoj djece

Promotrite li sve primjere koje znate, vidjet ćete da su te neugodne riječi zaprepašćujuće točne. Tko nije za (osnovnu) školu, nije ni za motiku. A za školu? – pa već smo rekli da za školu nije. Crkva i dijete Poslije škole, Crkva Vam najviše može pomoći u odgoju djeteta. I ne govoreći o potrebi štovanja Boga, možemo slobodno reći da u crkvi dijete ne će čuti ništa loše, nego samo dobro. Bez obzira na snagu svoje vjere, podrijetlo ili filozofska uvjerenja, dragi roditelji, svakako se potrudite da vaše dijete ide u crkvu. U crkvu se može, i mora, ići na dva načina. Pr vi je vjeronauk, gdje uspjeh i ponašanje djeteta treba pratiti kao u školi. Vjeroučitelji bi pritom trebali biti otvoreniji prema roditeljima i upozoriti ih kad primijete probleme. Drugi oblik odlaženja djeteta u crkvu jest nedjeljna misa. No, tu već počinju problemi: tvrdim da na nedjeljnu misu treba ići cijela obitelj, savršeno redovito, zajedno, na vrijeme i svečano obučena. Dijete ne će ići na misu, ili će se tome opirati, ili će to zamrziti, ako njegovi roditelji ne idu na misu. Stvarno je čudno – dijete tjerati na misu a sam ne ići. Nema opravdanja, ni za jednoga člana obitelji osim za bolesne i nepokretne. Idući zajedno na misu, obitelj će se zbližiti (malokad su svi zajedno). Putem će razgovarati. Nakon mise otac ni za živu glavu ne smije u krčmu s prijateljima! Mora kući na

Matko Marušić

zajednički nedjeljni ručak! A nakon zajedničkoga nedjeljnog ručka ni za živu glavu ne smije ići spavati, nego mora s djecom (ako je ikako moguće i ženom) u šetnju (pa poslije u posjet). Svakoga možete prevariti, samo ne vlastitu djecu! To je tako zato što vas ona vole, trebaju, i gledaju, neprestano, jer živite u istoj kući. Ne će djeca u crkvu ako vi izbjegavate crkvu. Slabo će učiti ako Vi ne učite, bit će nepošteni samo ako to od Vas vide i psovat će samo ako Vi psujete. Ne ljutite se na svoje dijete, sami ste to od njega učinili. Jako je dobro redovito nedjeljom ići u crkvu. Naime, nedjeljno jutro dolazi poslije subotnje večeri, kada djeca „izlaze”, tj. jako kasno idu na spavanje pa sutra dugo spavaju. Budući da je dugo jutarnje spavanje veoma štetno i vrlo jasan znak da dijete ima problema, odlazak na jutarnju nedjeljnju misu dobar je izgovor da se dijete probudi i da mu se prekine krug spavanja u krivo vrijeme. O tome ćemo malo šire u sljedećem odjeljku. Red i rad u dječjem životu U dječjem životu moraju postojati red i rad.

Odgoj djece

Red

Pod redom razumijevamo vrijeme odlaska na spavanje i vrijeme ustajanja, vrijeme obroka i – vrijeme rada. Najvažnije je upamtiti da se djetetu ne smije dopustiti da ujutro dugo spava, čak ni nedjeljom, blagdanom, ili kad je, nekim slučajem, prethodnu noć kasno otišlo na spavanje. Kada nema obveza, dijete nikad ne smije spavati poslije 9 sati ujutro. Red znači da se dijete mora naučiti da nigdje i nikad ne kasni. Kašnjenje je znak nedostatne sposobnosti (organiziranja) i nepristojnosti (nepoštovanja dogovora), a općenito najavljuje djetetove neuspjehe u daljem životu, jer onaj tko kasni ne može obaviti posao ili riješiti problem. Rad

Rad je ponajprije škola, učenje. O tome smo govorili: ako Vaše dijete nije odlikaš, morate se zapitati što se zbiva. Ako ne znate odgovor (a znate ga), pitajte nastavnike, oni će znati. A ako vidite (kao što vidite) da je Vaše dijete zapravo lijeno – sjetite se da je to Vaša pogrješka i – ispravite je. Sljedeći svakodnevni i nezaobilazni oblik rada je čitanje (knjiga). Dijete mora čitati barem sat dnevno, svaki dan. O tome što će čitati, ako ne znate (a ako i znate!), neka Vas savjetuju u školi. Ostale oblike rada djetetu odredite sami, u odnosu na potrebe Vašega domaćinstva. No, svakako dijete mora sa-

Matko Marušić

mo voditi brigu o urednosti vlastite sobe (napraviti krevet!), igračaka i osobnoj higijeni. Kada napuni 14 godina, svakako mora dobiti i neki stalan zadatak odnosno obvezu koja se odnosi na život obitelji (npr. briga o psu, iznošenje smeća). Higijena

U nas su higijenske navike vrlo slabe, što je i razumljivo, jer smo uvijek živjeli u uvjetima nedostatka vode. No, higijena je važna, zdravstveno, radno, društveno i civilizacijski, pa joj se mora posvetiti velika pozornost. Dijete mora svaki dan prati zube, najmanje prije spavanja, a najviše nakon svakoga obroka. Kupati cijelo tijelo valja najmanje dva puta tjedno, a najviše svaki dan, te uvijek nakon teškoga fizičkog napora. Kupanje (tuširanje) prije spavanja poboljšava san. Djeca uvijek moraju biti uredno ošišana i počešljana. Treba najoštrije suzbijati bojenje kose i u djevojčica i u dječaka. Djevojčice ne smiju bojiti lice dok ne navrše 20 godina. Čuvajte se mode u odijevanju! To nije stvar novca, nego morala. Djeca obaju spolova moraju se oblačiti jednostavno, pristojno i ukusno. Raskoš je štetna, kao i razvrat: pazite da se Vaša kćer ne oblači nepristojno! A ako se tako počne oblačiti, posumnjajte da nešto s njom nije u redu. Provjerite kako stoji u školi, te potiče li je neka odrasla žena (rođakinja, prijateljica, čak i majka) na takvo oblačenje. Nepristojno oblačenje nije toliko stvar (ne)morala,

Odgoj djece

nego nerada: ono znači da Vaše dijete zanimaju stvari koje u životu ne donose ništa dobro. Pristojnost

Dijete valja naučiti pozdravljati i rukovati se, jasno i pristojno odgovarati na pitanja i pitati, te u tijeku razgovora sugovorniku gledati u oči. No, ovdje je najvažnije naglasiti da svim silama morate suzbijati psovanje. Na žalost, psovanje je vrlo prošireno u našemu narodu, čak i kod vrlo male djece. Svim silama i uvijek, kod svoje djece i tuđe, suzbijajte psovku i ružne riječi. Pri tome budite nepopustljivi i za razmjerno „nevine” izraze. No, pr vo je pravilo da sami roditelji ne smiju psovati, barem ne u nazočnosti djece. Nema apsolutno nikakva opravdanja za roditelje djeteta koje psuje i ružno se izražava. Štoviše, u našemu je kraju vrlo razvijena kultura govorenja, rječnik je bogat, a uvriježena je duhovitost i šala. Time se moramo ponositi i uporno i ponosno to poticati. No, te se značajke našega govora ne smiju brkati s psovanjem, ruganjem i uporabom iskvarenih riječi. Ljubaznost

Ljubazno ponašanje u nas je posve nepoznato! Mi se ponašamo ružno, grubo, neljubazno i nepristojno. Čak i kad koga volimo i želimo mu dobro, to ne znamo izraziti.

Matko Marušić

Zato djecu treba učiti da uvijek pozdrave i poznate i nepoznate (to, naravno, morate činiti i Vi) i da se svakome i uvijek zahvale, čak i kad taj za to nema očite zasluge. Primjerice, pri izlasku iz autobusa, valja vozača pozdraviti i zahvaliti mu (na vožnji), bez obzira na to što je vožnja njegova dužnost. „Dobar dan”, „Hvala” i „Molim” moraju postati riječi koje Vaše dijete najčešće rabi. Preduvjet tome je da se i Vi tako obraćate i njemu i drugima. Dijete i zabava Ni jedan oblik zabave koja sada postoji u našoj župi nije ni dobar, ni prihvatljiv, pa ni – zabavan. Tu treba posve promijeniti politiku. Pr vo, što je zabava i čemu ona služi? Zabava nije sama sebi svrha, nego je neki oblik opuštanja, odmora i nagrade za teški rad i izvršene zadatke. Prema tome, za početak, nema zabave za lijenčine, neradnike i neuspješne. Nema govora da ikakav oblik zabave dopustite djetetu koje ima slabe ocjene u školi! Televiziju dijete smije gledati što je moguće manje, ne više od sata dnevno, a pritom treba točno odabrati što smije gledati. Izlaske u kafiće treba shvatiti kao potpuno nepoželjne. Tamo se troši novac, upoznaje loše društvo i susreće droga. Molim, neka mi netko kaže – što ima dobro u kafićima?

Odgoj djece

Izlasci u disko-klubove mogu se dopustiti dobrim učenicima nakon 18. godine života, pod uvjetom da se do neke pristojne dobi, a ne poslije ponoći, vrate doma. Izraz da „svi izlaze u te ure”, pr vo je neistina (dobro odgojena djeca tamo malokad zalaze), a drugo, svejedno znači da oni koji to čine nisu dobri i s njima se Vaša djeca ne trebaju družiti. Izvolite voditi rat: ne dajte da Vaša djeca noći provode u disko-klubovima ni po koju cijenu! Tamo mogu samo nastradati, a ništa dobro ne mogu ni doživjeti ni očekivati. Čudim se roditeljima koji to dopuštaju svojoj djeci! Pa volite li Vi uopće svoje dijete? Motorkotač dijete ne smije ni imati niti voziti ni pod kojim okolnostima. Oni koji svom djetetu kupe motorkotač, sami mu žele smrt. I kad im dijete pogine ili nastrada, neka znaju da su oni, i samo oni, tome krivi. Punoljetna osoba smije voziti automobil, no – pazite što radite. Oduzmite djetetu automobil kad napravi i najmanji prekršaj, ili čak i kad samo čujete da se neprimjereno ponašalo. Ne dajte mu skup i brz auto, nego star i spor. Vožnja autom nije zabava nego prijevoz. Netko će upitati – pa što je onda zabava, profesore? Odgovor je lak: sve što Vi mislite da je zabava, uglavnom je krivo. Zabava je: a) čitanje, b) osobno bavljenje športom, c) odlasci u kino, a napose u kazalište, d) druženje s vršnjacima na školskim i crkvenim zabavama, e) sve moguće vrste hobija. Tu spadaju i vrlo važne aktivnosti kao što je odlazak na svetu misu, na vjeronauk i različita ho-

Matko Marušić

dočašća. Nadasve, a u nas posve nepoznato, zabava su i aktivnosti koje se na Zapadu naziva „civilnim društvom”. To uključuje pomaganje (dragovoljno!) slabima i nemoćnima, bolesnima i onima u nevolji, te različite oblike borbe (ili nastojanja) za neku pravednu ideju: ljudska prava, napredak Domovine, župe ili sela, organizaciju skupova, akcija (npr. čišćenja okoliša), pa čak i politički rad. Pri svemu tome djeca će se ugodno družiti sa svojim vršnjacima, ustvari se igrati i – zabavljati se. Dijete i ljubav Uhvaćena između katoličke tradicije i suvremenoga moralnog raspadanja zapadnoga svijeta, tema ljubavi, ljubovanja i spolnoga života u nas je postala nešto o čemu se ne govori. No, to ne rješava (nego pogoršava) problem(e), pa su posljedice sve teže i sve gore. Valja istini pogledati u oči. Držim da omladina ima pravo na ljubav i ljubovanje, ali s mjerom, pažnjom i upućeno. Upućeno – znači da ju je netko podučio o činjenicama, dobitcima i opasnostima i objasnio stajališta naše kulture, tradicije i vjere u odnosu na predmet. Naime, i ljubav i ljubovanje imaju različite oblike, prihvatljive i neprihvatljive i s topogledno različitim posljedicama. O tome bi trebalo govoriti mnogo više i podrobnije nego što to dopušta ovaj članak. Zaključit ću svojim stajalištem da su ljubav i ljubovanje dopušteni u gra-

Odgoj djece

nicama svih drugih čimbenika koje sam nabrojio: pristojnosti, reda i sigurnosti, a uvijek i samo dobrim učenicima. (Upamtite: ne uči Vaše dijete slabo zato što se neprimjereno zaljubilo, nego se neprimjereno zaljubilo zato što slabo uči. A znamo zašto slabo uči: nije dobro odgojeno.) Dijete i šport Šport je najpoželjnija zabava za dijete. Dobar je svaki šport i tu djetetu treba pustiti na volju da samo izabere. Platite sve cijene koje su nužne da se Vaše dijete intenzivno bavi športom. No, u pitanju športa postoje (barem) tri oblika koja su vrlo štetna i koja na svaki način treba izbjegavati i suzbijati. Šport kao navijanje

Naravno da svatko navija i voli svoje. No, pr vo, navijanje ne smije zamijeniti bavljenje športom! Drugo, navijanje ne smije prijeći u mržnju prema takmacima. Primjerice, zaprepašten sam mržnjom koju je u Dalmaciji prema Zagrebu izazvalo rivalstvo Hajduka i Dinama. To je krivo, štetno i sramotno i treba biti osuđeno i suzbijano na svim razinama. Navijanje treba iskoristiti kao školu: da se nauči časno i dostojanstveno izgubiti i da se pritom smogne snage čestitati protivniku. Jednako tako, valja naučiti i gospodski pobijediti. Poraženom se protivniku ne smije rugati, ne-

Matko Marušić

go ga pohvaliti za zalaganje i vještinu. Dok Vaše dijete to ne mogne, valja mu zabraniti navijanje. U odnosu na navijanje, štetno je i beskonačno gledanje športskih događaja na televiziji. Samo one najvažnije, molim. U prosjeku i ukupno, televiziju ne bi trebalo gledati više od sat vremena dnevno. Šport i varanje

Budući da je u nas šport na cijeni, valja mi reći još i ovo: u športu je najvažnije promicati poštenje i viteštvo. Na žalost, u nas je prihvatljivo pobijediti i prijevarom! Uvijek učite svoju djecu da je to ružno i štetno. Poštenje je važnije od pobjede. Učeći se varanju u športu, djeca se uče varanju i u drugim oblicima života, a to je pogubno i za zemaljski i za onostrani život. Varanje u športu najviše promiče profesionalni šport, ali na žalost i lokalni moćnici, političari, pa čak i nastavnici. Ako šport nije savršeno pošten, valja ga zabraniti. Šport nas uči gubiti i dobivati, patiti i radovati se, trpjeti i uspjeti – sve ono što i život od nas očekuje. Postignite

Odgoj djece

da Vaše dijete čista srca čestita protivniku na pobjedi. Nikad ne optužujte sudce, čak ni kad očito griješe. Navijajte gospodski i pošteno. Poštujte protivnika i protivničke navijače, jer i oni imaju svoj zavičaj i svoj klub, kao i Vi. A ako su grubi i nepristojni, poučite ih svojim viteštvom kako valja navijati. Profesionalni šport

Na žalost, profesionalni šport nema veze sa športom nego je to, u najmanju ruku, putujući cirkus, plaćena zabava. I ništa drugo. Dakle, kao pr vo, ne gubite vrijeme, živce i novac na nešto tako beznačajno. Drugo, ne želite svojemu djetetu da postane profesionalni športaš. To je težak život, koji dijete moralno pokvari, intelektualno uništi i fizički ošteti. Karijera traje kratko, a onda se dijete nađe nesposobno za ikakav častan rad od kojega može živjeti. Čak i da ima dovoljno novca za ostatak života (nema, čak ni oni za koje se čini da imaju, ustvari nemaju, jer previše troše i nepametno upravljaju), kakav je to život bez rada i stvaranja? Naposljetku, u profesionalnom športu ima varanja, korupcije, pranja novca i ucjena, i loših, propalih i očajnih ljudi. Ne želite svojemu djetetu ni takvo društvo ni takvu sudbinu. Naravno, za takvo društvo i ljude nema potrebe ni navijati – do suza, kao što to mi kadkad činimo.

Matko Marušić

Zaključak Ništa ne ćemo zaključivati, znam da Vam se ovo nimalo ne sviđa. No, nemojmo se prepirati. Predlažem da tekst pročitate još nekoliko puta. Uostalom, to sam učinio i ja pišući ga.

Izlazak i zabava Mnogi roditelji biju težak boj sa svojom djecom koja ustraju u tome da hoće izlaziti kasno navečer i ostajati vani dugo u noć. Kad tome roditelji prigovaraju, djeca tvrde da to svi rade. Je li to istina? Treba li to dopustiti? Pr vo ćemo se dogovoriti tko je dijete, zatim što je zabava, pa što je društvo, što izlazak i tek na kraju treba li dopustiti kasnonoćne izlaske. Tko je dijete? Djeca mogu biti tjelesno ili duhovno i velika i mala, a ljudi ozbiljni ili djetinjasti bez obzira na dob. Zato držim da djetetom treba smatrati osobe do šesnaest godina starosti, ili starije koje idu u školu. Čim dijete starije od šesnaest godina prestane ići u školu, ono je odraslo. Dijete bi trebalo slušati svoje roditelje ako ni zbog čega, onda zato što ga oni hrane i daju mu dom. Djeca kojoj se to nikako ne sviđa, trebala bi razmisliti žele li i mogu li otići od kuće i zasnovati svoj dom, koji će sama održavati. Osoba koja sama potpuno zarađuje za svoj život, odrasla je osoba i njoj ne treba nitko ništa naređivati.

Matko Marušić

Ostaju oni stariji od šesnaest godina, koji ne rade i ne idu u školu. Nažalost, za njih većinom nema nade da će ikad sazrjeti i da nekome uvijek ne će biti na teret: roditeljima, bračnom drugu, ili državi. Tko u svojoj kući ima takvu osobu, treba se ozbiljno zabrinuti. A što je s nezaposlenima? Stanje jest razmjerno teško jer nema dovoljno radnih mjesta, ali vrijeme socijalističkih lažnih zaposlenja definitivno je prošlo. Došlo je novo vrijeme, vrijeme istine: nezaposleni neka se – zaposle. Za sebe, i na poslovima koje znaju raditi – u polju, planini, šumi, restoranu, ili vlastitom dvorištu – barem četrdeset sati tjedno. Svatko može graditi zidiće, skupljati ljekovito bilje, čuvati kozu, baviti se pčelama, saditi paprike, ili prati automobile. Tajna je u tome da i nezaposleni trebaju rano ustajati svako jutro, i raditi puno radno vrijeme. Tek ćemo onda vidjeti tko je lijen, a tko je stvarno nezaposlen. Ukratko, nezaposleni ne bi trebali ni izlaziti ni zabavljati se, nego misliti o zaposlenju. A ako i nezaposleni (tako) rade – moraju imati sva prava zaposlenih. Ispada da u biti s izlascima ne bi trebalo biti problema: za djecu odlučuju roditelji, odrasli odlučuju sami, a neradnike treba izbaciti iz kuće. U čemu je problem? Odgovorite sami, sada ne će biti teško.

Izlazak i zabava

Zabava O zabavi sam na ovome mjestu već pisao: zabava nije uglavnom ništa od onoga što djeca smatraju da jest. U svoje slobodno vrijeme Vaše se dijete, ako je uspješno u školi, a to znači da razrede prolazi ocjenom ne nižom od vrlodobar, smije i mora zabavljati, ali ne: u disko-klubovima, u kafićima, s pomoću automobila ili nedajbože motorkotača, kartanjem i drugim hazardnim igrama (strogo zabraniti klađenje!!!), pred televizorom ili izležavanjem. (Dižite dijete iz kreveta u 7 ujutro!) Dijete se treba zabavljati druženjem s roditeljima, druženjem s prijateljima koji su dobri ili bolji od njega (u školi), osobnim bavljenjem športom, doličnim ljubovanjem (o tome sam posebno govorio), odlascima u kino i napose u kazalište, humanitarnim ili vjerskim djelovanjem, te nadasve čitanjem dobrih knjiga. Pretjerano čitanje novina, a napose športskih (muškarci) ili modnih (djevojke) nepovoljan je znak. Društvo Provjerite razgovorom, pa i izvidom, s kim se Vaše dijete druži. Da, ono treba imati prijatelje i društvo, ali to ne smiju biti loši ljudi, oni koji su u školi, kod kuće i na ulici gori od Vašega djeteta, ili društveno neprihvatljivi (pijanci, nasilnici, ovisnici o drogi, kriminalci, te dugotrajno nezaposleni, koji ne ustaju u 7 ujutro).

Matko Marušić

Naravno, Vi ne birate svojemu djetetu društvo, ali – upamtite – njegovo je društvo odraz njegova vrijednosnog sustava. Ako se kreće u lošem društvu, jako se zabrinite. No, ako je upao u loše društvo, teško će od njega odustati. Jedini djetetov izlaz iz lošega društva jest da se Vi družite s njim, i to na njemu privlačan način. Dijete koje nije u lošem društvu i nije u opasnosti od nevolja. No, ponovimo: dijete koje je u lošem društvu u opasnosti je, ali ne zato što je u lošem društvu, nego zato što je i samo na neki način loše. A tome ste Vi krivi. Izlazak Je li istina da svi izlaze do kasno u noć? Nije. Stalno izlaze oni koji su već oštećeni, ponekad dobri, a nikad izvrsni. Dijete koje ima primjeren sustav vrijednosti, ne bi trebalo ni željeti noći provoditi ili dangubiti po diskoklubovima, krčmama i kafićima. Čežnja za takvim primitivnim, nevrijednim, anti-glazbenim, anti-društvenim, neinteligentnim i štetnim izlascima znak je da s djetetom nešto nije u redu! Normalna, odgojena, zdrava djeca imaju primjerenije, zdravije, ljepše, plemenitije, ugodnije i prihvatljivije oblike zabave. U diskače i kafiće stalno idu

Izlazak i zabava

samo loša djeca, djeca koja imaju problema, djeca koja imaju izgleda odrasti kao propalice. To ne znači da dijete nikad ne smije ostati dokasna u disku ili sjesti u kafić, sačuvaj Bože! Smije, i dopustite mu to. No, ako to postane previše često (češće od jednom mjesečno) i previše važno (pa oko takvih izlazaka izbijaju velike svađe), to znači da se dijete pokvarilo. Ono se toliko pokvarilo da Vas i ne će poslušati da na ta mjesta prestane ići. Jedini je spas da se Vi, neprestano i na njemu zanimljiv način, s njim družite. Pokusajte što ste skuhali, ne za kaznu, nego za spas. Dopustiti ili ne? U posebnim prilikama, s posebnim razlogom, na praznicima i odmoru, dijete koje dobro uči smije i u disko i u kafić, i tamo smije dugo ostati. No, u disko ne smije (uvjetno rečeno) više od jednom mjesečno, a u kafić ne smije svratiti češće od jednom tjedno, i to nakratko, kraće od sata. To nije problem. Problem se pojavljuje kada dijete to hoće (pre)često, toliko da to (Vama) postane sumnjivo. Kao što je upravo rečeno, kad ste došli do toga pitanja, stvari su već krenule nizbrdo. Jako se zabrinite. Nije stvar u izlasku nego o životnoj orijentaciji Vašega djeteta. Ako je vrijedno, budalaštine ne će ni trebati, a sve normalno (za Vas), pa i pokoju pogrješku, mirno mu dopustite. No, ako slabo uči, ako ne radi, a živi na Vašoj grbači i još redo-

Matko Marušić

vito hoće noćariti – ono je propao čovjek. Tu Vi ne možete pomoći, jer ste ionako sami krivi za to djetetovo stanje. Jedino što možete učiniti jest da se obratite psihologu (te službe postoje i besplatne su) i slijepo ga slušate. Inače će se pokazati da hranite nevaljalu osobu koja će postati neka vrsta kriminalca ili, u najboljem slučaju, socijalni slučaj. Psiholog će Vam reći da se s djetetom stalno i radosno družite. Možete li to? Možete li!?

O novcu Kao i svaku stvar u životu, novac ne bi trebalo ni potcijeniti ni precijeniti. Danas se novac većinom precjenjuje i o tome valja otvoreno govoriti i zrelo misliti. Vrijednost i bezvrijednost novca Novac je zamjena za vrijednost roba, usluga i drugoga što jedna zemlja ima. Umjesto da mijenja kravu za postole, čovjek oboje kupuje ili prodaje za novac koji je tiskala i koji kontrolira država. (Stoga je, npr., inflacija je kad lopovi u državi tiskaju više novca nego što je proizvedeno vrijednosti i na tržište novca ga ubace kao svoj, npr. kupe skupe automobile.) Novcem kupujemo hranu i odjeću i plaćamo tuđe usluge. Zato je novac potreban i bez njega se ne može živjeti. Međutim, vrijednost novca nije prevelika, jer se za novac ne mogu kupiti najvažnije stvari u životu: zdravlje, ljubav, obiteljska sreća, uspjeh djece, samopoštovanje i poštovanje drugih. Zato držim da se čovjek treba posvetiti zarađivanju novca u onoj mjeri u kojoj mu to treba za ugodan život, ali ne

Matko Marušić

više od toga: glupo je da zarađivanje novca postane svrha života. Jer život se ne može kupiti novcem. Zarađivanje Veličina čovjekove zarade proistječe iz količine truda, inteligencije, znanja i rizika koji on ulaže u posao. Učinci tih četiriju čimbenika mogu se zbrajati, a zaraditi se može dovoljno i kad su neki od njih mali. Primjerice, inteligencijom, znanjem ili rizikom, može se donekle nadoknaditi trud, a trudom donekle inteligencija i znanje. Jedan čimbenik sâm nije dostatan: samo na rizik oslanjaju se šverceri, samo na inteligenciju varalice, samo na znanje kavanski filozofi, a samo na trud bedaci. Tko nema novaca mora biti da je sve odjednom: lijen, glup, neobrazovan i bez ideja kako zaraditi za život. Neki se takvi pravdaju da nisu imali sreće, no to zapravo znači da nisu dobro procijenili ishode svojih postupaka (nedostatak inteligencije i znanja). Osim toga, siromaštvo ih ubuduće ne bi trebalo smetati, jer – preostao im je barem trud koji bi nadalje mogli uporabiti. Doista, čovjek ne mora biti inteligentan (nije se takav rodio ili se zbog zaostale sredine nije razvio), ne mora biti obrazovan (nije imao prilike za školovanje) i ne mora biti dosjetljivo hrabar (da može procijeniti i podnijeti rizik), no nema nikoga tko ne može biti marljiv. Zato kad god vidimo (ili čujemo) kakvog siromaha, moramo se odmah zapitati je li marljiv ili

O novcu

je lijen. Sve ostalo je nevažno. Ako je marljiv, treba mu svim silama pomoći, a ako je lijen, treba ga pustiti da ogladni. Trošenje Količina novca koji čovjek ima (tj. tvarno bogatstvo) više ovisi o načinu trošenja nego o veličini zarade. Budući da novac nije smisao života nego samo sredstvo koje omogućuje osnovu za život vrijedan rođenja, proistječe da je svoje vrijeme, dar, trud, znanje i inteligenciju bolje uložiti u pametno trošenje zarađenoga, nego u veliko zarađivanje a nepametno trošenje. S novcem, dakle, treba postupati štedljivo. Nadasve štednja Štednja nije samo ono što mi s nepravom nazivamo škrtošću, dakle odbijanje da se pijancima u krčmi plati piće. Štednja znači filozofiju života, odnos prema svim stvarima. Kao što treba štedjeti novac, čovjek treba štedjeti i svoje vrijeme, osjećaje, svoju privatnost, svoje bližnje, svoja dobra, sve. Pr vo je pravilo da se novac ne smije razbacivati. To rade oni koji (zacijelo s pravom) imaju osjećaj manje vrijednosti pa misle da su važniji (manje nevažni) ako se razmeću novcem.

Matko Marušić

Drugo, novac i druga dobra ne smiju stajati neiskorišteni. Zemlja ne smije biti neobrađena (ili neprodana), a novac se ne smije posuđivati bez kamata. Treće, novac treba pametno ulagati, tako da donese i dobar život (npr. obrazovanje djece), i da se sam oplođuje, tj. donosi prihod. Ulaganje Ponovimo: novac ponajprije treba uložiti u vlastiti život: dolično stanovanje, primjerenu prehranu, a onda u obrazovanje i u duhovne stvari koje zajedničkim imenom nazivamo kulturom. Ne smije se voziti (napose ne skup) auto dok kuća nije prostrana i udobna. Ne smije se ići na skijanje ako djeca ne znaju engleski. Ne smije se ići na koncerte ako se ne ide u kazalište. Ne smije se kupiti televizor, ako se nema policu lijepih knjiga. Ne smije se kupovati nova odjeća dok stara nije iznošena. Ne smije se putovati ako djeca već nisu putovala. Uvijek štedite za budućnost svoje djece, a napose za njihovo obrazovanje. Konkretna novčana ulaganja uvijek se isplate. Osim u vlastite poslove, novac se može uložiti u dionice, životno osiguranje, ili se naprosto držati oročen na banci. Najbolje je pomalo uložiti u sve. Životno je osiguranje štednja za stare dane i morao bi ga imati svatko stariji od 20 godina (čak ako mu ga u početku uplaćuju roditelji). Za stare

O novcu

dane svakako treba početi na vrijeme štedjeti, jer će mirovina sigurno biti mala: previše je lažnih umirovljenika, a premalo se uplaćuje u mirovinske fondove. Zato pametan čovjek mora imati “svoj” mirovinski fond – životno osiguranje. Darivanje Darivanje nije razbacivanje novca, ako je promišljeno i primjereno. To nas uči naša vjera: treba darivati siromašnu djecu (ne odrasle, oni još mogu raditi) korisnim, poučnim, potrebnim i primjerenim darovima, te sve one pojedince, ustanove i akcije koje vam se čine iznimno važnima. Tu odaberite prema svojemu srcu i osjećajima. Ti darovi ne moraju biti ni novčani niti veliki. Bez obzira na potrebu za skromnošću, bolje je da se za njih zna nego da se ne zna, jer tako drugi uče da i oni to mogu učiniti. Ulaganje u zajednicu Jedan dio svojega novca, vremena, truda, znanja i ljubavi, treba uložiti u svoju zajednicu. Je li to škola, crkva, nogometni klub, širina ceste ili cvijeće uz nju, čovjek treba sam odlučiti. No, jedno valja upamtiti: bez obzira na to što već plaćate porez (pa bi

Matko Marušić

sve to država trebala platiti) i što drugi svoj novac troše u krčmi, niti ćete ikad biti sretni, niti će vaša zajednica napredovati ako joj Vi osobno ne dadete još i više i tako da Vas se ne pita. Ako ste majstor – popravite nešto u crkvi i školi, ako ste pjevač – pjevajte besplatno na svečanostima, ako ste stočar – darujte školi sir, ako ste klesar – uredite autobusnu stanicu, ako ste nastavnik – držite besplatne instrukcije, ako ste umirovljenik – javite se u crkvu ili u Općinu da štogod pomognete. Zbog tisućugodišnjeg siromaštva i tuđinske vlasti, nama su takvi načini ulaganja u zajednicu posve nepoznati. Čak im se i pametni čude, a glupi im se i izruguju. No ljepota življenja u cijeloj zapadnoj civilizaciji zasniva se na dobrovoljnom radu u zajednici. Ni naš se život ne će bitno poboljšati dok to i sami ne počnemo raditi. Zaključak Nekako kao da smo se udaljili od priče o novcu... Pa i jesmo, i to zato što je novac razmjerno vrlo nevažan čimbenik u čovjekovu životu. Na nj ne treba trošiti više riječi od već rečenoga: novac nam je potreban da sebi i svojima (djeci!) omogućimo doličan duhovni život. Sve ostalo je barbarska, životinjska navada, glupava oholost, ili neurotična čežnja za pozornošću. A onaj koji je odrastao, čak se i oženio, ili se misli ženiti, a sebe smatra siromašnim – treba se zamisliti sâm nad

O novcu

sobom i – svojim životom. Nedostaje mu, ili ima premalo, svega ovoga: marljivosti, inteligencije, znanja i hrabrosti. Tako proistječe da o siromaštvu nije ugodno, a o bogatstvu nije pametno govoriti. Mislimo o drugim, lijepim stvarima. Pun ih je svijet oko nas.

Turizam u Radobilji Od 1. srpnja 2001. uvedena je u Republici Hr vatskoj nadležnost lokalne samouprave nad školstvom, zdravstvom i socijalnom skrbi. U proljeće su provedeni i lokalni izbori i sada imamo nove načelnike i nova vijeća općina. Europa se približava. Prošlo je vrijeme nerazvijenosti i žicanja novca na „višim razinama”. Svaka sredina mora se moći brinuti sama za sebe, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog vlastita dostojanstva koje proistječe iz življenja u slobodi i demokraciji. Što raditi? Četiri su opće gospodarske mogućnosti za općine župe Radobilje: poljoprivreda, industrija, trgovina i turizam. Držim da se sve četiri mogu i moraju razvijati, a ovdje ću reći nekoliko riječi o turizmu, jer mi se njegovo uvođenje čini najrealnijim. Uspostava isplative i samostojne poljoprivredne proizvodnje tražila bi neki oblik okrupnjivanja posjeda

Matko Marušić

(zadrugarstvo ili komasaciju), što ljudi, držim, još ne mogu prihvatiti, te znanje, koje za sada nemamo. Ljudi najviše priželjkuju kakav industrijski pogon, ali za to nema ni tvarne ni društvene osnove, naprosto zato što u našemu kraju nema tradicije isplative industrijske proizvodnje. Trgovina bi priliku trebala tražiti u suradnji s obalnim (makarskim) turizmom, ali za to još nema duhovnih i poduzetničkih preduvjeta. Ostaje samo turizam, iako za nj nema ni tradicije ni, naizgled, osnovnih uvjeta. Kako? Turizam Za svaki oblik razvoja u Župi treba isključiti: a) očekivanja izvana (npr. ulaganja drugih), b) vlastita ulaganja, c) na žalost – bilo koji oblik župnoga spontanoga udruživanja ili inicijative. Treba smisliti nešto jednostavno, lagano, besplatno i moguće. Turizam, da. No, ne razvikani seoski turizam, jer za seoski turizam nije dovoljno imati kuću, nego treba i imanje, proizvod, volja i obrazovanje. Ja ovdje ciljam na obalni turizam, poput makarskoga. Naprosto – iznajmljivanje soba i kuća, zapravo – njihovo besplatno ustupanje. Osnove turizma u Radobilji

Pr vo, u Makarsko primorje dolazi mnogo turista vlastitim automobilima. Listom su to Česi, Slovaci i Poljaci,

Turizam u Radobilji

te poneki Nijemac, a valja misliti i na Slovence. To su ljudi razmjerno slaboga ili, najviše, srednjega imovinskog stanja. Njima su važni more i sunce, a ne mare za posebnom zabavom – koje mi (ni Makarska niti Radobilja) ionako nemamo. Najvažnije im je, pak, jeftino ljetovanje. Radobilja je dovoljno blizu moru (Makarskoj rivijeri) da takvi turisti mogu stanovati u Radobilji, a na (makarsku) plažu se odvesti autom i tamo ostati cijeli dan. A u Radobilji mi im možemo pružiti razmjerno dobro i jeftino stanovanje, hladnije noći, tišinu, mjesto za parkiranje i dobru i jeftiniju hranu. Naprosto – privucimo „motorizirane” turiste da stanuju u Radobilji umjesto da se gužvaju po rivijeri i skupo plaćaju vruće i nekomforne sobe. A neka se onda voze na kupanje: udaljenost je mala i trošak benzina za cijelo ljetovanje ne će dosegnuti cijenu noćenja samo jedne noći. To će ih privući. Kako početi?

U Radobilji ima mnogo privatnih kuća koje su u dobru stanju, a u kojima ljudi ne stanuju, ili u njima provode samo dio ljeta. Te kuće treba turistima ponuditi besplatno, s tim da plate samo zbiljske troškove vode i struje i boravi-

Matko Marušić

šnu pristojbu. U organizaciji načelnika općina, takve kuće trebaju odmah ponuditi svi oni koji ih imaju. Za početak to ovim putem čini moja obitelj, koja u zaseoku Marušići (Katuni Ljut) ima krasnu komfornu kuću s 9 ležajeva. Do mora je točno 15 km, a mi se kućom koristimo samo od 15. srpnja do 20. kolovoza. Što će se dobiti?

Dobit će se mnogo! Pr vo, zahvalnost i prijateljstvo vrlo kulturnih ljudi, i domaćinima i Župi i Lijepoj Našoj. Konkretno, to može značiti da naša djeca jednoga dana, po istom načelu, mogu ići k njima na skijanje, ili naprosto u posjet, što ima dalekosežnu vrijednost. Drugo, oni će kupovati hranu i benzin u Župi, platiti boravišnu pristojbu (našoj općini, koja će onda tim novcem unaprijediti našu školu), u kući možda nešto popraviti (to su kulturni narodi i ne će rušiti; uostalom, može se provjeriti tko dolazi), ili je barem provjetriti. Bit će im lijepo u Radobilji. Druge će godine donijeti dar. Za koju godinu toliko će se naviknuti da će htjeti doći čak ako im boravak (skromno) i naplatimo. Proširit će vijest o našoj ponudi i ljepoti naše Župe. Sva je prilika da će se takav turizam razmjerno brzo širiti. Kako dalje?

Čim pr vi turisti provedu tjedan dana u Radobilji, mi ćemo se proglasiti turističkom regijom. (To bi bilo lije-

Turizam u Radobilji

po, zar ne?) Ako se stvari budu razvijale kako sam gore opisao, na scenu mogu stupiti općine: u općinskom vlasništvu (i u privatnom, a i za privatnike se otvara ista mogućnost) ima zgrada koje se ne rabe, a oštećene su (zapuštene i nekomforne). Sada se te zgrade mogu ponuditi našim prijateljima iz Češke, Slovačke, Poljske, Slovenije i Njemačke da ih urede i onda koriste za odmor. Time te zgrade budu popravljene i stavljene u funkciju. Odnosi se dalje mogu razvijati u pravcu osnivanja zajedničkog poduzeća: vođenja, ulaganja, podjele dohotka i zapošljavanja. Pr vi uspjeh ohrabrit će nas i na stvaranje promidženoga letka o Župi, s ucrtanim (dakle – i uređenim ili barem očišćenim) planinarskim stazama, na razmišljanje o parkiralištima, elektronskoj pošti i – o većini onoga što život čini ljepšim i ugodnijim. Tko će to izvesti?

Načelnici općina. Njima se trebaju javiti ljudi koji će za pr vu godinu besplatno ustupiti svoje kuće. ( Jedan se već javio, ja.) Oni će onda prenijeti ponudu u rečene zemlje. Ponuda se može prenijeti osobnim poznanstvima ili naprosto tako da se nazovu odgovarajuća veleposlanstva

Matko Marušić

i traže kontakti. Kontakti se mogu pribaviti i posredovanjem naše turističke zajednice (zamislite zaprepaštenje kad čuju za našu ponudu – besplatan smještaj!) ili turističkih poduzetnika. Meni se čini da možemo početi još ovoga ljeta. Pa – tek je Velika Gospa, najljepše doba za ljetovanje tek dolazi! A ako baš i ne uspijemo – imamo cijelu godinu za – davanje ljubazne ponude. A to je stvarno lako. I upamtite: dosta je da jedni turisti provedu jedan tjedan u jednoj kući. Nakon toga – imamo turizam. A škrtice neka grizu prste.

Zašto živimo? Čovjek se pita zašto živi od onoga dana kad je postao svjestan samoga sebe. Na to je pitanje dano bezbroj odgovora, ali nema suglasja koji je pravi. Najjasniji i najrazumljiviji odgovor dala je vjera. Ona kaže da je ovozemaljski život priprema za vječni život s Gospodinom i da je to smisao našega života. No, dio ljudi taj odgovor ne prihvaća, a dio onih koji ga prihvaćaju ne živi tako kao da u njega doista vjeruje. Nije ni lako vjerovati. Krist je rekao: „Kad bi vaša vjera bila kao zrno gorušičino, čupali biste iz korijena ona daleka stabla...” Htio je reći da bi i zrno prave, iskrene vjere čovjeku dalo neizmjernu snagu. Držim da bi se tako moglo riješiti i pitanje smisla života. No, mi se uglavnom ponašamo kao da nemamo snage, pa je pitanje imamo li vjere. U to sada ne ću ulaziti, nego ću pokušati u tim uvjetima, uvjetima naše slabe vjere, hladno razmotriti zašto živimo. Kruh i kuća Čovjek mora odrasti i onda se brinuti sam o sebi. Brinuti se o sebi znači da poštenim radom moramo sebi priskrbi-

100

Matko Marušić

ti hranu, odjeću i stan. To se donekle mijenja u različitim društvima, ali u osnovi ostaje isto i nepromjenjivo. Obitelj Svi Božji i prirodni zakoni kažu da bi odrastao čovjek trebao osnovati obitelj, stvoriti djecu i tako razmnožiti svoju vrstu. Ne ulazeći u pojedinosti, to je također bitna svrha života. No, taj čovjekov zadatak na Zemlji znači da bi čovjek cijeloga svojega života trebao ustrajati u obdržavanju obitelji i da bi svojoj djeci trebao željeti isto što i sebi: dug i samostalan život, obitelj i sreću. Tu više nije dovoljnio skrbiti tvarno za hranu, odjeću i stanovanje, nego treba djecu odgajati i obrazovati, tako da jednoga dana sa što manje muke postignu što bolji život. To je težak i dugotrajan posao i čovjeku ispuni dobar dio života. Dakle, u teškom i dogotrajnom odgoju djece nalazimo prilično jasan smisao života. Onaj dio života kad nas djeca više ne trebaju, osmišljen je užitkom gledanja njihove sreće. Zadovoljstvo poslom Danas su škole besplatne a život dobar, jer je ukupna proizvodnja jako velika, ukratko – dobro se i lako živi. Danas je stvarno glupo da čovjek radi posao koji ne voli ili posao koji mu ne donosi dovoljno tvarnih dobara (novca). Trebalo bi postići da se bez straha i patnje sigurno skrbi za sebe i za obitelj. Drugim riječima, čovjekovo zadovoljstvo poslom

Zašto živimo?

101

koji radi može se podvesti pod jedan od njegovih ključnih životnih zadataka. Moglo bi se reći da postizanje zadovoljstva poslom postaje toliko važno da ga možemo svrstati među stvari koje životu daju smisao. Ostaviti trag Budući da u objašnjavanju smisla života vjeru zasad namjerno nismo stavili u pr vi plan, recimo da je najviši smisao ljudskoga života da na neki jasan način ostavi trag o svojemu postojanju na ovome svijetu. Ta se želja lako može podvesti pod vjeru i traženje onoga Božjega u sebi, ali neka zasad ova potreba ostane samo uobičajena ljudska čežnja. Ipak, u dubini duše svaki čovjek teži da ostavi trag svojega postojanja na zemlji, nešto zbog čega mu ne će biti (jako) žao umrijeti, nešto zbog čega je bilo vrijedno živjeti. Jer – život ipak nije čekanje smrti. A ne tražiti smisao, koliko god se zabavljali i čime god se bavili, ipak je samo čekanje smrti. Kao kad čekaš autobus: može ti biti hladno i dosadno, a možeš koga susresti i jako se lijepo zabaviti. No, onda dođe autobus i gotova je i patnja i zabava i moramo se sjetiti da autobus nije došao zbog njih. Došao je zbog nekoga drugoga, važnijega i dubljega razloga. Taj razlog nikakve veze nema sa stanjem u kojemu smo čekali taj autobus.

102

Matko Marušić

Pod „ostavljanjem traga” ljudi razumijevaju različite stvari. Neki kažu „živio sam pošteno”. To nije dovoljno, jer je pošteno življenje preduvjet razmišljanja o smislu života. Neki kažu „stvorio sam djecu”. No ni to nije dovoljno, jer je stvaranje djece (Božji i prirodni) zakon koji je također preduvjet življenja i ispunjavaju ga i životinje. Najčešće ljudi kažu da su ostavili trag ako su stvorili nešto izvorno, novo, ljudsko, kao što čine umjetnici. Ili ako su bili iznimno dobri prema drugima, poput Majke Terezije, fratara ili drugih dobrotvora. I stvaranje i dobrota ljudske su (a ne životinjske) vrline i mora ih se priznati u osmišljavanje življenja i ostavljanje traga. Ne može se propisati što pojedinac mora učiniti da ostavi trag, ali dostatno je reći da će tu dužnost (potrebu) ispuniti svatko tko je postane svjestan i svim se svojim silama trudi da je ispuni najbolje što može. Onaj tko slika uporno i marljivo, čini najbolje moguće, premda njegove slike ne moraju biti najbolje na svijetu. Koliko smo u svijetu najbolji, ovisi o darovima koje nam je Gospodin dao pri rođenju. Smisao stvaramo time da sebi budemo najbolji, najbolji što je nama, takvima kakvi jesmo, najviše moguće. Drugim riječima, nije se potrebno uspoređivati (niti natjecati) s drugima. Treba samo

Zašto živimo?

103

paziti da unutar svojih mogućnosti dajemo ono najbolje i najviše što imamo. Tu nema prjevare: ode autobus. Naći Boga Sve što je navedeno pod prethodnim točkama može se mirne duše nazvati traženjem Boga. Tome su dva razloga. Pr vi, jer nas upravo to uči naša vjera, a drugi, jer i s vjerom i bez vjere nema boljega razumskog objašnjenja zašto živimo. Zato ponovimo: živimo zato da odrastemo i sami se poštenim radom brinemo o sebi, da stvorimo obitelj i za nju se brinemo tako da i naša djeca nastave našim putem, da radimo posao koji nas ispunjava zadovoljstvom i ponosom i da kroz taj posao ili drukčije ostavimo trag na zemlji po kojoj smo hodali. Kad to sve napravimo našim najboljim snagama (koje nam je Bog dao), onda možemo reći da je vrijedilo živjeti i da smo našli smisao. I da ćemo na onome svijetu susresti Gospodina kako nam se smiješi zadovoljan – nama.

105

Solin, 4. listopada 1998. Lijepo splitsko vrijeme bilo je drukčije nego drugih lijepih dana. I u rano je popodne nebo bilo posve vedro, ali modrije nego obično. I more je bilo modrije, a topao zrak bio je prožet znakovima studeni da ljudi ne zaborave obući topliju odjeću. Iznad Jadra se držala maglica kakve nema ni za studenijih dana. Crkvica se okrenula nebu, a lampioni narodu. Kosovi se iznenada umiriše po jablanovima, a galebovi sletješe na čistine po otocima. Iz mag lice nad rijekom Gospodin je gle dao prepunu čistinu pored oba le, a anđeli se smjestiše me đu kosovima. Ljudi su automobile parkira li uredno i da leko i prošeta li se do zelene čistine bez guranja i smijeha. Zapje va li su još dok je Sveti otac u Biskupovoj pa lači namještao st lu, znajući da taj dan nema sati ni termina, da je Gospodin prošao kroz kliška vrata i da anđeli pa ze da se tko ne umori. Na livadi se natiskala mlada lica, ali nitko se nije gurao ni dovikivao. Udaljeniji su se veselili kao i oni bliži, a zbog udaljenosti pjevali su još jače i poletnije. Pjevali su Papinu pjesmu:

106

Matko Marušić

Krist jednom stade na žalu Tražeć’ ljude za velika djela da love srca božanskom riječi. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti. Oko časne se okupilo više djevojaka nego mladića, ali ženski glasovi nisu nadjačavali muške, jer su muški pjevali snažnije. Djevojke se pred kamerama nisu namještale, nego su pjevale osmjehnute, ali bez smijeha, ozarene, ali bez taštine. Uz časnu su stajali mladić i djevojka s gitarama i jednako duge plave kose, te crnokosa pjevačica anđeoskoga glasa, jedna od onih koje rođenjem znaju sve pjesme i pjevaju sve melodije, a glas naslijede još od davnih sirena koje su privlačile i najokrutnije. Časna je bila mlađa od njih, mršava i visoka, ozbiljnih crnih očiju i suzdržanih pokreta koji nisu dopuštali nego glazbu. Pjevala je zaneseno ali kontrolirano, predano ali pribrano; pustila je visoko i daleko svoj lijepi glas, no uvijek samo na lančiću svojih uvjerenja i duhovne snage. Na kraju skupine glavnih pjevača stajala su dva mladića u tamnim odijelima, koja su im jutros majke odabrale, svezale im kravate i poljubile ih kao Marija Novorođenoga Krista. Jedan je bio kratko ošišan, a drugi je dugu kosu razdijelio po sredini; oba su pjevala znalački i

Solin, 4. listopada 1998.

107

ozbiljno, jer će jednoga dana imati krupna tijela, sretne obitelji i u crkvi Gospe od Pojišana pjevati baritone koje će ljudi izdaleka dolaziti slušati. Okolo su stajale djevojke koje znaju pjevati i sretne su što to ljudi vole; pjevale su druge glasove ne žaleći što oni koje je Bog više nadario stoje naprijed i posebno. A u moru nasmiješenih lica i žutih zastavica, ne suzdržavajući se, pjevao je mladić lijepa lica splitskoga težaka, snažno i zadovoljno, žmireći i otvorenih usta, jer njemu je Dalmacija pjevala u srcu, a uho mu je čulo sve tonove. On je mogao glas pustiti snagom koja je ovisila samo o njegovim snažnim prsima, a nitko ne bi pomislio da preglasno pjeva, nego bi se samo zajednička pjesma pojačala i poletjela uhu kao more pješčanoj obali. Crnokosa djevojka kraj časne bila je prava ljepotica, i to je znala. Pustila je kovrčavu kosu na čelo i oči i stavila tamne naočale, a preplanule ruke prekrila je tek kratkim rukavima. No sad je svoju privlačnost dala samo svetoj pjesmi pokazujući da postoje mjesta na kojima se putenost i svetost dodiruju bez licemjerja i grijeha. Jasna čežnja njezina glasa nije danas dozivala ljudska bića, a ruke joj nisu budile misli doli o ljudskoj ljepoti. Procvala je pokazujući da je život milost koju ćudoređe ne umanjuje, nego uljepšava, a razuzdanost ne povećava, nego kvari. No nije bila ljepša od časne, jer su se toga dana na Gospinu otoku brojile samo pjesma i predanost. Bez časne se ne bi moglo pjevati. Njezino su znanje i mir nadzirali oduševljenje glavnih pjevača, ali tako da se nadzor nije vi-

108

Matko Marušić

dio, a sopran nije čuo. O, kako je to velik dan bio za nju! Izašla je iz polutame samostana među svoje vršnjake od kojih ljepše pjeva, njezin je dar dobio zadatak kakav zaslužuje, a na kraju dana susrest će Svetoga Oca i poljubit će mu ruku. Što je bilo u njezinu srcu? Je li sreća uzdrmala razum, je li zanos prevario vjeru, je li taština zakucala na prozore čistoće? Ništa se od toga nije dalo naslutiti. Nije se ni smiješila, iako smiješak nije potiskivala strogošću. Naprosto je pažljivo i dobro pjevala, pouzdano gledajući blagim crnim očima sad note, a sad svoju raspjevanu susjedu. Ja sam siromašan čovjek, moje blago su predanost tebi i srce čisto da idem s tobom. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti. I Gospodinu se pjesma sviđala, a napose što su nakon svake kitice ponavljale onu najljepšu: O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti.

Solin, 4. listopada 1998.

109

Pjevali su i druge pjesme, sve svečane i lijepe, ali Papina je bila najljepša. Kao da su znale, časna i crnokosa udovoljavale su Gospodinu pjevajući nakon svake pjesme novu kiticu o lađi koja je ostala na žalu: Ti trebaš dlanove moje, moga srca ražaren plamen i kaplje znoja, samoću moju. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti. Sveti je Otac ponovno prošao splitskim ulicama, izašao iz grada i ušao u Solin. Kad je iz ulice kralja Tomislava skrenuo u ulicu Kraljice Jelene, ljudi na Gospinu otoku to osjetiše i zapjevaše još ljepše nego dotad: Ti i ja krećemo danas lovit srca na moru života, a mreža bit će riječ Božja prava. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti. Sveti je otac skrenuo na otok, i njegov se automobil zaustavio pred crkvom Male Gospe. Tada se u pjesmi za-

110

Matko Marušić

čuo sopran, nad svima se izvivši u terci, i davši Papinoj pjesmi anđeoski sjaj: O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti. To je časna od Gospodina dobila znak da je Sveti Otac stigao i da smije pjevati iz svega srca, i njezina se pjesma otela u visinu kao golub koji odlijeće, najprije bliz, pa sve dalji, dok ne postane bijela neuhvatljiva točka. No lice joj se nije zažarilo niti su se oči podigle. Samo je glas otkrivao anđeosku sreću. Mirnoća nije bila narušena; čelo nije uznijela, a na licu nije bilo ni zanosa ni trijumfa. U njoj nije bilo taštine: sreća je bila dio njezine pjesme, a pjesma dio njezine mirne duše. Visoki, mršavi lik grbio se suzdržano sred buketa prelijepih ljudi u bijelim košuljama, ni tuđ ni manje lijep od njih. Časna je solirala jasno i dugo, ne podigavši očiju i ne izdavši nikakvim pokretom što osjeća. Kao da je Svetome Ocu tek skromno poklonila kliktaj svoje duše. O, Bože, koliko li si se ponosio njome?! Sveti je Otac primio pozdrave i kleknuo nad grobove hrvatskih kraljeva, pred crkvu u kojoj je mirovala hrvatska povijest. Pjesma se čula jasno i nenametljivo, a časnin je glas kazivao da znaju da moli za njih. Nebo je tamnilo, a iz crkve je dopirala svjetlost svijeća i miris čiste skromnosti.

Solin, 4. listopada 1998.

111

– Hvala Ti Gospodine – rekao je Sveti Otac – jer dao si mi moliti u crkvi naroda koji živi kako si ga Ti učio. Nebo se prosvijetli pr vim sitnim zvijezdama, no bilo ih je mnogo više nego za drugih večeri. Na Dračevcu tenkovi procvjetaše ljiljanima, a po knjigama pade krupna pelud. More se umirilo, ali ne prestade šumjeti. U Slavoniji pade topla kiša od koje se ne kisne, a u Zagrebu plavi snijeg koji grije. Pune ličke crkve odjednom se ugrijaše, a na otocima procvjetaše kadulja i vrijesak. Majke se prekrižiše i prigrliše svoju djecu. Očevi se ispraviše, nestade im podočnjaka. Varalice i kradljivci shvatiše da imaju kamo pripadati i da ne trebaju očajavati. Komunisti su plakali, ne mareći hoće li ih tko vidjeti. Dječaci se prestadoše gurkati, a djevojčice požališe što su se namazale oko očiju. Starice obrisaše oči i udariše u smijeh, a ratnici pjevahu hrapavim glasovima pjesme čije su riječi zaboravili, ali sjetiše se da su ih znali kad su bili mali. Tri zadnja neprijatelja otpljunuše, vidjevši da ne će ne kraj s narodom koji pjeva Gospodinu kad živi, i pjeva Gospodinu kad umire. Sveti je Otac naslonio glavu na ruku i predao se molitvi. – Nadahni me, Gospodine – molio je – htio bih im nešto lijepo reći. Vjerni su, a napaćeni. Snažni su a povodljivi, vide a ne vjeruju, vole a kunu, znaju a ne mogu. Nadahni me dobrom prispodobom, neka im se vrati snaga, neka nađu sebe, a onda i svoju sreću... Na to je Gospodin poslao Duha Svetoga koji je rekao:

112

Matko Marušić

– Iz patnje treba snagu zadobiti. Krv mučenika sjeme je pravednika. – Žao mi ih je. Volim ih – skrušeno je mislio Sveti Otac. – Djecu su im ubijali, žene spaljivali, kruh u prašinu bacali, u vodu im pljuvali. Bogati su a ne znaju za blagostanje, nesreća ih prati a duše im blage, ratuju a ne mrze, zgaženi ustaju, uzvišeni ginu, gladni se žene i sretni umiru. Krštenje im je najveći blagdan, krizma najveća gozba. Crkve grade, a svećenike poštuju. Što bih više mogao poželjeti? – Neka se poprave, daleko su još od raja, jasno im reci. Psovku treba ugušiti, lijenost suzbiti, oholost poniziti. Svi grijesi još im duše nastanjuju. – Teška je istina. Smiju li se malo radovati? – Nema vremena za slavlje i prispodobe. Istinu im reci, istine nikad dosta. A što je teža to je dragocjenija. – Dopusti mi, Gospodine – sklopio je ruke Sveti Otac – dopusti mi da im ponovim da je Sin Tvoj put, istina i život, i da je upravo On najveći prijatelj mladeži. I, molim te učini da to zauvijek zapamte. – Neka zapamte da se bez žrtve ništa veliko ne može sagraditi – poručio je Gospodin – mladež je najvažnije pripraviti za težinu života. Predobro žive i ne znaju što ih poslije čeka. U dobru vjera slabi, a u nevolji slaba vjera gasne. Sveti je Otac vidio istinu pa je zahvalio Gospodinu, a onda opet glavu naslonio na ruku i zamišljao njegovu blizinu.

Solin, 4. listopada 1998.

113

Blizu je bio Gospodin. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti – pjevao je zbor mladih svećenika, a Sveti je Otac pomislio: – Vjeru treba učvršćivati i u dobru i u zlu. Sveti Duh se povukao, ali Ivan Pavao više nije trebao pomoć: – Oni misle o sreći i na krivim je mjestima traže. A sretan može biti samo onaj koji uvijek razmišlja kako će najbolje unaprijediti svoj život. Gospodine, učini da me čuju i da zapamte. Onda ćemo ti moliti Oče naš, a ti nam daj da ga molimo iz najveće dubine svojih duša. Gospodinu je to bilo drago, pa nije ništa rekao. Pjesma je utihnula i Sveti je Otac govorio narodu koji je slušao u tišini. Govorio je dugo, a ljudima se činilo da govori kratko. Narod, i ptice, i životinje, i modri kamen i tamno nebo slušali su kako u zemlji hr vatskoj, na malom travnatom otoku, na obali njihove rijeke Jordan, Sveti Duh progovara izravno njima i upravo njihovim jezikom. Šutjeli su, jer teško je vidjeti čudo koje se nakon tisuću naraštaja dogodi upravo u danu čovjekova života. Povijest to nije mogla začeti, a budućnost zamisliti. No dogodilo se upravo njima i toga dana, 4. listopada 1998., u Solinu.

114

Matko Marušić

Sveti Otac je završio blagoslovom Božjim, oni su mu odgovorili istim jezikom i istim nadahnućem: Rajska Djevo, kraljice Hrvata, Naša majko, naša zoro zlata! Zdravo Djevo, svih milosti puna, vječnog sunca ogrnu te sjaj. Oko čela zvjezdana ti kruna, Ispod nogu stenje pakla zmaj. Tada se Sveti Otac sjetio što će im lijepoga na odlasku reći. Načas je ustao kao da će poći, a onda se vratio i zapjevao: Rajska Djevo, kraljice Hrvata, Naša majko, naša zoro zlata, Odanih ti srca primi dar, Primi čiste ljubavi nam žar. Glas mu je bio slab i drhtav, a ni riječi nije znao; no bio je iskusan i dobar pjevač i pjevao je točno i sa zadovoljstvom, mekoćom slavenskoga jezika, prepoznajući ljepotu melodije i zanos naroda. Pjevao je s užitkom i veseljem i nigdje nije pogriješio. Nije pogriješio ni kad je svoje zadovoljstvo i zadovoljstvo biskupa i kardinala otvoreno kazao narodu, jer narod je uzvratio pjesmom koju je maločas upravo on posvetio svojim sudjelovanjem. Oni mladići koji pjevaju snažnim prsima i zvonkim glasovima, žmireći i otvorenih usta, pjevali su kao što će za Uskrs pjevati u splitskim crkvama; dje-

Solin, 4. listopada 1998.

115

vojke su malo suspregle glasove, časna se ispravila, a žute su zastave bljesnule iznad mnoštva: Blažena si jerbo sva si čista, Zmijin dah ne okuži ti grud! Zvijezda sreće i nama da blista, Noći grijeha mrak rasprši hud! – Lijep im je jezik – pomisli Sveti Otac – dobro je da su ga predano čuvali. Riječi su njihove zabranjivali, a riječi su od Boga. Jezik su im zatirali, a jezik je duša čovjekova. Je li naposljetku i njihova zvijezda zasjala? Rajska Djevo, kraljice Hrvata, Naša majko, naša zoro zlata, Odanih ti srca primi dar, Primi čiste ljubavi nam žar. – Poštuju Gospodina i ne obraćaju mu se izravno, nego preko svoje zagovornice mole – pomisli zadovoljno. – To je znak iskrene poniznosti i najjače vjere. U njih se vjera dobro čuva. Mahnuo je radosno i pošao zahvaliti Gospodinu na klupi pred crkvom koju je 976. godine poslije utjelovljenja Sina Božjega sagradila kraljica Jelena. Ljudi su pjevali onako kako su pjevali i prije tisuću godina, ali sada su im i srca pjevala: Hrvat za križ bojak bije sveti: Vodio ga ljiljan-barjak tvoj!

116

Matko Marušić

– Čovjek najprije treba naći Gospodina, a tek onda može tražiti sebe, to je ono otkud sve počinje. Hrabrost je onda od Gospodina. – Bilo mu je lijepo i duša mu je bila mirna. Spustio je glavu na drhtavu ruku i obavijen pjesmom zahvaljivao Gospodinu. Nova neman časnom križu prijeti: Silna Djevo na braniku stoj! – Nova neman, nove nemani! Novac, lijenost, oholost. O, Bože, jesu li upamtili da kruh svagdanji u znoju lica svojega treba jesti, a da se za novac ništa vrijedno ne može kupiti. Spasenje, ljubav, čistoću, zdravlje, obitelj, djecu – sve to samo Gospodin daruje. A u Gospodina se ne može kupovati, mora se zaraditi. Opet se zabrinuo, pa je molio usrdno i usredotočeno. A kad je ustao na odlazak, pjesma je nadu pretvarala u vjeru, ufanje talila u ljubav, a strah vijala u prah. Rajska Djevo, kraljice Hrvata, Naša majko, naša zoro zlata, Odanih ti srca primi dar, Primi čiste ljubavi nam žar. Ljudi stali u red da Svetome Ocu poljube ruku. Svaki je kleknuo i svaki je imao ozbiljno lice. No njihova poniznost nije bila poniženje, nego uzvišenje. Pr vi put poslije tisuću godina njihova mediteranska lica nisu bila ozbiljna od straha ili mržnje, nego od poštovanja i smirenosti; pr vi

Solin, 4. listopada 1998.

117

put im je poslušnost bila izbor, a ne obveza i skrušenost; pr vi put sveta, a ne licemjerna. Muškarci klecaju drukčije od žena: oni naprežu tijelo i nepotrebno lome struk; šire im se pleća i vratovi, pa rastu još veći; žene, naprotiv, kleknu s lakoćom i prirodno, kao da sjedaju uspravljena tijela, a tek onda prigibaju glavu. Na kraju reda pred Svetim su Ocem klecali oni s najjačim vratovima i najširim plećima: hr vatski vojnici koji su ga čuvali. Prignuli su snažna tijela u poštovanju i ljubavi, u savršenu redu i rasporedu. Ni jedan nije ništa pogriješio i ni jedan se ni u čemu nije smeo, jer toga je dana svaki hrvatski vojnik čuvao ono što mu i samome pripada. Zadnji su prišli policajci motoristi iz pratnje, u vozačkim odijelima koja nikoga nisu čudila, i sa žutim šalovima koji su pristajali modrim odorama. Sve se činilo posve prirodnim i nitko nije pitao tko su i koje vjere. A kad je Sveti Otac otišao, ljudi su krenuli u grad, stupajući ulicama na kojima nije bilo automobila. Pjevali su držeći se za ruke, i radosno i suzdržano, kao pred Svetim Ocem. U sredini najljepše pjesme išle su časna i ona lijepa crnokosa. Crnokosa je pjevala iza glasa, a časna je solirala u terci. I sada je imala mirno lice i spuštene oči, samo su joj se po obrazima razlijevale suze.