Dalmacija u 18. stoljeću Tursko-mletački ratovi i njihov utjecaj na Dalmaciju Nakon Peloponeskog rata relativni mir između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva trajao je do 1711. godine kada su izbili sukobi između Crnogoraca i Turaka. Do rata je došlo kada su nakon bijega crnogorskog vladike Danila na mletački teritorij Osmanlije Mlecima objavile rat u prosincu 1714. Borbe su započele već iduće godine na dalmatinskoj granici i Peloponezu. U ovom ratu sudjelovali su brojni Dalmatinci. Mlečani su u početku imali male uspjehe, ali nakon što je Austrija ušla u rat 1716. uspjeli su napasti zaleđe Dubrovačke Republike i osvojiti Mostar. Treba napomenuti da je opseg borbi ipak bio manji nego u prethodnim ratovima. Mlečani su najviše nastojali sačuvati stečenu zemlju u Hercegovini. no na kraju su morali napustiti taj kraj te su izgubili ono što su dobili Karlovačkim mirom.
Granice Dalmacije Mletačka osvajanja krajem 17. st. poput kvasca pridonijela su povećanju prostornog obuhvata Dalmacije. U ratu od 1688. do 1699. osvojeni su Knin, Sinj, Vrlika, Vrgorac, Metković i Herceg Novi, pa se granica mletačkih i turskih posjeda pomiče na Liniju Grimani (aquisto nuovo). U ratu od 1715. do 1718. Mletačka Republika je proširila posjed u Dalmaciji osvajanjem Imotske krajine i manjih područja u Boki Kotorskoj (aquisto nuovissimo). U novonastalim okolnostima Dubrovačka je Republika, da ne bi izravno graničila s Mletačkom Republikom, ustupila Osmanlijskom Carstvu izlaz na more kraj poluotoka Kleka (Neum) i u području rječice Sutorine u Boki. Taj će politički potez kasnije imati uglavnom negativne posljedice jer je narušen kontinuitet hrvatskoga povijesnog teritorija. Granice Dalmacije utvrđene Linijom Mocenigo 1718. (s područjem Dubrovačke Republike) do 1918. su ostale nepromijenjene. Mletačka osvajanja rezultirala su objedinjavanjem sociozemljopisno razlitičog prostora. U vrijeme osmanlijske uprave izmijenjena je etnička struktura stanovništva, koja je potencirala postojeće razlike. To se dobro može pratiti i na temelju povlačenja čakavskog narječja unutar gradskih zidina primorskih gradova i na otoke, dok se u prostoru Ravnih kotara, Bukovice i Zagore širi štokavsko narječje. U Zagoru što doseljavanjem, što izgnavanjem, a što bijegom, doseljava se štokavsko hrvatsko stanovništvo iz Osmanske Hrvatske, Bosne, Hercegovine i Završja, katoličko i pravoslavno vlaško stanovništvo, i pravoslavno srpsko stanovništvo. Osim jezičnih i vjerskih razlika, do izražaja dolaze i socio-kulturološke razlike. Jasno se diferenciraju dva kulturna sloja: otočni i primorski prostor sredozemne uljudbe te zaleđe s naglašenim elementima dinarske patrijarhalne kulture.
Uprava Kao i u prethodnim razdobljima, Dalmacija je u 18. stoljeću pod vlašću Mletačke republike. Dalmatinska je uprava bila u rukama nekolicine mletačkih činovnika, kojima bijaše na čelu providur (talijanski proveditore generale), koji se svake treće godine mijenjao. Za ovu se službu natjecalo mletačko plemstvo, jer je bila časna i unosna. Providur je vladao poput nezavisna vladara imajući dvor u Zadru, sjajnu tjelesnu stražu i odijelo nalik na duždevo.
Vlast providura bila je neograničena, a bio je i posljednja instanca za sud, financije, vojsku, čak i za crkvu. Mletačka Dalmacija bila je podijeljena na okružja (distretto), kojima je na čelu bio knez (conte) imenovan od providura. Knezu uz bok stoje dva činovnika, kancelar (cancelliere) za sudbene poslove i camerlingo za financijske. Malobrojno mletačko činovništvo bilo je slabo plaćeno, pa su bili prisiljeni uzimati od prikupljenog poreza i drugih javnih daća na štetu Mmletačke Republike. Međutim porezi nisu bili preveliki, jer Republika nije htjela širiti nezadovoljstva u teško stečenoj Dalmaciji. Plaćali su ih jedino seljaci, jer su plemići i građani bili oslobođeni ne samo od svakoga poreza, nego i od svih daća. Svaka gradska općina imala je i zasebni svoj statut, tako da u tom nema jedinstvenosti u Dalmaciji. Isto su se tako razilazili utezi i mjere od mjesta do mjesta. Općinsku upravu dijelili su plemići i građani, koji su se skupljali na skupštine, gdje se raspravljalo o općinskim poslovima. U nekim su se općinama sastajali samo plemići na skupštine, a u nekim imali su i građani svoje zasebne skupštine. Civilne i kaznene poslove vodio je gradski (općinski) knez, a policijske vršili su veliki i mali suci. Seljaci su se sastajali u bratovštinama u skupove, na kojima su raspravljali o svojim potrebama. Inače bio je u svakom selu na čelu za civilne i vojničke poslove vođa zvan harambaša. Za vrijeme mira činili su seljaci neke čete, a zvali su se panduri. Dužnost im je bila paziti na kretanje pograničnih bosanskih Turaka, a kod kuće bdjeti nad sigurnošću. Svako je okružje imalo tada svoga pukovnika, a uza nj kao niže časnike serdare i harambaše. Otočani služili su jedino u mletačkoj mornarici. Talijanski jezik govorio se uglavnom u gradovima, dok se u ostalim područjima koristio hrvatski.
Privreda i društvo u Dalmaciji Ekonomsko propadanje Mletačke Republike u 17 i 18 stoljeću znatno se osjetilo i u Dalmaciji. Dalmacija je otprije živjeli u teškim prilikama, dodatno pogoršanim trima ratovima koji su se vodili na njezinu području. Dodatnim je neprilikama pridodala i nebriga državne vlasti za njene probleme, ali i opća slaba ekonomska politika mletačke države. U Dalmaciji nije postojala neka jača društvena klasa koja je mogla odlučnije istaknuti svoje zahtjeve i potrebe pred državnom vlašću. Također su providuri, knezovi i ostali službenici bili veoma korumpirani koji su se svojim položajem koristili za osobno bogaćenje. Temeljno zanimanje većine dalmatinskog stanovništva bila je poljoprivreda. usitnjenost posjeda, polu vojnički život i zaostali način obrade zemlje doveli su do nazadovanja u toj najvažnijoj dalmatinskoj privrednoj grani. u prilog tome govori da je samo sedmina iskoristive zemlje bila obrađena. Stočarstvo je također bilo u nazadovanju. kako bi se ovi zaostaci nadoknadili osnivane su akademije koje su održavale predavanja i praktičnu nastavu te su u manjoj mjeri doprinijeli razvoju situacije. Ribarstvo je također bilo u nazadovanju zbog loših uvjeta rada i zaostalih brodova i opreme. Značajniji napori u razvoju ribarstva vide se tek potkraj mletačke vladavine, nakon 1773. godine. Jedan od vodećih zanimanja gradskog stanovništva bile su obrtne djelatnosti. Najveći obrti bili su ustrojeni u vlastitu profesionalnu udrugu ili ceh. Najbrojniji su bili obućarski i tekstilni obrti, brodograditelji, drvodjelje i tesari, mesari, pekari, bačvari kovači i slično. Potkraj stoljeća pojavljuje se i manufakturna proizvodnja kao što su radionice voska, u Zadru. Kotoru, Šibeniku i Splitu. u Zadru je postojalo i preko deset destilerija likera, čiji su se proizvodi izvozili uglavnom u europske zemlje. Nekada
razvijena proizvodnja soli uglavnom je svedena na Pašku solanu uz neke manje izuzetke. Također dolazi do razvoja rudarske proizvodnje, a najveći razvoj doživjela je brodogradnja. Po onovremenim statističkim pokazateljima Dalmacija i BOka Kotorska bile su 1718. godine oko 110 000 stanovnika, dok se 1756. taj broj popeo na 244 791. Pretežit dio stanovništva živio je u manjim naseljima. U gradovima je bilo između 10 i 15% stanovnika, a jedini gradovi s više od 4000 stanovnika bili su Zadar, Šibenik, Trogir i Split. Gradsko stanovništvo ubrajaju se i vojne posade. Za razliku od malobrojnih gradskih naselja u Dalmaciji je postojalo oko 800 seoskih naselja i zaselaka. Većina stanovnika koji su doselili toom 18. stoljeća naseljavali su na području gradova i stapalo se s domaćim stanovništvom.
Kultura Gradsko stanovništvo Dalmacije s vremenom je dolazilo pod sve jači utjecaj Italije, talijanskog jezika i kulture općenito. Tome su pridonijeli i doseljeni predstavnici vlasti i više svećenstvo. To se najbolje vidi po upotrebi talijanskog jezika s mletačkim dijalektom. No, gradsko stanovništvo i dalje je bilo većinom hrvatsko. Slavenski karakter dalmatinskih sela nikada nije bio u pitanju. Talijanski jezik nikada nije prodro u dalmatinsko selo, a glagoljica je u brojnim župama bila službeno pismo njihovih kancelarija. Zbog inzistiranja na narodnom pismu i jeziku često je dolazio do sukoba s visokom katoličkom hijerarhijom. Kulturni život Dalmacije zaostajao je za onim iz prethodna dva stoljeća. U Splitu je 1704. skupina intelektualaca osnovala društvo pod imenom "Akademija Ilirska" koja je imala za cilj njegovanje narodnog govora. Slična društva postojala su u Dubrovniku i Zadru, ali su bila više književnog karaktera. Od značajnijih ličnosti može se izdvojiti Andrija Kačić Miošić. On je u proznom stihu iznio povijest južnih Slavena i opjevao djela njihovih značajnijih ličnosti, osobito borbe protiv Osmanlija. Njegov suvremenik Filip Grabovac opjevao je djela Hrvata, ističući dalmatinsku slavnu prošlost i bijednu sadašnjost. Zatvoren je 1747., a tamo je i umro.
Pad Mletačke Republike Mletačko vladanje nad hrvatskim krajevima potrajalo je sve do 1797. kada je pod naletom francuske vojske nestalo Mletačke Republike, a mletačka istočno jadranska obala potpala je pod vlast Austrije, osim Dubrovačke Republike koja je tada bila još pošteđena od okupacije. Narod je oduševljeno dočekao austrijsku vojsku svuda izuzev na raspad Mletačke Republike Mletačko vladanje nad hrvatskim krajevima potrajalo je sve do 1797. kada je pod naletom francuske vojske nestalo Mletačke Republike, a mletačka istočno jadranska obala potpala je pod vlast Austrije, osim Dubrovačke Republike koja je tada bila još pošteđena od okupacije. Narod je oduševljeno dočekao austrijsku vojsku svuda izuzev na Rabu i u nekim istarskim komunama, gdje su očekivali Francuze. Dalmatinsko pučanstvo nadalo se sjedinjenju s ostalim dijelovima Hrvatske, oslobađanju od feudalnog pritiska i kolonatskog odnosa u agraru. Međutim, ubrzo se razočaralo u novu vlast jer bečkoj vladi nije ni na kraj pameti
sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom niti je željela dirati u zatečene privatno-pravne odnose. Nakon okupacije bečka je vlada postavila svoje komesare u Zadru, koji je i dalje glavni grad Dalmacije, sa zadaćom da organiziraju novo upravno i sudsko uređenje. Ta zadaća nije ostvarena jer Austrija mirom u Požunu 1805. godine mora prepustiti Francuzima sve jadranske pokrajine od Venecije do Budve