Snježana majdandžic gladic povijesni orisi ðakovacko osjecke nadbiskupije i srijemske biskupije by Mesic

Snježana Majdandžić-Gladić

POVIJESNI ORISI ĐAKOVAČKO-OSJEČKE NADBISKUPIJE I SRIJEMSKE BISKUPIJE

Čepin, 2009.

Uvod Ovaj je povijesni pregled nastao sluĉajno, kao djelomiĉni rezultat jednog sasvim drukĉijeg istraţivanja, takvog koji je zahtijevao uvodnu cjelovitu povijesno-geografsku kontekstualizaciju Đakovaĉke ili Bosanske i Srijemske biskupije. Naime, o navedenoj se temi mnogo pisalo, ali osim jednog ili drugog nešto zaokruţenijeg prikaza, redovito parcijalno, obiĉno s naglascima ili na odreĊenim povijesnim etapama ili na teritorijalnim elementima. Iako su takvi prikazi srţniji i u smislu dubine obraĊivane teme kvalitetniji, onima koji su htjeli upoznati cjelovitu povijest navedene Biskupije, ostajali su nedoreĉeni. U tom je smislu cilj ovoga rada nastojati pruţiti što cjelovitiju njezinu sliku. To ćemo uĉiniti u tri koraka: najprije ćemo donijeti povijesni presjek Srijemske biskupije do sjedinjenja s Bosansko-Ċakovaĉkom, zatim presjek Bosanske, odnosno Bosansko-Ċakovaĉke do sjedinjenja sa Srijemskom, te presjek obiju od sjedinjenja do danas. 1 Pri tome ćemo neke dijelove, napose kad su u pitanju izmjene crkvenih granica, prikazati podrobnije, a druge, obiĉno poznatije, samo naznaĉiti i uputiti na literaturu.

1. SRIJEMSKA BISKUPIJA OD POČETAKA DO SJEDINJENJA S BOSANSKOM ILI ĐAKOVAČKOM

1.1. Od prvih spomena do turskih vremena Od poĉetka kršćanstva podruĉje današnje Đakovaĉko-osjeĉke nadbiskupije i Srijemske biskupije bilo je pod Rimljanima, i to do 4. st. kao dio Panonije donje, a potom kao posebno upravno podruĉje s nazivom Panonija sirmijska (Panonnia Sirmiensis), sa sjedištem u Mitrovici (Sirmiumu).2 Sirmijska je Crkva, prema predaji, nastala još u 1. st., kada je navodno sv. Petar pohodio taj grad, te za njezina biskupa postavio svoga uĉenika Epeneta. Ovoga je pak na

Napominjemo kako ćemo, radi jednostavnosti, pod pojmom današnji Srijem u daljnjem tekstu podrazumijevati onaj dio Srijema koji se nalazi u današnjoj Srbiji, dakle podruĉje Srijemske biskupije, a ne i hrvatski dio, koji je pak uvršten u sintagmu današnja istočna Hrvatska.

Više o podjeli tog dijela Rimskog carstva i njegovoj sudbini usp. Stanko ANDRIĆ, Juţna Panonija u doba velike seobe naroda, u: Scrinia Slavonica, 2(2002)1, str. 117-167, a više o Sirmiumu i kršćanstvu u staroj Panoniji usp. Mitar DRAGUTINAC - Andrija ŠULJAK, Biskupska stolica svetog Andronika, u: Đakovo '85. Prilog Glasa Koncila uoĉi Središnje proslave 1100. obljetnice smrti svetog Metoda - u Đakovu 4. i 5. srpnja 1985., br. 24/1985., str. 1-4, ovdje: 1. Navedeni se ĉlanak u nešto skraćenom i modificiranom izdanju nalazi u brošuri: Blaţ ZMAIĆ (prir.), Svečana euharistija u srijemskomitrovačkoj katedrali - manjoj bazilici Sv. Dimitrija prigodom ponovne uspostave drevne Srijemske biskupije i preuzimanja sluţbe dijecezanskoga biskupa srijemskog, Biskupski ordinarijat Petrovaradin, Srijemska Mitrovica, nedjelja 26. listopada 2008., str. 3-13.

biskupskoj stolici naslijedio Pavlov uĉenik Andronik. 3 Sigurni podaci govore kako ova Biskupija postoji za vrijeme Dioklecijana, a biskup joj je tada sv. Irenej. Štoviše, pod Dioklecijanovim progonima 304./305. god. dala je mnoge muĉenike poznate pod nazivom sirmijski mučenici,4 što opravdano pretpostavlja već dulju prisutnost kršćanstva na tom podruĉju.5 Sa slobodom koju car Konstantin pruţa kršćanstvu 313. god. dolazi do razvoja i ove biskupije, a uskoro i do uzdignuća na razinu metropolije. 6 Njezine su biskupije cvjetale, a granicama su 3

Dok će jedni u tome vidjeti legendu koja je imala za cilj istaknuti vaţnost Srijemske biskupije, drugi će to smatrati ĉinjenicom. Usp. SVEĆENSTVO I STADO (nepotpisani: Matija PAVIĆ - Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski. God. 1850.-1900., Tisak dioniĉke tiskare, Zagreb, 1900.1904., str. 4; Ilija OKRUGIĆ, Sudbina nekadašnje staroslavenske biskupije sremske, u: Zagrebački katolički list (dalje: ZKL), 6(1855)34, str. 265-267; 35, str. 273-275, ovdje: 266; Nikola HORVAT, Slavenska liturgija i bogosluţni jezik biskupije zagrebaĉke, u: ZKL, 15(1864)9, str. 65-69; 10, str. 73-79; 11, str. 81-87; 12, str. 89-91; 13, str. 97-101; 14, str. 105-108; 15, str. 113-116; 16, str. 121-125, ovdje: 89.

Tako su u samom Sirmiumu ţivot poloţili za Krista sv. Dimitrije (zaštitnik Biskupije; po njemu je Srijemska Mitrovica dobila ime), sv. Irenej, biskup, zatim sv. Anastazija, sv. Bazile, Sekunda, Montana i Maksima, te Sedam srijemskih djevica, u Cibalama (Vinkovci) biskup sv. Euzebije i lektor sv. Polion, u Singidunumu (Beograd) su muĉeni Hermil i Stratonik, Donat, Romul, Fortunat, Hermogen itd. Usp. Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji 1974., Biskupska Konferencija Jugoslavije, Zagreb, 1975. (dalje: OŠJ - 1974.), str. 136. Ovdje nećemo dublje ulaziti u govor o muĉenicima Sirmijsko-panonske metropolije, nego samo donosimo izbor iz literature: Svetozar RITTIG, Martyrologij srijemsko-panonske metropolije, u: Bogoslovska smotra (dalje: BS), 2(1911)2, str. 8-126; 3, str. 248-268; 4, str. 353-371; 3(1912)1, str. 41-52; 2, str. 166-176; 3, str. 264-275; Mirja JARAK, Povijest starokršćanskih zajednica na tlu kontinentalne Hrvatske. Od nepobjedivog sunca do Sunca pravde. Katolog izloţbe Rano kršćanstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj, Arheološki muzej, Zagreb, 1994., str. 17-28; ISTI, Pregled glavnih smjernica u istraţivanju antiĉkih literarnih izvora o Panonskoj crkvi, u: Opuscula archaeologica, 15(1991)1, str. 109-127; Antun BENVIN, Muka sv. Ireneja srijemskoga, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 2(1994)1, str. 82-109; Matija PAVIĆ, Arijanstvo u Panoniji sriemskoj, Tiskom biskupijske tiskare, Đakovo, 1891., str. 8; Mitar DRAGUTINAC - Andrija ŠULJAK, Biskupska stolica svetog Andronika, str. 1-3; Zvonko PAŢIN, Srijemski i panonski muĉenici u vlastitim misalima i ĉasoslovima Đakovaĉke i Srijemske biskupije, u: BS, 75(2005)2, str. 581-599; Andrija ŠULJAK, Sirmijsko-panonski mučenici. O 1700. obljetnici, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije (dalje: VĐSB), 132(2004)3, str. 180-182; niz ĉlanaka Darije Damjanović i Ivana Lenića, koji su o godini svetih sirmijskih muĉenika izlazili u VĐSB tijekom 2004. god., a ovdje donosimo samo stranice: 26-29, 128-130, 177-179, 194-197, 295-296, 385-387, 476, 557-559, 666-669, 766-767, 839-840, 841-845, 953-954. O sv. Anastaziji usp. Pierre TCHAKHOTINE (prir.), L'Arte per la Pace in Europa e nel Mondo. Catalogo della mostra internazionale di pittura, grafica e scultura dedicata a Santa Anastasia di Sirmio (281-304), I, Mondovi, 2007.

Usp. Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7.-20. st.), Kršćanska sadašnjost (dalje: KS), Zagreb, 1996., str. 29. To potvrĊuje i podatak da je cibalski biskup Euzebije, prvi poznati biskup panonskog meĊurjeĉja, ubijen (vjerojatno) 258. godine. Usp. Mitar DRAGUTINAC, Euzebije cibalski, u: AnĊelko BADURINA (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, KS, Zagreb, 1990., str. 224; Mitar DRAGUTINAC - Andrija ŠULJAK, Biskupska stolica svetog Andronika, str. 3.

U vrijeme prvog Općeg crkvenog sabora, odrţanog u Niceji 321. god., ona je već metropolija. Naime, meĊu potpisnicima Nicejsko-carigradskoga vjerovanja nalazi se i metropolita grada Sirmija - Domno. Usp. Andrija ŠULJAK, Crkveno stanje sredinom 19. st. u Bosanskoj ili Đakovaĉkoj i Srijemskoj biskupiji, u: Stjepan RAZUM (ur.), Zagrebačka crkvena pokrajina. Zbornik radova znanstvenoga skupa "150. obljetnica uspostave Hrvatskoslavenske crkvene pokrajine i uzdignuća Zagrebaĉke biskupije na stupanj nadbiskupije", Društvo za povjesnicu Zagrebaĉke nadbiskupije "Tkalĉić", Zagreb, 2004., str. 149-170, ovdje: 150; ISTI, Veze izmeĊu Zagrebaĉke (nad)biskupije i Đakovaĉke ili Bosanske i Srijemske biskupije, u: Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094-1994. Zbornik u ĉast kardinala Franje Kuharića, Nadbiskupija zagrebaĉka - Katoliĉki bogoslovni fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995., str. 295-308, ovdje: 295; Mitar DRAGUTINAC - Andrija ŠULJAK, Biskupska stolica

moguće bili obuhvaćeni dijelovi današnje Bosne, Srbije, Hrvatske, Slovenije i Bugarske. 7 Za naše krajeve, meĊu znaĉajnije biskupije svakako spadaju Cibalae (Vinkovci), 8 Mursa (Osijek), Siscia (Sisak),9 Bassiana (Donji Petrovci), 10 Petovio (Ptuj), Emona (Ljubljana), te Singidunum (Beograd). MeĊutim, uslijedilo je nekoliko udaraca koji će dovesti do uništenja metropolije. Ponajprije, prvi se udarac vezuje uz Arija, koji je kao krivovjerac jedno vrijeme bio u progonstvu u donjoj Panoniji, a sam se odmah dao na širenje arijanizma, te je stekao mnoge pristaše. 11 Najznaĉajniji su bili biskupi Ursacije iz Singidunuma i Valens iz Murse, koji su kasnije postali "stupovi arijanstva u našim krajevima". 12 Kolike su napetosti zavladale u metropoliji, svjedoĉe ĉetiri sirmijska sabora, odrţana sredinom 4. st., 13 a moţda još i više dolazak samog sv. Ambrozija, s svetog Andronika, str. 3; Josip BÖSENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost ţupanija: Kriţevačke, Virovitičke, Poţeške, Cisdravske baranjske, Vukovske i Srijemske te kr. i slob. grada Osijeka u srednjem i novom vijeku, Tiskom knjigo i kamenotiskare Julija Feiffera, Osijek, 1910., str. 44-45. 7

Dok će neki povjesniĉari donositi podatak o tolikoj rasprostranjenosti metropolije, drugi govore o više ili manje uţem teritoriju, najĉešće u okviru od Siscie do Singidunuma.

Stara Vinkovaĉka biskupija je obuhvaćala i sjeverno podruĉje današnje Vrhbosanske nadbiskupije. Usp. www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.).

Biskupiji Sisciji je u antiĉkim vremenima pripadao i veći dio današnje Banjaluĉke biskupije. Usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoliĉke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka ţupe Petrićevac, u: Velimir BLAŢEVIĆ (ur.), Franjevački samostan i ţupa Petrićevac - Banja Luka. Zbornik radova sa Simpozija, odrţanog 16. i 17. rujna 2005., u povodu 120 godina postojanja franjevaĉkog samostana (1885.-2005.) i 130 godina ţupe (1876.-2005.), Franjevaĉki samostan Presvetog Trojstva - Petrićevac, Banja Luka - Petrićevac, 2006., str. 17-51, ovdje: 20 i 24.

Nije sigurno gdje bi se to mjesto nalazilo. Uglavnom se misli da su to Donji Petrovci u Srijemu, dok ga Đakovački šematizam iz 1886. stavlja u Kraljevce, tadašnju filijalu Rume. Usp. Shematismus cleri dioecesium Bosnensis seu Diacovensis et Syrmiensis, canonice unitarum, Đakovo, 1886. (dalje: Đakovački šematizam iz 1886.), str. 59. Nesigurnost potvrĊuje i Matija PAVIĆ, Arijanstvo u Panoniji sriemskoj,str. 6.

Saţeto reĉeno, Arije je nauĉavao kako Krist nije pravi Bog, nego je samo prvoroĊeni Boţji stvor, najĉasniji od svih. Više o njemu i arijanizmu usp. Juraj PAVIĆ - Tomislav Zdenko TENŠEK, Patrologija, KS, Zagreb, 1993., str. 146.

OŠJ - 1974., str. 136. Arijanski biskupi Valens i Ursacije su krajnjom beskrupuloţnošću nametali arijansko krivovjerje ostalim biskupima Crkve, deplasirajući i laţno optuţujući pravovjernog sv. Atanazija, a sve to pod patronatom cara Konstancija. Na više sabora biskupi su jednostavno stavljani na izbor: ili potpisati nametnute zakljuĉke i osudu Atanazija ili ići u progonstvo. Većina je dakako izabrala prvo. Kolika je bila silovitost i netolerantnost navedenih biskupa Singidunuma i Murse svjedoĉi i ĉinjenica kako je car Konstancije prognao i samog papu Liberija na balkanski poluotok, zato što se nedvojbeno izjasnio za Atanazija, ne htijući ga nipošto osuditi. (Prema nekima, i papa je bio prisiljen potpisati Atanazijevu osudu, ali ju je brzo opovrgnuo.) Više o arijanizmu u ovim krajevima, a posebno o bezoĉnosti Ursacija i Valensa u nametanju arijanske hereze, pod patronatom cara Konstancija, usp. Matija PAVIĆ, Arijanstvo u Panoniji sriemskoj, str. 12-40; Josip BÖSENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti..., str. 36. i 43-57; Ilija OKRUGIĆ, Sudbina nekadašnje staroslavenske biskupije sremske, str. 273-274.

Prvi je odrţan izmeĊu 347. i 349., drugi 351. god., treći 357., a ĉetvrti 358. Osim njih, ondje su odrţana barem dva koncila za cijelu Ilirsku pokrajinu. Više o tome usp. Drago ILIĈIĆ, Pastoralni aspekti Druge biskupijske sinode Ďakovačke i srijemske. Dissertatio ad Doctoratum, Katoliĉki bogoslovni fakultet u Đakovu, Đakovo, 2008., str. 40.

nakanom da smiri navedene tenzije i podupre pravovjerje. Još su snaţniji udarac metropoliji zadali Huni, uništivši Sirmium 441. godine. Nakon kakvog-takvog oporavka, osnaţuju se i biskupije, ali se sada neke od njih priklanjaju drugim metropolijama, te time okrnjuju Sirmijsku.14 Stari sjaj i ugled otišli su u nepovrat. Sljedeći je udarac uslijedio sa strane cara Justinijana koji podiţe Justinianu Primu na ĉast metropolije, te joj podlaţe Sirmium i njezine dotadašnje sufraganske biskupije. Konaĉan udarac zadaju mu Avari, koji ga 582. god. opustošuju i pretvaraju u ruševine, dok se posljednji sirmijski biskup Sebastijan povlaĉi u Carigrad. 15 Posljednji je pak bljesak Sirmiuma vidljiv u ĉinjenici da je papa Hadrijan II. imenovao sv. Metoda sirmijskim nadbiskupom 870. god. Papa je to uĉinio prvenstveno s nakanom kako bi sv. Metod dobio autoritet pred franaĉkim biskupima, no upitno je je li on u Nadbiskupiju uopće stigao, a osim toga ona opet nestaje već njegovom smrću 885. god. 16 Time je ĉasna i svojevremeno prostorno vrlo raširena metropolija Sirmium zauvijek nestala. Nakon uspostave redovite hijerarhijske vlasti u Ugarskoj dolazi i do proširenja ingerencije kaloĉkog nadbiskupa i na podruĉje Srijema (oko 1073. god.), teritorija koji je kroz narednih 150

Tako se sisaĉki biskup priklanja Solinu, a emonski vrlo vjerojatno Aquileji. Usp. OŠJ - 1974., str. 137; Andrija ŠULJAK, Veze izmeĊu Zagrebaĉke (nad)biskupije i Đakovaĉke ili Bosanske i Srijemske biskupije, str. 296; Mitar DRAGUTINAC - Andrija ŠULJAK, Biskupska stolica svetog Andronika, str. 4.

Tamo stvara prijateljstvo s budućim papom Grgurom Velikim, koji će mu nakon izbora ponuditi biskupsku stolicu u Siciliji, ali je samo vjerojatno kako je on to i prihvatio. Usp. Matija PAVIĆ, Arijanstvo u Panoniji sriemskoj, str. 48-49. Za razliku od navedenog podatka, OŠJ - 1974., navodi kako se biskup Sebastijan povlaĉi "kao beskućnik sve do Antiohije u Siriji". Str. 137.

Zanimljivo je primijetiti kako Đakovački šematizam iz 1886. u svom popisu biskupa srijemskih ne spominje ni biskupa Sebastijana, ni apostola Slavena, sv. Metoda. Naime, donosi popis osmorice biskupa do 494. godine: Epenet, Andronik, sv. Irenej, sv. Euterije, Focije, Germijije, Anemije i Laurencije, a potom prelazi na 1198. god., navodeći da je od tada na biskupskoj stolici Srijema biskup Olimnije. Usp., str. 6. Štoviše, sv. Metod se uglavnom ne navodi ni u drugim popisima, iako će gotovo svi pisci istaknuti kako je on imenovan sirmijskim nadbiskupom. Dok većina autora smatra kako sv. Metod zbog nesigurnih vremena uopće nije stigao u biskupiju, odnosno da je bio samo naslovni nadbiskup, drugi smatraju drukĉije. Tako npr. D. Trux tvrdi: "Iz Mitrovice je sv. Metodije upravljao svojom prostranom nadbiskupijom, koja je obuhvaćala, a ĉak i prelazila granice Panonije, pa se protezala u prvom svom poĉetku prema sjeveru Moravskom, prema jugu i jednim dielom današnje Srbije." Dragutin TRUX, Razgraniĉenje Đakovaĉke i Peĉuvske Biskupije 1780. godine, u: Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske (dalje: GBBS), 71(1943)4, str. 28-31; 5, str. 36-40; 6, str. 44-45; 7, str. 51-52; 8, str. 62-63; 10, str. 78-79; 11, str. 86-88; 12, str. 92-96; 13, str. 101-104; 14, str. 105-109, ovdje: 28. Usp. i Franjo FANCEV, O najstarijem bogosluţju u Posavskoj Hrvatskoj, u: Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU), Zagreb, 1925., str. 509-553, ovdje: 510; Ilija MARTINOVIĆ, Slava na višnjih Bogu. O glagoljici, bosanĉici i starohrvatskom jeziku, u: Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, 1995., br. 13, Ogranak Matice hrvatske Vinkovci, Vinkovci, 1996., str. 133-164, ovdje: 134; Svetozar RITIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogosluţju, sa osobitim obzirom na Hrvatsku, I (od 863.-1248.), Tiskara i litografija C. Albrecht, Zagreb, 1910., str. 23-76.

godina ureĊen kao jedan od arhiĊakonata Kaloĉke nadbiskupije. 17 Naime, u srednjem su se vijeku na teritoriju današnje Đakovaĉko-osjeĉke nadbiskupije i Srijemske biskupije nalazila ĉak ĉetiri (pet) arhiĊakonata: uz Srijemski još i Osuvaĉki, Vukovski, Morovićki i Poţeški, s tim da je posljednji na navedenom teritoriju imao tek nekoliko ţupa. 18 Osuvaĉki se arhiĊakonat prostirao od Viljeva na istoku do Aljmaša na zapadu, te prema Ivankovu i Cerni na jugu. Od vaţnijih ţupa imao je sljedeće: Viljevo, Osuvak, Donji Miholjac, Valpovo, Osijek, Aljmaš, Erdut, Laslovo, Martinci, Beniĉanci, Ivankovo, Jarmina, Cerna, VoĊinci, ĐurĊanci, Punitovci, Koška itd. 19 Vukovski je arhiĊakonat zauzimao podruĉje oko Vukovara, Vinkovaca i Ţupanje, a osim tih ţupa meĊu znaĉajnije se mogu ubrojiti: KoroĊ, Antin, Tordinci, Trpinja, Paĉetin, Nuštar, Sotin, Lovas, Berak, Otok, Bošnjaci, Sikirevci, Babina Greda itd.20 Morovićki se arhiĊakonat nalazio izmeĊu Vukovskog i Srijemskog, a imao je ove vaţnije ţupe: Šarengrad, Ilok, Tovarnik, Morović, Strošinci, Šid, Berkasovo, Kukujevci, Erdevik, itd. 21 Veći dio današnjeg Srijema saĉinjavao je Srijemski arhiĊakonat, 22 u koji su spadala uglavnom podruĉja koja će kasnije biti grupirana oko mitrovaĉkog, petrovaradinskog i 17

Podjela biskupija na arhiĊakonate poĉinje na Zapadu od 9. st., a rijeĉ je o većim teritorijalnim jedinicama unutar biskupije, kojima upravljaju arhiĊakoni u biskupovo ime. MeĊutim, kroz naredno je vrijeme došlo do velikih zloporaba, tako da su si ĉešće arhiĊakoni dali pravo na samostalnu jurisdikciju, zanemarivši biskupovu vlast. Zbog toga im je na Tridentskom saboru (1545.-1563.) oduzeta jurisdikcija, a ostao samo poĉasni naslov. Usp. Matija PAVIĆ, ArhiĊakonati djak. biskupije u srednjem vijeku, u: GBBS, 23(1895)6, str. 57-59; 7, str. 65-67, ovdje: str. 57; Emerik GAŠIĆ, Povijest ţupe i mjesta Morović, "Sirmum", Drenovci, 1996., str. 108.

Poĉinjao je sjeverozapadno od Đakova i prostirao se do Poţege, a na tom su podruĉju bile sljedeće ţupe: Gorjani, Selci, Levanjska Varoš, Brĉino i crkva sv. Benedikta pored Podcrkavlja. Usp. Matija PAVIĆ, Ţupe i crkve (današnje) biskupije bosansko-sriemske u sriednjem vieku, u: GBBS, 26(1898)20, str. 180-186; 21, str. 189-192; 22, str. 197-199; 23, str. 204-213, ovdje: 213. O drugim ţupama Poţeškog arhiĊakonata usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, KS, Zagreb, 1970., str. 11-12.

Matija Pavić i Emerik Gašić, a slijede ih nerijetko i neki drugi autori, umjesto Osuvaĉkog spominju Osjeĉki arhiĊakonat, gdje su grad Osijek zamijenili s Osuvkom (Oziach, Oziag, Ossciag, Ezek), mjestom koje se svojevremeno najvjerojatnije nalazilo nedaleko Donjeg Miholjca.

Postoje odreĊene razlike meĊu autorima s obzirom na granice navedenih arhiĊakonata. Tako primjerice neke ţupe koje Bösendorfer smješta u Osuvaĉki arhiĊakonat (Aljmaš, Erdut, Ivankovo), Matija Pavić svrstava u Vukovski. Usp. Matija PAVIĆ, Ţupe i crkve (današnje) biskupije bosansko-sriemske u sriednjem vieku, str. 204-205.

Autori se dosta razilaze s obzirom na granice Morovićkog arhiĊakonata i s obzirom na broj njegovih ţupa, tako da npr. Pavić govori o 26 ţupa, Gašić o preko 40, Bošnjaković o 44. Posebno je uoĉljivo razliĉito smještanje današnjeg Kukujevaĉkog dekanata, gdje jedni smatraju kako je on potpadao pod Morovićki, a drugi pod Srijemski arhiĊakonat. Više o tome usp. Matija PAVIĆ, Ţupe i crkve (današnje) biskupije bosansko-sriemske u sriednjem vieku, str. 197-199; Emerik GAŠIĆ, Povijest ţupe i mjesta Morović, str. 110-117; Antun BOŠNJAKOVIĆ, Smještaj ţupa Morovićkog arhiĊakonata do 1332. do 1335. godine, u: Kačić. Zbornik Franjevaĉke provincije Presvetog Otkupitelja, 13(1981), str. 233-239; Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 12.

Njegov se arhiĊakon najprije spominje kao izaslanik kralja Andrije II. kod pape Honorija III., a vezano uz sluĉaj kada je kraljev sin Bela otpustio svoju ţenu Mariju. Drugi sluĉaj je vezan uz njegovo neprihvaćanje novog srijemskog biskupa Inocenta, braneći se kako sva jurisdikcija pripada njemu, na što je morao i papa Grgur IX. intervenirati, na temelju ĉega je ĉak izdao dekretal o pravoj naravi arhiĊakonske sluţbe i poslao ga 1231. god. kaloĉkom nadbiskupu Ugrinu. Usp. Matija PAVIĆ, Arhidjakonati djak. biskupije u srednjem vieku, str. 58.

zemunskog, ali vjerojatno ne i kukujevaĉkog dekanata. 23 Kako je s vremenom Kaloĉka nadbiskupija postala prevelika za normalno funkcioniranje, njezin je biskup Ugrin molio papu Grgura IX. da uspostavi biskupiju u Srijemu, što je ovaj i uĉinio 20. sijeĉnja 1229. 24 Srijemska je biskupija bila izravno pod kaloĉkim nadbiskupom, dok su preostala ĉetiri arhiĊakonata spadala pod Peĉušku biskupiju, a Kaloĉku nadbiskupiju. 25 Osim toga, kralj Bela IV. je 1244. god. ispod jurisdikcije peĉuškog biskupa izuzeo podruĉje Đakovštine i crkvenu i svjetovnu ingerenciju nad njim dao bosanskom biskupu, no o tome će biti više govora kasnije. Sjedište Srijemske biskupije bilo je u benediktinskom samostanu Sv. Stjepana Prvomuĉenika u mjestu Kw (Ke, Ku, Kui, Cuchet i drugi nazivi), odnosno Banovom Manastiru (danas Banoštoru na Dunavu) kod Ĉerevića, 26 gdje je 1233. podignuta i stolna crkva sv. Stjepana, a vjerojatno se ubrzo utemeljio i kaptol, odnosno dva kaptola.

Biskupija je bila podijeljena na ĉetiri

arhiĊakonata, i to: katedralni ili de Polje, koji je obuhvaćao Mitrovicu i Rumu, zatim de Billin, oko Banoštra, Obona, oko Petrovaradina, Karlovaca i Slankamena, te Posavia, oko Zemuna, Kupinova i Nikinaca, a ukupno su brojili kojih 60-70 ţupa: 28 23

Više o podjeli Slavonije na arhiĊakonate usp. kartu: Donja Slavonija u srednjem vijeku, po karti Dra. ĈANKI-a, pridodan Srijem, u: Josip BÖESENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti..., prilog knjizi. Prema prvim poznatim popisima ţupa, tj. onima koji su nastali prilikom ubiranja papine desetine namijenjene kriţarskim vojnama, god. 1332., 1333. i 1335., proizlazi kako je Osuvaĉki arhiĊakonat imao oko 50 ţupa, Vukovski oko 75, Morovićki 40, a Poţeški ukupno 75. Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 11.

Usp. Andrija ŠULJAK, Josip Juraj Strossmayer, duhovni pastir svoje biskupije, u: Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, sv. 23, Zagreb - Osijek, 2007., str. 157-172, ovdje: 164; Ante GULIN, Srednjovjekovna javna djelatnost i peĉati srijemskog kaptola Sv. Stjepana de Kw i Sv. Ireneja kod Mitrovice, PDF, u: hrcak.srce.hr/file/24117.

O Peĉuškoj biskupiji kroz povijest usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, Matica hrvatska, Osijek, 1993., str. 17-34.

Ime Banoštor, i samostan i naselje, vuĉe od hrvatskog bana Beluša ili Bijeloša, ĉiji je samostan bio zaduţbina. Usp. Ante GULIN, Srednjovjekovna javna djelatnost i peĉati srijemskog kaptola..., str. 14-15.

Naime, Tatari su 1241. god. opustošili Banoštor, pa je biskup zajedno s kaptolom, vjerojatno 1247. god., preselio u samostan sv. Dimitrija kod Mitrovice, gdje je utemeljen kaptol sv. Ireneja. No, kada je oko 1250. god. nestala opasnost od Tatara, biskup se vraća u Banoštor i ponovno uspostavlja kaptol sv. Stjepana, ali istovremeno legitimno nastavlja s radom i kaptol sv. Ireneja, što potvrĊuju njihovi saĉuvani razliĉiti peĉati, s razliĉitim formulama intitulacije: Capitulum ecclesiae de Kw i Capitulum ecclesiae beati Irinei. Više o djelovanju i peĉatima ta dva kaptola usp. Ante GULIN, Srednjovjekovna javna djelatnost i peĉati srijemskog kaptola..., cijeli ĉlanak. Usp. i Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Djakovu 1806.-1906., (pretisak iz Glasnika), Tisak biskupijske tiskare, Đakovo, 1911., str. 1. Prema nekim autorima, srijemski je biskup najprije stolovao u samosatnu Kw, a kada je on razoren premješta se i biskupska stolica u Sv. Irenej, a potom u Ilok, da bi, nakon što su se srijemski biskupi razišli s iloĉkim vojvodom Lovrom, bila smještena u Banovom Manastiru. Usp. Emerik GAŠIĆ, Povijest ţupe i mjesta Morović, str. 46; Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije. Slavonija i druge hrvatske zemlje pod turskom i rat osloboĎenja, I, JAZU, Zagreb, 1891., str. 33.; Josip BÖSENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti..., str. 239-240; Ilija OKRUGIĆ, Sudbina nekadašnje staroslavenske biskupije sremske, str. 274-275.

Usp. Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled biskupija Bosansko-Ďakovačke i Srijemske načinjen iz povijesnih izvora s pridodanim ţivotopisima, Drţavni arhiv, Osijek, 2000., str. 111-112; Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 12-13.

"U katedralnom arhiĊakonatu: Mitrovica, Fruška, Šuljam, Radinci, Stejanovci, Pavlovci, Munorod, Svi Sveti, Bešenovo, Putinci, Voganj, Velika Remeta itd. U arhiĊakonatu Bilin: Sv. Martin, Hangon, Rudnik, Rivica, Neradin, Ledinci, Kamenica, Sadag, Sentić, Dumbovo, Beoĉin, Ĉerević, Banoštor itd. U Oboni: Petrovaradin, Karlovci, Slankamen, Hoduš, Obona, Sv. Margarita, Sasi, Novo Selo, Solt, Batajnica, Pazova, Golubinci, Beška, Krĉedin, Surduk itd. U Posaviji: Nikinci, Njek, Ţivoljić, Gomolovo, Kraljevci, Hetenovci, ĐurĊevci, Bena, Dopšinci, Petrovci, Jakovo, Zemun (2), Sv. Nikola itd."29

Vjerski ţivot u Srijemu u srednjem vijeku, kao i u cijeloj Slavoniji, treba iznimno vrednovati, a to potvrĊuje i veliki broj ţupa, crkava i samostana koji su tada na tom podruĉju postojali. 30 Velikaši su bili usko vezani uz Crkvu, tako da su ne samo gradili mnoge crkve i samostane, nego i oporuĉno ostavljali visoke iznose upravo crkvama. Na podruĉju današnje Đakovaĉko-osjeĉke nadbiskupije i Srijemske biskupije, moglo je biti preko 200 ţupa, što je svakako impozantan broj i solidan pokazatelj shvaćanja vjere onog vremena. No, s vremenom će doći do popuštanja u moralnom i duhovnom ţivotu, što će barem dijelom pridonijeti gubljenju vlastitog identiteta za vrijeme Turaka koji se već krajem 14. st. zalijeću u naše krajeve. Poslije kosovske bitke 1389., a posebno u 15. st. Turci se sve više pribliţavaju Posavini što je rezultiralo ĉestim ratovima na ovim podruĉjima. Oni bi naime s manjom vojskom ulijetali u pojedina mjesta, koja bi potom popalili, a stanovništvo, koje nije uspjelo pobjeći, vodili sa sobom u roblje. Ĉešće bi bilo sluĉajeva kako bi ono, zbog straha i turskih obećanja, prelazilo na islam.31 S vremenom bi Turci svoje granice premještali, kako su koje podruĉje osvajali. Isto tako se i narod koji se nalazio pred granicom osmanlijskog carstva premještao u slobodne krajeve, a jedna od takvih posljedica je i naseljavanje velikog broja Srba u Srijem i Slavoniju, podruĉja 29

Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled..., str. 110-111. Za razliku od Gašića, Bösendorfer navodi 29 ţupa tadašnje Srijemske biskupije: Beljan, Beoĉin, Bešenovo, Banoštor, Ĉerević, Dobsa (kod Iriga), Dumbovo (kod Kamenice), ManĊelos, Villa Comanch, Karan, Munjorod, Mitrovica, Naradin, Nova villa (blizu Jarka), Pavlovci, Petrovaradin, Slankamen, Vrdnik, Zemun (1332. ima dvije ţupe: gornju i donju), Hangod (u istoĉnom dijelu Fruške gore), Oduševac, Nyek, Sul, Solch, Zenthyacob, Sv. Irenej, Grgurevci i Pavlovci. Usp. Crtice iz slavonske povijesti..., str. 285-287. Josip Buturac pak, bez izriĉitog nabrajanja, navodi brojku od 41 ţupe. Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 13.

Tako bi u cijeloj ondašnjoj Slavoniji (tj. podruĉju koje je, uz današnju Slavoniju, obuhvaćalo i MeĊimurje, Zagorje, Pokuplje, donje Pounje, današnju bosansku Posavinu i Srijem, a dijelilo se na šest ţupanija: Kriţevaĉku, Virovitiĉku, Baranjsku, Poţešku, Vukovsku i Srijemsku) bilo oko 430 ţupa i oko 50 samostana (benediktinci, cisterciti, templari, ivanovci, augustinci, premonstrati, franjevci, dominikanci, pavlini i dr.). Ţupe su u prosjeku bile udaljene jedna od druge 5-8 km, a samostani 10-30, što svjedoĉi o bogatom vjerskom ţivotu. Uz samostane su se redovito nalazile škole, a to potvrĊuje i bogati kulturni i društveni ţivot. Usp. Isto, str. 13-14.

Više o turskim nasrtajima u ove krajeve usp. Isto, str. 19-24; Ive MAŢURAN, Hrvati i Osmansko carstvo, Golden marketing, Zagreb, 1998., str. 25-79 i dalje.

koja su do tada gotovo u potpunosti bila katoliĉka. 32 Turcima su navelike išle na ruku nesloge i gramzivost meĊu domaćim plemstvom, što je znaĉajno smanjilo obrambenu moć, a Turcima gotovo bez otpora omogućavalo napredovanje. Kada je pak na mohaĉkom polju 1526. god. kršćanska vojska doţivjela strašan poraz, a u bjegu poginuo i sam hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit, Turcima je bio otvoren put za osvajanje cijelog ovog podruĉja. Uslijed takvih vremena, mnogi su napustili svoje kuće i otišli na sigurnija mjesta, uglavnom na sjever u Ugarsku ili na zapad u Hrvatsku. Oni koji su ostali, ili su se poturĉili ili su podnosili teški turski jaram, dok su treći odvedeni u roblje. U tim strašnim pustošenjima nije se mogla saĉuvati ni Srijemska biskupija. Uništena je već 1526., kao i kaptoli i arhiĊakonati, a stolna crkva razrušena. 33 Pošto su pak utvrdili svoj poloţaj na ovim podruĉjima, Turci su poĉeli s organizacijom svakodnevnog ţivota.

1.2. Od pada pod Turke do 1773. god. Tursko se carstvo u 17. stoljeću proširilo po prednjoj Aziji i sjevernoj Africi, a u Europi je zahvatilo cijeli Balkanski poluotok, te prodrlo do Budima, nekadašnjeg glavnog grada Ugarske. Carstvo se dijelilo na 22 beglerbegata ili vilajeta, odnosno kraljevstva, a ovi su se dijelili na sandţakate. Nekadašnja srijemska ţupanija sada je potpala pod beglerbega budimskoga, a središte njezina sandţakata je uglavnom u Iloku, a ponekad u Mitrovici. 34 Kada je biskupija uništena, s njom nestaju i rezidencijalni biskupi, a dolaze redovito samo naslovni. Naime, nakon biskupa Stjepana Brodarića (1526.-1536.) i ĉetiri desetljeća sedisvakancije, dvor je, na temelju stare apostolske povlastice, poĉeo imenovati srijemske biskupe, a ti su redovito bili ĉinovnici ugarskoga vladara, koji uglavnom nisu imali veze s 32

To će se naseljavanje pravoslavnog stanovništva iz juţne Srbije nastaviti i kasnije, a posebno je brojem znaĉajno ono koje je predvodio patrijarh Arsenije Crnojević. Ovdje samo spominjemo kako su u takvoj jednoj seobi došli na podruĉje Srijema i tzv. albanski klementinci (klimente), katolici, koji su se u povlaĉenju pred Turcima konaĉno smjestili u Hrkovce i Nikince, i to u prvoj polovici 18. st. Više o njima usp. Šišman BUNJIK, Klementinci, u: GBBS, 2(1874)11, str. 89-91; 12, str. 96-97; Frok ZEFIQ, Albanci klementinci u Hrtkovcima i Nikincima (17371997), Zajednica Albanaca u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 1997.; ISTI, Mihael Summa, nadbiskup skopski (16951777), Humanitarna dobrotvorna udruga "Majka Tereza", Osijek, 1994., str. 61-101; ISTI, 260 godina doseljenja Albanaca Klementinaca u ove krajeve, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 5(1997)1, str. 113-126; ISTI, Mihael Summa i Albanci u Osijeku, u: Isto, str. 127-134.

To svjedoĉanstvo donosi Antun Vranĉić, koji je Banov Manastir i crkvu sv. Stjepana vidio u potpunim ruševinama 1553. Usp. (Matija PAVIĆ - Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, str. 5. Preţivjelo je svega 5-6 ţupa. Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled..., str. 46. navodi kako su Turci u srpnju i kolovozu 1526. zauzeli Banoštor i Ilok. Usp. i str. 86.

Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 25. O Srijemu u vrijeme Turaka usp. Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije... I, str. 32-34.

biskupijom. 35 Kako se ne bi zamjerila s carem, a istovremeno kako ne bi ostavila narod bez pastira, Sveta je Stolica imenovala biskupa na zapuštenu biskupsku stolicu u Smederevu, sa sijelom u Beogradu, koji je tu uglavnom nosio naslov, dok je istovremeno kao apostolski vikar vršio biskupsku sluţbu nad katolicima koji su pod Turskom vlašću, posebno onima koji su ţivjeli u Srijemu i Baranji, ali nerijetko i nad ostalim podruĉjima Slavonije i Bosne. 36 Od 17. st., u njegovo ime, Valpovštinu i Srijem administrira biskupski vikar Srijemske biskupije, koji je bio redovito ţupnik u Nijemcima, a smederevski biskup rezidira ili u Poţeštini ili u Bosni, te nastoji administrirati sva ta podruĉja pod Turcima, koja nisu imala svoga biskupa i kada ga nisu imala. 37 DogaĊalo se, naime, s vremena na vrijeme, da pokoji bosanski biskup boravi u ovim krajevima i upravlja tim podruĉjima. No, znalo je doći, posebno pred kraj turskog razdoblja, i do otvorene netrpeljivosti izmeĊu bosanskog biskupa i bosanskog upravitelja, budući da je Sveta Stolica svojevremeno dala ovlasti upravljanja cjelokupnim podruĉjem od Poţege do Beograda i u Bosni, ĉas jednom, ĉas drugom biskupu. 38 Stjecajem okolnosti, konkretnu će pastoralnu skrb na ţupama, uz nešto preostalih svjetovnih svećenika, preuzeti redovnici, obiĉno franjevci Provincije Bosne Srebrene, a najšire im je djelovanje bilo usmjereno iz samostana u Šarengradu. 39 Svojim će poţrtvovnim radom za 35

Od 1536. do 1578. god. nema srijemskih biskupa, a zatim dolaze samo naslovni, sve do prvih oslobodilaĉkih pothvata austro-ugarskih vlasti, štoviše i dalje. Moţda je preoštro reći kako oni nisu marili za svoju biskupiju, nego treba imati u vidu kako zapravo nisu smjeli, kao namjesnici neprijateljskih vladara, dolaziti u Srijem za vrijeme Turaka. To svakako vrijedi za prvo vrijeme turske okupacije, koje je po svojoj oštrini bilo znatno snaţnije.

U gradu Smederevu je bilo svega 16 katoliĉkih obitelji, a preostalih 600 bile su što muslimanske, što pravoslavne. Takva ţupa dakako nije mogla uzdrţavati biskupa, pa je stoga ovaj, po odluci Svete Stolice, rezidirao u Beogradu, gdje se nalazilo 1.500 katolika, od ukupnih 16.000 stanovnika. Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 74-75. O beogradsko-smederevskim biskupima bit će više govora kasnije.

Peĉuški se biskup, zajedno s plemstvom i gotovo cjelokupnim svećenstvom, odmah nakon pada sakrio u sigurnije krajeve, dok je stanovništvo ostalo praktiĉki bez pastve. To će omogućiti dolazak kalvina i njihovo naglo širenje po Ugarskoj, Baranji, ali i u Slavoniji i Srijemu. Zagrebaĉki biskupi takoĊer nisu zalazili u ove dijelove svoje biskupije, kako na podruĉju Poţeštine, tako i na podruĉju sjevero-zapadne Bosne, gdje se svojevremeno prostirala ta biskupija.

Više o crkvenim prilikama toga vremena pronalazimo u autobiografiji isusovca Bartola Kašića, napose izmeĊu 1612. i 1618. god. Usp. Miroslav VANINO, Autobiografija Bartola Kašića, (latinski), u: Franjo FANCEV (ur.), GraĎa za povijest knjiţevnosti hrvatske, XV, JAZU, Zagreb, 1940., str. 1-144, ovdje: 43-52, 71-84 i 88-104. Ista je autobiografija kod nas izdana još tri puta: u prijevodu Stjepana Sršana: Bartol KAŠIĆ, Putovanja juţnoslavenskim zemljama, Privlaĉica, Privlaka, 1987., drugo izdanje promijenjenog naziva: Ţivot Bartola Kašića, Matica hrvatska, Osijek, 1999. i Vladimir HORVAT (prev. i prir.), Autobiografija isusovca Bartola Kašića u prijevodu i izvorniku (1575.-1625.), Školska knjiga, Zagreb, 2006. Usp. i Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 57-198.

Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijesti Hrvatske franjevaĉke provincije Sv. Ćirila i Metoda, u: www.ofm.hr/content/view/205/281/ (18. 2. 2009.), str. 1-23, ovdje: 6. Preuzimanje ţupa od strane franjevaca uvjetovano je s jedne strane ĉinjenicom kako su se mnogi svjetovni svećenici sklonili pred Turcima u sigurnije krajeve, te su tako preostali vjernici ostali bez svećenika, a s druge strane ĉinjenicom kako su franjevci uţivali odreĊene povlastice i kod Turaka. Naime, još je pri padu Bosne 1463. fra AnĊelo Zvizdović, poglavar Provincije Bosne Srebrene, isposlovao kod sultana tzv. Ahdnamu, prema kojoj se katolicima u Bosni osigurava zakonsko

vrijeme Turaka, dijeleći nevoljku sudbinu s preostalim narodom, uspjeti koliko-toliko saĉuvati ostatke ostataka nekad slavne Srijemske biskupije. No, dok su narod uglavnom uspješno pastorizirali, traţili su neovisnost od biskupa u upravljanju ţupama, te su tako redom, gotovo bez iznimke, dolazili u sukob sa svakim biskupom, bilo bosanskim, bilo smederevskim ili nekim drugim, unatoĉ ĉinjenici kako su mnogi od tih birani izmeĊu njihove subraće franjevaca. Takvi će se netolerantni odnosi zadrţati još dugo nakon osloboĊenja od Turaka. U jesen 1687. god. poĉinju prve uspješne borbe za osloboĊenje Slavonije, što je davalo poleta za obnovom kako civilnih, tako i crkvenih podruĉja i institucija. Tako su već 1688. god. obnovljeni naslovi starih ţupanija u Slavoniji, dok je car Leoplod imenovao Ugrina Franju Janija srijemskim biskupom, kao i velikim ţupanom srijemskim. No, biskupi i tog vremena uglavnom nose samo poĉasne naslove, bez stvarne jurisdikcije. Naime, i nakon karlovačkog mira, potpisanog 26. sijeĉnja 1699. god. izmeĊu zastupnika beĉkog dvora i zastupnika otomanskog carstva, nije se ni pribliţno postiglo osloboĊenje ovih krajeva, tako da je i dalje posavski Srijem ostao pod turskom vlašću, a osloboĊen je samo dio oko Petrovaradina (Ĉerević, Kamenica, Petrovaradin, Karlovci i Slankamen), te neki manji dijelovi koji su pripadali Kukujevaĉkom i Mitrovaĉkom okrugu. Ipak, i nad tim je podruĉjem stvarnu jurisdikciju biskup Jani zadobio tek 1701. god., no budući da je to bilo iznimno siromašno podruĉje, za nekoliko je mjeseci ostavio srijemsku biskupiju i prihvatio imenovanje za ĉanadskog biskupa. Ni naredni biskupi, po svemu sudeći, nisu boravili u biskupiji, sve do poţarevačkog mira, potpisanog 21. srpnja 1718. god. Tada će, naime, i ostali dio Srijema biti osloboĊen, a sva njegova crkvena podruĉja ujedinjena. MeĊutim, sada će se javiti novi problem, vezan uz granice, a posebno se u Srijemu ticao srijemskog, smederevskog, peĉuškog i bosanskog biskupa. Nitko se, naime, nije sjećao starih priznanje i careva zaštita, a sliĉno se poslije odnosilo i na druge okupirane dijelove na kojima su djelovali franjevci te provincije, iako je ta zaštita ĉešće bila teoretskog nego stvarnog karaktera. Usp. OŠJ - 1974., str. 720; István György TÓTH, Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1584.-1716.), u: Scrinia Slavonica, 2(2002), str. 178-201, ovdje: 192-194. Originalan tekst Ahdname i danas se ĉuva u muzeju Franjevaĉkog samostana u Fojnici, a glasi ovako: "Ja sam sultan Mehmed han, neka je poznato svima, uopće od prostog puka kao i odjeljenjima ova moja vlastodrţeća povelja, kojom bosanskim svećenicima ukazujem veliku paţnju, te zapovijedam: spomenutim i njihovim ne smije biti smetnje ni pritiska, neka se smjeste u svojim bogomoljama, te kako od uzvišene moje strane, tako od mojih vezira, niti od mojih podĉinjenih (robova), niti od mojih podanika – raje niti od svega stanovništva cjelokupne moje drţave spomenutim nitko se ne smije miješati u njihove stvari niti ih napadati, ni vrijeĊati ni njih ni njihov ţivot, njihov imetak (imovinu) ni njihove bogomolje. TakoĊer iz tuĊine osobito u moju drţavu dovoditi ljude dozvoljava im se. Stoga spomenutim izdajem moju uzvišenu zapovijed u kojoj im posvećujem svoju brigu i paţnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa sa velikim Boţijim vjesnikom (Muhamedom) i sa 124.000 pejgambera i sa sabljom koju pašem da ovim što je napisano nikoje lice ne smije se suprotstaviti dok god ovi (Franjevci) sluţe meni i mojoj zapovjesti budu pokorni." Pisano 28. maja 1463. godine na granici Milodraţa, FATIH SULTAN MEHMED. Preuzeto iz: http://www.fojnica.ba/index. php?idp=spomenici (19. 2. 2009.).

granica, a svi su navedeni biskupi sada traţili svoja prava i tako nastojali ugrabiti što više ţupa. Sukob je oteţavala ĉinjenica kako su srijemski i peĉuški biskupi prije Turaka imali jurisdikciju nad tim podruĉjem, ali su s druge strane smederevski i, u nešto manjoj mjeri, bosanski biskupi, za vrijeme Turaka tu konkretno djelovali. Nakon dulje borbe, srijemski je biskup, uz podruĉje kojim je upravljao prije Turaka, dobio jurisdikciju nad ţupama Iloka i njegove okolice, te nad podruĉjem koji je danas omeĊen Kukujevaĉkim dekanatom, što su uglavnom i sada, izuzev Iloka, granice biskupije. 1718. god. srijemskim je biskupom imenovan Franjo Vernić, koji je stolovao u Kaptolu kod Poţege, budući da svoje rezidencije u biskupiji nije imao. On je, naime, još 1707. god. bio imenovan realnim prepozitom sv. Petra kod Poţege, a svoju je prepozitiru i dalje zadrţao, te će ona ostati beneficij i narednim srijemskim biskupima, sve do sjedinjenja Biskupije s BosanskoĊakovaĉkom. 40 Imao je nakanu izgraditi rezidenciju u Zemunu, a tamošnju crkvu podići na ĉast katedrale, meĊutim ga je u tome sprijeĉila smrt. Njegov je nasljednik na biskupskoj stolici bio Gabrijel II. Herman Pataĉić, no on je već nakon dvije godine upravljanja srijemskom biskupijom, imenovan kaloĉkim nadbiskupom i metropolitom, a u Srijemu ga je naslijedio Ladislav V. Szöreny. On je najprije došao u Kaptol, da bi sljedeće godine, tj. 1735. krenuo u svoju prvu kanonsku vizitaciju u vlastitu mu dijecezu, te tamo našao vrlo jadno stanje. Naime, svugdje je pronalazio ostatke slavne prošlosti, razrušene crkve i spomenike, a od svih ranijih ţupa zatekao je samo ĉetiri (tri) u sreĊenom stanju, i to Ilok, Kukujevce, Zemun (i Petrovaradin). 41 Sam je obavio još tri kanonske vizitacije.42 I on je rezidenciju htio smjestiti u Zemun, no budući da nije mogao dobiti onu kuću koju je biskup Vernić bio odredio, jer su se u njoj nastanili kapucini, na kraju se odluĉio za Petrovaradin, gdje je kupio kuću vlastitim novcem 40

Rijeĉ je o 1700 for. godišnje, što je bilo nedostatno za uzdrţavanje visokog crkvenog dostojanstvenika. Stoga se Vernić obratio caru Karlu VI. kako bi i njemu, što je sluĉaj s ostalim biskupima, bila doznaĉena desetina. Car je pak odredio da mu se godišnje isplaćuje 1200 for. Usp. Matija PAVIĆ, Biskupija sriemska (1699-1773), u: GBBS, 25(1897)14, str. 127-129; 15, str. 135-138; 16, str. 143-146; 17, str. 151-153; 19, str. 167-169; 20, str. 175-178, ovdje: str. 129.

Ţupu Petrovaradin su još 1701. god. utemeljili isusovci uz pomoć ostrogonskog primasa Kolonića, koji ju je dvije godine poslije izuzeo ispod jurisdikcije srijemskog biskupa i podvrgao sebi, a njome je upravljao superior missionis Druţbe Isusove. No, izmeĊu isusovaca i srijemskih biskupa bilo je borbe oko ingerencije nad ţupom, tako da su je, ĉini se, i jedni i drugi smatrali svojom.

Usp. Isto, str. 137. Koliko je bilo jadno stanje tada vidi se i iz podataka kako je biskup Szöreny na svom prvom kanonskom pohodu zatekao u Iloku 74 katoliĉke obitelji, a u njegovim filijalama 30 braĉnih parova, u Zemunu 30 obitelji, u Kamenici 18, u Karlovcima 20, Mitrovici 10, a u Slankamenu i Irigu samo po 1, dok u Rumi ni jednu. Jedini je Petrovaradin imao blizu 2000 stanovnika i to iskljuĉivo katolika. Usp. Isto, str. 175. Franjevci iz Iloka su pastorizirali vjernike u Berkasovu, Irigu, Ljubi, Paĉetinu, Sotu i Mitrovici, franjevci iz Petrovaradina Kamenicu, Karlovce i Švapsku, a kapucini iz Zemuna Slankamen i Banovce. Hrtkovce i Nikince su pak, kao misijsko podruĉje, administrirali redovnici iz Italije koje je izravno slao Zbor za širenje vjere. Usp. Isto, str. 145-146. 151152.

za 3500 for., te se 1743. ondje za stalno preselio. 43 Utemeljio je još pet ţupa, i to Mitrovicu i Karlovce 1737., Sot 1741./42., Kamenicu 1746. i Rumu 1749. 44 Njegov je nasljednik, biskup Nikola Đivović podigao ţupu u Slankamenu, i to 1755. Te su ţupe, izuzev Kukujevaca koji su na neko vrijeme potpali pod Peĉušku biskupiju, doĉekale ujedinjenje Srijemske biskupije s Bosansko-Ċakovaĉkom 1773. U vrijeme sjedinjenja Srijemska biskupija ĉak ni nema svoga biskupa, jer je Ivan Krstitelj Paksi još 1770. god. sa stolice srijemskoga prešao na stolicu zagrebaĉkoga biskupa.

2. BOSANSKA ILI ĐAKOVAČKA BISKUPIJA - OD POČETAKA DO SJEDINJENJA SA SRIJEMSKOM

2.1. Od Bosanske biskupije do Vrhbosanske nadbiskupije Iz zapisa solinskih sabora iz 530. i 533. godine saznajemo kako je u to vrijeme u središtu Bosne, u tadašnjoj Bistui Novoj, negdje izmeĊu Travnika i Zenice, moţda u današnjem selu Mošunju, postojala dijeceza boestoensis ili bistuensis, na ĉijem je ĉelu bio biskup Andrija. Na saboru je bilo zakljuĉeno kako se ta prevelika dijeceza treba podijeliti, i to tako da se utemelji još jedno sjedište biskupije, u municipiju Bistue Vetus (u blizini Bugojna). Brojna nalazišta otkrivena u tom dijelu Bosne svjedoĉe o dobro organiziranom vjerskom ţivotu, ali o povijesti te biskupije prije dolaska Avara ne znamo gotovo ništa. Nakon uništenja metropola Sirmiuma (582.) i Salone (614.), i ova biskupija, kao i sve druge na našim podruĉjima, više ne postoji. 45

Ĉini se ĉudnim što biskup Szöreny gradi rezidenciju u Petrovaradinu, jer ovaj ne pripada Srijemskoj biskupiji nego je izravno pod ostrogonskim primasom. No, moţda je baš to i utjecalo na biskupovu odluku, uz ĉinjenicu kako je Petrovaradin najkatoličkije mjesto u Srijemu. Naime, budući da je Ostrogon daleko, vjernici su ostavljeni bez svoga duhovnog pastira, što otvara prostor srijemskim biskupima najprije za administraciju, a s vremenom moţda i za preuzimanje, odnosno vraćanje ţupe. Tu pretpostavku opravdava i ĉinjenica kako je izmeĊu superiora i biskupa znalo biti nemilih sukoba, posebno za vrijeme kanonskih vizitacija. Usp. Isto, str. 145; Stjepan SRŠAN (prir.), Visitationes Canonicae. Syrmium 1735.-1768., IV, Drţavni arhiv u Osijeku - Biskupija Đakovaĉka i Srijemska, Osijek, 2006., npr. str. 15, 55, 113, 117 itd. Diarium missionis Petrovaradinensis ab anno 1729, kojega su vodili petrovaradinski isusovci, a kopija se njegova prevedena i komentirana izdanja, nastalog u vrijeme Ċakovaĉkog i srijemskog biskupa Stjepana Bäuerleina (1951.-1973.), ĉuva u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu, spominjući nadbiskupe Esterhazija i Kolonića kao vlastite nadbiskupe (usp. npr. srijeda, 5. listopada 1729., 1. prosinca 1730., 15. veljaĉe 1731.), a biskupa Gabrijela Hermana Pataĉića kao nasilnoga srijemskoga (usp. 27., 28., 29., 30. i 31. svibnja 1731.), takoĊer potvrĊuje ĉeste sukobe.

Valja napomenuti i kako je biskup Szöreny napisao manji rad o Srijemskoj biskupiji, pod nazivom Vindiciae Sirmienses. Više o njegovu sadrţaju usp. Mirja JARAK, Pregled glavnih smjernica u istraţivanju antiĉkih literarnih izvora o Panonskoj crkvi, str. 111.

Usp. Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 33; OŠJ - 1974., str. 133-134; www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.).

Ljetopis popa Dukljanina iz 12. st. navodi kako se Bosanska biskupija prvi puta spominje još u 9. st., no taj podatak nije vjerodostojan, jednako kao ni bula pape Aleksandra II. iz 1067. godine, gdje se ona takoĊer spominje. Ta je bula krivotvorina kasnije bule protupape Klementa III. iz 1089. god., naĉinjena u korist Barske biskupije, s promijenjenim datumom i autorom. Naime, dukljanski je moćni kralj Bodin nastojao isposlovati kod zakonitog pape Grgura VII. uzdignuće Barske biskupije na razinu nadbiskupije, a kako to nije uspio, obratio se protupapi Klementu III. Ovaj je pak svojom bulom od 8. sijeĉnja 1089. god. osnovao Dukljansko-barsku nadbiskupiju i metropoliju sa sjedištem u Baru. Prema tom dokumentu, novonastaloj se metropoliji pripajaju sve biskupije koje su pripadale Bodinovom dukljanskom kraljevstvu, pa tako i Bosanska. No, kako ta bula nije bila pravno vaţeća, budući da je djelo protupape, valjalo ju je falsificirati, što je i uĉinjeno kako je već navedeno. Ipak, ĉinjenica je kako u vrijeme nastanka bule Klementa III. Bosanska biskupija postoji i nalazi se u sklopu dukljanskog kraljevstva, ali na pitanje je li ona utemeljena te godine ili postoji od ranije, bula ne daje odgovor. Barem pribliţan odgovor na to pitanje pruţa zbirka propisa raznih crkvenih pokrajina i njihovih biskupija, iz raznih vremena, a poznata pod nazivom Provinciale Vetus, izdana 1188. god. 46 Ona naime Bosnu spominje dva puta, jednom u sklopu Splitske, drugi put u sklopu Dubrovaĉke metropolije, a iz njezinog se sadrţaja moţe zakljuĉiti kako prvo spominjanje Bosanske biskupije pada izmeĊu 1060. i 1075. god.47 Bosanska je biskupija od poĉetka bila u sastavu Splitske metropolije, ali je kroz svoju povijest imala više pretendenata, koji su je s više ili manje uspješnosti podvrgavali pod svoju vlast. To je bio sluĉaj ne samo s Barskom metropolijom, kako je već navedeno, pod ĉijim se patronatom nalazi kraće vrijeme, nego i s Dubrovaĉkom i Kaloĉkom. Naime, zbog pretenzija kaloĉkog nadbiskupa, zauzimanjem Kulina bana, prijatelja Dubrovnika, ona se u 12. st. (vjerojatno 1180.) izuzima ispod vlasti Splitske metropolije i potpada pod vlast Dubrovaĉke. Budući da ugarskohrvatski kraljevi sve više istiĉu svoje pravo na Bosnu kao vazalnu banovinu, a to bi im itekako omogućilo podvrgavanje Bosanske biskupije Kaloĉkoj nadbiskupiji, razumljivo je što Kulin ban ţeli odvojiti svoju biskupiju od Splitske metropolije, jer se na njezinoj stolici sve ĉešće zna naći pokoji Ugrin. 48 46

Više o njoj usp. Ante ŠKEGRO, Stari pokrajinski katalog ili Katalog provincija Opće Crkve. Provinciale vetus sive Ecclesiae universae provinciarum notitia, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2005.

Usp. OŠJ - 1974., str. 134; GRUPA AUTORA, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., I, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, (1942. - 1991. -) 1998., str. 706-710.

Usp. www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.); GRUPA AUTORA, Povijest Bosne i Hercegovine... I, str. 718-736.

MeĊutim, u to se vrijeme pojavljuju u Bosni bogumili, tzv. bosanski krstjani, koji su svojim uĉenjem i brzim širenjem predstavljali veliku opasnost pravovjerju, te izazvali duboke vjerske i politiĉke podjele u Bosni, koje nisu prestale do njezina pada. 49 Takvom brzom širenju bogumila bez sumnje su pridonijeli i domaći svjetovni svećenici, tzv. glagoljaši, koji su bili slabo i duhovno i intelektualno formirani, a liturgiju i sakramente su podjeljivali na narodnom jeziku. Isto se odnosi i na biskupe, birane izmeĊu domaćih popova glagoljaša. 50 Bez teološke izobrazbe nisu ni mogli ni znali parirati bogumilima. Štoviše, i sami su ĉešće bili promicatelji nove vjere, pronalazeći zajedniĉko uporište s novovjercima u slavljenju liturgije na narodnom jeziku, sa sliĉnim liturgijskim knjigama. 51

Kako bi suzbili tu tzv. Bosansko-humsku crkvu, dolaze misionari dominikanci ugarske provincije, već prokušani u borbi protiv katara i albigenza u drugim podruĉjima carstva. 52 Ti misionari pridobijaju za sebe bosanskog bana Mateja Ninoslava i njegova roĊaka Prijezdu, pa Ninoslav poklanja pravovjernoj Bosanskoj biskupiji veliki posjed u Usori, koji je ograniĉen rijekama Savom, Tolisom i Bosnom i vrelom Modriĉa, dok joj Prijezda poklanja velebno imanje Dubicu, s druge strane Bosne. Zbog uspjeha koje su dominikanci postizali u borbi protiv bogumila, papa Grgur IX. biskupom u Bosni imenuje baš dominikanca, Ivana Teutonca (1233.35.), a pripadnicima toga reda daje iskljuĉivo pravo misionarenja i istraţivanja navedenog krivovjerja, što oni i ĉine od 1228. do 1330. god. 53 49

Naziv bogumili, karakteristiĉan za Bosnu, dao je Jeremija Bogumil, koji se u Bugarskoj posebno zauzimao oko širenja nove vjere. Iako se ne zna toĉno, pretpostavlja se da je rijeĉ o gnostiĉko-manihejskom vjerovanju, odnosno o dualizmu, a koje je nastalo u Armeniji, te se odande proširilo preko Bugarske, Srbije i Bosne, u Italiju, Francusku i Englesku, gdje se ovi nazivaju katari, albigenzi, patareni ili valdenzi. Usp. Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled..., str. 16. O Bosanskoj crkvi u historiografiji, gdje autor navodi oko 25 djela na ovu temu, usp. Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 198-200, a o bogumilima u Bosni str. 184-202. Uz to, skrećemo pozornost kako mnogi današnji, napose bosanski povjesniĉari, upozoravaju da na bogumile ne bi trebalo gledati kao na heretike.

Prema E. Gašiću, koji se vjerojatno naslanja na Farlatija, posljednji glagoljaški biskup Danijel je prešao na krivovjerje, dok drugi popisi bosanskih biskupa spominju Vladimira, a ne Danijela. Za biskupe Dragonju i Vlastimira (Vladimira), Gašić pak kaţe da vjerojatno nisu postojali. Usp. Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled..., str. 17-18; Daniele FARLATI, Illyrici sacri. Ecclesiae suffraganeae metropolis Spalatensis, IV, Apud Sebastianum Coleti, Venetiis, MDCCLXIX (1769.), str. 45.

Usp. Mile BOGOVIĆ, Hrvatsko glagoljsko tisućljeće. Senjski zbornik 25(1998), Senjsko muzejsko društvo Senj Gradski muzej Senj, Zadar, 1998., str. 66-69; Kerubin ŠEGVIĆ, Hrvatski jezik u katoličkom bogoštovlju. Prigodom 1300-godišnjice pokatoličenja Hrvata, Tisak i naklada Knjiţare St. Kugli, Zagreb, 1941., str. 43.

Usp. T. SMIĈIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV, JAZU, Zagreb, 1906., br. 88, str. 94; Mile BOGOVIĆ, Hrvatsko glagoljsko tisućljeće, str. 66.

Ivan Teutonac se nakon nekog vremena zahvalio na biskupskoj stolici, a na to je utjecala navedena problematika i razne nepravilnosti, napose oruţana vojna slavonskog hercega Kolomana (1237.) na teritoriju bosanskog bana Mateja Ninoslava, a uperena protiv bosanskih krstjana, koje je biskup uz druge dominikance uspješno privodio obraćenju propovijedanjem i raspravama. Usp. Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 54. 185; Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, u: Ţelimir PULJIĆ - Franjo TOPIĆ

Biskupa Ivana Nijemca naslijedio je 1235. takoĊer dominikanac, biskup Ponsa ili Povša, 54 koji u sjedištu biskupije, u mjestu Brdo blizu Vrhbosne, 55 1238.-39. gradi katedralu sv. Petra i uz nju kaptol.56 Kako bi se pak biskup i kaptol mogli uzdrţavati, vojvoda Koloman 1239. god. odreĊuje desetinu u Usori, Soli i Dolnjim Krajevima, te istom prigodom daruje bosanskom biskupu Đakovo i Bleznu, da mu se naĊu u kriznim vremenima. Nakon Kolomanove smrti, njegov strariji brat, hrvatsko-ugarski kralj Bela IV., potvrĊuje tu darovnicu 20. lipnja 1244. 57 U njoj se pak izrijekom nabrajaju sve stare crkve i svi posjedi Bosanske biskupije u još neproširenoj Bosni prema sjeveru i zapadu, a to su sljedeći: u ţupi Vrhbosni - Brdo, Bulina, Knešpolje i Vrutci; u ţupi Neretvi - Buljina; u ţupi Lepenici - Rotilj; u ţupi Vidgossa - Ljubinci; u Milama - crkva Kuzme i Damjana; u ţupi Lašvi - posjed kod "Tri crkve"; u ţupi Uskoplje - kod crkve sv. Ivana u selu Dobrošinu; u ţupi Brod - Bilino polje; u ţupi Boraĉ - Praĉa zvana Biskupina. Navedene crkve su samo one uz koje je postojao veći posjed Bosanske biskupije, a ne sve koje su joj pripadale. Osim toga, tom popisu treba pridodati i Jošavicu, u blizini ušća Bosne u Savu, a koju je ban Stjepan Tvrtko poklonio bosanskom biskupu Petru. 58 Ako, dakle, ovom popisu pridodamo posjede u Đakovštini, dobijamo sliku tadašnje Bosanske biskupije. No, tu treba imati na umu kako dva dijela biskupije nije dijelila samo Sava, nego i dio teritorija Zagrebaĉke biskupije. 59

(prir.), Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991., str. 269-282, ovdje: 269. On je kasnije proglašen blaţenim. Više o njemu usp. Daniele FARLATI, Illyrici sacri, IV, str. 49-53. 54

Donedavno se vjerovalo kako je biskup Ponsa autor Gesta Hungarorum, prve ugarske povijesti, ĉiji se autor do sada vodio kao Anonimus. Usp. Gejza VARGA, Biskup Ponsa - Anonymus, pisac djela "Gesta Hungarorum"?, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 3(1995)1, str. 169-176.

Mjesto Brdo se vjerojatno nalazilo u blizini starog rimskog mosta nedaleko od Sarajeva. Usp. Mato DRLJO, Obnova redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini i pitanje pravnog ureĎenja ţupa (1881-1883). Povijesno-pravni rad na temelju neobjavljenih dokumenata, Vrhbosanska katoliĉka teologija, Sarajevo, 2001., str. 30.

Usp. Isto, str. 30. Prema Emeriku Gašiću, ondje je postojala stolna crkva, ali su je bogumili srušili, a Ponsa ju sada obnavlja. Usp. Kratki povijesni pregled..., str. 19.

Ta Kolomanova, odnosno Belina darovnica, gotovo bez dvojbe, imala je i svoju politiĉku pozadinu, jer su ugarskim vladarima "bosanski biskupi u Đakovu trebali posluţiti u ostvarivanju politiĉkog utjecaja na Bosnu". Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 273. Takva politiĉka namisao ugarskog dvora otvoreno je zapoĉela sa smjenjivanjem domaćeg biskupa glagoljaša i imenovanjem provincijala ugarsko-hrvatskih dominikanaca, biskupa Ivana Teutonca, a još će se više pokazati za ugarskog dominikanca Ponse, kada bosanska dijeceza potpada pod Kaloĉku nadbiskupiju.

58 59

Usp. OŠJ - 1974., str. 334; GRUPA AUTORA, Povijest Bosne i Hercegovine..., I, str.747-751.

Iako mnogi autori više podrazumijevaju nego što tvrde kako je dva dijela biskupije dijelila samo Sava, drugi s velikom sigurnošću naglašavaju kako je Bosanska biskupija obuhvaćala središnju Bosnu, dok su njezini sjeverni i zapadni dijelovi bili pod zagrebaĉkim, kninskim i krbavskim biskupima, što znaĉi kako bosanski i Ċakovaĉki dio Bosne nisu bili teritorijalno povezani. Usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoliĉke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka ţupe Petrićevac, str. 35.; www.biskupija-banjaluka.org/osnovnipodaci.htm (31. 1. 2009.).

U meĊuvremenu je Bosanska crkva u samoj Bosni uzimala sve više maha, a pravovjerna bila još jaĉe tlaĉena. Zbog toga su pape pozivale maĊarske kraljeve i biskupe u vojnu protiv heretika, a kako bi ta borba bila efikasnija, Bosansku su biskupiju izuzele ispod vlasti dubrovaĉkog metropolite i podvrgle ingerenciji kaloĉkog 26. kolovoza 1247. godine. No, ti vojni pohodi usmjereni protiv bogumila, nisu urodili ţeljenim plodom. Naprotiv, pokazala se, u odreĊenom smislu rijeĉi, njihova i vjerska i politiĉka nadmoć. Naime, budući da su se, s jedne strane, u liturgiji sluţili narodnim jezikom i borili protiv latinizacije, a s druge strane, da su prvi ustali u obranu Bosne, postali su omiljeni meĊu bosanskim plemstvom, što je opet imalo za posljedicu još snaţnije širenje Bosanske crkve. Štoviše, zbog ţestine krivovjerja i sam je tadašnji biskup Ponsa, bjeţeći od smrtne opasnosti, napustio Brdo i došao u Đakovo. 60 Taj biskupov potez oznaĉava poĉetak kraja matiĉne Bosanske biskupije, povlaĉeći za sobom niz posljedica. Naime, iako će biskupi kroz naredno vrijeme prolazno boraviti u Đakovu, već poĉetkom 14. st. i biskup i kaptol nastanjuju se u njemu za stalno, a Bosanska biskupija u Bosni, bez svoje glave, ostaje na milost i nemilost mnogima. 61 Ipak, odreĊeni procvat vidi se za vrijeme misionarske djelatnosti franjevaca. Oni su naime došli u Bosnu još 1291. god., i to na molbu bivšeg srpskog kralja Stefana Dragutina, zeta ugarskog kralja, koji je kao leno dobio banovinu Maĉvu, Usoru i Soli, papi Nikoli IV., da mu pošalje nekoliko svećenika koji će pomoći u suzbijanju krivovjeraca. Papa je pak odluĉio da to budu franjevci, jer je smatrao kako jedino oni, svojim naĉinom ţivota, mogu parirati bogumilima. 62 Dolaskom generala reda u Bosnu 1339. i otvorenim zauzimanjem bana Stjepana II. Kotromanića za pravovjernu Crkvu, dolazi do masovnog prelaska bosanskih krstjana na katoliĉku vjeru. Tada se i bosanski biskup Lovro Lorandi (1336.-1347.) vraća iz Đakova u Bosnu i odande upravlja biskupijom.63

Neki će povjesniĉari, vjerojatno opravdano, prigovoriti takvom potezu biskupa Ponse (i njegovih nasljednika), jer ostavlja nezaštićenu Crkvu, a sam bjeţi, no ipak treba imati u vidu kako je rijeĉ o bjeţanju pred smrtnom opasnošću, što oĉigledno podrazumijeva nemogućnost djelovanja i ostajanja. Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 272-273.

Dok je bosanski biskup rezidirao u Đakovu, uprava u Bosni bila je povjerena arhiĊakonu, no stjecajem okolnosti on neće imati veliku ulogu u crkvenoj organizaciji Bosne. Usp. Matija PAVIĆ, ArhiĊakonati djak. biskupije u srednjem vijeku, str. 67.

Usp. AnĊelko BARUN, Franjevci na podruĉju sjeverozapadne Bosne do osnutka samostana na Petrićevcu, u: Velimir BLAŢEVIĆ (ur.), Franjevački samostan i ţupa Petrićevac - Banja Luka, str. 63-94, ovdje: 64-65; GRUPA AUTORA, Povijest Bosne i Hercegovine..., I, str. 755.

Usp. Daniele FARLATI, Illyrici sacri, IV, str. 58-60

MeĊutim, uskoro dolazi do otvorenih sukoba franjevaca i dominikanaca oko kompetencije nad Bosnom kao vlastitim misionarskim podruĉjem. Iako je papa Grgur IX. imenovao dominikance iskljuĉivim inkvizitorima još u prvoj polovici 13. st., zahvaljujući dobrim vezama koje su imali s Rimom, franjevci su isposlovali kod pape Ivana XXII. 1330. god. presudu u svoju korist, nakon ĉega su dominikanci sve više bili potiskivani iz Bosne, da bi ih do Turske okupacije potpuno nestalo. S obzirom na to, ostaje ţalosna ĉinjenica da su tolikoj oslabljenosti Bosanske biskupije bitno pridonijeli i ti i sliĉni sukobi unutar nje same. Ipak, franjevcima treba priznati kako su misionarili ono prodruĉje s velikim ţarom, nerijetko podnoseći najteţe ţrtve, što je itekako pridonijelo smanjenju krivovjerja. Unatoĉ i toj ĉinjenici, uskoro će politiĉki i vjerski izranjena Bosna postati lakim plijenom Turcima, a tomu su itekako pridonijeli bosanski krstjani. Naime, oni su i ranije zvali Turke za saveznike u borbi protiv ugarske okupacije, a onda kada je u Bosnu došao osvajaĉ Carigrada, sultan Mehmed II., zapovjednik neosvojivog Bobovca otvara mu vrata tvrĊe bez ikakvog otpora. Bosna šaptom pade, a njezin posljednji kralj Stjepan Tomašević bude posjeĉen pod Jajcem 1463. god. 64 Turska je okupacija dovela do veoma velikih promjena ne samo na politiĉkom, nego i na vjerskom, socijalnom i etniĉkom polju. S jedne strane, mnogi su katolici napustili svoje ognjište bjeţeći pred Turcima, a s druge strane, i sami su Turci mnoge odveli u suţanjstvo. 65 Na tako napuštenim podruĉjima, napose uz granice Carstva, Turci su naselili druge kršćane, posebno Srbe pravoslavne vjere, kojih do tada nije bilo u Bosni, dajući im znaĉajne povlastice, a za uzvrat su traţili pouzdanu vojniĉku sluţbu. 66 Nakon pada Bosne, unatoĉ oĉekivanom procvatu, i bosanski krstjani polako nestaju, a na to je prvenstveno utjecala njihova unutrašnja razrovanost. 64

Usp. OŠJ - 1974., str. 370. Bosna dakako, kao i ostala podruĉja, nije odjednom pala u ruke Turcima, nego su pojedina mjesta sad bila u rukama kršćana, sad pod Turskom opsadom, a kad je pala Srebreniĉka banovina (1512.), istoĉna Slavonija (1526.) i Jajaĉka banovina (1528.), biva otvoren put Turcima za daljnja osvajanja po Slavoniji i Hrvatskoj, štoviše sve do Budima i Beĉa. Moglo bi se reći da je Bosna definitivno pala 1582. god. kada je postala turski pašaluk. Usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoliĉke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka ţupe Petrićevac, str. 34; Ive MAŢURAN, Hrvati i Osmansko carstvo, str. 34-39.

Najprije Bošnjaci prelaze Savu i Dravu u manjim skupinama, a potom organiziranije Šokci, moţda starosjedioci banovine Soli (Tuzle; tur. tuz = sol), nakon njezina pada 1512. god. Masovne seobe iz Bosne zapoĉinju krajem 16. st., kada pastirski Bunjevci ("tako nazvani od Bune vode u Dalmacij"; Marian Lanossovich, Evangjelistar illiricski za sve nedilje i svetkovine priko godine s csetirima Gospodina našega Isusa Kersta Mukkami. Na bistrij razum, i csistije shtijenje, Slovima mudroskupshtine kraljevske, U Budimu, MDCCXCIV (1794.), str. VI), vjerojatno iz Hercegovine, prelaze Savu i Dravu, naseljavajući se sve do Budima. S njima su išli i bosanski franjevci Hrvati, koji su u onim dijelovima ugarskih biskupija gdje su se naselili, preuzeli i pastoralnu skrb nad Bošnjacima, budući da ugarski svećenici nisu znali hrvatski jezik. Usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, str. 76. Više o franjevaĉkoj misiji u turskoj Ugarskoj usp. István György TÓTH, Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1584.1716.), cijeli ĉlanak.

Usp. Stjepan SRŠAN (prir.), Naselja u Istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, Drţavni arhiv u Osijeku, Osijek, 2000., str. 9; ISTI, Baranja, str. 74-75; Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije..., I, str. 36-37; www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.).

Moćniji su tako, povedeni raznim povlasticama, prelazili na islam, drugi na pravoslavlje, a neki ĉak i na

katoliĉanstvo. 67 I dio je katolika, što od straha pred turskim ugnjetavanjima, što

povedenih povlasticama, prešlo na islam. Profitira uglavnom Pravoslavna crkva koja širi svoje granice iz Raške duboko u Bosnu, osnivajući mnoge manastire i utemeljujući Dabro-bosansku eparhiju koja će 1709. god. dobiti sjedište u Sarajevu. S obzirom na crkveno ureĊenje za vrijeme Turaka, u Bosni vidimo gotovo istovjetnu, ako ne i teţu situaciju kao i u Srijemskoj biskupiji. Naime, iako povremeno jedan ili drugi biskup, rezidencijalni bosanski ili apostolski administrator, zaĊe u Bosnu, to je zbog straha od Turaka s jedne strane, te od nepriznavanja biskupskog autoriteta od strane franjevaca s druge strane, bivalo sve rjeĊe i neuĉinkovitije, da bi na kraju potpuno prestalo. Ţupe su i tu preuzeli franjevci Provincije Bosne Srebrene, djelujući meĊu stanovništvom ĉešće tajno, prerušeni u turska ili druga civilna odijela. 68 No, kako je već isticano, dok njihovo dušobriţništvo uglavnom treba visoko valorizirati, istovremeno treba kritiĉki procjenjivati njihov odnos prema nadleţnim biskupima. Naime, ovima uglavnom nisu priznavali jurisdikciju, nego su traţili neovisnost na ţupama. Opravdavali su to ĉinjenicom kako su svi napustili okupiranu Bosnu, pa su oni morali izaći iz samostana i preuzeti rad na ţupama, a to su radili s velikom poţrtvovnošću i uspjehom, te im zbog toga nitko ne smije nešto nametati. Iako su u tome imali većim dijelom pravo, odbacivanje autoriteta i onih biskupa koji su tu rezidirali i nastojali organizirati pastoralni ţivot u Bosni, ne moţe se baš lako opravdati. Štoviše, ne moţe se lako ni razumjeti, budući da su ti biskupi gotovo redovito bili birani izmeĊu njihovih redova. S vremenom se situacija nije poboljšavala, nego je postajala sve napetija. Ni utjecanje na Rim nije mnogo pomoglo, budući da bi franjevci svaku prituţbu pojedinog biskupa koja bi stigla na Svetu Stolicu okrenuli u svoju korist, obiĉno se braneći, s jedne strane, povlasticama koje su 67

Zadnji ostaci bosanskih krstjana nalaze se oko Jablanice i Konjica još u prvoj polovici 19. st. Usp. OŠJ - 1974., str. 336.

Usp. www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.); István György TÓTH, Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1584.-1716.), str. 191. Odatle vjerojatno potjeĉe još i danas ponegdje u Bosni saĉuvan naziv ujak za fratra. Provincija Bosna Srebrena sv. Kriţa dobila je naziv po Srebrenici, gdje se u poĉecima franjevaĉke prisutnosti u Bosni nalazio njihov najvaţniji samostan. Usp. OŠJ - 1974., str. 719. Kasnije će se, toĉnije 1757. god., od provincije Bosne Srebrene odvojiti nova provincija pod nazivom Provincija sv. Ivana Kapistranskog, a obuhvatit će podruĉje Slavonije, Srijema, Baĉke, Baranje i ugarskog Podunavlja. Više o kasnijoj razdiobi provincije usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijesti Hrvatske franjevaĉke provincije Sv. Ćirila i Metoda, cijeli ĉlanak; http://www.bosnasrebrena.ba/ (10. 2. 2009.). O kasnijim jozefinistiĉkim uplitanjima u rad Provincije sv. Ivana Kapistranskog putem srijemskih i bosansko-srijemskih biskupa usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Biskupi Nikola Đivović, Ivan Paxy i Matej Krtica u povijesti slavonsko-podunavskih franjevaca, u: Vladimir DUGALIĆ (ur.), Spe et labore. Zbornik u ĉast mons. dr. sc. Marina Srakića, biskupa Ċakovaĉkog i srijemskog, Teologija u Đakovu, Đakovo, 2003., str. 297-330.

tijekom stoljeća dobijali od papa, iako su one već davno višeputno dokinute, a s druge strane, optuţbama kako se biskupi miješaju u unutrašnje stvari franjevaĉkog reda. 69 Bez obzira na odgovor Svete Stolice, oni su radili po svome, tako da su doslovno postali crkva u Ccrkvi. Nema sumnje kako je i to njihovo ponašanje, uz ostalu problematiku turskog razdoblja, dobrano pridonijelo smanjenju snage Katoliĉke crkve u Bosni. Za razliku od Slavonije, Beĉki rat za osloboĊenje (1683.-1699.) nije u Bosni postigao ţeljeni cilj. Naime, iako je austro-ugarska vojska uspijevala povremeno osloboditi i veća podruĉja Bosne, ona bi ponovno i ponovno, i na kraju konaĉno pala u ruke Turcima. Sam je rat za sobom nosio mnoga uništenja i razaranja, kako sa strane Turaka, tako i sa strane Austro-ugarske. Tako su nestale mnoge ţupe, samostani i crkve. Katolici su velikim dijelom prebjegli, bojeći se turske odmazde, u slobodne krajeve, predvoĊeni i sada franjevcima. Na podruĉju cijele današnje Bosne i Hercegovine ostalo je tek oko 25.000 katolika, 26 franjevaca (svećenika) i 3 brata laika, a od nekadašnjih deset samostana preţivljava samo tri: u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu. 70 Nakon karlovačkog mira, potpisanog 1699., Bosna je ostala pod turskom vlašću, a bosanskoĊakovaĉkim je biskupima, kao graĊanima neprijateljske Austro-ugarske, zabranjen ulaz u Bosnu.71 Od tada franjevci iz navedenih samostana pastoriziraju cijelu Bosnu i Hercegovinu, podnoseći sve nedaće s narodom. Turske su, naime, vlasti, iza fiktivno vrlo tolerantnog zakonodavstva, doslovno ugnjetavale kršćane, koji su postali raja. Svaki nazovi prekršaj, koji je obiĉno namjerno izazvan, morao se debelo plaćati. Tako su franjevci ĉešće znali plaćati otkupninu za svoje vjernike, a nerijetko su i sela znala izdvajati pozamašnu sumu za svog fratra, spašavajući ga od batina i sramote, a ponekad i od smrti. Ipak, i u takvim su okolnostima franjevci uspješno djelovali, podizali nove samostane i crkve, katehizirali i opismenjavali djecu, drţali puĉke poboţnosti itd. 72 69

Još su u 13. st., ubrzo nakon osnivanja franjevaĉkog reda, dobili velike povlastice od papa Grgura IX. (1227.1241.) 11. lipnja 1239., Inocenta IV. (1242.-1254.) 22. oţujka 1245. i Aleksandra IV. (1254.-1261.) 19. travnja 1258. U narednim su stoljećima povlastice brojem i opsegom bitno rasle. Usp. Mato DRLJO, Obnova redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini..., str. 34 i dalje; Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijest Hrvatske franjevaĉke provincije Sv. Ćirila i Metoda, str. 2.

Još biskup fra Marijan Maravić 1655. nabraja u Bosni deset samostana: u Olovu, Fojnici, Sutjesci, Srebrenici, Kreševu, Visokom, Rami, Gradovrhu, Donjoj Tuzli i Modriĉi. Usp. AnĊelko BARUN, Franjevci na podruĉju sjeverozapadne Bosne do osnutka samostana na Petrićevcu, str. 78.

Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Novo raĊanje kršćanskog Đakova, u: VĐSB, 117(1989)4, str. 75.

Usp. AnĊelko BARUN, Franjevci na podruĉju sjeverozapadne Bosne do osnutka samostana na Petrićevcu, str. 7980; Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijest Hrvatske franjevaĉke provincije Sv. Ćirila i Metoda, str. 14; ISTI, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, KS, Zagreb, 2001., str. 24-25.

No, budući da biskupa već dulje u Bosni nema, Sveta je Stolica 1735. god. osnovala Bosanski vikarijat, te tako omogućila kakvo-takvo crkveno hijerarhijsko ustrojstvo ondje. Sluţbu apostolskog vikara vršio je jedan od gvardijana samostana u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu, gdje je i rezidirao. 73 Tako se jurisdikcija bosanskog biskupa u Đakovu nad samom Bosnom i pravno prekida, iako je stvarno nestala davno prije. 74 No, ni apostolski vikari nisu mogli postići ingerenciju nad vjernicima i ţupama, nego su zbog toga bili u stalnom sukobu s franjevcima. 75 Radi lakšeg upravljanja, Sveta Stolica je 1846. god. podijelila Vikarijat na Bosanski i Hercegovaĉki. Kada je pak Bosna došla pod austrijsku vlast, otvara se mogućnost za uspostavu redovite hijerarhije. To je uĉinio Lav XIII. svojom bulom Ex hac Augusta, od 5. srpnja 1881., kada u Sarajevu uspostavlja Vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju, sa sufraganskim biskupijama u Banja Luci i Mostaru, kojima će kasnije biti pridodana netaknuta Trebinjskomrkanjska biskupija, 76 a prvim njezinim nadbiskupom imenuje Josipa Stadlera, roĊenjem iz Slavonskog Broda. No, ni on se nije uspio dogovoriti s franjevcima, nego je, nakon muĉnih i dugotrajnih neuspješnih pregovora, odluku morala donijeti Sveta Stolica, prema kojoj franjevci

Ukupno je bilo 11 apostolskih vikara Bosanskog vikarijata, 8 do podjele vikarijata na Bosanski i Hercegovaĉki, te još 3 nakon nje. Više o njima i njihovom djelovanju usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoliĉke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka ţupe Petrićevac, str. 38-39.

Usp. Andrija ŠULJAK, Veze izmeĊu Zagrebaĉke (nad)biskupije i Đakovaĉke ili Bosanske i Srijemske biskupije, str. 297; Ambrozije BENKOVIĆ, Katoličke ţupe Bosne i Hercegovine i njhove filijale od XII. vijeka do danas. Naselja Bosne i Hercegovine sa katoličkim stanovništvom, Ambrozije Benković, Đakovo, 1966., str. 13. Apostolski vikar je dobio ovlasti nad gotovo cijelom Bosnom, a time se ne ukida samo jurisdikcija bosanskog, nego i zagrebaĉkog, splitsko-makarskog i modruškog biskupa, ĉije su se biskupije prije Turaka djelomice prostirale i nad tim podruĉjima. Usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoliĉke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka ţupe Petrićevac, str. 38.

Nije nimalo ĉudno što je u praksi dolazilo do sukoba, jer su franjevci bili s jedne strane podvrgnuti apostolskom vikaru, a s druge redovniĉkom poglavaru, a ovi su nerijetko oĉekivali razliĉite stvari. Posebno su se odnosi zaoštrili izmeĊu franjevaca i biskupa Rafe Barišića, o ĉemu usp. Berislav GAVRANOVIĆ, Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881 godine. (Prilog političkoj historiji Austro-ugarske monarhije na Balkanu). Doktorska disertacija, Seminar za opću historiju novoga vijeka Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Beograd, 1935., str. 3-9, s napomenom kako Gavranović priliĉno jednostrano prilazi problematici, odnosno nastojanja franjevaca glorificira, a biskupa gotovo demonizira. Valja napomenuti kako se još uvijek, uz franjevce, zadrţao i dio glagoljaša, koji nisu mogli biti ţupnici, nego samo kapelani. Unatoĉ tome, svojom su jednostavnošću i pristupaĉnošću izazivali posebno poštovanje meĊu vjernicima. No, s vremenom će, bez podrške crkvene hijerarhije, nestati, tako da im nakon 1839. god. nema spomena u Bosni. Usp. www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.). Koliko su bili cijenjeni vidi se i iz ĉlanka koji govori o svećeniku glagoljašu don Jakovu Ĉoti, koji je 47 godina djelovao u okolici Kupresa, a umro 1807. god. na glasu svetosti. Usp. Glas Koncila, br. 37/1998., str. 24.

Usp. www.biskupija-banjaluka.org/osnovnipodaci.htm (31. 1. 2009.); www.hic.hr/books/raspeta/003vrhbos.htm (10. 12. 2008.).

zadrţavaju 59 ţupa, a biskup dobija jurisdikciju nad ukupno 35, i to 24 u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i 9 u Banjaluĉkoj biskupiji. 77

2.2. Od prijelaza bosanskih biskupa u Đakovo do 1773. a) Od prijelaza bosanskih biskupa u Đakovo do prvih turskih osvajanja Već smo rekli kako herceg Koloman 1239. god. daruje bosanskom biskupu Đakovo i Bleznu, posjed koji se nalazio u tadašnjoj vukovskoj ţupaniji, a prostirao se oko Breznice, Kaznice i Jošave, do Cerne i Save, odnosno obuhvaćao je ova mjesta: Đakovo, Bebrinu, Bleznu (izmeĊu Tomice i Garĉina), Brod, Dragotin, Drenovac (Drenje?), Dubravnik (na mjestu izmeĊu Garĉina i Topolja), Garĉin, Mihaljevce (jugozapadno od Đakova), Stare Mikanovce i Selce. 78 Kolomanovu darovnicu potvrdio je papa Grgur IX. 7. prosinca 1239. god., 79 a hrvatsko-ugarski kralj Bela IV., stariji brat hercega Kolomana, ne samo da je potvrdio istu darovnicu, nego ju je i proširio, 20. srpnja 1244.,80 prema kojoj bosanski biskup u Đakovu nad tim podruĉjem postaje iskljuĉivi i svjetovni i crkveni poglavar, podloţan samo kralju. 81 Time je bosanski biskup dobio povlasticu kakvu drugi biskupi nisu uţivali.

O borbama koje je nadbiskup vodio s bosanskim franjevcima usp. Velimir BLAŢEVIĆ, Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Josip Stadler, Svjetlo rijeĉi, Sarajevo, 2000. i literaturu o tome na str. 5-6, kao i autorovu napomenu kako su ta djela na navedenu situaciju gledala uglavnom pristrano.

Usp. Josip BÖSENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti..., str. 284-28; Matija PAVIĆ, Ţupe i crkve (današnje) biskupije bosansko-sriemske u sriednjem vieku, str. 182-189. Pavić još ovima dodaje tri crkve, te tri ţupe koje "nisu spadale na biskupiju bosansku, a li se s pravom broje u red ţupa okolice Ċakovaĉke", a to su: Gorjani, Kešinci i Koritna. Isto, str. 189-190. Usp. i Mirko MARKOVIĆ, Đakovo i Đakovština. Prilog poznavanju naselja i naseljavanja, u: Marijan MATKOVIĆ – Teodor VARIĆAK – Dionizije ŠVAGELJ (ur.), Zbornik Đakovštine, 1, Izdavaĉki zavod JAZU, Zagreb, 1976., str. 147-349, ovdje: 163.

Usp. Eusebius FERMENDŢIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Academia scientiarium et artium Slavorum meridionalium, Zagrabiae, 1892., LXV, str 12; T. SMIĈIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV, br. 87, str. 94.

Usp. Augustino THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia maximam partem nondum edita ex tabulariis Vaticanis deprompta collecta ac serie chronologica disposita, I: ab Inocentio PP. III. usquae ad Paulum PP. III., Typis Vaticanis, Romae, 1863., CCCCXIX, str. 296-299; T. SMIĈIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV, br. 208, str. 236-240.

To saznajemo iz dopisa pape Grgura XI. Naime, godine 1375. susjedni će velikaši nasrtati na darovana imanja u Đakovštini, pa je stoga tadašnji bosanski biskup Petar molio papu Grgura XI. da mu potvrdi davno steĉena prava. Papa mu pak 31. listopada iste godine, uz potvrdu prava na Đakovštinu, šalje i prijepis darovnice kralja Bele IV., iz koje je vidljivo kako on najprije potvrĊuje darovnicu svoga pokojnog brata Kolomana, a potom i svojom kraljevskom voljom daruje iste, a uz to ga na tom podruĉju imenuje jedinim svjetovnim poglavarom, podreĊenim samo kralju. Štoviše, kralj to podruĉje izuzima ispod vlasti peĉuškog biskupa i crkvenu jurisdikciju nad njim daje bosanskom. Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 270-271.

Zbog ţestine krivovjerja u Bosni, biskup Ponsa napušta Brdo i dolazi u Đakovo najkasnije 1252. god., a to potvrĊuje ĉinjenica kako je 8. svibnja te godine primio u Đakovu izaslanika trebinjskog biskupa koji mu je predao bulu pape Inocenta IV. kojom se Bosanska biskupija podvrgava Kaloĉkoj nadbiskupiji. 82 Iz iste godine datira i jedno njegovo saĉuvano pismo, koje piše iz Đakova, a u njemu navodi kako je "u svojoj kući, da ga okruţuju svećenici i da ima osobnog notara te da ima i crkvu". 83 Moguće je da je Ponsa imao namjeru vratiti se u Bosnu, ali stjecajem okolnosti to nije uĉinio ni on ni njegovi nasljednici, no ĉinjenica je kako se bosanskoĊakovaĉki biskupi više ne vraćaju u Bosnu da bi tamo rezidirali, osim jednog ili drugog. Tako prvi bosansko-Ċakovaĉki biskupi u Đakovu poĉinju organizaciju dviju cjelina unutar grada: Castrum Diaco, u kojem će se izgraditi TvrĊava s katedralom i biskupovom rezidencijom, te Civitas Diaco, odnosno oppidum, kako se najprije nazivalo, tj. trgovaĉko i obrtniĉko mjesto, a kasnije Trgovište (civitas), koje se prostiralo izvan TvrĊave, a njezine će okosnice biti kurije, ţupska crkva i samostan. Tako se još 1293. god. spominje kaptol, 84 a pola stoljeća poslije i katedrala. Naime, još je biskup Ponsa sagradio manju kuću koja će njemu i njegovim nasljednicima biti rezidencija, a svjedoĉanstvo o postojanju katedrale nalazi se u jednom pismu biskupa Lovre (1336.-1347.) papi Klementu VI. iz 1344. god., 85 te u pismu bosanskog bana Tvrtka u kojem piše o svom posjetu biskupu Peregrinu Saksoncu 1355. i o tamošnjoj gotiĉkoj

Usp. T. SMIĈIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV, br. 430, str. 494; Ive MAŢURAN, Đakovo i Bosansko-Ċakovaĉka biskupija od 1239. do 1536. godine, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 3(1995)1, str. 107-168, ovdje: 109; Andrija ŠULJAK, Crkveno stanje sredinom 19. stoljeća u Bosanskoj ili Đakovaĉkoj i Srijemskoj biskupiji, str. 150. Biskupija je podvrgnuta Kaloĉkoj nadbiskupiji još 1247. god. Vidiljivo je, dakle, kako je navedena samostalnost bosanskoga biskupa bila ipak vrlo kratka.

Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 275; ISTI, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Srednjovjekovno Đakovo, u: VĐSB, 117(1989)2, str. 27-28, ovdje: 27.

U vrijeme domaćeg biskupa Tome (1287-1299.?/1301.?), iz okolice Gorjana, spominje se kao Capitulum ecclesiae Bosnensis, a poimence se nabraja nekoliko kanonika koji djeluju kao locus credibilis, odnosno kao ured u kojem se ovjeravaju pravni dokumenti, a takoĊer i kao sudište, i to za cijelu tadašnju Vukovsku ţupaniju. Nešto kasnije (1330. god.) kaptol ima 13 kanonika, i to po jednog lektora i kustosa, dva kantora i 8 magistra, što je itekako impozantan broj, budući da će kasnije on u najboljem sluĉaju iznositi osam. Štoviše, toliki broj magistara vodi zakljuĉku kako je u Đakovu u to vrijeme postojala i škola. Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 276; ISTI, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Srednjovjekovno Đakovo, str. 27; Tadija SMIĈIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, X, JAZU, Zagreb, 1906., str. 60-62.

U njemu moli objašnjenje odluke da u Bosni franjevci ubiru desetinu, kada je on nosilac toga prava, a novac mu je potreban jer i on gradi crkve i ukrašava katedralu. Usp. Augustino THEINER, Vetera monumenta Slavorum..., I, CCLXXV, str. 211-212; Tadija SMIĈIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XI (od 1342.-1350.), JAZU, Zagreb, 1913., str. 137-139; Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 276. Ovakva odluka Svete Stolice da dozvoli ubiranje desetine franjevcima u Bosni, a ne bosanskom biskupu u Đakovu, ĉini nam se priliĉno razumljiva, pa ĉak i pravedna, budući da bosansko-Ċakovaĉki biskupi, iako imaju u to vrijeme još znaĉajnih kontakata s geografskom Bosnom, malo ili barem sve manje materijalno ulaţu u taj dio biskupije, dok znaĉajno sreĊuju ovaj prekosavski.

katedrali.86 Isti je biskup vjerojatno sagradio i ţupnu crkvu u Đakovu, posvećenu sv. Lovri. Ona se nalazila u civitas Diaco, jednako kao i franjevaĉki samostan, kojega je, dopuštenjem pape Klementa VI. 1347., odreĊenog za dvanaestoricu redovnika, sagradio biskup fra Peregrin Saksonac.87 S obzirom na to, ĉini se kako je Đakovo već u prvim vremenima nakon prelaska biskupa iz Bosne ovamo, postalo vrlo vaţno i crkveno i svjetovno središte. To potvrĊuje i ĉinjenica kako ga je više puta posjetio ne samo bosanski ban Tvrtko, nego i sam car Sigismund, koji je odatle rješavao politiĉke prilike u Slavoniji. 88 MeĊutim, dok je Đakovo i s njim ţivot u prekosavskom dijelu Bosanske biskupije cvao, u samoj je Bosni priliĉno venuo. Biskupi su pak, velikim dijelom opravdano, kao što je ranije opisano, pokazivali sve manje pastoralne brige za taj veći dio biskupije, što će s vremenom dovesti do njihova potpunog odvajanja. No, i procvat u Đakovštini naglo će osujetiti turska navala u naše krajeve, a pogibija posljednjeg bosanskog biskupa predturskog razdoblja, Jurja Paliţne, uz još šestoricu biskupa i nadbiskupa, u Mohaĉkoj bici 1526., izazvat će pravu paniku.89

b) Pod Turcima Slavonija je uspjela nešto duţe odrţati svoju kakvu-takvu samostalnost i u odnosu na Bosnu i u odnosu na Srijem, odnosno do 1537. god. Tada dolazi i ovdje do velikih raseljavanja, a najviše u Đakovštini. Oni katolici koji nisu pobjegli u Hrvatsku, Austriju ili Ugarsku, pobjegli su iz 86

Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 276.

Nešto prije je general Franjevaĉkog reda Gerard Odon dopustio franjevcima u Bosni da osnuju samostalnu Bosansku vikariju (1339.), a prvi njezin vikar bio je pratilac generala Peregrin Saksonac. Pape su pak dozvolile bosanskim franjevcima da diţu samostane i izvan Bosne, pa je samo po sebi razumljivo da biskup Peregrin ţeli utemeljiti i u Đakovu franjevaĉki samostan. Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijest Hrvatske franjevaĉke provincije Sv. Ćirila i Metoda, str. 2. To je bio prvi samostan bosanskih franjevaca izvan Bosne, a uskoro će ih se u ovim podruĉjima naći znatno više, tako da su poĉetkom 15. st. u njemu odrţana tri kapitula (1408., 1411. i 1425. god.). Usp. Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Đakovu 1806.-1906., str. 3-4.

Usp. Ive MAŢURAN, Hrvati i Osmansko carstvo, str. 21-24; Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 278. Biskupsko vlastelinstvo takoĊer je u to vrijeme znaĉajno, a ono se sastoji od šuma, pašnjaka, obradive zemlje, vodenice i drugog, što je biskupima osiguravalo dobar prihod, uz ubiranje desetine od svojih podanika. Uz to, 1375. god. prvi puta se spominje uzgoj rasnih konja arapske pasmine, kada je ban Tvrtko darovao biskupu Petru deset arapskih kobila i jednog pastuha, jer ga je vjenĉao s bugarskom princezom Dorotejom. Organizirani uzgoj arapskih konja bit će vezan za biskupsko vlastelinstvo u Đakovu sve do Turaka, a poslije njih ponovno će se obnoviti, sve do prve polovice 19. st., kada će se prijeći na uzgoj arapskom rasom oplemenjenih lipicanaca, što traje do danas, uz ĉinjenicu kako ta Ċakovaĉka ergela od 1945. god. više ne pripada biskupskom dobru, nego je nacionalizirana i nalazi se u sklopu Poljoprivredno-industrijskog kombinata. Usp. Isto, str. 279-280. Više o povijesti ergele usp. http://www.djakovo-online.com/index.php?option=com_content&task= view&id=41&Itemid=74 (16. 2. 2009.).

Usp. Andrija ŠULJAK, Veze izmeĊu Zagrebaĉke (nad)biskupije i Đakovaĉke ili Bosanske i Srijemske biskupije, str. 298. Jedini je biskup Stjepan Brodarić preţivio i opisao tu bitku. Usp. Isto.

gradova u sela i šume. Turci u Đakovu ruše katedralu, biskupski dvor, kaptolske kurije, ţupnu crkvu sv. Lovre... Sliĉna se rušenja i paljenja zbivaju na cijelom okupiranom podruĉju. I ovdje na opustjela podruĉja Turci naseljavaju Vlahe, da im sluţe uz granice, 90 a uskoro dolaze i drugi, MaĊari, Slovaci i Nijemci, uglavnom kalvini ili luterani, kojima je, pod turskim patronatom, olakšano širenje. 91 Kalvini iz Tordinaca će tako spaliti i franjevaĉki samostan u Đakovu 1551., a borbe s katolicima za što veći broj vlastitih vjernika obiljeţit će naredno razdoblje gotovo u cijeloj Baranji, a tek nešto manje u Slavoniji i Srijemu. 92 Veći dio Slavonije u turskom je razdoblju bio pod bosanskim beglerbegatom, a pod njegovom se upravom nalazilo sedam sandţakata, od kojih su dva slavonska: poţeški i (najprije ĉazmanski, pa pakraĉki, te konaĉno) cerniĉki. Poţeški sandţakat je imao 12 gradova: Poţega, Orahovica, Velika, Virovitica, Slatina, Voćin, Kapošvar, Osijek, Vukovar, Brod i Đakovo, a cerniĉki tri: Cernik, Bila Stina i Siraĉ. Mjesta Valpovštine i juţne Baranje spadala su pod peĉuški, a Srijem pod budimski beglerbegat. 93 Samo Đakovo pod turskom vlašću postaje znaĉajno svjetovno

Usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, str. 75. Više o Vlasima (martolozima, krajišnicima) i o ţivotu u Krajini do kraja turskog razdoblja usp. Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije..., I, str. 37-56.

Protestantizam dolazi u Slavoniju, Srijem i Baranju ubrzo nakon Mohaĉke bitke 1526., a tu je posebno istaknut propagator reformacije bio Mihajlo Starin, koji u 17. st. broji 120 reformiranih crkava, najvećim dijelom u gornjoj i donjoj Baranji, ali i u Vukovskoj (i vjerojatno Kriţevaĉkoj) ţupaniji. Više o tome usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, str. 66-70; Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije..., I, str. 94-95; Jasmin BILIĆ - Ivan BALTA, Povijesni razvoj protestantizma s posebnim osvrtom na kalvinizam u Slavoniji, u: Ţivot i Škola, 14(2005)2, str. 46-60. S obzirom na sela koja će biti naseljena kalvinima, valja istaknuti: Retfalu, Hrastin, Laslovo, KoroĊ, Antin i Tordince. Usp. (Matija PAVIĆ - Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosanskodjakovački i sriemski, str. 21.

I Peĉuška je biskupija za vrijeme turskog razdoblja prošla svoju kalvariju, a to se izravno odrazilo i na njezine arhiĊakonate. I tu je samo narod ostao, dok su velikaši, biskupi i gotovo svi svećenici pobjegli. Tako su prazne crkve uskoro zaposjeli luterani i kalvini, te im je time omogućeno širenje. Narod je, naime, u nedostatku vlastitog duhovnog vodstva, lako prihvaćao novovjerce, a ovi su nakon Baranje, ušli duboko i u istoĉnu Slavoniju i Srijem. Stanje će se donekle popraviti tek s dolaskom franjevaca iz Bosne. Naime, kao što je već reĉeno, kako je u Bosni turski jaram postao nepodnošljiv, mnogi su se katolici sa svojim fratrima iselili i u Ugarsku, te su tako praktiĉki spasili Katoliĉku crkvu ondje, napose u Peĉuškom i juţnobaranjskom kotaru, budući da su MaĊari mahom prelazili na kalvinizam. S druge strane, tako će se i Provincija Bosne Srebrene znaĉajno proširiti, što svjedoĉi podatak da je ona 1591. god. imala svega 16 samostana sa 163 ĉlana, dok će u drugoj polovici 17. st. preuzeti pastoralnu skrb nad 250.000-300.000 katolika, odnosno upravljati s preko 100 ţupa, i to od Dalmacije do Budima. U prvoj polovici 18. st. ona će postići najviši domet, tako da će ukupno imati 25 samostana i 12 rezidencija, 726 ĉlanova, osim studenata na vanjskim studijima, 124 brata laika i 39 propovjednika. Usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, str. 79 i 81.

Usp. Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije..., I, str. 3-6; Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 25.

središte u kojemu se nalazi desetak begova i tri dţamije, dok je stanovništvo gotovo u potpunosti muslimansko. Tek nešto malo preostalih kršćana sada svoju ţupu imaju u Selcima. 94 Razumljivo je kako u takvim okolnostima biskupima nema mjesta u Đakovu, pa se oni najprije povlaĉe po preţivjelim samostanima (posebno u Velikoj) i odande pokušavaju voditi brigu ne samo za svoju, nego i za susjedne biskupije, ĉiji su biskupi naslovni. Kao što je već reĉeno, administriraju podruĉja Peĉuške, Srijemske, matiĉne Bosanske i Zagrebaĉke biskupije. MeĊutim, zaoštrena situacija na ovim podruĉjima, kao i ranija povlastica ugarskog vladara da imenuje biskupe, uĉinit će i njih ĉešće samo naslovnima, dok će pastoralna skrb, po odluci Svete Stolice, biti povjerena upraviteljima, smederevskim ili drugim biskupima. 95 Sveta je Stolica u poĉetku jurisdikciju nad cjelokupnim podruĉjem pod Turcima davala jednom upravitelju, dok je poslije taj teritorij podijelila na dva dijela, što znaĉi da je apostolski upravitelj u Bosni imao jurisdikciju nad podruĉjem od hrvatsko-turske granice na zapadu do Đakovštine na istoku, dok je apostolski vikar za Srijem imao nadleţnost nad Valpovštinom, istoĉnom Slavonijom i Srijemom. MeĊu njima je znalo doći do sukoba i borbe za prevlast, a situacija je bila još znatno kompliciranija u vrijeme kada je bilo pravih bosanskih biskupa (onih koje je imenovao ugarski vladar), odnosno onih koji su tu rezidirali i nastojali u punom smislu rijeĉi upravljati biskupijom. DogaĊalo se tako u praksi da su ĉak tri biskupa svojatala pravo na to podruĉje. 96 94

Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 281. Usp. ISTI, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Đakovo pod Turskom vlašću, u: VĐSB, 117 (1989) 3, str. 55-56, ovdje: 55. Poznato je npr. da je 1637. god. u Đakovaĉkim Selcima bio ţupnik Filip KamengraĊanin. Usp. István György TÓTH, Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1584.-1716.), str. 190. Pred kraj turskog razdoblja u Đakovu se nalazi 1000 muslimanskih i samo 13 katoliĉkih kuća. Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Đakovo pod Turskom vlašću, str. 56. Stjepan Sršan navodi nešto drukĉije podatke, odnosno da je za vrijeme Turaka u Đakovu bilo oko 700 muslimanskih kuća i oko 42 kršćanske. Usp. Stjepan SRŠAN, Naselja u Istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, str. 132. Josip Buturac pak, pozivajući se na jedno pismo biskupa Tome Ivkovića od 4. listopada 1626., navodi da je Đakovo tada trgovište s 20 katoličkih kuća. Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 75-76.

Postoje tako izvješća kanonskih vizitacija u Slavoniji koje su obavili apostolski vizitator i srijemski biskup vikar Petar Masarecchi 1623-1624. i 1632., zatim skradinski biskup i administrator Bosne Toma Ivković od 1626.-1630., te biskup Drivasta i apostolski vikar biskupija u Bosanskom kraljevstvu, Jeronim Luĉić, 1637. u okolici Đakova, Našica i Poţege. Više o tome usp. Krunoslav DRAGANOVIĆ, Izvješće apostolskog vizitatora Petra Masarecchija o prilikama katoliĉkog naroda u Bugarskoj, Srbiji, Srijemu, Slavoniji i Bosni g. 1623. i 1624., u: Starine JAZU, Zagreb, 1937., XXXIX, str. 1-48; ISTI, Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskoga, iz godine 1630., u: Croatia sacra, VII, Arhiv za crkvenu povijest Hrvata, Zagreb, 1934., str. 65-78; Više pak o rezultatima navedenih izvješća, uz izvješća kanonskih vizitacija koje su proveli bosanski biskupi Franjo Baliĉević 1600., Marijan Maravić 1650. i 1655., te Nikola Ogramić 1673., kao i o djelovanju nekih drugih biskupa i administratora usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 28-164.; Eusebius FERMENDŢIN, Acta Bosnae..., MCCCCXX, str. 478; Julijan JELENIĆ, Spomenici kulturnoga rada bosanskih franjevaca (1437-1878), u: Ferdo ŠIŠIĆ (ur.), Starine, XXXVI, JAZU, Zagreb, 1918., str. 81-162, ovdje: 132-152; Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoliĉke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka ţupe Petrićevac, str. 35-37.

Primjerice, dugogodišnje oklijevanje Svete Stolice da donese jasnu odluku u pogledu nadleţnosti administratora Smederevaĉke biskupije i biskupa ili apostolskog vikara Bosanske biskupije, završilo je ţestokim sukobom u vrijeme kada je na mjestu prvoga bio Petar Masarecchi, a na mjesto drugoga Toma Ivković, te je Sveta Stolica 11.

Konkretno dušobriţništvo vršit će i ovdje franjevci, i to organiziranim djelovanjem iz veliĉkog i našiĉkog samostana, tako da će veliĉki samostan biti više usmjeren na Poţeštinu, dok našiĉki na Đakovštinu.97 Nakon mira u Ţitvi, potpisanog izmeĊu Austrije i Turske 1608. god., smanjili su se pljaĉkaški napadi i jedne i druge strane, što je dovelo i do nešto boljeg poloţaja katolika u Slavoniji, a s tim i slobodnijeg pastoriziranja svećenika i biskupa. MeĊutim, tada se više zaoštravaju unutarcrkveni odnosi. Naime, dok su u poĉecima franjevci priznavali jurisdikciju bosanskog biskupa, 98 kako je njegova ingerencija s vremenom bila kompromitirana i naklonost franjevaca prema njemu postaje sve više upitna, a s vremenom će prerasti u ţestoki dugogodišnji sukob. 99 On je eskalirao sredinom 17. st., odnosno u vrijeme bosanskog biskupa Marijana Maravića (1645.-1660.) i smederevsko-beogradskog biskupa Mateja Benlića, a ĉini se kako je tome glavni uzrok materijalne naravi, odnosno borba za što većim brojem ţupa. Naime, u to vrijeme veliĉki samostan uzdrţava 12 ţupa, našiĉki 14, a biskupova menza ima prihode s 5 ţupa: Poţega, Ratkov Potok, Garĉin, Dragotin i Selci. 100 Biskup to još ţeli bitno proširiti na štetu svibnja 1633. god. donijela odluku prema kojoj Masarecchi i njegovi nasljednici dobijaju pod jurisdikciju Srijem i Valpovštinu (i podruĉje oko Osijeka), a Ivković i njegovi nasljednici ostali dio. No, niti su oni, niti njihovi nasljednici tu odluku poštivali, a sukob se još više zaoštrio za vrijeme bosanskog biskupa Marijana Maravića i beogradskog biskupa i smederevskog administratora Marina Ibrišimovića, kada prvi dobija jurisdikciju samo nad Bosnom, ali ne i Slavonijom, drugi nad Srijemom, a za podruĉje izmeĎu Save i Drave bio je postavljen treći biskup - Pavao Posilović. 97

Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Euzebije Fermendţin, crkveni upravnik i povjesnik, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1997., str. 190; István György TÓTH, Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1584.1716.), str. 182. O tlaĉenjima koja su podnosili franjevci u našiĉkom samostanu za vrijeme Turaka usp. Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije..., I, str. 83-85. O ţupama koje su pastorizrali franjevci iz veliĉkog i našiĉkog samostana usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 63-72 i 120-138; Tomo MATIĆ, Prosvjetni i knjiţevni rad u Slavoniji prije preporoda, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1945., str. 12.

Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Pregled povijesti Hrvatske franjevaĉke provincije Sv. Ćirila i Metoda, str. 6. U tom smislu, jurisdikcija bosanskog biskupa je za vrijeme Turaka bila znatno šira nego do tada, iako je bila više fiktivna nego stvarna, a obuhvaćala je sljedeće ţupe: u Poţeštini: Poţegu, Veliku i Vrĉin-Dol; u cerniĉko-brodskoj Posavini: Cernik, Ratkov Potok, Luţani, Buĉje, Brod, Dubovik, Vrhovina, Garĉin, Dragotin, Rastić; u donjoj Podravini i Đakovštini: Našice, Motiĉina, Poljana, Dugo Selo, Bocanjevci, Viljevo, BroĊanci, Suha Mlaka, ĈaĊavica, Kuzminci, Karaševo, Selci, Gorjani, i Vrbica; u Pakraĉko-voćinskoj krajini samo ţupa u Pakracu, i to pred kraj turskog razdoblja; u Srijemu: Bapska, Morović, Ilaĉa, Nijemci, Otok, Cerna, Tompojevci, Ivankovo, Jankovci, Laz, Erdevik, Ljuba, Sotin, Mitrovica, Lipovac, Ilinci. Više o tome usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 28-56. Štoviše, turskom će administracijom biti ĉak i prošireno podruĉje Đakovštine, tako da će već postojećem biskupovom dobru biti pridodani Gorjani i (Levanjska) Varoš. Usp. Andrija ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, str. 279; ISTI, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Đakovo pod Turskom vlašću, str. 56.

To je ponajviše uzrokovalo ĉešće nekorektno ponašanje bosanskih biskupa u borbi za ţupe. Tako je npr. biskupu Maraviću nakon Ibrišimovićeve smrti uspjelo preuzeti slavonske ţupe od Posilovića, ali zbog naĉina na koji je ovoga izigrao, navukao je na sebe ogorĉenje i bijes slavonskih franjevaca, a sliĉne će se situacije ponoviti i s narednim bosanskim biskupima.

100

Usp. Antun DEVIĆ (prir.), Đakovačka i Srijemska biskupija. Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere, 17. stoljeće, Hrvatski drţavni arhiv – KS, Zagreb, 2000., str. 298-299. Kada je, nakon Ibrišimovićeve smrti, na begradsku biskupsku stolicu došao Matej Benlić, više redovnik nego biskup, koji je ujedno bio administrator u Smederevu, apostolski vikar u Srijemu i u onim ugarskim biskupijama pod Turcima koje nemaju svoga biskupa, a

ovima, dok pak ovi isto ţele na biskupovu štetu. 101 Pri tome i jedni i drugi djeluju priliĉno beskrupulozno. Sukob je završio okretanjem slavonskih franjevaca zagrebaĉkom biskupu, što će uskoro dovesti do nelogiĉnog proširenja Zagrebaĉke biskupije na to podruĉje. 102 Naime, nakon Maravićeve smrti nastupilo je gotovo desetljeće sedisvakancije (1660.-1669.), tako da prava zagrebaĉkom biskupu nitko nije mogao osporavati, te je on tako svoju biskupiju, uz pomoć dvojice generalnih vikara, znatno proširio po cijeloj srednjoj Slavoniji. 103 MeĊutim, kada je novoimenovani bosanski biskup Nikola Ogramić-Olovĉić (1669.-1701) pokušao preuzeti upravu, došlo je do novog ţestokog sukoba. 104 On je konaĉno završio na metropolitanskom sudu u Gjöru, koji je presudio u korist Zagrebaĉke biskupije (granica je bila: Šamac, Levanjska Varoš, Drenje i Petrijevci), dok je Ogramiću nakon pune 32 godine borbe, ostala samo Đakovština, tj.

za uzdrţavanje mu je dana Maravićeva ţupa Dragotin, sukob se još više zaoštrio. Štoviše, budući da on nije imao ni svoga stana, veliĉki franjevci su ga primili k sebi, ali time bitno uvjetovali i koristili u borbi protiv bosanskog biskupa. Naime, slavonski franjevci zovu Benlića da u Slavoniji vrši biskupsku vlast, dok Maraviću to pravo odriĉu, te mu pri bilo kakvom pokušaju prijete Turcima i na sve druge naĉine onemogućuju vizitacije. Više o tom sukobu usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 82-83.96-162; Julijan JELENIĆ, Spomenici kulturnoga rada bosanskih franjevaca (1437-1878), str. 81-162. 101

MeĊutim takvo predstavljanje problema treba gledati i u drugom svjetlu, vezanom uz Provinciju Bosnu Srebrenu, koja Beĉu nije priznavala pravo imenovanja biskupa, nego je sebi uzimala za pravo njega predlagati Svetoj Stolici, a u sluĉaju sedisvakancije biskupijom bi upravljao provincijal. Takvo je pravo sa sobom donosilo i obvezu uzdrţavanja biskupa, ali se ona u praksi svodila tek na stan i hranu u samostanu. Stoga ne ĉudi što Maravić, koji ţeli graditi katedralu i crkve, za biskupsku menzu ţeli dobiti što više ţupa.

102

Naime, budući da je Benlić stvarno vršio biskupsku vlast pored Maravića, ovaj ga prijavljuje u Rim, nakon ĉega Benliću bivaju oduzete biskupske ovlasti, ali tada slavonski franjevci, koji ni pod koju cijenu nisu htjeli Maravića, ţele osnovati samostalnu slavonsku provinciju, a kako im ni to nije uspjelo, okreću se zagrebaĉkom biskupu Petru Petretiću, koji onda poĉinje u ove krajeve slati svoje vikare. Tome je išla na ruku i ĉinjenica kako se mislilo da je podruĉje Poţeštine svojevremeno pripadalo Zagrebaĉkoj biskupiji, iako je pak prije Turaka tu bila Peĉuška biskupija. IzmeĊu ostalih, to je tvrdio i biskup Benlić, koga je sada zagrebaĉki biskup, uz Petra Nikolića, takoĊer imenovao svojim generalnim vikarom za Slavoniju. Više o sukobu Benlić - Maravić usp. Jurica ŠALIĆ, Hrvati katolici i franjevci sjeverozapadno od Banja Luke, Rimokatoliĉki ţupni ured Bihać, Banja Luka - Bihać, 2007., str. 160-161. O sloţenosti pak situacije po pitanju nadleţnosti nad granicama izmeĊu zagrebaĉkog, bosanskog i beogradskog biskupa, te o ulozi franjevaca u svemu tome usp. i Franjo Emanuel HOŠKO, Euzebije Fermendţin, str. 190-196; Tomo MATIĆ, Prosvjetni i knjiţevni rad u Slavoniji prije preporoda, str. 15.

103

Tako npr. znamo za kanoniĉku vizitaciju Poţeţanina Petra Nikolića, vikara zagrebaĉkog biskupa Petra Petretića, po Slavoniji 1660., koji je tom prilikom naĉinio iscrpni popis ţupa izmeĊu Save i Drave, a on je već više puta objavljen. Usp. Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije. Spomenici u Slavoniji u XVII. vijeku (1640-1702), II, JAZU, Zagreb, 1891., str. 7-13; Eusebius FERMENDŢIN, Acta Bosnae..., str. 492-498; Janko BARLE, Popis ţupa u Donjoj Slavoniji, u: Vjesnik Zemaljskog arkiva, Zagreb 1907., IX, str. 161-172.

104

Kao što je reĉeno, ĉini se kako je Benlić postupao u dobroj vjeri. Naime smatrao je da je srednja Slavonija podruĉje Zagrebaĉke biskupije, a kako njezin biskup, zbog turske okupacije, nije mogao tu djelovati, upravu nad ţupama preuzeo je on, dok je bosanskom biskupu priznavao samo pravo nad ĉetirima ţupama: Poţega, Ratkov Potok, Garĉin i Selci. S druge strane, Ogramić je smatrao kako sada i srednja Slavonija ima u njegovoj osobi redovitog biskupa, a time Benlić nema što traţiti na njegovom podruĉju. MeĊutim, Benlić je 1674. god. ishodio dekret kojim Sveta Stolica srednju Slavoniju potvrĊuje zagrebaĉkom biskupu, a bosanskom Ogramiću daje vlast samo nad navedenim ĉetirima ţupama. Usp. Josip BUTURAC, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, str. 135.

ono podruĉje koje su imali i njegovi prethodnici prije Turaka.105 Na takav je ishod bez sumnje utjecala i Ogramićeva teška narav, odnosno nerijetko nasilno nastojanje da pod svaku cijenu zauzme cijelu Slavoniju. 106 Osim tog sukoba meĊu biskupima, nastala je i podvojenost za i protiv bosanskog ili zagrebaĉkog biskupa meĊu slavonskim i bosanskim franjevcima, 107 gdje su bosanski pristajali uz Ogramića, a slavonski najprije uz zagrebaĉkoga, da bi s vremenom postali neodluĉni, te konaĉno, uglavnom, pristali uz Ogramića, ali to naţalost više nije utjecalo na promjenu situacije. 108 S Beĉkim ratom za osloboĊenje (1683.-1699.) ova podruĉja se pretvaraju u pustoš. 109 Naime, njih su s jedne strane rušili i palili Turci, kako su se povlaĉili u druge krajeve, a s druge strane isto je ĉinila i kršćanska vojska budući da drukĉije nije niti mogla ove istjerati. Osim toga, sam proces osloboĊenja je trajao više godina, a Turci su više puta pokušavali i ponekad uspijevali ponovno zauzeti ranije osloboĊena podruĉja. 110 Takva su ratovanja i razaranja utjecala na uništenje mnogih sela i na našim podruĉjima, pa tako i na podruĉje Đakovštine. 111 Poslije 1687. god., kada slavonski gradovi dolaze ponovno u carske ruke, muslimansko stanovništvo seli u Bosnu, i to najviše na podruĉje Zenice, Tuzle, Gradaĉca, Teslića, Ţepĉa i Tešnja, ili pak odlazi u još uvijek okupiranu Srbiju, dok se ovdašnji stanovnici 1692. god. poĉinju vraćati iz šuma, brda i

105

Tek nakon presude, poĉinje i peĉuški biskup Nesselrode (1703.-1732.) traţiti svoja prava, a djelomiĉno će ih postići tek 1733. god., kada je od Zagrebaĉke biskupije otkinuto podruĉje Valpovštine i njemu pridodano, dok mu je od Srijemske oduzet i pripojen vukovarski kraj.

106

Zanimljivo je primijetiti kako Farlati hvali Ogramića kao redovnika svetog ţivota, dok gotovo svi drugi govore o njemu kao ţestokom, nasilnom i netolerantnom. Usp. Daniele FARLATI, Illyrici sacri, IV, str. 82-83. Usp. i Franjo Emanuel HOŠKO, Euzebije Fermendţin, str. 215-230.

107

Tj. onima koji su izmeĊu 1690. i 1695. izbjegli s narodom iz Bosne. Više o tom sukobu izmeĊu slavonskih i bosanskih franjevaca usp. Usp. Isto, str. 211.

108

Naime, zagrebaĉki je biskup franjevce poĉeo zamjenjivati svjetovnim svećenicima, a ove slati nazad u samostane, što je bilo daleko od njihovih oĉekivanja. Zapravo, nakon dugog vremenskog razdoblja boravka na ţupama, franjevcima je bitno popustila redovniĉka stega, pa im je gotovo kao najveća kazna padao povratak u samostan. Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Slavonski dio Zagrebaĉke biskupije nakon osloboĊenja od Turaka, u: Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094 - 1994. str. 257; http://www.ofm.hr/content/view/45/123/ (18. 2. 2009.).

109

Više o tijeku osloboĊenja usp. Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije..., I, str. 103-173; Ive MAŢURAN, Hrvati i Osmansko carstvo, str. 243-305.

110

Više o tome usp. Stjepan SRŠAN (prir.), Naselja u Istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, str. 910.

111

Usp. Milko CEPELIĆ, Poviest sela Vuke, u: Đakovo i njegova okolica, sv. 1, Zbornik muzeja Đakovštine, Đakovo 1978., str. 215-271, ovdje: 231-233. Usp. i Mate ŠIMUNDIĆ, Osvrt na znaĉenje išĉezlih Ċakovštinskih sela, u: Isto, str. 9-26. Prema popisu iz 1688. godine u široj je okolici Virovitice, Poţege i Osijeka bilo 70 naseljenih sela i naselja, dok ih je raseljenih bilo 452. Pred kraj 17. st. u Slavoniji je ostalo samo 20% stanovništva u odnosu na broj onih stanovnika koji su na tim podruĉjima ţivjeli prije Beĉkog rata 1683. god. Usp. Stjepan SRŠAN (prir.), Naselja u Istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, str. 10.

drugih zbjegova, te si diţu kolibice za stanovanje. Usporedo s tim, katoliĉka raja iz Bosne bjeţi u osloboĊenu Slavoniju i Hrvatsku.112 Tako će uskoro doći do znaĉajnih migracija, koje će izmijeniti etniĉku i vjersku sliku Slavonije. Naime, najprije se s vojskom Eugena Savojskog 1697. povlaĉi iz Bosne veliki broj katolika i pravoslavaca, 113 a u narednim će se godinama to više puta ponoviti. 114 Osim toga, iz juţne Srbije, koju su Turci ponovno osvojili, pod vodstvom patrijarha Arsenija Crnojevića, dolazi i u Slavoniju veliki broj pravoslavaca, a istovremeno dolazi stanovništvo iz Hrvatske, Ugarske, Njemaĉke, Austrije i drugih zemalja, velikim dijelom kalvini i unitarci. Katolici iz Bosne, obespravljena raja, nailazit će na posebno dobar prijam kod Ċakovaĉkih biskupa, koji će ih ĉešće uzimati u svoju zaštitu.

b) Od osloboĊenja od Turaka (1687.) do 1773. god. Biskup Nikola Ogramić dolazi s brojnim narodom u Đakovo i prije potpunog osloboĊenja Slavonije te tu nastoji organizirati pastoralni ţivot biskupije. Osim navedenog spora oko ţupa sa zagrebaĉkim i beogradskim biskupom, morao se boriti i oko prava na Đakovštinu. Naime, iako je došao s carskom potvrdom nekadašnje Kolomanove darovnice i zauzeo to podruĉje, 115 cijelo je vrijeme oko njega vodio spor s komorskom inspekcijom i generalatom u Osijeku, ali ga je ipak za svoga ţivota uspio saĉuvati. 116 Ipak, i u takvim je okolnostima Ogramić nastojao organizirati biskupiju, a u tome je velikim dijelom i uspijevao. 117 MeĊutim, njega su 1701. god. ubili 112

Usp. Anto ORLOVAC, Pregled povijesti Katoliĉke crkve u sjeverozapadnoj Bosni do osnutka ţupe Petrićevac, str. 34.

113

Više o tome usp. Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije..., I, str. 168-170.

114

Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Euzebije Fermendţin, str. 211; ISTI, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 47; ISTI, Slavonski dio Zagrebaĉke biskupije nakon osloboĊenja od Turaka, str. 257. Pretpostavlja se da je u vremenu od 1683. do 1739. god. izbjeglo iz Bosne u Slavoniju, Baranju i MaĊarsku do 200.000 katolika. Usp. Stjepan SRŠAN, Baranja, str. 86.

115

Koliko je bosanskim biskupima osporavano pravo na Đakovštinu pokazuje i ĉinjenica da će davne Kolomanovu i Belinu darovnicu u relativno kratkom vremenu potvrditi ĉak tri cara: Ferdinand III. (1646.), Leopold I. (1697.) i Karlo VI. (1716.). Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Novo raĊanje kršćanskog Đakova, str. 75; Matija PAVIĆ, Josip Antun Ĉolnić, biskup bosansko-Ċakovaĉki (1751-73.), u: GBBS, 23(1895)14, str. 122-125; 15, str. 129-131; 16, str. 137-140; 17, str. 146-149; 20, str. 170-172, ovdje: 171.

116

Vlastelinstvo će naime nakon biskupove smrti, na jedno vrijeme, prijeći u vlast navedene komore. Usp. Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije. Spomenici..., II, str. 308-336; Stjepan SRŠAN, Naselja u Istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, str. 132-164. Više o komorskoj upravi usp. Ive MAŢURAN, Hrvati i Osmansko carstvo, str. 280-295.

117

O tome, uz kanonske vizitacije, svjedoĉe i dvije odrţane "biskupijske" sinode: 1690. u Đakovu i 1697. u Poţegi. Usp. Drago ILIĈIĆ, Pastoralni aspekti Druge biskupijske sinode Ďakovačke i srijemske, str. 43.

razbojnici u vlastitoj rezidenciji, 118 a biskup postaje Petar Crnković, no i on ubrzo umire, a nasljeĊuje ga Đuro Pataĉić de Zajezda (1703.-1716.). I u njegovo je vrijeme stanje u biskupiji bilo iznimno loše. U ĉitavoj je Đakovštini naime bilo svega 7 crkava: kod Vrpolja, Dragotina, Dubravnika, u Selcima, Slobodnoj Vlasti, u Mikanovcima i kapela u blizini Drenja. Kod Levanjske Varoši i Gorjana ostale su samo ruševine starih crkava. Samo je u Đakovu bio svećenik, i to franjevac, dok su u Selcima, Drenju, Varoši i Vrbici dolazili franjevci iz našiĉkog samostana. Mise su se nerijetko, zbog nedostatka crkava, slavile u kućama. 119 Sam je biskup, budući da nije imao katedrale, najprije sluţbu vršio u ţupnoj franjevaĉkoj crkvi, a uz nju je i stanovao. Kasnije si je sagradio drvenjaru koja je njemu i njegovim nasljednicima Bakiću i Tauziju - bila rezidencija. Poduzeo je i gradnju katedrale, i to na ruševinama stare gotiĉke, a sada gradi baroknu. SagraĊena je 1708./09. god. i posvećena sv. Petru i Pavlu. Katedrali je pridodao sakristiju i drveni toranj u koji je smjestio tri zvona. Dţamiju koja se u tursko vrijeme nalazila u blizini gospodara Đakova, a koju je Ogramić preuredio u crkvicu sv. Jurja, predao je franjevcima koje je 1703. god. doveo u Đakovo, a njima je sagradio i skroman samostan. 1706. god. obnovio je ergelu, koja je s turskim napadima bila devastirana, odnosno nabavio je iz Carigrada 18 arapskih kobila i 8 pastuha. 1706. god. odrţava Prvu biskupijsku sinodu, a zanimljivo je da na nju dolaze i svećenici iz Srijema i Brodskog Posavlja, iako je sama biskupija tada imala tek ĉetiri ţupe. Uz taj podatak, i ĉinjenica kako Pataĉić pastorizira, s dozvolom susjednih biskupa, vinkovaĉko i brodsko podruĉje, te grad Osijek, pokazuje kako su i u to vrijeme podruĉja koja će se kasnije ujediniti u Bosansko-Ċakovaĉku i Srijemsku biskupiju, bila orijentirana prema bosanskom biskupu i njegovoj biskupiji, odnosno da su ga u neku ruku smatrali svojim duhovnim pastirom. 120 118

"In oppido Djakovar, in Bosna, Servi Dei Nicolai Ogramic Bosniensis Episcopi et Martyris, qui cum Vicarii Apostolici munus strenue ea in regione exequeretur, a schismaticis Rascianis ob romane fidei defensionem jugulatus est." Martyrologium Franciscanum, 309. Navod preuzet s: http://www.bosnasrebrena.ba/php/modules. php?name=Sections&op=viewarticle&artid=17#_ftn24 (20. 2. 2009.) (Marko SEMREN, Muĉenici i svjedoci vjere /Bilješke iz povijesti Crkve u BIH 16.-18. st./, u: Bosna franciscana, br. 6, str. 106-115).

119

Usp. Josip BOSENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti..., str. 357. Razumljivo je što su se mise slavile po kućama, budući da se kroz cijelo tursko razdoblje nisu smjele graditi nove crkve, a stare su, ako nisu bile namjerno uništene, uglavnom propale s vremenom. Usp. Tade SMIĈIKLAS, Dvijestogodišnjica osloboĎenja Slavonije..., I, str. 68-70. Biskupijska sinoda odrţana za biskupa Pataĉića 1706. god., izmeĊu ostaloga, zabranjuje da se slavi euharistija po privatnim kućama, kao i da se nipošto ne blagoslivlja nova kuća slavljenjem mise. Usp. Drago ILIĈIĆ, Pastoralni aspekti Druge biskupijske sinode Ďakovačke i srijemske, str. 43.

120

Osijek je u to vrijeme izravno pod vlašću ostrogonskog primasa, vinkovaĉko podruĉje pod Peĉuškom biskupijom i Kaloĉkom nadbiskupijom, a Brodsko podruĉje pod Zagrebaĉkom biskupijom i Kaloĉkom nadbiskupijom. Osjeĉka ţupna crkva sv. Mihaela, nekadašnja dţamija, 13. srpnja 1701. god. formalno, aktom ostrogonskog primasa kardinala Leopolda grofa Kolonića, upućenog osjeĉkom superioru, predana je isusovcima i izravno podreĊena ostrogonskom primasu. Usp. Miroslav VANINO, Isusovci i hrvatski narod, III, Pučke misije,

Njega je naslijedio biskup ţestoke ćudi, Petar IV. Bakić de Lach (1716.-1749.). 121 On je nadogradio još neke dijelove katedrale, tj. dovršio što je Pataĉić zapoĉeo. Htio je uvesti svjetovne svećenike i utemeljiti katedralni kaptol, ali to je izazvalo sukobe s franjevcima oko prava na ţupe. 122 Za njegovog je biskupovanja, tj. 1745. god. otkinuto od biskupova posjeda 7 sela: Andrijevci, Topolje, Novi i Stari Mikanovci, Vrpolje, Strizivojna i BiĊ, i pridodano Vojnoj krajini, a to će izazvati sukobe i s carskim dvorom, jer je neprestano traţio nadoknadu za oduzeto, a završit će biskupovim udaljavanjem iz Đakova i biskupije. 123 Nakon toga je ţivio na svom obiteljskom imanju u blizini Varaţdina i odande, koliko se to moglo, upravljao biskupijom.124 Bakića je 1749. naslijedio Franjo Thauzy, ali on uskoro prelazi na mjesto zagrebaĉkog biskupa, a u Đakovo dolazi biskup Josip II. Antun Ĉolnić (1751.-1773.), posljednji samo bosanski biskup.125 I on je pridonio dovršenju katedrale, posebno njezina unutrašnjeg dijela. 126 Sagradio je kraj katedrale i sakristiju, opskrbio crkvu liturgijskom odjećom i liturgijskim posuĊem, podigao visoki toranj sa zvonima umjesto starog zvonika, utemeljio prvu javnu školu itd. Umjesto prekomorske misije, rezidencija Osijek, knjiţevni rad, Filozofsko-teološki institut Druţbe Isusove, Zagreb, 2005., str. 343. 1702. god., isusovci su, Kolonićevim posredovanjem, dobili u vlasništvo i posjed Aljmaš. Usp. Isto, str. 347. Više o kardinalu Koloniću usp. Peter SEDLÁK, Leopold Kollonić (1631.-1707.) - kardinal hrvatskoga podrijetla i njegova crkvena i politiĉka djelatnost (300. obljetnica smrti primasa Leopolda Kollonića), u: Croatica Christiana Periodica, 60(2007)1, str. 85-99. 121

Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Novo raĊanje kršćanskog Đakova, str. 75. O stanju i prihodima ţupe Đakovo za njegova biskupovanja, toĉnije 1734. god. usp. Stjepan SRŠAN, Katoličke ţupe u Istočnoj Hrvatskoj 1733./1734. godine, Povijesni arhiv, Osijek, 1995., str. 24-27.

122

Više o tom sukobu usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 141-144. O kaptolu pak usp. Marin SRAKIĆ, Stolni kaptol bosanski ili Ċakovaĉki i srijemski, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 3(1995)1, str. 243-298; Ante GULIN, Srednjovjekovni bosanski ili Ċakovaĉki kaptol i njegovi peĉati, u Isto, str. 299-322.

123

Usp. Matija PAVIĆ, Josip Antun Ĉolnić, biskup bosansko-Ċakovaĉki (1751-73.), str. 138; Mirko MARKOVIĆ,

Đakovo i Đakovština..., str. 148. Andrija Šuljak, umjesto Novih Mikanovaca i BiĊa, spominje Perkovce i Ĉajkovce. Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Novo raĊanje kršćanskog Đakova, str. 57. Slavonija je do 1745., a dio uz Savu i do 1873. ostala u sklopu Vojne krajine. Oko 1750. god. ĉitava je slavonska ţupanija podijeljena na tri kotara: Ċakovaĉki, virovitiĉki i osjeĉki, dok je vojniĉki kotar bio podijeljen na: Podunavsku (od Petrovaradina do Zemuna), Srijemsku (od Zemuna do Bosuta) i Posavsku krajinu (od Bosuta do Broda). 124

Valja spomenuti kako je biskup Bakić zasadio vinograde u Trnavi, te će time zapoĉeti bogatu tradiciju misnih vina u Biskupiji, a koju će nastaviti biskupi Ĉolnić, Mandić i Strossmayer. Više o tome usp. Pero GABRIĆ, Dobra vina s Boţjim blagoslovom, u: Nedjeljni vjesnik, 13. oţujka 2005., str. 38; http://www.misnavina.hr/.

125

Emerik Gašić navodi kako se obiĉava biskupovo prezime pisati krivo, tj. Ĉolnić, iako se on sam uvijek potpisivao s Cholnich ili Chiolnich, a nikada Csolnich ili Czolnich, a budući da je ch = ć, treba uvijek pisati Ćolnić. Usp. Emerik GAŠIĆ, Kratki povijesni pregled...., str. 40. No, budući da je danas uvrijeţeno pisati njegovo prezime Ĉolnić, i mi ćemo tako.

126

On zapravo popravlja katedralu zbog potresa u Lisabonu 1755., koji je bio tako snaţan da se osjetio i kod nas. Usp. Matija PAVIĆ, Josip Antun Ĉolnić, biskup bosansko-Ċakovaĉki (1751-73.), str. 123.

Pataĉićeve stare ruševne drvenjare koja je njemu i njegovim nasljednicima sluţila kao rezidencija, sagradio je biskupski dvor u baroknom stilu, no nije ga ipak uspio urediti i iznutra. 127 Sagradio je i novi franjevaĉki samostan, takoĊer u baroknom stilu. Kada je došao na biskupsku stolicu, našao je 4 ţupe, koje su drţali franjevci: Đakovo, Gorjani, Vrpolje i Vrbicu, a on je za vrijeme svog biskupovanja utemeljio još ĉetiri: Semeljci (1754.), Piškorevci (1758.), Trnava (1758.) i Punitovci (1767.). 128 Ĉolnić nastoji srediti unutrašnje ureĊenje biskupije, a jedna od glavnih mu je zadaća bila i uvoĊenje svjetovnog klera. Franjevci tako, temeljem odluke Marije Terezije iz 1754. god., poĉinju polako predavati ţupe svjetovnim svećenicima, a prva ţupna crkva u Đakovu postaje crkva sv. Jurja (danas crkva Svih Svetih). Prvu ĉetvoricu svjetovnih svećenika doveo je sa sobom Ĉolnić iz Zagreba, 129 a osim njih oni u poĉecima dolaze iz Gornje Krajine, ali ubrzo biva odgojen i solidan broj svećenika s domaćeg teritorija, koji preuzimaju pastoralnu brigu u svojoj dijecezi. 130 Biskup Ĉolnić doseljava i novo katoliĉko stanovništvo iz Bosne. Tako npr. 1757. god. dolazi 123, a 1758. god. 250 Bošnjaka od Plehana u okolicu Đakova, a biskup im osniva dva sela: Vuku (koja se u poĉetku nazivala Josipovac) i Široko Polje, a one koji su preostali smješta u Punitovcima, Beketincima, Dragotinu i Koritni. 131 S druge strane, ţupa Vrpolje nije u sklopu njegova vlastelinstva još od vremena biskupa Pataĉića, nego je pod Vojnom krajinom, pa

127

To će uĉiniti prvi biskup sjedinjenih biskupija – Matej Krtica. On će morati i katedralu s juţne strane poduprijeti potpornim zidom, jer joj je već tada prijetilo urušavanje. Usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosanskoĎakovačke i srijemske. (Pretisak iz Bogoslovske smotre, br. 2 i 3, 1941. god.), Tisak Narodne Tiskare, Zagreb, 1941., str. 6.

128

U vanjskim se ţupama, koje su zajedno obuhvaćale oko 30 sela, prema Kanonskim vizitacijama iz 1753. god., vidi velika neimaština, jer je većina crkava i kapela drvenih, bez sakristije, oskudnih s crkvenim ruhom i posuĊem itd. Usp. Matija PAVIĆ, Josip Antun Ĉolnić, biskup bosansko-Ċakovaĉki (1751-73.), str. 140.

129

Poimence to su: Augustin Štefanĉić (Rjeĉanin), Stjepan Sertić (iz Udbine), Antun Vlašić (od Slunja) i Đuro Pleše (od Modruša). Prvi je imenovan ţupnikom u Đakovu, drugi u Semeljcima, treći u Piškorevcima, a ĉetvrti u Trnavi. Usp. Isto, str. 124.

130

O školovanju dijecezanskog svećenstva tijekom stoljeća kako u raznim podruĉjima kraljevstva, tako i kod nas, s posebnim naglaskom na Biskupijsko sjemenište u Đakovu (utemeljeno 1806.) usp. Osvrt na odgoj svećenstva dijecezanskoga. (Govor Preĉ. g. kanonika i opata MATIJE PAVIĆA, rektora i prodirektora bisk. bogosl. sjemeništa), u: GBBS, 42(1914)1, str. 5-11.

131

Usp. Matija PAVIĆ, Josip Antun Ĉolnić, biskup bosansko-Ċakovaĉki (1751-73.), str. 125; Milko CEPELIĆ, Poviest sela Vuke, str. 234; Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Novo raĊanje kršćanskog Đakova, str. 75. Koliko je biskup bio naklonjen svojim podanicima, napose doseljenim Bosancima, vidi se iz sljedećeg navoda: "Onima, koje je namjestio u Dragutinu, dade najprije pomoć u novcu i hrani, zatim im pokloni zemljište da ga izkrĉe i za sebe obrade. Za prvih dvanajst godina bili su Dragutinci oprošćeni od svakoga posla i rabote u gospoštini kao i od davanja desetine, dok se nisu podpuno smjestili, uredili kuće i zemlje svoje. Naliĉno je išao na ruku novoselcima Vuke, Punitovaca, Beketinaca i Širokoga polja, obskrbiv ih pri dolazku svim ţiveţem, opravom i davši im zemljište." Matija PAVIĆ, Josip Antun Ĉolnić, biskup bosansko-Ċakovaĉki (175173.), str. 139

Ĉolnić neprestano pokušava vratiti nazad oduzeto, ili barem dobiti odštetu, no ne uspijeva. 132 Tako će navedenih 8 ţupa, 7 u okviru biskupova vlastelinstva, a 1 pod Krajinom, doĉekati ujedinjenje sa Srijemskom biskupijom 1773. god.

3. BISKUPIJA BOSANSKO-ĐAKOVAČKA I SRIJEMSKA - OD SJEDINJENJA 1773. DO "RAZJEDINJENJA" 2008. Za vrijeme Marije Terezije dolazi do reorganizacije crkvenog ustrojstva, tako da se osnivaju nove biskupije, a dokidaju ili ujedinjuju stare. Kao rezultat te reforme, doći će i do sjedinjenja Bosansko-Ċakovaĉke i Srijemske biskupije u jednu, a sa sjedištem u Đakovu. Još prije 1770. god. poĉinje se ozbiljno razmišljati o ujedinjenju dviju biskupija, budući da su obje površinom obuhvaćale relativno malo podruĉje, a uz to bi se beĉki dvor riješio tereta, jer je Srijemsku biskupiju, koja nije imala dovoljno vlastitih sredstava, većim dijelom uzdrţavao car. 133 Osim toga, Srijemska biskupija nakon Turaka nije uspjela više postići ĉetiri temeljna uvjeta koja bi je ĉinila biskupijom u punom smislu rijeĉi: nije imala stolnu crkvu, nije imala kaptol, nije imala sjemenište i nije imala biskupski dvor. Štoviše, ĉešće nije imala ni samog biskupa. Stoga je Marija Terezija Svetoj Stolici predloţila njezino sjedinjenje s Bosansko-Ċakovaĉkom biskupijom, a ova je to prihvatila. Pregovori o sjedinjenju trajali su pune tri godine (1770.-1773.) i nisu tekli bez poteškoća. Prije svega, bosanski biskup Ĉolnić nije odmah bio za sjedinjenje i prihvaćanje administracije u Srijemu, jer je već zašao u ozbiljne godine, a u vremenima neimaštine kakva su bila, to mu je ĉinilo samo dodatno opterećenje. 134 No, nakon što mu je bila razloţena narav sjedinjenja, napokon je pristao, ali sjedinjenja nije doţivio jer je nešto prije njega umro. 135 Za sjedinjenje je 132

Tako je još 1752. god. traţio od kraljice da se Ĉepin, koji je od 1751. bio posjed ugarske komore, a kao filijala ţupe BroĊanci potpadao pod Peĉušku biskupiju, pripoji njemu. Kako to nije uspio, isto je predlagao za Brestovac i Veliku u Poţeškoj ţupaniji. Usp. Isto, str. 138. 170.

133

Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Sjedinjenje Biskupija, u: VĐSB, 117(1989)5, str. 97-98, ovdje: 97.

134

"Odvraćalo ga od toga više razloga. Crkve u Sriemu bile su u vrlo lošem stanju, prihodi slabi, a osim toga nije sriemska dijeceza bila u neposrednom susjedstvu sa djakovaĉkom, nego se izmedju njih sterala biskupija peĉuvska. Odkuda da kraj takvih neprilika nadje troška za crkve, ţupe i odgoj svećenstva!" Matija PAVIĆ, Josip Antun Ĉolnić, biskup bosansko-Ċakovaĉki (1751-73.), str. 148. Usp. i Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosanskoĎakovačke i srijemske, str. 17. Takav Ĉolnićev prvotni stav moţemo u potpunosti razumjeti, jer je i njemu jasno kako je Srijemska biskupija u tom trenutku, izmeĊu ostaloga, veliki financijski teret kojega dvor ţeli skinuti sa sebe i prebaciti na Ĉolnića.

135

Andrija Šuljak istiĉe kako je Ĉolnić molio da se sjedinjenje dogodi nakon njegove smrti, jer se sam osjećao starim za upravljanje dvjema biskupijama, a uskoro nakon njegove smrti (17. veljaĉe 1773.) Marija Terezija

bio i zagrebaĉki biskup Ivan Paksi, koji je još 1770. god. prešao sa stolice srijemskog biskupa na stolicu zagrebaĉkog, a kao takav znao je dobro da se Srijemska biskupija moţe samo na taj naĉin spasiti od ugasnuća. Od njegova je naime odlaska biskupska stolica u Srijemu upraţnjena, pa se nitko ne moţe ni zauzeti za njezine interese. No, ni on nije doţivio sjedinjenje jer je umro u Varaţdinu 1772. god. 136 Sjedinjenju su se oštro protivili peĉuški biskup Klima i kaloĉki metropolita Baćani, a predlagali su da se jedan njihov dio pripoji Kaloĉi, a drugi Peĉuhu, no na taj se prijedlog na sreću nisu obazirali ni u Rimu, ni u Beĉu. Rimu je naime bilo vaţno saĉuvati naslov slavne Srijemske biskupije, a Beĉu je pogodovalo sjedinjenje s Bosansko-Ċakovaĉkom biskupijom, jer će tako smanjiti maĊarski utjecaj u monarhiji. 137

Napokon je papa Klement XIV. izdao breve Universi orbis 9. srpnja 1773. god., kojim se sjedinjuju Srijemska i Bosanska ili Đakovaĉka biskupija. 138 Prema breveu, sjedinjenje je jednakopravno i trajno, odnosno dvije biskupije ostaju samostalne i odijeljene, i to ne samo sada u Kaloĉkoj crkvenoj pokrajini, nego zauvijek. 139 Vanjski će pak oblik sjedinjenja biti vidljiv u jednom biskupu koji nosi naslov obiju biskupija - ordinarius (episcopus) bosnensis seu diacovensis et sirmiensis, te u zajedniĉkoj imovini. 140 imenuje (već 22. oţujka) novoga biskupa, Mateja Franju Krticu, i tako provodi svoju namisao u djelo. Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Novo raĊanje kršćanskog Đakova, str. 75; ISTI, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Sjedinjenje Biskupija, str. 98. 136

Više o biskupu Paksiju usp. Matija PAVIĆ, Biskupija sriemska (1699-1773), str. 144.

137

Usp. Andrija ŠULJAK, 750. obljetnica Đakova - biskupskog grada. Sjedinjenje Biskupija, str. 97; Franjo Emanuel HOŠKO, Biskupi Nikola Đivović, Ivan Paxy i Matej Krtica u povijesti slavonsko-podunavskih franjevaca, str. 297-298.

138

Obiĉno se u literaturi navodi kako je papa izdao bulu, no on je zakon sjedinjenja proglasio putem brevea. Usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosansko-Ďakovačke i srijemske, str. 3; Marin SRAKIĆ, nadbiskup i metropolit Ċakovaĉko-osjeĉki, Pastirska poslanica prigodom ponovne uspostave Srijemske biskupije te uzdignuća Đakovačko-osječke nadbiskupije i osnivanje Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, Nadbiskupski ordinarijat u Đakovu, Đakovo, 2008., str. 5. Iako je sluţbeni naziv biskupije bio: Bosansko-srijemska biskupija sa sjedištem u Đakovu, ona se nije redovito pod tim imenom spominjala ĉak ni u sluţbenim dokumentima, nego se koristilo više inaĉica, tako da ćemo si i mi, radi jednostavnosti, u daljnjem tekstu pruţiti takvu slobodu.

139

Kao što je već navedeno, obje su biskupije pod Kaloĉkom metropolijom još od 13. st., a tako će i ostati do uzdignuća Zagrebaĉke biskupije na razinu metropolije i osnivanja Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine, bulom pape Pija IX. Ubi primum placuit, 11. prosinca 1852. Usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosanskoĎakovačke i srijemske, str. 9; Ferdo ŠIŠIĆ, Kako je postala nadbiskupija zagrebačka, Zagreb, 1938., str. 16; Andrija ŠULJAK, Josip Juraj Strossmayer, duhovni pastir svoje biskupije, str. 164.

140

Više o svemu tome usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosansko-Ďakovačke i srijemske. Uskoro dolazi i do utemeljenja stolnog kaptola u Đakovu, a za uzdrţavanje mu je odreĊena prepozitura sv. Petra u Kaptolu, do tada u posjedu srijemskih biskupa, kao i polovina crkvene desetine vlastele u Retfali, Sarvašu, Erdutu, Vukovaru, Nuštru i Gabošu. Za biskupa Kritice je utemeljeno 6 kanoniĉkih mjesta, a za njegova nasljednika biskupa Antuna Mandića, još dva. Više o tome usp. (Matija PAVIĆ - Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosanskodjakovački i sriemski., str. 6-7 i 12-13. 1870-tih godina će posjed u Kaptolu, zbog lošeg poslovanja, biti prodan. Usp. Andrija ŠULJAK, Crkveno stanje sredinom 19. stoljeća u Bosanskoj ili Đakovaĉkoj i Srijemskoj biskupiji, str. 152.; Marin SRAKIĆ, Prijenos sjedišta Đakovaĉke i Srijemske biskupije iz Đakova u Osijek, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 1(1993.)1, str. 159-164, ovdje: 162.

Obje su biskupije u vrijeme sjedinjenja imale tek 16 ţupa, 8 u Bosansko-Ċakovaĉkoj i 8 u Srijemskoj biskupiji. U podruĉju prve to su sljedeće: Đakovo, Gorjani, Vrpolje, Vrbica, Semeljci, Piškorevci, Trnava i Punitovci, a u podruĉju druge ove: Ilok, Zemun, Mitrovica, Karlovci, Kamenica, Ruma, Slankamen i Sot. 141 MeĊutim izmeĊu dviju sjedinjenih biskupija i dalje se prostirala Peĉuška biskupija, a gradovi Petrovaradin i Osijek su i dalje bili pod jurisdikcijom ostrogonskog primasa, što je dakako predstavljalo veliki problem. 142 Stoga je najprije papa Pio VI., na prijedlog Marije Terezije, donio konstituciju Inscrutabili divinae Providentiae (13. svibnja 1776.), kojom se Osijek (s Aljmašem) i Petrovaradin pripajaju sjedinjenim biskupijama. 143 Kako ne bi biskup, idući iz jednog dijela biskupije u drugi, morao prolaziti preko tuĊe biskupije, trebalo je izvršiti izuzimanje nekih ţupa ispod jurisdikcije peĉuškog biskupa i pripojiti ih bosanskom ili srijemskom. Sliĉno je bilo i s nekim ţupama Zagrebaĉke biskupije, koje su od svog sjedišta bitno udaljene, a nalaze se u blizini Đakova i Ċakovaĉki biskup ih administrira. To je razgraniĉenje uĉinio isti papa 8. kolovoza 1780. god. bulom Iterata personarum, pripojivši sjedinjenim biskupijama 21 ţupu Peĉuške biskupije i 10 ţupa Zagrebaĉke biskupije, ali opet bez preciziranja koje ţupe pripadaju jednoj, a koje drugoj biskupiji.

141

Većina se autora razilazi u broju ţupa koje su postojale u vrijeme sjedinjenja, pa se tako npr. spominje brojka od 8, 12, 14, 16, 17, 18 i više ţupa, ali nitko izrijekom ne nabraja koje su to ţupe. S obzirom na povijesni pregled dviju biskupija koji smo iznijeli, osim ukoliko nismo nešto previdjeli, zakljuĉujemo kako je toĉan broj od 16 ţupa, koje spominje Matija Pavić, a preuzima od njega Franjo Herman, iako ni oni ne navode koje su to ţupe. Iako obiĉno šematizmi navode kako je ţupa Golubinci osnovana 1771. god., sedisvakancija toga vremena upućuje na ĉinjenicu kako je ona tada bila samo uprava. Sliĉno se odnosi i na još jedno ili drugo mjesto.

142

Kratak povijesni pregled Ostrogonske biskupije vidi: Hrvoje PETRIĆ, Ostrogon (Esztergom) - kraljevska prijestolnica na Dunavu, u: http://povijest.net/index.php/Putopisi/Ostrogon-Esztergom-kraljevska-prijestolnica-naDunavu.html (4. 4. 2007.).

143

Već je reĉeno kako su obje ţupe podigli poĉetkom 18. st. isusovci uz pomoć ostrogonskog primasa Kolonića i podvrgli ih njegovoj jurisdikciji, a ovom novom izuzimanju pogodovala je ĉinjenica da je isusovaĉki red privremeno ukinut 1773. god. Zanimljivo je primijetiti kako su prema zakonu sjedinjenja obje biskupije odvojene toĉno odreĊenim granicama, ali to se nije u potpunosti poštivalo. Naime, oba su grada, Osijek i Petrovaradin, pripojena pod jedno objema sjedinjenim biskupijama, a po njihovim prirodnim granicama trebalo bi da Petrovaradin bude pripojen Srijemskoj, a Osijek Bosansko-Ċakovaĉkoj biskupiji. Više o tome usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosansko-Ďakovačke i srijemske, str. 21-22. Ipak, skrećemo pozornost kako je Petrovaradin moţda pripojen sjedinjenim biskupijama 1773. god., kako navodi Sršan, a ne 1776. kako navodi Herman, jer je te godine ukinut isusovaĉki red i po naravi situacije nema nositelja ţupe. No, kako je dokumentacija o Petrovaradinu priliĉno nedostupna, a ono što je dostupno podosta konfuzno, ostajemo samo na insinuacijama. Usp. Stjepan SRŠAN (ur.), Visitationes Canonicae. Osijek i okolica, V, Drţavni arhiv u Osijeku - Biskupija Đakovaĉka i Srijemska, Osijek, 2007., npr. karta na str. (0-1). Već 1777. god. Petrovaradin ima tri ţupe. Usp. Đakovački šematizam iz 1886., str. 63-64.

Od Peĉuške su biskupije, prema navedenoj buli, oduzete sljedeće ţupe: 1. Tovarnik, 2. Kukujevci,144 3. Jankovci, 4. Lovas, 5. Nuštar, 6. Šarengrad, 7. Sotin, 8. Tordinci, 9. Vukovar, 10. Erdut, 11. Tenje, 12. Retfala, 13. Vinkovci, 14. Ivankovo, 15. Cerna, 16. Ţupanja, 17. Otok, 18. Nijemci, 19. Drenovci, 20. Raĉinovci i 21. Morović. 145 Od Zagrebaĉke biskupije je otkinut brodski okrug, odnosno pripojene su naredne ţupe: 1. Šamac, 2. Kopanica, 3. Svilaj, 4. Garĉin, 5. Brod, 6. Podcrkavlje, 7. Vrhovina, 8. Podvinje, 9. Sibinj i 10. Odvorci. 146 Nakon tog razgraniĉenja, još su uvijek u sastavu Peĉuške biskupije ostale ţupe u Valpovštini, Donjomiholjaĉkom dekanatu i juţnoj Baranji, a to će tako ostati do kraja Prvog svjetskog rata, štoviše i dalje. 147 Primopredaja navedenog teritorija bila je u srpnju 1781. god. 148 Time je zapoĉelo bespovratno stapanje granica, u kojem je Srijemska biskupija pomalo gubila svoj identitet. Bududući da nije imala vlastite stolne crkve, sjemeništa ni kaptola, to je itekako pridonijelo njezinu svojevrsnom utapanju u Bosansko-Ċakovaĉku biskupiju. Od prvotne jednakopravnosti praktiĉki je ostao samo naslov. Iste godine prvi biskup sjedinjenih biskupija Matej Krtica, dijeli biskupiju na dva arhiĊakonata: katedralni i srijemski. Katedralni se arhiĊakonat sastojao od Ċakovaĉkog, osjeĉkog, brodskog i

144

Kao što je već reĉeno, Kukujevci su u predturskom razdoblju pripadali Peĉuškoj biskupiji, a Morovićkom arhiĊakonatu, a nakon osloboĊenja od Turaka do listopada 1738. god. Srijemskoj biskupiji, kada ih je silovitim načinom peĉuški svećenik pripojio sebi (odnosno vratio). S razgraniĉenjem ţupa iz 1780. oni se opet vraćaju u sklop Srijemske, odnosno Đakovaĉke i Srijemske biskupije. Usp. Matija PAVIĆ, Biskupija sriemska (1699-1773), str. 145.

145

Usp. Franjo HERMAN, Sjedinjenje biskupija bosansko-Ďakovačke i srijemske, str. 23. Autor navodi kako M. Pavić ima nepotpuni popis ţupa, odnosno kako on navodi 17 ţupa koje su izuzete ispod vlasti peĉuškog biskupa, a tu nisu uvršteni Kukujevci, Erdut, Tenje i Retfala. Usp. Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Đakovu 1806.1906., str. 38; (Matija PAVIĆ - Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, str. 8-9. I drugi će autori, vjerojatno se oslanjajući na Pavića, navoditi brojku od 17 ţupa. Usp. npr. Đakovo 12391989. - 750 godina, Glavni odbor za proslavu 750-e obljetnice grada Đakova, Đakovo 1989., str. 26; Stjepan SRŠAN, Popis slavonskih ţupa i škola Peĉuške biskupije godine 1776., u: Diacovensia. Teološki prilozi, 1(1993)1, str. 142-158, ovdje: 143; Marin SRAKIĆ, Pastirska poslanica prigodom ponovne uspostave..., str. 6.

146

Prema Paviću, uz ţupe Zagrebaĉke nadbiskupije bilo je 55 filijala i 30.000 katolika, a uz ţupe Peĉuške biskupije 80 filijala i preko 27.000 katolika. Usp. Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Đakovu 1806.-1906., str. 38.

147

Ipak, gornjem popisu treba dodati još i predio Kravice, u blizini Retfale, a na samoj granici dviju biskupija, za koji su peĉuški i Ċakovaĉko-srijemski biskupi vodili spor, a konaĉno ih je 1782. god. peĉuški biskup ustupio Ċakovaĉkom i srijemskom. Usp. Protocollum Actorum Episcopalium ab anno 1773.-1804., koji se ĉuva u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu, str. 454; (Matija PAVIĆ - Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, str. 9; Dragutin TRUX, Razgraniĉenje Đakovaĉke i Peĉuvske Biskupije 1780. godine, str. 107-108. O vjerskom ţivotu u preostalim podruĉjima pod Peĉuhom usp. Stjepan SRŠAN (ur.), Visitationes canonicae. Baranja (1729.-1810.), I, Drţavni arhiv u Osijeku - Biskupija Đakovaĉka i Srijemska, Osijek, 2003.; ISTI (ur.), Visitationes canonicae. Valpovačko-miholjačko područje (1730.-1830.), III, Drţavni arhiv u Osijeku - Biskupija Đakovaĉka i Srijemska, Osijek, 2005.; Dubravka BOŢIĆ-BOGOVIĆ - Mario JAGER, Vjerski ţivot katolika u juţnobaranjskom dijelu Peĉuške biskupije u 18. stoljeću na temelju podataka kanonskih vizitacija, u: Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir, sv. 4 (2007), Beli Manastir, 2007., str. 63-76.

148

Više o tome usp. Dragutin TRUX, Razgraniĉenje Đakovaĉke i Peĉuvske Biskupije 1780. godine, str. 103-108.

vinkovaĉkog dekanata, a srijemski od petrovaradinskog, tovarniĉkog i mitrovaĉkog.149 Uskoro će biskup Krtica utemeljiti još neke nove ţupe, a druge dokinuti, dok će 1800. god. brodski dekanat podijeliti na brodski i kopaniĉki. 150 Njegov nasljednik na biskupskoj stolici, Antun Mandić (1806.-1815.), posebno znaĉajan po utemeljenju biskupijskog sjemeništa 1806. god., 151 provodi 1807./08. god. novu reorganizaciju biskupije, odnosno katedralni arhiĊakonat dijeli na katedralni i brodski, a dokida srijemski arhiĊakonat, te umjesto njega utemeljuje arhiĊakonat gornjeg i donjeg Srijema. Katedralni je arhiĊakonat ukupno imao 22 ţupe, a dijelio se na tri dekanata: Ċakovaĉki, osjeĉki i kopaniĉki. U brodski su arhiĊakonat, osim onih ţupa koje su ranije ĉinile brodski dekanat, ušle i neke novoosnovane ţupe. ArhiĊakonat gornjeg Srijema se sastojao od vinkovaĉkog, ţupanjskog i tovarniĉkog dekanata, a arhiĊakonat donjeg Srijema od petrovaradinskog, mitrovaĉkog, zemunskog, te od 1811. god. i posavskog dekanata. U tom novom preustroju dolazi i do novih zaokruţenja dekanata, a to se posebno odnosi na petrovaradinski, tovarniĉki i vinkovaĉki. Naredni će se biskupi bitno zaloţiti u pogledu pastoralnog djelovanja u biskupiji, nastojeći provoditi kanonske vizitacije, izdavati razne pastoralne naputke i uopće organizirati ţivot, a u tom će vremenu biti utemeljeno i nekoliko novih ţupa. Tako biskup Mirko Rafaj (1816.-30.) utemeljuje 1817. god. ţupu Irig, a 1818. ţupu Štitar. U vrijeme biskupa Pavla Suĉića (1831.-34.) biva utemeljena ţupa Trnjani (1833.), a dotadašnja ţupa Vrhovina postaje njezina filijala. Moguće je da u to vrijeme i ţupa Dubovik postaje filijala ţupi Podcrkavlje. Biskup Josip Kuković (1834.-49.) utemeljuje 1835. ţupu InĊiju, a 1845. Putince. 152 Biskup Josip Juraj 149

Podjela je izgledala ovako: I. KATEDRALNI ARHIĐAKONAT: a) Đakovaĉki dekanat je imao 8 ţupa: Đakovo, Gorjani, Punitovci, Semeljci, Vrbica, Piškorevci, Trnava i Vrpolje. b) Osjeĉki dekanat je imao 3 ţupe u Osijeku, te 4 administrature: Aljmaš, Dalj, Erdut i Sarvaš. c) Brodski dekanat je imao 10 ţupa: Brod, Šamac, Kopanica, Svilaj, Garĉin, Vrhovine, Podvinje, Dubovik, Sibinj i Odvorci. d) Vinkovaĉki okrug je imao takoĊer 10 ţupa: Vinkovci, Ivankovo, Cerna, Ţupanja, Otok, Nijemci, Nuštar, Tordinci, Jankovci i Vukovar. II. SRIJEMSKI ARHIĐAKONAT: a) Petrovaradinski dekanat je imao 5 ţupa: tri u Petrovaradinu, u Karlovcima, Kamenici i jednu upravu u Ĉereviću. b) Tovarniĉki dekanat je imao 7 ţupa: Tovarnik, Sotin, Lovas, Šarengrad, Kukujevci, Sot i Ilok. c) Mitrovaĉki dekanat je imao 7 ţupa: Mitrovica, Drenovci, Raĉinovci, Morović, Zemun Slankamen i Ruma, zatim misije Nikinci i Hrtkovci, te uprave Golubinci i Banovci.

150

Za njegove su jurisdikcije, uz dvije nove petrovaradinske ţupe, utemeljene i sljedeće: Levanjska Varoš, Drenje, Babina Greda (Šamac postaje njezina filijala), Gundinci, Sikirevci, Klakarje, Kaniţa, Slobodnica, Bošnjaci, Retkovci, Gradište, Privlaka, Komletinci, Lipovac, te Novak, Andrijevci i Oprisavci. TakoĊer i Hrtkovci prestaju biti misijsko podruĉje i bivaju proglašeni ţupom, dok Novi Banovci postaju ekspozitura. Usp. (Matija PAVIĆ Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, str. 9-10.

151

Više o tome usp. Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Djakovu (1806.-1906.), te niz ĉlanaka u: Diacovensia. Teološki prilozi, 4(1996)1, str. 7-254.

152

Biskup Mirko Rafaj ostao je posebno poznat po prvoj biskupijskoj karti, koju je dao napraviti 1827. god., te što je dao konaĉan izgled Biskupskom domu. Biskup Suĉić je pak ostao u sjećanju po blagoj naravi i po zvonu

Strossmayer (1849.-1905.), utemeljuje ili obnavlja ţupe: Strošinci (1857.), Novi Slankamen (1862.), Erdevik (1865.), Ĉalma (1869.), Stari Mikanovci (1869.), Slakovci (1876.) i Kamenica (1878.). 153 Za njegova biskupovanja Biskupija ima ukupno 90 ţupa, a sve ih je više puta kanonski vizitirao. 154 U vrijeme biskupa Antuna Akšamovića (1920.-1951.), dolazi i do svojevrsnog novog proširenja granica biskupije. 155 Naime, nakon raspada Austro-Ugarske 1918. god., juţni dio Baranje dolazi u sastav nove drţave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa će Sveta Stolica, u sporazumu s Vladom u Beogradu, donijeti odluku prema kojoj će od 1. prosinca 1923. god. 16 ţupa u Baranji i 13 ţupa u sjevernoj Slavoniji, koje su se do tada nalazile u sklopu Peĉuške biskupije, tada postati apostolska administratura Ċakovaĉko-srijemskoga biskupa.

156

To je podruĉje bilo

posvećenom sv. Pavlu, sada glavnom katedralnom zvonu, kojega je dao saliti. Biskup Kuković je bio vrlo naklon mladom Strossmayeru, te ga je predloţio za svoga nasljednika, a sam je odustao od upravljanja biskupijom. Poslije Strossmayera na biskupsku stolicu dolazi Ivan Krapac (1910.-1916.), graditelj novoga sjemeništa. 153

Biskup Strossmayer se svojim djelovanjem posebno istiĉe iznad ostalih biskupa, a kako je o njemu mnogo pisano, ovdje samo donosimo najznaĉajnije reference: izgradio je velebnu katedralu (1866.-1882.), utemeljio djeĉaĉko sjemenište u Osijeku (1899.), utemeljio Glasnik Biskupija Bosanke i Srijemske (1873.; danas Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije), doveo sestre sv. Kriţa iz Švicarske (1868.), otvorio biskupijsku tiskaru (1880.), izgradio mnoge crkve i svetišta po biskupiji, vodio stalnu brigu oko biskupijskog sjemeništa, sudjelovao i imao "zapaţenu" ulogu na Prvom vatikanskom saboru (1869.-70.), radio na preporodu svih slavenskih naroda, te se u tom smislu i posebno zauzeo za obnovu ćirilo-metodske baštine, pomagao je katolike i franjevce u Bosni (koji su se od 1853.-1876. i školovali u Đakovu), spasio je hrvatski Gostinjac i Kaptol sv. Jeronima u Rimu i pridonio da se on pretvori u nacionalni zavod za poslijediplomski studij hrvatskih svećenika, bio je apostolski administrator za Katoliĉku crkvu u Srbiji (1851.-1857.), posredovao je pri sklapanju konkordata Svete Stolice s Crnom Gorom (1886.), bio je duhovni voĊa Narodne stranke, utemeljio je Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (1867.; danas HAZU), pridonio je otvaranju modernog Hrvatskog sveuĉilišta (1874.), otvorio Galeriju slika (1884.), bio je pokretaĉ mnogih gospodarskih i kulturnih pothvata itd. TakoĊer, valja ponoviti da je za biskupa Strossmayera, toĉnije 1852. godine, Đakovaĉka i Srijemska biskupija prestala biti sufraganska Kaloĉkoj nadbiskupiji, te da je ušla u sastav Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine sa sjedištem u Zagrebu. O Strossmayeru pod raznim vidovima usp. bogatu literaturu u: http://knjiznica.hazu.hr/WebCGI.exe?Tip=traziJ&.srchfield=7&searchdata=700%3A003385%20or%20701%3A00 3385%20or%20702%3A003385%20or%20600%3A003385&Exact=NotE&SelBase=1&NaslovSF=%20Strossmay er,%20Josip%20Juraj. Posebno istiĉemo, gledano iz Ďakovačke perspektive, pisanje dr. Andrije Šuljaka.

154

Detaljan pregled usp. (Matija PAVIĆ - Milko CEPELIĆ), Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski, str. 169-171.

155

Više o njemu usp. Miroslav AKMADŢA - Margareta MATIJEVIĆ, Odnos biskupa Antuna Akšamovića prema komunistiĉkoj vlasti, u: Časopis za suvremenu povijest, 38(2006)2, str. 433-456. Ovdje istiĉemo samo kako je biskup Akšamović zajedno sa zagrebaĉkim nadbiskupom Antunom Bauerom podigao veliko djeĉaĉko sjemenište na Šalati, kao i da je obnovio katedralu, nakon što je ona u poţaru 1933. godine bitno oštećena. O tome usp. Antun JARM, Đakovaĉka katedrala, poţar i obnova 1933-1937, u: Diacovensia. Teološki prilozi, 1(1993)1, str. 165-181. O Ċakovaĉkoj katedrali usp. Antun JARM - Andrija ŠULJAK, Đakovo - biskupski grad, Biskupski ordinarijat Đakovo, Đakovo, 2008.; Antun JARM (prir.), Katedrala u Đakovu, Biskupski ordinarijat Đakovo, Đakovo, 1988.; Stolna crkva u Đakovu, U slavu pedesetgodišnjeg biskupovanja svoga pokrovitelja Josipa Jurja Strossmayera izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

156

Usp. Antonius AKŠAMOVIĆ, Okruţnica svećenstvu Baranje i sjeverne Slavonije, br. 3./1923. Ap. adm.: Dei et Apostolicae Sedis gratia episcopus Bosniensis et Sirmiensis seu Diacovensis, administrator apostolicus Baraniae et Slavoniae septentrionalis, u: GBBS, 51(1923)22, str. 173-174; Antun AKŠAMOVIĆ, Okruţnica svim vjernicima,

podijeljeno na ĉetiri dekanata: donjomiholjaĉki, valpovaĉki, dekanat Branjin Vrh i dardanski dekanat.157 Tek će za biskupa Stjepana Bäuerleina, dekretom Kongregacije za biskupe od 30. listopada 1971. god., i te ţupe biti u punom smislu rijeĉi ukorporirane u Bosansku ili Đakovaĉku i Srijemsku biskupiju. 158 Time je Đakovaĉka i Srijemska biskupija zaokruţila svoj teritorij, na ukupno 11.286km2, koji će takvim ostati do 2008. god. 159 Osim manje-više poznatih okolnosti crkvenoga djelovanja u vremenu komunizma za vrijeme biskupa Stjepana Bäuerleina i Ćirila Kosa,160 valja istaknuti kako je Biskupija rješenjem Kongregacije za biskupe od 18. 11. 1963., a na molbu biskupa Stjepana Baüerleina, promijenila dotadašnji naziv Bosansko-srijemska biskupija sa sjedištem u Đakovu u: Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija. 161

Posebno valja istaknuti i domovinski rat 1991. god. i njegove posljedice. Naime, kako su bile zatvorene granice izmeĊu Republike Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, komunikacija izmeĊu Ċakovaĉkog i srijemskog dijela biskupije gotovo da je bila u potpunosti onemogućena. Zbog takvih okolnosti, biskup Kos je traţio od Svete Stolice da mu, uz biskupa Marina Srakića, zareĊena 24. oţujka 1990., imenuje još jednog pomoćnog biskupa, koji bi se brinuo za srijemski dio biskupije i ondje boravio. Tako je Sveta Stolica 5. srpnja 1996. god. imenovala mons. Đuru Gašparovića pomoćnim biskupom, a 1. listopada 1999. i generalnim vikarom za Srijem, s br. 4./1923. Ap. adm.: Po milosti Boţjoj i odluci Apostolske Stolice biskup Bosanski i Srijemski ili Djakovaĉki, apostolski administrator za Baranju i sjevernu Slavoniju, u: Isto, str. 174-175. 157

Prema Općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji iz 1938. god., u sklopu donjo-miholjaĉkog dekanata tada su bile sljedeće ţupe: Donji Miholjac, Marjanci, Podravski Podgajci, Radikovci, Šljivoševci, Veliškovci i Viljevo, u sklopu Valpovaĉkog dekanata: Bizovac, BroĊanci, Ĉepin, Harkanovci, Petrijevci i Valpovo, u sklopu dekanata Branjin Vrh: Batina, Beli Manastir, Branjina, Branjin Vrh, Draţ, Duboševica, Popovac i Topolje, a u dardanskom dekanatu: Bilje, Ĉeminac, Darda, Kneţevi Vinogradi, Luĉ, Petlovac, Torjanci i Zmajevac. Usp. i Franjo PERĈIĆ, Nove granice izmeĊu peĉuške i naše biskupije, u: GBBS, 50(1922)15, str. 121-123.

158

Usp. Okruţnice: Pripojenje Apostolske administrature Đakovaĉkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji, br. 500/1972 i Pripojenje Apostolske administrature Sjeverne Slavonije i Baranje Đakovaĉkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji, br. 500/1972-ad.

159

U 20. su st. ukupno utemeljene 62 ţupe, a od toga u vremenu izmeĊu 1961. i 2000. god. ĉak 46.

160

Usp. npr. Miroslav AKMADŢA, Pastirsko pismo katoliĉkih biskupa Jugoslavije od 20. rujna 1945. i crkvenodrţavni odnosi, u: Tkalčić, 6(2002)6, str. 139-190. Marin SRAKIĆ, "U ime naroda!", Proces protiv profesora, svećenika i bogoslova Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu 1959. - 1960., u: Diacovensia. Teološki prilozi, 2(1994)1, str. 23-57. Valja istaknuti kako je još na temelju prijedloga Stjepana Bäuerleina, tadašnjeg prefekta Bogoslovnog sjemeništa, biskup Akšamović 20. svibnja 1946. god. utemeljio Pastoralni institut za duhovnu obnovu i izgradnju biskupije, koji se sastojao od osam odbora, a Odbor za katehizaciju i propovijedanje 1957. god. biskup Bäuerlein će pretvoriti u DI-KAT-UR, odnosno Dijecezanski katehetski ured, koji će u narednim desetljećima imati iznimnu ulogu u katehizaciji. Usp. Marko JERKOVIĆ, Školski vjeronauk u Hrvatskoj nakon drugoga svjetskog rata (1945-1952), u: Diacovensia. Teološki prilozi, 1(1993)1, str. 92-107, ovdje: 102.

161

Usp. Acta Apostolicae Sedes, 56(1964)4, str. 269; Okruţnica br. 2246/1963., u: Obavijesti i okruţnice biskupskog ordinarijata u Đakovu, O-VI-1963., str. 137-138. Iako je biskup Bäuerlein, iz razumljivih razloga višestoljetne nepovezanosti, molio da se izostavi naziv bosanska, Sveta Stolica to nije uvaţila. To će biti uĉinjeno tek 2008. god.

posebnim ovlastima. 162 No, i dalje je upravljanje biskupijom ostalo oteţano, a kako bi se ono ublaţilo, biskup Srakić, koji je preuzeo sluţbu dijecezanskoga biskupa 6. veljaĉe 1997., zapoĉinje mnogostruke razgovore i pregovore oko ponovne uspostave Srijemske biskupije. 163 Bez sumnje, u tome će znaĉajnu ulogu imati i drugi njegov pomoćni biskup, Đuro Hranić, zareĊen za biskupa 22. rujna 2001. god.

S obzirom pak na crkveno ustrojstvo toga vremena, Biskupija je bila podijeljena na 16 dekanata, s ukupno 178 ţupa, u kojima je bilo nešto manje od 500.000 katolika. 164 2004. godine dolazi do novog preustroja s obzirom na dekanate. Tako se dotadašnji osjeĉki dekanat dijeli na osjeĉki istoĉni, osjeĉki zapadni i ĉepinski dekanat, utemeljuje se novi garĉinski dekanat, a vrbanjski mijenja ime u drenovaĉki, jednako kao i tovarniĉki u vukovarski. 165 Takva je podjela Biskupije ostala sve do "razjedinjenja" sjedinjenih biskupija. Naime, papa Bendikt XVI. je 18. lipnja 2008. god. ponovno uspostavio Srijemsku biskupiju, a njezinim biskupom imenovao dotadašnjeg pomoćnog biskupa Đuru Gašparovića, koji od tada postaje ĉlan MeĊunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda, a ne više Hrvatske biskupske konferencije. 166 Istovremeno, uspostavio je Đakovaĉko-osjeĉku crkvenu pokrajinu, u ĉiji su sastav ušle Đakovaĉko-osjeĉka nadbiskupija sa sufraganskim biskupijama Srijemskom i Poţeškom, s ukupno oko 850.000 vjernika katolika. 167 Time je nadbiskupiji dokinuo naslov bosanska i dodao osječka, a njezinim

162

Koliko mu je kao biskupu bilo oteţano djelovanje ilustrira i podatak da svojevremeno nije mogao, kao vojni obveznik, napustiti SRJ. Usp. npr. Vlasti SRJ ne puštaju pomoćnog biskupa Đuru Gašparovića jer ga smatraju vojnim obveznikom, u: Jutarnji list (online), 9. travnja 1999.

163

Više o okolnostima koje su vodile biskupa Srakića takvoj odluci usp. Marin SRAKIĆ, Pastirska poslanica..., str. 7-9.

164

Usp. Antun JARM (prir.), Šematizam 1999./2000., Biskupija Đakovaĉka ili Bosanska i Srijemska, Đakovo, 2000. Dekanati su sljedeći: baranjski, donjomiholjaĉki, Ċakovaĉki, osjeĉki, otoĉki, petrovaradinski, sibinjski, slavonskobrodski, srijemskomitrovaĉki, tovarniĉki, valpovaĉki, velikopaniĉki, vinkovaĉki, vrbanjski, zemunski i ţupanjski.

165

Usp. Dekret Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 21. rujna 2004., br. 1432/2004., u: VĐSB, 132(2004)9, str. 694; Dekani - imenovanja. Okruţnica, br. 1433/2004-ad, od 15. studenoga 2004., u: Isto, 132(2004)11, str. 892.

166

Donosimo izvadak iz papinskog dokumenta: "OdreĊujemo, da se od Đakovaĉke i bosanske biskupije u cijelosti odijeli teritorij drevne Srijemske biskupije, ĉije će granice na sjeveru, istoku i jugu biti rijeke Dunav i Sava, dok će na zapadu biti one iste granice koje dijele drţave, Hrvatsku i Srbiju. OdreĊujemo da ovoj, ponovno uspostavljenoj biskupiji sjedište bude u gradu Srijemskoj Mitrovici i u njoj, konkatedralu-manju baziliku, posvećenu Bogu a na ĉast sv. Dimitrija-Ċakona i muĉenika, uzdiţemo na stupanj i dostojanstvo katedralne crkve sa svim pravima i privilegijima koji iz toga proizilaze. U istoj katedralnoj crkvi neka se prema Zakonu osnuje katoliĉki kaptol. Srijemsku biskupiju odreĊujemo kao sufragan novoosnovanoj metropolitanskoj pokrajini i nadbiskupiji Đakovaĉko-osjeĉkoj… Postupak neka se regulira prema kanonskim zakonima, stupa na snagu odmah, bez obzira ima li tko protiv. U Rimu, kod Svetog Petra, 18. lipnja 2008., ĉetvrte godine našeg pontifikata." Navod donesen prema: Slavko ŢEBIĆ, Ponovna uspostava drevne Srijemske biskupije, u: Hrvatska riječ. Informativno-politički tjednik (online), od 31. listopada 2008.

prvim nadbiskupom metropolitom imenovao Marina Srakića. 168 Sve su te promjene uvjetovane novim pastoralnim potrebama, u kojima se vodi raĉuna o povezanosti kako meĊu sufraganskim biskupijama, tako i biskupijama drugih crkvenih pokrajina. Posebno valja uoĉiti kako Đakovaĉko-osjeĉka nadbiskupija i Srijemska biskupija i nadalje ostaju povezane, ne samo s obzirom na ĉinjenicu da pripadaju istoj crkvenoj pokrajini i jer su potpisale Konvenciju kojom se ureĊuju odreĊena vaţna pitanja, nego i tako što im ostaju zajedniĉki Bogoslovno sjemenište, Katoliĉki bogoslovni fakultet, Svećeniĉki dom za umirovljene svećenike, i još puno toga neopipljivoga, što je dvije biskupije usko vezivalo punih 235 godina.

Zaključak U prvim poĉecima kršćanstva na podruĉjima koja danas pripadaju Đakovaĉko-osjeĉkoj nadbiskupiji i Srijemskoj biskupiji, a i znatno šire, prostirala se slavna biskupija Sirmium, koja je u navedenim granicama imala tri biskupije: Mursu, Cibalae i Bassianu. Na sasvim drugom teritoriju, u današnjoj Bosni, svoju je povijest razvijala dijeceza Bistuensis, sa sjedištem u Bistui Novoj, negdje izmeĊu Travnika i Zenice. Uz postojanje tih dviju biskupija vezuje se i povijest Đakovaĉko-osjeĉke nadbiskupije i Srijemske biskupije. No, obje su krajem 6., odnosno poĉetkom 7. st., nakon uništenja Sirmiuma i Salone, nestale. S obnovom crkvene hijerarhije u Ugarskoj poĉetkom 11. st. sav će prostor istoĉne Hrvatske i Srijema biti podvrgnut Kaloĉkoj nadbiskupiji i podijeljen na pet arhiĊakonata: Poţeški, Osuvaĉki, Vukovski, Morovićki i Srijemski, a s preustrojem Kaloĉke nadbiskupije bit će obnovljena 1229. god. Srijemska biskupija, dok će preostala ĉetiri arhiĊakonata sve do turskih razaranja ostati u sklopu Peĉuške biskupije. S druge strane, u drugu polovicu 11. st. pada i spomen Bosanske biskupije, koja je imala sjedište u mjestu Brdo, vjerojatno nedaleko Sarajeva. Bosanskim je biskupima herceg Koloman darovao 1239. god. posjed Đakovo i Bleznu, a kako je ubrzo u Bosni nastupila velika 167

Poţeška biskupija uspostavljena je 5. srpnja 1997. godine, a njezinim prvim biskupom imenovan je Antun Škvorĉević. Više o njoj usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Po%C5% BEe%C5%A1ka_biskupija (10. 12. 2008.) 10. prosinca 2008. godine u Osijeku je odrţana prva sjednica biskupa Đakovaĉko-osjeĉke crkvene pokrajine. Više o njoj usp. http://www.biskupijadjs.hr/vijesti.php?id_vj=1064# (19. 2. 2009.).

168

Tako je djelomiĉno ispunjena davna ţelja nekih o prijenosu sjedišta Biskupije u Osijek. Više o tome usp. Marin SRAKIĆ, Prijenos sjedišta Đakovaĉke i Srijemske biskupije iz Đakova u Osijek, str. 159-164. Istim je aktom papa promijenio naziv Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine u Zagrebaĉku crkvenu pokrajinu sa sjedištem u Zagrebu, sa sufraganskim biskupijama Varaţdinskom i Kriţevaĉkom. Više o svemu usp. Snjeţana KRALJEVIĆ, Benedikt XVI. osnovao novu Đakovaĉko-osjeĉku metropoliju, u: Glas Koncila (online), br. 26 (1775), 29. lipnja 2008.; Svečana proslava ponovne uspostave drevne Srijemske biskupije, osnivanja Đakovačko-osječke crkvene pokrajine i uzdignuća Đakovačko-osječke nadbiskupije na metropolitansko sjedište, Srijemska Mitrovica, 26. listopada 2008. - Đakovo, 4. listopada 2008. - Osijek, 12. listopada 2008., a takoĊer i više vijesti na Portalu Đakovaĉko-osjeĉke nadbiskupije: www.biskupijadjs.hr.

opasnost od bosanskih krstjana, biskupi se sklanjaju na darovano imanje, te u prvo vrijeme zbog nejenjavanja opasnosti od bogumila, a kasnije i od Turaka, ostaju na njemu zastalno. S turskim se pak osvajanjima ne samo bosanski, nego i srijemski i peĉuški biskupi, povlaĉe u sigurnije krajeve, a slijedi ih svećenstvo i narod, tako da je ono stanovništvo koje je ostalo na tim podruĉjima tako praktiĉki ostalo bez duhovnog vodstva. Stoga su konkretnu pastoralnu skrb preuzeli franjevci provincije Bosne Srebrene, uz nešto preostalog svjetovnog svećenstva, podnoseći s narodom sav teret turskog jarma. Car je istina, prema staroj povlastici, imenovao biskupe za biskupije pod Turcima, no oni su uglavnom bili samo naslovni, izuzev pokojeg bosanskog biskupa, koji svojih biskupija nisu ni vidjeli. Stoga je Sveta Stolica imenovala apostolske administratore za osvojena podruĉja, no kako ĉešće nisu bila do kraja ureĊena jurisdikcijska pitanja, u praksi je dolazilo do nemilih i višestrukih sukoba. Oni će uvjetovati novu podjelu crkvenih granica nakon turskog razdoblja, prema kojoj će podruĉje današnje Đakovaĉkoosjeĉke crkvene pokrajine biti podijeljeno izmeĊu zagrebaĉkog biskupa na zapadu, peĉuškog biskupa u sredini, srijemskog biskupa na istoku, dok će bosansko-Ċakovaĉkom biskupu pripasti uglavnom onaj teritorij koji je imao i prije Turaka. Uz to će gradovi Osijek i Petrovaradin biti izravno podvrgnuti ostrogonskom primasu. U narednim će desetljećima susjedni biskupi ĉešće dozvoliti bosanskim i srijemskim biskupima administriranje nekih svojih podruĉja, udaljenijih od matiĉnih biskupija, a teritorijalno bliskih Srijemskoj, odnosno Bosansko-Ċakovaĉkoj biskupiji.

S reformama koje provodi kraljica Marija Terezija 1773. god. dolazi do sjedinjenja iznimno siromašne Srijemske biskupije i nešto manje siromašne Bosanske biskupije, s tim da one ostaju zauvijek samostalne i odijeljene, dok je vanjski oblik sjedinjenja vidljiv u jednom biskupu i zajedniĉkoj imovini. No, pastoralne su potrebe uskoro uvjetovale znaĉajno proširenje Biskupije. Tako je Sveta Stolica najprije ostrogonskom primasu oduzela gradove Petrovaradin i Osijek, zatim je, kako bi omogućila nesmetan pristup jednom i drugom dijelu Biskupije, ispod jurisdikcije peĉuškog biskupa izuzela 21 ţupu, te je Srijemsko-bosanskoj biskupiji pridodala i 10 ţupa Zagrebaĉke biskupije, za koje je uglavnom i do tada vodio brigu srijemsko-bosanski biskup. Nakon prvoga svjetskoga rata, kada je juţna Baranja došla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ţupe toga dijela Peĉuške biskupije bit će povjerene Ċakovaĉko-srijemskom biskupu kao administratoru, a tek 1971. god. ući će u puni sastav Đakovaĉke ili Bosanske i Srijemske biskupije.

Odlukom pape Benedikta XVI., 18. lipnja 2008. god. dolazi do njezina razjedinjenja, odnosno do ponovne uspostave Srijemske biskupije, te do uzdignuća preimenovane Đakovaĉko-osjeĉke na razinu nadbiskupije. No, obje su biskupije i nadalje bitno povezane. Vanjske su poveznice prije svega pripadnost istoj crkvenoj pokrajini i obveze koje proizlaze iz potpisane Konvencije, no one unutrašnje, stoljećima graĊene poveznice, one su koje obje biskupije, u punom smislu rijeĉi, ĉine sestrinskima. Štoviše, i uvrštenje Poţeške biskupije u sastav iste crkvene pokrajine pokazuje kako je to podruĉje, unatoĉ umjetnom pripojenju Zagrebaĉkoj biskupiji nakon Turaka, zapravo i dalje ostalo znaĉajno povezano s Đakovaĉkom i Srijemskom biskupijom. Moglo bi se reći kako je taj pravni ĉin kruna davnih nastojanja koja je zapoĉeo još biskup Ogramić, nastavili mnogi drugi, a zakljuĉio nadbiskup Srakić, u zajedništvu s ostalim biskupima Crkvene pokrajine.