Trpimir macan povijest hrvatskog naroda by Mesic

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE

HRVATSKE POVJESNICE GLAVNI UREDNIK BRANIMIR DONAT UREDNICI

DUBRAVKO HORVATIĆ Dr. FRANKO MIROŠEVIĆ

Ova je knjiga objavljena s pomoću Republičkog fonda za kulturu Ministarstva prosvjete i kulture Republike Hrvatske i s pomoću Ministarstva znanosti, tehnologije i informatike Republike Hrvatske

TRPIMIR MACAN

POVIJEST

HRVATSKOGA NARODA II. izdanje

CIP — Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb 949.713 MACAN, Trpimir Povijest hrvatskoga naroda / Trpimir Macan ; [likovni urednik Hrvoje Šercar]. — Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske [etc.], 1992. — 504 str!, [48] str. s tablama u bojama : ilustr. ; 24 cm. — (Hrvatske povjesnice) Bibliografija: str. 471-476. — Kazalo. ISBN 86-401-0058-6

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE

920319139 Tisak: HRVATSKA TISKARA d.o.o. — Zagreb

ŠKOLSKA KNJIGA ZAGREB 1992

Tekst za prvo izdanje Povijesti hrvatskoga naroda napisao sam 1970. Knjigu je tiskala Školska knjiga u Zagrebu 1971. U taj sam se posao upustio, doduše, prema narudžbi, ali i iz uvjerenja da je popularan pregled hrvatske povijesti potreban. Knjiga se pojavila u jesen 1971. uoči političkih promjena u Hrvatskoj. Prodavala se neko vrijeme i iduće godine, a onda je najednom povučena iz prodaje, i ostatak naklade je uništen u zagrebačkoj tvornici papira. Zašto je to učinjeno, prema čijem nalogu i koliko je primjeraka propalo, od izdavača nisam uspio doznati. I danas mislim da pravoga razloga za takav postupak nije bilo, osim trenutku prilagođene političke volje. Zbog toga sam slijedećih godina povremeno pomišljao na kob svoga teksta i nakanjivao se da ga izvučem iz ladice. Naposljetku sam se potkraj 1970-ih odlučio da ga redigiram i dopunim što je nedostajalo. Nastojao sam potpunije opisati društveni razvitak, ideološke struje, stranački život i proširiti kulturološki prikaz. Posao sam, uz podulje stanke, uglavnom završio u prvoj polovici 1980-ih, a poslije sam povremeno unosio novije bitne rezultate povijesne znanosti, sastavio popis literature, indeks osoba i priručnu čitanku izvora. Tako sam pripravio tekst za ovo izdanje. Na njegov značaj i kvalitetu svakako su utjecali stanje povijesne znanosti, stupanj istraženosti pojedinih razdoblja, zbivanja, pojava ili ljudi, moja upućenost i sposobnost te vrijeme koje uvijek obilježuje povjesnički rad. S tim na umu predajem Povijest čitatelju. Ona je popularan pregled kojim se lastoji popuniti praznina u povijesnom štivu, nadam se dovoljno sažeta da olakša brzo obavješćivanje i dovoljno uvodna u temeljitije čitanje povijesne literature. Zahvaljujem nakladniku na dobroj volji, recenzentima na trudu da knjiga bude >olja i svim drugim suradnicima koji su bili Ijubezni da mi pomognu. U Zagrebu, 2. listopada 1988.

Pisac

ULAZAK U POVIJEST Narodna dr탑ava i kulturni temelji

STARI NARODI NA NAŠEM TLU Hrvati nisu oduvijek nastavali krajeve u kojima danas žive. Prije njihova dolaska tu su stoljećima živjeli Iliri. U 4. st. prije n. e. sa sjeverozapada su na ilirsko područje provalili Kelti. Oni su pred sobom potiskivali ilirska plemena, a ponegdje su se s njima i pomiješali. Tako su, pored ilirskih, nastala ilirsko-keltska plemena. U tom istom stoljeću na našu su se obalu počeli više naseljivati stari Grci. Izvrsni pomorci i vješti trgovci, Grci su osnovali svoje utvrđene naseobine na otocima Visu (naselje Issa bilo je glavni trgovački posrednik između južne Italije i ilirskih krajeva), Hvaru (Stari Grad) i Korčuli (gdje su već prije bili utemeljili naseobinu), a na kopnu na položajima Trogira i Stobreča kod Splita. S vremenom su se širili i drugamo duž obale.

TEATAR U PULI, monumentalno rimsko borilište; po veličini šesti medu sačuvanim amfiteatrima u svijetu; mogao je primiti 23000 gledalaca.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ULAZAK U POVIJEST

stanovništvo uz obalu, u gradovima i u dolinama uz putove, dok je ono u brdovitim i zabačenim krajevima sačuvalo svoj stari način života. Govorilo je svojim jezikom, nosilo svoje nošnje, imalo vlastita svoja imena i vjerovalo u svoje bogove. Tragovi starih naroda sačuvali su se u mnogim imenima. Tako ime Istra čuva spomen na Histre, a Dalmacija na Delmate. Stari su narodi dali nazive mnogim ri-

ILIRIK

Iliri, koji su bili ratari i stočari, ali i vrsni pomorci i ratoborni vojnici, preuzeli su od Grka dosta gospodarskih, društvenih i kulturnih tekovina, ali su ipak pokušali zaustaviti Grke, koji su se širili po njihovu zavičaju. Ratujući s Grcima i na moru Iliri su se u 3. st. prije n.e. sukobili s Rimljanima, koji su u to doba već bili izgradili jaku državu na susjednom Apeninskom poluotoku. Rimljani su htjeli zavladati svim zemljama oko Sredozemnoga mora, pa su radi toga iskoristili sukob između Ilira i Grka na Jadranskom moru. Pod izlikom da žele zaštiti Grke zaratili su na Ilire i u dugoj i teškoj borbi uništili njihovu državu Ardijejaca. Sve Ilire pokorili su tek na početku 1. st. nakon dugih ratova i više ilirskih pobuna. Pod rimskom vlasti Iliri i Grci pomalo su se romanizirali. Služeći u vojsci ili mornarici i živeći u državi gdje se na latinskom jeziku uredovalo i sudovalo, poprimali su rimski način života, rimske običaje, vjeru i jezik. Najviše se romaniziralo

KAIROS, grčko božanstvo, personifikacija prave zgode povoljna trenutka; ulomak trogirskoga reljefa

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ULAZAK U POVIJEST

MANASTIRINE U SOLINU, starokršćanski grobljanski kompleks u glavnom gradu rimske provincije Dalmacije, Saloni

jekama (Dunav, Sava, Drava, Una, Vrbas, Neretva i dr.) i gradovima (Siscia - Sisak, Sirmium - Srijemska Mitrovica, Parentium - Poreč, Albona - Labin, Pola Pula, Senia - Senj, Aenona - Nin, Jader - Zadar, Tragurium - Trogir, Salona - Solin, Muicurum - Makarska, Butua - Budva, Arba - Rab, Brattia - Brač, Pharus Hvar, Issa - Vis, Corcyra Nigra - Korčula i mnogi drugi). I na mjestima današnjih Varaždina, Šćitarjeva, Osijeka, Vinkovaca, Iloka, Zenice, Duvna, Vida kod Metkovića, Osora, Krka, Paga i drugih gradova bili su poznati stari gradovi. Rimljani su izgradili mnoge ceste. Njima su spojili spomenute gradove s Italijom i međusobno. Te su ceste omogućivale trgovanje i lakše kretanje vojske, ali su olakšale i kasnije prodiranje drugih naroda u Rimsko Carstvo, pa i seobu Hrvata. U rimskim gradovima bilo je razvijeno trgovanje, različni obrti i umijeća (najbrojniji su obrtnici bili klesari). Tadašnji graditelji ostavili su nam više lijepih građevina, među kojima su svakako najpoznatije Dioklecijanova palača u Splitu iz 4. st., amfiteatar u Puli iz 1. st. i Eufrazijeva bazilika u Poreču s mozaicima iz 6. st. Znameniti su spomenici antičke kulture u nas također velike i malene skulpture s prizorima iz mitologije i priča o junacima. Sva su ta ljudska umijeća i način života činili rimsku kulturu u našim krajevima, a od nje su mnogo toga baštinili Hrvati,

GLAVA MLADE ŽENE IZ SOLINA

JAPODSKA METALNA KAPA IZ KOMPOLJA, preteča pučke ličke kapice

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ULAZAK U POVIJEST

osobito od pomorske vještine, ribarstva, uzgoja vinove loze, maslina i voćaka, zatim na polju državnog i društvenog poretka. Prije dolaska Hrvata, u Rimsko Carstvo provaljivali su mnogi narodi i plemena. Oni su svojim pustošenjem slabili Carstvo koje su iznutra nagrizale društvene suprotnosti i gospodarske teškoće. Današnjim našim krajevima prolazili su od 4. do 6. st. ratnička plemena Gota, Huna (pod vodstvom glasovitog Atile), Ostrogota, Gepida i Langobarda. U to je doba našim krajevima zavladao Bizant (Istočnorimsko Carstvo). Njemu je sa sjevera zaprijetio nov snažan neprijatelj: savez Avara i Slavena. Pojavom Slavena na bizantskom tlu počinje novo doba u povijesti naših krajeva - južnoslavenska povijest. S njom je tijesno vezan početak hrvatske povijesti.

IME I PODRIJETLO HRVATA

EUFRAZIJEVA BAZILIKA U POREČU, pojedinost mozaika s likom donatora; porečki katedralni kompleks jedna je od najznamenitijih sakralnih građevina 6. stoljeća

Početak povijesti mnogih naroda gubi se u mraku. Malo naroda zna za svoj početak i značenje narodnog imena. Ni mi Hrvati ne znamo što znači i kako je postalo ime Hrvat. Ono se prvi put javlja već u 2. i 3. st. u Azovu na ušću Dona u dva grčka natpisa kao osobno ime H o r o a t h o s ili H o r u a t h o s , za koje se misli da je iranskoga podrijetla. Osim toga hrvatsko su ime nosila do 11. st. još dva slavenska plemena, Hrvati u Poljskoj, u Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj uz gornju Vislu sa središtem u Krakovu, i u sjeveroistočnoj Češkoj, a tragovi hrvatskog imena pokazuju da su manje skupine Hrvata bile pomiješane s drugim slavenskim i neslavenskim pučanstvom na golemom prostoru središnje i istočne Europe. Učenjaci su različito pokušavali protumačiti kako je nastalo i što znači ime Hrvat, ali im to nije pošlo za rukom. Slažu se jedino u tome da ono nije slavenskoga podrijetla. Isto im tako nije pošlo za rukom rastumačiti podrijetlo Hrvata. Poznato im je samo to da su Hrvati u doba svoje seobe na jug u 7. st. već bili poslavenjeni, tj. da su govorili slavenskim jezikom i živjeli po slavenskim običajima. Od tada se ništa nije promijenilo, pa su Hrvati danas Slaveni i pripadaju velikoj zajednici slavenskih naroda.

PRADOMOVINA HRVATA

DIOKLECIJANOVA PALAČA, carska rezidencija i najznamenitiji rimski spomenik u Hrvatskoj, danas dio Splita; rekonstrukcija E. Hebrarda i J. Zeillera

Pradomovina Hrvata bila je Bijela Hrvatska. Ona se održala do kraja 9. st. Tada je pripala velikomoravskoj, a zatim kijevskoj, češkoj (10. st.) i poljskoj državi (11. st.). Od tada postepeno nestaje ime Hrvat kao naziv za tamošnje stanovništvo. Iz pradomovine Hrvati su se selili na sve strane. U 6. st. su se pred naletima Ayara, koji su tada na području današnje Mađarske imali svoju državu, sklonili neđu susjedna slavenska plemena s kojima su se dalje selili. Iz te se pradomovine dm Hrvata odselio na jug, u današnju Hrvatsku. Tom seobom počinje povijest hrvatskoga naroda.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

DOLAZAK HRVATA Prije dolaska Hrvata, u današnju njihovu domovinu prodirali su Avari i Slaveni, koji su tada živjeli u plemenskom savezu. Slabi Bizant nije mogao spriječiti njihove prodore. Pod avarsko-slavenskim navalama padali su jedan za drugim gradovi nekadašnjih rimskih pokrajina Panonije i Dalmacije, koja se tada prostirala od mora gotovo do Save. Prvi je pao 582. veliki panonski grad Sirmij, a među posljednjima oko 614. pali su poznati primorski gradovi Salona i Epidaur (Cavtat). Bježeći iz porušenih gradova stanovnici Salone sklonili su se na otoke i u tvrdu Dioklecijanovu palaču, a stanovnici Epidaura na morsku hrid, na kojoj je bila utvrda i pod njom naselje, Ragusium. Tu se naselivši, bjegunci su udarili temelje današnjem Splitu i Dubrovniku. Malo je gradova nadživjelo avarsko-slavenske udarce. To su bili dobro utvrđeni gradovi na otočićima, Zadar i Trogir, i na otocima, Krk, Osor i Rab. Na tih nekoliko sačuvanih i onih novoutemeljenih gradova spao je posjed Bizanta na našoj obali i taj se posjed poslije nazivao temat (vojno područje) Dalmacija. Izvan toga područja čitavo su kopno preplavljivala slavenska plemena, koja su se trajno nastanjivala nakon avarsko-slavenskih provala. Avarsko-slavenska vojska ugrozila je i sam glavni grad Bizanta - Carigrad (Konstantinopol). U to je doba u njemu vladao car H-e-*-a^-k4JLJ..e_v.. koji se još morao boriti proti Perzijancima na istoku. Stoga je on, kako bi spasio Carstvo, morao potražiti saveznika. Našao ga je u avarskome sjevernom neprijatelju, u Bijeloj Hrvatskoj. On je tada pozvao Hrvate da mu priteknu u pomoć. Oni su se odazvali, pa se tako dio Hrvata iz pradomovine uputio na jug u trećem desetljeću 7. st. Predaja kaže da ih je vodilo petero braće, K l u k, L o b e l, M u h i o, K o s e n c i H r v a t , te dvije sestre T u g a i B u g a. 4S njihovim se dolaskom podudario poraz Avara pod Carigradom 626. Poraz su iskoristili Slaveni naseljeni u našim krajevima i dignuli se na ustanak proti Avarima. Taj je ustanak pomogao Hrvatima da pobijede i protjeraju Avare te da se sami učvrste uz obalu Jadranskoga mora i na kopnu prema sjeveru. Slijedeći tragove hrvatskog imena nakon dolaska Hrvata vidimo kako ih je bilo posvuda od današnjega slovenskog do današnjega bosansko-hercegovačkog, crnogorskoga, pa čak i grčkoga područja. U svim tim krajevima Hrvata nije bilo podjednako, a ponegdje se do danas nisu ni održali. Jezgra hrvatskoga naroda zaustavila se na području južno od Gvozda i Save, od Istre do Vrbasa i Bosne i uzduž obale do Cetine. Sitoga područja oni su prelazili u susjedne krajeve do Drave, Drine i Boke kotorske. Ta je područja poslije povremeno obuhvaćala hrvatska država pa je tako utjecala na njihov razvitak. U ono doba slavenska su se plemena u svojim seobama međusobno miješala, razdvajala i odlazila u različitim smjerovima, pa su tako jedna nestajala, a nastajala su druga nova, osobito u krajevima koji su rijekama i gorama bili odvojeni od drugih. Ta su plemena dobivala nova imena prema novom kraju. Nekada su ta imena bila slavenska, a ponekad naslijeđena od neslavenskoga starijeg pučanstva. Na taj su način nastale posebne zemlje i na našem tlu: Paganija ili Pomorje od Cetine do Neretve, Hum ili Zahumlje od Neretve do Dubrovnika, Travunija s Konavlima od Dubrovnika do Boke kotorske, Duklja južno od Travunije i Bosna oko izvora rijeke Bosne. U tim je krajevima bilo Hrvata, koje tu spominju stari bizantski pisci,

O. IVEKOVIĆ, Dolazak Hrvata na Jadran

O. IVEKOVIĆ, Krunidba kralja Tomislava

LIK HRVATSKOGA VLADARA NA FRESKI U CRKVI SV. MIHAJLA KOD STONA

MAJSTOR CIKLUSA SLIKA OLTARA SV. LADISLAVA, Hrvatski velikaši s grbovima Trojedne

SV. KVIRIN SISAČKI, gotička freska u zagrebačkoj katedrali

rinn ι n ii T->rvu лм л TT ТВППТВТТ

JURAJ DALMATINAC, Bičevanje Krista, pojedinost oltara Sv. Stasa u splitskoj katedrali HRVOJE VUKČIĆ HRVATINIĆ, minijatura u Hrvojevu misalu

l ULAZAK U POVIJEST

a,neki je stari romanski pisac u Baru, poznat po imenu Pop Dukljanin, sve zemlje od Cetine do Duklje nazvao Crvenom Hrvatskom. Te su zemlje poslije pošle različitim putovima. Duklja, koja se dugo razvijala kao samostalna država, potpala je pod srpsku vlast, a zatim se ponovo razvijala kao samostalno područje na kojemu se oblikovao s vremenom crnogorski narod i crnogorska država. Pod srpskom vlašću širilo se srpsko ime u Travuniji i Humu, ali te su zemlje poslije u zajednici s Bosnom pošle samostalnim putem. U svim tim zemljama miješali su se Hrvati, Srbi i starosjedioci, križali istočni i zapadni vjerski utjecaji, a bile su pod snažnim djelovanjem susjednih većih i jačih država Hrvatske i Srbije, što je sve urodilo različitim i ne uvijek izjednačenim sastavom pučanstva u njima. S druge strane, na dubrovačkom području i u Konavlima prevladalo je hrvatsko stanovništvo, a Neretvani, koji su tada vladali i otocima Bracom, Hvarom, Korčulom i Mljetom, u svojoj su povijesti tijesno bili vezani s hrvatskom državom u koju su se sasvim uklopili u 11. st., pa se i na njihovu području ustalilo hrvatsko ime. U-7, st. Hrvati su naselili istočne dijelove Istre odakle su prodirali u unutrašnjost poluotoka. Sjeverno od glavnoga hrvatskog područja, preko Gvozda i Save, prostirao se širok pojas u kojemu je prevladavalo slavensko ime. Taj se kraj dugo zvao Slovinje ili Slavonija (»slavenska zemlja«) i tu se hrvatsko ime širilo širenjem hrvatske države i kasnijmTseobama. Najprije su Avari i Slaveni, a zatim i Hrvati potisnuli starosjedioce, ilirsko-keltska plemena i Romane, u planine, primorske gradove i na otoke. Tu su se oni održali stoljećima, osobito u planinama od Istre do Kotora. To planinsko pučanstvo, koje se bavilo stočarstvom, zovemo Vlasima. Osim u planinama, mnogo se starosjedilaca Romana sačuvalo u primorskim gradovima Zadru, Trogiru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru, zatim na otocima Krku, Osoru (Cres i Lošinj) i Rabu. Iako su Hrvati pomalo prodirali u gradove, tu radili i stupali s Romanima u rodbinske veze, iako su sve više naseljivali otoke, romanski gradovi i otoci još su dugo živjeli svojim posebnim životom pod bizantskom vlasti i ometali razvitak hrvatske države. Hrvatska zbog njih nije mogla zavladati čitavom obalom, ovisila je o njihovim lukama koje su trgovale s inozemstvom, često je radi njih morala ratovati, a oni su iskorišćivali svaku prigodu da se prošire na njezino područje. Ostali su starosjedioci živeći s Hrvatima pomalo počeli govoriti hrvatskim jezikom i osjećati se Hrvatima. Osim starosjedilaca, medu Hrvatima je bilo mnogo Sla-. vena koji su također primili hrvatsko ime, pa je tako hrvatski narod nastao stapanjem hrvatskih i slavenskih plemena sa starosjediocima, koji su Hrvatima namrli mnoge tekovine starih kultura, i ilirske i grčko-rimske.

MINIJATURA U HRVOJEVU MISALU

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

POSTANAK HRVATSKE DRŽAVE Prvi oblik hrvatske države u novoj domovini bio je plemenski savez Hrvata sa slavenskim plemenima i starosjediocima. Samo u savezu sa starosjediocima mogli su Hrvati već 642. poći na pomorski ratni pohod proti gradu Sipontu u južnoj Italiji. Na tome su pohodu imali iz početka uspjeha, ali su onda poraženi. Pohod pokazuje da su u hrvatskom plemenskom savezu bili pomorstvu vješti starosjedioci koji su imali brodove i na njima umjeli prebaciti vojsku preko Jadranskoga mora, što Hrvati, zasigurno, nisu mogli naučiti za desetak godina koliko su živjeli uz more. Kada su Hrvati došli u novu domovinu, među njima je bilo razlika. Poznata imenäTnjIhovffi vođa pokazuju da su medu njima već bili ojačali pojedini rodovi i obitelji koji su onda upotrijebili svoju moć i bogatstvo da stvore novu državnu vlast. Qa-bi zadržali osvojeno zemljište i lakše se obranili od neprijatelja, oni su sklapali savez između svojih plemena. PlemensfoomrSavezu na čelu je"bio vojvoda ili knez koji je upravljao savezom, sudio u miru i vodio vojsku u ratu. Pored vojvode, pojedinim krajevima upravljali su plemenski prvaci koji su se zvali župani, a vojvoda je imao svoju ratničku družinu. Župani i družina bili su vladajući sloj koji je učvršćivao vojvodinu vlast. Osim njih u hrvatskoj su državi živjeli slobodni seljaci i stočari, a bilo je i neslobodnih seljaka pa i robova. Hrvati su se naselili na dio područja bivšega Rimskog Carstva koje je bilo jaka i stara država. Njegove državne predaje i ustrojstvo utjecali su svojom baštinom preko susjednih velesila, franačke države i Bizanta, na razvoj hrvatsko-slavenskoga plemenskog saveza, pa je on ubrzo prerastao u pravu državu: Kneževinu Hrvatsku.

• ULAZAK U POVIJEST

Raša, Poreč, Sutivanac, Sutlovreč, Pićan i Motovun. U 11. st. cesta iz Poreča u unutrašnjost zvala se Slavenski ili Hrvatski put. Zašto nije odmah nastala jedinstvena hrvatska država? Rane srednjovjekovne države općenito nisu bile velike, jer nije bilo mnogo stanovništva koje bi moglo podizati veću vojsku ili naseljivati veću krajinu. Manjim je područjem bilo lakše vladati i bilo ga je lakše braniti, osobito ako je bilo zemljopisno pogodno i gospodarski samodovoljno. Porastom broja stanovništva i općenitim jačanjem gospodarske i vojničke moći mogle su se prvotne državice širiti i prevladati društveno-gospodarsku samodovoljnost malene zajednice na putu prema složenoj zajednici, bilo plemenskim povezivanjem bilo državnim pokoravanjem i zauzimanjem. Ne znamo pouzdano jesu li hrvatske kneževine živjele samostalnim životom ili su ovisile o jakim susjedima, Bizantu na istoku i Francima na zapadu. Ipak možemo reći da su u povoljnim međunarodnim prilikama, a osobito u početku, one bile samostalne. O tome svjedoče snažan ulazak Hrvata u povijest u ratu s Avarima, sukobi s dalmatinskim gradovima i kasniji franački vojni pohodi potkraj 8. st. i na poč. 9. st. Hrvatska se država oblikovala kroz dvojstvo sjeverne i južne kneževine tako da je već za T r p i m i r a mogla poći svojim povijesnim putem.

PRVE HRVATSKE KNEŽEVINE O povijesti Hrvata u 7. i 8. st. znamo malo jer se nisu sačuvali povijesni spomenici koji bi o njoj pričali. Tako ne znamo ni imena tadašnjih hrvatskih knezova osim za ime .legendarnoga P o r g e. Spominju se, doduše, sukobi s dalmatinskim gradovima, pa se između 638. i 679. u mirovnoj ulozi javljaju i bizantski carevi. Prva su poznata imena knezova iz druge polovice 8. st. Tada je u hrvatskoj državi, koja se poslije nazivala »država Hrvata« (regnum Croatorum) ili po domaću Hrvati i prostirala od mora do Gvozda, vladao oko 800. knez V i š e s l a v , au drugoj hrvatskoj državi sjeverno od Gvozda i u Posavini knez V o j n o m i r. Dvije hrvatske države, sjeverna i južna, bile su u stanovitu plemenskom savezu, slabu državnom savezu. Sjeverna je slala južnoj poslanstva s darovima priznajući tako njezina vladara kao prvoga među jednakima. Osim tih dviju kneževina samostalno se razvijala Neretvanska Kneževina kao pomorska država, a vlastitim, nama nepoznatim životom živjeli su ogranci hrvatskoga naroda u dubrovačkom zaleđu i istočno od hrvatskih kneževina. Istarski su Hrvati zapadno od Raše došli 788. pod franačku vlast, a s njihovom maticom vezivalo ih je stoljetno naseljivanje Hrvata, a poslije i slavensko bogoslužje i glagoljica. Da su Hrvati od najstarijih dana bili u Istri, vidi se po starini imena Labin, Plomin,

BISKUPIJA KOD KNINA, brončani kalup za utiskivanje

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

POKRŠTENJE U sredniem vijeku znamenito je mjesto u životu naroda imalo kršćanstvo. Pnhvaćaiući ea narodi su bili priznavani za ravnopravne drugima i nisu se izvrgavali oroeonima[i ratovima do uništenja. K tome su postajali dionici europske kulture jer se širenjem kršćanstva medu njih širila pismenost, bez koje se ne može m zamisliti život civiliziranih naroda. Kada se javila pismenost u Hrvata, ne znamo, ali je vjerojatno da su prvi kršćanski propovjednici i vjerovjesnici sa sobom nosili vjerske knjige i medu Hrvate unosili prvu pisanu riječ - književnost. Vjerovjesnici su dolazili s više strana, pa se kršćanstvo medu Hrvate širilo iz više središta tijekom 7. i 8. st., a ne odjednom na čitav narod. Kršćanstvo se tako širilo iz bizantskih gradova na Jadranskom moru, u kojima se križao latinski i grčki jezik, istočno i zapadno bogoslužje, pa se može reći da su Hrvati bili pokrštavani iz Bizanta i iz Rima. Pokrštavali su ih, vjerojatno ponajviše, misionari iz franačkih središta i iz Akvileje. Naime, u ono vrijeme pokrštenje nije bilo toliko plod općeg

KRSTIONICA KNEZA VIŠESLAVA IZ NINA, kamen visine 90 cm. Gornjim rubom teče latinski natpis, koji u prijevodu glasi: »Ovaj izvor, naime, prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svoga prvog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan, u vrijeme kneza Višeslava, i to u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika«.

ULAZAK U POVIJEST

uvjerenja i čin zajedničkog idejnog izbora koliko priznanje stvarnih prilika. Hrvati su pokršteni kada su se našli u jakoj kršćanskoj državi, i to u franačkoj državi. Da je Bizant bio jak, on bi ih prije u cijelosti pokrstio. Svjedok pokrštavanja jest krstionica kneza V i š e s l a v a , taj izvanredni ne samo kulturni nego i umjetnički spomenik najranijega doba hrvatske povijesti. O stvaralačkom umijeću starih Hrvata svjedoči i nadvratnik crkve sv. Križa u Ninu, prvoj prijestolnici i prvom crkvenom središtu Hrvata. Na njemu je natpis župana G o d e č a j a koji, zajedno s krstionicom, pokazuje da su stari Hrvati umjeli graditi i klesati.

PRVE BORBE ZA SLOBODU U 8. st. na zapadu se naglo širila franačka država. Kada su Franci osvojili Italiju, pokorili Bavarce i Slovence, bili su izravni susjedi Avara i Hrvata. Otuda su najprije navalili na Avare i u dva rata, 791. i 796, potukli ih i protjerali iz Podunavlja. Tada se Francima pridružio knez V o j n o m i r koji je priznao njihovu vrhovnu vlast, pa se sjeverna hrvatska kneževina između Save, Drave i Dunava našla pod njom. Franci su htjeli zavladati i primorskom hrvatskom kneževinom, kojom je vladao V i š e s l a v. Markgrof E r i c h napao je 799. na Hrvate, ali je na pohodu poginuo u blizini Rijeke. Francima je-ipak do 803. pošlo za rukom podrediti je svojoj vrhovnoj vlasti. U to je doba knez V i š e s l a v bio već mrtav. Uskoro su Franci zaratili s Bizantom i tek 812. sklopili mir po kojemu su zadržali Istru i hrvatsko kopno, a Bizant Zadar, Trogir, Split, Krk, Osor i Rab. Tako su se Hrvati između Drave i mora našli pod franačkom vlasti. Ipak su sačuvali unutrašnju samostalnost pod svojim knezom kojega je potvrđivao franački car. Kada j e moćnoga K a r l a V e l i k o g naslijedio slabi L u d o v i k Pob o ž n i , učestala su nasilja franačkih grofova u posavskoj hrvatskoj državi, gdje je knezovao L j u d e v i t P o s a v s k i (oko 810-823), sa sjedištem u Sisku. U Hrvata je osobito omrznut bio K a d a l o h, čiji su vojnici počinjali različna nasilja. Na te se postupke caru L u d o v i k u požalio 818. knez L j u d e v i t , a kada u njega nije našao zaštite, dignuo se - potican od Bizanta - na ustanak proti franačkoj vlasti. I iduće godine, pošto je potukao K a d a l o h a , L j u d e v i t se pokušao nagoditi s carem, ali je ovaj odbio njegove uvjete. Tako se rat nastavio, a ustanak proti Francima proširio. Hrvatima su se pridružili istočni Slovenci i Timočani, ali im nije prišao knez južne hrvatske države B o r n a (oko 810-821). B o r n a je tada nastojao urediti granice između Hrvatske i bizantskih gradova u Dalmaciji. Zbog toga mu je bila potrebna franačka pomoć pa se nije pridružio L j u d e v i t u , nego je čak zaratio na njega. L j u d e v i t se, dakle, morao boriti ne samo s Francima nego i sa svojim sunarodnjacima, koje je porazio 819. Franci su na L j u d e v i t a napadali i 820. i 821, ali ga nisu uspjeli svladati. Tek iduće godine L j u d e v i t se pred desetom vojskom povukao iz svoje kneževine, koju su Franci pokorili. Tada je knez B o r n a bio mrtav, pa se L j ud e v i t uputio njegovu nasljedniku, knez V l a d i s l a v u (821-oko 835). Na-

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ULAZAK U POVIJEST

stanio se u njegova ujaka L j u d e m i s l a koji ga je, vjerojatno na zahtjev Franaka dao iz potaje ubiti. L i u d e v i t o v o m smrću završila je prva velika borba Hrvata za nezavisnost slobodu koju su htjeli steći u savezu sa susjednim južnoslavenskim plemenima Stoga je L ju d e v i t jedna od najznamenitijih osoba stare hrvatske povije-

HRVATSKA POSTAJE NEZAVISNA DRŽAVA

sti

Nieeov je ustanak ipak uzdrmao franačku vlast u našim krajevima. To su iskoristili Butari i 827. zavladali Srijemom i istočnom Slavonijom. U preostalom dijelu sieverne hrvatske države vladao je kao njihov vazal knez R a 11 m i r (829 - 838). Njega su, dok su Bugari ratovali u Makedoniji, protjerali Franci i ponovno zavladali cijelom sjevernom hrvatskom kneževinom. U njoj je kao njihov vazal poslije vladao knez B r a s l a v (880-896). Za njegova vladanja pojavila su se u podunavskoj ravnici konjanička plemena Mađara. Da bi od njih zaštitili krajeve s onu stranu Drave, Franci su ih predah B r a s l av u, ali ih on nije uspio obraniti. U sukobima s Mađarima vjerojatno je i on poginuo.

STAROHRVATSKI MAČEVI

Južna hrvatska kneževina došla je 828. izravno pod vlast franačkoga kralja Italije. Bila je to slaba vlast i što je više slabila, to se Hrvatska više osamostaljivala. Na istoku je opet slabio Bizant (Hrvati istočno od Cetine oslobodili su se njegove vlasti u 820-im godinama), a jačali Arapi, koji su se učvrstili u južnoj Italiji i odatle prodirali u Jadransko more. Na zapadu su jačali Mlečani. Oni su živjeli u gradu Veneciji (Mleci), sagrađenom na otocima. Obogatili su se trgujući po Bizantskom Carstvu. U tome trgovanju put ih je vodio duž hrvatske obale, gdje su sjekli drvo za brodogradnju i trgovinu i hvatali domaće pučanstvo za roblje. Da bi osigurali svoju trgovinu, morali su osigurati plovidbu od hrvatskih i neretvanskih gusarskih brodova. Mlečanima ni silom nije pošlo za rukom osigurati svoju plovidbu pa su napokon morali pristati na nepovoljan ugovor. Kako su svoju plovidbu mogli najbolje osigurati posjedovanjem istočno jadranske obale, mletački su gospodarski probici uzrokovali stoljetne mletačko-hrvatske ratove za posjed hrvatske obale. Mlečani su oko 830. pregovarali o miru s Neretvanima, ali taj mir nije bio dugotrajan. Gospodareći južnim Jadranom Neretvani su gusareći robili mletačke trgovce. Nakon novoga rata Mlečani su 839. sklopili mir s hrvatskim knezom M i s l a v o m (oko 835-oko 845) i neretvanskim knezom D r u ž a k o m. Ni taj mir nije bio duga vijeka i već je iduće godine neretvanski knez D e o d a t suzbio i potukao Mlečane. Mlečanima nije pomogao ni savez s franačkim kraljem Italije. Knez M i s l a v nije više stolovao u Ninu (koji je do 11. st. ostao ratnom lukom) nego u Klisu iznad Splita. On je počeo graditi prve kulturne i crkvene zadužbine (Putalj u Sućurcu kraj Splita), a darujući splitsku crkvu nastojao je uspostaviti dobre odnošaje s dalmatinskim gradovima, bez kojih Hrvatska ne bi nikada dovoljno ojačala i za koje se neprestano borila. Otada se ti gradovi brže pohrvaćuju. Za M i s l a v a našu su obalu počeli napadati Arapi. God. 841. napali su Osor, Kotor, Rose i Budvu, a 842. porazili Mlečane kod Šuška. Arapi su na svojim pohodima zarobili mnogo Hrvata i prodavali ih u ropstvo. M i s l a v a je naslijedio knez T r p i m i r (oko 845-864). Udarci Arapa oslabili su Mletke i Bizant, pa su za Trpimira Hrvati to umjeli iskoristiti. Neretvani su 846. napali čak mletački grad Caorle, a T r p i m i r je iste godine potukao bizantskoga namjesnika, koji je stolovao u Zadru. Te se dvije akcije mogu protumačiti kao zajednička borba proti jedinim bizantskim podanicima na Jadranu koji su ugrožavali hrvatsku državu, koja je nakon toga živjela u dobrim odnošajima s dalmatinskim gradovima, osobito sa Splitom. Nije poznato zašto su 855. Bugari iznenada napali na Hrvatsku. T r p i m i r ih je potukao u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su tada graničile Hrvatska i Bugarska. Te nam pobjede govore kako je T r p i m i r bio jak i samostalan vladar. Stoga kažemo da je upravo on utemeljitelj hrvatske vladarske kuće Trpimire vica, koja je vladala do kraja 11. st., i da on stoji na čelu niza velikih vladara koji su ondašnju Hrvatsku podignuli među znamenite europske države. T r p i m i r nije bio samo jak vladar i ratnik nego za svoje vrijeme i naobražen čovjek. On je 846-848. pružio zaštitu benediktincu G o t t s c h a l k u, veoma učenom europskom redovniku. Knez je pozvao benediktince, koji su bili napredni gospodarstvenici i širitelji prosvjete. U njegovo je doba došlo 863. do prvoga4 raskola u Crkvi između pape i carigradskoga patrijarha. Kako su dalmatinski gradovi,

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ULAZAK U POVIJEST

NATPIS KNEZA TRPIMIRA, ulomak sa zabata kamene oltarne pregrade u samostanu-zadužbini u Rižinicama podno Klisa, što je knez dao benediktincima, širiteljima kulture u hrvatskoj državi '·'.·>·

tj. njihove biskupije, kao bizantski podanici priznali patrijarha, Hrvati su 864. osnovali svoju biskupiju u Ninu. T r p i m i r je 852. izdao prvu našu poznatu vladarsku ispravu u kojoj je prvi put spomenuto hrvatsko ime u povijesnim spomenicima, i to u T r p i m i r o v u naslovu »knez Hrvata« (dux Chroatorum). Iz isprave 4 doznajemo da je on bio vladar u sređenoj državi u kojoj su župani bili područni poglavari. T r p i m i r o v u kulturnu razinu i moć pokazuju njegovo ime i naslov »gospodar« (dominus) u Čedadskom evanđelju (Codex aquileiensis; čedadskim nazvan prema Čedadu, današnjem talijanskom gradu Cividaleu). Osim njegova, u Evanđelju su imena njegova sina P e t r a , kneza B r a s l a v a (sa ženom) te kneza B r a n i m i r a i njegove žene M a r u š e, sve hodočasnika u Akvileju. T r p i m i r j e ostavio tri sina, P e t r a , Z d e s l a v a i M u n c i m i r a, ali ga oni nisu naslijedili. Naslijedio ga je član neke druge moćne kuće, knez D o m a g o j (864-876). Promjenu dinastije iskoristili su Mlečani i 865. napali na Hrvatsku. D o m a g o j je s njima odmah sklopio mir. Arapi su napadali obalne gradove. God. 866-867. podsjedali su Dubrovnik, koji je obranilo bizantsko brodovlje. Arapi su tada držali Bari. D o m a g o j , koji je dotada bio učvrstio svoju vlast, pomogao je 869-871. franačkome caru L u d v i g u II. da osvoji Bari. U njegovoj su mornarici sudjelovali dubrovački brodovi. Međutim, njegov boravak pod Barijera iskoristio je Bizant i svojom mornaricom napao Neretvane i pokorio ih, a opustošio je i hrvatsku obalu. Hrvatsko-dubrovačka pomorska suradnja tih godina prvi je zajamčeni doticaj Dubrovnika s kasnijom narodnom i državnom maticom, a također dokaz snage hrvatske i dubrovačke mornarice te općenite hrvatske pomorske afirmacije.

I. MEŠTROVIĆ, Domagojevi strijelci

Iduće su godine Arapi ponovno napali na bizantske gradove u Dalmaciji - koje je bizantski car u drugoj pol. 9. st. organizirao kao vojno područje, temat - i neretvanski Brač te oslobodili Hrvatsku bizantskoga pritiska. To su iskoristili Hrvati i Neretvani. Oni su počeli napadati tuđe brodove, napose mletačke, jer su Mlečani bili bizantski podanici. Mora se pri tome spomenuti kako je u ono doba svaki trgovački brod bio ratni, a da se sve što bi se zateklo na moru držalo ionako neprijateljskim. Sukobi su bili tako česti i okrutni da je papa morao posredovati u D o m a8 ° j a, a JBizant je pokušao urotom pristaša protjeranih Trpimirovića svrgnuti

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

kneza. Unatoč svemu, sukobi su trajali sve do D o m a g o j e v e smrti, i tek su njegovi sinovi sklopili mir s MleČanima. Dok je papa nazivao D o m a g o j a »slavnim knezom«, Mlečani su ga imenovali »najgorim knezom«, a Hrvate proglasili »najgorim narodom«. Velika je D o m a g o j e v a zasluga što je potkraj svoje vladavine - kada je nakon smrti L u d v i g a II (875) Hrvatska imala doći pod njemačku granu Karolinga - oslobodio Hrvatsku od vrhovne franačke vlasti. D o m a g o j e v e sinove s pomoću Bizanta protjerao je T r p i m i r o v sin Z d e s l a v (878-879). Da ga jače veže za se, a i da osigura svoj dalmatinski posjed, bizantski car odredio je da dalmatinski gradovi i otoci plaćaju hrvatskom knezu danak koji su prije davali bizantskom namjesniku u Zadru. Bizantska vrhovna vlast, međutim, uzrokovala je nezadovoljstvo u Hrvatskoj, koja se tek bila oslobodila Franaka. Kako je pak pristajanje uz Bizant zaprijetilo teškim unutrašnjim političkim i vjerskim nemirima, skovana je urota. Urotnici su svrgnuli Z d es l a v a , a na kneževsko je prijestolje došao B r a n i m i r (879-892). Time se Hrvatska oslobodila bizantske vlasti. Postala je nezavisna država. B r a n i m i r je hrvatsku nezavisnost utvrdio oslonivši se na papu, koji ga je priznao za kneza. Vjerojatno je B r a n i m i r utjecao na izbor ninskoga biskupa T e o d o z i j a za dalmatinskoga nadbiskupa u Splitu učvršćujući tako, za obnovljenoga crkvenog jedinstva, jedinstvenom crkvenom upravom u Kneževini njezinu državnu sređenost i nezavisnost. Mlečani, kojima je smetala jaka i nezavisna Hrvatska, odluče da je ratom slome. God. 887. napali su Neretvane, ali su ih oni potukli kod Makarske i u boju ubili dužda P e t r a C a n d i a n a . Nakon toga poraza Mlečani su - iako su 888. sklopili s italskim kraljem K a r l o m I I I . Deb e l i m pomorski savez proti Slavenima - morali plaćati danak Hrvatima i Neretvanima za slobodnu plovidbu uz njihovu obalu. Na Jadranskomu moru zavladao je mir, a Hrvatska je postala jaka i slobodna država kojoj su »danak mira« plaćali i dalmatinski gradovi i otoci, pa se ona tako počela u miru i dobrim odnošajima sa susjedima snažno razvijati. Jaka Hrvatska mogla je pružiti utočište M e t o d o v i m učenicima, koji su bili protjerani iz Moravske, i kasnijem srpskom knezu P e t r u G o j n i k o v i ć u, koji je također morao napustiti domovinu. Podupiranje G o j n i k ov i ć a dio je hrvatske istočne politike, kojom su hrvatski vladari, možda još od T r p i m i r a , nastojali da prema jakim istočnim državama, Bugarskoj i Bizantu, podupiru i održavaju manju medudržavu, u ovom slučaju srpsku kneževinu. M e t o d o v i učenici sa sobom su donijeli glagoljicu i slavensko bogoslužje, što je bila dobra podloga za razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u čakavskim krajevima zapadne Hrvatske. Za B r a n i m i r a mnogo se gradilo. Sačuvano nam je pet njegovih natpisa u Gornjem Muću, Šopotu kraj Benkovca, Ninu, Ždrapnju kraj Skradina i Otresu kraj Bribira. Na onom iz Šopota zabilježen je, iako latinskim jezikom, najstariji spomen hrvatskog imena u narodnom obliku: B r a n i m i r se spominje kao dux Crvatorum. Ni njega nije naslijedio njegov sin, nego M u n c i m i r (892-910), sin kneza T r p i m i r a i otac kralja T o m i s l a v a .

5> -i«

SO OH

fS .2,8

Ig će K

11 <u ^

II < ω U -S

£6 O Ό

. ra-S

αз

II O o

ХД Μ)

l! Sa и < N

ću H

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ULAZAK U POVIJEST

SJEDINJENA KRALJEVINA HRVATSKA Novi knez T o m i s l a v (910-928) vladao je kada su Mađari iz Podunavlja prodirali prema zapadnoj i južnoj Europi ostavljajući za sobom pustoš i ruševine. Na njihovu putu prema Jadranskomu moru ispriječila se bila hrvatska država, i oni su udarili na nju. Nisu uspjeli. Hrvati su ih odlučno porazili i potisnuli preko Drave. Ta je pobjeda veoma znamenita za našu povijest, jer su se tada prvi put sjedinili sjeverni i južni krajevi od Drave do mora u jedinstvenu hrvatsku državu. Ona se prostirala od Raše do Srijema i Drine - gdje je graničila s Bugarskom i Srbijom - te do Zahumlja. U njoj su bili i neretvanski otoci Vis, Brač i Hvar. Povoljne prilike omogućile su joj da proširi svoju vlast na dalmatinske gradove. Naime, tada je snažni bugarski car S i m e o n, šireći svoju državu, zaprijetio samom Carigradu. Da bi otklonio tu pogibelj, Bizant je sklopio proti Bugarima savez s T o m i s l a v o m i za uzvrat mu predao na upravu dalmatinske gradove. Tako je Kneževina Hrvatska dobila izlaz na more na čitavoj svojoj obali s velikim lukama. Kako se širila Kneževina Hrvatska, rasla je njezina vojnička moć na kopnu i na moru. Vojska joj je imala do 100000 pješaka i do 60000 konjanika. Jadranskim morem plovilo je 80 sagena, velikih brodova sa po 40 mornara, i 100 kondura, malih brodova sa po 10-20 mornara. Na brodovima je osim mornara-ratnika bilo veslača. Za ono je doba bila to golema vojska i mornarica. Snagu mornarice povećala je T o m i s l a v o v a vlast nad dalmatinskim gradovima i Neretvanima. S takvom je silom hrvatska država mogla jako utjecati na susjedne manje države. Zahumski je knez M i h a j l o V i š e v i ć , koji je vladao i nekim susjednim zemljama, bio u prijateljskim odnosima s T o m i s l a v o m . Kako je zabilježeno da njegov rod potječe s Visle, misli se da je M i h a j l o bio Hrvat, budući da su tamo živjeli Hrvati. Kada su 924. B gari napali na Srbiju i pobijedili župana Z a h a r i j u , on se s mnogo Srba sklonio u Hrvatsku, gdje su mu Hrvati pružili zaštitu. Tako je T o m i s l a v nastavio istočnu politiku svojih prethodnika. Širenje područja, jačanje vojničke sile i porast vlastite moći podignuli su T om i s l a ν ο ν u samosvijest i on se 925. proglasio za kralja. Hrvatska je postala kraljevinom, što je priznao papa. Naglo jačanje Hrvatske u susjedstvu Bugarske ometalo je S i m e o n o v e osnove proti Carigradu. Stoga je on 926. odlučio u ratu skršiti hrvatsku moć. Njegovu je vojsku T o m i s l a v porazio u sjeveroistočnoj Bosni i sačuvao svoju državu i vlast. U to je doba postalo znamenitim pitanje vrhovne crkvene vlasti. Kada su dalmatinski gradovi došli pod Hrvatsku, splitski je nadbiskup I v a n zatražio pravo da u crkvenim poslovima upravlja nad svim dalmatinskim biskupijama i nad čitavom Hrvatskom, u kojoj je crkvenu vlast imao hrvatski biskup iz Nina G r g u r . On se odupro težnji splitskoga nadbiskupa, koji je htio na taj način doći do crkvenih prihoda s cijeloga hrvatskoga područja. Da se o tome odluči, u Splitu su bila dva crkvena sabora za Hrvatsku, Dalmaciju i Zahumlje (925. i 928). Na njima je zaključeno da se vrhovna crkvena vlast prizna splitskom nadbiskupu na čitavom hrvatskom području od mora do Drave i od Raše do Kotora, čime je bila uspostavljena jedinstvena crkvena organizacija korisna za hrvatsku državu. Ninska biskupija bila je ukinuta, a G r g u r u predana skradinska. Osim toga sabori su zabranili da se zaređuju svećenici koji bi se u bogoslužju služili staroslavenskim jezikom.

I. MEŠTROVIĆ, Grgur Ninski u Splitu

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ULAZAK U POVIJEST

Zbog toga se to bogoslužje imalo ograničiti na dio redovnika i na crkve bez latinskih svećenika. Kako je pak bilo malo svećenika koji su znali latinski jezik, to se zapadno bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku hrvatskog obilježja sačuvalo. S njim se očuvalo hrvatsko narodno pismo glagoljica, pa je oboje postalo dio naše narodne kulture. Taj je stari kulturni jezik bio tada obredni i književni jezik. U srednjem vijeku zamijenio ga je živi hrvatski jezik u književnosti, a u naše vrijeme i u crkvenim obredima. T o m i s l a v o v a vlast nad dalmatinskim gradovima omogućila je da u njih prodre hrvatski utjecaj. I prije su se Hrvati naseljivali u dalmatinske gradove. Neki su postajali ugledni građani. U Zadru znamo za tribune D a b r a i C r n e h u , a i z a D o b r u š u , priorovu kćer. Priori i tribuni bili su najugledniji građani, a njihovi naslovi najviše svjetovne časti. Iako T o m i s l a v nije uklonio hrvatsko-dalmatinsko dvojstvo, u njegovo je doba položen temelj budućega narodnog razvoja Dalmacije kao i Slavonije. T o m i s l a v o v o je vladanje, dakle, znamenito po mnogome. On je sjedinio hrvatske zemlje i udario temelje velikoj i snažnoj Kraljevini Hrvatskoj, koja je možda imala do 1500000 stanovnika. On je odbio Mađare i Bugare i osigurao narodni i državni opstanak Hrvatima. On je učvrstio hrvatsko gospodarstvo na Jadranu i omogućio živu trgovinu u svim jadranskim lukama poljodjelskim plodinama i stočarskim proizvodima, drvom, ribom, soli i drugim. On je uz razvitak hrvatskoga naroda jače privezao dalmatinske gradove i otoke te omogućio da se oni djelotvornije pohrvaćuju. Poduprijevši zaključke o jedinstvenoj crkvenoj jurisdikciji, sredio je unutrašnje prilike, jer su crkveni sukobi u ono vrijeme bili znatno počelo državne nesređenosti, a ne tek puka biskupska svađa. Mogli su zaprijetiti i opstanku države. Zbog svega toga, a i zbog sklonosti starohrvatskoj narodnoj kulturi, T o m i s l a v ide u velikane naše povijesti.

R. FRANGEŠ-MIHANOVIĆ, Hrvatski kralj Tomislav

STAROHRVATSKE OSTRUGE IZ BAZILIKE SV. MARIJE U BISKUPIJI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

HRVATSKA ZA TOMISLAVUVIH NASLJEDNIKA Za T o m i s l a v o v i h nasljednika T r p i m i r a (928-935) i K r e š im i r a I (Krešimir; 935-945) Kraljevina Hrvatska bila je isto tako velika i jaka kao za njega, a za njegova unuka kralja M i r o s l a v a (945-949) buknuo je rat za prijestolje. U ratu je ban P r i b i n a pomogao M i r o s l a v o v u protivniku M i h a j l u K r e š i m i r u II (949-969). M i r o s l a v a su ubili, a K r eš i m i r a okrunili za kralja. U tom je ratu Hrvatska oslabila. Smanjila se njezina vojska jer se smanjio broj slobodnih seljaka. Njezina se mornarica prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Tako su se otoci Brač, Hvar i Vis opet priključili Neretvanskoj Kneževini, a dalmatinski gradovi ponovno približili Bizantu. Od Hrvatske se vjerojatno otcijepila i Bosna, malena zemlja oko izvora rijeke Bosne. Prijestolni su rat iskoristili Mlečani i 948. dva su puta napali Neretvane. Napadaji im nisu pošli za rukom pa su sklopili s Neretvanima mir i obvezali se da će im plaćati danak za slobodnu plovidbu. U to su doba (950) Mađari oslabljeni Bugarima preoteli istočnu Slavoniju i Srijem. K r e š i m i r II. donekle je obnovio hrvatsku moć. Ponovno je zavladao Bosnom, a održavao je dobre odnošaje s dalmatinskim gradovima, napose sa Zadrom. Njegova je žena J e l e n a sagradila u Solinu dvije crkve. Crkva sv. Stjepana služila je kao grobnica kraljeva, a crkva sv. Marije, jedna od najvećih u Hrvatskoj, kao krunidbena bazilika. U to je doba ban upravljao banovinom Krbavom, Likom i Gackom (čija su župska središta bili Udbina, Počitelj i Otočac). Kao i bosanski ban on je upravljao pograničnim krajevima, dakle, obavljao je prvenstveno vojničku dužnost. Kraljevina

PLOČA KRALJICE JELENE

ULAZAK U POVIJEST

Hrvatska inače se dijelila u župe, manja upravna područja. Na njihovu su čelu bili župani, isprva plemenske poglavice, poslije kraljevi službenici. Župan je bio vojni zapovjednik, sudac i predsjedavao je župskom zboru. Osim Krbave, Like i Gacke, poznate su nam ove župe: Modruš, Vinodol, Podgorje, Nin, Luka (Podgrad kod Benkovaca i Karin), Sidraga (Biograd), Bribir, Knin, Primorje (Pomorska, Klis), Zagorje (Šibenik), Cetina (Cetin), Imotski, Livno, Uskoplje, Luka u Bosni, Glaž, Pliva (Plivski Grad), Pset (danas Bosanski Petrovac) i Sana. Neretvanska Kneževina dijelila se opet u tri župe: Primorsku (Mokron, Makar; Makarska i otoci), Rastok (Vrgorac) i Dalen (Dol[jej; oko Ljubuškog ili možda oko Omiša). Razvitak Hrvatske pokazuju također razgranate njezine veze na Sredozemlju i europskom kopnu, Zanimljivo je da je već 947. u Hrvatsku došao neki Židov iz hazarske države uz Kaspijsko i Crno more. Hrvatski je kralj održavao vezu i s panonskim Židovima, a 953. Židovi M a r - S a u l i M a r - J o s i p vodili su hrvatsko poslanstvo u Cordobu, što pokazuje kako je s Kordobskim Kalifatom održavala veze Kraljevina Hrvatska. Već su spomenuti Hrvati koji su dospjeli u arapsko ropstvo. Vjerojatno tako a možda i svojom voljom Hrvati su dolazili u Kalifat Omejidä u Španjolskoj. Neko je vrijeme tamo bilo i do 6000 hrvatskih plaćenika. Kalifi su od njih ustrojili tjelesnu stražu, a u 11. st. poznati su Hrvati W a d h a e l - A m e r i i Z o h a i r A l a m e r i , moćni vođe tjelesne straže. Zanimljivo je također da je u 10. st. neki Hrvat, vojskovođa D ž a u h a r, utemeljio

NATPIS »VELIKOGA KNEZA«, tj. KRALJA DRŽISLAVA

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Kairo. U doticaje s islamskim svijetom ide rad H e r m a n a D a l m a t i n c a , koji je u 12. st. prevodio s arapskoga na latinski astronomska i astrološka djela i prvi počeo prevoditi Kuran, svetu muslimansku knjigu. K r e š i m i r o v nasljednik S t j e p a n D r ž i s l a v (969-997) bio j e u dobrim odnošajima s Bizantom i njegov saveznik proti makedonskom caru S am u i l u. U naknadu za savezništvo Bizant je priznao D r ž i s l a v u kraljevski naslov, ostavio mu Dalmaciju na upravu i nadario vladarskim znakovima i naslovima.

BORBE ZA PRIJESTOLJE I OBNOVA HRVATSKE DRŽAVE Dugi mir u 10. st. između Mletaka i Hrvatske omogućio je razvoj trgovine na Jadranskomu moru. Obogaćeni Mlečani bili su u dobrim odnošajima s Bizantom i Njemačkim Carstvom. Sve je to ubrzalo njihovu odluku da prestanu plaćati danak Hrvatima i Neretvanima. Zbog toga su još za D r ž i s l a v a počeli hrvatsko-mletački sukobi na moru. Kada je D r ž i s l a v umro, Mlečani su iskoristili borbe za prijestolje u Hrvatskoj i uskratili danak. D r ž i s l a v a j e naslijedio njegov sin S v e t o s l a v S u r o n j a (997-1000) koji je još za očeva života bio suvladar. Proti njemu su se dignula braća K r e š i m i r I I I (1000 - oko 1035) i G o j s l a v (1000-1020). Hoteći možda pomoći pobunjenoj braći proti S v e t o s l a v u , bizantskom savezniku, i njegovim dalmatinskim gradovima, u Hrvatsku je oko 998. provalio S a m u i l o i pustošeći prodro do Zadra, ali nije uspio zauzeti nijedan grad te se povukao iz Hrvatske. U svojoj je vlasti zadržao samo Bosnu. U ratnom su metežu dalmatinski gradovi zatražili mletačku pomoć i zaštitu. Budući da je Bizant imao vrhovnu vlast nad njima, obratio mu se dužd P e t a r O r s e o l o s molbom da mu dopusti zaštititi dalmatinske gradove. Kada mu je Bizant to odobrio, krenuo je dužd 1000. na Hrvatsku. Najprije su mu se pokorili sjeverni otoci, a nakon poraza hrvatskoga brodovlja gradovi Zadar, Trogir i Split. Silom je morao zauzeti hrvatski grad Biograd i neretvanske otoke Korčulu i Lastovo. Pokušaj K r e š i m i r a i G o j s l a v a da se s duždom nagode nije uspio, a u Trogiru je dužda dočekao svrgnuti S v e t o s l a v . O r s e o l o i on sklopili su ugovor po kojemu se S v e t o s l a v odrekao dalmatinskih gradova i otoka. Za uzvrat dužd mu je obećao da će mu pomagati da se vrati na hrvatsko prijestolje. Kao zalog S v e t o s l a v mu je dao svoga sina S t j e p a n a za taoca. Pošto je još od Neretvana dobio prisegu kako neće uznemirivati mletačke brodove i izjavu da se odriču mletačkoga danka te primivši priznanje svoje vlasti od Dubrovčana, dužd se vratio u Veneciju i uzeo naslov »knez Dalmacije«. Time je prvi put u srednjem vijeku prošireno ime Dalmacije na hrvatsko tlo. To će se poslije dogoditi više puta. Golem gospodarski, vojnički i politički gubitak za Hrvatsku bio je gubitak obale i vlasti na Jadranskomu moru. Bez obale i mornarice ona nije mogla cjelovito napredovati. Zbog toga su se Hrvati borili s Mlečanima za vlast nad morem i obalom. Za K r e š i m i r a I I I . uspjeli su vratiti neke gradove, ali je 1018. dužd O t o n O r s e o l o potukao hrvatsko brodovlje i prisilio dalmatinske gradove

• .·. -»A**· PLOČA S LIKOM HRVATSKOGA VLADARA

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

na pokornost. Oslabljena Hrvatska morala je priznati vrhovnu vlast Bizanta. Snažni Bizant, koji je potukao i cara S a m u i l a, ponovno je zavladao dalmatinskim gradovima. God. 1018. Dubrovnik je ponovno priznao bizantsku vlast, a 1032. njegova je mornarica pomogla bizantskoj da potuče saracensko brodovlje. Bizantska se vlast na našoj obali utvrdila nakon bune 1024-1026. u Veneciji, iz koje je bila prognana duždevska obitelj O r s e o l o. Tada je Bizant zauzeo gradove pod mletačkom i pod hrvatskom vlasti. Nije to bio kraj tegobama hrvatske države. Protjerani dužd O t o n bio je brat H i c e l e, žene hrvatskoga kraljevića S t j e p a n a , sina S v e t o s l a v a Suronje, a njegova je žena bila sestra ugarskoga kralja S t j e p a n a I . A r p a d o v i ć a . I O t o n i S t j e p a n sklonili su se na dvor svoga mađarskog rođaka. Ovaj je, kako bi pomogao S t j e p a n u , oteo 1027. Hrvatskoj pogranične krajeve južno od Drave i dao ih S t j e p a n u da u njima samostalno vlada. Tako je Hrvatska ponovno podijeljena na dvije države, dok je obalnim gradovima vladao Bizant. Za K r e š i m i r o v a nasljednika S t j e p a n a I (oko 1035-1058) počela je obnova Kraljevine Hrvatske. On je zavladao dalmatinskim gradovima. Jedino su Mlečani oko 1050. zakratko zavladali Zadrom. Borba za dalmatinske gradove nastavila s e z a S t j e p a n o v a sina P e t r a K r e š i m i r a I V (1058-1075), jednog od najvećih hrvatskih vladara. Njegovo je vladanje zbog mnogočega znamenito za našu povijest. On je obnovio jedinstvo hrvatske države. Bizant, koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, predao je K r e š i m i r u dalmatinske gradove i otoke. K r e š i m i r se nazvao kraljem Hrvatske i Dalmacije. Kada je u Ninu 1069. darovao samostanu sv. Krševana u Zadru otok Maun, K r e š i m i r je istaknuo da otok »leži u našemu dalmatinskom moru«. Bio je to znak da su Hrvati ponovo zagospodarili Jadranskim morem. Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, K r e š i m i r im je ostavio samostalnost u gradskoj upravi (prior, vijeće, biskup). Od njih je primao »danak mira« za zemlje koje su imali izvan gradskih zidina, zatim dio lučkih prihoda i brodove u ratu. Život pod vlašću hrvatskih kraljeva ubrzao je prodor Hrvata u gradove i njihovo pohrvaćivanje. Budući da se mnogo Hrvata odavna u njima naselilo, neke su hrvatske obitelji stekle ugled, postale plemićke i dale Zadru, Splitu i drugim gradovima više priora, tribuna i vijećnika. Dok je Hrvat bio zadarski prior, on je bio i bizantski namjesnik za temat Dalmaciju. To znači da je u tematu imao najvišu čast. Gradski su prihodi jačali K r e š i m i r o v u vlast. On je nastojao da je još više učvrsti poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Nina, Karina, Skradina i Šibenika, koji se prvi put spominje 1066. K r e š i m i r je svoju vlast jačao također osnivajući samostane i darivajući posjede Crkvi, koja je kao feudalna sila bila jak oslonac vlasti. K r e š i m i r je 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je opatica bila Č i k a , vjerojatno njegova rodica. Taj je samostan znamenit u kulturnoj našoj baštini i za održavanje hrvatskoga značaja Zadra, koji je bio stalna meta mletačkih i poslije talijanskih posezanja. Poticanjem razvoja gradova i darivanjem Crkve ubrzala se feudalizacija hrvatskoga društva. To znači da se društvo počelo sve više dijeliti na slojeve, na slobodne i neslobodne. Župani, koji su bili kraljevi činovnici, postajali su sve moćniji. Oni su upravljali i sudili iz svoga utvrđenoga grada u kojemu je bila vojnička posada, a pod kojim su se u podgrađu održavali sajmovi, zborovi i sudska ročišta. Jaki

ULAZAK U POVIJEST

župani nastojali su svoju vlast ojačati i tako da je ostavljaju u nasljedstvo svojim sinovima. Vojnici su također željeli u svojemu trajnom vlasništvu zadržati vojničko leno koje im je za njihovu službu podjeljivao vladar. Razlike medu ljudima nastajale su i kraljevskim darovnicama drugim pojedincima. U ranom srednjem vijeku temelj hrvatskoga društva činili su slobodni pripadnici seoske općine, koji su išli u vojsku, zidali i čuvali gradove, održavali putove i mostove i sastajali se na zborovima. Među njih se obradiva zemlja dijelila ždrijebom. Poslije su ti dijelovi zemljišta, baštine, prešli u vlasništvo pojedinaca s pravom slobodna raspolaganja. Zajednički su ostali gajevi, pašnjaci, šume i vode. Samostalnim stjecanjem nove zemlje, kraljevskim darovnicima, nasilnim oduzimanjem, prepuštanjem ili prodajom zbog siromaštva, nerada, nesposobnosti, duga, pošasti ili elementarnih nepogoda, nastajale su razlike u posjedu i među ljudima. Seoska se općina raspadala. Osiromašeni su u nevolji prodavali članove svoje obitelji pa i same sebe, često za nekoliko mjerica žita, nekoliko ovaca i slično. Tako su

CIKIN KRIŽIĆ. Čika je bila utemeljiteljica i prva opatica glasovitoga benediktinskog ženskog samostana sv. Marije u Zadru te vjerojatno rodica kralja Petra Krešimira IV.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

postajali neslobodni. Izgubivši zemlju, izgubili bi slobodu i društveni položaj prestajući biti članovi plemena, seoske zajednice i vojnici. Novom su gospodaru, ako su za njega obrađivali zemlju, davali četvrtinu ili polovicu prihoda. Imućniji su opet bili vojnici i slobodni. Biti slobodan, biti vojnik značilo je biti plemenit, biti plemić. Vlasnici plemenske zemlje činili su rodovsko plemstvo, a vlasnici od kralja darovane zemlje ili nosioci dvorskih dužnosti bili su dvorsko plemstvo. Ako su plemići pod sobom imali zavisne seljake i vlast nad njima, zvali su se vlastela. Vlastelinske se gospodarstvo temeljilo na vlastitom imanju, alodiju, i na feudalnoj renti zavisnoga seljaštva. Tako je neki ban imao tri dvora s gospodarskim zgradama, 20 zavisnih obitelji, 10 robova i robinja, 2 konja, 30 krava, 32 svinje i 400 ovaca. On bi se mogao ubrojiti u veću vlastelu, velikaše ili velmože. Gradski se gospodarski život temeljio na trgovanju, obrtu i pomorstvu. Gradovi su pridonosili raslojavanju hrvatskoga društva. Bogatiji su kupovali kuće, zemljišta, brodove, stoku, robove, nakit i drugo. Tako je zadarski prior A n d r i j a osim brodova i drugog imutka imao oko 800 ovaca i koza. Za K r e š i m i r a I V . sređivane su crkvene prilike. Reformni pokret u Crkvi nastojao je cjelokupnu svjetovnost prožeti crkvenim duhom jačajući uz to papinski primat ne samo u vjerskim i crkvenopravnim pitanjima. Predodžbe o pri-

PEČAT KRALJA PETRA KREŠIMIRA IV, replika iz kasnijega doba; na pečatu je lik vladara sa znakovima dostojanstva i vlasti

LIK HRVATSKOGA DOSTOJANSTVENIKA, detalj transene iz Biskupije kod Knina'

ET ON^T N ^*3

!^"т' Ο· σ* 21. И. & Т2. 5" 2.0 3

i&fl£fSft ^;iil>lf^f«:fii%^l:«liSi

СЛ s*

Г^ .

"*ч .

S* и-· л h-· ι—'

Гђ ^ ^ ^"

ll?lll»Pi|||^ll.p-=|i' f t

&.Q.22.SK34tj3&Si.3r '^su

oaa'o^

lšfliis||llals.l<!lilhl

fifi|f^i1p|iđi:ili l = g" S-i-a -r-ze· » 3 ·"£.£§·a xo.&"

llllfiSp llilll&gl&l

n^333Q.N<ET<0 г5^-.°ч <^br

i"* Β·^Ό A 6> S, P

4 S S ? ·=;· S * TO '-S1 " g ca^-E-^M^sr^P

l tlplill

S" Η . · ^ η » ^ ο ρ » : " · ^ Ό

S^J A 1 §V.«.§

< » ο 3 5 · 2s< " ο 3

H 3 ^<O. g £T " η•S'5»'

^ Κc' Η ' ^ - σ - S

ο<Ό&·

ε; st s4l ^· * N< I 3 = l s 3 ' g - g - g g - S

t&il'iillf 'iffl'ftSlHs.

lilflflill 9??lifis9§J

A. HRVATSKA ZA NARODNIH VLADARA

ULAZAK U POVIJEST

dinastije Trpimirovića, moć i politika osigurali su Z v o n i m i r u u sjedinjenoj Hrvatskoj P e t r a K r e š i m i r a I V , koji nije imao izravnoga nasljednika, dostojanstvo hrvatskoga bana i prijestolonasljedstvo. Kraljev sinovac S t j en a n povukao se u samostan. U Neretvanskoj Kneževini spominje se oko 1050. knez B e r i g o j, a nakon njega knezovi J a k o b , R u s i n i S l a v a c (do početka 12. st.). Pri kraju K r e š i m i r o v a života u splet međunarodnog zbivanja bila je uvučena i Hrvatska. Godine 1071. Seldžuci su porazili Bizant, Mađari su zauzeli Srijem, a Normani se učvrstili u južnoj Italiji, što je oslabilo utjecaj Bizanta na europskom jugoistoku. Kada su se proti poraženom Bizantu pobunili Bugari, pridružili su im se Dukljani, koji su vladali još Zahumljem i Travunijom, i Hrvati. Normani, bizantski saveznici, napali su 1074. hrvatsko primorje i uspjeli zarobiti K r e š i m i r a . On im je za otkup ustupio upravu gradova Nina, Zadra, Biograda, Trogira i Splita. Normane su iduće godine protjerali Mlečani. K r e š i m i r je tada već bio mrtav.

POSLJEDNJI HRVATSKI KRALJEVI K r e š i m i r a j e naslijedio D m i t a r Z v o n i m i r (1075-1089). Naslijedivši prijestolje, on se suočio s problemom obnove vlasti nad srednjodalmatinskim gradovima. Dobro ocijenivši vanjskopolitičke nevolje Bizanta, koji se još uvijek držao vrhovnikom dalmatinskih gradova, i pad njegove moći u hrvatskom susjedstvu te ispravno procijenivši položaj Mlečana, koji su se svrstali među protivnike sve jačega papinstva, Z v o n i m i r se priklonio papi G r g u r u V I I . prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo podjeljivati krune i priznavati posjed zemalja. Kako je znao da su splitski nadbiskup i trogirski biskup pristaše reformnoga pokreta, pa prema tome i protivnici mletačke vlasti na svome području glavni faktor u politici dalmatinskih gradova, Z v o n i m i r im se približio da >i mu oni poslužili kao diplomatski most do Svete Stolice. Papinsko je poslanstvo stiglo pod jesen 1075. u Solin gdje je, nakon tradicionaliklicavanja Z v o n i m i r a kraljem, primilo njegovu prisegu lojalnosti papi e ga je papinski legat G e b i ζ ο η okrunio kraljevskom krunom, predavši druge znakove kraljevske vlasti. Novi je kralj obećao Svetoj Stolici da će po1 vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da ti da se Crkvi davaju prvine i desetina, da će sprečavati prodaju ljudi, štititi ie, udovice i siročad te papinskim legatima dati samostan u Vrani blizu BioTako je Z v

° i i kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem pa pine političke doktrine, prianjanjem uz reformni pokret, pružanjem jamstva crlrteresima u kvenim Hrvatskoj te obećanjem brige o strožem vjerskom i obiteljskom zivotu i provedbe stanovite socijalne politike, a za nevelike darove, osigurao svojoj drzavi Politički i svojevrsni obrambeni savez, državnopravno priznanje jedinstvene Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njezin razmjerno stabilan međunarodni položaj.

ULAZAK U POVIJEST

F. QUIQUEREZ, Krunidba kralja Zvonimira

Prednost saveza pokazala se u papinskom posredovanju u Z v o n i m i r o v u korist za njegova sukoba 1079. s istarskim knezom, podanikom papina neprijatelja njemačkoga cara H e n r i k a I V . Istra, koja se 952. odijelila od Italske Kraljevine i pripala Bavarskoj a 976. Koruškoj vojvodini, bila je tada samostalna marka Njemačkoga Carstva. U savezu su se, međutim, krile i skrivene prijetnje. Jedna se zametala u pomorskom pothvatu u ranim 1080-im s papinskim saveznicima Normanima proti Bizantu i Veneciji. Svojim saveznicima Mlečanima Bizant je prepustio svoje pravo na dalmatinske gradove, i samo su povoljne međunarodne prilike i moć hrvatske države mogle spriječiti ponovno mletačko učvršćivanje na hrvatskoj obali. Kako je u tom pomorskom pohodu s hrvatskim brodovljem plovilo i dubrovačko, može se pomišljati da je Dubrovnik priznavao vlast hrvatskoga kralja. U 10. st. dubrovačka biskupija postala je metropolijom (999), što pokazuje kako se grad već bio lijepo razvio. Pri kraju 11. st. na Dubrovnik je uzalud zavojštio dukljanski kralj B o d i n. Dubrovnik je posjedovao zemlju od Cavtata do Zatona (Župa, Šumet i Rijeka) i male otoke duž te obale do Jakljana. U grad je već tada bilo došlo Hrvata, pa možemo reći da od tada počinje njegovo pohrvaćivanje. Osim toga, pomalo se uzdiže gradsko plemstvo, koje će uskoro preuzeti svu vlast. Z v o n i m i r je vladao iz Knina. Njegova vladavina, nepomućena većim ratovanjima i unutrašnjom napetošću, odrazila se u gospodarskom napretku i kulturnoj izgradnji. On bogato dariva crkve i samostane, gradi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, nadaruje posjedima plemstvo, što pridonosi sve jačem raslojavanju društva. Od svih njegovih darovnica najznamenitija je ona glagoljaškom samostanu sv. Lucije u Baškoj na otoku Krku. Naime, na spomen kraljevskoga dara redovnici su dali uklesati glagoljicom i hrvatskim jezikom opis darovanja na Bašćansku ploču. Ona je jedan od najstarijih spomenika hrvatskoga jezika. Na njoj se spominje ZЂVЂnimirb, krali tinvatesku, što je jedan od najstarijih spomena hrvatskoga vladarskog imena u narodnom jeziku i najstariji spomen vladarskoga naslova. Bašćanska ploča jedan je od najznamenitijih spomenika cjelokupne naše kulturne baštine. Glagoljskim pismom isklesani su u 11. st. Valunska ploča s otoka Cresa, također dragocjen kulturni spomenik, Krčki natpis, Plominski natpis s likom sv. Jurja i Grdoselski natpis u Istri. Z v o n i m i r je bio oženjen J e l e n o m Lijepom, sestrom ugarskog kralja L a d i s l a v a. Imao je sina R a d o v a n a , koji je mlad umro. Kako nije ostavio nasljednika, Hrvati su iz samostana na prijestolje doveli K r e š i m ir o v a sinovca S t j e p a n a II (1089-1091). Nakon S t j e p a n o v e smrti u Hrvatskoj su izbili neredi. Udovica J e l en a, dio velikaša i dalmatinski gradovi nastojali su da hrvatski vladar postane ugari kralj L a d i s l a v prema navodnom baštinskom pravu. Drugi su pak bili 'roti njemu. L a d i s l a v a su pristaše pozvale u Hrvatsku. Ušavši u nju, L ai s l a v je 1091. bez borbe zauzeo zemlju sjeverno od Gvozda. Bizant, koji nije Mio da Ugarska ojača i da se proširi, potaknuo je na nju susjedne Kumane. Oni su napali Mađare, i L a d i s l a v se morao povući iz Hrvatske. U sjevernoj Hrvatskoj ostavio je kao posebnog vladara svoga sinovca A l m a. Osim toga je oko 1094. utemeljio u Zagrebu biskupiju, u koju su francuski benediktinci donijeli ruopisne crkvene knjige do danas sačuvane. U njima su upisane liturgijske igre, meu njima i bogojavljenska Tri kralja, najstarije crkvene drame na latinskom jeziku ü srednjoj Europi. Prigodom osnutka biskupije po prvi se put spominje Zagreb.

ULAZAK U POVIJEST

HUMAČKA PLOČA, kamena ploča iz srednjovjekovne crkve sv. Mihovila, danas uzidana u zgradu franjevačkoga samostana na Humcu kraj Ljubuškoga; najstariji spomenik hrvatske pismenosti u tim krajevima

Zanimljivo je da je hrvatski oblik imena Zagreb zabilježen prvi put 1328. u Dubrovniku, što je i prva potvrda o ranim vezama tih dvaju najglasovitijih hrvatskih gradova. Ratnim se zbivanjem počela rušiti hrvatska nezavisnost. Metež je iskoristio Bizant. Zavladao je dalmatinskim gradovima i ubrzo ih prepustio Mlečanima. Iako sjeverna Hrvatska nije bila pripojena Ugarskoj, njezino je odvajanje veoma oslabilo državu. Da bi sačuvali svoju nezavisnost, Hrvati su se okupili oko izabranoga kralja P e t r ,a, koji je poznat i kao P e t a r S v a č i ć (1093-1097). On je stolovao u Kninu i uspio je sjediniti Hrvatsku do Drave protjeravši A l m a. Međutim, obnovljena jedinstvena Hrvatska bila je kratka vijeka. Godine 1097. u hju je provalio L a d i s l a v o v nasljednik K o l o m a n (1095-1116). On je pobijedio hrvatsku vojsku na planini Gvozdu. U bitki je pao i kralj P e t a r , pa se planina u njegov spomen i danas zove Petrova gora. K o l o m a n je uspješno prodro do mora, zauzeo Biograd i 1098. sklopio s Mlečanima ugovor: priznao im je posjede na hrvatskom primorju.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ULAZAK U POVIJEST

J. HORVAT, Pogibija Petra Svačića

Težnja Hrvata za nezavisnosti i/bila je nakon teškoga poraza Mađara u Galiciji (1099). Hrvati su to iskoristili i potisnuli Mađare iz Hrvatske. K o l o m a n je nakon toga odustao od pokoravanja Hrvatske silom jer je uvidio da tako neće osigurati svoju trajnu i nesmetanu vlast u njoj. Stoga se 1102. nagodio s najistaknutijim hrvatskim velikašima. Velikaši i z rodova K a ć i ć a , K u k a r a , Š u b i ć a , Čudomirića, Snačića, Mogorovića, Gušića, Karinjana i L a p č a n a , P o l e č i ć a , L a č n i č i ć a , J a m o m e t i ć a i T ug o m i r i ć a , koji su bili jezgra hrvatske vojske, priznali su K o l o m a n a za hrvatskoga kralja, obvezali se da će o svom trošku ratovati do Drave, a o kraljevu

TEKST UGOVORA HRVATSKOGA PLEMSTVA S KRALJEM KOLOMANOM 1102; iz tzv. Trogirskoga rukopisa Tome, arhiđakona splitskoga

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ULAZAK U POVIJEST

s onu stranu Drave. K o l o m a n se obvezao na posebnu krunidbu za hrvatskoga kralja, priznao je poseban hrvatski sabor za hrvatske državne poslove, a velikašima nesmetano uživanje njihovih posjeda i oslobođenje od daća. Nakon toga se u Biogradu okrunio za hrvatskoga kralja. Prema toj nagodbi, koju nazivamo Pacta conventa, Hrvatska i Ugarska ostale su posebne države koje u državnu zajednicu veže kraljeva osoba. Jedinstvo i državna posebnost hrvatskih zemalja očitovala se u osobi bana, odnosno hercega kao kraljevskoga namjesnika, u posebnom saboru, posebnom poreznom sustavu, novcu i vojsci. I dok je Slavonija postala kraljevski posjed u kojemu je kralj darivao zemlju svojim obdarenicima, povlastice plemstva južno od Gvozda branile su hrvatsku političku, pravnu, upravno-sudsku, novčanu, vojničku i kulturnu posebnost i državnost. Unatoč svemu, Hrvatska je 1102. izgubila svoju potpunu državnu nezavisnost, a to je imalo teških posljedica u njezinoj povijesti. Prestala je biti faktor u međunarodnim odnošajima, izgubila je međunarodni identitet. Ipak, srednjovjekovna hrvatska držala dala je dovoljan poticaj narodnom razvoju ubuduće. Bila je dovoljno jaka da se odupre presezanju moćnih susjeda i njihovim napadajima, da sačuva narodni značaj obale i da istočnom politikom osigura sebe od nemirna Balkana, na kojemu je vodila više-manje uspješnu politiku nikoga ne napadajući.

O. IVEKOVIĆ, Pacta conventa

DIO CIBORIJA IZ KOTORA

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ULAZAK U POVIJEST

KULTURA STAROHRVATSKOGA DOBA Narodnu kulturu čini narodni život s običajima, vjerovanjima i umijećem, zatim književnost, umjetnost i znanost. Njima narod izrazuje osobitost svoga duha te se po njima, a i po svom jeziku i povijesti razlikuje od drugih naroda. Po svojoj kulturi svaki'narod nešto znači u velikoj svjetskoj zajednici naroda. Po njoj on pridonosi općenitom duhovnom i materijalnom bogatstvu i napretku čovječanstva. Hrvati imaju mnogostoljetnu i bogatu kulturu. Ona je nastala na temelju davne baštine, a na njezin je razvitak utjecala zatečena rimsko-ilirska kultura, pa poslije bizantska i osobito zapadnoeuropska kultura. Stoga najčešće i govorimo da hrvatsku kulturu prema njezinim bitnim značajkama ubrajamo u zapadnoeuropsku kulturu. Kada su Hrvati došli u svoju novu domovinu, naselili su se u zatečena naselja i nastambe (porušeni antički gradovi kao Nin u kojemu su na ostacima starih kuća podizali svoje domove; ilirsko-rimske gradine na uzvisinama, naselja u nizini, sela, villae rusticae). Od više-manje romaniziranih ilirskih starosjedilaca preuzeli su gradnju kuća u suhozidu (zida se kamenom a šupljine se ispunjaju manjim i sitnim kamenjem) s jednom pravokutnom prostorijom, u kojoj su bili pod od nabijene zemlje i ognjište, te dvoslivnim krovom pokrivenim slamom, trstikom ili kamenim pločama tamo gdje pusu jaki vjetrovi. Također su živjeli u zemunicama, podizali kuće od drva (spojeni balvani) ili pruća oblijepljene blatom i pokrivene slamom ili trskom. S vremenom su naučili peći crijep i klesati kamen, pa su imućniji gradili zidanice pokrivene crijepom. U kućama su stari Hrvati imali priproste drvene stolove i klupe. Spavali su na ležajima, često na slami i pokrivali se grubim gunjevima ili životinjskim kožama. Upotrebljavali su različno zemljano posuđe izrađeno gnjetenjem ili, obično, na ručnom lončarskom kolu, zatim drvene zdjele, vedrice okovane željeznim obručima, pekve (crepulje ilirskoga podrijetla) za pečenje, željezne sjekire, noževe, britve, srpove, kresiva, ključeve, šila, iglice, čavle, kamene brusove, rijetke staklene boce i čaše, koštane i rožnate češljeve i druge sitne predmete. Odijevali su se i u tkanine te nosili kožnatu obuću. Neki pronađeni predmeti (križići, medaljoni, britve, stakleno posude) dokazuju franački utjecaj. Drugi jak utjecaj bio je bizantski. Sredozemne bizantske radionice bile su glavni izvor nakita koji se pronašao na našem tlu (dijademi, naušnice, ogrlice, ukosnice, narukvice, pojasevi, privjesci, kopče, pređice, prstenje). Od 9. st. nakit su prema bizantskom uzoru proizvodili u vlastitim radionicama. Bogatiji su se oružali mačem, kopljem i ostrugama, jahali su na

STAROHRVATSKE NAUŠNICE

PLOĆA OLTARNE PREGRADE IZ PORUŠENE CRKVE SV. NEDILJICE U ZADRU S PRIZORIMA IZ KRISTOVA ŽIVOTA

konju i također se služili lukom, strijelom i bojnim nožem, dok su siromašniji bili naoružani sjekirom, jednostavnijim kopljem, strijelom i bojnim nožem. Oružje je bilo franačkoga tipa što upućuje na snažan vojnički utjecaj Zapada na ondašnje hrvatsko društvo i postojanje trgovine. Uz vježbe u rukovanju oružjem i u jahanju lov je bio dio vojnih priprava a i razonoda. Kako su do nekih predmeta Hrvati došli ratovanjem, trgovanjem i druženjem s Avarima, očito je da su žive veze od početka imali sa svima susjedima. Živjelo se uglavnom od ratarstva i stočarstva. Ratari su sijali žito (pšenica, proso, ječam, zob) i grahorice, uzgajali masline za ulje i jelo, sadili vinovu lozu, kupus, jabuke, kruške, bajame i dudove, uzgajali pčele radi meda i voska. Žito i masline mljeli su i tiještili u priprostim mlinovima i tijescima. Stočari su uzgajali većinom ovce i koze te svinje, dok je goveda i konja bilo manje. Od blaga su dobivali vunu, kožu, mlijeko, maslo, meso,'gnoj i radnu silu. Uzmorci su ribarili i brodarili, a trgovci u lučkim gradovima trgovali međusobno i s gotovo svim jadranskim lukama. Zbog njezina položaja smijemo pretpostaviti da je Hrvatska već tada bila prikladno područje za tranzitnu trgovinu uz više-manje razvijeno unutrašnje kopneno trgovanje. Poznavanju starohrvatske kulture mnogo su pridonijeli nalazi u grobovima. U 7. st. Hrvati su spaljivali svoje mrtve, ali su ubrzo prestali, osobito nakon pokršten ja, jer je Crkva zabranjivala spaljivanje. Mrtve su dobrim dijelom pokapali na starim grobljima, preuzevši pri tome dosta od starosjedilaca (npr. podziđivanje grobova). Do 9. st. na grobljima nema crkvica. One se javljaju nakon pokrštavanja. Dok su bili pogani, Hrvati su se na grobovima znali pogostiti ili vatrom tjerati zle duhove, a u grob stavljati novac, jelo i piće kao popudbinu za onaj svijet. Mrtve su pokaPali u odjeći i obući, a i poslije su - kao kršćani - stavljali u grob različite predmete kao darove. Zanimljiv je bogato opremljen grob hrvatske odlične obitelji (muž, z ena i dijete) s kraja 8. i početka 9. st., u kojemu se našlo mač, koplje, ostruge, dvije keramičke posude, bocu, čašu i srebrnu ogrlicu na djetetu.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Groblja ima posvuda. U Istri su otkopana kraj Buja, Novigrada, Buzeta, Roča, Brkača, u Vižinadi, kraj Motovuna, Žminja, Barbana i Dvigrada. Nalazimo ih u Velikom dolu u Vinodolu, Glavičinama kraj Mravinaca, u Smrdeljima kraj Skradina, Biskupiji kraj Knina, Svetom Spasu na vrelu Cetine, u Bijaćima, Uzdolju, BiIjanima Donjim, Kašicu, Ždrijcu kraj Nina, Bribiru, Bijelom Brdu kraj Osijeka, kraj Brestovca Požeškoga, Dalja, Siska, Zagreba, Velike Gorice, Kloštra Podravskoga, Čakovca, Vukovara, Vinkovaca, Brodskog Drenovca, Prozora itd. Nakita srodnog starohrvatskom nađeno je u nalazištima kraj Jajca, Sarajeva, Zenice, Dobo ja i Čapljine. Nizinska naselja ili gradišta na brežuljcima nisu poslužila samo za stanovanje. Da bi se obranili od napadača Hrvati su ih utvrđivali zemljanim bedemima i opkopima. Takva je bila sisačka utvrda L j u d e v i t a P o s a v s k o g a , ai gradište Sveti Petar kod Ludbrega i Mrsunjski lug kraj Slavonskoga Broda. U kamenitim područjima gradili su obično na strmim mjestima bedeme, nalik starijima ilirskim i rimskim. Zatečena naselja, kasniji hrvatski gradovi s kontinuitetom naseljenosti ili ne, s tradicijom antičkog imena ili pod novim imenom, a i nova tvorila su bliže moru razgranatu gradsku mrežu stare hrvatske države, njezine upravne i gospodarske točke. U nekima su, kao Ninu, Biogradu i Kninu, stolovali hrvatski vladari i imali svoje dvorove. Dvorova je također bilo u Klisu, Solinu i Bijaćima. Ti se dvorovi nisu sačuvali, ali su u Bijaćima otkopani ostaci kneževa dvora. Dvorovi nisu bili raskošni. Bile su to veće i prostranije stambene kuće sa sporednim i gospodarskim zgradama i stajama. Kraljevski su dvorovi svakako bili veći i bogatije opremljeni od ostalih stambenih zgrada. Zanimljivo je spomenuti kako su se u ispravama hrvatskih vladara sačuvali narodni nazivi za pojedine dvorske službenike. Tako znamo da se rizničar zvao posteljnik, a upravitelj prihoda s dvorskoga gospodarstva djed. Ostali su službenici bili tepčija, prije zvan dvorski župan, kraljev pomoćnik i zamjenik u sudskim poslovima, zatim vinotoča, peharnik koji nadzire vinograde i podrume, štitonoša, mačonoša, volar koji je s konjušarem odgovarao za tegleće životinje i opskrbu dvora na putu, ubrusar koji je upravljao kuhinjom, sokolar, psar, dvornik, dvorski sudac i drugi. Iz redova tih službenika nastajao je dio plemstva pored darovnoga i onoga koje se izdizalo raslojavanjem plemena. Kneginja ili kraljica imala je svoju pratnju. Dvorskom kapelom i kancelarijom upravljali su svećenici, tada jedini pismeni sloj u hrvatskoj državi. Ona se nije zvala Hrvatska, iako je imala narodno ime. Zvali su je Hrvati. Tako bi se mjesto: u Hrvatskoj govorilo: u Hrvata. Vrhovnu je vlast imao kralj s dvorskim vijećem (ban, župani, dvorjanici, više svećenstvo), s kojim je donosio državne odluke, koje su onda proglašavane kao kraljeve. Kralj je sam zastupao Hrvatsku prema inozemstvu. Narodni zbor ili državni sabor činili su vladar s predstavnicima plemena, slobodnih ljudi i svećenstva. Na njemu su se donosili zakoni, birali banovi, odlučivalo o ratu i miru itd. U upravnoj mreži uz župane djelovali su podžupani i niži službenici, satnici ili stotnici. Svi su oni, od satnika do vladara, obavljali sudsku, upravnu i vojničku vlast u svojemu djelokrugu. Crkvene zgrade najmnogobrojni]i su i najčešće sačuvani kulturni spomenici. Stari su Hrvati ispočetka gradili jednostavne i malene crkve, nepravilno građene, često okrugla trocrta, s više apsida i nadsvodene. Gradili su ih od grubo lomljena kamena. Iako su se ugledali na crkve koje su našli u svojoj novoj domovini, staro-

ULAZAK U POVIJEST

CRKVA SV. DONATA U ZADRU, najmonumentalnija građevina ranoga srednjeg vijeka u nas

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

CRKVA SV. KRIŽA U NINU

hrvatski su zidari i graditelji pokazali u gradnji svoju stvaralačku snagu i sposobnost. Na početku 9. st. domaći su graditelji sagradili lijepu i veliku crkvu sv. Donata u Zadru. Osim te crkve za starohrvatsko su graditeljstvo znamenite ove crkvice i crkve: u Istri Sv. Marija kod Bala i Sv. Foška kod Peroja, Sv. Donat i Sv. Krševan na Krku, Sv. Platon na Cresu, Sv. Križ i Sv. Petar u Ninu, Sv. Nikola kod Nina, Sv. Barbara u Trogiru, Mislavov Sv. Juraj na Putalju iznad Kaštel-Sućurca, Trpimirov Sv. Petar u Rižinicama ispod Klisa, Branimirov Sv. Petar na Muću, Sv. Marta u Bijaćima, Muncimirov Sv. Luka na Uzdolju kod Knina, Sv. Spas na vrelu Cetine, Jelenina Sv. Marija na Otoku u Solinu, Sv. Trojica u Splitu, Sv. Petar u Priku kod Omiša, Sv. Mihovil u Igranima, Sv. Ivan u Podaci, Sv. Juraj na bračkom Straženiku, Sv. Luka na Lastovu, Sv. Mihajlo i crkva u Ošlju kod Stona, Sv. Nikola i Sv. Luka u Dubrovniku. Veće su crkvene građevine: Sv. Petar u Supetarskoj Draži na Rabu, katedrala u Rabu, bazilika u Žažviću kod Bribira, katedrala u Biogradu, Sv. Marija u Ninu, bazilika kralja Zvonimira Sv. Marija sa zvonikom u Biskupiji kod Knina, Sv. Petar u Gradini u Solinu, Sv. Stjepan i Sv. Mojsije u Solinu, crkva u Krilu-Jesenice u Poljičkomu primorju, katedrale u Dubrovniku i Kotoru. Starohrvatski klesari i kipari pokazali su svoje umijeće ukrašujući crkveni namještaj (oltarske pregrade, ciborije i nadvratnike). Iz početka nisu klesali ljudske likove, nego jednostavnije ukrase. U bogatom troprutastom ukrasu ili tropletu (pleteru) nalazimo izvedene križeve, biljke i zvijezde, a od 11. st. uz ptice i zvijeri

KVA SV. SPASA U CETINI, selu na izvoru istoimene rijeke, jedan od najstarijih i najbolje sačuva mn spomenika hrvatskoga srednjovjekovnog crkvenog graditeljstva

: CRKVA SV. JURJA OD PUTALJA U RADUNU KOD KAŠTEL SUĆURCA RELJEF S LIKOM BOGORODICE IZ CRKVE SV. MARIJE U BISKUPIJI KOD NINA. U dane njezina replika poznata je u crkvenom životu kao Gospa od Velikoga Zavjeta.

ZAGREBAČKI DIPTIH U BJELOKOSTI

CIBORIJ IZ CRKVE SV. MARTE U BIJAĆIMA, najstariji sačuvani ciborij u nas

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ULAZAK U POVIJEST

i ljudske likove. Pletera je nađeno od Pule, Motovuna i Lovrana u Istri do Dubrovnika i Boke kotorske na jugu, Siska i Lobora u Hrvatskom zagorju, Iloka, Banoštora, Rakovca u Srijemu, Glamoča i Livna u Bosni. Pleter su bojili crvenom, modrom i zlatnom bojom. Iz starijega razdoblja istaknuti su klesarsko-kiparski spomenici: sarkofag Ivana Ravenjanina iz 8. st., krstionica kneza Višeslava, natpisi različitih knezova i župana, ciborij oltara u kneževskoj crkvi sv. Marte u Bijaćima i dr. S ljudskim likom najznamenitiji su spomenici lik hrvatskoga kralja na krstionici u Splitu (misli se da prikazuje Petra Krešimira IV), trokutni zabat s Gospinim likom iz Sv. Marije u Biskupiji kod Knina, ploča s oltarne pregrade iz srušene Sv. NediIjice u Zadru, na kojoj je prikazan prizor bijega Isusove obitelji u Egipat, i lik hrvatskoga vlastelina, nađen u Biskupiji. Za hrvatsku su pismenost znameniti natpisi u kamenu. Ima ih nekoliko stotina, a pisani su latinicom, glagoljicom, bosančicom (hrvatskom ćirilicom) i grčkim pismom na širokom prostoru od Istre do Dubrovnika i od mora do Posavine i dalje na sjever. To su natpisi vladara i velikodostojnika (npr. župana Gastihe i žene mu Nemire iz crkve sv. Spasa na vrelu Cetine iz 11. st.,), vjerski i nadgrobni (npr. više sarkofaga u Splitu) natpisi te ime pokojega majstora klesara. Vješte ruke umjetnika ogledale su se i u zlatarstvu. Osim lijepa nakita nađenoga u grobovima vrijedni su spomenici umjetničkog obrta moćnici sv. Asela u Ninu i sv. Oranca u Zadru. Iz 11. st. poznata su nam dva zlatara, G r u b i š a i Z u r a. Od starohrvatskoga slikarstva malo se sačuvalo. Sačuvale su se freske, slikarije na zidu, u crkvi sv. Mihajla kod Stona; jedna od njih prikazuje lik kralja. U 11. st. spominju se slikani križevi i ikone u Zadru. Iz doba početka Kolomanove vlasti sačuvao se u zvoniku Sv. Marije u Zadru dio freske Krist u slavi. U Istri su se zidne slike sačuvale u Sv. Lovreču i Sv. Mihovilu nad Limom. Međutim, spomenika slikarske umjetnosti nalazimo u starim rukopisima. Pisali su ih redovnici, a početna slova, inicijale, ukrasivali su jednostavnim crtežima. Od takvih oslikanih rukopisa sačuvali su se iz 8. st. splitski evanđelistar, iz 10. st. rukopis o mučenicima, a iz 11. st. kodeks koji je ispisao splitski đakon M a j o , evanđelistar iz Osora, u kojemu se uz bizantskoga cara spominje »naš kralj« Z v o n i m i r , jer se u večernjoj službi molilo i za hrvatskoga kralja koji je tu vladao, i bogato ukrašeni kodeksi zadarskih opatica C i k e i V e ć e n e g e . Za glazbenu kulturu nema mnogo potvrda. Najstarije su sačuvane crkvene knjige, vjerojatno iz 10. st. Uz gregorijanski koral bilo je glagoljaškoga pjevanja zapadnog obreda na koje je svakako utjecala pučka glazba. Gregorijanski koral sačuvan je u kodeksima donesenim iz inozemstva (u 11. st. u Zagreb) ili napisanima u našim skriptorijima (npr. u 11. st. u Zadru, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Dubrovniku, Kotoru i na Šušku Evanđelistar sv. Nikole, koji sadržava i dvije izvorne hrvatske skladbe). Napjevi su zabilježeni tzv. neumama. Mnogo su se pjevali pobožni napjevi pučkog obilježja. Najstarija hrvatska pismenost sastojala se od crkvenih knjiga govora i tumačenja govora crkvenih pisaca, propovijedi i spisa za izobrazbu svećenstva. S učenicima Ćirila i Metoda u Hrvatsku je u crkvenu upotrebu ušao staroslavenski jezik. Kako je u njega s vremenom prodirao narodni govor, to je staroslavenski jezik stekao neka hrvatska obilježja. Pisali su ga glagoljicom koja je u Hrvatskoj postala uglata, pa se takav njezin oblik i nazivao hrvatskim pismom.

OSORSKI EVANĐELISTAR IZ 1082.

ULAZAK U POVIJEST- IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Vijest o doseobi Hrvata u djelu »O upravljanju carstvom« bizantskoga cara Konstantina VII. Poriirogeneta (10. st.) Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme s onu stranu Bavarske, gdje su danas Bjelohrvati. Jedan od njihovih rodova, naime petero braće, i Kluk, i Lobel, i Kosenc, i Muhlo, i Hrvat, i dvije sestre, Tuga i Buga, odijeliše se od njih i dođoše sa svojim narodom u Dalmaciju i nađoše Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme medu sobom ratovali, pobijediše Hrvati. Neke su od Avara poklali, a ostale prisilili da se pokore. Otada u toj pokrajini zavladaše Hrvati; i sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari. [...] Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju odijelio se dio i zavladao Ilirikom i Panonijom. I oni su imali samostalnog arhonta koji je također sam slao arhontu Hrvatske darove u ime prijateljstva. Trpimirova darovnica 852.

poznajemo po odlomcima crkvenih knjiga. To su, na primjer, Hrvatskoiροικ,ι-ij ootkraiι±. 11 Bst u Beču, pa se Odlomci prepisani ü',HrvatSKOj I - , koji j se sada čuvaju „„0 i^iVa ; nrpnisazovu Bečki listići, zatim zbornik propovijedi prevedenih s grčkoga jezika i prepls nih u tzv. Kločevu glagoljašu. školstvo nije bilo prošireno. Služilo je uglavnom izobrazbi svećenstva ponajviše pojedinačnom obukom ili u redovničkim -jednica™. ђ>£« « ^ ^ . spominju učitelji u Zadru, pa se može pretpostaviti kako je na ρ trgovačka praksa uvjetovala njihovu pojavu i u nekim drugim skim naseljima. . . U nepismenu puku duhovni se život očitovao u svojoj vji e„U s„,ralaš,v„, koje je s ^-^™™^*Soge uveze^m oblicima

usm

svoje povi ješnosti.

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Za vladanja vrlo pobožnog franačkog kralja Lotara u Italiji, indikcije XV, 4. ožujka. Dok s pomoću uma shvaćamo i s pomoću vjere spoznajemo kako sve ono što je od početka svijeta tijekom vremena nastalo jedno za drugim postaje i nestaje, tjelesnim osjetilima ne možemo ništa drugo vidjeti i čuti nego ono što nam se pokaže ili pročita. Zato ja, Trpimir, potpomognut milošću Božjom knez Hrvata, iako sam grešnik, budući da ne znam (kad bude došao) posljednji dan (tj. sudnji dan) i čas, za koji čovjek ne zna, veoma zabrinut za spas svoje duše, posavjetovao sam se sa svima svojim županima i sagradio sam samostan i onamo doveo zbor redovnika. Potaknut njihovim usrdnim molbama (i želeći) da nas njihova česta molitva oslobodi od grijeha, stao sam razmišljati da za crkvu tog samostana nabavim neke potrepštine. Kako nije bilo dovoljno srebra da se završi izrada posuđa, prepustio nam je Petar, nadbiskup salonitanske crkve i dragi kum, jedanaest srebrnih libra. Stoga smo mu kazali: »Vesela vam srca dajemo sve što god (zahtijevate) i ništa nećemo odbiti vašoj Ijubeznosti«. Na to on odgovori: »Gospodine i kume, hoću prvo da za vazda ostane vlasništvo spomenute svete salonitanske crkve sve ono što sam kupio ili što je od nekretnina i pokretnina darovano svetoj majci crkvi i to u Lažanima i u Mosoru - (sa servima i ancilama Stjepušom, Gojkom i Gortinom) - i da (sve) to (potvrdite) vašom ispravom. A zatim usrdno molimo da (u korist) rečene majke crkve koja je metropola sve do obale Dunava i gotovo po čitavom Kraljevstvu Hrvata, za spas duše vaše, vaših pređa i vjernih, i za ustupljeno srebro obdarite crkvu blaženog Jurja u mjestu koje se zove Putalj, sa svim što je primila od posjeda, također servima i ancilama, koje je sama crkva dobila kad je, čini se, bila u vrijeme kneza Mislava posvećena i od gore spomenutog vladara nadarena. I sve to (molimo) da na sličan način učvrstite privilegijem«. I tako, davši pristanak na ugodan prijedlog, obećasmo i.da uzmogne pravo (stanje) stvari ostati, zapovjedili smo da se o ovoj našoj odluci napiše isprava. I to tako da već spomenuta sveta crkva posjeduje nesmetana bilo od koga kao vječno darovanje sve ono što je kupljeno unutar naših granica u spomenutim mjestima. Napokon, rado smo poklonili rečenoj crkvi (dio) kraljevskog teritorija s istočne i zapadne strane - od stijena u brdu do mora - (koji je Bilješka i su izabrani prema raspoloživu opsegu i značaju knjige da posluže kao stanovita mala povijesna cjeT^ 'zravnrenesem 'h obavijesti. Preuzeti su uglavnom iz priručnika koji su pristupačni čitatelju. Nisu uvijek Vlt lak ° ° P bilo da su preopsežni bilo zbog ispuštanja nebitnih dijelova. Točkicama su označene ^ une u izvorima ili mjesta koja su ispuštali priređivači predložaka, a točkicama u uglatim zagradama jesta koja je ispustio pisac ove knjige. U takvim su zagradama također piščeve opaske ili odlomci koji Pnpadaju izvornom tekstu. Pri dnu izvora navedeni su bibliografski podaci o predlošku.

ULAZAK U POVIJEST- IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

teritorij) s obje strane omeđen kamenim međašima i unutar kojih se granica ne nalazi ničija zemlja. I predajući ovo na korist svete salonitanske crkve, potvrđujemo da se svake godine iz našeg dvora koji se zove Klis predaju spomenutoj crkvi desetine od svega što rodi zemlja, koje je desetine počeo davati naš predšasnik Mislav. I što god smo od gore rečenih (stvari) što smo ih po Božjem nadahnuću i prožeti ljubavlju prema svetima odanim srcem poklonili, dopuštamo da i ubuduće ostane netaknuto i čvrsto crkvi svetih mučenika Dujma, Stasa (Anastazija), Kuzme i Damjana. Pokuša li netko (darovane stvari) oteti ili uzeti ili se silom suprotstaviti, neka je sve do sudnjega dana žigosan nerazrješivim vezom izopćenja i prokletstvom 318 otaca; i neka se onaj koji se drsko usudi oduzeti svetoj majci crkvi ovo naše učinjeno darovanje po Božjoj osudi odijeli od roda i domovine, žene i djeca. Stoga neka milost vladara štiti svete namjesnike koji se u toj stvari budu parničili s njim (tj. s prijestupnikom). Onaj koji počini takvo nedjelo - (koji je kao) onaj koji zaboravlja na umrle i trne svjetlo njihovih duša - neka na posljednjem danu velikog suda bude nagrađen đavlom i njegovim sramotnim anđelima i Judom Iskariotom, Kristovim izdajicom, u paklenom bezdanu gdje se vatra ne gasi i crv bezbožnika ne umire. Učinjeno u mjestu koje se zove Bijaći, u gore spomenuto vrijeme i osnaženo znanjem, prisutnošću, zajedničkom željom i voljom svjedoka. Znak mojom rukom [...]: Trpimir, vladar i darovatelj -ovoga i .izdavač. Znak rukom: Ko~ — . „ · - r y „ . Г7.^„ + „ svj. Z.r.: Njeguča, komormk, svj. л.г.: ^uij, svj. ι^,.ι.. ι ui^na», *,,. ^.... , Z.r.: Damnana, svj. Z.r.: Dominik, svećenik, kapelan, svj. Z.r.: Ciprijan, kapelan, svj. Ja svećenik Martin, kapelan, napisao sam zamoljen (ovu ispravu) po zapovijedi svog gospodara, spomenutog kneza, i vlastitom rukom sam djelo završio i stavio znak rukom. Ubra: oko 2,5 -3,5 kg (Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972, 20-21; dalje NK)

Papa Ivan VIII. Domagoju 874.

Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru 879. Dragomu sinu Branimiru. Čitajući pismo tvoga gospodstva, što si ga nama po časnom svećeniku Ivanu, uzdaniku našem, poslao, razabrah jasnije od sunca, koliku vjeru i iskreno štovanje gojiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama. Pa jer s voljom Božjom ponizno ispovijedaš i želiš kao dragi sin biti u svemu vjeran i pokoran svetomu Petru i nama, koji smo po milosti Božjom namjesto njega: zato uvelike zahvaljujemo gospodstvu tvojemu ovim našim pismom apostolskim, pa te s očinskom ljubavlju kao najmilijega sina primamo i u duhu grlimo, gdje se vraćaš u krilo svete stolice apostolske, majke tvoje, u kojoj su se i pređi tvoji iz najbistrijega vrela pojili slatkim napitkom svetoga nauka; i bit ćemo ti skloni apostolskom dobrotom, da bi vazda lebdjela nad tobom milost i blagoslov od apostolskih glava sv. Petra i Pavla, pa i danas, eda bi uvijek bio čitav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji neprestano ljudskom spasu zasjedaju i staju na put, i da bi lakše stekao žuđenu pobjedu nad neprijateljima, jer, kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima. I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: »Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovjedi njegove; jako će biti sjeme njegovo na zemlji«; a sam veli u evanđelju: »Tko mene ljubi, držat će riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti«. Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaju, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: »Proslavit ću one koji mene slave«. Pa kako si preko spomenutog već svećenika Ivana od naše vrhovne vlasti molio, da te za bolji spas tvoj blagoslovimo našom apostolskom riječju, to smo vrlo rado učinili. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodinova služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš. A budući da smo spoznali da je ovaj isti svećenik Ivan u svemu tebi i nama uistinu vjeran, podali smo mu naše apostolsko pismo, da ga preda bugarskom kralju. Stoga te molimo, daj za ljubav svetomu Petru i nama, da s tvojim dopuštenjem obavi to poslanstvo bez otezanja, pa zato tebi za ljubav tvoju mnogo put zahvaljujemo. Dano 7. dan mjeseca lipnja, 12. indikcije. (NK, 28)

Slavnom knezu Domagoju Ako uistinu saznaš - ne dao Bog - da ti neki rade o glavi, nemoj ih kazniti smrtnom kaznom, nego kaznom progonstva, da bi te od njih, jer si se zbog Boga smilovao na one koje ti je sam predao, nepovrijeđena očuvao on koji nije odbio kaznu smrti na križu radi spasa svih. Osim toga opominjemo revnost tvoje odanosti da se protiv gusara koji pod okriljem tvoga imena bijesno napadaju na kršćane, toliko žešće (bijesom) raspališ koliko spoznaješ da je njihova opačina potamnila tvoj dobar glas. Premda se, naime, može vjerovati da oni napadaju na putnike po moru protiv tvoje volje, ipak, jer se kaže da ih možeš ukrotiti, nećemo te smatrati nedužnim ako ih ne zatreš. Napisano je naime; tko ne ispravlja zločine kad ih može popraviti, sam ih vrši.

(NK, 26)

Oporuka zadarskoga načelnika Andrije 918. U ime gospodina našeg Isusa Krista, i od njegova utjelovljenja godine 918., indikcije 7., rnjeseca prosinca. Za vladanja gospodara našeg Konstantina, najpobožnijeg i vječnog cara. u gradu Zadru. Po zrelom i zdravom zaključivanju, naime, odrediše već naši pređi, da svaki čovjek treba , a r.an4e rasporedi svoju imovinu i odluči o njoj, prije nego bude - u slučaju nevolje i pogi- natjeran na to strahom od smrti, kako mu ne bi odlaganjem odluke ponestalo možda ara govora, ili da se ne dogodi, da oporučitelj u krajnjoj tjelesnoj tjeskobi pred naglom .ti ne bi mogao izložiti oporuku, kakvu je želio. Zbog toga ja, neznatan grešnik Andrija or >. uzdajući se u Božju pomoć, ležeći zbog tjelesne slabosti u svom krevetu te - iako bole-n tijelom - ipak, uz Božju pomoć, zdrav duhom, želim i određujem, po volji Gospodina i ; n njegovih svetaca: U prvom redu kuću, u kojoj mi je bilo suđeno živjeti, s njenim ulazom ^ azom neka ima moj sin Andrija; a kuća, koja je pripadala tribunu Teodoziju, neka bude J°j kćeri Agapi i njihovoj majci zajedno s njima. Novu kuću kao i kuću pokraj crkve sv.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Lovre s njenim tamošnjim vrtom i s drugim vrtom, koji leži pored toga, što sam kupio od Ivana, sina Teodorina, želim da imaju.moja djeca Nikifor, Petar i Dobrosija; ali s time, da zajedno oba brata i Dobrosija izgrade tu kuću pokraj sv. Lovre, pa da je primi moja kći Dobrosija. Onu novu kuću s njenim ulazom neka imaju oba brata Nikifor i Petar; a kuću koju sam dobio od svoga tasta tribuna Nikifora, s njezinim ulazom i izlazom želim da dobije moja kći Ana; no budući da ova kuća nije takva, kao što su one ostale, dodajem joj vinograd, koji sam kupio od žene Aulucijeve. A vinograd u Pultagu i drugi vinograd u sv. Ivanu želim da imadu moji sinovi i moje kćeri od prve žene. Vinograd u Diklu i drugi vinograd u Komaretu želim da imadu moj sin Andrija i moja kći Agapa sa svojom majkom Marijom. I bude li ona čuvala moj krevet, neka bude dionik s njima; ne bude li ga čuvala, napustivši ga, neka je liši onaj koji bude tada s mojim upravljao. Sve ostale vinograde, izuzevši vinograde i zemlje, što su pripadale mojoj prvoj ženi Agapi, neka podijele svi moji sinovi i sve moje kćeri, kako od prve tako i od druge žene, a i moja žena Marija neka dijeli s njima. Zemljišta pak, koja sam kupio u Kabroni i druge tamošnje zemlje, koje sam naslijedio od svoje majke, želim da pripadnu mojim sinovima i kćerima od prve žene. A zemlje, koje sam kupio u Sikiranima i druge tamošnje zemlje, koje sam naslijedio od svoje majke, želim da imadu moj sin Andrija i moja kći Ana sa svojom majkom Marijom. Od sitne stoke 300 glava želim da dobiju moji sinovi i moje kćeri od prve žene; a drugih 300 glava sitne stoke neka imadu moj sin i moja kći sa svojom majkom Marijom; od pastira Petra i drugog Petra i Deziderija neka dobiju moj sin s mojom kćeri i svojom majkom Marijom; Dominika sa sinom i kćeri Dezidanom neka imadu ostali moji sinovi i moje kćeri. Veliku pak stoku neka podijele svi moji sinovi i kćeri i moja žena s njima. A sve ostale pokretnine, koje se nalaze unutar kuće, neka podijele svi moji sinovi i moje kćeri i moja žena Marija s njima. Svetom Krševanu ostavljam vinograd, što sam ga kupio od Mezula, kao i zemlje, što sam ih kupio u Diklu, i roba i ropkinju i 100 glava sitne stoke i jedno svileno ruho i jedan ubrus; Svetoj Mariji jedno svileno ruho: Svetom Petru jednu svilenu tkaninu; Svetom Tomi jedan ubrus; Svetoj Anastaziji jedan srebrni vrč i jednu svilenu tkaninu. Biskupu Forminu ostavljam svoga konja; Petru đakonu, svome bratu, jedan srebrni vrč i srebrno sedlo; Adalbertu, opatu, odjeću od fine kože, ukrašenu višebojnom tkaninom i jedan ogrtač od kostrijeti te jednu vinsku bačvu i jednoga konja; Ivanu, đakonu, pokrivač za krevet od fine kože, ukrašen svilom, te jedan pusteni ležaj opremljen svilom. Svećenicima neka se dade za moju dušu 100 glava sitne stoke i 100 mjerova žita i jedna bačva vina; za druge ovce i koze, što preostanu, neka se dadu za moju dušu. Za otkup zarobljenika neka se dade 100 solida. I brod neka se proda i dade za moju dušu. Za moju dušu oslobađam Mamna sa ženom i kćeri, pa mu dajem vinograd, koji sam kupio od magistra Konstantina. Dominik Kaltarozo sa ženom neka budu slobodni; slobodan neka bude Kazan, sin Butirana Justa, sa svojom ženom i četvero djece; sin Prisnjakov; sin Pribinin, Tehomila; Milica iz Sikirana s dva sina; žena Rasinaka sa sinom Stretjehom, Semosimom i Žremilom. Svi ovi neka budu slobodni. Zanelli ostavljam vinograd, što sam ga kupio od Mlečanke Marije, i na istom mjestu dragi komad vinograda, koji sam kupio od Barbana Cresconija. I ako moja žena Marija hoće da posjeduje svoj dio, neka poštuje krevet; ako se pak preuda, sve joj oduzmite. A ako jedan od mojih sinova ili kćeri umre - što neka se ne dogodi - neka sva njegova braća i sestre podijele dio umrloga. Sve ovo, kako je određeno po volji Božjoj. želim da ostane tvrdo ί stalno, i da se nitko ne usudi to povrijediti. Ako bi kojidrznik, IH bojeći se Boga, htio našoj odredbi -prezirući je -protusloviti, neka ga stigne gnjev svemoćnog Boga oca i sina i duha svetoga; i prokletstvo 318 svetih otaca; i kažnjen gubom Sirca N a a m a n a , neka se neizlječiv muči i na posljednjem sudu neka bude s đavolom i njegovim sramotnim pomoćnicima i s Judom Iskariotom nagrađen prokletstvom u paklenoj dubini. [...] I ja, Ivan đakon, po nalogu gore spomenutog Andrije priora, svojom sam vlastitom rukom napisao i - neka je sretno - poslije predaje završio. Amen. Konstantin, Konstantin VII. Porfirogenet, bizantski car; solid, bizantski zlatan novac

(J. Šidak, Historijska čitanka za hrvatsku povijest, I, Zagreb 1952, 14-16; dalje JŠ)

ULAZAK U POVIJEST - IZVORI

Papa Ivan X. Tomislavu 925. Ivan biskup, sluga slugu božjih, ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, izvrsnom knezu Humljana, te prepoštovanom i presvetom bratu našem Ivanu, nadbiskupu crkve salonitanske, i svim podložnim biskupima, nadalje svim županima i svim svećenicima i čitavu narodu koji boravi u Slavoniji i Dalmaciji, predragim našim sinovima. Božanskom odlukom svemogućeg Boga određeno je da se nama povjeri briga za sve crkve, i to zato da bismo duhovnom vlašću mogli s korijenom iščupati tminu zloće iz svakoga skupa kršćana, osobito iz onih za koje tvrde da su najodabraniji sinovi svete rimske crkve. Ta tko sumnja da su kraljevstva Slavena spomenuta među prvencima apostolske i opće crkve? Od kolijevke su naime majčinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske crkve [...], i nauku (crkve) i naobrazbu, i to na onom jeziku na kojem njihova majka apostolska crkva bijaše okrunjena. Zbog toga vas opominjemo, predragi sinovi, neka ljubav prema Bogu gajenjem pravednosti ponovo zasja u vašim srcima, da biste, istjeravši svu mutavost duše, mogli ugoditi svemogućem Bogu. [...] Zbog toga vas opominjemo, predragi sinovi, da svoju nježnu djecu od malih nogu predate Bogu na nauke da bi vas od Boga poučeni mogli svojim opomenama od grešnih zabluda pridići u nebeski kraj, u kojem je Krist sa svim četama izabranika. Ta koji bi se odabrani sin svete rimske crkve, kao što ste vi, radovao prikazati Bogu žrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku? Ne sumnjam naime da za njih (tj. slavensko svećenstvo) drugo što preostaje, nego ono što je pisano: »Otcijepili su se od nas i nisu naši, jer kad bi bili naši, svakako bi ostali s nama« oslanjajući se na vezu s nama i naš jezik. Stoga vas opet i opet opominjemo, predragi sinovi, da ostanete u vezi s nama i da, vjerujući nam u svemu, prihvatite i jezik i odredbe prečasnih biskupa, tj. Ivana svete crkve ankonitanske i Leona svete palestrinske crkve, (koji su) naši službenici, od nas vama poslani i osobitom revnošću zadojeni. To vam (još) brižnije preporučujem da slušate njihove opomene. I što god vam bude od njih naloženo iz božanskih ili kanonskih razloga, nastojte vrlo brzo i pokorno izvršiti ako nećete da se odvojite od našeg skupa. (NK, 31-32)

Natpis sa sarkofaga kraljice Jelene 976. U ovom grobu počiva Jelena slavna, koja je bila žena kralja Mihajla i majka Stjepana kralja te upravljala kraljevstvom. Osmog dana mjeseca listopada preminu u miru. Ovdje bi pokopana godine utjelovljenja Gospodnjega 976. [...] I ona, koja je za života bila majka kraljevstva, posta zaštitnica siročadi i udovica. I ovdje pogledavši, čovječe, reci: Bože, smiluj se duši. (Mihajlo Barada — Lovro Katić — Jaroslav Šidak, Hrvatska poviest, Zagreb 1943, 49)

Obveze podložnika porečkog biskupa 1017. L···] Mi koji stanujemo i oni koji će stanovati u Selu sv. Spasa jamčimo vama, gospodinu inbuldu, presvetom biskupu porečkoga grada, i vašim nasljednicima i crkvi sv. Maura u - |du Poreču za svakogodišnji porez, to jest (za davanja) po selištima i po kućama i vrtovima Ji su (s njima) zajedno, po svakoj »kući«: na blagdan sv. Petra po dva pilića; i od volova, Ji ima po dva, neka da godišnje modij žita i ječma, kosac sijena i posudu vina. Onaj koji la polovicu (»kuće«) neka daje godišnje polovicu žita, polovicu ječma i pola posude vina.

ULAZAK U POVIJEST - IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Woltram neće više smetati. [...]

Povelje Petra Krešimira IV. 1066-1067. i 1069. Ja, Krešimir, koji se drugim imenom nazivam Petar, kralj Hrvata i Dalmatinaca, objavljujem svima da mi se učinilo pravednim da se ne dokidaju odredbe davnih mojih pređa, osobito one koje se odnose na spas njihovih duša. Otkrili smo, naime, u djelima pradjeda našega Krešimira starijega da je bio predao na trajno posjedovanje samostanu sv. Krševana, za spas svoje duše, neko zemljište na posjedu koje se zove Diklo, od hrasta koji stoji povrh Ljute doline sve do loze koja je zbog toga postavljena na raskršću nasuprot Zablate. To je ostalo očuvano njihovim vlasnicima za njegovo vrijeme, i sina njegova Držislava, i njihovih moćnih banova Pribine i Godemira, i za vrijeme Svetoslava i braće njegove Krešimira i Gojslava, i sina njegova Stjepana, oca mojega, uz pristanak plemenitih banova koji su bili u njihovo vrijeme, a to su: Gvarda, Božeteh i Stjepan Praska. I stoga mi potvrđujemo da njihove odredbe od nas potkrijepljene zauvijek ostanu. Ako bi se pak netko usudio nakon naše smrti ovo prekršiti, neka ga stigne srdžba vrhovnog suca i na dan strašnog Božjeg suda, nalazeći se na lijevoj strani, neka čuje što će se lijevima prijetiti. Ovo je učinjeno u gradu Ninu pred ovim svjedocima: Boleslav, tepčija, svj. Adamac, župan ninski, svj. Vukac, župan lučki, svj. Voleša, djed, svj. Budac, posteljnik, svj. Ivan, kapelan, svj. Sovac, volar, svj. Dragonja, mačonoša, Djedovit, vinotoča, Grubonja, dekan. svjedoci. I ja Adamac, redovnik, izabrani hrvatski biskup, po zapovjedi gospodina kralja, napisali sam svojom rukom.

(NK, 56)

Budući da izvanredna uzvišenost božanska dijeli najviše i najniže zemaljske časti ne samo prema zaslugama, nego i dubokom razdiobom, i na nedokučiv način uzvisuje one koji zaslužuju da budu uzvišeni, a uzvišenim oholicama prigiba šiju da bi neizrecivi sud neizrecivog suca ostao na snazi i da bi volja Svemogućega, koja proizlazi iz neiscrpna vrela, dijelila zemaljske vlasti, zato ja Krešimir - vladajući Hrvatskom i Dalmacijom darežljivom Božjom milošću i držeći uzde kraljevstva djeda moga blažene uspomene kralja Krešimira i oca moga kralja Stjepana koji sretno počiva na elizejskim poljima godine utjelovljenja Isusa Krista gospodina našega 1069, indikcije sedme, epakte [dvadeset] pete, konkurente treće, stolujući u našem ninskom dvoru, zajedno s našim županima, dvoranima i banovima, a i kapelanima našega kraljevskog dvora - započeh misliti kako da svemogući Bog uščuva podijeljeno mi kormilo baštinskoga kraljevstva i dušama mojih predšasnika vječni pokoj daruje. Nađoh da u djelima milosrđa nije dostojnije i ništa Bogu milije nego da iz našega zemaljskog dvora obdarim posjedima i dostojnim darovima posvećena prebivališta nebesnika i svetaca. Stoga jer je svemogući Bog na kopnu i na moru proširio naše kraljevstvo, odredismo i pripravnim srcem odlučismo da samostan svetoga Krševana mučenika, čije časno tijelo leži unutar zidina

,;,,

istoga grada, počastimo imanjima i posjedima. U isto vrijeme, jer u djelima naših predšasnika tj. odličnih kraljeva nađosmo da su prije rečeni samostan obdarili mnogim poljima i zemljištima, stoga i mi ne odstupajući ni u čemu od naših predšasnika za otkup moje duše i svih mojih pokojnika poklanjamo i sadržajem ove isprave stalno darivamo tebi blaženom Krševanu, slavnom mučeniku, a po tebi gospodinu Petru, tvoga svetog dvora dostojnu opatu naš vlastiti otok koji leži u našem dalmatinskom moru, koji se zove Maun, kojemu na istok leži otok koji se slavenskim jezikom zove Vir, da ga ima i posjeduje prije rečeni samostan presvetoga mučenika uvijek bez uznemirivanja od ikojega smrtnika. Tako je, naime, odredila naša dobra volja uz pristanak i na molbu svih prvaka našega kraljevstva. Da bi se pak ovo naše darovanje zauvijek utvrdilo i ustrajalo u vječnoj čvrstoći, mi ga potvrđujemo i neokrnjeno učvršćujemo našom i naših biskupa potvrdom i svjedočanstvom određujući da, ako bi kojigod smrtnik, zaboravivši na Božji sud i prezirući naše kraljevsko dostojanstvo htio ikada tvrdoglavom drzovitošću uznemirivati samostan presvetog Krševana zbog prije rečenog otoka, koji smo mu mi kraljevski darovali, i tako pomutiti naša prava, neka upadne iz srdžbe u srdžbu budućega suda i neka se pojavi kao krivac na posljednjem sudu dijeleći vječno sudbinu s Herodom, Judom i Šimunom čarobnjakom u društvu Antikristovu. Od svemogućega Boga i svetih apostola i od čitavoga zbora svetih i preblaženoga Krševana neka primi vječno prokletstvo, a našem kraljevskom sudu i bilo kojim kraljevima mojim nasljednicima, županima, dvoranima ili banovima neka plati 100 libra zlata i neka u našem kraljevstvu bude zauvijek ozloglašen. Ja, Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije. Ja, Stjepan, zadarski biskup, potpisah. A ovo su imena svjedoka koji su ovom činu pribivali: Adamac, ninski župan, svjedok; Boleslav, tepčija, svj.; Vukac, župan lučki, svj.; Voleša, djed, svj.; Budac, posteljnik, bribirski župan, svj.; Ivan, kraljevski kapelan, svj.; Petar, sudac kraljevskoga suda, svj.; Studac, kraljevski vinotoča, svj.; gospodin Leon, carski protospatari čitave Dalmacije katapan, svj.; Slavislav, ninski sudac, svj.; Adam, monah, opat svetoga Bartola, svj.; Petar, sidraški župan, svj.; Dragomir, cetinski župan, svj.; Andrija, biogradski prior, svj. Ja, Anastazije, ove povelje sastavljač, hrvatski biskup i kancelar kraljevskoga dvora, po zapovijedi i volji rečenoga gospodina moga kralja napisah i sretno potvrdih u gradu Ninu. Amen. (nepoznat prevodilac)

Iz života u 11. stoljeću Ja Petrac pravim kratak zapis o pogodbi, koju sam sklopio s Ludinom, sinom MiroslavIjevim, dok sam ga držao utamničena kod sebe u Splitu. Oprostio sam mu naime 2 roba i 300 svinja, ali ovako: Ako mi on ubuduće nanese kakvu štetu, ovi njegovi rođaci, naime Vukan Dajgoneg i Braniča i Vekemir i Jaroslav i njegov brat Slavac i dva sinovca, sinovi Kasarovi, i sva rodbina zakleše se, pa i sam Ludin, da će mi navedeni njegovi rođaci tu štetu naknaditi. Povrh toga bio sam krsni kum njegovoj nećakinji. Nakon toga postadoh redovnik. Ali on ne prestade nanositi mi štetu: dođe i opustoši čitav moj majur, ote mi 4 roba i 2 ropkinje, a oca ih ropkinja na mrtvo išiba; ote mi 2 najbolja konja, l mazgu, 3 vola, 2 krave, 5 smotaka sukna od 20 lakata svaki, 4 smotka platna, 9 košulja i l haljetak, 2 tobolca, 4 mača, 5 pari ·',··> 12 pijuka, 6 lemeša, 5 sjekira, 6 pila, 8 kosijera, 12 vjedara i 6 svinja. Tada pođoh k prije ornenutima, na>me njegovim rođacima i ujedno jamcima, i ovako rekoh: »Naknadite mi te tu, koju mi je nanio vaš rođak!« Oni odgovoriše: »Istina je, kako govoriš, a mi te već moitno, da uzmeš čitavu njegovu baštinu, koja mu pripada po ocu«. Ali ja rekoh: »Ne ću, ako ie date u Belima zemlju, koja započinje od zidina i pruža se do mojih zemalja, koje sam U P10 °d Tomičaja i njegova brata Zbine«. Naposljetku dadoše mi čitavu njegovu baštinu i S mu zemlju u Belima u prisutnosti ovih svjedoka: svećenika Ivana, Krne, sina Mihe od Suce- fratra Mihune, Zavide i Vratine, sina Malova. [...] (JŠ, 27)

ULAZAK U POVIJEST- IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Sa Zvonimirove krunidbe 1075. U ime svetoga i nerazdjeljivog Trojstva. Godine Gospodnjeg utjelovljenja MLXXVI [!], indikcije XIV, mjeseca listopada. Ja, Demetrije, koji se zovem i Zvonimir, milošću Božjom knez Hrvatske i Dalmacije, kojega si ti, gospodine Gebizone, pošto si kao poslanik apostolske stolice primio vlast od gospodina našega pape Grgura, u salonitanskoj crkvi sv. Petra, nakon zajedničkog i složnog izbora čitavog svećenstva i naroda, zastavom, mačem, žezlom i krunom uveo u upravu kraljevstva Hrvata i Dalmatinaca i postavio za kralja - tebi se zavjetujem, obećavam i obričem da ću stalno ispunjavati sve što mi njegova časna svetost (tj. papa) naloži. To jest da ću u svemu i po svemu čuvati vjernost prema apostolskoj stolici; i što god su u ovom kraljevstvu kako apostolska stolica tako i njezini poslanici odredili ili će odrediti, to ću nepromjenjivo čuvati. Poštovat ću pravdu (i) braniti crkve; pobrinut ću se za prvine, desetine i sve ono što pripada crkvi; brinut ću se za živote biskupa, svećenika, đakona i podđakona da pobožno i pravilno žive. Zaštićivat ću siromahe, udovice i siročad, i poništavajući nedopuštenu vezu medu rođacima, ustanovit ću zakonito vjenčanje s prstenom i svećeničkim blagoslovom, a ustanovljeni brak neću dopustiti da se izopači. Protivit ću se prodaji ljudi i uz pomoć ću se Božju pokazati pravedan u svemu što je u skladu s pravdom. Posavjetovavši se sa svim svojim prvacima, određujem da se za predano mi kraljevstvo svake godine na Uskrs plaća sv. Petru tribut od 200 bizantskih zlatnika te zapovijedam, utvrđujem i potvrđujem da to isto za vječno obdržavaju i oni koji će nakon mene kraljevati. Osim toga, budući da služiti Bogu znači isto što i kraljevati, prepuštam se i predajem mjesto blaženom Petru i gospodinu našem papi Grguru i njegovim nasljednicima na apostolskoj stolici, u tvoje ruke (gospodine Gebizone). Ovo vazalstvo učvršćujem zakletvom: ja, ponavljam, Demetrije koji se zovem i Zvonimir, po milosti Božjoj i darom apostolske stolice kralj, bit ću od ovog časa unaprijed vazal sv. Petra i svoga gospodara pape Grgura i njegovih zakonito izabranih nasljednika. Neću pomagati ni savjetom ni djelom (one) koji budu radili na tome da se sam papa, njegovi budući nasljednici ili poslanici ubiju, rane ili zatvore. I nikome neću svjesno odati na njihovu štetu namjere koje mi povjere. A kraljevstvo koje mi ti, gospodine Gebizone, svojom rukom predaš vjerno ću zadržati i nikad neću nipošto oteti apostolskoj stolici ono vrhovno pravo (nad njim koje ona ima). Dođu li moj gospodar papa Grgur i njegovi nasljednici i poslanici u moju državu, s poštovanjem ću ih primiti, časno s njima postupati i ispratiti ih. I odakle god me pozovu, iskreno ću im, kako budem mogao, služiti. Osim toga, dajem, predajem i potvrđujem apostolskoj stolici samostan sv. Grgura koji se zove Vrana sa svim njegovim blagom, to jest sa srebrnom kutijom koja sadrži moći svetog tijela istog blaženog Grgura, dva križa, kalež i pliticu, dvije zlatne krune ukrašene dragim kamenjem, evanđelje okovano srebrom, sa svima njegovim pokretnim (stvarima) i nepokretnim dobrima neka bude za vječno gostinjac poslanicima sv. Petra i u njihovoj potpunoj vlasti; ali uz uvjet da se (samostan) ne preda ni jednoj drugoj vlasti, nego da za sva vremena bude od svakog tereta slobodan i oslobođen (i) vlasništvo sv. Petra koje ću braniti ja i moji nasljednici.

(NK, 68-69)

Zvonimirovo vladanje I osta kraljem Zvonimir, koji počteni kralj, sin dobroga spomenutja (kralja Krišimira) poče crikve veoma čtovati i ljubiti. I poče dobre pomagati, a progoniti žale. I bi od svih dobrih poljubljen, a od svih zalih nenavijen, jere ne mogaše zla viditi. I tako ne biše on za Hrvate, zašto oni neće biti dobrotom dobiti, da, bolji su pod strahom. I za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja, jere biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini

nepravo gospodin, jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravdeno ne posidovaše, tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogactvo biše, tako u Zagorje, tako u Primorje, za pravednoga kralja Zvonimira, l biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudi, i na konjih, ner i nada sve imanje. I zemlja Zvonimirova biše obilna svakom raskošom ni se nikogar bojaše, ni jim nitkore mogaše nauditi, razmi gnjiv gospodina Boga [.··]· (F. Šišić, Letopis popa D u k l j a n i n a , Beograd-Zagreb 1928, 412)

Pacta conventa 1102. Kako i kojim se ugovorom predadoše Hrvati kralju ugarskomu. Koloman, Božjom milošću sin Vladislava, kralja ugarskoga, vladajući na mjestu svoga oca, a jer je bio veoma odvažan, odluči da čitavu Hrvatsku sve do mora dalmatinskoga podloži pod svoju vlast. Dođe sa svojom vojskom do rijeke Drave. Hrvati pak, čuvši za dolazak kraljev, sakupiše svoju vojsku i spremiše se za bitku. Kralj pak doznavši, da su se Hrvati sakupili, posije svoje poslanike hoteći s njima prijateljski pregovarati i sklopiti ugovor, kakav su oni željeli. Hrvati, saslušavši poruku gospodina kralja, sastavši se na skupštini svi skupa, prihvatiše i poslaše 12 plemenskih starješina od 12 hrvatskih plemena, i to župana Jurja od roda Kačića, župana Ugrina od roda Kukara, župana Mrmonju od roda Subića, župana Pribislava od roda Čudomirića, župana Jurja od roda Snačića, župana Petra od roda Murića, župana Pavla od roda Gusića, župana Martina od roda Karinjana i od roda Lapčana, župana Pribislava od roda Poletčića, župana Obrada od roda Lačničića, župana Ivana od roda Jamometa, župana Miro(ne)ga od roda Tugomira. Ovi, došavši k gospodinu kralju, iskazaše mu dužnu počast. Gospodin pak kralj, primivši ih poljupcem mira, te dostojanstveno s njima postupajući, ovako se pogodiše: da će spomenuti sa svim svojim bližnjim uživati svoje posjede i imovinu u miru i bez smetnje; da nijedan od spomenutih rodova ni njegovi ljudi nisu dužni spomenutomu kraljevskomu veličanstvu plaćati porez ili dohodak, osim što su spomenuti dužni gospodinu kralju, kad netko navali na nfegove granice, tad ako gospodin kralj posije po njih, dužni su tad poći s najmanje 10 oboružanih konjanika od svakog spomenutog roda do Drave na svoj trošak, odonud prema Ugarskoj na trošak gospodina kralja, i sve dok traje vojna, moraju ostati. I tako je bilo uređeno godine Gospodinove 1102. Koloman je bio zapravo nećak kralja Ladislava I. (JŠ, 34-35)

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLICNOSTI Do »prvoga rasapa Kraljevstva Hrvatskoga« i utemeljenja nedjeljiva rodoljublja

BORBA ZA CJELOVITOST HRVATSKE PROTI MLEČANIMA I BIZANTU Nakon gubitka potpune državne nezavisnosti hrvatski se narod razvijao u drukčijim prilikama. U zajedničkoj državi s tuđim narodom njegov je razvoj bio podvrgnut jakom tuđinskom utjecaju, osobito u sjevernoj Hrvatskoj. Iako je na primjer jedinstvo hrvatskih zemalja predstavljao ban, ipak se već u 13. st. javljaju prvi posebni banovi za Slavoniju. Osim toga, u ravnu i pristupačnu, zemljom bogatu Slavoniju lakše su se naseljivali ugarski posjednici. U njoj su Arpadovići uvodili ugarske oblike vladanja, pa se i društvo brže feudaliziralo. Dijeleći zemlju svojim izabranicima vladari su u Hrvatsku uvodili donacionalni sustav. Obdarenik je darovanom zemljom bio vezan za darovatelja. Bio je oslobođen poreza i na svojemu je posjedu imao upravnu i sudsku vlast. Na temelju vlasništva nad zemljom stjecao je prava od kojih je imao različne prihode i koristi (prijelaz preko rijeke, mlinarenje, ribarenje, lov, krčmarenje; prava podizanja mitnica i održavanja sajmova dobivala su se posebnim povlasticama). Seljak na toj zemlji bio je potlačeni kmet koji je uz desetinu Crkvi od žita, vina, stoke i pčelarstva - davao tlaku ili daće u plodinama i novcu. Selište na kojemu je živjela seljačka obitelj ili šira kmetska zadruga bilo je cjelovito zavisno gospodarstvo. Dio obradivih površina vlastelin je imao u izravnom vlasništvu (alodij), i njih su tlakom obrađivali zavisni seljaci. Vladari su pak mogli obdarivati zemljom jer su - po tadašnjim nazorima - bili vrhovni vlasnici hrvatskoga državnog područja i izravni vlasnici zemlje koju nisu držali slobodni ljudi. Arpadovići su u Slavoniju uvodili županije prema ugarskom uzoru. Stare su župe pretvorene u kraljevske županije, u kojima je od kralja postavljeni župan imao sudsku, upravnu i vojničku vlast. Dio pučanstva postao je obvezan na vojnu službu, posebne daće; to su tvrđavni službenici. Već u 12. st. spominju se Zagrebačka, Varaždinska i Križevačka županija, a do 15. st. još su osnovane Virovitička, "ožeška, Vukovska i Srijemska županija. Osim njih postojale su različne druge Područne upravne jedinice: Moravče kod Zagreba, Garešnica u Moslavini, Podgorje oko okićke Svete Jane, Gorica i Gora preko Kupe, Dubica oko Une, Vodica eko Une, Sana oko Sane, Vrbaška oko donjega Vrbasa. Južno od Gvozda Arpalovići nisu osnivali županije. U Slavoniji je već K o l o m a n zamijenio stari porez koji se plaćao u kunskim kožama porezom u novcu (kunovina ili marturina). 'e Je to pridonosilo da se Slavonija ponovno počela osamostaljivati. Ponovilo se Povijesno podvajanje dvaju glavnih dijelova Hrvatske: sjeverno i južno od Gvo-

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI 76

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Hrvatska južno od Gvozda, nosilac državnih, kulturnih i narodnih predaja, samostalno se razvijala i pod Arpadovićima. Tome su bila dva razloga. Jedan je u zauzetosti Arpadovića u gotovo stalnim dinastičkim sukobima, a drugi što oni u matičnoj Hrvatskoj nisu imali onoliko državnoga područja kao u Slavoniji. Zbog toga ondje nisu mogli naseljivati svoje pouzdane obdarenike, pa su morali dopustiti da hrvatsko plemstvo samostalno živi i jača. To je omogućilo županima da se osamostale i da s vremenom, pretvarajući župansku vlast u nasljednu, postanu samostalni dinasti. Najbolji je primjer snaženje Š u b i ć a u Bribirskoj župi. Jaki župani podvrgavali su svojoj vlasti slobodne ljude, ali su se ipak održale seoske općine slobodnoga pučanstva. Na razvitak hrvatskoga naroda i ubuduće je jako utjecao položaj nekadašnjega temata Dalmacije, u kojemu su Hrvati činili četiri petine stanovništva. Vidjeli smo kako su se Hrvati mnogo sukobijivali s pomorskim silama Bizantom i Venecijom da zagospodare svojom obalom, i kako su dalmatinski gradovi i otoci ušli u novo doba naše povijesti kao mletački podanici. S dalmatinskim se pitanjem suočio i prvi hrvatsko-ugarski kralj K o l o m a n. Trebalo je da zavlada hrvatskom obalom. U tome je uspio. Kako se tada još uvijek mislilo da je Bizant vrhovni gospodar dalmatinskih gradova i otoka, K o l o m a n je imao dobiti dopuštenje od Bizanta da zavlada njima. Dobio ga je, koje zbog toga što je bio u rodbinskim vezama s carskim dvorom, koje što je stupio u savez s Bizantom proti Normanima s kojima je Bizant tada ratovao. Dobivši dopuštenje, K o l o m a n je 1105. pošao s vojskom na dalmatinske gradove. Hrvatsko-ugarsku vlast redom su priznali Zadar, Trogir, Split, Rab, Osor i Krk. Budući da je i njemački car H e n r i k V. svojatao te gradove i otoke, K o l o m a n se 1108. zaratio i s njim. Odbivši njegovu navalu, odbio je njemačko posezanje za Ugarskom i Hrvatskom. Da bi dalmatinske gradove i otoke što jače privezao za sebe, K o l o m a n im je 1107. priznao samoupravu. Gradska je samouprava tada bila najveći mogući stupanj slobode i mnogo je pomagala da se gradovi obogate i kulturno uznapreduju. K o l o m a n je gradovima obećao zaštitu od neprijatelja, oslobodio ih je plaćanja danka mira i ukonačivanja kralja, što je onda bio velik teret. Oni su mu plaćali 2/3 lučkih carina, a sebi su zadržavali 1/3 pošto bi biskupu dali desetinu od svega. Priznao im je slobodu izbora biskupa i priora, obećao da neće bez njihova pristanka odobravati naseljivanje tudinaca u grad, a građanima je dopustio punu slobodu seobe. Te su povlastice mnogo značile za gradove, i oni su ih nastojali pošto-poto sačuvati. Zbog toga su se različito odnosili prema susjednim državama. Zbog toga su se zatvarali u sebe i odvajali od svojega naravnog zaleđa. Tako se hrvatsko područje podvajalo i na obali, što je poslije omogućilo Veneciji lakše prodiranje. Tom su se prodoru uspješno suprotstavljali Neretvani koji su samostalno živjeli na obali između Cetine i Neretve. Gusareći i ratujući pod svojim knezovima K ač i ć i m a oni su ujedno branili hrvatsku obalu. Gradske su povlastice nastojali steći i hrvatski primorski gradovi. To su s vremenom uspjeli pa su povlastice uživali još Šibenik, Nin, Skradin, Hvar i Korčula. Kada je K o l o m a n počeo kršiti povlastice, npr. dovodeći biskupe i vojničke posade, gradovi su se okrenuli proti njemu. Budući da u gradovima nije bilo sloge, Mlečani su odlučili njima opet zagospodariti. U ratu Venecije proti Hrvatskoj i Ugarskoj (1115-1125) Mlečani su u početku imali uspjeha i zauzeli te gradove.

Uto je umro K o l o m a n , a njegov nasljednik S t j e p a n II (1116-1131) imao je više sreće. U bitki pod Zadrom 1117. poginuo je mletački dužd O r d e1 a f o F a l e d r o, pa su Mlečani sklopili primirje. Ipak su zadržali Zadar, Rab, Osor i Krk, dok su u S t j e p a n o v o j vlasti ostali Biograd, Šibenik, Trogir i Split, kojima je potvrdio povlastice. U obnovljenom ratu Mlečani su zauzeli preostale gradove i potpuno razrušili Biograd, koji se uporno branio (1125). Da bi osigurao prijestolje S t j e p a n u , K o l o m a n je oslijepio svoga brata A l m a i njegova sina B e l u . A l m o je pobjegao u Bizant i tamo našao potporu. Dinastički i prijestolni sukobi, u koje se umiješao Bizant, zatim jačanje Arpadovića, koje nije bilo po ćudi Bizantu, doveli su do rata između njih (1127-1129). Ugri su, doduše, bili prodrli duboko u Srbiju, srušili Beograd i od njegova kamenja sagradili Zemun, ali konačno rat nije donio pobjedu nijednoj zaraćenoj strani. Z a S t j e p a n o v a nasljednika B e l e II. S l i j e p o g a (1131-1141) Hrvati su u novom ratu proti Mlečanima 1133. zadobili sve primorske gradove osim Zadra i otoka. U prvoj pol. 12. st. na Krku spominje se knez D u j a m, praotac poslije glasovitih krčkih knezova F r a n k a p a n a . U to se doba ponovno uz hrvatsku povijest vezuje Bosna. Ona se od početka 12. st. razvijala kao samostalna država pod upravom banova. Zatim je u njoj prevladao utjecaj Ugarske i Hrvatske, pa je oko 1138. priznala vlast ugarsko-hrvatskoga kralja. U ugarskim poveljama nazivaju je Ramom. Drugi dio današnje Bosne i Hercegovine, Zahumlje, došao je u polovici 12. st. pod vlast srpske države i pod njom, s prekidima, ostao do 1321. Istra je bila pod tuđim feudalcima i biskupima. Njezini su gradovi iskoristili podijeljenost zemlje i postepeno se osamostalili. Ojačavši i gospodarski, oni su u 12. st. postali slobodne komune. Njihovu slobodu ugrožavali su Mlečani, proti kojima su se gradovi borili i oružjem. Godine 1145. proti Mlečanima ratovali su Pula, Kopar i Izola. Bili su poraženi i morali su priznati mletačku vlast. Pet godina kasnije ponovno su proti Veneciji uzalud ratovali Pula, Rovinj, Poreč, Novigrad i Umag.

NOVE BORBE PROTI BIZANTU I MLEČANIMA U doba hrvatsko-ugarskoga kralja G e z e II (1141-1162) Bizantsko Carstvo naglo je ojačalo pod snažnim vladarom E m a n u e l o m . On se zanosio težnjom da svoju vlast proširi prema središnjoj Europi i u južnu Italiju. Da bi to postignuo, morao je pokoriti Srbiju i poraziti Hrvatsku i Ugarsku. Kao izliku za svoje ratove proti Ugarskoj i Hrvatskoj iskorišćivao je dinastičke borbe u kući Arpadovic a. Pri tome su mu djelovanje olakšali sami Arpadovići koji su bježali u Carigrad nadajući se da će s pomoću Bizanta zavladati u domovini. Svoj je naum E m a n u e l počeo ostvarivati u savezu s Njemačkim Carom. No, ubrzo je ostao sam jer su Ugri i Hrvati potukli 1146. njemačku vojsku. ada je E m a n u e l napao Srbiju, saveznicu Ugarske i Hrvatske, pobijedio je i -atim 1151. napao Srijem, zauzeo Zemun i sklopio mir. Rat je nastavio 1154. i pre°nuo ga nakon dvije godine, jer je na jugu morao ratovati proti Normanima. U

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

borbama je hrvatsko-ugarsku vojsku pomagao bosanski ban B o r i č (oko 1154-1163), Hrvat iz okolice Slavonskoga Broda. Po treći put E m a n u e l je zaratio na Hrvatsku i Ugarsku nakon G ez i n e smrti pomažući protivnike njegova sina S t j e p a n a I I I (1163-1172). Kada se S t j e p a n I I I održao na prijestolju, E m a n u e l mu je 1163. ponudio sporazum. Uvjeti sporazuma bili su da mu S t j e p a n preda Srijem, da mu na odgoj prepusti brata B e l u i da ovome kao baštinu da južnu Hrvatsku i Dalmaciju. S t j e p a n I I I . nije htio predati te zemlje. Dapače, otputovao je u Hrvatsku da tamo učvrsti svoju vlast. To je uzrokovalo novi rat 1164. Bizant je 1165. napao preko Srijema, zauzeo Bosnu, dio Hrvatske i dalmatinske gradove. Tada su Mlečani pomogli Hrvatima i Ugrima da te zemlje 1166. ponovno osvoje. Već iduće godine E m a n u e l je kod Zemuna pobijedio ugarsko-hrvatsku vojsku i zavladao Srijemom do ušća Bosuta i Iloka, Bosnom, dalmatinskim gradovima i Hrvatskom južno od rijeke Krke. Gradove Trogir i Zadar, zatim otoke Brač, Hvar i Vis zadržali su u svojoj vlasti Mlečani. Da bi što jače privezali Zadar za sebe, Mlečani su bili isposlovali u pape da Zadar dobije nadbiskupiju i da mu se podvrgnu biskupi u Krku, Rabu, Osoru i Hvaru. Iako je to u ono doba bila velika čast, Zadrane nije smirila. Oni su bili nezadovoljni jer su im Mlečani skučivali gradsku samoupravu. Stoga su se Zadrani više puta bunili proti Mlečanima. Ustajali su uzalud 1159,1164. i 1168-1170. Zadrani su u većini bili Hrvati. To se zna i po tome što su 1177, papu A l e k s a n d r a , kada je posjetio Zadar, dočekali hvalospjevima i pjesmama na hrvatskom jeziku. U ime E m a n u e l a našim je krajevima vladao njegov namjesnik u Splitu. U Splitu je biskupovao bizantski pristaša R a j n e r i j e. Svoj je položaj iskorišćivao da prisvoji zemlje na neretvanskom području. Tamo su bili jaki K a č i ć i koji su pod svojim knezom N i k o l o m kamenovali R a j n e r i j a 1180. kada im je htio uzeti neke zemlje u Poljicima. Te je godine umro car E m a n u e 1. Njegov gojenac B e l a I I I (1172-1196), koji je naslijedio S t j e p a n a I I I , ponovno je uspostavio svoju vlast u Srijemu, Bosni, dijelu Hrvatske i u dalmatinskim gradovima koji su bili pod Bizantom. B e l a I I I . sklopio je 1186. mir s bizantskim carem I z a k o m , koji se odrekao svih prava na dalmatinske gradove i otoke. Bio je to konačan kraj bizant-

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

RAZVOJ DUBROVNIKA Mlečani su htjeli zavladati i Dubrovnikom. U tome su uspjeli 1171, ali se već iduće godine Dubrovnik stavio pod zaštitu Normana. Nakon kraćega prekida ponovno je priznavao normansku vlast (1186-1192), a zatim opet bizantsku. Dubrovnik je sve brže napredovao kao pomorsko-trgovački grad. Zbog neplodna tla njegovi stanovnici nisu mogli živjeti od ribarstva i poljodjelstva pa su se počeli baviti trgovanjem. Osobito su uspješno posredovali u trgovini između Balkana i Italije. S Balkana su izvozili žitarice, meso, kože, sir i med, a iz Italije su uvozili obrtničke proizvode. U zaleđe su izvozili i svoju sol. Mnogo su se bavili obrtom i gradili brodove. Trgujući Dubrovčani su se povezivali s mnogim talijanskim gradovima. Da bi zaštitili svoju trgovinu, oni su s tim gradovima sklapali ugovore o prijateljstvu i međusobnoj zaštiti. Tako su između 1148. i 1211. sklopili ugovore s Molfettom, Pisom, Fanom, Ravennom, Anconom, Monopolijem, Barijem, Termolijem i Bisceglieom. Glavno je dubrovačko tržište ipak bila Apulija. Ugovore su sklapali i s našim gradovima: s Kotorom 1181. i Rovinjom 1188. Svoju su trgovinu osigurali 1190. ugovorom s K a č i ć i m a, koji su nepoštedno gusarili po Jadranskom moru.

ske vlasti nad njima. Obnovu hrvatsko-ugarske vlasti iskoristio je Zadar. On se 1180. oslobodio Mlečana i izabrao Hrvata D a m j a n a D e s i n j i n a za svoga kneza. U grad je primio hrvatsko-ugarsku posadu. Tada je u Zadru, pored Zagreba, stolovao hrvatski ban D i o n i z i j e . S pomoću te posade Zadar je odbio mletačke navale 1187. i 1188. Da bi se što bolje zaštitili od Mlečana, Zadrani su sklopili ugovor o uzajamnoj pomoći i obrani s Pisom, suparnicom Venecije. Zatim su 1190. u blizini Zadra potukli mletačku mornaricu, a 1194. odbili novu mletačku navalu. Rat Zadra i Piše proti Mlečanima potaknuo je Pulu da se pobuni. Mlečani su je ponovno prisilili na pokornost.

VELIKI PEČAT DUBROVNIKA IZ 13. ST.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLItNOSTI

Dubrovnik se nije uvijek razvijao u miru. Srpski vladar N e m a n j a osvojio je 1186. Kotor, koji je do 1371. ostao pod srpskom vlašću. N e m a n j a je napao i Dubrovnik, ali ga nije uspio zauzeti. Dubrovčani su 1184. na moru potukli brodovlje njegova brata M i r o s l a v a , zahumskoga kneza, a iduće godine 1185. izdržali opsadu. Nakon neuspjeha braća su 1186. sklopila s dubrovačkim knezom K r v a š e m mir kojim su jedni drugima zajamčili sigurnost i dali slobodu trgovanja. Ugovor je bio temelj kasnije razgranate i unosne dubrovačke trgovine po Zahumlju i Srbiji. Drugi znameniti trgovački ugovor, u kojemu se prvi put spominje hrvatsko ime Dubrovnika, Dubrovčani su sklopili 1189. s bosanskim banom K u l i n o m (1180-1204). On je banovao u Bosni još za bizantske vladavine, a onda je priznao hrvatsko-ugarsku vlast. Sudjelovao je u borbama Hrvatske, Ugarske i Srbije proti Bizantu 1181-1183. Udario je temelje samostalnom razvoju Bosne. Na upravu je dobio sjeverne krajeve Usoru i Soli te proširio granice Bosne na zapad. Tu je posjeo stare hrvatske župe Luku, Plivu i Vrbanju. Te župe, kojima se poslije pridružila i Mrenska župa, nazivale su se Donji kraji. Za K u l i n a uznapredovala je i kultura. U ugovoru K u l i n je Dubrovčanima zajamčio slobodu kretanja i trgovanja bez plaćanja carina u Bosni. Tako se dubrovačka trgovina znatno proširila. Od toga su koristi imali i Dubrovnik i Bosna. Kada je 1192. Dubrovnik stekao povlasticu da može trgovati po cijelom Bizantskom Carstvu, tj. do Crnoga mora, on je uspješno zaokružio svoje poslovno nastojanje i položio temelje budućem gospodarskom i kulturnom procvatu. U gradu, koji se sve više pohrvaćivao, postepeno su se od puka odvajale stare ili bogate obitelji. One su činile gornji sloj, vlastelu, koji je sve više preuzimao vlast. Stara pučka skupština gubila je svoj utjecaj i potpuno ga izgubila do 14. st. Na čelu gradske uprave bio je knez koga su birali Dubrovčani. Pri kraju 12. st.^spominje se knez K r v a š M a r t i n u š i ć . Zaokruživši svoje područje od Župe do Zatona na zapadu (oko 20 km) s otocima Lokrumom, Koločepom, Lopudom i Šipanom, Dubrovnik je zapremio zemljište za budući samostalni državni razvoj. Zanimljivo je da ga 1161. arapski putnik ΕΙ Ι d r i si spominje kao »posljednji grad u Hrvatskoj«.

POVELJA KULINA Β

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLICNOSTI

FEUDALIZACIJA HRVATSKOGA DRUŠTVA

CRKVA BOSANSKA

Gospodarski napredak uzmorskih gradova u 12. st. očitovao se u sklapanju trgovačkih ugovora s talijanskim gradovima. U unutrašnjosti Hrvatske on se očitovao u pojavi veleposjeda. Rastom veleposjeda jačale su neke obitelji. Veleposjednici nisu bili pod vlašću kraljevskih župana. Njihovi su posjedi tvorili cjelinu. Na njoj su oni sudili, upravljali i iskorišćivali kao gospodari svoje podanike kmetove. Svojom su snagom slabili županijski poredak i kraljevsku vlast. Da bi ih privezao uza se, kralj im je davao povlastice. Vojska kraljevskih županija pokazala se preslabom u ratovima proti Bizantu. Stoga je kralj počeo darivati pojedincima velike feude. Mislio je da će oni braneći darovanu zemlju uspješno braniti i državu. To nije bio dobar račun. Veleposjednici su mislili samo na sebe i jačanje svoga roda, pa je tako kraljevska vlast i dalje slabila u korist moćnoga feudalnog plemstva. Na zapadu su to bili knezovi K r č k i , kasniji F r a n k a p a n i. God. 1193. knez B a r t o l II. dobio je od B e l e I I I . zemlju što je pripadala Modruškoj župi. Uz obvezu da kralju pruža vojnu pomoć, dobio ju je s nasljednim pravom. Tako je ona ostajala u njegovu rodu, a slobodni su ljudi na njoj izgubili svoju slobodu. Isto su tako svojom Bribirskom župom bili obdareni knezovi B r i b i r s k i Š u b i ć i. Oni će uskoro toliko ojačati da će mnogo utjecati na politički razvoj hrvatskoga naroda. Osim njih jaki su bili knezovi C e t i n s k i , poslije nazvani N e l i p č i ć i , knezovi O m i š k i K a č i ć i , knezovi K r b a v s k i K u r j a k o v i ć i i najmoćniji plemići u zapadnoj Slavoniji knezovi G or i č k i i V o d i č k i B a b o n e g i (Babonežići, Babonići), nazvani B l ag a j s k i prema gradu Blagaju blizu rijeke Sane. Na početku 14. st. njihovi su se posjedi širili od Kranjske do Vrbasa i od Save do Gvozda. Županijski su poredak slabili i naseljenici. Ni oni nisu potpadali pod župansku vlast, a porez su plaćali izravno kralju. Pod županskom vlasti nisu bili ni pripadnici novoga društvenog sloja, tzv. kraljevski službenici. To su bili vojnici, mali vazali, od kojih je postalo sitno plemstvo. B e l a I I I . ipak je znatno sredio svoju državu. Povećao je dvorske prihode, preuredio sudovanje, uredio nasljeđivanje prijestolja u kući Arpadovića, dovodio crkvene redove, prihvatio vitešku kulturu i tako je još više približio naše zemlje Zapadu. Pri kraju 12. st. gospodarski su procvali primorski gradovi, u kojima se stalno mijenjala narodnosna slika sve većim brojem nastanjenih Hrvata. U njima je ojačao gradski patricijat koji su činile stare, bogate i ugledne obitelji. One su se izdvojile u zatvoren stalež i nastojale da puk ne sudjeluje u upravljanju gradom. U 12. i 13. st. smanjuje se značenje zajednice građana i oblikuje veliko vijeće koje preuzima vlast. U 14. st. u njega još ulaze plemići i pučani, ali se ono počinje zatvarati za pučane i pretvarati u patricijsko tijelo, kao u Trogiru, Splitu i Dubrovniku u 15. st. Pučani su svi niži slojevi (težaci, ribari, obrtnici, nosači), a poslije i obogaćeni trgovci i obrtnici, umjetnici i činovnici. Ovi pak nastoje prodrijeti u plemićko vijeće, odvojiti se od puka i steći povlastice, tj. osloboditi se obveza. U pučkom otporu takvu razvoju pojedinci su nalazili duhovno uporište u patarenstvu. Naime, ono je između ostaloga, propovijedalo otpor moćnima i bogatima. Patarenstvo se napokon toliko proširilo u Zadru, Trogiru i Splitu da su najistaknutije njegove pristaše oko 1200. bile protjerane iz Splita i Trogira. One su se sklonile u Bosnu.

Kada su primorski patareni bježali u Bosnu, u njoj je katolička crkva bila u sastavu dubrovačke nadbiskupije. Njezini biskupi bili su domaći ljudi (R a d όσ ο s t , D r a g o n j a , V l a d i m i r , B r a t o s l a v ) , a služba s e obavljala na slavenskom jeziku. Pored katoličke vjere u Bosni se od 11. st. širilo i patarenstvo. Patareni su naučavali da postoje dva boga. Jedan je bog dobra i on je stvorio nevidljivi svijet, a drugi je bog zla i stvorio je vidljivi svijet i čovjeka. Patareni su odbacili Stari zavjet i knjige crkvenih otaca, a zadržali su Evanđelje, Djela apostolska i poslanice. Jednako su odbacivali štovanje Bogorodice, čistilište, uskrsnuće tijela, sakramente, liturgiju, molitve (osim Očenaša), svete slike, štovanje svetaca i njiho-

STEĆAK IZ ZGOŠĆE KOD KAKNJA

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

vih moći. Napadali su crkvenu organizaciju, posjed, plaćanje desetine. Napadali su svjetovnu vlast i ropstvo. Propovijedali su siromaštvo, zabranjivali prisegu, uživanje mesa i vina, rađanje djece i posjedovanje imutka. To je moguće samo izabranima. Obični vjernici mogu griješiti, ali moraju slušati izabrane i prije smrti primiti »duhovno krštenje«. Učenje patarena razlikovalo se od učenja Katoličke crkve. Stoga ga je ona nazivala herezom, tj. krivovjerjem, a njegove pristaše hereticima, krivo vj ernicima. Takvim su držali i bosanske krstjane. Stoga je papa I n o c e n t I I I . već 1200. pozvao hrvatsko-ugarskoga kralja da iz svoje države protjera bana K u1 i n a i sve krstjane te da im zaplijeni imutak. Ubrzo je papa poslao svog izaslanika u Bosnu. Taj je imao prividna uspjeha, jer su se najistaknutiji krstjani svečano odrekli hereze. Bilo je to 1203. na Bilinu polju. Prisutan je bio i ban K u l i n. Bosanski patareni, zvani i bogumili iako se sami nisu tako nazivali, okupljali su se u Crkvi bosanskoj, koja se razvila iz katoličke bosanske biskupije. Ona je postala narodna i državna crkva, glavna poluga feudalizma i zaštitnica visokoga plemstva. Nije nastala u društvenoj pobuni niti je htjela mijenjati društveni poredak. Crkva bosanska nije propovijedala nepokornost vlasteli i vladaru. Stoga je uživala njihovu potporu. Vlastela su je pomagala, jer nije imala posjede, a puk joj je bio sklon, jer nije ubirala desetinu. Bila je nezavisna od Rima i Carigrada, heretična, umjereno dualistička i redovnička. Na njezinu čelu stajao je episkup ili djed. U 14. i 15. st. spominju se R a d o s l a v , R a s t u d i j e , R a d o m i r, M i r o h n a , M i l o j e i R a t k o . Redovnici (krstjani i krstjanice) živjeli su u hižama. Iz njihovih redova izdizali su se starci, a neki od staraca bili su gosti, samostanski glavari. U Bosni su patareni ponešto odustali od svoga učenja. Učenje se Crkve bosanske s vremenom približilo pravovjernom kršćanstvu (slavili su svece, prihvatili znak križa, Stari zavjet, štovanje moći, davali milostinju, molili za pokojnike). Gotovo svi bosanski liturgijski tekstovi izrađeni su na temelju glagoljaških predložaka i ne pružaju dokaza za radikalan dualizam i herezu. Osnažena državnom potporom, Crkva bosanska zadržala se u Bosni unatoč tešku pritisku hrvatsko-ugarskih vladara i Katoličke crkve, unatoč misionarskom

RELJEF IZ GRAČANICE KOD SARAJEVA S NATPISOM NA BOSANČICI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

radu dominikanaca i franjevaca. Uzalud je papa smijenio domaćega biskupa. Uzalud je oduzeo bosansku biskupiju dubrovačkom nadbiskupu, jer se mlako odnosio prema dualistima. Uzalud je bosansku biskupiju podložio 1247. kaločkom nadbiskupu u Ugarskoj. Uzalud je potaknuo na križarski rat 1235-1238. hrvatsko-ugarskoga kralja proti banu M a t e j u N i n o s l a v u (oko 1233-1250). Crkva bosanska ipak se održala. Bosanski vladari već su se prema prilikama prikazivali sad katolicima, sad patarenima. U Bosni se najposlije nisu mogli održati dominikanci ni katolički biskup, koji se trajno preselio u Đakovo. Sljedbenika Crkve bosanske nestalo je tek nakon dolaska Turaka. U ratu proti N i n o s l a v u herceg K o l o m a n zauzeo je 1238. dio Huma. Čitavu Bosnu nije pokorio. Ban N i n o s l a v održao se na preostalom području. Kada su Tatari provalili u Ugarsku i Hrvatsku, on je obnovio svoju vlast u čitavoj zemlji. N i n o s l a v je 1240. obnovio trgovački ugovor s Dubrovnikom. Nakon toga stao je na stranu Splita, koji ga je izabrao za kneza, proti Trogiru, koji je pomagao hrvatsko-ugarski kralj. Godine 1244. kralj B e l a I V . poslao je hrvatskoga bana D i o n i z i j a u pomoć Trogiru, a sam je napao Bosnu. Njihove su vojske pokorile Split i Bosnu. Bosna je i nakon poraza nastavila samostalno živjeti.

ŠIRENJE VENECIJE NA HRVATSKOM TLU Borbama za prijestolje između braće E m e r i k a (1196-1204) i A nd r i j e A r p a d o v i ć a okoristili su se Mlečani. Godine 1202. križari su krenuli na svoj četvrti pohod u Svetu zemlju. Onamo je trebalo da ih prevezu Mlečani. Međutim, križari nisu imali dovoljno novca da plate prijevoz. Dužd E n r i c o D a n d o l o predložio im je da će im oprostiti dug ako osvoje Zadar (oko 8000 stanovnika) za Veneciju. Većina je križara pristala i u studenome su zauzeli Zadar, porušili ga i poubijali mnogo stanovnika. Zadar se nije sasvim predao. U otporu proti Mlečanima podupirali su ga splitski nadbiskup B e r n a r d i moćni cetinski knez D o m a l d. Ipak, Zadar se morao predati Mlečanima (1204). Pod mletačkom je vlasti izgubio sve povlastice slobodnog i samoupravnoga grada koje je uživao pod hrvatsko-ugarskim vladarima. Mlečani su svoju vlast nad Zadrom učvrstili 1216. kada se A n d r i j a II. odrekao svakoga prava na nj. On je to učinio da bi mu Mlečani iznajmili brodove potrebne za vođenje križarskoga rata. Mlečani su svoj uspjeh na našoj obali zaokružili 1205. kada je Dubrovnik priznao njihovu vlast. Dubrovnik je ostao samoupravna općina, ali mu je Venecija određivala kneza i slala nadbiskupa. Dubrovčani su se 1231, 1235. i 1251. uzalud pokušali osloboditi mlatačke vlasti. Venecija nije dopuštala hrvatskim gradovima slobodan gospodarski razvoj. Budući da je trgovanje bilo osnova bogatstva jadranskih gradova i oduvijek znamenito u hrvatskom gospodarskom životu, Mlečani su htjeli imati ga čitava u svojim ruka'ma. Oni su svugdje davali prednost svojim trgovcima i brodovlasnicima, a ometali su trgovinu naših uzmorskih gradova. Iako su usporili napredak Dubrovnika, ipak ga nisu onemogućili. Dubrovčani su nesmetano trgovali po svome kopnenom zaleđu obnavljajući trgovačke ugovore s bosanskim, srpskim, bugarskim i epirskim vladarima. Trgovali su i po moru te obnavljali ugovore s talijanskim i našim gradovi-

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTl

ma. Dapače, trgovali su s Egiptom, Tunisom i drugim zemljama u sjevernoj Africi. Za robu, koju su iz primorskih zemalja uvozili u Veneciju, plaćali su 20% carine od vrijednosti robe, a za robu uvezenu iz svoga zaleđa nisu ništa plaćali. Bio je to jedan od načina kojima je Venecija osiguravala svoj pomorski monopol. Iz svoga zaleđa Dubrovčani su najviše izvozili rudarske proizvode i roblje, a u nj uvozili sol i oružje. Ni na tome području nisu uvijek uživali mir. U težnji da zavladaju bogatim gradom ili zbog graničnih sukoba srpski su vladari češće ratovali s Dubrovnikom: 1252-1254, 1275, 1301-1302, 1317-1318. i 1327-1328. U tim su borbama Dubrovčani katkada tražili i daleke saveznike, kao Bugare 1253. Gospodarski napredak poticao je sve veće razlike između vlastele i puka. Usporedo se organizirala vlast. Vlastela su sve više udaljivala puk od vlasti, ali su i ograničivala kneževu vlast. Njegovu je vlast stezalo od 1235. Veliko vijeće, sastavljeno od odrasle vlastele. Ono je donosilo zakone, biralo na godinu dana članove Maloga vijeća, izvršnoga tijela, od 1253. Senata, poslije stvarne vlade, i druge državne službenike. Godine 1272. Dubrovnik je dobio statut po kojemu se upravljalo u različnim područjima općinskoga života. Vlastela su pučane sasvim istisnula iz upravljanja općinom u 14. st. Od tada ni bogatiji građani, trgovci i obrtnici nisu mogli ući u Veliko vijeće. Osim tih staleža u Dubrovniku je bilo mnogo slobodnih seljaka i nešto manje kmetova. Seljaci su uzimali zemlju u zakup i za to davali vlasnicima dio ploda, npr. polovicu, ili plaćali zakupninu u novcu. Godine 1272. Dubrovčani su proširili svoj posjed na otok Lastovo. U 13. st. Mlečani nisu zavladali samo Zadrom i Dubrovnikom. Nastojali su zagospodariti i Istrom. Godine 1209. gospodarom Istre postao je akvilejski patrijarh, ali ne u cijeloj pokrajini. U središnjoj Istri oko Pazina i Žminja svoje su posjede imali gorički grofovi, a na Kvarneru (Rijeka, Kastav, Veprinac i Mošćenice) devin ska gospoda. Patrijarsi su imali pravo sudovanja. Oni su kovali svoj novac, odobravali izbor gradskih načelnika i propisivali trgovačke odredbe. Za sebe su predobili gradove Piran, Pulu i Kopar. Zbog toga je 1242. ponovo izbio rat između Pule i Mlečana. Pula je bila poražena i morala se opet pokoriti Veneciji. U drugoj polovici 13. st. to su učinili Poreč, Umag, Novigrad, Sutlovreč, Motovun, Kopar, Piran i Rovinj. Uzalud je patrijarh htio potisnuti Mlečane. Godine 1307. morao se odreknuti izgubljenih gradova, a 1331. Mlečani su napokon zavladali Pulom. Istarskim su gradovima ostavili samoupravu, ali su im iz Venecije slali knezove. Kako je gospodarstvo općenito nazadovalo zbog sukoba Venecije i patrijarha, to su mletačka ograničenja slobodne trgovine gradova uzrokovali njihovo još jače nazadovanje i gubitak nekadašnje moći. Istarski su gradovi održavali trgovačke odnošaje s drugim hrvatskim gradovima. Osim ugovora Rovinja s Dubrovnikom, poznati su u 12. i 13. st. ugovori Pirana sa Splitom i Labina s Rabom.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIĆNOSTI

PODVAJANJE I RAZROŽNOST U 13. STOLJEĆU

Da bi sredio prilike u državi, B e l a I V . je u Hrvatskoj postavio za hercega bana D i o n i z i j a (poslije svoje sinove S t j e p a n a i B e l u ) , koji je stolovao u Zagrebu i Kninu. Uz hercega se 1260. javljaju dva bana: hrvatsko-dalmatinski ban, koji se zvao i primorski, te slavonski, koji je kada nije bilo hercega upravljao cijelom Hrvatskom. Tako je ponovo ojačala rascjepkanost hrvatskih zemalja sve do 16. st. Podvojenost je uvijek imala teške posljedice za razvoj hrvatskoga naroda jer je udaljivala jedne od drugih sinove istih pređa, otuđivala ih i slabila, i oslabljene prepuštala tuđincima koji su željeli pokoriti Hrvatsku. Podvojenost hrvatskoga naroda pojačala se i sazivom prvoga hrvatskog staleškog sabora u Zagrebu. Bio je to Slavonski sabor 1273. U njemu su se okupili plemići Zagrebačke, Križevačke i Varaždinske županije. Iako je on povećao podvojenost, ipak je s druge strane istaknuo posebnost Hrvatske prema Ugarskoj, jer je u njemu hrvatsko plemstvo s banom donosilo zakone, što je najviši državni posao. U Hrvatskoj je osnažila banska vlast. Ban je obavljao poslove koje je prije obavljao kralj. Dijelio je darovnice, npr. ban S t j e p a n podijelio je povlasticu Križevcima. B e l a IV. podijelio je 1254. i Bosnu. U njoj je tada banovao P r i j e z d a (1250-1287), hrvatsko-ugarski vazal i posjednik župe Novaki u Slavoniji. B e l a je razdijelio Bosnu u banovine Bosnu, Usoru i Soli. Dvije posljednje poslije je spojio s novoosnovanom Banovinom Mačvom. Mačvi je pridružio stare hrvatske krajeve, Srijemsku i Vukovsku županiju. Otada su do 1526. te krajeve počeli držati ugarskima. B e l a I V . također je imao neprilika oko prijestolja. Sukobio se sa sinom S t j e p a n o m V (1270-1272), koji je proti ocu sklopio savez s K a r l o m I. A n ž u v i n c e m , kraljem Obiju Sicilija. Taj je savez bio početak veza Ugarske i Hrvatske s Anžuvincima, koji su uskoro postali njihovi vladari.

A n d r i j a II (1205-1235), koji je dok je bio herceg zavladao svim zemljama od Huma i Bosne do Drave, kao kralj nije uspio učvrstiti svoju vlast. Borbe za prijestolje i feudalni sukobi, vanjski ratovi i mnogobrojna darivanja slabili su njegovu vlast. S druge strane jačali su veleposjednici. Oni su širili svoje posjede i nasilno otimali zemlju slabijima. Slobodnjaka je bilo sve manje. Proti kraljevoj politici i velikim feudalcima ustalo je niže plemstvo, koje je prisililo A n d r i j u da 1222. objavi Zlatnu bulu. Njom je steklo pravo da se sastaje i da s kraljem odlučuje o državnim poslovima. Njom je ograničilo kraljevsku vlast, a sebe oslobodilo daća, poreza i ukonačivanja. Posjedi su im postali nasljedni. O svome trošku morali su sudjelovati samo u obrambenom ratu. Neke su odredbe Bule bile uperene proti velikašima i Crkvi. Bula, kojom je zadan udarac kraljevskoj vlasti, nije vrijedila u Hrvatskoj južno od Gvozda. Tamo su hrvatski velikaši nastojali zavladati primorskim gradovima. Zato su se natjecali da članovi njihovih obitelji postanu gradski knezovi. Borbe velikaša za gradove podvajale su građane u stranke, ugrožavale gradsku slobodu i nanosile štetu gradskim posjedima. Gradovi su sklapali obrambene saveze proti velikašima i gusarima. Takav su savez prije 1221. sklopili Split, Trogir i Klis, a 1221. proširili su ga ugovorom sa Šibenikom. Na početku 13. st. najmoćniji je velikaš bio knez D o m a l d C e t i n s k i . Njemu je A n d r i j a I I . oduzeo 1223. sve posjede između Krke i Zadra i predao ih knezovima Bribirskim. G r g u r i S t j e p k o B r i b i r s k i potukli su D o m a l d a i udarili temelj jačanju svoga roda, Š u b i ć i m a. Južno od Cetine bili su moćni omiški knezovi K a č i ć i. Oni su svoju moć temeljili na gusarenju, koje onda nije bilo puko razboj ništvo nego i općenit običaj u funkciji državne politike. Kako su K a č i ć i prihvaćali patarenstvo, pružali su dovoljno povoda na napadaj. Rat proti njima pokrenuo je 1221. papinski izaslanik, i oni su pred silom popustili i pokorili se 1225. Da ih onemoguće, pobjednici su im spalili brodove. Iduće godine potukao ih je herceg B e l a . Pa ipak njihova moć nije bila skršena. Za B e l e IV (1235-1270) na Hrvatsku se oborila tatarska najezda. Tatari (Mongoli) pod vodstvom B a t u - k a n a prodrli su 1241. u Ugarsku. Na rijeci Saju porazili su ugarsko-hrvatsku vojsku pod vodstvom kralja B e l e I V . i hrvatskoga hercega K o l o m a n a. Nakon toga Tatari su, pljačkajući i paleći, pustošeći i ubijajući, krenuli u potjeru za kraljem. B e l a I V . je preko Zagreba pobjegao u Klis, Split i Trogir, a zatim na otoke. Tatari su opustošili Zagreb, srušili stolnu crkvu i jurnuli na jug. U tamošnjim brdovitim krajevima nisu imali mnogo uspjeha. Nisu zauzeli Klis niti ikoji drugi grad, a u blizini Šibenika pretrpjeli su poraz. Zbog toga njihova poraza nastala je legenda o hrvatskoj pobjedi na Grobničkom polju, kamo su iz Srijema u posljednji čas stigla braća K r e s , K u p i š a i R a k i odlučila bitku. Iz Hrvatske i Ugarske Tatari su se povukli 1242. na vijest da im je u zavičaju umro veliki kan O g o t a j. Na uzmaku opustošili su dubrovačku okolicu i popalili Kotor. Za sobom su ostavili razorenu, opustošenu i opljačkanu zemlju, po kojoj se širile glad i kuga. Može se reći da je to prva ratna katastrofa koja je pogodila hrvatski narod.

Uz takvu kraljevsku vlast ostalo je široko polje za međusobne sukobe vlastele, a na primorju i gradova. Ondje je izbio trogodišnji sukob zbog međašnjih posjeda između Trogira i Splita. Uz Split su pristali bosanski ban N i n o s l a v i humski knez A n d r i j a. Na trogirskoj su strani bili knez S t j e p k o B r i b i r s k i , N e l i p č i ć i sam kralj. Rat je završen 1244. Split se morao pokoriti hercegu i banu D i o n i z i j u. B e l i n boravak u Klisu iskoristili su Zadrani. Priznali su njegovu vlast, a on njima njihove slobode. Ali već 1243. Mlečani su potukli vojsku bana D i o n iz i j a i zauzeli Zadar. Tada su odlučili prekinuti svaku vezu Zadra s Hrvatskom. Grad su naselili isključivo Mlečanima. Budući da su iseljeni Zadrani zajedno s okolnim pučanstvom prijetili Zadru, novi stanovnici nisu htjeli u njemu živjeti. Zbog toga su Mlečani 1247. dopustili Zadranima da se vrate u svoj grad. Ipak, oduzeli su im svaku samoupravu, iz Venecije su im slali kneza, građanima su zabranili da se udaju za Hrvate i žene Hrvaticama, a sam je dužd odlučivao o primanju u grad svakoga pojedinog Hrvata. Sjevernije su jačali knezovi K r č k i koji su 1271. zadobili Senj. Još 1248. papa je senjskom biskupu dopustio da se na području njegove biskupije može bogoslužje održavati na hrvatskom jeziku. Tako je dio stare hrvatske kulture uhvatio čvrsto tlo za iduća stoljeća. U Slavoniji su se velikaši borili međusobno, a i proti B e l i n u nasljedniku L a d i s l a v u K u m a n c u (1272-1290). Najpoznatija je, svakako, borba između G i s i n g o v a c a , vlastele njemačkoga podrijetla, i hrvatskih B a b o -

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

(1290-1301), posljednji Arpadović. On je Ρ a ν l u priznao i nasljednu bansku čast, a to mu je 1295. priznao i K a r l o M a r t e 1. Time je P a v a o postao zapravo nezavisan hrvatski vladar na području južno od Gvozda. On dijeli zemlje kao kralj, osniva crkve i samostane, prima velike svote novca od gradova. Jak i nezavisan P a v a o I. uspio je 1299. proširiti svoju vlast na Bosnu, pase nazivao »ban Hrvatske i Dalmacije i gospodar Bosne«. Upravu nad Bosnom predao je svome bratu M l a d e n u I. kao bosanskomu banu. Knezove B r i b i r s k e podupirali su u Bosni neki velikaši, osobito knez H r v a t i n iz Donjih krajeva. M l a d e n je s uspjehom potiskivao u Bosni bana S t j e p a n a I. K o t r o m a n i ć a (1287/ 90 - prije 1314) i postepeno pokorio Bosnu. Poginuo je 1304. u borbi proti bosanskim krstjanima, a naslijedio ga je M l a d e n II, P a v l o v sin. Okupivši po posljednji put u srednjem vijeku u jednoj domaćoj vlasti Hrvatsku južno od Gvozda, osim Zadra, Brača i Hvara gdje su vladali Mlečani, knezovi Š ub i ć i B r i b i r s k i omogućili su gospodarski i kulturni procvat tih krajeva. Sami su pak bili tako moćni da im je najposlije pošlo za rukom na hrvatsko-ugarsko prijestolje dovesti K a r l a R o b e r t a A n ž u v i n c a , sina K a r l a M a r t e l a . Po novoga je kralja 1300. u Napulj pošao P a v l o v brat J u r a j i doveo ga u Hrvatsku. Kada je umro A n d r i j a I I I . M l e č a n i n (1301), P a v a o je odveo K a r l a u Zagreb, a odatle u Ugarsku gdje je bio okrunjen za hrvatsko-ugarskoga kralja kao K a r l o I (1301-1342). Gotovo dvjestogodišnja vladavina Arpadovića više se osjetila u Slavoniji nego u Hrvatskoj, gdje je plemstvo sačuvalo svoje stare pozicije i iskoristilo kraljevske donacije da poveća svoju moć. Zbog svoje zauzetosti vanjskom politikom, zbog sukoba u vlastitoj dinastiji i zbog općenita slabljenja kraljevske vlasti razvojem veleposjeda, Arpadovići nisu mogli spriječiti feudalnu anarhiju ni nepovoljne posljedice velikaške oligarhije. U Slavoniji su oni također omogućili svojim darivanjem zemlje rast veleposjeda i raspad kraljevske domene. To su pratili feudalizacija sela i razvitak slobodnih ratnika, malih plemića, koji će poslije s velikašima biti politički

n e g a. Kada su se u 1270-im godinama pomirili, B a b o n e g i su zadržali sve prekosavske županije: Podgorje, Goricu, Vrbas, Glaž, Sanu i utvrde Lipovac, Okić Želin i Samobor. Poslije su svoju vlast proširili na Moslavinu.

JAČANJE KNEZOVA BRIBIRSKIH U 13. st. u Hrvatskoj su bili najmoćniji knezovi Š u b i ć i B r i b i r s k i . Oni su se okoristili metežom u državi i zavladali primorskim gradovima i cijelim hrvatskim primorjem. Na svome području vladali su nezavisno. Vrhunac svoje moći dosegnuli su pod banom (od 1273) P a v l o m I, sinom trogirskoga kneza S t j e ρ k a. Ρ a ν a o I. bio je u početku knez Splita i Trogira. Poslije je te knežije prepustio bratu M l a d e n u ( M l a d i n u ) I. Dragi njegov brat J ur a j I. bio je knez u Šibeniku, Omišu i Ninu. Š u b i ć i su vladali također Klisom i Skradinom. Š u b i ć i su postali još moćniji kada su u borbama za hrvatsko-ugarsko prijestolje pri kraju 13. st. pristali uz Anžuvince, koji su vladali u Napulju i na Siciliji. Ρ a ν a o I. podupirao je Anžuvinca K a r l a M a r t e l a u njegovu nastojanju da postane hrvatsko-ugarski kralj. Stoga mu je otac K a r l a M a r t e l a K a r l o II. dao 1292. u nasljednu vlast čitavu Hrvatsku južno od Gvozda. Iduće godine to mu je potvrdio drugi pretendent, A n d r i j a I I I . M l e č a n i n

PEČATNJAK BANA PAVLA ŠUBIĆA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLlCNOSTI

NOVAC BANA PAVLA ŠUBIĆA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLlCNOSTI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

faktor. Darivanjem je jačala i Crkva, a gospodarski je napredak potaknuo postanak gradova u Slavoniji. Na obali su Arpadovići dijeljenjem i potvrđivanjem povlastica umjeli privući i zadržati gradove, koje je htjela i Venecija, ali nisu pokazali smisao za promicanje brodarstva i pomorstva uopće. Iako su Arpadovići pod svojom vlasti okupili hrvatske zemlje, nisu mogli trajno spriječiti mletački prodor na obalu, proširenjem pak svoje vrhovne vlasti u Bosni omogućili su joj širenje u Hrvatsku oko Vrbasa, a u 13. st. razbili su upravno jedinstvo hrvatskih zemalja dualizmom banske vlasti.

JAČANJE KRALJEVSKE VLASTI Dolazak Anžuvinaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje u početku se nije osjetio. Prilike se u hrvatskim zemljama nisu promijenile. U njima su i dalje neograničeno vladali velikaši. Oni su se međusobno borili težeći i za banskom časti. To su poznati velikaški rodovi: u sjevernoj Hrvatskoj B a b o n e g i u Pokuplju i Pounju, u zapadnoj Hrvatskoj F r a n k a p a n i K r č k i koji su bili gospodari Modruša, Vinodola, Gacke i Senja, a u južnoj Hrvatskoj Š u b i ć i B r i b i r s k i . Na moru je Venecija držala otoke od Krka do Korčule. Zadar je nastojao da se oslobodi njezine vlasti. Prilika mu se pružila 1309. kada je papa oslobodio mletačke podanike prisege vjernosti, jer je Venecija zauzela njegov grad Ferraru. Otpor se javio na Krku, Pagu i Hvaru, na kojem je 1310. izbio ustanak. Godine 1311. pobunio se Zadar. Zadrani su za svoga kneza izabrali M l a d e n a II. Š u b i ć a i uspješno se odupirali Mlečanima do 1313. Usred borbe umre 1312. P a v a o I. S u b i ć . M l a d e n II. nije bio kadar nastaviti borbu pa je sklopio mir s Mlečanima. Oni su nastavili djelovati proti njemu i pomagati njegove protivnike u Hrvatskoj, jer nisu htjeli da se na hrvatskoj obali ustali jaka vlast, a najmanje hrvatska državna vlast, kakva je zapravo bila vlast knezova B r i b i r s k i h . M l a d e n o v i protivnici bili s u knez N e l i p a c C e t i n s k i , župani K u r j a k o v i ć i K r b a v s k i , župani M i h o v i l o v i ć i i z Livna, knezovi H r v a t i n i ć i iz Donjih krajeva i bosanski ban. Njih je pomagao slavonski ban I v a n B a b o n e g, na čijoj je strani bio kralj. Ban M l a d e n II. otuđio je od sebe i primorske gradove. Uzalud je 1315. opsjedao Trogir pomažući izbjeglu vlastelu proti puku. Proti njemu su bili Split i Šibenik, jer nije sprečavao gusarske napadaje svojih Omišana na njih.

LIK PAVLA ŠUBIĆA NA ŠKRINJI SV. ŠIMUNA U ZADARSKOJ CRKVI SV. ŠIMUNA

U izbilim sukobima M l a d e n je 1316. i 1321. odbio napadaje slavonskoga bana. Bez osobita uspjeha ratovao je 1318-1319. sa srpskim kraljem M i l u t i n o m . Godine 1322. proti njemu su sklopili savez Šibenik i Trogir i predali se Veneciji. Uskoro im se pridružio banov brat P a v a o I I . koji je želio postati banom. Udruženi i potpomognuti od Mlečana i hrvatsko-ugarskoga kralja, protivnici su Mladena pobijedili 1322. kod Blizne u Poljicima. Kralj K a r l o I, od koga je zatražio milost, odveo ga je u Ugarsku, gdje je poslije umro. Tako se K a r l o I, koji je težio apsolutnoj vlasti, oslobodio najjačega hrvatskog feudalca. Ipak nije skršio otpor ostalih velikaša južno od Gvozda.

VRIJEME PODVOJENOSTI l RAZLIČNOSTI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

u Splitu. Podestat je bio izvršilac odluka gradskoga vijeća i predsjednik suda. Gradom su izravno upravljali izabrani suci. U 14. st. vlast u gradu preuzimalo je plemstvo. Ono se zatvaralo u vladajući stalež i iz njega isključivalo puk. Zbog toga su se pučani bunili 1357. u Trogiru, 1358. u Šibeniku i 1398. u Splitu. Mlečani su ometali pomorsku trgovinu naših gradova i odvajali ih od njihova zaleđa, dok su npr. Š ub i ć i 1302. dali povlastice splitskim, a 1307. rapskim trgovcima po Hrvatskoj i Bosni. Stoga su oni pod mletačkom vlasti nazadovali. Građani su se još bavili različitim obrtima: bojadisarskim, kožarskim, stolarskim te ribarstvom. Mnogi su radili u brodogradilištima Zadra, Šibenika, Splita, Hvara i Korčule. Da bi se prehranili, gradovi su morali uvoziti žitarice.

BRIBIRSKA GLAVICA kao sijelo moćnih Šubića doživljava najveći procvat u 13. i na početku 14. st.

U Bosni se M l a d e n o v i m porazom okoristio ban S t j e p a n II. K ot r o m a n i ć (1322-1353), u narodu zvan S t i p o š , sin S t j e p a n o v i unuk P r i j e z d i n. Pod zaštitom hrvatsko-ugarskoga vladara on je osigurao i ojačao svoju vlast. Vladao je u sporazumu s vlastelom koja se okupljala u državnom saboru - stanku. U Slavoniji je ban M i k a c u ime kralja slabio velikašku moć. Dokrajčio je moć G i s i n g o v a c a i potiskivao B a b o n e g e iz Pokuplja u Pounje (1326-1327). Kralj je ukinuo velikaške povlastice i podvrgnuo velikaše banskom sudu. Knezovi K r č k i ostali su vjerni kralju, koji ih je 1323. obdario Drežničkom župom oko Plitvičkih jezera. Kralju se na jugu odupirao N e l i p a c C e t i n s k i . Njegovo je sjedište bio Knin, koji su 1324. opsjedali bosanski ban S t j e p a n II. i J u r a j II. Š u b i ć . S pomoću K u r j a k o v i ć a , M i h o v i l o v i ć a, Šibenika i Trogira N e l i p a c se odupro. Poslije je ratovao proti banu S t j e p a n u II. i hrvatskom banu, a sve do svoje smrti 1344. nije se pokorio kralju. Primorski gradovi često su stradali od velikaške samovolje. Velikaši su pljačkali njihovu zemlju, odvodili stoku, ometali trgovinu, hvatali ljude. Da bi se zaštitili, Split je 1327. a Nin 1329. priznao mletačku vlast. Tako su Mlečani zavladali hrvatskom obalom od Zrmanje do Cetine, osim Skradina, Klisa i Omiša. Venecija je primorskim gradovima koji su nastojali sačuvati samoupravu, slala kneza, a nekima i vojničku posadu. Time je jako skučivala njihovu samoupravu. Na čelu gradova bio je knez. Uz njega se, po uzoru na talijanske gradove, javlja podestat. I to najprije

SMRT STJEPANA II. KOTROMANIĆA NA ŠKRINJI SV. ŠIMUNA U ZADRU

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

USPON BANOVINE BOSNE Hrvatska se država smanjila i na istoku. Bosanski ban S t j e p a n II. proširio je do 1326. svoju vlast do Dinare i mora te zavladao Završjem (stari hrvatski krajevi Imotski, Duvno, Livno, Glamoč), primorjem između Neretve i Cetine te Humom. U Humu je učvrstio svoju vlast, iako je car D u š a n 1350. pokušao da mu ga preotme. Kada su H r v a t i n i ć i prišli banu S t j e p a n u , granica Hrvatske prema Bosni pomaknula se otprilike na crtu od srednje Une do donje Cetine. Tako je S t j e p a n II. položio temelje kasnijoj moći bosanske države.

NOVAC STJEPANA II. KOTROMANIĆA

Godine 1333. potvrdio je Dubrovniku posjed Stona i Pelješca uz obvezu plaćanja godišnjega danka. Dubrovčani su taj kraj zauzeli u ratu proti humskoj vlasteli B r a n i v o j e v i ć i m a , au savezu s bosanskim banom. Poslije su i od D uš a n a dobili povelju da ih mogu slobodno posjedovati, pa su počeli podizati i utvrđivati Ston. Bosanski je ban sklopio ugovore s gradovima od Dubrovnika do Zadra, pa je trgovanje s njima Bosnu gospodarski jačalo. U njoj se počelo razvijati i rudarstvo. Rudnici su bili uglavnom u rukama Šaša i Dubrovčana. Osobito su se razvila rudarska središta Fojnica, Kreševo, Olovo i Srebrnica. Gospodarski razvoj utjecao je na postanak gradova kao Visokog na rijeci Bosni, Boraca na Prači, Zvornika na Drini i drugih. Poznato trgovište bila su Drijeva (Gabela) na Neretvi. Iz Bosne su se uglavnom izvozili stoka, stočni proizvodi, rude i robovi, a uvozili obrtnički proizvodi, sol, vino, ulje, južno voće, začini, oružje i tkanine. S t j e p a n I I. kovao je svoj novac, a u njegovo su doba u Bosni došli franjevci da se bore proti sljedbenicima Crkve bosanske.

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

SJEDINJENJE HRVATSKIH ZEMALJA K a r l o v nasljednik L u d o v i k I (1342-1382) nastavio je jačati kraljevsku vlast. Čim je umro N e l i p a c C e t i n s k i , njegova je udovica V l a d i s l a v a bila prisiljena da se sukobi s kraljem. Nju su podupirali Venecija, F r a n k a p a n i i K u r j a k o v i ć i , a na strani kraljevoj bio je bosanski ban S t j e p a n II. Bojeći se prijetnji da će biti napadnuta golemom kraljevskom vojskom V l a d i s l a v a je 1345. predala kralju Knin i druge tvrde gradove, a on joj je priznao posjed Cetinske župe. Nakon jedanaest godina L u d ov i k je skršio i otpor K u r j a k o v i ć a . Glavu njihova roda, kneza G r g u r a , zatočio je u Ugarskoj. Pobjednik nad hrvatskim velikašima, L u d o v i k se sukobio s Venecijom, koja je gospodarila hrvatskom obalom. Njegov dolazak u Hrvatsku 1345. dignuo je Zadrane na otpor proti Mlečanima, koji su ih onda proglasili buntovnicima i opsjeli grad. Zarobivši neke zadarske brodove, sve su ljude i djecu s njih pobacali u more. Vojska koju je L u d o v i k poslao nije bila dovoljno jaka da oslobodi grad. Unatoč gladi i bolestima, Zadrani su hrabro odolijevali mletačkim napadajima. Na kraju su se ipak morali predati, jer je i druga L u d o v i k o v a vojska 1346. bila pod Zadrom poražena. Pod Zadrom se L u d o v i k nagodio s knezovima B r i b i r s k i m , koji su bili mletački saveznici. G r g u r I I . Š u b i ć u ime mladoga J u r j a I I I . ustupio je kralju grad Ostrovicu za tvrdi Zrin u donjem Pounju. Tada se (1347) taj ogranak Š u b i č a prozvao Z r i n s k i i imao znamenitu ulogu u kasnijoj hrvatskoj povijesti. Zamjena također označuje kraj moći knezova B r i b i r s k i h . Godine 1348. umro je M l a d e n I I I , koga su Trogirani nazvali »štit Hrvata«, a 1356. njegov brat P a v a o I I I . predao se kralju. Tom predajom B r i b i r s k i su knezovi izgubili svoje posljednje tvrde gradove Klis, Skradin i Omiš. Pretrpjevši neuspjeh, L u d o v i k je 1348. sklopio osmogodišnje primirje s Mlečanima. Godine 1353. čak je s njima pregovarao da im ustupi obalu za 5 000 dukata godišnje, ali je to spriječio njegov brat S t j e p a n, hrvatski herceg. Mlečani su prije isteka primirja zauzeli Skradin. To je učvrstilo L u d o v i k a u uvjerenju da mora Mlečane istjerati iz Hrvatske. U savezu s njihovom neprijateljicom Genovom zaratio je na njih 1356-1358. Proti mletačkoj vlasti pobunili su se Split, Trogir, Šibenik, Nin i Brač, a u ratu je L u d o v i k zavladao svim mletačkim posjedima u Hrvatskoj i zauzeo Zadar. Mirom u Zadru 18. veljače 1358. Mlečani su se odrekli svih svojih posjeda na hrvatskoj obali (Nin, Zadar, Skradin, Šibenik, Split, Dubrovnik, Osor, Krk, Rab, Pag, Brač, Hvar i Korčula). Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskoga kralja, a posljednjega mletačkog kneza otpratio sa svim počastima. Tako je prvi put nakon Z v o n i m i r a hrvatska obala sa svim otocima bila oslobođena od mletačke vlasti. ^Shvativši da se obala može braniti samo jakom mornaricom, L u d o v i k je Počeo graditi brodove. Za prvoga »admirala Dalmacije i Hrvatske« postavio je a k o v a Š u b i ć a, koji je zajedno sa zadarskim D r a g a n i ć i m a stekao v elike zasluge u borbi proti Mlečanima za hrvatsku obalu. U ratu je teško stradala Istra. Izvrgnuta pošastima i tuđinskoj pljački, ta je hrvatska pokrajina gotovo opustjela i teško se oporavljala.

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLlCNOSTI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

UNUTRAŠNJE PRILIKE

KRALJEVA SUTJESKA, rekonstrukcija zapadnoga dijela dvora Kotromanića

Usporedo s oslobađanjem obale L u d o v i k je uspostavio nekadašnje granice Hrvatske prema Bosni. Godine 1357. prisilio je bana T v r t k a (1353-1391), nasljednika S t j e p a n a II, da mu u ime miraza za L u d o v i k o v u ženu J e l i s a v u K o t r o m a n i ć odstupi Hum s desne strane Neretve, Neretvansko primorje i Završje. L u d o v i k je 1378-1381. još jednom ratovao proti Veneciji, koja je ometala trgovinu na Jadranskom moru. Mlečani su pustošili hrvatsku obalu. Privremeno su zauzeli Kotor, koji se 1371. podvrgnuo Hrvatskoj i Ugarskoj, te Šibenik i Rab. Nakon poraza u bitki s genoveškom mornaricom ubrzo je sklopljen mir u Torinu. Njime su Mlečani priznali Zadarski mir od 1358. i obvezali sa da će godišnje plaćati 7 000 dukata hrvatsko-ugarskom vladaru. Također su vratili Kotor, ali se L u d ov i k odrekao izvoza soli i druge robe na mletačko područje, što je teško pogodilo južnohrvatsku trgovinu. Unatoč jačanju kraljevske vlasti, poseban položaj Hrvatske u Ugarskoj nije oslabio. Ona se dijelila na dvije banovine: slavonsku i hrvatsko-dalmatinsku. One su bile povezane u osobi hercega, koji je imao sva kraljevska prava. Postavljao je banove, sazivao sabore, podjeljivao plemstvo. Da ne bi ojačalo domaće plemstvo, za banove se obično postavljalo niže plemiće, tuđince koji su imali imanja u Slavoniji. L u d o v i k je umro 1382. Za nasljednika je ostavio kćer M a r i j u , zaručenu za češkoga kraljevića Ž i g m u n d a L u k s e m b u r š k o g a . To je prouzročilo krvave meteže u državi. SS

A n d r i j i n a Zlatna bula bila je početak konstituiranja plemstva u poseban stalež koji će kao vladajuća klasa sudjelovati u upravi državom. U 13. st. županije kao kraljevska upravna područja slabe, jer su njima kraljevski posjedi dijeljeni plemićima i velikašima, koji su stečenim pravima u porezu i sudstvu izuzimani od sudske i upravne županijske vlasti (od nje su izuzeti još crkveni posjedi i slobodni kraljevski gradovi). Županije su se do 14. st. postepeno pretvarale u političke organizacije plemstva, koje u njima ima svoje posjede i koje se okuplja na županijskim saborima i bira županijske suce. Županije su se dijelile na kotareve, brinule se za poreze i javne radove, novačenje za rat i održavanje reda. Pojavile su se i plemićke općine na manjim područjima kao Veliki Kalnik, Moravče, Rovišće, Draganići, Turopolje i druge, koje su također imale svoje upravno tijelo, spravišće, birale svoje službenike i donosile propise. U 15. i 16. st. velikaši su pripadnike plemićkih općina nastojali pretvoriti u kmetove, a mnoge su se općine raspale za turskih napadaja. Najdulje se održala turopoljska općina. B e l a I V . uzalud je pokušao zaustaviti jačanje plemstva. Provala Tatara ubrzala je feudalizaciju. Naime, pokazalo se nužnim zemlju braniti mrežom utvrđenih gradova u posjedu vladara i vlastele. To je samo ojačalo vlastelu. Ni anžuvinsko nastojanje nije urodilo trajnim plodovima. U 14. st. uglavnom se oblikovao plemićki stalež. Svi su slobodni ljudi postali plemići i bili međusobno izjednačeni. Njihov nedjeljivi i nasljedni posjed bio je temelj njihova opstanka. Južno od Gvozda plemići su se okupljali u stalešku korporaciju »dvanaest hrvatskih bratstava«, a bili su oslobođeni plaćanja izravnoga poreza. U Slavoniji se kao javna daća plaćala marturina, izravan porez na zemlju, i dobit od kovnice (prilikom zamjene novca za tri stare dobilo bi se dvije nove novčane jedinice). Izvanredni kraljevski porez, dika, iznosio je polovicu ugarskoga i bio je namijenjen izdržavanju banske vojske, plaćanju službenika i gradnji utvrda i drugoga. Poslije se plaćala po selištu (svaki seljak nije imao cijelo selište; većina je imala polovicu ili četvrtinu) i ne svake godine, a u 16. st. bila je spojena sa zemaljskom dimnicom i plaćala se po svakoj seo-

SLAVONSKI BANOVCI premašivali su kakvoćom srebra najbolji novac u 13. st.

100

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

skoj kući. Svi su podložnici još bili opterećeni devetinom od vina i žita za pokriće gospodarevih vojnih potreba, zatim desetinom Crkvi (nju su u 16. st. preuzeli feudalci u zamjenu za minimalan otkup), darovima i tlakom koja više nije bila prevelik teret. Vojnička je organizacija počivala na tzv. banderijalnom sustavu, prema kojemu je svaki privatni posjed bio obvezan na vojničku službu. U Slavoniji su se kovali posebni novci - banovci. Kovnica je bila najprije u Pakracu, a zatim u Zagrebu. U 12. i 13. st. banovci su po kakvoći bili bolji od kraljevskoga novca. Jačanjem plemstva i dugotrajnim feudalnom sukobima svi su tereti padali na leđa slobodnih seljaka, kojih je bilo sve manje, i kmetova, seoskoga pučanstva koje je izgubilo slobodu i bilo izjednačeno u svojemu društvenom položaju. Izjednačivanje kmetova u položaju išlo je za tim da se smanje njihove seobe. Naime, kmet se mogao preseliti drugom gospodaru kada bi dobio dopuštenje i podmirio svoje obveze. Svakako, potkraj srednjega vijeka jezgra je hrvatskoga naroda postala neslobodan društveni sloj, ovisan o vlasteli. Primjer nestajanja slobodnih seljaka pokazuje povijest na području Vinodola. Vinodol se sastojao od općina Novigrad, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Bakar, Hreljin, Trsat i Grobnik. Pripadnici tih općina bili su slobodni seljaci na svojoj zemlji. Oni su medu sobom bili uglavnom jednaki. No, 1225. knezovi K r č k i stekli su Vinodolsku župu. Trebalo je da Vinodolci postanu njihovi kmetovi. Svoju slobodu oni nisu najednom izgubili i tek su 1288. postali kmetovi. Te je godine sastavljen Vinodolski zakonik u Novigradu (Novi Vinodolski) hrvatskim jezikom i pisan glagoljicom. Prema tome prvom pravnom spomeniku na hrvatskom jeziku Vinodolci su se sporazumjeli s knezovima K r č k i m . Priznali su njihovu vlast, a knezovi su njima učinili neke ustupke. Kmetovi su živjeli i radili na plemićkim i crkvenim posjedima. Svojim su gospodarima u Slavoniji morali davati tlaku, tj. morali su stanovit broj dana u godini raditi na vlastelinskoj zemlji. Osim tlake morali su po selištu davati darove u plodinama. Ti darovi nisu bili veliki, i kmetovi su ih davali u volovima, peradi, hljebovima, vedrima vina i zobi. Selo je davalo janje, a pojedinci još sir, jaja i pogače. Kako je vlasteli trebalo sve više novca, nastojali su tlaku, najteži oblik iskorišćivanja, i davanja u plodinama zamijeniti novčanim plaćanjem. To je seljacima omogućilo slobodnije gospodarenje i raspolaganje imovinom, pa je dovelo do popravljanja njihovih životnih prilika. Novcem su počeli plaćati i darove i desetinu. Novčane daće činile su najveći dio daća zavisnih seljaka, a kako je vrijednost novca padala, to su feudalni tereti bili zapravo smanjeni. Kako su se seljaci još bavili vinogradarstvom, svinjogojstvom i trgovinom te otuda vukli korist, može se reći da im je život u 15. i na početku 16. st. bio bolji nego prije i nego što će im u doba turskih ratova opet biti. Tako se može shvatiti da tadašnje bune nisu prelazile granice pojedinih posjeda i da su bile rijetke. Manje poznajemo život seljaka u Hrvatskoj južno od Gvozda. U okolici primorskih gradova zemlju su posjedovali Crkva i građani. Zemlja se obrađivala težaštinom ili kolonatom. Zemljoposjednici su s težacima sklapali ugovor o zakupu zemlje prema običajima gradske općine uz davanje polovice, ili trećine ili nekoga drugog dijela uroda, a nešto su im plaćali u novcu. Obilježje težaštine bila je osobna sloboda težaka i sloboda gospodarskoga djelovanja u granicama ugovora.

VINODOLSKI ZAKONIK, spomenik

staroga hrvatskog običajnog prava i dokument feudalizacije hrvatskoga društva

ZLATNA BULA BELE IV. GRADECU

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

život gradova bili su prvenstveno obrt i trgovanje. Iako srednjovjekovne prilike ^fuS pogodovale trgovanju, bilo zbog slabih cesta, bilo zbog nameta feudalca ffi vakSjakih razbojstava, ipak se može kazati kako je u to vrijeme trgovma u Hrvatskoj bi a dobro razgranala. Uz morske i riječne putove büo 3e dosta cesta to7e u spajale glavna naselja ili trgovcima zanimljiva područja, a Panoniju je s morerrispaaotzv. Vojnički put, koji je u nas vodio preko Koprivnice, Križevaca, Zagreba Cetina, Drežnika, Bihaća, Lapca i Knina do Splita s odvojcima za Senj i Zadar.

105

DUBROVNIK POD HRVATSKO-UGARSKIM VLADARIMA Ugovorom 1358. Dubrovnik je priznao vrhovnu hrvatsko-ugarsku vlast. Zapravo je stekao nezavisnost i od tada počeo naglo, osobito gospodarski, napredovaj budući da mu je cijelo golemo područje L u d o v i k o v e države bilo otvoreno za trgovanje, a oslobođenje od mletačke vlasti omogućilo mu je daleko slobodnije brodarenje. Dubrovnik se od početka 15. st. i službeno počeo nazivati Dubrovačkom Republikom, što pokazuje njegov samostalan državni značaj. Također je zanimljivo da Dubrovnik, prvi u Hrvatskoj, od 1357. popisuje svoje stanovništvo. Ugovorom 1358. on se obvezao hrvatsko-ugarskom kralju plaćati godišnji danak od 500 dukata i pomagati mu u ratu jednom galijom. Promjenom vrhovne vlasti okoristila su se vlastela i potpuno preuzela vlast u svoje ruke. Veliko je vijeće otada svaki mjesec biralo kneza, koji nije imao stvarne vlasti, zatim članove Maloga vijeća, Vijeća umoljenih i druge državne službenike između vlastele. Od tada pa do svoje propasti Dubrovnik je ostao vlasteoska državica. Vlastela su bila i najveći zemljoposjednici, bogati pomorci i trgovci. Ukratko, bili su nosioci gospodarskog i političkog života. Građani su bili obrtnici, trgovci i brodovlasnici. Bogatstvom su često bili ravni vlasteli, ali nisu imali udjela u vlasti. Obrtnici su bili poznati tekstilci, kamenari, staklari, zlatari i brodograditelji. Trgovci su trgovali po svim trgovištima i rudarskim mjestima na Balkanu, a njihovi su brodovi plovili po Sredozemnom moru, osobito Levantom. U neposjedničkom staležu najbrojniji su bili seljaci. Oni u pravilu nemaju zemlje, nego obrađuju vlasteosku, crkvenu i građansku zemlju kao zakupnici ili kmetovi. Njihov položaj nije bio nepodnošljiv. Mogli su napustiti gospodara, promijeniti posao, osloboditi se. Kada je stekao Ston i Pelješac, Dubrovnik je nastojao da ih spoji sa starim posjedom. Već 1357. od cara U r o š a I V . stekao je pojas zemlje od Ljute u Župi do Petrova Sela i tako svoju granicu popeo na vrhove brda. Godine 1399. kupio je od bosanskoga kralja O s t o j e Primorje od Orašca do Stona i tako spojio svoje posjede na kopnu. U drugoj polovici 14. st. zavladao je Mljetom. Svoj je posjed napokon zaokružio kupnjom Konavala. Jednu je polovicu stekao 1419. od S a n$'* l j a H r a n i ć a, a drugu s Cavtatom 1427. od R a d o s l a v a P a v l o vi ć a. Od tada se dubrovačke granice nisu mijenjale, osim privremene vlasti nad ^orčulom, Visom, Hvarom i Bracem (1413-1417). Iako je bio miroljubiva državica, Dubrovnik je zbog graničnih razmirica ili zbog 'ostupaka susjednih velikaša više puta ratovao: s V o j i s l a v o m V o j i n o c e m (1359-1362), N i k o l o m A l t o m a n o v i ć e m , gospodarom PoriI 4a (1370-1371), bosanskim kraljem O s t o j o m (1403-1405), P a v l oc e m (1430-1432) i hercegom Š t i p a n o m V u k č i ć e m (1451-1454). c

PEČAT GRADECA U 14. ST.

Od 13. st. Dubrovnik je narodnosno hrvatski grad. Rado je davao azil politič^bjeglicama. U nj su se sklonili srpski vladari R a d o s l a v i V l a d i v u 13. st., bosanske kraljice J e l i s a v a u 14. st., K a t a r i n a i J ee И a u 15. st., bugarska carica A n a u 14. st. i despot D u r a đ B r a n k o 1c u 15. st.

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČITOSTI

107

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ZLATNI DENAR TVRTKA I.

BOSNA POD TVRTKOM I. Svoj najveći uspon Bosna je dosegnula pod T v r t k o m I. Iako je bio katolik, on je radi političkog oportunizma povremeno podupirao Crkvu bosansku. Stoga je kralj L u d o v i k 1363. na nj dva puta zavojštio, ali bez uspjeha. Godine 1366. T v r t k a su zbacila njegova vlastela i na prijestolje dovela njegova brata V u k a . Hrvatsko-ugarskom pomoći T v r t k o se vratio na prijestolje, priznao L u d o v i k o v u vlast i primio V u k a za suvladara. Otada počinje jačati njegova moć. Godine 1373. u savezu sa srpskim knezom L a z a r o m potukao je N i k o l u A l t o m a n o v i ć a i stekao gornje Podrinje i dio PolimIja. Nakon četiri godine stekao je župe Trebinje, Konavle i Dračevicu. Ojačavši, okrunio se 1377. za kralja Bosne, a kako je vladao i dijelovima Srbije i za kralja Srba. Nakon L u d o v i k o v e smrti T v r t k o je podvrgnuo pod svoju vlast zapadni Hum, Završje i Neretvansko primorje. Dugo je nastojao steći Kotor i oslabiti dubrovačko gospodarstvo. Nastojao je osloboditi Bosnu dubrovačkoga trgovačkog pritiska i monopola. Kada nije uspio zavladati Kotorom, podignuo je 1382. s obje strane dubrovačkoga područja po tvrdi grad i trgovište, na jugu Novi (Herceg-Novi) i na Neretvi Brštanik. Glavni cilj - omesti dubrovačku trgovinu soli - nije postignuo. Godine 1385. od kraljice J e l i s a v e dobio je Kotor. Ona mu ga je dala u jeku meteža u Hrvatskoj ne bi li ga privukla na svoju stranu. Snažan i samostalan, T v r t k o će iskoristiti taj metež i u Hrvatskoj proširiti svoju vlast.

ŠIRENJE BOSNE

FEUDALNI RAT U HRVATSKOJ Dva su kralja Anžuvinca skršila moć velikaša. Kako su, međutim, i sami darivali zemlju svojim pristašama, nastali su novi velikaši. Ovi, kao i oni prije njih, nisu oljeli jaku kraljevsku vlast. Nakon smrti kralja L u d o v i k a oni su se osilili. Tada je vladala L u d o v i k o v a kći M a r i j a (1382-1395). U početku je rojesto nje vladala njezina majka J e l i s a v a, koja je svojim postupcima pove•ala nered i nezadovoljstvo. Dopustila je da njezin palatin N i k o l a G o r j a ni postupa po svojoj volji, da drugim plemićima oduzima posjede i časti. Nezav ' oljni »ženskom vladavinom« plemići su se okupljali. Željeli su promijeniti vlaar a. Nisu bili zadovoljni ni zarukama M a r i j e sa Ž i g m u n d o m L u km b u r š k i m, kasnijim hrvatsko-ugarskim kraljem (1387-1437). Središte buntovnih plemića bilo je u Hrvatskoj. Prvi se uzalud dignuo prior iva»ovaca u Vrani I v a n od P a l i ž n e (1383). Kraljice su ipak bile prisiljene da

108

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLlCNOSTI

plemićima dadu neke ustupke i potvrde im prava i povlastice. Plemići se nisu smirili. Na njihovo čelo stala su tri brata H o r v a t a, zagrebački biskup P a v a o, mačvanski ban I v a n i š i L a d i s l a v . Uz nezadovoljnike je pristao bosanski kralj T v r t k o I. Njemu su kraljice ustupile Kotor ne bi li ga odvojile od buntovnika, ali nisu uspjele. T v r t k o je htio iskoristiti metež i proširiti svoju vlast. Njegovu je stranku u Hrvatskoj vodio I v a n od P a l i ž n e i ujedinio je s pristašama braće H o r v a t a. Buntovni su plemići doveli u Hrvatsku napuljskoga kralja K a r l a D r a č k o g a . Njega su za kralja priznale obje kraljice, ali su ga doskora u Budimu dale ubiti. Braća H o r v a t i nastavili su borbu u ime njegova sina L a d i s l a v a. Buntovnici su ubrzo osvetili K a r l o v o umorstvo. Godine 1386. u Hrvatsku su došle obje kraljice. Plemići su kod Gorjana u Slavoniji napali kraljevsku povorku i ubili N i k o l u G o r j a n s k o g a . Kraljice su utamničili u Novigradu na ušću Zrmanje, J e l i s a v u zadavili, a M a r i j u je s pomoću Mlečana uskoro oslobodio Z i g m u n d. Događaje je iskoristio T v r t k o i 1387. zauzeo Klis i Ostrovicu, dvije jake utvrde. On je naumio zavladati i primorskim gradovima pa je opustošio njihova polja i vinograde. Uzalud su gradovi nastojali da se od T v r t k a zaštite savezom s onim susjednim hrvatskim velikašima koji nisu pristajali uz buntovnike, kao s moćnim knezom I v a n o m N e l i p č i ć e m . Ostali su usamljeni. T v r tk o nije odmah mogao zavladati gradovima, jer su s istoka zaprijetili Turci. Već 1386. oni su provalili u Hum, a 1388. potukao ih je kod Bileće vojvoda V l a t k o V u k o v i ć. Godine 1390. T v r t k u se predao Split, a zatim Knin, Šibenik, Trogir, Omiš i otoci Brač, Hvar, Vis i Korčula. Zavladavši južnom Hrvatskom osim Zadra i Dubrovnika, T v r t k o je zauzeo naslov kralja »Dalmacije, Hrvatske i Primorja«. Tako je on bio, kako kaže naš glasoviti povjesničar »jedini vladar poslije izumrća hrvatske narodne dinastije, ma da i nije vladao čitavim hrvatskim narodom, koji bijaše hrvatske krvi i koji je okupio u svojoj ruci većinu Hrvata i Srba«. Već 1391. umrli su T v r t k o i I v a n od P a l i ž n e . To je mnogo oslabilo nezadovoljne plemiće. U T v r t k o v i m ratovima ojačala su vlastela koja su u stečenim krajevima dobivala posjede. Ona nisu htjela jakoga kralja, stoga su na bosanskom saboru, stanku, za kralja proglasili starog i slabog S t j e p a n a D a b i š u (1391-1395) mjesto T v r t k o v a sina. To je iskoristio kralj Ž i g m u n d. Godine 1394. njegova je vojska zauzela glavno uporište braće H o r v a t a, grad Dobor na rijeci Bosni. Uhvaćene plemiće, njih tridesetak, i I v a n i š a H o r v a t a Ž i g m u n d j e dao smaknuti. D a b i š a je zatim priznao hrvatsko-ugarsku vlast i i odrekao se posjeda u Hrvatskoj.

JAČANJE VLASTELE U BOSNI Kada je umro D a b i š a, bosanska su vlastela izabrala za kraljicu njegovu ženu J e l e n u G r u b u (1395-1398). Vlastela su se tako osilila da su rušila i postavljala vladare po volji. Među njima je bilo nekoliko istaknutih rodova. U Donjim krajevima na Vrbasu bila je moćna obitelj H r v a t i n i ć a iz koje je svakako najglasovitiji veliki vojvoda i splitski knez H r v o j e V u k č i ć H r v a -

ULAZ U TVRĐAVU HRVOJA VUKČIĆA HRVATINIĆA U JAJCU

109

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

110

111

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

t i n i ć. On je jedna od najčuvenijih osoba feudalne hrvatske povijesti. U istočnoj Bosni, oko rijeka Krivaje i Prače, bila je moćna velikaška obitelj P a v l o ν ίο a, potomaka P a v l a R a d i n o v i ć a , koji je svoju vlast proširio na Trebinje, Vrm s Klobukom, polovicu Konavala s Cavtatom, Bileću i Patnicu. U Humu su moćni bili K o s a č e, potomci vojvode V l a t k a V u k o v i ć a . Njegov sinovac i baštinik S a n d a l j H r a n i ć K o s a c a (1392-1435) proširio je svoju vlast od Polimlja do Cetine, a povremeno je vladao Budvom i Kotorom. U Neretvanskoj krajini isticali su se R a d i v o j e v i ć i , poslije V l a t k o v i ć i, oko Srebrnice D i n j i č i ć i - K o v a č e v i ć i , au dolini Spreče Z l at o n o s o v i ć i . Sva su se ta vlastela bogatila ubirući za sebe kraljevski danak od l dukata po kući, naplaćujući i povisujući carine i broj carinarnica. Ponašali su se samostalno, katkada suprotno kraljevskoj volji.

sklopio ugovor proti O s t o j i. Ubrzo ga je s ostalom bosanskom vlastelom zbacio s prijestolja i za kralja proglasio T v r t k a II. T v r t k o v i ć a (1404-1409). O s t o j a je pobjegao Ž i g m u n d u is njegovom pomoći htio se vratiti u Bosnu. Ž i g m u n d je pod izlikom križarskoga rata proti bosanskim hereticima jakom vojskom 1408. svladao Bosnu. U Dobpru je pogubio oko 170 vlastele. Time je otpor prestao. H r ν o j e se pomirio s Ž i g m u n d o m , koji je zauzeo Rab i zavladao gradovima i otocima·, osim Zadra, Vrane, Novigrada i Paga, koji su ostali u L a d i s l a v o v i m rukama. Pokret L a d i s l a v o v i h pristaša bio je skršen. Ž i g m u n d o v i m uspjehom najviše su se okoristili Mlečani koji su mu već prije uskratili danak. Prihvatili s u L a d i s l a v o v u ponudu i za 100 000 dukata kupili od njega preostale njegove posjede u Hrvatskoj i sva druga njegova prava na Dalmaciji (1409).

HRVATSKA GUBI PRIMORJE Ž i g m u n d o v a pobjeda nije bila konačna. Nezadovoljstvo plemića on je poticao nezasitnošću za novcem i dovođenjem tudinaca na državne položaje. Smrt njegove žene M a r i j e (1395), njegov poraz u bitki proti Turcima kod NikopoIja (1396) i duže izbivanje iz zemlje omogućili su djelovanje pristašama L a d is l a v a N a p u l j s k o g a . Kada j e Ž i g m u n d n a »krvavom saboru« u Križevcima'1397. dao ubiti bana S t j e p a n a L a c k o v i ć a , kojega je L ad i s l a ν imenovao svojim nasljednikom, ponovno je planuo plemićki ustanak. Sada je glavni oslonac L a d i s l a v o v e stranke bio vojvoda H r ν o j e V u k č i ć. Uz njega su pristali S a n d a l j H r a n i ć , P a v a o R a d i n ov i ć i novi bosanski kralj O s t o j a (1398-1404). Ž i g m u n d o v rat proti Hrvoju nije uspio (1398). H r ν o j e je privremeno zauzeo Dubičku županiju u Pounju. Ipak, 1401. gotovo je čitava Hrvatska priznavala Ž i g m u n d a , kojega su zarobili ugarski velikaši. To je ubrzalo događaje. Bosna je prisilila Zadar da prizna L a d i s l a ν a. Njegov namjesnik A 1d e m a r i s c o uplovio je 1402. u Zadar i s Bosancima zauzeo Vranu. L a d is l a v a su tada priznali Šibenik, Trogir i Split. Iduće godine L a d i s l a v se u Zadru okrunio za hrvatsko-ugarskoga kralja. Ipak su se događaji razvijali u korist Ž i g m u n d a , koji se oslobodio sužanjstva. On je lako svladao protivnike u Ugarskoj i općim pomilovanjem podvojio svoje protivnike. To je obeshrabrilo L a d i s l a ν a. On je H r v o j a imenovao svojim namjesnikom u Hrvatskoj i Ugarskoj, podijelio mu naslov splitskoga hercega, predao mu Split, Brač, Hvar, Vis i Korčulu i vratio se iste godine 1403. u Napulj. Težište se borbe prenijelo u Bosnu. Uzastopnim borbama 1405, 1406. i 1407. Ž i g m u n d je uzalud nastojao skršiti njezin otpor. Na njegovoj je strani bio Dubrovnik, koji je čak ratovao s kraljem O s t o j o m (1403-1405). O s t o j i n a je vojska opustošila dubrovački kraj, ali su H r v o j e V u k č i ć , S a n d a l j H r a n i ć i P a v a o R a d i n o v i ć ostali u dobrim odnošajima s Dubrovnikom. Kada je O s t o j a prišao Ž i g m u n d u , H r v o j e je u Dubrovniku

PEČAT KRALJA STJEPANA OSTOJIĆA

112

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIĆNOSTI

113

BORBA ZA HRVATSKU OBALU Nakon izdajničke L a d i s l a v o v e prodaje Mlečanima su se predali Rab, Cres, Lošinj i Nin. Tako su Mlečani zavladali svim otocima osim Krkom. Zaposjeli su i Šibenik. Njegov uporan otpor doveo je do rata Hrvatske i Ugarske proti Veneciji. Mlečani su 1412. zauzeli Šibenik, a Ž i g m u n d je to priznao primirjem iduće godine. Kada je isteklo primirje, Mlečani su 1418. ponovno zaratili. Godine 1420. njima se predao Kotor, zatim Brač, Hvar, Vis i Korčula, a nakon njih, pritisnuti opsadom, Trogir i Split. Pod njihovu je vlast pala i okolica gradova. Hrvatska je na moru zadržala samo obalu od Rječine do Zrmanje sa Senjom kao jedinom većom lukom i od Žrnovnice kod Splita do Neretve s Omišem. Taj su dio Mlečani zauzeli u dva maha: 1444. Omiš s Poljicima i 1452. Neretvansku krajinu s Makarskom. Od otoka je Hrvatskoj ostao samo Krk, ali je njegov gospodar I v a n ( V I I ) F r a n k a p a n oporučno ostavio otok Veneciji, koja ga je preuzela 1480. Ž i g m u n d je 1433. priznao Mlečanima sve što su u Hrvatskoj osvojili. Učinio je to za novac kako bi platio troškove krunjenja u Rimu za njemačkoga cara. Zauzećem primorja Mlečani su kao obručem stegnuli Hrvatsku. Oduzeli su joj temelj gospodarskoga razvitka, neposrednu vezu s morem i prekomorskim tržištem. U svojem dijelu Hrvatske oni su progonili, protjerivali i odvodili iz zemlje najsvjesnije naše ljude a svoje protivnike. U 15. st. iz Zadra su u Veneciji zatočili pedesetak plemića, a bilo je i pučana. Bile su to prve konfinacije i prvi prognanički logori u našoj povijesti (u mletačkom dijelu Istre i Italije). Odvodeći ih slabili su hrvatsku svijest na otocima i po primorskim gradovima o vezama s prekovelebitskim i prekodinai 3kim Hrvatima. Na svom su području širili dalmatinsko ime. Tako se u kolijevci hrvatske države gubilo hrvatsko ime. Krajevi koji nikada od dolaska Hrvata nisu bili u bizantskoj Dalmaciji, nego u Hrvatskoj, našli su se odjednom u Dalmaciji. Kada su Mlečani poslije još više proširili svoj posjed u Hrvatskoj, i na te su krajeve proširili ime Dalmacije. Na te se krajeve u južnoj Hrvatskoj i danas misli kada se kaže kako je to Dalmacija. Od početka 15. st., kada su naši krajevi pali pod Veneciju, oni se više nisu sjedinili s Hrvatskom sve do 1939. Središte hrvatskoga života, koje je do tada bilo u južnim krajevima, počelo se premještati u sjeverne krajeve.

DUBROVNIK - HRVATSKI OTOČIĆ U MLETAČKOMU MORU Dubrovnik je 1409. zbog sređenih prilika u svojoj državici sačuvao samostalnost. Izbjegnuo je mletačku okupaciju, pomagao Ž i g m u n d u i čak od njega dobio na kratkotrajnu upravu susjedne hrvatske otoke. Prava je snaga Dubrovnika bila u umješnu trgovanju i vještoj diplomaciji, kojima su Dubrovčani namicali bogatstvo i osiguravali miran život. Osim toga oni su bili poznati proizvođači mnogo traženoga sukna. Njim su trgovali po Sredozemlju, od Albanije do Levanta i od Crnoga mora do Španjolske, a dopirali su do Engleske i Flandrije. Trgovali su s hrvatskim gradovima Rijekom i Senjom.

NAVIKULA IZ 15. ST. U OBLIKU DUBROVAČKE KARAKE, relikvijar dominikanskoga samostana u Dubrovniku

Dubrovčani su vrlo brzo uspostavili dobre veze s Turcima. Odmah na početku 15. st. isposlovali su od Turaka povelju da mogu slobodno trgovati po čitavom Turskom Carstvu (1430). Da ne bi zbog trgovanja s »nevjernicima« imali neprilika na katoličkom Zapadu, Dubrovčani su uskoro od Bazelskoga koncila putem kralja Z i g m u n d a ishodili dopuštenje da mogu trgovati. Doduše, Turcima su plaćali visok danak (12 500 dukata), ali su kao trgovci i zakupnici carina mogli slobodno poslovati po golemom tržištu. Tako se nastavilo doba dubrovačkoga procvata. Nije ga mogla omesti ni oštra konkurencija Mlečana, koji nisu prezali ni od sile kako bi skršili Dubrovnik. Uništavali su dubrovačke brodove, nastojali da turske karavane skrenu u Split i Kotor, uvodili izvanredne trgovačke namete, ali sve uzalud. Gospodarski uspon Dubrovnika nisu mogli zaustaviti. Taj je pak omogućio kulturni polet. U prvoj polovici 15. st. nestaje u gradu drvenih kuća, ulice se poplocavaju, izgrađuje vodovod, kanalizacija, javne zgrade, utvrde, palače i ljetnikovci, crkve i samostani. Razvija se liječnička služba, otvara bolnica (poslije, od 1540. djeluje javna bolnica, prva u Hrvatskoj) i ubožnica, pa nahodište (1432), karantena Proti zaraznim bolestima (1377) i apoteka (1272, a od 1317. do danas djeluje ljekarna u franjevačkom samostanu). Godine 1416. ukinuta je trgovina robljem. Do>ro je uvedeno niže i srednje školovanje. U nižim razredima mali Dubrovčani uče •na hrvatskom jeziku. Sveučilišta pohađaju u inozemstvu. Književnici pišu latin'kim i narodnim jezikom koji sami nazivaju hrvatskim. Dopisuju se i posjećuju hrvatske književnike u Kotoru, Korčuli, Hvaru i Splitu, a u kasnije je doba jedan od

114

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

tih književnika vidio u Dubrovniku »krunu hrvatskih gradova«. Osim književnosti cvate i znanost. Najglasovitije je, svakako, djelo B e n k a K o t r u l j e v i ć a O trgovini i savršenom trgovcu, jedno od prvih takvih djela u Evropi (1458). Zanimljivo je da potkraj 15. st. tri putopisca, K o n r a d v o n G r ü n e m berg, B e r n a r d von B r e y d e n b a c h i A r n o l d von H a r f f, za Dubrovnik kažu da se nalazi u Kraljevini Hrvatskoj. Iako su i drugi gradovi na našoj obali urbanistički i kulturno napredovali, ipak je hrvatska obala do zapadne Istre nazadovala pod mletačkom vlasti. Slobodni pak Dubrovnik u svemu napreduje i polaže temelj svojoj gospodarskoj i kulturnoj slavi, po kojoj će ga poslije prozvati hrvatskom Atenom.

SUKOBI U BOSNI U Bosni se prilike nisu smirile. Na prijestolje se vratio O s t o j a (1409-1418). S a S a n d a l j e m H r a n i ć e m i P a v l o m R a d i n o v i ć e m bio j e proti Ž i g m u n d u, na čijoj je strani bio H r v o j e. Protivnici su pozivali u pomoć Turke i tako kopali grob bosanskoj državi. Godine 1410. Ž i g m u n d o v a je vojska provalila u Bosnu i zauzela više gradova. H r v o j e je kralju predao Srebrnik na Usori i Srebrnicu na Drini. Sukob je završio tako da je Z i g m u n d priznao O s t o j u za kralja, a ovaj njega za svoga vrhovnog vladara. Tada je Ž i g m u n d dao Srebrnicu srpskom despotu S t e f a n u L a z a r e v i ć u . Ipak mira nije bilo. Ž i g m u n d s e okrenuo proti moćnom H r v o j u i iskoristio njegovu navalu na S a n d a l j a, kada je ovaj ratovao proti Turcima, i pobunu Splita proti H r v o j u. Godine 1413. Ž i g m u n d je uzeo Split pod svoju izravnu vlast. H r v o j u je još oduzeo Sansku župu i dao je knezovima B l a g a j s k i m , a otoke Brač, Hvar, Vis i Korčulu Dubrovniku. H r v o j u nije pošlo za rukom nagoditi se sa Ž i gm u n d o m. Ovaj ga je proglasio nevjernikom i veleizdajicom, optuživši ga da se udružio s Turcima. H r v o j e se nato s njima doista udružio. Godine 1414. turska je vojska upala u Bosnu, a jedan je odred čak prodro u okolicu Zagreba, što je - nakon one 1396 - bila jedna od prvih provala u Hrvatsku. S Turcima je u Bosnu došao bivši kralj T v r t k o I I , pa su u njoj bila dva vladara, a zapravo je vladalo bezvlašće. H r v o j e je iduće godine s turskom pomoću kod Doboja potukao Ž i gm u n d o v u vojsku. Tada se S a n d a l j H r a n i ć pomirio s H r ν οίε m, a sultan je priznao O s t o j u. Iduće je godine 1416. H r ν o j e umro. Njegove je posjede uzeo kralj, a posjede južno od Splita H r ν o j e ν šurjak knez Ivaniš Nelipčić. Ni to nije Bosni donijelo mir. Sukobili su se S a n d a l j H r a n i ć i Pav a o R a d i n o v i ć . Sandaljevi ljudi ubili su P a v l a, čiji su sinovi prišli Turcima. Bosnu su nekoliko godina potresali krvavi obračuni. Vlastela su tursku pomoć plaćala priznavanjem njihove vlasti. Turci su se u Bosni već tako osilili da su i zemlju dijelili po svojoj volji. Proti novomu kralju S t j e p a n u O s t o j i ć u (1418-1421) Turci su pomagali T v r t k a II. i ubrzo ga doveli na prije-

115

stolje (1421-1443). Bosna, koja je priznavala vlast Hrvatske i Ugarske, sada je priznavala i tursku vlast i plaćala Turcima godišnji danak. Propadala je polako i sigurno.

ZBIVANJA U HRVATSKOJ U Hrvatskoj su bili moćni knezovi K r č k i . Njihovi su se posjedi prostirali po gotovo cijeloj Hrvatskoj od Krka, Vinodola, Modruša i Like do Slunja, Ozlja, Bihaća, Knina, Vrlike, Skradina i Krke. N i k o l a , prvi knez K r č k i koji se zvao F r a n k a p a n , osigurao je rodbinskim vezama s I v a n i š e m N e l i p č i ć e m i njegove posjede od Zrmanje do Cetine. Međutim, F r a n k a p a n i nisu te posjede i zadržali. U teškim sukobima s drugim moćnim velikašima, kao grofovima C e l j s k i m i braćom T a l o ν c i m a, oni su gubili posjede, a Hrvatska svoju snagu. P e t a r T a l o v a c , čiji je brat I v a n 1440. junački obranio Beograd od Turaka, postao je hrvatski ban i preuzeo baštinu N e l i ρ č ić a. I on se morao boriti na sve strane. I proti F r a n k a p a n i m a , i proti C e l j s k i m a , i proti Mlečanima, i proti Bosni. Posljedice velikaških borba bile su porazne. Mlečani su zauzeli Omiš i Poljica, a u sjevernoj su Hrvatskoj vladali bezakonje, pljačke i ratovi. Kmetovi su morali plaćati nove namete. Izvanredna daća za pokriće troškova za obranu zemlje postajala je redovit porez. U to je doba u krajevima između Kupe i Gvozda prevladavalo hrvatsko ime. Bihać, koji je u drugoj polovici 14. st. bio u Slavoniji, sada se nalazio u Hrvatskoj. No, porasla je razlika između Hrvatske i Slavonije. Očitovala se ponajviše u odvojenim saborima. Slavonski je sabor čak svoje predstavnike počeo 1442. slati na Ugarski sabor. Time Slavonija nije postala dio Ugarske, jer su je njezini predstavnici na Ugarskom saboru zastupali kao cjelinu. Slavonski je sabor saborovao u Zagrebu i Križevcima, a Hrvatski sabor u Kninu, Ninu i Bihaću.

GRB GRADA ZAGREBA U 15. ST.

116

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

117

STJEPAN-GRAD KOD BLAGAJA NA BUNI, grad Stjepana Vukčića Kosače

PROPAST BOSNE Najistaknutija osoba u Bosni bio je sinovac i nasljednik S a n d a l j a H r an i ć a Š t i p a n V u k č i ć K o s a c a (1435-1466). O n j e s turskom pomoći sačuvao svoje posjede. Čak je P a v l o v i ć i m a oduzeo Trebinje i župu Vrm s Klobukom. U prigodama je širio vlast u Zetu. Privremeno je zauzeo Omiš s Poljicima. Dugo se sukobljivao s bosanskim kraljem S t j e p a n o m T o m a š e m (1443-1461). Vladao je zapravo samostalno. Da bi to istaknuo, uzeo je naslov hercega. Od toga će naslova nastati ime Hercegovina kada Turci zavladaju Š t i p a n o v o m zemljom. Da bi svoju vlast gospodarski ojačao, herceg je htio potkopati gospodarsku moć Dubrovnika. Povisivao je zakupnine, umnožavao broj carinarnica i novih carina, izgrađivao svoju luku Novi. To je uzrokovalo rat između njega i Dubrovnika (1451-1454), posljednji rat što ga je vodio Dubrovnik. Od tada pa sve do dolaska Napoleonove vojske u početku 19. st. Dubrovčani pod svojim zidinama nisu vidjeli neprijateljsku vojsku. Herceg nije uspio. Dubrovčani su za saveznike predobili bosanskoga kralja, srpskoga despota Đ u r đ a B r a n k o v i ć a , P a v l o v i će, V l a t k o v i ć e , pa i najstarijega hercegova sina V l a d i s l a v a . Rat je završio uspostavom starih odnošaja. Borbe, nemiri i meteži slabili su Bosnu, pa su Turci sve češće u nju upadali. Turci su se već 1451. u njoj učvrstili zauzevši u Vrhbosni tvrdi grad Hodidjed. Kralj T o m a š uzalud je nastojao da ga preotme.

KRALJICA KATARINA KOSACA DARUJE KREŠEVSKI SAMOSTAN MAJCI BOŽJOJ, slika u franjevačkom samostanu u Kreševu

118

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

119

BOČAC, srednjovjekovna tvrđava u dolini Vrbasa, dio obrambenog pojasa oko Jajca

KRALJ STJEPAN TOMAŠ, Muzej franjevačkoga samostana u Kraljevoj Sutjesci

Osim čestih turskih provala Bosnu su slabili vjerski sukobi. Krstjane su progonili posljednji bosanski kraljevi, i sami katolici, kako bi stekli pomoć Ugarske i Hrvatske te od pape. Stoga su krstjani, koje su progonili i obraćali, više voljeli Turke nego katolike. Bilo ih je još mnogo, i pred pad Bosne säm je kralj bio 1459. svjestan kako krstjani nisu više pouzdani.

T o m a š e v nasljednik S t j e p a n T o m a š e v i ć (1461-1463) pokušao je pripremiti Bosnu za konačnu borbu proti Turcima. Potpuno je prišao Zapadu, primio krunu iz Rima, pomirio se s hercegom Š t i p a n o m i otkazao Turcima plaćanje danka (1462). Turci su iduće godine provalili u Bosnu, koja je brojila oko 850000 ljudi, katolika i krstjana. Razrivena, gotovo i nije pružila otpor. Turci su pogubili P a v l o v i ć e i neku drugu vlastelu. Kralja S t j e p a n a su u Ključu zarobili i smaknuli. S pomoću hercega Š t i p a n a hrvatsko-ugarska vojska odmah je poduzela protunavalu. Zauzela je Jajce i dijelove sjeverne Bosne. Hercegovi sinovi V l ad i s l a v i V l a t k o oslobodili su dijelove jugozapadne i istočne Bosne. Ti su uspjesi bili privremeni. Herceg se ubrzo sukobio sa sinovima, pa su Turci 1465. zauzeli najveći dio njegove zemlje, a 1466. Blagaj, prijestolnicu K o s a c a . Hercegu je ostao uzak pojas obale s Herceg-Novim i zemlja uz Neretvu, koju je iz Počitelja branila hrvatska posada. Nakon njegove smrti, Novi je branio njegov sin V i a tk o, ali su 1482. Turci i njega zauzeli. Od stare bosanske države izvan turske vlasti ostali su krajevi južno od Save. Bosna je postala turska pokrajina.

*· 120

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

HRVATSKA SE PRIPRAVLJA ZA RAT S TURCIMA KRBAVSKI PORAZ Kraljevsku je vlast u Hrvatskoj obnovio M a t i ja K o r v i n (1458-1490), sin junaka J a n o š a H u n y a d i j a , poznatog u narodnoj pjesmi pod imenom S i b i n j a n i n J a n k o . Matija je štitio male plemiće i gradove, oduzimao velikašima tvrde gradove i nastojao osigurati red i mir te tako proti feudalnoj anarhiji centralizirati i učvrstiti svoju vlast. U Hrvatskoj je preuzeo tvrde gradove južno od Velebita, a F r a n k a p a n i m a je oduzeo Senj, obalu od Trsata, Sokol s Brinjama i Vinodol. Međutim, on je više nastojao proširiti svoju vlast u srednjoj Europi, pa mu je tako izmicala vlast u vlastitoj državi. Bilo je to pogibeljno, jer su Turci bili pred vratima. Obrana od njihovih sve češćih prodora postala je životnim pitanjem hrvatskoga naroda. Već je Ž i g m u n d 1432. zasnovao obranu uzduž granice prema Veneciji i Bosni u tri tabora: hrvatski na jugu do Dubrovnika, slavnonski prema Uni i usorski na sjeveru, Taj je lanac nakon pada Bosne učvrstio M a t i j a osnivanjem Jajačke i Srebrničke banovine te Senjske kapetanije (1469) od Gacke do Zrmanje. Obranu Hrvatske htio je on olakšati imenovanjem bosanskoga »kralja« N ik o l e I l o č k o g a (1471-1477) hrvatskim banom, a od 1477. izborom kapetana, tj. hrvatskoga vojskovođe (birao ga je Hrvatski sabor do 1861). Od 1476. Hrvatska je imala i zajedničkoga bana, ali su ostala dva sabora. Turci su držali dubok usjek u hrvatsko zemljište dolinom Sane s Kamengradom i Ključem. Od 1468. do 1483. svake su godine provaljivali i pustošili, plijenili i odvodili pučanstvu. Provaljivali su i do sjeverne Istre, a osobito preko Like, Krbave i Modruša. Na pohodu u Hrvatsku i Kranjsku 1469. opustošili su Modruše i odasvud odveli oko 60 000 sužnjeva, a 1471. iz tih su zemalja odveli oko 30 000 ljudi. Počitelj su zauzeli 1471. Pustošeći 1474. vlastelinstva u Zagorju, Turopolju i okolici Križevaca odveli su u ropstvo oko 14 000 ljudi. Gotovo polovica seljačkih posjeda bila je uništena. Tek 1478 (a onda i 1483) Hrvati su uništili prvu veću tursku vojsku. Unatoč tako velikoj pogibelji, u hrvatskim su zemljama bjesnih unutrašnji sukobi. Radi izgubljenoga Senja F r a n k a p a n i su ratovali s banom D e r e n č i n o m . U Slavoniji su se borili pristaše novoga kralja V l a d i s l a v a I I . J a g e l o v i ć a (1490-1516) s pristašama M a k s i m i l i j a n a H a b s b u r š k o g a . Tako je zagrebački Gradec bio uz M a k s i m i l i j a n a i ratovao s Kaptolom, pristašom V l a d i s l a v a . Ratovanje s Turcima nije prestajalo. Godine 1491. hrvatska je vojska potukla Turke na gornjoj Kupi i kod Udbine. A onda je doživljela strahovit poraz. Godine 1493. turski vojskovođa J a k u b - p a š a provalio je sve do Štajerske. Na povratku je krenuo preko Hrvatskoga zagorja i kraj Zagreba prema Udbini, gdje ga je dočekala hrvatska vojska pod banom E m e r i k o m D e r e n č i n o m i knezovima I v a n o m i B e r n a r d i n o m F r a n k a p a n i m a . Turci s u 9. rujna ametice porazili hrvatsku vojsku. U tom »hrvatskom porazu« na Krbavskom polju teško je stradalo staro hrvatsko plemstvo od Gvozda do Cetine. Kako je njim slomljen temelj hrvatske obrane, stari su ga pisci s pravom nazvali »prvim rasapom Kraljevstva Hrvatskoga« i posvjedočili da su Turci što odrubili što poodsijecali 10 000 hrvatskih glava i nosova.

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

121

Poraženo i bez materijalnih sredstava, hrvatsko se plemstvo sa sabora u Bihaću obraća za pomoć papi, Veneciji i Habsburgovcima. Međutim, od toga je bilo slabe koristi, i između 1493. i 1593. pomoć austrijskih staleža hrvatskoj protuturskoi fronti bila je veoma skromna. Kako bi obranio hrvatsku granicu dosta se trudio I v a n i š K o r v i n , koji je 1495-1504. bio hrvatski ban i vodio razmjerno samostalnu politiku. Nazadovanje hrvatske države i slabljenje njezine vojničke moći pred sve pogibeljnijom inozemnom silom nije urazumilo plemstvo u Slavoniji Ono se i dalje međusobno borilo i svađalo, a kmetove je vezalo za zemlju, što je ovima pogoršalo položaj i još više oslabilo obrambenu snagu Hrvatske.

···

• GRB KNEZOVA FRANKAPANA

^ 122

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

123

bijedio je 1513. Turke kod Dubice na Uni. Ban B e r i s l a v i ć sedam godina uspješno je ratovao s Turcima. Novac mu je za rat davao Hrvatski sabor, a pomagao mu je i papa L a v X, pred kojim je Š i m u n K o ž i č i ć B e n j a održao govor, kojim je tražio pomoć za borbu Hrvata proti Turcima (poslije tiskan pod naslovom De Corvatiae desolatione; O opustošenosti Hrvatske, 1516). Godine 1518. B e r i s l a v i ć je potukao Turke kod Jajca i opkoljenomu gradu donio opskrbu. Te je godine na Državni sabor Njemačkoga Carstva poslao u Augsburg F r a n a T r a n k v i l a A n d r e i s a , trogirskoga diplomata i humanista, koji je održao protuturski govor. Iduće dvije godine pomoć je od pape, cara K a r l a V. i od Venecije tražio u njegovo ime skradinski biskup T o m a N i g e r . B e r i s l a v i ć je 1520. poginuo kod Korenice. Iduće godine Turci su zauzeli dio Srijema i poharali istočnu Slavoniju. Godine 1522. unatpč otporu bana I v a n a K a r l o v i ć a , osvojili su Blagaj, Unac, Rmanj, Knin i Skradin, a 1523. Ostrovicu, glavno uporište južno od Velebita. Klis su uzalud opsijedali 1522. i 1524. Dok su tako redom padali hrvatski gradovi, stari je knez B e r n a r d i n F r a n k a p a n na Državnom saboru u Nürnbergu 1522. upozoravao Europu na tursku pogibao. Podsjećao ju je kako je »Hrvatska štit i prag kršćanstva«, kako se odavna sama bori i da joj treba pomoć. Opominjao je da će i Europa osjetiti tursku silu kada padne Hrvatska. Jednako je 1523. govorio i njegov sin K r s t o tražeći pomoć u pape, a 1530. V u k F r a n k a p a n je u Augsburgupred carem K a r l o m V. govorio o teškim prilikama u Hrvatskoj i predao mu u ime hrvatskih staleža poslanicu s molbom za pomoć. K r s t o je, neprekidno se boreći, prodro 1525. do Jajca i opskrbio ga. Doveden do očaja, Hrvatski je sabor na početku 1526. u Križevcima zatražio da se Hrvatska otcijepi od Ugarske, čiji joj vladar nije pružao pomoći, i da prizna za vladara F e r d i n a n d a H a b s b u r š k o g a , koji je dotad bio pružio neku pomoć banu K a r l o v i ć u. Na tome je saboru K r s t o F r a n k a p a n rekao da je pripravan zauzeti Bosnu i da će F e r d i n a n d a proglasiti bosanskim kraljem »budući da Bosna pripada Hrvatskoj«. Iste su godine Turci zauzeli Ilok, Vukovar i Osijek, prodrli u Ugarsku i na Mohačkom polju potukli ugarsku vojsku.

I. MEŠTROVIĆ, Petar Berislavić

TURCI OSVAJAJU HRVATSKU Turci su lako prodirali u oslabljenu i Neretvansku krajinu i ubrzo doprli do mora kod Trogir ι (1501) '

HRVATI BIRAJU HABSBURGOVCE Poraz i smrt kralja L u d o v i k a II (1516-1526) na Mohačkom polju omogućili su F e r d i n a n d u H a b s b u r š k o m da dođe na hrvatsko-ugarsko Prijestolje. Pri tome se plemstvo u Ugarskoj i Hrvatskoj podijelilo. Jedni su pristajali u z domaćega čovjeka I v a n a Z a p o l j u , a drugi u z F e r d i n a n d a . Slavonsko je plemstvo bilo za Z a p o l j u , a hrvatsko za F e r d i n a n d a , jer Je od njega očekivalo pomoć proti Turcima. U Cetingradu hrvatsko je plemstvo 1. siječnja 1527. izabralo F e r d i n a n d a, a slavonsko 6. siječnja u Dubravi kod Čazme priznalo je Z a p o l j u . Cetingradu hrvatsko je plemstvo postupilo potpuno nezavisno od Ugarske i time Pokazalo da je Hrvatska u ugarskoj državnoj zajednici samostalna država, a ne Puki dio Ugarske. Svijest plemstva o hrvatskoj državnoj nezavisnosti očitovala se

124

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

125

RUŠEVINE CETINGRADA

te godine i u uzaludnu zahtjevu kralju za vojničkom pomoći proti Turcima, kada je ono istaknulo kako povjesnica nije zabilježila da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer se ona - nakon smrti posljednjega narodnog vladara Z v o n i m i r a - slobodne volje pridružila ugarskoj kruni i poslije njemu, F e r d i n a n d u H a b s b u r š k o m . Te su riječi dokaz hrvatske feudalne državne svijesti kao jamstva za opstanak Hrvatske u teškim međunarodnim prilikama i u zajednici s velikim susjedima, koji će uskoro pokazati prave ciljeve svoje politike u Hrvatskoj. Izbor 1527. bio je, kao i onaj 1102, po posljedicama prekretnica u povijesti hrvatskoga naroda. F e r d i n a n d se bio obvezao poštovati i štititi povlastice Kraljevine Hrvatske, zatim opskrbljivati utvrde u njoj i svojim četama pomagati hrvatsku vojsku. Od tih obećanja nije bilo previše koristi. Na izbornoj ispravi javlja se hrvatski grb na obješenom pečatu. Na njemu je 8x8 naizmjeničnih crveno-bijelih kocaka (četvorina), i on je diplomatička sankcija grba koji se - u različitom broju kocaka i poretku boja - javlja od druge polovice 15. stoljeća (1471-1477. na novcu N i k o l e I l o č k o g a , 1491. u crkvi sv. Franje u Senju) i koji se najposlije ustalio na 5x5 kocaka, dok će se poredak boja na početnome polju mijenjati do 20. stoljeća (Sabor je svojim 18. člankom 1883. propisao da grb počinje s bijelom kockom; hrvatski ustavi nakon drugoga svjetskog rata propisuju na prvome mjestu crvenu boju). Povijesnu podvojenost hrvatskih zemalja pokazuje i upotreba grbova. Već u 14. st. javlja se dalmatinski: na crvenome polju tri srebrne okrunjene lavlje glave okrenute lijevo, poslije tri, heraldički nazvane, »leopardove« glave s lica na plavom polju. Slavonski grb, kuna na crve-

ISPRAVA O IZBORU FERDINANDA I. HABSBURGOVCA ZA HRVATSKOGA KRALJA Na ispravi pričvršćena je uzicom od pergamene sedam pečata: pečat Andrije Tuškanića, biskupa kninskoga i opata topuskoga, pečat Ivana Torkvata Karlovića Krbavskoga s grbom plemena Gusića (okrunjena guska nad dvjema gredama), pečat, vjerojatno, Nikole Arnskoga (otkinut), pečat Kraljevine Hrvatske od 64 kocke, po osam u svakome redu i natpisom Regni sigillum, pečat kneza Vuka Frankapana s natpisom i dva štita s grbovima, u deiom štitu zvijezda, a u lijevom dva lava kako lome kruh, pečat Jurja Frankapana, s natpisom i grbom s lavovima kako lome kruh, pečat kneza Stjepana Blagajskoga s natpisom i grbom s ružom u gornjem dijelu štita i s tri koso postavljene grede u donjemu.

128

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

PISCI, GRADITELJI, KIPARI, SLIKARI I GLAZBENICI Hrvatska se kultura razvijala usporedo sa zapadnoeuropskom kulturom. Znanost i umjetnost podupirali su Crkva i neki velikaši. Uza samostane i katedrale postojale su knjižnice i arhivi, a uza samostanske škole s vremenom su se množile one gradske. Zagrebačka katedralna škola (od 13. st.) prva je visoka škola u Hrvatskoj. Sjemeništa i gradskih škola osobito je bilo u obalnim gradovima. U srednjem su vijeku, a i poslije, iz cijele Hrvatske mladići išli na nauke u Italiju, Francusku, Au^ striju, Njemačku, Češku i Poljsku. Dvorovi hrvatskih velikaša, npr. Š u b i ć a i B a b o n e g a , bili su sjajni, a mnogi su mladi plemići dobili visoku izobrazbu (neki možda u Zagrebu). Na nekim dvorovima bilo je bogatih knjižnica s biranim i kapitalnim srednjovjekovnim djelima, brižno pisanim i krasno oslikanima (u svim se većim gradovima spominju njihovi slikari, iluminatori). Poneki imućni građanin, osobito trgovac, također je posjedovao veću ili manju knjižnicu (Zadranin M ih o v i l P e t r o v imao je u 14. st. u svojoj knjižnici i D a n t e o v u Božanstvenu komediju.). Knjižnice su prije izuma tiska sadržavale rukom pisane sveske. Pisali su ih, zapravo prepisivali, prvenstveno redovnici, ali i drugi kao knez N ov a k D i s i s l a v i ć K r b a v s k i , koji je svojom rukom »za spas duše« prepisao 1368. glagoljski misal, U početku je u Hrvata prevladavala glagoljaška pismenost, koja je poslije postala temeljem književnoga rada pisanog bosančicom, vrstom ćirilice, koju su nazivali i hrvatskim pismom i koja se širila od Bihaća i Zadra do Poljica i Dubrovnika. Prva hrvatskom ćirilicom pisana listina, Povaljska listina iz 1184, spominje mnoga vlastita imena, nazive mjesta, službe i pojmove na Braču, a u tzv. Povaljski prag uklesao je ćirilski natpis R a d o n j a, prvi po imenu poznati hrvatski majstor kamenar. Bosančicom i »arvackim« jezikom bio je 1440. napisan Poljički statut, a poslije i dubrovačko Libro od mnozijeh razloga. U 17. st. bosančicom će tiskati knjige bosanski franjevci, a u općoj upotrebi bila je u muslimanskoga pučanstva. Treće je pismo bilo latinica koja je s vremenom potisnula ostala. Glagoljaši su u svoje spise rano unosili živi narodni govor. U primorskim gradovima pisci su pisali čistim narodnim govorom. Tako je u 15. st. u našoj književnosti prevladao hrvatski jezik. Od ondašnje jedinstvene glagoljaške književnosti na narodnom jeziku do filoloških škola u 19. st., koje su položile temelj suvremenomu hrvatskom književnom jeziku, on se samostalno i neprekidno razvijao. Njim su pisci i drugi svijesni Hrvati oduvijek nastojali obuhvatiti sve svoje krajeve, olakšati unutrašnji saobraćaj, osnažiti narodni otpor i položiti nosivu podlogu razvedenoj umjetnosti i znanosti. Zbog razbijenosti hrvatskih zemalja i naroda u doba širenja mletačke i turske vlasti osamostalila su se glavna narječja. Čakavština je na vrhuncu od 16. st. s pjesništvom uzmorskih gradova, a potvrđivala se i kajkavština, osobito u 17. i 18. st. Rješenje za opći književni jezik tražili su s više ili manje uspjeha reformatori i protureformatori, dok je jezični razvoj polako išao prema prevlasti štokavštine. U srednjem vijeku pismeni ljudi, a njih nije bilo mnogo i uglavnom su bili svećenici, čitali su većinom crkvene knjige. Od tih su se sačuvali ostaci lekcionara iz 12. st. (Grškovićev apostol i Mihanovićev odlomak), evanđelja iz 14. st. (Batalovo i druga), a napose valja spomenuti Misal vojvode Hrvoja i Hvalov rukopis, koje je za vojvodu H r v o j a oslikao nepoznati umjetnik iz Splita. Iz kasnijega je vremena oslikani Misal Jurja od Topuskog. Čitali su se životopisi svetaca i legende o

J. ĆULINOVIĆ, Gospa sa češljugarom

VINCENT IZ KASTVA, Mrtvački ples, freska u crkvi sv. Marije na Škrilinama kod Berma

VINCENT IZ KASTVA, Istarski grad, pojedinost freske u crkvi sv. Marije na Škrilinama kod Berma

N. BOŽIDAREVIĆ, Sv. Vlaho drži Dubrovnik, pojedinost triptiha Bogorodice sa svecima

A. MEDULIÄ&#x2020;, Polaganje u grob

130

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MISAL IZ 1483, prva hrvatska tiskana knjiga

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

131

svecima (npr. O svetom Josafatu), priče i viđenja o Bogorodici (Hođenje Bogorodice po mukama), moralistička djela (Cvijet od kreposti), a ljudi su osobito voljeli apokrife, biblijske priče koje Crkva nije priznavala (Djela Pavla i Tekle, Protoevandelje Jakovljevo, Nikodemovo evanđelje) i viteške romane (Rumanac trojski, Roman o Aleksandru). Neki je Istranin preveo Lucidar, tadašnju malu enciklopediju. Razvojem gradskoga bilježništva i školstva već od 12. st. napreduje svjetovna izobraženost i javlja se svjetovni intelektualac, što će ubrzo utisnuti plodonosan biljeg hrvatskoj kulturi kada je dotaknu humanizam i renesansa. U starih naših pisaca i prevodilaca bila je živa narodna svijest. Na Rijeci je 1530. biskup Š i m u n K o ž i č i ć B e n j a tiskao Bukvar, početnicu na hrvatskom jeziku za glagoljaške škole. Iz njegove je tiskare izišao glagoljaški Misal hrvački. Druga glagoljaška knjiga bila je »protumačena iz latinskoga jezika na hrvatski« i prevodioci kažu da su »rodom Hrvate, a naukom latinskim priprosti«. Priprosti, nepismeni puk rado je promatrao prikazanja. Bile su to duhovne predstave u kojima se prikazivao Kristov život (Muka Isukrstova) ili priče o svecima (Život svetog Lovrinca). Prikazanja su izvodili u crkvi ili pred njom. Bilo je to prvo hrvatsko kazalište. Pučka kultura bogatila se pjevanjem na narodnom jeziku u liturgiji i mnoštvom nabožnih napjeva u kojima se osjeća utjecaj pučke melodike, što će se prenositi stoljećima i sačuvati u kasnijim zbirkama (Pavlinska pjesmarica, 1644. i Cithara octochorda, 1701). Potkraj srednjega vijeka u Hrvatskoj su bili razvijeni svi tadašnji književni rodovi i vrste. Po svim hrvatskim krajevima širile su se iste duhovne pjesme i tako ih povezivale. Poznata je duhovna pjesma u pohvalu Gospi pod imenom Šibenska molitva. Osim duhovnih bile su omiljene svjetovne pjesme: ljubavne (Aj ti, divojko šegljiva), svatovske i naricaljke. Glasovita je pjesma o pokvarenosti svijeta i svećenstva (Svit se konca i slnce jur zahodi). Odmah nakon izuma tiska tiskano je prvo djelo jednoga Hrvata. Godine 1474. tiskan j e govor N i k o l e M o d r u š k o g a ( K o t o r a n i n a ) . Prva hrvatska knjiga, glagoljski misal, tiskana je 1483. u našim krajevima, ali se ne zna pouzdano gdje. Godine 1491. počela je raditi prva zajamčena hrvatska tiskara u Kosinju, a 1494. ona u Senju, u kojoj su tiskari bili domaći ljudi ( B l a ž B a r om i ć, G a š p a r T u r č i ć i dr.) Poslije je na Rijeci otvorena glagoljska tiskara biskupa K o ž i č i ć a. Hrvatske su se knjige tiskale od 1492. i u Veneciji. U Italiji su pak djelovali naši tiskari A n d r i j a P a l t a š i ć iz Kotora i D o b r u š k o D o b r i ć e v i ć s Lastova. Gospodarski procvat primorskih gradova u 14. i 15. st. te plodni utjecaji iz europskih zemalja, osobito iz Italije, omogućili su kulturni polet u Hrvatskoj. Hrvatski su pjesnici pjevali hrvatski i latinski. Po svojim su latinskim stihovima bili poznati u Europi i ravni tadašnjim latinskim pjesnicima. Uz pjesnike latiniste K a r l a P n c i c a i J a k o v a B u n i ć a isticao se I l i j a C r i j e v i ć, glasovit i u Italiji, dok je čuven u čitavoj Europi bio M a r k o M a r u l i ć , koji e napisao najbolji latinski ep u hrvatskoj književnosti, Davidijadu. Svojim hrvatskim stihovima tadašnji su pjesnici udarili temelj hrvatskoj književnosti i svojim su "jelima spojili stariju književnost s današnjom u veliku i skladnu cjelinu. , Slobodni grad Dubrovnik bio je naše najjače kulturno žarište u 15. i 16. stoljeU U su 6 ' ,T živjeli prvi poznati pjesnici na hrvatskom jeziku D ž o r e D r ž i ć i ** i š k o M e n č e t i ć . Uz pjesnike i komediografe M a v r a V e t r a n o -

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

M. MARULIĆ, JUDITA, Venecija, 1522. (drugo izdanje)

PRVA

HRVATSKA POČETNICA, tiskana glagoljicom 1527

133

P. HEKTOROVIĆ, RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE, notni zapis bugaršćice, Venecija, 1568.

v i c a , N i k o l u N a l j e š k o v i ć a , D i n k a R a n j i n u i druge, M a r i n D r ž i ć (1508-1567) u svojim komedijama Dundo Maroje, Novela od Stanca, Skup i drugima sjajno je predočio suvremeni Dubrovnik. Iz Dubrovnika su f i l o z o f i J u r a j D r a g i š i ć , možda potomak bosanskoga roda D r a g i ića-Hrvatinića, Ivan S t o j k o v i ć (Joannes d e Corvatia), M ih o M o n a l d i i N i k o l a V i t o v G u č e t i ć , matematičari M ar i n G e t a l d i ć i N i k o l a S a g r o e v i ć . T u j e djelovao astronom G j o n G a z u l l i. Znamenita je Dubrovkinja C v i j e t a Z u z o r i ć , ljepotica, oko koje su se okupljali književnici i koju su opjevali hrvatski i talijanski Pjesnici. S Hvara je ponajbolji ilirik 16. st. H a n i b a l L u č i ć , koji je napisao našu prvu svjetovnu dramu Robinja i koji je »na hrvačku« prevodio rimskoga pjesnika -* v i d i j a. Hvarani su pisac Ribanja i ribarskog prigovaranja Petar H e k0 r o v i ć, autor pokladnoga spjeva M i k š a P e l e g r i n o v i ć i pisac sn jige o Slavenima V i n k o P r i b o j e v i ć . Trogiranin je humanist K o1 ° l a n C i p i k o , a iz Splita pisac koji je otvorio novo doba hrvatske književ•L M a r k o M a r u l i ć (1450-1524). U »versih harvacki« spjevao je prvi ls ep Juditu, a zabrinut za domovinu Molitvu suprotiva Turkom. Propast domo- teško se dojmila suvremenih hrvatskih inteligenata od popa M a r t i n c a humanista, svijesnih rodoljuba. Molitvu proti Turcima napisao je i F r a n a n k v i l A n d r e i s , a Elegiju o pustošenju šibenskog polja Juraj Š isk^ ° r. * ć' pisac prvoga našeg tiskanog književnog djela, pjesničke zbirke na latinDl n jeziku Elegije i pjesme (1477). Zadar je u ono vrijeme dao najviše rodoljub-.

M. GETALDIĆ, DE RESOLUTIONE MATHEMATICA, Rim, 1630.

. .,....,,,,,_.,.,„.,.,

GLAGOLJSKI POKUSNI LIST, Urach, 1560

M. DRŽIĆ, TIRENA, VENECIJA, 1630.

P. ZORANIĆ, PLANINE, Venecija, 1569.

H. LUČIĆ, ROBINJA, Venecija, 1585.

F. VRANČIĆ, DICTIONARIUM QUINQUE NOBILISSIMARUM EUROPAE LINGUARUM, Venecija, 1595.

nih pisaca, svjesnih da pripadaju široj zajednici iste krvi i jezika. P e t a r Z o r a n i ć (1508-prije 1569) u Planinama, prvome hrvatskom romanu, ojađen piše o raskomadanoj i potlačenoj domovini, o svojoj »rasutoj bašćini«. Vazetje Sigeta, spjev B r n e K a r n a r u t i ć a širio se i po sjevernoj Hrvatskoj, a J ur a j B a r a k o v i ć u Vili slovinki također pjeva o rasutoj domovini. Može se reći da je svijest o obrani domovine prva velika politička misao u Hrvata u novome vijeku. Ima je u književnika, ratnika i vjerskih ljudi koji su se obraćali Europi za pomoć ili koji su slijedili njezine pokrete. Iz Šibenika su V r a n č i ć i : A n t u n , pjesnik, učenjak i diplomat te F a u s t , filozof, izumitelj, tehnički pisac i sastavljač petojezičnoga hrvatskoga rječnika. Zadrani su prirodoznanac F e d ει k o G r i s o g o n o i filozof B e n k o B e n k o v i ć . Cres je dao izvornoga filozofa F r a n j u P e t r i ć a (Patriciusa). } Istri mnogo podataka daje upravno-zemljišna knjiga Istarski razvod, napisan Uagoljicom u hrvatskom jeziku. Zanimljivo je da je Istra dala mnogo velikih imena ropskom protestantskom vjerskom pokretu, koji nije zahvatio dubljega korijena >staloj Hrvatskoj i koji je zaključkom Hrvatskoga sabora (1608) čak potpuno istiiz Hrvatske. Uz protestantizam su pristali velikaši P e t a r E r d ö d y , v n U n g n a d i J u r a j Z r i n s k i . U Urachu kraj Tübingena u Njev^ c koj radila je hrvatska tiskara (u 1560-im). Istranin je jedan od najznamenitijih «tantskih pisaca i mislilaca, M a t i j a V l a č i ć (1520-1575) iz Labina, l 1 Je djelovao u Njemačkoj. Istrani su još S t j e p a n K o n z u l I s t r a 1 i P e t a r P a v a o V e r g e r i j e (iz Kopra). Iz Labina bio je V i a -

136

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

F. PETRIĆ, NOVA DE UNIVERSIS PHILOSOPHIA, Venecija, 1593.

137

MA ПЈА VLAČIĆ

č i ć e v ujak B a l d o L u p e t i n a , žrtva mletačke inkvizicije. Među naše protestante idu još A n t u n D a l m a t i n , možda Senjanin, i J u r a j J ur i č i ć iz Vinodola, a glasovita je žrtva inkvizicije učenjak i biskup M a r k a nt u n D o m i n i s , Rabljanin. Od povijesnih je djela glasovit Ljetopis popa Dukljanina iz 12. st., iz kojega je poslije nastala Hrvatska kronika. Njezinim prijevodom i preradbom M a r k a M a r u l i ć a , Regum Dalmatiae et Croatiae gesta, počinje novija hrvatska povjesnica.JLJ Splitu je arhidakon T o m a napisao na latinskom jeziku knjigu znamenitu za našu povijest pod naslovom Solinska povijest. U Zadru su se u 14. i 15. st. poviješću bavili M i h o M a d i j e v i P a u l u s d e P a u l o . Šibenik j e dao D i n k a Z a v o r o v i ć a i l v a n a T o m k a M r n a v i ć a , a Dubrovnik, u kojemu postoji arhiv od 13. st., od 15. do 17. st. F e l i k s a P e t a nčića, L u d o v i k a T u b e r o n a C r i j e v i ć a , N i k o l u R a n j i n u , J a k o v a L u k a r e v i ć a , M a v r a O r b i n i j a i J u n i j a Rest i j a, a povijest Dubrovnika napisao je iTalijan S e r a f i n R a z z i . U sjevernoj Hrvatskoj svoju je kroniku u 14. st. napisao gorički arhidakon I v a n , dok je hrvatskim jezikom A n t u n V r a m e c napisao Kroniku, prvo naše tiskano povijesno djelo. Velike suvremene vojničke tragedije, krbavsku, mohačku i sigetsku bitku, opisali su pop M a r t i n a c, S t j e p a n B r o d a r i ć i F r a n j o C r n k o . Poznat j e pravni pisac I v a n P e r g o š i ć . Mnogi su Hrvati bili glasoviti učenjaci i umjetnici, pisci i sveučilišni profesori po Europi. Od srednjega vijeka Hrvati od Dubrovnika do Zagreba i od Istre do Slavonske Požege i Bosne svoju su darovitost, rad i znanje sijali u glasovitim znanstvenim gradovima u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj, Rusiji, Italiji, Francuskoj, Špa-

MARKANTUN DOMINIS

D. ZLATARIĆ, ELEKTRA TRAGEDIA, Venecija, 1597.

njolskoj, pa čak u Americi i Kini. Ipak, sav taj učeni izvoz, a ni trajna otvorenost Hrvatske inozemnim putnicima i idejama nisu adekvatno pridonijeli poznatosti Hrvatske u kolu zapadnih naroda, kojemu su težili i čemu su se nadali izobraženi njezini sinovi. Hrvati su dali biljeg jakom humanističkom središtu na dvoru kralja M a t i j e K o r v i n a . Njegov je odgojitelj bio I v a n V i t e z od S r e d n e, iz Krizevačke županije. Njegovom su zaslugom osnovani sveučilište i akademija u Požunu (Bratislava) i knjižnica u Budimu. Najbolji pjesnik u tome društvu bio je I v a n Č e s m i č k i (1434-1472) iz sjeverne Hrvatske. Ostali Hrvati u tome kulturnom krugu bili su Zagrepčani, Dubrovčani, Trogirani i Zadrani. Na dvoru I v a n a Z a p o l j e također su bili nositelji kulturnoga djelovanja. Pisci onoga vremena iz Kotora, Dubrovnika, Korčule, Hvara, Splita i Zadra leđusobno su se dopisivali, slavili i posjećivali. Bilo je to korisno ne samo za napredak književnoga rada i prožimanje jezičnih osobitosti, nego i za održavanje svijesti o zajedničkoj pripadnosti istom narodu i jeziku. Dubrovčanin D o m i n k o -; l a t a r i ć posvetio je J . u r j u Z r i n s k o m svoje prijevode »iz veće tun u hrvački izložene«. Hrvatska renesansna književnost dala je izvanredna dje> Pokazala se rodoljubno-povezujućom, prema društvu kritičkom, a u svom stva:ai 4u slobodnom. Stvaralački je polet zahvatio i druge grane ljudskog umijeća. d St ra y da ^ ^" ' 8 d° i Poreč, Novigrad, Motovun, Pula, Krk, Osor, Rab, Pag, ZaTrogir, Split, Korčula, Ston i Dubrovnik podižu i obnavljaju svoje zidine. Od Su se najbolje sačuvale dubrovačke. One su veličanstven spomenik našega gra-

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

138

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

RAZVOD ISTARSKI

diteljstva i jedan od rijetkih tako sačuvanih u Europi. U sjevernoj Hrvatskoj i Bosni nicali su utvrđeni feudalni gradovi kao Medvedgrad i Susedgrad kraj Zagreba, Samobor, Okić, Ozalj, Kalnik, Ružica kod Orahovice, Drežnik, Počitelj, Stjepangrad u Blagaju, Ključ na Sani, Sokolac, Srebrnik, Jajce i drugi. Proti Turcima grade se i utvrđuju Sisak, Varaždin, Karlovac, Petrinja i Nehaj kod Senja. U gradovima se podižu palače, gradske lože, javne zgrade, a izvan gradova ljetnikovci. U Trogiru je poznata palača Cipiko, u Dubrovniku palača Skočibuha, Knežev dvor, Divona (prema nacrtu P a s k o j a M i l i č e v i ć a kojemu je Dubrovnik još za života postavio 1485. spomen-ploču jer je projektirao izgradnju valobrana i luke, koja je bila od životnoga značenja za grad) i Sorkočevićev ljetnikovac, u Rabu palača Nimira, u Splitu Papalićeva. M i c h e l o z z o M i c h e l o z z i i J u r a j M a t e j e v D a l m a t i n a c , koji s u bili sudjelovali u gradnji Kneževa dvora, sagradili su i najjaču dubrovačku utvrdu Minčetu. Mnogobrojnije su i poznatije crkvene građevine. Do 17. st. u Europi i u nas u umjetnosti su se izmijenila tri sloga u graditeljstvu i tri načina u kiparstvu i slikarstvu: romantika, gotika i renesansa. Svaki je utisnuo biljeg mnogim našim građevinama. U romaičkom slogu građene su bazilika u Vrsaru kod Poreča, samostan kod Pazina, crkve u Dvigradu, kod Rovinja i Kanfanara, katedrale u Rabu i Senju, zvonik Sv. Marije, Sv. Krševan i katedrala sv. Stošije u Zadru, koja je najljepša romanička građevina u Hrvata, zatim portal katedrale u Trogiru, zvonik splitske katedrale, Gospina crkva na Mljetu, u potresu srušena katedrala u Dubrovniku, dok su od crkve u Topuskom sačuvani gotički ostaci. U gotičkom ili renesansnom slogu s elementima gotike građene su franjevačke crkve u Puli, Zadru, Dubrovniku, Zagrebu, Požegi i Iloku, dominikanske u Trogiru, Dubrovniku, Dubici i Čazmi, zagrebačka katedrala i Sv. Marko, svetišta u Štrigovi u Međimurju, Remetincu kraj Novoga Marofa, u Lepoglavi i Belcu u Hrvatskom zagorju, u Moroviću i Mikanovcima, crkve u Iloku i Jajcu. Na lokalitetu Rudina u Požeškoj kotlini bila je izgrađena velika utvrđena benediktinska opatija s bogatom romaničkom skulpturom i gotič-

139

kim freskama. Na primorju valja još spomenuti crkvicu sv. Spasa u Dubrovniku koju je sagradio P e t a r A n d r i j i ć, katedralu u Korčuli koju je gradio i ]y[ a r k o A n d r i j i ć , zatim osobito šibensku katedralu, djelo Β o n i n a iz Milana, J u r j a D a l m a t i n c a , A n d r i j e A l e š i j a i N i k o l e pjrentinca. U kiparstavu (skulpturi) prvo su veliko romaničko djelo drvena vrata na splitskoj katedrali, koja je 1214. izveo A n d r i j a B u v i n a . U 13. st. veliki hrvatski kipar R a d o v a n isklesao je krasan portal katedrale u Trogiru, s kipovima Adama i Eve i prizorima iz života našega puka. Romaničkih skulptura ima mnogo duž čitave jadranske obale. U 14. st. M i h o j e Β r a j k o ν iz Bara isklesao je za klaustar franjevačkoga samostana u Dubrovniku maštovite glavice stupova. Iz 15. st. najglasovitiji je hrvatski kipar J u r a j D a l m a t i n a c . Njegova su djela prekrasan niz glava s obličjima naših ljudi na apsidama šibenske katedrale, reljefi na stropu krstionice u njoj, kapela sv. Stasa u splitskoj katedrali i veliki kip sv. Vlaha u Dubrovniku. I v a n D u k a n o v i ć načinio je kipove za kapelu bi. Ivana u trogirskoj katedrali. Tu je kapelu inače radio kipar i graditelj N i k o l a F i r e n t i n a c . Skulpture na portalu franjevačke crkve u Dubrovniku izvela su braća L e o n a r d i P e t a r P e t r o v i ć. U Dubrovniku je O n o f r i o de l a C a v a izgradio dvije česme za vodovod, od kojih je manja lijepo skulptorsko djelo P i e t r a di M a r t i n o iz Milana. Na krstionici trogirske katedrale radio je A n d r i j a A l e š i . Od kiparskih radova valja spomenuti i južni .portal crkve sv. Marka u Zagrebu. U skulptorske radove idu nadgrobne ploče. Iz 14. i 15. st. poznate su ploče nekoga velikaša u Ninu, opata u Trogiru, pa sarkofag pjesnika S i ž g o r i ć a u Šibeniku, grobnica Ižote Frankapan u Senju, ulomci ploče zagrebačkoga biskupa, ploče u Iloku, Lepoglavi, Pregradi i drugdje. Za učene su ljude donekle zagonetka stećci, nadgrobni spomenici koji su rasuti širom Hrvatske od Cetine do Dubrovnika prema unutrašnjosti. Njih su klesali, »kovali«, od 13. st. ukrašujući ih kojekakvim znakovima, prizorima lova i plesa, prikazom oružja i oruđa. U drvorezbarstvu najbolja su djela korska sjedala u Splitu, Trogiru ( I v a n B u d i s l a v i ć ) , Zadru, Rabu, Cresu i Poreču. U Dubrovniku su u drvu radili R a d o s l a v V u k č i ć i I v a n U g r i n o v i ć . Lijepih zlatarskih radova sačuvalo se u Motovunu, na Krku, u Rabu, a osobito u Zadru i Dubrovniku. Napose je lijepa Škrinja sv. Šimuna u Zadru, dar J e l i s a v e K o t r o m a n i ć , žene L u d o v i k a I. Više je hrvatskih kipara radilo u inozemstvu. Od njih su poznati Š i m u n D u b r o v č a n i n , glasoviti F r a n j o i njegov brat graditelj L u c i j a n V r a n j a n i ( L a u r a n a ) te P a v a o A n t o j e v i ć D u b r o v č a n i n , •medaljer. Stari su slikari oslikavali raspela (Rab, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik), crkvene knjige (splitski brevijar, Hrvojev misal i dr.), crkvene zidove (freske u Pazinu, Oprtlju kod Kanfanara, u Lovranu, Zadru, Zagrebu i Loboru). Po imenu su ?arn poznati V i n c e n t iz Kastva, koji je u 15. st. oslikao crkvicu sv. Marije u Skriljinama kod Berma (Mrtvački'ples idr.),i A n t o n s P a d o v e , koji je raИО u crkvici sv. Roka u Draguću. Hrvati su dali najboljega renesansnoga minijatu^ta, J u r j a K l o v i ć a (umro 1578) iz Hrvatskoga primorja. Minijaturist je MO i F e l i k s P e t a n č i ć Dubrovčanin. Poznati su slikari Skradinjanin J u^ a j Ć u l i n o v i ć , Rabljanin S t j e p a n C r n o t a , Zadrani A nα r i j a M e d u l i ć i P e t a r J o r d a n i ć , Šibenčani N i k o l a V i a -

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI

141

DUBROVAČKA KARAKA, sa slike N. Božidarevića

skladbe A n d r i j e A n t i k a M o t o v u n j a n i n a , Crešanina A n d r i j e P e t r i ć a i Šibenčanina J u l i j a S k j a v e t i ć a . Procvat je, nažalost, bio kratka vijeka. Turski pritisak, ratovi, pustošenje i mle tačko sputavanje slobodnoga razvitka primorskih gradova usporili su kulturni raž vitak u Hrvata, ali ga nisu zaustavili.

A. BUVINA, pojedinost vratnica katedrale u Splitu

d a n o v i M a r t i n K o l u n i ć - R o t a , Trogiranin B l a ž J u r j e v i Splićanin D u j a m V u š k o v i ć . Jak je trag ostavila skupina dubrovačkih slikara, L o v r o M a r i n o v D o b r i č e v i ć i z Kotora, M a t k o J u n č i ć , M i h a j l o H a m z i ć i osobito najbolji medu njima N i k o l a B o židarević. U to doba kulturnoga procvata radilo je mnogo domaćih majstora, graditelja, kipara i slikara. Mnogima se ni za ime ne zna, a dosta ih je djelovalo u inozemstvu. Svojom su darovitošću i znanjem mnogo pridonijeli razvoju umjetnosti ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Srbiji (tako je ondje gradio i fra V i t o iz Kotora). Za crkvenu su glazbu zanimljivi mnogi zbornici, osobito Splitski misal i Misal sv. Marije u Rožatu kraj Dubrovnika u 12. st., Trogirski lekcionar u 13. st. i Komini priručnik u 15. st. na Hvaru. Od 14. st. poznati su nam prvi orguljaši i orgulje u nas građene (Zagreb, Zadar, Dubrovnik). Sviralo se na velikaškim dvorovima, gradskim priredbama i svečanostima, a glazba je pratila i kazališne predstave. U Dubrovniku je bilo dosta skladatelja, ali im se djela nisu sačuvala. Sačuvale su se neke

F. VR AN JANIN, Eleonora Aragonska

GRADIŠĆE U ISTRI, model

PROČELJE KATEDRALE U RABU

PORTAL PALAČE NIMIRA U RABU

SV. DONAT I ZVONICI SV. STOŠIJE I SV. MARIJE U ZADRU

CRKVA SV. ŠTOSU H U ZADRU

PORTAL PALAČE CIPIKO U TROGIRU

PORTAL PALAČE PAPALIĆ U SPLITU

ORLANDOV STUP U DUBROVNIKU

JUŽNI PORTAL DOMINIKANSKE CRKVE U DUBROVNIKU

KNEŽEV DVOR U DUBROVNIKU, sjedište kneza, simboličkoga predstavnika vlasteoske Dubrovačke Republike, dugovječne hrvatske državice.

DUBROVAČKE ZIDINE dobile su današnji oblik između 1453. i 1660; debele su do 5,5 m i visoke do J? **l· <")ne su Jecme od malobrojnih cjelovito sačuvanih gradskih utvrda i prepoznatljiv su, gotovo heraldički znak ovoga staroga i slavnoga hrvatskoga grada. Medu njihovim graditeljima osobito se ističu Paskoje Milićević i Juraj Dalmatinac.

ŠTINA SVIH SVETIH U KORČULI, pojedinost reljefa

ROMANIČKI ZVONIK SV. LUKI U JAJCU

PORTAL NEKADAŠNJE SAMOSTANSKE CRKVE U TOPUSKOM

GRAD RUŽICA KOD ORAHOVICE

CRKVA SV. MARIJE U MOROVIĆU

KOSTAJNICA, stara hrvatska tvrđava na Uni

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI - IZVORI

161

Kralj Koloman daje povlastice Trogiru 1107. Ja Koloman, kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije zaklinjem se na sveti križ vama Trogiranima, svojim vjernim građanima (da ću održavati) čvrsti mir; meni i mom sinu i mojim nasljednicima nećete plaćati tribut. A potvrđivat ću biskupa i kneza koga izaberu svećenstvo i puk. I dopustit ću da se služite svojim zakonom od starine, osim što će od gradske lučke pristojbe od stranih lađa kralj imati dvije trećine, knez trećinu, a biskup desetinu. I neću dopustiti da se u vašem gradu nastani nijedan Ugrin ili stranac osim onoga koga po svojoj volji zaželite. Kad pak k vama dođem da se krunim ili da s vama raspravljam o državnim poslovima, nikome se od građana neće nanositi nasilje nad njihovim kućama, (i primat ćete) samo onoga koga sami izaberete. A učini li se slučajno jednom nekome to da ga moja suviše vlast tišti pa ushtjedne ići drugamo, neka sa ženom i djecom i pratnjom i sa svim svojim slobodno ode. A ovu je zakletvu potvrdio kralj i nadbiskup Lovro i ugarski župani. [...] (NK, 89-90)

Pomorsko-trgovački ugovor Dubrovnika i Piše 1169.

GLAVA IZ RUDINA KOD SLAVONSKE POŽEGE

U ime Isusa Krista, pravog vječnog Boga. Amen. Ja Albert, konzul i poslanik Pizanaca, i Marko i Burgundije sudac, također poslanici, ustanovljujemo i sklapamo tako u ime svoje kao i u ime čitava puka našeg grada Piše čvrsti i potpun mir s vama konzulima Dubrovnika, Vitalom, Lukarom, Lampredijem, Felicijem, Mikacijem, Dobroslavom i čitavim pukom gore spomenutog grada Dubrovnika, na taj način: 1. Kojigod Dubrovčanin dođe u naše strane ili u naš kotar, tako on sam kao i njegova roba neka bude slobodna i sigurna i neka mu nitko od naših ne nanese nasilje ili štetu. 2. Ako koji Pizanac bilo gdje nađe nekog Dubrovčanina, neka Pizanac ne nanese osobi ili stvarima Dubrovčanina nikakvu štetu, niti će bilo koji Pizanac savjetom ili činom nanijeti štetu osobi ili njegovim stvarima. 3. Ako se dogodi da (neki) Pizanac nanese neku nepravdu (nekom) Dubrovčaninu, neka unutar trideset dana primi zadovoljštinu i potpunu pravdu pred potknežinima i konzulima ili našim prelatima, i to u onom kraju u kojem pretrpi nepravdu. Ako pak u tom kraju ne budemo imali nikakvog pretpostavljenog, neka mu pruži pravdu brodovlasnik lađe koji se ondje nađe. Ali, ako ondje ne bude prisutan nikakav brodovlasnik, neka se za to izaberu neki ili neki Pizanac »dobar čovjek« koji se ondje nađe, i neka Pizanac pred njima da Dubrovčaninu zadovoljštinu [-.] 6. Određujemo također da ni jedan Dubrovčanin u našim stranama ili u našem kotaru ne P'aca bilo kakav komercii ili neko davanje za bilo kakvu svoju robu bilo kojoj privatnoj ili Javnoj osobi [...] Ovo je učinjeno u Dubrovniku u palači nadbiskupa spomenutog grada, godine Gospod"Jeg utjelovljenja tisuću sto LXVIIII, druge indikcije, trinaestog dana mjeseca svibnja, pred sv jedocima [...]. o. A ovaj mir koji smo s vama sklopili i koji, kao što je gore rečeno, potvrđujemo, isti ct) o ustanovljujemo i potvrđujemo sa splitskim knezom Ivanom i svim Splićanima. (NK, 93-94)

162

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI - IZVORI

Bosansko-dubrovački ugovor 1189.

Ninska povelja 1205.

U ime oca i sina i svetoga duha. Ja ban bos'nski Kulin prisezaju tebi, kneže Krvašu, i vsim građani dubrovčam pravi prijatelj biti vam od sele i do vika, i prav goj držati s vami i pravu viru, do kole sam živ. Vsi Dubrovčane kire hode po mojemu vladaniju, trgujuće, gdi si kto hoće kretati, gode si kto mine, pravov virov i pravim srcem držati je bez vsakoje zledi, razve što mi kto da svojov voljov poklon, i da im ne bude od mojih čestnikom sile, i do kole u mene budu, dati im svit i pomoć kakore i sebi, kolikore može, bez vsega zloga primisla, tako mi bog pomagaj i sije sveto evanđelije. Ja Radoje dijak bana pisah siju knjigu poveljov banov od roždstva Hristova tisuća i sto osamdeset i devet lit, miseca avgusta u dvadeseti deveti dan, usičenje glave lovana Krstitelja.

U ime svetog Trojstva i nedjeljivog jedinstva. Andrija, Božjom milošću kralj Ugarske Dalmacije, Hrvatske, Rame i Srbije [...]. Stoga neka znaju sadašnji i budući (ljudi) da su pred nas došli dragi, vjerni naši građani Ninjani i ponizno i odano nas molili, da njihov spomenuti grad koji je uvijek našim pređima sretne uspomene, božanskim kraljevima i kraljevstvu bio nepromjenjivo vjeran, odlikujemo našim osobitim milostima i sačuvamo u njegovim slobodama i starim običajima; i da kotar koji pripada tom gradu ograničimo potrebnim granicama [...]. Zato mi [...] plemenito smo prihvatili njihove molbe želeći i kraljevskom vlašću ovo određujući: 1. Da odsad pa za vječno mogu sami građani u svako vrijeme izabirati kneza odakle god budu htjeli, koji je dužan u gradu, na njegovu području i kotaru suditi prema običajima istoga grada, a ne drugačije. 2. I da ni jedan naš herceg, ban ili podban ne može zvati ili primoravati na svoj sud same građane Nina zbog bilo kakve rasprave, osim kad je prisutan sam njihov knez i to u gradu Ninu i ne drugdje. 3. Određujemo također da ni jedan herceg, ban ili podban naš ili bilo koji barun našeg kraljevstva, koji već bude postavljen kao namjesnik u primorskim stranama, ne može zahtijevati od grada i građana Nina bilo kakvu službu ili bilo kakva davanja, osim samo jednom godišnje, ako bi se dogodilo da zbog kraljevskih ili kraljevinskih poslova dođe u grad Nin, (dužni su mu platiti) troškove za ručak i večeru za 30 osoba. Sam herceg, ban i podban naš ili bilo koji namjesnik ne može ući u sam grad protiv volje građana s većim brojem ljudi od spomenutih trideset osoba. 4. Određujemo također ako netko iz našeg kraljevstva bilo u čemu povrijedi rečene građane i spomenutog napadača pronađu u svom gradu, neka potpadne kao i bilo koji građanin Nina pod sudsku vlast njihova kneza. 5. Određujemo također da ni jedan herceg, ban ili podban naš ne može u gradu Ninu za kraljevo ili svoje ime sagraditi bilo kakvu utvrdu ili sagrađenu zahtijevati za svoju ili kraljevsku stražu, nego će sami građani držati i čuvati grad i njegove utvrde po svojoj volji. 6. Određujemo također [...] da ninski građani budu oslobođeni za vazda od davanja talaca nama ili kraljevstvu. 7. (Određujemo također) da se mogu slobodno služiti svojim pravicama i starim običajima i (mogu) ih, kako im se bude činilo (zgodnim) promijeniti na svoje bolje. ^8. A sami će građani Nina biti vjerni (i) odani nama i našim nasljednicima i neće biti dužni nama i kraljevstvu ni na koju drugu službu, osim da javno priznaju da su odani (podaiici) našeg kraljevstva: i svećenstvo i puk će kralju u čast na uobičajene svečane dane pjevati laude kao što je to običaj naših vjernih u primorskim stranama. 9. I da se ne usude dati neku pomoć, pripomoć ili zaštitu ni jednom nevjeraniku ili kraljevskom buntovniku kojega javno proglasimo za nevjernika. 10. A nas će, ako bilo kad mi ili bilo koji naš nasljednik dođemo u primorske strane i usMjednemo ući u sam grad Nin, isti građani primiti po svojoj mogućnosti s kraljevskom počai na gradskim vratima i dat će nam što mogu pristojniji konak. A ostali koji budu u našoj atnji ne mogu držati ili dobiti nikakvo stanovanje u gradskim zidinama, osim za vlastiti noа с i uz dopuštenje građanja.

(Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Sarajevo 1942. 206)

Mlečani i križari osvajaju Zadar 1202. Uoči Martinja dođoše pred Zadar u Hrvatsku. I opaziše, da je to grad zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad. I kad ga ugledaše hodočasnici, mnogo se zadiviše i rekoše jedan drugome: »Kako bi se mogao osvojiti silom takav grad, ako ga sam Bog ne bi osvojio?« Prve lađe stigoše pred grad. I baciše kotvu i čekahu druge. I sutradan nasta lijepo i veoma vedro vrijeme. I stigoše sve galije i brodovi i druge lađe, što ostadoše. I osvojiše luku silom. I prekinuše lanac, koji je bio veoma jak i dobro građen. I siđoše na kopno, tako da je luka bila između njih i grada. Tada ste mogli vidjeti mnogo vitezova i mnogo posluge, kako izlazi iz lađa i kako izvlače iz brodova mnoge dobre konje i mnoge bogate čadorove i mnoge šatore. Na taj se način vojska ulogorila. I Zadar je bio opsjednut na samo Martinje. [Opisuju se pregovori Zadrana s mletačkim duždem, dužda s križarskim vođama i drugih sa Zadranima do prekida.] I tada se diže opat od Vauxa iz reda cistercita i reče im: »Gospodo, ja vam zabranjujem u ime rimskoga pape navaliti na ovaj grad, jer je kršćanski, a vi ste hodočasnici«. I kad to ču dužd, veoma se rasrdi i uznemiri te reče grofovima i baronima: »Gospodo, ja sam imao pogodbu o ovom gradu prema mojoj volji, a vaši ljudi su mi je razbili. I vi ste mi obećali da ćete mi pomoći osvojiti ga. I ja vas pozivam, da to učinite.« Sada se grofovi i baroni, i oni, koji su držali njihovu stranku sastanu [...]. I podu do dužda te mu rekoše: »Gospodaru, mi hoćemo, da vas podupremo u osvojenju usprkos onima, koji su se tome oprli«. Tako bi zaključeno. I ujutro pođoše da se utabore pred vratima gradskim, gdje namjestiše svoje kamenobacače i katapulte i druge svoje strojeve, kojih su imali mnogo. I sa strane mora postaviše ljestve na lađe. Tada stadoše bacati na grad kamenje protiv zidova i protiv tornjeva. Pet dana potraja tako ova navala. I tada postaviše na jedan toranj svoju bušilicu i stadoše bušiti zidove. I kad Zadrani vidješe to, zatražiše pogodbu [...]. Tako se preda grad na milost i nemilost mletačkom duždu, osim živih zadarskih građana. (Tri starofrancuske kronike o Zadru u 1202. godini, Zagreb 1951, 84-99)

163

od ' ^a sP°menuti grad i građani Nina za vazda ostanu oslobođeni i sigurni i da se ništa v 1 0 t0 e Ге nave eno ne m učv°' - *' ^ ^ ^° d °že tijekom vremena povući, dajemo im ovu povlasticu lie Г^епи naširn pečatom. Dano rukom Gotfreda, prepozita aradske crkve, kancelara kraškog dvora, godine od utjelovljenja Gospodinova tisuću dvjesta pete, 1. kolovoza. [...]. (NK, 109-111)

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI - IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

164

Varaždin postaje slobodni kraljevski grad 1209. U ime svetog Trojstva i nedjeljivog jedinstva. Andrija, Božjom milošću kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Haliča i Vladimirije [...]. Stoga smo mi na molbu vjernog našeg Pocha, palatina i mošonjskog župana, a najviše razmatrajući blagom kraljevskom dobrohotnošću vjernu službu naših građana u gradu Varaždinu, koju su nam odano i vjerno iskazali dok smo bili u Knegincu u zatvoru, njima smo, tako sadašnjim kao i budućim, dali po vječnom pravu stanje takve slobode i zapovijedili smo da im se doznači zemlja odasvud okružena granicama. Ovo je sloboda prije spomenutih građana: 1. Da župan ili njegov dvorski župan nemaju vlast da im sude, već neka između sebe postavljaju koga god žele za suca, koga običavaju nazivati rihtarom. 2. Ni jedan purger nije dužan plaćati tribut ili tridesetinu, osim kad sa svojom trgovačkom robom ide u Njemačku, plaća od svakih natovarenih kola 3 denara, a po svakom natovarenom konju 2 denara, za dva vola l denar, za tri svinje l denar, u dravskoj luci po svakim kolima l denar. 3. Nadalje, isti su građani dužni platiti županu onoga kastruma na blagdan sv. Martina od svakog dvornog mjesta 12 denara, koje je njihov sudac dužan skupiti. A kolikogod puta se župan u kastrumu iznova postavlja, dužni su mu dati 20 kablova vina, 100 kruhova i vola. 4. Bude li netko umirao bez nasljednika, neka slobodno raspolaže svojim posjedom, bilo da ga ostavi crkvi ili kome od svojih rođaka. 5. Ako netko htjede iseliti iz grada, može, pošto rasproda sve svoje kuće, slobodno otići. 6. Ako neki stranac nanese štetu bilo kojem purgeru na njegovim stvarima, a purger prepozna istog zločinca u svom gradu, neka između njih sudi rihtar onog grada. (Slijedi opis i popis granica gradskog kotara.) Dakle, da ova naša kraljevska darovnica ostane za vazda njima i njihovim potomcima, dali smo je upisati u ovu našu ispravu i učvrstiti našim pečatom. Dano rukom magistra Tome, kancelara kraljevskog dvora, godine od utjelovljenja Gospodinova MCC i devete. [...]

(NK, 113)

Zlatna bula Bele IV. slobodnom gradu na brdu Gradecu 1242. U ime svetoga Trojstva i nedjeljivoga jedinstva, amen. Bela, milošću Božjom kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Galicije, Vladimirije i Kumanije zauvijek. Uzvišenost kraljeva traži i dostojanstvu uzvišenih pripada, da se toliko više vesele mnoštvu puka, koliko sami dostojanstvom ostale nadvisuju. Stoga izjavljujemo ovom ispravom kako sadašnjima tako i budućima: budući da smo htjeli u Zagrebu, na brdu Gradecu sagraditi slobodan grad i tamo sazvati građane i onaj dio kraljevstva utvrditi i učvrstiti zbog sigurnosti granice i drugih koristi, nakon što smo se posavjetovali s dragim i vjernim našim Dionizijem, banom čitave Slavonije, i drugim prvacima kraljevstva, koji su jednodušno odobrili ovu našu namjeru i volju, proveli smo u djelo svoju nakanu, dopuštajući da na naprijed spomenutom brdu bude slobodan grad, da se građani slobodno nasele i da imaju, drže i čuvaju stalne zemlje i posjede, prava i slobode, koje smo doznačili i potpisali. Ovakva su stoga prava i slobode građana, što stanuju i naseljuju se na gore spomenutom brdu, koje su sami među sobom sastavili, a mi smo ih potvrdili: 1. Ako razbojnici ili drugi zlotvori opljačkaju iste građane na području Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, neka gospodar zemlje, na kojoj budu opljačkani, nakon što je

165

procijenjena svota po sudu dobrih ljudi i zakletvi sugrađana za to izabranih, ili oteto vrati, ili je dužan da izruči zlotvora. 2. Nadalje, ne treba da plaćaju carine ni na kojem mjestu unutar kraljevskih granica. [u člancima 3, 4, 5. i 6. govori se o kaznama i odštetama u slučaju uvrede, klevete, nanošenja tjelesnih ozljeda, ubojstva, krađe kako između samih građana tako i između njih i stranaca, a i o postupku u povodu tužbe u novčanim stvarima ili zbog nasilja] 7. Građani pak neka slobodno biraju odakle god hoće gradskoga suca, kojega moraju predložiti nama na potvrdu i kojega mogu po svojoj volji mijenjati svake godine. 8. Nadalje, ako koji građanin umre bez nasljednika, smije slobodno ostaviti svoju pokretnu imovinu kome god hoće. Nekretnine pak: kuće, kućno mjesto, vinograde, zemlje i gospodarske zgrade, neka, posavjetovavši se sa svojim sugrađanima, ostavi svojoj ženi ili kome od svojih rođaka, ali ipak tako da niti on sam, niti žena ili rođaci ne mogu to otuđiti, izuzeti ili otrgnuti od gradske sudačke vlasti. Nadalje, ako tko umre bez oporuke, a nema ni žene ni sinova ni rođaka, neka dvije trećine njegove imovine razdijele muževi dostojni vjere, po savjetu građana za to određeni, siromasima i crkvi istoga grada, a treći dio neka se zadrži u korist grada. 9. Nadalje određujemo, da se održava u istom gradu svečani trg dva dana u sedmici, tj. u ponedjeljak i četvrtak, i da je osim toga svakog dana trg svakidašnji. 10. Cjelokupno je građanstvo gore spomenutoga grada nama obvezano na niže popisane dužnosti: kad naime kralj Ugarske ushtjedne ići u rat u primorske strane ili u Korušku ili u Austriju, rečeni građani treba da pošalju 10 potpuno naoružanih vojnika. Osim toga treba da gospodinu kralju, kad se desi da onamo ide, daju za ručak 12 volova, 1000 hljebova i 4 suda vina. Hercegu pak čitave Slavonije, ako je roda kraljevskoga, dužni su dati polovicu gore rečenoga. A banu, koji već bude, ali ne podbanu, ne treba da plate ništa drugo nego kod nastupa njegova banovanja l vola, 100 hljebova i sud vina, i to jedamput, doklegod bude banovao. No, od svih tih dužnosti neka budu oslobođeni i oprošteni 5 godina; nakon 5 godina bit će dužni da ih izvrše. 11. Nadalje su se isti građani obvezali dobrovoljno, da će na svoj trošak utvrditi vrlo čvrstim zidom spomenuto brdo Gradec. 12. A za uzdržavanje građana, koji stanuju na spomenutom brdu, dali smo zemlju oko istog brda Gradeca, odredivši po ljubljenom i vjernom našem Dioniziju, banu čitave Slavonije, da je isti građani vječno posjeduju u stalnim i određenim granicama [...]. Da bi dakle spomenuta naša odredba i sloboda rečenih građana vječno potrajala čvrsta i nepovredljiva, dali smo im ovu povlasticu, potvrđujući je zauvijek zaštitom našega zlatnog pečata. Dano u Virovitici rukom magistra Benedikta, prepozita stolnobiogradskog, našega dvorskog kancelara, izabranog za nadbiskupa kaločkoga [...]. Od upućenja Gospodinova godine 1242., 16. studenoga, osme godine našega vladanja. (JŠ, 49-52)

Papa odobrava upotrebu glagoljice, odnosno staroslavenskoga jezika u službi Božjoj 1248. Inocencije biskup, sluga slugu Božjih, časnom bratu (Filipu), biskupu senjskom (šalje) Pozdrav i apostolski blagoslov. Podnesena nam je tvoja molba koja kaže da ima u Slavoniji 14- Hrvatskoj] osobito pismo za koje svećenstvo te zemlje tvrdi da ga ima još od blaženoga fonima, a upotrebljava ga u službi Božjoj. Stoga si u nas, da bi se prilagodio njima i poveo a običajem one zemlje u kojoj si biskup, ponizno zamolio dopuštenje da smiješ služiti slu» Božju u spomenutom jeziku (pismu). Mi dakle, imajući na umu da je jezik podređen 'ari, a ne stvar jeziku, dajemo ovlašću ove isprave traženo dopuštenje, ali samo u onim -rajevima u kojima se (već) upotrebljava gore navedena (glagoljica), samo da se razlikom

166

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

pisma (jezika) ne bi povrijedio smisao. Neka dakle nikome uopće ne bude slobodno ovu ispravu našeg dopuštenja okrnjiti ili joj se drskom smjelošću protiviti. Dano u Lyonu, 29. ožujka, pete godine našega pontifikata. (NK, 147)

Težački ugovor 1272. U ponedjeljak, 5. rujna. Crne Kerine dade i preda u zakup braći Radoju i Radoslavu, sinovima pokojnog Rosmena, čitavu svoju zemlju, koliko je god velika, u Podmorju, pokraj općinske zemlje i uz Gostinov bunar, i ako je drugo što njoj sa strane, da je zasade lozom i voćkama i obrađuju na ovaj način i uz ovaj ugovor: Spomenuti Radoje i Radoslav obećaše, da će čitavu tu zemlju u slijedećih pet godina obraditi i zasaditi lozom i voćkama tako da bude puna trsja, da će je čistiti od grmlja, trnja, kamenja i korova i da će je nakon spomenutih pet godina zadržati i dalje obrađivati još dvije godine nakon isteka spomenutih pet godina. Obećaše, da će tu zemlju i vinograd svake godine dobro obrađivati u pravo godišnje doba, kako je pohvalno i korisno dobrom težaku, prema običaju grada Trogira, da će svake godine brati u njemu grožđe i od sveg vina, koje dobiju od tog vinograda, da će istom Crni dati polovicu i dopremiti mu do mora, sve na svoj trošak. I od voća obećaše da će istom Crni dati polovicu i dopremiti u njegovu kuću u Trogiru. Druga polovica vina, a tako i voća ima pripasti spomenutim težacima za njihov trud. Od žita, koje u tih sedam godina dobiju s te zemlje, spomenuti Crne ima dobiti dio u ime zemljarine, kako se zemljarina daje i s drugih zemalja u predjelu Podmorje. Na kraju pak tih sedam godina polovica čitave te zemlje, vinograda i voćaka ima biti Crnina, a druga polovica ima pripasti spomenutom Radoji i Radoslavu za njihov trud.Spomenuti je Crne pristao, da nakon tih sedam godina oni dobiju polovicu te zemlje i vinograda sa svim pravima i pripadnostima, da čine s njom što god hoće. Spomenuti Crne i spomenuti Radoje i Radoslav obećaše jedan drugome, da će sve naprijed navedeno u cijelosti i u pojedinostima i oni i njihovi baštinici između sebe smatrati stalnim i pravovaljanim, da će to poštovati i toga se pridržavati, te da ne će protivno raditi niti se o to ogriješiti, obvezujući se svojim imanjem. No ako za spomenutih sedam godina dođe do rata, glada i bolesti navedenih težaka, između njih ima vrijediti običaj grada Trogira. Izvršeno pred kućom ljekarnika Rolandina, u prisutnosti Zane Voeccija, Ilije Zanci Cavali, Amblazija Martini de Casarizza, magistra Pače i Simonetta, sina magistra Lamberti, kao svjedoka i Nikole Kasoctija, eksaminatora. Uručeno objema strankama. (JŠ, 59-60)

Početak Vinodolskoga zakonika 1288. V ime božie, amen. Let gospodnih 1288., indicio prvo, dan 6. miseca jenvara. V vreme krala Ladislava, preslavnoga krala ugarskoga, kralestva nega leto 6 na deset(e). Va vrime ubo velikih muzi, gospode Fedriga, Ivana, Levnarda, Duima, Bartola i Vida, vinodolskih i modruških knezi. Zač do(vo)le kr(at) videći ludi, ki bludeći svojih starii(h) i (is)kušenih zakon, zato ubo edin po edinom i (vsi) ludi vinodolski želeći one stare d(obre z)akone shraniti e na puni, ke nih prvi v(sag)da su shranili neureeni, skupiše se vsi na kup, tako crikveni tako priprošći ludi. Sveršenom (imeju)ć zdrave svet u Novom Gradu, pred obrazom toga istoga kneza Leonarda zgora imenovana i sbraše se od vsakoga grada vinodolskoga ne vse stariiši na vkup, na

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLlCNOSTI - IZVORI

167

ke viahu, da se bole spominahu v zakonih svoih otac i od svoih ded ča bihu slišali. I nim narediše i ukazaše tesnim zakonom, da bi vse dobre stare iskušene zakone u Vinodol činili položiti v pisma, od kih bi se mogli spomenuti ili slišati od svoih otac i ded zgora rečenih, tako od sada naprid mogu se uleći bluenja te riči, i nih detce vrime ko priđe, da nimaju promisalja v tih zakonih. Ki ubo buduć izabrani na to od tih istih ludi vinodolskih: z Novoga Grada Crna, dvornik vsega Vinodola i od knezi zgora rečenih, Petar plovan i Vlkona Pribohna satnik, Ranac Saražin, Bogdan Vlčnić; z Ledenic, Ratko prvad i Radoslav, popove, Dobroša satnik; iz Bribira, Dragoslav arhiprvad i Bogdan pop, Zlonomer satnik, Jurislav Gradenić; z Grižan, Luban i Petar, popove, Domjan satnik, Dunat i Dragoljub i Vidomir Vlčić; iz Drvenika, Dragoljub satnik, Mikula, Dragoljub i Pribinig; a iz Hrilina Rađen plovan i Ivanac satnik, Živina sudac i Kliman Nedal; iz Bakra Krstiha plovan i Grubina pop, Ivan satnik, Derga, Vlčina i Nedrag; iz Crsata Vazmina plovan i Nedrag satnik, Dominik sudac i Vika; iz Grobnika Kirin plovan i Slavan satnik i Domian Kinović, Paval i Slavina Vukodražić. I ti vsi pisani na vkup skupleni od vole općinske i edinim pristanenem i nareenem sabranim vse općini vinodolske ... ke budu zdola pisane vola ke su slišali od svoih starih. [...]. (NK, 156-157)

Pravila Bratovštine sv. Franje na Krku 1300. U ime Gospodnje, amen. Ovo su odredbe za koje su braća Bratovštine blaženog Franje, skupljena u Krku kod mjesta Male braće, godine 1300, 7. veljače složno odlučila da vječno obdržavaju. Najprije su odredili da sva braća izaberu dva kaštalda koji neka vode brigu o svemu što pripada bratovštini tijekom čitave godine i na kraju godine, tj. početkom siječnja, pošto se svi skupe koji mogu bez zapreke prisustvovati, najprije neka se zahtijeva obračun od rečenih kaštalda o svemu čime su rukovali. Kad to učine, ako se većina braće bude s njim (tj. obračunom) složila, neka se oni tada razriješe i neka se postave druga dvojica. Dogodi li se da jedan od njih unutar naprijed određenog roka umre, neka braća koja će se međutim moći sastati opet pobrinu za preostalog druga. Nadalje, odredili su da su rečeni kaštaldi dužni svaki mjesec sazvati svu braću na mise koje će se za njih služiti. [...]. Nadalje, dogodi li se da netko iz spomenute bratovštine umre, neka se kaštaldi brinu da se sazovu sva braća i neka, upalivši svijeće, sprovod časno vode sve do crkve. Slično neka bude i za one koji umru izvan grada. A svijeće za spomenute svečane sprovode i za održavanje misa neka rečeni kaštaldi imaju uvijek spremne. Isto tako i koprenu za pokrivanje lijesa. Osim toga, odredili su ako se netko iz spomenute bratovštine razboli izvan svojega otoka u susjednim mjestima i bude tako siromašan i nejak da se sam ne može vratiti ili uzdržavati, neka se kaštaldi pobrinu da ga na zajednički trošak dovedu kući i neka se tako dugo dok bude nemoćan za njega brinu. Isto su tako dužni, ako nisu spriječeni očitim razlogom, dovesti pokojnike koji umru izvan svog otoka. Nadalje, kad netko iz spomenute bratovštine umre, neka se kaštaldi pobrinu [...] da unuar jednog mjeseca sazovu braću i daju za dušu onoga pokojnika odslužiti svečanu misu. I ada neka svaki brat izmoli za njegovu dušu 25 Očenaša. Nakon toga, bude li netko iz roda onoga pokojnika, bilo sin, bilo brat htio u bratovštini biti nasljednik tada pokopanog, neka -a braća prime, samo ako je dobar čovjek i dobra glasa. Nadalje, neka se braća pobrinu da e Pošteno i često ispovijedaju, i ako ne budu spriječeni pravednim i razložnim uzrokom, uzni su bar dva puta u godini pričestiti se, također na Božić i Uskrs. Nadalje, neka se sva Taca čuvaju da se međusobno ne sukobljavaju; i dogodi li se kad da se neki sukobe, neka ih mire gvardijan [franjevačkoga samostana], braća i kaštaldi. Nadalje, kad god neki brat Pazi Ш dozna da nekome iz bratovštine netko prijeti, ili da mu sprema kakvo zlo, štetu na s v arima ili osobi, ili da mu nanese nepravde ili teškoće, dužni su to što su doznali ili opazili

168

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČITOSTI - IZVORI

onome kome treba da bude naneseno - ne otkrivajući osoba od kojih su doznali ili one koji tako nešto, kako je gore rečeno, spremaju - što prije otkriti radi toga da bi se mogao za sebe i svoje stvari pobrinuti i čuvati (ih). Nadalje, sva braća neka se uvijek sastanu na blagdan blaženog Franje i tako kasno na večernji kao i rano na misi neka imaju u rukama svijeće [...]; oni (kaštaldi) neka također spreme vino za one koji se tamo skupe kasno na večernji. Neka isti kaštaldi imaju kod sebe pripremljeno ulje za uljenicu koja neka vječno gori pred raspećem i slikom blaženog Franje za duše živih i oproštenje pokojnika. Nadalje, određujemo, ima li koji brat ove bratovštine životinje koje god vrsti i spomenute životinje zađu u njihove posjede i oštete ih u plodinama, vinogradima ili drugim stvarima, pojedinačno ili mnogima, za koju štetu bude trebalo platiti, kao i prisežniku koga sud pošalje za njegov posao, hoćemo tako ja kaštald kao i sva braća ove bratovštine da nitko tako oštećen od naše braće ne naplaćuje takvu štetu i u takvoj prilici, iako nađe životinje koje mu nanose štetu u njegovim posjedima; neka ih se ne usudi uhvatiti ili zadržati ako pripadaju nekome ili nekima od braće spomenute bratovštine, nego neka dobri i brižni prisežnici procijene štetu i odrede cijenu posla i jave kaštaldu, i štogod kaštald zajedno sa svojom braćom presudi u rečenom poslu i šteti, neka budu zadovoljni tako što se tiče štete kao i prisežnikova truda. A ako spomenuti osuđeni, bilo mnogi ili jedan iz naše spomenute bratovštine ne budu zadovoljni presudom kaštalda i njegove braće, tada neka gvardijan Male braće koji već bude u Krku zajedno s kaštaldom rečene bratovštine s potpunom ovlasti može, uz pristanak sve braće čitave spomenute bratovštine te koji već budu istjerati iz spomenute bratovštine (NK, 175-177)

Ban Pavao Šubić Bribirski daje trgovačke povlastice Rabljanima 1307. Mi Pavao, ban Hrvata i gospodin Bosne, dajemo na znanje svima, kojih se tiče, ovom ispravom, kako smo - promatrajući iskreno prijateljstvo i čistu ljubav, koji odlični gospodin Marko Michieli, časni knez Rabljana, naš prisni i osobiti prijatelj, zajedno s općinom, plemićima i svima ljudima toga grada vazda gojiše i neprekidno goje prema nama i našoj banovini - htjeli, odredili i iz posebne ljubavi dopustili da svi građani Raba taj i drugi put sada i vazda smiju po čitavom vladanju našem i banovini, kao i po svim stranama kneza Kurjaka, našega dragoga i vjernoga rođaka, slobodno, mirno i neograničeno prolaziti, boraviti, vraćati se, te u ma kojem sajmu ili trgu kupovati i prodavati bez ikakve carine, daće ili trgovine, već da uživaju potpunu i svakovrsnu slobodu i sigurnost. Podjedno nalažemo i tvrdo zapovijedamo ovom ispravom svim kaštelanima, županima, službenicima, plemićima i ostalim našim vjernima da sve Rabljane, velike i male, koji dolaze i odlaze iz našega vladanja, drže za preporučene, te da postupaju s njima dobrohotno, prijateljski i časno; da im ne čine nikoju štetu, teškoću ili nepriliku, ako neće uvrijediti nas i za sve vijeke našu nemilost na sebe svaliti Dano u Skradinu, 4. siječnja godine Gospodnje 1307. Kurjak, (Cirijak) Kurjaković, krbavski knez

(NK.,179)

169

Kuga u Splitu 1348. Jao, žalosti! Koji bi ljudski um ili koji jezik mogao izraziti i prikazati tako strašne, prebijedne i zlokobne dane nesreće, koji su - zbog brojnih raznovrsnih nedjela što su ih ljudi počinili protiv Boga - u kratko vrijeme zadesili ljudski rod prije i poslije izbijanja strahovite nevolje, početka kuge? U to je vrijeme okužen zrak postao mračan i pun magle, a mnoge su strane svijeta bile zaražene smrtonosnom bolesti kuge. Usred dana sunce se potpuno zamračivalo, a na nebu su se pojavljivale zvijezde kao da je noć. Zamagljen i tmuran Mjesec pojavljivao se u pomrčini, na zapadnoj strani neba vidio se blistav komet s velikim repom, a ostale zvijezde vidljivo su sa svog mjesta na nebu padale na zemlju. Vidjelo se otvoreno nebo, a iz tog otvora izbijala je treptava nebeska vatra goreći strašnim plamenom i pokazujući se noću u jakom svjetlu čitavom svijetu. Na istočnoj strani zemlje svoju je strahovitu moć pokazivao silan potres na mnogim mjestima i na više strana svijeta, od čega su se mnoge zgrade rušile i izravnavale sa zemljom. S različitih strana puhali su žestoki vjetrovi nasrćući snažnim udarcima i uz zvižduk. Uzburkano se more nadimalo i neprekidno se uz buku dizalo uvis. Sve je to pružalo bolne slike i tužna znamenja. Nebrojeni grabežljivi vukovi obilazili su oko zidina gradova i snažno zavijali. Žedni samo ljudske krvi, nisu se više služili tajnim zasjedama, nego su otvoreno provaljivali u seoske kuće i iz majčina krila otimali nejaku djecu, i to ne samo djecu, nego su u zbijenim čoporima nasrtali i na naoružane ljude i razdirali ih strašnim zubima. Nadalje su iz grobova iskopavali mnogo lešina i proždirali ih tako da su se činili ne vukovima ili zvijerima, nego demonima. Zadržavajući se na kućama, kukavice i sovuljage pjevahu noću plačljive i turobne tužaljke, a brojni šišmiši, što su se gnijezdili po kućama i po drugim zgradama, podizali su graju. Bezbrojni su gavranovi letjeli danju nad gradovima i graktali uz veliku buku. Poput njih, dižući se u zrak u velikim jatima, glasno su se javljali sokolovi i jastrebovi, a tako i mnoge druge šumske ptice. Također su se u velikom mnoštvu iz šume primicale gradovima različite divlje četveronožne životinje i pružale mnoga strašna znamenja. Paklenske Furije Alekta, Tizifona i Megera, napuštale su, kako se govorilo, podzemne močvare i pokazivale se ljudima na zemlji danju i noću u brojnim raznoraznim obličjima, i to mnogo puta kao da ih je više od tri. Tako su ih očevidno tjerale u strah da su gubili pamet, neki videći ih postajali su nijemi bez dara govora, a većina je ljudi od toga straha osjećala slabost u tijelu. Ta nemila pošast najprije je počela sijati smrt medu tupom stokom: šuga i guba potpuno su napadale na konje, goveda, ovce i koze tako da su im se dlake otkidale s leđa i padale na zemlju. Mršavjeli su i slabili te poslije malo dana ugibali. Zatim je, šireći se po čitavom svijetu, ta nemila kuga počela bjesnjeti među bijednim ljudima i uništavati im snagu. Kad bi se čovjeku na kojem dijelu tijela pojavio kakav znak žlijezde ili čira, spopala bi ga vrućica s groznicom. Takav više nije gajio nikakvu nadu da će na ovom svijetu dulje živjeti, već je smjesta najprije pobožno i skrušena srca ispovijedao svećeniku svoje grijehe, preporučivao lušu Bogu i stvarao oporuku. Trećega ili četvrtoga dana on bi odjednom izdahnuo. Ostali uđi, koji su još bili zdravi, videći u kratkom vremenu tako strašan pomor i smrt mnogih uđi i ne poznajući tu pošast, od silnoga straha bili su kao bez duše i bez pameti, jer su se b °jali slične nesreće i mislili da je došao kraj svijeta. Jao, kobi! Kako li su im tužno prolazili dani dok su gledali kako njihove jadne žene čulu sebi kose i razdiru prsi i obraze! Kako li se silno jaukanje i jadikovanje ljudi dizalo do eb a! S različitih su strana trčali, i svatko je oplakivao svoje mrtve rođake i najbliže. Hodali ' e V e n ' Utamna odijela i od tuge upirali pogled u zemlju. Jadnici nisu znali što da radije eru: da li da pokapaju lešine ili da pobjegnu daleko da se sami ne bi zarazili smrtono*.Pri'jePČivom bolešću. Neki su išli po crkvama, dizali ruke prema nebu, molili Boga i Uvaljivali mu, a neki su bježali što dalje, lutali po udaljenim krajevima napustivši leševe n ^ ' k Γ0<*3^3> koji su u velikom broju ležali nepokopani po kućama i crkvama, a nije bilo 'ga da ih pokopa, jer u mnogim kućama nije ostala nijedna muška glava. Nemila je po1 zajedno ubijala muško i žensko, staro i mlado i nije štedjela nijednu dob. Rastavljala je

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI - IZVORI 170

171

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

sinove i kćeri od roditelja i, obratno, a tako je isto bez ikakva obzira razdvajala muževe od žena i žene od zakonitih muževa. U to vrijeme preselio se iz ove nemirne pučine u pravi život Grgur V. i poštovani u Kristu otac gospodin Dominik, ponizni i pobožni nadbiskup splitski, plemić i sin ovoga grada iz roda de Lucari, a u te dane nestadoše i mnogi drugi splitski plemići i nebrojeni pučani. O, kako je surova smrt teško padala na ljudsku prirodu! Tko bi mogao navesti mnoštvo splitskih plemića i nebrojeno mnoštvo pučana, odnosno tko bi mogao prikazati pomor tako velikog broja ljudi koje je nemila pošast okrutne kuge u kratko vrijeme gutala i gutajući uništavala. (Opis nepoznatoga člana splitske patricijske obitelji Kuteja [a Cutheis]; NK, 209-211)

Tvrtko I. oslobađa Dubrovčane plaćanja carine 1375. U ime oca i Sina i svetoga Duha. Da je znano svakomu čovjeku kako učini milost gospodin Tvrtko, po milosti Božjoj ban bosanski, Dubrovniku kada dolažahu poklisari dubrovački, po imenu knez Vitko Gučetić i knez Dimko Benešić. I tako učini milost gospodin ban Tvrtko Dubrovniku, gdje se god uzima carina u posjedu gospodina bana Tvrtka, da se nigdje ne uzima nikakva carina na dubrovačkom ni na čemu, da je sve slobodno od svake carine i od zapreke. Koliko koji god Dubrovčanin toliko dubrovački konj i roba, što je god dubrovačko, da je slobodno u posjedu gospodina bana Tvrtka. Ako štogod ide iz posjeda u Dubrovnik ili iz Dubrovnika u posjed, ako li bi tko ponio teret, čovjek gospodina bana da plati dva dinara, a drugima da je svima slobodan. Pisano pod Bobovcem od rođenja Sina Božjega 1375. godine, mjeseca veljače (februara) 9. dan. Piša Brajan dijak.

(NK, 251)

ι .* '·!·'··

Dužnosti kmetova zagrebačkoga kaptola (14. st.)

·.-..

Prvi dio Poglavlje XIV. Imena sela, koja imamo zajednički. U zagrebačkom okružju posjedujemo sela zajednički, najprije: selo, koje se prostire do crkve sv. Ivana Krstitelja, nazvano Lepa Ves. Isto tako selo Vrapče, gdje je crkva sv. Križa. Isto tako selo Oporovec. Isto tako selo nazvano Retkovec. Isto tako selo nazvano Kasina, kojem pripada zemlja nazvana Kozolin. Isto tako selo kod crkve Svih svetih. [...] Poglavlje XV. Količina i plaćanje kunovine, kazna dekana, koji je ne utjera u određeno vrijeme, i to isto o drugim prihodima. Kmetovi tih i drugih sela na našim posjedima nazivaju se kunovnjaci po tome, što su nekoć takvi pojedinci bili dužni davati svojim gospodarima jednu kožu kune svake godine. Stari naime u ovim krajevima smatrahu takve kože finijim za podstavljanje odijela. Mjesto tih koža počelo se tokom vremena plaćati 17 dobrih banskih denara po komadu. A kad se kaže dobrih banskih denara, time se u običnom govoru razumijevaju takvi, koji uvijek vrijede 12 sitnih bagatina svaki. No budući da u novije vrijeme nije uobičajeno kovati novac, kojemu bi jedan denar mogao vrijediti 12 bagatina, neka zato jedna kunovina iznosi bar odsada 18 denara. To su nam dužni plaćati pojedini naši kunovnjaci, a pojedini predijalci dvije trećine tog iznosa, dok jedna trećina ostaje njima, i to u roku od 15 dana nakon provedenog oporezovanja, kako to vrijedi i za bilo koje druge prihode, koji se za nas običavaju unositi u porezni popis ili registar posvuda na našim posjedima. Ako u međuvremenu neki kmetovi pobjegnu, a ne plate gore navedeni porez, naš dekan, čijem se nemaru to najviše pripisuje, morat će platiti ono, što bi još imali da plate kmetovi naše zajednice. Što se pak tiče svote,

koju budu morali platiti kmetovi naših predijalaca, ili koja ostane neplaćena, ima naš dekan prisiliti predijalce, da je oni sami plate u vrijeme, kad je uobičajeno plaćanje, naime, kad se radi o kunovini, oko Martinja, koje pada zimi, kako je to ustanovljeno i određeno odavna, naime od godine Gospodnje 1300. Poglavlje XVI. Obrađivanje vinograda, doprema vina i raspodjela radnika za vinograde. Pojedini ti kunovnjaci naše zajednice dužni su također raditi kod obrađivanja naših vinograda, i to dva dana u svakom vinogradskom poslu, i osim toga dopremati tamo u određeno vrijeme sto kolaca na godinu, kako je od davnine bilo uobičajeno. Dužni su nadalje prikupiti vino dobiveno od vinograda, koje su obradili, i dopremiti ga u naš podrum u Zagrebu [...] i to vlastitim trudom i troškom. Ostanu li neki od tih radnika suvišni, kako se obično dešava, imaju se rasporediti na obrađivanje vinograda pojedinaca od nas, kako se pokaže opravdano i kako se dosada postupalo. Poglavlje XVII. Raspodjela oranja i sijanja. Isto tako, svaki jaram volova iz spomenutih sela naše zajednice, uključivši i volove stranaca, ako ih tu ima, obvezan je pojedinima od nas orati dva dana u proljeće, a tako i u jesen [...]. To će oranje, branjanje i sijanje izvršiti vlasnici volova vlastitim trudom i troškom. Posebno se ističe ovo: Zaželi li bilo tko od tih ljudi, koji su obvezani da oru, moći će se osloboditi obveze oranja, ako plati 40 denara za svaku nadnicu. Poglavlje XVIII. Nametanje izvanrednog poreza u novcu. Također i izvanredni porez ili daću namećemo takvim kunovnjacima katkada jedamput, a katkada opet dvaput na godinu, kako nas nužda natjera, i to u novcu. Naprotiv u žitu i vinu samo jedamput za potrebe naše zajednice i radi podnošenja tereta. Ako toga bude više, to će biti slučajno i rijetko te zbog razloga, koji se ne može predvidjeti, pa tako ni opisati. Poglavlje XIX. Obvezni darovi kmetova zajednici. Pojedini ti kmetovi ili kunovnjaci dužni su nositi našem dekanu darove, koje će on [...] podijeliti između nas. Najprije za Božić svaki jednog kopuna, pet jaja i dvije dobre pogače. Isto tako za Uskrs jedan sir, dvije pogače i deset jaja, a svako selo zajednički jedno janje. Isto tako na blagdan sv. Stjepana kralja, našega slavnog zaštitnika, dvije pogače, kao gore, dva dobra pileta, pet jaja i jedno janje, dakako pošto se uzme u obzir, kakvo je selo ili njegovi stanovnici. A ako se prigovori, da su spomenuti darovi u nečem povećani, u ovom se propisu ovako odgovara: Kad su već isti kmetovi kako se to razabire - u prvo vrijeme donosili darove i o Martinju, mjesto toga podavanja neka se primi to povećanje, iako je neznatno. Međutim, ako bilo tko bude natjeran da o prvom korizmenom postu donese kokoš, to se ipak ne će moći smatrati neopravdanim. Drugi dio Poglavlje XIII. Obvezne službe kmetova na imanjima njihovih gospodara kanonika. ·[...] Isto tako osim darova, o kojima je prije bilo govora, svaki je od njih dužan o Božiću dovesti svom gospodaru kola drva, a o blagdanu sv. Stjepana kralja zajednički svi s bilo kojega kanoničkog imanja kabao zobi i sagraditi sjenicu u kuriji svoga gospodara [...]. . .I8*0 tako dužni su kmetovi kanoničkog imanja u proljeće svom gospodaru dva dana orati 1 sijati zob, nju i drugo žito dva dana plijeviti, dva dana žeti, spremiti u ambar i, pošto je drugi na gospodarev trošak vrše, dopremiti na svoj trošak u Zagreb, kamo gospodar naredi. .ec?nako su dužni u jesen sijati žito i obavljati druge poslove, kako je rečeno o zobi, uz tu zncitu napomenu, da je jedan jaram volova, što se tiče oranja, dužan raditi dva dana, a svaki se gospodar mora time zadovoljiti. Isto tako dužni su jednako obavljati poslove u vinogradu, naime dva dana obrezivati, dva a na kopati, dva dana namještati kolce, dva dana po drugi put kopati i dva dana čistiti loze ^vezivati ih te taj posao jednako obaviti još dva puta. Za kanonički vinograd mora svaki roet dati dvjesta kolaca i namjestiti ih u vinogradu na svoj trošak. Isto tako svaki je dužan ti kod branja i gnječenja grožđa, koliko više može, ali ipak tako, da ne pretjeruje i da og toga ne zanemari svoje imanje. Svaki je dužan dovesti u Zagreb jedan sud vina i smje1 ga, kamo gospodar zapovjedi. No ako kmetovi imaju mnogo volova, tada mogu biti

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLlCNOSTI - IZVORI

γΐ2

173

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

opravdano prisiljeni da dovezu u Zagreb više vina nego je gore navedeno, ali treba pomno voditi računa o ljudima i njihovim imanjima kao i o tome, da zbog toga ne zapuste svoju zemlju. Isto tako dužni su kositi travu dva dana, sabrati je i dopremiti u Zagreb, kamo gospodar zapovjedi. Dužni su također ograditi svom gospodaru kuriju ili vrt, kad god to bude potrebno, ali, razumije se, ne pretjerujući, naime da ne budu opterećeni više nego što su obvezani. Isto tako dužni su voziti gospodaru iz šume drvo za podizanje zgrada, kad mu bude potrebno, ali tako, da ne budu preopterećeni. Čini se, da je dosta, da onaj, koji ima jednog vola, doveze jedna kola, koji ima dva, dvoja kola i.t.d. Isto tako dužni su takvi kmetovi umjereno podvoriti svoga gospodara i dati mu konak, kad dođe u selo. Čini se, da je potpuno dosta i u redu, ako se to desi dvaput u godini. Isto je tako i gospodar sa svoje strane dužan te kmetove podvoriti, odnosno hraniti, kako im dolikuje, u one dane, kad za nj rade. No ipak, ako prema ustaljenom običaju gospodar dade svakome pola dobroga banskog denara na dan, mora se kmet time zadovoljiti, osim ako se tko u tome drukčije pogodio sa svojim kmetovima, naime da će im dati određenu količinu žita. Ipak se takvi kmetovi za vrijeme berbe pri branju i gnječenju grožđa obično zadovoljavaju time, da im se dade primjerena količina mesa. Onima pak koji voze mošt obično se daje kao nagrada primjerena količina kruha i mesa. Ne ispuštamo ni to, da u vrijeme, kad se vrši berba u gospodarevim vinogradima, sami kmetovi tu obično podvore gospodareva službenika [...]. Osim toga treba znati, da je u doba berbe svaki stranac, koji ima vinograd na zemljištu nekoga od nas, dužan [...] donijeti vlasniku dva kopuna i četiri dobra primjerena kruha, a kmetovi predija po ustaljenom običaju kabao vina osim onih čabara, koje treba tražiti za zajednicu, kad se to pokaže probitačnim. Lepa Ves, danas Nova Ves, ulica u Zagrebu; crkva Svih svetih, danas Sesvete kraj Zagreba; predijalac, slobodnjak koji bi uzeo u leno kaptolsku zemlju s kmetovima, za to obavljao vojničku dužnost, ali nije

bio plemić.

(JŠ, 64-69)

Satira iz 14. stoljeća Svit se konca i slnce jur zahodi, pravda gine, ljubav stine, trna ishodi, Djaval jure svoju vojsku kupno vodi, gđa se svrši Sveto pismo, dan prihodi. Isuhrst je danas zabijen i njegov sluga, vsaki ki je z Babilona njim se ruga. Gđa to slišah, obuje mi srce tuga, ar [je] nesklad, krivo gleda drug na druga. V redovnicih ki čtu sveto even'jelje imila bi pravda biti i svršen'je, a sada je opačen'je i prevraćen'je i vsakomu dobru delu razoren'je. Ot istini oči svoji ukloniše, u pohoteh šego svita zabljudiše, k bezakonju srce svoje prikloniše, svojmu telu a ne Bogu ugodiše.

Grdinali [i] biskupi i opati misle, Boga ostavivše, li o zlati, duhovna rič ot njih se ne more imati, ako im se pinezi prije ne plati. Simuna ν tom nasliduju, ki to žace, kako mnoga duša [sada] v mukah plače, nijedan to ne razmišlja, ji, pje, skače. Gdo bi rekal: »Zlo činite!« - zlo ga vlače. Mala brat ja i koludri predikavci, remetani, karmeliti kavčenjaci, vsi popove, koludrice i vsi djaci vsi se nazad obratiše kako raci. Množi ot njih, ki, ako bi ν sviti stali, skot bi pasli i kopali i orali, a sada su prevtil trbuh potpasali komu kako Bogu služe veli i mali. Licemiri, vražji posli, svitom hine, zlato srebro i čto mogu moćno pline. Antihrstu put gotove, zlo ν tom čine, Se su oni, kimi [i] duš mnogo gine. Ki bi hotil božju pravdu udržati i Isusa njega sina slidovati, u pokori i ubožstvi grih plakati, povele ga svojim gnjivom zlo prognati. Prave: Ti s' ipokrita i šarbuita, a to tomu bledo lice i oštra svita! Vlecite ga kvižituru da ga vspita! Sveti oče kvižituru, ov ti bljudi, lačan, žejan, nag, bos hodi, a nas sudi! Prosimo te, da se ov hinac li osmudi! Ako nam ga svrhu zemlje ne potribe, slava naša i počten'je nam pogibe. Krate nam slatka vina i morske ribe! (Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas, Zagreb 1971, 7-8)

174

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIĆNOSTI - IZVORI

U mletačkom zatočeništvu 1412. Budući da je pred našu vlast došao neki Šimun Gal (de Gallo), zadarski plemić - jedan od onih koji su po našoj zapovijedi poslani u Veneciju na zatočenje - izloživši da je ovaj mjesec umrla njegova žena, ostavivši njegove sinove od kojih jedan ima 15 mjeseci, a drugi su mali; i da su sva njegova dobra zapuštena bez ikakvog reda i uprave, a kako nema nikakvog pomagača kome bi mogao povjeriti svoje poslove, potpuno će propasti ako mu naša vlast ne priteče u pomoć. Zbog toga je ponizno molio da mu se naša vlast milostivo udostoji dopustiti da može na neko vrijeme ići u Zadar da se pobrine za sinove i obitelj i svoja imanja da potpuno ne propadne. I pravo je da mu se pomogne. jedan od onih, prema zapisku mletačkoga Vijeća 1411. bilo je zatočeno 27 zadarskih plemića

175

znu. A onaj koji prijavi prekršitelja tako da se njegova prijava nađe istinita, neka ima nolo vicu novčane kazne i neka mu se vjeruje. A ako bi neki građanin ili stanovnik dubrovački kupio nekog serva ili servu za svoju potrebu, ne smatra se da potpada pod takvu kaznu Nadalje, neka se ni jedan stranac bilo kojeg položaja ne usudi ili drzne na bilo koji način činiti ih vršiti takvu trgovinu u našem distriktu (pod prijetnjom) gore napisanih kazni Isto tako, neka se ni jedna barka, lađa ili naš brod ne usudi ili drzne na bilo koji način voziti takve serve ili serve (pod prijetnjom kazne za gospodara lađe šest mjeseci zatvora za svaki put kad prekrši i za mornare tri mjeseca zatvora isto tako u donjim zatvorima za svaki (prekršaj) (NK, 263-264)

(NK, 269)

Hrvatski jezik u Istarskom razvodu (15. st.) Omiški knezovi obećavaju Splićanima da ih neće napadati 1415. Mi knezi Biloslav i knez Ostoja, kneza Omiša, dajemo znati svakomu čoviku, prid koga poj de taj naš list otvoren da prisegosmo našom virom knezom splitskim i s vlastelimi i s općinom mir da hode slobodno po moru i po suhu i njih ljudi ne bojeći se ni jedne hudobe od nas, ni od naših ljudi ki su pod našu knežiju. I ako bi nam takova zapovid gospodina našega, ali našim hotinjem, tere bismo hotili ništo ino misliti, ali učiniti, da se imamo listi razumiti prija tri dni. I na to zgora rečeno postavismo naše pečate, prisegosmo im našom virom da nijedna naša plav armana ne pojde mimo Brač, ni mimo Žarnomnicu. Ne budi vam nevolje od mora, ali od neprijatelja našega da nas imate obarovati, ako bismo k vam ušli. I toliko je kako bi vašim ormanicam ali plavim ka nevolja da jim je slobodno k nami priti ne bojeći se ni jedne hudobe i gošće. Ako bi hotili vaši ljudi ili tri ili četiri pojti k nam ili nam ali svojim prijateljem da ga mogu preti slobodno, ne bojeći se ni jedne hudobe. Pisan list Isusa našega Isukarsta 1415, dan dvadeset, miseca jenara. listi, pismeno; plav armana, naoružani brod; Žarnomnica, potok Žrnovnica, splitsko-omiška meda; obarovati, čuvati; ormanica, manji ratni brod; gošća, neprijateljstvo (NK, 263)

Dubrovnik zabranjuje trgovinu robljem 1416. God. 1416, indikcije IX, dana 27. siječnja. Da su nam mnoga susjedna gospoda često predavala tužbe i dnevno ih predaju protiv naših trgovaca koji stanuju u Neretvi i protiv drugih Dubrovčana, jer kupuju i prodaju njihove podložnike. Smatrajući da je takva trgovina sramotna, opaka i mrska i protiv svake čovječnosti i postaje ne mali teret i sramota za naš grad, naime, da se ljudska vrsta, koja je načinjena na sliku i priliku našeg Stvoritelja, treba pretvoriti u trgovačku robu i prodaje kao da je tupa životinja, određujemo i uređujemo - hoteći se na taj način pobrinuti da se odsad unaprijed (to) više ne čini - da se odsad unaprijed ni jedan naš distriktualac ili stranac koji stanuje u gradu Dubrovniku i njegovu kotaru ili svaki onaj koji se smatra Dubrovčaninom m na koji način ili (pod kojim) izgovorom ne usudi ili drzne kupovati ili prodavati serva ili servu ili biti posrednik pri ovoj trgovini, niti biti dionik ili kompanjon, tako građanin ili stranac koji čini ili se bavi takvim poslom, počevši od Budve sve do Splita; a onaj koji bude činio protiv (te odredbe) treba svaki put sjediti šest mjeseci u donjim dubrovačkim zatvorima i neka plati za svaku glavu ili osobu koju je prodao, kupio ili za koju je bio posrednik ili imao dio, 25 iperpera i nipošto ne može nastupiti zatvor od šest mjeseci dok ne plati novčanu ka-

V ime otca i sina i duha svetago amen. Let ot rojstva našega Isukrsta 1325, indikcion 8, miseca maja dan 5. v ponedelje. V to vrime gospodujuću knezu Albrehtu Metlike i Pazina, i vse gospode deželske, svojim dobrim svetom prizvavši ime gospodina boga vsemogućega, komu vsaka istina i prva jesu podložna, učiniše (je) i stvoreni biše razvodi i kunfini po vsoj deželi [...]. I mesti gospode benetačke gdn Menart sovinjski i Vrha i Semišć i gole Gorice, i Krbun gdn, prosi gdna kneza i vse gospode ki se behu spravili v Pazin da najprvo razgledaju ob njega kunfineh [...]. [...] I ondi gdn Menart, sluga, naprid sta i pokaza listi prave, v keh se uzdržahu zapisani razvodi i kunfini meju So vinjakom z Vrhom i Blzetom, ki bihu pisani na let božih 1195, ke listi ondi pred nas trih nodari postaviše, keh ta gospoda izibra, jednoga latinskoga, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvačkoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži po vsoj deželi. I tako mi niže imenovani nodari preda vsu tu gospodu pročtesmo, kako se v njih udrži, i tako onde obe strane se sjediniše i kontentaše i kordaše i razvodi svojimi zlameni postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jezikom latinskim i hrvačkim, a gospoda sebe shraniše jezikom nemškim. [...]. razvodi i kunfini, razgraničenja i međe; kontentaše i kor daše, zadovoljiše i sporazum] eše se; Razvod je na temelju starijih listina sastavljen u 15. st. (JŠ, 87 i 89)

Gradec izdava propise o čistoći 1420. Nadalje, neka se ni jedan čovjek ne usudi ni na koji način bacati ili ukopavati na gradskim ulicama smeće, pučki zvano smeti, koje je pomeo u kući ili vodu od pranja suda, ili drugu nečistoću, osobito pepeo, pučki zvan perilo i poplati [...]. A oni koji to učine, neka vi put plate globu 60 denara, drugi put 3 pense, a treći put neka pretrpe veću kaznu. Nadalje, svi oni koji hrane svinje, dužni su ih držati u svinjcima da svinje idući gradskim :ama ne nanose štete građanima. Ako netko svinju, našavši da mu nanosi štetu, zakolje, Ist V?a f^6 m°gu uzeti za sebe sudac i prisežnici i neka se gospodaru svinje ništa ne plati. , *° f···] svinje koje ruju na trgu ili na nekoj cesti izvan grada ili bilo gdje u gradskom ogradu potkapajući zidove samoga grada, takve svinje mogu i smiju uzeti prisežnici [...] •a suca i za sebe same... Nadalje, ni jedan čovjek ne smije [...] bacati strvine životinja u bilo kojem stanju na gove ni pred kraljevsku palaču niti nositi, voziti, vući, bacati ili odnijeti na bilo koji način ea gradska Poljska vratašca. Tko se usudi činiti protiv [...], neka za kaznu [...] plati 60 de3 Z dru j g in 60 denara [...] neka pospremi i odnese (strvinu) u dolinu izvan Mesničkih pod most ili izvan Novih gradskih vrata [...].

176

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Tsto tako ni jedna mlinarica, prodavačica soli ili pekarica ne smije [...] dok trguje ih prodaie dakako kruh, sol ili drugu trgovačku robu sjedeći ili stojeći na trgu plesti ih presti, zboe loga što se od takve nečistoće kučina i lana ljudi zaraze. Ako koja između njih prekrši gornju (odredbu), neka uime globe prvi put plati 60 denara, drugi put 3 pense denara, a treći put neka za to izgubi svoju trgovačku robu [...]. Poljska vratašca, današnje Dverce; Mesnička vrata, na mjestu gdje danas Kapucinske stube ulaze na Markovićev trg; Nova vrata, sjeverna na kraju današnje Opatičke ulice. 275-276)

Iz Poljičkoga statuta 1440. U ime gospodina Boga amen. Statut poljički i suči statut iz staroga novi činimo na litu gospodina Isukrsta 1440. I. Prvi zakon poljički jest vazimati kneza od gospodina, koji je gospodinu viran, a Poljicem ugodan. [...] 3.1 polag kneza imaju biti tri suci zakletveni od triju plemen: jedno od Tišemiri, drugi od Limić, a treto Kremenićani. I oni se dostaju kada i knez i prominuju... 8. I tko bi se naša traditur našega mista, rekući tko bi ga pridava sam sebe i misto naše inomu gospodinu, nego oće ini plemeniti ljudi Poljičani da se oda ne viran gospodi našoj i mislu našemu, da se izrene van, a plemenšćina njegova u općinu poljičku da se zaujme, a on veće da ni Poljičanin... II. I zakon je, da stavi općina poljička tri prokaratura od tri plemena po jedan od svakoga plemena kako i suce, na godišće, da oni oležu općena dugovanja. 12. Najpri za desetinu da ju skupe na vrime i dadu kad joj je red [...]. 13. I oni imaju iskali i priti se na svakoga ki učini krivinu, na ime tko učini krv ili tko učini novi gaj prez dopušćenja kneze poljičkoga, tko bi zagradio put stari i učinio novi prez dopušćenja kneza zborom; i tko bi koga bio, a on ki je bien, tužio se prokaraturom oli oni vidili očima taj boj; ili po ki put koli tko učini silu i priđe tužba prokaraturom da oni mogu pitati i pozivati za te stvari... 20. A tko je vojvoda poljički da nima nijedan danak davati, odlože desetinu tere vraždu tere kada se Turkom harač daje; od togaj ne može se prostiti, a ino sve da mu je slobodno svakomu vojvodi. 21. I prijaše Poljica, da četiri vlastele i devet didić, da ka koli tužba prid te suce dohodi, što bi se tko tužio prokaraturom, ili bi sami tko tuži jim se, da oni pitaju blago oda svega; a od plemenšćine tko bi hotio novčinu učiniti da ti suci ustavljaju i razgledaju. [...] 32. I prijaše Poljčane svi jedino i zapovidoše svim plemenitim vlastelom i didićem i kmelićem i vlašićem, ki bi koli s Turci pošli na vojsku ili s martolosi da didić ima se uhititi i vlasteličić i obisiti, a gibuće sve u općinu, a bližnjemu plemenšćina; a kmetić i vlašić ki bi se naša da s Turci vojuje ili s martolosi da se ima uhititi i obisiti, a imanja njegova polovina općini, a polovina gospodinu njegovu. Toj se razumi, tko grede, glavom je dužan, a ina čeljad da ni dužna glavom. [...] suči, taj isti; Gospodin, vrhovna vlast; dostati, završiti službu; traditur, izdajica; izrenuti, prognati; zaujmiti, zaplijeniti; otežu općena dugovanja, brinu za općinske poslove; iskali i priti, tražiti i tužiti; odlože osim; vražda, krvnina ili globa za ubojstvo; prijaše, primiše, zaključiše; vlastela ili vlasteličići (»ugarska gospoda«), najviši sloj; didići (»bosanska gospoda«), malo plemstvo; kmetići, zavisni seljaci; vlašići, pastiri; pitaju u blago, ispituju sve o imanju; martolozi, neredovite turske čete; gibuće, pokretno imanje, kretnine; glavom da je dužan Ud., kažnjava se samo krivac, a ne i obitelj (NK, 331-332)

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI - IZVORI

177

Uputa dubrovačkim poklisarima na Portu 1440. ... Bog, od kojega se ne može sakriti nijedna stvar, zna i jest istinski svjedok da je naš grad uvijek živio u sloboštini i slobodi, i nikad se neće naći da je naš grad ni ocu Vašega cara niti ikome od njegovih predšasnika, ni slično ikojem drugom gospodinu ikada dao kakav tribut ili harač, niti da je ikad poslao neko poslanstvo nekima od njegovih predšasnika kuće Otomanovića, izuzevši jedino Njegovu Veličanstvu, čemu sada ima po prilici deset godina. I to naša vlada vidjevši i čuvši kako su njeni trgovci dobro viđeni i čovječno tretirani po krajevima i zemljama Njegova Veličanstva, onda je poslala svoje poslanike s darovima i počastima, zahvaljujući Njegovu Veličanstvu na takvu dobrom postupku kojim se odnosilo prema njenim trgovcima. I Njegovo Veličanstvo po svojoj dobrostivosti i milosti dalo nam je i udijelilo mnogo povlastica i sloboština. No ako Njegovo Veličanstvo hoće razmotriti veliku korist koju svaki dan prima i koju imaju carine i daće Njegova Veličanstva od srebra davanog u kovnicu i od druge različite i bezbrojne trgovačke robe koju također nose naši trgovci u Drinopolje, Seres, Kratovo i druga mjesta i zemlje Njegova Gospodstva, zaista ne sumnjamo da će Njegovo Veličanstvo očigledno vidjeti i spoznati da od našega grada veoma i mnogo više ima, nego što bi imao od harača i tributa. Zbog toga se može vrlo dobro proći i bez toga harača, koji nismo nikada dali, kako je rečeno. I zato od strane naše vlade Dubrovnika ponizno molimo Njegovo Veličanstvo da izvoli ostati zadovoljno od onog što ima, te imati Dubrovčane kao svoje drage i dobrostive prijatelje, kako je to činio i u prošlosti. [U uputi se dalje kaže da na izravan upit zaniječu da Dubrovnik plaća tribut hrvatsko-ugarskom kralju, nego da je to tribut koji on kao kršćanska općina plaća papi a taj je u nekoj prilici plaćanje prenio na kralja; to je, dakako, bilo neistinito. U dijelu upute o odgovoru na pitanje o pruženom gostoprimstvu despotu stoji i ovo:] ...No kad zaista i ne bismo bili imali od njega nikakova dobročinstva ni prijateljstva s njime, velimo Vam s obzirom što je naš grad od svog osnutka do danas uvijek bio grad otvoren i slobodan i uvijek je živio u sloboštini i slobodi, ni na kakav način ne bismo mu bili uskratili ni zabranili da ne uđe u naš grad i da se osvježi. Ne bismo naime htjeli izgubiti dobar glas i naklonost koju smo po toj sloboštini i slobodi stekli u svih velikaša i vladara kršćanstva; naš grad, naime položen na obali između kamenitih i neplodnih brda, od deset dijelova svojih trgovanja i prometanja devet njih vrši vani na moru, na kopnu i gradovima onih vladara gdje smo dobro viđeni i dobro tretirani; izgubivši taj glas i naklonost, ni na kakav način ne bi mogao živjeti ni uzdržavati se... (Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika, I, Zagreb, 1980, 203-204; dalje VF)

Stjepan Tomašević papi Piju II. 1461. Bosanski kralj, tvoj sin, sveti oče, posla nas k tebi i zapovjedi nam ovo u njegovo ime re• Obaviješten sam da turski car Muhamed misli idućega ljeta s vojskom na me udariti i da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Wlecane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa da mi u pomoć priteku. Jednako molim i tebe: ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da mi neće uzmanjkati tvoja priklonost. Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevali; 1 nece se ni Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, jer su ulazi u njih vrlo legolni, a gradovi ia m nogim mjeslima gotovo neosvojivi. Tvoj predšasnik Eugenije ponudio je momu ocu «"unu i hlio je podići u Bosni biskupske crkve. Olac se uslručavaše da ne izazove protiv sebe ffžnje Turaka; bijaše nov kršćanin i nije još izgnao maniheja (patarena) iz kraljevstva. Ja m pak kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kršćansku vjeru, pak te plašim čega se otac bojao. Stoga želim da mi krunu pošalješ i sv. biskupe, što će bili "ak da me nećeš oslavili, ako bi ral planuo. Od lebe krunjen, donijel ću pouzdanje podani-

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

178

cima, strah neprijateljima. Za života moga oca bio si naredio da mu se pošalje oružje, skupljeno za križarsku vojsku a spremljeno u Dalmaciji u mletačkoj ruci; ali to nije mletačkomu vijeću bilo po volji; zapovjedi da se sada meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odaziva, budući da i Mlečani drukčije misle, jer nakaniše, kako se govori, rat Turčinu navijestiti. Još molim da izašalješ poslanika također u Ugarsku, koji će moju stvar kralju preporučiti i naputiti ga da sa mnom pođe na vojnu. Tim se načinom može Bosna spasiti, inače će propasti. Turci su u mojoj kraljevini podigli nekoliko tvrđava i Ijubezni se prema seljacima pokazuju; obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njirna otpadne. Prosti um seljaka ne razumije prijevare te misli da će ona sloboda vazda trajati. Lako da će puk, tim varanjem zaveden, od mene otpasti, ako ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan; ni vlastela nisu se dugo održala u svojim gradovima, ostavljena od seljaka. Kada bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio, a ne bi htio dalje poći, onda bi me mogli sudbini prepustiti, te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje obrane. Ali nezasitljivo vlastoljublje nema granica; nakon mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju, potčinjenu Mlecima, i preko Kranjske i Istre potražit će Italiju koju želi svladati. I o Rimu često govori te mu onamo srce čezne. Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i najzgodnija mjesta da ispuni svoju želju. Ja prvi očekujem buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu. Ovako misli neprijatelj; ono što iskusih tebi obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije bilo prijavljeno i da ne bi mene s nemarnosti po tvorio. Moj je otac tvomu predšasniku Nikoli i Mlecima udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na svoju veliku štetu izgubilo carski grad; stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja o sebi proričem; ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom drugi. Ovo ti doglasuje Stjepan; ti, koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć. Muhamed, sultan Mehmed II. Osvajač. - Nov kršćanin, Stjepan Tomaš je prije prelaska na katolicizam

pripadao Crkvi bosanskoj.

(Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, IV, Zagreb 1972, 26-27: dalje VK)

Filip de Diversis o smještaju Dubrovnika (15. st.) Oni, koji određuju smještaj gradova i osnivaju ih tako da što bolje leže, traže da grad bude na kopnu, ali da uživa prednosti mora. Grad, koji nema jedno i drugo, snalaze mnoge neprilike. Te mu naime dvije prednosti lako pribavljaju pomoć, a plodine i roba kao i građa za kuće, što je svakom gradu veoma potrebno, bez muke se odasvuda u nj doprema i vozi na teglećoj stoci ili na lađama, koliko iz vlastitog, toliko iz vanjskog područja ili iz udaljenih zemalja. Dubrovnik obiluje tim pogodnostima, jer se nalazi na kopnu, odakle se stanovnici njegova kraja i došljaci u gotovo nevjerojatnom mnoštvu svakog dana u nj stječu dopremajući na konjima i drugoj vrsti tegleće stoke i noseći na vlastitim leđima ono, što je ljudima prikladno i korisno koliko za život, toliko za trgovanje. Ljudi naime iz okolice, koji su podložnici ili dubrovačkih ili drugih velikaša, donose i dopremaju zelje, cvijeće, prvo voće, kad mu je doba, piliće, jaja, svinje, zečeve i ostalo, što je ljudima potrebno za hranu. Oni pak iz daljega dopremaju med, ribu, daske, drveni ugljen, prosto sukno, kožu, pokrivala za lađe, koja zovu »celege«, drveno oruđe za tucanje žita, za pranje platnenih haljina, za tkalce i, naposljetku, mnogo stoke, koje se mesom ljudi hrane. Ostali, koji dolaze kopnom, ponajviše su trgovci pa dopremaju zlato, srebro, olovo, grimiznu boju, papar, vosak i mnogo druge, veoma vrijedne robe iz grada Jedrena, iz Raške, osobito iz Novog Brda i iz Bosne. Grad Dubrovnik ima i pogodnost smještaja na moru, iz čega crpe vrlo veliku korist. Kako je naime gusto naseljen i kako ne može prehranjivati svoje stanovnike onim, što pruža taj kraj, niti onim, što se doprema kopnenim putem, niti može doći do građe za podizanje kuća, svakog

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI - IZVORI

179

se dana lađama u nj dovozi žito, proso, ječam i sočivo, ulje, slano meso i riba, masline, orasi jabuke i kestenje, sir, šećer, mirisi, mirodije, lijekovi, vuna, sukno, lan, mjedeno, stakleno i zemljano suđe, koralji, sol i, naposljetku, gotovo nebrojena roba i mnogo zlatnih dukata. U Dubrovnik se otprema roba iz sjajne i svakim blagom bogate Italije, na pr. iz Venecije, Marke, Apulije i Abruzza, tako iz Ferma, Pesara, Recanatija, Ancone i Riminija, u koja se mjesta dovozi mnogo toga iz Toscane, a najviše iz Firenze, nadalje iz Manfredonije, Leccea, Guasta Aymoni, Barija, Barola, Tranija i također iz Napulja, zatim Sicilije, na pr. iz Palerma ili Panorma, iz Sirakuze i ostalih sicilskih gradova, pa iz Aragonske Kraljevine, na pr. iz Barcelone, Valencije i drugih mjesta te kraljevine. Iz Grčke na pr. iz Arte, Patrasa, Valone i mnogih drugih krajeva dovozi se i drvo, grede, kamenje, opeke, čavli, željezo, cement, crijep i ostala građa za gradnju kuća. Oni, koji kopnenim putem dovoze hranu i robu, voze iz Dubrovnika sol u velikoj količini, lanene, pamučne i svilene tkanine, stakleno suđe i mnogo druge robe veoma korisne za život i zaradu. Oni pak, koji dovoze robu morem, odvoze sa sobom zlato, srebro, olovo, vosak, kože, papar, tkanine, koralje pa i zlatne dukate, naime, svatko ono, što mu se čini korisnije, preporučljivije za zdravlje ili zgodnije. Po tome je dakle u prvom redu Dubrovnik izvrsno smješten. (JŠ, 81-82)

Hrvatski ban dopušta Dubrovčanima slobodno trgovanje po Hrvatskoj 1473. Mi Hrvat Damjan od Litve rusagov Dalmacie i Hrvat i Slovinske zemle ban damo znati po tom našem otvorenu listu vsim i vsakomu, komu se podoba i prid kih obraz priđe taj naš list, jere dasmo viru našu i punu svobod i ufanie svim trgovcem dubrovačkim, da na svobodno i naufano hode svoim trgom po rusagu kraljevu, po banstvu i kneščvu i inuda vsuda, kudagodi mi vladamo, da im se ne ima učiniti niedna zavrtica ni bantovanie od nikogare malo, ni vele, ni za jedan uzrok; pače da im, ni nitköre ini človik ne ima od nih trga uzeti malo, ni vele ne plativši ščo se učine dobrom volom i hoćemo je obarovati po vsu našu moć i učuvati mi i naši oficijali i sluge njih i njih trg i njih vsako blago ko bi godi imali, kako naše vlastito. Dano na Klisu s našim pečatom navadnim u litih tisuću (četiristo) sedamdeset i treto tekuće. (VF, I, 294)

Pop Martinac o krbavskom porazu 1493. -·. I priobižden misliju vsagda bih za rati velike i nemirija, jaže priključiše se v vrimena v naša, juže dvigoše Turci suci ot išćedija Zmaila, sina Agari rabinje Avramije, proti vsej vseIjenej zemalj. I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju (Albaniju), nalegoše na jazik hrvatski, posilajući zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s pikom krstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda že robijahu vse zemlje hrvatske i slov.nske do Save i Drave daže do gore Zaprte, vse že dežele kranjske daže do mora robeće i harajuće, i domi božije paleće ognjem i oltari gospodnje razdrušujuće, prestaШ že izbijajući oružijem, junoti že, devi i vdovi, daže i kvekajućija čeda, pik božji, peljajuće v ^tuze usilija svezani suci železom, prodajući je na tržišćih svojih, jakože skotu običaj jest. I °sće iziđe basa Rumunije i Vrhbosanja i porobiv Posavje pade pod Modrušu. I poče rvati «odrušu, požga že ognjem bürge okrstnije i kloštri ošće i crikve gospodnje. Tagda že go>poda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu jim, boj zastupni v polji velijem krbavskom. I tu boriše se braniju velijeju. Tagda že pobeždena bisi čest krstjanska, tagda že uhi-

180

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI - IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

tiše bana hrvatskoga, ošće živuća, tagda že ubiše kneza Ivana Frankapana, tagda otpeljaše kneza Mikulu Frankapana, tagda že ubiše bana jajačkoga. Tagda že padoše krepci vitezi i boritelji slavni v premoženiji jih veri radi Hristovi. Ošće že i pisci izabrani boritelji tu umriše, obstrti zastupi v plčine polja, tu že smert prijaše veri radi jakože družba svetago Mavricija. Takmo že knez Brnardin Frankapan iziže ot sredi boja s malimi. I tagda načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proći ini. I bisi skrb velija na vseh živućih v stranah sih, jakože nest bila od vremene Tatarov i Gotov i Atele nečistivih. Let gospodnjih 1493. priobižden, ožalošćen; za rati velike, zbog velikog rata; priključiše se, dogodiše se; juže, koju (vojnu); ot išćedija, od roda; jazik, narod; zastupi, čete; brani, bojevi; na pasih, na gorskim prijelazima; gora Zaprta, Moslavina; usilija, nasilja; okrstnije, okolne; bisi, bi (aorist); v plčine polja, na širokom polju; takmo, samo; Atela, Atila. (JŠ, 100-101)

Dubrovačka vlada kralju Vladislavu 17. X. 1493. Premda ne sumnjamo da će dopisi mnogih drugih, a sam glas o tome, svojom brzinom zbog važnosti stvari prestići ovaj naš dopis, ipak nam se učinilo našom dužnošću da i mi Vašem Veličanstvu dostavimo vijest o ovoj stvari. Šaljemo usto Vama, premda ne bez opasnosti za naše stvari, dopis koji je odvažni i velemožni ban Hrvatske poslao iz sužanjstva. Vaša Visost, razmotrivši strašni poraz i prijeteće opasnosti čitavom kraljevstvu Hrvatske, poduzet će one mjere koje potreba stvari zahtijeva. A kako se neprijatelj sprema zauzeti spomenuto kraljevstvo, Vaša Prejasnost će razabrati treba li brze pomoći. Mi smo prema našim silama smjesta iz naše blagajne, neprestanim turskim pljačkanjima ispražnjene, odvažnom banovcu Hrvatske Gašparu Perušiću tajno poslali pet stotina dukata da bi se donekle mogao pobrinuti za uzdržanje tvrđava i gradova dok se od Vašeg Veličanstva ne poduzmu spasonosne mjere. Kako ćemo mi dospjeti u najveću opasnost ako to Turci saznaju, najponiznije molimo da ova stvar ostane u Vašeg Veličanstva tajnom. ban Hrvatske, zarobljeni E. Derenčin; strašni poraz, poraz na Krbavskom polju

Knez Bernardin Frankapan govori na carskom saboru u Nurnbergu o prilikama u Hrvatskoj 19. XI. 1522. Ja dođoh pred vas, svijetli knezovi i slavna gospodo, da vam živom riječi navijestim kolika pogibelj prijeti od Turčina najprije Hrvatskoj, a zatim preko nje i vašim zemljama u susjedstvu Hrvatske, i da vas osobito na to sjetim da je Hrvatska štit i vrata kršćanstva. Zato vas molim na ime sve Hrvatske, pače na ime svega kršćanstva, da već jednom date pomoć toj zemlji, koja, čemu nema drugdje primjera, sama odbija turske navale sve od onoga dana kad je Carigrad pao. Mi učinismo što se samo činiti moglo, ali dalje već ne možemo ostati bez vaše pomoći, jer smo posve iznemogli. Sve nam je uzdanje u Boga i u vas. Naš svijetli kralj Ludovik, otkad je izgubio svoj najtvrđi grad Beograd, ne može nas pomagati niti braniti; Turčina se pak treba bojati, jer se strašno osilio. Suznim vam okom spominjem kako je taj divlji naš neprijatelj preko sto naših gradova što porušio što osvojio, i kako je u našoj zemlji neizrecive okrutnosti počinio, koje sam ja nesretnik na svoje oči gledati morao. Pomislite koliki bi jadi nastali u kršćanskom svijetu da Hrvatska po nesreći padne. Et tua res agitur, paries quum proximus ardet (i o tebi se radi kad susjedova kuća gori)! Naša je potreba tako prijeka da se oklijevati ne smije. Što je do mene, ja želim poći stopama svojih predaka, koji su bili na glasu među rimskim vijećnicima, koji su uvijek bili odani vašemu carstvu i koji su samo svojim junaštvom stekli sve ono što su svojim zvali po Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Da se Turčin po nesreći Hrvatske dočepa, teško bi ga odanle istisnule vojske svega kršćanstva; takva je Hrvatska po svojoj prirodi i takvi su joj gradovi. Mi nećemo prosjaci ti, onako kao što sam ja vidio u Rimu da čine mnogi ugledni i poglaviti muževi iz Grčke, Mizije, Srbije i Albanije. Zato vam ne bez boli za ponos naš sve te općenite pogibelji očitujemo i naviještamo. Neka se ganu vaša prsa našim suzama; sva Hrvatska pada pred vas i moli pomoć u Spasiteljeve ime; a ja, vršeći poslanstvo svoje sa suzom u oku i prignutim koljenom, vapim za pomoć. Ako nas ostavite bez pomoći, jedno će se dogoditi od ovoga dvoga: ili će Hrvati primiti ponude turske i tako se podložiti, ili će ostaviti svoju postojbinu te se radije potucati po svijetu od nemila do nedraga nego da dođu u tursko ropstvo. Zato odlučite brzo nužnu pomoć. (VK, IV, 358-360)

(VF, I, 322)

Car Karlo V. piše banu Petru Berislaviću 23. VI1520. Ono što smo već prije znali o tvojoj kreposti, postade nam Još jasnije i sjajnije, kakoiz papina pisma tako iz govora časnoga skradinskoga biskupa, te zato u tebe jedinogι tohk. nade položismo da se uzdamo kako ništa drugo neće tako zaustaviti propast tskihvan kao pomoć tvoje bogoljubnosti. Isti će ti skradinski biskup kazati kako smo tima pomoći i tebi pribaviti za tvoje izvrsne zasluge novo odhkovanje. Ζ^' i papa s najvećom pripravnošću ono pružamo što za sada možemo, °l°™m što više moguće da, kao što si dosad činio s najvećom slavom, . kršćansku, i da uzdajući se u Boga, za kojega vjeru radiš, nikako ne zdvojis, te da narod_ j za malo dana uzdržiš u vjeri i pokornosti. Vrlo će nam goditiako nam budes^tojav]jao kako ti stvari napreduju i ako se budeš nadasve za to brinuo, danarod *f ™ ^^om toliko ne želimo koliko da pomognemo općoj stvari te da smo samo zatos tohkgm bmnom preplovili iz Španjolske u Nizozemsku i odanle se sada uput ih u Njemačku.Њ^ошЈип i znaj da se od tebe već pod dužnost zahtijeva ona krepost radi koje te tako dugo slave. J "~ V, 343)

Pismo kneza Krste Frankapana prijatelju Antunu Dandolu u Veneciju o svome pohodu do Jajca 24. VI. 1525. Grad Jajce strašno je stradao s nestašice hrane, jer je već godina i pol minula što nije ništa u nj uneseno, dok je inače dobivao po četiri put na godinu potrebna živeža. Razlog pak tomu što se nije ništa unijelo u grad kroz 18 mjeseci, jest ovo. Turčin zna kako je tvrd naš jajački grad i zato neće da ga na juriš osvaja, nego mu se čini mudrije da ga gladom primora na predaju. Ima on već u svojoj vlasti sve gradiće koji okružuju Jajce, te iz njih priječi da Jajčani ne mogu obrađivati svojih polja, i zato oni već više godina živu samo od onoga što im ie po četiri put u grad donosilo, budući da sami ne mogu ništa zarađivati. Turcima je dakle Prva stvar, ako žele Jajce što prije dobiti, da našim zapriječe dovoz hrane; pa je sultan zaista i zapovjedio svojemu paši u Bosni da to izvede, jer će mu inače kožu s leđa odrati. Vjerni sluga ^svoga gospodara učinio je doista što je samo mogao, jer je ne samo namjestio mnogo Pješačke i konjaničke vojske na putu koji vodi k Jajcu, nego je taj put našima posve zakrčio, Jcmivši u uskoj i strmoj dolini koja ide prema Jajcu zasjeke i prokope, i postavivši ondje do'oljan broj momčadi s različitim ubojitim oružjem. Zato nisu mogli donijeti Jajčanima nikaкуе pomoći ni valjani inače vitez Mihajlo Turek, koji je imao vojske više tisuća, niti plemeВД Petar Keglević, a ni banovi Franjo Bacani i Ivan Tahi, kojima je to bilo poslije naloženo

182

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLlCNOSTI - IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

i koji su u tu svrhu bili dobili priličnu četu. Budući da je tako Jajce ostalo bez opskrbe, zavladao je u njemu strašan glad, te je već i konjetine ponestalo, kojom su se stanovnici dulje vremena hranili; zbog toga pobjegli su neki od građana, ostavivši u najvećoj nevolji svoje žene i djecu. Čuvši bosanski paša od zarobljenika za tu krajnju bijedu Jajčana, pomislio je kako je sada došlo vrijeme da se jednom željenim uspjehom ovjenča tolikoljetno nastojanje Turaka, te je onda, prizvavši u pomoć hercegovačkoga sandžaka, počeo na sam grad udarati iz sedam velikih topova i stao potkapati gradske zidine s dviju strana, podjedno ipak strogo pazeći na ono mjesto u dolini gdje je našima bio put zakrčio. O svemu tomu donio je glase kralju Ludoviku Jure Mrsić, koji je nekako između turskih straža od Jajca sretno pobjegao. I ja sam bio u državnom vijeću kad je taj čovjek plačnim glasom pripovijedao o nevolji Jajčana. Dušu mi je obuzela bol slušajući vaje tih ubogih kršćana; kada je pak Jure spomenuo strahovitu zgodu, kakva se nije dogodila od raspa grada Jeruzalema, kako je naime neka majka, držeći u naručaju dijete svoje i motreći kako će joj taj čas od gladi poginuti, u zdvojnosti svojoj dijete svoje u Vrbas bacila, samo da ga ne vidi sa strašnom boli izdahnuti - kada je to Jure spomenuo, malo da mi nije srce od prekomjerne boli puklo, i odmah rekao sam kralju da ću ja pokušati kako bi se dalo Jajčanima pomoći, te sam i označio koliko bi mi za to trebalo vojske i topova. Moja ponuda bi drage volje prihvaćena, i sve mi se obećalo što sam zahtijevao ... (Frankapan je, nakon priprava i boreći se, ušao u Jajce 11. lipnja.) (VK, IV, 407)

Pismo Krste Frankapana senjskom biskupu Franji Jožetiću o mohačkom porazu 1526. V a Isukerstu visoko počtovani gospodine biskupe! Znanimo V(aši) m(ilosti), da budući ovdi v Zagreb prišli sada v minuvšu sobotu s puta četrto sto konji vele dobrih ljudi, i gospodin bog nam je svidok, da se nismo mogli prvo dvignuti. I prišadši ovdi v sobotu, jutri dan priđe človik, i za njim drugi, i pak treti, ki nam tužne glasi povida od toga razboja: da je car kraljevu svitlost razbil [...]. Da, [...] deržimo, da je ta razboj gospodin bog dopusti! nad kraljem i Ugri, ne za zlo ili pogibelj, dapače za dobro vično tomu rusagu; zač, ako bi bili sada Ugri cara razbili, kada bi konac njih nevridnu reženju? ili gdo bi mogal pod njimi ostati? Da bismo mi bili tamo k tomu boju prispili, mi bismo bili morali biti ta najprvi, ki bi moral ubijen biti, pri tom redu, ki mi slišamo da je u toj vojski bil; zač slišimo, da je vsak otel kapitan biti i da su prez vsakoga reda k boju sli. A ovako jih oće taj razboj učiniti pokornije i poslušnije. Prvo bismo oteli smert prijeti, nego bismo trpeli, da bi se s tim neredom k boju šio. [...]. Gospodine biskupe! ne s malim veselijem slišamo, da ste zdravi ušli z boja [...]. I to šaljemo vašega brata k kraljevi svitlosti, pričajući se, da nismo k boju prispili: da naša krivica ni, zač se nismo imili ob čem dvignuti; vsuda smo kušali na grade, na imenje, na srebro, ča kuli ga je naš pokojni brat imil, nismo mogli nikudare ni pri nikomre posuditi, nego pri zagrebskih kanovnicih poldrugo sto dukatov, tere pak dvi sti pri zagrebskih purgarih. Ob tom smo se dvigli i ovdi prišli s pol četiri sto konji naših slug, kruto dobrih ljudi i dobro spravnih. I ovo danaska gremo v Dubravu k gospodinu biskupu zagrebskomu; ondi oćemo kupiti slovinski rusag i čekati kraljeve zapovidi, kamo i kuda nam zapovi. Vse se je ovuda prestrašilo i vse biše počelo bižati, i ne bi došle človik ostal, da bismo ne bili ovamo prišli. Ovo se i knez Ivan (Karlovic) priđe, ki takoj otijaše s nami gorika. (...). Zato cice gospodina boga prosimo vas, spričajte nas kraljevi svitlosti: koga je krivica, a ne naša, da se nismo ondi našli, čega nam je dosti žal i do smerti nam ga oće biti žal, da se nismo ondi našli. (...).

183

Te vse riči naporučimo na usta vašemu bratu, bojeći se, da ne ćete umiti čtati toga lista ki berzo pišući, nečtivo je pismo i harta zla, razhaja se černilo. Gospodin bog vašu milost veseli i zdravo nosi. Pisan u Zagrebi septe(m)bra 5., 1526. Krištofor Frankapan krčki, senjski, modruški knez i pročaje. rusag, država, (slavonski) sabor; kraljeva svitlost, Frankapan je mislio da je kralj preživio boj; pričati se, opravdavati se; ovo se, ovamo; cice, radi; pročaje, drugo, odn. itd. (JŠ,105-106)

Cetin 1527. Mi Andrija božjom i apostolske stolice milošću biskup kninski i opat toplički, knezovi Ivan Torkvat od Krbave, Nikola Zrinski, Krsto i Vuk braća i Juraj Frankapan Senjski, Krčki i Modruški, Stjepan Blagajski, (zatim) Krsto Peranski, Bernard Tumpić Zečevski, Ivan Kobasić Brikovački, Pavao Janković, Gašpar Križanić, Toma Čipčić, Mihajlo Skobić, Nikola Babonožić, Grgur Otmić, plemićki sudac Zagrebačke županije, Antun Otmić, Ivan Novaković, Pavao Izačić, Gašpar Gusić, Stjepan Zimić i svikolici ostali plemići i velikaši, kao što i savkolik narod plemenitih županija, gradova i kotara Kraljevine Hrvatske ispovijedamo, priznajemo i na vječno znanje dajemo ovim listom svakomu! Pošto je prejasni i premogući princip i gospodin Ferdinand, božjom milošću češki i hrvatski kralj, španjolski infant, Svetoga Rimskoga Carstva izbornik, nadvojvoda austrijski, vojvoda burgundski, brabantski, štajerski, koruški, kranjski, šleski, virtenberški itd [...], vladar i gospodar naš premilostivi, poslao k nama ovih dana savjetnike svoga svetog kraljevskog veličanstva i poslanike, časnoga naime u Isukrstu oca i gospodina Pavla Oberstaina, božjom milošću bečkoga prepošta, umjetnosti, mudroslovlja i obojega prava doktora, Nikolu Jurišića, vrhovnog vojvodu, vojvodu Ivana Katzianera i Ivana Puchlera, prefekta grada Mehova, gospodu i osobite naše prijatelje; ovi nas u ime spomenutoga kraljevskog veličanstva, od kojega imaju dovoljnu punomoć, zamoliše da priznamo njegovo veličanstvo za našega zakonitog i naravskog kralja i gospodara, a prejasnu vladaricu i gospođu Anu, ugarsku, češku i hrvatsku kraljicu, za našu premilostivu vladaricu i gospodaricu, pa da o tome položimo prisegu vjernosti i poklonstva. Uvaživši potanko i promotrivši pomnjivo prava, kojima je isti naš prejasni kralj s rečenom svojom suprugom, prejasnom gospođom kraljicom potpuno i dovoljno potkrijepljen da dobije Ugarsku Kraljevinu nasljednim pravom, osobito pak krepošću više nepobitnih ugovora, koje smo mi temeljito razgledali, pročitali, i proučili, i najposlije krepošću izbora dne 16. prosinca prošle godine po zakonima Kraljevine Ugarske u saboru staleža i redova iste kraljevine a u gradu Požunu valjano i zakonito obavljenog i proglašenog, pa uzevši na um također tolike milosti, potpomoći i blagodati kojima, između tolikih kršćanskih vladara, samo njegovo posvećeno kraljevsko veličanstvo nas i Kraljevinu Hrvatsku evo već više godina milostivo darivaše i od bijesnih Turaka branijaše da nas njihovo bjesnilo ne prisili odmetnuti se pd vjere pravovjerne i države kršćanstva, te kako je isto kraljevsko veličanstvo druga nebrojena dobrociqstva nama podijelilo i osobitom svojom milošću i darežljivošću oko svih naših prava nastojalo; zato pristajemo smjerno i sa štovanjem na pravedno i pošteno zahtijevanje spomenute gospode poslanika, te danas prije ručka i dok još bijasmo tašte, bivši u našem saboru, svi i pojedini u dobri čas jednodušno i jednoglasno izabrasmo i primismo, učinismo, ustanovismo, proglasismo i po ulicama proglasiti dadosmo gore imenovanoga prejasnog gospodina kralja Ferdinanda za našega i cijele ove slavne Kraljevine Hrvatske pravoga, zakonitoga, nedvojbenoga i naravnoga kralja i gospodara, kao što i spomenutu prejasnu gospođu kraljicu Anu za našu i cijele Kraljevine Hrvatske pravu, zakonitu, nedvojbenu i naravnu Kraljicu i gospodaricu [...]. Podjedno pak prisegosmo s najvećim veseljem i prisegu dužne vjernosti i poklonstva, i to također javno, glasno i razgovjetano te digavši prste i ruke u vis, као što nam je rečeni časni gospodin bečki prepošt svojim glasom prednjačio. [...] Zatim ot-

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

pjevasmo svečano u crkvi pohođenja sv. Marije ovdašnjega samostana male braće u čast, slavu i hvalu svemogućega Boga pjesmu: Tebe Boga hvalimo, uz neprestanu tutnjavu i zvonjavu zvona. Tako dakle postadosmo svi i pojedini, zajedno s našim potomcima, baštinicima i nasljednicima za sve vijeke pravi, naravni, zakoniti i nedvojbeni podanici spomenutoga prejasnog kralja i prejasne kraljice naše i njihovih budućih nasljednika, koji će od njih proisteći. Za sve ovo što rekosmo nepobitno i za potpuno vjerovanje kao i za dovoljno svjedočanstvo sastavismo i izdasmo ovo pismo, i utvrdismo ga svojim običnim pečatima, dijelom vlastitima, a dijelom općima da vrijedi za sve vijeke. Dano u varoši Cetinu na našem saboru, držanom u gore spomenutom samostanu na prvi dan mjeseca siječnja godine poslije rođenja Spasitelja našega Isukrsta tisuću pet sto dvadeset i sedme. [Spomenicu su hrvatski staleži predali poslanicima, oni su im u kraljevo ime zajamčili Kraljevini Hrvatskoj da će on u njoj držati 1000 konjanika i 200 pješaka, da će primjeren broj vojnika držati na kranjskoj međi prema Hrvatskoj, da će gradove i utvrde u Hrvatskoj pregledati i opskrbiti te:] Četvrto. Uvjeravamo iste staleže i redove da će njegovo posvećeno kraljevsko veličanstvo svekolike njihove privilegije, prava, sloboštine i zakone, Kraljevini Hrvatskoj i njezinim prebivaocima i žiteljima od prijašnjih prejasnih vladara nekad dane i podijeljene, zajedno s njihovim starim hvale vrijednim običajima i navadama nepovrijeđeno uzdržati, potvrditi i obdržavati, niti će za svoga života iste staleže i redove bez obrane ostaviti, nego će njih i slavnu tu Kraljevinu uvijek, što bolje bude moguće, braniti i štititi, koliko dolikuje najvećemu i najboljemu vladaru. (VK, V, 82-85)

Dubrovačka vlada kralju Ferdinandu 1535. [Opravdavajući se za neplaćeni tribut i naL/xći razloge da ga ne plaća ni ubuduće, vlada je u uputi svom poslaniku Jerolimu Buniću napisala i ovo o prilikama u gradu na tada glavnoj europskoj međi:] Sveto Veličanstvo! Naš grad je položen na jednom mjestu kamenitom, neplodnom i sušnom, od kojega ne možemo izvući prehranu za dva mjeseca u godini za potrebe naših podanika i stanovnika. Postavljen u ždrijelu nevjernika za očuvanje slobode i kršćanskog imena, plaća godišnje jedan pregolem tribut Velikom Gospodinu turskom, koji tribut je ne samo našem gradu vrlo težak već bi bilo mrsko bilo kojem mogućem vladara svaku godinu plaćati toliku svotu novaca. I možemo smatrati kao božansku i čudotvornu stvar da ga od tolikih prošlih godina, koje ovaj grad plaća taj tribut, može plaćati, nemajući po prirodi položaja radi spomenute neplodnosti nikova prihoda ni uroda. No svemogući Bog, koji svemu providi, poznavajući naša dobra srca i nemogućnost plaćanja jednog tako teškog tributa ulio je mnogo svesrdnosti u srca naših podanika i ljubavi u želji održanja ovoga grada pod barjakom Kristovim. I tako, da ne bi propao i pošao po zlu kao mnogi drugi, svatko dragovoljno privredno djeluje, i to netko na jedan a netko na drugi način, te se obilazeći svijet po moru i po kopnu bez ikakova odmora muči da steče kakav imutak, od kojega dijelom može trošiti za potrebe svoje obitelji a dijelom pridati za opće dobro u svrhu plaćanja gore spomenutog tributa. Kad bi ta privredna djelatnost uzmanjkala, nema nikakove sumnje da bi ovaj grad spao na takovo stanje, kakovo ne bi bilo od tolike koristi kršćanskoj zajednici, kao što su sadašnji postupci koje mi primjenjujemo za zajedničku korist. (VF, II, 24-25)

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE Proti osvajaču i apsolutizmu

POD TURCIMA U osvojene južnoslavenske krajeve Turci (Osmanlije) uvodili su svoj poredak. Sve su podvrgnuli strogu državnom nadzoru i izrazito vojničkom sustavu. Na selu su uveli svoj oblik feudalizma, spahijsko-timarski sustav. Kako se držalo da je čitava zemlja careva (državna, tzv. mirija), posjednici su spahije za uživanje zemlje, timara i zeameta, morali služiti vojsku. U početku je medu spahijima bilo dosta kršćana. Na spahijskom posjedu živjeli su podložnici, muslimanska i kršćanska raja. Za obradbu zemlje posjedniku su davali desetinu u plodinama. Kršćansko je pučanstvo u ime carskoga danka, harača, plaćalo glavarinu kao odštetu za svakoga muškarca dorasla za vojsku. U našim su krajevima glavarinu ponegdje plaćali i odrasli muslimani. Stočari su plaćali filuriju, tj. dukat od kuće, i služili u vojsci. U Slavoniji i Srijemu plaćala se filurija i ratni porez. Sve češći ratovi i porazi osiromašili su Turke, pa su raji nametali sve veće poreze. Utjerivači poreza, haračlije, naplaćivali su ga silom, a i samovoljno povisivali. Težak je danak bilo skupljanje bistrih i jakih dječaka za državnu službu, tzv. danak u krvi. Nasilja su povećavale tzv. čitluk-sahibije, koji bi uzeli posjed, čitluk, davali gospodaru desetinu prihoda, a od seljaka utjerivali što su htjeli. Nameti i nasilje poticali su bijeg preko granice (seobe, uskoci), u planine ili šume (hajduci), pogoršavali seljački položaj i zaoštravali klasnu borbu. Haračlijama su se odupirala čitava sela. Potkraj 16. i u početku 17. st. izbili su nemiri oko Požege i Osijeka; 1607. u krvi je ugušena buna u Slavoniji. U njoj su se istaknuli M a t o i K a t a D e l i m a n o v i ć , A n t u n S l a v e t i ć i F r a n j o K o l a k o v i ć , a mnogo s e Hrvata iselilo u krajeve sjeverno od Drave i Dunava te na uže hrvatsko područje. Kada su Turci zauzeli Bosnu, Hercegovinu, primorske i sjeverne krajeve, mnogi su Hrvati potpali pod njihovu vlast. Mnogi su od njih prihvatili vjeru osvajača, islam. U Bosni je islamizacija zahvatila cijelo stanovništvo, a ponajviše katolike (osobito gradove s katoličkom većinom) i među njima nedavno pokatoličene krstjane. Prihvaćanje islama donosilo je olakšice u plaćanju poreza, veću sigurnost u državi, uspon u službi i stjecanje časti. Iz početka su se ugledniji i bogatiji kršćani mogli visoko popeti u službi, ali je s vremenom rastao jaz između muslimana i kršćana. Među turskim feudalcima u našim krajevima najviše je bilo domaćih ljudi. Oni su snosili glavni teret obrane i navale u ratu. Stoga su mnogi od njih bili na čelu •ipravnih jedinica (sandžaka i ejaleta), kancelari, veziri i veliki veziri na sultanovu dvoru. Poznata su mnoga imena pomuslimanjenih Hrvata: A h m e d - p a š a

188

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

189

KLIS, tvrđava na prijevoju između Kozjaka i Mosora. Jedno od sjedišta Trpimirovića, kralja Tvrtka I. i hrvatskih banova, te glasovito mjesto protuturskoga ratovanja.

H e r c e g o v i ć , sin Š t i p a n a V u k č i ć a K o s a ć e , zatim M a h m u t - p a š a Hrvat, R u s t e m - p a š a Hrvat, P i j a l i - p a š a Hrvat, S i j a v u š - p a š a H r v a t , H u s r e v - b e g , H a s a n - p a š a P r e d o j e v i ć . U 16. st. putnik i pisac M . A . P i g a f f e t a pisao je kako na sultanovu dvoru govoto svi, a osobito vojnici, znaju hrvatski jezik. Zanimljivo je da je 1559. A n t u n V r a n č i ć podupro svoju molbu H a s a n u, sandžakbegu u Ugarskoj, podsjećajući ga na zajedničko podrijetlo (Croatici generis propinquitas) i pripadnost hrvatskom narodu (nationis Croatae). Državnik J u r a j U t i š e n i ć imao je među muslimanima rođake M e h m e d - p a š u (qui natione Croatus erat) i M u r a t - b e g a (esse quoque Croatum et consanguineum ipsius fr. Georgii).

1USREV-BEGOVA DŽAMIJA I SAHAT-KULA U SARAJEVU primjer su vrhunske islamske arhitekture u nas. S drugim građevinama, medresom, hamamom, karavansarajom i bezistanom, daju Sarajevu biljeg jednog od kulturnih središta Turskoga Carstva u 16. st.

Turci su u početku snošljivo postupali s katolicima. Tzv. ahdnamom oni su fra n g e l u Z v i z d o v i ć u dali 1463. vjersku slobodu za katolike, koji su i poslije stjecali slične povlastice. S druge strane, pravoslavno pučanstvo pod Turcima bilo okupljeno u svojoj patrijaršiji. Zabilježeno je i više sukoba katoličkoga pučanstava s funkcionarima patrijarsi]'e, koji su silom htjeli ubirati, a i ubirali su crkvene 'nstojbe od katolika. Pravoslavnoga je pučanstva na bosanskom i hrvatskom tlu 3od ' Turcima bilo sve više. Turci su ga naseljivali prema sjeverozapadu i zapadu, sobito zapadno od rijeke Bosne. Najmanje promjena u sastavu stanovništva bilo A

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAStlNE

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

191

KRALJEVA VELIKA, oko 1600.

l i 1Γ " *

je u krajevima istočno od te rijeke. Promjene su nastajale i zbog mnogih seoba starosjedilaca na hrvatsko i mletačko tlo, a i zbog prelaska mnogih katolika na pravoslavlje zbog pritiska pravoslavnoga svećenstava i pomanjkanja katoličkoga svećenstva. U Srijemu i južnoj Ugarskoj Srbi su se naseljivali od druge polovice 15. st. bježeći pred Turcima. Nakon pustošenja Srijema 1521. naseljivali su se i u Bačku. U 16. st. seobe su se nastavile. Hrvata se nešto sačuvalo u srijemskih gradovima, dosta po selima, a osobito u Vukovskoj župi, gdje su bili najmnogobrojnije pučanstvo. Mnogo se Hrvata iselilo iz Srijema, a dosta ih je prešlo na pravoslavlje. U Bačkoj je hrvatskoga pučanstva bilo prema Baranji i Slavoniji i gradu Baču. Dolaskom Bunjevaca povećao se broj Hrvata u Bačkoj. Njih su prosvjećivali franjevci iz Segedina i obilazili franjevci iz Bosne. Tako se u Bunjevaca sačuvala svijest o pripadnosti hrvatskom narodu. U Slavoniji se također naselilo mnogo pravoslavnog i muslimanskog pučanstva. Ipak su u 16. st. Hrvati bili najmnogobrojniji. Osobito su se naseljivali lako pokretljivi Vlasi, koji su branili tursku granicu, sudjelovali u ratnim pohodima i tako stjecali povlastice (samouprava, vojna organizacija, osobna sloboda). Novoga pučanstva najviše je bilo oko Osijeka, u Požeškom sandžaku i oko Pakraca. Ono je govorilo štokavski pa je tako iz tih krajeva potiskivan kajkavski govor. Nakon pada Bosne osnovan je Bosanski sandžak sa sjedištem u Sarajevu. Go-line 1470. utemeljen je Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči i 1480. Zvornički sandžak. U Osijeku pa u Iloku bilo je sjedište Srijemskoga sandžaka, a u Požegi požeškoga (od 1538; 50-ih godina priključeni su mu Virovitica, Čepin i Erdut). Bainja je bila u sklopu Mohačkog, a Bačka Segedinskoga sandžaka. Osvajanjem u Južnoj Hrvatskoj omogućen je 1537. osnutak Kliskoga sandžaka. Uloga Bosan-

»OSTACI OSTATAKA« KRALJEVINE HRVATSKE POTKRAJ 16. STOLJEĆA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠCINE

RUŠEVINE ZRINA, grada po kome su Šubići nazvani Zrinskima

RELIQUIAE RELIQUIARUM Uskoro nakon turskoga zauzeća Osijeka despot S t j e p a n B e r i s l a v i ć vratio je Erdut, Borovo i Vukovar. Kralj F e r d i n a n d dao mu je pogranične gradove Bač i Felić u Bačkoj i Sotin u Srijemu. Budući da nije imao novca za obranu, prepustio ih je Turcima, koji su 1529. zauzeli čitav Srijem i dio istočne Slavonije. Građanski rat u Hrvatskoj utihnuo je 1530. sporazumom, a 1532. obranom Kiseka, grada na štajersko-ugarskoj granici, istaknuo se N i k o l a J u r i š i ć s a 700 ljudi. Bio je to za turskoga pohoda na Beč. Nakon B e r i s l a v i ć e v e pogibije 1535, bosanski sandžakbeg H u s r e v zauzeo je njegove gradove Dobor i Kobaš u Bosni, Brod na Savi i Staru Gradišku. Godine 1536-1537. Turci su zauzeli Požešku županiju i posljednju hrvatsku utvrdu južno od Velebita, Klis, koji je junački branio P e t a r K r u ž i ć . Pad Požege i Klisa potaknuo je okupljanje obrambenih snaga i konačan sporazum između F e r d i n a n d a i I v a n a Z a p o l j e 1538. u Velikom Varadinu. l/erna tom sporazumu Z a p o l j i je ostao Erdelj i naslov hrvatsko-ugarskoga kraJa, a F e r d i n a n d je dobio zapadnu Ugarsku i Hrvatsku. Zanimljivo je spomenuti da je Z a p o l j i n e poslove uspješno vodio J u r a j U t i š e n i ć , Hrvat iz °kolice Šibenika.

194

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

195

NIKOLA ŠUBIĆ ZRINSKI. Njegova junačka smrt pod Sigetom postala je temom mnogih književnih i povijesnih djela u nas i u Europi.

ZVEČAJ NA VRBASU, list iz »Itinerariuma« B. Kuripešića (Augsburg, 1531)

U ratu s Mlečanima Turci su 1537-1540. pustošili zadarsku, šibensku i splitsku okolicu i zauzeli Vranu i Nadin. Mlečani su privremeno zauzeli Herceg-Novi. U. sjevernoj Hrvatskoj Turci su 1540-1545. zauzeli Jasenovac, Novsku, Subotski Grad, Britvičevinu, Valpovo, Orahovicu, Voćin, Moslavinu, Brezovicu, Petrovinu, današnji Daruvar, Pakrac, Čaklovac i Bijelu Stijenu, tj. Hrvatsku od Virovitice do Čazme, koje su zauzeli 1552. s Dubravom i Ustilonjom, pa je čitava obrana pala na Sisak. Godine 1556. pala je Kostajnica i velika je pogibao zaprijetila krajevima između Kupe i Une. Turci su 1558. zauzeli Otok i Bušević na Uni, a 1560. Novigrad na Uni. Ishod je bio masovan bijeg hrvatskoga stanovništva iz Pounja, jača islamizacija i doseoba novog inorodnog pučanstva. U novom ratu pala je 1565. Krupa unatoč hrabroj obrani M a t i j e B a k i c a , a iduće se godine obranom Sigeta sa svojim hrvatskim vojnicima proti nerazmjerno jačoj turskoj vojsci sultana S u l e ] m a n a V e l i č a n s t v e n o g a proslavio N i k o l a Š u b i ć Z r i n s k i , koji j e

stekao nadimak »novi Leonida«. On je 1546. dobio međimursko vlastelinstvo, koje je postalo, sa sjedištem u Čakovcu, nov temelj moći Z r i n s k i h . Oni su 1577. naslijedili dio imanja F r a n k a p a n a ! proširili svoje posjede do mora. U ratu 1570-1573. južnohrvatsko je područje oko Zadra (gdje su Turci zauzeli Zemunik a izgubili Skradin), Šibenika, Splita i u Boki trpjelo od turskih navala, a u glasovitoj pomorskoj bitki kod Lepanta 1571. sudjelovalo je sedam galija iz Istre Dalmacije kao mletačkih podanika te brodovi samostalnoga Dubrovnika. Hrvatska je i dalje gubila svoje krajeve. Bosanski sandžakbeg F e r h a t - p a š a zauzeo je 1576-1578. Bužim, Cazin, Podzvizd, obje Kladuše, Sturlić, Ajtić-grad, reći, Gvozdansko (u njegovoj su se obrani istaknuli kapetani D o k t o r o v i ć , ^ i k o l a O ž e g o v i ć i A n d r i j a S t e p š i ć , a o d branitelja nije nitko prežiί?°), Ostrožac i Zrin. Bile su tako izgubljene zemlje između Une, Gline i Korane. 1 urska se granica pomaknula na donju Kupu. Napokon su 1592. pali Bihać i HraTako je Hrvatska za prva tri Habsburgovca - F e r d i n a n d a (1527-1564) f k s i m i l i j a n a (1564-1576) i R u d o l f a (1576-1608) - bila svedena na »o-

196

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

197

ČAKOVEC zasnovan kao utvrda u 13. st., izgrađen za Nikole Šubića Sigetskoga i u posjedu Zrinskih do njihova zatvora 1671, kada je svojim izgledom i bogatstvom impresionirao i europske i azijske putnike OPSADA SIGETA, onodobna gravira

statke ostataka nekoć slavnoga Hrvatskoga Kraljevstva«, kako je tužno ustvrdio Hrvatski sabor. Ostatke, iscrpljene, siromašne i prorijeđene, ali odlučne da ustraju u borbi proti Turcima i u obrani svoje nezavisnosti proti Habsburgovcima. U 16. st. Hrvati nisu doživljavali samo poraze. Iz više su bitaka izlazili kao pobjednici. Tako I v a n K a r l o v i ć kod Belaja 1528, Z r i n s k i 1540. i poslije, velikaši i kmetovi kod Otočca 1543, N i k o l a Z r i n s k i u Varaždinskom polju 1552, P e t a r E r d 6 d y kod Zagreba 1556, I v a n L e n k o v i ć kod Svete Jelene i K r s t o U n g n a d kod Koprivnice 1557, K r s t o U n g n a d, J a k o v S e k e l j i Vid H a l e k kod Đurđevca 1558, N i k o l a Z r i n s k i i I v a n L e n k o v i ć kod Žirovnice te V i d H a l e k kod Čazme 1560, P e t a r E r d o d y kod Obreške kraj Ivanića 1565 (kojom je pobjedom zaustavio tursko prodiranje u tom smjeru), I v a n F e r n b e r g e r kod Drežnika 1578, J u r a j Z r i n s k i kod Grabovnika 1580, T o m a E r d o d y kod Slunja 1584. i Ivanića 1586. Uz to su hrvatske čete više puta prodirale na tursko područje, osobito u 1560-im i 1570-im godinama.

POD HABSBURGOVCIMA Od prvoga Habsburgovca F e r d i n a n d a - unatoč preuzetim obvezama prilikom izbora kako će čuvati i poštivati prava i zakone Hrvatske - počinje njemačko nastojanje da svu vlast u Hrvatskoj usredotoče u Beču i da nju izjednače s austrijskim nasljednim zemljama. Habsburgovci su svu vlast htjeli imati u svojini uredima u Beču, a osobito novčane i vojničke poslove. Tom njihovu nastojanju odupiralo se hrvatsko plemstvo, koje je bilo nosilac hrvatske državne svijesti. Ističući i braneći svoje povlastice ono je čuvalo i branilo hrvatsku nezavisnost i državnost u velikoj državnoj zajednici njemačkih, čeških, ugarskih i hrvatskih zemalja. Zbog turskih provala plemstvo se nije uvijek uspješno branilo. Habsburško Državno ratno vijeće uzdržavalo je sve utvrde u Hrvatskoj osim Siska, jer je Hrvatska bila presiromašna. Iroškove za obranu granica prema Turcima preuzeli su staleži u Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj. Unatoč svemu, hrvatsko je plemstvo ipak uspjelo u svom otporu. U Hrvatskoj je najviša vlast postao ban. Njegovo je značenje poraslo pa je smaran potkraljem, izravnim kraljevim zamjenikom u Hrvatskoj. U banskoj se časti itovao poseban položaj Hrvatske iako su Habsburgovci krnjili bansku vojničku ia st i 1567. oduzeli banu pravo da sam saziva Hrvatski sabor. Bana je zamjenjivao

198

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BASĆINE

199

(utemeljen 1579) postao je središte Hrvatske krajine od Kupe do mora. O njemu je ovisila senjska Primorska krajina. Varaždin je postao središte Slavonske krajine do Drave, dok se od okolice Karlovca do Ivanića prostirala Banska krajina pod zapovjedništvom bana i Sabora. Na Krajini je uskoro poraslo nezadovoljstvo Hrvata zbog više razloga. Novac i opskrba nisu stizali na vrijeme, pa su njemački vojnici ostajali bez plaće i pljačkali puk. Generalske i unosnije položaje zauzimali su tuđinci, a generali su čak htjeli suditi hrvatskim plemićima i otimati im imanja. Iako se utvrde nisu obnavljale, iako je bilo nezadovoljstva, ipak je Krajina postala sposobna da poduzima manje napadaje na tursko tlo, a usporila je općenito tursko napredovanje. Granicu je branila kraljevska četa (do 1000 vojnika), za koju je troškove plaćala kraljevska blagajna, ali neredovito, pa je trošak često podmirivao ban. Hrvatski su staleži držali pješačku vojsku (300 haramija), plemićki banderiji bili su neredovita vojska, dok je općem ustanku trebalo da se odazovu svi sposobni odrasli muškarci. Obrani su služile i daće: dika ili ratni porez (Slavonija je plaćala upola manje od Ugarske, a Hrvatska je nije plaćala), dimnica za podmirenje saborskih i drugih javnih potreba, tlaka, tj. javni radovi pri obnavljanju utvrda, prometnica i javnih zgrada, prijevoz za vojsku i davanje drvene grade. Nameti i teret izravne obrane prelazili su snagu kmeta, uzrokovali njegovo iseljivanje prema sjeveru i sjeverozapadu i zaoštravali klasne suprotnosti. Na granici posade su bile smještene u kamenim gradovima ili drvenim utvrdama, koji su međusobno bili povezani čardacima iz kojih su davali znakove vatrom ili pucnjavom kada bi se Turci približavali. S obje strane granice bio je pojas puste zemlje koji je štitio obje strane.

KARLOVAC U 17. ST.

banovac ili viceban. Poraslo je značenje Hrvatskog i Slavonskog sabora, koji biraju kralja, brinu se za obranu granica i teritorijalnu cjelovitost domovine, nastoje oko poreza i obnove banske časti u cijeloj Hrvatskoj od Drave do mora. Od 1558. oba su se sabora sastajala na zajednička zborovanja. Središte političkoga života prešlo je na sjevernu stranu Kupe i napokon je prestala podjela na dva upravno odijeljena područja, Hrvatsku i Slavoniju. Kraljevske krajiške utvrde bile su pod zapovjedništvima u Senjskoj i Bihaćkoj kapetaniji. Ostale pogranične gradove branili su hrvatski plemići. Budući da su imali sve manje novca i da nisu dobivali ni kraljevsku novčanu pomoć, oni su svoje gradove predavali kralju. On je od njih s vremenom organizirao Ogulinsku, Hrastovičku, Koprivničku, Križevačku i Ivanićku kapetaniju, te jednu za žumberačke uskoke. Da bi se obrana pojačala, kapetanije se povezuju u sustav utvrda sa stalnom posadom, u krajine, koje su 1578. došle pod upravu nadvojvode K a r l a H a b s b u r š k o g a , nadvojvode Unutrašnje Austrije koja ih je financirala. Hrvatski sabor je to prihvatio uz uvjet da se nadvojvoda u glavnim poslovima sporazumijeva s banom i da »ničim ne krnji prava Kraljevstva Hrvatskoga, koje je slobodno i samostalno, te se nekoć od svoje volje podvrgnulo ugarskim kraljevima«. Te se godine potrebna novčana pomoć popela na 550 000 tisuća forinta prema 10 000 forinta u 1525. K a r l o v u su Ratnom vijeću u Grazu bili podvrgnuti u vojničkim poslovima i ban i Hrvatski sabor. On je čvršće organizirao Vojnu krajinu. Karlovac

Velik dio turskih pograničnih četa sastojao se od kršćana koji su za obavljanje vojničke službe uživali stanovite povlastice. Kada bi im ih Turci stezali ili kada bi im s druge strane granice više obećali, mnogi su od njih bježali u Hrvatsku. Tame su ih nazivali pribjezi, uskoci (samo Senjani i Žumberčani), Turci, Vlasi, Srbi, Rašani, Cici, a većinom su bili pravoslavne vjere. Habsburgovci su im davali velike povlastice uz obvezu da ratuju na granici. Osobito su ih oslobađali dažbina i rabote. Hrvatsko je plemstvo također naseljivalo prebjege, ali im je nametalo plaćanje desetine i nudilo nepovoljniji položaj nego što je bio na kraljevskoj zemlji. To je dovodilo do sukoba i seljenja prebjega s posjeda na posjed. Novi su naseljenici na posjedima preuzimali dužnosti kmetova, ali su osobno bili slobodni i mogli su se seliti.

SELJAČKI OTPORI I BUNE Borba za opstanak usporavala je gospodarski razvoj hrvatskoga naroda. Obrtnici su radili udruženi u cehove, rudarska je proizvodnja slabila, a trgovini su smetale mitnice i dažbine. Do turskoga prodora Hrvatska je bila tranzitno područje za tr govinu između središnje Europe i Sredozemlja. Turske su navale prekinule glavne putove od obale prema Podunavlju, ali se preko turskoga tla održavala dubrovačka i općeriito primorska trgovina. Trgovački su se putovi pomicali na sjever 1 sjeverozapad, pa su tako propadali gradovi južno od Kupe, a uzdizali se oni sjevernije, prije svega Gradec sa Zagrebom, koji se od 1557. počinje nazivati prije-

200

СЛ

№

Ш C Z

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

201

stolnicom Hrvatske, i Varaždin. Njihovi su trgovci bili osobito zauzeti vojnom on, krbom. Vise je gradova potpalo pod vlast velikaša, a slobodni su ostali osim soornT nutih još samo Križevci, Koprivnica i Senj. Opće osiromašenje zemlje u drugoj polovici 16. st. očituje se u velikaškoj imov noj moć,. Ona je toliko pala da su jedino Z r i n s k i mogli podignuti bandini od oko 400 vojnika. Z r i n s k i su bili najjači feudalci, i njihovi su se posjedi širili od Mure do Jadranskoga mora na čijoj su obali mogli poticati izvozno-uvoznu trgovi nu Moćni su još bili E r d 6 d y, D r a š k o ν i č i i R a t k a j i, a neki su se kao Β l a g a j s k i, iselili iz Hrvatske. Feudalni posjed, vlastelinstvo, sastojao se od vlastelinove zemlje i od urbanjalne zemlje na kojoj su stanovali podložnici kmetovi Om su obrađivali i jednu i drugu zemlju. Kako je vrijednost novcu padala smanii' valo se značenje novčanih daća koje su seljaci davali po niskim cijenama iz 15 st a boljim njihovim prilikama pridonosilo je bavljenje trgovinom. Međutim u 16 st' njihov se položaj počeo pogoršavati. Desetina, koju su preuzeli svjetovni feudalci' iz novčane je pretvorena u daću u plodinama. Istodobno su vlastelini koji su bili zainteresiram za trgovanje (uglavnom vojne nabavke) zbog konjukturne trgovine plodinama, kojima su cijene rasle, povisivali daću u plodinama. Položaj seljaka također je pogoršavalo pravo vlastelina na prvokup, jer se njime sputavalo slobodno seljačko raspolaganje imovinom i napose trgovanje (koje je onemogućivalo porast carina i broj vlastelinskih mitnica), te porast tlake. Ona je postala najtežim teretom, pa su kmetov! tražili da se uspostavi stara tlaka i plaćanje u novcu U prvoj polovici 16. st. seljaci su izgubili i punu slobodu selidbe. Njihovo nezadovoljstvo izrailo se u bunama oko Topuskoga, Ivanca, Stubice, Jastrebarskoga, Ludbrega i drugdje, pa čak i u prebjegavanju pod tursku vlast. Teške prilike na vlastelinstvu F r a n j e T a h i j a u Susjedgradu kraj Zagreba i u Donjoj Stubici u Hrvatskom zagorju potaknule su veliku seljačku bunu 1573 l a hi se zbog tih posjeda sukobio sa susjednim feudalcima, koji su mu ih osporavali i u tome se služili kmetovima. To je kmetove osmjelilo u otporu kada je T a h i «igurao svoje posjede i počeo se osvećivati kmetovima. Od kraja 1571. do srpnja 1572. susjedgradsko-stubički kmetovi podignuli su ounu i nakon nje odbijali T a h i j u davati daće. Iako je istraga pokazala da se i an i neljudski ponašao prema kmetovima, iako su kmetovi obećali poslušnost Kralju i svakom drugom vlastelinu, ipak je Sabor odobrio plemstvu da se bori proti metovima i 18. siječnja 1573. kmetove proglasio veleizdajicama. sknf-TtOV- S? Па t0 Od8°vorili ustankom kojemu su se pridružili kmetovi u Štajerzau . Γ"4 ]· Kmetovi su kanili Pobijediti gospodare, ukinuti njihove namete, Uvesti SV reze ri - Γ bnnutl ι ? ·' UnjemU °JUvladu (carsko namjesništvo) i sami ubirati pose z Puto a granicu, osloboditi trgovinu feudalnih smetnja i otvoriti joj za i,n-tPrem^ m0m l Sloveni Ji te uspostaviti »carsku pravdu«. Borili su se zapravo •stenje feudalnoga poretka u Hrvatskoj. Vođe kmetova bili su M a t i j a (vieojatno pravim imenom A m b r o z ) G u b e c , I v a n P a s a n e c , I v a n M o aic i I l i j a Gregorić. idućih dana boka U K> Se29 '-T i]e i nja 'za P roširila od Susjedgrada do Cesargrada, ZaПе J adno od okolić,, R Tezica - -l uzno od ' SaP Sutle, od Pišeca i Bizeljskog do Podčetrtka, u miči s, ^ Skuplh J v sku ve do Mokrica, Samobora, Jastrebarskog i Okića. Plekom kan f° °J i povjerili je banovcu G a š p a r u A l a p i j u i uskočtukli ,;petanu J o s i p u T h u r n u d a uguše bunu. Oni su u nekoliko mahova pometove. Ban J u r a j D r a š k o v i ć poslao je konačno A l a p i j a na

202

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

K. HEGEDUŠIĆ, Bitka kod Stubice

glavnu seljačku vojsku koju je vodio G u b e c . Devetoga veljače kmetovi su bili potučeni kod Stubičkih Toplica. Plemići su se kmetovima krvavo osvetili. Mnoge su mjesta objesili, a mnoge osakatili i poslali kući da budu opomena drugim^ G u p c a su 15. veljače u Zagrebu mučili užarenim khjestima i okrunjena užarenom krunom vodili po ulicama. Na kraju su ga raščetvonh. U pučkoj svijesti G u p č e v a je buna zapamćena kao znamenit pokret za druiStvenu pravdu, a sam M a t i j a G u b e c kao znak borbe hrvatskoga naroda proti društvenoj nepravdi.

POD MLEČANIMA »

U Hrvatskoj su Mlečani vladali otocima i velikim dijelom .ob^; Bila je to tačka Dalmacija. Iz nje su Mlečani u drugoj polovici 16. st-izdvogi Boku kotorsku i sa susjednim je krajevima pripojili Mletačkoj Albaniji. Od 1597. na će u dalma tinske i bokeljske vojničke i građanske uprave bili su generalni providun Ш genera li, koje je kao svoje namjesnike svake dvije godine u Zadar ^.^^^ Gradskom je općinom upravljao, obično dvije godine knez koji je.biomle acK plemić. On je bio sudac i zapovjednik vojske. Nije bio odgovoran gradskom vijeću,

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

203

nego samo vladi u Veneciji. Gradsko vijeće imalo je neznatnu vlast i nije moglo donositi zakone. Mlečani nisu ukinuli gradske statute, ali njihovi propisi nisu vrijedili ako nisu bili u skladu s mletačkim zakonima. Tako su Mlečani jako okrnjili gradsku samoupravu. Vanjsku pak i gospodarsku politiku gradova određivala je mletačka vlada i provodio ju je knez. Kako su gradsku samoupravu branili plemići, Mlečani su s pravom mislili da oni ne žele biti njihovi podložnici, nego da se žele sjediniti sa susjednom Hrvatskom, u kojoj su u stara vremena uživali drukčiju samoupravu. Mlečani su zbog takvih težnja optuživali ne samo zadarske, šibenske, trogirske i splitske plemiće nego i svećenike. Dokaz da teže sjedinjenju s Hrvatskom pružili su im 1596. Splićani kada su s uskocima privremeno zauzeli Klis i na njega izvjesili zastavu hrvatsko-ugarskoga kralja. Zbog toga su Mlečani iskorišćivali svaku priliku da oslabe plemstvo. Ostavilli su mu vanjske oznake komunalne autonomije, ali su mu oduzeli vlast i ograničivali gospodarsku djelatnost. U tome im je išla na ruku borba u gradovima između plemića i pučana. Pučani su htjeli - s pomoću svojih skupština-kongrega - imati udjela u vlasti i ravnopravno snositi općinske poreze, pa su u Mlečanima gledali zaštitnike od plemićke samovolje. Poznata je pučka buna na Hvaru (1510-1514) pod vodstvom M a l i j a I v a n i ć a , koju su najposlije ugušili Mlečani. Oni su sa svoje strane podjarivali unutrašnje razmirice i odatle crpli koristi za sebe postupajući i vladajući kako su htjeli. Na taj su način iz gradova uklanjali svoje protivnike, tj. sve narodno svjesnije ljude, i tako učvršćivali svoju vlast. Osim toga, odnosili su i uklanjali spomenike o hrvatstvu Dalmacije, a kultura ionako nije mogla cvasti u općenitom gospodarskom nazadovanju. U Mletačkoj Dalmaciji golema je većina pučanstva bila hrvatska. Tako je neki Mlečanin, koji je 1553. putovao po njoj, zapisao da su način života, običaji i nošnja hrvatski i da mnogi ljudi, osobito žene ne znaju talijanski jezik. Mlečani su sputavali razvoj domaćega gospodarstva. Ograničavali su trgovinu gradova s inozemstvom i nisu dopuštali gradnju velikih brodova, a gradovi su na mletačke brodove morali davati galijote. Od gradova najviše je stanovnika imao Zadar (oko 8000), dok su Split i Šibenik imali manje (oko 5000). S druge su strane gospodarskom razvitku škodili turski prodori. Turci su od 1463. pa sve do oko 1540. gotovo neprestano pljačkali i pustošili zadarsku, šibensku, trogirsku i splitsku okolicu. Pod njihovim je udarcima u kolijevci hrvatske države bilo uništeno ili raseljeno hrvatsko pučanstvo koje je bježalo na otoke, u Istru, u Italiju. Godine 1511. samo je iz zadarske okolice nestalo oko 10 000 ljudi i oko 80 000 grla stoke. Na pusta ognjišta u drugoj polovici 16. st. naseljivali su se prebjezi i povratnici, ali njih nije bilo toliko da bi napučili opustjele krajeve. U borbama proti Turcima Mletačkom Dalmacijom prolazili su uskoci i provaljivali na tursko područje. Na moru su napadali turske brodove. Mlečani su ih progo--Ψ jer su htjeli sami vladati Jadranskim morem i jer im se nije sviđalo što uskoci surađuju s Habsburgovcima i Hrvatima duž mletačko-turske granice. Tako su us°ci u ratu 1570-1573. surađivali s mletačkim podanicima sve do Boke kotorske. U tom ratu Turci su zauzeli Ulcinj, Bar, Budvu, napali Hvar i Korčulu i kopno do Zaora. Mlečani su zauzeli Skradin, vratili Budvu i izgubili Zemunik kod Zadra. LJ opustošenoj južnoj Hrvatskoj pučanstvo se uglavnom bavilo ratarstvom, riarstvpm i stočarstvom. Izvozili su ovčji sir i slanu ribu, a uvozili žito. Zemlju su orađivali slobodni težaci, koloni. Prema pogodbi sa zemljovlasnicima težaci su im av ali poklone i dio priroda, obično četvrtinu ili trećinu.

204

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

205

U sličnim prilikama živjeli su Hrvati u Istri, kamo ih se priličan broj pred Turcima preselio u 16. st. I tamošnje je gospodarstvo mletačka uprava sputavala, a pučanstvo su prorijedili ratovi i bolesti (česte kuge u 16. i 17. st. te malarija), pa je Istra ostala trajno siromašna i pusta pokrajina. Dijelovima Istre oko Pazina do Kvarnera, gdje su mahom živjeli Hrvati, i dalje su vladali Habsburgovci. Zbog sve težih tereta pobunili su se 1570-1571. pazinski seljaci.

DUBROVNIK NA VRHUNCU MOĆI Nakon poraza na Mohaču (1526) Dubrovnik je priznao vrhovnu vlast Turske. Na Zapadu je uspostavio izvrsne odnošaje sa Španjolskom, koja mu je postala moćan zaštitnik. Sredivši tako odnošaje s najjačim silama na Sredozemlju, Dubrovnik (do 8000 st.) je postignuo vrhunac svoga razvoja. Vještom diplomacijom čuvao je svoju neutralnost u ratovima kršćanskih zemalja proti Turcima. Sačuvavši je, sačuvao je sebe. U ratove ga je nastojala uvući Venecija ne bi li onda uništila i njega i njegovu trgovinu s Istokom, koju je htjela sama preuzeti. Ona je istodobno ometala pomorski promet Dubrovnika i plijenila njegove brodove. Za protuturskoga rata 1538-1540. papinska je mornarica opljačkala dubrovački otok Lopud, a za rata 1570-1573. Mlečani su htjeli zauzeti sam Dubrovnik, kako ga, tobože, ne bi zauzeli Turci. Tada je diplomat F r a n o G u n d u l i ć sjajno obranio dubrovačku neutralnost na papinu dvoru. Za osvetu Mlečani i uskoci opustošili su dubrovačku okolicu. U drugoj polovici 16. st. dubrovačka je kopnena i osobito pomorska trgovina dosegnula najveći opseg. Na kopnu je Dubrovnik imao gotovo četrdesetak naseobina, a na moru oko 180 brodova s približno 4000 ljudi posade. Mornarica je Dubrovniku donosila goleme zarade. Njegovi su brodovi plovili po cijelom Sredozemlju, do Portugala, Engleske, Flandrije pa čak i preko Atlantskog oceana te do Goe u Indiji. S tim prekooceanskim putovanjima povezana je legenda kako su neki dubrovački brodolomci bili jezgra plemena Croatan u Sjevernoj Americi. Obrtnici, njih približno 700, okupljali su se u bratovštinama. Najjači su bili tkalci, obućari i brodograditelji. Dubrovčani su dobro razvili novčarstvo pa su imali jake veze s mnogim europskim trgovačkim i novčarskim kućama. Poznat je bogati trgovac M i h b P r a c a t o v i ć , koji je oporučno ostavio svoj imutak u javne svrhe. Zbo^ toga mu je podignut spomenik, jedini koji je Dubrovačka Republika ikome podigrula. Građani su se mogli bogatiti trgovinom i obrtom, mogli su stjecati naobrazbu, ali udjela u vlasti nisu imali. Seljaci koji su obrađivali vlasteosku zemlju imali su pristupa u sva zvanja pa su mogli postati svećenici, trgovci, pomorci i obrtnici. U drugoj polovici 16. st. u Dubrovniku se počela osjećati gospodarska kriza koja je zahvatila sve sredozemne gradove zbog priljeva plemenitih kovina iz Amerike i konkurencije zapadnih trgovačkih zemalja na Sredozemlju. Napose je jak udarac dubrovačkom pomorstvu zadao poraz španjolske mornarice u sukobu s engleskom 1588. Tada su, naime, Dubrovčani dali španjolskoj »nepobjedivoj arma-

DUBROVNIK NA KIPU SV. VLAHA

škH· 3 broda· Ne samo da su izgubili brodove nego im je savez sa Španjolskom nasKodm u trgovini engleskim i flandrijskim suknom. sto NaP°četku 17· st- Mlečani su pokušali proti Dubrovniku iskoristiti bunu na La117 Уи' , su nekoliko godina držali taj otok u svojoj vlasti, ali su ga Dubrovčani 42 tursku pomoć vratili (1606).

206

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BASĆINE

SEOBE

Koliko god su podaci o seobama i pogibijama možda nepouzdani ili ponekad pretjerani, oni nedvojbeno pokazuju kako je stoljetna ratna kataklizma djelovala na biološki potencijal hrvatskoga naroda i kako se dojmila suvremenika i kasnijih istraživača ili izvjestitelja. Neizbrisivi tragovi seoba i pogibija pokazali su se najposlije u ukupnoj slabosti hrvatske populacije na početku razmjerno mirna razdoblja u 19. st. Turske su navale ostavile trajan i težak biljeg. Hrvatsku, doduše, Turci nisu zauzeli, ali su je sveli na tužne »ostatke ostataka nekoć slavnoga Hrvatskog Kraljevstva«, kako su tjeskobno govorili suvremenici. Prorijedile su joj pučanstvo (računa se da je stradala gotovo polovica svih Hrvata), pojačale društvenu napetost, zaustavile joj gospodarski i k u l t u r n i napredak i za više stoljeća nametnule iscrpljujući rat. Hrvatski je narod gubio s v o j u gospodarsku i obrambenu moć (dobrim su dijelom bježali imućniji i okretniji, a ginuli tjelesno sposobni), a s ljudima svoju narodnosnu pa i kulturnu silu.

Najgora je posljedica turske provale bila raseljivanje hrvatskoga naroda. Nakon krbavskoga boja počele su stoljetne borbe Hrvata. Drži se kako se u njima do kraja 18. st. iselilo, raselilo, poginulo ili bilo zarobljeno približno l 600 000 Hrvata. Misli se da je samo u početku 16. st. bilo zarobljeno njih oko 60 000, a Mlečanin je S a n u d o zabilježio da su do 1533. Turci iz Hrvatske odveli oko 600 000 ljudi. Hrvati su pred Turcima bježali u zaštićene krajeve Pokuplja, na mletačko područje i na otoke u južnoj Hrvatskoj. Isto su tako u 15. i 16. st. bježali u inozemstvo. Bježanje, zapravo povlačenje, nije uvijek bilo bezglavo. Često je puta bilo ono dobro pripravljeno preseljivanje mnogih obitelji, pa i čitavih sela, osobito na područje današnje Slovenije i u zapadnu Ugarsku. Tako su Hrvati u 16. st. naselili u južnoj Slovačkoj 84 općine i uveli vinogradarstvo. Iseljivanjem su nastale hrvatske naseobine u južnoj Italiji (Abruzzi, Apulija, Marke); u Mađarskoj, u okolici Soprona, naselili su se ljudi iz Like, Hrvatskoga primorja, Slavonije i Srijema; u Austriji, u Gradišće, naselili su se i/ Slavonije, Pokuplja, današnjega Korduna i Banije, iz okolice Slunja, Kladuše i drugih krajeva. Broj se iseljenika peo na tisuće. Računa se da je u desetak seoba prema sjeverozapadu iz Hrvatske otišlo između 1450. i 1606. oko 150-200 tisuća ljudi s porječja Une, Kupe, Korane, oko Kladuše, Steničnjaka i Slunja. Za sobom su oni ostavljali pusta ognjišta, poginulu braću i susjede. Na njihova zemljišta pod Turcima, a poslije i s ovu stranu turske granice već u početku 16. st. naseljivali su se novi stanovnici različna podrijetla iz unutrašnjosti Turskoga Carstva. Budući da su Hrvati bili jedan od glavnih turskih neprijatelja, Turci su nerado gledali bosanske katolike, koje je koliko je mogao štitio Dubrovnik. Za katolike, koje kao bosanske starosjedioce 1530. spominje putnik kroz Bosnu B e n e d i k t K u r i p e š i ć , brinuli su se franjevci ili, kako su ih u Bosni zvali, ujaci. Franjevci su priređivali vjerske knjige i tiskali ih u Italiji. Njihova je zasluga da se hrvatsko pučanstvo u današnjoj Bosni i Hercegovini razmjerno dobro sačuvalo. Živjeli su u nekoliko samostana, od kojih su poznatiji u Kraljevoj Sutisci, Kreševu i Fojnici. Vjerojatno se najviše Hrvata iselilo baš iz Bosne i Hercegovine, koje su tako znatno izmijenile svoj narodnosni izgled. Drži se da se u 16, 17. i 18. st. iz tih krajeva iselilo više od 200 000 Hrvata (prema nekim procjenama i do 300 tisuća). U18. st. samo iz krajeva uz Unu i Savu iselilo se približno 40 000 Hrvata, a iz područja od Broćna do Ljubuškoga oko 1500 obitelji, tj. oko polovice svih stanovnika. Misli se da je u Bosni 1626. bilo približno 250 000 katolika (prema drugoj procjeni 1624. bilo je oko 900 000 muslimana, oko 300 000 katolika i oko 150 000 pravoslavaca), a - nakon seoba potkraj stoljeća i na početku 18. st. - 1723. tek 20 tisuća. Iseljivanje je uzelo toliko maha da je prijetila pogibao da će katolika nestati, pa je Vatikan 1723. zabranio iseljivanje katolika s područja pod turskom vlasti, što se prvenstveno odnosilo na Bosnu. Taj se broj postepeno povećavao, pa se računa da je Hrvata 1743. bilo oko 40 000, 1768. oko 60 000, potkraj 18. st. oko 90 000. Broj im je rastao koje prirodnim priraštajem koje ponovnim naseljivanjem. U polovici 19. st. u Bosni je bilo oko 180 000 Hrvata. Kao plod seoba danas ima približno 100 000 Hrvata u Mađarskoj, 35 000 u Austriji, 10 000 u Rumunjskoj, 7000 u Slovačkoj i 7000 u Italiji. Ukupno je oko 180000 Hrvata u susjednim zemljama.

207

USPOSTAVLJA SE RAVNOTEŽA NA HRVATSKO-TURSKOJ GRANICI Bosanski namjesnik H a s a n - p a š a P r e d o j e v i ć j o š j e 1591. pustošio i prodirao do Siska, koji su branili zagrebački kanonici N i k o l a M i k a c i S t j e p a n K o v a č e v i ć, i Božjakovine, zauzeo Ripač kod Bihaća, dok je hrvatski ban T o m a E r d ö d y prodro do Moslavine. Iduće je godine Hrvatski sabor proglasio opći ustanak, a H a s a n - p a š a sagradio Petrinju i zauzeo Bihać, posljednji bedem Hrvatske na jugu. Tom je prilikom pogubljeno oko 2000 Bišćana i 800 djece odvedeno u roblje u Carigrad. Tada je paša ponovo pokušao zauzeti Sisak, koji su branili B l a ž D u r a k i M a l i j a F i n t i ć . Na njegovu je vojsku pod Siskom navalio u lipnju 1593. ban E r d ö d y , kojemu su se pridružili karlovački general A n d r i j a A u e r s p e r g i štajerski pukovnik R u p r e c h t E g g e n b e r g . Turci su bili žestoko potučeni i natjerani u Kupu i Odru. U vodi je smrt našlo više turskih dostojanstvenika, pa i sam H a s a n - p a š a . Tom je pobjedom uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Poraženi Turci pokrenuli su veliki rat koji je trajao 13 godina. U tom su ratu Turci privremeno zauzeli Sisak, a Hrvati 1594. i 1595. Hrastovicu i Petrinju. Pobjedom kod Petrinje oslobođena je Hrvatska sjeverno od Kupe od turskih napadaja, lađa je iz turske Slavonije prevedeno dosta vlaškoga pučanstva u Varaždinski generalat. U jažnoj Hrvatskoj rat je naveo mnoge pojedince da izlože svoje planove [r°MTurcima. To su učinili biskup P e t a r Č e d o l i n i Zadranin, kanonik A n d r i j a K o m u l o v i ć Splićanin, F r a n j o B r t u č e v i ć Hvaranin, biskup A u § u s t i n K v i n č i ć Poljičanin, I v a n A l b e r t i Splićanin, koji je pokrenuo privremeno zauzeće Klisa 1596. Mir je sklopljen 1606. na ušću rijeke Žitve. Hrvatskoj su ostali Petrinja, MoslaVl na, Čazma i krajevi južno od Kupe.

208

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

209

BITKA KOD SISKA 1593, prekretnica u ratovanju s Turcima i obrani hrvatskih zemalja, odjeknula je i u europskoj javnosti.

IZDVAJANJE VOJNE KRAJINE

9«

NADGROBNA PLOČA TOME ERDÖDYJA U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI

Hrvatsko plemstvo nastojalo je učvrstiti svoj položaj, vlast bana i Sabora u Voj2 noj krajini (oko 8000 km ), gdje je ona slabila. U njoj se sve više učvršćivala vlast Habsburgovaca i njihovih zapovjednika. U tome im je mnogo pomogao dugi rat. Vojna krajina uređena je kao austrijska pokrajina, a za F e r d i n a n d a II (1619•1637) podijeljena je na Karlovački i Varaždinski generalat i izuzeta ispod vlasti Hrvatskoga sabora i bana, što se poslije nepovoljno odrazilo na hrvatsku zemljišnu obnovu nakon prvih velikih turskih poraza. Izdvajanje Vojne krajine počelo je u doba masovnih seoba Vlaha pri kraju 16. jrt· iz turske Slavonije. Seobe su pak pomogle da se izdvajanje uspješno provede, iako su Vlasi koji su se naselili u Varaždinskom generalatu omogućili da se on pregori od vojnoga zapovjedništva u područnu jedinicu. Dok su se Vlasi u sjevernu Irvatsku naselili u kratko vrijeme, dotle su se u zapadnu Hrvatsku naseljivali u Dahovima u Prv°J polovici 17. st. Tada su se naselili u Gomirje, Lič, u okolicu Ogulina, Modruša i Oštarija, Brinja, Brloga, Otočca i drugdje. Tu su neki od njih Priznavali feudalnu vlast Zrinskih i Frankapana.

110

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

U sjevernoj Hrvatskoj vojničke su vlasti oslobađale Vlahe nameta, tlake i sličnih tereta. Plemstvo se u početku nije protivilo naseljivanju, jer mu je bilo rečeno da je ono privremeno. Kada se vidjelo da nije, feudalci su zatražili da Vlasi postanu njihovi kmetovi i da budu pod sudbenom vlasti bana i Sabora. Vlasi su se tome odupirali. Htjeli su ostati osobno slobodni, htjeli su sačuvati samoupravu i, ako su bili pravoslavni, svoju vjeru. Sebe su držali ratnicima koji su dužni kralju vojničku službu i osim toga nikome ništa. Ni kmetske daće plemstvu niti desetinu Crkvi. U tome su ih podupirali vojnički zapovjednici i Ratno vijeće u Grazu jer su im trebali vojnici i jer su bili proti jačanju vlasti bana i Sabora. Vlasi krajišnici, i katolici i pravoslavni, bili su pripravni da se plemstvu odupru i oružjem. Odupirali su se mogli to lakše što su bili naseljeni na povezanu zemljištu, a ne raštrkani kao na imanjima Zrinskih i Frankapana u zapadnoj Hrvatskoj. Hrvatski sabor je 1629. bio pripravan da doseljenicima, ako se državi dobrovoljno predadu, Vlaškim zakonom prizna da neće biti kmetovi niti ići na tlaku. Plemstvu bi pak davali ono što su davali generalu i kapetanima. Dakle, htio ih je priznati punopravnim državljanima uz vojničku obvezu. Međutim, Vlasi u Varaždinskom generalatu ishodili su od kralja 1630. tzv. Vlaške statute, kojima su osigurali samoupravu pod seoskim knezom i sucima, slobodu trgovanja, osobnu slobodu i obvezu vojničke službe. Svi odrasli muškarci od 18. godine (6-7000 ljudi) morali su sudjelovati u gradnji obrambenih utvrda. Statuti ipak nisu uklonili kršenje samouprave i globljenje krajišnika, što su provodili zapovjednici, pa su izbijale bune. Naseljivanjem Vlaha, koji nisu priznavali sudbenost i vlast bana i Sabora, počela se izdvajati Vojna krajina. Izdvajanjem Krajine još se više smanjila Hrvatska, oslabila vlast bana i moć plemstva. Na Krajini su zapovijedali većinom njemački generali. Oni su bili oslonac Habsburgovcima u Hrvatskoj. Naseljivanjem se povećavala razbijenost hrvatskoga naroda i područja. Novo je pučanstvo unijelo i vjersku razliku, svojim je različnim razvojem položilo temelj kasnijemu narodnosnom oblikovanju Srba u Hrvatskoj, otvorilo nov problem hrvatsko-srpskih odnošaja, ali i misli o potrebi kulturnoga zbliživanja Hrvata i Srba. Plemstvo, koje je bilo presiromašno da izdržava Krajinu, popuštalo je. Iako su Habsburgovci obećavali da će Hrvatskoj vratiti Vojnu krajinu, nisu to učinili jer je bila izvor dobre vojske i podloga učvršćenju vlasti u Hrvatskoj. U svojem otporu plemstvo se oslanjalo na hrvatsko državno pravo, koje se podudaralo s njegovim klasnim povlasticama. Boreći se za svoj klasni položaj, plemstvo se borilo i za »zakone i povlastice« Kraljevine Hrvatske i bilo nosilac državne svijesti. Sabor, u kome se ono okupljalo, odlučno je branio zemljišno jedinstvo Hrvatske, državljanstvo (indigenat), zakonodavnu i izvršnu vlast. Tako je borba plemstva bila društveno nepovoljna za kmetove ali narodno neophodna za sve slojeve. Težak položaj kmetova, osobito zbog tlake (50-70% vrijednosti svih daća), bio je u 17. st. uzrok bunama na vlastelinstvima između Siska, Varaždina i Zagreba, u Pokuplju i Hrvatskom zagorju. Slobodni su pak gradovi nazadovali jer im se smanjio udio u trgovanju.

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠONE

GLAVA USKOKA NA SENJSKOJ KUĆI

USKOCI Krajišnici su bili i uskoci. Kada je pod Turke pao Klis, uskoci su prešli u Senj. Tamo ih je bilo i prije, ali se odsad tako nazivaju. Oni su ratovali proti Turcima s područja Senjske kapetanije (od Rječine do Zrmanje i od Brinja do Otočca). U Senju ih je bilo 5-600 u 4 čete pod zapovjedništvom vojvoda. Budući da nisu bili redovito plaćani, prehranjivali su se plijenom i otimačinom. Dio plijena davali su svojim zapovjednicima, pa čak i Habsburgovcima. Zbog toga i zbog značenja protuturske borbe dugo su mogli haračiti. Glavni uskočki neprijatelji bili su Turci, pa su uskoci prelazili i harali po njihovu području. Na moru su svojim malenim i brzim brodovima plijenili turske brodove. Mirom 1540. Turci su zatražili od Mlečana da ne pomažu uskoke. Uz to su im zaprijetili da će ući svojom mornaricom u Jadransko more i uništiti uskoke. Mlečani to nisu mogli dopustiti na »svome moru«, kako su ga svojatali i što su im Turci Priznavali uz uvjet da ga potpuno sigurnosno nadziru. Mlečani su počeli prevoziti tursku robu na svojim brodovima, pa su uskoci napadali njihove brodove, čime su Ppmogli Habsburgovcima da nakon dugo vremena počnu borbu za slobodnu plovidbu po Jadranskom moru kojim su gospodarili Mlečani. Kako su Mlečani sa

212

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA l OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

213

NEHAJ, moćna utvrda nad Senjom, koju proti turskim navalama podiže 1558. kapetan Ivan Lenković USKOČKI POMORSKI OKRŠAJ ISPRED SENJA 1617.

svoga područja u Hrvatskoj protjerali uskoke i općenito ih počeli progoniti - iako su se i u ratu 1570-1573. poslužili uskocima proti Turcima - mletačko-uskočki sukobi su učestali i zaoštrili se. Mlečani su progonili uskočke brodove, zatvarali hrvatsku obalu, bombardirali Rijeku. Uskoci su im vraćali milo za drago na moru i uz obalu njihova posjeda u Hrvatskoj do Istre. Mlečani su od Habsburgovaca tražili da ukrote uskoke. General J o s i p R a b a t t a i njegov pomoćnik biskup M a r k a n t u n D o m i n i s bili su u mletačkoj službi. R a b a t t a j e primjenjivao neljudske i prestroge mjere i dao pogubiti uskočke knezove i vojvode M a r t i n a P o s e d a r s k o g a i M a r k a M a r g i t i ć a . Također je plijenio imutak građana i vojnika i iselio oko 200 uskoka u Otočac, Brinje, Prozor i Brlog. Zbog toga su se Senjani pobunili i 1601. ubili R ab at t u. Zbog zanimanja Habsburgovaca za slobodnu plovidbu po Jadranskomu moru uskočko-mletački sukobi prerasli su u uskočki rat (1615-1617). U ratu se najviše ratovalo oko Gorice i Gradiške na Soči. Uskoci su čak prodrli do Venecije, a braća N i k o l a i V u k F r a n k a p a n ! potukli su 1615. Mlečane i pustošili po njihovu dijelu Istre. Od uskoka se u ratovanju po Istri istaknuo V i c k o H r e l j a n o v i ć a na moru A n d r i j a F r l e t i ć . U ratu je Istra mnogo stradala. Ubijeno je gotovo pola pučanstva, uništen je najveći broj kuća, gotovo sva stoka i obradivo tlo. Također je bilo upropašteno gospodarstvo primorskih gradova. Na pustu zemlju i

mletačke i austrijske oblasti naseljivale su poslije Hrvate (1625. bilo je 36 500, a 1655. već 64 000 st.). Rat je završio mirom u Madridu. Njim nije bilo riješeno pitanje slobodne plovidbe, ali je riješeno uskočko pitanje. Uskoke su preselili u otočki i žumberački kraj.

TRIDESETOGODIŠNJI I KANDIJSKI RAT ' Za kraljeva M a t i j e II (1608-1619), F e r d i n a n d a II (1619-1637) i F e r d i n a n d a I I I (1637-1657) Austrija je sudjelovala u tridesetogodišnjem ratu u zapadnoj Europi (1618-1648). Na njezinoj se strani borilo mnogo Hrvata pod J u r J e m Z r i n s k i m, njegovim sinovima N i k o l o m i P e t r o m , ai drugim tuđim zapovjednicima. Drži se da je 20-30 000 Hrvata ratovalo daleko od domovine za tuđe interese. Tamo su prolijevali svoju krv i pronosili, kako se znalo reći, »slavu hrvatskoga oružja«, a dotle je njihova domovina bila pod turskom, mletačkom i austrijskom vlasti. Još za tridesetogodišnjega rata izbio je kandijski rat (1645-1669) izrneđu Mletaka i Turaka radi Krete (Kandije). U našim se krajevima ratovalo uzduž čitave mletačko-turske granice. Godine 1646. bosanski paša zauzeo je Novigrad. Dok su turski odredi pljačkali sela u zadarskoj i šibenskoj okolici, Mlečani su svoj-

214

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BASĆINE

215

erfdiraHkben$rbbtbais fa iitn đfApril. f 6 67. M ωιο «uifio· ifcrftoAt RAWM

POTRES U D U B R O V N I K U 1667.

ski nastojali da na svoju stranu privuku kršćansko pučanstvo s turskoga područja. U tome su imali dosta uspjeha. Mnogo je obitelji tzv. Morlaka (Vlasi) sa stokom prešlo na mletački teritorij. Mlečani su ih naselili na otoke kako bi im onemogućili povratak. Prebjezi su ostali slobodni vojnici koji su dobivali plaću i dio plijena. Mlečanima su odmah prišli Poljičani i stanovnici Makarskoga primorja. Godine 1647. Mlečani su zauzeli Zemunik, Novigrad, Obrovac, Vranu, Skradin, Nadin i Ostrovicu. U tome su uspjeli uz obilatu pomoć hrvatskoga pučanstva i prebjeglih Morlaka. Vlaški odredi prodrli su do Gračaca u Lici, do Knina i Klisa. Iduće su godine Mlečani i domaći odredi zauzeli Drniš, Knin, Vrliku i Klis. Od vođa domaćih četa istaknuli su se P e t a r S m i l j a n i ć , V u k M a n d u šić, S t j e p a n S o r i ć , I l i j a S m i l j a n i ć , P e t a r i T a d i j a K u l i š i ć , J a n k o M i t r o v i ć i I l i j a M i l j k o v i ć . Mnogi su od njih poginuli, bili zarobljeni ili smaknuti. Godine 1654. uzalud su Mlečani napali Knin, a 1657. Turci Split i Kotor. Iduće godine opustošili su zadarsku, šibensku i splitsku okolicu. Nakon toga borbe jenjavaju. One su ostavile dubok trag u junačkim pjesmama muslimana i kršćana. Pošto je sklopljen mir, Mlečani su se definitivno učvrstili na obali od Novigrada do Omiša i dobili Klis, Poljica i Makarsko primorje, a izgubili Kretu. U ratu je nestalo gotovo pola gradskoga stanovništva, a teško je stradalo i gospodarstvo. Novo pučanstvo naselilo se oko Šibenika i Zadra i tako postalo jezgra kasnijega srpskoga stanovništva na tom području. U tom ratu teško je stradala Dubrovačka Republika. Mnogo teži udarac pogodio ju je 6. travnja 1667. kada su snažan potres i dvadesetodnevni požar uništili veliki dio staroga grada i polovicu stanovnika. Dubrovčani su obnovili grad i oduprli se turskom zahtjevu da plate goleme svote novca na ime imovine poginulih. Taj je zahtjev Dubrovniku izravno prijetio propašću. U obrani slobode istaknuo se N i ko l a Β u n i ć koji je 1678. kao talac umro u turskom zatvoru. Tada ni Mlečanima nije pošlo za rukom da iskoriste nesreću Dubrovnika, koji je nastavio živjeti, ali nikada više nije postignuo staru slavu i gospodarski procvat.

NOVI ZRIN, utvrda koju je 1661. podignuo ban Nikola Zrinski za obranu Međimurja; njezin pad u turske ruke bio je jedan od razloga banova nezadovoljstva bečkom politikom.

ZRINSKO-FRANKAPANSKA

UROTA

Habsburgovci su nastojali u svojoj državi vladati apsolutno. U Hrvatskoj su htjeli vladati bez bana i Sabora. Proti svojim nastojanjima izazvali su otpor hrvatskog i ugarskog plemstva. Da bi se uspješnije oduprlo, plemstvo je tražilo rat proti Turcima, jer je mislilo da će se lakše braniti od Beča iz prostorom veće, oslobođene zemlje. Međutim, Habsburgovci su imali svoje planove u Europi, pa im rat proti Turcima nije više bio tako zanimljiv. Prva je urota proti Habsburgovcima bila skovana prije zrinsko-frankapanske urote. Vođa joj je bio glasoviti vojskovođa iz protuturskih ratova, bogati i moćni hrvatski ban N i k o l a Z r i n s k i . Uz njega su pristali ugarski palatin F r a n j o W e s s e l e n y i ostrogonski nadbiskup J u r a j L i p p a y . Suprotnost između Dvora i hrvatsko-ugarskoga plemstva zaoštrila se za rata proti Turcima 1663-1664. kada su Turci provalili prema Beču. N i k o l a Z r i n s k i odbio je njihov napadaj na Štajersku, a njegov brat P e t a r pobijedio je 1663. bosansku vojsku kod Rakovice i Otočca. Na početku 1664. N i k o l a je provalio na tursko područje sve do Osijeka i zapalio tamošnji Sulejmanov most, koji je služio Turcima za prodore u turopu. Za taj ga je pothvat nagradio i odlikovao francuski kralj L u j X I V . Još 3e uništio više turskih uporišta na lijevoj obali Drave. Kada su Turci zauzeli N i ^ 11 n Novi Zrin, koji je on 1661. sagradio na ušću Mure u Dravu, N i k o l a se Dovukao iz rata shvativši to kao osobnu uvredu austrijskoga vojskovođe M o n t e cQa u c c o l i j a, kojega je optužio da nije htio braniti njegov posjed, a koji je mislio je tvrđava nebitna.

216

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

217

OZALJ, sjedište Babonega, Frankapana i Zrinskih, jedno od kulturnih središta i urotničkih žarišta za posljednjih Zrinskih i Frankapana.

BAN NIKOLA ZRINSKI

Godine 1664. carska je vojska potukla Turke kod Sv. Gottharda (Monoštora), ali pobjedu nije iskoristila. L e o p o l d I (1657-1705) sklopio je u Vašvaru mir, koji je bio povoljan za Turke. Kako je pored toga mir sklopljen bez sudjelovanja ugarskog i hrvatskog plemstva, koje je inače mislilo da Dvor nije iskoristio povoljne prilike za oslobođenje njihovih zemalja, ono se osjetilo pogođenim. Rat proti Turcima nije nastavljen, plemićka su prava bila povrijeđena, a jače su se osjetile apsolutističke nakane Dvora. Stoga su se velikaši udružili proti Habsburgovcima pod vodstvom N i k o l e Z r i n s k c g a . Žena P e t r a Z r i n s k o g a , K a t a r i n a F r a n k a p a n , pregovarala je s francuskim poslanikom u Veneciji ne bi li L u j X I V . preuzeo protektorat nad Hrvatskom i Ugarskom te novcem i vojskom podupro ustanak proti L e o p o l d u. L u j, koji je bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, vidio je u ponudi mogućnost pritiska na Habsburgovce, pa je pristao na pregovore. Međutim, urotnike je teško pogodila smrt njihova vođe. N i k o l a Z r i n s k i poginuo je 1664. u lovu kraj Čakovca. Boljega vođu urotnici nisu našli, iako je na njegovo mjesto stao novi hrvatski ban i njegov brat P e t a r . Godine 1666. umro je

218

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

FRAN KRSTO-FRANKAPAN

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

219

BAN PETAR ZRINSKI

L i p p a y , a naslijedio ga je dvorski čovjek. Drugi udarac pogodio je urotnike smrću palatina W e s s e l e n y j a 1667. Uroti su pak pristupili sudac F r a n j o N ä d a s d y , koji je radi upražnjene palatinske stolice izdao Beču urotničke planove (njih je 1668. izdao i L a d i s l a v F e k e t e ) , štajerski vlastelin E r a z m o T a t e n b a c h i gorički grof T h u r n . Urotnici su nastavili pregovore s Francuskom, ali nakon francusko-austrijskoga tajnog sporazuma o podjeli nasljedstva španjolskih Habsburgovaca Francuzi su prekinuli doticaje s urotnicima. Propali su im i pregovori s Poljskom i Venecijom, a Turci su o svim svojim razgovorima s njima izvješćivali Beč. Urotnici su 1669. ostali sami, a za urotu je znao kralj. Činilo se kako od urote neće biti ništa. Međutim, imenovanje Nijemca I v a n a J o s i p a H e r b e r s t e i n a karlovačkim generalom potaknulo j e P e t r a Z r i n s k o g a da oživi urotničke osnove. Uz urotu su pristali njegov šurjak F r a n K r s t o F r a n k a p a n i zet F r a n j o R ä k o c z y . P e t r o v o nastojanje d a nađe saveznika nije donijelo ploda. Ponovno je pokušao naći pomoći u starih svojih neprijatelja Turaka. Stoga je naložio kapetanu F r a n j i B u k o v a č k o m 1669. da pođe u Carigrad. B u k o v a č k i je sultanu predao P e t r o v e uvjete. Prema njima bi Hrvatska postala turska vazalna država, plaćala danak i imala za svoje vladare Z r i n s k o g a i njegove potomke. Nakon izumrća toga roda sama bi izabrala vladara. Osim toga, Hrvati bi uživali slobodu vjere, a njihovo plemstvo stara prava i povlastice. Prijaznost na sultanovu dvoru zavarala je B u k o v a č k o g a . Uvjeren kako je sultan pristao, javio je P e t r u da su pregovori uspjeli. Turci pak nisu ništa odlučili, a L e o p o l d j e z a pregovore doznao od svoga poslanika u Turskoj. Pregovori s Turcima oslabili su urotnike u Hrvatskoj. Od P e t r a su se odbili zagrebački nadbiskup i Kaptol, N i k o l a E r d 6 d y, I v a n D r a š k o v i ć i drugi velikaši. Uz njega su ustrajali njegovi podložnici, Banska krajina i episkop u Marci

O. IVEKOVIĆ, Oproštaj Petra od Katarine Zrinske

G a v r i l o M i j a k i ć . Nakon dogovora u Čakovcu F r a n k a p a n je pisao kapetanu u Sredičko, u Banskoj krajini, gdje je vojnicima zapovjeđeno da budu pripravni. P e t a r je pokrenuo svoje podložnike na primorskim imanjima, a F r a n k a p a n je s nešto uspjeha organizirao ustanak na ozaljskom vlastelinstvu, u Zagrebu, Turopolju i među plemstvom. Na kraljevu akciju nije trebalo čekati. Pri kraju ožujka 1670. general H e r be r s t e i n razbio je F r a n k a p a n o v u četu. To je bio vojnički kraj ustanka. U Primorju su se predali podložnici Z r i n s k o g a , a B u k o v a č k i se povukao u Tursku. Z r i n s k i se dotle pokolebao pa je pokušao naći milost na Dvoru, kamo je poslao kao pregovarača zagrebačkoga nadbiskupa B o r k o v i ć a . Dvor je Z r i n s k o m u obećao milost kako bi ga domamio u Beč i pogubio. U toj odluci učvrstili su Dvor uvjeti koje je P e t a r postavio tražeći Varaždinski generalat, isplatu dugo-

220

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BASĆINE

221

PETAR ZRINSKI I FRAN KRSTO FRANKAPAN NA STRATIŠTU, onodobna gravura

va, dvije pukovnije, točnu bansku plaću i drugo. Dvor je potkraj ožujka oduzeo Z r i n s k o m u bansku čast i proglasio ga veleizdajicom. P e t a r je uzalud poslao jedinca sina I v a n a A n t u n a za taoca. Carska vojska provalila je u Međimurje. Sada su Z r i n s k i i F r a n k a p a n odlučili poći u Beč. Tamo su stigli 18. IV. 1670. i bili utamničeni. Nakon dugotrajne istrage bili su osuđeni i smaknuti u Bečkome Novom Mjestu 30. travnja 1671. Još su smaknuti F. N ä d a s d y i E. T a t e n b ach. Smaknućem predstavnika najjačih hrvatskih velikaških rodova Beč je zastrašio plemstvo, oduzeo mu vodstvo i moć što su čuvali sustav te slobodu odlučivanja, a zapljenom zrinsko-frankapanskih imanja oslabio je moć plemstva u obrani municipalnih prava i ojačao apsolutističku vlast u Hrvatskoj. Urotnici su, doduše, branili staleške plemićke povlastice i osobne probitke, ali su braneći njih ustali proti apsolutizmu, koji je u Hrvatskoj htio uništiti ostatke njezine državnosti i potpuno je podvrgnuti bečkom dvoru. Stoga su Zrinski i Frankapan bili nosioci državne predaje i težnje za potpunijom hrvatskom samostalnošću.

PISMO PETRA ZRINSKOGA ŽENI KATARINI UOČI SMAKNUĆA. Pismo je već 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.

Propast urote imala je i druge posljedice. Bila je prekinuta trgovina sjever-jug preko Bakra i Novoga, bio je prekinut proces asimilacije novoga pučanstva na golemim zrinsko-frankapanskim imanjima, slabio je otpor reorganiziranjem Vojne krajine koja postaje tuđi vojnički tabor, a za banove počinju bivati imenovani ugarski velikaši s posjedima u Hrvatskoj. Oni su živjeli izvan Hrvatske i provodili apsolutističku politiku. Golema urotnička imanja također su poticala habsburšku želju da uništi velike rodove. Posjedi Zrinskih prostirali su se od zapadne Ugarske i Međimurja do bakarskoga primorja. Bilo je to poljodjelsko područje s razvijenom trgovinom, donekle rudarstvom i preradbom ruda te izlazom na more. Godine 1671. posjedi su predani na upravu Ugarskoj dvorskoj komori, koja je 1692. Vinodol, Ozalj, Ribnik i Brod na Kupi prodala Unutrašnjoaustrijskoj komori u Grazu. Komora je vukla prihode s njih, ali ih je trošila ponajviše izvan Hrvatske što je nePovoljno utjecalo na hrvatski gospodarski napredak. Poslije je obala pripala 1749. bečkoj Bankovnoj komisiji i 1752. Dvorskoj trgovačkoj upravi te ušla u tzv. Au-

222

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

strijsko primorje ili Trgovačku pokrajinu radi jačanja jadranskih luka Habsburške Monarhije. Time je, zapravo, ostala bez veze sa zaleđem. F r a n K r s t o F r a n k a p a n bio je posljednji potomak svoga roda. P e t r o v sin I v a n A n t u n umro je 1703. u tamnici kao posljednji Z r i n s k i . P e t r o v a žena K a t a r i n a poludjela je i umrla 1673. u samostanu dominikanki u Grazu. N i k o l i n s i n A d a m poginuo je pogođen hitcem u leđa 1691. u bitki kod Slankamena. Iz hrvatske povijesti tako su nestale dvije velike i moćne feudalne obitelji. L e o p o l d nije popunio bansku čast, a karlovački general H e r b e r s t e i n nastojao je predobiti hrvatsko plemstvo za odvajanje Hrvatske od Ugarske. Na taj ju je način htio izjednačiti s austrijskim zemljama pod izravnom vlasti Habsburgovaca. Hrvatsko se plemstvo odlučno oduprlo uništenju samostalnosti svoje domovine i nije pristalo na izjednačenje s austrijskim nasljednim zemljama. Hrvatska je ipak bila smanjena. Karlovačkom generalatu pripojena su zaplijenjena urotnička imanja u Pokuplju. Tada je ustanak u Ugarskoj proti Austriji prisilio Habsburgovce na popuštanje. Godine 1674. N i k o l a E r d o d y bio je imenovan namjesnikom banske časti s punom vlasti, a 1680. pravim banom. Za njegova banovanja izbio je protuturski rat, kojim je počelo oslobađanje hrvatskih zemalja od Turaka.

:' l

HRVATSKA SE OSLOBAĐA I ŠIRI Rat je izbio 1683. Turci su po posljednji put prodrli u središnju Europu. Veliki vezir K a r a M u s t a f a krenuo je na čelu goleme vojske na Beč. Bečka je posada dva mjeseca uspješno odbijala turske navale dok joj nisu pritekle u pomoć austrijska i poljska vojska. Te su vojske 12. rujna do nogu potukle Turke. Rat je nastavljen, i 1684. proti Turcima su savez sklopile Austrija, Poljska i Mletačka Republika. Saveznici su proti Turcima poticali svoje kršćanske podanike i pozivali ih u zajedničku borbu. Prvi su ustali naši ljudi pod mletačkom vlašću. Oni su pri kraju 1683. oslobodili Obrovac, Plavno, Ostrovicu, Benkovac, Drniš, Karin, Vranu i Skradin. Mlečani su oružjem, novcem i hranom počeli pomagati takve pothvate. Domaće su ljude uvršćivali u svoje čete, kojih su najpoznatiji vođe bili knez Ρ ο s e d a r s k i i S t o j a n J a n k o v i ć . Duž mletačko-turske međe u Hrvatsku su s turskoga područja prelazile kršćanske obitelji. Drži se da ih je u početku rata prebjeglo više od 3000. Godine 1684. hajdučki odredi opljačkali su Glamoč, Gračac, okolicu Knina i 1685. napali Sinj. Mlečani su prodrli u Neretvu, zauzeli kulu na Norinu i utemeljili Opuzen Proti Turcima pobunilo se i pučanstvo u sjevernoj Hrvatskoj. Poznate su hajdučke vođe F r a n j o I l i ć , L u k a S e n č e v i ć , Iv_a„n S e_k_u l a, M a t o i M a r k o L a p s a n o v i ć . Najglasovitiji je bio franjevac LuTTa I bTTsTnTcn^rć^ iz Požege. S pomoću Slavonaca graničarska i banska vojska zauzela je 1684. Viroviticu i počela potiskivati Turke iz sjeverne Hrvatske. Iduće godine kršćanski su odredi prodrli do Osijeka, ratovalo se i na Uni, a ban N i k o l a E r d o d y oslobodio je Dubicu. Godine 1686. zauzeta je na sjeveru Kostajnica, a na jugu Sinj, 1687.

Ш m Ш

KNIN

223

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

224

POP MARKO MESIĆ

FRA LUKA IBRIŠ1MOV1Ć

Herceg-Novi, a 1688. Knin i Vrlika. Oko 10 000 vojnika iz Hrvatske sudjelovalo je 1686. u oslobođenju Budima. Tih se godina u Bačku i Baranju naselilo mnogo Hrvata. Pod svojim kapetalima L u k o m S u č i ć e m , D u j m o m M a r k o v i ć e m i J u r j e m V i d a k o v i ć e m borili su se proti Turcima. Poslije, kada je dobar dio Bačke bio pretvoren u krajinu, i na Hrvate je pao teret vojničke službe. Mlečani su htjeli iskoristiti rat i proti Dubrovniku. Nastojali su mu presjeći svaku vezu s turskim područjem i omesti njegovu kopnenu trgovinu. Dakako, oni su pri tome imali na umu s vremenom zauzeti i Dubrovnik. Da bi osujetili mletačke osnove, Dubrovčani su već 1684. priznali - pored turske - vrhovnu vlast austrijskoga vladara. Tako su se na neki način zaštitili, a i otvorili svojoj trgovini put prema sjeveroistočnim jadranskim obalama. Godine 1687. oslobođeni su Novi na Uni, Zrin, Bužim, Voćin, Osijek, Valpovo, Orahovica, Požega, Pakrac, Cernik, Đakovo, Dalj, Erdut i Vukovar. Na zauzetom području austrijska je vojska loše postupala s domaćim pučanstvom, pa je ono pred oslobodiocima bježalo i na tursko tlo. Vojničke pobjede Habsburgovci su iskoristili u političke svrhe. Na vijećanju u Požunu 1687. isposlovali su da im se prizna pravo nasljedstva u muškoj lozi u Hrvatskoj i Ugarskoj. To je značilo da te zemlje više neće svaka posebno birati kralja. Plemstvo se ujedno odreklo svoga prava na otpor vladaru koje je čuvalo od 13. st.

< ci

MLETAČKI POSJED U HRVATSKOJ I DUBROVAČKA REPUBLIKA

226

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BASCINE

227

IMOTSKI 1774.

nja, Zadvarja, Vrgorca i Gabele. Na te se hrvatske krajeve proširilo dalmatinsko ime. Mlečani su još zadržali Herceg-Novi i obalu u Boki kotorskoj do Risna, a nekako su tada kradom zaposjeli dio Podgorja ispod Baga uza svoju granicu. Hrvatske pretenzije na bivše područje u Bosni - ban E r d ö d y je uoči rata govorio »mene srce u Bosnu vleče« - nisu se ostvarile. Vješti dubrovački diplomati isposlovali su pod zaštitom Austrije i Turske da Mlečani vrate Turcima osvojene dijelove Hercegovine u zaleđu Dubrovnika. Tako su se izvukli iz mletačkog obruča i sačuvali svoju slobodu. U novom protuturskom ratu 1714-1718. između Mletačke Republike i Turske Austrija je ratovala od 1716. Godine 1715. Turci su uzalud napali Sinj, a 1716. savezničke su čete imale uspjeha. Austrijska je vojska zauzela Gradišku, Dobor, Bosanski Kobaš, Dubočac, Bosanski Brod, Brčko i Bijeljinu te potukla Turke kod Petrovaradina. Hrvati su zauzeli Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. Mlečani su ponovo zauzeli Trebinje i Popovo polje te opkolili Dubrovačku Republiku, a 1717. osvojili Imotski. Mirom u Požarevcu Austrija je stekla istočni Srijem, nevelik pojas u Bosni s desne obale Save i Une i velik dio Srbije. Mlečani su izgubili Gabelu, ali su dobili kraj sjeverno od Dinare s Imotskim. I na to se područje proširilo ime Dalmacije, pa se do te granice ono i danas neslužbeno upotrebljava. Krajeve u dubrovačkom zaleđu Mlečani nisu uspjeli zadržati. U trećem ratu 1737-1739. Austrija je izgubila sve što je dotada osvojila u Bosni i Srbiji. Tako se granica prema Turskoj utvrdila sve do 19. st., a mletačko-turska granica ostala je nepromijenjena od 1718.

KASTAV U 17. ST.

NAKON RATOVA Dok je Istra, osiromašena i dobrim dijelom pusta (69 415 st. 1741) zbog boleština, velike smrtnosti i gladnih godina, ostala izvan svih ratova (od početka 17. st. do drugoga svjetskog rata) i polako se gospodarski oporavljala (iako je za propadanja Mletačke Republike sve više bila njezin kolonijalni posjed, područje iskorišćivan Ja), južna je Hrvatska (108 090 st. 1718; 264 744 st. 1781) pod mletačkom vlasti u ratovima osiromašila. Mlečani su još uvijek prisiljavali naše gradove da trguju preko Venecije. U novostečenim krajevima zemlju su proglasili državnim vlasništvom i dijelili „je prebjezima, i t ravan, ., Crkvi iJplemićima plemićimauz uz uvjet uvjet davanja davanja desetine ι — ?.e· Slab položaj seljaka bio je u mnogim krajevima uzrok njihova otpora (okolica adra, Šibenika i Trogira u 18. st.). Općine su imale samoupravu u mjesnim posloma ^ · Puk se okupljao u kongregi kojoj je izvojevao ravnopravnost s plemićkim vij(p "ern i tako ograničio plemićku vlast. Iz puka su se izdvajali bogati građani. U 17. '•st. najimućniji Splićani i Zadrani ulaze u plemstvo. Obilježje javnome životu davao vao je talijanski jezik. U takvim su prilikama Hrvati u Dalmaciji dočekali slom ^letačke Republike potkraj 18. st.

228

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

— .••V ·<··.·,','

PAZIN U 17. ST.

Slobodni se Dubrovnik 1754. u Travniku nagodio s Mlečanima glede jadranske plovidbe i trgovine. U drugoj polovici 18. st. njegovo je pomorstvo uznapredovalo. Prije svoje propasti Dubrovnik je imao 280 brodova, 3000 mornara i 70 konzulata. S druge strane slabili su dubrovačka kopnena trgovina i obrti. Zastarjeli vlasteoski poredak Dubrovačke Republike iznutra je nagrizao državicu. Stara su vlastela čvrsto držala vlast iako više sama nisu mogla popunjivati sve službe. Dubrovnik ^u oslabili i trgovačko-pomorski i politički sukobi s Francuskom, Velikom Britanijom, Rusijom i Napuljskom Kraljevinom. Duga i slavna povijest slobodne hrvatske državice bližila se kraju. U Bosni su franjevci, vode i prosvjetitelji hrvatske raje, održavali veze s Hrvatskom. Svoj su podmladak dijelom odgajali i u zagrebačkom sjemeništu. Neprestane seobe, franjevački prosvjetiteljski i vjerski rad te poneke predaje pridonijeli su da se u Bosni i Hercegovini održala živa hrvatska narodna svijest. Misionareći pak po Slavoniji i Srijemu bosanski su franjevci širili kulturu i jačali narodnu svijest. U oslobođene zemlje u sjevernoj Hrvatskoj naselilo se novih plemića tuđega podrijetla. O d e s c a l c h i , P r a n d a u i , E l t z i i drugi nisu bili povezani sa zemljom i narodom pa su bili oslonac habsburškoj vlasti. U Baranji su posjedi bili u rukama ugarske vlastele, a bilo je i nekoliko hrvatskih bunjevačkih vlastelinskih

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BASĆINE

229

230

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BASĆINE

231

jeme J u r a j R a t t k a y smjestio u Krapinu) V i t e z o v i ć, koji je također prihvaćao slavensko narodnosno jedinstvo, našao je osnovicu da poistovjeti hrvatsko, slavensko i ilirsko ime. On je hrvatsko ime ne samo protegnuo na sve južne Slavene, nego je na južnoslavensko narodnosno tlo proširio ime Hrvatske. Ne odbacujući druga južnoslavenska imena on ih je obuhvatio hrvatskim, koje je imalo biti narodnosno i politički sjediniteljsko ime. Tako je on, zapravo, utemeljio svehrvatsku ideju i istaknuo je kao politički program. Ipak, bit njegova političkoga zrenika bilo je jedinstvo hrvatskih zemalja, pri čemu je odlučno nijekao opstojnost Dalmacije videći u njoj, s pravom, samo mletačko odskočište. Shvaćajući suvremene hrvatske prilike i potrebu područnog i narodnosnog povezivanja, V i t e z o v i ć je svojim radom utirao put modernoj političkoj misli u Hrvata. On im je svojim narodnim programom cjelokupnosti prvi dao moderan program, koji je utjecao na njihov kasniji razvitak, općenito povezivanje. On je također položio temelj hrvatskom pravopisu (služeći se dijakritičkim znakovima prema načelu jedan glas - jedan znak) i zastupao ideju o prožimanju narječja u književnom jeziku kako bi uklonio rascjepkanost hrvatskoga jezika. Nastojao je ujednačiti hrvatsku pismenost kako bi knjiga prodrla u puk, jer je, kao K a t a r i n a Z r i n s k a dvadesetak godina prije, bio svjestan nazadovanja narodnoga jezika. Svojim je pravopisnim radom pripravio rješenje u 19. st. V i t e z o v i ć j e u korijenu narodne ideje iliraca, jer je njegov jezikoslovni rad i zamisao o južnoslavenskom sjedinjenju znatno utjecala na L j u d e v i t a G a j a , pa ga se može uzeti kao predšasnika narodnoga preporoda u 19. st. Njegovo su pak svehrvatstvo preuzeli pravaši A n t e S t a r č e v i ć i E u g e n K v a t e r n i k .

JURAJ RATTKAY

SUKOBI S MAĐARIMA

širenja katoličkog utjecaja na Balkanu. Dosljedan pobornik slavenskoga povezivanja, zajedničkoga slavenskog jezika i crkvenoga jedinstva bio je svećenik, pa redovnik J u r a j K r i ž a n i ć, koji je 1646. zauvijek napustio domovinu, dugo boravio u Rusiji (1659-1678) i umro pod Bečom za opsade 1683. On nije bio politički panslavist, tj. nije htio sjedinjenje slavenskih naroda pod vlašću ruskoga cara, nego njegovu akciju kojom bi bili oslobođeni slavenski naroq i obnovljene njihove države. Crkvenom unijom htio je prevladati vjerski jaz među Slavenima i idejno ih sjediniti, čemu bi imao poslužiti i poseban jezik kao temelj za jedinstvenu pismenost. On je mislio kako je najizvorniji oblik slavenskoga jezika sačuvan u Hrvata, a također se tužio kako njegovi zemljaci ne znaju čestito hrvatski govoriti. Moglo bi se reći da hrvatska politička misao i u tako osebujna čovjeka i mislioca kakav je bio K r i ž a n i ć čuva svoju državu, i to će i poslije ostati osobinom narodne ideje i politike. Veliki rat koji je tada izbio i njegovi plodovi utjecali su na promjenu slavenske misli u Hrvata. P a v a o R i t t e r V i t e z o v i ć, suvremenik velikih habsburskin uspjeha u protuturskom ratovanju, mislio je na okupljanje južnih Slavena po Habsburgovcima. U djelu s programatskim naslovom Oživjela Hrvatska (17UU) 01 je iznio svoje misli o novoj, sjedinjenoj i obnovljenoj domovini. U knjiškoj predaj o pradomovini Slavena na jugu (koju je legendom o Cehu, Lehu i Rusu u to vr

Kada se u ratu 1683-1699. Ugarska oslobodila, ojačala je za borbu proti centralističkim bečkim težnjama. Istodobno je željela što čvršće privezati Hrvatsku za sebe, pa je i podvrgnuti. Tako je F r a n j o II. R ä k o c z y želio u početku 18. st. uvući Hrvate u protuaustrijski ustanak, čemu se oduprlo hrvatsko plemstvo. Zatim je Ugarski sabor zatražio 1708. da hrvatski zakoni budu u skladu s ugarskim. Drugim riječima, zatražio je da Hrvatska izgubi jedno od bitnih obilježja svoje državnosti: pravo na svoje posebno zakonodavstvo. Zbog kuge i otpora hrvatskih poslanika to tada nije bilo odlučeno. Ugarski sabor još je zatražio da se ukine hrvatska Povlastica plaćanja polovice ratne daće. Da bi se oduprlo, hrvatsko je plemstvo potražilo oslonac u Beču. Na poticaj V ra ? . ?no Je 1712. izglasovalo tzv. hrvatsku pragmatičku sankciju. Njom je prinalp i ženskoj lozi Habsburgovaca pravo na prijestolje. To je pravo priznalo onoj nasljednici koja će vladati nerazdjeljivim austrijskim područjem (Austrija, Štajerка, Koruška i Kranjska). To je tada bilo važno jer ni J o s i p I (1705-1711) ni ^ a r l o I I I (1711-1740) nisu imali sinova, a još 1687. Ugarski je sabor pravo naedstva priznao samo muškim članovima dinastije, i mađarsko je plemstvo bilo Proti promjeni toga zaključka. Hrvatsko priznanje bilo je svjestan politički čin. Jim je plemstvo htjelo steći priznanje prava i povlastica Hrvatske i pokazati rzavnu nezavisnost Hrvatske od Ugarske, ali je tim činom prvi put budućnost Hr-

m 232

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

vatske povezalo s Austrijom. U adresi ono je obavijestilo kralja o svojemu zaključku i istaknulo hrvatsku državnu nezavisnost u ugarskoj državnoj zajednici. Istaknulo je kako nisu podanici Ugarske i nastavilo: »Nekada smo imali svoje rođene, a ne ugarske kraljeve. Nije nas Ugrima podvrgnula nijedna sila, nijedno ropstvo, nego se sami od svoje volje pokorismo, ne kraljevstvu, nego kralju njihovu.« Izjavivši da će priznavati ugarskoga kralja dok bude i gospodar Austrije, a kada to ne bude da neće u izboru slijediti Ugarsku, jer »slobodni smo a ne robovi«, zaključilo je svoju odluku. Od tada pa sve do 1918. neće prestati nastojanje Hrvata da sačuvaju svoju samostalnost i državnost između Beča i Budima (Pešte). U svojoj su adresi staleži još tražili pomoć za Vojnu krajinu, ukidanje Varaždinskoga generalata, pravo na slobodno dovoženje soli Savom. Niže plemstvo koje je tada zapravo postalo braniteljem domovinskih prava, i koje je predvodio J u r a j P l e m i ć od O t o k a , protonotar i čuvar državnoga pečata i isprava osudilo je što velikaši izbjegavaju Hrvatski sabor i odredilo da se takvi postupci kažnjavaju. Kako se hrvatskoj pragmatičkoj sankciji oduprlo ugarsko plemstvo, kralj K a r l o je nije - iako ju je prije prihvatio - sankcionirao, ali je posebnom ispravom potvrdio sva prava, povlastice i sloboštine Kraljevini Hrvatskoj, što je Hrvatski sabor bio zatražio. Dvor je hrvatsku pragmatičku sankciju prihvatio radi pritiska na Ugarsku, ali nije pristao da se Hrvatska potpuno prema njoj osamostali. Ugarski sabor priznao je valjanost hrvatskih zakona koje potvrdi kralj, ali je 1722-1723. priznavajući pravo nasljeđivanja i ženskim članovima dinastije istaknuo nerazdruživost zemalja sv. Stjepana, tj. Hrvatske s Ugarskom. Dvorska sankcija te formulacije početak je habsburške dvoličnosti prema bitnim pitanjima hrvatske politike. U borbi s Mađarima Hrvatski sabor odrekao je 1725. svako pravo Ugarskom namjesničkom vijeću (vladi) da krnji hrvatsku samoupravu, ali je morao pristati da kralj imenuje suce Banskoga stola i da ovaj bude podložan višim sudovima za Ugarsku. Braneći tako svoja prava i povlastice hrvatsko je plemstvo dijelom polagalo temelje hrvatskoj narodnoj svijesti. Doduše, golema većina hrvatskoga naroda bila tada izvan svake politike, jer su se kmetovi još uvijek brinuli ne samo za svoje osobno i materijalno oslobođenje, nego i za puki opstanak.

HRVATSKA ZA MARIJE TEREZIJE Kada j e na prij estolj e došla M a r i j a T e r e z i j a (1740-1780), izbio j e tzv. rat za austrijsku baštinu. Proti njoj su zaratile Pruska, Bavarska i Francuska pobijajući joj pravo na prijestolje. Rat je potrajao do 1748. U njemu je sudjelovalo mnogo Hrvata. Oni su za Austriju ratovali od Italije do Šleske, od Češke do Nizozemske i sjeverne Francuske. Odred koji se najviše pročuo i po dobru i po zlu sastojao se i od dobrovoljaca koje je dobrim dijelom i medu slavonskim hajducima prikupio barun F r a n j o T r e n k, a dvije trećine činili su silom unovačeni seljaci nakon bune u Slavoniji (1741-43).

FRANJO TRENK

233

234

MORA OPSTANKA [ OBNOVE RASUTE BASĆINE

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

235

sjedišta pukovnija sjedišta generalata granice pukovnija granica Vojne krajine

VOJNA KRAJINA

U Slavoniji je tada bilo mnogo hajduka, a iz nje se također iselilo dosta ljudi. Pučanstvo je, naime, teško podnosilo nasilja i obijest vojničkih zapovjednika, službenika, vlastele i Crkve. Daće i tlaka bile su visoke, a ratovi su osiromašivali i pritiskivali puk. Godine 1735. izbio je zbog toga seljački ustanak. Godine 1745. obnovljene su stare hrvatske županije Virovitička, Požeška i Srijemska te sjedinjene s Hrvatskom, koja se tako povećala na gotovo 24 000 km2. Slavonska Posavina preuređena je u Vojnu krajinu, a još od 1720. Međimurje je dotada hrvatsko stoljećima još od doba narodnih vladara - bilo izvan Hrvatske. Budući da je ugarska vlada razrezi vala porez kao u Ugarskoj, to se u tome Slavonija odvajala od Hrvatske. Spomenute tri županije Mađari su svakako htjeli podvrgnuti Ugarskoj. Uspjelo im je da od 1751. one šalju na Ugarski sabor po dva svoja zastupnika poput ostalih ugarskih županija. Slavonija ipak nije bila izdvojena iz Hrvatske. Ostala je pod banskom upravom i slala zastupnike i na Hrvatski sabor. Slavonija je bila slabo povezana s maticom zemljom, jer u njoj zbog turske vlasti nije bilo hrvatskoga plemstva, koje bi predajom i drugim narodnim vezama povezivalo svoju pokrajinu s maticom. Nakon rata 1699. Vojna krajina se našla u pozadini, ali nije sjedinjena s Hrvat skom. Proširena je na novoosvojenu Posavinu i ponovo i konačno uređena u prvoj polovici 18. st. Militarizirana, financirana iz Beča i u upravi unificirana, postala je izvorište dobre i jeftine vojske za habsburške europske ratove (u 18. st. davala je između 25 i 100 tisuća vojnika i imala 18 772 km 2 ), a ne više protuturske. K r a j i n a je podijeljena na pukovnije: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, dvije banske (petrinjsku i glinsku), križevačku, đurđevačku, gradišku, brodsku i petrovaradinsku U Krajini su uprava i sudstvo bili u vojničkim rukama. Službeni je jezik bio njemački, a njemačke su bile i škole i zakonici. Svaki je krajišnik (graničar) od svoje 16. do 60. godine bio vojnik. Budući da su se krajišnici sami morali odijevati i hra

VARAŽDIN 1732. U polovici 18. st. Varaždin je postao znatno političko i kulturno središte. Od 1767. do 1776. u njemu je zasjedalo Hrvatsko kraljevsko vijeće, a prema raskošnu životu plemića i visokih činovnika nazvan je »malim Bečom«.

niti, osim u ratu, izbila je 1751. njihova buna kojom nisu popravili svoj položaj. Godine 1754. kraljica je objelodanila Krajiška prava. Na njihovu temelju izjednačeni su bili Karlovački i Varaždinski generalat i ukinuti ostaci krajiške samouprave. Zbog toga, a i zbog inače teška položaja, izbila je 1755. u Varaždinskom generalatu velika graničarska buna. Usporedo je u susjednim krajevima Križevačke županije izbila seljačka buna zbog povećane tlake, koja je u 18. st. ostala glavni feudalni teret, i poreza. Kmetovi su se željeli priključiti Krajini i postati krajišnici što bi popravilo njihov položaj (prestala bi podložnička davanja i obveze), iako ni položaj graničara nije bio bogznakakav. Buna je propala, ali je pridonijela popravljanju položaja seljaka. Tih godina bilo je buna i u Moslavini 1755-1757. zbog povećanja tlake i u Virovitičkoj županiji 1755. zbog nasilna nametanja tlake. Godine 1756. bio je donesen Slavonski, a 1780. konačni Hrvatski urbar. Urbari su sređivali odnošaje između seljaka i feudalnih posjednika. Njima su bile točno utvrđene daće u novcu, plodinama i tlaci, pa su seljaci bili zaštićeni od vlastelinske amovolje. Feudalni je pak sustav bio učvršćen. Hrvatski urbar ukinuo je sve pretjerane oblike tlake (ograničena je na l dan vozne i 2 dana pješačke tlake tjedno), a'i je povećao daće u naravi. Slavonski urbar ukinuo je novčani otkup tlake, zadržao samo zemljišne daće u novcu a tlaku odredio na 24 dana vozne i 48 dana pje*čke tlake godišnje. Urbarima je tlaka snižena za, po prilici, trećinu. Oblasti su, ai "ie, shvatile kako seljaku valja olakšati položaj, jer je glavni poreznik i nosilac Javnih tereta. U organizaciji seoskoga života tlaka je pogodovala održavanju zadrua > Jer je bilo potrebno imati više ljudi kako bi se mogla dati tlaka i obraditi svoj Osjed. Stoga su održavanje zadruge podupirali i vlastelini i krajiška uprava.

236

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

237

SLAVONSKA POŽEGA OKO 1700. ZAGREB 1689.

M a r i j a T e r e z i j a nastojala je ojačati apsolutnu vlast i jedinstvenu austrijsku državu. Stoga je težila da stegne a na kraju i dokine hrvatsku i ugarsku stalešku nezavisnost (sabori donose zakone, plemići ne plaćaju poreze). Ona je oštrije nastavila provoditi politiku ponjemčivanja hrvatskoga plemstva da bi olakšala provođenje svojih namjera. Godine 1767. utemeljila je Kraljevsko vijeće za političko-gospodarske i vojničke poslove Hrvatske. To je Vijeće do 1776. imalo sjedište u Varaždinu, a zatim u Zagrebu. Na čelu mu je bio ban, a uz njega 5 vijećnika, 2 t a j n i k a i više činovnika. Iako je Vijeće ojačalo središnju vlast u Beču i povećalo nadzor nad plemstvom, ono je bilo prva modernija hrvatska vlada (dotada je Hrvatski sabor imao i zakonodavnu i izvršnu vlast). Uskoro je Hrvatska izgubila i svoj proračun jer se čitav porez ubirao u ime državne blagajne. Time je Hrvatski sabor izgubio svoje znamenito pravo. Zbog smanjivanja značenja Sabora hrvatsko plemstvo nije bilo zadovoljno Vijećem kao oruđem središnje vlasti. S druge strane, ugarskom je plemstvu Vijeće smetalo kao hrvatska nezavisna vlada. Napokon je 1779. kraljica ukinula Vijeće i podvrgnula Hrvatsku Ugarskom namjesničkom vijeću. Tako je Hrvatska prvi put došla pod izravnu vlast ugarske vlade i pod njom ostala uglavnom do 1848. Budući da Rijeka - hrvatska do 12. st., zatim u sastavu Njemačkoga Carstva, autonomna od 1530, slobodna luka od 1717. i od sredine 18. st. u Austrijskom primorju, ali u političkim poslovima podređena Zagrebačkoj županiji - nije mogla živjeti bez svoga zaleđa, to su 1776. ona i područje od Kupe do mora s desne strane Karolinške ceste (izgrađena 1726-1728. od Karlovca do Rijeke) vraćeni Hrvatskoj u zamjenu za drugo zemljište. Iduće godine vraćeni su Hrvatskoj još Bakar, Baka-

rac i Kraljevica. Na tom je području uređena Severinska županija. U njoj je Rijeka stekla samoupravu u trgovačkim poslovima. Ukidanjem Kraljevskoga vijeća Rijeka je - kao posebno područje, ali još uvijek kao dio Hrvatske - došla pod vlast ugarske vlade, što će poslije Ugarska iskoristiti za potpuno odvajanje Rijeke od Hrvatske. Djelovanje vijećnika N i k o l e Š k r l c a L o m n i č k o g povoljno se odrazilo na razvoj školstva u Hrvatskoj. Osobito se povećao broj seoskih pučkih škola. U nižim razredima bio je hrvatski jezik nastavni, a pojavili su se i prvi udžbenici na hrvatskom jeziku. Općenito je sve više građanske i seoske djece pohađalo škole, sto je postepeno pridonosilo razbijanju feudalnog ustrojstva društva i njegovoj demokratizaciji. U Hrvatskoj se javljaju klice novoga načina proizvodnje. Niču prve i ne uvijek dugovječne manufakture u rudarstvu (Čabar), u tekstilnoj radinosti (Požega, Osiri70TBJelovar)' zatim Pilane (G°rski kotar) i brodogradnja u Senju i na Rijeci U/87. ima 5922 st.). Radne prilike bile su teške, a nadnice niske. Radila su čak i pjeca. Pored obrtne i manufakturne proizvodnje razvila se trgovina stokom, žitom i vinom po moru, rijekama i putovima, čemu je pomoglo ukidanje unutrašnje canne između hrvatskih zemalja 1715. i proglašenje slobodne plovidbe Jadranskim morem 1717. Poznati trgovački gradovi bili su Sisak, Karlovac, Rijeka, Bakar i n l· Uz Karolinšku cestu bila je 1779. dovršena Jozefinska cesta od Karlovca do 'ja. Osim u spomenutim lukama, u 18. st. oživljuje promet Cresa, Lošinja, Boke Ča ? 'NaDubrovnika ' povećava se broj brodova i popravljaju životne prilike puni uf ·?' sem se Počeo saditi krumpir, dragocjena novost u prehrani često puta ""h masa. sta zmJemo mirne prilike i stanovit gospodarski napredak doveli su do porasta novništva. Iako nema pouzdanih podataka za broj pučanstva u hrvatskim zem-

238

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Mirom u Svištovu. koji je sklopio novi kralj L e o p o l d II (1790-1792), Hrvatsku se proširila na Dvor na Uni, Drežnik, Petrovo Selo, Lapac i Srb, a Turci su natrau dobili Dubicu, Novi i Gradišku. Rat je zemlju bacio u v e l i k u bijedu Nezadovoljstvo apsolutističkom vladavinom naglo jć poraslo i pomoglo plemsu LI u n j e g o v u otporu J o s i p o v u sustavu. Vođenje ralu lađu |c ovisilo o uspostavi šturoga slaleškog usluvu i o novcu k o j i je za rat trebalo da odobri Ugarski sabor. Kada su bile sazvane županije, one su protjerale kraljevske činovnike i dokinule njemački jezik. J o s i p II, teško bolestan i slomljen, prije svoje smrti vratio je Ugarskoj i Hrvatskoj njihov feudalni ustav. Povukao je gotovo sve reforme, a od glavnijih ostao je na snazi samo Edikt o vjerskoj snošljivosti i o ukidanju osobne zavisnosti kmetova.

ljama u to doba, možemo približno izračunati koliko je bilo Hrvata. U Hrvatskoj i Slavoniji s Vojnom krajinom živjelo ih je oko l 200 000. Ako tome dodamo približno 200 000 u Mletačkoj Dalmaciji, približno 100 000 u Bosni i Hercegovini, zatim Dubrovčane, Istrane (sedamdesetak tisuća) i Bunjevce, možemo reći da je potkraj 18. i na početku 19. st. bilo oko l 600 000 Hrvata, dakle, po prilici koliko u 10. . st. U 19. st. taj se broj prilično povećao pa se samo u Hrvatskoj i Slavoniji više nego udvostručio.

REFORME JOSIPA I I .

239

M a r i j u T e r e z i j u naslijedio je sin J o s i p II (1780-1790). On je još odlučnije nastavio apsolutističku i germanizatorsku politiku radi političkoga jedinstva habsburških zemalja s njemačkim službenim jezikom. Radi toga je proveo mnoge reforme. Godine 1781. izdao je Edikt o vjerskoj snošljivosti. Prema njemu su pripadnici svih vjera postali ravnopravni. Tako su u Hrvatskoj postali ravnopravni Židovi i pravoslavni, pa se ponešto ubrzao razvoj građanstva, koje je bilo slabo i malobrojno (Varaždin i Zagreb su 1787. imali 4798 odn. oko 6000 st., a Karlovac 2733). Podvrgavajući Crkvu nadzoru državne vlasti iduće je godine ukinuo mnoge crkvene redove i samostane koji nisu služili nekoj korisnoj svrsi (njegovanju bolesnika i nastavi). Ukinuo je i pavlinski samostan u Lepoglavi (gdje su pavlini još u 16. st. osnovali prvu hrvatsku gimnaziju). Remetama i drugdje. Imutak redova i samostana pretvoren je u zaklade za potporu siromašnih župa i razvoj školstva. To je bilo uzrok da se povećao broj pučkih škola, ali su, s druge strane, visoke školarine smanjile broj gimnazijalaca. Godine 1784. donio je odluku da njemački jezik za tri godine postane isključivi jezik državne uprave i javnoga života te da se uvede u osnovne škole. Proti tomu su ustale ugarske i hrvatske županije. Tada je kralj dokinuo 1785. županijski poredak, koji je bio najjače uporište hrvatskog i ugarskog plemstva. Županije su ostale upravna područja u deset okružja na koja su bile razdijeljene Ugarska i Hrvatska. Na čelu okružja stajali su kraljevski povjerenici Okružja su razbila cjelovitost Hrvatske, jer su Virovitička i Srijemska županija došle u Pečujsko okružje, dok je ostala Hrvatska s ugarskom Zaludskom županijom bila u Zagrebačkom okružju. Severinska je županija 1786. ukinuta i pripojena Zagrebačkoj županiji, a obala od Rijeke do niže Novoga u Vinodolu odijeljena od Hrvatske, uređena kao posebno područje na čelu s riječkim gubernatorom i pod imenom Ugarskoga primorja podređena Ugarskom namjesničkom vijeću (do 1848), što je pomoglo oblikovanju mišljenja da je Rijeka ugarska. Spajanjem vrhovnih zapovjedništava Banske, Varaždinske pa Karlovačke krajine u jednom zapovjedništvu u Zagrebu, hrvatski je ban izgubio zapovjedništvo u Banskoj krajini. U Hrvatskoj je predstavnik J o s i p o v a apsolutizma bio povjerenik grof F r a n j o B a l a s s a. Nakon upravnih reforma J o s i p II. ukinuo je 1785. kmetstvo. Kmet je postao osobno slobodan. Mogao se slobodno seliti i ženiti, učiti zanat ili polaziti školu, ali nije postao vlasnik zemlje. Kralj je preudesio sudstvo rporezni sustav. Međutim, najveći dio reforma nije uspio zbog kraljeve neuspješne vanjske politike, a osobito zbog rata proti Turcima (1788-1791), koji je poveo u savezu s Rusijom. U ratu je hrvatska vojska zauzela Dubicu, Bosanski Novi, Gradišku i Cetin.

POSLJEDICE APSOLUTIZMA Hrvatsko je plemstvo bilo pod jakim dojmom apsolutističke vladavine. Ono se nije osjećalo dovoljno snažnim da se odupre ikojoj budućoj takvoj politici. Stoga se jače vezalo za ugarsko plemstvo, a tim vezivanjem žrtvovalo je dio hrvatske samostalnosti. Na Saboru 1790. ono je zaključilo da će hrvatske i slavonske županije primati naredbe od Ugarskoga namjesničkog vijeća dok se ne oslobode dijelovi Hrvatske pod Turcima i Mlečanima, i dok Hrvatska ne bude tolika da može sama izdržavati posebnu vladu. Time je plemstvo uzakonilo upravnu ovisnost Hrvatske o Ugarskoj. Ono se odreklo i financijske nezavisnosti, prenijevši određivanje ratnoga poreza za Hrvatsku na Ugarski sabor. Ipak je zatražilo da se ratni porez za Hrvatsku određuje odijeljeno od ugarskoga poreza, istaknulo isključivo pravo Hrvatskoga sabora da uređuje samoupravne poslove i zaključilo da se u vojsci upotrebljava hrvatski jezik. Mađarsko je plemstvo, međutim, za J o s i p o v e apsolutističke i germanizatorske vladavine spoznalo kako je najjači štit proti takvoj vladavini - narodna misao i narodna država. Cilj mađarskoga plemstva postaje otada stvaranje velike mađarske narodne države od Karpata do mora u kojoj bi živio samo mađarski narod i u kojoj bi se govorilo mađarskim jezikom. Na zajedničkom saboru 1790-1791. mađarsko je plemstvo tražilo da se mađarski jezik uvede i u Hrvatsku kao službeni jezik i postavilo je pitanje pripadnosti Slavonije. Tako su protuapsolutistička reakcija hrvatskoga plemstva i njegova usmjerenost prema Ugarskoj doveli u pitanje jedinstvo hrvatskih zemalja i narodnu samostalnost. Hrvatsko se plemstvo odmah i oduprlo. Brani pripadnost Slavonije Hrvatskoj i odbija nametanje tuđega jezika, u kojem vidi »biljeg ropstva«. Jezičnoj politici Mađara oduprli su se plemićki ideolozi N i k o l a Š k r l e c L o m n i č k i i J o s i p K e r e s t u r i , a osobito komediograf T i t o B r e z o v a č k i , koji je napao i Š k r l č e v u temeljnu prougarsku politiku. On je osudio žrtvovanje hrvatske samostalnosti kao zatiranje »hrvatskog imena i naroda hrvatskoga«, svjestan je bio jedinstva hrvatskih zemalja i savjetovao je sunarodnjacima da ne ispuštaju vlast iz svojih ruku. God. 1791. Hrvatski sabor ističe Potrebu da se hrvatski jezik predava u svim školama i uzalud traži ukidanje Vojne krajine i Ugarskoga primorja, čemu se protive i mađarsko plemstvo i bečki dvor. ak je na Saboru plemstvo dopustilo da se mađarski jezik uvede u škole kao neo-

240

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

bvezatan predmet. Porast narodne ideje u Hrvata očitovao se i u mogućnosti da se mađarskim jezičnim zahtjevima odgovori »rođenim hrvatskim jezikom«, kako je navijestilo plemstvo u Križevačkoj županiji. Narodna ideja dala je pečat čitavoj modernoj hrvatskoj povijesti, a u prvom njezinu razdoblju napose odnošajima s Mađarima.

KULTURA U 17. I 18. STOLJEĆU Budući da hrvatske zemlje nisu bile sjedinjene u jednoj državi, da u njima nije bilo jakih i bogatih zajedničkih središta, da je zemlja bila iscrpljena ratovanjem i da nije bilo obilja i dokolice, zaostajale su u kulturnom razvoju. Najviše su zaostajali krajevi pod Turcima, ali i oni pod Mlečanima. S vremenom se kulturno središte Hrvata pomicalo prema sjeveru i najposlije usredotočilo u Zagrebu. Na hrvatsku je kulturu potkraj 16. i u 17. st. veoma utjecala protureformacija ili katolička obnova. U različitim isusovačkim zavodima u Italiji (Loreto, Bologna, Rim; i danas djeluje Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu), Beču (Hrvatski kolegij), Grazu i Trnavi školovalo se dosta mladića. Isusovci, nosioci katoličke obnove, najprije su došli u Dubrovnik. Svoje su gimnazije također osnovali u Zagrebu l1607; oko 300 učenika), Varaždinu, Križevcima, Osijeku, Rumi, Požegi i na Rijeci. U Zagrebu su 1662. podignuli akademiju koja je 1669. dobila sveučilišni privilegij. To je jedan od velikih događaja, jer od tada teče sveučilišna nastava u Hrvat skoj. Kraljevska akademija znanosti bila je znamenita u teško doba hrvatske povi jesti prije narodnoga preporoda. U njoj su se odgajali naraštaji domaćih intelek tualaca iz različitih krajeva (15% iz Zagreba, 40,3% iz Zagrebačke, Varaždinske > Križevačke županije te ostali iz Međimurja, Slavonije, Vojne krajine i Riječkog;' gubernija). Primjereno vremenu sve se manje školovalo plemića a sve više građanskih i seljačkih sinova. Akademijom je Zagreb postao prosvjetno središte koje je povezivalo hrvatske zemlje i gdje su se školovali mnogi kasniji preporoditelji (D. Rakovac, Lj. V u k o t i n o v i c , I. Derkos,P. Stoos,V. Babukić,M. S m o d e k, J. K u n d e k, A. N e m č i ć i dr.). Franjevci su imali gimnazije i visokoškolske tečajeve u Našicama, Visokoj, Nijemcima, Osijeku, Brodu, Iloku. Svjetovnih je gimnazija u 18. st. bilo u Senju, Karlovcu, Bjelovaru, Vinkovcima, a od 1703. uršulinke su vodile žensku gimnaziju u Varaždinu. U hrvatskim krajevima pod svojom vlašću Mlečani nisu otvarali škole. Zbog potrebe širenja katolicizma pisci ovoga doba svjesno nastoje oko izgradnje jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika. To su bili Š i m e B u d i n i ć , M a t i j a A l b e r t i, A l e k s a n d a r K o m u l o v i ć , B a r t o l K as ić, koji je napisao prvu hrvatsku gramatiku, J a k o v M i k a l j a , pisac rječnika. Jeziku, u kojemu štokavština sve više postaje opća podloga, prevladava hrvatsko ime, i on postaje pogodan za učene rasprave i književnost. Stare tendencije stapanja narječja u zajednički standardni jezik usmenog i pismenog saobraćaja nastavio je u 17. st. ozaljski krug (P e t a r i K a t a r i n a Z r i n s k i , F r a n K r š to F r a n k a p a n i I v a n B e l o s t e n e c , pisac Gazofilacija, prvoga hrvatskog rječnika s tronarječnom koncepcijom), a poslije i P a v a p R i t t e r V i t e z o v i ć koji je nastojao prevladati i šarolikost grafije. Ozaljski je krug bio ozbiljan predšasnik ilirskoga

. T. KOKOLJA, strop crkve Gospe od Škrpjela kod Perasta u Bokokotorskom zaljevu

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

241

CARSKI SVEUČILIŠNI PRIVILEGIJ 1669. isusovačkoj zagrebačkoj akademiji početak je kontinuirane sveučilišne nastave u Hrvatskoj.

ПТГП ГЛТТТ7ТЛТС I T UĆI ΓΤ1

242

POVIJEST H R V A l SKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

IVAN GUNDULIĆ

B. KAŠIĆ, INST1TUTIONES LINGUAE ILLYRICAE, Rim, 1604.

I. GUNDULIĆ, SUZE SINA RAZMETNOGA, Venecija, 1622.

pokreta. Tima je tendencijama pogodovala politička stabilizacija nakon plodono snih protuturskih ratova potkraj 17. i na početku 18. st. Djelatnošću pisaca u Slavon i j i , Bosni i Dalmaciji, uz dubrovački utjecaj, ikavska je štokavština u 18. st. ušla u sva područja javnoga života. Tako su postavljeni temelji modernoga hrvatskog književnog jezika, koji će onda ilirci u 19. st. proširiti na cijelu narodnu zajednicu. Razvoj školstva, širenje praktične katoličke knjige i jačanje pismenosti pridonosili su stvaranju jedinstvene hrvatske kulture, koja će poslije biti jedan od temeljaca narodnoj svijesti. Osim toga, katolička je obnova proširila područje književnosti na sve krajeve u kojima su živjeli Hrvati. Dubrovnik je i u 17. st. bio najjače hrvatsko kulturno žarište. Dao je dva najistaknutija tadašnja književnika: I v a n a G u n d u l i ć a (1589-1638) i I v a n a B u n i ć a V u č i ć a . G u n d u l i ć j e napisao poznata djela Osmana, Dubravku i Suze sina razmetnoga, a fini barokni lirik B u n i ć Mandaljenu pokornicu i ljubavne pjesme. V l a d i s l a v M e n č e t i ć j e u rodoljubnu spjevu Trublja slovinska slavio P e t r a Z r i n s k o g a , a posljednji znamenitiji pjesnik jest I g n j a t D u rđ e v i ć. Kazališni život bio je vezan uz djelovanje različitih družina (Isprazni, Orlovi, Smeteni i dr.). Izvodila su se djela više pisaca, osobito G u n d u l i ć a {Dubravka je 1628. izvedena ispred Kneževa dvora) i J u n i j a P a l m o t i ć a , čija se Atalanta 1629. izvodila uz glazbu i pjevala, što se može uzeti kao prva naša operna

243

RUDER BOŠKOVIĆ

izvedba. Izvodile su se i komedije nepoznatih pisaca a i mnogi prijevodi i preradbe M o l i e r o v i h komada. Godine 1681. prvi se put spominje kazalište u preudešenom arsenalu. Dubrovnik je dao također fizičara S t j e p a n a G r a d i ć a , liječnika D u r a B a g l i v i j a t e druge učenjake. Uz neke pisce iz Korčule ( P e t a r K a n a v e l o v i ć ) , Komiže ( A n d r i j a V i t a l j i ć), Hvara ( M a r i n G a z a r o v i ć ) , Brača ( S a b o M l a d i n i ć, I v a n I v a n i š e v i ć), Paga ( I v a n M r s i ć) i Splita ( J e r o l i m K a v a n j a n i n ) , spomenuti je vrsnoga povjesničara I v a n a L u č i ć a (Luciusa, 1604-1679) iz Trogira, fizičara i teologa M a r k a n t u n a D o m i n i s a te skladatelje Sibenčanina I v a n a L u k a c i ča, Hvaranina T o m u C e c c h i n i j a i Riječanina V i n k a J e li ča. Nakon prvih pokušaja u Dubrovniku i Zadru u 16. st., u primorskim se gradovima javljaju pri kraju 17. st. i na početku 18. st., po uzoru na talijanske, akademije u Zadru, Splitu i Dubrovniku. Bila su to društva za njegovanje književnosti, znanosti i gospodarstva. Član zadarske akademije I v a n T a n z l i n g e r Z a ot ti sastavljao je talijansko-hrvatsko-latinski rječnik namijenjen »hrvatsko-slo^inskoj^mladosti«. Godine 1612. u Hvaru je otvorena prva kazališna zgrada u povijesti našega glumišta. Potkraj 17. st. otvara se kazališna dvorana u Zadru, a u prvoj Polovici 18. st. zgrade će dobiti Split. Trogir i Šibenik. Od prve polovice 17. st. u , r u ' Zagret>u postoje arhivi za sva razdoblja hrvatske povijesti, dok je dubrovački arhiv rastao sa svojom Republikom. Od 17. st., a osobito u 18. st. napreduje skarstvo u Zagrebu, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Rijeci i Dubrovniku. Zanimv ° j e d a j e 1712. mletački tiskar B a r t o l O c c h i izdao katalog h r v a t s k i h k n j i ga, koje su se prodavale u njegovoj k n j i ž a r i na Rivi od Hrvatov.

244

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

P. ZRINSKI, ADRIANSZKOGA MORA SYRENA, Venecija, 1660.

M. DIVKOVIĆ, NAUK KARSTJANSK1, Venecija, 1738.

Bosanski duhovni pisci franjevci podrijetlom su iz Glamoča, Tuzle, Duvna, Donjega Vakufa, Jajca i Vareša. Uz I v a n a A n č i ć a i S t j e p a n a M a r k o v c a M a r g i t i ć a (koga su neki zvali »ocem hrvatskoga jezika«) najpopularniji je M a t i ja D i v k o v i ć (1536-1631) koji se isticao svježim pričanjem i lijepim jezikom. Oni su se, kao i drugi hrvatski pisci, u pisanju oslanjali na stariju književnost i tako održavali prijeko potrebnu povezanost starije i novije pismenosti i narodne svijesti. Njihova su djela znamenita za razvoj hrvatskoga jezika prema njegovu modernom izričaju. Sjeverna je Hrvatska također dala više pisaca. Jedan od najboljih jest Zagrepčanin J u r a j H a b d e l i ć (1609-1678), koji je na svojim stranama dao živu sliku suvremenoga života. Poznati su i kao pjesnici P e t a r Z r i n s k i i F r a n K r s t o F r a n k a p a n . P e t a r j e n a hrvatski jezik prepjevao spjev o Sigetu Jadranskog mora sirena, koji je na mađarskom jeziku ispjevao njegov brat N i k o l a , koji je, iako Hrvat, bio prvi znamenitiji mađarski pjesnik. Iz sjeverne su Hrvatske povjesničar J u r a j R a t t k a y i glazbeni teoretičar i inače poznati politički zanesenjak J u r a j K r i ž a n i ć . Kazališne predstave organizirali su isusovci u Zagrebu, Varaždinu, Požegi, Osijeku i na Rijeci i to pretežno na latinskom jeziku, a u 18. st. u kazališnom životu zapažene su predstave đačkih družina i njemačkih glumaca. Prilike u 18. st. nisu bile povoljne za kulturni polet. Bečki centralizam i apsolutizam, zastarjeli društveni sustav i nerazvijenost građanskoga staleža usporavali su razvoj. U stoljeću racionalizma i prosvjetiteljstva, stoljeću poštovanja znanja i zna-

MORA OPSTANKA l OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

R. BOŠKOVIĆ, THEORIA PHILOSOPHIAE NATURALIS, Venecija, 1763.

245

A. KAČIĆ-MIOŠIĆ, RAZGOVOR UGODNI Venecija, 1756.

ti ^hrvatski je narod unatoč nepovoljnim prilikama ipak dao lijep broj učenjaka i književnika, bez kojih se ne može zamisliti njegova kultura. Prosvjetiteljstvo je išlo za tim da prosvijetli i poduči široke narodne slojeve. Radi toga se tiskaju pučke knjige i koledari, školski udžbenici, rječnici i gramatike. Kako je namijenjena puku, prosvjetiteljska se književnost izrazuje pretežno u stihovima i izgrađuje i širi stokavsko-ikavski izričaj kao naj prošireni)' i nastojeći da on bude jedinstveni hrvatski književni jezik. Jaka je i težnja za jedinstvenim pravopisom. U posljednjem stoljeću svoje slobode Dubrovnik, iako nije više onako jako kulturno žarište, dao je više učenih ljudi i književnika: B e n e d i k t a S t a y a , D zona Restija, R a j m u n d a Kunića, S e r a f i n a Crijevića, Dura Ferića, Dura Hidžu, M a r k a B r u e r o v i ć a , J o a k i m a i V l a h a 1 1 u 1 1 i j a. Najveće ime toga stoljeća ne samo u Dubrovniku nego i u čitavom hrtskom narodu jest R ud er B o š k o v i ć (1711-1787), svjetski poznat fizičar, zvjezdoznanac i filozof. Najvredniji su njegovi pogledi o sastavu tvari, koje je iznio 1 djelu Theoria philosophiae naturalis. Iz Dubrovnika su i skladatelji L u k a S o r ć e v i c i , možda, I v a n M a n e J a r n o v i ć . U ostalim našim primorskim gradovima gotovo je zamro stvaralački rad. Gotovo su usamljena imena splitskoga skladatelja J u l i j a B a j a m o n t i j a , violinskoga virtuoza S t j e p a n a S p a d i n a i graditelja orgulja P e t r a N a k i ć a . ranjevci su, međutim, dali dva glasovita čovjeka. Iz njihovih su redova potekli •ι P. G r a b o v a c, koji je zbog svoga rodoljubnoga Cvita razgovora naroda ijeka Miričkog aliti rvackoga čamio u mletačkoj tamnici i zatim umro, i znameniti pi-

246

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

M. A. RELKOVIĆ, SATIR..., Osijek, 1779.

P. SKALIĆ, ENCYCLOPEDIAE..., Basel, 1559.

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

USKOČKI GLAVAR. C. Vecellio, Habiti antichi et moderni di tutto i! mondo, Venecija 1589.

sac Razgovora ugodnog naroda slovinskog A n d r i j a K a č i ć M i o č i ć (1704-1760). Ta je njegova pjesmarica, pučka povjesnica i najčitanija hrvatska knjiga, uvelike pridonijela narodnoj svijesti u najširim slojevima posvuda gdje žive Hrvati. Uz druge pisce, kao moralista T o m a š a B a b i c a , bosanski su franjevci dali povjesničare F i l i p a L a š t r i ć a i z okolice Vareša i N i k o l u L a š v a n i n a . U sjevernoj su Hrvatskoj pisali povjesničari A d a m B a l t a z a r K r č e l i ć , čija je knjižnica temelj današnje središnje hrvatske knjižnice Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, E m e r i k P a v i ć i J o s i p M i k o c z y . Iz Valpova je svestrani pisac i učenjak M a t i j a P e t a r K a t a n č i ć , iz Požege književnik A n t u n K a n i ž l i ć . Osim V i d a D o š e n a , A n t u n a I v a n o š i ć a i J o s e K r m p o t i ć a , književnici s u M a t i j a A n t u n R e l k o v i ć (1732-1798), koji je u duhu prosvjetiteljstva napisao popularnoga Satira Hiti divjeg čovika šibajući tadašnji slavonski način života i želeći razvojem gospodarstva i školstva europeizirati slavonsko selo, i T i t o B r e z o v a č k i (1757-1805), pisac kajkavske komedije Matijaš Grabancijaš dijak, u kojoj napada građanske mane. Kajkavski su još pisali T o m a M i k l o u š i ć i J a k o b L o v r e n č i ć . U Baranji se spominje M i h a j l o R a d n i ć, a u Gradišću F i l i p V e z d i n i J e r e m i j a Š o š t a r i ć . Od učenjaka može se spomenuti Senjanina I v a n a P a s k v i ć a i Virovitičanina M i r k a D a n i j e l a B o g d a n i ć a , astronome, te fizičara Zagrepčanina

247

HRVATSKI PLEMIĆ. C. Vecellio, Habiti antichi et moderni di tutto il mondo, Venecija, 1589.

J o s i p a F r a n j u D o m i n a . Godine 1758. M i h a l j S i l o b a d - B o l š i ć izdao je Aritmetiku horvatsku. U Varaždinu je u 18. st. živahan glazbeni rad, i tu djeluju skladatelji J a n V a n h a l , I v a n W e r n e r i L e o p o l d Ebner. Graditeljstvo u 17. st. još je u znaku obrane, pa se nove utvrde podižu u Zadru, Splitu i Dubrovniku (obnova nakon potresa), a manje utvrde u sjevernoj Hrvatskoj . Od domaćih graditelja poznati su u Dubrovniku M i h o H r a n j a c i M a rin D r ž i ć . U 18. st. podižu se utvrde i vojarne u Bjelovaru, Osijeku, Slavonskom Brodu i Karlovcu. Kada su potisnuti Turci, podignuta su nova naselja Bjelovar i Nova Gradiška, a stara su obnovljena novim baroknim zidanicama (Vukovar, Osijek, Požega, Zagreb, Varaždin, Karlovac). U ta dva stoljeća izgrađene su mnoge palače u Boki (Perast), Splitu, Visu, Zauru Labinu,^ Poreču, Zagrebu, Varaždinu i Đakovu. Uza županijske zgrade u Varazamu, Križevcima i Požegi niknule su mnoge kurije i feudalni dvorci (Klenovnik. ivwestinec, Gornja i Donja Bedekovčina, Novi Grad u Kraljevici, Severin na Ku&l£°£ ?ν,°Γί k°d Klan J ca > Miljana, Lukavec, Bistra, Cernik, Čakovec, Ozalj. k Samobor II k) ' > Veliki Tabor, Vukovar, Daruvar, Našice, Bilje, Valpovo.

~ 248

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE

249

KOTOR NA RAKI SV. TRIPUNA

KATEDRALA U HVARU

Od crkvenih građevina iz 17. st. treba spomenuti Sv. Katarinu u Zagrebu i franjevačku crkvu u Varaždinu a u 18. st. franjevačku crkvu u Samoboru, franjevačku i isusovačku u Osijeku, Sv. Trojstvo u Daruvaru, Sv. Vida na Rijeci, Sv. Ksavera u Zagrebu, Sv. Magdalenu u Selima kod Siska, Trski vrh kod Krapine, Mariju Snježnu u Belcu, crkvu u Lepoglavi i istarskoga Sv. Petra u Šumi. U južnoj Hrvatskoj djela su domaćih graditelja crkva u Kaštel-Štafiliću, zvonik Sv. Križa u Splitu, Gospa od Vrhpoljca kraj Šibenika, te najljepša građevina tadašnjih domaćih majstora, katedrala u Hvaru. Najvažnije barokne građevine djela su talijanskih graditelja, npr. u Dubrovniku katedrala, isusovačka crkva s pristupnim stepeništem i crkva sv. Vlaha. Uz obalu je podignuto dosta crkava od Istre do Boke.

U seoskom graditeljstvu razlikujemo tri načina gradnje. U ravnicama sjeverne Hrvatske seljaci grade kuće i gospodarske zgrade od drveta i pokrivaju ih slamom. U Gorskom kotaru i Lici prizemlje grade od kamena, a gornji dio od drveta, a u krškim krajevima i dalje se gradilo suhozidom. Od kipara u sjevernoj Hrvatskoj djelovali su drvorezbari T o m a D e r w a n t i I v a n K o m e r s t e i n e r (oltari za zagrebačku katedralu i Sv. Katarinu). Najistaknutiji kipar u 18. st. došao je iz tuđine i izgradio mramorne oltare u zagrebačkoj katedrali (najljepši, onaj sv. Križa danas je u Križevcima). Bio je to F r a n c e s c o R o b b a. U južnoj Hrvatskoj poznati su domaći kipari N i k o l a L a z a n i ć, P a v a o G o s p o d n e t i ć , A n t u n N o g u l o v i ć i F u l g e n c i j e B a ko t i ć. Od tuđinaca tu su djelovali Mlečani G i u s e p p e M a r i a M o r l a i t e r i A. T a g l i a p i e t r a . U sjevernoj je Hrvatskoj u to doba radilo više slikara iz Slovenije i Austrije (kao pavlin I v a n R a n g e r koji je iluzionističkim slikama oslikao više crkava), a domaći je slikar bio B e r n a r d i n B o b i ć , koji je u 17. st. slikao u Zagrebu. U Bosni se spominju franjevački slikari M i h o Č u i ć u Fojnici i I v a n D u n j i ć u Kreševu, a u Dubrovniku P e t a r M a t ej e v i ć. Bolji su slikari M a t e j P o n z o n i - P o n č u n , koji je slikao u Splitu i Šibeniku, i Peraštanin T r i p o K o k o 1 j a, suvremenik najboljega tadašnjeg našeg slikara F e d e r i k a B e n k o v i ć a (1677-1753), koji je slikao u inozemstvu.

JBB'!:

VELIKI TABOR, tvrdi grad u Hrvatskom zagorju, zapadno od Desinića; od 1502. do 1793. vlasništvo obitelji Ratkaj.

PALAČA ORŠ1Ć-RAUCH U ZAGREBU DVORAC ELTZ U VUKOVARU

KAZALIŠTE U HVARU, izgrađeno 1612. na prvom katu arsenala, jedna od najstarijih kazališnih zgrada u Europi

PROČELJE SAMOSTANSKE CRKVE SV. MARIJE U LEPOGLAVI PALAČA BUJOV1Ć U PERASTU

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE - IZVORI

255

Istraga proti Ivanu Svraču u Ljubljani 25. II. 1573. ...Nato ga istegnu i počnu na mukama ispitivati, a on iskaza: Seljački kapetani Pasanac, Ilija [Gregorić] i Gubac poslali su ga da vidi, ako mu je draga glava, gdje stoji grof Zrinski sa svojom vojskom; tada je on otišao, ali nije nikoga našao. Kad se povratio, kapetani su ga upitali: da li je vidio vojsku? Pošto je odgovorio da nije, smjesta su ga opet poslali da vidi, gdje je vojska. Kad se ponovo povratio i nije znao da išta kaže o vojsci, koja je pošla protiv seljaka, seljaci su se odmah digli i otišli. Nadalje reče: K seljacima je došao neki čovjek, kojega on, međutim, ne poznaje, i njima, seljacima, rekao ovo: »Uskoro će grof Zrinski doći na vas, i vi ćete svi propasti«. Tada su seljaci smjesta poslali po njega, Ivana, da dođe k njima; kad je došao, otpravili su ga, kako je gore priznao, kao izviđača. Oni su namjeravali namete, daće i druge namete ukinuti i pobiti se s gospodom, koja su bila protiv njih. Govorilo se i o tome, da će, pošto svladaju gospodu, osnovati u Zagrebu carsku vladu, sami ubirati daće i poreze i sami se brinuti o Granici, jer gospoda ne posvećuju Granici nikakve brige. Da su osvojili Krško, pošli bi na Novo Mesto, i zatim su htjeli da udare na Uskoke i podu dalje. Toliko je gore navedeni Ivan Svrač priznao danas, 25. veljače, odgovarajući u mukama na pitanja, a zatim su mu dali na razmišljanje, što bi im opet od poznatog mogao iskazati. (JŠ, 118-119)

VARAŽDINSKI STARI GRAD

Ban Toma Erdödy piše nadvojvodi Ernestu o pobjedi pod Siskom 1593. Prejasni vladaru! Koliko je Hasan-paša protiv ovih krajeva i područja njegova carskog veličanstva kroz neko vrijeme bjesnio i koliku je pustoš ovomu bijednomu kraljevstvu prouzročio, ne dvojim da je vaša jasnost već dugo razabrala. Prezrevši on mir i savez, minulih je dana kaštel Drenčinu osvojio, pa izvršiv tu stvar, sretno opasao je grad Sisak 15. ovoga mjeseca podsadom i na nj udarao neprekidno iz šest mjedenih topova. [...] Začuvši za te pothvate i navale pašine, gospodin general Hrvatske, gospodin [Ruprecht von] Eggenberg, ja i general slavonske krajine združenim silama i neustrašiva srca pošli smo na put da donesemo pomoć Sisku. I kad srao na otok rečenoga grada Siska dolazili, paša je s najodabranijih deset tisuća konjanika i pješaka došao u susret da se s nama ogleda. Mi smo spremni na boj i za obranu kraljevstva sedmi dan podsade barjake razvili te se s neprijateljem ljuto sukobili. On je našu navalu neko vrijeme hrabro izdržao, napokon bi čestim puškaranjem karlovačkih puškara potisnut sa svoga mjesta, te je stao bježati. Mi smo njega, kad je bježao u svoj tabor što ga je na drugoj strani Kupe imao, progonili, te smo ga u rečenu rijeku Kupu zatjerali. On je s četiri bega i gotovo s cijelom vojskom u vodi potonuo i poginuo. Truplo pašino izvučeno bi danas iz vode i od zarobljenika bi prepoznato. [...] Da nismo pašu tako razbili, grad bi Sisak bio ili osvojen ili ustupljen i predan neprijatelju. I to je evo jučer ovdje učinjeno pod okriljem vaše jasnosti, a s Božjom pomoću i milošću. Oteli smo neprijatelju sedam velikih topova i neko''ko manjih falkoneta i nekoliko novih lađa. U taboru kod Siska, 23. lipnja 1593. (VK, V, 496-497; JŠ, 129-130)

256

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE - IZVORI

Uskočki podvig 1598. u mletačkom izvješću

preko 18 godina - budu spremni da udruženim snagama smjesta protjeraju Turke i neprijatelje pod cijenu života i krvi. U tu će se svrhu - na znak alarma, koji im general uputi - skupiti na jednom mjestu za 2 ili najviše 3 sata sa svom ratnom opremom, uvijek barem 6 do 7000 vojnika. Ondje im se mogu pridružiti i oni, koji podalje borave, a na primljeni znak dotrče, ili se oni, ako to bude potreba zahtijevala, mogu prema naredbi generala skupiti na drugom mjestu. Cl. 12. Kada budu odvedeni protiv neprijatelja izvan pokrajine, neka slijede bez plaće generalov tabor u turskim pokrajinama 14 dana, u drugim pokrajinama 8 dana; poslije njihova isteka neka primaju plaću kao i ostali.

U Rogoznici, četiri milje daleko od Šibenika, prejasni general(ni) providur Moro sa svojim galijama i tri broda zatvorio je i s morske strane opsjeo 670 uskoka na 18 lađa, a s kopnene strane opkolili su ih Šibenčani i Turci. Uskoci su bili dobro opskrbljeni velikom količinom mesa, otetom na neprijateljskom području, i vinom slučajno oduzetim s jednoga trgovačkog broda. Kako mletačke galije nisu mogle da se održe na ulasku u zaljev zbog veoma jakog nevremena, izazvanog južnim vjetrom, povukle su se u Primošten 4 milje dalje, ali su sa 11 naoružanih lađa nastavile da nadziru prolaze uz morsku obalu. Poslije 13-dnevne opsade, pošto su svladali žestoko nevrijeme, koje je još uvijek trajalo, uskoci su noću izašli na otvoreno more, i pošto su noću 26. (veljače) prošli pored otoka Krka, usidrili su svoje lađe. Zatim su pošli u gradsku luku, gdje su našli galije Canale i Morosini s pet naoružanih arbanaskih lađa, napali ove lađe, dva sata prije svanuća, tako žestoko, da je od 800 vojnika, koje su zatekli na spavanju, pobjeglo svega šest. Tada su se popeli na galije, s kojih su se zapovjednici i obrana bili povukli na spavanje u grad, zbog nevremena, i oslobodili sve kažnjenike, privezane uz vesla. Pošto su izvršili još mnoga druga nasilja, odoše slobodno svojim putem. (JŠ, 131-132]

•

Statuta Valaehorum 1630. O oblastima Članak 1. Svako selo Vlaha, nastanjenih između spomenutih rijeka Save i Drave, neka ima svoga suca ili kneza, čovjeka za to prikladna i sposobna, koga će svake godine, u određeno za to vrijeme, naime u mjesecu travnju prije Jurjeva, birati općina njihova sela na jednu godinu, a o njegovu izboru neka se obavijesti general. Cl. 2. Sva općina Vlaha, koja boravi na području triju vrhovnih kapetanija - naime križevačke, koprivničke i ivanićke - neka u svakoj pojedinoj kapetaniji napose bira i postavlja po jednoga vrhovnog suca, muža vješta i upućena u zemaljske zakone, koji neka zajedno s osam prisjednika predsjedava sudovima na svom području i neka na osnovi ovih statuta vodi istragu i presuđuje u svima parnicama i sporovima. [...] Cl. 5. Među dužnosti kneza ne pripada samo to, da im na njihovu području budu poznati svi brojevi kuća i porodica kao i sve muške glave koje su prevalile 17 godinu života, [...] nego i to, da svaki starješina porodice prehranjuje u svojoj kući one muškarce koji su prevalili 17 godinu i da se za njih u svemu brine. Cl. 9. Svi sastanci i skupštine - osim onih, koji će se zakonito održavati zbog izbora knezova, sudaca i prisjednika na spomenuti način - zabranjuju se uopće pod kaznom života. A ako se pojavi kakva nužda, neka se održavaju s dopuštenjem generala. O vojnim poslovima Cl. 2. Vojvode neka budu vojnici besprijekornoga ponašanja i neokaljana predživota i slobodni od bilo kakve sumnje [...]. Cl. 7. Kako se pak sva općina Vlaha u većini posvetila ratnim i vojnim poslovima pa zbog toga uživa posebne povlastice, to su svi oni kao i pojedini među njima - bili oni plaćenici ш ne - dužni da svake godine prave zasjeke u pustinji i šumama između Save i Drave, ostavljajući dovoljno ljudi samo u utvrđenim stražarama, da bi tim radom spriječili Turcima i svima neprijateljima pristup do tih mjesta i upadan je u kršćanske zemlje. Cl. 8. Jednako će svojim radom, pomagati izgradnju tvrđave [...]. Cl. 11. Ako se pak kada - što neka bog milostivo otkloni - pojavi kakav napadaj ili sumnja zbog većeg pokreta, neka Vlasi iz svih kapetanija - kolikogod ih ima, pa i sami mladici

257

(JŠ, 135-137)

Bitka kod Jurjevih stijena 1663. očima sudionika Leta 1663, 15. dan octobra, na Drenovom klancu, na primorskoj kraini, razumivši gospodin grof Petar Zrinski nih excellentia da Alibaša Čingić ide s velikum vojskum na Berlog i ostalu primorsku krainu, imavši rečeni basa više 8000 vojske sobom, i zato gospodin Zrinski svoium krainum dogovorivši se, je se taki onu noć ganul čez polje Gacku i blizu Jurievih stin u polju lipo vojsku razredu, kako imaju na Turke udriti. I odanud je poslal friškrh pisac 12 u goru, ki imaju pasku nositi, kada polovica Turak čez siču u polje dojde, da s puškami zlamenje dadu, da gospodin s ostalimi vitezovi na Turke navali. A medtimtoga je sam gospodin Grof lipo companie razredu, kako se imaju deržati, i kako koi pobiti se ima. I zapovidal je bil gospodin vsim konikom, da se nima ni jedan na nikakav dobitak polakomiti, ni odsidati, nego polag vere, Boga i Cesara verno se pobiti i umriti, znadući to vsaki da mu je i potlam umriti, i zato batrivil je gospodin vitezove da je bolje i poštenije ondi poginuti. I najpervo je Gospodin odlučil, da kapitan Andre Oberburgar svoim vicekapitanom Štipanom Bogdanićem s Otočani na Turke udari, za njim pako porkulab Marko Mesić i vojvoda Vicko Ukasović s Segniani i Brinjani, potlam Ivan Delinković, vicekapitan husarski, i zastavnik njegov Oršić Boltazar svoium companium husarskum, pako sam gospodin grof Zriny Petar njih gospodctvo s arkibusiri i svoimi deliami, pred kimi je bil zastavnik arkibuzirski Janko Hranilović i bohtmestar Miklouš Pogledić. Za gospodinom grofom je. k boju išal gospodin markež Ferenac Frankopan svojimi vitezovi i husari i s kapitanom Petrom Hranilovićem i vicekapitanom Ištvanom Vojno vicem koji su pred svoimi husari bili. Za gospodinom Markezom i kapitanom Hranilo vicem jesu išli Pounjani. Pred njimi je bil grof Ernest Paralaisar, rukovci kapitan. Za Paradaisarom jesu k boju šetuvali svi koniki ogulinski Pokraine, pred koim je bil porkulab ogulinski Petar Puškarić i vojvoda Mikula Dokmanović. Za vsimi timi koniki jesu verveli paripnjaki ili koniki mozolski. Pešci pako kako mušketiri, karlovački aramije i mazoli, to je vse odlučeno bilo - da na jednu i drugu stran konikov k boju idu oim je glavar vsim bil kapitan knez Ferenc Oršić; a piscem primorskim gospodin grof njih jospoctvo je zapovidal bil, da oposrid Turak udre, pred kim je za poglavara bil Andre Solaković. I tako vsih ki su na boji išli ne bilo nego 1907, a ostali su bili pri brašnu i tovareh u Drenoklancu ostali.. l tako razredivši gospodin vojsku jesmo onako s mirom u polju stali i čekali na zlamenje dvanadeste junakov, koi su u goru prošli bili; i ravno se je dan načenjal, to je to 16. °bra 1663, kada ti naši junaci puškami udrihu i znamenje nam dahu da pušćamo. -p Onda gospodin sa vsimi kompaniani udri u Turke. Ondi pod Jurievimi stenami razbismo ke > posikosmo, postriljasmo i rastirasmo vse ki su priko siče prošli bili. I nestance taki ^Podin grof Zrinski šetuval je čez siču nad Pašu, kad je na Selcih u Dragah u Dundaru αΐ) ο s četiri tisuća koniki čekal.

258

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA I OBNOVE RASUTE BAŠĆINE - IZVORI

I tako gospodin Zrinski sam najpervo s arkibuziri i Jankom Hranilovićem je na vsu o n u Pašinu vojsku udril, a za njim pako gospodin Markez Frankopan s kapitanom Petrom Hrani lovićem i vicekapitanom Vojnovićem i ostalimi vitezovi, l tako gospodin grof je Pašu ondi razbil, rastiral i vnožinu Turak pogubil. I tiral sam Gospodin i ostali vitezovi preko Selca čc/ vse polje Perušičko, tja do grada Turanskoga. Odanud pako vitezovom zapovida da ga još dalje tiraju. I tirali su ga, i Turke naši sikli, tja do turskih straž, do grada Ternovca. I je boj bil od zore do dvih ur po poldan; je ostalo Turak kako snopja, da su vse na blizom mertvi ležali na jedno četiri milje na dugo, na tuliko da sami Turci povidaju, da ih je više dve jezere mertvih. A živi smo uhitili, prez onih koi su zatajani, 225. Koje sam ja vse sam broil, budući da sam bil delac; a konj jesmo oteli više petsto, med koimi je vnogo lipih gospockih konj bilo s okovanimi spravami i lipi cuntari, uzdami i sedli. A okovanim palašem i sabijam ni ni broja, nego što ni ništar na del došlo nego koj je pušku ali sablju otel tomu je i ostala. Velik dobitak je od nas učinjen, kakov još ni nigdar, kako je Karlovac osnovan. Došavši gospodin u Karlovac jesu veliko veselje i gošćenje učinili Bogu najpervo u Cirkvi svetoj Troici zahvalivši, velikimi puškami vse okolu Karlovca udrivši, jesu junake vsakoga k svomu stanu vesela s dobitkom odpravili i vnoge i sami njih gospoctvo daruvali. Zastavi turskih vnogo oteto iz med koih njih gospoctvo gospodin grof jesu ih 16 najlipših izabrali i sami u Beč Cesarovi svitlosti i njih sami sprezentirali. Naših u boju ni nego 16 poginulo a četrdeset raneno, alu se vsi izvan jednoga izuračili [...]

259

(3 Colnić, kapetan u utvrdi Sredičko na Kupi kraj Karlovca. - naši ljudi: poslanstvo F. Bukovačkoga sultanu; glavar: ban Petar Zrinski; tamo šefujem: u Čakovec; insurgavat: dignuti ustanak; samodeset: s deset ljudi; cifraki: njemački časnici; dokonjati: zaključiti; listor: samo; plundraši: pljačkaši; ordinacije: zapovijedi; caru: sultanu; v.m.: vaša milost; Novigrad kraj Karlovca; m.p.: lat. svojom rukom i] Šidak, Nekoliko hrvatskih pisama iz kruga oko Petra Zrinskoga, zrinsko-frankapanski broj časopisa 1 br 9 18 19 Kaj, W? ' · ' - )

Pismo Petra Zrinskoga ženi Katarini uoči pogubljenja 1671. Moje drago serce! Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag božjega dokončanja sutra o deseti ori budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe prošeci, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čem zameril (koje ja dobro znam), oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše meni hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u dike vekivečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavu. Ti se ništar ne žalosti, ar je tako moralo biti. V Novom mestu pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore pod večer, leta 1671. Naj te gosp. Bog s mojum kćerjum Aurorum Veronikum blagoslovi. Grof Zrini Petar

(Josip Adamček, Zrinski i Turci, zrinsko-frankapanski broj časopisa Kaj, 1971, br. 9, 53-54) Pismo Franje Krsta Frankapana kapetanu Gašparu Čolniću 1670.

burkati: uznemirivati; valete: zbogom; zbuntuval: uvrijedio; sin: Ivan Antun (1651-1703), koji je 1683. optužen zbog veleizdaje i do smrti utamničen.

Lipo i drago pozdravljenje moj kapitan knez Čolnić! Hvala budi Gospodinu Bogu da naši ljudi z dobrim opravkom došli jesu. Prijel sam od Glavara list, da taki tamo šetujem, da valje imamo insurgavat, zato dnevom i noćju tamo budem potezal, da s tim pervlje početak učinimo. Ja sam za vsime spraven skupa i z mojimi i komaj čekam da naše kape s čalmani pomešamo, a tako mi Boga, da krilaki budu frktati po zraku. Vu oveh krajeh vsi znaju prišastje Bukovačkoga i od straha neznaju kamo se postaviti. Ovu noć jesu odpravili z Karlovca kurera vu Gradec, ter potribuju na pomoć Regemente, ali ni ih odkuda vzeti, medtemtoga dojdemo im na vrat. Meni se groze, ali nesmidu popast, i danas mimo Karlovca hoću projti samodeset za herptom. Imam njih 300 dobro oboružanih s kojimi nebojim se karlovačkih žabarov, ar vredni ljudi, ti mi zabaviti nehte, kramari pako i cif raki nehte smiti i pokazati se. Ovoga puta hoćemo dokonjati kako i kada imamo udariti, i ako potribno bude, hoću i sam do Paše Bosanskoga pojti, za bolje govoriti, i utverdit duguvanje našemu početku. Ufam se u Boga da nam na dobro hoće izajti, listor da taki od pervice po glavi udarimo našim suprotivnikom, ni časa nedamo da se Plundraši sprave; ako me bude glavar hotel posluhnuti, na moju veru dobro bude, i na se hoću vse breme uzeti, ar znam kako i s kim putem bude potribno z Nimci baratati. Bil bi iz srca rad se z kapitanom zastati, ali budući takove ordinacije, dobro je učinil da se je zavernul. Nedvojim da v. m. jeste obilno govorili i oznanili od strane moje vernost i službu čestitome caru i kako marlivo i tverdo obderživam naše dokonjanje, i da stanovito pomankati neću, niti drugomu dati odmaknuti. Za sada neznam drugo v. m. obznaniti, doklam z glavarom dogovora neučinimo, nego Bog v. m. zdravo derži i verujte da vam priatel i rad služiti jesam. Ostajući Novigrad 9. marca 1670. Priatel i vsako dobro rad M(arkiz) F(ranjo) F(rankapan) G(rof) T(ržački) m. p·

(J. Šidak, Nekoliko hrvatskih pisama..., na i. mj., 21-23)

Hrvatska pragmatička sankcija 1712. Spisi i članci gospode staleža i redova Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, stvoreni na njihovu saboru, držanom 9. i slijedećih dana mjeseca ožujka godine 1712. u Zagrebu t-]. Članak 7. U brizi i želji nekoj, da osiguraju domovinu svoju, staleži i redovi, uzevši na um tolike i tako velike minule pogibli njezine i opasne prevrate, koji nastaju po kakvu slučaju u vrijeme interegna, a osim toga, da ovim djelom svojim zasluže veću sklonost i blago vladanje prejasne kuće austrijske, žele, ako nestane muške loze - dobrota božja dala, da ona u sve vijeke traje i cvate! - podvrći se kraljevskomu pravu ženskoga roda, koje će on nad njima zadržati i vršiti po vlasti i pravu kralja i kraljevine; i žele, da se dakako povjere onoj i onakvoj ženskoj lozi od preuzvišene krvi austrijske, koja će imati ne samo Austriju nego i Pokrajine Štajersku, Korušku i Kranjsku, a stolovat će u netom spomenutoj Austriji: zato skreno i jednodušno odlučuju, izjavljuju i zaključuju, da treba gospodu poslanike poslati njegovu posvećenomu carskom i kraljevskom veličanstvu, pa će ih u tome poglavito uputiti, itaviše, odmah ih upućuju, da ovu odluku, što su je spomenuta gospoda staleži i redovi stvorili i očitovali sami od sebe i svojom slobodnom voljom, pa k tomu povjerenje iznesu i podnesu posvećenom carskom i kraljevskom veličanstvu u ime gospode staleža i redova i opel la ne propuste moliti i ishoditi u posvećenoga carskog i kraljevskog veličanstva i njegovih Nejasnih nasljednika milost i potvrdu, da će dobrostivo vršiti javne saborske odluke Kralje16 Ugarske i pridruženih joj strana, navedene prema odredbama, obećanjima i jamstvi adara austrijskih i kraljeva ugarskih uzvišene uspomene, pa tako da će držati i privatne

Pismo svjedoči o svjesnom pripremanju ustanka u savezu s Turcima (čalme) proti Nijemcima (krilaki. šeširi); poslužilo kao glavni optužni materijal proti Frankapanu.

fil^yl^jj^

260

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

MORA OPSTANKA l OBNOVE RASUTE BAŠĆINE - IZVORI

potvrde, spomenutoj gospodi staležima i redovima izdane; pa neka se pismeno ujamči, da će se držati i čuvati sve to pa i ono, što im se bude činilo, da treba moliti za dobro, korist i sigurnost. Iz spomenice (15. ožujka 1712) koju je Karlu III. predalo poslanstvo Hrvatskoga sabora kao razjašnjenje njegove pragmatičke sankcije: ... Neka nas od našega probitka, što smo ga prvi prihvatili, ne odvrati to, što smo dio Ugarske. Mi smo, doduše, kako zakoni vele, strane Ugarskoj pridružene, ali joj nismo podanici. Nekada smo imali svoje rođene kraljeve, a ne ugarske. Nije nas pak Ugrima podala sila, nikakvo ropstvo, nego smo se sami od svoje dobre volje pokorili i to ne kraljevstvu nego kralju njihovu. Njihova uopće kralja priznajemo još sada, dok bude gospodar austrijski. U protivnom pak slučaju nemojmo slušati izbor slobode, koji vuče na svoju stranu, ni slobodu izbora ni to, kao da moramo svagda slijediti Ugarsku. Slobodni smo, a ne robovi; promotrimo naše prilike, prođimo se pogibli s tiranima i kraljevima skitskim [mađarskim], pa dok smo predziđe austrijskih vladara, pokoravajmo se cijelomu preslavnomu koljenu njihovu bez razlike spola uvijek drage volje kao vjerni narod i kraljevstvo vjerno... (JŠ, 147-149)

Grof Adam Oršić o društvenim prilikama potkraj 18. st. Za moga života mnogo se toga u Hrvatskoj promijenilo u običajima i navikama. Društvene zabave, redute i komedije poznavali su samo oni Hrvati, koji su bili u Grazu ili u Beču. Isto tako nije nitko zbog zabave odlazio zimi u grad. Veselo su se slavile krstitke, imendani i rođendani. Gospoda i imućniji plemići pozivali bi svoje susjede, pa bi se noćima plesalo uz dvije violine i cimbal. Gdje bi kuća bila premalena za mnoštvo gosti, muškarci bi spavali zajedno na slami u velikoj sobi, a žene, dvije po dvije, na jednome krevetu; kroz dan rijetko bi se igrale karte, već male igre. Na stol su se iznosila dobra i veoma masna jela; torta i pašteta bile su najotmenija jela; dugo se sjedjelo kod stola i napijalo u zdravlje svakoga. Nije bilo nikakve trgovine stokom, žitom ni vinom; no bilo je i malo gotova novca. [...] Sve bijaše jeftino, za raskoš se nije znalo. Provizor je imao 30 forinti godišnje plaće i živio je pri tom dobro. Podžupani i asesori zadovoljavali su se naslovom »spectabilis«, svaki se odijevao, kako je mogao, ali dobrim suknom, jer se tada moglo nabaviti fino holandsko, francusko i englesko sukno po najviše 40 forinti i 30 krajcara lakat. Ures je bogatih gospođa bila pletena haljina od jake svile, a prema imetku i nakit za svečane zgode; plemićke gospođice i sobarice zadovoljavale su se pletenom ili pamučnom haljinom, crna pregača od tafta bila je već blagdanski ukras. Žene su poznavale malo što osim molitvenika; razgovarale bi među sobom o kućnim poslovima, svojoj djeci i služinčadi. Kako su samo obrazovaniji Hrvati poznavali njemački jezik, govorilo se svuda hrvatski ili latinski. Raskoš muškaraca bijaše lijepo oružje, konji i jahaća oprema, i samo je zagrebački biskup posjedovao natkrivenu kočiju, inače se za svečane kočije nije znalo, ali uglednije su se gospođe i gospoda vozili u šesteropregu, a imali su i dva hajduka [sluge]. Bilo je u Hrvatskoj mnogo putova, mostova i mitnica. No ti su putovi i mostovi bili vrlo loši, i nigdje se nije moglo vidjeti izgrađenu cestu; ponajviše su muškarci i žene morali jahati, zbog čega je kasnije hrvatski sabor većinu mostova i mitnica ukinuo i brigu nad njihovim popravkom, kao i gradnjom, predao županijama. Liječnika i ranarnika bilo je malo, zagrebački kaptol imao je gradskog liječnika, inače je liječilo nekoliko pukovnijskih ranarnika, franjevci i ljekarnici; povrh toga je većina domova imala malu zalihu lijekova, služeći se različitim kućnim sredstvima. Kasnije, pod Marijom Terezijom, dobile su županije liječnike ι ranarnike. Nije se znalo za krumpir, njega je u vrijeme Sedmogodišnjeg rata donijela i posadila vojska. Jednako je vojska donijela iz Šaške i Sleske nepoznatu spolnu bolest, a i Voltaireove knjige dođoše, uz nekoliko slobodnih zidara, preko nje u zemlju. [...]

261

Oko godine 1770. počela se po Hrvatskoj širiti pogubna raskoš, koja je prelazila snage; naročito se u Varaždinu, gdje bijaše sjedište banskog vijeća, moglo vidjeti sjajnih kočija najnovije vrste, srebrnoga stolnog suda, raskošnih livreja, teklića, francuskih kuhara. Ekscelencije, magnifici i gospođe naručivali su skupe pomodne predmete iz Beča, održavali su veoma ukočene društvene zabave - ukratko, Varaždin bijaše mali Beč. Ova je raskoš prelazila snage nacije i poneki, naročito grof Franjo Patačić, bijaše tako upropašten, da su njegova i ženina dobra morala biti prodana. [...] Plemstvo se umnožilo, zbog čega postade slabije imetkom; a ipak hoće svatko, pa i mali sudac ili gospoštijski inspektor, da bude »spectabilis«. Svatko želi posjećivati redute i kazalište, držati kočije, svaki mladić bez službe ili imetka lijepo je odjeven, slabo štuje starije ili po službi odlične ljude, ali većina ih nema ni imetka ni znanja, a kad je takav mladić u službi, hoće da ima više časti i da bude bolji no jest, premda je neznalica; odatle nastaju prevare, a tu i tamo krađe. Ni izdaci na metrese nisu neznatni. I ženska je raskoš dosegla vrhunac; redovito se naručuju najnoviji i najskuplji ukrasi, a sobaricu, komorkinju ili građanku ne može se po odjeći razlikovati od prve gospođe. Lijepe djevojke zarađuju na svoj način, a ljubavnik mora snositi troškove raskoši, zašto mu se vjerno iskazuje milost. Žene brbljaju uopće samo o modi, [...] tu i tamo razgovara se o kazalištu i redutama, samo malo njih brine se za svoju djecu i kuću. Sada ima također mnogo učenih ili problematičnih žena, koje unesrećuju svoje obitelji [...]. Otkako su ljudi u ratovima vidjeli različite zemlje i dali se na čitanje različitih knjiga, obrazovanost se od nekoliko godina povećala, no običaji i ćudorednost vrlo su pali. Starost, pretpostavljeni kao i religija slabo se paze [...]. Broj advokata je tako velik, da će doskora premašiti broj procesa; ova zlobna vrsta ljudi traži zaradu, potiče podanika protiv gospode, u brizi za zaradom poseže za prevarama. Kod sudova sjede ponajviše neimućni ljudi, pa stoga nije ponekad ni s pravdom najbolje. Na saborima i županijskim skupštinama vrijedi onaj, koji je drskiji i ima jak, prodoran glas, pa ma često govorio i besmislice. [...] (JŠ, 164-167)

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA Od narodnoga preporoda do nagodbene stvarnosti

PRESTANAK MLETAČKE VLASTI U HRVATSKOJ Na početku vlade F r a n j e I (1792-1835) Austrija se uplela u rat proti revolucionarnoj Francuskoj. U proturevolucionarnoj vanjskoj politici kralja je podupiralo i hrvatsko i ugarsko plemstvo, jer se bojalo širenja revolucionarnih protufeudalnih zamisli iz Francuske. U hrvatskim zemljama nije bilo mnogo pristaša tih ideja. Bilo je pojedinaca, ali nikada nekoga većeg pokreta. Tako su se u Zagrebu pojavile 2 pjesme u kojima se osuđivalo svećenstvo i feudalizam. Tome je mnogo pridonosila neupućenost, općenita zaostalost naroda, nedostatak građanskoga staleža, a i utjecaj mnogobrojnoga svećenstva (u Dalmaciji je na 212 385 katolika bilo 2404 svećenika i 885 pripadnika različitih crkvenih redova). Mnogi su držali Francuze za bezbožnike i progonitelje vjere i Crkve te nisu shvaćali što se događa u Europi i kakvo značenje ti događaji imaju za budućnost hrvatskoga naroda. U prvome austro-francuskom ratu (1792-1797) sudjelovali su hrvatski krajišnici na ratištima u sjevernoj Italiji, Nizozemskoj i Njemačkoj. U Italiji se tako istaknuo lički pukovnik J o s i p V u k a s o v i ć , a krajišnici u bitki kod sela Arcolea kraj Verone, u kojoj je Francuze vodio N a p o l e o n B o n a p a r t e . U ratu Austrija nije imala mnogo uspjeha pa je primirjem u Leobenu i mirom u Campoformiju (1797) ustupila Francuskoj Belgiju i Lombardiju, a stekla Veneciju (Napoleon je 12. svibnja ukinuo Mletačku Republiku) i njezine posjede na našoj obali od Istre do Boke kotorske. Time je prestala stoljetna mletačka vlast na hrvatskom primorju. Na glas o propasti Mletačke Republike u Dalmaciji su izbili neredi. Težaci su lastojali smanjiti obveze koje su imali prema zemljovlasnicima, a pučani dokrajčiti ^ovlašteni položaj plemstva. Tim društvenim pokretima pridružio se snažan pokret * sjedinjenje s Hrvatskom (osobito veliki franjevački skup u Karinu). Istaknuti bornici sjedinjenja bili su pop I g n j a t B a k o t i ć i z Kaštel Gomilice, u Splitu irnić I v o D r a g a n i ć - V r a n č i ć i nadbiskup C i p p i c o, u Makaraskoj biU J* P Β l a š k o ν i ć, te franjevci po čitavoj pokrajini, kao P a š k o S e k u l a , *a r t i n D e s p o t i osobito A n d r i j a D o r o t i ć , koji je izdao proglas na na' Proti novim idejama i novoj vlasti u Veneciji. Uz Hrvate je pristao pravoslavni neralni vikar G e r a s i m Ž e l i ć. U lipnju je delegacija krenula u Beč da se pou vladaru i da ga zamoli da primi pokrajinu pod svoju vlast. Nije ni znala da je yeć u Leobenu odlučeno. U Senju se sastala s carskim krajiškim pukovnikom 1 'J Joj je rekao kako ne treba ići u Beč, jer će uskoro stići austrijska vojska. Uz to

266

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

267

je primio njezinu prisegu vjernosti, a njezinu adresu za sjedinjenje s Hrvatskom proslijedio u Zagreb hrvatskom banu. Nakon toga delegacija se vratila. U srpnju i kolovozu 1797. general M a t i j a R u k a v i n a sa 4000 Hrvata pošao je u bivšu Mletačku Dalmaciju. Na njegovu putu od Zadra do Boke pučanstvo ga je svečano dočekivalo prisižući vjernost F r a n j i I. kao hrvatsko-ugarskom vladaru. Po istom poslu kopnom od Knina do Imotskog išao je senjski pukovnik. Oduševljenju za sjedinjenjem s Hrvatskom išli su na ruku poticaji iz Banske Hrvatske, osobito zagrebačkoga biskupa M a k s i m i l i j a n a V r h o v e a, hrvatski govori R u k a v i n e , koji je bio za sjedinjenje, a i njegovi vojnici koji su govorili istim hrvatskim jezikom kao primorci i otočani. Međutim, Beč nije bio zadovoljan tim oduševljenjem ni generalovim postupcima. Stoga je R u k a v i n u ostavio samo na čelu vojničke uprave, a građansku je povjerio svome pouzdaniku grofu R a j m u n d u T h u r n u , dok je pokrajinu podvrgnuo izravno bečkoj središnjoj vladi. Beč je osim toga držao da nije dužan sjediniti Dalmaciju s Hrvatskom, jer ju je stekao u ratu, tj. jer ju je držao osvojenom zemljom. Da bi se što uspješnije odupro težnji Hrvata za sjedinjenjem s braćom s onu stranu Velebita, namjesnik T h u r n podupirao je malobrojne Talijane u pokrajini. Redarstvo je uhodilo sve pristaše sjedinjenja. Zahtjeve za sjedinjenje u Hrvatskoj i Ugarskoj bečki je dvor također odbio (1802). Sjedinjenje nije provedeno, a pokazalo se da ga Austrija i ne želi provesti. Austrija je u južnoj Hrvatskoj vladala do 1805. i uglavnom nije ništa mijenjala u prilikama i poretku koje je baštinila od Mlečana. Provela je samo neke reforme u školstvu i sudstvu. Tako je u Zadru otvorena gimnazija (1803).

FRANCUZI U HRVATSKOJ Godine 1805. u novom ratu s N a p o l e o n o m Austrija je bila potučena kod Austerlitza (Slavkova). Mirom u Požunu (Bratislavi) ona je Francuzima ustupila Veneciju i njezine bivše posjede u Hrvatskoj (zapadna Istra, kvarnerski otoci, Dalmacija, Boka kotorska). Ti su krajevi trebali Francuzima kako bi postali neposredni susjedi Turskoj, s kojom su bili u dobrim odnošajima, da bi i tuda mogli uputiti svoje čete proti Rusiji, ako bi se s njom zaratili. Francuski su generali M olij; t o r i L a u r i s t o n prešli preko zapadne Hrvatske i stigli u Knin i Split u veljači 1806. L a u r i s t o n je napredujući stigao do granica Dubrovačke Republike, koja mu je dopustila da pređe preko njezina područja. Kada su ga pak vlastela pustila u grad, zauzeo je Dubrovnik. Tako je 26. svibnja 1806. završena povijest slobodne hrvatske državice Dubrovačke Republike (formalno je ukinuta 31. siječnja 1808)· Francuzi nisu mogli dalje napredovati, jer su Austrijanci prepustili Rusima Boku kotorsku. Rusi su onda zauzeli Korčulu. Kada su Francuzi zaposjeli Dubrovnik, Rusi su s Crnogorcima napali i opustošili dubrovačku okolicu, ali Francuze iz Dubrovnika nisu potisnuli. Stečene hrvatske krajeve N a p o l e o n j e priključio svojoj Kraljevini Italiji. Za upravitelja u Zadru imenovan je Mlečanin V i c e n z o (Vicko) D a n d o l o , a za vojničkoga zapovjednika general A u g u s t e d e M a r m o n t . D a n d o l o v a j e uprava težila potalijančivanju Dalmacije. Pa ipak, on je u srpnju 1806. pokrenuo

KRALJSKI DALMATIN, 1806.

tjednik HRegio Dalmata-Kraljski Dalmatin na talijanskom i hrvatskom jeziku. Bile su to prve hrvatske novine. D a n d o l o je zasnovao opsežno preuređenje i modernizaciju prilika u pokrajini. Francuska je vlast dokinula staleške razlike i izjednačila sve ljude pred sudovima. Ukinula je vlastelinsku sudbenost, mučenje, batinanje. Popravila je prilike u tamnicama. Uvela je građanski brak i ukinula bratovštine crkvenu desetinu. Izjednačivši sve ljude po poreznoj obvezi, pomogla je seljaciroa. U Zagori je ukinula vrhovno državno vlasništvo nad zemljom i potvrdila seljajima vlasništvo, ali u kolonatske odnošaje na primorju i otocima nije dirala. D a n > l o je promicao sadnju duhana i krumpira, podupirao razvoj stočarstva i zdravtva. Nastojao je povećati trgovanje i izvoz vina, ulja i ribe. Uveo je redovite sajmove po većim gradovima, redovitu poštu i počeo graditi ceste. Sagrađene su ceste »n-Trilj-Vrgorac-Metković prema Dubrovniku, zatim Skradin-Zadar, Skradin^benik-Trogir-Split i Solin-Split. Nova je vlast nastojala podignuti i školstvo. U 5<adru je utemeljila visoku školu, a u Zadru, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Makarskoj. Va ru i Krku gimnazije. Predviđala je također mnogo pučkih škola. Međutim. snova je propala jer općine nisu mogle izdržavati škole. U školama je ukinut vjeronauk.

268

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

269

ILIRSKE PROVINCIJE

Francuska je vlast htjela mnogo toga provesti u kratko vrijeme. To nije bilo moguće postignuti u zaostaloj pokrajini u kojoj nije bilo jakoga građanskog staleža. Nagle promjene, neprestano novačenje, sve veći porezi siromašili su zemlju i uzrokovali neraspoloženje medu Hrvatima, koje su raspirivali svećenici (neke crkve i samostani bili su zatvoreni i zabranjeno je bilo redenje mladih svećenika) a i Rusi kojih je brodovlje krstarilo Jadranskim morem. Već 1806. izbile su bune zbog novačenja, a 1807. ustali su Poljičani koji su uporno branili svoje stare povlastice. Na ustanak ih je dignula ruska mornarica koja je napala Vis, Hvar i Brač. Na početku lipnja ustanak se proširio od Splita do Podgore i od mora do Imotskog i Vrgorca. Ubrzo je bio ugušen, kao i buna u Makarskom primorju. Kolovođe su bile strijeljane.

Te su godine Francuzi oteli Rusima Boku kotorsku. Time nije bilo završeno širenje njihove vlasti u našim krajevima. Godine 1809. izbio je novi rat između Au-

MARMONTOVA GLORIJETA U TROGIRU

»trije i Francuske. U francuske posjede uz obalu provalili su dobrovoljci i hrvatske •ete pod zapovjedništvom potkapetana Hrvatske, generala P e t r a K n e ž e v i ća. Uz oduševljenje pučanstva i mjestimične bune proti Francuzima, one su u srpnju i kolovozu zauzele čitavu pokrajinu do Neretve, osim Zadra, Knina i Klisa. 'd otoka zauzele su Krk, Cres, Lošinj, Rab i Pag. Austrija je rat izgubila. Mirom α Schonbrunnu (kraj Beča) predala je Francuzima preostali dio Istre, čitavu Hrvat'ku s desne obale Save do ušća Une i slovenske zemlje. Francuzi su tako osigurali sv oju kopnenu trgovinu s Turskom.

270

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Od svojih hrvatskih i slovenskih krajeva N a p o l e o n je uredio Ilirske pokrajine sa središtem u Ljubljani. Francuzi su nastavili graditi ceste (1811. dovršena je Lujzinska cesta od Karlovca do Rijeke) i podizati školstvo. Osim zadarske visoke škole, koja je poslije prešla u Dubrovnik, i liceja u Rijeci, Karlovcu, Zadru i Dubrovniku, osnovane su još gimnazije u Rijeci, Senju, Karlovcu, Skradinu, Dubrovniku i Kotoru. U osnovne je škole uveden hrvatski jezik kao nastavni. Guverner Pokrajina maršal M a r m o n t podupirao je rad na standardizaciji hrvatskoga jezika kako bi ga učinio službenim. Š i m e S t a r č e v i ć j e 1812. u Trstu tiskao hrvatsko-francuski rječnik i dvije jednostavne gramatike hrvatskoga jezika namijenjene novom pučkom školstvu. Njegov je pravopis bio najjednostavniji i najprihvatljiviji prije G a j e v e pravopisne reforme, a svojim je ukupnim radom S t a r č e v i ć jedan od prethodnika hrvatskoga preporoda. Unatoč svemu, francuskoj upravi nije pošlo za rukom razviti domaće gospodarstvo, a nije stekla ni naklonost pučanstva. Osim nekolicine naobraženih građana, pučanstvo nije prihvaćalo nove zamisli i nastojanje. Ono nije bilo dovoljno zrelo ni pripravno korjenito mijenjati stari, zastao način života. Sami su pak Francuzi svojim postupcima uzrokovali nezadovoljstvo. Ljudi su na cestama radili za kruh i vodu, a vrlo rijetko za jadnu plaću. S vremenom su Francuzi nametali sve teže terete (poreze, rabote, zajmove, prisilne daće). Seljaštvo su morili glad, oskudica i skupoća. Okupacija je prekinula živu trgovinu žitom u Hrvatskoj, a Pokrajine su prekinule prometnice prema moru. K tome su Britanci zatvorili Jadransko more i onemogućili pomorsku trgovinu, što je još više osiromašilo pokrajinu. U neprilikama stradalo je oko 140 jedrenjaka što je bio jak udarac brodarstvu. Nakon pobjede nad francuskim brodovljem Britanci su od 1811. držali Vis. Francuzi su novačili sve više ljudi za svoje beskrajne ratove, u kojim su Hrvati posijali kosti od zapadne Europe do daleke Rusije i stekli potpuno nekoristan naslov najboljih N a p o l e o n o v i h jedinica. Sve u svemu, blagostanja pod francuskom vlašću nije bilo, a sa slabljenjem N a p o l e o n a prilike su se pogoršavale. Naši su krajevi bili gospodarski upropašteni, a stanovništvo ratovima prorijeđeno. Stoga je rado dočekan kraj francuske vlasti nakon N a p o l e o n o v a poraza u Rusiji. U novom ratu 1813. oslobođeni su hrvatski krajevi pod francuskom okupacijom od Istre do Boke. Britanci, koji su još 1812. zauzeli Lastovo i Korčulu, zaposjeli su Hvar, dubrovačke otoke, Cavtat, Pelješac i Split. Sve je to poslije dobila Austrija, i hrvatska je obala s otocima ostala pod njezinom vlašću do 1918. podijeljena u dvije pokrajine: Dalmaciju s njezinim otocima i Istru s kvarnerskim otocima.

~ BI

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

271

JUŽNA HRVATSKA POD AUSTRIJSKOM VLAŠĆU

Upravu u bivšoj Mletačkoj Dalmaciji preuzela je pokrajinska vlada na čelu s austrijskim generalom. Politički se život ponovo umrtvio, a narodnoga se činilo da i nema. Pokrajinu su preplavili činovnici, većinom tuđinci koji nisu imali razumijevanja za hrvatski puk i njegove potrebe i koji su s intelektualcima davali gradskom i javnom životu lažan talijanski izgled. Uglavnom su dolazili iz talijanskih krajeva pod austrijskom vlasti pa su u zemlju unosili talijanski jezik i kulturu. Golema većina puka u njoj i nije znala talijanski jezik, a svoj je zvala hrvatskim i bila svjesna - kako su i stranci zapažali - pripadnosti hrvatskom narodu. Kada su Francuzi otišli, u pokrajini nije bilo ni jedne javne osnovne škole. Austrijska je oblast podizala škole (do 1839. njih pedesetak), ali su one samo bile na štetu hrvatskoga jezika. Samo u prva dva razreda osnovne škole knjige su bile na talijanskom i hrvatskom jeziku, a u ostalima samo na talijanskom jeziku. U većini se škola predavalo na talijanskome, a u manje njih na oba jezika, dok ni u jednoj nastavni jezik nije bio samo hrvatski. Nakon svršetka srednjega školovanja hrvatski su mladići obično nastavljali školovanje na talijanskim sveučilištima. Ondje su se mnogi, upivši talijansku kulturu, udaljili od vlastitoga naroda. Štoviše, neki su počeli prezirati svoj narod i jezik kao manje vrijedne i uljuđene te se počeli graditi »Dalmatincima« ili »Slavo-Dalmatima«, isticati svoju talijansku naobrazbu, odupirali se sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, dugo ometajući hrvatski narodni preporod u nekada matičnoj hrvatskoj zemlji. Godine 1846. u približno 150 osnovnih škola išlo je otprilike svako treće dijete. Ni s hrvatskom knjigom nije bilo bolje. Tiskalo ih se malo, uglavnom nabožna djela, iako su i ona uz djelotvornoga »Kačića« bila podlogom čuvanja narodne svijesti. Od bogatoga starog književnog života nije ostalo ništa. Na jednu hrvatsku knjigu tiskalo se deset i više boljih i modernijih knjiga na talijanskome jeziku. Iako je vladala čitavom hrvatskom obalom, Austrija nije razvila pomorstvo, jer nije imala smisla za more. Istra i Dalmacija ostale su siromašne i zaostale pokrajine u kojima je kolonat zbog nepoduzimljivosti i uzgoja uvijek istih kultura postao smetnja napretku poljodjelstva. Na Dalmaciju je Austrija gledala isključivo kao na

^ 272

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

zemlju korisnu zbog vojničkih razloga. U Istri je ukinula autonomiju gradova, izjednačila plemiće s pučanima, ali nije izmijenila društvene ni gospodarske prilike. Hrvati su u Istri tri do četiri puta premašivali broj Talijana, ali su ovi držali veleposjed, plodniju zemlju, imali više novca, živjeli u gradovima i bili intelektualni sloj. Narodnu su svijest u Dalmaciji održavali i njegovali pojedinci u Dubrovniku, Splitu i Zadru, zatim franjevci, koji su poslije (1854) u Sinju otvorili i prvu hrvatsku gimnaziju u pokrajini, i svećenici odgojeni u hrvatskim sjemeništima u Zadru i Priku. Buđenju narodne svijesti i širenju hrvatskoga jezika imao je pomoći novi časopis Zora dalmatinska (stotinjak pretplatnika), koji je u Zadru 1844. pokrenuo A n t e K u z m a n i ć , svjestan jedinstva hrvatske domovine, zadaće jezika i nužnosti individualizacije hrvatskoga naroda. Sporo, ali i sigurno južna je Hrvatska išla prema svome narodnom preporodu.

BORBA PROTI MAĐARSKOM NACIONALIZMU Oslobođenje od francuske okupacije nije Hrvatskoj donijelo sjedinjenje. Hrvatskoj nisu bili vraćeni ni njezini dijelovi južno od Save. M a k s i m i l i j a n V r h o v a c - koji je od 1790. branio na Ugarskom saboru samostalan položaj Hrvatske, koji je od 1797. do 1805. radio na sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, koji je od 1809. kao namjesnik banske časti djelovao oko oslobođenja od francuske vlasti i koji je bio jedan od prethodnika narodnoga preporoda potičući standardizaciju hrvatskoga jezika na temelju štokavštine, osnivajući tiskaru (u kojoj je dao tiskati arheološke, jezikoslovne, liječničke, poljodjelske, trgovačke knjige, a i književnost; tu su tiskani Temelji žitne trgovine J o s i p a Š i p u š a i popularni Robinzon) te pobuđujući narodnoznanstveni rad i gospodarske pothvate - nastojao je da se prekosavski krajevi vrate banskoj vlasti. Uključenje prekosavske Hrvatske u Austrijsku Iliriju odbili su 1814. hrvatski staleži u Karlovcu. Pri tome su pokazali visoku narodnu svijest o starini naseobe Hrvata u tim krajevima (od 7. st.), o tisućljetnoj slobodi Kraljevine Hrvatske i o velikim žrtvama, osobito teritorijalnim, u stoljetnim ratovima »za spasenje drugih zemalja«. Prekosavski su krajevi vraćeni tek 1822. Mađarsko je plemstvo snažno razvijalo sva obilježja mađarske narodnosti. Pri tome je postalo nesnošljivo prema drugim narodima u Ugarskoj. Napose je htjelo skršiti hrvatska staleška prava i s njima rvatsku samostalnost. Staleška (municipalna) prava bila su skup privilegija, zakonskih odredaba, i uzakonjenih običaja na kojima se do 1918. temeljio poseban položaj Hrvatske prema Ugarskoj i Habsburškoj Monarhiji. Ta su prava bila klasna, ali su Hrvatskoj osiguravala stanovit suverenitet, zemljišnu cjelovitost i autonoman položaj. Bila su u neku ruku ustav: zasebno područje, sabor i ban, posebno sudstvo i uprava, zakonodavstvo u autonomnim poslovima, vlastita vjerska politika, zastupanje Hrvatske kao cjeline na Ugarskom saboru. Godine 1830. o njima je izdao knjižicu protonotar J o s i p K u š e v i ć . U njoj dokazuje da je Hrvatska oduvijek imala svoja prava i državnopravni odnošaj prema Ugarskoj. Bila je to prva formulacija hrvatskoga državnog prava, na kojemu će se poslije temeljiti hrvatska politika i položaj Hrvatske u zajedničkoj državi.

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

273

Mađarsko je plemstvo mislilo svoju državu proširiti do mora i od nje učiniti veliku Mađarsku s jednim narodom i jezikom - mađarskim. Na zajedničkom saboru u Požunu 1805. Mađari su tražili da se mađarski jezik uvede u sve ugarske urede, a u hrvatske škole kao obvezatan predmet. (U građanskoj Hrvatskoj l pučka škola dolazila je na 4574 stanovnika, a u građanskoj Slavoniji na 2812 stanovnika; u njima se nisu učili hrvatska povijest i jezik.) Zahvaljujući otporu poslanika Hrvatskog sabora, to im nije pošlo za rukom. I na saborima 1807. i 1811. hrvatski su poslanici odbijali nastojanje da mađarski jezik postane zapovjednim u ugarskoj vojsci te uredovni i nastavni u Hrvatskoj. Pri tome su branili latinski jezik, koji je bio službeni u Hrvatskoj. Branili su ga kao jedno od staleških prava, tj. kao jedno od obilježja samostalnosti Hrvatske prema Ugarskoj. Godine 1807. Hrvatski sabor ponovo je mislio na sjedinjenje Dalmacije s domovinom i o pripadnosti Rijeke, a 1827. zatražio je sjedinjenje Dalmacije i Varaždinske krajine. Ipak, u borbi proti mađarskom nacionalizmu hrvatsko plemstvo sve je više popuštalo. Nakon N a p o l e o n o v a poraza, u Austriji je obnovljen apsolutizam. Njega je provodio knez C l e m e n s M e t t e r n i c h . On je uveo strogu cenzuru i revno redarstvo. U jikolama se odgajalo pokorno činovništvo, a slobodoumni su ljudi bili progonjeni. Županije su dobile povjerenike, koji su silom provodili kraljevske naredbe. U tako teškim prilikama Hrvatsku je 1814-1817. pogodila glad, što su osobito osjetili široki narodni slojevi. Pomor stoke, skupoća, nestašica novca i lihva bili su pored gladi uzroci mjestimičnih seljačkih otpora. Kada je kralju F r a n j i zatrebalo novca i vojnika da uguši revoluciju u Italiji, morao je 1825. sazvati Ugarski sabor. Bio je to kraj apsolutizma. I na tom saboru i na novom 1830. Mađari su ponovo tražili da se u hrvatske škole i urede uvede mađarski jezik. Također su tražili da se protestantima da u Hrvatskoj građansko pravo. U oba svoja zahtjeva nisu uspjeli. Podjeli građanskih prava protestantima hrvatski su se poslanici odupirali, jer su se bojali da će odustajanjem od jednoga svog staleškog prava ugroziti sva ostala, tj. samostalnost Hrvatske. Iako su imali uspjeha, bili su svjesni da se Mađarima neće moći dugo odupirati, tj. da neće dugo suzbijati po Hrvatsku nepovoljne zakone na Ugarskom saboru. Hrvatskom plemstvu preostajalo je sve jalovi je pozivanje na hrvatsku državnopravnu predaju i izravno na kralja. Godine 1827. Hrvatski sabor zaključio je da se u višim školama obvezno uči mađarski jezik (u gimnazije kao obvezan predmet uveden je 1833). Tadašnje se prilike zrcale u pjesmi P a v l a Š t o o s a Kip domovine. Mračno raspložen, pjeva on o napuštenoj Hrvatskoj koje se stide vlastiti sinovi, koji hoće čak svoj jezik zaboraviti i drugi narod postati. Iz istih nevoljnih prilika nastaje Reč jezika narodnoga J o s i p a K u n d e k a , težnja jedinstvenom jeziku J u r j a M a 1 i j e S p o r e r a, nastojanje T o m e K o š ć a k a d a s e štokavština uvede u školske knjige ili grafijski trud Požežanina A n t u n a N a g y a .

274

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

275

HRVATSKI NARODNI PREPOROD Na početku 19. st. pred hrvatskom je politikom stajalo nekoliko bitnih zadataka koji su se slijevali u zadaću: obraniti politički opstanak feudalne Hrvatske i potom je preobraziti u suvremenu građansku državu. U tome nije valjalo samo postignuti zemljišnu cjelovitost Hrvatske sjedinjenjem Istre, Dalmacije i Vojne krajine (s nadom da će povoljan razvoj prilika omogućiti povraćaj Turske Hrvatske), a svijest o njihovu jedinstvu sačuvalo je plemstvo, nego se imalo kako nesjedinjenoj tako i budućoj velikoj domovini dati jedinstvenu narodnu ideologiju, oko koje će se moći okupiti staro hrvatsko plemstvo u Zagorju i Pokuplju, mlado građanstvo i raznoliko svećenstvo u cijeloj zemlji te koja neće odbijati tuđe plemstvo u Slavoniji i tuđe ili otuđeno građanstvo na uzmorju. Obnovljenoj državnoj i narodnoj zajednici trebalo je također pružiti organizacijsku i institucijsku podlogu političkog okupljanja, djelovanja i propagande, jer do tada nije bilo političkih stranaka, nego je plemstvo o politici odlučivalo na svojim županijskim skupštinama. Zbog toga je opet trebalo za novu narodnu politiku predobiti plemstvo, a uz to riješiti teška pitanja ukidanja feudalizma, nove razdiobe zemlje, racionalne obradbe, usitnjenosti posjeda, poljodjelske prenapučenosti i prosvjećivanja seljaštva. Zbog toga je trebalo razbiti stara gospodarska shvaćanja ondašnjega građanstva zatvorena u mjesne okvire spoznajom o neophodnosti cjelovita gospodarskog prostora u službi narodnoga tržišta i narodne gospodarske politike (npr. cjelovit prometni i kreditni sustav). Najposlije, moralo se temeljito i široko izgraditi školstvo kao izlaz iz zaostalosti, nepismenosti i nesvijesnosti, kao tvorilište domaćih izobraženih i sposobnih kadrova, valjalo je modernizirati i institucionalizirati kulturu kako bi se potaknulo i oslobodilo stvaralačke moći u znanosti i umjetnosti radi potvrđivanja i ispunjenja narodnoga identiteta u samosvijesti i međunarodnoj zajednici, te izgraditi zajednički i jedinstveni jezik, kao snažno sredstvo društvene, političke i kulturne komunikacije, prvotno i neophodno vezivo svih slojeva. Upravo kada je stara staleška Hrvatska uzmicala pred mađarskim nacionalizmom, u obranu hrvatske narodnosti i državnosti ustao je mladi naraštaj, mala, izobražena elita, buditelj narodnog osjećaja bez obzira na podrijetlo, stalež, vjeroispovijest ili zavičajnost. Tvorili su je ponajviše mladići potekli iz puka. Oni su bili predstavnici još posve slaba hrvatskoga građanstva. Okupljali su se oko L j u d e v i t a G a j a , sposobna organizatora i ideologa, koga baš nisu zanimale društvene i gospodarske reforme. S njim su pokrenuli hrvatski narodni preporod i vrlo brzo položili temelje razvoju modernoga hrvatskog naroda. Sami su postali urednici, pisci, jezikoslovci, radnici u ilirističkim organizacijama. G a j je vjerovao kako je lingvistička srodnost tako jaka da se uspostava jednoga književnog jezika može brzo ostvariti, a s njom onda nagao razvoj narodnosti. Nije odmah spoznao kako za narodnost trebaju i druga počela kao osjećaj pripadnosti i poznavanje podrijetla, zajedničke povijesti i državne predaje, izgradnja ideologije narodne svijesti (radi integracije društvenih slojeva, područja, radi prožimanja vjeroispovijesti i drugih svjetonazora), demokratizacija politike, težnja istoj budućnosti te visoko razvijena politička, gospodarska, kulturna i institucijska povezanost i ciljevi. Stoga je u početku pošao lingvističkim putem. Godine 1830. G a j je izdao Kratku osnovu horvatsko-slavenskogpravopisanja. Njom je preuredio hrvatski pravopis i istaknuo književnu zajednicu s ostalim Slavenima. Godine 1832. I v a n D e r k o s izdao je na latinskom jeziku knjižicu Genij

LJ. GAJ, KRATKA OSNOVA..., Budim, 1830.

J. DRASKOVIC, DISERTACIJA..., Karlovac, 1832.

domovine nad zaspalim svojim sinovima. Njom je pokušao probuditi u Hrvata ljubav za domovinu i zauzimao se za jedan hrvatski književni jezik iz triju narječja. Te je godine grof J a n k o D r a š k o v i ć napisao prvu političku knjižicu na hrvatskom jeziku, Disertaciju. U njoj je dao program narodnoga pokreta. Tražio je sjedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Vojne krajine, Bosne i slovenskih zemalja u jednu državu, koja bi u zajednici s Ugarskom ostala dio Habsburške Monarhije. U toj bi državi službeni jezik bio hrvatski (štokavština), a vrhovnu bi vlast imao ban. Također je tražio razvoj trgovine i općenito gospodarstva te modifikaciju feudalnoga poretka. Njegov program nije bio revolucionaran, nego umjeren. Zbog toga je D r a š k o v i ć za narodni pokret predobio mnogo plemića, a sam u njemu stekao ugled i vodeću ulogu. Plemići su bili ogorčeni zbivanjem na Ugarskom saboru, gdje su Mađari izravno napadali hrvatsku samostalnost i novim urbarom ozbiljno ugrozili imovne prilike brojnoga hrvatskog malog plemstava. Kako pak G a j nije istupao s gospodarskim 1 političkim reformama koje bi ugrozile plemstvo, to su plemići mogli spojiti njegov kulturni program sa svojim konzervativnim gledištima. Narodno je buđenje utjecalo na plemićki Hrvatski sabor. Postao je odlučniji. U njemu se dapače po prvi put čula hrvatska riječ kada je 1832. general J u r a j R u k a v i n a zahvalio što je izabran za potkapetana Hrvatske. Sabor je izabrao J . D r a š k o v i ć a, H e r m a n a B u ž a n a i A n t u n a K u k u l j e v i č a za svoje Poslanike na Ugarski sabor i uputio ih da brane sva staleška prava i da traže sjedijenje hrvatskih zemalja. Godine 1836. Sabor je odobrio G a j e v nacrt osnutka kulturnoga društva, a 1839. podupirao »ilirski« jezik i književnost te odobrio skup-

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

NOVINE HORVATSKE, 1835.

ljanje novca za kazalište i poduku materinskoga jezika u svim srednjim i višim školama. Hrvatski poslanici na Ugarskom saboru oštro su se usprotivili ukinuću kmetstva. Odlučno su branili svoje klasne probitke. S druge strane, uspjeli su odbiti ponovljene mađarske nacionalističke zahtjeve i spriječiti mađarizaciju Hrvatske. Dok su Mađari čak tvrdili kako građanska Slavonija i tzv. Ugarsko primorje nisu hrvatske zemlje, B u z a n je ponosno isticao hrvatski jezik i najavljivao mogućnost da on u Hrvatskoj zamijeni latinski. U otporu Mađarima Hrvate su podupirali bečki dvor i vlada. Bio je to nepouzdan oslonac, kojemu na umu nisu bili hrvatski nego vlastiti interesi. Hrvatski su preporod htjeli upotrijebiti proti sve samosvjesnijoj mađarskoj politici, a i proti ruskom presezanju na Balkanu. Hoteći oslabiti sve jaču Mađarsku F e r d i n a n d V

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

277

DANICA, 1835.

(1835-1848) odobrio je G a j u da 1835. pokrene Novine horvatske s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska (u kojoj je 14. ožujka 1835. tiskana Horvatska domovina A n t u n a M i h a n o v i ć a , danas, prema prvom stihu, poznata hrvatska himna Lijepa naša, koju je uglazbio J o s i p R u n j a n i n ) , i da 1837. uredi tiskaru. U početku su G a j i drugovi tiskali novine na kajkavskom narječju kako bi predobili kajkavski Zagreb i okolicu, ali su ih već iduće godine tiskali na štokavskom narječju, novim pravopisom i pod ilirskim imenom. Pokretanjem novina počelo je doba ilirskoga pokreta. Na postanak ilirizma - koji je u biti bio kulturni pokret - utjecali su njemački romantizam isticanjem načela jezika i narodnosti, francuska politička misao isticanjem države i panslavizam isticanjem slavenske veličine i narodne jedinstvenosti. Ima više razloga zašto su hrvatski preporoditelji prihvatili nenarodno ilirsko ime.

278

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Tada se vjerovalo da južni Slaveni potječu od Ilira. Ilirsko ime upotrebljivalo se u književnosti od 15. st. Stoga su ga upotrebljivali i preporoditelji. Umjetnim ilirskim imenom htjeli su spojiti različite hrvatske krajeve, koji su stoljećima bili odijeljeni jedni od drugih, pa se u njima razvila pokrajinska svijest. U mnogih ljudi osjećaj pokrajinske pripadosti bio je jači od osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu. Osim toga, hrvatsko ime označivalo je pučanstvo Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije. Označivalo je kajkavce, pa bi isticanjem hrvatskog imena preporoditelji od narodnoga pokreta bili odbili mnoge ljude izvan područja kajkavskoga narječja, koji se tada nazivao hrvatskim jezikom. Oni su uzeli ilirsko ime i htjeli njim obuhvatiti sva pokrajinska imena. Pod njim su također htjeli okupiti uz Hrvate ostale južne Slavene u kulturnu cjelinu. Htjeli su ih okupiti zajedničkim književnim jezikom i zajedničkom narodnom, tj. ilirskom sviješću i štokavskim narječjem kojim je govorio dobar dio Hrvata i Srba. Nastojeći okupiti južne Slavene, hrvatski su preporoditelji htjeli naći jaču silu za uspješnu borbu proti Mađarima. Ilirska i panslavenska iluzija širila je hrvatsku obrambenu podlogu na prostor veći od mađarskoga i jačala hrvatsku kulturnu i političku samosvijest, iako hrvatskoj političkoj akciji nije pružala nikakvu realnu osnovu. Ilirskim imenom preporoditelji nisu htjeli izbrisati narodna imena Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara, a ni sami se nisu odricali hrvatskog imena. Oni su bezazleno i pogrešno vjerovali kako su Slaveni jedan narod, kako je narod identičan jeziku, kako južni Slaveni imaju jedinstven jezik (štokavštinu) te kako su prema svemu jedan narod. Uz to su bili duboko uvjereni u potrebu slavenske uzjamnosti. Hrvatski narodni preporod nije bio nešto sasvim novo. On je oživio misli starih hrvatskih pjesnika i učenjaka kao i novijih pojedinaca, koji su težili zajedničkom književnom jeziku i pravopisu radi spajanja razdvojenih hrvatskih krajeva i uvođenja narodnoga jezika u javni život. , Ilirizam je sjedinio sve Hrvate u jedinstvenoj književnosti i dao im jedan jezični standard, kome je osigurao širu društvenu ulogu i dao novu, jedinstvenu grafiju hrvatskom latinicom, ali on nije uveo štokavštinu u književnost, niti ju je izabrao za temelj standardnoga jezika, nije uredio pravopis niti ostvario jezično jedinstvo Hrvata i Srba. Već prije 19. st. hrvatski su pisci izvan kajkavskoga područja izabrali štokavštinu, a ilirizam se između nje i kajkavštine odlučio za nju. Novoštokavski standard - nastao u 18. st. kao pismeni jezik većine Hrvata i na većem dijelu njihova narodnoga područja (tj. na č^cavskom i štokavskom području) - plod je višestoljetnoga trajnog jezičnoga razvoja od prevlasti čakavštine (do kraja 15. st.) prema prevlasti štokavštine. Usprkos teškim prilikama od 15. do 18. st. upravo nevjerojatnim zajedništvom hrvatske književnosti i pismenosti u pokrajinskim književnostima riješeno je svjesnim nastojanjem pitanje temeljnoga narječja (novoštokavština) i pisma (latinica). Pri tome je razvoj išao u korist ijekavštine proti ikavštini (koja izlazi iz upotrebe u sredini 19 st. i kojoj je posljednji istaknuti branitelj bio A n t e K u z m a n i ć , ističući njezinu proširenost i svrhovitost u hrvatskoj narodnoj afirmaciji). Ilirizam je u taj standard uveo kajkavce. Hrvatska jezična povijest tekla je naravno i stalno, pa ni hrvatski narodni preporod nije nastao nenadano i usamljeno. Jezično jedinstvo nije uspostavio ni on, jer su i među Hrvatima povijesna inercija, regionalne posebnosti, a i osebujnost nosilaca razvoja utjecale da su se, polazeći od štokavštine, križala i stapala mišljenja filoloških škola: južnohrvatske u Zadru ( K u z m a n i ć ) , zapadnohrvatske na Rijeci ( F r a n K u r e l a c) i sjevernohrvatske u Zagrebu ( A d o l f o V e b e r T k a l č e v i ć ) . Zajedničke njihove

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

279

osobine bile su: stapanje narječja, jezično čistunstvo, uz tradiciju tvorbenost novoga nazivlja za potrebe modernoga života. U tome se najznamenitijom pokazala zagrebačka škola, što i nije bilo čudno, budući da je Zagreb već bio nadmoćno po'litičko, gospodarsko i kulturno središte. Tek na prijelazu u 20. st. novoštokavski će se standarad utvrditi, a tada su bile uvedene i današnje pravopisne reforme. Ilirizam nisu prihvatili ni Slovenci ni Srbi, pa je on ostao hrvatskim pokretom i narodnim preporodom. Službena je Srbija tada mjesto zajednice južnih Slavena imala na umu veliku srpsku narodnu državu, pa nije ni mogla ni htjela prihvatiti ilirizam, koji je shvaćala kao proizvod hrvatskoga katoličkog društva, kao austrijskog agenta pa i pretendenta na Bosnu i Hercegovinu, koje je držala svojim zemljama. Srpski su intelektualci i političari bili uvjereni kako od južne Ugarske do mora živi samo jedan, srpski narod koji govori štokavštinom. Još od nemanjićkoga doba u Srba se poistovjećivalo narodnost s vjeroispoviješću, a osobito od vremena podložništva Turcima, kada je organizirana pravoslavna crkva postala nosilac srpske državne predaje, čuvar i promicatelj narodne svijesti, pa, u pogodnim prilikama, i širitelj narodnosti. U takvu narodnu misao, koja je bila izražaj zatvorenoga pravoslavnog društva, veliku je promjenu unio V u k S t e f a n o v i ć K a r a d ž i ć koji je 1830-ih i 1840-ih proglašivanjem svih štokavaca Srbima položio podlogu modernoj srpskoj političkoj misli. Ona je otvarala Srpstvo vjerskom pluralizmu pa budućem prinarodnjivanju Hrvata (kojima je K a r a d ž i ć priznavao samo čakavce; kajkavci su pribrajani Slovencima) i muslimana. Takvom, iako pogrešnom, jezikoslovnom argumentacijom, opravdavalo se političko okupljanje svih štokavaca u jednoj državi, koja bi prešla međe pravoslavlja pridružujući pripadnike drugih naroda i vjeroispovijesti te polažući temelje praktičnoj velikosrpskoj politici mlade države, što se očitovalo u Načertaniju (1844), programu političara I l i j e G a r a š a n i n a, kojim se predviđalo oslobađanje južnoslavenskih zemalja pod turskom vlašću i njihovo pripajanje Srbiji, osobito Bosne i Hercegovine. Dakako, takav razvoj, iako povijesno uvjetovan, onemogućivao je prihvaćanje ilirizma, koji je već u Hrvatskoj postao političkom akcijom (tzv. kroatizam) i hrvatskim narodnim konstituentom. Ideja o kulturnom jedinstvu južnih Slavena omogućila je razvoj južnoslavenske svijesti u Hrvata, ali je različito djelovala na hrvatsku narodnu svijest miješajući pojmove o narodnom identitetu štokavaca, Srba u Hrvatskoj (koji su u nju unijeli drugu tradiciju, vjeru, državnu misao i pučanstvo: 37% u građanskoj Slavoniji, 45% u Vojnoj krajini, 19% u Dalmaciji i 8% u građanskoj Hrvatskoj) i Hrvata izvan Trojednice. Najposlije, razvoj nije stvorio ni veliki srpski narod, ni ilirski, ni jugoslavenski narod, nego je pošao smjerom tvorbe, odnosno konstituiranja modernih naroda na temelju razlika u državnoj, kulturnoj, društvenoj i gospodarskoj povijesti. ^ Žarišta preporoda u sjevernoj Hrvatskoj bile su čitaonice osnovane 1838. u Vaazdinu, Karlovcu, »najrodoljubivijem hrvatskom gradu« kako su ga zvali, i Zagrebu. U njima su se okupljali ilirci, širili svoje ideje i krug svojih pristaša. Širenju hratskoga jezika mnogo je pridonijelo kazalište, u kojemu je 1840. prikazana predstava I v a n a K u k u l j e v i ć a Juran i Sofija (prikazana 1839. u Sisku) i u kojemu • 1846. izvela prva novija hrvatska i slavenska opera Ljubav i zloba od V a t r o > l a v a L i s i n s k o g , tvorca i druge opere Porin te općenito suvremene hrvatske glazbe, čije je žarište bio Hrvatski glazbeni zavod (osn. 1827). Od 1841. do 1847. »snovani su u Zagrebu još: Gospodarsko društvo, Matica ilirska (hrvatska) koja je Pokrenula časopis Kolo, Prva hrvatska štedionica, Narodni muzej i Narodni dom,

280

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ZGRADA MATICE HRVATSKE U ZAGREBU, sjedište najstarije hrvatske kulturne ustanove (1842), koja je dijelila u svim razvojnicama i nedaćama povijest hrvatskoga naroda.

prva muška učiteljska škola, a na zagrebačkoj Akademiji (sveučilištu) V j e k o s l a v B a b u k i ć , koji je još 1836. sastavio Osnovu slovnice slavjanske narečja ilirskoga, počeo je predavati hrvatski jezik. Ne treba zaboraviti ni budnice, pjesmice koje su vatrenom rječju i poletnom glazbom bodrile i okupljale široke slojeve (popularnu Još Hrvatska ni propala napisao je G a j i uglazbio F e r d o L i v a d i ć). Za hrvatskoga narodnog preporoda u Zagrebu počinje suvremeno doba hrvatske umjetnosti i znanosti. U preporodno su doba književnici svoje pisanje držali rodoljubnom obvezom. Svojim su perom nastojali podignuti klonule duhove, razviti narodnu svijest i pripraviti bolju budućnost svomu narodu. Isticali su pri tome slavenstvo, borbu proti tuđinu i hrvatsku slobodu. Velik pisac bio je I v a n M a ž u r a n i ć, pjesnik Smrti Smail-age Čengića. Nove putove hrvatskom pjesništvu pro-

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

281

krčio je S t a n k o V r a z , koji je udario temelje i hrvatskoj književnoj kritici Najplodniji i najomiljeniji pjesnik bio je P e t a r P r e r a d o v i ć. Za početke novijega hrvatskog kazališta zaslužan je književnik D i m i t r i j e D e m e t e r (1860 sudjelovao je i u osnivanju prvoga hrvatskog profesionalnog kazališta). Prve su putopise pisali A n t u n N e m č i ć i M a t i j a M a ž u r a n i ć , pisac proze Pogled u Bosnu. Sve preporodne tekovine bile su dragocjene za moderni razvoj hrvatskoga naroda. Iako preporod nije prodro na selo, koje je bilo siromašno, neuko i neslobodno on je osvajao grad i prodrmao sve hrvatske krajeve približujući ih Zagrebu. Iz sjeverne Hrvatske, gdje je probudio narodnu svijest, proširio se u Dalmaciju i Istru i tamo posijao dobro sjeme koje će uskoro dati velike narodne plodove. Preporod se proširio i među bosanske franjevce od kojih je najistaknutiji I v a n F r a n j o J u k i ć. Osim toga, preporod je hrvatski narod povezivao teritorijalno i gospodarski, povezivao ga je klasno ispreplećući moderni građanski pokret s povijesnom i državnopravnom predajom plemstva. Širio je narodnosnu i vjersku snošljivost, demokratizirao društvo, razvijao ideju o slobodi i povjerenje u budućnost, gradio ponos na prošlosti i suvremenoj kulturi. Usve, izgrađivao je modernu narodnost u Hrvata.

GAJEVA TORBA ,шш. JU11™ ^.„„„„..-., Ljudevit Gaj; četvrti red: etel Ožegović, Franjo Zigrović, Sidonija Rubido-

Lisinski, Josip Jelačic, Ać.,' Grga Pef" aKOv uzarevic; scsu icu. oijcpcm uiju*».«', ^—t>"j— „s .·Martić, e„ii.>n Cnnin Viiimpr Tvan Paflnvpr Davorin Trstenjak, Mirko Ozegovic, Dragutin Seljan.

282

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

PRVE POLITIČKE STRANKE Na Ugarskom saboru Mađari su i dalje jurišali na sve staleške hrvatske povlastice. Tražili su uvedbu mađarskoga jezika u škole i urede, poricali da Slavonija pripada Hrvatskoj, zahtijevali da se Hrvatska izjednači u porezu s Ugarskom (u kojoj je bio dvostruko viši) i iskali ravnopravnost za protestante (hrvatski otpor protestantizmu bio je i otpor useljivanju Mađara). Sukobi u Ugarskom saboru i u Hrvatskoj najposlije su doveli do osnivanja prvih hrvatskih političkih stranaka. Širenje preporoda natjeralo je prijatelje Mađara u Hrvatskoj da se okupe. Tako je na početku 1841. osnovana Horvatsko-vugerska stranka. Nju su ilirci prozvali mađaromanskom, puk mađaronskom i njezine pristaše mađaronima. Ta je stranka bila sumnjičava prema moguće široko zasnovanom ilirskom pokretu i više je voljela tradicionalnu autonomiju Hrvatske u zajednici s Ugarskom, ali nije imala određeno stajalište prema velikomađarskoj ideji. Dakako, težnje njezinih članova da hrvatske županije budu izravno zastupane u Ugarskom saboru, da se ukinu kulturne tekovine preporoda, da se uvede mađarski jezik u hrvatske škole i da on bude službeni u Hrvatskoj, bile su natražne kao što cijela mađaronska politika nije uzimala u obzir promjene u hrvatskom društvu niti je u svojemu regionalnom i sve zastarjelijem rodoljublju računala s novim narodnim potrebama na većem i šarolikijem prostoru. Uz mađarone je uglavnom pristalo neuko seljačko plemstvo iz Turopolja. Proti njima udružili su se ilirci u Ilirsku stranku. Ona je težila da se sve hrvatske zemlje sjedine u državnu cjelinu, koja će biti u sastavu Ugarske, ali ipak nezavisna od nje. Svoju su politiku saželi u krilaticu: »Da Bog pozivi konstituciju ugarsku. Kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!« Osnutkom Ilirske stranke narodni je pokret postao politička sila. Razvila se žestoka borba za vlast u županijama i Hrvatskom saboru. Ilirski kulturni program nestajao je u politici, a istaknuti ilirci pišu političko štivo ( D r a g u t i n R a k o v a c Mali katekizam za velike ljude, L j u d e v i t V u k o t i n o v i ć Ilirizam i kroatizam i I v a n K u k u l j e v i ć Die Nationalität in Croatien und Slavonien). Godine 1842. ilirci su pobijedili na županijskim izborima u Varaždinu, Križevcima i Zagrebu. Na zagrebačkim su izborima nadvladali silom, a ne većinom glasova. Počinili su ozbiljnu pogrešku i izgubili potporu Beča. To je dovelo do zabrane ilirskog imena i znakova, a G a j je - koga su mnogi ilirci optuživali za gubitak austrijske potpore - izgubio političko vodstvo. Takav poraz su, dakako, iskoristili mađaroni propagirajući proti ilircima u Pešti i Beču. Optuživali su Ilirsku stranku kao veleizdajničku i naklonu Rusiji, okrivljivali su je za radikalizaciju mladeži i utjecaj na krajiške časnike. Uz to se turska vlada potužila u Beču, jer je hrvatski preporod odjeknuo u Bosni. Sve u svemu, kralj je F e r d i n a n d 1843. zabranio ilirsko ime i znak (zvijezda i polumjesec). Tada su Ilirske novine postale Narodne novine, a Ilirska stranka Narodna stranka. U Hrvatskoj je uvedena stroga cenzura, pa se tako list Branislav tiskao u Beogradu i tajno unosio u Hrvatsku. Zabrana ilirskog imena nije oslabila narodni pokret, a ilirsko ime zamijenjeno je hrvatskim. Pokret se razvijao pod hrvatskim narodnim imenom. Te je godine u Hrvatskom saboru I v a n K u k u l j e v i ć izrekao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku. Njegov prijedlog da hrvatski jezik postane službenim, unatoč oduševljenju prisutnih, nije prihvaćen.

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

282

GROB SRPANJSKIH ŽRTAVA na zagrebačkom groblju Mirogoju

SRPANJSKE ŽRTVE Mađarski pritisak nije slabio, ali nije imao osobita uspjeha. Iako je mađarski je k uveden u hrvatske više škole i iako su se hrvatski poslanici u Ugarskom saboru d 185 služiti 184* ° °' mađarskim jezikom, ipak su stvari išle nabolje. Kralj je |o45. dopustio upotrebu ilirskog imena u književnosti i izdao odluku o osnutku kaeore za »ilirski jezik i književnost« na zagrebačkoj Akademiji. U Hrvatskoj je taJđer popustila cenzura. Promjene u političkim prilikama, prema bečkim nakanama, imale su stišati stranačke borbe u Hrvatskoj i predobiti Narodnu stranku za suanju s vladinom Konzervativnom strankom magnata u Ugarskoj. Tada je došlo do tragična događaja pri izborima zagrebačkoga županijskog ci novnistva. Rasplamsala stranačka borba narodnjaka i mađarona uzrokovala je 29 Pnja 1845. krvoproliće. Nakon pobjede mađarona na izborima pucanj iz neke ađaronske kuće izazvao je narodnjake. Pozvana vojska zatvorila je Markov trg icala u masu. Bilo je 16 mrtvih i više ranjenih. Pokolj je silno odjeknuo. Mrtvi ipanjske žrtve - pokopani su u golemu i demonstrativnu sprovodu.

284

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

285

Madaronska Zagrebačka županija radila je proti preporodnim tekovinama i nastojala da s pomoću seljačkoga plemstva osvoji većinu u Hrvatskom saboru. Međutim, bečki dvor nije priznao tom plemstvu pravo da dolazi u Sabor, pa su narodnjaci ostali u većini. Zapravo, hrvatsko je plemstvo isključilo turopoljske plemiće i tako svoj staleški sabor stavilo u službu preporodnoga pokreta. Narodnjaci su nastojali osigurati što veću političku, kulturnu i crkvenu nezavisnost Hrvatske od Ugarske. Tražili su samostalnu hrvatsku vladu, da se Akademija uzvisi na rang sveučilišta i Zagrebačka biskupija na samostalnu nadbiskupiju. Godine 1847. Hrvatski je sabor proglasio hrvatski jezik službenim u Hrvatskoj. Bio je to posljednji hrvatski staleški sabor. Nakon mnogo stoljeća stara je ustanova pokazala novu životnost, visoku narodnu svijest i u kobnu vremenu ostavila novim političkim silama tešku i problematiziranu baštinu. Na pragu je bila revolucionarna godina 1848, vrhunac tadašnje hrvatske političke svijesti. Ilirski pokret našao se u žarištu političkoga vrenja, a ilirci na vrhu hrvatske politike s obzirom na narodnu svijest i politički cilj narodnoga jedinstva i samoodredbe.

REVOLUCIJA 1848-1849. Na Ugarskom saboru 1847-1848. zahtjevi Hrvatskoga sabora nisu prihvaćeni. Dapače, imenovan je odbor, na čelu s L ä j o s o m K o s s u t h o m , »za ispitivanje hrvatskih smutnja«. Ugarski je sabor prihvatio Zakonsku osnovu o mađarskom jeziku i narodnosti, po kojoj su se hrvatski uredi i sudovi u službenom saobraćaju s ugarskim oblastima imali dopisivati jedino na mađarskom jeziku. Na »Ugarskom primorju« mogli su se u domaćim poslovima služiti talijanskim jezikom, oni u Hrvatskoj latinskim, dok je Slavoniji ostavljeno još šest godina da se služi latinskim jezikom. Osnovom se tražilo da se mađarski jezik obvezatno uči u svim hrvatskim školama, da građanski, komorski i vojnički zavodi, luke i brodovi imaju upotrebljivati jedino državni ugarski grb i ugarsku zastavu te da ugarski grb i mađarske natpise dobiju ugarski novci i službeni pečati. Mađarski su zastupnici Hrvatsku suzivali na prostor Zagreba, Varaždina i Križevaca, a njihov je glavni predstavnik K o s su t h čak poricao hrvatsko ime i narodnost. Tako su na početku 1848, usprkos mnogim sličnostima, mađarski i hrvatski politički ciljevi bili u temeljnom sukobu. I jedni i drugi htjeli su slobodan razvitak svojih naroda. Mađari su 1848. praktično postigli punu političku nezavisnost. Svojim zakonima uspostavljali su modernu državu, ali su širenjem feudalnoga pojma ugarskoga naroda uspostavljali svoju prevlast nad svim drugim narodima u Ugarskoj i bili proti duhu vremena koji je pogodovao preporodu svih narodnosti. Oni su htjeli Hrvatsku integrirati u svoju državu Tome su se usprotivili Hrvati, koji su 1848. odlučno stali na protumadarsko stajalište zastupajući federalističko načelo preuređenja Habsburške Monarhije i razvojem prilika praktično poduprli cara. Malobrojni i nesjedinjeni nisu imali moći zauzeti nezavisan politički položaj. Kako je pak Monarhija bila jaka, a gospodarski probitak hrvatske trgovine i poljodjelstva bio ipak vezan uz reformiranu Monarhiju, to glavno načelo hrvatske politike u 1848. nije bio jugoslavizam. Misli o nezavisnoj državi, samoj Hrvatskoj ili savezu s Bosnom, izražavali su pojedinci. U J e l a č i ć u je pak hrvatska politika našla narodno svijesnoga bana i vojnika odana caru.

D. WEINGÄRTNER, Hrvatski sabor 1848.

Revolucija koja je u veljači 1848. izbila u Parizu i proširila se po Europi prekinula je mađarska nastojanja i omogućila hrvatskim narodnjacima da provedu svoj politički program. Revolucija koja je 13. ožujka planula u Beču otpuhnula je M e t t e r n i c h a , a kralj je obećao ustav, koji je proglašen nakon dva dana. Mađari su isposlovali svoju nezavisnu vladu i potvrdu zakona, od kojih su neki izravne pogađali Hrvatsku. Tako se određivalo da hrvatske zemlje imaju izravno slati svoje zastupnike u Ugarski sabor, a brodovi da moraju isticati ugarsku zastavu i grb. Međutim, i u Hrvatskoj su se dogodile velike stvari. Na prijedlog hrvatskih konzervativaca, kralj je imenovao potkraj ožujka za bana pukovnika J o s i p a J e l a č i ć a . On je također imenovan generalom (poslije maršalom) i zapovjednikom obiju banskih pukovnija (poslije čitave Vojne krajine). Za to se imenovanje u Hrvatskoj nije znalo kada je u Zagrebu sazvana za 25. ožujka velika narodna skupština. Ona je izabrala J e l a č i ć a za bana, a u Zahtijevanjima naroda tražila sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, vladu odgovornu saboru i nezavisnu od ugarske vlade, stalni zastupnički a ne staleški sabor i jednako izborno pravo, financijsku nezavisnost od Ugarske, osnivanje narodne vojske, uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga i nastavnoga, ukinuće ostataka kmetstva i staleškoga poretka, jednakost svih ljudi pred zakonom i u poreznim obvezama, slobodu tiska, udruživanja, vjeoispovijesti, govora i odgoja, osnivanje narodne banke'i slobodu trgovine. Bio je ° narodni, politički, društveni i gospodarski program veoma napredan i na visini j>voga vremena. Njime se za Hrvatsku tražila samostalnost u sklopu Habsburške Monarhije i hrvatsko-ugarske zajednice i omogućivalo prijelaz iz feudalnoga u moaerno doba. Zbivanja u Monarhiji i Hrvatskoj odjeknula su i na našoj obali. Zora dalmatinska isticala je davnašnje hrvatstvo Dalmacije, nadala se pomoći iz Zagreba i po-

286

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

zdravljala ustav. U sjevernoj Hrvatskoj Varaždin i Zagreb zahtijevali su sjedinjenje hrvatskih zemalja. Zagreb, Križevci i drugi gradovi slali su pozive južnohrvatskim općinama da složno istupe za sjedinjenje. Na čelu tih općina bili su ljudi koji nisu hrvatski osjećali. Smatrali su da o imenu i budućnosti naroda odlučuju prosvjećeni, a ne svi staleži. Nisu tvrdili da je Dalmacija talijanska, ali su govorili kako je hrvatsko društvo zaostalo, militarizirano, nekulturno, kako hrvatski jezik nije za javne poslove, a da je Dalmacija napredna, kulturna i gospodarski dovoljna sama sebi. Bojali su se da u sjedinjenoj Hrvatskoj ne izgube svoje položaje, pa su bili proti sjedinjenju. Osobito su se odupirale splitska i zadarska općina. Na čelu pristaša sjedinjenja bili su Dubrovnik i Boka kotorska. Dubrovački list L'Avvenire (Budućnost) tražio je federativno uređenje Monarhije, sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i »slavensko bratstvo«. Zapravo, 1848. Dalmacija nije imala priliku da se izjavi o sjedinjenju. Pojedinačna mišljenja bila su nestalna i protuslovna, često bez dokazne moći, a slavenski zanosi nestvarni. Stanoviti je pak liberalizam mnoge okrenuo proti zlosretnom J e l a č i ć u kao spasitelju reakcionarne Monarhije. Dotle je u Hrvatskoj vrelo. Budući da mađarska vlada nije pokazivala nikakva razumijevanja, J e l a č i ć je 19. travnja prekinuo sve veze s Ugarskom i proglasio da hrvatske oblasti ne smiju primati naloge od ugarske vlade sve dok Hrvatski sabor ne odluči o odnosajima dvaju naroda i država. U svibnju je osnovao Bansko vijeće kao samostalnu hrvatsku vladu s odjelima za pravosuđe, unutrašnju upravu, bogoštovlje i nastavu, vojne poslove, odnošaje s austrijskom i ugarskom vladom te financije u koji su odjel bili uključeni obrt, trgovina, promet i poljodjelstvo. Osnutkom Vijeća bio je ostvaren zahtjev iz D r a š k o v i ć e v e Disertacije, sa Sabora 1845. i iz Narodnih zahtijevanja 1848. J e l a č i ć je raspisao izbore za prvi zastupnički Hrvatski sabor, u kojemu su virilisti bili crkveni i upravni dostojanstvenici te velikaši. Izborno pravo imali su intelektualci, činovnici, građani s nepokretnim imutkom i seoski glavari. Kako je odluka Ugarskoga sabora o ukinuću kmetstva bila u Hrvatskoj proglašena na početku proljeća i kako je svojim proglasom od 25. travnja J e l a č i ć potvrdio ukidanje tlake i kmetstva, to je Saboru preostalo da ukinuće feudalizma u Hrvatskoj i uvedbu općega plaćanja poreza formulira kao svoje zakone. Tim je činom Sabor utro put suvremenom razvitku. Doduše, seljaci su postali vlasnici urbarijalnoga zemljišta, ali ne i vinograda, pašnjaka, šuma i krčevina, što je prouzročilo nezadovoljstvo pa i otpor na selu. Sabor je izrazio želju da Monarhija bude ustavna država sa svim građanskim slobodama, da bude federativno uređena kao savezna Švicarska s nezavisnim narodnim vladama i sa središnjim parlamentom u Beču i zajedničkim ministarstvima za vanjske poslove, vojsku, zajedničke financije i trgovinu. Prihvatio je tako ideju austroslavizma, program preuređenja Habsburške Monarhije u federativnu državu slobodnih i ravnopravnih naroda. Zaključio je da se banska vlast obnovi do mora, da se Vojna krajina i Dalmacija sjedine s Hrvatskom, dok je neodređeno zatražio da Istra s Hrvatskom uđe u bliži savez (kao i slovenske zemlje i Vojvodina). Pozdravio je Slavenski kongres, koji je kao narodni slavenski parlament bio sazvan u Pragu na K u k u l j e v i ć e v poticaj, i na kojemu su hrvatski zastupnici iznosili austroslavističku zamisao. Nju je u svojoj Osnovi za savezno preporođenje cesarovine austrijske zastupao i O g n j e s l a v U t j e š e n o v i ć O s t r o ž i n s k i . Beč, dakako nije mario za austroslavizam, a Hrvatskom saboru je pak odreknuo zakonitost.

PROGLAS BANA JELAČIĆA O UKIDANJU KMETSTVA 1848.

Za to su vrijeme Mađari spletkarili proti J e l a č i ć u. Čak im je pošlo za rukom da ga je kralj u lipnju svrgnuo. Na tome je i ostalo. J e l a č i ć je ostao ban i u srpnju obišao Slavoniju da spriječi mađarsko rovarenje. Pri kraju srpnja sastao se s Mađarima. Do sporazuma nije došlo, jer Mađari nisu pristali na hrvatske uvjete. Odbijali su hrvatski nacrt uređenja Monarhije, nisu priznavali hrvatsku nezavisnost " p c e i i i t u upotrebu hrvatskoga jezika, a osobito su odlučno odbacili zahtjev da se 5ima u Ugarskoj prizna pravo na samostalnost. Srbi su tražili Banat, Bačku, Baanju i^Srijem zajedno sa tamošnjom Vojnom krajinom. Računali su s autonomnim iručjem unutar Hrvatske, a Hrvati se tome nisu protivili. Iduće godine, 1849, Austrija im je priznala preinačeni teritorij (Banat bez Vojne krajine, Bačku bez J kaske te Ilok, Irig i Rumu u Srijemu) i znatno skučenu autonomiju. Odnosi Hrvata i Mađara su se pogoršali, i rat je bio na pomolu. Rat je poticao 'л dvor, njemu su vodili zahtjevi srpskoga vodstva u kasnijoj Vojvodini, a za ] ga e ban | j imao potporu Narodne stranke. J e l a č i ć je počeo skupljati vojsku, a 1. kolovoza zaposjeo je Rijeku. Da izvojuje nezavisnost i ravnopravnost Hrvatке, navijestio je 7. rujna Mađarima rat i sa 40 000 vojnika prešao 11. rujna Dravu, ^arnah je Međimurje proglasio sastavnim dijelom Hrvatske. Krenuvši prema Bunu, sukobio se 29. rujna s mađarskom vojskom u neodlučenoj bitki i nakon toga •enuo prema Beču. ^Za ratovanja izbila je revolucija u Mađarskoj pa u Beču. Kralj je J e l a č i ć a -novao povjerenikom, a zatim vrhovnim zapovjednikom vojske u Ugarskoj.

288

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Time je ban od borca za Hrvatsku postao borac proti mađarskoj revoluciji i bečkom ustanku. Spašavajući hrvatski opstanak od agresivnoga mađarskog šovinizma J e l a č i ć s e počeo boriti za spas Habsburgovaca, koji su i tada, kao uostalom austrijska politika uopće, bili za apsolutizam i centralizam ili za nagodbu s Ugarskom ako je samo moguća. J e l a č i ć je pobijedio mađarsku vojsku koja je išla u pomoć pobunjenom Beču, a zatim je s knezom W i n d i s c h g r a e t z o m pokorio Beč. Kada je W i n d i s c h g r a e t z u listopadu postao vrhovni zapovjednik, J e l a č i ć nije više mogao voditi neku politiku. U prosincu 1848. na prijestolje je došao F r a n j o J o s i p I (1848-1916). On je J e l a č i ć a imenovao gubernatorom Rijeke i Dalmacije. U banovim rukama našle su se tako sve hrvatske zemlje u Monarhiji, osim Istre, Krka, Cresa i Lošinja. Hrvatska nije bila doista sjedinjena, jer je u Vojnoj krajini ban bio carski zapovjednik, a na Rijeci i u južnoj Hrvatskoj namjesnik, a ne ban. Ipak, njegovo formalno obuhvaćanje hrvatskih zemalja utjecalo je na misao o doista samostalnoj hrvatskoj državi u federaliziranoj Monarhiji. Njegovo imenovanje za guvernera Dalmacije pozdravili su svi prijatelji sjedinjenja (osobito u Dubrovniku), a proti njemu istupili stari neprijatelji, splitska i zadarska općina koje su držali autonomaši. Njegov kasniji dolazak u pokrajinu pokrenuo je puk od Zadra do Boke. U Istri - u kojoj je bilo najviše Hrvata (1846. ima 134 453 Hrvata, više nego dvostruko od Talijana) - prilike su bile nalik onima u južnoj Hrvatskoj. Gradsko talijansko pučanstvo bilo je glasnije i bolje organizirano. Tražilo je da se talijanski jezik uvede kao službeni i Istra prizna talijanskom pokrajinom. Uspjeli su da se bivše mletačke općine izjave u prilog upotrebe talijanskoga jezika u uredima i školama. Pa ipak su Lovran i Kastav isticali pravo istarskih Hrvata na hrvatski jezik i zahtijevali da se istočna Istra pripoji Hrvatskoj. U Trstu je 1848. osnovano Slavjansko društvo s časopisom Slavjanski rodoljub. Borba u južnoj i zapadnoj Hrvatskoj nije doduše dovela do sjedinjenja s maticom zemljom, ali je veoma pridonijela buđenju narodne svijesti i brizi za hrvatski jezik i knjigu. Korisne su bile i vladine odluke da se u južnohrvatskim pučkim školama učenici moraju poučavati materinskom jeziku i da se u srednje škole uvede učenje hrvatskoga jezika, tj. da se uz nastavni jezik uči drugi zemaljski jezik. Međutim, škole s hrvatskim nastavnim jezikom mogle su se na prste nabrojiti. Zora dalmatinska nije pak preživjela 1849.

SLOM REVOLUCIJE I BACHOV APSOLUTIZAM Mađari nisu priznali promjenu na prijestolju, pa je Dvor odlučio oružanom silom skršiti njihov otpor. U ratu je sudjelovao J e l a č i ć i pobijedio u tri bitke. Nakon prvih uspjeha Dvor je mislio da su Mađari svladani. Stoga je 4. ožujka 1849. proglasio novi ustav, zvan nametnuti (oktroirani) jer je donesen bez sudjelovanja parlamenta. Iako je priznao narodima ravnopravnost i njihovo pravo na vlastiti jezik i narodnost, ustav je značio obnovu jedinstvenoga centralističkog Austrijskog Carstva. Hrvatska je bila priznata kao zasebna država, ali nije bila sjedinjena. Izvan nje su ostale Vojna krajina, Istra, kvarnerski otoci i Dalmacija. Dapače, od nje su otrgnuti iločki i rumski kotar te priključeni novoosnovanoj Srpskoj vojvodini-

BAN JOSIP JELAČIĆ, djelo A. Schrotzberga

^ IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

GRB HRVATSKE

GRB DALMACIJE

GRB SLAVONIJE

GRB BEGOVA KOPČIĆA IZ RAME

GRB ISTRE

289

Hrvatski je sabor izgubio samostalnost jer je središnji bečki parlament imao donositi zakone za čitavu zemlju. Ustav je u Hrvatskoj izazvao nezadovoljstvo, pa ga Bansko vijeće nije htjelo proglasiti. U Mađarskoj su nezadovoljnici proglasili nezavisnu mađarsku državu i svrgnuli Habsburgovce s ugarskoga prijestolja. Rat proti mađarskoj revoluciji plamsao je i dalje. J e l a č i ć je 26. travnja zauzeo Osijek i provalio u Ugarsku. Kada su ga potisnuli u Srijem, osvojio je Bačku. Nakon ugušen ja mađarske revolucije Bansko je vijeće u rujnu proglasilo ustav. Od tada Hrvatsku sve više sapinje apsolutistički poredak. Godine 1850. u nju dolaze oružnici, uvodi se monopol duhana, bilježi, austrijska zemljarina, sudstvo i zakoni. Bansko vijeće ukinuto je u veljači, a raspušteno u travnju; hrvatski je jezik ipak potvrđen kao službeni. Zabranjeni su Ilirska čitaonica i list Slavenski Jug, koji je osnovao D r a g o j l o K u š l a n i koji je zastupao federalističku preobrazbu Monarhije. Potkraj 1851. Beč je ukinuo ustav i uveo čist apsolutizam, koji se po ministru A l e k s a n d r u B a c h u naziva Bachov apsolutizam. Hrvatski sabor nije sazivan, mjesto vlade postojalo je kraljevsko namjesništvo, a mjesto samoupravnih županija okružja. U urede je uveden njemački jezik kao službeni, a u gimnazije kao nastavni. U pučkim je školama hrvatski jezik zamijenio latinski. Na važnija mjesta došli su Nijemci, Česi i Slovenci, posprdno zvani Bachovi husari. Redarstvo je bilo svemoćno, uhodarenje prošireno. Pravo slobodnoga sastajanja bilo je ukinuto, a štampa podvrgnuta nadzoru. G a j e v e Narodne novine kupila je bečka vlada i pretvorila ih u službeno glasilo. Zbog svoje pjesme Domorodna utjeha stradao je književnik I v a n F i l i p o v i ć i urednik i književnik M i r k o B o g o v i ć koji je pjesmu tiskao. Također je bila zabranjena upotreba hrvatske trobojnice. Trobojnica kao slobodarski znak datira od nizozemskoga oslobodilačkog rata u 16. stoljeću, a u Europi ju je popularizirala francuska revolucija. Moderna hrvatska zastava zacijelo je nastala u ozračju tog utjecaja i na podlozi tradicionalnih heraldičkih boja grbova (crvene i srebrne hrvatskoga, srebrne i plave slavonskoga te plave dalmatinskoga grba). Već su ilirci znali da je starija hrvatska zastava u tijesnoj vezi s povijesnim grbom: »narodne boje Hrvata jesu: crvena i bijela«. Tim bojama dodavali su plavu iz slavonskoga i dalmatinskoga grba. Spajanje boja bio je znak težnje za sjedinjenjem hrvatskih zemalja, i kada je preporodni pokret prerastao u politički te 1848. dosegnuo vrhunac, spajanjem crveno-bijele hrvatske i bijelo-plave (modre) slavonske zastave nastala je crveno-bijela-plava (modra) trobojnica. Sve su četrdesetosmaške zastave imale taj poredak boja, a proširile su se posvuda (npr. do Požege u Slavoniji i Dubrovnika na obali). Godine 1852. carskom su odlukom ponovo uvedeni hrvatski i slavonski barjak. Pred zabranu trobojku je branio ban J e l a č i ć, isticao njezino značenje u puku i zbivanju 1848, odupirao se pokrajinskim zastavama kao negaciji narodnoga sjedinjenja i - u skladu s promijenjenim prilikama a možda } odbijajući mišljenje da je riječ o panslavističkim bojama - tvrdio da trobojnici nije !zvor u nekom političkom načelu nego samo u sjedinjenju hrvatskih i slavonskih zastavnih boja. Obnovom ustavnoga života u Monarhiji ustaljuje se trobojnica kao hrvatska narodna i državna zastava, koja je sankcionirana Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. kao »sjedinjena zastava kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije« (članak 63). U Hrvatskoj je zavladala potištenost, ogorčenje i nezadovoljstvo. Hrvatski su s e političari počeli baviti znanošću. I v a n K u k u l j e v i ć dao se na proučavanje

GRB DUBROVNIKA

L·

290

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

povijesti i osnovao Društvo za jugoslavensku povjesnicu. B o g o s l a v Š u l e k pisao je rječnik, a L j u d e v i t V u k o t i n o v i ć i M i r k o B o g o v i ć bavili su se prirodnim znanostima. Poznatiji književnici još su J a n k o J u r k o v i ć , I v a n Perkovac, Mato Vodopić, P a s k o j e A n t u n Kazali, Grga Marti ć, I v a n T r n s k i i L u k a Botić. Pa ipak je i to teško doba - kome se neko vrijeme odupirao ban J e l a č i ć koji je podupirao kulturni rad, izdavanje udžbenika na hrvatskom jeziku, osnivanje i povezivanje trgovačko-obrtničkih komora - dalo nekoliko korisnih plodova. Kolikogod bila tuđa i kruta, birokratska je djelotvornost u Hrvatsku uvodila modernu upravnu praksu. Zagrebačka biskupija postala je nezavisnom nadbiskupijom, pa je Katolička crkva u Hrvatskoj odvojena od ugarske, što je još na početku 18. st. bio nastojao učiniti zagrebački biskup M a r t i n B r a j k o v i ć . Dobro je bilo i to što su seljaci postali vlasnici zemlje, doduše samo selišne i uz odštetu, čime je ipak porasla gospodarska snaga Hrvatske. Borba za nesmetano uživanje i posjedovanje šume, paše i vinograda jedan je od uzroka seljačkih nemira i buna u 1860-im. Seljaci su mogli ulaziti u sva zvanja i obnavljati ih domaćim ljudima. Kako u Hrvatsko] npr. nije bilo industrije, povoljno se njezino oporezivanje nije osjetilo, pa je nepodnošljiv porezni sustav najviše pogađao slojeve koji nisu proizvodili za tržište, i Hrvatska je služila kao izvor novca za birokratsko-redarstvenu državu. Izjednačenje svih Hrvata pred zakonom i u poreznim obvezama te izgradnja pučkog i modernizacija srednjeg školstva povoljno su djelovali na budući narodni razvitak. Bachov apsolutizam nije bio duga vijeka. Poraz u ratu proti Francuskoj i Pijemontu 1859. i golem državni dug skršili su apsolutistički poredak. On je u Hrvatskoj ponukao političare da izgube povjerenje u Beč i da počnu misliti na savez s Mađarima kao na savez s manje pogibeljnim neprijateljem.

SPOMENIK BANU JELAOĆU U ZAGREBU

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

291

ZAGREB U 19. ST. Od polovice stoljeća sve više postaje hrvatsko narodno, političko i kulturno središte, prva prijestolnica Hrvata.

HRVATSKA U OSVIT MODERNOGA DOBA U osvit modernoga doba Hrvatska je bila razjedinjena, gospodarski zaostala i s malobrojnim pučanstvom (1857. ukupno 2 339 683 st., Hrvatska i Slavonija 1668 256 st., Dalmacija 415 628 st., Istra i Rijeka 255 799 st.; 1869. ukupno 2575540 st., Hrvatska i Slavonija l 838 198 st., Dalmacija 456 600 st., Istra i Rijeka 280 742 st.). To je onemogućivalo slobodniji razvoj. U bogatoj i naprednoj zemlji lakše se može politički djelovati, više materijalno napredovati. Hrvatske zemlje bile su najzaostalije u Monarhiji. Selo je bilo osiromašeno, zaduženo i malo je proizvodilo. Poljodjelstvo nije uživalo državnu potporu, porezi su rasli, a trpjelo je od domaće nebrige, osobito na veleposjedu. Prevladavao je sitni posjed (do 20 jutara zemlje više od 90%, a pola od toga činili su posjedi od l do 5 jutara). Zemlja se primitivno i neracionalno obrađivala, kulture nisu bile raznovrsne, a seljački su proizvodi bili jeftini. Uz visoke industrijske cijene, seljački je život bio težak. Gotovo čitavu posljednju četvrtinu 19. stoljeća seljaka je upropašćivala agrarna kriza (1873-1895). Stare su se zadruge raspadale, veći posjedi propadali, prirodne nepogode, lihva, činovničke zloupotrebe i dugovi uništavali su imanja, obitelji su padale na prosjački štap, selilo e u grad i inozemstvo. U južnoj Hrvatskoj kolonat nije pogodovao racionalnom gospodarenju, a 1893. sklopljeni austro-talijanski trgovački ugovor, koji je olakšao uvoz talijanskoga vina, štetio je domaćemu vinogradarstvu, koje je upropašćivala i oloksera. Industrija se tek bila počela razvijati. Od početka 19. st. grade se prve domaće tvornice, a u proizvodnji preteže manufakturna organizacija. Od polovice 19. st. do

292

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

krize 1873. prvotna industrija napreduje, osobito u Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu Osijeku, Rijeci, Zadru i Splitu. Nerazgranata prometna mreža nije spajala hrvatske pokrajine i kočila je razvoj trgovine. Za izgradnju modernoga prometnog sustava bilo je potrebno mnogo novca i njegovo udruživanje, a tome hrvatski poduzetnici nisu bili dorasli, kao što ni u političkom vodstvu nije bilo nepodijeljene svijesti o suvremenim ne samo prometnim nego i općenito gospodarsko-društvenirn potrebama. Zbog toga je razvitak željeznice i parobrodarstva bio ovisan o austrijskom i mađarskom kapitalu, kojemu je bilo do vlastitih potreba (usmjerivanje prometa na Trst i Rijeku) a ne do hrvatskoga gospodarstva. Pojedinci su shvaćali bit gospodarskih problema i težili jedinstvenom narodnom tržištu. Tako je A n t u n J a k i ć zastupao 1862. željezničko povezivanje Zagreba s morem i osnivanje kreditnoga zavoda radi okupljanja domaćega kapitala. Ipak, do 1918. zapadna i južna Hrvatska nisu bile povezane sa željezničkom mrežom u sjevernoj Hrvatskoj (osim što je gospodarstvu koristila pruga Zagreb-Rijeka i pokrajinski spoj do Zemuna), a i ta je bila tek djelomično dovršena potkraj 19. st. Trgovalo se malo, jer siromašan narod nije bio ni dobar potrošač. Razvoju trgovanja smetala je konkurencija jeftinije robe iz austrijskih zemalja. U 1860-1870-im zbog konjukture prekooceanske trgovine dolazi do procvata jedrenjaštva od Rovinja do Boke, a onda je ono propalo. Nesnalažljivi pak brodovlasnici nisu bili pripravni prijeći na parobrodarstvo, a nisu ni imali velike kapitale niti su uživali državnu potporu. Uz to Austrija je favorizirala Trst a Ugarska Rijeku. Veća parobrodarska društva bila su »Dalmacija« i Dubrovačka parobrodska plovidba. Svugdje je nedostajalo novca i novčarskih zavoda. Cvala je lihva, gladovalo se često. Beč i Pešta održavali su teško stanje. Nisu dopuštali da se Hrvatska sjedini niti da se gospodarski razvija. U njezin razvoj nisu ništa ulagali, slobodan politički život nisu dopuštali, a mase su odvajali od politike (u Hrvatskoj je na izborima pravo glasovanja imalo 2%, poslije 6 %, a u Dalmaciji približno 20% pučanstva). Naprotiv, podupirali su sve pokrete koji su ometali ili sprečavali nesmetan razvitak hrvatskoga naroda. Hrvatski su se političari kolebali. U obrani hrvatske samostalnosti i u borbi za opstojnost svoga naroda pristajali su sad uz Peštu, sad uz Beč, jer nije bilo drugog izlaza. Uzalud su se nadali da će Monarhija promijeniti svoju politiku ili da će za Hrvatsku nastupiti povoljnije prilike zbog vanjskih zbivanja. Tako je Hrvatska bila izvrgnuta sve nasrtljivijem mađarskom nacionalizmu, austrijsko-njemačkom imperijalizmu koji je prodirao prema Istoku i talijanskom presezanju na zapadne i južne hrvatske obale.

OBNOVA USTAVNOGA ŽIVOTA Nakon pada Bachova apsolutizma kralj je 1860. sazvao u Beč Pojačano carevinsko vijeće. Na nj je pozvao uglednije predstavnike svih zemalja Monarhije. Iz Hrvatske j e bio pozvan A m b r o z V r a n i c z a n y , i z Slavonije J o s i p J u r a j S t r o s s m a y e r , a iz Dalmacije F r a n o B o r e 11 i. Kada se raspravljalo o uređenju Monarhije, Vijeće je odlučilo da ona bude federalistička država, tj. neke vrste savezna država sa središnjim parlamentom. S t r o s s m a y e r je zatražio da se u Hrvatskoj u urede i škole vrati hrvatski jezik. On i V r a n i c z a n y potaknuli

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

ANTUN JAKIĆ

JOSIP JURAJ STROSSMAYER

su pitanje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. B o r e 11 i je potvrdio da u Dalmaciji ima više Slavena nego Talijana, ali je rekao da još nije došlo vrijeme za sjedinjenje. S t r o s s m a y e r je tada branio hrvatstvo Dalmacije i pravo na sjedinjenje. Rasprava je živo odjeknula u Dalmaciji. Pristaše sjedinjenja počeli su se okupljati pod vodstvom J u r j a P u l i ć a , M i h a K l a i ć a i M i h o v i l a P a v l i n o v i ć a . Nazivali su se narodnjacima. Za sjedinjenje je osobito bilo niže svećenstvo, koje je mnogo utjecalo na svoje župljane. Protivnici sjedinjenja bili su pristaše autonomne Dalmacije izvan Hrvatske, pa su ih nazivali autonomašima. Vodili su ih A n t e B a j a m o n t i i L u i g i L a p e n n a . Protiv sjedinjenja bili su opet Split i Zadar, jer su im na čelu bili autonomaši. Oni su za sobom povukli Omiš, Vis, r °gir, Sinj, Imotski, Hvar, Korčulu i još neke gradove. Tražili su da budući Daljinski sabor odluči o sjedinjenju jer su bili sigurni da će u njemu većinu imati auonomaši. S druge strane, Stari Grad, Vrboska, Metković, Bol, a osobito Dubrov* i Kotor zahtijevali su da se sjedinjenje s Hrvatskom odmah provede. Bečka a da bila je proti sjedinjenju i podupirala talijansko i potalijančeno građanstvo, ϊ bojala da će sjedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom oslabiti Austrija, a ojačati rvatska i Ugarska. Protivnici sjedinjenja tada su pobijedili. Na njihovoj je strani 0 namjesnik u Zadru general L a z a r M a m u l a . Iako su omeli sjedinjenje, u i hrvatski narodni preporod, koji će oživjeti narodni život u pokrajini, čvrsto ^vezati južnu sa sjevernom Hrvatskom i položiti temelj njihovu sjedinjenju u 20. st oljeću.

294

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

295

POZOR, 1860.

MIHOVIL PAVLINOVIĆ

MIHO KLAIĆ

Novi hrvatski ban J o s i p Š o k č e v i ć donio je kraljevsko odobrenje da se u urede uvede hrvatski jezik, koji je tako doista postao službeni. Bachovi husari napustili su Hrvatsku, a politički je život živahnuo. Iz zagrebačkoga kazališta protjerani su njemački glumci. Počelo se glumiti na hrvatskom jeziku. Ubrzo je pokrenut novi list Pozor, dugo vremena glavne hrvatske novine. Listopadskom diplomom (20. X. 1860) kralj je Ugarskoj i Hrvatskoj vratio ustav. Njom su određeni zajednički poslovi (vanjski poslovi i trgovina, vojska i zajedničke financije) o kojima će se raspravljati u bečkom parlamentu. Svi ostali poslovi prepušteni su zemaljskim saborima. Da bi se pripravio saziv Hrvatskoga sabora, u Zagrebu se sastala Banska konferencija uglednih političara. Ona je odlučila zamoliti kralja da se hrvatski jeziK uvede u sve javne poslove, da se osnuje Hrvatska kancelarija kao najviša upravna ustanova nezavisna od Ugarske, da se imenuju veliki župani i da se Hrvatskoj pripoje Vojna krajina, Dalmacija, Cres, Lošinj, Krk i istarski kotarevi Volosko, Labin i Novigrad. Kralj je odobrio da se hrvatski jezik uvede kao službeni, mjesto kancelarije osnovan je privremeni Hrvatski dvorski dikasterij, u pogledu Dalmacije rečeno je da se na Bansku konferenciju pozovu radi dogovora njezini zastupnici, a o Istri i otocima nije bilo ni riječi. Dalmatinski zastupnici nisu došli u Zagreb unatoč prijateljskom pozivu Banske konferencije. Njih su omeli protivnici sjedinjenja na čelu s namjesnikom M a n l o m. Već se moglo slutiti kako od sjedinjenja neće biti ničta.

Hrvatsku je pogodila i druga nesreća. Godine 1861. izgubila je Međimurje. Riječki su autonomaši zbog svojih interesa također tražili sjedinjenje s Ugarskom. Ukidanjem Srpske vojvodine (1860) Hrvatska je doduše dobila natrag iločki i rumski kotar, ali je to dovelo do razdora Hrvata i Srba, koji su mislili da su Hrvati krivi za propast Vojvodine. Kotarevi su uključeni u Srijemsku županiju, uz koju su još postojale Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka, Riječka, Osječka i Požeška županija. Listopadskom diplomom nisu bili zadovoljni ni Nijemci ni Mađari, pa je novi ministar predsjednik A n t o n S c h m e r l i n g izradio 1861. Veljački patent. Njim je bilo određeno da u Beču ostaje središnja vlada Monarhije i parlament od dva doma. Gornji dom, sastavljen od nadvojvoda, biskupa i imenovanih članova, imao je jamčiti obnovljenu centralističku politiku. U Donji dom imao je i Hrvatski sabor poslati svoje zastupnike. Patent nije riješio sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Novi centralizam pak približio je hrvatske političare mađarskim, i to će se osjetiti u Hrvatskom saboru.

SABORI 1861. Sabori 1861. bili su znameniti jer su imali raspravljati o uređenju Habsburške Monarhije. Prvi se sastao Ugarski sabor. On je odbio poslati svoje zastupnike u Carevinsko vijeće i tražio je uspostavu svojih zakona iz 1848. Stoga je raspušten. Dalmatinski sabor u Zadru bio je tako izabran da su u njemu imali većinu čiovnici, veleposjednici i predstavnici građanstva. Oni su bili za autonomiju DalmaJ e , a proti sjedinjenju s Hrvatskom. Narodnjaci su tada bili neorganizirani i jedva 1 imali vremena da se okupe prije izbora. Budući da ih je u Saboru bilo malo, nisu ^°gli mijenjati njegove zaključke. Autonomaška većina odbila je izabrati izaslanvo koje bi o sjedinjenju razgovaralo s predstavnicima Hrvatskoga sabora. Tako je £ dinjenje Hrvatske propalo i do njega u Monarhiji nije ni došlo. Istra je prvi put b ua sabor. Hrvatski sabor uzalud je tražio sjedinjenje hrvatskih zemalja, ali je zato mnon svojim upravnim, školskim i prosvjetnim zaključcima položio temelje moder-

296

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

297

odručja - zadržala svoj državni kontinuitet (izražen u posebnim političkim i pravnim ustanovama i ukorijenjen u svijesti tzv. političkoga naroda, nositelja hrvatskoga suvereniteta) i koja stoga s Austrijom i Ugarskom nema ništa zajedničko osim kraljeve osobe, pa zato i odbija zajedničke poslove s njima kao nezakonite. K v a t e r n i k i S t a r č e v i ć razvili su s vremenom misao hrvatskoga nacionalizma. Oni su za Hrvatsku tražili punu nezavisnost, ali i najšire građanske slobode. Ni madaronski, a ni K v a t e r n i k o v prijedlog nije bio prihvaćen. Sabor je kao svoj 42. članak prihvatio zaključak koji su predložili narodnjaci (J. J. S t r o s smayer, F r a n j o Rački, M a t i j a Mrazović, Ivan P e r k o v a c i drugi)· U njemu se kaže da je 1848. prestala svaka sveza između Ugarske i Hrvatske osim one u osobi zajedničkoga kralja. Ipak je Hrvatska voljna stupiti u tzv. realnu uniju s Ugarskom kada joj ona prizna prekid dotadašnjega državnopravnog odnošaja, samostalnost, nezavisnost'i cjelokupnost hrvatskih zemalja (Hrvatska, Slavonija, Vojna krajina, Rijeka i Primorje, Dalmacija i Međimurje). Prema tom zaključku uprava, školstvo, vjerska pitanja i sudbenost ostajali su isljučivo poslovi hrvatske samouprave. Što se tiče odnošaja prema Austriji, Hrvatski sabor odbio je poslati svoje zastupnike u Carevinsko vijeće i izjavio da Hrvatska nema zajedničkih poslova s Austrijom, iako su najugledniji zastupnici predlagali da se zajednički poslovi priznaju. Sabor je zapravo odbio centralistički poredak Monarhije. Stoga je raspušten, ali je kralj potvrdio 42. članak. U ožujku 1861. osnovana je hrvatska samostalna vlada (Kraljevsko namjesničko vijeće), a u studenomu Hrvatska dvorska kancelarija (kancelar I v a n M a ž u r a n i ć ) . U lipnju 1862. u Zagrebu je osnovan Stol sedmorice kao najvažnije sudište. Bili su to nesumnjivi uspjesi i korisni plodovi. Međutim, sve se protivnike Schmerlingova centralizma progonilo. Obustavljen je Pozor, zatvoren njegov urednik I v a n P e r k o v a c i pravaši E. K v a t e r n i k i A. S t a r č e v i ć . U Dalmaciji su iz službe otpušteni narodnjaci M. K l a i ć i I v a n D a n i l o , J. P u l i ć premješten, dok je sudskih neprilika imao urednik // Nazionala N a t k o N o d i l o. Postupci oblasti prema vođama Narodne stranke u Dalmaciji još su jače učvrstili njihov ugled u narodu. HRVATSKI SABOR 1861 (crtež I. Zaschea)

noj Hrvatskoj. Plod je njegova rada i osnutak Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1866. u Zagrebu, najviše hrvatske kulturne ustanove. Tada je Sabor također po prvi put priznao posebnost srpskoga naroda u Hrvatskoj. Glavni je saborski posao bila rasprava o odnošaju Hrvatske prema Ugarskoj ι Austriji. Većina hrvatskih političara - okupljenih u Narodnoj stranci - zagovarala je federalizam uz prisnije odnošaje s Ugarskom radi zaštite od bečkog apsolutizma i prijetnje možebitne Velike Njemačke, te zahtijevala sjedinjenje Dalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom. Mađaroni su predlagali da se Hrvatska poveže s Ugarskom bez ikakvih uvjeta. E u g e n K v a t e r n i k , kojega je podupirao A n t e S t a r č e v i ć , tražio je putem izravnih pregovora s kraljem potpunu samostalnost sjedinjene Hrvatske pod vlašću Habsburgovaca. K v a t e r n i k o v prijedlog bio je početak Stranke prava. Bit njezine ideologije temeljila se na tumačenju povijesnoga prava prema kojemu je Hrvatska potpuno samostalna država koja je - unatoč dugim stoljećima vlasti ugarskih i habsburških vladara, izdvajanju Vojne krajine, mletačkom i turskom osvajanju i dijeljenju hrvatskoga državnog i narodnosnog

IDEOLOGIJE I NJIHOVI NOSIOCI Od ljudi koji su ostavili trajan tras u hrvatskoj političkoj misli treba istaknuti nekoliko njih. R a č k i je bio sljedbenik i najbliži suradnik biskupa S t r o s s m a y e r a, koji je znatno utjecao na hrvatski politički i kulturni život u drugoj polovici 19. stoljeća. r o s s r n a y e r je u mladim danima prihvatio ideju slavenstva i slavenske uzanosti, pristao uz ilirski pokret i do kraja života zastupao temeljnu njegovu miJ o narodnom jedinstvu južnih Slavena, po čemu je postao istaknut zastupnik loslavenske koncepcije u hrvatskoj politici. Za revolucije 1848-1849. prihvaćao : austroslavizam kao jamstvo slobodnom razvitku slavenskih naroda u Monarhiji i ne ojačaju do potpune samostalnosti. Od toga je vremena zastupao i ideju pollr enja pravoslavlja i katolicizma, pa je prepletanje crkvenih i narodnih shvaćanja ac ajno za njegovo cjelokupno djelovanje. Za apsolutizma - kao biskup bogate

^ 298

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

Đakovačke biskupije - počeo je kulturno i karitativno.djelovati na cijelom slavenskom Jugu, pa je s vremenom postao najvećim mecenom u hrvatskoj povijesti. P 0 _ dupirao je đake (školovanje bosanskih franjevačkih klerika u Đakovu 1852-1874. mnoge je od njih odgojilo u narodnom duhu), intelektualce, crkvene institucije (Zavod sv. Jeronima u Rimu), školstvo (gimnazije u Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Vinkovcima, Senju), novine (Narodni list u Zadru, Pozor u Zagrebu) i znanstvene ustanove (1861. u Saboru je pokrenuo osnivanje »jugoslavenskog sveučilišta« u Zagrebu kao preduvjeta za Akademiju, čime je htio Hrvatsku učiniti južnoslavenskom Toskanom; obje su institucije poslije osnovane njegovom darežljivošću). Nakon obnove ustavnoga života bio je prvak Narodne stranke i nosilac njezine politike dok se nije 1873. povukao iz politike, ne odreknuvši se sasvim svoga utjecaja. Poznat je i po svojemu nastupu na Vatikanskom koncilu 1869-1870. kada je pledirao za strukturalni univerzalizam Rimske kurije, zastupao prava koncila i episkopata prema papi i odupirao se proglašenju dogme o papinskoj nepogrešivosti kao prepreci obnove crkvenoga jedinstva. R a č k i je bio za federalistički preuređenu Habsburšku Monarhiju s jamstvom narodne i povijesne individualnosti njezinih naroda. Mislio je kako se individualnost, narodna (jezik, običaji, prosvjeta i način mišljenja) i povijesno-politička, izrazuje u vlastitoj državi. Pa ipak on svoj otpor Nijemstvu i Madarstvu nije svodio na hrvatsku nezavisnost. Protivnik prevrata i svjestan slabosti rascjepkane Hrvatske, R a č k i je vjerovao u miran razvoj kojim je htio osigurati hrvatsku državnu autonomiju, ravnopravnost Ugarske i Hrvatske te sjedinjenje Hrvatske. Pri tome je, oduševljen slavistikom, vjerovao u povijesnu misiju Slavena, iako nije bio panslavist i iako je sumnjao u rusku politiku. Također je sve kršćanske konfesije držao jednakima, vjerovao da prosvjeta vodi slobodi, a vjerovao je onda i u južnoslavensku budućnost. Iako je mislio kako južnoslavenska zajednica omogućuje uspješan otpor Nijemcima i Mađarima, ipak je bio svjestan razlika medu južnim Slavenima i htio pridonijeti osvješćivanju hrvatskoga naroda i njegovoj političkoj borbi za autonomiju proučavanjem prošlosti hrvatske samostalne države. Istraživao je povijest područja između Drave, Mure, Save, Dunava, Drine, Bojane i Jadranskoga mora smatrajući kako hrvatski narod na njega ima zakonito i nezastarivo pravo, iako je hrvatska država manja. Vjerovao je pak kako to »jugoslavenskim domoljubima« neće smetati. Iako je znao da nema jugoslavenskoga naroda, ipak je o njemu govorio. Znao je da su razlike prevelike i da je »duševno« sjedinjenje stvar daleke budućnosti, da je to tekući politički a ne narodnosni naziv, da vrijeme tek ima odlučiti o sjedinjenju Hrvatske i Srbije na čemu valja neprekidno raditi. Shvaćao je kako u ondašnjim prilikama ostvarenje jugoslavenske ideje nije moguće, pa je zastupao mišljenje kako do pravoga zbliženja Hrvata i Srba valja čuvati i razvijati vlastitu baštinu budući da se nitko ne kani odreći ni svog imena. U procesu zbližavanja na prvo je mjesto stavljao književnu uzajamnost, pri čemu je mislio kako Slovenci imaju prihvatiti zajednički jezik. Uvjeravajući kako Hrvatima nije do hegemonije R a č k i je odbijao i srpski pijemontizam i velikosrpsku ideologiju. Sve u svemu, njegova je jugoslavenska ideologija bila zapravo hrvatska narodna ideologija u službi okupljanja, osvješćivanja i konstituiranja modernoga hrvatskog naroda. S t a r č e v i ć je rano postao svjestan kako je nužna obnova narodne svijesti, kako je potrebno preporodom obuhvatiti sve Hrvate, a hrvatske zemlje sjedinitiOn je u Zagrebu vidio novo narodno središte, a vjerovao je kako će Habsburgovci sjediniti Hrvatsku. Nakon 1848-1849. i uvedbe apsolutizma duboko se razočarao i

KATEDRALA U ĐAKOVU

299

300

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

u ilirizam i u Habsburgovce, jer ilirizam nije izborio Hrvatskoj stvarnu autonomiju a borba za Habsburgovce bila je plaćena apsolutizmom. Otada je Beč i njegov politički sustav cijenio glavnim neprijateljem. Tristogodišnju habsburšku vladavinu smatrao je krivcem za rascjepkanost hrvatskoga tla, političku neslobodu, prosvjetnu i gospodarsku zaostalost i siromaštvo. Apsolutizam je držao očitom zaprekom hrvatskom jedinstvu i nezavisnosti. Od mlada iliristički nastrojena romantika on se otada razvijao u misaonoga hrvatskog integralca, ideologa i nastavljača preporoda. Negativno iskustvo apsolutizma uvjetovalo je 1861. njegovo uvjerenje kako je nezavisnost pravo rješenje. Bila je to sržna misao hrvatskoga državnog prava: hrvatski narod na svome povijesnom tlu pravno je nezavisan politički entitet. Uvodeći tako -sE. K v a t e r n i k o m - u politiku misao i pojam hrvatske državne nezavisnosti S t a r č e v i ć j e ipak ostao, kao protivnik revolucije, legitimist. Nezavisnost je valjalo ostvariti pod Habsburgovcima, ali samo na temelju uzajamnog ispunjivanja prava i dužnosti izabranoga vladara i naroda kome bi vladar bio odgovoran. Iz izbora Habsburgovaca u 16. st. on je izvodio povijesnu i suvremenu suverenost hrvatskoga naroda, na tome gradio misao o novom ugovoru i protivio se slanju zastupnika u Carevinsko vijeće. Čak je upozoravao da će Hrvatska kao kraljevina tražiti priznanje svoje nezavisnosti od velesila, ako kralj ne da svim narodima u Monarhiji odgovarajući ustav. Taj bi ustav - prema S t a r č e v i ć u - imao obnoviti hrvatsku cjelovitost (Dalmacija, Međimurje i Vojna krajina odmah, u budućnosti i Bosna, gdje je u muslimanskom pučanstvu vidio najčišće Hrvate, a tražio je još Istru i svojatao Sloveniju). S Ugarskom i Austrijom tražio je svezu samo u osobi zajedničkoga vladara. Tražio je nezavisan sabor, koji bi odmah mogao proglasiti temeljne zakone o slobodi pojedinca, savjesti, udruživanja, misli, govora i tiska, a u kojem bi bili zastupljeni svi slojevi naroda. Težio je svestranom gospodarskom i kulturnom razvitku, širokom prosvjećivanju i općoj upotrebi narodnoga jezika na temelju triju narječja. Pozivao je na slogu i pomirenje svih Hrvata rušeći pri tome društvene i vjerske razlike i zapreke, propovijedajući »svih nas slobodu, jednakost i bratinstvo«. Uzdižući prošlost, gradeći optimizam za budućnost ponavljao je kako je Hrvatska sposobna opstati kao nezavisna država. Pomirujući utjecaje francuske revolucije i zapadnjačkoga liberalizma s hrvatskim historizmom, narodnim potrebama i pravom da se odlučuje o svojoj budućnosti te vjerujući u slobodu i napredak on je htio iz hrvatske svijesti ukloniti malodušnost i misao kako treba balansirati između Beča i Pešte ili mijenjati gospodare. Povezavši povijesno državno pravo sa suvremenom idejom narodne suverenosti, govorio je kako samo slobodna Hrvatska može zajamčiti svoj razvoj, kako treba izbjegavati saveze s jakim susjedima. Vjerujući kako država, »božanstveno društvo«, daje »slobodu, pravicu, sigurnost, blagostanje, prosvjetu«, misleći kako »bez samostalnosti i neovisnosti narod ne može biti narodom, osobom; nego samo pukom, množinom čeljadi«, kako hrvatski narod »samo kao međunarodna osoba može svoju narodnu budućnost ujamčiti« te kako je glavna svrha države sreća svih državljana, S t a r č e v i ć j e zastupao misao o hrvatskoj državi bez obzira na njezinu veličinu. Svim narodima priznavao je pravo razvoja duhovnih i tvarnih moći dok ne nanose nepravdu drugima. Misleći kako se narodnost ne nameće silom isticao je da »većina ne odlučuje proti manjini, tu je jedna osoba jednaka milionima osoba«, a bio je proti svakom, a osobito nasilnom, izjednačivanju različitih naroda u jednoj državi. Bio je pristaša demokracije, a zazirao je od despotizma, klasnih nemira i prevrata. Kao druge suvremene europske sjedinjujuće ideologije i njegova je imala za cilj dovršiti konstituiranje i integraciju modernoga naroda u samostalnoj državi, koja

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

301

ANTE STARČEVIĆ

01 potrla doba potlačenosti i preobrazila društveni život i duhovnost pojedinaca, tj. dividualiziran i homogen hrvatski narod - povezan poviješću, sviješću, jezikom, kulturom, gospodarskim probicima i demokratskim tekovinama - ostvario bi u vlatoj državi, na koju ima prirodno i povijesno pravo, sve svoje duhovne i tvarne otrebe i pridonio svoj dužni dio međunarodnoj zajedjnici. Između austrijske centralizatorske politike i mađarskoga šovinizma, prestrašeni plutizmom, podvojeni u Saboru, bez uspjeha u pregovorima s Ugarskom, Hrti su mogli u S t a r č e v i ć e v u nauku crpsti samopouzdanje i načelan program

302

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

slobode i nezavisnosti (iako bez konkretnih društvenih i gospodarskih točaka, budući da je on nezavisnost pretpostavljao takvim akcijama), razvijanja narodne svijesti i čekanja povoljne prilike. To su ponijeli njegovi sljedbenici pravaši, a on se povukao u ogorčenu i siromašnu samoću, jer je dualizam značio kraj njegovih koncepcija i djelovanja. Njegovo protusrpstvo i protu jugoslavenstvo nije nebitno, a plod je razvitka političkih prilika. Napustivši ilirizam, S t a r č e v i ć j e odbacio njegovu južnoslavensku baštinu. Po tome on se nije razlikovao od drugih južnoslavenskih vođa ili ideologa, iako ga je to odvajalo od dobrog dijela južnoslavenski usmjerenih hrvatskih političara. Njegovo krivo nijekanje Srba i zanemarivanje narodnoga razvoja Slovenaca ne razlikuje se od zabacivanja ilirskog imena ili nijekanja cjeline hrvatskoga naroda u drugih. Njegova Velika Hrvatska nije iznimka među zamislima o Velikoj Bugarskoj, Velikoj Srbiji ili Velikoj Sloveniji. Već njegova jezična polemika sa srpskim novinstvom u 1850-im pokazuje koliko je napredovala različna narodna identifikacija Hrvata i Srba. U 1860-im postavilo se pitanje priznanja srpskoga naroda u Hrvatskoj, upravo kada je Hrvatski sabor manevrirao u borbi za novu ustavnu definiciju hrvatskoga državnog prava u Monarhiji i za sjedinjenje. S v e t o z a r M i l e t i ć nijekao je Hrvatsku kao trojedniču, jer je mislio kako su svi štokavci Srbi. Razvoj je prepuštao budućnosti, ali se protivio hrvatskom državno-političkom djelovanju u osvješćivanju Dalmacije i Slavonije, koje je vidio kao srpske zemlje. Za Srbe u Hrvatskoj tražio je autonomiju, državnopravno priznanje, reorganizaciju županija radi povoljna zastupanja Srba u Saboru, građanska prava i zajamčen školski, kulturni i crkveni život; za ime pučanstva u Hrvatskoj tražio je dvojno ime. Bio je to izravan zahtjev za podjelom vrhovništva i područja, pa su srpski političari došli u sukob s bitnim pojmom tzv. političkoga naroda (nekadašnjega feudalnogpopulusa ), koji je Hrvatima bio nužan da se u legitimističkoj Monarhiji kao tzv. povijesni narod - koji ima prednost pred drugima, jer je sačuvao državni kontinuitet iz srednjega vijeka - mogu izboriti za narodni identitet i samostalan državni razvitak. Hrvatski su političari pojam hrvatskoga političkog naroda proširili na sav narod, koji je nositelj državnosti i istovetan s teritorijem, pa su stoga zastupali gledište kako u Hrvatskoj postoji samo hrvatski narod. Priznanje srpskoga naroda značilo bi priznanje nositelja posebne državnosti pa područja što bi išlo u prilog velikosrpskoj ideologiji koja je svojatala dio hrvatskoga područja, a značilo bi i slabljenje hrvatskoga državnopravnog temelja u ustavnoj borbi. Mnogi narodnjaci ( R a č k i , S t r o s s m a y e r , P a v l i n o v i ć , V r a n i c z a n y , K u š l a n idr.) priznavali su Srbe kao narod, priznavali im sva individualna prava, ali su tvrdili kako su oni u političkom pogledu Hrvati, tj. nositelji hrvatske državnosti a ne pomagači u širenju srpske države na hrvatsko tlo. Narodnjaci su jugoslavenstvom htjeli osigurati budućnost svome narodu, a kulturnim zbližavanjem utrti put budućoj jugoslavenskoj federaciji. S druge strane, Srbija je odustajala od zajedničkih programa s Narodnom strankom, svoje odluke nije priopćivala narodnjacima, približavala se Ugarskoj, priznala dualizam i vodila svoju politiku. Nakon pokušaja suradnje u 1860-im vodstvo Narodne stranke okuplja južne Slavene u Habsburškoj Monarhiji, 1867. Hrvatski sabor priznaje Srbe u Hrvatskoj istovetnim i ravnopravnim narodom s hrvatskim, a u svezi s bosansko-hercegovačkim ustankom u 1870-im naglo se pogoršavaju hrvatsko-srpski odnošaji. K v a t e r n i k je kao i S t a r č e v i ć bio ilirac, i obojicu je nakon revolucije 1848-1849. razočaralo uvođenje apsolutizma. K v a t e r n i k je također na temelju

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

303

povijesnoga štiva došao do zaključka da je Hrvatska samostalna država koja s ostalim zemljama Habsburške Monarhije nema ništa zajedničko osim vladara. Kako pak ti vladari, Habsburgovci, nisu nikada ispunjivali obveze prema hrvatskome narodu, ima taj povijesno i prirodno pravo da ostvari samostalnu državu, pa, treba li, i proti Monarhiji i Habsburgovcima. Stoga je od 1857. u emigraciji pokušao pokrenuti hrvatsko pitanje. Računajući s međunarodnim odnosima, napose pojedinih država prema Austriji, obišao je Rusiju, Kraljevinu Sardiniju (Pijemont) i Francusku. Već tada se nosio i mišlju o ustanku u Hrvatskoj te pokazivao zanimanje za gospodarske probleme, svjestan koliko narodna i državna sloboda ovise o gospodarskim prilikama. U Rusiji je shvatio kako carska vlada računa samo s pravoslavnim stanovništvom na Balkanu, pa je otputovao na Zapad. On je tada, u duhu koncepcije o »političkom narodu«, koji više ne čine samo plemići nego svi Hrvati, mislio da su oni jedini politički narod na cijelom području od Alpa do Dunava, Drine i Albanije, nije priznavao srpski narod u tim krajevima, ali nije u cijelosti ni prihvaćao Š t a r č e v i ć e v o mišljenje kako su svi južni Slaveni, osim Bugara, Hrvati. Svojom knjigom na francuskom jeziku, Hrvatska i talijanska konfederacija (1859), porekao je habsburškoj dinastiji pravo na hrvatsku krunu i založio se za integritet hrvatskih zemalja i oslobođenje slovenskih u okviru hrvatske države. Tumačeći povijest nastojao je pokazati ulogu Hrvata u obrani europske kulture kroz trinaest stoljeća i uvjeriti inozemstvo kako radi zahvalnosti ono ne može zanemariti težnje hrvatskoga naroda bez štete za opći kulturni razvitak na načelima narodnosti. Htio je upozoriti, napose francuskoga cara N a p o l e o n a III, da je rješavanje hrvatskoga pitanja bitno za zapadnjačke interese na Sredozemlju i na Balkanu. U knjizi se opaža sva složenost ne samo hrvatskih prilika i traženja izlaza iz njih, nego i sva složenost K v a t e r n i k o v a idejnoga svijeta sastavljenoga od povijesne predaje, ideja francuske revolucije i romantizma, široke solidarnosti sa svima potlačenim narodima i tijesne ideološke programnosti te opsjednutosti tzv. tisućljetnim poslanjem hrvatskoga naroda za ostvarenje čije države se on, sam vjerski fanatik, držao božjim izabranikom. Promjena u francusko-austrijskim odnosima nakon rata, pojava talijanskog iredentizma i inzistiranje mađarske četrdesetosmaške emigracije na integritetu Ugarske, a i nemogućnost da išta postigne u Francuskoj bez suradnje s Mađarima, uvjetovali su promjenu K v a t e r n i k o v e taktike. On se 1860. obratio Beču kada se nakon pada Bachova apsolutizma ponadao da bi se Austrija mogla preurediti u federativnu zajednicu »narodnosti - slobodnih i međusobno nezavisnih« koje bi povezivali vanjska i unutarnja obrana te zajedničke financije. Iako je pokazao jako protumađarsko raspoloženje, mislio je na savez s Ugarskom radi obrane društvene 1 političke slobode, a kao preduvjet savezu smatrao je priznanje prava svih narodnosti u Ugarskoj, napose tamošnjih Srba, s kojima hrvatski narod vezuju najtješnje veze »istog jezika, iste književnosti - iste zadaće, iste budućnosti«. 1861. u svojim spisima (Politička razmatranja I, i, na njemačkom jeziku, Povijesno-diplomatski odnošaj Hrvatske prema ugarskoj kruni sv. Stjepana ) i u Saboru K v a t e r n i k j e pobijao uniju Hrvatske s Ugarskom kao štetnu, istaknuo nalo personalne unije i izravnih pregovora s kraljem, uz uvjet priznanja hrvatske tentorijalne cjelokupnosti, ali nije i zanijekao potrebu nekih zajedničkih poslova s Austrijom. Ipak je držao nužnim savez hrvatske i ugarske države radi osiguranja ijihove samostalnosti i ustavnosti, ako bi ih Beč ponovo ugrozio, a uz uvjet slobode г а sve ugarske narode.

304

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

305

nan, pa je ponovo i uzalud u Francuskoj tražio razumijevanje. Godine 1864. uključio se u nacrte europske emigracije pod vodstvom poljske revolucionarne vlade. Tada se kombiniralo s iskrcavanjem garibaldinaca na hrvatsku obalu, pri čemu se spominjalo i hrvatsku legiju. K v a t e r n i k u j e ona imala biti jamstvo proti posljedicama pojave talijanskih četa i mađarskih emigranata, jer je bio svjestan kako talijanskoga presezanja na hrvatsku obalu tako i mađarskog inzistiranja na ugarskom integritetu. Kombinacije su propale s propašću poljskoga ustanka, ali su u K v a t e r n i k a obnovile misli o ustanku u Hrvatskoj. Godine 1865. vratio se u Hrvatsku, bio ponovo prognan, ponovo se vratio 1867. i iduće godine u djelu Istočno pitanje i Hrvati, u doba otvaranja bosansko-hercegovačkoga pitanja i propagande Kneževine Srbije, ustao proti srpskoj i jugoslavenkoj ideji i naj poslije prihvatio S t a r č e v i ć e v o nijekanje srpskoga naroda, a istaknuo pravo Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. U biti ideolog, koji je i svoje povijesne analize prilagođivao svojoj ideologiji i unosio u prošlost suvremenost i svojevoljna tumačenja, i nestrpljiv praktičar, K v a t e r n i k j e napokon u ustaničkom pokušaju našao smrt.

PREMA NAGODBI

EUGEN KVATERNIK

Nakon raspuštanja Sabora on se vratio protuaustrijskom stajalištu. U Hrvatskom glavničaru (1861) pokušao je položiti osnovu za osamostaljenje hrvatske države u gospodarskom pogledu te klasnom pomirenju povezivanjem mteresa svm društvenih slojeva. U drugom svesku Političkih razmatranja (1862) izrazio je m sao da će pravaštvo, kao općenarodni pokret uz pomoć europske P01 ^e postižu Mvatsku državnu samostalnost. Tu se pak po prvi put oborio na ^rizam»ЛЧР tek vjenstvo« i »srbizam«, odbacujući tumačenje o slozi Hrvata i ^.dopuštajući teK slogu između hrvatske i srpske države. Zbog antidinasticnosti knjige bio je prog

Godine 1863. u sjevernoj je Hrvatskoj osnovana Samostalna narodna stranka. Na čelu su joj bili I v a n M a z u r a n i ć, nadbiskup J u r a j H a u l i k , I v a n K u k u l j e v i ć i M a k s o P r i č a . Dijeleći opću misao kako Hrvatska ima svoje samostalno državno pravo, držeći kako pasivnost nije dobra politika jer osamljuje Hrvatsku i izdvaja rješavanje hrvatskoga pitanja iz razvitka događaja i dogovora o uređenju Monarhije baš u vrijeme kada su Mađari nalazili put kako da se sporazume s Krunom, hoteći da se izbjegne sporazum Krune i Mađara i onda njihov zajednički diktat Hrvatskoj (što se poslije doista zbilo) te nastojeći da u preuređivanju Monarhije sudjeluje i Zagreb, jer je dužnost Hrvatske da svoj državnopravni položaj odredi samostalno, tj. da samostalno sklopi savez s ostalim narodima a ne u zajedništvu s Ugarskom, Samostalna narodna stranka istupila je sa svojim programom Uvjetno ili bezuvjetno? tražeći u djelovanju priliku za samostalno uređenje položaja u Monarhiji, dok je Narodna stranka zastupala unionističko rješavanje s Ugarskom. Samostalci su polazili od raskida odnošaja s Ugarskom 1848. i bili odlučni protivnici realne unije s Ugarskom, jer nisu željeli da u politici nestane hrvatskog imena i jer su isticali kako bi samostalnost Hrvatske bila jak faktor u vanjskoj Politici Monarhije, napose u istočnom pitanju, i korisnija Slavenima u Monarhiji ^ego liberalna Ugarska, koja nije priznavala slobodu nemađarskim narodima. Također su, realno procjenjujući prilike, bili proti mađarskoj dualističkoj politici, ada glavnom smjeru monarhijske politike, jer su vjerovali da će Hrvati imati veće nogućnosti razvoja u savezu s Bečom nego s Peštom i jer su mislili da, ako i projidnu pregovori s Bečom, još uvijek ostaje mogućnost pregovora s Peštom, dok su bratan put s pravom tumačili kao gubitak svakog utjecaja Hrvatskoga sabora. v° J e pretpostavljala pregovore s Bečom, Stranka je bila proti centralizmu, '""Znoj nakani bečke vlade, i nastojala je steći za Hrvatsku onoliku neodvisnost kosu mogli podnijeti ustrojstvo i opstanak Monarhije.

306

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Ona je zastupala federalističko uređenje Monarhije, tj. tražila je za Hrvatsku isti položaj kao za Ugarsku, ako ova dobije različit i povoljniji položaj od onoga prema Listopadskoj diplomi i Veljačkom patentu, s tim da hrvatska autonomija i ustav ni u kojem slučaju ne smiju doći u pitanje niti se državni ministri smiju miješati u hrvatske autonomne poslove. Tražila je zatim zemljišnu cjelovitost, tj. sjedinjenje Dalmacije i Vojne krajine (trenutačno ukinuće Varaždinske, Đurđevačke i Krizevačke pukovnije) s Hrvatskom i autonoman budžet, koji bi se namirivao od izravnih poreza, dok bi neizravni porezi služili za pokriće državnih potreba. Time je uvjetovala hrvatsko zastupstvo u Carevinskom vijeću. Budući da je Ugarska priznala zajedničke poslove s Austrijom, samostalci su bili proti realnoj uniji s Ugarskom i držali su kako Hrvatska mora biti samostalno zastupana u Carevinskom vijeću. Kao i mađarski liberali, oni su za zajedničke poslove priznavali vladarsku kuću, obranu, vanjsku politiku i trgovinu te financije koje ne spadaju na Hrvatsku i troškove za te poslove. Iako se pozivala na hrvatsko povijesno pravo radi jačanja državnoga položaja Hrvatske u legitimističkoj Monarhiji, Samostalna narodna stranka najmanje je na njemu gradila. Tražila je demokratizaciju političkoga života uključivanjem što širih slojeva seljaka, obrtnika i trgovaca. Pri tome je imala na umu engleski uzor. Samostalce je podupirao S c h m e r l i n g . Međutim, na izborima 1865. pobijedila je Narodna stranka zbog protuaustrijskoga raspoloženja većine i pritiska centralističkoga bečkog režima, i od pregovora s Bečom nije bilo ništa. Bio je to jedan od S c h m e r l i n g o v i h neuspjeha, pa je morao dati ostavku. Ostavku je dao i M a ž u r a n i ć , a u Zadar je došao novi namjesnik general F r a n j o F i l i p o vi ć, koji je bio sklon narodnjacima. U jesen 1865. F r a n j o J o s i p I. povukao je Veljački patent i bio pripravan pregovarati s Ugarskom. Put prema preuređenju Monarhije bio je otvoren, a Hrvatska je, takoreći, ispala iz igre. Godine 1865-1866. Hrvatski sabor ponovo je tražio sjedinjenje hrvatskih zemalja. Tražio je da o uređenju Monarhije odlučuje zajedno i ravnopravno s Ugarskim saborom. To su prihvatile i Narodna i Samostalna narodna stranka. One su izabrale hrvatsko izaslanstvo da pregovara s izaslanstvom Ugarskoga sabora. Mađari su u Pešti dva mjeseca otezali pregovore, Hrvatskoj nisu priznavali potpunu ravnopravnost i nezavisnost, a za sebe su svojatali Rijeku i Međimurje. Bili su sve nepopustljiviji što se više bližio rat Austrije s Pruskom i Italijom, od kojega su očekivali veliku korist. Zbog toga pregovori 1866. nisu urodili plodom.

HRVATSKO-UGARSKA

NAGODBA

Pruska je u ratu porazila Austriju, a austrijska vojska i mornarica potukle su Talijane kod Custozze i Visa. Pobjedu pod Visom, u kojoj je sudjelovalo ponajviše Hrvata, osobito su oduševljeno pozdravili u primorskoj Hrvatskoj kao odlučnu obranu od talijanskih presezanja na našu obalu. Ubrzo nakon talijanskoga poraza autonomaši su prišli talijanskoj narodnoj misli i s vremenom postali tzv. iredentisti, tj. pristaše talijanskoga zauzimanja naše obale. Mirom u Mikulovu (Moravska) Austrija je izgubila Veneciju i utjecaj u Njemačkoj, jer je bila isključena iz Nje-

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

307

mačkoga saveza. Poraz ju je prisilio da se nagodi s Ugarskom, gdje je mađarski vođa F r a n j o D e ä k već prije rata sve pripravio za pregovore. Tako je 1867. sklopljena Austro-ugarska nagodba. Prema njoj je Monarhija bila podijeljena na dvije polovice: Austriju i Ugarsku, pa se od tada naziva Austro•Ugarska Monarhija. Takvo dvojno uređenje nazivamo dualizam. Dualizam je ujedno značio kraj nadama u federalizaciju države, tj. u priznanje prava i vlasti slavenskim narodima u njoj (Česi, Poljaci, Slovaci, Hrvati, Slovenci, Srbi). Austriji i Ugarskoj zajednički su bili kralj, vanjski poslovi, vojska i zajedničke financije. Austrija je za sebe zadržala Dalmaciju i Istru, a Hrvatsku je prepustila Ugarskoj da se s njom nagodi. Prije sklapanja Austro-ugarske nagodbe Hrvatski sabor odlučio je i izravno pregovarati s Bečom. Htio je, dakle, ono što je prije odbijao. Međutim, sada je bilo kasno. Hrvatska se morala nagađati s Ugarskom. Na mjesto bana Š o k č e v i ć a došao je 1867. namjesnik banske časti barun L e v i n R a u c h . Trebalo je da on provede Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Počeo je

308

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

309

»posebno tijelo spojeno s ugarskom krunom« ostala pod upravom ugarske vlade do novih pregovora. Tih nije ni bilo, pa su Mađari vladali Rijekom do 1918. Nagodba je u Hrvatskoj uzrokovala veliko nezadovoljstvo. Narodna je stranka proti njoj povela oštru borbu, koja je bila uzaludna, jer je dualizam bio prejak, zasnovan na sporazumu Beča i Pešte, a uživao je i potporu sjedinjene Njemačke. Oblasti su progonile sve protivnike nagodbe, ljude i novine. Protivnici nagodbe su se osobito okomili na bana R a u c h a. Uspjeli su ga osramotiti optužbom zbog koristoljublja. Godine 1871, kada je on odstupio s banske časti, Hrvatskoj je bila pripojena Varaždinska krajina, a na izborima je pobijedila Narodna stranka. Iako su oštro pobijali nagodbu, narodnjaci nisu mogli ništa učiniti jer kralj nije sazivao Hrvatski sabor. Uto je E u g e n K v a t e r n i k digao bunu u Rakovici. On je 8. X. 1871. proglasio Hrvatsku nezavisnom državom. Ustanak nije uspio. K v a t e r n i k j e poginuo nakon tri dana iz zasjede, koju je postavio čovjek iz njegovih redova M i l o š K o s a n o v i ć . S K v a t e r n i k o m s u p o g i n u l i njegovi suradnici A n t e R a k i ja š i V j e k o s l a v B a c h , a prijeki je sud desetoricu uhićenih osudio na smrt. K v a t e r n i k j e svojim ustankom bez tuđe pomoći postao znamenit, jer je sintetizirao težnju za slobodom i suverenitetom hrvatskoga naroda i potvrdio nespojivost interesa Hrvatske i Monarhije. Njime je pokazao smisao izvorne pravaške ideologije, iako sam S t a r č e v i ć nije bio za bune i prevrate, a za ovaj ustanak nije ni znao. Neuspjeh bune, a i slom pokušaja austrijske nagodbe s Česima te novi progoni narodnjaka slomili su oporbenost Narodne stranke. Novi namjesnik banske časti A n t u n V a k a n o v i ć (1872-1873) nije uspio svojim nasilničkim režimom omesti izbornu pobjedu Narodne stranke, ali je ipak njezina snaga znatno oslabila. Dualizam je bio prejak, neoboriv. Stoga su, hoteći djelovati i u takvim prilikama, narodnjaci pristali 1873. na reviziju nagodbe. Mađari su odbili zahtjeve za proširenje hrvatske autonomije, i sve je svršilo preinakom financijske odredbe: Hrvatska je dobila za svoje autonomne troškove tangentu 45% svih prihoda iz Hrvatske. Bio je to malen uspjeh. Protunagodbenu politiku preuzela je Stranka prava.

ŽUPANIJE U NAGODBENOJ HRVATSKOJ POTKRAJ 19. STOLJEĆA

progoniti narodnjake, a izbornim sustavom i nasiljima doveo je u Hrvatski sabor većinu pobornika nagodbe. Oni su izabrali izaslanstvo koje je 1868. utanačilo s Mađarima Hrvatsko-ugarsku nagodbu, temelj državnopravnoga položaja Hrvatske do kraja Monarhije. Njom je Hrvatska zapravo bila izručena Ugarskoj. Ipak, nagodbom je Hrvatska sačuvala svoj teritorij i neka obilježja svoje državnosti te po njima izniman položaj medu svim slavenskim narodima u Monarhiji. Ona je bila priznata političkim narodom, sačuvala je samoupravu u zakonodavstvu, unutrašnjoj upravi, bogoštovlju, nastavi i pravosuđu. Na čelu uprave bila je Zemaljska vlada, kojoj su bile podređene županije. Hrvatski jezik bio je priznat kao službeni u Hrvatskoj i u zajedničkim uredima (pošta, željeznice, financijski i šumarski uredi), a njim su se hrvatski zastupnici mogli služiti i na zajedničkom saboru u Ugarskoj. U samoupravnim poslovima služilo se hrvatskom zastavom i grbom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a u zajedničkim poslovima zajedničkim grbom. Svi drugi poslovi, zapravo glavni (obrana, financije, trgovanje, promet), proglašeni su zajedničkima i njima su upravljali Mađari. O njima je raspravljao zajednički sabor na koji su Hrvati slali svoje zastupnike. Hrvatski ban, koji nije više smio biti vojnik, bio je podvrgnut ugarskomu ministru predsjedniku, na čiji je prijedlog imao biti i imenovan. Hrvatska dvorska kancelarija bila je ukinuta, a Hrvatska je dobila svoga ministra u Pešti. Nagodbom je Hrvatska izgubila financijsku samostalnost jer su njezini izaslanici pristali da se državni troškovi pokrivaju godišnjom svotom. Te svote nisu bile velike, pa je veći dio hrvatskih prihoda išao u mađarsku blagajnu. Od toga su imali koristi samo Mađari. Iako su oni nagodbom obećali da će podupirati sjedinjenje Hrvatske, nisu joj htjeli priznati pravo na Rijeku, pa je nagodba sklopljena, a da o Rijeci nije postignut sporazum. Ni novi pregovori o Rijeci nisu povoljno završeni. Riječki zastupnici bili su uz Mađare, pa je ona napokon kao

ŠIRENJE HRVATSKOGA NARODNOG PREPORODA Kada je Dalmatinski sabor odbio da pregovara s Hrvatskim saborom o sjedinjenju, južnohrvatski narodnjaci su shvatili da se ono ne može provesti. Odrekli su se borbe za sjedinjenje i dali na pohrvaćivanje javnoga života, tj. na borbu za uvođenje hrvatskoga jezika u škole, urede i sudove, na rad oko gospodarskoga napretka. Podizanjem narodne svijesti željeli su pripravnije dočekati novu priliku za sjedinjenje. Velika im je zadaća bila preuzimanje vlasti u općinama, jer su općine odlučivale na kojemu će se jeziku održavati nastava u osnovnim školama. Uvođenje hrvatskoga kao nastavnog jezika u pučke škole značilo je odgoj n-araštaja u narodnom duhu. Značilo je jačanje narodnoga preporoda. Da bi osvojili općine i razgranali svoj pokret, narodnjaci su 1862. pokrenuli list •H Nazionale na talijanskom jeziku s Prilogom k Narodnom listu na hrvatskom jezijku. Pokrenuli su ga na talijanskom jeziku da predobiju stanovnike gradova koji su

310

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

GAJO BULAT

NARODNI LIST, 1875.

311

JURAJ DOB RILA

ša. Zaslugom G a j a B u l a t a n a izborima 1882. pobijeđen je autonomaški načelnik A n t e B a j a m o n t i . Pošto su u narodnjačke ruke došle trogirska i starigradska općina, u autonomaškim rukama ostala je samo zadarska općina. Nju narodnjaci nisu uspjeli osvojiti. Usporedo se širila mreža hrvatskih škola. Godine 1866. u Arbanasima kod Zadra otvorena je hrvatska učiteljska škola, a 1883. već se u 300 osnovnih škola poučavalo na hrvatskom jeziku. On je postepeno prodirao i u srednje škole. Nakon dubrovačke i kotorske gimnazije pohrvaćene su splitske srednje škole, a napokon je i u Zadru osnovana hrvatska gimnazija. U Dalmatinskom saboru hrvatski jezik postao je službenim tek 1883, a u uredima i sudovima održao se talijanski jezik čak do 1912, jer se potalijančeno i tuđe činovništvo grčevito držalo talijanskoga jezika. Narodnjaci su najveću pobjedu izvojevali na izborima za Dalmatinski sabor 1870. Tom pobjedom postali su saborska većina, dobili u svoje ruke pokrajinsku vladu i mogli upravljati samoupravnim poslovima. Kao većina pokušali su nekoliko puta pokrenuti sjedinjenje s Hrvatskom. Uzalud! Onda su zamukli jer su uvidjeli da se ono ne može provesti mimo volje Beča. U borbi za ciljeve hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji više godina složno su istupali Hrvati i Srbi. Njihova je suradnja dala mnogo korisnih rezultata. Prekinula se kada su se razvile posebne narodne svijesti i kada su se Hrvati i Srbi zbog posezanja za Bosnom i Hercegovinom razišli. Tada su Srbi u južnoj Hrvatskoj osnovali svoju Srpsku stranku. U preporodno doba Hrvati i Srbi su ušli pod neutralnim slavenskim imenom da °i bili jači, da bi lakše surađivali i djelotvornije predobivali autonomaše, kojima je

312

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

DINKO VITEZIĆ

hrvatsko ime bilo zazorno. Narodni su razvitak ometali gospodarska zaostalost pokrajine, nejaka narodna i nadmoćna talijanska kultura, prevelik utjecaj talijanskoga jezika te tuđeg i otuđenog činovništva u javnom životu, pokidane ili oslabljene veze hrvatske državne predaje, slavističke zablude o zajedničkom jeziku i narodnosti. S druge je opet strane razvoj modernih naroda vodio svijesti o posebnosti i u Hrvata i u Srba, pa su i jedni i drugi napuštali slavensku podlogu. Kako se nakon 1867. proti dualizmu nije moglo ići s maglovitom slavenskom idejom - koja nije imala ni državnopravno ni narodno obilježje - kao dokazom za sjedinjenje, nego jedino s hrvatskim državnim pravom, prema kojemu je i u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi barem načelno bilo priznato pravo Hrvatske na Dalmaciju, otada se to pravo sve više ističe i povlači za sobom isticanje hrvatskoga narodnog imena. Srba je u južnoj Hrvatskoj bilo oko 78 000 (17% od 442 796 st.), najviše u tadašnjim kotarevima Benkovcu, Kninu i Kotoru. Njihovo je svećenstvo gojilo uspomenu na srednjovjekovnu srpsku državu i s vjerom čuvalo narodni osjećaj. Ne prihvativši ilirizam, Srbi su i u južnoj Hrvatskoj položili podlogu svojemu posebnom narodnom razvitku, modernoj svojoj narodnoj misli i povezivanju s narodnom maticom izvan Hrvatske. Tu se misao širilo knjigama, časopisima i novinama, propagandom popova i kaluđera (osobito iz Bosne i Vojvodine), prianjanjem uz K a r a d ž i ć e v e lingvističke zablude te podupiranjem G a r a š a n i n o v a političkoga programa. Širenjem propagande kako je Dalmacija srpska zemlja, čija je budućnost u zajednici s ostalim srpskim zemljama, postepeno je u 1860-im rasla napetost koja je vodila podvajanju hrvatsko-srpskih političkih redova u pokrajini.

313

MATKO LAGINJA

Narodnjački vođa i ideolog M i h o v i l P a v l i n o v i ć , koji je s južnoslavenskoga gledišta osuđivao podvajanje (1862), uskoro je napustio svoje jugoslavenstvo i reagirao s državnopravnog i religijski konzervativnog stajališta, osobito u svojemu programu Hrvatska misao iz 1869. Ustrajao je uz narodnjačko stajalište o potrebi federalizacije Habsburške Monarhije,' u kojoj bi hrvatska jedinica (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Istra, Međimurje pa i Bosna i Hercegovina) bila samostalna. Međutim, pomišljao je i na mogući budući ulazak Hrvatske u južnoslavensku konfederaciju s osiguranim punim suverenitetom. Srpsko pitanje u budućoj sjedinjenoj i samostalnoj Hrvatskoj riješio je u skladu s hrvatskim državnopravnim shvaćanjem. Tvrdio je kako se Hrvati i Srbi razlikuju po povijesti, domovini, državi, vjeri, kulturi, civilizaciji i pismu, a ne samo po imenu, »usprkos zajednici krvi i jezika«. Stoga je Srbima priznavao ime, narodnost, jezik, vjeru, pismo i svako pravo i slobodu koji ne ugrožavaju hrvatska prava, a od njih je tražio da priznaju hrvatsko ime kao »narodno-državno i domovno«. Prihvaćajući različnost, osim narodnosne, on je srpskoj državnosti i ustavnosti suprostavio hrvatsku te se kritički odnosio prema pijemontstvu Srbije, prema njezinoj politici spram Hrvatske i općenito prema njezinoj vanjskoj politici. »Takmu« Hrvata i Srba držao je »ludom i štetnom« ako je uperena na uništenje jednih ili drugih. Pledirao je za priznanje njihovih državnih prava, pa je Srbiji priznavao Srbiju, Crnu Goru, istočnu Bosnu, pa i ako je prva oslobodi - Tursku Hrvatsku, jer »mi im je Ije nećemo otimati, da je Predamo ^Mađaru ili Nijemcu«. Izvan toga područja, mislio je, ne može se širiti srpska država. O zajedničkoj je državi imao povoljno mišljenje kao o obrani južnoslavenskih naroda i podlozi njihova kulturnog i gospodarskog napretka. Zvao ju je Jugoslavijom i zamišljao uređenu poput Švicarske ili Sjedinjenih Američkih Drža-

314

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VJEKOSLAV SPINČIĆ

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

315

IVAN ANTUNOVIĆ

va, a odbijao je vodstvo Srbije na slavenskom Jugu. Na kraju je tražio crkvenu samostalnost Hrvatske, zastupao slobodu vjeroispovijesti i istupio proti liberalnom zakonodavstvu. Godine 1861. Istra je dobila svoj prvi sabor u Poreču. Budući da su tada istarski Hrvati bili politički nespremni, na izbore nisu izišli u većem broju. Kako je izborni red išao na ruku Talijanima, to se u saboru našao samo jedan zastupnik Hrvat. Na čelu hrvatskoga narodnog preporoda u Istri bilo je narodno svjesno svećenstvo. Istaknuti preporoditelji bili su biskup J u r a j D o b r i l a (njegov molitvenik Oče, budi volja Tvoja, 1854, mnogo je pridonio pučkom prosvjećivanju), D i n k o V i t e z i ć , M a t k o L a g i n j a i V j e k o s l a v S p i n č i ć . Istarski preporoditelji borili su se za prava hrvatskoga jezika u upravi, sudstvu i školstvu, za gospodarsko i prosvjetno uzdizanje zemlje. Osnutkom prve čitaonice u Kastvu 1866, zatim u Lovranu, Puli, Mošćenicama, Pazinu i Buzetu, pokretanjem kalendara Istran (1869) i lista Naša sloga (1870), koji je uređivao M a t e B a s t i a n , počelo je hrvatsko narodno buđenje Istre. Preporod se širio na taborima, tj. skupovima na kojima su se od 1871 (prvi na Kastavštini) okupljali Istrani. S vremenom su osnivane mnoge čitaonice, kulturna društva, zadruge, štedionice (radi osobođenja seljaka od ovisnosti o talijanskom kapitalu), narodni domovi (prvi u Kastvu 1886) i gospodarska društva. Za podizanje pučkih škola osnovano je 1893. u Puli Društvo sv. Ćirila i Metoda, za koje se skupljao novac po cijeloj Hrvatskoj. Prva općina koja je došla u hrvatske ruke bio je Pazin (1886), a zatim Buzet (1887) i druge. Od 1878. u hrvatskom odjelu učiteljske škole u Kopru školovali su se domaći učitelji, a od 1883. u tamošnjem biskupskom konviktu i domaći svećenici, što je oboje bilo važno za prosvjećivanje puka i uzgoj njegove narodne svijesti. U Pazinu je 1899. osnovana prva

BUNJEVAČKE I ŠOKAČKE NOVINE, 1870.

hrvatska gimnazija, a 1906. u Kastvu prva hrvatska muška učiteljska škola. Godine 1883. hrvatski i talijanski jezik izjednačeni su pred sudom. Žarište narodne svijesti : istarskih Hrvata bio je Pazin. Jačanje narodne svijesti dovelo je napokon 1907. do pobjede Hrvatsko-slovenske stranke (osn. 1878) na izborima za Carevinsko vijeće u Beču. To je značilo da je hrvatski pokret masovan. Iako neravnopravno, otada Hrvati sudjeluju u vođenju pokrajinskih poslova i postižu dosta na školskom, kulturnom i gospodarskom polju. Stranka je bila za federalizaciju Habsburške Monarhije, za hrvatsku državu u njezinu okviru i proti talijanskom presezanju. Istarski političari su za sjedinjenje s Hrvatskom, oni sudjeluju u njezinu političkom životu, pa tako hrvatska politika u Istri postaje dio opće hrvatske politike. Godine 1870. hrvatski narodni preporod zahvatio je Bunjevce i Šokce, kojih je u Bačkoj bilo približno 140 tisuća i koji su tamo bili izvrgnuti jakoj mađarizaciji. I ondje su prvi preporoditelji bili svećenici B o z a (Ambrozije) Š a r c e v i c i I v a n A n t u n o v i ć , kojega drže za oca preporoda. Te su godine pokrenute Bunjevačke i šokačke novine, a uskoro i časopis Bunjevačka i šokačka vila. Prvi hrvatski preporoditelji tražili su samo jezičnu ravnopravnost u domaćem životu, u nižim školama i općinama. Svoj su jezik nazivali hrvatskim. Jedino je B l a ž M o d roravnopravš i ć bio odlučniji i tražio priznanje narodnosti i jezika u javnom životu i ravnop

316

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

nost s Mađarima. Preporod je pomalo napredovao. Godine 1878. u Subotici je osnovan Pučki kasino koji je postao središte hrvatskoga društvenog života. Pop P a j o K u j u n d ž i ć pokrenuo je bunjevački kalendar, a M i j o M a n d i ć časopis Neven. Tako se hrvatski narodni preporod proširio od Bačke do Istre i za hrvatski narod sačuvao tamošnje pučanstvo izvrgnuto odnarođivanju. Uz to ga je sve više vezivao uza Zagreb kao novu narodnu, kulturnu i političku metropolu. Pučku prosvjetu u svim hrvatskim krajevima svojim je izdanjima, a osobito popularnom Danicom, širilo Društvo sv. Jeronima u Zagrebu.

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

317

dvojenost Sjevera i Juga, neshvaćanje nužnosti pomorske usmjerenosti i povezivanja kopnenoga gospodarstva s brodarstvom. U takvim prilikama obnavlja se 1878. Stranka prava koja je 1871. obustavila rad. Ona se pretvara u širok oporbeni pokret s programom samostalne hrvatske države. Za M a ž u r a n i ć e v a banovanja izbio je bosansko-hercegovački ustanak.

OKUPACIJA BOSNE I HERCEGOVINE HRVATSKA POSTAJE MODERNA DRŽAVA Od 1873. do 1880. banovac je I v a n M a ž u r a n i ć, prvi hrvatski ban koji nije bio plemić. S njim je na vlasti bila Narodna stranka. Njegovo je banovanje donijelo mnogo korisnih novina, pa je tada Hrvatska napokon postala moderna država. Bili su doneseni liberalni zakoni o pravu sastajanja i slobodi tiska. Osnovan je statistički ured i kulturno-zdravstveno vijeće. Sudstvo je odvojeno od uprave i postalo nezavisno. Ban je prestao biti predsjednik Stola sedmorice. Hrvatski sabor mogao ga je pozvati na odgovornost i predati posebno izabranom sudu. Školstvo se sekulariziralo. Pohađanje škole bilo je obvezno, iako je i poslije obuhvaćalo najviše 70% obveznika. Gubitku nadzora nad školama suprostavilo se i katoličko i pravoslavno svećenstvo. Budući da su bile dokinute srpske vjerske škole, probudile su se hrvatsko-srpske suprotnosti. Otvaranjem hrvatskoga sveučilišta (1874) i proširivanjem kulturnog i političkog djelovanja na Bosnu i Hercegovinu, južnu i zapadnu Hrvatsku, Zagreb je postao pravo središte svih Hrvata. U njemu je živjelo sve više ljudi, pa je pri kraju 19. st. imao približno 40 000, a 1910. približno 75 000 stanovnika. Uspjehe M a ž u r a n i ć e v a banovanja zasjenjivalo je izigravanje Hrvatsko-ugarske nagodbe od strane mađarske vlade. Nastojeći suziti hrvatsku autonomiju nametala je mađarski jezik u zajedničkim službama, osobito na željeznici, pošti i u financijama. Ona je tako na novim željezničkim prugama uvodila mađarski jezik kao službeni, iako je u Hrvatskoj, prema nagodbi, to imao biti hrvatski jezik. Nagodba je općenito sputavala svaki gospodarski napredak hrvatskoga naroda, čemu nije pogodovao ni dualizam. Hrvatski državni organi su siromašni i ovisni o Beču i Pešti, pa ne mogu štititi ni podupirati domaće poduzetništvo. U interesu tuđega kapitala sputava se razvoj domaće industrije, a zajednički fondovi služe za razvitak ugarske industrije, tj. najveći se dio poreza troši na državne investicije u Ugarskoj. Hrvatsko su selo gušili teški porezi. Oni su razarali gospodarstva i prisiljavali seljake da odlaze iz domovine, jer za njih nije bilo posla ni u gradovima gdje nije bilo tvornica. Hrvatska je ostala najzaostali]a zemlja u Monarhiji, dok su i Austrija i Ugarska naglo razvijale svoje gospodarstvo i napredovale. Mađari nisu dopuštali gospodarski razvitak Hrvata jer su dobro znali kako je napredan i bogat narod dovoljno jak da se odupre tuđem gospodstvu. Podvojenost hrvatskih zemalja onemogućivala je tijesno i svestrano njihovo gospodarsko povezivanje, što je opet otežavalo razvoj tvorničkog i novčarskog poduzetništva, znatnoga faktora u oblikovanju jedinstvenoga domaćega gospodarskog prostora. Osobito je nepovoljna bila po-

Nakon prestanka turskih ratova Bosna i Hercegovina živjele su u granicama koje su se do danas zadržale. One su bile granične zemlje sve slabijega Turskog Carstva. U njima su se moćni begovi žestoko odupirali svim reformama kojima su sultani htjeli preporoditi i ojačati svoju državu. Odbijajući poreznu reformu, ukidanje janjičara i uvođenje redovite vojske begovi su se 1826. i 1831. pod vodstvom A l i - a g e R u š č u k l i j e i zatim kapetana H u s e i n a G r a d a š č e v i ć a odlučno usprotivili sultanovu nastojanju. G r a d a š č e v i ć j e čak tražio za Bosnu samoupravu. Njegov je ustanak bio skršen, a otpor begova napokon je slomio O m e r - p a š a L a t a s (1850-1851). Težak položaj obespravljene raje, osobito kršćanske, bio je uzrok mnogim bunama. Bunila se i hrvatska raja, npr. u Posavini 1857-1858. pod vodstom franjevaca. Najveća buna izbila je 1875. zbog nemilosrdna utjerivanja poreza. Iako je u

KULA HUSEIN-KAPETANA GRADAŠČEVIĆA U GRADAČCU, srednji dio tvrdavnoga kompleksa nasljednih kapetana iz obitelji Gradaščevića

318

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

319

STOLAC, hercegovački gradić na rijeci Bregavi, sjedište Ali-paše Rizvanbegovića, vezira samostalnoga pašaluka Hercegovine

buni najviše sudjelovalo srpsko pučanstvo, velik je udio imalo i hrvatsko pučanstvo. Hrvate je u južnoj Hercegovini vodio don I v a n M u s i ć , u duvanjskom kraju fra I v a n B e g o v i ć i u livanjskom fra B o n o D r e ž n j a k . U Hrvatskoj je buna budila nade da će se Bosna i Hercegovina - oslobođene od Turaka - sjediniti s Hrvatskom. S druge strane, srpsko je pučanstvo željelo sjedinjenje sa slobodnim državama Srbijom i Crnom Gorom. Dok su iz Hrvatske, osobito iz Zadra i Dubrovnika, pobunjenike pomagali oružjem, lijekovima i hranom, i dok se u Hrvatsku sklonilo više od 100 000 izbjeglica, dotle su Srbija i Crna Gora ušle u rat za Bosnu i Hercegovinu (1876). Kada je njihov pokušaj propao, na Turke je zaratila Rusija s kojom se Austro-Ugarska sporazumjela o svojoj okupaciji Bosne i Hercegovine. Pravo na okupaciju Austro-Ugarska je stekla na Berlinskom kongresu 1878. Njezinim četama, kojima su zapovijedali generali J o s i p F i H p o v i ć i S t j e p a n J o v a n o v i ć , nezadovoljno muslimansko pučanstvo pružilo je kratkotrajan, ali odlučan otpor na više mjesta. Austro-Ugarska nije pripojila Bosnu i Hercegovinu Hrvatskoj, kako su se mnogi Hrvati nadali. Njoj su te zemlje trebale radi budućega prodora na Balkan. Hrvatskoj ih nije ni htjela pripojiti da se ne bi poremetila ravnoteža između Austrije i Ugarske, jer je Hrvatska bila vezana s Ugarskom. Zapleti oko Bosne i Hercegovine bit će uzrok jakom sukobu između Hrvata i Srba. I jedni i drugi tvrdili su kako te zemlje njima pripadaju. Pri tome su se služili svakojakim razlozima i dokazima, ne štedeći u napadajima jedni druge. Svojatanje je razdvojilo hrvatske i srpske političare. Godine 1880. srpski političari su u Dalmaciji osnovali svoju Srpsku narodnu stranku, a u 1881. u Hrvatskoj Srpsku samo-

OSVIT, 1898.

stalnu stranku. Počeli su odbacivati ne samo sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom nego i Dalmacije. Radi svojih klasnih interesa srpsko je građanstvo u Hrvatskoj podupirale režim K h u e n a H e d e r v ä r y j a , au Dalmaciji stupalo u savez s autonomašima, koji su u savezu vidjeli priliku da vrate izgubljene položaje. Iako hrvatsko-srpski sukob nije potrajao, zatrovao je međusobne odnošaje. Nakon okupacije živahnuo je politički, društveni i kulturni život bosansko-hercegovačkih Hrvata, kojih je tada bilo 209 391 (18,08%), a 1910. godine 434 061 (22,87%). Potkraj stoljeća franjevci su pokrenuli listove Glas Hercegovca (1884) i Osvit (1898) u Mostaru. Osnivana su kulturna i pjevačka društva. Na početku |0. st. utemeljene su prve organizacije, Hrvatska katolička udruga i Hrvatska narodna zajednica. Uoči prvoga svjetskog rata Hrvati su imali najjači prirodni prira*|aj u Bosni i Hercegovini, većinom su bili seljaci, u gradovima najbrojniji iza Mulana *™ ^ u prosjeku najpismeniji (22% pismenih prema zemaljskom prosjeku od 12%).

320

321

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

POJAČANA MAĐARIZACIJA U HRVATSKOJ

dili da se zamisao o nezavisnoj Hrvatskoj ne može ostvariti zbog protivnih državnih ideja susjednih naroda i zbog nezainteresiranosti inozemstva. Primjer madaronskoga političara bio je I z i d o r K r š n j a v i , koji je potaknuo osnivanje Društva injetnosti (1878), Obrtne škole (1882) i Muzeja za umjetnost i obrt, a kao predu stojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu (1891-1896) gradio je zgrade za prosvjetne institucije, novu kazališnu zgradu, obnavljao umjetničke i povijesne spomenike i reorganizirao školstvo. Mađaronski patriotizam računao je s razumijevanjem i altruizmom Ugarske, a nailazio je na nebrigu, egoizam, centralizam, hegemoniju, gospodarsko iskorišćivanje, nezakonitost, kršenje građanskih sloboda, jezične i izborne zloupotrebe a i težnju za razbijanjem hrvatske teritorijalne cjeline (pripajanje Slavonije Ugarskoj). MadasQnska politika doživjela je brodolom u srazu s moći i težnjama većeg i jačeg partnera te u općem narodnom nezadovoljstvu i pokretu na početku 20. stoljeća. K h u e n o v o apsolutističko banovanje ostalo je u zloj uspomeni. Došao je da silom umiri Hrvatsku i od nje učini mađarsku pokrajinu. Značajke njegova banovanja jesu progoni i tamnice, otpuštanje s posla, nasilje na izborima, gušenje slobode riječi i tiska, gospodarsko iskorišćivanje i kršenje odredaba Hrvatsko-ugarske nagodbe. Hrvatsku se industriju nije podupiralo, režim je svojom bankom nadzirao financije, a tarifnom politikom u željezničkom prometu usmjerivao ga prema Ugarskoj i sprečavao povezivanje hrvatskih zemalja u prometnu i gospodarsku cjelinu. Dok se veći dio hrvatskih prihoda trošio u Mađarskoj, Khuenovi agenti obilazili su Hrvatsku i nagovarali ljude da se iseljuju u »bajoslovnu« Ameriku. U inozemstvo se godišnje selilo na tisuće ljudi, a najviše 1903. i 1907. Čak po 50000! Drži se da se do 1913. iselilo oko 500 tisuća ljudi, poprilici podjednako iz južne i zapadne Hrvatske kao i iz sjeverne Hrvatske. Računa se da se u SAD odselilo više od 600 000 Hrvata, u Kanadu manje od 400 000, u Južnu Ameriku oko 250 000, Australiju i Novi Zeland oko 120 000 i u Afriku oko 10 000. Potkraj 1970ih računalo se da u SAD ima oko 900 000 Hrvata, u Kanadi, Južnoj Americi i Australiji po oko 150 000 i na Novom Zelandu oko 15 000.

U Hrvatskoj je Narodna stranka nastojala da se prilike poprave povoljnijom obnovom financijske nagodbe. Međutim, Mađari nisu popuštali, i do sporazuma nije došlo. Budući da Hrvatskoj nije pripojena ni Vojna krajina, koja je okupacijom Bosne i Hercegovine izgubila svoje opravdanje, ban je M a ž u r a n i ć podnio ostavku. Zamijenio ga je grof L a d i s l a v P e j a č e v i ć . Godine 1881. Vojna krajina pripojena je Hrvatskoj i njezini su dijelovi uključeni u županije. Nagodbom 1868. i pripajanjem Krajine napokon je cijela Slavonija bila sjedinjena s Hrvatskom. S druge je strane mađarska vlada pojačala pritisak. Životne se prilike nisu popravile, jer su porasli porezi, a bilo je i novih nameta. U Zagrebu je 1880. otvoren tečaj na kojemu su financijski činovnici učili mađarski jezik. Budući da je Hrvatski sabor, u kojemu je Narodna stranka imala većinu, dopustio da ta škola radi, od Stranke se otcijepila Neodvisna narodna stranka. N a njezinu čelu bili s u M a t i j a M r a z o v i ć , F r a n j o R a č k i i K o š t a V o j n o v i č, a podupirao ju je S t r o s s m a y e r , koji se javno nije bavio politikom. Nova je stranka tražila cjelovitost, samostalnost i povoljniji financijski položaj Hrvatske. Kada su pak Mađari na zagrebačke financijske i carinske urede postavili 1883. nezakonite grbove s natpisima na hrvatskom i mađarskom jeziku, izbio je pravi narodni pokret. On je bio plod opće političke i društveno-gospodarske krize. Nezadovoljstvo životnim prilikama preraslo je u društveni, ali i narodni, protumađarski otpor. Iako su već 1882. dvojezični grbovi bili postavljeni u Osijeku, Vukovaru, Zemunu, Karlovcu, Novoj Gradiški i Senju, tek ih je u Zagrebu puk skinuo i razbio te potaknuo pokret u drugim gradovima, odakle se proširio na selo. Natpisi su skidani i razbijani. Nemiri su zahvatili Hrvatsko zagorje, Prigorje, Turopolje i Baniju. Tamo su ustali seljaci koji su bijedno živjeli zbog visokih poreza i niskih cijena ratarskih proizvoda. Budući da su dobili opasne razmjere (sukobi su ponegdje, osobito u Farkašiću, bili krvavi), imenovan je kraljevski povjerenik za Hrvatsku. Na stotine ljudi bilo je zatvoreno i osuđeno. Grbovi su zamijenjeni novima bez ikakva natpisa. Nepravda nije popravljena, samo je zamijenjena drugom. Pokret je bio mučan dokaz masovnijeg i svjesnog ulaska seljaka u politički život. Kada se zemlja primirila, za bana je 1883. imenovan Mađar K ä r o l y (Dragutin) K h u e n H e d e r v ä r y , za čijega je banovanja bilo jako mađaronstvo. Mađaronstvo je bilo oblik hrvatskog oportunizma, koji je u strahu od tuđega velikodržavnog centralizma i hegemonije, od gubitka vlastite političke autonomije, od narodnosnoga zatiranja i gospodarske propasti prihvaćao program stjecanja kulturnih i materijalnih tekovina odričući se vođenja samostalne politike. Mađaroni su tvrdili da Hrvatima izvan Ugarske nema života, da je Hrvatska autonoman dio ugarske države sa svojim teritorijem i političkom individualnosti, kojemu je, međutim, život određen i interesom austro-ugarske državne cjeline. Stoga se ima odreknuti posebnih političkih ciljeva i biti uporištem ugarskoj politici na Balkanu i na Jadranu. Državnopravne poslove ima ostvarivati na zajedničkom Ugarskom saboru i ograničiti se na razvitak materijalne (npr. povoljnija financijska nagodba) i kulturne sfere te tako osigurati jezik i narodnost. Podlogu djelovanju vidjeli su u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, za koju su tvrdili da pravovaljano obilježuje hrvatsko narodno pravo i posjed, da omogućuje jačanje narodne svijesti i individualnosti te zakonite aspiracije na buduće sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Također su tvr-

Iseljivanje je bilo golem narodni gubitak, ako imamo na umu da je 1910. bilo u Hrvatskoj 3 720 992 stanovnika (sjeverna Hrvatska 2 621 954, Dalmacija 645 666 i Istra s Rijekom 453 372 st.). Osim 2 960 425 Hrvata bilo je 760 567 Srba (u sjevernoj Hrvatskoj 653 184, Dalmaciji 105 338 i Istri s Rijekom 2045) ili 20,5%. U Dalmaciji je živjelo 18 028 Talijana, a u Istri 147 417 i na Rijeci 27 455, doduše popisanih prema saobraćajnom jeziku, što znači da je među njima bilo mnogo Hrvata, osobito na Rijeci. Na selu su živjele četiri petine stanovništva, dok je u gradovima Prosječno živjelo oko 10% pučanstva (Zagreb 75 000, Rijeka 49 806, Osijek 28 500, Split 21 407, a više od 10 000 stanovnika imali su Karlovac, Varaždin, Mitrovica, -emun, Zadar i Šibenik). Iseljivanje je slabilo hrvatski narod i njegovu gospodarsku moć. Odlazili su većinom seljaci, nadničari, rudari, ribari i pomorci. Bili su to uglavnom neizobraženi ljudi koji su se u tuđini morali prihvaćati najtežih i najslale plaćenih poslova. Mnogi se nisu snašli, mnogi su stradali, a većina ih se nikada ise nije vratila ni donijela u domovinu plodove svoga rada. Središte Hrvata u SAD jest Pittsburgh; gdje ih živi približno 120 000 i gdje je »ište Hrvatske bratske zajednice, velike potporne organizacije. Dok je PittsUr gh kulturno središte, najjača je gospodarska naseobina San Pedro. Svojim ratom među iseljenicima istaknuli su se Z d r a v k o M u ž i n a , koji je 1894. osno-

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

322

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA

NIKO GRŠKOVIĆ

JOSIP FRANK

vao Hrvatsku bratsku zajednicu radi popravljanja životnih prilika i njegovanja rodoljubnih osjećaja u iseljenika, te I v a n L j u b i ć , J o s i p M a r o h n i ć i don N i k o G r š k o v i ć . Godine 1895. u Chicagu osnovana je Prva hrvatska banka i Parobrodska poslovnica. U iseljeničkom životu veliku ulogu imaju kulturno-prosvjetna društva u kojima se njeguje hrvatska riječ, pjesma, glazba i uspomene na rodni kraj. Osim poticanja na iseljivanje Khuenov režim je u Hrvatskoj osnivao mađarske osnovne škole, a u srednjim pogodovao prodoru mađarskoga jezika. Režim je gušio svaku oporbu i uspio je slomiti otpor stranaka. Narodnu stranku, koja je bila popustljiva ali je i branila hrvatsku autonomiju, K h u e n je pretvorio u poslušno oruđe svoje vlasti. Progonio je Neodvisnu narodnu stranku, a osobito Stranku prava, koja je bila najodlučnija u obrani hrvatskih prava. U tim teškim prilikama po hrvatski narod odlučan otpor pravaša privukao je Stranci prava široke mase i znatno podignuo narodnu svijest. Pa ipak je K h u e n progonima i nasiljem skršio i pravaški otpor. S vremenom pravaši postaju umjereniji. Pravaško idealno djelovanje u osvješćivanju hrvatskoga naroda iscrpilo se, pa novi ljudi hoće ući u praktičnu politiku napuštajući S t a r č e v i ć e v program i tražeći veću samostalnost Hrvatske u suradnji s dualističkim vrhovima. Stranka prava se 1895. čak razdvojila. F r a n F o l n e g o v i ć s e približuje Neodvisnoj narodnoj stranci, a J o s i p F r a n k traži rješenje hrvatskoga pitanja u službi dinastiji i njezinim interesima na Balkanu. Za čvrsta dualizma u dinastizmu i trijalizmu (protudualistički oblik austrijske konzervativne i centralističke politike njemačkoga značaja) 3 tražilo se mjesto Hrvatskoj kao trećoj državnoj jedinici. Istomišljenici J. F r a n k postali su poznati i po svojoj nepomirljivosti prema Srbima. Druga je pravaška

323

struja prihvatila jugoslavenstvo, čemu je pridonio dinastizam prve struje a i gubitak nada u Francusku i Rusiju, tj. u vanjsku pomoć. Kako su sve nade bile uzaludne, pred prvi svjetski rat starcevićanci su odbacili i dinastizam i jugoslavenski unitarizam ne očekujući ni od Beča ni od Srbije oživotvorenje hrvatske državne misli. Rat je pak unio u njihove poglede nova počela. Narodni otpor Khuenovu režimu sve je više jačao i nije se mogao zaustaviti, prvi znak bilo je spaljivanje mađarske zastave ne Jelačićevu trgu u Zagrebu. Nju su 1895. spalili sveučilištarci baš u dane kada je kralj boravio u Zagrebu. Njega je K h u e n doveo da mu pokaže pokorenu Hrvatsku i da mu se pohvali novom kazališnom zgradom (danas Hrvatsko narodno kazalište). Demonstracije sveučilištaraca pokrenuli su poslije poznati pjesnik V l a d i m i r V i d r i ć i političar S t j e p a n R a d i ć . Mladi R a d i ć već je tada bio veoma poznat po svojoj upornoj borbi proti mađarskom jeziku na željeznici i po svojim neprestanim sukobima s mađarskim kondukterima i šefovima postaja. Osuđeni sveučilištarci poslije su pošli na nauke u Beč i Prag. U Pragu su se upoznali s borbom Čeha proti Austriji i slušali predavanja T o m a š a M a s a r y k a koja su im otvarala nove vidike. Ta će omladina prihvatiti ideju prirodnoga prava, narodno jedinstvo Hrvata i Srba, potrebu demokratizacije javnoga života i prosvjećivanja puka. Svojim će radom osvježiti borbu hrvatskoga naroda i približiti Srbe Hrvatima. K h u e n o v uspjeh bio je ipak privremen, a temeljio se na sukobu hrvatskog i srpskoga građanstva. K h u e n je nastojao što bolje iskoristiti taj sukob pa je podupirao srpsko građanstvo i oslanjao se na nj u svojoj protuhrvatskoj politici. Postupao je poput svih silnika. Nastojao je što više posvaditi podanike da bi lakše vladao. Tako je onemogućivao jedinstven otpor svom nasilju i zajedničku borbu za sjedinjenje Hrvatske. Imao je istu namjeru podupirući slavenstvo, umjetan osjećaj posebnosti stanovnika Slavonije. Vrhunac hrvatsko-srpskih sukoba bile su protusrpske demonstracije u Zagrebu 1902. Demonstracije, uništavanje srpskih trgovina i imovine izbili su kada je u listu Srbobran objavljen članak u kojemu se čak pozivalo na berbu do istrebljenja između Hrvata i Srba. Ipak, upravo su ti sukobi značili kraj dotadašnjih neprijateljskih odnošaja Hrvata i Srba. Novi ljudi među hrvatskim i srpskim političarima poticali su politiku pomirenja i suradnje. Kada je u Zagrebu u proljeće 1903. na kolodvoru osvanuo mađarski natpis, nemiri su izbili svom žestinom i zahvatili su hrvatske krajeve od Hrvatskoga zagorja do Hrvatskoga primorja.

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

325

Zahtjev za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Ugarskom 1797. Dalmatinsko je kraljevstvo tijesno povezano s ostalim kraljevstvima i pokrajinama, što nripadaju Svetoj kruni ugarskog kraljevstva snagom temeljnih zakona - zasnovanih na svečanim ugovorima što ih je prigodom krunjenja priznao neprekinuti niz kraljeva tako slavne uspomene kao i sretnovladajućega Njegova preuzvišenog Veličanstva - i zakletvom utanačenih isprava. I očito je da je neprekidno sačuvalo pravno i činjenično stanje sve do sadašnjeg vremena. Stoga bi se zbog promijenjenih prilika i radi međusobnog pristanka naroda i zakonitog cara ponovno pripojenje Svetoj ugarskoj kruni trebalo samo po sebi smatrati dovršeno i punopravno provedeno. I to zbog toga jer bi se ovdje temeljni zakoni, svečani ugovori i blagohotne isprave kao i neprijeporno vršenje prava, koje su ugarski kraljevi i odnosne vlasti neprestano vršili u Dalmatinskom kraljevstvu, trebali uzeti za osnovicu. Dapače to i slične stvari dovoljno razjašnjavaju same činjenice. Sigurno je naime da su se banovi kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije dosada smjenjivali jedinstveno, da su proviđani mnogim ispravama i da su stalno tako naslovljeni, a ne drukčije, vršili vlast i u krajevima Dalmatinskog kraljevstva. To je isto našlovljavanje uživalo i Kraljevsko vijeće ustanovljeno u vrijeme Marije Terezije za kraljevstva Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, koje još i sada zadrži Banski sudbeni stol u Zagrebu. Prigodom svečanoga krunjenja ugarskih kraljeva ističe se barjak Dalmatinskog kraljevstva. Isto se tako iz kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije pozivaju i odašilju tri poslanika na opći ugarski sabor. [...] Ti su primjeri, poznati i Dalmatincima koji traže sjedinjenje, ovdje navode dobronamjerno, da ih netko ne bi smatrao nepoznatima i da se ne bi postavljala prepreka jedinstvu duhova i nutarnjem miru (kao da se uvode promjene i novotarije). [...] Budući da je nedavno Mletačka Republika međusobno razjedinjena odstupila od starog oblika vladanja i uz veoma veliku i očitu opasnost da narodi izgube sreću zamijenila novi, demokratski ili bolje anarhijski, i na taj način pokušala uznemiriti pojedinu klasu ljudi u Kraljevstvu Dalmacije u starim pravima i običajima i sve pokrenuti iz prvotnog stožera, narod ovoga Kraljevstva [Dalmacije] potpuno svjestan slobode što mu po prirodi pripada i prava koja su mu pripala prevratom, imajući isto tako pred očima i na umu obvezu i djedovsku vjernost prema ugarskim kraljevima kao svojim zakonitim gospodarima, obraća se svojevoljno s poniznom sinovskom odanošću slavnovladajućem časnom carsko-kraljevskom preuzvišenom veličanstvu kao svom ocu, da se poput oca udostoji ponovno dobrostivo primiti pod svoje okrilje i gospodarstvo kao apostolski kralj Ugarske ovu brojnu obitelj koju mu je Bog sačuvao. Tako upućene molbe spomenuto je preuzvišeno Njegovo Veličanstvo blagohotno uslišalo i zbog toga da ovaj narod, koji traži jedinstvo duhova i snaga, lišen snažne potpore, ne doživi veće zlo i ne postane žrtva tuđom krivnjom. Dosljedno: ne samo po svojoj slobodnoj v olji, nego i zbog prihvaćene obveze, koja se zasniva na snazi temeljnih zakona i diplomatske zajamčenosti dane čitavom narodu koji pripada Svetoj'ugarskoj kruni, pa prema tome i Palmatincima svaki put prigodom svečanog ustoličenja, isto se Njegovo preuzvišeno Veli:anstvo udostojilo primiti pod okrilje i svoje gospodstvo narod svojeg Kraljevstva Dalmacije Koji se punopravno i s potpunim povjerenjem njemu utječe. Inače bi izgledalo da se kao J garski kralj, protiv temeljnih zakona, odrekao svojih nasljednih prava, da je u tome podržao veću zbrku i da je od sebe gotovo odbio narod Dalmacije i pripravio mu put da drugdje 3 traži zaštitu i sigurnost. l

Mletačka je, naime, Republika svojom krivnjom izgubila što uostalom njezino nije ni bi. sim toga, narod Dalmacije voli radije do kraja proliti svoju krv, nego se ikada više uda№ od svoga zakonitog kralja, ako mu Njegovo kraljevsko Veličanstvo vrlo naklono odobri akonski proglasi slijedeće skromne zahtjeve kao zasnovane na pravu i pravičnosti. l· Da Kraljevstvo Dalmacije i nadalje ostane tijesno povezano sa Svetom ugarskom kruPn kao njezin nerastavni dio.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

2. Da vrhovni kraljevski autoritet potvrdi i zadrži stara prava, slobode i nepovredivosti svih slojeva naroda. 3. Da se dobrohotno potvrde i zadrže na snazi općinski (municipalni) statuti i dobri i dugotrajnom porabom prokušani običaji, ukoliko se bitno ne protive obliku vlasti i nisu na štetu općoj narodnoj sreći. 4. Da se što prije dokinu zloporabe, različita ugnjetavanja i nepravilni postupci, koje je zavela vlast Mletačke Republike ili njezini izaslanici. 5. Da se sa svakim slojem ljudi u Kraljevstvu Dalmacije postupa prema njegovu staležu i zvanju; da mu se ostave prava koja svoju snagu vuku iz dugotrajne uporabe; da se brojno stanovništvo očuva od opasnih novotarija i da mu se pruži potpuna sugurnost, bilo osobna, bilo stvarna i imovinska. Jednako tako: 6. Neka se u svojoj čistoći očuva rimsko-katolička vjera i neka ostanu na snazi zakoni doneseni za njezino očuvanje u kraljevstvima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koje je potvrdilo slavnovladajuće Njegovo Veličanstvo. Samo dobrostivo jamstvo, toliko puta izraženo pred drugima, da se neće pripuštati novotarije i da će se ukloniti zloporabe, koje je uvela Mletačka Republika ili njezini namjesnici, mogu održati i ostvariti ovdje izložene skromne zahtjeve. [...] Vašega preuzvišenog Veličanstva preponizni i trajno vjerni podložnik Fr. Andrija Dorotić, franjevac obslužitelj U Beču, dana kolovoza 1797.

konjušnik grof Haller. Nedvojbeno je gospodin Petrović htio dodati još i ovo: »Kao što se može reći da je u Ugarskoj hrvatski i slavonski jezik stran, zasigurno je tako i mađarski jezik u Hrvatskoj, i to još više negoli njemački. A cijelom se narodu nikakvom silom ili zakonom ne može nametnuti strani jezik. [...]«

326

(Kaćić, zbornik Franjevačke provincije presvetog Otkupitelja, XVII, Split 1985, 455-473)

O hrvatskom jeziku na Ugarskom saboru 1807. 31. ožujka Krenuh i/ Zagreba u Budim na zajednički sabor. [...] Putovao sam u društvu Josipa Petrovića, [...] pisara, sobara i dvaju husara. 6. travnja Kad sam izišao iz svratišta u prvim kolima, u kojima smo bili ja i Petrović, prevrnusmo se zbog naglosti poštanskog kočijaša. Bogu neka je slava! Uz male ozljede spasismo se od očite smrtne pogibelji; čak se ni kola nisu slomila. [...] 29. listopada U staleškoj kući bila je vrlo oštra raspra o mađarskom jeziku, što je iscrpio cijelo zasjedanje, a da ništa ne bi zaključeno. [...] 4. studenoga [...] U pitanju pak kako uvesti mađarski jezik [...], u pravi čas je progovorio Petrović i osvrnuo se na pitanje o neuvođenju mađarskoga jezika u Hrvatsku te je otprilike ovako rekao: »Kraljevina Slavonija i Hrvatska nemaju baš ništa protiv toga da se njegovanje mađarskoga jezika prikladnim sredstvima promiče u Kraljevini Ugarskoj, ali nikako ne mogu pristati niti dopustiti da se opća potreba toga jezika javnim zakonom uvede ili naredi da se uvede, pogotovo ne u obavljanju javnih poslova u Kraljevinama. Kraljevine, naime. Hrvatska i Slavonija nisu neke oblasti slične županijama Kraljevine Ugarske, već su cjeloviti narodi, kao što je narod i Kraljevina Ugarska. Dakle, onim istim pravom kojim Kraljevina Ugarska namjerava mađarski jezik promicati u Ugarskoj, to isto pravo imaju i Kraljevine Hrvatska i Slavonija da se u njihovoj sredini promiče hrvatski i slavonski jezik. Na temelju upravo postignute suglasnosti Kraljevina Ugarska želi ozakoniti da stanovnici Kraljevine pomoću mađarskoga jezika, kao narodnoga jezika u Kraljevini Ugarskoj, uče i latinski jeziK. Zato ni slavna Kraljevina Ugarska ne može zanijekati pravo da također Hrvati i Slavonci pomoću svoga narodnog, hrvatskog i slavonskog jezika uče latinski jezik. Isto tako kao st Hrvati ne mogu zahtijevati da se u Ugarskoj promiče hrvatski jezik, ni Ugri ne mogu осек vati da Hrvati i Slavonci zabace svoj narodni jezik i prihvate mađarski, osim što nemaju on potpore koja se sada želi dobiti u samoj Ugarskoj. Uz to je posve sigurno...« Tu ga prekine

327

Maksimilijan Vrhovac, Dnevnik, I, Zagreb 1987. 174-175, 250-251, 252-253)

Hrvatska municipalna prava 1. Kraljevina dalmatinsko-hrvatsko-slavonska smatra se kano poseban dio krune ugarske, te se kao takva po Svojih posebnih zakonih i običaj ih upravlja... 2. Na čelu trojedne kraljevine stoji za kraljem samo ban, koji je kod nas vršio toliku, dapače i veću vlast nego palatin u Ugarskoj... 3. Ban ne upravlja trojednom kraljevinom samovlastno nego s njezinim saborom... 4. Sabor trojedne kraljevine vlastan je bio stvarati posebne zakone za svoje potrebe i podnosio jih neposredno kralju za sankciju. Ovo je ona autonomija, koju je 58. zak. cl. od god. 1790. potvrdio. 5. Sabor je birao vojvodu, zatim prabilježnika i praliječnika kraljevine. Dapače je u staro vrijeme predlagao kralju vrstne osobe za bansku čast. 6. Sabor je dozvoljavao poreze i novake sve do god. 1790. 7. Osim svoga sabora sudjelovala je trojedrta kraljevina i kod sabora ugarskoga; ali ne poput ugarskih županija već je bila sva trojednica zastupana kao posebna kraljevina po dvojici »oratores ili nuntii regni«, i po svom prabilježniku. 8. Trojedna kraljevina je imala svoj posebni prizivni sud »banski stol«, od kojega se je u staro doba moglo samo kralju apelovati. 9. Hrvatska je plaćala samo polovicu poreza nametnuta u Ugarskoj jednoj »porti«. 10. Hrvatska je bila posebnom poveljom Leopolda I. i zak. člankom 48. od god. 1741. oproštena od dužnosti primati vojsku na stan, van ako je bilo za nevolju. 11. Hrvatska je svojom insurekcijom i vojskom sama upravljala... 12. Hrvatska je bila vlastna kupovati jevtinu morsku sol. 13. Trojedna kraljevina je sama odlučivala u pošlo vih vjere... 14. Trojedna kraljevina određivala je, koji jezik da bude u njoj službeni. (JŠ, 177-178)

Ljudevit Vukotinović: ///risani i Ktoatisam 1842. _ ··· Usuđujem se u ime naše strane javno izpovediti, da nijedan Ilir o Uirismu političkom neznade... ilirismus je dakle u smislu političkom ništa.[...] Kroatisam s druge strane je život naš politički. Kroatisam je zaštita, pod kojom mi radi™°- U smislu konštitucionalnom, svi smo Horvati. To smo od negda bili, i to ćemo ostati, to velimo: da Bog pozivi konštituciu ugarsku i horvatsku, — i narodnost našu ilirsku! Νιο li mi svimi našimi čini pokazali, da smo kralju verni? Nismo li uvek govorili i pisali, da Mkoni naš vođa? Nismo li govorili i pisali da smo za konštituciu našu? Nismo li branili mucipalrmsti naše? Tko može protugovoriti? Mi zato sve one, koji kažu, da su Horvati, za >u pravu i milu bratju spoznajemo, i kao takvu pozdravljamo. On neka govori horvatski, -л mu volja, on je zato ipak u genetičkom smislu Ilir, i jezik horvatski je podnarečje [kajavsko] jezika ilirskoga. [...] Mi kad u spravište ili u sabor naših kraljevinah dojdemo, tada nista

328

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

smo svi Härvati, premda smo svi onoga istoga plemena, kog su Bošnj[aci], Granič[ari], Erceg[ovci], Sarb[lji] i. t. d., koji se svi ukupno pod imenom Ilirah razmevaju... ... Prelazim sada na ilirisam onaj, koi zaista obstoji, i to je ilirisam u rodoslovnom i slovničkom (literarnom) smislu. Ilirisam rodoslovni ono je ime, s kojih se svi južni Slaveni nazivati moraju. Ilirsko je ime starinsko ime za ove krajine. Ilirium je još pod starinskimi Rimljani ovde bio, i u daržavah ilirskih stanovali su Slaveni. Kasnie naše historije nazivale su Horvate, Slavonce i Dalmatine imenom Ilirah... Ilirisam slovnički je život naš duševni. On ima za svärhu, da literaturu podigne... To dakle ništa novoga nije. Ovo je ime slavno, ovo nam ime daje znamenitost historičku. Naše prezime (pridevak) je »Ilir«, a krstna imena su različna: Horvati, Dalmatini, Slavonci, Crnogorci, Bošnjaci, Srbiji i t.d. Kakono god što je kroatisam naš politički život, tako je u literarnom smislu kroatisam ništa, ni nemože drugo nego ništa biti. Osim nekoliko molitvenih knjigah, koje su za puk potrebne, drugo ništa nije u provincialno-horvatskom pisano, što bi i malo znamenito bilo. [...] ' ... Pustimo kroatisam za politiku, a ostanimo u literaturi kod ilirisma... (Kolo, II, Zagreb 1842, 109-115)

Govor Ivana Kukuljevića u Hrvatskom saboru 2. V. 1843. Kao što svaki pravi Hrvat i Slavonac, tako sam i ja velikom zaista radosti i nutarnjim ushićenjem razumio, da slavni staleži i redovi ovih kraljevina žele podignuće katedra za narodni naš jezik i literaturu, kako ja mislim, ne samo u akademiji nego u cijelom distriktu akademije zagrebačke (t. j. u Hrvatskoj), čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženiji stanovnici kraljevina naših, svoj materinski jezik dobro i izvrsno nauče. No pitam ja s poniznim dopuštenjem, za kakovu će korist i svrhu biti učenje našega jezika? Kakovim uspjehom? Kakovom posljedicom? Kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim ne bude nikad nikakovo dobro skopčano? Ako po njem nitko ništa ne bude sebi mogao zaslužiti, i ako mi nikad ne ćemo pomisliti uvesti ga u javni život? Zaista on će ostati bez toga kao i dosada u tmini; s njim će se zabavljati samo oni, koji baš zato vremena imali budu. Uostalom ne će ga ipak veća strana naroda znati, a oni koji se javnim životom bave, i koji su u javnim službama namješteni, zanemarit će ga kao i dosada. Podignuće pako naših katedra i učiona ne će na drugo služiti, nego na zaslijepljen]e domorodaca i tuđina. Znam ja, da mi kako smo ovdje skupljeni, s veće strane naš jezik dobro ne znamo i da se u cijeloj domovini našoj ličnosti obojega spola lako na prste prebrojiti dadu, koje u svom materinskom jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, a šta je tomu uzrok nego to, da ga mi u javnom životu i u poslovima nigdje ne upotrebljavamo i s njim se samo natoliko zabavljamo kao gizdavi gospodar sa svojim plaćenim slugom. Još ne zna veća strana naroda našega, kakova je to višnja slast i milina, svojim rođenim materinjim jezikom govoriti moći i smjeti. To samo može onaj iskreno ćuliti, koji je duže vremena među tuđimi narodi u tuđih državah stanovati i živjeti morao. Mi svoj jezik čuvamo još uvijek samo za družinu i za naše kmetove! U javni život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenih kad na cijelom svijetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdjelan držao se jest, taj jezik. U društveni život i u familiju nasu uvukao se je s vremenom jezik njemački i promijenio rođenu našu narav i način mišljenja otaca naših, u Primorju pako učinio je to jezik talijanski. Šta smo mi postigli potom nego to, da smo se otuđili samom sebi, da smo se ocijepili od susjedne jednokrvne braće svoje i da mnogi od naroda našega ni ne znadu od kojega su naroda i koji puci po rodu, po krvi i P° jeziku spadaju k nama! Mi gledamo svaki dan kako nam domovina sve dublje i dublje propada, kano imanje one djece, što su pod svakojakimi tutori; svaki tutor sebi utakne nešto u džep, svaki nešto sebi prisvoji, napokon djeci ne će ništa ostati. Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Mađari i malo Slaveni, a ukupno iskreno govoreći nismo bas ništa! Mrtvi jezik latinski i živi mađarski, njemački i talijanski, to su naši tutori; živi nam se

329

grozi, mrtvi nas drži za grlo, duši nas i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke! Sada jniarno još toliko snage, da se suprotstavimo mrtvomu, zamalo ne ćemo moći nadvladati žive, ako se cvrsto ne stavimo na svoje noge, to jest ako svoj jezik ne utvrdimo u domovini i ne postavimo ga vladajućim. Susjedi naši, osobito braća naša konstitucionalna Mađari, ne će već odstupati od svoga jezika, i iz prijateljstva i uljudnosti spram nas, ili iz drugoga kakvoga uzroka ne će ga zaista zamijeniti ma s kojim drugim, a najmanje s mrtvim. No i to tražiti od njih značilo bi htjeti vezati orlu krila, da k nebu ne poleti. Njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladat će zaista našu nestalnost, neslogu i mješariju. Čuli smo juče preuzvišenu gospodu i biskupa pred skupljenim slavnim staležima i redovima ovih kraljevina izjaviti se, da će oni u velikom saboru ugarskom i mađarski govoriti, ako time stvari i našoj domovini budu hasniti mogli. Mi se tomu nismo protivili, niti se želimo; nam je drago da su i preuzvišena gospoda toga mnijenja, da Hrvati i Slavonci u javnom životu ne moraju uvijek kod jezika latinskoga ostati, i njihova misao veseli nas zaista tim više, budući da se možemo ufati i nadati, da oni s vremenom u Hrvatskoj Hrvatom i hrvatski budu govorili, kad će jednoć naš jezik u javni život uveden biti. No čitam ja u očima mnogih ovdje nazočnih tu misao: da to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i poslove uvede, nikad i nikad zadobiti ne ćemo. Pitam ja na to slobodnim duhom, tko može zapriječiti jednomu cijelomu narodu, pa bio on i bog zna kako malen, no ako istinitu i krepku volju ima, svojim rođenim jezikom govoriti njega na prvo mjesto staviti i po tom narodnost svoju podići? Tko može i smije slobodnomu jednomu narodu, kao što su konstitucionalni Hrvati i Slavonci, to zapriječiti? Ima li sile na svijetu, koja ono, što komu Bog dade, uzeti smije? Ili pako kojoj stvari drugo ravnovjesje podati, nego joj je Bog odlučio, a na što su jezici naroda odlučeni, to će svaki od nas znati. Ja mislim najviše na taj cilj, da se po njih narodi od inih luče, da se njimi barem kod kuće služe i da svaki narod svoj jezik nada sve ine poštuje, ljubi i uzvisuje. Hajdemo dakle i mi sa svojim jezikom k tomu cilju. Držimo se u tom primjeru ostalih naroda evropejskih koji su živim jezicima zamijenili mrtve, i potom najviše k svom narodnom razvitku pridonijeli. Pogledajmo samo na susjede, koji su s nama pod istim žezlom austrijskim; svaki od njih Nijemac, Mađar i Talijan stavio je svoj jezik na prvo mjesto, samo mi ponizni i krotki Slaveni, kojih u carstvu imade 17 milijuna, samo mi plašljivi Hrvati i Slavonci, koji u svojoj domovini nismo ni s kojim drugim pukom pomiješani, bojimo se našega jezika kao kakvog strašila, i služimo radije tuđemu i tuđoj volji, i činimo samo ono, što se drugima lijepo i korisno biti vidi, i što je drugima hasnovito. Ili je može biti jezik slavnih pređa naših od providnosti nebeske, ili od kakovoga prokletstva na to osuđen, da uvijek u ropstvu i kod prostoga puka prebiva, da uvijek u blatu kopa, da nikad u visinu poletiti ne smije, kud toliki drugi jezici od našega manje mili i slatki, manje bogati i izdjelani, manje krepki i silni, kroz toliko vijekova već lete i uzdržavaju se? Pitam ja sve iskrene Hrvate i Slavonce, što im na to srce veli? Je li naš jezik, najdulje rašireni, jezik najprostraniji u cijelom svijetu, za vječnu tminu ili za jasnu bistru svjetlost stvoren? Ako je za prvo, odbacimo ga odmah što prije zauvijek u vjekoviti grob i zaboravimo ga posve, ne podižimo mu nikakih škola ni katedra, nego ogrlimo cijelom silom prvi živi koji nam se nudi, bio azijatski ili evropejski; može biti, da ćemo s njime u tu°j prilici srećniji postati! Ali ako je stvoren za svjetlost, moramo ga očistiti od svake tmine L °ja ga sada svuda još krije, moramo se samo za njega skrbiti, samo s njim najviše zabavljati i kao majka dijete svoje nad svim drugim stvarima ljubiti ga. On nam mora prvi biti srcu Lsemu, on mora biti i prvi našemu duhu! S njim i po njemu moramo nesrećnu domovinu i isrećni naš narod srećnim učiniti. On neka kod nas zakon daje i razglasuje, on neka bude iblja buduće naše sreće i slave!... Na koncu činim pozorne slavne staleže i redove ovih kraJevina, da ja nisam od one u bjesnilu trčeće stranke, koja odmah i sve i sva steći želi. Polam ja dobro one velike presude, onaj mali obskurantizam i onu neizmjernu nemarnost, Ji u domovini našoj vladaju i koji čine, da se sve tuđe domaćemu i svaki tuđi jezik materie mu predpostavlja. Zato sam ja toga mnijenja, da bi slavni staleži i redovi na to već jed' misliti počeli, kako da svoj jezik tuđemu predpostave i njega u javni život uvedu i da se m [. °lbi za podignuće katedra narodnoga jezika ta klauzula prida, da mi te katedre zato momo, budući da mislimo s vremenom svoj jezik po primjeru drugih evropejskih naroda u javni v °t i u poslove uvesti i mrtvoga živim zamijeniti. Jer ako mi na to nikada ne ćemo ni pomi-

330

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

sliti, ostat ćemo kao i dosada, ne narod, nego sjena od naroda, a u Evropi među narodima, koji se svi živim jezicima služe, kao zapušteni mali otok u moru, i umrijet ćemo prije ili poslije s mrtvim jezikom i mi, i to umrijeti kao onaj čovjek, koji u cijelom svom življenju z-d uzdržavanje svoga života baš ništa radio nije! Rekoh! (Ferdo Šišić. Hrvatska povijest, III, Zagreb 1913, 288-293)

Zahtevanja naroda 1848. u narodnoj po upravljajućem odboru sazvanoj skupštini trojedne kraljevine Dalmacie, Hervatske i Slavonie u glavnom gradu Zagrebu u narodnom domu dana 25. (13.) ožujka god. 1848. deržanoj, jednodušno zaključena, i po jednom izaslatom veličanstvenom odboru ovih kraljevinah kraljevskom prestolu za potverđenje podnesena. Mi slavjanski narod trojedne kraljevine želeći kao i do sada ostati i nadalje pod krunom ugarskom, s kojom su pređi naši slobodnom voljom sjedinili slobodnu krunu kraljevinah Dalmacie, Hervatske i Slavonie, želeći također verni ostati sadašnjoj vladajućoj dinastu, postavljenoj na prestol naših kraljevinah po sankcii pragmatičkoj, i zajedno želeći uzderžati celokupnost monarkie austrianske i deržave ugarske, kao što i silni potpor biti one velike stečevine, koju su stekli za ćelu austriansku carevinu kervni i važni dani 12., 13. i 14. ožujka ove godine u Beču, zahtevamo od pravednosti kralja našega sledeća: 1. Buduć da se u izvanrednom položaju nalazimo, i za povratjenje zakonitog stanja potrebito je, da imademo zakonitu verhovnu glavu: zato izabrasmo jednodušno bana trojedne kraljevine Barona Josipa Jelačića Bužinskoga, muža svoga naroda poverenje imajućega, kojemu banu ima se predati i zapoved nad vojskom granice i pravo razpisivanja sabora. 2. Da se naš deržavni sabor sazove najkasnie do 1. svibnja ove godine u glavni grad Zagreb. 3. Krepko i novo sjedinjenje u svakom smislu naše po zakonu i dogodovštini k nama pripadajuće kraljevine Dalmacie s kraljevinom hervatskom i slavonskom, kao također ćele naše vojničke granice glede političkog upravljanja, kao i svih ostalih tečajem vremena izgubljenih s ugarskimi varmeđami i s austrianskimi deržavami sjedinjenih stranah domovine naše. 4. Našu narodnu nezavisnost. 5. Vlastiti nezavisni našemu saboru odgovorni ministerium, kojega članovi imadu biti ljudi narodu povoljni i od noviega duha napredka i slobode. 6. Uvedenje narodnog jezika u unutarnje i izvanjsko upravljanje kraljevinah naših i zajedno sve višje i manje učinioce. 7. Utemeljenje sveučilišta u Zagrebu. 8. Političko i duševno razvijanje na slobodnom narodnom duhu osnovano. 9. Slobodu štampe, vere, učenja i govora. 10. Svakoletni deržavni sabor na izmenu u Zagrebu, Oseku, Zadru ili Reci. 11. Tako na pervom dojdućem kako i na svih budućih deržavnih saborih naših zastupanja (representaciu) naroda na temelju jednakosti bez razlike stališa. 12. Jednakost sviuh bez razlike stališa i vera pred sudom, zajedno javnost, ustmenost, porotu (Jury) i odgovornost sudacah. 13. Jednakost nošenja teretah ili platjanje štibre i daće sviuh bez razlike stališah, koja štibra opredeliti se ima na našem saboru. 14. Odrešenje podanikah (kmetovah) od robote ili tlake i zatim od podaničtva. 15. Podignutje narodne banke. 16. Povratjenje naših narodnih kasah i glavnicah, koje su se dosada upravljale u Ugar-

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

331

skoj, i povratak imanjah i kasah fiškalskih. Ove kase i glavnice morati će upravljat naš odgovorni ministerium financiah. 17. Narodnu stražu (gardu), a deržavni vojvoda ili kapetan, izabran na našem saboru po staroj navadi, bit će njezin verhovni zapovednik. 18. Svake versti narodna vojska, kad neima izvanjskoga rata, neka ostane kod kuće neka dobiva poglavare domaće, i neka joj se narodnim jezikom zapoveda; u vreme pak straženja, i to osobito na kordunu kao što i vojevanja proti izvanjskomu neprijatelju ima dobivati hranu, plaću i odeću. Stranjska vojska iz zemlje da izađe, a narodni graničari, koji se nalaze u Italii, da se odmah kući povrate. 19. Ista vojska narodna, kakove god ona versti bila, ima priseći vernost obćinskom ustavu, svome kralju i slobodi naroda svoga i sviuh ostalih slobodnih narodah cesarstva austrianskog, po načelu čovečnosti. 20. Svi politički prestupnici tako trojedne kraljevine naše kao i sviuh slobodnih narodah austrianskih neka se iz tamnice puste, imenito pako slavni naš spisatelj i domovine vredni sin Nikola Tommaseo. 21. Pravo sdruživanja (associacie), sastanakah i molbäh <peticie). 22. Neka se sve mitnice (malte) na međi naše zemlje i deržavah slavensko- i taliansko-austrianskih ukinu i slobodno obćenje između rečenih deržavah i nas neka se proglasi. Svekolike pako pošte u trojednoj kraljevini neka se u svemu podlože našemu domaćemu ministeriumu. 23. Slobodno uvađanje morske soli u smislu starinskih prava naših. 24. Kao u provincialu gospodske, isto tako neka se dokinu i u granici vojničkoj sve cesarske i obćinske robote; a obćinam krajišničkim neka se povrate njihove šume i paše. 25. Glavnicu krajišničkih dohodakah (Gränz-Proventenfond), kojom upravlja dvorsko vojno veće, neka od sada rukovodi naš ministerium. 26. Svaki krajišnik neka uživa kao slobodan čovek jednaka prava i slobodu s ostalimi stanovnici trojedne kraljevine. 27. Neka se u granici obćine varoške i seoske urede na slobodnom temelju, s tim pravom, da mogu same sebe upravljati i sebi sud krojiti. 28. Da se staro ime županiah povrati i da se urede po starinskom načinu, a na novom temelju sadašnje slobode. 29. Odmah od sada sve domaće časti od najveće počemši, tako duhovničke kao i svetske, nesme drugi imati i obnašati nego samo sinovi trojedne kraljevine. 30. Ukinutje celibata, i uvedenje narodnog jezika u cerkvu polag starinskoga hervatskog prava i običaja. (JŠ, 190-193)

Potpornica sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom 1848. Castnomu i prisvitlomu gospodinu baronu Jozipu Jelačiću, banu slavnomu triju kraljevna Kroacije, Slavonije i Dalmacije. Mili bane i snažni obranitelju slavne horvatsko-dalmatinske slobode i narodnosti. Ona ljubav i gorućnost ka nam srce žeže i pali za našu otačbinu i narodnost, siluje nas u eci se pod tvoj slavni barjak i obranu sad, kad niki neprijatelji naše domovine pod kožom c jom i laživim imenom puka, hoće da nam ugrabu i zgazu najlipša dva dara božja: jezik i narodnost. stidno i sramotno u svako doba, a navlastito u sadašnje, napritka, slobode i jedinstveno^1. našli su se niki ne-Dalmatinci, jer takvim imenom stidimo se ih zvati, da li inotalijanci, J1 su hotili laživo i himbeno na ime puka i braće Dalmatinaca opeti se i protivit najpraved-

332

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

nijoj želji i molbi, koju biše skoro u Beču prikazali nika Ijubezna i draga braća naša, Hrvati i Slavonci, prid pristoljem privedroga cara za da bi nas u zajedno htio združiti i tako povratiti našu narodnost i nezavisnost. Nije istina, mili bane, nije istina, lažu, lažu u grlima njihovim. Nismo mi Dalmatinci to hotili ni toga zamislili. Nek mu se razbije o glavu tko je takvu misao samo mogao začeti. Nećemo mi takve sramote, nit tolike pogrde iz prid čilom izobraženom Europom. Sramota i pogrda svaka nek padne svrhu njih i svrh glava njihovih. Mi smo Dalmatinci, mi smo Hrvati, mi se ne stidimo ovih imena, našega jezika. Mi hoćemo se združiti s braćom našom. Mi hoćemo se stopiti s njima u jedno tilo. Trista i osamdeset hiljada a ne jedno, drugo ne traže, drugo ne žele nego ovo. Nit je pravedno, nit je dostojno ovoliko uzmožni broj prigoriti, zgaziti, za jedno malo hiljada neljubeznih narodnoljubaca, da li inotalijanaca i polu-Dalmatinaca. Kaži, kaži, mili bane sve ovo privedrome caru, a ti međuto dostoj se primiti naše iskrene i srčene pozdrave, koje u zajedno s tobom šaljemo našoj miloj braći Hrvatima i Slavoncima, i izvoliti svidočanstva naše nedospivene časti i priponiznoga podloštva, s kima imamo sriću i pohvalu zvati se kako i jesmo pravi slavoljupci i Dalmatinci. Muć Gornji, na 30. aprila 1848. Don Mate Glavina, u. parok, manu propria Muć Gornji, na 30. aprila 1848. Don Ante Matković, parok Prugovo, na 30 aprila 1848. Don Ivan Bulić, parok Konsko, na 30. aprila 1848. Don Marko Tadić, parok Klis, na 1. svibnja 1848. Don Paval Britvić Barina, župnik

Zagrebački sjediniteljski poziv 1848.

(Slijepo Obad, Dalmacija revolucionarne 1848/49. godine, Rijeka 1987, 121-122)

Bansko pismo o ukinuću kmetstva 1848. Mi baron Josip Jelačić od Bužima, ban härvatski, slavonski i dalmatinski, nj. apostolskoga veličanstva Ferdinanda I. cesara Austrianskoga, kralja Ugarskoga, Češkoga, Lombardskoga, Mletačkoga, Dalmatinskoga, Härvatskoga, Slavonskoga i Galičkoga, Vladimirskoga i Ilirskoga i t. d., pravi tajni daržavni savietnik, feldmaršal-lajtnant, i u kraljevstvu härvatskom nad cielom vojskom i vojnom krajinom zapoviedajući general svemu härvatskom i slavonskom narodu i puku od Boga pomoć i pozdrav. Akoprem je već u kraljevinah Härvatskoj i Slavoniji proglašeno, da je svaka urbarialska daća, tlaka i desetina cärkvena dotärgnuta, Vi ipak bi sumnjati i bojati se mogli radi ove Vaše novo zadobljene pravice, iz toga uzroka, jer värhu toga u Vaših rukah nikakvoga pisma još dosad neimate, zato Mi, Ban härvatski, slavonski i dalmatinski, kano Vaš od svietloga kralja naimenovani i postavljeni värhovni poglavar, i Vaših pravicah branitelj, želeći Vas ' umiriti i osigurati, dajemo svim Vam, od härvatsko-slavonskog naroda, koji ste dosada bili kmeti i gospodarski podložnici, ovo Naše otvoreno bansko pismo, s kojim Vam novo zadobljene Vaše pravice i slobošćine, po kojih Vi skupa sa svim Vašim pokoljenjem za na vieke od tlake gospodske i svake daće urbarialske i desetine cärkvene oslobođeni jeste, po jakosti i krieposti Naše banske časti i oblasti osieguravamo, obećavajući da Vam nitko ove Vaše sada zakonom dane i od premilostivoga kralja potvarđene pravice i slobošćine nikada više do viek vieka uzeti nemore i nesmije. Värhu česa Vam i Vašem obojega spola odvietku ovo Naše vlastitom rukom podpisano, velikim banskim pečatom potvärdeno odpärto pismo dajemo i podieljujemo u Zagrebu na dan svetoga Marka, to jest, dvadeset petoga Travnja, godine hiljadu osam sto četardeset i osme. Baron Jellačić Ban (s. r.) (JŠ, 206-207)

333

Mila jednokrvna braćo Dalmatini. Osvanula se svim narodom zora, lijepa zora slobode, jednakosti i bratinstva. Srodna braća približuju se jedan drugome i pružaju si uzajemno bratinsku desnicu, obećavajući da će jedan za sve, a svi za jednoga stajati. Ovoj slozi i tome pobratinstvu ne može se već nijedan samosilnik oprijeti. Sveta i krepka volja složnih naroda ne dade se i ne može se veće nogama gaziti, jerbo u slozi je i snaga. Braćo Dalmatini. Vi ste Bogom po krvi i po slovinskom plemenu najbliži i najvjerniji rod Hrvata i Slavonaca, da, nekada ste bili i u političnom smislu naša prava braća, jer naši kraljevi bili su neprestano i vaši, i naši banovi bili su vazda i vaši banovi. No, zla sudbina razdruži nas braću, te nas stavi pod razno upravljanje, a banovi naši samo na papiru imadoše naslov bana i od Dalmacije. No, krv nije voda.[...] Bedemi, što ih je zla sudbina medu nas stavila, srušeni su. Sada nam samo dobre volje treba da ove rastepene razvaline s puta si maknemo, pak da se jedan drugome približimo, da se ogrlimo, da jedan drugome svoje jade otkrijemo te da se u slozi za bolju sreću roda našega ozbiljno pobrinemo [...] Mi smo Hrvati i Slavonci, hvala Bogu, svi slobodna braća. Svi smo pred sudom jednaki. Naše poslove vodimo u našem narodnom jeziku. Imamo slobodu govora, pisanja i štampe. Uvodimo svukud narodnu stražu ili national-gardu za obranu narodnih pravica i narodne slobode. Mi ne poznajemo karte bulate, nismo je nikada imali i nećemo je nikada imati. Duhan je slobodno sijati i s njime trgovati kako je kome volja. K ovim pravcima i sloboštinama želimo i zahtjevamo da se unaprijed pridade: sloboda trgovine uopće, a osiguranje trgovine pomorske napose, te da bude štovan naš narodni barjak ili stijeg na svakom moru, kao što se štuje barjak inih slobodnih naroda, i uslijed toga da bude slobodno uvoziti sol iz Sicilije, Napulja i svih strana svijeta. Hoćemo da bude vjerozakon istočne crkve ravan vjerozakonu zapadne rimokatoličke crkve, te da ima svećenstvo jedne i druge crkve posve jednaka državljanska prava. Hoćemo da se u škole i nauke, u posle i sudišta uvede narodni naš jezik, da prestanu dugotrajni pismeni sudovi i procesi, te da se uvede usmeni sud na način franceskih sudova što se zovu porota (jury), a sudije treba da su narodu odgovorni. Još hoćemo da se ustroji narodna banka, da se podigne narodno sveučilište ili univerzitet. Najviše pako želimo naš narod izbaviti od svakoga tuđega upravljanja i tuđe narodnosti i izraditi da se sam bude upravljao te da mu ne treba od kralja do bana nikakve više vlasti priznati, a u tu svrhu da si ustrojimo vrhovno centralno upravljanje svih poslova, a članovi toga vrhovnog upravljanja da budu odgovorni narodu sakupljenomu na Saboru našem, koji će se po želji naroda svake godine držati izmjenice u Zagrebu, Osijeku, Zadru ili Splitu i Rijeci. Ovo su, braćo, pravice koje imamo i koje opet za naš narod na Saboru isposlovati želimo. Naš Sabor će početi 5. lipnja (juna) tekuće godine. Mi vas, dakle, braćo dalmatinska, ovim uljudno i bratski pozivamo, kao što vas je pozvao i naš ljubljeni ban Josip Jelačić, da izaberete između vas starješine, ljude učene i vrijedne, koji su svome narodu vjerni i koji znadu i hoće za svoj narod dobro raditi. Ove izabrane ljude pošaljite na naš Sabor čim prije To je način, draga braćo, kojim ćemo mi slobode i pravice naše s vama dijeliti moći. [...] To je način kojim treba da sjedinjeni budemo. Mi želimo da smo svi jednaki, niti mi od vas ve ći, niti vi od nas manji. A u slučaju pogibelji da proti svakomu neprijatelju stojimo mi za v as, a vi za nas, kao što je to prave braće dužnost. Braćo Dalmatini. Sada je vrijeme da se združimo i bratinski savez načinimo. Sada ili ni-

i.]

S Bogom, braćo, Bog vam u pomoć! Primite iskreni i bratinski pozdrav naš.

334

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

Dano iz naše Velike skupštine u slobodnom i kraljevskom gradu Zagrebu na 22. mjeseca svibnja godine 1848. držane.

335

kraljevinama imali, u koliko su se s našom samostalnosti slagali; da je vlast banska posve nezavisna od Ugarske, nikog drugog do kralja nad sobom neimajući, od Drave i Dunava do Jadranskog mora uviek prostirala se; da političko upravljanje ovih državah, akoprem je natnjesničtvo za Ugarsku mnogo prije uvedeno, ipak do ukinuća našeg posebnog zemaljskog vieća, t. j. g. 1779. nikad od Ugarske zavisilo nije, već da je u stara vremena izključivo u banskoj vlasti i našim zemaljskim saborima stajalo, i da su i onda, kad je 1790-91. po članku 58. vlast Ugarskog namjesničtva na ove također kraljevine razprostrta, djela na kraljevine ove spadajuća ostavljena našem zemaljskom saboru, čim je istim kao i 120. člankom od god. 1715. naša narodna samostalnost priznana; - da palatini i drugi sudci zemaljski Ugarske nikako u ovim kraljevinama nisu suditi mogli, - da se kraljevi naši još i dan današnji ne samo Ugarske nego i ovih kraljevinah prava uzdržavati, zaštićivati i braniti prilikom krunisanja zaklinju; - ko to [...] zna: tomu je jasno, da su kraljevine ove Hrvatska, Slavonija i Dalmacija kao jedno, posebno nezavisno tielo, naporedo s Ugarskom, a nikako ovoj podčinjene, pod krunom ugarskom, kao simbolom saveza između nas postojećeg stajale. Tako mi u obdržavanju naše narodne nezavisnosti nećemo ništa novog da tražimo, nego samo što je oduviek naše bilo zadržimo. [...] Po primljenoj od svih austrijskih zemalja sankciji pragmatičnoj pripadaju sve bez razlike cielokupnom Austrijskom carstvu, dakle i naše kraljevine i Ugarska. [...] Mi [...] hoćemo i nadalje u tom savezu, ali kao što se slobodnu i samostalnu narodu pristoji sa podpunom garancijom naše slobode i pod uvjeti, koji se po duhu vremena sa dostojanstvom slobodnog naroda slažu, da ostanemo. T.j. za djela cielog carstva tičuća se, kao što su izvanjska, vojena, financijalna i trgovačka, hoćemo mi jedan obći iz svih austrijskih državah sastavljeni u to ime sabor, sa obćim istom saboru odgovornim ministarstvom, od koga bi samo u rečenim strukama svaka pojedina zemlja jednako zavisila, u ostalima pako djelima, da svaki narod i zemlja, nezavisna od istog obćeg sabora i ministarah, svoj sobstveni zakonotvorni sabor sa vladom istom saboru odgovornom da ima, i sam sobom upravlja i vlada. [...] [Manifest završava duljim nabrajanjem optužaba na račun mađarske politike u Hrvatskoj.] Ovo su samo nekolike [...] od nebrojenih ovih uvriedah i ranah, koje su Mađari nama učinili i zadali. Iz ovih neka se naši koraci sude. Po ovim neka slobodni europejski narodi izreku, jesu li naše rane take, da bi jih mi jednim mahom zaboraviti mogli, spada li mađarski narod u red dozrielih za slobodu narodah, te imamo li mi pravo slobodnim narodom u slobodnom Austrijskom carstvu biti! Iz sabora trojedine kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije dana 5. lipnja i sliedećih godine 1848. držanog.

(S. Obad, Dalmacija revolucionarne 1848/49. godine, Rijeka 1987, 145-148)

Iz Manifesta naroda hrvatsko-slavonskoga 1848. Narod Hrvatsko-Slavonski u državnom svom saboru 5. lipnja t. g. skupivši se i o budućem svom postojanju i obezbjeđenju svoje narodne samostalnosti dogovorivši se, osjeća da je dužan djela i težnja svoja pred cielim svietom očitovati [...]. Dva gledišta ima, s kojih se gibanja svih narodah smatrati mogu: jedno je gledište naravnog a drugo historičkog prava. Glavna je naša namjera slobodnim narodom u slobodnom austrijanskom carstvu biti. [...] Prirodno pravo uviek ostaje najveće pravo, jer je u prirodi osnova i temelj svakoga prava. [...] Ono je do sad samo na čovjeka ograničeno bilo, i tek u najnovije vrieme počelo se i na ciele narode, kao osobe u sebi svoju ograničenu nezavisnu cielost imajuće, razprostirat. Težnje pojedinih politično razciepljenih udovah talijanskoga i njemačkoga naroda za sjedinjenjem u jedno tielo u oči ove reforme očitovano, oslutilo je tako rekavši samo, a duh najnovijega vremena i obći pokreti narodah europskih jasno su izkazali, da ima još neko pravo narodah, po kome svaki narod kao jedna cielost ima pravo na slobodu i na savršenu jednakost medu ostalijem narodima. [...] Sloboda i jednakost hoće prije svega pripoznanje tih pravah u svih narodah, jer je dostojanstvo narodne osobnosti u svim narodima jednako. S toga narodi, koji nad drugim narodom hoće da gospoduju, isto su tako udaljeni od pravoga ponjatja slobode i jednakosti, kao i oni, koji i nadalje hoće drugom podložni da ostanu. Ni jedni ni drugi nisu dozreli za veliku ideu slobode i jednakosti. To je našega naroda ponjatje o tim velikim riečima. [...] S toga želi, da svi austrijski narodi, opredielivši se po jeziku, slobodni i medu sobom posve jednaki budu. Ovo je načelo jedini jamac mira u Austriji, a ono, po kojem sad u Austriji hegemonija njemačkog i mađarskog naroda postoji, nikom na veću štetu ne može biti neg baš njima. [...] Zato i vas bratski i ozbiljno pozivljemo, da odrekavši se gospodovanja prestanete druge narode gnjesti, jer smo gotovi prije sve pokušati, neg što bi se opet u stare verige okovati dali. [...] [...] Kucnuo je čas narodah, oni će se po jeziku opredieliti i međusobnom pomoći prot nasilju neprijatelja svoga osigurati. Tom pozivu sliedujući primili smo mi sjedinjenje novouzkrsnuvše vojvodine Srbske sa našom trojednom kraljevinom, i očekujemo pridruženje još i ostalih južnoslavenskih austrijskih pokrajinah, da tako kao jedno tielo na temelju jednakosti osnovanom carstvo austrijsko uzdržimo. Drugijem pak slavenskim austrijskim narodima, kao našoj ne samo po jeziku, nego i po jednim tegobama najbližoj bratji, obećali smo mi, nj ine želje za svoje priznavši, podpomagati, i narodnosti svoje međusobno braniti. [...] i tako prelazimo sad na drugo, historičko gledište. Ko historiju našega odnošenja sproću Ugarske u svakom vieku poznaje, ko zna, da je Koloman prvi ukupni Ugarske i Hrvatske kralj, kao i mnogi njegovi nasljednici, posebnom našom krunom krunjen; da je naš narod bez ičijeg upliva u Zadru na saboru svome izabrao si za kralja Vladislava napuljskoga [...]; dasmo miuodlučivo ono doba [...] god. 1526. u Cetinu prije Ugarah Ferdinanda I. za kralja svoga izabrali [...]; da smo mi kao slobodan i od Ugarske nezavisan narod sami za sebe i to na nekoliko godinah prije Ugarske i prvi izmeđ svih narodah austrijanskih sankciju pragmatičnu primili i podpisali; [...] da je naš sabor uviek imao moć zakonotvornu [...]; da su naše kralj evine, kao j edno posebno tielo samo radi sporazumljenja obćih naših odnošenjah, i to istom od 15. vieka, pa i to ne uvijek na ugarski sabor poklisare šiljale; da su na ugarskom saboru načinjeni zakoni samo utoliko silu u našim

(JŠ, 198-206)

Franjo Rački, Jugoslovjenstvo (članak u Pozoru 21.X.-3.XI.1860)

I. Ovim čarobnim imenom, kao što je prije nekoliko godina s Ilirstvom, ushititi i uznesti će e mnogi Hrvat. On će na prvi mah pomisliti na tu veliku granu naroda slovjenskoga- ali boje plemena slovjenskoga, jer se do sada Slovjenstvo nigdje ne pokaza u povijesti kao jedan k ŽiV U dx ~ °^ ' ^P™ ' prostranim zemljama med Jadranskim i Crnim morem, od Soče o Marice. On će se uzradovati s krasnih i plodnih poljana, s neobičnih gora, s rudovitih bregova, s brodivih rijeka, i ostalih naravskih i prirodnih čudovišta, kojimi dobar tvorac ove porajme obdari. Napokon, kad pomisli na milijune ljudi koji ondje bivaju na njihovu blagu i »Mru ćud, bistar um, nepokvareno srce, grudi će mu se od ponosa i veselja širiti.

336

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Pa ipak, promotrimo li zrelije, bez mlađanoga ushita, stanje Jugoslovjenstva s koga mu drago gledišta, imamo što misliti, mozgati i umovati; naći ćemo u njem više toga žalosnoga, žuhkoga i nepovoljnoga, čemu treba zdrava i skora lijeka, više domoljubnih ruku, više pametnih liječnika. Jedanput zauvijek prestanimo hrustiti se s brojem plemena slovjenskoga ili grane mu južne. Tim bo varamo sebe, a drugim se na ruglo izvržujemo. Onaj samo narod velebrojan je velik i moguć, koji ima jednu historiju, bilo političnu, bilo duhovnu, koga ista prošlost veže, u kom svaki pojedinac ćuti da je kost od istih kostiju, put od jedne puti. Pod tim uvjetom malen narod gospoduje nad mnogobrojnim pucima, med kojima je slab vez ili nikakav. Primjera ne treba nam tražiti u povijesti niti nadaleko, imamo ih oko sebe u izobilju. Jugoslovjenstvo je razdijeljeno, rascijepano, razrovano i podrovano do zla boga, pa će, po svoj prilici, mnogo vode tihom Savom proteći, dok se bar duševno sjedini, dok se braća upoznaju i pomirene si desnice daju. Mi Jugoslovjeni razdijeljeni smo jezikom, ovom pravom dušom naroda, glavnim, često i jedinim sidrom narodnosti. Slovensko, srpsko-hrvatsko i bugarsko narječje razliježe se iz usta trinaest milijuna žiteljstva na prostoru većem od čitave Italije, s kojom im se krasna Jugoslovjenija u mnogom obziru natječe. Želi li Jugoslovjenstvo jednim narodom u duhovnom smislu postati, to bi imalo nastojati da se sjedini u književnom jeziku. Tko god od Jugoslovjena ne želi da mu narod životari samo, ili u nekim stranama propada, lučeći se u susjedne tuđe, mnogo jače življe; taj ima nastojati da se ovo jedino sposobno književno jedinstvo što prije oživotvori. Mi imamo nastojati da se i naša pučka književnost razvija prema potrebi naše domovine i da nam se književnost jedared nad koledare nadigne, da si ustrojimo znanstvenu književnost tako da bi nam bila u stanju malo-pomalo inostranu otisnuti ispred nosa u njezine zakonite granice, gdje joj Svevišnji blagoslov od srca želimo. S tim, dakako, ne mislimo se osamiti i zatvoriti pred duhovnim napretkom inostranoga, od nas izobraženijega svijeta, s kojim nas promisao spoji što vezom državnom, što vezom vjerozakonskim, što vezom opće prosvjete. Njegovu uplivu možemo i smijemo se tim manje istrgnuti, čim više trebamo njegove pomoći i čim više od dana na dan narodi evropski stupaju i hrle u kolo zamjenite kulture; dakle, i u tom obziru svima prijatelj, ali najveći sebi! Ne treba biti zaslijepljenim borcem ovoga ili onoga od ona tri jugoslovjenska narječja, pa će svatko nepristran sudac zaključiti da je srpskohrvatski opredijeljen biti književnim. Toga prava čini ga dostojnim i prošlost, u kojoj s knjige i s političke vrijednosti slovijaše, i prostor, nad kim gospoduje, i budućnost koja mu se otvara, nađe li samo dostojne njege. Slovensko narječje imalo bi se najprije s njim stopiti. I onako hvale i svega priznanja dostojnim trudom slovenskih pisaca u novije doba, tako se srpskohrvatskomu približi da izobraženi Slovenci, prigrliv i prisvojiv posljednje, u knjizi ne oćute nikakve veće tegobe, negoli je bijahu oćutili provincijalci, navlas kajkavski Hrvati, prionuv uz naš književni jezik. [...] Ovim putem udarahu svi evropski narodi, romanskoga i germanskoga plemena, dok dođoše do književnoga jedinstva, koje ih dovede na njihov sadašnji visoki stepen književne i političke slave. Zar je samo Jugoslovjenima suđeno da svaki svojim putem u stanovito, ma i sakriveno bezdno hrli? Koli brzim korakom ne bi nam narodna knjiga napredovala kada bi istim jezikom slovile učiteljske stolice u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Mariboru, Celju, Osijeku, Zadru, Splitu, Dubrovniku i na Rijeci, a s vremenom, ako bog da, u Sarajevu, Travniku, Mostaru, Prizrenu i Skoplju? Kada bi isti jezik zborio se po dvoranama i sudištima na Savi, Dravi, Drini, Bosni, Moravi, Neretvi, Cetini, Morači i Vardaru? Pa ipak sve je to možno; ako smo postojani i radini - sve to prije ili poslije bude. O Bugarima za sada neće nam se pobliže povesti riječi o toj stvari; oni bo su nam i dalji i više od nas odijeljeni, pa iza stoljetnoga mrtvila tek u novije doba uskrsnuvši, stadoše se boriti s golemim zaprekama, koje njihovomu književnomu preporođenju stavlja ne samo otomanska vlada, već i fanariotska crkva, dao bog da postojanom borbom, svladavši ove dvije goleme prepone, stupe u bratsko jugoslovjensko kolo. Ovo toli žuđeno jedinstvo svih Jugoslovjena, a ponajprije Srbo-Hrvata i Slovenaca, pospješiti bi imala Jugoslovjenska akademija, kojoj prvi i najveći Jugoslovjen naumi metnuti te-

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

337

melj· Mi se odavna nijednomu domaćemu zavodu toliko ne uzradovasmo koliko ovomu, jer u njem uviđamo jedini put k jugoslovjenskoj književnoj slozi. Shvatimo li važnost ovoga društva, a ustrojimo li ga prema našim potrebama - ono nam bude čvrstim vezom, skapčajućim Srbo-Hrvate sa Slovencima i Bugarima, združećim Jugoslovjene, vjerom i politikom razdružene - u jedan narod. [...] Pa tim načinom, kako je navlas do sada u nas bilo, mi Jugoslovjeni po nesreći razdijeljeni smo i zakonom na dvoje, uračunamo li još i vlastele u Bosni i Bugarskoj, na troje. U tu žicu ne bih ovdje ni dirnuo, ne iz kakva indiferentizma prema vjeri, koga preziram, već iz toga što sam osvjedočen da dok, poput pravih liječnika, ne dođemo na čistac o dijagnozi zakonskih rana, s kojih Jugoslovjeni boluju, bolje je ne dirati u njih. Ljubavlju s obih strana mogli bismo lasno i njih izliječiti. Zakonski nesklad u sebi je najveće zlo koje može stignuti narod; u našem, pak, narodu, pobožne ćudi, uzvišenoga srca, je triput veće, a neopisivo zlo kad taj nesklad uze pod svoju zaštitu i književnu neslogu. U tom ne imamo bar primjera ni u katoličko-protestantskoj Njemačkoj, Ugarskoj, Češkoj itd. Dok nama i Srbima, kao sljedbenicima katoličke i pravoslavne crkve, i s ove strane ne ograne sunce bolje budućnosti »tomu zlu ne ima boljega lijeka nego odstupiti od dosadanjega pravila našega: Grku slovo grčko, Latinu latinsko; jer niti smo mi Grci niti Latini, nego braća slovinska, pak poprimiti pravilo novo i korisnije: oboja slova i moja su i tvoja. Čim mi tako učinimo, čim mi slovo od zakona odlijepimo, čim duha razdora zakonskoga iz knjige ishlapi i istašća, čim se ne bude znati koja vjera knjigu pisala ni za koju, onda.... pored sve razlike u jeziku ni brat Slovenac dugo se domišljati ne bude hoće li u naše kolo još i bliže nego dosad, jer kud jedna njih polovina pristala može i druga. Uhvate li oba slova korijen u narodu, ona je uz sreću i priliku lahko jedna odhitit.« Da taj jedini svijet, kojim se može ovaj dualizam među latinicom i gršticom istrijebiti, što skorije oživotvorimo sada bude od nas mnogo zavisilo. Povraćenjem ustav# i autonomije, koja nam ovih dana u dio pade, dobismo i mi pravo svoje učione samostalno ustrojiti i upravljati. Stoga prva skrb bi nam imala biti da u sva naša učilišta uvedemo ne samo narodni jezik; nego da se već u pučkim učionicama djeca uče obje azbuke, čitati i pisati latinicu i gršticu. Pače, ako nam je do toga stalo da se naša mladiž izobrazuje čisto slovjenski, imali bi joj dati priliku da osnovanjem slovjenske stolice na hrvatskim gimnazijama uzmogne se naučiti temeljito razumjeti češki, poljski i ruski. Tim jedino putem njegovali bismo književnu slovjensku uzajamnost, koja bi našoj mladeži otvorila umne plodove češke, poljske i ruske - a zatvorila i zamašila otrov štono ga često vadi iz knjige tuđinke. Još jedno - nastojati bismo imali da se mladež naša gimnazijska uči također staroslovjenski jezik u kom nam je najstarija knjiga, s kim nam je najstarija narodna hrvatska i srpska književnost prepletena, bez koga ne ima slovjenske književne uzajamnosti. Ako mladež njemačka, francuska, talijanska itd. uči svoje najstarije književne spomenike, zašto ne bi učila i mladež hrvatska i srpska staroslovjenštinu? Zar nam ova nije svetija nego li prvoj oni stari spomenici? Tim putem sjedinilo bi se Jugoslovjenstvo u knjizi, nestalo bi onoga nesklada nama ubiačnoga, a pored svega toga pružilo bi ruku ostaloj braći na Zapadu i Sjeveru. Ono bi, s vremenom, pored romanske i germanske - osnovalo slovjensku prosvjetu, za kojom uz sav svoj veliki broj do sada zaman čezne. Dotle se, dakako, ne dođe jednim skokom i bez truda; ali sto nije možno dobrom voljom, a što su vjekovi u životu naroda?

II. Opisujući izvanjsko stanje sadašnje Jugoslovjenstva najprije obratismo pozornost na Jigu njihovu. Ova u javnom životu naroda sve odlučuje. Ona je točka oko koje se narodi Jistaliziraju. Ona u sadašnjem položaju evropskih naroda jest najčvršća obrana svakoga polarnoga naroda proti jače moralne i materijalne sile. n

338

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Jedinstvo knjige nam je na Jugu tim potrebnije što smo u doticaju s narodima velikim, pred kojima ne možemo podnipošto vrata zatvoriti, što smo slabi u političkom životu koji gdjekojim slabijim od nas daju krepost i čilost - što smo politički razdijeljeni. Narodi, politički rastrgani i zavisni od inostranaca, ne imaju se plašiti za svoj opstanak i razvitak kad su moralno, imenito putem knjige sjedinjeni. Talijani i Nijemci, bili podijeljeni na koliko im drago vlada, domaćih i inostranih, ostaju jedan narod, jer dišu jednim duhom, jednim životom u jednoj narodnoj knjizi. Inače je u nas Jugoslovjena. Mi ne imamo jednoga duševnoga života. U nas se još ne utjelovi narodan duh u jednu formu. A pored toga dijele nas zidovi kroz koje naš slab duh niti šaptati ne može, kamoli govoriti. Još se ne razumijevamo. Ima nas u carevini austrijskoj i turskoj, u poluslobodnoj Srbiji i slobodnoj Crnoj Gori. Srbija u kratko vrijeme svoje političke polunezavisnosti, a reknimo, svoje političke slobode lijepo napredova. [...] Ovaj napredak bio bi, i bude još znatniji, bude li se srpska kneževina razvijala u svom narodnom življu, te ga samo natoliko podupirala političkim institucijama srodnih država koliko je od potrebe da se narodan živalj prema našemu vremenu njima oplemeni. Doista ne ima nenaravnije stvari nego kada se narod obuče u tuđe uniforme. Evo ti gotova pajaca! Srpski narod imao je već za svoje samostalnosti, kako mu preostavši Dušanov zakonik i mnoge povelje svjedoče, tako uzvišenih i slobodnih političkih i administrativnih institucija da ne ima uzroka s njih se stiditi niti XIX vijek pred izobraženom Evropom. Mnoge od njih preživiše tursko gospodstvo. One prijeđoše narodu u krv. Na ovima bi se imao razvijati javni život srpske kneževine. [...] Na zapadnojužnom kraju Srpstva diže se uvis na kršnim pećinama slobodna Crna Gora. Koliko ruglo nije stavilo njemačko novinarstvo posljednje dobe na ovu tobož posljednju oazu barbarstva u prosvijećenoj Evropi? Ne zna, jadno, da je to jedina šaka slobodnoga naroda na tračko-ilirskom poluotoku, koja ne prignu svojih koljena pred polumjesecom, koja neviđenim požrtvovanjem sačuva do danaske svoju slobodu [...]. Novinari koji spočitavaju Crnoj Gori glupost i neznanstvo imali bi pomisliti i na njezina susjeda i na to da se ne da držati u jednoj ruci knjiga i pero, u drugoj puška i mač. Crnoj Gori je najpreče braniti si slobodu i samostalnost - dođe vrijeme kad oružje zamijeni knjigom. A to vrijeme, ne varaju li nas sve okolnosti, nije daleko. Tursko carstvo je na umoru [...]. A smrt njegova naći će odziva na Drini, Dunavu, Savi i Morači. Ne ima nijedne katastrofe, a ne bješe je odavna, koja bi tako uzdrmala i kosnula Jugoslovjenstvo, kako bliska raspast turskoga carstva. Recimo istinu, zašto ne bi je rekli danas mjesto sutra da ako ikoji, a to su Hrvati, Srbi i Bugari imadu neoborivo pravo na baštinu koja će preživjeti posljednjega sultana na Bosporu. Oni imadu historijsko i narodno pravo na zemlje koje im bijahu mačem istrgnute iz vlasti, u kojima čami im znatan dio vlastite puti. Oni neće dati povod ovoj katastrofi, ali kada ograne, zar da ne posluhnu silni glas prava i krvi? Dotle, sveta je dužnost Hrvata i Srba bodrim okom pratiti svoju braću kojim paše pašuju. Pa kad joj ne mogu pomoći inače, van rječju i perom, dužni su je braniti protiv hladnoga tuđega sebičarstva koje se nesretnoj sirotinji ruga. Dotle, dužni su poduprijeti njezin duhovni razvitak, nastojati, da joj se u ruke dade domaća knjiga, biti na ruku svećenstvu u Bosni i Hercegovini, sjevernoj Albaniji i staroj Srbiji, koje se jedino manje-više skrbe za prosvjetu kukavne siročadi.

III. Mi Jugoslovjeni u carevini austrijskoj imamo slavnu zadaću riješiti ne samo naprama sebi, nego također naprama svojoj prekosavskoj braći. Riješimo li je kako ustreba, to smo težište za nju. Ona, ili bar koji dio nje, kad joj spadnu osmanlijske verige, težiti će k nama, pridružit će se u naše kolo. Da bismo bili ostali u onakvu sparnom zraku, u kom živovasmo posljednjih godina, ne bi se prekosavska sirotinja mnogo na nas obzirala. Nu, milošću našega kralja ovih dana povrati

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

339

nam se ustavni život koji se s narodom hrvatskim sraste. Štoviše, dala nam se potpuna sloboda da na domaćem Saboru sami ustanovimo odnošaj svoje domovine naprama Ugarskoj Velemučan posao! Mi Hrvati želimo porazumjeti se s Madžarima. Ove posljednje riječi nerado upotrebljavamo, voljeli bismo reći s Ugarima, pošto bismo se htjeli ustavno dogovarati sa zastupnicima svih naroda u opsegu ugarske kraljevine u užem smislu obitavajućih. Ali, ispovjediti nam je da Madžari takav mah preoteše da samo o njima, a ne o inim ugarskim narodima, može biti spomen kad se o Ugarskoj govori. Što žele Madžari, to žele Ugri. Tako se posvuda razumijeva riječ: Ugri, Ungari, Hungari itd. Hrvati, dakle, žele sporazumjeti se s Madžarima. Oni su tečajem osam vjekova dijelili s njima istu sudbinu. Neka se otvori povijest ugarska; na svakom listu naći ćeš slavno sudjelovanje naroda hrvatskoga u svakom poduzeću; naći ćeš vrle muževe iz naše krvi koji proslaviše ukupnu domovinu. Svaka strana ugarske povijesti pisana je hrvatskom krvlju. Oni su jednako sa Madžarima stražili ugarsku krunu braneći je vlastitim životom. Stoga Hrvati imadu jednako historijsko pravo na ugarsku krunu koju sami si odabrahu za svoju kad im domaća bijaše potamnjela. Oni se nje neće odreći jer se neće odreći svoje osmostoljetne slavne prošlosti. Hrvati, dakle, žele biti s Madžarima pod jednom, ugarskom krunom. Oni žele biti njihovi saveznici, njihova braća. Oni žele da se kraljevina Hrvatska združi s Ugarskom, ali ne kao pars adnexa, ne kao nekakova appendix, već kao regnum socium, regnum foedere junctum. Ugarska je regnum kraljevina, ali je i Hrvatska; ova nije nikakva pars adnexa kraljevine Ugarske, već kraljevina kano i ona. Ugarska i Hrvatska su dva regna, regna coordinata, a ne dovijeka subordinata. Gdje je spomen o kraljevstvu i njegovoj strani ili časti, ondje ne može biti spomena o braći, o saveznicima, već samo o gospodaru i podaniku. Tko nije inostranac u hrvatskoj povijesti taj znade da Hrvati, združivši se s Ugarskom krunom, ni za dlaku ne popustiše od svoje političke samostalnosti i administrativne autonomije. Združenje Hrvatske s Ugarskom bijaše samo osobno (»unio personalis«), tj. u osobi jednoga kralja objema kraljevinama. [...] Na tom temelju naš uzajamni ugovor ne smije se razvrći i razbiti ni o kakvoj tegobi. Mi bo kao saveznici Madžara, kao kraljevina savezna i jednopravna s Ugarskom, zahtijevamo potpunu političku samostalnost i upravnu autonomiju, te nećemo da nam itko izvan nas i našega kralja u našoj kući zapovijeda. [...] Ovo zahtijeva od nas ne samo povijest naša, nego i položaj naš naprama ostaloj braći jugoslovjenskoj, osobito naprama onoj koja s nama u carevini živi. Madžarima ne smijemo obje ruke dati, već pružimo im iskreno i srdačno jednu, a drugu svojoj braći jednokrvnoj. Od sve najpreči su nam Dalmatinci ne samo zato što ih zaprašene povelje vežu s nami, već što nas promisao uzajamno sveza krvlju, jezikom, knjigom, položajem i sudbinom. Puki smeđi kvijer budi starinarima i diplomatima, vez bratinske ljubavi i uzajamne pomoći jednokrvnim narodima budi svetiji. Zato, braćo Dalmatinci, mi vam ovdje nećemo navađati historijskih dokaza s kojih ste naši, nego u ime naše i vaše otadžbine pozivljemo vas u to kolo političkoga jedinstva. Naš milostivi kralj privolit će, jamačno, da nam budete ustavna braća, la vama i nama isti ban banuje, isti jezik gospoduje. Sjedinjeni u Trojednoj kraljevini silniji bit ćemo i mi i vi, snažnije napredovat ćemo na stazi narodne prosvjete, prije i lakše dočepat ćemo se narodnoga blagostanja, a vi s nama pobjedonosno suzbit ćete tuđi živalj koji vas ne 5usti odahnuti. Ne radi se ovdje o kakvu gospodovanju jednoga nad drugim, niti o potčinjel palmacije pod Hrvatsku. Oba ćemo u slozi gospodovati i služiti, nitko ne bude nikomu 'tčinjen, van zakonu božjemu i ljudskomu. Ne dajte se zavesti od ljudi kojima je misao i >rce s one strane Jadranskoga mora, niti od odnih isključivih Dalmatinaca koji u srednjovjekovnom municipalizmu spas Dalmacije traže. Prva ljubav svojoj užoj otadžbini, koja ti je ajka, ali zrelija ljubav svomu narodu, koji ti je otac. A taj narod nije samo u Dalmaciji ••ršnoj, on je po cijeloj Jugoslovjeniji. Svakomu, dakle, dalmatinskomu Hrvatu ima biti na >rcu da mu se domovina s pobratimom Hrvatskom i Slavonijom politički sjedini [...].

340

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Iste kobne godine [1848] prvi put odvijeka pružiše si desnice Hrvati i Srbi Vojvođani. Ovo pobratimstvo zapečatiše krvlju. Hrvatski sabor u cl. VII i XXIV govori o odnošajima k narodu srpskomu i o priznanju njihove Vojvodine, kao što je je karlovačka narodna skupština izrekla i opredijelila; zatim, da se sklopi savez između iste Vojvodine i Trojedne kraljevine i da se složno i u porazumljenju čini sve što bi smjeralo na obostrani njihov opstanak i na položaj njihov prama Austriji i prama Ugarskoj. Ovu želju Sabora hrvatskoga naš milostivi kralj ovako riješi: »Položaj u uređenje Vojvodine srpske, o kojem govore članci VII, χι i XXIV zapisnika saborskoga, ustanovljeno je privremeno u suglasju s § 72. državnoga ustava u našem patentu od 18. studenoga 1849, a konačno uređenje razmjera njezinih, i imenito konačna odluka o sjedinjenju ove zemlje s drugom kojom krunovinom pridržano je da se riješi putem ustavnim«. Tom, dakle, previšnjom odlukom dopušteno je Vojvođanima da pužem ustavnim slobodno se izjave hoće li se s kojom krunom sjediniti. Svojih želja iza toga iz poznatih razloga do sada ne mogahu izjaviti. Nu, sad će nestati svih prepona. Na svojoj narodnoj skupštini koja po kraljevskoj riječi izjavljenoj previšnjim pismom na patrijarha Rajačića od 15. rujna t. g. imala bi se skoro sastati, koju najnovije c. kr. odluke jamačno će pospješiti, moći će srpski narod ustavnim putem izjaviti: želi li ostati kao što je sada, ili pridružiti se Ugarskoj, o čim je pobliže pitanje; a ne bi li mu se jamačno odbacila ni prošnja sjediniti se s Trojednom kraljevinom. Vojvodina srpska, kao što sami Srbi priznavaju i žele, imala bi se što više ograničiti na srpski živalj jer u onoj smjesi naroda, kakva je sada u njoj, teško se srpski živalj razvija i kreće. Da se ove naše želje ispune, tada bi mi Jugoslovjeni u carevini austrijanskoj, pod okriljem svoga kralja sastavili i ustrojili kraljevstvo sastojeće iz kraljevina Hrvatske, Slavonije, Dalmacije s otocima Jadranskoga mora i srpske Vojvodine. Ovo kraljevstvo bila bi druga pola krune ugarske, sa svojom potpunom autonomijom. Ove želje, koje niču iz srca svakoga domoljubnoga Hrvata, znam da će se u mnogim krugovima smatrati za glas vapijućega u pustinji. Stoga mukom prolazim jugoslovjensku braću u Kranjskoj i južnoj Štajerskoj, koja bi doista našla vruća srca u Zagrebu, nego li u Trstu ili Gracu. U njih, u ovaj par, koji smijedu govoriti, ne žele s nama jedinstva, a koji ga žele, ne smijedu govoriti. Pa bio ovaj prijedlog za sada pium desiderium. U taj svečani trenutak kad nam je dopušteno svoju kućicu slobodnije urediti, past će gdjegdje na plodnu zemlju. S druge, opet strane osvjedočen sam da, nije li Jugoslovjenstvo osuđeno biti gradivom za susjedne narode, prije ili poslije ima doći na tu ideju: Da se ima književno sjediniti i u Austriji u jedno političko tijelo pod krunom ugarskom spojiti, koje će na svoju braću prekosavsku u sat rješenja silno djelovati. Ovu pomisao često, osobito sada, dobro mozgajmo. (/. J. Strossmayer i F. Ratki, Politički spisi, Zagreb 1971, 277-290)

Govor Josipa Jurja Strossmayera o potrebi akademije i sveučilišta u Hrvatskom saboru 12. IV. 1861. Svijetli bane, gospodo narodni zastupnici! vin, polag zakona vječite pravde i istine, u svijesti svojoj pomisii i usuujt, ou-j u ^~" -· zaželi, to pod blagim uplivom božje promisli prije ili poslije sve prepone i spletke ljudske nadvladati i u javnom životu ožuđenim plodom uroditi mora. To je što poštenjaka i tada tješi i hrabri kad se tmasti oblaci nad glavom domovine viju. Meni, gospodo narodni zastupnici, u ovaj svečani čas srce pod teretom želja, koje za mili dom i rod svoj gojim, ponešto olakša, pače od radosti ustrepti, dočim vidim jednu od najusrdnijih i najplemenitijih namjera naroda našega s tolikim vašim odobrenjem, s tolikim vašim

341

usklikom i ushićenjem primljenu i oživotvorenu; namjeru, naime, da se putem akademije znanosti u pomoć priteče narodnomu obrazovanju, narodnoj knjizi našoj, koja je doslije pod uplivom raznih nepovoljnih okolnosti samo životarila i, tako rekav, kukavila. Jednodušni usklik i ushićenje vaše, s kojim evo namjeru rečenu prigrliste, poručanstvo narodu našemu pruža da ne ima nijednoga medu nama koji bi se dušom i srcem narodnim željama, narodnim pravima, narodnoj časti i ponosu iznevjerio; pače da svi živo osjećamo nužde i potrebe naroda našega, rane ljute, s kojih toliko boluje; da svi dobro shvaćamo uzvišenu zadaću naroda našega; da, gdje se o tom radi, da se narodu našemu ujamči sretnija i slavnija budućnost, razlikosti mnijenja među nama ne ima, da smo tada svi jedna duša i jedno srce. Jednodušni usklik i ushićenje, s kojim Akademiju znanosti pozdravljate, uvjerenje je da je plemenita želja i namjera ova narodu svemu, da je svima nama upravo iz dna srca i ljubavi proistekla. Gdje je srce i ljubav tvoja, tu je - veli Pismo - i blago tvoje. Gdje je toli srdačna jednodušnost, tu će biti blagoslov božji, tu će biti i blagodarna desnica naroda našega, bit će tu primjerenim načinom blagodarna desnica plemenitih naroda našega zastupnika, ter će pomisao tu do onoga stepena savršenosti dovesti, koja časti i dostojanstvu naroda našega odgovara, koja odgovara uzvišenomu cilju koji nam pred očima trepti, da nam naime, blagorodica i blagovjesnica više svjetlosti i višega izobraženja, knjiga narodna, svaki dan to više procvate ter narod naš duševnim blagom svojim u tolikom izobilju obogati da se naskoro s najizobraženijim narodima svijeta ustakmiti može. Što se malenkosti moje tiče, hvalim srdačno gospodinu velikom županu križevačkomu, hvalim svima vama, gospodo, na tolikoj vašoj pohvali, na tolikoj doborohotnosti i toli blagom sudu o meni. Ja ništa drugo, gospodo, ne učinih doslije, nego samo puku dužnost ispunih prama narodu svomu. Bog me i mila domovina od malih nogu tja do danas stostrukim načinom dužnikom svojim učini; ja se trsim i trsit ću se do groba svoga što mogu bolje Bogu i domovini se odužiti. Ja sam, gospodo, od prostih neukih roditelja proizašao te sam osobito u mlađoj dobi svojoj podosta tegoba u obrazovanju svom oćutio; znam, dakle, iz vlastitoga iskustva svoga što će reći miloj domovini i sinovima domaćima sredstva višega duševnoga izobraženja pružiti. Oni, gospodo, koji su nas rodili i odgojili, tijelo su nam i tjelesni život dali i othranili, ter su zato vječitoga našega priznanja, vječite zahvalnosti vrijedni; koji nam pak, sredstva k višemu duhovnomu izobraženju pružaju, oni nam viši život daju koji toliko više vrijedi od prvoga, koliko više vrijedi nebo od zemlje, duh od tijela, dobra duševna od blaga tjelesnoga. To su oti duševni roditelji kojima nigda dosta priznanja, nigda dosta zahvalnosti iskazati ne možemo. Dobra, gospodo, koja uživam, zakoni crkveni baštinom siromaha nazivlju. Ja scijenim da je za sad mila domovina naša, što se sredstava za duševni razvitak tiče, još veoma oskudna i siromašna; scijenim, dakle, da je svih nas sveta dužnost oskudnoj i siromašnoj domovini našoj u pomoć priteći [...]. Gospodo narodni zastupnici! Nemoć, pod kojom stenjaše i bolovaše doslije narodna knjiga naša, ona je ista pod kojom stenje i boluje cijelo državno tijelo naše. Oštećeno nam je državno tijelo naše i oslabljeno na sve četiri strane svijeta; oštećeno i oslabljeno stranom nehajstvom našim, oštećeno i oslabljeno stranom tuđim nesmiljeni i nepravdom, oštećeno i oslabljeno ponajviše našim požrtvovanjem za opće dobro. [...] Nije čudo da su se u tako nepovoljnom položaju najizvrsniji umovi od duševne radnje strašili i ustezali; nije čudo da je u tim okolnostima mnogi plod duha domaćega u zabitnom kutu hranom moljaca postao, dočim bi krasnom hranom duhu domaćemu postati imao. Ah! "°g sam zna koliko duševnoga blaga u starim i novim spisima s toga uzroka u tminama zakopano stoji ter željno dan uskrsnuća svoga očekuje. Znala bi nam ovom prilikom o tom koješta pripovijedati posestrima Dalmacija da ju tuđa ruka od ogrljaja našega ne priječi, posetnma, velim, Dalmacija, koja, kao što je negda bila središte državnoga i političkoga života našega, sjedište kraljeva i krune naše, kolijevka slavnih junaka naših, tako je bila ujedno ogište više svjetlosti i obraženosti, koje djelo cijenom i valjanošću svojom ništa ne ustupljuje na jkrasnijim djelima izobraženih evropskih naroda. Ah, Dalmacijo mila, što se od tebe uči-

342

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ni! Vrati, ah, vrati se čim prije u naručaj naš, pa ćeš bez dvojbe biti, što si negda i bila, glava naša i kruna naša! Tomu nedostatku doskočit će akademija znanosti pružajući sredstva narodnoj knjizi da bez ikakvih prepona slobodno pred lice svijeta i naroda stupiti može; akademija znanosti će, ako Bog da, narodnoj knjizi onu slogu i ono jedinstvo pribaviti, koja jur kod izobraženih germanskih i romanskih naroda vlada i koja je jedina poluga višega razvitka narodnoga izobraženja. [...] Gospodo narodni zastupnici! S akademijom znanosti usko je spojen drugi zavod, koji be? dvojbe, svakomu domorocu vruće na srcu leži i ležati mora. A zavod taj jest jugoslavensko sveučilište u Zagrebu. Gospodo! Usklik i pohvala jednodušna, s kojom primiste izušćeno po meni jugoslavensko sveučilište, svjedok je da sam tim dirnuo upravo u živac domorodnih želja, da je i taj zahtjev kao i prvi proistekao iz žive duše naroda našega. Akademija znanosti pretpostavlja, po mom mnijenju, sveučilište. U akademiji znanosti sve struke znanja čovječanskoga u višem znamenovanju zastupane biti moraju. Mudroslovlje, filologija, pravoslovlje, prirodoslovlje sa svim ograncima svojima, bogoslovlje, slovoslovlje, povjesnica itd., itd. u višem smislu u akademiji znanosti stjecište i utočište svoje naći imaju. Akademija znanosti ima biti umovima, koji se poput orla na krilima uzvišenoga duha svoga nebu pod oblake dižu, najplemenitiji cilj radnje duševne. Akademija znanosti ima biti nagrada i lovor-vijenac ljudima koji su se ma u kojoj struci znanosti osobito odlikovali. To vam, pak, gospodo, akademija samo onda biti može ako se budu sve struke znanosti u sredini našoj i u narodnom duhu predstavljale i podučavale; ako se bude putem sveučilišta vrelo otvorilo, iz kojega će krasna omladina naša žeđu svoju duševnu trnuti i onim se blagom obogatiti moći, koje više čovjeka resi i odlikuje nego ikakvo sjajno ime, više nego sve blago materijalno ovoga svijeta. Ako misli akademija znanosti procvasti, tada je nužno da se za nju sjemenište u sveučilištu otvori mladih ljudi, koji bi se za višu duševnu radnju udesili i osposobili. Tkogod nam strani amo dođe, znajući da je u Zagrebu sjedište akademije znanosti, nimalo dvojiti neće da je tu ujedno i sjedište sveučilišta; tako su te dvije ideje, ta dva zavoda jedan s drugim usko spojena. [...] Još jedno, gospodo narodni zastupnici! I na Balkanu već počinje zora bolje budućnosti lice svoje pomaljati. I s onu stranu Save i Une počinju neki barem te neki nuždu osjećati višega obrazovanja. Počinju i u tima stranama osvjedočenje gojiti da se treba ponajprije uzdati u se i u vlastite moralne sile svoje da se od strašnog sužanjstva oslobode. Kršćanstvo preko Save i Une krv je od krvi naše, udo je od tijela našega. Negda i oni bijahu dio cjeloviti državnog posjeda našega. Ne ima prijeko znamenitijega mjesta gdje ne bi hrpe kosti naših slavnih pradjedova pokopane ležale, ne ima grada tamo znamenitijega oko koga ne bi zemlja rijekom krvi hrvatske opojena bila. Jaram pod kojim vijekovima već stenju, i nas jednokrvnu i jednoplemenu braću teško tišti. Onostrana braća u nas oči svoje obraćaju, u nas se uzdaju, k nama ruke svoje dižu. Mi doslije malo ili ništa im učiniti ne mogosmo. Scijenini da ćemo im ponešto u pomoć priteći ako ovdje u Zagrebu, a to jest upravo pred vratima njihovima sveučilište podignemo, obilno vrelo ono iz koga će i njihovi sinovi crpsti ono blago duševno koje, dočim um prosvjetljuje i srce oplemenjuje, ujedno najsigurnije jamstvo pruža one slobode za kojom svako plemenito srce toli čezne. Gospodo! Dužni smo, po mom mnijenju, domovini i samim sebi; dužni smo Akademiji znanosti koju ustrojismo; dužni smo onoj veličanstvenoj zadaći koju u interesu ustavne slobode i sretnije budućnosti naše riješiti imamo; dužni smo u interesu cijeloga Slavenstva na jugu; dužni smo i braći našoj koja pod turskim jarmom stenju; dužni smo krasnoj i milo] omladini našoj; dužni smo, napokon, i slavnomu gradu Zagrebu u sredini našoj utemeljiti sveučilište. Gradu, velim, Zagrebu, koji slave i milinja radi imenujem, koji od starodavnih vremena sredotočje kraljevina naših, višega državnoga i duševnoga našega života bijaše, komu ista priroda višu znamenitost i budućnost dosudi i opredijeli, koga će slava neuvela i stoga ostati što mu lovor nepobitnosti junačko čelo resi, a sniženi okovi tuđi vrat nigda, ni

^ '

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

343

onda oskvrnili nisu kad je bujica turska velike države oko nas poplavila i slavne gradove pod jaram svoj skučila. Zato predlažem da se istomu odboru koji će izraditi imati osnovu Akademije znanosti nalog ujedno podijeli da izradi osnovu za sveučilište i da način naznači kojim bi se najbolje i najuspješnije sveučilište kod nas oživotvoriti moglo. Budući da se radi o stvari toli plemenitoj i narodu našemu toli nužnoj, to nije dvojbe da ćemo svi jednodušno uz to pristati i tako pred cijelim svijetom zasvjedočiti da nam više obrazovanje naroda našega vruće na srcu leži. (J. J. Strossmayer i F. Rački, Politički spisi, Zagreb 1971, 89-96)

Prijedlog Eugena Kvaternika, zastupnika kotara ribničkoga slavne županije zagrebačke 18. VI. 1861.

u Saboru Trojedne kraljevine Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske u Zagrebu godine 1861. [...] u pitanju odnošaja Trojedne ove Kraljevine spram krune i kraljevine Ugarske te austrijskog carstva, učinjen u svrhu da se zakonskim člankom ustanovi te njegovom veličanstvu kralju na odobrenje, dotično previšnje sankcije radi prenese, za da isti kao temeljno-državni zakon Trojedne ove Kraljevine Hrvatske med vladarom i narodom ovako pravovaljano ustanovljen za sva buduća vremena, u granicama ipak istog ovog zakona, smatrati i neoskvrnjeno obdržavati se bude mogao. ZAKONSKI ČLANAK Predbježne

ustanove

Krepošću temeljno-državnih zakona i staro-ustavnih prava Trojedne ove Kraljevine Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske, imeno glasom međunarodnih ugovora med krunom hrvatskom i dinastijom ärpädskom god. 1102, 1108, 1111. i potonjima; zatim sa kraljem Ugarske i Češke, Vladislavom II god. 1492; nadalje sa prejasnom kućom habsburg god. 1527, napokon sa istom kućom kao habsburg-lotarinškom god. 1712. najsvečanije utanačenih i povjestnicom posvećenih, zakonito u Zagrebu gradu godine gospodnje 1861. dne 15. mjeseca travnja i slijedećih dana i mjeseci sakupljeni prerečene Trojedne Kraljevine državni sabor očituje ovime javno, jasno i svečano: da se je odlučio slobodnom voljom svojom glede odnošaja rečene Trojedne Kraljevine spram carstva austrijskoga te krune i kraljevine Ugarske, sa sretno sada vladajućom svojom kućom, imenito pako sa sada vladajućom glavom napomenute prejasne kuće habsburg-lotarinške, kraljem naime hrvatskim, koji je zajedno car austrijski i kralj Ugarske, Franjom Josipom Prvim u dogovaranje upuštati se, za da se tim putem koristi i probici krune i sveukupne Kraljevine Hrvatske s koristima i probicima vladajuceg našeg doma i ostalih njegovih kraljevina i zemalja spojiti uzmognu; bez da bi ipak iz tog spojenja međusobnih državnih probitaka za buduće išta uštrbna prenavedenim početkom na/<>čnog paragrafa temeljo-državnim zakonima i ostalim staroustavnim pravima proizvoditi St ! K'glo, iz onog jasnog razloga: jer, isto tako ko što narod Trojedne ove Kraljevine slobodnom jedino voljom svojom u dogovaranja glede napomenutih svojih probitaka i koristi se upušta, isto tako slobodnu si volju i za buduće pridržava od posljedica ovog dogovaranja, u smislu nazočnog temeljno-državnog zakona, odstupiti ako bi to probici i koristi naroda države hrvatske zahtijevale. Tome shodno: njegovo veličanstvo kralj, odobravajući nazočni zakonski članak saborski, svu pravomoćnu vlast nazočnog sabora, koji isključivo na temelju državnih Kraljevine ove Prava djeluje, pripoznati ima.

344

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

§2. Sva ustanovljenja, koja su naročito u ovom zakonskom članku utanačena, imadu međunarodnu obveznost dotle dok ih narod i kralj ustavno ne promijene ili ukinu. §3.

Međunarodni ovaj ugovor samo onda će stupiti u potpunu zakonitu krepost i narod naš obvezujuću moć, imenito spram Austrije, kada vladajući naš prejasni dom cjelokupnost krune hrvatske neokrnjeno sastavi, to jest: kad Dalmaciju s otocima, Kotor i Dubrovnik, kvarnerske otoke, svu današnju Istriju kao i sve hrvatske silovito od Kraljevine Hrvatske odkinute te protuzakonito kneževinama Kranjskoj i Štajerskoj utjelovljene kotare kruni hrvatskoj utjelovi. Za slučaj rasapa njemačkog saveza pako, da sve sloveno-hrvatske pokrajine, kao Goricu i Gradišku, Korušku, Kranjsku te Marku Vindičku (med Sulmom, Murom, Dravom i Savom ležeću) kruni hrvatskoj, ako bi to prenapomenute pokrajine zaželjele, pridružiti ne bi propustio, za da tužni ondašnji narod posije hiljadugodišnjeg robovanja uzmogne starodrevno, povijesti osigurano si pravo i slobodu s ostalim srodnim si narodom hrvatskim već jednom uživati. Ujedno ustanovljuje se ovime najsvečanije: da vladajući dom nije vlastan bez privoljenja naroda ma i najmanji bio dio, ostrov itd. Trojedne ove Kraljevine i krune hrvatske budi inostranima na uživanje ustupiti ili sasvime odstupiti, zamijeniti, prodati, prikazati ili ma kako bilo otuđiti [...]. §4.

Nazočni zakonski članak proglasuje se temeljno-državnim zakonom Trojedne Kraljevine Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske. Odnošaji

međunarodni

I. Spram Austrije §5.

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

345

Ijevine, obvezani će biti nasljednici iz habsburg-lotarinške kuće na prijestolju hrvatskom ili u srijedi vjernog si naroda hrvatskoga kraljevsku stolicu ustanoviti, ili pako novi međunarodni ugovor, suverenstvo krune i Kraljevine Hrvatske jamčeći, napram ma koje nove države bilo, u srijedi koje vladajući naš dom prijestolnu stolicu bi udario, sa narodom hrvatskim sklopiti; jer do dana današnjega narod Trojedne ove Kraljevine upravo u onoj međunarodnoj ustanovi nalazio je jasno izraženu samostalnost i neovisnost države svoje ma od koje druge države bilo: što je vladar u Austriji stanovati dužan; niti je naš narod obvezan priznati takovog austrijskog principa za svog zakonita vladaoca koji bi bez privoljenja hrvatskog naroda izvan Austrije stolicu podignuti odlučio: odluka, koja bi iz temelja potresla fundamentalna hrvatske države prava i zakone.

Osim toga prekinuo je i uništio, krepošću načela međunarodnog prava, narodni godine 1848. vođeni samostalni rat Hrvata sve ugovore, sveze i odnošaje krune hrvatske napram ma kojoj bilo drugoj kruni ili državi u austrijskoj svezi nalazećoj se, kao i napram istog austrijskog carstva upravo te promjene radi, i to isto onako valjano, ko što bi to na temelju istih međunarodnih načela za svaki drugi narod valjano prekinuto i uništeno bilo. Što se osobito spram krune ugarske razumijevati ima.

§9. Za da se nezavisnost države naše od Austrije i svake druge krune, kraljevine ili zemlje po prejasnoj kući habsburg-lotarinškoj vladane ili posjedovane, i vanjskim kakvim znakom čim svečanije priznade [...]: Da se nezastarjelo temeljno pravo krune i Kraljevine Hrvatske, po kojem se kraljevi hrvatski u srijedi naroda hrvatskoga kruniti imadu, opet oživotvori [...]; te da se tom pravu shodno, za sva buduća vremena kraljevi hrvatski iz prejasne kuće habsburg-lotarinške za takove u stolnom gradu Zagrebu, ili, za slučaj zapreke kakove gledom na grad ovi, u drugom kojem znamenitijem gradu u opsegu Trojedne Kraljevine nalazećem se, okruniti dati obvezani budu. Svako pak drugo krunjenje kralja našeg u kojem god tuđem mjestu ili pod kakovim god bilo tuđim naslovom izvedeno, za Trojednu ovu kraljevinu nikakove obvezanosti ili valjanosti ne imade.

§10.

Car austrijski ne vlada državom hrvatskom kao takav, no isključivo kao ustavni i legitimni kralj sveukupne Kraljevine Hrvatske, tj. Dalmacije, Hrvatske i Slavonije [...].

Prigodom svečane krunidbe imade se svaki novookrunjeni kralj naš zakleti: da će sveto čuvati, braniti, obdržavati i obdržavati činiti ne samo sva prenavedena temeljno-državna prava i zakone kao i sve ostale staroustavne pravice naše, no također i imenito nazočni temelj no-državni zakon i međunarodni ugovor da se među ostalim u istoj zakletvi podrazumjeti ima. Vrhu tako položene zakletve da se izdade i dotična krunidbena diploma. [U § 11. i 12. predviđa rok od 6 tjedana nakon stupanja na austrijsko prijestolje kada se krunidba ima obaviti, a ako pak rok i drugi krunidbeni uvjeti ne bi održali, onda se drži kao da se kandidat odrekao prijestolja.]

Isto tako nezavisna i suvereno-samostama je kruna i Kraljevina Hrvatska i napram, osto lih kojim god pravom ili naslovom po habsburško-lotarinškom domu P°spdovan*ώ viao nih državi, kraljevina i zemalja, kanoti: Ugarske, Češke, Galicije i mih, i to na temelju pre navedenih već državno-temeljnih zakona, imenito sankcije Pragmatičke od god. "l^L..^ Za slučaj, dakle (kojeg ipak narod Trojedne ove Kraljevine nimalo ne zeh), da se našlo i dostojanstvo cara austrijskoga kojom god bilo zgodom rastepe, a vladajući nas dom Austrije lišen bi bio; tada na temelju nezavisnosti krune hrvatske od svake druge krune ili

Odsele imade se hrvatska država diplomatskim naslovom: »Trojedna Kraljevina Hrvatska«, ili pako »Kraljevina Hrvatska-slavonska-dalmatinska« u svim državnim spisima, u svim kraljevskim odlukama, odpisima, dekretima itd. nazivati. Sve državne i dikasterijalne hrvatske oblasti imadu se ovomu nazivu prilagoditi. Budući da je dosad u najmanjem kraljevskom naslovu država naša nenapomenuta ostala, to se ovime ustanovljuje, da se odmah za kraljevinom Češkom stavi diplomatski ujamčem naslov »Kralj sveukupne Hrvatske Kraljevine (Tocius Regni Croatiae Rex)«.

Car austrijski je zajedno kralj hrvatsko-slavonsko-dalmatinski, jer se kao rečeni car u smislu sankcije Pragmatičke od god. 1712. nalazi u posjedu onih zemalja koje kao kralj hrvatski uživati mora ako hoće uzdržati prava svoja na krunu hrvatsku [...].

§6.

346

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

§ 14.

Sa svim austrijskim kraljevinama, zemljama i državama, njihovim vladama i oblastima upotrebljava! će se od strane državnih i dikasterijalnih, kao i ostalih oblasti Trojedne Kraljevine u dopisivanju narodni jezik hrvatski, a primat će se od ovih dopisi u njihovim dotičnim narodnim ili zemaljskim jezicima, pisani. Načelo, dakle, potpunog reciprociteta ovime se međusobno ustanovljuje. Kralj hrvatski služit će se kroz organ državnih svojih Trojedne ove Kraljevine oblasti isključivo narodnim jezikom našim; isto će tako narod i hrvatske oblasti napram kralju istim se jezikom služiti morati. II. Odnošaji spram ugarske krune

§15. Kruna i Trojedna Kraljevina Hrvatska izrazuje se slobodnom i nezavisnom spram krune i države Ugarske ne samo na temelju predidućih § 7. i 8. nazočnog temeljno-državnog zakona, no također i na temelju historijskog razvitka akta Pragmatičke sankcije, temeljećeg se na samosvijesti narodnje suverene neovisnosti. [...] Ako, dakle, ugarski narodi, na saboru svome zakonito zastupani, pred licem cijele Ungarije, da i Evrope, putem zakonitog ustanovljenja javno, jasno i bezuvjetno, pisano, ugovoreno i povjesno pravo krune i Kraljevine Hrvatske na temelju međunarodnog ovog ugovora priznali budu, tada narod Trojedne ove Kraljevine izrazuje ovime slobodnom svojom voljom: da je krepko odlučio stupiti u politički savez, koji se u međusobnoj obrani i pobratimstvu usredotočuje, sa narodima ugarske krune i države u svrhu uspješnijeg branjenja slobode i ustava, koji je obim ovim državama ravnosličan, da koji kroz mnogo vjekova i objema istovjetan bijaše. [...] III. Zakonite ustanove o ustrojstvu državno-pravnom Trojedne Kraljevine iz gledišta odnošaja naše države spram Austrije i Ungarije

§18. [...] 1. Da se mjesto sada obstojećeg »Privremenog hrvatsko-slavonskog dvorskog dikasterija« u Beču, neodvlačno ustanovi i ustroji u Zagrebu, kao vrhovna kraljevska i državna Trojedne ove Kraljevine oblast pod naslovom: »Kraljevsko državno vijeće za Kraljevinu Hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku« sa punovlašćem i istovjetnošću ministarstva.[...] 2. Prvi predsjednik Kraljevskog državnog vijeća Trojedne Kraljevine sjedi u Beču uz ustavnog kralja hrvatskog u kakvoći ministra-posrednika gledom na odnošaje austrijsko-hrvatske i to: kao isključujući organ svaki tuđi upliv na kralja našega. On, dakle, legitimno, zakonito i ustavno upliva na ustavnog kralja našega. 3. Isti predsjednik [...] ustavni je posrednik među kraljem hrvatskim i carem austrijskim što se tiče međunarodnih odnošaja med austrijskim carstvom i inostranima državama glede na vanjske, ratne, trgovačke i pjenezne poslove. 4. Prvi predsjednik rečenog državnog vijeća opći sa austrijskim ministrima rata, inostranih djela, pjeneznih i trgovine kao njima posvema ravnopravni u dostojanstvu i časti, kao ipak zastupnik ustavni kralja i naroda Trojedne ove Kraljevine; nipošto pako kao austrijski ministar. 5. Djelokrug prerečenog predsjednika naprama prerečenih ministarstava jest slijedeći: a) Napram ministra inostranih djela: , Vođenje politike izvanjske austrijanskog carstva i Trojedne Kraljevine Hrvatske napram inostranstva, ustuplja narod hrvatske i dotično opunovlašćuje slobodnom svojom voljom

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

347

kralja svoga, koji je zajedno car austrijanski, da to vođenje, što se naše države tiče, kroz svog ministra inostranih djela obavljati zakonito može i smije. [...] Bez privoljenja dakle Sabora Trojedne naše Kraljevine nijedan se rat navjestiti, nijedan mir sklopiti zakonito i za našu državu pravovaljano ne može niti smije. [...] b) Naprama austrijskog ministra rata, djelokrug prezidenta Kraljevskog državnog vijeća hrvatskoga odnosi se na sudjelovanje s istim ministrom što se tiče obrane granica Trojedne Kraljevine, u smislu ipak zakona ustavnih naše domovine. [...] c) Napram ministra financija ustanovljuju se slijedeći odnošaji: [...] Za buduća pako vremena, i to od trenutka kad nazočni međunarodni ugovor ovaj u život stupio bude, tad i narod Trojedne Kraljevine stupa napram ukupnog carstva austrijskog, nu isključivo samo kroz državno vijeće svoje, uz osobu kralja po rečenom prvom predsjedniku istog zastupano, u odnošajima financijalnim u takov savez koji će ujamčiti sva državna-temeljna prava naša i u tom obziru, imenito pako pravo države naše ustanoviti poreza kolikoću i kakvoću na našem Saboru.[...] d) Napram ministarstva, napokon, trgovine stoji država naša u odnošaju samo onih trgovačkih predmeta koji se općedržavnim ugovorima sa inostranim državama ustanovljuju [...]. 6. Svi ostali državni poslovi, kanoti: nutarnja uprava, pravosuđe, bogoštovje i nauci, općenja, opća sigurnost i domaća vojska itd. rješavaju se i upravljaju se neposredno i isključujući svaki tuđi upliv [...]. Ovršiva ih pako Kraljevsko državno vijeće Trojedne Kraljevine ove. [...]

§19. Budući da savez obrane i pobratimstva med hrvatskom i ugarskom državom proti ma koje pogibelji bilo koja bi samostalnosti, slobodi ili ustavnosti tih dviju država zaprijetiti mogla, narodu hrvatskome osobito na srcu leži, to se u tom obziru ustanovljuje: 1. [...] ako bi bečka vlada takove vrsti rat povesti odlučila, koji bi mogao u posljedicama svojima uštrb nanijeti pravima krune hrvatske ili bi bio štetan uopće probicima naroda našeg ci··.] te ako bi [...] i prava krune ugarske ili ustavnost naroda Ugarske u pogibelj dolazila, tada je dužnost prvog prezidenta državnog vijeća hrvatskoga obratiti se na vrhovnu oblast kraljevine Ugarske, prijavivši joj upitne slučaj e; isto tako obratno, da i Ugarska država napram naše da postupa [...]. 2. Za slučaj oni da bi bečka vlada, ma u najmanjem predmetu bilo, ma iz najdalje ruke pokušavala štogod protiv ustavnoj i državnopravnoj slobodi budi kraljevine Ugarske, budi kraljevine Hrvatske, posredno ili neposredno okrnjiti, tada imade rečeni predsjednik svaki slični slučaj neodvlačno uvaženja radi načelniku vrhovne oblasti Ugarske kraljevine prijaviti, i obratno. - U svrhu obrane prava imadu se neodvlačno zajedničke mjere i koraci budi političko-diplomatski, budi narodne snage poduzeti, za da se pogibelj u korijenu utuši.

§20. U svrhu tog zajedničkog djelovanja u praksi, imenovat će Ugarski i Hrvatski sabor svaki >o jedan odbor ad hoc koji će se, izmjenice, sad u Zagrebu, sad u Pešti sastajati te o mjerama i koracima poduzeti se imaj učim vijećati. [...]

§27. Sabor Trojedne ove Kraljevine kao zakonodavna vlast, zatim vrhovna državna coblast Kraljevine kao izvršujuća imadu bdjeti da se taj odnošaj krune i Kraljevine Hrvatske Hrvatsk napram kruni i kraljevini Ugarskoj nikada u kakov ini odnošaj ne izvrgne [...].

348

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IV. O odgovornosti pred Saborom

Kraljevsko državno vijeće Trojedne Kraljevine odgovorno je, isključivo kroz Sabor Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske Kraljevine, narodu. Prvi i drugi predsjednik tog vijeća, kao i predsjednici odsjeka raznih listnica, polažu prisegu pred Saborom na ustav i državnopravnu slobodu, te kroz ustav kralju. - U svim predmetima tičućim se opće koristi hrvatsko-austrijske izvješćuje i odgovara pred Saborom prvi predsjednik državnog vijeća Kraljevine.

§29 Kralj hrvatski opći, kroz kraljevsko svoje Trojedne ove Kraljevine vijeće, s narodom zakonito na Saboru sabranim. [...]

Državno vijeće Trojedne Kraljevine je izvršavajuća vlast u ime kralja u opsegu svih ze/malja krune hrvatske, no isključivo na temelju ustava.

§32. Budući da prvi prezident Kraljevskog državnog vijeća Trojedne ove Kraljevine protubiIježi sve one odluke ili naredbe, tičuće se predmeta u područje ministarstva izvanjskih djela, rata, financija i trgovine zasijecajućih, nakoliko imadu valjati u opsegu Trojedne ove Kraljevine, to se on pod odgovornost stavlja za svaki protuustavni čin, koji bi se na temelju kontrasignature njegove u državi našoj izvađao.

§33. Bez kontrasignature prvog predsjednika državnog našeg vijeća nijedna kraljevska odluka, zapovijed, nalog, naredba, otpis itd. ne smije se u našoj državi proglasiti, a još manje ovršiti, pod prijetnjom kazne izdaje domovine. [...]

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

349

§44.

Ove najviše dostojanstvenike narodne vojske izabira Sabor naš, oni polažu zakletvu na vjernost kralju isključivo kroz hrvatski ustav; a čim poprime službu tu kraljevsko-hrvatsku dužni su položiti pred Sabor svaki ini vojnički čin carsko-austrijski.

Vrhovni kapetan i potkapetan Kraljevine odgovorni su za svoje vojničke čine Saboru Trojedne Kraljevine. Isto tako vojska stoji pod uplivom Sabora; ona se ne može upotrijebiti izvan granica naše Trojedne Kraljevine osim goneći dušmana iz zemlje naše [...].

Svi poslovi tičući se narodne vojske hrvatske potpadaju pod bojni odsjek Kraljevskog državnog vijeća našeg. [...]

§54. Narod, dakle, Trojedne Kraljevine Hrvatske-slavonske-dalmatinske upira garancije bolje budućnosti svoje na slijedećim uvjetima ovog temeljno-državnog zakona: a) na zakletvi kralja i diplomi krunidbenoj; b) na Saboru svome; c) na odgovornoj Saboru državnoj vrhovnoj domaćoj vladi; d) na narodnoj vojsci svojoj; e) na savezu obrane i pobratimstva s ugarskim narodima; f) napokon: ako moguće ne isposlovanju s ugarskim saborom garancije velevlasti Evrope; [...]

VI. Prolazne mjere

§55. V. O jemstvu tih ustanova [Paragrafi 36-41. govore o rokovima i načinu saziva Sabora te sankciji njegovih akata.

Osim svog Sabora i odgovorne tom Saboru državne ove Kraljevine vlade, potrebno je da narod hrvatski bude i u uživanju svojih diplomatskih i historijskih prava, koja mu i fizičnom snagom obezbjeđuju nepovredivost ustava, prava, slobode i nezavisnosti svoje države. A to je u zakonima i povijesti našoj utemeljena »narodna hrvatska vojska«, koja još pod blage uspomene kraljem Leopoldom I i Josipom I obstojaše pod istim imenom; pod vladanje pako kraljice Marije Terezije do vremena blaženopočivajućeg Franje I u »insurekciju kraljevine« se izvrgoše, te čudesa vjernosti i hrabrosti za vladajući dom pokazivaše.

§43. Ta kraljevsko-hrvatska narodna vojska stoji pod vrhovnim zapovjedništvom vojenim »vrhovnog kraljevine kapetana« i potkapetana. Stoji i vojuje pod narodnim Trojedne Kraljevine grbom i barjakom trobojnim.

Temelj no-državni zakon ovi ne može se, ako ne sa dvije trećine glasova cijelog zakonito skupljenog Sabora Trojedne ove Kraljevine, glede odnošaja spram Ugarske ili Austrije preinačiti, te u sankciju kraljevsku novim zakonom zamijeniti. Prava krune hrvatske su nepovrediva, te bi bila izdaja veličanstva i domovine htjeti ih okrnjiti ma pod kojom izlikom.

Paragraf 5: uposjedu onih zemalja, tj. Austrije, Štajerske, Koruške i Kranjske, te da stoluje u Austriji. (Eugen Kvaternik, Politički spisi, Zagreb 1971, 380-408)

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Govor Ante Starčevića u Hrvatskom saboru 26. VI. 1861 Austrijansku zapovijed kojom nam se nalaže, da odnošenje naše domovine naprama Ungariji pretresujemo, razmatrao je s koje komu drago strane, ja nikako ne mogu razabrati, da li nam je onom zapovijeđu bezobraznija poruga namijenjena, ali je drzovitije i samovoljnije pogaženo pravo naše Kraljevine, ali nam je hudobnije bačeno sjeme zavadnje s narodima Ungarije, sjeme iz koga se Austrija našoj konačnoj propasti nada. Doista, da bude tom zapovijeđu šta boljega namjeravano, ni za nju se ne bi znalo kao što evo prošlo trista godina mi austrijanski Hrvati ni za kakovo dobro ne znamo. Ako bi tko mislio, da je Austrija tu zapovijed, koju jedni smatraju za prijedlog prijestolja, izdala u očinskoj želji, za da se s narodi Ungarije i poimenu s pukom madžarskim kon po sve nas škodljive smutnje i omražnje pomirimo i poprijateljimo, ja kažem, da bi mi svi Austriji bili zahvalniji, kad bi nam ona bila, namjesto što je tu zapovijed izdala, naša starinska, naša zakonito stečena nu nezakonito oteta prava povratila; ja ispovijedam, da otkako nas Austrija s onim narodima pomiriva, mi smo sve time zavađeniji, čime smo bliže našega skupna zatora. Istina je, razum i pravednost Austrije još nikomu ne služe za uzor naravskoga savršenstva tih vlastitosti, nu itako ja sudim, da ova poruga, ova nepravda, ne nadilazi krug ni istoga austrijanskoga razuma, ni iste pravednosti austrijanske. Jer, bez dvojbe, u ovome pitanju ni Austrija ne može drugačije misliti, nego da jest ali da nije naša domovina od Ungarije neovisna. Ako nije neovisna, zašto je Austrija pogazila prava Ungarije na Hrvatsku, zašto je Austrija ovim prijedlogom postavila u sumnju odnošenje, o komu ni ista ona ne dvoji, zašto Austrija nije dala da Ungarija, kako ostale svoje županije, tako i Hrvatsku uredi? Ako li je po sudu Austrije Hrvatska i od Ungarije kao i od svake druge zemlje neovisna, zašto je Austrija pogazila pravo naše narodne neovisnosti, zašto je Austrija nas, koji nju niti smo uzeli za našega skrbnika ni za učitelja, zašto je, velim, Austrija nas bez našega pitanja pozvala, da odnošenje naše domovine naprama Ungarije otkazujemo? Ako smo mi narod samostalan, narod neovisan, mi ćemo naša međunarodna odnošenja otkazati kad i kako se nama svidi; ako li smo narod Ungariji podložen, pravedno je da Ungarija ona odnošenja ustanovi - bilo ovo ili ono. Austrija ne ima pravo miješati se u te naše poslove. Gospodo, Austrija, o kojoj ja ovdje govorim, ona je hrpa bečkih licemjeraca i ulaga, koji zavađivaju našega kralja s njegovim narodima, koji su našega kralja i narode Austrije u strašno današnje stanje doveli. [...] Budući mnijem, da ova zapovijed, kakova je nama poslana, nije od našega kralja, nego od one Austrije potekla, je se ovdje ne upuštam u prikazivanje naših prava naprama prejasnoj obitelji Habsburga, [...] nego samo velim, da na kralja našega ne spada ni potvrđivati odnošenje naše domovine naprama bilo kojoj zemlji, koja stoji pod gospodstvom prejasne obitelji Habsburga; ja velim, da je naš kralj držan, takovo ustanovljenje bez svake opaske samo priznati, samo na znanje uzeti, te bdjeti, da obje stranke ugovor dotle sveto obdržavaju, dok ga obje ne razvrgnu, ali dok on po njih koju, bez vlastite njezine krivnje ali proti njezinoj razumnoj volji, škodljiv ne postane. Dok i mi priznajemo i Ungarija, da nam danas svima gospoduje iz prejasne obitelji Habsburga ona ista oseba, koja i u ostalim zemljama Austrije; dok očitujemo i mi i Ungarija, da ćemo i u buduće, dok nam prejasna obitelj Habsburga povrati i osigura naša prava, iz ove obitelji u nasljednim austrijanskim pokrajinama zakonite vladare za naše kralj e priznati; dok to priznajemo i mi i Ungarija, dotle, gospodo, Hrvatska i Ungarija, pa bile one makar kako velike, naprama našemu skupnu kralju stoje uprav onako, kako stajahu dvije obitelji naprama jednome gospodaru, kako stoje dvije općine naprama svojoj županiji. [...] Gospodo, kralju našem ni malo ne stoji, da li mi i narodi Ungarije imamo samo jedan ali više sabora, da li imamo jedno ali više sudišta, itd.; njemu nimalo ne stoji, gdje se ti sabori sastaju, gdje li sudišta stoluju; našemu je kralju do toga stalo, da mi i narodi Ungarije točno izvršavamo naša držanstva naprama njemu, da veličanstvo njegova prijestolja uzdržimo u sjajnosti i snagi, koja se pristoji nas i njega. Da bude ova Austrija htjela razumjeti tu želju našega kralja, da bi Austrija radila o našem pomirenju s narodima Ungarije, ona ne

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

351

bi bila ovu zapovijed poziv li izdala, ali, ako bi je njezina očinska ljubav naprama nama na taj korak ponukala, ona bi bila rekla: Hrvati i Mađari, vi ste više vjekova drugovali, sada ste rastavljeni, ako dakle hoćete, združite se, pa kako se načinite, tako vam budi: - da bude ova zapovijed iz ljubavi do nas potekla, Austrija ne bi govorila, da će ona to združenje riješiti. Što kaže Austrija kroz svoje rješenje i po tvrđe nj e našega ugovora? Kod rješenja veli Austrija, da će ona s nama i s Ungarcima učiniti ono, što se njoj svidi, a kod potvrđenja kaže Austrija, da ugovorili mi i Ungarci što i kako nam drago, ona na ugovor naš nimalo neće paziti: jednom rječju: rješenje i potvrđenje Austrije u ovom pitanju jedno je i isto. Ako u tome postupanju Austrije ne leži najgorčija poruga na nas, na narode Ungarije, ja ne znam, kako se drugačije može unesrećenim narodima rugati ona vlada, koje nadutost samo vlastitoj ništetnosti korak ustupljuje. [...] Ali možda misli tko, da je odnošenje naše domovine naprama Ungariji neizvjesno, da je sumnjivo: Ungarija bo, ali bolje rekući Madžari vele, da je Hrvatska Ungariji ali Madžarima bilo kako podložna, a Hrvati neće da to priznadu. Stoga, mniju, valja da očinska Austrija pozove obje strane, pa kon što ih obje kažu, što sude i žele o međusebnu odnošaju, da ona sud izreče i ono odnošenje ustanovi. Onima, koji tako mniju, ja odgovaram, da mi Austriju za našega međunarodnoga suca niti smo priznali, niti ćemo ikada priznati [...]. Neovisnost, samostalnost naroda pokazuje se nadasve nedvojbenom i potpunom u izvršavanju onoga najveličanstvenijega prava, kojim si narod vladara izabire, i kojim narod proti drugim narodima vojuje. I nut, gospodo, čuda: Habsburg Ferdinand I nije predložio očima našim, neka idu dogovarati se s Ungarcima, da li će Hrvati njega za svoga kralja izabrati, nego ja onaj Habsburg otpravio k očima našima poklisare i nastojao je, da ga oni kao narod neovisan, bez bilo čijega pitanja, potvrđenja i dogovora, za ustavna kralja si izaberu, što su oni i učinili; onaj Habsburg nije zvao Hrvate na dogovor s Ungarcima, da li Hrvati mogu na Zapolje udarati, nego se onaj Habsburg poslužio desnicama otaca naših, poslužio se našom neovisnom kraljevinom za nadvladati one svoje takmace; isto tako ne sumnjahu Habsburzi o neovisnosti naše domovine, kadno se vojevalo proti Bockaju, proti Betlenu, proti Tekeliju, proti Rakoczyju, proti ustanku godine 1848: ne sumnjaše Habsburzi o potpunoj i zakonitoj samostalnosti naše domovine, kadno oni nastojaše, da Hrvati, opet bez dogovora Ungarije, Habsburge i po tankoj krvi za svoje ustavne kraljeve priznadu. Izbor Habsburga za naše kralj e bijaše obavljen u Saboru kraljevine, kadno u njoj ne bijaše kralja, te vladarstvo bijaše na narod palo, a protegnuće prava nasljedstva na prijestolje naše za Habsburge po ženskoj krvi, i svi ratovi proti Ungariji bijahu zaključeni u Saborima naše Kraljevine, u Saborima što no su ih naši i Ungaraca zakoniti kralji sazivali, u Saborima proti zakonitosti kojih naši zakoniti kralji ni riječ ne progovoriše. Da bi dakle ova Austrija sumnjala o odnošenju Hrvatske naprama Ungariji, da ova Austrija ne priznaje zakonitu neovisnost i samostalnost naše domovine, ova bi Austrija očito ispovjedila, da je prejasna obitelj Habsburga nezakonita na prijestolju Kraljevine Hrvatske, nitko bo joj osim Hrvata nije ovo prijestolje dao, nitko je do njih na njemu nije uzdržao. Da budu Habsburzi Ferdinand I i Karlo II Hrvatsku smatrati za kus Ungarije, bi li oni bili posebice nastojali oko otaca naših, da ovi njih i njihovu djecu primu za svoje kralje? I zbilja, zašto oni Habsburzi to nisu nastojali oko pojedinih županija i komada Ungarije? Kad Austrija zna, da prejasna obitelj Habsburga u Hrvatskoj kralj uje samo na temelju slobodna izbora Hrvata, da su Habsburzi potvrđivali naših Sabora zaključke smotrene bez dogovora s Ungarcima, i da su za njihova kraljevanja sabori Hrvatski proti Ungariji, uz priznanje i samih Habsburga, ratove pravno i zakonito odlučivali, kad Austrija sve to zna, kako 1 mi i sav svijet, zašto onda Austrija ne kaže, kad i kako postade Hrvatska prikrpom Ungari'· Zato, jer bi ona tim dokazom pred cijelim čovječanstvom na sav glas ispovjedila, da je »rejasna obitelj Habsburga na našu domovinu svako pravo izgubila, a to, jer ju je ona od naroda našega slobodnu i neovisnu primila, pa ju je ona proti ugovoru i prisegi učinila podložncom tuđe zemlje; Austrija zna, da vladar, koji narod ali zemlju bez krivnje naroda izda ili zasužnji, prestaje biti vladarom, te postaje krvolokom.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

Da se nisu oči naši sami odrekli svoje samostalnosti i neovisnosti? Ne samo, da se za to ne ima nikakov dokaz, nego naši stariji nisu mogli, kao što ni mi ne možemo, sve da bi htjeli, to učiniti. Jer otkako nam obitelj Habsburga kraljuje, nijedan potpun Sabor nismo imali.

padne: narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je dobro: vjera u Boga i u svoje desnice; narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje, da tu budućnost, to poslanstvo ne bude otkazivati Austrija nego Bog i Hrvati. Prava naroda sveto je i nedvojbeno načelo, da rat dokida sva prvašnja odnošenja među narodima. [...]

352

Dok Ferdinand Habsburg zasjede na prijestolje Hrvatske, nisu li oči naši od onda do danas za Habsburge i izvan Hrvatske vojevali? Gdje je onaj zakon, koji je oče naše na to vojevanje vezao? Ne ima ga ni u kakovu zakoniku, ni u kakovu ugovoru, onaj zakon bijaše čedo samo ljubavi Hrvata do svojih kraljeva. Pa što bijaše posljedica one ljubavi otaca naših, kako nadari Austrija Hrvate za dvije kraljevine, za Hrvatsku, koju joj dadoše, i za Ungariju, koju joj izvojevaše: kako nadari Austrija Hrvate za tristo trideset i evo četirigodišnje žrtve, kakovima za slične povijest naroda ne zna? U isto vrijeme, kad su oči naši za Habsburge izvan Hrvatske krv prolijevali, nisu li Austrijanci naše vojske Turčinu izdavali, nisu li Austrijanci naše tvrđave Turčinu prodavali, nisu li Austrijanci našemu narodu i ono siromaštva otimali, što mu ga bijaše Turčin ostavio: nije li narod Hrvatski više poradi tlačenja Austrijanaca negoli poradi Turaka morao bježati iz svoje toliko puta krvlju otkupljene domovine: nije li ona strana naroda hrvatskoga, što je danas pod turskim gospodstvom, proti otaca naših, koji nastojahu onu našu braću ispod turskoga jarma osloboditi, Turčina na pomoć pozvala, a to, jer već onda stenja Hrvat pod strasnijim jarmom u Austriji negoli u Turskoj; nije li Austrija i gornju kopnenu Dalmaciju, i svu Hrvatsku do mora i do Kupe, nije li Austrija sve doljnje Posavlje Turčinu, Međumurje Ungariji pronevjerila; nije li Austrija velik komad naše zapadne domovine od kraljevstva otrgla te ga svojoj neposrednoj despociji podvrgla, nije li Austrija Sutlo-Savo-Dravlje također na svoje razdijelila, te doljnju stranu pod imenom Slavonije ili prekodravskih županija Ungariji podložila, nije li Austrija, kon što junaštvom Francuza i s pomoću cijele krštene Europe Turčin bijaše iz jedne strane naše Kraljevine protjeran, u povraćene zemlje naše uvela sužanjstvo pod imenom Vojničke Krajine, sužanjstvo proti pravu i sreći našega naroda, sužanjstvo prama komu helotstvo bijaše, a današnje ropstvo Crnaca amerikanskih jest republikanstvo rimsko? Nisu li svi ti čini poznani Austriji i cijelom svijetu? Ako jesu, a jesu doista, svatko zna, da iz onih strana naše Kraljevine, koje bijahu pod Turčinom, za vrijeme onoga otrgnuća nije bilo zastupnika na našim Saborima da ih nikada nije bilo, kao što ih ni danas ne ima iz Turske Hrvatske, iz Dalmacije, da ih drugda nije bilo iz onih predjela, što su Krajinskoj itd. priklopljeni, iz Međumurja, iz Vojničke Krajine. Nikada, gospodo, od kako nam Habsburzi kraljuju, na saboru Hrvatskom nije bilo više od trećine one kraljevine Hrvatske, koju su oči naši Habsburzima predali, a u ovom Saboru nije zastupana ni četvrtina naše domovine, koju je obitelj Habsburga čovječjim i Božjim zakonom držana u potpunu uživanju ustava čuvati. Jer premda imamo prijestolja pismo, u komu se naša braća Graničari na ovaj Sabor šalju, za da vijećaju o državnopravnim odnošenjima naše domovine, sasvim time kaže nam gospodin predsjednik, da Graničari imaju vijećati samo o odnošenju naše domovine naprama Ungariji i Austriji. Za krstiti to postupanje, za krstiti postupanje koje na jednom mjestu pobija ono, što je u isto vrijeme u dragome mjestu ustanovilo; za krstiti to postupanje Austrije, hrvatski jezik ima hrpu riječi, nu ja neću ш jednu izustiti, nego samo napominjem, da su ona oba odnošenja naše domovine najjasnija, i da ona na našu braću Graničare nimalo ne spadaju, dok oni, kako Austrija kaže, ostaju, a kako sav drugi svijet vapije, dok naša braća Graničari pogibaju pod krvničkim štapom slijepe, od krvi naroda pobjesnjele samovolje austrijanske. Kada je dakle bio taj Kraljevine Hrvatske Sabor, koji je našu domovinu podložio Ungariji? Nikada. Može li Sabor, u komu su nekolike županije zastupane, cijelu kraljevinu, sav narod u sužanjstvo osuditi? Ako izuzmete Austriju naprama Hrvatima, to je, gospodo, za sav ostati svijet nespodoba. [...] Neka nam se Austrija ruga, i pravo je; jer dok ne ima životinje, koju ćeš budi samo triput pedepsati a nijednom ne nadariti, narod hrvatski žrtvova se trista godina za Austriju, pa za sve svoje žrtve ovaj narod dobi od Austrije glupost, sužanjstvo, siromaštvo, narod hrvatski učini Austrija za svu njegovu vjernost, za sve njegovo požrtvovanje, ruglom naroda, neka nam se Austrija ruga, ma neka pazi, da se kocka ne okrene, neka pazi, da na nju ruglo ne

353

Recimo dakle, da je ikada među Kraljevinom Hrvatskom i Ungarijom zakonito opstojalo ikakovo odnošenje prvenstva ali podložništva, ja ne dokučujem, kako da to odnošenje nije prestalo uslijed tolikih dobića, što smo ih nad Ungarijom vazda imali. Zaboravimo sve prvašnje naše ratove proti Ungariji, te se spomenimo samo onoga od god. 1848. Jer se našlo u Ungariji ljudi, koji govoriše, da žele Hrvatima u vlastitoj njihovoj kući gospoditi, a zazbilja nastojaše i danas nastoje rusku knutu na Adrijatičko more protegnuti. U ovoj dvorani zaključen je i uslijed onoga zaključka vođen je rat proti onim ljudima i njihovim namjerama. Jest, jedni vele, Hrvati su rat zaključili i vodili proti Madžara, ali Hrvati nisu Madžare nadvladali. To su, gospodo, riječi nekojih Madžara, koji ne znadu što govore, to su riječi i Austrije, koja će sve radije priznati, negoli da je ona Hrvatima, dužna svoj opstanak. Da ne budu Madžari godine 1848. na Hrvate nasrtali, drugim riječima, da se ne budu onda Hrvati na oružje ustali, već u srpnju 1848. godine ne bi se bilo znalo za Austriju. Od 13. ožujka 1848. do ono doba, kadno hrvatska vojska zaprednjači u vjernosti prama zakonitu kralju, znamo kako bijaše s Austrijom i austrijanskom vojskom u Italiji i drugdje. Jedan glas razlijega se po svoj Europi, glas, da se Austrija raspada pod bremenom opačina svojih, i ne bijaše duše, koja je za ovu državu marila. Da onda ne bude Hrvata, narodi austrijanski ne bi bilHmali drugoga posla, nego preurediti se kako se dobro najdu; da budu Hrvati i Ungarci složni, oni bi se bili na razvalinama Austrije kao neovisna država ustanovili, proti ovoj državi osim Rusije nitko ništa ne bi bio imao, a mi svi složni ne bi se ni Rusije bili bojali, pače bili bismo i pod njezinim zastavama, i ako bi bili trebovali, u svoj Europi pomoć našli. Nu kad se sabor Hrvatski izrazi za svoga zakonita kralja i za svoju samostalnost narodnu, kad vojska hrvatska pohrli na razboj za svoje pravo i za svoga kralja, onda se stvari austrijanske okrenuše, onda bo se vojska austrijanska osvijesti i nastoja osvjetlati čast svoje zastave, onda narodi Austrije, koji još ne bijahu i posljednju iskru pouzdanja u Austriju izgubili, zgrnuše se oko svoga zakonita vladara, onda narodi Ungarije, što no ih je Austrija Madžarima žrtvovala, pristadoše uz Hrvate - onda bivše raspadanje Austrije postade samo bolešću, koja se lako izliječiti mogaše i koju za izliječiti uz našega zakonita vladara svakolika Eu°pa bijaše makar na kakove žrtve pripravna. Zaključak sabora Hrvatskoga nadvladao je, trao je Madžare, madžarska pobuna bijaše već u lipnju sasvim uništena, a od onda do Vi»gosa traja samo pustošenje i siromašenje Ungarije, traja samo klanje i davljenje naroda 'ne zemlje; od sabora Hrvatskoga počev, mogaše se samo dijete u diplomaciji i politici napi uspjehu madžarske pobune. ,[···] Dopustite mi ne dokazivati ono, što sav svijet zna, dopustite mi zamučati, da je Aunja hrvatski rat proti Ungariji iz prave, iz zakonite brazde izvela da je Austrija svojim tlaijem svu Ungariju pod oružje nagnala, hoću da rečem, da su Hrvati, po krivnji Austrije, samo proti zaslijepljenim i nepravednim Madžarima, kao što bijaše namjera Hrvata, nego OÜ svim narodima Ungarij e voj evali.[...] ' 8°sPodo, ja se ne čudim, da Austrija o odnošenju naše domovine naprama Ungariji otrn° 'raZda Sulnl4a' kad Austrija gleda da narode Ungarije potlači, da im koji kus slobode ω uskrati; ja se toj sumnji nimalo ne čudim, jer dosad vazda zavadiše se Hrvati u takoц^ Prigodama s narodima Ungarije; vazda Hrvati Ungariju nadvladaše, i vazda Austrija sv У|Ш * ^nšar4u stegnu u svoje obično sužanjstvo. O tomu se, gospodo, i sada radi, to je na ove austrijske zapovijedi, i da bude Austrija znala, da mi nećemo Madžarima rat navasa

354

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

liti, ovoga sabora ne bi ni bilo. Ali ja se nadam, da su se Hrvati osvijestili, i da oni niti će već vojevali za svoje sužanjstvo ni za despociju Austrije. Nu koliko se nadam toliko se i bojim: nadam se u plod tristagodišnjeg iskustva Hrvata u Austriji, a bojim se potajnih spletaka. Još nitko, gospodo, ne nadvlada Hrvata oružjem, pa itako Hrvat ostade najdoljnji, Hrvat leži žrtvom spletaka. Ja se spletke nada sve bojim, ja se bojim, da ćemo mi, dosad uzdržavši Austriju desnicom, ovaj put uzdržati despociju našom ludošću. Poslije toliko govornika, kojih znanosti i vještini ja se iskreno klanjam, a kojih otačbeništvo želim nasljedovati, ja počelac u - budi rečeno - parlamentarnu životu, scijenih za nužno ovom prigodom spomenuti ovo što kazah. Ja kazah, da Austrija ne ima pravo nas pozvati na pretresivanje naših međunarodnih odnošenja naprama Ungariji; da Austrija ovom nezakonitom zapovijeđu ne radi o pomirenju našemu s Madžarima, nego upravo o zavadnji; da mi nijedno zlo, dolazilo ono prividno otkuda mu drago, dok smo s Austrijom, ne smijemo nikomu nego samoj Austriji pripisivati, ali, da sasvim jasno kažem, mi, ako nas razlog vodi, moramo kazati, da nam je sve one nepravde, koje pretrpjesmo i koje trpimo i od Madžara, sama i glavom Austrija počinila. Gospodo, nije Madžar, našu domovinu izudio, nije Madžar narod hrvatski pobarbario, potudinčio i zasužnjio, ne truje nas danas Madžar u Srijemu, u Vojničkoj Krajini, u Dalmaciji, na Rijeci, riječju, po svoj našoj domovini - nikakovo zlo nije nama Madžar s ovu stranu trista i trideset i četiri godine učinio, on nam ga ne čini ni danas, nego sva naša nesreća dolazi od same Austrije. Time ja ne velim, da nam je Madžar ikada prijatelj bio, nu ja kažem, da dok je Madžar pod Austrijom kako i mi, dotle on od nas ne može ništa oteti, dotle nam on ne može nikakvo zlo učiniti, ako ga vjerolomna Austrija ne pomogne; ja kažem, da je naš kralj dužan štovati prava kraljevine naše isto tako kako i ona Ungarije. - Napokon ja kazah, da bi bila ludorija, da mi, upropašćeni, tražimo nevoljnika kakov smo i sami, za da s njime u društvu plačemo i pogibamo, nego da nam najprije valja od našega kralja zahtijevati, neka nam on naša prava i našu domovinu povrati. Jer kad Madžari, oružjem nadvladni, oružjem izgubivši ustav, neće da popuste od svojih historičnih prava, zašto bismo mi, mi narod koga Austrija nikada nije nadvladala, zašto bismo, velim, mi popuštali od naših zakonitih i svetih prava? [...] Nu, u društvu našemu s Ungarijom, u današnjim okolnostima, sve da bi ono združenje od nas i od Ungarije stalo, ja se ni iz daleka ne nadam onoj sreći, koje smo svi predostojni, i koja je nekoje od nas, žalibože, kroz maštu zaslijepila. Jer da bi društvo već kao takovo sreću davalo ali povećavalo, ovo dvanaest godina što smo združeni sa svim narodina Austrije, morali bismo najsrećniji biti, pa itako znamo, da je upravo protivno. Zašto to? Zato, jer budući nas svako po sebi nije ništa imao osim sužanjstva, ni svi skupa ne mogosmo drugo imati nego samo sužanjstvo. Za da društvo blagoslovom postane, treba da svaki drug ponešto ima i u društvo donese; dva bolesnika, složila se kako komu drago, budu ostati dva bolesnika, a ne budu postati jednim ali upravo dvjema zdravim ljudima; dva siromaha, složila se i združila kako komu volja, budu ostati dva siromaha, a ne budu se onim združenjem obogatiti. [...] Time, gospodo, ja velim, da treba prije svega da dobijemo i mi i Ungarija naš potpun ustav i da nam taj ustav ujamče velevlasti. Kada se to zbude, mi ćemo se sa svima narodima Ungarije za dvanaest ura pogoditi. [...] Kakovo je to današnje stanje stvari kod nas i u Ungariji? Ako smo razumni i iskreni, mi moramo ispovijediti, da bijahu i da jesu svi narodi Ungarije, kako i mi, pripravni združiti se makar s kime, za ishoditi iz današnje nevolje; nu, gospodo, mi moramo također priznati, da i mi i svi narodi Ungarije o gospodstvu Madžara sasvim onako sudimo, kako i o gospodstvu Austrije - mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a ne želimo jarme mijenjati. Kako bi se bili imali ponašati Madžari, da budu ovo stanje poznali, i da im bude stajalo do slobode i vlastite i naše? Bez dvojbe, oni bi bili morali pred licem Europe svečano prosvjediti proti onima piskarima, koji huliše nas i ostale narode, oni bi bili morali svečano prosvjediti proti onome austrijskom ukazu, koji zapovijeda, da se ima odnošenje Hrvatske na-

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

355

nrama Ungariji ustanoviti; oni, Madžari, gospodo, bili bi morali proglasiti, da je događajima 1848. svaki savez medu nama i njima prestao; napokon, Madžari bi bili morali u prvoj sjednici svoga sabora to sve svečano izjaviti, te jednakost svih narodnosti Ungarije proglasiti. Kako bismo danas mi svi stajali, da budu Madžari tako učinili? Gospodo, mi bismo već davno bili naš potpun ustav dobili, mi bismo danas Austriji zapovijedali. Jer sabor peštanski priznav ravnopravnost naroda Ungarije bio bi Austriji onaj strašni mač iz šaka oteo, onaj mač, koga s ludosti i s nepravednosti Madžara može Austrija Madžarima svaki čas na vrat spustiti; onim korakom bio bi sabor peštanski u samoj Ungariji deset milijuna srdaca proti Austriji dobio; odbiv Hrvate od združenja u današnjim okolnostima, peštanski sabor bio bi kod nas uništio one ljude, koji su i godine 1848. Madžare na zlo naveli, pa ih u propast rinuli, te bi se mi, danas rascijepani, bili svi složni s narodima Ungarije proti Austriji; jednom riječju, da budu Madžari poznali današnje okolnosti, pa da budu razum i pravednost slijedili, mi i oni, kod kuće sigurni, bili bismo svu snagu proti Austriji naperili, a toj snazi despotička Austrija ne bi mogla odoljeti, nego bi bila morala drugačije ubrazditi.[...] Nu Madžari su naškodili sebi i nama kroz ono huljenje, koje su proti nama u izvanjskim novinama raširili. Gospodo, Hrvatska je zemlja klasička, ona je bliznica Italije, Europa vidi u Španjolskoj i u južnoj Italiji, na što može zla uprava, opaka vlada narod i zemlju nagnali; Europa zna, da je narod hrvatski siromašan samo zato jer je osiromašen, Europa zna, da je narod hrvatski uopće lijen i nemaran; Europa zna također, da je takov svaki narod, koji pod despocijom čezne, koji ne uživa plod svojih žulja, koji je po vladi natjeran na sami živinski živol; nu Europa nije mislila, da se naš narod za nekoliko tisuća forinta Madžarom prodao; to Europa nije mislila, dok joj Madžari ne kazaše. Tom neistinitom i nepristojnom izmišljotinom nahudiše Madžari sebi i nama, oni odbiše Europu od sebe i od nas. Jer sad Europa pita: Madžari, ako ste vi Hrvate za nekoliko tisuća forinta kupili, ako Hrvati ne mogu sami o sebi živjeti, što vi mislite, što će Hrvati onda učiniti, kada im Rusija svoju kesu razmrzne? I zbilja, gospodo, vi koji narodu obećavate u združenju s Ungarijom zlatna brda, vi koji puku kažete, da budu prestati štibre a nastati jeftinoća u svemu, vi, gospodo, koji tako radite, što ćete učiniti i kako ćete se pred narod pokazati, kada tko dojde i kaže istinu, da u Rusiji ne ima zemljarine nikakove, kućarine nikakove, tecivarine nikakove? Na pitanja ne treba odgovora: Madžari svojim dosadašjim postupanjem pletu, bez da i sami znadu, knutu za se i za nas; Madžari otiskuju slobodu i sreću od sebe i od nas; Madžari proigraše ljubav i priklonost Europe za se i za nas. Gospodo, ja najradije mučim, nu kad govorim, ja govorim kako mislim i ćutim. Sve zlo, koje ja ikomu želim, neka višnji na me obori; nu ja kažem, da se ovaj madžarski sabor već u prvoj sjednici preživio, da se on preživio onaj čas, kad nije proglasio jednakost narodnosti Ungarije. Samo na ovaj način bili bi se Madžari mogli s domaćim narodima pomiriti, pa ovako za srećnu budućnost jamstvo dobiti. Već sada, učinili oni što im drago u tome pogledu, ništa im ne bude pomoći, sve bo se bude smatrati za čin, koga im je nužda otela, a ne ljubav pravednosti rodila. Ja ne razumijem, što hoće da kažu oni, koji vele da Kraljevina Hrvatska, kraljevina pet stoljeća prkosivša Istoku i Zapadu, ne može o sebi, neovisna stajati. Nijedan narod ne može bez drugih naroda obastati, pa itako svako selo može kao neovisna država biti. Narod francuski, narod u trima stranama zemlje držeći svoju slavodobitnu zastavu razvijenu, i taj narod trebuje drugih naroda, a itako San Marino i mnoge druge državice opstoje također i žive u sreći i slobodi. [...] Ali zašto da bi u vjetar govorili: neće Austrija, neće Europa da mi Hrvati budemo neovisni, da budemo samostalni. Što Europa misli što li Austrija, ja ne znam: nu ja znam, da kad 'i bilo na onu Austrije, niti bi se danas znalo za kraljevinu Grčku, ni za državu Rumunjsku, ni za kraljevstvo Italije. Ja neću da dokažem, da će Hrvatska doista biti državom o sebi, nego samo velim, da naša domovina, kako nekada bijaše, tako i danas može biti samostalna; ja "tjedoh dokazati, da mi, ako smo muzi slobode i napretka, moramo nastojati, da našemu narodu izbijemo iz glave onu vjeru, koju mu je Austrija i Rusija narinula, vjeru kao da smo n u, uzdržavatelji Austrije, tako slabi, da ne možemo drugačije nego kao bilo čiji robovi ži-

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

vjeti: mi moramo Hrvatima kazati, da je sužnju jednako u amerikanskoj republici i u austrijanskoj ali ruskoj despociji. Gospodo, moje razmatranje ustavlja se kod prijedloga gospodina Kvaternika. Ja sam za ovaj prijedlog. Ja sam za nj, jer sudim, da on sam može pružiti i osigurati slobodu i sreću našu, slobodu i sreću Ungarije, te opstanak i veličanstvo obitelji Habsburgo-Lorenä; ja sam za taj prijedlog, jer sam uvjeren, da se samo polag njega, ako iole pazimo mi i narodi Ungarije, ne možemo posvaditi; ja sam za taj prijedlog, jer je on osnovan na združenje naše domovine s Ungarijom samo u skupnu zakonitu kralju, pa u sjedinjenju srdaca i desnica; jer sam za personalnu uniju s Ugarskom, jer sam osvjedočen, da kako Belgija sa Holandijom, Francuska s Talijanskom ne može biti u realnu društvu, tako ne možemo ni mi s Ungarijom, a kako one zemlje tako i mi u političkom savezu možemo biti prijatelji i vječni saveznici; ja sam za taj prijedlog, jer sam osvjedočen, da ako se s Ungarijom realno danas združimo, sutra se budemo s narodima Ungarije klati, prekosutra budemo skupa s onim narodima jaukati pod štapom Austrije, slijedeći dan izdihavati pod knutom ruskom, pa do koji čas pasti žrtvom europejskoga rata, koji se mora izleći, ako se knuta na more Adrijatičko protegne. Jer kad Rusija ne bijaše ni državom europejskom dok nije Poljačku dobila, isto tako Rusija ne može postati zazbilja europejskom velevlašću, dok ne dojde na Dunav, ili što je isto, na more Adrijatičko, a kada se to zbude, tada nestaje Europe, pa ova strana zemlje postaje Rusijom. Bez dvojbe, Europa će se braniti od te svoje propasti, a mi s narodima Ungarije stojimo na pogazu toga strašnoga rata: udarce i posljedice toga hrvanja ne bude toliko ćuliti Europa, ne bude ih ćutiti Austrija, koja ih ne može u današnjemu svome stanju ni doživjeti, ne bude ih ćutiti ni Rusija, nego ćutit ćemo ih mi i narodi Ungarije. Tim strahotama možemo se mi samo onda ukloniti, ako se sa svim narodima na istoku Europe pobratimo, hoću da rečem, ako sa svima njima politički, i samo politički savez sklopimo. Europa može se tome dosad najvećemu i najžešćemu ratu samo onda ugnuti, ako ona sve narode na istoku Europe oslobodi. Stoga ja sam uvjeren, da ako Austrija za na vijeke ne zakopa svoju despociju, te time ako ona uz privoljenje cijele prosvijetljene i napredujuće Europe i svesrdnom pomoću svojih naroda konačno ne riješi istočno pitanje; ja sam, velim, uvjeren, da će Europa zakopati Austriju i despociju njezinu, pa će na njihovu grobu riješiti pitanje istočno, te urediti i nas, i Madžare, i sve naše susjede onako, kako se Europi svidi.[...] Ali, velite, prijedlog gospodina Kvaternika nije moguće uživotiti. Austrija ga, kažete, neće potvrditi. Oni, koji tako misle, nisu marili na ovaj Sabor ni dolaziti. Ja, gospodo, ne imam uzrok smrt si želiti, nu ne dao mi Bog dotle živjeti, dok mi tko ne dokaže, da je Austrija ikada ijednome narodu isto dala s dobra, i da mu je ono, što joj je nužda otela, dulje uzdržala negoli je nužda trajala. Nu, gospodo, mi znamo, da je Austrija Europu uredila u Italiji, pa bi to isto moglo biti i kod ovoga našega pitanja; mi znamo, da ima bivših vladara, koji bi danas nekadašnjim svojim narodima deset puta onoliko dali, koliko su oni narodi od njih zahtijevali dan prije negoli su se prijestolja ovih vladara srušila; to, gospodo, sve mi znamo; a Austrija zna, da je od onoga stanja, u komu narod prosi, zahtijeva, do onoga stanja, u komu narod ne prima milostinju nego si sam daje, ne korak, nego samo stopa; Austrija zna, da su nastala vremena, u kojima je narodima do prijestolja samo toliko stalo, koliko prijestolja pokazuju da im stoji do prava naroda, i da narodi na poziv prijestolja onako odgovaraju, kako se prijestolja odzivlju na poziv naroda. U tome znanju našemu i Austrije, te u ozbiljnosti današnjih okolnosti ja nalazim jamstvo, da će Austrija ali ovaj naš zahtjev ah svoju propast potvrditi. Uostalom, ja sudim, da mi ne smijemo toliko gledati na hire Austrije koliko na sveta prava naše Kraljevine. Kažimo dakle Europi i kralju iskreno naša prava i naše potrebe, ispunimo držanstvo Hrvata, otačbenika, poklisara i prijatelja kralju, to, gospodo, učinimo, pa bio posljedak koji komu drago; mi smo svu odgovornost s nas svalili, mi već ne imamo ništa, što bi nam Austrija mogla oteti, a da li ni Austrija ne ima ništa za izgubiti, na to neka pazi Austrija.

Članak 42. Hrvatskoga sabora 1861.

356

(Ante Starčević, Politički spisi, Zagreb 1971, 103-128)

357

Povodom kraljevskoga predloga od 26. veljače 1861. br. 152, i na temelju podnesenog po osrednjem odboru predloga izza višenedjeljnog viećanja u pogledu odnošaja trojedne kraljevine naprama kruni i kraljevini ugarskoj i izza predbježnog za uzčuvanje narodne svoje slobode stvorenog zaključka: da se svaki na ustanovljenje ovog odnošaja smerajući zaključak za ništetan i kao neučinjen smatrati ima, ako bi se o specijalnih pitanjah i iz pravcih odnosećih se budi na predlog osrednjeg odbora, budi na onaj zagrebačkih zastupnikah ili zastupnika Eugena Kvaternika, nenadanim nu ipak mogućim razpuštenjem ili odgodjenjem sabora prepriečila potonja razprava; zaključio je sabor trojedne kraljevine što sliedi: § 1. Trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija u današnjem svom teritorialnom obsegu, brojeć ovamo županije: riečku sa gradom Riekom, njegovim kotarom i ostalim primorjem, zagrebačku, varaždinsku, križevačku, požešku, virovitičku i sriemsku i sadašnju vojničku krajinu, to jest: osam hrvatskih i tri slavonske pukovine, imenito: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, prvu i drugu bansku, križevačku i gjurgjevačku; zatim gradišku, brodsku i petrovaradinsku; tako isto razumievajuć ovamo pravo na Medjumurje i ostala virtualna i teritorialna prava ove kraljevine, izjavljuje i očituje putem svoga u glavnom gradu Zagrebu rokujućega sabora, da je uslied dogodjajah god. 1848. svaka druga ma kakva, budi zakonotvorna, budi administrativna, budi sudstvena sveza izmed trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i izmedju kraljevine Ugarske pravno posve prestala, osim što se Nj. Veličanstvo, zajednički kralj njihov, po njihovih do god. 1848. zajedničkih zakonih nakon ugovorenih za trojednu kraljevinu i za kraljevinu Ugarsku posebnih krunidbenih diplomah, ima kruniti za kralja dalmat.-hrvatsko-slavonskoga, i to po shodnoj volji naroda trojedne kraljevine jednom te istom krunom i jednom ter istom krunitbom, kojom i za kralja ugarskoga, i što ovoj trojednoj kraljevini, osim njezinih posebnih temeljnih, državnih i ustavnih pravah, prostoje još i sya ona javna prava, koja pripadaju kraljevini Ugarskoj do konca god. 1847. u koliko se ona gori izjavljenoj samostalnosti i neodvisnosti njezinoj posredno ili neposredno ne protive. § 2. Nu uvažavajuć zajedničku s ugarskom kraljevinom prošlost svoju i prijašnji š njom zajednički ustavni život, a tako isto uvažavajuć zajedinstvo interesah glede uzdržanja i razvitka ustavne slobode, trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, pretresivajuć previšnji kralj, predlog od 26. veljače 1861. br. 152, kojim je pozvana, da izjavi svoje želje i misli glede odnošenja svojega prema kraljevini Ugarskoj, očituje kriepošću ovoga svojega saborskog zaključka: da je ona pripravna prema koristi i potreboći zajedničkoj s kraljevinom Ugarskom stupit u još užju državno-pravnu vezu, čim od kraljevine Ugarske gori naznačena neodvisnost i samostalnost, a tako i gori pomenuti realni i virtualni teritorialni obseg trojedne kraljevine pravovaljano budu priznani. § 3. Navedena državno-pravna sveza izmedju trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije imala bi na temelju njihovoga podpunoga starodavnog ustava, te pomenute neodvisnosti trojedne kraljevine i njezine državne ravnopravnosti osnovana biti na skupnom zakonarstvu i prema tome ustrojenoj upravi stegnutoj na one državne poslove, koji će se saveznim ugovorom potanje opredieliti. § 4. Zakonarstvo i vrhovna uprava u poslovih političnih, nastavnih, vjerozakonskih i pravosudja, kao sudbenost u svih molbah, nemogu biti predmetom užje sveze med troj. kraljevinom i kraljevinom Ugarskom, te u pitanju medjusobnog odnošaja ovih kraljevinah u pretres i ne dolaze. § 5. Čim se sabor kraljevine Ugarske za načela ovoga zaključka izjavi, bit će od jedne i od druge strane odredjeni jednakobrojni, od saborskih članova sastojeći odbori u tu svrhu da, sastavši se na osobitu, medjusobnim dogovorom odredjenom mjestu, potanki o državnoravnoj toj svezi ugovor izrade, ter ga dotičnim saboram na odobrenje predlože. § 6. Obzirom na previšnji odpis Nj. Veličanstva pod 20. listopada 1860. na bana baruna Šokčevića ^ano i na medjusobno 700 godišnje drugovanje, imat će se taj zaključak saboru ugarskome oianja radi priopćiti, a isto tako Nj. Veličanstvu prigodom podastiranja ovosaborske adrese odnieti s molbom da ga poput kralj, predloga ugarskom saboru na viećanje, ili ako bi isti a bpr po pripadajućem si pravu iniciativu poprimio, njegovu predstavku dalnjeg pretresanje radi ovome saboru dostaviti blagoizvoli. (Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, I, Zagreb 1936, 238-239; dalje JH)

35g

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. Mi Franjo Josip Prvi, po milosti božjoj car Austrijski, kralj Ugarski, Češki, kralj Dalmatinski, Hrvatski i Slavonski, Galički, Vladimirski i Ilirski, arhivojvoda Austrijanski itd. itd. itd. Častni, poštovani itd. Nastojeći Mi primjerno Otčinskoj Našoj skrbi, unapredjivati sve, što na učvršćenje blagostanja premilih Nam kraljevina i zemalja spada, odlučismo premilostivo odobriti i kraljevskom Našom moći potvrditi zakonski članak, kojeg Nam vjernosti Vaše preponiznom adresom od 26. rujna t. g. predložiše ovako, kako sliedi: Zakonski članak o nagodbi, koju s jedne strane kraljevina Ugarska, sjedinjena s Erdeljem, s druge strane kraljevine Hrvatska i Slavonija sklopiše za izravnanje postojavših izmedju njih državnopravnih pitanja:

Kraljevina Ugarska sjedinjena s Erdeljem i kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sačinjavaju jednu te istu državnu zajednicu tako napram ostalim pod vladom Nj. Veličanstva stojećim zemljam, kao što i napram inim državam.

§.2. Iz ove državne zajednice i skupnosti sliedi, da se ima kralj kraljevinah Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije jednom te istom krunom i jednim te istim krunitbenim činom okruniti i za sve pod krunom sv. Stjepana stojeće kraljevine na zajedničkom saboru ovih kraljevinah zajednička krunitbena zavjernica utanačiti i izdati. Izvornik ove krunitbene zavjernice ima se uz madjarski sastavak i jezikom hrvatskim sastaviti i kraljevinam Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji izdati i u njemu cjelokupnost i zemaljski ustav kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije zajamčiti. Krunitbena zavjernica od g. 1867. ima se naknadno takodjer hrvatskim jezikom sastaviti i saboru kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije što prije poslati. §.3.

Iz gori spomenute nerazdružive državne zajednice sliedi nadalje, da glede svih onih predmetah, koji su svimkolikim kraljevinam krune Ugarske i ostalim zemljam Nj. Veličanstva zajednički, ili koji se zajedničkim sporazumkom razpravljati imadu, treba da bude kraljevinam Ugarskoj i Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji jedno te isto zakonito zastupstvo, zakonodavstvo i što se izvršbe (Executive) tiče, zajednička vlada. §.4.

Kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija pripoznavaju zakonski članak XII. god· 1867. ugarskoga sabora, koji označuje zajedničke poslove medju kraljevinama krune sv. Stjepana i ostalim zemljama Nj. Veličanstva, zatim i poslove, koji premda nisu zajednicKi obim ovim strankam, nu ipak se zajedničkim sporazumkom njihovim razpravljati imadu i koji ustanovljuje način njihova rukovodjenja, - isto tako pripoznavaju i već na temelj ovoga zakona oživotvorene nagodbene ustanove, osobito zak. cl. XIV., XV. XVI. od god· 1867. i za se krijepostnimi i obveznimi, nu ipak uz tu naročitu ogradu, da se u buduće slični

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

359

temeljni zakoni i nagodbe samo zakonitim sudjelovanjem kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije stvarati mogu. U ovom stavku spomenuti temeljni zakon i zakonski članci imaju se naknadno u izvornom hrvatskom sastavku takodjer izdati i proglašenja radi saboru kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije što prije poslati.

§.5. Izim onih predmetah, koji su kraljevinam krune sv. Stjepana i ostalim zemljam Nj. Veličanstva zajednički, ili koji se zajedničkim njihovim sporazumkom razpravljati imadu, postoje još i drugi kraljevine Ugarske i kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije jednako se tičući poslovi, glede kojih se ovom nagodbom priznaje potreba zajedničkoga zakonodavstva i zajedničke vlade za sve zemlje krune ugarske.

§.6. Takav je prije svega zajednički posao za sve kraljevine krune sv. Stjepana opredjeljivanje troškovah za previšnji kraljevski dvor.

Zajednički su poslovi nadalje: dozvoljivanje novakah, zakonarstvo za obranbeni ustav i vojnu dužnost i odredbe glede ponamješćivanja i obskrbljivanja vojske, glede čega se ipak za kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju odredjuje: a) da se broj novakah na Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju iz kontingenta zajednički opredieljenog odpadajući, odmjeri po razmjerju ukupnoga pučanstva njihovoga; pri čemu se samo po sebi razumjeva, da se u slučaju promjene sadanjega obranbenoga sustava, propisi novoga obranbenoga sustava takodjer u kraljevinah Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji uvesti imadu; b) da se novaci iz kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije uvrstiti imadu u vojne pukovnije istih kraljevinah; napokon c) da se pri uvršćivanju novakah obzir uzeti ima na njihovo usposobljenje za stanovite struke vojničtva, pa da se novaci iz Primorja najvećma uvršćuju u pomorsku vojsku.

Zajednički su kraljevini Ugarskoj i kraljevinam Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji tako u obziru zakonarstva, kao što i u obziru vladavine na dole opisani način financijalni poslovi takodjer. Prema tomu spada na zajednički državni sabor svih kraljevinah krune ugarske: ustanovljivati zajednički porezni sustav, dozvoljivati izravne i neizravne poreze tako glede vrstih kao i brojevnih stavkah istih porezah; isto tako razpisivati poreze, rukovoditi i utjerivati ih, uvadjati nove poreze, ustanovljivati proračun zajedničkih troškovah, kao i pregledavati goiišnje zaključne račune, tičuće se troškovah za zajedničke poslove; zatim spada na isti sabor: kontroliranje novoga i kouvertiranje već obstojećega državnoga duga, nadalje uprava, prodaja, preinačivanje i obterećivanje nepokretnih državnih dobarah, razpolaganje o monopoи i kraljevskih prihodih (regalia maiora) i u obće svaka odredba, odnoseća se na takove financijalne predmete, koji su svim zemljam krune sv. Stjepana zajednički; s onim ipak ograMcenjem, da ako bi se radilo o prodaji državne dalmatinsko-hrvatsko-slavonske nepokretne "novine u zemljan i šumah, o tom se i sabor kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije salusati ima, pa da se bez njegove privole prodaja takova izvesti ne može. Glede svih ovih predmetah zajedničko financijalno upraviteljstvo, koje vodi zajednič°mu saboru odgovorni kraljevski ugarski ministar financijah, proteže se i na kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju.

360

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

§.9. Svim kraljevinam krune Ugarske zajednički poslovi su nadalje: novčarstvo, kovani novac i bankarstvo, kano i ustanovljenje sustava novčanoga i obćenitoga novčanoga mjerila, izpitivanje i odobravanje onih trgovačkih i državnih ugovorah, koji se jednako tiču svih zemaljah krune sv. Stjepana ili se odnose na zemljištnu promjenu; odredbe glede bankah, zavodah za vjeresiju i osiguravanje, povlasticah, mjere i vage; zatim zaštita markah i muštrah, punciranje, vlastničtvo književnih i umjetnih proizvoda, pravo pomorsko, trgovačko, mjenbeno i rudno, te u obće trgovina, mitnice i malte, brzojavi, pošte, željeznice, luke, brodarstvo i one državne ceste i rieke koje se kraljevine Ugarske i kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije jednakim načinom tiču.

§. 10. Zajedničko je zakonodavstvo takodjer glede ustanovah ob obrtih, razumjevajuć ovamo i kućarenje, o družtvih, kojih nije svrha zajedničkoga tečenja ili dobitka, o putnih listovih, redarstva nad inostranimi, o državljanstvu i o domaćinstvu.

§.11. Kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija pripoznavaju, da bi one dužne bile polag svoje porezne snage pridonašati za one troškove, koje s jedne strane kraljevinam ugarske krune i ostalim zemljama Nj. Veličanstva priznani zajednički poslovi, s druge strane svimkolikim zemljam krune ugarske gori izjavljeni zajednički poslovi iziskuju.

Ovoj poreznoj snazi primjerno razmjer je polag istih službenih podatakah, na kojih temelju je zemljam ugarske krune prinosbeno razmjerje za pokriće troškovah zajedničkih poslovah sa ostalimi zemljanu Nj. Veličanstva medjusobno na 10 godinah ustanovljeno, čini za isto ovo vrieme za kraljevinu Ugarsku s Erdeljem 9355922M; za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju 64407799 postotak.

§. 13. Pošto bi pako svikoliki čisti dohoci kraljevinah Hrvatske i Slavonije onu svotu koja bi po spomenutom u gornjem paragrafu poreznoj snazi primjernom ključu za troškove zajedničkih poslovah na njih odpala, u sadanjih okolnostih samo tako pokriti mogli, ako bi ove kraljevine takodjer veći dio od troškovah za svoju samoupravu potrebitih u tu svrhu podavale; s toga se kraljevina Ugarska obzirom na obnovljenje onoga bratskoga odnošaja, koji je medju njom i medju kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom od stoljećah obstojao, drage volje sjedinjuje s ovimi kraljevinami u tom, da se ponajprije iz dohodakah kraljevinah Hrvatske i Slavonije povuče stanovita svota, koja se od vremena do vremena za troškove samouprave nutarnje ovih kraljevinah po nagodbi ustanovi, a ostala svota od pokrića potrebštinah nutarnje samouprave preostavša, da se obrati za obće potrebite troškove zajedničkih troškova.

§. 14. Na temelju načela u predidućem paragrafu izraženoga s jedne strane medju kraljevinom Ugarskom i s druge strane medju kraljevinami Hrvatskom i Slavonijom sliedeća se sklapa nnancijalna nagodba:

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

361

dinah, dok traje medju kraljevinami krune ugarske i medju ostalimi zemljanu Nj. Veličanstva obstojeća nagodba, ustanovljuje se sa 2,200.000 for.

§. 16. Ova svota ima se ponajprije sa 45 postotaka od njihovih izravnih i neizravnih porezah i drugih javnih dohodakah pokrivati t. j. toliki postotak sveukupnih dohodakah ovih kralj evinah ima se izručivati u onu hrv. -slavonsku zemaljsku ili municipalnu blagajnu, kamo će to združenih kraljevinah zakonarstvo ili vlada želiti.

§.17. Postotak od 55 iz svih dohodakah javnih kraljevinah Hrvatske i Slavonije imat će se za pokriće zajedničkih troškovah u zajedničku državnu blagajnu izručivati.

Izmedju onih dohodakah, koji će se po §§. 16. i 17. za potrebštine nutarnje samouprave kraljevinah Hrvatske i Slavonije i za troškove zajedničkih poslovah podijeliti, izuzimlju se: a) potrošarine od vina i mesa, koje se u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji polag dosadanje porabe nadalje takodjer na pokriće obćinskih potrebštinah obraćati mogu; b) dohoci od mitnicah u sljedstvu zak. članka XII. g. 1867.

§. 19. Ako bi se zemljišni obseg kraljevinah Hrvatske i Slavonije faktičnim pridruženjem Dalmacije, ili sjedinjenjem uprave vojne Krajine povećao: dohoci teritorija s kraljevinami Hrvatskom i Slavonijom sjedinjenoga imat će se takodjer po ključu ustanovljenom u §. 16. i 17. podjeljivati medju troškove nutarnje uprave kraljevinah ovih i troškove zajedničkih poslovah.

§.20. Obstojeći za sada zemaljski namet, kao što je u kraljevini Ugarskoj, ima se i u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji spojiti sa državnimi porezi.

§.21. Zemljorazteretni namet pako ima i nadalje rukovoditi zemljorazteretno ravnateljstvo ovih kraljevinah, i financijalno ravnateljstvo ima ga u blagajnu zemljorazteretnoga ravnateljstva izručivati sve dotle, dok se podpuno ne izplati zemljorazteretni zemaljski dug kraljevinah Hrvatske i Slavonije. Sa svim tim uzdržaje se zajedničko jamstvo kraljevinah krune ugarske za ovaj zemljorazteretni dug nadalje takodjer, i u tu svrhu možebit potrebita pripomoć Predujmivat će se iz zajedničke državne blagajne polag dosadanjega načina i običaja.

§.22. S] Kraljevski ugarski ministar financijah vodi izvršbu (Execution) u kraljevinah Hrvatskoj i voniji glede izravnih i neizravnih porezah, dohodakah od državnih monopolah, biljegovi?e' taksah, pristojbah i dohodakah državnih dobarah po ravnateljstvu financijalnom zagreackom, koje on imenuje.

§.15. Potrebština nutarnje samouprave kraljevinah Hrvatske i Slavonije za vrijeme onih 10 go-

Oni odjeli zemaljskoga računovodstva zagrebačkoga, koji rukovode predmete u pod-

362

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ručju autonomne vlade kraljevinah Hrvatske i Slavonije spadajuće, podpadaju u svakom obziru odredjivanju ovih kraljevinah. Nu posljedci vodjenih po ovih računovodstvenih odjelih zaključnih računah imat će se zajedničkomu ministru financijah priobćivati u tu svrhu, da se financijalni podatci svih zemljah ugarske krune podpuno sastavljati uzmognu. §.24.

Autonomna zemaljska vlada i oblasti kraljevinah Hrvatske i Slavonije imadu u osiguravanju i utjerivanju javnih dohodakah sa svom pripravnošću podupirati organe zajedničke financijalne vlade, i točno izpunjivati zakonite odredbe ministra financijah, zajedničkomu saboru odgovornoga.

Ako postotak 45 od svihkolikih dohodakah u gdjekojih godinah ne bi mogao pokriti gore (§. 15.) ustanovljenu potrebštinu nutarnje uprave kraljevinah Hrvatske i Slavonije, tada će kraljevina Ugarska manjak predujmiti. §.26.

Bude li obratno spomenuti postotak 45 nadvisio svotu, koja je za potrebštine nutarnje uprave kraljevinah Hrvatske i Slavonije nagodbom ustanovljena, to će se višak obratiti na pokriće zajedničkih troskovah. §.27.

No budu li dohoci kraljevinah Hrvatske i Slavonije povećanjem porezovne snage nadvisili onaj dio zajedničkih troškovah, koji bi po ključu poreznoj snagi primjernom u §. 12. opredieljenom na njih spao: to će višak ovaj na razpolaganje kraljevinam Hrvatskoj i Slavoniji pripasti, bez da bi ove kraljevine zato bile dužne one svote naknadno pokriti, koje u predidućih godinah glede zajedničkih troškovah uplatile nisu.

363

§.31.

Pravo zakonarstva glede onih predmetah, koji su kraljevinam ugarske krune, i ostalim 0iljam Nj. Veličanstva zajednički, ili se njihovim medjusobnim zajedničkim sporazumkom obavljati imadu, kao i glede onih poslovah, koji se u gornjih paragrafih za sve kolike kraljevine ugarske krune zajedničkim označuju, pripada zajedničkomu saboru svih kraljevinah ugarske krune, koj se svake godine u Peštu sazvati imade. ze

§.32.

Na tom zajedničkom saboru bit će kraljevine Hrvatska i Slavonija po razmjerju broja njihovoga pučanstva zastupane sa 29 zastupnikah; ovamo ne razumievajući grad Rijeku s njegovim kotarom s razloga u 66. paragrafu navedenoga. Ako bi se broj zastupnikah ugarskoga sabora s vremenom promjenio, imat će se broj zastupnikah za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, uz priuzdržanje razmjerja pučanstva, ustanoviti po istih načelih, koja budu upotrebljena kod opredjeljivanja broja zastupnikah kraljevine Ugarske. §.33.

Ako se pučanstvo kraljevinah Hrvatske i Slavonije budi sjedinjenjem uprave vojne krajine, budi združenjem Dalmacije umnoži, tada će se broj zastupnikah sdruženih kraljevinah povisiti upravo po istom razmjerju, u kom se njihovo pučanstvo umnožalo bude. §.34.

Kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija biraju svoje zastupnike na zajednički sabor iz sredine vlastitoga svoga sasbora, i to za cijelo ono vrijeme, dokle traje zastupnička vlast zastupnikah zajedničke zastupničke kuće. U slučaju, ako bi medjutim razpušten bio sabor kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, ostaju njihovi zastupnici na zajedničkom saboru tako dugo, dok novosazvani sabor ne bude izabrao druge zastupnike. §.35.

Obračunavanje o dohocih kraljevinah Hrvatske i Slavonije ima se načiniti po načelih i predidućih paragrafih spomenutih, i takovo skupa sa zaključnimi računi svih zemaljah krune ugarske u isto vrieme predložiti zajedničkomu zakonodavstvu svih kraljevinah ugarske krune. Ovdje izpitani račun priobćit će se znanja radi saboru kraljevinah Hrvatske i Slavonije. §.29.

Posebni izkaz o dohodcih kraljevinah Hrvatske i Slavonije moći će se početi voditi poslije oživotvorenja nagodbe i samo s 1. siečnjem g. 1869. Dok nagodbu ne primu oba zakonodavstva i dok ju ne potvrdi Nj. Veličanstvo, bit će proračun od god. 1867. pravilom glede kraljevinah Hrvatske i Slavonije za doznačivanje troškovah njihove samouprave. §.30.

Iz poreznih zaostatakah kraljevinah Hrvatske i Slavonije, koji su do konca god. 186/. uključivo nastali, i koji se utjerati mogu, imade se postotak 63 obratiti na potrebštine nutarnje samouprave rečenih kraljevinah, postotak 37 usuprot spada u zajedničku državnu blagaj-

Zastupnici kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije vrše na zajedničkom saboru osobno pravo razpravljanja i odvjetovanja u svih poslovih, koji su u predidućih paragrafih zajedničkimi pripoznati upravo tako samostalno i bez ikakva naputka, kao god ostali članovi zajedničkoga sabora.

§.36. Kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija odaslati će takodjer iz svoga sabora dva zastupnika u kuću velikašah zajedničkoga sabora. §.37.

Velikaši i oni crkveni i svjetovni dostojanstvenici kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koji su u ugarskoj velikaškoj kući prije godine 1848. imali pravo sjela i osobnoga glasa, bit će istim pravom i u buduće članovi kuće velikašah zajedničkoga sabora sve dotle, dok ova kuća na drugih temeljih neuredi. §.38.

Zajednički poslovi će se na zajedničkom saboru u koliko je moguće razpravljati prije ega i uzastopce, te će se u svakomu slučaju obzir uzeti na to, da se zastupnikom kraljevi-

364

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

nah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ostavi vrijeme najmanje triuh mjesecah za razpravljanje vlastitih samoupravnih poslovah na domaćem njihovom saboru.

Svi troškovi zajedničkoga sabora, dakle i dnevnice i konakovina zastupnikah kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, namiruju se iz zajedničke državne blagajne. §.40.

Čim kraljevine ugarske krune jedan dio zadatakah zajedničkoga svoga sabora, najme ustanovljenje troškovah, potrebitih za one zajedničke poslove, koje iz pragmatičke sankcije proiztičućimi pripoznavaju, izvršivaju sredstvom poslanstva (delegacija) iz sredine svoje izabranoga, to će se po zajedničkom saboru izmedj zastupnikah kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije birati toliko licah u ugarsku delegaciju, koliko ih zahtjeva ključ, po kom one kraljevine učestvuju na zajedničkom saboru.

§.41. Prema tomu se odredjuje, da će se izmedju zastupnikah kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od strane zastupničke kuće četiri zastupnika, a od strane velikaške kuće jedan član birati u delegaciju Ugarsku.

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

365

Kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija pako na njihovo zahtjevanje osiguravaju se da će središnja vlada tako činovnike za hrvatsko-slavonske odsjeke, koji će se kod iste središnje vlade ustrojiti, kako takodjer i one svoje organe, koji će u obsegu kraljevinah ovih uredovati, obzirom na potrebitu strukovnu vještinu, u koliko to samo moguće bude, imenovati izmedju domaćih sinovah kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Glede svih onih predmetah, koji ovom nagodbom nisu priuzdržani zajedničkomu saboru i središnjoj vladi, pripada kraljevinam Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji pravo podpune samouprave (autonomije) tako u području zakonarstva kao i izvršbe.

S toga razloga spada u djelokrug podpune autonomije kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije zakonarstvo i uprava u svih poslovnih nutarnjih, bogoštovja, nastave i pravosudja, amo računajuć sudbenost u svih molbah, izim sudbenosti glede pomorskoga prava.

§.49. U pogledu zakladah vjerozakonskih i nastavnih imadu se tražbine, tičuće se prošlosti, putem medjusobnoga obračunavanja izjednačiti.

§.42. Ako se broj zastupnikah dalm.-hrvat.-slavonskoga sabora umnoži uslijed zemljištnoga povećanja u §. 33. napomenutoga, povisit će se po razmjerju tom povećanju odgovarajućem broj onih članovah, koji se izmedju zastupnikah kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije biraju u delegaciju Ugarsku. §.43.

Glede svih onih poslovah, koji su zakon. cl. XII. god. 1867. i ovom nagodbom svim zemIjam krune ugarske zajedničkimi izjavljeni, izuzam u §. 10. navedene predmete, vodi središnja u Budimpešti stolujuća vlada izvršbu sredstvom vlastitih svojih organah takodjer u kraljevinah Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. §.44.

Obzirom na zastupanje interesah kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, ima se za iste kraljevine imenovati jedan posebni dalm.-hrvat.-slavonski ministar bez listnice kod središnje vlade u Budimpešti. Taj ministar je član ukupnog ministarskoga vieća, imajući u njem pravo odvjeta, pa je odgovoran zajedničkomu saboru. On će biti svezom izmedju Nj. ces. i kralj, apostolskoga Veličanstva i zemaljske vlade kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Na čelu,autonomne vlade kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije stoji ban, koji je odgovoran saboru istih kraljevinah.

§.51. Bana kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije imenuje Nj. c. i kr. apošt. Veličanstvo na predlog i uz premapodpis zajedničkoga kr. ugarskoga ministarskoga predsjednika.

§.52. Gradjansko dostojanstvo bana odlučuje se za buduće od dostojanstva vojničkoga, pa se pravilom ustanovljuje, da odsele vojnička osoba ne može imati ikakva upliva na gradjanske poslove u kraljevinah Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji.

Banu gradjanskoga stališta bit će i od sada naslov: Ban kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i časti banskoj pripadati će sva ona prijašnja preimućtva i dostojanstva, koja se slažu s njegovim novim položajem. Po tome i nadalje ostaje članom kuće velikašah zajedničkoga sabora.

§.45. Središnja vlada nastojat će, da u obsegu kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije sporazumno postupa sa autonomnom vladom istih kraljevinah, nu budući da je središnja vlada za postupak svoj odgovorna zajedničkomu saboru, na kom su i kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija zastupane, s toga će zemaljska vlada istih kraljevinah i njene oblasti podpomagati središnju vladu u obziru njenih odredbah, pače takove i neposredno izvršivati na toliko, na koliko središnja vlada vlastitih svojih organah ondje imala ne bi.

Na temelju predloga banova ustanovit će sabor kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije daljnje ustrojstvo autonomne zemaljske vlade s previšnjim privoljenjem Nj. c. i kr. apošt. Veličanstva. Iza previšnje potvrde ove nagodbe ima se odmah dokinuti hrv.-slav. dvorska kancelarija.

366

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

U svemkolikom obsegu kraljevinah Hrvatske i Slavonije službeni je jezik hrvatski toli ц zakonodavstvu, koli u sudstvu i upravi. §.57.

Za organe zajedničke vlade ustanovljuje se takodjer hrvatski jezik službenim jezikom unutar granicah kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Predloge i spise u hrvatskom jeziku sastavljene, pa iz kraljevinah Hrvatske i Slavonije na zajedničko ministarstvo podnesene, imade to ministarstvo primati i rješitbe svoje na istom jeziku izdavati. §.59.

Obzirom na to, da su kraljevine Hrvatska i Slavonija politički narod, imajući posebni svoj teritorij i u pogledu nutarnjih svojih poslovah vlastito zakonodavstvo i autonomnu vladu, ustanovljuje se nadalje, da se zastupnici istih kraljevinah tako na zajedničkom saboru kako i u delegaciji mogu služiti i jezikom hrvatskim. §.60.

Na zajedničkom saboru stvoreni i podpisom Nj. c. i kr. apošt. Veličanstva providjeni zakoni izdavat će se za kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju u izvorniku hrvatskom i odaslati saboru tih kraljevinah.

U poslovih autonomnih imadu se unutra granicah kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije upotrebljavati sjedinjene boje i grbovi istih kraljevinah, potonji providjeni krunom sv. Stjepana. §.62.

Kod označivanja poslovah, svim kraljevinam krune ugarske zajedničkih, upotrebljuju se sjedinjeni grbovi kraljevinah Ugarske i Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. §.63.

Za razpravljanja zajedničkih poslovah imade se uz ugarsku zastavu i sjedinjena zastava kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije razviti na zgradi, u kojoj se obdržava zajednički sabor zemaljah krune ugarske. §.64.

Na kovanom novcu ugarske krune ima se u kraljevskomu naslovu uvrstiti takodjer naslov kralja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. §.65.

Kraljevina Ugarska priznaje zemljištnu cjelokupnost kraljevinah Hrvatske i Slavonije i nastojati će o tom, da se ova oživotvori. Napose će ona i u buduće uskorivati, da se onaj dio

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

vojne krajine, koji ka kraljevinam Hrvatskoj i Slavoniji spada, skupa sa vojnimi krajiškimi komuniteti sjedini sa spomenutimi kraljevinami u obziru zakonodavstva, uprave i sudstva, i kako je dosada više put rieč digla, ne će ni u buduće prestati temeljem prava sv. ugarske krune zahtjevati reinkorporaciju Dalmacije, kao i zahtjevati, da se Dalmacija pridruži kraljevinam Hrvatskoj i Slavoniji: nu svakako se bude Dalmacija ob uvjetih ove inkorporacije saslušati imala. §.66.

U smislu prijašnjega paragrafa priznavaju se kao k teritoriju kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije spadajući: 1. Sve ono zemljište, koje sada skupa s gradom i kotarom bakarskim spada županiji riečkoj, s izuzećem grada i kotara riečkoga, koji grad, luka i kotar sačinjavaju posebno s ugarskom krunom spojeno tielo (separatum sacrae regni coronae adnexum corpus) i glede kojega kao takova, posebne autonomije i na nju protežućih se zakonodavnih i upravnih odnošaja uredjenja, imat će se putem odborskih razprava izmedju sabora kraljevine Ugarske i sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i grada Rieke obće sporazumijenje postići. 2. županija zagrebačka sa gradovi Zagrebom i Karlovcem; 3. županija varaždinska sa gradom Varaždinom; 4. županija križevačka s gradovi Križevci i Koprivnicom; 5. županija požeška sa gradom Požegom; 6. županija virovitička sa gradom Osiekom; 7. županija sriemska. Nadalj.e sliedeće krajiške pukovnije: 1. Lička. (^Otočka. "•"ί. Ogulinska. 4. Slunj ska. 5. Banovačka prva. 6. Banovačka druga. 7. Varaždinsko-Križevačka. 8. Varaždinsko-Gjurgjevačka. 9. Gradiškanska. 10. Brodska. 11. Petrovaradinska. Napokon: Sadašnja Dalmacija. §.67.

Kraljevina Ugarska privoljuje na to, da se mitnice u Zemunu, Mitrovici, Raci, Klenaku i Jakovu i donle, dok gore označena zemljištna cjelokupnost istinom postane, iz sadanje neposredne središnje uprave izluče, te u znak priznanja zemljištne cjelokupnosti podrede zagrebačkom financijalnom ravnateljstvu. §.68.

Krijepost svih zakonah i odredabah, koje se nazočnoj nagodbi protive, ima prestati, čim °va nagodba postigne previšnju sankciju.

368

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Nasuprot se i za buduće imaju smatrati zajedničkimi pravi i temeljnimi zakoni ugarske krune sva ona ustavna prava i svi oni temeljni zakoni, kojih se je užitak i zaštita u prošlosti ravnim načinom protezala kako na kraljevinu Ugarsku, tako i na kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, te koji s nazočnom nagodbom u opreci ne stoje. §.70.

Iza kako bude nazočna nagodba postigla previšnju sankciju, imade se ona kao zajednički temeljni zakon uvrstiti u posebne zakonike kraljevine Ugarske i kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; pa se podjedno ustanovljuje, da ova nagodba ne može biti predmetom zakonodavstva pojedinih nagadjajućih se kraljevinah, i da promjena iste uzslijediti može samo onim putem, kojim je udjelotvorena, pristupom naime svih onih čimbenikah, koji ju sklopiše. Izjavljujući Mi zakonski članak i sve, što je u njem sadržano, kako u cielosti tako i u pojedinostih vrlim, prijaznim i primljenim, evo ga kraljevskom Našom moćju odobravamo, potvrdjujemo, s tim, da ćemo ga i sami obdržavati i po drugim Vjernim Nam obdržavati dati, kao što ga silom i kriepošću ove Naše listine primamo, odobravamo i kraljevskim našim podpisom potvrdjujemo. Dano u stolnom i glavnom Našem gradu Beču na dan osmoga studenoga godišta spasa hiljadu osam sto šezdeset i osmoga, vladanja Našega dvadesetoga. Milan bar. Kussevich g.t.s.r. Franjo Josip s.r. Po previšnjoj zapovjedi Njegova posvećenoga cesarskoga i kraljevsko-apostolskoga Veličanstva: Eduardo bar. Jelachich s.r. Martin Polić, Kraljevine Hrvatske, Slavonije 1900, 53.) 40" ~ Parlamentarna ~ " "" povjest ' " ' i Dalmacije, " II, Zagreb ~

Program Mihovila Pavlinovića: Hrvatska misao 1869. Čovjek nalaže, a Bog razpolaže. (Nar. poslovica) Hrvati hoće hrvatsko pravo: I. Samostalnost Hrvatske. II. Cjelokupnost Hrvatske. III. Ustav hrvatski. I. Mi hoćemo samostalnu Hrvatsku, naprama državi i naprama državnoj zajednici, kojoj mu god bilo. Ugarsku krunu priznajemo hrvatskom krunom, u koliko je privremeno danas tom krunom, nekim običajem, spojena hrvatska kruna, dok je nose kralj i iz porodice Habsburgo-Lorenske, od Hrvata slobodno i samostalno (god. 1527) izabrane. Netom izumre ta porodica, pravno prestaje i zajednica te krune, iz koje nastaju istanovice dvie posebne krune. Za Ugre Stjepanova, za Hrvate Zvonimirova. Međutim, upravo i danas, ta kruna nije naprama Hrvatskoj samo ugarska, nego Hrvati je zovu hrvatskom, kao što u istinu jest, a samo kao zajednička, zove se ugarsko-hrvatska [...]. Sve odnošaje, koji su se razvili od g· 1102. do 1848. na uštrb samostalnosti Hrvatske, mi smatramo, s' jedne, učincima spoljasnin a događaja (susilja Tatara, Mletaka, Turaka i Jozipa II ) iznad snage i volje obaju saveznika (Ugrä i Hrvata), smatramo ih što političkom nuždom vjekova sile i bezpravja; što posljedicom saveznih odnošaja točno neodređenih; s' druge strane, sve te odnošaje viđamo tako kroz sve vjekove uoblične, da neprestance, i kroz takove, po Hrvate najnepovoljnije, provi-

369

ruje zdrava jezgra državne samostalnosti hrvatske. Napokon svega, događaji god. 1848, na bojnom polju, Hrvatskoj povratiše sve što joj je bilo, što milom što silom, kroz sedam sto'godina pootimano; a 42.' članak godine 1861. hrvatskoga sabora, kraljem potvrđen, istanova uzakoni državnu samostalnost i podpunu neodvisnost hrvatske od ugarske kraljevine. Nagodba godine 1868. nezakonita je i ništetna, jer je ugovorena od nezakonitoga sabora i bez sudjelovanja sastavnih dijelova trojedne kraljevine, vojničke krajine i Dalmacije, na to pravo pozvanih. Mi hoćemo crkvenu samostalnost Hrvatske [...]. Crkvenu samostalnost nam je braniti i omladiti, da bude najbolje podpore državnoj samostalnosti i da bude crkvi božjega blagoslova u narodu. [...] II. Mi hoćemo Hrvatsku cjelokupnu, ko što je bila za svoje podpune samostalnosti, pod Zvonimirom i pod Krešimirom. Mi hoćemo Hrvatsku, jedinstveno-cjelokupnu po zemljištu. Hrvatska je otoli bila, ka' šta je i dan danas, tu gdigodi stanuju Hrvati. Za kralja Krešimira, sedam primorskih gradova zvalo se Dalmacijom; i tim je gradovom Krešimir od velikodušja dao naslov kraljevine, da svojoj državi uzmnoži slavu i da se oni po latinsku uređeni gradovi Hrvatskoj priljube. Danas, pod prazno ime dalmatinske kraljevine, tuđin se uvire, da nam hrvatsko more zanieče i da nam hrvatsko primorje otuđi i zgodom pritisne; danas nema puka nehrvatskoga u nijednom primorskom gradu, u nijednom jadranskom otoku; nema već latinske naselbine u zemlji hrvatskoj, sve je pohrvaćeno. Vjekovi robstva, što su okovali pod Mletke u siromaštvo i u nesviest najvilovitiji dio hrvatske domovine, nek se nepominju u nazivu hrvatske države, imenom dalmatinskim, koje odnemaga sviesti hrvatskoga naroda. Turska sila otrgla je drugi dio Hrvatske i sunetila je pod ime Bosne, zemlju što se pere Vrbasom i Plivom, i kruni se Jajcem i Kotorom (Hrvojinim), da se u njoj ni sam Turčin nikad nije ozvao do imenom hrvatskim. Da, to je Turska; ali je Turska Hrvatska. Turska sila otrgla je još komad Hrvatske, pa se tu zbjeglo obće ime Slavonije; i Slavonija je više koljena u turskom robstvu porodila; pa se ti robovi navikli osamljenu imenu i žitku: brišimo to ime, što nam spominje magjarske vojvode i turske spahije, brišimo ga iz imena hrvatske države. Mi ne niečemo pokrajinskoga imena Dalmacije, Bosne, Slavonije, ali neznamo do jedne kraljevine Hrvatske. Mi hoćemo cjelokupnu Hrvatsku. Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, ta novija trojedna kraljevina, u ruku je našega kralja; njegova je dužnost te pokrajine Hrvatske sjediniti; naše je pravo to od njega tražiti. Naše je pravo osloboditi Tursku Hrvatsku kad god mogli budemo; naše je pravo pitati od istoga našega kralja Istru do Raše, staru Slovensku marku, Celjsku županiju: to je zemlja hrvatska; hrvatska je to djedovina. A Bosna od Vrbasa do Drine, čija je Bosna? Bosna je ta bila što hrvatska, što srbska, što ugarsko-hrvatska, pa sama svoja, dok nije postala turska. Tko na Bosnu ima pravo? To je očevina po krvi nas svijuh, i Hrvata i Srba. Na Bosnu ima pravo, po Bogu i po naravi, brat koji je prvi oslobodi. Srbim odavna se Bosna nadala, Hrvati su ih slobodne puštali; oni su se i u srbsku vojsku upisivali; pa šta bje? Zar bi Srbim sad žao bilo da Hrvati i govore o Bosni? Zar neznadu da evo trista godina, kako Hrvat na pušci stoji; pod samo obetanje, da će Tursku Hrvatsku i Bosnu osloboditi. Mi hoćemo Hrvatsku jedinstveno-cjelokupnu u narodu. Dok Rusija nepodiže Srbsku kneževinu, dok se ta kneževina, zadnjih ovih godina, neprikaza obnovljenom srbskom državom, imena srbskoga nije bilo čuti u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je bilo sljedbenika grčko-istočne crkve, koje od pamitivieka, koje od turskieh ratova; ali to su bili Hrvati, jer su oni, i oči otaca njihovih, rođeni u Hrvatskoj, hrvatski govorili, hrvatsku misa' gojili, bilo ovkraj, bilo onkraj Une i Save. Ime srbsko došlo je u Hrvatsku iz kneževine srbske, preko Srba ugarskih naseljenika, kroz popove i kalugjere odgojenike Sriemskih Karlovaca. Srbstvo iz prve se prijazno dojmilo mladeži i milokrvnih politika hrvatskih, radi mladih nada, koje su se oko srbske nezavisne državice prirodno u bezazlenih srcih r °jile. Srbska je ustajala; Hrvatska je još spavala, uvita magjarskom ponjavom. Pred imenom srbskim počelo se sasvim uklanjati hrvatsko ime, u samoj Hrvatskoj, kod sljedbenika "stočne crkve; jer se to ime stalo spajati sa samim vjerozakonom; a opet krvavi rat na Turke,

370

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

narodno junaštvo Karagjorgja, Miloša, hajduk Veljka davalo narodnoga ponosa, kakva u Hrvatskoj nije se javljalo od Zvonimira do Jelačića. Zadnja ratovanja s' Turci, s' Francuzi s' Talijanci, pod samom carskom zastavom, sladki ogrljaji magjarske te braće, ponjemčeni i potalijančeni velikaši, crkvenjaci, književnici zakopavali su ponos hrvatskoga imena. Dapače, hrvatsko je ime, kroz pokrete talijanske po Evropi ozloglašeno, omrzlo; dok ime srbsko kroz junaštva mladoga naroda što ustaje, a još većma kroz djelovanje u pristranosti dosljedne nekolicine književnika (Šafarik, Stefanović, Kopitar, Grimm, Miklošić), postalo časno i milo. Tako se došlo do današnje nevolje; i otle Hrvatom dužnost veća, da prirodno pravo, kriepost i čast hrvatskoga imena osvjetlaju. Priznavajuć cjelokupnoj, jedinstvenoj Hrvatskoj jedinstveni narod hrvatski, hoćemo li Srbim niekati u Hrvatskoj svoga imena? Nipošto. Hrvatski državljanin grčko-istočne crkve, volil se zvat Srb nego Hrvat? Budi mu. Hoćel to ime na sam vjerozakon uporaviti? Neka. Hoće li i na narod? Neka. Hoće li na jezik? Nek i to. Hoće li na sama slova? Pa i to. Sve to nesmeta Hrvatom; i to braća grčko-istočne crkve do mile volje uživaju u Hrvatskoj. Mi Hrvati utemeljeni na slobodi, častimo svačiju slobodu, dok se nediže proti nami. Srbi svoj vjerozakon slobodno sliede, ko što i mi katolici; oni s' nami uče, s' nami sude, s' nami zakone kroje: gdje mi zapoviedamo, zapoviedaju i oni; kad mi služimo i oni služe. Ali jednaka prava nameću jednake i dužnosti; kad u državi nije nikakve zaprieke vršenju vlastitoga prava, ni u jeziku, ni u slovih, ni u vjeri, ni obredu i u pravnoj sposobnosti, nema biti ogovora ni u vršenju nijedne državljanske dužnosti. Kad svi uživamo jedne hrvatske slobode, jedno isto pravo hrvatske države, kad smo svi sinovi jedne hrvatske domovine; svi smo i dužni ponositi se državljanstvom hrvatskim; svi smo dužni pred svietom se kazati rođena braća majke Hrvatske. Ako braća grčko-istočna u Hrvatskoj neće da se zovu Hrvati po narodu, neka priznadu što svak živ zna, da su Hrvati po hrvatskoj zemlji i po hrvatskoj državi; mi dalje neiziskujemo; nam je dovoljno, da hrvatska narodno-državna cjelokupnost ostane ograđena; nam je dovoljno da Srbi razume, da mi Hrvati nismo dužni stvarati srbstvo u Hrvatskoj. Većina srbsko-slovačka, uza sve bitne, narodne razlike, imajuć velik broj i zemljište svoje, nesmi u Pešti, uzprkos svim magjarskim nepravicam, niekati ugarske domovine, nit ugarskoga državljanstva; a da bi se zar u Zagrebu srbska manjina htjela odreći hrvatskoga državljanstva, uzprkos hrvatskom bratstvu? Koji bi državljanin Hrvatske od sebe odbijao hrvatskoga imena kao narodno-državnoga i domovnoga, neimajuć prava ni potrebe za vlastitu narodnu samoupravu, ni zemljišta osobitoga, taj bi se odao rovateljem domovine svoje, ukazao bi se nebratom bratinskoga naroda; kazao bi se zlotvorom nezavisnosti i slobode one države, u kojoj stoji gost, da ju lakše izda. III. U prvom zametku hrvatske države ustav se pojavio kao prirodna izjava javnoga života hrvatskoga; nit je kroz vjekove u Hrvatah smalaksala ta ustavna sviest. Saborisanja nije nikad kod Hrvata nestalo; to je prirodni oblik obitelne, županjske, crkvene i državne samouprave. Nikad Hrvatska nije zakonom držala, na što sam narod nije u saboru pristao. Toli naprama inostrancu, ko što prema svojoj vladi i vladaru, Hrvatska se nepomično držala načela: nil de nobis sine nobis. Sabor izbirao kralja; narod župane; svećenici biskupe ([Šulek] Naše pravice, str. XXXIX). Hrvatski je ustav zgodan i životan. Uredio divlje Magjare i stvorio veličje Ugarske.Hrvatske je ustav izvorni plod ćudi i duha slovjenskoga; koji se žalibože obnio u srodnih narodah. Starijim i samosvojnijim ustavom nemogu se ni sami Inglezi pohvaliti. Crkva, ta poglavita zadruga u državi, ona se svoje slobode nauživala u Hrvatskoj. Povjestnica hrvatske crkve zanima sve učenjake, te su joj i digli krasnih spomenika. Hrvatska je sveđer štitila slobodan razvoj one nastave, što joj najvećma pomogla, da postane samostalnom i uređenom evropejskom državom, da svoj ustav razvija i usavršuje. Razbor I. Ugarski zakoni godine 1848, nagodba god. 1868, bez zavirivanja u dalju P roslost ' k \c su Magjari neprestance zakidivali Hrvate, dokazuju, kako savez ugarsko-hrvatski t™""1 ' da se obnovi. Magjar dan danas uglavljen, da svoj narodni obstanak obezbiediti neće be J

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

371

dinstvene (centralizovane) i pomagjarene Ugarske, Magjar težeć na gospodarstvo, nije već sposoban sklapati ravnopravna saveza, kakva sama Hrvat može primiti. [...] Hrvatska se danas nema bojati od Beča ni poniemčenju ni rastroju u nasljedne pokrajine. Narodna samosviest Hrvatske već nepopušća, Beč već nije težište Njemačkoj [...]. Obratno, danas korist Monarhije i dinastije nagoni na to, da se u Hrvatskoj traži naravna ravnotega magjarskoj prevladi. Tom ravnotegom, što bi se dala ostvariti zakonitim putem kroz sjedinjenje Dalmacije, i putem najpovolnijim po diplomaciju kroz pritjelu Bosne i Hercegovine, popravio bi se položaj Austrije u srednjoj Evropi, kakav je najprikladniji po bezbjednost (sigurnost) zapada, riešilo bi se istočno pitanje u najprepornijoj točki, sa podpunim umirenjem zapada; i otvorio bi se put pravednomu preporodu istoka, bez propasti Turske i bez pogibeli od Ruske; probici (interesi) vjerozakona i uljudnosti ostali bi zajamčeni i unapređeni. Ta ravnotega utvrdila bi dinastiju, snizila bi magjarske zahtjeve (pretensije), omogućila bi snažnu državnu federaciju svih kraljevina Njegova Veličanstva, sa podpunim zadovoljstvom najvećih između njih, kao što su Hrvatske, Poljske, Slovenske, Češke, koje i onako nemadu vani nikakva težišta. [...] Glasovi se dižu: na što ta osamljena samostalnost Hrvatske? Nijel Srbija jugoslavenski Piemont? Nijel Srbija samostalna država, koja sama ima budućnost u jugoslavenstvu? A gdje vam je ta Hrvatska? [...] Prigovara se i to, da razlika srbstva i hrvatstva, da je ta puka razlika rieči; a takma da je luda i po obje štetna. I mi smatramo ludom i štetnom takmu među srbstvom i hrvatstvom, ako je ona u tom, da Hrvati teže da Srbe pohrvate i da srbsku državnu samostalnost zanieču; a da opet Srbi hoće, da Hrvata nema na svietu [...], a da Hrvatsku načinu srbskom pokrajinom. To je sljepoća smušenih zanesenjaka. Naš program ne smjera na takmu: mi hoćemo pravo hrvatskoga naroda i hrvatske države. Kojom mjerom tražimo samostalnost i cjelokupnost Hrvatskoj, istom ju odmieramo Srbskoj. Nek Srbi zadobiju staru Srbiju, nek zadobiju Rašiju, koljevku Nemanjića Zetu s' primorjem, nek se istinski spoje s Crnom Gorom; pa neka osvoje i staru Bosnu do Vrbasa, eto im je blagoslovom. Oslobode li prije nas i Tursku Hrvatsku? Mi im je Ije nećemo otimati, da ju predademo Magjaru oli Niemcu. To jedino neka Srbi netraže od nas, da im mi stvaramo veliku Srbiju kidajuć Hrvatsku; nek im za nije na nas, ako mi našom krvlju želimo da stečemo što je naše; dok oni samim riečima hoće da imadu ono što nikad njihovo nije bilo. Naš program izključuje državnu takmu, jer je on na pravu: povjestnica je tu, sviest je tu. Takma u razvoju uzajamne narodnosti i slobode, ta je blagoslovljena; ona porađa velike ljude u ljudskoj zadrugi; ona izvada velike čine u međunarodnom napredku; od te nije kvara ni pogibeli ni Srbu ni Hrvatu. [...] Razlika između srbstva i hrvatstva, jeli to puka razlika rieči? Te dvie rieči znače: dviepoviesti, dvie domovine, dvie države, dva vjerozakona, dvie izuke (culture), dva uljudstva (civilizacije), pa napokon i dvoja slova. Te razlike, uzprkos zajednici krvi i jezika, nisu prividne; dioba od pamtivieka nije bez svoga učinka; osebni razvoj nije bez svoje osebnosti. Hrvatstvo je u svojih razlikah od zapada; srbstvo od istoka. Poviest se neda pomrsiti; živoj osobi hoće se vlastitoga života. [...] П. [...] Težnja Hrvata na cjelokupnost ne ruši budućnosti jugoslavenske; kä što ju ne ruši jednaka težnja Slovenaca i Bugara. Pače, ta je težnja u prilog budućnosti jugoslavenskoj, jer Joj postavlja stalne temelje [...]. Jugoslavenski će savez, s' jedne učuvati najsvetije osebnosti Slovencu, Hrvatu, Srbu, Bugaru, a s' druge će zajamčiti nezavisnost od vanjskoga premoćja. Svi ti narodi imadu različitih domaćih interesa; ali su svim jednaki interesi na Dunavu i na Jadranskom moru. Jugoslavija će biti krasna i velika; ali ne poput jedinstvene Francuske, nit poput Italije, ni poput ;Njemačke; nego poput savezne Švicarske, jali poput sjedinjenih Amerika. Bolje rekuć, Ju-

372

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

goslavija će biti, kako najbolje Jugoslaviji dolikuje da bude: zajednica bratskih naroda, savez država nerazdruživih družica. [...] Slovenska marka, Pavlinović je dijelio ondašnje pogrešno mišljenje da pripada području hrvatskoga državnog prava (Nikša Stančić, Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji, Zagreb 1980 340-355)

Dokumenti iz Kvaternikova ustanka 1871. U to su Kvaternik i njegova vlada još istoga dana [kada je počeo ustanak] objavili prva svoja naređenja. Prvi akt, koji je potpisao »Rade Čuić vojskovođa«, glasio je doslovno ovako:»Od strane narodnoga vojničkog zapovedničtva. Knez mesta ili općine Rakovca dobiva zapoved, da sve u istom okružaju nalazeće zemljomerčine k sebi pozove i da oni svoje stvari od merenja taki ogulinskomu županu i rakovičkome knezu na ostavu predati imadu. U Rakovcu 8. listopada 1871., kakoti ustanka za hrvatsku slobodu prvi dan.« [···] Ali mnogo je važniji »Proglas« narodne hrvatske vlade od istoga dana, upravljen na sve »izvanjske povjerenike narodne vlade«, koji su imali narodu objasniti i objaviti ova »načela, koja ravnaju narodnim vlastima, pozvavši narod prije svega na dužnu poslušnost«. Ta »načela« glase: 1. Sve žive sile naroda upravljene su na oslobođenje naroda ispod švabsko-madžarskoga gospodstva. 2. Jednakost pred zakonom. 3. Pravedno sudstvo. 4. Općina odgovara za sigurnost osoba i imetka; ona si sama obavlja poslove svoje administracije i sudovanja. 5. Svatko mora primiti povjerenu mu službu. 6. Sudovanja nema za vrijeme narodnoga ustanka, a izdat će se naknadno posebne naredbe o obstojećem zakonu za vrijeme ustanka. 7. Ukidaju se regimente i uvađaju slobodne županije. 8. Svećenici obih vjeroispovijedanja imadu narod poučiti u ljubavi i slozi kršćanskoj.« Najzad izdan je Antunu Turkalju »državljanu hrvatskom« ovaj dekret »u ime narodne hrvatske vlade«: »Imenujete se ovime poglavarom za vojničku struku za opseg županije ogulinske sa vlašću nad životom i smrti u izvršivanju vaše službe. Vi ste odgovorni pod smrtnom kaznom preuzeti povjerenu službu i pod istom kaznom odgovarate za točno i vjerno izvršivanje povjerene vam vlasti. Dano iz glavnoga stana narodne hrvatske vojske, kao iz sijela narodne hrvatske vlade. U Rakov ću dne 8. listopada 1871., kanoti dana uzdignuća naroda hrvatskoga za slobodu i nezavisnost«. A onda: »Izvršenje ovoga dekreta nalaže se vrhovnom vojničkom hrvatskom zapovjedništvu«. Na dnu dekreta utisnut je poznati nam pečat hrvatske narodne vlade, koji je Kvaternik još 1865. dao izraditi u Parizu. (Ferdo Šišić, Kvaternik, Zagreb 1926, 27-28)

Program Narodne stranke u Dalmaciji 1873. 1. Klub se tvrdo drži državnoga prava hrvatskoga i nastojat će, da se izvede poput sjedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom, i tako da se Trojedna Kraljevina oživotvori; 2. Klub ispovijeda, da je slavenska jedina narodnost Dalmacije i nastojat će, da se sve to bo-

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA - IZVORI

373

Ije širi i razvija. Klub, dišući Javenskim narodnim duhom, neće nigda učiniti išta što bi moglo uvrijediti ili na štetu biti ostalim plemenima slavenskim, a osobito onim koji u Austro-Ugarskoj živu. 3. Klub, pripoznaje potpuno ravnopravnost Hrvata i Srba u Dalmaciji, i to u pogledu vjerskome, narodnome, političkome i književnome. 4. Klub je potpuno neovisan prema vladi, vazda spreman podupirat je u nje djelovanju kad bi cijenio da je po zemlju korisno, a pobijat kad bi cijenio da je štetno. 5. U pitanjima vjerozakonskim ostavlja se sloboda uvjerenjim pojedinaca i nijedno pitanje vjerozakonsko neće moći kao takovo postati pitanjem kluba. 6. Obavezna su za klub sva pitanja, koja iz navedenih načela ističu i još pitanja o ovjerovljenju zastupnika, i o imenovanjima koja se na saboru moraju poduzeti. Osim toga obveznim može biti predmet kog od slučaja do slučaja klub proglasi kao pitanje kluba. 7. Klub će nastojati da »Narodni list«, kao glasilo narodne stranke, gori navedena načela izvađa i brani pred javnim mnijenjem. Klub, zastupnici Narodne stranke okupljali su se u saborskom klubu za zasjedanja Dalmatinskoga sabora; za njega je, što je značilo i za Stranku, program sastavio jedan od njezinih prvaka Miho Klaić (Trpimir Macan, Miho Klaić, Zagreb 1980, 231)

Program Stranke prava 1880-ih Hrvatsko državno i prirodno pravo imade se oživotvoriti uspostavom cjelokupnosti kraljevine Hrvatske sjedinjenjem Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Međimurja, Bosne, Hercegovine, Istre, Kranjske, Koruške i Štajerske u okviru habsburške monarkije, te uspostavom ustava, slobode i nezavisnosti kraljevine Hrvatske. Ustav, sloboda i nezavisnost kraljevine Hrvatske imade se ustanoviti posebnim - na hrvatskom saboru stvorenim i po Njegovom Veličanstvu kralju potvrđenim - zakonom. Zakonodavnu vlast vrši kraljevina Hrvatska u svim granama državne uprave na svome saboru sporazumno s krunom. Poslove, koji proističu prema pragmatičkoj sankciji iz skupnosti monarkije, rješavat će kraljevina Hrvatska ravnopravno kraljevini Ugarskoj i ostalim zemljama Njegova Veličanstva. Egzekutivnu vlast vrši hrvatska - saboru odgovorna - vlast, kojoj na čelu stoji ban, imenovan po Njegovom Veličanstvu na prijedlog hrvatskoga sabora. (Rudolf Horvat, Hrvatska politika od godine 1860.-1895, Obzor. Spomen-knjiga, Zagreb, 1936, 12)

Opozicijski program 1894. .1; Hrvatska sjedinjena opozicija stojeći na temelju državnoga prava i narodnog načela raditi će svima zakonitim sredstvima, da se narod hrvatski, koji stanuje u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, na Rijeci s kotarom i u Medjumurju, Bosni, Hercegovini i Istri, sjedini u jedno samostalno državno tijelo u okviru habsburške monarhije, te će podupirati i svom snagom nastojanje braće Slovenaca, da se i slovenske zemlje ovome državnome tijelu prikupe. ^П. Isto tako raditi će sjedinjena opozicija, da se kraljevina Hrvatska uredi kao pravna država, ustavno i slobodno, tako da će narod po svojima zastupnicima u svima granama državnoga života po načelima parlamentarne vladavine vršiti u hrvatskom saboru zakonodavnu vlast sporazumno s krunom. Na čelu parlamentarne vlade stoji ban kraljevine Hrvatske.

374

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

III. Poslove skupne cijeloj monarkiji, potičuće iz pragmatičke sankcije, rješavat će kraljevina Hrvatska ravnopravno kraljevini Ugarskoj s ostalim zemljama Njegovog Veličanstva. IV. Raditi će uopće, da se ustav, sloboda i zakonita nezavisnost kraljevine Hrvatske oživotvori i svima zakonitim jamstvima napose slobodoumnim izbornim redom, pravom sakupljati se i sastajati se te slobodom savjesti govora i štampe zajamči. V. Provedenje ovoga programa povjerava se eksekutivnom odboru koji može dozvoliti sudjelovanje u tom radu i drugim otačbenicima, ako i nisu članovi stranke. (JH, I, 306-307)

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD Raskrižja i putovi rješenja državnoga položaja i društvenih prilika

NARODNI POKRET I POLITIKA »NOVOGA KURSA« Borba za financijsku samostalnost Hrvatske postignula je vrhunac u narodnom pokretu 1903. On je počeo velikim zborom 11. ožujka u Zagrebu. Zatim su održani zborovi u Osijeku, Križevcima, Karlovcu, Brodu, Senju, Gospiću, Sušaku i drugdje. U Zagrebu je došlo do demonstracija sveučilištaraca, a nakon pojave mađarskoga natpisa na zagrebačkom kolodvoru pokrenulo se seosko i gradsko stanovništvo. Sukobi seljaka s oružnicima doveli su u Zaprešiću do prolijevanja krvi. Jedan je seljak bio ubijen, a nekolicina ranjena. Narodni pokret snažno je odjeknuo u hrvatskim krajevima pod Austrijom. Hrvatski zastupnici iz Dalmacije i Istre u Beču tražili su da prosvjeduju u kralja. Kada ih on nije primio, proglasom su obavijestili Europu o zbivanju u Hrvatskoj. Tako je inozemstvo doznalo da u Austro-Ugarskoj nije zadovoljan hrvatski narod, tj. da između mnogih pitanja koja u Europi čekaju na odgovor i rješenje, postoji i hrvatsko pitanje, nemirna i krvava hrvatska stvarnost. Pokret se ugasio u kolovozu, jer nije dobio političko vodstvo. Pokazao je pak mogućnost povezivanja u akciji svih hrvatskih krajeva i stvaranja jedinstvene politike. Sukob Beča s nezadovoljnim Mađarima koji su tražili širu nezavisnost, a donekle i pokret u Hrvatskoj, doveli su do odlaska bana K h u e n a. Otišao je u Ugarsku za predsjednika vlade ne bi li ondje proveo kraljevu volju. U to su doba najistaknutiji političari bili iz južne Hrvatske, Cavtaćanin F r a n o Š u p i l o i Splićanin A n t e T r u m b i ć . Oni su dali nov smjer (»novi krus«) hrvatskoj politici. U strahu od sve očitijega njemačkog prodora prema Istoku, oni su nastojali da proti njemu povezu sve ugrožene narode u Monarhiji. Uspjeli su, osim frankovaca, privući oporbu u Hrvatskoj, tj. one političare koji nisu bili na vlasti i nisu priznavali službenu politiku. Uvjerili su ih kako je potrebna suradnja s mađarskom oporbom, kojoj su ponudili svoju potporu u njezinoj borbi za uspostavljanje personalne unije s Austrijom uz uvjet da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom, da se ukine mađaronski režim u sjevernoj Hrvatskoj, uvedu ustavnost i liberalne slobode (novi izborni red, sloboda tiska, sloboda sastajanja, udruživanja i izražavanja misli, nezavisnost sudaca), da se poštuje Nagodba i da se ona preinači radi političkog, gospodarskog i kulturnog napretka. Da bi otpor tuđincu bio što djelotvorniji, mislili su da je prijeko potrebno da se slože Hrvati i Srbi. To se uvjerenje širilo i među Srbima, a osobito među srpskom omladinom. Širenju je pridonosilo krivo shvaćada su Hrvati i Srbi jedan narod. K tome su svi bili svjesni da treba demokratizi-

378

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

379

. FRANO ŠUPILO

NEMIRI U ZAGREBU 1903.

SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ

ANTE TRUMBIĆ

ANTUN RADIĆ

380

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

rati javni život u Hrvatskoj, tj. dati pravo glasovanja širim slojevima i omogućiti slobodno političko djelovanje. Trebalo je narod uvesti u javni život. Godine 1904. braća A n t u n i S t j e p a n R a d i ć osnovali su Hrvatsku pučku seljačku stranku. Oni su nastojali da seljaštvu - golemoj većini naroda u koju su vjerovali, i koja nije bila politički zastupljena - omoguće da sudjeluje u politici i da je s vremenom vodi prema stvarnim domovinskim potrebama. Ta je stranka ubrzo postala jezgra oko koje su se okupljale hrvatske mase i njezino je djelovanje značilo prinos demokratizaciji cijeloga društva. Braća R a d i ć i pobijali su Hrvatsko-ugarsku nagodbu i zalagali se za tješnju suradnju sa svim slavenskim narodima u Monarhiji. S t j e ρ a n je rastao u doba uspona pravaške ideologije i njegovi su nazori bili prožeti hrvatskim državnim pravom, a također je bio pod utjecajem narodnjačkih prvaka i njihove ideologije. Isticao je pravo hrvatskoga naroda na slobodu, sjedinjenje i vlastitu državu. »Cijelu Kraljevinu Hrvatsku« vidio je u okupljanju pod banskom vlašću Dalmacije, Hrvatske i Slavonije kojima bi se pridružile Rijeka, Međimurje, Istra i Turska Hrvatska, a ponekad je računao i s cijelom Bosnom. Iako je bio protivnik Hrvatsko-ugarske nagodbe, i u njoj je tražio »oružje za narodnu i političku obranu hrvatskoga jezika i za obranu hrvatske državne granice« hoteći proširiti temelj narodne politike i ustrajući u nastojanju da se Hrvatska sjedini i da se ojačaju njezine državne institucije, ban i Sabor. Kada je na početku 20. st. snovao preuređenje Austro-Ugarske Monarhije, podunavsku demokratsku konfederaciju koja bi jamčila napredak svojih slavenskih naroda i zaštitu od njemačkoga istočnog prodora, R a d i ć je u njoj kao jednu od pet jedinica vidio Hrvatsku, koja bi na načelu hrvatskoga državnog prava okupila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji. Kako je dijelio neke suvremene narodnosne zablude, pa i onu o južnoslavenskom narodnom jedinstvu, njegovao je nadu u »slavensko bratimstvo« unatoč trajnoj i očitoj neplodnosti sveslavenske misli, a od južnih Slavena u Monarhiji tražio je da odlučno zahtijevaju hrvatsku državu. Od Srba u Hrvatskoj tražio je da nju priznaju za zajedničku domovinu, jer je mislio da je u borbi za hrvatsku državnost potrebno šire unutrašnje povezivanje. Radi jačanja borbene podloge također je htio demokratski razvoj i prenošenje politike »u svako selo«. Svoju austroslavističku koncepciju preuređenja Monarhije zagovarao je do kraja prvoga svjetskog rata. S druge strane, svako je velikodržavlje držao utopijom i odbacivao je zamisli o Velikoj Hrvatskoj i Velikoj Srbiji. Pokušavao je pomiriti hrvatsko državno pravo s idejom južnoslavenskoga narodnog jedinstva, koju je napustio nakon rata u neprihvatljivoj stvarnosti zajedničke države. Godine 1905. na Rijeci su hrvatski oporbeni političari potpisali Riječku rezoluciju. U njoj su naglasili kako treba poduprijeti borbu Ugarske za nezavisnost i da hrvatski i mađarski narod samo slogom mogu doći do svojih prava. Pri tome su istaknuli poznate svoje uvjete. Uz rezoluciju pristali su srpski političari u Austro-Ugarskoj. Zadarskom rezolucijom prihvatili su njezine zaključke uz uvjet da se u Hrvatskoj prizna ravnopravnost Srba s Hrvatima. Programu su zakratko prišli južnohrvatski Talijani. U Istri nije bilo suradnje s Talijanima. Na toj je osnovi organizirana Hrvatsko-srpska koalicija (osnovana 1905. na čelu sa S u ρ i l o m). U nju su ušle gotovo sve hrvatske i srpske oporbene stranke. LJ Dalmaciji su politiku novoga smjera zastupale Hrvatska, Napredna i Srpska narodna stranka. Godine 1906. Koalicija je pobijedila na izborima, čime su bili najposlije uklonjeni Khuenov sustav i mađaronska Narodna stranka iz političkoga života.

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

381

Međutim, te iste godine mađarska je oporba odustala od svojih zahtjeva i ušla u vladu. Nova ugarska vlada nastavila je dualističku politiku i obnovila mađarski pritisak u Hrvatskoj. Naime, silom i na prijevaru proveden je zakon o uvođenju mađarskoga jezika na željeznicama u Hrvatskoj. Koalicija je napustila vlast, u Dalmaciji se prekinula suradnja Hrvatske i Napredne stranke, što je značilo da je politika »novoga kursa« doživjela slom. S u ρ i l o je sazrijevao u pravaškom ozračju i rano sazreo kada je pravaštvo prelazilo pa i prešlo svoj vrhunac. On je dijelio gledište kako svaki narod ima prirodno pravo na opstanak, sjedinjenje, samostalnost i budućnost, kako se ne može odreknuti svog imena, prošlosti i državnoga prava. Stoga je zastupao sjedinjenje svih hrvatskih zemalja na temelju narodnog i državnog hrvatskog prava, izgradnju hrvatske državnosti, svestranu narodnu afirmaciju i integraciju te demokratizaciju javnoga života. Mislio je da narodnu slobodu suvereni hrvatski narod ne može steći bez vlastite borbe i da mu nikakvi vanjski faktori neće dati državu. U tome je slijedio pravašku predaju. U mladosti se nije protivio trijalizmu ni federalizaciji Austro-Ugarske, ali je na prijelomu stoljeća već sasvim bio za rješenje hrvatskoga državnog pitanja izvan nje pa i na njezinim ruševinama. To je podupirao protunijemštinom, što je također bilo u pravaškoj predaji, i, tražeći saveznike, južnoslavenskom idejom. Također se odupirao talijanskom iredentizmu i njegovu domaćem privjesku autonomaštvu te mađarskom velikodržavlju. Zastupajući potpunu samostalnost Hrvatske isticao je kako za to treba usredotočiti hrvatske snage i kako su opći okvir tom procesu snage same Hrvatske, odnošaj snaga u Monarhiji i vanjske prilike. Stoga je bio proti neplodnu radikalizmu u hrvatskoj politici, koji je sve više popuštao nositeljima monarhijske politike, ali i proti oportunizmu koji se zadovoljavao dopuštenim mrvicama malenom narodu u velikoj državi. Zbog toga je isticao potrebu političke inicijative i nezavisne narodne politike. Prema prilikama, želio je oportunističkom ili radikalnom taktikom postignuti da Hrvatska, koja bi oko Zagreba okupila i druge južne Slavene u Monarhiji, postane politički subjekt i u Europi. Tradicionalnom čekanju pravaša da velesile sruše Monarhiju, ili frankovaca da dinastija riješi hrvatsko pitanje, ili srpskih političara u Hrvatskoj da to učini Srbija, on je suprotstavio uvjerenje da valja okupiti sve hrvatske političke sile i zajedno sa Srbima pokrenuti ih i omogućiti da Hrvatska dočeka slom Monarhije kao država koja će moći ravnopravno i suvereno odlučivati o svojoj budućnosti. ^Budući da je bio svjestan kako u toj borbi treba imati saveznike, bio je za savezništvo prema prilikama i za prikladnu taktiku. Zbog toga je bio za suradnju i slogu. južnoslavenskih naroda. I dok je u mladosti mislio kako slovinstvo, srpstvo-hrvatstvo i jugoslavenstvo nisu nikakve koristi donijeli Hrvatima te napadao srpske političare zbog isključivosti i suradnje s autonomašima, na prijelomu je stoljeća mislio da Srbi imaju postati hrvatski saveznici u borbi za državnu samostalnost i cjelokupnost Hrvatske te da za to valja u prvom redu predobiti Srbe u Hrvatskoj, koje je držao njezinim državljanima i priznavao ih kao narod. Osuđujući srpsku politiku KO ja nije vodila računa o autonomnim pravima Hrvatske ili je izravno štetila borbi l njih težeći Velikoj Srbiji, u kojoj bi bili veliki dijelovi Hrvatske, a i osporavala Hrvatsko narodno i državno sjedinjenje, S u p i l o je - dijeleći ondašnju zabludu da ^Hrvati i Srbi jedan narod s dva ravnopravna narodna imena ali s različnom polickom i kulturnom tradicijom - mislio da bi se složnom politikom u Hrvatskoj i Učvršćenjem njezine autonomije ne samo osigurala sva posebna prava srpskoga na-

382

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

roda u njoj, nego bi i hrvatskom narodu bila osigurana potrebna sređenost da bi mogao uopće i misliti na ulazak u neku buduću južnoslavensku državnu zajednicu kao ravnopravan faktor Kraljevini Srbiji. Međutim, politika »novoga kursa« slomila se na mađarskom šovinizmu i nemogućnosti da se trajno i djelotvorno usklade hrvatski s ugarskim interesima, a njezin izdanak, Hrvatsko-srpska koalicija, propao je u pukotinu između objektivne nemoći hrvatske politike u Monarhiji i razrožnosti hrvatskih i srpskih državnih ciljeva. T r u m b i ć je također bio pravaš, uvjeren da hrvatski narod ima povijesno pravo na državu i na sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, pa je zastupao sjedinjenje hrvatskih zemalja i njihovu samostalnost u federalističkoj, a i trijalističkoj Monarhiji. Zbivanja na slavenskom Jugu u desetljeću prije prvoga svjetskog rata utjecala su na njega, i on se okrenuo borbi za oslobođenje i sjedinjenje južnih Slavena izvan Austro-Ugarske. Za rata je u izbjeglištvu kao predsjednik Jugoslavenskog odbora postao jedan od glavnih graditelja jugoslavenske države i tragična figura njezine realizacije.

PRIJE PRVOGA SVJETSKOG RATA Koalicija se nije sviđala Beču zbog povezivanja Hrvatske s Ugarskom, a zatim Hrvata i Srba. Beč ju je za aneksijske krize u Bosni i Hercegovini htio slomiti s pomoću režima bana P a v l a R a u c h a (1908-1910) i pružanjem oslonca frankovcima. Banu nije pošlo za rukom pobijediti Koaliciju na izborima 1908, ali joj nije ni dopustio da vodi Hrvatski sabor, koji je bio raspušten. Koaliciju, a osobito Srbe u njoj počele su pogađati optužbe zbog veleizdaje. Predbacivalo im se kako se povezuju sa Srbijom radi osnivanja južnoslavenske države i da su oslonac velikosrpske politike u Hrvatskoj. To je dovelo - nakon pripojenja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj 1908 - do veleizdajničkih procesa u Zagrebu i Beču (1909). Na njima se optuživalo Koaliciju. Iako nisu uspjeli, procesi su bili prekretnica u radu Koalicije. Iz nje se povukao najjači hrvatski političar Š u p i l o , koji je hrvatsko pitanje stavljao u središte južnoslavenske politike u Austro-Ugarskoj. Vodstvo Koalicije preuzeo je S v e t o z a r P r i b i ć e v i ć , koji je hrvatsko pitanje podvrgavao svom shvaćanju jugoslavenskog unitarizma, kojega je nosilac imala biti Srbija, čime je dovodio u pitanje samostalan narodni i državni razvitak hrvatskoga naroda. Od tada je Koalicija vodila oportunističku politiku, tj. politiku prilagođavanja i sporazumijevanja s Mađarima, a rješenje hrvatskoga pitanja prepuštala razvoju međunarodnih prilika i sve bližem ratu. Takva njezina politika izazvala je otpor dijela hrvatske i srpske radikalne omladine, koja je težila sjedinjenju Slovenaca, Hrvata i Srba u državi izvan Austro-Ugarske. U njezinu neprijateljstvu prema Austro-Ugarskoj učvrstili su je uspjesi Srbije, Crne Gore, Grčke i Bugarske u balkanskom ratu (1912-1913) proti Turskoj. Taj je rat oduševljeno pozdravljen u Hrvatskoj, gdje se širila integralna južnoslavenska misao. U Hrvatskoj je pak dolaskom za bana S l a v k a Č u v a ja (1912-1913) postepeno uveden apsolutistički poredak. Č u v a j je postao povjerenik i vladao neustavno. Nasilja su izazvala uspješan štrajkaški pokret omladine u ožujku i travnju,

383

g. VI. 1912. omladinac L u k a J u k i ć pucao je na C u v a j a. U listopadu to je pokušao i I v a n P l a n i n š ć a k . U Hrvatskoj su nicale mađarske škole, a slavonske ravnice naseljivali su sve više Mađari. Na novoga povjerenika i poslije bana I v a n a S k e r l e c z a (1913-1917) pucao je radnik S t j e p a n D o j č i ć . Sva nasilja, svi izražaji nezadovoljstva nisu smetali Koaliciji, koja se uporna držala uz vlast ili na vlasti. Sporazumom s ugarskom vladom - koja je željela da se srede prilike u Hrvatskoj i obnovi ustavno stanje - Koalicija je utanačila da se ukine povjerenstvo i zakon o mađarskom jeziku na željeznicama, ali poslije nije istupila proti zakonu koji je dopuštao ugarskoj vladi da može i silom uzimati dijelove hrvatske obale »za pomorske svrhe«. Bilo je očito da je Koalicija prestala biti predstavnik Hrvatske i pravih potreba hrvatskoga naroda, a njezino je pasivno držanje utjecalo da je on kraj prvoga svjetskog rata dočekao bez političke orijentacije. a

RADNIČKI POKRET Kako u Hrvatskoj nije bilo jake industrije, ni radnički se pokret nije mogao jače razviti. Ono malo radništva živjelo je u teškim prilikama. Radnički su stanovi bili maleni, slabi i vlažni. U njima su zbijeni živjeli radnici sa ženama i mnogobrojnom djecom. U radionicama i tvornicama radnici su radili 13-14 sati dnevno. Tvornice su bile nehigijenski uređene, pa je dug rad u njima škodio zdravlju radnika. Najčešća je bolest bila sušica, a osobito su zdravstveno stradala nejaka djeca i žene. Radnički pokret je nastojao da se poprave životne prilike radništva i da radnici dobiju osnovna građanska prava. Prvo radničko društvo, Posleničko-izobrazitelno društvo, osnovano je 1867. u Osijeku, a zatim je tu osnovano i Opće obrtničko-radničko društvo. U Zagrebu je osnovano Tipografsko društvo i Obrtničko-radničko društvo, a radnička su društva osnivana i na obali (Pula, Rijeka, Zadar i Split). Ta su društva osnivana radi naobrazbe i uzajamne pomoći radnika. U Zagrebu su pokrenuti prvi radnički listovi Glasnik zagrebačkih knjigotiskara (1869) i Radnički prijatelj (1874). Na čelu zagrebačkoga pokreta bio je tipograf D r a g u t i n K a l e . Radnici su nastojali ostvariti svoja prava i štrajkovima (npr. 1869. na Rijeci i u Osijeku, 1871-1872. u Zagrebu za bolje radne uvjete i skraćivanje radnoga vremena). Godine 1890. proslavljen je prvi put u Hrvatskoj radnički blagdan Prvi svibnja, i to u Zagrebu, Varaždinu i na Rijeci. Tada su izlazili Radnički glasnik i socijalistički list Sloboda. Istaknuti radnički vođa bio je I v a n A n c e 1. Porast sindikalnoga pokreta, sve češći štrajkovi radi skraćenja radnoga vremena i povišenja plaća P općenit napredak radničkoga pokreta, koji se proširio na južnu Hrvatsku, doveo 1894. do osnivanja Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, koja je bila Prva južnoslavenska socijalistička stranka. Godine 1902. osnovana je Socijaldemokratska stranka za Dalmaciju, 1907. osnovana je Pokrajinska organizacija Jugoslavenske socijaldemokratske stranke za Istru. Razvoj radničke klase i socijalističkoga pokreta bio je plod gospodarskoga razvoja koji je zahvatio hrvatske zemlje pri kraju 19. i na početku 20. st. Vrhunac razvoja pokret je dosegnuo 1906. kada su socijalisti u svojim organizacijama okupljali

384

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

385

RADNIČKI PRIJATELJ, 1874.

približno 13 000 radnika, tj. svakoga petog sindikalno organiziranoga radnika. Njihovo je glasilo bila Slobodna riječ. Zbog gospodarske krize u svijetu pokret je poslije nešto oslabio, a onda se obnovio. Godine 1912, za Cuvajeva komesarijata, Socijaldemokratska stranka bila je zabranjena. Radnička borba u sindikatima donijela je ploda. Mnogi su štrajkovi donosili radnicima povišenje nadnica i smanjenje radnoga vremena na 11 sati dnevno. U takvim se prilikama radnički pokret našao na početku prvoga svjetskog rata.

^HJGOSLAVENSKI ODBOR U LONDONJJ-1916. U gornjem redu drugi s desna F. Šupilo; u donjem ——. redupeti_s lijeva A. Tnjufmć, šesti H. Hinković i sedmi I. Meštrović. j

Vlada Kraljevine Srbije na čelu s N i k o l o m P a š i ć e m također je proglasila da ratuje za sjedinjenje južnoslavenskih naroda, ali se ona zapravo čitavo vrijeme borila za proširenje Srbije na ostale južnoslavenske krajeve, nastojeći da njihovim pripajanjem, osobito Bosne i Hercegovine, Slavonije, Srijema, Vojvodine i dijela Dalmacije koji nije bio obećan Italiji, a u zamjenu za ustupke u Makedoniji, stvori Veliku Srbiju, u kojoj bi se okupili svi Srbi i koja bi im jamčila da se neće utopiti u jugoslavenskoj državi i narodu. Nije dopuštala da Jugoslavenski odbor bude priznat kao pravi zastupnik južnoslavenskih naroda u Austro-Ugarskoj kako ne bi postao samostalan i ravnopravan faktor u oslobađanju i sjedinjivanju i tako omeo njezine hegemonističke planove. Sukob dviju koncepcija - jedne u biti federalističke koja je računala s ravnopravnosti naroda kao temeljeni nove države u kojoj bi se sačuvala bitna obilježja hrvatske državnosti, i druge koja je računala samo s vlastitim interesima i teritorijalnim proširenjem - zaoštrio je odnose između Jugoslavenskog odbora i srpske vlade. Kada je Š u p i l o otkrio tajni Londonski ugovor, poduzeo je sve što je mogao Proti njegovoj provedbi, do koje je imalo doći nakon rata. Shvativši da Srbija teži da se proširi i osigura svoju hegemoniju u budućoj državi te je pripravna priznati -ondpnski ugovor, odlučno je tražio da Jugoslavenski odbor prije sjedinjenja hratskih zemalja sa Srbijom u novu državu riješi sva prijeporna pitanja sa srpskom ta l^P ' k° onemogući srbijansku prevlast u novoj državi. Tražio je da se prije dluči o unutrašnjem poretku i odnošajima te da se od srpske vlade zatraži da odOteh provede takve unutrašnje promjene koje će od Srbije učiniti pravu jezgru iupljanja ostalih južnih Slavena. Ako pak Odboru to ne uspije, onda da pred Saveznike iznese hrvatsko pitanje i poradi na osnivanju posebne države oko koje bi e okupili svi južni Slaveni u Austro-Ugarskoj, oni koji bi se za takvu državu izjavili. Međutim, članovi Odbo.ra, ne želeći da zaoštravanjem toga pitanja oslabe južno-

HRVATSKI NAROD ULAZI U PRVU JUŽNOSLAVENSKU DRŽAVU U prvome svjetskom ratu (1914-1918) Hrvati su kao austro-ugarski podanici bili uvučeni u besmisleno klanje na strani Centralnih sila (Njemačka i Austro-Ugarska) proti Antanti (Velika Britanija, Francuska i Rusija). U sastavu austro-ugarske vojske ratovali su na ruskom, srpskom i talijanskom ratištu. Rat je pružio priliku svim nezadovoljnicima u Monarhiji da porade na njezinu obaranju i organiziranju svojih država. Iz Monarhije su se iselili neki hrvatski, slovenski i srpski političari. Oni su 1915. u inozemstvu osnovali Jugoslavenski odbor. Njegovi su najistaknutiji članovi bili Ante Trumbić, Frano Šupilo, Ivan Meštrović i Hinko Hink o v i ć . Odbor se zalagao u savezničkih sila za stvaranje nove južnoslavenske države ravnopravnih naroda, borio se proti održanju Austro-Ugarske i proti prepuštanju hrvatskih i slovenskih krajeva Italiji prema tajnom Londonskom ugovoru (26. IV. 1915). Prema Ugovoru Saveznici su Italiji za ulazak u rat na njihovoj strani od hrvatskih krajeva bili obećali Istru, kvarnerske otoke osim Krka, područje od Lisarice i Tribnja do rta Ploče sa Zadrom i Šibenikom a i njihovo zaleđe u sljevu rijeka Čikole, Krke i Butišnice te gotovo sve otoke od Premude do Mljeta.

τ 386

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

SVJETSKE KATAKLIZME I MAH NAROD

387

Pregovaralo se na Krfu. Članovi Jugoslavenskog odbora zastupali su narodno jedinstvo, pravo samoodredbe naroda, ravnopravnost u organizaciji buduće države i integralno ujedinjenje, a Ρ a š i ć je operirao i prijetio Velikom Srbijom. Nakon bitnih neslaganja, kompromisa i ispuštanja dijelova teksta P a š i ć , predstavnik srpske vlade, i T r u m b i ć , predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su 20. VII- 1917. Krfsku deklaraciju. U njoj se predviđalo sjedinjenje na temelju narodne jednakosti, načela narodnosti i narodne samoodredbe cijeloga naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, zatim da će nova država biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija pod dinastijom Karadordevića. U njoj je također utanačeno da će o uređenju nove države odlučiti ustavotvorni sabor bez nametanja volje većine. Kako su Srbi, Hrvati i Slovenci.uzimani kao jedan narod, prema toj unitarističkoj osnovi priznavala se ravnopravnost njihovih imena, znakova, pisama i vjera. Na ostale narode i narodnosti nije se ni mislilo.

SUDIONICI KONFERENCIJE NA KRFU. Sjede: treći s lijeva A. Trhmbić i četvrti N. Pa

slavenski program pred Saveznicima a i u strahu od ishoda rata za budućnost područja pod Monarhijom, osobito od talijanskih zahtjeva, odbili su S u ρ i l o ν e zahtjeve. Odbor je zastupao gledište da se treba prije ujediniti pa onda odlučiti o unutrašnjem poretku i odnošajima. Tada je Š u p i l o istupio iz Odbora. Proti njemačkom ekspanzionizmu i dalje je zastupao stvaranje federativne jugoslavenske države na temelju pune ravnopravnosti ili pak okupljanje Hrvata u Hrvatskoj, koja bi mogla još privući Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju. U doba Krfske deklaracije iznio je prijedlog o demokratskoj i ravnopravnoj federaciji Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore. Njegovo nastojanje, koje se sudaralo s interesima Saveznika, prijetnjama talijanskoga i velikosrpskog ekspanzionizma prekinula je smrt 1917. Događaji su donekle poremetili osnove srpske vlade. U Rusiji je 1917. oboren carizam - koji nije bio ni za Jugoslaviju, a kamoli za federativnu, nego je zastupao proširenje Srbije - pa je srpska vlada ostala bez moćne potpore. Svoju je politiku morala ispitati i zbog ulaska SAD u rat i širenja ideje o samoodredbi naroda. Tada je nekako Austro-Ugarska počela pregovarati o posebnom miru sa Saveznicima, a solunski proces na kojemu su drastično kažnjeni protivnici srpskoga prijestolonasljednika A l e k s a n d r a K a r a d o r d e v i ć a nepovoljno je odjeknuo u inozemstvu. Osim toga, južnoslavenski su zastupnici u Beču objavili tzv. Svibanjsku deklaraciju u kojoj su tražili »na temelju načela narodnosti i hrvatskoga državnog prava« ujedinjenje svih južnoslavenskih zemalja u Monarhiji u posebnu samostalnu i demokratsku državnu jedinicu pod Habsburgovcima. U Hrvatskoj je Ја<г?° narodni pokret kojemu su živa sila bili bjegunci iz vojske, tzv. zeleni kadar, laj J pokret pod utjecajem listopadske revolucije i revolucionarnoga gibanja u Europ težio narodnom i društvenom oslobođenju i proglašenju Hrvatske republikom. S ν je to ponukalo srpsku vladu da pregovara s Jugoslavenskim odborom.

S u ρ i l o je pozdravio Deklaraciju, jer mu je, vjerojatno, kao i T r u m b i ć u bilo bitno što je njome srpska vlada postavila pred Saveznike pitanje jugoslavenskoga sjedinjenja, koje je tako postalo međunarodnim, i što je njom bilo isključeno djelomično sjedinjenje koje bi moglo dovesti do komadanja hrvatskih zemalja, tj. do podjele Hrvatske. T r u m b i ć - koji je i sam bio zaokupljen položajem Hrvatske u budućoj državi i koji je u strahu od talijanskoga presezanja, osobito na njegovu Dalmaciju, i od mogućnosti talijansko-srpske diobe hrvatske obale te da izbjegne sukob sa srpskom vladom, popuštao njezinu pritisku i odbijanju ikakva oblika federativnog uređenja jugoslavenske države - mislio je kako Deklaracija ne uvjetuje strogu centralizaciju, a da isto tako znači napuštanje zasebne srpske ideje i prihvaćanje'zajedničke narodne ideje. Ρ a š i ć je pak poslije glatko i cinički rekao da je sve učinjeno radi inozemstva. U Hrvatskoj Deklaracija nije bila oduševljeno primljena. Naime, hrvatski su političari mislili da valja najprije uspostaviti samostalnu i sjedinjenu Hrvatsku, koja bi onda ravnopravno pregovarala sa Srbijom. Bečka politika, koja je gotovo do kraja stare Monarhije ustrajala uz postojeći dualizam, pridonosila je uvjerenju kako se narodna pitanja u njoj ne mogu riješiti, što je onda radikaliziralo hrvatsku politiku. Zagrebačkom deklaracijom (3. ožujka 1918) stalo se na načelo samoodredbe naroda, zahtijevalo sjedinjenje u nezavisnu državu i nije se spominjalo Habsburgovce. Mjesto o njima govorilo se o demokratskoj ili liberalnoj državi ravnopravnih naroda i vjera uz poštivanje državnoga kontinuiteta povijesno-političkih područja. Poslije su vanjski i unutrašnji događaji naveli većinu tih političara da drukčije postupe, dok je S t j e p a n R a d i ć ustrajao zahtijevajući da se i u novoj državi osigura hrvatska državnost. 11917, dok još nije vjerovao u raspad Austro-Ugarske i dok se nadao kako će se nakon rata južni Slaveni u Monarhiji okupiti u Hrvatskoj, nije za slučaj temeljitih promjena granica ni Pomišljao da bi uz slobodne Bugarsku i Srbiju »ovdje kod nas bio ričet, koji bi se zvao Jugoslavija«. Dopuštao je da može doći do Jugoslavije, ali takve u kojoj će °iti i Bugari, i Srbi, i Hrvati. Sve drugo držao je s hrvatskoga gledišta besmislicom, nepravdom i izdajom tvrdeći da na hrvatskom području »može biti samo država hrvatska«. Sto se rat više bližio kraju, to je narodnooslobodilački i revolucionarni pokret u Hrvatskoj dobivao oštrije crte. Pored pobuna i bježanja s fronte, u Puli, Šibeniku i K-otoru izbile su pobune u mornarici. To je s revolucionarnim vrenjem radništva iznutra rušilo Austro-Ugarsku. Prevratničkom raspoloženju pridonosila je listopadska revolucija u Rusiji, koja je uspostavila prvu proletersku državu na svijetu, za-

388

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

POSLJEDNJE SABOROVANJE HRVATSKOGA SABORA 1918.

tim program američkoga predsjednika W. W i l s o n a o pravu na samoupravu naroda u Austro-Ugarskoj te o pravu naroda na samoodredbu i pravedan mir bez kontribucija. Propast pak pokušaja da se s Austro-Ugarskom sklopi poseban mir navela je Saveznike da prihvate njezino rasulo. Pri kraju rata u Zagrebu je 5-6. X. 1918. osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao njihovo političko predstavništvo. Hrvatska koalicija ušla je u Vijeće 10. X. kada je osigurala prevlast u njemu. Vijeće nije prihvatilo proglas kralja K a r l a (1916-1918) o pretvaranju Monarhije u saveznu državu samostalnih naroda, kojim se htjelo spasiti Austro-Ugarsku od rasula. Hrvatski sabor je 29. listopada 1918, u duhu svojih državnopravnih tradicija i prava, raskinuo sve državne veze s Austro-Ugarskom, proglasio Hrvatsku nezavisnom državom i odlučio pristupiti zajedničkoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodno vijeće priznao je za vrhovnu državnu vlast. Narodno vijeće imenovalo je zemaljske vlade za Sloveniju, Hrvatsku i'Slavomju, Bosnu i Hercegovinu, a prema njegovoj ovlasti sastavljena je vlada za Dalmaciju. Ono je istaknulo kako u novu državu spada i Istra, u kojoj su vlast preuzeli njegovi odbori. Međutim, sjedinjenje Istre nije potrajalo. Uza sav otpor Hrvata, nju je zaposjela talijanska vojska. Vijeće nije uspjelo temeljito organizirati vlast, iako je imalo hrvatsku vojsku i mornaricu, koju mu je predala Austro-Ugarska, te solidno činovništvo i upravu. Srpska vlada nije opet htjela priznati ni Državu SHS ni Narodno vijeće. Nakon proboja solunske fronte, gdje su se rame uz rame sa savezničkim l srpskim četama borile čete hrvatskih, srpskih i slovenskih dobrovoljaca iz Austro-

389

MANIFESTACIJE U ZAGREBU 29. LISTOPADA 1918.

-Ugarske, i potpisivanja primirja, a uz savezničke savjete i pritisak srpske oporbe, u Ženevi su 9. XI. 1918. predstavnici Kraljevine Srbije, delegacija Narodnoga vijeća kao predstavnik Države SHS i predstavnici Jugoslavenskog odbora potpisali Ženevsku deklaraciju kao temelj sjedinjenja dviju država u novu zajedničku demokratsku državu na federativnoj osnovi (Državi SHS i Kraljevini Srbiji ostala bi posebna državna područja na kojima bi one zadržale suverenu vlast). Na sastanku je odlučeno da se sastavi zajednička vlada (vanjski poslovi, vojni poslovi, pomorstvo, Promet, zajedničke financije, prehrana i obnova zemlje, priprava ustavotvornoga sabora), u koju ulaze ministri koje su imali imenovati Kraljevina Srbija i Narodno vijeće. U Ženevi je Narodno vijeće priznato kao privremena vlada Države SHS do saziva ustavotvornoga sabora koji će odlučiti o državnom poretku. Sve je to^bilo u duhu hrvatskoga shvaćanja sjedinjenja. Međutim, srpska je vlada odbacila Ženevsku deklaraciju, kao što se nije držala ni obveza iz Krfske deklaracije. Ako je i htjela s kim pregovarati, htjela je to sa S v e t o z a r o m P r i b i ć e v i ć e m , najutjecajnijim čovjekom u Zagrebu i svojim agentom. Tako su propale sve mogućnosti da se u novu državu uđe na pravednoj i ravnopravnoj osnovi. Hrvatski političari sve su se više bojali komadanjaHrvatske između sila pobjednica. Njihova bojazan nije bila sasvim bez temelja, jer Antanta nije bila htjela sasvim razbiti Austro-Ugarsku. Italiji je bila obećana Istra i sjeverna Dalmacija go;tovo do Splita, a Srbiji Bosna i Hercegovina, Banat, Bačka, Baranja, Srijem, jdio Slavonije i Dalmacije. Time je opet prijetila Srbija osiguravši inače priključenje Crne Gore i, od tih područja, Vojvodine. Hrvatski političari nisu bili spo-

390

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

sobni da svoju vlast valjano organiziraju. Stoga je Narodno vijeće najprije pozvalo u Hrvatsku srpsku i savezničku vojsku, a zatim pristalo na sjedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom bez jamstva za ravnopravne odnošaje u zajedničkoj državi. U tome su bili pod jakim utjecajem P r i b i ć e v i ć a , koji je - ne čekajući T r u m b i ć a i operirajući talijanskom pogibelji - nastojao da se sjedinjenje provede pošto-poto i što prije, te predstavnika Dalmacije koji su prijetili posebnim sjedinjenjem sa Srbijom i Crnom Gorom. Unatoč otporu S t j e p a n a R a d i ć a - koji je ukazivao na republikansko raspoloženje u hrvatskom narodu, na odbijanje sjedinjenja sa Srbijom pod srpskom dinastijom, na kontinuitet hrvatske države i narodnu težnju za slobodom i vlastitom državnosti, koji se odlučno usprotivio provedbi bezuvjetnoga unitarističko-centralističkog sjedinjenja u monarhiji i koji je sjedinjenje prihvaćao jedino na načelima samoodredbe, pune narodne ravnopravnosti i očuvanja hrvatske države u savezu država - Središnji odbor Narodnoga vijeća odlučio je da se odmah ide u Beograd, a noću 24. XI. odlučeno je da Narodno vijeće proglasi sjedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu i da se u Beograd pošalje delegacija radi sporazuma o organizaciji nove države. Delegacija je, doduše, dobila naputak s nekim uvjetima (suverenost ustavotvorne skupštine da odluči o državnom obliku, ustav se ima donijeti kvalificiranom dvotrećinskom većinom, do tada zakonodavnu vlast ima Državno vijeće [predstavnici Srbije i Crne Gore te članovi Narodnog vijeća i Jugoslavenskog odbora], koje ratificira i čin sjedinjenja i kojemu odgovara Privremena vlada za zajedničke poslove, uz koju djeluju zemaljske i pokrajinske vlade odgovorne zemaljskim saborima, odnosno skupštinama). Kako ni te uvjete predstavnici Srbije nisu prihvatili, izaslanstvo je - nakon P r i b i ć e v i ć e v a inzistiranja - odustalo od njih i njegov vođa A n t e P a v e l i ć s t a r i j i pročitao je Adresu Narodnoga vijeća o sjedinjenju. Nato je srpski regent i prijestolonasljednik A l e k s a n d a r K a r a đ o r đ e v i ć l . XII. 1918. proglasio uspostavu nove zajedničke države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u koju su ušle Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora. Ujedinjenje nije potvrdio Hrvatski sabor, što je trebalo da učini i što je R a d i ć bio tražio. Kako postupak izaslanstva Narodnoga vijeća nije jamčio slobodan politički, gospodarski i kulturni život hrvatskom narodu u novoj državi, bio je zapravo izdaja narodnih interesa kojom je omogućeno da se uvede centralistički velikosrpski poredak, u kojemu su Hrvati izgubili sve značajke svoje stoljetne državnosti i bili izvrgnuti odnarođivanju, jer se s vremenom potiskivalo i zabranjivalo hrvatsko ime, zastavu, prošlost, gušio kulturni i gospodarski napredak. Povijesni se događa] osnutka zajedničke države većine južnoslavenskih naroda izrodio. Nova država nije riješila društveno pitanje niti donijela oslobođenje svojim narodima (Makedoncima, Crnogorcima i Albancima nije ni narodnost priznavala). Bila je reakcionarna i u narodnom i u društvenom pogledu, opterećena narodnim i socijalnim suprotnostima. To su bili glavni faktori njezine propasti.

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

391

U NOVOJ DRŽAVI U zajedničkoj državi različiti su se narodi našli bez temeljitih priprava a i ne poznavajući se dovoljno. Unatoč prošloj propagandi, političkim ili kulturnim utjecajima, težnjama za sjedinjenjem pa i sukobima, nije se ozbiljno razmotrilo nedostajanje zajedničke povijesti, razlike u institucijama, kulturnoj podlozi, ideologijama i stupnju gospodarske razvijenosti. Nije se priznavalo stvarnost postojanja više naroda, više političkih ciljeva, različitih interesa. Ubrzo se pokazalo da nova država može imati jednu vladu i represivan instrumentarij, ali ne i ideološki temelj, narodnu jedinstvenost i općeprihvatljivu politiku. Znatniji kulturni pokušaji kao jezični unitarizam (ekavica i latinica) ili M e š t r o v i ć e v hram vidovdanske epopeje neslavno su propali. Prvotni se zanos ubrzo počeo raspadati u stvarnosti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ona nije bila dobro organizirana. Razlike između institucija u Srbiji i u drugim zemljama nisu ublaživane spajanjem starih ni premošćivane uvođenjem novih. Jednostavno su zadržane srbijanske. Ostala je monarhija, znak srpskoga državnog kontinuiteta, što je praktično značilo osiguranje srpske supremacije. Monarhiju je branila srpska vojska, pobjedonosna u ratovima od 1912. do 1918. i uvjerena u svoju oslobodilačku misiju. Ona se u novoj državi nije preobrazila u jugoslavensku vojsku, pa je postala prepreka ravnopravnosti i prijetnja parlamentarizmu, političkim i građanskim slobodama, samoj državnoj budućnosti. U Hrvatskoj se ponašala kao u okupiranoj zemlji (nasilja, batinanja, kažnjavanje bez suda, oduzimanje imovine, suzbijanje nepoćudne političke djelatnosti). Vojno registriranje stoke potaknulo je 1920. seljačke bune na području Zagreba, Čazme, Kutine i Siska. Hrvatske jedinice bivše austro-ugarske vojske raspuštene su u prosincu 1918. Sporadične vojne pobune u Zagrebu (5. XII. organizirana skupina vojnika demonstrirala je za hrvatsku republiku i bila dočekana pucnjavom u kojoj je ubijeno ili ranjeno dvadesetak vojnika), Osijeku, Našicama i Varaždinu (1918-1919) bile su ugušene, a nova vojska hrvatskim oficirima uglavnom zatvorena (1938. oni su činili 10% oficirskoga zbora, a od 191 štapskoga časnika samo je 31 bio Hrvat). Žandarmerija je u cijelosti bila srbijanska institucija. Najjače srpske stranke zastupale su konzervativnu građansku klasu u Srbiji i nisu bile federalističke ni demokratske. Radikalna stranka zastupala je proširenu Srbiju i ukidanje nesrpskih narodnosti. Bila je dinastička, korumpirana, nosilac velikosrpstva i pravoslavlja, centralizma i asimilacije. Demokratska stranka zastupala je jugoslavenski integralizam, centralizam i unitarizam srpskih obilježja. Težila je ukidanju hrvatskoga suvereniteta, institucija, autonomije pa i svijesti. Pri tome je nastojala ojačati svoj oslonac među Srbima u Hrvatskoj i služila se izravnim nasiljem (Organizacija jugoslavenskih nacionalista, •RJUNA). Zbog takve stranačke politike Hrvati nisu bili kako treba ni razmjerno zastupljeni u jugoslavenskim vladama ni diplomaciji, a ionako su u njih ulazili sami 'nitaristi. Značaj nove države očitovao se i protezanjem srbijanskih zakona na ci«rti zemlju, prožimanjem školstva srpskim duhom, umirovljivanjem, premještajem i proganjanjem hrvatskih učitelja, popunjivanjem visokih činovničkih mjesta gotovo isključivo Srbima (činovnike u Hrvatskoj postavljala je središnja uprava u «Ogradu), plaćanjem nižih poreza u Srbiji, dijeljenjem tamošnjim poduzećima ^nosnih narudžaba, koncesija za izvoz, trošenjem većega dijela inozemnih zajmova Srbiji, podvrgnućem cijele Pravoslavne crkve srbijanskoj. Sve se to teško odraгц с> na političke, društvene i imovne prilike u bivšim austro-ugarskim krajevima.

392

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Gospodarstvo je također pogodila nepravedna zamjena austrijske krune za srpski dinar (4:1). Proletarijat je bio sjedinjen pod vodstvom jedinstvene radničke stranke, a bila je organizirana i jedinstvena sindikalna organizacija. Na Kongresu ujedinjenja 1919. u Beogradu osnovana je Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista), koja je pristupila međunarodnoj proleterskoj organizaciji, Trećoj internacionali. Na Kongresu je od ukupno 432 delegata njih 96 bilo je iz Hrvatske, oni su predstavljali približno 7 000 članova i tridesetak tisuća sindikalno okupljenih radnika. U Hrvatskoj je radnički pokret bio razvijen. Radnički listovi izlazili su u Zagrebu, Splitu, Virovitici, Osijeku, Vukovaru i Slavonskoj Požegi, a partijske su škole djelovale u Zagrebu i Osijeku. U Zagrebu je 1919. osnovan Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), koji je djelovao tijesno povezan s Partijom. Ona je u Hrvatskoj na općinskim izborima 1920. dobila približno 30 000 glasova i gotovo 600 odbornika. Uspjehe radničkoga pokreta pratili su progoni, osobito u južnoj Hrvatskoj gdje su 1920. zatvoreni svi radnički domovi, a partijske i sindikalne vode utamničene. S obzirom na povoljne revolucionarne prilike za rasula Austro-Ugarske uspjesi Partije bili bi i veći da ona nije unitaristički poricala hrvatsko pitanje. Ona općenito nije polagala dovoljno pozornosti nacionalnom pitanju smatrajući da je ono riješeno okupljanjem u zajedničkoj državi. Na drugom kongresu u Vukovaru 1920. delegati su iz Hrvatske predstavljali više od 17 000 članova i više od 70 000 sindikalno okupljenih radnika. Na kongresu je partija nazvana Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ).

OD VIDOVDANSKOG USTAVA DO DIKTATURE Snažnom imperijalističkom pritisku Italije, koju su podupirali Saveznici, Kraljevina SHS nije se mogla ni unijela oduprijeti. T r u m b i ć je, doduše, i na Mirovnoj konferenciji u Parizu i u pregovorima s Italijom odlučno branio hrvatsku i slovensku teritorijalnu cjelovitost pred talijanskim zahtjevima, odupirao se pritisku Saveznika i popustljivosti ostalih jugoslavenskih predstavnika, ali je napokon prihvatio zaključenje ugovora s Italijom u Rapallu 1920. i nakon toga dao ostavku. Ugovorom su Italiji prepušteni hrvatski krajevi Istra (iz nje se u Hrvatsku između dvaju ratova iselilo oko 100 000 ljudi, a u inozemstvo oko 30 000), Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, dok su Rijeku Talijani već prije zaposjeli. Jugoslavenske vlade i poslije su popuštale Italiji, što je uzrokovalo nezadovoljstvo u Hrvatskoj. Fašistička nasilja u Istri i odjeci revolucije u Rusiji 1917. utjecali su na štrajk labinskih rudara, koji su zaposjeli ugljenokope, osnovali komitete i »crvenu stražu« za obranu od fašista. U ožujku 1921. rudari su sami upravljali proizvodnjom, a pridružilo im se mnogo okolnih seljaka. Talijanske su vlasti 8. travnja vojskom napale Labinsku republiku. U borbama je poginulo nekoliko rudara. Na suđenju u Pu" potkraj godine morao je sud zbog raspoloženja javnosti i odlučnosti branitelja osloboditi rudare optužbe. Otpor tuđinskoj vlasti pružili su i seljaci na Prostini, a 1929· nakon sukoba s fašistima strijeljan je omladinac V l a d i m i r G o r t a n .

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

393

Braneći svoju cjelovitost i opstanak - radi čega je dijelom i ušao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca - hrvatski se narod sve više okupljao oko S. R a d i ć a i Hrvatske pučke seljačke stranke, koji su tražili da nova država bude savez država ili konfederacija, a Hrvatska suverena republika, i koji su se borili za priznanje hrvatske narodne posebnosti, za parlamentarizam, političke i građanske slobode, propovjedajući pacifizam i demokraciju. R a d i ć je odlučno bio proti centralizmu i velikosrpskoj hegemoniji, pa se dosljedno odreknuo narodnoga jedinstva i priznao Slovence, Srbe i Hrvate posebnim narodima. Poričući valjanost čina sjedinjenja, nijekao je i monarhijski poredak o kojemu se narod nije izjavio, pa je i svoju stranku nazvao republikanskom, Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Svojom je politikom postao popularan i uspješno izgrađivao svoju stranku u političku opozicijsku silu. Stranci je najviše pristupalo seljaštvo, koje je na taj način prvi put u svojoj povijesti kao cjelina ušlo u politički život. Kada je uza seljaštvo okupila i druge slojeve, Stranka je postala nosilac narodnoga pokreta i glavni branitelj hrvatske opstojnosti i državnosti. Prvi put u novijoj povijesti jedno je političko vodstvo okupilo golemu većinu Hrvata na jednome političkom programu. Režimu je smetao uspjeh KPJ na izborima za Ustavotvornu skupštinu (59 mandata), pa je odlučio ugušiti revolucionarni pokret. Potkraj 1920. vlada je objavila Obznanu kojom je zabranila rad KPJ, SKOJ i revolucionarnim sindikatima. Iduće godine Zakonom o zaštiti države poništila je komunističke mandate i zabranila javni revolucionarni radnički pokret. Bio je to težak poraz, i KPJ je nastavila djelovati kao malena ilegalna organizacija. U Zagrebu je 1921. pokrenut list Komunist. Nezavisni sindikati okupljali su revolucionarno radništvo. Skršivši klasni pokret, velikosrpska vlada okomila se na protucentralističku i federalističku oporbu u redovima svih potlačenih naroda, osobito hrvatskoga, koji je pružao najjači otpor i svojom borbom pokrenuo tzv. hrvatsko pitanje, tj. rješenje svoga položaja i budućnosti u Jugoslaviji. Uređenje nove države imala je provesti Ustavotvorna skupština izabrana 1920. Izbori su provedeni prema nedemokratskom izbornom redu koji je odgovarao režimskim strankama i pod redarstvenim terorom. Zbog toga su unitarističke stranke dobile većinu glasova. Bez sudjelovanja zastupnika HRSS, Hrvatske stranke prava, Komunističke partije i još nekih stranaka, Ustavotvorna skupština je donijela tzv. Vidovdanski ustav (28. VI. 1921). Taj je ustav donesen bez predstavnika radničke klase, hrvatskoga, slovenskoga i makedonskog naroda. Taj je ustav zadržao kapitalistički sustav, narodnu i društvenu neravnopravnost, državni unitarizam i centralizam, monarhiju i velikosrpsku prevlast. Priznavao je samo tri plemena (srpsko, hrvatsko i slovensko) jugoslavenskoga naroda, a podjelom države na oblasti uklonio je posljednje ostatke državnosti Hrvatske i ostalih južnoslavenskih zemalja. Velikosrpsku hegemoniju osjećali su svi narodi u Jugoslaviji, a ona nije pogodovala ni pravim interesima srpskoga naroda, koji se mogu potpuno izraziti samo u ravnopravnosti i općem napretku svih ostalih naroda. Hrvatske su stranke nastavile borbu proti vidovdanskom centralizmu i za potPunu ravnopravnost svoga naroda. Stoga se državna vlast (ministar unutrašnjih poslova je S. P r i b i ć e v i ć) oštro okomila na najjaču medu njima, HRSS. Njezine Pristaše počela je progoniti kao glavne protivnike države. Tlačenje i progoni jačali su hrvatski narodni pokret i HRSS. Dok je na izborima za Ustavotvornu skupštinu °na dobila većinu hrvatskih glasova u sjevernoj Hrvatskoj, na izborima 1923. dobila je većinu i u južnoj Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini (ukupno 470 233 glasa,

394

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

i :

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

STJEPAN RADIĆ NA ZBORU HRVATSKE SELJAČKE STRANKE

tj. oko 25% od ukupnog broja birača u cijeloj Jugoslaviji) i tako postala plebiscitaran predstavnik hrvatskoga naroda. Glasujući za HRSS Hrvati su davali maha svojem republikanstvu, federalizmu i težnji za pravednijim društvenim odnošajima, što je bilo izraženo u R a d i ć e v u razmjerno neodređenu socijalnom programu. R a d i ć , koji je sve više postajao voda hrvatskoga naroda, u borbi je proti službenoj politici potražio pomoć u inozemstvu. Obišao je London, Beč i Moskvu, gdje je 1924. svoju stranku učlanio u tzv. Seljačku internacionalu. To je beogradskoj vladi poslužilo kao izlika da HRSS počne progoniti kao komunističku i da je raspusti. R a d i ć , vodstvo Stranke i na tisuće pristaša bili su utamničeni i optuženi da rade proti državi udruženi s komunistima. Unatoč teroru, zatvaranju i krvoprolićima, HRSS dobila je 1925. na izborima 545 466 glasova ili oko 24% od ukupnoga broja birača. Ipak, pod žestokim pritiskom oblasti R a d i ć je, tražeći izlaz iz nepovoljna položaja za političko djelovanje, taktički popustio i nagodio se s dvorom, napustio republikanstvo i priznao Vidovdanski ustav. Spoznavši na svojim putovanjima po inozemstvu da mu preostaje samo parlamentarna borba, a sputan i svojim mirotvornim nazorima koji su se pr°" tivili svakoj oružanoj i revolucionarnoj akciji, on je prihvatio borbu u parlament ne bi li postigao reviziju Ustava i rješenje hrvatskoga pitanja. Nakon toga pušten je iz zatvora i neko je vrijeme bio ministar prosvjete. Njegova se stranka nazval Hrvatska seljačka stranka (HSS), a privremeno je nešto oslabila jer hrvatski naro nije bio zadovoljan što se odrekla republikanstva.

STJEPAN RADIĆ

395

396

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Unatoč R a d i ć e v u popuštanju prilike se nisu promijenile. Stoga je R a d i ć prekinuo suradnju s vladom i sklopio savez s najutjecajnijim srpskim političarom u Hrvatskoj, dotadašnjim svojim protivnikom S. P r i b i ć e v i ć e m , koji se najposlije uvjerio da učvršćenje centralizma nije značilo i pobjedu njegove ideje jugoslavenskoga narodnog jedinstva nego da je omogućilo jačanje velikosrpskoga hegemonizma. Radićeva HSS i Pribićevićeva Samostalna demokratska stranka stupile su 1927. u Seljačko-demokratsku koaliciju i povele zajedničku borbu proti centralizmu. Sukobi su se zaoštrili pa su velikosrpski političari i dvor uvidjeli da je jedini izlaz u uvođenju diktature. Organizirali su atentat na S. R a d i ć a . Ubojica P u n i š a R a č i ć pucao je 20. VI. 1928. usred Narodne skupštine u Beogradu na hrvatske zastupnike, koji su bili zakonito, demokratski izabrano vodstvo hrvatskoga naroda. Bili su smrtno ranjeni P a v a o R a d i ć i D u r o B a s a r i č e k , a teško ranjeni S. R a d i ć , I v a n P e r n a r i I v a n G r a n đ a . S t j e p a n R a d i ć p o d legao je ranama 8. VIII. 1928. Atentat je značio kraj vidovdanskoga poretka. Hrvatsku su potresale demonstracije, štrajkovi i oružani sukobi, a nakon R a d i ć e v e smrti na dvoru se čak pomišljalo na odvajanje znatno smanjene Hrvatske, što je bila i ranija ideja velikosrpskih političara koji su u dvojbi da nad Hrvatskom neće moći učvrstiti svoj režim radije bili za izdvajanje smanjene Hrvatske negoli za federalizaciju države. Međutim, to nije prihvatilo vodstvo Seljačko-demokratske koalicije. Kralj A l e k s a n d a r je 6. I. 1929. ukinuo Ustav, raspustio Skupštinu i uveo svoju apsolutističku vladavinu. Na čelo vlade postavio je generala P e t r a Ž i v k o v i ć a . Država se nazvala Kraljevina Jugoslavija, a podjelom države na banovine raskomadano je područje i hrvatskoga naroda da se dobije što više banovina sa srpskom većinom. Narodna imena, zastave i drugi narodni znakovi bili su zabranjeni. Zavladalo je nasilje i bezakonje, pooštreni su zakoni proti komunistima i nacionalistima, zabranjena je sloboda govora, uvedena cenzura i Sud za zaštitu države, koji je mnoge osudio na smrt i tamnicu (računa se da je bilo 18 smaknutih i 738 utamničenih). Diktatura je rodila nepomirljivu nacionalističku i separatističku skupinu ustaša koja se u inozemstvu počela okupljati oko A n t e P a v e l i ć a . HSS je odlučnije nego prije u središte svoje pozornosti postavila državnopravna pitanja. Odbacivala je potpuno integralno jugoslavenstvo, tražila priznanje hrvatske narodne individualnosti i organiziranje složene države. U tome je zanemarivala društvene i gospodarske probleme, iako ih je gospodarska kriza veoma zaoštrila. Radnički pokret nastojao je popraviti svoj položaj. Godine 1923-1924. djelovala je Nezavisna radnička partija, koju je osnovala Partija. U Hrvatskoj je ona imala 1220 članova, među njima i 300 članova ilegalne KP J. Njezino je glasilo Borba izlazilo u Zagrebu. Na izborima 1923. u Hrvatskoj je dobila 8 348 glasova, osobito u Splitu, Zagrebu i na Sušaku. Velike teškoće u djelovanju KPJ činili su unutrašnji sukobi, osobito što je Partija imala dva vodstva, jedno u zemlji, a drugo u inozemstvu. Prijeporno je bilo i nacionalno pitanje koje je podijelilo Partiju na one koji su priznavali i one koji su poricali pitanje. Hrvatski su komunisti predvodili borbu proti unitarizmu u radničkom pokretu. Ilegalna KPJ, prevladavajući uz pomoć Kominterne unitarističke koncepcije, izjasnila se za razbijanje monarhističke Jugoslavije kao tamnice naroda na temelju prava ugnjetenih naroda na samoodređenje do otcjepljenja. Kommterna je smatrala kako je unitarizam samo krinka za velikosrpski imperijalizam i kako je u interesu proleterske revolucije da potlačeni narodi postignu oslobođenje

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

397

Lj. B ABIC, Zagreb na dan pogreba Stjepana Radića

stvaranjem nezavisnih republika (npr. Sovjetske Hrvatske), a da se rješenje nacionalnoga pitanja može ostvariti njihovim udruživanjem u balkansku federaciju a ne sporazumom njihovih buržoazija. U borbi za jedinstvo Partije najjače je uporište bila zagrebačka organizacija, mace najjača u državi (134 člana). Njezin organizacijski sekretar J o s i p Brozpi-

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

JOSIP BROZ TITO

industrija na novac iz reparacija), a nakon njegova sloma novčarstvo se centraliziralo. Od 1932. Zagreb više nije financijsko središte zemlje, koje seli u Beograd. Općenito slabe prilike prisilile su dvor da 1931. vrati ustav. Budući da ustav nije donijela Skupština, naziva se nametnutim ustavom. Bio je apsolutistički i unitaristički. Prema njemu, kralj je imao vrhovnu vlast, a politički život nije postao slobodan. Zapravo se njime nije ništa promijenilo. Tada je 1932. vodstvo Seljačko-demokratske koalicije donijelo tzv. Zagrebačke punktacije, koje je formulirao A. T r u m b i ć. On je nakon donošenja Vidovdanskoga ustava odbacio svoje unitarističke poglede, zastupao federalističko načelo i podupirao R a d i će v u politiku obrane hrvatske narodne individualnosti, pristupivši nakon njegove smrti HSS i najposlije se odlučivši za konfederalistički koncept uređenja države. U Punktacijama su istaknuli demokraciju i narodni suverenitet, zatim seljaštvo kao temelj organizirana života, osudili su srbijansku hegemoniju i šestosiječanjski apsolutizam, zahtijevali povratak na 1918. kao ishodište u rješavanju državnih pitanja, borbu proti hegemoniji i njezino uklanjanje te novo uređenje državne zajednice na temelju ravnopravnosti i udruživanja interesa srpskog, hrvatskog i slovenskog naroda uz jamčenje interesa inojezičnih manjina. Na tu osudu apsolutizma i hegemonističkog unitarizma, na taj federalistički prijedlog vlada je oštro odgovorila i na tri godine utamničila vođu HSS M a č e k a. V l a d i m i r - V l a d k o M a č e k j e n a čelo HSS došao nakon smrti S. R a d i ća. Beznadnost političkoga položaja i ubojstvo velikoga vođe potaknuli su okupljanje hrvatskih masa i drugih političkih i intelektualnih struja oko HSS. Došavši na vodstvo hrvatske politike, M a č e k ju je postavio u okvir kojega se nije odrekao do izbijanja drugoga svjetskog rata: slobodna i samostalna Hrvatska u preuređenoj Jugoslaviji na temelju federalističkoga načela, tj. revizije ustava i formiranja ravnopravnih autonomnih jedinica s izraženom zakonodavnom i upravnom samostalnosti. Htio je odricanjem od Vidovdanskog ustava preurediti, a ne razbiti Jugoslaviju, jer je mislio kako bi svako izdvajanje Hrvatske značilo njezino samoubojstvo. Spoznavši i prihvativši narodnosnu različnost južnih Slavena i odbacivši unitaristički diktat kralja A l e k s a n d r a , a uzimajući kao bitna obilježja nekoga naroda povijesne i kulturne prilike te osobito narodnu, političku i državnopravnu svijest, M a č e k je kao narode razlikovao Hrvate, Slovence, Srbe i Bugare, a uz njih još Crnogorce, Makedonce i bosanske Muslimane. Govorio je da se muslimanska inteligencija priznaje hrvatskom, a da su Bosna i Hercegovina hrvatske zemlje na temelju muslimansko-katoličke većine. Mislio je da se radi spasa Jugoslavije Srbija ima odreći svoje hegemonije, kako mora Hrvatskoj i Crnoj Gori priznati silom i prijevarom otet državnopravni suverenitet, koji se mora izraziti slobodnim izborom njihovih parlamenata. Držao je kako Bosni i Hercegovini te Vojvodini treba prepustiti da plebiscitom odluče hoće li svoje samostalne jedinice ili se žele u cijelosti ili djelomice priključiti Hrvatskoj, Srbiji ili Crnoj Gori. Za drugu je fazu predviđao federalni ugovor koji bi sklopile državnopovijesne ili kulturnopovijesne jedinice: Hrvatska, Srbija, Slovenija, Crna Gora, Makedonija i možda Vojvodina i Bosna i Hercegovina. ^Sto se tiče Hrvatske - nakon kratkotrajne isprazne nade u izvanparlamentarno rješenje pod kraljevim vodstvom - M a č e k je isticao potrebu sporazuma koji bi sklopio slobodno izabran hrvatski sabor sa srpskom skupštinom. Osim Jugoslavije 1 dinastije, on je kao zajedničke poslove priznavao obranu (tražio je domobranstvo, ali je od toga odustao ustrajući na načelu da Hrvati služe vojsku u Hrvatskoj),

VLADKO MAČEK

tanje je jedinstva iznio 1928. pred Osmu partijsku konferenciju zagrebačkih komunista, koja je osudila trzavice u vodstvu KP J. B r o z je bio izabran za političkoga sekretara Mjesnoga komiteta u Zagrebu, a Kominterna je poduprla stajalište zagrebačke organizacije. Bio je to uvod u sređivanje prilika u KPJ. Iduće godine diktatura se - zbog njihova usmjerenja na ustanak - svom žestinom oborila na komuniste, koji su joj se odupirali, osobito organizirajući mnoge štrajkove.

OD DIKTATURE DO SLOMA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE Diktatura je zemlju dovela u nezavidan položaj. Otpor je bio sve jači, potlačeni narodi sve nezadovoljniji, centralizam omražen, a integralno se jugoslavenstvo kompromitiralo. Zemlju je svom žestinom pogodila svjetska gospodarska kriza. Naglo se povećavala nezaposlenost. Tako je na primjer samo iz željezničke radionice u Slavonskom Brodu bilo otpušteno 2300 radnika. Nezaposlenost su pratili glad, pad nadnica i s njim nemoć širih slojeva da kupuju živežne namirnice i druga sredstva prijeko potrebna za život. Industrijska je proizvodnja gotovo obustavljena, a trgovina zamrla. Mnoge su banke pale pod stečaj, a druge ostale bez novca, što je pogodilo sitne štediše. Pad cijena seljačkih proizvoda i prezaduženost selja štva bacili su selo u bijedu. Krizu je iskoristio Beograd da uništi hrvatsko novčarstvo. Dotada najjače u zemlji, ono nije moglo računati na državnu pomoć (kao ni

399

400

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

vanjske poslove i neke državne financije, pristojbe i poreze, carinu i poštu, dok je za Hrvatsku pridržavao uz vlastiti parlament i zakonodavstvo ostale financijske i sve druge poslove. Išao je prema sporazumu kao stvarnome cilju u postojećim prilikama i onda kada se od njega-očekivalo radikalnije poteze (kao nakon izborne pobjede 1938. proglašenje Hrvatskoga sabora i preuzimanje vlasti). Kako je svoju politiku vodio u procjepu svoga programa i moći Beograda, izložen kritici s lijeva i s desna u Hrvatskoj, a bez ikakve potpore u inozemstvu, taktizirao je i težio sporazumu da održi sebe i svoju stranku. Budući da je bio demokrat, koji vjeruje u krajnji uspjeh demokratske Europe, vjerovao je u demokratsku akciju u Jugoslaviji koja će je ojačati na temelju riješenih unutrašnjih pitanja. Iako je bio svjestan da u inozemstvu nema oslonca, M a č e k je trajno nastojao održavati kakve-takve veze s Njemačkom, Italijom, Velikom Britanijom i Francuskom, bilo da se informira o njihovim odnošajima prema Jugoslaviji ili medu njima samima, bilo da se sam orijentira u domaćoj politici. Tada je Reich bio za jaku autoritarnu Jugoslaviju, Italija za status quo u njoj, Velika Britanija za jaku i sjedinjenu Jugoslaviju, pa se nije ni miješala u hrvatsko pitanje, a Francuska je tradicionalno podupirala Srbiju i njome vođenu Jugoslaviju. M a č e k je bio i proti pripajanju Austrije Njemačkoj videći u tome pogibelj za Hrvatsku i misleći kako bi njemački prodor na Balkan i do Jadrana pogodovao stvaranju Velike Srbije. Branu tome prodoru vidio je u konsolidiranoj Jugoslaviji s riješenim hrvatskim pitanjem. Kralj A l e k s a n d a r je 1934. poginuo u atentatu u Marseilleu, kamo je bio otputovao da ojača međunarodni položaj Jugoslavije pod zaštitom Francuske. Ni nakon njegova ubojstva - koje su izveli pripadnici ustaške organizacije A n t e P a v e l i ć a i Unutrašnje makedonsko revolucionarne organizacije V a n č e M i h a j lo v a - prilike se nisu promijenile. Vlada je nastavila progoniti komuniste i federaliste. Redarstvo je gušilo demonstracije, a u Hrvatskoj su oružnici ubijali ljude (npr. u Sibinju kraj Slavonskoga Broda 15 ljudi te u Primoštenu, Klancu kraj Gospića i Senju). U takvim prilikama jačalo je djelovanje HSS i njezinih organizacija Seljačke sloge, Gospodarske sloge, Hrvatskoga radničkog saveza, a organizirale su se polu vojničke Hrvatska seljačka zaštita i Hrvatska građanska zaštita. Na izborima 1935. i 1938. hrvatski je narod glasovao za Udruženu opoziciju na čelu koje je bio M a č e k. Opozicijska je lista 1935. dobila 37,4% glasova (HSS 600 000), a 1938. 44,9% glasova. Pokušaju rješenja unutrašnjih prilika pogodovale su one međunarodne. Fašističke su sile, Njemačka i Italija, prijetile Europi ratom, a taj je Jugoslavija morala dočekati sređena. M a č e k je bio proti nezavisnoj Hrvatskoj prema slovačkom uzoru. Želio je njezino jačanje i širenje u Jugoslaviji te razbijanje njezine izolacije u inozemstvu, ali je nije želio uz Njemačku. Tvrdeći »da je zadovoljna Hrvatska što i snažna jugoslavenska država« on je kontaktirao s opozicijskim strankama u Srbiji, pregovarao s princom P a v l o m koji je bio sklon kompromisu, zastupao federalizam, inzistirao da se odrede teritorij i kompetencije Hrvatske te povećavao zahtjeve. Najposlije, uoči početka rata u Europi, 26. VIII. 1939, predsjednik vlade D r a g i š a C v e t k o v i ć i M a č e k potpisali su sporazum kojim je osnovana Banovina Hrvatska (ban I v a n S u b a šić). Ona je sporazumom stekla stanovitu samoupravu i neke kotareve s hrvatskom većinom u Bosni i Hercegovini te Dalmaciju koja se nakon mnogih stoljeća opet našla u matici domovini. U Banovinu Hrvatsku ušle su Savska i Primorska ba^ novina te kotarevi Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik, Fojnica i Dubrovnik. U njezinu su djelokrugu bili poljodjelstvo, trgovina, industrija, šume, ru-

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

401

de, građevine, unutrašnja uprava, pravda, prosvjeta, narodno zdravlje, socijalna politika i fizički odgoj. HSS nije sporazum smatrala konačnim rješenjem hrvatskoga pitanja, iako je držala da je on pozitivna koncepcija o uređenju državne zajednice. Držala je kako njim nije riješen teritorijalni opseg Banovine, jer još nije stekla sva područja s kojima je računala u Bosni, Hercegovini i Vojvodini, kako treba također decentralizirati pomorsku upravu, željeznice, unutrašnju upravu i osobito financije, a i obnoviti Hrvatski sabor. U Hrvatskoj su nezadovoljni radikalci govorili kako je Hrvatska prodana Beogradu, kako je to poraz vodstva HSS u borbi za nezavisnu Hrvatsku, a srpske su stranke mislile kako je Hrvatima dano previše i izbacile krilatice »Srbi u opasnosti!« i »Srbi na okup!«. Srbi u Hrvatskoj htjeli su se izdvojiti iz Banovine, u Bosni je bilo pokreta za autonomiju, a tamošnji su Srbi htjeli uključiti Bosnu i Hercegovinu u srpsku državnu jedinicu. Sporazum je također potaknuo snažan otpor u Srbiji, gdje se držalo da je hrvatsko pitanje rješavano izdvojeno, jer da treba uspostaviti i srpsku i slovensku banovinu te izdvojiti iz Hrvatske srpske kotare ve. Komunisti su Sporazum smatrali nedemokratskim činom, zaštitom klasnih buržujskih probitaka i poticaj em šovinizmu. Sporazumom - koji je nakon one 1868. bio nova nagodba u modernoj hrvatskoj povijesti - na stanovit je način poljuljan centralizam utemeljen na jugoslavenskom narodnom unitarizmu i velikosrpskom hegemonizmu, ali njim nisu unesene i promjene u unutrašnje prilike. U Banovini Hrvatskoj nisu se popravile prilike širokih slojeva, nije bilo riješeno socijalno pitanje, nije se demokratizirao politički život nego se nastavio progon komunista i radničkih sindikata (pred rat zatvoreni antifašisti, prvenstveno komunisti, predani su poslije njemačkim okupatorima i ustašama). Daljnje preuređenje države prouzročilo bi pak nove probleme opsega Banovine i njezinih kompetencija, ali ni za to ni za njezino učvršćenje više nije bilo vremena. Rat se približio jugoslavenskim granicama, i hrvatski se narod našao na novom velikom raskrižju svoje povijesti. Na početku drugoga svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija bila je neutralna. Sile Trojnoga pakta (Njemačka, Italija i Japan) tražile su od nje da mu pristupi. Jugoslavenski političari dugo su se kolebali između njih i Saveznika (Velika Britanija i Francuska), ali su pod dojmom sve veće moći H i t l e r a i M u s s o l i n i j a među njima prevagnuli oni koji su bili za oslonac na Njemačku. Tako je 25. III. 1941. Kraljevina Jugoslavija u Beču pristupila Trojnom paktu. Zbog toga je noću 26-27. III. 1941. u Beogradu vojska izvela državni udar, srušila vladu C v e t k o v i ć a i M a č e k a te Kraljevsko namjesništvo kneza P a v l a K a r a < l o r đ e v i ć a . Vlast su preuzeli general D u š a n S i m o v i ć i maloljetni Aleksandrov sin P e t a r II. Urotničku skupinu podupirali su oni koji nisu odobravali vanjsku i unutrašnju politiku dotadašnje vlade, niti davanje samouprave Banovini Hrvatskoj. Vodstvo HSS prihvaćalo je neutralnu politiku jugoslavenske vlade a onda i Trojni pakt kako bi se izbjegnuto rat i osiguralo u miru sređivanje Banovine Hrvatske te čuvanje vlastitoga stranačkog položaja. Iako nosioci državnog udara nisu bili zadovoljni Sporazumom, nisu mogli bez suradnje s HSS, pa su, da bi M a č e k ušao u vladu, proširili banovinski djelokrug, podredivši banu redarstvo i oružništvo. M a č e k je i nakon udara bio za priznanje Pakta i očuvanje neutralnosti Jugoslavije, a odbio je njemačku ponudu da stane na čelo nezavisne hrvatske države. Na promjene u Jugoslaviji H i 11 e r je smjesta odgovorio. Odlučio ju je uništiti. Već 6. travnja na nju su napale njemačke, talijanske, mađarske i bugarske jedinice. Razrovana neriješenim narodnim i društvenim pitanjima i neprekidnim sukobima,

402

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

gospodarski nejaka, sa slabo naoružanom vojskom, izdajničkim i nesposobnim zapovjednim kadrom i političkim vodstvom, Kraljevina Jugoslavija nije mogla pružiti otpor osvajačima. Već 15. travnja iz zemlje su pobjegli kralj i vlada, a vojska je kapitulirala nakon dva dana. Okupacijske su oblasti ubrzo uspostavile svoju vlast. Kada su njemačke čete ušle u Zagreb, S l a v k o K v a t e r n i k j e u ime ustaškoga poglavnika A n t e P a v e l i ć a proglasio 10. travnja uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

KRAJ TZV. GRAĐANSKE POLITIKE Kada je H i t l e r odlučio da se stvori hrvatska država, želio je u njoj imati što više utjecaja. Budući da među ustašama Nijemci nisu imali pripravljenu skupinu za takvu priliku, pokušali su predobiti M a č e k a, na koga su i prije pomišljali, da proglasi hrvatsku državu. Odlučili su se za njega i HSS kao politički temelj države pod svojim okriljem, jer su kanili onemogućiti dolazak na vlast P a v e l i ć a kao talijanskog eksponenta i jer nisu vjerovali da bi im malobrojne i neutjecajne ustaše mogle jamčiti red na području za koje su bili zainteresirani. Iako je M a č e k odbio njemačku ponudu, on je 10. travnja pozvao »sav hrvatski narod da se novoj vladi pokorava«, a sve »pristaše HSS-a, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike i t.d., da iskreno surađuju s novom narodnom vladom«. Tom izjavom - koja je ustaškom režimu olakšala dolazak na vlast - on je želio sačuvati pozicije HSS dok traje rat i izbjegnuti da se stranka formalno angažira u stvaranju države pod okupatorskim okriljem. Međutim, razvoj je išao drugim smjerom, i procjene vodstva HSS pokazale se pogrešnima. Stranka koja je svojom borbom proti centralizmu i hegemonizmu postala najjačom oporbenom silom u Kraljevini Jugoslaviji i koja je množinu svojih pristaša više okupljala tom borbom nego svojom ideologijom ili društvenim programom, već je nakon dolaska na vlast u Banovini Hrvatskoj bila izložena unutrašnjem razilaženju. Njezin je utjecaj počeo slabiti u korist lijevih i desnih snaga. Polarizaciju je nedvosmisleno ubrzao rat. Odmah nakon okupacije desničarski su elementi stupili u službu ustaškoga režima, a pasivnost matice nije spriječila brojnije odlučivanje članstva za partizanski pokret (osobito od jeseni 1942). Ustaše su pak iskoristile priliku i počele se prema HSS odnositi kao prema potencijalnom neprijatelju. Znatno su izmijenile njezin banovinski činovnički aparat, raspustile Hrvatsku seljačku i građansku zaštitu, a M a č e k a najprije odveli u Jasenovac i najposlije izolirali u Zagrebu. Vodstvo HSS, nesposobno da ocijeni potrebu odlučna otpora, na temelju stranačkih tradicija i vlastitih nazora o ratu i njegovu ishodu nije, doduše, prihvatilo suradnju s ustaškim režimom i pokušalo se distancirati od njega tvrdnjama kako je Hrvatska ostala demokratska i da se P a v e l i ć e v a »marionetska vlada« ne može izjednačiti s hrvatskim narodom, ali su se javno usudili istupiti samo zastupnici HSS u Hrvatskom državnom saboru deklaracijom kojom su tražili oslobođenje M a c e k a, raspuštanje koncentracijskih logora i prestanak progona Šiba i Židova. Iako to treba cijeniti s obzirom na europske prilike, bio je to ipak nemoćan znak života donedavno jake stranke. Svi drugi njezini proglasi, sve poruke i leci ne sadržavaju ni-

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

403

šta konkretno, sve same velike fraze i utjehe u općem ozračju smrti, revolucionarnog organiziranja i pravoga rata za pobjedu i osvajanje vlasti. S druge strane, vodstvo HSS je dosljedno bilo proti svakoj suradnji s partizanima, budući da nije vjerovalo niti u njihovu perspektivu niti u znatnu ulogu SSSR u odlučivanju o poslijeratnom europskom poretku. Budući da je mislilo kako je uzaludan otpor silnom okupatoru, vodstvo HSS moglo je operirati opravdanjem kako želi u ratu sačuvati biološki i gospodarski potencijal naroda, moglo se načelno odlučiti i proti fašizmu i proti komunizmu, ali nije prešlo u takvu ratu nužan prag: nije se odlučilo za oružanu borbu. Mjesto toga ono se odlučilo za pasivnost. Odlučiti se za oružan otpor okupatorima značilo bi iskoristiti činjenicu da je HSS u Hrvatskoj bila najpopularnija i organizirana sila, iskoristiti svoju demokratsku prošlost i sudjelovanje u kraljevskoj izbjegličkoj vladi na savezničkom Zapadu, iskoristiti što nije prihvatila totalitarnu vlast ustaša i što su je oni uklonili iz političkoga života. Značilo bi to također shvatiti da je prošlo vrijeme više-manje sigurna iako teška manevriranja u mirnodopskim prilikama, spoznati kako svjetski sukob fašističkoga s demokratskim i komunističkim svijetom isključuje pasivnost i neutralnost, biti svjestan da se ima mijenjati zastario program i ideologija Stranke, da »seljačka država«, »seljačka demokracija« ili seljaštvo kao glavna sila ne mogu više biti temelji politike niti okupljanja i pokretanja masa u rješavanju narodne budućnosti i društvene problematike u skladu sa stvarnim prilikama i društveno-gospodarskim svjetskim procesima, shvatiti kako je nemoguća idealizirana slika zapravo nerazvijene i izolirane Hrvatske. Značilo bi, naposljetku, oduprijeti se okupatoru i ustašama oduzimanjem ljudske i gospodarske osnovice te kandidirati se najjačim argumentom, borbom proti Osovini, pred Saveznicima, u čiju je pobjedu vodstvo HSS vjerovalo, kao što je vjerovalo i u odlučnu ulogu Saveznika u uređenju poratne Europe pa i Jugoslavije, koju su Saveznici željeli, a u kojoj je HSS vidjela svoje nezanemarivo mjesto. Odlučivši se za pasivnost, vodstvo HSS htjelo je sačuvati stranačke redove, pa ih nakon rata okupiti prema starim načelima, s neporemećenom društvenom strukturom. Računalo je da će se nekompromitirana i u izbjegličkoj vladi zastupljena HSS vratiti u politički život, a i na vlast, jer će na poratnim izborima njezina snaga doći do izražaja. Računala je da će tako u isti mah spriječiti velikosrpsko rješenje, a sudjelovanjem na mirovnoj konferenciji da će obraniti samoodredbu hrvatskoga naroda na njegovu području, tj. da će obraniti hrvatsku državu te na načelima seljačkoga pokreta spasiti Hrvatsku od »ustaških i partizanskih diktatora«. Postupilo je tako, ne shvativši bit ratnih i društvenih zbivanja, kao da je riječ o prolaznoj nepogodi. U redovima HSS, doduše, izražavala se misao kako će Stranka zbog pasivnosti pasti na sporednu ulogu i iščeznuti s poprišta narodnoga života ( T o m a J a n č i k p v i ć), ali kada je A u g u s t K o š u t i ć otišao u partizane, pokazalo se da i on misli kako je HSS još uvijek nešto izuzetno, kako KP ima s njom surađivati i da će HSS na slobodnim poratnim izborima pobijediti. Stoga je uzalud nudio njezinu suradnju prema modelu: Hrvatska ima do poratnih izbora Vrhovno vijeće Republike Hrvatske, svoju izvanstranačku vojsku i vanjsko predstavništvo; zajamčuje se privatno vlasništvo, osobna sloboda i da nitko neće biti suđen bez zakona; radništvo je saveznik seljaštvu, a na općim slobodnim i tajnim izborima (tri mjeseca nakon f ata) izabrat će se hrvatski ustavotvorni sabor. Najposlije, neodlučnost vodstva

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

HSS i njegovu pasivnu politiku te težnju da se bezbolno vrati na vlast podjednako su osuđivali i ustaše i komunisti. Koliko god je ono dobro procijenilo sudbinu ustaškoga režima, toliko je krivo procijenilo snagu i perspektivu partizanskoga pokreta koji su vodili komunisti. Vodstvo HSS postajalo je sve osamljenije, a uoči sloma NDH M a č e k je pobjegao s P a v e l i ć e m . Uoči pobjede Narodne fronte na izborima 11. XI. 1945. upriličena je 16. rujna u Zagrebu Glavna skupština HSS na Jelačićevu trgu (»oko 100 000 ljudi, poglavito seljaka«). Skup je pozdravio J. B r o z T i t o, ali je s njim zapravo završila djelatnost prve masovne hrvatske stranke u osvit socijalističkoga razdoblja hrvatske povijesti. Propast HSS bila je više od propasti jedne stranke, više i od propasti nekoga pokreta. Bio je to kraj tzv. građanske politike u Hrvatskoj, stanovitoga koncepta rješenja hrvatskoga pitanja, kraj razdoblja koje je, takoreći, počelo ulaskom građanstva u politički život za ilirizma prije nešto više od jednoga stoljeća. U slomu toga koncepta javila su se druga dva politička faktora, ustaški i komunistički, koji su pokušali, svaki na svoj način, riješiti hrvatsko pitanje u krajnje nepovoljnim prilikama općega oružanog sukoba u svijetu i građanskog rata u domovini. Protusrpski i velikohrvatski usmjeren već u domovini, A n t e P a v e l i ć - koji je u ime Hrvatske stranke prava kontaktirao s P a š i ć e m radi potkopavanja R a d i ć e v a pokreta, a kao zastupnik istupao u Narodnoj skupštini u Beogradu proti velikosrpskoj politici - pobjegao je nakon proglašenja diktature 1929. u inozemstvo, gdje je najposlije našao utočište u fašističkoj Italiji, koju su pri tome vodili vanjskopolitički interesi pritiska i pregovora s Kraljevinom Jugoslavijom. U izbjeglištvu P a v e l i ć je 1932. osnovao ustašku organizaciju s krajnjim ciljem bezuvjetna razbijanja Jugoslavije. Izbjeglištvo je moralo ustaštvu dati stanovita obilježja: gubitak naravne i razvojne povezanosti s domovinom i narodom, ovisnost o tuđinu (ustaše su mogle računati na promjenljivu potporu revizionističkih ili Jugoslaviji neprijateljskih država Bugarske, Mađarske, Italije i poslije Njemačke) i zbog toga nesklad između vlastitih načela i tuđih probitaka, urotničko ponašanje i upućenost na teror (propagandne, diverzantske i terorističke akcije u zemlji kao tzv. velebitski ustanak 1932. ili u inozemstvu kao atentat na kralja Aleksandra 1934), unutrašnja napetost i sukobi, malobrojnost i slučajnost popune redova (gospodarska kriza i nezaposlenost, pojedinačni bjegovi, jačina političkoga pritiska u domovini gdje je gušenje nacionalnih sloboda i narodnih individualnosti uzrokovalo krajnje nacionalističke reakcije, poticalo šovinizam i separatizam; u domovini ustaše nisu uspjele ni formalno izgraditi svoju organizaciju) te ideološka nesigurnost. P a v e l i ć je još 1940. govorio da općenite ideološke maksime nisu imale nikakvu ulogu u osnivanju ustaške organizacije, a da ni ubuduće ideološka pitanja ne mogu biti njezinom zadaćom. On je svu ideologiju iscrpio u ustaškim Načelima (1933) misleći da je najhitnija država, da su do njezine uspostave iluzorna »sva ideološka i socijalna pregnuća« i da je sve drugo »gubljenje vremena i narodnih snaga«, a prilike su ga sve čvršće vezivale uz fašističku Italiju i nacističku Njemačku, pa je kao svoj cilj proglasio uklapanje Hrvatske u tzv. europski novi poredak i svrstao se u neprijatelje »boljševizma« i zapadnih demokracija. U Načelima - nacionalno isključivom, historicističkom i separatističkom programu - istaknuta je narodnosna samosvojnost Hrvata, nezamjenljivost njihova imena za narod i zemlju, nedjeljivost integriteta pokrajina, kontinuitet hr-

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

405

vatske državnosti do 1918, pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu na čitavome »etničkom i povijesnom području«, pravo da je uspostavi pa i silom oružja. Isključena je bila mogućnost da ona bude sastavni dio neke druge države, da hrvatski narod u njoj dijeli suverenitet, a Hrvati vlast. Seljaštvo je proglašeno temeljem narodnoga života, istim narodom. Izjavno je navedeno kako su sva materijalna i duhovna dobra vlasništvo naroda, kako prirodna bogatstva, napose šume i rude, ne mogu biti predmetom privatne trgovine, da je zemlja vlasništvo onoga tko je obrađuje, tj. seljaka, i da su industrija, obrt i trgovina izvor dostojnoga života radnika, a ne gomilanje narodne imovine u rukama kapitalista. U svojoj propagandi i nastojanju da dođu na vlast ustaše su pokazivali više slabosti: suprotnost između proglašenoga cilja, nezavisne hrvatske države, i stvarne ovisnosti o stranim silama, zadržavanje na povijesnim i političkim netočnostima i krivim proračunima (gotsko podrijetlo Hrvata, bratstvo po oružju s Nijemcima, naklonost fašističkih sila uspostavi hrvatske države), nesposobnost da se oslobode talijanskog iredentizma, vezivanje uz nacističku Njemačku čija je ideologija bila moralno i politički neprihvatljiva. Njezini su pak elementi u ustaštvu potencirali nacionalnu, rasnu i ideološku isključivost, pogubnu samu po sebi, jer je životna bit svake zajednice protivna isključivosti. Iako je P a v e l i ć bio svjestan slabosti izbjeglištva i tvrdio da je prava politička snaga u narodu samome, ipak je na vlast došao s tuđom pomoći nakon osovinske pobjede nad Jugoslavijom. Došao je na čelu nekoliko stotina ustaša iz Italije, kojoj je već tada morao obećati da će se pri određivanju granica voditi računa o talijanskim interesima u Dalmaciji. Njegova država nastala je voljom i u interesu okupacijskih sila, pa su je i priznale uglavnom države osovinskoga saveza. Nasuprot toj činjenici i takvu stvaranju ustaške države, ustaška propaganda nastojala ju je prikazati kao rezultat hrvatske narodne revolucije, izvedene zaslugom ustaša i naklonošću Njemačke i Italije. Međutim, i prema načinu njezina nastanka i prema motivima okupatora, položaj i budućnost ustaške države bili su unaprijed određeni. Ona je bila onakva kakva je odgovarala okupacijskim silama, mogla se održati pod uvjetom osovinske pobjede i nestala je s okupacijskom vlasti. U doba postepena oporavljanja KP održana je u prosincu 1934. Četvrta zemaljska konferencija. Na njoj se između ostaloga raspravljalo o položaju potlačenih naroda u Jugoslaviji i stalo na stajalište da se narodno oslobođenje ima spojiti s revolucionarnom promjenom društva. Također je odlučeno da se osnuje KP Hrvatske radi povezivanja revolucionarnoga pokreta radničke klase s narodnooslobodilačkom i revolucionarnom borbom hrvatskoga naroda. Tako je - u doba jačanja štrajkaškog pokreta, napose u sjevernoj Hrvatskoj, i brojnoga sudjelovanja hrvatskih komunista u španjolskom građanskom ratu - osnovana Komunistička stranka Hrvatske kod Samobora u noći 1/2. VIII. 1937. Njezino je osnivanje u tijesnoj svezi s povratkom J o s i p a B r o z a T i t a iz Sovjetskoga Saveza, odakle se vratio kao sekretar KPJ da organizira njezin Centralni komitet u zemlji i da oživi njezino djelovanje u društvu. On je osobno vodio Osnivački kongres KPH i podnio glavni referat o stanju partijske organizacije u Hrvatskoj. U proglasu se ističe da osnivanje KPH »nije slučajno, nego proističe iz dugogodišnje borbe Komunističke stranke Jugoslavije, koja je branila ne samo interese radničke klase, nego je na svojoj zastavi imala uvijek ispisanu i ideju nacionalne slobode, ravnopravnosti i bratstva m^đu narodima. Između radničkih interesa i pravih interesa hrvatskog naroda nemali ne može da bude nesuglasja, jer su radnici kao dio svoga naroda krvno zain-

406

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

teresirani da narod bude slobodan, da mu bude osiguran njegov razvitak, da se poštuje sve što je lijepo i napredno u njegovim tradicijama i kulturi. Boreći se za te ideale mi se borimo, također, protiv nacionalne zagriženosti (šovinizma), jer znamo da su pravi napredak i sloboda hrvatskog naroda osigurani samo u bratskoj slozi i suradnji s ostalim narodima Jugoslavije.« KPH je sudjelovala u akciji KPJ na organiziranju Narodne fronte i jačala svoj utjecaj u radničkoj klasi, napose u industrijskom proletarijatu. Stoga su komunisti ulazili u organizacije Ujedinjenoga radničkog sindikalnog saveza tvoreći od njega klasnu sindikalnu organizaciju radi popravljanja ekonomskoga položaja radništva. Jaka omladinska organizacija SKOJ, čvrsta ideologija i uvjerenje, strog izbor kadrova i jak ideološki rad s članstvom karakteristika su predratnoga komunističkoga gibanja, koje se tako pripravljalo za događaje na pomolu. Pred slom Kraljevine Jugoslavije KPH imala je približno 4000 članova u 800 ćelija, 11 000 skojevaca i približno 30 000 simpatizera u organizacijama Narodne pomoći, Stranke radnoga naroda i sindikatima. Na toj su podlozi komunisti dočekali proširenje drugoga svjetskog rata na Jugoslaviju i uskoro se pridružili općoj antifašističkoj borbi. U Hrvatskoj su, na temelju i u okviru političke i vojne strategije KPJ, imali program borbe za vlast i program realizacije hrvatske države u novoj jugoslavenskoj državi koju će organizirati KPJ. Kada su nakon rata, u sklopu opće savezničke pobjede, uspjeli doći na vlast, komunisti su se i u Hrvatskoj (republika u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, poslije Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji) pri učvršćivanju na vlasti i preuzimanju nadzora nad cjelokupnim društvenim životom služili poznatim metodama revolucionarne prakse uklanjajući političke i ideološke protivnike te onemogućujući im organiziranje. Problemi hrvatske politike i svi elementi narodnoga života bili su podvrgnuti krutom režimu, zapravo partijsko-policijsko-vojnoj diktaturi, i uvjerenju da su uspješno i zauvijek riješeni. Međutim, pokazalo se da je komunistički pokušaj rješenja hrvatskoga pitanja povezan sa sviješću i mogućnostima nadmašivanja povijesnih slabosti njegova jugoslavenskog okvira, održivosti njegova socijalističkoga temelja i prakse jednostranačke vlasti. Centralističko-etatistička praksa komunističke vlasti u svim područjima života bila je u temeljnom protuslovlju s proklamiranim federalističkim načelima pune ravnopravnosti jugoslavenskih naroda, njihova suvereniteta s pravom na otcjepljenje iz federativne zajednice. Nacionalna neravnopravnost je produbljivana a državu je iscrpljivala trajna politička i gospodarska kriza. Na početku 1970-ih komunističke su oblasti slomile hrvatski pokret za ravnopravnošću i redefiniranjem savezne jugoslavenske države. Nakon masovnih progona, svaka je hrvatska politika bila ponovo ušutkana sve do potkraj 1980-ih kada je europski razvitak pogodovao liberalizaciji prilika u Jugoslaviji. Raspad Saveza komunista Jugoslavije, sve teža gospodarska situacija te emancipiranje političkog i kulturnog ozračja pridonijeli su odluci komunističkih oblasti u Hrvatskoj da raspišu višestranačke demokratske izbore. Na njima su komunisti u proljeće 1990. izgubili vlast. Rješenje hrvatskoga pitanja tako su prepustili demokratski izabranoj vlasti, da ona pokuša u najboljoj tradiciji hrvatske borbe za državni suverenitet i za narodni identitet i budućnost naći izlaz iz zamršene, neblagonaklone pa i neprijateljske jugoslavenske situacije.

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

408

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

NA STAZAMA MODERNE UMJETNOSTI I ZNANOSTI Preporodni polet ilirističkoga doba, povlačenje u samoću stvaralačkoga rada vrsnih ljudi za Bachova apsolutizma, pojava novih umjetnika i učenjaka iz svih slojeva, a i plodni utjecaji i poticaji sa svih strana udarili su temelje modernoj hrvatskoj kulturi. Svestrano se duhovno razvijajući hrvatski je narod produbio, proširio i oplemenio svoju staru i bogatu baštinu i osigurao svoje mjesto na duhovnom zemljovidu svijeta i svoj budući razvitak u cijelosti. Prinos kulturnoj riznici čovječanstva, kolik god on bio, bitan je ne samo za spoznaju svoje kulturne povijesti nego i za općenitu samospoznaju. S tom sviješću o sebi može se pridonijeti da današnjica bude dostojna prošlosti i most koji je spaja s budućnošću. Kada bismo najopćenitije pokušali omeđiti kulturni razvitak do drugoga svjetskog rata, morali bismo imati na umu sve one velikane koji su na svim duhovnim poljima krčili nove staze, otvarali vidike, obogaćivali znanje, oplemenjivali vještine, jačali snagu i vjeru u budućnost. Teško ih je sve nabrojiti, a ne učiniti nepravdu drugima. Znanost i umjetnost, uz politiku i životne prilike, oblikovali su hrvatsku narodnu svijest i raznolike putove misli. Znanstvenici i umjetnici, prošli i sadašnji, bili su i jesu savjest svoga puka, trajno svjetlo u narodnim noćima, utočište i riječ nade u tjeskobama. Tako je stoljećima rasla moćna književna riječ, snuždena i gnjevna, zabrinuta i poticajna, uvijek ljudska, uvijek napredna, uvijek narodna. Osjetljiv i djelotvoran izražaj narodnoga duha i htijenja, težnje za slobodom, jedinstvom i društvenom jednakosti. Povezana s narodnim opstankom, jezikom i životom, okupljala je književnike iz svih hrvatskih krajeva i govorila kroz njih o svim domovinskim problemima. Pri tome je uvijek nastojala biti dio europskoga književnog zbivanja. U početku novijega razdoblja naše književnosti glavni je književnik A u g u s t Š e n o a, svestran pisac, otac hrvatskoga povijesnog romana i pripovijetke te prvi urednik najslavnijega književnog časopisa Vijenca, koji je izlazio od 1869. do 1903. U Š e n o i n o se doba javljaju prozaici J o s i p E u g e n T o m i ć , V i l i m K o r a j a c , I l i j a O k r u g i ć , pjesnici F r a n j o C i r a k i , A n d r i j a P a l m o v i ć , R i k a r d F l i e d e r - J o r g o v a n i ć , F r a n j o M a r k o v i ć , filolog F r a n K u r e l a c i utemeljitelj moderne slavistike V a t r o s l a v J a g i ć . Nakon toga doba za nepovoljnih khuenovskih prilika javlja se realistički smjer. Velik je pjesnik S i l v i j e S t r a h i m i r K r a n j č e v i ć , koji će utjecati na mnoge pjesnike u 20. st., a borbeni rodoljubni pjesnik bio je popularni A u g u s t H a r a m b a š i ć . Najbolji tadašnji roman napisao je A n t e K o v a č i ć, dok su različite teme iz prošlosti i suvremenosti pojedinih krajeva u romanu i pripovijesti obrađivali E u g e n K u m i č i ć , K s a v e r Š a n d o r G j a l s k i ( L j u b o B a b i ć ) , V j e n c e s l a v N o v a k i J o s i p K o z a r a c. Pripovjedači su i J a n k o L e s k o v a r , J o s i p D r a ž e n o v i ć t e osebujni F r a n M a ž u r a n i ć . Političke i društveno-gospodarske prilike pomogle su da se na početku 20. st. javi nova generacija tzv. Hrvatske moderne, koja će književnost učiniti raznovrsnijom i umjetnički zrelijom. To su pjesnici M i l a n B e g o v i ć, D r a g u t i n D o m j a n i ć , V l a d i m i r V i d r i ć , V l a d i m i r N a z o r , I v o V o j n o v i ć , J a n k o Pol i ć - K a m o v , F r a n G a l o v i ć , I v o A n d r i ć , L j u b o W i e s n e r i najistaknutiji pisac pokreta A n t u n G u s t a v M a t o š . Prozaici su i dramatičari M i l u t i n Cihl a r - N e h a j e v, Dinko Šimunović, Josip Kosor,

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

AUGUST HARAMBAŠIĆ

ANTE KOVAČIĆ

409

410

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

SVJETSKE KATAKLIZME l MALI NAROD

KS AVER ŠANDOR GJALSKI

VLADIMIR VIDRIC

VLADIMIR NAZOR

IVO VOJNOVIC

ANTUN GUSTAV MATOŠ

411

IVO ANDRIC

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV

412

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

I V A N A BRLIĆ MAŽURANIĆ

AUGUST CESAREC

MIROSLAV KRLEŽA

MILE BUDAK

TIN UJEVIĆ

ANTUN BRANKO ŠIMTĆ

I V A N GORAN KOVAČIĆ

NIKOLA ŠOP

414

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

415

И е n a slikarski razvoj B e l e Č i k o š a , O t o n a I v e k o v i ć a , C e l e s t i n a fyl e d o v i ć a, I v a n a T i š o v a , M e n c i j a C r n č i ć a , F e r d a K o v a č e v i ća, S l a v e R a š k a j . Njegovo najpopularnije djelo jest Hrvatski preporod, slika na zastoru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. U to su doba poznati'kipari RobertFrangešiRudolfValdec. Svjetska slikarska strujanja i smjerovi 20. st. osjećaju se i u radu naših sve brojnijih slikara E m a n u e l a V i d o v i ć a , J o s i p a R a č i ć a , M i r o s l a v a ' K r a l j e v i ć a , V l a d i m i r a Becića, Oskara Hermana, L j u b e Babica, J e r o l i m a Mise, Joze K l j a k o v i ć a , M a r i n a T a r t a g l i e , Zlatka Šulentića, V i l k a Gecana, Dure Tiljka, M a r i j a n a Trepše, M i l i v o j a Uzele a, Ive Režeka, J u r j a P l a n č i ć a , Otona P o s t r u ž n i k a , I g n j a t a Job a, Lea J u n e k a , A n t e M o t i ke, O m e r a M u j a d ž i ć a , V i l i m a S v e č n j a k a , F r a n e Š i m u n o v i ća. U selu Hlebinama u Podravini K r s t o H e g e d u š i ć j e osnovao slikarsku školu ( I v a n G e n e r a l i ć, F r a n j o M r a z , M i r k o V i r i u s), koja će postati temelj poslije u svijetu poznatoga hrvatskoga seoskog slikarstva. Medu kiparima najistaknutiji je I v a n M e š t r o v i ć , umjetnik svjetskoga glasa, koji je znatno utjecao na naše kiparstvo, koje je u tom razdoblju dalo razmjerno mnogo prvorazrednih umjetnika: T o m o R o s a n d i ć , I v o K e r d i ć , Branislav Dešković, Frano Kršinić, A u g u s t i n Augustinčić, V an ja R a d a u s , Grga A n t u n a c i Ivo Lozica. MIHOVIL KOMBOL

VATROSLAVJAGIC

K a m o v, M a t o š , B e g o v i ć i V o j n o v i ć te »hrvatski Andersen« I v a n a B r l i ć M a ž u r a n i ć. Godine 1900. osnovano je Društvo hrvatskih književnika. Ponovo su politička zbivanja - svjetski rat i jugoslavenska stvarnost - označili prijelom. Od starijih pisaca veoma su djelatni N a z o r i B e g o v i ć , koji je kao dramatičar imao uspjeha u zapadnoj Europi. Središnji pisac meduratnoga doba bio je pjesnik, prozaik, dramatičar i esejist M i r o s l a v K r l e ž a , koji je znatno utjecao na druge intelektualce, osobito lijeva usmjerenja. Uz njega tada pišu prozaici A u g u s t C e s a r e c , istaknut i kao revolucionar, S l a v k o K o l a r , Đ u r o V i l o v i ć , M i l e B u d a k i dječji pisac M a t o L o v r a k. Među pjesnicima ističu s e T i n U j e v i ć , A n t u n B r a n k o Š i m i ć , D o b r i š a C e s a r i ć , N i k o l a Šop, G u s t a v K r k l e c , D r a g u t i n T a d i j a n o v i ć i I v a n G o r a n K o v a č i ć . Najznatniji književni povjesničari nakon B r a n k a V o d n i k a jesu A n t u n B a r a c , M i h o v i l K o m b o l (Poviest hrvatske književnosti do narodnoga preporoda, 1945), F r a n j o F a n c e v , L j u b o m i r M a r a k o v i c , S l a v k o J e ž i ć (Hrvatska književnost, 1944) .Uz K r l e ž u i C e s a r c a djeluju i lijevo orijentirani kritičari S t e v a n G a l o g a ž a , O t o k a r K e r š o v a n i i O g n j e n Priča. Okušavši se u svim smjerovima svoje umjetnosti, slikari i kipari proslavili su nas kist i dlijeto općim svima razumljivim likovnim jezikom. Na pragu suvremenoga hrvatskoga slikarstva stoji V j e k o s l a v K a r a š , a zatim se javljaju F e r d o Q u i q u e r e z , N i k o l a M a š i ć t e kipar I v a n R e n d i ć . Potkraj 19. st. u Zagreb je došao V l a h o B u k o v a c i potaknuo bujan likovni život. Postao je središnja osoba oko koje su se okupljali slikari; on je osnovao Društvo hrvatskih umjetnika i afirmirao hrvatsku umjetnost u svijetu (Zagrebačka šarena škola). Utjecao

V. KOVAČIĆ, crkva sv. Blaža u Zagrebu

416

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

[5. FELBINGER, Dvorana u Zagrebu

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

S. PLANIĆ, zgrada u Gajevoj ulici u Zagrebu

417

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

418

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

IVAN ZAJC

FRANJO KREŽMA

Krađa komunalnih poduzeća u Zagrebu J. DENZLER. zgr;

Nakon B a r t o l a F e l b i n g e r a , koji je unio klasicističke crte u zagrebačko graditeljstvo, potkraj 19. i u prvoj polovici 20. st. djelovali su Pf^V \*Ког K o v a č i ć , H u g o E h r l i c h , E d o Šen, D r a g o I b l e r I v o Z e m l j a k , Juraj Denzler, Mladen Kauzlarić, Stjepan Planic, J o s i p P i č m a n i drugi. Otkada je osnovano glazbeno društvo u Zagrebu, poslije vod, iz čije e glazbene škole izrasla i Muzička akademija sve se zacijska podloga glazbenoga života: glazbena i pjevačka društva u ždinu, Karlovcu, Splitu, Zagrebu i drugdje. Dolaskom u Zagreb I počin e novo razdoblje do prvoga svjetskog rata. Z a j c je svojim svestranim i pro fesionalnim radom dao biljeg čitavom razdoblju i napretku gf^J^SeSi orS govo je najpoznatije djelo svakako opera Nikola ŠubićZnnski «Ji su napjevi opće poznati. Znatniji su njegovi suvremenici skladatelji Đ u r o E i s e n h u t h V a f r o s l a v K o l a n d e r , F r a n j o V i l h a r , ^ u k o N o v a k l· _Fi a nj| K r e ž m a, koji je bio i violinski virtuoz, te utemeljitelj naše muzikologjeifоШ _ ristike F r a n o K u h a č. Od 1870. djeluje stalna opera (istaknuti pjevač, M a t i l d a M a l l i n g e r , M i l k a T m i n a , Jos^ip K an la] v c Strozzi-Pečić, Tino Pattiera, Marko Vusko ^ ' M a r t a P o s p i š i l , A n č i c a M i t r o v i ć , A n k a J e l a c i c ) . Odmah

MILKA TRNINA

MAJA STROZZI-PEČIĆ

419

421

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

420

ZINKA KUNC

BLAGOJE BERSA

LOVRO MATAČIĆ

JAKOV GOTOVAC

JOSIP SLAVENSKI

IVO TIJARDOVIĆ

ERO S ONOGA SVIJETA, prizor iz opere J. Gotovca

422

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

423

JOSIP FREUDENREICH st

шШШШ^::·

... 9ШВ

ĐAVO U SELU, scenu iz baleta Lhotke-Kalinskoga

rata osnovani su Filharmonija i Zagrebački kvartet. Poznatiji dirigenti bili su F r i drik R u k a v i n a , Krešimir Baranović, Milan Sachs, Lovro M a t a č i ć , M l a d e n P o z a j i ć , a instrumentalni solisti violinisti Z l a t k o B a l o k o v i ć i L j e r k o S p i l l e r , violončelist J u r o T k a l č i ć , orguljaš i orguljski skladatelj F r a n j o D u g a n , klaviristice M e l i t a L o r k o v i ć i D o r a Gušić. U 20. st. ističu se skladatelji B l a g o j e B e r s a , koji je usavršio hrvatsku orkestralnu glazbu, V j e k o s l a v R o s e n b e r g - R u ž i ć , J o s i p H a t z e , Dora Pejačević, A n t u n Dobronić, Ivan Matetić R o n j g o v , F r a n L h o t k a , znamenit po baletnoj glazbi, K r s t o O d a k, B o ž i d a r Š i ro l a, koji je također proučavao hrvatsku pučku i umjetničku glazbu, F r a n j o L u č i ć , K r e š i m i r B a r a n o v i ć , također važan za razvoj baleta, J a k o v G o t o v a c , čiji je Ero s onoga svijeta obišao svjetske pozornice, J o s i p S l a v e n s k i , R u d o l f M a t z i I v o T i j a r d o v i ć , pisac opereta. Poznati su. muzikolozi V i n k o Ž g a n e c , D r a g a n P l a m e n a c , P a v a o M a r k o v a c i Josip Andreis. Razvoj kazališta u preporodno doba obilježuje nastojanje da hrvatski jezik prodre na pozornicu, a njegov umjetnički hod datira od osnutka Hrvatskoga narodnog kazališta 1860. Za kazališni život bilo je znamenito djelovanje intendanta S t j e "

JOSIP FREUDENREICH ml

MARIJA RUŽIČKA-STROZZI

424

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

A N D R I J A FIJAN

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

TITO STROZZI

FRANE BUL1C

LUJO MARUN

p a n a M i l e t i ć a potkraj stoljeća te njegovih sljedbenika redatelja J o s i p a B a c h a i I v a R a i ć a, a u međuratno intendanta J u l i j a B e n e š i ć a , redatelja B r a n k a G a v e l l e i scenografa L j u b a B a b i c a . U glumištu isticali su se članovi obitelji F r e u d e n r e i c h , A d a m M a n d r o v i ć , M a r i j a R u ž i č k a - S t r o z z i , A n d r i j a F i j a n , L j e r k a Sram, Milica Mihičić, M i l a D i m i t r i j e vic, N i n a V a v r a , V i k a P o d g o r s k a , J o s i p Pavić, D u b r a v k o D u j š i n , A u g u s t C i l i ć, A n k a K e r n i c , J o s i p Papi ć, I v o B a d a l i ć , T i t o S t r o z z i i drugi. Kazališta su se gradila i obnavljala u 19. st. na cijeloj obali od Rijeke do Dubrovnika te u Osijeku i Varaždinu. Fotografija se u Hrvatskoj javlja 1839, prvi atelier 1855, a prvi amaterski fotoklub 1892. Njom se u 19. st. bavio jezikoslovac D r a g u t i n P a r č i ć, u Zagrebu I v a n S t a n d l , autor mape Fotografične slike iz Hrvatske, a jedan od najpoznatijih i naj svestrani j ih fotografa u prvoj polovici 20. st. bio je T o š o D a b a c . Godine 1896. u Zagrebu je prikazan prvi film, a petnaestak godina zatim snima se i u Hrvatskoj. Ubrzo su osnovani Hrvatsko poduzeće filmova »Croatia«, kinoškola i snimljeni prvi filmovi. Prvi crtani film snimljen je 1922, a poznato filmsko ime jest O k t a v i j a n M i l e t i ć , koji je režirao igrani film Lisinski (1944). Znanost je također bitna za narodni život, jer pruža glavne obavijesti o prošlosti i sadašnjosti, jer nastoji da narod ne zaostane za suvremenim svijetom, dakle čuva narodni identitet i njegovo mjesto u ljudskoj zajednici. Za znanost u Hrvata znamenito je 19. st, jer se tada u domovini počinju razvijati sve znanosti, institucionalizirati i kadrovski jačati.

FRANJO RAČKI

TADIJA SMIČIKLAS

426

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

VJEKOSLAV KLAIĆ

FERDO ŠIŠIĆ

U prvoj polovici 19. st. osnivaju se arheološki muzeji u Splitu, Zagrebu i Zadru, a od arheologa najpoznatiji su Š i m e L j u b i ć, F r a n e B u l i ć, čuven i u svijetu, L u k a J e l i ć , L u j o M a r u n , F r a n j o R a d i ć . God. 1887. osnovano j e Hrvatsko starinarsko društvo u Kninu, a 1894. »Bihać« u Splitu. Najveći broj dragocjenih nalaza iz starohrvatskoga doba čuva se u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Hrvatskom prošlošću bavilo se razmjerno dosta učenjaka i ljubitelji povijesti, a najpoznatiji s u F r a n j o R a č k i , M a t i j a M e s i ć , T a d e S m i č i k l a s (Poviest hrvatska, 1879. i 1882), V j e k o s l a v K l a i ć (Poviest Bosne, 1882, Povijest Hrvata, 1899-1921), F e r d o Š i š i ć (Hrvatska povijest, 1905-1913, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 1916, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, 1925), R u d o l f H o r v a t , G r g a N o v a k (Prošlost Dalmacije, 1944), M i h o B a r a da, S t j e p a n A n t o l j a k . S m i č i k l a s j e pokrenuo i dragocjenu zbirku izvora Codex diplomaticus. Kolektivno je djelo Poviest hrvatskih zemalja Bosne ι Hercegovine (1942), a istaknut povijesni publicist bio je J o s i p H o r v a t (Politička povijest Hrvatske, 1936, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 1939 i 1942). Poznat povjesničar umjetnosti bio je L j u b o K a r a m a n . Jedan od prvih istraživača narodnoga života i kulture bio je pravno-povijesni pisac B a l d o B o g i š i ć . Jugoslavenska akademija pokrenula je 1896. svoj Zbornik za narodni život i običaje, a iduće je godine A n t u n R a d i ć napisao Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu. Uskoro su osnovani muzeji u Splitu (1910) i Zagrebu (1919). Pregled etnografije Hrvata (1940) napisao je M i lovan Gavazzi.

BOGOSLAV ŠULEK

427

VLADIMIR MAŽURANIĆ

Od preporoda intenzivno se razvija proučavanje hrvatskoga i drugih jezika. Leksikografi su bili I v a n M a ž u r a n i ć, J a k o v U ž a r e v i ć , osobito Β ο goslav Š u l e k (Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja, 1874-1875) i V l a d i m i r M a ž u r a n i ć (Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, 1908-1923). Godine 1866. počeo je izlaziti veliki Akademijin Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika. Ostali leksikografi i filolozofi jesu A u g u s t M u s i ć , N i kola M a j n a r i ć , M i l a n Rešetar, Tomo Maretić, S t j e p a n Ivšić, P e t a r S k o k i M i r k o D e a n o v i ć . O d filozofa treba spomenuti F r a n j u M a r k o v i ć a , Đ u r u A r n o l d a , Josipa Stadlera, Antuna Bauer a, S t j e p a n a Zimmermanna, Alberta Bazalu i Pavla Vuk-Pavlovića. Uoči rata pokrenuta je velika Hrvatska enciklopedija (5 svezaka do 1945). Visokoškolska nastava u modernom smislu grana se i jača od osnutka suvremenog sveučilišta u Zagrebu 1874. s filozofskim, pravnim i bogoslovnim fakultetom. Do 1920-ih ono će dobiti još nekoliko ključnih fakulteta (poljodjelsko-šumarski, veterinarski, medicinski i tehnički). Uz to su u Zagrebu djelovale različite visoke škole za umjetničku, nastavnu ili komercijalnu izobrazbu, a svoj je bogati fond knjiga stalno popunjivala Sveučilišna knjižnica. Razvoju visokoškolske nastave pridonijeli su mnogi tuđinci, napose u početku dok još nije bilo vrsnih domaćih učenjaka. Oni su osobito pridonijeli razvitku prirodnih i tehničkih znanosti (npr. Česi V i n k o D v o r a k , fizičar, i K a r e i Z a r a d n i k, matematičar).

428

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

BALTAZAR BOGIŠIĆ

JOSIP PANCIĆ

DRAGUTIN GORJANOVIĆ-KRAMBERGER

ANDRIJA MOHOROVIČIĆ

429

430

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

STJEPAN I MIRKO SELJAN

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD

LAVOSLAV RUŽIČKA

VLADIMIR PRELOG

Sustavnim botaničkim istraživanjem počeo se u Hrvatskoj baviti R o b e r t V i s i a n i proučavajući dalmatinsko bilje, dok su to u sjevernim krajevima činili J o s i p K. S c h l o s s e r i L j u d e v i t V u k o t i n o v i ć . Otada se javilo više vrsnih botaničara kao L u j o A d a m o v i ć , V a l e n t i n V o u k , I v o H o r v a t , S t j e p a n H o r v a t i ć , A n t e E r c e g o v i ć , a J o s i p P a n c i ć j e stekao zasluge za razvoj botanike u Srbiji. Prvo znanstveno zoološko djelo o sjevernohrvatskoj fauni publicirao je 1857, u Zemunu J o s i p E t t i n g e r . Zoolog je bio i Š p i r o B r u s i n a , koji je s mineralogom D u r o m P i l a r o m 1885. utemeljio Hrvatsko naravoslovno društvo, i D r a g u t i n H i r e , a mineralozi M i j o K i š p a t i ć i F r a n T u c a n . Godine 1930. u Splitu je osnovan Oceanografski institut. Među prirodoslovcima ističu se D r a g u t i n G o r j a n o v i ć K r a m b e r g e r , koji je temeljito obradio nalaz tzv. krapinskoga pračovjeka, i A n d r i j a M o h o r o v i č i ć , koji je otkrio plohu diskontinuiteta u dubini Zemlje, znamenitu za proučavanje potresa. Istaknut matematičar bio je V l a d i m i r V a r i ć a k , a O t o n K u č e r a , popularizator znanosti, otvorio je 1903. zvjezdarnicu u Zagrebu. Godine 1843. D r a g u t i n S e l j a n j e zemljopisnim opisom naših krajeva udarao temelje zemljopisnoj znanosti kao poslije P e t a r M a t k o v i ć , A r t u r G a v a z z i i drugi. Kolektivno djelo toga razdoblja jest Zemljopis Hrvatske (1942). Poznati su svjetski putnici bili D r a g u t i n L e r m a n i braća M i r k o i S t j e p a n S e l j an. Tehničke znanosti uznapredovale su osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. i njezinim pretvaranjem u fakultet 1926. Zanimljivo je da su dva hrvat-

NIKOLA TESLA

431

432

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

ska nobelovca kemičari: L a v o s l a v R u ž i č k a (1939) i poslije njegov suradnik V l a d i m i r P r e l o g. Medu izumiteljima svakako prednjači N i k o l a T e s l a . Sve u svemu, u nešto više od stotinjak godina hrvatska se znanost veoma razvila i s umjetnošću može biti ponos svoga naroda. Postavila je silnu osnovicu za kasniji razvitak. Najposlije, u 19. st. u Hrvatskoj se populariziraju suvremeni oblici tjelesnog vježbanja i sportskih igara. Jedno od najproširenijih društava bio je Hrvatski sokol, 1907. odigrana je prva hrvatska reprezentativna nogometna utakmica s Češkom, 1909. osnovan je u Zagrebu Hrvatski športski savez, 1911. prva hrvatska reprezentacija pod svojim imenom i zastavom nastupila je na europskom gimnastičkom prvenstvu u Torinu, a 1912. F r a n j o G r e g l postao je europski biciklistički prvak. Ukupnost razvitka znanosti i umjetnosti položila je solidnu podlogu za poratni napredak u promijenjenim društvenopolitičkim prilikama, u u kojima će još djelovati mnogi umjetnici i učenjaci iz predratnoga vremena.

V. KARAŠ, Portret djevojčice

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

433

Manifest hrvatskih narodnih zastupnika iz Dalmacije svjetskoj javnosti 1903. Već nekoliko tjedana zbivaju se teški događaji u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Žive demonstracije, koje su se širom zemlje razmahale, brojna uapšenja, posredovanja oružane sile i proglašenje prijekog suda svratiše na sebe pozornost široke javnosti. Kao što naravno, najživlji odjek nađoše ti glasovi kod sunarodnjaka, dalmatinskih i istarskih Hrvata te Slovenaca. Vijesti o ubijenima, o mnoštvu ranjenih i uapšenih pobudiše silnu uzrujanost u narodu. Uslijed toga, osobito kad je s autentične strane stigla potvrda da pokret ne jenjava unatoč proglašenju prijekog suda, hrvatski zastupnici Dalmacije osjetiše patriotičnu dužnost, da podignu svoj glas u prilog jednokrvnoj braći. Tim jače im se ta dužnost namećala, u koliko je poznato, da je djelovanje narodnog zastupstva Hrvatske i Slavonije gotovo onemogućeno zbog prilika koje onamo vladaju. Prije svega bi zaključeno, da se u posebnoj audijenciji moli Nj. V. cesara i kralja Franju Josipa I. za posredovanje radi obustave krvoprolića, posebice za pomilovanje onih, koji bi od prijekoga suda bili na smrt odsuđeni. Poziv upravljen pojedinim hrvatskim zastupnicima dalmatinskog sabora i članovima carevinskog vijeća, kao što i hrvatskim i slovenskim zastupnicima Istre i Trsta, našao je opći odaziv. Nakon sama tri dana svi osim nekolicine zapriječenih, nađoše se na okupu u Beču. Zapitana audijencija nije bila dozvoljena. To je uslijedilo na predlog austrijskog ministra pretsjednika iz državnopravnih obzira prema drugoj poli monarhije. Hrvatsko-slovenska delegacija ipak se zadovoljna vraća u domovinu, jer je svijesna, da je izvršila najpreču dužnost u času narodne žalosti i jer ima razloga držati, da njezino zauzimanje ne će ostati bez uspjeha. Odlučni korak narodnih pretstavnika iz triju pokrajina, osobito korporativni dolazak velike većine jednoga sabora k vladaru, takav je pojav, koji mora imati upliva pri prosuđivanju uzroka i zamašaja ovoga pokreta. Ma koliko bile nesuglasne vijesti o događajima, to stoji, da u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji vlada silno nezadovoljstvo, da to na mnogim mjestima nalazi oduška u opetovanim i tako žestokim manifestacijama narodnog ogorčenja, da za obuzdanje nemira nije bila dovoljna svakolika vojnička sila u zemlji, već se moralo rekvirirati vojsku iz Austrije i Ugarske. Same službene vijesti potvrđuju nasilno rušenje brzojavnih stupova i kidanje žica, trganje željezničkih tračnica, pritvaranje činovnika, razoružanje žandara, oštećenje uredovnih zgrada i formalne bitke naroda s oružanom silom, po selima i po ulicama glavnoga grada Zagreba. Napokon nepobitno stoji, i po priznanju službenih krugova zagrebačkih, da je u više kotara došlo do krvoprolića, da je bilo ubijenih (u Zaprešiću, u Kalinovcu, u Fužinama), da je u tri kotara i u dva grada proglašen prijeki sud. Prema ovakovoj situaciji ne mogu uspjeti pokušaji, da se pokret omalovaži, da ga se prikaže svijetu kao niz neznatnih izgreda lokalne naravi. Da je tako, ne bi se zapljenom brzojava, otvaranjem listova i vojničkim kordonima nastojalo spriječiti, da svijet sazna pravu i cijelu istinu. Toli ozbiljnim događajima mora da su bez sumnje teški uzroci. Umjetno stvorena agitacija, ako nema dubljeg uzroka nezadovoljstvu, ne bi bila mogla raspaliti takav požar, osobito u seljaštvu, koje je svagdje najkonservativniji elemenat. Kakovi odnošaji vladaju u Hrvatskoj i Slavoniji, o tome je vanjski svijet žalibože slabo upućen. U toj iskušanoj zemlji pod krinkom parlamentarne ustavnosti vlada samovolja. Izborno pravo ne uživa ni 3 po sto pučanstva. Veliki dio birača sačinjavaju državni službenici, koji se ne usuđuju glasovati protiv vladinih kandidata. Većine se kod izbora stvaraju pritiskom i nasiljem. Štampa je skučena kao u nijednoj drugoj prosvjetljenoj zemlji. Oporbeno se novinstvo progoni globama, zatvorima i zapljenama. Pod vladavinom današnjega bana 102 novine bile su 3702 puta zapljenjene, a u jednom samom broju službenih novina (Narodne novine) od 18. V. 1903. broj 113, oglašeno je 15 odluka o zapljenama listova. Jedan sam zagrebački dnevnik doživio je od 1. XI. 1883. do

434

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

27 V. 1903. ništa manje od 958 zapljena. Općinska autonomija ne postoji, i uopće je skučen svaki autonomni život. Porota ne sudi za političke delikte, osim ako su tiskom počinjeni. Ništa bolje nisu ekonomske prilike. Uslijed postojećeg odnošaja sa Ugarskom, Hrvatskoj se za vlastite potrebe daju samo 44 po sto njenih prihoda. Faktično još manje prima zbog nepotpunog prikazivanja prihoda, kao što se razabire i iz zadnjih poslanica kralj evinskih odbora Hrvatske i Ugarske. Ti prihodi ne dotječu ni za pokriće troškova autonomne uprave. Pošto zajednički troškovi (osobito za vojsku, ugarski državni dug i investicije učinjene za Ugarsku) zahtjevaju silne izdatke, porezni je namet nesnosan. Posljedica je toga emigracija pučanstva u tolikom opsegu, da se sada blizu desetina svih Hrvata nalazi preko oceana. Uporedo s iseljivanjem pada gospodarstvena snaga zemlje, te je već do toga došlo, da autonomna vlada - i u tome unicum parlamentarne vladavine - nema i ne može sastaviti budžeta. K svemu tomu nadolazi sistem vladavine, koji pušta da se vrijeđaju i prava dvostranim ugovorom zajamčena Hrvatskoj. Tako se nameće Hrvatskoj mađarski kao uredovni jezik kod željeznica i drugih zajedničkih ureda protiv izrične odredbe §§ 56. i 57. hrvatsko-ugarske nagodbe, po kojima je u opsegu Hrvatske i Slavonije uredovni jezik isključivo hrvatski. Slična se povreda zbiva izvješavanjem mađarske zastave na uredima u Hrvatskoj i Slavoniji u očitoj opreci sa paragrafima 61. i 62. istog temeljnog zakona, u kojima se za Hrvatsku govori samo o jednoj zastavi - hrvatskoj - dočim se u poslima zajedničkim s Ugarskom označuje zakonitim emblemom ne mađarska zastava, već sjedinjeni grbovi Ugarske i Hrvatske. U najzadnje doba kad je u Hrvatskoj, u oči obnove financijske nagodbe s Ugarskom, nastao življi skupštinski pokret radi poboljšanja nepovoljnog financijskog odnošaja, bile su, unatoč zakonom zajamčenom pravu sastajanja, zabranjene ne samo javne skupštine, već i pouzdani sastanci. Iz navedenoga će svak razabrati, da ovaj pokret u Hrvatskoj i Slavoniji ne ide za prevratnim svrhama, da nije izlijev narodnosne mržnje. Hrvatska, kroz svoje pretstavnike i kroz javnu štampu, zahtjeva, da joj se poštivaju prava dvostranim ugovorom zajamčena i da joj se ne krati građanska sloboda i ustavnost, koje vladaju u ostalom svijetu. Težak je današnji položaj hrvatskoga naroda. Ali, videći simpatije, koje pobudiše u svijetu patnje naše braće i naša pravedna stvar, ne gubimo ufanja. Hvala javnoj štampi, ne samo slavenskoj, već i tuđoj, osobito njemačkoj i talijanskoj, koja zaboravljajući narodni antagonizam, podiže se nama u prilog. Toga nikada ne će zaboraviti Hrvati kao ni inih dokaza bratskog saučešća, što ih primiše od slavenstva, navlastito od jednokrvne braće Slovenaca i Srba. Dao Bog da nas i unaprijed svako ozbiljno narodno pitanje nađe tako složne i pripravne, da jedan drugoga bratski pomognemo. Zadnji događaji dopriniješe bez sumnje da se u stranom svijetu rasprše predrasude, koje su vladale o narodu hrvatskome. Hrvatski narod toli zaslužan za civilizaciju, koju je cijenom krvi svojih najboljih sinova ponovno spasio od navale barbarstva, bolje upoznan i pravednije suđen, sačuvat će sigurno i nadalje simpatije civilizovanog svijeta, biva najjačeg saveznika za postignuće narodnog ideala. Iz sastanka držanog u Beču o Duhovima god. 1903.« (Ante Trumbić, Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija, Obzor. Spomen-knjiga, Zagreb 1936, 30-31)

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

435

Riječka rezolucija 1905. Povodom političkog stanja, u koje je dospjela Monarhija uslijed krize u Ugarskoj, hrvatski zastupnici sastadoše se u svrhu, da zauzmu stanovište prema tome stanju i da označe pravac političkome radu hrvatskoga naroda u pitanjima, koja su neprijeporna i svima zajednička, a ne prejudiciraju načelnom stanovištu, na kojem vojuju u parlamentarnom životu, bilo kao pripadnici klubova, bilo kao pojedinci. Hrvatski zastupnici drže, da su današnje javne prilike u Ugarskoj nastale uslijed borbe, koja ide za tim, da kraljevina Ugarska dođe postepeno do potpune državne samostalnosti. Hrvatski zastupnici smatraju tu težnju opravdanom već stoga, što svaki narod ima pravo, da slobodno i nezavisno odlučuje o svom biću i o svojoj sudbini. Hrvatski zastupnici uvjereni su, da su oba naroda, hrvatski i ugarski, ne samo s obzira na svoje historičke odnošaje, već još više s obzira na činjenicu neposrednog susjedstva i na realne potrebe svoga života i međusobne samoobrane upućeni jedan na drugi, te da se stoga imaju izbjegavati svaki povod i uzrok međusobnome trvenju. Polazeći s tih predpostavka, hrvatski zastupnici smatraju, da je njihova dužnost boriti se usporedo s ugarskim narodom za ispunjenje svih državnih prava i sloboština, u uvjerenje, da će rečena prava i sloboštine biti od koristi hrvatskomu i ugarskomu narodu; a time će se udariti temelji trajnom sporazumljenju obaju naroda. Postignuće te svrhe, namijenjene obostranoj koristi, uvjetovano je najprije reinkorporacijom Dalmacije kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, kojima već virtualno i pravno pripada. Da se uzmogne pristupiti k ostvarenju reinkorporacije Dalmacije, treba najprije da se odstrane današnji nesnosni parlamentarni i upravno-politički odnošaji u Hrvatskoj i Slavoniji i da se uvedu takovi odnošaji, koji će odgovarati potrebama kulturne zemlje i zahtjevima ustava i slobode, zajamčenima slobodoumnim ustavnim uredbama, kao što su poglavito: Izborni red, koji će omogućiti i obezbijediti biranje takovoga narodnoga zastupstva, koje će biti vjeran izražaj nespriječene i slobodne narodne volje; potpuna sloboda štampe, ukinućem objektivnoga postupka i uvedenjemporofe za štamparske i političke delikte; sloboda sastajanja, udruživanja i izražavanja misli; ostvarenje sudačke nezavisnosti, zajamčene svakomu sucu nepomičnošću i neodgovornošću za svoja sudačka djela; ustrojenje vanrednih institucija upravno-državnoga suda za zaštitu interesa i političkih prava građana proti upravnoj samovolji; ustrojenje posebnog suda za karnosnu odgovornost svih javnih činovnika radi kršenja zakona. Hrvatski zastupnici uvjereni su, da se trajni sporazum između naroda hrvatskog i ugarskog može postići najprije strogim i točnim vršenjem prava hrvatskih, sadržanih u postojećoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi, te promjenom odnošaja što spadaju u područje posala, koji su danas zajednički sa Ugarskom, kao i sa zapadnom polom Monarhije na način, da hrvatskomu narodu bude obezbjeden samostalni politički, kulturni, financijski i opće gospodarstveni opstanak i napredak. Naravnim tečajem događaja odrazit će se povoljno svaki napredak naroda u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji također i na odnošaje našega pučanstva, koje živi i u drugim zemljama, posebice u najizloženi]em kraju, biva u posestrimi Istri. Da se uzmognu provađati i do ostvarenja dovesti ovdje istaknuta načela, težnje i zahtjevi, izabire se odbor od 5 zastupnika, koji će imati još i daljnji zadatak, da promiče i za riješenje pripravlja ina pitanja, koja su našim zemljama zajednička, ili su od koristi općoj narodnoj dobrobiti. Iz sastanka hrvatskih narodnih zastupnika. Rijeka, 3. listopada 1905. (/4 Trumbić, na i. mj., 35)

436

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

Manifest Hrvatsko-srpske koalicije 12. XII. 1905.

437

Šupilo o nacionalnom pitanju 1916.

Hrvatski i srbski rodoljubi udružiše se u jednu čvrstu svezu sa zadatkom, da našu otačbinu Hrvatsku sjedinjenim silama i uz podporu svega hrvatskog i srbskog družtva izvedu iz dosadašnjih nesnosnih i ubitačnih odnošaja. Prva im se prilika za to pruža kod nastajnih izbora za sabor Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, u koje će izbore ući zajedno i složno s ovim programom: 1. Koalirana opozicija radit će na tome, da se uzakone ustanove, koje osiguravaju prava građana i ličnu slobodu, kao: a) obće izravno jednako i tajno pravo glasa sa zastupstvom manjina, glasanje po obćinama i pravedna podjela izbornih kotara; b) podpuna sloboda zbora i dogovora; c) podpuna sloboda štampe; d) porota i sloboda i nezavisnost sudstva; e) sloboda savjesti i ravnopravnost narodnosti i vjeroizpoviesti; f) zaštita svetinje kućnoga praga i ukinuće naredbenih odredaba iz absolutizma; g) uvedenje upravnog sudišta kao zaštite protiv samovolje upravnoga činovničtva. 2. Mimo tih osnovnih ustanova raditi će na tome, da se na princip podpune autonomije postavi uprava obćina, kotara i županije, i da se obćine oslobode tereta prenesena djelokruga t.j. posala, što ih obćinski organi vrše u interesu državne vlasti. 3. U pitanju privrede raditi će na tome, da se svim silama poradi na zaustavljanju gospodarstvenoga propadanja u otačbini, u prvom redu, da se posebnim zakonom zaštiti seljački posjed, da se pravednije razrede porezi na zemlju, kao da se uvede progresivni porez na imetak i zaslugu, da se oslobode od poreza sva ona sitna imanja i prihodi, koji su prieko potrebni za uzdržavanje porodice - da se zakonom odredi najmanji dio seljačkoga posjeda, koji je potreban za življenje i taj dio, da se promjenom nasljednoga prava sprieči komadanje seljačkoga posjeda; da se uklone uzroci izseljivanju narodnome, da se narod sačuva od lihvarstva (kajišarstva), a država da se poštara, da siromašan narod u času potrebe dobije shodne zarade; da se veća važnost položi na podizanje naše zemljoradnje, u primorskim krajevima pomorstva, zanatlijstva i trgovine, i da se prema sadašnjun državnopravnom stanju iz zajedničkih prihoda razmjerna svota određuje na investicije u Hrvatskoj i Slavoniji. 4. Raditi će na tome i tražiti će, da se u korist zanatlijskih i industrijskih radnika, propalih zemljoradnika i nadničara stvori radničko zaštitno zakonodavstvo koje da ih štiti u zdravlju i životu. 5. Radit će na tome, da se na što široj i jačoj podlozi zavedu ustanove, koje će biti vrstne da podignu pravu narodnu prosvjetu i družtvenost, kao što će podpomagati i svaki smišljen rad u tom pravcu. 6. Koalirana opozicija nastojati će, da se ukloni dosadašnji nerazmjer u plaćanju viših i nižih činovnika kao i na tom, da se prema potrebama današnjega vremena i važnosti učiteljskoga staleža osigura materijalno stanje učiteljskoga staleža i državnog prihoda. 7. Koalirana opozicija tražiti će i raditi, da se uklone povrede, koje su nanesene našoj zakonom zaštićenoj državnoj samostalnosti, kao što će raditi i oko proširenja ove samostalnosti promjenom nagodbe, a naročito će raditi i težiti za financijalnom samostalnošću i gospodarskom nezavisnošću Hrvatske. 8. Koalirana opozicija vodeći računa o velikim narodnim idealima, pa odgovarajući narodnoj težnji za narodnim ujedinjenjem svesrdno prihvaća sa strane braće naše u Dalmaciji potaknuto pitanje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Za povoljno riešenje toga pitanja založiti će se koalirana opozicija svim silama, a postupati će solidarno i sporazumno s braćom iz Dalmacije. 9. Uvjerenje, da narodu našemu hrvatskoga i srbskog imena nema ljepše budućnosti, a ni samoga narodnog obstanka bez zajedničkog solidarnoga rada obaju dielova narodnih, imade da se odstrani svaka i najmanja zaprieka tome radu zajamčenjem ravnopravnosti i slobode srbskoga naroda. (JH, I, 366-368)

I. Hrvati, Srbi i Slovenci jedan su genetički narod sa tri imena, različitih historijskih, državnopravnih i kulturnih tradicija, ali jednog jezika i jedne plemenske rase. II. U ovome narodu u Habsburškoj Monarhiji Hrvatskoj pripada vodeća politička uloga kao prima inter pares. Izvan Habsburške Monarhije ta politička uloga u istom svojstvu pripada Srbiji. U svakom slučaju vriedi podpuna ravnopravnost plemenskih elemenata raznoga naziva, kao i podpuna sloboda i ravnopravnost vjeroispoviedanja. III. Hrvatska, u užem smislu ove rieči, sa glavnim gradom Zagrebom, jest za sve Hrvate, ma gdje oni boravili, glavna i srce Hrvatstva, kao što je Srbija u užem smislu, sa Beogradom na čelu, glava i srce Srbstva. Hrvatima je Hrvatska sa Zagrebom integralni dio njihova narodnoga i državnopravnoga bića, njihova individualizma, a druge su hrvatske zemlje uda toga bića. IV. Ideja narodnoga jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca dovodi u političkom pogledu do logične posljedice težnja, rada i programa za jednim političkim ujedinjenjem u slobodnu nacionalnu državu, u kojoj će svako pleme, bolje rekuć predstavnici svakog imena, sa svojim osebinama, tradicijama i snagama, u novu formaciju donijeti svoje najbolje sile i sposobnosti. Ova nova formacija mora biti harmonični produkt svih naših narodnih sila, u fuziji duhova, tradicija i nada, u jedinstvenom pregnuću za osjegurati našu zajedničku budućnost. Tako bi se napravila država od 12 do 13 milijuna (7 milijuna pravoslavnih, 5 milijuna katolika, 800000 slavenskih muslimana), prilično jaka, da zakrčuje prolaz njemačkom ofenzivnom imperijalizmu na ovom njegovom naravnom putu na iztok. Ova bi država bila naravni saveznik svih onih, koji se bore proti germanskoj hegemoniji i dominaciji. V. Ali ovaj proces narodnoga jedinstva i fuzije ne može se uspješno provesti, ako u njemu ne bude saučestvovala sa svim svojim narodnopolitičkim kapitalom Hrvatska sa Zagrebom, kao prava predstavnica Hrvata i Hrvatstva. VI. Ako sile jače od pravednosti ove pravedne ideje narodnoga jedinstva hoće da zapriječe njeno ostvarenje - to jest da na pr. iz sklopa jugoslavenskih zemalja sa Srbijom izluče Hrvatsku, te ju formiraju u separatno biće - onda je potrebno da Srbija, u pravo vrieme, učini sve one bitne reforme, narodno-političke, ustavne i kulturne, koje će onemogućiti obstanak i razvitak jedne druge, konkurentne jugoslavenske države, kao i svaki domaći i narodni rad za nju. Drugim riečima potrebno je, da se Srbija tako interno reformira, da ona jedina bude i ostane stjegonoša jedinstva Jugoslavena. VII. Drugačije, mješte oslobođenja, sjedinjenja i stopljenja Hrvata i Slovenaca sa Srbima, dogodio bi se, naprotiv, jedan jednostavni čin osvajanja i dominacije zadahnut srbsko-ortodoksnim ekskluzivizmom. U tom slučaju Srbija bi pokazala ili da ne može, ili da neće da kao bazu svoje politike prihvatiti načelo narodnoga jedinstva Jugoslavena, čije bi se ostvarenje imalo onda odgoditi do povoljnijih dana. Dotle i u tom slučaju dužnost bi bila svih Hrvata tako raditi, da sve jugoslavenske zemlje, u kojima bi se većina naroda po slobodnoj svojoj volji izjavila za Hrvatsku, budu sjedinjene s Hrvatskom. London, listopada 1915. (iznio na sastanku Jugoslavenskog odbora 22. II. 1916; zapravo koncept promemorije Edwardu Greyu od 30. IX. 1915) Frano Šupilo (Ferdo Čulinović, Dokumenti o Jugoslaviji; Zagreb 1968, 54-55; dalje FČ)

438

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Kriška deklaracija 1917. Na konferenciji članova prošlog koalicionog i sadanjeg kabineta Kraljevine Srbije i predstavnika Jugoslovenskog Odbora sa sedištem u Londonu, koji su do sada paralelno radili, a u prisustvu i uz suradnju Predsednika Narodne skupštine, izmenjane su misli o svima pitanjima, koja su skopčana sa budućim zajedničkim životom Srba, Hrvata i Slovenaca. Srećni smo, što i ovom prilikom možemo konstatovati, da je među članovima konferencije i ovoga puta vladala jednodušnost u svima pitanjima budućeg zajedničkog državnog života. Pre svega, predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca ponova i najodsudnije naglašavaju, da je ovaj naš troimeni narod jedan isti po krvi, po jeziku, govornom i pisanom,.po osećajima svoga jedinstva, po kontinuitetu i celini teritorije, na kojoj nepodvojeno živi, i po zajedničkim životnim interesima svoga nacionalnog opstanka i svestranog razvitka svoga moralnog i materijalnog života. Ideja o njegovom nacionalnom jedinstvu nikada se nije gasila, ma da je sva moć, umna i fizička, nacionalnog mu neprijatelja bila upravljena protivu njegovog jedinstva, njegove slobode i nacionalnog opstanka. [...] Naš troimeni narod, koji je najviše stradao od grube sile i nepravde, koji je za svoje pravo slobodnog samoopredeljenja podneo najveće žrtve, prihvatio je sa oduševljenjem taj uzvišeni princip kao glavni cilj ove strašne borbe, u koju je gurnulo ceo svet nepoštovanje prava samoopredeljenja naroda. I autorizovani predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca, konstatujući da je jedini i neodstupni zahtev našega naroda, zahtev koji on postavlja na osnovu načela slobodnog samoopredeljenja naroda, da bude potpuno oslobođen svakog tuđinskog ropstva i ujedinjen u jednoj slobodnoj, nacionalnoj i nezavisnoj državi, složili su se, da ta njihova zajednička država bude zasnovana na ovim modernim i demokratskim principima: 1. Država Srba, Hrvata i Slovenaca, poznatih i pod imenom Južnih Slovena ili Jugoslovena, biće slobodna, nezavisna Kraljevina s jedinstvenom teritorijom i jedinstvenim državljanstvom. Ona će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu s dinastijom Karađorđevića, koja je dala dokaza, da se s idejama i osećajima ne dvoji od naroda i da stavlja narodnu slobodu i volju vrh svega. 2. Država ova zvat će se: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. A vladalac: Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca. 3. Ona će imati jedan državni grb, jednu državnu zastavu i jednu krunu. Ovi državni emblemi biće sastavljeni iz naših sadanjih posebnih emblema. Državna celina obeležavaće se državnim grbom i državnom zastavom. Državna zastava, kao simbol jedinstva, isticaće se na svima nadleštvima Kraljevine. 4. Posebne zastave, srpska, hrvatska i slovenačka, ravnopravne su i mogu se isticati i slobodno upotrebljavati u svima prilikama. I grbovi posebni mogu se isto tako upotrebljavati slobodno i u svima prilikama. 5. Sva tri narodna imena: Srbi, Hrvati i Slovenci, potpuno su ravnopravna na celoj teritoriji Kraljevine, i svako ih može slobodno upotrebljavati u svima prilikama javnog života i kod svih vlasti. 6. Obe azbuke, ćirilica i latinica, također su potpuno ravnopravne i svako ih slobodno može upotrebljavati na celoj teritoriji Kraljevine. Sve državne i samoupravne vlasti dužne su i u pravu upotrebljavati i jednu i drugu azbuku, saobražavajući se u tome želji građana. 7. Sve priznate veroispovesti vršiće se slobodno i javno. Pravoslavna, Rimokatolička i Muslimanska veroispovest, koje su po broju sledbenika najjače u našem narodu, bit će jednake i ravnopravne prema državi. Na osnovu ovih principa zakonodavac će se starati, da se čuva i održava konfesionalni mir, koji odgovara duhu i prošlosti celokupnog našeg naroda.

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

439

8. Kalendar treba što skorije izjednačiti. 9. Teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obuhvata svu onu teritortiju, na kojoj živi naš troimeni narod u kompaktnoj i neprekidnoj masi, i ona se bez povrede životnih interesa celme ne bi smela krnjiti. Naš narod ne traži ništa tuđe; on traži samo svoje i želi, da se sav, kao jedna celina, oslobodi i ujedini. I zato on, svesno i odlučno, isključuje svako delimično rešenje svoga narodnog oslobođenja i ujedinjenja. Naš narod postavlja kao jednu nerazdvojnu celinu problem svoga oslobođenja od Austro-Ugarske i njegovog ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom u jednu državu. Po načelu slobodnog narodnog samoopredeljenja ni jedan deo ove celine ne može se pravilno odvojiti i prisajediniti drugoj kojoj državi bez pristanka samoga naroda. 10. Jadransko more, u interesu slobode i ravnopravnosti svih naroda, biće slobodno i otvoreno svima i svakome. 11. Svi građani (državljani) na celoj teritoriji jednaki su i ravnopravni prema državi i pred zakonom. 12. Izborno pravo za izbor narodnih poslanika za Narodno Predstavništvo, kao i izborno pravo za opštine i druge upravne jedinice, jednako je i opšte, vršiće se neposrednim i tajnim glasanjem po opštinama. 13. Ustav, koji će posle zaključenja mira doneti Ustavotvorna Skupština, izabrana na osnovi opšteg i jednakog, neposrednog i tajnog prava glasa, biće osnova ćelom državnom životu, izvor i utoka svih vlasti i prava, i po njemu će se uređivati celokupni državni život. Ustav će dati narodu i mogućnost da razvija svoje posebne energije u samoupravnim jedinicama, obeleženim prirodnim, socijalnim i ekonomskim prilikama. Ustav se ima primiti u celini, u Ustavotvornoj Skupštini, brojno kvalifikovanom većinom. I Ustav i drugi zakoni, koje bude donela Ustavotvorna Skupština, stupaju u život kada ih Kralj sankcioniše. Tako ujedinjeni narod Srba, Hrvata i Slovenaca sastavljao bi državu, koja bi brojala oko 12 miliona državljana. Ona bi bila garantija narodne nezavisnosti i svestranog narodnog kulturnog napretka, jak bedem protiv germanskog nadiranja, nerazlučni saveznik svih onih kulturnih naroda i država, koje su istakle princip prava i slobode naroda i princip međunarodne pravde, i dostojan član nove međunarodne zajednice. Dano na Krfu 7. (20) jula 1917. godine. Predsednik Jugoslovenskog Odbora: Predsednik Ministarskog Saveta Ministar Iribstranih Dela Kraljevine Srbije: Dr. Ante Trumbić, s.r. Nik. P. Pašić, s.r. (FČ, 47-49)

Šupilo Jovanu M. Jovanoviću, poslaniku Kraljevine Srbije u Londonu, 22. VII. 1917. Gospodine ministre! Rado se odazivljem Vašemu pozivu, da u glavnim crtama izradim kratki prikaz, kako mislim da bi se najbolje organizirala slobodna narodna država za sve jugoslovenske zemlje, u kojima živu Srbi, Hrvati i Slovenci. Neophodno je potrebito, da se najvažniji poslovi podijele u dvije grupe: A) poslovi zajednički, B) poslovi autonomni.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

A) Poslovi zajednički 1. Temeljni ustav države na potpuno demokratskom i ravnopravnom temelju za sav narodni plemenski i kulturni život države i naroda. 2. Vanjski poslovi države. 3. Kopnena, pomorska i sva ostala odbrambena sila države. 4. Oni ekonomski i komunikacioni poslovi, koji imaju važnost za cijelu državu. 5. Novac (valuta), financije za zajedničke potrebe. 6. Najviša nastava, biva najviše institucije za odgoj više narodne inteligencije.

misli, Jugosloven, ali - last but not least - kao Dubrovčanin. Govorim na svoju ruku i odpn, vornost. A ipak sam puno više nego uvjeren, da tumačim poštene instikte i osjećaje milijuna našega neprosvijetljenog puka (ako i ne sve njegove »slavne« inteligencije) i tumačim dispoziciju zakopčanih specijalista, koji su nam skloni i koji sutra kod zelenog stola ne bi bili protivni, da nam pomognu po gornjim kriterijima. Ova mi uvjerenja daju snagu, da govorim kako mislim. Vaš sam odani štovatelj Frano Šupilo

440

B) Autonomni poslovi U autonomne poslove spadali bi svi ostali državni i provincijalni poslovi, koji se ne nalaze u rubrikama zajedničkih poslova, kao unutarnja uprava, sve školstvo, izuzev ono u zajedničkim poslovima, sudstvo, bogoštovlje, poljodjelstvo, komunikacioni posli lokalnijega reda, financije i financiranje autonomnih poslova, što bi imalo biti u svezi sa zajedničkim financijama, po shemama i sistemima, kojih već u praksi na izbor imade, zatim ostali manji javni poslovi, koji prelaze kompetenciju općina i kotara. Zajedničke poslove rješavao bi Državni i Narodni Parlament, a autonomne poslove Sabori ili Skupština dotičnih zemalja. Tako bi postojala centralna vlada i autonomne vlade sa međusobno ustanovljenim odnošajima. Uz jedan centralni Parlament za zajedničke poslove, potrebno bi bilo - prema tradicijama i prilikama našim - pet (5) autonomnih sabora ili skupština, naravno sa odnosnim vladama, ne isključiv, da članovi tih autonomnih vlada mogu istodobno biti i članovi centralne vlade za ovaj ili onaj resor. Evo tih potrebitih sabora ili skupština: 1. Srbska ili Srbijanska skupština ili sabor sa Srbijom prije rata i što bi još njoj direktno pripalo, kao Banat i slično. 2. Hrvatski sabor ili skupština za Trojednicu (Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju sa hrvatskom Istrom). 3. Slovenački sabor u Ljubljani za sveukupne zemlje, koje obitavaju Slovenci. 4. Bosanski sabor za Bosnu i Hercegovinu. 5. Crnogorski sabor za Crnu Goru prije rata i zemlje, što će joj pripasti, ako se ova stvar drukčije ne uredi... Izbor za centralni Parlament mogao bi biti: a) direktan kao i za sabore, samo sa proširenim kotarima i na temelju pravedne izborne »geometrije« ili b) delegacioni izbor iz autonomnih sabora, u kome slučaju mora vrijediti načelo proporcijonalnog zastupstva sa zaštitom manjina. Ovim institucijama treba nadodati još jednu centralnu i za sve zajedničku i kompetentnu za čitavo funkcioniranje zajedničkog i autonomneg državnog aparata, a to je: Vrhovno administrativno sudište i njemu o boku Vrhovni računarski dvor sa pravima i dužnostima, koje ove institucije imadu u drugim modernim i naprednim državama. Time bi moj »skelet« bio u glavnome gotov. Ja sam uvjeren, da bi ovakva shema, lijepo upotpunjena, zadovoljila i ogromnu većinu našega ukupnoga naroda raznih imena, vjera, tradicija i mentaliteta, a također i sve nama sklone velike faktore Evrope i ostaloga civilizovanoga svieta. Ja sam proti svakomu preranom liveliranju, koje ni u većim narodima nije donijelo očekivanoga ploda, nego to liveliranje ostavimo vremenu i budućim generacijama, koje će se, nadamo se rađati u zdravijim ambijentima i biti zrelije [...]. Momenti su važni, možda se važniji za nas ne će više nikad pokazati. Moguće da naša stvar [...] ne će biti postignuta. Ali svejedno, naš narod ne će zato poginuti. Možda da [...] ovo što sada radimo, bude od bitne važnosti kao direktiva za buduću našu politiku. Kakva odgovornost, ako tjesnogrudnost učini, da ta direktiva kao svoj plod dade - razdor! Ja ne govorim u ničije ime i po ničijem nalogu, niti imam, niti hoću ikoga da slušam. Govorim kao slobodan, uvjeren, a i informiran narodni čovjek. Govorim kao Hrvat slobodne

441

(FČ, 56-58)

Rezolucija Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije na skupštini u Zagrebu 1. V. 1918. [...] Hrvatski proletarijat po prvi put za ovoga strašnoga rata dolazi u položaj, da može proslavom 1. svibnja manifestirati svoju nepokolebivu vjernost socijalističkim načelima i težnjama. I kao svoju prvu riječ podiže plameni prosvjed protiv strašnoga rata, koji danas pustoši Evropom, a za volju raznih nezasitnih imperijalističkih ciljeva i prohtjeva. Proletarijat Hrvatske i Slavonije, dosljedno svojem socijalističkom uvjerenju zahtijeva, da se ovaj rat čim prije završi na takav način, da mir bude trajan i osiguran. Pravedni i trajni mir pak smatra mogućim samo onda, kada bude potpuno udovoljeno prirodnim i opravdanim težnjama svakoga pojedinog naroda, da sebi osigura potpunu nacionalnu slobodu, nezavisnost i suverenost. A osiguranje pak ovakove slobode, nezavisnosti i suverenosti, drže sakupljeni, da je prema današnjem stupnju razvitka ljudskoga društva najizdašnije pruženo samo u potpuno slobodnim, nezavisnim i suverenim nacionalnim državama, tj. u državama s teritorijalno-etnografskim granicama svake pojedine nacije. Prema tome proletarijat Hrvatske i Slavonije, dosljedno odlukama ranijih nadležnih nacionalnih i internacionalnih socijalističkih kongresa, a naročito jugoslov. socijal. konferencije u Beogradu i Ljubljani, stoji na stanovištu da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedan jedinstven narod, pa da i njih prema tomu idu svi atributi jednog naroda, a naročito prema tome postoji i neutrnjivo pravo da i taj narod sebi uredi samostalnu, slobodnu i nezavisnu državu. [...]

(FČ, 63)

Rezolucija Starčevićeve stranke prava 1918. Vijeće Starčevićeve stranke prava, sakupljeno dana 5. lipnja 1918. u Zagrebu, u skladu sa bitnim i temeljnim načelima stranke prava od godine 1861., u kojima je postavljen zahtjev hrvatskoga naroda za slobodnom, nezavisnom i ujedinjenom narodnom državom, kao i u skladu sa bitnim načelima adrese Starčevićeve stranke prava od 5. ožujka 1917. i izjave saborskoga kluba Starčevićeve stranke prava u hrvatskom saboru od 5. lipnja i. g., prihvaća slijedeća načela kao osnovku za svoje dalje djelovanje: Narod Hrvata, Srba i Slovenaca jest pod tri imena jedan isti narod. Dosljedno tomu, upirući se o pravo narodnog samoodređenja: 1. Tražimo ujedinjenje i slobodu u narodnoj državi Slovenaca, Hrvata i Srba, u kojoj će narodne osobine troimenoga jedinstvenog naroda biti očuvane, a osiguran državnopravni kontinuitet historičko-političkih teritorija. Upirući se napose o historijsko državno pravo, tražimo očuvanje kontinuiteta hrvatske državnosti.

442

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

2. Tražimo za državu Slovenaca, Hrvata i Srba čitav teritorij, na kome u neprekidnom kontinuitetu živi naš narod, jamčeći inonarodnim manjinama kulturnu samoupravu. Tom našem narodnom teritoriju neotuđivo pripadaju obale, luke i otoci sjevernog i istočnog Jadrana. 3. Tražimo državu uređenu na načelima potpune građanske slobode i demokratske samouprave, te pravne i društvene jednakosti, tj. mogućnosti gospodarskoga opstanka i potpunoga prosvjetnog i društvenog razvitka svih državljana. (FČ, 63-64)

Proglašenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. X. 1918. ...Prešni prijedlog zastupnika Svetozara Pribićevića i drugova. I.Predlaže se visokom saboru da zaključi: Hrvatski državni sabor na temelju potpunoga prava narodnoga samoodređenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti, stvara ovaj zaključak: Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane, razrešavaju se. (Cijeli sabor kao i galerije ustaju. - Burno pljeskanje [...] — Cijeli sabor zajedno s galerijama stojeći pjeva: Lijepa naša domovina. - Burni poklici: Živila Hrvatska!)... Ukida se i ništetnim proglašuje napose hrvatsko-ugarska nagodba (zakonski članak L od godine 1868.), a isto se tako ukidaju i ništetnima proglašuju svi kasniji njeni dopunjci ili revizije, tako da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija ne ima s kraljevinom Ugarskom ni pravno, ni faktično nikakovih zajedničkih državnih poslova. [...] Točka II. Dalmacija, Hrvatska, Slavonija s Rijekom proglašuje se posve nezavisnom državom [...] prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda, bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi. ...Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će sa unapred određenom kvalificiranom većinom, koja potpunoma zaštićuje od svakoga majorizirani a, konačno kako u formi vladavine, tako u unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države, utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba... [Pošto je Sabor ovaj prijedlog, primio, ovo je postalo temeljnim državnim zakonom... U drugom saborskom zaključku Sabor je priznao Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast.] (FĆ, 76-77)

Ženevska deklaracija 9. XI. 1918. Zajedničkim naporom savezničkih naroda i Sjedinjenih Država Severne Amerike, snagom naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, slomljene su na bojnim poljima i na moru sve nasilne prepreke njegovom ujedinjenju. Predstavnici Vlade Kraljevine Srbije i skupštinskih političkih grupa, predstavnici Narodnog Veća u Zagrebu, predstavnici Jugoslovenskog Odbora u Londonu, skupljeni u Ženevi, varoši slobode, sretni su što mogu jednodušno, svečano i preo celim svetom konstatovati svoje ujedinjenje u državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Narod Crne Gore, kome je otvoren naš bratski zagrljaj, nesumnjivo će pohitati da pozdravi i pridruži si ovom delu, koje je od uvek bilo njegov najveći ideal.

443

Današnjim danom i ovim aktom nova država se pojavljuje kao jedna nedeljiva državna celina i član društva slobodnih naroda. Nema više granica koje su nas razdvajale ... Vlada Kraljevine Srbije i Narodno Veće u Zagrebu produžit će otpravljati poslove svaki u svom unutrašnjem pravnom i teritorijalnom delokrugu na redovan način kakav gde postoji, dok Velika Skupština ujedinjenih Srba, Hrvata i Slovenaca (Konstituanta), izabrana opštim, jednakim, neposrednim i tajnim glasanjem svih građana, ustavom ne propiše definitivno ustrojstvo države. Taj ustav će biti osnova ćelom državnom životu, izvor i utoka svih vlasti i prava, i po njemu će se, u demokratskom duhu, uređivati ceo državni život ... Zapisnik sa Ženevske konferencije 6-9. XI. 1918. ... I. Zaključuje se da kraljevina Srbija priznaje Narodno Veće kao reprezentanta i vladu. [...] Ovo priznanje odmah je provedeno ..., koje je g. Pašić, kao predsednik ministarstva i ministar inostranih dela kraljevine Srbije upravio dr. Korošcu, predsedniku Narodnog Veća u Zagrebu i vladama Engleske, Francuske, Italije i Sjedinjenih Država... II. Osniva se zajedničko ministarstvo za kraljevinu Srbiju i područja Narodnog Veća u Zagrebu, komu je zadatak, da organizuje zajedničku državu SHS, kojoj će Konstituanta doneti ustav. U tu svrhu vlada kraljevine Srbije i Narodno Veće u Zagrebu ne dirajući opstojeći upravni sistem, poveravaju još danas ove poslove zajedničkom ministarstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. 1. Čitavu spoljnu politiku i organe za njeno provađanje, sve pripreme za konferenciju mira i propagandu. 2. Vojne poslove, u koliko se odnose na bezbednost državne teritorije kao celine i sve vojne poslove, na koje će se odnositi pregovori o miru... 3. Rukovođenje ratne mornarice. 4. Rukovođenje pomorstva, pomorske trgovine i pomorskog saniteta. 5. Poslove pripremanja konstituante i one mere, koje će služiti za prelaz iz provizornog državnog života u redovni državni život, koji će se obrazovati na temelju budućega zajedničkoga ustava. Postepeno bratske vlade moći će poveriti prema potrebi i sporazumu i druge poslove zajedničkoga ministarstva. Nadalje poverava se zajedničkom ministarstvu staranje oko koordiniranja i oko jednoobraznoga rešenja državnih poslova, koji ostaju u kompetenciji narodnih vlada u dotičnim zemljama. Ti su poslovi ovi: 6. Promet i saobraćajna sredstva, kao što su: željeznice, plovidbe po rekama, pošta i telegraf u cilju, da saobraćajni život u celokupnoj državi uzmogne harmonično funkcionirati i zadovoljiti neodložne potrebe naroda i države. 7. Ishrana građanstva i rekonstrukcija narodne ekonomije, poremećene ratom. 8. Povraćaj i opskrbljenje zarobljenika, sirotinje i udovica poginulih i nesposobnih vojnika, invalida, izbjeglica, ekspatriiranih, utamničenih i iseljenika. 9. Zajedničke financije, u koliko se odnose na potrebe čitavog delokruga ministarstva, udešavanje odnosa raznih valuta i raznih bankarstava na državnoj teritoriji zatečenih ... Zajedničko ministarstvo ostajat će u vezi s vladom kraljevine Srbije i sa narodnim Većem u Zagrebu... Za sada, bez prejudica za budućnost, imenuje u zajedničko ministarstvo polovinu vlada kraljevine Srbije, a drugu polovinu Narodno Veće u Zagrebu.

444

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Broj ministarstava zasada je 12. Odmah se imenuje samo 6, a za ostalih 6 docnije, nakon odnosnih zaključaka kraljevske vlade i Narodnog Veća. Kad pristupi Crna Gora, pregovarat će se s njom u pogledu sudelovanja u zajedničkom ministarstvu ... Ministri naimenovani od strane kraljevine Srbije položit će zakletvu po srpskom ustavu svome vladaru, a ministri imenovani od Narodnog Veća u Zagrebu pred njegovim predsednikom dr. Korošcem ... (FČ, 84-86)

Govor Stjepana Radića na sjednici Narodnoga vijeća 24. XI. 1918. Gospodo! Kako vidite, ovdje nema ni slušateljstva na galerijama, ni stenografa, dapače ni voditelja zapisnika. Jasno je, dakle, da neću govoriti zbog vanjskoga efekta (uspjeha), kako bi se inače moglo misliti. Moram odmah reći i to da se ne nadam da ću vas odvratiti od ovoga prijedloga i nagovoriti da prihvatite moj prijedlog. [...] Govorim, dakle, zato da izvršim svoju dužnost i da se poslužim svojim pravom, a i zato da pokucam na vašu savjest da nemate kasnije izgovora da vam nitko nije pokazao ponora u koji hoćete da strovalite sav naš narod, a napose narod hrvatski. Gospodo! Ovdje se već izredao priličan broj govornika. I, gle, svi su govorili - osim zastupnika Hrvoja - kao da ovo nije dvorana Hrvatskoga državnoga sabora, kao da ovo nije ono hrvatsko branilište a ja velim i svetište, iz kojega se stoljećima toliko puta čula odvažna i mudra riječ na obranu pravice i prava, za bolju budućnost hrvatskoga naroda i svih naroda slavenskih. I ne samo da se ni jedan govornik nije nimalo sjetio Hrvatske ni Hrvata, nego se svi govornici upravo natječu u tom da Hrvatsku izbrišu i poruše, da nas Hrvate najprije potisnu, a onda i pregaze. Ali najveća je pogreška i neoprostiv je grijeh u tom što se vidi da se svi ti govornici nisu u ratu ničemu naučili jer kao da ne vide naroda, kao da ne znaju za narod, pa zato svi govore baš protivno od onoga što naš narod hoće i treba. Gospodo! Vama su svima puna usta riječi: narodno jedinstvo - jedna jedinstvena država, jedno kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića. I vi mislite da je to dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljevstvo, i da nas samo to, takvo jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karađorđevića, može spasiti i usrećiti. Kako je površno, kako je plitko i kako neopravdano to vaše mišljenje! Što se tiče jezičnoga narodnoga jedinstva, mi smo svi Slaveni po jeziku zapravo jedan narod. Pitajte stotine tisuća naših vojnika i zarobljenika koji su prošli Galiciju, Ukrajinu, Poljsku, Rusiju, Dobrudžu, Slovačku i Srbiju. Svi će vam reći da u svim tim zemljama živi ili, bolje - da se pati jedan jedini narod slavenski. Ali vi o Slavenstvu nećete ni da čujete, dapače niti o potpunom Jugoslavenstvu. Vi ste zaneseni čudnim svojim rebusom SHS, koji ništa ne govori ni našemu srcu, ni našemu umu [...]. SHS značilo je najprije Slovenci, Hrvati i Srbi; sad to znači Srbi, Hrvati i Slovenci! A što će značiti sutra? Gospodo! Sav ovaj vaš rad u Narodnom vijeću niti je demokratski, niti je ustavan, niti je pravedan, a nije ni pametan. Vi niste upravo nikakvi demokrati zato jer nimalo ne marite za sve ono što je ovaj strahoviti rat učinio od našega naroda, a napose od našega seljaka. Vi se ni najmanje ne osvrćete na to da je sav naš narod, a napose seljački narod hrvatski, iz sve duše zamrzio militarizam tako da se to ne da ni izreći, ni opisati. [...]

445

Vi ne vjerujete da je naš seljak prije rata spavao, a da ga je istom rat nemiliceprodrmao probudio i učinio čovjekom. Vi nimalo ne uviđate kolika to mora biti odvažnost i mudrost kad sto i više tisuća Hrvata seljaka jedan za drugim ostavljaju frontu i neće da se više vrate na nju, nego jedni odlaze u »zeleni kader«, a drugi upotrebljuju sva sredstva, i novac, i prijateljstvo, i varku, samo da više ne nose svoje glave na pazar na tuđu gospodsku zapovijed, tobože na obranu kralja i domovine. Vi, gospodo, upravo nimalo ne marite za to što naš seljak uopće, a napose seljak hrvatski, neće ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi koja mu se silom nameće. Naš je seljak toliko dozrio da zna svuda da je država i domovina u pravici i u slobodi, u blagostanju i u prosvjeti. I kad ga vi danas već i batinate po oružnicima i silom gonite da pristane uz vas, da nas, tobože, brani od Talijana, on govori ili barem misli da ste vi isto ono što su bili madžarski i njemački tlačitelji. A znate zašto? Zato, jer svaki i zadnji naš čovjek uviđa ono što vam je do podne onako jednostavno, a ipak nepobitno dokazao zastupnik Hrvoj veleći: »Ili Italija ima uza se cijelu Antantu - onda si mi sami ne možemo pomoći; ili Italija radi na svoju ruku - i onda ćemo mi protiv nje uspjeti na temelju svoga prava; ni u jednom slučaju neće nam pomoći ni jedinstvena država, ni kraljevska vlada u Beogradu, ni nitko drugi.« I vi sami to dobro znate, gospodo; znadete da ni Italija ni Antanta neće raditi po volji beogradske vlade. Vi vrlo dobro znadete da ondje gdje ne vrijedi pravo cijeloga naroda, još manje može pomoći upliv jedne vlade i jedne osobe. I premda vi to znate, vi znalice i hotice govorite neistinu da će naš narod propasti ili da će silno nastradati ako sada odmah navrat-nanos ne stvori centralističke kraljevine i jedne kraljevske centralističke vlade. Vi, dakle, naš narod plašite kao malu djecu i mislite da ćete tako narod predobiti za svoju politiku. Možda hoćete Slovence, ne znam; možda ćete predobiti začas i Srbe; ali stalno znam da Hrvate za to predobiti nećete, a nećete ih predobiti zato, jer je sav hrvatski seljački svijet isto tako protiv vašega centralizma kako je protiv militarizma, isto tako za republiku kao i za narodni sporazum sa Srbima. I ako vi budete silom htjeli nametnuti svoj centralizam, evo što će se dogoditi. Mi ćemo Hrvati reći otvoreno, čisto i bistro: »E, ako Srbi uistinu hoće da imadu takvu centralističku državu i vladu, Bog im je blagoslovio; ali mi Hrvati nećemo druge državne uredbe nego saveznu federativnu republiku.« Ja sam, gospodo, već više puta u sjednicama ovoga Središnjega odbora potanko razlagao kako je rat učinio od naših seljaka republikance. [...] Ali vi to niste vjerovali, ili niste za to marili, kao što ne vjerujete i ne marite ni sada. A to je sve zato jer je vama demokracija prazna riječ; jer vama ni u snu ne padne na um da se ravnate po smislu te riječi, koja znači da se narod ima najprije pitati u svakoj važnoj stvari, da se svi državni poslovi imadu voditi prema narodnoj volji i potrebi, to jest da se kod nas mora vladati po volji i potrebi seljačke većine, a nipošto po samovolji neznatne gospodske manjine. Gospodo! Budući da ste vi demokrati samo jezikom, samo izvana, onda je posve naravski da vi ne radite niti ustavno, to jest da ne marite ni za kakve zakone, uredbe i običaje, već tek provodite najsilovitiju svoju samovolju. [...] Eto, vi niste htjeli sazvati cijelo Narodno vijeće, nego samo ovaj odbor. Vi vrlo dobro znate da niti Narodno Vijeće ne predstavlja naroda, jer ga narod nije izabrao; ali tu su barem zastupane gotovo sve stranke i skupine, a onda bi tu morala biti javnost; a čim je tu javnost, ne može biti puke oligarhijske (gospodske) samovolje i nametljivosti. Pitam vas, dakle, zašto niste za ovakav sudbonosni korak sazvali cijelo Narodno vijeće? Zato, jer znadete da radite krivo i da bi se to odmah opazilo čim bi se vijećalo javno i u većem krugu. A kolika je istom vaša neustavnost kad pomislim da vi mimoilazite naš Hrvatski državni sabor! O tom je temeljito i nepobitno govorio već zastupnik Hrvoj, pa ja neću o tom

446

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

duljiti, samo vas upozorujem da se ljuto varate ako mislite da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti. Vi do te povijesti i do te državnosti ne držite posve ništa, tobože zato jer da smo mi Hrvati bili pod tuđincem i da je to, tobože, tuđinska povijest. Ali imate u tom dvostruko krivo Prvo, imate krivo zato jer znalice i hotice prešućujete da smo se mi Hrvati - barem mi na ljevici - uvijek borili protiv toga tuđinca i da smo u toj borbi znali i pobijediti bar toliko da tudinac nikada nije bio Hrvatskoj pravi i potpuni gospodar. To je jedno, a drugo je ovo: vi kao naobraženi ljudi znadete da povijest, da tisuću godina prošlosti imade i veliku moralnu (duhovnu) vrijednost bez obzira na politiku. Čovjeka koji zaboravi sve što je doživio; čovjeka koji radi kao da se ničega ne sjeća što je prije doživio, smatramo luđakom, kažemo da je pomjerio pameću. Hrvatski narod neće da bude takov luđak i neće da zaboravi svoju prošlost, to manje što nema za to nikakvoga razloga. Evo, vi se rado pozivljete na našu naprednu braću Čehe. Pa pročitajte poruke njihovoga prvaka Masaryka - koji je inače mnogo pisao protiv povjesničkoga prava - i vidjet ćete da i on neprestano naglašuje češko državno pravo, češke državne povjesničke granice, tisućljetnu češku političku i kulturnu (prosvjetnu) baštinu. Ali ste, gospodo, osobito do skrajnosti neustavni s obzirom na sve ono što ste još do jučer govorili i pisali i vi i vaši predšasnici u svim vašim strankama koje su danas ovdje zastupane. Da spomenem najprije vas, Slovence. Vi ste do neba digli viku - sami od sebe i posve dragovoljno - da ste vi jedna duša s nama Hrvatima i da se hoćete ujediniti s nama i na temelju našega hrvatskoga državnoga prava. [...] Ali vi ćete reći: »Mi ne samo da ostajemo na tom temelju već ga mi i proširujemo u narodno i državno jedinstvo Slovenaca, Hrvata i Srba.« Dobro, dobro, ali jeste li vi za to i za takovo proširenje dobili ovlast i privolu od svoga naroda? Niste. Vi ga dapače niste za to ni pitali, vi ga za to ne kanite ni pitati, nego jednostavno tvrdite da slovenski narod hoće to što vi tu sada predlažete, tj. takvo narodno i državno jedinstvo sa Srbijom, po kojem će u Beogradu biti sva vlada i uprava, da Zagreb i Ljubljana ne budu uz Beograd i s njim, nego pod njim. [...] A što da kažem za vas, gospodo Dalmatinci! Sveukupna politička povijest Dalmacije kroz pet stoljeća - od 7. do 12. vijeka - čisto je hrvatska. Dalmacija, to je za onda bilo par gradova i otoka, kako svi znate, a sva današnja Dalmacija, i još dalje ovamo do Kupe, i jest bila prava pravcata Hrvatska. No vi ćete reći: »Mani tu staru povijest«. Ali, gle posljednjih pedeset godina nije dalmatinski Hrvat politički ni uzdahnuo inače, već za sjedinjenjem s banskom Hrvatskom u jednu jedinstvenu državu i domovinu Hrvatsku. A sad, kad vam se pružila zgoda da taj narodni hrvatski dalmatinski program oživotvorite, vi ste se, gospodo, bez naroda i protiv naroda otcijepili od Hrvatske, te sad bez pitanja naroda hoćete pod Beograd u centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom. I još ste tako neustavni da vi ne kanite za tu stvar pitati narod, nego hoćete svoj novi progam narodu u Dalmaciji jednostavno nametnuti, narinuti! I vi, gospodo, Srbi Vojvođani, i vi ste posve zaboravili na program i vapaj neumrloga svoga prvaka Svetozara Miletića: »Trojednica naša uzdanica«, te i vi sad od ove Trojednice pravite dvojednicu i hoćete da načinite nijednicu. Isto vi, gospodo, iz Bosne. Vaš jedan prvak, dr Alaupović, govori čak: »Vi Hrvati«, kao da želi time pokazati da on nije više Hrvat. Svi vi bacate pod noge sva svoja obećanja, sve svoje javne prisege narodu, sve što ste govorili i pisali, te sad hoćete da stvorite nešto o čem s narodom niste ni riječi govorili ni raspravljali, a kamoli bi narod o tom glasovao. Znam što ćete mi svi odgovoriti: »Nadošlo je veliko doba, kucnuo je čas kad možemo oživotvoriti ono o čem smo stoljećima snivali, a o čem pod tuđom vlašću« - vi volite govoriti, »u tuđem ropstvu« - »nismo smjeli pravo ni sanjati.« Dobro. Pa što je to o čem se nije smjelo ni sanjati? Kod Srba je to - ako je istina što govorite vi Srbi, ja čujem da nije - da Srbija bude uvećana, proslavljena, da se kralj Petar kruni za cara, da obnovi Dušanovo carstvo. Druge misli srpski narod - po vašem sudu - nema. Ja,

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

447

doduše, čujem da je i u Srbiji već sada većina republikanaca, ali tu sad nema braće iz Srbije, a vi Srbi iz Hrvatske i Ugarske i Bosne, vi ste uistinu samo dušanovci, vi ste za veliku srpsku državu, za jako i slavno carstvo, za kosovsku »zavjetnu misao«, za osvetu na sve strane za devet Jugovića, za Kraljevića Marka itd. itd. Mi Hrvati za to nismo. Naš je hrvatski seljak a to je devet desetina hrvatskoga naroda - u ratu postao potpun čovjek, a to znači da neće više nikomu služiti, nikomu robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u ovo veliko doba država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom, čovječanskom (socijalnom) temelju. I vi, vas šaka gospode, vi se tome protivite! I kad se tako protivite toj slobodnoj republikanskoj i toj pravednoj čovječanskoj želji, volji i potrebi svega našega naroda - a napose naroda hrvatskoga, u kojega ime ja sada govorim - vi niti časak ne mislite na to kako činite strahovitu krivicu i preveliku - da oprostite - glupost. [...] Eto, tu je pročitan brzojav onih srpskih ministara koji su već u Beogradu. Ti ministri posve pametno kažu da su se voljni sastati i porazgovoriti s izaslanicima Narodnoga vijeća, ; ono u čem se slože da Srbi predlože na odobrenje srpskoj skupštini (saboru), naši izaslanici čitavomu Narodnomu vijeću, a koliko se to napose tiče Hrvatske, i hrvatskomu državnomu saboru. Vama nije dosta taj prijedlog. Vama se žuri da svoju vlast što brže nametnete svemu narodu, a napose Hrvatskoj. I vi nimalo ne osjećate da je neparnetno, da je narazumno, da je upravo ludo činiti nešto i bez naroda, a kamoli - protiv naroda. [...] Znam, znam, vi držite da ste ne samo u narodu, nego da baš vi zastupate narod. Ja sam vam dokazao da to niste. Sav je hrvatski narod za republikansku slobodu i za čovječansku pravicu; vi ste za staro bankrotirano nasilje i za gospodsku sebičnost i otimačinu. Vi, dakle, niste više ni u narodu, a kamoli da bi vi govorili u ime naroda. I zato iz ove vaše osnove neće biti ništa... Vi ćete otići u Beograd. Vi ćete bez hrvatskoga naroda i protiv njegove volje proglasiti jedinstvenu (centralističku) državu i bez ikakva straha i srama vi ćete vladati na temelju starih austrijskih i madžarskih nevaljanih i nepravednih zakona i pomoću starih, pokornih i pokvarenih činovnika. A možda ćete vladati bez ikakvih zakona, samo silom i samovoljom. Narod će po svem tom vidjeti da vi niste njegovi, pa zato neće biti za vas. [...] Čim dođe do prvih izbora, kakvi god oni bili, za konstituantu ili za obični sabor, narod neće više birati takve gospode koja su pogazila sva svoja obećanja i sve svoje programe i koja su mu, bez ikakva pitanja, narinula svu staru silu, krivicu i otimačinu. Narod će u sabor birati samo seljake od pluga i motike, a od gospode samo onakve ljude koji su i sada u ovoj najvećoj teškoći pristali uz narodno mišljenje, to jest uz republikansku slobodu i uz socijalnu (čovječansku) pravicu. I ja, koga vi bacate i isključujete iz svoje sredine, komu, dapače, i o glavi radite, ja ću, vidite, biti, ako bog da, kao riba u vodi ne samo među seljaštvom hrvatskim nego i među seljaštvom slovenskim i srpskim. Gospodo! Završit ću onim o čem vi najviše govorite i pišete, a na što zapravo najmanje mislite, do čega vam je najmanje stalo: završit ću s narodnim jedinstvom. Vas ima dosta koji dobro znate da sam ja javno i otvoreno, odlučno i neustrašivo branio naše narodno jedinstvo - jedinstvo svih južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba [...]. Vas ima dosta koji znadete napose to da sam ja u rujnu 1902. stavio na kocku život svoj, svoje žene i svoje djece, da javno i riječju i činom ustanem protiv uništavanja srpske imovine u Zagrebu, koji je sav bio i ogorčen i bijesan zbog one nepojmljive uvrede sa srpske strane, napisane nepromišljeno u beogradskom Književnom glasniku, a ponovljene ludo u zagrebačkom Srbobranu, da naša borba mora trajati do »istrage«, tj. do uništenja, jednih ili drugih. Ja sam od onda svoje mišljenje o narodnom jedinstvu još samo više proširio i produbio: proširio sam ga na sve Slavene i produbio tako da vam sada, poslije ovoga strahovitoga rata, velim dok nije kasno: Gospodo! Ne ostanite samo kod praznih riječi o narodnom jedinstvu. Nemojte govoriti i pisati da je naš zajednički jezik dosta jaka i dovoljna veza za naš narod. Dajte već jednom shvatite da je narodnost nešto mnogo dublje i šire nego što je sam narodni govor. Dajte pojmite da narodnost vrijedi, osobito poslije ovoga rata, u kom sudjelovahu milijuni seljaštva i radništva i građanstva, i na fronti ratnoj i doma na fronti radnoj, da od sada narodnost samo toliko vrijedi, ko-

448

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

liko brani i razvija čovječnost, to jest samo toliko koliko s pomoću narodnosti ljudi više privređuju i ljepše se slažu. Dajte već jednom pojmite da je zauvijek nestalo stare gospodske vlasti militarizma, kapitalizma, birokratizma i klerikalizma. Osobito o militarizmu i birokratizmu - o činovničkoj sili i samovolji - neće naš narod ni da čuje. Sav naš narod, osobito naš narod hrvatski, hoće, želi, traži i zahtijeva da novu slobodu i novu pravicu osjeti svaki na sebi, u svom domu, u svom selu, u svojoj općini, u svome kraju. Da to uistinu bude, morate, prvo, odmah maknuti sve stare siledžije i sve stare, nevaljale zakone i uredbe; drugo, morate samom narodu dati priliku da sam sobom upravlja i vlada. Ako mu vi te prilike ne date i toga prava ne priznate, narod će si tu priliku i to pravo dati sam bez vas i protiv vas. Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja sasvim nešto drugo nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata. Dajte uvidite barem to da je ova stvar tako važna i tako sudbonosna da treba sazvati čitavo Narodno vijeće, a, naravski, i Hrvatski sabor. Jer po ovom sadašnjem vašem prijedlogu vi zaključujete da u ime Središnjeg odbora ide odmah u Beograd 28 članova, a budući da cijeli Središnji odbor ni nema više članova, to je očito da će svatko kazati odbor je sam sebe poslao, sam sebe ovlastio da proglasi jedinstvenu vladu s Kraljevinom Srbijom, a odbor, očito, nema te ovlasti i toga prava. Gospodo! Sav svijet poznaje i priznaje pravo narodnoga samoodređenja. Mi samo tomu pravu imademo zahvaliti svoje oslobođenje. To pravo samoodređenja pripada u međunarodnom smislu svim trim našim narodima - Slovencima, Hrvatima i Srbima - kod određivanja naših državnih granica prema tuđim narodima, ali to pravo pripada svim trim našim narodima, a napose nama Hrvatima u Hrvatskoj i s obzirom na osnivanje i na uređenje naše zajedničke države. Mi smo tri brata, Hrvat, Slovenac, Srbin, a nismo jedan. Svakoga brata treba pitati. Srba iz Srbije tu nema nikako, a mi Hrvati iz Hrvatske, kako smo mi tu zastupani, to znate. Nitko vas i ništa vas ne goni, ako to nije vaša nečista savjest koja vas sili da što brže svršite djelo za koje znate da ga hrvatski narod neće odobriti, a koje želite što prije protiv njegove volje provesti i tobože učvrstiti. Gospodo! Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao bog svima poživjeti toliko - to neće biti dugo - da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali. Živjela republika! Živjela Hrvatska! (Stjepan Radić, Politički spisi, Zagreb 1971, 323-335)

449

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

Naputak Narodnoga vijeća SHS delegaciji za pregovore i utanačenje ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom 23. XI. 1918. ...1. Konačnu organizaciju nove države može odrediti samo sveopća narodna skupština svega ujedinjenoga naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, sa većinom od dvije trećine glasova. Constituanta mora se sastati najkasnije šest mjeseci poslije sklopljena mira. Izrijekom pridržava se Konstituanti pravo, da odredi: a) Ustav, razumijevajući ovdje naročito državnu formu (monarhija ili republika), unutrašnje državno ustrojstvo i osnovna prava državljana; b) Državnu zastavu; c) Sjedište vlade i drugih državnih vrhovnih organa. 2. Do sastanka konstituante vršit će provizorno zakonodavnu vlast Državno Vijeće. Državnom Vijeću pripadaju: a) Svi članovi Narodnoga Vijeća u Zagrebu, koji će se nadopuniti sa 5 članova jugoslavenskoga odbora u Londonu; b) razmjerni broj predstavnika kraljevine Srbije, koje će odabrati Narodna Skupština u dogovoru s tamošnjim političkim strankama; c) razmjerni broj glasova predstavnika Crne Gore, koje će odabrati onamošnja Narodna Skupština. 3. Državno Vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca odredit će na prvom sastanku provizornu državnu zastavu i pomorsku. 4. Vladarsku vlast vršit će do odluke Konstituante kralj Srbije, odnosno prestolonasljednik Aleksandar, kao Regent države Srba, Hrvata i Slovenaca. Regent je neodgovoran Državnom Vijeću; on polaže zakletvu pred Državnim Vijećem. On će po načelima parlamentarne vladavine imenovati vladu, koja uživa povjerenje Državnog Vijeća. On ima pravo zakonodavne inicijative i sankcije. Državno Vijeće se može odgoditi samo vlastitim zaključkom, a ne može se raspustiti prije sastanka Konstituante. 5. Provizorno sjedište državne vlade i Državnog Vijeća odredit će se sporazumno. 6. Državno će Vijeće biti dužno da provede izbore za Konstituantu i odmah ju zatim sazvati. Izborni red za Konstituantu odredit će Državno Vijeće na osnovu općeg, izravnog, proporcionalnog i tajnog prava glasa sa zastupstvom manjina. 7. Državna vlada, odgovorna Državnom Vijeću, upravljat će državnim poslovima, pa će biti sastavljena od ministra predsjednika i ministra za sve državne uprave, te od 7 državnih tajnika, koji će imati mjesto i glas u ministarskom Vijeću, i to jedan za Srbiju, jedan za Hrvatsku i Slavoniju, jedan za Bosnu i Hercegovinu, jedan za Sloveniju, jedan za Dalmaciju, jedan za Crnu Goru i jedan za Bačku, Banat i Baranju. Državni tajnici imadu zastupati interese svoje zemlje u državnoj vladi, pa, predlažući državnoj vladi predloge zemaljskih vlada, imaju paziti, da se tim predlozima ne vređaju ni zakoni ni državni interesi. 8. Poslovi spoljašni, vojni, pomorski, državne financije, pošte i brzojavi izuzeti su iz djelokruga zemaljskih, odnosno pokrajinskih vlada, i pridržani isključivo državnoj vladi. Druge poslove vode zemaljske, odnosno pokrajinske vlade u autonomnom djelokrugu, po uputama i pod nadzorom državne vlade. 9. U autonomnim poslovima vrše nadzor nad zemaljskom vladom zemaljski sabori, odnosno pokrajinska će se vijeća sastaviti po dogovoru stranaka dotične pokrajine. Ne postigne li se sporazum, odlučit će Državno Vijeće. Na čelu pokrajinskih vlada stoje predstojnici, a u Zagrebu na čelu zemaljske vlade ban, koje imenuje vladar, odnosno Regent, na predlog zemaljskih sabora, odnosno pokrajinskih vijeća. 10. Zemaljskim vladama doznačivat će potrebita financijska sredstva državna vlada u okviru državnog proračuna, prihvaćena od Državnog Vijeća. 11. Na snazi ostaju svi dosadašnji zakoni i drugi propisi, isto tako i organizacija sudova, pa dosadašnje administrativno ustrojstvo i sadašnji organi zemaljskih vlada... (FČ, 89-90)

450

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

1. prosinca 1918. Adresa delegacije Narodnoga vijeća SHS regentu Aleksandru Vaše Kraljevsko Visočanstvo! Osjećamo se sretnima, što u ime Narodnog Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba možemo da pozdravimo Vaše Kraljevsko Visočanstvo u prestolnici oslobođene Srbije, kao vrhovnoga komandanta pobjedonosne narodne vojske, koja je u zajedničkoj borbi s vojskama moćnih saveznika stvorila uvjete za izvršenje velikoga djela našega narodnog ujedinjenja. Slovenci, Hrvati i Srbi, koji su na teritoriju bivše austro-ugarske monarhije izveli prevrat i privremeno konstituirali nezavisnu narodnu državu, prožeti idejom narodnoga jedinstva i oslanjajući se na veliko načelo demokracije, koje traži da svaki narod ima sam da odluči o svojoj sudbini, izjavili su već u objavi Narodnoga Vijeća od 19. oktobra, da žele i hoće da se ujedine sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu narodnu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja bi obuhvatala sav neprekinuti etnografski teritorij Južnih Slovena. Da se ova misao provede u djelo, zaključilo je Narodno Vijeće u svojoj sjednici od 24. novembra, da proglašava ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Srbijom i Crnom Gorom u.jedinstvenu državu, i izabralo je svoje odaslanstvo, koje stupa pred Vaše Kraljevsko Visočanstvo, da Vam ovaj zaključak Narodnog Vijeća zvanično i u svečanoj formi saopći. Zaključak je Narodnog vijeća, da vladarsku vlast na čitavom teritoriju sada jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca vrši Njegovo Veličanstvo Kralj Petar, odnosno u Njegovoj zamjeni kao Regent Vaše Kraljevsko Visočanstvo, a ujedno bi se u sporazumu s vladom vašega Kraljevskog Visočanstva i predstavnicima svih narodnih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori imala da obrazuje jedinstvena parlamentarna vlada na području Jugoslovenske države uz jedinstveno narodno predstavništvo. Vaše Kraljevsko Visočanstvo! Želja bi Narodnoga Vijeća bila da se s obzirom na provizorno stanje ovo privremeno narodno predstavništvo obrazuje sporazumom između Narodnoga Vijeća i predstavnika naroda kraljevine Srbije i da se ustanovi odgovornost državne vlade, prema modernim parlamentarnim načelima, ovom narodnom predstavništvu, koje bi trebalo da ostane na okupu sve do konstituante, da princip ustavnosti i parlamentarne odgovornosti vlade dođe do potpunoga izražaja. Iz istoga razloga ostali bi na snazi pod kontrolom državne vlade dosadašnji autonomni administrativni organi, koji će za svoje uredovanje biti odgovorni i autonomnim predstavništvima. U ovo prelazno doba trebalo bi po našem mišljenju stvoriti preduvjete za konačnu organizaciju naše jedinstvene države. Naša državna vlada trebala bi u tu svrhu posebice da pripravi konstituantu, koja bi prema iznesenomu predlogu Narodnoga Vijeća bila izabrana na temelju općega, jednakoga, izravnoga i proporcionalnoga prava glasa, a sastala bi se najkasnije šest mjeseci poslije sklopljenoga mira. U ovom historijskom času, kad stupamo pred Vaše Kraljevsko Visočanstvo, kao predstavnici naroda s cijeloga teritorija Južnih Slovena u bivšoj austro-ugarskoj monarhiji, duboko smo ožalošćeni, što moramo konstatovati, da su veliki i dragocjeni dijelovi našega narodnog područja okupirani od četa kraljevine Italije, koja je doduše saveznica sa silama Sporazuma i s kojom želimo živjeti u dobrim prijateljskim odnosima, ali nismo pripravni priznati opravdanost bilo kakovih ugovora, pa ni Londonskoga, po kojem bismo uz povredu nacionalnoga načela i principa samoodređenja bili prisiljeni, da dio našega naroda odstupimo u sastav tuđe države. Posebno upozoravamo Vaše Kraljevsko Visočanstvo, da talijanska okupaciona uprava prelazi granice i ovlasti, određene i samim uvjetima primirja, sklopljenim s glavnim zapovjedništvom bivše austro-ugarske vojske, poslije nego što se taj teritorij proglasio nezavisnim i integralnim dijelom države SHS, o čemu ćemo vladi Vašega Kraljevskog Visočanstva podnijeti potrebite dokaze. Ipak, punim uvjerenjem dajemo izraza svojoj nadi, da će se Vaše Kraljevsko Visočanstvo zajedno sa cijelim našim narodom zauzeti, da se definitivne granice naše države označe tako, da budu u skladu s etnografskim našim granicama, a

•

ttfe

451

primjenom načela narodnoga samoodređenja, proklamiranom od predsjednika Američkih Država Wilsona i od sviju Sila Sporazuma. Neka živi Njegovo Kraljevsko Veličanstvo kralj Petar! Neka živi Vaše Kraljevsko Visočanstvo! Neka živi cio naš ujedinjeni Srpsko-Hrvatsko-Slovenski narod! Neka živi slobodna ujedinjena Jugoslavija! Regentov odgovor ili proklamacija osnutka Kraljevstva SHS Gospodo odaslanici! Vaš dolazak u ime Narodnoga Veća Slovenaca, Hrvata i Srba, dostojnoga predstavnika široke naše narodne misli, i Vaše saopćenje njegove misli, i Vaše saopćenje njegove historijske odluke od 24. novembra, kojom se proglašava državno ujedinjenje svega naroda i sve naše mile, namučene, ali slavne otadžbine, ispunilo me dubokom radošću. Primajući to saopćenje, uveren sam, da ovim činom ispunjavam svoju vladalačku dužnost, jer njim samo privodim konačno u delo ono, što su najbolji sinovi naše krvi, sve tri vere, sva tri imena, s obje strane Dunava, Save i Drine, počeli pripremati još za vlade blažene uspomene moga dede Kneza Aleksandra I. i Kneza Mihajla ono, što odgovara željama i pogledima moga naroda, te u ime Njegova Veličanstva Kralja Petra I. proglašavam ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. [...] Živeo ceo narod srpsko-hrvatsko-slovenački! Neka nam bude uvek srećno i slavno naše kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca! (FČ, 97-100)

Proglas Čiste stranke prava od 2. XII. 1918. ... U odlučnom času narodnoga života Tvoje [tj. hrvatskoga naroda] staroslavne tisućgodišnje države želi Stranka prava da Ti prozbori iskreno, otvoreno u slobodnoj riječi! Iz Beograda stigla nam je u Zagreb sinoć, kasno u noć sudbonosna vijest, da je Njegovo Kraljevsko Visočanstvo srpski prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević u ime Njegovog Kraljevskog Veličanstva srpskoga kralja Petra I. na poticaj i u sporazumu sa izaslanstvom Narodnoga Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba iz Zagreba, svečano u Beogradu proglasio ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Stranka prava izjavila se je jur za ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u jednu nezavisnu slobodnu saveznu državu s uvjerenjem, da se odluka o tomu ujedinjenju imade prepustiti slobodnoj volji cjelokupnog naroda. Ovo je načelo usvojilo i Nar. Vijeće SHS, pa je to načelo došlo do izraza i u adresi na Nj. Visočanstvo, srpskoga prijestolonasljednika Aleksandra, koja mu je pročitana i predana u Beogradu, jer se u njoj priznaje da »svaki narod sam ima da odluči o svojoj sudbini«. Unatoč tome evo proglašena je jedinstvena država Srba, Hrvata i Slovenaca i prenesena vladarska vlast na Njegovo Veličanstvo srpskoga kralja Petra I. bez pitanja slovenskoga, hrvatskoga i srpskog naroda. Je li to pravedno? Je li to ustavno? Zar se tako provađa opće priznato samoodređenje naOtišlo je u Beograd odaslanstvo Narodnoga Vijeća SHS iz Zagreba od 28 ljudi, među njima mnogi koji nisu niti izabrani narodni zastupnici, -pa evo oduzeše tebi, hrvatski narode,

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na Nj. Vel. srpskoga kralja Petra I. Jesi li Ti, hrvatski narode, s time sporazuman, mi danas ne znamo, ali znademo, da Te za Tvoju odluku u tome važnom času nitko pitao nije. Provelo se to uopće bez pitanja i znanja naroda u jugoslavenskim zemljama i bez pitanja i znanja njihovih legalnih predstavništava: sabora hrvatskoga, dalmatinskoga, bosansko-hercegovačkoga, istarskoga, slovenskoga u Ljubljani, pa i bez pitanja i znanja srpske narodne skupštine u Beogradu... ...Stranka prava ostaje i danas kod svoje odluke za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u republikansku državu u savezu slobodnih nezavisnih suverenih država Slovenaca, Hrvata i Srba, pa Ti to ovim putem evo i poručuje, a Ti ćeš, narode, glasovati i svojim glasom o svojoj sudbini odlučiti..

Veličajna proklamacija neutralne seljačke republike Hrvatske od 8. prosinca 1920. u Zagrebu, gdje je 80000 članova Hrvatske republikanske seljačke stranke položilo zakletvu hrvatskoj domovini i hrvatskoj republici, te gdje su to isto učinila 52 narodna zastupnika ... izabrana 28. studenoga 1920. na političkom teritoriju Hrvatske u pravom smislu ove riječi; usvajanje i obnarodovanje Ustava neutralne seljačke republike Hrvatske od 26. lipnja 1921., te manifest 63 narodnih zastupnika »Hrvatskog bloka« (50 republikanaca, 6 građanskih republikanaca, a 7 iz Bosne i Hercegovine) od istoga dana, kojim se ništetnim proglašuje famozni Ustav Kraljevine SHS, koji je prekosutradan 28. lipnja 1921. ipak bio izglasan s većinom od 13 glasova, dobivenih jednim skandaloznim bakšišem od 1200 milijuna kruna - sva ta zakonita i gotovo jednodušna opozicija jednoga cijeloga naroda nije srpsku vladu u Beogradu suzdržala, da ne produži politiku divljačkog nasilja i brutalne sile, u svakom pogledu odvratnu i razornu. Kao posljedica toga nastala je balkanizacija Hrvatske, puna opasnosti za mir Evrope i spokojstvo svijeta. ... Srpski političari... su u Hrvatskoj inaugurirali jednu hrvatoždersku politiku pod etiketom jugoslavenskog narodnog jedinstva. To je politika, čiji je glavni i očigledni cilj, da prosto i čisto uništi etnički narod Hrvatske. Bujica najgorih ruskih emigranata u Beogradu utjecala je na te političare, pa ih je korumpirala do srži tako, da ovi danas svjesno podržavaju predratni caristički režim, od kojega nema u cijelom svijetu manje skrupuloznoga, a više nasilničkijega i licemjernoga. Pod ovim režimom je pravda u Hrvatskoj podložena žandarmeriji, a sva administracija - politička, financijska i školska - špijunaži. U Hrvatskoj su primjenjeni srpski zakoni, premda to nije obnarodovano. Vojni pak zakonik - naročito kazneni s barbarskom primjenom batinanja i mučenja - izaziva neprekidno prijezir i beskrajnu mržnju prema nasilničkom srpskom režimu, ne izazivajući na sreću do sada takve iste osjećaje i prema srpskom narodu, koji je vjekovima bio mučenik, te koji je danas u većini gotovo isto tako potlačen. Poreska tiranija i carinska pokvarenost nemaju primjera, jer ugnjetavači ne poštuju ni jedno pravilo financijske znanosti i nijedan ustavni propis, koji se tiče budgetskoga prava, pa ne vode računa ni o jednom iskustvu financijske administracije civiliziranih naroda. Zato se u Hrvatskoj industrijalci, trgovci i cijeli radni narod grupira oko »Hrvatskoga bloka« znajući dobro da produžavanje sadašnjeg koruptivnog i pljačkaškog centralizma znači neizbježnu katastrofu Hrvatske i nepopravljivu brešu u ekonomskom organizmu cijele srednje Evrope. Ostvarenje jedne istinske suverenosti Hrvatske - ili priznanje hrvatske države u zajedničkim granicama međunarodne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca - postaje na taj način jedna evropska potreba, očigledna za sve pobornike pokreta, na koji su pristali oni, koji su pod njim. [...]

452

(FČ, 103-104)

Rezolucija Starčevićeve stranke prava 12. XII. 1918. ... Starčevićeva stranka prava, u skladu s temeljnim načelima i radom svojih osnivača, kao i s adresom svojom od 7. ožujka 1914. u kojoj je naglasila da hrvatski narod u austrougarskoj monarhiji mora propasti, ili potražiti nove putove svomu spasu izvan nje, najoduševljenije pozdravlja djelo oslobođenja i ujedinjenja naroda Hrvata, Srba i Slovenaca u jednu na demokratskim temeljima osnovanu državu Srba, Hrvata i Slovenaca. (FČ, 102-103)

Memorandum Hrvatskoga bloka, 1921. ... Politička nezavisnost Hrvatske nije pravno nikad prekidana. Hrvatska je ustvari uvijek zauzimala mjesto jedne države, koja je imala svoj poseban teritorij, svoj poseban parlament i svoju posebnu vladu. Objava potpune nezavisnosti Hrvatske jednoglasnom odlukom hrvatskog parlamenta na dan 29. listopada 1918. bila je dakle samo vrlo logična i vrlo prirodna posljedica više negoli tisućgodišnjeg razvitka hrvatske politike i kulture, a to tim više što je hrvatski parlament objavljujući nezavisnost Hrvatske izjavio želju da osnuje jednu zajedničku državu s kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom pod uvjetom, da odluku o obliku i ustavu te nove države donesu nacionalne grupe, a nikako pojedinačno glasanje. Ove su namjere osujetili srpski političari, kada su 1. decembra 1918. jednoglasno proglasili Kraljevinu SHS, premda nisu za to tražili čak ni pristanak hrvatskog Sabora, a kamo li pristanak hrvatskog naroda. Skupština Hrvatske seljačke stranke od 25. studenoga 1918., na kojoj su 2832 delegata u ime 50000 pristaša Hrvatske seljačke stranke manifestirali za neutralnu seljačku republiku Hrvatsku, zatim vanredna skupština ove iste stranke od 3. veljače 1919., na kojoj su 6872 delegata u ime 150000 pristaša Hrvatske seljačke stranke objavili svoju nepokolebivu volju, da do kraja brane pravo samoopredjeljenja hrvatskog naroda i hrvatske države protiv tiranije beogradske vlade; peticija ove iste stranke, snabdjevena sa 167000 potpisa, poslana koncem svibnja 1919. g. konferenciji mira u Parizu; pa čak ni sam republikanski plebiscit od 28. studenoga (na dan izbora za Ustavotvornu skupštinu u Beogradu), koji je tražio prostu i točnu primjenu samoodređenja za hrvatski narod i državu - sve te sve veće manifestacije narodne volje nisu ništa vrijedile za srpske političare koji su toli neuviđavni, da su samo još težim napravili svoj režim, koji je ionako bio već suviše težak, ostajući uporno pri svojem nerazumljivom odricanju hrvatske individualnosti, i to kako političke i nacionalne, tako i ekonomske i kulturne.

453

Hrvatski blok, savez federalističkih stranaka Hrvatske republikanske seljačke stranke, Hrvatske zajednice i Hrvatske stranke prava

(FČ, 232-233)

Zaključci hrvatskoga narodnog zastupstva u Zagrebu 25. III. 1923. Hrvatsko narodno zastupstvo u Zagrebu, izabrano kod sveopćih saborskih izbora na međunarodno priznatom teritoriju Srba, Hrvata i Slovenaca dne 18. ožujka 1923, zastupstvo, u kojem je danas ogromna većina zastupnika iz neprijepornoga državnoga teritorija Hrvatske (Hrvatske-Slavonije-Dalmacije) - naime 61 od 83 - i takva manjina zastupnika iz Bosne i Hercegovine - 9 od 48 - za kojom prvi put u povijesti Bosne stoje muslimani i katolički HrVati zajedno u velikom pokretu za novi tip socijalno pravedne države, te taj pokret ima već sada za sobom u Bosni većinu sveukupnoga tamošnjega naroda - stvorilo je na svojoj prvoj skupnoj sjednici dne 25. ožujka g. 1923. u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, ove zaključke:

454

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

I. Ovo hrvatsko narodno zastupstvo preuzima, prihvaća, odobrava i usvaja sve izjave sve zaključke, svu politiku, a u glavnom i svu taktiku narodnoga zastupstva izabranoga kod izbora za konstituantu dne 28. studena 1920. Prema tomu smatra se i ovo hrvatsko narodno zastupstvo jedinim pravnim i zakonitim nasljednikom hrvatskoga državnoga sabora u Zagrebu, koji pravno nikada nije prestao postojati, jerbo je mogao biti raspušten i ukinut ne jednim aktom izvan konstituante Srba, Hrvata i Slovenaca, kako to učiniše beogradski vlastodršci, nego samo zaključkom te konstituante, stvorenim i kvalificiranom većinom i bez majorizacije (bez nadglasavanja) prema zaključku hrvatskoga državnoga sabora od 29. listopada 1918. Ovo hrvatsko narodno zastupstvo, baš kao i zastupstvo od 28. studena 1920, smatra sebe hrvatskim državnim saborom, a ne proglašuje se i formalno hrvatskim saborom samo zato, jer bi ovakvo proglašenje u današnjim prilikama lako dovelo do domaćega ili građanskoga rata, a taj je prema pacifističkom i čovječanskom stanovištu ovoga narodnoga zastupstva još strasniji zločin i još veće zlo nego li rat međunarodni. II. Temelj sveukupne politike hrvatskoga narodnoga zastupstva ostaje i nadalje: 1. tumačenje, poštivanje i izvršavanje volje naroda hrvatskoga; 2. potpuno i neograničeno pravo narodnoga samoodređenja; 3. praktični pacifizam i realni humanizam (čovječnost), koji se može kod nas oživotvoriti samo u seljačkoj republici. III. Politika hrvatskoga narodnoga zastupstva ide i nadalje za pravednim i trajnim sporazumom s narodom srpskim. [...] IV. Hrvatsko narodno zastupstvo smatra današnje zajedničke međunarodne granice Srba, Hrvata i Slovenaca u sadašnjim evropskim prilikama najzgodnijim političkim okvirom i s gledišta hrvatskoga i sa stanovišta evropskoga i svjetskoga. S hrvatskoga gledišta zato, jer je hrvatski narod tu tako ujedinjen, kako još nije bio nikada u svojoj povijesti i jer je u tom okviru naročito sav neprijeporni teritorij države Hrvatske (Hrvatske-Slavonije-Dalmacije), kako je ona neprekidno pravno postojala kroz tisuću i više godina sad s većom, sad s manjom faktičnom državnom samostalnošću - sve od god. 852. pa do 29. listopada 1918., kad je hrvatski državni sabor u Zagrebu Hrvatsku (Hrvatsku-Slavoniju-Dalmaciju s Međimurjem i s Rijekom) proglasio potpuno nezavisnom državom i kad je Hrvatska potpunu državnu suverenost počela odmah i faktično izvršivati i to uz priznanje kraljevine Srbije, te je Hrvatska oko sebe u federativnu republiku pod imenom »Država Narodnoga Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba« sa središtem u Zagrebu odmah okupila još i Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, Banat, Bačku i Baranju, uz naročito svečano priznanje kraljevine Srbije posebnim ugovorom, sklopljenim i potpisanim u Ženevi dne 9. studena 1918. po srpskoj vladi (Nikoli Pašiću) i po predstavnicima svih srpskih parlamentarnih stranaka sa strane srpske, a po dru Korošcu i dru Trumbiću sa strane Države Narodnoga Vijeća u Zagrebu. Sa stanovišta evropskoga i svjetskoga potreban je ovaj naš današnji međunarodni okvir zato, jer bi svaka - naročito silovita promjena današnjih međunarodnih granica Srba, Hrvata i Slovenaca izazvala takove sukobe i prohtjeve kod nekih susjeda, da bi to odmah ugrozilo evropski, pa i svjetski mir, to najveće blago svakoga pojedinoga naroda i čitavoga čovječanstva. V. Hrvatsko narodno zastupstvo smatra ništetnim i za hrvatski narod neobvezatnim - dakle bez svake pravne i moralne podloge - sve zakone, naredbe i akte (čine) beogradske vlade na neprijepornom državnom i narodnom teritoriju Hrvatske, jerbo su svi ti zakoni, naredbe i akti učinjeni bez pitanja i odobrenja hrvatskoga državnoga sabora, dotično proti izričitoj volji i protiv opetovanih prosvjeda hrvatskoga narodnoga zastupstva izabranoga dne 28. studena 1920., a bez ikakvoga njegova sudjelovanja; napokon zato, jer svekoliki hrvatski narod samo toliko trpi i sluša beogradske vlastodršce, koliko to mora činiti ili pod prijetnjom upotrebe oružane sile, ili pred faktičnom uporabom te sile.

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

455

Naročito i ovo hrvatsko narodno zastupstvo, poput onoga od 28. studena 1920., proglašuje ništetnim i bez svake pravne obveze sve beogradske zakone o zajmovima, koji bi imali teretiti i Hrvatsku (Hrvatsku-Slavoniju-Dalmaciju), a isto tako sve beogradske zakone, odredbe i akte, kojima su beogradski vlastodršci nastojali i još uvijek nastoje da Hrvatsku liše njezine državne i narodne imovine i da velika gospodarsko-socijalna pitanja, naročito pitanje agrarne reforme, rješavaju proti stoljetnim ustaljenim načelima slobodnoga seljačkoga zemljišnoga posjeda i protiv tako uređenih imovinsko-pravnih odnošaja, s kojima odnošajima politička vlast uopće, a policajna vlast napose nema nikakvoga posla. VI. Ovo hrvatsko narodno zastupstvo smatra kao i prijašnje zastupstvo sveukupno vladanje i upravljanje beogradskih vlastodržaca u Hrvatskoj uzurpacijom, kojoj se neprestano protivi hrvatski narod kao cjelina, a preogromna većina Hrvata kao pojedini državljani tako, da ova uzurpacija ne može nikako stvoriti ni iole snošljivih, a kamoli sređenih političkih i imovinsko-pravnih odnošaja, te bi nebrojena nasilja, bezakonja i prosta zločinstva, a napose svakidašnje barbarsko batinanje državljana uopće, a vojnika napose, i njihovo još barbarskije mučenje po svim - naročito po vojničkim zatvorima - bilo već davno izazvalo revoluciju, domaći rat i stranu intervenciju, da sveopća politička zrelost hrvatskoga naroda i njegova vanredna politička organizacija u jednu ruku ne smanjuje beogradskih nasilja i zločina, a u drugu ruku: da nije stvorila općenitoga uvjerenja, da ovakova politička zrelost i organizacija popraćena ovako neobičnim izbornim rezultatom kakav je bio dne 18. ožujka 1923. - mora napokon zainteresovati evropsko javno mnijenje uopće, a Savez Naroda napose, tako da beogradski vlastodršci počnu poštivati pravo samoodređenja naroda hrvatskoga, barem pod moralnim pritiskom prosvijećenoga javnog mnijenja i Saveza Naroda, ako to ne učine iz osjećaja pravednosti i pravilnoga shvaćanja nerazdjeljivih zajedničkih interesa naroda srpskoga i naroda hrvatskoga. VII. Hrvatsko narodno zastupstvo u skladu s novim javnim pravom Evrope i svijeta, smatra se potpuno ravnopravnim svakomu parlamentu. Budu li opet uzaludni svi pokušaji za pravedan sporazum s narodom srpskim uz priznanje hrvatske narodne i državne individualnosti posve ravnopravno s narodnom i državnom individualnosti srpskom, - ovo će narodno zastupstvo zatražiti pomoć od svih evropskih, pa i drugih parlamenata, a naročito od kongresa Sjevero-američke Unije, koji nije vezan onim obzirima kao parlamenti evropski i koji u svom osobito povoljnom položaju može najprije uvažiti tu neobičnu činjenicu, da je hrvatski narod u zahtjevu svoje samostalnosti, koju želi dovesti potpuno u sklad s potrebnom zajednicom sa Srbijom i s narodom srpskim, - da je u tom zahtjevu ne samo potpuno jednodušan, nego da ima i sve kulturne, socijalne, gospodarske i političke preduvjete za praktičnu provedbu te svoje samostalnosti, te od nikoga ne treba ni novčane, ni vojničke ni nikakve druge materijalne pomoći, nego samo pomoć čisto moralnu. Jedan apel s takvoga mjesta valjda će napokon i beogradski vlastodršci shvatiti tako, da se u poslijeratnim odnošajima gotovo usred Evrope ne može u ime laži o tobožnjem troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca provoditi tiranija i pljačka nad čitavim hrvatskim narodom najbrutalnijim nasiljima najtamnijih perioda Srednjega vijeka. (S. Radić, Politički spisi, 394-398)

456

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

III. zemaljska konferencija KPJ siječnja 1924. Rezolucija o nacionalnom pitanju

,. " '

Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca takođe je jedan od rezultata svetskog rata. Ujedinjenje po prvi put u jednu državu tih triju jugoslovenskih nacija, koje su se ranije nalazile pocepane pod jarmom austrougarskog imperijalizma, značilo je stvaranje objektivnih uslova za proces formiranja jedne nacije iz triju srodnih nacija. Ali mesto da su se stvaranjem zajedničke države nacionalne suprotnosti između te tri srodne nacije sve više umanjivale, one se nasuprot tome sve više zaoštravaju. Razlog tome procesu jeste u istorijski konkretnoj situaciji u kojoj je ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca izvršeno, odnosno u načinu na koji je ono izvršeno. Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca nije izvršeno u procesu razvoja nacionalne svesti o potrebi tog ujedinjenja, koji se završava nacionalnom revolucijom i samoodređenjem odozdo. Naprotiv, ono je bez pitanja narodnih masa izvršeno pod diktaturom imperijalističke politike Antante i srpske vladajuće klase. Hrvatska i slovenačka buržoazija kapitulirale su pred tim diktatom. U strahu pred nezadovoljnim radnim masama grada i sela one su se stavile pod zaštitu srpske militarističke monarhije, i zajedno sa srpskom buržoazijom kroz dve godine sprovodile diktaturu nad celokupnim radnim narodom Jugoslavije. Tako je, usled klasnih interesa celokupne buržoazije i nametanja monarhije, proces formiranja jedne nacije iz triju srodnih nacija bio zaustavljen već na početku. Na njegovo mesto nastupio je proces razvijanja sve dubljih nacionalnih suprotnosti. Osnovni uzrok zaoštravanja nacionalnih suprotnosti leži na strani srpske buržoazije. Nakon što je srpski narod još u borbama protiv turskog feudalizma za stvaranje svoje države preživeo svoju nacionalnu revoluciju srpska je buržoazija još pre svetskog rata vodila zavojevačku kolonijalnu politiku u Makedoniji i protiv Albanije. U državi SHS srpska buržoazija nastoji delom da se ekonomski ojača, delom da parazitski živi od eksploatacije i pljačke naroda u novodobijenim krajevima, pa i na račun hrvatske i slovenacke buržoazije. Srpska buržoazija postizava to na ovaj način: ona drži u svojim rukama ćeli državni i vojni aparat i pomoću bezobzirnog reakcionarnog režima, legalizovanog kroz centralistički Vidovdanski ustav, sprovodi svoju nacionalnu hegemoniju protiv hrvatskog i slovenačkoga naroda i njihove ekonomski jače razvijene buržoazije. Ona sprovodi zavojevačku privrednu politiku: 1. nesrazmernom raspodelom budžetskih prihoda i rashoda; 2. prenašanjem državnih sredstava putem državnih financijskih institucija u Srbiji, u cilju jednostranog jačanja srpske privrede; 3. uskraćivanjem državnih kredita ostalim pokrajinama; 4. plasiranjem državnih zajmova najvećim delom u srpskim krajevima, a naročito u cilju jačanja militarizma, i 5. monopolizovanjem koncesija i liferacija. Pored toga ona uništava autonomiju Crne Gore i najgrubljim nacionalnim ugnjetavanjem, kolonizacijom i nasilnim istrebljivanjem i asimilacijom srbizira Makedoniju i potiskuje nacionalne manjine. Neposredni rezultat uvođenja takve hegemonije srpske buržoazije je odbranbeno grupisanje hrvatskoga i slovenačkoga naroda i nacionalnih manjina, kao i pokreti za autonomiju Crne Gore, Bosne i Vojvodine, kao i za nezavisnost Makedonije. Seljačke mase postale su prvim faktorom tog nacionalnog odbranbenog grupisanja, naročito u Hrvatskoj. Hrvatska pak i slovenačka buržoazija potražile su, pod pritiskom sve silovitije hegemonije srpske buržoazije, oslonac u tim seljačkim masama. Privredno jače razvijene, one su toliko upućene na celokupno, etnografski isprepleteno privredno područje države, da teže za zajedničkom državom ali na bazi jednakopravnosti. Ali hegemonija srpske buržoazije pomaže im da s nacionalističkim parolama dovrše nacionalno grupisanje hrvatske

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

457

, i slovenacke nacije, nastojeći da pokret širokih masa iskoriste za svoje interese. Tako se danas ceo hrvatski i slovenački narod kao i narodi u Makedoniji nalaze u pokretu za svoje narodno samoopredeljenje. Sa svim tim nacionalne suprotnosti Srba prema Hrvatima i Slovencima s jedne, a prema Makedoncima i Crnogorcima, s druge strane, posle pet godina zajedničkog života, zaoštrenije su nego što su ikad bile. Nakon što je proces njihovog nacionalnog ujedinjavanja bio zaustavljen, proces sve dubljeg nacionalnog raž jedin javan ja je već toliko napredovao da se država Srba, Hrvata i Slovenaca ne može smatrati kao homogena nacionalna država s nešto nacionalnih manjina, nego kao država u kojoj vladajuća klasa jedne (srpske) nacije ugnjetava ostale nacije. 3.

Kao revolucionarna proleterska partija, Nezavisna radnička partija Jugoslavije uvek se u svom radu rukovodi interesima istorijskog procesa i oslobodilačke borbe radnog naroda. U konkretnoj situaciji interes je istorijskog procesa i oslobodilačke borbe radnog naroda: 1. da se ostvarenjem punog prava samoopredeljenja naroda otstrani hegemonija srpske buržoazije i njene militarističke klike, koja je danas jedno od glavnih uporišta kontrarevolucije na Balkanu; 2. da radnička klasa pomaže borbu seljačkih masa i ugnjetavanih nacija i da je udruži s borbom radničke klase protiv kapitalizma; 3. da se ujedinjavanjem radnog naroda nacija u zajedničkoj borbi protiv kapitalizma stvore preduslovi za obrazovanje federativne (savezne) radničko-seljačke republike u Jugoslaviji, na Balkanu i u Podunavlju. 4.

Vođena ovim osnovnim interesima istorijskog progresa, NRPJ priznaje svakom narodu pravo na suverenost u određivanju svojih odnosa, dakle i pravo na slobodno otcepljivanje i obrazovanje svoje posebne države, odnosno na priključenje svojoj nacionalnoj državi. ... Priznavanje prava na otcepljenje nema prema tome nikakve veze sa takozvanom »amputacijom«, koja bi značila samo novu formu nacionalnog ugnjetavanja. Priznajući pravo na otcepljenje, NRPJ time ne tvrdi da je to otcepljenje uvek i svrsishodno. Pitanje celishodnosti i necelishodnosti otcepljenja NRPJ će rešavati u svakoj konkretnoj istorijskoj situaciji s gledišta interesa programa i klasne borbe proletarijata. [...] 5.

Ujedinjenje srpskog, hrvatskog i slovenačkog naroda u zajedničku državu leži u pravcu istorijskog progresa i interesa klasne borbe proletarijata. Ali da bi to ujedinjenje moglo ispuniti svoju misiju, zajednička država mora se zasnivati na bazi dobrovoljnosti saveza i pune ravnopravnosti sviju svojih delova, što dosada nije bio slučaj. Otuda NRPJ zastupa pravo svakog naroda u državi da suvereno, slobodnom narodnom voljom i na osnovu nacionalne jednakosti, bez obzira na pokrajinske granice, odredi svoj odnos prema ostalim delovima i državnoj celini. Polazeći od ovog osnovnog gledišta, NRPJ će se boriti za to da se putem ovakvog slobodnog opredeljivanja svakog naroda stvori, s obzirom na njihove nacionalne, geografske i privredne odnose, njihovo dobrovoljno federativno (savezno) državno ujedinjenje, kao najpodesnija forma za privredni i kulturni razvoj kako celine tako i pojedinih delova. Pri tome će se NRPJ boriti za najpuniju lokalnu samoupravu unutar ovakvog državnog uredjenja... (FČ, 158-160; Branko Petranović i Momčilo Zečević, Jugoslavija 1918-1984. Zbirka dokumenata, Beograd, 1987, 237-240)

458

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

HRSS ulazi u Seljačku internacionalu Dopis S. Radića generalnom sekretaru Međunarodnoga seljačkog vijeća Aleksandru Petroviču Smirnovu, 27. VI. 1924. Dragi druže, Kao predsjednik Hrvatske republikanske seljačke stranke i Hrvatskog narodnog zastupstva, na osnovu ovlašćenja plenuma svih hrvatskih narodnih zastupnika od 1. maja ove godine, izvještavani Vas da Hrvatska republikanska seljačka stranka stupa u Seljačku internacionalu, - to jest - Međunarodni savez svega organizovanog seljaštva. Po sebi se razumije, da Hrvatska republikanska seljačka stranka ostaje i dalje pri svojem programu i svojoj taktici, tim prije što su taj program i taktika u punoj saglasnosti sa glavnim ciljem Seljačke internacionale ... Samo po sebi se razumije i to, da će Hrvatska republikanska seljačka stranka za riešenje unutrašnjih pitanja u Jugoslaviji i za zbacivanje sadašnje militarističke buržoaske stranke prije svega poduzeti samo mirna sredstva, a samo u krajnjem slučaju, kad bi se ova mirna sredstva pokazala bezuspješnima, stupit će u revoluciju... [Na sjednici Prezidija Međunarodnoga seljačkog vijeća, 1. VII. 1924, HRSS je primljena u njegov sastav, a upis je odobrilo i Hrvatsko narodno zastupstvo 3. VIII. u Zagrebu, na to je na HRSS primijenjena Obznana prema prijedlogu jugoslavenskoga ministra unutrašnjih poslova:] Hrvatska republikanska seljačka stranka, i radom svoga predsednika i radom ostalog svog vodstva, izjasnila se za tuđinsku, protivdržavnu komunističku propagandu i u pogledu ciljeva i u pogledu metoda. Predsednik HRSS, baveći se sa svojim sekretarom A. Košutićem duže vremena u inostranstvu i nedozvoljenoj propagandi, otišao je u Moskvu, i prijavio svoju stranku za prijem u Seljačku internacionalu, ma da je znao vrlo dobro, da je Seljačka internacionala tvorevina i organ komunista... Posle odluke i ovlašćenja skupne sednice narodnih poslanika HRSS od 10. avgusta 1923. i od 1. maja 1924., kojima je odobren postupak predsednika stranke Hrvatska republikanska seljačka stranka stupila je i formalno primljena u Seljačku internacionalu 1. jula 1924... HRSS i njezini predstavnici ne samo da su zadržali i dalje svoje učešće u Seljačkoj international!, nego su na prigovore zbog takvog svog držanja i štampom i živom reci pledirali u mnogobrojnim slučajevima za Seljačku internacionalu, odnosno za Komunističku internacionalu. .. Postavljajući na taj način sebi protivdržavne, komunističke ciljeve i uzimajući obaveze prema Seljačkoj, odnosno Komunističkoj internacionali HRSS je došla do saradnje sa zabranjenom Komunističkom partijom Jugoslavije [...]. (FČ, 250-253)

459

odričući se svojih historijsko-državnih odnosno narodno-političkih individualiteta u korist ma koje druge od ujedinjenih zemalja nego samo u korist državne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca i da su akt od 1. prosinca 1918. i Ustav od 28. lipnja 1921. upotrebljeni za utvrđivanje hegemonije bivše kraljevine Srbije nad svim ostalim zemljama i narodnim dijelovima, izjavljujemo, da je u svijesti narodnoj dosadašnje državno uređenje u cjelini poništeno poznatim događajima i da ćemo povesti najodlučniju borbu za novo državno uređenje, koje će osigurati punu ravnopravnost svih spomenutih individualiteta... (FČ, 288-289)

Izjava V. Mačeka na stranačkom zboru u Zaprešiću 9. IX. 1928. ...Kažem otvoreno, ne idemo za tim, da rušimo državu, ne idemo izvan državnih granica, ali unutar granica ove države mora biti Hrvat jedini gospodar na hrvatskom teritoriju. Mora imati svoj sabor, svoju vladu, ali i u svim ostalim poslovima, koji ostanu u državi zajednički, mora biti zagarantirana puna ravnopravnost, a ne da manjina vlada nad većinom kao ovih zadnjih 10 godina... (FČ, 290)

l« Kraljeva proklamacija diktature 6.1.1929. Najviši narodni i državni interesi i njihova budućnost zapovedaju Mi, da se, i kao Vladalac i kao Sin ove zemlje, obratim neposredno Narodu i da mu otvoreno i iskreno kažem ono, što Mi u sadanjem trenutku nalažu Moja savest i Moja ljubav prema Otadžbini. Nastupio je čas, kad između Naroda i Kralja nemože i nesme biti više posrednika. [...] Parlamentarizam, koji je kao političko sredstvo po tradicijama od Moga nezaboravljenoga Oca, ostao i Moj ideal, počele su zaslepljene političke strasti zloupotrebljavati u toj meri, da je postao smetnja za svaki plodniji rad u Državi. Žalosni razdori i događaji u Narodnoj Skupštini pokolebali su kod Naroda veru u korisnost te ustanove. [...] U mesto da parlamentarizam razvija i jača duh narodnog i državnog jedinstva, on - ovakav, kakav je, - počinje da dovodi do duhovnog rasula i narodnog razjedinjavanja. Moja je sveta dužnost, da svim sredstvima čuvam Državno i Narodno jedinstvo. I ja sam rešen, da ovu dužnost bez kolebanja ispunim do kraja. [...] Radi toga resio sam i rešavam, da Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 28 juna 1921 godine prestane važiti. Svi zemaljski zakoni ostaju u važnosti, dok se prema potrebi Mojim Ukazom ne ukinu. Na isti način donosiće se u buduće novi zakoni. Narodna skupština izabrana 11 novembra 1927 godine raspušta se. [...] (FČ, 291-292)

Zaključak Seljačko-demokratske koalicije 1. VIII. 1928. ... 1. Da krnja Narodna Skupština sazvana u zasjedanje za dan 1. kolovoza 1928. u Beogradu nije ovlaštena donositi nikakove zaključke za cijelu državu. Svi zaključci, koji bi se stvorili a naročito financijalne obveze, koje bi se nametnyle narodu, proglašavamo za ništetne i neobavezne za narod u prečanskim krajevima, koje predstavljamo, a za hrvatski narod napose. 2. Konstatujući, da su kraljevine Hrvatska i Crna Gora i sve napredne individualnosti, predstavljene u Narodnom Vijeću pristupile u državnu zajednicu sa Kraljevinom Srbijom ne

Izjava V. Mačeka odmah nakon proklamacije ...Kak vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski Ustav, koji je preko 7 godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Nj. Vel. Kralja... (FČ, 297)

460

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

Iz Ustava za ustaše Hrvatskog oslobodilačkog pokreta A. Pavelića, 1929.

1. Stojeći na principu demokracije smatramo narodni suverenitet stožerom svake državne organizacije i narod sam jedinim i isključivim izvorom svakog političkog autoriteta i svake javne vlasti. 2. Budući da je seljaštvo, kao kolektivni pojam, nosilac naše narodne kulture, ekonomskog života, društvene konstrukcije i moralne vrijednosti, a sačinjava još i ogromnu većinu naroda, stoga seljaštvo ima da bude temelj organizacije našeg sveukupnog života. 3. Konstatiramo činjenicu, da srbijanska hegemonija, koja se je već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama s ove strane Drine, Save i Dunava, svojom nesposobnošću i pomoću nasilja i nemoralnih metoda, držeći u ruci svu državnu vlast, djeluje destruktivno uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. To stanje je postiglo vrhunac pod apsolutističkim režimom od 6. januara 1929. koji je, pojačavši tu hegemoniju sa svim njenim kobnim posljedicama, još dokinuo građanske i političke slobode. 4. Na temelju ovako teškog iskustva dolazimo do neizbježnog zaključka, da je, vraćajući se na god. 1918. kao ishodnu tačku, prijeka potreba povesti odlučnu i što bolje organizovanu borbu protiv te hegemonije sa ciljem, da se ona otstrani iz svih naših krajeva tako, da se ukloni odovud svaka vlast i upliv te hegemonije sa svim njenim pretstavnicima. 5. Na toj pretpostavci samo može se pristupiti k novom uređenju državne zajednice, koja, ne upuštajući se u ovom času u detaljno razrađivanje te osnove, imat će za načelnu podlogu misao, da ta zajednica, isključivši prevlast jednoga ili više njenih članova nad ostalima, ima biti jedna asocijacija interesa, osnovana na slobodnoj volji njenih članova, tako da svaki član u svojoj zemlji kao i svi udruženi u zajedničkom sarađivanju u poslovima općeg interesa zajednice, koji će se sporazumno utvrditi, budu mogli osigurati i posebne i skupne interese te zajamčiti napredak i procvat moralnog i materijalnog života srpskog, hrvatskog i naroda slovenačkog. Posebni interesi jezičnih manjina potpuno će se zajamčiti. 6. Uzimajući ove tačke kao polazni korak svoga sadašnjeg rada, Odbor će na ovom temelju nastaviti svoju daljnju akciju.

...Zadaća pokreta: Ustaša, hrvatski oslobodilački pokret, ima zadaću, da svima sredstvima - pa i oružanim ustankom - oslobodi ispod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane potpuno samostalna i nezavisna država na cijelom svom narodnom i povijesnom području. Kada bude taj cilj postignut, ustaški će pokret svima sredstvima braniti državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskog naroda; borit će se za to, da u hrvatskoj državi bude uvijek vladao samo hrvatski narod, pa da on bude potpun gospodar svih stvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji, napredno i pravedno uređenoj u duhu ustaških načela ... (FČ, 299)

Memorandum zastupnika HSS A. Košutića i J. Krnjevića Ligi naroda 25.1.1930. ...Na cijelom hrvatskom državnom teritoriju uveden je apsolutistički režim srpskog kralja, koji hrvatskom narodu uskraćuje primarna narodna prava, koja su inače osigurana svakomu narodu. Tako je zabranjena uporaba imena hrvatskog naroda, koji je priznat u međunarodnim ugovorima kao međunarodni faktor, te koji se nije odrekao niti svojeg imena niti svoje egzistencije u zajednici naroda. Zabranjeni su hrvatski grb i zastava hrvatska. Raspuštena su i dapače zabranjena hrvatska kulturna i znanstvena društva. Istisnut je hrvatski jezik iz škola i javnih službi. Krivotvorena je i brisana hrvatska povijest u školskim knjigama. Nastoji se zaustaviti kulturni napredak hrvatskog naroda, da se narodu otuđe hrvatske generacije, pa da im se otuđi cjelokupna hrvatska pisana literatura. Zapostavlja se hrvatska vjera, a oštećuju se grobovi (npr. u Zagrebu 1. studenoga 1929.). Samovoljno su hrvatske zemlje razdrobljene i istodobno podvrgnute srpsko; prevlasti. Zabranjeni su historijski državni nazivi, n. pr. Hrvatska i Bosna. Samovoljno su raspisani porezi i druga javna podavanja, koji se silovito utjeruju i bez kontrole troše većinom u Srbiji. 2. Pomoću neograničene apsolutističke sile nastoji se iz svijeta maknuti hrvatsku narodnu parlamentarnu reprezentaciju, premda je ova reprezentacija - usprkos raznih progona i nasilja - bila pod vodstvom Stjepana Radića birana kod svih dosadašnjih izbora (28. studenoga 1920., 18. ožujka 1923., 8. veljače 1925. i 11. rujna 1927.). Bez obzira na dušu hrvatskog naroda i na njegovu jasno izraženu volju nastoji se reprezentacija zamijeniti funkcionerima, koji su hrvatskom narodu imenovani po apsolutističkom kralju Srbije. 3. Na temelju izmišljenih okrivljenja i lažnih iskaza što ih je iznudila policija, zatvoren je predsjednik narodnog zastupstva dr. Vladimir Maček. On je stavljen pred izvanrednisud, čije se rasprave ne objavljuju, te čije osude padaju bez prava na priziv. 4. Hrvatskom je narodu oduzeta svaka mogućnost zakonite samoobrane, jer je ukinuta sloboda štampe, oduzeto je pravo držanja skupština, zabranjena je kritika postupanja vladinih organa, uklonjena je neovisnost sudaca, a osnovan je izvanredni sud za političke delikte... (FČ. 299-300)

Punktacije Seljačko-demokratske koalicije 1932. U nastavku rada Odbora Seljačko-demokratske koalicije, nakon svestrane izmjene mišljenja na sastanku 5, 6. i 7. XI 1932. na kojem su učestvovali dr Vladko Maček iz Zagreba, kao predsjednik, dr Dušan Bošković iz Pančeva, dr Mile Budak iz Zagreba, prota Dušan Kecmanović iz Banja Luke, Sava N. Kosanović iz Plaškog, dr Hinko Krizman iz Varaždina, Josip Predavec iz Dugog Sela, dr Juraj Šutej iz Sarajeva, dr Ante Trumbić iz Splita i Većeslav Vilder iz Zagreba, složili smo se potpuno u ovim temeljnim zaključcima:

461

(FČ, 318-319; Ljubo Boban, Geneza, značenje i odjek Zagrebačkih punktacija, u knjizi Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, I, Zagreb 1987, 34-35)

Načela ustaškog pokreta od 1. VI. 1933. 1. Hrvatski je narod samosvojna etnička jedinica; on je narod sam po sebi i u etničkom pogledu nije istovjetan s nijednim drugim narodom niti je dio ili pleme kojeg drugog naroda. 2. Hrvatski narod ima svoje izvorno povijesno ime Hrvat; pod njim se pojavio u davno povijesno doba, pod njim je prije 1400 godina došao u današnju svoju postojbinu i pod njim živi sve do danas. To njegovo ime ne može i ne smije zamijeniti nikakvo drugo ime. 3. Hrvatski je narod svoju današnju postojbinu već u pradavna vremena učinio svojom domovinom; u njoj se trajno nastanio, s njom se srastao i dao joj izvorno i prirodno ime Hrvatska. To ime ne može se zamijeniti ni jednim drugim imenom. 4. Zemlja koju je hrvatski narod u pradavno doba zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na više pokrajina; one su svoja posebna pokrajinska imena imale djelomice još prije dolaska Hrvata, dok su druga pokrajinska imena nastala kasnije, no sve te pokrajine sačinjavaju jednu jedinstvenu domovinu Hrvatsku, te nitko nema pravo da ikoju od tih pokrajina svojata za sebe. 5. Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao kao potpuno slobodan narod, i to u vrijeme seobe naroda vlastitom pobudom, pa je tu zemlju osvojio i zauvijek je učinio svojom.

462

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

6. Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao potpuno organiziran ne samo obiteljski nego i vojnički, te je odmah po dolasku osnovao svoju vlastitu državu sa svim obilježjima državnosti. 7. Svoju državu Hrvatsku, osnovanu već u vrijeme kad su mnogi drugi narodi živjeli još posve nesređeno (neorganizirano), hrvatski je narod održao kroz sve vjekove do svršetka svjetskog rata. On se nije nje - kao ni prava na nju - nikada, pa ni nakon svršetka svjetskog rata bilo kojim činom ili bilo kojom zakonitom odlukom odrekao, a niti je to svoje pravo prenio na koga drugoga. Tek mu je na svršetku rata 1918. god. tuđinska sila spriječila da svoja suverena prava dalje vrši u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj. 8. Hrvatski narod ima pravo da svoju suverenu vlast oživotvori u vlastitoj državi Hrvatskoj na čitavom svom etničkom i povijesnom području, to jest ponovo uspostavi svoju potpuno samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Tu uspostavu ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. Njega ne vežu nikakve međunarodne ni državnopravne obaveze iz sadašnjosti ili prošlosti koje nisu u potpunoj suglasnosti s tim načelima, niti će se na takve obazirati u svojoj nezavisnoj državi Hrvatskoj. 9. Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, ä isto tako pravo ima svaki pojedini Hrvat, kao član te cjeline. Ta sreća i to blagostanje mogu se oživotvoriti i ostvariti za narod, kao cjelinu, i za pojedince, kao članove cjeline, jedino u posve samostalnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj koja ne smije i ne može biti sastavnim dijelom, ni u kojem obliku, ni jedne druge države ili bilo kakve ine državne tvorevine. 10. Hrvatski narod ima svoj suverenitet po kome on jedini ima vladati u svojoj državi i upravljati svim svojim državnim i narodnim poslovima. 11. U hrvatskim državnim i narodnim poslovima u samostalnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskog naroda i hrvatske države odlučivati ni jedan strani narod ili država. 12. Seljaštvo nije samo temelj i izvor svakog života nego ono samo рб sebi sačinjava hrvatski narod, te je, kao takvo, nosilac i vršilac svake državne vlasti u hrvatskoj državi. I kraj svega toga, svi staleži hrvatskog naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući da i ostali staleži u hrvatskom narodu, kojih su članovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i porijeklo nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u devedeset slučajeva od sto nije hrvatskog porijekla ni krvi nego je doseljeni stranac. 13. Sva materijalna i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlasništvo su naroda, te je on jedini ovlašten da njima raspolaže i njima se koristi. Prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njene šume i rude ne mogu biti predmetom privatne trgovine. Zemlja može biti vlasništvo samo onoga koji je obrađuje sam sa svojom obitelji, to jest seljaka. 14. Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u hrvatskoj državi rad označava stupanj vrijednosti svakog pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja. Nitko ne može imati ikakvih posebnih prava nego svakome samo dužnosti prema narodu i državi daju pravo na obezbjeđen život. 15. Vršenje svih javnih funkcija vezano je uz odgovornost. Svatko tko u ime naroda ili države vrši javne poslove bilo koje vrste odgovara svojim dobrom i svojim životom za sva djela ili propuste. No, dužnost i odgovornost prema cjelini imaju biti temelj i svakoj djelatnosti u privatnom životu svakoga pojedinog člana hrvatskog naroda. 16. Težište moralne snage hrvatskog naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu, njegova gospodarska snaga leži u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje, obrambena snaga u organizatorskim i prokušanim vojnim vrlinama. Prosvjetni i kulturni napredak hrvatskog naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokušanoj sposobnosti na polju znanosti, nauke i prosvjete. Industrija, obrt, kućna radinost i trgovina imaju biti ruka pomoćnica cjelokupnom seljačkom i općem narodnom go-

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

463

spodarstvu. Te grane života imaju biti polje poštenog rada i izvor dostojnog života radnika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama kapitalista. 17. Skladno uzgajanje, promicanje i usavršavanje svih narodnih vrlina i grana narodnog života zadaća je svih pregnuća javnog rada i državne vlasti kao takve, jer one daju potpuno jamstvo opstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadašnjih i budućih pokoljenja cjelokupnoga hrvatskog naroda, te opstojnosti i sigurnosti nezavisne države Hrvatske. B. Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1978, 117-119)

Proglas Komunističke stranke Hrvatske 1937. HRVATSKI NARODE Veliki su i odgovorni časovi koje hrvatski narod danas proživljava. Borba hrvatskog naroda - seljaka, radnika, građanstva i poštene inteligencije - srušila je šestojanuarske fašiste i potresa temeljima nazadnjačke i nasilničke protivnarodne vlade Stojadinovića. Hrvatski narod je jednodušan u borbi, da raskine lance nacionalnog ropstva, da izvojuje demokratska prava i slobode, da obuzda pljačkanje i izrabljivanje naroda, koji su doveli narod na prosjački štap. Hrvatski narod je pun odlučnosti da sruši vladu Stojadinovića i da povampirenim fašistima zabije glogov kolac. Hrvatskom narodu prijeti i druga, još veća opasnost - Hitler i Musolini, zakleti neprijatelji narodne slobode, a naročito slobode malih naroda, oslanjajući se na fašističke i nazadnjačke elemente u našoj zemlji, već odavno smatraju Jugoslaviju i osobito Hrvatsku plijenom svoje osvajačke politike. Sudbina Abesinije, Španjolske, Kine i naše mukotrpne Istre, - takvu sudbinu sprema fašizam i hrvatskom narodu. To nas uči, da po vežemo našu borbu za nezavisnost i slobodu sa borbom demokratskih i naprednih snaga u Jugoslaviji i u cijelom svijetu. Zajedničkom borbom zakrčiti ćemo put fašističkim osvajačima i osigurati mir i slobodu narodima. U tim sudbonosnim časovima hrvatski komunisti stvaraju Komunističku stranku Hrvatske, da okupe čitavu radničku klasu Hrvatske u borbi za njezine interese i za interese čitavog hrvatskog naroda. Osnivanje Komunističke stranke Hrvatske nije slučajno, nego proističe iz dugogodišnje borbe Komunističke stranke Jugoslavije, koja je branila ne samo interese radničke klase, nego je na svojoj zastavi imala uvijek ispisanu i ideju nacionalne slobode, ravnopravnosti i bratstva medu narodima. Pod okriljem Komunističke stranke Hrvatske zbližiti će se hrvatski komunisti i čitava radnička klasa sa svojom seljačkom braćom i ostalim narodnim slojevima Hrvatske. Svim klevetnicima, koji kleveću Komunističku stranku zbog nehaja za svoju zemlju i svoj narod, mi komunisti dovikujemo: Mi komunisti volimo svoju domovinu i svoj narod! Upravo zato mi se borimo za slobodu svog naroda; mi se borimo protiv svakog ugnjetavanja i izrabljivanja naroda. / upravo zato, jer volimo svoju domovinu i svoj narod, mi se borimo da u slobodnoj domovini bude sretan i slobodan čitav narod. Između radničkih interesa i pravih interesa hrvatskog naroda nema i ne može da bude nesuglasja, jer su radnici kao dio svoga naroda krvno zainteresovani da narod bude slobodan, da mu je osiguran njegov razvitak, da se poštuje sve što je lijepo i napredno u njegovim tradicijama i kulturi. Boreći se za te ideale mi se borimo također protiv nacionalne zagriženosti (šovinizma), jer znamo da je pravi napredak i sloboda hrvatskog naroda osigurana samo u bratskoj slozi i suradnji sa ostalim narodima Jugoslavije.

464

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

TRAŽIMO DEMOKRATSKA PRAVA I SLOBODE! Nema demokratskih prava ni slobode, nema likvidacije ostatka šestojanuarske diktature dok god vlada narodom protunarodna vlada Stojadinovića. Ta je vlada duboko omražena ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, zbog svojih lažnih obećanja, zbog sve jačeg gaženja u reakciju, zbog krvave tiranije Koroščeve policije, zbog šurovanja sa fašističkim državama i pomaganja šestoj anuarskih fašista, koji se spremaju da opet zahvate vlast u svoje ruke. Srušimo protunarodnu vladu Stojadinovića, uništimo sramotni sistem glavnjače, tiranije, terora i bespravlja, koji je počeo sa Obznanom 1920. godine i nastavio se preko Zakona o zaštiti države, vojno-fašističke diktature, sve do progonjenja, mučenja i ubijanja narodnih boraca sa strane Štojadinović-Koroščevog nasilničkog režima. Učinimo kraj svakoj protunarodnoj vladavini! Osigurajmo narodu potpuna i neokrnjena demokratska prava i slobode! Iz toga ne smije biti isključena puna sloboda radničke klase i njezinih političkih, ekonomskih i kulturnih organizacija! Nema i ne može biti narodne slobode, ni demokracije bez slobodnog i javnog djelovanja svih narodnih stranaka, bez slobodnog i javnog djelovanja Komunističke stranke. Na slobodu sa svim političkim i vojnim krivcima! Pod sud sve one koji su vršili nasilja nad narodom! Pod sud s korupcionašima svih dlaka i rasipnicima narodne imovine! ZA SLOBODNU I SUVERENU KONSTITUANTU Bez nacionalne ravnopravnosti nema opstanka današnje državne zajednice; ugrožena je sloboda i nezavisnost hrvatskog i ostalih naroda Jugoslavije. Samo slobodni, ravnopravni, složni i zadovoljni narodi Jugoslavije biti će voljni i sposobni da suzbiju svaki pokušaj vanjske fašističke invazije i da odbrane svoju nacionalnu slobodu i nezavisnost. Slobodno izabrana i suverena Konstituanta je pozvana, da prvi puta od osnutka ove države ostvari slobodni demokratski sporazum između naroda Jugoslavije, tj. da sami narodi slobodno urede svoje međusobne odnose i svoju državnu zajednicu. Frankovačko-fašistička demagogija o nezavisnoj »hrvatskoj državi«, danas može samo da izazove rat i fašistički napadaj , da pretvori našu domovinu u ruševine i da hrvatskom narodu mjesto jednog jarma nametne drugi, još gori - jaram Rima i Berlina. U tom cilju oni šire šovinističku mržnju među narodima Jugoslavije, a naročito prema srpskom narodu i nastoje da ometu bratski sporazum među njima. ZA POTPUNO JEDINSTVO RADNIČKE KLASE Radnička klasa Hrvatske dvostruko je porobljena. S jedne strane ona je kao dio hrvatskog naroda nacionalno i ekonomski ugnjetavana od velikosrpske hegemonije, a s druge strane ona je bezdušno izrabljivana od hrvatskih fabrikanata udruženih sa inostranim kapitalistima. Borba radničke klase Hrvatske za njezino socijalno oslobođenje usko je povezana sa borbom hrvatskog naroda za njegovo nacionalno oslobođenje. I zbog toga je potrebno da radnička klasa bude jedinstvena i složna. Samo tako ona će biti moćan i cijenjen saveznik u borbenim redovima hrvatskog naroda. Samo tada radnička će klasa biti sposobna da izvojuje sebi bolje uslove života. Radništvo Hrvatske organizovano je danas u raznim sindikalnim organizacijama Ujedinjenog radničkog saveza, Općeg radničkog saveza, Hrvatskog radničkog saveza. A neprijatelj hrvatskih radnika je isti. Interesi svih hrvatskih radnika jednaki su i baš zato je potrebno, da hrvatski radnici organizovani u tim organizacijama, vode zajednički borbu protiv zajedničkih neprijatelja - hrvatskih i tuđih kapitalista - koji najbezdušnije izrabljivaju i uništavaju dragocjeni narodni kapital - hrvatsko radništvo. Ne, međusobna svađa, koju raspiruju među

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

465

radnicima narodni trutovi, nego bratska sloga među radnicima. Ne, razjedinjenost i rascjepkanost po raznim organizacijama, nego zbliženje i ujedinjenje svih tih sindikalnih organizacija hrvatskih radnika, sačuvati će taj dragocjeni narodni kapital na dobrobit čitavog hrvatskog naroda. Organizovano i ujedinjeno hrvatsko radništvo biti će moćan saveznik hrvatskog seljaštva, organizovanog u Gospodarskoj slozi. Srodnost interesa tih najkorisnijih i najvećih dijelova hrvatskog naroda, dovodi do toga da seljaci podupiru borbu radnika i radnici borbu seljaka. Sindikalno organizovani radnici podupirat će Gospodarsku slogu preko koje seljaci vode borbu protiv lihvara i izrabljivača. Radnici će pomagati siromašnim i srednjim seljacima da Gospodarska sloga ne padne u ruke seoskih bogataša i lihvara. Jedinstvena radnička klasa mora da ima i svoju političku stranku, jer radničke interese u raznim društvenim tijelima mogu dosljedno zastupati samo pravi i slobodno izabrani njezini pretstavnici. Posebna radnička stranka ne znači cijepanje hrvatskih redova, ne znači slabljenje borbe hrvatskog naroda. Baš naprotiv, to znači organizovanje jednog discipliniranog činioca u borbi za prava hrvatskog naroda, u borbi protiv fašizma i rata, za mir, za slobodu i demokraciju. ZA SOCIJALNU PRAVICU Dugogodišnja bestidna vladavina pljačke i korupcije potpuno je osiromašila široke slojeve seljaka i obrtnika. Radnička klasa, skoro bez ikakve zakonske zaštite prepuštena je na milost i nemilost bezozbirne pljačke sa strane domaćih i tuđih kapitalista. Seljaci, radnici, obrtnici i mali trgovci ne mogu dalje da takvo stanje trpe. Potrebno je, da se sprovedu hitne mjere za poboljšanje njihovog stanja. Zato tražimo: stvarno razduženje seljaka, pomoć pasivnim, gladnim krajevima, povoljne kredite siromašnim seljacima, seljačkim i obrtničkim zadrugama, reformu poreznog sistema u korist siromašnih slojeva naroda, provedbu agrarne reforme, reformu monopolske i carinske politike u cilju zaštite širokih slojeva naroda, temeljitu izmjenu uredbe o minimalnoj radničkoj nadnici, poboljšanje radničkog osiguranja i zakonodavstva, osiguranje u besposlici i poboljšanje osiguranja za slučaj starosti i iznemoglosti, provedbu javnih i po narod korisnih javnih radova, zaštitu malih trgovaca i obrtnika pred krupnim trustovima i kartelima, poboljšanje i proširenje uredbe o razduženju obrtnika i trgovaca, socijalno osiguranje malih obrtnika i trgovaca, proširenje i poboljšanje penzionog osiguranja privatnih činovnika i namještenika. ZA SLOGU I JEDINSTVO SVIH DEMOKRATSKIH NARODNIH SNAGA Sve što je do sada izvojevano, počamši od uklanjanja nosioca šestojanuarskog režima 1935. pa do danas, postignuto je zahvaljujući slozi i jedinstvu demokratskih snaga radnika, seljaka, građanstva i poštene inteligencije. No, to je tek mali početak. Ostalo je mnogo toga što treba istom izvojevati. Prava borba istom počima. Demokratske snage počinju da se ujedinjuju. Dvije velike i važne demokratske, političke grupacije - Seljačko-demokratska koalicija i Udružena opozicija sklapaju sporazum za borbu protiv protunarodnog režima Stojadinovića, za likvidaciju svih ostataka šestoj anuarskog režima a za pobjedu demokracije i za bratski sporazum između Srba i Hrvata. Taj će sporazum otvoriti put za još šire i potpunije jedinstvo narodnih snaga, za pobjedu demokracije, za ostvarenje bratskog sporazuma između svih naroda Jugoslavije i za odlučno stupanje Jugoslavije na stranu onih sila, koje se bore za očuvanje mira i protiv fašističke osvajačke politike. U borbi za nacionalnu ravnopravnost, za demokratska prava i slobode, za socijalni napredak i mir, - [zainteresirani su svi narodni slojevi osim jedne šake krupnih trustova i gulikoža, osim narodnih izroda i odmetnika.

466

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Sve narodne stranke - Hrvatska seljačka stranka, Samostalna demokratska stranka, Komunistička stranka i sve ostale radničke grupacije, uglavnome se slažu sa svim tim pitanjima, ne gledajući na neke pojedinosti i neke razlike u nazorima na društvo i svijet. Uspjeh narodne borbe za slobodu i demokraciju, za nacionalu ravnopravnost, socijalni napredak i mir biti će osiguran, ako osim ujedinjenja i bratskog sporazuma između Seljačko-demokratske koalicije i Udružene opozicije u tom kolu narodne borbe učestvuje i radnička klasa kao ravnopravan faktor. Pred nama je još teška borba, fašistički elementi i nazadnjaci Stojadinovićevog kova očajno će se oduprijeti pobjedi demokracije i socijalnom napretku. Štaviše, moguće je da će oni poput španjolskih nazadnjaka, a uz pomoć svoje fašističke braće izvan Jugoslavije, prihvatiti i za oružje da se odupru narodnoj volji. Spas naroda traži punu slogu i jedinstvo svih demokratskih snaga. I zbog toga mi komunisti tražimo stvaranje Narodnog fronta za slobodu i demokraciju. U toj će borbi radnička klasa biti moćan, vjeran i iskren saveznik svih ostalih demokratskih stranaka i grupacija, jer radnička klasa nije još nikada izdala narodne interese. Ona ih ni danas ni ubuduće ne može izdati, jer se njezini interesi poklapaju sa interesima drugih narodnih i naprednih slojeva. Dosadašnja borba radničke klase u Jugoslaviji protiv vojno-fašističke diktature i svih protunarodnih režima pokazuje, da ona dosljedno brani interese naroda. Čitav svijet je svjedok, da je radnička klasa u Španjolskoj vjeran i discipliniran saveznik demokratskih i naprednih stranaka i snaga u borbi protiv fašističkih narodnih izdajica i protiv fašističkih osvajača. U borbi za slobodu i nezavisnost svog naroda radnička klasa Španjolske stoji u prvim redovima. Tko se boji jedinstva i sloge narodnih snaga? Tko pokušava da cijepa hrvatski narodni pokret? To rade nasljednici raznih Tahija i bana i biskupa Draškovića, koji pogubiše našeg velikog borca za socijalnu pravicu Matiju Gupca. To rade nasljednici onih, koji su vjekovima mučili i pljačkali naš hrvatski, seljački i radnički narod, koji su zbog očuvanja svojih gospodskih povlastica prodavali tuđincu slobodu Hrvatske. Frankovački fašisti i njihovi furtimaški saveznici naprežu sve sile da osame radničku klasu i da zavade dva brata - radnika i seljaka. Oni podmuklo furtimaški rade na cijepanju i slabljenju hrvatskoga narodnog pokreta. Oni izdaju narodne interese i sporazumijevaju se sa fašistima iz Rima i Berlina, sa protunarodnom vladom u Beogradu (konkordat). Zbog toga nije čudo, što se ti nazdravičari i lažni patrioti, poklonici Musolinija, Hitlera i generala Franka, skupa s pokvarenom obzoraškom gospodom, toliko staraju, da iz nauke braće Radića i iz redova Hrvatske seljačke stranke istrijebe sve što je napredno, socijalno i demokratsko - sve to u ime borbe protiv komunizma. To su dostojni sljedbenici njihovih fašističkih učitelja! Ne dajmo da fašisti ifurtimaši mute i da razbiju slogu hrvatskog naroda! Na rad! U borbu! Hrvatski komunisti! U borbu za ostvarenje svih gore navedenih zadataka! Dokažimo i riječju i djelom, da smo mi pravi sinovi hrvatskog naroda! Dokažimo da mi volimo svoj narod i svoju domovinu! Sloga i jedinstvo, naš neumoran rad, predanost i odlučnost u borbi dati će radničkoj klasi mjesto, koje joj pripada u borbi za nacionalnu ravnopravnost i slobodu, u borbi za čovječanska i građanska prava, u borbi za kruh i mir! Živjela borba hrvatskog i ostalih naroda za nacionalno i socijalno oslobođenje! Živjelo jedinstvo hrvatskog naroda! Živjela sloga i bratski sporazum između svih naroda u Jugoslaviji! Živjelo jedinstvo radničke klase Hrvatske!

467

Živjelo jedinstvo radničke klase u Jugoslaviji! Dolje fašizam! Dolje rat! Živio mir! GLAVNI ODBOR KOMUNISTIČKE STRANKE HRVATSKE

(IvanJelić, Osnivački kongres Komunističke partije Hrvatske 1937, Zagreb 1987, 115-120)

l •

Proglas Udružene opozicije uoči izbora 1938.

... Stojeći na principu demokratije, smatramo narodni suverenitet stožerom svake državne organizacije i izvorom svake javne vlasti. II. Ustav od 28. juna 1921. donet je bez Hrvata. Ustav od od 3. septembra 1931. nema moralne vrednosti, a donet je ne samo bez Hrvata i protiv Hrvata, nego i bez Srba i protiv Srba. Vlada, koja se temelji na jednostrano donetom Ustavu koja se oslanja na jedan tobožnji parlamenat, nema nikakvog autoriteta ni među Hrvatima, ni među Srbima. III. Saglasni smo da je neophodno da se uvede novi ustavni poredak, koji bi bio zasnovan na načelima narodne vladavine, a ostvario bi se kao zajedničko delo Srba, Hrvata i Slovenaca. IV. Naše stranke, svesne da zastupaju i Srpski narod i Hrvatski narod, stoje na stanovištu, da je nastao krajnji čas, da se jedanput zauvek prekine sa svima nedemokratskim sistemima i režimima i da se omogući i Hrvatima i Srbima i Slovencima, da sporazumno organizuju svoju državnu zajednicu, na podjednako zadovoljstvo i Srba i Hrvata i Slovenaca. V. Jedini ispravni put ka tome cilju jeste, da na državnu upravu dođe jedna narodna vlada, sastavljena iz predstavnika svih političkih stranaka, koje stvarno imaju korjen u narodu. Ovakva vlada, u zajednici sa krunom, imala bi na dan stupanja na upravu: 1. da proglasi privremeni osnovni zakon Jugoslavije, kojim se u isto vreme ukida Ustav od 3. septembra 1931. Ovaj osnovni zakon sadržaće bitne principe države, koji su van spora i važiće do stupanja na snagu novog Ustava. U osnovni zakon biti će unesene sledeće odredbe: da je Jugoslavija nasledna, ustavna i parlamentarna monarhija; da u Jugoslaviji vlada kralj Petar II. iz dinastije Karađordevića (primj. autora: u originalu je pogrešno navedeno »Karađorđeva«); da do punoletstva Kraljeva kraljevsku vlast vrši namesništvo; da su građanske i političke slobode zaštićene, i da je ujemčen parlamentarni sistem vladavine i da će Ustavotvorna skupština doneti Ustav odlukom takve većine, u kojoj će biti većina Srba, većina Hrvata i većina Slovenaca, narodnih poslanika Ustavotvorne skupštine. 2. da istoga dana proglasi pravičan i demokratski Izborni red i raspiše izbore za Ustavotvornu Skupštinu. Vlada mora ostvariti sve garantije, da će izbori za Ustavotvornu Skupštinu biti sprovedeni slobodno, kako bi prava narodna volja došla do punog izražaja.. Vlada će biti odgovorna pred Ustavotvornom Skupštinom po načelima parlamentarizma. VI. Navedene stranke, u duhu ove saglasnosti stvaraju jedan blok radi zajedničke borbe za ostvarenje i sprovođenje političkog i državnog programa sadržanog u ovom Sporazumu. Zagreb-Beograd, 8. oktobra 1937. Dr. Vlatko Maček, Adam Pribićević, Aca Stanojević, Ljub. M. Davidović, Jovan M. Jovanović (FČ, 334-335)

igg

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD - IZVORI

Uredba o Banovini Hrvatskoj 26. VIII. 1939. 0

Ban '' ' ~ /. Obrazovanje Banovine Hrvatske Cl. 1. - Savska i Primorska banovina, kao i srezovi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica spajaju se u jednu pod imenom Banovina Hrvatska. Sedište Banovine Hrvatske je u Zagrebu. //. Prenošenje nadležnosti na Banovinu Hrvatsku Cl. 2. - (1) U nadležnost Banovine Hrvatske prenose se poslovi: poljoprivrede, trgovine, industrije, šuma, rudnika, građevine, socijalne politike i narodnog zdravlja, fizičkog vaspitanja, pravde, prosvete i unutrašnje uprave. Banovina Hrvatska ostaje nadležna za sve poslove koji po sada važećim propisima spadaju u nadležnost banovina. (2) Svi ostali poslovi ostaju u nadležnosti organa državnih vlasti na celoj državnoj teritoriji. (3) Isto tako ostaju u nadležnosti državnih vlasti i poslovi koji su od osobitog značaja za opšte interese države, kao što su: 1. - Staranje o državnoj bezbednosti, suzbijanje antidržavne i razorne propagande, vršenje policijske obaveštajne službe i osiguranja javnog reda i mira; 2. - Državljanstvo; za davanje državljanstva nadležna je Banovina, osim davanja državljanstva izuzetnim putem i oduzimanja državljanstva; 3. - Rudarsko zakonodavstvo i državna rudarska preduzeća. Pri davanju rudarskih koncesija koje interesuju narodnu odbranu, postupaće Banovina sporazumno sa vojnom upravom. Ako ne bi došlo do sporazuma odlučuje Ministarski savet... Cl. 3. - (1) Banovini Hrvatskoj, da bi mogla uspešno svršavati poslove svoje nadležnosti, ima se obezbediti potrebna financijska samostalnost. Ona se sastoji u samostalnom prikupljanju određenih prihoda i izvršenju rashoda predviđenih budžetom Banovine. (2) Koji će izvori, oblici i vrste prihoda pripasti u nadležnost Banovine Hrvatske, odrediće se posebnom Uredbom. (3) Isto tako posebnim uredbama resice se i pitanje pripadnosti i podele državnih fondova, imovine i dugova. [...] ///. Organizacija vlasti u Banovini Hrvatskoj Cl. 4. - (1) Zakonodavnu vlast u stvarima iz nadležnosti Banovine Hrvatske vrše kralj i Sabor zajednički. (2) Upravnu vlast u stvarima iz nadležnosti Banovine Hrvatske vrši Kralj preko Bana. (3) Sudsku vlast u Banovini Hrvatskoj vrše sudovi. Njihove presude i rešenja izriču se i izvršuju u ime Kralja na osnovu zakona. Cl. 5. - Svaki pismeni čin Kraljevske vlasti u stvarima iz nadležnosti Banovine Hrvatske premapotpisuje Ban i snosi odgovornost za isti. Cl. 6. - (1) Sabor sastavljaju zastupnici, koje narod slobodno bira, jednakim, neposrednim i tajnim glasanjem, sa pretstavništvom manjina. (2) Prvi izborni red, ustrojstvo i poslovnik Sabora propisaće se Kraljevom Uredbom. Izborni red i ustrojstvo Sabora mogu se menjati banovinskim zakonom, a poslovnik rezolucijom Sabora. (3) Narodni zastupnici uživaju imunitetsko pravo. Cl. 7. - (1) Sabor se saziva Kraljevim Ukazom i zaseda u Zagrebu. (2) Kralj ima pravo da raspusti Sabor, ali Ukaz o raspuštanju mora sadržavati naredbu za nove izbore i za novi saziv Sabora. Ukaz o raspuštanju Sabora premapotpisuje Ban.

(

BaM Ukaz

° '

koji

469

P ma P ot P isuj e novoimenovani

(2) Pre stupanja na dužnost Ban polaže zakletvu na vernost Kralju i poštovanje zakonitoČl. 9. - (1) Do donošenja banovinskog zakona o krivičnoj odgovornosti Bana shodno će se pnmenjivati propisi o Ministarskoj odgovornosti, s tim, da Bana umesto Narodne skupštine optužuje Sabor, a sudi mu poseban Banovinski sud, koji sačinjavaju tri većnika Stola sedmorice Odeljenja A, i tri sudije Upravnog suda u Zagrebu, pod pretsedništvom pretsed nika Stola sedmorice Odeljenja A. [...] Cl. 10. - (1) Ban rešava konačno u svim pitanjima svoje nadležnosti i protiv njegovih akata dopuštena su pravna sredstva, pod zakonskim uslovima, samo na upravne i redovne sudove. (2) Sve odluke o službenim odnosima banovinskih službenika donosi Ban... Cl. 11. - (1) Administrativne sporove u stvarima iz nadležnosti Banovine Hrvatske rešava Upravni sud u Zagrebu konačno. Na Upravni sud u Zagrebu prelaze, u pogledu istih stvari, sve one nadležnosti Državnog saveta, koje su mu određene posebnim propisima [·..] (3) Računsku kontrolu o svim stvarima iz nadležnosti Hrvatske vrši samostalno i konačno poseban računski sud. . . IV. Ustavni sud i nadzor Cl. 13. - (1) Za ocenu ustavnosti zakona i sporova o nadležnosti između Države i Banovine Hrvatske nadležan je Ustavni sud... (FČ, 340-341)

Proglašenje NDH 10. IV. 1941 Proklamacija Božja providnost i volja našega velikog saveznika, te mukotrpna stoljetna borba hrvatskog naroda uz veliku požrtvovnost poglavnika dr Antuna Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i u inozemstvu, odredili su da danas, pred dan Uskrsnuća božjega sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska. Pozivljem sve Hrvate, u kojem god mjestu bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se sada nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti nezavisnoj Hrvatskoj državi i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni! Slavko Kvaternik, general i zapovjednik oružane snage (FČ, 387)

Poziv CK KPH travnja 1941. HRVATSKI NARODE! Imperijalistički grabljivci pregazili su i našu napaćenu zemlju. Porobljena, raskomadana i opljačkana, Hrvatska krvari pod vojničkom čizmom imperijalističkih osvajača u najcrnjem ropstvu i bijedi... Stvarnost nacionalnog ropstva i suviše je okrutna da bi se narodne mase dale zavesti brbljanjima o slobodi. »Nezavisna država Hrvatska« postoji samo na papiru. Cijela Hrvatska je stvarno porobljena i stenje pod čizmom okupatorske vojske, u čijim se rukama nalazi vrhovna vlast. Tajna policija okupatora odlučuje o sudbini svakog Hrvata. »Nezavisna hrvatska državna vlada« u banskim dvorima nije ništa drugo do podružnica imperijalističkih okupatora. Njena je zadaća da izvršuje naredbe Hitlera i Musolinija. Frankovačka gospoda fraziraju o velikoj, slobodnoj i suverenoj hrvatskoj državi, a Hrvatska je njihovom zaslugom porobljena i raskomadana na tri dijela... [...] SRBI U HRVATSKOJ! ... Razularena frankovačka gospoda vrše nad vama krvavi teror i progone, ona pod izgovorom borbe protiv četnika zatvaraju, zvjerski muče i potajno ubijaju na stotine čestitih boraca, koji su zajedno sa hrvatskim radnim narodom vodili borbu protiv srpske hegemonije i ugnjetavanja hrvatskog naroda. Ne dajte se zastrašiti krvavim progonima, ne nasjedajte šovinističkoj hajci! Zbijte svoje redove, udružite se u bratsku slogu sa hrvatskim narodom, koji pati kao i vi, priključite se borbenim redovima radi zajedničke borbe protiv okupatora i njihovih plaćenika - frankovačke gospode. Mi se nalazimo pred teškom i odlučnom borbom, ali zajedničkim snagama Srba i Hrvata u Hrvatskoj, zajedničkom borbom svih porobljenih naroda Jugoslavije, pod vodstvom Komunističke partije, srušit ćemo neprijatelja i izvojevati ne samo nacionalno oslobođenje Hrvata nego ćemo osigurati i nacionalnu ravnopravnost Srbima u Hrvatskoj... Naprijed u borbu za nezavisnost i ujedinjenje čitavog hrvatskog naroda! Živjelo bratstvo i sloga Hrvata i Srba u Hrvatskoj! Živjelo bratstvo i sloga naroda Jugoslavije u borbi za slobodu i nacionalnu nezavisnost! Borimo se protiv imperijalističkog rata, okupatora i njihovih frankovačkih plaćenika!

}

Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske (FČ, 433-434)

LITERATURA (slobodniji izbor knjiga i zbornika za daljnje čitanje; u većini njih jest potrebna literatura, tj. ostale knjige, rasprave, osvrti i nazivi časopisa, za potanko informiranje) Adamček, Josip, Seljačka buna 1573, Zagreb 1968 Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980 Bune i otpori. Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću, Zagreb 1987 Andreis, Josip, Povijest hrvatske glazbe, Zagreb 1974 Andrić, Nikola, Pod apsolutizmom, Zagreb 1906 Antoljak, Stjepan, Dalmatinsko pitanje kroz vjekove, Zagreb 1944 Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj, Zagreb 1956 »Pacta« ili »Concordia« od 1102. godine, Zagreb 1980 Babić, Anto, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 1973 Banac, Ivo, The National Question in Yugoslavia, Ithaca-London 1984 (prevedeno 1988) Barac, Antun, Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije I-II Zagreb 1954. i 1960 Barada, Miho, Hrvatski vlasteoski feudalizam po vinodolskom zakonu, Zagreb 1952 Starohrvatska seoska zajednica, Zagreb 1957 Barbalić, Fran, Narodna borba u Istri 1870-1915, Zagreb 1952 Bašagić, Safvet-beg, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463. do 1850, Sarajevo 1900 Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Zagreb 1931 Batušić, Nikola, Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb 1978 Bayer, Vladimir, Ugovor s đavlom, Zagreb 1953, 21969 Bazala, Vladimir, Pregled hrvatske znanstvene baštine, Zagreb 1978 Belošević, Janko, Materijalna kultura Hrvata od VII od IX stoljeća, Zagreb 1980 Bersa, Josip, Dubrovačke slike i prilike, Zagreb 1941 Bertoša, Miroslav, Mletačka Istra u XVI i XVII stoljeću, I-II, Pula 1986 Beuc, Ivan, Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb 1985 Bićanić, Rudolf, Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, Zagreb 1938 Hrvatska ekonomika na prijelazu iz feudalizma u kapitalizam, I. Doba manufakture 1750-1860, Zagreb 1951 Boban, Ljubo, Sporazum Cvetković-Maček, Beograd 1965 Svetozar Pribićević u opoziciji, Zagreb 1973. Maček i politika Hrvatske seljačke stranke I-II, Zagreb 1974 Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, I-III Zagreb 1987. i 1989-1990.

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

agdanov, Vaso, Društvene i političke borbe u Hrvatskoj 1848-49, Zagreb 1949 Starčević i Stranka prava prema Srbima i prema jedinstvu južnoslavenskih naroda, Zagreb 1951 Likovi i pokreti, Zagreb 1957 Živa prošlost, Zagreb 1957 Historija političkih stranaka u Hrvatskoj od prvih stranačkih grupiranja do 1918, Zagreb 1958 Hrvatski narodni pokret 1903/4, Zagreb 1960-1961 ösendorfer, Josip, Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb 1950 učar, Franjo, Povijest hrvatske protestanske književnosti za reformacije, Zagreb 1910 uliće'v zbornik (Strena Buliciana), Zagreb-Split 1924 uturac, Josip, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima (s A. Ivandijom), Zagreb 1973 azi, Josip, Počeci radničkog pokreta u Hrvatskoj, I-II, Zagreb 1958 Nezavisni sindikati, I-III, Zagreb 1962-1967 Ujedinjeni radnički sindikalni savez i rad komunista u njemu, I-II, Zagreb 1977-1978 olić, Mladen, Takozvana Nezavisna Država Hrvatska, Beograd 1973 izmić, Ivan, Jugoslavenski iseljenički pokret u SAD i stvaranje jugoslavenske države 1918, Zagreb 1974 Hrvati u životu Sjedinjenih Američkih Država, Zagreb 1982 ubrilović, Vaso, Istorija političke misli u Srbiji XIX veka, Beograd 1956 ulinović, Ferdo, Jugoslavija između dva rata, I-II, Zagreb 1961 irković, Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964 abinović, Antun, Hrvatska državna i pravna povijest, I, Zagreb 1940 adić, Žarko, Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, I-II, Zagreb 1982 'almacija 1870 (zbornik), Zadar 1972 almacija u narodnom preporodu 1835-1848 (zbornik), Zadar 1987 'espot, Miroslava, Industrija građanske Hrvatske 1860-1873, Zagreb 1970 Industrija i trgovina građanske Hrvatske 18'/3-1880, Zagreb 1979 'eželić, Velimir st., Maksimilijan Vrhovac, Zagreb 1904 'ruštveni razvitak u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća (zbornik), Zagreb 1981 »aković, Luka, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katollika Hrvata, I, Zagreb 1 1985 kmečić, Milorad, Ustanak u Bosni 1875-1878, Sarajevo 1960, 21973 oretić, Vinko, Otok Korčula u srednjem vijeku do g. 1420, Zagreb 1940 Povijest Dubrovnika do 1808, I-II, Zagreb 1980 ranjo među Hrvatima (zbornik), Zagreb 1976 rejdenberg, Maren Mihajlovič, Derevnaja i gorodskaja žizn' v Dalmacii v XIII-XV vv., Kalinin 1972 Dubrovnik i Osmanskaja imperija, Moskva 1984 rejdzon, Vladimir Izrailevič, Bor'ba horvatskogo naroda za nacional'nuju svobodu, Moskva 1970 ieorgijević, Krešimir, Hrvatska književnost od XVI do XVIII stoljeća u sjevernoj Hrvat-' skoj i Bosni, Zagreb 1969 n-oss, Mirjana, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije, Beograd 1960 Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1973 ,„ Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 185U-1 Zagreb 1985 iruber, Dane, Povijest Istre (u knjizi Narodni preporod u Istri), Zagreb 1924 irubišić, Slavo, Šibenik kroz stoljeća, Šibenik 1974 шпј ača, Stjepan, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, I-IV, Zagreb 1973-19/8

LITERATURA

473

Hadžijahić, Muhamed, Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Sarajevo 1974 Herkov, Zlatko, Iz povijesti javnih financija, financijskog prava i razvitka financijske znanosti Hrvatske, Zagreb 1985 Historija naroda Jugoslavije, I-II, Zagreb 1953. i 1959 Horvat, Anđela, Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj, u knj. Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982 Horvat, Josip, Politička povijest Hrvatske, I-II, Zagreb 1936-1938,21989 Šupilo, Zagreb 1938 (beogradsko izdanje 1961) Političke stranke kod Hrvata i njihova ideologija, Beograd 1939 Kultura Hrvata kroz 1000 godina, I-II, Zagreb 1939-1942 21980 Ante Starčević, Zagreb 1940,21990 Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939, Zagreb 1962 Hrvatski panoptikum, Zagreb 1965,21982 Ljudevit Gaj, Zagreb 1975 Horvat, Rudolf, Hrvatski pokret god. 1848, I-II, Zagreb 1898-1899 Rat Hrvata s Magjarima godine 1848-9, Zagreb 1901-1902 Povijest Hrvatske, Petrinja 1904 (novo nepotpuno izdanje 1924) Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb 1906 Povijest Međimurja, Zagreb 1907, 21944 Hrvatski preporod u Dalmaciji, Zagreb 1935 Lika i Krbava, I-II, Zagreb 1941 Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri (zbornik), Zagreb 1969 Hrvatski narodni preporod u Splitu (zbornik), Split 1984 Hrvatski narodni preporod 1790-1848, Zagreb 1985 Ibler, Janko, Hrvatska politika od god. 1903-1913, I-II, Zagreb 1914-1917 Istorija Crne Gore, I-III, Titograd 1967-1975 (nedovršeno) Istorija Jugoslavije (I. Božić, S. Ćirković, M. Ekmečić, V. Dedijer), Beograd 1972 Istorija srpskog naroda, I-VI, Beograd 1981-1983 (III. svezak nije izašao) Janković, Dragoslav, Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija, Beograd 1967 Srbija i Jugoslovensko pitanje 1914-1915, Beograd 1973 Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci, I-II, Sarajevo 1912. i 1915 Jelić, Ivan, Komunistička partija Hrvatske 1937-1941, Zagreb 1973, 2 1981 (I-II, od 1945) Hrvatska u ratu i revoluciji 1941-1945, Zagreb 1978 Jugoslavenska socijalistička revolucija (1941-1945), Zagreb 1979 Jelić-Butić, Fikreta, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945, Zagreb 1977 Hrvatska seljačka stranka 1941-1945, Zagreb 1983 Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Zagreb 1986 Jireček, Konstantin, Istorija Srba, I-II, Beograd 1952 Jonke, Ljudevit, Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, Zagreb 1971 Hrvatski književni jezik danas, Zagreb 1971 Jugoslavenski odbor u Londonu (zbornik), Zagreb 1966 2

Kampuš, Ivan i Karaman, Igor, Tisućljetni Zagreb, Zagreb 1975, 1979 Karaman, Igor, Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću, Zagreb 1972 Karaman, Ljubo, Iz kolijevke hrvatske prošlosti, Zagreb 1930 Umjetnost u Dalmaciji, XV i XVI vijek, Zagreb 1933 Eseji i članci, Zagreb 1939 Pregled umjetnosti u Dalmaciji, Zagreb 1953 Živa starina, Zagreb 1943 Katarina Kotromanić Kosaca (zbornik), Sarajevo 1979 Katić, Lovre, Pregled povijesti Hrvata, Zagreb 1938 Keršovani, Otokar, Povijest Hrvata, Zagreb 1971 Klaić, Nada, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971 Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

LITERATURA

Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću, Beograd 1976 Povijest Zagreba, I, Zagreb 1982 Klaić, Nada i Petriccioli, Ivo, Povijest Zadra u srednjem vijeku, Zadar 1976 Klaić, Vjekoslav, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882 Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, Zagreb 1897 Povijest Hrvata, I-V, Zagreb 1899-1920 (i osam izdanja 1972-1988) Krčki knezovi Frankopani, Zagreb 1901 Život i djela Pavla Rittera Vitezovića, Zagreb 1914 Kombol, Mihovil, Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Zagreb 1945 Komunistički pokret i socijalistička revolucija u Hrvatskoj, Zagreb 1969 Korać, Vitomir, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji, I-III, Zagreb 1929-1933 Korunić, Petar, Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i slovenskoj povijesti, Zagreb 1986 Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835-1875, Zagreb 1989 Kostrenčić, Marko, Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava, Zagreb 1956 Krestić, Vasilije, Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine, Beograd 1969 Krizman, Bogdan, Korespondencija Stjepana Radića, I-II, Zagreb 1972-1973 Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1978 Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb 1980 Ustaše i Treći Reich, I-II, Zagreb 1983 Pavelić u bjekstvu, Zagreb 1986 Hrvatska u prvom svjetskom ratu, Zagreb 1989 Kvaternik, Eugen, Politički spisi, Zagreb 1971

Faulova, Milada, Jugoslavenski odbor, Zagreb 1925 Pavičić, Stjepan, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953 Seobe i naselja u Lici, Zagreb 1962 Pavličevi^ć, Dragutin, Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj, Zagreb 1980 Peričić, Šime, Dalmacija uoči pada Mletačke Republike, Zagreb 1980 Perojević, Marko, Petar Kružić, kapetan i knez grada Klisa, Zagreb 1931 Petrinović, Ivo, Ante Trumbić, Zagreb 1986 Politička misao Frana Šupila, Split 1988 Petrović, Leo, »Kršćani bosanske crkve«, Sarajevo 1953 Polić, Martin, Parlamentarna povjest kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije I-II Zagreb 1899-1900 Poparić, Bare, O pomorskoj sili Hrvata u doba narodnih vladara, Zagreb 1899 Povijest senjskih uskoka, Zagreb 1936 Borbe Hrvata za Jadran od VII do kraja XI stoljeća, Zagreb 1937 Posavac, Zlatko, Estetika u Hrvata, Zagreb 1986 Posljednji Zrinski i Frankopani (zbornik), Zagreb 1908 Povijest hrvatske književnosti, I-V, Zagreb 1974-1978 Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942 Povijest Saveza komunista Jugoslavije, Beograd 1985 Pribićević, Svetozar, Diktatura kralja Aleksandra, Beograd 1952 Prijatelj, Kruno, Barok u Dalmaciji, u knjizi Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982 Purivatra, Atif, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Sarajevo 1972 Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo 21977

474

Leščilovskaja, Inna Ivanova, Illrizm, Moskva 1968 Lopašić, Radoslav, Karlovac, Zagreb 1879 Dva hrvatska junaka - Marko Mesić i Luka Ibrišimović, Zagreb 1888 Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb 1890, 21943 Oko Kupe i Korane (s. E. Laszowskim), Zagreb 1895 Lovrenčić, Rene, Geneza politike »novog kursa«, Zagreb 1972 Lučić, Josip, Povijest Dubrovnika do 1205, Zagreb 1973 Macan, Trpimir, Miho Klaić, Zagreb 1980 Mandić, Dominik, Bosna i Hercegovina, I-II, Chicago 1960, 1962, III, Rim 1967 Franjevačka Bosna, Rim 1968 Marjanović, Milan, Savremena Hrvatska, Beograd 1913 Londonski ugovor iz godine 1915, Zagreb 1960 Matasović, Josip, Iz galantnog stoljeća, I, Zagreb 1921 Matejčić, Radmila, Barok u Istri i Hrvatskom primorju, u knjizi Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982 Matković, Hrvoje, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Zagreb 1972 Mesić, Matija, Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka, Zagreb 1866 Milanović, Bozo, Hrvatski narodni preporod u Istri, I-II, Pazin 1967. i 1973 Mirković, Mijo, Matija Vlačić Ilirik, Zagreb 1960 Mužić, Ivan, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Ljubljana 1987 Nehajev, Milutin, Rakovica, Zagreb 1932 Novak, Grga, Prošlost Dalmacije, I-II, Zagreb 1944 Dalmacija na raskršću 1848. god., Zagreb 1948 Povijest Splita, I-III, Split, 1957-1965, 21978 Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, Beograd 1962 Ostojić. h a n . Benediktinci u l l i x a t s k o j i ogulim našim k r a j e v i m a , I - I I I , Spiit Ј966-1УОУ Ostrogorski, Georgije, Istorija Vizantije, Beograd 1959

475

Rački, Franjo (i J.J. Strossmayer), Politički spisi, Zagreb 1971 Rački, Franjo, Rieka prema Hrvatskoj, Zagreb 1867 Nutarnje stanje Hrvatske prije XII stoljeća, Zagreb 1886-1893 Borba južnih Slovena za državnu neovisnost. Bogomili i patareni, Beograd 1931 Radić, Stjepan, Politički spisi, Zagreb 1971 Raukar, Tomislav, Zadar u XV stoljeću, Zagreb 1977 Rengjeo, Ivan, Corpus der mittelalterlichen Münzen von Kroatien, Slavonien, Dalmatien und Bosnien, Graz 1959 Rijeka (zbornik), Zagreb 1953 Soldo, Josip, Pregled povijesti hrvatske Crkve, Zagreb-Frankfurt na Majni, 1976 Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, I-II, Zagreb 1969-1970 Smičiklas, Tadija, Poviest hrvatska, I-II, Zagreb 1879. i 1882 Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, I, Zagreb 1891 Stanojević, Gligor, Senjski uskoci, Beograd 1973 Stančić, Nikša, Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji, Zagreb 1980 Starčević, Ante, Izabrani spisi, Zagreb 1943 Politički spisi, Zagreb 1971 Strossmayer, Josip Juraj, Politički spisi, Zagreb 1971 Šupilo, Frano, Politika u Hrvatskoj, Zagreb 21953 Politički spisi, Zagreb 1971 Szabo, Djuro, Stari Zagreb, s.a. Šanjek, Franjo, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb 1975 Šepić, Dragovan, Šupilo diplimat, Zagreb 1961 Italija, Saveznici i jugoslavensko pitanje 1914-1918, Zagreb 1970 Vlada bana Šubašića, Zagreb 1983 Šibenik. Spomen-zbornik o 900. obljetnici, Šibenik 1976

τ 476

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Šidak Jaroslav, Gross, Mirjana, Karaman, Igor i Šepić, Dragovan, Povijest hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb 1968 Šidak, Jaroslav, Studije iz hrvatske povijesti 19. stoljeća, Zagreb 1973 Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu, Zagreb 1975 Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49, Zagreb 1979 Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti, Zagreb 1981 Hrvati, Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1960, 2 1988, s.v. Šišić Ferdo, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, Zagreb 1902 Hrvatska povijest (do 1847), I-III, Zagreb 1906-1913 Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1916, 21920,31962, 1975 Biskup Strossmayer i južnoslovenska misao, Beograd 1922 Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925 Jugoslovenska misao, Beograd 1938 Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića, Zagreb 1944 Šišićev zbornik, Zagreb 1929 Valentić, Mirko, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, Zagreb 1981 Vanino, Miroslav, Isusovci i hrvatski narod, I-II, zagreb 1969. i 1987 Vince, Zlatko, Putovima hrvatskoga književnog jezika, Zagreb 1978,2 1990 Zbornik Zadar, Zagreb 1964 Zbornik Matice hrvatske o tisućgodišnjici hrvatskoga kraljevstva, Zagreb 1925 Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925 (Zbornik) Stotrideseta godišnjica hrvatskoga narodnog preporoda, Kolo, br. 8-10, Zagreb 1966 (Zbornik) o Franu Supilu, Dubrovnik, br. 4, Dubrovnik 1970 (Zbornik) o Zrinskim i Frankapanima, Kaj, br. 9, Zagreb 1971 (Zbornik) u povodu 100. godišnjice Ljudevita Gaja, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 3, Zagreb 1973 (Zbornik) u povodu 400. godišnjice hrvatsko-slovenske seljačke bune, Radovi IHP, 5, Zagreb 1973 (Zbornik) Matij Ivanić i njegovo doba, Radovi IHP, 10, Zagreb 1977 (Zbornik) Franjo Rački, Zbornik Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU, 9, Zagreb 1979 Zlatović, Stjepan, Franovci Države Presvetoga Odkupitelja i puk hrvatski u Dalmaciji, Zagreb 1888

•

INDEKS OSOBA Adamček, Josip, povjesničar (Vuka k r a j Osijeka, 1933) Adamović, Lujo, botaničar (Rovinj, 1864 - Dubrovnik, 1935) Alapi, Gašpar, vojskovođa i ban 1574-1576 (? - Vukovina kraj Velike Gorice, 1584) Alberti, Ivan, splitski patricij (Split, ? - Klis, 1596) Alberti, Malija, leksikograf, odvjetnik (Split, 1561 - Split, 1623) Aleksandar III (Orlando Bandinelli), papa 1159-1181. Aleši (Alessi), Andrija, kipar i graditelj (Drač, oko 1420. ili 1425. - Split, 1504. ili 1505) Altomanović, Nikola, velikaš Srpskoga Carstva (14. st.) Ancel, Ivan, političar i sindikalist (Karlovac, 1870 - Zagreb, 1922) Ančić (Aničić), Ivan, pisac, franjevac (Lipa kraj Duvna, 1624 - Italija, 1685) Andreis, Fran Trankvil, pisac, diplomat (Trogir, 1490-Trogir, 1571) Andreis, Josip, muzikolog (Split, 1909 - Zagreb, 1982) Andrić, Ivo, književnik (Travnik, 1892 - Beograd, 1975). Nobelova nagrada 1961. Andrić, Nikola, književnik i izdavač (Vukovar, 1867 - Zagreb, 1942) Andrija, humski knez, vjerojatno sin Stefana Prvovjenčanoga (? - oko 1250) Andrijić, Marko, graditelj i kipar (Korčula ? - ?, 1507) Andrijić, Petar, graditelj, Markov sin Antiko ili Antico, Andrea (Andrija Motovunjanin), glazbeni nakladnik i skladatelj, svećenik (Motovun, između 1470. i 1480 - ?, nakon 1539) Antoljak, Stjepan, povjesničar (Doboj, 1909) Antojević, Pavko (Pavao Dubrovčanin), medaljer i zlatar (Dubrovnik, oko 1420 - ?, oko 1479) Antun Dalmatin, protestantski pisac (? - Ljubljana, 1579) Antun (Anton) s Padove, slikar iz istarske Padove, danas Kašćerga (16. st.) Antunac, Grga, kipar (Šibenik, 1906 - Zagreb 1970) Antunović, Ivan, književnik, svećenik (Kumbaja, Bački Almaš, 1815 - Kalocsa, 1888) Anžuvinci, francuska dinastija Anjou, koja se od kraja 13. st. učvrstila u Napulju. Sin Karla I (napuljski kralj 1266-1285) Karlo II (kralj 1285-1309) oženio je Mariju, kćer Stjepana V. Arpadovića. Njegov je sin Karlo Martel, otac Karla I. Roberta, hrvatsko-ugarskoga kralja, i stric Karla I. Dračkoga. Arnold, Đuro, filozof i pjesnik (Ivanec kraj Varaždina, 1853 - Zagreb, 1941) Arpadovići, mađarska dinastija, nazvana prema knezu Ärpädu (890-907); prvi kralj Stjepan I (997-1038). Zvonimir se oženio Jelenom, kćeri Bele I (1061-1063) i sestrom Geze I (1074-1077) i Ladislava I (1077-1095); vladala u Hrvatskoj 1102-1301. Atila, hunski kralj, zbog okrutnosti prozvan Bič Božji (? - 453) Augustinčić, Antun, kipar (Klanjec, 1900 - Zagreb, 1979) Auersperg, Andrija, vojskovođa (1557-1594)

478

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Babić, Anto, povjesničar (Grahovnik kraj Travnika, 1899 - Sarajevo, 1974) Babić, Ljubo, slikar i povjesničar umjetnosti (Jastrebarsko, 1890 - Zagreb, 1974) Babić, Toma, vjerski pisac i gramatičar, franjevac (Velim kraj Skradina, oko 1680 - Šibenik 1750) Babonegi (Babonići, Babonežići), plemićki rod. Javljaju se u izvorima u 12. st. pod imenom Goričkih i Vodičkih a od 14. st. knezova Blagajskih. Najstariji po imenu poznati Baboneg bio je Stjepan I (? - prije 1250). U 16. st. iselili su se u Kranjsku (knez Franjo umro 1583). Posljednji potomak, grof Ludvig Blagajsk ; , um™ 'e 1898. u Ljubljani. Babukić, Vjekoslav, preporoditelj i je/ikoslo.ac (Požega, 1812- Zagreo, 1875) Bach, Alexander, austrijski političar (1813-1893) Bach, Josip, kazališni redatelj i ravnatelj (Gospić, 1874 - Zagreb, 1935) Bach, Vjekoslav, novinar (Rujevac, 1845 - klanac Ljupča kraj Plaškoga, 1871) Badalić, Ivo, glumac (Zagreb, 1890 - Zagreb, 1937) Baglivi, Đuro, liječnik (Dubrovnik, 1668 - Rim, 1707) Bajamonti, Ante, autonomaški vođa, splitski načelnik; tvorac krilatice »Slaveni i sutra, Hrvati nikada!« (Split, 1822- Split, 1891) Bajamonti, Julije, polihistor i skladatelj, liječnik (Split, 1744- Split, 1800) Bakić, Malija, vojvoda (16. st.) Bakotić, Fulgencije, drvorezbar, franjevac (Kaštel Gomilica, oko 1720-Amelia u Umbriji, 1792) Bakotić, Ignacij, pjesnik, svećenik (Kaštel Gomilica, 1747 - Kaštel Gomilica, 1819) Balassa, Franjo, grof, ban i carski komesar Zagrebačkoga distrikta 1785-1790 (Kekkö, Mađarska, 1736 - Kekkö, 1807) Baloković, Zlatko, violinist (Zagreb, 1895 - Venecija, 1965) Banac, Ivo, povjesničar (Dubrovnik, 1947) Barac, Antun, književni povjesničar (Kamenjak kraj Grižana, 1894 - Zagreb, 1955) Barada, Miho, povjesničar (Seget kraj Trogira, 1899 - Zagreb, 1957) Baraković, Juraj, pjesnik (Plemići kraj Zadra, 1548 - Rim, 1628) Baranović, Krešimir, skladatelj (Šibenik, 1894 - Beograd, 1975) Barbalić, Fran, učitelj (Baška na Krku, 1878 - Zagreb, 1952) Baromić, Blaž, glagoljaški pisar i tiskar (Vrbnik, nakon 1440 - Senj, nakon 1505) Basariček, Đuro, političar, pravnik (Zagreb, 1884 - Beograd, 1928) Bastian, Mate (Matko Baštijan), političar i književnik, svećenik (Jugi-Baštijani kraj Kastva, 1828-Trst, 1885) Bašagić, Safvet-beg, književnik i povjesničar (Nevesinje, 1870 - Sarajevo, 1934) Batu-kan, mongolski osvajač; unuk Džingis-kana (oko 1200 - 1255) Batušić, Nikola, teatrolog (Zagreb, 1938) Bauer, Antun, teolog i filozof; zagrebački nadbiskup od 1914 (Breznica kraj Bisaga, 1856 Zagreb, 1937) Bayer, Vladimir, pravnik (Bugojno, 1912 - Zagreb, 1990) Bazala, Albert, filozof (Brno, 1877 - Zagreb, 1947) Bazala, Vladimir, kulturni povjesničar, liječnik (Zagreb, 1901 - Zagreb, 1987) Becić, Vladimir, slikar (Slavonski Brod, 1886- Zagreb, 1954) Begović, Milan, književnik (Vrlika, 1876 - Zagreb, 1948) Belostenec, Ivan, pisac i leksikograf, pavlin (Varaždin, oko 1594 - Lepoglava, 1675) Belošević, Janko, arheolog (Slatina kraj Krapine, 1929) Benešić, Julije, književnik i jezikoslovac (Ilok, 1883 - Zagreb, 1957) Benković, Benedikt, teolog i filozof, franjevac (Zadar, oko 1460 - Pariz, 1525) Benković, Federiko, slikar (?, 1677 -Gorica. 1753Ϊ . Berislavić, Petar, ban od 1513. i biskup (Trogir, oko 1450. ili 1475 - Vražja gora kraj niče, danas Titova Korenica, 1520) Berislavić, Stjepan, naslovni despot srpski (? - ?, 1535) Bersa, Blagoje, skladatelj (Dubrovnik, 1873 - Zagreb, 1934) Bersa, Josip, književnik i arheolog (Zadar, 1862 - Zadar, 1932)

INDEKS OSOBA

479

Bertoša, Miroslav, povjesničar (Beograd, 1938) Beuc, Ivan, pravnik (Beč, 1918) Bićanić, Rudolf, ekonomist (Bjelovar, 1905 - Zagreb, 1968) Blašković, Filip, biskup (Gornje Selo na Šolti, 1729 - Makarska, 1819) Blaž Jurjev Trogiranin, slikar (Trogir ili Lapac, oko 1390 - Zadar, 1490) Boban, Ljubo, povjesničar (Solin, 1933) Bobić, Bernardo, slikar (? - Zagreb, 1695?) Bodin, dukljanski kralj 1082-1108. Bogdanić, Mirko Danijel, astronom i matematičar (Virovitica, 1762 - Budim, 1802) Bogdanov, Vaso, povjesničar (Pančevo, 1902 - Zagreb, 1967) Bogišić, Baldo, pravnik (Cavtat, 1834 - Rijeka, 1908) Bogović, Mirko, književnik (Varaždin, 1816- Zagreb, 1893) Bonaparte, Napoleon I, francuski car od 1804 (1769-1821) Bonaparte, Napoleon III, francuski car 1852-1870 (1808-1873) Bonino da Milano, kipar (? - Šibenik, 1429) Borelli, Franjo, političar (1836-1914) Borković, Martin, biskup (Domagovići kraj Jastrebarskoga, 1597 - Zagreb, 1687) Bösendorfer, Josip, povjesničar (Lukač kraj Virovitice, 1876 - Osijek, 1957) Bošković, Dušan, političar (1881-1966) Bošković, Ruder, matematičar, fizičar, astronom, i filozof; isusovac (Dubrovnik 1711 Milano, 1787) Botić, Luka, pjesnik (Split, 1830-Đakovo, 1863) Božić, Ivan, povjesničar (Makarska, 1915 - Beograd, 1977) Božidarević, Nikola, slikar (oko 1460 - Dubrovnik, 1517) Brajković, Martin, biskup senjski od 1699. i zagrebački od 1704 (Senj, 1664 - Beč, 1708) Branković, Đurađ, srpski despot od 1427 (oko 1375-1456) Brezovački, Tito, književnik, svećenik (Zagreb, 1757 - Zagreb, 1805) Bribirski, knezovi iz plemena Šubića, nazvani prema Bribirskoj župi. Prvi se u 11. st. spominje Budec. Grgur I, knez 1184-1234; Stjepko, knez 1239-1274; Pavao I, ban 1273-1312, Stjepkov sin; njegova su braća Mladen I, knez 1276-1304, i Juraj I, knez 1274-1303; Pavlovi su sinovi Mladen II, ban 1312-1322 (1301-prije 1341), Juraj II, knez 1301-1330 PP vao II, knez 1301-1346. i Grgur II, knez 1301-1350. Sin Mladena II. tlo je Pavao III, knez 1342-1356. Sin Pavla II. knez Juraj III (1346-1361) utemeljitelj je lozo knezova Zrinskih. Brlić Mažuranić, Ivana, književnica (Ogulin, 1874 - Zagreb, 1938) Brodario, Stjepan, povjesničar, diplomat (Herešin kraj Koprivnice, oko 1480-Vacz, 1539) Broz Tito, Josip, državnik, generalni sekretar KPJ od 1937 (Kumrovec, 1892 - Ljubljana, 1980) Brtučević, Franjo Antun, svećenik (Hvar, 1550 - Hvar, nakon 1620) Bruerović, Marko (Mare Bruere Desrivaux), pjesnik (Tours ili Lyon, oko 1770 - Cipar, 1823^ Brusina, Spiro, zoolog (Zadar, 1845 - Zagreb, 1908) Bučar, Franjo, književni povjesničar, sportski popularizator (Zagreb, 1866- Zagreb, 1946) Budak, Mile, književnik, ustaški doglavnik (Sv. Rok kraj Lovinca, 1899 - smaknut u Zagrebu, 1945) Budinić, Šimun, književnik, kanonik (Zadar, 1530 - Zadar, 1600) Budislavić, Ivan, drvorezbar (15. st). Bukovac, Vlaho, slikar (Cavtat, 1855 - Prag, 1922) Bukovački, Franjo, sudionik u zrinsko-frankapanskoj uroti (? - nakon 1678) Bulat, Gajo, političar (Supetar na Braču, 1836 - Beč, 1900) Bulić, Frane, arheolog, svećenik (Vranjic kraj Splita, 1846 - Zagreb, 1934) Bunić, Jakov, pjesnik (Dubrovnik, 1469 - Dubrovnik, 1534) Bunić, Nikola, diplomat (Dubrovnik, 1635 - Silistrija, u tamnici 1678) Bunić Vučić, Ivan, pjesnik (Dubrovnik, 1591 - Dubrovnik, 1658)

480

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Buturac, Josip, povjesničar (Graberje, 1905) Buvina, Andrija, kipar (13. st.) Bužan, Herman, političar (1800-1862) Candiano, Pietro I, mletački dužd 887. Cazi, Josip, politički radnik i publicist (Čepin kraj Osijeka, 1907 - Zagreb, 1977) Cecchini, Tomaso, skladatelj (Verona, između 1580. i 1582-Hvar, 1644) Celjski, grofovi, plemićki rod njemačkoga podrijetla. Nasljedstvom postali 1322. gospodari Celja. Herman II (umro 1435) stekao je Međimurje i posjede u Hrvatskom zagorju, a 1406. banski naslov. Izumrli su s Urlikom II. god. 1456. Cesarec, August, književnik i revolucionar (Zagreb, 1893 - strijeljan u šumi Dotrščini kraj Zagreba, 1941) Cesarić, Dobriša, pjesnik (Požega, 1902 - Zagreb, 1980) Cilić, August, glumac (Vrapče, 1891 - Zagreb, 1963) Cipiko, Koriolan, humanist, i vojnik (Trogir, 1425 - Trogir, 1493) Cippiko, Lelij, splitski nadbiskup od 1784 (Trogir, 1721 - Split, 1807) Ciraki, Franjo, književnik (Požega, 1847 - Požega, 1912) Crijević, Ilija, pjesnik i leksikograf (Dubrovnik, 1463 - Dubrovnik, 1520) Crijević, Ludovik Tuberon, povjesničar, benediktinac (Dubrovnik, 1459 - Dubrovnik, 1527) Crijević, Serafin, biograf i crkveni povjesničar, dominikanac (Dubrovnik, 1686 - Dubrovnik, 1759) Crnčić, Menci Clement, slikar i grafičar (Brück na Muri u Austriji, 1865 - Zagreb, 1930) Crnota,-Stjepan, slikar (Rab, ?-Venecija, 1548) Čuvaj, Slavko, ban i kraljevski komesar 1912 (Bjelovar, 1851 - Beč, 1931) Cvetković, Dragiša, srpski političar (Niš, 1893 - Pariz, 1969) Česmički, Ivan (Janus Pannonius), pjesnik, od 1459. pečujski biskup (Česmica kraj Čazme, 1434 - Medvedgrad kraj Zagreba, 1472) Čikoš-Sesija, Bela, slikar (Osijek, 1864 =- Zagreb,-1931) Čizmić, Ivan, povjesničar (Zadvarje, 1934) Crnko, Franjo, komornik Nikole Subića Zrinskoga (16. st.) Čubrilović, Vaso, povjesničar (Bosanska Gradiška, 1897 - Beograd, 1990) Čuić, Miho, slikar, franjevac (Duvno, oko 1750 - Seonica, 1809) Čulinović, Ferdo, pravnik (Karlovac, 1897 - Zagreb, 1971) Čiru i Melodije (Metod), »slavenski apostoli«, bizantski misionari. Ćiril (prije stupanja u samostan Konstantin; Solun, 826. ili 827 - Rim, 869), Melodije (Solun, 820 - Moravska, 885) Ćirković, Sima, povjesničar (Osijek, 1929) Ćulinović, Juraj, slikar (Skradin, između 1433. i 1436 - Šibenik, 1504) Dabac, Tošo, fotograf (Nova Raca, 1907 - Zagreb, 1970) Dabinović, Antun, pravnik (Trst, 1882 - Trst, 1964) Dadić, Žarko, matematičar (Split, 1930) Dandolo, Enrico, mletački dužd od 1193 (oko 1112-1205) Dandolo, Vicenco, generalni providur Dalmacije 1806-1810 (Venecija, 1758 - Varese, 1819) Danilo, Ivan, političar i publicist, svećenik (Kaštel Stari, 1820 - Zadar, 1895) Deäk, Ferencz, mađarski političar (1803-1876) Deanović, Mirko, romanist (Dubrovnik, 1890 - Zagreb, 1984) Dedijer, Vladimir, publicist (Beograd, 1914 - Boston, 1990) Della Bella, Ardelio, filolog i leksikograf, isusovac (Foggia, 1655 - Split, 1737) Demeter, Dimitrije, književnik i kazališni organizator (Zagreb, 1811 - Zagreb, 1872) Denzler, Juraj, arhitekt (Zagreb, 1896-Zagreb, 1981) Derenčin, Emerik, ban 1493 (? - nakon 1493)

INDEKS OSOBA

481

Derkos, Ivan, pravnik (Vukmanić kraj Karlovca, 1808 - Zagreb, 1834) Derwant, Toma, drvorezbar i slikar iz Varaždina (17. st.) Despot, Miroslava, povjesničarka (Varaždin, Γ912) Dešković, Branislav, kipar (Pučišća na Braču, 1883 - Vrapče, 1939) Deželić, Velimir, stariji, književnik (Zagreb, 1864 - Zagreb, 1941) Dimitrijević, Mila, glumica (Kragujevac, 1877 - Zagreb, 1972) Dioklecijan (Gaius Aurelius Valerius Diocletianus), rimski car 284-305 (Salona ?, oko 243 palača na mjestu današnjega Splita, 316) Dionizije, herceg i ban 1241-1245 Divković, Matija, književnik, franjevac (Jelaške, 1563 - Olovo, 1631) Dobričević, Lovro Marinov, slikar (Kotor, ? - Dubrovnik, 1478) Dobrićević, Dobrić (Dobruško), tiskar (otok Lastovo, 1454 - Treviso, 1528) · Dobrila, Juraj, preporoditelj, od 1857. porečko-puljski i od 1875. tršćansko-koparski biskup (Veli Ježenj kraj Pazina, 1812-Trst, 1882) Dobronić, Antun, skladatelj (Jelsa na Hvaru, 1878 - Zagreb, 1955) Domald, cetinski knez (oko 1160 - oko 1243) Domin, Josip Franjo, fizičar, kanonik (Zagreb, 1754 - Zagreb, 1819) Dominis, Markantun, učenjak, od 1600. senjski i od 1602. splitski nadbiskup (Rab, 1560 Rim, 1624) Domjanić, Dragutin, pjesnik (Krče kraj Zeline, 1875 - Zagreb, 1933) Dorotić, Andrija, političar i pisac, franjevac (Sumartin na Braču, 1761 - Sumartin, 1837) Došen, Vid, pjesnik, svećenik (Tribanj, 1720 - Duhovnik kraj Slavonskog Broda, 1778) Dragišić, Juraj, filozof i teolog, franjevac (Srebrnica, oko 1448 - Barletta, 1520) Draškovići, velikaški rod od 15. st.; vuku lozu od Bartola (umro 1538); od 1631. grofovi. Ivan II, ban 1596-1608 (?, oko 1550-Bratislava, 1613); Ivan III, ban od 1640, od 1646. ugarski palatin, jedini Hrvat na tom položaju (?, 1603 - Ovär, 1648), zbog uloge u protuturskim ratovima zvan defensor Croatiae; Ivan IV, podmaršal (? - Lockenhaus u današnjoj Austriji, 1692); Ivan V, ban od 1732 (oko 1670-1733); Janko, preporoditelj (Zagreb, 1770 - Radgona, 1856); Juraj II, ban 1567-1578. i biskup pečujski od 1557. i zagrebački od 1563 (Biline, 1525 ?- Beč, 1587). Draženović, Josip, književnik (Stajnica kraj Brinja, 1863 - Zagreb, 1942) Držić, Džore, pjesnik, svećenik (Dubrovnik, 1461 -Venecija, 1501) Držić Marin, književnik, svećenik (Dubrovnik, 1508 - Venecija, 1567) Držić, Marin, graditelj (Dubrovnik, 1591 - Dubrovnik, 1685 ili 1689) Dugan, Franjo, skladatelj i orguljaš (Krapinica kraj Zlatara, 1874 - Zagreb, 1948) Dujšin, Dubravko, glumac i redatelj (Zadar, 1894 - Zagreb, 1947) Duknović, Ivan, kipar i graditelj (Trogir, u polovici 15. st. - Trogir, u početku 16. st.) Dušan, Stefan, srpski kralj od 1331. i car od 1346 (oko 1308 - 1355) Dvorak, Vinko, fizičar (Dušejove, Nemecky Brod, Čehoslovačka, 1848 - Zagreb, 1922) Daković, Luka, povjesničar (Novo Selo kraj Bosanskoga Broda, 1929 - Sarajevo, 1986) Durđević (Dorđić), Ignjat, pjesnik i povjesničar, benediktinac (Dubrovnik, 1675 - Dubrovnik, 1737) Ebner, Leopold Ignacije, skladatelj i glazbenik (Varaždin, 1769-Varaždin, 1830) Eggenberg, Ruprecht, vrhovni zapovjednik Hrvatske krajine 1593-1596 (1546-?) Ehrlich, Hugo, arhitekt (Zagreb, 1879-Zagreb, 1936) Eisenhuth, Đuro, violinist i skladatelj (Zagreb, 1841 - Zagreb, 1891) Ekmečić, Milorad, povjesničar (Prebilovci kraj Čapljine, 1928) El Idrisi, abu Abdulah Muhamed, arapski zemljopisac (1099-oko 1166) Emanuel I. Komnen, bizantski car od 1143 (oko 1122-1180) Ercegović, Ante, botaničar i oceanograf (Jesenice kraj Splita, 1895 - Split, 1969)

482

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

INDEKS OSOBA

Erdody, velikaški rod mađarskoga podrijetla (Bakolcz, Bakoch, hrv. Bakoč). Baštinili no sjede u Hrvatskoj, grofovi od 1565. Petar II, ban od 1557 (7-1567); Toma II ban 1584 9S i 1608-1614 (1558-1624); Nikola III, ban 1680-1693 (7-1693), S njegovim sinom Nikolom IV. izumrla je 1703. hrvatska grana obitelji; Ivan, ban od 1790 (1760-1806) iz mađarske grane koja je naslijedila imanja hrvatske grane, na Ugarskom je Saboru pobijao prijedlog o uvođenju mađarskoga jezika u Hrvatskoj i izjavio kako kraljevina kraljevini ne može nametati zakone (otuda izreka regnum regno non praescribit leges, koja se krivo pripisuje Tomi.). Ettinger, Josip, dendrolog (Nova Gradiška, 1822 - Zagreb, 1908) Eufrazije, porečki biskup (6. st.) Eugen IV (Gabriele Condulmer), papa od 1431 (1383-1447) Eugen Savojski, princ, austrijski vojskovođa (1663-1736)

Generalić, Ivan, slikar (Hlebine, 1914) Georgijević, Krešimir, slavist (Nova Gradiška, 1907 - Beograd, 1975) Getaldić, Marin, matematičar (Dubrovnik, 1568 - Dubrovnik, 1626) Gisingovci, plemićki rod njemačkoga podrijetla. Henrik, slavonski ban 1267-1270. i 1273-74 ban Usore i Soli 1272-1273. Slavonski su banovi bili također Ivan, Nikola i Henrik. Moć roda slomio je ban Mikac 1325. Gjalski, Ksaver Šandor (pravo ime Ljubo Babić), književnik (Gredice u Hrvatskom zagorju 1854 - Gredice, 1935) Gojniković, Petar, srpski knez od oko 891. do 917. Gorjanović Kramberger, Dragutin, paleontolog, geolog i paleoantropolog (Zagreb 1856 - Zagreb, 1936) Gorjanski, Nikola I, mačvanski ban 1354-1375. i ugarski palatin 1375-1386 (7-1386) Gortan, Vladimir, antifašist (Beram, 1904 - Pula, 1929) Gospodnetić, Pavao, kipar s Brača (16. st.) Gotovac, Jakov, skladatelj (Split, 1895 - Zagreb, 1982) Gottschalk, šaški teolog i filozof, optuživan kao heretik (oko 800-869) Grabovac, Filip, pjesnik, franjevac (Podosoje kraj Vrlike, 1697 - samostan Santo Špiritu kraj Venecije, 1749) Gradaščević, Husein-kapetan, bosanski vezir 1831-1832, »Zmaj od Bosne« (Gradačac, 1802 - Carigrad, 1833) Gradić, Stjepan, polihistor, diplomat, svećenik (Dubrovnik, 1613 - Rim, 1683) Granđa, Ivan, zastupnik HSS (Šašinovci kraj Sv. Ivana Zeline, 1879 - Zagreb, 1953) Gregl, Franjo, član Hrvatskoga kluba biciklista »Sokol» (1891-1916) Gregorić, Ilija, zapovjednik seljačke vojske, zvan Prebeg (Ribnik, kraj Karlovca, oko 1520 - Zagreb, 1574) Grey, Edward, britanski ministar vanjskih poslova (1862-1933) Grgur VII (Hildebrand), papa od 1073 (oko 1020-1085) Grisogono, Federik, kozmograf i liječnik (Zadar, 1472 - Zadar, 1538) Gross, Mirjana, povjesničarka (Zagreb, 1922) Gršković, Niko, iseljenik, novinar, svećenik (Vrbnik, 1863 - New York, 1949) Gruber, Dane, povjesničar (Senj, 1856 - Zagreb, 1927) Gubec, Malija-Ambroz, seljački vođa (7 - Zagreb, 1573) Gučetić, Nikola Vitov, filozof (Dubrovnik, 1549 - Dubrovnik, 1610) Gundulić, Ivan, pjesnik (Dubrovnik, 1589-Dubrovnik, 1638) Gunjaca, Stjepan, povjesničar i arheolog (Sinj, 1909 - Split, 1981) Gušić, Dora, pijanistica (Zagreb, 1908)

Fancev, Franjo, književni povjesničar i filolog (Virje, 1882 - Zagreb, 1943) Felbinger, Bartol, graditelj (Cheb, Češka, 1785 - Zagreb, 1871) Ferić, Đuro, pjesnik i prevoditelj, svećenik (Dubrovnik, 1739 - Dubrovnik, 1820) Fijan, Andrija, glumac i redatelj (Zagreb, 1851 -Zagreb, 1911) Fiiipović, Franjo, barun, general, carski namjesnik u Dalmaciji 1865-1869 (7, 1820 - Beč, 1903) Fiiipović, Ivan, pedagog i književnik (Velika Kopanica, 1823 - Zagreb, 1895) Fiiipović, Josip, maršal (Gospić, 1819 - Prag, 1889) Folnegović, Fran, političar i publicist (Slanovec kraj Zagreba, 1848 - Zagreb, 1903) Foretić, Vinko, povjesničar (Korčula, 1901 -Dubrovnik, 1986) Frangeš-Mihanović, Robert, kipar (Sremska Mitrovica, 1872 - Zagreb, 1940) Frank, Josip, političar, odvjetnik (Osijek, 1844 - Zagreb, 1911) Frankapani (Frangipani, poslije također Frankopani), velikaški rod knezova Krčkih, koji je prezime Frankapan uzeo prije 1430. da bi istaknuo svoje navodno podrijetlo od rimskih Frangipana (uzeo je i njihov grb). Dujam I (1118-1163; Bartol II (7-1209); Ivan V (7-1393); Nikola IV, ban 1426-1432; Ivan VII (s njim izumire krčka loza); Bernardin Ozaljski (1453-1529); Krsto Drinski, Bernardinov sin (oko 1482-1527), ban kao ZapoIjin pristaša; Franjo Slunjski (1536-1572), ban od 1567 (Sabor mu podijelio naslov ensis et clipeus Illyrici reliquiarum); Nikola Tržački (1586-1647), ban 1616-1622; Vuk Krsto Tržački (1588-1652), general i zapovjednik (1626) Hrvatske i Primorske krajine, jedini Hrvat na tome položaju; Fran Krsto Tržački (1643-1671), urotnik i književnik, posljednji svoga roda. Frejdenberg, Maren Mihajlovič, povjesničar (Moskva, 1924) Freudenreich, kazališna obitelj. Franjo, glumac (Nova Gradiška, 1822 - Samac, 1862); Josip, glumac, redatelj i pisac (Nova Gradiška, 1827 - Zagreb, 1881); Karolina rod. Christoph, glumica i pjevačica, Josipova žena (Beč, 1834 - Zagreb, 1903); Dragutin, glumac (Zagreb, 1862 - Zagreb, 1903); Marija, pjevačica i glumica (Zagreb, 1863 - Zagreb, 1944); izumiru s Aleksandrom, arhitektom (Zagreb, 1892 - Zagreb, 1974). Gaj, Ljudevit, vođa ilirskoga pokreta (Krapina, 1809 - Zagreb, 1872) Galogaža, Stevan, književnik i publicist (Ponikve kraj Topuskoga, 1893 - ubijen u Jasenovcu 1944) Galović Fran, književnik (Peteranec, 1887 - Radenković u Mačvi, fronta, 1914) Garašanin, Ilija, srpski političar (1812-1874) Gavazzi, Artur, geograf (Split, 1861 - Zagreb, 1944) Gavazzi, Milovan, etnolog (Gospić, 1895 - Zagreb, 1992) Gavella, Branko, redatelj i teatrolog (Zagreb, 1885 - Zagreb, 1962) Gazarović, Marin, književnik (Hvar, druga polovica 16. st. - Hvar, prva polovica 17. st.) Gazulli, Gjin (Ivan Gazulić), astronom i diplomat, dominikanac (7, cko 1400 - Dubrovnik, 1465) Gecan, Vilko, slikar (Kuželj kraj Broda na Kupi, 1894 - Zagreb, 1973)

483

Habdelić, Juraj, književnik i leksikograf, isusovac (Staro Čiče, 1609 - Zagreb, 1678) Habsburgovci, dinastija njemačkoga podrijetla nazvana prema gradu Habichtsburgu (Habsburgu) u kantonu Aargau. Kasniji njemački, hrvatsko-ugarski i španjolski kraljevi potječu od grofa Albrechta (13. st.). U nas vladali do 1918. Haller, Jozsef, maramaroški veliki župan (? - 1813) Hamzić, Mihajlo, slikar (Ston, 7 - Dubrovnik, 1518) . Harambašić, August, pjesnik i političar (Donji Miholjac, 1861 - Zagreb, 1911) Hatze, Josip, skladatelj (Split, 1879 - Split, 1959) Haulik, Juraj de Värallya, zagrebački biskup od 1837, nadbiskup od 1852. i kardinal od 1856 (Trnava u Slovačkoj, 1788 - Zagreb, 1869) Hegedušić, Krsto, slikar (Petrinja, 1901 - Zagreb, 1975) Hektorović, Petar, pjesnik (Hvar, 1487 - Stari Grad, 1572) Henrik II, posljednji njemački vladar iz šaške kuće, njemački kralj od 1002, a njemačko-rimski car od 1014 (973-1024) Henrik IV, njemačko-rimski car od 1056 (1050-1106) Henrik V, njemačko-rimski car od 1106 (1081-1125) Heraklije I, bizantski car od 610 (575-641)

484

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Herbertstein, Johann Joseph, grof, krajiški general (oko 1630 - Graz, 1689) Herkov, Zlatko, gospodarstveni povjesničar (Zagreb, 1904) Herman, Oskar, slikar (Zagreb, 1886 - Zagreb, 1974) Herman Dalmatinac, filozof i prevoditelj (12. st.); rodom iz sjeverne Istre. Hidža (Hiđa), Đuro, prevoditelj, liječnik (Dubrovnik, 1752- Zaton kraj Dubrovnika, 1833) Hinković, Hinko, političar, odvjetnik (Vinica, 1854 - Zagreb, 1929) Hire, Dragutin, prirodoslovac i geograf (Zagreb, 1853 - Zagreb, 1921) Hitler, Adolf, nacistički vođa i njemački diktator (1889-1945) Horvat, Anđela, povjesničarka umjetnosti (Krašić, 1911 - Zagreb, 1985) Horvat, Ivo, botaničar (Čazma, 1897 - Zagreb, 1963) Horvat (Horvath), Josip, publicist i kulturni povjesničar (Čepin kraj Osijeka, 1896 - Zagreb, 1968) Horvat, Rudolf, povjesničar (Koprivnica, 1873 - Zagreb, 1947) Horvati, plemićki rod nazvan prema gradu Horvatima kraj starih Mikanovaca jugoistočno od Đakova. Ivaniš, mačvanski ban 1376-1381 (7-1394); Ladislav (7-1387); Pavao, zagrebački biskup 1379-1387. Horvatić, Stjepan, botaničar (Varaždin-Breg, 1899 - Zagreb, 1975) Hranjec, Miho, fortifikator (17. st.) Hrvatinići, vlasteoski rod. Stjepan (umro prije 1299); Hrvatin Stjepanić (oko 1300), prema njemu su nazvani; Hrvoje Vukčić Hrvatinić (umro 1416), sin Vukca Hrvatinića (umro prije 1380) Hrvoj, Dragutin, političar (? - Zagreb, 1941) Hunyadi, Jänos, ugarski vojskovođa (oko 1387-1456) Husrev-beg, bosanski sandžakbeg (Serez, 1480 - Kuci, 1541) Ibler, Drago, arhitekt (Zagreb, 1894 - kraj Novoga Mesta, 1964) Ibler, Janko, publicist (Stara Gradiška, 1862 - Zagreb, 1926) Ibrišimović, Luka, pučki voda, franjevac (Požega, oko 1620 - Požega, 1698) Iločki, Nikola, naslovni bosanski kralj 1471-1477 (7-1477) Inocent III (Giovanni Lotario grof Segni), papa od 1198 (1160-1216) Ivan VIII, papa 872-882. Ivan X, papa 914-928. Ivan arhiđakon Gorički, pravni povjesničar (okolica Daruvara, oko 1280 - nakon 1353) Ivanišević, Ivan, književnik, kanonik (Postira na Braču, 1608 - Povja, 1665) Ivanošić, Antun, književnik, svećenik (Osijek, 1710 - Križevci, 1800) Iveković, Oton, slikar (Klanjec, 1869 - Zagreb, 1939) Ivšić, Stjepan, slavist (Orahovica, 1884 - Zagreb, 1962) Izak II Angel, bizantski car 1185-1195. i 1203-1204 (oko 1135-1204) Jagelovići, litavsko-poljska dinastija koja je potekla iz braka Jagela, litavskoga kneza i poslije poljskoga kralja Vladislava II, i Jadvige, poljske kraljice iz anžuvinske dinastije. Vladislav I. Varnenčik, hrvatsko-ugarski kralj od 1440 (1424-1444); Vladislav II, hrvatsko-ugarski kralj od 1490 (1456-1516); Ludovik II, hrvatsko-ugarski kralj od 1516 (1506-1526) Jagić, Vatroslav, slavist (Varaždin, 1838 - Beč, 1923) Jakić, Antun, političar (Kostajnica, 1828 - Zagreb, 1878) Jakub-paša, Hadum, bosanski namjesnik (7-1501?) Janković, Dragoslav, pravnik (Leskovac, 1911) Janković, Stojan, uskočki vojvoda (7 - poginuo za napadaja na Duvno, 1687) Jarnović, Ivan Mane, violinist i skladatelj (1740. ili 1747 - Sankt Peterburg, 1804). Polemizira se o njegovu mjestu rođenja i narodnosti. Jelačić, Anka, pjevačica (Gornji Sv. Ivan, 1899 - Zagreb, 1968) Jelačić, Josip, grof, ban od 1848 (Petrovaradin, 1801 - Zagreb, 1859) Jelenić, Julijan, povjesničar, franjevac (Riječani kraj Gradačca, 1877 - Zagreb, 1931)

INDEKS OSOBA

485

Jelić, Ivan, povjesničar (Zagvozd, 1933 — Zagreb, 1992) Jelić, Luka, arheolog i povjesničar (Vranjic, 1863 - Kaštel Stari, 1922) Jelić, Vinko, skladatelj, kanonik (Rijeka, 1596 - Zabern, nakon 1636) Jelić-Butić, Fikreta, povjesničarka (Banja Luka, 1934 — Zagreb, 1992) Ježić, Slavko, književnik (Dubrava kraj Vrbovca, 1895 - Zagreb, 1969) ' Jireček, Konstantin Josef, češki povjesničar (Beč, 1854 - Beč, 1918) Job, Ignjat, slikar (Dubrovnik, 1845 - Zagreb, 1936) Jonke, Ljudevit, slavist (Karlovac, 1907 - Zagreb, 1979) Jorgovanić Flider, Rikard, književnik (Mali Tabor na Sutli, 1853 - Zagreb, 1880) Jovanović, Stjepan, podmaršal (Pazarište Kraj Otočca, 1822 - Zadar, 1885) Jukić, Ivan Frano, pisac, franjevac (Banja Luka, 1818 - Beč, 1857) Jukić, Luka, revolucionar (Bosanski Svilaj, 1887 - Slavonski Brod, 1929) Junek, Leo, slikar (Zagreb, 1899) Juraj Matejev Dalmatinac, graditelj i kipar (Zadar, na početku 15. st. - Šibenik između 1473 i 1475. Juričić, Juraj, protestantski pisac, svećenik (Vinodol, na početku 16. st. - Ljubljana, 1578) Jurišić, Nikola, vojskovođa (Senj, oko 1490 - vjerojatno Köszeg, oko 1545) Jurković, Janko, književnik (Požega, 1827 - Zagreb, 1889) Kačić Miošić, Andrija, književnik, franjevac (Brist kraj Makarske, 1704 - Zaostrog, 1760) Kale, Dragutin, prvak radničkog pokreta (Zagreb, 1847 - Zagreb, 1903) Kampuš, Ivan, povjesničar (Zagreb, 1924) Kanavelović, Petar, književnik (Korčula, 1637 - Korčula, 1719) Kanižlić, Antun, književnik, isusovac (Požega, 1699 - Požega, 1777) Karadžić Stefanović, Vuk, lingvist i etnograf (Tršić, 1787 - Beč, 1864) Karađorđevići, dinastija u Srbiji i Kraljevini Jugoslaviji. Osnivač Dorđe Petrović Karađorđe (oko 1768-1817), Petar, kralj od 1903 (1844-1921), Aleksandar, regent pa kralj od 1921 S> (1888-1934), Petar II, kralj 1934-1945 (1923-1970), Pavle, član kraljevskoga namjesništva 1934-1941 (1893-1976) Karaman, Igor, povjesničar (Split, 1927) Karaman, Ljubo, povjesničar umjetnosti (Split, 1886 - Zagreb, 1971) yKara Mustafa-paša, veliki vezir od 1676 (1634-1683) Karaš, Vjekoslav, slikar (Karlovac, 1821 - Karlovac, 1858) Karlo I. Veliki, njemačko-rimski car od 800 (742-814) Karlo III. Debeli, njemačko-rimski car od 881 (839-888) Karlo V. njemačko-rimski car 1519-1556 (1500-1558) Karlović, Ivan, ban 1521-24. i od 1527 (7 - Medvedgrad kraj Zagreba, 1531) Karnarutić, Brne, pjesnik, odvjetnik (Zadar, između 1515. i 1520-Zadar, 1572. ili 1573) Karolingi, franačka dinastija nazvana prema Karlu I. Velikom, franačkom kralju od 768; franački kraljevi od 751; vladali Italijom do 875; istočnofranačkom državom do 911. i zapadnofranačkom do 987. Kašić, Bartol, gramatičar i književnik, isusovac (Pag, 1575 - Rim, 1650) Kašman, Josip, pjevač (Mali Lošinj, 1850 - Rim, 1925) Katančić, Malija Petar, arheolog, povjesničar, književnik, franjevac (Valpovo, 1750 - Budim, 1825) Katić, Lovre, povjesničar (Solin, 1887 - Solin, 1961) Kauzlarić, Mladen, arhitekt (Gospić, 1896-Zagreb, 1971) Kavanjanin, Jerolim, pjesnik, odvjetnik (Split, 1641 -Split, 1714) Kazali, Paskoje (Paško) Antun, pjesnik, prevoditelj, svećenik (Dubrovnik, 1815-Dubrovnik, 1894) Kecmanović, Dušan, prota (1876-1942) Kerdić, Ivo, medaljer i kipar (Davor kraj Nove Gradiške, 1881 - Zagreb, 1953) Keresturi, Josip, politički pisac, bilježnik (Štrigova, 1739 - Varaždin, 1794) Kernic, Anka, glumica (Zagreb, 1886 - Zagreb, 1949)

486

)

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Keršovani, Otokar, novinar i publicist (Trst, 1902 - strijeljan u šumi Dotrščini kraj Zagreba 1941)' Khuen Hederväry, Käroly, ban 1883-1903 (Gräfenberg kraj Freiwaldaua, danas Jesenik u ČSR, 1849 - Budimpešta, 1918) Kišpatić, Mijo, mineralog (Osijek, 1851 - Zagreb, 1926) Klaić, Miho, političar (Dubrovnik, 1829 - Zadar, 1896) Klaić, Nada, povjesničarka (Zagreb, 1920 - Zagreb, 1988) Klaić, Vjekoslav, povjesničar (Garčin kraj Slavonskoga Broda, 1849 - Zagreb, 1928) Klović, Julije (krsno ime Juraj), minijaturist (Grižane u Vinodolu, 1498 - Rim, 1578) Kljaković, Joza, slikar (Solin, 1889 - Zagreb, 1969) Knezović, Josip Antun, pisac (? - 1764) Kokolja, Tripo, slikar (Perast, 1661 - Korčula, 1713) Kolander, Vatroslav, orguljaš i skladatelj (Varaždin, 1848 - Zagreb, 1912) Kolar, Slavko, književnik (Palešnik kraj Garešnice, 1891 -Zagreb, 1963) Kolunić Rota, Martin, bakrorezac i kartograf (Šibenik, oko 1532 - Beč, 1582. ili 1583) Kombol, Mihovil, književni povjesničar (Niš, 1883 - Zagreb, 1955) Komersteiner, Ivan, kipar i drvorezbar (? - Zagreb, nakon 1711) Komulović, Aleksandar, pisac, kanonik (Split, 1548 - ?, 1608) Konstantin VII. Porfirogenet, bizantski car od 913 (905-959) Konzul Istranin, Stjepan, pisac i prevoditelj, glagoljaški pop i protestantski propovjednik (Buzet, 1521 - Eisenstadt'?, nakon 1568) Korać, Vitomir, političar (Šid, 1877 - Iriški Venac, 1941) Korajac, Vilim, književnik, svećenik (Kaptol kraj Požege, 1839 - Zemun, 1899) Korošec, Anton, političar (1872-1940) Korunić, Petar, povjesničar (Smokvica na Korčuli, 1939) Korvin, Ivaniš, slavonski herceg 1490-1493. i ban 1495-1497. i od 1499 (1473-1504); nezakoniti sin Matije. Korvin, Matija, hrvatsko-ugarski kralj od 1458 (1440-1490); sin J. Hunyadija; Korvin prema gavranu (lat. corvus) u grbu. Kosanović, Sava, političar (Plaški, 1894 - Beograd, 1956) Kosače, velikaši u bosanskoj državi. Sandalj Hranić, vojvoda (oko 1370-1435); Vlatko Vuković, vojvoda (? - 1392); Stjepan Vukčić, veliki vojvoda (oko 1404-1466), prema njegovu naslovu »herceg od sv. Save« potječe naziv Hercegovina; sinovi su mu: Vladislav Hercegović (1426/27 - oko 1488), Vlatko Hercegović (? - Rab, 1489) i Stjepan (nakon primanja islama Ahmed-paša Hercegović), veliki vezir (1454-1517). Kosor, Josip, književnik (Trbounje kraj Drniša, 1879 - Dubrovnik, 1961) Kossuth, Läjos, političar (1802-1894) Kostrenčić, Marko, pravnik (Zagreb, 1884 - Zagreb, 1976) Košćak, Toma, nadzornik pučkih škola i aktuar literarne komisije Zagrebačkog okružja (Zagreb, 1752 - Zagreb, 1831) Košutić, August, zastupnik HSS (Radoboj, 1893 - Zagreb, 1964) Kotromanići, bosanska dinastija od oko 1250. do 1463. Kotruljević (Kotruljić), Benko (Benedikt), diplomat i gospodarstveni pisac (Dubrovnik, oko 1416-Napulj, 1469) Kovačević, Ferdo, slikar (Zagreb, 1870 - Zagreb, 1927) . Kovačić, Ante, književnik (Oplaznik kraj Marije Gorice na Sutli, 1854 - Stenjevec kraj Zagreba, 1889) Kovačić, Ivan Goran, književnik (Lukovdol kraj Vrbovskoga, 1913 - ubili ga četnici Kraj Vrbniče, Foča, 1943) Kovačić, Viktor, arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 1874 - Zagreb, 1924) Kozarac, Josip, književnik, šumar (Vinkovci, 1858 - Koprivnica, 1906) Kožičić Benja, Šimun, pisac, modruški biskup (Zadar, oko 1460 - Zadar, 1536) Kraljević, Miroslav, slikar (Gospić, 1885 - Zagreb, 1913) Kranjčević, Silvije Strahimir, pjesnik (Senj, 1865 - Sarajevo, 1908)

INDEKS OSOBA

487

Krčelić, Adam Baltazar, povjesničar, kanonik (Brdovec kraj Zaprešića, 1715 - Zagreb, 1778) Krestić, Vasilije, povjesničar (Dala, 1932) Krežma, Franjo, violinist i skladatelj (Osijek, 1862 - Frankfurt na Majni, 1881) Krizman, Bogdan, pravnik (Varaždin, 1913) Krizman, Hinko, političar (Karlovac, 1881 - Zagreb, 1958) Križanić, Juraj, polihistor, isusovac (Obrh kraj Ozljä, 1617. ili 1618 - pod Bečom 1683) Krklec, Gustav, književnik (Udbinja kraj Karlovca, 1899 - Zagreb, 1977) Krleža, Miroslav, književnik (Zagreb, 1893 - Zagreb, 1981) Krmpotić, Joso, pjesnik, svećenik (?-1797) Krnjević, Juraj, političar (Ivanićgrad, 1895 - London, 1988) Kršinić, Frano, kipar (Lumbarda na Korčuli, 1897 - Zagreb, 1982) Kršnjavi, Izidor, povjesničar umjetnosti i slikar (Našice, 1845 - Zagreb, 1927) Kružić, Petar, senjski kapetan i kliski knez (? - Solin, 1537) Krvaš (Martinušić), dubrovački knez 1186-1190. Kučera, Oton, fizičar (Petrinja, 1857 - Zagreb, 1931) Kuhač, Franjo, muzikolog i skladatelj (Osijek, 1834 - Zagreb, 1911) Kujundžić, Pajo, preporoditelj, svećenik (Subotica, 1859 - Subotica, 1915) Kukuljević, Antun, političar (?, 1776 - Tonimir kraj Varaždina, 1851) Kukuljević Sakcinski, Ivan, povjesničar i političar (Varaždin, 1816 - dvorac Puhakovec u Hrvatskom zagorju, 1889) Kumičić, Eugen, književnik i političar (Brseč, 1850 - Zagreb, 1904) Kune, Zinka, pjevačica (Zagreb, 1906 - New York, 1989) Kundek, Josip, misionar (Ivanić-Grad, 1809 - Indianopolis, SAD, 1857) Kunić, Rajmund, latinist, isusovac (Dubrovnik, 1719 - Rim, 1794) Kurelac, Fran, književnik (Bruvno, 1811 - Zagreb, 1874) Kuripešić (Kuripečić), Benedikt, putopisac (Gornji Grad u Štajerskoj, na početku 16. st. - ?) Kurjakovići, velikaški rod loze Gusića koja je držala Krbavsku župu; začetnik Kurijak (Cirijak) potkraj 13. st.; posljednji potomak ban Ivan Karlović. Kušlan, Dragojlo (Dragutin), barun, političar i novinar (Krapina, 1817 - Zagreb, 1867) Kuzmanić, Ante, publicist, opstretik (Split, 1807 - Zadar, 1879) Kvaternik, Eugen, političar (Zagreb, 1825 - Rakovica, 1871) Lacković, Stjepan, ban 1383-1384 (? - Križevci, 1397) Laginja, Matko, političar (Klana kraj Kastva, 1852 - Zagreb, 1930) Lapenna, Luigi, političar (Sinj, 1825 -?, 1891) Lastrić, Filip, pisac, franjevac (Očevije, 1700 - Sutiska, 1783) Laszowski, Emilije, povjesničar (Brlog na Kupi, 1868 - Zagreb, 1940) Lašvanin, Nikola, Ijetopisac, franjevac (? - Jajce, 1750) Latas, Omer-paša (prije prihvaćanja islama Mihailo), vojskovođa (Latasi u Janjoj Gori kraj Plaškoga, 1806 - Carigrad, 1871) Lauriston, Jacques Alexandre Law, francuski maršal (1768-1828) Lav X (Giovanni Medici), papa od 1513 (1475-1521) Lazanić, Nikola, kipar i slikar (Nerežišća na Braču, 16. st. -?) Lazar, srpski knez od 1371 (oko 1329 - na Kosovom polju, 1389) Lazarević, Stefan, srpski despot od 1389 (oko 1377-1427) Lenković, Ivan, vrhovni kapetan Hrvatske i Slavonske krajine (? - Otočac kraj Novoga Mesta, 1569) ' ^ Lerman, Dragutin, istraživač (Požega, 1863 - Kreševo, 1918) Leskovar, Janko, književnik (Valentinovo kraj Pregrade, 1861 - Valentinovo, 1949) Lhotka, Fran, skladatelj (Mlada Vožice, Češka, 1883 - Zagreb, 1962) Lisinski, Vatroslav, skladatelj (Zagreb, 1819-Zagreb, 1854) Livadić, Ferdo, skladatelj (Celje, 1799 - Samobor, 1879) Lopašić, Radoslav, povjesničar (Karlovac, 1835 - Zagreb, 1893)

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

INDEKS OSOBA

Lorković, Melita, pijanistica (Županja, 1907 - Zagreb, 1987) Lovrak, Mato, književnik (Veliki Grđevac kraj Bjelovara, 1899 - Zagreb, 1974) Lovrenčić, Jakob, književnik (Zagreb, 1787 - Varaždin, 1842) Lovrenčić, Rene, povjesničar (Zagreb, 1928) Lozica, Ivan, kipar (Lumbarda na Korčuli, 1910 - strijeljali ga Talijani kao taoca u Lumbar di, 1943) Lučić, Hanibal, književnik (Hvar, oko 1485 - Hvar, 1553) Lučić, Franjo, skladatelj i glazbeni teoretičar (Kuće kraj Velike Gorice, 1889 - Zagreb 1972) Lučić (Lucius), Ivan, povjesničar (Trogir, 1604 - Rim, 1679) Lučić, Josip, povjesničar (Poličnik kraj Zadra, 1924) Ludovik I. Pobožni, njemačko-rimski car od 814 (778-840) Ludovik II, njemačko-rimski car od 855 (822-875) Luj XIV, francuski kralj od 1643 (1638-1715) Lukačić, Ivan, skladatelj, franjevac (Šibenik, oko 1584 - Split, 1648) Lukarević, Jakov, Ijetopisac (Dubrovnik, 1551 -Dubrovnik, 1615) Lupetina, Baldo, franjevac, osuđen zbog pristajanja uz reformaciju (Labin, 1502 - Venecija, 1562) Ljubić, Šime, arheolog i povjesničar, svećenik (Stari Grad na Hvaru, 1822 - Stari Grad, 1896)

Matz, Rudolf, skladatelj (Zagreb, 1901 -Zagreb, 1988) Mažuranić, Fran Vladimir, književnik (Novi Vinodolski, 1859 - Berlin, 1928) Mažuranić, Ivan, književnik, ban 1873-1880 (Novi Vinodolski, 1814 - Zagreb, 1890) Mažuranić, Vladimir, pravnik (Karlovac, 1850 - Zagreb, 1928) Medović, Ćelestin (Mato), slikar, franjevac pa svećenik (Kuna na Pelješcu, 1857 - Sarajevo, 1920) Medulić, Andrija, slikar i grafičar (Nadin ili Zadar, oko 1500 - Venecija, 1563) Menčetić, Šiško, pjesnik (Dubrovnik, 1457 - Dubrovnik, 1527) Menčetić, Vladislav, pjesnik (Dubrovnik, 1600 - Dubrovnik, 1666) Mesić, Marko, pučki junak, svećenik (Brinje, oko 1640- Karlobag, 1713) Mesić, Matija, povjesničar, svećenik (Slavonski Brod, 1826 - Zagreb, 1878) Meštrović, Ivan, kipar (Vrpolje, 1883 - South Bend, SAD, 1962) Metternich, Clemens Wenzel Lothar, knez, austrijski državnik (1773-1859) Michelozzi, Michelozzo, graditelj i kipar (Firenca, 1396 - ?, 1472) Mihajlov, Vančo, pripadnik VMRO (umro u Rimu 1990) Mihanović, Antun, književnik, diplomat (Zagreb, 1796 - Klanjec, 1861) Mihičić, Milica, glumica (Crikvenica, 1864 - Zagreb, 1950) Mijakić, Gavro, episkop (? - 1686) Mikac Mihaljević, ban od 1325 (? - 1343) Mikac, Nikola, kanonik zagrebačkoga Kaptola od 1573, branitelj Siska 1591. Mikalja, Jakov, leksikograf, isusovac (Pescia, 1600. ili 1601 - Loreto, 1654) Mikloušić, Tomaš, pisac, svećenik (Jastrebarsko, 1767 - Jastrebarsko, 1833) Mikoczy (Mikoczi), Josip, povjesničar, isusovac (Zagreb, 1734- Zagreb, 1800) Milanović, Bozo, povjesničar, svećenik (Kringa, 1890 - Pazin, 1980) Miletić, Oktavijan, filmski snimatelj i redatelj (Zagreb, 1902- Zagreb, 1987) Miletić, Stjepan, književnik i dramaturg (Zagreb, 1868 - München, 1908) Miletić, Svetozar, političar (Mošorin, 1826 - Vršac, 1901) Miličević, Paskoje, graditelj (? , oko 1440 - Dubrovnik, 1516) Milutin, Stefan Uroš II, srpski kralj od 1282 (? - 1321) Mirković, Mijo, ekonomist i književnik (Rakalj u Istri, 1898 - Zagreb, 1963) Miroslav, humski knez, brat Stefana Nemanje Mise, Jerolim, slikar (Split, 1890 - Split, 1970) Mitrović, Ančica, pjevačica (Zagreb, 1894 - Zagreb, 1986) Mladinić, Sabo, književnik (Pušišća, između 1561. i 1563 - Pučišća, 1620) Modrošić, Blaž, preporoditelj, svećenik (Lonja na Savi, 1839 - ?, 1900) Mohorovičić, Andrija, geofizičar (Volosko, 1857- Zagreb, 1936) Molitor, Gabriel Joseph, francuski maršal (1770-1849) Monaldi, Miho, filozof, ljekarnik (Dubrovnik, 1540 - Dubrovnik, 1592) Montecuccoli, Raimund, grof, austrijski vojskovođa (1609-1680) Morlaiter, Giovanni Maria, kipar (Niederdorf kraj Pustertala, 1699 - Venecija, 1781) Motika, Antun, slikar (Pula, 1902- Zagreb, 1992) Mraz, Franjo, slikar (Hlebine, 1910 - Zagreb, 1981)' Mrazović, Matija, političar (Visoko pod Kalnikom, 1824 - Zagreb, 1896) Mrnavić, Ivan Tomko, književnik i povjesničar (Šibenik, 1580 - Rim, 1637) Mršić, Ivan, pisac, vojnik (Pag, 1586 - Pag, 1652) Mujadžić, Omer, slikar (Bosanska Gradiška, 1903 - Zagreb, 1991) Musić, August, filolog (Krka, 1856 - Zagreb, 1938) Musić, Ivan, vojvoda (Klobuk kraj Ljubuškoga, 1848 - Beograd, 1888) Mussolini, Benito, fašistički vođa, talijanski diktator (1883 - 1945) Mužić, Ivan, pravnik (Solin, 1934)

488

Maček, Vladimir, političar (Jastrebarsko, 1879 - Washington, 1964) Madijev, Miha de Barbezanis, kroničar (Split, oko 1284 - Split, 1358 ?) Mahmut-paša Hrvat, turski dostojanstvenik (? - Carigrad, 1474) Majnarić, Nikola, filolog (Ravna Gora u Gorskom kotaru, 1885 - Zagreb, 1966) Mallinger, Matilda, pjevačica (Zagreb, 1847 - Berlin, 1920) Mamula, Lazar, general (Gomirje, 1795 - Beč, 1878) Mandić, Dominik, povjesničar, franjevac (Liše kraj Listiće, odn. Širokoga Brijega, 1889 Chicago, 1973) Mandić, Mijo, preporoditelj (Kaomar, 1857 - Subotica, 1945) Mandrović, Adam, glumac i redatelj (Nova Gradiška, 1839 - Zagreb, 1912) Mandušić, Vuk, kotarski junak (? - poginuo kod kule Zečevo, 1648) Maraković, Ljubomir, književni kritičar (Topusko, 1877 - Zagreb, 1959) Maretić, Tomislav, slavist (Virovitica, 1854-Zagreb, 1938) Marjanović, Milan, publicist i književnik (Kastav, 1879 - Zagreb, 1955) Markovac, Pavao, muzikolog (Zagreb, 1903 - Kerestinec, 1941) Markovac Margitić, Stjepan, pisac, franjevac (oko 1650-1714) Marković, Franjo, književnik i estetičar (Križevci, 1845 - Zagreb, 1914) Marmont, Auguste Frederic Louis, Viesse de, francuski maršal, »dubrovački vojvoda« (1774-1852) Marohnić, Josip, iseljenik (Hreljin, 1870 - Pittsburgh, 1921) Martić, Grga, književnik, franjevac (Rastovača kraj Posušja, 1822- Kreševo, 1905) Marulić, Marko, književnik (Split, 1450 - Split, 1524) Maran, Luj o (Stjepan), arheolog, franjevac (Skradin, 1857 - Knin, 1939) Masaryk, Tomaš Garrigue, čehoslovački državnik (1850-1937) Mašić, Nikola, slikar (Otočac, 1852 - Zagreb, 1902) Matačić, Lovro, dirigent (Sušak, 1899 - Zagreb, 1985) Matasović, Josip, kulturni povjesničar (Vrpolje, 1892 - Zagreb, 1962) Matejčić, Radmila, povjesničarka umjetnosti (Banja Luka, 1922 - Rijeka, 1990) Matejević, Petar, slikar (Dubrovnik, 1670 - Dubrovnik, 1726) Matetić Ronjgov, Ivan, skladatelj (Ronjgi kraj Kastva, 1880 - Lovran, 1960) Matković, Hrvoje, povjesničar (Šibenik, 1923) Matković, Petar, geograf (Senj, 1830 - Beč, 1898) Matoš, Antun Gustav, književnik (Tovarnik, 1873 - Zagreb, 1914)

489

Nagy, Antun, književnik (Požega, 1774 - Kupusin u Ugarskoj, 1847) Nakić, Petar, graditelj orgulja (selo Bulić kraj Benkovca ?, 1694 - Conegliano?, oko 1770) Nalješković, Nikola, književnik (Dubrovnik, prije 1510 - Dubrovnik, 1587)

490

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

INDEKS OSOBA

Nazor, Vladimir, književnik (Postira na Braču, 1876 - Zagreb, 1949) Nelipčići (Nelipići), velikaški rod plemena Snačića s posjedima u Kninskoj i Cetinskoj županiji; ime prema vojvodi Nelipcu (umro 1344); Ivan (? - 1378/79); Ivaniš, ban (umro 1434). Grana iz Nečvena seli u Slavoniju i tamo joj se gubi trag u 16. st. Nehajev Cihlar, Milutin, književnik (Senj, 1880 - Zagreb, 1931) Nemanja, Stefan, srpski veliki župan 1170-1196 (1114-1200) Nemčić, Antun, književnik (dobro Edde u Somođskoj županiji, 1816 - Križevci, 1849) Niger, Toma, skradinski i trogirski biskup, diplomat (Split, oko 1450 - Split, oko 1531) Nikola V (Tommaso Parentucelli), papa od 1447 (1397-1455) Nikola Firentinac, graditelj i kipar (Firenca, 7 - Šibenik, 1505) Nikola Modruški, pisac, biskup senjski od 1457. i modruški od 1461 (Majine u Boki kotorskoj, 1427-Rim, 1480) Nodilo, Natko, povjesničar (Split, 1834 - Zagreb, 1912) Nogulović, Antun, graditelj i kipar (? - Šibenik, 1634) Novak, Grga, povjesničar i arheolog (Hvar, 1888 - Zagreb, 1978) Novak, Vilko, skladatelj (Varaždin, 1865 - Zagreb, 1918) Novak, Vjenceslav, književnik (Senj, 1859 - Zagreb, 1905) Obad, Slijepo, povjesničar (Pridvorje u Konavlima, 1930) Odak, Krsto, skladatelj (Siverić kraj Drniša, 1888 - Zagreb, 1965) Ogotaj (Ogodaj, Ugedaj), mongolski veliki kan od 1229 (1186-1241) Okruglić, Ilija, književnik, svećenik (Sremski Karlovci, 1827 - Petrovaradin, 1897) Omejidi (Omejadi, Omajadi, Umajadi), arapska dinastija u Damasku (661-750) i Cordobi (756-1031) Onofrio della Cava, graditelj (Cava kraj Salerna, na početku 15. st. - ?) Orbini, Mavro, povjesničar, benediktinac (Dubrovnik, 7 -Dubrovnik, 1610) Ordelafo Faledro, mletački dužd (? - oko 1117) Orseolo, Petar II, mletački dužd 991-1009. Orseolo, Oton, mletački dužd 1009-1026. Ostojić, Ivan, povjesničar, dominikanac (Povja na Braču, 1893 - Split, 1980) Ostrogorski, Georgije, povjesničar (Sankt Peterburg, 1902 - Beograd, 1976) Palrnotić, Junije, književnik (Dubrovnik, 1606 - Dubrovnik, 1657) Palmović, Andrija, pjesnik, svećenik (Rasinja kraj Ludbrega, 1847 - Zagreb, 1882) Paltašić, Andrija, tiskar (Kotor, oko 1450 - Venecija, oko 1500) Pančić, Josip, prirodoslovac (Ugrine kraj Bribira, 1814 - Beograd, 1888) Papić, Josip, glumac (Beograd, 1881 - Beč, 1927) Parčić, Dragutin, filolog i fotograf, franjevac (Vrbnik, 1832 - Rim, 1902) Paskvić, Ivan, matematičar i astronom (Senj, 1753 - Beč, 1829) Pašić, Nikola, političar (1845-1926) Pattiera, Tino (Martino), pjevač (Cavtat, 1890 - Cavtat, 1966) Faulova, Milada, češka povjesničarka (1891-1970) Paulus de Paulo, Ijetopisac (Zadar, oko 1347 - Zadar, 1416) Pavelić, Ante, političar, zubar (Gospić, 1869 - Zagreb, 1938) Pavelić, Ante, političar, odvjetnik, ustaški poglavnik (Bradina, 1889 - Madrid, 1959) Pavičić, Stjepan, lingvist (Vinkovci, 1887 - Zagreb, 1973) Pavić, Emerik, pisac, franjevac (Budim, 1716 - Budim, 1780) Pavić, Josip, glumac (Travnik, 1887 - Zagreb, 1936) Pavličević, Dragutin, povjesničar (Luka Krmpotska kraj Novoga Vinodolskog, 1932) Pavlinović, Mihovil, političar, književnik, svećenik (Podgora, 1831 - Podgora, 1887). Pavlovići, bosanski velikaši, izumrli nakon pada Bosne; Pavao Radenović (7-1415); Radoslav Pavlović (oko 1390-1441) Pejačević, Dora, skladateljica (Našice, 1885 - München, 1923) Pejačević, Ladislav, grof, ban 1880-1883 (Sopron, 1824 - Našice, 1901)

491

Pelegrinović, Mikša, pjesnik, notar (Hvar, oko 1500 - Zadar, 1562) Pergošić, Ivan, pravnik (Mikulinci, 7 - Varaždin, 1592) Peričić, Šime, povjesničar (Sukošan kraj Zadra, 1936) Perkovac, Ivan, političar i novinar (Harmina kraj Brdovca, 1826 - Samobor, 1871) Perojević, Marko, povjesničar (Trogir, 1876 - Sarajevo, 1943) Petančić, Feliks, minijaturist, kaligraf, pisac, diplomat (Dubrovnik, oko 1455 - nakon 1517) Petrić, Ante, filozof, svećenik (Komiža, 1829 - Komiža, 1908) Petrić (Patricius), Franjo, filozof (Cres, 1529 - Rim, 1597) Petrinović, Ivo, pravnik (Split, 1929) Petrović, Leo, povjesničar, franjevac (umro 1945) Petrović, Josip, pravnik, septemvir (7-1818) Pičman, Josip, arhitekt (Lekenik, 1904-Zagreb, 1936) Pietro di Martino (Petar Martinov iz Milana), kipar i graditelj (Milano, 7 - Napulj, 1473) Pigafetta, Marco Antonio, talijanski putopisac (16. st.) Pilar, Đuro, geolog (Slavonski Brod, 1846 - Zagreb. 1893) Pio II (Enea Silvio Piccolomini), papa od 1458 (1405-1464) Plamenac, Dragan, muzikolog i skladatelj (Zagreb, 1895 - Chicago, 1983) Plančić, Juraj, slikar (Stari Grad na Hvaru, 1899 - Pariz, 1930) Planić, Stjepan, arhitekt (Zagreb, 1900 - Zagreb, 1980) Plemić od Otoka, Juraj, protonotar (Mekušje kraj Karlovca, ? - ?, 1714) Podgorska, Vika, glumica (Bistra v Rožu, Koruška, 1898 - Maribor, 1984) Polić, Martin, publicist (Kraljevica, 1850 - Zagreb, 1903) Polić-Kamov, Janko, književnik (Sušak, 1886 - Barcelona, 1910) Ponzoni-Pončun, Matej, slikar (Rab, 1584 - Venecija, nakon 1663) Poparić, Bare, povjesničar (Kaštel Novi, 1865 - Zagreb, 1948) Posavac, Zlatko, estetičar (Kaptol kraj Slavonske Požege, 1931) Pospišil-Griff, Marta, pjevačica (Križevci, 1892- Zagreb, 1966) Postružnik, Oton, slikar (Maribor, 1900 - Zagreb, 1978) Pozajić, Mladen, dirigent i skladatelj (Županja, 1905 - Sarajevo, 1979) Pracat-Pracatović, Miho, pomorac i trgovac (Lopud, oko 1522 - Dubrovnik, 1607) Predavec, Josip, potpredsjednik HSS (Rugvica kraj Dugoga Sela, 1884 - ubijen u zasjedi u Dugom Selu, 1933) Prelog, Vladimir, kemičar (Sarajevo, 1906). Nobelova nagrada 1975. Preradović, Petar, književnik, oficir (Grabrovnica kraj Bjelovara, 1818 - Fahrafeld kraj Beča, 1872) Pribićević, Svetozar, političar (Hrvatska Kostajnica, 1875 - Prag, 1936) Pribojević, Vinko, povjesničar, dominikanac (Hvar, 7 - Hvar, nakon 1532) Priča, Maksimilijan, političar (Korenica, 1823 - Zagreb, 1873) Priča, Ognjen, politički radnik i publicist (Ilidža kraj Sarajeva, 1899 - strijeljan u šumi Dotrščini kraj Zagreba 1941) Prijatelj, Kruno, povjesničar umjetnosti (Split, 1922) Pucić, Karlo, pjesnik (Dubrovnik, 1458. ili 1461 - Dubrovnik, 1522) Pulić, Juraj, političar i pedagog, svećenik (Dubrovnik, 1816 - Rim, 1883) Purivatra, Atif, pravnik (Sarajevo, 1928) Quiquerez, Ferdo, slikar (Budim, 1845 - Zagreb, 1893) Rabatta, Josip, grof, general i carski povjerenik (7-1601) Račić, Josip, slikar (Zagreb, 1885 - Pariz, 1908) Račić, Puniša, zastupnik Radikalne stranke, ubojica u beogradskoj Narodnoj skupštini (1886-1944) Rački, Franjo, povjesničar i političar, kanonik (Fužine, 1828 - Zagreb, 1894) Radauš, Vanja, kipar (Vinkovci, 1906 - Zagreb, 1975) Radić, Antun, etnolog i književnik (Trebarjevo Desno, 1868 - Zagreb, 1919)

492

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

INDEKS OSOBA

Radić, Frano, arheolog (Bol na Braču, 1857 - Bol, 1933) Radić, Pavle, političar (Trebarjevo Desno, 1880 - Beograd, 1928) Radić, Stjepan, političar (Trebarjevo Desno, 1871 -Zagreb, 1928) Radnić, Mihajlo, pisac, franjevac (Bač, 1636 - Budim, 1707) Radoslav, srpski kralj od oko 1227. do oko 1233. Raić, Ivo, glumac i redatelj (Zagreb, 1881 - Zagreb, 1931) Rakijaš, Ante, suborac E. Kvaternika (? - Klanac Ljupča kraj Plaškoga, 1871) Räkoczy, Ferenc I, mađarski velikaš, muž Jelene, kćeri Petra Zrinskoga (1645-1676) Räkoczy, Ferenc II, mađarski velikaš (1676-1735) Rakovac, Dragutin, književnik (Vugrovec, 1813 - Zagreb, 1854) Ranger, Ivan Krstitelj, slikar, pavlin (Axams u Tirolu, 1700 - Lepoglava, 1753) Ranjina, Dinko, pjesnik (Dubrovnik, 1536 - Dubrovnik, 1607) Ranjina, Nikola, Ijetopisac (Dubrovnik, 1494 - Dubrovnik, 1582) Raškaj, Slava, slikarica (Ozalj, 1877 - Stenjevec kraj Zagreba, 1906) Ratkaj (Rattkay), Juraj, povjesničar, kanonik (Veliki Tabor, 1612-Zagreb, 1666) Rauch, Levin, ban 1868-1871 (Lužnica kraj Zagreba, 1819 - Lužnica, 1890) Rauch, Pavao, ban 1908-1910 (Zagreb, 1865 - Martijanec kraj Varaždina, 1933) Raukar, Tomislav, povjesničar (Stari Grad na Hvaru, 1933) Razzi, Serafin, povjesničar, dominikanac (1531-1611) Relković, Malija Antun, književnik (Svinjar, danas Dvor na Savi, 1732 - Vinkovci, 1798) Rendić, Ivan, kipar (Imotski, 1849 - Split, 1932) Rengjeo, Ivan, numizmatičar (Ilok, 1884 - Zagreb, 1962) Resti, Junije, povjesničar (Dubrovnik, 1669. ili 1671 - Dubrovnik, 1735) Resti, Junije, pjesnik (Dubrovnik, 1755 - Dubrovnik, 1815) Režek, Ivo, slikar (Varaždin, 1898 - Zagreb, 1979) Rizvanbegović, Ali-paša, hercegovački paša i vezir (Stolac, oko 1783 - Dobrina kraj Banje Luke, 1851) Roba, Francesco, kipar (okolica Trsta, oko 1698 - Zagreb, 1757) Rosandić, Toma, kipar (Split, 1878 - Split, 1958) Rosenberg-Ružić, Vjekoslav, skladatelj (Varaždin, 1870-Zagreb, 1954) Rukavina, Fridrik, dirigent (Sveti Juraj kraj Senja, 1883 - Novi Marof, 1940) Rukavina, Juraj, general, potkapetan Kraljevine Hrvatske 1832. Rukavina, Malija, barun, podmaršal (Trnovac u Lici, 1737 - Beč, 1817) Runjanin, Josip, glazbeni amater (Vinkovci, 1821 - Novi Sad, 1878) Rustem-paša Hrvat, veliki vezir od 1543 (Skradin, oko 1500 - Carigrad, 1561) Ružička, Lavoslav, kemičar (Vukovar, 1887 - Mamern na Bodenskom jezeru, 1976). Nobelova nagrada 1939. Ružička Strozzi, Maja, glumica (Litovel u Moravskoj, 1850 - Zagreb, 1937) Sachs, Milan, dirigent (Lišov kraj Budejovica, 1884 - Zagreb 1968) Sagroević, Nikola, pomorac i pomorski pisac (? - Manfredonija, 1571) Samuilo, makedonski car od 976 (7-1014) Sanudo, Marino, mlelački kroničar (1466-1536) Schlosser, Josip, liječnik i prirodoslovac (Jindfihovo, 1808 - Zagreb, 1882) Schmerling, Anlon von, austrijski političar, ministar predsjednik 1860-1865 (1805-1893) Seljan, Dragutin, geograf, svećenik (Topolovac kraj Siska, 1810 - Zagreb, 1848) Seljan, Mirko, islraživač (Karlovac, 1871 - Peru, 1913) Seljan, Sljepan, istraživač (Karlovac, 1876 - Ouro Preto, Brazil, 1936) Simeon, bugarski knez od 893. i car od 917 (864. ili 865-927) Simović, Dušan, general (1882-1962) Skerlecz, Ivan, barun, ban 1913-1917 (Oroszlo u Baranjskoj županiji, 1873 - ?) Skjavetić, Julije, skladatelj (Šibenik, ? - Šibenik, ?) Skok, Pelar, lingvisl (Jurkovo Selo u Žumberku, 1881 - Zagreb, 1956) Slavenski (Šlolcer), Josip, skladatelj (Čakovec, 1896 - Beograd, 1955)

•

493

Smičiklas, Tadija, povjesničar (Reštovo u Žumberku, 1843 - Zagreb, 1914) Smiljanić, Ilija, uskočki vojvoda (? - poginuo na Vučjaku u Velebilu, 1654) Smirnov, Aleksandar Pelrovič, sovjetski političar (1877-1936) Smodek, Malija, pravnik (Novaki kraj Maruševca, 1808 - Bjelovar, 1881) Soldo, Josip (Ante), povjesničar, franjevac (Split, 1922) Sorkočević, Luka, skladatelj (Dubrovnik, 1734 - Dubrovnik, 1789) Spadina, Stjepan, violinist i skladatelj (18. st.) Spiller, Ljerko, violinist i dirigent (Crikvenica, 1908) Spinčić, Vjekoslav, političar (Spinčići kraj Kastva, 1848 - Sušak, 1933) Sladler, Josip, teolog i filozof, nadbiskup vrhbosanski od 1881 (Slavonski Brod, 1843 - Sarajevo, 1918) Stančić, Nikša, povjesničar (Stari Grad na Hvaru, 1938) Standl, Ivan, fotograf (Prag, 1832 - Zagreb, 1897) Starčević, Ante, političar (Žitnik kraj Gospića, 1823 - Zagreb, 1896) Starčević, Šime, filolog (Žitnik, 1784 - Karlobag, 1859) Stay (Stojković), Benedikt, pjesnik, isusovac (Dubrovnik, 1717 - Rim, 1801) Stojković, Ivan, kardinal, političar, pisac (Dubrovnik, oko 1390 - Lausanne, 1443) Strossmayer, Josip Juraj, političar, mecena, bosansko-srijemski biskup od 1850 (Osijek, 1815-Đakovo, 1905) Strozzi, Tito, glumac, redatelj i dramatičar (Zagreb, 1892-Zagreb, 1970) Strozzi-Pečić, Maja, pjevačica (Zagreb, 1882 - Rijeka, 1962) Stulli, Joakim, leksikograf, franjevac (Dubrovnik, 1729 - Dubrovnik, 1817) Stulli, Vlaho, komediograf (Dubrovnik, 1768 - Dubrovnik, 1843) Sulejman II. Kanuni (Zakonodavac, zvan i Veličanstveni), turski sultan od 1520 (1494-1566). Šupilo, Frano, političar i publicist (Cavtat, 1870 - London, 1917) Svečnjak, Vilim, slikar i grafičar (Zagreb, 1906) Szabo, Gjuro, povjesničar umjetnosti (Novska, 1875 - Zagreb, 1943) Šarčević, Ambroz, književnik, pravnik (Subotica/1820 - Subotica, 1899) Šen (Schön), Edo, arhitekt (Zagreb, 1877 - Zagreb, 1949) Šenoa, August, književnik (Zagreb, 1838 - Zagreb, 1881) Šepić, Dragovan, povjesničar (Buzet, 1907) Šidak, Jaroslav, povjesničar (Beč, 1903 - Zagreb, 1986) Šilobad Bolšić, Mihalj, matematičar i muzički pisac, svećenik (Pod Okićem, 1724 - Sveta Nedjelja, 1787) Šimić, Antun Branko, pjesnik (Drinovci, 1898 - Zagreb, 1925) Šimunović, Dinko, književnik (Knin, 1873 - Zagreb, 1933) Šimunović, Frano, slikar (Dicmo, 1908) Širola, Božidar, skladatelj i muzikolog (Žakanje kraj Karlovca, 1889 - Zagreb, 1956) Šišić, Ferdo, povjesničar (Vinkovci, 1869 - Zagreb, 1940) Šižgorić, Juraj, pjesnik, kanonik (Šibenik, oko 1420 - Šibenik, 1509) Škrlec Lomnički, Nikola, pravnik i političar (Zagreb, 1729 - Zagreb, 1799) Šokčević, Josip, ban 1860-1867 (Vinkovci, 1811 - Beč, 1896) Šop, Nikola, pjesnik (Jajce, 1904 - Zagreb, 1982) Šoštarić, Jeremija, pisac, franjevac (Mali Borištof, 1714 - Svetice za Jezerom, 1770) Šporer, Juraj (Đuro) Matija, pisac, liječnik (Karlovac, 1795 - Rijeka, 1884) Sram, Ljerka, glumica (Zagreb, 1874 - Zagreb, 1913) Štoos, Pavao, pjesnik, svećenik (Dubravica, 1806 - Zagreb, 1862) Šubašić, Ivan, ban 1939-1941 (Vukova Gorica kraj Karlovca, 1892 - Zagreb, 1955) Sulek Bogoslav, prirodoslovac i publicist (Subotište u Slovačkoj, 1816 - Zagreb, 1895) Šulentić, Zlatko, slikar (Glina, 1893 - Zagreb, 1971) Šutej, Juraj, političar (Podorašac kraj Mostara, 1889 - Zagreb, 1976)

494

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

INDEKS OSOBA

Tadijanović, Dragutin, pjesnik (Rastušje kraj Slavonskoga Broda, 1905) Tahi, Franjo, plemić (1526-1573) Talovci, velikaška obitelj podrijetlom s Korčule, nazvana prema posjedu Talovcu (Topolovica) kraj Virovitice. Matko, ban 1436-1444 (7-1445); Petar, ban 1438-1453; Franko, ban i Ivan, vranski prior (7-1445) Tanzlinger Zanotti, Ivan, leksikograf, kanonik (Zadar, 1651 - Zadar, 1732) Tartaglia, Marino, slikar (Zagreb, 1894 - Zagreb, 1984) Teodozije, ninski biskup (episcopus Croatorum) 879-886. i splitski nadbiskup od 886. do prije 892. Tesla, Nikola, izumitelj (Smiljan kraj Gospića, 1856 - New York, 1943) Thurn, Joseph, barun, uskočki kapetan (Loka, 1537 - Pliberk, 1621) Tijardović, Ivo, skladatelj (Split, 1895 - Zagreb, 1976) Tiljak, Đuro, slikar i grafičar (Zagreb, 1895 - Zagreb, 1965) Tišov, Ivan, slikar (Viškovci, 1870 - Zagreb, 1928) Tkalčić, Ivan Krstitelj, povjesničar, svećenik (Zagreb, 1840 - Zagreb, 1905) Tkalčić, Juro, violončelist i skladatelj (Zagreb, 1877 - Zagreb, 1957) Toma arhiđakon, kroničar (Split, 1200 - Split, 1268) Tomić, Josip Eugen, književnik (Požega, 1843 - Zagreb, 1906) Trenk, Franjo, barun, pukovnik (Reggio Calabria, 1711 - tamnica Spielberg u Brnu, 1749) Trepše, Marijan, slikar (Zagreb, 1897 - Zagreb, 1964) Tmina, Milka, pjevačica (Vezišće u Moslavini, 1863 - Zagreb, 1941) Trnski, Ivan, književnik (Raca kraj Bjelovara, 1819 - Zagreb, 1910) Trumbić, Ante, političar, pravnik (Split, 1864 - Zagreb, 1938) Tucan, Fran, mineralog (Divuša kraj Dvora, 1878 - Zagreb, 1954)

Vilder, Većeslav, političar (1878-1961) Vilhar, Fran Serafin, skladatelj (Senožeče kraj Postojne, 1852-Zagreb, 1928) Vilović, Đuro, književnik (Brela kraj Makarske, 1889 - Bjelovar, 1958) Virius, Mirko, slikar (Đelekovac, 1889 - ubijen u zemunskom logoru 1941) Visiani, Robert, botaničar, liječnik (Šibenik, 1800-Padova, 1878) Vitaljić, Andrija, pjesnik, svećenik (Komiža, 1642 - Komiža, 1725) Vitez Ivan od Sredne, ostrogonski nadbiskup od 1465, diplomat, humanist (Sredna u Križevačkoj županiji, oko 1405 - Ostrogon, 1472) Vitezović, Dinko, političar (Vrbnik, 1822-Krk, 1904) Vitezović, Pavao Ritter, povjesničar, leksikograf (Senj, 1652 - Beč. 1713) Vlačić, Malija Ilirik, protestantski teolog, lingvist, povjesničar (Labin, 1520 - Frankfurt na Majni, 1575) " " Vladanov, Nikola, slikar (Šibenik, oko 1390 - Šibenik, oko 1466) Vladislav, srpski kralj 1234-1243 (7 - nakon 1264) Vodnik, Branko, književni povjesničar (Varaždin, 1879 - Zagreb, 1926) Vodopić, Mato, književnik, dubrovački biskup od 1889 (Dubrovnik, 1816 - Dubrovnik 1893) Vojnović, Vojislav, travunjski i humski knez oko 1034/35 - oko 1050. Vojnović, Ivo, književnik (Dubrovnik, 1857 - Beograd, 1929) Vojnović, Konstantin, pravnik i političar (Herceg-Novi, 1832 - Dubrovnik, 1903) Vouk, Vale, botaničar (Gospić, 1886 - Zagreb, 1962) Vramec, Antun, kroničar, kanonik (Vrbovec ?, 1538 - Varaždin, 1587) Vrančić, Antun, diplomat, pisac, crkveni prelat (Šibenik, 1504-Prešov, 1573) Vrančić, Faust, polihistor, izumitelj (Šibenik, 1551 -Venecija, 1617) Vraniczany (Vranyczany, Vranjican), Ambroz, političar (Stari Grad na Hvaru, 1801 - Ragaz u Švicarskoj, 1870) Vranjanin (Laurana), Franjo, kipar (Zadar ili Vrana kraj Zadra, oko 1420/1425 - Avignon?, 1502) Vranjanin, Lucijan, graditelj (Zadar ili Vrana, 1420/1425 - Pesaro, 1479) Vraz, Stanko, pjesnik (Cerovec kraj Ljutomera, 1810 - Zagreb, 1851) Vrhovac Maksimilijan, zagrebački biskup od 1787, političar (Karlovac, 1752 - Zagreb, 1827) Vukasović, Josip, krajiški pukovnik (Lika, 1775 - Beč, 1809) Vukotinović, Ljudevit, političar, književnik i prirodoslovac (Zagreb, 1813 - Zagreb, 1893) Vuk-Pavlović, Pavao, filozof (Koprivnica, 1894- Zagreb, 1976) Vušković, Dujam, Marinov, slikar (Split, 7 - 7, 1460) Vušković, Marko, pjevač (Supetar na Braču, 1877 - Zagreb, 1960)

Ugrinović, Ivan, slikar (? - Dubrovnik, oko 1461) Ujević, Tin (Augustin), pjesnik (Vrgorac, 1891 - Zagreb, 1955) Ungnad, Ivan (Hans) Weissenhof, barun, vrhovni zapovjednik hrvatsko-slavonske krajine 1553-1556 (1493-1564) Ungnad, Krsto, ban 1578-1583. Sin Ivanov. Uroš IV, Stefan, srpski car od 1355 (oko 1336-1371) Utišenić, Juraj, ugarski državnik hrvatskoga podrijetla, kardinal (Kamičac kraj Skradina, 1482 - Vunu de Još [Alvinc], 1551) Utješenović Ostrožinski, Ognjeslav, politički pisac (Ostrožin kraj Vrginmosta, 1817 Zagreb, 1890) Uzelac, Milivoj, slikar (Mostar, 1897 - Pasto Sobre kraj Cotignaca u Francuskoj, 1977) Užarević, Jakov, leksikograf, liječnik (Osijek, 1810 - Petrijevci kraj Valpova, 1881) Vakanović, Antun, političar (Kostajnica, 1808 - Zagreb, 1894) Valdec, Rudolf, kipar (Krapina, 1872 - Zagreb, 1929) Valentić, Mirko, povjesničar (Ivanjska kraj Banje Luke, 1932) Vanino, Miroslav, povjesničar, isusovac (Zagreb, 1879 - Zagreb, 1965) Varićak, Vladimir, matematičar (Švica kraj Otočca, 1865 - Zagreb, 1942) Vavra, Nina, glumica (Križevci, 1879 - Zagreb, 1942) Veber Tkalčević, Adolf, filolog (Bakar, 1825 - Zagreb, 1889) Vergerije, Petar Pavao, književnik (Kopar, 1370 - Budim, 1444) Vergerije, Petar Pavao, pravnik, diplomat, vjerski reformator (Kopar, 1498 - Tübingen, 1565) Vetranović, Mavro, književnik, benediktinac (Dubrovnik, 1482. ili nešto poslije - Dubrovnik, 1576) Vezdin, Filip, indolog, karmelićanin (Hof am Leithagebirge, hrv. Cimov, u Donjoj Austriji, 1748 - Rim, 1806) Vidović, Emanuel, slikar (Split, 1870 - Split, 1953) Vidrić, Vladimir, pjesnik (Zagreb, 1875 - Stenjevec kraj Zagreba, 1909)

Weingärtner, Dragutin, slikar (Mohelnice, Moravska, 1841 - Samobor, 1916) Werner, Ivan, orguljaš i skladatelj (Graz 7, 1751 ili 1752 - Varaždin, 1786) Wesselenyi, Ferenc, ugarski palatin od 1655 (1605-1667) Wiesner, Ljubo, književnik (Zagreb, 1885 - Rim, 1951) Wilson, Thomas Woodrow, predsjednik SAD 1913-1921 (1856-1924) Windischgraetz, Alfred, knez, austrijski vojskovođa (1787-1862) Zaharija, srpski knez 920-924. Zahradnik, Karei, češki matematičar (Lytomisl, 1848 - Brno, 1916) Zajc, Ivan, skladatelj (Rijeka, 1832 - Zagreb, 1914) Zapolja, Ivan, hrvatsko-ugarski kralj od 1527 (1487-1540) Zasche (hrv. Čaše), Ivan, slikar (Jablonec, Češka, 1826 - Zagreb, 1863) Zavorović, Dinko, povjesničar (Šibenik, oko 1540 - Šibenik, 1608) Zelić, Gerasim, memoarist, kaluder (Žegar, 1752 - Budim, 1828) Zemljak, Ivan, arhitekt (Zagreb, 1893 - Zagreb, 1963) Zimmermann, Stjepan, filozof, svećenik (Virovitica, 1884 - Zagreb, 1963) Zlatarić, Dinko (Dominko), književnik (Dubrovnik, 1558 - Dubrovnik, 1613) Zlatović, Stjepan, povjesničar, franjevac (Šibenik, 1831 - Šibenik, 1891)

495

496

POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Zoranić, Petar, književnik (Zadar, 1508 - ?, prije 1569) Zrinski, velikaški rod nazvan prema gradu Zrinu na padinama Zrinske gore, ogranak knezova Bribirskih. Ana Katarina, Petrova žena (Bosiljevo, oko 1625 - Graz, 1673); Jelena, žena F. Räkoczyja (Ozalj, 1643 - Nikomedija, 1703); Nikola, ban 1543-1556 (1508 - Siget, 1566); Nikola, ban od 1647 (Čakovec, 1620 - Kuršenečki lug kraj Čakovca 1664); Petar, ban 1665-1670 (Vrbovec, 1621 - Bečko Novo Mjesto, 1671) Zuzorić, Cvijeta, ljepotica (Dubrovnik, prije 1552 - Firenca, oko 1600) Žganec, Vinko, etnomuzikolog i melograf (Vratišinci u Međimurju, 1890 - Zagreb 1976) Žigmund (Sigismund), hrvatsko-ugarski kralj od 1387 (1368-1437) Živković, Petar, general (1879-1947)

POPIS ZEMLJOVIDA Ilirik Hrvatska za narodnih vladara Hrvatska 1358 Širenje Bosne »Ostaci ostataka« Hrvatske potkraj 16. stoljeća Seljačka buna 1573 Oslobađanje Hrvatske u 17. i 18. stoljeću Mletački posjed u Hrvatskoj i Dubrovačka Republika Vojna krajina Ilirske provincije Austro-Ugarska Monarhija Županije u nagodbenoj Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća Postanak jugoslavenske države 1918 Podjela Kraljevine Jugoslavije na banovine i Banovina Hrvatska Podjela nakon sloma Kraljevine Jugoslavije 1941 Hrvatska nakon drugoga svjetskog rata

10 41 97 107 193 200 224 225 234 268 307 308 393 401 405 407

POPIS ILUSTRACIJA U BOJI

499

GRBOVI HRVATSKIH ZEMALJA I. RENDIĆ, Grob Ante Starčevića u Šestinama kod Zagreba BARK EBER 1870, vlasništvo Pelješkoga brodarskog društva u Orebićima. Djelo B. Ivankovića.

POPIS ILUSTRACIJA U BOJI O. IVEKOVIĆ, Dolazak Hrvata na Jadran O. IVEKOVIĆ, Krunidba kralja Tomislava MAJSTOR CIKLUSA SLIKA OLTARA SV. LADISLAVA, Hrvatski velikaši s grbovima Trojedne Kraljevine pred Ladislavom i Jelenom LIK HRVATSKOGA VLADARA NA FRESKI U CRKVI SV. MIHAJLA KOD STONA PORTAL MAJSTORA RADOVANA U TROGIRU SV. KVIRIN SISAČKI, gotička freska u zagrebačkoj katedrali JURAJ DALMATINAC, Bičevanje Krista, pojedinost oltara Sv. Stasa u splitskoj katedrali HRVOJE VUKČIĆ HRVATINIĆ, minijatura u Hrvojevu misalu MINIJATURA U HRVOJEVU MISALU J. ĆULINOVIĆ, Gospa sa češljugarom BLAŽ JURJEV, Poliptih. Korčula, Opatska zbirka VINCENT IZ KASTVA, Mrtvački ples, freska u crkvi sv. Marije na Škrilinama kod Berma VINCENT IZ KASTVA, Istarski grad, pojedinost freske u crkvi sv. Marije na Škrilinama kod Berma N. BOŽIDAREVIĆ, Sv. Vlaho drži Dubrovnik, pojedinost triptiha Bogorodice sa svecima NIKOLA FIRENTINAC, kapela Orsini u trogirskoj katedrali A. MEDULIĆ, Polaganje u grob J. KLOVIĆ, minijature u Misalu Jurja de Topusko T. KOKOLJA, strop crkve Gospe od Škrpjela kod Perasta u Bokokotorskom zaljevu UNUTARNJOST CRKVE SV. MARIJE SNJEŽNE U BELCU V. Bukovac, Hrvatski narodni preporod MUŽEVI ILIRSKE DOBE BAN JOSIP JELAČIĆ, djelo A. Schrotzberga

BARK CAINAN 1867, vlasništvo Pelješkoga brodarskog društva u Orebićima. Djelo B. Ivankovića. V. KARAŠ, Portret djevojčice C. MEDOVIĆ, Vrijes G. JURKIĆ, Kupreška visoravan u cvatu N. MAŠIĆ, Stari Ličanin M. C. CRNČIĆ, Školj Sv. Marka J. PLANČIĆ, Mornari J. MISE, Masline E. VIDOVIĆ, Splitska luka M. STEINER, Pogled na savsku dolinu K. MIJIĆ, Bosansko selo V. BECIĆ, Planinski pejzaž s potokom F. KOVAČEVIĆ, Vrbe I. GENERALIĆ, Selo M. DETONI, Sajam u Križevcima J. RAČIĆ, Kuće u sjeni (Zagreb) V. VARLAJ, Vrbnik LJ. BABIĆ, Moj kraj (Zagorje) K. HEGEDUŠIĆ, Poplava M. KRALJEVIĆ, Bik F. ŠIMUNOVIĆ, Doći

KAZALO Riječ pisca

5 ULAZAK U POVIJEST Narodna država i kulturni temelji

Stari narodi na našem tlu Ime i podrijetlo Hrvata Pradomovina Hrvata Dolazak Hrvata Postanak hrvatske države Prve hrvatske kneževine Pokrštenje Prve borbe za slobodu Hrvatska postaj e nezavisna država Sjedinjena Kraljevina Hrvatska Hrvatska za Tomislavovih nasljednika Borbe za prijestolje i obnova hrvatske države Posljednji hrvatski kraljevi Kultura starohrvatskoga doba Izvori

9 15 15 16 18 18 20 21 23 28 32 34 41 50 63

VRIJEME PODVOJENOSTI I RAZLIČNOSTI Do »prvoga rasapa Kraljevstva Hrvatskoga« i utemeljenja nedjeljiva rodoljublja •

Borba za cjelovitost Hrvatske proti Mlečanima i Bizantu Nove borbe proti Bizantu i Mlečanima Razvoj Dubrovnika Feudalizacija hrvatskoga društva Crkva bosanska Širenje Venecije na hrvatskom tlu Podvajanje i razrožnost u 13. stoljeću Jačanje knezova Bribirskih Jačanje kraljevske vlasti Uspon Banovine Bosne Sjedinjenje hrvatskih zemalja Unutrašnje prilike

75 77 79 82 83 86 88 90 93 96 97 99

502

KAZALO

Dubrovnik pod hrvatsko-ugarskim vladarima Bosna pod Tvrtkom 1 Feudalni rat u Hrvatskoj Jačanje vlastele u Bosni Hrvatska gubi primorje Borbe za hrvatsku obalu Dubrovnik - hrvatski otočić u mletačkom moru Sukobi u Bosni Zbivanja u Hrvatskoj Propast Bosne Hrvatska se pripravlja za rat s Turcima-Krbavski poraz Turci osvajaju Hrvatsku Hrvati biraju Habsburgovce Pisci, graditelji, kipari, slikari i glazbenici Izvori MORA

105 106 107 108 110 112 112 114 115 116 120 122 123 128 161

187 193 197 199 202 204 206 207 209 211 213 215 222 227 231 232 238 239 240 255

IDEOLOŠKA POLAZIŠTA I DRŽAVNOPRAVNA BORBA Od narodnoga preporoda do nagodbene stvarnosti Prestanak mletačke vlasti u Hrvatskoj Francuzi u Hrvatskoj Južna Hrvatska pod austrijskom vlašću Borba proti mađarskom nacionalizmu Hrvatski narodni preporod

282 283 284 288 291 292 295 297 305 306 309 I1ft 316 317 320 325

SVJETSKE KATAKLIZME I MALI NAROD Raskrižja i putovi rješenja državnoga položaja i društvenih prilika

OPSTANKA l OBNOVE RASUTE BAŠĆINE Proti osvajaču i apsolutizmu

Pod Turcima Reliquiae reliquiarum Pod Habsburgovcima Seljački otpori i bune Pod Mlečanima Dubrovnik na vrhuncu moći Seobe Uspostavlja se ravnoteža na hrvatskoj granici Izdvajanje Vojne krajine Uskoci Tridesetogodišnji i kandijski rat Zrinsko-frankapanska urota Hrvatska se oslobađa i širi Nakon ratova Sukobi s Mađarima Hrvatska za Marije Terezije Reforme Josipa II Posljedice apsolutizma Kultura u 17. i 18. stoljeću Izvori

Prve političke stranke ................................. Srpanjske žrtve ..................................... Revolucija 1848-1849 .................................. Slom revolucije i Bachov apsolutizam ......................... Hrvatska u osvit modernoga doba ........................... Obnova ustavnoga života ............................. Sabori 1861 ..................................... Ideologije i njihovi nosioci ............................. Prema Nagodbi ................................... Hrvatsko-ugarska nagodba ............................. Širenje hrvatskoga narodnog preporoda ........................ Hrvatska postaje moderna država ......................... Okupacija Bosne i Hercegovine .......................... Pojačana mađarizacija u Hrvatskoj ........................ Izvori ........................................

503

265 266 271 272 274

Narodni pokret i politika »novoga kursa« Prije prvoga svjetskog rata Radnički pokret Hrvatski narod ulazi u prvu južnoslavensku državu U novoj državi Od Vidovdanskog ustava do diktature Od diktature do sloma Jugoslavije Kraj tzv. građanske politike Na stazama moderne umjetnosti i znanosti Izvori Literatura Indeks osoba Popis zemljovida . . . Popis ilustracija u boji

377 382 384 391 392 л^. 398 402 408 433

471 477 497 498

Trpimir Macan POVIJEST HRVATSKOGA NARODA

Izdavači Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Matice hrvatske 2 i Školska knjiga Zagreb, Masarykova 28 Za izdavače Boris Kreber Miljenko Žagar Likovni urednik Hrvoje Šercar . Likovna oprema Alfred Pal Tehnički urednik Franjo Maričić Portret autora na ovitku Vatroslav Kuliš Zemljovidi sastavili Mladen Klemenčić Trpimir Macan izradile Nada Ivanković Mirna Vucković Naklada: 10.000 primjeraka ISBN 86-401-0058-6 Tisak: HRVATSKA TISKARA d.o.o.