Čuvarica svoje sestre

Jodi Picoult

Čuvarica sestre svoje Naslov izvornika My Sister's Keeper Prevela s engleskoga: Monika Bregović

Za obitelj Curran, najbolje članove obitelji s kojima zapravo nismo u rodu.

Hvala vam što ste tako važan dio naših života.

Zahvale Kao majka djeteta koje je bilo na deset operacija u tri godine, željela bih zahvaliti liječnicima i medicinskom osoblju koje se svakodnevno nosi s najtežim trenucima koje obitelj može iskusiti, te im ih pokušava olakšati: doktoru Rolandu Eaveyju i medicinskom osoblju na pedijatrijskom odjelu Mass. Eye and Ear - hvala vam što ste u stvarnom životu omogućili sretan završetak. Kad sam pisala Čuvaricu sestre svoje, shvatila sam, kao i uvijek kad pišem, koliko toga ne znam i koliko se oslanjam na tuđe iskustvo i intelekt.

Stoga zahvaljujem onima koji su mi omogućili da privatno i poslovno posuđujem iz njihova života, kao i za genijalne književne prijedloge zahvaljujem: Jennifer Sternick, Sherry Fritzsche, Giancarlu Cicchettiju, Gregu Kachejianu, doktoru Vincentu Guarrerri, doktoru Richardu Stoneu, doktoru Faridu Bouladu, doktoru Ericu Termanu, doktoru Jamesu Umlasu, Wyattu Foxu, Andrei Greene i doktoru Michaelu Goldmanu, Lori Thompson, Synthiji Follensbee, Robin Kall, Mary Ann McKeeney, Harriet St Laurent, April Murdoch, Aidanu Curranu, Jane Picoult i Jo-Anne Mapson. Zbog toga što sam na jedan dan mogla upravljati strojevima i što su me učinili članicom dobrovoljnog vatrogasnog društva zahvaljujem: Michaelu Clarku, Daveu Hautanemiju, Richardu Lowu zvanom “Pokey” i Jimu Belangeru (kojem sam posebno zahvalna za ispravljanje mojih pogrešaka). Zbog toga što su mi bili podrška zahvaljujem Carolyn Reidy, Judith Curr, Camille McDuffie, Lauri Mullen, Sarah Branham, Karen Mender, Shannon McKenna, Paolu Pepeu, Sealeu Ballengeru, Anne Harris i nezaustavljivoj prodajnoj sili Atriji. Iskreno zahvaljujem Lauri Gross, jer je bila prva koja je vjerovala u mene. Iznimno vodstvo i slobodu dugujem Emily Bestler. Scottu i Amandi MacLellan i Daveu Cranmeru - koji su mi omogućili uvid u svakodnevne pobjede i tragedije borbe sa smrtonosnom bolešću - hvala za velikodušnost, i želim vam dugu i sretnu budućnost.

I, kao uvijek, hvala Kyleu, Jakeu, Sammyju i osobito Timu, zbog toga što su ono najvažnije.

Uvod Nitko ne započinje rat - barem nitko pri zdravoj pameti ne bi trebao - ako nije siguran što njime želi postići i kako ga misli voditi.

Carl Von Clausewitz, O ratu1

§ Moje prvo sjećanje: imam tri godine i pokušavam ubiti svoju sestru. Ponekad je tako jasno da gotovo mogu osjetiti pritisak jastuka u svojoj ruci, vrh njezina nosa pod svojim dlanom. Ne bi imala izgleda protiv mene, naravno, no to mi nije pošlo za rukom. Naš je otac ušao kako bi nas pokrio te je spasio.

Odveo me natrag u moj krevet. “Ovo se”, rekao je, “nije dogodilo.”

Kako smo odrastale, činilo mi se da ne postojim, osim kad je ona u pitanju. Gledala bih je kako spava na drugom kraju sobe dok nam je krevete povezivala duga sjena, nabrajala bih načine. Otrov poprskan po njezinim žitnim pahuljicama. Opasna morska struja. Udar groma.

Na kraju, nisam ja ubila svoju sestru. Za to se sama pobrinula.

Bar ja sama sebi tako govorim.

Ponedjeljak Brate, ja sam vatra Što kulja ispod morskog dna.

Nikada te neću susresti, brate— Barem ne još mnogo godina Možda još tisuću godina, brate.

Tad ću te ugrijati, Privinuti uza se, obmotati se oko tebe, Iskoristiti te i promijeniti te— Možda još tisuću godina brate Carl Sandburg, Rod2

Anna

Kad sam bila mala, mene nije zanimalo kako se djeca prave, već zašto. Tehniku sam znala - moj stariji brat Jesse sve mi je objasnio - iako sam tada bila sigurna da je pola toga krivo shvatio. Moji vršnjaci su se zabavljali tražeći u školskim rječnicima pojmove kao što su penis i vagina kad učiteljica nije gledala, no mene su zanimale druge stvari. Na primjer, zašto neke žene imaju samo jedno dijete, dok druge obitelji neprestano dobivaju prinove. Ili, kako Sedona, djevojčica koja je tek došla u školu, svakom tko je želi slušati priča kako je dobila ime po mjestu u kojem su njezini roditelji ljetovali kad su je začeli. (“Hvala Bogu što nisu ljetovali u Jerseyju”, govorio je moj otac.)

Sad kad sam navršila trinaest godina, stvari mi se čine još zamršenijima: jedna je osmašica napustila školu jer je upala u nevolje, a susjeda je namjerno zatrudnjela jer se nadala da će na taj način spriječiti muža da zatraži razvod.

Kažem vam, da svemirci danas slete na Zemlju i požele otkriti zašto se djeca rađaju, zaključili bi da se većina djece rodi slučajno, zato što su njihovi roditelji previše popili, zato što kontracepcija nije sto posto sigurna, te zbog tisuću drugih razloga koji nisu baš laskavi.

S druge strane, ja sam se rodila zbog točno određenog razloga. Nisam bila proizvod jeftine boce vina, punog mjeseca ili trenutka strasti. Rodila sam se jer je liječnik uspio spojiti maminu jajnu stanicu sa tatinim spermijem kako bi dobio potrebnu kombinaciju dragocjenog genetskog materijala. Zapravo, kad mi je Jesse rekao kako se prave djeca, ja sam - kao veliki skeptik - odlučila pitati roditelje i dobila više nego što sam očekivala. Posjeli su me i objasnili mi sve uobičajene stvari - no, također su mi rekli da su odabrali malu embrijsku verziju mene jer sam upravo ja mogla spasiti svoju sestru Kate. “Još smo te više voljeli”, mama nije zaboravila reći, “jer smo znali točno što ćemo dobiti.”

Ipak, pitala sam se što bi se dogodilo da se Kate rodila zdrava. Ja bih vjerojatno još uvijek plutala u raju, ili gdje već, i čekala da se prilijepim za neko tijelo i provedem malo vremena na Zemlji. Sigurno ne bih bila dio ove obitelji. Vidite, za razliku od ostatka ljudi na svijetu, ja se nisam rodila slučajno. A ako su vas roditelji imali s nekim razlogom, tada je bolje za vas da taj razlog nastavi postojati. Jer jednom kad on nestane, i vi ćete s njim. *

Možda je istina da su pune smeća, ali ako mene pitate, zalagaonice su i pravo izvorište priča. Što se nekom mora dogoditi da bi založio nov novcat dijamantni prsten? Kome je novac toliko potreban da bi prodao plišanog medvjedića kojem nedostaje jedno oko? Prilazeći pultu, pitala sam se hoće li netko vidjeti moj medaljon i postaviti ta ista pitanja. Čovjek za blagajnom imao je nos u obliku repe i tako duboko usađene oči da ne mogu zamisliti kako je išta mogao vidjeti i normalno obavljati svoj posao.

“Trebaš nešto?” upitao je.

Jedva sam se suzdržala da se ne okrenem i odem, praveći se da sam ušla zabunom. Znala sam da nisam prva osoba koja je stala ispred ovog pulta držeći nešto što je za nju bilo neprocjenjivo, i to mi je, ako ništa, dalo snage da nastavim. “Želim nešto prodati”, rekla sam.

“Bih li ja trebao pogoditi što?”

“Aha.” Gutajući knedlu, izvadila sam medaljon iz džepa svojih traperica.

Srce je palo na stakleni pult okruženo svojim lancem. “To je četrnaestkaratno zlato”, zapiskutala sam. “Jedva je nošeno.” To je bila laž; nisam ga skinula sedam godina, sve do danas ujutro. Tata mi ga je poklonio kad sam imala šest godina, nakon presađivanja koštane srži; rekao je da svatko tko je svojoj sestri dao tako velik dar i sam zaslužuje jednako. Gledajući ga tu, na pultu, imala sam osjećaj da mi je vrat gol i hladan.

Vlasnik je stavio povećalo ispred svog oka, tako da je sad bilo gotovo normalne veličine. “Mogu ti dati dvadeset.”

“Dolara!”

“Ne, pesosa. Nego čega!”

“Vrijedi pet puta više!” nagađala sam.

Vlasnik je slegnuo ramenima. “Nisam ja taj koji treba novac.”

Kad sam, pomirivši se sa sudbinom, odlučila prihvatiti ponudu i podigla medaljon, dogodilo se nešto nevjerojatno - moja ruka -jednostavno se zatvorila nalik na hidrauličke škare. Obrazi su mi se zacrvenjeli kad sam pokušala razdvojiti prste. Činilo mi se da je prošlo gotovo sat vremena prije nego što sam uspjela ispustiti medaljon u vlasnikove ispružene ruke. Zadržao je svoj pogled na meni, a izraz lica postao mu je blaži. “Recite im da ste ga izgubili”, počastio me savjetom.

Da je gospodin Webster kojim slučajem odlučio u svoj rječnik uvrstiti riječ nakaza, Anna Fitzgerald bila bi najbolja definicija koju bi mogao dati. I to nije

povezano isključivo s mojim izgledom: mršava sam kao da sam pobjegla iz logora, ravna kao daska, kose boje blata i obraza punih pjegica koje ne blijede ni od limunova soka, tek toliko da znate, ni od kreme za sunčanje, a nažalost ni od brusnog papira. Ne, Bog je očito bio posebno inspiriran na dan kad sam se ja rodila jer je ovoj divnoj kombinaciji fizičkih osobina dao i prikladan kontekst moju obitelj.

Moji su se roditelji trudili da sve bude normalno, ali normalno je relativan pojam. Zapravo, ja nikad nisam ni bila dijete. Iskreno, niti su Kate i Jesse to bili. Možda je moj brat i imao svoje mjesto pod suncem te četiri godine prije nego što se Kate razboljela, ali od tada smo previše strepjeli da bismo mogli bezbrižno odrastati. Znate kako djeca misle da su poput likova iz crtića - da će se jednostavno odlijepiti od pločnika i nastaviti hodati ako im uteg padne na glavu. E pa, ja to nikad nisam mislila. Kako bih i mogla kad smo svaki dan očekivali da nam Smrt dođe u goste?

Kate ima akutnu promijelocitnu leukemiju. Zapravo, to nije posve točno trenutačno je nema, ali ona spava zimski san ispod njezine kože poput medvjeda sve dok se ne odluči probuditi. Dijagnosticirana joj je kad je imala dvije godine; sad ima šesnaest. Molekularni recidiv, granulociti i intravenozni kateter - te su riječi dio mog rječnika, iako ih nećete pronaći ni u jednom testu pismenosti. Ja sam savršena davateljica - genetski kompatibilna rođakinja.

Svaki put kad su Kate potrebni leukociti, matične stanice ili koštana srž kako bi njezino tijelo pomislilo da je zdravo, ja nastupam. Gotovo svaki put kad Kate ode u bolnicu, i ja tamo završim.

Ništa od toga nije tako važno, no to vam govori da ne biste trebali vjerovati svemu što čujete o meni, a pogotovo ne ono što vam ja sama kažem.

Kada sam se uspinjala stepenicama, moja majka je izašla iz svoje sobe u novoj svečanoj haljini. “Hej”, rekla je, okrenuvši se. “Baš tebe trebam.”

Pomogla sam joj povući zatvarač i gledala je kako se okreće. Moja bi majka mogla biti ljepotica u nekom drugom životu. Ima dugu tamnu kosu i krhke ključne kosti, poput kraljevne, no kutovi usana vječno su joj obješeni, kao da se bori s gorkim osjećajem u ustima nakon što je primila loše vijesti. Ona nema mnogo slobodnog vremena, budući da se svaki plan može brzo izjaloviti ako moja sestra dobije modricu ili joj počne curiti krv iz nosa, no onoliko vremena koliko ima provodi na Bluefly.com, naručujući nevjerojatno otmjene haljine za mjesta na koja nikad neće ići. “Što misliš?” upitala me.

Haljina je bila u bojama zalaska sunca i napravljena od materijala koji je šuškao kad se mama kretala. Bila je bez naramenica, nalik na haljine koje nose

zvijezde kad klize niz crveni tepih - definitivno neprikladna odjeća za kuću u predgrađu Upper Darby, u Rhode Islandu. Moja majka je podigla kosu u čvor i zadržala je na tom mjestu. Na njezinu krevetu bile su još tri haljine - jedna elegantna crna, jedna s ukrasnim perlicama i jedna koja je izgledala jako kratko.

“Izgledaš...”

Umorno. Riječ je zastala na mojim usnama.

Moja se mama potpuno ukočila, a ja sam se pitala jesam li to nesvjesno izgovorila. Podigla je ruku, ušutkavajući me i osluškujući kroz otvorena vrata.

“Jesi li čula?” “Što?”

Nije mi povjerovala na riječ, jer nikome ne vjeruje kad se radi o Kate.

Požurila je na kat i otvorila vrata naše sobe gdje je našla moju sestru kako plače na krevetu; samo tako svijet se opet srušio. Moj otac, astronom iz hobija, pokušao mi je objasniti što su crne rupe, tvrdeći da su tako jake da mogu u svoje središte povući sve, pa čak i svjetlost. Ovakvi su im trenuci bili slični, kao vakuum: nije važno za što se pokušate uhvatiti, ionako će vas uvući.

“Kate!” Moja je majka klonula na pod dok se ta njezina glupa suknja napuhala u oblak. “Kate, dušo, što te boli?”

Kate je prislonila jastuk uza svoj trbuh, a niz lice su joj tekle suze.

Pramenovi njezine svijetle kose zalijepili su joj se za obraze; teško je disala.

Ukočeno sam stajala na vratima, čekajući upute: Zovi tatu. Zovi hitnu. Zovi doktora Chancea. Majka je u očaju tresenjem pokušavala izvući nekakvo objašnjenje. “Preston”, cmizdrila je. “Zauvijek će napustiti Serenu.”

Tek smo tada primijetile televizor. Na ekranu je neki zgodni plavi tip čeznutljivo gledao ženu koja je plakala gotovo koliko i moja sestra, te potom zatvorio vrata. “Ali što te boli?” ustrajala je moja majka, sigurna da postoji neki drugi razlog.

“O, Bože!” rekla je Kate, šmrcajući. “Znaš li ti koliko su toga Serena i Preston zajedno prošli? Znaš li?” Čvor koji me stezao iznutra opustio se kad sam shvatila da je sve u redu. U našoj kući pojam normalno je poput prekratkog pokrivača - jednom vas sasvim dobro pokrije, dok vam je drugi put pod njim hladno i cvokoćete; a što je najgore, nikad ne možete znati kako će ispasti. Sjela sam na rub Kateina kreveta.

Iako imam tek trinaest godina, viša sam od nje i ljudi ponekad pomisle da sam ja starija. Ovo je ljeto bila naizmjence luda za Callahanom, Wyattom i Liamom, glavnim likovima iz te sapunice. Sada je, pretpostavljam, Preston na redu.

“Prošli su pokušaj otmice”, dobacila sam. Bila sam, zapravo, upoznata s

radnjom serije; Kate me zamolila da je snimam kad je bila na dijalizi.

“I zamalo se udala za njegova brata blizanca”, Kate je dodala.

“I nemoj zaboraviti ono kad je umro u onoj nesreći na brodu. Na dva mjeseca, barem.” Moja se majka pridružila razgovoru; sjećam se da je i ona gledala tu sapunicu kad je bila kod Kate u bolnici. Čini se da je Kate tek sad primijetila maminu haljinu. “Što to imaš na sebi?”

“Ah. Nešto što ću vratiti.” Stala je ispred mene da joj otvorim zatvarač. Ova opsjednutost naručivanjem za bilo koju drugu majku bila bi znak da je zrela za psihijatra, no za moju je majku to bio dobrodošao ispušni ventil. Pitam se je li se više voljela pretvarati da je barem nakratko netko drugi, ili je stvar u tome da je mogla jednostavno vratiti nešto što joj nije odgovaralo. Pogledala je Kate, ovaj put ozbiljno. “Jesi li sigurna da te ništa ne boli?”

Kad je mama otišla, Kate kao da se rasplinula. Jedino tako mogu to opisati kako joj naglo sva boja okopni s lica, kako se stopi s bjelinom jastuka. Kako postaje bolesnija, postaje sve bljeđa; bojim se da ću se jednog dana probuditi i da je više neću moći vidjeti. “Miči se”, zapovjedila je Kate. “Ne vidim ekran.”

Maknula sam se i sjela na svoj krevet. “To su samo najave.”

“E pa, ako noćas umrem, želim znati što ću propustiti.”

Namjestila sam jastuke ispod svoje glave. Kate je, naravno, prisvojila sve mekane, a meni ostavila one koji su tvrdi poput kamenja. Ona navodno ima pravo na takve stvari: jer je tri godine starija od mene, jer je bolesna, jer je Mjesec u Vodenjaku - uvijek postoji neki razlog. Žmirkala sam gledajući televiziju i željela promijeniti program, no znala sam da je to nemoguće.

“Preston izgleda plastično.”

“Zašto sam te onda jučer čula kako šapućeš njegovo ime u jastuk?”

“Začepi”, rekla sam.

“Ti začepi.” Kate se nasmijala. “Ionako je vjerojatno gay. Šteta, ako uzmeš u obzir da su sestre Fitzgerald—” Namrštila se i zašutjela usred rečenice, a ja sam se primaknula k njoj.

“Kate?”

Protrljala je donji dio leđa. “Dobro sam.”

Bole je bubrezi. “Želiš li da odem po mamu?”

“Ne još.” Ispružila je ruku između naših kreveta koji su udaljeni toliko da se jedva možemo dotaknuti. I ja sam ispružila svoju ruku. Kad smo bile male, na taj smo način pravile most i na njega pokušavale postaviti što više barbika.

U posljednje vrijeme imam noćne more u kojima me isjeckaju na toliko komadića da me više nitko ne može sastaviti.

Moj otac kaže da se vatra uguši sama od sebe, osim ako ne otvoriš prozor i ne daš joj zraka. Pretpostavljam, kad se sve zbroji, da je to upravo ono što ja radim; s druge strane, moj tata također kaže da moraš razbiti koji zid kad ti plamen dođe blizu ako se želiš spasiti. Stoga sam, kad je Kate zaspala od lijekova, izvadila kožni fascikl koji držim ispod madraca i zatvorila se u kupaonicu. Znam da je Kate njuškala - namjestila sam crvenu nit između zubaca zatvarača da mogu vidjeti kad netko prčka po mojim stvarima bez dopuštenja, no iako je nit bila pokidana, ništa nije nedostajalo. Otvorila sam slavinu u kadi kako bih imala opravdanje što sam u kupaonici i sjela na pod da prebrojim novac.

Ako pribrojim dvadeset dolara koje sam dobila iz zalagaonice, ukupno imam 136,87 dolara. To neće biti dovoljno, ali mora postojati neki način da se to riješi. Jesse nije imao 2900 dolara kad je kupio svoj rabljeni džip, no banka mu je dala nekakvu pozajmicu. Naravno, naši roditelji su morali potpisati, ali sumnjam da bi to učinili za mene, s obzirom na okolnosti. Još jednom sam prebrojila novac, u slučaju da su se novčanice nekim čudom razmnožile, ali kako god računala, konačan iznos bio je jednak. Nakon toga sam pročitala izreske iz novina.

Campbell Alexander. Kakvo glupo ime. Zvuči kao neko preskupo piće ili brokerska kuća. Ali ne možete poreći da čovjek ima iskustva.

Da biste došli do sobe mog brata, zapravo morate izaći iz kuće, i to njemu posve odgovara. Kad je Jesse navršio šesnaest godina, preselio se u tavansku prostoriju iznad garaže - to je bio savršen odabir, ako uzmete u obzir da on nije želio da roditelji saznaju čime se bavi i da oni zapravo i nisu željeli znati.

Ispred stepenica koje vode do njegove sobe nalaze se četiri zimske gume, mali zid od kartonskih kutija te stol od hrastovine nagnut na stranu. Ponekad mislim da je Jesse namjerno postavio sve te zapreke kako bi bilo još teže doći do njega.

Provukla sam se kroz taj nered i popela se stepenicama koje su vibrirale od Jesseovih zvučnika. Prošlo je gotovo punih pet minuta prije nego što je čuo moje kucanje. “Što hoćeš?” izderao se i odškrinuo vrata.

“Mogu li ući?”

Razmislio je i odmaknuo se kako bih mogla proći. Soba je bila nalik na more prljave odjeće, časopisa i kartonskih pakiranja kineske hrane; smrdjela je poput uznojenih klizaljki za hokej. Jedino čisto mjesto bila je polica na kojoj je

Jesse držao svoju posebnu zbirku - srebrnu Jaguarovu maskotu, Mercedesov znak, Mustangova konja - ukrasne znakove s logotipima automobila za koje je rekao da ih je slučajno pronašao, no nisam tako glupa da bih mu povjerovala.

Nemojte me krivo shvatiti - nije da se moji roditelji ne brinu za Jesseja i zbog onoga u što se možda upleo. Oni samo nemaju dovoljno vremena za njega jer su njegovi problemi malo niže na ljestvici važnosti.

Jesse me ignorirao i nastavio raditi što god je već radio na drugom kraju tog nereda. Zapazila sam električni lonac - onaj koji je nestao iz kuhinje prije nekoliko mjeseci - a koji je sada stajao na vrhu Jessejeva televizora. Iz njega je izlazila bakrena cijev koja je prolazila kroz plastičnu bocu od mlijeka napunjenu ledom te završavala u staklenci. Jesse je možda na pravom putu da postane delinkvent, ali je pravi genijalac. Upravo kad sam htjela dotaknuti tu konstrukciju, Jesse se okrenuo. “Hej!” Gotovo je preletio kauč i udario me po ruci. “Uništit ćeš kondenzacijsku cijev.”

“Je li to ono što ja mislim?”

Razvukao je lice u zločest osmijeh. “Ovisi o tome što ti misliš da to jest.”

Izvukao je staklenku pa je tekućina počela kapati po podu. “Probaj.”

Za improviziranu pecaru složenu od koještarija proizvodila je prilično jak domaći viski. Kao da je vatra projurila kroz moj želudac i noge, i ja sam pala natrag na kauč. “Odvratno”, procijedila sam.

Jesse se nasmijao i potegnuo gutljaj; njemu je to puno lakše pošlo za rukom.

“I, što trebaš?”

“Kako znaš da nešto trebam?”

“Zato što se ovamo nitko ne dolazi družiti”, rekao je, sjedajući na rub kauča.

“A da je nešto u vezi s Kate, već bi mi rekla.” “ I jest nešto u vezi s Kate. Recimo.” Utisnula sam mu novinske izreske u ruku; oni će mu objasniti bolje nego što bih ja ikad mogla. Letimično ih je pročitao i pogledao me ravno u oči. Njegove oči su najsvjetlije sive nijanse, tako neobične da ponekad možete potpuno zaboraviti što ste htjeli reći kad se zagledaju u vas.

“Ne smiješ kvariti scenarij, Anna”, rekao je gorko. “Svatko mora igrati svoju ulogu. Kate je Mučenica. Ja sam Propali Slučaj. A ti, ti si Mirotvorka.”

On misli da zna sve o meni, no i ja mislim da znam sve o njemu - a kad je u pitanju sukob, Jesse je ovisan o njemu. Pogledala sam ravno u njega. “Jesi li siguran?”

* Jesse se složio da će me pričekati na parkiralištu. Ovo je jedan od rijetkih trenutaka kada je pristao učiniti ono što mu kažem. Zaputila sam se prema pročelju zgrade čiji su ulaz čuvala dva zmaja.

Odvjetnički ured Campbella Alexandera nalazio se na trećem katu. Zidovi su bili obloženi drvom boje konja riđana, a kad sam stala na debeli orijentalni tepih na podu, moje su tenisice potonule nekoliko centimetara. Tajnica je imala crne cipele s potpeticama koje su bile tako sjajne da sam se u njima mogla ogledati. Spustila sam pogled na svoje odrezane traperice i tenisice koje sam išarala flomasterima kad mi je bilo dosadno.

Tajnica je imala savršenu kožu, savršene obrve i usne boje meda koje je trenutačno koristila za vrištanje na osobu koja je bila s druge strane slušalice.

“Ne možete očekivati da ću to reći sucu. Samo zato što vi ne želite slušati Klemana kako viče, ne znači da ja to moram... ne, tu sam povišicu dobila jer iznimno dobro radim svoj posao i zbog sranja koja trpim svaki dan, i da, kad smo već kod toga—” Odmaknula je slušalicu od uha; čulo se kako se veza prekinula. “Gad”, promrmljala je i tek tada shvatila da stojim metar od nje.

“Mogu li vam pomoći?”

Odmjerila me od glave do pete, ocjenjujući me na ljestvici prvih dojmova, te zaključila da sam prilično podbacila. Podigla sam bradu i pravila se da sam mnogo sigurnija u sebe nego što sam zapravo bila. “Imam dogovoren sastanak s gospodinom Alexanderom. U četiri sata.”

“Vaš glas,” odgovorila je, “preko telefona niste zvučali tako...”

Mlado?

Nesigurno se osmjehnula. “Ne bavimo se maloljetnicima, u pravilu. Ako želite, mogu vam dati imena nekih odvjetnika koji—” Duboko sam udahnula. “Zapravo,” prekinula sam je, “to nije točno. Smith protiv Whatelyja, Edmunds protiv Bolnice za ženu i djecu i Jerome protiv biskupije Providence - svi ti klijenti bili su mlađi od osamnaest godina. U svakom od ta tri slučaja parnicu je dobio gospodin Alexander. A sve je to bilo samo prošle godine.”

Tajnica me blijedo pogledala. Tada je na njezinu licu osvanuo osmijeh, kao da je odlučila da joj se ipak sviđam. “Zapravo, zašto ne biste pričekali u njegovu uredu?” predložila je i ustala da me povede. *

Čak i da provedem ostatak života čitajući, ne vjerujem da bih uspjela svladati toliki broj riječi kojima su bili optočeni zidovi odvjetničkog ureda Alexandera Campbella. Izračunala sam - ako na svaku stranicu stane oko četiristo riječi, te ako svaka od tih pravnih knjiga ima četiristo stranica, a na polici ih je bilo dvadesetak, i svaki ormar ima šest polica - dakle, govorimo o devetnaest milijuna riječi, a to je samo jedan dio prostorije.

Dovoljno sam dugo bila sama u uredu da primijetim kako je stol bio tako čist da bih na njemu mogla igrati kineski nogomet3; nije bilo ni jedne slike njegove žene ili obitelji, pa čak ni njega samog, ali usprkos tome što je prostorija bila besprijekorno uredna, na podu je stajala šalica puna vode.

Zatekla sam se kako pronalazim objašnjenja: to je bazen za vojsku mrava. Ili nekakav improvizirani ovlaživač zraka. Ili priviđenje.

Gotovo sam povjerovala u ovo posljednje, i upravo kad sam se nagnula i htjela dotaknuti šalicu kako bih se uvjerila da je stvarna, otvorila su se vrata.

Gotovo sam pala sa stolca, te sam se našla oči u oči s njemačkim ovčarom koji je ulazio u ured. Prostrijelio me pogledom, zaputio se prema šalici i počeo piti.

A ušao je i Campbell Alexander. Kosa mu je bila crna i bio je visok gotovo koliko i moj otac - 185 cm - imao je četvrtastu vilicu i oči koje su izgledale kao da su prekrivene ledom. Zbacio je sako sa sebe i uredno ga objesio na vješalicu na vratima, te izvadio dosje iz arhive prije nego što je pošao prema svom stolu.

Nijednom me nije pogledao, no odmah je počeo govoriti. “Ne želim kupiti kekse, izviđačice”, rekao je. “Ali dobit ćeš bodove za hrabrost. Ha.” Nasmijao se vlastitoj šali.

“Nisam došla prodavati kekse.”

Znatiželjno me pogledao te pritisnuo neku tipku na svom telefonu. “Kerri”, rekao je kad se javila njegova tajnica. “Što ovo radi u mom uredu?”

“Došla sam vas unajmiti”, rekla sam.

Odvjetnik je maknuo prst s tipke za interni razgovor. “Ne bih rekao.”

“Ne znate čak ni što želim.”

Približila sam se jedan korak; pas je učinio isto. Tek sam tada shvatila da pas na sebi ima prsluk sa znakom crvenog križa, poput bernardinaca koji nose rum po snježnim planinama. Automatski sam ispružila ruku kako bih ga pomilovala. “Nemoj”, rekao je Alexander. “Sudac je pas vodič.”

Moja se ruka vratila na svoje mjesto. “Ali vi niste slijepi.”

“Hvala što si mi to priopćila.”

“Pa što onda nije u redu s vama?”

Čim sam to rekla, poželjela sam sve povući. Previše sam puta vidjela kako nepristojni ljudi postavljaju Kate slična pitanja.

“Imam željezna pluća,” Campbell Alexander kratko je odgovorio, “pas pazi da se klonim magneta. Dakle, bi li mi sada ukazala tu visoku čast da odeš, moja će ti tajnica pronaći nekoga tko će—” Nisam još mogla otići. “Jeste li stvarno tužili Boga?” Izvadila sam sve novinske izreske i izravnala ih na praznom stolu.

Na licu mu je zatitrao mišić, a nakon toga je uzeo u ruke članak koji je bio na vrhu. “Tužio sam biskupiju Providence u ime jednog djeteta iz njihovih sirotišta kojemu je bilo potrebno eksperimentalno liječenje tkivom fetusa; oni su smatrali da to krši odredbe Drugog vatikanskog koncila. Ali novinske naslovnice izgledaju bolje ako na njima piše da devetogodišnjak tuži Boga jer je izvukao deblji kraj u životu.” Netremice sam ga gledala. “Dylan Jerome”, odvjetnik je napokon priznao, “želio je tužiti Boga jer se nije dovoljno brinuo o njemu.”

Ukazao mi se tračak nade. “Gospodine Alexander,” rekla sam, “moja sestra ima leukemiju.” “Žao mi je. Ali čak i da ponovno pristanem na tužbu protiv Boga, što neću učiniti, ne možete pokrenuti tužbu u ime druge osobe.”

Previše sam mu toga morala ispričati - o tome kako je moja krv tekla u sestrine vene; kako me medicinska sestra držala da bi mogla izvaditi bijela krvna tjelešca za Kate; o liječniku koji je rekao da prvi put nisu izvadili dovoljno. O tome kako su me boljela leđa kad su mi uzeli koštanu srž; o modricama koje su se pojavile nakon toga; o injekcijama kojima su stvorili više stanica u mom tijelu kako bi bilo dovoljno za Kate. O tome kako nisam bolesna, no osjećam se kao da jesam. Da sam rođena samo zato da bih bila davateljica za Kate. Kako se čak i u ovom trenutku o meni donosi vrlo važna odluka, a nitko se nije udostojao pitati za mišljenje osobu koja je najpozvanija.

Previše sam mu toga morala objasniti, pa sam započela kako sam najbolje znala. “Ne želim tužiti Boga. Samo svoje roditelje”, rekla sam. “Želim ih tužiti zbog prava na svoje tijelo.”

Campbell

Kada je čekić sve što imate, sve vam ostalo izgleda kao čavao.

To je nešto što je moj otac, Campbell Alexander prvi, uvijek govorio; po mom mišljenju to je i kamen temeljac američkog građanskog prava. Da vam pojasnim: ljudi koji su stjerani u kut učinit će sve ne bi li se vratili u središte.

Dok jedni rješavaju problem pesnicama, drugi pokreću parnice. Njima sam posebno zahvalan.

Kerri je složila poruke za mene na rub stola - baš onako kao što volim hitne je napisala na zelenim samoljepivim papirićima, a manje važne na žutim te ih uredno poredala u dvije kolone, jednu ispod druge, kao karte u pasijansu.

Jedan mi je broj telefona zapeo za oko; namrštivši se, premjestio sam zeleni papirić u kolonu sa žutima. “Majka te je zvala četiri puta!!!” napisala je Kerri.

Predomislio sam se i bacio papirić u koš, poderavši ga na dva dijela.

Djevojčica koja je sjedila meni nasuprot čekala je odgovor, s kojim sam ja namjerno otezao. Rekla je da želi tužiti svoje roditelje, što svi tinejdžeri na svijetu žele. No ona ih želi tužiti zbog prava na svoje tijelo. Upravo od takvih slučajeva bježim kao vrag od tamjana - iziskuje previše truda i dadiljanja.

Ustao sam, uzdahnuvši. “Kako si ono rekla da se zoveš?”

“Nisam.” Malčice se uspravila. “Zovem se Anna Fitzgerald.”

Otvorio sam vrata i dozvao svoju tajnicu. “Kerri! Možeš li gospođici Fitzgerald donijeti telefonski broj Centra za planiranje obitelji?”

“Molim?” Kad sam se okrenuo, mala je već stajala. “Za planiranje obitelji?"

“Slušaj, Anna, da ti dam mali savjet. Podizanje tužbe protiv roditelja jer ti ne dopuštaju uzimanje kontracepcijskih pilula ili odlazak u kliniku za pobačaj isto je što i korištenje malja da bi ubila komarca. Možeš zadržati taj novac koji si uštedjela od džeparca i otići u Centar, oni su puno kvalificiraniji za rješavanje tvojih problema.”

Tada sam je prvi put pošteno pogledao otkako je stupila u moj ured. To dijete je isijavalo gnjev poput žarulje. “Moja sestra umire, a mama želi da joj dam svoj bubreg”, rekla je bijesno. “Nekako ne vjerujem da će šaka prezervativa to riješiti.”

Znate li onaj osjećaj koji se povremeno pojavi kad vam se čini da se nalazite pred raskrižjem, i u trenutku kad odlučite poći jednim putem, shvatite

da ste odabrali krivi smjer, no svejedno nastavite hodati. Kerri mi je prišla, držeći u ruci papirić s telefonskim brojem koji sam tražio, no nisam ga uzeo.

Zatvorio sam vrata i vratio se za svoj stol. “Nitko te ne može prisiliti da daruješ organ ako ti to ne želiš.”

“Stvarno?” Nagnula se prema naprijed i počela nabrajati na prste. “Prvi put kad sam svojoj sestri nešto dala, to je bila krv iz pupčane vrpce, a bila sam tek novorođenče. Ona ima leukemiju -APL- i moje stanice omogućavaju remisiju.

Sljedeći put kad joj se leukemija vratila imala sam pet godina i iz mene su uzeli limfocite, i to tri puta jer doktori nikako nisu mogli izvući dovoljno. Kad to više nije djelovalo, uzeli su mi koštanu srž za presađivanje. Kad je Kate imala upale, morala sam darovati svoje granulocite. Kad se opet razboljela, morala sam darovati periferne matične stanice.” Rječnika ove djevojčice ne bi se posramili ni neki od mojih medicinskih vještaka. Izvukao sam papirnati blok iz ladice svog stola. “Očito si već pristala biti davateljica za svoju sestru.”

Oklijevala je i odmahnula glavom. “Nitko me nikad nije ni pitao.”

“Jesi li rekla svojim roditeljima da ne želiš darovati bubreg?” “Oni me ne slušaju.”

“Možda bi te poslušali da si im ovo spomenula.”

Oborila je pogled tako da joj je kosa prekrila lice. “Oni me zapravo i ne primjećuju, osim kad trebaju moju krv i slično. Ne bih se ni rodila da Kate nije bolesna.”

Prvo dijete nasljednik, drugo pričuva: poznat slučaj u Engleskoj, zemlji mojih predaka. Činilo se bezosjećajno - imati drugo dijete u slučaju da prvo umre - no ipak je nekad bilo prilično praktično. Uloga rezerve možda nije odgovarala ovom djetetu, no iskreno, djeca se rađaju zbog puno gorih razloga svaki dan: ne bi li se popravio loš brak; da bi se očuvalo obiteljsko prezime; kako bi se dijete reproduciralo u vlastitu sliku i priliku. “Imali su me da bi mogli spasiti Kate”, objašnjavala je djevojčica. “Išli su k posebnim liječnicima i sve to, i odabrali embrij koji je genetski bio potpuno kompatibilan.”

Na pravnom fakultetu postojali su kolegiji iz etike, no svi su ih smatrali besmislenima ili paradoksalnima, i ja sam ih obično izbjegavao. Ipak, svatko tko povremeno gleda CNN upoznat je s nesuglasicama koje se pojavljuju u vezi s istraživanjem matičnih stanica. Ljudski rezervni dijelovi, djeca iz epruvete, znanost budućnosti koristi se da bi se spasila djeca iz sadašnjosti.

Kucnuo sam kemijskom olovkom po stolu i Sudac - moj pas - se približio. “Što će se dogoditi ako ne pristaneš dati bubreg svojoj sestri?”

“Umrijet će.”

“I ti nemaš ništa protiv?”

Annine usne pretvorile su se u tanku crtu. “Pa došla sam k vama, zar ne?”

“Da, jesi. Samo me zanima zašto si se na taj korak odlučila tek sad, nakon toliko vremena.”

Odvratila je pogled prema polici s knjigama. “Zato”, rekla je, "što to nikad neće prestati.”

Izgleda da joj je nešto palo na pamet. Posegnula je u svoj džep i stavila na moj stol gomilu izgužvanih novčanica i kovanica. “Ne trebate se brinuti oko plaćanja. Ovo je 136,87 dolara. Znam da nije dovoljno, no već ću smisliti kako da vam platim ostatak.”

“Naplaćujem dvjesto po satu.”

“Dolara?”

“Dnevno-noćni trezor ne prima žetone iz lunaparka”, rekao sam.

“Možda bih mogla šetati vašeg psa?”

“Vlasnici sami moraju šetati svoje pse vodiče”, slegnuo sam ramenima.

“Već ćemo nešto smisliti.”

“Ne možete biti moj odvjetnik besplatno”, bila je uporna.

“U redu. Možeš mi ulaštiti kvake.” Nisam baš velikodušna osoba, no s pravnog gledišta ovo je bila sigurna pobjeda: mala ne želi darovati bubreg; ni jedan sudac pri zdravoj pameti neće je prisiliti da to učini; ne moram ništa istraživati; roditelji će popustiti prije nego što suđenje započne, i to će biti to.

Usto, slučaj će podići mnogo publiciteta u moju korist i odradit ću dovoljno volonterskog rada za cijelo prokleto desetljeće. “Podići ću tužbu u tvoje ime na obiteljskom sudu: za pravnu emancipaciju u medicinske svrhe”, rekao sam.

“A što nakon toga?”

“Idemo na saslušanje, a sudac će ti dodijeliti privremenog zastupnika4. To je—” “—osoba koja zastupa djecu na obiteljskim sudovima i odlučuje o tome što je za njih najbolje”, izrecitirala je Anna. “Drugim riječima, još jedna odrasla osoba koja će odlučivati što će se sa mnom dogoditi.”

“Gledaj, pravni sustav tako funkcionira i to ne možeš izbjeći. Ali zastupnik se teoretski brine samo za tebe, a ne tvoju sestru ili roditelje.”

Gledala me kako vadim papirnati blok i črčkam po njemu. “Smeta li vam što vam je ime naopačke?”

“Molim?” Prestao sam pisati i zagledao se u nju.

“Campbell Alexander. Vaše prezime je zapravo ime, a ime zapravo prezime.” Zastala je. “I juha.”

“Kakve to veze ima sa slučajem?”

“Nikakve,” priznala je Anna,"osim što su i vaši roditelji donijeli jednu lošu odluku za vas.”

Nagnuo sam se preko stola i pružio joj svoju posjetnicu. “Ako imaš bilo kakvih pitanja, nazovi me.”

Uzela je posjetnicu u ruke i prstima prešla preko izbočenih slova mog imena. Koje je naopačke. Za Boga miloga. Nakon toga nagnula se preko stola, uzela papir po kojem sam pisao i otrgnula donji dio lista. Uzela je moju kemijsku, napisala nešto na papirić i vratila mi ga. Spustio sam pogled na papirić u svojoj ruci: Anna 555-3211 <3 “Ako vi imate kakvih pitanja”, rekla je.

Kad sam se vratio u čekaonicu, Anne više nije bilo, a Kerri je sjedila za svojim stolom i čitala časopis koji je bio širom otvoren. “Jesi li znao da se u onim platnenim torbama L. L. Bean prenosio led?”

“Aha.” I votka i Bloody Mary. Od kuće do plaže svake subote ujutro. Kad smo kod toga, zvala me majka.

Kerri ima tetu vidovnjakinju i isto je genetsko naslijeđe povremeno izlazilo na vidjelo i kod nje. Ili jednostavno, već tako dugo radi sa mnom da zna sve moje tajne. Bilo kako bilo, čitala mi je misli. “ Rekla je da je tvoj otac lud za nekom sedamnaestogodišnjakinjom, i da to uopće ne pokušava sakriti, i da će ona otići u hotel ako je ne nazoveš do...” Kerri je pogledala na svoj sat. “Ups.” “Koliko puta je to već rekla ovaj tjedan?

“Samo triput”, rekla je Kerri.

“Još uvijek smo ispod prosjeka.” Nagnuo sam se preko stola i zatvorio časopis. “Vrijeme je da zaradite svoju plaću, gospođice Donatelli.” “Što se događa?”

“Ona djevojčica, Anna Fitzgerald—” “Za planiranje obitelji?”

“Ne baš”, rekao sam. “Zastupat ćemo je. Moram ti izdiktirati zahtjev za medicinsku emancipaciju, tako da ga sutra možeš uručiti obiteljskom sudu.”

“Ma daj! Zar ćeš je stvarno zastupati - ti?”

Stavio sam ruku na srce. “Boli me što imaš takvo mišljenje o meni.”

“Zapravo se brinem za tvoj novčanik. Znaju li njezini roditelji za to?”

“Saznat će sutra.”

“Jesi li se ti rastao s mozgom?”

“Molim?”

Kerri je protresla glavom. “Gdje će ona živjeti?”

Pitanje me zateklo nespremnog. Zapravo, to mi uopće nije palo na pamet.

Djevojčici koja tuži svoje roditelje neće biti baš ugodno pod istim krovom s njima, jednom kad se cijela stvar pokrene.

Sudac se odjednom našao pokraj mene, gurkajući moju nogu svojom njuškom. Nervozno sam odmahnuo glavom. Potrebno je sve dobro tempirati.

“Ostavi me samog na petnaest minuta”, rekao sam Kerri. “Pozvat ću te kad budem spreman.”

“Campbelle,” ustrajala je Kerri, “ne možeš očekivati da će se dijete samo brinuti o sebi.”

Zaputio sam se natrag u svoj ured. Sudac me slijedio i zastao na pragu. “To nije moj problem”, rekao sam. Zatvorio sam vrata, pažljivo ih zaključao i čekao.

Sara

1990.

Modrica koja je oblikom i veličinom bila nalik na djetelinu s četiri lista nalazila se točno između Kateinih lopatica. Jesse ju je spazio kad su se zajedno kupali. “Mama,” upitao je, “znači li to sreću?”

Bezuspješno sam je pokušavala oprati, misleći da je blato. Dvogodišnja Kate, predmet promatranja, gledala me svojim zelenoplavim očima. “Boli li te?” upitala sam je, a ona je odmahnula glavom.

Negdje u hodniku, iza mene, Brian je pričao kako je proveo dan. Blago je zaudarao na dim. “I onda je taj tip kupio kutiju skupih cigara”, rekao je, “i dao ih osigurati protiv požara na 15 000 dolara. Pogodi što se dogodilo poslije: osiguravajuća tvrtka morala je isplatiti odštetu jer su sve cigare izgorjele u nizu malih požara.”

“Popušio ih je?” rekla sam, ispirući šampon iz Jessejeve kose.

Brian se naslonio na dovratak. “Aha. A sudac je presudio da je tvrtka osiguravala cigare protiv vatre, ali da nije definirala kakva je vatra prihvatljiva.”

“Hej, Kate, boli li te sad?” rekao je Jesse i snažno palcem pritisnuo modricu na sestrinoj kralježnici.

Kate je vrisnula i skočila u zrak; cijelu me poprskala vodom.

Izvadila sam je iz kade, sklisku poput ribe i dala je Brianu u ruke. Svijetlog tena i kose, njihove su glave, onako priljubljene jedna uz drugu, činile savršen par. Jesse je više nalik na mene - mršav, tamnoput, ozbiljan. Brian kaže da po tome možemo znati da je naša obitelj potpuna: svatko ima svog klona. “Izađi iz kade ove sekunde!” rekla sam Jesseju. Četverogodišnji Jesse ustao je dok se s njega slijevala voda i spotaknuo se preko širokog ruba kade. Snažno se udario u koljeno i briznuo u plač.

Zamotala sam Jesseja u ručnik i tješila ga, dok sam pokušavala nastaviti razgovor sa svojim mužem. Ovako izgleda bračni jezik: Morseova abeceda koju ispisuju kupanja, večere i priče za laku noć. “I, tko te pozvao na sud?” pitala sam Briana. “Optuženi?”

“Tužitelj. Osiguravajuća tvrtka mu je isplatila novac i nakon toga ga optužila za dvadeset i četiri paleža. Mene su zvali za vještaka.”

Neustrašivi vatrogasac Brian mogao je ući u bilo koju pocrnjelu zgradu i otkriti točan uzrok nastanka požara: bačeni opušak, ogoljena žica. Svaka vatra započinje iskrom. Trebate samo znati što tražite.

“Sudac je odbio slučaj, zar ne?”

“Sudac ga je osudio na dvadeset i četiri uzastopne jednogodišnje kazne.”

Spustio je Kate na pod i počeo joj navlačiti pidžamu preko glave.

U prošlom sam se životu bavila građanskim pravom. Nekad sam bila sigurna da želim biti pravnica - no to je bilo prije nego što sam dobila stručak zgnječenih ljubičica od dječarca. Prije nego što sam shvatila da je osmijeh djeteta kao tetovaža: neizbrisiv.

To izluđuje moju sestru Suzanne. Ona je postala vrhunski financijski stručnjak Bostonske banke i na taj način pobijedila diskriminaciju prema ženama u toj ustanovi. Po njezinu mišljenju ja predstavljam sramotu za cijelu moždanu evoluciju. No ja mislim da je važno otkriti što tebi odgovara, a ja sam puno bolja majka nego odvjetnica. Ponekad se pitam je li stvar samo u meni ili ima i drugih žena koje su otkrile svoj put a da se nisu ni pomakle s mjesta.

Kad sam obrisala Jesseja, susrela sam se sa Brianovim pogledom.

“Nedostaje li ti to, Sara?” tiho je upitao.

Umotala sam našeg sina u ručnik i poljubila ga u tjeme. “Isto koliko i zubobolja", rekla sam.

Kad sam se probudila, Brian je već bio otišao na posao. Radi dvije dnevne smjene zaredom, pa dvije noćne, a nakon toga ima četiri dana slobodno. I tako opet iznova. Kad sam pogledala na sat, shvatila sam da je prošlo devet. Što je još čudnije, djeca me nisu probudila. Požurila sam dolje niza stepenice, i našla Jesseja kako se igra s kockicama. “Jeo sam”, rekao je. “I tebi sam napravio doručak.”

Naravno, stol je bio pun žitnih pahuljica, a ispod ormarića u kojem su se one nalazile bio je zastrašujuće nestabilno postavljen stolac. Od zdjelice do frižidera protezao se trag mlijeka. “Gdje je Kate?”

“Spava”, rekao je Jesse. “Bockao sam je, ali ništa.”

Moja djeca su rođene budilice; pomisao kako Kate spava dulje nego obično podsjetila me da je u posljednje vrijeme šmrcala. Možda je zbog toga jučer bila tako umorna. Uspinjala sam se stepenicama i glasno je zvala. Kad sam ušla u njezinu sobu, okrenula se prema meni, izranjajući iz mraka kako bi uperila

pogled u moje lice.

“Buđenje.” Podigla sam rolete i po njezinim pokrivačima se razlila svjetlost. Uspravila sam je i protrljala njezina leđa. “Hajde da te obučemo”, rekla sam i svukla joj gornji dio pidžame preko glave.

Duž njezine kralježnice nalazio se niz modrica, poput niske plavih dragulja. * "To je anemija, zar ne?” upitala sam liječnika. “Djeca njezinih godina ne dobivaju mononukleozu.”

Doktor Wayne je maknuo stetoskop s Kateina mršavog prsnog koša i spustio njezinu ružičastu majicu. “Ovo bi mogao biti nekakav virus. Trebalo bi joj izvaditi krv i napraviti neke pretrage.”

Jesse, koji se strpljivo igrao s bezglavim vojnikom, razvedrio se kad je to čuo. “Znaš li kako se vadi krv, Kate?”

“Kako?”

“Iglama. Velikim dugim iglama koje ti zabodu u—” “Jesse”, upozorila sam ga.

“Zabodu?” Kate je vrisnula. “Au.” Moja kći, kojoj sjeckam meso na male komadiće, objašnjavam kad je sigurno prijeći ulicu i koja vjeruje da ću je zaštititi od strašnih stvari kao što su veliki psi, mrak i glasne petarde, gledala je u mene s očekivanjem. “Samo malčice”, obećala sam.

Kad je medicinska sestra ušla sa svojim kolicima, iglama, epruvetama i gumenim stezaljkama, Kate je počela vrištati. Duboko sam udahnula. “Kate, pogledaj me.” Njezin vrisak pretvorio se u tiho jecanje. “Samo će te malo bocnuti.”

“Lažljivica”, šapnuo je Jesse.

Kate se opustila, mrvicu. Medicinska sestra joj je rekla neka legne i zamolila me da joj držim ramena. Gledala sam kako je igla probila njezinu bijelu kožu, čula sam njezin iznenadni vrisak - ali krv se nije pojavila. “Oprosti, dušo”, rekla je medicinska sestra. “Morat ću pokušati ponovno.” Izvadila je iglu i ponovno ubola Kate, koja je vrisnula još jače.

Kate se snažno otimala za vrijeme prve i druge epruvete. Nakon treće već je klonula od slabosti. Ne znam što je bilo gore.

* Pričekali smo krvni nalaz. Jesse je ležao na trbuhu na podu čekaonice, izložen tko zna kakvim bacilima koje su širila bolesna djeca, prolazeći kroz ovu prostoriju. Željela sam da liječnik dođe, kaže mi da Kate odvedem kući i dajem joj mnogo narančina soka, te da kao čarobnim štapićem zamahne pred nama receptom za nekakav antibiotik.

Prošlo je sat vremena prije nego što nas je doktor Wayne pozvao natrag u svoju ordinaciju. “Kateini nalazi su malo problematični”, rekao je. “Zapravo, stvar je u broju njezinih leukocita. Mnogo ih je manje nego što bi ih trebalo biti.” “Što to znači?” U tom trenu požalila sam što nisam studirala medicinu, a ne pravo. Nisam se mogla sjetiti niti čemu leukociti služe.

“Moguće je da ima neki autoimuni poremećaj. A možda je samo došlo do greške u laboratoriju.” Dotaknuo je Kateinu kosu. “Kako bismo bili sigurni, trebali biste ponoviti pregled kod hematologa u bolnici.”

Pomislila sam: ma vi se šalite. No samo sam bespomoćno gledala kako se moja ruka ispružila sama od sebe i uhvatila komadić papira koji mi je pružio doktor Wayne. To nažalost nije bio nalaz, već ime. Ileana Farquad, bolnica Providence, odsjek za hematologiju/onkologiju.

“Onkologija”, odmahnula sam glavom. “Ali to je za rak.” Čekala sam da me doktor Wayne uvjeri kako je to samo dio liječnikove titule ili kako se krvni laboratorij i odjel za rak samo nalaze na istom mjestu, i ništa više.

No on to nije učinio. * Dispečer u vatrogasnoj postaji rekao mi je da je Brian na hitnoj intervenciji.

Otišao je vatrogasnim kolima prije dvadeset minuta. Oklijevajući, pogledala sam Kate koja je utonula u jedan od plastičnih stolaca u bolničkoj čekaonici.

Hitna intervencija.

Mislim da u našim životima postoje prekretnice kada činimo ogromne, radikalne odluke a da toga nismo ni svjesni. Kao kad na semaforu zaboravite krenuti na zeleno jer ste čitali novine i zbog loga izbjegnete nesreću koju je prouzročio nestašni kombi ispred vas. Ili kad slučajno uđete u kafić i upoznate muškarca za kojeg ćete se jednog dana udati, dok on za šankom traži sitniš. Ili ovo: pozovete svog muža da se sastane s vama nakon što ste proveli sate i sate

uvjeravajući sami sebe da će sve biti u redu.

“Pozovite ga”, rekla sam. “Recite mu da smo u bolnici.” * Brian je pokraj mene i to mi je pružilo utjehu - postali smo kao dva čuvara; dvostruka linija obrane. Već smo tri sata u bolnici Providence, i kako vrijeme odmiče, postaje sve teže vjerovati da je doktor Wayne pogriješio. Jesse je spavao na plastičnom stolcu. Kate je prošla još jedno traumatično vađenje krvi, a bila je i na rendgenskom slikanju pluća jer sam spomenula da je bila prehlađena.

“S pet mjeseci”, Brian je razgovarao sa stažistom koji je sjedio nasuprot njemu i držao notes. Pogledao me. “Nije li se tada prvi put okrenula na trbuh?”

“Mislim da jest.” Liječnik nas je dosad ispitao o svemu: od toga koju smo odjeću nosili kad je Kate začeta do toga kad je prvi put uzela žlicu u ruke.

“A njezina prva riječ?” upitao je.

Brian se nasmijao. “Dada.”

“Zanima me kad ju je izgovorila.”

“Aha.” Namrštio se. “Mislim da je imala mrvicu manje od godine dana.”

“Oprostite”, rekla sam. “Možete li mi reći zašto je sve ovo važno?”

“To je samo povijest bolesti, gospođo Fitzgerald. Želimo saznati što više o vašoj kćeri kako bismo mogli otkriti što s njom nije u redu.”

“Gospodine i gospođo Fitzgerald?” Približila nam se mlada žena u bijeloj laborantskoj odori. “Ja sam laboratorijska tehničarka. Doktorica Farquad je rekla da bi Kate trebala napraviti koagulacijske testove pa bih joj trebala izvaditi krv iz vene.”

Kate je sjedila u mom krilu; podigla je pogled kad je začula svoje ime. Čim je spazila bijelu odoru, uvukla je ruke u rukave svoje majice.

“Ne možete li joj jednostavno izvaditi krv iz prsta?”

“Ne, ovo je zapravo najlakši način.”

Odjednom sam se sjetila kako je Kate znala štucati kad sam bila trudna s njom. Moj bi se trbuh satima trzao. Svaki njezin pomak, čak i najmanji, prisilio bi me da učinim nešto što nisam mogla kontrolirati.

“Mislite li”, tiho sam rekla, “da je to ono što ja želim čuti? Kada idete u kantinu i naručite kavu, biste li voljeli da vam donesu Colu samo zato što je nju lakše dohvatiti? Kad plaćate kreditnom karticom, biste li voljeli da vam kažu

kako je to prevelika gnjavaža i da jednostavno pljunete gotovinu?”

“Sara.” Brianov glas bio je poput dalekog vjetra.

“Mislite li da je meni lako sjediti ovdje sa svojim djetetom a da ne znam što se događa i zašto radite sve te pretrage? Mislite li da je njoj lako? Otkad itko može birati što je njemu najlakše?"

“Sara.” Tek kada se Brianova ruka spustila na moje rame, shvatila sam koliko se tresem. Žena je odjurila istog trena, a njezine su klompe odzvanjale po popločenom podu. Čim je nestala, ja sam klonula.

“Sara”, rekao je Brian. “Što se s tobom događa?” “Što se sa mnom događa? Ne znam, Briane, nitko nam ne dolazi reći što se događa sa—” Privinuo me k sebi; Kate je bila stisnuta između nas kao zadržan dah. “Ššš”, uvjeravao me da će sve biti u redu, a ja mu prvi put u životu nisam povjerovala.

Odjednom je u sobu ušla doktorica Farquad, koju nismo vidjeli satima. “Čujem da je bilo problema s koagulacijskim testom.”

Povukla je stolac ispred nas. “Rezultati Kateine krvne slike pokazuju abnormalan broj krvnih stanica. Broj njezinih bijelih krvnih tjelešaca vrlo je nizak - 1,3. Hemoglobin joj je 7,3, hematokriti 18,4, trombociti 81000, a neutrofili 0,6. Takvi su rezultati ponekad znak autoimune bolesti. No Kateinih promijelocita ima 12%, a blasta 5%, a to ukazuje na leukemiju.”

“Leukemija”, ponovila sam. Riječ je bila ljepljiva i skliska, kao bjelanjak.

Doktorica Farquad je kimnula. “Leukemija je rak krvi.”

Brian je zurio u nju; njegove oči bile su nepomične. “Što to znači?”

“Zamislite da je koštana srž centar za razvoj stanica. Zdrava tijela proizvode krvne stanice koje ostaju u koštanoj srži sve dok nisu dovoljno zrele za grušanje, borbu protiv bolesti, prenošenje kisika, odnosno za sve što one inače rade. Kod osobe koja ima leukemiju vrata centra za razvoj stanica prerano se otvaraju. Nezrele krvne stanice ulaze u krvotok i nisu sposobne obavljati svoj posao. Promijelociti se ponekad znaju pojaviti u normalnoj krvnoj slici, no mi smo pregledali Kateine promijelocite pod mikroskopom i otkrili neke nepravilnosti.” Naizmjence nas je pogledala. “Kako bismo bili sigurni, morat ćemo napraviti punkciju koštane srži, no čini se da Kate ima akutnu mijeloičnu leukemiju.”

Jezik mi je bio prikovan težinom pitanja koje je, trenutak kasnije, Brian uspio protisnuti iz grla: “Hoće li... hoće li ona umrijeti?” Željela sam protresti

doktoricu Farquad. Htjela sam joj reći da ću, ako treba, sama izvaditi krv za pretrage iz Kateine ruke, ako ona povuče to što je rekla. “APL je vrlo rijetka vrsta mijeloične leukemije. Tek oko dvanaest stotina ljudi godišnje oboli od te bolesti. Dvadeset do trideset posto ljudi preživi ako se odmah započne s liječenjem.”

Izbrisala sam postotke iz svoje glave i uhvatila se za ostatak rečenice.

“Može se liječiti”, ponovila sam.

“Tako je. Pacijentima koji boluju od mijeloične leukemije intenzivno liječenje može produljiti život od devet mjeseci do tri godine.”

Prošli sam tjedan stajala na vratima Kateine sobe i gledala je kako spava, držeći u rukama satenski pokrivač od kojeg se rijetko odvajala. Zapamti što ti kažem, šapnula sam Brianu. Nikad se neće odvojiti od njega. Morat ću joj ga ušiti u vjenčanicu.

“Morat ćemo napraviti tu punkciju koštane srži. Uspavat ćemo je laganom općom anestezijom. Kad bude spavala, možemo napraviti i koagulacijski test.”

Suosjećajno se nagnula prema nama. “Znajte da djeca pobjeđuju postotke. Svaki dan.”

“Dobro”, rekao je Brian. Pljesnuo je rukama kao da se priprema za nogometnu utakmicu. “Dobro.”

Kate je odmaknula glavu s moje majice. Obrazi su joj bili crveni; izgledala je umorno.

To je nekakva pogreška. Doktor je zacijelo zabunom pregledao krv nekog drugog nesretnog djeteta. Pogledajte moje dijete, sjaj njezinih lepršavih uvojaka i njezin osmijeh koji treperi poput leptirova krila - ovo nije lice djeteta čiji se život polako gasi.

Poznajem je tek dvije godine. No ako zbrojite svaki trenutak, svako sjećanje, te ih rastegnete s oba kraja - dobit ćete vječnost.

Smotali su plahtu i stavili je ispod Kateina trbuha. Privezali su je za krevet dvjema dugim trakama. Medicinska sestra pogladila je Kateinu ruku iako je anestezija već počela djelovati a Kate zaspala. Odmaknuli su odjeću s donjeg djela njezinih leđa kako bi dugačkom iglom iz njezine ilijačne kosti mogli izvući koštanu srž.

Kada su nježno okrenuli Kateino lice na drugu stranu, tkanina ispod njega bila je mokra. Vlastita kći naučila me kako ne moraš hiti budan da bi plakao. *

Vozeći se kući automobilom odjednom sam pomislila kako je cijeli svijet na napuhavanje - drveće, trava i kuće - samo jedan ubod iglom i sve nestaje u trenu. Da skrenem ulijevo i zabijem se kroz ogradu u plastični vrtni tobogan i klackalice, imam osjećaj da bih se samo odbila od svega kao od gumenog odbojnika.

Prošli smo pokraj kamioneta. Lijesovi Batchelder - pisalo je sa strane.

Vozite sigurno. Nije li to sukob interesa?

Kate je sjedila u sjedalici i jela kekse u obliku životinja. “Igraj se”, zapovjedila je.

Njezino je lice zračilo iz retrovizora. Predmeti su bliže nego što se čini.

Gledala sam je kako je podigla prvi keks. “Kako se glasa tigar?” snašla sam se.

“Rrrraaa.” Odgrizla mu je glavu i izvadila novi keks.

“Kako se glasa slon?”

Kate se nasmijala i zatrubila kroz nos.

Pitam se hoće li se to dogoditi u snu? I hoće li plakati? Hoće li joj neka medicinska sestra dobra srca dati nešto protiv boli. Zamišljala sam svoje dijete kako umire dok je ono sretno i nasmijano sjedilo Jedan metar iza mene.

“A žirafa?” pitala je Kate. “A žirafa?

Njezin glas bio je pun budućnosti. “Žirafe se ne glasaju”, odgovorila sam.

“Zašto?”

“Zato što se rađaju takve”, rekla sam i moje se grlo stegnulo.

Telefon je zazvonio upravo kad sam se vratila od susjede kod koje sam ostavila Jesseja kako bismo se mi za to vrijeme mogli pobrinuti za Kate. Nismo pripremljeni za ovo. Sve su djevojke koje su povremeno čuvale djecu bile tek srednjoškolke, a naši su roditelji umrli; stalnu dadilju nismo trebali - djeca su bila moj posao.

Kad sam ušla u kuhinju, Brian se već zapričao na telefonu. Telefonska žica omotala se oko njegove noge kao pupčana vrpca. “Aha,” rekao je, “tko bi rekao.

Nisam bio ni na jednoj utakmici ove sezone... nema smisla, sad kad su ga prodali.” Oči su nam se susrele kad sam pristavljala vodu za čaj. “Sara je super. I djeca, aha, dobro su. U redu. Pozdravi Lucy. Drago mi je što si se javio, Done.” Spustio je slušalicu. “Don Thurman”, objasnio je. “Iz vatrogasne akademije, sjećaš se? Drag čovjek.”

Dok me gledao, s lica mu je nestao taj vedri osmijeh. Čajnik je počeo pištati, no nijedno od nas dvoje nije se pomaknulo da ga skine s plamenika.

Gledala sam u Briana s prekriženim rukama.

“Nisam mogao”, tiho je rekao. “Sara, jednostavno nisam mogao.” * Te večeri u krevetu Brian je ležao kao obelisk. Bio je nepomičan kao samo još jedan predmet vidljiv u mraku. Iako nismo razgovarali satima, znala sam da je budan baš kao i ja.

Ovo nam se događa jer sam vikala na Jesseja prošli tjedan, i jučer, i maloprije. Ovo se događa jer u dućanu nisam kupila bombone koje je Kate htjela. Ovo se događa jer sam se jednom, na djelić sekunde, zapitala kako bi mi život izgledao da nisam imala djece. Ovo se događa jer nisam shvaćala koliko sam sretna.

“Misliš li da smo mi krivi?” Brian je upitao.

“Mi?” Okrenula sam se prema njemu. “Kako to misliš?”

“Ono, naši geni. Znaš.”

Nisam mu odgovorila.

“U bolnici Providence nemaju pojma”, rekao je ljutito. “Sjećaš li se kad je zapovjednikov sin slomio lijevu ruku, a oni su mu stavili gips na desnu?”

Ponovno sam uperila pogled u strop. “Tek toliko da znaš,” rekla sam glasnije nego što sam htjela, “neću dopustiti da Kate umre.”

Pokraj sebe začula sam strašan zvuk - sličan zvuku ranjene životinje, ili utopljenika. Brian je pritisnuo lice o moje rame i zaplakao na mojoj koži.

Stegnuo me rukama kao da gubi ravnotežu. “Neću to dopustiti”, ponovila sam, no i samoj mi se činilo da se previše trudim.

Brian

Sa svakih devetnaest stupnjeva temperature više, vatra se dva puta poveća. O tome sam razmišljao gledajući kako iz dimnjaka spalionice izlaze iskre, kao tisuće novih zvijezda. Pokraj mene, dekan Medicinskog fakulteta sa Sveučilišta Brown lomio je ruke. Ja sam se znojio u svojem teškom kaputu.

Dovezli smo vatrogasno vozilo, ljestve i tehničko vozilo za spašavanje.

Pregledali smo zgradu sa sve četiri strane. Uvjerili smo se da unutra nema nikog. Mislim, osim tijela koje je zapelo u spalionici i prouzročilo sve ovo.

“Bio je debeo. Uvijek to radimo s tijelima nakon što predavanja iz anatomije završe.”

“Hej, kapetane”, viknuo je Paulie. Danas je on zadužen za pumpu. “Red je priključio crijevo na hidrant. Hoćeš da pustim vodu?”

Nisam siguran da ćemo započeti s gašenjem. Spalionica spaljuje ljudske ostatke na 870 Celzijevih stupnjeva. Vatra je i ispod i iznad tijela.

“Pa?” upitao je dekan. “Zar nećete ništa poduzeti?”

To je najgora početnička pogreška: pretpostavka da se vatra uvijek gasi vodom. Ponekad to čak pogorša situaciju. U ovom slučaju, time bi se proširio štetan organski otpad. Mislim da bismo trebali zatvoriti peć i paziti da vatra ne izlazi kroz dimnjak. Vatra ne može gorjeti zauvijek. Prije ili poslije proždre samu sebe.

“Neću”, rekao sam mu. “Pričekat ću da vidim što će se dogoditi.” kad radim u noćnoj smjeni, večeram dva puta. Prvi obrok je rano; to je izum moje obitelji kako bismo mogli jesti zajedno. Večeras je Sara pripremila goveđu pečenku.

Ležala je na stolu nalik na uspavano dijete kad nas je pozvala na večeru.

Kate je prva sjela na svoje mjesto. “Hej, mala”, rekao sam i stisnuo njezinu ruku. Nasmijala se, no oči su joj ostale ozbiljne. "Čime se baviš u posljednje vrijeme?”

Gurkala je svoje mahune po tanjuru. “Spašavanjem zemalja Trećeg svijeta, razbijanjem atoma i pisanjem jednog od najznačajnijih američkih romana. Kad nisam na dijalizi, naravno.”

“Naravno.”

Sara se okrenula, držeći nož u ruci. “Što god da sam učinio,” rekao sam nagnuvši se unatrag, “oprosti.”

Ignorirala me. “Nareži meso, molim te.”

Uzeo sam pribor za rezanje i zarezao meso baš kad se Jesse dovukao u kuhinju. Dopustili smo mu da živi iznad garaže, ali mora jesti zajedno s nama; to je jedan od uvjeta. Oči su mu bile crvene, đavolje. Odjeća mu je mirisala po slatkastom dimu. “Vidi ti to”, uzdahnula je Sara, no kad sam se okrenuo, ona je gledala u meso. “Nije dovoljno pečeno.” Podigla je posudu golim rukama, kao da joj je koža prekrivena azbestom. Vratila je meso natrag u pećnicu.

Jesse je dohvatio zdjelu s pire-krumpirom i počeo ga stavljati na tanjur. Još, i još više.

“Smrdiš”, rekla je Kate i mahnula rukom ispred svog nosa.

Jesse ju je ignorirao i počeo jesti svoj krumpir. Osjećao sam olakšanje što mogu prepoznati travu u njegovu tijelu, za razliku od ecstasyja, heroina i pitaj Boga kakvih drugih stvari, koje nisu tako očite. Pitam se što to govori o meni.

“Ne vole svi biljne parfeme”, Kate je promrmljala.

"Ne mogu svi dobiti svoju drogu kroz kateter”, odvratio je Jesse.

Sara je podignula svoje ruke. “Molim vas. Zar ne bismo mogli Večerati bez...?”

“Gdje je Anna?” upitala je Kate.

“Zar nije bila u tvojoj sobi?”

“Ne od jutra.”

Sara se nagnula preko kuhinjskog praga. “Anna! Večera!”

“Pogledaj što sam danas kupila”, rekla je Kate i pokazala na svoju majicu.

Psihodelična je, šarena, s horoskopskom slikom raka s prednje strane i natpisom - Rak. “Kužiš?”

“Ti si Lav.” Sara je izgledala kao da je na rubu suza.

“Kako napreduje meso?” pitao sam je kako bih promijenio temu.

U tom je trenu Anna ušla u kuhinju. Stropoštala se na svoje mjesto i pognula glavu. “Gdje si bila?” upitala je Kate.

“Svugdje.” Anna je gledala u svoj tanjur, no nije uzela ništa od hrane.

Ovo nije bila naša Anna. Naviknut sam na svađe s Jessejem i borbu s Kateinim teretom, no Anna je snažna strana ove obitelji. Ona ulazi u prostoriju s osmijehom. Anna nam priča o crvendaću sa slomljenim krilom i rumenim obrazima kojeg je našla; ili o ženi koju je vidjela u Wal-Martu, ne samo s jednim parom blizanaca, nego čak s dva. Ona nam daje snagu, i zbog njezine sam šutnje za stolom shvatio da tišina ima zvuk.

“Je li se danas nešto dogodilo?” upitao sam.

Pogledala je Kate jer je pretpostavila da je pitanje upućeno njoj, te se zbunila kad je shvatila da sam pitao nju. “Nije.”

“Jesi li dobro?”

I ovo ju je pitanje iznenadilo; obično je Kate ta kojoj ga postavljamo.

“Jesam.”

“Pitam te jer ne jedeš, znaš?”

Anna je pogledala u svoj tanjur, primijetila da je prazan, te ga do vrha napunila hranom. Natrpala je mahune u svoja usta, dvije pune žlice.

Odjednom sam se sjetio pjesmice koju sam znao pjevati kad su klinci bili mali, stisnuti na stražnjem sjedalu auta kao cigare u kutiji. Anna Anna babanana, banana banana... Anna. (“Chuck”, Jesse bi vikao. “Daj sad s Chuckom!”)

“Hej.” Kate je pokazala na Annin vrat. “Gdje ti je lančić?”

To je onaj koji sam joj ja poklonio, prije mnogo godina. Anna je stavila ruku na vrat. “Jesi li ga izgubila?” upitao sam.

Slegnula je ramenima. “Možda mi se jednostavno više ne sviđa.”

Nikad ga nije skinula, barem koliko ja znam. Sara je izvadila meso iz pećnice i stavila ga na stol. Kad je podigla nož kako bi ga narezala, pogledala je Kate. “Kad smo već kod toga što nam se ne sviđa,” rekla je “idi i obuci drugu majicu.”

“Zašto?”

“Zato što ja tako kažem.”

“Kakav je to razlog?”

Sara je probola meso nožem. “Mislim da to nije pristojno za kuhinjskim stolom.”

“Nije ništa manje pristojno od Jessejevih heavy metal majica. Koju si ono jučer imao? Alabama Thunder Pussy?”

Jesse ju je pogledao i zakolutao očima. Takav izraz lica već sam vidio: na šepavom konju u špageti-vesternu koji čeka da ga ubiju iz samilosti.

Sara je odrezala komad mesa. Prije ružičaste boje, sada je bilo crno kao prepečen panj. “Pogledaj,” rekla je, “upropašteno je.”

“Dobro je.” Uzeo sam jedan secirani komad koji je uspjela razrezati i odrezao mali komadić. Imao sam osjećaj kao da žvačem gumu. “Odlično je.

Samo ću skočiti do postaje po letlampu pa možemo narezati ostatak.”

Sara me blijedo pogledala i odjednom je iz njezinih usta izbio smijeh. Kate se hihotala. Čak se i Jesse uspio nasmiješiti.

Tek sam tada shvatio da je Anna već otišla od stola, i što je još važnije, da to nitko nije primijetio.

U postaji smo nas četvorica sjedili na katu u kuhinji. Red je kuhao nekakav umak, Paulie je čitao ProJo5, a Cezar je pisao pismo svom ovotjednom predmetu požude. Gledajući ga, Red je odmahnuo glavom. “Trebao bi to spremiti u računalo i jednostavno ispisivati primjerke kad ih zatrebaš.”

Cezar mu je bio samo nadimak. Paulie ga je smislio prije mnogo godina jer je on osvajač kad se radi o ženama. “Ovo je drugačije”, rekao je Cezar.

“Aha. Traje već dva dana.” Red je lijevao tjesteninu u cjedilo u sudoperu dok mu se para dizala oko lica. “Molim te, Fitz, daj čovjeku koji savjet.”

“Zašto baš ja?”

Paulie je virnuo povrh novina. “Jer ostali ne zadovoljavaju uvjete”, rekao je, i bio je u pravu. Paulieja je žena napustila prije dvije godine zbog čelista koji je bio na turneji sa simfonijom; Red je zakleti neženja i ne bi prepoznao ženu ni da mu priđe i uštipne ga za nos. S druge strane, Sara i ja smo u braku već dvadeset godina.

Red je spustio tanjur ispred mene kad sam počeo pričati. “Žena je”, rekao sam, “vrlo slična vatri.”

Paulie je bacio novine i počeo gunđati. “Evo nas opet: tao učenje kapetana Fitzgeralda.”

Nisam obraćao pažnju na njega. “Vatra je prekrasna, zar ne? Ne možeš skinuti pogled s nje kad gori. Ako je možeš držati pod kontrolom, dat će ti svjetlo i toplinu. Tek kada izmakne kontroli, moraš krenuti u protunapad.”

“Kapetan ti zapravo pokušava reći”, rekao je Paulie, “da svog komada trebaš držati podalje od bočnih vjetrova. Hej, Red, imaš li malo parmezana?”

Sjeli smo za stol kako bismo večerali, u mom slučaju drugi put, što znači da neće proći mnogo vremena prije nego se oglasi alarm. U vatrogasnoj službi vlada Murphyjev zakon: baš kad vam nije do opasnosti, ona se pojavi.

“Hej, Fitz, sjećaš li se onog drugog mrtvaca koji je bio zapeo? loš kad smo bili početnici.”

Joj da. Čovjek je imao najmanje 230 kilograma, ako ne i više, i umro je od infarkta u vlastitom krevetu. Čovjek iz posmrtne pripomoći pozvao je vatrogasce jer nije mogao spustiti tijelo. “Užad i koloture”, prisjećao sam se naglas.

“Trebali su ga kremirati, no bio je predebeo..." Paulie se nasmijao. “Tako mi Boga, morali su ga odvesti veterinaru. Majke mi!”

Cezar ga je gledao, žmirkajući. “A zašto?” “Što misliš što rade s mrtvim konjem, pametnjakoviću?”

Kad su mu se kockice posložile, Cezarove oči su se širom otvorile.

“Stvarno”, rekao je, no kad je malo razmislio, odgurnuo je Redovu tjesteninu bolonjeze od sebe. “Što misliš koga će zvati da očisti dimnjak na Medicinskom lakšu?” pitao je Red. “Sigurno one jadnike iz zaštite na radu”, odgovorio je Paulie.

“Kladim se da će nazvati nas i reći da je to naš posao.”

“Nitko nas neće zvati”, rekao sam, “jer neće ostati ništa što bi trebalo čistiti.

Požar je bio prejak.”

“Barem znamo da ga nitko nije podmetnuo”, promrmljao je Paulie.

Prošli mjesec podmetnuto je mnogo požara. To se uvijek može prepoznati bilo po prolivenoj zapaljivoj tekućini, po višestrukim izvorima vatre, crnom dimu, ili po neobičnoj koncentraciji vatre na jednom mjestu. Tko god da je podmetao požare, bio je lukav na nekim građevinama zapaljiva sredstva bila su postavljena ispod stepenica ne bi li se vatrogascima onemogućio pristup vatri.

Podmetnuti požari su opasni jer njima ne vladaju zakonitosti kojima se služimo za gašenje vatre. Kod podmetnutog požara postoji velika šansa da će se zgrada urušiti dok se nalazite u njoj.

Cezar se nasmijao kroz nos. “Možda jest podmetnuta. Možda je debeli počinio samoubojstvo. Uvukao se u dimnjak i zapalio se.”

“Možda je samo htio pod svaku cijenu smršavjeti”, rekao je Paulie, a ostali su prasnuli u smijeh.

“Dosta”, rekao sam.

“Gle, Fitz, moraš priznati da je prilično smiješno—” “Roditeljima tog čovjeka nije smiješno. Ni njegovoj obitelji.” Uslijedila je neugodna tišina, dok su polako shvaćali što se krije iza mojih riječi. Napokon je Paulie, koji me najduže poznaje, progovorio. “Je li se nešto opet dogodilo s Kate, Fitz?”

S mojom starijom kćeri uvijek se nešto događa; stvar je u tome da tome nema kraja. Odmaknuo sam se od stola i stavio tanjur u sudoper. “Idem na krov.”

Svaki od nas ima svoj hobi - Cezar ima svoje djevojke, Paulie svoje gajde, Red kuhanje, a ja - ja imam svoj teleskop. Prije mnogo godina postavio sam ga

na krov vatrogasne postaje, odakle se pruža najljepši pogled na noćno nebo.

Da nisam vatrogasac, bio bih astronom. Znam da bi to bilo previše matematike za moj mozak, no nešto u astrometriji oduvijek me privlačilo. Kad je noć jako tamna, može se vidjeti od 1000 do 1500 zvijezda, a postoje još mnoge koje nisu ni otkrivene. Iako je lako pomisliti da se svijet okreće oko vas, sve što morate učiniti je podići pogled prema nebu kako biste shvatili da je to potpuno netočno.

Annino pravo ime je Andromeda. Piše i u njezinu rodnom listu, časna riječ.

Ime tog zviježđa poznato je iz mita o princezi koja je bila prikovana za stijene kako bi bila žrtvovana morskom čudovištu - za kaznu njezinoj majci Kasiopeji koja se Posejdonu hvalila svojom ljepotom. Perzej, koji je letio pokraj stijena, zaljubio se u nju i spasio je. Na nebu je prikazana kako pruža ruke u okovima.

Po mom mišljenju, priča ima sretan kraj. Tko ne bi tako nešto poželio za svoje dijete?

Kad se Kate rodila, zamišljao sam kako će izgledati na dan svog vjenčanja.

Tada su joj dijagnosticirali APL, i ja sam je zamišljao kako se uspinje na pozornicu i prima maturalnu diplomu. Kad je bolest prvi put recidivirala, sve se to raspršilo u vjetar i počeo sam se nadati da će dogurati bar do petog rođendana. Sad više nemam nikakvih očekivanja, a ona ih zbog toga svaki dan nadmašuje.

Kate će umrijeti. Dugo to nisam mogao izgovoriti. Naravno, svi ćemo umrijeti, no čini se nepošteno. Kate bi se trebala oprostiti od mene.

Osjećao sam se gotovo prevareno što ona neće umrijeti od leukemije, s kojom smo se godinama borili. Ipak, doktor Chance nam je rekao da to tako obično bude - tijelo bolesnika potpuno se iscrpi od silne borbe. Malo-pomalo, dijelovi tijela počnu otkazivati. U Kateinu slučaju, otkazuju bubrezi.

Okrenuo sam teleskop prema Barnardovoj petlji i M 42 koji su se sjajili u Orionovu maču. Zvijezde su vatre koje gore tisućama godinama. Neke od njih gore sporo i dugo, kao što su crveni patuljci. Druge - na primjer plavi divovi tako brzo izgore da se njihov sjaj proteže vrlo daleko i veoma su upadljive. Kad im ponestane goriva, počnu se hraniti helijem te postaju sve toplije, sve dok ne eksplodiraju kao supernova. Supernove su sjajnije od najsjajnijih galaksija.

One umiru, ali tako da svi vide. * Ranije tog dana, nakon večere, pomogao sam Sari da počisti kuhinju.

“Misliš li da se nešto događa s Annom?” pitao sam i vratio kečap u hladnjak.

“Zato što je skinula ogrlicu?”

“Ne”, slegnuo sam ramenima. “Općenito.”

“U usporedbi s Kateinim bubrezima i Jessejevom sociopatijom, rekla bih da je dobro.”

“Uopće joj nije bilo do večere, najradije bi je bila preskočila.”

Sara se okrenula, stojeći za sudoperom. “A što ti misliš zašto?”

“Hm... možda zbog nekog dečka?”

Sara me pogledala. “Ne izlazi ni s kim.”

Hvala Bogu. “Možda je netko od njezinih prijatelja rekao nešto Mo ju je uzrujalo.” Zašto Sara mene pita za mišljenje? Dovraga, što ja znam o trinaestogodišnjakinjama i njihovim promjenama raspoloženja?

Sara je obrisala ruke kuhinjskom krpom i uključila perilicu suđa. “Možda je to normalno za tinejdžere.”

Pokušao sam se prisjetiti kakva je Kate bila kad je imala trinaest godina, no na pamet mi nije padalo ništa osim recidiva i presađivanja matičnih stanica.

Katein svakodnevni život pao je u drugi plan, zasjenjen periodima bolesti.

“Sutra moram odvesti Kate na dijalizu”, rekla je Sara. “Kad se ti vraćaš?”

“Oko 8. Ali dežuran sam i ne bi me začudilo da naš palikuća ponovno napadne.”

“Briane?” upitala je. “Kako ti Kate izgleda?”

Bolje od Anne, pomislio sam, no Sara nije mislila na to. Htjela je da usporedim žutilo Kateine kože s onim od jučer, htjela je da protumačim način na koji se podbočila na stol, preumorna da bi držala svoje tijelo uspravno.

“Kate izgleda super”, slagao sam jer mi to obično radimo jedno za drugo.

“Nemoj im zaboraviti poželjeti laku noć prije odlaska”, rekla je Sara i okrenula se kako bi pokupila lijekove koje Kate pije prije spavanja.

Večeras je mirno. Tjedni imaju svoj ritam: ludnica za vrijeme noćne smjene u petak ili subotu navečer čista je suprotnost dosadnoj nedjelji ili ponedjeljku.

Već vidim, ovo će biti jedna od onih noći kad uspijem malo odspavati.

“Tata?” Kroz uzlaz na krov glavu je promolila Anna. “Red mi je rekao da si tu gore.”

Istog sam se trena skamenio. Deset je sati navečer. “Što se dogodilo?”

“Ništa. Samo sam te htjela... posjetiti.”

Sara je često znala navratiti s djecom kad su bila mala. Igrali bi se u garaži oko usnulih divovskih vatrogasnih kola te bi zaspali na katu u mom krevetu.

Ponekad, za vrijeme najtoplijih ljetnih dana, Sara bi donijela stari pokrivač i mi bismo ga prostrli baš ovdje, na krovu, legli na njega i gledali kako pada mrak s djecom stisnutom između nas.

“Zna li mama gdje si?”

“Ona me odbacila”, Anna je tapkala po krovu. Nikad se nije dobro snalazila na visini, a rub krova bio je širok samo desetak centimetara. Zažmirila je i pogledala kroz teleskop. “Što gledaš?”

“Vegu”, rekao sam. Pažljivo sam odmjerio Annu nešto što već neko vrijeme nisam učinio. Nije više mršava kao čačkalica i na tijelu joj se počinju nazirati obline. Čak i njezini pokreti - način na koji stavlja kosu iza uha i gleda kroz teleskop - graciozni su, poput pokreta odrasle žene. “Želiš li pričati sa mnom o nečemu?”

Zagrizla je donju usnu i spustila pogled na svoje tenisice. “Možda bi za promjenu ti nešto mogao pričati meni”, odgovorila je.

Posjeo sam je na svoju jaknu i pokazivao joj zvijezde. Ispričao sam joj da je Vega dio Lire, one koja je pripadala Orfeju. Nisam baš neki pripovjedač, no znam priče koje su povezane sa zviježđima. Ispričao sam joj onu o Orfeju, sinu boga Sunca, koji je glazbom mogao opčiniti životinje i dirnuti kamen. Koji je toliko volio svoju ženu Euridiku da nije mogao dopustiti da je Smrt odvede.

Kad sam dovršio priču, već smo ležali na leđima. “Mogu li ostati ovdje s tobom?” upitala je Anna.

Poljubio sam je u čelo. “Naravno.”

“Tata,” šapnula je kad sam već bio siguran da je zaspala, “je li mu upalilo?”

Potrajalo je dok nisam shvatio da misli na Orfeja i Euridiku.

“Nije”, priznao sam.

Tiho je ispustila uzdah. “Naravno.”

Utorak Moja svijeća na dva kraja gori Prije jutra doći će joj kraj, Ali ah, moji neprijatelji, i oh, prijatelji moji— Tako divan ona daje sjaj.

Edna St Vincent Millay, “Prva smokva”, Šaka smokava medu čičcima6

Anna

Znala sam zamišljati da sam u ovoj obitelji samo u prolazu i da ću uskoro pronaći svoje prave roditelje. Za to zaista nije trebalo puno mašte: Kate je slika i prilika tate, Jesse je slika i prilika mame, a ja, ja sam samo zbir recesivnih gena koji su isplivali iz anonimnosti. Pogled bi mi lutao od stola do stola dok bi u bolničkoj kantini jela žilave pržene krumpiriće i crveni žele i zamišljala kako bi se moji istinski roditelji svaki čas mogli pojaviti. Grcali bi u suzama kad bi me pronašli i istog trena odjurili sa mnom u naš dvorac u Monako ili Rumunjsku gdje bih imala služavku koja miriše na svježe oprane plahte, vlastitog bernskog planinskog psa i privatnu telefonsku liniju, ledino što bi prva osoba koju bih nazvala da se pohvalim svojim novim bogatstvom bila upravo Kate.

Kate ide na dijalizu tri puta tjedno, po dva sata. Iz prsa joj viri kateter Mahhukar, iz istog mjesta kao i nekoć gotovo identičan centralni kateter. On se priključi na aparat koji radi ono što njezini bubrezi ne mogu. Kateina krv (odnosno moja krv, da budemo točni) izlazi iz njezina tijela kroz jednu iglu, pročisti se, te se nakon loga kroz drugu iglu vrati u njega. Ona kaže da to ne boli. Samo je dosadno. Kate obično ponese neku knjigu ili svoj discman i slušalice. Ponekad se igramo. “Izađi na hodnik i reci mi ako vidiš nekog zgodnog dečka”, Kate je znala reći. Ili: “Prišuljaj se vrataru koji surfa internetom i vidi koga to gleda golog.” Kad je prikovana za krevet, ja se pretvorim u njezine oči i uši.

Danas čita časopis Allure. Pitam se je li svjesna da svaki put kad dotiče prsa nekog modela u v-izrezu, zapravo dotiče ono mjesto na kojem ona ima kateter a one ne. “Hm”, mama se iznenada oglasila, “ovo je zanimljivo.”

Pokazala je na letak koji je skinula s oglasne ploče ispred Kateine sobe: Vi i vaš novi bubreg. “Jesi li znala da tvoj stari bubreg ostaje u tijelu? Samo ti presade novi i spoje ih.”

“To je jezivo”, rekla je Kate. “Zamisli mrtvozornika koji pregledava tvoje tijelo i shvati da umjesto dva imaš tri bubrega.”

“Mislim da je smisao presađivanja bubrega upravo u tome da odgodimo preglede mrtvozornika”, odgovorila je moja majka. Taj se zamišljeni bubreg o kojem je ona govorila trenutačno nalazi u mom tijelu.

I ja sam pročitala taj letak.

Presađivanje bubrega trebalo bi biti prilično bezopasno, no ako mene pitate,

pisac letka mora da je to zaključio na osnovi usporedbe s presađivanjem srca ili pluća, ili operacijom tumora. Po mom mišljenju, bezopasna operacija je ono kad odete kod doktora u ordinaciju i budni ste cijelo vrijeme, i kad je cijeli zahvat gotov za pet minuta - kao kad idete na odstranjivanje bradavice ili popravak zuba. No kad vam uzimaju bubreg, morate noć prije biti natašte i uzimati laksative. Daju vam anesteziju, što može uzrokovati kap, infarkt i plućne bolesti. Četverosatna operacija nije baš mačji kašalj - šanse da ćete umrijeti na operacijskom stolu su 1:3000. Ako ipak ne umrete, morate ostati u bolnici od četiri do sedam dana, no potpun oporavak traje od četiri do osam tjedana. A da ne spominjem dugoročne posljedice: povećane šanse za visoki tlak, mogućnost rizične trudnoće, izbjegavanje aktivnosti koje bi mogle naštetiti jedinom preostalom bubregu.

I, ne zaboravimo, kad vam odstrane bradavicu ili poprave zub, jedina osoba koja dugoročno od toga ima neke koristi jeste vi sami.

Začulo se kucanje, a u sobu je provirilo poznato lice. Vern Stackhouse je šerif, te stoga pripada istom sektoru javne djelatnosti kao i moj otac. Običavao je svratiti do nas kako bi nas pozdravio ili podijelio božićne poklone. A nedavno je spasio Jesseja izvukavši ga iz gabule u kojoj se našao; nije ga prepustio pravnoj mašineriji.

Kad ste iz obitelji u kojoj netko umire od teške bolesti, ljudi su popustljivi prema vama.

Vernovo lice bilo je poput nabujka koji splašnjava na neočekivanim mjestima. Nije bio siguran smije li ući. “Hm”, promrmljao je. “Bok, Sara.”

“Verne!” Moja majka je ustala. “Što ti radiš u bolnici? Je li sve u redu?”

“Da, naravno, sve je u redu. Došao sam poslovno.”

“Uručuješ sudske pozive, pretpostavljam?”

“Uh, aha.” Vern se klatio s noge na nogu i zavukao ruku u laknu, kao Napoleon. “Stvarno mi je žao, Sara”, rekao je i pružio joj omotnicu.

Kao da je sva krv nestala iz mene, kao što to biva s Kate. Ne bih se mogla pomaknuti ni da sam pokušala. “Čekaj malo... Verne, zar mene netko tuži?” Majčin glas bio je isuviše tih.

“Gledaj, ja ne čitam pozive, samo ih uručujem. Tvoje ime... je na mom popisu. Ako trebaš bilo što... ” I, ne završivši rečenicu, sa šeširom u rukama, zbrisao je iz sobe.

“Mama?” Kate je upitala. “Što se događa?”

“Nemam pojma.” Otvorila je omotnicu. Stajala sam dovoljno blizu te sam

mogla čitati preko njezinih ramena. DRŽAVA RHODE ISLAND I PROVIDENCE PLANTATIONS - na vrhu je stajao službeni natpis.

OBITELJSKI SUD OKRUGA PROVIDENCE. Na zahtjev: ANNE FITZGERALD, u daljnjem tekstu: tužiteljica. ZAHTJEV ZA MEDICINSKU EMANCIPACIJU. Kvragu, pomislila sam. Obrazi su mi gorjeli, a srce mi je počelo luđački lupati. Osjećala sam se kao kad je ravnatelj mojim roditeljima poslao opomenu jer sam nacrtala profesoricu Toohey i njezinu ogromnu guzicu na rub svoje bilježnice iz matematike. Ne, ispravak, osjećala sam se tisuću puta gore.

Da će ubuduće sama donositi sve medicinske odluke.

Da neće biti podvrgnuta medicinskim zahvatima koji neće biti u njezinu korist.

Da neće biti podvrgnuta medicinskim zahvatima u korist svoje sestre Kate.

Moja je majka podigla glavu i pogledala me. “Anna,” izustila je, “što je ovo dovraga?”

Sad kad je to konačno započelo i izašlo na vidjelo, osjećala sam se kao da mi je u grlu zapela knedla. Odmahnula sam glavom. Što sam joj mogla reći?

“Anna!” Zakoračila je prema meni.

Iza mene Kate je vrisnula. “Mama, au, mama... boli me, zovi medicinsku sestru!”

Moja majka se napola okrenula. Kate je bila sklupčana na boku, a po licu joj se rasula kosa. Činilo mi se da me njezine oči gledaju kroz te pramenove, no nisam bila sigurna. “Mama,” jauknula je “molim te.”

Na trenutak mama je bila razapeta između nas, kao mjehurić sapunice koji će svaki čas puknuti. Pogledala je Kate, pa mene, pa opet Kate.

Moju sestru je boljelo i meni je laknulo. Što to govori o meni?

Posljednja stvar koju sam vidjela kad sam istrčavala iz sobe bila je moja majka koja je uzastopce pritiskala alarm za medicinske sestre, poput prekidača za aktivaciju bombe.

Nisam se mogla sakriti ni u kantini ni u čekaonici, ni igdje drugdje gdje bi oni to mogli očekivati. Stoga sam otišla na šesti kat, u rodilište. U čekaonici je bio samo jedan telefon i bio je zauzet. “Tri kilograma i tristo grama”, rekao je muškarac koji se toliko smiješio da sam pomislila da će mu se lice raspuknuti.

“Savršena je.”

Pitala sam se jesu li se i moji roditelji tako ponašali kad sam se ja rodila. Je

li moj otac slao dimne signale? Je li prebrojio moje prste na rukama i nogama, siguran da će dobiti najsavršeniji broj na svijetu? Je li me mama poljubila u čelo i zadržala me uz sebe iako me medicinska sestra htjela odnijeti da me očiste? Ili me odmah predala u njezine ruke, jer je ono što je zapravo željela bilo stiješnjeno između mog trbuha i posteljice.

Novopečeni otac konačno je poklopio slušalicu i nastavio se smijati bez ikakva povoda. “Čestitani”, rekla sam mu, no zapravo sum mu htjela reći da uzme tu svoju kćer u naručje, čvrsto je stisne, stavi mjesec na rub njezine kolijevke i ovjesi njezino ime među zvijezde, kako mu jednog dana ne bi učinila ono što sam ja učinila svojim roditeljima.

Nazvala sam Jesseja na njegov račun. Stigao je pred ulaz za dvadeset minuta. Stackhousea su dosad već obavijestili o mom nestanku; stajao je na vratima kad sam izlazila. “Anna, tvoja majka je strašno zabrinuta za tebe. Zvala je tvog oca. Okrenuo je cijelu bolnicu naglavačke kako bi te našao.”

Duboko sam udahnula. “Onda bolje pođite joj reći da sam dobro”, odgovorila sam mu i uskočila na suvozačko sjedalo kad mi je Jesse otvorio vrata.

Pokrenuo je motor, odlijepio se od nogostupa i upalio cigaretu, iako je mami rekao da je prestao pušiti. Pustio je svoju glazbu i udarao dlanom o rub volana. Ugasio ju je i usporio tek kad je sišao s autoceste i skrenuo za Upper Darby. “I, je li pošizila?”

“Pozvala je tatu da dođe s posla.”

U našoj je obitelji smrtni grijeh zvati tatu kad je na poslu. Budući da se njegov posao sastoji od hitnih slučajeva, nijedna kriza u našoj obitelji nije se mogla mjeriti s tim. “Posljednji put kad je zvala tatu na posao”, rekao je Jesse, “bilo je kad su Kate dijagnosticirali leukemiju.”

“Baš super.” Prekrižila sam ruke. “Sad se osjećam neizmjerno bolje.”

Jesse se samo nasmiješio. Otpuhnuo je kolut dima. “Seko,” rekao je, “dobro došla na Tamnu stranu.” * Uletjeli su kao uragan. Kate me jedva uspjela pogledati prije nego što ju je tata poslao gore u našu sobu. Mama je tresnula svojom torbicom, pa ključevima auta, te zakoračila prema meni. “Dobro”, rekla je, a glas joj je bio napet kao da će svaki čas puknuti. “Što se događa?”

Pročistila sam grlo. “Unajmila sam odvjetnika.”

“Očito.” Mama je zgrabila bežični telefon i gurnula mi ga u ruke. “A sad ga se riješi.”

Za to je bilo potrebno mnogo snage, no uspjela sam odmahnuti glavom i spustiti telefon na jastuke na kauču.

“Anna, tako mi svega—” “Sara.” Glas mog oca bio je poput sjekire. Parao je zrak između nas i obje smo ostale zatečene. “Mislim da bismo Anni trebali pružiti šansu da nam sama objasni, zar ne?”

Spustila sam glavu. “Ne mogu više.”

Moja majka je eksplodirala. “Znaš, Anna, ni ja ne mogu više. Zapravo, ni Kate ne može. No mi baš nemamo izbora.”

Stvar je u tome da ja imam izbor. Upravo zbog toga ja sve to moram i započeti.

Moja majka se nadvila nada mnom. “Otišla si k odvjetniku i uvjerila ga da se radi o tebi - no ne radi se o tebi. Radi se o nama. Svima nama—” Tatine ruke obujmile su njezina ramena i stisnule je. Spustio se u čučanj ispred mene, a ja sam osjetila miris dima. Napustio je mjesto požara samo da bi se našao usred nove vatre i jedino me zbog toga bilo sram. “Anna, dušo, znamo da si učinila nešto što si mislila da moraš učiniti—” “Ne bih rekla”, upala je moje majka.

Tata je sklopio oči. “Sara, dovraga, ušuti.” Ponovno me pogledao. “Ne bismo li mogli razgovarati sami, bez odvjetnika, samo nas troje?”

Od njegovih su se riječi moje oči napunile suzama. No znala sam da će do toga doći. Stoga sam podigla glavu i u isto vrijeme pustila suze da poteku.

“Tata, ne mogu.”

“Za Boga miloga, Anna”, rekla je moja majka. “Jesi li ti uopće svjesna posljedica?”

Grlo mi se steglo poput blende fotoaparata i sav je zrak, kao i sve isprike, morao proći kroz prolaz uzak poput igle. Nevidljivo sam, pomislila sam, no prekasno sam shvatila da sam to i naglas izgovorila.

Moja je majka bila tako brza da me zatekla nespremnu. Tako me je jako pljusnula posred lica da mi se glava trznula unatrag. Na licu mi je ostao otisak koji je ostavio trag i dugo nakon što je otisak izblijedio. Tek toliko da znate: sram ima pet prstiju. *

Jednom kad je Kate imala osam a ja pet godina, posvadile smo se i zaključile da više ne želimo dijeliti sobu. S obzirom na veličinu naše kuće i budući da je Jesse boravio u jedinoj sobi koja je bila slobodna, nismo se imale kamo preseliti. Stoga je Kate, kao starija i pametnija, odlučila podijeliti sobu na dva dijela. “Koju stranu želiš?” diplomatski je upitala. “Možeš birati.”

Pa, ja sam htjela onu na kojoj je bio moj krevet. Usto, ako podijelite sobu na dva dijela, u tu je polovicu spadala i kutija sa svim našim barbikama i police sa zalihama našeg likovnog pribora. Kate je htjela uzeti marker s police, no ja sam je zaustavila. “To je na mojoj strani”, napomenula sam.

“Daj mi ti onda jedan”, rekla je, i ja sam joj dodala crveni. Popela se na stol i istegnula koliko je duga kako bi dosegla strop, jednom kad to učinimo,” rekla je, “ti se drži svoje strane, a ja ću se držati svoje, dobro?” Kimnula sam jer sam se jednako žarko željela pridržavati dogovora kao i Kate. Naposljetku, meni su pripale sve dobre igračke. Kate će mene moliti za pristup prije nego ja nju.

“Zakuni se”, rekla je, i mi smo se rukovale kako bismo zapečatile dogovor.

Povukla je nepravilnu crtu od stropa, preko stola i bež tepiha, pa sve do noćnog ormarića prislonjenog uz suprotni zid. Nakon toga mi je vratila marker.

“Zapamti”, rekla je. “Samo varalice krše obećanja.”

Sjedila sam na podu na svojoj strani sobe, vadeći barbike jednu po jednu.

Svlačila sam ih i oblačila, te se pravila važna što su samo moje. Kate je sjedila na svom krevetu nogu povinutih u koljenima i gledala me. Uopće nije reagirala.

Sve dok nas mama nije pozvala da siđemo na ručak.

U tom mi se trenu Kate nasmiješila i izašla iz sobe kroz vrata - koja su bila na njezinoj strani.

Prišla sam crti koju je Kate povukla na tepihu i udarala je nožnim prstima.

Nisam htjela varati. No također nisam htjela ostatak života provesti u sobi.

Ne znam koliko je mami trebalo da se zapita zašto nisam sišla u kuhinju na ručak, no kad imaš pet godina, čak i sekunda može biti duga kao vječnost.

Zastala je na vratima, gledajući crtu koja se protezala preko poda i stropa, te strpljivo zatvorila oči. Ušla je u sobu i podigla me, a ja sam se počela opirati.

“Nemoj”, vikala sam. “Neću se moći vratiti unutra!”

Minutu kasnije otišla je te se vratila s podmetačima za lonce, kuhinjskim krpama i ukrasnim jastucima. Postavila ih je na različite udaljenosti preko Kateine polovice sobe. “Hajde”, ustrajala je, no ja se nisam micala. Tada mi je prišla i sjela na krevet pored mene. “Bez obzira na to što je ovo jezero Kateino,” rekla je, “lopoči su moji.” Ustala je i skočila na kuhinjsku krpu, a s

nje na jastuk. Gledala me preko ramena, sve dok je nisam počela slijediti.

Skočila sam na krpu, s krpe na jastuk, pa na podmetač koji je Jesse napravio u prvom razredu - sve do drugog kraja Kateine polovice sobe. Slijedeći majčine stope pronašla sam siguran izlaz. * Upravo sam se tuširala kad je Kate nasilu otvorila vrata i ušla u kupaonicu. “Želim razgovarati s tobom”, rekla je.

Provirila sam iza plastičnih zastora. “Kad završim s tuširanjem”, odvratila sam kako bih odgodila razgovor koji nisam željela voditi.

“Ne - sada.” Sjela je na poklopac zahodske školjke i uzdahnula. “Anna... to što radiš—” “Već je gotovo”, rekla sam.

“Možeš to povući ako želiš, znaš?”

Bilo mi je drago što se između nas dizalo toliko pare jer ne bih podnijela da vidi izraz mog lica. “Znam”, šapnula sam.

Kate je dugo šutjela. Grozničavo je razmišljala, a njezine su se misli vrtjele ukrug poput skočimiša u kolutu, baš kao i moje. Hvatala se za svaku mogućnost, no nije bilo izlaza.

Nakon nekog vremena promolila sam glavu iz tuša. Kate je obrisala suze i pogledala me. “Ti znaš”, rekla je, “da si jedina prijateljica koju imam.”

“To nije istina”, odmah sam odgovorila, no obje smo znale da lažem. Kate je previše izbivala iz škole da bi se mogla uklopiti u neko društvo. Većina prijatelja koje je stekla tijekom dugog perioda remisije je nestala - a i Kate se udaljila. Ispostavilo se da je običnoj djeci teško u društvu nekog tko umire jer ne znaju kako bi se trebala ponašati; kao što je i Kate teško istinski se veseliti zbog stvari poput maturalne večeri i državne mature jer nije bilo sigurno hoće li ih ona doživjeti. Naravno, ima nekoliko poznanika, no kad je posjete, uglavnom izgledaju kao da gule zatvorsku kaznu. Sjednu na rub Kateina kreveta, odbrojavaju minute do odlaska i zahvaljuju Bogu što se to nije dogodilo njima.

Pravi te prijatelj ne sažalijeva.

“Ja nisam tvoja prijateljica”, rekla sam i naglo povukla zastor tuša. “Ja sam tvoja sestra.” I to kakva sestra, pomislila sam. U lice sam uperila mlaz vode kako ne bi vidjela da i ja plačem.

Odjednom se zastor odmaknuo, a ja sam ostala stajati potpuno izložena. “O

tome sam i htjela razgovarati s tobom”, rekla je Kate. "A ko više ne želiš biti moja sestra, OK. No mislim da ne bih mogla podnijeti da te izgubim kao prijateljicu.”

Povukla je zastor natrag te se para ponovo počela skupljati oko mene.

Trenutak potom začula sam kako se vrata otvaraju i zatvaraju i osjetila prodor oštrog hladnog zraka koji je to popratio.

Ni ja ne bih mogla podnijeti da nju izgubim. * Te sam se večeri, kad je Kate zaspala, izvukla iz svog kreveta i stala pokraj nje. Kad sam ispružila dlan iznad Kateina nosa da provjerim diše li ona, u moju se ruku utisnuo dašak toplog zraka. Mogla sam pritisnuti taj nos i usta i držati je kad bi se pokušala opirati. To ne bi bilo nimalo drugačije od ovog što sam sada radila.

Na zvuk koraka u hodniku šmugnula sam u duplju ispod svojih pokrivača.

Okrenula sam se na bok, leđima prema vratima, ukoliko mi se kapci još uvijek budu micali kad uđu u sobu. “Ne mogu vjerovati”, šapnula je moja majka.

“Jednostavno ne mogu vjerovati da je to učinila.”

Moj otac je bio tako tih da sam pomislila da sam se zabunila, te da zapravo nije ušao u sobu.

“Ovo je isto kao i s Jessejem”, dodala je moja majka. “Ona samo želi privući pozornost.” Osjećala sam njezin pogled na sebi - kao da je gledala neko stvorenje koje nikad prije nije vidjela. “Možda bismo je trebali nekamo odvesti, samo nju. Otići u kino ili šoping kako se ne bi osjećala izolirano. Kako bi shvatila da ne mora učiniti nešto ludo da bismo je primijetili. Što ti misliš?”

Moj otac nije odmah odgovorio. “Možda to nije tako ludo”, tiho je rekao.

Znate li onaj osjećaj kad vam u mraku tišina tako snažno pritisne bubnjiće da vam se čini da ste oglušili? U tom se trenutku to dogodilo i meni, te sam gotovo propustila majčin odgovor. “Zaboga, Briane... na čijoj si ti strani?”

Otac je rekao: “Tko kaže da postoje strane?”

No ja bih mu mogla odgovoriti. Uvijek postoje strane. Uvijek postoje gubitnici i pobjednici. Na svaku osobu koja je nešto dobila postoji osoba koja je nešto izgubila.

Nakon nekoliko sekundi vrata su se zatvorila, a nestalo je i svjetlo iz hodnika koje je plesalo po stropu. Otvorila sam oči i okrenula se na leđa - i zatekla svoju majku kako stoji pokraj mog kreveta. “Mislila sam da si otišla”,

izustila sam.

Sjela je u dno kreveta, a ja sam počela uzmicati. Stavila je svoju ruku na list moje noge prije nego što sam se uspjela odmaknuti. “Što još ti misliš, Anna?” Želudac mi se snažno stisnuo. “Mislim... mislim da me mrziš.” Čak sam i u mraku mogla vidjeti kako joj se oči sjaje. “Ah, Anna,” uzdahnula je mama, “zar ti ne znaš koliko te volim?”

Ispružila je svoje ruke i ja sam se zavukla u njezino naručje - kao tla sam ponovno bila dovoljno mala za to. Snažno sam pritisnula svoje lice o njezino rame. Više od svega željela sam vratiti vrijeme. Ponovno postati dijete koje sam nekad bila i uzimati zdravo za gotovo sve što moja majka kaže da je ispravno i dobro, te biti gluha i slijepa za sva upozorenja.

Mama me još jače stisnula. “Razgovarat ćemo sa sucem i sve mu objasniti.

Sredit ćemo ovo”, rekla je. “Sve ćemo srediti.” Kimnula sam jer sam oduvijek samo to htjela čuti.

Sara

1990.

Odjel za onkologiju pružio mi je neočekivanu utjehu; osjećam se kao da nisam sama. Tu je ljubazan čuvar parkirališta koji nas je pitao jesmo li ovdje prvi put; tu je čopor djece s ružičastim bubrežastim zdjelicama koje su im zataknute ispod ruku poput plišanih medvjedića - svi su ovi ljudi ovamo došli prije nas, a zajedno smo jači.

Dizalom smo otišli na treći kat do ureda doktora Harrisona Chancea7. Samo njegovo ime bilo mi je odbojno. Da smo bar kod doktora Victora 8. “Kasni”, rekla sam Brianu i pogledala na sat po dvadeseti put. Na prozoru je venuo suhi zeleni ljiljan. Nadam se da se prema ljudima ponaša bolje.

Napuhala sam gumenu rukavicu u kapu dvorske lude kako bih zabavila Kate, koja je gubila snagu. Na kutiji s rukavicama koja je stajala pokraj umivaonika bio je znak koji je upravo to zabranjivao. Nabacivale smo se njome ovamoonamo i igrale odbojku sve dok doktor Chance nije ušao bez i jedne riječi isprike zbog kašnjenja.

“Gospodine i gospođo Fitzgerald.” Bio je visok i vrlo mršav, imao je blistave plave oči, povećane naočalama s debelim staklima, i tanke usne.

Uhvatio je Katein lažni balon u jednu ruku i namrštio se. “Već vidim prvi problem.”

Brian i ja izmijenili smo poglede. Hoće li nas ovaj hladnokrvni muškarac voditi kroz naš rat i biti naš general i spasilac? Prije nego što smo mu se uspjeli ispričati, doktor Chance je uzeo marker i na rukavicu nacrtao lice s naočalama sličnim njegovima. “Eto”, rekao je i vratio ga Kate sa smiješkom koji ga je potpuno promijenio. * Svoju sestru Suzanne viđam jedva jednom do dvaput godišnje. Od mene je udaljena manje od jednog sata, no više od nekoliko tisuća uvjerenja.

Koliko ja znam, Suzanne je plaćena da naređuje ljudima. To zapravo znači

da se uvježbala na meni. Naš je otac umro kad je kosio travu, na svoj četrdeset i deveti rođendan. Nakon njegove smrti majka se nikad nije uspjela potpuno oporaviti. Suzanne, koja je deset godina starija od mene, preuzela je sav teret na sebe. Pazila je da pišem zadaću, ispunjavala prijavnice za pravne fakultete i pucala visoko. Bila je lijepa i pametna, i uvijek je znala što treba reći. Za svaki problem u kojem se našla mogla je pronaći logično rješenje, te je zbog toga sada tako uspješna u svom poslu. Jednako je opuštena na sastanku kao i kad trči pored rijeke Charles. Zbog nje se sve činilo lako. Tko nju ne bi želio imati za uzor?

Svoj prvi žuti karton dobila sam zbog udaje za muškarca bez fakulteta. A drugi i treći zbog svoje dvije trudnoće. Otpisala me kad je shvatila da neću postati nova Gloria Allred9. Sve sam do sada bila uvjerena da je u krivu.

Nemojte me krivo shvatiti, ona obožava svoje nećake. Šalje im rezbarije iz Afrike, školjke iz Balija i čokolade iz Švicarske. Kad odraste, Jesse želi imati stakleni ured nalik njezinu. “Ne možemo svi biti kao teta Zanne”, rekla sam mu, no zapravo sam mislila da ja to ne mogu biti.

Ne sjećam se koja je od nas prva prestala zvati, no tako je bilo lakše. Nema ništa goreg od tišine, rastegnute poput teških perlica na pretankoj niti razgovora.

Zbog toga mi je trebalo čak tjedan dana da uzmem slušalicu u ruke. Nazvala sam je. “Ured Suzanne Crofton”, javio se neki čovjek.

“Da.” Oklijevala sam. “Mogu li je dobiti?”

“Na sastanku je.”

“Molim vas... ” Duboko sam udahnula. “Molim vas, recite joj da je zove sestra.”

Nakon nekoliko sekundi, njezin glatki, smireni glas odzvanjao je u mojim ušima. “Sara. Dugo se nismo čule.”

Ona je bila osoba kojoj sam pohitala kad sam dobila mjesečnicu; pomogla mi je preboljeti moje prvo slomljeno srce; njezinu bih ruku tražila usred noći kad se nisam mogla sjetiti na kojoj je strani otac imao razdjeljak, ni kako je zvučao smijeh naše majke. Bez obzira na to kakva je sad, nekad smo bile poput sijamskih blizanki. “Zanne?” rekla sam. “Kako si?” * Trideset i šest sati nakon što je Kate APL služeno dijagnosticirana, Brian i ja dobili smo priliku za postavljanje pitanja. Dok se Kate igrala svjetlucavim

flomasterima sa svojim bolničkim animatorom, mi smo se suočavali s pravim timom liječnika, medicinskih sestara i psihijatara. Shvatila sam da odgovore koji su nam toliko potrebni možemo dobiti od medicinskih sestara. Za razliku od liječnika koji su se vrpoljili kao da ne žele biti ovdje, medicinske sestre strpljivo su nam davale odgovore na pitanja kao da smo prvi roditelji s kojima o tome razgovaraju, a ne tisućiti. “Kod leukemije je stvar u tome”, jedna je medicinska sestra objašnjavala, “da se tretman nikad ne započinje prije nego što se isplaniraju barem tri sljedeća. Posljedice ove bolesti teško se mogu predvidjeti, te zbog toga uvijek moramo razmišljati unaprijed. APL je škakljiva jer je otporna na kemoterapiju.” “Što to znači?”

“Kod mijeloične leukemije obično možete potaknuti remisiju svaki put kad se bolest ponovno pojavi, sve dok organi to mogu izdržati. Naravno, iscrpljujete tijelo, no možete biti sigurni da će uvijek reagirati na liječenje. No kod APL-a terapiju koju ste jednom upotrijebili uglavnom ne možete ponoviti. Trenutačno stvari tako stoje.” Želite li reći", Brian je imao knedlu u grlu. “Želite li reći da će ona umrijeti?”

“Samo kažem da ne postoje nikakva jamstva.”

“I što da radimo?”

Druga medicinska sestra se javila. “Kate će započeti s kemoterapijom koja će trajati tjedan dana, te se nadamo da će uništiti bolesne stanice i potaknuti remisiju. Vjerojatno će povraćati i imati mučnine, no pokušat ćemo ih ublažiti antiemeticima koliko možemo. Izgubit će kosu.”

Kad sam to čula, oteo mi se tih jauk. To je potpuno beznačajna stvar, no zbog toga će ostalima odmah biti jasno što s Kate nije u redu. Prvi se put šišala prije samo šest mjeseci; zlatni uvojci izgledali su poput novčića na podu frizerskog salona.

“Možda će imati proljev. Velika je vjerojatnost da će dobiti neku upalu kad joj oslabi imunitet, te da će biti hospitalizirana. kemoterapija također može uzrokovati zaostajanje u razvoju. Dva tjedna nakon toga slijedit će potvrdna kemoterapija, te nekoliko tretmana terapije održavanja. Točan broj ovisi o nalazima punkcije koštane srži.”

“A nakon toga?” Brian je upitao.

“Nakon toga ćemo je promatrati”, odgovorio je doktor Chance. "Kod APL-a je važno pratiti znakove recidiva. Morat ćete je dovesti u hitnu na svaki znak krvarenja, groznice, kašlja ili upale. A što se tiče daljnjeg liječenja, postoji više

mogućnosti. Moramo potaknuti Kateino tijelo na proizvodnju zdravih stanica koštane srži. Ako kemoterapijom nekako uspijemo postići molekularnu remisiju, možemo uzeti Kateine zdrave stanice i vratiti ih u organizam - to je takozvana autologna transplantacija. Ako bolest recidivira, možemo presaditi tuđu koštanu srž u Kate kako bi mogla proizvoditi krvne stanice. Ima li Kate brata ili sestru?”

"Brata", odgovorila sam. Na pamet mi je pala užasna pomisao. "Postoji li mogućnost da i on dobije leukemiju?”

“Ne vjerujem. No mogao bi poslužiti kao srodni davatelj. U krajnjem slučaju možemo je staviti na nacionalnu listu čekanja za nesrodne davatelje. No takvo je presađivanje mnogo riskantnije nego kad je davatelj rođak - smrtnost je mnogo veća.”

Informacija ima beskonačno mnogo; zabijale su se u mene poput uzastopno bačenih strelica, više nisam ni osjećala bol. Govore nam: Nemojte razmišljati; samo nam dajte svoje dijete jer će inače umrijeti. Na svaki odgovor koji nam daju, mi imamo novo pitanje.

Hoće li joj kosa ponovno narasti?

Hoće li ikad moći pohađati školu?

Smije li se igrati s prijateljima?

Je li se to dogodilo zbog mjesta na kojem živimo?

Je li se to dogodilo zbog nas?

“Kako će izgledati njezina smrt,” začula sam svoj glas, “ako umre?”

Doktor Chance me pogledao. “Ovisi kojoj bi bolesti podlegla”, objasnio je.

“Ako to bude upala, oboljet će od respiratornog distresa i završiti na respiratoru. Ako to bude krvarenje, iskrvarit će nakon što izgubi svijest. Ako joj otkažu organi, posljedice će ovisiti o tom organu. Vrlo često je smrt uzrokovana mješavinom svega toga.”

“Hoće li znati što se događa?” upitala sam, no zapravo sam mislila kako ću ja to preživjeti?

“Gospođo Fitzgerald,” rekao je kao da je čuo moje neizrečeno pitanje, “od dvadesetak djece koja su danas ovdje, deset će umrijeti u roku od nekoliko godina. Ne znam u koju skupinu Kate spada.” * Da bismo spasili Katein život, dio nje mora umrijeti. To je svrha kemoterapije - uništavanje stanica leukemije. Zbog toga je Kate ispod ključne

kosti ugrađen centralni intravenozni kateter, otvor sa tri šiljka kroz koji će ulaziti brojni lijekovi, intravenozna terapija, te kroz koju će se vaditi krv.

Gledala sam cijevi koje su stršale iz njezinih mršavih prsa i prisjetila se znanstvenofantastičnih filmova.

Već je bila na prvom EKG-u kako bi se liječnici uvjerili da njezino srce može podnijeti kemoterapiju. Dobila je i kapi za oči dexamethason jer jedan od lijekova uzrokuje konjunktivitis. Kroz kateter su joj izvadili krv kako bi provjerili funkcije jetre i bubrega.

Medicinska sestra objesila je bocu infuzije na stalak i pogladila Kateinu kosu. “Hoće li ona to osjetiti?”

“Ne. Hej, Kate, gledaj ovo.” Uperila je prst na bocu daunorubicina prekrivenu tamnom vrećicom koja ju je štitila od svjetlosti. Na njoj su bile naljepnice koje je Kate izradila uz njezinu pomoć dok smo čekali. Vidjela sam jednog tinejdžera koji je na svojoj boci imao naljepnice s natpisima: Isus spašava. Kemoterapija pobjeđuje.

Ovo joj je počelo kolati žilama: daunorubicin, 50 mg po 25 cm3 D5 W; cytarabine, 46 mg u D5 W intravenozno, infuzija koja je tekla dvadeset i četiri sata; allopurinol, 92 mg intravenozno. Drugim riječima: otrovi. Zamislila sam kako se unutar njezina tijela odvija Velika borba. Zamislila sam kako veličanstvene vojske i poginuli ratnici isparavaju kroz njezine pore.

Rekli su nam da će Kate pozliti tek za nekoliko dana, no ona je već nakon dva sata počela povraćati. Brain je pritisnuo alarm i u sobu je ušla medicinska sestra. “Dat ćemo joj malo reglana protiv mučnine”, rekla je i nestala.

Kad Kate ne povraća, tada plače. Sjedila sam na rubu kreveta i držala je na jednoj nozi. Medicinske sestre - njegovateljice - nisu Imale vremena za njegovanje. Zbog manjka osoblja antiemetike su stavljale u infuziju; zadržavale su se samo na nekoliko trenutaka kako bi se uvjerile da Kate dobro reagira - no prije ili poslije pozvali bi ih na neki drugi hitan slučaj i opet bi sve palo na naša leđa. Brian, koji prije nije mogao ni gledati našu djecu kad su imala želučanu virozu, postao je iznimno koristan: brisao je Kateino čelo, pridržavao njezina slabašna ramena, maramicama tapkao oko njezinih usta. Prebrodit ćeš ti ovo”, mrmljao je svaki put kad bi Kate povraćala, no činilo se da govori sam sebi.

I ja iznenađujem samu sebe. Sa sumornom odlučnošću pretvorila sam pranje bubrežastih zdjelica i njihovo donošenje natrag u umjetnost. Ako se usredotočite na postavljanje nasipa od vreća s pijeskom uz rub plaže, lakše ćete zaboraviti na tsunami koji prijeti.

Pokušajte se ponašati ikako drugačije i poludjet ćete.

* Brian je doveo Jesseja u bolnicu na pretrage krvi: na obično vađenje krvi iz prsta. Brian i dva liječnika morali su ga obuzdavati dok su njegovi krici odzvanjali bolnicom. Odmaknula sam se, prekrižila ruke i nehotice pomislila na Kate koja je prije dva dana prestala plakati za vrijeme terapija.

Nekakav specijalist pregledat će njegov uzorak krvi i analizirati šest plutajućih, nevidljivih proteina. Ako se tih šest proteina podudara s Kateinima, tada će Jesse postati srodni davatelj - potencijalni davatelj koštane srži za svoju sestru. Koliki su izgledi, pomislila sam, da će se svih šest poklapati?

Jednako mali kao i izgledi za pojavu leukemije.

Laboratorijski tehničar je otišao s uzorkom krvi, a Brian i liječnici ispustili su Jesseja. Pohitao je od stola u moje naručje. “Mama, uboli su me.” Podigao je prst zaštićen flasterom s likovima iz crtića. Osjećala sam vrućinu njegova vlažnog i sjajnog lica na svom obrazu.

Privinula sam ga k sebi. Pokušala sam ga utješiti. No nekako se nisam mogla sažaliti nad njim.

“Nažalost,” rekao je doktor Chance, “vaš sin ne može postati davatelj.”

Pažnju mi je privukao cvijet koji je još uvijek stajao na prozorskoj dasci, smeđ i suh. Netko bi ga se trebao riješiti. Trebalo bi ga zamijeniti orhidejama, rajskim pticama i drugim biljkama rijetkog cvata.

“Moguće je da će se kompatibilni davatelj pojaviti u nacionalnom registru koštane srži.”

Brian se nagnuo prema naprijed; ukočen je i napet. “Ali rekli ste da je takvo presađivanje opasno.”

“Da, jesam”, rekao je doktor Chance. “No ponekad nam ništa drugo ne preostaje.”

Podigla sam pogled. “Što ako u registru ne pronađemo odgovarajućeg davatelja?”

“Pa.” Onkolog je trljao svoje čelo. “U tom ćemo je slučaju pokušati održati na životu sve dok medicinska istraživanja ne uznapreduju.”

Govorio je o mojoj djevojčici kao da je nekakav stroj: automobil s pokvarenim rasplinjačem, zrakoplov kojem je zapeo stajni trap. Nisam više mogla izdržati i odvratila sam pogled upravo kad se jedan od bijednih listova one biljke samoubilački strovalio na tepih. Bez ikakva objašnjenja ustala sam i podigla posudu s cvijetom. Izašla sam iz ureda doktora Chancea, pokraj

recepcionarke i ostalih istraumatiziranih roditelja koji su čekali sa svojom bolesnom djecom. Bacila sam biljku zajedno s raspadnutom zemljom u kojoj se nalazila u prvi koš za smeće na koji sam naišla. Zurila sam u glinenu posudu Za cvijeće u svojoj ruci i poželjela je baciti na pod da se razbije u u tisuću komadića, kad sam iza sebe začula glas.

“Sara”, rekao je doktor Chance. “Jeste li u redu?”

Polako sam se okrenula, a na oči su mi navrle suze. “Dobro sam. Zdrava sam. Dugo ću živjeti.”

Pružila sam mu posudu za cvijeće i ispričala se. Klimnuo je glavom i dao mi papirnatu maramicu iz svog džepa.

“Mislila sam da će je Jesse spasiti. Nadala sam se da će to biti Jesse.”

“Svi smo to željeli”, odgovorio je doktor Chance. “Slušajte. Prije dvadeset godina postotak preživjelih bio je manji. Znam mnogo obitelji u kojima prvi brat ili sestra nisu bili tkivno podudarni, no drugo dijete jest.”

Imamo samo ovo dvoje djece, zaustila sam prije nego što sam shvatila kako doktor Chance govori o članovima obitelji koji još nisu rođeni, o djeci koju nisam mislila imati. Okrenula sam se prema njemu s pitanjem na usnama.

“Brian će se pitati gdje smo nestali.” Zakoračio je prema svom uredu, držeći posudu za cvijeće. “Koje cvijeće”, upitao je vedrije, "neću tako lako ubiti?” * Lako je povjerovati da se cijeli svijet zaustavio, ako je stao za vas. No smetlar je pokupio naše smeće i ostavio kante na cesti, kao i uvijek. Račun za gorivo bio je zataknut za vrata. Tjedna pošta ležala je uredno složena na ormariću. Vjerovali ili ne, život teče dalje.

Kate je otpuštena iz bolnice tjedan dana nakon što je zaprimljena na uvodnu kemoterapiju. Kateter se još uvijek izdizao iz njezinih prsa i stršao joj ispod majice. Medicinska sestra razgovarala je s nama kako bi nas ohrabrila te nam je dala niz uputa: kada da zovemo hitnu, a kada ne; kad ponovno moramo na kemoterapiju, na što da pazimo za vrijeme Kateine imunosupresije.

U šest sati ujutro sljedećeg dana vrata naše spavaće sobe su se otvorila.

Kate je na prstima prišla našem krevetu, iako smo se Brian i ja probudili iste sekunde. “Što se dogodilo, dušo?” upitao je Brian.

Nije odgovorila, već je samo stavila ruku na glavu i prstima prošla kroz kosu. Ona je u gustim pramenovima lepršala na tepih poput male snježne oluje.

* “Gotovo”, obznanila je Kate nekoliko dana kasnije za večerom. Njezin je tanjur još uvijek bio pun; nije ni taknula grašak, a ni mesnu štrucu. Odskakutala je u dnevnu sobu kako bi se igrala.

“I ja sam gotov.” Jesse se odmaknuo od stola. “Mogu li ići?”

Brian je svojom vilicom zagrabio još jedan zalogaj. “Ne dok s tanjura ne pojedeš sve zeleno.”

“Ne volim grašak.”

“Ni on tebe baš ne voli.”

Jesse je pogledao Katein tanjur. “Ona je mogla otići. Nije pošteno.”

Brian je spustio svoju vilicu pokraj tanjura. “Pošteno?” izustio je, a glas mu je bio vrlo tih. “Hoćeš da bude pošteno? U redu Jess. Sljedeći put kad Kate bude išla na punkciju koštane srži, i ti ćeš ići. Kad budemo prali njezin kateter, pobrinut ćemo se da i ti doživiš nešto tako bolno. Sljedeći put kad bude išla na kemoterapiju, mi ćemo—” “Briane!” prekinula sam ga.

Zaustavio se naglo kao što je i započeo, te svojom drhtavom nikom prekrio oči. Tada se njegov pogled spustio na Jesseja koji se sakrio ispod moje ruke.

“Ja... žao mi je Jess. Nisam htio...” No što god je Brian htio reći, nije završio već je umjesto toga izišao iz kuhinje.

Dugo smo sjedili u tišini. Tada se Jesse okrenuo prema meni. "Je li i tata bolestan?”

Dobro sam razmislila prije nego što sam mu odgovorila. “Svi ćemo biti u redu”, odgovorila sam mu. * Tjedan dana nakon što smo došli kući, usred noći probudio nas je tresak.

Brian i ja potrčali smo kao da se utrkujemo do Kateine sobe.

Ležala je u krevetu i tako se snažno tresla da je srušila svjetiljku s noćnog ormarića. “Gori”, rekla sam Brianu kad sam spustila ruku na njezino čelo.

Prije sam se pitala kako ću znati kad treba pozvati liječnika iko se pojave neki čudni simptomi. Pogledala sam Kate i nisam mogla vjerovati da sam bila tako glupa i mislila da neću prepoznati bolest. “Idemo na hitnu”, odlučila sam, ali Brian ju je već umotao u pokrivače i podigao iz krevetića. U strci smo je

unijeli u auto i upalili motor, no tek nam je tada palo na pamet da ne možemo Jesseja ostaviti samog kod kuće.

“Ti idi s njom”, rekao je Brian kao da mi čita misli. “Ja ću ostati ovdje.” No nije skidao oči s Kate.

Nakon nekoliko minuta već smo jurili prema bolnici, a Jesse je sjedio na stražnjem sjedalu pokraj svoje sestre. Nije mu bilo jasno zašto smo se morali probuditi kad je sunce još spavalo.

U hitnoj se Jesse ugnijezdio na našim kaputima i zaspao. Brian i ja gledali smo kako se liječnici nadvijaju nad Kateinim vrućim tijelom kao pčele nad cvjetnim poljem, i pokušavaju izvući iz nje koliko mogu. Napravili su joj sve moguće pretrage i lumbalnu punkciju da bi se otkrio uzrok upale i isključio meningitis. Radiolog je unio prijenosni rendgen kako bi poslikao njezina pluća i provjerio ne radi li se možda o upali pluća.

Nakon toga stavio je rendgensku sliku na svjetleću podlogu ispred sobe.

Kateina rebra bila su tanka poput šibica, a malo podalje od sredine slike nalazila se velika siva sjena. Koljena su mi klecala i zatekla sam se kako se držim za Brianovu ruku. “To je tumor. Rak je metastazirao.”

Liječnik je položio ruku na moje rame. “Gospođo Fitzgerald,” rekao je, “to je Kateino srce.” * Pancitopenija je otmjena riječ koja zapravo znači da u Kateinu tijelu nema ničeg što bi je štitilo od upala. Doktor Chance kaže kako je to pokazatelj da je kemoterapija djelovala - i da je većina bijelih krvnih tjelešaca u Kateinu tijelu uništena. To također znači da pojava sepse - infekcije koja se javlja nakon kemoterapije - nije samo moguća, već gotovo sigurna.

Dali su joj tylenol za snižavanje vrućice. Uzeli su joj uzorke krvi, urina i plućni iskašljaj kako bi joj mogli dati odgovarajuće antibiotike. Prošlo je šest sati prije nego što je drhtavica popustila; napadaji snažnog drhtanja bili su tako jaki da je dobro da nije odletjela s kreveta.

Medicinska sestra, koja je prije nekoliko tjedana Kate na glavi isplela guste redove sitnih svilenkastih pletenica kako bi je nasmijala, izmjerila joj je temperaturu i potom se okrenula prema meni. “Sara,” rekla je, “sad se možeš opustiti.”

Kateino lice bilo je tako sitno i bijelo da je nalikovalo na one daleke mjesece koje Brian voli gledati svojim teleskopom - nepomične, daleke i

hladne. Izgledala je poput mrtvaca... a što je bilo još gore, to je bilo olakšanje u usporedbi s gledanjem kako pati.

“Hej.” Brian je dotaknuo moj zatiljak. Jedva je držao Jesseja u drugoj ruci.

Gotovo je podne, a mi smo još u pidžamama; nismo se sjetili ni presvući.

“Odvest ću ga u kantinu, na ručak. Hoćeš li ti nešto?”

Odmahnula sam glavom. Privukla sam stolac prema Kateinu krevetu i poravnala pokrivač na njezinim nogama. Uhvatila sam njezinu ruku i prislonila je uz svoju, uspoređujući.

Njezine su se oči napola otvorile. Na trenutak se uznemirila jer nije bila sigurna gdje se nalazi. “Kate”, šapnula sam. “Mama je ovdje.” Kad je okrenula glavu i zaustavila pogled na mom licu, podigla sam njezin dlan prema svojim usnama i poljubila ga u sredinu. “Tako si hrabra”, rekla sam i nasmiješila se.

“Kad odrastem, želim biti kao ti.”

Na moje iznenađenje Kate je snažno odmahnula glavom. Njezin glas bio je lagan kao perce, tanak kao nit. “Ne, mama”, odgovorila je. “Bila bi bolesna.” * U mom prvom snu, infuzija je prebrzo kapala u Katein centralni kateter.

Otopina ju je napuhala kao balon. Pokušala sam izvući infuziju, no ona je zapela. Gledala sam kako se njezine crte lica gube, zamućuju i nestaju, sve dok joj lice nije postalo bijeli krug, i moglo je biti bilo čije.

U mom drugom snu nalazim se u rodilištu i rađam. Moje se tijelo urušava i srce mi kuca nisko u trbuhu. Osjetila sam nagao pritisak, i nakon toga pojavilo se dijete, brzo i sjajno poput munje. “Curica”, medicinska sestra ushićeno je povikala i pružila mi novorođenče.

Povukla sam ružičastu dekicu s njezina lica i zastala. “Ovo nije Kate”, rekla sam.

“Naravno da nije”, složila se medicinska sestra. “No ipak je vaša.” * Anđeosko stvorenje koje se pojavilo nosilo je Armanijevu odjeću i vikalo u mobitel, ulazeći u bolničku sobu. “Prodaj”, naredila je moja sestra. “Nije me briga ako budeš morao postaviti štand s limunadom u Fanueil Hallu i tamo prodavati dionice. Rekla sam da prodaš.” Pritisnula je tipku i ispružila ruke prema meni. “Hej”, Zanne me pokušala umiriti kad sam briznula u plač. “Zar si

stvarno mislila da ću te poslušati kad si mi zabranila da dođem?”

“Ali—” “Postoje faksovi. Telefoni. Mogu raditi u tvojoj kući. Tko će drugi paziti na Jesseja?”

Brain i ja smo se pogledali; nismo još razmišljali o tome. Brian je zauzvrat ustao i nespretno zagrlio Zanne. Jesse se punom brzinom zaletio prema njoj.

“Tko je taj klinac kojeg si posvojila Sar... jer je nemoguće da je Jesse ovoliko narastao...” Oslobodila je svoja koljena iz Jessejeva stiska i nagnula se nad bolnički krevet u kojem je spavala Kate. “Kladim se da me se ne sjećaš”, rekla je Zanne sa sjajem u očima. “Ali ja se sjećam tebe.”

Bilo je tako lako - prepustiti joj vodstvo. Zanne se igrala križić-kružić s Jessejem i izmaltretirala kineski restoran koji ne dostavlja hranu da učini iznimku i dostavi nam ručak. Sjedila sam pokraj Kate i uživala u poduzetnosti svoje sestre. Pretvarala sam se da ona može popraviti ono što ja nisam mogla.

Nakon što je Zanne odvela Jesseja kući na spavanje, Brian i ja postali smo poput držača za knjige s Kate u sredini. “Briane”, šapnula sam. “Malo sam razmišljala.”

Namjestio se na svom stolcu. “O čemu?”

Nagnula sam se prema naprijed kako bih ga mogla pogledati u oči. “O još jednom djetetu.”

Brian je napola zatvorio oči. “Zaboga, Sara.” Ustao je i okrenuo mi leđa.

“Isuse.”

I ja sam ustala. “Nije ono što misliš.”

Kad se ponovno okrenuo, lice mu je bilo iskrivljeno od boli. “Nitko neće moći zamijeniti Kate ako umre”, progovorio je.

Na bolničkom krevetu Kate se okrenula tako da su plahte zašuštale. Prisilila sam se i zamislila je kao četverogodišnjakinju u kostimu za Noć vještica; pa kao dvanaestogodišnjakinju koja isprobava sjajilo za usne; kao dvadesetogodišnjakinju koja pleše u studenskoj sobi. “Znam. Zato se moramo pobrinuti da se to ne dogodi.”

Srijeda Čitat ću ti iz pepela, ako me zamoliš.

Pogledat ću u vatru i reći ti na osnovi sivila I crvenih i crnih jezičaca i pruga, Reći ću ti kako vatra izbija I kako vatra doseže sve do mora.

Carl Sandburg, Vatrene stranice10

Campbell

Svi smo mi, u neku ruku, dužni svojim roditeljima - pitanje je samo koliko? To mi je prolazilo kroz glavu dok sam slušao svoju majku kako brblja o najnovijoj očevoj ljubavnici. Ovo nije prvi put da sam poželio imati brata ili sestru - ako ni zbog čega drugog onda zbog toga da ovakve pozive dobivam u cik zore samo dvaput ili triput tjedno umjesto sedam puta.

“Mama,” prekinuo sam je, “ne vjerujem da ima samo šesnaest godina.”

“Podcjenjuješ svojeg oca, Campbelle.”

Možda ga i podcjenjujem, no on je savezni sudac. Ako i slini za školarkama, ne vjerujem da bi učinio išta protuzakonito. “Mama, kasnim na sud. Nazvat ću te kasnije”, rekao sam i spustio slušalicu prije nego što se mogla pobuniti.

Nisam kasnio na sud, no ipak. Duboko sam udahnuo i shvatio da me Sudac gleda. “Jedan od milijun razloga zašto su psi pametniji od ljudi”, rekao sam, “je taj da prekinu kontakt s majkom kad napuste leglo.”

Ušao sam u kuhinju, vežući kravatu. Moj je stan umjetničko djelo. Elegantan je i minimalistički uređen, ali ono što je u njemu najbolje je kvalitete - unikatni crni kožni kauč, plazma ekran postavljen na zidu, zaključana staklena vitrina puna potpisanih prvih izdanja pisaca kao što su Hawthorne ili Hemingway. Moj aparat za kavu uvezen je iz Italije, a hladnjak ima duboko zamrzavanje. Otvorio sam ga i sve što sam unutra našao bila je glavica luka, boca kečapa i tri koluta crno-bijelog filma.

To nije nikakvo čudo - rijetko jedem kod kuće. Sudac je toliko navikao na hranu iz restorana da ne bi prepoznao pseći kreker ni da mu klizne niz grlo. “Što ti misliš?” upitao sam ga. “Idemo u Rosie’s?”

Zalajao je kad sam mu namjestio povodac za pse vodiče. Sudac i ja družimo se već sedam godina. Kupio sam ga od uzgajivača policijskih pasa, no dresirali su ga za moje potrebe. A što se tiče njegova imena - koji odvjetnik ne bi ponekad poželio strpati suca u kavez?

Rosie’s je mjesto kakvo Starbucks želi biti: eklektično i moderno, čiji su stalni gosti zaokupljeni svim i svačim, od čitanja ruske književnosti u izvorniku, do izračunavanja proračuna tvrtke na prijenosnom računalu i pisanja scenarija uz ispijanje litara kofeina. Sudac i ja često dolazimo i imamo svoj stol, otraga.

Uvijek naručimo dupli espresso i dva kroasana s čokoladom i besramno očijukamo s dvadesetogodišnjom konobaricom Ofelijom. No kad smo danas

ušli, Ofelije nije bilo, a za našim stolom sjedila je neka žena koja je pecivom hranila svoje dijete u kolicima. To me je toliko zaprepastilo da me Sudac morao odvući do jedinog mjesta koje je bilo prazno, odnosno do stolca za šankom s pogledom na cestu.

Tek je sedam i trideset ujutro, a dan je već pošao po zlu.

Prišao nam je mladić, mršav kao da je na heroinu, s toliko naušnica u obrvama da je izgledao poput karniše. Držao je notes. Ugledao je Suca pokraj mojih nogu. “Oprosti, stari. Psi su zabranjeni.” ”Ovo je pas vodič”, objasnio sam mu. “Gdje je Ofelija?”

“Otišla je, stari. Jučer se zaručila.”

Zaručila? Zar ljudi to još uvijek rade? “S kim?” pitao sam ga, iako me se nije ticalo.

“S nekim umjetnikom koji izrađuje biste svjetskih vođa od psećeg govna. To bi trebala biti nekakva poruka.”

Bilo mi je strašno žao jadne Ofelije. Vjerujte mi, ljubav je kao duga prekrasna je kad se pojavi i vrlo je vjerojatno da će nestati dok trepnete.

Konobar je posegnuo u svoj stražnji džep i pružio mi plastični cjenik. “Ovo je na Braillovu pismu.”

“Donesite mi dva dupla espressa i dva kroasana - i nisam slijep.” “Čemu onda pas?”

“Imam SARS”, rekao sam. “On vodi evidenciju o ljudima koje zarazim.”

Konobar nije bio siguran je li to šala. Nesigurno se udaljio kako bi mi donio kavu.

Za razliku od mog uobičajenog stola, ovaj je imao pogled na ulicu. Gledao sam staricu koja je za dlaku izbjegla udar taksija; dječaka koji je prošao plešući i koji je na ramenima nosio radio tri puta veći od svoje glave. Blizanke u uniformama crkvene škole hihotale su nad časopisom za mlade. A žena čija je crna kosa Izgledala poput rijeke koja teče prolila je kavu po svojoj suknji, a njezina papirnata šalica pala je na pločnik.

U meni se sve zaustavilo. Čekao sam da podigne lice - kako bih se uvjerio da je to stvarno ona - no žena je okrenula glavu na drugu stranu, čisteći suknju rupčićem. Autobus je prepolovio svijet na dva dijela i u tom trenu zazvonio mi je mobitel.

Pogledao sam telefonski broj: ništa novo. Ugasio sam ga i bez ikakve grižnje savjesti zanemario majčin poziv. Pogledom sam potražio ženu s ulice, ali već je nestala, zajedno s autobusom.

* Otvorio sam vrata ureda i odmah počeo izvikivati naredbe za Kerri.

"Nazovi Osterlitza i pitaj ga želi li svjedočiti na Weilandovu suđenju; nabavi mi popis ostalih tužitelja koji su se okomili na tvrtku New England Power u proteklih pet godina; napravi mi kopiju svjedočenja u Melbourneu; nazovi Jerryja na sud i pitaj ga tko će biti sudac na saslušanju one male - Fitzgerald.”

Podigla je pogled u trenu kad je zazvonio telefon. “Kad smo kod toga.”

Kimnula je glavom prema vratima mog svetišta. Anna Fitzgerald stajala je na pragu s limenkom laštila i mekanom krpom, te laštila kvake. “Što to radiš?” upitao sam.

"To što ste mi rekli.” Spustila je pogled na psa. “Hej, Suče.”

“Poziv na liniji dva”, Kerri je upala. Značajno sam je pogledao -nije mi bilo jasno zastoje uopće pustila ovo dijete unutra - i pokušao ući u svoj ured, ali kvaka je bila tako masna od onoga što je Anna stavila na nju da je nisam mogao okrenuti. Borio sam se neko vrijeme dok Anna nije uhvatila kvaku krpom i otvorila mi vrata.

Sudac je kružio po podu u potrazi za udobnim mjestom. Bocnuo sam gumb koji je svijetlio na telefonu. “Campbell Alexander.” “Gospodine Alexander, ovdje Sara Fitzgerald. Majka Anne Fitzgerald.” Pustio sam da mi ova informacija dođe do mozga. Gledao sam u njezinu kćer koja je laštila nekoliko metara dalje od mene.

“Gospođo Fitzgerald”, odgovorio sam, a Anna se sledila, kao što sam i očekivao.

“Zovem jer... pa, vidite, sve je ovo nesporazum.”

“Jeste li predali odgovor na zahtjev?”

“To neće biti potrebno. Jučer sam razgovarala s Annom i ona neće nastaviti s tužbom. Složila se da će učiniti sve što je potrebno kako bi spasila Kate.”

“Tako dakle.” Glas mi je postao služben. “Nažalost, ako moja klijentica želi povući tužbu, mora mi to sama reći.” Podigao sam obrvu i uhvatio Annin pogled. “Znate li možda slučajno gdje je ona?”

“Izašla je na trčanje”, rekla je Sara Fitzgerald. “No doći ćemo do suda danas popodne. Razgovarat ćemo sa sucem i sve izgladiti.” “Onda se vidimo tamo.” Spustio sam slušalicu i prekrižio ruke, te pogledao Annu. “Imaš li mi što reći?”

Slegnula je ramenima. “Ne baš.” “Čini se da tvoja mama ne misli tako. No ona također misli da se sad vani igraš lovice.”

Anna je bacila pogled u prostoriju za prijam u kojoj se nalazila Kerri koja je, naravno, upijala svaku našu riječ. Zatvorila je vrata i prišla mom stolu.

“Nisam joj mogla reći da idem k vama, ne nakon onog što se jučer dogodilo.”

“A što se to jučer dogodilo?” Kad je Anna utihnula, izgubio sam strpljenje.

“Slušaj. Ako ne misliš nastaviti s tužbom... ako je sve ovo samo ogroman gubitak mog vremena... tada bih te molio da mi to iskreno kažeš sad, a ne kasnije. Jer ja nisam tvoj psihijatar, ni tvoja frendica; ja sam tvoj odvjetnik. A da bih mogao biti tvoj odvjetnik, mora postojati nekakav slučaj. Dakle, pitat ću te još jednom: jesi li se predomislila u vezi s ovom tužbom?”

Očekivao sam da će ova tirada zaustaviti parnicu i pretvoriti Annu u drhtavu lokvu nesigurnosti. No na moje iznenađenje, ona me je samo pogledala, hladno i staloženo. “Želite li me još uvijek zastupati?” upitala je. Iako sam znao da to nije pametno, rekao sam da.

“Ako je tako, ne,” odgovorila je, “nisam se predomislila.” * Prvi put kad sam sudjelovao u jedriličarskoj regati sa svojim ocem, imao sam četrnaest godina, a on se tome snažno protivio. Nisam bio dovoljno odrastao; nisam bio dovoljno zreo; vrijeme je bilo promjenjivo. No zapravo je mislio kako je vrlo vjerojatno da ću mu ja umjesto pobjede donijeti poraz. U očima mog oca, ako nisi savršen, jednostavno nisi.

Njegova jedrilica bila je klase USA-1; čudo od mahagonija i likovine koje je kupio od klavijaturista J. Geilsa iz Marbleheada. Drugim riječima, bila je san, simbol statusa i inicijacijski obred - sve je to bilo zapakirano u sjajno bijelo jedro i trup boje meda.

Krenuli smo točno na start i punim jedrima prešli startnu liniju čim se začuo pucanj. Dao sam sve od sebe kako bih uvijek bio korak ispred onog što je otac od mene želio - potezao sam rudo prije nego što je on išta rekao te se prilagođavao i mijenjao smjer dok me od napora nisu zaboljeli mišići. Možda bi se sve čak i dobro svršilo, da se sa sjevera nije pojavila oluja koja je donijela snažan pljusak i valove od tri i pol metra koji su nas naglo dizali i Vrtoglavo spuštali.

Gledao sam kako se moj otac kreće u svojoj žutoj kišnoj kabanici. Izjedao je

kao da uopće nije primijetio da pada kiša; sigurno nije pomišljao da bi se rado zavukao u neku rupu, uhvatio se za svoj bolni želudac i umro, kao što sam ja htio. “Campbelle,” povikao je, "promijeni smjer plovidbe.”

No okrenuti se uz vjetar značilo bi još se jednom vrtoglavo vinuti u zrak i spustiti, kao na vlaku smrti. “Campbelle,” ponovio je moj otac, “odmah.”

Ispred nas se otvorio jaz; jedrilica je ponirala tako brzo da sam izgubio tlo pod nogama. Otac je projurio pokraj mene i zgrabio rudo. Na jedan blaženi trenutak jedra su se smirila. Tada je deblenjak poletio preko jedrilice i ona je promijenila smjer.

“Trebam koordinate”, zapovjedio je moj otac.

Da bih izračunao koordinate, morao sam se spustiti u trup gdje su se nalazile karte i odrediti nam smjer kako bismo došli do sljedeće bove. No ispod palube, daleko od svježeg zraka, osjećao sam se još gore. Jedva sam uspio otvoriti kartu, no tad sam se po njoj ispovraćao.

Moj otac me, logično, pošao potražiti, budući da se nisam vratio s odgovorom. Virnuo je ispod i našao me kako sjedim u lokvi vlastite bljuvotine.

“Za Boga miloga”, promrmljao je i ostavio me samog.

Posljednjim sam snagama ustao i slijedio ga. Naglo je okretao kormilo i potezao rudo. Pravio se da me nema. A kad je mijenjao smjer, nije mi dao znak.

Jedro je jurnulo preko plovila, parajući nebo. Deblenjak je poletio i udario me u glavu, a ja sam izgubio svijest.

Došao sam k sebi upravo kad je moj otac oduzimao vjetar drugoj jedrilici, nekoliko metara ispred cilja. Kiša je jenjala i pretvorila se u maglicu, a kad je otac usmjerio našu jedrilicu između toka zraka i našeg najbližeg suparnika, druga jedrilica je zaostala. Pobijedili smo za dlaku.

Bilo mi je rečeno da počistim svoj svinjac i pozovem taksi, dok je moj otac doplovio do jedriličarskog kluba u malom ribarskom čamcu. Sat vremena kasnije napokon sam i ja stigao, a moj se otac dotad već oraspoložio i pio scotch iz kristalnog pehara koji je osvojio. “Dolazi ti posada, Cam”, dobacio je njegov prijatelj. Moj otac je podignuo pobjednički pehar, otpio velik gutljaj i tako snažno lupio njime o stol da se ručka odlomila.

“Joj”, rekao je jedan jedriličar. “Baš šteta.”

Moj otac nije skidao očiju s mene. “Da, stvarno.” * Na stražnjem odbojniku gotovo svakog trećeg automobila u Rhode Islandu

nalazi se crveno-bijela naljepnica u sjećanje na neke od žrtava poznatijih kaznenih djela u državi. Pijani vozač ubio je moju prijateljicu Katy DeCubellis. Pijani vozač ubio je mog prijatelja Johna Sissona. Te su se naljepnice često dijelile na školskim sajmovima, dobrotvornim događajima i u frizerskim salonima; nije važno jeste li poznavali osobu koja je ubijena; stavili biste ih na svoje vozilo iz solidarnosti i potajne radosti što se to nije dogodilo vama.

Prošle godine pojavile su se crveno-bijele naljepnice s imenom nove žrtve: Dena DeSalvo. Za razliku od drugih žrtava, nju sam površno poznavao. Ona je bila dvanaestogodišnja kći suca. On so navodno slomio za vrijeme procesa za dodjeljivanje skrbništva kojim je predsjedao ubrzo nakon sprovoda, te uzeo tri mjeseca slobodno kako bi si dao vremena za žalovanje. Tom je istom sucu bio dodijeljen slučaj Anne Fitzgerald.

Na putu prema kompleksu Garrahy, u kojem je smješten obiteljski sud, pitao sam se kako će se čovjek s takvom prošlošću nositi sa slučajem u kojem bi pobjeda moje klijentice ubrzala smrt njezine »oštre tinejdžerice.

Na ulazu je bio novi sudski službenik čiji je vrat bio širok poput bukve, a mozak vjerojatno kokošji.

“Oprostite,” rekao je, “životinjama je ulaz zabranjen.”

“Ovo je pas vodič.”

Zbunivši se, nagnuo se prema naprijed i zagledao se u moje oči. Ja sam učinio isto što i on. “Kratkovidan sam. On mi pomaže čitati prometne znakove.”

Sudac i ja smo ga zaobišli i zaputili se hodnikom prema sudnici.

Unutra se majka Anne Fitzgerald prepirala sa sudskim službenikom. Bar mislim da je to bila njezina majka. Ta žena zapravo nije nimalo sličila svojoj kćeri, koja je stajala pokraj nje. “Sigurna sam da bi u tom slučaju sudac razumio”, ustrajala je Sara Fitzgerald. Njezin je suprug čekao iza nje, udaljen nekoliko metara.

Kad me Anna primijetila, tijelo joj je preplavio val olakšanja. Okrenuo sam se prema sudskom službeniku. “Ja sam Campbell Alexander”, rekao sam. “Je li sve u redu?”

“Upravo pokušavam objasniti gospođi Fitzgerald da u sučev ured smiju ući samo odvjetnici.”

“Pa, ja sam ovdje u Annino ime”, odgovorio sam.

Službenik se okrenuo prema Sari Fitzgerald. “A tko zastupa vas?”

Annina je majka na trenutak bila zatečena. Okrenula se prema svom suprugu.

“To je poput vožnje bicikla”, tiho je rekla.

Njezin je muž protresao glavom. “Jesi li sigurna da to želiš?”

“Ja to ne želim. Ja to moram.”

Njezine riječi posložile su se kao dijelovi slagalice. “Čekajte malo”, rekao sam. “Vi ste odvjetnica?”

Sara se okrenula. “Pa, da.”

Pogledao sam Annu s nevjericom. “I ti mi to nisi spomenula?”

“Nikad niste pitali”, šapnula je.

Službenik je svakom dao obrazac za upis u knjigu ulazaka i pozvao šerifa.

“Verne.” Sara se nasmiješila. “Drago mi je što te ponovno vidim.”

Zaista, ovo postaje sve bolje i bolje.

“Hej!” Šerif ju je poljubio u obraze i rukovao se s njezinim suprugom.

“Briane.”

Ne samo da je odvjetnica, nego i sve državne službenike mota oko malog prsta. “Jesmo li završili s toplim obiteljskim pozdravima?" upitao sam, a Sara Fitzgerald je pogledala šerifa i zakolutala očima: Tip je idiot, ali što se može?

“Ostani ovdje”, rekao sam Anni i slijedio njezinu majku prema sučevu uredu.

Sudac DeSalvo bio je nizak čovjek sa spojenim obrvama koji je volio mlijeko s okusom kave11. “Dobro jutro”, rekao je i odmahnuo rukom da se vratimo na svoja mjesta. “Čemu pas?”

“On je pas vodič, časni sude.” Prije nego što je išta mogao odgovoriti, počeo sam vedro čavrljati jer tako započinje svaki sastanak u sučevu uredu u Rhode Islandu. Mi smo mala država, a naša pravna zajednica još je manja. Ne samo da postoji mogućnost da je netko od sudskih službenika sučev nećak ili šurjakinja, već je tovrlo vjerojatno. Za vrijeme našeg čavrljanja bacio sam pogled na Saru, koja mora uvidjeti tko je od nas dio ove igre, a tko nije. Ona možda jest odvjetnica, no nije to bila posljednjih deset godina koje sam ja proveo u toj službi.

Bila je nervozna i čupkala je rub svoje košulje. Sudac DeSalvo je to primijetio. “Nisam znao da ponovno radite kao odvjetnica.”

“Nisam to planirala, časni sude, ali tužiteljica je moja kći.” Čuvši to, sudac se okrenuo prema meni. “I, što se to događa, zastupniče?”

“Mlađa kći gospođe Fitzgerald traži medicinsku emancipaciju od svojih roditelja.”

Sara je odmahnula glavom. “To nije istina, suče.” Pas je podigao pogled

kad je začuo svoje ime. “Razgovarala sam s Annom i ona je rekla da se predomislila. Imala je loš dan i samo je željela privući pozornost.” Sara je podigla jedno rame. “Znate kakve su trinaestogodišnjakinje.”

Prostorijom je zavladao takav muk da sam mogao čuti vlastite otkucaje srca.

Sudac DeSalvo ne zna kakve su trinaestogodišnjakinje. Njegova je kći umrla kad je imala dvanaest godina.

Sarino je lice gorjelo. Kao i svi ostali u državi, znala je priču o Deni DeSalvo. Tko zna, možda čak na svom autu ima i jednu od onih naljepnica. “O, Bože, oprostite. Nisam mislila—” Sudac je odvratio pogled. “Gospodine Alexander, kad ste posljednji put razgovarali sa svojom klijenticom?”

“Jučer ujutro, časni sude. Bila je u mom uredu baš kad me njezina majka nazvala kako bi mi objasnila da je sve ovo nesporazum.”

Kao što sam i mislio, Sara je ostala zabezeknuta. “Nije mogla biti kod vas.

Bila je na trčanju.”

Pogledao sam je. “Jeste li sigurni?”

“Trebala je biti na trčanju...” “Časni sude,” rekao sam, “upravo se o tome i radi, te zbog toga vrijedi razmotriti zahtjev Anne Fitzgerald. Vlastita majka ne zna gdje joj se kći nalazi; medicinske odluke donose se jednako lakomisleno—” “Odvjetnice, ugasite se.” Sudac se okrenuo prema Sari. “Vama je Anna rekla da želi povući tužbu?”

“Da.” Usmjerio je pogled na mene. “A vama je rekla da želi nastaviti s tužbom.”

“Tako je.”

“Bilo bi najbolje da razgovaram izravno s Annom.”

Kad je sudac ustao i izašao iz prostorije, mi smo ga slijedili. Anna je sjedila na klupi u hodniku sa svojim ocem. Jedna joj je tenisica bila odvezana.

“Eci peci pec”, čuo sam je kako je rekla i potom podigla pogled.

“Anna”, ja i Sara Fitzgerald rekli smo u isti glas.

Moja je odgovornost da joj objasnim kako sudac DeSalvo želi razgovarati s njom nasamo, na nekoliko minuta. Moram je pripremiti kako bi mogla reći prave stvari, te da sudac ne bi odbacio slučaj prije nego što Anna uspije dobiti što želi. Ona je moja klijentica i kao moja klijentica trebala bi poslušati moje savjete.

No kad sam zazvao njezino ime, okrenula se prema svojoj majci.

Anna

Mislim da nitko ne bi došao na moj sprovod. Samo moji roditelji, vjerojatno, i teta Zanne, i možda gospodin Ollincont, profesor iz sociologije. Zamišljala sam groblje na kojem smo bili na bakinu sprovodu, iako je to bilo u Chicagu i zato nema smisla. Brežuljci koji izgledaju kao zeleni baršun posvuda bi se prostirali, a bilo bi i kipova bogova i anđela. Velika smeđa rupa u zemlji, nalik na puknuti šav, čekala bi da proguta tijelo koje je nekad bilo ja.

Zamišljala sam svoju majku kako jeca u šeširu s crnom koprenom, u stilu Jackie Kennedy. I svog oca kako je grli. Kate i Jesseja kako gledaju sjajni lijes i pokušavaju se nagoditi s Bogom i izbrisati sve trenutke kad su bili zločesti prema meni. Možda bi došao i netko od dečki iz hokejske momčadi; stiskali bi cvijeće i svoje zube. “Ta Anna”, rekli bi, ali ne bi plakali, iako bi htjeli.

Osmrtnica bi se nalazila na dvadeset sedmoj stranici novina, a možda bi je i Kyle McFee vidio i došao na sprovod. Njegovo prekrasno lice bilo bi iskrivljeno od razmišljanja što bi bilo kad bi bilo i djevojci koja nikad nije bila njegova djevojka. Mislim da bi bilo i vijeća: mirisnih grahorica, i zijevalica, i plavih hortenzijinih loptica. Nadam se da bi netko pjevao Milost12, i to ne samo poznati prvi stih, već cijelu pjesmu. A nakon toga, kad bi lišće otpalo i došao snijeg, i vremena na vrijeme navirala bih u njihove misli poput plime.

Na Katein će sprovod svi doći. Doći će medicinske sestre iz bolnice s kojima smo se sprijateljili i ostali ljudi oboljeli od raka koji još mogu zahvaljivati nebesima što su živi. Doći će i mještani koji su pomogli prikupiti novac za njezino liječenje. Morat će zaustavljati sve te ožalošćene ljude na ulazu na groblje. Bit će tako mnogo raskošnih buketa da će neki biti poklonjeni u dobrotvorne svrhe. U novinama će izaći priča o njezinu kratkom i tragičnom životu.

Zapamtite što vam kažem, bit će na prvoj stranici. * Sudac DeSalvo ima japanke, onakve kakve nogometaši obuku nakon što skinu svoje kopačke. Ne znam zašto, ali malo mi je laknulo. Mislim, dovoljno je što sam ovdje u sudnici te što me vode otraga u njegovu privatnu prostoriju; ima nešto utješno u tome što znam da nisam jedina koja se posve ne uklapa.

Iz minijaturnog hladnjaka izvadio je sok i pitao me koje piće želim. “Može Colu”, rekla sam.

Sudac je otvorio limenku. “Znaš li da mliječni zub potpuno nestane ako ga na nekoliko tjedana ostaviš u čaši Cole? Zbog ugljične kiseline.” Nasmijao se.

“Moj brat je stomatolog u Warwicku. Svake godine izvodi taj trik pred djecom iz vrtića.”

Otpila sam gutljaj Cole i zamislila kako mi se želudac raspada. Sudac DeSalvo nije pošao za svoj stol, već je sjeo na stolac odmah do mene. “Evo u čemu je problem, Anna”, rekao je. “Tvoja mama mi govori jedno. A tvoj odvjetnik drugo. E sad, u normalnim bih okolnostima prije vjerovao tvojoj majci, a ne nekom tipu kojeg si upoznala prije dva dana. No ti nikad ne bi ni upoznala tog tipa da nisi zatražila njegove usluge. I zbog toga mislim da je najbolje da mi ti sama kažeš što misliš.”

“Mogu li vas nešto pitati?”

“Naravno”, odgovorio je.

“Zar baš mora doći do suđenja?”

“Pa, tvoji roditelji bi jednostavno mogli pristati na medicinsku emancipaciju i to bi bilo to”, rekao je sudac.

Kao da bi oni to ikad učinili.

“S druge strane, jednom kad netko podnese zahtjev - kao što si ti to učinila tada optuženi - tvoji roditelji - moraju ići na sud.

Ako tvoji roditelji stvarno misle da nisi spremna donositi ovakve odluke sama, moraju mi iznijeti svoje argumente ili ću automatski presuditi u tvoju korist.”

Kimnula sam. Rekla sam si da ću ostati smirena, bez obzira na sve. Ako se slomim, ovaj će sudac sigurno misliti da nisam sposobna donijeti nikakvu odluku. Imam sve te fantastične ideje, no sam pogled na suca, koji je uzeo u ruku svoj sok od jabuke, skrenuo mi je misli u drugom smjeru.

Nedavno, kad je Kate bila u bolnici na pregledu bubrega, medicinska sestra joj je dodala plastičnu čašu i zatražila uzorak urina. "Neka bude gotovo kad se vratim”, rekla je. Kate - koja ne podnosi naređivanje - odlučila je da medicinskoj sestri treba očitati bukvicu. Poslala me na zadatak: da donesem jabučni sok iz automata, isti kakav sad pije sudac. Nalila ga je u čašicu, a kad je medicinska sestra došla, podigla ga je prema svjetlu. “Malo je mutno. Još ću ga jednom pročistiti.” Tada je čašicu prinijela usnama i ispila je.

Medicinska sestra je problijedjela i izletjela iz sobe. A Kate i ja - mi smo

se smijale dok nas nije zabolio želudac. Do kraja tog dana bilo je dovoljno da se pogledamo i raspale bismo se od smijeha.

Poput zuba. I ništa ne bi ostalo.

“Anna?” Sudac DeSalvo je upitao i stavio tu glupu limenku jabučnog soka na stol između nas, a ja sam briznula u plač.

“Ne mogu dati bubreg svojoj sestri. Jednostavno ne mogu.”

Sudac DeSalvo šutke mi je dodao kutiju s maramicama. Zgužvala sam nekoliko u lopticu i obrisala oči i nos. Neko vrijeme je šutio i dopustio mi da dođem do daha. Kad sam podigla pogled, vidjela sam da čeka. “Anna, nijedna bolnica u ovoj zemlji neće uzeti organ nekom tko to ne želi.” “Što mislite tko o tome odlučuje?” upitala sam. “Sigurno ne dijete koje dovezu u operacijsku dvoranu u kolicima - nego djetetovi roditelji.”

“Ti nisi dijete; smiješ izraziti svoje neslaganje”, rekao je.

“Da, naravno”, rekla sam i ponovno počela plakati. “Kad se žalite jer netko po deseti put zabada iglu u vas, to se smatra normalnim. Svi se odrasli pogledavaju s lažnim osmijesima na licima i govore da nitko sam ne traži novo vađenje krvi.” Ispuhala sam nos u maramicu. “Bubreg - to je danas. Sutra će biti nešto drugo. Uvijek postoji nešto.”

“Tvoja mi je majka rekla da želiš povući tužbu”, rekao je. “Je li lagala?”

“Nije.” Progutala sam knedlu.

“Pa... zašto si ti lagala njoj?”

Na to pitanje postoji tisuću odgovora; odabrala sam najlakši. “Zato što je volim”, odgovorila sam i suze su mi ponovno navrle na oči. “Žao mi je. Stvarno mi je žao.”

Duboko me pogledao. “Znaš što, Anna? Pozvat ću nekoga tko će pomoći tvom odvjetniku da objasni meni što je za tebe najbolje. Što misliš?”

Kosa mi je bila posvuda; zagladila sam je iza uha. Lice mi je bilo tako crveno da mi se činilo kao da je natečeno. “Dobro”, odgovorila sam.

“Dobro.” Pritisnuo je tipku za interni razgovor i zatražio da se svi vrate.

Moja majka ušla je u prostoriju prva te se zaputila prema meni, no Campbell i njegov pas prepriječili su joj put. Podigao je obrve i palčeve, no to je u stvari bilo pitanje. “Nisam siguran što se događa”, rekao je sudac DeSalvo, “pa ću joj dodijeliti privremenog zastupnika koji će s njom provesti dva tjedna.

Podrazumijeva se da očekujem da će obje strane u potpunosti surađivati. Kad dobijem izvještaj od zastupnika, sazvat ću saslušanje. Ako se dotad pojavi nešto što trebam znati, reći ćete mi tada.”

“Dva tjedna...” rekla je moja majka. Znam što joj je prolazilo kroz glavu. “Časni sude, oprostite, ali dva tjedna je puno vremena, s obzirom na bolest moje kćeri.”

Nisam mogla prepoznati svoju majku. Vidjela sam je kao lavicu koja se bori protiv presporog medicinskog sustava. Vidjela sam je kao stijenu koja nam svima pruža uporište. Vidjela sam je kao boksačicu koja uzvraća udarce Sudbini. No nikad je nisam vidjela kao odvjetnicu.

Sudac DeSalvo je kimnuo. “U redu. Onda ćemo saslušanje održati sljedeći ponedjeljak. U međuvremenu, želim vidjeti Kateinu povijest bolesti—” “Časni sude”, upao je Campbell Alexander. “Kao što znate, s obzirom na neobične okolnosti ovog slučaja, moja klijentica živi s odvjetnicom protustranke. To je otvoreno kršenje zakona.”

Moja majka je duboko udahnula. “Ne predlažete valjda da mi oduzmu dijete.”

Oduzmu? Kamo bih išla?

“Mislim da bi odvjetnica mogla pokušati okrenuti život pod zajedničkim krovom u svoju korist, časni sude, i vršiti pritisak na moju klijenticu.” Campbell je netremice gledao u suca.

“Gospodine Alexander, ne dolazi u obzir da ovu djevojčicu udaljim iz njezina doma”, rekao je sudac DeSalvo, no tada se okrenuo prema mojoj majci.

“Ipak, gospođo Fitzgerald, ne smijete razgovarati o slučaju sa svojom kćeri bez prisutnosti njezina odvjetnika. Ako se ne slažete s tim ili ako saznam da je došlo do bilo kakvog kršenja log svetog zakona obiteljskog prava, morat ću poduzeti drastičnije mjere.”

“Razumijem, časni sude”, rekla je moja majka.

“Dobro.” Sudac DeSalvo je ustao. “Svi se ponovno vidimo sljedeći tjedan.”

Izašao je iz prostorije, a njegove su japanke proizvodile tih zvuk, lijepeći se za pločice na podu. Čim je otišao, okrenula sam se prema majci. Mogu objasniti, htjela sam reći, ali riječi nisu izlazile. Odjednom je moju ruku taknuo mokar nos. Sudac.

Moje je srce, taj jureći vlak, usporilo.

“Moram razgovarati sa svojom klijenticom”, rekao je Campbell.

“Ona je trenutačno samo moja kći”, rekla je moja majka, uzevši me za ruku, te me povukla sa stolca. Uspjela sam se okrenuti na izlazu. Campbell je kiptio.

Znala sam da će tako ispasti. Kći je riječ koja sve pobjeđuje, bez obzira na igru.

* Treći svjetski rat odmah je počeo, i to ne atentatom, ni s ludim diktatorom, već promašenim skretanjem ulijevo. “Briane”, rekla je moja majka izvijajući vrat. “Prošli smo ulicu North Park.”

Moj otac je došao k sebi iz vlastite magle. “Mogla si mi to reći prije nego što smo je prošli.”

“I jesam.”

Prije nego što sam razmislila koliko će me koštati ako se ponovno umiješam u tuđi rat, rekla sam: “Ja te nisam čula.”

Glava moje majke okrenula se poput biča. “Anna, ti si trenutačno zadnja osoba čije mišljenje trebam ili želim.”

“Samo sam—” Podignula je ruku u zrak kao da je ona pregrada koja dijeli auto. Odmahnula je glavom.

Povukla sam se na stranu na stražnjem sjedalu podignuvši noge, te se okrenula prema natrag, gledajući u mrak.

“Briane”, rekla je moja majka. “Opet si promašio.”

Kad smo ušli u kuću, moja je majka projurila pokraj Kate koja nam je otvorila vrata, i pokraj Jesseja koji je na televiziji gledao nešto što je izgledalo kao kodirani Playboyev program. U kuhinji je otvarala elemente i zatvarala ih s treskom. Izvadila je hranu iz hladnjaka i bacila je na stol.

“Hej”, moj otac se obratio Kate. “Kako se osjećaš?”

Ona se nije obazirala na njega i ušla je u kuhinju, zaobišavši ga. “Što se dogodilo?” “Što se dogodilo? E, sad.” Mama me prikovala pogledom. “Zašto ne pitaš sestru što se dogodilo?”

Kate se okrenula prema meni, puna iščekivanja.

“Zanimljivo kako si tiha sad kad nema suca koji bi te slušao", rekla je moja majka.

Jesse je ugasio televiziju. “Natjerala te da razgovaraš sa sucem? Bože, Anna.”

Moja je majka zatvorila oči. “Čuj, Jesse, bilo bi dobro da sad odeš.”

“Ne moraš mi dvaput reći”, odgovorio je, a glas mu je bio pun slomljenog stakla. Čuli smo kako su se ulazna vrata otvorila i zatvorila - poznata priča.

“Sara.” Moj otac je ušao u prostoriju. “Svi se trebamo malo ohladiti.”

“Jedno mi je dijete osudilo drugo na smrt, a ja bih se trebala ohladiti?”

U kuhinji je postalo vrlo tiho i čuo se tihi šapat hladnjaka. Riječi moje majke visjele su u zraku kao prezrelo voće, a kad su pale na pod i eksplodirale, ona se prepala i pokrenula. “Kate”, rekla je, pohitavši prema mojoj sestri.

“Kate, nisam to smjela reći. Nisam to mislila.”

U našoj obitelji postoji bolna tradicija da nikad ne kažemo što bismo trebali i da ne mislimo ono što činimo. Kate je prekrila usta rukom. Natraške je izašla kroz kuhinjska vrata i naletjela na oca, koji ju je nespretno pokušao zaustaviti, no nije uspio, te je ona pojurila na kat. Čula sam kako su se vrata naše sobe s treskom zatvorila. Naša majka je, naravno, pošla za njom.

A ja, ja sam učinila ono što činim najbolje. Otišla sam u suprotnom smjeru. * Postoji li ijedno mjesto na svijetu koje miriše bolje od praonice rublja?

Poput kišne nedjelje kad ne moraš ustati i možeš ostati pod pokrivačem, ili kao kad ležiš na travi netom nakon što ju je tvoj otac pokosio - raj za nos. Kad sam bila mala, mama je na mene znala baciti vruće rublje iz sušilice dok sam sjedila na kauču. Pretvarala sam se da je rublje moja koža, a ja jedno veliko srce sklupčano Ispod nje.

Još jedna stvar koju volim kod praonica je da poput magneta privlače osamljene ljude. Jedan je čovjek sjedio na stolcu kao onesviješten, u vojničkim čizmama i majici s natpisom Nostradamus je bio optimist. Žena za stolom za slaganje, šmrcajući je odvajala hrpu muških košulja. Od deset ljudi u praonici, veliki su izgledi da je nekom od njih gore nego vama.

Sjedila sam nasuprot strojevima za pranje i pokušavala pogoditi čije je rublje čije. Ružičaste gaćice i čipkasta spavaćica pripadaju djevojci koja čita ljubavni roman. Crvene vunene čarape i karirana košulja pripadaju smrdljivom studentu koji spava. Nogometni dres i dječje hlače na tregere pripadaju malcu koji pruža omekšivač svojoj majci. Ona priča na mobitel te ga ne primjećuje.

Kakva si to osoba može priuštiti mobitel, ali ne i vlastitu perilicu i sušilicu za rublje?

Ponekad sam se znala igrati sama sa sobom i zamišljati kako bi bilo da sam osoba čija se odjeća vrti u bubnju ispred mene. Da perem radničke hlače, možda bih bila krovopokrivač u Phoenixu, sa snažnim rukama i preplanulim leđima. Da su one plahte s cvjetićima moje, možda bih studirala kriminalistiku

na Harvardu i sada bila na praznicima. Da sam vlasnica satenskog ogrtača, možda bih imala godišnju kartu za balet. Tada sam se pokušala zamisliti kako radini sve te stvari, ali nisam mogla. Nisam mogla biti nitko drugi osim davateljice za Kate koja čeka kad će ponovno biti potrebna.

Kate i ja smo sijamske blizanke; samo ne možete vidjeti mjesto na kojem smo spojene. Zbog toga je odvajanje tako teško.

Kad sam podigla pogled, primijetila sam da pokraj mene stoji djevojka koja vodi praonicu, s naušnicom u usni i plavim dreadlocksima. “Trebaš pomoć?” upitala je.

Iskreno, bojala sam se čuti vlastiti odgovor.

Jesse

Ja sam se kao dijete igrao vatrom. Krao sam šibice s police iznad hladnjaka i odnosio ih u kupaonicu mojih roditelja. Znate li da mirisna vodica za tijelo poslije kupanja gori? Ako je izlijete i zapalite šibicu, na podu možete stvoriti vatru. Gori plavim plamenom, a kad alkohol izgori, vatra nestane.

Jednom me Anna zatekla kad sam bio u kupaonici. “Hej”, rekao sam.

“Gledaj ovo.” Kapnuo sam mirisnu vodicu na pod u obliku njezinih inicijala.

Potom sam ih zapalio. Mislio sam da će pobjeći glavom bez obzira i cinkati me, no ona je umjesto toga sjela na rub kade. Posegnula je za bocom mirisne vodice, napravila nekakav spiralni uzorak na pločicama i rekla mi da to ponovim.

Anna je moj jedini dokaz da sam rođen u ovoj obitelji, a ne ostavljen na kućnom pragu kao nekakvo dijete Bonnie i Clydea koji su pobjegli u noć.

Naizgled smo potpuno različiti. Ipak, ispod kože smo jednaki: ljudi koji misle da nas poznaju uvijek se prevare. * Nek se svi jebu. Trebao sam si to tetovirati na čelo, koliko sam puta već to pomislio. Često sam u pokretu; jurim u svom džipu dok me pluća ne izdaju.

Danas vozim 150 po autocesti. Vozim slalom iz traka u trak kao da šijem ranu.

Ljudi viču na mene iza zatvorenih prozora. Ja im pokazujem srednji prst.

Tisuću bi se problema riješilo kad bih džipom sletio preko nasipa. Nije da na to nisam pomišljao, znate? Na mojoj vozačkoj piše da sam davatelj organa, no ja bih se prije nazvao mučenikom organa. Sigurno više vrijedim mrtav nego živ - zbroj dijelova vrijedi više od cjeline. Pitam se tko bi dobio moja jetra, pluća, ili moje oči. Pitam se kojeg bi jadnika dopalo ono što je u meni, a što bi trebalo biti srce.

Na moje razočaranje, stigao sam do izlaza bez ijedne ogrebotine. Prošao sam rampu i vozikao se po Aveniji Allens. Tamo se nalazi podvožnjak i znam da ću ispod njega pronaći Duracell Dana. On je beskućnik; veteran iz Vijetnamskog rata koji većinu vremena provodi skupljajući baterije koje su ljudi bacili u smeće. Nemam pojma što radi s njima. Znam samo da ih otvara.

Kaže da CIA skriva poruke za svoje agente u baterije Energizer AA, a FBI u Evereadys.

Dan i ja imamo dogovor: nekoliko puta tjedno donosim mu hranu iz McDonalds’a, a on mi zauzvrat pazi na stvari. Našao sam ga šćućurenog iznad knjige iz astrologije koju smatra svojim manifestom. “Dane”, rekao sam, izlazeći iz auta i pruživši mu njegov Big Mac. “Što ima?”

Pogledao me, žmirkajući. “Mjesec je u prokletom Vodenjaku.” Strpao je prženi krumpirić u usta. “Nisam trebao ni izaći iz kreveta.”

Ako Dan ima krevet, ja nisam znao za njega. “Baš šteta”, rekao sam. “Imaš li moje stvari?”

Pokazao je glavom na betonski dalekovod iza kojeg su se nalazile bačve u kojima je držao moje stvari. Perklorna kiselina koju sam dignuo iz škole, iz učionice za kemiju, bila je netaknuta; u drugoj se bačvi nalazila piljevina.

Podignuo sam napunjenu jastučnicu, stavio je ispod ruke i dovukao je do svog auta. Našao sam ga kako me čeka ispred vrata. “Hvala.”

Naslonio se na auto i nije me pustio da uđem. “Dali su mi poruku za tebe.”

Iako je sve što izađe iz Danovih usta totalno sranje, želudac mi se preokrenuo. “Tko?” Pogledao je prema cesti, pa natrag u mene. “Znaš.” Nagnuo se prema meni i šapnuo: “Razmisli malo.”

“To je poruka?”

Dan je kimnuo. “Aha. Razmisli malo ili popij si malo. Nisam siguran” “Tvoj drugi savjet možda čak i poslušam.” Lagano sam ga odgurnuo kako bih mogao ući u auto. Lakši je nego što biste mislili, kao da je sve što je nekad bilo u njemu već davno potrošeno. Po toj je logici čudo što ja već nisam odlebdio u nebo. “Vidimo se kasnije”, rekao sam mu i odvezao se prema skladištu koje sam već dulje vremena promatrao.

Tražio sam mjesta slična sebi: velika, prazna, zaboravljena od gotovo svih.

Ovo je bilo u Olneyvillu. Prije je služilo kao skladište neke tvrtke koja se bavila izvozom. Sad je samo dom brojne štakorske obitelji. Parkirao sam dovoljno daleko, kako moj auto nikome ne bi bio sumnjiv. Nagurao sam jastučnicu s piljevinom ispod jakne i krenuo.

Izgleda da sam ipak nešto naučio od svog dragog oca: vatrogasci su stručnjaci za ulaženje u mjesta u koja inače ne bi smjeli. Nije teško obiti bravu, a potom samo trebate odlučiti gdje ćete početi. Izrezao sam rupu u jastučnici i piljevinom napisao tri debela početna slova, JBF. Zatim sam uzeo kiselinu i njome natopio slova.

Ovo je bilo prvi put da sam to učinio usred bijela dana.

Uzeo sam kutiju cigareta iz svog džepa, istresao jednu i ubacio je u svoja usta. Moj upaljač je pri kraju s plinom; moram se sjetiti da ga nabavim. Kad sam dopušio do kraja, ustao sam, povukao posljednji dim i bacio opušak na piljevinu. Znao sam da će se brzo usplamsati i već sam trčao kad se iza mene podigao zid od vatre. Kao i uvijek, oni će tražiti dokaze. No cigarete i inicijali dotad će već odavno nestati. Cijeli će se pod otopiti ispod njih. Zidovi će popustiti i urušiti se.

Prvo se vatrogasno vozilo dovezlo taman kad sam stigao do auta i izvukao svoj dalekozor iz prtljažnika. Vatra je već učinila ono što je htjela - proširila se.

Staklo na prozorima se razbilo; kuljao je crni dim koji je stvorio pomrčinu.

Prvi put kad sam vidio svoju majku kako plače, imao sam pet godina.

Stajala je pokraj kuhinjskog prozora i pravila se da je dobro. Sunce je upravo izlazilo, izgledajući kao natečen čvor. “Što radiš?” upitao sam je. Tek sam mnogo godina nakon toga shvatio kako sam potpuno pogrešno razumio njezin odgovor. Da nije mislila na žal kad je spomenula žalovanje.

Nebo je sad tamno i puno dima. Iskre su počele pljuštati kad se urušio krov.

Stiglo je pojačanje od vatrogasaca koji su bili prekinuti u večeri i izvučeni ispod tuševa i iz dnevnih soba. Kroz dalekozor sam mogao pročitati njegovo ime koje se sjajilo na stražnjoj strani njegova kaputa kao da je ispisano dijamantima. Fitzgerald. Moj otac je dohvatio crijevo, a ja sam ušao u svoj auto i odvezao se.

Doma je moja majka doživljavala živčani slom. Izletjela je iz kuće čim sam se parkirao. “Hvala Bogu”, rekla je. “Trebam tvoju pomoć.”

Nije ni provjerila slijedim li je u kuću i po tome sam znao da se radi o Kate.

Vrata sestrine sobe bila su razvaljena, a dovratak je bio oštećen. Moja je sestra mirno ležala na krevetu. Potom se odjednom vratila u život, podignuvši se kao dizalica za auto, i počela povraćati krv. Širila se po njezinoj majici i slikala crvene makove po cvjetnom pokrivaču, tamo gdje prije nisu bili.

Mama se spustila na pod pokraj nje, pridržavajući joj kosu i držeći ručnik ispod njezinih usta kad je povraćala - novi mlaz krvi. “Jesse,” rekla je prisebno, “tvoj otac je na intervenciji i ne mogu ga dobiti. Ti ćeš nas voziti u bolnicu, a ja ću biti na stražnjem sjedalu s Kate.”

Kateine usne bile su skliske i glatke kao trešnje. Uzeo sam je u naručje. Bila je lagana kao perce, a kosti su joj stršale kroz majicu kao kroz kožu.

“Kad je Anna pobjegla, Kate me nije htjela pustiti u sobu”, rekla je moja majka koja je žurila pokraj mene. “Pustila sam je da se malo smiri. Tad sam je čula kako kašlje. Morala sam ući.”

Pa si srušila vrata, pomislio sam, i to me nimalo ne iznenađuje. Došli smo do auta, a ona je otvorila vrata kako bih Kate mogao spustiti unutra. Izašao sam iz dvorišta i jurio gradom čak brže nego inače, na autocestu, pa prema bolnici.

Danas kad su nam roditelji bili na sudu s Annom, Kate i ja smo gledali televiziju. Htjela je gledati svoju sapunicu, a ja sam joj rekao neka odjebe i umjesto toga upalio kodirani Playboyev program. Sad kad sam jurio kroz crvena svjetla, požalio sam što joj nisam dopustio da gleda tu debilnu sapunicu.

Suzdržavao sam se od gledanja njezina lica u retrovizoru, koje je bilo nalik na mali bijeli novčić. Čovjek bi pomislio da me ovakvi trenuci neće šokirati, s obzirom na to koliko sam vremena imao da se naviknem. Pitanje koje nismo mogli izustiti pulsiralo mi je u žilama: Je li došlo vrijeme? Je li došlo vrijeme?

Je li došlo vrijeme? Čim smo stigli pred hitnu ambulantu, mama je izašla i požurivala me da iznesem Kate iz auta. Kakav smo mi prizor bili dok smo ulazili kroz automatska vrata! Ja nosim Kate koja mi krvari na rukama, a moja majka zaustavlja prvu medicinsku sestru koja je prošla pokraj nas. “Treba trombocite”, naredila je.

Uzeli su Kate iz mojih ruku. Iako su ljudi iz hitne već nestali iza zastora zajedno s mojom majkom, ja sam još neko vrijeme stajao sam, s ispruženim rukama, i pokušavao se naviknuti na to da u njima više nema ničega. * Doktor Chance, onkolog kojeg znam, i doktor Nguyen, specijalist kojeg ne znam, rekli su nam ono što smo i sami shvatili: ovo su smrtni hropci u posljednjoj fazi bolesti bubrega. Moja je majka stajala pokraj kreveta, a njezina je ruka bila čvrsto ovijena oko Kateina stalka za infuziju. “Može li se još uvijek izvesti presađivanje?” upitala je kao da Anna nikad nije ni pokrenula tužbu, kao da to baš ništa ne znači.

“Kate je u prilično teškom medicinskom stanju”, odgovorio joj je doktor Chance. “Već sam vam rekao da nisam siguran je li dovoljno jaka da preživi takvu operaciju; sad su izgledi još manji.”

“Ali da postoji davatelj,” upitala je, “biste li to učinili?” “Čekajte.” Činilo mi se da mi je grlo posuto slamom. “Bi li moj odgovarao?”

Doktor Chance je odmahnuo glavom. “Davatelj bubrega obično ne mora biti potpuno kompatibilan. No slučaj tvoje sestre nije "običan.”

Kad su liječnici otišli, osjetio sam kako moja majka zuri u mene. "Jesse”,

rekla je.

“Nemoj misliti da sam htio ponuditi svoj. Samo sam želio, ono, znati. "Ali iznutra sam gorio kao kad sam zapalio ono skladište.

Zašto sam pomislio da išta vrijedim nakon toliko vremena? Zašto sam pomislio da mogu spasiti svoju sestru kad ne mogu spasiti ni sebe?

Kateine oči su se otvorile i ona je pogledala ravno u mene. Obliznula je svoje usne - još su uvijek bile oblivene krvlju - izgledala je kao vampir.

Besmrtna. Da bar.

Približio sam joj se jer nije bila dovoljno jaka i njezine riječi ne bi mogle dopuzati preko zraka koji nas je razdvajao. Reci, usnama je oblikovala riječ kako naša majka ne bi podigla pogled.

Odgovorio sam jednako tiho. Reci? Htio sam biti siguran da sam dobro shvatio.

Reci Anni.

Ali vrata su se odjednom otvorila i otac je ispunio prostoriju dimom.

Njegova kosa, odjeća i koža toliko su zaudarali po dimu da sam se obazreo, očekujući da će se upaliti protupožarni alarm. “Što se dogodilo?” upitao je i istog se časa zaputio prema krevetu.

Iskrao sam se iz sobe jer me tamo nitko više nije trebao. U dizalu, ispred znaka ZABRANJENO PUŠENJE, upalio sam cigaretu. Što da kažem Anni?

Sara

1990.-1991.

“Što ako ne bude muško?” upitala je žena koja mi je sjedila s druge strane.

“Ah, ali to su imena i za djevojčice i za dječake.”

Djevojka je škiljila i kroz prozor gledala trulo vrijeme vani. “Susnježica je lijepo”, odsutno je rekla i razmišljala o tom. “Susnježice, dušo, hajde, zakasnit ćemo na koncert Wilca.” Iščeprkala je komadić papira i ostatak olovke iz svojih trudničkih hlača s naramenicama i zapisala ime. Žena koja je sjedila s moje lijeve strane nasmiješila se. “Je li vam ovo prvo?”

“Ne, treće.”

“I meni. Imam dva dječaka. Sad držim fige za djevojčicu.”

“Ja imam dječaka i djevojčicu”, objasnila sam. “On ima pet a ona tri godine.”

“Znate li hoće li biti muško ili žensko?”

Znam sve o ovom djetetu, od njegova spola, razmještaja gena, pa i do toga koji su od njih savršeni za Kate. Dobro znam što ću dobiti: čudo. “Žensko”, odgovorila sam.

“Jooj, tako sam ljubomorna! Ja i moj muž ne znamo jer se ne vidi na ultrazvuku. Mislila sam da neću izdržati do kraja trudnoće ako čujem da ću dobiti još jednog dječaka.” Isključila je sušilo i podigla ga s glave. “Jeste li već odabrali ime?”

Sinulo mi je da nisam. Iako sam trudna već devet mjeseci i imala sam dovoljno vremena za sanjarenje, nisam baš mnogo razmišljala o ovom djetetu.

O ovoj kćeri razmišljala sam samo u okviru onog što može učiniti za kćer koju već imam. Nisam to rekla čak ni Brianu, koji svake noći leži, držeći glavu na mom poprilično velikom trbuhu i čeka trzaje koji - kako on misli - nagovješćuju prvu žensku napadačicu za Patriotse. S druge strane, ni moja očekivanja nisu mala; očekujem da će spasiti život svoje sestre. “Čekamo da se rodi”, odgovorila sam joj.

Ponekad mislim da samo to i radimo. * U jednom sam trenutku, nakon što je Kate prošla tri mjeseca kemoterapije, bila toliko glupa i povjerovala kako smo uspjeli pobijediti bolest unatoč slabim izgledima. Doktor Chance je rekao kako izgleda da se bolest povukla i da samo trebamo pratiti što se događa. Moj se život nakratko vratio u normalu: vozila sam Jesseja na nogomet, pomagala Kate u predškoli, čak sam i leškarila u vrućim kupkama.

Ipak, dio mene znao je da je to zatišje pred buru. Taj je dio svako jutro provjeravao Katein jastuk, u slučaju da joj je kosa ponovno počela ispadati, čak i onda kad joj je raščupanih i oštećenih vrhova, ponovo počela rasti. Taj je dio otišao genetičaru kojeg je preporučio doktor Chance. I proizveo embrij za koji su liječnici rekli da je genetski kompatibilan s Kate. Uzimao hormone za in vitro oplodnju i začeo to dijete, za svaki slučaj.

Tek smo nakon rutinske punkcije koštane srži saznali da se bolest vratila.

Izvana je izgledala kao i svaka druga trogodišnjakinja. No iznutra je rak ponovno protutnjao njezinim organizmom i sravnio sa zemljom sav napredak ostvaren kemoterapijom.

Kate trenutačno sjedi na stražnjem sjedalu auta s Jessejem, maše nožicama i igra se plastičnim telefonom. Jesse sjedi pokraj nje i gleda kroz prozor.

“Mama? Padaju li autobusi na ljude?”

"Misliš, s drveća?”

“Ne. Ono... samo tako.” Pokazao je svojim dlanom, okrenuv ši ga.

“Samo ako je vrijeme jako loše ili ako vozač prebrzo vozi.” Kimnuo je i prihvatio moje objašnjenje svoje sigurnosti u ovom svemiru. Potom: “Mama?

Koji je tvoj omiljeni broj?”

“Trideset i jedan”, odgovorila sam mu. Tad mi je termin.

“A tvoj?”

“Devet. Zato što može biti broj, i koliko godina imaš, i šestica koja stoji na glavi.” Zaustavio se samo da bi udahnuo. “Mama? Postoje li posebne škare za rezanje mesa?”

“Postoje.” Skrenula sam desno i prošla pokraj groblja na kojem su nadgrobni spomenici bili nagnuti naprijed i natrag poput niza žutih zuba.

“Mama,” upitao je Jesse, “hoće li i Kate tamo otići?”

Od ovog pitanja, koje je bilo jednako nevino kao i sva ostala koja je Jesse postavio, počela su mi klecati koljena. Zaustavila sam auto i upalila sva četiri svjetla. Otkopčala sam pojas i okrenula se. “Ne, Jess”, odvratila sam. “Ona nikamo neće otići.”

“Gospodine i gospođo Fitzgerald?” rekao je producent. “Ovdje ćemo vas smjestiti.”

Sjeli smo na scenu u televizijskom studiju. Pozvali su nas zbog mog neobičnog začeća. Pokušavajući spasiti Kate, nekako smo postali meta znanstvenih rasprava.

Kad nam je prišla Nadya Carter, novinarka tjednog časopisa, Brian me uhvatio za ruku. “Uskoro ćemo biti spremni. Već sam snimila najavu o Kate.

Samo ću vam postaviti nekoliko pitanja i sve će biti gotovo dok trepnete.”

Netom prije nego što je snimanje započelo, Brian je obrisao obraze o rukav svoje košulje. Vizažist koji je stajao iza svjetala je jauknuo. “Ma zaboga”, šapnuo je Brian. “Ne želim se na nacionalnoj televiziji pojaviti s rumenilom na licu.”

Kamera je oživjela manje dramatično nego što sam očekivala; čulo se samo tiho zujanje koje mi je strujalo kroz ruke i noge.

“Gospođo Fitzgerald,” rekla je Nadya, “možete li mi objasniti zašto ste se obratili genetičaru?”

Brian me pogledao. “Naša trogodišnja kći ima vrlo agresivan oblik leukemije. Njezin nam je onkolog predložio da pronađemo davatelja koštane srži - ali naš sin nije tkivno podudaran. Postoji nacionalni registar, no budemo li predugo čekali da se pojavi odgovarajući davatelj za Kate, ona možda više neće biti... ovdje. Pa smo pomislili da bi drugo dijete moglo biti tkivno podudarno.”

“Dijete”, rekla je Nadya, “koje ne postoji.”

“Ne još”, odgovorio je Brian. “Što vas je potaknulo da odete genetičaru?”

“Vrijeme”, rekla sam otvoreno. “Ne mogu svake godine rađati djecu i čekati da se pojavi odgovarajuće. Liječnik je pregledao nekoliko embrija kako bi odlučio koji je idealan za Kate. Bilo je upitno hoće li ijedan odgovarati. Imali smo sreće, jedan od četiri je odgovarao - i on je prenesen u mene oplodnjom in vitro."

Nadya je bacila pogled na svoje bilješke. “Dobivate prijeteća pisma, zar ne?”

Brian je kimnuo. “Ljudi misle da želimo dijete iz epruvete.” “Pa zar to i ne

želite?”

“Ne želimo da naše dijete ima plave oči, bude visoko 180, ili da ima kvocijent inteligencije 200. Naravno, tražili smo određene osobine - no nismo tražili ništa što bi se moglo smatrati natprosječnim. To su samo Kateine osobine. Ne želimo superbebu; samo želimo spasiti život svoje kćeri.”

Stisnula sam Brianovu ruku. Bože, koliko ga volim.

“Gospođo Fitzgerald, što ćete reći tom djetetu kad odraste?” upitala je Nadya.

“Ako bude sreće,” rekla sam, “reći ću joj da prestane gnjaviti svoju sestru.” * Počela sam rađati na Staru godinu. Medicinska sestra koja je pazila na mene pokušavala mi je odvratiti pažnju od trudova, pričajući o horoskopskim znakovima. “Bit će Jarac”, rekla je Emelda, trljajući moja ramena.

“Je li to dobro?”

“Pa, Jarci odrade stvari kako treba.”

Udahni, izdahni. “Dobro... da... znam”, odgovorila sam joj.

Još su dvije žene rađale. Emelda je rekla da je jedna prekrižila noge.

Pokušava izdržati do 1991. Dijete koje se rodi na Novu godinu dobiva paket besplatnih pelena i štednju u Građanskoj banci u vrijednosti od 100 dolara, za fakultet u dalekoj budućnosti.

Kad je Emelda otišla za svoj stol i ostavila nas same, Brian je posegnuo za mojom rukom. “Jesi dobro?”

S grčem na licu izdržala sam još jedan trud. “Bit ću dobro kad ovo prođe.”

Nasmiješio se. Za vatrogasca izučenog da pruži hitnu medicinsku pomoć pri interakciji rutinski porod u bolnici je mačji kašalj. Bila bi druga stvar da mi je vodenjak puknuo u željezničkoj nesreći, ili da rađam na stražnjem sjedalu taksija— “Znam o čemu sad razmišljaš,” prekinuo me je iako nisam rekla ni riječ, “i u krivu si.” Podignuo je moju ruku i poljubio zglobove prstiju.

Odjednom sam osjetila kao da se u meni podiglo sidro. Lanac od sidra, debeo poput šake, okretao se u mojoj utrobi. “Briane,” procijedila sam, “idi po liječnika.”

Moj je ginekolog ušao i stavio ruku između mojih nogu. Pogledao je na sat.

“Ako možete izdržati još koju minutu, ovo će dijete postati poznato”, on je

rekao, no ja sam odmahnula glavom.

“Izvadite ga”, rekla sam mu. “Odmah.”

Liječnik je pogledao Briana. “Porezne olakšice?” nagađao je.

Razmišljala sam o olakšavanju, no to nije imalo veze s porezom, već sa životom moje kćeri.

Glava djeteta iskliznula je kroz moju kožu. Liječnikova ruka ju je uhvatila i skinula dragocjenu pupčanu vrpcu s njezina vrata, te je izvukla, prvo jedno rame, pa drugo.

Podigla sam se na laktove kako bih mogla vidjeti što se dolje događa.

“Pupčana vrpca”, podsjetila sam ga. “Budite oprezni.” Prerezao ju je i potekla je ta prekrasna krv, a on ju je brzo poslao van iz sobe kako bi se zamrznula i očuvala sve dok je Kate ne bude zatrebala. * Pripreme za Kateino presađivanje počele su čim se Anna rodila. Sišla sam s odjela za rodilje i na radiologiji se sastala s Kate. Obje imamo žute ogrtače protiv zračenja, i to ju je nasmijalo. “Mama,” rekla je, “iste smo.”

Dali su joj sedative za djecu, i to bi u drugim okolnostima bilo smiješno.

Kate se nije mogla snaći. Svaki put kad je pokušala ustati, noge bi je izdale.

Palo mi je na pamet da će Kate ovako izgledati kad se prvi put napije likera od breskve u srednjoj školi ili na faksu; tada sam se brzo podsjetila da Kate možda neće doživjeti tu dob.

Kad je došao liječnik kako bi je odveo u kabinet za zračenje, Kate se uhvatila za moju nogu. “Dušo,” rekao je Brian, “sve će biti u redu.”

Odmahnula je glavom i još se više pripila. Kad sam se spustila u čučanj, bacila se u moje naručje. “Cijelo ću te vrijeme gledati”, obećala sam.

Prostorija je bila velika, a na zidovima su se nalazile slike džungle. Linearni akceleratori ugrađeni su u strop i udubljenje ispod ležaja, koji izgleda poput običnih nosila prekrivenih plahtom. Radiologinja je na Kateina prsa stavila široke komade željeza u obliku graha i rekla joj da se ne miče. Obećala joj je da će dobiti naljepnicu kad sve bude gotovo.

Gledala sam Kate kroz zaštitno staklo. Gama-zrake, leukemija, roditeljstvo.

Upravo su stvari koje ne vidiš dovoljno jake da te ubiju.

U onkologiji postoji Murphyjev zakon koji nigdje nije zapisan, no u koji mnogi vjeruju: ako ti ne bude zlo, neće ti biti ni bolje. Stoga, ako vam od

kemoterapije užasno pozli, ako vam zračenje sprži kožu - to je zapravo dobro.

No ako kroz kemoterapiju prođete sa zanemarivom mučninom i boli, postoji mogućnost da je tijelo nekako prevarilo lijekove i da oni ne rade svoj posao.

Po toj logici, Kate bi već trebala biti zdrava. Za razliku od prošlogodišnje kemoterapije, ovaj je tretman pretvorio djevojčicu kojoj ni nos nije curio u osobu koja je fizički potpuno uništena. Tri dana zračenja uzrokovalo je neprekidan proljev i vratilo je u pelene. Nju je isprva bilo sram; tada se toliko razboljela da joj je postalo svejedno. Uslijedilo je pet dana kemoterapije i grlo joj se napunilo sluzi, zbog čega je grčevito držala pumpicu za nos kao da je pojas za spašavanje. Kad je budna samo plače.

Od šestog dana, kad je broj njezinih bijelih krvnih tjelešaca i neutrofila počeo znatno opadati, Kate je u izolaciji. Bilo koji mikrob na svijetu sad bi je mogao ubiti; zbog toga svijet moramo držati podalje. Posjeti su ograničeni, a ljudi kojima dopuštamo ulazak u njezinu sobu izgledaju poput astronauta, odjeveni u ogrtače i s maskama na licu. Kate mora nositi rukavice kad čita slikovnice. Cvijeće i biljke su zabranjeni jer se na njima nalaze bakterije koje bi je mogle ubiti. Svaka igračka koju joj damo mora se prvo očistiti antiseptičkom tekućinom. Spava sa svojim medvjedićem, umotanim u plastičnu vrećicu koja noću šuška i ponekad je probudi.

Brian i ja sjedimo ispred čekaonice i čekamo. Kad Kate spava, ja vježbam davanje injekcija na narančama. Nakon presađivanja, Kate će dobivati injekcije faktora rasta i taj će posao dopasti mene. Zabila sam iglu u naranču, u debelu koru, i osjetila kako mekano tkivo popušta. Lijek koji ću joj davati daje se potkožno, tik ispod kože. Moram biti sigurna da je nagib dobar i da je pritisak dovoljno jak. Bol ovisi o brzini kojom igla probija kožu. Naranča, naravno, ne plače kad pogriješim. No medicinske sestre kažu da pravo davanje injekcija neće biti nimalo drugačije.

Brian je uzeo drugu naranču te je počeo guliti. “Spusti to!”

“Gladan sam.” Glavom je pokazao na plod u mojoj ruci. “Ti već imaš svog pacijenta.”

“Otkud možeš znati da to nije bio nečiji tuđi pacijent? Tko zna što je sve ubrizgano u nju.”

Odjednom se iza ugla pojavio doktor Chance i prišao nam. Iza njega je hodala Donna, medicinska sestra s onkologije, noseći vrećicu infuzije ispunjenu crvenom tekućinom. “Vrijeme je”, rekla je.

Spustila sam naranču i slijedila ih u čekaonicu, te sam se odjenula kako bih mogla prići bliže svojoj kćeri. U roku od nekoliko minuta Donna je stavila

vrećicu na stalak i priključila je da kaplje u Katein centralni kateter. To je bilo tako jednostavno u usporedbi sa svim ostalim što je Kate proživjela da se sad nije ni probudila. Ja stojim s jedne strane, a Brian s druge. Zadržala sam dah.

Gledala sam Katein kuk i njezinu ilijačnu kost, gdje se proizvodi koštana srž.

Nekim čudom Annine će matične stanice kroz prsa ući u Katein krvotok i pronaći svoj pravi cilj.

“Dakle”, rekao je doktor Chance. Svi smo gledali kako krv iz pupčane vrpce polako prolazi kroz cijev. Slamka za koju smo se hvatali bila je krhka.

Julia

Nakon dva sata ponovnog života sa svojom sestrom, teško mi je povjerovati da smo nekad dijelile maternicu. Isobel je već složila moje CD-e prema godini izdanja, usisala ispod kauča i bacila pola hrane iz mog hladnjaka. “Datumi su dobri, Julia.” Uzdahnula je. “Tu imaš jogurt iz vremena kad su demokrati posljednji put osvojili Bijelu kuću.”

S treskom sam zatvorila vrata i počela brojiti do deset. No kad je Izzy krenula prema plinskoj pećnici i počela tražiti program za čišćenje, izgubila sam strpljenje. “Sylvia je čista.”

“I još jedna stvar: pećnica Sylvia. Hladnjak Smilla. Zar naši kućanski aparati baš moraju imati imena?”

Moji kućanski aparati. Moji, ne naši, dovraga. “Sad mi je jasno zašto te Janet ostavila”, promrsila sam.

Na to je Izzy povrijeđeno podigla pogled. “Grozna si”, rekla je. “Grozna si i trebala sam zašiti mamu kad sam se rodila.” Odjurila je u kupaonicu u suzama.

Iako je Isobel tri minute starija od mene, ja sam se uvijek brinula za nju. Ja sam njezina nuklearna bomba: kad je nešto uzruja, ja odem i uništim to. Bilo da je to jedan od naše šestorice starije braće koji je zadirkuje, ili zla Janet, koja je nakon sedam godina ozbiljne veze s Izzy odjednom odlučila da nije homoseksualna. Dok smo odrastale, Izzy je bila dobrica, a ja problematična tukla sam se, obrijala glavu kako bih naljutila roditelje i nosila vojničke čizme na školsku uniformu. No sad kad obje imamo trideset i dvije godine, ja sam ta koja ima kreditnu karticu i koja se bori za opstanak u poslovnom svijetu, a Izzy je lezbijka koja izrađuje nakit od spajalica i vijaka. Koja ironija.

Vrata kupaonice ne mogu se zaključati, no Izzy to još ne zna. Stoga sam ušla i pričekala da ona završi s umivanjem lica u hladnoj vodi, i dodala joj ručnik.

“Iz. Nisam tako mislila.”

“Znam.” Pogledala me u zrcalu. Većina ljudi više nas ne može razlikovati sad kad imam pravi posao koji zahtijeva normalnu kosu i normalnu odjeću. “Ti si bar bila u vezi”, istaknula sam. “Ja sam posljednji put bila na spoju kad sam kupila taj jogurt.”

Kutovi Izzinih usana su se podigli i ona se okrenula prema meni. “Ima li i zahodska školjka ime?”

“Kako ti se čini Janet?” rekla sam i moja je sestra prasnula u smijeh.

Zazvonio je telefon i ja sam otišla u dnevnu sobu da se javim. “Julia? Ovdje sudac DeSalvo. Trebam privremenog zastupnika za jedan slučaj i nadam se da ćeš mi biti od pomoći.”

Postala sam privremena zastupnica prije godinu dana, kad sam shvatila da javno koristan rad ne može pokriti stanarinu. Sud dodjeljuje zastupnika koji zastupa djecu u sudskim procesima koji uključuju maloljetnike. Da biste postali privremeni zastupnik, ne morate biti odvjetnik, no morate imati srce i osjećaj za moral. Zbog toga većina odvjetnika nije sposobna obavljati taj posao.

“Julia? Jesi li ovdje?”

Sve bih učinila za suca DeSalva; on je povukao veze kako bih dobila posao kad sam postala privremena zastupnica. “Što god trebate”, obećala sam. “O čemu je riječ?”

Dao mi je informacije o slučaju - izrazi kao što su medicinska emancipacija, trinaest, majka pravnica, proletjeli su pokraj mene. Samo su se dvije stvari zadržale: riječ hitno i ime odvjetnika.

Bože, ne mogu ja to.

“Mogu doći za jedan sat”, rekla sam.

“Dobro. Mislim da to dijete treba podršku.”

“Tko je to bio?” upitala je Izzy. Otvarala je kutiju u kojoj se nalazio materijal za njezin posao: alat, žica i manje kutijice s metalnim komadićima koji su zvučali poput škrgutanja zubi kad ih je spustila na pod.

“Sudac”, odgovorila sam. “Jednoj djevojčici treba pomoć.”

Nisam rekla svojoj sestri da mislim na sebe. * Kod Fitzgeraldovih nema nikoga. Dvaput sam pozvonila, uvjerena da netko mora biti kod kuće. Ako sam dobro shvatila suca DeSalva, ova obitelj prolazi krizu. No koliko vidim, stojim pokraj dobro očuvane kolonijalne kuće, a prilaz okružuju pažljivo uređene cvjetne lijehe.

Kad sam se okrenula i uputila prema autu, ugledala sam djevojčicu. Još uvijek izgleda kao što izgledaju djeca koja još nisu ušla u pubertet: koščato, poput mladog teleta. Preskakala je svaku pukotinu na pločniku. “Bok”, rekla sam kad se približila dovoljno da me može čuti. “Jesi li ti Anna?”

Podigla je bradu. “Možda.”

“Ja sam Julia Romano. Sudac DeSalvo imenovao me tvojom privremenom

zastupnicom. Je li ti objasnio što je to?”

Anna je škiljila. “Ljudi koji su oteli jednu djevojčicu iz Brocktona rekli su joj da ih je njezina mama poslala da je dovezu k njoj na posao.”

Kopala sam po torbi i izvukla svoju vozačku i hrpu papira. “Evo”, rekla sam. “Slobodno pogledaj.” Pogledala me, a potom je bacila pogled na tu stravičnu sliku na mojoj vozačkoj; pročitala je kopiju zahtjeva za emancipaciju koji sam pokupila na obiteljskom sudu dolazeći ovamo. Da sam psihopatkinja, ovo bi bila dobra varka. No dio mene već je Anni odao počast za oprez: ovo nije dijete koje trči pred rudo. Ako tako dugo razmišlja hoće li poći sa mnom, tada je sigurno dobro promislila prije nego što se odlučila izvući iz mreže svoje obitelji.

Vratila mi je sve što sam joj dala. “Gdje su svi?” upitala je.

“Ne znam. Mislila sam da ćeš ti to meni reći.”

Annin je pogled nervozno odlutao prema ulaznim vratima. “Nadam se da je sve u redu s Kate.”

Nagnula sam glavu, promatrajući ovu djevojčicu koja me već uspjela iznenaditi. “Imaš li vremena za razgovor?” upitala sam. * Zebre su prva postaja u zoološkom vrtu Roger Williams. One su mi oduvijek bile najdraže od svih životinja u Afričkom odjelu. Slonovi mogu proći; čimpanze me nikad nisu privlačile - no zebre me fasciniraju. One su jedna od rijetkih stvari koje bi se uklopile kad bismo imali toliko sreće da živimo u crnobijelom svijetu.

Prošli smo pokraj dujker antilopa, šumskih antilopa i nekog stvora koji se zove golokrtičasti štakor i koji nije htio izaći iz kaveza. Često vodim djecu koja su mi dodijeljena u zoološki vrt. Za razliku od suočavanja licem u lice u sudnici, mjesto na kojem se najlakše otvaraju je zoološki vrt, čak lakše nego u Dunkin’ Donutsu. Gledaju kako giboni izvode akrobacije poput olimpijskih gimnastičara i sami od sebe počnu govoriti o tome što se događa kod kuće, a da nisu ni svjesni što zapravo rade.

Ipak, Anna je starija od djece s kojom sam prije radila, i nije toliko oduševljena zoološkim vrtom. Kad sad pomislim, to je bio loš izbor. Trebala sam je odvesti u šoping-centar ili u kino.

Hodale smo putovima koji vijugaju kroz zoološki vrt, a Anna je govorila samo kad sam je nešto upitala. Pristojno mi je odgovarala kad sam je ispitivala

o sestrinu zdravlju. Priznala je da je njezina majka odvjetnica protustranke.

Zahvalila mi je kad sam joj kupila sladoled.

“Reci mi čime se baviš”, rekla sam. “U slobodno vrijeme.”

“Igram hokej”, rekla je Anna. “Bila sam golmanica.”

“Više nisi?” “Što si stariji, to ti trener rjeđe oprašta kad propustiš utakmicu.” Slegnula je ramenima. “Ne volim kad moram razočarati momčad.”

Zanimljivo si se izrazila, pomislila sam. “Igraju li tvoji prijatelji još uvijek hokej?”

“Prijatelji?” Odmahnula je glavom. “Ljudi te ne mogu posjetiti kad se tvoja sestra odmara. Kad spavaš kod prijateljice i kad mama dođe po tebe u dva ujutro i kaže da moraš ići u bolnicu, nitko te neće ponovno pozvati. Vjerojatno je prošlo mnogo vremena kako niste više u školi, ali većina učenika misli da je čudaštvo zarazno.”

“Pa s kim onda razgovaraš?”

Pogledala me. “S Kate”, rekla je. Tada je upitala imam li mobitel.

Izvadila sam ga iz torbe i gledala je kako bira broj bolnice koji je znala napamet. “Tražim pacijenticu”, Anna je rekla operateru. “Kate Fitzgerald?”

Podigla je pogled prema meni. “Hvala svejedno.” Pritisnula je tipku i vratila mi mobitel. “Kate nije upisana.”

“To je dobro, zar ne?”

“Možda papiri još nisu stigli do centrale. Ponekad im treba nekoliko sati.”

Nagnula sam se na ogradu pokraj slonova. “Izgleda da si prilično zabrinuta za svoju sestru”, primijetila sam. “Jesi li sigurna da se možeš suočiti s onim što će se dogoditi ako prestaneš biti davateljica?”

“Znam što će se dogoditi.” Annin glas bio je tih. “Nikad nisam rekla da mi je drago." Podigla je lice prema mojem, izazivajući me da joj prigovorim.

Gledala sam je neko vrijeme. Što bih ja učinila da saznam da Izzy treba bubreg, dio moje jetre ili koštanu srž? Odgovor je nedvojben - pitala bih kad mogu otići u bolnicu i učinila bih to.

No to bi bio moj izbor, moja odluka.

“Jesu li te roditelji ikad pitali želiš li biti davateljica?”

Anna je slegnula ramenima. “Recimo. Na način na koji roditelji postavljaju pitanja kad u svojoj glavi već imaju odgovor. Nije valjda zbog tebe cijeli razred morao ostati unutra za vrijeme odmora? Ili, Hoćeš da ti stavim malo

brokule?”

“Jesi li ikad rekla svojim roditeljima da se ne slažeš s odlukom koju su oni donijeli umjesto tebe?”

Anna se odmaknula od slonova te se počela vući uz brežuljak. “Žalila sam se nekoliko puta. Ali oni su i Kateini roditelji.”

Komadići slagalice počeli su dolaziti na svoje mjesto. Obično su odluke koje roditelji donose umjesto djeteta u njegovu najboljem interesu. No ako su roditelji zaslijepljeni interesima svoga drugog djeteta, sve propada. A negdje ispod ruševina leže žrtve kao što je Anna.

Pitam se je li podigla tužbu zato što uistinu misli da može donositi bolje odluke o vlastitoj medicinskoj njezi od svojih roditelja, ili zato što želi da je roditelji bar jednom poslušaju.

Našle smo se ispred polarnih medvjeda, Trixie i Nortona. Otkad smo došle ovamo, Annino se lice prvi put razvedrilo. Gledala je Kobeja, Trixieno mladunče - najnoviju prinovu u zoološkom vrtu. On je šapicama mlatio svoju majku koja je ležala na stijenama, pokušavajući je navesti da se igra s njim.

“Posljednji put kad su imali mladunče,” rekla je Anna, “dali su ga u drugi zoološki vrt.”

Bila je u pravu; sjetila sam se članaka iz lokalnih novina. To je bio veliki pomak u odnosima s javnošću za Rhode Island.

“Mislite li da se pita što je učinio da su ga otpravili?”

Mi zastupnici uvježbani smo za prepoznavanje znakova depresije. Znamo čitati govor tijela i prepoznati apatiju i promjene raspoloženja. Anna je čvrsto rukama stisnula metalnu ogradu. Njezine oči postale su mutne poput starog zlata.

Ako ova djevojčica ne izgubi sestru, pomislila sam, izgubit će sebe.

“Julia,” upitala je, “možemo li ići kući?” * Što smo se više približavale kući, to se Anna više udaljavala od mene.

Zgodan trik, s obzirom na to da je udaljenost između nas ostala ista. Stisnula se uz prozor mog auta i gledala kako ulice pretječu pokraj nas poput krvi. “Što će se sad dogoditi?”

“Razgovarat ću s ostalima. S tvojim tatom i mamom, bratom i sestrom. I s tvojim odvjetnikom.”

U dvorištu je sada bio parkiran džip u raspadnom stanju, a ulazna vrata kuće

bila su otvorena. Ugasila sam auto, no Anna nije otkopčala pojas. “Hoćete li me otpratiti?”

“Zašto?”

“Jer će me mama ubiti.”

Ova Anna - istinski uplašena - nije bila nimalo slična Anni s kojom sam provela proteklih sat vremena. Pitam se kako je ova djevojčica mogla bila dovoljno hrabra i podići tužbu, i u isto se vrijeme bojati suočavanja sa svojom majkom. “Zašto?”

“Danas sam otišla od kuće, a nisam joj rekla kamo idem.”

“Radiš li to često?”

Anna je odmahnula glavom. “Obično učinim što god mi se kaže.”

Pa, prije ili poslije ću ionako morati razgovarati sa Sarom Fitzgerald. Izašla sam iz auta i pričekala Annu. Hodale smo prilazom, pokraj uređenih cvjetnih lijeha i prošle kroz ulazna vrata.

Nije bila nalik na neprijatelja kakvog sam zamislila. Kao prvo, Annina je majka bila niža i mršavija od mene. Imala je crnu kosu, zabrinute oči, te se ushodala gore-dolje. Čim su se vrata sa škripom otvorila, potrčala je prema Anni. “Za Boga miloga,” povikala je i počela tresti svoju kćer za ramena, “gdje si bila? Znaš li ti—” “Oprostite, gospođo Fitzgerald. Da se predstavim.” Koraknula sam prema naprijed i ispružila ruku. “Ja sam Julia Romano, privremena zastupnica koju je sud dodijelio vašoj kćeri.”

Zagrlila je Annu, hineći nježnost. “Hvala vam što ste Annu dovezli kući.

Znam da o mnogo čemu morate razgovarati s njom, ali trenutačno—” “Zapravo, nadala sam se da ću malo porazgovarati s vama. Za manje od tjedan dana moram podnijeti izvještaj sudu pa bih, ako imate malo vremena—” “Nemam”, Sara je iznenada rekla. “Sad stvarno nije zgodno. Moja druga kći upravo je ponovno završila u bolnici.” Pogledala je Annu koja je još uvijek stajala na kuhinjskim vratima: Nadam se da si zadovoljna.

“Zaista mi je žao.”

“I meni.” Sara je pročistila grlo. “Cijenim što ste došli razgovarati s Annom. I znam da samo radite svoj posao. No sve će se srediti, zaista. To je nesporazum. Uvjerena sam da će se i sudac DeSalvo za dan-dva složiti sa mnom.”

Povukla se prema natrag, izazivajući mene - i Annu - da joj proturječimo.

Bacila sam pogled na Annu koja me krajičkom oka pogledala i gotovo

neprimjetno odmahnula glavom, moleći me da zasad ništa ne poduzimam.

Koga ona štiti - svoju majku ili sebe?

Upalila mi se lampica: Anna ima trinaest godina. Anna živi sa svojom majkom. Njezina majka je odvjetnica protustranke. Anna ne može živjeti pod istim krovom sa svojom majkom i ne biti pod njezinim utjecajem.

“Anna, nazvat ću te sutra.” Napustila sam kuću Sare Fitzgerald a da se nisam s njom ni pozdravila, te se zaputila na jedino mjesto na svijetu kamo nisam željela ići.

Poslovni prostor Campbella Alexandera izgledao je točno kao što sam ga zamišljala: na vrhu zgrade optočene crnim staklom, hodnikom se protezala perzijska tepih-staza, a dvoja masivna vrata od mahagonija štitila su ga od smeća. Za recepcijskim stolom sjedila je djevojka krhka izgleda, a ispod njezine grive izvirivala je telefonska slušalica. Nisam se obazirala na nju i pošla sam prema jedinim vratima koja su bila zatvorena. “Čekajte!” viknula je.

“Ne možete ući!”

“Očekuje me”, rekla sam.

Campbell nije podigao pogled s onoga što je gnjevno pisao. Rukavi košulje bili su mu zavrnuti do lakta. Dobro bi mu došlo šišanje. “Kerri,” rekao je, “pokušaj naći snimku emisije Jenny Jones o jednojajčanim blizancima koji nisu znali—” “Dobar dan, Campbelle.”

Prvo je prestao pisati. Tada je podigao glavu. “Julia.” Ustao je kao dječak uhvaćen u nedoličnom činu.

Ušla sam i zatvorila vrata za sobom. “Ja sam privremena zastupnica Anne Fitzgerald.”

Pas kojeg dosad nisam primijetila stao je pokraj Campbella. “Čuo sam da si upisala pravo.”

Na Harvardu. S punom stipendijom.

“Providence je prilično malo mjesto... očekivao sam..." glas mu se prekinuo i on je odmahnuo glavom. “Bio sam siguran da ćemo se sresti mnogo ranije.”

Nasmijao se, i kao da sam odjednom opet imala sedamnaest godina - kad sam shvatila da Ijubav ne slijedi pravila, kad sam shvatila da je ono što vrijedi imati uvijek nedostižno. “Nije tako teško nekog izbjegavati ako se malo potrudiš”, hladno sam mu odvratila. “Kao što i sam dobro znaš.”

Campbell

Bio sam iznenađujuće smiren, zaista, sve dok mi ravnatelj srednje škole Ponaganset preko telefona nije počeo držati predavanje o tome što je politički korektno. “Mili Bože”, pijuckao je. “Kakvu to poruku odašilje skupina studenata indijanskog podrijetla koja svoju školsku košarkašku ekipu nazove “Bijeli”?

“Pretpostavljam da odašilje sličnu poruku kakvu ste i vi poslali kad ste za svoju školsku maskotu odabrali poglavicu.”

“Mi smo Poglavice iz Ponaganseta od 1970”, ravnatelj se usprotivio.

“Da, a oni su članovi plemena Narragansett otkad su se rodili.”

“To je uvredljivo. I nije politički korektno.”

“Nažalost,” naglasio sam, “ne možete nekoga tužiti zbog političke nekorektnosti. U tom bi slučaju vi sami već odavno dobili poziv na sud. No s druge strane, ustav štiti pojedina prava građana Amerike, pa tako i Indijanaca u njih spada i pravo na javno okupljanje i pravo na slobodu govora - što znači da bi Bijelima bilo dopušteno da se sastaju čak i kad bi vaša smiješna prijetnja uspjela doći do suda. Kad smo kod toga, možda biste mogli podići tužbu protiv cijelog čovječanstva jer zacijelo ne možete podnijeti rasizam koji se krije iza naziva Bijela kuća, Bijele planine i bijele stranice.” S druge strane slušalice zavladala je tišina. “Mogu li, dakle, reći svom klijentu da ćete ipak odustati od tužbe?”

Kad mi je poklopio, pritisnuo sam tipku za razglas. “Kerri, nazovi Ernieja Koji Ubija Ribe i reci mu da se ne treba brinuti.”

Kad sam prionuo na gomilu posla za svojim stolom. Sudac je uzdahnuo.

Spavao je sklupčan poput smotanog tepiha lijevo od mog stola. Njegova se šapa trzala.

To je život, rekla je kad smo promatrali psića kako lovi vlastiti rep. Želim se reinkarnirati u psa.

Nasmijao sam se. Ti bi prije bila mačka, rekao sam joj. One nikoga ne trebaju.

Trebam tebe, odgovorila je.

Pa, rekao sam. Možda se ja reinkarnirani u mačju metvicu.

Palčevima sam pritisnuo svoje očne jabučice. Očito ne spavam dovoljno;

prvo ono u kafiću, a sad ovo. Namrštio sam se i pogledao Suca, kao da je on za to kriv, te se nakon toga usredotočio na neke bilješke koje sam načrčkao u svom notesu. Novi klijent - diler kojeg je optužba uhvatila na djelu i sve zabilježila na videokaseti. Ovom tipu nema spasa, osim ako nema jednojajčanog blizanca kojeg njegova majka skriva.

Hm, kad bolje razmislim...

Vrata su se otvorila i istog sam trena ispalio zapovijed za Kerri a da nisam podigao pogled. “Pokušaj naći snimku emisije Jenny Jones o jednojajčanim blizancima koji nisu znali—” “Dobar dan, Campbelle.”

Ja sam lud; totalno sam lud. Jer samo pet metara ispred mene stoji Julia Romano, koju nisam vidio već petnaest godina. Kosa joj je sada duža. Njezina su usta uokvirena nježnim linijama, sličnim zagradama oko desetljeća izgovorenih riječi koje ja nisam čuo jer nisam bio prisutan. “Julia”, jedva sam izustio.

Zatvorila je vrata i na taj je zvuk Sudac skočio na noge. “Ja sam privremena zastupnica Anne Fitzgerald”, rekla je.

“Providence je prilično malo mjesto... očekivao sam... Bio sam siguran da ćemo se sresti mnogo ranije.”

“Nije tako teško nekog izbjegavati ako se malo potrudiš”, odvratila je. “Kao što i sam dobro znaš.” Tada je odjednom sav bijes ispario iz nje. “Oprosti. Ovo je bilo previše.”

“Prošlo je mnogo vremena”, rekao sam, no zapravo sam je htio pitati što je radila proteklih petnaest godina. Pije li još uvijek čaj s mlijekom i limunom. Je li sretna? “Kosa ti više nije ružičasta”, rekao sam jer sam glup.

“Ne, nije”, odgovorila je. “Smeta li ti to?”

Slegnuo sam ramenima. “Ne, samo... Pa...” Gdje su riječi kad ih trebate?

“Sviđala mi se ružičasta boja”, priznao sam.

“Ponekad mi smanjuje autoritet u sudnici”, Julia je priznala.

To me nasmijalo. “Otkad je tebe briga što drugi misle o tebi?”

Nije odgovorila, no nešto se promijenilo. Atmosfera u prostoriji, ili zid koji se podigao u njezinim očima. “Možda bismo mogli razgovarati o Anni, umjesto da izvlačimo prošlost”, rekla je diplomatski.

Kimnuo sam. No činilo se kao da sjedimo na uskim sjedalima u autobusu i da je između nas stranac o kojem nitko od nas ne želi govoriti ni priznati da postoji. Razgovaramo preko njega i kroz njega te kriomice pogledavamo jedno

drugo. Kako da sad razgovaram o Anni Fitzgerald kad se pitam je li se Julia ikad probudila u tuđem naručju, te bar na tren, prije nego što je odagnala san s očiju, pomislila da je u mom.

Osjetivši napetost, Sudac je ustao i stao pokraj mene. Izgleda da je Julia tek sada shvatila da nismo sami u prostoriji. “Tvoj partner?”

“Samo suradnik”, rekao sam. “Ali dospio je na stranice Law Reviewa.

Njezini su prsti češkali Suca iza uha - prokleti srećković - a ja sam se namrštio i zamolio je da prestane. “On je pas vodič. Ne smije se maziti.”

Julia je iznenađeno podigla pogled. No prije nego što je mogla postaviti pitanje, promijenio sam temu. “Dakle. Anna.” Sudac je gurnuo svoju njušku u moj dlan.

Prekrižila je ruke. “Bila sam kod nje.”

"I?" “Trinaestogodišnjaci su pod velikim utjecajem svojih roditelja. A Annina majka je uvjerena kako do suđenja neće ni doći. Imam neki osjećaj da i Annu pokušava uvjeriti u to.”

“Mogu se za to pobrinuti”, rekao sam.

Začuđeno je podigla pogled. “Kako?”

“Udaljit ću Saru Fitzgerald iz kuće.”

Otvorila je usta u nevjerici. “Šališ se, zar ne?”

Sudac me već zaozbiljno počeo povlačiti za odjeću. Kad nisam reagirao, dvaput je zalajao. “Neće se valjda moja klijentica odseliti. Ona nije prekršila sučeve zapovijedi. Dobit ću privremenu zabranu pristupa kojom će se Sari Fitzgerald zabraniti kontakt.” “Campbelle, ona je njezina majka!”

“Ovaj tjedan ona je odvjetnica protustranke i ako na bilo koji način utječe na moju klijenticu, potrebno joj je to zabraniti.” “Tvoja klijentica ima svoje ime, određenu dob i svijet koji se raspada - posljednja stvar koju treba je još više nesigurnosti u životu. Jesi li se uopće potrudio da je upoznaš?”

“Naravno da jesam”, slagao sam, a Sudac je zacvilio pokraj mojih nogu.

Julia je spustila pogled na njega. “Je li sve u redu s tvojim psom?”

“Jest. Slušaj. Moj je posao da štitim Annina prava i dobijem slučaj, i to ću i učiniti.”

“Naravno da hoćeš. Ne nužno u Anninu najboljem interesu... već u tvojem.

Pitam se kako je dijete koje ne želi da ga iskorištavaju za tuđu dobrobit izabralo baš tvoje ime iz žutih stranica?”

“Ti ne znaš ništa o meni”, rekao sam i stisnuo zube.

“A tko je za to kriv?”

Toliko o nespominjanju prošlosti. Kroz moje tijelo prošla je struja i ja sam uhvatio Suca za ogrlicu. “Ispričavam se”, rekao sam i izišao iz ureda, te po drugi put u životu ostavio Juliju samu. * Kad se sve zbroji, škola Wheeler bila je rasadnik koji je klonirao društvene debitantice i buduće investicijske bankare. Svi smo izgledali jednako i pričali o istim stvarima. Za nas je jedinstvo bila svetinja.

Naravno, postojali su učenici koji se nisu uklapali u kalup. Kao što su ljudi sa stipendijama, koji su hodali uzdignuta ovratnika i bavili se veslanjem a da nikad nisu shvatili kako nisu dio nas. Ili zvijezde, kao što je Tommy Boudreaux, kojeg su u prvom razredu otkrili Detroit Redwingsi. Ili luđaci, koji su si rezali žile i miješali alkohol s valijem te odlazili iz škole jednako tiho kao što su nekad njome lutali.

Kad je Julia Romano došla na Wheeler, bio sam maturant. Nosila je vojničke čizme i majicu benda Cheap Trick ispod školske jakne; pamtila je sonete kao od šale. Za vrijeme odmora, dok smo mi ostali pušili iza ravnateljevih leđa, ona se uspinjala na krov školske dvorane i sjedila leđima uz cijev za grijanje, čitajući knjige Henryja Millera i Nietzschea. Za razliku od ostalih djevojaka iz škole koje su nosile vrpce u svojim zlatnim pramenovima, crne kovrče njezine kose izgledale su poput čudesnog tornada.

Nikad nije bila našminkana. Nosila je samo te svoje oštre crte lica, uzmi ili ostavi. U svojoj lijevoj obrvi imala je najtanju alkicu koju sam ikad vidio, poput srebrne niti. Mirisala je na tijesto koje se diže.

O njoj su se širile razne glasine: da su je šutnuli iz ženskog popravnog doma; da je nekakva genijalka s prosjekom 5.0; da je dvije godine mlađa od svih nas; da ima tetovažu. Nitko nije znao što da o njoj misli. Zvali su je Čudakinja jer nije bila jedna od nas.

Jednog je dana Julia Roman došla u školu s kratkom ružičastom kosom.

Svi smo mislili da će biti kažnjena, no ispostavilo se da u gomili pravila o tome što se smije nositi na Wheeleru začudo nije bilo ni riječi o izgledu kose.

Zapitao sam se zašto ni jedan dečko iz škole nije napravio dreadlockse te sam shvatio da razlog nije u tome što mi nismo smjeli odskakati, već nismo htjeli.

Tog dana za ručkom prošla je pokraj stola za kojim sam sjedio sa hrpom

tipova iz jedriličarske momčadi i njihovim djevojkama.

“Hej,” rekla je jedna djevojka, ‘je li boljelo?"

Julia je usporila. “Što bi boljelo?"

“Kad si upala u aparat za šećernu vatu. ” Nije ni trepnula. “Oprosti, ali ja si ne mogu priuštiti frizuru u Tko te šiša." Tada je otišla u kut kantine gdje je uvijek jela sama i igrala se solitaire kartama koje su na poleđini imale slike svetaca zaštitnika.

“Jebote," rekao je jedan od mojih prijatelja, “ne bih se htio s njom petljati.”

Smijao sam se jer su se svi smijali. No promatrao sam je kako je sjela, odgurnula pladanj s hranom od sebe i izvadila karte. Pitao sam se kakav je to osjećaj kad ti nije nimalo stalo do toga što drugi o tebi misle.

Jedno sam popodne markirao s jedrenja, a bio sam kapetan tima, i slijedio je. Trudio sam se da se držim na određenoj udaljenosti kako ne bi shvatila da je pratim. Prošla je Blackstone Boulevard, skrenula prema groblju Swan Point, te se popela na njegov vrh. Otvorila je svoju naprtnjaču, izvadila knjige i fascikl, te se ispružila ispred jednog groba. “Možeš izaći", rekla je, a ja sam ostao bez daha jer sam očekivao da će se odnekud pojaviti duh, dok nisam shvatio da se obratila meni. “Za 25 centi možeš doći i buljiti izbliza."

Izašao sam iz zaklona velikog hrasta s rukama zavučenim duboko u džepove. Sad kad sam konačno stigao na svoje odredište, nisam imao pojma zašto sam došao. Kimnuo sam prema grobu. “Neki rođak?"

Osvrnula se preko ramena. “Aha. Moja baka je sjedila pokraj njega na Mayfloweru13. ” Gledala je u mene, lica punog oštrih pravih kutova. “Ne moraš na kriket ili tako nešto?”

“Na polo", rekao sam i nasmiješio se. “Čekam da me ovdje pokupi konj.”

Nije skužila šalu... ili je možda mislila da nije smiješna. “Što trebaš?”

Nisam mogao priznati da sam je slijedio. “Pomoć”, odgovorio sam. “Oko zadaće.”

Zapravo nisam ni pogledao što smo imali za zadaću iz engleskog. Izvadio sam prvi papir iz njezina fascikla i počeo čitati naglas: Naišli ste na strašnu nesreću u kojoj su sudjelovala četiri automobila. Ljudi zapomažu i posvuda se nalaze tijela. Morate li stati?

“Zašto bih morala?” upitala je.

“Pa, s pravnog gledišta, ne moraš. Ako pokušaš nekoga izvući iz auta i time tu osobu još više ozlijediš, ona te može tužiti. ” “Mislila sam zašto bih tebi morala pomoći.”

Papir je odlepršao na pod. “Ti nemaš baš neko mišljenje o meni, zar ne!

“Ja nemam nikakvo mišljenje ni o kom od vas. Vi ste gomila plitkih idiota koji bi radije umrli nego se družili s nekim tko nije poput vas. ” “Zar nisi i ti takva?”

Gledala me neko vrijeme. Tada je počela stavljati svoje stvari u naprtnjaču. “Imaš račun u banci, zar ne? Ako trebaš pomoć, plati si instrukcije.”

Stavio sam ruku na jednu od njezinih knjiga. “Bi li to učinila?” “Davala ti instrukcije? Malo sutra.”

“Stala. Da se dogodi nesreća.”

Njezine su se ruke primirile. “Da, bih. Jer, iako po zakonu nismo odgovorni jedni za druge, moramo pomoći nekom tko je u nevolji.” Sjeo sam pokraj nje, dovoljno blizu da sam mogao osjetiti zrak kojim me koža njezine ruke okrznula. “Stvarno to misliš?”

Spustila je pogled u krilo. “Da.” “Kako mi onda”, upitao sam, “možeš okrenuti leđa?” * Malo kasnije, obrisao sam lice papirnatim ručnikom i popravio kravatu.

Sudac je hodao oko mene u malim krugovima, kao što uvijek radi. “Bio si dobar”, rekao sam mu i pogladio ga po debelom krznu na vratu.

Kad sam se vratio u ured, Julije više nije bilo. Kerri je sjedila za računalom i, za čudo božje, tipkala. “Rekla je da je izvoliš sam naći ako je zatrebaš. To su njezine riječi, ne moje. I zatražila je povijest bolesti”, Kerri se osvrnula preko ramena i pogledala me.

“Grozno izgledaš.”

"Hvala.” Narančasti samoljepivi papirić koji je ležao na njezinu stolu privukao mi je pozornost. “To je adresa na koju želi da joj pošaljem povijest bolesti?”

“Aha.” Ubacio sam papirić u svoj džep. “Ja ću se za to pobrinuti”, rekao sam.

* Sljedeći tjedan, ispred istog nadgrobnog spomenika, odvezao sam vojničke čizme Julije Romano. Svukao sam njezinu maskirnu jaknu. Njezina stopala bila su uska i ružičasta kao unutrašnjost tulipana. Njezin vrat bio je zagonetka. “Znao sam da si lijepa ispod svega toga ”, rekao sam, i to je bio prvi dio njezina tijela koji sam poljubio. * Obitelj Fitzgerald živjela je u Upper Darbyju, u kući karakterističnoj za tipičnu američku obitelj. S garažom za dva auta; aluminijskom fasadom; s naljepnicama na prozoru koje označavaju dječju sobu u slučaju požara. Kad sam stigao, sunce se spuštalo iza krova.

Cijelim sam se putem pokušavao uvjeriti da ono što je Julia rekla nema nikakve veze s mojom odlukom da posjetim svoju klijenticu. Da sam odavno planirao skrenuti s uobičajenog puta prema kući i malo je posjetiti.

No ovo je zapravo bilo prvi put da sam pošao u kućni posjet otkako sam postao odvjetnik.

Kad sam pozvonio, Anna je otvorila vrata. “Što vi radite ovdje?”

“Došao sam te pogledati.”

“Plaća li se to dodatno?”

“Ne”, suho sam odvratio. “To je dio posebne reklame na kojoj radim ovaj tjedan.”

“Aha.” Prekrižila je ruke. “Jeste li razgovarali s mojom majkom?”

“Trudim se ne razgovarati s njom. Pretpostavljam da nije kod kuće” Anna je odmahnula glavom. “U bolnici je. Kate je opet bolesna. Mislila sam da ste možda bili kod njih.”

“Kate nije moja klijentica.” Čini se daju je ovo razočaralo. Stavila je kosu iza ušiju. “Hoćete li, ono, ući?”

Slijedio sam je u dnevnu sobu i sjeo na prugasti kauč u ružičasto-plavim nijansama. Sudac je njuškao rubove pokućstva. “Čuo sam da si upoznala svoju zastupnicu.”

“Juliju. Odvezla me u zoološki vrt. Čini se OK.” Prostrijelila me pogledom.

“Je li rekla nešto o meni?”

“Misli da tvoja majka razgovara s tobom o slučaju.”

“Osim Kate,” rekla je Anna, “o čemu bismo drugom i mogle razgovarati?”

Gledali smo jedno u drugo neko vrijeme. Izvan odnosa odvjetnik-klijent bio sam izgubljen.

Mogao bih joj reći da mi pokaže sobu, no nema šanse da jedan odvjetnik ostane nasamo s trinaestogodišnjakinjom u njezinoj sobi. Mogao bih je izvesti na večeru, ali mislim da joj se Cafe Nuovo, jedno od mojih omiljenih obitavališta, ne bi svidio, a mislim da ne bih mogao podnijeti hamburger.

Mogao bih je pitati kako je u školi, ali sad su praznici.

“Imate li djece?” upitala je Anna.

Nasmijao sam se. “Pogodi.”

“To je vjerojatno dobro”, priznala je. “Bez uvrede, ali ne izgledate baš kao roditelj.”

To me zapanjilo. “Kako izgledaju roditelji?”

Malo je razmislila o tome. “Znate kako izgleda cirkuski akrobat koji hoda po užetu i želi da svi povjeruju da je savršeno uvježbao svoju točku, no očito je da se zapravo samo nada da će uspjeti stići na drugi kraj? Tako izgledaju.”

Podigla je pogled prema meni. “Možete se opustiti, znate. Neću vas zavezati i prisiliti da slušate gangsta rap.”

“Pa dobro”, našalio sam se. “U tom slučaju.” Olabavio sam kravatu i zavalio se u jastuke.

Licem joj je nakratko preletio osmijeh. "Ne morale se praviti da smo prijatelji ili tako nešto.”

“Ne želim se pretvarati.” Rukama sam prošao kroz kosu. “Stvar je u tome da je ovo za mene novo.” “Što to?”

Pokazao sam na dnevnu sobu. “Posjećivanje klijenta. Čavrljanje.

Razmišljanje o slučaju izvan ureda.”

“Ovo je novo i za mene”, priznala je Anna.

“A što to točno?”

Omotala je pramen kose oko svog malog prsta. “Nadati se”, rekla je. Četvrt u kojoj se nalazio Julijin stan smještena je u elegantnom dijelu grada koji je poznat po razvedenim samcima i ta me spoznaja cijelo vrijeme živcirala dok sam pokušao pronaći mjesto za parkiranje. Vratar je bacio pogled na Suca i prepriječio mi put. “Psi nisu dozvoljeni”, rekao je. “Nažalost.”

“On je pas vodič.” Nije razumio, pa sam mu pobliže objasnio. “Ma znate.

Za slijepe.”

“Ne izgledate kao slijepac.”

“Ja sam liječeni alkoholičar”, odvratio sam. “Pas me drži podalje od piva.”

Julijin stan nalazio se na sedmom katu. Pokucao sam na njezina vrata i spazio oko koje me promatralo kroz špijunku. Malčice ih je otvorila, no nije maknula sigurnosni lanac. Oko glave je imala omotanu maramu i izgledala je kao da je plakala.

“Bok”, rekao sam. “Možemo li početi ispočetka?”

Obrisala je nos. “A tko si ti, dovraga?”

“Dobro. Možda sam to i zaslužio.” Pogledao sam lanac. “Pusti me unutra, molim te.”

Pogledala me kao da sam lud ili tako nešto. “Jesi li drogiran?'' Čuo se metež i još jedan glas; nakon toga su se otvorila vrata i ja sam glupo pomislio: Postoje dvije. “Campbelle", progovorila je prava Julia, “što ti radiš ovdje?”

Podignuo sam povijest bolesti u zrak, ne oporavivši se još od šoka.

Dovraga, nije mi bilo jasno kako mi cijelu godinu na Wheeleru nije uspjela reći da ima sestru blizanku?

“Izzy, ovo je Campbell Alexander. Campbelle, ovo je moja sestra.”

“Campbell...” Gledao sam kako Izzy prevrće moje ime na jeziku. Kad je bolje pogledam, nije nimalo slična Juliji. Njezin nos je malo duži, a ten joj nije ni blizu zlatnoj nijansi Julijina. A da ne spominjem da me kretnje njezinih usta ne pale. “Ne valjda onaj Campbell?” rekla je, okrenuvši se prema Juliji.

“Da”, uzdahnula je.

Izzy je napola zažmirila. “Znala sam da ga nisam smjela pustiti unutra.”

“U redu je”, Julia je ustrajala i uzela papire iz mojih ruku. “Hvala što si ih donio.”

Izzy je odmahnula prstima. “Sad možeš ići.” “Čekaj.” Julia je mlatnula sestru po ruci. “Ovaj tjedan radim s Campbellom; on je odvjetnik.”

“Ali nije li on tip koji je—” “Da, hvala ti, pamćenje me dobro služi.”

“Dakle!” prekinuo sam ih. “Bio sam kod Anne.”

Julia se okrenula prema meni. “I?” “Zemlja zove Juliju”, rekla je Izzy. “Ponašaš se autodestruktivno.”

“Ne kad je u pitanju plaća, Izzy. Zajedno radimo na slučaju i to je sve.

Dobro? I ne trebaš mi baš ti držati prodike o autodestruktivnom ponašanju.

Nisam ja zvala Janet na ševu iz milosti kad me napucala.”

“Hej”, okrenuo sam se prema Sucu. “Što kažeš na Red Soxe?”

Izzy je odjurila hodnikom. “To je samoubojstvo", izderala se i čulo se kako je zalupila vratima.

“Mislim da joj se stvarno sviđam”, rekao sam, no Julia se nije nasmijala.

“Hvala na povijesti bolesti. Doviđenja.”

“Julia—” “Slušaj, samo te želim poštedjeti. Sigurno je bilo teško uvježbati psa da te odvuče iz sobe svaki put kad ti je potreban spas iz neke emocionalno opasne situacije, na primjer kad se sretneš s bivšom djevojkom koja te suoči s istinom.

Kako to funkcionira, Campbelle? Ručni signali? Zapovijed? Bezvučna zviždaljka?” Čeznutljivo sam pogledao niz prazan hodnik. “A da se Izzy vrati?”

Julia me pokušala izgurati kroz vrata.

“U redu. Oprosti. Nisam te htio ostaviti u uredu danas. Ali... bilo je hitno.”

Gledala je u mene. “Što si ono rekao, čemu služi ovaj pas?”

“Nisam rekao.” Kad se okrenula, Sudac i ja slijedili smo je u unutrašnjost stana i zatvorili vrata za sobom. “Dakle, bio sam kod Anne Fitzgerald. Bila si u pravu - prije nego što zabranim pristup majci, trebao sam razgovarati s njom.”

“I?” Sjetio sam se kako smo nas dvoje sjedili na onom prugastom kauču i između sebe pleli mrežu povjerenja. “Mislim da se kužimo.” Julia nije odgovorila, već je samo podigla čašu bijelog vina s kuhinjskog šanka. “Naravno, može malo.”

Slegnula je ramenima. “U Smilli je.”

U hladnjaku, naravno. Jer podsjeća na snijeg. Kad sam prišao hladnjaku i izvadio bocu, shvatio sam da suspreže smijeh. “Zaboravljaš da te poznajem.”

“Da si me poznavao”, ispravila me.

“Onda me prosvijetli. Što si radila posljednjih petnaest godina?” Kimnuo sam prema hodniku u kojem se nalazio ulaz u Izzynu sobu.

“Osim što si se klonirala.” U mojoj se glavi pojavilo pitanje, no prije nego

što sam ga postavio naglas, Julia je već odgovorila.

“Moja braća su postala građevinari, kuhari i vodoinstalateri. Moji su roditelji željeli da njihove kćeri idu na fakultet, te su mislili da će im izgledi biti bolji ako posljednju godinu odrade na Wheeleru. Ocjene su mi bile dovoljno dobre pa sam dobila djelomičnu stipendiju; Izzy nije. Moji roditelji nisu imali dovoljno novaca i samo su jednu od nas mogli poslati u privatnu školu.”

“Je li ona išla na faks?”

“Na RISD14” odgovorila je Julia. “Ona je dizajnerica nakita.” “Nasilna dizajnerica nakita.”

“Takav postaneš kad ti netko slomi srce.” Oči su nam se susrele, a Julia je shvatila što je rekla. “Tek se danas uselila.”

Pogledom sam obuhvatio prostoriju i tražio palicu za hokej, sportski časopis, masažni stolac - išta što bi odalo muškarca. “Je li se teško naviknuti na cimericu?”

“Dosad sam živjela sama, Campbelle, ako na to ciljaš.” Pogledala me preko ruba svoje čaše vina. “A ti?”

“Imam šest žena, petnaestero djece i stado ovaca.”

Kutovi usana su joj se podigli. “Zbog ljudi kao što si ti uvijek se osjećam kao da nisam dovoljno postigla.”

“Da, naravno, šteta prostora koji ti zauzimaš na planetu. Dodiplomski studij na Harvardu, pravo na Harvardu, jadna požrtvovna privremena zastupnica—” “Kako ti znaš gdje sam studirala?”

“Rekao mi je sudac DeSalvo”, slagao sam i ona je povjerovala.

Pitam se čini li se i Juliji kao da je prošlo tek nekoliko trenutaka, a ne tako mnogo godina otkad smo posljednji put bili zajedno. Je li i za nju bilo tako lako sjediti ovdje za kuhinjskim šankom kao i za mene? Kao da uzmete note za nepoznatu skladbu i počnete nespretno svirati, te shvatite da ste tu melodiju nekad znali napamet i možete je svirati s lakoćom.

“Nikad ne bih rekao da ćeš postati privremena zastupnica”, priznao sam.

“Ni ja.” Julia se nasmiješila. “Još uvijek ponekad maštam kako držim govor u Bostonskom parku i proklinjem patrijarhalno društvo. Nažalost, uvjerenja ne plaćaju stanarinu.” Pogledala me. “S druge strane, ja sam mislila da ćeš ti dosad već postati predsjednik Amerike.”

“Pokušao sam”, priznao sam. “Morao sam se malo spustiti na zemlju. A ti -

pa, zapravo, mislio sam da ćeš se ti skrasiti u nekom predgrađu s nekim srećkovićem i postati tipična mama s hrpom djece.”

“Mislim da si me zamijenio s Muffy ili Bitsie ili Toto, ili kako su se već zvale djevojke iz Wheelera.”

“Ne. Samo sam mislio... da ću ja biti taj srećković.”

Nastala je teška, gusta tišina. “Ti nisi želio postati taj srećković”, Julia je napokon prozborila. “Bio si prilično jasan.”

To nije istina, htio sam joj proturječiti. No kako bi drugačije to moglo i izgledati kad nakon toga nisam htio imati posla s njom. Kad sam se, nakon svega, ponio kao i svi drugi. “Sjećaš li se—” “Svega se sjećam Campbelle”, prekinula me. “Da se ne sjećam, ovo ne bi bilo tako teško.”

Puls mi je tako naglo ubrzao da je Sudac skočio na noge i uznemireno me gurnuo njuškom u bok. Nekad sam mislio da Juliju, koja je izgledala tako slobodno, ništa ne može povrijediti. Nadao sam se da bih i ja mogao biti takav.

U oba sam se slučaja prevario.

Anna

U našoj dnevnoj sobi jedna cijela polica posvećena je vizualnoj povijesti naše obitelji. Na njoj se nalaze dječje slike svih nas, nekoliko školskih portreta i različite fotografije s ljetovanja, rođendana i praznika. Podsjećaju me na zareze na remenu ili oznake na zidu zatvorske ćelije - one su dokazi da vrijeme prolazi te da mi dosad nismo samo lebdjeli u limbu.

Ima spojenih okvira, zasebnih slika, 20 x 25 cm, 10 x 16,5 cm. Načinjeni su od svijetlog drva, drvenog mozaika, a tu je i jedan veoma lijep od staklenog mozaika. Podigla sam jednu Jessejevu sliku - ima dvije godine i odjeven je u kaubojski kostim. Gledajući je, pomislila sam kako nikad ne možete znati što će se dogoditi u budućnosti.

Tu je i Kate s kosom, te Kate bez kose; jedna na kojoj je Kate još beba i sjedi u Jessejevu krilu; jedna na kojoj mama sjedi s njima na rubu bazena. Tu su i slike na kojima sam ja, no nema ih mnogo. Ja sam se preko noći iz bebe pretvorila u desetogodišnjakinju.

Možda je to zato što sam treće dijete te im je već bilo dosta sakupljanja komadića života. Možda se nisu ni sjetili.

Nitko nije za to kriv, i nije tako važno, no ipak je depresivno. Slika poručuje: Bila si sretna i željeli smo zabilježiti taj trenutak. Slika poručuje: Bila si nam toliko važna da smo sve ostavili kako bismo te gledali. * Moj je otac nazvao u jedanaest sati i pitao me želim li da dođe po mene.

“Mama će ostati u bolnici”, objasnio je. “Ali ako ne želiš biti sama u kući, možeš spavati u postaji.”

“Ne, u redu je”, odgovorila sam mu. “Uvijek mogu pozvati Jesseja ako mi nešto zatreba.”

“Naravno”, rekao je moj otac. “Pozovi Jesseja.” Oboje smo se pravili da je to pouzdan rezervni plan.

“Kako je Kate?” upitala sam.

“Još uvijek nije svjesna što se događa. Nakljukana je.” Čula sam kako je udahnuo. “Znaš, Anna,” započeo je, no tada se u pozadini oglasilo prodorno zvono. “Dušo, moram ići.” U mom je uhu ostavio zvuk telefonskog signala.

Načas sam zadržala telefon u ruci, zamišljajući svog oca kako obuva čizme i navlači naramenice svojih hlača koje su na podu izgledale poput lokve.

Zamislila sam vrata vatrogasne postaje kako zjape poput Aladinove pećine i zvuk vatrogasnog vozila u kojem na suvozačkom sjedalu sjedi moj otac. Svaki put kad ode na posao, mora gasiti vatre.

Trebao mi je takav poticaj. Zgrabivši vestu, napustila sam kuću i zaputila se prema garaži. * Jimmy Stredboe, jedan dečko iz moje škole, bio je totalni gubitnik. Lice mu je bilo prepuno bubuljica; za ljubimca je imao štakora koji se zvao Orphan Annie15, a jednom je na satu biologije povraćao u akvarij s ribicama. Nitko nije razgovarao s njim, u slučaju da je šmokljanstvo zarazno. Tada su mu jedno ljeto dijagnosticirali multiplu sklerozu. Nakon toga nitko više nije bio zao prema Jimmyju. Kad biste prošli pokraj njega u hodniku, nasmiješili biste se. Kad bi sjeo za vaš stol u kantini, kimnuli biste. Kad je postao hodajuća tragedija, prestao je biti čudak.

Otkad sam se rodila, obilježena sam kao djevojčica s bolesnom sestrom.

Cijeli mi život bankovni službenici daju lizalicu više; ravnatelji znaju kako se zovem. Nitko nikad nije otvoreno zao prema meni.

Pitam se kako hi se ponašali prema meni da sam kao i svi ostali. Možda sam odvratna osoba, no nitko nema dovoljno petlje da mi to kaže u lice. Možda svi misle da sam nepristojna ili ružna ili glupa, ali moraju biti dobri prema meni jer misle da sam takva zbog okolnosti u kojima živim.

Pitam se jesam li ovim što sad radim samo pokazala svoje pravo lice.

Svjetla drugog automobila odbila su se od retrovizora i bljesnula u obliku zelene maske za ronjenje oko Jessejevih očiju. Lijeno je vozio s jednim zapešćem na volanu. Dobro bi mu došlo šišanje, ali stvarno. “Auto ti smrdi po dimu”, rekla sam.

“Aha. Ali dim prikriva miris prolivenog viskija.” Njegovi su zubi sijevnuli u mraku. “Zašto to kažeš? Imaš nešto protiv?”

“Recimo.”

Jesse je posegnuo preko mene do pretinca za naočale. Izvadio je kutiju cigareta Merit i upaljač, zapalio, i otpuhnuo dim u mom smjeru. “Oprosti”, rekao je, iako mu nije bilo žao.

“Mogu li i ja dobiti jednu?”

“Što?”

“Cigaretu.” Toliko su bijele da je izgledalo kao da sjaje.

“Ti želiš cigaretu?” Jesse je prasnuo u smijeh.

“Ne zezam se”, rekla sam.

Jesse je podigao jednu obrvu i okrenuo volan tako naglo da sam mislila da će džip završiti na krovu. Zaustavili smo se na pješčanom nanosu uz rub ceste.

Upalio je svjetlo u autu i protresao kutiju tako da je jedna cigareta provirila iz nje. Činila mi se jako nježnom između prstiju, kao krhka kost neke ptice. Držala sam je kako sam mislila da je drže dame, između kažiprsta i srednjeg prsta.

Prinijela sam je ustima.

“Prvo je moraš zapaliti.” Jesse se nasmijao i kresnuo upaljačem.

Nema šanse da se nagnem nad plamen; što ako umjesto cigarete zapalim kosu? “Ti je zapali umjesto mene”, rekla sam.

“Ne može. Ako hoćeš naučiti kako se puši, moraš sve znati napraviti sama.”

Ponovno je upalio upaljač.

Cigaretom sam dotakla plamen i snažno povukla, kao što to čini Jesse. Pluća su mi gotovo eksplodirala i počela sam tako snažno kašljati da sam na minutu bila uvjerena kako u dnu grla osjećam okus svojih ružičastih i spužvastih pluća.

Jesse je umro od smijeha i uzeo mi cigaretu iz ruku prije nego što sam je ispustila. Povukao je dva duga dima i bacio je kroz prozor.

“Dobar pokušaj”, rekao je.

Glas mi je bio hrapav poput pijeska. “Kao da ližeš roštilj.”

Dok sam ja ponovno učila disati, Jesse je vratio automobil na cestu. “Zašto si uopće htjela pokušati?”

Slegnula sam ramenima. “Pomislila sam: zašto ne?”

“Mogu ti napraviti popis poroka ako hoćeš.” Kad mu nisam odgovorila, pogledao me. “Anna,” rekao je, “to što činiš nije loše.”

Dovezao se na bolničko parkiralište. “Ali nije ni dobro”, naglasila sam.

Ugasio je motor, no nije izašao iz auta. “A što ćeš sa zmajem koji čuva špilju?”

Napola sam zatvorila oči. “Engleski, molim.”

“Pa, vrlo je vjerojatno da mama spava metar i pol od Kate.”

Ajoj, kvragu. Ne mislim da bi me mama izbacila, no sigurno mi ne bi dopustila da ostanem s Kate nasamo, a to trenutačno želim više od svega. Jesse

me pogledao. “Nećeš se osjećati bolje ako vidiš Kate.”

Ne mogu objasniti zašto moram znati je li ona dobro, barem sada, iako sam poduzela korake zbog kojih uskoro više neće biti.

Ipak, izgleda da me je barem jednom netko shvatio. Jesse je gledao kroz prozor auta. “Prepusti to meni”, rekao je. * Ona je imala četrnaest godina, a ja jedanaest, i vježbale smo za Guinessovu knjigu rekorda. Sigurna sam kako ne postoje sestre koje su tako dugo istovremeno stajale na glavi da su im jagodice postale tvrde poput šljiva i vid zamućen crvenilom. Kate je izgledala kao vila sa svojim tankim nogama i rukama, a kad se sagnula prema podu i zamahnula nogama, izgledala je krhko poput pauka koji hoda po rubu zida. A ja, ja sam prkosila gravitaciji s treskom.

Nekoliko sekundi smo držale ravnotežu u tišini. “Da mi je bar glava plosnatija”, rekla sam kad sam osjetila da mi se obrve nabiru. “Misliš da će netko doći k nama i izmjeriti vrijeme? Ili možemo samo poslati videokasetu?”

“Vjerojatno će nam javiti.” Kate je položila ruke na tepih.

“Misliš da ćemo postati slavne?”

“Možda završimo u televizijskoj emisiji Today. Bila je ona djevojčica od jedanaest godina koja može svirati klavir nogama.” Načas je razmislila. “Mama je poznavala čovjeka kojeg je ubio klavir koji je pao s prozora.”

“To nije istina. Zašto bi itko bacio klavir s prozora?”

“Istina je. Pitaj je. I nisu ga bacali, nego su ga unosili.” Prekrižila je noge i naslonila ih na zid tako da je izgledalo kao da sjedi naglavačke. “Što misliš, koji je najbolji način da umreš?”

“Ne želim razgovarati o tome”, rekla sam.

“Zašto? Ja umirem. I ti umireš.” Kad sam se namrštila, rekla je: “Ma umireš”, i tada se nasmiješila. “Samo ja imam više talenta za umiranje od tebe.”

“Ovo je glup razgovor.” Koža me već počela svrbjeti na mjestima za koja sam znala da ih neću moći počeškati.

“Možda u avionskoj nesreći”, razmišljala je Kate. “Bilo bi grozno, ono, kad bih shvatila da će se srušiti... no tada bi se to dogodilo i samo bih se pretvorila u prah. Kako to da ljudi ispare, a svejedno uspiju naći odjeću na drveću, i one crne kutije?”

U glavi mi je počelo pulsirati. “Kate, ušuti.”

Iskoprcala se sa zida i sjela, oblivena rumenilom. “Možeš otegnuti papke i u snu, ali to je malo dosadno.”

“Ušuti”, ponovila sam, ljutita što smo izdržale samo oko dvadeset i dvije sekunde i jer sad ponovno moramo pokušati oboriti rekord. Stala sam na noge i pokušala maknuti zamršenu kosu s lica. “Znaš, normalni ljudi ne razmišljaju o smrti.”

“Lažeš. Znaš da svi razmišljaju o smrti.”

“Svi razmišljaju o tvojoj smrti”, rekla sam.

Soba je postala tako tiha da sam se zapitala ne bismo li trebale pokušati oboriti drugi rekord - koliko dugo možemo zadržati dah?

Tada joj je licem preletio drhtav osmijeh. “Dobro”, rekla je Kate. “Sad si barem iskrena.” * Jesse mi je dao novčanicu od dvadeset dolara kako bih se vratila kući taksijem; to je bio jedini problem u njegovu planu - kad ga ostvarimo, on nas neće moći voziti natrag. Na osmi smo se kat zaputili stepenicama umjesto dizalom jer se njihov izlaz nalazi iza sestrinske ambulante, a ne ispred. Tada me je Jesse ugurao u ormar za posteljinu koji je bio pun zračnih jastuka i plahta s oznakama bolnice. “Čekaj”, viknula sam kad je počeo odlaziti. “Kako ću znati kad trebam izaći?”

Počeo se smijati. “Znat ćeš, vjeruj mi.”

Iz džepa je izvadio srebrnu plošku - onu koju je moj otac dobio od zapovjednika vatrogasne postaje i za koju misli da ju je izgubio prije tri godine - odvrnuo je čep i prolio viski po cijeloj majici. Tada je počeo hodati niz hodnik. Ako se to uopće može nazvati hodanjem - zabijao se u zid kao kugla za biljar, a čak je i prevrnuo kolica za čišćenje. “Mama?” derao se. “Mama, gdje si?”

Nije bio pijan, ali je bio i te kako dobar glumac. Sjetila sam se kako sam ga jednom usred noći gledala kroz prozor svoje sobe. Povraćao je po rododendronima - možda je i to bila samo predstava.

Medicinske sestre digle su se od svojih stolova poput pčela iz košnice, pokušavajući obuzdati mladića koji je bio dvaput mladi od njih, ali triput jači, i koji je u tom trenu zgrabio najvišu policu ormara s plahtama i povukao je prema naprijed. Time je prouzročio takvu buku da su me uši zaboljele. Telefoni na stolovima zvonili su poput telefonske centrale, ali tri žene iz noćne smjene uprle

su sve svoje snage ne bi li smirile Jesseja koji je lamatao rukama i nogama.

Vrata Kateine sobe su se otvorila i na njima se pojavila moja krmeljiva majka. Pogledala je Jesseja i njezino se lice na trenutak smrzlo kad je shvatila da situacija zaista može postati još gora. Jesse je zanjihao glavu prema njoj kao veliki bik i njegovo se tijelo opustilo. “Bok, mama”, pozdravio ju je i razvukao usta u labav osmijeh.

“Jako mi je žao”, rekla je moja majka medicinskim sestrama. Kad je Jesse zateturao prema naprijed i nespretno bacio svoje ruke oko nje, zatvorila je oči.

“U kantini imate kave”, predložila je jedna medicinska sestra, no mojoj je majci bilo previše neugodno da joj odgovori. Samo se pomicala prema dizalu, s Jessejem koji se prilijepio uz nju kao što se priljepak pričvrsti za hrapavi trup broda. Uzastopce je pritiskala dugme kao da će se tako vrata dizala brže otvoriti.

Kad su otišli, bilo je gotovo prelagano. Neke od medicinskih sestara požurile su kako bi provjerile što se događa s pacijentima koji su ih pozvali, a ostale su se vratile za stolove i ispod glasa razmjenjivale komentare o Jesseju i mojoj sirotoj majci kao da igraju neku kartašku igru. Ni jednom se nisu okrenule prema meni, a ja sam se iskrala iz ormara, na prstima prošla hodnikom i kriomice ušla u sestrinu sobu. * Na jedan Dan zahvalnosti, kad Kate nije bila u bolnici, pretvarali smo se da smo normalna obitelj. Na televiziji smo gledali svečanu povorku u kojoj je ogroman balon podlegao jakom vjetru i omotao se oko njujorškog rasvjetnog stupa. Sami smo napravili umak za meso. Mama je donijela kost od purice za stol, a mi smo se borili tko će je od nas slomiti za sreću. Ta je čast dopala Kate i mene. Prije nego što sam uhvatila kost, moja se majka nagnula i šapnula mi na uho: “Znaš što trebaš poželjeti.” A ja sam zatvorila oči i poželjela da se Kateina bolest povuče, iako sam htjela poželjeti CD-player. Zločesto sam se obradovala kad sam izgubila.

Kad smo se najeli, tata nas je izazvao na nogomet dva na dva, dok je mama prala suđe. Izašla je iz kuće kad smo ja i Jesse već bili zabili dva gola. “Reci mi”, rekla je, “da mi se privida.” Nije morala ništa više reći - mnogo smo puta vidjeli kako je Kale pala kao svako drugo zdravo dijete, te završila nekontrolirano krvareći kao bolesno dijete.

“Ma daj, Sara.” Moj je tata pojačao sjaj svog osmijeha. “Kate igra sa

mnom. Neću dopustiti da je sruše.”

Prišao je mojoj majci šepireći se i dao joj poljubac koji je bio tako dug i nježan da su moji obrazi počeli gorjeti, jer sam bila sigurna da su ih susjedi vidjeli. Kad je podigao glavu, oči moje majke imale su boju kakvu nisu imale nikad prije ni poslije. “Vjeruj mi”, rekao je i bacio loptu prema Kate.

Sjećam se da je tog dana tlo ujedalo kad bismo sjeli na njega - što je bio prvi znak zime. Sjećam se da me je otac uvijek obarao spuštajući se u sklek, tako da sam osjetila svu njegovu toplinu, no ništa od njegove težine. Sjećam se svoje majke koja je navijala za obje ekipe.

I sjećam se da sam dodala loptu Jesseju i da se Kate našla na putu - i njezina šokiranog izraza lica kad je lopta završila u njezinu naručju, te tate koji ju je požurivao da zabije gol. Potrčala je, no tada ju je Jesse sustigao i srušio je na pod, bacivši se na nju.

U tom trenu sve se zaustavilo. Kate je ležala s raširenim rukama i nogama i nije se micala. Moj otac se u sekundi stvorio pokraj nje i odgurnuo Jesseja.

“Koji ti je vrag?”

“Zaboravio sam!”

A moja majka: “Gdje te boli? Možeš li ustati?”

No kad se okrenula, Kate se smiješila. “Ne boli. Osjećam se super.”

Moji su se roditelji pogledali. Nisu mogli shvatiti ono što je i meni i Jesseju bilo jasno - da bez obzira tko si, uvijek postoji jedan dio tebe koji želi biti netko drugi - i kad se to bar na djelić sekunde ostvari, to je čudo. “Zaboravio je”, rekla je Kate sama sebi, ležeći na leđima i smiješeći se hladnom suncu koje je bilo nalik na jastrebovo oko.

U bolničkim sobama mrak nikad nije potpun; uvijek se iznad kreveta nalazi nekakva svjetleća ploča, u slučaju katastrofe, poput osvijetljene piste koja liječnike i medicinske sestre vodi do pacijenta. Tisuću sam puta vidjela Kate u takvom krevetu, iako su cijevi i žice svaki put drugačije. Uvijek mi se čini manja nego prije.

Sjela sam najnježnije što sam mogla. Vene na Kateinu vratu i prsima bile su poput autokarte sa cestama bez cilja. Umalo sam uvjerila samu sebe da mogu vidjeti kako se te zle stanice leukemije šire njezinim tijelom poput glasina.

Kad je otvorila oči, gotovo sam pala s kreveta; kao u filmu Egzorcist.

“Anna?” rekla je, gledajući ravno u mene. Nisam je vidjela tako preplašenu otkad nas je Jesse uvjerio da se duh starog Indijanca vratio po svoje kosti koje su zabunom bile zakopane ispod naše kuće.

Da imate sestru, i da ona umre, biste li prestali govoriti da imate sestru? Ili ste sestra zauvijek, čak i kad druga strana jednadžbe nestane?

Popela sam se na krevet koji je bio uzak, ali dovoljno širok za obje.

Položila sam glavu na njezina prsa, tako blizu centralnog katetera da sam mogla vidjeti kako tekućina kaplje u nju. Jesse nije bio u pravu - nisam došla vidjeti Kate kako bih se osjećala bolje. Došla sam jer mi se bez nje bilo teško prisjetiti tko sam ja.

Četvrtak Ti, da imaš imalo pameti, Kad ti kažem da zvijezde odašilju signale, upozorenja jasna, Ti ne bi se okrenula i rekla mi “Noć je prekrasna.”

D. H. Lawrence “Ispod hrasta“16

Brian

U početku nikad ne znamo jesmo li krenuli u vatrenu stihiju ili na tinjajuće zgarište. Jučer u 2:45 poslije ponoći svjetla na katu su se upalila. Alarm se također oglasio, no zapravo ga nisam ni čuo. Odjenuo sam se i izašao iz svoje sobe u postaji u roku od deset sekundi. Za dvadeset sam sekundi već zakoračio u svoj kombinezon, povlačeći elastične naramenice i navlačeći kaput kao kornjača oklop. Nakon dvije minute Cezar je vozio vatrogasna kola ulicama Upper Darbyja; Paulie i Red vozili su se otraga; jedan je bio zadužen za aparate za gašenje, a drugi za hidrant.

Malo kasnije trebalo nam je nekoliko trenutaka da se priberemo: sjetili smo se da moramo provjeriti svoje maske za disanje; navukli smo rukavice; dispečer nas je nazvao kako bi nam rekao da je kuća u Hoddington Driveu. Također je rekao da je riječ ili o požaru u zatvorenom prostoru ili o požaru koji je zahvatio strukturu građevine. “Ovdje skreni lijevo”, rekao sam Cezaru. Hoddington je udaljen od moje kuće samo osam ulica.

Kuća je izgledala poput zmajevih ralja. Cezar je vozio oko nje koliko je mogao, kako bih je ja mogao promotriti sa sve tri strane. Tada smo svi nahrupili van iz vozila i nakratko se zagledali u nju, kao četiri Davida pred Golijatom.

“Crijevo 0 52!” rekao sam Cezaru koji je te večeri upravljao štrcaljkom. Do mene je dotrčala uplakana žena u spavaćici, s troje djece koja su joj se držala za skute. “Mija”, zapomagala je i uperila prst. “Mija!”

“Donde esta?" Stao sam ispred nje kako ne bi mogla vidjeti ništa osim mog lica. “Cuantos anos tiene?”

Pokazala je na prozor na trećem katu. “Tres”, plakala je.

“Kapetane,” Cezar je doviknuo, “spremni smo.” Čuo sam sirenu drugog vatrogasnog vozila koje je dolazilo s dečkima za pojačanje. “Red, otvori sjeverozapadni ugao krova; Paulie, uperi mlaz u vatru i izguraj je kad bude imala gdje izaći. Na drugom katu je ostalo dijete. Idem vidjeti mogu li je izvući.”

To nije bio nikakav spektakl, kao u filmovima - scena za koju junak dobiva Oscara. Da sam ušao i da su se stepenice srušile... da nam je prijetilo urušavanje zidova... da je temperatura porasla toliko da se sve u prostoriji moglo zapaliti... da je situacija postala zrela za plameni udar - povukao bih se i zapovjedio momcima da se i oni povuku. Sigurnost spasioca je ispred sigurnosti

žrtve.

Uvijek. * Ja sam kukavica. Ponekad, kad mi završi smjena, ostajem u postaji i namotavam crijevo ili kuham kavu za ekipu koja dolazi, umjesto da odmah odem kući. Često se pitam kako to da se više odmorim na mjestu gdje me obično dvaput ili triput prenu iz sna. Mislim da je to zato što u vatrogasnoj postaji ne moram razmišljati o hitnim slučajevima - normalno je da oni iskrsnu. No čim uđem u svoju kuću, počnem se brinuti što će se sljedeće dogoditi.

Jednom je Kate, u drugom razredu, nacrtala vatrogasca s aureolom iznad kacige. Pred razredom je rekla da ću ići u raj jer bih u paklu ugasio sve požare.

Još uvijek imam taj crtež.

Razbio sam dvanaest jaja u posudu i počeo ih mutiti u pjenu. Slanina je već pucketala na štednjaku; tava se zagrijavala za palačinke. Vatrogasci jedu zajedno - barem to pokušavamo dok se ne oglasi alarm. Ovaj će doručak biti nagrada za moje dečke, koji još uvijek pod tušem sa svoje kože ispiru uspomene na jučerašnju noć. Začuo sam korake iza sebe. “Dovući stolac”, povikao sam preko ramena. “Uskoro je gotovo.”

"Hvala, ali ne bih”, odgovorio je ženski glas. “Ne bih se htjela nametati.”

Okrenuo sam se, držeći u rukama kuhinjsku lopaticu. Čuti ženski glas ovdje bilo je samo po sebi iznenađujuće, no ta žena koja se pojavila nešto prije sedam sati, bila je i po svemu drugom posebna. Bila je sitna i imala je divlju kosu koja me podsjetila na šumski požar. Ruke joj je krasilo svjetlucavo srebrno prstenje.

“Kapetane Fitzgerald, ja sam Julia Romano. Ja sam Annina zastupnica.”

Sara mi je pričala o njoj - to je žena koju će sudac poslušati kad se stvari zakuhaju.

“Dobro miriše”, rekla je smiješeći se. Prišla je i uzela mi lopaticu iz ruke.

“Ne mogu gledati kako netko kuha a da mu ne pomognem. To je nasljedna genska mutacija.” Gledao sam je kako je posegnula u hladnjak i kopala po njemu. Od svih stvari u njemu, ona je izvukla staklenku hrena. “Mislila sam, ako imate vremena, mogli bismo popričati.”

“Naravno.” Hren?

Podosta ga je dodala u jaja, uzela narančinu koricu i malo čilija sa stalka za začine, te i njih posipala. “Kako je Kate?”

Izlio sam smjesu u tavu u obliku malog kruga i gledao kako se nadima. Kad sam je preokrenuo, druga strana je bila ravnomjerne kremasto smeđe boje.

Jutros sam razgovarao sa Sarom. Kate je mirno provela noć; Sara nije. Ali za to je bio kriv Jesse.

U strukturnom požaru postoji trenutak kad shvatite ili to da ćete vi pobijediti vatru, ili da će ona pobijediti vas. Postane vam jasno da će se strop svaki čas urušiti, da će vatra proždrijeti stepenice i da se tepih od sintetike lijepi za đonove vaših čizama. Kad ih zbrojite, te vas stvari nadvladaju i prisiljeni ste se povući i podsjetiti da će se svaka vatra ugasiti sama od sebe, čak i bez vaše pomoći.

Ovih dana borim se s vatrom sa šest strana. Kad pogledam ispred sebe, vidim Kate koja je bolesna. Iza mene je Anna sa svojim odvjetnikom. Kad Jesse ne pije kao smuk, tada je na drogama. Sara se hvata za slamke. A ja, ja imam svoju opremu i siguran sam. U rukama držim desetke kuki, šipki i motki - sve su to oruđa za uništavanje, no ja trebam nešto što će nas održati na okupu.

“Kapetane Fitzgerald... Briane!” Glas Julije Romano prizvao me u stvarnost, u kuhinju kojom se brzo širio dim. Posegnula je pored mene i gurnula palačinku koja je gorjela sa štednjaka.

“Isuse!” Bacio sam krug od ugljena u koji se palačinka pretvorila u sudoper; odakle je nastavio siktati na mene. “Oprostite.”

Kao sezame, otvori se, ova obična riječ odmah je promijenila atmosferu.

“Sva sreća da imamo i jaja”, rekla je Julia Romano. * Kad se nađete u kući koja gori, aktivira vam se šesto čulo. Ne vidite od dima. Ne čujete od buke koju stvara vatra. Ne smijete ništa dirati jer jer vas to može koštati života.

Ispred mene Paulie je upravljao vatrogasnim crijevom. Nekoliko mu je vatrogasaca pomagalo; crijevo je pod pritiskom veoma teško. Uspinjali smo se stepenicama koje su još uvijek bile neoštećene, s namjerom da istjeramo ovu vatru kroz rupu koju je Red napravio u krovu. Kao i sve što jc zatvoreno, vatra instinktivno želi pobjeći.

Spustio sam se na ruke i noge i počeo puzati hodnikom. Majka je spomenula treća vrata s lijeve strane. Vatra je plamtjela duž druge strane stropa i hitala prema otvoru. Kad je mlaz napao, bijela para je progutala ostale vatrogasce.

Vrata dječje sobe bila su otvorena. Ušao sam na koljenima i zazvao njezino

ime. Velika silueta pokraj prozora privukla me poput magneta, no ispalo je da je to samo veliki plišani medvjed. Provjerio sam ormare i ispod kreveta, ali nikog nisam pronašao.

Vratio sam se u hodnik i umalo se spotaknuo preko crijeva koje je bilo debelo poput šake. Čovjek ima razum; vatra ne. Vatra obično slijedi određeni put; dijete ne. Kamo bih ja otišao da sam prestrašen?

Hitro se krećući, zavirivao sam u ostale prostorije. Jedna je bila ružičasta; to je vjerojatno dječja soba. U jednoj su se sobi nalazili kreveti na kat i gomila autića razbacanih po podu. Jedna prostorija uopće nije bila soba, već ormar.

Spavaća soba roditelja bila je na vrhu stubišta.

Da sam ja dijete, želio bih biti s majkom.

Za razliku od ostalih prostorija, iz ove je kuljao gust, crni dim. Vatra je spalila dno vrata, napravivši crni šav. Otvorio sam ih, znajući da ću pustiti zrak u prostoriju, znajući da jc to pogrešan potez, ali i da nemam drugog izbora.

Kao što sam i očekivao, vatra koja je tinjala razbuktala se i ispunila prilaz dimom. Zaletio sam se kroz nju poput vjetra i osjetio kišu iskri na svojoj kacigi i kaputu. “Luisa!” zazvao sam je. Pipkao sam po prostoriji i pronašao ormar.

Snažno sam pokucao i ponovno je zazvao.

Bilo je tiho, no jasno se čulo kucanje s druge strane.

“Imali smo sreće”, rekao sam Juliji Romano i ta je rečenica vjerojatno bila posljednja stvar koju je očekivala da će čuti od mene. “Sarina sestra pazi klince kad traje dulje, a kod kraćih se epizoda izmjenjujemo - ono, jednu noć Sara ostane s Kate u bolnici a ja sam doma s djecom, i obrnuto. Sad je lakše.

Dovoljno su odrasli da se sami brinu za sebe.”

Kad sam to rekao, zabilježila je nešto u svoju malu knjižicu, a ja sam se na to počeo vrtjeti u stolcu. Anna ima samo trinaest godina - je li premlada da ostane sama kod kuće? Možda socijalna služba to misli, ali Anna je drugačija.

Ona je već odavno odrasla.

“Mislite li da je Anna dobro?” upitala je Julia.

“Mislim da ne bi podigla tužbu da je dobro.” Oklijevao sam. “Sara kaže da samo traži pozornost.”

“A što vi mislite?”

Da dobijem na vremenu, vilicom sam zagrabio jaja. Ispala su iznenađujuće dobra s hrenom. On ističe aromu naranče. To sam rekao i Juliji Romano.

Složila je ubrus pokraj svog tanjura. “Niste odgovorili na moje pitanje, gospodine Fitzgerald.”

“Mislim da to nije tako jednostavno.” Vrlo sam pažljivo spustio svoj pribor za jelo. “Imate li vi braće ili sestara?”

“I jedno i drugo. Šestero starije braće i sestru blizanku.”

Zazviždao sam. “Vaši roditelji zacijelo imaju vraški mnogo strpljenja.”

Slegnula je ramenima. “Oni su dobri katolici. Ne znam kako im je to uspjelo, ali nitko se od nas nije osjećao zapostavljeno.”

“Jeste li uvijek tako mislili?” upitao sam. “Jeste li kao dijete ikada pomislili da imaju miljenike?” Lice joj se samo malčice zategnulo, a ja sam požalio jer sam je doveo u neugodnu situaciju. “Svi znamo da bismo trebali voljeti svoju djecu podjednako, ali to ne ispadne uvijek tako.” Ustao sam.

“Imate li malo vremena? Volio bih vas upoznati s nekim.”

Usred prošle zime pozvali su nas na hitnu intervenciju zbog tipa koji je živio uz seoski put. Čovjek kojeg je unajmio da mu očisti prilaz našao ga je i pozvao hitnu; tip je očigledno izašao iz auta, poskliznuo se i smrznuo na šljunku; radnik ga je umalo pregazio misleći da je hrpa snijega.

Kad smo stigli, bio je vani gotovo osam sati i pretvorio se u kocku leda bez pulsa. Koljena su mu bila svinuta; toga se sjećam jer su stršala u zrak kad smo ga napokon uspjeli iskopati i staviti na dasku za imobilizaciju. U kolima smo pojačali grijanje i unijeli ga, te započeli rezati njegovu odjeću. Dok smo pripremili papirologiju za prijevoz u bolnicu, tip je već sjedio i razgovarao s nama.

To vam govorim jer se, bez obzira na to što vi mislite, čuda događaju. * Znam da je to otrcano, ali postao sam vatrogasac jer sam želio spašavati ljude. Čim sam se na izlazu koji je bio nadsvođen vatrom pojavio s Luisom u naručju, čim nas je njezina majka ugledala i pala na koljena, znao sam da sam učinio što sam morao i da sam to učinio dobro. Djevojčica je klonula pokraj bolničara koji je došao s pojačanjem i koji ju je priključio na infuziju te joj stavio masku s kisikom. Mala je kašljala i bila je uplašena, ali bit će dobro.

Vatra je bila daleko od ugašene; momci su bili unutra, pregledavajući zgradu i pokušavajući spasiti koliko se može. Dim je zavio nebo u crno; nije se vidjela ni jedna zvijezda u Škorpionu. Skinuo sam rukavice i rukama prešao preko očiju koje obično peckaju još satima nakon požara. “Dobro odrađeno”, rekao sam Redu koji je pospremao crijevo.

“Dobro spašavanje”, on je doviknuo meni.

Bilo bi još bolje, naravno, da je Luisa bila u svojoj sobi, kao što je njezina majka mislila. Ali djeca ne ostaju ondje gdje bi trebala. Okrenete se i ne nađete je u sobi nego skrivenu u ormaru; okrenete se i otkrijete da nema tri godine, nego trinaest. Roditeljstvo se sastoji od praćenja; nadate se da vaša djeca neće otići tako daleko da više nećete moći pratiti njihove korake.

Skinuo sam kacigu i istegnuo vratne mišiće. Pogledao sam konstrukciju koja je prije bila nečiji dom. Odjednom sam osjetio kako su moju ruku obavili nečiji prsti. Žena koja je živjela ovdje stajala je sa suzama u očima. Najmlađe joj je dijete još uvijek bilo na rukama; ostala su djeca sjedila u vatrogasnim kolima, pod Redovim nadzorom. Tiho je prinijela zglobove mojih prstiju svojim usnama. Čađa s moje jakne ostavila je trag na njezinu licu. “Nema na čemu”, rekao sam.

Kad smo se vraćali u postaju, rekao sam Cezaru da pođemo dužim putem tako da smo prošli kroz ulicu u kojoj ja živim. Jessejev je džip bio parkiran na prilazu; svjetla u kući bila su ugašena. Zamislio sam Annu kako je navukla pokrivače do brade, po svom običaju; zamislio sam Katein prazni krevet.

“Jesmo li spremni, Fitz?” upitao je Cezar. Vozilo se jedva kretalo, gotovo se zaustavilo ispred prilaza moje kuće.

“Da, spremni smo”, rekao sam. “Idemo u postaju.”

Postao sam vatrogasac jer sam htio spašavati ljude. No trebao sam biti precizniji. Trebao sam imenovati koje ljude.

Julia

Auto Briana Fitzgeralda bio je pun zvijezda. Na suvozačkom sjedalu nalazile su se zvjezdane karte, a na konzoli između nas astronomske tablice; stražnje sjedalo izgledalo je kao skladište za fotokopije planeta i maglica. “Oprostite”, rekao je zacrvenjevši se. “Nisam očekivao društvo.”

Pomogla sam mu da napravi mjesta za mene te pritom podigla kartu punu točkica. “Što je ovo?” upitala sam.

“Atlas neba.” Podigao je ramena. “To mi je hobi.”

“Kad sam bila mala, pokušala sam svaku zvijezdu na nebu imenovati po jednom svom rođaku. A što je najstrašnije, nije mi ponestalo imena prije nego što sam zaspala.”

“Anna je dobila ime po galaksiji”, rekao je Brian.

“To je mnogo bolje nego dobiti ime po svecu zaštitniku”, zamislila sam se.

“Jednom sam pitala mamu zašto zvijezde sjaje. Rekla je da su one noćna svjetla koja anđelima osvjetljuju put po raju. A kad sam pitala tatu, počeo je pričati o plinovima i ja sam sve to nekako povezala i zaključila da hrana koju nam Bog daje uzrokuje brojne odlaske u WC usred noći.”

Brian se naglas nasmijao. “A ja sam svojoj djeci pokušavao objasniti nuklearnu fuziju.”

“Jeste li uspjeli?”

Na trenutak je razmislio. “Žmirećki mogu pronaći Velikog medvjeda.”

“To je prilično impresivno. Meni sve zvijezde izgledaju jednako.”

“To nije tako teško. Kad prepoznate dio zviježđa - na primjer Orionov pojas - lako je pronaći Rigel u njegovu stopalu i Betelgeus u njegovu ramenu.”

Oklijevao je. “Ali devedeset i pet posto svemira sastoji se od stvari koje ne možemo vidjeti.”

“Kako onda znate da one postoje?”

Usporio je kako bi stao na crveno. “Crna tvar gravitacijski utječe na ostale svemirske objekte. Iako je ne možete vidjeti ni osjetiti, možete vidjeti kako privlači ostale stvari prema sebi.” *

Deset sekundi nakon što je Campbell jučer otišao, Izzy je ušla u dnevnu sobu baš kad sam bila na rubu jednog od onih katarzičnih napadaja plača koje bi si svaka žena trebala priuštiti barem jednom u lunarnom ciklusu. “Aha”, sarkastično je dobacila. “Već vidim da je vaš odnos isključivo profesionalan.”

Mrko sam je pogledala. “Nisi valjda prisluškivala.”

“Nisam ja kriva što se tvoj i Romeov mali razgovorčić čuo kroz tanke zidove.”

“Ako imaš što reći,” rekla sam, “onda mi to reci.”

“Ja?” Izzy se namrštila. “Pa to se mene ne tiče, zar ne?”

“Istina.”

“U redu. Onda ću zadržati svoje mišljenje za sebe.”

Preokrenula sam očima. “Zini, Isobel.”

“Mislila sam da me nikad nećeš pitati.” Sjela je na kauč pokraj mene.

“Znaš, Julia, prvi put kad buba vidi ono veliko ljubičasto svjetlo, ono mu izgleda kao Bog. Drugi put da petama vjetra.”

“Kao prvo, ne uspoređuj me s komarcima. Kao drugo, buba ne može dati petama vjetra, nego krilima. Kao treće, ne postoji drugi put. Buba je mrtva.”

Izzy se nacerila. “Baš si prava odvjetnica.”

“Neću dopustiti da me Campbell sprži.”

“Onda traži premještaj.”

“Nisam u mornarici.” Zagrlila sam jedan ukrasni jastuk s kauča. “Uostalom, ne mogu to učiniti, ne sad. Mislit će da sam kukavica i da ne mogu odvojiti svoj poslovni život od jednog glupog, blesavog, adolescentnog... incidenta.”

“Ti to ne možeš.” Izzy je odmahnula glavom. “On je egoist i kreten koji će te iskoristiti i odbaciti; a ti si oduvijek padala na idiote od kojih bi trebala pobjeći glavom bez obzira; ne mogu sjediti i slušati te kako se uvjeravaš da više ništa ne osjećaš prema Campbellu Alexanderu, a zapravo već petnaest godina pokušavaš ispuniti prazninu koju je ostavio u tebi.”

Zurila sam u nju. “Opa.” Slegnula je ramenima. “Izgleda da sam ipak mnogo toga morala skinuti s duše.”

“Mrziš li ti sve muškarce ili samo Campbella?”

Izzy se zamislila na trenutak. “Samo Campbella”, napokon je rekla. Žarko sam željela biti sama u svojoj dnevnoj sobi i bacati stvari: daljinski, staklenu vazu i po mogućnosti - svoju sestru. Ali nisam mogla narediti Izzy da

izađe iz kuće u koju se uselila tek prije nekoliko sati. Ustala sam i uzela ključeve od kuće s kuhinjskog šanka. “Idem van”, rekla sam joj. “Nemoj me čekati.” * Ne tulumarim često, i to objašnjava zašto nikad prije nisam bila u kafiću Shakespeareova mačka, iako je od mog stana udaljen samo četiri ulice. Kafić je bio mračan i pun ljudi, te mirisao na pačuli i klinčiće. Progurala sam se, sjela na barski stolac i nasmiješila se čovjeku koji je sjedio pokraj mene.

Bila sam raspoložena za maženje u stražnjem redu kina s nekim tko ne zna ni kako se zovem. Htjela sam da se trojica muškaraca potuku oko toga koji će mi platiti piće.

Htjela sam pokazati Campbellu Alexanderu što propušta. Čovjek pokraj mene imao je nebesko plave oči, crnu kosu skupljenu u rep i osmijeh Caryja Granta. Pristojno je kimnuo, okrenuo se i počeo ljubiti sjedokosog muškarca do sebe ravno u usta. Osvrnula sam se i shvatila ono što sam previdjela na ulazu: kafić je bio pun muškaraca - ali muškaraca koji su plesali, upoznavali se i koketirali. “Što ćeš popiti?” Barmen je imao raščupanu ružičastu kosu i prsten u nosu poput bika.

“Je li ovo kafić za homoseksualce?”

“Ne, ovo je časnički kafić na West Pointu. Želiš li piće ili ne?” Pokazala sam preko njegovih ramena na bocu tekile, a on je posegnuo za malom čašom.

Kopala sam po torbici i izvukla novčanicu od pedeset dolara. “Cijelu bocu.” Bacivši pogled na bocu, namrštila sam se. “Kladim se da Shakespeare nije ni imao mačku.”

“Tko ti je zagorčao dan?”

Pogledala sam ga, škiljeći. “Ti nisi gay.”

“Naravno da jesam.”

“Poznavajući sebe, da si gay, vjerojatno bi mi bio zgodan. No kako stvari stoje...” Pogledala sam živahan par pokraj sebe i slegnula ramenima.

Problijedio je te mi vratio novac. Vratila sam ga u novčanik. “Tko kaže da ne možeš kupiti prijatelje?” promrmljala sam.

Tri sata kasnije u kafiću sam ostala samo ja, ako ne brojite Sedam. U to se ime barmen prekrstio prošlog kolovoza kad je odlučio izbrisati prizvuk koji je

ime Neil imalo, kakav god on bio. Sedam ne znači baš ništa i to mu posve odgovara.

“Možda bih se ja trebala zvati Šest,” rekla sam kad sam iskapila bocu tekile, “a ti Devet.”

Sedam je završio sa slaganjem čistih čaša. “To je to. Nema više za tebe.”

“Zvao me Dragulj”, rekla sam, i to je bilo dovoljno da počnem plakati.

Dragulj je samo kamen koji se slučajno našao ispod velike vrućine i pritiska. Posebne stvari uvijek se kriju na mjestima na koje se ljudi ne sjete pogledati.

Ali Campbell jest pogledao. I tada je otišao i podsjetio me da ono što je vidio nije bilo vrijedno ni vremena ni truda.

“Nekad sam imala ružičastu kosu”, rekla sam Sedam.

“Nekad sam imao pravi posao”, odgovorio je.

“Pa, što se dogodilo?”

Slegnuo je ramenima. “Obojio sam kosu u ružičasto. A što se tebi dogodilo?”

“Pustila sam da mi izraste moja prirodna kosa”, odvratila sam.

Sedam je obrisao piće koje sam prolila a da nisam ni primijetila. “Nitko nije zadovoljan s onim što ima”, rekao je.

Anna je sjedila sama za kuhinjskim stolom i jela žitne pahuljice Golden Grahams. Iskolačila je oči jer je bila iznenađena što me vidi sa svojim ocem, no to je bilo sve što je otkrila o sebi. “Požar jučer, ha?” rekla je, onjušivši zrak.

Brian je ušao u kuhinju i zagrlio je. “Veliki.”

“Palikuća?” upitala je.

“Sumnjam. On pali prazne zgrade, a u ovoj je bilo dijete.”

“Koje si ti spasio”, Anna je pogodila.

“Naravno.” Bacio je pogled na mene. “Palo mi je na pamet da bih Juliju mogao odvesti u bolnicu. Ideš s nama?”

Spustila je pogled na zdjelicu. “Ne znam.”

“Hej.” Brian je podigao njezinu bradu. “Nitko te neće spriječiti da vidiš Kate.”

“Ali nitko neće biti ni previše sretan što sam ondje”, rekla je.

Telefon je zazvonio i on je podigao slušalicu. Na trenutak je slušao te se nasmijao. “Super. To je odlično. Da, naravno, dolazim.” Pružio je slušalicu

Anni. “Mama želi razgovarati s tobom”, rekao je i otišao kako bi se presvukao.

Anna je oklijevala, te polako uzela slušalicu u ruke. Pognula je ramena, tvoreći malu ćeliju privatnosti. “Halo?” Zatim nježno: “Stvarno? Da?” Nakon nekoliko trenutaka spustila je slušalicu. Sjela je i zagrabila žlicu žitnih pahuljica te odgurnula zdjelicu. “Je li to bila tvoja mama?” upitala sam je i sjela pokraj nje.

“Aha. Kate se probudila”, rekla je Anna.

“To je dobra vijest.”

“Valjda je.”

Naslonila sam laktove na stol. “Zašto to ne bi bila dobra vijest?”

No Anna nije odgovorila na moje pitanje. “Pitala je gdje sam.”

“Tvoja majka?”

“Kate.”

“Anna, jesi li razgovarala s njom o tužbi?”

Nije se obazirala na mene i uzela je u ruke kutiju žitnih pahuljica te počela zamotavati plastičnu vrećicu. “Izgubilo je okus”, rekla je. “Ili ne istisnu sav zrak, ili kutiju dobro ne zatvore.”

“Je li itko rekao Kate što se događa?”

Anna je gurala poklopac, bezuspješno pokušavajući zatvoriti kutiju do kraja. “Čak i ne volim Golden Grahams.” Kad je ponovno pokušala, kutija joj je ispala iz ruke i njezin se sadržaj prosuo po podu. “Kvragu!” Zavukla se ispod stola i rukama pokušala skupiti žitne pahuljice.

Spustila sam se na pod k Anni i gledala je kako u vrećicu iz kutije gura pune šake žitnih pahuljica. Izbjegavala je moj pogled. “Možemo Kate kupiti nove pahuljice prije nego što stigne kući”, rekla sam blago.

Anna je zastala i pogledala me. Kad je izašlo na vidjelo što ju je mučilo, izgledala je mnogo mlađe. “Julia? Što ako me mrzi?” Stavila sam joj pramen kose iza uha. “A što ako te ne mrzi?”

“Stvar je u tome”, objašnjavao je Sedam jučer, “da nikad ne padamo na ljude na koje bismo trebali.”

Pogledala sam ga, dovoljno zainteresirana da smognem snage i podignem lice sa šanka za koji se zalijepilo. “Dakle, to se ne događa samo meni?”

“Naravno da ne.” Spustio je piramidu novih čaša. “Razmisli: Romeo i Julija prekršili su pravila i vidi što im se dogodilo. Superman se pali na Lois Lane, a bolje bi mu odgovarala Superžena. Dawson i Joey - zar je potrebno reći išta

više? A tek Charlie Brown i ona mala crvenokosa.”

“A ti?”

Slegnuo je ramenima. “Kao što sam rekao, to se događa svima.” Naslonivši laktove na šank, približio mi se dovoljno da sam mogla vidjeti crne korijene njegove grimizne kose. “Meni se to dogodilo s Linden17.”

“I ja bih prekinula s nekim tko je dobio ime po drvetu”, rekla sam sa suosjećanjem. “Muško ili žensko?”

Nacerio se. “Nikad nećeš saznati.”

“I zbog čega ona nije bila za tebe?”

Sedam je uzdahnuo. “Ovaj, ona—” “Aha! Rekao si ona!”

Preokrenuo je očima. “Da, detektivko Julia. Raskrinkala si me u ovoj homoseksualnoj ustanovi. Sretna?”

“Ne baš.”

“Poslao sam Linden natrag na Novi Zeland. Istekla joj je zelena karta. Ili to, ili bismo se morali vjenčati.” “Što joj je nedostajalo?”

“Baš ništa”, Sedam je priznao. “Čistila je kao banši18; nikad mi nije dala da perem suđe; pozorno je slušala sve što sam govorio; bila je bomba u krevetu.

Bila je luda za mnom i, vjerovala ili ne, ja sam bio onaj pravi za nju. Bilo je, ono, devedeset i osam posto savršeno.”

“A preostalih dva posto?”

“Ti reci meni.” Počeo je slagati čaše na drugom kraju šanka. “Nešto je nedostajalo. Ne znam točno što, ali nešto je bilo pogrešno. Ako usporediš vezu sa živim bićem, jedna je stvar ako su tih dva posto nokat. Ali ako je to srce, to je već druga priča.” Okrenuo se prema meni. “Nisam plakao kad se ukrcala u avion. Živjela je sa mnom četiri godine, a kad je otišla, bilo mi je manje-više svejedno.”

“Ja sam imala drugi problem”, rekla sam mu. “Ja sam bila srce veze bez tijela u kojem bi kucalo.”

“I što se tada dogodilo?”

“Slomilo se”, rekla sam. “Što drugo?” *

Smiješno je i ironično to što sam ja privukla Campbella time što sam odskakala od svih ostalih u Wheeleru; a Campbell je privukao mene jer je meni očajnički trebalo da se zbližim s nekim. Bila sam svjesna i komentara i čudnih pogleda njegovih prijatelja dok su pokušavali dokučiti zašto Campbell gubi vrijeme s nekim poput mene. Nema sumnje, sigurno su mislili da sam laka roba.

Ali mi to nismo radili. Poslije škole nalazili bismo se na groblju. Ponekad bismo recitirali poeziju jedno drugom. Jednom smo pokušali izdržati cijeli razgovor bez slova s. Sjedili bismo naslonjeni leđima jedno na drugo i pokušavali jedno drugom pogoditi misli - pravili smo se da smo vidoviti, a zapravo je logično da su njegove misli bile pune mene, a moje pune njega.

Voljela sam kako je mirisao kad se njegova glava naginjala i slušala što pričam - poput sunca koje miluje obraze rajčica ili sapuna koji se suši na vrućem krovu auta. Voljela sam kako mi je njegova ruka milovala kralježnicu.

Voljela sam.

“Kako bi bilo”, rekla sam jedne noći, kradući zrak s kuta njegovih usana, “da to učinimo?”

Ležao je na leđima i gledao kako se mjesec ljuljuška naprijed-natrag u svojoj zvjezdanoj mreži. Jedna mu je ruka bila prebačena preko čela, a druga me držala čvrsto priljubljenu uz njegova prsa. “A što da učinimo?”

Nisam mu odgovorila, samo sam se podigla na jednu ruku i tako ga strasno poljubila da se činilo da je tlo ispod nas propalo. “Aha”, rekao je Campbell hrapavim glasom. “To.” “Ti već jesi?”

Samo se nasmijao. Mislila sam da je vjerojatno poševio Muffy ili Buffy ili Puffy, ili sve tri istovremeno na bejzbolskoj rezervnoj klupi u Wheeleru ili nakon nekog tuluma kod njih dok su još uvijek mirisali na tatičin bourbon. Pitala sam se zašto nije pokušao spavati sa mnom. Pretpostavila sam da je to zato što ja nisam bila Muffy, ni Buffy, ni Puffy, nego samo Julia Romano, a to mu nije bilo dovoljno dobro.

“Zar ti to ne želiš?”

To je bio jedan od onih trenutaka kad sam znala da ne vodimo razgovor koji bismo trebali. A budući da nisam znala što bih rekla jer nikad nisam prešla granicu između riječi i djela, rukom sam posegnula za izbočinom u njegovim hlačama. Odmaknuo se od mene.

“Dragulju,” rekao je, “ne želim da misliš da sam s tobom zbog toga.”

Da vam nešto kažem: kad upoznate samotnjaka, bez obzira na to što vam

kaže, on nije takav jer voli biti sam. Takav je jer se već prije pokušao uklopiti u svijet oko sebe, no ljudi su ga svaki put uspjeli razočarati. “A zašto si onda sa mnom?”

“Jer znaš sve riječi Američke pite19rekao je Campbell. “Jer mogu vidjeti taj tvoj iskrivljeni zub u kutu usana kad se nasmiješiš.” Gledao je u mene. “Jer si drugačija od svih koje znam.”

“Voliš li me?”

“Nisam li to upravo rekao?”

Ovaj put se nije odmaknuo kad sam otkopčala gumb njegovih hlača. Bio je tako vruć u mojoj ruci da sam mislila da će mi ostati ožiljak. Za razliku od mene, on je znao što treba raditi. Ljubio me, klizio, naprezao se, otvorio me.

Tada se ukočio. “Nisi mi rekla da si djevica”, rekao je.

“Nisi me pitao.”

Ali pretpostavljao je. Zadrhtao je i počeo se kretati u meni dok su se njegovi udovi skladno isprepletali. Povukla sam se prema gore kako bih se uhvatila za spomenik iza sebe čiji sam natpis mogla vidjeti u mislima: Nora Deane, 1832.-1838.

“Dragulju”, šapnuo je kad je sve bilo gotovo. “Mislio sam...”

“Znam što si mislio.” Pitala sam se što se dogodi kad se nekome ponudiš i kad te on otvori poput poklona i otkrije da nisi ono što je očekivao te se svejedno mora nasmiješiti i zahvaliti ti.

Mislim da je Campbell Alexander u cijelosti odgovoran što ja nemam sreće s muškarcima. Sramotno je što moram priznati da sam spavala samo sa tri i pol muškarca nakon njega i nijednom nije bilo puno bolje nego prvi put.

“Da pogodim”, rekao je Sedam jučer. “Prvi ti je bio rame za plakanje.

Drugi je bio oženjen.”

“Kako znaš?”

Nasmijao se. “Jer si tipičan slučaj.”

Miješala sam martini malim prstom. Zbog optičke iluzije činilo se da mi je prst iskrivljen i prelomljen. “Drugi je bio instruktor daskanja u Mediteranskom klubu.”

“To se sigurno isplatilo”, rekao je Sedam.

“Bio je prezgodan”, odgovorila sam. “I bio mu je malen kao koktelhrenovka.”

“Ajoj.”

“Zapravo,” razmišljala sam, “nisam ništa ni osjetila.”

Sedam se nasmijao. “Dakle on je bio pola?”

Pocrvenjela sam kao paprika. “Ne, to je bio jedan drugi tip. Ne znam ni kako se zove”, priznala sam. “Samo sam se probudila s njim na sebi, nakon noći slične ovoj.”

“Tvoja seksualna prošlost je živa katastrofa”, rekao je Sedam.

Ali to nije točno. Katastrofe se događaju slučajno. A ja, ja se bacam na tračnice. Čak bih se i zavezala ispred jurećeg vlaka. Jedan neracionalni dio mene još uvijek vjeruje da će se Superman pojaviti ako postoji netko koga vrijedi spasiti. * Kate Fitzgerald samo što se nije pretvorila u duha. Koža joj je gotovo prozirna, a kosa tako svijetla da se stopila s jastukom. “Kako se osjećaš, mala?”

Brian je promrmljao i nagnuo se kako bi je poljubio u čelo.

“Mislim da moram prekrižiti Ironman triatlon”, našalila se Kate.

Ispred mene Anna se kolebala na pragu; Sara je ispružila ruku. Ona se istog trena popela na Katein krevet, a ja sam u svojoj glavi zabilježila ovu malu gestu majke prema djetetu. Tada je Sara primijetila da stojim na vratima. “Briane,” upitala je, “što ona radi ovdje?” Čekala sam da Brian nešto kaže, no činilo se da nije bio raspoložen za objašnjavanje. A ja sam namjestila osmijeh na lice i zakoračila naprijed. “Čula sam da se Kate danas osjeća bolje i pomislila da bih mogla razgovarati s njom.”

Kate se podigla na laktove. “A tko ste vi?”

Očekivala sam da će se Sara pobuniti, no Anna je bila ta koja je progovorila prva. “Mislim da to nije baš pametno”, rekla je, iako je znala da sam zbog toga i došla ovamo. “Ovaj, Kate je još prilično bolesna.”

Potrajalo je dok nisam shvatila: u Anninu životu svi koji razgovaraju s Kate stanu na njezinu stranu. Ona je samo nastojala učiniti sve kako je ni ja ne bih iznevjerila.

“Znate što, Anna je u pravu”, Sara je brzo nadodala. “Kate se tek oporavila.”

Stavila sam ruku na Annino rame. “Ne brini.” Tada sam se okrenula prema njezinoj majci. “Ako se dobro sjećam, vi ste zahtijevali da se saslušanje—” Sara mi je upala u riječ. “Gospođice Romano, možemo li razgovarati vani?”

Ušle smo u hodnik, a Sara je pričekala da medicinska sestra sa stalkom punim igala prođe pokraj nas. “Znam što mislite o meni”, rekla je.

“Gospođo Fitzgerald—” Odmahnula je glavom. “Znam da se morate zauzeti za Annu i to je u redu.

Bila sam pravnica i mogu to shvatiti. To je vaš posao i dio njega je da otkrijete što nas čini nama'' Protrljala je čelo jednom rukom. “A moj je posao da se brinem za svoje kćeri. Jedna od njih je veoma bolesna, a druga veoma nesretna.

I možda još nisam pohvatala sve konce, ali... znam da Kate neće ozdraviti ništa brže ako otkrije da ste došli ovamo jer Anna još nije povukla tužbu. Pa vas molim da joj ni vi to ne kažete. Molim vas.”

Polako sam kimnula i Sara se vratila u Kateinu sobu. Oklijevala je, držeći ruku na kvaki. “Obje ih volim”, rekla je. Na meni je ostalo da riješim tu jednadžbu. * Rekla sam barmenu Sedmici da je prava ljubav protuzakonita.

“Ne ako su napunili osamnaest godina”, rekao je, zatvorivši blagajnu.

Dotad je kafić već srastao sa mnom i postao trup koji je pridržavao moje tijelo. “Oduzimaš nečiji dah”, istaknula sam. “Lišiš ga sposobnosti govora.”

Okrenula sam vrh prazne boce prema njemu. “Ukradeš nečije srce.”

Krpom je obrisao ispred mene. “Svaki bi sudac odbacio taj slučaj dok kažeš keks.”

“Iznenadio bi se.”

Sedam je prostro krpu na limenu šipku kako bi se osušila. “Mislim da je to samo manji prekršaj.”

Položila sam obraz na hladno, vlažno drvo. “Nema šanse”, odgovorila sam.

“To je doživotna.” * Brian i Sara odveli su Annu u kantinu. Ostavili su me nasamo s Kate koja je bila iznimno znatiželjna. Pretpostavljam da bi mogla na prste nabrojiti koliko ju je puta majka svojevoljno ostavila samu. Rekla sam joj da je moj posao da pomognem obitelji da donese neke medicinske odluke.

“Etički odbor?” Kate je nagađala. “Ili ste možda iz Pravnog odjela bolnice.

Izgledate kao odvjetnica.”

“Kako izgleda odvjetnik?”

“Otprilike kao liječnik koji vam ne želi reći kakvi su vam laboratorijski nalazi.”

Dovukla sam stolac. “Drago mi je da ti je danas bolje.”

“Aha. Rekli su mi da jučer nisam baš bila pri svijesti”, rekla je Kate. “Da sam bila toliko nakljukana da bih mogla zamijeniti Ozzyja i Sharon20za Ozzyja i Harriet21.”

“Znaš li kako trenutačno stojiš, zdravstveno?”

Kate je kimnula. “Nakon presađivanja koštane srži došlo je do reakcije transplantata protiv primatelja, što je s jedne strane dobro jer rastura leukemiju, ali čini i neke čudne stvari organima i koži. Doktori su mi dali steroide i ciklosporin da suzbiju reakciju, i to je djelovalo, ali je istovremeno uništilo moje bubrege, i zbog toga sva ova panika. To otprilike tako funkcionira - kad popraviš jedan kvar, već se pojavi drugi. U meni se uvijek nešto raspada.”

Rekla je to hladno, kao da pričamo o vremenu ili o hrani u bolnici. Mogla bih je pitati je li razgovarala s nefrologom o presađivanju bubrega, ili kako se osjeća zbog toga što je podvrgnuta tolikim različitim i bolnim operacijama. No Kate točno to i očekuje da ću je pitati i vjerojatno je zbog toga iz mojih usta izašlo potpuno drugačije pitanje. “Što želiš biti kad odrasteš?”

“To me nitko nikad ne pita.” Gledala me s oprezom. “Zašto mislite da ću ikad odrasti.”

“Zašto misliš da nećeš? Zar zbog toga i ne proživljavaš sve ovo?”

Kad sam već pomislila da mi neće odgovoriti, progovorila je. “Oduvijek sam htjela postati balerina.” Podigla je ruku, tvoreći slabašan luk. “Znate li što balerine imaju?”

Poremećaje u prehrani, pomislila sam.

“Potpunu kontrolu. Kad su u pitanju njihova tijela, znaju točno što će se dogoditi i kad.” Kate je slegnula ramenima i vratila se u stvarnost, u bolničku sobu. “Nije važno”, rekla je.

“Pričaj mi o svom bratu.”

Kate se počela smijati. “Pretpostavljam da još niste imali tu čast da upoznate mog brata.”

“Nisam još.”

“O Jesseju možete stvoriti mišljenje u prvih trideset sekundi koje provedete s njim. Bavi se mnogim stvarima kojima se ne bi smio.”

“Misliš na drogu, alkohol?”

“Ima toga još.”

“Nije li se tvojoj obitelji teško nositi s tim?”

“Pa, da. Ali mislim da on to ne čini namjerno. Na taj način privlači pozornost, kužite? Ono, zamislite kako bi bilo da ste vjeverica i da živite u zoološkom vrtu u kojem dijelite kavez sa slonom. Hoće li itko tko priđe kavezu reći: Hej, vidi onu vjevericu! Naravno da neće, zato što postoji nešto mnogo veće što će prvo primijetiti.” Kate je prstima prelazila gore-dolje po jednoj od cijevi koja se izdizala iz njezinih prsa. “Ponekad krade po dućanima, ponekad se napije. Prošle je godine izveo psinu s antraksom. Takve vam stvari Jesse radi.”

“A Anna?”

Kate je počela nabirati pokrivač na svom koljenu. “Jedne sam godine bila u bolnici na svaki blagdan, pa čak i na Dan sjećanja na pale u ratu22. Nisam to planirala, naravno, ali jednostavno je tako ispalo. Za Božić smo u mojoj bolničkoj sobi postavili drvce, a uskršnji lov na jaja organizirali smo u kantini.

Za Noć vještica prerušeni smo obilazili ortopedski odjel. Anna je imala oko šest godina i totalno je pukla kad nije smjela unijeti prskalice u bolnicu na Dan nezavisnosti - zbog šatora s kisikom.” Kate je podigla pogled. “Pobjegla je.

Ono, ne daleko - mislim da je uspjela doći do čekaonice i tamo ju je netko uhvatio. Rekla mi je da želi pronaći drugu obitelj. Kao što sam rekla, imala je samo šest godina i nitko je nije shvaćao ozbiljno. Ali ja sam se pitala kako bi bilo da sam normalna. I zbog toga sam savršeno razumjela zašto se i ona to pitala.”

“Kad nisi bolesna, slažete li se ti i Anna?”

“Pretpostavljam da smo tipične sestre. Svađamo se oko toga čiju glazbu ćemo slušati; pričamo o zgodnim dečkima; jedna drugoj krademo omiljene lakove za nokte. Kad ona kopa po mojim stvarima, derem se na nju. Kad ja kopam po njezinim stvarima, ona vrišti po kući. Ponekad je super. Ponekad poželim da se nije rodila.”

To je zvučalo tako poznato da sam se nasmiješila. “Ja imam sestru blizanku.

Svaki put kad bih to rekla, majka bi me upitala mogu li uistinu zamisliti da sam jedinica.”

“I? Možete li?”

Nasmijala sam se. “Pa... ponekad sam stvarno mogla zamisliti život bez nje.”

Kate je bila ozbiljna. “Vidite,” rekla je, “moja sestra je uvijek bila ta koja je zamišljala život bez mene."

Sara

1996.

S osam godina Kate se pretvorila u klupko dugih ruku i nogu i ponekad je više bila nalik na neko stvorenje načinjeno od sunčeve svjetlosti i pamučnih čistača za lule, nego na djevojčicu. Već sam tri puta danas provirila u njezinu sobu i svaki sam je put zatekla u drugoj odjeći. Ovaj put je na sebi imala bijelu haljinu sa crvenim trešnjama. “Zakasnit ćeš na vlastiti rođendan”, rekla sam joj.

Izvukavši se iz naramenica, Kate je skinula haljinu. “Izgledam kao sladoled.”

“Moglo bi biti i gore”, napomenula sam.

“Da si na mojem mjestu, bi li odjenula ružičastu suknju ili prugastu?”

Bacila sam pogled na obje koje su zgužvane ležale na podu. “Ružičastu.”

“Ne sviđaju ti se prugice?”

“Onda odjeni prugastu.”

“Odjenut ću ovu s trešnjama”, odlučila je i okrenula se kako bi je dohvatila.

Na stražnjoj strani njezina bedra nalazila se modrica veličine kovanice od 50 centi, kao da joj je trešnja s haljine zamrljala kožu.

“Kate,” upitala sam je, “što je to?”

Okrenuvši se, pogledala je mjesto u koje sam uperila prst. “Vjerojatno sam se udarila.”

Kate je zdrava već pet godina. Isprva, kad je krv iz pupčane vrpce uspješno obavila svoj posao, samo sam čekala kad će mi netko reći da je nešto pošlo po zlu. Kad se Kate žalila da je bole noge, odvela sam je doktoru Chanceu uvjerena da je bol u kostima znak da se bolest vratila. Zapravo je samo prerasla svoje tenisice. Kad bi pala, umjesto da poljubim ogrebotinu, upitala bih je jesu li njezini trombociti u redu.

Modrica nastaje od potkožnog krvarenja tkiva, te je uglavnom - ali ne uvijek - posljedica udarca.

Jesam li već spomenula da je prošlo pet godina?

Anna je povirila glavom u sobu. “Tata je rekao da je stigao prvi auto i da

Kate siđe, makar u vreći za krumpire. Kako to misli?”

Kate je završila s navlačenjem ljetne haljine preko glave, te je podigla njezin rub i protrljala modricu. “Hm”, izustila je.

U prizemlju je bila torta u obliku jednoroga, dvadeset i petero djece koja idu u drugi razred i srednjoškolac iz susjedstva koji iz balona izrađuje mačeve, medvjediće i krune. Kate je otvorila poklone - ogrlice od svjetlucavih perlica, pribor za crtanje, sitnice za barbike. Najveću je kutiju sačuvala za kraj - poklon koji smo joj Brian i ja kupili. U njemu je bila staklena kugla u kojoj je plivala zlatna ribica pajčolanka.

Kate je oduvijek željela ljubimca. No Brian je alergičan na mačke, a psima treba mnogo pozornosti, te smo se zbog toga odlučili za ovo. Kate je bila presretna. Nosila ju je uokolo do kraja proslave. Nazvala ga je Herkul.

Nakon proslave, dok smo čistili, uhvatila sam se kako zurim u ribicu.

Plivala je, sjajna kao novčić, sretna što se vrti ukrug. * Potrebno je samo nekoliko sekundi kako biste shvatili da morate otkazati sve svoje planove i izbrisati sve što ste se drznuli zabilježiti u svoj raspored.

Potrebno je šezdeset sekundi kako biste shvatili da vaš život nije normalan, iako ste, zavaravajući se, to pomislili.

Rutinskom punkcijom koštane srži - koju smo zakazali mnogo prije nego što se modrica pojavila - otkriveni su neki abnormalni promijelociti. Tada je polimeraznom lančanom reakcijom koja omogućava proučavanje DNA utvrđeno da su Kateini kromosomi 15 i 17 translocirani.

Sve to znači da je njezina bolest recidivirala i da medicinski simptomi samo što se nisu pojavili. Blasti će se pojaviti možda tek za tjedan dana. Možda još godinu dana nećemo pronaći krv u njezinu urinu ili stolici. No to će se prije ili poslije dogoditi.

Riječ recidiv izgovaraju isto kao što i rođendan ili povrat poreza, kao nešto što je već toliko uobičajeno da je postalo dio vašeg unutarnjeg sata, htjeli vi to ili ne.

Doktor Chance nam je objasnio da je to jedna od velikih onkoloških dilema - treba li zamijeniti kotač kad se slomi, ili treba čekati dok se cijela kočija ne pokvari? Predložio je da stavimo Kate na tretinoin. On se nalazi u pilulama veličine polovice mog prsta, te je zapravo preuzet iz drevne kineske medicine koja ga je stoljećima koristila. Za razliku od kemoterapije koja uništi sve što joj

se nađe na putu, tretinoin napada samo kromosom 17. Budući da je preraspodjela kromosoma 15 i 17 djelomično odgovorna za to što promijelociti ne sazrijevaju, tretinoin pomaže u odvajanju gena koji su se slijepili... i zaustavlja daljnje nepravilnosti.

Doktor Chance je rekao da bi se od tretinoina bolest mogla ponovno povući.

S druge strane, postoji mogućnost da Kate postane otporna na njega.

“Mama?” Jesse je ušao u dnevnu sobu gdje sam ja sjedila na kauču. Već sam satima ovdje. Nisam mogla ustati i činiti što bih trebala jer spremanje školskih užina nema smisla, kao ni porubljivanje hlača i plaćanje računa za grijanje.

“Mama”, Jesse je ponovio. “Nisi valjda zaboravila.”

Pogledala sam ga kao da govori kineski. “Molim?”

“Rekla si da ćeš me odvesti da si kupim nove kopačke kad se vratimo od zubara. Obećala si.”

Jesam. Nogometni treninzi počinju za dva dana, a Jesse je prerastao svoje stare kopačke. Ali sad više nisam bila sigurna mogu li se natjerati da odem k zubaru gdje će se medicinska sestra nasmiješiti Kate i reći, kao što uvijek kaže, da imam lijepu djecu. A pomisao da sad obilazim trgovine sportskom opremom bila mi je naprosto odvratna.

“Otkazala sam termin kod zubara”, rekla sam.

“Super!” Kad se nasmijao, njegova metalna usta su bljesnula. “Idemo po kopačke?”

“Ne mogu sad.”

“Ali—” “Jesse. Dosta.”

“Ne mogu igrati bez novih tenisica. A ti ništa i ne radiš. Samo sjediš ovdje.”

“Tvoja sestra”, rekla sam mirno, “je jako bolesna. Žao mi je ako to remeti tvoje posjete zubaru ili kupovanje kopački. No to nam trenutačno nije prioritet.

Budući da imaš već deset godina, mislila sam da si dovoljno odrastao da shvatiš da se cijeli svijet ne vrti oko tebe.”

Jesse je pogledao van kroz prozor gdje je Kate sjedila na grani drveta i pokazivala Anni kako da se uzvere na drvo. “Da, sigurno, jako je bolesna”, rekao je. “Ti odrasti. Kad ćeš shvatiti da se cijeli svijet ne vrti oko nje."

Prvi put u životu shvatila sam što može navesti roditelja da udari svoje dijete: kad u djetetovim očima ugledate svoj odraz, te požalite što ste ga vidjeli.

Jesse je otrčao gore i zalupio vratima svoje sobe.

Zatvorila sam oči i nekoliko puta duboko udahnula. Tada mi je postalo jasno: ne umiru svi od starosti. Ljudi umiru u prometnim nesrećama. Ljudi se uguše kikirikijem. Ništa nije izvjesno, a pogotovo ne nečija budućnost.

Uzdahnula sam i uspela se po stepenicama te pokucala na vrata Jessejeve sobe. Nedavno je otkrio glazbu; pulsirala je kroz tanki trag svjetla ispod njegovih vrata. Kad je Jesse stišao radio, glazba se naglo prigušila. “Što hoćeš?”

“Htjela bih razgovarati s tobom. Htjela bih se ispričati.”

S druge strane vrata čulo se komešanje i tada su se vrata naglo otvorila.

Jessejeva usta bila su oblivena krvlju kao da su našminkana vampirovim ružem; iz njih su stršali komadići žice, kao pribadače iz usta krojačice. Primijetila sam da drži vilicu te shvatila da se poslužio njome kako bi skinuo aparatić za zube.

“Sad me više nikamo nećeš trebati voditi”, rekao je. * Prošlo je dva tjedna otkako je Kate na tretinoinu. “Jeste li znali”, rekao je Jesse jednog dana kad sam pripremala pilulu za Kate, “da divovska kornjača može živjeti 177 godina?” Navukao se na Ripleyjev Vjerovali ili ne. “Islandska školjka može doživjeti 220 godina.”

Anna je sjedila za kuhinjskim šankom i žlicom jela maslac od kikirikija. “Što je to islandska školjka?”

“Kog briga.” Jesse je odvratio. “Papiga može živjeti 80 godina. Mačka trideset.”

“A Herkul?” upitala je Kate.

“U mojoj knjizi piše da zlatna ribica može uz pravilnu njegu poživjeti do sedam godina.”

Jesse je promatrao Kate koja je stavila pilulu na jezik i otpila gutljaj vode kako bi je progutala. "Da si ti Herkul, već bi bila mrtva.” * Brian i ja sjeli smo svaki u svoj stolac u ordinaciji doktora Chancea. Prošlo je pet godina, no stolci su nam odgovarali savršeno, kao što stare rukavice za bejzbol pristaju na ruke. Čak su i fotografije na onkologovu stolu ostale iste njegova žena još uvijek nosi isti šešir sa širokim obodom i stoji na kamenitoj

obali Newporta; njegov sin je zamrznut u dobi od šest godina i drži morsku pastrvu - sve to pridonosi dojmu da smo se cijelo vrijeme zavaravali i da nikad otuda nismo ni otišli.

Tretinoin je djelovao. Na mjesec dana uspio je potaknuti remisiju. No tada je krvni nalaz otkrio da su se u njezinoj krvi ponovno pojavili promijelociti.

“Mogli bismo je nastaviti kljukati tretinoinom,” rekao je doktor Chance, “ali mislim da činjenica da je već jednom prestao djelovati upućuje na to da je ta mogućnost već iscrpljena.”

“A presađivanje koštane srži?”

“To je riskantan potez - posebice za dijete koje još ne pokazuje simptome da je bolest recidivirala u cijelosti.” Doktor Chance nas je pogledao. “Mogli bismo prije toga probati nešto drugo. Zove se infuzija doniranih limfocita - DLI. Ponekad transfuzija bijelih krvnih tjelešaca dobivenih ođ kompatibilnog davatelja može pomoći potomcima krvnih stanica iz pupčane vrpce u borbi protiv stanica leukemije. Zamislite ih kao pojačanje koje dolazi u pomoć prvoj liniji obrane.”

“Hoće li se nakon toga bolest povući?” upitao je Brian.

Doktor Chance je odmahnuo glavom. “Time ćemo samo trenutačno zaustaviti bolest - ona će se, vrlo vjerojatno, opet pojaviti u punom jeku - ali time dobivamo na vremenu i možemo ojačati obrambene mehanizme prije nego što započnemo s agresivnijim liječenjem.”

“I, koliko dugo moramo čekati na limfocite?” upitala sam.

Doktor Chance se okrenuo prema meni. “Ovisi koliko brzo možete dovesti Annu.” * Kad su se otvorila vrata dizala, u njemu se nalazila samo jedna osoba, beskućnik s kričavim plavim naočalama i šest plastičnih vrećica punih dronjaka.

“Zatvorite vrata, dovraga”, izderao se čim smo ušli. “Ne vidite da sam slijep?”

Pritisnula sam tipku za prizemlje. “Mogu odvesti Annu nakon nastave. Vrtić se sutra zatvara oko podneva.”

“Ne diraj moju vrećicu”, obrecnuo se beskućnik.

“Ne diram”, odgovorila sam, pristojno i odsutno.

“Mislim da ne bi trebala”, rekao je Brian.

“Nisam mu ni blizu!”

“Sara, mislim na DLI. Mislim da ne bi trebala odvesti Annu na vađenje krvi.”

Bez ikakva razloga dizalo se zaustavilo na jedanaestom katu i vrata su se otvorila te ponovno zatvorila.

Beskućnik je počeo šuškati po svojim plastičnim vrećicama. “Kad sam rodila Annu,” podsjetila sam Briana, “znali smo da će biti Kateina davateljica.”

“To je bilo prije. I ona se ne sjeća što smo joj učinili.”

Pričekala sam da me pogleda. “Bi li ti darovao krv za Kate?”

“Isuse, Sara, kakvo je to pitanje—” “I ja bih. Dala bih joj pola svog srca, zaboga, ako bi pomoglo. Za ljude koje voliš učinio bi sve što je potrebno, zar ne?” Brian je oborio glavu i kimnuo.

“Zašto misliš da se Anna ne bi složila s tim?”

Vrata dizala su se otvorila, no Brian i ja smo ostali unutra, gledajući jedno u drugo. Beskućnik se odostraga progurao između nas dok mu je plijen šuštao u rukama. “Prestanite vikati”, izderao se iako smo stajali u potpunoj tišini. “Zar ne vidite da sam gluh?” * Anna uživa. Njezin otac i majka provode vrijeme samo s njom. Oboje nas je držala za ruku dok smo hodali po parkiralištu. Pa što ako idemo u bolnicu?

Objasnila sam joj da se Kate ne osjeća dobro i da liječnici moraju uzeti nešto iz nje kako bi Kate bilo bolje. Zaključila sam da je takvo objašnjenje i više nego dovoljno. Čekali smo u prostoriji za preglede i ispunjavali bojom pterodaktile i tiranosaure iz bojanki. “Danas za vrijeme užine Ethan je rekao da su dinosauri izumrli jer su se prehladili,” rekla je Anna, “ali nitko mu nije vjerovao.”

Brian se nasmiješio. “A što ti misliš, zašto su umrli?”

“Jer su bili stari milijun godina, to svi znaju.” Podigla je pogled prema njemu. “Jesu li i tada postojale rođendanske proslave?”

Vrata su se otvorila i u prostoriju je stupila hematologinja. “Bok, ljudi. Želi li je mama držati u krilu?”

Popela sam se na stol i namjestila Annu na sebe. Brian se smjestio iza nas da bi mogao držati Annu za ramena i leđa kako se ne bi micala. “Spremna?” liječnica je upitala Annu koja se još uvijek smiješila.

A tada je podigla iglu.

“Samo mali ubod”, liječnica je obećala koristeći potpuno krive riječi i Anna se počela bacati amo-tamo. Noktima me grebla po licu, zabijala je ruke u moj trbuh. Brian je nije mogao obuzdati. Unatoč njezinu vrištanju čula sam kako viče na mene. “Mislio sam da si joj objasnila!?”

Liječnica, koja je neprimjetno napustila sobu, vratila se s pojačanjem od nekoliko medicinskih sestara. “Djeca i vađenje krvi nikad ne idu zajedno”, rekla je dok su medicinske sestre spustile Annu sa mene i pokušale je umiriti svojim nježnim rukama i blagim riječima. “Bez brige; mi smo stručnjaci.”

To je deja vu; ovo je ista situacija kao kad su Kate dijagnosticirali leukemiju. Pazi što poželiš, pomislila sam. Anna jest ista kao i njezina sestra. * Dok sam usisavala dječju sobu, cijev od usisavača udarila je Herkulovu staklenu posudu i riba je poletjela. Posuda se nije razbila, ali trebalo mi je vremena da pronađem ribicu. Bacakala se na tepihu ispod Kateina radnog stola.

“Drži se, mali”, tiho sam rekla i ubacila ga u posudu. Napunila sam je vodom iz slavine u kupaonici.

Isplutao je na površinu. Nemoj, pomislila sam. Molim te.

Sjela sam na rub kreveta. Kako da kažem Kate da sam ubila njezinu ribicu?

Hoće li primijetiti ako odem u trgovinu kućnim ljubimcima i kupim joj novu?

Odjednom se pokraj mene stvorila Anna; vratila se kući iz vrtića. “Mama?

Zašto se Herkul ne miče?”

Otvorila sam usta i na jeziku pripremila priznanje. No u tom se trenu ribica odjednom trznula i okrenula, zaronila i ponovno počela plivati. “Eto”, rekla sam. “Dobro je.”

Pet tisuća leukocita nije bilo dovoljno, pa je doktor Chance zatražio deset tisuća. Annin termin za novo vađenje leukocita padao je točno na gimnastičku rođendansku proslavu njezine prijateljice iz razreda. Dogovorile smo se da može nakratko ići, te da ću je iz gimnastičke dvorane odvesti u bolnicu.

Djevojčica je izgledala poput princeze od šećerne vate s vilinski bijelom kosom - prava mala kopija svoje majke. Kad sam izula cipele i stala na parter, bezuspješno sam se pokušala prisjetiti njihovih imena. Djevojčica je... Mallory.

A majka je... Monica? Margaret?

Odmah sam ugledala Annu. Sjedila je na trampolinu dok je trener udarao po njemu, a djevojčice su se odbijale gore-dolje kao kokice. Njezina majka mi je prišla s osmijehom koji je blistao poput dva reda božićnih svjećica. “Vi ste

sigurno Annina majka. Ja sam Mittie”, rekla je. “Baš mi je žao što mora otići, ali razumijemo, naravno. Zacijelo ne možete vjerovati da idete onamo gdje još nitko nije bio.”

U bolnicu? “Nadajte se da vi nećete morati ići.”

“Ah, znam. Meni se čak i u dizalu zavrti.” Okrenula se prema trampolinu.

“Anna, dušo! Došla ti je majka!”

Anna je dojurila po parteru. Upravo sam to htjela napraviti u dnevnoj sobi kad su djeca bila mala: presvući zidove, pod i strop za zaštitu. Ipak, bilo bi svejedno da sam Kate umotala i u foliju sa zračnim mjehurićima; opasnost je bila skrivena ispod njezine kože.

“Kako se kaže?” upitala sam, a Anna je zahvalila Mallorynoj majci.

“Ma nema na čemu.” Pružila je malu vrećicu slatkiša Anni. “Vaš muž nas slobodno može nazvati bilo kad. Rado ćemo pripaziti na Annu dok ste vi u Teksasu.”

Anna je zastala usred vezanja vezica na cipelama. “Mittie?” upitala sam. “Što vam je Anna točno rekla?”

“Da mora otići ranije kako bi vas cijela obitelj mogla otpratiti u zračnu luku. Jer vas neće moći vidjeti kad počnu pripreme u Houstonu. Sve dok se ne vratite s puta.”

“Puta?”

“Sa svemirskim šatlom.”

Na trenutak nisam mogla vjerovati - da bi Anna izmislila takvu besmislicu, da joj je ova žena povjerovala. “Nisam astronaut”, priznala sam. “Nije mi jasno zašto je Anna to rekla.”

Povukla sam Annu da ustane, a jedna joj je vezica ostala nezavezana.

Odvukla sam je iz gimnastičke dvorane i nisam progovorila ni riječi prije nego što smo stigle do auta. “Zašto si joj lagala?”

Anna se mrštila. “Zašto sam morala otići s proslave?”

Jer je tvoja sestra važnija od kolača i sladoleda; jer ja to ne mogu učiniti umjesto tebe; jer ja tako kažem.

Bila sam tako ljuta da nisam mogla otključati automobilska vrata otprve.

“Prestani se ponašati kao da imaš pet godina”, okomila sam se na nju, a tada mi je sinulo da ona i ima pet godina.

“Bilo je tako vruće”, Brian je rekao, “da se čak i srebrni set za čaj otopio.

Olovke su bile savijene po sredini.”

Podigla sam pogled s novina. “Što ga je prouzročilo?”

“Mačka i pas su se natjeravali kad su vlasnici bili na odmoru. Upalili su kuhinjsku pećnicu.” Skinuo je svoje traperice te se trznuo. “Dobio sam opekline drugog stupnja, a samo sam klečao na krovu.”

Koža mu je bila opečena, puna mjehura. Promatrala sam ga kako razmazuje kremu protiv opeklina i stavlja gazu. Nastavio je govoriti, pričajući mi o nekom Cezaru koji je nedavno pristupio njihovoj jedinici. No moje je oči privukla kolumna za savjete u novinama.

Draga Abby, Svaki put kad nas svekrva posjeti, obavezno čisti hladnjak. Moj suprug tvrdi da mi ona samo želi pomoći, ali ja se osjećam kao da me osuđuje.

Uništava mi život. Kako da je spriječim prije nego što mi uništi brak?

Srdačan pozdrav, Žena kojoj je prošao rok trajanja, Seattle.

Kakvoj je ženi tako nešto najveći problem? Zamislila sam je kako piše pismo Dragoj Abby na bijelom bloku. Pitam se je li ikad osjetila kako se u njoj okreće dijete, s majušnim ručicama i nožicama koje polako hodaju ukrug kao da žele napraviti detaljnu kartu majčine utrobe.

“U što si se zagledala?” upitao je Brian koji se približio kako bi pročitao kolumnu.

Odmahnula sam glavom u nevjerici. “Ovoj ženi život uništavaju krugovi od staklenki pekmeza.”

“I pokvareni jogurt”, dodao je Brian, smijuckajući se.

“I trula salata. Zaboga, čudno da se već nije ubila.” Oboje smo se počeli smijati. Bilo je zarazno, samo smo se morali pogledati te bismo se počeli smijati još jače.

Jednako naglo kao što nam je to postalo smiješno, odjednom više nije bilo.

Ne žive svi u svijetu u kojem je sadržaj hladnjaka mjerilo za sreću pojedinca.

Neki od nas rade u gorućim zgradama. Neki od nas imaju kćer koja umire.

“Prokleta trula salata”, izustila sam, a glas mi je postao visok. “Nije pošteno.”

Brian se u trenu stvorio na drugom kraju sobe; privinuo me u svoj zagrljaj.

“Nikad nije pošteno, draga”, odgovorio je. * Mjesec dana kasnije otišli smo na treće vađenje limfocita. Anna i ja sjele smo u čekaonicu i čekale da nas pozovu. Nakon nekoliko minuta povukla me za rukav. “Mama”, rekla je.

Spustila sam pogled na nju. Anna je mahala nogama. Nokti su joj bili namazani Kateinim lakom koji mijenja boju. “Što je?”

Nasmiješila mi se. “Ako ti zaboravim reći kasnije, vađenje krvi nije tako strašno kao što sam mislila da će biti.”

Jednog se dana moja sestra pojavila nenajavljena i uz Brianovo me dopuštenje odvukla u Boston, u apartman hotela Ritz Carlton. “Možemo raditi što god hoćeš”, rekla je. “Ići u muzej umjetnosti, šetati Cestom slobode23, večerati u Harboru.” Ali ja sam samo htjela zaboraviti, te sam stoga tri sata poslije sjedila na podu pokraj nje, iskapljujući drugu bocu vina od 100 dolara.

Podigla sam bocu, uhvativši je za grlo. “Mogla sam kupiti haljinu umjesto ove boce.”

Zanne se narugala. “Možda na sniženju.” Podigla je noge na stolac presvučen brokatom, a tijelo je ispružila na bijelom tepihu. Na televiziji Oprah je davala savjete o tome kako pojednostavniti život. “Usto, kad nabaciš malu crnu haljinu, nikad ne izgledaš debelo.”

Pogledala sam je i odjednom počela sažalijevati samu sebe.

“Ne. Nećeš mi se sad rasplakati. To nije uključeno u cijenu sobe.”

No odjednom nisam mogla misliti ni na što drugo osim na te glupe žene iz Oprah Showa sa svojim debelim rokovnicima i pretrpanim ormarima. Pitam se što je Brian skuhao za večeru. Je li Kate dobro? “Moram nazvati kući.”

Podigla se na jedan lakat. “Ti se smiješ odmoriti, znaš? Ne moraš glumiti mučenicu dvadeset i četiri sata na dan.”

Ali ja sam je krivo shvatila. “Mislim da je to jedina smjena na radnom mjestu majčice.”

“Rekla sam mučenica”, Zanne se nasmijala. “A ne majčica.”

Blago sam se nasmijala. “Zar uopće postoji razlika?”

Uzela mi je slušalicu iz ruke. “Želiš li prije izvući svoju krunu od trnja iz kovčega? Poslušaj se malo, Sara, i prestani toliko pretjerivati. Da, nisi imala mnogo sreće. Da, nije lako biti u tvojoj koži.”

Lice mi je oblilo rumenilo. “Ti nemaš pojma kako ja živim.”

Engl. Freedom Trail.

“Nemaš ni ti”, Zanne je dodala. “Ti ne živiš, Sara. I i samo čekaš da Kate umre.”

“Ne čekam—” zaustila sam, no tad sam zašutjela. Zapravo, čekam.

Zanne me pogladila po kosi i pustila da se isplaćeni. “Ponekad je tako teško”, priznala sam joj nešto što nikad prije nisam rekla, pa čak ni Brianu.

“Glavno da nije stalno”, Zanne je rekla. “Draga, Kate neće umrijeti ništa prije ako popiješ čašu vina, ako prenoćiš u hotelu ili ako si dopustiš nasmijati se lošem vicu. Dakle, dovući guzicu ovamo, sjedni, pojačaj glazbu i ponašaj se kao normalna osoba.”

Ogledala sam se po raskošnoj sobi, po kojoj su dekadentno bile rasute boca vina i jagode u čokoladi. “Zanne,” rekla sam, brišući oči, “normalni ljudi ovo ne rade”.

Slijedila je moj pogled. “U pravu si.” Podigla je daljinski i mijenjala programe sve dok nije naišla na Jerryja Springera. “Je li sad bolje?”

Ja sam se počela smijati i ona se počela smijati. Uskoro se soba počela vrtjeti, a mi smo ležale na krevetu, gledajući ukrasne reljefe koji su krasili rub stropa. Odjednom sam se sjetila kako je Zanne, kad smo bile klinke, uvijek hodala ispred mene na putu do autobusne stanice. Mogla sam potrčati i sustići je - no nikad nisam. Samo sam je željela slijediti. * Smijeh se dizao poput pare i lebdio van kroz prozore. Nakon tri dana proloma oblaka, djeca su bila oduševljena što mogu izaći van i igrati nogomet s Brianom. Kad je naš život normalan, stvarno je normalan.

Virnula sam u Jessejevu sobu i počela se probijati kroz razbacane legokocke i stripove kako bih stavila njegovu čistu odjeću na krevet. Tada sam otišla u Kateinu i Anninu sobu i odvojila njihovo složeno čisto rublje.

Kad sam stavila Kateine majice na ormarić, spazila sam ga: Herkul je plivao na leđima. Posegnula sam u staklenu kuglu i okrenula ga, držeći ga za rep; kratko se koprcao i polako ponovno isplutao na površinu, bijelim trbuhom prema gore, izdišući.

Prisjetila sam se kako je Jesse rekao da uz pravilnu njegu zlatna ribica može doživjeti sedam godina. Ova je bila živa tek sedam mjeseci.

Kad sam ribicu odnijela u svoju sobu, podigla sam slušalicu i nazvala informacije. “Kućni ljubimci”, rekla sam.

Kad su me spojili, pitala sam za Herkula. “Želite li, ovaj, kupiti novu ribicu?” upitala je.

“Ne, želim spasiti ovu koju imam.”

“Gospođo,” rekla je djevojka, “to je samo zlatna ribica, zar ne?”

Potom sam nazvala tri veterinara, od kojih ni jedan nije liječio ribice.

Nekoliko sekundi sam gledala Herkulove posmrtne hropce, te nakon toga nazvala Odjel za oceanologiju na Sveučilištu Rhode Island i tražila bilo kojeg dostupnog profesora.

Doktor Orestes mi je rekao da proučava obalni pojas. Mekušce i školjke i morske ježeve, a ne zlatne ribice. A ja sam mu počela govoriti o svojoj kćeri koja ima APL. I o Herkulu koji je već jednom uspio preživjeti unatoč lošim izgledima.

Morski biolog je nakratko ušutio. “Jeste li mu promijenili vodu?”

“Danas ujutro.”

“Mnogo je kiše palo dolje kod vas ovih dana, zar ne?”

“Da.” “Imate li vlastitu crpku?”

Kakve veze to ima? “Da...”

“Postoji mogućnost da zemlja nije mogla upiti svu kišu i da zbog toga u vašoj vodi ima previše minerala. Stavite mu kupljenu vodu i možda mu se stanje poboljša.”

Ispraznila sam Herkulovu staklenu posudu, očistila je i u nju ulila četiri litre kupljene vode. Trebalo mu je dvadesetak minuta, no Herkul je uspio ponovno preplivati. Provlačio se kroz listove umjetne biljke. Grickao je hranu.

Kate me uhvatila kako ga gledam pola sata nakon toga. “Nisi trebala mijenjati vodu. Ja sam je promijenila ujutro.”

“Ajoj, nisam znala”, slagala sam.

Približila je lice staklenoj posudi i ona joj je povećala osmijeh. “Jesse kaže da zlatne ribice mogu zadržati pozornost samo devet sekundi,” rekla je Kate, “ali ja sam sigurna da me Herkul može prepoznati.”

Dotaknula sam njezinu kosu. I zapitala se jesam li potrošila svu svoju čaroliju.

Anna

Ako pogledate dovoljno reklama, počet ćete vjerovati u ludosti: da se brazilski med može koristiti umjesto voska za depilaciju, da nožem možete prerezati metal, da na krilima optimističnog razmišljanja možete odletjeti kamo god hoćete. Zahvaljujući nesanici i prevelikoj dozi Tonyja Robbinsa 24, jednog sam dana odlučila zamisliti što će se dogoditi kad Kate umre. Na taj ću način biti spremna kad se to stvarno dogodi, barem Tony tako kaže.

Tjednima sam ustrajala u tome. Bilo je mnogo teže ostati u budućnosti nego što biste pomislili. Pogotovo jer se u sadašnjosti moja sestra smucala uokolo i gnjavila kao i obično. S tim sam izašla nakraj tako da sam zamislila da je Kate već postala duh. Kad sam prestala razgovarati s njom, zaključila je da se ljutim na nju jer je nešto krivo učinila, a vjerojatno ionako jest. Ponekad sam plakala cijeli dan; ponekad sam se osjećala kao da sam progutala ciglu, a ponekad sam morala uložiti ogromne količine napora kako bih se pokrenula i odjenula, pospremila krevet i učila riječi za školu. To je ipak bilo lakše nego raditi nešto drugo.

S druge strane, ponekad sam dopustila da moj crni veo nakratko nestane i tad bi mi navrle nove zamisli. Primjerice, da bih mogla studirati oceanologiju na havajskom sveučilištu. Ili pokušati skakati padobranom. Da bih se mogla preseliti u Prag. Ili neki od milijun drugih neostvarivih snova. Pokušala sam se smjestiti u jednu od tih situacija, no to je bilo kao da sam obukla cipele broj 37, a da zapravo nosim 39 - mogla bih napraviti nekoliko koraka, ali uskoro bih sjela te ih izula jer bi previše boljelo. U mojoj glavi zacijelo živi osoba s crvenim biljegom koja cenzurira sve na što ne smijem ni pomisliti, koliko god primamljivo bilo.

To je vjerojatno dobro. Imam neki osjećaj da mi se ne bi svidjelo što bih otkrila kad bih zaista pokušala saznati tko sam, bez Kate s druge strane jednadžbe. * Sjedim u bolničkoj kantini zajedno sa svojim roditeljima, ali pojam zajedno koristim u širem smislu riječi. Više smo nalik na astronaute koji su skafanderima odvojeni jedan od drugog i koji žive svaki od svog izvora zraka.

Moja je majka ispred sebe imala onu malu četvrtastu kutiju s vrećicama šećera.

Pažljivo ih je slagala, prvo Equal, pa Sweet ‘n Low, a nakon toga nepravilne prirodne kristale smeđeg šećera. Podigla je pogled prema meni. “Medena.”

Zašto su odmilice uvijek povezane s hranom? Medena, slatkice, šećeru, bombončiću. Ne možete živjeti hraneći se samo ljubavlju.

“Razumijem što pokušavaš postići”, nastavila je moja majka. “I slažem se da bismo te ja i tvoj otac mogli malo više slušati. Ali Anna, to možemo i bez suca.”

Moje srce, mekano poput spužve, skočilo mi je u grlo. “Misliš, mogu prestati?”

Kad se nasmijala, kao da me obasjalo prvo proljetno sunce nakon cijele vječnosti snijega - kao kad se odjednom prisjetite dodira ljeta na stražnjoj strani vaših listova i razdjeljku u kosi. “Upravo to mislim”, rekla je moja majka.

Nema više vađenja krvi. Nema granulocita, ni limfocita, matičnih stanica, ni bubrega. “Ako želiš, mogu ja reći Kate”, ponudila sam se. “Da ti ne moraš.”

“Ne treba. Kad obavijestimo suca DeSalva, možemo se praviti da se to nije ni dogodilo.”

Jedan od vijaka koji su se okretali u mojoj glavi je zapeo. “Ali, neće li Kate zanimati zašto više neću biti njezina davateljica?” Moja majka je utihnula. “Kad sam spominjala prestajanje, mislila sam na tužbu.”

Odmahnula sam glavom kako bih joj dala odgovor i kako bih razmrsila riječi koje su stvorile čvor u mom želucu.

“Zaboga, Anna”, zgranula se moja majka. “Što smo ti učinili da smo to zaslužili?”

“To nema veze ni s čim što ste učinili.”

“Nego s onim što nismo učinili, zar ne?”

“Uopće me ne slušate!” povikala sam, i u tom je trenutku Vern Stackhouse prišao našem stolu.

Vern je pogledao mene, pa moju majku, pa mog oca, te se silom uspio nasmiješiti. “Ovo vjerojatno nije najbolji trenutak da vas prekidam”, rekao je.

“Stvarno mi je žao zbog ovog, Sara. Briane.” Uručio je omotnicu mojoj majci, kimnuo i otišao.

Izvukla je papir iz omotnice, pročitala ga, te se okrenula prema meni. “Što si mu rekla?” zahtijevala je.

“Kome?”

Moj otac je uzeo papir u ruke. Bio je pun pravnih termina koji su njemu bili

kao kineski. “Što je ovo?”

“Zahtjev za privremenu zabranu približavanja.” Otela ga je mom ocu iz ruke. “Je li ti jasno da tražiš da me se izbaci iz kuće i da neću smjeti imati nikakav kontakt s tobom? Zar to stvarno želiš?”

Da je izbace? Nisam mogla disati. “Nisam to tražila.”

“E pa, odvjetnik ne bi poslao zahtjev na svoju ruku, Anna.”

Znate li kako ponekad - kad se vozite biciklom i kotači vam se počnu klizati po pijesku, ili kad promašite stepenicu i počnete padati - u tim dugim, dugim sekundama prije nego što tresnete na tlo postanete svjesni da ćete se ozlijediti, i to gadno? “Ne znam što se događa”, rekla sam.

“Kako onda možeš misliti da si sposobna sama donositi odluke?” Moja je majka ustala tako naglo da se njezin stolac stropoštao na pod kantine. “Ako to stvarno želiš, Anna, možemo odmah početi.” Njezin je glas zvučao teško i bio grub poput užeta prije nego što je otišla. * Prije tri mjeseca posudila sam Kateinu šminku. Dobro, nisam je baš posudila; točnije: ukrala sam je. Nisam imala svoju. Ne smijem se šminkati prije nego što navršim petnaest godina. Ali dogodilo se čudo i Kate nije bila kod kuće pa je nisam mogla pitati, a u ljubavi i ratu sve je dopušteno.

To čudo bilo je visoko 175 centimetara i imalo jc kosu nalik na zlatnožute niti kukuruza i osmijeh od kojeg mi se vrtjelo u glavi. Zvao se Kyle i doselio se iz Idaha točno u klupu iza mene. Nije znao ništa o meni i mojoj obitelji pa sam znala da me nije pozvao u kino iz sažaljenja. Gledali smo novog Spidermana, bar je on gledao. Ja sam za vrijeme cijelog filma razmišljala o elektricitetu koji je preskakao mali razmak između moje i njegove ruke.

Kad sam stigla kući, još sam uvijek hodala 15 centimetara iznad zemlje, zbog čega me Kate i uspjela zaskočiti. Srušila me na krevet, držeći me za ramena. “Kradljivice”, optužila me. “Kopala si mi po ladici bez pitanja.”

“Ti neprestano uzimaš moje stvari. Prije dva dana posudila si moju plavu vestu.”

“To je potpuno drugačije. Vesta se može oprati."

“Kako to da ti ne smeta da moji bacili teku tvojim arterijama, a smeta ti kad se nađu na tvom prokletom Max Factorovu crvenom sjajilu?” Gurnula sam je jače i uspjela nas preokrenuti tako da sam sad ja bila na njoj.

Oči su joj bljesnule. “O kome se radi?”

“O čemu ti pričaš?”

“Mora postojati neki razlog zašto si se našminkala, Anna.”

“Gubi se”, rekla sam.

“Odjebi.” Kate se nasmiješila. Tada je zavukla svoju slobodnu ruku ispod moje te me počela škakljati, što me toliko iznenadilo da sam je ispustila. Minutu kasnije pale smo s kreveta, hrvajući se i pokušavajući jedna drugu natjerati da se preda. “Anna, prestani već jednom”, Kate je rekla bez daha. “Ubit ćeš me.”

Te riječi - samo je njih trebala izreći. Odmaknula sam ruke kao da sam se opekla. Ležale smo jedna do druge između naših kreveta, gledajući u strop i duboko dišući. Obje smo se pravile da nas to što je rekla nije pogodilo.

U autu moji su se roditelji svađali. Možda bismo trebali unajmiti pravog odvjetnika, rekao je moj otac, a moja mu je majka na to odgovorila: Ja jesam pravi odvjetnik.

Ali Sara, rekao je moj otac, samo hoću reći, ako se ovo nastavi— Što želiš reći, Briane? izazvala ga je. Što zapravo želiš reći? Da neki čovjek u odijelu može razumjeti Annu bolje od mene? Nakon toga, moj je otac ostatak puta vozio u tišini.

Na moje zaprepaštenje, na stepenicama ispred zgrade Garrahy nalazile su se televizijske kamere. Bila sam uvjerena da su svi došli zbog nečega veoma značajnog. Zamislite kako sam se iznenadila kad se mikrofon odjednom našao ispred mog lica i kad me reporterka s kratkom zalizanom kosom upitala zašto tužim svoje roditelje. Moja ju je majka odgurnula. “Moja kći nema komentara”, ponavljala je; a kad me jedan tip upitao znam li da sam prvo dijete iz epruvete u Rhode Islandu, stvarno sam pomislila da će ga tresnuti na zemlju.

Od svoje sedme godine znam kako sam začeta i to mi nije bilo previše važno. Prvo, roditelji su mi to rekli u vrijeme kad mi je pomisao na njihov seks bila mnogo odvratnija od rođenja u Petrijevoj zdjelici. Drugo, tada je već mnogo ljudi uzimalo lijekove za neplodnost i rađalo sedmorke, te moj slučaj više nije bio ništa posebno. Ali dijete iz epruvete? Da, baš. Da su se moji roditelji stvarno odlučili na taj korak, potrudili bi se i odabrali gene za poslušnost, poniznost i zahvalnost.

Moj je otac sjeo na klupu pokraj mene, a ruke su mu bile skupljene između koljena. U sučevu uredu moja majka i Campbell Alexander verbalno su se obračunavali. Vani u hodniku mi smo bili neprirodno tihi, kao da su sve riječi ponijeli sa sobom tako da nama nije ništa ostalo.

Čula sam kako je neka žena opsovala i tada se iza ugla pojavila Julia.

“Anna. Oprosti što kasnim, jedva sam se provukla između novinara. Jesi li u redu?”

Kimnula sam. pa odmahnula glavom.

Julia je kleknula ispred mene. “Želiš li da tvoja majka napusti kuću?”

“Ne!” Na moju sramotu oči su mi postale sjajne od suza. “Predomislila sam se. Ne želim nastaviti. Ni s čim.”

Na trenutak se zagledala u mene, te kimnula. “Razgovarat ću sa sucem kad uđem.”

Kad je otišla, usredotočila sam se i pokušala duboko disati. Toliko mi je mnogo stvari koje sam nekad radila bez razmišljanja sada predstavljalo napor udisanje kisika, šutnja, poslušnost. Težina očeva pogleda navela me je da se okrenem. “Jesi li to stvarno mislila?” upitao je. “Da ne želiš nastaviti.”

Nisam mu odgovorila. Nisam se ni pomaknula.

“Jer ako nisi sigurna, možda ne bi bilo loše da malo odahneš. Mislim, u mojoj sobi u postaji ima jedan krevet viška.” Protrljao je vrat. “Ne bismo se, ono, iselili. Samo...” Pogledao me. “... da odahnem”, upravo sam to i učinila kad sam dovršila njegovu rečenicu.

Moj je otac ustao i pružio mi ruku. Izašli smo iz Garrahyja, hodajući jedno uz drugo. Novinari su nasrnuli poput vukova, ali ovaj su se put njihova pitanja samo odbila od mene. Imala sam osjećaj kao da su mi pluća puna šljokica i helija. Kao kad me je tata kao malu nosio na ramenima u sumrak i kad sam znala da ću, ako podignem ruke u zrak i raširim prste poput mreže, moći uhvatiti zvijezde na koje naiđem.

Campbell

Možda u paklu postoji poseban dio za odvjetnike koji bezočno veličaju svoj lik, ali možete se kladiti da smo svi mi spremni za snimanje u krupnom planu. Kad sam stigao na obiteljski sud i naišao na hordu nestrpljivih novinara, dobacio sam im nekoliko informacija kao mamac u trenu kad su se kamere okrenule prema meni. Rekao sam sve što se očekuje: da je ovaj slučaj neuobičajen i iznimno bolan za sve koji u njemu sudjeluju. Natuknuo sam da bi sučeva presuda mogla utjecati na prava maloljetnika diljem zemlje te na istraživanja matičnih stanica. Tada sam poravnao sako svog Armanijeva odijela, povukao Sučevu uzicu i objasnio da sad stvarno moram razgovarati sa svojom klijenticom.

Unutra, Vern Stachouse je uhvatio moj pogled i podigao palčeve. Ranije sam naletio na njega i vrlo ga nevino upitao hoće li i njegova sestra, novinarka z a ProJo, doći na sud. “Ne mogu vam baš mnogo reći, ali”, natuknuo sam, “saslušanje će biti prilično gadno.”

U tom posebnom dijelu pakla vjerojatno postoji prijestolje za nas koji se pokušavamo okoristiti radom za opće dobro.

Nekoliko minuta kasnije već smo bili u sučevu uredu. “Gospodine Alexander.” Sudac DeSalvo podigao je u zrak zahtjev za zabranu približavanja.

“Možete li mi reći zašto ste ovo učinili kad smo jučer izričito razgovarali o tome.”

“Održao sam svoj prvi sastanak s privremenom zastupnicom, suče”, odgovorio sam. “U prisutnosti gospođice Romano Sara Fitzgerald je rekla mojoj klijentici da je tužba samo nesporazum koji će se izgladiti.” Bacio sam pogled na Saru, koja nije pokazivala osjećaje, već je samo zategnula mišiće vilice. “To je otvoreno kršenje vaše odredbe, časni sude. Iako je sud pokušao stvoriti uvjete u kojima bi obitelj mogla ostati zajedno, mislim da to nije moguće sve dok gospođa Fitzgerald ne uspije odvojiti ulogu roditelja od uloge odvjetnice. Sve dok se to ne dogodi, nužno je fizičko odvajanje.”

Sudac DeSalvo prstima je kuckao po stolu. “Gospođo Fitzgerald? Jeste li to stvarno rekli Anni?”

“Pa naravno da jesam!” Sara je eksplodirala. “Pokušavam ovo riješiti!”

Ovo je priznanje bilo poput cirkuskog šatora koji se srušio, ostavivši nas sve bez riječi. Julia je upravo u tom trenutku uletjela kroz vrata. “Oprostite što

kasnim”, rekla je bez daha.

“Gospođice Romano,” upitao je sudac, “jeste li već razgovarati s Annom danas?”

“Jesam, maloprije.” Pogledala je mene, a nakon toga Saru. “Mislim da je vrlo zbunjena.” “Što mislite o zahtjevu gospodina Alexandera?”

Zagladila je neposlušni pramen iza uha. “Mislim da nemam dovoljno informacija da bih mogla donijeti službenu odluku, ali intuicija mi govori da bi bilo pogrešno izbaciti Anninu majku iz kuće.”

U istom sam se trenu ukočio. Pas je na to skočio na noge. “Časni sude, gospođa Fitzgerald upravo je priznala da je prekršila sudsku odredbu. U najmanju bismo je ruku trebali prijaviti državnom odvjetništvu za kršenje etičkog kodeksa i—” “Gospodine Alexander, ovaj se slučaj neće riješiti ako se budemo slijepo držali zakona.” Sudac DeSalvo okrenuo se prema Sari. “Gospođo Fitzgerald, toplo vam savjetujem da unajmite nezavisnog odvjetnika koji će zastupati vas i vašeg supruga u ovoj tužbi. Danas neću odobriti zahtjev za zabranu približavanja, ali još jednom vas upozoravam da sa svojim djetetom ne razgovarate o ovom slučaju do saslušanja sljedeći tjedan. Ukoliko čujem da ste ponovno zanemarili odredbu, sam ću vas prijaviti državnom odvjetništvu i osobno vas otpratiti iz kuće.” Zaklopio je fascikl sa zahtjevom i ustao.

"Nemojte mi smetati do ponedjeljka, gospodine Alexander.”

“Moram vidjeti svoju klijenticu”, izjavio sam i pohitao u hodnik jer sam znao da Anna ondje čeka sa svojim ocem.

Sara Fitzgerald bila mi je za petama, naravno. Nju je sigurno slijedila Julia, s namjerom da održi mir. Sve troje naglo smo se zaustavili kad smo na klupi gdje je prije sjedila Anna ugledali Verna Stackhousea kako drijema. “Verne?” upitao sam.

Istog je trena skočio na noge i pročistio grlo, braneći se. “Zbog kralježnice.

Moram povremeno prileći i smanjiti opterećenje.” “Znaš li kamo je otišla Anna Fitzgerald?”

Glavom je pokazao na izlaz iz zgrade. “Ona i njezin otac su maloprije otišli.”

Po Sarinu izrazu lica moglo se zaključiti da ni ona to nije znala. “Trebate li prijevoz do bolnice?” upitala je Julia.

Odmahnula je glavom i virnula van kroz staklena vrata gdje su se okupili

novinari. “Postoji li stražnji izlaz?”

Pokraj mene Sudac je počeo stavljati svoju njušku u moju šaku. Prokletstvo.

Julia je povela Saru Fitzgerald prema stražnjoj strani zgrade. “Trebam razgovarati s tobom”, dobacila mi je preko ramena.

Pričekao sam da mi okrene leđa. Tada sam brzo uhvatio Sučevu uzicu i povukao ga niz hodnik.

“Hej!” Nakon nekoliko trenutaka začuo sam kako Julijine potpetice lupkaju iza mene. “Rekla sam da želim razgovarati s tobom!” Na minutu sam ozbiljno razmišljao da klisnem kroz prozor. Tada sam se naglo zaustavio, okrenuo se i namjestio svoj najblistaviji osmijeh.

“E sad, rekla si da trebaš razgovarati sa mnom. Da si rekla da želiš razgovarati sa mnom, možda bih te i pričekao.” Sudac je zario zube u rub mog odijela, mog skupog Armanijeva odijela, i povukao me. “Nažalost, sad žurim na sastanak.”

“Koji ti je vrag?” rekla je. “Rekao si da si razgovarao s Annom o majci i da ste se složili.”

“Jesam, i jesmo se - Sara je vršila pritisak na nju i Anna je htjela da to prestane. Obrazložio sam joj mogućnosti.”

“Mogućnosti? Ona ima trinaest godina. Znaš li koliko sam ja djece vidjela koja imaju potpuno drugačije viđenje suđenja od svojih roditelja? Majka obeća da će njezino dijete svjedočili protiv zlostavljača jer želi da zločinac zauvijek ostane u zatvoru. Ali dijete ne zanima što će se dogoditi s tom osobom, samo da nikad više ne mora biti u istoj prostoriji s njom. Ili možda misli da bi kriminalcu trebalo pružiti još jednu priliku, slično kao što i roditelji čine kad dijete nešto pogriješi. Ne možeš očekivati da će se Anna ponašati kao običan odrastao klijent. Nije dovoljno emocionalno zrela i svoje odluke ne može odvojiti od svoje obiteljske situacije.”

“Mislim da je to i smisao ovog zahtjeva”, rekao sam.

“Zapravo, Anna mi je prije pola sata rekla da se predomislila u vezi sa zahtjevom.” Julia je podigla obrvu. “To nisi znao, zar ne?”

"Meni to nije rekla.”

“Zato što vi razgovarate o krivim stvarima. Razgovarali ste o pravnim načinima koji bi je zaštitili od nastojanja njezine obitelji da odustane od tužbe.

Naravno da se zainteresirala za to. Ali, zar uistinu misliš da je ona promislila o tome što to doista znači - da će kod kuće biti jedan roditelj manje koji će kuhati i voziti auto i pomagati joj sa zadaćom, da neće moći poljubiti majku za laku

noć i da će se ostatak obitelji vrlo vjerojatno ljutiti na nju? Kad si ti govorio, ona je samo čula riječi nema više pritiska. Nije čula odvajanje."

Sudac je počeo glasno cviljeti. “Moram ići.”

Slijedila me. “Kamo?”

“Rekao sam ti da imam sastanak.” Hodnik je bio prepun vrata, ali sva su bila zaključana. Napokon sam pronašao kvaku koju sam mogao okrenuti. Ušao sam i zaključao vrata za sobom. “Gospodo”, rekao sam srdačno.

Julia je tresla kvaku. Rukama je udarala po sivom staklu veličine poštanske marke. Osjetio sam kako mi na čelu izbija znoj. “Ovaj put se nećeš izvući”, vikala je na mene kroz vrata. “Još te uvijek čekam.”

“Još sam uvijek zauzet”, viknuo sam joj. Kad je Sudac gurnuo svoju njušku ispred mene, zarinuo sam svoje prste u gusto krzno na njegovu vratu. “U redu je”, rekao sam mu i okrenuo glavu prema praznoj prostoriji.

Jesse

S vremena na vrijeme dogodi se da proturječim samom sebi i povjerujem u Boga. Kao na primjer sada, kad sam se vratio kući i na svom pragu nabasao na zanosan komad; ustala je i upitala me poznajem li Jesseja Fitzgeralda.

“Tko pita?” upitao sam.

“Ja.” Namjestio sam svoj očaravajući osmijeh. “Onda sam to ja.” Pričekajte malo da vam nešto kažem: starija je od mene, ali svaki put kad je pogledam to postaje sve manje i manje važno - ima kosu u kojoj bih se mogao izgubiti. Usne tako pune i meke da nisam mogao odvojiti oči od njih kako bih promotrio ostatak nje.

Izgarao sam od želje da dotaknem njezinu kožu - može i pristojne dijelove samo da provjerim je li tako glatka kao što izgleda.

“Ja sam Julia Romano”, rekla je. “Ja sam privremena zastupnica.”

Sve violine koje su se uskovitlale u mojim venama zaškripale su i prestale svirati. “Jesi li ti nekakva policajka?”

“Ne, ja sam odvjetnica, surađujem sa sucem kako bismo pomogli tvojoj sestri.”

“Mislite na Kate?”

Nešto se na njezinu licu zategnulo. “Mislim na Annu. Podigla je tužbu za medicinsku emancipaciju.”

“Aha, da. Znam to.”

“Stvarno?” Izgleda da ju je to iznenadilo, kao da Anna drži monopol na prkos. “Znaš li možda gdje je ona?”

Osvrnuo sam se po kući koja je bila hladna i prazna. “Zar sam ja čuvar svoje sestre?” rekao sam. Tada sam se nasmijao. “Ako vam se čeka, možete doći k meni na kavu.”

Na moje zaprepaštenje, pristala je. “Zapravo, to uopće nije loša ideja.

Voljela bih razgovarati s tobom.”

Ponovno sam se naslonio na vrata i prekrižio ruke, tako da su se moji bicepsi napeli. Nabacio sam osmijeh kojim sam uspio skameniti pola ženske populacije na Sveučilištu Roger Williams. “Imaš li kakve planove za večeras?”

Gledala je u mene kao da govorim kineski. Ne, dovraga, ona bi vjerojatno razumjela kineski. Marsovski. Ili prokleti vulkanski. “Pozivaš li ti to mene na

spoj?”

“Pa, barem to pokušavam, dovraga”, rekao sam.

“Pa, ne uspijeva ti, dovraga”, odrješito je odgovorila. “Imam dovoljno godina da bih ti mogla biti majka.”

“Imaš prekrasne oči.” Pod oči sam mislio na sise, no nije važno.

Julia Romano je tada zakopčala svoj sako, zbog čega sam se naglas nasmijao. “Zašto ne bismo jednostavno razgovarali ovdje?”

“Svejedno”, rekao sam i poveo je u svoj stan.

S obzirom na to kako inače izgleda, danas i nije bilo tako loše. Posuđe stoji u sudoperu tek dan-dva; prosipane žitne pahuljice od jučer nisu tako strašne kad stoje jedan dan kao proliveno mlijeko. Na sredini poda nalazilo se vjedro, krpa i plinska boca; radim na vatrenim štapovima. Odjeća je bila razbacana po cijelom podu, a neki su komadi bili vješto postavljeni da bi se smanjila šteta koju stvara rupa u mojoj pecari. “Što mislite?” nasmiješio sam joj se. “Martha Stewart25bi uživala, ha?”

“Martha Stewart bi dobila infarkt”, Julia je promrmljala. Sjela je na kauč, skočila u zrak i maknula šaku čipsa koji je već - jao - na njezinoj slatkoj guzi uspio ostaviti mastan otisak u obliku srca.

“Hoćete piće?” Da ne pomisli da me mama nije naučila pristojnosti.

Ogledala se uokolo i odmahnula glavom. “Ne treba.”

Slegnuvši ramenima, izvadio sam pivo iz hladnjaka. “Dakle dogodio se neki incident na obiteljskom ratištu?”

“Zar ti to ne znaš?”

“Pokušavam ne znati.”

“Zašto?”

“Jer to radim najbolje.” Nacerio sam se i potegnuo velik gutljaj piva. “Iako je šteta što nisam vidio taj fijasko.”

“Pričaj mi o Kate i Anni.”

“A o čemu da vam pričam?” Bacio sam se na kauč pokraj nje, preblizu.

Namjerno.

“Kako se slažeš s njima?”

Nagnuo sam se prema naprijed. “Dakle, gospođice Romano. Zanima li vas to jesam li ja dobar dečko?” Kad nije ni trepnula, prestao sam glumiti.

“Izlaze nakraj sa mnom”, odgovorio sam. “Kao i svi drugi.” Izgleda da joj

je ovaj odgovor bio zanimljiv jer je načrčkala nešto u svoj mali bijeli blok.

“Kako je bilo odrastati u tvojoj obitelji?” Desetak drskih odgovora pokušavali su se probiti iz mog grla, no onaj koji je izašao bio je potpuno neočekivan.

“Kad sam imao dvanaest godina, Kate se razboljela - ništa ozbiljno, samo upala, ali nekako je nije mogla svladati sama. Pa su odveli Annu kako bi joj izvadili granulocite - bijela krvna tjelešca. Kate to nije planirala, naravno, ali to je slučajno palo na Badnjak. Trebali smo zajedno izaći kao obitelj, znate, i kupiti drvce.” Izvadio sam kutiju cigareta iz svog džepa. “Smeta vam?” upitao sam, ali nisam joj ni dao priliku da mi odgovori nego sam je odmah zapalio. “U posljednji su me čas odbacili k nekom susjedu, a to je bilo koma jer su oni uživali u Badnjaku sa svojim rođacima i neprestano šaputali o meni kao da sam nekakav socijalni slučaj i usto gluh. U svakom slučaju, sve mi je to brzo dojadilo pa sam rekao da moram u WC i kriomice pobjegao. Pješice sam došao kući i uzeo jednu od tatinih sjekira i ručnu pilu te posjekao malu smreku na sredini dvorišta. Kad je susjed skužio da me nema, ja sam je već bio postavio na stalak u dnevnoj sobi, s girlandama, ukrasima i sa svime.”

U svojoj sam glavi još uvijek vidio ta svjetla - crvena, plava i žuta, kako bez prestanka trepere na drvcu nakićenom kao Eskim na Baliju. “A na božićno su jutro roditelji došli k susjedima kako bi me pokupili. Grozno su izgledali, oboje, ali kad su me doveli kući, ispod drvca sam zatekao poklone. Bio sam jako uzbuđen i našao jedan sa svojim imenom. Ispalo je da je unutra bio mali auto na navijanje - koji bi bio sjajan poklon za trogodišnjaka, ali ne i za mene, i za koji slučajno znam da je bio na prodaju u bolničkoj trgovini darovima. Kao i svi ostali darovi koje sam dobio te godine. Prokleto nevjerojatno.” Ugasio sam cigaretu na trapericama, na svom bedru. “Ni riječi nisu rekli za drvce”, rekao sam joj. “Tako je odrastati u mojoj obitelji.”

“Misliš da se i Anna tako osjeća?”

“Ne. Anna nije nevidljiva jer se uklapa u njihove planove za Kate.”

“Kako tvoji roditelji odlučuju kad će Anna pružiti medicinsku pomoć Kate?” upitala je.

“Zar vi stvarno mislite da tu postoji nekakav postupak? Kao da ona ima ikakav izbor."

Podigla je glavu. “Zar ga nema?”

Nisam joj odgovorio, jer je to bilo najveće retoričko pitanje koje sam ikad čuo, i zagledao sam se kroz prozor. U dvorištu je još uvijek stajao smrekin panj.

U ovoj obitelji nitko nikad ne prikriva svoje pogreške.

Kad sam imao sedam godina, utuvio sam si u glavu da želim prokopati put

do Kine. Koliko teško može biti, mislio sam, prokopali ravno dolje tunel? Iz garaže sam uzeo lopatu i započeo kopati rupu široku tek toliko da mogu stati u nju. Svake bih noći dovukao stari plastični pokrov za pješčanik i stavio ga preko njega, u slučaju da padne kiša. Na tome sam radio četiri tjedna dok se kamenje zabijalo u moje ruke i ostavljalo ratničke ožiljke, a korijenje vrebalo moje gležnjeve.

Nisam obraćao pažnju na visoke zidove koji su se uzdizali oko mene ni na zemljinu utrobu koja je ključala ispod mojih tenisica. Kopajući prema dolje, beznadno sam se izgubio. U tunelu sami morate osvijetliti svoj put, a meni to nikad nije dobro išlo.

Kad sam kriknuo, otac me pronašao u sekundi, iako sam bio uvjeren da je prošlo nekoliko života. Zavukao se u jamu i čudio se mojoj marljivosti i gluposti. “Ovo se moglo srušiti na tebe!” rekao je i podigao me na čvrsto tlo.

Iz te perspektive shvatio sam da moja jama ipak nije bila tako duboka. U stvari, kad je moj otac stao na dno, dosezala mu je samo do prsa.

Znate, tama je relativna.

Brian

Potrajalo je manje od pet minuta da se Anna useli u moju sobu u postaji. Dok je ona slagala svoju odjeću u ladicu i stavila svoju četku za kosu na ormarić pokraj moje, ja sam otišao u kuhinju u kojoj je Paulie pripremao večeru. Dečki su željno očekivali objašnjenje.

“Neko će vrijeme ostati ovdje sa mnom”, rekao sam. “Moramo nešto riješiti.”

Cezar je podigao pogled s časopisa. “Hoće li se voziti s nama na intervencije?”

O tome nisam razmišljao. Možda će joj rasteretiti glavu ako se bude osjećala kao neka vrsta pomoćnice. “Znaš, baš bi i mogla.”

Paulie se okrenuo. Večeras priprema fajitas, od govedine. “Je li sve u redu, kapetane?”

“Jest, Paulie, hvala na pitanju.”

“Ako je netko bude uznemiravao,” Red je rekao, “imat će posla s nama četvoricom.”

Ostali su se složili. Pitam se što bi mislili da im kažem kako Annu uznemiravamo Sara i ja.

Ostavio sam ostale da dovrše pripreme za večeru i vratio se u svoju sobu u kojoj je Anna sjedila na drugom krevetu na kat, prekriženih nogu. “Hej”, rekao sam, ali nije reagirala. Tek sam nakon nekoliko trenutaka shvatio da ima slušalice iz kojih jc u njezine uši treštala tko zna kakva glazba.

Ugledala me i isključila glazbu, te povukla slušalice na svoj vrat na kojem su izgledale poput ogrlice. “Hej.” Sjeo sam na rub kreveta i pogledao je. “I? Hoćeš, ovaj, nešto raditi?”

“A što?”

Slegnuo sam ramenima. “Ne znam. Kartati se?”

“Misliš poker, i to?”

“Poker, sedmicu. Što god.”

Zabrinuto me pogledala. “Sedmicu?”

“Hoćeš da ti ispletem pletenice?”

“Tata,” Anna je upitala, “jesi li dobro?”

Bilo mi je lakše ući u zgradu koja se urušava oko mene, nego postići da se ona osjeća ugodno. “Samo sam - samo želim da znaš da ovdje možeš raditi što god želiš.”

“Mogu li ostaviti svoje tampone u kupaonici?”

Istog trena lice mi se zacrvenjelo, i kao da je zarazno, Annino također.

Ovdje je samo jedna žena vatrogasac koja radi honorarno, a ženski WC je na donjem katu. No ipak.

Kosa je prekrila Annino lice. “Nisam mislila... mogu ih držati u—” “Možeš ih staviti u kupaonicu”, izjavio sam. Tada sam odlučno dodao: “Ako se itko bude žalio, reći ću da su moji.”

“Nisam sigurna da će ti povjerovati, tata.”

Zagrlio sam je. “Možda ću u početku griješiti. Nikad nisam spavao u istoj sobi sa trinaestogodišnjom djevojčicom.”

“Ni ja baš često ne spavam s četrdesetdvogodišnjim muškarcima.”

“Dobro, inače bih ih morao ubiti.”

Njezin osmijeh ostavio je žig na mojem vratu. Možda ovo neće biti tako teško kao što sam mislio. Možda mogu uvjeriti samog sebe da će ovaj potez u konačnici održati moju obitelj na okupu, iako je prvi korak prema tome odvajanje.

“Tata?”

“Hm?” “Tek toliko da znaš: nitko se ne igra sedmice nakon što nauči sam ići na WC.” Snažno me zagrlila, kao kad je bila mala. Tada sam se sjetio trenutka kad sam je posljednji put nosio. Pješačili smo preko livade, nas petero - a rogoz i hudoljetnice izdizale su se iznad njezine glave. Podigao sam je na svoje ruke te smo zajedno razgrtali more šaša. No tada smo prvi put primijetili koliko nisko sežu njezine noge i da je prevelika da bih je nosio. U tren oka već se borila da siđe i nastavi hodati sama.

Zlatna ribica naraste tek toliko da joj posuda u kojoj je držite postane taman.

Grančice bonsaija izvijaju se na malo. Sve bih bio dao da ostane mala. Prerastu nas mnogo brže nego što mi prerastemo njih. * Nevjerojatno je da nas jedna kći uvlači u pravnu krizu, dok je druga u

raljama medicinske - ipak, već neko vrijeme znamo da je Kateina bolest bubrega dosegla posljednji stadij. Ovaj put je Anna bila ta koja nas je izbacila iz takta. No ipak - kao i uvijek - nađe se rješenje; uspijevamo se nositi i s jednim i s drugim. Ljudska otpornost na probleme je poput bambusa - mnogo žilavija nego što biste na prvi pogled pomislili.

Za vrijeme dok je Anna pakirala svoje stvari ovo popodne, ja sam otišao u bolnicu. Kate je upravo bila na dijalizi kad sam ušao u sobu. Zaspala je sa slušalicama na ušima; Sara je ustala sa stolca s prstom na usnama - u znak upozorenja.

Odvela me u hodnik. “Kako je Kate?” upitao sam.

“Jednako”, odgovorila je. “Kako je Anna?”

Razmjenjivali smo stanja naših kćeri kao bejzbolske sličice koje bismo nakratko pokazali, ali kojih se još nismo bili spremni odreći. Pogledao sam Saru, pitajući se kako da joj kažem što sam učinio.

“Kamo ste vas dvoje nestali kad sam se ja borila sa sucem?” upitala je.

Dakle. Ako samo sjedite i pitate se koliko će temperatura vatre narasti, nikad to nećete saznati. “Odveo sam Annu u postaju.”

“Nešto se događa na poslu?”

Duboko sam udahnuo i sunovratio se s litice u koju se pretvorio moj brak.

“Ne. Anna će nekoliko dana ostati tamo sa mnom. Mislim da treba malo vremena za sebe.”

Sara je uprla pogled u mene. “Ali Anna neće biti sama. Bit će s tobom.”

Odjednom mi se učinilo da je hodnik previše svijetao i preširok. “Je li to loše?”

“Da”, rekla je. “Tvoje toleriranje njezinih ispada neće joj pomoći u budućnosti.”

“Ne toleriram njezine ispade. Dajem joj mogućnost da sama donese pravednu odluku. Ja sam sjedio s njom vani dok si ti bila u sučevu uredu.

Zabrinut sam za nju.”

“U tome se ja i ti razlikujemo”, proturječila mi je Sara. “Ja sam zabrinuta za obje naše kćeri.”

Pogledao sam je i samo na djelić minute ugledao ženu koja je nekad bila koja je znala gdje će pronaći smijeh bez previše muke; koja bi uvijek zabrljala šale, no one bi svejedno ostale smiješne; koja me mogla oboriti s nogu bez previše truda. Rukama sam obuhvatio njezine obraze. Ipak si ovdje, pomislio sam i sagnuo se kako bih je poljubio u čelo. “Znaš gdje nas možeš naći”, rekao

sam i otišao.

Odmah nakon ponoći dobili smo hitan poziv. Anna me pospano pogledala iz svog kreveta kad se alarm oglasio, a svjetlo je automatski preplavilo sobu.

“Možeš ostati”, rekao sam joj, ali ona je već ustala i oblačila cipele.

Dao sam joj staro odijelo žene koja je honorarno radila kao vatrogasac: čizme i kacigu. Navukla je kaput i popela se u stražnji dio hitne pomoći.

Pojasom se zakopčala na sjedalu iza Reda, koje je gledalo prema natrag.

Sirena je zavijala dok smo jurili ulicama Upper Darbyja prema staračkom domu Sunshine Gates, predvorju za upoznavanje svetog Petra. Red je izvukao nosila iz vozila hitne pomoći, a ja sam nosio torbu za prvu pomoć. Na ulaznim nas je vratima dočekala medicinska sestra. “Pala je i na trenutak izgubila svijest. I dementna je.”

Odveli su nas u jednu od soba. U njoj je na podu ležala starija žena, sitna i krhkih kostiju poput ptice, u iz potiljka joj je curila krv. Po smradu se dalo zaključiti da je izgubila kontrolu nad svojim crijevima. “Gospođo”, rekao sam i odmah se sagnuo. “Možete li mi stisnuti prste?” A sestri: “Kako se zove?”

“Eldie Briggs. Ima osamdeset i sedam godina.”

“Eldie, mi ćemo vam pomoći”, rekao sam i nastavio je pregledavati. “Ima posjekotinu na okcipitalnom dijelu. Trebam dasku za imobilizaciju.” Red je otrčao do vozila kako bi je donio, a ja sam Eldie izmjerio tlak i puls - bili su nepravilni. “Boli li vas prsni koš?” Zastenjala je, ali je odmahnula glavom i namrštila se. “Morat ću vam staviti ovratnik, gospođo, izgleda da ste prilično gadno udarili glavom.” Red se vratio noseći dasku. Podigao sam glavu i pogledao medicinsku sestru. “Znate li je li do promjene svijesti došlo nakon pada, ili je ona prouzročila pad?”

Odmahnula je glavom. “Nitko nije vidio što se dogodilo.” “Nisam ni sumnjao”, rekao sam ispod glasa. “Trebam deku.” Ruka koja mi ju je pružila bila je mala i drhtava. Potpuno sam smetnuo s uma da je Anna s nama. “Hvala, dušo”, rekao sam i potrudio se da se nasmiješim. “Želiš li mi pomoći? Možeš li se spustiti do stopala gospođe Briggs?”

Kimnula je i blijeda lica čučnula. Red je namjestio dasku. “Prebacit ćemo vas, Eldie, na tri...” Brojili smo, prebacili je i pričvrstili. Rana na glavi joj je ponovno prokrvarila od pomicanja.

Unijeli smo je u vozilo. Red je jurio prema bolnici dok sam ja hodao po skučenom prostoru otraga, priključujući spremnik s kisikom i pomažući ženi.

“Anna, dodaj mi infuziju.” Počeo sam rezati Eldienu odjeću s nje. “Jeste li još uvijek s nama, gospođo Briggs? Malo ćemo vas bocnuti”, rekao sam. Namjestio

sam njezinu ruku i pokušao pronaći venu, ali one su bile poput najslabijeg traga olovke, slične sjenkama na nacrtima. Na čelu su mi izbijale kapljice znoja. “Ne mogu ubosti dvadesetkom. Anna, možeš li mi pronaći broj dvadeset i dva.”

Ne pomaže što pacijentica jauče i plače. Ni što se vozilo naginje naprijednatrag, zaokreće, koči, dok ja pokušavam zabosti manju iglu. “Dovraga”, rekao sam, bacivši drugu iglu na pod. Na brzinu sam joj izmjerio puls i uzeo u ruke radio kako bih nazvao bolnicu i obavijestio ih da stižemo.

“Osamdesetsedmogodišnja žena je pala. Pri svijesti je i odgovara na pitanja, tlak 136 sa 83, puls 130, nepravilan. Pokušao sam joj namjestiti infuziju za vas, ali nisam uspio. Ima posjekotinu na stražnjoj strani glave, ali to smo sanirali.

Priključio sam je na kisik. Imate li pitanja?”

U svjetlosti kamiona koji nam je dolazio ususret ugledao sam Annino lice.

Kamion je skrenuo, svjetlo je nestalo, a ja sam shvatio da moja kći drži ovu neznanku za ruke.

Na ulazu za hitne slučajeve u bolnici izvukli smo nosila iz vozila i provezli ih kroz automatska vrata. Skupina liječnika i medicinskih sestara već nas je čekala. “Još uvijek razgovara s nama”, rekao sam.

Bolničar je lupkao po njezinim tankim zapešćima. “Isuse.”

“Da, zato i nisam mogao priključiti infuziju. Morao sam joj izmjeriti tlak tlakomjerom za djecu.”

Odjednom sam se sjetio Anne koja je širom otvorenih očiju stajala na vratima. “Tata? Hoće li ta gospođa umrijeti?”

“Mislim da je imala kap... ali izvući će se. Slušaj, zašto ne bi sjela tamo i pričekala me? Bit ću gotov za najviše pet minuta.”

“Tata?” rekla je, a ja sam zastao na pragu. “Zar ne bi bilo super kad bi svi bili takvi?”

Ona na to nije gledala kao ja - nije razmišljala o tome da je Eldie Briggs noćna mora za medicinske sestre, da su joj vene slabe, da je njezino stanje nestabilno i da ovo nije bio dobar poziv. Anna misli da se problemi Eldie Briggs mogu riješiti.

Ušao sam i po potrebi nastavio davati informacije osoblju iz hitne službe.

Nakon desetak minuta ispunio sam obrazac i potražio kćer u čekaonici, ali ona je nestala. Pronašao sam Reda koji je na nosila slagao čiste plahte, postavivši jastuk ispod remena. “Gdje je Anna?”

“Mislio sam da je s tobom.”

Bacio sam pogled niz jedan, pa niz drugi hodnik, no vidio sam samo umorne

liječnike i ostalo medicinsko osoblje male hrpice zbunjenih ljudi koji su pili kavu i nadali se najboljem. “Odmah se vraćam.”

U usporedbi sa zbrkom u hitnoj službi osmi kal je ušuškan i tih. Sve su me sestre pozdravljale po imenu dok sam koračao prema Kateinoj sobi i nježno gurnuo vrata.

Anna je prevelika za Sarino krilo, no u njemu je sjedila. I ona i Kate su spavale. Preko vrha Annine glave Sara je pratila kako se približavam.

Kleknuo sam ispred svoje žene i odmaknuo Anni kosu s lica. “Dušo,” šapnuo sam, “idemo doma.”

Anna se polako uspravila. Dopustila je da je uhvatim za ruku i povučem da ustane. Sara je dlanom pogladila njezinu kralježnicu. “Ono nije moj dom”, rekla je Anna, no ipak me slijedila i otišla iz sobe. * Poslije ponoći sagnuo sam se pokraj Anne i odmjerio riječi koje sam potiho izustio na rub njezina uha. “Dođi nešto vidjeti”, mamio sam je. Ustala je, zgrabila vestu i nataknula svoje tenisice. Zajedno smo se popeli na krov vatrogasne postaje.

Oko nas se spuštao mrak. Meteori su prštali poput vatrometa, tvoreći hitro pukotine u šavu mraka. “Ah!” Anna je uzviknula i brzo legla da bi ih mogla promatrati.

“To su Perzeidi”, rekao sam joj. “Kiša meteora.”

“Prekrasni su.”

Zvijezde padalice zapravo nisu zvijezde. One su samo kamenje koje je ušlo u atmosferu i zapalilo se od trenja. Kad ih vidimo, odašiljemo svoje želje tragu koji je nastao od krhotina.

U gornjem lijevom kvadrantu neba, iz radijanta je buknulo obilje novih iskri. “Događa li se ovo svake noći kad spavamo?” upitala je Anna.

To je neobično pitanje - Dogode li se sve lijepe stvari kad mi nismo svjesni da se događaju? Odmahnuo sam glavom. Zapravo, putanja Zemlje naiđe na svjetlucavi rep ovog kometa samo jednom godišnje. Ali ovako živahnom prizoru prisustvujete možda jednom u životu.

“Ne bi li bilo super kad bi jedna zvijezda pala u naše dvorište? Da je pronađemo kad sunce izađe i stavimo je u staklenu kuglu i koristimo je kao noćnu lampicu ili svjetiljku za kampiranje.” Već je vidim kako to radi,

pretražuje tratinu u potrazi za tragovima spaljene trave. “Misliš da ih i Kate vidi kroz prozor?”

“Ne znam.” Podigao sam se na jednu ruku i pozorno je pogledao.

Ali Annin je pogled zapeo o nebeski svod koji je izgledao kao unutrašnjost prevrnute zdjele. “Znam da me želiš pitati zašto radim sve ovo."

“Ne moraš ništa reći ako ne želiš.”

Anna je legla i položila svoju glavu na moje rame. Svake sekunde bljesnuo je novi srebrni trag: zagrade, uskličnici, zarezi - gramatika načinjena od svjetlosti za riječi koje se ne mogu izgovoriti.

Petak Kada niz pločnik, Drhtavi plamsaji života, Ljudi oko mene trepere, Ja zaboravljam svoj gubitak, Prazninu u velikom zviježđu, Mjesto gdje zvijezda je nekoć bila D.H. Lawrence, Preplavljenost26

Campbell

Čim sam sa Sucem, koji me pratio u stopu, ušao u bolnicu znao sam da sam u nevolji. Zaštitarka - zamislite ženskog Hitlera s veoma lošom trajnom prekrižila je ruke i prepriječila mi ulaz u dizalo. “Bez psa”, zapovjedila je.

“On je pas vodič.”

“Vi niste slijepi.”

“Imam aritmiju, a on zna umjetno disanje.”

Zaputio sam se prema ordinaciji doktora Petera Bergena, psihijatra koji je bio i predsjednik Medicinskog etičkog odbora bolnice Providence. Logično je da sam ovdje završio: nikako ne mogu pronaći svoju klijenticu koja možda planira odustati od tužbe, a možda i ne. Iskreno, poludio sam nakon jučerašnjeg saslušanja - htio sam da ona dođe k meni. Kad nije došla, otišao sam tako daleko da sam sat vremena sjedio na pragu njezine kuće, no nitko se nije pojavio; danas ujutro, pretpostavljajući da je Anna kod svoje sestre, otišao sam u bolnicu gdje su mi rekli da ne smijem ući i vidjeti Kate. Ni Juliju ne mogu naći, iako sam je u mislima još uvijek vidio kako čeka ispred vrata kad smo ja i Sudac otišli nakon incidenta u sudnici. Pitao sam njezinu sestru može li mi barem dati njezin broj mobitela, no nešto mi govori da broj 401-ODJEBI nije dostupan.

Budući da nemam ništa drugo raditi, radit ću na slučaju za koji sumnjam da još uvijek postoji.

Bergenova tajnica izgledala je kao tip žene čiji je broj grudnjaka veći od njezina IQ-a. “Jao, psić!” ciknula je. Ispružila je ruku kako bi pogladila Suca.

“Molim vas. Nemojte.” Započeo sam smišljati svoj uobičajeni odgovor, ali zašto bih ga trošio na nju. Tada sam se zaputio prema vratima na drugom kraju prostorije.

U njoj sam zatekao malog, zdepastog čovjeka koji je preko svojih sijedih kovrča imao zavezanu maramu s američkom zastavom. Na sebi je imao odjeću za jogu i vježbao je Tai Chi. “Imam posla”, Bergen je promrmljao.

“I ja imam posla, doktore. Ja sam Campbell Alexander, odvjetnik koji je tražio podatke o onoj klinki, Fitzgerald.”

S rukama ispruženim ispred sebe, psihijatar je uzdahnuo. “Već sam vam ih poslao.”

“Poslali ste podatke o Kate Fitzgerald. Ja trebam podatke o Anni Fitzgerald.”

“Znate,” rekao je, “sad mi nije baš zgodno...”

“Ne dajte se smetati u vježbanju.” Sjeo sam, a Sudac je sjeo pod moje noge.

“Kao što sam rekao - Anna Fitzgerald? Imate li kakve podatke o njoj u Etičkom odboru?”

“Etički se odbor nikad nije sastajao zbog Anne Fitzgerald. Njezina sestra je pacijentica.”

Gledao sam ga kako je prvo uvinuo leđa, te se potom nagnuo prema naprijed. “Znate li vi koliko je puta Anna bila u bolnici, bilo u dnevnoj bolnici ili stacionirana na dulji vremenski period?”

“Ne”, odgovorio je Bergen.

“Osam puta.”

“Ali ti zahvati nisu nužno tema za Etički odbor. Kad se liječnik složi s onim što pacijent želi i obrnuto, nema problema. Nema razloga zašto bismo mi morali išta čuti o tome.” Doktor Bergen je spustio stopalo koje je bio podigao u zrak i dohvatio ručnik te se njime obrisao ispod pazuha. “Svi mi radimo puno radno vrijeme, gospodine Alexander. Mi smo psihijatri, medicinske sestre, liječnici, znanstvenici i svećenici. Ne hodamo uokolo i tražimo probleme.”

Julia i ja bili smo naslonjeni na moj školski ormarić i svađali smo se oko Djevice Marije. Pipkao sam njezin čudotvorni privjesak - zapravo, ciljao sam na njezine ključne kosti, ali privjesak se našao na putu “Što ako je”, rekao sam, “ona bila samo neka klinka koja je upala u nevolju i izmislila briljantno rješenje za svoj problem?"

Julia se zagrcnula. “Mislim da te zbog toga čak mogu izbacili iz Episkopalne crkve, Campbelle.”

“Razmisli - imaš trinaest godina, ili koliko su tada već imali kad su počinjali živjeti zajedno - malo se valjaš u sijenu s Josipom, i prije nego što se snađeš, na testu za trudnoću pojavi se plava crtica. Možeš se ili suočiti s očevim gnjevom, ili smisliti dobru priču. Tko bi ti proturječio da kažeš da te napumpao Bog? Misliš da Marijin otac nije razmišljao: “Mogao bih joj zabraniti izlaske, ali što ako zbog toga izbije kuga?”

U tom sam trenu otvorio ormarić iz kojeg je ispala hrpa kondoma. Dečki iz jedriličarske momčadi izmiljeli su iz svojih skrovišta, cerekajući se poput hijena. “Mislili smo da možda trebaš novu zalihu”, rekao je jedan od njih. Što sam mogao učiniti? Samo sam se nasmiješio.

Kad sam se okrenuo, Julia je već bila nestala. Prokleto je brzo trčala, za djevojku. Sustigao sam je tek kad se škola pretvorila u daleku mrlju iza nas.

“Dragulju”, rekao sam, iako nisam znao što bih rekao dalje. Ovo nije bilo prvi put da sam rasplakao djevojku, ali prvi mi je put bilo žao zbog toga.

“Zar sam ih trebao sve premlatiti? Zar to želiš?” Obrušila se na mene. “Što im govoriš o nama kad ste u svlačionici?”

“Ništa im ne govorim.” “Što pričaš svojim roditeljima o nama?”

“Ne govorim im o nama”, priznao sam.

“Odjebi”, rekla je i nastavila trčati.

Vrata dizala otvorila su se na trećem katu i ispred njih se stvorila Julia Romano. Kratko smo gledali jedno u drugo, a tada je Sudac ustao i počeo mahati repom. “Ideš dolje?”

Ušla je i pritisnula tipku za prizemlje na kojem je već bilo upaljeno svjetlo.

Kako bi to učinila, nagnula se ispred mene te je do mene dopro miris njezine kose - vanilija i cimet. “Što ti radiš ovdje?” upitala je.

“Postajem iznimno razočaran stanjem američkog zdravstvenog sustava. A ti?”

“Imam sastanak s Kateinim onkologom, doktorom Chanceom.”

“Pretpostavljam da to znači da tužba nije povučena.”

Julia je odmahnula glavom. “Ne znam. Nitko mi se iz te obitelji ne javlja na pozive, osim Jesseja, a to je samo zbog hormona.”

“Jesi li bila gore—” “Kod Kate? Jesam. Nisu me pustili unutra. Spominjali su nešto u vezi s dijalizom.”

“I meni su rekli istu stvar”, rekao sam joj.

“Pa, ako je vidiš—” “Gledaj”, prekinuo sam je. “Moram uzeti zdravo za gotovo da će se saslušanje održati za tri dana, sve dok mi Anna ne kaže drugačije. Prema tome, ti i ja moramo sjesti i otkriti što se to dovraga događa u životu te klinke. Hoćeš da odemo na kavu?”

“Ne”, Julia je odvratila i okrenula se kako bi otišla.

“Stani.” Kad sam je zgrabio za ruku, skamenila se. “Znam da ti je

nelagodno. I meni je. Ali Anna zaslužuje priliku da odraste, usprkos tome što tebi i meni to nikako ne uspijeva.” Te sam riječi popratio izrazito vragolastim izrazom lica.

Julia je prekrižila ruke. “Hoćeš si to zapisati da možeš ponovno iskoristiti?”

Prasnuo sam u smijeh. “Isuse, stvarno si opaka—” “Daj ušuti, Campbelle. Riječi koje izlaze iz tvojih usta tako su ljigave da vjerojatno svako jutro mažeš usne uljem.”

U moju glavu odjednom su navrle razne slike, ali s njezinim dijelovima tijela.

“U pravu si”, tada je rekla.

“E to bih si htio zapisati..." Kad je pošla, ovaj put smo ja i Sudac slijedili nju.

Izašla je iz bolnice, zakoračila u sporednu ulicu, pa u još manju uličicu, te potom prošla pokraj jeftinih stambenih zgrada, sve dok nismo ponovno izbili na sunce u Aveniju Mineral Spring u sjevernom djelu Providencea. Bio sam zahvalan što mi je oko lijeve ruke omotana uzica psa s popriličnim brojem zubi.

“Chance mi je rekao da više ništa ne može učiniti za Kate”, Julia je rekla.

“Misliš, osim presađivanja bubrega?”

“Ne. U tome i jest stvar.” Zaustavila se i stala ispred mene. “Doktor Chance misli da Kate nije dovoljno jaka za operaciju.”

“A Sara inzistira na tom”, rekao sam.

“Kad malo razmisliš, Campbelle, ne možeš joj zamjeriti. Kate će umrijeti bez presađivanja, pa zašto ne bi bar pokušala?”

Pažljivo smo zaobišli beskućnika i njegovu zbirku boca. “Jer presađivanje znači veliku operaciju za njezinu drugu kćer”, naglasio sam. “Ugrožavanje Annina zdravlja zbog zahvata koji joj nije potreban čini se malo pretjerano.”

Odjednom je Julia zastala ispred male straćare s rukom oslikanim natpisom, Luigi Ravioli. Izgledalo je poput mjesta koje namjerno zamračuju kako ne biste primijetili štakore. “Nema li negdje u blizini Starbucks?” upitao sam upravo kad je golemi ćelavi muškarac otvorio vrata i gotovo srušio Juliju.

“Isobella!” uzviknuo je i poljubio je u oba obraza.

“Ne ujače Luigi, ja sam Julia.”

“Julia?” Odmaknuo se i namrštio. “Jesi li sigurna? Trebala bi se ošišati ili nešto da nam svima bude lakše.”

“Prije ste mi prigovarali kad sam imala kratku kosu.” “Prigovarali smo ti jer

je bila ružičasta.” Bacio je pogled na mene. “Gladni ste?”

“Htjeli bismo kavu i neki miran stol.”

Nacerio se. “Miran stol?”

Julia je uzdahnula. “Ne u tom smislu.”

“Naravno, naravno, baš ste tajanstveni. Uđite, odvest ću vas straga.” Spustio je pogled na Suca. “Pas ostaje ovdje.”

“Pas ide s nama”, odgovorio sam mu.

“Ne u moj restoran”, ustrajao je Luigi.

“On je pas vodič, ne može ostati vani.”

Luigi se nagnuo prema naprijed, na samo nekoliko centimetara od mog lica.

“Ti si slijep?”

“Daltonist”, odgovorio sam mu. “On mi govori kad se svjetlo na semaforu promijeni.”

Kutovi usana Julijina ujaka su se spustili. “Danas je sve puno pametnjakovića”, rekao je i poveo nas. * Moja majka tjednima je pokušavala otkriti identitet moje djevojke. “To je Bitsy, zar ne? - ona koju smo upoznali u Vineyardu? Ne, čekaj, je li to Sheilina kći, ona crvenokosa? "Bezbroj sam joj puta rekao da je ne poznaje, a zapravo sam mislio da je ne bi prihvatila.

“Znam što je najbolje za Annu,” rekla je Julia, “ali nisam sigurna je li dovoljno zrela da sama donosi odluke.”

Podigao sam još jedan komadić povrća koje smo dobili za predjelo. “Ako misliš da je podnošenje zahtjeva opravdano, u čemu je problem?”

“Stvar je u obvezama”, Julia je suho rekla. “Hoćeš da ti objasnim što je to?”

“Znaš da nije pristojno oštriti kandže za stolom.”

“Trenutačno se Anna povuče svaki put kad se suoči s majkom. Svaki put kad se nešto dogodi Kate, ona se opet povuče. I bez obzira na to što ona misli da je za to sposobna, nikad prije nije donijela ovako važnu odluku - s obzirom na posljedice za svoju sestru.” “Što ako ti kažem da će do saslušanja biti sposobna donijeti tu odluku?”

Julia je podigla pogled. “Zašto si tako siguran da će se to dogoditi?”

“Uvijek sam siguran u sebe.”

Uzela je maslinu s poslužavnika koji je bio izimeđu nas. "Da", tiho je rekla.

“Sjećam se.” * Iako je Julia vjerojatno sumnjala, nisam joj pričao o svojim roditeljima i svojoj kući. Vozeći se prema Newportu u svom džipu, zaustavio sam se na prilazu ogromne kuće s fasadom od cigle.

“Campbelle’', rekla je Julia. “Ti se šališ.”

Okrenuo sam se na prilazu i izašao na drugoj strani. “Da, šalim se.”

Na taj se način raskošna kuća iz 18. stoljeća, okružena bukvama i livadom koja se spuštala prema newportskom zaljevu, nije činila toliko impozantnom.

U najmanju ruku nije bila tako velika kao prethodna.

Julia je odmahnula glavom. “Kad me tvoji roditelji vide, razdvojit će nas kliještima.”

“Oduševit će se tobom.” To je bilo prvi put da sam joj slagao, ali ne i posljednji.

Julia se sagnula ispod stola s tanjurom punim tjestenine. “Izvoli, Suče”, rekla je. “Čemu, dakle, služi taj pas?”

“On govori španjolski. Prevodi mojim hispanoameričkim klijentima.”

“Ma daj.”

Nasmiješio sam se. “Stvarno.”

Nagnula se prema naprijed i opako me pogledala. “Znaš, ja imam šestoricu braće. Znam kako muškarci razmišljaju.”

“Reci.”

“I da ti odam tajnu svog uspjeha? Nema šanse.” Odmahnula je glavom.

“Možda te Anna odabrala jer ste slični. Oboje izbjegavate odgovore.”

“Odabrala me jer je u novinama naišla na moje ime”, rekao sam. “Samo zato.”

“Ali zašto si ti prihvatio njezin slučaj? Ovo nije tipičan slučaj za tebe.”

“Kako ti znaš kakav je moj tipični slučaj?”

Ovo je trebala biti šala, ništa ozbiljno, no Julia je utihnula. To mi je bio odgovor: sve je ove godine pratila moju karijeru.

Kao što sam i ja pratio njezinu.

Pročistio sam grlo u nedoumici i pokazao na njezino lice. “Imaš umaka... ovdje.”

Podigla je ubrus i obrisala kut usana, potpuno promašivši. “Jesam li obrisala?” upitala je.

Nagnuo sam se i svojim ubrusom obrisao točkicu umaka - no nisam se odmaknuo. Moja je ruka zastala na njezinu obrazu. Oči su nam se susrele i u tom smo trenutku ponovno postali djeca koja spoznaju oblik tijela jedno drugome.

“Campbelle,” rekla je Julia, “nemoj to raditi.” “Što?”

“Po drugi me put gurnuti s litice.”

Kad je u mom džepu zazvonio mobitel, oboje smo se prepali. Julia je nehotice prevrnula svoju čašu chiantija, a ja sam se javio. “Ne, smiri se. Smiri se. Gdje si? Dobro, dolazim.” Julia je prestala brisati stol kad sam prekinuo.

“Moram ići.”

“Je li sve u redu?”

“To je bila Anna. U policijskoj postaji je, u Upper Darbyju.” * Vraćajući se u Providence, pokušao sam se dosjetiti barem jednog užasnog načina smrti za svoje roditelje svakog kilometra koji sam prešao.

Dotući ih toljagom, skalpirati. Žive ih oderati i posuti solju. Napacati ih u džinu, iako to njima vjerojatno ne bi bilo mučenje nego nirvana.

Možda su me vidjeli kad sam se ušuljao u gostinsku sobu i odveo Juliju do stražnjeg izlaza kroz prolaz za služinčad. Možda su vidjeli naše obrise kad smo sa sebe zbacili odjeću i zagazili u zaljev. Možda su vidjeli kako su se njezine noge ovile oko mene, kako sam je potegnuo na ležaj načinjen od majica i flanela.

Izliku koju su smislili sljedeće jutro dok smo doručkovati jaja a la Benedict bila je poziv na zabavu u Klubu te iste večeri otmjeno, samo za obitelj. Poziv koji nije bio upućen Juliji, naravno.

Kad smo stigli do Julijine kuće, postalo je tako vruće da je neki dovitljivi dječak otvorio hidrant. Djeca su skakutala kroz mlaz vode poput kokica.

"Julia, nisam te smio odvući k sebi da upoznaš moje roditelje.”

“Mnoge stvari ti ne bi smio činiti", priznala je. “Većina njih povezana je

sa mnom.”

“Nazvat ću te prije mature”, rekao sam, a ona me poljubila i izašla iz džipa.

No nisam je nazvao. I nisam se sastao s njom na maturi.

I ona misli da zna zašto, ali ne zna. * Zanimljivo je da u Rhode Islandu nema nimalo feng shuija. Pod tim mislim da postoji Little Compton, ali nema Big Comptona. Postoji Upper Darby, no ne i Lower Darby27. Mnogo je mjesta definirano u odnosu prema nečem što uopće ne postoji.

Julia me slijedila u svom autu. Sudac i ja vjerojatno smo oborili rekord u postizanju maksimalne brzine jer je prošlo manje od pet minuta od telefonskog poziva do trenutka kad smo ušli u policijsku postaju gdje smo našli Annu koja je prestravljena stajala pokraj policajca za stolom za prijam. Izbezumljeno je poletjela prema meni. “Morate mi pomoći”, zavapila je. “Uhitili su Jesseja.”

“Molim?” Gledao sam u Annu koja me prekinula u vrlo ukusnom ručku. A da ne spominjem da je prekinula i razgovor koji bih radije bio dovršio. “Zašto bi to trebao biti moj problem?”

“Zato što želim da ga izvučete”, Anna je objasnila, izgovarajući riječi polako, kao da sam idiot. “Vi ste odvjetnik.”

“Nisam njegov odvjetnik.”

“Ne biste li mogli biti?”

“A da nazoveš svoju majku?” predložio sam. “Čujem da treba nove klijente.”

Julia me opalila po ruci. “Začepi.” Okrenula se prema Anni. “Što se dogodilo?”

“Jesse je ukrao auto i uhvatili su ga.”

“Znaš li kakve pojedinosti?” upitao sam i odmah požalio. “Mislim da je Humwee. Veliki, žuti.”

Postoji samo jedan veliki žuti Humwee u cijeloj državi, a on pripada sucu Newbellu. Glava me počela boljeti između očiju. “Tvoj je brat ukrao auto koji pripada sucu, a ti želiš da ga ja izvučem iz zatvora?”

Anna me je gledala, trepćući. “Pa, da."

Isuse. “Čekaj da porazgovaram s policajcem.” Ostavio sam Annu Juliji na brizi i prišao policajcu koji je sjedio za stolom i koji mi se - kunem se - već smijao. “Ja zastupam Jesseja Fitzgeralda”, uzdahnuo sam.

“Moja sućut.”

“Auto pripada sucu Newbellu, zar ne?”

Policajac se nasmiješio. “Aha.” Duboko sam udahnuo. “Mali nema dosje.”

“Zato što je tek navršio osamnaest. Ali maloljetnički mu je dosje kilometar dug.”

“Gledajte. Obitelj mu trenutačno prolazi kroz teško razdoblje. Jedna mu sestra umire; druga tuži svoje roditelje. Možete li mu progledati kroz prste?”

Policajac je bacio pogled na Annu. “Razgovarat ću s javnim tužiteljem, no bolje vam je da klinac prizna da je kriv jer sumnjam da će sudac Newbell htjeti svjedočiti.”

Još sam malo pregovarao te sam se vratio k Anni koja je skočila na noge čim me vidjela. “Jeste li sredili?”

“Jesam. Ali ovo je posljednji put da tako nešto radim. A s tobom još nisam završio.” Nadmeno sam se zaputio prema stražnjoj strani postaje gdje su se nalazile ćelije.

Jesse Fitzgerald ležao je na leđima na metalnom ležaju, s jednom rukom prebačenom preko očiju. “Znaš, ti si najbolji argument za prirodnu selekciju koji sam ikad vidio.”

Podigao se i sjeo. “Tko ste dovraga vi?”

“Tvoja dobra vila. Ti mali seronjo - jesi li svjestan da Humwee koji si ukrao pripada sucu?”

“Pa kako sam mogao znati kome pripada auto?”

“Možda zbog tablice na kojoj piše USTANITE?” rekao sam. “Ja sam odvjetnik. Tvoja sestra me zamolila da te zastupam. Pristao sam usprkos zdravom razumu.”

“Stvarno? Znači da me možete izvući?”

“Pustit će te uz jamčevinu. Morat ćeš im dati svoju vozačku i pristati da živiš kod kuće, što neće biti problem budući da tamo i živiš.”

Jesse je razmišljao. “Moram li im dati svoj auto?”

“Ne.” Već sam čuo škripu kočnica. Dječaku poput Jesseja nije nimalo stalo do

nekakvog komadića papira koji mu dopušta da vozi sve dok ima auto. “Onda je OK”, rekao je.

Mahnuo sam rukom policajcu koji je sjedio u blizini, te je on otključao ćeliju kako bi pustio Jesseja. Hodali smo rame uz rame do prostorije za prijam.

Bio je iste visine kao i ja, no još uvijek zelen iza ušiju. Kad smo skrenuli za ugao, lice mu se ozarilo, i na trenutak sam pomislio da je sposoban za pokajanje, da mu je možda dovoljno stalo do Anne da bude njezin saveznik.

No on se nije ni obazreo na svoju sestru, već je prišao Juliji. “Hej”, rekao je. “Jesi li se zabrinula za mene?”

U tom sam ga trenu poželio ponovno strpati u ćeliju. Nakon što ga ubijem.

“Miči se”, Julia je uzdahnula. “Dođi, Anna. Idemo nešto pojesti.”

Jesse je podigao pogled. “Odlično. Skapavam od gladi.”

“Ti ne ideš”, rekao sam mu. “Idemo na sud.” * Na dan kad sam maturirao na Wheeleru, pojavili su se skakavci. Osvanuli su poput guste ljetne kiše, zapinjali o grane drveća i snažno pljuštali o tlo.

Meteorolozi su pomahnitali, pokušavajući objasniti taj fenomen. Spominjali su biblijsku kugu, El Nino i naše duge suše. Predlagali su kišobrane, šešire širokih oboda i izbjegavanje izlaženja iz kuće.

Proslava dodjele diploma ipak se održavala na otvorenom pod velikim bijelim platnenim šatorom. Dok je najbolji učenik držao govor, njegova je poruka bila isprekidana samoubilačkim skokovima tih kukaca. Skakavci su klizili s nagnutog krova, padajući u krila gledatelja.

Nisam htio ići, ali roditelji su me prisilili. Julia me pronašla upravo kad sam stavljao kapu na glavu. Ovila je svoje ruke oko mog struka. Pokušala me poljubiti. “Hej”, rekla je. “S kojeg dijela Zemlje si ti doletio?”

Sjećam se da sam pomislio da u našim bijelim odijelima izgledamo poput duhova. Odgurnuo sam je od sebe. “Nemoj. Dobro? Molim te, nemoj.”

Na svakoj fotografiji s maturalne proslave koju su moji roditelji snimili smijem se kao da je ovaj novi svijet mjesto u kojem zaista želim živjeti, dok su posvuda oko mene padali skakavci, veliki kao šaka.

Ono što je etično za odvjetnike razlikuje se od onog što je etično za ostatak

svijeta. Zapravo, postoji pisani kodeks - Pravila profesionalne odgovornosti koji moramo pročitati, položiti ispit i slijediti ako želimo biti odvjetnici. No upravo ti standardi zahtijevaju od nas da činimo stvari koje većina ljudi smatra nemoralnima. Na primjer, da uđete u moj ured i kažete: “Ubio sam Lindberghovo dijete28”, ja bih vas pitao gdje je tijelo. Ako biste mi odgovorili: “Ispod moje spavaće sobe, metar ispod temelja kuće”, ja to nikome ne bih smio reći ako želim dobro raditi svoj posao. Zbog toga bi me čak mogli izbaciti iz odvjetničke komore.

Sve to znači da me obrazovanje naučilo kako moral i etika ne idu uvijek zajedno.

“Bruce,” rekao sam tužitelju, “moj će klijent priznati krivnju. I ako izbrišeš neke od tih prometnih prekršaja, kunem ti se da se više nikad neće približiti ni sucu ni njegovu autu.”

Pitam se koliko je pripadnika prosječne populacije svjesno da je pravni sustav više nalik na partiju pokera i da nema previše veze s pravdom.

Bruce je OK tip. Usto, znam da mu je nedavno dodijeljeno dvostruko umorstvo; ne želi gubiti vrijeme sa slučajem Jesseja Fitzgeralda.

“Campbelle, jesi li svjestan da govorimo o Humweeju suca Newbella?” upitao je.

“Jesam. Svjestan sam.” Ozbiljno sam odgovorio, no zapravo sam pomislio kako netko tko je toliko tašt da vozi Humwee praktički izaziva da mu ga ukradu.

“Razgovarat ću sa sucem”, Bruce je uzdahnuo. “Vjerojatno će me raščetvoriti zbog toga, ali reći ću mu da policajci misle kako bismo trebali biti blagi prema klincu.”

Dvadeset minuta kasnije već smo potpisali sve obrasce i Jesse je stajao pokraj mene ispred suda. Dvadeset i pet minuta kasnije službeno je pušten na uvjetnu te smo zajedno izašli na stubište ispred suda.

Danas je jedan od onih ljetnih dana koji su poput sjećanja nabujalog u vašem grlu. Na ovakav sam dan obično jedrio sa svojim ocem.

Jesse je nagnuo glavu unatrag. “Znali smo loviti punoglavce”, rekao je iznebuha. “Stavili bismo ih u kantu i promatrali kako im se rep pretvara u noge.

Ni jedan jedini nije se pretvorio u žabu.” Okrenuo se prema meni i izvukao kutiju cigareta iz džepa na svojoj košulji. “Hoćete jednu?”

Nisam pušio od faksa. No zatekao sam se kako uzimam cigaretu i palim je.

Sudac je promatrao prolaznike, isplazivši jezik. Pokraj mene Jesse je zapalio šibicu. “Hvala”, rekao je. “Zbog ovog što činite za Annu.”

Pokraj nas je prošao auto iz čijeg je radija dopirala jedna od onih pjesama koje nikad ne puštaju zimi. Plavi oblak dima šiknuo je iz njegovih usta. Pitam se je li ikad bio na jedrenju. Postoji li neko sjećanje koje čuva sve ove godine, na primjer, kako je sjedio na travnjaku ispred kuće, držeći prskalicu na Dan nezavisnosti sve dok nije opekao prste. Svi imamo nešto. * Sedamnaest dana nakon mature ostavila je poruku ispod vjetrobrana na mom džipu. Prije nego što sam je otvorio, zapitao sam se kako je došla do Newporta, kako se uspjela vratiti. Odnio sam je na obalu kako bih je pročitao na stijenama; kad sam završio, podigao sam je i pomirisao, ukoliko slučajno miriše na nju.

Tehnički govoreći, nisam smio voziti, ali to mi nije bilo važno. Sastali smo se na groblju, kako je napisala u poruci.

Julia je sjedila ispred nadgrobnog spomenika s rukama obavijenima oko koljena. Podigla je pogled kad me primijetila. “Nadala sam se da si drugačiji. ” “Julia, nije stvar u tebi.”

“Stvarno?” Podigla se na noge. “Ja nemam svoj račun u banci, Campbelle. Moj otac nema jahtu. Ako si držao fige da ću se jednog dana pretvoriti u Pepeljugu, prevario si se.”

“Ništa mi od toga nije važno. ” “Vraga nije.” Ljutito me pogledala. “Što si mislio, da bi moglo biti zabavno malo proučavati kako živi sirotinja? Ili si želio naljutiti svoje roditelje? I sad me želiš ostrugati s cipele kao da sam nešto u što si slučajno ugazio?” Zamahnula je prema meni i udarila me posred prsa. “Ne trebam te.

Nikad te nisam trebala.”

“E pa, ja sam trebao tebe, jebote!” izderao sam se. Kad se okrenula, zgrabio sam je za ramena i poljubio je. Riječi koje nisam mogao izreći udahnuo sam u nju.

Neke stvari činimo jer smo sami sebe uvjerili da je tako najbolje za sve.

Govorimo si da smo dobro postupili, da je to altruizam. To je puno lakše nego da si priznamo istinu.

Odgurnuo sum Juliju od sebe. Spustio se niz groblje. Nisam se osvrtao. *

Anna je sjedila na suvozačkom sjedalu, što se nije sviđalo Sucu. Objesio je svoju žalosnu njušku između nas, ispruživši se prema naprijed, i snažno dahtao.

“Ovo danas nije dobar nagovještaj onoga što slijedi”, rekao sam joj.

“O čemu vi pričate?”

“Ako želiš pravo da sama donosiš odluke, moraš ih početi donositi odmah. I ne uzdati se da će ostatak svijeta čistiti nered koji si ti napravila.”

Namrštila se. “To kažete samo zato što sam vas zvala da pomognete mom bratu? Mislila sam da ste moj prijatelj.”

“Već sam ti jednom rekao da nisam tvoj prijatelj; ja sam tvoj odvjetnik. To je velika razlika.”

“Dobro.” Petljala je po bravi. “Vratit ću se na policiju i reći im da ponovno uhite Jesseja.” Gotovo je uspjela otvoriti vrata na suvozačkoj strani, iako smo se vozili autocestom.

Zgrabio sam ručku i zalupio vratima. “Jesi li ti normalna?”

“Ne znam”, odgovorila je. “Pitala bih vas što vi mislite, ali to vjerojatno ne spada u vaš opis posla.”

Naglo okrenuvši volan, zaustavio sam auto uz rub ceste. “Znaš što ja mislim? Nitko te nikada ne pita za mišljenje o nečem važnom jer se toliko puta predomisliš da nitko ne zna što da misli. Na primjer, ja. Ja još uvijek ne znam nastavljamo li sa zahtjevom za medicinsku emancipaciju.”

“Zašto ne bismo nastavili?”

“Pitaj svoju majku, Anna. Pitaj Juliju. Čim se okrenem, netko me obavijesti da ne želiš nastaviti s tužbom.” Spustio sam pogled na naslon na kojem je ležala njezina ruka - s ljubičastim svjetlucavim noktima koji su bili izgrizeni do kostiju. “Ako želiš da te sud tretira kao odraslu osobu, tada se tako počni i ponašati. Anna, ja se mogu boriti za tebe samo ako dokažeš da ćeš se moći boriti sama za sebe kad ja ne budem više uz tebe.”

Vratio sam auto na cestu i iskosa je pogledao, no Anna je sjedila s rukama stisnutim između svojih bedara, a lice joj je bilo prkosno upereno prema naprijed. “Uskoro stižemo tvojoj kući”, suho sam rekao. “Tada ćeš moći izaći i zalupiti mi vrata ravno u facu.”

“Ne idem doma. Idem u vatrogasnu postaju. Ostat ću tamo neko vrijeme sa svojim tatom.”

“Zar ja umišljam, ili smo jučer na obiteljskom sudu nekoliko sati razgovarali upravo o tome? I zar nisi rekla Juliji da se ne želiš odvojiti od svoje majke? Upravo o tome govorim, Anna”, rekao sam, udarivši rukom po

volanu. “Što ti, dovraga, zapravo želiš?”

Nevjerojatno je kako je eksplodirala. “Stvarno vas zanima što želim? Dosta mi je da me tretiraju kao pokusnog kunića. Dosta mi je da me nitko nikad ne pita što mislim o svemu tome. Bolesna sam, ali nikad nisam dovoljno bolesna za ovu obitelj.” Otvorila je vrata automobila dok se još uvijek kretao i potrčala koliko su je noge nosile prema vatrogasnoj postaji udaljenoj stotinjak metara.

Dakle. Duboko u šutnji moje male klijentice ipak čuči potencijal da natjera druge da je poslušaju. To znači da će se u sudnici držati bolje nego što sam očekivao.

Kad smo kod toga, Anna je možda spremna za davanje iskaza, ali to što je rekla, čini je okrutnom. Čak nezrelom. Drugim riječima, vrlo je mala vjerojatnost da će uvjeriti suca da presudi u njezinu korist.

Brian

Tek toliko da znate, vatra i nada su povezane. Grci kažu da je Zeus za stvaranje života na Zemlji zadužio Prometeja i Epimeteja. Epimetej je stvorio životinje i podijelio im vrline kao što su brzina, snaga, krzno i krila. Kad je Prometej krenuo stvarati čovjeka, sve dobre osobine već su bile podijeljene. Zadovoljio se time da će čovjek moći hodati uspravno i dao mu vatru.

Zeus je poludio i oduzeo im ju je. No Prometej je vidio kako se njegov podmladak smrzava i ne može kuhati. Zapalio je baklju na Suncu i ponovno je donio čovjeku. Kako bi kaznio Prometeja, Zeus ga je okovao za stijenu na kojoj su se orlovi gostili njegovom jetrom. Da kazni čovjeka, Zeus je stvorio prvu ženu - Pandoru - te joj dao dar, kutiju koju nije smjela otvoriti.

Ne mogavši se oduprijeti znatiželji, jednog je dana Pandora otvorila tu kutiju. Iz nje su izletjele kuga, očaj, zločin. Uspjela je zatvoriti poklopac prije nego što je pobjegla nada. To je jedino oružje kojim se možemo boriti protiv ostalog.

Pitajte bilo kojeg vatrogasca i reći će vam da je to istina. Ma pitajte bilo kojeg oca. * “Dođite gore”, rekao sam Campbellu Alexanderu kad je stigao s Annom.

“Ima svježe kave.” Slijedio me po stepenicama, a njegov je njemački ovčar pošao za njim. Natočio sam dvije šalice. “Što će vam taj pas?”

“On je magnet za komade”, odgovorio je odvjetnik. “Imate mlijeka?”

Dodao sam mu tetrapak iz hladnjaka te sjeo sa svojom šalicom. Ovdje gore je tiho; momci su dolje i peru vozila te se bave dnevnim održavanjem.

“Dobro.” Alexander je otpio gutljaj kave. “Anna kaže da ste se oboje odselili.”

“Aha. I mislio sam da će vas to zanimati.”

“Vi shvaćate da je vaša žena odvjetnica protustranke?” oprezno je upitao.

Uhvatio sam njegov pogled. “Pretpostavljam da pod tim mislite da ne bih trebao sjediti ovdje i razgovarati s vama.”

“To je problem samo ako vas žena još uvijek zastupa.”

“Nikad nisam tražio od Sare da me zastupa.”

Alexander se namrštio. “Nisam siguran da je ona toga svjesna.” “Gledajte, nemojte se uvrijediti, znam da vam se čini da je ovo veoma važna stvar, i jest, ali trenutačno se događa još jedna veoma važna stvar. Naša starija kći je primljena u bolnicu... i Sara se bori na dvije strane.”

“Znam. I žao mi je zbog Kate, gospodine Fitzgerald”, rekao je. “Zovite me Brian.” Ovio sam obje ruke oko svoje šalice. “I volio bih razgovarati s vama... bez Sare.”

Zavalio se u svoj stolac na sklapanje. “Kako bi bilo da razgovaramo sada?”

Sad nije pravo vrijeme, ali nikada neće postojati pravo vrijeme za to.

“OK.” Duboko sam uzdahnuo. “Mislim da je Anna u pravu.” Isprva sam mislio da me Campbell Alexander nije čuo. Tada me upitao: “Jeste li spremni to ponoviti na saslušanju?”

Oborio sam pogled na svoju kavu. “Mislim da ću morati.” * Kad smo Paulie i ja stigli na jutrošnji poziv, mladić je već bio strpao djevojku pod tuš. Sjedila je na dnu kabine potpuno odjevena, s nogama raskrečenim oko odvoda. Kosa joj je zamršeno visjela preko lica, no čak i da nije, znao bih da je u nesvijesti.

Paulie je ušao pod tuš i počeo je izvlačiti van. “Zove se Magda” rekao je njezin dečko. “Bit će u redu, zar ne?”

“Ima li dijabetes?”

“Kakve to veze ima?”

Za Boga miloga. “Reci mi što ste uzeli”, zahtijevao sam.

“Samo smo pili” odgovorio je mladić. “Tekilu.”

Nije imao više od sedamnaest godina. Dovoljno da je mogao čuti mit da te tuš može izvući kad se predoziraš heroinom. “Da ti nešto objasnim. Ja i moj frend želimo pomoći Magdi i spasiti joj život. Ali ako mi kažeš da se napila i ako ispadne da je zapravo drogirana, što god joj mi dali, moglo bi se okrenuti protiv nas i pogoršati stvar. Kužiš?”

Ispred tuša Paulie je izvukao Magdu iz njezine majice. Duž njezinih ruku bili su tragovi uboda. “Tu tekilu su si vjerojatno ubrizgavali u žile. Lijek za komu?”

Izvadio sam narcan iz torbe za hitnu pomoć i dodao Paulieju opremu za mini infuziju. “Ovaj, nećete valjda reći murjacima?” upitao je mladić.

Jednim sam ga potezom uhvatio za ovratnik košulje i prikovao za zid. “Zar si stvarno tako jebeno glup?”

“Ali roditelji će me ubiti.”

“Očito ti ne smeta što se sam ubijaš. Ili nju.” Pokazao sam glavom na djevojku koja je počela povraćati po podu. “Misliš da je život nešto što možeš odbaciti kao smeće? Misliš da se možeš predozirati i dobiti novu šansu?”

Glasno sam vikao u njegovo lice. Na svom ramenu osjetio sam ruku Paulie. “Odmakni se, Briane”, izustio je ispod daha.

Polako sam shvatio da je to dijete drhtalo ispred mene te da ono nije pravi razlog zbog kojeg sam vikao. Odmaknuo sam se da razbistrim glavu. Paulie je završio s pacijenticom i vratio se k meni. “Ako je ovo previše za tebe, možemo te mi zamijeniti, znaš”, ponudio se. “Zapovjednik će ti dati vremena koliko god trebaš.”

“Moram raditi." Preko njegova ramena vidio sam kako se djevojci vraća boja; mladić je plakao, sakrivši lice u ruke. Pogledao sam Paulieja u oči. “Kad nisam ovdje,” objasnio sam, “moram biti kod kuće.”

Odvjetnik i ja popili smo kavu. “Još jednu šalicu?” ponudio sam mu.

“Ne bih, hvala. Moram se vratiti u ured.”

Kimnuli smo jedan drugom, no zapravo si ništa više nismo imali reći. “Ne brinite se za Annu”, pridodao je. “Pobrinut ću se da dobije što joj je potrebno.”

“Bilo bi dobro i da skočite kući”, rekao je Alexander. “Upravo sam vašeg sina oslobodio iz pritvora uz jamčevinu; ukrao je Humwee koji pripada jednom sucu.”

Stavio je svoju šalicu u sudoper i ostavio me s ovom informacijom, znajući da ću se prije ili poslije slomiti pod njezinom težinom.

Sara

1997.

Bez obzira na to koliko ste puta već završili na hitnoj, to nikad ne postane rutina. Brian je na rukama nosio našu kćer kojoj se krv slijevala niz lice.

Medicinska sestra iz trijaže mahnula nam je da uđemo, a drugu djecu je odvela do niza plastičnih stolaca da pričekaju. Bolničar je ušao u pregrađeni dio s krevetom i odmah se bacio na posao. “Što se dogodilo?”

“Pala je preko guvernala kad se vozila na biciklu”, rekla sam. “Tresnula je na beton. Izgleda da nema potres mozga, ali na glavi ima posjekotinu uz rub kose dugu otprilike četiri centimetra.”

Liječnik ju je polagano spustio na krevet, navukao rukavice i zagledao se u njezino čelo. “Vi ste liječnica? Ili medicinska sestra?”

Pokušala sam se nasmiješiti. “Samo sam navikla na ovakve stvari.”

Bilo je potrebno osamdeset i dva šava kako bi se rana zašila. Kad su joj na čelo zalijepili bijeli flaster i kad joj je žilama počela kolati pozamašna doza analgetika, izašle smo u čekaonicu, držeći se za ruke.

Jesse ju je upitao koliko je šavova dobila. Brian ju je pohvalio da je bila hrabra poput vatrogasca. Kate je uperila pogled u Anilin svježi zavoj. “Draže mi je kad ja čekam u čekaonici”, rekla je. * Počelo je kad je Kate vrisnula u kupaonici. Otrčala sam na kat i nasilu otvorila vrata te ugledala svoju devetogodišnju kćer kako stoji ispred zahodske školjke poprskane krvlju. Krv je tekla niz njezine noge, promočivši njezine gaćice. Ovo je znak uzbune za APL- krvarenje u svim oblicima i pod svakojakim maskama. Kate je već jednom imala rektalno krvarenje, ali bila je tek beba; toga se sigurno ne sjeća. “Sve je u redu”, rekla sam smireno.

Namočila sam spužvu toplom vodom kako bih je obrisala i našla uložak za njezine gaćice. Gledala sam je kako ga pokušava namjestiti između svojih nogu.

Ovako će izgledati trenutak kad dobije mjesečnicu; hoće li poživjeti dovoljno

dugo za to?

“Mama”, rekla je Kate. “Vratila se.”

“Recidiv.” Doktor Chance je skinuo naočale i pritisnuo palčeve u kutove očiju. “Mislim da bismo trebali pokušati s presađivanjem koštane srži.”

Odjednom sam se sjetila kako sam, kad sam bila u Anninim godinama, imala vreću za boks na napuhavanje, u obliku klauna; dno joj je bilo napunjeno pijeskom i svaki put kad bih je udarila, ona bi se začas ponovno pojavila.

“Ali prije nekoliko mjeseci rekli ste nam da je to opasno”, Brian je rekao.

“I jest. Pedeset posto pacijenata ozdravi nakon presađivanja. Preostalih pedeset posto ne preživi kemoterapiju i zračenje koje je potrebno obaviti prije toga. Neki umru od komplikacija koje se pojave nakon presađivanja.”

Brian me pogledao i odao strah koji je drhtao između nas dvoje. “Zašto bismo tada uopće ugrozili Katein život?”

“Zato što će ona sigurno umrijeti, ako to ne učinite”, objasnio je doktor Chance.

Prvi put kad sam nazvala osiguravajuće društvo, slučajno su mi spustili slušalicu. Drugi sam put slušala glazbu dvadeset i dvije minute prije nego što sam dobila predstavnicu korisničke službe. “Mogu li dobiti broj vaše police osiguranja?”

Dala sam joj broj koji dobiju svi zaposleni u javnim službama i broj Brianova socijalnog osiguranja. “Kako vam mogu pomoći?”

“Razgovarala sam s nekim od vas prije tjedan dana”, objasnila sam. “Moja kći ima leukemiju i mora na presađivanje koštane srži. U bolnici su nam rekli da naše osiguravajuće društvo mora pokriti troškove.”

Presađivanje koštane srži stoji od 100.000 dolara naviše. Podrazumijeva se da mi nemamo toliko u gotovini. No samo zato što nam je liječnik preporučio presađivanje koštane srži ne znači da će osiguravajuće društvo na to i pristati.

“Prije nego što odobrimo takav postupak moramo razmotriti slučaj—” “Da, znam. Tu smo stali prošli tjedan. Zovem vas jer mi se otad niste javili.”

Stavila me na čekanje kako bi mogla pogledati moje podatke. Čula sam kako je nešto tiho škljocnulo te tanki snimljeni glas operatera. Ako želite uspostaviti poziv...

“Sranje!” zalupila sam telefonskom slušalicom.

Anna, koja me slušala, provirila je glavom u hodnik: “Rekla si prostu riječ.”

“Znam.” Podigla sam slušalicu i pritisnula tipku za ponovno biranje.

Slijedila sam govorne upute i pritiskala odgovarajuće brojeve. Napokon sam došla do žive osobe. “Upravo ste prekinuli vezu. Opet.”

Ovoj je predstavnici trebalo pet minuta da ponovno zapiše sve brojeve, imena i podatke koje sam već dala njezinoj prethodnici. “U stvari već smo razmotrili slučaj”, rekla je. “Nažalost, trenutačno mislimo da taj zahvat nije u njezinu najboljem interesu.”

Osjetila sam kako mi je vrućina jurnula u lice. “A što jest, smrt?” * Prije presađivanja koštane srži Anni kontinuirano moram davati injekcije faktora rasta, kao što sam nekada davala Kate nakon presađivanja krvi iz pupčane vrpce. Cilj je povećati broj Anninih stanica kako bih bilo dovoljno za Kate.

To smo objasnili i Anni, ali ona zna samo da joj njezina majka dva puta dnevno daje injekciju.

Koristimo kremu EMLA, lokalni anestetik. Ne bi smjela osjetiti ubod igle, no ona svejedno viče. Pitam se boli li to jednako kao kad vas vaša šestogodišnja kći gnjevno pogleda u oči i kaže da vas mrzi.

“Gospođo Fitzgerald,” rekao je rukovoditelj službe za korisnike iz osiguravajuće tvrtke, “razumijemo što proživljavate. Zaista.” “Nekako mi je teško u to povjerovati”, rekla sam. “Sumnjam da imate kćer koja se bori za život, a sumnjam i da je vaš savjetnički odbor uzeo u obzir išta osim cijene presađivanja.” Rekla sam si da neću izgubiti strpljenje, a već sam nakon trideset sekundi razgovora s osiguravajućim društvom izgubila bitku.

“Amerilife je spreman platiti devedeset posto iznosa koji je uobičajen i dostatan za donorsku infuziju limfocita. Ako se ipak odlučite za presađivanje koštane srži, spremni smo platiti deset posto troškova.”

Duboko sam udahnula. “Što su specijalizirali liječnici u vašem odboru?”

“Ne znam—” “Sigurno nisu stručnjaci za akutnu promijelocitnu leukemiju, zar ne? Jer bi vam čak i najgori onkolog s nekog šarlatanskog medicinskog faksa iz Guama rekao da DLI neće djelovati. Da ćemo ovaj isti razgovor ponovno voditi za tri mjeseca. Plus, da ste pitali bilo kojeg liječnika koji je imalo upoznat sa specifičnim osobinama bolesti moje kćeri, on bi vam rekao da je vjerojatnost da će ponavljanje terapije koja je već jednom isprobana polučiti ikakve rezultate

vrlo mala jer bolesnici razviju otpornost. To zapravo znači da je Amerilife spreman baciti novce u vjetar, a ne želi ih potrošiti na jedinu stvar koja bi mojoj kćeri mogla spasiti život."

S druge strane slušalice zavladao je muk i tišina, “Gospođo Fitzgerald,” rukovoditelj je predložio, “ukoliko biste prvo pokušali s infuzijom, osiguravajuće društvo bi vam sigurno platilo presađivanje nakon toga.”

“Ali moja kći tada više neće biti živa. Ona nije auto, kojem prvo možete ugraditi rabljeni dio, pa ako ne proradi, naručiti novi. Govorimo o ljudskom biću. Ljudskom biću. Znate li vi tamo, roboti, što je to uopće, dovraga?”

Ovaj put sam očekivala klik kad su mi spustili slušalicu.

Zanne se pojavila večer prije nego što smo trebali poći u bolnicu kako bi Kate započela s pripremama za presađivanje. Jesse joj je pomogao da složi svoj improvizirani ured; a nakon što je odgovorila na poziv iz Australije, ušla je u kuhinju kako bismo je Brian i ja upoznali s našim dnevnim rasporedom. “Anna utorkom ide na gimnastiku”, rekla sam joj. “U tri. I kamion s gorivom bi trebao doći ovaj tjedan.”

“Smeće odvoze srijedom”, Brian je dodao.

“Nemoj Jesseja pratiti u školu. Drugi klinci iz šestog razreda bi ga izopćili.”

Kimala je i slušala, čak je i zapisivala, a zatim je rekla da ima nekoliko pitanja. “A ribica...”

“Hrani je dvaput dnevno. To može Jesse ako ga podsjetiš.” “Postoji li određeno vrijeme kad moraju ići na spavanje?” Zanne je upitala.

“Aha”, odgovorila sam.” Hoćeš da ti kažem pravo vrijeme, ili ono koje ćeš koristiti ako ih želiš počastiti satom više?”

“Anna ide u 8 sati”, rekao je Brian. “Jesse u deset. Još nešto?” “Da.” Zanne je posegnula u džep i izvadila ček na 100.000 dolara na naše ime.

“Suzanne”, rekla sam šokirano. “Ne možemo to prihvatiti.”

“Znam koliko to stoji. Vi si to ne možete priuštiti. Ja mogu. Dopustite mi da to učinim.”

Brian je podigao ček i vratio ga joj. “Hvala ti,” rekao je, “ali možemo podmiriti troškove za presađivanje sami.”

Ja to nisam znala. “Zaista?”

“Momci iz postaje odaslali su poziv u pomoć diljem zemlje i dobili hrpu donacija od drugih vatrogasaca.” Brian me pogledao. “Tek sam danas saznao.”

“Stvarno?” Teret koji me pritiskao iznutra rasplinuo se. Slegnuo je ramenima. “Oni su moja braća”, objasnio je. Okrenula sam se prema Zanne i zagrlila je. “Hvala ti. Što si uopće priskočila.” “Čekat će te ako ti zatreba”, odgovorila je.

Ali neće nam trebati. Barem ovo možemo učiniti sami. * “Kate!” zvala sam je sljedeće jutro. “Moramo poći!”

Anna se sklupčala u Zanneinu krilu na kauču. Izvukla je palac iz usta, ali nije me pozdravila.

“Kate!” Ponovno sam viknula. “Mi idemo!”

Jesse se namrštio preko joysticka svog Nintenda. “Kao da biste doista otišli bez nje!”

“Ali ona to ne zna. Kate!” Uzdahnuvši, žustrim sam se korakom uspela stepenicama do njezine sobe.

Vrata su bila zatvorena. Lagano kucnuvši, gurnula sam ih i zatekla Kate kako završava sa spremanjem svog kreveta. Toliko je zategnula prekrivač da bi se novčić naprosto odbio od njega; jastuci su bili protreseni i složeni na sredinu.

Njezine prastare plišane životinje sjedile su na prozorskoj dasci poredane od najveće do najmanje. Čak je i svoje cipele pomno složila u ormar, a nestao je i nered na njezinu stolu.

“Dobro.” Nisam joj čak ni rekla da pospremi sobu. “Zacijelo sam u krivoj sobi.”

Okrenula se. “To je u slučaju da se ne vratim.”

Kad sam tek postala majka, noću sam znala ležali u krevetu i zamišljati niz najgorih nesreća: opeklina meduze, otrovne bobice, osmijeh opasnog stranca, skok u plitki bazen. Dijete može stradati na toliko načina da se čini nemoguće da ga jedna osoba sama može zaštititi. Kako su moja djeca odrastala, opasnosti su se samo mijenjale: udisanje ljepila, igranje šibicama, male ružičaste pilule koje se prodaju iza tribina u srednjoj školi. Možete probdjeti cijelu noć i još uvijek nećete izbrojiti sve načine na koje možete izgubiti ljude koje volite.

Sad kad je to prestalo biti samo hipoteza, čini mi se da roditelj može reagirati na dva načina kad sazna da mu dijete pati od smrtonosne bolesti.

Možete se ili rasplinuti u lokvu, ili se nakon udarca u lice prisiliti da podignete glavu i okrenete drugi obraz. U tom smo slučaju vjerojatno veoma slični

bolesnima.

Kate je ležala na krevetu polusvjesna, a iz prsa joj je poput vodoskoka izvirao centralni kateter. Od kemoterapije je povraćala trideset i dva puta, dobila je afte i jak mukozitis, tako da zvuči kao bolesnik koji pati od cistične fibroze.

Okrenula se prema meni i pokušala progovoriti, ali uspjela je samo iskašljati sluz. “Utopit ću se”, gušila se.

Uzela sam pumpicu za nos koju je držala stisnutu u ruci i očistila joj usta i grlo. “Ja ću to raditi, a ti se odmori”, obećala sam i na taj način počela disati umjesto nje. * Odjel za onkologiju je bojno polje i postoje točno određene hijerarhije zapovjedništva. Pacijenti su oni koji izvršavaju naredbe. Liječnici ulijeću i izlijeću poput pobjedničke vojske, ali oni moraju pročitati djetetov karton kako bi se sjetili gdje su stali za posljednjeg posjeta. A medicinske sestre su iskusne narednice - koje su uz vaše dijete kad se ono trese od vrtoglave vrućice te ga treba uroniti u led, i koje vas mogu poučiti kako da očistite intravenozni kateter.

One vam mogu odati u kojoj je bolesničkoj kuhinji ostalo lizalica koje možete ukrasti ili vas savjetovati koja kemijska čistionica može očistiti mrlje od krvi i kemoterapije s odjeće. Medicinske sestre znaju kako se zove plišani morž vaše kćeri i pokazuju joj kako da omota cvijeće od staničevine oko svog stalka za infuziju. Dok se liječnici bave strategijama, medicinske sestre čine borbu podnošljivom.

Postupno ih upoznajete dok one upoznaju vas, te naposljetku zamijene prijatelje koje ste imali u prošlom životu, životu prije dijagnoze. Na primjer, Donnina kći studira veterinu. Ludmilla, iz noćne smjene, na svom stetoskopu ima obješene plastificirane slike otoka Sanibel jer tamo želi otići kad bude u mirovini. Bolničar Willie obožava čokoladu i svoju ženu koja nosi trojke.

Jedne noći tijekom Kateine uvodne kemoterapije, kad sam ostala budna tako dugo da je moje tijelo zaboravilo kako da utone u san, uključila sam televizor dok je Kate spavala. Stišala sam ga kako je zvuk ne bi ometao. Robin Leach šetao je kroz nečiju kućerinu u emisiji Rich and Famous29. U njoj su se nalazili zlatni bidei, kreveti od tikovine ručne izrade, te bazen u obliku leptira. Garaža za deset automobila, zemljano tenisko igralište i jedanaest paunova koji su se šepirili uokolo. Svijet koji ne mogu potpuno ni sagledati - život kakav ne mogu ni zamisliti.

Takvim mi se i moj sadašnji život nekad činio.

Više se ne mogu točno ni sjetiti kako sam se osjećala kad sam čula priču o majci s rakom dojke ili o djetetu s urođenom srčanom manom ili bilo kojim drugim medicinskim problemom. Slomila bih se na dva dijela: napola bih suosjećala, a napola bih bila zahvalna što je moja vlastita obitelj dobro. Sad smo mi postali takva priča za druge ljude.

Nisam shvatila da plačem sve dok Donna nije kleknula ispred mene i uzela mi daljinski upravljač iz ruke. “Sara,” upitala je medicinska sestra, “želiš da ti nešto donesem?”

Odmahnula sam glavom, osjećajući se posramljeno što sam se slomila, te još više što sam u tome zatečena. “Dobro sam”, ustrajala sam.

“Aha, a ja sam Hillary Clinton”, rekla je ona. Posegnula je za mojom rukom i povukla me da ustanem, te me počela vući prema vratima.

“Kate—” “—neće ni primijetiti da te nema”, Donna je dovršila moju rečenicu.

U maloj kuhinjici u kojoj je kava ključala dvadeset i četiri sata na dan pripremila je svakoj jednu šalicu. “Oprosti”, rekla sam.

“Zašto? Jer nisi od kamena?”

Odmahnula sam glavom. “Tome nema kraja.” Donna je kimnula, i budući da me ona potpuno razumjela, naprosto sam počela pričati. I pričati. I kad sam otkrila sve svoje tajne, duboko sam udahnula i shvatila da sam pričala točno jedan sat. “Zaboga”, rekla sam. “Ne mogu vjerovati da sam potratila toliko tvog vremena.”

“Nisi ga potratila”, odgovorila je Donna. “Uostalom, moja smjena je završila prije pola sata.”

Obrazi su mi buknuli. “Trebala bi poći. Sigurno bi sada radije bila negdje drugdje.”

No umjesto da je otišla, Donna me zagrlila svojim punašnim rukama.

“Dušo,” rekla je, “zar ne bismo svi radije bili?”

Vrata operacijske dvorane zjapila su u malu prostoriju prepunu blistavih srebrnih kirurških instrumenata - nalik na usta urešena aparatićem za zube.

Liječnici i medicinske sestre koje je upoznala nosili su maske i uniforme, te ih se moglo prepoznati samo po očima. Anna me povlačila za odjeću sve dok nisam kleknula pokraj nje. “A što ako se predomislim?”

Stavila sam svoje ruke na njezina ramena. “Ne moraš ovo činili ako ne

želiš, ali znam da Kate računa na tebe. I tata i ja.”

Kimnula je i nježno stavila svoju ruku u moju. “Nemoj me pustiti”, rekla je.

Medicinska sestra ju je povela prema operacijskom stolu. “Vidi što imamo za tebe, Anna.” Preko nje je navukla termalnu deku.

Anesteziolog je prebrisao masku za kisik vatom koja je bila natopljena crvenom tekućinom. “Jesi li ikad zaspala u polju punom jagoda?”

Kretali su se njezinim tijelom, pričvršćujući elektrode premazane gelom, koje će potom priključiti na monitor za praćenje njezina srca i disanja. Dok su obavljali pripreme, ležala je na leđima, iako sam znala da će je poslije prebaciti na trbuh kako bi iz njezina boka izvukli koštanu srž.

Anesteziolog je pokazao Anni svoj pribor s mehanizmom nalik na mijeh.

“Možeš li napuhati ovaj balon?” upitao je, stavivši masku na njezino lice.

Sve to vrijeme nije ispuštala moju ruku. Napokon je njezin stisak popustio.

U posljednji čas se počela boriti - tijelo joj je već bilo usnulo, no njezina ramena su se podizala prema naprijed. Jedna je medicinska sestra pridržavala Annu; druga je obuzdavala mene. “Narkotici tako djeluju na tijelo”, pojasnila je. “Sad je možete poljubiti.”

To sam i učinila, preko svoje maske. Također sam joj šapnula hvala. Izašla sam kroz pomična vrata i skinula svoju papirnatu kapu i papuče. Kroz prozor veličine poštanske marke gledala sam kako su Annu preokrenuli na bok i sa sterilnog stalka podigli nevjerojatno dugu iglu.

Tada sam otišla gore do Kate kako bismo zajedno čekale. * Brian je promolio glavu u Kateinu sobu. “Sara,” rekao je, iscrpljen, “Anna pita za tebe.”

No nisam mogla biti na dva mjesta u isto vrijeme. Prinijela sam ružičastu bubrežastu zdjelicu Kateinim ustima; ponovno je povraćala. Pokraj mene Donna je polegla Kate natrag na njezin jastuk. “Trenutačno imam posla”, rekla sam.

“Anna pita za tebe”, Brian je samo ponovio.

Donna je prebacila pogled s njega na mene. “Snaći ćemo se sami dok se ne vratiš”, obećala je, i nakon nekoliko trenutaka ja sam kimnula.

Anna je bila na pedijatrijskom odjelu na kojem sobe nisu hermetički zatvorene za preventivnu izolaciju. Čula sam je kako plače prije nego što sam ušla u sobu. “Mama”, jecala je. “Moli me.”

Sjela sam na rub kreveta i uzela je u naručje, “Znam, dušo.”

“Možeš li ostati ovdje?”

Odmahnula sam glavom. “Kate je bolesna. Moram se vratiti.”

Anna se odmaknula. “Ali ja sam u bolnici”, rekla je. “Ja sam u bolnici!”

Pogledala sam Briana povrh njezine glave. “Što su joj dali za bolove?”

“Vrlo malo. Medicinska sestra je rekla da djeci ne vole davati previše lijekova.”

“To je besmislica.” Kad sam ustala, Anna je zajecala i zgrabila me. “Odmah se vraćam, dušo.”

Obratila sam se prvoj medicinskoj sestri na koju sam naišla. Za razliku od osoblja na onkologiji, medicinsko osoblje na ovom odjelu nije mi poznato.

“Dali smo joj tylenol prije sat vremena”, obrazložila je medicinska sestra.

“Znam da joj nije baš lako—” “Roxicet. Tylenol s kodeinom. Naproxen. I ako ih liječnik nije izdao, nazovite ga i zamolite ga da to učini.”

Medicinska sestra se zajapurila. “Oprostite gospođo Fitzgerald, ali ja ovo radim svaki dan, i—” “I ja također.”

Kad sam se zaputila natrag u Anninu sobu, uz sebe sam imala dječju dozu roxiceta koji će joj ili ublažiti bol ili je toliko omamiti da više ništa neće osjetiti. Ušla sam i zatekla Briana kako svojim velikim rukama petlja ako minijaturne kopče na ogrlici koju je stavljao Anni oko vrata. “Mislim da i ti zaslužuješ dar, budući da si upravo dala dar svojoj sestri”, rekao je.

Naravno da Anni treba odati počast zbog darivanja svoje koštane srži.

Naravno da zaslužuje priznanje. Ali pomisao da je nagradim za njezinu patnju nije mi ni pala na pamet. Svi smo već tako dugo u svemu tome.

Oboje su podigli pogled kad sam ušla kroz vrata. “Pogledaj što mi je tata kupio!” rekla je Anna.

A ja sam podigla u zrak plastičnu čašicu s lijekovima, koja je u usporedbi s ogrlicom izgledala poput utješne nagrade.

Netom što je otkucalo deset sati, Brian je odveo Annu u Kateinu sobu.

Kretala se polako, poput starice, oslonivši se na Briana. Medicinske sestre pomogle su joj da navuče masku, kutu, rukavice i sterilne navlake za cipele kako bi mogla ući - prekršile su pravila iz suosjećanja, s obzirom na to da djeci nije dopušten ulaz u prostore intenzivne njege.

Doktor Chance je stajao pokraj stalaka za infuziju s vrećicom koštane srži u ruci. Okrenula sam Annu kako bi je mogla vidjeti. “Ovo”, rekla sam joj, “si nam ti dala.”

Anna je napravila grimasu. “Odvratno je. Slobodno to i zadržite."

“Dogovoreno”, rekao je doktor Chance i tamna, crvena koštana srž počela je teći u Katein centralni kateter.

Posjela sam Annu na krevet. Bilo je dovoljno mjesta za obje, te smo sjedile rame uz rame. “Je li boljelo?” Kate je upitala.

“Da, malo.” Anna je uperila prst na krv koja je prolazila kroz plastičnu cijev i ulazila u rez na Kateinim prsima. “A tebe?”

“Ne baš.” Malčice se podigla. “Hej, Anna?”

Da?” “Drago mi je što je tvoja.” Kate je posegnula za Anninom rukom i položila je malo ispod svog katetera koji se nalazio opasno blizu njezina srca.

Dvadeset i jedan dan nakon presađivanja koštane srži broj Kateinih bijelih krvnih tjelešaca počeo se povećavati. To je dokaz da je presađivanje bilo uspješno. Brian je ustrajao da me odvede na večeru kako bismo proslavili.

Dogovorio je privatnu medicinsku sestru za Kate, rezervirao mjesta u XO Caféu, čak mi je i donio crnu haljinu iz mog ormara. Zaboravio je cipele s potpeticom, pa sam na krnju na haljinu obula svoje iznošene cipele za pješačenje.

Restoran je bio gotovo pun. Tek što smo sjeli, poslužitelj nam je prišao i pitao nas želimo li vina. Brian je naručio cabernet sauvignon.

“Znaš li ti uopće je li to crno ili bijelo?” Mislim da sve ove godine nisam vidjela da Brian pije išta osim piva.

“Znam da u njemu ima alkohola i znam da slavimo.” Podigao je čašu kad ju je poslužitelj napunio. “Za našu obitelj”, nazdravio je.

Kucnuli smo čašama i otpili gutljaj. “Što ćeš naručiti?” upitala sam.

“A što bi ti da naručim?”

“Odrezak. Da ga mogu probati ako poželim.” Zaklopila sam svoj jelovnik.

“Jesi li vidio posljednji krvni nalaz?”

Brian je oborio oči na stol. “Nadao sam se da ćemo ovdje moći bar nakratko zaboraviti na sve to. Ono, i samo razgovarati.”

“I ja želim razgovarati”, priznala sam. No svaki put kad sam pogledala Briana, informacija koja se stvorila na mojim usnama bila je vezana uz Kate, a

ne uz nas. Nisam ga mogla pitati kako mu je bilo na poslu - uzeo je tri tjedna dopusta. Bolest je ono što nas povezuje.

Ponovno smo uronili u tišinu. Osvrnula sam se po XO Cafeu i primijetila da se najviše brblja za stolovima mladih i opuštenih. Večere starijih parova, urešenih vjenčanim prstenjem koje se sjaji zajedno sa srebrnim posuđem, nisu začinjene razgovorom. Je li to zbog toga što se toliko dobro poznaju da jedno već zna što drugo misli? Ili zbog toga što si nakon određenog vremena više nemaju što reći?

Kad je konobar stigao kako bi preuzeo narudžbu, oboje smo se spremno okrenuli, zahvalni što nas je netko omeo kako si ne bismo morali priznati da smo postali stranci.

Bolnicu smo napustili s djetetom koje nije sličilo djetetu s kojim smo stigli.

Kate se oprezno kretala, provjeravajući ladice noćnog ormarića kako ne bi nešto zaboravila. Toliko je smršavjela da su joj traperice koje sam joj donijela bile prevelike; morale smo načiniti pojas od dviju marama.

Brian je izašao prije nas da doveze auto ispred bolnice. Ubacila sam posljednji časopis Tiger Beat i posljednji CD u Kateinu putnu torbu. Na svoju glatku i golu glavu navukla je mekanu kapu i čvrsto omotala šal oko svog vrata.

Stavila je masku i rukavice; sad kad smo se zaputili iz bolnice, ona će biti ta kojoj će biti potrebna izolacija.

Izašli smo kroz vrata ravno pred pljesak medicinskih sestara koje smo tako dobro upoznali. “Što god radili, nemojte se vratiti k nama, dobro?” Willie se našalio.

Prilazili su kako bi se pozdravili, jedan po jedan. Kad su se svi razišli, nasmiješila sam se Kate. “Spremna?”

Kate je kimnula, ali nije se ni pomaknula. Ukočeno je stajala, potpuno svjesna da će se, jednom kad zakorači iz bolnice, sve promijeniti. “Mama?”

Uzela sam je za ruku. “Zajedno ćemo”, obećala sam joj, te smo se jedna uz drugu odvažile na prvi korak. * Poštanski sandučić bio je pun bolničkih računa. Saznali smo da osiguravajuće društvo ne želi surađivati s bolničkim odjelom za financije i obrnuto, no oboje misle da iznos troškova nije točan. To ih je navelo da nam naplate zahvate koje ne bismo trebali platiti u nadi da će nas uspjeti preveslati, no mi nismo toliko glupi da bismo to učinili. Upravljanje novčanom stranom

Kateine medicinske njege je cjelodnevni posao koji ni Brian ni ja ne možemo obavljati.

Prolistala sam letak iz trgovine i promotivni časopis te pogledala račun za međunarodne telefonske pozive prije nego što sam otvorila dopis od banke u vezi s našim zajedničkim bankovnim računom. Obično se nisam obazirala na takve stvari; Brian se brine za financije zahtjevnije od vođenja kućnog budžeta.

Uostalom, sva tri bankovna računa koja imamo namijenjena su za obrazovanje klinaca. Naša obitelj nema dovoljno love za upuštanje u burzovne igre. * Poštovani gospodine Fitzgerald, Ovime potvrđujemo isplatu u iznosu od 8369,56 dolara s vašeg računa hr.

323456 na ime Katherine S. Fitzgerald, u vlasništvu Briana D. Fitzgeralda.

Izvršenjem ove isplate račun se zatvara. Što se tiče bankovnih pogrešaka, ova je bila velika. Iznos našeg računa znao je malčice varirati, ali nikad za osam tisuća dolara. Izašla sam iz kuhinje i ušla u dvorište u kojem je Brian namatao novo vrtno crijevo. “Dakle, ili je netko zeznuo nešto s našim zajedničkim računom”, rekla sam, pruživši mu pismo, “ili više ne možeš sakriti da imaš još jednu ženu.”

Malo mu je predugo trebalo da ga pročita i ja sam u tom trenu shvatila da to ipak nije bila pogreška. Brian je obrisao čelo svojim zapešćem. “Ja sam podigao novac”, rekao je.

“I nisi mi rekao?” Ne mogu zamisliti da je Brian to mogao učiniti. Znali smo, nekad prije, posegnuti u naše račune za djecu, no samo zato što taj mjesec zbog hipoteke nismo mogli podmiriti trošak namirnica ili jer nam je trebao polog za novi auto kad smo starom napokon morali skratiti muke. Ležali bismo u krevetu pod teretom krivnje koja nas je prekrivala poput dodatne deke, obećavajući jedno drugom da ćemo vratiti novac čim to bude moguće.

“Momci iz postaje pokušali su skupiti novac, kao što sam ti i rekao. Skupili su deset tisuća dolara. Ako tome dodamo novac s računa, bolnica nam je pristala izaći u susret i osmisliti nekakav plan obročnog plaćanja.”

“Ali rekao si—” “Znam što sam rekao, Sara.”

Osupnuto sam odmahnula glavom. “Lagao si mi?”

“Nisam ti—”

“Zanne se ponudila—” “Ne mogu dopustiti da se tvoja sestra brine za Kate”, rekao je Brian. “Ja sam taj koji se mora brinuti za nju.” Crijevo je palo na zemlju, škropeći nas i pijuckajući po našim stopalima. “Sara, ona neće živjeti dovoljno dugo da bi mogla iskoristiti taj novac za fakultet.”

Sunce je pripeklo; vrtna se prskalica trzala na travi, prskanjem stvarajući dugu. Dan je bio previše lijep za takve riječi. Okrenula sam se i otrčala u kuću.

Zaključala sam se u kupaonicu.

Trenutak kasnije Brian je lupao po vratima. “Sara? Sara, žao mi je.”

Pravila sam se da ga ne čujem. Pravila sam se da nisam čula ni jednu njegovu riječ.

Kod kuće smo svi nosili maske kako Kate ne bi trebala. Pregledavala sam joj nokte dok je prala zube ili sipala žitne pahuljice kako bih provjerila jesu li tamne mrlje od kemoterapije nestale - jer je to siguran znak da je presađivanje koštane srži uspjelo. Dvaput na dan sam joj davala injekcije faktora rasta u bedro. To je potrebno činiti sve dok broj neutrofila ne dosegne tisuću. Tada će se koštana srž sama obnoviti.

Još se uvijek ne može vratiti u školu, pa nam školske materijale šalju kući.

Jednom ili dvaput je pošla sa mnom kad sam išla po Annu u vrtić, no odbila je izaći iz auta. Bez problema će otići u bolnicu na rutinsko vađenje krvi, no kad predložim da poslije odemo u videoteku ili Dunkin’ Donuts, uvijek to nekako izbjegne.

Jedne subote ujutro vrata Kateine i Annine sobe bila su odškrinuta; lagano sam pokucala. “Hoćeš ići u šopingcentar?”

Kate je slegnula ramenima. “Ne sad.”

Nagnula sam se na dovratak. “Bilo bi dobro da malo izađeš iz kuće.”

“Ne želim izaći.”

Iako sam sigurna da toga nije bila ni svjesna, prije nego što je ruku zavukla u svoj stražnji džep, pogladila je svoju glavu.

“Kate”, zaustila sam.

“Nemoj počinjati. Nemoj mi reći da nitko neće buljili u mene jer to nije istina. Nemoj mi reći da to nije važno jer jest. Nemoj mi reći da dobro izgledam jer je to laž.” Njezine oči bez trepavica napunile su se suzama. “Mama, ja sam nakaza. Pogledaj me.”

To sam i učinila. Pogledom sam prelazila po mjestima na kojima su trebale biti obrve, nagibom njezina čela koje nije imalo kraj, te malim udubinama i

kvrgama koje su inače bile skrivene pod pokrovom od kose. “Pa”, rekla sam ravnodušno. “To možemo srediti.”

Izašla sam iz njezine sobe bez ijedne riječi, znajući da će me Kate slijediti.

Prošla sam pokraj Anne, koja je ostavila svoju bojanku kako bi pošla za svojom sestrom. Iz podruma sam izvukla prastari električni brijač koji je već bio u kući kad smo je kupili te ga uključila. Tada sam ošišala busen na sredini svoje glave.

“Mama!” Kate je zinula. “Što?” Čuperak smeđih pramenova pao je na Annina ramena; ona ga je pažljivo podignula. “To je samo kosa.”

Nakon još jednog poteza brijačem, Kate se počela smješkati. Pokazivala mi je mjesta koja sam izostavila i na kojima je mali grmičak stršao poput šume.

Sjela sam na preokrenuti sanduk za mlijeko i dopustila joj da mi sama obrije drugu stranu glave. Anna se popela u moje krilo. “Sad mene”, zamolila me.

Sat vremena kasnije šetale smo šoping-centrom, držeći se za ruke - trio ćelavih djevojaka. Ostale smo satima. Kamo god smo pošle, glave su se okretale i usta šaputala. Lijepe smo, sve tri.

Vikend Nema vatre bez dima.

John Heywood, Izreke30

Jesse

Priznajte - i vi ste se zacijelo već to zapitali, prolazeći pokraj buldožera i bagera na autocesti nakon radnog vremena. Zašto građevinski radnici svoju opremu ostavljaju vani, gdje je svatko, uključujući mene, može ukrasti? Prvi sam put ukrao kamion prije mnogo godina; ubacio sam miješalicu za cement u prazan hod i postavio je na nizbrdicu te je gledao kako se kotrlja i zabija u prikolicu građevinske tvrtke. Sada se kilometar od moje kuće nalazi kamion za odvoz smeća; vidio sam ga kako drijema poput malog slona pokraj gomile pregradnih motki na autocesti 1-195. To vozilo nije baš po mom ukusu, ali nemam izbora; nakon mog malog sudara sa zakonom, otac je zaplijenio moj auto i čuva ga u vatrogasnoj postaji.

Ispostavilo se da je vožnja kamiona za odvoz smeća sasvim drugačija od vožnje auta. Prvo, zauzmete cijelu prokletu cestu. Drugo, njime se upravlja kao tenkom, ili bar zamišljam da se tenkom tako upravlja, s obzirom na to da bih, da to provjerim, morao pristupiti vojsci punoj uštogljenih idiota luđih za moći.

Kao treće -i najmanje primamljivo - ljudi te primijete kad se približavaš. Kad sam se odvezao do nadvožnjaka ispod kojeg je Duracell Dan gradio kuću od kartona, on se šćućurio iza svojeg zaklona od bačava od 33 galona. “Hej”, rekao sam, iskočivši iz kabine kamiona. “To sam samo ja.”

Danu je ipak bilo potrebno još neko vrijeme da proviri kroz svoje ruke kako bi se uvjerio da govorim istinu. “Sviđa ti se moja pila?” upitao sam.

Veselo je ustao i dotaknuo prugu na boku vozila. Tada se nasmijao. “Mali, tvoj džip je na steroidima.”

U stražnji dio kabine natrpao sam stvari koje su mi trebale. Bilo bi super kad bih prislonio kamion ispod prozora, ubacio nekoliko boca svog posebnog koktela i odvezao se dok zgradu guta plamen. Dan je stajao pokraj vozačkih vrata. Operi me, napisao je na prašini.

“Hej”, rekao sam i upitao ga želi li poći sa mnom samo zato što to nikad prije nisam učinio.

“Stvarno?”

“Aha. Ali pod jednim uvjetom. Ne smiješ nikome reći što si vidio i što smo učinili.”

Pravio se da je zaključao usta i bacio ključ. Pet minuta kasnije bili smo na putu prema staroj kolibi koja je prije bila spremište za čamce nekog fakulteta.

Dan se igrao s kontrolnom pločom, podižući i spuštajući prikolicu za istovar dok smo se vozikali uokolo. Uvjeravao sam samog sebe da sam ga poveo sa sobom da bude zabavnije - uzbudljivije je kad tajnu s nekim podijeliš. No zapravo sam ponekad samo želio znati da nisam posve sam na ovom svijetu. * Kad sam imao jedanaest godina na poklon sam dobio skejtbord. Nisam ga tražio; bio je to poklon iz grizodušja. Godinama sam dobivao takve velike darove koji bi obično popratili Kateine epizode. Roditelji su joj kupovali svakakva sranja kad je bila bolesna, a budući da je i Anna bila upletena, i ona je dobivala super poklone. Potom bi nakon tjedan dana moje starce uhvatila grižnja savjesti pa bi i meni kupili neku igračku kako se ne bih osjećao zapostavljenim.

Uglavnom, ne mogu vam ni opisati koliko je fantastičan bio taj skejtbord. S donje strane je imao lubanju koja je svijetlila u mraku i sa čijih se zuba cijedila zelena krv. Kotačići su bili fluorescentno zeleni, a kad bih stao na njega u svojim tenisicama, hrapava površina je škripala poput rock-zvijezde koja se nakašljava. Vozikao sam se gore-dolje prilazom kuće i nogostupom, te isprobavao wheelieje, kickflipove i ollieje. Postojalo je samo jedno pravilo: nisam smio izaći na ulicu jer bi svakog časa mogao naletjeti aulo; dijele može poginuti u sekundi.

Ne moram vam ni reći da su pravila i jedanaestogodišnji propalice u usponu nespojivi. Nakon tjedan dana sa svojini novim skejtom radije bih se po oštrici britve spustio u alkohol nego se još jednom provozao gore-dolje po pločniku s ostalom dječicom i njihovim biciklima s pomoćnim kotačićima.

Preklinjao sam svog oca da me odveze na parkiralište Kmarta, na školsko košarkaško igralište, ili bilo kamo, zaista, samo da se malo iživim. Obećao mi je da ćemo u petak, nakon Kateine rutinske punkcije koštane srži, svi zajedno otići do škole. Ja ću ponijeti skejtbord, Anna svoj bicikl, a Kate se može rolati ako bude u stanju.

Bože, koliko sam se tome radovao. Podmazao sam kotačiće i ulaštio dno skejtborda te vježbao double helix na rampi koju sam napravio na prilazu od ostataka šperploče i velikog panja. Čim sam ugledao auto - s mamom i Kate koje su se vraćale od hematologa - istrčao sam na trijem da ne gubimo vrijeme.

Ispostavilo se da je i moja majka bila u žurbi. Jer kad su se klizna vrata otvorila ugledao sam Kate svu krvavu. “Idi po oca”, zapovjedila je moja majka, pridržavajući grudu maramica na njezinu licu.

I prije joj je znala curiti krv iz nosa. A mama mi je uvijek govorila, kad bih se uplašio, da krvarenje izgleda puno ozbiljnije nego što zapravo jest. No ja sam otišao do oca i njih je dvoje odvuklo Kate u kupaonicu te je pokušalo smiriti, jer je plač samo pogoršavao stvari.

“Tata”, rekao sam. “Kad ćemo ići?”

No on je bio zaokupljen gužvanjem toaletnog papira koji je gomilao ispod Kateina nosa.

“Tata?” ponovio sam.

Otac je uperio pogled ravno u mene, ali nije odgovorio. Njegove su oči bile zamagljene i gledale su kroz mene, kao da sam od dima.

Tada sam prvi put pomislio da možda i jesam.

Vatra je podmukla - prikrada se, liže, osvrće se preko ramena, smijulji se. I prekrasna je, dovraga. Nalik na zalazak sunca koji proždire sve što mu se nađe na putu. Prvi se put netko može diviti mom djelu. Pokraj mene Dan je u dnu svog grla proizveo tihi zvuk - zacijelo od divljenja. No kad sam ga ponosno pogledao, vidio sam da je uvukao glavu u masni ovratnik svog vojničkog kaputa. Suze su mu se slijevale niz lice.

“Dan, stari, što ti je?” Tip je sto posto lud, no ipak. Spustio sam ruku na njegovo rame, a po njegovoj reakciji, izgledalo je kao da je škorpion skočio na njega. “Bojiš se vatre, Danny? Ne moraš se bojati. Dovoljno smo udaljeni.

Sigurni smo.” Osmjehnuo sam se svojim ohrabrujućim osmijehom - bar je trebao biti ohrabrujući. Što ako se izbezumi i počne vrištati te privuče nekog policajca u blizini?

“Ta kućica”, Dan je rekao.

“Da. Nitko neće žaliti za njom.”

“U njoj živi štakor.”

“Više ne živi”, odgovorio sam.

“Ali štakor...” “Životinje bježe od vatre. Kažem ti. Štakor je na sigurnom. Smiri se.”

“Ali što će biti s novinama? Tamo su jedne u kojima piše o ubojstvu predsjednika Kennedyja...”

Sinulo mi je da štakor vrlo vjerojatno nije glodavac, nego drugi beskućnik, koji koristi ovu kućicu kao skrovište. “Dan, želiš li mi reći da unutra netko živi?”

Pogledao je plamenove koji su okrunili kolibu i oči su mu se napunile

suzama. Tada je ponovio moje riječi. “Više ne živi”, procijedio je.

Kao što sam rekao, imao sam jedanaest godina, pa mi ni dan-danas nije jasno kako sam od naše kuće u Upper Darbyju uspio doći na pola puta do centra Providencea. Trebalo mi je nekoliko sati; povjerovao sam da sa svojim novim plaštem nevidljivosti mogu nestati na jednom mjestu i pojaviti se na nekom totalno drugom.

Testirao sam se. Hodao sam kroz poslovnu četvrt i uvjerio se da ljudi prolaze pokraj mene s očima uperenim u napukline na pločniku ili zureći ravno ispred sebe poput korporativnih zombija. Prošao sam pokraj dugog zida od neprozirnog stakla na zgradi. No bez obzira na to koliko sam grimasa napravio, koliko sam dugo tamo stajao, nijedan od ljudi koji su protjecali pokraj mene nije mi imao što reći.

Tog sam se dana pojavio na raskrižju i šmugnuo ispod semafora. Tada su taksiji počeli trubiti i jedan je auto zavinuo ulijevo, a nekoliko je policajaca potrčalo kako bi me spasilo od pogibije. Kad je tata došao u policijsku postaju da me pokupi, upitao je što sam dovraga mislio.

Zapravo, uopće nisam mislio. Samo sam pokušao pronaći mjesto gdje će me netko primijetiti. * Prvo sam svukao majicu i smočio je u lokvi pokraj ceste; tada sam je omotao oko svoje glave i lica. Dim je već kuljao, tvoreći bijesne crne oblake. U uhu mi je odzvanjao zvuk sirena. Ali obećao sam Danu.

Prvo me zapljusnula vrućina, zid koji je bilo puno teže probiti nego što se činilo. Kostur kolibe isticao se poput narančaste rendgenske slike. Unutra nisam vidio ni prst pred nosom. “Štakoru”, povikao sam i požalio zbog dima koji mi je opekao grlo i od kojeg mi je glas postao hrapav. “Štakoru!”

Nije bilo odgovora. Ali ova kućica nije tako velika. Spustio sam se na ruke i koljena te počeo pipkati uokolo.

Samo je u jednom trenutku postalo zaista gadno: kad sam slučajno stavio ruku na nešto što je prije bilo metalno, a sad se pretvorilo u usijano željezo za žigosanje. Moja koža se prilijepila za tu stvar i smjesta se osula plikovima.

Počeo sam grcati, uvjeren da nikad neću izaći, i uto sam se spotaknuo preko nečije noge obuvene u čizmu. Pipkao sam po Štakoru, prebacio njegovo onemoćalo tijelo preko svog ramena te se, posrćući, vratio otkud sam i došao.

Zbog nekog božjeg hira uspjeli smo se izvući van. Dotad su već stigli vatrogasci, puštajući mlazove vode. Možda je čak i moj otac bio ovdje. Ostao sam sakriven iza paravana od dima; spustio sam Štakora na zemlju. Dok mi je srce luđački udaralo, potrčao sam u suprotnom smjeru, prepustivši ostatak ovog spašavanja ljudima koji su zaista htjeli biti junaci.

Anna

Jeste li se ikad zapitali kako smo dospjeli ovamo? Mislim, na Zemlju. I zaboravite one pričice o Adamu i Evi, za koje znam da su gomila gluposti. Moj otac voli mit Pawnee Indijanaca, prema kojem su svijet nastanili bogovi sa zvijezda: večernja zvijezda se spetljala s jutarnjom zvijezdom i rodila se prva žena. Prvi dječak je potomak Sunca i Mjeseca. Ljudi su doletjeli na krilima tornada.

Gospodin Hume, moj profesor iz biologije, pričao nam je o toj primordijalnoj juhi punoj prirodnih plinova, blatnog bućkuriša i ugljika. To se sve nekako zgusnulo u jednostanične organizme bičaše, što po mom mišljenju više zvuči poput neke spolno prenosive bolesti nego poput početka procesa evolucije. No čak i kad je sve to započelo, skok od amebe do majmuna pa do mislećeg bića bio je ogroman.

I zapanjujuće je da, bez obzira u što vjerujete, morate priznati da je bilo potrebno mnogo muke ne bi li od trenutka u kojem nije bilo ničega došli do trenutka u kojem točno određeni neuroni bljeskaju i pucketaju kako bismo mi mogli donositi odluke.

A još više zapanjuje da, iako nam je promišljanje postalo prirodno, ipak uspijemo zabrljati. * Bila je subota ujutro i ja sam se nalazila u bolnici s Kate i svojom majkom.

Svim smo se snagama pretvarali da moj sudski spor neće započeti za dva dana.

Možda mislite da je to naporno, ali mnogo je lakše od druge mogućnosti. Za moju obitelj je tipično da lažemo jedni drugima tako što izbjegavamo probleme: ako to ne spominjemo - voilá - nema više tužbe, nema zatajenja bubrega, sve brige nestaju.

Gledala sam Happy Days na programu TVLand. Ti Cunninghami nisu mnogo drugačiji od nas. Njihove najveće brige su hoće li Richiejev bend dobiti gažu u Alovu kafiću i hoće li Fonzie pobijediti u natjecanju u ljubljenju, a čak i ja znam da je u ‘50-ima Joanie u školi trebala vježbati što učiniti u slučaju zračnog napada, Marion bi vjerojatno bila na valiju, a Howard bi ludio zbog komunističkih napada. Ako provedete cijeli život pretvarajući se da ste u filmskom studiju, možda si nikad ne morate priznati da su zidovi od papira, da

je hrana plastična, i da riječi koje izlaze iz vaših usta zapravo nisu vaše.

Kate je pokušavala riješiti križaljku. “Koji spremnik ima četiri slova?” upitala je.

Danas je dobar dan. Pod tim mislim da je dovoljno dobro da viče na mene jer sam uzela njezine CD-e bez pitanja (zaboga, pa bila je praktički u komi, ne bi mi ni mogla odgovoriti kad bih je pitala); raspoložena je za rješavanje križaljke.

“Bačva”, predložila sam. “Kanister.” “Četiri slova.”

“Boca”, rekla je moja majka. “Možda misle na tako nešto.” “Žila” rekao je doktor Chance, ušavši u sobu.

“Ne odgovara”, Kate je odvratila mnogo prijaznijim tonom nego što je odgovorila meni, ako smijem primijetiti.

Svi volimo doktora Chancea; dosad je već postao poput šestog člana obitelji.

“Reci broj.” Mislio je na ljestvicu boli. “Pet?” “Tri.” Doktor Chance je sjeo na rub kreveta. “Za sat vremena možda će biti pet”, upozorio ju je. “Ili čak devet.”

Lice moje majke poprimilo je boju patlidžana. “Ali Kate se trenutačno osjeća odlično!” ohrabrivala ju je.

“Znam. Ali trenuci lucidnosti postajat će sve kraći i sve rjeđi", objasnio je doktor Chance. “Ovo nije APL. Ovo je zatajenje bubrega.”

“Ali nakon presađivanja—” zaustila je moja majka.

Sav je zrak u sobi nestao kao da ga je spužva upila. Postalo je tako tiho da bi se mogao čuti čak i zvuk kolibrićevih krila. Poželjela sam se iskrasti iz sobe poput magle; ne želim biti odgovorna za ovo.

Doktor Chance je jedini bio dovoljno hrabar te me pogledao. “Koliko znam, Sara, dostupnost organa je upitna.”

“Ali—” “Mama”, prekinula ju je Kate. Okrenula se prema doktoru Chanceu. “Koliko mi preostaje?”

“Tjedan dana, možda.”

“Jao”, tiho je rekla. “Jao.” Dotaknula je rub križaljke i palcem protrljala rub

lista. “Hoće li boljeti?”

“Neće”, obećao je doktor Chance. “Ja ću se pobrinuti za to.”

Kate je spustila novine u svoje krilo i dotaknula njegovu ruku. “Hvala. Na iskrenosti, mislim.”

Kad me doktor Chance pogledao, rubovi očiju bili su mu crveni. “Nemoj mi zahvaljivati.” Ustao je s takvom težinom da sam pomislila da je od kamena, te šutke napustio sobu.

Moja majka se sklupčala u sebe, ne mogu to drugačije opisati. Kao kad papir gurnete duboko u kamin, i on umjesto da izgori, naprosto nestane.

Kate je podigla pogled prema meni, a tada ga spustila na cijevi koje su je prikovale za krevet. A ja sam ustala i prišla svojoj majci te stavila ruku na njezino rame. “Mama”, rekla sam. “Prestani.”

Podigla je glavu i pogledala me svojim izmučenim očima. “Ne Anna. Ti prestani.”

Potrajalo je, no oduprla sam se. ‘Anna”, promrmljala sam.

Moja se majka okrenula. “Što?”

Spremnik od četiri slova”, izustila sam i izašla iz Kateine sobe. * Kasnije tog popodneva vrtjela sam se na tatinu uredskom stolcu u vatrogasnoj postaji dok je Julia sjedila nasuprot meni. Na stolu je bilo šest slika moje obitelji. Na jednoj je Kate kao beba s pletenim šeširom koji izgleda kao jagoda. Na drugoj smo Jesse i ja; smiješimo se osmijesima koji su široki koliko i riba strijelka koju držimo svaki za jedan kraj. Znala sam razmišljati o lažnim fotografijama - onima koje dobijete s okvirima kad ih kupite u trgovini - na kojima su žene glatke smeđe kose s namještenim osmijesima, te djeca čije su glave okrugle poput grejpa i koja sjede na koljenima svoje braće i sestara ljudi koji su u stvarnom životu vjerojatno bili neznanci i koje je spojio lovac na talente da glume lažnu obitelj.

Možda se ipak toliko ne razlikuju od stvarnih fotografija.

Podigla sam sliku na kojoj su moja majka i otac bili osunčani i mlađi nego što se mogu sjetiti da su ikad bili. “Imaš dečka?” upitala sam Juliju.

“Ne!” odgovorila je, prebrzo. Kad sam je pogledala, samo je slegnula ramenima. “A ti?”

“Ima jedan dečko, Kyle McFee, koji mi se sviđao, ali sad više nisam

sigurna.” Podigla sam kemijsku i počela je rastavljati na dijelove, izvadivši tananu cijev ispunjenu plavom tintom. Bilo bi baš super kad bih ovo imala ugrađeno u tijelu, poput lignje; mogla bih uperiti prst i ostaviti trag gdje god bih htjela.

“I, što se dogodilo?”

“Išli smo u kino, ono, na spoj, i kad je film bio gotov i kad smo ustali, bio je —” Pocrvenjela sam kao paprika. “Znaš.” Mahnula sam u predjelu svog krila.

“Joj”, Julia je rekla.

“Upitao me jesam li u školi ikad išla na drvodjelstvo - mislim stvarno, drvodjelstvo? - i kad sam mu htjela reći da nisam, paf, odjednom sam pogledala ravno u to.” Spustila sam izmasakriranu kemijsku na tatinu podlogu za pisanje.

“Svaki put kad ga vidim u gradu, samo na to mislim.” Dok sam gledala u nju, u meni se rodila misao. “Jesam li nastrana?”

“Ne, imaš trinaest godina. I Kyle također, ako nisi primijetila. Nije si mogao pomoći kad mu se to dogodilo isto kao što si ni ti ne možeš pomoći i prestati misliti na to kad ga vidiš. Moj brat Anthony je znao reći da se muškarac može uzbuditi samo u dva slučaja: tijekom dana i tijekom noći.”

“Tvoj ti je brat pričao o takvim stvarima?”

Nasmijala se. “Pa da. Zašto? Zar tebi Jesse ne priča?” Prezirno sam frknula nosom. “Da Jesseja pitam o seksu, umro bi od smijeha, uvalio mi svoju zalihu Playboya i rekao mi da ih malo istražim.”

“A tvoji roditelji?”

Odmahnula sam glavom. Tata ne dolazi u obzir - jer mi je tata. Mama je previše zauzeta. A Kate nema pojma kao ni ja. “Jeste li se ti i sestra ikad posvađale oko istog dečka?”

“Zapravo, nemamo isti ukus.”

“Kakvi se tebi sviđaju?”

Razmišljala je. “Ne znam. Visoki. Tamnokosi. Živi.”

“Misliš da je Campbell sladak?”

Julia umalo nije pala sa stolca. “Molim?”

“Mislim, ono, za starijeg tipa.”

“Razumijem zašto bi ga neke žene... mogle smatrati privlačnim”, rekla je.

“Izgleda kao jedan od glumaca iz sapunica koje Kate voli.” Palcem sam prolazila po udubini u drvenom stolu. “Čudno je. Da ću ja odrasti, i ljubiti nekog, i udati se.”

A Kate neće.

Julia se nagnula prema naprijed. “Što će se dogoditi kad tvoja sestra umre, Anna?”

Na jednoj slici na stolu smo Kate i ja. Male smo - imamo možda pet i dvije godine. To je bilo prije njezina prvog recidiva, no nakon što joj je kosa ponovno narasla. Stajale smo na rubu plaže u istini kupaćim kostimima i pljeskalo dlanovima. Kad biste presavili ovu sliku na dva dijela, izgledali bi kao da su zrcalni - Kate je bila niska za svoje godine, a ja visoka; Kateina kosa bila je drugačije boje, ali je imala razdjeljak identičan mome i vrhove izvijene prema van kao i ja; Kateine ruke bile su prislonjene na moje. Mislim da dosad nisam shvaćala koliko nalikujemo jedna na drugu.

Telefon je zazvonio te večeri netom prije deset sati i, na moje iznenađenje, začula sam kako postajom odzvanja moje ime. Podigla sam slušalicu u kuhinji koja je već bila očišćena i obrisana. “Halo?” “Anna”, javila se moja majka.

Istog sam trena pretpostavila da zove u vezi s Kate. Nemamo baš o mnogočemu drugom razgovarati, s obzirom na to kako su se stvari odvijale ranije u bolnici. “Je li sve u redu?”

“Kate spava.”

“To je dobro”, odgovorila sam, te se potom zapitala je li to zaista tako.

“Zovem zbog dviju stvari. Prva je kako bih ti rekla da mi je žao zbog onoga jutros.”

Osjećala sam se jako malom. “I meni”, priznala sam. Tada sam se sjetila kako me navečer znala spremati na spavanje. Prvo bi otišla do Kateina kreveta i izjavila da ljubi Annu. Zatim bi se vratila do mog kreveta i rekla da je došla zagrliti Kate. Svaki bi nas put nasmijala. Dugo nakon što bi ugasila svjetlo, soba bi još uvijek mirisala na losion koji je nanosila na kožu kako bi ostala meka poput unutrašnjosti jastučnice.

“Druga stvar zašto te zovem”, rekla je moja majka, “je samo da ti poželim laku noć.”

“Samo to?”

U njezinu sam glasu osjetila osmijeh. “Zar to nije dovoljno?” “Naravno da je”, rekla sam, iako nije bilo. * Nisam mogla zaspati pa sam se izvukla iz svog kreveta u vatrogasnoj postaji

i prošla pokraj svog oca koji je hrkao. Ukrala sam Giuinessovu knjigu rekorda iz muškog WC-a i legla na krov postaje kako bih čitala na mjesečini. Dijete od osamnaest mjeseci, po imenu Alejandro, palo je s visine od dvadeset metara, odnosno s prozora apartmana svojih roditelja u Murciji, u Španjolskoj, te postalo dijete koje je preživjelo pad s najviše visine. Roy Sullivan iz Virginije preživio je sedam udara groma, da bi počinio samoubojstvo kad ga je nogirala djevojka. Kad je tajvanski potres usmrtio dvije tisuće ljudi, u ruševinama su nakon osam dana pronašli mačku koja se potpuno oporavila. Uhvatila sam se kako uvijek iznova čitam poglavlje zvano Preživjeli i spasioci. U svojim sam mislima dodavala podnaslove. Osoba s APL-om koja je najdulje živjela, pisalo bi. Najsretnija sestra.

Otac me pronašao kad sam zatvorila knjigu i počela tražiti Vegu. “Ne vidi se mnogo večeras, ha?” upitao je i sjeo pokraj mene. Noć je bila zavijena u oblake; čak je i Mjesec izgledao kao da je prekriven pamukom.

“Aha”, rekla sam. “Sve je mutno.”

“Jesi li pogledala kroz teleskop?”

Gledala sam ga kako je neko vrijeme petljao s teleskopom i potom odlučio da se večeras ne isplati. Odjednom sam se prisjetila kako sam se jednom kad mi je bilo sedam godina vozila s njim u autu i ispitivala ga kako se odrasli snalaze u prostoru. Na kraju krajeva, nikad ga nisam vidjela kako se koristi kartom.

“Mislim da smo navikli skretati na istim mjestima”, odgovorio je, no nisam bila zadovoljna.

“A kad prvi put ideš nekamo?”

“Pa,” rekao je, “raspitam se za put.”

No ja sam željela znati tko se raspitao prvi put? Što ako još nitko nije bio ondje kamo vi idete? “Tata,” upitala sam ga, “je li istina da možemo koristiti zvijezde kao kartu?”

“Da, ako se znaš orijentirati prema zvijezdama.”

“Je li to teško?” Mislila sam da bih možda trebala naučiti. To bi bio rezervni plan za sve one trenutke kad se osjećam kao da se vrtim ukrug.

“To je prilično zbrkana matematika - moraš izmjeriti udaljenost zvijezde, odrediti njezin položaj koristeći nautički godišnjak, pretpostaviti njezinu udaljenost i položaj s obzirom na mjesto na kojem se nalaziš i usporediti tu udaljenost s onom koju si izmjerio. Tada to uneseš u kartu, kao početnu točku.

Pronađeš nekoliko točaka koje ju presijecaju i kreneš tim putem.” Moj je otac bacio pogled na mene i nasmijao se. “Upravo tako”, nasmijao se. “Nikad ne

napuštaj kuću bez GPS-a.”

Ali kladim se da bih ja mogla shvatiti; nije baš toliko zbunjujuće. Kreneš prema mjestu gdje se te različite točke križaju i nadaš se najboljem. * Da postoji religija Annaizam i da vam moram objasniti kako su ljudi došli na svijet, to bi glasilo otprilike ovako: u početku nije bilo ničeg osim Mjeseca i Sunca. Mjesec je htio izaći tijekom dana, ali postojalo je nešto drugo što je bilo mnogo sjajnije i što je zauzimalo te brojne sate. Mjesec je bio gladan, i postajao je sve tanji i tanji, sve dok od njega nije ostao samo tanak srp s rubovima oštrim poput noža. Slučajno je, jer se većina stvari dogodi slučajno, probušio rupu u noći i iz nje se izlilo milijun zvijezda, poput vodoskoka od suza.

Zgroženi ih je Mjesec pokušao progutati. I to mu je ponekad uspijevalo jer je on postajao deblji i okrugliji. No uglavnom nije jer ih je bilo tako mnogo.

Zvijezde su neprestano izlazile sve dok nebo nije bilo tako sjajno da je Sunce postalo ljubomorno. Pozvalo je zvijezde na svoju stranu svijeta gdje je uvijek bio dan. No nije im reklo da se one tijekom dana neće vidjeti. I tako su one glupe skakale s neba na Zemlju, gdje su se smrznule zbog svoje gluposti.

Mjesec je učinio što je mogao. Svaki taj grumen jada oblikovao je u muškarca ili ženu. Ostatak vremena provodio je pazeći da njegove druge zvijezde ne padaju i skupljajući otpatke koji su mu preostali.

Brian

Netom prije sedam sati u nedjelju ujutro u postaju je stupila hobotnica. Dobro, to je zapravo bila žena u kostimu hobotnice, no kad ugledate takvo nešto, razlika nije ni važna. Niz lice su joj se slijevale suze, a u svojim brojnim pipcima držala je pekinezera. “Morate mi pomoći”, izustila je, a meni je sinulo: to je gospođa Zegna, čiju je kuću prije nekoliko dana poharao požar koji je izbio u kuhinji.

Cupkala je svoje pipke. “Ovo je jedina odjeća koja je sačuvana. Kostim za Noć vještica. Ursula. Trunula je u mom sefu u Tauntonu zajedno s mojom zbirkom albuma benda Peter, Paul and Mary."

Obazrivo sam je posjeo na stolac s druge strane mog stola. “Gospođo Zegna, znam da se u vašoj kući ne može živjeti—” “Ne može živjeti? Sravnjena je sa zemljom.”

“Mogu vas uputiti u utočište. I, ako želite, mogu razgovarati s vašim osiguravajućim društvom da ubrzaju stvari.”

Podigla je jednu ruku kako bi obrisala oči, a preostalih osam, povezanih uzicom, u isto se vrijeme podiglo. “Nemam osiguranje. Ne želim živjeti očekujući najgore.”

Na trenutak sam se zagledao u nju. Pokušao sam se prisjetiti kakav je to osjećaj kad te sama mogućnost katastrofe užasne.

Kad sam stigao u bolnicu, Kate je ležala u krevetu i grlila plišanog medvjedića kojeg ima od svoje sedme godine. Davali su joj morfij, priključivši je na jednu od onih infuzija kojom pacijent sam upravlja.

Njezin je prst s vremena na vrijeme sam pritiskao tipku, iako je ona tvrdo spavala.

Jedan od stolaca u sobi mogao se rasklopiti u ležaj s madracem tankim poput oblatne; na njemu se sklupčala Sara. “Hej”, rekla je, maknuvši kosu s očiju. “Gdje je Anna?”

“Još uvijek spava kao pravo dijetlo. Kako je Kate provela noć?"

“Dobro. Malo ju je boljelo između dva i četiri.”

Sjeo sam na rub njezina ležaja. “Anni je puno značilo što si je jučer nazvala.”

Kad sam pogledao Sarine oči, ugledao sam Jesseja - imaju istu boju, isti

oblik. Pitam se, pomisli li Sara na Kate kad pogleda mene. Pitam se boli li to.

Teško mi je povjerovati da smo ova žena i ja jednom sjeli u auto i vozili se do kraja autoceste 66, a da nam nikad nije ponestalo riječi. Sada se naši razgovori svode na puke činjenice, koje se sastoje samo od najvažnijih podataka i povjerljivih informacija.

“Sjećaš li se one gatare?” upitao sam. Kad me blijedo pogledala, nastavio sam govoriti. “Bili smo usred Nevade, a u Chevroletu je ponestalo benzina... i ti nisi htjela u autu čekati da ja pronađem benzinsku postaju.”

Za deset dana ti ćeš se još uvijek vrtjeti ukrug, a mene će naći okruženu lešinarima koji će čeprkati po mojoj utrobi, rekla je Sara i počela hodati ukorak sa mnom. Pješačili smo kilometrima, vraćajući se natrag do straćare pokraj koje smo prošli, a koja je bila benzinska postaja. Nju je vodio jedan stariji tip i njegova sestra koja se predstavljala kao vračara. Molim te, Sara je preklinjala, ali čitanje je bilo pet dolara, a ja sam imao samo deset. Napunit ćemo pola rezervoara i pitati vidovnjakinju kad će nam sljedeći put ponestati benzina, rekla je Sara i uspjela me nagovoriti, kao i uvijek.

Madame Agnes bila je od onih slijepaca kojih se djeca plaše, s mrenama preko očiju koje su izgledale poput praznog plavog neba. Položila je svoje koščate ruke na Sarino lice kako bi čitala iz njezinih kostiju, te rekla da vidi troje djece i dobar život, ali da to neće biti dovoljno. Što bi to trebalo značiti?

Sara je razjareno upitala, a Madame Agnes joj je pojasnila da je budućnost poput gline i da joj možete promijeniti oblik kad god poželite. No možete promijeniti samo svoju budućnost, ne i tuđu, a nekim ljudima to nije dovoljno.

Stavila je ruke na moje lice i rekla samo jednu stvar: Spasite se.

Rekla nam je da će nam ponestati benzina čim prijeđemo granicu Colorada, i tako je i bilo.

Sada se nalazimo u bolničkoj sobi. Sara me zbunjeno pogledala. “Kad smo mi bili u Nevadi?” upitala je. Tada je odmahnula glavom. “Moramo razgovarati. Ako Anna zaista nastavi sa saslušanjem u ponedjeljak, tada moram provjeriti tvoj iskaz.”

“U stvari.” Spustio sam pogled na svoje ruke. “Stat ću na Anninu stranu.”

“Molim? ” Hitro se osvrnuvši preko ramena kako bih provjerio spava li Kate još uvijek, pokušao sam joj objasniti kako sam najbolje mogao. “Sara, vjeruj mi, dobro sam razmislio o ovom. I ako Anna više ne želi biti Kateina davateljica, mi to moramo poštovati.”

“Ako svjedočiš u Anninu korist, sudac će reći da jedan od roditelja podupire njezin zahtjev i presuditi u njezinu korist.”

“Znam”, rekao sam. “Zbog čega bih drugog to i radio?”

Gledali smo jedno u drugo bez riječi, ne želeći priznati što nas čeka na kraju ovih dviju mogućnosti.

“Sara,” napokon sam upitao, “što želiš od mene?” “Želim te pogledati i sjetiti se kako je nekad bilo”, rekla je promuklo. “Želim se vratiti, Briane. Želim da me ti vratiš natrag.”

Ali ona nije bila žena koju sam nekad poznavao, žena koja je putovala pustim krajem brojeći jazbine prerijskih pasa, koja je naglas čitala ljubavne oglase osamljenih kauboja i u najcrnjem mi naboru noći šaputala da će me voljeti sve dok mjesec ne padne s neba.

Da budem iskren, ni ja više nisam bio isti muškarac. Koji je slušao. Koji joj je vjerovao.

Sara

2001.

Brian i ja sjedili smo na kauču podijelivši novine na dijelove kad je Anna ušla u dnevnu sobu. “Ako obećam da ću kositi travu sve dok se, ono, ne udam,” upitala je, “mogu li dobiti 614,96 dolara sada?”

“Zašto?” pitali smo u isti glas.

Tenisicom je kopkala po tepihu. “Treba mi malo love.”

Brian je presavio dio novina s vijestima iz svijeta. “Nisam znao da su traperice Gap toliko poskupjele.”

“Znala sam da ćete biti takvi”, rekla je, pripremivši se da ljutito ode. “Čekaj malo.” Uspravila sam se i oslonila laktove na koljena. “Što točno želiš kupiti?”

“Kakve to veze ima?”

“Anna,” Brain je odgovorio, “nećemo ti samo tako dati šesto dolara a da ne znamo za što ti treba.”

Kratko je razmislila o tom. “To je nešto s eBaya.”

Moja desetogodišnja kći surfa eBayem?

“OK”, uzdahnula je. “Štitnici za koljena za golmane.”

Pogledala sam Briana, no izgleda da ni njemu nije bilo jasno. “Za hokej?” upitao je.

“Pa, za što drugo?”

“Anna, ali ti ne igraš hokej”, napomenula sam, a kad je pocrvenjela, shvatila sam da možda ipak igra.

Brian ju je prisilio da nam objasni. “Prije nekoliko mjeseci, ispred igrališta za hokej, s bicikla mi je pao lanac. Hrpa dečki je igrala, ali njihov golman je dobio mononukleozu i trener mi je rekao da će mi dati pet dolara ako stanem ispred gola i branim. Uzela sam opremu tog bolesnog dečka i ispostavilo se... da uopće nisam loša. Svidjelo mi se. Pa sam počela dolaziti.” Anna se sramežljivo osmjehnula. “Trener mi je predložio da se ozbiljno priključim ekipi prije nego što počne turnir. Ja sam prva djevojčica koja je ikad bila u momčadi.

Ali moram imati vlastitu opremu.”

“Koja košta 614 dolara?”

“I 96 centi. Ali to je samo za štitnike za koljena. Još mi treba štitnik za prsa, palica, rukavica i kaciga.” Gledala je u nas s iščekivanjem.

“Još ćemo razgovarati o tom”, rekla sam joj.

Anna je promrsila nešto što je zvučalo kao Znala sam, i izašla iz sobe.

“Jesi li znala da igra hokej?” upitao me Brian, a ja sam odmahnula glavom.

Zapitala sam se što još naša kći skriva od nas. * Spremali smo se izaći iz kuće da bismo prvi put gledali Annu kako igra hokej kad je Kate izjavila da ona ne ide. “Molim te, mama”, preklinjala je. “Ne mogu ići ovakva.”

Bolan crveni osip prekrio je njezine obraze, dlanove i stopala, a lice joj je bilo natečeno poput mjeseca, zahvaljujući steroidima koje je uzimala kao lijek.

Koža joj je bila hrapava i zadebljala.

To su simptomi reakcije transplantata protiv primatelja koja se kod Kate pojavila nakon presađivanja koštane srži. Proteklih se četiri godina pojavljivala i nestajala, izbijajući kad smo najmanje očekivali. Koštana srž je organ, i poput srca ili jetre tijelo je može odbaciti. No ponekad, umjesto toga, koštana srž počinje odbacivati tijelo u koje je presađena.

Dobra strana toga je da su, kad se to dogodi, sve stanice raka također pobijeđene - doktor Chance reakciju transplantata protiv primatelja ponekad naziva reakcijom transplantata protiv leukemi je. Loša strana su nuspojave: kroničan proljev, žutica, gubitak pokretljivosti zglobova. Ozljede i skleroza, svugdje gdje postoji vezivno tkivo. Već sam se toliko navikla na to da me više ne pogađa, no kad izbije tako gadno, dopustim Kate da izostane iz škole. Ima trinaest godina i izgled joj je na prvom mjestu. Poštujem njezinu taštinu jer je ima tako malo.

Ali ne mogu je ostaviti samu kod kuće, a obećali smo Anni da ćemo je doći gledati kako igra. “Tvojoj sestri je to veoma važno.”

Na moje riječi Kate se bacila na kauč i pokrila lice ukrasnim jastukom. Šutke sam prišla ormaru u hodniku i iz njega izvukla razne stvari. Dodala sam Kate rukavice, te joj zatim na glavu navukla kapu i omotala šal oko nosa i usta tako da su joj se vidjele samo oči. “Na ledu će biti hladno”, rekla sam

glasom koji nije ostavljao mjesta za prigovor. * Jedva sam prepoznala Annu, prekrivenu, zaštićenu i umotanu u opremu koju smo na kraju posudili od trenerova nećaka. Nije se vidjelo, na primjer, da je ona jedina djevojčica na ledu. Nije se vidjelo da je dvije godine mlađa od svih igrača na igralištu.

Zapitala sam se može li Anna kroz svoju kacigu čuti povike navijača, i je li toliko usredotočena na igru da je sve potisnula i koncentrirala se samo na putanju paka i udarce palica.

Jesse i Brian sjedili su na rubu svojih sjedala; a čak se i Kate - koja isprva nije htjela poći - sada unijela u igru. U usporedbi s Annom protivnički se golman kretao poput usporene snimke. Akcija se odvijala brzo poput morske struje dok se igra pomicala od protivničkog gola prema Anninu. Centar je dodao igraču desnog krila, koji je klizao sve u šesnaest, a zvuk njegovih klizaljki parao je klicanje gledatelja. Anna je zakoračila prema naprijed, predvidjevši smjer paka prije nego što je stigao; savila je koljena, izbacila laktove.

“Nevjerojatno”, rekao je Brian nakon drugog poluvremena. “Ima prirodan talent za golmanicu."

To sam mu i ja mogla reći. Anna spašava svaku loptu.

Te se noći Kate probudila, a iz nosa, rektuma i očiju tekla joj je krv. Nikad nisam vidjela toliko krvi, i dok sam pokušavala zaustaviti krvarenje, pitala sam se koliki gubitak krvi može podnijeti. Kad smo stigli u bolnicu, bila je dezorijentirana i uznemirena, te je napokon izgubila svijest. Bolničko osoblje ubrizgavalo joj je plazmu, krv i trombocite kako bi nadomjestili izgubljenu krv koja je jednako brzo istjecala iz nje. Dali su joj infuziju za sprečavanje hipovolemičkog šoka i intubirali je. Napravili su CT mozga i pluća kako bi vidjeli je li se krvarenje proširilo.

Usprkos tome što smo već toliko puta usred noći jurili na hitnu i što je Kateina bolest već toliko puta recidivirala s iznenadnim simptomima, Brian i ja bili smo svjesni da nikad nije bilo tako loše. Krvarenje iz nosa je jedna stvar; kolaps cijelog tijela je druga. Srčana aritmija dosad se pojavila dvaput.

Krvarenje sprječava da njezin mozak, srce, jetra, pluća i bubrezi dobiju dovoljno krvi koja im je potrebna za rad.

Doktor Chance nas je odveo u malu prostoriju na kraju intenzivnog odjela na pedijatriji. Njezini zidovi bili su oslikani tratinčicama nasmiješenih lica. Na

jednom zidu nalazio se visinomjer sa skalom visokom metar i pol. Koliko sam narastao?

Brian i ja vrlo smo mirno sjedili, kao da ćemo biti nagrađeni za uzorno ponašanje. “Arsen?” ponovio je Brian. “Otrov?”

“To je sasvim nova terapija”, objasnio je doktor Chance. “Provodi se intravenozno, tijekom dvadeset i pet do šezdeset dana. Do danas njome još nismo postigli izlječenje. To ne znači da se to neće dogoditi u budućnosti, ali lijek je toliko nov da trenutačno još nije prošlo ni pet godina probne terapije.

Kako stvari stoje, Kate je iscrpila krv iz pupčane vrpce, alogensko presađivanje, zračenje, kemoterapija i tretinoin. Poživjela je deset godina dulje nego što smo očekivali.”

Uhvatila sam se kako već kimam. “Učinite to”, rekla sam, a Brian je oborio pogled na svoje čizme.

“Možemo pokušati. Ali vrlo je vjerojatno da će hemoragija svejedno pobijediti arsen”, rekao nam je doktor Chance.

Zurila sam u visinomjer na zidu. Jesam li rekla Kate da je volim prije nego što sam je jučer uspavala? Nisam se mogla sjetiti. Nikako se nisam mogla sjetiti. * Netom nakon dva sata poslije ponoći Brian se izgubio. Iskrao se kad sam zaspala pokraj Kateina kreveta i nije ga bilo više od sat vremena. Raspitivala sam se za njega kod medicinske sestre na prijamu; pretražila sam kantinu i muški WC - bili su prazni. Napokon sam ga pronašla na kraju hodnika, u malom predvorju nazvanom u čast nekog jadnog umrlog djeteta, prozračnoj i svijetloj prostoriji s plastičnim biljkama kakve ne škode neutropeničnim bolesnicima.

Sjedio je na ružnom smeđem kauču s navlakom od samta, grozničavo pišući plavom voštanom bojicom na komadiću kolaž-papira.

“Hej”, rekla sam tiho, prisjetivši se kako su djeca znala zajedno crtati na kuhinjskom podu, dok su voštane bojice bile rasute oko njih nalik na šumsko cvijeće. “Dat ću ti žutu, ako ti meni daš plavu.”

Brian je iznenađeno podigao pogled. “Je li—” “Kate je dobro. Mislim, isto je.” Medicinska sestra Steph već joj je dala prvu dozu arsena. Dala joj je i dvije boce krvi da se nadoknadi gubitak.

“Možda bismo Kate trebali odvesti kući”, rekao je Brian.

“Pa naravno da ćemo je—”

"Mislim odmah.” Spojio je prste svoje ruke. “Mislim da bi htjela umrijeti u svom krevetu.”

Ta je riječ grunula između nas poput granate. “Ona neće—” “Hoće.”

Pogledao me, a lice mu je bilo izobličeno od boli. “Ona umire, Sara. Umrijet će, ili danas, ili sutra, ili možda za godinu dana ako budemo imali sreće. Čula si što je rekao doktor Chance. Arsen nije lijek. Samo odgađa ono što je neizbježno.”

Moje su se oči napunile suzama. “Ali ja je volim”, rekla sam jer je to dovoljno dobar razlog.

“I ja je volim. Previše da bih nastavio s ovim.” Papir po kojem je črčkao ispao mu je iz ruku i sletio ispred mojih nogu; prije no što ga je uspio uhvatiti, ja sam ga podigla. Bio je pun mrlja od suza i prekriženih riječi. Voljela je miris proljeća, pročitala sam. Uvijek je pobjeđivala u remiju. Plesala je čak i kad nije bilo glazbe. Sa strane su se također nalazile natuknice: Omiljena boja: ružičasta. Omiljeno doba dana: sumrak. Uvijek je iznova čitala Where the Wild Things Are31i još je uvijek zna napamet.

Sva mi se kosa na stražnjoj strani vrata naježila. “Je li ovo... posmrtni govor?”

Sad je već i Brian počeo plakati. “Ako to ne učinim sad, neću to moći učiniti kad zaista dođe vrijeme.”

Odmahnula sam glavom. “Još nije došlo.”

Nazvala sam sestru u pola četiri ujutro. “Probudila sam te”, rekla sam. U trenu kad je podigla slušalicu shvatila sam da je za nju, kao i za sve ostale normalne ljude, sada gluho doba noći.

“Zar se nešto dogodilo Kate?”

Kimnula sam, iako ona to nije mogla čuti. “Zanne?”

“Da?” Zatvorila sam oči i osjetila kako mi se suze probijaju kroz kapke.

“Sara, što je bilo? Hoćeš da dođem do tebe?”

Bilo mi je teško govoriti od snažnog pritiska u grlu; istina se širi sve dok ne počne prijetiti da će vas ugušiti. Kad smo bile klinke, Zanneinu je sobu od moje dijelio hodnik i mi smo se uvijek svađale oko ostavljanja svjetla da gori noću.

Ja sam htjela da ostane upaljeno; ona nije. Stavi jastuk preko glave, znala sam joj reći. Ti možeš stvoriti mrak, ali ja ne mogu stvoriti svjetlo.

“Da”, rekla sam, sada otvoreno jecajući. “Molim te.”

Usprkos svim očekivanjima Kate je preživjela deset dana na intenzivnoj transfuziji i terapiji arsenom. Jedanaesti dan u bolnici pala je u komu. Odlučila sam bdjeti pokraj njezina kreveta sve dok se ne probudi. I to sam činila točno četrdeset i pet minuta prije nego što me nazvao ravnatelj iz Jessejeve škole.

Rečeno mi je da se u kemijskom laboratoriju srednje škole natrij u krutom stanju čuva u malim spremnicima s petrolejskim uljem zbog burne reakcije sa zrakom. Reagira s vodom, također, stvarajući hidrogen i toplinu. Moj je petnaestogodišnjak očigledno bio dovoljno bistar da to shvati, zbog čega je i ukrao spremnik, bacio ga u zahodsku školjku i raznio školsku septičku jamu.

Ravnatelj ga je suspendirao iz škole na tri tjedna, i isti je čovjek imao obraza pitati me kako je Kate dok mi je u isto vrijeme govorio da mojem najstarijem djetetu ne gine popravni dom. Nakon toga Jesse i ja smo se odvezli natrag u bolnicu. “Ne moram ti ni reći da imaš zabranu izlaska.”

“Briga me.”

“Dok ne navršiš četrdeset.”

Jesse se pogrbio, a obrve su mu se još više skupile, ako je to bilo moguće.

Zapitala sam se kada sam točno odustala od njega. Zapitala sam se zašto sam to učinila, s obzirom na to da Jessejeva prošlost nije bila ni približno toliko razočaravajuća kao prošlost njegove sestre.

“Ravnatelj je kreten.”

“Znaš što, Jess? Svijet ih je pun. Uvijek ćeš se boriti protiv nekog. Ili nečeg'' Ljutito me pogledao. “Ti bi i razgovor o prokletim Red Soxima mogla nekako okrenuti na Kate.”

Stigli smo na bolničko parkiralište, ali nisam ugasila motor auta. Kiša se slijevala po prednjem staklu. “Svi smo prilično dobri u tome. Ili si ti raznio septičku jamu iz nekog drugog razloga?”

“Ne znaš kako je to kad imaš sestru koja umire od raka.”

“Mislim da prilično dobro znam. S obzirom na to da sam ja majka djeteta koje umire od raka. I sasvim si u pravu, to je gadno. I meni ponekad dođe da nešto dignem u zrak kako bih se oslobodila osjećaja da ću i sama svaki čas eksplodirati.” Spustila sam pogled i ugledala modricu veličine kovanice od 50 centi na pregibu njegove ruke. Na drugoj mu se ruci nalazila ista takva.

Pretpostavljam da je znakovito što sam istog trena pomislila na heroin, a ne na leukemiju, što bi bio slučaj da je riječ o njegovoj sestri. “Što je to?"

Prekrižio je ruke. “Ništa.”

“Što je to?”

“To se tebe ne tiče.”

“Itekako me se tiče.” Uhvatila sam ga za podlakticu. “Je li to od igle?”

Podigao je glavu i prostrijelio me pogledom. “Da, mama. Svaka si tri dana zabijam iglu. Ali umjesto da se pucam žutim, ovdje na trećem katu mi vade krv.”

Prikovao me pogledom. “Zar se nisi zapitala od koga Kate dobiva trombocite?”

Izašao je iz auta prije nego što sam ga uspjela zaustaviti, ostavivši me da kroz prozor gledam van, gdje više ništa nije bilo jasno.

Dva tjedna nakon što je Kate bila primljena u bolnicu, medicinske sestre su me uvjerile da na jedan dan odem kući. Vratila sam se i istuširala u svojoj kupaonici, umjesto u kupaonici koju je koristilo medicinsko osoblje. Platila sam račune kojima je prošao rok dospijeća. Zanne, koja je još uvijek bila s nama, napravila mi je šalicu kave; bila je svježe skuhana kad sam sišla mokre i počešljane kose. “Je li netko zvao?”

“Ako pod nekim misliš na bolnicu, nije.” Okrenula je stranicu kuharice koju je čitala. “Ovo je takvo sranje”, rekla je Zanne. ‘We postoji užitak u kuhanju.”

Ulazna vrata su se otvorila i zatvorila s treskom. Anna je ušla i dojurila u kuhinju te stala kao ukopana kad me ugledala. “Što li ovdje radiš?”

“Ja ovdje živim”, odgovorila sam.

Zanne je pročistila grlo. “Iako tako ne izgleda.”

No Anna je nije čula, ili nije htjela čuti. Na licu je imala osmijeh širok poput kanjona. Pružila mi je pismo. “Poslali su ga treneru Urlichtu. Pročitaj, pročitaj, pročitaj!”

Draga Anna Fitzgerald, Čestitamo vam, primljeni ste u ljetnu školu hokeja Cure na golu. Ove će se godine kamp održati u Minneapolisu od 3. do 17. lipnja. Molimo vas da ispunite obrasce i povijest bolesti koje vam šaljemo te nam ih vratite do 30. 4.

2001. Vidimo se na ledu!

Trenerica Sarah Teuting

Preletjela sam pogledom pismo. “Kad je Kate bila mojih godina, dopustila si joj da ide u onaj kamp, za djecu s leukemijom”, rekla je Anna. “Znaš li ti tko

je Sarah Teuting? Ona je golmanica američke hokejaške reprezentacije i neću je samo upoznati nego će mi i reći što radim krivo. Trener mi je sredio punu stipendiju pa ti ne moraš platiti ni centa. Platit će mi avionsku kartu, smjestiti me u sobu u domu i sve ostalo, a nikome se ne pruži ovakva šansa, nikad—” “Dušo,” rekla sam oprezno, “ne možeš ići.”

Protresla je glavom, kao da pokušava namjestiti riječi u svojim mislima.

“Ali to uopće nije sad. To je tek sljedeće ljeto.”

I Kate će do tada već možda biti mrtva.

Koliko se sjećam, to je bilo prvi put da je Anna pokazala da vidi kraj ovog vremenskog slijeda, kad će možda napokon biti slobodna od obaveza prema svojoj sestri. Sve do tada odlazak u Minnesotu ne dolazi u obzir. Ne zato što se bojim da bi joj se tamo nešto moglo dogoditi, već zato što se bojim da bi se nešto moglo dogoditi Kate dok je njezina sestra odsutna. Ako Kate preživi ovaj posljednji recidiv, tko zna kada će iskrsnuti nova kriza? A kad se to dogodi, trebat ćemo Annu - njezinu krv, njezine matične stanice, njezino tkivo - ovdje.

Te su se činjenice objesile između nas poput prozirnog vela. Zanne je ustala i zagrlila Annu. “Znaš što, mala? Možda bismo neki drugi put trebali razgovarati o tome s tvojom majkom “Ne.” Anna se ukopala na mjestu. “Želim znati zašto ne smijem ići.”

Rukom sam pogladila svoj obraz. “Anna, nemoj me tjerati na to.”

“Na što, mama?” rekla je bijesno. Ja tebe ni na šio ne tjeram.”

Zgužvala je pismo i izjurila iz kuhinje. Zanne je namjestila kiselo osmijeh.

“Dobro došla natrag”, rekla je.

Vani je Anna podigla palicu za hokej i počela snažno zabijati pak u zid garaže. Nastavila je to raditi gotovo sat vremena, u ritmičkim odmacima, sve dok nisam zaboravila da je vani i pomislila da kuća ima vlastiti puls. * Sedamnaest dana nakon što je primljena u bolnicu dobila je infekciju. Tijelo joj je gorjelo. Uzeli su joj uzorke svega - krvi, urina, stolice i iskašljaja kako bi se otkrio uzročnik - no odmah su je stavili na višenamjenski antibiotik, u nadi da će to što je čini bolesnom reagirati na njega.

Steph, naša omiljena medicinska sestra, ponekad je ostajala dulje da se s tim ne bih morala nositi sama. Donosila mi je časopise People koje je krala iz čekaonice u ambulanti za male kirurške zahvate i vodila vesele jednostrane

razgovore s mojom kćeri koja je bila bez svijesti. Na površini je bila utjelovljenje odlučnosti i optimizma, ali primijetila sam kako su joj suze zamutile oči kad je spužvom brisala Kate, misleći da je nitko ne vidi.

Jednog je jutra doktor Chance došao provjeriti kako je Kate. Prebacio je stetoskop preko vrata i sjeo na stolac nasuprot meni. “Želio sam biti prisutan na njezinu vjenčanju.”

“Bit ćete”, ustrajala sam, ali on je odmahnuo glavom.

Srce mi je brže zakucalo. “Možete joj kupiti zdjelu za punč. Okvir za slike.

Možete održati zdravicu.”

“Sara,” rekao je doktor Chance, “morate se oprostiti s njom.” * Jesse je proveo petnaest minuta s Kate nasamo u sobi, a kad je izašao, kunem se da je izgledao kao bomba koja će svaki čas eksplodirati. Potrčao je niz hodnik pedijatrijskog intenzivnog odjela. “Idem ja”, rekao je Brian. Zaputio se hodnikom u Jessejevu smjeru.

Anna je sjedila leđima naslonjena na zid. I ona je bila ljuta. “Neću to učiniti.” Čučnula sam pokraj nje. “Vjeruj mi da bih učinila sve što mogu da ti to ne moraš učiniti. Ali ako to ne učiniš, Anna, jednog ćeš dana poželjeti da jesi.”

Ušla je u Kateinu sobu, ratoborna, te se popela na stolac. Katein se prsni koš nadimao i spuštao, za što je bio zaslužan respirator. Sav je bijes ispario iz Anne kad je ispružila ruku u želji da dotakne sestrin obraz. “Može li me čuti?”

“Naravno”, odgovorila sam više zbog sebe nego zbog nje.

“Ne idem u Minnesotu”, šapnula je Anna. “Nikad neću nikamo otići.”

Približila se. “Probudi se, Kate.”

Obje smo zadržale dah, no ništa se nije dogodilo.

Nikad mi nije bio jasan izraz izgubiti dijete. Nijedan roditelj nije tako nesmotren. Svi mi znamo gdje se nalaze naši sinovi i kćeri; no oni nisu uvijek tamo gdje bismo mi željeli.

Brian, Kate i ja činili smo krug. Sjedili smo svaki na jednoj strani kreveta, držeći se za ruke, te držeći jednu njezinu. “Bio si u pravu”, rekla sam mu.

“Trebali smo je odvesti kući.”

Brian je odmahnuo glavom. “Da nismo probali s arsenom, ostatak bismo se života pitali zašto to nismo učinili.” Zagladio je svijetlu kosu koja joj je

okruživala lice. “Ona je tako dobra. Uvijek je činila sve što smo tražili od nje.”

Kimnula sam, ne smogavši snage za odgovor. “Zato se još bori, znaš? Želi tvoje dopuštenje za odlazak.”

Sagnuo se prema Kate, plačući tako jako da nije mogao doći do daha.

Nismo bili prvi roditelji koji su izgubili dijete. Ali prvi smo put izgubili svoje dijete. I u tome je razlika. * Kad je Brian zaspao, smjestivši se u dnu kreveta, stisnula sam Kateinu ruku punu brazgotina između obiju svojih. Prelazila sam lukovima njezinih noktiju, prisjećajući se kad sam ih prvi put nalakirala, a Brian nije mogao vjerovati da sam to učinila bebi od jedne godine. Sada, dvanaest godina kasnije, okrenula sam njezin dlan i poželjela da znam čitati iz njega, ili još bolje, da mogu produžili njezinu liniju života.

Privukla sam svoj stolac bliže bolničkom krevetu. “Sjećaš li se onog ljeta kad smo te poslali u kamp? I noći prije nego što si otišla kad si rekla da si se predomislila i da želiš ostati kod kuće? Rekla sam ti da sjedneš s lijeve strane autobusa da bi me mogla vidjeti kako te gledam kad se okreneš, kad autobus krene.” Pritisnula sam svoju ruku o njezino lice dovoljno snažno da ostane trag.

“To isto sjedalo zauzmi i u raju. Sjedalo s kojeg ćeš moći gledati mene kako gledam tebe.”

Zakopala sam lice u pokrivače i rekla svojoj kćeri koliko je volim. Stisnula sam njezinu ruku posljednji put.

I osjetila najslabiji mogući puls, najblaži mogući stisak, najslabašniji dodir Kateinih prstiju, dok se svim snagama pokušavala vratiti u ovaj svijet.

Anna

Evo nešto što me zanima: koliko godina imamo kad smo u raju? Mislim, ako smo u raju, trebali bismo biti u svom najboljem izdanju, i sumnjam da ljudi koji umru od starosti hodaju uokolo bezubi i ćelavi. To također otvara niz dodatnih pitanja. Ako se objesite, hodate li uokolo odvratni i poplavjeli s isplaženim jezikom? Ako poginete u ratu, zar provodite vječnost bez noge koju vam je raznijela mina?

Mislim da možda možete izabrati. Ispunite obrazac u kojem možete odabrati želite li pogled na zvijezde ili pogled na oblake, hoćete li za večeru piletinu, ribu ili manu, te koliko stari želite izgledati svima ostalima. Ja bih, na primjer, odabrala sedamnaest, jer se nadam da će mi dotad narasti sise, a čak i da umrem kao posušena stogodišnjakinja, u raju bih željela biti mlada i lijepa.

Jednom sam na nekoj večeri čula svog tatu kako govori da se, iako je jako, jako star, u srcu osjeća kao da ima dvadeset i jednu godinu. Možda postoji neki vremenski period u životu koji utabate poput puteljka, ili još bolje, izližete poput udubine u kauču. I bez obzira na to što vam se dogodi poslije, uvijek se onamo vraćate.

Problem je vjerojatno u tome što smo svi različiti. Što se dogodi u raju kad svi ti ljudi počnu tražiti jedni druge nakon što su toliko vremena proveli odvojeno? Zamislite da umrete i počnete tražiti svojeg muža, koji je umro prije pet godina. Što ako ga zamišljate kao sedamdesetogodišnjaka, a on je najviše uživao sa šesnaest i sad se skita uokolo sav zategnut?

Ili da ste kao Kate, i umrete sa šesnaest, ali u raju izaberete da želite izgledati kao da imate trideset i pet a tu dob nikad niste doživjeli ovdje na Zemlji. Kako bi vas itko ikad pronašao? * Campbell je nazvao mog oca u postaju kad smo ručali i rekao da odvjetnica protustranke želi razgovarati o slučaju. A lo je stvarno glup izraz jer smo svi znali da se radi o mojoj majci. Rekao je da se svi zajedno moramo naći u tri sata u njegovu uredu, iako je nedjelja.

Ja sam sjedila na podu, sa Sučevom glavom u svom krilu. Campbell je bio tako zaokupljen da me nije ni upozorio da to ne smijem raditi. Moja majka je

bila točna poput švicarskog sata i sama je otvorila vrata (s obzirom na to da je Kerri danas imala slobodno). Posebno se potrudila i skupila kosu u lijepu punđu. Našminkala se. No za razliku od Campbella, kojemu je ova soba pristajala poput kaputa koji s lakoćom skida i odijeva, moja se majka nimalo nije uklapala u odvjetnički ured. Teško mi je bilo povjerovati da je nekad time zarađivala za život. Vjerojatno je tada bila drugačija. Vjerojatno smo svi bili.

“Bok”, rekla je tiho.

“Gospođo Fitzgerald”, odgovorio je Campbell, hladan kao led.

Oči moje majke preselile su se s mojeg oca, koji je sjedio za konferencijskim stolom, na mene na podu. “Bok”, ponovila je. Zakoračila je kao da će me zagrliti, no tada se zaustavila.

“Vi ste sazvali ovaj sastanak, odvjetnice”, Campbell ju je ponukao.

Moja majka je sjela. “Znam. Mislila sam... ovaj, nadam se da ćemo raščistiti stvari. Želim da zajedno donesemo odluku.”

Campbell je kucnuo prstima po stolu. “Nudite li nam nagodbu?”

Zbog njega je sve zvučalo tako službeno. Moja majka ga je gledala. “Da, mislim da nudim.” Okrenula je stolac prema meni, kao da smo same u prostoriji.

“Anna, svjesna sam koliko si učinila za Kate. I svjesna sam da je ona iscrpila gotovo sve mogućnosti... ali ova možda uspije.”

“Molim vas da ne vršite pritisak na moju klijenticu—” “U redu je, Campbelle”, rekla sam. “Pusti je da kaže do kraja.”

“Ako se rak vrati, ako presađivanje bubrega ne uspije, ako stvari ne ispadnu kako bismo željeli - pa, nikad te više neću moliti da pomogneš svojoj sestri... ali Anna, hoćeš li učiniti još samo ovo?”

Sada je izgledala veoma sitno, kao da je manja čak i od mene, kao da sam ja roditelj a ona dijete. Pitala sam se kako je ta optička iluzija nastala s obzirom na to da se nijedna od nas nije ni pomaknula.

Uperila sam pogled u svog oca, no on se ukipio i bacio na proučavanje godova na drvenom konferencijskom stolu kako se ne bi morao uplesti. “Želite li reći da će moja klijentica biti oslobođena daljnjih medicinskih zahvata koji će u budućnosti biti potrebni za produljivanje sestrina života ako joj sada daruje svoj bubreg?” pojasnio je Campbell.

Moja majka je duboko udahnula. “Da.” “O ovom ćemo pitanju, naravno, morati raspraviti.”

Kad sam imala sedam godina, Jesse se svojski potrudio da prestanem biti

glupa i ne nastavim vjerovati u Djeda Božićnjaka. To su mama i tata, objašnjavao mi je, a ja mu nikako nisam htjela povjerovati. Odlučila sam provjeriti njegovu teoriju. Stoga sam tog Božića pisala Djedu i zamolila ga da mi donese hrčka kojeg sam željela više od ičega na svijetu. Sama sam ubacila pismo u školski poštanski sandučić. I odlučno sam to prešutjela svojim roditeljima, no natuknula sam im o drugim igračkama koje sam priželjkivala te godine.

Na božićno sam jutro pronašla saonice, kompjutersku igricu i prekrivač za krevet u duginim bojama koje sam spomenula svojoj majci, ali nisam dobila hrčka jer ona nije znala za njega. Te sam godine spoznala dvije stvari: da ni Djed Božićnjak, ni moji roditelji nisu onakvi kakvi sam željela da budu.

Možda Campbell misli da je stvar u zakonu, ali zapravo je stvar u mojoj majci. Ustala sam s poda i poletjela u njezino naručje, koje je bilo nalik na onaj vremenski period u životu koji sam malo prije spomenula. Toliko je poznato da glatko upadnete u njega jer savršeno pristajete. Grlo me zaboljelo, a sve te suze koje sam susprezala izašle su iz svojih skrovišta. “Ah, Anna”, zavapila je u moju kosu. “Hvala Bogu. Hvala Bogu.”

Zagrlila sam je dvaput jače nego inače, pokušavajući zadržati ovaj trenutak na isti način na koji sam voljela oslikati stražnji zid svog mozga kosim zrakama ljetnog sunca - to je bila freska koju sam mogla promatrati tijekom zime.

Primakla sam usne njezinu uhu i dok sam govorila, poželjela sam da to ne činim.

“Ne mogu.” Tijelo moje majke se skamenilo. Ustuknula je i zagledala se u moje lice. Zatim je na svoje usne namjestila osmijeh koji je bio napuknut na nekoliko mjesta. Dotaknula je moj zatiljak. I to je bilo to. Ustala je, poravnala sako i izašla iz ureda.

Campbell je također ustao sa svog stolca. Čučnuo je ispred mene, na mjestu na kojem je maloprije bila moja majka. Gledala sam ga u oči i izgledao je ozbiljnije nego što sam ga ikad vidjela. “Anna”, rekao je. “Jesi li sigurna da to želiš?”

Otvorila sam usta. I pronašla odgovor.

Julia

“Misliš da mi se Campbell sviđa zbog toga što je idiot”, upitala sam svoju sestru, “ili usprkos tome?”

Izzy me ušutkivala s kauča. Gledala je film Djevojka koju saru volio, koji je već pogledala dvadeset tisuća puta. On je na njezinu popisu filmova koje jednostavno ne može preskočiti kad na njih naleti, a koji uključuje Zgodnu ženu, Duha i Prljavi ples. “Ako zbog tebe propustim kraj, Julia, ubit ću te.”

“Vidimo se, Katie”, citirala sam. “Vidimo se, Hubbelle.” Bacila je ukrasni jastuk na mene i obrisala oči dok je filmska glazba postajala glasnija. “Barbra Streisand”, rekla je Izzy, “je zakon.”

“Mislila sam da homoseksualni muškarci stereotipno vole Barbaru Streisand.” Podigla sam pogled sa stola punog dokumenata koje sam proučavala kako bih se pripremila za sutrašnje saslušanje. Sucu ću prenijeti odluku donesenu na temelju onog što mislim da je najbolje za Annu Fitzgerald. Stvar je u tome da je posve svejedno hoću li odlučiti u njezinu korist, ili protiv nje. I jedno i drugo će joj uništiti život.

“Mislila sam da pričamo o Campbellu”, rekla je Izzy. “ N e . Ja sam pričala o Campbellu. Ti si slinila.” Protrljala sam sljepoočnice. “Mislila sam da ćeš suosjećati sa mnom.”

“Zbog Campbella Alexandera? Ne suosjećam. Apatična sam.” “Da. Zapravo si patetična.”

“Gledaj, Julia. Možda je to nasljedno”, rekla je lzzy. Ustala je i počela mi masirati vrat. “Možda imaš gene zbog kojih te privlače totalni kreteni.”

“Onda ih i ti imaš.”

“Pa.” Nasmijala se. “Ima nešto u tome.” “Željela bih ga mrziti, samo da znaš. Tek da razjasnimo stvari.”

Posegnuvši preko mog ramena, Izzy je uzela Colu koju sam ja pila i popila je. “Zašto onda to nije ostalo strogo poslovno?”

“I jest. Ali jedna veoma glasna manjinska oporbena stranka u mojoj glavi priželjkuje suprotno.”

Izzy je ponovno sjela na kauč. “Problem je u tome što se prvi nikad ne zaboravlja, znaš? Čak i ako je tvoj mozak razuman, tijelo ima IQ vinske mušice.”

“Ali s njim je tako lako, Iz. Kao da nastavljamo gdje smo stali. Već znam o njemu sve što je potrebno, a on zna sve što je potrebno o meni.” Pogledala sam je. “Možeš li se zatreskati u nekog jer si lijena?”

“Zašto se jednostavno ne poševiš s njim i riješiš se toga zauvijek.”

“Zato što bih”, odvratila sam, “nakon toga imala još jedan trenutak iz prošlosti koji ne bih mogla zaboraviti.”

“A da ti sredim nekog od svojih prijatelja?” predložila je Izzy.

“Svi oni imaju vagine.”

“Vidiš, ti gledaš samo na krive stvari, Julia. Trebalo bi te privući ono što se nalazi u nekom, a ne paket u koji je sve to zamotano. Campbell Alexander možda jest zgodan, ali on je kao glazura od marcipana na sardini.”

“Misliš da je zgodan?”

Izzy je preokrenula očima. “Tebi je”, rekla je Izzy, “odzvonilo.”

Kad se oglasilo zvonce, Izzy je otišla virnuti kroz špijunku. “Mi o vuku.”

“Je li Campbell?” šapnula sam. “Reci mu da me nema.”

Izzy je odškrinula vrata samo nekoliko centimetara. “Julia kaže da je nema.”

“Ubit ću te”, promrmljala sam i prišla joj s leđa. Odgurnuvši je s puta, maknula sam lanac i pustila Campbella i njegova psa unutra.

“Ovdje dobrodošlica postaje sve toplija i toplija.”

Prekrižila sam ruke. “Što želiš? Radim.”

“Dobro. Sara Fitzgerald nam je upravo ponudila nagodbu. Izađi sa mnom na večeru i sve ću ti ispričati.”

“Ne želim ići s tobom na večeru”, odgovorila sam mu.

“Zapravo, želiš.” Slegnuo je ramenima. “Poznajem te, i prije ili poslije ćeš pristati jer koliko god ne želiš biti u mom društvu, žarko te zanima što je rekla Annina majka. Možemo li sada prijeći na stvar?”

Izzy se počela smijati. “Julia, on te stvarno poznaje.”

“Ako ne želiš poći milom,” Campbell je dodao, “morat ću upotrijebiti silu.

Iako ćeš mnogo teže rezati svoj goveđi odrezak zavezanim rukama.”

Okrenula sam se prema svojoj sestri. “Učini nešto. Molim te.” Mahnula mi je. “Vidimo se, Katie.”

“Vidimo se, Hubbelle”, odgovorio je Campbell. “Sjajan film.” Izzy ga je pogledala, razmišljajući. “Možda ima nade”, rekla je.

“Pravilo broj jedan”, rekla sam mu. “Razgovarat ćemo o suđenju i ni o čemu

drugom.”

“Tako mi Bog pomogao”, dodao je Campbell. “Smijem li primijetiti da izgledaš prekrasno?”

“Vidiš, već si prekršio pravilo.”

Dovezao se na parkiralište blizu vode i ugasio motor. Potom je izašao iz auta i pošao prema mojoj strani kako bi mi otvorio vrata. Osvrnula sam se, no nigdje nisam vidjela nikakav restoran.

Nalazili smo se u marini prepunoj jedrilica i jahti čije su se palube boje meda sunčale na poslijepodnevnom suncu. “Izuj tenisice”, rekao je Campbell.

“Neću.”

“Zaboga, Julia. Nismo u devetnaestom stoljeću; neću te napasti ako ti vidim gležanj. Učini to, molim te.”

“Zašto?”

“Zato što trenutačno u guzici imaš ogromnu metlu i ovo je jedini pristojan način da se opustiš koji mi pada na pamet.” Izuo je svoje brodske cipele i njegova su stopala utonula u travu koja je rasla uz rub parkirališta. “Ahhh”, izustio je i raširio svoje ruke. “Hajde, Dragulju. Iskoristi dan. Ljeto je na izmaku; uživaj dok možeš.”

“A što s nagodbom—” “Ono što je Sara rekla neće se promijeniti ako budeš bosa.”

Još uvijek ne znam je li prihvatio slučaj jer je željan slave, jer želi privući pozornost javnosti, ili jer naprosto želi pomoći Anni. S obzirom na to da sam glupača, ja bih željela vjerovati u ovo posljednje. Napokon sam odvezala tenisice i skinula čarape. Zakoračila sam na tratinu.

Ljeto je, po mom mišljenju, slično kolektivnom nesvjesnom. Svi se sjećamo stihova pjesme o sladoledaru; svi se sjećamo kako je to kad na igralištu opečemo bedra na toboganu koji se užario poput noža u vatri; svi smo barem jednom ležali na leđima sklopljenih očiju dok nam je srce pulsiralo u kapcima, nadajući se da će taj dan trajati bar malčice dulje od prethodnog, a zapravo je sve išlo u suprotnom smjeru. Campbell je sjeo na travu. “Koje je pravilo broj dva?” upitao je.

“Da ja smišljam sva pravila”, rekla sam.

Nasmijao se, a ja sam se izgubila. *

Sinoć je barmen Sedam pružio martini mojoj ruci koja ga je spremno dočekala i upitao me od čega se skrivam.

Prije nego što sam mu odgovorila, srknula sam i sjetila se zašto ne volim martini - to je čisti gorki alkohol, što je zapravo dobro, ali mu je i okus takav, a to je pomalo razočaravajuće. “Ne skrivam se”, rekla sam mu. “Ovdje sam, zar ne?”

Došla sam u bar rano, u vrijeme večere. Navratila sam na povratku iz vatrogasne postaje u kojoj sam bila s Annom. Dvojica muškaraca ljubila su se u separeu u kutu, a jedan je muškarac sjedio sam na drugom kraju šanka. “Možete li promijeniti program?” Pokazao je na televizor na kojem su se prikazivale večernje vijesti. “Jennings je puno zgodniji od Brokawa32.”

Sedam je pritiskao tipke na daljinskom, te se potom okrenuo natrag prema meni. “Ne skrivaš se, ali sjediš u kafiću za homoseksualce u vrijeme večere. Ne skrivaš se, ali to tvoje odijelo izgleda kao štit.”

“Pa naravno, obavezno ću prihvatiti modni savjet tipa s piercingom na jeziku.”

Sedam je podigao obrvu. “Još jedan martini i mogao bih te nagovoriti da pogledaš moj mali te da i sama napraviš jedan. Možeš se riješiti ružičaste boje kose, ali nikad svojih korijena.”

Otpila sam još jedan gutljaj martinija. “Ne znaš ti mene.”

Na drugom kraju šanka druga je mušterija podigla lice prema Peteru Jenningsu i nasmiješila se.

“Možda,” Sedam je rekao, “ali ni ti ne poznaješ samu sebe.” * Večera se sastojala od kruha i sira - dobro, od francuza i gruyera - na palubi jedrilice duge deset metara. Campbell je zavrnuo hlače poput brodolomca te namještao snast, mijenjao smjer i hvatao vjetar sve dok se nismo toliko udaljili od obale da se Providence pretvorio u trag boje, daleku ogrlicu od dragulja.

Nakon nekog vremena, kad sam shvatila da mi Campbell neće dopustiti da izmamim iz njega informacije prije deserta, popustila sam. Ležala sam na leđima s rukom prebačenom preko usnulog psa. Promatrala sam kako je jedro, sada opušteno, lamatalo poput velikog bijelog krila pelikana. Campbell se vratio iz kabine ispod palube u kojoj je tražio otvarač za boce i ispružio dvije čaše crnog vina. Sjeo je s druge strane Suca i češkao ga iza uha. “Jesi li ikad

razmišljala o tome kako bi bilo da si životinja?”

“U prenesenom značenju? Ili doslovno?”

"Retorički”, rekao je. “Da kocka nije pala da budeš čovjek.” Razmišljala sam o tome neko vrijeme. “Je li to neki trik? Na primjer, ako odgovorim da bih htjela biti bijela psina, reći ćeš mi da to znači da sam okrutna, hladnokrvna ribetina.”

“Oni su sisavci”, odgovorio je Campbell. “I ne. To je samo obično pitanje za poticanje pristojnog razgovora.”

Okrenula sam glavu. “Što bi ti bio?”

“Ja sam pitao prvi.”

Pa, ptice ne dolaze u obzir, previše se bojim visina. Mislim da nemam stav kakav imaju mačke. I previše volim biti sama da bih mogla živjeti u čoporu, kao vukovi ili psi. Htjela sam reći nešto poput buljookog avetnjaka da se napravim važna, ali tada bi pitao što je to dovraga, a ja se nisam mogla sjetiti je li glodavac ili gušter. “Guska”, odlučila sam.

Campbell je prasnuo u smijeh. “Kao mama guska33? Ili glupa kao guska?”

Jer su monogamne, no prije bih se bacila s palube nego mu to rekla. “A ti?”

No nije mi odgovorio izravno. “Kad sam Anni postavio to pitanje, rekla je da bi željela biti feniks.”

Prizor mitskog stvorenja koje se izdiže iz pepela ljeskao se u mojim mislima. “Oni ne postoje.”

Campbell je pogladio svog psa po glavi. “Ona je rekla da to ovisi o tome postoji li netko tko ih može vidjeti.” Tada je podigao pogled prema meni.

“Kakvom je ti vidiš, Julia?”

Vino koje sam pila odjednom je postalo gorko. Zar je sve ovo -njegov šarm. piknik, jedrenje u suton - bilo inscenirano da bih na sutrašnjem suđenju svjedočila u njegovu korist? Što god ja predložila kao privremena zastupnica, imat će presudan utjecaj na odluku suca DeSalve i Campbell to zna.

Sve do tog trenutka nisam shvatila da ti ista osoba dvaput može slomiti srce, tako da prepukne po šavovima.

“Neću ti reći što sam odlučila”, rekla sam osorno. “Pričekaj pa ćeš čuti kad me pozoveš za svjedokinju.” Zgrabila sam sidro i pokušala ga podići. “Molim te da me sada vratiš.”

Campbell je istrgnuo lanac iz moje ruke. “Već si mi jednom rekla da ne misliš da je u Anninu najboljem interesu da svojoj sestri daruje bubreg.”

“Također sam ti rekla da ona tu odluku nije sposobna donijeti sama.”

“Otac se iselio iz kuće s njom. On je može savjetovati u pitanjima morala.”

“Koliko će dugo to trajati? I što će se dogoditi sljedeći put?” Bila sam bijesna sama na sebe što sam nasjela na sve ovo. Što sam pristala izaći na večeru, što sam si dopustila da povjerujem da Campbell možda želi biti sa mnom, a ne iskoristiti me. Sve ovo - od njegovih komplimenata o mom izgledu do vina koje je ležalo na palubi između nas - hladno je proračunao kako bi mu pomoglo da dobije slučaj.

“Sara Fitzgerald nam je ponudila nagodbu”, rekao je Campbell. “Rekla je da je više nikad neće tražiti da učini nešto za svoju sestru ako daruje svoj bubreg. Anna je odbila.”

“Znaš da bi te sudac mogao strpati u zatvor zbog ovog? Potpuno je neetično da me pokušaš zavesti kako bih se predomislila.”

“Zavesti te? Samo sam ti pokazao kako stvari stoje. Olakšao sam tvoj posao.”

“Da, svakako. Oprosti mi”, rekla sam sarkastično. “Ovo nema nikakve veze s tobom. Nema nikakve veze sa mnom i mojim izvještajem koji bi trebao biti naklonjen zahtjevu tvoje klijentice. Da si ti životinja, Campbelle, znaš što bi bio? Žaba krastača. Ne, zapravo, ti bi bio parazit na trbuhu žabe krastače. Nešto što uzima što god mu treba, a da ništa ne mora dati zauzvrat.”

Na sljepoočnici mu je pulsirala plava vena. “Jesi li završila?”

“Zapravo, nisam. Je li išta što izađe iz tvojih usta iskreno?”

“Nisam ti lagao.”

“Ne? Što će ti pas, Campbelle?”

“Isuse Kriste, hoćeš li napokon ušutjeti?” rekao je Campbell te me privukao u svoje naručje i poljubio me.

Njegove su se usne micale kao da šutke pričaju priču; imao je okus po soli i vinu. Nismo trebali ponovno učiti ili prilagoditi se promjenama koje su se dogodile u proteklih petnaest godina; naša su se tijela sjetila svih kalupa. Liznuo je moje ime duž mog vrata. Tako se tijesno priljubio uz mene da se sva bol koja je bila na površini sploštila i, umjesto da nas razdvaja, počela nas spajati.

Kada smo se odvojili kako bismo udahnuli, Campbell se zagledao u mene.

“Svejedno sam u pravu”, šapnula sam. Činilo se najprirodnijom stvari na svijetu kad mi je Campbell svukao majicu preko glave i otkopčao kopču na mom grudnjaku. Kad je kleknuo ispred mene, položivši glavu na moje srce, kad sam osjetila kako valovi ljuljuškaju

trup jedrilice, pomislila sam da je ovo moĹžda pravo mjesto za nas. MoĹžda postoje cijeli svjetovi gdje nema ograda, gdje vas osjeÄ&#x2021;aji nose poput plime.

Ponedjeljak Malena vatra, kako velike stvari zapali!

Novi zavjet, Jakovljeva poslanica, 3:534

Campbell

Spavali smo u maloj kabini jedrilice usidrene u luci. Prostor je bio skučen, ali to nije bilo nimalo važno: cijelu se noć prilagođavala mom tijelu. Hrkala je, samo malčice. Prednji joj je zub nakrivljen. Njezine trepavice su duge poput nokta na mom palcu.

To su sitnice koje više od ičeg drugog pokazuju koliko smo se promijenili unatrag petnaest godina. Kad imaš sedamnaest godina, ne razmišljaš u čijem ćete stanu prespavati. Kad imaš sedamnaest godina, nisi svjestan biserno ružičaste boje njezina grudnjaka, ni čipke koja se izvija između njezinih bedara.

Kad imaš sedamnaest godina, važno ti je samo što se događa sada, a ne poslije.

Volio sam Juliju - eto, rekao sam to - jer nikoga nije trebala. Na Wheeleru, kad je odskakala zbog svoje ružičaste kose i podstavljene vojničke jakne i čizama, nikome nije polagala račune zbog toga. Veoma je ironično da je veza s njom umanjivala njezinu privlačnost, da je u trenutku kad mi je zaista počela uzvraćati ljubav i ovisiti o meni kao što sam ja ovisio o njoj, nestao njezin istinski slobodan duh.

Ja joj nipošto nisam želio oduzeti tu osobinu.

Nakon Julije nisam imao osobito mnogo žena. Zapravo ni jednu čije bih se ime potrudio zapamtiti. Bilo je previše naporno zadržati masku; umjesto toga, kukavički sam odabrao trnovit put provoda za jednu noć. Zbog nužde zdravstvene i emocionalne - postao sam vrlo umješan u trikovima nestajanja.

No ove sam noći mogao pobjeći barem šest puta. Dok je Julia spavala, čak sam i razmišljao na koji bih način to mogao učiniti: ostaviti joj pisamce na jastuku, naškrabati poruku na palubu njezinim ružem boje trešnje. Ipak, poriv da to učinim bio je mnogo slabiji od želje da ostanem još samo jednu minutu, još samo jedan sat.

S brodskog stola, na kojem se sklupčao poput pletenice s cimetom, Sudac je podigao glavu. Tiho je zacvilio i ja sam ga potpuno razumio. Oslobodivši se iz Julijine kose guste poput šume, izvukao sam se iz kreveta. Pomaknula se na toplo mjesto koje je ostalo iza mene.

Kunem se, opet sam se uzbudio.

No umjesto da učinim ono što bi bilo normalno, odnosno javim na posao da sam se razbolio od neke nove vrste kozica i natjeram sudskog službenika da odgodi saslušanje kako bih mogao provesti dan uživajući u seksu - navukao sam

hlače i izašao na palubu. Želio sam biti siguran da ću stići na sud prije Anne, a trebao sam se i istuširati i presvući. Ostavio sam Juliji ključeve svog auta - moj je stan udaljen tek nekoliko minuta pješice. Tek kad smo ja i Sudac bili na putu prema kući, shvatio sam da sam, za razliku od ostalih pijanih jutara kad bih ostavio ženu, ovaj put zaboravio smisliti nekakav dražestan simbol svog odlaska za Juliju, nešto što bi ublažilo šok zbog napuštanja kad se probudi.

Pitam se jesam li to smetnuo s uma. Ili sam cijelo ovo vrijeme čekao da se ona vrati kako bih mogao odrasti. * Kad smo Sudac i ja stigli u Garrahy na saslušanje, morali smo se probiti između novinara koji su se okupili poput lešinara, čekajući plijen. Gurali su mi mikrofone u lice i neoprezno gazili Sučeve šape. Anna će pobjeći glavom bez obzira čim se suoči s ovim izazovom.

Kad sam ušao na prednji ulaz, pozvao sam Verna. “Postavite osiguranje ispred zgrade, može?” rekao sam mu. “Požderat će svjedoke za doručak.”

Tada sam ugledao Saru Fitzgerald koja je već čekala. Odjenula je odijelo koje je zacijelo deset godina trunulo u plastičnoj navlaci, a kosu je ukrotila kopčom. Umjesto aktovke imala je naprtnjaču. “Dobro jutro”, rekao sam smireno.

Vrata su se širom otvorila i ušao je Brian, pogledavši Saru, pa mene. “Gdje je Anna?”

Sara je koraknula prema naprijed. “Zar nije došla s tobom?”

“Već je bila nestala kad sam se vratio s intervencije u pet sati ujutro.

Ostavila mi je poruku da ćemo se naći ovdje.” Bacio je pogled na ulaz, na šakale s druge strane vrata. “Kladim se da je zbrisala.”

Tada se ponovno začuo zvuk kao da zasun puca, i potom je u sudnicu uletjela Julia nošena bujicom povika i pitanja. Zagladila je kosu, sabrala se, pogledala me, te se ponovno izgubila.

“Ja ću je pronaći”, rekao sam.

Sara je planula. “Ne, ja ću.”

Julia nas je oboje pogledala. “Koga?”

“Anna je trenutačno odsutna”, objasnio sam.

“Odsutna?” upitala je Julia. “Misliš, nestala?”

“Nipošto.” Ni to nije bila laž. Da bi Anna mogla nestati, prvo bi se morala

pojaviti.

Shvatio sam da znam kamo sam krenuo - u istom trenu u kojem je i Sara to shvatila. Zatim mi je prepustila vodstvo. Julia me zgrabila za ruku kada sam bio na putu prema vratima. U šaku mi je gurnula ključeve auta. “Shvaćaš li sada zašto ovo ne može funkcionirati?”

Okrenuo sam se prema njoj. “Slušaj, Julia. I ja želim razgovarati o tome što se događa između nas. Samo trenutačno nije vrijeme za to.”

“Govorim o Anni. Campbelle, ona je nesigurna. Nije se sposobna ni pojaviti na vlastitom saslušanju. Što ti to govori?”

“Da se svi ponekad uplaše”, napokon sam odgovorio. To je bilo upozorenje za sve nas.

Zastori u bolničkoj sobi bili su navučeni, no svejedno sam mogao razaznati anđeosku bljedoću lica Kate Fitzgerald i mrežu plavih vena koje su ocrtavale put kojim su lijekovi tekli ispod njezine kože, njezinu posljednju šansu. Anna se sklupčala u dnu kreveta.

Na moju zapovijed, Sudac me pričekao pred vratima. Sagnuo sam se.

“Anna, moramo ići.”

Kad su se vrata bolničke sobe otvorila, očekivao sam ili Saru Fitzgerald ili liječnika s kolicima. Umjesto njih, na moje je iznenađenje na pragu osvanuo Jesse. “Hej”, rekao je kao da smo stari prijatelji.

Kako si ti stigao ovamo? umalo sam upitao, no shvatio sam da zapravo ne želim čuti odgovor. “Mi smo krenuli u sudnicu. Trebaš prijevoz?” upitao sam suho.

“Ne, hvala. Mislio sam da bi bilo dobro da ostanem ovdje, budući da će svi ostali biti tamo.” Nije micao oči s Kate. “Izgleda grozno.” “Što si očekivao?” Anna je odgovorila, prenuvši se. “Umire.” Ponovno sam se uhvatio kako zurim u svoju klijenticu. Ja najbolje znam da ljudski motivi nikad nisu onakvi kakvima se čine, no ipak je ne mogu shvatiti. “Moramo ići.”

U autu se Anna vozila na suvozačkom mjestu, dok je Sudac sjeo otraga.

Počela mi je pričati o nekom čudnom presedanu koji je pronašla na internetu.

Nekom je tipu iz Montane 1876. sud zabranio korištenje vode iz rijeke koja je izvirala na zemlji njegova brata, iako su mu se zbog toga posušili svi usjevi. “Što radiš?” upitala je kad sam namjerno propustio skretanje za sudnicu.

Umjesto toga, zaustavio sam se pokraj parka. Djevojka zamamne stražnjice protrčala je pokraj nas, držeći za uzicu jednu od onih pudlica koje više nalikuju na mačku. “Zakasnit ćemo”, Anna je rekla nakon nekog vremena.

“Već kasnimo. Gledaj, Anna. Što se događa?”

Pogledala me jednim od onih poznatih tinejdžerskih pogleda koji govori da nema šanse da smo ja i ona potekli od iste evolucijske karike. “Idemo na sud.”

“Ne pitam te to. Želim znati zašto idemo na sud.”

“Pa, Campbelle, ti si vjerojatno markirao prvo predavanje na faksu, ali tamo ljudi idu kad netko podigne tužbu.”

Uperio sam pogled u nju, ne dopustivši da me nadmudri. “Anna, zašto idemo na sud?”

Nije ni trepnula. “A zašto ti imaš psa vodiča?”

Kuckao sam prstima po volanu i pogledao van prema parku. Sada je tamo majka gurala dijete u kolicima, istim putem kojim je maloprije trčala ona žena, ne primjećujući da se dijete pokušava iskoprcati van. Jato ptica eksplodiralo je iz krošnje drveta. “Ne razgovaram o tome sa svakim”, rekao sam.

“Ja nisam svatko.”

Duboko sam udahnuo. “Prije mnogo vremena razbolio sam se i zaradio upalu uha. Iz nekog razloga lijek nije djelovao i završio sam s oštećenjem živca.

Potpuno sam gluh na lijevo uho. I to nije velika stvar, na duge staze, no nisam se mogao nositi s određenim životnim situacijama. Na primjer, čuo sam auto, ali nisam mogao odrediti iz kojeg smjera, dolazi. Ili, kad bi me neka žena koja je stajala iza mene u trgovini zamolila mogu li joj se maknuti s puta, ja je nisam čuo. Vježbao sam zajedno sa Sucem kako bi u takvim situacijama on mogao poslužiti kao moje uši.” Oklijevao sam. “Ne volim kad me ljudi žale. Zbog toga to i tajim.”

Anna me pažljivo promatrala. “Došla sam u vaš ured jer sam barem jednom ja željela biti važna, a ne Kate.”

Ali ovo sebično priznanje kao da je stršalo iz nje ukrivo; jednostavno se nije uklapalo. Ova tužba nije podignuta jer Anna želi da njezina sestra umre, nego jer Anna samo želi šansu za život. “Lažeš.”

Anna je prekrižila ruke. “Pa, ti si prvi slagao. Tvoj sluh je savršen.”

“A ti si derište.” Počeo sam se smijati. “Podsjećaš me na mene.”

“Zar bi to trebalo biti dobro?” rekla je, no smiješila se.

Park je postajao napučeniji. Cijeli jedan razred djece šetao je putem; djeca su kaskala zajedno nalik na haskije u saonicama, vukući dvojicu učitelja u svojoj sjeni. Netko je strugnuo pokraj nas na trkaćem biciklu, ukrašen bojama američke poštanske službe. “Ajde. Častim te doručkom.”

“Ali već kasnimo.”

Slegnuo sam ramenima. “Koga briga.”

Sudac DeSalvo nije bio sretan; Annin nas je mali izlet ovog jutra koštao sat i pol. Prostrijelio me pogledom kad smo Sudac i ja požurili u njegov ured kako bismo razgovarali prije suđenja. “Časni sude, ispričavam se. Imali smo hitan veterinarski slučaj.”

Osjetio sam, a da nisam vidio, kako je Sara otvorila usta u nevjerici.

“Odvjetnica protustranke spomenula je nešto drugo”, rekao je sudac.

Pogledao sam DeSalva ravno u oči. “Pa, to se stvarno dogodilo. Anna je bila tako ljubazna i pomogla mi umiriti psa dok su mu vadili krhotinu stakla iz šape.”

Sudac je sumnjao. Ali postoje zakoni protiv diskriminacije ljudi s posebnim potrebama i ja sam debelo igrao na tu kartu; posljednje što želim je da Annu okrivi za zakašnjenje. “Može li se ovaj zahtjev ikako riješiti bez saslušanja?” upitao je.

“Bojim se da ne.” Anna možda nije spremna odati svoje tajne, ali zna da želi nastaviti s ovim.

Sudac je prihvatio moj odgovor. “Gospođo Fitzgerald, pretpostavljam da se još uvijek sami zastupate.”

“Da, časni sude”, odgovorila je.

“Dobro onda.” Sudac DeSalvo oboje nas je pogledao. “Ovo je obiteljski sud, zastupnici. Na obiteljskim sudovima, a osobito na ovakvim saslušanjima, ja osobno ne uzimam pravila dokazivanja tako strogo jer želim izbjeći razmirice.

Mogu razabrati što je prihvatljivo, a što nije, i ako je nešto zaista prijeporno, poslušat ću prigovore, no radije bih da s ovim saslušanjem svršimo što je prije moguće, ne zamarajući se formalnostima.” Pogledao je ravno u mene. “Želim da ovo prođe što bezbolnije za sve upletene.”

Preselili smo se u sudnicu - koja je bila manja nego na kaznenim sudovima, no jednako zastrašujuća. Skočio sam u predvorje da pokupim Annu. Kad smo prošli kroz vrata, ona se ukopala. Pogledom je prolazila po prostranim zidovima obloženim drvom, nizovima stolaca, zastrašujućoj sudačkoj klupi.

“Campbelle,” šapnula je, “neću valjda morati stajati tamo gore i govoriti, zar ne?”

Zapravo, sudac će vjerojatno htjeti čuti što Anna ima reći. Čak i da Julia podrži zahtjev, te čak i da Brian kaže da će pomoći Anni, sudac DeSalvo možda će tražiti Aninu izjavu. No ako joj to kažem sada, samo će se uzrujati - a

saslušanje se tako ne započinje.

Sjetio sam se razgovora u autu kad me Anna nazvala lažljivcem. Postoje dva razloga za laganje - jer ćete pomoću laži dobiti što želite, i jer ćete laganjem spriječiti da netko nastrada. Iz obaju razloga Anni sam dao ovaj odgovor. “Pa,” odvratio sam, “sumnjam.” “Časni sude,” započeo sam, “znam da to nije uobičajeno, ali postoji nešto što bih htio reći prije nego što pozovemo svjedoke.”

Sudac DeSalvo je uzdahnuo. “Nisam li vas upravo upozorio na ovakvo ustrajanje na formalnostima?” “Časni sude, ne bih vas molio da ne mislim da je važno.”

“Budite brzi”, rekao je sudac.

Ustao sam i pristupio klupi. “Časni sude, Anna je cijeli svoj život bila podvrgnuta medicinskim zahvatima za dobrobit svoje sestre, a ne svoju. Nitko ne dvoji da Sara Fitzgerald voli svoju djecu, i ne sumnja u ispravnost odluka koje je donijela kako bi produžila Katein život. No danas moramo preispitati odluke koje je donijela za ovo dijete.”

Okrenuo sam se i vidio da me Julia pozorno gleda. I odjednom sam se prisjetio onog starog zadatka iz etike i znao što trebam reći. “Sjetite se nedavnog slučaja vatrogasaca u Worcesteru u Massachusettsu. Poginuli su u požaru koji je uzrokovala beskućnica. Znala je da je vatra izbila i napustila je zgradu, no nije nazvala 911 jer je mislila da će upasti u nevolje. Šestorica su muškaraca te noći poginula, no država ipak nije mogla proglasiti tu ženu odgovornom jer u Americi - čak i kad su posljedice tragične - niste odgovorni za sigurnost ostalih. Niste obvezni pomoći nekom tko je u nevolji. Ni ako ste skrivili požar, ni ako prođete pokraj poprišta automobilske nesreće, ni ako ste savršeno tkivno podudaran davatelj.”

Ponovno sam pogledao Juliju. “Danas smo ovdje jer u našem pravnom sustavu postoji razlika između onog što je pravično i onog što je moralno.

Ponekad ih je lako razlikovati. No s vremena na vrijeme, posebice kada se preklapaju, nešto što je dobro izgleda pogrešno, a ono što je pogrešno izgleda dobro.” Vratio sam se do svog stolca i zastao ispred njega. “Danas smo ovdje kako bi nam ovaj sud pomogao da otvorimo oči.”

Moja prva svjedokinja bila je odvjetnica protustranke. Promatrao sam Saru koja se nesigurno približavala klupi za svjedoke, poput mornara koji se ponovno navikava na hodanje po palubi. Uspjela se uspeti na klupu i prisegnuti zakletvu, ni jednom ne skinuvši pogled s Anne.

“Suče, tražim dopuštenje da se odnosim prema gospođi Fitzgerald kao

prema svjedokinju čiji će iskaz štetiti mojoj svjedokinji.” Sudac se namrštio.

“Gospodine Alexander, iskreno se nadam da ćete se i vi i gospođa Fitzgerald ovdje ponašati civilizirano.” “Dogovoreno, časni sude.” Zakoračio sam prema Sari. “Možete li nam reći svoje ime?”

Malčice je podigla bradu. “Sara Crofton Fitzgerald.”

“Jeste li vi majka maloljetnice Anne Fitzgerald?”

“Da. I majka Kate i Jesseja također.”

“Je li istina da su vašoj kćeri Kate u dobi od dvije godine dijagnosticirali akutnu promijelocitnu leukemiju?”

“Tako je.”

“Niste li vi i vaš muž tada odlučili začeti dijete koje će biti genetski programirano kako bi bilo davatelj organa za Kate, da biste je mogli izliječiti?”

Sarino lice se ukočilo. “Ja se ne bih tako izrazila, ali Annino začeće se otprilike tako zbilo, da. Htjeli smo iskoristiti krv iz Annine pupčane vrpce za presađivanje.”

“Zašto niste pokušali pronaći nesrodnog davatelja?”

“To je puno opasnije. Stopa smrtnosti bila bi mnogo veća ako davatelj ne bi bio u rodu s Kate.”

“Dakle, koliko je Anna imala godina kad je prvi put darovala organ ili tkivo svojoj sestri?”

“Kate je bila na presađivanju mjesec dana nakon što se Anna rodila.”

Odmahnuo sam glavom. “Nisam vas pitao za Kate; pitao sam vas kad je Anna prvi put nešto darovala. Uzeli ste krv iz pupčane vrpce od Anne netom nakon njezina rođenja, zar ne?”

“Da,” rekla je Sara, “ali Anna toga nije bila ni svjesna.”

“Koliko je Anna imala godina kad je sljedeći put nešto donirala Kate?”

Sara se žacnula, što sam i očekivao. “Imala je pet godina kad je darovala limfocite.” “Što se pod tim podrazumijeva?”

“Vađenje krvi iz podlaktice.”

“Je li Anna pristala da je ubodete iglom u ruku?”

“Imala je pet godina”, Sara je odgovorila.

“Jeste li je pitali možete li je ubosti iglom?”

“Zamolila sam je da pomogne svojoj sestri.”

“Zar nije istina da ste je morali fizički obuzdavati kako biste joj u ruku mogli zabosti iglu?”

Sara je pogledala prema Anni, i potom sklopila oči. “Jest.”

“Je li to vama dobrovoljno sudjelovanje, gospođo Fitzgerald?” Krajičkom oka mogao sam vidjeti kako se čelo suca DeSalva naboralo. “Je li bilo kakvih nuspojava kad ste prvi put Anni uzeli limfocite?”

“Dobila je nekoliko modrica. Osjetljivost kože.”

“Koliko je vremena prošlo prije nego što ste joj ponovno izvadili krv?”

“Mjesec dana.”

“Jeste li je i taj put trebali obuzdavati?”

“Da, ali—” “Kakve su tada bile nuspojave?”

“Iste.” Sara je odmahnula glavom. “Vi to ne razumijete. Ja sam bila itekako svjesna što se s Annom događa svaki put kad je bila podvrgnuta nekom zahvatu.

Nije važno koje od svoje djece vidite u toj situaciji - to vas svaki put ponovno slomi.”

“No ipak ste, gospođo Fitzgerald, uspjeli nadvladati taj osjećaj”, rekao sam, “jer je Anna i treći put išla na vađenje krvi.”

“Toliko je potrajalo da se prikupe potrebni limfociti”, odvratila je Sara.

“Taj postupak nije točno određen.”

“Koliko je Anna imala godina kad se sljedeći put morala podvrgnuti medicinskom zahvatu za dobrobit svoje sestre?”

“Kad je Kate imala devet godina, dobila je strašnu infekciju i—” “Ponavljam, nisam vas to pitao. Želim znati što se dogodilo s Annom kad je imala šest godina.”

“Darovala je granulocite za suzbijanje Kateine infekcije. Taj je proces veoma sličan donaciji limfocita.”

“Ponovno ubodi iglom?”

“Tako je.”

“Jeste li je pitali pristaje li na darivanje svojih granulocita?” Sara nije odgovorila. “Gospođo Fitzgerald”, sudac ju je potaknuo.

Sara se okrenula prema svojoj kćeri preklinjući. “Anna, znaš da to nismo učinili kako bismo te povrijedili. Sve nas je boljelo. Ako si ti imala modrice izvana, svi smo ih imali iznutra.”

“Gospođo Fitzgerald”, stao sam između nje i Anne. “Jeste li je pitali?”

“Molim vas, nemojte to činiti”, rekla je Sara. “Svi znamo što je bilo. Pristat ću na sve ostalo što želite učiniti da biste me razapeli. Samo želim da ovaj dio prođe čim prije.”

“Zato što je veoma teško to ponovno čuti ovako izneseno, zar ne?” Znam da se igram vatrom, ali iza mene se nalazi Anna i želim da ona zna da je ovdje netko tko će se izboriti za nju. “Ovako nabrojeno, ne čini se tako bezbolno, zar ne?”

“Gospodine Alexander, koja je svrha svega ovoga?” upitao je sudac DeSalvo. “Vrlo dobro znam kojim je zahvatima Anna bila podvrgnuta.”

“Jer imamo Kateinu povijest bolesti, časni sude, no ne i Anninu.”

Sudac DeSalvo pogledao je između nas. “Budite kratki, zastupniče.”

Okrenuo sam se prema Sari. “Koštana srž”, tupo je rekla prije nego što sam uspio postaviti pitanje. “Dali su joj opću anesteziju jer je bila još mala i iglama iz kostiju njezinih kukova izvukli koštanu srž.”

“Je li to bio samo jedan ubod, kao i u ostalim zahvatima?”

“Ne”, rekla je Sara tiho. “Bilo ih je oko petnaest.”

“U kost?”

“Da.” “Kakve je Anna imala nuspojave taj put?”

“Boljelo ju je i dali su joj nešto analgetika.”

“Dakle, taj je put Anna morala ostati u bolnici preko noći... i sama je trebala medicinsku pomoć?”

Sara je na minutu predahnula kako bi se sabrala. “Rekli su mi da donacija koštane srži ne spada u pretjerano invazivne zahvate za davatelja. Možda sam to željela čuti; možda sam to tada trebala čuti. I možda nisam mislila na Annu koliko sam trebala jer sam bila tako usredotočena na Kate. No nimalo ne sumnjam da je - kao i svatko u našoj obitelji - žarko željela da njezina sestra ozdravi.”

“Pa, naravno,” odgovorio sam, “kako biste je prestali bosti iglama.”

“Dosta, gospodine Alexander”, sudac DeSalvo me prekinuo. “Čekajte”, Sara ga je prekinula. “Želim nešto reći.” Okrenula se prema meni. “Mislite da to možete opisati riječima, crno na bijelom, kao da je tako lako. No vi zastupate samo jednu od mojih kćeri, i to samo u ovoj sudnici. Ja ih obje zastupam jednako, svugdje, neprestano. Ja ih obje volim, svugdje i

neprestano.”

“No priznali ste da ste u donošenju tih odluka uvijek razmatrali Kateino zdravlje, a ne Annino”, napomenuo sam. “Kako onda možete tvrditi da ih obje volite jednako? Kako možete reći da u tim odlukama niste davali prednost jednom djetetu?”

“Zar sad ne tražite da to ponovno učinim?” Sara je upitala. “Samo da ovaj put dam prednost drugom djetetu?”

Anna

Kad si dijete, imaš svoj vlastiti jezik i, za razliku od francuskog ili španjolskog ili što god već počneš učiti u četvrtom razredu, s njim se rađaš i vremenom ga izgubiš. Svi mlađi od sedam godina tečno govore jezik Štobibilo; družite se malo s nekim nižim od metar i pol i vidjet ćete. Što bi bilo da iz ove rupe iznad tvoje glave izađe divovski pogrebni pauk i ugrize te za vrat? Što bi se dogodilo da je jedini protuotrov zatvoren u sefu na vrhu planine? Što bi bilo da preživiš ugriz, ali više ne možeš pomaknuti ništa osim kapaka i moraš treptati abecedu?

Zapravo nije važno koliko daleko odete; stvar je u tome da ima beskonačno mnogo mogućnosti. Klinci misle širom otvorenim mozgom; zaključila sam da je odrastanje proces kojim se taj šav polako zatvara. * Za vrijeme prve stanke Campbell me odveo u konferencijsku dvoranu kako bismo mogli malo ostati nasamo i kupio mi Colu koja nije bila hladna. “I,” rekao je, “kako ti se čini zasad?” Čudno je biti u sudnici. Kao da sam se pretvorila u duha - mogu gledati što se događa, no čak i da pokušam nešto reći, nitko me ne bi čuo. Ako tome dodate bizaran način na koji moram slušati kako svi govore o mom životu kao da ne vide da sjedim blizu njih, dospjet ćete u moj mali nadrealni kutak zemlje.

Campbell je otvorio svoj 7UP i sjeo nasuprot meni. Ulio je malo u papirnatu čašu za Suca te potom potegnuo velik gutljaj. “Komentari?” rekao je.

“Pitanja? Iskrene riječi divljenja mojim pravnim vještinama?”

Slegnula sam ramenima. “Nije kako sam očekivala.”

“Kako to misliš?”

“Mislila sam da ću biti sigurna da činim pravu stvar kad započne. Ali kad je moja mama stala gore i kad si joj postavljao sva ta pitanja...” Podigla sam pogled prema njemu. “Kad je rekla da to nije tako jednostavno. Bila je u pravu.” Što bi bilo da sam ja bolesna? Što bi bilo da su Kate zamolili da učini što sam ja učinila? Što bi bilo da koštana srž, krv, ili nešto drugo, jednog dana upali i svemu tome dođe kraj? Hoću li se jednog dana moći osvrnuti na sve ovo i osjećati zadovoljstvo, a ne krivnju? Što ako sudac misli da nisam u

pravu? Što ako misli da jesam?

Ni na jedno od tih pitanja nisam mogla odgovoriti, i po tome sam znala da odrastam, bila ja spremna na to ili ne.

“Anna.” Campbell je ustao i prišao mojoj strani stola. “Ne možeš se sad početi predomišljati.”

“Ne predomišljam se.” Trljala sam limenku između dlanova. “Samo kažem da ako i pobijedimo, to neće biti pobjeda.”

Kad sam napunila dvanaest godina, počela sam čuvati blizance koji žive u mojoj ulici. Imaju tek šest godina i ne vole mrak, tako da ja na kraju obično završim sjedeći između njih na stolcu u obliku debelog slonova stopala koje ima čak i nokte. Uvijek me iznova začudi što djeca tako lako izgube energiju - u jednom trenu vješaju se po zastorima i paf - pet minuta kasnije već su potpuno iscrpljena. Jesam li ja ikada bila takva? Ne mogu se sjetiti i zbog toga se osjećam prastaro.

Ponekad jedan od blizanaca zaspi prije drugoga. “Anna,” njegov brat kaže, “za koliko godina mogu voziti?”

“Deset”, kažem ja.

“Za koliko godina ti možeš voziti?”

“Tri.” Tada se razgovor razgrana poput niti paukove mreže - kakav ću si auto kupiti; što ću biti kad odrastem; je li grozno što svaki dan u srednjoj školi dobiješ zadaću. To je zapravo zamka da bi malo dulje ostali budni. Ponekad padnem na štos, no uglavnom ih samo uspavam. Vidite, u mom se želucu otvori okrugla prazna rupa jer znam da im ne mogu reći što će se dogoditi, i svjestan sam da bi sve zvučalo kao upozorenje. * Drugi svjedok kojeg je Campbell pozvao bio je doktor Bergen, predsjednik Medicinskog etičkog odbora bolnice Providence. Kosa mu je bila prošarana sijedim pramenovima, a lice udubljeno poput krumpira. I bio je manji nego što biste očekivali, s obzirom na to da mu je trebalo gotovo tisuću godina da odvergla svoju titulu.

“Doktore Bergen,” Campbell je započeo, “što je Etički odbor?”

“Raznovrsna skupina liječnika, medicinskih sestara, svećenika, etičara i

znanstvenika kojima se dodjeljuju različiti slučajevi, a koje oni potom ispituju kako bi zaštitili prava pacijenata. U Western Bioethicsu postoji šest pravila koja pokušavamo slijediti.” Nabrajao ih je na prste. “Autonomija, odnosno činjenica da svaki bolesnik stariji od osamnaest godina može odbiti liječenje; iskrenost, što je zapravo sporazumnost; odgovornost - odnosno, obveza da davatelj medicinske pomoći ispuni svoje dužnosti; dobronamjernost, odnosno djelovanje u pacijentovu najboljem interesu; ne nauditi, odnosno ne činiti štetu kad više ne možete pomoći... na primjer, podvrgnuti većem operativnom zahvatu osobu staru 102 godine koja će ionako umrijeti; i napokon, pravednost - da kod liječenja nikog ne smijete diskriminirati.” “Čime se bavi Etički odbor?”

“Općenito, sastajemo se kad postoje nesuglasice u vezi s liječenjem pacijenta. Na primjer, ako liječnik smatra da je u najboljem interesu pacijenta da se nastavi s neuobičajenim mjerama liječenja, a obitelj se protivi - i obrnuto.”

“Dakle, vi ne razmatrate svaki slučaj koji prođe kroz bolnicu?”

“Ne. Samo ukoliko postoje pritužbe ili ako liječnik zatraži savjetovanje. Mi razmotrimo situaciju i damo preporuke.”

“Ne odluke?”

“Ne”, odgovorio je doktor Bergen. “Što ako je pacijent koji se žali maloljetan?” upitao je Campbell.

“Sporazumnost nije nužna do trinaeste godine. Do tada se pouzdamo da će roditelji donositi razumne odluke umjesto svoje djece.” “Što ako oni to ne mogu?”

Blijedo je pogledao. “Mislite ukoliko nisu fizički prisutni?”

“Ne. Mislim ako su naklonjeni nečem drugom, te zbog toga nisu sposobni donositi odluke koji su u najboljem interesu tog djeteta?”

Moja majka je ustala. “Prigovor”, rekla je. “Nagađanje.”

“Prihvaćeno”, odgovorio je sudac DeSalvo.

Campbell se ponovno okrenuo prema svojem svjedoku a da nije ni trepnuo.

“Donose li roditelji medicinske odluke za svoju djecu do njihove osamnaeste godine?”

Ja sam mu mogla odgovoriti na to. Roditelji odlučuju o svemu, osim ako niste poput Jesseja i toliko ih uzrujate da će vas radije ignorirati nego priznati da stvarno postojite.

“S pravnog gledišta, da”, rekao je doktor Bergen. “Ipak, čim djeca dostignu pubertet, iako ne mogu službeno pristati, moraju se složiti sa svakim bolničkim zahvatom - čak i ako su roditelji već pristali.”

Ako se mene pita, ovo je pravilo poput zabrane prelaženja ceste na mjestima bez pješačkog prijelaza. Svi znaju da se to ne smije, no to vas neće spriječiti da to učinite.

Doktor Bergen je još uvijek govorio. “U rijetkim slučajevima kad se roditelj i adolescent ne slažu, Etički odbor uzima u obzir nekoliko faktora: je li zahvat u pacijentovu najboljem interesu, omjer rizika i dobiti, dob i zrelost djeteta, te argumente koje on ili ona iznesu.”

“Je li se Etički odbor u bolnici Providence ikada sastajao zbog slučaja Kate Fitzgerald?” upitao je Campbell.

“U dva navrata”, rekao je doktor Bergen. “Prvi put u vozi s pokusnim presađivanjem perifernih matičnih stanica 2002., kad se presađivanje koštane srži i nekoliko drugih mogućnosti izjalovilo. A drugi put nedavno, zbog pitanja je li u njezinu najboljem interesu da primi darovani bubreg.”

“Kakav je bio ishod, doktore Bergen?”

“Predložili smo da se Kate Fitzgerald podvrgne presađivanju matičnih stanica. Što se tiče bubrega, postojalo je razmimoilaženje u mišljenju.”

“Možete li nam to pojasniti?”

“Nekolicina nas je smatrala da se zdravlje pacijentice dosad toliko pogoršalo da bi joj veći invazivni zahvat presađivanja više štetio nego koristio.

Ostali su bili mišljenja da će ona ionako umrijeti bez presađivanja, te je stoga korist veća od rizika.”

“Ako je Odbor podijeljen oko toga, tko na kraju odlučuje što će se dogoditi?”

“U Kateinu slučaju, budući da je još uvijek maloljetna, njezini roditelji.”

“Jeste li u bilo kojem od ta dva navrata kad se vaš odbor sastajao zbog Kateina liječenja razmatrali rizik i koristi davatelja?”

“O tome se nije raspravljalo—” “A sporazumnost davateljice Anne Fitzgerald?”

Doktor Bergen me suosjećajno pogledao, i to je bilo mnogo gore nego da misli da sam užasna osoba zato što sam podnijela zahtjev. Odmahnuo je glavom.

“Podrazumijeva se da nijedna bolnica u državi neće uzeti bubreg djetetu koje ga ne želi darovati.”

“Dakle, teoretski, da se Anna pobuni protiv te odluke, slučaj bi vjerojatno završio na vašem stolu.”

“Pa—” “Je li Annin slučaj završio na vašem stolu, doktore?”

“Nije.”

Campbell mu se približavao. “Možete li nam reći zašto?”

“Jer ona nije pacijentica.”

“Zaista?” Izvukao je hrpu papira iz svoje aktovke te ih pružio prvo sucu, a potom doktoru Bergenu. “Ovo je karton Anne Fitzgerald iz bolnice Providence za proteklih trinaest godina. Zašto bi postojao karton ako ona nije pacijentica?”

Doktor Bergen ih je prolistao. “Bila je na nekoliko invazivnih zahvata”, priznao je.

Naprijed, Campbelle, pomislila sam. Nisam jedna od onih koje vjeruju u vitezove koji dojašu u pomoć gospama u nevolji, ali kladim se da je taj osjećaj donekle sličan ovom.

“Zar ne mislite da je malo čudno da se u trinaest godina, s obzirom na debljinu ovog kartona i same činjenice da on uopće postoji, Etički odbor nikad nije sastajao kako bi raspravio o tome što se događa s Annom?”

“Mislili smo da ona svojevoljno želi biti davateljica.” “Želite li reći da bi - da se Anna prethodno izjasnila da ne želi darovati svoje limfocite, granulocite ili krv iz pupčane vrpce, pa ni kremu protiv uboda iz svoje naprtnjače - Etički odbor postupio drugačije?”

“Znam na što ciljate, gospodine Alexander”, psihijatar je hladno rekao.

“Problem je u tome da ovakva medicinska situacija nikad prije nije postojala.

Ne postoji presedan. Činimo sve što možemo dok tapkamo u mraku.”

“Nije li zadaća Etičkog odbora da se bavi situacijama koje nikad prije nisu postojale?”

“Pa. Jest.”

“Doktore Bergen, po vašem stručnom mišljenju, je li etički ispravno što je Anna Fitzgerald trinaest godina opetovano morala darovati dijelove svog tijela?”

“Prigovor!” viknula je moja majka.

Sudac je pogladio svoju bradu. “Želio bih ovo čuti.”

Doktor Bergen je bacio pogled na mene. “Da budem iskren, prije nego što sam saznao da Anna ne želi sudjelovati, glasao sam protiv donacije bubrega. Ne

vjerujem da bi Kate preživjela presađivanje, i stoga bi se Anna podvrgnula ozbiljnoj operaciji bez ikakva razloga. Ipak, sve do sada mislio sam da su rizici koje su zahvati nosili sa sobom maleni u usporedbi s tim koliko su koristili cijeloj obitelji, te podupirem odluke koje je obitelj Fitzgerald donijela u vezi s Annom.”

Campbell se pravio da razmišlja o tome. “Doktore Bergen, kakav auto vozite?”

“Porsche.”

“Kladim se da ga volite.”

“Da”, rekao je oprezno. “Što da vam kažem da se prije nego što odete iz sudnice morate odreći svojeg Porschea jer ćete tim činom spasiti život suca DeSalve?”

“To je smiješno. Vi—” Campbell je ustrajao. “Što bi bilo da nemate izbora? Što da, danas, psihijatri naprosto moraju učiniti što god im odvjetnici narede jer je to u najboljem interesu za druge?”

Preokrenuo je očima. “Usprkos vašem pretjerivanju, gospodine Alexander, postoje temeljna prava davatelja, zaštitna medicinska pravila koja su donesena kako viši ciljevi ne bi uništili pionire koji ih pomažu ostvariti. Amerika ima dugu i ružnu povijest zlouporabe sporazumnosti, što je dovelo do Zakona o istraživanju na ljudima. Njime se nastoji spriječiti da se na ljudima eksperimentira kao na laboratorijskim štakorima.”

“Recite nam,” rekao je Campbell, “kako je onda on uspio zaobići Annu Fitzgerald?”

Kad sam imala samo sedam mjeseci, u našem se susjedstvu održavao tulum u kojem je sudjelovala cijela ulica. Bilo je loše, upravo kao što i zamišljate: žele u čašicama, gomila kockica od sira i plesanje na ulici uz glazbu koja je treštala iz radija u nečijoj dnevnoj sobi. Ja se, naravno, ničega toga ne sjećam mene su ubacili u jednu od onih hodalica za djecu koje su se proizvodile prije nego što su ih ona počela prevrtati i razbijati si glave.

Uglavnom, bila sam u svojoj hodalici, bauljajući između stolova i gledajući drugu djecu, kad sam odjednom izgubila kontrolu. Naša ulica je na blagoj nizbrdici i odjednom su se kotači na hodalici počeli okretali tako brzo da ih nisam mogla zaustaviti. Projurila sam pokraj odraslih, ispod barikada kojima su murjaci zatvorili promet, i krenula ravno prema glavnoj ulici prepunoj auta.

No odjednom se Kate stvorila niotkuda i potrčala za mnom. Nekako me

uspjela zgrabiti za stražnju stranu košulje sekundu prije nego što me Toyota koja je prolazila uspjela udariti.

Svako malo netko iz susjedstva spomene mi taj događaj. A ja, ja ga pamtim kao trenutak kad je Kate spasila mene, a ne obrnuto.

Moja je majka dobila svoju prvu priliku da preuzme ulogu odvjetnice.

“Doktore Bergen,” rekla je, “koliko dugo poznajete moju obitelj?”

“U bolnici Providence sam već deset godina.”

“Kad ste razmatrali neki aspekt Kateina liječenja u tih deset godina što ste činili?”

“Smislili bismo plan djelovanja prema preporukama”, rekao je. “Ili alternativu, ako je bilo moguće.”

“Kad ste to činili, jeste li u bilo kojem dijelu svojeg izvješća spomenuli da Anna ne bi trebala sudjelovati u liječenju?” “Nisam.”

“Jeste li ikada rekli da bi se time znatno naudilo Anni?” “Nisam.”

“I da bi i sama mogla završiti u ozbiljnoj zdravstvenoj opasnosti?”

“Ne.” Možda Campbell ipak neće biti moj bijeli princ. Možda će to biti moja majka.

“Doktore Bergen,” upitala je, “imate li djece?”

Doktor je podigao pogled. “Imam sina. Ima trinaest godina.” “Jeste li ikad razmišljali o slučajevima koji stignu pred Etički odbor i stavili se u kožu pacijenta? Ili još bolje, u kožu roditelja?” “Jesam”, priznao je.

“Da ste vi na mom mjestu”, rekla je moja majka, “i da vam je Etički odbor predao komad papira s prijedlozima za daljnje djelovanje kojim možete spasiti život svog sina, biste li se dvoumili... ili biste odmah zgrabili priliku?”

Nije odgovorio. Nije ni trebao. * Sudac DeSalvo je nakon toga zatražio drugi predah. Campbell je rekao da bih trebala ustati i malo protegnuti noge. Slijedila sam ga, prošavši pokraj svoje majke. Kad sam prolazila, osjetila sam njezinu ruku na svom struku kako mi spušta majicu koja se povukla prema gore. Mrzi djevojke koje vole bretele i koje dolaze u školu u majicama na vezanje oko vrata i hlačama niskog struka, kao da idu na audiciju za spot Britney Spears a ne na sat matematike. Gotovo sam mogla čuti njezin glas: Molim te, reci mi da se ovo stisnulo u pranju.

Izgleda da je usred povlačenja majice shvatila da to možda ne bi trebala činiti. Zastala sam, i Campbell je također zastao, a njezino je lice pocrvenjelo kao paprika. “Oprosti”, rekla je.

Stavila sam svoju ruku na njezinu i uvukla majicu u stražnju stranu hlača, gdje joj je i mjesto. Pogledala sam Campbella. “Nađemo se vani?”

Uputio mi je pogled koji mi je govorio da je to loša ideja, no kimnuo je i zaputio se niz hodnik. Potom smo mama i ja ostale gotovo same u sudnici.

Nagnula sam se prema naprijed i poljubila je u obraz. “Super si to odradila”, rekla sam jer nisam znala kako da kažem ono što sam zaista htjela: da te ljudi koje voliš mogu iznenaditi svaki dan. Da možda nismo ono što činimo, već ono što smo sposobni učiniti kad se to najmanje očekuje.

Sara

2002.

Kate je upoznala Taylora Ambrosea kad su sjedili jedno do drugog, priključeni na infuziju. “Zbog čega si ti ovdje?” upitala je, a ja sam istog časa podigla pogled sa svoje knjige, jer koliko se ja sjećam, sve ove godine koje Kate prima terapije u dnevnoj bolnici, ni jednom nije započela razgovor.

Dječak s kojim je razgovarala nije bio mnogo stariji od nje, imao je možda oko šesnaest godina, a ona četrnaest. Imao je smeđe vedre oči i kapu Bruinsa na svojoj ćelavoj glavi. “Zbog besplatnih koktela ’, odgovorio je i jamice u njegovim obrazima su se produbile.

Kate se osmjehnula. “Infuzija party", rekla je i uperila pogled u vrećicu trombocita koji su tekli u nju.

“Ja sam Taylor.” Pružio je ruku. “AML35.”

“Kate. APL.” Zazviždao je i digao obrve. “Opa”, rekao je. “Raritet.”

Kate je zabacila svoju kratku kosu. “Zar to nismo svi?” Gledala sam to, zaprepaštena. Tko je ova koketa i što je učinila s mojom djevojčicom?

“Trombociti”, rekao je, proučavajući natpis na njezinoj vrećici infuzije.

“Remisija?”

“Zasad.” Kate je bacila pogled na njegov stalak i na izdajničku crnu vrećicu koja je prekrivala cytoxan. “Kemoterapija?"

“Aha. Zasad. I, Kate”, rekao je Taylor. Taj šesnaestogodišnjak bio je vitak i izgledao je poput psića, s koščatim koljenima, bucmastim prstima i jagodičnim kostima koje još nije uspio ispuniti. Kad je prekrižio ruke, mišići su mu se napeli. Shvatila sam da to radi namjerno i pognula glavu kako bih sakrila smiješak. “Što radiš kad nisi u bolnici Providence?”

Razmislila je i potom se polako osmjehnula, što ju je obasjalo iznutra. “Čekam nešto zbog čega ću se poželjeti vratiti.”

To je natjeralo Taylora da se naglas nasmije. “Možda bismo ponekad mogli čekati zajedno”, odgovorio je i dodao joj papirić koji je omatao jastučić od

gaze. “Mogu li dobiti tvoj broj telefona?”

Kate ga je naškrabala, a Taylorova je infuzija počela pištati. Medicinska sestra je ušla i izvadila iglu. “Možeš ići, Taylore”, rekla je. “Gdje ti je prijevoz?” “Čeka me dolje. Spreman sam.” Iz mekanog stolca ustao je polako, gotovo slabašno, i to je bio prvi podsjetnik da ovo nije samo običan razgovor. Ubacio je papirić s našim telefonskim brojem u svoj džep. “Nazvat ću te, Kate.”

Kad je otišao, Kate je za kraj dramatično izdahnula sav zrak iz pluća.

Okrenula je glavu za njim. “O, Bože”, uzdahnula je. “Prekrasan je.”

Medicinska sestra koja je provjeravala njezinu infuziju nasmiješila se.

“Pričaj mi, dušo. Da sam bar trideset godina mlađa.”

Kate se okrenula prema meni, cvatući. “Misliš da će me nazvati?”

“Možda”, rekla sam. “Što misliš, kamo će me izvesti?”

Pomislila sam na Briana koji je uvijek govorio da Kate smije početi izlaziti... kad navrši četrdeset. “Polako”, napomenula sam. No u sebi sam pjevušila.

Arsen, koji je naposljetku potaknuo remisiju, svojom ju je čarolijom iscrpio. Taylor Ambrose bio je lijek druge vrste; njegova ju je čarolija ojačala.

To je postala rutina: čim u sedam popodne zazvoni telefon, Kate poleti od stola za večerom i sakrije se u ormar s prijenosnim telefonom. Mi ostali počistimo stol i provodimo vrijeme u dnevnoj sobi i spremimo se za krevet, te ne čujemo ništa osim hihotanja i šaputanja, a potom Kate izađe iz svoje čahure, ozarena i rumena, dok joj prva ljubav pulsira u grlu poput kolibrića. Svaki put kad se to dogodi, ne mogu prestati gledati. Ne zato što je Kate tako lijepa, iako ona to jest, već zbog toga što si nikad nisam dopustila povjerovati da će ona zaista odrasti.

Jedne sam je noći slijedila u kupaonicu, poslije jednog od njezinih maratonskih telefonskih razgovora. Kate se gledala u zrcalu, napućivši usne i podignuvši obrve u pozi dođi macane. Spustila je ruku na svoju kratku kosu nakon kemoterapije nije ponovno izrasla u valove, već samo u guste ravne busene. Njih je obično krotila pjenom kako bi stvorila dojam kao da je tek izašla iz kreveta. Otvorila je dlan, kao da je još uvijek očekivala da će joj kosa ispadati. “Što misliš, što on vidi kad me pogleda?” upitala je Kate.

Prišla sam i stala iza nje. U ovom djetetu nije prisutan moj odraz - u Jesseju

jest - ipak, kad nas vidite jednu do druge, shvatiti ćete da zaista postoje sličnosti. Nije stvar u obliku, već položaju usana; čistoj ustrajnosti od koje se naše oči srebre.

“Mislim da vidi djevojku koja zna što je prošao”, rekla sam joj iskreno.

“Na internetu sam čitala o AML-u”, rekla sam. “Njegova leukemija ima visok postotak izlječenja.” Okrenula se prema meni. “Ako ti je više stalo do toga hoće li netko drugi preživjeti nego hoćeš li ti... je li to ljubav?”

Odjednom mi je bilo teško iščupati odgovor iz tjesnaca u mom grlu.

“Upravo to.”

Kate je odvrnula slavinu i oprala svoje lice pjenom od sapuna. Dodala sam joj ručnik, i kad je izronila iz tog oblaka, rekla je: “Dogodit će se nešto loše.”

Uvijek na oprezu, počela sam je ispitivati. “Što se događa?”

“Ništa. Ali to tako ide. Sad kad u mojem životu postoji nešto tako dobro kao Taylor, morat ću nekako platiti za to.”

“To je najgluplja stvar koju sam ikad čula”, rekla sam automatski, iako je u tome bilo istine. Svatko tko je uvjeren da ljudi imaju potpunu kontrolu nad stvarima koje im život donosi trebali bi samo jedan dan provesti u koži djeteta koje boluje od leukemije. Ili djetetove majke. “Možda ćeš napokon malo odahnuti”, rekla sam.

Tri dana kasnije, za vrijeme rutinske pretrage krvi, hematolog nam je rekao da Kate ponovno stvara promijelocite, što je prvi znak da će se okliznuti niz liticu recidiva.

Nikad nisam prisluškivala, barem ne namjerno, sve do noći kad se Kate vratila iz kina sa svog prvog spoja s Taylorom. Na prstima je ušla u svoju sobu i sjela na Annin krevet. “Jesi budna?” upitala je.

Anna se okrenula i gunđala. “Sad jesam.” San je skliznuo s nje poput marame koja je pala na pod. “Kako je bilo?”

“Super”, rekla je Kate i nasmijala se. “Super.”

“Kako super? Super kao da igrate hokej s krajnicima?”

“Tako si odvratna”, šapnula je Kate, iako se iza tih riječi krio osmijeh. “Ali stvarno se dobro ljubi.” Mamila ju je tim podatkom poput ribiča.

“Ma daj!” Annin glas je zračio. “I, kako je bilo?”

“Kao da letim”, odgovorila je Kate. “Kladim se da je to točno takav osjećaj.”

“Ne kužim kakve veze letenje ima sa slinjenjem.”

“Bože, Anna, nije da pljuje po tebi.”

“A kakav Taylor ima okus?”

“Po kokicama.” Nasmijala se. “I po dečkima.”

“Kako si znala što trebaš raditi?”

“Nisam znala. Samo se, ono, dogodilo. Kao kad ti igraš hokej” Anna je napokon shvatila. “Pa,” rekla je, “osjećam se prilično dobro kad to radim.”

“Nemaš pojma koliko je dobro”, Kate je uzdahnula. Čulo se neko komešanje; zamišljala sam je kako skida odjeću. Pitala sam se zamišlja li i Taylor to negdje.

Protresla je jastuk i navukla prekrivač. Plahte su zašuštale kad se uvukla u krevet i okrenula na bok. “Anna?”

“Hm?” “Na dlanovima ima ožiljke, od reakcije transplantata protiv primatelja”, promrmljala je Kate. “Osjetila sam ih kad smo se držali za ruke.”

“Je li bilo odvratno?”

“Nije”, rekla je. “Bilo je kao da smo isti.” * Isprva nisam mogla nagovoriti Kate na presađivanje perifernih matičnih stanica. Odbijala je jer nije htjela gubiti vrijeme na kemoterapiju u bolnici i biti u izolaciji šest tjedana kad je za to vrijeme mogla izlaziti s Taylorom Ambroseom. “To je tvoj život”, napomenula sam, a ona me pogledala kao da nisam normalna.

“Točno”, rekla je.

Na kraju smo napravile kompromis. Onkološki tim pristao je da Kate započne s kemoterapijom ambulantno dok traju pripreme za presađivanje.

Pristala je da će kod kuće nositi masku. Na prvi znak da joj se nalazi pogoršavaju, otići će u bolnicu. Nisu bili sretni; brinuli su se da će to loše utjecati na zahvat, no kao i ja, i oni shvaćaju da je Kate sad u dobi kada može sama odlučivati.

Ispostavilo se da je strah od odvajanja bio suvišan jer se Taylor pojavio na Kateinu prvom tretmanu kemoterapije. “Što ti radiš ovdje?”

“Izgleda da nikako ne mogu otići odavde”, našalio se. “Dobar dan, gospođo

Fitzgerald.” Sjeo je na prazan stolac pokraj Kate. “Baš je dobro sjediti ovdje a da ne moram biti na infuziji.”

“Samo mi trljaj sol na ranu”, promrmljala je Kate.

Taylor je stavio svoju ruku na njezinu. “U kojoj si fazi?”

“Tek sam počela.”

Ustao je i sjeo na široki rukohvat Kateina stolca te podigao bubrežastu zdjelicu s njezina krila. “Kladim se u sto dolara da ćeš bljuvati prije tri sata.”

Kate je bacila pogled na sat. Sad je 14:50. “Dogovoreno.” “Što si ručala?” Zločesto se nasmiješio. “Ili da pogađam po bojama?”

“Odvratan si”, rekla je Kate, ali njezin se osmijeh prostirao poput pučine.

Taylor je stavio ruku na njezino rame. Nagnula se prema njemu.

Prvi put kad me Brian dotaknuo, spasio mi je život. U Providenceu su se povremeno pojavljivali kataklizmički pljuskovi, oluje od kojih bi plima nabujala i poplavila parkiralište ispred suda. Bila sam pripravnica kad su nas evakuirali. Brianov odjel bio je zadužen za to. Izašla sam na kamene stepenice ispred zgrade: pokraj mene su plutali automobili i napuštene torbice, a čak je i jedan prestravljeni pas plivao. Dok sam ja arhivirala dosjee, svijet koji sam poznavala je potonuo. “Trebaš pomoć?” upitao je Brian, odjeven u svoj kombinezon, te ispružio ruke. Dok je plivao sa mnom do uzvisine, kiša me šibala po licu i slijevala se niz moja leđa. Pitala sam se kako to da se - u poplavi - osjećam kao da me vatra živu proždire.

“Koliko si najdulje izdržao bez povraćanja?” Kate je upitala Taylora.

“Dva dana.”

“Ma daj."

Medicinska sestra podigla je pogled sa svojih papira. “Istina je”, potvrdila je. “Vidjela sam to vlastitim očima.”

Taylor joj se nasmiješio. “Rekao sam ti da sam stručnjak u tome.” Bacio je pogled na sat: 14:57.

“Zar nemaš nešto pametnije raditi?” upitala je Kate.

“Pokušavaš se izvući iz oklade?”

“Pokušavam te poštedjeti. Iako—” Prije nego što je uspjela dovršiti, pozelenjela je. Ja i medicinska sestra ustale smo sa svojih stolaca, ali Taylor je prvi stigao do nje. Stavio je bubrežastu zdjelicu ispod njezine brade, i kad je počela povraćati, rukom je polako kružno masirao gornji dio njezinih leđa.

“Sve je u redu”, umirivao ju je, približivši se njezinoj sljepoočnici.

Medicinska sestra i ja izmijenile smo poglede. “Izgleda da je u dobrim rukama”, rekla je i izašla kako bi se pobrinula za nekog drugog pacijenta.

Kad je Kate prestala povraćati, Taylor je odložio zdjelicu i obrisao joj usta maramicom. Podigla je pogled prema njemu suznih očiju i rumena obraza, dok joj je nos još uvijek curio. “Oprosti”, izustila je.

“Zašto?” rekao je Taylor. “Sutra ću ja možda biti na tvom mjestu.”

Pitam se osjećaju li se sve majke tako kad shvate da njihove kćeri odrastaju - i je li nemoguće prihvatiti da je rublje koje sam nekad slagala za nju sada bilo dovoljno veliko samo za lutke; još je uvijek vidim kako pleše duž ruba pješčanika, praveći nespretne piruete. Nije Ii još jučer njezina ruka bila mala poput ježinca kojeg je pronašla na plaži? Ta ista ruka sada je držala ruku dječaka; nije li još maloprije držala moju, vukući me kako bi se zaustavila i pogledala paukovu mrežu, svilenicu, ili neku drugu od tisuću stvari koje je željela zamrznuti u sjećanju? Vrijeme je optička varka - nikad nije tako čvrsto i jako kao što mislimo. Možda mislite da sam, s obzirom na sve, mogla pretpostaviti da će se to dogoditi. Ali promatrajući kako Kate gleda tog dječaka, shvatila sam da još mnogo toga moram naučiti.

“Baš sam dobro društvo”, promrsila je Kate.

Taylor se nasmiješio. “Prženi krumpirići”, rekao je. “Tvoj ručak.”

Kate ga je opalila po ramenu. “Tako si odvratan.”

Podigao je jednu obrvu. “Izgubila si okladu, znaš?”

“Izgleda da sam svoju kreditnu karticu zaboravila kod kuće.”

Taylor se pravio da je pomno promatra. “OK, znam što mi možeš dati umjesto toga.”

“Seksualne usluge?” rekla je Kate, zaboravivši da sam ovdje.

“Hm, ne znam”, Taylor se nasmijao. “Da pitamo tvoju mamu?”

Pocrvenjela je kao paprika. “Ups.” “Ako tako nastavite,” upozorila sam ih, “sljedeći ćete spoj imati na punkciji koštane srži.”

“Znaš da bolnica organizira neki ples, ne?” Odjednom se Taylor uznemirio; tresao je koljenom gore-dolje. “Za djecu koja su bolesna. Prisutni su i liječnici i medicinske sestre, za svaki slučaj, i održava se u jednoj od konferencijskih dvorana u bolnici, no uglavnom je kao obična maturalna večer. Znaš već, grozan bend, ružna odijela, punč s dodatkom trombocita.” Progutao je knedlu. “Šalim se za ovo zadnje. Dakle, ja sam prošle godine išao sam, i bilo je prilično glupo, ali s obzirom na to da si ti bolesna i da sam ja bolestan, možda bismo ove

godine, ono, mogli zajedno?”

Sa samopouzdanjem o kojem nisam ni slutila, Kate je razmišljala o ponudi.

“Kad je to?”

“U subotu.”

“Kako stvari stoje, ne planiram otegnuti papke taj dan.” Nasmiješila mu se osmijehom koji je zračio. "Rado ću poći s tobom.” “Super”, rekao je Taylor sa smiješkom. “Jako super.” Posegnuo je za čistom zdjelicom, pazeći na Kateinu cijev s infuzijom koja je vijugala između njih poput zmije. Pitam se kuca li joj srce brže i hoće li to utjecati na lijekove. Hoće li joj pozliti i prije nego što bi inače?

Taylor je prebacio ruku preko Kate. Zajedno su čekali što će se dogoditi.

“Dekolte je predubok”, rekla sam kad je Kate prislonila blijedo-žutu haljinu ispod svog vrata. S poda u butiku, na kojem je sjedila, Anna je iznijela svoje mišljenje: “Izgledala bi kao banana.”

Već smo satima u potrazi za haljinom za maturalnu večer. Kate je preostalo samo dva dana da se pripremi za ovaj ples i to je postala opsesija: što će obući, kako će se našminkati, hoće li bend svirati išta pristojno? Za kosu se, naravno, nije morala brinuti; izgubila ju je nakon kemoterapije. Mrzi perike - kaže da se osjeća kao da joj bube plaze po glavi - no previše je nesigurna da bi išla ćelave glave. Danas je oko nje omotala šarenu maramu, poput ponosne, blijede afričke kraljice.

Ispostavilo se da se stvarnost kosi s onim čemu se Kate nadala. Haljine koje normalne djevojke odijevaju za maturalnu večer razgolićuju ramena ili trbuh, odnosno mjesta na kojima je njezina koža bila izbodena i zadebljana od ožiljaka. Svi su oni bili na krivim mjestima. Haljine su načinjene da bi izložile zdravo, snažno tijelo, a ne da sakriju činjenicu da ono nije takvo.

Prodavačica koja se vrzmala oko nas poput kolibrića uzela je haljinu od Kate. “Zapravo je prilično skromna”, nagovarala je. “Prekriva znatan dio dekoltea.”

“Hoće li prekriti i ovo?” Kate je planula, te otkopčala gumbe svoje košulje s uzorkom i razotkrila svoj nedavno zamijenjeni Hickmanov kateter koji je izvirao iz sredine njezinih grudi.

Prodavačica je otvorila usta prije nego što se uspjela podsjetiti da to ne učini. “Jao”, tiho je izustila.

“Kate!” ukorila sam je.

Odmahnula je glavom. “Idemo.”

Čim smo izašli na ulicu ispred butika, napala sam je. “Ne moraš se iskaljivati na ostatku svijeta samo zato što si ti ljuta.”

“E pa, ona je gadura”, odvratila je Kate. “Jesi li vidjela kako je buljila u moju maramu?”

“Možda joj se samo svidio uzorak”, rekla sam suho.

“Aha, a možda ću se ja jednog dana probuditi zdrava.” Njezine su riječi tresnule između nas poput kamenih gromada, smrskavši nogostup. “Nikad neću pronaći tu glupu haljinu. Ne znam zašto sam Tayloru uopće rekla da ću ići.”

“Misliš da druge djevojke koje idu na taj ples nisu u istoj kaši? I pokušavaju pronaći haljinu koja prekriva cijevi, modrice, žice, vrećice za urin i tko zna što još?”

“Nije me briga za druge”, rekla je Kate. “Htjela sam izgledati dobro. Ono, zaista dobro, barem na jednu noć.”

“Taylor misli da si i ovako lijepa.”

“Ali ja ne mislim!” vrisnula je Kate. “Ne mislim, mama, i možda bih barem jednom to htjela.”

Dan je bio topao, jedan od onih kada se čini da tlo pod našim nogama diše.

Sunce je obasjavalo moju glavu i stražnju stranu vrata. Što da kažem na to?

Nikad nisam bila poput Kate. Molila sam i preklinjala i htjela biti bolesna umjesto nje, sklopiti ugovor s vragom poput Fausta, no to mi nije uspjelo.

“Sašit ćemo nešto”, predložila sam. “Možeš je sama osmisliti.”

“Ti ne znaš šivati”, Kate je uzdahnula.

“Naučit ću.”

“U jednom danu?” Odmahnula je glavom. “Ne možeš svaki put spasiti stvar, mama. Zašto ja to znam, a ti ne?”

Ostavila me na nogostupu i odjurila. Anna je potrčala za njom, provukla ruku ispod Kateina lakta, i odvukla je u trgovinu udaljenu nekoliko metara od butika, a ja sam požurila da ih stignem.

To je zapravo bio frizerski salon, prepun frizera koji su pucketali balonima od žvakaće gume. Kate se borila da se otrese Anne, no Anna može biti snažna kad hoće. “Hej”, rekla je Anna, privukavši pozornost recepcionarke. “Vi radite ovdje?”

“Kad moram.”

“Pravite li vi frizure za maturalne večeri?”

“Naravno”, odgovorila je frizerka. “Misliš na punde?”

“Aha. Za moju sestru.” Anna je pogledala Kate koja se prestala otimati.

Osmijeh joj je polagano obasjao lice, kao krijesnica staklenku od pekmeza u kojoj je zatvorena.

“Da. Za mene”, rekla je Kate zločesto, te odmotala maramu sa svoje ćelave glave.

Svi u salonu su ušutjeli. Kate je stajala kraljevski uspravno. “Htjele bismo riblju kost”, Anna je nastavila.

“Minival”, dobacila je Kate.

Anna je hihotala. “Ili možda jednu lijepu punđu.”

Frizerka je progutala knedlu, razapeta između šoka, suosjećanja i političke korektnosti. “Pa, ovaj, možda bismo mogli učiniti nešto za vas.” Pročistila je grlo. “Uvijek možete napraviti, ono, ekstenzije.”

“Ekstenzije”, ponovila je Anna i Kate je prasnula u smijeh.

Frizerka je počela virkati iza djevojaka, pa prema stropu. “Je li ovo Skrivena kamera?”

Na to su se moje kćeri bacile jedna drugoj u naručje, cerekavši se do besvijesti. Smijale su se sve dok im nije ponestalo zraka. Smijale su se do suza. * Kao pratilja na maturalnoj večeri u bolnici Providence bila sam zadužena za punč. Kao i sva druga hrana namijenjena gostima, i on je sprečavao neutropeniju. Medicinske sestre - koje su ovu noć bile dobre vile konferencijsku su sobu pretvorile u čarobnu plesnu dvoranu upotpunjenu girlandama, disko-kuglom i osvjetljenjem koje je stvaralo ljepši ugođaj.

Kate se ovila oko Taylora poput povijuše. Njihali su se u ritmu glazbe koja je bila potpuno drugačija od pjesme koja je svirala. Taylor joj je poklonio buketić svilenog cvijeća jer bi se na pravom mogle nalaziti bolesti protiv kojih se bolesnici s uništenim imunitetom ne mogu boriti. Na kraju joj nisam sašila haljinu; pronašla sam jednu na Bluefly.com., zlatnu i usku, s V-izrezom za Katein kateter. No preko nje je imala sjajni top s dugim rukavima koji se vezao oko struka i svjetlucao kad se kretala. Kad biste primijetili trorogu cijev koja se izdizala iz njezina prsnog koša, učinilo bi vam se da je to samo igra svjetlosti.

Snimili smo tisuću fotografija prije nego što smo napustili kuću. Kad su Kate i Taylor zbrisali da me pričekaju u autu, otišla sam odložiti fotoaparat i u kuhinji naišla na Briana okrenutih leđa. “Hej”, rekla sam. “Hoćeš li nas ispratiti? Bacati rižu?”

Tek kad se okrenuo, shvatila sam da je došao ovamo kako bi plakao.

“Nisam mislio da ću ovo vidjeti”, rekao je. “Nisam mislio da ću se moći ovoga jednog dana sjećati.”

Privinula sam se uz njega, priljubivši naša tijela jedno uz drugo tako snažno da mi se činilo kao da smo isklesani iz istog komada glatkog kamena. “Pričekaj nas”, šapnula sam i potom otišla.

Sada sam pružala čašu punča dječaku čija je kosa tek počela ispadati u malim čupercima. Padala je na crni suvratak njegova sakoa. “Hvala”, rekao je, a ja sam primijetila da ima prekrasne oči, tamne i mirne poput panterinih.

Odvratila sam pogled i shvatila da su Kate i Taylor nestali. Što ako joj je pozlilo? Što ako je njemu pozlilo? Obećala sam si da neću pretjerivati, no ovdje je bilo previše djece da bi ih medicinske sestre sve mogle pratiti. Zamolila sam jednog roditelja da me zamijeni kod punča i potom pretražila ženski WC. Virnula sam u spremište za opremu. Koračala sam praznim hodnicima, tamnim prolazima, čak sam zavirila i u bolničku kapelicu.

Naposljetku sam začula kako kroz odškrinuta vrata dopire Katein glas. Ona i Taylor stajali su pod mjesečinom kao pod svjetlima pozornice, držeći se za ruke. Dvorište koje su pronašli bilo je omiljeno obitavalište medicinskog osoblja tijekom dana; mnogo je liječnika koji inače uopće ne bi vidjeli sunčevu svjetlost ovamo donosilo svoj ručak.

Upravo sam ih htjela pitati jesu li dobro, no tada je Kate progovorila.

“Bojiš li se smrti?”

Taylor je odmahnuo glavom. “Ne baš. Premda ponekad razmišljam o svom sprovodu. Hoće li ljudi reći lijepe stvari, ono, o meni? Hoće li netko zaplakati?” Oklijevao je. “Hoće li itko uopće doći?”

“Ja ću doći”, obećala je Kate.

Taylor je nagnuo glavu prema Kate i ona se privinula bliže, a ja sam shvatila da sam ih iz tog razloga slijedila. Znala sam da ću naići na ovo i da ću, kao i Brian, htjeti još jednu sliku svoje kćeri, po kojoj ću moći prelaziti prstima kao po komadiću morskog stakla. Taylor je podignuo rub njezine plave higijenske maske. Iako sam znala da bih ih trebala zaustaviti, da to moram, nisam to učinila. Željela sam da doživi barem to.

Kad su se poljubili, izgledalo je predivno: glave od alabastera nagnute svaka na svoju stranu, glatke poput kipova - poput optičke varke koja se preklapa po sredini.

Kad je Kate bila primljena u bolnicu radi presađivanja matičnih stanica,

bila je posve emocionalno rastrojena. Mnogo je manje bila zabrinuta zbog sluzave tekućine koja se slijevala u njezin kateter nego zbog činjenice da je Taylor već tri dana nije nazvao, niti se javio kad je ona zvala njega. “Jeste li se posvađali?” upitala sam, a ona je odmahnula glavom. “Je li ti spomenuo da nekamo ide? Možda se dogodio nekakav hitni slučaj”, rekla sam. “Možda ovo nema nikakve veze s tobom.”

“A možda ima”, suprotstavila se Kate.

“Onda je najbolja osveta da ozdraviš tako da mu možeš očitati bukvicu”, napomenula sam. “Odmah se vraćam.”

U hodniku sam prišla Steph, sestri čija je smjena tek počela i koja poznaje Kate godinama. Da budem iskrena, jednako sam iznenađena što se Taylor ne javlja kao i Kate. Znao je da će doći ovamo.

“Taylor Ambrose”, upitala sam Steph. “Je li dolazio danas?”

Zbunjeno me pogledala.

“Visok, sladak. Ovisan o mojoj kćeri”, našalila sam se.

“Ah, Sara... Bila sam sigurna da će ti netko reći”, rekla je Steph. “Jutros je umro.” * Nisam to rekla Kate mjesec dana. Sve dok doktor Chance nije rekao da je Kate dovoljno prizdravila da može napustiti bolnicu, i dok Kate nije uvjerila samu sebe da joj je bolje bez njega. Ne mogu vam opisati koje sam riječi koristila; ni jedna od njih nije bila dovoljno znakovita da ponese takav teret.

Spomenula sam da sam otišla do Taylorove kuće i razgovarala s njegovom majkom; da se slomila u mom zagrljaju i rekla da me željela nazvati, no da je dio nje bio toliko ljubomoran da je progutao njezin glas. Rekla mi je da je Taylor, kad se vratio kući s maturalne večeri, lebdeći iznad zemlje, usred noći ušao u njezinu spavaću sobu s temperaturom od 40 stupnjeva. Da je uzrok možda bio virusni ili gljivični, no pao je u respiratorni arest, te potom u srčani arest, a nakon trideset minuta liječnici su morali odustati i pustiti ga da ode.

Nisam rekla Kate još nešto što mi je Jenna Ambrose rekla - da je nakon toga ušla i gledala svog sina koji više nije bio njezin sin. Da je sjedila punih pet sati, uvjerena da će se probuditi. Da još uvijek pomisli da Taylor hoda po sobi kad čuje zvukove iznad sebe, te da su tih pola sekunde kojima je blagoslovljena prije nego se prisjeti istine jedini razlog zbog kojeg svako jutro ustane iz kreveta.

“Kate,” rekla sam, “jako mi je žao.”

Kateino lice se naboralo. “Ali ja sam ga voljela”, odgovorila je, kao da bi to trebalo biti dovoljno.

“Znam.”

“I ti mi nisi rekla.”

“Nisam mogla. Mislila sam da ćeš se tada i ti prestati boriti.”

Sklopila je oči i okrenula se na bok na jastuku, plačući tako snažno da su monitori, na koje je još uvijek bila priključena, počeli pištati i dozvali medicinsko osoblje.

Pokušala sam je dotaknuti. “Kate, dušo, učinila sam ono što je bilo najbolje za tebe.”

Nije me htjela pogledati. “Ne obraćaj mi se”, promrsila je. “To ti dobro ide.”

Kate nije razgovarala sa mnom sedam dana i jedanaest sati. Došli smo doma iz bolnice; bavili smo se svatko svojim poslom dok je bila u izolaciji; lako smo se dosjetili što je potrebno činiti jer smo to već jednom prošli. Noću sam ležala pokraj Briana i pitala se kako on može spavati. Zurila sam u strop i mislila da sam izgubila svoju kćer prije nego što se to zaista dogodilo.

Tada sam jednog dana prošla pokraj njezine sobe i zatekla je kako sjedi na podu okružena fotografijama. Kao što sam i očekivala, to su bile slike koje smo snimili prije maturalne večeri. Na njima su bili Taylor i ona: Kate je dotjerana od glave do pete, a usta joj prekriva izdajnička kirurška maska. Taylor je preko nje ružem nacrtao osmijeh. Da slike budu ljepše, kako je rekao.

To je nasmijalo Kate. Činilo se nemoguće da taj dječak, čija je pojava bila tako stvarna kad je prije samo nekoliko tjedana bljesnuo blic, više nije ovdje; bol je shrvala moje tijelo, i njoj za petama pojavile su se dvije riječi: navikni se.

No tu su bile i druge slike, kad je Kate bila mlada. Jedna na kojoj su Kate i Anna, šćućurene nad rakom samcem na plaži. Jedna na kojoj je Kate prerušena u Mr. Peanuta 36za Noć vještica. Na jednoj je Kate lica umrljanog svježim sirom.

Ispred očiju drži polovice peciva s rupom u sredini, kao da ima naočale.

Na drugoj hrpi nalazile se njezine dječje slike - sve su bile snimljene kad je imala tri godine ili manje. Bez zuba je i smiješi se širokim osmijehom, bezbrižna jer ne zna što će se dogoditi. Leđa joj osvjetljuje sunce koje je već polako zatvaralo svoje oko. “Ne sjećam se kako je biti ona”, tiho je rekla Kate; te su riječi podigle stakleni most koji se ljuljao pod mojim nogama kad sam

stupila u sobu.

Položila sam svoju ruku pokraj njezine, na rub slike. Savinuta ruba, slika je prikazivala Kate kao bebu koju je Brian bacao u zrak i čije su ruke i noge bile raširene poput zvjezdače. Nije nimalo sumnjala da će završiti u sigurnim rukama kad padne, te da ništa manje i ne zaslužuje.

“Bila je prelijepa”, dodala je Kate i malim prstom pogladila sjajan, jarko rumen obraz djevojčice koju nitko od nas nije upoznao.

Jesse

To ljeto, kad sam imao četrnaest godina, roditelji su me poslali u popravni kamp na farmi. To je bio jedan od onih uzbudljivih programa za problematičnu djecu, ono, probude te u četiri ujutro da pomuzeš krave i kakvu štetu možeš napraviti? (Ako vas zaista zanima, odgovor je: Nabaviti drogu od radnika na farmi. Napušiti se. Prevrnuti kravu.) Uglavnom, jednog su me dana izabrali za Mojsija - tako smo zvali jadnika koji je morao paziti na ovce. Morao sam slijediti stotinjak ovaca po pašnjaku na kojem nije bilo ni jednog jedinog prokletog drveta da stvori trunku hlada.

Zaista je preblago reći da su ovce najgluplje jebene životinje na svijetu.

Zapinju u ogradi. Izgube se u toru od jednog metra. Zaborave gdje im se nalazi hrana, iako se već točno tisuću dana nalazi na istom mjestu. I nisu ona mala dražesna mekana stvorenja koja zamišljate kad odete na spavanje. Smrde.

Mekeću. Prokleto su iritantne.

Bilo kako bilo, taj sam dan bio prisiljen provesti s ovcama, te sam ukrao primjerak Rakove obratnice37i presavijanjem označavao stranice koje su bile u rangu dobre pornografije. Tada sam začuo kako netko vrišti. Za vašu informaciju, bio sam potpuno siguran da to nije životinja jer nikad u životu nisam čuo tako nešto. Potrčao sam prema zvuku, siguran da ću ugledati neku osobu koju je zbacio konj, s nogom savijenom poput pereca, ili nekog idiota koji je slučajno ispalio revolver u svoj trbuh. No, ležeći pokraj potoka, sa stadom ovaca u pratnji, jedna ovca se janjila.

Nisam nikakav veterinar ni išta takvo, no znao sam dovoljno da shvatim kako stvari ne idu po planu kad nešto živo pravi toliko buke. Nema što, iz te je jadne ovce visio par malih kopita. Ležala je na boku i dahtala. Pogledala me svojim tupim crnim okom i prestala se truditi.

Pa, odlučio sam da nitko neće umrijeti dok sam ja dežuran, ako ni zbog čega drugog onda zato što sam znao da bi me ti nacisti koji su vodili kamp natjerali da pokopam tu prokletu životinju.

I tako sam odgurnuo ostale ovce s puta. Spustio sam se na koljena, zgrabio koščata i skliska kopita, te povukao, dok se ovca derala poput svake majke koju odvajaju od djeteta.

Janje je izašlo, a njegove su noge bile savijene poput dijelova vojničkog švicarskog noža. Preko glave mu je bila prevučena srebrna vreća, mekana poput

unutarnje strane obraza pod dodirom jezika. Nije disalo.

Nije dolazilo u obzir da stavim svoja usta na ovcu i dajem joj umjetno disanje, ali uspio sam noktima rastrgati tu vreću od kože i povukao je s janjetova vrata. Ispostavilo se da je to bilo dovoljno. Minutu kasnije odriješilo je svoje noge s papcima sličnim kvačicama za rublje i počelo blejati za svojom majkom.

Mislim da se tog ljeta ojanjilo dvadeset janjadi. Svaki put kad bih prošao pokraj tora, prepoznao bih svoje janje u masi. Izgledalo je poput svih ostalih, osim što se malo življe kretalo; sunce se uvijek odbijalo s ulja na njegovu runu.

I kad biste ga uspjeli smiriti dovoljno da vas pogleda u oči, zjenice bi mu postale bijele poput mlijeka - to je bio siguran znak kako je dovoljno dugo bio na drugoj strani da se još uvijek sjeća što je propustio.

To vam sada govorim jer sam, kad se Kate napokon prenula u bolničkom krevetu i otvorila oči, shvatio da je i ona već jednom nogom zakoračila na drugu stranu. * “O, Bože”, izustila je Kate slabašno kad me ugledala. “Ipak sam završila u paklu.”

Nagnuo sam se prema naprijed, sjedeći u svojem stolcu, i prekrižio ruke.

“Seko, znaš da me ne mogu tako lako ubiti.” Ustavši, poljubio sam je u čelo i dopustio da mi usne ostanu prislonjene sekundu dulje. Kako majke na taj način mogu prepoznati vrućicu? Ja samo osjećam neminovan gubitak. “Kako si?”

Nasmiješila se, ali njezin je osmijeh bio poput karikature napravljene prema originalu koji ste već vidjeli u Louvreu. “Bajno”, rekla je. “Čemu dugujem tu čast da si me posjetio?” Činjenici da uskoro nećeš više biti ovdje, pomislio sam, no nisam joj to rekao. ‘‘Bio sam u kvartu. I, u ovoj smjeni radi jedna zgodna medicinska sestra.”

Na to se Kate naglas nasmijala. “Isuse, Jess. Tako ćeš mi nedostajati.”

To je rekla tako olako, da mislim da nas je oboje iznenadilo. Sjeo sam na rub kreveta i prstom prelazio preko malih nabora na termičkom pokrivaču.

“Znaš—” Htio sam je malo ohrabriti, ali ona je spustila ruku na moju podlakticu.

“Nemoj.” Tada su joj oči živnule, samo na trenutak. “Možda ću se reinkarnirati.”

“U Mariju Antoinettu?”

“Ne, mora biti nešto u budućnosti. Misliš da je to glupo?”

“Nije”, priznao sam. “Mislim da se svi vjerojatno samo vrtimo ukrug.”

“A što ćeš ti biti kad se vratiš?”

“Crkotina.” Namrštila se, nešto je zapištalo, a ja sam se uspaničio. “Hoćeš da odem po nekog?”

“Ne, ti si dobro”, odgovorila je Kate, i znam da nije tako mislila, no osjećao sam se kao da sam progutao munju.

Odjednom sam se sjetio stare igre koju sam igrao sam sa sobom kad sam imao osam ili devet godina i kad mi je bilo dopušteno da vozim bicikl dok ne padne mrak. Kladio sam se sam sa sobom, gledajući kako se sunce spušta sve niže i niže prema horizontu: ako zadržim dah dvadeset sekundi, noć se neće spustiti. Ili ako ne trepnem. Ako budem stajao tako mirno da mi muha sleti na nos. Sada sam se uhvatio kako radim istu stvar, pogađam se kako bih zadržao Kate, iako to tako ne ide.

“Bojiš li se?” izletjelo mi je. “Smrti?”

Kate se okrenula prema meni, a licem joj je preletio osmijeh. “Reći ću kad dođe vrijeme.” Zatim je sklopila oči. “Samo ću se odmoriti na sekundu”, promrmljala je i ponovno utonula u san.

Nije bilo pošteno, ali Kate je to znala. Ne trebate proživjeti dug život kako biste shvatili da rijetko dobijemo ono što zaslužujemo. Ustao sam, dok mi se ona munja usijecala u stijenke grla; zbog nje nisam mogao gutati te je sve nabujalo poput rijeke pregrađene nasipom. Istrčao sam iz Kateine sobe i otišao u hodnik, dovoljno daleko da je ne probudim. Tada sam udario šakom i napravio rupu u debelom bijelom zidu, no to još uvijek nije bilo dovoljno.

Brian

Ovo je recept za eksploziju: jedna zdjela; kalijev klorid - koji je dostupan u trgovinama zdrave hrane kao zamjena za sol- hidrometar, bjelilo. Uzmite bjelilo i ulijte ga u zdjelu, te ga stavite na peć. U međuvremenu izvažite kalijev klorid i dodajte ga bjelilu. Izmjerite sve hidrometrom i kuhajte dok ne očitate 1,3.

Ohladite do sobne temperature i izdvojite kristale koji su se oblikovali. Njih sačuvajte. * Teško je neprestano biti onaj koji čeka. Mislim, možete reći nekoliko rečenica o junaku koji hrli u borbu, no kad se sve zbroji, u onima koji ostaju čuči cijela priča.

Nalazio sam se u vjerojatno najružnijoj sudnici na Istočnoj obali. Sjedio sam na stolcu, čekajući da dođe red na mene, kad se odjednom oglasio moj dojavljivač. Pogledao sam broj, uzdahnuo, i pokušao smisliti što da učinim.

Kasnije će me pozvati da svjedočim, ali u postaji me trebaju sada.

Bilo je potrebno malo raspravljanja, no dobio sam dopuštenje od suca da napustim zgradu. Izašao sam na prednja vrata i istog su me trenutka napali pitanjima, kamerama i svjetlima. Sve što sam mogao učiniti bilo je da ne udarim te lešinare koji su željeli rastrgati izblijedjele kosti moje obitelji.

Nakon što nisam mogao pronaći Annu tog jutra kad se održavalo saslušanje, zaputio sam se kući. Pregledao sam sva mjesta na kojima se ona zadržava kuhinju, spavaću sobu, viseću ležaljku iza zgrade.

Naposljetku sam se čak i popeo garažnim stepenicama do stana koji Jesse koristi.

Ni on nije bio kod kuće, iako me to više ne iznenađuje. Nekad me Jesse redovito razočaravao; s vremenom sam odlučio da više ništa neću očekivati od njega, pa se tako lakše nosim s onim s čim bivam suočen. Pokucao sam na vrata i zazvao Annu, pa Jesseja, no nitko se nije javio. Iako sam u svom svežnju ključeva imao i ključ za ovaj stan, suzdržao sam se i nisam ušao. Okrenuvši se na stepenicama, srušio sam crvenu kantu za reciklažu koju sam praznio svakog utorka. Bože sačuvaj da bi se Jesse sam sjetio da je odvuče do rubnika. Iz nje su ispale sjajnozelene pivske boce, nalik na čunjeve. Prazna boca omekšivača za

rublje, boca narančina soka od četiri litre.

Sve sam vratio unutra, osim boce za sok, na koju sam već upozorio Jesseja jer se ne može reciklirati, no on je ipak baca u kantu svaki prokleti tjedan.

Razlika između ovog požara i ostalih je u tome da su sada ulozi bili malo viši. Umjesto napuštenog skladišta ili straćare pokraj vode, ovaj put je u pitanju bila osnovna škola. Budući da je ljeto, nitko nije bio unutra kad je požar buknuo. No ni najmanje ne sumnjam da uzroci požara nisu bili prirodni.

Kad sam stigao na poprište, upravo su utovarivali opremu u vozila nakon što su osigurali i pregledali zgradu. Paulie je odmah došao do mene. “Kako je Kate?”

“Dobro je”, odgovorio sam mu i kimnuo prema neredu. “Što ste pronašli?”

“Uspio je više-manje uništiti cijelu sjevernu stranu zgrade”, rekao je Paulie.

“Hoćeš li pogledati?”

“Aha.” Vatra je izbila u učiteljskoj zbornici; ostaci ugljena upućivali su na mjesto nastanka požara poput strelice. Preživjeli su i ostaci sintetičkog materijala za punjenje jastuka; tko god da je ovo podmetnuo, bio je dovoljno pametan da zapali svoju vatru u sredini gomile ukrasnih jastuka i hrpe papira. Još uvijek mogu namirisati katalizator. Ovaj put je bio jednostavan - benzin. Komadići stakla iz Molotovljeva koktela koji je eksplodirao bili su porazbacani po pepelu.

Odšetao sam do drugog kraja zgrade i bacio pogled kroz razbijeni prozor.

Momci su ovdje vjerojatno napravili odušak. “Misliš da ćemo uhvatiti tog malog seronju, ha kapetane?” upitao je Cezar, ušavši u prostoriju. Još uvijek je bio odjeven u svoje vatrogasno odijelo, a preko svog lijevog obraza imao je mrlju. Spustio je pogled na ostatke u obrisu koji je ostavila vatra. Potom se sagnuo i svojom teškom rukavicom podignuo opušak. “Nevjerojatno. Tajničin stol rastopio se u lokvu, ali prokleti opušak cigarete je preživio.”

Uzeo sam ga iz njegovih ruku i okrenuo na svom dlanu. “Zato što nije bio ovdje kad je izbio požar. Netko je uživao pušeći i gledajući ovo, i nakon toga otišao.” Okrenuo sam ga na stranu, gdje se žuti ovoj spajao s filtrom, i pročitao ime marke.

Paulie je provirio glavom kroz razbijeni prozor, tražeći Cezara. “Idemo natrag. Uđi u vozilo.” Tada se okrenuo prema meni. “Hej, samo da znaš, mi ga nismo razbili.”

“Nisam ti mislio naplatiti popravak, Paulie.”

“Ne, mislim, otvorili smo krov. Ovo je već bilo razbijeno kad smo stigli.”

On i Cezar su otišli, i nekoliko trenutaka kasnije začuo sam kako se vozilo teško vuče natrag.

Krivac je mogla biti zalutala loptica za bejzbol ili frizbi. No čak i ljeti podvornici nadgledaju javno vlasništvo. Razbijeni prozor pričinja preveliku opasnost da bi se samo tako zanemario; oblijepili bi ga ili zatvorili daskama.

Osim ako tip koji je podmetnuo požar nije znao gdje treba uvesti kisik kako bi plamen mogao prohujati kroz zračni tunel koji se stvorio tim vakuumom.

Spustio sam pogled na cigaretu u svojoj ruci i zgnječio je. * Potrebno vam je 56 grama kristala koje ste sačuvali. Pomiješajte ih s destiliranom vodom. Zagrijte ih da zakipe, te ponovno ohladite i sačuvajte kristale, čisti kalijev-klorat. Usitnite ih da izgledaju poput pudera u prahu i polako ugrijte da se osuše. Otopite 5 posto vazelina i 5 posto voska. To umiješajte u benzin i izlijte tu tekućinu na 90 posto kristala kalijeva klorata koji ste stavili u plastičnu posudu. Izmijesite. Pričekajte da benzin ispari.

Oblikujte u kocku i uronite je u vosak kako bi postala vodootporna. Za ovaj eksploziv potrebni su u najmanju ruku detonatori tipa A3. * Kad je Jesse otvorio vrata svog stana, ja sam ga čekao na kauču. “Što ti radiš ovdje?” upitao je.

“A što ti radiš ovdje?” “Živim ovdje”, Jesse je rekao. “Ne sjećaš se?” “Živiš li ti stvarno ovdje? Ili ovo mjesto koristiš samo za skrivanje?”

Izvadio je cigaretu iz kutije koja je bila u njegovu prednjem džepu i zapalio je. Merit cigarete. “Nemam pojma o čemu ti pričaš. Zašto nisi na sudu?”

“Zašto u ormariću ispod sudopera imaš klorovodičnu kiselinu?” upitao sam.

“S obzirom na to da nemamo bazen.” “Čekaj malo. Što je ovo, inkvizicija?” Namrštio se. “Trebala mi je kad sam prošlo ljeto radio s onim keramičarima; dobra je za čišćenje maltera. Iskreno, posve sam zaboravio da je još imam.” “Onda sigurno ne znaš da može vraški dobro eksplodirati ako je uliješ u bocu, ubaciš malo aluminijske folije, i sve začepiš krpom?”

Posve se primirio. “Je li ti to mene za nešto optužuješ? Ako da, tada mi to otvoreno reci, gade jedan.”

Ustao sam s kauča. “Dobro. Zanima me jesi li napravio pukotine na bocama da se lakše razbiju prije nego što si smiješao svoje koktele. Zanima me jesi li svjestan da je onaj beskućnik umalo umro kad si iz zabave zapalio ono skladište.” Posegnuvši iza sebe, iz kante za reciklažu izvadio sam praznu bocu bjelila. “Zanima me zašto je, dovraga, ovo u tvom smeću kad ti ne pereš svoje rublje, a svi znamo da i ne čistiš. Deset kilometara odavde nalazi se škola koja je izgorjela u požaru. Eksploziv je bio napravljen od bjelila i tekućine za kočnice.” Zgrabio sam ga za ramena, i iako bi se Jesse mogao osloboditi da se potrudi, dopustio je da ga tresem sve dok mu se glava nije trznula unatrag.

“Isuse Kriste, Jesse!”

Zurio je u mene, a lice mu je bilo bezizražajno. “Jesi li završio?”

Ispustio sam ga i on se povukao, hodajući unatrag, pokazavši zube. “Tada mi reci da sam u krivu”, izazvao sam ga.

“Reći ću ti i više od toga”, povikao je. “Mislim, kužim da si cijeli život uvjeren da sam ja nekako kriv za sve što je pogrešno u svemiru, ali, za tvoju informaciju, tata, ovaj si put totalno u krivu.”

Polako sam izvadio nešto iz svog džepa i utisnuo to u Jessejevu ruku.

Opušak cigarete Merit pojavio se u pregibu njegova dlana. “Onda nisi trebao ostaviti svoju posjetnicu.”

Postoji trenutak kad strukturni požar izmakne kontroli i kad se naprosto morate udaljiti da bi se vatra sama mogla ugasiti. Vi se stoga povučete na sigurno, na brežuljak izvan dometa vjetra, te gledate kako zgrada nestaje.

Jessejeva drhtava ruka se podigla i cigareta se otkotrljala na pod ispod naših nogu. Sakrio je lice, pritisnuo palčeve u kutove očiju. “Nisam je mogao spasiti.” Te su riječi bile iščupane iz dubine njegova tijela. Pognuo je ramena, spuznuvši natrag u tijelo dječaka. “Kome... kome si rekao?”

Shvatio sam da zapravo pita hoće li policija doći po njega. Jesam li o tome razgovarao sa Sarom. Želio je biti kažnjen.

A ja sam učinio ono što sam znao da će ga shrvati: privukao sam Jesseja u svoje naručje. Leđa su mu bila šira od mojih. Bio je viši od mene za pola glave.

Ne sjećam se kako se od petogodišnjaka koji nije bio tkivno podudaran pretvorio u muškarca, i u tome je vjerojatno i bio problem. Kako netko pomisli da, ako ne može spašavati, mora uništavati? I treba li kriviti njega, ili ljude koji

su ga trebali razuvjeriti?

Pobrinut ću se da se piromanija mog sina istog trena okonča, no neću to spominjati ni policiji ni zapovjedniku vatrogasnog društva. Možda je to nepotizam, a možda glupost. Možda to radim zato što je Jesse donekle sličan meni: izabrao je vatru kao svoje sredstvo, žudi za kontrolom barem jedne neobuzdane stvari.

Jessejevo disanje uz mene je postalo ravnomjerno, kao što je nekad znalo biti kad bih ga kao dijete nosio na kat nakon što bi zaspao u mom krilu. Znao me bombardirati pitanjima: Za što služi crijevo od pet centimetara, a za što od dva i pol? Zašto perete vatrogasna kola? Smije li vatrogasac koji se brine za strojeve voziti? Sinulo mi je da se ne mogu sjetiti kad je točno prestao postavljati pitanja. Ali sjećam se da sam se osjećao kao da sam nešto izgubio, kao da gubitak djetetova obožavanja može boljeti poput fantomskih udova.

Campbell

Liječnici se uvijek ponašaju jednako kad su pozvani na sud; sa svakim slogom izgovorene riječi daju vam na znanje da ni jedan aspekt svjedočenja ni na koji način ne može opravdati činjenicu da dok oni prisilno daju iskaz, pacijenti čekaju i ljudi umiru. Iskreno, to me užasno živcira. I odjednom si nisam mogao pomoći: tražio sam stanku kako bih otišao u WC, sagibao se kako bih zavezao cipelu, pokušavao se sabrati, i sjeckao rečenice dugim pauzama - činio sam sve što je potrebno kako bi oni još samo koju sekundu ostali smireni.

Doktor Chance nije bio iznimka od tog pravila. Od početka je jedva čekao da ode. Tako je često pogledavao na sat da ste mogli pomisliti da kasni na vlak.

Ovog je puta drugačije samo to da i Sara Fitzgerald jednako žarko želi da on čim prije ode iz sudnice. S obzirom na to da je Kate pacijentica koja čeka, osoba koja umire.

No pokraj mene Annino je tijelo isijavalo toplinu. Ustao sam i nastavio s ispitivanjem. Polako. “Doktore Chance, je li bilo sigurno da će ijedna terapija koja je uključivala donacije iz Annina tijela biti uspješna?”

“Ništa u vezi s rakom nije sigurno, gospodine Alexander.”

“Jesu li Sara i Brian Fitzgerald bili upoznati s tim?”

“Uvijek pomno objasnimo rizike koje svaki zahvat nosi sa sobom, jer jednom kad započnete terapiju, ugrožavate druge tjelesne sustave. Postupci koje uspješno obavimo za vrijeme jedne terapije mogu vam sljedeći put zabiti nož u leđa.” Nasmiješio se Sari. “Kad smo kod toga, Kate je fascinantna mlada žena.

Očekivali smo da neće doživjeti ni pet godina, a sada već ima šesnaest.”

“Zahvaljujući svojoj sestri”, istaknuo sam.

Doktor Chance je kimnuo. “Malo pacijenata ima dovoljno snažno tijelo i sreću da im je dostupan savršeno tkivno podudaran davatelj.”

Ustao sam s rukama u džepovima. “Možete li ispričati sudu kako su Brian i Sara Fitzgerald završili na savjetovanju sa stručnjacima za genetsku dijagnozu embrija, s ciljem da začnu Annu?”

“Kad se nakon testiranja ispostavilo da Jesse nije kompatibilan davatelj za Kate, Fitzgeraldima sam spomenuo jednu drugu obitelj s kojom sam surađivao.

Testirali su svu braću i sestre pacijenta, ali ni jedno nije odgovaralo, no tada je majka zatrudnjela za vrijeme liječenja i ispalo je da je to dijete bilo kompatibilno.”

“Jeste li savjetovali Saru i Briana Fitzgerald da pokušaju začeti genetski programirano dijete koje će poslužiti kao davatelj za Kate?”

“Nipošto”, odvratio je Chance uvrijeđeno. “Samo sam im objasnio da čak i ako nijedno od postojeće djece nije kompatibilno, ne znači da sljedeće dijete to neće biti.”

“Jeste li rekli Brianu i Sari Fitzgerald da ovo dijete, budući da je genetski programirano da bude savršeno podudarno, mora do kraja svog života sudjelovati u svim terapijama kojima će Kate biti podvrgnuta?”

“Tada je u pitanju bila terapija krvlju iz pupčane vrpce”, rekao je doktor Chance. “Do ostalih je donacija došlo jer Kate nije reagirala na prvu. I jer su obećavale bolje rezultate.”

“Dakle, ako bi sutra znanstvenici smislili postupak kojim bi se izliječio Katein rak tako da se Anni odreže glava i da je se daruje njezinoj sestri, biste li vi to poduprli?”

“Naravno da ne. Nikad ne bih podupro zahvat koji bi ugrozio život drugog djeteta.”

“Zar niste to i činili proteklih trinaest godina?”

Lice mu se uozbiljilo. “Ni jedan od tih zahvata nije Anni prouzročio značajniju dugotrajnu poteškoću.”

Iz svoje aktovke izvadio sam list papira i pokazao ga sucu, te zatim doktoru Chanceu. “Možete li pročitati označeni dio?” Stavio je naočale i pročistio grlo.

“Svjestan sam da anestezija ima potencijalne nuspojave. Ti rizici uključuju, no nisu ograničeni na: nepovoljne reakcije na lijekove, bol u grlu, ozljede zubi i zubnih proteza, oštećenje glasnica, probleme s disanjem, blagu bol i neugodu, gubitak osjeta, glavobolje, infekcije, alergijske reakcije, budnost tijekom opće anestezije, žuticu, krvarenje, oštećenja živca, krvne ugruške, srčani udar, oštećenje mozga, pa čak gubitak tjelesnih funkcija te života.”

“Jeste li upoznati s ovim obrascem, doktore?”

“Jesam. To je standardni obrazac za odobrenje operativnog zahvata.”

“Možete li reći koji mu je pacijent bio podvrgnut?”

“Anna Fitzgerald.”

“A tko je potpisao obrazac?”

“Sara Fitzgerald.”

Nagnuo sam se unatrag na petama. “Doktore Chance, anestezija sa sobom nosi rizik gubitka života, odnosno smrt. To su prilično ozbiljne dugoročne

posljedice.”

“Upravo zbog toga i imamo obrazac za odobrenje. Da bismo se zaštitili od ljudi poput vas”, rekao je. “Ali, realno gledajući, rizik je iznimno malen. I proces donacije koštane srži je jako jednostavan.”

“Zašto je Anna bila pod anestezijom za vrijeme tako jednostavnog zahvata?”

“Tako je manje traumatično za dijete, i manja je vjerojatnost da će se vrpoljiti.”

“Je li Anna nakon zahvata osjećala bol?”

“Možda malu”, rekao je doktor Chance.

“Ne sjećate se.”

“Bilo je to davno. Siguran sam da je čak i Anna već zaboravila to.”

“Mislite?” Okrenuo sam se prema Anni. “Da je pitamo?”

Sudac DeSalvo je prekrižio ruke.

“Kad smo kod rizika”, glatko sam nastavio. “Možete li nam nešto reći o dugoročnim posljedicama uzimanja faktora rasta? Anna je tom zahvatu dosad bila podvrgnuta dvaput, prije donacije za presađivanje.”

“Teoretski, ne bi trebalo doći do dugoročnih nuspojava.”

“Teoretski”, ponovio sam. “Zašto teoretski?”

“Zato što je istraživanje provedeno na laboratorijskim životinjama”, priznao je doktor Chance. “Posljedice za ljude još se prate.”

“Baš utješno.”

Slegnuo je ramenima. “Liječnici izbjegavaju izdavanje potencijalno opasnih lijekova.”

“Jeste li ikada čuli za talidomid, doktore?” upitao sam.

“Naravno. Ustvari, nedavno se ponovno počeo koristiti u istraživanju liječenja raka.”

“Već je jednom bio proglašen ključnim lijekom”, napomenuo sam. “S katastrofalnim posljedicama. Kad smo kod toga... darivanje bubrega - kakvi su rizici koji prate taj zahvat?”

“Nisu veći nego kod ostalih zahvata”, rekao je doktor Chance.

“Bi li Anna mogla umrijeti od komplikacija nastalih tim zahvatom?”

“Vjerojatnost je veoma mala, gospodine Alexander.”

“Dobro, pretpostavimo da Anna preživi zahvat bez ikakvih posljedica. Kako će gubitak bubrega utjecati na ostatak njezina života?”

“Nikako”, rekao je doktor Chance. “To je najbolje u svemu.”

Pružio sam mu letak nefrološkog odjela njegove vlastite bolnice. “Možete li pročitati dio koji je označen markerom?”

Ponovno je nabacio naočale. “Povećane šanse za hipertenziju. Moguće komplikacije tijekom trudnoće.” Doktor Chance je podigao pogled.

“Davateljima se savjetuje da se klone kontaktnih sportova da bi se smanjio rizik ozljeđivanja drugog bubrega.”

Sklopio sam ruke iza svojih leđa. “Jeste li znali da Anna u slobodno vrijeme igra hokej?”

Okrenuo se prema njoj. “Ne. Nisam znao.”

“Golmanica je. Već godinama.” Pustio sam da se ova informacija slegne.

“No budući da je ova donacija hipotetska, koncentrirajmo se na one koje je već prošla. Injekcije faktora rasta, DLI, matične stanice, donacija limfocita, koštana srž - svim je ovim brojnim zahvatima Anna bila podvrgnuta. Po vašem stručnom mišljenju, doktore, mislite li da joj ovi zahvati nisu znatno medicinski naštetili?”

“Znatno?” Oklijevao je. “Ne, nisu.”

“Jesu li joj znatno koristili?”

Doktor Chance mi je bacio dug pogled. “Naravno”, rekao je. “Spasila je svoju sestru.”

Anna i ja smo jeli ručak na katu, i uto je ušla Julia. “Smijem li ući?”

Anna joj je mahnula da ude, i Julia je sjela a da me nije niti pogledala.

“Kako si?” upitala je.

“Dobro”, odgovorila je Anna. “Samo želim da sve završi.”

Julia je otvorila paketić umaka za salatu i njime prelila ručak koji je donijela. “Hoće, uskoro.”

Pogledala me kad je to rekla, nakratko.

Samo je to bilo potrebno da se sjetim mirisa njezine kože i mjesta ispod njezinih grudi na kojem ima madež u obliku mladog mjeseca.

Anna je odjednom ustala. “Idem odvesti Suca u šetnju”, obznanila je.

“Ne dolazi u obzir. Vani su još uvijek novinari.”

“Tada ću ga šetati u hodniku.”

“Ne smiješ. Sam ga moram šetati, to je dio njegove dresure.”

“Onda idem piškiti”, rekla je Anna. “To još uvijek smijem činiti sama, zar ne?”

Izašla je iz konferencijske dvorane, napustivši Juliju i mene, i sve što se nije smjelo dogoditi, dogodilo se.

“Namjerno nas je ostavila same”, shvatio sam.

Julia se kimnula. “Bistra mala. Dobro čita ljude.” Potom je spustila svoju plastičnu vilicu. “Auto ti je pun pseće dlake.”

“Znam. Uvijek govorim Sucu da sveže svoju dlaku u rep, ali on me ne sluša.”

“Zašto me jednostavno nisi probudio?”

Nacerio sam se. “Jer smo bili usidreni u tihoj zoni38.”

Julia se, ipak, nije nasmiješila. “Je li ono sinoć za tebe bila šala, Campbelle?”

Odjednom sam se prisjetio one stare izreke: Čovjek planira, a Bog se smije. I s obzirom na to da sam kukavica, ščepao sam psa za ogrlicu. “Moram ga prošetati prije nego što nas pozovu da se vratimo u sudnicu.”

Julijin me glas slijedio do vrata. “Nisi mi odgovorio.”

“Bolje da ne čuješ moj odgovor”, rekao sam. Nisam se okrenuo. Da ne moram vidjeti njezino lice.

Kad je u tri sata sudac DeSalvo proglasio kraj rasprave za taj dan zbog svog tjednog termina kod kiropraktičara, otpratio sam Annu u predvorje kako bih potražio njezina oca - no Briana nije bilo. Sara se iznenađeno osvrnula. “Možda su ga pozvali na intervenciju”, rekla je. “Anna, ja ću—” Ali ja sam spustio ruku na Annino rame. “Ja ću te odvesti u vatrogasnu postaju.”

U autu je bila tiha. Dovezao sam se na parkiralište postaje i ostavio motor upaljen. “Slušaj,” rekao sam joj, “možda toga nisi svjesna, ali prvi dan saslušanja prošao je odlično za nas.”

Izašla je iz auta bez ijedne riječi, a Sudac je skočio na prazno suvozačko sjedalo. Anna se zaputila prema postaji, no tad jc odjednom skrenula ulijevo.

Zaputio sam se prema izlazu, ali tada sam protiv sebe ugasio motor. Ostavivši Suca u autu, slijedio sam je do stražnje strane zgrade.

Stajala je poput kipa, lica podignuta prema nebu. Što bih trebao reći, ili učiniti? Nikad nisam bio roditelj; jedva se mogu brinuti sam za sebe.

Na kraju je Anna započela razgovor. “Jesi li ikad učinio nešto što je bilo loše, iako se činilo dobro?”

Pomislio sam na Juliju. “Jesam.”

“Ponekad se mrzim”, Anna je promrmljala.

“Ponekad”, rekao sam joj, “i ja mrzim sebe.”

To ju je iznenadilo. Pogledala me te vratila pogled na nebo. “One su gore.

Zvijezde. Čak i kada ih ne vidiš.”

Zavukao sam ruke u džepove. “Nekad sam svake noći slao svoje želje zvijezdama.” “Što si poželio?

“Rijetke bejzbolske sličice za svoju zbirku. Zlatnog retrivera. Mlade zgodne profesorice.”

“Tata mi je rekao da su neki astronomi otkrili novo mjesto gdje se rađaju zvijezde. Ali trebalo nam je 2500 godina da ih vidimo.” Okrenula se prema meni. “Slažeš li se ti sa svojim roditeljima?”

Mislio sam joj slagati, no tada sam odmahnuo glavom. “Mislio sam da ću kad odrastem biti kao i oni, ali nisam kao oni. Zapravo sam s vremenom ionako prestao željeti biti poput njih.”

Sunce se razlilo po njezinoj mliječnoj puti i osvijetlilo obrise njezina vrata.

“Kužim”, rekla je Anna. “I ti si bio nevidljiv.”

Utorak Mala se vatra brzo pogazi i trne, A pusti ii se, rijeke zgasit je ne mogu.

William Shakespeare, Henrik VI39

Campbell

Brian Fitzgerald je moj adut. Kad sudac sazna da se barem jedan od Anninih roditelja slaže s njezinom odlukom da prestane biti davateljica, odobrenje njezina zahtjeva neće biti tako velik korak. Ako Brian učini ono što želim odnosno, kaže sucu DeSalvu da zna da i Anna ima svoja prava i da je spreman poduprijeti je - tada će sve što Julia iznese u svom izvješću biti upitno. I što je još bolje, Annino će svjedočenje biti puka formalnost.

Brian se pojavio s Annom rano sljedećeg jutra u svojoj kapetanskoj odori.

Namjestio sam osmijeh na lice, ustao i krenuo im ususret sa Sucem. “Jutro”, rekao sam. “Sve spremno?”

Brian je pogledao Annu. Potom je pogledao mene. S ruba njegovih usana visjelo je pitanje, no izgledao je kao da se vraški trudi da ga ne postavi.

“Bok”, rekao sam Anni, grozničavo razmišljajući. “Bi li mi mogla učiniti uslugu? Suca bi trebalo malo prošetati gore-dolje po stepenicama, inače će biti nemiran u sudnici.”

“Jučer ste mi rekli da ga ne smijem šetati.”

“Pa, danas smiješ.”

Anna je odmahnula glavom. “Nikamo ne idem. Čim vam okrenem leđa, počet ćete razgovarati o meni.”

Zatim sam se okrenuo prema Brianu. “Je li sve u redu?”

U tom je trenutku u zgradu ušla Sara Fitzgerald. Žurila je prema sudnici i zastala kad je ugledala Briana i mene. Zatim se polako okrenula od svog muža i ušla unutra.

Oči Briana Fitzgeralda slijedile su Saru čak i kada su se vrata zatvorila za njom. “Dobro smo”, izrekao je odgovor koji nije bio upućen meni.

“Gospodine Fitzgerald, jeste li ikada imali razmirice sa ženom u vezi s Anninim sudjelovanjem u medicinskim zahvatima za Kateinu dobrobit?”

“Jesam. Liječnici su rekli da će Kate trebati samo krv iz pupčane vrpce. Da će uzeti samo dio pupčane vrpce koji se obično baci nakon rođenja - to nije ništa što bi bilo potrebno djetetu i nije ju nimalo boljelo.” Susreo se s Anninim pogledom i nasmiješio se. “I jedno vrijeme je djelovalo. Kate se izliječila. Ali 1996. ponovno se razboljela. Liječnici su htjeli da daruje limfocite. To ne bi izliječilo Kate, no neko bi je vrijeme održalo na životu.”

Pokušao sam ga usmjeriti na pravi put. “Vi i vaša žena niste se složili oko tog zahvata?”

“Nisam bio uvjeren da je to dobra zamisao jer bi Anna bila svjesna što se događa i ne bi bila presretna.” “Što vam je žena rekla da ste se predomislili?”

“Da ćemo ionako uskoro trebati koštanu srž ako Anni ne izvadimo krv.”

“Kakvo ste vi mišljenje imali o tome?”

Brian je odmahnuo glavom u nelagodi. “Ne možete znati kako je to”, rekao je, “sve dok vam dijete ne počne umirati. Počnete govoriti i činiti stvari koje ne želite govoriti i činiti. I mislite da imate izbor, ali kad pomnije razmotrite stvari, shvatite da ste bili u krivu.” Podigao je pogled prema Anni koja se pokraj mene tako primirila da sam pomislio da je zaboravila disati. “Nisam to želio učiniti Anni. Ali nisam mogao dopustiti da izgubim Kate.”

“Jeste li na kraju ipak morali iskoristiti Anninu koštanu srž?” “Jesmo.”

“Gospodine Fitzgerald, biste li vi kao član osoblja hitne pomoći izveli zahvat na nekom tko nema nikakvih zdravstvenih problema?”

“Zašto ste onda, kao njezin otac, mislili da je taj invazivni zahvat koji nosi određeni rizik za samu Annu, u njezinu interesu?”

“Zato što”, rekao je Brian, “nisam mogao dopustiti da Kate umre.”

“Je li između vas i vaše žene bilo još kakvih neslaganja u vezi s korištenjem Annina tijela za liječenje vaše druge kćeri?”

“Prije nekoliko godina, Kate je završila u bolnici i... gubila je toliko krvi da su svi mislili da neće preživjeti. Mislio sam da je možda vrijeme da je pustimo da ode. Sara nije.”

“I što se dogodilo?”

“Liječnici su joj dali arsen i to je djelovalo, a bolest je bila u remisiji godinu dana.” “Želite li reći da je ta terapija spasila Kate, a nije uključivala korištenje Annina tijela?”

Brian je odmahnuo glavom. “Samo kažem... da sam bio uvjeren da će Kate umrijeti. Ali Sara nije odustala od Kate i ona je ozdravila.” Pogledao je prema svojoj ženi. “A sada Kate otkazuju bubrezi. Ne želim da pati. Ali u isto vrijeme ne želim ponoviti pogrešku. Ne želim se uvjeriti da je gotovo kad možda ne mora biti.”

Brian je postao emocionalna lavina, obrušavao se ravno u staklenu kuću

koju sam pomno gradio. Moram ga polako uvesti unutra. “Gospodine Fitzgerald, jeste li znali da će vaša kći podnijeti tužbu protiv vas i vaše žene?”

“Nisam.”

“Kad je to učinila, jeste li razgovarali s njom?”

“Jesam.” “Što ste učinili nakon tog razgovora, gospodine Fitzgerald?”

“Iselio sam se iz kuće s Annom.”

“Zašto?”

“Tada sam mislio da Anna treba razmisliti o svojoj odluci, a to nije mogla učiniti dok živi u našoj kući.”

“Sad kad ste se iselili s Annom i detaljno s njom raspravili zašto je podigla tužbu - slažete li se sa zahtjevom svoje žene da Anna i dalje bude Kateina davateljica?”

Odgovor koji smo uvježbali je ne; to je ključ mog slučaja. Brian se nagnuo kako bi odgovorio. “Da, slažem se”, rekao je.

“Gospodine Fitzgerald, što je po vašem mišljenju...” započeo sam, i tada shvatio što je upravo učinio. “Molim?”

“Još uvijek bih želio da Anna daruje svoj bubreg”, priznao je Brian.

Zureći u svjedoka koji me upravo pošteno nasamario, pokušao sam doći k sebi. Ako Brian ne podupre Anninu odluku, sudac će mnogo teže presuditi u korist emancipacije.

U isto sam vrijeme bio bolno svjestan slabašnog zvuka koji se oteo Anni zvuk duše koja se tiho slomila kad je shvatila da je nada koja se pojavila u obliku duge bila samo igra svjetlosti. “Gospodine Fitzgerald, spremni ste dopustiti da se Anna podvrgne opasnom operativnom zahvatu i izgubi bubreg u korist Kate?” Čudno je gledati kako se jak čovjek slama. “Možete li mi vi reći ima li pravog odgovora na ovo pitanje?” Brian je upitao promuklim glasom. “Jer ja ne znam koji je pravi. Znam što je ispravno. Znam što je pošteno. Ali nijedno se od toga ne može primijeniti u ovom slučaju. Mogu sjesti i razmisliti o tome, i mogu vam reći što i kako bi trebalo biti. Mogu vam čak i reći da bi moralo postojati bolje rješenje. Ali prošlo je trinaest godina, gospodine Alexander, i ja ga još uvijek nisam pronašao.”

Polako je klonuo prema naprijed, prevelik za to malo mjesta, sve dok mu čelo nije dotaknulo hladnu drvenu prečku koja je ograđivala prostor za davanje iskaza.

* Sudac DeSalvo zatražio je predah od 10 minuta prije nego što Sara Fitzgerald započne s ispitivanjem kako bi se svjedok mogao malo pribrati. Anna i ja smo se zaputili dolje do aparata s pićem, na kojima ste mogli potrošiti koji dolar na slabi čaj i još goru juhu. Sjedila je, a pete su joj bile zakvačene za prečke na nogama stolca. Kad sam joj pružio šalicu tople čokolade, bez razmišljanja ju je spustila na stol a da nije otpila ni gutljaj.

“Nikad nisam vidjela svog oca kako plače”, rekla je. “Mama je često znala puknuti zbog Kate. Ali tata - ako je ikad izgubio kontrolu, pobrinuo se da ga mi ne vidimo.”

“Anna—” “Misliš da sam ja kriva za to?” upitala me, okrenuvši se prema meni.

“Misliš da ga nisam trebala pozvati da dođe danas?”

“Da ga ti nisi pozvala da svjedoči, sudac bi to učinio.” Odmahnuo sam glavom. “Anna, i ti ćeš to morati.”

Podigla je pogled prema meni, oprezno. “Što to?”

“Dati iskaz.”

Anna me pogledala u nevjerici. “Nadam se da se šališ.”

“Mislio sam da će sudac presuditi u tvoju korist ako se uvjeri da tvoj otac podupire tvoj izbor. No, nažalost, to se nije dogodilo.

I nemam blage veze što će Julia reći - no čak i da stane na tvoju stranu, morat ćemo uvjeriti suca DeSalva da si dovoljno zrela da donosiš odluke samostalno, bez svojih roditelja.”

“Misliš da moram stati tamo gore? Kao svjedokinja?”

Od početka sam znao da će Anna prije ili poslije morati svjedočiti. U slučaju emancipacije maloljetnice logično je da će sudac htjeti čuti što ona ima reći. Iako Anna zazire od svjedočenja, mislim da podsvjesno to zapravo želi učiniti. Zašto bi se inače uopće trudila podizati tužbu ako ne želi mogućnost da kaže što misli.

“Jučer si mi rekao da neću morati svjedočiti”, rekla je Anna dok je postajala sve uzrujanija.

“Prevario sam se.”

“Unajmila sam te da ti kažeš što ja želim.”

“To tako ne ide”, rekao sam. “Ti si podnijela tužbu jer više nisi htjela biti osoba u koju te tvoja obitelj pretvorila proteklih trinaest godina. A to znači da se moraš prestati skrivati i pokazati nam tko si ti zaista.”

“Polovica odraslih na planetu nema pojma tko su, ali svejedno smiju donositi odluke o sebi”, Anna se pobunila.

“Ali nemaju trinaest godina. Slušaj”, rekao sam, prešavši na ono što sam mislio da je bit cijele priče. “Kad si prije pokušala reći što misliš, znam da te to nije nikamo odvelo. Ali obećavam ti da će te ovaj put svi slušati kad budeš govorila.”

Ako je ovo imalo ikakav efekt, bio je potpuno drugačiji nego što sam očekivao. Anna je prekrižila ruke. “Ne dolazi u obzir da ja stanem tamo gore”, rekla je.

“Anna, davanje iskaza nije tako velika stvar—” “To jest velika stvar, Campbelle. Ogromna stvar. I neću to učiniti.”

“Ako ne daš iskaz, izgubit ćemo”, objasnio sam.

“Onda pronađi neki drugi način da pobijedimo. Ti si odvjetnik.”

Nisam dopustio da me namami u zamku. Kucnuo sam prstima po stolu da zadržim strpljenje. “Bi li mi rekla zašto se tome toliko opireš?” . Podigla je pogled. “Ne.” “Ne, nećeš svjedočiti? Ili - ne, nećeš mi reći?”

“Postoje neke stvari o kojima ne volim razgovarati.” Lice joj se uozbiljilo.

“Mislila sam da ćeš barem ti to moći razumjeti.”

Znala je točno gdje treba bocnuti. “Razmisli o tome”, ustrajao sam.

“Neću se predomisliti.”

Ustao sam i bacio svoju punu čašicu kave u smeće. “Pa dobro”, rekao sam joj. “Onda nemoj očekivati da ću ti promijeniti život.”

Sara

Sadašnjost

Nešto se čudno dogodi kako vrijeme prolazi: osoba okameni. Vidite, ako svjetlost padne na Brianovo lice pod određenim kutom, još uvijek mogu vidjeti blijedu plavu nijansu njegovih očiju koje su me podsjećale na ocean u kojem još nisam zaplivala. Ispod finih linija bora njegova osmijeha, na bradi mu se smjestila jamica - to je bila prva stvar koju sam tražila na licima svoje novorođene djece. Tu je i njegova odlučnost, tiha postojanost, te nepokolebljiva smirenost za koju sam se uvijek nadala da će prijeći na mene. To su osnovne stvari zbog kojih sam se zaljubila u svog muža; ako ga ponekad ne mogu prepoznati, možda to nije nedostatak. Promjena ne donosi uvijek loše; ljuštura koja obavija zrnca pijeska nekim ljudima izgleda kao smeće, a drugima kao biser.

Brianove oči sijevnule su od Anne, koja je kopkala po krasti na svom palcu, do mene. Gledao me kao što miš gleda jastreba. Ima nešto u tome što me zaboljelo; zar stvarno ima takvo mišljenje o meni?

Zar svi imaju? Željela bih da između nas nema sudnice. Željela bih da mu mogu prići.

Slušaj, rekla bih mu, nisam mislila da će nam životi poći ovim putem; i možda ne možemo pronaći izlaz iz ove ulice. Ali ni s kim drugim ne bih radije bila izgubljena.

Slušaj, rekla bih, možda sam pogriješila.

“Gospođo Fitzgerald," upitao je sudac DeSalvo, “imate li kakvih pitanja za svjedoka?”

Shvatila sam da je to dobar naziv za supružnika. Što drugo rade supruge i supruzi nego svjedoče o pogreškama u prosuđivanju onoga drugog?

Polako sam ustala sa svog stolca. “Dobar dan, Briane”, rekla sam, no moj glas nije bio ni približno siguran kao što sam se nadala da će biti.

“Sara”, odgovorio je.

Nakon te razmjene, više nisam znala što da kažem.

Odjednom me preplavilo sjećanje. Htjeli smo nekamo pobjeći, ali nismo mogli odlučiti kamo. Pa smo ušli u auto i vozili se, i svakih bismo pola sata dopustili da jedno od djece odabere skretanje, ili odluči hoćemo li poći lijevo ili desno. Završili smo u Seal Coveu u Maineu, i tamo smo stali jer bi nas Jessejev novi smjer odveo ravno u ocean. Iznajmili smo kolibu bez grijanja i struje - a naše se troje djece bojalo mraka.

Nisam shvatila da govorim naglas sve dok mi Brian nije odgovorio.

“Sjećam se”, rekao je. “Na onaj smo pod stavili toliko svijeća da sam mislio da ćemo sigurno sve zapaliti. Kiša je padala pet dana.”

“A šesti dan, kad se vrijeme razbistrilo, obadi su bili tako nesnosni da je vani bilo neizdrživo.”

“I tada je Jesseja opekao otrovni bršljan i oči su mu bile tako natekle da su se zatvorile...”

“Oprostite”, prekinuo nas je Campbell Alexander.

“Prihvaćeno”, rekao je sudac DeSalvo. “Kamo to vodi, odvjetnice?”

Krenuli smo u nepoznato i završili na groznom mjestu, no ipak ni za cijeli svijet ne bih mijenjala tih tjedan dana. Kad ne znate kamo ste krenuli, pronađete mjesta na koja se nitko drugi nije sjetio zaviriti. “Kad Kate nije bila bolesna,” Brian je rekao polako i pažljivo, “znalo nam je biti super.”

“Misliš da to Anni ne bi nedostajalo ako Kate umre?”

Campbell je skočio sa svog stolca, kao što sam i očekivala. “Prigovor!”

Sudac je podigao ruku i kimnuo Brianu da odgovori.

“To će svima nedostajati”, rekao je.

I u tom se trenutku dogodilo nešto veoma čudno. Brian i ja, suočeni licem u lice svaki na svom polu, okrenuli smo se poput magneta; i umjesto da se odbijamo jedno od drugog, odjednom smo se našli na istoj strani. Bili smo mladi i prvi put na istoj valnoj duljini; bili smo stari i pitali se kako smo prošli tu golemu udaljenost u tako kratkom vremenu. Po deseti smo put za Novu godinu na televiziji gledali vatromet dok je troje usnule djece bilo stisnuto između nas, a ja sam mogla osjetiti Brianov ponos iako se nismo dodirivali.

Odjednom više nije bilo važno što se on iselio s Annom i što je sumnjao u neke moje odluke u vezi s Kate. Učinio je ono što je mislio da je ispravno, baš kao što sam i ja učinila, i to mu ne mogu uzeti za zlo. Život je ponekad toliko zatrpan sitnicama da zaboravite da živite. Uvijek postoji neki sastanak na koji morate ići, račun koji morate platiti, simptom koji se pojavi, još jedan nezanimljiv dan koji morate urezati u drveni zid. Uskladili smo svoje satove,

proučili svoje rasporede, živjeli u minutama, te se potpuno zaboravili odmaknuti i promotriti što smo postigli.

Ako danas izgubimo Kate, imali smo je šesnaest godina, i to nam nitko ne može oduzeti. I nakon mnogo godina, kad već postane teže prizvati u sjećanje sliku njezina nasmijanog lica, mekoću njezine ruke u mojoj ili savršenog tona njezina glasa, Brian će mi moći reći: Zar se ne sjećaš? Izgledalo je ovako.

Glas suca upao je u moje sanjarenje. “Gospođo Fitzgerald, jeste li završili?”

Nikad nije ni postojala potreba da ispitujem Briana; oduvijek sam znala što će odgovoriti. Ono što sam zaboravila bila su pitanja.

“Uskoro.” Okrenula sam se prema svom mužu. “Briane?” upitala sam. “Kad se vraćaš kući?”

U utrobi zgrade suda nalazio se red glomaznih aparata za hranu, od kojih ni u jednom nije bilo nečeg što biste htjeli pojesti. Kad je sudac DeSalvo zatražio predah, odlutala sam dolje i zagledala se u sve te Starbustove, Pringlese i Cheetose, zatočene u svojim ćelijama koje su bile nalik na otvarače za boce.

“Oreosi su najbolji”, začula sam Brianov glas iza sebe. Okrenula sam se upravo kad je u automat ubacio 75 centi.

“Jednostavni. Klasični.” Pritisnuo je dvije tipke i keksi su se samoubilački bacili na dno automata.

Odveo me do stola koji su ljudi zamrljali i izranjavali, te na njegovoj površini dali oduška svojim najskrovitijim mislima. Njihovi su inicijali, urezani u njega, postali vječni. “Nisam znala što da ti kažem kad si davao iskaz”, priznala sam i potom oklijevala. “Briane? Misliš da smo bili dobri roditelji?”

Pomislila sam na Jesseja, od kojega sam već odavno digla ruke. Na Kate, koju nisam mogla izliječiti. Na Annu.

“Ne znam”, rekao je Brian. “Može li to itko znati?”

Pružio mi je paketić Oreosa. Kad sam otvorila usta da mu kažem kako nisam gladna, Brian je u njih strpao keks. Na jeziku sam osjećala kako je hrapav i ukusan; odjednom sam umirala od gladi. Brian je s mojih usana maknuo mrvice, nježno kao da sam od krhkog porculana. Dopustila sam mu da to učini.

Pomislila sam da možda nikad prije nisam okusila nešto tako slatko. * Brian i Anna te su se noći doselili natrag kući. Oboje smo je ušuškali; oboje smo je poljubili. Brian se otišao istuširati. Uskoro ću krenuti u bolnicu, no

trenutačno sjedim nasuprot Anni, na Kateinu krevetu. “Hoćeš li mi sad držati predavanja?” upitala je.

“Ne na način na koji ti misliš.” Prstom sam prelazila rubom Kateina kreveta.

“Nisi loša osoba zato što želiš biti onakva kakva jesi—” “Nisam—” Podignula sam ruku. “Hoću reći da je takvo razmišljanje normalno. I samo zato što si ispala drugačija nego što su svi zamišljali da ćeš ispasti, ne znači da si pogriješila. Djevojčica koju u jednoj školi zadirkuju, može se preseliti u drugu i tamo postati najpopularnija samo zato što od nje nitko ništa drugo i ne očekuje. Netko tko studira medicinu jer je obitelj puna liječnika može otkriti da zapravo želi biti umjetnik.” Duboko sam udahnula i odmahnula glavom.

“Razumiješ li me?”

“Ne baš.”

Na to sam se nasmiješila. “Samo sam ti htjela reći da me podsjećaš na nekog.”

Anna se podigla na lakat. “Na koga?”

“Na mene”, rekla sam. * Kad tako mnogo godina provedete uz svog muža, on postane nalik na kartu u pretincu auta koja je od korištenja dobila uši i bijele tragove i čije putove znate tako dobro da biste ih mogli nacrtati bez gledanja. Zbog toga je neprestano imate uz sebe na putovanjima. Ipak, kad to najmanje očekujete, jednog dana otvorite oči i ugledate nepoznato skretanje, mjesto kojeg prije nije bilo, te se morate zaustaviti i zapitati je li taj putokaz zaista nov ili je on nešto što ste svaki put previdjeli.

Brian je ležao pokraj mene na krevetu. Nije ništa govorio, samo je stavio svoju ruku na udubinu u pregibu mog vrata. Tada mi je dao poljubac, dug, napola gorak i napola sladak. To sam očekivala, no nisam ono što je slijedilo ugrizao me za usnu tako snažno da sam osjetila krv. “Au”, rekla sam, pokušavši se nasmijati i pretvoriti to u šalu. No on se nije nasmijao ni ispričao. Nagnuo se prema meni i polizao krv.

U sebi sam se trznula. Ovo je bio Brian, ali i nije bio Brian -i jedno i drugo bilo je neobično. Jezikom sam prešla preko skliske krvi i osjetila okus bakra.

Otvorila sam se poput orhideje, od svog tijela načinila kolijevku i osjetila kako njegov dah putuje niz moje grlo, preko mojih grudi. Na trenutak je položio svoju

glavu na moj trbuh, i to je bilo jednako poznato kao što je onaj ugriz bio neočekivan - to bismo činili svake noći, kao ritual, kad sam bila trudna.

Tada se ponovno pokrenuo. Nadvio se nada mnom, te me poput drugog sunca ispunio svjetlošću i vrućinom. Mi smo pravi primjer kontrasta - tvrdo na mekom, svijetlo na tamnom, kaotično na smirenom - no ima nešto u tom spoju zbog čega sam shvatila da nijedno od nas ne bi bilo potpuno bez onoga drugog.

Mi smo Moebiusova traka40, tijela koja se pretapaju jedno u drugo i koje je nemoguće odriješiti.

“Izgubit ćemo je”, šapnula sam, no ni sama nisam znala govorim li o Kate ili Anni.

Brian me poljubio. “Nemoj”, rekao je.

Nakon toga nismo više razgovarali. To je bilo najsigurnije.

Srijeda Pa ipak iz plamenova tih, Ne dopiraĹĄe svjetlost, veÄ&#x2021; prije tama vidljiva.

Milton, Izgubljeni raj41

Julia

Kad sam se vratila sa svog jutarnjeg trčanja, Izzy je sjedila u dnevnoj sobi.

“Sve u redu?” upitala je.

“Aha.” Odvezala sam svoje tenisice i obrisala znoj sa čela. “Zašto?”

“Jer normalni ljudi ne idu na trčanje u 4:30 ujutro.”

“Morala sam potrošiti malo energije.” Ušla sam u kuhinju, ali Braunov aparat za kavu nije odradio svoj posao. Programirala sam ga tako da je moja kava s okusom lješnjaka sada trebala biti skuhana. Provjerila sam Evin utikač i pokušala pritisnuti nekoliko njezinih tipki, ali cijeli ekran nije radio. “Kvragu”, rekla sam, iščupavši kabel iz zida. “Ovo nije tako staro, ne bi se smjelo pokvariti.”

Izzy je stala uz mene i počela petljati po programu. “Imaš li garanciju?”

“Ne znam. Nije me briga. Znam samo da zaslužuješ dobiti jebenu kavu kad kupiš nešto što bi ti je trebalo skuhati.” Tako sam snažno tresnula praznom šalicom za kavu u sudoperu da se razbila. Zatim sam se spustila na pod, naslonivši se na kuhinjske elemente, i zaplakala.

Izzy je kleknula pokraj mene. “Što je učinio?”

“Opet istu stvar, Iz”, jecala sam. “Tako sam prokleto glupa.”

Zagrlila me jednom rukom. “Kipuće ulje?” predložila je. “Kastracija?

Trovanje hranom? Izaberi.”

Uspjela me malo nasmijati. “Ti bi to i učinila.”

“Samo zato što znam da bi i ti to učinila za mene.

Oslonila sam se na rame svoje sestre. “Mislila sam da grom nikad ne udara dvaput na isto mjesto.”

“Naravno da udara”, Izzy je rekla. “Ali samo ako si toliko glupa da ostaneš na tom mjestu.”

Prva osoba koja me tog jutra pozdravila na sudu zapravo nije bila osoba, već Sudac. Pokunjeno se pojavio iza ugla s poklopljenim ušima, bježeći od povišenog glasa svog vlasnika. “Hej”, rekla sam, smirujući ga, ali Sucu nije bilo do toga. Zagrizao je rub mog sakoa - kunem se, Campbell će mi platiti kemijsko - te me počeo vući prema tom metežu.

Začula sam Campbella prije nego što sam skrenula za ugao. “Izgubio sam vrijeme, radnu snagu, i to nije najgore. Izgubio sam povjerenje u svoje

sposobnosti procjene klijenata.”

“E pa, ti nisi jedini koji je krivo procijenio”, Anna mu se suprotstavila.

“Unajmila sam te jer sam mislila da imaš kralježnicu.” Progurala se pokraj mene. “Idiote”, promrsila je ispod glasa.

U tom sam se trenutku prisjetila kako sam se osjećala kad sam se probudila sama na onom brodu: bila sam razočarana. Izgubljena. Ljuta sama na sebe jer sam se dovela u tu situaciju.

Zašto, dovraga, nisam bila ljuta na Campbella?

Sudac je skočio na Campbella i grebao ga po prsima svojim šapama.

“Dolje!” zapovjedio je, te se zatim okrenuo i ugledao mene. “Ovo nisi trebala čuti.”

“To ti vjerujem.”

Polako se spustio na uredski stolac u konferencijskoj dvorani i rukom prešao preko lica. “Odbila je dati iskaz.”

“Pa zaboga, Campbelle, ne može se suočiti sa svojom majkom ni u vlastitoj dnevnoj sobi, a kamoli na svjedočenju. Što si drugo očekivao?”

Podigao je pogled, prostrijelivši me. “Što ćeš reći DeSalvu?” “Pitaš zbog Anne ili jer se bojiš da ćeš izgubiti slučaj?”

“Hvala na pitanju, ali odrekao sam se savjesti za korizmu.”

“Zar se ne pitaš zašto ti se ta trinaestogodišnjakinja uvukla pod kožu?”

Namrštio se. “Julia, zašto ne odeš i uništiš mi slučaj kao što si i planirala?”

“Ovo nije tvoj slučaj, ovo je Annin slučaj, lako vidim da ti misliš drugačije.” “Što bi to trebalo značiti?”

“Vi ste kukavice. Oboje bježite od sebe glavom bez obzira”, rekla sam.

“Znam kakvih se posljedica Anna boji. Ali ne znam čega se ti bojiš?”

“Ne znam o čemu pričaš.”

“Ne? A gdje je nestala šala? Ili se preteško šaliti na račun nečeg što te toliko pogađa? Povučeš se svaki put kad ti se netko približi. Dok ti je Anna samo klijentica, nema problema, ali čim osjetiš da ti je stalo do nje, u nevolji si.

A ja, ja sam dobra za ševu na brzaka, ali da se ti emocionalno vežeš - to ne dolazi u obzir. Imaš normalan odnos jedino sa svojim psom, a i to je neka velika državna tajna.”

“Zaista si pretjerala, Julia—” “Nisam, ja sam vjerojatno jedina osoba koja je kvalificirana da ti kaže da si

kreten. Ali to je u redu, zar ne? Jer ako svi misle da si kreten, nitko ti se neće željeti previše približiti.” Dugo sam gledala u njega. “To je veliko razočaranje, kad shvatiš da te netko prozreo, zar ne, Campbelle?”

Ustao je, kamena lica. “Čeka me saslušanje.”

“Samo idi”, rekla sam. “Ali pobrini se da odvojiš pravdu od klijenta kojem je ona potrebna. Da ne bi, Bože sačuvaj, slučajno otkrio da imaš srce.”

Udaljila sam se prije nego što se još više osramotim, i iza sebe začula kako me Campbellov glas doziva. “Julia. Nije istina.”

Sklopila sam oči, i iako sam znala da to nije pametno, okrenula sam se.

Oklijevao je. “Moj pas. Ja—” Vernovo pojavljivanje na vratima prekinulo je njegovo priznanje, kakvo god ono bilo. “Sudac DeSalvo je nabrušen”, prekinuo nas je.

"Vi kasnete, a u dućanu je ponestalo mlijeka s okusom kave.” Susrela sam se s Campbellovim pogledom. Čekala sam da dovrši rečenicu. Tisi mi sljedeći svjedok”, rekao je ravnodušno, i onaj je trenutak nestao, te nisam sigurna je li uopće postojao.

Campbell

Sve je teže biti gad.

Kad sam stigao u sudnicu, ruke su mi se tresle. Djelomično zbog moje stare boljke, naravno. No djelomično i zbog činjenice da je moja klijentica, koja je sjedila pokraj mene, tvrdoglava kao mazga, a ženu za kojom sam lud uskoro ću pozvati da svjedoči. Kad je sudac ušao, bacio sam pogled na Juliju; namjerno je odvratila pogled.

Moja se kemijska otkotrljala sa stola. “Anna, možeš li je, molim te, podići?”

“Ne znam. Bio bi to gubitak vremena i radne snage, zar ne?” odvratila je, i ta je prokleta kemijska ostala na podu.

“Jeste li spremni pozvati svog sljedećeg svjedoka, gospodine Alexander?” upitao je sudac DeSalvo, no prije nego što sam uspio izgovoriti Julijino ime, Sara Fitzgerald je zatražila razgovor sa sucem.

Pripremio sam se na još jednu komplikaciju, i, naravno, odvjetnica protustranke ispunila je moja očekivanja. “Psihijatrica koju sam pozvala kao svjedokinju ima sastanak u bolnici ovo poslijepodne. Bi li ona mogla svoj iskaz dati sada?”

“Gospodine Alexander?”

Slegnuo sam ramenima. Za mene je to bilo samo odlaganje giljotine, sve u svemu. Sjeo sam pokraj Anne i promatrao kako klupi za svjedočenje pristupa mala, tamnoputa žena s punđom koja je bila trunku prejako stegnuta tako da je zatezala njezino lice. “Molim vas, recite svoje ime i adresu za zapisnik”, započela je Sara.

“Doktorica Beata Neaux”, rekla je psihijatrica. “1250 Orrick Way, Woonsocket.”

Doktor No42. Ogledao sam se po sudnici, no očigledno ovdje nije bilo obožavatelja Jamesa Bonda. Izvadio sam svoj blok i napisao Anni poruku: Da se uda za doktora Chancea, zvala bi se doktorica Neaux-Chance43.

U kutu Anninih usana pojavio se smiješak. Podignula je kemijsku i napisala mi: Da se razvede i uda za gospodina Bustera, zvala bi se doktorica NeauxChance-Buster44.

Oboje smo se počeli smijati, te se sudac DeSalvo nakašljao i pogledao nas.

“Oprostite, časni sude.”

Anna mi je napisala još jednu poruku: Još se uvijek ljutim.

Sara je prišla svjedokinji. “Možete li nam reći što ste specijalizirali, doktorice Neaux?”

“Ja sam psihijatrica za djecu.”

“Kada ste prvi put upoznali moju djecu?”

Doktorica Neaux bacila je pogled na Annu. “Prije sedam godina, kad ste doveli svog sina Jesseja zbog poremećaja u ponašanju. Od tada sam se sastajala sa svom djecom, u raznim okolnostima, kako bismo razgovarali o različitim pitanjima koja su se pojavila.” “Prošli sam vas tjedan nazvala i zamolila da pripremite izvješće u kojem ćete iznijeti svoje stručno mišljenje o psihološkim posljedicama koje bi Anna pretrpjela da njezina sestra umre.”

“Tako je. Zapravo, malo sam istraživala. Sličan se slučaj pojavio u Marylandu kad su jednoj djevojčici predložili da bude davateljica za svoju sestru blizanku. Psihijatar koji je pregledao blizanke otkrio je da su tako snažno povezane da bi uspješan ishod bio iznimno koristan za davateljicu.” Pogledala je Annu. “Po mom mišljenju, ovdje imamo veoma sličan splet okolnosti. Anna i Kate su veoma bliske, i to ne samo zbog genetike. Žive zajedno. Druže se.

Doslovno su cijeli svoj život provele zajedno. Ako Anna daruje bubreg koji bi mogao spasiti život njezine sestre, to će biti ogroman dar - i to ne samo za Kate.

Anna će i dalje biti dio netaknute obitelji kojom određuje samu sebe, a ne dio obitelji koja je izgubila jednog od svojih članova.”

Izblebetala je takvu gomilu psiholoških sranja da sam se jedva mogao snaći u tom, ali, na moje zaprepaštenje, izgleda da ju je sudac shvatio prilično ozbiljno. Julia je također blago nagnula glavu, a između njezinih obrva stvorila se tanka bora. Zar sam ja jedina osoba u ovoj prostoriji sa zdravim mozgom? “Štoviše,” nastavila je doktorica Neaux, “prema nekim istraživanjima, djeca koja su davatelji imaju veće samopouzdanje i osjećaju se važnijima u obiteljskoj hijerarhiji. Osjećaju se poput superjunaka jer mogu učiniti nešto što nitko drugi ne može.”

Ovo je bio najneprikladniji opis Anne Fitzgerald koji sam ikad čuo.

“Mislite li da je Anna sposobna samostalno donositi medicinske odluke?” upitala je Sara.

“Nipošto.”

Nisam ni sumnjao.

“Svaka će odluka koju ona donese utjecati na cijelu obitelj”, rekla je

doktorica Neaux. “To će joj biti na umu kad ih bude donosila i stoga one nikad neće biti potpuno samostalne. Usto, ona ima trinaest godina. Njezin mozak razvojno još nije sposoban gledati toliko unaprijed, pa će sve njezine odluke biti utemeljene na njezinoj bliskoj budućnosti, a ne dugoročnoj.”

“Doktorice Neaux,” prekinuo ju je sudac, “što biste vi predložili u ovom slučaju?”

“Anni treba vodstvo osobe koja ima više životnog iskustva... osobe koja uzima u obzir što je u njezinu najboljem interesu. Rado surađujem s ovom obitelji, ali roditelji moraju biti roditelji - u ovom slučaju zato što djeca to ne mogu biti.”

Kad mi je Sara prepustila svjedokinju, obrušio sam se na plijen. “Vi želite da mi povjerujemo da će darivanje bubrega Anni omogućiti svu tu divnu psihičku dobrobit.”

“Tako je”, rekla je doktorica Neaux.

“Nije li onda logično da će Anna pretrpjeti veliku psihološku traumu ako daruje bubreg, a njezina sestra umre nakon operacije?” “Mislim da bi joj roditelji pomogli da to prebrodi."

“A što mislite o Aninoj izjavi da više ne želi biti davateljica?” napomenuo sam. “Zar to nije važno?”

“Naravno. No kao što sam i rekla, Annino trenutačno mišljenje je pod utjecajem kratkoročnih posljedica. Ona ne razumije kakav će odjek ova odluka zaista imati.”

“A tko to razumije?” upitao sam. “Gospoda Fitzgerald možda nema trinaest godina, ali svakog dana svoga života očekuje da se dogodi ono najgore, u vezi s Kateinim zdravljem, zar ne?” Psihijatrica je nevoljko kimnula.

“Moglo bi se čak reći da ona očuvanjem Kateina zdravlja određuje svoju sposobnost da bude dobra majka. Zapravo, ako njezino djelovanje održi Kate na životu, i njoj će samoj to psihički koristiti.”

“Naravno.”

“Gospoda Fitzgerald mnogo bi se bolje osjećala u obitelji koja uključuje Kate. Čak se usuđujem tvrditi da odluke koje ona donosi u svom životu nisu nimalo samostalne, već pod utjecajem pitanja vezanih uz Kateino zdravlje.”

“Vjerojatno.”

“Nije li onda po vašoj logici”, zaključio sam, “točno da Sara Fizgerald izgleda, osjeća i ponaša se kao Kateina davateljica?”

“Pa—”

“Osim što ne daruje svoju koštanu srž i krv. Nego Anninu.” “Gospodine Alexander”, upozorio je sudac.

“I ako Sara odgovara psihološkom profilu ličnosti veoma bliskog davatelja koji ne može samostalno donositi odluke, zašto bi onda ona bila imalo sposobnija od Anne donijeti te odluke?”

Krajičkom oka mogao sam vidjeti Sarino zaprepašteno lice. Čuo sam kako je sudac udarao svojim čekićem. “U pravu ste, doktorice Neaux - roditelji trebaju biti roditelji”, rekao sam. “No to ponekad nije dovoljno dobro.”

Julia

Sudac DeSalvo zatražio je predah od 10 minuta. Odložila sam svoju naprtnjaču od guatemalskog pletiva i počela prati ruke kad su se otvorila vrata jednog WCa. Iz njega je izašla Anna i na trenutak oklijevala. Potom je otvorila slavinu pokraj mene.

“Bok”, rekla sam.

Anna je otišla osušiti ruke pod sušilom. Zrak nije puhao jer senzor iz nekog razloga nije reagirao na njezin dlan. Ponovno je prstima mahnula ispod aparata te se zagledala u njih, kao da se pokušava uvjeriti da nije nevidljiva. Udarila je metalni aparat.

Kad sam se nagnula pokraj nje i mahnula rukom ispod njega, topli je zrak puhnuo u moj dlan. Podijelile smo to malo topline, nalik na beskućnike okupljene oko trbušaste vatre. “Campbell mi je rekao da ne želiš svjedočiti.”

“Ne bih razgovarala o tome”, rekla je Anna.

“Pa, ponekad moraš učiniti ono što najmanje želiš kako bi dobila ono što želiš najviše.”

Oslonila se na zid WC-a i prekrižila ruke. “Otkad si ti Konfucije?” Anna se okrenula i sagnula kako bi mi podigla naprtnjaču. “Sviđa mi se. Šarena je.”

Uzela sam je i prebacila preko ramena. “Kad sam bila u Južnoj Americi, vidjela sam starice koje ih pletu. Potrebno je dvadeset kolutova konca kako bi se napravio ovaj uzorak.”

“I istina je takva”, rekla je Anna, ili barem mislim da je to rekla, no već je nestala iz prostorije. * Promatrala sam Campbellove ruke. Mnogo su se kretale dok je Campbell govorio. Koristio ih je gotovo kao interpunkcijske znakove za svoj govor. No one su se i pomalo tresle, a ja sam to pripisala činjenici da on ne zna što ću ja reći. “Po mišljenju vas kao privremene zastupnice,” rekao je, “kakve su vaše preporuke za ovaj slučaj?”

Duboko sam udahnula i pogledala Annu. “Ja ovdje vidim jednu mladu ženu koja se cijeli svoj život osjećala odgovornom za dobrobit svoje sestre. Naime, ona zna da je donesena na ovaj svijet da bi ponijela tu odgovornost.” Bacila

sam pogled na Saru koja je sjedila za svojim stolom. “Mislim da su Brian i Sara Fitzgerald imali najbolje namjere kad su začeli Annu. Htjeli su spasiti svoju kćer; mislili su da će Anna biti dobrodošla prinova u obitelji - ne samo zato što im je mogla pružiti genetički, nego i zbog toga što su je željeli voljeti i paziti kako bi odrasla u dobru osobu.”

Tada sam se okrenula prema Campbellu. “Također razumijem da je u ovoj obitelji postalo ključno učiniti sve što je moguće kako bi se Kate spasila. Kad nekog volite, učinit ćete sve kako bi ta osoba ostala uz vas.”

Kao djevojčica, znala sam se buditi usred noći, sjećajući se svojih ludih snova - da letim; da sam zatvorena u tvornici čokolade; da sam kraljica nekog Karipskog otoka. Probudila bih se s mirisom plumerije u kosi ili oblacima zapetljanim u rub moje spavaćice sve dok ne bih shvatila da se nalazim negdje drugdje. I koliko god bih se trudila, kad bih ponovo uspjela zaspati, nikad se ne bih mogla vratiti u isti san koji sam bila usnila.

Tijekom jedne noći koju smo Campbell i ja proveli zajedno probudila sam se u njegovu naručju te ga zatekla kako spava. Promatrala sam reljef njegova lica: od njegovih jagodica sličnih liticama, vira u njegovu uhu, do gudura oko njegovih usta nastalih od smijeha. Tada sam sklopila oči i prvi put u životu ponovno upala u isti san, na isto mjesto na kojem sam ga napustila.

“Nažalost,” rekla sam sudu, “postoji trenutak kad morate stati i priznati da je vrijeme da se oprostite.” * Kad me Campbell ostavio, mjesec dana nisam ustajala iz kreveta, osim kad sam bila prisiljena ići na misu ili sjesti za stol kako bih večerala. Prestala sam prati kosu. Ispod mojih očiju stvorili su se tamni kolutovi. Izzy i ja već smo na prvi pogled bile potpuno različite.

Jednog dana, kad sam smogla hrabrosti i ustala iz kreveta vlastitom voljom, otišla sam do Wheelera i vrzmala se po spremištu za čamce. Oprezno sam se skrivala sve dok nisam naišla na dečka iz jedriličarske momčadi, s ljetnog semestra. Iznosio je jedan od školskih čamaca. Imao je plavu kosu, dok je Campbell imao crnu. Bio je zdepast, a ne vitak i visok. Pravila sam se da trebam prijevoz do kuće.

U roku od sat vremena poševila sam ga na stražnjem sjedalu njegove Honde.

Učinila sam to jer sam se nadala da nakon njega više neću osjećati Campbellov miris na svojoj koži i njegov okus s unutarnje strane svojih usana.

Učinila sam to jer sam se iznutra osjećala tako prazno da sam se bojala da ću odletjeti - kao balon napunjen helijem koji se vinuo tako visoko da se više ne vidi ni najmanji trag njegove boje.

Osjećala sam kako se taj dečko, čije se ime nisam ni potrudila zapamtiti, nadimlje u meni i stenje; bila sam tako prazna i tako daleko. I odjednom sam shvatila što se dogodilo svim onim izgubljenim balonima: oni su bili ljubavi koje su nam iskliznule iz ruku; prazne oči koje su izlazile na svako noćno nebo. * “Kad sam dobila ovaj zadatak prije dva tjedna”, ispričala sam sucu, “i počela promatrati odnose u ovoj obitelji, činilo mi se da je medicinska emancipacija u Anninu najboljem interesu. No onda sam shvatila da sam tu odluku donijela pogrešno, isto onako kako ih svi iz ove obitelji donose - uzevši u obzir samo fizičke posljedice, no ne i psihološke. Najlakši dio ove odluke je odrediti što je medicinski najbolje za Annu. Da prijeđem na stvar: nije u njezinu najboljem interesu da se podvrgava darivanju organa i krvi što joj ne donosi nikakvu dobrobit i produžuje život njezine sestre.”

Primijetila sam kako su Campbellove oči zaiskrile; moja ga je potpora iznenadila. “Pronaći rješenje je teže - jer, iako možda nije najbolje za nju da bude davateljica, nitko iz njezine obitelji nije sposoban donijeti razumnu odluku o tome. Usporedimo Kateinu bolest s vlakom koji juri bez kontrole: svi oni reagiraju kad se pojavi nova kriza, no nikako ne mogu pronaći najbolje rješenje kojim bi vratili vlak na stanicu. I da se poslužim istom analogijom, pritisak Anninih roditelja skreće tračnice - Anna nije ni mentalno ni fizički dovoljno jaka da bi samostalno donosila odluke jer zna što njezini roditelji žele.”

Campbellov pas je ustao i počeo cviljeti. Smetena, okrenula sam se prema zvuku. Campbell je odgurnuo Sučevu njušku, ne skidajući očiju s mene.

“Po meni, nitko iz obitelji Fitzgerald nije sposoban donositi nepristrane odluke o Anninu zdravstvenom stanju”, priznala sam. “Ni njezini roditelji, a ni Anna sama.”

Sudac DeSalvo pogledao me, namrštivši se. “Gospođice Romano,” upitao je, “što onda predlažete sudu?”

Campbell

Neće sabotirati zahtjev.

To je bilo prvo što sam pomislio - da moj slučaj neće biti osuđen na propast nakon Julijina svjedočenja. Sljedeće što sam shvatio bilo je da Julia ima podijeljeno mišljenje u vezi sa slučajem i njegovim utjecajem na Annu baš kao i ja, osim što je ona to iznijela svima na vidjelo.

Sudac je baš u tom trenu odlučio postati prava gnjavaža. Zarinuo je svoje zube u moj kaput i počeo povlačiti, ali proklet bio ako završim s ispitivanjem prije nego što poslušam što Julia ima reći do kraja.

“Gospođice Romano,” upitao je DeSalvo, “što preporučujete sudu?”

“Ne znam”, tiho je odgovorila. “Žao mi je. Ovo je prvi put da ne mogu donijeti preporuku otkad sam privremena zastupnica, i znam da je to neprihvatljivo. No s jedne strane imam Briana i Saru Fitzgerald, koji su cijelog života svojih kćeri donosili odluke iz ljubavi. Iz te perspektive, njihove odluke ne izgledaju pogrešno - čak i ako više nisu ispravne za obje kćeri.”

Okrenula se prema Anni, i osjetio sam kako ona pokraj mene sjedi malo uspravnije, ponosnije. “S druge strane, Anna se nakon trinaest godina odlučila izboriti za sebe - iako to možda znači da će izgubiti voljenu sestru.” Julia je odmahnula glavom. “To je salomonsko 45rješenje, časni sude. Ali vi ne tražite od mene da rastrgam dijete. Tražite da rastrgam obitelj.”

Kad me nešto povuklo za drugu ruku, ponovno sam počeo odgurivati psa, no tada sam shvatio da me ovaj put za rukav povlači Anna. “OK”, šapnula je.

Sudac DeSalvo poslao je Juliju na mjesto. “Što OK?” šapnuo sam joj pitanje.

“OK, svjedočit ću.”

Gledao sam je u nevjerici. Sudac je sad počeo cviljeti i zabijati svoju njušku u moje bedro, no nisam mogao riskirati s predahom. Anna bi se svake sekunde mogla predomisliti. “Sigurna si?”

Nije mi odgovorila. Ustala je, privukavši svu pozornost u sudnici na sebe.

“Suče DeSalvo?” Anna je duboko udahnula. “Htjela bih nešto reći.”

Anna

Da vam ispričam što se dogodilo kad sam prvi put u razredu morala održati usmeno izlaganje: išla sam u treći razred i trebala pričati o klokanima. Oni su prilično zanimljivi, znate? Mislim, ne samo zato što žive jedino u Australiji, kao da su neka evolucijska mutacija - oni također imaju jelenje oči i beskorisne šape nalik na prednje udove tiranosaura. A najfascinantnija stvar kod njih je, dakako, tobolac. Kad se to dijete rodi, maleno je poput crva, i uspije dopuzati u tobolac gdje se ugodno smjesti dok njegova majka bezbrižno skakuće po pustari, ništa ne sumnjajući. I taj tobolac nije sličan onim izmišljenim tobolcima iz crtića koji se prikazuju u nedjelju ujutro - ružičast je i zgužvan kao unutrašnjost vaših usta, i pun je važnih majčinih cjevčica. Kladim se da ne znate da klokani ne nose samo jedno mlado. Ponekad se pojavi još jedna minijaturna beba koja je sićušna, sluzava, i osuđena na dno tobolca, dok njezina starija sestra grebe uokolo svojim ogromnim nogama i namješta se kako bi joj bilo udobno.

Kao što vidite, naučila sam što sam trebala. Ali kad je došao red na mene, u trenu kad je Stephen Scarpinio podigao u zrak lemura od kaširanog papira, znala sam da će mi pozliti. Prišla sam gospođi Cuthbert i rekla joj da nitko neće biti sretan ako ostanem na izlaganju.

“Anna,” rekla je, “bit će ti dobro ako sama sebe u to uvjeriš.”

I tako sam ja ustala kad je Stephen završio. Duboko sam udahnula. “Klokani su”, rekla sam, “tobolčari koji žive samo u Australiji.”

Tada sam se izrigala po četvero učenika koji su bili te sreće da sjede u prvom redu.

Cijelu su me godinu zvali Klokanica Riga. Svako malo netko bi išao na putovanje avionom. Kad bih došla do svog ormarića, na svom bih vunenom puloveru pronašla vrećicu za povraćanje, prikvačenu poput tobolca. Bila sam najčešći predmet ismijavanja u školi sve dok Darren Hong nije slučajno skinuo suknju Oriane Bertheim, pokušavajući uhvatiti zastavu46 na tjelesnom.

Ovo vam pričam da bih vam objasnila zašto općenito ne volim držati govore u javnosti.

Ali sada, na svjedočenju, još me više toga zabrinjavalo. Nisam nervozna, kao što misli Campbell. Ne bojim se da ću se zablokirati. Bojim se da ću reći previše.

Pogledala sam prema sudnici i ugledala svoju majku kako sjedi na svojoj

odvjetničkoj klupi i svog oca koji mi se blago smiješio.

I odjednom nisam mogla vjerovati da sam uopće mogla pomisliti da ću ovo moći izvesti. Povukla sam se na rub svog stolca. Pripremila sam se da se ispričam što sam potratila njihovo vrijeme i zbrišem - i u tom sam trenu shvatila da Campbell izgleda stvarno užasno. Znojio se, a njegove su zjenice bile tako proširene da su izgledale poput kovanica koje su urezane u njegovo lice.

“Anna,” upitao je Campbell, “želiš li čašu vode?”

Pogledala sam ga i pomislila: A ti?

Samo želim ići kući. Želim pobjeći nekamo gdje nitko ne zna kako se zovem i pretvarati se da sam posvojena kći milijunaša, nasljednica carstva proizvođača zubne paste, japanska pop-zvijezda.

Campbell se okrenuo prema sucu. “Mogu li se na trenutak posavjetovati sa svojom klijenticom?”

“Samo izvolite”, rekao je sudac DeSalvo.

Campbell mi je zatim prišao i nagnuo se tako blizu da sam ga samo ja mogla čuti. “Kad sam bio mali, imao sam jednog prijatelja koji se zvao Joseph Balz47”, šapnuo je. “Zamisli da se doktorica Neaux uda za njega."

Još sam se uvijek smiješila kad je otišao i pomislila da bih možda ipak mogla izdržati dvije-tri minute.

Campbellov pas je ludio - kako izgleda, njemu bi dobro došlo malo vode. I ja nisam bila jedina koja je to primijetila. “Gospodine Alexander,” rekao je sudac DeSalvo, “molim vas da obuzdate svog psa.”

“Ne, Suče.”

“Molim?!”

Campbell je pocrveni kao paprika. “To sam rekao psu, časni sude, kao što ste tražili.” Tada se okrenuo prema meni. “Anna, zašto si podnijela ovaj zahtjev?”

Laž ima poseban okus, kao što vjerojatno znate. Tvrd, opor, koji vam nekako ne odgovara, kao kad u svoja usta stavite komadić fine čokolade očekujući punjenje od karamele, a umjesto toga vas iznenadi kiseli limun.

“Zamolila me”, izrekla sam prve dvije riječi koje će pokrenuti lavinu.

“Tko je što zamolio?”

“Mama”, počela sam govoriti, gledajući u Campbellove cipele. “Za bubreg.” Spustila sam pogled na svoju suknju i počela čupkati konac. Možda ću ipak razotkriti cijelu stvar.

* Prije dva mjeseca Kate su dijagnosticirali zatajenje bubrega. Lako se umarala, gubila tjelesnu težinu, tijelo joj je zadržavalo vodu i često je povraćala. Krivnju su pripisivali različitim stvarima: genetskim nepravilnostima, terapiji stimuliranja proizvodnje neutrofilnih leukocita hormonima rasta koje je Kate uzimala za poboljšanje proizvodnje koštane srži, nuspojavama drugih terapija. Stavili su je na dijalizu kako bi se riješila toksina koji su kolali njezinim krvotokom. No onda je dijaliza prestala djelovati.

Jedne je večeri mama ušla u našu sobu kad smo Kate i ja besposličarile. S njom je došao i tata, a to je značilo da će razgovor koji slijedi biti ozbiljniji od uobičajenog kvocanja o tome tko nije zatvorio slavinu. “Malo sam istraživala na internetu”, rekla je moja mama. “Oporavak nakon presađivanja organa mnogo je brži nego nakon presađivanja koštane srži.”

Kate me pogledala i ubacila novi CD. Obje smo znale kamo ovo vodi. “Nije da se bubreg može kupiti u dućanu.”

“Znam. Ispostavilo se da samo neki od proteina humanih leukocitnih antigena moraju biti kompatibilni - a ne svih šest. Nazvala sam doktora Chancea i pitala ga bih li ja mogla biti davateljica, a on je rekao da bih u normalnom slučaju vjerojatno mogla biti.”

Kate je pogodila pravu riječ. “Normalnom slučaju?”

“A tvoj slučaj nije takav. Doktor Chance misli da bi tvoje tijelo odbacilo organ s popisa davatelja jer je već toliko toga prošlo.” Moja je majka oborila pogled na tepih. “Ne preporučuje zahvat, osim ako bubreg ne bude Annin.”

Moj otac je odmahnuo glavom. “To je invazivan operativni zahvat”, rekao je tiho. “Za obje.”

Počela sam razmišljati o tome. Bih li morala ostati u bolnici? Boli li to?

Mogu li ljudi živjeti samo s jednim bubregom? Što ako meni zataji bubreg kad budem imala, na primjer, sedamdeset godina? Tko će meni dati zamjenski?

Prije nego što sam uspjela postaviti ijedno od tih pitanja, Kate je progovorila. “Ne želim to učiniti, dobro? Dosta mi je svega. Bolnica, kemoterapije, zračenja i svih tih prokletih stvari. Samo me ostavite na miru, OK?” Moja majka je problijedjela. “Dobro, Kate. Izvoli, počini samoubojstvo!”

Ona je ponovno stavila slušalice na uši i toliko pojačala glazbu da sam je i

ja mogla čuti. “To nije samoubojstvo”, rekla je, “ako već umireš.” * “Jesi li ikome rekla da ne želiš biti davateljica?” upitao me Campbell, a njegov se pas počeo vrtjeti ukrug ispred sudnice.

“Gospodine Alexander,” rekao je sudac DeSalvo, “pozvat ću stražara da izvede vašeg... ljubimca.”

Istina je, pas je bio potpuno izvan kontrole. Lajao je i prednjim šapama skakao na Campbella te pravio one svoje male krugove oko njega. Campbell je ignorirao oba suca. “Anna, jesi li sama odlučila podnijeti ovaj zahtjev?”

Znam zašto me to pita: želi da svi znaju da sam sposobna donositi teške odluke. A moja laž, kao prava zmija, drhtala je zapletena između mojih zubi. Ali ono što je izašlo iz mojih usta nije bilo ono što sam htjela reći. “Recimo da me netko nagovorio na to.”

Ovo je, naravno, bila novost za moje roditelje, čije su me oči rešetale. Bila je to novost i za Juliju, koja je čak tiho uzdahnula. A bila je novost i za Campbella, koji je poraženo rukom pogladio lice. Upravo je zbog toga bolje šutjeti; manji su izgledi da ćete zaribati svoj i tuđi život.

“Anna”, rekao je Campbell. “Tko te nagovorio?”

Bila sam tako mala na ovom sjedalu, u ovoj državi, na ovom osamljenom planetu. Sklopila sam ruke koje su sadržavale jedini osjećaj koji sam uspjela zadržati: žaljenje. “Kate.”

Cijela je sudnica umuknula. Prije nego što sam išta više uspjela reći, grom koji sam očekivala je udario. Stisnula sam se, no ispostavilo se da zvuk koji sam čula nije bio zvuk zemlje koja se otvorila da me proguta. To je bio Campbell, koji je pao na pod, dok je njegov pas stajao pokraj njega s veoma ljudskim izrazom lica koji je govorio: Lijepo sam ti rekao.

Brian

Kad biste se nakon tri godine vratili s putovanja svemirom, na Zemlji bi prošlo četiristo godina. Ja sam astronom samo iz hobija, ali osjećam se nekako čudno, kao da sam bio na putovanju i vratio se u svijet u kojem više ništa nema smisla.

Mislio sam da sam slušao što Jesse govori, no ispalo je da ga uopće nisam čuo.

Pažljivo sam slušao Annu, no ipak mi se čini da sam nešto prečuo. Pokušao sam se prisjetiti nekih stvari koje je rekla, prateći ih i pokušavajući ih shvatiti poput Grka. Oni bi otkrili pet točaka na nebu i zaključili da izgledaju poput ženskog tijela.

Tada mi je sinulo - gledao sam s krivog mjesta. Na primjer, Aboridžini u Australiji vide emua na crnom praznom nebu između zviježđa Grka i Rimljana.

On se skriva ispod Južnog križa gdje nema zvijezda. Na tamnim mjestima postoji jednako mnogo neispričanih priča kao i na svijetlim.

O tome sam razmišljao prije nego što se Annin odvjetnik srušio na pod, grčeći se od epileptičnog napada.

Protok zraka, disanje, krvotok. Protok zraka ključan je kod grand 48 mal napadaja. Preskočio sam niska vrata između klupa i silom otjerao psa s puta; zauzeo je mjesto pokraj zgrčenog Campbellova tijela poput čuvara.

Odvjetnik je u toničnu fazu ušao s vriskom jer mu je grčenje dišnih mišića istisnulo sav zrak. Ukočeno je ležao na podu. Tada je započela klonična faza i njegovi su se mišići počeli nasumično i uzastopno grčiti. Okrenuo sam ga na bok, u slučaju da počne povraćati, i počeo tražiti nešto što ću mu staviti između zubi da si ne odgrize jezik, no u tom se trenutku dogodilo nešto nevjerojatno pas je prevrnuo Alexanderovu aktovku i iz nje izvukao nešto što je izgledalo kao gumena kost. To je zapravo bio štap za epilepsiju. Ispustio ga je u moju ruku. Kroz maglu sam bio svjestan kako u pozadini sudac zatvara sudnicu.

Doviknuo sam Vernu da pozove hitnu.

Julia se istog trena stvorila pokraj mene. “Je li on dobro?”

“Bit će u redu. Ima napadaj.”

Izgledala je kao da je na rubu suza. “Zar ne možete ništa učiniti?”

“Možemo samo čekati”, rekao sam.

Htjela ga je dotaknuti, no ja sam odgurnuo njezinu ruku. “Ne razumijem kako se to moglo dogoditi?”

Nisam bio siguran ni da sam Campbell to razumije. No znam da se neke

stvari dogode bez upozorenja. * Prije dvije tisuće godina nebo je izgledalo potpuno drugačije, i grčke koncepcije horoskopskih znakova koji su povezani s datumom rođenja zapravo su uvelike netočne za današnje vrijeme i doba. To se zove hod planeta: tada Sunce nije zalazilo u Biku nego u Blizancima. Ako ste se rodili 24. listopada, niste bili Vaga, nego Djevica. I postojalo je još jedno zviježđe, zvano Ophiuchus ili Zmijonosac, a horoskopski se znak pojavljivao između Strijelca i Škorpiona na samo četiri dana. Zašto je tako nestabilan? Zemljina os se pomiče. Život nije ni približno stabilan koliko bismo mi htjeli.

Campbell Alexander je povraćao po tepihu sudnice, te potom došao k svijesti, kašljući u sučevu uredu. “Polako”, rekao sam dok sam mu pomagao da sjedne. “Bilo je gadno.”

Uhvatio se za glavu. “Što se dogodilo?”

Amnezija je prilično česta prije i poslije napadaja. “Srušili ste se. Meni je izgledalo kao grand mal.”

Spustio je pogled na cjevčicu infuzije na koju smo ga Cezar i ja priključili.

“Ne treba mi to.”

“Vraga vam ne treba”, rekao sam. “Bez lijekova protiv napadaja začas ćete ponovno biti na podu.”

Odustavši, naslonio se na kauč i zagledao u strop. “Je li bilo gadno?”

“Prilično”, priznao sam.

Potapšao je Suca po glavi - pas se cijelo vrijeme nije odvajao od njega.

“Dobar si ti dečko. Oprosti što te nisam poslušao.” Zatim je spustio pogled na svoje hlače - zaudarale su i bile su mokre, što je još jedna česta pojava kod grand mala. “Sranje.”

“Tako nešto.” Dodao sam mu jednu od svojih rezervnih uniformi koju su donijeli iz postaje na moj zahtjev. “Da vam pomognem?” Odbio je moju pomoć i jednom rukom sam pokušao svući svoje hlače. Bez ijedne riječi nagnuo sam se i povukao zatvarač na njegovim hlačama, te mu pomogao da se presvuče. Učinio sam to bez razmišljanja, kao što bih za potrebe oživljavanja neke žene podigao njezinu košulju, no svejedno sam znao da mu je to strašno teško palo.

“Hvala”, rekao je nakon što se izborio za to da si sam zatvori zatvarač na hlačama. Sjedili smo šutke nekoliko sekundi. “Zna li sudac za to?” Kad nisam odgovorio, Campbell je sakrio lice u svoje ruke. “Kriste. Pred svima?”

“Otkad to skrivate?”

“Otkad je počelo. Bilo mi je osamnaest. Imao sam automobilsku nesreću, i tada je počelo.”

“Ozljeda glave?”

Kimnuo je. “Tako su mi rekli.”

Sklopio sam ruke između koljena. “Anna se jako uplašila.” Campbell je protrljao čelo. “Ona je... davala iskaz.”

“Aha”, rekao sam. “Aha.” Podigao je pogled prema meni. “Moram se vratiti unutra.”

“Ne još.” Na zvuk Julijina glasa, obojica smo se okrenuli. Stajala je na vratima, zureći u Campbella kao da ga nikad prije nije vidjela, a pretpostavljam da zapravo i nije, ne ovakvog.

“Idem ja, moram provjeriti jesu li dečki napisali izvješće”, promrmljao sam i ostavio ih same.

Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Na primjer, neke zvijezde na prvi pogled izgledaju poput sjajnih rupica od igle, no ako ih pobliže promotrite teleskopom, otkrit ćete da ste cijelo vrijeme gledali otvoreni skup - milijun zvijezda koje mi vidimo kao jedan entitet. Postoje i manje uzbudljive stvari, na primjer, trojci kao što su Alfa Centauri. Kad ih pogledate izbliza, ugledat ćete dvojnu zvijezdu i crvenog patuljka koji su veoma blizu jedno drugom.

U Africi živi jedno autohtono pleme koje vjeruje da je život potekao od druge zvijezde u zviježđu Alfa Centauri, one koja je vidljiva samo teleskopom s visokom osjetljivošću. Kad smo kod toga, Grci, Aboridžini i prerijski Indijanci živjeli su svaki na svom kontinentu, bez ikakva kontakta. No kad su promatrali otvoreni skup Plejada, svi su oni vjerovali da vide sedam mladih djevojaka koje bježe od nečeg što ih pokušava ozlijediti.

Shvatite to kako želite.

Campbell

Jedino što bi se moglo usporediti s posljedicama grand mala je da se mamurni probudite na pločniku nakon najluđeg tuluma školskog bratstva na kojem ste ikad bili i da vas u tom trenu zgazi kamion. Kad bolje promislim, grand mal je ipak gori. Bio sam prekriven vlastitom mokraćom, priključen na lijekove i pucao sam po šavovima kad mi je prišla Julia. “On je pas za epilepsiju”, rekao sam.

“Ma daj.” Julia je Sucu pružila ruku da je onjuši. Pokazala je na kauč pokraj mene. “Mogu li sjesti?”

“Nije zarazno, ako na to misliš.”

“Ne mislim na to.” Julia mi se primaknula dovoljno blizu da sam mogao osjetiti toplinu njezina ramena koje je bilo nekoliko centimetara udaljeno od mog. “Zašto mi nisi rekao, Campbelle?”

“Isuse, Julia, nisam rekao ni svojim roditeljima.” Pokušao sam virnuti prema hodniku preko njezina ramena. “Gdje je Anna?”

“Koliko dugo to već traje?”

Pokušao sam ustati i uspio se podići nekoliko centimetara prije nego što me snaga izdala. “Moram se vratiti unutra.”

“Campbelle.”

Uzdahnuo sam. “Neko vrijeme.”

“Neko vrijeme. Misliš dva tjedna?”

Odmahnuo sam glavom i rekao: “Neko vrijeme; počelo je dva dana nakon što smo maturirali na Wheeleru.” Podigao sam pogled prema njoj. “Onog dana kad sam te odvezao kući, samo sam htio biti s tobom. Kad su mi roditelji rekli da moram na onu glupu večeru u Klub, pošao sam s njima vlastitim autom kako bih mogao brzo zbrisati - htio sam se odvesti do tvoje kuće te iste noći. No na putu prema Klubu imao sam prometnu nesreću. Izvukao sam se i zadobio samo nekoliko ogrebotina, no te sam noći imao prvi napadaj. Nakon trideset CT-a mozga liječnici mi još uvijek nisu mogli pouzdano reći što je uzrok, no složili su se da ću morati živjeti s tim do kraja života.” Duboko sam udahnuo. “I tada sam shvatio da nitko drugi to ne mora.”

“Molim?” “Što želiš da ti kažem, Julia? Nisam bio dovoljno dobar za tebe. Zaslužuješ

nekog boljeg, a ne čudaka koji se svaki čas može srušiti s pjenom na ustima.”

Julia se posve primirila. “Mogao si meni prepustiti tu odluku.”

“Kakve bi to imalo veze? Siguran sam da bi neizmjerno uživala brinući se za mene poput Suca kad se to dogodi; uživala bi čisteći za mnom, živeći na rubu mog života.” Odmahnuo sam glavom. “Bila si nevjerojatno samostalna.

Slobodnog duha. Nisam ti to želio oduzeti.”

“Da si mi dopustio da sama odaberem, možda ne bih petnaest godina mislila da nešto nije u redu sa mnom.”

“S tobom?” Počeo sam se smijati. “Pogledaj se. Ti si komad. Pametnija si od mene. Karijera ti cvate, obiteljski si tip i vjerojatno sama radiš mjesečni obračun stanja na svom bankovnom računu.”

“I osamljena sam, Campbelle”, dodala je Julia. “Što misliš, kako sam naučila biti tako samostalna? Ja također jako lako planem, uvijek kradem pokrivač pa ostavljam partnera nepokrivenog, i moj drugi nožni prst je dulji od palca. Moja kosa ima drugi poštanski broj. Usto, postanem klinički luda kad imam PMS. Ne voliš nekog jer je savršen”, rekla je. “Voliš ga usprkos tome što nije.”

Nisam znao što da joj na to kažem; kao da mi je nakon trideset i pet godina netko rekao da je nebo, za koje sam mislio da je blistavo plavo, zapravo prilično zeleno.

“I još nešto - ovaj put ti nećeš napustiti mene. Ja ću napustiti tebe.”

Ako je to ikako bilo moguće, od toga sam se osjećao još gore. Pokušao sam se praviti da me to nije zaboljelo, no nisam imao snage. “Pa idi.”

Julia je zauzela mjesto pokraj mene. “Hoću”, rekla je. “Za kakvih pedesetšezdeset godina.”

Anna

Pokucala sam na vrata muškog WC-a i zatim ušla. Na jednom se zidu nalazio pisoar, izdužen i odvratan. S druge je strane bio Campbell koji je prao ruke u umivaoniku. Na sebi je imao donji dio uniforme mog tate. Sada je izgledao drugačije, kao da su se sve ravne linije koje su ocrtavale njegovo lice odjednom razmazale. “Julia je rekla da želiš da dođem ovamo”, rekla sam.

“Da, želio sam razgovarati s tobom nasamo, a sve konferencijske dvorane su na katu. Tvoj tata misli da ne bih mogao svladati stepenice.” Obrisao je ruke o ručnik. “Žao mi je što se to dogodilo.”

Ne znam postoji li ikakav ispravan odgovor na to. Zagrizla sam donju usnu.

“Zbog toga nisam smjela maziti psa?”

“Da.” “Kako Sudac zna što treba činiti?”

Campell je slegnuo ramenima. “To navodno ima veze s mirisom i električnim impulsima koje životinja osjeti prije čovjeka. Ali ja mislim da je to zato što se tako dobro poznajemo.” Potapšao je Suca po vratu. “Odvede me na sigurno prije nego što se to dogodi. Obično imam oko dvadeset minuta.”

“Hm.” Odjednom mi je bilo neugodno. Bila sam uz Kate kad je bila jako jako bolesna, ali ovo je drugačije. Nisam ovo očekivala od Campbella. “Jesi li zato preuzeo moj slučaj?”

“Kako bih mogao doživjeti napadaj na javnom mjestu? Vjeruj mi da ne.”

“Ne zbog toga.” Odvratila sam pogled. “Zato što znaš kako je to kad nemaš kontrolu nad svojim tijelom.”

“Možda”, rekao je Campbell obzirno. “Ali moje je kvake zaista trebalo ulaštiti.”

Ako me pokušavao razveseliti, strahovito mu je loše išlo. “Rekla sam ti da to nije dobra ideja, da ja dam iskaz.”

Stavio je svoje ruke na moja ramena. “Ma daj, Anna. Ako se ja mogu ponovno pojaviti unutra nakon svoje predstave, i ti možeš izdržati još nekoliko pitanja na toj klupi.”

Kako bih mu mogla proturječiti? I tako sam slijedila Campbella natrag u sudnicu u kojoj ništa nije bilo isto kao prije sat vremena. Campbell je prišao sudačkoj klupi i okrenuo se prema cijeloj sudnici. Svi su ga gledali kao da je

bomba koja svaki čas može eksplodirati. “Veoma mi je žao zbog onog, suče”, rekao je. “Što sve čovjek ne napravi da bi dobio pauzu od desetak minuta, ha?”

Kako se može šaliti s nečim takvim? I tada mi je sinulo: to i Kate radi. Ako vam je Bog dao hendikep, možda vam uz njega ubaci i koju dozu humora više kako biste se lakše nosili s njim. “Želite li uzeti slobodan dan, odvjetniče?” predložio je sudac DeSalvo.

“Ne, sada sam dobro. I mislim da je važno da zaključimo stvar.” Okrenuo se prema sudskoj zapisničarki. “Možete li me malo podsjetiti?”

Pročitala je zapisnik i Campbell je kimnuo, ali izgledao je kao da moje riječi, ovako ponovljene, čuje prvi put. “Dobro Anna, rekla si da te Kate zamolila da podneseš zahtjev za medicinsku emancipaciju?”

Ponovno sam se počela vrpoljiti. “Ne baš.”

“Možeš li to objasniti?”

“Nije me zamolila da podignem tužbu.” “Što te onda zamolila?”

Kriomice sam bacila pogled na svoju majku. Ona zna; sigurno zna. Nemojte me tjerati da to kažem naglas.

“Anna,” Campbell je ustrajao, “što te zamolila?”

Odmahnula sam glavom stisnutih usana, a sudac DeSalvo se nagnuo prema meni. “Anna, morat ćeš nam odgovoriti na ovo pitanje.”

“Dobro.” Sad kad je branu odnijela voda, istina je izbila iz mene poput razjarene rijeke. “Zamolila me da je ubijem.” * Prva sumnjiva stvar bila je da je Kate zabarikadirala vrata naše sobe koja se zapravo ne mogu zaključati. To je značilo da je ili gurnula namještaj na njih, ili namjerno zaglavila bravu. “Kate”, viknula sam, lupajući po vratima jer sam bila znojna i odvratna od hokeja i htjela sam se istuširati i presvući. “Kate, nije pošteno.”

Pretpostavljam da sam bila dovoljno glasna, jer je otvorila. I to je bila druga stvar: nešto nije bilo u redu u sobi. Osvrnula sam se, no činilo se da je sve na svojem mjestu - a što je bilo još važnije, nije njuškala po mojim stvarima - no Kate je usprkos tome izgledala kao da je progutala tajnu.

“Koji je tvoj problem?” upitala sam je i otišla u kupaonicu, otvorila tuš, i osjetila miris - slatkast i gotovo bijesan. Bio je to isti miris pića koji sam

povezivala s Jessejevim stanom. Počela sam otvarati ormariće i pretraživati ručnike. Pokušavala sam pronaći dokaz, bez šale, sve dok nisam otkrila polupraznu bocu viskija skrivenu iza kutija tampona.

“Vidi ti to...” rekla sam, podignuvši je u zrak. Vratila sam se u sobu, pomislivši kako je ovo sjajan mali razlog za ucjenu koji bih neko vrijeme mogla upotrebljavati u svoju korist. Tada sam ugledala kako Kate u rukama drži tablete. “Što to radiš?”

Kate se okrenula na drugu stranu. “Ostavi me na miru, Anna.”

“Jesi li luda?”

“Nisam”, rekla je Kate. “Samo mi je dojadilo čekati nešto što će se ionako dogoditi. Mislim da sam dovoljno dugo svima uništavala život, zar ne?”

“Ali svi su se toliko trudili da te održe na životu. Ne možeš se ubiti.”

Odjednom je Kate zaplakala. “Znam. Ne mogu.”

Tek sam nakon nekoliko trenutaka shvatila da to nije bilo prvi put da je pokušala.

Moja majka je polako ustala. “To nije istina”, rekla je glasom tankim poput stakla. “Anna, ne znam zašto to govoriš.”

Moje su se oči napunile suzama. “Zašto bih to izmislila?” Približila mi se.

“Možda si pogrešno shvatila. Možda je samo imala loš dan, ili pretjerivala.”

Bolno se nasmijala, kao kad ljudi zapravo žele zaplakati. “Da je bila tako jako uzrujana, sigurno bi mi to rekla.”

“Nije ti mogla reći”, odgovorila sam. “Previše se bojala da će ubiti i tebe ako ubije sebe.” Nisam mogla doći do zraka. Tonula sam u živo blato; trčala sam i tlo ispod mojih nogu je nestalo. Campbell je zamolio suca za nekoliko minuta predaha kako bih se mogla sabrati. Čak i ako mu je sudac DeSalvo odgovorio, tako sam glasno plakala da ga nisam čula. “Ne želim da umre, ali znam da ne želi živjeti ovako, a ja joj mogu ispuniti želju.” Zadržala sam pogled na svojoj majci dok se ona udaljavala od mene. “Ja sam oduvijek bila ta koja joj je mogla dati što želi.”

Sljedeći je put to rekla kad je mama ušla u našu sobu kako bismo razgovarale o darivanju bubrega. “Nemoj to učiniti”, rekla je Kate kad je otišla.

Uperila sam pogled u nju. “O čemu to pričaš? Naravno da ću to učiniti.”

Skidale smo se i primijetile da smo odabrale iste pidžame - sjajne satenske s otisnutim trešnjama. Dok smo se uvlačile u krevet, pomislila sam da izgledamo kao kad smo bile klinke, kad su nas roditelji slično oblačili jer im je

to bilo slatko.

“Misliš da bi upalilo?” upitala sam. “Presađivanje bubrega?”

Kate me pogledala. “Možda.” Nagnula se i stavila ruku na prekidač svjetla.

“Nemoj to učiniti”, ponovila je, i tek kad sam je čula drugi put, shvatila sam što je zapravo htjela reći.

Mene i moju majku dijelio je samo jedan dah, a u njezinim su očima bile sve pogreške koje je ikad učinila. Moj je otac prišao i prebacio ruku preko njezinih ramena. “Dođi sjesti”, šapnuo je u njezinu kosu. “Časni sude”, rekao je Campbell, ustavši. “Smijem li?”

Zaputio se prema meni, a Sudac je hodao uz njega. Bila sam slaba baš kao i on. Prisjetila sam se kako se pas ponašao prije sat vremena. Kako je znao što je Campbellu zaista bilo potrebno, i kada?

“Anna, voliš li ti svoju sestru?”

“Naravno.”

“Ali bila si spremna poduzeti mjere koje bi je mogle ubiti?”

Nešto je u meni bljesnulo. “Zato da više ne mora prolaziti sve to. Mislila sam da ona to želi.”

Ušutio je; u tom sam trenutku shvatila: on zna.

U meni se nešto slomilo. “I ja... i ja sam to željela.” * Bile smo u kuhinji i prale i brisale suđe. “Ti mrziš ići u bolnicu”, rekla je Kate.

“Pa naravno.” Stavila sam vilice i žlice, sada čiste, natrag u njihovu ladicu.

“Znam da bi učinila sve da ne moraš više ići tamo.”

Bacila sam pogled na nju. “Naravno. Jer bi ti tada bila zdrava.”

“Ili mrtva.” Kate je zagnjurila ruke u sapunastu vodu, pažljivo izbjegavajući moj pogled. “Razmisli, Anna. Mogla bi ići u svoje kampove za hokej. Mogla bi ići na faks u nekoj drugoj državi. Mogla bi raditi što želiš i ne bi se morala brinuti o meni.”

Te je primjere izvukla ravno iz moje glave i osjećala sam kako se crvenim od srama što su oni uopće u njoj i otkud ih se može izvaditi. Ako je Kate osjećala krivnju jer je bila na teret, ja sam se zbog toga osjećala dvaput gore. I zbog toga što sam se i ja tako osjećala.

Poslije toga nismo razgovarale. Brisala sam posuđe koje mi je dodavala i obje smo se pokušavale praviti da ne znamo istinu: da uz dio mene, koji je oduvijek želio da Kate živi, postoji još jedan užasni dio koji ponekad poželi da sam slobodna. * Eto, neka sad vide: ja sam čudovište. Podigla sam tužbu iz nekoliko razloga na koje sam ponosna, i iz mnogih na koje nisam. I sad će Campbell shvatiti zašto nisam mogla svjedočiti - ne zato što se bojim govoriti pred ljudima - nego zbog svih tih užasnih osjećaja, od kojih su neki previše grozni da bih ih naglas izrekla. Želim da Kate živi, no također želim biti samostalna a ne dio nje. Želim dobiti priliku da odrastem, čak i ako Kate to neće moći. Kateina će smrt biti najgora stvar koja mi se ikad može dogoditi... i najbolja.

Ponekad se mrzim kad razmišljam o svemu tome, i samo se želim povući natrag gdje sam i bila, u osobu kakvu žele da budem.

Sad je u mene gledala cijela sudnica, i bila sam uvjerena da klupa ili moja koža, ili možda oboje, samo što se nisu urušili. Pod ovim povećalom sve se moglo vidjeti, pa i pokvarena jezgra u mojoj srži. Ako nastave gledati u mene, možda ću se rasplinuti u plavi, gorki dim. Možda ću nestati bez traga.

“Anna,” rekao je Campbell tiho, “zašto si pomislila da Kate želi umrijeti?”

“Rekla je da je spremna.”

Hodao je sve dok nije stao ravno ispred mene. “Nije li te možda iz tog razloga zamolila da joj pomogneš?”

Polako sam podigla pogled i odmotala taj dar koji mi je Campbell upravo ponudio. Što ako je Kate željela umrijeti da bih ja mogla živjeti? Što ako je nakon toliko godina koje sam ja provela spašavajući nju, ona to isto sada pokušavala učiniti za mene?

“Jesi li rekla Kate da ćeš prestati biti davateljica?”

“Jesam”, šapnula sam.

“Kada?”

“Onu noć prije nego što sam došla k vama.”

“Anna, što je Kate rekla?”

Sve dosad nisam pretjerano razmišljala o tome, ali Campbell mi je osvježio pamćenje. Moja je sestra postala veoma tiha, tako tiha da sam se zapitala je li zaspala. I tada se okrenula prema meni - u očima joj je bio cijeli svijet, a

osmijeh joj je podrhtavao poput pukotine.

Podigla sam pogled prema Campbellu. â&#x20AC;&#x153;Rekla mi je hvala.â&#x20AC;?

Sara

Sudac DeSalvo predložio je da odemo na ovaj mali izlet kako bi on mogao razgovarati s Kate. Kad smo stigli u bolnicu, sjedila je na krevetu, odsutno zureći u televizor dok je Jesse prebacivao programe. Bila je mršava, žućkastog tena, ali pri svijesti. “Limenko”, rekao je Jesse, “ili Strašilo?”

“Raspalio bi strašilo da bi iz njega letjelo sijeno”, rekla je Kate. “Hrvačica Chynna ili Lovac na krokodile?”

Jesse se nasmijao kroz nos. “Krokodil. Svi znaju da je hrvanje namješteno.”

Pogledao ju je. “Gandhi ili Martin Luther King mlađi?”

“Oni bi odbili potpisati sportski ugovor.”

“Govorimo o Celebrity Boxingu49na FOX-u, mala. Zašto misliš da bi se zamarali sportskim ugovorom?”

Kate se nasmiješila. “Jedan od njih sjeo bi na pod u ringu, a drugi bi odbio staviti štitnike u usta.” U tom sam trenu ja ušla. “Hej, mama,” upitala je, “tko bi pobijedio u hipotetskom boksačkom meču - Marcia ili Jan Brady50?”

Tada je primijetila da nisam sama. Kad se cijelo društvo polako skupilo u sobi, razgoračila je oči i povukla pokrivač prema gore. Pogledala je Annu, ali njezina joj sestra nije uzvratila pogled. “Što se događa?”

Sudac je zakoračio prema naprijed i uzeo me za ruku. “Sara, znam da želite razgovarati s njom, ali ja moram razgovarati s njom.” Koraknuo je prema naprijed, ispruživši ruku. “Bok, Kate. Ja sam sudac DeSalvo. Bih li možda mogao razgovarati s tobom nekoliko minuta? Nasamo”, dodao je, i svi su napustili sobu jedan po jedan.

Ja sam izašla posljednja. Gledala sam kako se Kate naslonila na jastuke, odjednom ponovno iscrpljena. “I mislila sam da ćete možda doći”, rekla je sucu.

“Zašto?”

“Zato što se”, rekla je Kate, “sve uvijek svede na mene.”

Prije otprilike pet godina jedna je obitelj kupila kuću s druge strane ceste i srušila je, želeći izgraditi novu. Bio je potreban samo jedan buldožer i šest kanti za smeće; u manje od jednog jutra ta je konstrukcija, koju smo gledali svaki put kad bismo izašli iz kuće, svedena na hrpu opeke. Čovjek bi pomislio da će kuća trajati zauvijek, no jaki vjetar ili kugla za rušenje zapravo je vrlo lako mogu

uništiti. Obitelj koja živi unutra nije puno drugačija.

Ovih se dana jedva sjećam kako je ta stara kuća izgledala. Kad izađem kroz prednja vrata, uopće se ne sjetim tih dugih mjeseci kada je prazno dvorište bolo u oči, upadljivo zbog svoje praznine poput zuba koji je ispao. Potrajalo je neko vrijeme, ali znate što - novi vlasnici su je na kraju ponovno izgradili. * Kad je sudac DeSalvo izašao, smrknut i zabrinut, Campbell, Brian i ja skočili smo na noge. “Sutra”, rekao je. “Završna riječ u devet ujutro.” Kimnuo je Vernu da pođe za njim te se zaputio niz hodnik.

“Hajdemo”, rekla je Julia Campbellu. “Sad si na milost i nemilost moje pratiljosti.”

“Kakva ti je to riječ?” No umjesto da je slijedi, prišao je meni. “Sara, žao mi je”, rekao je otvoreno. Dao mi je još jedan dar: “Hoćete li vi odvesti Annu kući?” Čim su se okrenuli, Anna mi se obratila. “Stvarno trebam razgovarati s Kate.”

Ušli smo unutra, samo mi, obitelj. Anna je sjela na rub Kateina kreveta.

“Hej”, promrmljala je Kate, otvorivši oči.

Anna je odmahnula glavom; nije odmah mogla pronaći prave riječi.

“Pokušala sam”, napokon je rekla. Glas joj je zapinjao kao pamuk o trnje kad joj je Kate stisnula ruku.

Jesse je sjeo s druge strane. Kad sam vidjela njih troje na istom mjestu, prisjetila sam se fotografija za božićne čestitke koje smo snimali svakog listopada, poredavši djecu po visini u sjeni javora, ili na kameni zid kako bismo zamrznuli taj trenutak da ih svi mogu zapamtiti po njemu.

“Alf ili Mr. Ed51?” upitao je Jesse.

Kutovi Kateinih usana su se podigli. “Konj. U osmoj rundi.”

“Ti si na redu.”

Brian se napokon sagnuo i poljubio Kateino čelo. “Dušo, slatko sanjaj.”

Kad su Anna i Jesse izašli u hodnik, i mene je poljubio za rastanak. “Nazovi me, šapnuo je.”

I tada, kad su svi nestali, sjela sam pokraj svoje kćeri. Ruke su joj bile tako tanahne da sam, kad su se pokretale, mogla vidjeti kako joj se kosti pomiču; oči su joj izgledale starije od mojih.

“Pretpostavljam da imaš nekih pitanja”, rekla je Kate.

“Možda poslije”, odgovorila sam joj, iznenadivši samu sebe. Popela sam se na krevet i privinula je u svoj zagrljaj.

Tada sam shvatila da mi ne rađamo djecu, već ih dobivamo. I ponekad ne na toliko dugo koliko očekujemo ili se nadamo. No to je ipak bilo puno bolje nego da tu djecu nikad nismo ni imali. “Kate,” priznala sam, “tako mi je žao.”

Odmaknula se od mene toliko da mi je mogla pogledati u oči. “Ne treba ti biti”, rekla je dramatično. “Jer meni nije.” Pokušala se nasmiješiti, toliko se trudila. “Dobra, ha, mama?”

Zagrizla sam usnu i osjetila težinu suza. “Najbolja”, odgovorila sam.

Ä&#x152;etvrtak

Od jedne vatre drugi plam se gasi Od jedne patnje druge gube moÄ&#x2021; William Shakespeare, Romeo i Julija52

Campbell

Padala je kiša.

Kad sam stupio u dnevnu sobu, Sudac je stajao s njuškom pritisnutom o stakleni zid od kojeg se sastojala cijela jedna strana stana. Cvilio je na kapljice koje su vijugale pokraj njega. “Ne možeš ih uhvatiti”, rekao sam, potapšavši ga po glavi. “Ne možeš na drugu stranu.”

Sjeo sam na tepih pokraj njega, znajući da moram ustati, obući se i ići na sud, znajući da bih trebao ponavljati svoju završnu riječ, a ne besposleno sjediti ovdje. No nešto me po ovakvom vremenu hipnotizira. Nekad sam znao sjediti na prednjem sjedalu očeva Jaguara, gledajući kako kišne kapi jure na svoje samoubilačke zadatke s ruba stakla prema brisačima, nalik na kamikaze.

Ostavljao je brisače da rade u većim razmacima tako da se s moje strane stakla svijet dugo topio. To me izluđivalo. Tko vozi, govorio je moj otac, može raditi što želi.

“Hoćeš se ti istuširati prvi?”

Julia je stajala na otvorenim vratima spavaće sobe, u jednoj od mojih majica. Sezala joj je do sredine bedara. Zakopala je nožne prste u tepih.

“Idi ti prva”, rekao sam. “Ja mogu samo stati na balkon.”

Primijetila je vrijeme. “Grozno je vani, zar ne?”

“Dobar dan za rasprave u sudnici”, odgovorio sam, bez prevelikog oduševljenja. Nisam se želio suočiti s odlukom suca DeSalva danas. Prvi put to nije bilo zbog straha da ne izgubim slučaj. Dao sam sve od sebe, s obzirom na ono što je Anna priznala kad je svjedočila.

I, dovraga, nadam se da se sad osjeća malo bolje zbog toga što je učinila.

Više ne izgleda poput neodlučne klinke, barem to. Ne izgleda sebično. Samo izgleda poput svih ostalih - pokušava shvatiti tko je ona točno i kako se postaviti prema tome.

Stvar je u tome da nitko neće pobijediti, kao što mi je Anna jednom rekla.

Izložit ćemo svoje završne riječi i čuti sučevo mišljenje, no to čak ni tada neće završiti.

Umjesto da se zaputi prema kupaonici, Julia mi je prišla. Sjela je pokraj mene, prekrižila noge i prstima dotaknula stakleni zid. “Campbelle,” rekla je, “ne znam kako da ti ovo kažem.”

Sve u meni se ukočilo. “Brzo”, predložio sam.

“Ne sviđa mi se tvoj stan.”

Slijedio sam njezin pogled od sivog tepiha do zrcalnog zida i lakiranih polica za knjige. Pun je oštrih kutova i skupih umjetničkih djela. U njemu je najnaprednija tehnička oprema i slične stvarčice. To je stan iz snova, no nije ničiji dom.

“Znaš”, rekao sam. “Ni meni se ne sviđa”.

Jesse

Padala je kiša.

Izašao sam van i počeo hodati. Zaputio sam se niz ulicu i prošao pokraj osnovne škole i kroz dva raskrižja. Bio sam mokar do kosti za manje od pet minuta. Tada sam počeo trčati. Trčao sam tako brzo da su me pluća zaboljela i noge počele gorjeti, i kad napokon više nisam mogao učiniti ni koraka, bacio sam se na leđa na sredini školskog nogometnog igrališta.

Jednom sam ovdje uzeo LSD za vrijeme oluje slične ovoj. Ležao sam i gledao kako se nebo ruši. Zamišljao sam da kapljice kiše izjedaju moju kožu. Čekao sam udar groma koji bi probo moje srce i omogućio mi da se prvi put u svojoj jadnoj egzistenciji osjećam sto posto živ.

Munja je dobila svoju šansu, i tog dana nije došla. Nije dolazila ni ovo jutro.

A ja sam ustao, maknuo kosu s očiju i pokušao smisliti bolji plan.

Anna

Padala je kiša.

Pljuštala je tako glasno da je zvučalo kao da sam ostavila tuš otvoren, iako sam znala da nisam. Kiša koja je padala bila je od onih koje vas podsjete na brane, poplave, arke. Od onih koje vam šapuću da se zavučete natrag u krevet, pod plahte koje su još uvijek tople od vašeg tijela, i da se pretvarate da sat ide pet minuta unaprijed.

Pitajte bilo koje dijete koje je završilo četvrti razred i ono će vam reći: voda se nikad ne prestaje kretati. Kiša pada i niz planinu se slijeva u rijeku.

Rijeka pronađe put do oceana. Iz njega se isparava u oblake, poput duše. A zatim, kao što to uvijek biva, krug ponovno započinje.

Brian

Padala je kiša.

Kao na dan kad se Anna rodila - na Staru godinu. Bilo je previše toplo za zimu. Ono što je trebalo biti snijeg, pretvorilo se u strahovite kišne pljuskove.

Skijališta su se morala zatvoriti za Božić jer im je kiša isprala sve staze. Vozeći u bolnicu, sa Sarom u trudovima pokraj mene, jedva da sam išta vidio kroz prednje staklo.

Te noći nije bilo zvijezda zbog silnih kišnih oblaka. I možda sam zbog toga to predložio Sari kad se Anna rodila: “Mogli bismo je nazvati Andromeda.

Anna, skraćeno.”

“Andromeda?” rekla je. “Po znanstvenofantastičnoj knjizi?”

“Po princezi”, ispravio sam je. Uhvatio sam njezin pogled iznad sićušnog horizonta glave naše kćeri. “Na nebu je”, objasnio sam joj, “smještena između svog oca i majke.”

Sara

Padala je kiša.

To nije baš ohrabrujuće za početak dana, pomislila sam. Promiješala sam svoje kartice s podsjetnicima na stolu, pokušavajući izgledati iskusnije nego što sam bila. Koga ja zavaravam? Ja nisam odvjetnica, nisam stručnjak. Oduvijek sam bila samo majka, a čak ni u tome nisam bila osobito dobra.

“Gospođo Fitzgerald?” započeo je sudac DeSalvo.

Duboko sam udahnula, spustila pogled na gluposti ispred sebe i uhvatila cijeli svežanj kartica. Ustavši, pročistila sam grlo i počela naglas čitati. “Naša zemlja već dugo njeguje tradiciju da roditelji donose odluke umjesto svoje djece. Sudovi su to oduvijek smatrali dijelom ustavnog prava na privatnost. A s obzirom na sve dokaze koji su izneseni ovom sudu —” Odjednom je sijevnula munja i ja sam ispustila sve svoje kartice na pod. Kleknuvši, trudila sam ih se skupiti, no one su se, naravno, pomiješale. Pokušala sam posložiti one koje su se nalazile ispred mene, no ništa mi nije imalo smisla.

Ma dovraga. To ionako nije bilo ono što bih trebala reći. “Časni sude,” upitala sam, “mogu li početi ispočetka?” Kad je kimnuo, okrenula sam mu leđa i prišla svojoj kćeri koja je sjedila pokraj Campbella.

“Anna,” rekla sam joj, “ja te volim. Voljela sam te prije nego što si došla na svijet, i voljet ću te još dugo nakon što me više ne bude i kad ti to više neću moći reći. A to znam jer sam roditeljica, i iako bih trebala imati sve odgovore, ja ih nemam. Svakog se dana ponovno zapitam činim li pravu stvar. Pitam se poznajem li svoju djecu onako dobro kao što mislim. Pitam se jesam li zaboravila kako biti tvoja majka jer sam se toliko trudila biti Kateina.”

Približila sam se nekoliko koraka. “Znam da se hvatam za svaku sitnicu koja bi mogla izliječiti Kate, ali to je sve što ja znam činiti. Čak i ako se ne slažeš sa mnom, čak i ako se Kate ne slaže sa mnom, željela bih da vam jednog dana mogu reći Nisam li vam rekla? Za deset godina voljela bih na tvojim rukama i u tvojim krilima vidjeti djecu jer ćeš tada shvatiti. I ja imam sestru i znam da se ljudski odnosi temelje na jednakosti: svaki čovjek želi da njegov brat ili sestra ima iste stvari kao i on - isti broj igračaka, isti broj mesnih kuglica u špagetima, istu količinu ljubavi. No majčinstvo je potpuno drugačije. Želite da vaše dijete ima više nego što ste vi ikad imali. Želite ispod njega zapaliti vatru i gledati ga kako se diže visoko u zrak. To se ne može opisati riječima.” Dotaknula sam

svoja prsa. “Ali ipak se sve to nalazi ovdje.”

Okrenula sam se prema sucu DeSalvu. “Nisam htjela ići na sud, ali morala sam. Tako zakon funkcionira; kad netko podnese tužbu - čak i kad je to vaše vlastito dijete - morate reagirati. Bila sam prisiljena elokventno objasniti zašto mislim da mogu donositi bolje odluke o Anni od nje same. Ipak, kad započnete, nije tako lako objasniti što mislite. Ako kažete da mislite da je nešto ispravno, to može značiti dvije stvari - da još uvijek važete druge mogućnosti, ili da to shvaćate kao činjenicu. Kad uzmem u obzir logiku, nije mi jasno kako jedna riječ može imati proturječna značenja, no emocionalno to potpuno razumijem. I ja sam ponekad uvjerena da su moji postupci ispravni, a drugi put sumnjam u svaki svoj korak. Čak i da sud danas donese presudu u moju korist, ne bih mogla prisiliti Annu da daruje bubreg. Nitko ne bi to mogao. No bih li je preklinjala? Bih li to htjela iako bih se suzdržavala? Ne znam, čak ni sad kad sam razgovarala s Kate i čula što Anna ima reći. Nisam sigurna što da mislim; nikad nisam ni bila.

Mogu biti sigurna u samo dvije stvari: da ova tužba nije podignuta zbog darivanja bubrega... već zbog mogućnosti izbora. I da nitko nikad ne donosi odluke posve sam, čak ni ako mu to dopusti sudac.”

Napokon sam se suočila s Campbellom. “Nekad davno bila sam odvjetnica.

No više to nisam. Sad sam majka, i ono što sam proteklih godina činila na tom položaju, bilo je mnogo teže od ičeg što sam morala činiti u sudnici. Gospodine Alexander, na početku ovog saslušanja rekli ste da nitko od nas nije dužan ući u požar i iz goruće zgrade izbaviti čovjeka. No to ne vrijedi ako ste roditelj ili ako je osoba koja je u toj zgradi vaše dijete. U tom slučaju ne samo da bi svi razumjeli kad biste uletjeli u požar da spasite dijete - oni bi to zapravo očekivali od vas.”

Duboko sam udahnula. “U mom je životu u tom požaru bilo moje dijete - i jedina mogućnost da je spasim bila je da u njega pošaljem svoje drugo dijete jer je samo ono to moglo učiniti. Jesam li znala da riskiram? Naravno. Jesam li shvaćala da bih mogla izgubiti obje? Jesam. Jesam li shvaćala da možda nije pošteno tražiti to od nje? Dakako. No znala sam i da je to jedina mogućnost kojom ću ih obje zadržati. Je li to bilo legalno? Je li bilo moralno? Je li bilo ludo, glupo ili okrutno? Ne znam. Ali znam da je bilo ispravno."

Kad sam završila, sjela sam za svoj stol. Kiša je udarala o prozore s moje desne strane. Zapitala sam se hoće li ikad prestati.

Campbell

Ustao sam, pogledao svoje podsjetnike i - baš kao i Sara - bacio ih u smeće.

“Kao što je gospođa Fitzgerald upravo rekla, u ovom se slučaju ne radi o darivanju bubrega. Ni o darivanju stanica kože, krvnih tjelešaca, ni komadića DNA. Radi se o djevojčici koja samo što se nije razvila u odraslu osobu. Koja ima trinaest godina - a to je teško, i bolno, i predivno, i složeno, i uzbudljivo.

Djevojčici koja još možda ne zna što točno želi, ili što točno jest, ali koja zaslužuje priliku da otkrije. A po mom mišljenju, za deset godina ona će biti fascinantna osoba.”

Prišao sam sudačkoj klupi. “Znamo da je obitelj Fitzgerald morala činiti nemoguće - donositi savjesne odluke o zdravstvenoj njezi obiju kćeri, koja su imala suprotne medicinske interese. A ako ni mi ne znamo što je ispravno, tada konačnu odluku mora donijeti osoba čije je tijelo u pitanju... čak i ako ona ima samo trinaest godina. O tome se napokon i radi u ovom slučaju: da ponekad dijete zna bolje od roditelja.

Znam da Anna, kad je podigla tužbu, to nije učinila zbog egoističnih razloga koje biste možda očekivali od jedne trinaestogodišnjakinje. Nije donijela tu odluku jer želi biti ista kao i druga djeca njezinih godina. Nije donijela tu odluku jer joj je bilo dosta da je bodu i rezuckaju. Nije donijela tu odluku jer se bojala boli.”

Okrenuo sam se i nasmiješio joj se. “Znate što? Ne bih se iznenadio da Anna na kraju ipak odluči dati taj bubreg svojoj sestri. No nije važno što ja mislim. Suče DeSalvo, uz dužno poštovanje, no nije važno ni što vi mislite. Nije važno ni što misle Sara, Brian i Kate Fitzgerald. Važno je što Anna misli.” Hodao sam natrag prema svojem stolcu. “I jedino bismo nju trebali slušati.” * Sudac DeSalvo zatražio je stanku od petnaest minuta kako bi donio odluku, i ja sam je iskoristio da prošećem psa. Kružili smo malom četverokutnom tratinom iza Garrahyja, dok je Vern motrio novinare koji su čekali presudu.

“Hajde”, rekao sam kad je Sudac napravio svoj četvrti krug, tražeći pogodno mjesto. “Nitko te ne gleda.”

No ispostavilo se da to nije bilo posve točno. Dječak koji nije imao više od tri ili četiri godine otrgnuo se od svoje majke i zaletio se na nas. “Psić!” viknuo je. Ispružio je svoje ruke, žarko ga želeći dotaknuti. Sudac mi se približio.

Njegova majka ga je uskoro sustigla. “Oprostite. Mojeg sina trenutačno zanimaju psi. Smijemo li ga malo maziti?”

“Ne”, rekao sam automatski. “On je pas vodič.”

“Aha.” Žena se uspravila i odvukla svog sina. “Ali vi niste slijepi.”

Imam epilepsiju, a ovo je pas za napadaje. Pomislio sam da bih barem jednom mogao biti iskren. Prvi put. No s druge strane, morate se znati smijati na svoj račun, zar ne? “Ja sam odvjetnik”, rekao sam i nasmijao se. “On trči za vozilima hitne pomoći za mene.”

Sudac i ja smo se udaljili, a ja sam zviždao.

Kad se sudac DeSalvo vratio na svoje mjesto, sa sobom je donio uokvirenu sliku svoje poginule kćeri, i tada sam shvatio da sam izgubio slučaj. “Ima jedna stvar koja me je iznenadila dok ste iznosili svoje argumente”, započeo je. “To je da smo svi mi u sudnici ušli u raspravu o tome je li važnija nepovredivost života ili kvaliteta života. Obitelj Fitzgerald bez sumnje je oduvijek mislila da je ključno da je Kate živa i prisutna u obitelji - ali trenutačno se nepovredivost Kateina postojanja potpuno ispreplela s kvalitetom Annina života, i moj je posao da otkrijem mogu li se te dvije stvari odvojiti.” Odmahnuo je glavom.

“Nisam siguran je li itko od nas kvalificiran za donošenje odluke o tome koja je od tih dviju stvari važnija - a ponajmanje ja. Ja sam otac. Moju kćer Denu ubio je pijani vozač kad je imala dvanaest godina, i kad sam te večeri dojurio u bolnicu, sve bih bio dao za još jedan dan sa njom. Obitelj Fitzgerald već je četrnaest godina u tom položaju - od njih se traži da učine sve što mogu kako bi svoju kćer još malo dulje održali na životu. Poštujem njihove odluke. Divim se njihovoj hrabrosti. Zavidim im i na tom što su im se te mogućnosti uopće pružile. No kao što je oboje odvjetnika istaknulo, u ovom slučaju ne radi se više o Anni i njezinu bubregu, već o tome kako se donose odluke, i tko bi ih trebao donositi.”

Pročistio je grlo. “Odgovor je da ne postoji ispravan odgovor. I tako se mi kao roditelji, liječnici, suci, te kao društvo, provlačimo i donosimo odluke koje nam dopuštaju da noću mirno spavamo - jer je moral važniji od etike, a ljubav važnija od zakona.”

Sudac DeSalvo obratio se Anni, koja se nelagodno namjestila na stolcu.

“Kate ne želi umrijeti,” rekao je nježno, “no ne želi ni živjeti na takav način.

Znajući to, i poznavajući zakon, samo mi jedna odluka preostaje. Jedina osoba

koja bi to trebala odlučiti je osoba koja je u središtu cijele stvari.”

Teško sam izdahnuo.

“I pritom ne mislim na Kate, nego na Annu.”

Anna, koja je sjedila pokraj mene, udahnula je zrak i zadržala ga. “Jedno od pitanja koje se spominjalo ovih dana bilo je: je li trinaestogodišnja djevojčica sposobna donositi tako teške odluke. Ja bih napomenuo da su u ovom slučaju godine najmanje važan faktor za razumijevanje cijele stvari. Zapravo, izgleda da su neki od odraslih ovdje zaboravili temeljno pravilo iz djetinjstva: Ništa ne smiješ uzeti bez pitanja. Anna,” zamolio ju je, “hoćeš li molim te ustati?”

Pogledala me i ja sam kimnuo, ustavši s njom. “Sada ću te medicinski emancipirati”, rekao je DeSalvo. “To znači da je, što se tiče zdravstvene njege, tvoja riječ posljednja, iako ćeš i dalje živjeti s roditeljima, i iako ti oni mogu narediti kad moraš ići u krevet, da moraš pojesti svu brokulu i odrediti koje televizijske serije ne smiješ gledati.” Okrenuo se prema Sari. “Gospođo Fitzgerald, gospodine Fitzgerald - izdat ću vam odredbu da se sastanete s Annom i njezinim pedijatrom, te da s njim razgovarate o posljedicama ove presude kako bi liječnik bio upućen da mora pregovarati izravno s Annom.

I kako bi imala dodatno vodstvo, ako joj slučajno zatreba, gospodinu Alexanderu dajem medicinsku punomoć do njezine osamnaeste godine, kako bi je mogao savjetovati u donošenju složenijih odluka, ako on to želi. Nipošto ne savjetujem da se te odluke donose bez dogovora s roditeljima - ali presuđujem da konačnu odluku može donijeti samo Anna.” Sudac me prikovao pogledom.

“Gospodine Alexander, hoćete li preuzeti tu odgovornost?”

Izuzev Suca, nikad se prije ni o kome i ni o čemu nisam trebao brinuti. A sad ću imati Juliju, a imat ću i Annu. “Bit će mi čast”, rekao sam i nasmiješio joj se.

“Molim vas da ti obrasci budu potpisani prije nego što izađete iz sudnice”, naredio je sudac. “Anna, sretno. Navrati ponekad da čujem kako si.”

Udario je svojim čekićem, a mi smo ustali kad je izlazio iz sudnice. “Anna”, rekao sam kad se nije trgnula iz šutnje i zaprepaštenja. “Uspjela si.”

Julia nam je prišla prva i nagnula se preko ograde kako bi zagrlila Annu.

“Bila si jako hrabra.” Preko Annina ramena nasmiješila mi se. “I ti si bio hrabar.”

No tada se Anna odmaknula i našla se licem u lice sa svojim roditeljima.

Dijelio ih je samo jedan metar, ali i jedan cijeli svemir vremena i utjehe. Sve do tada nisam shvatio da sam na Annu već počeo gledati kao da je starija od svoje biološke dobi. No ipak, sada je bila nesigurna i nije bila sposobna ostvariti kontakt očima. “Hej”, rekao je Brian, premostivši jaz i povukao svoju

kćer u snažan zagrljaj. “Sve je u redu.” Zatim je u to klupko upala i Sara, oboje ih obavivši rukama. Bili su poput momčadi koja je morala iznova naučiti igru koju je igrala, a njihova su ramena činila širok zid.

Anna

Vidljivost je nikakva. Kiša je počela padati još jače, ako je to ikako bilo moguće. Imala sam kratku viziju u kojoj sam je vidjela kako tako snažno udara o auto da ga je zgnječila poput prazne limenke Cole. Odmah mi je bilo teže disati.

Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim kako to nema nikakve veze s lošim vremenom ili prikrivenom klaustrofobijom, već s činjenicom da mi je grlo bilo upola uže nego inače jer je otvrdnulo od suza poput arterije. Za sve što govorim ili činim trebao mi je dvostruko veći napor.

Medicinski sam emancipirana punih pola sata. Campbell je rekao da je kiša blagoslov jer je otjerala novinare. Bez obzira na to pronađu li me u bolnici ili ne, dotad ću već biti sa svojom obitelji te to više zapravo neće ni biti važno.

Moji su roditelji otišli prije nas; mi smo morali ispuniti glupu papirologiju.

Campbell mi je ponudio da će me odvesti, i to je bilo lijepo od njega, s obzirom na to da znam da je žarko želio biti s Juliom. Iako oni misle da je to neka ogromna tajna, uopće nije. Pitam se što Sudac radi kad su njih dvoje zajedno.

Pitam se osjeća li se zanemareno.

“Campbelle”, upitala sam kao grom iz vedra neba. “Što ti misliš, što bih trebala napraviti?”

Nije se pravio da ne zna o čemu govorim. “Upravo sam se na sudu gadno borio za tvoje pravo izbora, tako da ti neću reći što ja mislim.”

“Super”, rekla sam, namjestivši se dublje u svoje sjedalo. “Ni sama ne znam tko sam zapravo.”

“Ja znam tko si ti. Ti si najbolja čistačica kvaka u cijelom Providence Plantationsu. Pametuješ, vadiš krekere iz Chex Mixa53, mrziš matematiku i...”

Bilo je super - gledati Campbella kako pokušava ispuniti sve te praznine. “... i voliš dečke?” završio je, ali ovo posljednje bilo je pitanje. “Neki su OK,” priznala sam, “ali kad odrastu, svi su vjerojatno kao ti.”

Nasmiješio se. “Sačuvaj Bože.” “Što ćeš sljedeće raditi?”

Campbell je slegnuo ramenima. “Možda ću za promjenu raditi na slučaju na kojem ću nešto zaraditi.”

“Kako bi mogao nastaviti uzdržavati Juliju na način na koji je naviknuta?”

“Aha”, nasmijao se. “Tako nešto.”

Na trenutak smo utihnuli, tako da sam čula škripu brisača na prednjem staklu. Zavukla sam ruke ispod svojih bedara i sjedila na njima. “Ono što si rekao na suđenju... stvarno misliš da ću za deset godina biti iznimna osoba?”

“Dakle, Anna Fitzgerald, zar ti to žicaš komplimente?” “Zaboravi da sam išta pitala.”

Bacio je pogled na mene. “Da, zaista to mislim. Pretpostavljam da ćeš slamati srca dječacima, ili slikati na Montmartreu, biti vojni pilot, ili pješačiti neotkrivenim zemljama.” Zastao je. “Možda čak i sve navedeno.”

Nekad sam željela biti balerina, kao i Kate. No otad sam prošla tisuću različitih faza: htjela sam biti astronaut. Htjela sam biti paleontologinja. Htjela sam biti prateći vokal Arethe Franklin, ministrica, čuvarica u nacionalnom par ku Yellowstone. Sada želim biti mikrokirurginja, pjesnikinja, lovac na duhove, ovisi o danu.

Samo se jedna stvar nije promijenila. “Za deset godina”, rekla sam, “htjela bih biti Kateina sestra.”

Brian

Upravo kad su Kate priključili na još jednu dijalizu, moj se dojavljivač oglasio.

M VA, dva vozila, PI - automobilska nesreća s ozlijeđenima. “Trebaju me”, rekao sam Sari. “Možeš ostati sama?”

Vozilo hitne pomoći zaputilo se na raskrižje ulica Eddy i Fountain, koje je samo po sebi nezgodno, a sada je postalo još gore zbog ovakva vremena. Kad sam stigao, policajci su već bili zatvorili područje. Radi se o bočnom sudaru: vozila koja su naletjela jedno na drugo pretvorila su se u gomilu savijenog čelika. Kamion je prošao bolje; njegov prednji kraj doslovno je savio u osmijeh BMW, koji je bio manji. Izašao sam iz auta na kišu koja je lijevala i prišao prvom policajcu na kojeg sam naišao. “Troje ozlijeđenih”, rekao je. “Jedan je već na putu.”

Naišao sam na Reda koji je hidrauličnim škarama pokušavao razrezati vozačku stranu drugog vozila kako bi došao do ozlijeđenih. “Što se događa?” vikao sam kroz zvuk sirene.

“Vozačica je izletjela kroz prozor”, doviknuo mi je. “Cezar ju je odvezao u bolnicu. Druga hitna je na putu. Koliko vidim, ovdje unutra je dvoje ljudi, ali i jedna i druga vrata su naborana kao mijeh harmonike.”

“Pokušat ću se provući s vrha kamiona.” Počeo sam si probijati put kroz sklizak metal i razbijeno staklo. Kad mi je stopalo propalo kroz rupu na prikolici koju nisam bio uočio, opsovao sam i pokušao ga izvući. Oprezno sam se uvukao u kabinu kamioneta prekrivenu ceradom i provukao se prema naprijed. Vozačica je zacijelo preletjela preko malog BMW-a kad je izletjela kroz staklo; prednji dio Forda 150 zgnječio je suvozačevu stranu sportskog auta kao da je od papira.

Morao sam izaći kroz ono što je prije bilo prozor kamiona jer se između mene i osoba u BMW-u nalazio motor. Ali ako se uspijem nagnuti, mogao bih se provući kroz ovaj uski prolaz. On me odveo do blindiranog stakla, popucanog u obliku paukove mreže i crvenog od krvi. I u trenutku kad je Red uspio otvoriti vozačka vrata hidrauličnim škarama i kad je iz njih izašao pas, shvatio sam da je lice koje je bilo pritisnuto o drugu stranu razbijenog prozora Annino.

“Izvuci ih van,” vikao sam, “izvuci ih van, odmah!” Ne znam kako sam se uspio probiti iz tog zgnječenog kostura auta i odgurnuo Reda; kako sam izvukao Campbella Alexandera iz njegova pojasa i polegao ga na cestu dok je oko njega

pljuštala kiša; kako sam posegnuo unutra do mjesta na kojem se nalazila moja kći, mirna i otvorenih očiju. Bila je zavezana pojasom, kao što je i trebala biti, ali ne ovakva, zaboga.

Paulie se pojavio niotkuda i stavio svoje ruke na nju, i prije nego što sam se mogao snaći, udario sam ga tako da je odletio unatrag.

“Jebote, Briane”, rekao je, držeći se za čeljust.

“To je Anna. Paulie, to je Anna.”

Kad su shvatili, pokušali su me odgurnuti i učiniti što je trebalo umjesto mene, ali to je bilo moje dijete, moje dijete, i nisam im to dopustio. Stavio sam je na nosila i pričvrstio je za njih, te ih pustio da je unesu u hitnu. Nagnuo sam unatrag vrh njezine brade i pripremio se za intubaciju, no kad sam ugledao malen ožiljak koji je zaradila kad je pala na Jessejevu klizaljku, slomio sam se.

Red me odgurnuo i učinio to umjesto mene “Slabo je, Briane,” rekao je, “ali kuca.”

Priključio ju je na infuziju, a ja sam radijem uspostavio vezu s našim centrom za hitne slučajeve. “Trinaestogodišnja ženska osoba, automobilska nesreća, teška unutarnja ozljeda glave...” Kad na monitoru više nije bilo ničega, ispustio sam slušalicu i započeo s oživljavanjem. “Izvadi defibrilator”, zapovjedio sam i rastrgao Anninu majicu i prerezao njezin čipkasti grudnjak koji je tako žarko željela, a koji joj nije bio potreban. Red je pustio struju i puls se ponovno pojavio: bradikardija s ventrikularnom aritmijom.

Umotali smo je i uključili infuziju. Paulie je vikao u spremištu za vozila hitne pomoći i snažno odgurnuo vrata stražnjeg izlaza. Anna je nepomično ležala na nosilima. Red me snažno stisnuo za ruku. “Nemoj ni pomišljati na to”, rekao je i preuzeo prednji dio nosila na kojima je bila Anna, te s njima odjurio u hitnu ambulantu.

Ne dopuštaju mi da uđem u njezinu sobu na traumatološkom odjelu. Četa vatrogasaca postupno se sjatila na odjel kako bi mi pružili podršku. Jedan od njih otišao je po Saru, koja je stigla izbezumljena. “Gdje je? Što se dogodilo?”

“Automobilska nesreća”, protisnuo sam. “Nisam znao o kome se radi sve dok nisam stigao na mjesto nesreće.” Oči su mi se napunile suzama. Da joj kažem da ne diše samostalno? Da joj kažem da joj srce nije radilo? Da joj kažem da sam proteklih pet minuta proveo preispitujući svaku sitnicu koju sam učinio u toj intervenciji, od načina na koji sam se provukao kroz kamion do trenutka kad sam je izvukao iz zgnječenog auta, uvjeren da zbog svojih osjećaja nisam učinio ono što je trebalo učiniti, što se moglo učiniti.

U tom sam trenu čuo Campbella Alexandera i zvuk nečega što je bilo bačeno

u zid. “Dovraga”, rekao je. “Samo mi recite jesu li je doveli ovamo ili ne!”

Banuo je iz druge sobe, s rukom u gipsu i u krvavoj odjeći. Pas je šepao pokraj njega. Campbellove oči istog su trena pronašle moje. “Gdje je Anna?”

Nisam mu odgovorio jer nisam znao što da mu kažem, dovraga.

I samo mu je to bilo potrebno da shvati. “O, Isuse”, šapnuo je. “O, Bože, ne.”

Liječnik je izašao iz Annine sobe. On me poznaje; ovdje provodim četiri noći u tjednu. “Briane,” rekao je ozbiljno, “ne reagira na bolne podražaje.”

Zvuk koji mi se oteo bio je iskonski, neljudski, sveznajući. “Što to znači?”

Sarine riječi su me kljuckale. “Što on to govori, Briane?

“Anna je udarila glavom o prozor velikom snagom, gospođo Fitzgerald. To je uzrokovalo pogubnu ozljedu glave. Trenutačno diše pomoću respiratora, ali ne pokazuje nikakve znakove moždane aktivnosti... njezin mozak je mrtav. Žao mi je”, rekao je liječnik. “Zaista.” Oklijevao je, i naizmjence pogledavao mene, pa Saru. “Znam da sad ne želite razmišljati o tome, no postoji mala mogućnost... dolazi li u obzir darivanje organa?” * Neke zvijezde na nebu sjajnije su od ostalih, i kad ih pogledate kroz teleskop, shvatite da ste zapravo gledali Blizance. Te dvije zvijezde kruže jedna oko druge; za jedan im je krug ponekad potrebno gotovo sto godina. Stvore jako gravitacijsko polje tako da nema mjesta ni za što drugo. Može vam se dogoditi da ugledate, na primjer, plavog diva, te tek kasnije shvatite da ga prati bijeli patuljak - prvi sjaji tako snažno da je, dok vi primijetite drugog, već prekasno. * Campbell je bio jedini koji je odgovorio liječniku. “Ja sam odvjetnik. Ja sam opunomoćen za donošenje medicinskih odluka umjesto Anne”, objasnio je, “a ne njezini roditelji.” Pogledao je prvo mene, pa Saru. “A na katu je jedna djevojčica koja treba bubreg.”

Sara

U engleskom jeziku postoje riječi siročad i udovice, ali ne postoji naziv za roditelja koji izgubi dijete.

Vratili su je k nama kad su izvadili organe za darivanje. Ja sam ušla posljednja. Jesse, Zanne, Campbell i nekoliko medicinskih sestara s kojima smo se zbližili već su bili u hodniku, pa čak i Julia Romano - to su bili ljudi koji su se došli oprostiti.

Brian i ja ušli smo unutra gdje je Anna nepomično ležala na bolničkom krevetu. Izgledala je sićušno. Iz njezina grla izlazila je cijev, a umjesto nje disao je aparat. Na nama je bilo da ga ugasimo. Sjela sam na rub kreveta i podigla Anninu ruku koja je još uvijek bila topla na dodir i mekana kad sam je uzela u svoju. Nakon svih tih godina za vrijeme kojih sam očekivala ovakav trenutak, sada sam potpuno izgubljena. Kao kad voštanim bojicama ispunjavate sliku neba; tako golemu tugu jednako je nemoguće obuhvatiti riječima kao nacrtati nebo bojicama. “Ne mogu ja to”, šapnula sam.

Brian mi je prišao s leđa. “Draga, nje nema. To su samo aparati koji održavaju njezino tijelo na životu. Ono što je Annu činilo Annom već je nestalo.”

Okrenula sam se i zakopala svoje lice u njegova prsa. “Ali ona nije trebala”, zajecala sam.

Bili smo zagrljeni, i kad sam prikupila dovoljno hrabrosti, spustila sam pogled na ljušturu koja je nekad obavijala moje najmlađe dijete. Ovo je bio samo oklop. U crtama njezina lica više nema života; njezinim mlitavim mišićima nešto je nedostajalo. Ispod kože nema organa. Uzeli su ih za Kate i ostale bezimene ljude koji će dobiti drugu šansu.

“Dobro.” Duboko sam udahnula. Položila sam ruku na Annina prsa dok je Brian dršćući ugasio respirator. Masirala sam njezinu kožu praveći male krugove, kao da će tako biti lakše. Kad se monitor ugasio, čekala sam hoću li vidjeti neku promjenu na njoj. I tada sam osjetila kako je njezino srce prestalo kucati ispod mog dlana - osjetila sam taj sićušni nestanak ritma, tu praznu mirnoću, taj potpuni gubitak.

Epilog Kada niz pločnik, Drhtavi plamsaji života, Ljudi oko mene trepere, Ja zaboravljam svoj gubitak, Prazninu u velikom sazviježđu, Mjesto gdje zvijezda je nekoć bila D. H. Lawrence, Preplavljenost54

Kate

2010.

Trebala bi postojati neka zakonska odredba o ograničenju tugovanja.

Pravilnik u kojem piše da je u redu svaki dan zaplakati čim se probudiš, ali samo mjesec dana. Da se nakon četrdeset i dva dana više ne smijem okrenuti, usplahirena srca, uvjerena da sam čula kako doziva moje ime. Da neću biti kažnjena ako osjećam potrebu da počistim njezin stol, skinem njezine crteže s frižidera, okrenem njezinu školsku sliku kad prođem pokraj nje - ako ni zbog čega drugog, onda zato što me svaki put ponovno zaboli kad je vidim. Da je dopušteno računati koliko je vremena prošlo otkad je otišla, kao što smo nekad zbrajali njezine rođendane.

Moj je otac dugo vremena nakon toga tvrdio da Annu noću vidi na nebu.

Ponekad bi to bio sjaj njezina oka, a ponekad oblik njezina profila.

Uvjeravao nas je da su zvijezde zapravo ljudi koji su bili toliko voljeni da su preneseni u zviježđa kako bi zauvijek ostali živi. Moja je majka dugo vjerovala da će joj se Anna vratiti. Počela je tražiti znakove - u biljkama koje su prerano procvale, jajima sa dva žumanjka, soli koja se prosipala u obliku slova.

A ja, pa, ja sam se počela mrziti. Ja sam, naravno, kriva za sve. Da Anna nije podigla tužbu, da nije bila u sudnici i ispunjavala obrasce sa svojim odvjetnikom, ne bi bila na tom raskrižju u to vrijeme. Bila bi ovdje, a ja bih nju proganjala kao duh.

Dugo sam vremena bila bolesna. Presađivanje je jedva uspjelo, no tada sam neobjašnjivo pošla teškim putem ozdravljenja. Od mog posljednjeg recidiva prošlo jeosam godina - ni doktor Chance to ne može shvatiti. On misli da je to zbog kombinacije tretinoina i arsena - neko popratno produženo djelovanje - ali ja znam što je istina. To je zato što je netko morao otići, a Anna je to učinila umjesto mene. Žalost je čudna stvar kad se pojavi neočekivano. Kao kad naglo povučeš flaster i skineš gornji sloj obitelji. A unutrašnjost kućanstva nikad nije lijep prizor; ni naša nije iznimka. Ponekad sam danima bila zatvorena u svojoj sobi sa slušalicama na ušima kako ne bih morala slušati svoju majku kako

plače. Moj otac tjednima je radio dvadeset četiri sata na dan samo da ne bi morao boraviti u kući koja je sada bila prevelika za nas.

Tada je jedno jutro mama shvatila da smo pojeli sve što smo imali u kući, sve do posljednje osušene grožđice i mrvice krekera. Otišla je u trgovinu. Moj je otac platio nekoliko računa. Sjela sam, uključila televizor i gledala staru epizodu I Love Lucy. Počela sam se smijati.

Istog me trena prožeo osjećaj kao da sam oskvrnuta hram. Rukom sam prekrila usta u nelagodi. Jesse, koji je sjedio pokraj mene na kauču, rekao je: “I ona bi se nasmijala.”

Vidite, koliko god se trudili zadržati to gorko, bolno sjećanje da je netko napustio svijet, vi ste još uvijek u njemu. A sam život je poput plime: isprva vam se čini da ne utječe na našu patnju, no jednog dana, kad spustite pogled, shvatite koliko se boli s vremenom odronilo. * Pitam se prati li ona što se događa s nama? Zna li da smo dugo bili bliski s Campbellom i Juliom, i da smo čak išli na njihovo vjenčanje? Shvaća li da je razlog zašto se više ne viđamo s njima to što previše boli, jer čak i kad ne bismo razgovarali o Anni, ona bi se pojavljivala u razmacima između naših riječi, poput mirisa nečeg što gori?

Pitam se je li bila na Jessejevoj promociji kad je diplomirao na policijskoj akademiji, i zna li da je dobio odlikovanje od gradonačelnika zbog sudjelovanja u rješavanju slučaja zlouporabe droga? Pitam se zna li da je tata počeo piti, i da se jedva izvukao? Pitam se zna li da sam sada učiteljica plesa i da podučavam djecu? Da svaki put kad vidim dvije djevojčice pokraj prečke učvršćene o zid kako se spuštaju u plie, pomislim na nas? * Još me uvijek iznenađuje. Na primjer, moja je majka godinu dana nakon njezine smrti došla kući s kolutom filma i slikama s moje mature koje je razvila. Sjele smo za kuhinjski stol jedna do druge, gledale naše osmijehe koji su bili dvaput širi nego inače i pokušavale se suzdržati da ne spomenemo kako na slikama netko nedostaje.

I tada, kao da sam je ja prizvala, na posljednjoj je fotografiji bila Anna.

Razlog je bio jednostavan: tada smo posljednji put koristili fotoaparat.

Sjedila je na plaži, na ručniku. Jedna joj je ruka bila ispružena prema osobi

koja je fotografirala, pokušavajući je spriječiti da to učini.

Moja majka i ja sjedile smo za kuhinjskim stolom, gledajući Annu sve dok sunce nije zašlo, sve dok nismo upamtile svaki detalj, od boje njezine gumice za kosu do uzorka na volanima njezina kupaćeg kostima. Sve dok je više nismo mogle jasno vidjeti. * Mama mi je dala tu sliku. No nisam je uokvirila; stavila sam je u omotnicu i gurnula je duboko na kraj ladice. Tamo je ako je slučajno jednog dana počnem zaboravljati.

Možda jednog jutra kad se probudim njezino lice neće biti prva stvar koju ću vidjeti. Možda se jednog lijenog kolovoškog popodneva neću moći sjetiti gdje su se točno nalazile pjegice na njezinu desnom ramenu. Možda jednog dana, kad budem slušala kako snijeg pada, neću čuti zvuk njezinih koraka.

Kada se počnem tako osjećati, odem u kupaonicu, podignem košulju i dotaknem bijele tragove svog ožiljka. Sjećam se kako sam isprva mislila da je šavovima ispisano njezino ime. Razmišljam o njezinu bubregu u meni i njezinoj krvi koja teče mojim venama. Kamo god krenula, nosim je sa sobom.

Napomene [←1] Prevela Monika Bregović. [←2] Prevela Nevena Balon. [←3] Kineski nogomet, igra u kojoj dva sudionika jedan drugom gurkaju komadiće papira presavinute u trokut preko stola. [←4] Curator ad litem u američkom pravosuđu. [←5] Providence Journal - najtiražnije dnevne novine grada Providencea. [←6] Prevela Aleksandra Mihaliček. [←7] Engl, chance, šansa, mogućnost. [←8] Engl, victor, pobjednik. [←9] Gloria Allred poznata je američka odvjetnica i voditeljica radijskog talk-showa. [←10] Prevela Nevena Balon. [←11] Engl, coffee milk, popularni napitak u Rhode Islandu. [←12] Engl. Amazing Grace. [←13] Mayflower, brod na kojem su Englezi, puritanci, 1620. stigli u Ameriku. [←14] RISD - Rhode Island School of Design. [←15] Little Orphan Annie, američki strip i TV serija za djecu; u prijevodu Siroče Annie. [←16] Prevela Nevena Balon. [←17] Engl, linden, lipa. [←18] Engl, banshee, ženski duh iz irske mitologije, zaštitnica obitelji. [←19] Pjesma Dona McLeana. [←20] Ozzy i Sharon Osbourne. [←21] Ozzy i Harriet, likovi iz televizijske serije The Adventures of Ozzie and Harriet. Serija je postala sinonim za savršenu američku obitelj ’50ih. [←22] Engl. Memorial Day. [←23] Engl. Freedom Trail.

[←24] Tony Robbins, američki pisac knjiga za samopomoć. [←25] Martha Stewart, vrlo uspješna poslovna žena, slavu i bogatstvo stekla je emisijama i časo- pisima o vođenju kućanstva, kuhanju i unutarnjem uređenju. [←26] Prevela Nevela Balon. [←27] Engl, little - mali; big - veliki; upper - gornji; lower - donji. [←28] Poznati slučaj otmice u kojoj je oteto i ubijeno dijete avijatičara Charlesa Augustusa Lindberga. [←29] Lifestyles of the Rich and Famous, televizijska emisija o životu filmskih zvijezda, poznatih sportaša i poslovnih magnata. [←30] Prijevod Nevena Balon. [←31] Where the Wild Things Are, slikovnica za djecu Mauricea Sendaka. [←32] Tom Brokaw i Peter Jennings, američki novinari. [←33] Mother goose, poznati lik iz pripovijetki i crtanih filmova za djecu. [←34] Biblija. Kršćanska sadašnjost, Zagreb. [←35] AML, akutna mijeloična leukemija. [←36] Mr. Peanut: maskota američkog proizvođača hrane i grickalica Kraft Foods. [←37] Erotski roman Henryja Millera. [←38] Zona obalnog pojasa kojim se smije ploviti minimalnom brzinom. [←39] Prijevod Mate Marasa. [←40] Matematički znak za beskonačnost. [←41] Prijevod Nevena Balon. [←42]Dr. No, ime negativca u prvom filmu o Jamesu Bondu; Neaux i No su homofoni. [←43] Engl. Neaux-Chance, nema šanse. [←44] Engl. Neaux-Chance-Buster, nema šanse, nitkove. [←45] Aluzija na priču o židovskom kralju Salomonu koji je u sporu dviju bludnica oko djeteta, u kojem su obje tvrdile da su majke, aludirao na prave majčinske osjećaje, presudivši da dijete prepolove i svakoj daju polovicu, znajući da će prava majka odustati od zahtjeva kako bi spasila život djetetu.

[←46] Uhvati zastavu, popularna igra u kojoj dvije ekipe jedna drugoj pokušavaju oteti zastavu koja je u njihovu polju i donijeti je u svoje. [←47] Engl, balls, vulg. testisi. [←48] Grand mal, veliki epileptični napad koji se sastoji od dviju faza, klonične i tonične. [←49]Celebrity Boxing, lažni boksački mečevi poznatih osoba, emisija televizijske mreže FOX. [←50] Marcia i Jan Brady, likovi iz televizijske serije The Brady Bunch. [←51] Mr. Ed, inteligentni konj koji govori iz istoimene humoristične serije. [←52] Prijevod Nevena Balon [←53] Chex Mix, mješavina grickalica. [←54] Prijevod Nevena Balon.