Osho - Knjiga o egu

OSHO

KNJIGA O EGU

OSHO

KNJIGA O EGU OSLOBOĐENI ILUZIJE

www.novaarka.hr

Zagreb 2007.

Biblioteka OSHO

Naslov originala: "THE BOOK OF EGO" Copyright - 2000 Osho International Foundation, Switzerland. www.osho.com Copyright za Hrvatsku © 2007 NOVA ARKA d.o.o., ZAGREB Sva prava pridržana.

OSHO is a registered trademark of Osho International Foundation, used with permission/license.

Materijal u ovoj knjizi je odabran iz raznih predavanja koja je Osho održao prisutnoj publici.

Sva Oshova predavanja su objavljena u cijelosti kao knjige, a također su dostupna i kao izvorni audio zapisi.

Audio zapisi i kompletni tekstovi mogu se naći on-line u Oshovoj biblioteci na web stranici: www.osho.com Nakladnlk: NOVA ARKA d.o.o.

Tkalčićeva 44 10000 ZAGREB Za nakladnika: Aziz Hasanpašić Prijevod i lektura: Stanka Hrabač Grafički urednik: Vedran Firkelj Tisak: VEMAKO, Zagreb, 2007.

ISBN: 978-953-6123-71-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod rednim brojem 641870

3

Ego je ledeni brijeg.

Otopite ga u dubokoj ljubavi, tada će on nestati, a vi ćete postati dio oceana.

Osho

SADRŽAJ:

Predgovor .................................................................................................................... 5 Poglavlje 1. - Ego...................................................................................................... 7 Poglavlje 2. - Ideli................................................................................................... 21 Poglavlje 3. - Uspjeh............................................................................................... 34 Poglavlje 4. - Um .................................................................................................... 42 Poglavlje 5. - Poistovjećivanje ............................................................................... 53 Poglavlje 6. - Moć................................................................................................... 59 Poglavlje 7. - Politika.............................................................................................. 68 Poglavlje 8. - Nasilnost........................................................................................... 73 Poglavlje 9. - Terapija............................................................................................. 80 Poglavlje 10. - Meditacija......................................................................................... 99 Poglavlje 11. - Ljubav............................................................................................. 105 Poglavlje 12. - Nesebičnost .................................................................................... 110 Poglavlje 13. - Prosvijetljenost ............................................................................... 120 Poglavlje 14. - Uobičajenosti.................................................................................. 132 Poglavlje 15. - Sloboda........................................................................................... 140

4

Predgovor Jednostavnost nije nikakav izazov egu, pravi izazov je teškoća, a tek nemogućnost da se nešto učini je doista velik izazov. Veličinu vašeg ega možete otkriti po izazovu koji ste prihvatili, po mjeri vaših ambicija. Jednostavnost nije privlačna egu, jednostavnost je smrt za ego.

A čovjek je izabrao zamršenost čak ondje gdje uopće nema potrebe za njom. I to zbog jednostavnog razloga - kad je nešto zamršeno, on može rasti i jačati svoj ego. On postaje sve važniji u politici, religiji, u društvu - svuda.

Cijela psihologija je usklađena tako da ego postane što jačim. Čak i one budale, psiholozi, naglašavaju da je čovjeku potreban jak ego. I zato vam program obrazovanja budi ambiciju kaznom i nagradom da vas usmjeri u određeni smjer. Vaši roditelji od samog se početka previše nadaju vašem uspjehu. Oni misle da im se rodio Aleksandar Veliki, ili da njihova kći nije nitko drugi nego reinkarnacija Kleopatre. Već na početku roditelji vam postavljaju uvjet - ako se ne dokažete, niste ni za što. Jednostavan čovjek se smatra glupanom.

Jednostavan čovjek nije bio do sada cilj ljudskog društva. A jednostavan čovjek ni ne može biti cilj, jer on je rođen kao jednostavan. Svako je dijete jednostavno, ono sliči čistoj školskoj pločici. Tada roditelji počnu upisivati po toj pločici ono što dijete mora postati. Nakon njih to čine učitelji, svećenici, razni vođe - svi oni naglašavaju da morate postati netko, inače će vam život proći uzalud.

A sve je upravo suprotno. Vi ste biće. Vi ne morate postati nitko drugi. To je značenje jednostavnosti: ostati u miru sam sa sobom, ne slijediti nikakav trag da se nešto postane nešto što je stalno.

Nema mjesta na kojem ćete osjećati da je vaše putovanje završeno, da ste dostigli najviši vrh koji ste željeli. Nitko u cijeloj povijesti čovječanstva nije to mogao učiniti zbog jednostavna razloga jer se čovjek kreće u krugu. I tako je netko u nečem uvijek ispred vas.

Možete postati predsjednik Amerike, ali pred Muhamedom Alijem velikim uvijek ćete se osjećati inferiorni. Vi nemate te njegove animalne snage. Muhamed Ali može dati oštar udarac šakom po nosu Ronaldu Reaganu i Ronald Reagan će se ispružiti po tlu.

Možete postati premijer neke zemlje, ali kad se susretnete s Albertom Einsteinom, izgledat ćete poput patuljka - nećete biti premijer nego patuljak. Život je multidimenzionalan. Nemoguće je da postignete nešto na svim poljima, da budete prvi na svim poljima. To je čista nemogućnost, postojanje se ne razvija na takav način. Ego je čovjekova bolest.

Osobni interesi žele da ostanete bolesni. Oni ne žele da budete zdravi i cjeloviti, jer je to opasno za njih. Zato nitko ne želi biti jednostavan, nitko ne želi biti nitko. A ja jedino želim da budete u miru sa sobom, da prihvatite svoje biće.

5

Postati nešto znak je bolesti, biti nitko znak je zdravlja. Ali vi niste okusili što znači biti jednostavan, zdrav i blažen. Vaše društvo nije vam dopustilo da se ni jedan trenutak posvetite sebi, zato poznajete samo jedan put, put ega.

Rekli su vam da postanete Isus Krist. Ima društava koja teže da svi postanu Bog. Taj bolesni svijet! Morate izići iz svih tih programa. Želite li uživati, opustiti se, osjećati mir i ljepotu postojanja, morat ćete se okaniti toga lažnog ega.

Ja ne želim ništa drugo uzeti od vas. Želim vam samo oduzeti ego, koji je u svakom slučaju tek fantazija. On nije stvarnost, zato vam zapravo ništa niti ne oduzimam. A želim vam dati vaše biće. Naravno, ne moram vam ga dati, jer vi ga već imate. Mora vas samo nešto prodrmati i probuditi za ljepotu prostodušnosti.

Ništa nije bez rizika. A vi trčite za sjenama koje nikad nećete moći uhvatiti, zaboravljajući sva blaga koja ste donijeli sa sobom na svijet. Prije nego što vam se ispune sve želje ega, smrt će vas dokrajčiti. Život je prekratak. On ne bi smio biti uništen u tako ludim igrama kao što je igra ega.

A sve je samo pitanje shvaćanja. (1) Od smrti do besmrtnosti, Poglavlje 6

6

POGLAVLJE 1 EGO Što je ego?

Ego je samo suprotnost vašega pravog sebstva. Ego niste vi. Ego je varka koju je stvorilo društvo, kako biste se nastavili igrati s igračkom, a da nikad ne pitate za pravu stvar. Zato vam uporno govorim: ako ne odbacite ego, nikad nećete upoznati sebe.

Kad ste se rodili, imali ste svoje autentično sebstvo. Tada su vam počeli stvarati lažno sebstvo: vi ste kršćanin, katolik, vi ste odabrana rasa od Boga, pretpostavlja se da ćete vladati svijetom i tako dalje. Stvorili su lažnu sliku o vama. Dali su vam ime, a oko imena stvorili su ambicije i usmjerenosti.

Malo po malo, jer za to je potrebna jedna trećina vašeg života, oni rade na vašem egu preko škole, crkve, koledža, sveučilišta. Kad se vratite kući sa sveučilišta, potpuno ste zaboravili svoje nevino biće. Sada ste veliki ego sa zlatnom medaljom, prvorazredni ste sveučilištarac. Spremni ste ući u svijet.

Taj ego ima sve želje, ambicije i potrebe da bude uvijek na vrhu svega. Taj vas ego iskorištava. On vam nikad ne dopušta da bar na tren ugledate vlastito autentično sebstvo, a vaš život je ondje, u vašoj autentičnosti. Stoga taj ego proizvodi samo nevolju, patnju, sukobe, razočaranja, ludosti, samoubojstva i ubojstva - sve vrste kriminala.

Tražitelj istine treba početi upravo s te točke: odbacite sve što vam je društvo reklo da jeste. Vi to sigurno niste, jer nitko ne zna tko ste vi zapravo, osim vas samih. Ne znaju to ni vaši roditelji ni učitelji, ni svećenici. Osim vas samih, nitko ne može ući u privatnost vašeg bića. Zato vas nitko niti ne poznaje. Sve što su drugi rekli o vama, pogrešno je.

Odbacite to, napustite ego potpuno. Uništavajući ego, otkrit ćete svoje biće. A to otkriće bit će najveće moguće otkriće, jer ono je početak posve novog hodočašća prema krajnjem blaženstvu, prema vječnom životu.

Možete odabrati: ili razočaranje, patnju i nevolju - tada zadržite ego, hranite ga. Ili želite mir, tišinu, blaženstvo - ali tada morate vratiti svoju prostodušnost. (2) Iz knjige Okovi slobode, Poglavlje 33 Dijete nije rođeno s egom Dijete nije rođeno s egom. Ego se nauči od društva, religije i kulture. Možda ste promatrali malu djecu koja ne kažu: "Ja sam gladan." Ako se dijete zove Bob, ono će reći: "Bob je gladan." Ili: "Bob želi ići u WC." Dijete nema osjećaj ja. Ono sebe naziva u trećem licu. Bob je ime kojim ga ljudi zovu, zato i ono sebe naziva tim imenom. Ali doći će dan... kako će rasti, vi ćete ga naučiti da to nije u redu. "Bob je ime kojim te drugi zovu. Ti moraš prestati sebe nazivati Bobom. Ti si odvojena osobnost, moraš naučiti sebe zvati ja."

7

Onoga dana kad Bob postane ja, on gubi stvarnost postojanja te upada u taman ambis halucinacije. Kad jednom sebe nazove ja, nastaje jedna posve drukčija energija. Sada ja želi rasti, želi postati velik, želi ovo i ono, želi se popeti sve više u svijetu hijerarhije. Želi veći teritorijalni imperativ.

Ako netko ima veći ja od vas, to će u vama stvoriti kompleks inferiornosti. Vi ćete svim silama nastojati biti superiorniji, svetiji, veći. Sada će cijeli vaš život postati posvećen jednoj glupoj stvari, koja zapravo ne postoji. Vi se nalazite na putu snova, i dalje ćete se kretati tim putom i povećavati svoje ja. I to će stvarati sve vaše probleme. Čak je i Aleksandar Veliki imao golemih problema. Ja u njemu željelo je osvojiti cijeli svijet i gotovo mu je to uspjelo. Kažem gotovo zbog dva razloga. U njegovo vrijeme pola svijeta nije bilo poznato, Amerika još nije bila otkrivena. Osim toga, on je ušao u Indiju, ali je nije uspio pokoriti, već se vratio s njezinih granica.

On nije bio star čovjek, imao je samo trideset tri godine. Ali u te trideset tri godine, on se samo borio, borio, borio. Obolio je, mučila ga je borba, ubijanje, krv. Želio se vratiti kući i odmoriti se, ali ni ta mu se želja nije ispunila. Nije uspio stići do svog doma u Ateni. Umro je samo jedan dan prije nego što je trebao stići u Atenu. Atena je bila udaljena samo dvadeset četiri sata.

Ali uza sve svoje životno iskustvo - da postane bogatiji, veći, moćniji, osjećao je potpunu bespomoćnost, nije mogao odgoditi ni svoju smrt za dvadeset četiri sata. A obećao je majci, kad jednom osvoji svijet doći će k njoj i staviti sav svijet pred njezina stopala kao dar. Nijedan sin nije to nikad prije učinio za svoju majku. Bilo je posve jedinstveno to što je on želio učiniti.

No osjećao se bespomoćno, okružen najboljim liječnicima. Svi su mu govorili: "Ne možeš preživjeti. Ovo putovanje od dvadeset četiri sata će te ubiti. Bolje da se odmoriš ovdje, možda još postoji nada. Ali ne miči se! Nemaš mnogo prilike ni odmoriti se - ti već toneš. Ti si sve bliže, ali ne svom domu, nego svojoj smrti, ne svom dom, već svom grobu.

A mi ti ne možemo pomoći. Mi možemo izliječiti bolest, ali ne i smrt. A kod tebe nije u pitanju bolest. Ti si kao ispražnjena puška. U trideset tri godine potrošio si svu svoju životnu energiju, boreći se s raznim narodima. Potrošio si svoj život. Ne, ne radi se o bolesti, jednostavno je potrošena tvoja životna energija, a potrošena je uzalud."

Aleksandar je bio vrlo inteligentan čovjek. Bio je učenik velikog logičara i filozofa Aristotela. Aristotel je bio njegov privatni odgojitelj. No Aleksandar je umro prije nego što je stigao u svoj glavni grad. Prije smrti naredio je svom glavnom zapovjedniku: "Ovo je moja posljednja volja i mora biti ispunjena." Koja je bila njegova zadnja želja? Bila je vrlo čudna. Evo je: "Kad budete nosili na groblje kovčeg s mojim mrtvim tijelom, moraju obje moje ruke izvirivati iz kovčega."

Glavni zapovjednik je pitao: "Kakva je to želja? Ruke se uvijek drže u kovčegu. Nitko nije nikad čuo da se na groblje nosi kovčeg s rukama koje vire iz njega."

Aleksandar je odgovorio: "Nemam više dovoljno daha da ti to objasnim. Ali ukratko, želim pokazati svijetu da odlazim praznih ruku. Mislio sam da sam postajao sve bogatiji i veći. Ali zapravo postajao sam sve siromašniji. Kad sam se rodio, došao sam na svijet stisnutih pesnica, kao da sam nešto u njima držao. Sada, u času smrti, ne mogu otići stisnutih ruku."

8

Da biste držali stisnute pesnice, potreban je život, energija. Ni jedan mrtav čovjek ne može držati stisnute ruke. Tko će ih stisnuti? Mrtav čovjek više nije tu, sva njegova energija je nestala - ruke se same otvaraju.

"Neka svi znaju da Aleksandar Veliki umire praznih ruku, kao pravi prosjak."

Ali ne vidim da je itko išta naučio od tih praznih ruku, jer ljudi nakon Aleksandra nastavljaju činiti isto na razne načine. Čovjekov ego je izvor svih njegovih problema, svih ratova, sukoba i ljubomora, svih strahova i depresija. Čovjek osjeća da nema uspjeha, neprestano se uspoređuje s drugima i tako se zbog svega vrijeđa, strahovito vrijeđa jer ne može imati sve.

Netko je ljepši od vas i to vas vrijeđa. Netko ima više novaca od vas, to vas vrijeđa.

Netko je obrazovaniji od vas i to vas vrijeđa. Bezbrojne stvari vas vrijeđaju, ali vi to ne znate. Ne vrijeđaju vas zapravo stvari, jer one ne vrijeđaju ni mene. Vi ste uvrijeđeni zbog vašeg ega.

Ego neprestano drhti od straha, znajući savršeno dobro da se radi o umjetnom, o lažnom savjetu koje je izmislilo društvo kako bi vas prisililo da trčite i proganjate sjene.

Ta igra ega koji se sve više penje jedna je vrsta politike.

Ego i sve njegove igre...brak je njegova igra, novac je njegova igra, moć je njegova igra. Društvo do danas i dalje igra razne igre, to je jedna opća olimpijada koja traje na cijelom svijetu. Pojedinac se bori za svoj put prema gore, a svi ostali povlače ga prema dolje. Jer na vrhuncu Everesta nema dovoljno mjesta za sve vas.

To je natjecanje razbojnika i ono vam postaje tako važno da posve zaboravljate da je društvo, da su vaši učitelji usadili u vas ovaj ego. Od dječjeg vrtića do sveučilišta, što svi oni rade? Svi jačaju vaš ego. Sve više akademskih titula dodaje se vašem imenu i vi se počinjete osjećati sve većim.

Ego je najveća laž koju ste prihvatili kao istinu. Ali svi vaši osobni interesi odobravaju mu jer kad bi svatko postao svjestan stanja bez ega, sva ova olimpijada koja se održava na cijelom svijetu, jednostavno bi se zaustavila. Nitko se ne bi želio popeti na Everest, svi bi uživali i veselili se ondje gdje jesu.

Ego vas prisiljava da čekate. Veselit ćete se sutra kad uspijete. Danas, naravno, morate patiti, morate se žrtvovati. Želite li uspjeti sutra, danas se morate žrtvovati. Morate zaslužiti uspjeh i zbog toga radite sve vrste gimnastike. A u pitanju je samo malo vremena u kojem treba trpjeti, a tada nastaje veselje.

Ali to sutra nikako da dođe. Ono nikad nije ni došlo.

Sutra jednostavno znači ono što nikad ne dolazi. Sutra je prekrasna strategija koja vas održava u patnji.

Ego se ne može veseliti u sadašnjosti. On ne može postojati u sadašnjosti, već postoji samo u budućnosti i u prošlosti - u onom što više ne postoji, ili što još ne postoji.

Prošlosti više nema, budućnosti još nema, ni jedna ni druga ne postoje. Ego može postojati samo s onim što ne postoji jer on je sam nepostojeći.

U sadašnjosti, u jednom čistom trenutku, nećete pronaći ego u sebi, već samo tihu radost, tiho i čisto ništa. (3) Od laži prema istini, Poglavlje 18 9

Ideja o odvojenom središtu korijen je ega Ideja o odvojenom središtu sam je korijen ega. Kad se dijete rodi, ono nema još vlastita središta. Devet mjeseci u majčinoj utrobi ono funkcionira služeći se majkom kao središtem, ono nije odvojeno od nje. Tada se rodi. Sada postaje korisno misliti na vlastito odvojeno središte, inače život postaje vrlo težak, gotovo nemoguć.

Da bi preživio i borio se za preživljavanje u životnoj borbi, čovjek treba saznati tko je.

A nitko nema nikakve ideje o tomu. Jer u najdubljoj svojoj biti čovjek je misterija. Vi niti ne slutite tko ste. U vašoj najdubljoj srži vi niste pojedinac, već univerzum.

Zato Buddha zašuti i ne odgovara kad ga pitate: "Tko si ti?" On ne može odgovoriti jer sada više nije odvojen, postao je cjelina. No u običnom životu on uvijek mora koristiti riječ ja. Ako je žedan, mora reći: "Ja sam žedan, Ananda, donesi mi vode." Tako i dalje koristi staru riječ punu značenja, riječ ja. Ta je riječ vrlo važna premda je fikcija. Ali mnoge fikcije pune su značenja.

Na primjer, vi imate neko ime. To je fikcija. Došli ste bez imena, niste ga donijeli sa sobom, ime su vam drugi dali. I tada, neprestanim ponavljanjem, počinjete se poistovjećivati s tim imenom. Ali ono je ipak samo fikcija.

No kad kažem da je fikcija, ne mislim da je nepotrebno. Ime je potrebna fikcija, ono je korisno. Kako se inače možete obraćati ljudima? Želite li nekom napisati pismo, kome ćete pisati?

Neki mali dječak jednom je napisao pismo Bogu. Njegova je majka bila bolesna, a otac mrtav pa oni nisu imali novca. Zato je molio Boga da mu pošalje pedeset rupija.

Kad je pismo stiglo na poštu, službenici su bili u nedoumici što da rade s njim, kamo ga poslati? Bilo je adresirano jednostavno na Boga. Zato su ga otvorili. Bilo im je žao malog dječaka pa su odlučili skupiti nešto novca i poslati mu ga. To su i učinili. Dječak je tražio pedeset rupija, ali oni su mogli skupiti samo četrdeset.

Stiglo je i drugo pismo adresirano na Boga. Dječak je pisao: "Dragi Bože, molim Te, kad mi sljedeći puta šalješ novce, pošalji ih direktno na mene, nemoj ih slati preko pošte.

Oni su zadržali deset rupija za poštarinu."

Bilo bi teško da netko nema ime. Premda nitko doista nema ime, ono je prekrasna i korisna fikcija. Ime je potrebno da bi vas drugi mogli identificirati, ja vam je potreban da se možete predstaviti. Ali sve je to samo fikcija. Spustite li se duboko u sebe, otkrit ćete da je ime nestalo, ideja o ja je nestala. Ostalo je samo čisto postojanje, čista svijest.

A to postojanje nije nešto odvojeno, ono nije ni vaše ni moje, to postojanje pripada svima. Stijene, rijeke, planine i drveće, sve je njime obuhvaćeno. Sto se dublje spuštate u sebe, sve više otkrivate da osobe ne postoje, da pojedinci ne postoje. Ono što postoji je čista univerzalnost. Na izvanjskoj razini mi imamo ime, ego, identitet. Kad se s te razine spustimo prema središtu, svi ti identiteti nestaju.

Ego je samo korisna fikcija. Koristite ga, ali ne dopustite da vas zavede. (4) Knjiga mudrosti, Poglavlje 16

10

Funkcioniramo li mi uvijek kroz ego, ili postoje trenuci kad smo bez njega?

Budući da je ego fikcija, postoje trenuci kad smo bez njega. Budući da je on fikcija, on može postojati samo ako ga podržavate. Fikciji je potrebno snažno podržavanje. Istini ono nije potrebno, u tome leži ljepota istine. Ali fikcija? Morate je stalno stvarati da je tu i tamo potaknete, jer ona neprestano tone. Dok je uspijete potaknuti na jednoj strani, ona potone na drugoj.

I to je ono što ljudi čine cijeli život, pokušavaju učiniti da fikcija izgleda kao istina.

Kad imate više novca, imate i veći ego, nešto čvršći od ega siromašna čovjeka. Ego siromašna čovjeka je tanak, on si ne može priuštiti veći ego. Ako postanete predsjednik vlade ili predsjednik države, vaš će se ego napuhati do krajnjih granica. Tada više ne hodate po zemlji.

Cijeli naš život, potraga za novcem, moć, ugled, ovo i ono, sve to nije ništa drugo nego potraga za novim uporištem, potraga za novom zaštitom, da biste nekako zadržali fikciju.

A sve vrijeme znate da smrt dolazi. Sve što učinite, smrt će uništiti. A ipak se čovjek i dalje nada, protiv svih nada on gaji nadu: možda svi umru, osim mene.

Na neki način to je istina. Uvijek ste vidjeli da drugi ljudi umiru, nikad niste vidjeli sebe da umirete. Zato to izgleda istinito i logično. Ovaj čovjek umre, onaj čovjek umre, a vi nikad ne umirete. Vi ste uvijek ovdje da ih žalite, vi uvijek idete s njima na groblje da se oprostite od njih, a tada opet pođete kući.

Ne dajte se zavarati time jer svi su ti ljudi isto radili. A nitko nije izuzetak. Smrt dođe i uništi svu fikciju vašeg uma, vašeg ugleda. Smrt dođe i jednostavno izbriše sve, ne ostavlja ni otiske stopala. Štogod učinimo sa svojim životom nije ništa drugo nego pisanje na vodi, čak nije ni pisanje na pijesku, nego na vodi. Niste još ništa ni napisali, a već je svega nestalo. Ne uspijete to ni pročitati. Prije nego pročitate, svega nestane.

Ali mi i dalje gradimo kule u zraku. Budući da su one fikcija, potrebno ih je stalno održavati, stalno se truditi, danju i noću. A nitko ne može paziti na to dvadeset četiri sata dnevno.

I zato katkad, unatoč vama, jave se trenuci kad na čas ugledate stvarnost bez ega koji funkcionira kao prepreka.

Zapamtite da unatoč paravana ega kojim se kriju prave namjere, unatoč vama, ti trenuci ipak postoje. Svatko ih jednom doživi.

Na primjer, svake noći kad zapadnete u dubok san, san je tako dubok da ne možete čak ni sanjati, tada ego nije više vaš temelj, sve su njegove funkcije nestale. Dubok san bez snova vrsta je male smrti.

U snu bez snova ego posve nestaje, jer kad nema razmišljanja ni snova, kako možete održati fikciju? Ali spavanje bez snova traje tek kratko vrijeme. U osam sati zdravog sna, ono ne traje više od dva sata. A sama ta dva sata vas revitaliziraju. Doživite li ta dva sata duboka spavanja bez snova, ujutro ćete se probuditi kao novi, svježi, oživjeli. Život ponovno postaje uzbudljiv, dan se čini kao dar. Sve izgleda kao novo jer ste vi novi. I sve se čini prekrasnim, jer ste vi u prekrasnom prostoru.

11

Što se dogodilo u ta dva sata kad ste zapali u dubok san - u ono što Patanjali i joga zovu suuupti, spavanje bez snova? Ego je nestao. A nestajanje ega vas je revitaliziralo, pomladilo. Nestankom ega, premda u dubokom stanju bez svijesti, doživjeli ste Boga.

Patanjali kaže da nema razlike između spavanja bez snova - suuupti i krajnjeg stanja stopljenosti s Apsolutom samadhi. Nema mnogo razlike premda ipak postoji razlika.

Razlika je u svijesti. U snu bez snova vi niste ničega svjesni, u stanju samadhi vi ste svjesni, ali stanje je isto. Vi se krećete k Bogu, krećete se k univerzalnom središtu.

Nestajete u vanjskoj razini i približavate se središtu. I upravo taj dodir sa središtem tako vas pomlađuje.

Budući da je ego fikcija, on katkad nestaje. Najdragocjenije vrijeme je spavanje bez snova. Zato zapamtite - spavanje je vrlo dragocjeno, nemojte ga propustiti ni zbog kojeg razloga.

Drugi veliki izvor iskustva stanja bez ega je seks, ljubav. No taj su osjećaj uništili svećenici, prokleli su ga, zato to više nije tako snažan doživljaj. Takvo prokletstvo za dugo je vremena postavilo uvjete mnogim ljudima. Čak i onda dok su u ljubavnom odnosu, oni duboko u sebi znaju da rade nešto pogrešno. Odnekud im se javlja krivnja. A to je tako i kod najmodernije, najsuvremenije i najmlađe generacije.

Na površini možda niste revoltirani protiv društva, na površini možda više niste konformista. Ali te stvari su vrlo duboke, nije u pitanju površinski rezultat. Možete imati dugačku kosu, to vam neće mnogo pomoći. Možete postati hipi i prestati se prati, ni to vam neće mnogo pomoći. Možete postati otpadnik od društva na sve moguće načine koje možete zamisliti i izmisliti, ali to vam zaista neće pomoći jer stvari su postale preduboke, a sve su to samo površne mjere.

Tisućama godina su nam pričali da je seks najveći grijeh. Ta je misao postala dio naše krvi, kostiju, dio same srži. I tako, iako svjesno znate da nema ništa loše u seksu, ona vas i nesvjesno drži malo podalje, drži vas u strahu, u osjećaju krivice i vi se ne možete potpuno predati ljubavi.

Ako to ipak uspijete, ego nestaje pa na najvišem vrhuncu, u klimaksu ljubavnog čina, vi ste puni životne energije. Um ne funkcionira. To je takva uzavrelost energije da je um zbunjen, on ne zna što treba sada raditi. On je savršeno sposoban ostati u funkciji u normalnim situacijama, ali kad se dogodi bilo što posve nepoznato i vrlo vitalno, um se zaustavi. A seks je najvitalnija stvar. Ako se posve predate ljubavnom činu, ego nestaje.

U tome je ljepota ljubavnog čina, to je drugi izvor koji pomaže da se letimice shvati Bog - to je slično dubokom snu. Ali ljubavni čin je još dragocjeniji izvor jer u dubokom snu vi niste svjesni ničega, dok ste u ljubavnom činu svjesni, svjesni ste premda bez sudjelovanja uma.

Zato je velika znanost tantre postala mogućom. Patanjali i joga bavili su se dubokim snom. Oni su odabrali taj put da transformiraju dubok san u svjesno stanje kako biste znali da ste u svom središtu. Tantra smatra ljubavni čin prozorom prema Bogu.

Put joge vrlo je dugačak jer transformirati nesvjesno spavanje u svijest vrlo je naporno, mogu proći mnogi životi...

Tantra je pošla mnogo kraćim putem, najkraćim putem, a i mnogo ugodnijim!

Ljubavni čin može otvoriti prozor prema Bogu. Sve što je potrebno jest iskorijeniti uvjetovanosti koje su svećenici usadili u vas. Oni su to učinili kako bi mogli postati 12

posrednici i agenti između vas i Boga, tako da je vaš direktni kontakt s Bogom odsječen.

Naravno, vi biste trebali nekoga da vas opet dovede u dodir s Bogom, a svećenik bi postao moćan. A on je bio moćan milenijima.

Tko god vas može dovesti u dodir s moći, s pravom moći, postat će i sam moćan. Bog je prava moć, On je izvor svih moći.

Svećenik je bio tako moćan milenijima, bio je moćniji od kralja. Sada je znanstvenik zauzeo mjesto svećenika jer sada on zna kako otključati vrata moći skrivene u prirodi.

Svećenik je znao kako vas povezati s Bogom, znanstvenik zna kako vas povezati s prirodom. Ali najprije vas svećenik mora odvezati, kako između vas i Boga ne bi ostala nikakva individualna privatna linija. Svećenik je pokvario vaše unutarnje izvore, on ih je otrovao. On je postao vrlo moćan, ali cijelo čovječanstvo ostalo je bez radosti, bez ljubavi, ostalo je puno osjećaja krivice.

Morate se posve riješiti osjećaja krivice. Dok ljubite, mislite na molitvu, meditirajte, mislite na Boga. Dok ljubite, palite mirisne štapiće, pjevajte, plešite. Vaša spavaća soba treba biti hram, sveto mjesto. A ljubavni čin ne smije biti nešto što se obavlja na brzinu.

Spustite se dublje, upijajte ga što više možete, polako i zahvalno. I bit ćete iznenađeni vi imate ključ toga čina.

Bog vas nije poslao u svijet bez ključeva. Ali ti se ključevi moraju koristiti, morate ih staviti u bravu i okrenuti ih.

Ljubav je drugi fenomen, jedan od najmoćnijih, kad ego nestaje, a vi ste svjesni, potpuno svjesni, vi pulsirate, vibrirate. Više niste individualist, već ste izgubljeni u energiji cjeline.

Tada polako, polako, neka to postane vaš način života. Ono što se događa na vrhuncu ljubavi mora postati vaša disciplina, ne samo iskustvo, nego disciplina. Tada sve što činite i kamo god pođete... rano ujutro sa suncem koje izlazi, sve će imati isti osjećaj, sve će biti isto upijanje postojanja. Kad legnete na tlo pod nebom punim zvijezda, doživjet ćete isto stapanje.

Kad legnete na zemlju, osjetit ćete se jedno sa zemljom.

Polako, polako, ljubavni čin vam mora dati ključ kako da budete zaljubljeni u samo postojanje. I tada ćete ego prepoznati kao fikciju, bit će korišten kao fikcija.. A kad ga tako koristite, on nije opasan.

Ima nekoliko drugih trenutaka kad ego otpadne sam od sebe. U trenucima velike opasnosti, kad na primjer vozite auto i iznenada vidite da će se dogoditi nesreća. Izgubili ste kontrolu nad automobilom i čini se da ne postoji mogućnost da se spasite. Udarit ćete u drvo, ili u kamion koji vam vozi u susret, ili ćete pasti u rijeku, to je apsolutno sigurno.

U tim trenucima ego iznenada nestaje.

Zbog toga je tako privlačno naći se u opasnim situacijama. Ljudi se penju na Everest.

To je duboka meditacija, a oni to možda razumiju, a možda i ne. Planinarenje je vrlo važno, penjanje po planinama je opasno, što je opasnije, to je ljepše. Ondje ćete imati doživljaje, snažne doživljaje stanja bez ega. Gdjegod je opasnost blizu, um zastaje. Um može misliti samo onda kad niste u opasnosti, on nema što reći u opasnosti. U opasnosti postajete spontani i u toj spontanosti vi iznenada saznajete da niste ego.

13

Ili, to će biti za drukčije ljude, jer ljudi su različiti - ako imate srce estete, tada će vam ljepota otvoriti vrata. Ako samo vidite prekrasnu ženu ili muškarca u prolazu, tek u jednom trenutku bljesne ljepota i ego iznenada nestaje. Vi ste svladani.

Ili kad vidite lotos u ribnjaku, ili zalazak sunca ili pticu u letu - sve što u trenu zapali vašu unutarnju senzibilnost, sve što vas na čas obuzme tako duboko da zaboravite sebe - i u tim trenucima ego uzmakne. On je fikcija, vi se morate pomiriti s tim. Zaboravite li ga na čas, on uzmakne.

I dobro je da postoje trenuci kad on uzmakne i vi na čas ugledate istinu i stvarnost.

Zbog tih bljeskova religija nije umrla. Nije se to dogodilo zbog svećenika - oni su sve učinili da je ubiju. Nije to zbog tako zvanih religioznih ljudi, onih koji posjećuju crkve, džamije i hramove. Oni nisu uopće religiozni, oni se samo pretvaraju da to jesu.

Religija nije umrla zbog onih nekoliko trenutaka koji se događaju više ili manje gotovo svakom čovjeku. Obratite više pažnje na njih, upijte više duh tih trenutaka, stvorite prostor da se ti trenuci češće dogode. To je pravi put u potrazi za Bogom. Ne biti u egu jest biti u Bogu. (5) Knjiga mudrosti, Poglavlje 16 U vama se nalaze tri osobe Tri su osobe u vama. Vi, to jest ja je osobnost. Riječ osobnost dolazi od grčkog korijena persona. U grčkoj drami glumci su koristili maske, njihov bi glas dolazio iz maske. Sona znači glas, zvuk, a per znači kroz masku. Pravo lice koje govori niste niti upoznali, niti ste znali tko je pravi glumac. Postojala je maska i kroz nju je dolazio glas. Činilo se kao da glas dolazi zaista iz maske, a vi ne poznajete pravu osobu. Riječ osobnost (personality) je prekrasna, ona ima korijen u grčkoj drami.

I to se dogodilo. U grčkoj drami glumac je imao samo jednu masku. A vi imate mnoge maske, jednu na drugoj, slično slojevima luka. Ako maknete jednu masku, evo druge, ako i tu maknete, postoji još jedna. I možete nastaviti istraživati i istraživati, bit ćete iznenađeni kako mnogo lica imate. Kako mnogo lica! Životima ste ih skupljali. I sva su ona korisna jer morate se mijenjati mnogo puta.

Kad razgovarate sa svojim slugom, ne možete imati isto lice, kao kad razgovarate sa svojim pretpostavljenim. A možda su obojica prisutna u istoj sobi. Kad pogledate slugu, morate koristiti jednu masku, a kad gledate svoga pretpostavljenog, koristite drugu masku. Vi se neprestano mijenjate. To je postalo gotovo automatski - ne morate se vi mijenjati, promjena se događa sama od sebe. Vi gledate pretpostavljenog i smiješite se. A tada pogledate slugu i smiješka nestaje, a vi postajete kruti, tako kruti kao što je vaš pretpostavljeni prema vama. Kad on gleda svoga pretpostavljenog, i on se smješka.

U jednom jedinom trenutku vi mnogo puta mijenjate svoje lice. Čovjek mora biti vrlo budan da zna koliko lica ima. Bezbroj! Ne mogu se ni izbrojiti.

To je vaše prvo ja, ono je lažno. Nazovimo ga egom. Dalo vam ga je društvo, ono je dar društva, dar političara i svećenika, dar od roditelja i pedagoga. Oni su vam dali mnoga lica, samo zato da vam život protječe mirno. Oduzeli su vam istinu, umjesto toga dali su vam zamjenu. I zbog tih zamjenskih lica vi ne znate tko ste. Ne možete ni znati, 14

jer se lica mijenjaju tako brzo i ima ih tako mnogo da više ne vjerujete sebi. Ne znate točno koje je lice vaše. Zapravo, nijedno nije vaše.

A ljudi u Zenu kažu: "Dok ne saznaš koje je tvoje originalno lice, nećeš saznati tko je Buddha." Jer Buddha je vaše originalno lice.

Rođeni ste kao mudrac - buddha, a živite lažno. Ovaj dar koji vam je dalo društvo, morate napustiti. To je značenje inicijacije - samnyasa. Vi ste kršćanin, hinduist ili musliman. To morate napustiti, to nije vaše pravo lice, to su vam dali drugi ljudi, bili ste odgajani tako. A nisu vas ni pitali, nisu to ni tražili od vas. To vam je nametnuto na silu.

Svi su roditelji nasilni i svi su odgojni sistemi nasilni jer se ne obaziru na vas. Oni imaju apriori ideje, oni znaju što je ispravno. I oni svojataju pravo nad vama. Vi se meškoljite, vi vrištite u sebi, ali bespomoćni ste. Dijete je tako bespomoćno i nježno, možete ga formirati na sve moguće načine. To je ono što društvo čini. Prije nego što dijete postane dovoljno jako, već je onesposobljeno na tisuću i jedan način. Paralizirano je, otrovano je.

Onog dana kad želite postati religiozni, morat ćete napustiti sve religije. Onog dana kad zaželite uspostaviti odnos s Bogom, morat ćete odbaciti sve ideologije o Bogu. Onog dana kad poželite saznati tko ste, morat ćete odbaciti sve odgovore koje su vam dali. Sve što je posuđeno, mora biti spaljeno.

Zato je zen ovako definiran: To je izravno ciljanje na ljudsko srce, prirodu i želju da se postane Buddha. Ne zaustaviti se na slovima. Odvojeno prenošenje izvan svetih tekstova."

Odvojeno prenošenje izvan svetih tekstova - to vam ne može dati Kur'an ni Dharmapada, Biblija ni Talmud ili Gita.

Nijedan sveti tekst ne može vam to dati. I ako vjerujete u svete tekstove, i dalje ćete propuštati istinu.

Istina je u vama. Ondje se morate sastati s njom. "Vidjeti prirodu i postati Buddha, to je izravno ciljanje na ljudsko srce. Ne morate nikud ići. Jer kamo god pođete, ostat ćete isti, kakva onda ima smisla nekud ići? Možete otići na Himalaju, to neće ništa promijeniti. Nosit ćete sa sobom sve što imate. Sve što ste postali, sve što ste učinili nosit ćete sa sobom, kao i sve vaše izvještačenosti. Vaša sintetička lica, vaše posuđeno znanje, vaši sveti tekstovi i dalje će prianjati uz vas. Nećete biti sami čak ni onda dok budete sami sjedili u nekoj spilji u Himalaji. Učitelji će biti oko vas, i svećenici i političari, roditelji i cijelo društvo. To sve možda neće biti vidljivo, ali bit će u vama nagomilano. A vi ćete ostati kršćanin, hinduist ili musliman. I dalje ćete poput papige samo ponavljati riječi. To se neće promijeniti, to se ne može promijeniti.

Pročitao sam zgodnu bavarsku priču, možda ste čuli za nju. Razmišljajte o njoj.

15

Anđeo iz Münchena Alois Hingerl, nosač broj 172 s münchenske centralne željezničke postaje, radio je jednog dana tako naporno da se srušio mrtav. Dva mala anđela odnijela su ga uz dosta poteškoća na nebo gdje ga je Sveti Petar srdačno dočekao i rekao mu da će se od sada zvati anđeo Aloisius. Darovao mu je harfu i obavijestio ga o pravilima nebeske kuće.

Rekao mu je: "Od osam ujutro do dvanaest sati u podne ti ćeš se veseliti. A od podne do osam navečer pjevat ćeš pjesme u slavu Boga." "Što se to događa?" pitao se Aloisius. "Od osam ujutro do podne moram se veseliti? A od dvanaest u podne do osam navečer pjevat ću Bogu himne? Dakle, hmm... a kad ću dobiti nešto za piće?"

"Dobit ćeš svoju manu na vrijeme", rekao je Petar ponešto u neprilici i nestao.

"Kakav pakao!" mrmljao je Aloisius. "To će biti prilično dosadno. Trebam se veseliti od osam do dvanaest? A ja sam mislio da se na nebu ništa ne radi." No konačno je sjeo na jedan oblak i počeo pjevati, kao što su mu rekli.

Neki vrlo duhovan intelektualac približio mu se na oblaku. Aloisius ga je pozvao: "Hej, ti, kako bi bilo da šmrknemo malo burmuta? Hajde, uzet ćemo ga malo!" Ali anđeo intelektualac bio je revoltiran takvom vulgarnom idejom. Samo je prošaptao: "Hosanna!" i nestao.

Aloisius se naljutio: "Hej, kakav je to glupi idiot?", povikao je. "Ako nećeš burmut, ne moraš, zar ne? Ti seoski neotesanac! O Bože, kakvi su to ljudi ovdje? Oh, oh, u što sam to upao?" I opet je sjeo na svoj oblak i nastavio se veseliti.

Ali njegova je ljutnja bila očita u njegovu pjevanju. Tako je glasno vikao da se nebeski Otac koji je stanovao iza susjednih vrata probudio iz svoga popodnevnog dremuckanja i upitao začuđeno: "Odakle ta buka?" Odmah je poslao po Svetog Petra koji je došao trčeći pa su zajedno slušali skandalozno veselje anđela Aloisiusa: "Aleluja, k vragu! Aleluja, do đavola! Aleluja, k vragu! Aleluja!" Sveti Petar se požurio i odvukao Aloisiusa pred Gospoda.

Božanski Otac ga je dugo promatrao, a tada rekao: "Ah, da, to je anđeo iz Münchena.

To sam si i mislio. A sada mi reci, zašto sva ta buka?"

To je Aloisius i čekao. Bio je tako ljut da je iz njega provalilo: "Ne sviđaju mi se sve te stvari. Ne volim imati krila. Ne volim pjevati himne Bogu. I ne volim manu umjesto piva! I da bude jasno, ne volim uopće pjevati."

"Sveti Petre, to neće tako ići," rekao je Gospod. "Ali imam ideju! Upotrijebit ćemo ga kao glasnika da prenosi naše nebeske poruke bavarskoj vladi. Tako će moći letjeti u München jednom ili dva puta tjedno. A njegova će dobra duša počivati u miru."

Kad je Aloisius to čuo, bio je presretan. Uskoro je dobio svoj prvi posao glasnika, dobio je pismo te je odletio na zemlju. A kad je opet osjetio tlo Münchena pod svojim stopalima, učinilo mu se da je doista na nebu. Slijedeći svoju staru naviku, odmah je pošao do pivnice te otkrio da ga njegovo staro mjesto čeka prazno. I dobra stara konobarica Kathi bila je još uvijek ondje. On je naručio jednu rundu piva, pa još jednu, a zatim još jednu... i samo je sjedio i sjedio, a sjedi ondje i danas...

I to je razlog zašto je bavarska vlada do dana današnjega bez božanskoga vodstva.

16

Kamogod pođete, bit ćete ono što jeste. Čak i na nebu i na Himalaji. Ne možete biti drukčiji. Svijet nije izvan vas, vi ste svijet. I tako, kamogod pođete, nosite svoj svijet sa sobom.

Prava promjena ne smije biti promjena mjesta, prava promjena ne smije doći izvana, već iznutra. A što mislim kad kažem prava promjena? Ne mislim da se morate popraviti jer to je opet laž.

Poboljšanje znači da ćete i dalje poboljšavati svoju osobnost. Možete je nevjerojatno uljepšati - ali zapamtite, što je ona ljepša to je opasnija jer će biti teže napustiti je.

Zato se događa da grešnik katkad postane svetac. Ali to vaši uvaženi ljudi nikad ne postanu. Oni to ne mogu postati - njihova osobnost je tako cijenjena, tako ukrašena, uljepšana, oni su tako mnogo u nju investirali - cijeli njihov život bio je jedna vrsta uljepšavanja. Sada je preskupo napustiti tu prekrasnu osobnost. Grešnik to može učiniti, on ništa nije ulagao u sebe. On je zasićen svojom osobnošću, ona je tako ružna. Ali kako cijenjeni čovjek može tako lako napustiti svoju osobnost? Ona mu se isplatila, donijela mu je veliki profit, on je postajao sve cjenjeniji, uspinjao se sve više, postigao je vrhunac uspjeha. Teško mu je zaustaviti se na toj ljestvici uspjeha. To su ljestve koje nemaju kraja, možete se uvijek uspinjati.

Netko je pitao Henrya Forda kad je umirao, a još je uvijek planirao nove industrije, nove pothvate: "Gospodine, vi umirete, liječnici kažu da nećete živjeti više od nekoliko dana. Čak ni u to nisu sigurni, možete umrijeti već danas ili sutra. Zašto to sada radite?

Radili ste to cijeli svoj život. Imate tako mnogo novca, više nego što ga možete potrošiti, više nego što ga možete uložiti u bilo što. To je beskoristan novac. Zašto i dalje povećavate svoja poduzeća?"

Na trenutak Henry Ford je zaustavio svoja planiranja i odgovorio: "Slušajte, ne mogu se zaustaviti. To je nemoguće. Samo me smrt može zaustaviti. Dok sam živ i dalje ću nastojati postići što više. Znam da to nema smisla, ali ne mogu se zaustaviti."

Kad u životu imate uspjeha, teško je zaustaviti se. Kad postajete sve bogatiji, teško je stati, kad postajete poznati, teško je ne ići i dalje. Sto je vaša osobnost profinjenija, ona to više prianja uz vas.

Zato ne kažem da se morate popraviti. Nitko od velikih učitelja, od Buddhe do Haknina, nije rekao da se treba popraviti. Čuvajte se tako zvanih knjiga koje vas popravljaju. Američko tržište puno je takvih knjiga koje vam savjetuju da se čuvate. Jer popravljanje vas nikud neće odvesti. Nije stvar u popravljanju. Time će samo laž biti poboljšana. Vaša osobnost će se poboljšati, postat ćete profinjeniji, suptilniji, više će vas cijeniti, bit ćete dragocjeniji - ali to nije transformacija.

Transformacija se ne događa poboljšavanjem osobnosti, nego potpunim napuštanjem osobnosti.

Laž ne može postati istina. Nema načina da se popravi laž, kako bi ona postala istina.

Ona će i dalje ostati laž. Ona će sve više izgledati kao istina, ali ostat će i dalje laž. I što više bude izgledala kao istina, bit ćete sve više njome zaokupljeni, sve više ćete se učvrstiti u njoj. Laž može tako služiti istini da čak možete zaboraviti činjenicu da je to laž.

17

Laž vam kaže: "Potraži istinu. Popravi svoj karakter, svoju osobnost. Traži istinu, postani ovo, postani ono." Laž vam i dalje daje nove programe: "Učini ovo i tada će sve biti dobro. Bit ćeš zauvijek sretan. Učini ovo, učini ono. Nije uspjelo? Ne brini se! Imam drugih planova za tebe." Laž vam i dalje nudi nove planove, a vi nastavljate živjeti po tim planovima i upropaštavate svoj život.

Zapravo, i potraga za istinom proizlazi iz laži. To je teško razumjeti, ali treba se razumjeti. Potraga za istinom dolazi iz same laži. To je način laži da zaštiti samu sebe.

Ona vam daje čak nagon potrage za istinom. Kako se onda možete ljutiti na svoju osobnost? I kako je možete nazvati laži? Ona vas tjera, prisiljava, gura vas da tražite istinu.

Ali traženje znači odlaženje. Istina je ovdje, a laž vas gura da tražite ondje. Istina je sada, a laž kaže: "tada" i "ondje." Laž uvijek govori ili o prošlosti ili o budućnosti, a nikad o sadašnjosti. A istina je sadašnjost. Upravo ovaj trenutak! Ona je ovdje i sada...

Dakle, prvi ja je laž, čin. Pseudo - osobnost koja vas okružuje. Javno lice, lažnost, prijevara. Društvo ju je nametnulo vama i vi ste postali njezin suradnik. Morate napustiti suradnju s društvenom laži. Jer samo onda kad ste posve razotkriveni, vi ste ono što jeste.

Sva je odjeća društvenost. Sve ideje i svi identiteti za koje vi mislite da ste to vi, društveni su. Dali su vam ih drugi. Oni imaju svoje motive zašto su vam dali te ideje. To je suptilno iskorištavanje.

Pravo iskorištavanje nije ni ekonomsko ni političko, pravo iskorištavanje je psihološko. Zbog toga su sve revolucije do danas bile bezuspješne. Do sada, nijedna revolucija nije uspjela. Zašto? jer su zanemarivali najdublje iskorištavanje koje je psihološko. Oni su mijenjali samo izvanjske stvari. Kapitalističko društvo postaje komunističko, ali to nije nikakva razlika. Demokracija postaje diktatorska, diktatorsko društvo postaje demokratsko. Nema tu nikakve razlike. To su samo izvanjske promjene, poput bjelila, ali struktura duboko u sebi ostaje ista.

Kakvo je to psihološko iskorištavanje? Nikom nije dopušteno da bude ono što jest, to je psihološko iskorištavanje. Da nikog ne cijene niti prihvaćaju kao takvog. Kako možete poštovati ljude ako ih ne prihvatite onakvima kakvi jesu? Ako im nametnete stvari i tek tada ih poštujete, to znači da poštujete vlastita nametanja. Vi ljude ne cijenite onakvima kakvi jesu, vi ne poštujete njihovu otkrivenost, vi ne poštujete ono što je prirodno u njima, ni njihovu spontanost, vi ne poštujete njihove prave osmijehe i prave suze. Vi poštujete samo lažnost, pretenzije, akcije. Njihovu glumu poštujete.

Ovo ja mora se posve odbaciti. Freud je mnogo pomogao da čovječanstvo postane svjesno pseudo - osjećaja osobnosti, svjesnog uma. Njegova je revolucija mnogo dublja nego revolucija Marxa, mnogo je dublja od bilo koje druge revolucije. Ona zahvaća duboko, premda se ne spušta dovoljno duboko.

Ona dosiže do drugoga stupnja vaše osobnosti, to je potisnuti dio vas, nesvjesni dio.

To je sve što vam društvo nije dopustilo, sve na što je društvo prisililo vaše biće i ondje samo kad ste pijani, kad sebe ne kontrolirate. Inače ostaje i dalje od vas. A ono je autentično, nije lažno.

Freud je mnogo učinio da čovjek to osvijesti. A humanistička psihologija i osobito grupe u razvoju, grupe koje se sukobljavaju i ostali pojedinci, mnogo su pomogli da postanete svjesni svega što vrišti u vama, svega što ste potisnuli, uništili. A to je vaš 18

vitalni dio. To je vaš pravi život, prirodni život. Religije su to osudile kao vaš animalni dio, one su to osudile kao izvor grijeha. Taj dio vas nije niži od svijesti, ali je sigurno dublji.

I nema ništa loše u tome ako je taj dio animalan. Životinje su lijepe kao i drveće. One još uvijek žive neprikrivene u svojoj krajnjoj jednostavnosti koju još nisu uništili svećenici i političari, ona je još dio Boga. Samo je čovjek zalutao. Čovjek je jedina abnormalna životinja na Zemlji - inače su sve životinje jednostavno normalne. Od njih potječe radost, ljepota, zdravlje i vitalnost. Niste li to vidjeli? Kad ptica leti, niste li osjetili ljubomoru? Niste li tu vitalnost vidjeli u jelena koji brzo trči šumom? Niste li osjetili ljubomoru zbog te vitalnosti, zbog te čiste radosti energije?

A niste li ljubomorni na djecu? Možda zato jer ste tako ljubomorni, osuđujete ono što je djetinjasto? Montagne ima pravo kad kaže da umjesto što kažemo ljudima: "Nemojte biti djetinjasti", treba im početi govoriti: "Nemojte biti odrasli." On ima pravo, slažem se s njim.

Dijete je prekrasno, odrastao čovjek je simbol ružnoće. On nije više bujica, zaustavljen je na mnogo načina. On se smrznuo, dosadan je i mrtav. Izgubio je žar, izgubio je entuzijazam, on jednostavno usporava tempo pa je dosadan i nema nikakva osjećaja tajanstvenosti. Nikad ga ne možete iznenaditi, zaboravio je jezik zadivljenosti. Misterija je nestala iz njega. On ima sva objašnjenja, ali tajanstvenost više ne postoji. Zato je izgubio smisao za poeziju i ples, smisao za sve što je vrijedno, za sve što daje životu značaj i važnost, za sve što daje okus životu.

Drugi ja je daleko vredniji. Zbog toga sam protiv svećenika, jer oni prianjaju uz prvi ja, onaj najpovršniji. Okrenite se k svom drugom ja. No ni taj drugi ja nije kraj - tu Freud zaostaje. A tu i humanistička filozofija zaostaje. Ona ide malo dublje od Freuda, ali još ne dovoljno duboko da pronađe treće ja.

Postoji i treće ja, to ste pravi vi, duhovni aspekt koji je iznad prvoga i drugoga ja.

Transcendentno ja, prosvjetljenost. To je nedjeljiva čista Svijest.

Vaše prvo ja je dakle društveno, drugo je prirodno, a treće božansko. I zapamtite, ne tvrdim da prvo nije korisno. Ako treće ja postoji, tada se prvo može prekrasno iskoristiti.

Ako treće postoji, drugo se mora vrlo lijepo iskoristiti. Ali samo onda ako treće ja postoji. Ako centar dobro funkcionira, i periferija je u redu. Ali bez centra, sama obodnica je jedna vrsta smrti.

To se dogodilo čovjeku. Zato na Zapadu tako mnogo mislitelja misli da život nema smisla. Ali to nije tako. To je samo zato jer ste vi izgubili dodir sa svojim izvorom iz kojega nastaje misao.

To je kao da drvo izgubi dodir s vlastitim korijenom. Tada nema cvijeća, a lišće počne otpadati. Lišće padne, a novo ne nikne. Sokovi prestaju protjecati, više ne postoji životna snaga. Drvo umire, ono postaje mrtvo.

I drvo će možda početi filozofirati, ono može postati egzistencijalist, poput J. P. Sartra ili nekoga drugog. I počne govoriti da u životu nema cvijeća. Da život nema cvijeća ni mirisa, da nema više ni ptica. I drvo može početi govoriti da je uvijek tako bilo, a naši su preci bili samo u zabludi kad su mislili da su cvjetovi. Oni su to samo zamišljali. Uvijek je bilo tako, proljeće nikad nije ni došlo. Ljudi su samo fantazirali. Ti prosvijetljeni ljudi jednostavno su zamišljali, fantazirali su da cvijeće cvjeta i da postoji velika radost, da 19

ptice lete, a Sunce sja. Ali ničega nema, sve je tama, sve je slučajnost, ništa nema smisla." Drvo bi to moglo reći.

A prava stvar nije u tomu da ništa nema smisla, da više nema cvijeća, da cvijeće ne postoji, a miris je samo fantazija, već je drvo jednostavno izgubilo kontakt sa svojim vlastitim korijenom.

Ako niste ukorijenjeni u svoju prosvjetljenost, nećete cvjetati. Nećete pjevati, nećete znati što je slavlje. A kako ćete onda znati Boga, ako ne znate za slavlje? Vi ste zaboravili kako se pleše, kako ćete se onda moliti Bogu? Vaše drvo je suho, vaša životna snaga je nestala. Morat ćete ponovno pronaći svoje korijene. Gdje ćete ih pronaći? Oni se moraju pronaći ovdje i sada. (6) Upravo ovo tijelo, Buddha, Poglavlje 6

20

POGLAVLJE 2 IDEALI Bio jednom mali polarni medvjed koji je pitao svoju majku: "Je li moj tata bio također polarni medvjed?"

"Naravno, tvoj tata je bio polarni medvjed."

"Ali", nastavio je maleni nakon nekog vremena, "mama, je li i moj djed bio polarni medvjed?"

"Da, i on je bio polarni medvjed."

Vrijeme je prolazilo, a mali je opet pitao svoju majku: " A što je s mojim pradjedom? Je li i on bio polarni medvjed?"

"Da, bio je. Ali zašto pitaš?"

"Zato jer se smrzavam."

Osho, rekli su mi da je moj otac bio polarni medvjed, rekli su mi da je to bio i moj djed i pradjed. Ali ja se smrzavam. Kako to mogu promijeniti?

Ja slučajno znam svoga oca i djeda. Slučajno znam i svoga pradjeda. I oni su se smrzavali. A njihove su im majke pričale iste priče - da je njihov otac bio polarni medvjed, da je to bio i njihov djed i pradjed.

Ako se smrzavate, smrzavate se! Te vam priče neće pomoći. To jednostavno dokazuje da se i polarni medvjedi smrzavaju. Pogledajte stvarnost, nemojte živjeti u tradiciji, ne vraćajte se u prošlost. Ako se smrzavate, smrzavate se. A to uopće nije nikakva utjeha da ste polarni medvjed. Čovječanstvo je dobivalo takve utjehe. Kad umirete, umirete. Netko dođe i kaže vam: "Ne boj se, duša je neumrla." No vi umirete. Čuo sam jednu priču o nekom Židovu koji je pao na cesti i umirao, srušio se zbog srčanog udara. Skupila se gomila ljudi pa su tražili neke religiozne ljude, nekoga religioznog čovjeka, nekog svećenika, jer čovjek je umirao. Pojavio se katolički svećenik, ne znajući o komu se radi. Približio se umirućem čovjeku i pitao ga: "Vjeruješ li? Izjavljuješ li da vjeruješ u trojstvo - u Boga oca, u svetog duha i sina Isusa Krista?"

Umirući čovjek je otvorio oči i rekao: "Ja umirem, a on govori u zagonetkama. Što ću s njima?" Čovjek umire, a vi ga tješite da je duša neumrla. Te utjehe nisu nikakva pomoć. Netko je u nevolji, a vi mu kažete: "Ne budi jadan, to je samo psihološki." Kako to pomaže? Vi ga time činite još jadnijim. Te teorije ne pomažu mnogo. One su izmišljene da utješe i prevare.

Ako se smrzavate, smrzavate se! Umjesto da pitate je li vaš otac bio sjeverni medvjed, vježbajte! Skačite, trčite, radite dinamičnu meditaciju i nećete se smrzavati, obećavam vam. Zaboravite sve o svom ocu, djedu i pradjedu. Slušajte samo svoju stvarnost Ako se smrzavate, učinite nešto. A nešto se uvijek može učiniti. Ali to nije način, na krivom ste 21

tragu. Možete i dalje ispitivati i naravno, jadna vas majka tješi i dalje. Pitanje je prekrasno, vrlo je važno, ima nevjerojatnu važnost. Tako čovječanstvo trpi. Poslušajte one koji trpe. Pogledajte problem i nemojte pokušati naći nikakva rješenja izvan problema. Gledajte ravno u problem i uvijek ćete ondje naći rješenje. Pogledajte pitanje, ne tražite odgovor.

Na primjer, možete i dalje pitati: "Tko sam ja?" Možete otići kršćaninu i on će vam reći: "Ti si sin Božji i Bog te vrlo voli." Bit ćete zbunjeni jer kako vas Bog može voljeti?

Neki svećenik je rekao Mula Nasruddinu: "Bog te vrlo voli."

A on je odgovorio: "Kako me može voljeti? On me ni ne poznaje!"

A svećenik je odgovorio: "Zato te i može voljeti. Mi te znamo pa te ne možemo voljeti - preteško je!"

Ili pođete do hinduiste i postavite mu isto pitanje, a on kaže da ste vi Bog sam. Ne sin Božji, već Bog sam. Ali vas i dalje boli glava, vi imate migrenu i vrlo ste zbunjeni, kako Bog može imati migrenu? I to ne rješava vaš problem. Želite li postaviti pitanje: "Tko sam ja?" nemojte ići nikomu. Sjedite tiho i pitajte se duboko u svom srcu. Neka pitanja odjekuju. Ne verbalno. Egzistencijalno, neka pitanje bude ovdje poput strelice koja probada vaše srce: "Tko sam ja?" Pitajte i dalje.

I ne žurite se odgovoriti, jer ako odmah odgovorite na njega, taj je odgovor došao od nekoga drugog - od nekog svećenika, političara, iz neke tradicije. Ne odgovarajte iz svoje memorije, jer vaša je memorija sva posuđena. Vaša je memorija poput kompjutora, mrtva je. Ona nema nikakve veze sa znanjem. Ona je unijeta u vas. I zato kad pitate: "Tko sam ja?" a vaša memorija kaže: "Ti si velika duša!", pazite! Nemojte upasti u zamku. Samo odbacite sve to smeće, sve je to besmisleno.

Samo i dalje pitajte: "Tko sam ja? ... Tko sam ja?... Tko sam ja'" Jednoga ćete dana vidjeti da je i pitanja nestalo. Samo je čežnja ostala: "Tko sam ja?" Ne pitanje, zaista, nego čežnja - cijelo vaše biće je uzbuđeno od čežnje da sazna: "Tko sam ja?"

I jednog ćete dana vidjeti, čak ni vi ne postojite, postoji samo ta čežnja. I u tom intenzivnom, strastvenom stanju vašega bića, iznenada ćete shvatiti da je nešto eksplodiralo. Iznenada ćete se naći licem u lice sa sobom, i znat ćete tko ste.

Nema načina da pitate svog oca: "Tko sam ja?" Ni on sam ne zna tko je. Nema smisla da to pitanje postavite svom djedu ili pradjedu. Nemojte ništa pitati. Ne pitajte ni majku ni društvo, ne pitajte kulturu ni civilizaciju.

Pitajte svoju najdublju srž. Želite li doista saznati odgovor, uđite u sebe i iz toga unutarnjeg iskustva dogodit će se promjena.

Vi pitate kako to možete promijeniti. Vi to ne možete promijeniti. Najprije se morate suočiti sa svojom stvarnošću, a sam taj susret, promijenit će vas.

Neki izvjestitelj pokušavao je od jednoga vrlo starog čovjeka iz doma za stare ljude koji je uzdržavala država, dobiti priču koja bi zanimala ljude.

"Oče", pitao je drski reporter, "kako biste se osjećali da iznenada dobijete pismo kojim vas obavještavaju da vam je neki već zaboravljeni rođak ostavio pet milijuna dolara?"

22

"Sine", stigao je polagano odgovor, "ja bih i dalje imao devedeset četiri godine."

Jeste li shvatili? Star čovjek kaže: "Imat ću devedeset četiri godine čak i onda kad dobijem pet milijuna dolara. Sto ću s njima? I dalje ću imati devedeset četiri godine."

Ne pomaže vam ništa što kaže Buddha, Mahavira ili Krist. Vi se smrzavate. Imate i dalje devedeset četiri godine. Čak da vam se sve znanje svijeta ulije u glavu, ono vam neće pomoći - vama je ipak hladno, imate i dalje devedeset četiri godine. Ako se u vama ne pojavi neko iskustvo, neko vitalno iskustvo koje će transformirati cijelo vaše biće i vi postanete opet mladi, pa živnete, ništa osim toga nije vrijedno.

Zato ne pitajte druge. To je prva lekcija koju trebate naučiti. Pitajte sebe. I tada zapamtite - zato jer su drugi već odgovorili na to pitanje, ti će vam se odgovori pojaviti.

Izbjegavajte ih. Pitanje je vaše i zato vam ničiji odgovor neće pomoći.

Pitanje je vaše i zato i odgovor mora biti vaš. Buddha je pio i više nije bio žedan. Isus je pio i bio je u ekstazi. Ja sam pio, ali kako će to zadovoljiti vašu žeđ? Vi morate sami piti.

Jednom su molili nekoga velikog sufi mistika da dođe na dvor da bi se pomolio za dvorjane. Mistik je došao, ali je odbio moliti se, već je rekao: "To je nemoguće, kako da se molim za vas? Nekoliko je stvari koje čovjek mora sam učiniti. Na primjer, želite li ljubiti ženu, morate to sami učiniti. Ja to ne mogu učiniti za vas. Ili ako želite obrisati nos, morate to sami učiniti, ja ne mogu za vas obrisati svoj nos, to vam ne bi pomoglo.

Tako je i s molitvom. Kako se mogu moliti za vas? Molite se vi, ja ću se moliti za sebe."

I on sklopi oči i udubi se u molitvu.

To je ono što mogu ja učiniti. Za mene je problem nestao, ali nije nestao zato jer su mi oni drugi odgovorili. Nisam nikoga ništa pitao. Zapravo, da budem iskren, sve što sam učinio bilo je da se ne obazirem na odgovore koje su mi drugi dali.

No ljudi vam i dalje daju savjete. Oni su vrlo iskreni u svojim savjetima. U drugim stvarima možda i nisu iskreni, ali u savjetima su vrlo iskreni, veliki su. Pitali ih vi ili ne, oni vam i dalje savjetuju.

Savjet je jedina stvar koja se tako mnogo daje, a nikad se ne prima. Nitko ne prihvaća savjete. Čuo sam priču o dvojici pijanaca koji su boravili pod drvetom. Jedan je rekao: "Nastanio sam se u ovoj državi jer nikad nisam poslušao ničiji savjet."

A drugi je rekao: "Brate, a ja sam ovdje zato jar sam slušao svačiji savjet," Putovati trebate sami.

Smrzavate se, znam! Jadni ste, i to znam. Ali ja vas ne mogu utješiti. I ne vjerujem u utjehu jer svaka utjeha ionako samo odgađa ono što se treba dogoditi. Majka kaže medvjediću: "Da, tvoj otac je bio polarni medvjed!" Neko vrijeme medvjedić je pokušavao ne smrzavati se jer pretpostavlja se da polarnim medvjedima nije zima. Ali nije pomoglo. On ponovno upita: "Majko, moj djed je također bio polarni medvjed?" On pokušava saznati, je li nešto od onoga što je naslijedio pošlo krivim putem pa se zato smrzava.

23

A majka kaže: "Da, tvoj djed je također bio polarni medvjed." Medvjedić ponovno pokušava da mu ne bude hladno. Ali hladnoća se ne može promijeniti. Može se malo odgoditi, ali hladnoća se opet javi. Stvarnost se ne može izbjeći.

Ne pomaže nikakvo teoretiziranje. Zaboravite teorije, poslušajte činjenice. Jadni ste?

Tada se morate suočiti sa svojim jadom. Ljuti ste? Suočite se s ljutnjom. Osjećate li sklonost prema seksualnosti, zaboravite što drugi kažu o njoj, pogledajte sami toj činjenici u oči. To je vaš život, vi ga morate živjeti. Ne posuđujte ništa od drugih. Nikad nemojte biti drugorazredni. Bog voli ljude koji su originalni. Nije poznato da je ikad volio duplikate. Budite samo originalni, budite jedinstveni, budite individualist, budite ono što jeste i suočite se s vašim problemom. Želim vam reći samo jedno: u vašem problemu nalazi se skriveno rješenje. Problem je samo sjeme. Ako ga dulje istražujete, rješenje će se samo javiti. Vaše neznanje je sjeme.

Spustite li se u sebe, iz njega će procvasti znanje. Vaše drhtanje, vaše smrzavanje je problem. Udubite se u taj problem pa će iz njega niknuti toplina.

Zapravo, sve ste dobili - i pitanje i odgovor, i neznanje i znanje. Samo se trebate udubiti u sebe. (7) Ekstaza: zaboravljeni jezik, Poglavlje 4 Čini mi se da ljudska bića osjećaju kako nije dovoljno biti ono što jesi. Zašto se većina ljudi osjeća prisiljenima da dostigne moć, ugled i ostalo, umjesto da budu jednostavna ljudska bića?

To je komplicirano pitanje koje ima dvije strane i obje treba razumjeti. Prije svega, vaši vas roditelji, učitelji, susjedi i društvo nikad nisu prihvatili onakve kakvi jeste.

Svatko je pokušavao popraviti vas, učiniti vas boljima. Svatko je ukazivao na vaše pogreške, mane, na vaše slabosti i zablude, na vaše krive korake kojima je svako ljudsko biće sklono. Nitko nije naglašavao vašu ljepotu, nitko nije naglašavao vašu inteligenciju, vašu veličinu.

Velik je dar i to što ste živi, ali nitko vam nikad nije rekao da budete zahvalni.

Naprotiv, svi su mrzovoljni i žale se. Ako se sve što vas okružuje od samog početka nastavlja i dalje, pokazujući vam da niste ono što biste trebali biti, stavljajući pred vas visoke ideale koje morate slijediti i koje morate ostvariti, dok vašu duhovnost nikad ne hvale.

Ono što se hvali je vaša budućnost - možete li postati ugledni, moćni, bogati, možete li postati velik intelektualac, slavan na neki način, ali ne da postanete nitko.

Neprestani zahtjevi protiv vas stvorili su u vama ovu ideju: Nisam dovoljno dobar onakav kakav jesam, nešto mi nedostaje. Morao bih biti negdje drugdje, a ne ovdje. To nije mjesto na kojem bih trebao biti. Trebao bih biti negdje na višem položaju, na moćnijem, istaknutijem, na položaju koji se više poštuje, koji je poznatiji.

To je pola priče - koja je neugodna, koja se ne bi smjela dogoditi. Ona se jednostavno mora otkloniti, ako su ljudi imalo inteligentni kad je u pitanju kako postati dobra majka, otac, učitelj.

Nemojte kvariti dijete. Morate mu pomoći da njeguje osjećaj za svoje samopoštovanje, da prihvati samoga sebe, morate mu pomoći da se ti osjećaji razvijaju. U protivnom, vi 24

postajete prepreka za njegov rast. To je teško ali i jednostavno. Može se zanemariti jer je tako jednostavno i logično vidjeti da vi niste odgovorni za ono što jeste. To je način na koji vas je priroda stvorila. Čista je glupost plakati zbog prolivena mlijeka.

Ali drugi dio priče je nevjerojatno važan. Čak ako se uklone ti zahtjevi i vaš um postane posve prazan, još uvijek ćete osjećati da niste dovoljno dobri. No to će biti posve drukčije iskustvo. Riječi će biti iste, ali iskustvo drukčije.

Vi niste dovoljno dobri jer možete biti i bolji. Više se neće pitati kako da postanete slavni, poštovani, moćni i bogati. Sve to neće više biti vaša briga. Vi ćete se brinuti samo kako da budete sjeme. Ne rađate se kao drvo, već kao sjeme i morate narasti do cvjetanja.. To cvjetanje bit će vaše zadovoljstvo, vaše ispunjenje.

Cvjetanje nema nikakve veze s moći, nama nikakve veze s novcem ni s politikom. Ono se tiče isključivo samo vas. Ono simbolizira individualni rast. I zbog toga, svako drukčije usmjeravanje postaje preprekom, smetnjom, to je pogrešno korištenje prirodne težnje za rastom.

Svako se dijete rađa s težnjom da naraste i postane njegovano, mlado biće puno ljubavi, suosjećanja i mira, koje će se radovati samom sebi. Nije riječ o natjecanju, čak niti o uspoređivanju s drugima.

Ali prvi pogrešni zahtjevi odvlače vas na pogrešan put jer poticaj da postanete bolji, da se proširite, društvo koristi za svoje osobne interese. Ono vas odvraća od prave stvari i ispunjava vaš duh tako da mislite kako će vam taj poticaj donijeti više novca, da taj poticaj znači da morate svuda biti na vrhu - u obrazovanju, u politici. Gdjegod se nalazite, morate biti na vrhu, a ako tako ne bude, osjećate da ne radite dobro, osjećate duboki kompleks inferiornosti.

Cijelo to usmjeravanje stvara kompleks inferiornosti jer društvo želi da vi postanete superiorni, superiorniji od drugih. Ono vas uči natjecanju, uči vas da uspoređujete sebe s drugima.

Ono vas uči nasilju i borbi. Uči vas da put nije važan, važan je kraj, cilj je uspjeh.

A to se lako može postići jer vi ste već rođeni s poticanjem da rastete, s poticanjem da budete negdje drugdje. Sjeme mora dugo putovati da bi postalo cvijet. To je cijelo hodočašće. A poticaj je prekrasan. Dala vam ga je sama priroda. Ali sve do sada društvo je bilo vrlo razborito, ono je odvraćalo, skretalo, usmjeravalo vaše prirodne instinkte u svoju društvenu korist.

Ovo su dvije stvari koje vam daju osjećaj da - gdjegod se nalazite, nešto će vam nedostajati, morate nešto dobiti, morate postići pobjedu, morate se popeti još više.

Sada vam je potrebna inteligencija da vam objasni koji je vaš prirodni poticaj i kamo vas društvo usmjerava. Presijecite društveno usmjeravanje, sve je to glupost, kako bi priroda ostala čista, nezagađena. A priroda je svuda intelektualistička.

Vi ćete narasti i procvjetati, možda postanete cvijet ruže. Netko drugi će narasti i postati neven. Vi nećete biti ništa superiorniji jer ste cvijet ruže, niti onaj drugi inferiorniji jer je cvijet nevena. Oboje ste procvjetali, u tome je stvar i to cvjetanje daje vam duboko zadovoljstvo. Sve frustracije su nestale, sve napetosti nestaju, a vama zavlada duboki mir, mir koji nadilazi svako shvaćanje. Ali najprije morate posve presjeći društvene gluposti, inače će vas one posve skrenuti s vašeg puta.

25

Morate biti bogati, ali ne imućni. Bogatstvo je nešto drugo. Prosjak može biti bogat, a vladar može biti siromašan. Bogatstvo je kvaliteta postojanja.

Aleksandar Veliki susreo se s Diogenom koji je bio pravi prosjak, koji je imao samo jednu svjetiljku - to je bilo sve što je imao. Njegova je svjetiljka bila upaljena cijeli dan.

Bilo je očito da se ponaša na čudan način. Čak ga je Aleksandar morao pitati: "Zašto tvoja svjetiljka gori i danju?"

Diogen ju je podigao, pogledao Aleksandra u lice i rekao: "Tražim pravog čovjeka danju i noću, ali ga ne mogu naći."

Aleksandar se zaprepastio da goli prosjak kaže tako nešto njemu, vladaru svijeta. Ali je primijetio da je Diogen tako prekrasan u svojoj golotinji. Oči su mu bile mirne, riječi su imale takav autoritet, a njegova je prisutnost bila tako umirujuća, smirena i blaga da se Aleksandar osjetio povrijeđen, nije mu mogao vratiti milo za drago. Prisutnost toga čovjeka bila je tako snažna da je Aleksandar uz njega izgledao kao prosjak. Zapisao je u svoj dnevnik: "Prvi put sam osjetio da bogatstvo znači nešto drugo, a ne imati novac.

Vidio sam bogata čovjeka."

Bogatstvo je vaša autentičnost, iskrenost, vaša istina, ljubav i kreativnost, vaš senzibilitet i meditativnost. To je vaš pravi imetak.

Društvo je usmjerilo vašu glavu prema svjetovnim stvarima i vi ste posve zaboravili da vam je glava skrenuta. Sjećam se jedne priče koja se doista dogodila.

U Indiji se neki čovjek vozio na motoru. Bilo je vrlo hladno i zato je stavio svoj kaput preko prsiju. Vjetar je snažno udarao u njega. Sa suprotne strane ceste jurio je na svom motoru neki sardar1. Sardari su vrlo jednostavni ljudi.

Nije mogao vjerovati svojim očima kad je vidio tko mu juri u susret jer je mislio da je onaj čovjek okrenuo glavu prema natrag.

Vrlo se uplašio pa se sa svojim motorom sudario s tim jadnim čovjekom koji je pao s motora i onesvijestio se. Sardar ga je pozorno pogledao i pomislio: "Bože moj, što mu se dogodilo? Grad je daleko, bolnica je također daleko, ali nešto se mora učiniti."

Sardari u Indiji su vrlo snažni ljudi. A jedan čovjek ležao je bez svijesti i zato je on na silu okrenuo njegovu glavu, da bude u skladu s kaputom. Upravo u tom trenutku stigla je policija. Pitali su što se dogodilo. Čovjek je odgovorio: "Došli ste u pravo vrijeme. Pogledajte tog čovjeka! Pao je sa svog motora." Policajac je pitao je li živ ili mrtav.

Sardar je odgovorio: "Bio je živ, dok mu je glava bila u krivom položaju. Kad sam mu glavu okrenuo u pravi položaj, prestao je disati. Vrlo čudan momak!"

Policajci su rekli: "Tebe je zanimala samo glava. Nisi primijetio da je kaput bio okrenut, a ne glava!"

Sardar je odgovorio: "Mi smo siromašni i jednostavni ljudi. Nikad nisam vidio čovjeka koji zakopčava kaput na leđima. Mislio sam da se nešto dogodilo. On je disao premda je bio bez svijesti. Okrenuo sam mu glavu, bilo mi je to teško učiniti, ali kad hoću nešto učiniti, onda to i izvršim. Okrenuo sam mu glavu točno onako da bude u skladu s kaputom. Tada je prestao disati. Jadan čovjek!"

1

sardar- naziv za Sikka iz poštovanja 26

Neki ljudi okreću i vašu glavu i vaš um na mnogo načina, prema svojim idejama o tomu kakvi trebate biti. To ne čine u lošoj namjeri. Vaši roditelji su vas voljeli, vaši su vas učitelji voljeli, vaše je društvo željelo da postanete netko. Njihove su namjere bile dobre, ali njihovo shvaćanje nije bilo u redu. Oni su zaboravili da vi ne možete pretvoriti grm nevena u grm ruža i obratno.

Sve što možete učiniti jest da ruži ponavljate da mora postati veća, ljepših boja, mirisnija. Morate joj dodavati sve kemikalije potrebne da transformiraju boju i miris - dat ćete joj gnojivo, pravu zemlju, zalijevati je u prvo vrijeme, ali ne možete učiniti da u grmu ruže izrastu lotosi.

Ako počnete grm ruže uvjeravati da mora postati lotosov cvijet - a naravno, cvjetovi lotosa su veliki i lijepi - krivo ga usmjeravate. To će pomoći grmu samo da nikad u njemu ne procvjetaju lotosi. Sva će njegova energija biti usmjerena u krivom smjeru pa grm neće moći procvjetati ni ružama, jer odakle mu energija za ruže? A kad neće biti ni lotosa ni ruža, taj će se jadan grm osjećati praznim, frustriranim, jalovim i bezvrijednim.

A to se događa i ljudima. Sve u "dobrim namjerama" ljudi vas krivo usmjeravaju. U jednom boljem društvu u kojem ljudi imaju više razumijevanja, nitko vas neće pokušati mijenjati. Svatko će vam pomagati da budete ono što jeste, a imati vlastiti ja najveće je bogatstvo na svijetu. Biti ono što jeste dovoljno je da budete ispunjeni. Sve to može vašem životu dati smisao i važnost. Ako samo budete ono što jeste, ako se samo budete razvijali prema vlastitoj prirodi, to će pomoći ispunjenju vaše sudbine.

Dakle, poticanje nije loše, ali bilo je usmjereno prema krivim stvarima. Morate biti na oprezu da nitko s vama ne manipulira, bez obzira kako dobre njegove namjere bile.

Morate sami sebe spasiti od takozvanih dobronamjernih ljudi, od dobročinitelja koji vas neprestano savjetuju da učinite ovo ili ono. Samo ih slušajte i zahvalite im jer oni ne misle zlo, ali zlo je ono što se dogodi.

Poslušajte jedino svoje srce jer ono je vaš najbolji učitelj.

Na stvarnom životnom putovanju vaša vlastita intuicija vaš je jedini učitelj.

Jeste li pogledali što znači riječ intuicija? Znači isto što i poučavanje. Poučavanje vam daju učitelji, dakle ono dolazi izvana. Intuicija je dar vaše prirode, ona izvire iz vas. Vi imate svog vođu u sebi. Samo s malo hrabrosti, nikad se nećete osjećati bezvrijednima.

Možda nećete postati predsjednik države, možda nećete postati premijer, niti Henry Ford.

Ali to nije ni potrebno. Možda postanete prekrasna pjevačica ili poznati slikar. I nije važno što ćete učiniti... Možda postanete glasoviti postolar.

Kad je Abraham Lincoln postao predsjednik Amerike, njegov je otac bio postolar.

Cijeli se Senat osjećao prilično zbunjeno zbog činjenice da sin jednog postolara predsjeda najbogatijim ljudima, ljudima koji pripadaju visokom društvenom staležu, onima koji se zbog bogatstva osjećaju superiornijima, jer pripadaju obiteljima čiji korijeni potječu od davnina. Cijeli se Senat na neki način osjećao zbunjeno, ljutito, iritirano. Nitko nije bio sretan što je Lincoln postao predsjednik.

Jedan naročito arogantan čovjek koji je pripadao građanskoj klasi, ustao je prije nego što se Lincoln prvi put obratio Senatu svojim uvodnim govorom i rekao: "Gospodine Lincoln, prije nego bilo što kažete, želio bih vas podsjetiti da ste vi sin jednog postolara."

Cijeli se Senat nasmijao. Željeli su poniziti Lincolna. Nisu ga mogli pobijediti, ali su ga mogli poniziti. No teško je poniziti čovjeka kakav je bio Lincoln.

27

On je odgovorio tom gospodinu: "Neobično sam vam zahvalan što ste me podsjetili na mog oca koji je mrtav. Uvijek ću se sjećati što ste mi rekli. Znam da nikad neću biti tako velik predsjednik, kao što je moj otac bio velik postolar."

Zavladala je mrtva tišina. Bio je to način na koji je Lincoln to prihvatio.

Zatim je nastavio: "Koliko mi je poznato, moj otac je i za vašu obitelj radio cipele.

Ako su vam te cipele tijesne i neudobne - premda ja nisam tako dobar postolar, naučio sam zanat od moga oca još u djetinjstvu - mogao bih popraviti vaše cipele. A isto to vrijedi i za sve ostale u Senatu. Ako vam je moj otac napravio cipele koje bi trebalo popraviti i učiniti neke Ispravke, stojim vam uvijek na raspolaganju. Premda je jedno sigurno - nisam tako dobar kao moj otac. On je imao zlatne ruke."

I suze su mu navrle na oči, prisjećajući se svoga velikog oca.

Nije važno što ste: trećerazredni predsjednik ili prvoklasni postolar. Ono što vas ispunja je osjećaj da volite ono što radite, da u to unosite svu svoju energiju, da ne želite biti nitko drugi, da je to upravo ono što želite biti, da se slažete s prirodom - da je dio koji ste dobili u toj drami prava uloga, da je nećete promijeniti ni za ulogu predsjednika ili vladara. To je pravo bogatstvo, to je prava moć.

Kad bi svi ljudi željeli biti ono što jesu, uskoro biste otkrili da je Zemlja puna moćnih ljudi nevjerojatne snage, inteligencije, razumijevanja i ispunjenja, bili biste puni radosti da ste stigli kući. (8) Transmisija svjetiljke, Poglavlje 26 Riječ ideal za mene je nečista riječ Riječ ideal je za mene nečista riječ. Ja nemam ideala, ideali izluđuju čovjeka. Ideali su cijelu Zemlju pretvorili u ludnicu.

Ideal znači da vi niste ono što biste trebali biti. Ideal stvara napetost, zabrinutost, tjeskobu. On čovjeka pretvara u šizofrenika. Ideal je za budućnost, a vi ste u sadašnjosti.

I kako možete živjeti ako niste idealni? Najprije budite uzor, a tada počnite živjeti - a to se nikad ne događa. To se ne može dogoditi već po samoj prirodi stvari.

Ideali su nemogući, zato su ideali. Oni vas izluđuju, od njih obolite. Počne osuđivanje, jer ideali uvijek nedostaju. Stvara se krivnja. Zapravo, to je ono što rade svećenici i političari -oni žele stvoriti krivnju u vama, a za to koriste ideale. To je jednostavan mehanizam. Najprije stvore ideale, a tada se krivnja automatski javlja.

Ako vam kažem da dva oka nisu dovoljna, vi odmah trebate tri oka, trebate otvoriti svoje treće oko. Čitajte Lobsanga Rampu i otvorite svoje treće oko. Vi sada mukotrpno pokušavate to učiniti, na ovaj ili onaj način. Trudite se svim silama, ponavljate neku mantru, ali treće oko se ne otvara. Tada počinjete osjećati krivnju, nešto vam nedostaje, vi niste prava osoba. Počinjete osjećati depresiju. Trljate treće oko, ali ono se ne otvara. Čuvajte se svih tih gluposti. Ta dva oka koja imate su prekrasna. A ako imate samo jedno oko, i ono je predivno! Prihvatite se onakvima kakvi jeste. Uopće me ne zanima idealno društvo. Ne zanimaju me ni idealni pojedinci. Ne zanima me ni idealizam. A što se mene tiče, društvo ne postoji. Postoje samo pojedinci. Društvo je samo struktura koja djeluje i misli samo na korist. Na društvo ne možete naići. Jeste li se ikad susreli s 28

društvom? Jeste li se ikad susreli s čovječnošću? Ili s kršćanstvom, hinduizmom ili islamom? Ne, uvijek se susrećete s pojedincem, stvarnim i homogenim individualcem.

No, ljudi razmišljaju kako unaprijediti društvo, kako ga učiniti idealnim. A ti isti ljudi i sami su postali nevoljni. Bili su veliki smutljivci. Zbog svoga idealnog društva uništili su samopoštovanje ljudi i u svima stvorili osjećaj krivnje.

Svatko je kriv, nitko ne izgleda sretan onakav kakav jest. Možete stvoriti krivnju za svašta - a kad je krivnja jednom stvorena, postajete moćni. Onaj tko stvori krivnju u vama, stječe moć nad vama. Zapamtite tu strategiju - jer samo tada vas on može spasiti krivnje, a vi mu se morate obratiti za pomoć. Svećenik najprije stvara osjećaj krivnje u vama, a tada vi morate doći u crkvu na ispovijed. "Počinio sam ovaj grijeh," i on vam oprašta u ime Boga. Najprije je u ime Boga stvorio u vama osjećaj krivnje, a tada vam u ime Boga oprašta. Poslušajte ovu priču!

Calvina je majka zatekla u ozbiljnom grijehu i odmah ga šalje na ispovijed. "Oče, igrao sam se sa sobom."

"Zašto si to radio?" Svećenik je bio zaista ljutit i vikao je. "Nisam imao ništa bolje za raditi."

"Za pokoru moli pet Očenaša i pet Zdravo Marija."

Tjedan dana kasnije, Calvinova majka ga je opet uhvatila u istom poslu i ponovno ga poslala na ispovijed. "Oče, igrao sam se sa sobom."

"Zašto si to radio?"

"Nisam imao ništa bolje za raditi," odgovorio je Calvin.

"Za pokoru moli deset Očenaša i deset Zdravo Marija."

Sljedeći tjedan Calvin je ponovno zgriješio. "Natrag na ispovijed!" povikala je njegova majka. "I ponesi dobrom Ocu ovaj čokoladni kolač." Čekajući u dugačkom redu na ispovijed, Calvin je pojeo kolač. Na ispovijedi je rekao: "Oče, majka vam je poslala kolač, ali ja sam ga pojeo dok sam vas čekao." "Zašto si to učinio?" pitao je svećenik. "Nisam imao ništa drugo raditi." "Zašto se onda nisi igrao sa sobom?"

Svećenika ne zanima što vi radite, on ima svoj vlastiti interes - svoj kolač od čokolade.

A vi možete otići u pakao. Radite što želite, ali gdje je kolač od čokolade? Oni stvaraju osjećaj krivnje, a tada vam opraštaju u ime Boga. Oni vas pretvaraju u grešnike, a tada vam kažu: "Dođite Kristu, on je spasitelj."

Nitko vas ne može spasiti jer, prije svega, vi niste učinili nikakav grijeh pa ne morate biti spašeni.

Ne zanima me nikakvo idealno društvo. Molim vas, napustite taj san. On je bio uzrokom mnogih ružnih snova na svijetu. Zapamtite, ništa se ne može sada dogoditi na političkom planu. Politika je mrtva. Za bilo koga glasujete, za desnicu ili ljevicu, učinite to bez ikakve iluzije. Potrebno je odreći se ideje da bilo koji svetac može biti spasitelj svijeta. Ni jedan vas društveni sistem ne može spasiti - ni komunizam ni fašizam ni gandhizam. Ni jedno vas društvo ne može spasiti i ni jedno društvo nije idealno društvo.

I nema spasitelja, nije to bio ni Krist, ni Krišna ni Rama. Vi morate samo odbaciti tu glupost da nosite sa sobom krivnju i da ste grešnik.

29

Unesite svu svoju energiju u ples, u proslavu života. I tada jeste uzor ovdje i sada, a ne da morate postati uzor.

Ideologija kao takva izgubila je svoju istinu. Zapravo, ona nikad nije bila na pravom mjestu. A nestalo je i moći uvjeravanja. Neki ozbiljni umovi više ne vjeruju da čovjek može zabilježiti neke planove te kroz društveni inženjering donijeti novu utopiju društvenog sklada. Živimo u doba potpune slobode. Ostarjeli smo. Čovječanstvo više nije djetinjasto, ono je postalo zrelije. Živimo u doba koje doista sliči dobu Sokrata pa ljudi postavljaju sva moguća pitanja o životu. Nemojte početi čeznuti i željeti neke buduće ideale, ideje i savršenosti. (9) Aforizmi srca, Poglavlje 6 Perfekcionizam2 je temeljni uzrok svih neuroza Perfekcionizam je temeljni uzrok svih neuroza. Ako se čovječanstvo ne riješi ideje o savršenstvu, nikad neće biti zdravo. I sama ideja savršenstva gurnula je cijelo čovječanstvo u ludost. Razmišljati u terminima savršenstva znači da razmišljate u terminima ideologije, ciljeva, vrijednosti onoga što bi se trebalo i što se ne bi smjelo.

Morate ispuniti jedan obrazac, no ako ispadnete iz toga obrasca, osjećat ćete se neobično krivim, osjećat ćete se grešnikom. A obrazac mora biti takav da ga vi ne možete dostići. Ako to ipak uspijete učiniti, on za vaš ego neće imati mnogo vrijednosti.

I tako je istinska kvaliteta perfekcionističkog ideala sljedeća: ona mora biti nedostupna, jedino je tada vrijedno dostići je. Vidite li kontradikciju? I upravo ta kontradikcija stvara šizofreniju i vi pokušavate učiniti nemoguće, a savršeno dobro znate da se to ne može dogoditi. To se ne može postići jer je sama priroda stvari takva. Ako se i dogodi, tada to nije savršenstvo, to može svatko postići. Ego se ne može time hraniti. Vaš ego to ne može prožvakati, ne može rasti na tome. Ego zahtijeva nemoguće, a nemoguće, po samoj svojoj prirodi, neće se dogoditi.

Zato su ostavljene samo dvije alternative. Jedna je ta da se vi počnete osjećati krivim.

Ako ste prostodušni, jednostavni, inteligentni, počet ćete se osjećati krivim. A krivnja je bolesno stanje. Ja nisam ovdje da u vama stvorim bilo kakvu krivnju. Sve što nastojim jest da vam pomognem riješiti se svake krivnje. Onoga trenutka kad se oslobodite krivnje, iz vas će izbiti radost. A krivnja je ukorijenjena u ideji o savršenstvu.

Sljedeća alternativa je ova: ako ste lukavi, postat ćete licemjerni, počet ćete se pretvarati da ste postigli savršenstvo. Varat ćete druge, a pokušat ćete prevariti i sebe.

Počet ćete živjeti u iluzijama, u halucinacijama, a to je vrlo bezbožno, to nije uopće religiozno i vrlo je nezdravo.

Pretvarati se, živjeti od pretvaranja mnogo je lošije nego živjeti kao krivac. Krivac je bar jednostavan, ali onaj tko se pretvara, hipokrit, svetac, tako zvani mudrac, velika duša

perfekcionizam - etički pravac koji naučava da je svrha moralnog djelovanja postizanje savršenstva 2

30

- mahatma, on je varalica. On je u svojoj srži nečovječan, nečovječan prema sebi jer se obuzdava. To je jedini način da se može pretvarati.

Sve što u sebi pronađete nesavršeno, mora biti potisnuto. Vi ćete u sebi kipjeti, bit ćete puni ljutnje i bijesa. Ta ljutnja i bijes izbijat će na tisuću načina, na suptilne načine, ti će osjećaji izbijati na površinu neposredno. Čak i ljudi poput Isusa - savjesni i dobri - bili su puni ljutnje i bijesa. A oni su bili protiv takvih nedužnih stvari, ne biste to vjerovali. Isusa slijede njegovi sljedbenici takvu družinu budala zovu apostolima. Ako je Isus gladan, cijela je družina gladna. Oni tada dođu do stabla smokve koja nema plodova jer nije vrijeme za njezine plodove. To nije pogreška stabla, ali Isus se tako naljuti da osuđuje stablo, proklinje ga. Kako je to moguće? S druge strane on kaže: "Volite svoga neprijatelja kao samoga sebe." A ipak ne može oprostiti stablu koje nema plodova jer nije vrijeme za plodove.

Ova dihotomija, ova šizofrenija prevladava u čovječanstvu već tisućama godina.

Isus kaže: "Bog je ljubav." A Bog ipak upravlja paklom. Da je Bog ljubav, prva stvar koju bi uništio trebala bi biti pakao. Trebalo bi ga odmah spaliti, odstraniti. I sama ideja o paklu potječe od vrlo ljubomornog Boga. Ali Isus je bio rođeni Židov, on je kao Židov živio i umro. On nije bio kršćanin, nikad nije ni čuo za riječ kršćanin. A židovska ideja o Bogu nije naročito lijepa. Talmud kaže - ta izjava se navodi vlastitim Božjim riječima: "Ja sam ljubomoran Bog. ja nisam savjestan, ja nisam vaš ujak." Taj Bog morao je stvoriti pakao. Zapravo, živjeti čak i na nebu s takvim Bogom - koji nije vaš ujak, koji nije savjestan, koji je ljubomoran - bio bi pravi pakao. Koju vrstu raja ćete postići ako živite s njim? To će biti despotska, diktatorska atmosfera. Neće biti tu ni slobode ni ljubavi. Ljubomora i ljubav ne mogu postojati zajedno.

Dakle, i takozvani dobri ljudi bili su uzrokom ljudske bijede. To boli jer nismo nikad razmišljali o tim stvarima. Nikad nismo ni pokušavali iskopati svoju prošlost, a svi temeljni razlozi naše bijede nalaze se u našoj prošlosti. I zapamtite dobro, vašom prošlošću više dominira Isus, Mahavira, Konfucius, Krišna, Rama, Buddha, nego Aleksandar Veliki, Julije Cezar, Tamerlane, Džingis Khan, Nadiršah. Povijesne knjige govore o tim ljudima, ali oni nisu dio vaše podsvijesti. Oni mogu biti dio povijesti, ali oni ne čine vašu osobnost. Vašu osobnost oblikuju takozvani dobri ljudi. Sigurno je da oni imaju u sebi i dobrih osobina. Ali uz njih postojala je i dualnost, a ta dualnost nastala je iz ideje o savršenstvu.

Jainisti kažu da se Mahavira nikad nije znojio. Kako se savršen čovjek može znojiti? Ja se znojim, ali ja nisam savršen čovjek. A znojenje ljeti je tako prekrasna stvar, da bih ja radije izabrao znojenje nego savršenstvo. Jer čovjek koji se ne znoji jednostavno ima plastično tijelo, tijelo koje ne diše, koje nije porozno. Cijelo tijelo diše, zato se znoji.

Znojenje je prirodan proces održavanja tjelesne temperature. Mahavira mora da je gorio u sebi kao da je u paklu. Kako je on uspio održavati istu temperaturu svoga tijela? To se ne može učiniti bez znojenja, to je nemoguće. Jainisti kažu da je iz njegovih stopala poteklo mlijeko kad ga je ugrizla zmija. To je moguće samo onda ako njegova stopala nisu bila stopala, nego grudi - a čovjek koji ima grudi na svojim stopalima, treba biti u cirkusu.

To je njihova ideja o savršenstvu: savršen čovjek ne može imati prljavu stvar kakva je krv, krvavu stvar poput krvi, on je pun mlijeka i meda. Ali samo zamislite: čovjek pun 31

mlijeka i meda će zaudarati. Mlijeko će se usiriti, a med će privlačiti sve vrste komaraca i muha. Bit će posve pokriven muhama! Ne sviđa mi se takva vrsta savršenosti.

Mahavira je tako savršen da on ne urinira, ne prazni crijeva. Te stvari su za nesavršena ljudska bića. Možete li zamisliti Mahaviru kako sjedi na WC školjki? To je nemoguće.

Ali kamo nestaje sav njegov otpad? On mora da je bio najprljaviji čovjek na svijetu. U medicinskim knjigama sam čitao o nekom čovjeku koji je zabilježen kao slučaj najdulje konstipacije - osamnaest mjeseci. Ali ti medicinski fenomeni nisu svjesni Mahavire, njihova konstipacija nije ništa prema četrdeset godina njegove konstipacije. To je najdulje razdoblje u kojem je neki čovjek mogao kontrolirati svoja crijeva. To je prava joga! To je najveći slučaj u cijeloj povijesti čovječanstva... mislim da ga nitko neće nadmašiti.

Te glupe ideje su bile ovjekovječene samo zato da prisile čovječanstvo na patnju.

Imate li takve ideje na pameti, osjećat ćete se krivim zbog svega.

Ja volini ovaj svijet jer je nesavršen. Nesavršen je i zato raste. Da je savršen, bio bi mrtav. Rast je moguć samo onda, ako postoji nesavršenost.

Savršenost znači točku, to je konačna smrt. Tada nema načina da se čovjek uzdigne. Želio bih da se neprestano prisjećate kako ste nesavršeni, cijeli je univerzum nesavršen.

A voljeti tu nesavršenost, radovati se toj nesavršenosti, to je cijela moja poruka. (10) Guska je vani, Poglavlje 5 Ne brinite se zbog nesavršenosti Ne brinite se zbog nesavršenosti! Zamijenite riječ savršenstvo s riječju cjelovitost.

Cjelovitost će vam dati drukčiju dimenziju.

Evo moga učenja: budite cjeloviti, zaboravite sve o tomu kako biti savršen. Štogod radite, radite to cjelovito. Kakva je razlika? Kad se netko ljuti, čovjek koji vjeruje u savršenost će reći: "To nije dobro, ne ljuti se, savršen čovjek nikad nije ljut." To je prava glupost - znamo da se Isus ljutio. On se doista ljutio na tradicionalnu religiju, na svećenike, na rabije. Bio je tako ljut da je jednom rukom potjerao iz hrama sve mjenjače novca, mašući bičem. Vikao je iz svega glasa i svi su se prestrašili -njegova je ljutnja bila tako silna, strastvena. Nije bilo slučajno da su ga ljudi, među kojima se rodio, morali ubiti. On je bio doista ljut, bio je pobunjenik.

Zapamtite, onaj koji vjeruje u čovjekovo usavršavanje, uvijek će reći: "Ne ljutite se!" Što ćete tada učiniti? Potisnut ćete svoju ljutnju, zatomit ćete je i ona će postati jedna vrsta polaganog otrova u vama. Možda ćete je moći potisnuti, ili ćete postati bijesni, a to je loše. Povremena ljutnja kao srditost ima svoju funkciju, ima vlastitu ljepotu, svoju humanost. Čovjek koji se ne može ljutiti je beskičmenjak, on nema nikakve hrabrosti. Čovjek koji se ne može naljutiti neće moći ni voljeti, jer i za ljutnju i za ljubav potrebna je strastvenost, ista strastvenost. Čovjek koji ne može mrziti, neće moći ni voljeti, to dvoje ide zajedno. Njegova ljubav bit će hladna. Zapamtite, vruća mržnja bolja je od hladne ljubavi. Bar je ljudska, ima svoj intenzitet, život, ona diše.

32

A čovjek koji je izgubio svu strastvenost bit će dosadan, tvrd, mrtav, cijelog života samo će se ljutiti. On to neće pokazivati, već će i dalje skrivati svoju ljutnju. Ljutnja će se slojevito povećavati, on će biti jednostavno ljutit čovjek. Pogledajte svoje tako zvane velike duše i svece, oni su ljutiti ljudi. Misle da su kontrolirali svoju ljutnju, ali što možete učiniti s kontroliranom ljutnjom? Možete je samo zatomiti. Što će biti s njom?

Ona pripada vama, ona je dio vas i ostat će u vama neizražena.

Kad god se ljutnja izrazi, vi se oslobodite toga osjećaja. A nakon ljutnje možete opet biti suosjećajni, kad prođe oluja ljutnje, opet možete osjećati tišinu ljubavi. Postoji ritam između mržnje i ljubavi, između ljutnje i suosjećanja. Ako napustite jednu, i druga će nestati. A ironija je u tomu da, što god napustite, zapravo ste samo zatomili. Ono će ostati dio vašeg sistema. Ljutit ćete se jednostavno bez ikakva razloga. Vaša će ljutnja biti iracionalna. Ona će se očitovati u vašim očima, u vašoj tuzi, u sumornosti, u vašoj ozbiljnosti. Bit ćete nesposobni veseliti se.

Kad kažem da zamijenite savršenost s cjelovitošću mislim na to da kad se ljutite, budite jako ljuti. Budite čista ljutnja. I ona ima svoju ljepotu. A svijet će biti mnogo bolji kad prihvatimo ljutnju kao dio čovječnosti, kao dio igre suprotnosti. Ne može postojati istok, ako nema zapada, nema noći bez dana, ni ljeta bez zime.

Moramo prihvatiti život u njegovoj potpunosti. U svemu postoji ritam, to su suprotnosti. (11) Revolucija, Poglavlje 2

33

POGLAVLJE 3 USPJEH Uvijek sam sanjao da ću postati svjetski poznati čovjek, bogat i uspješan. Možete li mi pomoći da mi se ispuni ta želja?

Ne, gospodine, nikad vam neću u tomu pomoći jer vaša je želja samoubilačka. Ne mogu vam pomoći da počinite samoubojstvo. Mogu vam pomoći da rastete i postojite, ali ne mogu vam pomoći da se ubijete, ne mogu vam pomoći da se uništite ni zbog čega.

Ambicija je otrov. Želite li biti bolji glazbenik, mogu vam u tomu pomoći, ali nemojte misliti da ćete postati svjetski poznati. Želite li biti bolji pjesnik, mogu vam pomoći. Ali nemojte misliti na Nobelovu nagradu. Želite li biti dobar slikar, mogu vam pomoći - rado pomažem kreativnost. Ali kreativnost nema nikakve veze s ugledom i slavom, s uspjehom i novcem.

A ne kažem da ih se morate odreći ako se pojave. Ako se to dogodi, u redu, uživajte u njima. Ali ne dopustite da oni postanu vaša motivacija jer kad čovjek pokuša biti uspješan, kako može doista biti pjesnik? Njegova se energija politizira, kako može onda biti poetična? Pokušava li netko biti bogat, kako može biti pravi slikar? Sva njegova energija zauzeta je time da postane bogat. Slikar treba svu svoju energiju za slikanje, a slikanje je ovdje i sada. A bogatstvo se može pojaviti u budućnosti - može se pojaviti, ali i ne mora. Ono nije potrebno, već slučajno -uspjeh je slučajan, slava je slučajna.

Ali sreća nije slučajna. Mogu vam pomoći da postanete sretni. Možete slikati i biti sretni. Hoće li slikar postati slavan ili ne, hoćete li vi postati Picasso ili ne, to uopće nije važno. Ali ja vam mogu pomoći da tako slikate, da čak i Picasso postane ljubomoran dok vi slikate. i Možete se posve izgubiti u svom slikanju, a to donosi pravu radost. To su trenuci ljubavi i meditacije, to su božanski trenuci.

Božanski trenutak je onaj u kojem se potpuno izgubite, to je trenutak u kojem nestaju vaše ograničenosti, kad na čas ne postojite vi, nego Bog. Ali ne mogu vam pomoći da budete uspješni. Ja nisam protiv uspjeha, ali vas na to podsjećam. Ne kažem vam da ne budete uspješni. Ja nemam ništa protiv uspjeha, on je savršeno dobar. Ono što vam govorim jest, ne dopustite da vas uspjeh motivira, inače ćete promašiti slikanje, propustit ćete poeziju, upropastit ćete pjesmu koju upravo pjevate. A kad uspjeh i dođe, imat ćete samo prazne ruke jer uspjeh nikoga ne ispunjava.

Uspjeh nije hrana, on nije hranjiv, uspjeh je tek vrući zrak.

Jednog dana čitao sam knjigu o Somersetu Maughamu: Razgovori s Williem. Knjigu je napisao njegov nećak Robin Maugham. Somerset Maugham je bio jedan od najpoznatijih, najuspješnijih i vrlo bogatih ljudi svoga vremena, a uspomene njegova nećaka otkrivaju mnoge zanimljivosti. Poslušajte ove riječi. Robin Maugham piše o svom slavnom i uspješnom ujaku: 34

"On je sigurno bio najpoznatiji živi pisac svoga vremena. I najtužniji. Rekao mi je: 'Znaš, uskoro ću umrijeti, a ta mi se ideja uopće ne sviđa...' Tu je izjavu dao kad je imao devedeset jednu godinu. 'Vrlo sam star, ali mi zato nije ništa lakša ta ideja.'

Bio je bogat, svjetski poznat i s devedeset jednom godinom još je uvijek gomilao bogatstvo premda godinama nije napisao ni riječi. Tantijeme od njegovih knjiga doslovno su pritjecale iz cijeloga svijeta kao i pisma obožavatelja. U Njemačkoj se trenutno prikazuju četiri njegove drame. Njegova drama Krug sjajno je primljena u Engleskoj, a Vjerna žena upravo je izvedena kao mjuzikl. Jedan od njegovih najpoznatijih romana: O ljudskim vezama uskoro će biti prikazan kao film, što će mu vjerojatno donijeti onoliko milijuna dolara kao romani Kiša, Mjesec i novčić i Oštrica britve. Nažalost, sreća je bila jedina nagrada koju nije dobio od svega svoga talenta i uspjeha. Bio je najtužniji čovjek na svijetu.

Pitao sam ga koji je najsretniji trenutak njegova života, a on je odgovorio: 'Ne sjećam se ni jednoga takvog trenutka.' "Osvrnuo sam se po salonu," piše nećak "i skupocjenom namještaju, slikama i umjetničkim predmetima koje mu je njegov uspeh omogućio da ih kupi. Pogledao sam i njegovu vilu i prekrasan vrt - koji su se nalazili u basnoslovnom krajoliku, na samom rubu Mediterana. Sve je to bilo vrijedno šest stotina tisuća funti.

Imao je jedanaest osobnih slugu, ali nije bio sretan."

Sljedećeg je dana zavirio u svoju Bibliju i rekao: 'Naišao sam na ovaj citat: Kakva korist ako čovjek osvoji cijeli svijet, a izgubi svoju dušu? ' On je sklapao ruke u duševnoj patnji i ponovno rekao: 'Moram ti reći, dragi moj Robine, da je taj tekst visio nasuprot moga kreveta dok sam bio dijete.' Tada sam ga poveo u vrt na šetnju, a on je opet dodao: 'Znaš. kad umrem, sve će mi to uzeti, svako drvo, cijelu kuću, svaki komad namještaja.

Neću moći uzeti sa sobom ni jedan stolić.' I bio je vrlo tužan, drhtao je od tuge.

Neko je vrijeme šutio dok smo šetali nasadima naranči, a tada je opet rekao: 'Bio sam neuspješan cijelog života.' Pokušao sam ga utješiti: 'Ti si najslavniji živi pisac. Sigurno ti i to nešto znači.' No on je odgovorio: 'Želio bih da nikad nisam napisao ni jednu riječ. Što mi je sve to pisanje donijelo? Cijeli moj život bio je neuspjeh, a sad je prekasno za promjenu. Prekasno!' U očima su mu se pojavile suze."

Sto vam uspjeh može donijeti? Dakle, ovaj čovjek, Somerset Maugham, živio je uzalud. A živio je dugo, devedeset jednu godinu i mogao je biti vrlo zadovoljan. Ali samo onda ako se zadovoljstvo nalazi u uspjehu i bogatstvu. Ako ga može dati golema vila i brojna posluga.

U posljednjoj analizi života, ime i ugled su tek irelevantni, sve što je važno u tom konačnom zbrajanju jest kako ste živjeli svaki trenutak svoga života. Jeste li bili radosni?

Jeste li bili sretni u malim stvarima? jeste li bili sretni dok ste se kupali, dok ste srkali čaj, čistili pod, dok ste lutali vrtom, sadili drveće, razgovarali s prijateljem ili dok ste u tišini sjedili s voljenom osobom, dok ste gledali Mjesec - ili dok ste samo slušali cvrkut ptica jeste li bili sretni u tim trenucima? Je li svaki taj čas bio transformirani trenutak sreće? Je li zračio radošću? To je ono što vrijedi.

Pitate me mogu li vam pomoći da ispunite svoju želju. Ne, ne mogu to učiniti, jer ta želja je vaš neprijatelj, ona će vas uništiti. A jednog dana kad se susretnete s rečenicom iz 35

Biblije: "Što vrijedi ako čovjek osvoji cijeli svijet, a izgubi svoju dušu?" plakat ćete razočarani i tada ćete reći: "A sada je prekasno za promjenu. Prekasno je."

Kažem vam odmah sada da još nije prekasno, nešto se još može učiniti, možete promijeniti svoj život iz temelja. Pomoći ću vam da prođete kroz tu alkemiju promjene, ali ne mogu vam to garantirati u svjetovnom smislu. Mogu vas učiniti bogatim, bogatim poput bilo kojega prosvjetljenog čovjeka. A samo su takvi bogati. Ljudi koji oko sebe imaju tek svjetovne stvari nisu stvarno bogati - oni su siromašni ljudi koji obmanjuju sebe i druge da su bogati. Duboko u sebi, to su prosjaci, oni nisu pravi vladari.

Buddha je jednom došao u neki grad, a kralj je malo oklijevao da ga primi. Njegov premijer mu je rekao: "Ako ne odete i ne primite ga, primite moju ostavku, neću vas više moći služiti." Kralj je upitao: "Ali zašto?" A taj mu je čovjek bio vrlo neophodan, bez njega kralj bi bio izgubljen, on je bio pravi ključ njegove moći. Kralj je pitao: "Zašto, zašto to zahtijevate? Zašto moram primiti toga prosjaka?" A premijer koji je bio već star čovjek, odgovorio je: "Vi ste prosjak, a on je vladar, to je razlog. Idite i primite ga, inače niste vrijedni da vam služim."

I kralj je pošao, premda oklijevajući. Ali kad je vidio Buddhu, duboko se poklonio pred svojim premijerom i rekao: "Imali ste pravo, on je kralj, a ja sam prosjak." Život je čudan. Katkad su kraljevi prosjaci, a prosjaci su kraljevi. Ne dajte se zavarati izgledom. Pogledajte dublje. Srce je bogato kad kuca radošću, srce je bogato kad je u skladu s taom, s prirodom, s krajnjim zakonom života - dhamma. Srce je bogato kad ste u skladu s cjelokupnošću. To je jedino bogatstvo koje postoji. Inače ćete jednog dana plakati i reći da je prekasno...

Ne mogu vam pomoći da uništite svoj život, ja sam ovdje da nadahnem vaš život, ovdje sam da vam pružim život u izobilju. (12) Sunce izlazi navečer, Poglavlje 10 Muči vas ideja o uspjehu To je najveća nevolja koja se dogodila čovječanstvu, ideja da mora uspjeti. A uspjeh znači da se mora natjecati, da se mora boriti, na lijep ili ružan način, nije važno kako.

Kad jednom uspije, sve je u redu. Pitanje je samo kako uspjeti. Čak ako to uspijete na ružan način, kad ste jednom uspješni, sve što učinite, u redu je. Uspjeh mijenja kvalitetu svega što učinite. Uspjeh mijenja loš način u dobar način.

I tako postoji samo jedno pitanje - kako uspjeti? Kako stići na vrh? Naravno, samo neki to uspiju. Kad bi svi pokušali popeti se na Everest, koliko ljudi stane tamo? Nema mnogo mjesta. Samo jedna osoba može udobno stajati na vrhu. Milijuni koji su također težili da se popnu, osjećat će se neuspješnima. Očaj će se naseliti u njihove duše. Počet će se osjećati negativno.

To je pogrešan način obrazovanja. Tako zvano obrazovanje koje su vam. dali krajnje je zatrovano pa u vama stvara nevolje. To su tvornice u kojima se proizvodi zlo - ali na tako lijep način da nikad niste svjesni što se događa. Cijeli je svijet postao pakao zbog lošeg obrazovanja, Svako obrazovanje koje se temelji na ideji ambicije, stvorit će pakao na zemlji. U tome je i uspjelo.

36

Svi pate i osjećaju se inferiornima. To je doista čudna situacija. Nitko nije manje vrijedan i nitko nije više vrijedan. Jer svatko je jedinstven - nije moguća nikakva usporedba. Vi ste vi, vi ste jednostavno vi, ne možete biti netko drugi, a nema ni potrebe da budete drugi. I ne morate postati glasoviti, ne morate postati uspješni u očima svijeta.

Sve su to glupe ideje.

Morate biti jedino kreativni, ljubazni, svjesni sebe, meditativni...osjećate li da se u vama javlja poezija, pišite je za sebe, za svoju suprugu, djecu i prijatelje - i zaboravite što ste zapisali. Pjevajte! Ako vas nitko ne sluša, pjevajte sami i uživajte u pjesmi. Pođite do drveća, ono će vam pljeskati i uživati u vašoj pjesmi. Ili razgovarajte s pticama i životinjama, one će vas mnogo bolje razumjeti od ljudskih bića koja su trovana stoljećima krivim predodžbama o životu.

Ambiciozna osoba je patološki slučaj. (13) Ribe u moru nisu žedne, Poglavlje 3 Osjećam da sam vrlo poseban, tako poseban da želim biti samo običan čovjek.

Molim vas, možete li reći nešto o tomu?

Svatko misli kao i vi. Svatko duboko u svom srcu zna da je poseban. To je šala koju Bog igra s ljudima. Kad stvori novog čovjeka i gurne ga dolje prema Zemlji, šapne mu u uho: "Ti si nešto posebno, ne možeš se ni s kim usporediti, jedinstven si!"

Bog to čini sa svakim i svatko to nosi duboko u svom srcu premda ljudi to ne govore tako glasno kao što ste vi učinili jer se boje da će se drugi osjećati povrijeđeni. A nikog u to ne možete uvjeriti, kakva onda ima smisla govoriti? Ako nekom kažete da ste vi nešto posebno, ne možete ga u to uvjeriti jer on zna da je i on nešto posebno. Kako nekoga možete uvjeriti? Da, možda katkad to i možete učiniti, možda se netko bar pretvara da je uvjeren kako ste vi nešto posebno. Ako je netko u poslovnim odnosima s vama, da vas podmiti, on će možda reći: "Da, vi ste poseban čovjek, vi ste velik čovjek." Ali duboko u sebi on zna da je posao - posao!

Neki hvalisavac priča svom prijatelju o svoja tri automobila i tako dalje, i tako dalje.

Kad također spomene da ima dvije ljubavnice u New Yorku koje uzdržava, ali da je njegova zanosno lijepa i vrlo strastvena privatna tajnica trudna s njim i zato mora povesti svoju prekrasnu plavu tipkačicu na poslovni izlet u Rio de Janeiro kako bi vidjela karneval, slušatelj počne iznenada dahtati, poseže za svojom kravatom i doživljava srčani udar.

Hvalisavac prekida svoju priču, nabavlja čašu vode, tapša žrtvu po leđima i tako dalje, i tako dalje, pita suosjećajno što se događa. "Mogu li vam pomoći?" Čovjek teško diše.

"Alergičan sam na sranja!"

Bolje je da takva sranja zadržite skrivena duboko u sebi jer ljudi su alergični na njih.

Ali na neki način je ipak dobro da razotkrijete svoj um.

Mislite li da ste nešto posebno, time stvarate nevolju sami sebi. Mislite li da ste viši od drugih, pametniji od drugih, to samo znači da imate vrlo jak ego. A ego je otrov, čisti otrov.

A što egoističniji postanete, to više se vrijeđate, jer ego je živa rana. Što više postajete egoistični, to više postajete nepremostivi u životu. Odvajate se od života, niste više u 37

tijeku postojanja, postali ste stijena u rijeci. Postali ste hladni kao led, izgubili ste svu toplinu, svu ljubav.

Poseban čovjek ne može voljeti jer gdje će naći drugu posebnu osobu da je voli? Čuo sam priču o čovjeku koji se cijeli život nije oženio, a kad je umirao s devedeset godina, netko ga je upitao: "Ostali ste neženja cijeli život, ali nikad niste spomenuli razlog. Sada kad umirete, zadovoljite našu znatiželju. Ima li neka tajna, možete nam je otkriti jer umirete, neće vas više biti. Čak ako se tajna i dozna, više vam neće moći nauditi." Čovjek je odgovorio: "Da, postoji jedna tajna. Ja nisam protiv braka, ali tražio sam savršenu ženu. Tražio sam i tražio i tako je prošao cijeli život."

Znatiželjnik je pitao dalje: "Ali na ovoj prostranoj Zemlji živi tako mnogo ljudi, pola od njih su žene, zar niste među njima mogli pronaći jedni savršenu ženu?"

Suza je kapnula iz oka umirućega: "Da, našao sam jednu."

Znatiželjnik je bio posve šokiran. "Što se dogodilo, zašto se niste vjenčali?"

A starac je odgovorio: "Ta je žena tražila savršenog muškarca." Život će vam biti teži budete li živjeli s takvim idejama. Da, ego je tako nepouzdan, tako lukav, on će vam dati novi plan: "Vi ste posebni, postanite sada obični." Ali u vašoj običnosti vi ćete znati da ste najneobičniji običan čovjek. Nitko nije običniji od vas! Bit će to ista igra, samo prikrivena.

To je ono što takozvani skromni ljudi rade. Oni kažu: "Ja sam najskromniji čovjek. Ja sam tek prašina na vašim stopalima." Ali ne misle tako. Nemojte reći: "Da, znam da jeste." Inače vam to oni nikad neće moći oprostiti. Oni očekuju da kažete: "Da, vi ste najskromniji čovjek kojega sam ikad vidio, vi ste najpobožniji čovjek kojeg sam ikad vidio." Tada će oni biti zadovoljni. Iza skromnosti skriva se ego. Ne možete ga se riješiti na taj način.

Vi ste pitali: "Osjećam da sam vrlo, vrlo poseban čovjek. Tako sam poseban da želim biti samo običan. Molim vas, možete li reći nešto o tomu?"

Nitko nije poseban, ili - svatko je poseban. Nitko nije običan, ili svatko je običan. Štogod mislite o sebi, molim vas da isto mislite o svakom drugom i ego će nestati. Ego je iluzija stvorena zato jer ste mislili o sebi na jedan način, a o drugima na drugi način. To je dvostruko razmišljanje. Ako odbacite to dvostruko razmišljanje, ego umire sam od sebe.

Put Buddhe - dhammapada, Dio 1. Poglavlje 4 Kako mogu prestati željeti da budem nešto posebno?

Zato jer ste posebni, a nema potrebe da ste posebni. Vi jeste posebni, vi ste jedinstveni - Bog nikad ne stvara ništa manje od toga.

Svatko je jedinstven, posve jedinstven. Prije vas nije bilo takve osobe, niti će je ikad ponovno biti. Bog je stvorio taj lik prvi i zadnji puta, zato nema potrebe da pokušavate postati posebni kad to već jeste. Pokušavate li biti posebni, postat ćete obični. I samo 38

vaše nastojanje ima temelj u krivom shvaćanju. Ono će stvoriti pometnju jer kad pokušavate postati posebni, uzeli ste jednu stvar zdravo za gotovo - da niste posebni. Već ste postali obični. Propustili ste trenutak.

Kad ste prihvatili kao gotovu činjenicu da ste obični, kako možete postati posebni?

Pokušat ćete to na sve moguće načine, ostat ćete obični jer vaš temelj, vaša osnova je pogrešna. Da, možete poći krojaču i pronaći profinjenu odjeću, možete urediti kosu i koristiti kozmetiku. Možete naučiti neke stvari i postati upućeni, možete slikati i početi misliti da ste veliki slikar, možete učiniti neke stvari, možete postati glasoviti i slavni, ali duboko u sebi ćete znati da ste obični. Sve te stvari su izvanjske. Kako možete transformirati svoju običnu dušu u izvanrednu? Nema načina da to učinite.

A Bog vam nije dao nijedan način da to učinite zato jer On nikad ne stvara obične duše, zato nije mogao ni misliti na vaš problem. On vam je dao posebnu, izvanrednu dušu. Nikad takvu nije dao nikomu drugom. Ona je stvorena samo za vas.

Htio bih vam reći da morate prepoznati svoje posebnosti. Nema potrebe da ih steknete, one su već u vama - samo ih prepoznajte! Spustite se u sebe, osjetite sebe! Ničiji otisak palca nije poput vašega, vi ste apsolutno izuzetni. Nigdje nema vašeg duplikata. Čak su i dva blizanca različita – kolikogod slični izgledali, oni su različiti. Hodaju na drukčiji način, rastu drukčije, postaju razne individualnosti. Potrebno je to prepoznati.

Vi pitate kako možete prestati željeti da budete posebni.

Poslušajte ovo: spustite se u sebe i promatrajte, nestat će tada vaše težnje da budete nešto posebno. Kad znate da jeste posebni, te će težnje nestati. Želite da vam otkrijem neku tehniku kojom biste prestali biti nešto posebno, no ta bi tehnika sve upropastila.

Ponovno biste pokušali nešto učiniti, ponovno nešto postati. Najprije ste pokušavali učiniti nešto posebno, a sad pokušavate suprotno. Pokušavate... pokušavate se popraviti na ovaj ili onaj način, ali nikad ne prihvaćate sebe onakvima kakvi jeste.

Evo moje poruke: prihvatite se onakvima kakvi jeste, jer vas takvima Bog prihvaća.

Bog vas cijeni, a vi nikad još niste sebe poštovali. Budite beskrajno sretni da je Bog izabrao da postojite, da jeste, da gledate ovaj svijet i slušate njegovu glazbu, da gledate zvijezde, da gledate ljude, da volite i da ste voljeni - što više želite? Radujte se, ponavljam vam - veselite se ovom svijetu! I u tom veselju sinut će vam odjednom poput munje da ste doista nešto izvanredno.

Ali zapamtite - neće vam javiti ego da ste posebni, da ste drukčiji od svih drugih, Ne, u tom ćete trenutku znati da je svatko poseban. Običnost ne postoji.

Dakle, evo kriterija: ako mislite da ste nešto posebno, da ste posebniji od onog muškarca ili one žene, tada niste još ništa shvatili. Tada je to još uvijek igra ega. Da ste posebni, ali bez uspoređivanja, da ste posebni ali ne uspoređujući se s drugima, da ste posebni kakvi doista jeste.

Jednom su pitali nekoga zen učitelja - posjetio ga je jedan profesor koji ga je upitao: "Zašto ja nisam poput vas? To je moja želja. Zašto nisam kao i vi? Zašto nisam mudrac kao i vi?"

Učitelj je odgovorio: "Čekajte, sjedite i šutite. Promatrajte. Promatrajte mene i promatrajte sebe. A kad svi odu, ako pitanje još uvijek ostane, odgovorit ću vam."

I cijeli su dan ljudi dolazili i odlazili. Učenici su ispitivali, a profesor je postao vrlo uznemiren - gubilo se vrijeme. A ovaj čovjek je rekao: "Kad svi odu..."

39

Tada se spustila noć i nikog više nije bilo. A profesor je rekao: "Sada je zaista dosta. Čekao sam cijeli dan. Što je s mojim pitanjem?"

Mjesec se podigao, bio je pun. A učitelj je pitao: "Zar još niste dobili odgovor?"

Profesor reče: "Ništa mi niste odgovorili."

Učitelj se nasmije: "Cijeli dan sam odgovarao na pitanja mnogih ljudi. Da ste pazili, razumjeli biste. Ali iziđimo! Pođimo u vrt, gdje sjaji pun Mjesec, a noć je prekrasna."

Učitelj mu tada pokaže čempres. Drvo je čempresa stajalo visoko dodirujući Mjesec.

Mjesec je bio isprepleten s njegovim granama. "Pogledajte ovaj maleni grm."

Ali profesor upita: "O čemu govorite? Jeste li zaboravili moje pitanje?"

"Upravo odgovaram na vaše pitanje. Ovaj grm i ovaj čempres žive već godinama u mom vrtu. Nikad nisam čuo da grm pita čempres: "Zašto nisam poput tebe?" Niti sam čuo da čempres kaže grmu: "Zašto nisam kao ti?" Čempres je čempres, a grm je grm.

Oba su sretni da su ono što jesu."

Ja sam ja, vi ste vi. Usporedba izaziva samo sukobe. Usporedba donosi ambiciju, usporedba izaziva oponašanje.

Ako pitate: "Zašto nisam kao vi?", pokušat ćete biti poput mene, a to će uništiti cijeli vaš život, postat ćete imitator, kopija. A kad ste imitator, gubite sve poštovanje za sebe.

Rijetko se nađe netko tko sebe cijeni. Zašto je to tako rijetko? Zašto čovjek ne poštuje život - svoj vlastiti život? A ako ne cijenite vlastiti život, kako ćete cijeniti tuđi život?

Ako ne poštujete vlastito biće, kako ćete poštovati grm ruže ili drvo čempresa, Mjesec i ljude? Kako možete cijeniti svoga učitelja, oca i majku, prijatelja, suprugu ili muža?

Rijetko ćete naići na osobu koja poštuje sebe. Zašto se to tako rijetko događa? Jer su vas učili da oponašate druge.

Već od ranog djetinjstva govorili su vam: "Budi poput Krista." Ili "Budi poput Buddhe." Ali zašto? Zašto biste morali postati poput Buddhe? Buddha nije nikad postao vi. Buddha je bio Buddha. Krist je bio Krist, Krišna je bio Krišna. Zašto biste vi morali postati Krišna? Kakvo ste zlo učinili, kakav ste grijeh počinili da biste trebali postati Krišna? Bog nikad nije stvorio drugog Krišnu ni drugog Buddhu ili Isusa - nikad to nije učinio. Jer ne voli ponavljati stvari. On je Stvoritelj, a ne tekuća vrpca za proizvodnju dođe jedan Ford, drugi Ford, pa još jedan. Fordovi automobili stalno dolaze po tekućoj vrpci i svi su jednaki. Bog nije tekuća vrpca, već originalni Stvoritelj. On nikad ne stvara ništa isto.

Iste stvari nemaju vrijednosti. Samo pomislite da se Isus nalazi među vama. On tu ne pristaje. Bio bi anakronizam, antika, koristio bi samo muzeju, nikomu drugom.

Bog se nikad ne ponavlja. Ali vas su uvijek poučavali da trebate postati netko drugi.

"Postani netko drugi, postani kao susjedov sin. Pogledaj kako je on inteligentan. Gle, ona djevojka, kako dražesno hoda. Budi onakva!" Uvijek su vas učili da budete slični nekomu drugom.

Nitko vam nije rekao: "Budi onakav kakav jesi i poštuj svoje biće, ono je Božji dar."

Nikad nemojte oponašati druge. To vam ja kažem. Nikad ne oponašajte!

Budite onakvi kakvi jeste. Toliko dugujete Bogu. Budite autentični. I tada ćete saznati da ste posebni. Bog vas je tako mnogo volio, zato ste takvi. Zato ste na pravom mjestu, inače ne bi bilo tako. To pokazuje Njegovu silnu ljubav za vas.

40

Ali vaša posebnost ne može se usporediti ni s kim drugim. Vi niste posebni u usporedbi sa svojim susjedima, prijateljima, sa svojom ženom ili mužem. Vi ste jednostavno posebni zato jer takvih kao vi nema, vi ste jedini onakvi kakvi jeste. U tom pogledu, slijedeći takvo shvaćanje, nestat će sve vaše težnje da postanete nešto posebno.

Sve vaše nastojanje da postanete posebni sliči želji da zmija ima noge. Tako ćete ubiti zmiju. Vi mislite da zbog suosjećanja dajete zmiji noge. "Jadna zmija, kako će hodati bez nogu?" To je isto kao da zmija padne u ruke stonoge, a stonoga suosjeća sa zmijom pa misli: "Jadna zmija, ja imam stotine nogu, a ona nema nijedne. Kako će hodati? Treba joj bar nekoliko nogu." I ako stonoga stavi nekoliko nogu na zmiju, ubit će je. Zmija je savršeno dobro onakva kakva jest, nisu joj uopće potrebne noge.

I vi ste savršeno dobro onakvi kakvi jeste. Ja to zovem poštovanjem prema vlastitom biću. Poštovati sebe znači poštovati Boga, to znači poštovati Stvoritelja jer vi ste samo slika, Njegova slika. Poštujete li sliku, poštujete i slikara.

Poštujte, prihvatite, prepoznajte i nestat će sve one sulude želje da postanete posebni.

(15) Govorim vama, svezak 2, Poglavlje 4

41

POGLAVLJE 4 UM U engleskom jeziku postoji samo jedna riječ za proces mišljenja U engleskom jeziku postoji samo jedna riječ za proces mišljenja, a to je um, ne postoji riječ koja pokazuje nešto što je iznad procesa mišljenja. Cijela filozofija Gautama Buddhe i Bodhidharme sastoji se u tom kako se uzdignuti iznad procesa mišljenja. U sanskrtu, na jeziku pali, postoje različite riječi. Manas, koja je korijen engleske riječi mind (um) znači upravo proces mišljenja. Citta znači svijest koja se nalazi iznad procesa mišljenja. (16) Bodhidharma, najveći zen učitelj, Poglavlje 2 Kakva je priroda ovoga brbljavca, moga uma? Koliko se sjećam, on neprestano brblja. Kakvo je njegovo porijeklo? Je li njegov izvor negdje u tišini u kojoj se raspline kad sam u vašoj prisutnosti?

Um je jednostavno biološki kompjutor. Kad se dijete rodi, ono nema uma, u njemu nema nikakvih brbljarija. Treba gotovo tri do četiri godine da njegov mehanizam počne funkcionirati. Otkrit ćete da djevojčice počnu ranije brbljati nego dječaci. One su veće brbljavice. Njihov kompjutor je bolje kvalitete.

Potrebna je informacija da se taj kompjutor nahrani. Zato ćete se zaustaviti negdje u četvrtoj godini ako ste muškarac, ili u trećoj ako ste žena, pokušavate li se sjetiti svoga života unatrag. Ispod tih godina je praznina. Bili ste tu, mora da su se dogodile mnoge stvari, mnogi događaji, ali čini se da ne postoji sjećanje koje je zabilježeno i zato se ne možete sjetiti. Ali vrlo jasno se sjećate svega poslije tih godina.

Um skuplja svoje podatke od roditelja, iz škole, od druge djece, od susjeda, društva, crkve...svuda oko vas nalaze se izvori. I vjerojatno ste vidjeli malu djecu kad progovore prvi put, ona će istu riječ ponavljati mnogo puta. Kakva je to radost! Novi mehanizam u njima počeo je funkcionirati.

Kad počnu slagati rečenice, djeca će to činiti tako radosno, uvijek iznova. A kad počnu postavljati pitanja, pitat će o svemu i svačemu. Njih ne zanimaju vaši odgovori, zapamtite to. Promatrajte dijete koje postavlja pitanje: njega ne zanima vaš odgovor, zato mu nemojte dati dugačke odgovore iz enciklopedije Britannica. Njega to ne zanima.

Dijete jednostavno uživa postavljati pitanja. Nova sposobnost profunkcionirala je u njemu.

I tako dijete počne skupljati informacije, zatim će početi čitati...pojavit će se nove riječi. U ovom društvu šutnju ne naplaćuju, a što više riječi artikulirate, više će vam platiti. Što su vode? Tko su vaši političari? Tko su vaši svećenici, teolozi, filozofi koncentrirani na jednu stvar? Oni vrlo jasno izgovaraju riječi, oni znaju kako ih 42

upotrijebiti značajno, dajući im smisao, koristeći ih skladno, kako bi mogli impresionirati ljude.

Vrlo rijetko se razmišlja o tomu da cijelim našim društvom dominiraju verbalno sistematični ljudi. Oni možda ne znaju ništa, možda nisu ni mudri ni inteligentni. Ali jedno je sigurno. Oni znaju kako se igrati s riječima. To je igra koju su oni naučili. A ona se na svaki način isplati u odnosu na poštenje, novac i moć. I zato svatko to pokušava, a um se puni riječima, mnogim riječima.

Svaki kompjutor možete upaliti i ugasiti, ali ne možete zaustaviti um. Ne postoji prekidač za um.

Nema podataka o tomu da je Bog, dok je stvarao svijet i čovjeka, stvorio i prekidač za um da ga vi možete upaliti i ugasiti. Nema prekidača za um, zato on brblja od rođenja do smrti.

Začudit ćete se da ljudi koji se razumiju u kompjutore i koji razumiju ljudski mozak, imaju vrlo čudne ideje. Izvadimo li mozak iz lubanje čovjeka i održavamo li ga živim mehaničkim načinom, on i dalje brblja na isti način. I tada kad je priključen na strojeve, on još uvijek sanja, još uvijek mašta, boji se, planira, nada se i pokušava biti ovo i ono. I uopće nije svjestan da sada ne može učiniti ništa. Čovjek na kojega je bio prikopčan više ne postoji.

Taj mozak možete održati živim tisućama godina, prikopčanim na mehaničke aparate, on će i dalje maštati, brbljati neprekidno o istim stvarima jer još nismo sposobni naučiti ga nešto novo. Kad ga jednom naučimo novim stvarima, on će ponavljati nove stvari.

U znanstvenim krugovima prevladava jedna ideja. Veliki je gubitak da je čovjek poput Alberta Einsteina umro, a s njim i njegov mozak. Da smo mogli spasiti mozak, usaditi ga u nečije tijelo, on bi i dalje funkcionirao. Ne bi bilo važno je li Einstein živ ili nije, mozak bi i dalje funkcionirao i mislio o teoriji relativnosti, o zvijezdama i teorijama.

Postoji ideja da, kao što ljudi daruju svoju krv i oči prije nego što umru, počnu darovati i svoje mozgove kako bi se mogli očuvati. Ako mislimo da se radi o posebnim mozgovima, vrlo kvalitetnima, velik je gubitak ako oni umru, možemo ih transplantirati.

Neki idiot bi mogao postati Albert Einstein, a idiot to nikad ne bi saznao - jer u lubanji čovjeka ne postoji osjetljivost. Možete sve promijeniti, a da čovjek to nikad ne sazna.

Samo čovjeka dovedite u nesvjesno stanje i promijenite bilo što želite promijeniti u njegovu mozgu - možete mu promijeniti i cijeli mozak - i on će se probuditi s novim mozgom, s novim brbljarijama i neće čak ni posumnjati što se dogodilo.

Ovo brbljanje je naše obrazovanje i ono je u svom temelju pogrešno jer nas poučava samo pola procesa - kako koristiti um. Ne kaže nam kako ga zaustaviti da bi se mogao malo odmoriti - jer čak i onda dok spavate, on i dalje radi. On ne zna za spavanje.

Sedamdeset godina, osamdeset godina, on neprestano radi.

Ako možemo čovjeka tako obrazovati, a to pokušavam usaditi u vas, onda je to moguće. To zovemo meditacijom.

Moguće je staviti prekidač na um i ugasiti ga kad nije potreban. To je korisno iz dva razloga: ispunit će vas tišinom, mirom koji nikad prije niste znali, upoznat će vas sa samim sobom što nije bilo moguće prije zbog brbljavog uma. On vas je uvijek držao aktivnima.

43

Osim toga, tako će se um malo i odmoriti. A ako umu možemo pružiti odmor, on će biti sposobniji da učini neke stvari djelotvornije i inteligentnije.

I tako ćete imati koristi na obje strane, na strani uma i na strani postojanja. Moramo samo naučiti kako prekinuti um i njegovu funkciju, kako mu reći: "Sada je dosta, pođi spavati. Ja sam budan, ne brini se!"

Koristite um kad vam je potreban i tada će on uvijek biti svjež, mlad, pun energije i soka. Tada, sve što kažete, neće biti tek suha kost, već će biti puno života, autoriteta, istine, bit će puno iskrenosti, imat će silnu važnost. Možda ćete koristiti iste riječi, ali sada je um skupio tako mnogo snage odmorivši se, da svaka riječ koju izgovori postaje divlja vatra, postaje moć.

Ono što je u svijetu poznato kao karizma nije ništa - to je samo um koji zna kako se ponašati i kako skupiti energiju. Zato, kad on progovori to je poezija, kad govori to je molitva, kad nešto kaže, ne mora dati nikakav dokaz, nikakvu logiku - samo je njegova energija dovoljna da djeluje na ljude. A ljudi su oduvijek znali da nešto postoji... premda nikad nisu mogli točno odrediti što to nazivaju karizmom.

Možda vam prvi put spominjem karizmu jer je znam iz vlastita iskustva. Um koji radi danonoćno mora postati slab, tup, bešćutan, dosadan. U najboljem slučaju misli samo na vlastitu korist. Pođete kupovati povrće - on će vam pomoći. Ali nema snage učiniti više od toga. I tako milijuni ljudi koji bi mogli biti karizmatični, ostaju siromašni, bešćutni, bez ikakva autoriteta, bez ikakve snage.

Ako je to moguće - a to jest moguće - povedite um u tišinu, koristite ga samo onda kad vam je potreban, tada će se on javiti s nezaustavljivom snagom. Prikupio je toliko energije da svaka izgovorena riječ prodire ravno u vaše srce. Ljudi misle da su umovi tih karizmatičnih osoba hipnotizirani. Ali nisu. Oni su doista tako snažni, tako svježi...uvijek je proljeće. Toliko što se tiče uma. Što se tiče postojanja, tišina otvara novi univerzitet vječnosti, neumrlosti, svega što se smatra blagoslovom, blagoslivljanjem.

Zbog toga uporno tvrdim da je meditacija glavna religija, jedina religija. Ništa drugo nije potrebno. Sve ostalo je nevažan obred.

Meditacija je srž, sama srž. Iz nje ništa ne možete izostaviti.

Ona vam daje oba svijeta. Daje vam onaj drugi svijet - božanski svijet, svijet pobožnosti, a daje vam i ovaj zemaljski svijet. Tada niste siromašni. Imate bogatstvo. Ali ne u novcu!

Ima mnogo vrsta bogatstava, a čovjek koji je bogat zbog novca najniži je u kategoriji bogatih. Dopustite da to ovako kažem: Onaj tko ima bogatstvo, najsiromašniji je bogati čovjek. Gledajući iz ugla kreativnog umjetnika, plesača, glazbenika, znanstvenika, on je najsiromašniji bogat čovjek. A što se tiče svijeta posljednjeg buđenja, ne može se čak ni nazvati bogatim.

Meditacija će vas vrlo obogatiti otkrivajući vam svijet vašega najdubljeg bića, također relativno bogatog jer ona će otkriti vaše snage uma i pretvoriti ih u talente koje vi imate.

Moje je iskustvo da se svatko rodi s nekim talentom i ako ne živi taj talent u punom smislu, nešto će u njemu ostati nedorečeno. On će i dalje osjećati da nema nečega čega bi trebalo biti.

44

Dajte umu da se odmori, odmor mu je potreban. A to je tako jednostavno: postanite samo njegov svjedok. I on će vam pružiti oboje.

Polako, polako, um počinje učiti da bude šutljiv. A kad jednom sazna da šutnjom postaje snažan, tada njegove riječi nisu samo riječi! One imaju vrijednost, bogatstvo i kvalitetu koju nisu imale nikad prije - tako da ciljaju direktno, poput strijela. One zaobilaze barijere logike i stižu u samo središte srca.

Tu je um dobar sluga goleme snage, u rukama tišine. Tada je postojanje gospodar, a gospodar može sigurno koristiti um kadgod mu je to potrebno i može ga ugasiti kad mu nije potreban. (17) Iznad psihologije, Poglavlje 25 Um uvijek traži više, on je prosjak Ispričat ću vam jednu staru poredbu...

Neki jc prosjak pokucao na vrata kraljevske palače. Kralj je slučajno upravo izlazio na svoju jutarnju šetnju u vrtove, zato je sam otvorio vrata. Prosjak je rekao: "Čini se da je danas tvoj sretan dan." Kralj je upitao: "Moj ili tvoj?"

Prosjak je odgovorio: "To će se odlučiti na kraju dana. ja sam prosjak i molim samo jednu stvar. Imam ovu posudu za milodare. Možeš li je napuniti - bilo čime želiš."

Prosjak je izgledao pomalo čudno. Oči su mu bile tajanstvene, njegov govor nije sličio govoru prosjaka, već govoru vladara. Cijela njegova aura zračila je silnim autoritetom.

Kralj je naredio svom premijeru da prosjakovu posudu napuni zlatnim novčićima kako bi prosjak zapamtio da je pokucao na kraljeva vrata i zato mora biti sretan. Prosjak se nasmijao.

A kralj je upitao: "Što se dogodilo?"

"Do večeri sve će biti odlučeno." Prosjakovo ponašanje je bilo vrlo čudno, ali u isti mah i neobično privlačno. Bio je lijep čovjek.

A tada su počele nevolje. Kad je premijer donio vreću zlatnih novčića da napuni prosjakovu posudu, oni su svi nestali i posuda je ostala prazna. Još više novčića, još više...Svi novčići koji su bili u trezoru bili su doneseni, ali svi su nestali. Okupio se cijeli grad i vijest se proširila poput divljeg plamena.

Kralj je rekao: "Bilo što se dogodi, donesite sve dijamante, rubine, smaragde, ali napunite već jednom prosjakovu posudu." No sve je u njoj nestajalo i posuda je uvijek bila prazna.

Konačno je kralj izgubio sav svoj imetak. Spustila se večer. U cijeloj prijestolnici bilo jc tijekom dana velikog uzbuđenja. Kralj je bio tvrdoglav - ali sada nije bilo mnogo koristi od svega, nije imao više što dati. Spustio se do prosjakovih stopala i upitao ga kakva je to tajanstvena posuda. "Je li to čarobna posuda? Sada je večer, a ti si mi stalno ponavljao da će se sve odlučiti do zalaska sunca. Sada je to vrijeme. U svakom slučaju, sve je doista odlučeno, porazio me jedan prosjak. Ali ti nisi običan prosjak. Želim samo saznati tajnu te posude za milodare."

Prosjak je odgovorio: "To nije nikakva tajna, već nešto što svatko zna. Samo pogledaj malo bolje tu posudu. Izrađena je iz ljudske lubanje."

45

Kralj nije ništa razumio, a prosjak mu je objasnio: "Nitko to ne razumije. U ljudskoj lubanji nalazi se njegov um. Čovjek u njega svašta ulijeva, ali sve to nestaje. Um uvijek traži sve više, a uvijek je prazan. On je zapravo prosjak, tu ne možeš ništa promijeniti.

Možeš ga samo razumjeti i osloboditi ga se."

Takva je i vaša situacija. Ne možete biti zadovoljni ako slušate um. Ako ga ne slušate, upravo toga trenutka postajete zadovoljni. Možete izabrati bijedu uma...jer um će uvijek ostati bijedan i tražit će sve više. Ta njegova želja nema kraja.

Imao sam prijatelja koji je bio vrlo bogat. Ali nije se rodio bogat. Bio je sin siromaha i u to smo vrijeme bili prijatelji.

Posvojila ga je jedna od najbogatijih obitelji Indije jer nisu imali sina. I tako je on iznenada postao najbogatiji čovjek u Indiji. Trebao je uživati u tome. On ne bi mogao steći tako veliko bogatstvo da je radio čak i stotinama života. A iznenada ga je dobio bez ikakve muke - ali nije bio sretan. Želio je više.

Samo novac nije bio dovoljan, on je želio postati i veliki vođa. Imao je novaca, zato se borio na izborima te postao član parlamenta. Ali ni to mu nije bilo dosta. Želio je postati član predsjednikovog kabineta. Zbog toga što je imao novaca, uspio je postati i narodni zastupnik. Rekao mi je da želi postati član kabineta. Pitao sam ga misli li da će mu to biti dovoljno. Odgovorio je: "Mislim da hoće."

Rekao sam mu: "Sada tako misliš. Ali kad jednom postaneš član kabineta, nećeš misliti isto."

Postao je član kabineta i odmah nakon što je došao k meni, rekao mi je: "Imao si pravo, onog dana kad sam postao član kabineta, moj mi je um rekao: 'Prošao si dalek put.

Sada više nije daleko dan kad ćeš postati premijer u zemlji. Samo još nekoliko koraka i postat ćeš premijer.' Ali sada sam tako napet, zabrinut, ne mogu spavati niti se mogu nečemu radovati. O politici mislim i onda dok jedem. Dok ljubim svoju suprugu, mislim kako ću postati premijer. Sve se izmiješalo. Pomozi mi da nađem mir uma."

Rekao sam mu: "Najprije postaneš premijer, a tada će tvoj um reći: 'Sada postani predsjednik države!' Ako i dalje budeš slušao um, nećeš moći nikako pronaći mir. Želiš li mir, prestani slušati um. I ostavi sve ono što si postigao slušajući um. Kao siromašan čovjek bio si tako sretan i veseo. Nisi imao ništa, ali imao si prekrasan život. Ne kažem da odbaciš svoj novac. Samo ne dopusti da um dominira tobom. Tada ćeš uživati mir gdjegod se budeš nalazio."

Ako um dominira vama, čak ćete i u raju reći: "To je raj? Mora postojati još nešto!"

Sve kuće izgledaju tako staro, otrcano i iskorišteno jer su ovdje već cijelu vječnost. Svi ljudi izgledaju tako tužno i ozbiljno, i oni su ovdje već cijelu vječnost. Tako se mnogo prašine skupilo na njima da ovdje nemaju više što raditi, izgubili su svoj identitet.

Postigli su raj, ali su izgubili svoju ljudskost i ne mogu se smijati.

U raju je smijeh zabranjen, zar to niste znali? Ni jedan sveti tekst na svijetu, ni jedna religija ne kaže da je humor religiozna osobina - osim mene. Nitko nema volje dopustiti da humor uđe u religioznost. Možete li shvatiti što rade oni mrtvi sveci, suhi kao kost?

Oni ne mogu voljeti, ne mogu igrati karata, ne mogu igrati čak ni nogomet. Ne mogu gledati televizijski program - televizija je tako bezbožna. Oni ne mogu popiti ni šalicu čaja, ne mogu uživati u pauzi za kavu, ne mogu obavljati nikakav drugi posao...Njihovi 46

dani i noći su prazni. Mora da čeznu vratiti se na zemlju. Ovdje su ih bar štovali kao svece. Ondje ih nitko ne cijeni jer su svi sveci.

Ali nitko se ne može vratiti iz raja. Raj ima ulaz, ali nema izlaz. I zato, prije nego što uđete u raj, dva puta promislite -ovo će biti zadnje što ću učiniti, zatim sam izgubljen.

Raj ulazi gotovo u vaš vlastiti grob. Ali um će sigurno reći: "Ovo nije raj. Otkrij raj!

Traži raj! Čini se da se radi o šali, iza toga mora da stoji sam vrag. Izgleda da je velika šala nazvati to rajem." Čak ni u raju vaš um neće vam dopustiti da imate mira. Mir i um nikad se ne sastaju.

Jedan od američkih vrlo glasovitih rabina, Joshua Liebman, napisao je knjigu Mir uma.

Napisao sam mu ovo pismo - knjiga se dobro prodavala: "Čini se da je sve što znate o umu pravo smeće. Vi čak ne znate da je mir uma kontradikcija, a to je naslov vaše knjige.

Naslov bi trebao biti: Mir ili um."

Pisac mora da je bio zaprepašten mojim pismom, nikad mi nije odgovorio. Ponovno sam mu pisao: "Ovaj kukavičluk nije dobar za ugled jednog rabina. Ili promijenite naslov, ili mi ga objasnite." On nije niti promijenio naslov knjige niti mi je bilo što objasnio, a pitao sam ga jednostavnu stvar. Mir uma - nešto takvo ne postoji.

Ili mir postoji, ali tada nema uma, ili um postoji, ali nema mira. Pravi naslov knjige trebao bi biti: Mir ili um. Ali on to nije mogao promijeniti jer to je bila upravo glavna tema knjige: Mir uma i kako ga postići. Pisac ukazuje na metode, na načine kako postići mir uma. Promjena naslova ne bi odgovarala sadržaju knjige.

Pisac shvaća da ga ja guram u tešku situaciju. Promijeni li naslov knjige, knjiga ne bi odgovarala naslovu. Trebao bi knjigu napisati ponovno, a on to ne može učiniti jer ne shvaća da je um izvor svih čovjekovih napetosti, tjeskoba i briga. On ne može biti miran, to je nemoguće.

U tome je cijela bit istočnjačkih eksperimenata u duhovnosti već tisućama godina: mir ili um. Izbor je vaš. Mir je vrlo normalan, uobičajen, jednostavan fenomen. I vi ga doživljavate, ali uz to um i dalje daje svoje komentare: "Mora da postoji još nešto! Ne zaustavljaj se. Nastavi istraživati!"

Morate reći umu da ušuti. To je vaš um i vi imate pravo reći mu da ušuti, da se vi nećete više brinuti zbog njegovih gluposti...

Uživajte u onom što imate, a što se više tome veselite, to i veselje postaje sve većim.

To je paradoks: um traži sve više, ali postaje sve zabrinutiji. Bez uma vi živite u miru, ljubavi, u tišini. I na taj način mir postaje sve dublji. Polako, vaša sreća počinje dobivati krila, postaje blaženstvo, radost, blagoslov (18) Sokrat je ponovno otrovan nakon dvadeset pet stoljeća, Poglavlje 28 Vi uvijek govorite protiv uma - da ga moramo napustiti, da mu moramo reći da ušuti, da nije potreban u potrazi za istinom. Zbog čega onda um postoji? Je li on doista tako štetan?

Um je jedna od najvažnijih stvari u životu, ali samo kao sluga, a ne kao gospodar.

Onog časa kad on postane vaš gospodar, nastaju problemi. On protjera vaše srce, istisne cijelo vaše biće, zavlada vama. I tada, umjesto da slijedi vaše zapovijedi, on vam počne zapovijedati.

47

Ja ne zahtijevam da uništite um. On je najrazvijeniji fenomen vašeg bića. Ja samo kažem: "Čuvajte se da sluga ne postane gospodar."

Zapamtite, na prvom je mjestu vaše biće, zatim vaše srce pa vaš um - takva je uravnotežena osobnost autentičnoga ljudskog bića.

Um je logičan, nevjerojatno koristan i kad nešto kupujete ne možete opstati bez uma.

Ja nikad nisam rekao da na trgu ne smijete koristiti um - naprotiv, trebate ga koristiti. Ali vi morate koristiti njega, a ne on vas. A razlika je velika...

Um vam je dao svu tu tehnologiju, svu znanost, a zato jer vam je dao tako mnogo, on želi postati vaš gospodar. Tu počinju nevolje. On je posve zatvorio vrata vašeg srca.

Srce nije korisno, ono nema nikakvih namjera koje mora ispuniti. Ono je samo poput cvijeta ruže. Um vam daje kruh, ali ne može vam pružiti radost. On ne može učiniti da vi uživate u životu. On je vrlo ozbiljan i ne podnosi smijeh. A život bez smijeha je ispod svih ljudskih standarda. On postaje nehuman, jer samo je čovjek od svega stvorenoga, sposoban smijati se.

Smijeh pokazuje svijest i njezin najviši uspon. Životinje se ne mogu smijati, a ljudi koji ostaju zatvoreni u svom umu - sveci, znanstvenici i tako zvani veliki vođe - ni oni se ne mogu smijati. Svi su oni preozbiljni, a ozbiljnost je bolest. Ona je rak rana na vašoj duši, ona vas razara.

A jer smo u rukama uma, sva njegova kreativnost nestaje u službi razaranja. Ljudi umiru od gladi, a um pokušava nagomilati sve više nuklearnog oružja. Ljudi su gladni, a um pokušava doseći Mjesec.

Um je apsolutno posve bezosjećajan. Za suosjećanje, za ljubav i radost, za smijeh potrebno je srce oslobođeno robovanja umu.

Srce ima višu vrijednost. Ono se ne može koristiti na tržnici jer tržnica nije vaš hram.

Tržnica nije smisao vašeg života, ona je najniža od svih čovjekovih aktivnosti.

Isus ima pravo kad kaže: "Čovjek ne može živjeti samo od kruha." A um može osigurati samo kruh. Vi možete preživjeti, ali preživljavanje nije život. Život treba nešto više - pjesmu, ples, radost.

Stoga želim da sve stavite na pravo mjesto. Najprije treba slušati srce ako se radi o bilo kakvom sukobu između uma i srca. U bilo kakvom sukobu između ljubavi i logike, logika neće biti presudna, već tada mora djelovati ljubav. Logika vam ne može dati nikakav duh - ona je suhoparna. Ona je dobra za računanje i matematiku, za znanstvenu tehnologiju. Ali nije dobra za ljudske odnose, nije dobra za uspon vašega unutarnjeg potencijala.

Iznad vašeg srca vaše je biće. Upravo kao što je um logičan, srce je simbol ljubavi, a vaše biće služi meditaciji. Ono znači poznati sebe. A kad poznate sebe, vi poznajete i značenje postojanja.

Kad to shvatite, unijeli ste svjetlost u tamu vašega unutarnjeg svijeta. Ako niste prosvijetljeni iznutra, sva vanjska svjetlost ništa vam neće koristiti. U vama je samo tama, nedokučiva tama, stanje bez svijesti i sve će se vaše akcije razviti iz te tame, iz te sljepoće.

Ako dakle kažem bilo što protiv uma, nemojte me krivo shvatiti. Ja nisam protiv uma i ne želim da ga uništite.

48

Želim da postanete orkestar. Isti glazbeni instrumenti mogu stvoriti pakao od buke ako ne znate kako komponirati simfoniju. Kako onda stvoriti sintezu, kako stvari postaviti na njihovo pravo mjesto?

Postojanje treba biti vaš krajnji cilj...nema ničega što bi bilo iznad toga - ono je dio Boga u vama. Dat će vam ono što vam ne može dati ni um ni srce. Dat će vam tišinu. Dat će vam mir, vedrinu. Dat će vam blaženstvo, a konačno i osjećaj da ste besmrtni. Kad poznate postojanje, smrt postaje fikcija, a životu narastu krila koja ga nose u vječnost. Za čovjeka koji nije svjestan svoga vlastitog bića ne može se reći da je doista živ. On može biti samo koristan mehanizam, robot...

Meditacijom istražujte svoje biće, svoje postojanje. Ljubavlju, preko srca, podijelite s drugima svoje blaženstvo.

U tome je ljubav, dijeliti s drugima svoje blaženstvo, svoju radost ples i ekstazu.

Um djeluje na tržnici, ali kad dođete kući, vaš um ne smije i dalje brbljati. Čim skinete svoj službeni kaput, svoj šešir i cipele, morate reći umu: "Sada se umiri, ovo nije tvoj svijet." To ne znači da je postojanje protiv uma, već to samo znači da umu dajete da se odmori.

Kod kuće, sa ženom ili mužem, s djecom, s vašim roditeljima, nema potrebe za umom.

Postoji samo potreba za prepunim srcem. Ako kod kuće ne vlada ljubav, kuća nikad ne postaje dom, ona ostaje kuća. Ako u domu možete pronaći nekoliko trenutaka za meditaciju, za doživljavanje vlastita bića, ona uzdiže dom na najviši vrhunac hrama. Ista kuća - jer um je samo kuća, kad je u pitanju srce, postaje hram. Kuća ostaje ista, vi prolazite kroz promjene - vaše shvaćanje i gledanje na stvari se mijenja. A kuća koja nije sve to troje nije potpuna, ona je siromašna. Čovjek nije u dubokom skladu sa sve to troje - um služi srcu, srce služi biću, a biće pripada inteligenciji koja se širi svuda po postojanju - ljudi to nazivaju Bogom. Ja to volim zvati pobožnost. Ne postoji ništa iznad toga. (19) Oštrica britve, Poglavlje 25 Je li um moje vlasništvo, ili su mi ga drugi usadili?

Um je u vama, ali on je zapravo projekcija društva u vama, on nije vaš. Nijedno dijete se ne rađa s umom. Ono se rađa s mozgom. Mozak je mehanizam, um je ideologija.

Društvo hrani mozak, a svako društvo stvara um prema vlastitim uvjetima. Zato ima tako mnogo umova na svijetu. Hinduistički um je sigurno drukčiji od kršćanskog uma, a komunistički um se razlikuje od budističkog. A zabluda je u čovjeku stvorila uvjerenje da je um njegov i zato pojedinac počinje djelovati onako kako društvo zahtijeva, on slijedi društvo, ali osjeća kao da funkcionira na svoj način. On je vrlo lukava naprava. George Gurdjeff pričao bi ovu priču: Neki čarobnjak koji je živio visoko u planinama imao je mnogo ovaca. Kako bi izbjegao da ima sluge, kako bi izbjegao da se netko brine za ovce i traži ih cijeli dan kad se izgube u šumi, on je hipnotizirao sve ovce i svakoj ispričao drukčiju priču. Svakoj je dao drukčiji um.

Jednoj je rekao: "Ti nisi ovca, već čovjek. I zato se ne moraš bojati da će te jednog dana ubiti, da će te žrtvovati kao druge ovce - one su samo ovce. Ne brini se kad se budeš 49

vraćao kući." Nekima je rekao: "Ti si lav, a ne ovca." Drugima je rekao da su tigrovi. I od toga dana čarobnjak je bio miran. Ovce su se počele ponašati u skladu s umom koji su dobile.

Mogao ih je ubijati, svakoga dana ubio bi poneku ovcu sebi za hranu, za hranu svojoj obitelji. A ovce koje su vjerovale da su lavovi, ljudi ili tigrovi samo su gledale i cerekale se: "To se događa ovcama." Ali nisu se bojale, bile su lavovi... sve vrste umova bile su usađene u njih.

Vaš um nije vaš um - to je nešto što prije svega trebate zapamtiti. Vaš um je nešto što je u vas usadilo društvo u kojem ste slučajno rođeni. Da ste rođeni u kršćanskom domu i odmah preneseni u islamsku obitelj te odgojeni kao pripadnik islama, ne biste imali isti um, već bi on bio posve različit, a vi ga ne biste razumjeli.

Bertrand Russel, jedan od genija našeg doba, vrlo se trudi pokušavajući se osloboditi svoga kršćanskog uma, ne zato jer je kršćanin, nego jednostavno zato što su mu taj um drugi dali. On je želio svoj vlastiti svjež pogled na stvari. Nije želio gledati na život kroz tuđe naočale, želio je doći u dodir sa stvarnošću odmah i neposredno. Želio je vlastiti um.

I zato se nije radilo o tome da je on protiv kršćanskog uma. Da je bio hinduist, učinio bi isto, da je bio musliman, postupio bi na isti način.

Postavlja se pitanje - je li um vaš vlastiti, ili su vam ga usadili drugi - jer drugi vam usađuju um koji ne služi vama, nego drugima.

Na život vas pripremaju roditelji, učitelji, svećenici, vaš obrazovni sustav, kako biste imali jednu vrstu uma i cijeli svoj život vi proživite s tom određenom vrstom uma. I zato ima tako mnogo bijede na svijetu - jer nitko ne živi autentično, nitko ne živi svoje vlastito sebstvo, već jednostavno slijedi zapovijedi koje su mu usadili drugi.

Bertrand Russel mnogo se trudio i napisao knjigu pod naslovom: Zašto nisam kršćanin?

No u pismu jednom svom prijatelju napisao je ovo: "Premda sam objavio knjigu, premda ne vjerujem da sam kršćanin, taj um je ipak duboko u meni.. Jednog dana sam se pitao tko je najveći čovjek u povijesti. Racionalno znam da je to Gautama Buddha, ali nisam mogao njega staviti ispred Isusa Krista.

Toga sam dana osjetio da su sva moja nastojanja bila uzaludna. Još sam uvijek kršćanin. Ja racionalno znam da se Isus Krist ne može usporediti s Gautamom Buddhom - ali to je samo racionalno. Emocionalno, sentimentalno, ja ne mogu staviti Gautama Buddhu iznad Isusa Krista. Isus Krist ostaje u mojoj podsvijesti, on još uvijek djeluje na moje ponašanje, na moje shvaćanje života. Svijet misli da više nisam kršćanin, ali ja znam... Čini se da je teško riješiti se ovog uma! Oni su ga kultivirali s takvom oštroumnošću, tako majstorski."

A to je dugi proces. Vi nikad ne mislite o tomu. Čovjek živi uglavnom sedamdeset pet godina, a dvadeset pet godina on mora biti u školama, koledžima, na sveučilištu. jedna trećina života posvećena je njegovanju određenog uma. Bertrand Russel nije uspio jer nije znao kako se osloboditi uma. On se borio, ali je tapkao u mraku.

Postoje apsolutno sigurne metode meditacije koje vas mogu odvesti daleko od uma i tada ga se vrlo lako oslobodite. Ali ako se najprije ne odvojite od njega, nećete ga moći napustiti - tko će napustiti koga?

50

Bertrand Russel se bori s jednom polovicom svoga uma protiv druge polovice, a obje su kršćanske - to je nemoguće.

Ali društvo želi da vi jednostavno budete kopija, a nikad original.

Strategija koja stvara um u vama je ova: ponavljate neprestano neke stvari. A čak kad se i laž ponavlja neprestano, ona postaje istina. Vi zaboravljate da je ona na početku bila laž.

Adolf Hitler je počeo time što je lagao njemačkom narodu da je sva bijeda njihove zemlje nastala zbog Židova. To je tako apsurdna stvar - kao da netko kaže da su svi problemi ove zemlje nastali zbog bicikla i kad bismo uništili sve bicikle, nestalo bi i problema.

Zidovi su zapravo bili kičma Njemačke, oni su stvorili sve njezino bogatstvo. Oni nisu imali svoje nacionalnosti - pripadali su naciji one zemlje u kojoj su živjeli. Nisu imali drugih alternativa u srcu, nisu bili izdajice i radili su sve ono što i drugi Nijemci za dobrobit zemlje.

Ali Adolf Hitler u svojoj biografiji piše: "Nije važno što kažete jer ne postoji istina.

Istina je laž koja se ponavlja tako često da ste zaboravili da je to laž." Dakle, prema njemu jedina razlika između istine i laži jest ta, da je laž svježa, a istina stara. Inače nema nikakve druge razlike. Čini se da je imao nekakvu viziju.

Na primjer, kršćanstvo, hinduizam i islam - te tri religije ponavljaju svojoj djeci: "Ima Boga," jainisti, budisti i taoisti, te tri druge religije kažu da nema Boga. Prva grupa triju religija ima određeni um. Cijeli njihov život ispunjen je idejom o Bogu, paklu, raju, ispunjen je molitvom. U drugoj grupi triju religija nema molitve jer se oni nemaju kome moliti kad za njih Bog ne postoji. I to pitanje molitve se niti ne javlja.

Sada pola svijeta pripada komunistima. Oni ne vjeruju ni u dušu čovjeka, a svakom se djetetu neprestano ponavlja da je čovjek materija, da kad umre, jednostavno ga više nema, ništa od njega ne ostaje. Nema duše, a svijest je sporedni proizvod. Pola čovječanstva to ponavlja kao istinu.

Adolfa Hitlera ne može se okriviti da je bio posve apsurdan. Čini se da će ljudi početi vjerovati u sve što im ponavljate. A kad se nešto ponavlja stoljećima, to postaje naslijeđe.

Vaš um nije vaš.

Vaš um nije mlad, on je star mnogo stoljeća, star je tri tisuće godina, pet tisuća godina.

I zato se svako društvo boji svakoga tko bi posumnjao u um.

To je moje zlodjelo, ja stvaram sumnju u vama o vašem umu. I ja želim da shvatite da um ne pripada vama. Vi morate istraživati i otkriti vaš vlastiti um. Biti pod nečijim utjecajem znači psihološki ostati robom. A život ne postoji zbog robovanja, već da čovjek okusi slobodu.

Postoji nešto poput istine, ali s ovim umom nikad je nećete spoznati jer ovaj je um pun laži koje se ponavljaju mnoga stoljeća. Istinu ćete otkriti kad odmaknete svoj um posve u stranu i kad počnete gledati na stvari svježim okom, poput novorođena djeteta. Tada će biti sve istina što ćete doživjeti. Ako ostanete spremni da ne dopustite drugima da posreduju u vašem unutarnjem rastu, blizu je trenutak kad ćete biti jedno s postojanjem...

Samo takvo iskustvo je religiozno iskustvo. Ono nije ni kršćansko ni hinduističko.

Kako neko iskustvo može biti židovsko, hinduističko ili muslimansko? Vi ne shvaćate kako je to smiješno. Vi nešto jedete i kažete da je ukusno, ali je li to što jedete kršćansko, 51

hinduističko ili budističko? Vi nešto kušate i kažete da je slatko, ali pripada li to komunistima? Je li to materijalističko ili duhovno? Takva su pitanja glupost. To što jedete jednostavno je slatko i ukusno.

Kad postojanje osjetite odjednom, bez ikakva posrednika, s umom koji vam nitko nije dao, vi zapravo kušate nešto što vas transformira, čini vas prosvjetljenim, probuđenim, nosi vas na najviše vrhunce svijesti.

Nema većeg ispunjenja, nema uzvišenijeg zadovoljstva ni dubljeg opuštanja. Stigli ste kući. Život postaje veseo, pjesma, ples, slavlje.(20) Iznad psihologije, Poglavlje 39

52

POGLAVLJE 5 POISTOVJEĆIVANJE Ako se poistovjetite s nečim što niste, izražavate svoj ego. Ego znači da ste se poistovjetili s nečim što niste. Štogod čovjek jest, ne treba se ni s kim poistovjećivati.

Nije potrebno da se poistovjetite s onim što već jeste.

Dakle, kadgod postoji neko poistovjećivanje, to znači da se poistovjećujete s nekim drugim koji vi niste. Čovjek se može poistovjetiti s tijelom, s umom. Ali onog časa kad to učinite, izgubljeni ste za sebe. To je egoizam. Tako se stvara ego i tako se on kristalizira.

Kadgod potvrdite ja, identificirali ste se s nekim - s nekim imenom, nekim likom, tijelom, s nekom prošlošću, s umom, s mislima, sjećanjima. Postoji duboko poistovjećivanje, samo tada možete dodati ja. Ako se ne poistovjetite ni s kim drugim, ako možete ostati onakvi kakvi jeste, ne morate reći ja, jer ja nestaje. Ja znači identitet.

Identitet je osnova ropstva.Poistovjetite se i završit ćete u zatvoru.

I samo vaše poistovjećivanje postat će vaš zatvor. Nemojte se ni s kim poistovjećivati, ostanite ono što jeste. To je sloboda! Egoizam je ropstvo. Kad ste bez ega, vi ste na slobodi. A egoizam nije ništa drugo nego poistovjećivanje s onim što vi niste. Na primjer, svi se poistovjećujete s imenom, a svi ste rođeni bez imena. Tada ime postaje tako važno da čovjek umire zbog svoga imena. Što je ime? Onoga časa kad se poistovjetite s imenom, ime gubi svoju važnost. A svi su rođeni bez imena, svi su rođeni bezimeni. Ili ako pogledate lik, svatko se poistovjećuje s vlastitim likom. Svakog dana stojite pred vlastitim zrcalom. I što vidite? Sebe? Ne, nikako! Zrcalo ne može odraziti vas, ono odražava samo lik s kojim ste se poistovjetili.

Ali ljudski um je tako glup, svakog se dana lik stalno mijenja, ali vi nikad ne gubite iluziju.

Kad ste bili dijete, kakav je bio vaš lik? Kad ste bili u majčinoj utrobi, kakav ste lik imali? Dok ste bili u roditeljskom sjemenu, koji ste lik imali? Možete li prepoznati - ako se slika proizvede za vas - jaje u utrobi vaše majke? Možete li se prepoznati i reći: "To sam ja." Ali morate se identificirati s ovim jajetom negdje u prošlosti. Bili ste rođeni i ako bi se proizveo vaš prvi plač, hoćete li se moći prepoznati i reći: "Da, to je moj plač."

Ne, ali bio je vaš i morali ste se poistovjetiti s njim.

Kad bi se umirućem čovjeku pokazao album s njegovim likom koji se stalno mijenja postoji neki kontinuitet, ali ipak, svakog se trenutka sve mijenja... Tijelo se potpuno mijenja.

Svakim sedam godina ništa ne ostaje isto, ni jedna stanica nije ista. A ipak, ipak mislimo: "To je moj lik, to sam ja." A svijest je bezoblična. Lik je samo nešto izvanjsko, nešto što se nastavlja mijenjati i stalno se mijenja... upravo kao odjeća.

53

To poistovjećivanje je egoizam. Ako se ne poistovjećujete ni s kim - s imenom ili likom ili bilo čim drugim - gdje je tada egoizam? Vi jeste, a ipak niste. Tada ste u svojoj potpunoj čistoći, ali bez egoizma. Stoga je Buddha sebstvo nazvao ne-sebstvo, on je to nazvao anata anatma. On je rekao: "Nema egoizma, zato se ne možete nazvati čak ni atman. Ne možete se nazvati ni ja jer ja ne postoji. Postoji čisto postojanje." To čisto postojanje je sloboda. (21) To si ti, Poglavlje 3 Katkad, kad se pojave tamne strane moga uma, to me zaista prestraši. Vrlo mi je teško prihvatiti da su one samo suprotnost svijetlih strana. Osjećam se prljavo i krivim, osjećam se nevrijednim. Želio bih se suočiti sa svim facetama moga uma i prihvatiti ih jer čujem da često kažete kako je prihvaćanje uvjet da se transcendira um. Možete li, molim vas, reći nešto o prihvaćanju?

Osnovna stvar koju treba razumjeti jest da vi niste um, ni svijetli ni tamni. Ako se suočite s prekrasnim dijelom tada je nemoguće da to isto ne učinite i s ružnim dijelom.

To su dvije strane istog novčića. Možete ga imati cijelog, ili ga cijelog možete baciti, ali ne možete ga prepoloviti.

A sva nevolja čovjekova jest da on želi odabrati ono što izgleda prekrasno, svijetlo. On želi samo srebrne obrube oblaka, ostavljajući za sobom taman oblak. Ali ne zna da srebrni obrubi ne mogu postojati bez tamnog oblaka koji je apsolutno potrebna pozadina na kojoj se može vidjeti srebrni obrub.

Ako ne želite to učiniti, znači da um postoji, da on ima svoju tamnu stranu i svijetlu stranu - pa što onda? Kakve to ima veze s vama? Zašto biste se vi trebali brinuti zbog toga?

Onog časa kad ništa ne želite, sve brige nestaju. Vi velikodušno prihvaćate da tako um hoće, da je to priroda uma - a to nije vaš problem jer vi niste um. Da ste um, ne bi uopće bilo problema. Tko bi onda nešto želio i mislio transcendirati?

I tko bi onda nešto pokušao prihvatiti i razumjeti prihvaćanje?

Vi ste odvojeni, posve odvojeni od uma.

Vi ste samo svjedok i ništa drugo.

Vi ste promatrač koji se poistovjećuje sa svime što otkrije da je ugodno - i zaboravlja da iza toga, poput sjene, dolaze neugodne stvari. Vas ne brine ugodna strana - ona vas veseli. Nevolja se javlja kad se dokaže da postoji suprotnost - tada ste rastrgani.

Ali vi ste počeli cijelu tu nevolju. Budući da ste pali kao svjedok, počeli ste se poistovjećivati Biblijska priča o padu samo je fikcija. Ali ovo je doista pad. Niste uspjeli biti svjedok pa ste se počeli identificirati s nečim i tako ste izgubili svoje mjesto svjedoka.

Pokušajte samo jednom: neka um bude što god želi. Zapamtite, vi niste um. I vrlo ćete se iznenaditi. Kako se sve manje poistovjećujete, um postaje sve slabiji jer njegova moć nastaje zbog vašeg poistovjećivanja, on siše vašu krv. Ali kad vi stojite po strani, kad se udaljite, i um se počne povlačiti.

54

Onog dana kad se prestanete poistovjećivati s umom čak i za trenutak, to je otkriće, um jednostavno umire, njega više nema. Ondje gdje je postojao tako puni um, gdje je bio neprestano, svakodnevno kad ste šetali ili spavali - iznenada ga više nema. Osvrćete se svuda oko sebe, svuda je praznina, ničega nema.

A s umom nestaje i vaše osobnosti. Tada postoji samo jedna kvaliteta svijesti u kojoj nema ja. U najboljem slučaju možete to nazvati nešto kao osjećaj postojanja, (ja jesam) ali taj osjećaj nije ja. Još točnije rečeno, u tom postojanju ja jesam ipak postoji sjenka osjećaja za ja. U trenutku kad spoznate to načelo postojanja (ono jest), postojanje postaje univerzalno.

S nestankom uma nestaje i vaše osobnosti. I tako mnogo stvari nestaje, stvari koje su vam važne, zbog kojih se brinete. Vi ste ih pokušavali riješiti, a one su postajale sve kompliciranije, sve je postalo problem, zbunjenost, izgledalo je da izlaz ne postoji.

Podsjećam vas na priču o oslobođenoj guski. Radi se o umu i vašem načelu postojanja (ti jesi).

Učitelj je rekao učeniku da meditira... Malu gusku stavili su u bocu, hranili je i tovili.

Guska je postajala sve većom, ispunila je cijelu bocu. Sada je prevelika i ne može izići kroz otvor boce. Otvor je premalen. Pitanje je kako izvući gusku, a da ne uništite bocu niti ubijete gusku.

Tu se čovjek počne kolebati. Što možete učiniti? Guska je prevelika, ne možete je izvaditi ako ne razbijete bocu, ali to nije dopušteno. Ili je morate izvući tako da je ubijete. Tada vam neće biti važno je li ona živa ili ne. Ni to nije dopušteno.

Učenik razmišlja o tom svakog dana, no ne nalazi nikakvo rješenje, misli ovo i ono ali zapravo ne postoji nikakav način da to riješi. Umoran, posve iscrpljen, javlja se iznenadno rješenje... najednom je shvatio da učitelja ne zanima ni boca ni guska. One mora da predstavljaju nešto posve drugo. Boca je um, a vi ste guska... To je moguće zamisliti kad ste svjedok. Kad niste u umu, vi se počnete poistovjećivati s njim tako mnogo da počnete osjećati da ste u umu.

Učenik otrči učitelju da kaže kako je guska oslobođena. A učitelj odgovori: "Shvatio si. Sada isključi um. Nikad nije ni bio uključen."

Ako se i dalje nastavite boriti s guskom i bocom, nema načina da riješite tu zagonetku.

Učenik je shvatio da "zagonetka mora predstavljati nešto drugo, inače mu je učitelj ne bi zadao. A što to može biti?" jer cijeli posao između učenika i učitelja odnosio se na um i svijest.

Svijest je guska koja nije u boci uma. Ali vi vjerujete da je guska u boci i svakog pitate kako da iziđe. I ima glupana koji će vam raznim tehnikama pomoći da iziđe. Ja ih zovem idiotima jer sve to nisu uopće razumjeli.

Guska je vani, nikad nije ni bila unutra i zato se ne postavlja pitanje kako je izvući iz boce.

Um je samo procesija misli koje prolaze pred vama na ekranu mozga. Vi ste promatrač. Ali vi se počnete poistovjećivati s lijepim stvarima - sve je to podmićivanje. I 55

kad vas jednom zahvate lijepe stvari, zahvatit će vas i ružne stvari jer um ne može postojati bez dualnosti.

Svijest ne postoji s dualnosti, a um ne može postojati bez dualnosti. Svijest je nedualna, um je dualan.

Zato samo promatrajte. Ja vas ne učim nikakvim rješenjima. Ja vas učim jednom rješenju: Samo se malo povucite i promatrajte.

Napravite odmak između vas i vašeg uma.

Bez obzira na to je li on dobar, lijep, ukusan, da li nešto u čemu biste voljeli pobliže uživati, ili je ružan - ostanite što je moguće dalje. Gledajte na njega kao na film. Ali ljudi se poistovjećuju čak i s filmovima.

Kad sam bio mlad, gledao sam... (već dugo nisam vidio nijedan film) Ali vidio sam ljude kako plaču, kako im suze teku - a ništa se ne događa. Dobro je da je u kino dvoranama mrak. To spašava ljude da se ne osjećaju zbunjenima. Obično bih pitao oca: "Jesi li vidio? Momak pokraj tebe je plakao." On odgovara: "Cijela dvorana je plakala.

Scena je bila tako..."

Ja sam rekao: "Ali to je ekran i ništa drugo. Nitko nije ubijen, nikakva se tragedija nije dogodila. Bila je to samo projekcija filma, samo slike koje su se pokretale na ekranu.

Ljudi se smiju, ljudi plaču, tri sata oni su gotovo izgubljeni. Oni postaju dio filma, poistovjećuju se s nekim karakterom."

Otac mi je rekao: "Ako postavljaš pitanje o reakcijama ljudi, ne možeš uživati u filmu."

Odgovorio sam mu: "Mogu uživati u filmu, ali ne želim plakati. Ne vidim nikakva zadovoljstva u tomu. Film gledam kao film, ali ne želim biti dio njega. Svi su ovi ljudi postali dio njega."

Vi se poistovjećujete sa svačim. Ljudi se poistovjećuju s osobama i tako sebi stvaraju nevolje. Poistovjećuju se sa stvarima, a tada su nezadovoljni ako nešto nedostaje.

Poistovjećivanje je glavni uzrok vaše nevolje. A svako poistovjećivanje je poistovjećivanje s umom.

Samo stanite u stranu, pustite da um prođe.

I uskoro ćete moći vidjeti da uopće nema problema -guska je vani. Ne morate razbiti bocu, niti ubiti gusku. (22) Iznad psihologije, Poglavlje 19 Kako se najbolje odnositi prema strahu? On na mene djeluje različito... katkad se javlja kao nejasan nemir ili kao grčevi u želucu, kao vrtoglava panika, kao da svijet nestaje. Odakle strah nastaje i kamo nestaje?

To je isto pitanje na koje sam već odgovorio. Svi vaši strah ovi su sporedni proizvod poistovjećivanja.

Vi volite neku ženu, a s ljubavlju, na istom polju, javlja se i strah: ona vas može ostaviti. Već je nekoga ostavila i došla k vama. Nešto se dogodilo prije, možda će to i vama učiniti.

56

Javlja se strah, osjećate grčeve u želucu. Previše ste vezani.

Ne možete shvatiti jednu činjenicu: došli ste sami na svijet, bili ste ovdje i jučer bez ove žene i bili ste savršeno dobro, bez grčeva u želucu. Vi znate kako biti bez nje, vi ćete moći biti bez nje.

Bojite se da se stvari mogu promijeniti sutra... Netko može umrijeti, vi možete bankrotirati, vaš posao može propasti. Tisuću i jedna stvar može se promijeniti.

Opterećeni ste strahovima, a nijedan od njih nije osnovan - jer i jučer ste bili nepotrebno puni svih tih strahova. Stvari su se mogle promijeniti, ali vi ste još uvijek živi. A čovjek ima silnu sposobnost da se prilagodi svakoj situaciji.

Kaže se da samo čovjek i žohari imaju tu golemu sposobnost prilagođavanja. Zato, gdje god ima čovjeka, ima i žohara, a gdje god ima žohara, naći ćete i čovjeka. Oni idu zajedno, oni su slični. Čak i na vrlo udaljenim mjestima, kao što su Sjeverni i Južni pol...

Kad je čovjek putovao na ta mjesta, iznenada je otkrio da je poveo sa sobom i žohare.

Oni su bili savršeno zdravi i živi, imali su i sposobnost razmnožavanja.

Ako se samo osvrnete po Zemlji vidjet ćete - čovjek živi u tisućama različitih klimatskih uvjeta, geografskih situacija, političkih i društvenih situacija, religioznih situacija, ali on uspijeva živjeti. I živio je tako stoljećima... stvari se mijenjaju, a čovjek se i dalje prilagođava.

Nema se čega bojati. Čak ako svijet propadne, što onda? I vi ćete propasti s njim.

Mislite li da ćete ostati na otoku, a cijeli svijet će propadati, ostavljajući vas same? Ne brinite se. Imat ćete bar nekoliko žohara sa sobom.

Kakav problem nastaje ako svijet propadne? To su me pitali mnogo puta. U čemu je problem? Ako propadne, propast će. Neće biti problema jer nas neće biti ovdje, mi ćemo propasti s njim i neće biti nikoga da se brine zbog toga. To će biti zaista najveća sloboda od straha.

Kad je kraj svijeta, znači da je kraj svim problemima. Kraj svim uznemirenostima, nema više grčeva u želucu. Ja ne vidim nikakav problem. Ali znam da su svi puni straha.

No pitanje je isto: strah je dio uma. Um je kukavica i mora biti kukavica jer nije stvaran - prazan je i šupalj i boji se svega, i zapravo se boji da jednog dana ne postane toga svjestan. To će doista biti kraj svijeta.

Nije kraj svijeta glavni strah uma, već je to vaša svijest, vaš dolazak do stanja meditacije kad um mora nestati. Taj strah drži ljude daleko od meditacije, pretvara ih u neprijatelje ljudi kao što sam ja, koji pokušavaju proširiti nešto od meditacije, jedan način svijesti i svjedočenja. Oni osjećaju otpor prema meni, i to ne bez razloga. Njihov strah ima dobre temelje.

Ljudi možda nisu svjesni toga, ali njihov um se stvarno boji približiti bilo čemu što može stvoriti više svijesti. To će biti početak kraja uma. To će biti smrt uma.

Ali vi se ne morate bojati. Smrt uma bit će vaše ponovno rođenje, početak vašega stvarnog života. Trebali biste biti sretni, trebali biste se veseliti smrti uma jer ništa nije veća sloboda. Ništa vam drugo ne može dati krila da poletite na nebo, ništa drugo ne može učiniti da cijelo nebo bude vaše.

Um je zatvor.

57

Svijest je izlazak iz zatvora. Ili shvaćanje da nikad niste ni bili u zatvoru. Samo ste mislili da ste bili u zatvoru. Svi strahovi nestaju.

I ja živim u istom svijetu, ali nikad nisam ni na čas osjetio nikakav strah jer ništa mi se ne može oduzeti. Mogu biti ubijen - ali ja ću vidjeti kako se to događa, dakle ono što će biti ubijeno, to neće biti moja svijest.

Najveće otkriće u životu, najdragocjenije blago je svijest. Bez nje morate biti u mraku, puni strahova. I stvarat ćete nove strahove - nema im kraja. Živjet ćete u strahu, umrijet ćete u strahu i nikad nećete moći okusiti ništa od slobode. A sve vrijeme imali ste mogućnost, svakog trenutka mogli ste je zahtijevati, ali nikad to niste učinili. Vi ste odgovorni za to. (23) Iznad psihologije, Poglavlje 19

58

POGLAVLJE 6 MOĆ Moć me fascinirala cijeli život, spoznaja da i ja mogu biti moćan. Sada mi se to čini vrlo ograničenim i bezvrijednim. Ipak, osjećam da postoji jedna vjerodostojnija vrsta moći, moć koja ne ovisi o drugim ljudima ili njihovim reakcijama, moć koja se nalazi u meni. Možete li, molim vas, reći zašto me privlači ta moć?

Vaše pitanje zahtijeva duboko pomno istraživanje jer mogu odgovoriti i da i ne na to pitanje. Da neću reći, veća vjerojatnost postoji za ne. A objasnit ću vam i razloge za to.

Tako se um nastavlja igrati s vama. Vi kažete da vas je cijeli život fascinirala moć i spoznaja da i vi možete biti moćni. To je istinita spoznaja, iskrena. Mnogi ljudi koji su moćni, nisu toga ni svjesni. Njihova volja za moći ostaje gotovo nesvjesna. Drugi je mogu vidjeti, ali oni sami ne mogu.

Ta volja za moći najveća je bolest od koje čovjek pati. I svi naši obrazovni sustavi, sve naše religije, sve naše kulture i društva apsolutno pomažu toj bolesti.

Svatko želi da njegovo dijete bude najveći čovjek na svijetu. Slušajte samo kako majke pripovijedaju o svojoj djeci, kao da su sve rodile Aleksandra Velikog, Ivana Groznog, Josipa Staljina, Ronalda Reagana... Pet milijardi ljudi juri prema moći. Treba znati da ovaj strašan poticaj prema moći nastaje zbog praznine u čovjeku. Čovjek koji nije orijentiran na moć je ispunjen, zadovoljan i miran, zadovoljan onim što jest. I cijeli svoj život zahvalan je postojanju. Nema što više tražiti. Štogod je dobio, nikad nije to ni tražio. To je isti dar iz obilja postojanja. A to su dva odvojena puta: jedan je volja za vlašću, drugi je volja da nestanete.

Vi kažete da vam se sada to čini ograničenim i bezvrijednim.. Ne samo ograničenim i bezvrijednim, nego i bolesnim i podlim. I sama ideja da imate moć nad drugim ljudima znači da im oduzimate njihovo dostojanstvo, da uništavate njihovu individualnost, da ih prisiljavate da budu robovi. Samo podli um može to učiniti.

Vi nastavljate pitati: "Osjećam također da postoji vjerodostojnija vrsta moći koja ne ovisi o drugim ljudima i njihovim reakcijama - moć koja se nalazi u meni." Ima istine u tom što kažete, ali to nije vaše iskustvo.

Sigurno je da postoji moć koja nema nikakve veze s dominacijom nad drugima. Ali jeste li vidjeli cvijet koji otvara svoje latice... jeste li vidjeli tu moć, tu veličanstvenost?

Jeste li osjetili moć zvjezdane noći? Tu nema nikakve dominacije nad drugima. Jeste li vidjeli moć najmanjeg listića kako pleše na suncu, na kiši? jeste li vidjeli njegovu ljepotu, njegovu veličinu i radost? On nema nikakve veze ni s kim drugim, čak mu ne treba nitko da ga vidi.

To je prava neovisnost. I ona vas dovodi do izvora vašeg bića iz kojega vaš život nastaje svakog trenutka. Ali tu moć se ne smije zvati tim imenom jer to stvara pomutnju.

I sama riječ moć znači vladati nad drugima. Čak ni ljudi mnogo razumiju nisu to mogli shvatiti. U Indiji postoji jedna vjera koja se zove jainizam. Riječ jaina znači pobjednik.

59

Originalno značenje je sigurno ono o kojem vi pričate: moć koja se javlja u vama, kao što se latica otvara, a cvijet otpušta svoj miris. Ali ja sam duboko istraživao tradiciju jainizma. Kad oni čovjeka nazovu pobjednikom, oni također kažu da je on pobijedio sebe. Netko mora biti pobijeđen.

Ime osnivača promijenili su njegovi sljedbenici u Mahavira. Njegovo je pravo ime bilo Vardhamana. Mahavira znači: veliki pobjednik, veliki pobjedonosni čovjek. No sama ideja da je Mahavira pobijedio sebe, ako se odbije jednostavni psihološki izraz, znači da je on mogao stajati gol na kiši i na hladnoći, da je mogao ostajati gladan u ime posta neprestano, mjesecima. U dvanaest godina discipline i priprema, on je jeo samo jednu godinu, jedanaest godina je bio gladan. Ne neprestano - jedan mjesec bi ostajao gladan, tada bi jedan dan jeo. Dva mjeseca bi gladovao, a zatim bi opet nekoliko dana jeo. Ali u dvanaest godina, kad se zbroje svi dani kad je jeo, ti dani ne prelaze jednu godinu.

Jedanaest godina on je mučio svoje tijelo.

Potrebno je duboko razumijevanje da se shvati - mučite li vi druge, ili samo sebe.

Nema nikakve razlike, osim u tome da se drugi ne može braniti. Postoji bar ta mogućnost. Ako počnete mučiti sebe, nema nikoga da vas brani. Možete učiniti što vas volja sa svojim tijelom. To je jednostavno mazohizam. Po mom shvaćanju, to ne znači da ćete naći izvor svoga unutarnjeg bića. Zato ja to ne bih nazvao moć jer ta je riječ zatrovana.

Ja bih to volio nazvati mir, ljubav, suosjećanje ... sami možete izabrati riječ. Moć je bila u rukama silovitih ljudi, nije važno jesu H bili siloviti prema drugima ili samo prema sebi. Mislim da su ljudi koji su bili nasilni prema drugima, bili apsolutno nenormalni. Ali ljudi koji su mučili sebe, postali su vaši sveci. Cijeli njihov doprinos svijetu jest disciplina kako mučiti sam sebe.

Ima svetaca koji su spavali na ležaju od trnja. Još uvijek ima takvih. Naći ćete ih u Benaresu (Varanasi). To može biti dobar šou, ali to je ružno i mora se osuditi. Te ljude ne treba poštovati. Oni su kriminalci jer čine zločin protiv tijela koje čak ne može niti otići na sud.

Dakle, drugi dio treba dobro razumjeti. Inače vaša prva želja, to jest očaranost moći, javit će se opet, ali pod drukčijom krinkom. Počet ćete se truditi da pronađete moć nad sobom. A čini se da se to i događa.

Vi kažete: "... moć koja nije ovisna o drugim ljudima ... koja se nalazi u meni." Čak i pozivanje na druge ljude i njihove reakcije znači da ne mislite na mnogo drukčiji način.

Najprije ste se zanimali da vas ljudi moraju poštovati. Vi morate biti moćan čovjek, pobjednik svijeta, nositelj Nobelove nagrade, ili neke druge gluposti. Ali svatko ne može biti Aleksandar Veliki. Niti svatko može osvojiti Nobelovu nagradu, niti biti veći od drugih na bilo koji način.

To se događa naizmjence: kad se nađete u situaciji gdje to nije moguće, ili je možda previše natjecanja, bit ćete prignječeni. Ima mnogo većih ljudi, opasnijih u natjecanju zato je bolje povući se u sebe i pokušati pronaći moć koja nema veze s drugim ljudima. Čak i to mi je dovoljno da zaključim da sada idete na drugi izlet iste vrste. Najprije ste pokušali dominirati nad drugima, a sad ćete pokušati dominirati nad sobom. To je ono što ljudi zovu disciplinom.

60

Sjetio sam se jedne Ezopove basne. Bila je sezona manga. Lisica je pokušavala doseći zreli mango, ali voće je bilo previsoko, a ona nije mogla skočiti tako visoko. Pokušavala je doprijeti do manga nekoliko puta. Tada, vidjevši da je to nemoguće, okrenula se oko sebe da vidi gleda li je tko. Mali zec promatrao je sve što se događalo. Lisica je htjela otići, ne pokazujući svoj poraz, ali zečić je pitao: "Tetice, što se dogodilo?" Lisica mu je odgovorila: "Sine, taj mango nije još zreo."

Zamijenite li svoju želju s moći, ona ne bi bila slična Ezopovoj basni. Ona je nastala iz vaše praznine, iz vaše inferiornosti.

Jedini pravi način kojim se možete osloboditi te ružne želje za dominacijom jest ući u vlastitu prazninu i točno vidjeti o čemu se radi. Bježali ste iz nje uz pomoć vaših moćnih izleta.

Sada usmjerite svu svoju energiju ne na to da mučite sebe, ne na to da svoj mazohizam pretvorite u disciplinu, već da jednostavno uđete u vlastito ništavilo i pitate što je to.

A u vašem ništavilu cvjetaju ruže. Ondje ćete pronaći izvor vječnog života. Više vas ne zahvaća kompleks inferiornosti, više se ne obazirete na druge ljude. Našli ste sebe.

Oni koji su zainteresirani za moć vrlo se udaljavaju od sebe. Što dalje njihovi umovi odu, bit će prazniji. Ali riječi poput praznine i ništavila osuđene su i vi ste prihvatili tu ideju. Radije nego da istražujete ljepotu ništavila... Tu je potpuna tišina, glazba bez zvuka. Nema radosti koja bi se mogla usporediti s tim. To je čisto blaženstvo.

Zbog takva iskustva Gautama Buddha je nazvao svoj posljednji susret sa sobom nirvana. Nirvana znači ništavilo.

I kad se jednom budete osjećali ugodno sa svojim ništavilom, nestat će sve napetosti, sukoba i briga. Našli ste izvor života koji ne poznaje smrt.

Ipak, želim vas podsjetiti - nemojte to nazvati moć. Zovite to ljubav, nazovite to blaženstvom jer tu moć je tako mnogo zatrovala prošlost da je čak i toj riječi potrebno pročišćenje. Ona izražava pogrešno značenje.

Tom riječju dominiraju ljudi koji su u svojoj biti inferiorni, ali pokušavaju prikriti svoju inferiornost nekom vrstom moći, bilo kakvom moći. Oni su pronašli mnoge načine.

Sigurno je da svatko ne može biti predsjednik zemlje. Ali podijelite zemlju na države.

Tada mnogi ljudi mogu biti guverneri i premijeri. Tada podijelite posao glavnog ministra - tada mnogi ljudi mogu postati ministri kabineta, a još niže od njih, mnogi mogu postati državni ministri. Cijela ta hijerarhija sastoji se ljudi koji pate od kompleksa manje vrijednosti. Od najnižeg radnika do predsjednika, svi boluju od iste bolesti.

Naravno, obični ljudi nisu moćni. Oni na moćnike gledaju izdaleka i misle: "Kad bih i ja dobio istu čast, isto priznanje, i ja bih bio netko. I ja bih ostavio svoje otiske u pijesku vremena." I njih počinje zanimati moć. Ali pogledajte ljude poput Gautame Buddhe koji su bili rođeni u toj moći, koji su se odrekli te moći, uvidjevši da je to primjena apsolutne beskorisnosti. U sebi ostajete uvijek isti. Čak ako imate milijarde dolara, to vas neće promijeniti iznutra.

Samo promjena, transformacija u vama dat će vam mir. Iz tog mira izronit će vaša ljubav, iz tog mira nastat će i vaš ples, vaše pjesme, vaša kreativnost. Ali samo izbjegavajte riječ moć.

Upravo sada vi mislite samo na nju. Razmišljanje vam neće pomoći. Razmišljanje je savršeno dobro ako se u svijetu želite natjecati za moć, za novac i ugled, za poštovanje.

61

Ali što se tiče ustoličenja u vašem biću, um je apsolutno beskoristan. Stoga, sve što morate pokušati učiniti jest da nastojite izići iz uma u meditaciju, da iziđete iz misli u tišinu.

Kad jednom okusite svoje unutarnje biće, isparit će iz vas sva pohlepa i želja za novcem i moći. Nema usporedbe. Vi ste u sebi pronašli samog Boga. Što još možete poželjeti? (24) Om mani padme hum, Poglavlje 24 Sve ljude su poučavali da snaga volje ima veliku vrijednost Svako dijete se upozorava da mora imati snagu volje. A snaga volje je nešto što je protiv vaše spontanosti - tada se ne možete osjećati ni ugodno ni opušteno. Mislite li da se cvijeće mora mnogo namučiti da procvate? Treba li drveću hrabrost da naraste? Nema tu nikakve akcije.

Lao Tzu je imao običaj reći: "Pogledajte drveće, pogledajte rijeke i zvijezde i shvatit ćete djelo bez djelovanja."

Naravno, rijeka teče prema oceanu, ali ne možete to nazvati akcijom jer ne postoji volja koja je tjera da ide prema oceanu. To čini vrlo polako, bez žurbe, ne postoji čak ni težnja da se stigne, nema natjecanja s drugim rijekama koje bi mogle stići prije. Rijeka jednostavno teče, pjeva i pleše svoj ples preko planina i dolina, kroz nizine, ne brinući se hoće li stići na cilj ili ne. Svaki je trenutak tako dragocjen, tako prekrasan, tko se brine za sutrašnjicu?

Snaga volje se koristila zato da u vama stvori krivu osobnost. Snaga volje je drugo prekrasno ime za ružan entitet imenom ego.

Jedan od velikih psihologa ovog stoljeća, Alfred Adler, osnivao je svoju psihološku analizu na jednostavnoj činjenici - da svi čovjekovi problemi potječu od želje za moći. Čovjek želi postati netko, netko poseban, netko viši od drugih, netko svetiji od drugih.

Nije važno je li on na trgu ili u samostanu, borba mora biti na visini. Što se više borite, što imate više uspjeha, dalje ste od vlastita bića jer postajete sve napetiji, sve zabrinutiji. Vaš život postaje stalna agonija - strah od neuspjeha. Čak ako uspijete, postoji strah da će vas netko zbaciti s vašeg položaja... čovjek koji živi zato da nešto postigne, nikad ne može biti miran.

I tako, na jednoj ste strani stvorili ovu fikciju hrabre akcije. Možda mislite da je za meditaciju potrebna hrabra akcija? Njoj treba samo opuštanje. Potrebno joj je samo da napusti um koji može sve postići, da zaboravi da postoji nekakva budućnost, da dopusti da trenutak bude dostatan sam sebi, da mu se veseli, a sljedeći trenutak pobrinut će se sam za sebe.

Ako se možete veseliti ovom trenutku, moći ćete se još više veseliti sljedećem času jer ćete imati više iskustva u veselju, u plesu i pjevanju. I imat ćete sve više povjerenja u sebe - uvidjet ćete da nije potrebno biti netko drugi. Gdjegod se nalazite, veselite se krajnjoj ekstazi. Ne morate biti ni moćni ni bogati, ne morate biti slavni.

Možete biti samo nitko, a ipak sva blaga postojanja mogu biti vaša. Jer ona se ne nalaze izvan vas. Vi niste ni svjesni svoga unutarnjeg bogatstva. (25) Oštrica britve, Poglavlje 29 62

Molim vas, recite nešto o zlouporabi moći Jedan engleski filozof dao je poznatu izjavu: "Moć korumpira ljude, apsolutna moć korumpira ih apsolutno."

Ja se ne slažem s njim. Moja analiza je posve drukčija.

Svi su puni nasilja, pohlepe, ljutnje, strasti - ali nemaju moći, zato postaju sveci. Da čovjek bude nasilan, treba imati moć. Da biste zadovoljili svoju pohlepu, morate biti moćni. Da zadovoljite svoju strast, morate imati moć.

Kad se moć nađe u vašim rukama, svi vaši uspavani psi počnu lajati. Moć vam postaje hrana, dobra prilika. Ne korumpira moć vas, vi već jeste korumpirani. Moć samo donosi vašu korumpiranost na vidjelo. Željeli ste nekoga ubiti, ali niste imali snage da to učinite.

Ali da ste je imali, ubili biste.

Moć u rukama čovjeka kakav je bio Gautama Buddha, neće ga korumpirati. Baš suprotno od toga, pomoći će čovječanstvu da podigne svoju svijest na višu razinu. Moć u rukama Džingis Khana uništava ljude, otima žene, spaljuje žive ljude. Cijela sela su bila spaljena, a ljudima nije bilo dopušteno da iziđu iz sela. To nije bila moć - taj čovjek, Džingis Khan, mora da je nosio sve te želje u sebi.

To sliči kiši koja dolazi. Tada razne biljke počnu rasti, ali različite biljke imaju i različite cvjetove. Štogod je skriveno u vašim sjemenkama, kakvigod su vaši potencijali moć vam daje priliku - jer većina ljudi živi tako nesvjesno da kad dođu na vlast, svi njihovi nesvjesni instinkti imaju prilike biti ispunjeni. Tada se oni ne brinu, već ubijaju ljude i truju ih...

Vi me pitate o zlouporabi moći. Moć se zlouporabljuje jer vi imate želje koje su zle, koje ste naslijedili od životinja.

U jednom boljem svijetu, prva stvar bi trebala biti... Mi gubimo gotovo jednu trećinu života na odgajanje i obrazovanje svoje djece. U toj jednoj trećini života neko vrijeme treba posvetiti pročišćavanju njihove podsvijesti. I tako, u vrijeme kad oni završe sveučilište i steknu negdje neku moć - netko će postati policijski povjerenik, netko će postati guverner, a netko premijer - ako u svojoj podsvijesti ne budu imali ništa što je zatrovano, destruktivno, tada moć neće biti zlouporabljena. Tko bi je zlouporabio? Moć je neutralna.

Moć je po sebi neutralna. U ruci dobra čovjeka moć će biti blagoslov. U ruci čovjeka u koga svijest nije razvijena, ona će biti prokletstvo. Ali tisućama godina mi smo proklinjali moć, a nismo razmišljali da moć ne treba proklinjati. Ljudi se trebaju pročistiti od svojih loših instinkta koji su skriveni u njima jer u svakom će se pojaviti neka vrsta moći.

To ne mora biti neka velika moć. Možete sjediti samo na željezničkoj postaji i prodavati karte, ali i to vam daje moć. Stojite na šalteru, a čovjek vas niti ne pogleda. On i dalje okreće svoju kartoteku, a vi vidite da ga ne zanima kartoteka, on vam jednostavno želi pokazati gdje vam je mjesto. Čak i radnik koji sjedi izvan ureda upravnog službenika, ponaša se kao da je predsjednik države - dakle nije pitanje u tome gdje se vi nalazite. Gdjegod se nalazite, imat ćete jednu vrstu moći.

63

Aurangzeb, jedan od indijskih muslimanskih vladara, bio je tako nestrpljiv da nije mogao čekati da njegov otac umre, ili da ostari kako bi ga mogao naslijediti. Zatvorio je vlastita oca i zavladao zemljom. Njegov je otac cijelog života nešto radio. Sada, sjedeći u zatvorskoj ćeliji, on je poslao poruku svom sinu: "Pošalji mi bar tridesetak dječaka da ih mogu učiti ku'ran."

Komentar koji je Aurangzeb dao svojim dvorjanima bio je vrlo značajan. On je rekao: "Taj starac ne želi izgubiti vlast. Sada više nije vladar. Ali tridesetak učenika... da ih uči ku'ran, opet bi stekao vlast nad tom malom djecom."

Psiholozi kažu da ljudi koji se boje natjecanja u životu i boje se postati moćni, izabiru jednostavniji način: postaju učitelji u školi. Malu djecu možete mučiti, tući ih, premda je to nezakonito - ali to se događa svuda u svijetu.

Jednog sam dana pročitao jedan izvještaj da su pronađeni neki slučajevi... ali vlast skriva činjenice. Prvi put je bilo objavljeno, jer je bilo previše slučajeva, da su neki učitelji tako jako tukli djecu da su djeca oglušila za cijeli život.

Jednog dječaka njegov je vlastiti otac okovao u lance. Tako je u lancima ostao gotovo deset godina, privezan za stup kuće. Postao je skoro kao životinja, nije mogao normalno ustati, mogao se kretati samo hodajući na rukama. A budući da je bio prisiljen živjeti u mraku, oslijepio je. Čak i roditelji koriste moć. Učitelji koriste moć, čine to i muževi i žene. Nije važno koji položaj zauzimate.

Ako čovječanstvo shvati duboke psihološke korijene i promijeni svoju podsvijest tako da nestane sjemena, moć će i dalje postojati, ali neće biti cvijeća korupcije. Inače će se moć neprestano zlouporabljivati. A ne možete uzeti ljudima moć iz ruku. Netko mora biti majka, netko mora biti otac, netko mora biti učitelj.

Jedini način da se pročisti podsvijest ljudi je meditacija. To je način da se unutarnje biće ispuni svjetlošću.

Samo vam meditacija daje čisto srce koje se ne može korumpirati. Tada se moć nikad neće zlouporabiti, tada moć može biti blagoslov, ona će biti kreativna. Život ćete moći učiniti vrednijim, podnošljivijim, a postojanje će biti malo ljepše. Ali taj veliki dan još nije stigao. A da se učini napor da taj veliki dan stigne, bit će protiv vas svi ljudi koji su navikli na moć.

Ljudi me stalno ispituju: "Zašto je cijeli svijet protiv vas?"

Radi se o ljudima koji su navikli na moć, a ja pokušavam učiniti čovjeka jezercem vedrine, mira i tišine, ljubavi i ekstaze. (26) Oštrica britve, Poglavlje 6 Zašto žene vole biti privlačne muškarcima kad uzimaju za zlo njihove seksualne želje?

U tome ima političke strategije. Žene vole biti privlačne jer im to daje moć. Što su privlačnije, imaju više moći nad muškarcima. A tko ne želi biti moćan? Cijeli život ljudi se bore da budu moćni.

64

Zašto želite novac? Jer će vam on donijeti moć. Zašto želite biti premijer ili predsjednik države? To će vam osigurati moć. Zašto želite biti ugledni, zašto želite da vas poštuju? Bit ćete moćni. Zašto želite biti svetac? Postat ćete moćni.

Ljudi na razne načine traže moć. Ženama niste ostavili nikakav drugi izvor da budu moćne - ostavili ste im samo jedan izlaz: njihovo tijelo. Zato one žele biti neprestano sve privlačnije.

Zar niste primijetili da se moderna žena više ne brine tako mnogo za svoju privlačnost?

Zašto? Jer ulazi u drugu vrstu politike moći. Moderna žena se oslobađa starog ropstva.

Ona se bori na sveučilištima za akademske naslove, natječe se u trgovini, u politici. Ne mora se više previše brinuti da izgleda vrlo privlačno.

Muškarac se nikad nije previše brinuo da izgleda privlačno. Zašto? To je bilo posve ostavljeno ženama. Za žene privlačnost je bila jedini izvor stjecanja neke moći. A za muškarca je postojalo tako mnogo drugih izvora pa se činilo pomalo ženstvenim i mekušnim izgledati privlačno. To je bilo samo za žene.

Ali nije bilo uvijek tako. Bilo je u prošlosti razdoblja kad su žene bile slobodne poput muškaraca. Tada su muškarci željeli biti privlačni poput žena. Pogledajte Krišnu, njegov lik, njegovu prekrasnu svilenu odjeću, njegovu flautu, Krišnu sa svim ukrasima, naušnicama, s prekrasnom krunom izrađenom od paunova perja. Pogledajte ga! Izgleda tako predivno!

To su bili dani kad su muškarci i žene bili apsolutno slobodni raditi sve što su htjeli.

Tada je došlo dugo, dugo mračno razdoblje kad su žene bile potlačene. To se dogodilo zbog svećenika i vaših tako zvanih svetaca. Vaši su se sveci uvijek bojali žena, jer žena se čini tako snažnom - ona izgleda tako moćno da može uništiti svetost svakog sveca za nekoliko minuta.

Kaže se da majka pokušava dvadeset pet godina učiniti svoga sina mudrim, a tada dolazi žena i za dvije minute učini glupana od njega. Zbog toga, majke ne mogu nikad oprostiti snahama. Nikad! Staroj, jadnoj ženi treba dvadeset pet godina da čovjeka učini inteligentnim, a za dvije minute svega nestaje. Kako može oprostiti toj ženi?

Zbog vaših svetaca žene su bile proklete - oni su se bojali žena. Žene je trebalo potlačiti. I zato su im oduzeti svi izvori natjecanja u životu, sve cvijeće života. Nakon toga je ostala samo jedna stvar - njihovo tijelo.

Pitate me zašto žene žele biti privlačne muškarcima. Evo zašto - privlačnost je njihova jedina moć. A tko ne želi biti privlačan? Ako ne shvaćate da moć donosi samo jad, da je moć razorna i nasilna, ako vaša želja za moći nestane kad sve shvatite - tko ne voli biti moćan?

Vi pitate: "...ali kad žele biti privlačne muškarcima, zašto odbijaju njihove seksualne želje?"

Zbog istog razloga. Žena ostaje moćnom samo kad se vrti oko vas kao papiga - nikad dostupna, a uvijek dostupna, tako bliska a tako daleka. Samo tada je moćna. Ako odmah padne u vaše krilo, tada njezina moć nestaje. A kad je jednom iskoristite seksualno, kad je jednom upotrijebite, ona je gotova, nema više moći nad vama. Zato vas ona privlači, a ipak vas drži u prikrajku. Ona vas privlači, izaziva vas, zavodi vas, a kad joj se približite, ona kaže jednostavno: ne!

65

To je jednostavna logika. Ako ona kaže: da, vi je svodite na puki mehanizam, iskoristite je. A nitko ne želi biti iskorišten. To je druga strana iste politike moći. Moć znači sposobnost da se iskoristi drugi, a kad vas netko iskoristi, vaše moći nestaje, vi ste smanjeni do bespomoćnosti.

Dakle, ni jedna žena ne želi biti iskorištena. A vi ste je iskorištavali godinama. Ljubav je postala ružna stvar, a trebala je biti najveća veličanstvenost, ali nije bila - jer je muškarac iskorištavao ženu, a žena se naravno tome protivila. Ona ne želi biti smanjena na potrošnu robu.

Zbog toga ćete vidjeti muževe kako mašu svojim repovima oko svojih žena, a njihove žene se tako ponašaju kao da su iznad svih tih gluposti - svetije su od vas. One nastavljaju pretvarati se da ih ne zanima seks, ružan seks. No one su za njega zainteresirana kao i vi. Ali problem je u tome: one ne mogu pokazati svoje zanimanje, inače ih vi odmah pretvarate u bespomoćna bića i počinjete ih iskorištavati.

Zato njih zanima sve drugo, zanima ih da budu privlačne i zato vas odbijaju. To je radost moći. Privlače vas, a vi ste privučeni gotovo kao da ste na koncu, a tada vam kažu: ne! Tako vas smanjuju na apsolutnu bespomoćnost. A vi mašete svojim repom poput psa - a u tom žena uživa.

To je ružno stanje, ne bi trebalo biti tako. To je ružno jer je ljubav svedena na politiku moći. To se mora promijeniti. Moramo stvoriti novo čovječanstvo, novi svijet u kojem ljubav uopće neće biti pitanje moći. Odmaknite bar ljubav iz politike moći, ostavite novac, napustite politiku ondje - ostavite ondje sve, ali odmaknite ljubav iz politike.

Ljubav je nešto neobično vrijedno, ne činite od nje stvar za trgovanje. Ali to se ne događa.

Neki regrut upravo je stigao u Legiju stranaca koja se nalazila u pustinji. Pitao je svoga kaplara čime se ljudi bave kao rekreacijom. Kaplar se mudro nasmijao i rekao: "Vidjet ćeš!" Mladi čovjek bio je zbunjen: "Imate više od stotine ljudi u bazi. A ne vidim ni jednu ženu." "Vidjet ćeš!", ponovio je kaplar.

Toga popodneva dovedeno je tristo deva u obor. Svi ljudi kao da su poludjeli. Pojurili su u obor i počeli spolno općiti s devama. Regrut je ugledao kaplara kako juri pokraj njega te ga uhvati za ruku i reče: "Vidim što si mislio, ali ne shvaćam. Ima oko tristo ovih deva, a samo stotinu nas. Zašto svi tako jure? Ne može li svatko imati svoju priliku?" "Što?", povikao je kaplar zapanjen, "pa da se nabode na neku ružnu devu?"

Nitko se neće zabavljati s nekim tko je ružan, premda se radi o devi. Tko želi imati posla s ružnom ženom? Žena na svaki način pokušava biti lijepom, pokušava bar izgledati lijepo. I kad se jednom uhvatite u čari njezinog zavođenja, ona pokušava pobjeći od vas - u tome je cijela igra. Ako vi počnete bježati od nje, ona će trčati za vama, počet će vas slijediti. Ali onog časa kad je vi počnete slijediti, ona će početi bježati od vas. To je igra, to nije ljubav. To nije ljudski. Ali to je ono što se događa i događalo se stoljećima. Čuvajte se toga. Svaka osoba ima silno dostojanstvo. I nikad nikog ne možete svesti na trgovačku robu, na stvar. Poštujte muškarce, poštujte žene - svi su oni božanski. I zaboravite staru ideju da je muškarac onaj koji se udvara ženi - to je tako glupo. To izgleda kao da je muškarac onaj koji nešto obavlja, a žena je tu samo zato da joj se nešto 66

učini. Čak i s jezične strane, muškarac je onaj koji se udvara, muškarac je onaj koji je aktivan partner, a žena je tu samo da to udvaranje pasivno prima. Ali to nije istina.

Oba se udvaraju jedno drugom, oba su sudionici - žena to čini na svoj vlastiti način.

Oba čine jedno drugom nešto silno vrijedno. Vi nudite sebe jedno drugom, vi uzajamno izmjenjujete svoje energije. Oboje se nudite u hramu ljubavi, u hramu boga ljubavi. Bog ljubavi uhvatio vas je oboje. To je vrlo sveti trenutak. Vi hodate po svetom tlu. A tada posve nestaje različita kvaliteta ljudskog ponašanja. Dobro je biti lijep. Ružno je pričinjati se lijepim. Dobro je biti privlačan, ali ružno je pričinjati se privlačnim. Ta vješta taktika je lukavština. Ljudi su prirodno lijepi. Nema potrebe ni za kakvom šminkom. Sva šminka je ružna. Ona vas čini ružnijim. Ljepota je u jednostavnosti, u prirodnosti, spontanosti. A kad ste lijepi, nemojte koristiti tu ljepotu kao politiku moći to je ponižavajuće, to je svetogrđe. Ljepota je dar Božji. Dijelite je s drugima, ali nemojte je koristiti ni na koji način da biste dominirali, da biste posjedovali nekoga drugog. I vaša će ljubav postati molitva, vaša će ljepota postati žrtvena ponuda Bogu. (27) Vječna filozofija, Svezak 2, Poglavlje 4

67

POGLAVLJE 7 POLITIKA Programirani smo da budemo ambiciozni Programirani smo da budemo ambiciozni, takva je politika. To nije slučaj samo u svijetu politike, ta je ideja čak zagadila vaš običan život. Čak i malo dijete počinje se smješkati svojoj majci i ocu - to je površan osmijeh, u njemu nema dubine. Ali dijete zna - kadgod se osmjehne, bit će nagrađeno. Već je naučilo prvo pravilo kako biti političar.

Još je uvijek u kolijevci, a vi ste ga naučili da bude političar. (28) Put mistika, Poglavlje 42 Zato pod pojmom politika morate razumjeti...

Pod pojmom politika vi morate razumjeti ne samo ono što je poznato pod tim imenom.

Uvijek kad netko pokuša zaigrati na broj moći, to je politika. Nije važno odnosi li se to na državu, vladu ili neke druge slične stvari...

Meni je riječ politika mnogo razumljivija, nego što se obično misli. (29) Od bijede do prosvjetljenja, Poglavlje 7 Kroz cijelu povijest muškarac je pokušavao strategiju politike nad ženom To jest, pokušavao je učiniti ju nižom od sebe. U to je uvjerio i samu ženu. Bilo je razloga da žena bude bespomoćna, da pristane na tu ružnu ideju koja je apsolutno apsurdna. Žena nije ni manje ni više vrijedna od muškarca. Oni su samo dvije različite kategorije čovječanstva. Ne mogu se nikako uspoređivati. I samo uspoređivanje je glupo.

Ako ih počnete uspoređivati, upast ćete u nevolju.

Zašto je muškarac ženu stoljećima proglašavao manje vrijednom? Je to je bio jedini način da je drži u ropstvu, da je učini svojom robinjom?

To je bilo lakše. Da je bila jednaka njemu, bilo bi problema. Ona treba biti uvjerena u ideju da je manje vrijedna. A evo razloga za to: ona ima manje snage u mišicama, njezina težina je manja, ona nije stvorila nikakvu filozofiju, nikakvu teologiju, nije utemeljila nikakvu religiju. Nije bilo značajnijih žena umjetnica, glazbenica, slikarica. To pokazuje da ona nema dovoljno inteligencije, ona nije intelektualka, ne bavi se višim problemima života, njezino je zanimanje ograničeno - ona je samo domaćica.

Ako želite uspoređivati na taj način, možete lako uvjeriti ženu da je manje vrijedna. A to je vrlo vješt način. Ima i drugih stvari koje se mogu uspoređivati. Žena može roditi dijete, muškarac to ne može. On je svakako manje vrijedan, on ne može postati majkom. Priroda mu nije dala tako mnogo odgovornosti, znajući da je on manje vrijedan. Odgovornost se daje onima koji više vrijede. Priroda mu nije dala utrobu.

68

Zapravo, njegova funkcija pri rođenju djeteta ne vrijedi više od jedne injekcije - to je jednokratna uporaba.

Majka mora nositi dijete devet mjeseci i preuzeti na sebe svu brigu za njega. To nije lako. A tada mora roditi dijete - to je nešto što sliči umiranju. Tada je godinama zauzeta odgajanjem djeteta, a u prošlosti je neprestano rađala. Koje vrijeme ste joj ostavili da postane velika glazbenica, pjesnikinja, slikarica - jeste li joj uopće dali vremena? Ona je bila stalno ili trudna, ili se morala brinuti za djecu koju je rodila. Brinula se za kuću, kako biste vi mogli razmišljati o višim stvarima.

Promijenite svoj posao samo jedan dan, samo na dvadeset četiri sata. Neka ona razmišlja, neka stvara poeziju ili komponira. A dvadeset četiri sata vi se brinite za djecu, za kuhinju i kuću. I tada ćete saznati tko više vrijedi. Samo dvadeset četiri sata bit će dovoljna da vam dokažu kako vas briga o tako mnogo djece izluđuje.

I samo jedan dan kuhajte hranu za obitelj i goste, saznat ćete da ste u dvadeset četiri sata doživjeli pakao. Zaboravit ćete ideju da ste superiorniji, jer u ta dvadeset četiri sata nećete ni na čas pomisliti na teologiju, filozofiju ili religiju.

Razmišljajte o tom ne drugi način: žena ima manje snage u mišićima jer milijunima godina nije dobivala posao koji stvara mišiće. Boravio sam kod urođenika u Indiji gdje žena ima mišiće, a muškarac ih nema. Dakle, mišići nisu ništa prirodno, već oni pripadaju povijesti. Ali tada dugi niz godina žene nisu dobivale posao koji bi im razvijao mišiće pa je prirodno da su njihova tijela izgubila sposobnost da razviju mišiće.

Ali morate razmišljati i na drugi način. Žena ime više snage izdržljivosti od muškarca. Žene rjeđe obolijevaju, nego muškarci. One žive pet godina dulje od muškaraca. Vrlo je glupo društvo u kojem se odlučilo da muškarac mora biti četiri ili pet godina stariji od žene - samo da bi se dokazalo kako je muž iskusniji i stariji da bi mogao zadržati svoju superiornost netaknutom. Ali to medicinski nije ispravno jer žena će živjeti pet godina dulje. Ako mislite s medicinskog stajališta, tada bi muškarac morao biti pet godina mlađi od žene kako bi mogli umrijeti u isto vrijeme, ili gotovo u isto vrijeme.

Na jednoj strani muž mora biti četiri ili pet godina stariji, a na drugoj strani, ženi nije dopušteno da se ponovno uda. To je tako gotovo u svim kulturama i društvima. Novije vrijeme ženi ipak dopušta da se ponovno uda, ali to je slučaj samo u razvijenijim zemljama. Vi joj ne dopuštate da se ponovno uda i zato će živjeti bar deset godina kao udovica. To je medicinski nezdravo - aritmetika nije tu u redu. Zašto prisiljavati ženu da deset godina bude udovica? Najbolje bi bilo da žena bude pet godina starija, a muž pet godina mlađi. To bi sve sredilo. Oni bi umrli gotovo istovremeno. Ne bi bilo udovaca ni udovica, ni problema koji nastaju zbog toga.

Ako pomislite na to da žena živi pet godina više od muškarca, tko je superiorniji? Ako rjeđe obolijeva, ako je otpornija, tko je superiorniji? Žene počine pedeset posto samoubojstva manje od muškaraca. Isto se odnosi na ludilo: pedeset posto žena manje nego muškaraca završe ludilom. Te se činjenice nisu nikad razmatrale. Zašto?

Zašto dvostruko više muškaraca nego žena počini samoubojstvo? Čini se da muškarac ima manje strpljenja sa životom. On je previše nestrpljiv, previše očekuje i ima previše želja. I kad se stvari ne odvijaju onako kako on hoće, on želi svršiti sa sobom. Vrlo se brzo razočara. To pokazuje njegovu slabost, on nema hrabrosti suočiti se s problemima u 69

životu. Samoubojstvo je kukavički korak. To je bježanje od problema, a ne njihovo rješavanje. Žena ima više problema - svoje vlastite i one svoga muža. Ona ima dvostruko više problema, a ipak uspije hrabro suočiti se s njima. A vi i dalje ponavljate da je ona slabija.

Zašto poludi dva puta više muškaraca nego žena? To jednostavno pokazuje da njegov intelekt nije od jakog materijala - on umire svakog časa.

Od bijede do prosvjetljenja, Poglavlje 7 Čujem da često kažete kako političari i svećenici iskorištavaju i varaju ljude, kao da su oni neka druga rasa s neke druge planete koja nam je nametnuta. Ja radije mislim da su ti političari i svećenici nastali upravo iz nas i da smo mi vrlo odgovorni za ono što oni rade. A žaliti se protiv njih znači žaliti se na sebe. Nije li političar i svećenik skriven u svakome od nas? Molim vas da to prokomentirate.

Političari i svećenici nisu nikako došli s druge planete, već oni rastu među nama. I mi imamo istu strast za moći, imamo istu ambiciju da budemo svetiji od drugih. Oni su najuspješniji ljudi što se tiče tih ambicija i želja.

Naravno, mi smo odgovorni, ali to je ćudljiv krug - nismo mi jedini odgovorni.

Uspješni političari i svećenici nastavljaju i dalje postavljati uvjete novoj generaciji zbog istih ambicija. Oni stvaraju društvo, kultiviraju um toga društva i postavljaju uvjete. I oni su odgovorni - čak su odgovorniji od običnih ljudi, jer obični ljudi su žrtve raznih vrsta programa koji im se nameću.

Dijete dolazi na svijet bez ikakvih ambicija, bez ikakve želje za moći, bez ideje da je ono više, svetije, superiornije od drugih. Dijete nikako ne može biti odgovorno. Oni koji ga podižu - roditelji, društvo, odgojno - obrazovni sustav, političari i svećenici - iste grupe i dalje kvare svako dijete. Naravno, svatko to čini na svoj način, oni će ga pokvariti... ali to je ćudljiv krug. Odakle ga napasti? ja uporno tražim da se osude političari i svećenici jer oni su to mjesto na kojem krug može puknuti. Neće nikom pomoći ako se osude mala djeca koja tek dolaze na svijet.

Neće pomoći ni ako se osude obični ljudi jer njima su već postavljali uvjete. Oni pate i jadni su. Ali ništa ih ne može probuditi, oni čvrsto spavaju. Jedina točka na koju se može usredotočiti naša osuda su oni koji imaju moć. Jer oni imaju moć da zagade buduće generacije. Ako ih je moguće zaustaviti, možemo dobiti novog čovjeka.

Znam da su svi odgovorni. Štogod se dogodi, ovako ili onako, svatko ima svoj udio u tomu, Ali meni je važno koga napasti, kako bi nova generacija djece mogla izbjeći ćudljiv krug. Čovječanstvo se stoljećima okretalo u tom krugu. Zbog toga ne osuđujem obične ljude. Osuđujem one koji sad imaju prilike prekinuti taj krug. Transformacija bi bila moguća ako bi oni samo malo popustili u svojim uobičajenim interesima te pogledali i na te jadne obične ljude. Namjerno ovdje mislim na političare i svećenike.

Znam da su svi odgovorni, ali nije svatko dovoljno moćan prekinuti krug. Zato stalno ciljam na političare i svećenike. I sada me se oni počinju bojati. Možda se nikad prije nisu nikog bojali. Na cijelom svijetu, oni ne žele da uđem u njihove zemlje. Svećenici se drže političara koji stvaraju pravila i određuju zakone koji meni zabranjuju ulaz u njihove zemlje.

70

Našu zajednicu u Americi uništili su političari, ali odmah iza njih bili su to i fundamentalisti kršćani, najortodoksnija grupa kršćanskih svećenika. I sam Ronald Reagan je kršćanski fundamentalist. A to znači da je apsolutno ortodoksan. On vjeruje da je svaka riječ u Bibliji sveta, da ju je sam Bog izgovorio. A jedni i drugi, i svećenici i političari su vrlo ranjivi, njima izmiče tlo pod nogama. Potreban je samo dobar udarac i oni bi bili gotovi. A kad se to jednom dogodi, društvo će doživjeti okus slobode.

Mogli bismo odgajati djecu na humaniji način, neograničeniji, inteligentniji, mogli bismo na cijelu zemlju gledati kao na nešto jedinstveno - ne kao na kršćane, hinduiste, muslimane, ne kao na Indijce, Kineze ili Amerikance. Nacije i religije stvorili su političari i svećenici. Kad njih jednom ne bude, nestat će i religije i nacije.

A svijet bez religije i nacije bit će humani svijet, bit će to svijet bez ratova, bez nepotrebnih ratovanja za stvari koje nikad nitko nije vidio...

Tako je glupo da su tisućama godina ljudi ubijali jedni druge u ime Boga. A nitko od njih nije vidio, niti ima ikakvih dokaza ni dokaznog materijala da Bog postoji. Cak se ne osjećaju ni zbunjeni jer nitko im nije postavio to pitanje gledajući ih direktno u oči. Oni sc upuštaju u križarske ratove, u jihade, religiozne ratove, uništavajući sve one koji ne vjeruju u njihovu dogmu jer ona je božanska. A svaka druga dogma je vražje djelo.

Oni pokušavaju služiti čovječanstvo ubijajući ljude. Njihova je namjera osloboditi čovječanstvo iz pandža đavola. Ali najčudnije je da svaka religija misli, kako je onu drugu religiju stvorio sam vrag. Zato se borba nastavlja.

Političari se bore iz rata u rat. Zašto? ja ne vidim nikakvih razloga. Zemlja nema granica, zašto onda oni stvaraju zemljopisne karte i povlače granice?

Jedan od mojih učitelja bio je vrlo inteligentan čovjek. Jednog je dana donio u razred nekoliko komada kartona. Izrezao je cijelu zemljopisnu kartu svijeta na male komade, stavio ih na stol i pitao: "Može li netko doći i poslagati te komade po pravom redu?"

Mnogi su to pokušali, ali nitko nije uspio.

Samo jedan dječak, vidjevši da nitko ne uspijeva niti može sastaviti zemljopisnu kartu svijeta, stavljajući rezervne komade jedan uz drugi, pogledao je jedan djelić s druge strane. Tada je sve komade okrenuo i otkrio sliku čovjeka. Sastavio je tu sliku što je bilo vrlo lako i to je bio ključ cijele zagonetke. S jedne strane je bila sastavljena slika čovjeka, a s druge strane zemljopisna karta svijeta.

Možda je isto i sa stvarnim svijetom...ako možemo sastaviti čovjeka, možemo sastaviti i svijet. Ako možemo čovjeka učiniti tihim, mirnim, ljubaznim, nestat će nacije, nestat će ratova, sva će prljava politika nestati. A zapamtite, sve su politike prljave, ne postoji politika ni jedne druge vrste.

Ali mi moramo udariti na onoga tko ima moć. Neće pomoći ako udarimo običnog čovjeka, jer on nema moć, on je žrtva. Čak ako ga i možemo promijeniti, to neće biti neka velika promjena. No ako možemo ukinuti konspiraciju između religije i politike, između religije i političara, to će biti doista velika promjena - to će doista biti revolucija.

To će biti jedina revolucija koja je potrebna, revolucija kakve još nije bilo. (31) Iznad psihologije, Poglavlje 26

71

Što možete reći o politici?

Moram li reći? Ja je proklinjem. To je nevolja koja nas je stoljećima prisiljavala da trpimo. Politika je apsolutno nepotrebna. Ali političari to neće dopustiti jer bi onda izgubili svoja predsjedništva, svoje Bijele kuće i Kremlje, svoje položaje premijera.

Politika nije potrebna. Ona je zaista zastarjela. Nekad je bila potrebna jer su se narodi neprestano borili. U tri tisuće godina bilo je pet tisuća ratova.

Kad bismo samo poništili linije granica - koje postoje samo na zemljopisnim kartama, a ne na zemlji - tko bi se više i brinuo o politici? Da, mogla bi postojati svjetska vlada, ali ona bi bila samo formalna. Ne bi imala nikakva ugleda jer ne bi bilo međusobnog natjecanja. Ako ste predsjednik vlade, pa što onda? Niste ništa viši od bilo koga drugog.

Formalna vlada sličila bi načinu na koji željeznica funkcionira. Tko se brine tko je predsjednik željeznice? Način na koji je uređena pošta, tko se brine za generalnog glavnog direktora?

Nacije moraju nestati, a s njihovim nestankom, nestat će i sama politika. Ona će učiniti samoubojstvo. Ono što će ostati bit će formalna organizacija koja će se brinuti o svemu.

Ona može postati rotacijska poput Rotary Cluba pa katkad poglavarom kluba može biti crnac ili žena, jednom Kinez, drugi puta Rus ili Amerikanac - ali uprava se i dalje kreće poput kotača.

Jedna osoba ne bi dobila vlast više od šest mjeseci. Više od toga je opasno. Ako izabirete istu osobu za predsjednika uvijek ponovno i ponovno, to je jednostavno dokaz siromašne inteligencije. Zar ne vidite da je to tako? Zar ne postoje drugi inteligentni ljudi? Imate li samo jednog fosila koji može i dalje to raditi?

U svijetu nema potrebe niti za političkim partijama. Individualisti trebaju odlučivati individualno. Premda ljudi kažu da demokracija ne može postojati bez političkih partija, ja kažem da demokracija ne može postojati ako postoje političke partije, jer one imaju svoj vlastiti interes.

Svaki pojedinac se može natjecati ili glasovati za svakoga za koga misli da je u pravu.

A tkogod se pojavi u javnosti, može biti daleko mudriji od naših predsjednika ili premijera. Možda zato jer može biti na vlasti samo šest mjeseci, on ne može gubiti vrijeme otvarajući ovo sveučilište ili onaj most, svečano otvarajući ovu cestu ili sve vrste onih gluposti. A parlament se jednostavno svađa o posve beznačajnim stvarima. Kao da u rukama imaju vječnost. Novčanici male vrijednosti potrebne su godine da bude puštena u opticaj. Čovjek koji ima vlast samo šest mjeseci ne može si dopustiti takve gluposti. On će za savjetnike izabrati znanstvenike, stručnjake na raznim poljima. Na primjer, u ekonomiji on će pronaći sve najbolje ekonomske umove na svijetu da ga savjetuju. On nema mnogo vremena pa ne može raditi s trećerazrednim političarima koji znaju samo umijeće laganja i ništa drugo. Ako mora odlučiti o obrazovanju, on će pitati za savjet poznate svjetske stručnjake na tom polju. Ali upravo sada događaju se čudne stvari...

Daju vam samo jednu formulu: jedan svijet. (32) Posljednji testament, Svezak 1, Poglavlje 3 72

POGLAVLJE 8 NASILNOST Sve diktatore na svijetu stvorili smo sami Sve diktatore na svijetu stvorili smo sami jer želimo da nam netko drugi kaže što moramo raditi. Za to postoji vrlo suptilni razlog. Kad vam netko drugi kaže što da radite, vi nemate nikakve odgovornosti je li dobro ili loše to što radite. Oslobođeni ste odgovornosti. Ne morate razmišljati o njoj. Ne morate se brinuti o njoj. Cijela odgovornost tiče se samo onoga tko vam daje naređenja da nešto učinite.

Ljudi poput Adolfa Hitlera, Josipa Staljina ili Ronalda Reagana nisu bili na svom moćnom položaju zbog bilo kakvih svojih kvaliteta. Oni su bili na položaju zato jer su milijuni željeli da im se kaže što da rade - ako im nitko ne zapovijeda, oni su izgubljeni.

Mi stvaramo diktatore.

Adolf Hitler je bio gotovo lud, ali nacija, jedna od najinteligentnijih nacija na svijetu, koja je stvorila veliku tradiciju prvoklasnih filozofa, mislitelja, teologa... Čak i u ovom stoljeću Njemačka je proizvela ljude poput Martina Heideggera koji je možda najveći filozof dvadesetog stoljeća - i on je bio sljedbenik Adolfa Hitlera. Čini se gotovo neshvatljivim da čovjek koji ima kvalitete Martina Heideggera... Ja sam istraživao sve filozofe svijeta - čini se da je Martin Heidegger tako genijalan, tako vrlo originalan u pristupu stvarima s posve novih stajališta - ali on je bio sljedbenik Adolfa Hitlera, on ga je podržavao. Pitao sam se kakav je razlog postojao za to - i cijela nacija podržavala je tog luđaka.

Razlog je taj što nitko nije želio biti odgovoran. Ali onog časa kad izgubite svoju odgovornost, gubite i svoju slobodu.

Vaša odgovornost nije odvojena od vaše slobode, od vaše individualnosti - vi mislite da je ona teret. Zato neka je nosi netko drugi. No vi tada gubite i svoju individualnost, svoju slobodu.

Vaša odgovornost nije odvojena od vaše slobode, od vaše individualnosti. Kad jednom prebacite teret svoje odgovornosti na tuđa ramena, vi ste i sebe smanjili na nulu.

Naravno, sada vas nitko neće osuđivati ako nešto pode krivim putem, ali vi ste izgubili svoju dušu.

Ljudi osuđuju diktatore, ali nitko ne misli što je psihologija, ni kako se stvaraju diktatori, ni tko ih stvara. Mi smo oni koji ih stvaramo, a činimo to u nadi da će oni biti odgovorni. Ali nismo svjesni da s odgovornošću nestaje i naše slobode, naše individualnosti, naše demokracije, da odlazi sloboda mišljenja i izražavanja - da nestaje svega.

Izgubili smo svoju dušu onog trenutka kad smo svoju odgovornost prenijeli u ruke drugoga. A ima ljudi koji uživaju vladati, diktirati. To su bolesni ljudi.

73

Sada postoji čudna situacija. Ima ljudi koji žele biti rasterećeni od odgovornosti, a naravno, postoje i ljudi koji su spremni preuzeti sve odgovornosti. Ali uzimaju i svu vašu slobodu.

Oni vam oduzimaju sva prava i samu vašu individualnost. Oni imaju samo jednu želju - da budu moćni. Oni pate od drukčije vrste bolesti, ali čini se da je ona vrlo prikladna. Čini se da postoji neka usklađenost između ljudi koji se žele osloboditi odgovornosti, a ne znaju kako se oslobađaju zapravo svoje duše, ima i drugih bolesnih ljudi koji vole samo jednu stvar - moć. (33) Poziv, Poglavlje 10 Možete li reći nešto o nasilnosti? Čovjek je u nedoumici zato jer u njemu postoji dvostruka priroda. Čovjek nije jedno biće: on je prošlost i budućnost. Prošlost znači životinju, budućnost označava Boga. A između toga je sadašnji trenutak, čovjekovo postojanje - podijeljeno, rastrgano, rastrzano u dijametralno suprotne smjerove.

Ako se čovjek osvrće unazad, on je životinja. Zbog toga znanost ne može vjerovati da je čovjek nešto više - da je samo druga životinja, jer znanost istražuje samo prošlost.

Charles Darwin i ostali imaju pravo kad kažu da je čovjek rođen od životinje. To je istina o prošlosti, ali nije istina o čovjekovoj sveukupnosti.

Religija istražuje moguće, ono što se može dogoditi, a još se nije dogodilo. Znanost potanko ispituje sjemenku i ne može naći cvijet u njoj. Religija je vizionarska, ona sanja sposobna je vidjeti ono što se još nije dogodilo - cvijet. Naravno, ona ga ne može pronaći, ona ne može pronaći cvijet ispitujući sjemenku. Potrebna je velika pronicavost, ne sposobnost analize, već intuitivni uzlet, vizija, poetski pristup. Potreban je pravi sanjar koji može vidjeti ono što se još nije dogodilo.

Religija istražuje moguće i otkriva da čovjek nije životinja, nego Bog. Čovjek je Bog! I to je točno. Sukob je neosnovan. Sukob između znanosti i religije je beskoristan.

Njihove upute, njihove metode rada, njihovo polje djelovanja potpuno su različiti.

Znanost uvijek svodi sve na izvor, a religija uvijek uzlijeće prema cilju. Čovjek je oboje, i životinja i Bog jer on je u nedoumici, on se neprestano brine: biti ili ne biti, biti ovo ili ono? Čovjek može pronaći mir samo na dva načina: ili ponovno postaje životinja. Tada će biti jedno, neće biti nikakvih podjela, bit će sve mir, tišina, sklad... I zato milijuni ljudi pokušavaju biti životinje na razne načine.

Rat daje čovjeku priliku da postane životinja jer rat je vrlo privlačan. Povijest je zabilježila pet tisuća ratova u tri tisuće godina. Čovjek se neprestano borio, ovako i onako. Rat se nastavlja. Ne prođe ni jedan dan da čovjek ne ubije čovjeka. Odakle ta strašna radost razaranja i ubijanja? Razlog postoji duboko u psihologiji čovjeka.

U trenutku kad ubijete, iznenada postajete jedno, postajete ponovno životinja, nestaje dualnosti.

Zbog toga postoji strašna, magnetska moć ubojstva i samoubojstva. Čovjeka se ne može prisiliti da bude nenasilan.

74

Nasilnost odjednom bukne. Imena se mijenjaju, lozinke se mijenjaju, ali nasilnost ostaje uvijek ista. Ona može nastati u ime religije, u ime političke ideologije ili zbog neke druge apsurdne stvari - nogometna utakmica je dovoljna da ljudi postanu nasilni, dovoljna je utakmica kriketa.

Ljudi se tako mnogo zanimaju za nasilnost da, ako je ne mogu provesti sami, jer je riskantno i oni razmišljaju o posljedicama, oni pronađu indirektne načine da budu nasilni.

U kinu ili na televiziji, nasilnost mora postojati. Nitko neće gledati film ako u njemu nema nasilja. Kad vidi nasilje i krv, čovjek se iznenada sjeti svoje životinjske prošlosti, zaboravlja svoju sadašnjost i posve zaboravlja budućnost - on postaje prošlost. Vi se identificirate s onim što vidite: ono što se događa na ekranu postaje nekako vaš vlastiti život. Vi niste više gledatelj - u tim trenucima postajete sudionik, upadate u tu vezanost.

Nasilnost je vrlo privlačna.

Seksualnost je također privlačna jer samo u trenucima seksa vi možete postati jedno.

Inače ostajete dva, odvojeni ste, a zabrinutost i tjeskoba i dalje traju.

Nasilje, seks, droga, sve vam to pomaže, bar privremeno i prolazno da uzmaknete, da postanete posve životinja. Ali to ne može biti trajno.

Treba razumjeti jedan temeljni zakon: ništa se ne može vratiti natrag. U najboljem slučaju možete se pretvarati, u najboljem slučaju možete varati, ali ništa se ne može vratiti natrag jer vrijeme se ne vraća natrag. Vrijeme uvijek ide samo naprijed. Ne možete mlada čovjeka vratiti u djetinjstvo, niti starca pretvoriti u mladića. To je nemoguće.

Nemoguće je da drvo opet postane prijašnja sjemenka.

Evolucija ide sve dalje i ne postoji način da je u tome spriječite ili je prisilite da se vrati natrag.

Zbog toga su svi pokušaji čovjeka da postane životinja i nađe mir, osuđeni na neuspjeh. Možete biti opijeni - zbog alkohola ili nekih drugih droga - marihuane ili LSDa, možete se posve utopiti u njima. Na čas sve brige nestanu, na trenutak više niste dio problematičnog postojanja, na trenutak se krećete u posve drukčijoj dimenziji, ali to traje samo trenutak.

Sutra ujutro se vraćate, a kad se vratite u svijet, svijet će biti ružniji nego ikad prije. Jer dok ste bili opijeni, nesvjesni, dok ste spavali, problemi su rasli. Problemi su postajali sve kompliciraniji. Dok ste vi mislili kako ste pobjegli s onu stranu problema, problemi su puštali korijen još dublje u vaše biće, u vašu podsvijest.

Sutra ćete se ponovno vratiti u isti svijet - on će izgledati ružniji u usporedbi s mirom koji ste stekli spavanjem u drogama, opijenošću, zaboravom. U usporedbi s tim mirom, svijet će izgledati još opasniji, zamršeniji, zastrašujući. A tada postoji samo jedan put: nastaviti povećavanjem doze vaše droge. Ali ni to ne pomaže dugo. I to nije put da se iziđe iz dileme. Dilema ostaje, ona je ustrajna.

Jedini put jest obratiti se Bogu, to je jedini put koji vodi naprijed. Jedini put jest postati ono što je vaš potencijal - jedini način jest transformirati potencijal u stvarnost. Čovjek je potencijalan Bog i ako doista ne postane pravi Bog, nema mogućnosti da bude zadovoljan. Ljudi su i to pokušavali ... kako postati Bog? A kad se postane Bog, što učiniti sa životinjom?

75

Jedino rješenje koje se javljalo ponovno i ponovno kroz dugi niz godina je ovo: obuzdati životinju. To je isto rješenje. Ili obuzdati Boga nasiljem, seksom, drogama zaboraviti božanskost. To je jedno rješenje koje nikad ne uspije. Sama priroda stvari je takva da mora ne uspjeti. Drugi savjet koji pada čovjeku na pamet je ovaj: potisnuti životinju, zaboraviti životinju, držati je po strani, ne obazirati se na nju. Baciti je duboko dolje u sam temelj vaše podsvijesti, kako se ne biste susreli s njom u svom svakodnevnom životu. Tako je nećete vidjeti. Čovjek razmišlja gotovo na isti način kao i oštriga. Oštriga misli, ako ona ne vidi neprijatelja, neprijatelj ne postoji. I zato, kad oštriga susretne neprijatelja, ona jednostavno zatvori oči. Kad to učini, ona misli da neprijatelj sada ne postoji, jer ga ona ne vidi. Tako se stoljećima nadalo devedeset devet posto religioznih ljudi. Onom jednom postotku pripada Buddha, razni Krišne i Kabiri. Devedeset devet posto religioznih ljudi nisu radili ništa drugo nego ponavljali vježbu oštrige - vježbu potpune besmislice.

Potisnuti životinju! Ali vi to ne možete učiniti jer životinja ima silnu energiju. To je vaša cijela prošlost, stara milijune i milijune godina. Ona se duboko ukorijenila u vama, ne možete je se tako lako osloboditi, ako samo zatvorite oči. Vi ste jednostavno glupi.

A životinja je vaš temelj, ona je doista vaša osnova. Vi ste rođeni kao životinja, vi niste različiti od bilo koje životinje. Vi biste se morali razlikovati od nje, ali se ne razlikujete. Samo zato jer ste se rodili, ne postajete drukčiji. Da, imate različito tijelo, ali ne mnogo drukčije. Imate različitu vrstu inteligencije - ali ne mnogo drukčiju. Razlika je samo u kvantiteti, a ne u kvaliteti.

Sada moderno ispitivanje biljaka otkriva da su čak i biljke inteligentne, osjetljive, budne, svjesne - a što da se kaže o životinjama? Neka istraživanja otkrivaju da čak i metali imaju jednu vrstu vlastite inteligencije. Dakle, razlika između čovjeka i slona, između čovjeka i delfina, između čovjeka i majmuna nije u kvaliteti, već u kvantiteti, dakle samo u jakosti.

Mi imamo malo više inteligencije, i to je sve. To nije neka velika razlika.

Kvalitetna promjena događa se samo kad čovjek postane potpuno svjestan, kad čovjek postane Buddha - tada se događa prava razlika. Tada čovjek više nije životinja, tada je on jednostavno Bog - ali kako to postići?

Onih devedeset devet posto religioznih ljudi činili su nešto posve loše, ponavljali su istu logiku. To je bila ista logika koju su slijedili nasilni ljudi, ljudi skloni seksualnosti, alkoholizmu. Dakle, to je bila ista vrsta logike: zaboraviti životinju. Mnoge tehnike su se razvile da bi se na životinju zaboravilo. Ponavljajte mantru, kako biste mogli zaboraviti životinju. Budite zaokupljeni pjevanjem, nastavite ponavljati: Rama, Rama, Rama, Rama. Ponavljajte to ime tako brzo da se cijeli vaš um ispuni vibracijom te jedne jedine riječi: Rama. To je jednostavno način da se izbjegne životinja - ali životinja je ondje.

Možete dozivati Ramu stoljećima... ali životinja se neće promijeniti takvim jednostavnim trikom. Ne možete prevariti životinju. To će ostati onda samo vrlo površna religioznost. Zagrebite bilo kojega religioznog čovjeka, naći ćete životinju u njemu.

Samo malo zagrebite! Tako zvana religioznost nije čak ni površna. Ona se samo pretvara, ona je tek formalnost, društveni ritual.

76

Vi odlazite u crkvu, čitate Bibliju, čitate Gitu, pjevate, molite se, ali sve je to samo formalnost. Vaše srce ne sudjeluje u tome. A životinja u vama i dalje vam se smije, ismijava vas. Ona vas savršeno poznaje, zna tko ste vi i gdje ste. I zna kako manipulirati s vama. Vi možete i dalje satima pjevati i tada prođe prekrasna žena. Iznenada nestaje svega toga pjevanja, vi zaboravljate na Boga. Samo miris iz pekarnice... i svega nestaje.

Hare Krišna, hare Rama - svega je nestalo!

Dovoljna je samo mala stvar! Netko vas povrijedi, vi se naljutite i životinja je već spremna na osvetu, vi ste bijesni. Zapravo, religiozni ljudi razljute se dublje od drugih jer drugi se ne obuzdavaju. Snovi religioznog čovjeka moraju se kontrolirati, jer danju ih on obuzdava, ali što se događa noću dok on spava?

Mahatma Gandhi je pisao da je imao seksualne snove i sa sedamdeset godina. Zašto seksualni snovi kad čovjek ima sedamdeset godina? On je odgovorio: "Danju sam vrlo discipliniran - danju mi se nije pojavila nijedna seksualna misao. Ali noću sam nemoćan, podsvijest djeluje i stoga nestaje sva disciplina i kontrola."

Opažanje Sigmunda Freuda je vrlo dragocjeno. On kaže, želite li saznati nešto o čovjeku, morate znati njegove snove, a ne njegov život u budnom stanju. Njegov život kad je budan, lažan je. Pravi njegov život pokazuje se u snovima jer oni su prirodniji, u njima nema obuzdavanja, nema discipline ni kontrole. Stoga psihoanalizu ne zanima vaš život kad ste budni. Pogledajte ovo: vaš život dok ste budni je tako lažan da psihoanaliza uopće ne vjeruje u njega. On je posve bezvrijedan. Psihoanaliza prodire u vaše snove jer oni su istinitiji od vašega tako zvanog života dok ste budni.

To je ironija - da budan život o kojem mi mislimo da je stvaran, psihoanalitičari ne smatraju stvarnim. On se smatra nestvarnijim od vaših snova. Vaši su snovi daleko stvarniji jer vi niste u snovima da nešto iskrivite, vi duboko spavate. Svjesni um spava, a podsvijest je slobodna da kaže svoju riječ. Podsvijest je vaš pravi um, jer svijest je tek jedna desetina vašega potpunog uma. Devet desetina je podsvijest - deset puta snažnija, deset puta veća od vašega svjesnog uma.

Sto ćete raditi kad se borite sa svojom seksualnošću, s ljutnjom, pohlepom? I dalje ćete ih odbacivati u podsvijest, u tamu vašeg temelja, misleći da ste ih se oslobodili ako ih ne vidite. Ali niste ih se oslobodili...

Devedeset devet posto religioznih ljudi i dalje potiskuju svoje osjećaje, a uvijek kad nešto potisnete, ono ulazi dublje u vas, ono postaje dio vašeg bića. I počne na vas djelovati na tako suptilan način, da niste ni svjesni toga. Potisnuto ide vrlo krivudavim putovima i ne može se pojaviti direktno jer ako se to dogodi, vi ćete to obuzdati. Stoga se javlja na suptilan način tako krivudavim putovima, na tako varljive načine, zamaskirano da čak ne možete prepoznati da se radi o seksualnosti.

Seksualnost može čak uzeti masku molitve, ljubavi, religioznog obreda. Ali ako je pomno promatrate, ako dopustite sebi da vas otkrije netko tko može opaziti i razumjeti unutarnje funkcioniranje vašeg uma, bit ćete iznenađeni da se radi o istoj energiji koja se kreće različitim kanalima. Ona se mora kretati drukčijim kanalima jer nijedna energija ne može se nikad potisnuti.

Zapamtite jednom zauvijek: nijedna energija ne može se potisnuti.

Energija se može transformirati, ali nikad potisnuti. Stvarna energija sastoji se od alkemije, od metoda i tehnika koje transformiraju.

77

Prava energija ne sastoji se od svladavanja životinje, već od pročišćavanja životinje, od uzdizanja životinje na razinu božanskosti, koristeći životinjsko da bi se stiglo do Boga.

Ona može postati neobično moćno vozilo jer ima moć. Seks se može iskoristiti kao snažna energija - na njemu se možete dovesti do samih vrata Božjih. Ali ako ga zatomite, zaplest ćete se još više...

Ako potiskujete seks, postat ćete ljutiti, sva ona energija koja bi postala seks, postat će ljutnja. A bolje je biti sklon seksualnosti nego ljutit. U seksu ima bar nešto malo ljubavi, dok u ljutnji postoji samo čisto nasilje i ništa drugo.

Ako se seks potiskuje, čovjek postaje nasilan. Bit će nasilan ili prema sebi ili prema drugima. Postoje dvije mogućnosti: ili čovjek postaje sadist i muči druge, ili postaje mazohist i muči sebe. Ali u svakom slučaju nekoga muči.

Znate li da nekad vojnicima nisu bili dopušteni seksualni odnosi. Zašto? Jer da su im to dopustili, u njima se ne bi skupilo dovoljno bijesa ni nasilnosti. Za njih seks postaje opuštanje, oni postaju nježni, a nježan čovjek se ne želi boriti. Ako je vojnik gladan seksa, on se mora boriti bolje. Zapravo, njegova nasilnost bit će nadomjestak za seksualnost.

A Sigmund Freud ima opet pravo kad kaže da sve naše oružje nije ništa drugo nego simbol falusa: mač, nož, bajuneta, sve su to simboli falusa. Vojniku nije bilo dopušteno da uđe u nečije tijelo, u tijelo neke žene. Sad je lud i želi to učiniti i tada može učiniti svašta. Sada je u njegovo biće ušla velika nastrana želja. Potisnuti seks - on će sada željeti ući u nečije tijelo preko bajunete, mača.

Dugi niz stoljeća vojnik je bio prisiljen potiskivati svoje seksualne želje.

U ovom stoljeću vidjeli smo kako se događa nešto čudno. Američki vojnici su najbolje opremljeni vojnici na svijetu - što se tiče znanosti i tehnologije, oni su najopremljeniji vojnici. Ali dokazalo se da su slabiji od drugih vojnika. U siromašnoj zemlji Vijetnama oni su godinama pokušavali pobijediti, ali morali su prihvatiti poraz. Zašto? Po prvi puta američki vojnik je bio seksualno zadovoljan - u tome je bio problem. To je bio prvi vojnik u povijesti koji je bio seksualno zadovoljan, koji nije bio seksualno izgladnjivan.

On nije mogao pobijediti. Siromašna zemlja poput Vijetnama, mala zemlja kakav je bio Vijetnam - to je bilo čudo! Ako ne razumijete psihologiju, to je pravo čudo. Sa svom tehnologijom, sa svom modernom znanosti, sa svom snagom - američki vojnik nije mogao učiniti ništa.

Ali to nije ništa novo, to je stara istina. Cijela povijest Indije dokazuje to. Indija je velika zemlja, jedna od najvećih, manja samo do Kine. Ona je druga najveća zemlja na svijetu, a mnogo su je puta pobjeđivale manje zemlje: Turci, Mongoli, Grci - svatko od onih koji su došli, pobijedio je i porazio tu veliku zemlju. Koji je bio razlog? Oni koji su dolazili bili su siromašni, izgladnjeli ljudi.

Evo moje analize indijske povijesti - u prošlosti Indija nije potiskivala seks. To su bili dani kad su bili izgrađeni hramovi Khajuraha, Konarak, Puri - u Indiji se nije potiskivao seks. Unatoč nekoliko takozvanih velikih duša - mahatma, veći dio zemlje bio je seksualno zadovoljan. Bilo je tu mekoće, ljubavi, ljupkosti - Indiji je bilo teško boriti se.

Za što da se bori? Samo pomislite na sebe: želite li se boriti, morat ćete se nekoliko dana odreći seksa. Pitajte Muhammeda Alija i druge boksače - prije borbe oni moraju nekoliko 78

dana provesti u celibatu. To je imperativ. Pitajte olimpijske natjecatelje: prije nego što sudjeluju na olimpijadi, nekoliko dana moraju se odreći seksualnosti. Tako stječu pouzdanje, snažan osjećaj nasilja - to ih čim sposobnima za borbu. Trčat će brže, napadati brže jer energija ključa u njima. Zbog toga je bilo potrebno da vojnici potiskuju svoje osjećaje.

Samo dopustite da sva vojska svijeta bude seksualno zadovoljna i zavladat će mir.

Samo dopustite ljudima seksualno zadovoljstvo i bit će manje pobuna između hinduista i muslimana, bit će manje ratova između kršćana i muslimana - sve će te gluposti nestati.

Ako se ljubav proširi, rat će nestati. Oboje ne može postojati zajedno.

Transformacija je pravi način, a ne potiskivanje. Nemojte ništa potiskivati.

Ako postoji seksualnost u vama, ne potiskujte je. Inače ćete stvoriti novi kompleks koji će biti teže srušiti...

Stvari postaju vrlo jednostavne ako ste sposobni postići prirodnu, spontanu seksualnost. Stvari će biti tako jednostavne da ne možete ni zamisliti. Tada će vaša energija biti prirodna, a prirodna energija ne stvara zapreke transformaciji. Stoga kažem: od seksa do nadsvijesti.

Transformacija se može dogoditi samo ako najprije prihvatite svoje prirodno biće.

Sve što je prirodno, dobro je. Da, moguće je postići i više, ali tek ako prihvatite svoju prirodu u potpunosti - ako je dočekate dobrodošlicom, ako ne osjećate nikakvu krivicu u odnosu na nju. Biti kriv, osjećati se krivim, znači biti bezbožan. U prošlosti su vam govorili upravo suprotno: osjećati krivicu znači biti religiozan. ja vam kažem: osjećate li krivicu, nikad nećete biti religiozni. Ostavite sve krivice!

Onakvi ste kakvima vas je Bog stvorio. Onakvi ste kakvima vas je život napravio. Seks niste vi stvorili, on je dar Božji. (34) Riba u moru nije žedna, Poglavlje 13

79

POGLAVLJE 9 TERAPIJA Zašto je zagrljaj tako nevjerojatno djelotvorno terapeutsko sredstvo? Mislio sam da je to čistoća, dosjetljivost, analiza. Ali sve je to smeće u usporedbi s uzajamnim zagrljajem. Čovjeku je potrebno da bude potreban. To je jedna od najosnovnijih njegovih potreba. Čovjek počne umirati kad se drugi prestane brinuti za njega. Ako prestane osjećati da je nekomu važan, barem nekomu, cijeli njegov život postane beznačajan.

Zbog toga je ljubav najsnažnija terapija. Svijetu je potrebna terapija jer mu nedostaje ljubavi.

U svijetu doista punom ljubavi, ne bi trebalo uopće biti potrebe za terapijom. Bila bi dovoljna ljubav, i više nego dovoljna. Zagrljaj je samo gesta ljubavi, topline, skrbi. I sam osjećaj topline koji struji iz druge osobe rastapa mnoge bolesti u vama, rastapa ego, hladan poput ledenjaka, a vi ponovno postajete dijete.

Psiholozi su sada vrlo svjesni činjenice da ako dijete ne grlimo i ne ljubimo, njemu će nedostajati jedna vrsta prehrane. Kao što tijelo treba hranu, duši je potrebna ljubav.

Možete djetetu dati sve što mu je fizički potrebno, svu fizičku udobnost, no ako nema zagrljaja, ono neće izrasti u potpuno biće. Negdje duboko u sebi ostat će tužno, nezbrinuto, zapostavljeno, zanemareno biće. Njega su hranili, ali o njemu se nije nitko brinuo majčinski.

Opazilo se da ako dijete ne grlimo, ono se počinje skupljati u sebe, može čak i umrijeti, premda sve drugo ima. Što se tiče tijela, dijete ima sve potrebno, ali nije okruženo ljubavlju. Zato postaje izolirano i gubi dodir sa životom. Ljubav je prava veza sa životom, ljubav je sam naš korijen.

Za tijelo je apsolutno potrebno da dišete. Prestanete li disati, više vas nema. Na isti način, ljubav je unutarnje disanje. Duša živi od ljubavi.

Analiza tu ne može pomoći, dosjetljivost i čistoća, znanje i učenost ne mogu tu ništa učiniti. Možete znati sve o terapiji, možete biti stručnjak, ali ako ne poznajete umijeće ljubavi, ostajete tek na površini čudotvornosti terapije.

Onog trenutka kad počnete nešto osjećati za pacijenta, za onoga tko pati... u jednom od stotinu slučajeva, devedeset ljudi pati u osnovi zbog toga što nisu voljeni. Ako počnete osjećati potrebu da zavolite pacijenta i ako sprovedete u djelo tu svoju potrebu, pojavit će se gotovo čudesna promjena u stanju pacijenta. Ljubav je sigurno jedan od najboljih terapijskih fenomena.

Sigmund Freud se toga vrlo bojao tako da – zagrljaj nije uopće dolazio u obzir - on nije bio spreman suočiti se s pacijentom, jer slušajući o njegovoj bijedi, o njegovim morama, on bi mogao početi osjećati sažaljenje prema pacijentu. Njegove bi se oči možda mogle ovlažiti od suza koje bi počele teći, ili bi možda u nekom nesmotrenom trenutku mogao uhvatiti ruku pacijenta.

80

On se tako mnogo bojao bilo kakvoga ljubaznog odnosa između pacijenta i terapeuta, da je izmislio jedan poseban način obrade pacijenta: pacijent je morao leći na kauč, a psihoanalitičar je sjeo iza njega, kako ne bi gledali jedan drugom u lice, kako se ne bi stvorilo prijateljstvo, kako se ne bi pojavio nikakav odnos među njima.

Zapamtite jednu stvar - ljubav raste kad partneri gledaju jedan drugoga. U životinja ne može biti ljubavi jer oni za vrijeme ljubavnog odnosa nisu okrenuti jedan prema drugom, zato među njima nema ni prijateljstva ni srodnosti. Kad završe sa seksualnim odnosom, oni odu svaki svojim putom - odvojeni jedan od drugoga. Čak se ne zahvale niti se pozdrave. Životinje nisu sposobne stvoriti prijateljstvo, obitelj, društvenu zajednicu zbog jednostavnog razloga - za vrijeme seksualnog odnosa, oni ne gledaju jedan drugom u lice, njihov je odnos gotovo mehanički. U njemu nema ljudskog elementa. Čovjek je stvorio golemi prostor za sve vrste odnosa zbog jednostavnog razloga jer je on jedina životinja koja se u ljubavnom odnosu suočava sa svojim partnerom. Tada oči počinju komunicirati, a izraz lica postaje suptilni jezik. Tada su vidljive promjene raspoloženja i emocija - radost, ekstaza, sjaj orgazma - i tako se razvija intimnost.

Intimnost je potrebna, ona je temeljni uvjet.

Zbog toga je dobro ljubiti se na svjetlu, ne po mraku - barem mora postojati slabo svjetlo, bar svjetlo svijeće. Ljubiti u mraku je animalno, to znači da izbjegavate suočiti se s partnerom. Tu strategiju treba izbjegavati.

Sigmund Freud se silno bojao ljubavi, bojao se vlastite potisnute ljubavi. Bojao se da se ne uplete u neke mreže, u neke teškoće. Želio je biti izvan svega, nije se želio upuštati ni u kakve odnose s nekim drugim, da ne bi postao dio njegove nutrine, da ne zaroni u duboke vode, već da ostane samo znanstveni promatrač koji je izvan svega, nevezan, hladan, dalek. On je želio stvoriti znanost od psihoanalize. Ali psihoanaliza nije znanost, i nikad neće ni biti znanost. Ona je umijeće, mnogo je bliža ljubavi nego logici.

A pravi psihoanalitičar neće izbjegavati da se duboko upusti u nutrinu pacijenta - on će riskirati. I jest riskantno ući u problematične vode. Možda se i sami utopite - napokon, i vi ste čovjek! Možete upasti u neke probleme i zamršenosti. Možda stvorite i vlastite probleme. Ali taj rizik treba podnijeti. Zbog toga volim Wilhelma Reicha. On je čovjek koji je transformirao lice cijele psihoanalize - na taj način što se upustio u probleme pacijenta. On je odbacio kauč, napustio je tu nevezanu rezerviranost. On je mnogo revolucionarniji od Sigmunda Freuda koji je ostao tradicionalan, jer se bojao vlastitih potisnutih osjećaja.

Ako se ne bojite tih osjećaja možete silno mnogo pomoći. Ako se ne bojite vlastite podsvijesti i barem malo ste riješili svoje probleme, možete mnogo pomoći ako se zainteresirate za svijet pacijenta tako što postanete sudionik radije nego promatrač.

Zapravo, budući da i psihoanalitičari imaju vlastitih problema, katkad i više od samog pacijenta, može se razumjeti strah Sigmunda Freuda. Što se mene tiče, volio bih kategorički ustvrditi: ako osoba nije doista svjesna i prosvijetljena, ne može biti pravi, autentični terapeut.

Samo Buddha bi mogao biti pravi terapeut jer on nije imao nikakvih zaostalih problema. On je mogao zaroniti u tuđe probleme i stopiti se s pacijentom. Zapravo, za njega pacijent opće nije ni bio pacijent.

81

To je razlika u odnosu koji postoji između pacijenta i njegova terapeuta i odnosa koji postoji između učenika i učitelja. Učenik nije pacijent, učenik je drago biće, voljeno.

Učitelj nije samo promatrač, on postaje sudionik. Oni su izgubili svoje odvojene entitete, postali su jedno i ta jednost im pomaže.

Zagrljaj je samo gesta jednosti - čak i ta gesta pomaže.

I zato imate pravo. Vi pitate; "Zašto je zagrljaj tako nevjerojatno djelotvorno terapeutsko sredstvo?" A ono jest djelotvorno, a samo je gesta. Ako je istinita, a ne samo gesta, već je i vaše srce u tom zagrljaju - zagrljaj može postati čudotvorno sredstvo, može postati čudo, može transformirati cijelu situaciju u jednom času.

Nekoliko stvari treba razumjeti. Jedna stvar je ova: ideja da dijete umire, a čovjek postaje adolescent, tada adolescent umre, a čovjek postaje mladić. Tada i mladić urare i on postaje čovjek srednjih godina. I tako dalje. Ta ideja je pogrešna. Dijete nikad ne umire. Dijete je ondje, ono je uvijek ondje, prekriveno drugim iskustvima, ogrnuto adolescencijom, mladošću, srednjom dobi i tada starošću - ali dijete je uvijek ondje.

Mi smo poput crvenog luka, sloj na sloju, ali ako gulite luk, uskoro ćete pronaći svježije slojeve u njemu. Idete li dublje, naći ćete sve više svježih slojeva. Isto je i s čovjekom: uđete li duboko u njega, uvijek ćete pronaći prostodušno dijete, a dodirnuti to prostodušno dijete - to je terapija.

Zagrljaj nam daje neposredan kontakt s djetetom. Ako nekoga zagrlite toplo i s ljubavlju, ako to nije samo impotentan pokret, već značajna, važna, istinska gesta, ako vaše srce teče kroz njega, vi odmah dolazite u dodir s djetetom, s prostodušnim djetetom.

A prostodušno dijete čak i na trenutak takvog suočavanja osjeća strašnu razliku jer ono dijete je uvijek zdravo i cjelovito, nepodmitljivo. Stigli ste do najdublje srži neke osobe kamo nije nikad stigla pokvarenost, stigli ste do djevičanske srži, a dovoljno je ako samo u toj djevičanskoj srži zakuca opet život. Tako ste započeli proces izlječenja.

Svako dijete je tako živo, tako puno veselja, da ga njegova vlastita životnost čini zdravim.

Kad biste mogli dotaknuti dijete u pacijentu na bilo koji način - a zagrljaj je jednostavno jedna od najvažnijih stvari ...

Analiza je sredstvo uma, zagrljaj je sredstvo srca. Um je uzrok svih bolesti, srce je uzrok svih izlječenja. (35) Divlje guske i voda, Poglavlje 4 Čovjek ulazi u ured psihijatra... Čovjek ulazi u ured psihijatra i kaže: "Doktore, poludjet ću. Stalno mislim da sam zebra. Svaki puta kad se pogledam u zrcalo, cijelo moje tijelo je pokriveno crnim crtama."

Psihijatar ga pokušava smiriti: "Polako, polako," kaže on. "Smirite se! Idite kući i uzmite ove tablete, dobro se naspavajte i siguran sam da će crne crte posve nestati,."

Jadan čovjek ode kući i vrati se za dva dana.

"Doktore, osjećam se odlično. Imate li nešto protiv bijelih crta?"

Problem se dakle nastavlja.

82

Jednom se dogodilo da su mi doveli nekoga ludog mladića. Mladi čovjek patio je od ideje da su muhe ušle u njegovo tijelo kroz nos i usta dok je spavao i da unutra zuje. Bio je u velikoj nevolji. Okretao bi se ovako i onako, nije mogao ni sjediti uspravno zbog onih zujećih demona u sebi. Nije mogao ni spavati. Bio je u neprestanoj agoniji. Što učiniti s tim čovjekom? Zato sam mu rekao: "Lezite na krevet, dobro se odmorite deset minuta i onda ćemo učiniti sve što je moguće."

Pokrio sam ga plahtom kako ne bi vidio što se događa i rastrčao se po cijeloj kući da uhvatim nekoliko muha. To je bilo teško jer to nikad prije nisam radio, ali moje iskustvo u hvatanju ljudi mi je pomoglo.

Nekako sam uhvatio tri muhe. Stavio sam ih u bocu, donio ih do čovjeka, učinio nekoliko hokus-pokus pokreta nad njim, zatim mu rekao da otvori oči i pokazao mu bocu.

Pogledao je bocu i rekao: "Da, uhvatili ste neke, ali samo one manje. Velike su još uvijek ondje, a one su tako velike!" Sada je postalo zaista teško. Odakle da nabavim tako velike muhe? On je rekao: "Vrlo sam vam zahvalan. Bar ste me riješili manjih muha, ali one velike su doista velike."

Ljudi idu i dalje. Ako im pomognete s jedne strane, oni će vam donijeti isti problem s druge strane - kao da za to postoji duboka potreba. Pokušajte to shvatiti.

Vrlo je teško živjeti bez problema, to je gotovo ljudski nemoguće. Zašto? Jer problem vas razonođuje. Problem vas zaokuplja. Vi ste zaposleni bez posla. Kad ne bi bilo problema, ne biste mogli prionuti uz periferiju vašeg bića. Progutao bi vas centar. A centar vašeg bića je prazan. On je poput središta kotača. Cijeli se kotač okreće oko praznog središta. Vaša najdublja srž je prazna, ona je ništa, sliči ambisu, praznini. Vi se bojite te praznine i zbog toga se svi priljubljujete uz obod kotača, ili u najboljem slučaju, ako ste malo hrabriji, vi i dalje prianjate uz žbice, ali nikad se ne primičete središtu.

Počnete se osjećati uplašeno i nesigurno.

Problemi vam pomažu, neki problem koji treba riješiti. Kako ući u problem? Ljudi dolaze k meni i kažu: "Želim ući u problem, ali imam problema." Oni misle da zbog problema ne mogu riješiti problem. No upravo je suprotno: zato jer ne žele ući u sebe, ljudi stvaraju probleme.

Neka ovo iskustvo uđe duboko u vas, što dublje: svi vaši problemi su izmišljeni.

Ja i dalje odgovaram na vaše probleme samo zato jer sam pristojan. Svi su problemi izmišljeni, beznačajni su u svojoj osnovi, ali vam pomažu da izbjegnete sebe. Oni vas razonođuju. Pitate se, kako čovjek može ući u sebe? Ima tako mnogo problema koji se moraju najprije riješiti. Ali čim se jedan problem riješi, odmah se drugi napuše. I ako gledate, ako promatrate vidjet ćete da drugi problem ima istu kvalitetu kao i prvi.

Pokušate li ga riješiti, odmah se javlja treći, odmah je nadomješten. Ispričat ću vam jednu anegdotu.

Psihijatar: "Vi tinejdžeri ste opasni. Nemate nikakva osjećaja odgovornosti.

Zaboravljate materijalne stvari, mislite na druge stvari, na znanost, matematiku i slično. Kako vi stojite s matematikom?"

Pacijent: "Ne baš dobro."

83

"Dat ću vam jedan test koji se odnosi na vašu informaciju o činjenicama. Recite mi jedan broj."

"Royal 34 - 47. To je trgovina u kojoj radi moja djevojka."

"Neću telefonski broj! Dajte mi običan broj."

"Dobro! 37" "To je već bolje. A sada još jedan, molim vas."

"Još jedan."

"37."

"Lijepo, lijepo. Vidite, vaš um može ići i u drugim pravcima ako želite."

"Točno! 37-22-37! Bože, kakva cifra!"

A sada se vratimo na prijateljicu. Ako ne izmišljate problem kroz telefonski broj, tada to činite preko cifre. To se tako ponavlja u nedogled. Pogledajte ono što je bitno. Zašto na prvom mjestu želite stvoriti probleme? Jesu li to doista problemi?

Jeste li postavili sebi najvažnije pitanje? jesu li to stvarni problemi, ili ih vi stvarate i naviknuli ste se stvarati ih? I vi ste u njihovu društvu i osjećate se osamljeni kad nema problema. Čak biste voljeli biti jadni, ali ne biste voljeli biti prazni. Ljudi čak prianjaju uz svoje jade, ali nisu spremni postati prazni.

Vidim to svaki dan. Dolazi bračni par koji se godinama svađa. Kažu da se bore već petnaest godina. U braku su petnaest godina i sve to vrijeme proveli su svađajući se.

Jedan drugome daruju samo pakao. Zašto se ne rastanete, zašto se držite nevolje? Ili se promijenite, ili se rastanite. Kakva smisla ima gubiti cijeli život uzalud? Ali meni je jasno što se događa.

Oni nisu spremni ostati sami. Barem im nevolja čini društvo. A sada ne znaju, ako se rastanu, kako će urediti svoj život. Prilagodili su se posebnom obrascu neprestanog sukoba, ljutnje, zanovijetanja, borbe i nasilja. Naučili su sve trikove. Ne znaju kako se ponašati u drugoj situaciju, možda s nekim drugim, s drukčijom osobom. Kako biti s nekim drugim? Oni ne znaju ništa drugo. Naučili su poseban jezik nevolje. Sada u tome vide umijeće, djelotvornost. Nastaviti s drugom osobom, značilo bi početi ponovno iz početka. Nakon petnaest godina istog posla, čovjek se počne bojati promijeniti posao. Čuo sam da je neka velika filmska zvijezda došla psihijatru i rekla mu: "Nemam talenta za glazbu ni za glumu. Nisam prekrasan ni lijep. Moje je lice ružno, a moja osobnost jad i bijeda. Što da radim?" A on je poznati glumac.

Psihijatar mu je odgovorio: "Zašto ne prestanete glumiti? Ako mislite da nemate glumačkog talenta ni genijalnosti, da to nije posao za vas, zašto jednostavno ne prestanete to raditi?"

A glumac se začudio: "Što? Nakon što sam to radio preko dvadeset godina i postao gotovo poznata zvijezda?"

Vi investirate i u svoje nevolje. Gledajte, kad jedan problem nestane, samo promatrajte, pravi problem će se odmah premjestiti na nešto drugo. To izgleda kao da zmija mijenja staru kožu, ali zmija ostaje. ("Zašto?" je zmija. Bila je upletena u vaš plač.

Sada je plač prestao i vi se smijete. Zmija je kliznula iz stare kože. Sada se javlja problem: Zašto? Možete li zamisliti život bez jednoga "Zašto?")

84

Zašto život pretvarate u probleme? Život je tako nevjerojatno prekrasan, zašto ga ne živjeti upravo sada? Plač, i to je gesta života. I smijeh je gesta života. Katkad ste tužni, i to je gesta života, raspoloženje. Prekrasno! Katkad ste sretni i kipite od radosti i pokreta.

I to je dobro i prekrasno. Prihvatite sve što se dogodi, pozdravite to, ostanite s tim.

Polako ćete uvidjeti da ste napustili običaj postavljanja pitanja i stvaranja problema u životu.

A kad ne stvarate probleme, život vam otkriva sve svoje misterije. Ali se nikad ne otvara pred osobom koja i dalje postavlja pitanja. Život je spreman otkriti vam se, ako od njega ne stvarate probleme. No ako to činite, i sam taj vaš čin zatvara vam oči i vi postajete agresivni u odnosu na život.

To je razlika između znanstvenog i religioznog napora, znanstvenik sliči agresivnom čovjeku koji pokušava ukrasti istinu od života, prisiljavajući ga da izrazi tu istinu. Čini to gotovo s puškom u ruci, postavljajući životu pitanja.

Religiozan čovjek jednostavno popušta životu, on plovi s njim. A život mu otkriva mnoge stvari koje neće nikad otkriti znanstveniku. Znanstvenik će uvijek skupljati mrvice koje padnu sa stola. Znanstvenika neće nitko nikad pozvati kao gosta.

Oni koji žive život, pozdravljaju ga i prihvaćaju ga veselo bez ikakvih pitanja, ali s povjerenjem, oni postaju gosti. (36) Joga, znanost duše, Svezak 9, Poglavlje 6 Što je neuroza i koji je lijek protiv nje?

U prošlosti neuroza nikad nije bila epidemija, kao što je sada. Ona je danas postala gotovo normalnim stanjem ljudskog uma. To treba shvatiti.

Prošlost je bila duhovno zdravija, a to je bilo zato jer um nije bio hranjen s tako mnogo stvari istovremeno. Um nije bio pretovaren, a ono što ostane neasimilirano, stvara neurozu. To je isto kao da vi nastavljate jesti i prejedati se. Ono što tijelo ne može probaviti, pokazat će se kao otrov. A manje je važno što jedete, nego što čujete i vidite.

Svakog trenutka vi i dalje preko vaših očiju, ušiju i osjetila primate tisuću i jednu stvar. A ne postoji vrijeme za posebnu asimilaciju. Kao da čovjek neprestano sjedi za stolom i jede, jede dvadeset četiri sata na dan.

To je stanje modernog uma - on je pretovaren, opterećuje ga tako mnogo stvari. Nije nikakvo čudo što se on slomi. Postoji granica svakog mehanizma. A um je najsuptilniji i najosjetljiviji mehanizam.

Zaista zdrav čovjek je onaj koji koristi pedeset posto svoga vremena da asimilira svoja iskustva. Pedeset posto akcija, pedeset posto mirovanje - to je prava ravnoteža. Pedeset posto razmišljanja, pedeset posto meditacije - to je lijek.

Meditacija nije ništa drugo nego vrijeme kad se vi potpuno opuštate, kad zatvarate sva vrata i sva svoja osjetila vanjskim poticajima, nestajete sa svijeta, zaboravljate svijet kao da on više ne postoji - nema novina, radija ni televizije, nema ljudi.

Vi ste sami u vašem najdubljem biću, opuštate se, vi ste kod kuće.

U tim trenucima, sve što je bilo akumulirano, asimilira se. Ono što je bezvrijedno, odbacuje se. Meditacija funkcionira poput mača s dvije oštrice: s jedne strane ona asimilira sve što je hranjivo, a odbija i odbacuje sve što je bezvrijedno.

85

Ali danas je meditacija nestala sa svijeta. U prošlosti ljudi su bili prirodno meditativni. Život je bio jednostavan, ljudi su imali dovoljno vremena da samo sjede i ne rade ništa.

Ili da gledaju zvijezde, promatraju drveće, ili slušaju ptice. Ljudi su imali intervale duboke pasivnosti. U takvim trenucima postajete zdraviji i cjelovitiji.

Neuroza znači da nosite takav teret u umu da umirete pod njim. Ne možete se kretati.

Ne dolazi u pitanje da vaša svijest leti. Vi ne možete ni puzati - teret je tako težak. I on se svakog časa povećava. Prirodno je da se slomite.

Treba razumjeti nekoliko stvari. Neuroza sliči mišu koji stalno istražuje bezizlazni položaj, a nikad ništa ne nauči. Da, ne naučiti, to je neuroza. To je prva definicija. Vi i dalje istražujete bezizlaznu situaciju.

Ljutiti ste. Koliko puta ste se naljutili? I koliko ste se puta pokajali što ste se ljutili?

Ipak, ako ćete biti stimulirani, vaša će reakcija biti opet ista. Ništa niste naučili. Bili ste pohlepni i pohlepa vam je stvorila sve više problema. Vi znate da pohlepa nije još nikom donijela sreću. Ali vi ste i dalje pohlepni, i dalje nastavljate s pohlepom, ništa niste naučili.

Neurozu stvara nesposobnost da se nešto nauči. To je neuroza.

Učenje znači asimilaciju. Vi nešto pokušate i tada otkrijete da to nema smisla. Tada to ostavite, okrenete se u drugom smjeru i pokušate drugu alternativu. To je mudro. To je inteligentno. Neuroza je kad lupate glavom o zid ondje gdje znate savršeno dobro da ne postoje vrata.

Ljudi postaju sve više neurotični jer i dalje istražuju bezizlazni položaj, istražuju ono što nema smisla. Čovjek koji je sposoban naučiti, nikad ne postaje neurotičan, on to ne može postati. On odmah vidi kad se nađe pred zidom. I tada napušta cijelu ideju. Počinje se kretati u drugom smjeru. Dostupne su i druge alternative. Nešto je naučio.

Za Edisona se priča kako je radio jedan pokus bez uspjeha sedam stotina puta. Njegovi su suradnici postali očajni. Tri godine su bile izgubljene, a on je i dalje pokušavao nove alternative. Svakog se jutra pojavio s velikim entuzijazmom - s istim entuzijazmom kao i prvog dana. I tri godine su uzalud prošle.

Jednog dana okupili su se njegovi suradnici i rekli mu: "Mi ne vidimo nikakva smisla u svemu tomu. Nismo uspjeli sedamsto puta. Vrijeme je da prekinemo s pokusom." Kažu da je Edison odgovorio: "Što kažete - niste uspjeli? Naučili smo da je sedamsto alternativa bilo pogrešno. To je veliko iskustvo. Danas neću pokušati isti pokus, pronašao sam nešto drugo. Približili smo se istini. Koliko loših alternativa ima? Mora da postoji neka granica. Ako postoji tisuću lažnih alternativa, tada smo sedamsto njih već prošli, a ostalo ih je samo još tri stotine. I tada ćemo stići do pravog smisla."

To je učenje. Kad učini jedan pokus i kad vidi da on nema smisla, kad pokuša alternativu i opet bez rezultata, mudar čovjek se zaustavlja. Budala pokušava i dalje.

Budala to zove upornošću i kaže: "Radio sam to jučer pa ću i danas. A radit ću to i sutra."

On je tvrdoglav, svojeglav On kaže: "Kako to mogu ostaviti? Tako sam mnogo investirao u to. Ne mogu to promijeniti." Tada i dalje uporno radi isto i cijeli njegov život je uzaludan. I kako se smrt približava, on postaje očajan, bespomoćan. Duboko u sebi on savršeno dobro zna da neće uspjeti. Tako mnogo puta nije uspio i još uvijek pokušava istu stvar, a ništa nije iz toga naučio. To stvara neurozu.

86

Čovjek koji je sposoban učiti nikad neće postati neurotik. Učenik nikad neće postati neurotik. Učenik znači onaj koji je sposoban učiti. Nikad nemojte postati obrazovani, uvijek budite dio procesa učenja.

Obrazovanost tjera ljude u neurozu. Nije slučajno da profesori, filozofi, psihijatri i učenjaci lako polude. Oni su naučili i stigli do zaključka da se nema više što naučiti.

Onog časa kad odlučite da nemate više što naučiti, prestajete rasti.

Kad prestanete rasti, počinje neuroza. To je druga definicija.

Očito je da je svijet u prošlosti bio drukčiji. Poticajima što ih sada dobivamo u jednom danu, prije šest stotina godina trebalo je šest tjedana da dođu do nas. Šest tjedana vrijedne poticaje i informacije mi dobivamo u jednom danu - sada je oko četrdeset puta jači pritisak da se nešto nauči i adaptira. Moderan čovjek mora biti sposoban da uči više nego ikad prije jer sada ima više toga za naučiti.

Moderan čovjek mora postati sposoban da se svakog dana prilagodi novim situacijama jer se svijet mijenja tako brzo. To je velik izazov.

Velik izazov, ako se prihvati, mnogo će pomoći u širenju svijesti. Moderan čovjek će postati ili potpuno neurotičan, ili će se transformirati zbog samog pritiska. Ovisi o tome kako to uzmete. jedno je sigurno: nema povratka na staro. Vanjski utjecaji će se i dalje sve više povećavati. Dobivat ćete sve više informacija i život će se mijenjati sve bržim i bržim ritmom. I vi ćete morati biti sposobni naučiti, prilagoditi se novim stvarima.

U prošlosti čovjek je živio u gotovo statičnom svijetu. Sve je bilo statično. Vi ste napuštali svijet točno onako kako je to činio i vaš otac. Niste ništa mijenjali. Ništa nije bilo promijenjeno. Niti se postavljalo pitanje da se previše nauči. Bilo je dovoljno malo znanja. Tada ste u umu imali prostora, praznog prostora što je pomagalo ljudima da ostanu zdravi. Sada više nema praznog prostora, osim ako ga vi ne stvorite hotimično.

Danas je meditacija potrebna više nego ikad prije. Potrebna je tako mnogo da je to gotovo pitanje života i smrti.

U prošlosti ona je bila luksuz, za nju su se zanimali samo neki ljudi - Buddha, Mahavira, Krišna. Drugi ljudi su bili prirodno tihi, prirodno sretni i zdravi. Nije im bilo potrebno razmišljati o meditaciji, oni su meditirali na podsvjesni način. Život je bio tako tih, odvijao se tako polako da su se čak i najgluplji ljudi mogli prilagoditi. Sada je promjena tako strahovito brza, sve je tako brzo da se čak i najinteligentniji ljudi osjećaju nesposobnima da se prilagode takvom životu. Život je drukčiji svakog dana i vi morate ponovno učiti - morate učiti uvijek iznova.

Sada ne možete nikad prestati učiti, učenje je postalo proces dug kao život.

Morat ćete učiti do same smrti, jedino tako možete ostati zdravi, možete izbjeći neurozu. A pritisak je velik, četrdeset puta veći.

Kako se opustiti pri tom pritisku? Morat ćete ući svojevoljno u trenutke meditacije.

Ako čovjek ne meditira bar jedan sat dnevno, neuroza neće biti slučajna, već će je čovjek sam stvoriti.

Jedan sat dnevno čovjek treba nestati iz svijeta i ući u sebe. Jedan sat mora biti tako sam da ništa ne prodire u njega - ni sjećanje ni misao, ni imaginacija. Jedan sat bez zadovoljstva u njegovoj svijesti i to će ga pomladiti, to će ga osvježiti. To će osloboditi 87

nove izvore energije u njemu i on će se vratiti u svijet mlađi, svježiji, sposobniji da uči, s više zadivljenosti u očima, s više strahopoštovanja u srcu - bit će ponovno dijete.

Taj pritisak da uči i stari običaj da ne uči čini ljude ludima. Moderni um je zaista pretovaren, nije mu dano vrijeme da provari stvari, da ih asimilira u svoje biće. Ovdje nastupa meditacija i postaje važnija nego ikad prije.

Ako umu ne damo priliku da se odmori u meditaciji, mi gušimo sve poruke koje neprestano u njega cure. Mi odbijamo učiti - kažemo da nemamo vremena. Tada se poruke počnu gomilati. Ako nemate dovoljno vremena da poslušate poruke koje vaš um neprestano prima, one se počnu gomilati - kao što se spisi gomilaju na vašem stolu jer nemate dosta vremena da ih pročitate i odgovorite na njih. Upravo tako i vaš um postaje pretrpan - ima tako mnogo spisa koje morate pregledati, tako mnogo pisama pročitati, odgovoriti, ima tako mnogo izazova koje treba prihvatiti, suočiti se s njima. Čuo sam ovo: Mulla Nasruddin je jednog dana rekao: "Ako se danas dogodi nešto loše, neću imati bar tri mjeseca vremena pogledati o čemu se radi. Tako mnogo loših stvari se već dogodilo danas, neću imati vremena bar tri mjeseca da pogledam što je to."

Dugačak red, u sebi vidite taj dugi red, a on i dalje raste. I što je red dulji, imate sve manje prostora, sve je više buke u vama - jer sve što ste nagomilali, zahtijeva vašu pozornost.

To obično počinje s pet godina kad pravo učenje zapravo prestane i traje sve do smrti.

U prošlosti to je bilo u redu. Pet ili sedam godina bilo je dovoljno da naučite sve što vam je bilo potrebno u životu. Sedam godina bilo bi dovoljno za sedamdeset godina života.

Ali sada to nije moguće.

Vi ne možete prestati učiti jer se događaju uvijek nove stvari, a vi se ne možete suočiti s tim novim stvarima ako imate stare ideje. Ne možete ovisiti o svojim roditeljima i njihovu znanju, ne možete ovisiti ni o svojim učiteljima u školi i na sveučilištu jer ono što oni govore nije više suvremeno. Mnogo toga se dogodilo. Mnogo je vode proteklo Gangom.

Ja sam imao takvo iskustvo kao student. Bio sam iznenađen znanjem mojih profesora jer je ono bilo staro trideset godina, potjecalo je iz vremena dok su oni bili mladi i dok su se okupljali oko svojih učitelja. Od tada nisu pratili što se događalo. To znanje je apsolutno beskorisno.

Ja sam se stalno sukobljavao s mojim profesorima. Izbacili su me iz mnogih koledža, isključili iz mnogih sveučilišta jer su profesori izjavili da se ne mogu natjecati sa mnom.

A ja im nisam zadavao nikakvih briga, samo sam im osvijestio da je ono što govore zastarjelo. Ali to je vrijeđalo njihov ego. Oni su svoje znanje stekli u studentskim domovima i mislili su da se svijet zaustavio tada i ondje.

Sada učenici više ne mogu ovisiti o svojim učiteljima, djeca ne mogu ovisiti o svojim roditeljima i zato se cijeli svijet pobunio. Ta pobuna nema nikakve veze s ničim drugim.

Studenti ne mogu poštovati svoje učitelje, ako oni stalno ne uče. Oni ne mogu biti poštovani. Zbog čega? Nema nikakva razloga. Ni djeca ne mogu poštovati svoje roditelje jer je njihov pristup vrlo primitivan. Mala djeca postala su svjesna da je zastarjelo ono što im govore roditelji. Roditelji će morati neprestano učiti ako će željeti pomoći svojoj djeci 88

da rastu. I učitelji će morati stalno učiti. Brzina tog učenja stalno se povećava. Danas nitko ne smije prestati učiti. A broj onih koji uče stalno raste.

Dakle, nikad ne smijete prestati učiti, inače ćete postati neurotični. Jer prestati učiti znači da gomilate informacije koje niste asimilirali ni provarili, koje vam nisu ušle u krv i kosti, u vašu srž. One će visjeti oko vas s vrlo upornim zahtjevom da se usvoje.

Drugo, trebat će vam vremena da se opustite. Ovaj pritisak je prejak. Bit će potrebno neko vrijeme da se otmete tom pritisku. San vam više ne može pomoći jer i u snu ste preopterećeni. Vaš dan je vrlo prenatrpan i zato, kad pođete spavati, vaše tijelo padne mlitavo na krevet, dok um i dalje nastavlja sortirati stvari. To je ono što vi zovete spavanjem. To nije ništa drugo nego očajničko nastojanje uma da izdvoji stvari jer vi nećete imati vremena za to.

Vi se morate stalno opuštati u meditaciji. Nekoliko minuta duboke meditacije omogućit će vam da ne postanete neurotičar.

U meditaciji um se rasterećuje, iskustvo se probavlja, tereta nestaje, a um postaje svjež i mlad, jasan i čist.

U prošlosti, količina informacija koje su se unosile zahtijevala je jednu desetinu čovjekova vremena, dok je vrijeme meditacije zauzimalo devet desetina vremena. Sada je obratno. Devet desetina odnosi se na vrijeme unošenja podataka, a jedna desetina je posvećena meditaciji.

Vi se vrlo rijetko opuštate. Rijetko sjedite tiho i ništa ne radite. Nestaje čak i one jedne desetine vremena podsvjesne meditacije. Kad se to jednom dogodi, čovjek će posve poludjeti. A to se već sada i događa. Što mislim kad kažem podsvjesna meditacija? Vi jednostavno odete u vrt i igrate se ondje sa svojom djecom - to je vrijeme podsvjesne meditacije. Ili plivate u bazenu, to je podsvjesno vrijeme meditacije. Ili kosite tratinu, slušate ptice - to je vrijeme podsvjesne meditacije. I toga pomalo nestaje jer kadgod ljudi imaju malo vremena, oni sjede pred televizijskim aparatima, prilijepljeni za svoje stolce.

Sada vam televizija ulijeva u um strahovito opasnu informaciju. Vi je nećete moći probaviti. Ili čitate novine - serviraju vam sve vrste gluposti. Kadgod imate vremena, vi uključujete radio ili televiziju. Ili katkad, ako se osjećate dobro i želite se opustiti, pođete u kino. Kakvo je to opuštanje? Kino vam neće dopustiti opuštanje jer stalno vam ubacuju informacije.

Bit će dovoljno slušate li kukavicu jer vam ona ne daje nikakvu informaciju. Bit će dovoljno slušate li glazbu jer nikakvu informaciju na taj način ne ubacuju u vas. Glazba nema jezik, ona je čisti zvuk, ona ne daje nikakve poruke, jedino vas veseli. Bit će dovoljan ples, glazba, rad u vrtu, igra s djecom, ili samo sjedite i ništa nemojte raditi. To je lijek. Ako to činite svjesno, djelovanje će biti veće.

Stvorite ravnotežu. Neuroza je neuravnoteženo stanje uma - previše aktivnosti ili nikakva aktivnost, previše muškosti ili previše ženstvenosti. Previše yanga, a premalo yina. A vi morate imati pedeset posto svakoga, da biste održali duboku uravnoteženost.

Potrebna je simetrija u vama. Morate biti pola muškarac, a pola žena. Tada nikad nećete biti neurotični.

89

Individualnost nije ni muška ni ženska, ona je jednostavno jedinstvo obojeg. Nastojte je postići između vremena kad radite i vremena kad ne radite ništa. To je cjelovitost. To je ono što je Buddha nazvao svojim srednjim putem. Budite samo točno u sredini. I zapamtite, možete biti neuravnoteženi i u drugoj krajnosti, možete biti previše neaktivni.

I to je opasno. I to ima svoje zamke. Ako postanete premalo aktivni, vaš život gubi svoj plesni korak, vaš život gubi radost i vi počnete umirati.

Zato ne kažem da budete neaktivni. Kažem samo da mora postojati ravnoteža između akcije i reakcije. Neka one uravnotežuju jedna drugu, a vi budite samo u sredini. Neka one budu dva krila vašeg bića. Ni jedno krilo ne smije biti veća od onoga drugog.

Na Zapadu ima previše akcije, neaktivnost je nestala. Na Istoku ima previše neaktivnosti, nestalo je akcije. Zapad poznaje obilje bogatstva na površini, a siromašan je u nutrini. Istok poznaje bogatstvo i obilje u sebi, a siromaštvo vani. I Istok i Zapad su u nevolji jer oba su odabrala krajnosti.

Moj pristup životu nije ni istočnjački ni zapadnjački, moj pristup nije ni muški ni ženski, ni akcija niti neakcija, moj pristup je potpuna uravnoteženost, unutarnja simetrija.

Stoga govorim onima koji su se odrekli svijeta: "Nemojte napuštati svijet, budite u svijetu, ali ne budite od njega." To je ono što taoisti zovu wei-wu-wei, akcija kroz neakciju, susret yin i yanga, anima, animus. To donosi prosvjetljenje. Neuravnoteženost je neuroza, uravnoteženost je prosvjetljenje. (37) Tajna nad tajnama, Svezak 1., Poglavlje 12 Molim vas, recite nešto o ludilu. Otkrio sam da psihijatri ne znaju ništa o tome, unatoč svim svojim nastojanjima. Čini se da postoje dvije vrste ludila. Vi ste govorili o ludilu kao o jednom koraku prema prosvjetljenju, a također ste psihozu nazvali ozbiljnim oblikom kukavičluka u suočavanju sa stvarnošću života. Svaki luđak koji tvrdi da je Isus Krist, čini se da nije doživio Boga.

Dvije su vrste ludila, a moderna psihijatrija svjesna je samo jedne vrste. Budući da nije svjesna druge vrste, njezino shvaćanje ludila je vrlo jednostrano, lažno, pogrešno a i štetno.

Prva vrsta ludila kojeg su psihijatri svjesni je pad ispod racionalnog uma. Kad se ne možete boriti sa stvarnošću, kad ima toga previše, kad sve postane nepodnošljivo, tada je ludilo način bijega u vlastiti subjektivni svijet, tako da čovjek može zaboraviti stvarnost koja postoji. Vi stvarate vlastiti subjektivni svijet i počinjete živjeti u jednoj vrsti imaginarnog svijeta, počinjete sanjati otvorenih očiju, kako biste izbjegli stvarnost koje ima previše i koja je nepodnošljiva. To je bijeg pa čovjek pada ispod razine racionalnog uma. To je povratak animalnom umu. To je zapadanje u podsvijest.

Drugi ljudi istu stvar obavljaju na druge načine. Alkoholičar čini to kroz alkohol. On pije previše i posve gubi svijest pa zaboravlja cijeli svijet i sve njegove probleme i brige zaboravlja svoju ženu, djecu, trgovinu, ljude. Kreće se u svojoj podsvijesti uz pomoć alkohola. To je prolazna faza ludila koja nestaje nakon nekoliko sati.

Uvijek kad u svijetu nastanu teška vremena, droga postaje vrlo važna. Nakon Drugoga svjetskog rata droga je dobila golemu važnost na cijelom svijetu, osobito u zemljama 90

koje su sudjelovale u tom ratu, u zemljama koje su bile svjesne da sjede na vulkanu koji svakog časa može eksplodirati. Vidjeli smo kako su Hirošima i Nagasaki izgorjeli za nekoliko trenutaka - stotine tisuća ljudi bilo je spaljeno za čas. Tu je stvarnost teško podnijeti. I zato se nova generacija, mlada generacija počela zanimati za drogu.

Droga i njezin utjecaj u svijetu, njezino djelovanje na mladu generaciju ima svoje korijene u iskustvima Drugoga svjetskog rata. Taj rat je stvorio hipije, stvorio je ljude koji su postali ovisnici o drogi jer život je bio tako opasan, a smrt se mogla dogoditi svakog trenutka... kako je izbjeći, kako zaboraviti sve o njoj?

U vrijeme stresa i napetosti ljudi počinju uzimati drogu. To je uvijek bilo tako. To je način da se stvori prolazno ludilo. A pod ludilom mislim na pad ispod razine racionalnog uma. Jer samo racionalni um može biti svjestan problema. On ne zna za rješenja, on poznaje samo probleme. Ako se problemi mogu riješiti, ako možete postojati uz njih, vi ostajete zdravi. Kad otkrijete da ih je previše, vi poludite.

Ludilo je ugrađeni proces izbjegavanja problema, stvarnosti, zabrinutosti, stresnih situacija.

Ljudi to izbjegavaju na mnogo načina. Neki postaju alkoholičari, neki uzimaju LSD, a neki marihuanu. A ima i onih koji nisu tako hrabri - oni će oboljeti. Dobit će rak, tuberkulozu, paralizu. Tada oni mogu reći svijetu: "Što ja tu mogu učiniti? Ja sam paraliziran. Ako se ne mogu suočiti sa stvarnošću, nisam odgovoran. Sada sam paraliziran." Ili: "Ako moj posao propada, što ja mogu učiniti? Ja imam rak."

To su načini na koje ljudi štite svoj ego - to su bijedni načini, načini vrijedni žaljenja, a ipak se tako štiti ego.

Radije nego da ga napuste, oni ga štite.

Kadgod život postane previše napet, sve će se te stvari događati. Ljudi će obolijevati od čudnih bolesti, neizlječivih bolesti - neizlječivih zato jer u čovjeku postoji velika sklonost za bolest, a bez njegove suradnje s medicinom i liječnikom, ne postoji mogućnost izlječenja. Nitko vas ne može izliječiti protiv vaše volje. Zapamtite to kao osnovnu istinu.

Ako ste mnogo uložili u svoj rak, ako vi želite da vas on štiti, da vam pruža osjećaj kako se zbog raka ne možete boriti u trgovini, kako se ne možete natjecati - ako vam to daje zadovoljstvo - ako ste to uložili kao zaštitu, nitko vas ne može izliječiti jer ćete vi i dalje stvarati bolest. To je psihološka bolest, ona ima korijene u vašoj psihologiji.

I to svi znaju. Studenti se počnu osjećati bolesnima kad se približi ispit. Neki studenti polude kad su ispiti blizu. A poslije ispita su opet dobro. No svaki puta kad su ispiti, oni obole - pojavi se groznica, upala pluća, hepatitis, ovo i ono. Ako to promatrate, iznenadit ćete se - zašto u vrijeme ispita mnogi studenti obole? A nakon ispita, iznenada su opet dobro. To je trik, strategija. Oni mogu reći roditeljima: "Što da radim? Bolestan sam, zato neću proći na ispitu." Ili: "Bio sam bolestan, zato sam bio trećerazredan. Inače bih sigurno osvojio zlatnu medalju. " I to je strategija.

Ako je vaša bolest strategija, tada nema načina da se ona izliječi. Ako je vaš alkoholizam strategija, tada ne postoji način izlječenja jer ga vi želite. Vi ste kreator, vi ga sami stvarate - možda ne svjesno.

91

A tako je i s ludilom. Ono je zadnje utočište. Kad ništa drugo ne uspije, ni rak ni alkoholizam, ni droga ni paraliza, kad sve to ne uspije, tada je posljednje pribježište ludilo.

Zbog toga, ludila ima više na Zapadu nego na Istoku gdje život još uvijek nije tako stresan. Ljudi su siromašni, ali žive bez stresa. Oni su tako siromašni da si ne mogu priuštiti stres. Tako su siromašni da si ne mogu priuštiti psihijatra ni psihoanalizu.

Ludilo je luksuz. Samo bogate zemlje mogu si ga dopustiti. To je jedna vrsta ludila kojeg su psiholozi svjesni: pad ispod racionalnog uma, skretanje u podsvjesno, ispuštanje male svijesti koju imate. Ludilo nije na prvom mjestu - samo deseti dio vašeg uma je svjestan. Vi ste poput ledenjaka - jedna desetina je iznad površine, devet desetina je ispod površine. Devet desetina vašeg uma je podsvijest. Ludilo znači da ste ispustili jednu desetinu uma koja je bila svjesna i zato je cijeli ledenjak sada zaronio ispod površine.

Ali postoji i druga vrsta ludila - i to se mora nazvati ludilom zbog sličnosti. Tu se stvari događaju iznad razine racionalnog uma. Jedno ludilo je ispod, a drugo iznad racionalnog uma. U oba slučaja racionalnost uma se gubi. U prvom slučaju zaranjate pod svijest, a u drugom se izdižete iznad svijesti. U oba slučaja običan um je izgubljen.

U prvom slučaju vi postajete potpuno nesvjesni, no u vama se ipak javlja izvjesni integritet. Vidite, u ludih ljudi postoji neki integritet, neka čvrstoća - oni su jedinstveni.

Na ludog čovjeka možete računati. On nije dualan, on je posve jedinstven. Vrlo je konzistentan jer ima samo jedan um, a to je njegova podsvijest. Dualnost je nestala. U ludom čovjeku naći ćete i izvjesnu prostodušnost, on je poput djeteta. On nije lukav, ne može ni biti takav. Zapravo, on je morao poludjeti jer nije mogao biti lukav. On se ne može natjecati u lukavom svijetu. U ludom čovjeku ima jednostavnosti i čistoće.

Ako ste promatrali lude ljude, mogli ste se zaljubiti u njih. U njima postoji jedna vrsta zajedništva. Oni nisu podvojene ličnosti, nisu rastrgani, već jedinstveni. Naravno, oni su jedinstveni protiv stvarnosti, jedinstveni su u svom svijetu snova, u svojim iluzijama. U ludilu ima dosljednosti, nečega što je zajedničko, nema nikakve sumnje u to.

A isti je slučaj i s drugom vrstom ludila. Čovjek se vine iznad razuma, postaje potpuno svjestan, dolazi u stanje nad-svijesti. U prvom ludilu, jedan dio koji je bio svjestan postaje rastrgan na devet dijelova koji su nesvjesni. U ovom drugom ludilu, devet dijelova koji nisu bili svjesni počinju se pomicati prema gore i svi dolaze na svjetlo, iznad površine. Cijeli um postaje svjestan.

To je značenje riječi buddha: postati apsolutno svjestan. No i takav će čovjek izgledati kao lud jer će biti dosljedan, posve dosljedan. On će biti sjedinjen sa sobom više nego što to ijedan luđak može biti. Bit će posve cjelovit, individualan, doslovno osebujan - znači nedjeljiv. Neće imati nikakvih napuklina.

Dakle, oba slučaja izgledaju slično: luđak vjeruje, buddha je uvjeren. A povjerenje i vjerovanje izgledaju slično. Luđak je jedinstven, posve nesvjestan. Buddha je također jedinstven, ali potpuno svjestan. A jedinstvenost izgleda slično. Luđak je odbacio razum, rasuđivanje, um. Buddha je također odbacio rasuđivanje, razumnost i um. A to je slično, premda su to posve različiti polovi. Jedan je pao ispod razine ljudske prirode, drugi se uzdigao iznad ljudske prirode.

Moderna psihologija će ostati nepotpuna ako ne počne proučavati one luđake koji su posve svjesni. Ostat će nepotpuna, njezina će vizija ostati djelomična, a takva vizija je 92

vrlo opasna. Djelomična vizija je opasna, opasnija od laži jer vam daje osjećaj da imate pravo.

Moderna psihologija mora učiniti kvantni skok, ona mora postati psihologija onih koji su potpuno svjesni. Mora se duboko spustiti u sufizam, hassidizam, u zen, tantru i jogu, u taoizam. Samo će tada biti prava psihologija. Riječ psihologija znači znanost duše.

Psihologija to još nije, ona još nije znanost duše. Postoje dvije mogućnosti: ili se možete spustiti ispod razine sebe, ili se možete vinuti iznad sebe.

Postanite ludi poput Buddhe, Bahandina, Muhameda, poput Krista. Postanite ludi poput mene. A ta ludost ima neizmjernu ljepotu, jer sve što je lijepo rođeno je iz toga ludila, sve što je poetično izranja iz toga ludila. Najveća iskustva života, najsilnije ekstaze života rođene su iz toga ludila. (38) Tajna, Poglavlje 20 Na Zapadu psihoanaliza se razvila pod utjecajem Freuda, Adlera, Yunga i Wilhelma Reicha kako bi riješila probleme koji nastaju zbog ega, kao što su frustracije, sukobi, šizofrenija i ludilo. U usporedbi s vašim tehnikama meditacije, molim vas da objasnite doprinose, ograničenja i nepotpunosti sistema psihoanalize u rješavanju problema koji imaju svoj korijen u egu.

Prva stvar koju treba razumjeti jest ova: ni jedan problem koji ima korijen u egu, ne može se riješiti ako se ego ne transcendira. Problem možete odgoditi, možete u njega unijeti malo uobičajenosti, možete stvoriti nešto normalnosti, ublažiti problem, ali ne možete ga riješiti. Možete učiniti da čovjek u društvu funkcionira djelotvornije uz pomoć psihoanalize, ali psihoanaliza nikad ne rješava probleme. A kadgod se problem odgađa, kad se odmičete od njega, nastaje drugi problem. On jednostavno promijeni svoje mjesto, ali postoji i dalje. Prije ili kasnije, doći će do nove erupcije starog problema. Tada će biti teže odgoditi problem ili se odmaknuti od njega.

Psihoanaliza je privremeno olakšanje jer ona ne može shvatiti ništa što transcendira ego. Problem se može riješiti samo onda, ako se možete uzdići iznad njega. Ako to ne možete učiniti, onda ste vi problem. Tko će ga onda riješiti? Kako će ga itko riješiti?

Tada ste vi problem, problem nije nešto odvojeno od vas.

Joga, tantra i ostale tehnike meditacije temelje se na drukčijem pristupu. One kažu da su problemi svuda oko vas, ali nikad ne kažu da ste vi problem. Vi možete transcendirati probleme, možete na njih gledati kao što gledatelj promatra dolinu s brežuljka.

Problem se može riješiti ako na njega gledate kao svjedok. Tada ste ga već napola riješili. Jer kad možete biti svjedokom problema, kad ga možete promatrati nepristrano, kad niste uključeni u njega, tada možete stajati po strani i promatrati ga. Sama jasnoća koja nastaje iz toga svjedočenja daje vam ključ rješenja, daje vam tajni ključ. A gotovo svi problemi nastaju zato jer nisu jasni pa ih ne možete razumjeti.

Nije vam potrebno rješenje, potrebna vam je jasnoća.

Problem koji se ispravno shvati je riješen jer problem nastaje kad ga um ne razumije.

Vi sami stvarate problem jer ga ne razumijete. Zato osnovna stvar nije riješiti problem, osnovno je stvoriti više razumijevanja. A ako postoji više razumijevanja, više jasnoće, 93

ako se s problemom možete suočiti nepristrano, ako ga možete promatrati kao da ne pripada vama, kao da pripada nekomu drugom, ako se možete odmaknuti od problema, samo tada ga možete riješiti.

Meditacija stvara odmak, ona vam daje perspektivu, vi se uzdižete iznad problema.

Mijenja se razina svijesti.

Ako se obratite psihoanalizi, ostajete na istoj razini. Razina se ovdje nikad ne mijenja.

Vi se prilagođavate ponovno istoj razini. Vaša svijest, vaša sposobnost svjedočenja se ne mijenja. Kad se upuštate u meditaciju, uspinjete se sve više. Sada možete s visine gledati na svoje probleme. Oni su sada u dolini, a vi ste se popeli na brežuljak. Iz te perspektive, s te visine, svi problemi izgledaju drukčije. A što se udaljenost više povećava, vi postajete sposobniji da probleme promatrate kao da nisu vaši.

Zapamtite jedno: ako problem ne pripada vama, vi uvijek možete dati dobar savjet kako ga riješiti. Ali ako problem pripada vama, vi jednostavno ne znate što učiniti. Što se dogodilo? Problem je isti, ali sada ste vi upleteni u njega. Kad je to bio tuđi problem, vi ste na njega gledali nepristrano, iz udaljenosti. Svatko je dobar savjetnik drugomu, ali kad se radi o vama, gubi se sva vaša mudrost, jer je i udaljenost izgubljena.

Netko je umro i obitelj pati. Vi možete dati dobar savjet. Možete reći da je duša vječna, možete reći da ništa ne umire, da je život vječan. Ali kad umre netko koga ste vi voljeli, koji vam je nešto značio, koji vam je bio blizak, intiman prijatelj, sada se vi udarate u prsa, plačete i jecate. Sada ne možete dati isti savjet sebi - da je život vječan, da nitko nikad ne umire. Sada je to apsurdno.

Zato zapamtite, kad savjetujete druge, možete izgledati glupo. Kad kažete nekomu kome je umro netko dragi, da je život vječan, taj će pomisliti da ste glupi i da mu pričate besmislice. On zna kako se čovjek osjeća kad izgubi nekoga koga je volio. Ni jedna filozofija ne može tu pružiti utjehu. On zna zašto vi to kažete - zato jer problem nije vaš.

Vi si možete priuštiti da budete mudri, on si to ne može priuštiti.

Meditacijom transcendirate svoje obično biće. U vama se formira jedno novo stajalište s kojega možete gledati na stvari na nov način. Stvara se udaljenost. Problemi postoje, ali sada su vrlo daleki. Kao da se događaju nekomu drugom. Sada sebi možete dati dobar savjet, ali nema potrebe za njim. I sama udaljenost učinila vas je mudrim.

Dakle, cijela tehnika meditacije sastoji se u stvaranju odmaka između problema i vas.

Onako kako sada stvari stoje, vi ste tako silno upleteni u vaše probleme da ne možete misliti ni kontemplirati, ne možete ih promatrati ni biti im svjedok.

Psihoanaliza pomaže samo da se problemi drukčije razmjeste. Ali to nije transformacija. To je jadno.

A druga stvar, u psihoanalizi vi postajete ovisni.

Potreban vam je stručnjak, stručnjak će sve učiniti.

Trebat će mu tri, četiri ili čak pet godina, ako je problem vrlo dubok, a vi ćete postati ovisnik - nećete se razvijati. Naprotiv, postajete sve ovisniji. Trebat ćete toga stručnjaka svaki dan, ili dva, tri puta tjedno. Kad jednom propustite da se susretnete s njim, osjećat ćete se izgubljeno. Ako prestanete s psihoanalizom, bit ćete izgubljeni. Psihoanaliza postaje opojna, a vi postajete alkoholizirani.

94

Počnete ovisiti o nekomu, o nekomu tko je stručnjak. Možete mu pričati o svom problemu i on će ga riješiti. On će raspravljati o njemu, on će iz vas izvući korijene kojih niste ni svjesni. Ali to će učiniti on. Dakle, za rješenje će se pobrinuti netko drugi.

Zapamtite, od problema koji riješi netko drugi vi neće postati zreliji. Riješeni problem učinit će toga drugog zrelijim, a ne vas. Vi ćete vjerojatno ostati nezreli. I tada će se dogoditi ovo: kadgod se pojavi neki problem, vama će trebati savjet stručnjaka, neki profesionalni savjet. A ja mislim da čak ni psihoanalitičari ne postaju zreliji rješavanjem vaših problema, jer i oni odlaze drugim psihoanalitičarima zbog savjeta. I oni imaju svojih problema. Oni rješavaju vaše, ali ne mogu riješiti svoje probleme. I tu se radi o odmaku od problema.

Wilhelm Reich je nekoliko puta pokušavao doći na seanse psihoanalize kod Sigmunda Freuda. Ali Freud je to uvijek odbijao. A freudovci, pravi freudovci nikad nisu prihvatili njega kao stručnjaka, jer on sam nije se podvrgavao psihoanalizi.

Svaki psihoanalitičar odlazi nekomu drugom sa svojim problemima. To je tako i u liječničkoj profesiji. Ako oboli sam liječnik, on si ne može postaviti dijagnozu. On je tako blizu da se boji, zato će otići nekomu drugom. Ako ste kirurg, ne možete operirati sami sebe, zar ne? Nema odmaka. Teško je operirati vlastito tijelo. Ali jednako tako je teško ako vam je supruga bolesna i treba ozbiljnu operaciju - vi to ne možete učiniti jer će vam ruka drhtati. Bliskost je tako snažna da se vi bojite, ne možete biti dobar kirurg.

Trebat će vam savjet, morat ćete pozvati drugog kirurga da operira vašu suprugu. Što se dogodilo? Vi ste obavili mnoge operacije. A što se sada događa? Vi ne možete operirati svoje dijete ili suprugu jer je udaljenost premala, kao da je niti nema. Bez udaljenosti vi ne možete biti nepristrani. Dakle, psihoanalitičar može pomoći drugima, ali kad je on u nevolji morat će potražiti savjet nekoga drugog, morat će netko drugi obaviti psihoanalizu. I doista je čudno da čak i čovjek poput Wilhelma Reicha na kraju poludi.

Ne možemo ni zamisliti da poludi netko tko ima visoko razvijenu svijest. Ili, možete li to zamisliti? A ako takav čovjek poludi, znači da ne nalazi izlaza iz svoje nevolje.

Nezamislivo je da jedan takav čovjek poludi.

Pogledajte život Sigmunda Freuda, oca i osnivača psihoanalize. On je vrlo duboko raspravljao o tuđim problemima. Ali što se tiče svojih problema, nije riješio ni jedan. Ni jedan jedini svoj problem nije riješio. Njegov problem je bio problem i drugih ljudi strah. Njegov problem je bila ljutnja, kao i kod drugih ljudi. On bi se tako naljutio da bi u ljutini pao u nesvijest, grčeći se. A taj je čovjek znao tako mnogo o ljudskom umu. No kad je on bio u pitanju, čini se da to njegovo znanje nije bilo korisno.

I Yung je zapadao u nesvjesno stanje kad je bio duboko zabrinut. On bi doživljavao žestok napadaj. U čemu je bio problem? U odmaku od problema. Oni su razmišljali o problemima, ali još nisu imali razvijenu svijest. Mislili su intelektualno, gorljivo, logično i nešto su zaključili. Katkad su ti zaključci možda bili ispravni, ali nije u tome stvar. Oni nisu razvijali svijest, ni u kom slučaju nisu postali nadljudi. A ako ne transcendirate ljudsku prirodu, ne možete riješiti problem.

Možete se samo prilagoditi problemu.

95

Zadnjih dana života Freud je rekao da je čovjek neizlječiv. I najviše čemu se može nadati jest to da može postojati kao prilagođeno biće. Nema druge nade. To je najbolje što može postići. Freud kaže da čovjek ne može biti sretan. Najbolje što može učiniti jest da se pobrine da ne bude vrlo nesretan. I to je sve. Ali ne može biti sretan, ne može se izliječiti.

Kakvo rješenje može izići iz takva stanja? To je rekao nakon četrdeset godina iskustva s ljudima. Zaključio je da se čovjeku ne može pomoći, da je on prirodno, po svojoj ljudskoj prirodi jadan i da će ostati bijedan.

Ali na Istoku gdje postoji joga, vjeruju da se čovjek može promijeniti. Nije čovjek neizlječiv, već njegova svijest, koja je na najnižoj razini, stvara probleme. Razvijajte svijest, povećajte svijest pa će se problemi smanjiti. Oni postoje u ovakvom omjeru: ako postoji minimum svijesti, postoji maksimum problema. Maksimum problema rezultat je minimuma svijesti. Ako postoji maksimum svijesti, problemi će biti minimalni.

Kod cjelovite svijesti problemi jednostavno nestaju. Upravo kao što se Sunce diže ujutro, i kapljice rose nestaju. Kad je svijest potpuna, nema problema jer kod takve svijesti, ni problemi ne mogu nastati. U najboljem slučaju, psihoanaliza može biti lijek, ali problemi će se i dalje javljati. Ona nije nikakva prevencija.

Meditacija se spušta dublje, ona će vas tako promijeniti da se problemi neće moći ni javiti. Psihoanaliza se bavi problemima, dok se meditacija bavi direktno s vama. Ona se uopće ne brine za probleme. Zato najveći istočnjački psiholozi Buddha, Mahavira i Krišna ne govore o problemima pa zapadni psiholozi misle kako je psihologija novi problem.

Upravo u prvoj polovini prošlog stoljeća Freud je znanstveno dokazao da podsvijest postoji. Buddha je o tom govorio prije dvadeset pet stoljeća. Ali on se nikad nije latio ni jednog problema jer, kao što je rekao, problemi su bezbrojni. Pokušate li riješiti svaki problem, nikad ih doista nećete moći riješiti. Riješite samog čovjeka, zaboravite problem.

Latite se čovjeka i pomozite mu da se razvije. Kako se on bude razvijao i postajao sve svjesniji, problemi će sami od sebe otpadati, neće više biti potrebno brinuti se za njih.

Na primjer, neka je osoba šizofrenik, rastrgana je i podijeljena ličnost. Psihoanaliza će se baviti tom rastrganošću -kako da je učini korisnom, kako da prilagodi tog čovjeka da može funkcionirati, da može mirno živjeti u društvu. Psihoanaliza će se baviti problemom šizofrenije. Kad bi takav čovjek došao k Buddhi, Buddha ne bi govorio o njegovoj šizofreniji, već bi mu rekao: "Meditiraj, kako bi tvoje unutarnje biće postalo cjelovito. Kad se to dogodi, rastrganosti će nestati, ona će se raspršiti po periferiji."

Rastrganost postoji, ali ona nije uzrok, već je samo posljedica. Negdje duboko u čovjeku postoji dualnost, a ta je dualnost prsnula na periferiji.

Vi i dalje betonirate tu napuklinu, ali unutarnja rastrganost ostaje. Tada će se prasak pojaviti negdje drugdje. Vi opet betonirate napuklinu i to se stalno ponavlja. Ako riješite jedan psihološki problem, odmah se javlja drugi.

To je u redu dok se odnosi na profesionalce jer oni se hrane time. Ali to ne pomaže.

Zapad će se morati vinuti iznad psihoanalize i ako ne dođe do razvijene svijesti, do unutarnjeg rasta čovjeka, do ekspanzije svijesti, psihoanaliza neće mnogo koristiti.

To se već događa i psihoanaliza je već zastarjela. Oštroumni mislitelji Zapada već razmišljaju o tome kako da prošire svijest, a ne kako da riješe problem - kako da čovjek 96

postane budan i svjestan. To se već dogodilo, sjemenke su proklijale. Treba zapamtiti tu žestinu djelovanja.

Ja se ne bavim vašim problemima. Ima ih bezbroj i posve je beskorisno početi ih rješavati - jer vi ste ih stvorili, a ostali ste nedirnuti. Ako ja riješim jedan problem, vi ćete stvoriti deset novih. Vi ne možete biti poraženi, jer njihov kreator ostaje iza njih. I dok ja rješavam probleme, samo gubim energiju.

Ja ću odgurnuti u stranu vaše probleme, ja ću jednostavno prodrijeti u vas. Kreatora treba promijeniti. A kad se on promijeni, nestaje i problema s periferije. Sada nitko ne surađuje s njima, nitko ih ne pomaže stvarati, nitko ne uživa u njima. Možda će vam se to učiniti čudnim, ali zapamtite dobro da uživate u svojim problemima jer ste ih vi stvorili.

Uživate u njima zbog mnogih razloga.

Cijelo čovječanstvo je bolesno. Postoje osnovni razlozi za to, na koje se nikad ne osvrćemo. Kadgod dijete oboli, ono privuče našu pozornost. No kad je zdravo, nikog ne privlači. Kad je dijete bolesno, roditelji pokazuju posebnu ljubav prema njemu, ili se barem pretvaraju da ga vole. No kad je s njim sve u redu, nitko se za njega ne brine.

Nitko ne misli da ga treba srdačno poljubiti ili zagrliti. Dijete nauči taj trik. A ljubav je osnovna potreba, pozornost je glavna hrana. Djetetu je čak i potrebnija ta pozornost nego mlijeko. Bez pozornosti, nešto će u njemu umrijeti.

Pozornost je energija. Kad vas netko ljubazno gleda, on vas svojim pogledom hrani, to je vrlo suptilna hrana. Zato svako dijete treba vašu pozornost, a vi mu to dajete samo kad je bolesno, kad postoje neki problemi. I zato, ako je djetetu potrebna neka ljubaznost, ono će stvarati probleme, kreirat će ih.

Ljubav je osnovna potreba. Vaše tijelo raste zbog hrane, ali duša se razvija ljubavlju.

Ali vi možete dobiti ljubav samo ako ste bolesni, ako vas muči neki problem. Inače vam nitko ne šalje ljubav. Dijete nauči vaše metode pa počne praviti probleme. Uvijek kad je bolesno ili ima neki problem, svi su ljubazni prema njemu.

Jeste li ikad primijetili ovo: vaša se djeca mirno i tiho igraju kod kuće. I tada, odjednom, ako dođe neki gost, ona postanu odjednom problematična. To je zato jer se vi sada bavite s gostom pa djeca čeznu za vašom ljubaznošću. Njima je potrebna vaša pozornost, pozornost gosta, oni trebaju pozornost svih. Inače će nešto učiniti, izazvat će neku nevolju. To čine najprije nesvjesno, ali tada to ubrzo postaje obrazac. I kad odrastu, oni se i dalje tako ponašaju.

Istina je da kod žena devedeset devet posto njihovih mentalnih problema i bolesti nastaje zbog pomanjkanja ljubavi. Kad volite neku ženu, ona nema nikakvih problema.

Kad se javi neki ljubavni problem, nastaju i mnogi drugi problemi. Vi čeznete za ljubaznošću. A psihoanaliza iskorištava tu potrebu za ljubaznošću jer psihoanalitičar je profesionalni davatelj te ljubaznosti. Vi odlazite k njemu, on je tu stručnjak. On vas jedan sat promatra s mnogo ljubavi. Štogod kažete, pa bila to i neka glupost, on vas sluša kao da propovijedate Vede. On vas nagovara da pričate sve više, bez obzira je li to važno ili ne, samo da rasteretite svoj um. I vi se osjećate tako dobro.

Znate da se devedeset devet posto pacijenata zaljubi u svoga psihoanalitičara. I velik je problem kako zaštititi taj odnos klijent-stručnjak jer prije ili kasnije taj se odnos pretvara u ljubavni odnos. Zašto? Zašto se pacijentica zaljubi u psihoanalitičara? Ili obratno: zašto 97

se pacijent zaljubi u ženu koja je njegova psihoanalitičarka? To je zato što im se prvi puta ukazuje tako mnogo ljubaznosti.

Ispunjena je potreba za ljubavi.

Ako se ne promijeni vaše temeljno biće, ništa neće biti s rješavanjem problema. Vi imate beskrajni potencijal da stvorite nove probleme.

Meditacija je nastojanje da najprije postanete neovisni. A zatim da izmijenite sebe i kvalitetu svoje svijesti.

S novom kvalitetom svijesti problemi više ne postoje. Oni jednostavno nestanu. Na primjer - kad ste bili malo dijete, imali ste drukčiju vrstu problema. Kad ste postali stariji, ti su problemi jednostavno nestali. Ne možete se čak ni sjetiti svih problema iz svoga djetinjstva. Jer vi ste narasli i ti su problemi nestali.

Kad ste bili malo stariji, imali ste drukčiju vrstu problema. Kad ostarite, i ti će problemi nestati. Ne zato jer ste ih riješili - nitko ne može riješiti probleme, čovjek ih može samo prerasti. Kad ostarite, smijat ćete se vlastitim problemima koje ste nekad imali, koji su zahtijevali tako hitno rješenje, bili su tako razorni da ste mnogo puta razmišljali kako ćete se ubiti zbog njih. A sada, kad ste ostarjeli, jednostavno se smijete: kamo su nestali svi ti problemi? Jeste li ih riješili? Ne, vi ste ih jednostavno prerasli. Ti su problemi pripadali jednom razdoblju vašeg razvitka.

Slično se događa kad dublje uronite u svijest. Tada će problemi početi nestajati. Doći će jedan trenutak kad će vaša svijest biti tako razvijena da se problemi neće uopće više ni javljati. Meditacija nije analiza. Meditacija je rast. Ona se ne bavi problemima, nju zanima ljudsko biće. (39) Vrhovna doktrina, Poglavlje 13

98

POGLAVLJE 10 MEDITACIJA Meditacija znači biti bez misli Kad nema razmišljanja, saznajemo ono što je skriveno našim mislima. Kad nema oblaka, ugledamo plavo nebo, a i u nama je plavo nebo. Odmaknite oblak misli kako bi nebo postalo vidljivo, kako biste saznali da ono postoji. To je moguće. Kad se um odmara i u njemu nema misli, tada u tišini, u toj dubokoj bez-mislenosti, u potpunoj odsutnosti misli, može se vidjeti istina. Što možemo učiniti da se to dogodi? Vrlo jednostavnu stvar, ali to će vam se činiti teškim jer ste postali vrlo komplicirani. Ono što može učiniti novorođeno djetešce, nemoguće je vama. Dijete jednostavno promatra i ne razmišlja. Ono samo gleda. A samo gledati je čudesno. To je tajna, ključ koji može otključati vrata istine.

Ja vas gledam. Samo vas gledam. Razumijete? Samo vas gledam, ne razmišljam. I tada se na mene spusti nečuveni mir, nevjerojatna tišina, i sve se vidi, sve se čuje, ali u meni nema uznemirenosti, nema nikakve reakcije, nema misli. Postoji samo daršan, samo vizija.

Istinska svijest je metoda meditacije.

Morate vidjeti, samo vidjeti ono što je vani i što je unutra. Vani su predmeti, unutra su misli. Morate ih promatrati bez ikakve namjere. Nema namjere, postoji samo vizija. Vi ste svjedok, nevezani svjedok i vi samo vidite.

To promatranje, ta budnost, postupno vas vodi u mir, u prazninu, u stanje bez misli.

Pokušajte to i saznat ćete.

Kako se misli rastapaju, svijest se budi i oživljava. Samo se načas zaustavite kao slučajno - bilo gdje, bilo kada. Samo gledajte i slušajte, budite svjedok sebi i svijetu. Ne razmišljajte, budite samo svjedok i pogledajte što se događa. Tada neka se to svjedočenje proširi. Neka prožme sve vaše fizičke i mentalne aktivnosti. Dopustite da uvijek bude s vama.

Ako ste svjedok, vašeg će ega nestati i vi ćete vidjeti, shvatit ćete što ste doista. Ja će nestati, a sebstvo će biti dostignuto.

U toj disciplini svjedočenja, u tom promatranju mentalnog stanja, događa se ugodna transformacija, polagana promjena između onoga čemu svjedočite i onoga tko svjedoči.

Dok promatrate svoje misli, letimice se pojavi onaj tko promatra. I tada se jednog dana pojavi onaj tko vidi u svoj svojoj veličanstvenosti i ljepoti i sva vaša bijeda i nevolje završe.

To nije metoda koju treba provoditi samo povremeno, kako bi se postiglo oslobođenje.

To treba provoditi neprestano, danju i noću. Dok svjedočite, dok sve više postajete svjedok, dolazite u stanje koje postaje stabilnije i traje duže vrijeme.

Postupno ono počinje biti s vama sve vrijeme, i onda kad ste budni i kad spavate. Ono čak postoji i dok spavate. I kad se to dogodi, kad počnete svjedočiti i dok spavate, možete 99

biti sigurni da se to svjedočenje spustilo duboko u vas, da je proširilo svoje korijene na daleko i široko. Danas spavate i onda dok ste budni. Sutra ćete biti budni i onda dok budete spavali.

To svjedočenje raspršuje misli budeći nas iz snova, iz našeg spavanja. Valovi se rasplinjuju u umu, slobodni od misli i snova. Um postaje miran, bez pokreta, bez drhtaja, kao što je more mirno kad nema valova, kao što plamen svjetiljke ne treperi kad u kući nema ni daška povjetarca. U takvom se stanju Bog spoznaje, onaj koji je Sebstvo, koji je ja, koji je istina. I tada se otvaraju vrata Božje palače.

Ta vrata, taj ulaz ne leži u riječima, već u Sebstvu. Zato kažem: ne kopajte nigdje, kopajte u sebi. Ne odlazite nikamo. Budite u sebi. (40) Savršeni put, Poglavlje 8 Kakav je međusobni odnos između jedno-usmjerenosti, koncentracije i meditacije?

Takav odnos uopće ne postoji. To je jedna od zabluda koje vladaju svijetom.

Jedno-usmjerenost je drugo ime za koncentraciju, dok je meditacija suprotna od koncentracije. Ali većina knjiga, rječnika i takozvani učitelji, koriste te riječi kao sinonime.

Koncentracija jednostavno znači jedno-usmjerenost. To je nešto što se odnosi na um.

Umom može vladati kaos, gomila. U umu može zvučati mnogo glasova, može biti mnogo smjerova. Um može imati mnogo raskrižja. Um obično znači mnoštvo nečega.

Ali ako u umu vlada kaos, vi ne možete misliti racionalno, ne možete misliti znanstveno. Da biste mislili racionalno i znanstveno, morate biti koncentrirani na predmet vašeg proučavanja. Bez obzira kakav je to predmet, potrebno je da svu svoju mentalnu energiju usmjerite na njega. Samo s takvom snagom postoji mogućnost da saznate objektivnu istinu. Zato je koncentracija metoda u svim znanostima.

Ali meditacija je nešto posve različito. Prije svega, meditacija se ne odnosi na um. Ona nije niti jedno-usmjereni um, ni um koji je raspršen u mnogim smjerovima. Ona jednostavno nije um. Meditirati znači vinuti se iznad uma, iznad uma i njegovih ograničenosti. Nema nikakvih odnosa između koncentracije i meditacije. To su posve suprotne kategorije. Koncentracija se odnosi na um, a za meditaciju um nije potreban.

Meditacija nije osobito poznata na Zapadu. Ona je bila ograničena na koncentraciju.

Sav znanstveni napredak i tehnologija posljedica je koncentracije. Ali nije bila poznata unutarnja znanost istine, mira i unutarnje svjetlosti. Jedno-usmjerenost otkriva tajne vanjskog svijeta. Meditacija otkriva tajne vaše vlastite subjektivnosti. Može se reći da je koncentracija objektivna, a meditacija subjektivna. Koncentracija se kreće prema izvanjskom, meditacija prema unutarnjem. Koncentracija vas odvodi daleko od vas samih. Meditacija vas vodi kući, u vaše najdublje središte. Um, razum, logika - sve je to usmjereno na izvanjsko - za njih unutarnje uopće ne postoji.

Evo temeljnog zakona unutarnje stvarnosti - razborit čovjek nikad nije ništa stvorio u unutarnjem svijetu. To je iracionalan, ili bolje rečeno nad-racionalan pristup - da biste spoznali sebe nije vam potreban um, već potpuna tišina. Um se uvijek nečim bavi. Tu su misli i misli, neprestano mreškanje - jezero uma nikad nije barem bez malih valova.

100

Vaše unutarnje biće može se odraziti samo u zrcalu bez ikakvih valova. Bez-umna, apsolutna tišina od svih misli, potpuna odsutnost uma - to postaje zrcalo bez mreškanja, bez i jednog jedinog lepršanja misli. I tada se iznenada dogodi eksplozija - vi prvi puta postajete svjesni sebe.

Sve do sada bile su vam poznate stvari svijeta, ali sada poznajete onoga koji zna.

Upravo je na to mislio Sokrat kad je rekao: "Upoznaj sebe." Jer bez toga upoznavanja sebe - želio bih to dodati Sokratovom savjetu - vi ne možete postojati. Upoznati sebe znači zakoračiti prema vlastitom postojanju, a ako niste ono što jeste, nikad nećete biti mirni. Nikad nećete biti zadovoljni, nikad nećete osjećati ispunjenje, nikad se nećete osjećati kod kuće u postojanju.

Postoji neka nelagoda, neki jad... niste ni svjesni što je to, ali postoji stalan osjećaj da nešto bitno nedostaje, nešto što bi moglo svemu dati značenje. Vaša palača je puna svjetovnoga blaga, ali vi ste prazni. Vaše kraljevstvo je veliko, ali vas nema. To je situacija modernog čovjeka. Zbog toga se javlja osjećaj beznačajnosti, zabrinutosti, tjeskobe i straha.

Moderni um je najtegobniji um koji je ikad postojao zbog jednostavnog razloga što je čovjek ostario. Bika ne zanima što znači život - trava je svrha njegova života. Sve što je više od toga, nepotrebno mu je. Drveće ne zanima svrha života. Dobar pljusak, plodno tlo, toplo sunce i život postaje neizreciva radost. Nijedno drvo nije ateist, nijedno drvo nikad ne sumnja. Izgleda da nitko nije zabrinut osim čovjeka. Čak ni magarci nisu zabrinuti. Oni izgledaju tako opušteno, tako filozofski mirni. Oni se ne boje smrti, ne boje se nepoznatog, ne brinu se za budućnost.

Samo čovjek i njegova inteligencija učinili su život teškim, stalnim mučenjem. Vi to pokušavate zaboraviti na tisuću i jedan način, ali sve vam se ponovno vraća. I tako će se nastaviti i dalje do vašega posljednjeg daha, ako ne znate ponešto meditacije, ako ne znate kako ući u sebe, kako pogledati u vlastitu nutrinu. Tada iznenada nestaju sve beznačajnosti.

Na vrlo visokoj razini svijesti vi ste opušteni kao cijelo postojanje. Ali vaša opuštenost ima svoju ljepotu - ona je svjesna, budna. Ona zna da postoji. Ona zna da je budna, dok cijelo postojanje spava.

Kakve svrhe ima prekrasan izlazak sunca ako vi spavate? Kakva smisla ima ljepota ruže ako vi spavate? Um je simbol vašeg spavanja, bio on koncentriran ili ne. Meditacija je vaše budno stanje. Onoga trenutka kad se probudite, spavanja nestaje, a s njim i svih snova, svih planova, svih nada, svih želja. Iznenada se nađete u stanju bez želja, bez ambicija, u neizrecivoj tišini. A samo u toj tišini lotos otvara svoje latice.

Zapamtite da svaki učitelj čini velik zločin ako vam kaže kako je koncentracija isto što i meditacija. Ne znajući da vas vodi krivo, i da to čini u tako osnovnom predmetu, on je opasniji od onoga tko vas želi ubiti. On vas ubija značajnije i dublje. On razara vašu svijest, on uništava i samu vašu sposobnost da otvorite vrata svih misterija koje vi jeste.

Koncentracija nema nikakve veze s meditacijom. Ali rekli su vam kršćani, hinduisti i muslimani, rekle su vam sve vaše takozvane organizirane religije da se koncentrirate na Boga, na neku mantru, da se koncentrirate na Buddhin kip. Učinite tako. Ali zapamtite, bilo da se koncentrirate na hipotetičnog Boga kojega nitko nije ni vidio, kojega nitko nije 101

susreo, za kojega nema nikakva dokaza da postoji, nikakva znaka... Vi se možete i dalje koncentrirati na praznu hipotezu koja vam neće ništa otkriti.

Koncentrirajte se na kip koji je izradio čovjek, koji ste vi proizveli, možete to i dalje činiti, ali to vam neće donijeti transformaciju vašeg bića. Ili se koncentrirajte na svete tekstove, na mantre i pjevanje... ali svi ti napori samo su posve beskorisne vježbe.

Vinite se iznad uma - a taj put je vrlo jednostavan, samo postanite promatrač uma, jer promatranje vas odmah odvaja od stvari koju promatrate. Na primjer, vi gledate film.

Jedno je sigurno, vi niste glumac u tom filmu. Kad promatrate cestu i ljude koji prolaze cestom, jedno je sigurno - vi stojite po strani, vi niste na cesti među gomilom ljudi. Štogod promatrate, vi niste to što gledate.

Onog trenutka kad počnete promatrati um, događa vam se nevjerojatno iskustvo spoznajete da vi niste um. Samo ta mala spoznaja da niste um, početak je spoznaje da ste transcendirali um. Transcendirali ste gomilu, glasove, kaos uma. Pomaknuli ste se u tišinu srca. Tu je vaš dom, to je vaše vječno biće. Tu je vaša besmrtnost, vaše osnovno postojanje. (41) Poziv, Poglavlje 7 Sve umijeće meditacije sastoji se u transcendiranju uma Istok je posvetio gotovo deset tisuća godina toj jednostavnoj svrsi - posvetio je tome svu svoju inteligenciju i genijalnost - da otkrije kako transcendirati um i njegovc zapovijedi. Sve to nastojanje od deset tisuća godina kulminira u oplemenjivanju metode meditacije.

Jednom riječju, meditacija znači promatrati um. Ako možete biti svjedok uma, ako ga možete samo tiho promatrati - bez ikakva opravdavanja, bez ikakva ocjenjivanja i prijekora, bez ikakve osude, ako ga samo promatrate, kao da nemate nikakva posla s njim, kao da je sve samo promet koji se odvija u vašem umu, stanite po strani i promatrajte. A čudo meditacije je to da samim tim promatranjem on polako, polako nestaje.

Onog trenutka kad uma nestane, vi stižete do zadnjih vrata koja su vrlo lomljiva - a to je nešto što nije društvo zagadilo - vi stižete do svoga srca. Zapravo, vaše srce vam odmah daje prolaz, ono vas nikad ni u čemu ne sprečava, ono je spremno svakog časa da vi dođete u njega, ono će vam otvoriti vrata do vašeg bića. Srce je vaš prijatelj.

Glava je vaš neprijatelj. Tijelo je vaš prijatelj, srce je vaš prijatelj, ali upravo između to dvoje stoji neprijatelj poput Himalaje, veliki planinski zid. Ali njega možete prijeći jednostavnom metodom. Gautama Buddha nazvao je tu metodu vipasana, Patanjali ju je nazvao dhyana. Sanskrtska riječ dhyana postala je u Kini ch'an a u Japanu zen. Ali to je ista riječ. U engleskom i njemačkom jeziku ne postoji ekvivalent za te riječi. Mi samovoljno koristimo riječ meditacija.

Ali trebate zapamtiti - bez obzira na to kakvo značenje dobiva riječ meditacija u vašim rječnicima, to nije značenje koje ja koristim. Svi rječnici kažu da meditirati znači razmišljati o nečemu. Kadgod kažem zapadnjačkim umovima: Meditirajte! Oni odmah 102

pitaju: O čemu? Razlog je taj što se na Zapadu meditacija nije nikad razvila do točke do koje se razvila riječ dhyana, ch'an, ili zen na Istoku.

Meditacija znači jednostavno svijest, a ne razmišljanje o nečemu, koncentrirati se na nešto ili kontemplirati. Ta riječ na Zapadu uvijek se odnosi na nešto.

Meditacija koju ja koristim jednostavno znači stanje svijesti.

Ona je poput zrcala - zar mislite da se zrcalo pokušava koncentrirati na nešto? Sve što stane pred njega zrcali se u njemu, ali zrcala se to ne tiče. Stane li pred njega lijepa žena ili ružna žena, ili ako nema nikoga pred njim, ono je posve nezainteresirano. Ono je samo jednostavan izvor koji nešto odražava. Meditacija je samo svijest koja odražava. Vi samo promatrate sve što dođe do vas.

Ali tim jednostavnim promatranjem, um nestaje. (Vi ste čuli za čuda, ali ovo je jedino pravo čudo. Sva ostala čuda su samo lijepe priče.)

Lijepa je priča o Isusu kako hoda po vodi, pretvara vodu u vino, ili oživljava ljude koji su umrli. Ako te priče shvaćamo kao simbole, onda oni imaju veliku važnost. Ali ako uporno mislite da su to povijesne činjenice, tada ste jednostavno glupi. Simbolika! To je prekrasno! Simbolično, svaki učitelj na svijetu oživljava ljude koji su mrtvi. Što ja ovdje radim? Izvlačim ljude iz njihovih grobova. I Isus je izvukao Lazara iz groba nakon što je bio mrtav samo četiri dana. Ja sam izvukao ljude koji su bili godinama, životima mrtvi. A jer žive u svojim grobovima tako dugo, oni se protive izići, pružaju velik otpor. "Što radite? Ovo je naš dom. Ovdje smo mirno živjeli, ne smetajte nam!"

Simbolično, to je u redu. Svaki učitelj pokušava vam dati novi život. Ovakvi kakvi jeste, vi zapravo niste živi. Vi samo vegetirate. Ako se čuda tumače kao metafore, tada su lijepa.

Sjetio sam se čudne priče koju su kršćani jednostavno ispustili iz svojih svetih tekstova. Ali ona postoji u književnosti sufija. To je jedna priča o Isusu.

Isus dolazi u grad i upravo na ulazu ugleda čovjeka kojega prepoznaje. Znao ga je otprije. Čovjek je bio slijep, a Isus mu je izliječio oči. Taj čovjek trči za nekom prostitutkom. Isus ga zaustavlja i pita: "Sjećaš li me se ?" Čovjek odgovara: "Da, sjećam te se i nikad ti ne mogu oprostiti. Bio sam slijep i savršeno sretan jer nikad nisam vidio ljepotu. Ti si mi dao oči. Sada mi reci - što da radim s očima? Lijepe žene privlače te oči."

Isus nije mogao vjerovati - bio je zaprepašten, užasnut. "Mislio sam da sam učinio veliku uslugu tom čovjeku, a on se ljuti i kaže: 'Prije nego što si mi dao oči, nikad nisam mislio na žene, nikad nisam znao da postoje prostitutke. Ali otkad si mi dao oči, uništio si me.'

Isus ostavi čovjeka, ne kazavši mu ništa - nema se tu što reći. I dok je prolazio poljima, naiđe na drugog čovjeka koji je ležao u jarku i govorio svu silu beznačajnih stvari, bio je potpuno pijan. Isus ga izvuče iz jarka i prepozna u njemu čovjeka kojemu je dao noge.

Ali sad se i sam osjeti pomalo nesigurno. Pita čovjeka poznaje li ga. Čovjek odgovara: "Da, poznam te. Iako sam pijan, ne mogu ti oprostiti. Ti si onaj koji je uznemirio moj miran život. Bez nogu nisam mogao nikamo ići. Bio sam miran - nije bilo borbe ni kockanja, nije bilo prijatelja ni odlaska u gostionicu. Ti si mi dao noge i otada nisam našao ni časa mira, nisam više sjedio u tišini. Trčim za ovim i onim, a kad se 103

na kraju umorim, napijem se. I sam vidiš što mi se događa. Ti si odgovoran za moje stanje. Morao si mi prije reći da će nastati svi ti problemi ako dobijem noge. Nisi me opomenuo. Jednostavno si me izliječio, a nisi me ni pitao za dopuštenje."

Isus se tako zaprepastio da je napustio grad, ali nije nikud dalje ni išao, već je pomislio: "Nitko ne zna kakve ću ljude susresti." Dok je izlazio iz grada, ugledao je čovjeka koji se htio objesiti na drvo. Rekao mu je: "Čekaj, što radiš?" Čovjek je odgovorio: "Opet si došao! Bio sam mrtav, a ti si me prisilio da ponovno živim. Nemam zaposlenje, žena me napustila jer misli da čovjek koji je umro, ne može biti živ, ona misli da sam ja duh. Nitko me ne želi. Prijatelji me jednostavno ne prepoznaju. Dolazim u grad, a ljudi me niti ne gledaju. Sto želiš da učinim? I sada opet, kad sam se htio objesiti, pojavljuješ se ti. Zar mi se želiš osvetiti? Ne možeš li me ostaviti na miru? Sad se ne mogu ni objesiti. Jednom sam bio mrtav, a ti si me oživio. Ako se objesim, ti ćeš me opet oživjeti. Tako si uporan u stvaranju čuda da se čak ni ne brineš tko su oni koji trpe zbog tvojih čuda."

Kad sam saznao za tu priču, svidjela mi se. Trebao bi je znati svaki kršćanin.

Nema čuda osim jednoga, a to je čudo meditacije koje vas udaljava od uma. A srce vas uvijek prihvaća. Ono je uvijek spremno da vam osigura prolaz, da vas usmjeri prema vašem biću. A to biće je vaša cjelovitost, to je vaša krajnja dobrobit. (42) Om mani padme hum, Poglavlje 2 Meditacija nije ništa drugo nego sredstvo Ona je sredstvo koje će vas učiniti svjesnima vašega istinskog sebstva - koje niste stvorili vi, nije bilo potrebno da ga stvorite, jer vi to već jeste. Vi ste rođeni s njim. Vi to već jeste, potrebno je samo da to otkrijete. Ako to nije moguće, ili ako društvo ne dopušta da se to dogodi - a to ne dopušta ni jedno društvo, jer pravo sebstvo je opasno, opasno za ustoličenu crkvu, opasno za državu, za ljude, za tradiciju. Jer kad čovjek jednom sazna za svoje pravo sebstvo, on postaje individua, on više ne pripada psihologiji mase, on više neće biti praznovjeran, neće biti iskorištavan, niti dopušta da ga vode kao stoku, ne želi da mu drugi naređuju i da mu zapovijedaju.

On želi živjeti u svom svjetlu, živjeti po svojoj nutrini. Njegov će život biti neizmjerno lijep, cjelovit. (43) Dharmapada: Buddhin put, Svezak 2, Poglavlje 8 Meditacija vam pomaže da se u vama razvije vaša vlastita intuitivna sposobnost.

Postaje vrlo jasno što će vas ispuniti, što će vam pomoći da procvjetate. I bez obzira što je to, bit će različito za svakog pojedinca - to je značenje riječi: individualan. Svatko je jedinstven. I veliko je uzbuđenje, velika pustolovina tražiti i istraživati vlastitu jedinstvenost. (44) Duhovni put, Poglavlje 2

104

POGLAVLJE 11 LJUBAV Sufi: Ljudi na putu, Svezak 1., Poglavlje 14 Zašto se tako bojim ljubavi?

Ljubav uvijek izaziva strah, jer ljubav je smrt, veća smrt od one obične koju znate.

U običnoj smrti tijelo umire, ali to uopće nije smrt. Tijelo je poput odjeće: kad je istrošeno i staro, vi ga zamijenite novim. To nije smrt, to je samo promjena, izmjena odjeće, ili promjena kuće ili boravišta. Ali vi nastavljate i dalje, um nastavlja, upravo isti stari um u novim tijelima, isto staro vino u novim bocama. Oblik se mijenja, ali ne i um, lik se mijenja, ali ne i um. I tako obična smrt i nije prava smrt. Ljubav je prava smrt.

Tijelo ne umire, već um umire, tijelo je i dalje isto, ali ega nestaje.

Ako volite, morat ćete napustiti sve predodžbe koje imate o sebi. Ako volite, ne možete biti egoist, jer egoist ne dopušta ljubav. Oni su prava suprotnost. Izaberete li ego, nećete moći izabrati ljubav. Izaberete li ljubav, morat ćete napustiti ego. Zato se bojite ljubavi.

Kadgod ste zaljubljeni, uhvati vas veći strah nego što je strah od smrti. Zato je nestalo ljubavi sa svijeta. Vrlo je rijedak fenomen da se ljubav spusti među ljude.

Ono što vi nazivate ljubavlju samo je krivotvoreni novčić, a vi ste ga izumili jer jc tako teško živjeti bez ljubavi. Teško je jer bez ljubavi život nema smisla, on je beznačajan.

Bez ljubavi, u životu nema poezije. Bez ljubavi drvo postoji, ali ne cvjeta. Bez ljubavi, ne možete plesati niti išta proslaviti, ne možete se osjećati zahvalnima, ne možete se moliti.

Bez ljubavi, hramovi su tek obične kuće. Kad postoji ljubav, obična se kuća transformira, pretvara se u hram. Bez ljubavi, vi ostajete samo mogućnost - prazna gesta.

S ljubavlju, vi prvi puta postajete stvarni. S ljubavlju, u vama se prvi puta javlja duša.

Ego nestaje, ali duša se javlja. Nemoguće je živjeti bez ljubavi, zato je čovječanstvo stvorilo trik. Ljudi su izmislili trik, sredstvo, način. Evo tog načina: živjeti u lažnoj ljubavi, tako da ego i dalje može nastaviti po svome. Ništa nije promijenjeno i vi se možete i dalje igrati igre da ste zaljubljeni, možete i dalje misliti da volite, možete i dalje vjerovati da volite. Ali pogledajte tu svoju ljubav, što je postalo od nje? Ništa nego bijeda, ništa nego pakao, sukobi, svađe, nasilnost.

Pogledajte dublje u svoje ljubavne odnose. Oni su sličniji mržnji nego ljubavi. Bolje je nazvati ih odnosima mržnje nego ljubavi. Ali, jer svi žive na isti način, nikad toga ne postajete svjesni. Svatko nosi lažan novčić, nitko toga nije svjestan. Pravi novčić ljubavi je vrlo dragocjen. Možete ga kupiti samo uz cijenu da izgubite sebe. Nema drugog načina.

Zato je pitanje savršeno relevantno. Ego je lažni entitet, on je samo pokret, oblak na nebu vašega postojanja, samo dim, ništa bitnoga, samo san. Ljubav zahtijeva od vas da 105

napustite ono što nemate, a ljubav je spremna dati vam ono što imate i uvijek ste imali.

Ljubav vam vraća natrag vas same. Ego i dalje nastavlja skrivati vas od sebe. Ljubav vas otkriva vama. Ali postoji strah. Strah je prirodan, ali čovjek treba ići i unatoč straha.

Budite hrabri, ne budite kukavice. Prava odvažnost vašeg bića testira se tek kad se ljubav pojavi. Nikad prije niste znali od kakve ste odvažnosti stvoreni. U običnom životu, u trgovini, kad radite ovo i ono, u svijetu ambicije i moći politike, vaša vlastita odvažnost nikad nije doista bila testirana. Nikad niste prošli kroz vatru. Ljubav je vatra. (45) Dođite islijedite sebe, Svezak 4, Poglavlje 6 Zašto je ljubav tako bolna?

Ljubav je bolna jer ona stvara put za blaženstvo. Ljubav je bolna jer transformira i mijenja čovjeka. Svaka će transformacija biti bolna jer staro treba napustiti zbog novoga.

Staro je nešto što je poznato i sigurno, dok je novo posve nepoznato. Kretat ćete se u nepoznatom oceanu. Za novo ne možete koristiti svoj um, jer on je vješt samo u starim stvarima. Um zato može funkcionirati samo sa starim stvarima, s novima je posve neupotrebljiv.

Stoga se javlja strah, javlja se bol kad se napušta stari, udoban, siguran svijet, svijet svih pogodnosti. To je isti bol koji osjeća dijete kad izlazi iz majčine utrobe. To je isti bol koji osjeća ptica dok izlazi iz jajeta. To je isti bol koji će ptica osjetiti pri pokušaju prvog leta. Čovjeka vrlo plaši strah od nepoznatog, sigurnost poznatog i nepredvidivost nepoznatog.

I budući da će se transformacija odvijati od sebe prema jednom stanju u kojem ja ne postoji, patnja je vrlo duboka. Ali ne možete doživjeti ekstazu bez patnje. Ako želite pročistiti zlato, ono mora proći kroz vatru. Ljubav je vatra.

Zbog toga što je ljubav bolna, milijuni ljudi žive bez ljubavi. I oni pate, ali njihova je patnja uzaludna. Patiti zbog ljubavi ne znači patiti uzalud. Patiti od ljubavi je kreativnost, ta patnja vas vodi do viših razina svijesti. Patiti bez ljubavi potpuni je gubitak vremena, jer vas nikamo ne vodi, već vas prisiljava da se krećete u istom pogrešnom krugu. Čovjek koji ne voli sliči narcisu, zatvoren je u sebe i zna samo sebe. A koliko može poznati sebe ako ne pozna drugoga jer samo drugi ima funkciju zrcala. Nikad nećete upoznati sebe ako ne poznate drugoga. Ljubav je vrlo bitna za sebespoznaju. Onaj tko ne poznaje drugoga u dubokoj ljubavi, u silnoj strasti, u potpunoj ekstazi, neće moći saznati tko je jer neće imati zrcalo da vidi vlastiti odraz.

Odnos prema drugom je zrcalo, a što je ljubav čišća, uzvišenija, to je zrcalo bolje i jasnije. Ali uzvišenija ljubav zahtijeva da budete otvoreni. Uzvišenoj ljubavi je potrebno da budete ranjivi. Morate napustiti svoj oklop koji vas štiti, a to je bolno. Ne možete biti stalno na oprezu. Morate napustiti um koji računa, morate riskirati i živjeti u stalnoj opasnosti. Drugi vas može povrijediti. Zato se bojite biti ranjivi. Drugi vas može odbaciti, zato se bojite zaljubiti.

Vaš odraz koji ćete pronaći u drugom možda će biti ružan. To vas brine. Zato izbjegavate zrcalo. Ali ako to radite, nećete zato postati lijepi. Izbjegavajući neku situaciju, nećete rasti. Izazov treba prihvatiti.

106

Čovjek mora ući u ljubav. To je prvi korak prema Bogu koji se ne može izbjeći. Oni koji pokušavaju izbjeći taj korak ljubavi, nikad neće stići do Boga. Taj korak je apsolutno potreban jer vi postajete svjesni svoje potpunosti samo onda kad vas izaziva prisutnost drugoga, kad ste istjerani iz vaše narcisoidnosti, iz vašega zatvorenog svijeta pod vedro nebo.

Ljubav je to otvoreno vedro nebo. Biti zaljubljen znači letjeti. Ali sigurno je jedno, beskrajno nebo vas plaši.

Vrlo je bolno napustiti ego, jer su nas učili da ga njegujemo. Mi mislimo da je ego naše jedino blago. Mi ga štitimo, ukrašavamo, neprestano ga uljepšavamo, a kad ljubav pokuca na vrata, sve što je potrebno da se zaljubimo jest da maknemo svoj ego. Naravno da je to bolno. Taj ružan ego je naše životno djelo, to je sve što smo stvorili, ta ideja da smo nešto posebno.

Ta ideja je ružna jer nije istinita. Ta ideja je iluzija, ali naše društvo postoji i osniva se na ideji da je svaki čovjek osobnost, a ne prisutnost.

A istina je da na svijetu uopće nema osobnosti, postoji samo prisutnost. Vi ne postojite, ne kao ego odvojen od cjeline. Vi ste dio cjeline. Ta cjelina prodire u vas, diše u vama, pulsira u vama, ta cjelina je vaš život.

Ljubav vam daje prvo iskustvo da ste u skladu s nečim što nije vaš ego. Ljubav vam daje prvu lekciju da se možete uskladiti s nekim koji nikad nije bio dio vašeg ega. Ako se možete uskladiti sa ženom, ako možete biti u skladu s prijateljem, s čovjekom, s vašim djetetom ili majkom, zašto ne možete biti u skladu sa svim ljudskim bićima? I ako vam sklad s jednom osobom daje takvu radost, što će biti posljedica vaše harmoničnosti sa svim ljudskim bićima? A ako možete biti u skladu sa svim ljudskim bićima, zašto se ne biste mogli uskladiti i sa životinjama, pticama i drvećem? Jedan korak vodi k drugomu.

Ljubav sliči stubama. Ona počinje s jednom osobom, a završava s potpunošću. Ljubav je početak, Bog je svršetak. Bojati se ljubavi, bojati se jakih bolova zbog ljubavi, znači ostati zatvoren u mračnoj ćeliji.

Moderan čovjek živi u mračnoj ćeliji, to se zove narcisoidnost. Narcisoidnost je najveća opsesija modernog uma.

I tada nastaju problemi, problemi koji su beznačajni. Ali ima problema koji su kreativni jer vas vode do više svijesti. A ima problema koji vas nikamo ne vode. Oni vas samo drže sputanima, jednostavno vas drže u vašoj staroj ljusci.

Ljubav stvara probleme. Te probleme možete izbjeći ako izbjegavate ljubav Ali to su vrlo bitni problemi. S njima se morate suočiti, morate se susresti s njima, morate ih doživjeti i proći kroz njih, uzdići se iznad njih. A uzdići se iznad njih znači proći kroz njih. Ljubav je jedina vrijedna stvar. Sve ostalo je drugorazredno. Ako to pomaže ljubavi, dobro! Sve ostalo je sredstvo, ljubav je cilj. I zato, uđite u ljubav, bez obzira na sve bolove.

Ako to ne učinite, kao što su mnogi ljudi odlučili, bit ćete privezani za sebe. Tada vaš život neće biti hodočašće, neće sličiti rijeci koja teče prema oceanu. Vaš će život biti ustajala, prljava bara, uskoro će u njoj ostati samo prljavština i blato. Da bi se održala čistoća, mora postojati protočnost. Rijeka je čista jer neprestano protječe. Protjecanje je proces koji omogućava da nešto ostane stalno čisto i nedirnuto.

107

Ljubavnik ostaje nedirnut. Svi su ljubavnici čisti. Ljudi koji ne vole ne mogu ostati čisti, oni postaju uspavani, oni stagniraju. Prije ili kasnije se usmrde jer nemaju kamo poći. Njihov život je mrtav.

Tu se nalazi moderan čovjek. I zbog toga nastaju sve neuroze, sve vrste ludila, sve se to raspojasalo. Psihološke bolesti postale su prava epidemija. Nije više bolestan samo mali broj ljudi, stvarnost je takva, da je cijeli svijet postao umobolnica.

Cijelo čovječanstvo pati od jedne vrste neuroze.

A ta neuroza nastaje zbog vaše narcisoidne ustajalosti. Svi su zalijepljeni uz vlastitu iluziju da su nešto posebno. Tada ljudi polude. A to ludilo je besmisleno, neproduktivno, nekreativno. Ili ljudi počinju ubijati sami sebe. Ta samoubojstva su također neproduktivna i nekreativna.

Vi ne činite samoubojstvo uzimanjem otrova niti skakanjem sa stijene ili pucanjem u sebe. Vi možete počiniti samoubojstvo koje je vrlo polagani proces, a to je ono što se događa. Mali broj ljudi se ubije iznenada. Ostali se odlučuju na polagano samoubojstvo, oni umiru postupno, polako, vrlo polako. Ta tendencija samoubojstva postala je gotovo univerzalnom.

Tako se ne može živjeti, a jedini je razlog tome, osnovni razlog, da smo zaboravili jezik ljubavi. Više nismo dovoljno hrabri da se upustimo u pustolovinu koja se zove ljubav.

Zato se ljudi zanimaju za seks jer seks nije riskantan. On je vezan za trenutak, nije potrebno uključiti se emotivno. Ljubav izaziva zapletenu situaciju, obvezu, ona nije trenutačna. Jednom kad pusti korijene, može trajati zauvijek. Može trajati cijeli život.

Ljubavi je potrebna bliskost. Samo kad ste s nekim bliski, taj drugi postaje vaše zrcalo.

Kad se prema nekom odnosite na seksualnoj razini, vi se s njim uopće ne sastajete, vi zapravo izbjegavate njegovu dušu. Koristite samo tijelo i zatim pobjegnete. Nikad ne postajete dovoljno bliski da biste otkrili pravo lice onoga drugoga. Ljubav je najveći zen koan.

Ona je bolna, ali nemojte je izbjegavati. Ako to učinite, izbjegavate najveću priliku za svoj duhovni rast. Upustite se u nju, patite od ljubavi, jer kroz patnju dolazite do velike ekstaze. Da, postoji agonija, ali iz agonije se rada ekstaza. Da, morat ćete umrijeti kao ego, ali ako umrete kao ego, rodit ćete se kao Bog, kao Buddha. A ljubav će vam dati okus taoa, sufizma, zena. Ljubav će vam dati prvi znak da Bog postoji, da život nije beznačajan.

Ljudi koji kažu da je život beznačajan su ljudi koji nisu upoznali ljubav. Sve što oni kažu jest da su u životu propustili ljubav.

Neka bude bola, neka bude patnje, prođite kroz mračnu noć jer ćete stići do prekrasnog praskozorja. Samo se iz utrobe tamne noći sunce rađa. Samo poslije mračne noći dolazi jutro.

Cijeli moj pristup životu je pristup ljubavi. Ja vas poučavam samo ljubav, samo ljubav i ništa drugo. Možete zaboraviti Boga, Bog je samo prazna riječ, možete zaboraviti molitve, one su samo rituali koje su vam nametnuli drugi. Ljubav je prirodna molitva koju vam nitko ne nameće. Vi ste rođeni s njom.

108

Ljubav je pravi Bog - ne Bog teologa, nego Bog Buddhe, Isusa, Muhameda, Bog sufija. Ljubav je metoda koja će vas ubiti kao odvojenog pojedinca, ona će vam pomoći da postanete beskrajni.

Nestanite kao kapljica rose, postanite ocean, ali morat ćete proći kroz vatru ljubavi.

I sigurno je, kad čovjek počne nestajati kao kapljica rose, kad je dugo živio kao kapljica rose, to je bolno, jer je mislio: "To sam ja, i ja umirem, kapljice nestaje." No vi ne umirete, iluzija umire. Istina, vi ste se poistovjetili s iluzijom, no iluzija je samo iluzija. A tek kad iluzija nestane, moći ćete vidjeti tko ste. To vas otkriće vodi do krajnjeg vrhunca radosti, do blaženstva slavlja. (46) Tajna, Poglavlje 2 Hoćete li mi, molim vas, reći nešto o zdravoj ljubavi prema sebi i o egoističnom ponosu.

Velika je razlika između ta dva pojma, premda izgledaju vrlo slično. Zdrava ljubav prema sebi ima silnu religioznu vrijednost. Čovjek koji ne voli sebe, neće nikad moći voljeti ni druge. Prvo mreškanje ljubavi mora nastati u vašem srcu. Ako se to mreškanje ne odnosi na vas, neće se pojaviti ni zbog koga drugoga jer svatko drugi je daleko od vas.

Zamislite da ste bacili kamen u mirno jezero - prvo mreškanje vode nastat će oko kamena, a tada će se širiti sve dalje. Prvo mreškanje ljubavi mora se pojaviti oko vas. Čovjek mora voljeti svoje tijelo, čovjek mora voljeti svoju dušu, svoju cjelovitost.

I to je prirodno, inače nećete moći preživjeti. I to je lijepo, to vas čini lijepim. Osoba koja voli sebe postaje graciozna, elegantna. Osoba koja voli sebe mora postati šutljivija, meditativnija, sklonija molitvi od osobe koja sebe ne voli.

Ako ne volite svoju kuću, nećete je ni čistiti, nećete održavati čistoću njezinih zidova.

Ako je ne volite, nećete je okružiti s prekrasnim vrtom usred kojega će se nalaziti jezero s lotosima. Ako volite sebe, podignut ćete vrt oko sebe. Pokušat ćete da u vama izraste vaš potencijal, pokušat ćete uzgojiti sve što je u dobro u vama, kako biste to izrazili. Ako volite, njegovat ćete sebe, oplemenjivat ćete se.

I ako volite sebe, iznenadit ćete se - i drugi će voljeti vas. Nitko ne voli onoga, tko ne voli sebe. Ako ne volite sebe, tko će se brinuti za vas? A čovjek koji ne voli sebe, ne može ostati neutralan. Zapamtite, u životu nema neutralnosti. Čovjek koji ne voli sebe, morat će se mrziti. Jer život ne poznaje neutralnost. Život je uvijek izbor. Ako ne volite, to ne znači da dugo možete ostati u tom stanju bez ljubavi.

Ne, to znači da mrzite.

A čovjek koji mrzi sebe postaje destruktivan. Čovjek koji mrzi sebe, mrzit će i sve druge - on će biti ljutit i nasilan, bit će stalno bijesan. Kako se može nadati da će ga drugi voljeti, ako mrzi sebe? Cijeli njegov život bit će uništen. Voljeti sebe - to je velika duhovna vrijednost. (47) Tajna, Poglavlje 18

109

POGLAVLJE 12 NESEBIČNOST Stalno govorite da treba odbaciti ego, ali kako to mogu učiniti kad ne mogu razlikovati što je ego, a što moja prava priroda.

Ego se ne može odbaciti. On je poput mraka - kako možete odbaciti mrak? Možete samo unijeti svjetlost u njega. Onog časa kad se pojavi svjetlost, mraka nestaje. Možete reći da je to način da se odbaci mrak. Ali nemojte to shvatiti doslovno. Mrak uopće ne postoji. On je samo odsutnost svjetlosti. Zato s mrakom ne možete učiniti ništa direktno.

Možete samo učiniti nešto sa svjetlošću - ili ćete je unijeti ili je iznijeti. Želite li mrak, iznesite svjetlost. Ako ne želite mrak, unesite svjetlost. Ego se ne može odbaciti.

Meditacija se može naučiti. Meditacija funkcionira kao svjetlost. Meditacija jest svjetlost.

Postanite svjetlost pa nećete nigdje pronaći ego.

Ako želite odbaciti ego, naći ćete se u nevolji. Jer tko je taj tko ga želi odbaciti? Sam ego. Sada on igra novu igru, a igra se zove duhovnost, religija, sebeostvarenje. Tko postavlja to pitanje? To ego pravi budalu od vas. A kad ego pita kako odbaciti ego, vi naravno pomislite: "To ne može biti ego. Kako ego može zahtijevati vlastito ubojstvo?" I tako vas ego i dalje zavarava.

Vaša prava priroda nema pitanja, njoj nisu potrebni odgovori. Vaša prava priroda je apsolutna svjetlost. Ona ne zna za tamu, ona se nikad nije susrela s tamom.

Nije potrebno da odbacite ego. Potražite ga, najprije ga nađite. Ne brinite se za sada o svojoj pravoj prirodi. Samo tražite ego, nećete ga naći. Umjesto njega naći ćete svoju pravu prirodu, blistavu, mirisnu poput lotosova cvijeta. Nigdje drugdje čovjek se ne susreće s takvom ljepotom. To je najljepši doživljaj života. I kad ste jednom vidjeli vlastiti lotos svjetlosti, kad ste vidjeli cvjetanje toga lotosa, s egom je zauvijek gotovo.

Više nećete postavljati takva besmislena pitanja.

Vi pitate: "Kako razlikovati što je ego, a što je moja prava priroda?"

Ili postoji ego i tada je prava priroda nepoznata. Ili je poznata prava priroda, a tada nema ega. Ne možete imati oboje, zato ili ne možete razlikovati. Ne možete ili razlučiti jer oba zajedno ne mogu postojati. Samo jedan može postojati.

U ovom času, sve što vi jeste je ego. Zato se ne brinite za razlučivanje. Kad ne bi bilo ega, ne bi se javilo ni to pitanje. Prava priroda ne postavlja pitanja. Prava priroda je ekstaza, a ne problemi. (48) Dhammapada: Put k Buddhi, Svezak 12, Poglavlje 10

110

Osjećam da sam se pomirio s mnogim stvarima u životu, dok sam njegovao stav izdržljivosti prema teškoćama. Tu pomirenost osjećam kao teret koji me protiv moje volje gura da postanem aktivniji u meditaciji. Znači li to da sam potisnuo ego i da ga opet moram pronaći, prije nego što ga zaista izgubim? Činit će se paradoksalnim, ali je istina da je to jedan od najvećih problema današnjice: prije nego što izgubite ego, morate ga imati. Samo zrelo voće pada na tlo. Sve je zrelost.

Nezreo ego ne može pasti, ne može biti uništen. I ako se borite s nezrelim egom da biste ga uništili i riješili ga se, sve vaše nastojanje bit će uzaludno. Umjesto da ga razorite, otkrit ćete na novi, suptilniji način da je on jači.

Treba shvatiti nešto osnovno: ego se mora popeti do vrha, on mora postati jak, mora postići svoju cjelovitost - samo ćete ga se tada riješiti.

Slabog ega se ne možete riješiti. I to postaje problem.

Na Istoku sve religije propovijedaju nesebičnost. Dakle, na Istoku svatko je već na početku protiv ega. Zbog takva protu-stava, ego nikad ne postaje jak, nikad ne stiže do točke integracije s koje se može odbaciti. On nikad nije zreo. Zato se na Istoku teško riješiti ega, to je gotovo nemoguće.

Na Zapadu cijela tradicija zapadne religije i psihologije predlaže i propovijeda, nagovara ljude da njeguju jak ego - jer ako nemate jak ego, kako možete preživjeti? Život je borba. Ako ste nesebični, bit ćete uništeni. Tko će onda pružati otpor? Tko će se boriti?

Tko će se natjecati? A život je stalno natjecanje.

Zapadna psihologija kaže: "Drži se ega, neka on bude jak." Ali na Zapadu se lako riješiti ega. Uvijek kad tražitelj na Zapadu shvati da je ego problem, on ga se lako može riješiti, lakše nego tražitelj na Istoku.

To je paradoks: na Zapadu se propovijeda egoizam, na Istoku se podučava nesebičnost.

Ali na Zapadu je lako napustiti ego, dok je to na Istoku vrlo teško.

To će vam biti vrlo teška zadaća - najprije nešto steći, a onda to izgubiti. jer izgubiti možete samo ono što posjedujete. Ako nešto ne posjedujete, kako to možete izgubiti?

Osiromašiti možete samo onda ako ste bili bogati. Ako niste bili bogati, vaše siromaštvo ne može imati onu ljepotu koju je Isus propovijedao: Budite siromašni duhom. Vaše siromaštvo ne može imati ono značenje koje je osjetio Gautama Buddha kad je postao prosjak.

Samo bogat čovjek može postati siromašan, jer izgubiti možete samo ono što ste imali.

Ako nikad niste bili bogati, kako možete postati siromašni? Vaše siromaštvo bit će samo na površini, ono neće nikad biti siromaštvo duha. Na površini ćete biti siromašni, a duboko u sebi, čeznut ćete za bogatstvom. Vaš će duh čeznuti za bogatstvom. Bit će to ambicija, postajat će stalna želja da postanete bogati. Bit ćete siromašni samo na površini. I možete se tješiti govoreći da je siromaštvo dobra stvar. Ali vi ne možete biti siromašni. Samo bogat čovjek, doista bogat čovjek može biti siromašan. Imati bogatstvo nije dovoljno da budete doista bogati. U isto vrijeme, možete biti vrlo siromašni. Ako imate ambicije, siromašni ste. Nije stvar u tome što imate. Ako imate dovoljno, nestaje želja. Ako imate dovoljno bogatstva, želje nestaju.

111

Nestajanje želja je kriterij za dovoljnost. Tada ste bogati. Možete napustiti bogatstvo, možete postati siromašni, možete postati prosjak poput Buddhe. I tada je vaše siromaštvo pravo bogatstvo. Tada je vaše siromaštvo vaše vlastito kraljevstvo.

A isto se događa sa svim stvarima. Upanišade ili Lao Tzu, Isus ili Buddha - svi oni naučavaju da je znanje beskorisno. Ne pomaže vam ako ste vrlo učeni. Ne samo što ne pomaže, već to postaje zaprekom. Znanje nije potrebno, ali to ne znači da morate ostati neznalica. Vaše neznanje neće biti realno.

Kad skupite dovoljno znanja i kad ga odbacite, postajete neznalica. Postajete doista neznalica poput Sokrata koji kaže: "Znam da ništa ne znam." To znanje, ili to neznanje možete to nazvati kako hoćete - potpuno je različito, kvaliteta je drukčija, promijenila se dimenzija. Ako ste samo neznalica jer nikad niste stekli neko znanje, vaše neznanje ne može biti mudro, ono ne može biti mudrost - ono je tek nedostatak znanja. A u vama će se pojaviti čežnja: kako postići više znanja? Kako dobiti više informacija.

Kad znate previše - kad poznajete svete tekstove, kad ste upoznali prošlost i tradiciju, kad znate sve što se može znati - tada iznenada postajete svjesni beskorisnosti svega, iznenada postajete svjesni da to nije pravo znanje, već nešto posuđeno.

To nije vaše egzistencijalno iskustvo, to nije nešto što ste došli saznati. Drugi su to možda znali, vi ste to jednostavno skupili. Vaše skupljanje je mehaničko. Ono nije nastalo iz vas, ono nije rast. To je samo smeće skupljeno ispred tuđih vrata, to je nešto posuđeno, mrtvo.

Zapamtite, znanje je živo samo onda kad je to vaše neposredno, direktno iskustvo. Ali kad to doznajete od drugih, to je tek sjećanje, a ne znanje. Sjećanje je nešto mrtvo. Kad skupite mnogo - razna bogatstva znanja, svetih tekstova, svega oko sebe, kad se u vašem umu kondenziraju cijele knjižnice - kad iznenada postanete svjesni da samo nosite tuđi teret, da nište ne pripada vama, da vi ne znate - tada se toga možete riješiti, možete se riješiti svega toga znanja.

Pri tom u vama nastaje nova vrsta neznanja. To neznanje nije neznanje neznalice, već je takav mudar čovjek, takva je mudrost.

Samo mudar čovjek može reći: "Ja ne znam." Ali kad to kaže, on ne čezne za znanjem, on jednostavno izjavljuje tu činjenicu. Kad puna srca možete reći: "Ja ne znam," u tom času vaše se oči otvore, otvore se vrata saznanja. Upravo u tom času kad možete reći sa svom svojom potpunošću: "Ja ne znam," postali ste sposobni da saznate.

To neznanje je prekrasno, ali ono se postiže znanjem. To je siromaštvo postignuto bogatstvom. A isto se događa s egom. Možete ga izgubiti samo onda ako ste ga imali.

Kad je Buddha sišao sa svoga prijestolja, kad je postao prosjak... što mu je drugo bilo potrebno? Bio je kralj, okrunjen, na vrhuncu svoga ega - zašto taj ekstrem, zašto se spustio s prijestolja na ulicu i postao prosjak? Ali u Buddhinu prosjačenju bilo je ljepote.

Zemlja nikad nije znala za ljepšeg prosjaka, za tako bogatog prosjaka, tako ljubaznog prosjaka, za takvog vladara. Što se dogodilo kad je on zakoračio sa svoga prijestolja?

On je zakoračio iz svoga ega. Prijestolja su samo simboli, simboli ega, moći, ugleda, društvena položaja. On je zakoračio dolje i tada se dogodila nesebičnost.

Nesebičnost nije poniznost, ta nesebičnost nije skromnost. Susret ćete mnogo skromnih ljudi, ali pod njihovom poniznošću djeluje suptilni ego.

112

Priča se da je jednom Diogen posjetio Sokrata. Diogen je živio kao prosjak, uvijek je nosio prljavu odjeću s mnogo zakrpa i rupa. I onda kad ste mu darovali novu odjeću, on je ne bi nosio - najprije bi je zaprljao, poderao i pobrinuo se da izgleda staro, tek tada bi je obukao.

Došao je k Sokratu i počeo pričati o nesebičnosti. Ali Sokratove prodorne oči vjerojatno su vidjele da taj čovjek nije nesebičan. Način na koji je govorio o poniznosti bio je vrlo egoističan. Zabilježeno je da je Sokrat rekao: "Kroz tvoju prljavu odjeću, kroz rupe na tvojoj odjeći, ja ne vidim ništa drugo nego ego. Ti govoriš o poniznosti, ali te riječi dolaze iz središta dubokog ega."

To se događa. Tako nastaje hipokrizija. Vi imate ego, ali skrivate ga njegovom suprotnošću. Postajete ponizni na površini. Ta površna poniznost ne može svakoga prevariti. Može prevariti vas, ali nikoga drugog. Kroz rupe prljave odjeće proviruje vaš ego. On je uvijek ondje. To znači vezati samoga sebe i ništa drugo. Nitko drugi nije prevaren.

To se događa ako počnete odbacivati nezreli ego.

Ono što vas poučavam, možda vam se čini kontradiktornim. Ali je istina.

Kontradikcija postoji u životu. Ja vam savjetujem da postanete egoist, kako biste mogli ostati bez ega.

Savjetujem vam da budete savršeni egoisti. Nemojte to skrivati, inače će se javiti hipokrizija. I nemojte se boriti s nezrelim fenomenom. Pustite ga da sazrije, pomozite mu. Dovedite ga do najvišeg vrha. Ne bojte se - nemate se čega bojati. Tako ćete shvatiti agoniju ega.

Kad ego dođe do svoga vrhunca, neće vam biti potreban ni Buddha ni ja da vam kažu kako je ego pravi pakao.

Vi ćete to saznati jer vrhunac ega bit će vrhunac vašega đavoljeg iskustva, on će postati noćna mora. A tada nema potrebe da vam netko kaže da napustite ego. Bit će vam teško nositi ga.

Samo kroz patnju stižete do znanja.

Ne možete ništa odbaciti samo logičnim argumentom. Nešto možete odbaciti samo kad to postane tako bolno da se dalje više ne može izdržati.

Vi još ne patite tako zbog svoga ega. Zato ga podnosite. To je prirodno. Ja vas ne mogu nagovoriti da ga odbacite. Ako se i osjetite nagovorenim, vi ćete ga sakriti. I to je sve što ćete učiniti.

Ništa nezrelo ne može se odbaciti. Nezrela voćka čvrsto se drži stabla, a stablo prianja uz nezrelu voćku. Ako ih želite nasilno odvojiti, nastaje ožiljak. Taj ožiljak će trajati i trajati, rana će uvijek biti svježa, a vi ćete se uvijek osjećati povrijeđenim. Zapamtite, sve ima svoje vrijeme rasta, dozrijevanja, padanja na tlo i raspadanja. I vaš ego ima svoje vrijeme. I njemu je potrebna zrelost.

Zato se nemojte bojati biti egoist. Vi to i jeste, inače biste već davno nestali.

Takav je mehanizam života - vi morate biti egoistični, morate se izboriti za svoj put, morate se boriti s tako mnogo želja oko sebe, morate se žestoko boriti i morate preživjeti.

Egoizam je način preživljavanja.

113

Ako se dijete rodi bez ega, ono će umrijeti. Nemoguće je da preživi. Jer ako ne osjeti glad, neće osjetiti da je gladno. A kad osjeti glad, počinje plakati i nastojati da bude nahranjeno. Dijete raste kroz rast svoga egoizma.

I zato ja smatram da je egoizam prirodan rast.

Ali to ne znači da možete zauvijek ostati sa svojim egom. Radi se o prirodnom rastu, a onda postoji i drugi korak, kad se ego mora napustiti. I to je prirodno. Ali taj drugi korak se može učiniti samo onda kad prvi dostigne svoj krešendo, svoj klimaks, kad prvi korak dostigne svoj najviši vrh. Zato vam ja savjetujem oboje: i egoizam i nesebičnost.

Najprije budite egoisti, savršeni egoisti, kao da sve na svijetu postoji samo za vas i vi ste središte svega. Sve se zvijezde okreću oko vas, sunce izlazi zbog vas. Sve postoji za vas, samo da vam pomogne da budete ovdje. Budite središte i nemojte se bojati, jer budete li se bojali nikad nećete sazrijeti.

Prihvatite to, to je dio rasta. Uživajte u tome i dovedite egoizam do njegova vrhunca.

Kad se to dogodi, postat ćete iznenada svjesni da vi niste središte. Da je sve bila zabluda, djetinjasto ponašanje. Ali vi ste bili dijete i zato nema pogreške u tome.

Sada ste postali zreli i vidite da niste središte. Zaista, kad to vidite opazit ćete da u postojanju nema središta, to jest da je središte posvuda. Ili da središta uopće nema, a postojanje postoji kao potpunost, kao cjelovitost bez ikakva središta, kao kontrolna točka, ili da je svaki pojedini atom središte.

Jacob Boehme je rekao da je cijeli svijet pun središta, da je svaki atom središte, da periferija uopće ne postoji. Svuda su samo središta, periferija ne postoji. To su razne mogućnosti. Obje znače isto, samo su riječi različite i kontradiktorne. Ali najprije postanite središte.

To izgleda ovako: Vi sanjate. Ako san dođe do svoga vrhunca, on će se prekinuti.

Uvijek se tako događa - kadgod san stigne do svoga vrhunca, on se prekida. A što je vrhunac sna? To je osjećaj da je san stvaran. Vi osjećate da je stvaran, da nije san i idete sve dalje i dalje prema sve višem vrhuncu. A san postaje gotovo stvaran. No on nikad ne postane doista stvaran, uvijek je gotovo stvaran.

On je tako blizu stvarnosti da sada više ne možete ići dalje jer, učinite li još jedan korak, san će postati stvaran, a to ne može biti, jer se ipak radi o snu. Kad se tako približi stvarnosti, san se prekine, rasprši se i vi se posve razbudite. Isto se događa sa svim vrstama zabluda.

Ego je najveći san. U njemu ima ljepote, on ima svoju agoniju, svoju ekstazu. Ima svoj raj i pakao, oba postoje. Snovi su katkad lijepi, a katkad su moćne more, ali sve su to snovi.

Ja vam ne kažem da iziđete iz svoga sna prije vremena. Ne, nikad ništa ne činite prije vremena. Dopustite stvarima da rastu, dopustite im da imaju svoje vrijeme, da se sve događa prirodno.

Ego će nestati, on može nestati sam od sebe. Ako mu jednostavno dopustite da raste i pomognete mu da raste, neće biti potrebno da ga napustite.

To je vrlo duboko. Ako vi napustite ego, on ostaje u vama. Tko će ga napustiti? Ako mislite da ćete to vi učiniti, vi ste egoist - i zato, štogod učinite neće biti stvarno.

Stvarnost će biti očuvana, a vi ćete odbaciti nešto drugo.

114

Vi ne možete sebe pretvoriti u nesebičnost. Tko će to učiniti? To se događa, to nije nešto što se čini. Vi narastete i razvijete se u egoistu. I tada, u jednom trenutku sve postaje tako paklensko da se san prekida. Iznenada opazite: guska je vani, nikad nije ni bila u boci.

Vi nikad niste ni bili egoist.

Sve je bilo samo san. Rekao bih, potreban san, zato ga ne osuđujem jer je to potreban dio rasta.

U životu je sve potrebno. Ništa nije nepotrebno, ništa ne može biti nepotrebno. Štogod se dogodilo, moralo se dogoditi. Štogod se događa, događa se zbog nekoga drugog razloga. To vam je potrebno i zato ostajete u zabludi. To je samo čahura koja vam pomaže da preživite. Ali nije potrebno zauvijek biti u čahuri. Kad ste spremni, raskinite čahuru, iziđite!

Ego je ljuska jajeta, ona vas štiti. Ali kad ste spremni, razbijte ljusku, iziđite iz jajeta.

Ego je ljuska. Ali čekajte, žurba vam neće mnogo pomoći - može vas samo zadržati.

Dopustite vremenu da učini svoje i ne osuđujte ga jer tko će ga osuđivati?

Pođite takozvanim svetim ljudima - oni govore o skromnosti i poniznosti - pogledajte im u oči: takve profinjene egoiste nećete nigdje pronaći. Oni su svoj ego odjenuli religijom, jogom, svetošću, ali ego je ostao. Oni možda ne skupljaju bogatstvo, ali skupljaju sljedbenike. Novčić se promijenio i oni broje koliko sljedbenika imaju...

Oni možda ne slijede stvari ovoga svijeta, možda slijede stvari onoga svijeta, ali i ovaj i onaj su samo svjetovi. A njihova pohlepa je čak veća jer kažu da su te stvari prolazne, stvari ovoga svijeta tek su prolazna zadovoljstva - a oni žele vječna zadovoljstva.

Njihova pohlepa je vrlo velika. Oni nisu zadovoljni prolaznim zadovoljstvima, već žele vječna zadovoljstva. Ako nešto nije vječno, oni nisu zadovoljni. Njihova pohlepa je duboka, apsolutna, njihova pohlepa pripada egu.

Pohlepa je glad ega.

I zato se katkad događa da su sveci više egoistični od grešnika, da su vrlo daleko od Boga. I katkad grešnici mogu doseći Boga lakše od takozvanih svetaca, jer njima je egoizam zapreka. To je moje iskustvo - da grešnici mogu napustiti svoj egoizam lakše od svetaca, jer oni nisu nikad bili protiv njega. Oni su ga hranili, uživali u njemu, potpuno živjeli u njemu. A sveci su se uvijek borili s egom, dakle nikad mu nisu dopustili da postane zreo.

Evo moga stava: ego treba napustiti, ali možda će za to trebati još vremena. Vi ga možete napustiti samo ako ste ga njegovali. To je problem cijeloga toga fenomena. Jer um kaže: "Ako ga moramo napustiti, zašto ga moramo njegovati?" Um dalje kaže: "Zašto ga moramo uništiti, ako smo ga stvorili?"

Slušate li um, bit ćete u nevolji. Um je uvijek logičan, a život je uvijek nelogičan, oni se nikad ne susreću. To je jednostavna logika, obična matematika - ako ćete porušiti ovu kuću, zašto je gradite? Zašto sva ta nevolja? Zašto te muke i gubitak vremena i energije?

Kuće nema, zašto je onda graditi i zatim srušiti? Nije zapravo stvar u kući, već u vama.

Gradeći kuću, vi ćete se mijenjati. A kad je srušite, potpuno ćete se promijeniti, nećete više biti isti. Jer dok gradite kuću, cijeli taj proces dokazat će vam da rastete. Tada, kad je kuća završena, vi ćete je srušiti. Tek to će biti promjena!

115

Um je logičan, život je dijalektičan. Um se kreće jednostavnim smjerom, a život uvijek skakuće od jednog pola do drugog, od jedne stvari do njezine suprotnosti. Život je dijalektičan. Vi stvorite, a tada život kaže: "Razorite!" Vi se rodite, a tada život kaže: "Umrite!" Vi nešto postignete, a život kaže: "Izgubite!" Vi ste bogati, a život kaže: "Postanite siromašni." Budite vrhunac, Everest egoizma, a tada postanite provalija nesebičnosti. Tako ćete upoznati oboje -iluziju i stvarnost, zabludu i Boga. (49) Moj put, put bijelih oblaka, Poglavlje 8 Jednog dana ste rekli da je nastojanje opasno, ali naporan rad je potreban, to kaže meditacija. Za moj njemački um, nastojanje je isto što i težak rad. Ima li napornog rada bez nastojanja?

To je delikatna stvar. Nastojanje je uvijek nešto bezvoljno, ono je uvijek djelomično.

Vi ga obavljate jer ne vidite drugi način da ostvarite ono što želite ako se ne trudite. Kad bi postojao neki drugi način, vi biste napustili nastojanje i skočili odmah do zaključka. Čovjek nikad nije potpuno u svom nastojanju. Ne može ni biti jer ta ideja pripada budućnosti, krajnjem rezultatu.

Natjecanje je orijentirano na budućnost, na rezultat. Čovjek se njime bavi samo zbog nekoga budućeg rezultata, zbog neke koristi, neke pohlepe, neke dobre nagrade.

Zato učitelji zena kažu da je potrebno nastojanje bez truda. Što misle time: nastojanje bez truda? Oni kažu da je potreban težak rad, ali on ne smije biti orijentiran na budućnost. Trebate u njemu uživati. Ne zbog nekoga cilja - ako se ništa ne postigne njime, ono je lijepo samo po sebi. A to je najteže postići ljudskim umom.

Zato to zovem napornim radom.

Najteže je raditi nešto zbog same stvari, pjevati pjesmu zbog same pjesme, meditirati zbog meditacije, voljeti zbog ljubavi same.

To je najteža stvar za ljudski um jer um je orijentiran na budućnost. On kaže: "Zbog sebe? Ali zašto? Što će se dogoditi poslije toga?" Ljudi dolaze k meni i pitaju: "Možemo meditirati. Ali što ćemo time postići? Možemo postati askete, ali što ćemo time dobiti?"

Takav je um - uvijek je pohlepan.

Ispričat ću vam nešto: Jednog dana promatrao je Mulla Nasrudhin ulicu kroz prozor, kad je ugledao svoga vjerovnika kako se približava njegovoj kući. Znajući što momak namjerava, Mulla je pozvao svoju ženu i rekao joj da dočeka posjetitelja.

Zato je žena otvorila vrata i rekla: "Gospodine, mi vam još ne možemo platiti. I premda Mulla nije trenutno kod kuće, on dan i noć razmišlja kako nabaviti novac i platiti vam. Čak me je molio da gledam na cestu i kadgod prođe stado ovaca, ja moram izići i uzeti i najmanji komadić vune koji se možda mogao zadržati po grmlju. I tako, kad skupimo dovoljno vune, možemo je isplesti i napraviti nekoliko šalova, prodati ih i platiti vam."

Kad je ona to tako objasnila, čovjek se počeo smijati, na što je Mulla izišao iz svoga skrovišta i rekao: "Ti lupežu, sada kad si namirisao novac, počinješ se cerekati."

116

Um je takav lupež. Kad nasluti bilo kakvu aluziju na budućnost, on se počne cerekati.

Odmah poskoči, uhvati je, ali vi više niste ondje.

Meditacija postoji zbog sebe kao i ljubav. Pitajte ružu zašto cvjeta. Ona jednostavno cvjeta. Tako je lijepo cvjetati. U tom nema nikakva motiva. Pitajte ptice zašto pjevaju.

One jednostavno pjevaju. One uživaju u tome, raduju se tome, one nemaju nikakva motiva.

Napustite um i motivi nestaju. I zato, barem na nekoliko sati dnevno radite stvari zbog njih samih: plešite, pjevajte, svirajte gitaru, sjedite s prijateljima ili samo promatrajte nebo. Bar nekoliko sati dnevno posvetite svoje vrijeme pravim aktivnostima. Te aktivnosti su težak posao.

Znam da je um vrlo lijen. On voli sanjariti, on ne voli raditi, zato neprestano misli na budućnost. Ali on je vrlo lijen. On misli samo na budućnost kako bi mogao izbjeći sadašnjost i izazove sadašnjosti. Čuo sam ovu anegdotu... Šećući obalom malog zaljeva, čovjek naiđe na mladića koji je ležao pod drvom s udicom u ruci. Mamac je snažno trzao, pa je čovjek rekao mladiću: "Hej, zagrizla je!"

"Da," lijeno je odgovorio ribič, "možeš li je izvući?" Šetač je to učinio, a mladić koji je ležao reče: "Izvadi ribu, oslobodi udicu i baci je opet u jezero." Šetač je i to učinio, a tada je veselo primijetio: "Budući da si tako lijen, trebao bi imati djecu da ti pomažu." "Nije loša ideja," zijevnuo je ribič. "Imaš li neku ideju gdje bih mogao pronaći trudnu ženu? " Takav je um. On ne želi ništa raditi.

On se samo nada, želi i odgađa.

Budućnost je trik da se odgodi sadašnjost. Budućnost je trik da se izbjegne sadašnjost.

Ne samo da biste nešto učinili u budućnosti, ne - jer opet će isti um biti ondje i govorit će: "Sutra, sutra!" Umrijet ćete a nećete ništa učiniti u budućnosti, samo ćete razmišljati.

A to razmišljanje vam pomaže da održite svoje mišljenje o sebi - vi ne osjećate da ste lijeni jer razmišljate tako mnogo o tome da ćete učiniti velike stvari, sanjate o velikim stvarima, a ne obavljate male stvari koje treba doista učiniti sada. Napokon, posao znači biti prisutan i raditi ono što vam sadašnjost nudi kao izazov.

Vi kažete: "Jednoga dana ste rekli da je nastojanje opasno, ali naporan posao je potreban, tako zahtijeva meditacija." Da, to je naporan posao - jer ćete se morati okrenuti protiv uma.

Teškoće se ne odnose na rad - rad je prekrasno jednostavan, rad je vrlo lak teškoća se javlja zbog činjenice da ćete se morati riješiti uma jer vas on tako zbunjuje. Vi dalje kažete: "Za moj njemački um, nastojanje je isto što i težak rad."

To razumijem - ali svi su umovi slični njemačkom umu. Zato su svi u takvoj nevolji, zato svi pronalaze vlastiti fašizam, vlastiti nacizam, vlastitoga Adolfa Hitlera. To svi rade.

Um je fašista, um stalno traži vođu, traži da ga netko vodi.

Cijeli se svijet začudio kad je Njemačka pala u klopku Adolfa Hitlera. Nitko to nije mogao vjerovati, bilo je to gotovo nelogično. Tako prekrasna rasa, s tako velikom 117

tradicijom u učenosti, s tako mnogo učenih ljudi, s velikim filozofima kao što su Kant, Hegel, Feuerbach, Marks. Takva velika kultura s tako profinjenim intelektom, kultura velikih znanstvenika, glazbenika, romanopisaca i pjesnika. Zemlja filozofa i profesora...

Riječ profesor nikad nije bila tako cijenjena nigdje kao u Njemačkoj. Što se dogodilo tako inteligentnoj rasi da je pala u ruke glupog, gotovo idiotskog čovjeka kakav je bio Adolf Hitler?

Ali to treba razumjeti: sva učenost, ako je površna, ako dolazi iz uma, neće pomoći.

Učenost ostaje samo na površini, duboko u sebi čovjek je djetinjast.

Ti profesori, čak i čovjek poput Martina Heideggera - koji je bio velik filozof, može se reći najveći kojega je dalo dvadeseto stoljeće, i on je postao sljedbenik Adolfa Hitlera. Što se dogodilo tim divovima da su slijedili čovjeka koji je bio gotovo lud?

Treba to razumjeti - to se može dogoditi, to se uvijek događalo.

Ti veliki umovi veliki su samo na površini, u dubini njihovo postojanje je djetinjasto.

Narastao je samo njihov intelekt, oni nisu narasli. Um Martina Heideggera je vrlo odrastao, ali njegovo biće je vrlo djetinjasto. Ono čeka da ga netko vodi.

Osoba koja je doista zrela ne prebacuje svoju odgovornost ni na koga drugoga. Ona je odgovorna za sebe. A sada je cijela zemlja znanstvenika, filozofa, profesora, pjesnika, divovskih intelektualaca pala kao žrtva vrlo običnoga, prosječnog čovjeka. I taj je čovjek vladao njima.

To mora svima pomoći da shvate glupost intelekta. Intelekt je površan. Čovjek treba odrasti u sebi, inače je -uvijek puzav, uvijek sklon da postane žrtvom takvih ljudi. To se uvijek događa.

Na čovjeka se utječe izvana, njime se može vladati izvana. Morate odrasti tako da na vas ne utječe um, samo tada na vas neće moći utjecati nitko izvana.

Samo takav čovjek je slobodan i neovisan. On nije ni Nijemac ni Indijac, ni Englez ni Amerikanac, on je jednostavno slobodan. Amerikanac, Indijac, Nijemac - to su samo imena vaših zatvora, to nije nebo vaše slobode. To nije nebo kojim se leti, to je zatvor u kojem živite.

Slobodan čovjek pripada sebi i nikomu drugom. Slobodan čovjek je jednostavno energija bez imena, bez oblika, ona ne pripada nijednoj rasi, nijednoj naciji. Dani nacija i rasa su prošlost, dolaze dani individualaca.

U jednom boljem svijetu neće biti ni Nijemaca ni Indijaca, neće biti hinduista ni kršćana - bit će samo čistih pojedinaca savršeno slobodnih, koji će živjeti na svoj način, koji neće smetati drugima, niti će ikom dopustiti da ometa njihov život.

Inače, um je djetinjast a ipak lukav. On može pasti žrtvom nekom Adolfu Hitleru, bilo kakvom šovinistu, bilo kakvom luđaku koji je dovoljno hrabar... a ljudi su hrabri, oni nikad ne oklijevaju. To je bila privlačnost Adolfa Hitlera. On je bio tako hrabar, tako apsolutno hrabar. On nikad nije oklijevao, bio je apsolutno siguran u sebe. A ljudi koji su nesigurni u sebe, odmah osjete privlačnost takva čovjeka. To je čovjek koji je tako siguran u istinu da je sigurno stigao do istine. Oni se počnu svrstavati u redove s njim.

Zbog vaše nesigurnosti postajete žrtvom nekoga tko je lud. Ali luđaci su uvijek sigurni, oklijevaju samo vrlo, vrlo budni i svjesni ljudi. Njihovo oklijevanje pokazuje njihovu svijest i kompleksnost života. A um je vrlo lukav, on sve racionalizira. Čuo sam ovo...

118

Berger, sakrivši se sa svojom ženom pred nacistima u neko napušteno berlinsko potkrovlje, odluči udahnuti malo svježeg zraka. Dok je tako šetao ulicama, nabasao je na Adolfa Hitlera. Njemački vođa izvuče revolver i uperi ga u gomilu konjske balege te poviče: "Dakle, židove! Pojedi to ili ću te ubiti!"

Drhteći, Berger učini što mu je bilo naređeno. Hitler se počne tako smijati da ispusti oružje. Berger ga podigne i reče: "A sada ti jedi balegu ili ja pucam!"

Fuhrer se spusti na ruke i koljena te počne jesti. Dok je bio time zaokupljen, Berger se odšulja, otrči alejom, popne se preko neke ograde te pojuri stubama u potkrovlje. Zalupi vratima, zakračuna ih i sigurno zaključa. Zatim poviče svojoj ženi: "Hilda! Hilda! Pogodi s kim sam danas objedovao!" Čovjek i dalje racionalizira. Čak ako pojede konjsku balegu, to mu može biti objed. Čuvajte se zamki uma. I što budniji postajete, bit ćete sposobniji da potpuno živite u trenutku, u djelovanju. Tada nema motivacije - vi nešto učinite jer u tom uživate. I zato to zovem najtežim radom.

Izići iz uma je najteži posao. Ali to nije nastojanje, to nije svijest. To nije nastojanje, već intenzivna budnost. (50) Dang, dang, doko dang, Poglavlje 10

119

POGLAVLJE 13 PROSVIJETLJENOST Je li prosvjetljenost nešto što je iznad prirode?

Prosvjetljenost je sama priroda stvari. Ali to se nikad nije tako govorilo. Naprotiv, ljudski um bio je korumpiran stvaranjem cilja koji je bio protiv prirode, dajući mu prekrasno ime: nadnaravan. I čovjek se uhvatio u tu zamku zbog vrlo jednostavna razloga: Priroda je već ondje gdje ste vi.

Ona nije uzbuđenje, ona nije izazov, ona vas ne poziva da dokažete svoj ego. Ona nije udaljena zvijezda. Um treba kao svoju hranu nešto što je vrlo teško, nešto gotovo nemoguće. Samo ako možete postići nemoguće, možete osjetiti da ste nešto posebno.

Prosvjetljenost nije talent. Talent znači da se netko rodio kao slikar, pjesnik ili znanstvenik.

Prosvjetljenost je jednostavno izvor života svakog čovjeka. Ne morate ni izići iz svoje kuće i tražiti je. Ako to učinite, propuštate priliku da je susretnete i nitko ne zna kad ćete se opet vratiti kući.

Prosvjetljenost nije ništa drugo nego činjenica da ste ono što ste uvijek željeli biti i nikad niste ni bili ništa drugo, nikad nećete ni biti ništa drugo. Definicija prirode jest da se ne možete uzdignuti iznad nje. Možete se potruditi i stvoriti bijedu, zabrinutost, tjeskobu, ali ne možete se vinuti iznad prirode.

To ste vi.

Kako se možete vinuti iznad sebe? To je sam vaš izvor, samo vaše postojanje.

Kamogod pođete, bit ćete to isto.

Zabilježeni su izvještaji ljudi čiji je prvi doživljaj sebe bio samo duboki smijeh.

Vidjevši apsurdnost onoga što su pokušavali učiniti...oni su pokušavali biti ono što jesu.

To je jedino što je nemoguće na svijetu jer vi to već jeste - kako možete pokušavati to biti?

Ali svećenici, takozvani religijski vođe i svi oni koji su vas željeli učiniti robovima, dali su vam ideale. Oni su vam rekli: "Ako se ne ponašate na određeni način, krivo činite." Ako ne radite ono što vam oni propisuju, niste dobri. Nitko nikad nije pitao te ljude: "Tko vam je dao pravo da odlučujete za druge? Ako mislite da je nešto dobro, učinite to. Ali nemate pravo reći bilo kome drugom da vas slijedi."

Veliki potkupljivači, veliki trovatelji su ljudi koji su stvorili sljedbenike, jer sljedbenik jednostavno znači da ste stavljeni u apsurdnu situaciju protiv sebe. Rekli su vam da morate biti netko drugi, netko tko vi nikad ne možete biti. To je stvorilo cijelu gomilu strašne nevolje.

Ako ne vidimo korijene te nevolje, ona ne može nestati. Mi možemo i dalje povećavati broj svojih "patenata," svoju tehnologiju, ali nevolja postoji i dalje. Nisu samo siromašni 120

ljudi nesretni. Imam iskustvo da je siromašan čovjek manje nesretan od bogata čovjeka siromašan se čovjek barem nada. Bogat čovjek živi beznadno. On zna da je učinio sve što je mogao, a njegov je život prazan kao i prije, čak je i prazniji. A smrt se približava. Život svakog trenutka postaje sve kraći, a on ga je potratio u gomilanju novca, snage, ugleda. On je potrošio svoj život da izigrava sveca, moleći se bogovima koje je stvorio čovjek.

A sve je to učinjeno tako da nikad ne možete biti ono što jest.

Ja vas učim samo jednostavnom moralu, to jest: nikad ne postupajte protiv svoje prirode. Čak i da svi prosvijetljeni ljudi svih vremenskih razdoblja stanu ispred vas, ne obraćajte pozornost na to. Oni nemaju nikakve veze s vama. Oni su učinili ono što su osjećali da je dobro za njih, a vi morate učiniti ono što osjećate da je dobro za vas. A što je ispravno? To ne mogu definirati nikakvi sveti tekstovi. To ne može definirati nikakvo izvanjsko mjerilo. Treba razumjeti unutarnje mjerilo: Dobro je ono što vas čini sretnijim.

Moralno je samo ono što vas čini blaženijim. Ono što vas čini nesretnim jedini je grijeh. Jedino što treba izbjegavati je ono što vas odvlači od sebe.

Samo se radujte u sebi i bit ćete prosvijetljeni. Uvijek ste takvi i bili, ne postoji način da ne budete takvi.

Pokušao sam to učiniti na mnogo načina, ali moram vam priznati da nisam uspio.

Nisam uspio postati neprosvijetljen. Iznenadio sam se: u bilo kojem položaju, bilo što radeći, jesam li išao na sjever ili jug, ostao sam prosvijetljen.

U Japanu imaju vrlo lijepu lutku... možda su Japanci ljudi koji izrađuju najljepše lutke.

A to nije obična lutka. U Japanu je zovu damma. To je iskrivljeno ime bodhidharma na japanski način. Lutka je izrađena prema predodžbi Bodhidharme. Ima teške noge, a laku glavu. Zato je možete baciti bilo kamo, ona uvijek zauzme položaj lotosa. Ne možete je promijeniti. Ljudi su možda zaboravili - ona je postala lutkom s kojom se djeca igraju.

Ali predstavlja ono što vam ja kažem i što je Bodhidharma govorio - vi svakako morate biti prosvijetljeni.

Tko vam je stavio u glavu tu ideju da morate postati prosvijetljeni?

Gospođica Prim, stara usidjelica, drži uvodni govor u ženskom koledžu: "Dakle, djevojke, kadgod iziđete iz koledža, imajte na umu da ne pušite po ulicama, da se ne ponašate loše u javnosti, a kad vam muškarci budu dosađivali, upitajte se: 'Vrijedi li sat zadovoljstva sramote koja će trajati cijeli život?' Dakle, djevojke, ima li pitanja?"

Jedan glas iz pozadine dvorane poviče: "Što učiniti da zadovoljstvo traje cijeli sat?"

Ljudi u vašoj okolini izluđuju vas. Inače je sve savršeno onako kako bi trebalo biti. To je najsavršeniji svijet, ništa ne nedostaje. Ali neki smušenjaci ne mogu sjediti mirno ako ne djeluju na druge ljude pa oni trče za sjenama koje nikad ne mogu ostvariti.

A što više osjećaju da ih ne mogu ostvariti, to više se javlja osjećaj beznačajnosti, beznadnosti, osjećaj krajnje praznine ... i tuga se spušta na čovjeka i postaje sve gušćom kako vrijeme prolazi.

Nikad ne prihvatite nikakvo mjerilo koje vas čini nesretnim. Nikad ne prihvatite nikakav moral koji vas prisiljava da se osjećate krivim. Nikad ne prihvatite ništa što vam pokušava nametnuti nešto što je protiv vaše jednostavne prirode.

Budite samo ono što jeste i bit ćete savršeni.

121

Ako se odmaknete od sebe, naći ćete se u velikoj nevolji.

Moje vlastito iskustvo u kontaktu s tisućama ljudi je ovo - nikad nisam vidio čovjeka koji je doista nesretan. Naprotiv, vidio sam ljude koji uživaju u svojoj nesreći, pretjeruju u svojoj nesreći. Čovjek osjeti golemu suosjećajnost jer se radi o zakržljalim ljudima koji su mogli procvjetati u prekrasne cvjetove. Oni su izgubili put do vlastita doma i svi im pokušavaju pomoći da odu na neko drugo mjesto. Kažu im: "Postanite Buddha, postanite Isus, postanite Mojsije." Ali nitko vam nikad ne kaže: "Budite ono što jeste."

Kakva veza postoji između vas i Mojsija? Kakve su veze između vas i Isusa Krista?

Ali ljudi ih obožavaju, mole se, nadaju se da će jednog dana postati ideali njihove imaginacije. Naravno, u tom nikad ne uspiju. Vi ste cvijet ruže i bit ćete cvijet ruže. Neka vas cijeli svijet osuđuje ili neka vas cijeni - nije važno.

Kad čovjek jednom zauzme stajalište da će se afamirati - to nema veze s egoizmom, to jednostavno znači da će se zaštititi protiv kriminalnog svijeta koji je već tisućama godina korumpiran. Imate pravo zaštititi se, da ne budete otrovani. U vama neće biti nikakve potrebe ni za kakvim bogom, religijom ili moralnim pravilima, ni za kakvom metodologijom, ni za kakvim nastojanjem da postanete prosvijetljeni.

Budite samo prirodni, to je više nego što ikad možete zamisliti.

Prihvatite čovjeka, cijelo postojanje je prosvijetljeno.

Nitko ne pokušava ništa drugo, svi su mirni, svi su kod kuće s univerzumom.

Jedan od velikih znanstvenika, Julian Huxley, imao je neke hipoteze. Nema načina da se to dokaže, ali čini se da je to vrlo važno. Nakon što je cijeli život istraživao, on je zaključio da "se čini kako je nešto pošlo krivim putem u samom mehanizmu čovjeka. Jer izgleda da nijedno drvo ne osjeća tjeskobu, nijedna životinja u divljini ne ubija samu sebe, nijedna životinja u divljini ne postaje homoseksualnom." Ali u zoološkim vrtovima događa se nešto čudno. Životinje na tim mjestima počinju dobivati neke kvalitete vaše čovječnosti: postaju homoseksualne. Čak se otkrilo da su u zoološkim vrtovima neke životinje počinile samoubojstvo. Postaju perverzne, počinju raditi stvari koje ni jedan od njihovih predaka nikad nije učinio ni u milijun godina. Što se događa u zoološkim vrtovima? Životinje postaju dio ljudskog društva. Počinju oponašati ljude. Postaju izopačene i neprirodne. Što se mene tiče, cijelo je postojanje savršeno zdravo, svi osim čovjeka su zdravi, savršeno smireni. Ideja Juliana Huyleya ima neke korisne vrijednosti. Možda se neće moći dokazati što je to pošlo krivim putom, jer čovjek je vrlo složeni mehanizam. Ali nešto je sigurno pošlo ukrivo.

Prema mom mišljenju, krivim putem nije pošlo nešto što je nasljedno. To je nešto što se događa svakom djetetu uvijek iznova jer sva su djeca rođena u nezdravom svijetu. I oni moraju naučiti ponašati se onako kako se ponašaju ti nezdravi ljudi. U vrijeme kad steknu neku inteligenciju, već su otrovani. Već je prekasno, postali su imitatori.

Djeca su nevina. Ona dolaze na svijet bez ikakve ideje o tome što će se dogoditi.

Naravno, kad se nađu okružena ljudima, počnu ih imitirati. To je njihov način učenja. Ali u samom tom procesu oponašanja i učenja, događa se velika pogreška za koju Julian Huxley misli da je nasljedna. No nije nasljedna, već je posljedica kulture. Ona nastaje zbog odraslih. Dijete nema drugog načina, ono mora učiti od ljudi koji su bolesni. A ti bolesni ljudi neće tolerirati nikoga tko nije bolestan.

122

Svakoga tko je zdrav, tko je zdrava duha treba mrziti, treba otrovati, na smrt kamenovati jer gomila mora odabrati između dviju stvari: ili je netko u pravu - tada je cijela gomila i cijela povijest pogrešna. Ili ako je cijela gomila i njezina duga povijest koja se zove "zlatna prošlost" u pravu, tada taj čovjek treba biti uništen. Inače će postojati stalno pitanje.

Sokrata nisu otrovali bez razloga. Sokrat je bio nepodnošljiv. I sama njegova prisutnost vrijeđala vas je, jer je njegova veličina, njegova inteligencija, njegovo poštenje, jer je sve to dokazivalo da ste vi licemjeri. Sigurno je da gomila neće prihvatiti standarde nekog čovjeka koji su protiv cijele povijesti čovječanstva. Bolje je uništiti takva čovjeka, osloboditi ga se. On je stalno zanovijetalo, on vam govori da ste nepošteni, da živite u lažima, da su vaši bogovi lažni, da vaše nade nisu ništa drugo nego utjeha da pokušate sakriti svoju golotinju.

Vi savršeno dobro znate da ste pod odjećom posve drukčija osoba. Ovi ljudi vas podsjećaju, a bolno je kad vas netko podsjeća da ste nepošteni prema sebi. Bolno je saznati da vaša ljubav nije ljubav nego ljubomora. To je oslabljeni oblik mržnje. Bolno je znati da su vaši bogovi apsolutno izmišljeni, da ste ih vi stvorili. A vaši sveti tekstovi profani su kao i knjige. Čini se da je lakše maknuti bilo kojeg čovjeka poput Sokrata i biti miran u vlastitoj bijedi i zatim početi s nastojanjem da se postane prosvijetljen.

To je vrlo čudna situacija. Uvijek kad je netko prirodan i prosvijetljen, vi ga uništavate i tada pokušavate otkriti kako postati prosvijetljen.

Možda vaše traženje kako postati prosvijetljen nije ništa drugo nego lukava strategija da se odgodi prosvjetljenje. Zapravo, čak nije ispravno reći odgađanje.

Vi ste prosvijetljeni, a pokušavate da to ne budete. Sve vaše nastojanje da budete katolik, protestant, hinduista, musliman - nije ništa drugo nego lukavstvo da ne prepoznate svoju prosvjetljenost. Budite samo prirodni kako biste mogli ostati u skladu s postojanjem. Kako biste mogli plesati na kiši i plesati na suncu s drvećem, kako biste mogli komunicirati sa stijenama, s planinama, sa zvijezdama. Bez toga nema prosvjetljenja.

Definirat ću to ovako: prosvjetljenost znači biti u skladu s postojanjem.

Biti u skladu s prirodom - s pravom prirodom - to je prosvjetljenje. Ako ste protiv prirode, to je bijedno. A tu bijedu ste sami stvorili. Nitko drugi nije odgovoran za nju.

(51) Om mani padme hum, Poglavlje 11 Treba li prosvjetljenje posebno mjesto, posebno vrijeme da se dogodi?

Svako mjesto je posebno, jer je preplavljeno Bogom. Nijedno mjesto nije obično.

Prosvjetljenje se može dogoditi u vašoj kupaonici. Ono se ne boji vaše kupaonice i može se dogoditi svuda. Ne morate ići na sveta mjesta, nema takvih mjesta. Cijelo postojanje je sveto. Ne morate odlaziti u Benares, Jeruzalem ili Kaabu - to je ludost. Sva su mjesta ispunjena Bogom. Svaka točka je nešto posebno.

A o kojem posebnom vremenu vi pričate? Postoji li vremensko razdoblje ili neka naročita klima za prosvjetljenost? Prosvjetljenost se zapravo ne događa. Kad bi se 123

događala, tada bi možda bilo više moguće da se dogodi na nekom posebnom tlu, u nekoj određenoj klimi, na nekom mjestu ili nekoga posebnog dana. Ali prosvjetljenost nije događaj.

Prosvjetljenost je jednostavno spoznaja - spoznaja da ste uvijek bili prosvijetljeni, da to nikad niste izgubili ni na čas, samo ste zaspali. Zato se susrećete s čudnim satori iskustvima zen učitelja.

Netko prolazi trgom i čuje kako netko recitira dijamantne aforizme - Diamond Sutra.

Kad čuje jedan stih, postaje prosvijetljen. Kako je to moguće? Samo kad začuje jedan stih iz toga djela, kad čuje da je već prosvijetljen od samog početka!

Da, to se događa, jer prosvjetljenost je vaša priroda, vaša prava priroda. To nije nešto izvanjsko. Cvijet već cvate, samo što ga vi ne vidite. Jer vi gledate na neko drugo mjesto, ne gledate u sebe.

To se može dogoditi... katkad se događa da učitelj udari učenika i iznenada - učiteljev štap na njegovoj glavi i nešto pukne - razmišljanje se zaustavi. Iznenada on to prepozna, dolazi do svijesti.

Bilo što se dogodi... priča se da je učenik tiho sjedio meditirajući, meditirajući mjesecima, godinama. Tada je došao učitelj, došao je s ciglom u ruci i počeo je trljati tu ciglu pred učenikom koji je sjedio u pozi Buddhe. A učenik je postao vrlo vješt u sjedenju satima poput kipa, nije se uopće micao. A sada ovaj učitelj struže s ciglom po kamenu i naravno, učenik mora da je osjetio veliki nemir. Mora da su mu zubi utrnuli netko brusi ciglu upravo ispred njega, i to nitko drugi nego njegov učitelj! On se pokuša kontrolirati, kontrolirati, a tada mu najednom postaje previše pa reče: "Prestani! Što radiš?"

A učitelj odgovara: "Pokušavam napraviti zrcalo iz ove cigle - turpijam, turpijam, turpijam - jednog dana cigla će postati zrcalo."

A učenik se nasmije: "Mora da si poludio!"

Učitelj upita: "A što je s tobom? Ti turpijaš i turpijaš ciglu svoga uma godinama. I zar misliš da će se nešto dogoditi?"

Iznenada su se oblaci razišli: "Da!" Učenik spoznaje, pada pred učiteljeva stopala.

Ali učitelj mora čekati trenutak kad je sloj svijesti vrlo tanak.

Prosvjetljenje se može dogoditi bilo gdje, bilo kada. Morat ćete dopustiti da se dogodi.

Nije upitno vrijeme ni mjesto, već dopuštate li da se ono dogodi.

Evo jedne poredbe, moderne zen poredbe - nećete je pronaći u zen knjigama.

Prosvjetljenje jednog tražitelja Nekoga ozbiljnog mladića zbunjivali su sukobi koji su se događali u Americi sredinom dvadesetog stoljeća. Odlazio je mnogim ljudima tražeći način kako da riješi nesklad koji ga je zabrinjavao, ali i dalje je ostao usred problema.

Jedne noći u kavani rekao mu je jedan zen službenik koji se zaredio: "Pođi u trošnu kuću koju ćeš naći na adresi što sam ti je zapisao. Ne razgovaraj s onima koji tamo žive.

Moraš šutjeti dok se Mjesec ne digne sljedeće noći. Pođi u veliku sobu desno od glavnog 124

ulaza, sjedni u lotos položaj na vrh srušenoga starog zida u sjevero-istočnom kutu sobe, okreni se prema kutu i meditiraj."

On je učinio kako mu je zen službenik naredio. Njegovu meditaciju često su prekidale brige. Brinuo se hoće li ostatak vodovodne instalacije pasti s drugog kata na cijevi i ostali krš na kojem je sjedio. Brinuo se kako će sljedeće noći znati da je Mjesec izišao. Brinuo se što su o njemu govorili ljudi koji su prolazili kroz sobu.

Njegove brige i meditaciju, kao da se testira njegova vjera, prekinulo je neugodno isparavanje s drugog kata. Upravo tada u sobu su ušla dva čovjeka. Prvi je pitao drugoga tko je taj mladić koji sjedi u kutu. Drugi je odgovorio: "Neki kažu da je svetac. Drugi kažu da je prolupao." Kad je to čuo, mladić se prosvijetlio.

Trebate samo biti prisutni u svakoj situaciji. Kad je to čuo - nisu to bili Dijamantni aforizmi - ali morao je to čuti, morao je u tom času biti apsolutno pažljiv. Naravno, kad netko priča o vama i kad jedan kaže da ste svetac, a drugi da ste prolupali - sve vaše razmišljanje se zaustavi. Kad je to čuo, taj se čovjek prosvijetlio.

To vam se može dogoditi kadgod, na bilo kojem mjestu. Prosvjetljenje je dostupno.

Ono ne dolazi izvana. Kad misli nestanu, ono dolazi iz vaše nutrine. Kad misli više nisu bučne i ne zahtijevaju vašu pozornost, a vi postajete iznenada šutljiv, pažljiv, jednostavno budan, ono izroni iz najdublje srži vašeg bića i podigne se poput mirisa. I kad jednom osjetite da se to dogodilo, ono je vaše zauvijek. (52) Mudrost pijeska, Svezak 2, Poglavlje 2 Kad vidim da svatko tako silno želi biti prosvijetljen, nije li također istina da se svi mi toga pomalo bojimo? Kakav je to strah koji nas priječi da se ne opustimo duboko u sebi?

Ima mnogo strahova, ne samo jedan. Najprije, želite li biti prosvijetljeni, morate umrijeti psihološki. Morate se ponovno roditi kao novo duhovno biće, a vi ništa ne znate o duhovnosti. Sve što znate o sebi je vaš um koji je usredotočen na ego.

Vrlo je čudan fenomen da se poistovjećujete s nečim što niste, da zaboravljate tko ste, tko ste uvijek bili i tko ćete uvijek biti. Nema načina da budete nešto drugo. Vaše biće pripada egzistencijalnom. Ali postoje slojevi i slojevi utjecaja - roditelji, učitelji, svećenici, političari. Između vas, stvarnog vas i vas nestvarnog postoji dugačak niz ljudi.

Naravno, vi ste voljeli svoje roditelje i oni su voljeli vas. Štogod su vam oni učinili bilo je podsvjesno, nije bilo namjerno. Oni nisu nikad željeli da postanete licemjer, ali učinili su od vas licemjera. Ja nikad nisam sumnjao u njihove namjere. Oni su vas namjeravali učinili velikima, ali oni su bili neznalice kao i vi. Njihovi roditelji dali su im neznanje u nasljedstvo. I to se tako događa od Adama i Eve. Svaka generacija opterećuje mladu generaciju sa svim vrstama smeća, gluposti, predrasuda.

Ali nemojte se ljutiti na njih. Čuli ste o "ljutitom mladom čovjeku". Ljutiti mladi čovjek je idiot. Ljutnja ništa ne rješava. Samo će sve učinili težim i zamršenijim. Vaši roditelji, vaši učitelji i susjedi ne zaslužuju da se ljutite na njih. Oni zaslužuju suosjećanje. Oni nisu mogli učiniti ništa drugo. Sa svim svojim dobrim željama oni su vas uništili, upravo onako kako su njih uništili njihovi roditelji.

125

A ako vi ne postanete prosvijetljeni, i vi ćete uništiti svoju djecu. Za njihovo dobro govorit ćete im sve vrste besmislica.

Rekli su vam da ste kršćanin, hinduist, musliman. No vi dolazite na svijet kao tabula rasa, ništa nije zapisano na vama. Vaši roditelji su vas gravirali i učinili vas kršćaninom, nametnuli vam ideje o kršćanstvu. Iskoristili su vaš strah, vašu silnu želju da to usade u vas. Učinili su da se počnete bojati pakla, postali ste željni neba. Naravno, oni nisu željeli da padnete u ruke grijeha, već da slijedite kraljevski put vrline.

U njihovim namjerama nije bilo ničega pogrešnog. Njihove namjere nisu upitne. Ono što je upitno jest da oni nisu bili svjesni da u vas siju sjeme otrova. To sjeme nije promijenilo nikakve dobre želje ni dobre namjere. A kad se one jednom ukorijene u vama, postaje sve teže osloboditi ih se, jer vi se poistovjećujete sa samom srži otrova.

Teško je kršćaninu odbaciti kršćanstvo. Osjećat će da je nešto izdao. Kad odbaci kršćanstvo, osjećat će da izdaje Isusa Krista. No on ne izdaje nikoga. On jednostavno pokušava izići iz te gomile utjecaja koje su sve vrste ljudi ostavili u njemu.

To je strah. Vi se bojite da ne propustite bilo kakav utjecaj jer taj utjecaj daje vam određenu osobnost. Ali vi toga niste svjesni, i zato vas to ne zabrinjava. Vaša osobnost zauzela je mjesto vaše individualnosti. A odbaciti osobnost - svu vašu prošlost, odbaciti sve, nije uopće upitno - ne postavlja se pitanje da u njoj ima loših dijelova. Odbacite ih.

Ako ima i dobrih stvari, sačuvajte ih.

Cijelu vašu prošlost nametnuli su vam drugi, dakle nije važno je li ona dobra ili loša.

Važno je sjetiti se da se ne radi o tome da ste vi nešto otkrili, već da je sve to posuđeno.

Ona je drugorazredna, trećerazredna - možda je prošla kroz milijun ruku. Zaista je prljava. Morate se posve riješiti te vaše prošlosti.

Nastat će provalija kad ćete se osjećati potpuno izgubljeno. Vi ste prije poznavali sebe, znali ste tko ste. Ali nastat će provalija kad nećete znati tko ste, ali to je prekrasno iskustvo jer vam se vraća vaša prostodušnost. Vi se ponovno rađate. Sad možete početi otkrivati svijet.

Sav teritorij je nov, vi tu još nikad niste bili. Za kaznu su vas držali na periferiji vašeg postojanja. To je opasno, to je velik izazov. Javlja se strah. Javlja se strah jer ono što mislite da jeste, sigurno je u vašim rukama. A individualnost o kojoj govorim nemate u svojim rukama. Vi ne znate što ćete otkriti, ne znate ima li se što otkriti ili ne.

Na mnogim jezicima postoji poslovica... slična poslovica: "Bolje vrabac u ruci, nego golub na krovu." A ja kod vas upravo sada tražim da ostavite toga vrapca zbog nečega što je upravo sada tako daleko od vas. Strah je prirodan. Ne postoji ništa zbog čega se treba brinuti. Treba to tek razumjeti.

Mogu vam samo objasniti da nema potrebe bojati se. Možete ostaviti sve što vam je dodano nakon rođenja, i dalje ćete živjeti - ne samo živjeti, nego živjeti u izobilju. Ne morate čekati na smrt. Vaša individualnost može sada umrijeti, a vi se možete ponovno roditi.

Upravo to je prosvjetljenje: osobnost umire, a individualnost koju je osobnost potiskivala, počinje rasti i cvjetati.

126

Ali vaše pitanje potiče još jedno pitanje. Slušajući mene ili čitajući o ideji prosvjetljenja, vi počinjete osjećati silnu želju za prosvjetljenjem. Upravo tu ste promašili od samog početka. Kažete da želite biti prosvijetljeni. Želja je prepreka prosvjetljenju.

Tko je taj ja koji to želi?

Taj ja je upravo vaš ego koji vas priječi da budete prosvijetljeni. I sada taj ja koji je pokušavao postati veliki vođa ljudi, najbogatija osoba na svijetu, najmoćniji predsjednik Amerike ili Rusije, taj isti ja dobiva novu ideju da postane čak veći od svih predsjednika, od svih bogatih ljudi - on želi prosvjetljenje. Ego kaže: "Odlično! Ja želim biti prosvijetljen."

Ego ne može biti prosvijetljen, upravo kao što tama ne može postati svjetlost. Ako slušate mene ili dobivate ideju s nekoga drugog izvora, zapamtite: vi ne možete željeti da budete prosvijetljeni. Vi možete biti prosvijetljeni, ali ne možete to željeti, ne možete to htjeti. Prosvjetljenje nije neka potrošna roba koju možete kupiti. To nije zemlja koju možete osvojiti. To nije nešto ondje vani - nešto čemu se možete približiti i što možete pronaći.

Prosvjetljenje je naziv za unutarnje iskustvo u koje je oboje uključeno, i smrt osobnosti i rođenje individualnosti.

Ljudi u samostanima diljem svijeta žele biti prosvijetljeni, probuđeni, oslobođeni.

Tako je mnogo riječi za isto iskustvo. Ali oni su samo glupi. Zapravo, želeći prosvjetljenje, oni ga pretvaraju u potrošnu robu na trgu.

Prosvjetljenje nije nešto što se može željeti. Što onda treba činiti? Čovjek treba razumjeti svoju osobnost, sloj po sloj. Zaboravite sve o prosvjetljenju, ono nema nikakve veze s vama. Jedno je sigurno: vi ne možete biti prosvijetljeni. Počnite s onim što jest.

Kao što čovjek guli luk, gulite i vi svoju osobnost, sloj po sloj. Odbacite sve slojeve.

Naći ćete uvijek nove slojeve, ali konačno će doći trenutak kad luka nestaje, a u vašoj ruci ostaje samo praznina. To je trenutak prosvjetljenja. Vi ga ne možete željeti jer želja dodaje drugi sloj vašem luku - i to opasniji sloj od svih drugih.

Postati predsjednik nije tako velika stvar, svaki idiot to može postati. Zapravo, idioti to i čine diljem svijeta. Tko drugi je zainteresiran da postane predsjednik ili premijer?

Nikad nisam vidio nijednoga mudrog čovjeka da je postao predsjednik ili premijer.

Jeste li primijetili čudnu činjenicu da je u prošlosti bilo kraljeva koji su bili prosvijetljeni? Ašoka u Indiji bio je prosvijetljen. On je bio jedan od najvećih vladara svijeta. Indija nije nikad bila tako velika prostorno. Poslije njega mnogi su osvajali dijelove Indije pa su tako nastajale nove države. Danas je Indija samo jedna trećina nekadašnjega Ašokina kraljevstva.

Bilo je i drugih vladara u Kini, Japanu, Grčkoj koji su postali prosvijetljeni. Vladar ne želi postati vladar. Kao što je čovjek rođen kao prosjak, tako je rođen kao vladar. On to uzima kao nešto prirodno, no to ne postaje slojem oko njegova luka.

Ali nikad nismo čuli da je neki predsjednik ili premijer postao prosvijetljen. Zvuči čudno, ali razlog je jasan. Predsjednici se ne rađaju kao takvi, oni se moraju boriti za svoj položaj, moraju lagati i obećavati, a znaju savršeno dobro da ta obećanja ne mogu 127

ispuniti. Zato moraju biti diplomati, ne mogu reći što žele. Oni obilaze zemlju i govore razne stvari, a nikad ih neće učiniti. Političar mora biti vrlo lukav.

Nije poznato da je ikad neki političar postao prosvijetljen, zbog jednostavnog razloga jer u demokratskom svijetu u kojem je nestalo monarhije, najveća je želja ega postati poglavarom države. Želja za prosvjetljenjem je zadnja želja. Ne možete željeti ništa više od toga. Tražili ste krajnje blaženstvo, tražili ste krajnju egzistencijalnu mudrost.

Nemojte prosvjetljenje pretvoriti u želju, inače ćete ga propustiti.

Savjetujem vam da zaboravite na prosvjetljenje.

Ono nema nikakve veze s vama, vi ga nikad nećete vidjeti. Ono se događa kad vas nema. Kad posve ogulite luk, kad vaš ego ispari, javlja se prosvjetljenje. Ali ne možete reći: "Ja sam postao prosvijetljen." Ja više ne postoji, postoji samo prosvjetljenje.

Strah je prirodan jer morate napustiti cijelu vašu osobnost, a to je sve što imate upravo sada. Vi ne znate da postoji nešto izvan toga. Želite dobiti više, a ja vam kažem da trebate izgubiti sve od čega ste sastavljeni. Sada se javlja strah. Ako slušate strah, za vas nema nade.

Ali što zapravo imate? Brigu, tjeskobu, dosadu, očaj, neuspjeh - tisuću zamršenosti. To je sve vaše bogatstvo. Samo ga pogledajte! Zašto se bojite napustiti taj imetak, osloboditi se svojih briga, odbaciti svoju dosadu?

Stvari su doista komplicirane. No zašto se brinete? Zašto se toga ne možete osloboditi?

U tome mora postojati neki određeni interes. Dosađuje vam vaša žena ili muž. Svaka žena i svaki muž dolazi do točke kad su zasićeni jedan s drugim, kad su dosadni jedno drugome. Ali javlja se komplikacija. Svojoj ženi ne možete samo tako reći zbogom.

Imate djecu, oboje ih volite i ne želite ih napustiti. Bit će borbe na sudu zbog toga kome će djeca pripasti. Oboje ih ne možete imati.

U društvu imate određeni ugled. Ljudi misle da ste jedan od idealnih bračnih parova jer vide kako uvijek iskazujete uzajamnu ljubav. Kad odlazite u ured, poljubite svoju ženu.

Kad dolazite iz ureda, učinite to isto. To je već postao obred. No vi ne osjećate ništa pritom, a ni ona ništa ne osjeća. I vi to oboje znate. Dok ljubite svoju ženu, vi u sebi govorite: "Do vraga sa svim tim!"

Ali ljudi ne čuju što vi govorite u sebi. Oni vide samo ono što radite. "Trideset godina braka, a oni se još tako vole, kao da na njihovu automobilu još uvijek visi ploča na kojoj piše: 'Upravo vjenčani!' Čini se da se njihov medeni mjesec produljio - oni imaju trideset godina medenog mjeseca."

Tomu nema kraja. Kad odlazite u društvo, pretvarate se. Morate u ljudima podržati ideju da ste najbolji bračni par. U to ste uložili mnogo truda.

Možda ste bogati jer ste se oženili bogatom ženom. Ako je ostavite, bit ćete ponovno prosjak. A vi to ne želite. Možda imate dobro zaposlenje jer vaša žena dobro izgleda svijet je tako čudan! Ili vaša žena ima utjecajne rođake. Vi možete izgubiti posao ako napustite svoju ženu.

Kako se onda riješiti dosade? Dosada je povezana s tako mnogo ulaganja.

Potrebna je hrabrost, velika hrabrost. A želio bih vam reći da je bolje biti prosjak, nego da vam je dosadno. To je mnogo bolje, nego biti vladar koji se dosađuje. Jer dosada je duhovno prosjačenje. I ona nikad ne dolazi sama. Ako vam je dosadno, bit ćete očajni, 128

zabrinuti, um će vam biti stalno napet. Sto da se radi? Morate i dalje živjeti s mužem ili ženom koju biste željeli ubiti - a vi je morate poljubiti.

Odbaciti dosadu znači učiniti revolucionarni korak, pod bilo koju cijenu. Vi se ne želite vući kroz život kao čovjek koji se dosađuje, jer kakve svrhe ima onda život? -A vidite da se svuda na svijetu svi dosađuju. Nekom je dosadan njegov posao. On nikad nije želio biti liječnik, ali njegovi su ga roditelji prisilili da to postane jer to je ugledno zvanje koje donosi koristi. Vi imate koristi od njega, postajete ugledni i još vas zovu velikim javnim slugom jer služite čovječanstvu. To je zaista velika stvar!

Vaši su vas roditelji prisilili da postanete liječnik. Vi to mrzite, nikad to niste željeli postati - vi ste željeli postati slikar. Ali nitko vas nije slušao. Govorili su vam: "Ti si lud! Želiš li postati slikar, umrijet ćeš kao prosjak na ulici. Zaboravi tu glupost. Kad je čovjek mlad, na um mu padaju sve vrste romantičnih ideja.

Smiri se, dečko! I mi smo bili mladi, i mi smo sanjali o velikim stvarima, ali sada znamo da su sve one romantične ideje bile samo prolazna faza. Ako ti dopustimo da postaneš slikar, nikad nam to nećeš oprostiti. Ne možemo ti dopustiti da postaneš slikar."

Vi želite postati glazbenik, plesač, kipar ali nitko vas ne podržava u tomu. Željeli ste postati plesač, a postali ste poslovan čovjek. Zato vam je dosadno. Želite se jednog dana doista objesiti o drvo i završiti sa svim tim stvarima. Ali ništa ne možete učiniti jer imate tako mnogo posla - morate ispuniti svoje formulare za vraćanje poreza, a ured za porez vas proganja - nemate se vremena ni objesiti.

Oko vas ima tako mnogo nedovršenih stvari. Najprije morate sve dovršiti, a tek tada se možete objesiti. Ali uvijek će biti nedovršenih stvari. A ideja o tome da se objesite omogućuje vam da se malo opustite, pruža vam neko zadovoljstvo da uvijek postoji izlaz iz svake situacije. Uvijek se možete objesiti. Zašto se žuriti? I tko zna? Sutra se stvari mogu izmijeniti, možda nađete pravu ženu.

Ali nema prave žene ni pravog muškarca, nitko takve još nije pronašao. A svi fantaziraju da će pronaći pravog muškarca, pravu ženu... Svaki bračni par kad se zaljubi misli da su stvoreni jedan za drugoga. To je žena o kojoj ste uvijek sanjali. O tomu ste uvijek razmišljali, uvijek ste to željeli. Ali nakon nekog vremena medeni mjesec završi i vi saznajete da ste uhvaćeni u zamku krive osobe. Vi ipak niste stvoreni jedno za drugo.

Ali i dalje fantazirate: "Možda ima neka druga žena?" Jer svijet je tako pun žena, tako je pun muškaraca. Ovaj puta ste propustili priliku, ali sljedeći put...

Jedan od mojih prijatelja ženio se tri puta. U Indiji je teško dobiti razvod braka.

Gotovo cijeli njegov život bio je promašen zbog toga. Uvijek je imao nevolja sa ženama.

Indijski zakoni nisu laki, ali on je nekako uspio razvesti se jer u Indiji možete sve nekako srediti. Sve što je potrebno je novac, a on ga je imao. Svakoga možete podmititi. To je tradicija, to nije ništa novo, već je to nešto vrlo drevno.

Indijci su potkupili Boga, zašto bi se onda trebali zabrinjavati kako da potkupe službenike ili svece? Kad Indijac dođe u hram on reče svom Bogu: "Ako dobijem na toj lutriji, darovat ću ti slatkiša koji vrijede pet rupija." Ili: "Priredit ću svečanost za jedanaest svećenika." Sto je to? Na lutriji će dobiti milijun rupija. S pet rupija pokušava dobiti milijun! Stoljećima su Indijci potkupljivali Boga. To je njihova tradicija. Nitko se zbog toga ne osjeća loše.

129

Možete potkupiti bilo koga, niti ćete se vi osjećati loše zbog toga, niti će se ta osoba osjećati loše jer on je zaslužan što vi nešto radite. To je gotovo plaća za obavljeni posao.

A on radi posao koji je dragocjeniji od mita koje mu vi dajete. Vi upravljate svime.

Možete i ubiti nekoga, bit ćete s mnogo poštovanja oslobođeni na sudu. Sve što trebate je novac.

I tako čovjek i dalje misli da sutra može biti drukčije. Moj je prijatelj tri puta mijenjao žene i uvijek mi je pričao: "Ovaj put se neću zaljubiti u ženu kakva je ova koje ću se osloboditi. Ona je prava drolja."

A ja sam mu rekao: "Ti ćeš se uvijek zaljubiti u pravu drolju."

On je odgovorio: "Pravo je čudo, ti i dalje to uporno tvrdiš. A čudo je da uvijek imaš pravo. Druga žena se pokazala jednaka drolja kao i prva, a treća je bila kao i prve dvije.

Kako to uspijevaš proreći?"

Rekao sam mu: "ja ne proričem, ja nisam astrolog. Ja te samo poznam. Znam koja vrsta žena će ti se svidjeti. Zašto si se zaljubio u prvu ženu? jesi li mislio, analizirao, koje su te osobine te žene privukle? Tko će ti pronaći drugu ženu? Ti ćeš to opet učiniti. I opet će te privući iste stvari. Ti se nisi promijenio, stvari koje te privlače nisu se promijenile.

Nikad nisi ni pomislio da si ti odgovoran što si odabrao takvu ženu. Zbog toga si tri puta dobio istu potrošnu robu. Uvijek isto ponavljaš. Nije upitan razvod braka, nije u pitanju promjena žene, ti trebaš promijeniti svoj um."

Ali ljudi uvijek pokušavaju prebaciti krivicu na druge. Vi ste zabrinuti jer vam djeca postaju hipici. Vaša kći se drogira, vaš sin radi sve pogrešno - ima dugu kosu, pušta bradu, uzima droge, istjeran je sa sveučilišta. Vi se brinete što će se sada dogoditi.

Prebacujete svoju zabrinutost na kćer, na sina, na ženu - na bilo koga.

Mislite li da kad bi vaš sin bio savršen, kad vaša kći ne bi ostala trudna prije vjenčanja, kad se oni ne bi drogirali, mislite li da vi ne biste imali briga? Znam mnoge ljude čije ih kćeri slušaju, čiji sinovi su upravo onakvi kakvima ih roditelji žele - no oni ipak imaju briga zbog drugih stvari. Oni će pronaći nešto drugo zbog čega će se brinuti.

Ako imate djecu, brinete se zbog njih. Ako ih nemate, brinete se zašto vam Bog nije dao djecu. Čini se da je ovaj naš svijet pravi zoološki vrt sa svim vrstama životinja.

Ako uspijete odbaciti slojeve ega, znači da ste spremni počiniti psihološko samoubojstvo. Zovem to asketizam samo zato da upotrijebim dobro ime. Jer kad bih rekao samoubojstvo vi biste se još više prestrašili.

Došli ste ovamo da se prosvijetlite, a ne da se ubijete. Ali zapravo, ako se ne ubijete, nećete se ni prosvijetliti. Ljudi žele prosvjetljenje, ali ne žele ništa odbaciti, ništa izgubiti.

Vi želite prosvjetljenje onakvi kakvi jeste. No, to je nemoguće. Morat ćete isjeći mnoge stvari koje su postale gotovo istovjetne s vama. A to je upravo ono što ja radim neprestano - lupam vas, udaram, šokiram vas. I učinit ću sve što je moguće da vas šokiram, povrijedim, da vas ranim jer želim da postanete svjesni da je vaš ego ranjen, da je vaš ego povrijeđen.

Nemojte slijediti svoj instinkt straha jer ćete postati kukavica što će degradirati vašu ljudskost. Vi ponižavate sami sebe. Kadgod ugledate neki strah, borite se protiv njega.

Evo jednostavnog kriterija: uvijek kad primijetite strah, idite protiv njega pa ćete se 130

neprestano kretati, rasti, širiti se i približavati sve više trenutku kad ego jednostavno otpada - jer on funkcionira kroz strah. A odsutnost ega je prosvjetljenje. Ono nije nešto nadodano.

Prosvjetljenje nije nešto što vam je dodano. Ono ste vi, posve sami.

To je negativni fenomen. Vi više niste ondje, ono se ne događa vama, ono se događa onda kad ga vi više ne sprječavate da postoji, kad vas više nema. Zbog toga prosvjetljenje nazivam psihološkim samoubojstvom. (53) Od laži do istine, Poglavlje 26

131

POGLAVLJE 14 UOBIČAJENOSTI Biti probuđen, biti buddha, prosvijetljen, najobičniji je fenomen. Kad kažem običan mislim da tako mora biti. Ako to izgleda vrlo neobično, to je zbog vas jer vi stvarate tako mnogo zapreka - vi volite zapreke.

Vi najprije stvorite zapreku, a onda je nastojite preskočiti I pri tom ste vrlo oduševljeni. Na početku nema zapreke. Ali vaš ego neće se osjećati dobro - morate stvoriti dugi put kako biste došli do točke koja vam je najbliža, najbliskija. A vi to nikad ne propuštate.

Zato nemojte tražiti nikakve tajanstvenosti. Budite samo jednostavni i prostodušni. I tada se cijelo postojanje otvara pred vama. Nećete poludjeti, samo ćete se smijati apsurdnosti cijele te stvari koja je bila tako blizu, a vi je niste mogli dohvatiti. A nije bilo nikakve zapreke. U stanovitom smislu, stvarnost je uvijek bila u vama. Čudno je kako ste je mogli promašiti.

Ako je praznina stvarna, tada će vam biti otkrivena potpuno sva njezina stvarnost, sve što postoji. Ona nije sada zatvorena pred vama, već se događa posve suprotno. Vi ste zatvoreni, vaš um je zauzet drugim stvarima.

Kad vaš um bude prazan i ničim zaokupljen, vi ćete biti otvoreni, doći će do susreta. I tada je sve prekrasno u svojoj potpunoj običnosti. Zato se kaže da onaj tko je spoznao, postaje posve običnim, on je jedno sa stvarnošću. Težiti za nečim posebnim znak je ega.

A ego ima sve mogućnosti da stvori provalije i udaljenosti između vas i stvarnosti.

Budite prazni i sve će vam se događati.

Ali ne očekujte nešto posebno. Nirvana nije ništa posebno. Što se događa u vašem umu kad vam to kažem? Kad kažem da nirvana nije ništa posebno, što osjećate? Kako se osjećate? Osjećate se pomalo razočarano. U umu će se pojaviti pitanje -zašto borba?

Zašto se truditi? Zašto meditirati? Zbog čega sve te tehnike?

Pogledajte taj um, on je problem. Um želi nešto posebno. I zbog te želje um stvara i dalje posebne stvari. A zapravo, nema ništa posebnoga. Ili je cijela stvarnost posebna, ili ništa nije posebno.

Zbog te želje um je stvorio nebo i raj. I budući da nije bio zadovoljan s jednim rajem, on stvara mnoge rajeve, mnoga nebesa. Kršćani imaju samo jedno nebo, hinduisti ih imaju sedam - jer ima tako mnogo dobrih ljudi pa mora postojati hijerarhija. Kamo da idu oni najbolji? Nema kraja tim pitanjima. U Buddhino vrijeme postojala je sekta koja je vjerovala u sedam stotina nebesa. Morate nekamo smjestiti ego. Najviši ego mora poći u najviše nebo.

To svi mi radimo. Mi imamo koncept nečega posebnog na kraju i zbog toga posebnog, mi se i dalje krećemo. Ali zapamtite, zbog toga posebnog vi se uopće nikamo ne krećete, vi se krećete samo u željama. A takvo kretanje nije napredovanje, već kretanje u krugu.

132

Ako još možete meditirati - znajući dobro da se neće dogoditi ništa posebno, da ćete se samo stići pomiriti s običnom stvarnošću, da ćete biti u skladu s običnom stvarnošću, ako meditirate s takvim umom, tada je prosvjetljenje moguće ovog časa.

Ali s takvim umom nećete imati volje meditirati, već ćete reći: "Ostavi sve to ako se ništa posebno neće dogoditi." Ljudi dolaze k meni i kažu: "Meditirao sam tri mjeseca i još se ništa nije dogodilo." Imali ste želju i ta vam je želja bila zapreka. Prosvjetljenje se može dogoditi istog časa kad ne bi bilo želja.

Zato ne želite tajanstvenost. Zaista, nemojte ništa željeti. Samo budite mirni, prihvatite stvarnost kakva jest.

Budite obični. Biti običan - to je prekrasno. Jer tada nema napetosti nema tjeskobe.

Biti običan je nešto vrlo tajanstveno upravo zato jer je tako jednostavno.

Za mene je meditacija gluma, igra. Ona nije nikakav posao. Ali vama izgleda kao posao. jer vi mislite pomoću posla. Bilo bi dobro da shvatite razliku između rada i igre.

Rad je orijentiran na neki cilj, on nije dovoljan sam sebi. On mora nekamo voditi, nekoj sreći, nekom cilju. On je možda most, sredstvo. Sam po sebi on je beznačajan. Njegovo značenje skriveno je u cilju.

Igra je posve različita. Ona nema nikakav cilj. Ona je sama sebi cilj. Sreća nije iznad, izvan sebe. Biti sretan znači biti u njoj. Nećete biti sretni izvan sreće. Iznad nje nema nikakva smisla - sve što postoji je unutarnje, duhovno. Vi se ne igrate zbog nekog razloga, nego zato jer upravo sada uživate u igri. U tom nema nikakve namjere.

Zato se samo djeca doista znaju igrati. Što više rastete, postajete sve manje sposobni za igru. Imate sve više namjera, zato se sve više pitate zašto se morate igrati. Sve više ste orijentirati na cilj pa mislite da se nešto mora postići igrom, ona vam sama po sebi ništa ne znači. Unutarnja vrijednost igre gubi značenje za vas. Samo djeca se mogu igrati jer ona ne misle na budućnost. Ona neprestano mogu biti na mjestu igre.

Rad je vrijeme, igra je vječnost.

Meditacija mora biti poput igre, ne smije biti orijentirana na cilj. Ne smijete meditirati zato da nešto postignete jer tada je sve izgubljeno. Nećete moći uopće meditirati ako to činite zbog nekog razloga. Meditirati možete samo onda ako se igrate s meditacijom, ako uživate u njoj, ako ništa ne dobivate, ako je ona lijepa sama po sebi.

Meditacija zbog meditacije... tada ona postaje vječna. I tada se ego ne može javiti.

Ako nemate želja, vi se ne možete prenijeti mislima u budućnost, ako nemate želja, vi ne možete početi očekivati nešto, ako nemate želja, nikad nećete biti razočarani. Kad ste bez želja, vrijeme doista nestaje. Vi se krećete od jednog trenutka vječnosti do drugog trenutka vječnosti. Nema postupnog slijeda... i tada nećete nikad pitati zašto se ne događa ništa posebnog. Što se mene tiče, ja još nisam spoznao tajnu. I sama igra je tajna, biti vječan, bez želja, to je tajna. A biti običan je cilj, ako mi dopustite da upotrijebim tu riječ. Cilj je biti običan.

Ako možete biti obični, vi ste oslobođeni. Tada za vas nema saîsare, nema svijeta.

Cijeli ovaj svijet je borba za posebnost. Neki to pokušavaju postići u politici, neki u ekonomiji, neki i u religiji. Ali čežnja ostaje ista. (54) Knjiga tajni, Svezak 2, Poglavlje 26 133

Što je prostodušnost? Zahtijeva li prostodušnost da se živi jednostavnim životom?

Prostodušnost je stanje svijesti bez misli. To je drugo ime za stanje uma bez misli. To je sama srž prosvjetljenosti. Vi se usklađujete s krajnjim zakonom stvari, prestajete se boriti, počinjete ploviti sa stvarima.

Lukavi um se bori jer ego raste borbom, a lukavi um može postojati samo oko ega. Oni mogu biti samo zajedno, oni su nerazdvojni. Ako ego nestane, nestane i lukavog uma, a ono što ostane je prostodušnost. Ako se borite sa životom, ako idete protiv struje, ako niste prirodni i spontani, ako živite u prošlosti, a ne u sadašnjosti, vi niste prostodušni. Živjeti prema prošlosti znači živjeti neodgovorno. To je život reakcije. Vi ne vidite situaciju, vi jednostavno i dalje ponavljate vaša stara objašnjenja - a problemi su novi svakog dana, svakog časa. Život se mijenja, ali um ostaje statičan. U tome je cijeli problem - da um ostaje statički mehanizam, dok je život neprestano strujanje. Zato ne može biti nikakva zajedništva između života i uma.

Ako se i dalje poistovjećujete s umom, ostat ćete gotovo mrtvi. Nećete imati nikakva udjela u radosti koja prožima postojanje. Nećete sudjelovati u slavlju koje se neprestano događa: u pjevu ptica, u plesu drveća, protjecanju rijeka. I vi morate biti dio te cjeline.

Vi želite biti odvojeni, želite dokazati da ste viši od drugih, superiorniji od drugih, tada postajete lukavi. Samo lukavošću možete dokazati svoju superiornost, ona je san i laž jer u stvarnosti nitko nije superioran i nitko nije inferioran. Vlat trave i velika zvijezda apsolutno su jednake. Stvarnost je u svojoj biti komunističke prirode. U njoj nema hijerarhije. Ali čovjek želi biti viši od drugih, on želi pokoriti prirodu, zato se treba stalno boriti. Sva kompliciranost nastaje upravo iz te borbe.

Prostodušna osoba je ona koja se odrekla borbe, koju ne zanima da bude viša od drugih, koju više ne zanima gluma niti dokazivanje da je nešto posebno. Koja je postala slična cvijetu ruže ili kapljici rose na lotosovu listu. Prostodušna osoba je ona koja je postala dio ove neizmjernosti, koja se stopila i postala jedno s oceanom i samo je val, koji nema ideju o ja.

Kad ja nestane, javlja se prostodušnost.

Stoga prostodušnost ne može tražiti od vas da živite jednostavnim životom, ona ne može tražiti ništa od vas. Sva traženja su samo znak lukavosti. Sva traženja znače samo u svojoj biti borbu, traže da postanete netko.

Prostodušnost jednostavno živi bez ideje o tome kako živjeti. Ako predložite način kako živjeti, postajete zamršeni. Prostodušnost je jednostavno odgovorna sadašnjost.

Ideje su akumulirana prošlost. Živite onako kako je Buddha živio pa ćete postati budist.

Ako živite onako kako je Isus živio, postat ćete kršćanin. Ali tada ćete sebi nešto nametnuti.

Bog nikad ne stvara dvije iste osobe. Svaki pojedinac je jedinstven. Zato, ako namećete sebi Isusa, bit ćete lažni. Svi kršćani su lažni, kao i svi hinduisti, jainisti ili budisti - jer pokušavaju biti netko tko ne mogu biti.

Vi ne možete biti Gautama Buddha. Možete biti buddha - probuđen, to pravo ste dobili rođenjem, ali Gautama je pojedinac. Vi možete biti Krist, ali ne Isus Krist. Jer Isus je pojedinac, a Krist je drugo ime za probuđenost. To je krajnje stanje svijesti. Da, moguće 134

je, vi imate te potencijale, možete cvjetati i procvjetati u Kristovoj svijesti, ali nikad ne možete biti Isus. To je nemoguće. I dobro je što je tako. Ali tako su živjeli takozvani religiozni ljudi - pokušavali su slijediti nekoga drugog, imitirati ga. Dakle, imitator ne može biti jednostavan, on mora stalno prilagođavati život svojim idejama.

Doista prostodušna osoba živi život, ona jednostavno plovi sa životom i nema nikakva cilja. Ako imate cilj, ne možete biti prostodušni. Morat ćete biti pametni i mudri, morat ćete dopustiti da upravljaju s vama, morat ćete planirati i slijediti neke planove. Kako onda možete biti prostodušni? Nosit ćete tako mnogo tuđeg smeća, bit ćete samo kopija Isusa, Buddhe ili Mahavire. Nećete biti originalni.

Bodhidharma stalno ponavlja: "Nađite svoje originalno lice." Jedini način da se to učini jest napustiti sve imitacije. Tko će odlučiti što je za to potrebno? Nitko to ne može odlučiti i svaka odluka može biti pogrešna jer život možda neće poći putem koji očekujete. On zaista nikad ne kreće očekivanim putem. Život je neprestano iznenađenje, vi se ne možete unaprijed pripremiti na njega. Životu nisu potrebna ponavljanja.

Morate biti spontani, to je prostodušnost. No ako ste spontani, ne možete biti kršćanin, ne možete biti hinduist ni budist. Morate biti jednostavno ljudsko biće.

Jednostavnost nije potreba, nego proizvod prostodušnosti. Ona se javlja kao vaša sjena.

Vi ne pokušavate biti jednostavni. Ako to pokušate biti, već i samo nastojanje uništava jednostavnost. Jednostavnost ne možete njegovati. Njegovana jednostavnost je površna.

Jednostavnost vas mora slijediti poput sjene. Nije potrebno da se brinete zbog toga, ne morate se neprestano osvrtati unatrag kako biste vidjeli slijedi li vas sjena ili ne. Ona vas mora slijediti.

Postignete li prostodušnost, jednostavnost će se javiti kao dar od Boga.

A prostodušnost znači imati um bez misli, bez ega, znači napustiti sve ideje o cilju, dostignućima i ambicijama te živjeti onako kako to zahtijeva trenutak. Zato vam ne naređujem da živite u celibatu. To se jednog dana može dogoditi, ali to neće biti nešto što ćete vidjeti da se događa. Zapamtite zauvijek: ne morate ispuniti nikakav zahtjev da biste postali probuđeni.

No ako jednostavno i dalje postajete sve svjesniji svoga uma, ako osjećate kako se on udaljava od vas, kako se sve manje poistovjećujete s umom i uviđate da ste odvojeni od njega, da vi niste um, vidjet ćete da se mnoge stvari događaju s nestajanjem uma.

Počet ćete živjeti od trenutka do trenutka jer um je onaj koji skuplja prošlost, vi ne možete ovisiti o njemu. Vaše će oči biti bistre, a ne pokrivene prašinom prošlosti.

Oslobodit ćete se mrtve prošlosti.

A onaj tko se toga oslobodio, slobodan je da živi - da živi autentično, iskreno, strastveno, intenzivno. Čovjeka može zapaliti život i njegove proslave. Ali um mu stalno smeta, neprestano se upliće, neprestano vam govori da učinite ovo ili ono. On je poput učitelja.

Onaj tko meditira, oslobađa se uma. A kad jednom prošlost više ne vlada vama, budućnost jednostavno nestaje. Jer budućnost nije ništa drugo nego projekcija prošlosti.

U prošlosti ste doživjeli neka zadovoljstva i voljeli biste da se ona stalno ponavljaju. To je vaša projekcija za budućnost. U prošlosti ste prošli kroz mnoge muke. Sada planirate da u budućnosti ne želite više iste muke. Vaša budućnost nije ništa drugo nego 135

modificirani oblik prošlosti. Kad jednom nestane prošlosti, nestat će i budućnosti. Sto onda ostaje? Ostaje ovaj trenutak - sada! Živjeti sada i ovdje, to je prostodušnost. Ne možete slijediti religiozne upute želite li zaista biti prostodušni. Čovjek koji mora stalno misliti što mora učiniti, čovjek koji se stalno brine o onom što je pravo a što krivo, ne može živjeti prostodušno. Čak ni onda ako čini dobro prema svojim uvjetima, to nije ispravno. On jednostavno slijedi druge, kako to može biti ispravno? To može biti ispravno za njih, ali ono što je bilo ispravno za nekoga tko je živio prije dvije tisuće godina, ne može biti ispravno za vas danas. Tako je mnogo vode proteklo Gangom. Život nikad nije isti čak ni dvije uzastopne sekunde.

Heraklit ima pravo: "Ne možete zagaziti dva puta u istu rijeku." A ja vam kažem da ne možete zakoračiti čak ni jedanput u rijeku jer ona tako brzo protječe!

Prostodušna osoba ne živi prema zahtjevima društva, crkve, države, roditelja i njihova odgoja. Prostodušna osoba živi po svom vlastitom biću, odgovorno. Ona odgovara na situaciju s kojom se susreće, prihvaća izazov i postupa onako kako to u tom času zahtijeva njezino biće, a ne neki principi.

Prostodušan čovjek nema principa ni ideologije, on je posve besprincipijelan, nema karaktera, apsolutno je beskarakteran. Jer imati karakter, znači imati prošlost. Imati karakter znači da je um još uvijek diktator, a vi samo rob.

Biti bez karaktera i bez principa, živjeti za trenutak - kao što zrcalo odražava sve što se pojavi pred njim, vaša svijest je odraz i vi djelujete po tom odrazu. To je svijest, to je meditativnost, to je samadhi, to je neposrednost, božanskost, probuđenost.

Dakle, nema nikakvih zahtjeva za neposrednošću, nema zahtjeva da se jednostavno živi. Vi možete živjeti jednostavno, možete na takav život prisiljavati sebe, ali to neće biti jednostavno. Možete živjeti u palači sa svom raskoši, ali živite li za trenutak, živjet ćete jednostavno. Možete živjeti kao prosjak, ali to neće biti jednostavno ako je vaše nastojanje da budete prosjak nešto na što ste prisilili sami sebe. Ako je to postao vaš karakter, vi niste jednostavni. Da, jednom se dogodilo da je i neki kralj živio jednostavno. Jednostavno ne u smislu da nije imao palaču i imetak - sve je on to imao, ali nije bio posesivan.

Treba razumjeti ovo: možda nemate nikakva imetka, a ipak ste posesivni. Posesivnost može postojati i bez nečega što posjedujete. Ako je to tako, tada je istinita i ova suprotnost: ne-posesivnost može postojati i onda ako posjedujete mnoge stvari. Čovjek može živjeti u palači, a biti posve slobodan od onoga što ga okružuje.

Evo jedne zen priče: Neki kralj je bio vrlo impresioniran jednostavnim i prostodušnim životom jednog monaha. Polako ga je počeo smatrati svojim učiteljem. Promatrao ga je - bio je vrlo podozriv - ispitivao je njegov karakter. "Postoji li neka tajna u njegovu životu?" Kad se posve uvjerio - njegovi su ga detektivi obavijestili da taj čovjek nema nikakvih crnih točaka u životu, da je apsolutno čist i jednostavan. Rekli su da je on zaista veliki svetac, probuđeni. Tada je kralj pošao k tom čovjeku, dodirnuo mu stopala i rekao: "Gospodine, pozivam vas da dođete na moj dvor i živite ondje. Zašto da živite ovdje?"

Premda ga je pozivao, kralj je duboko u sebi očekivao da ga svetac odbije i da kaže: "Ne, ja sam jednostavan čovjek. Kako mogu živjeti u palači?" Očekivao je da to svetac 136

kaže premda ga je pozivao. Pogledajte složenost ljudskog uma: kralj ga je pozivao i svetac je očekivao da će on biti vrlo radostan ako njegov poziv bude prihvaćen. A ipak se u kralju pojavila misao da će ga svetac odbiti ako je pravi svetac, očekivao je da će on reći: "Ne, ja sam jednostavan čovjek. Živjet ću i dalje pod drvetom - to je moj jednostavan život. Napustio sam cijeli svijet, odrekao sam se svijeta, ne mogu se vratiti natrag."

Ali svetac je bio zaista pravi svetac - mora da je bio probuđeni. Zato je rekao: "Dobro, gdje je vozilo? Pošalji svoju kočiju i ja ću doći u palaču." Nastavio je: "Naravno, kad čovjek dolazi u kraljevu palaču treba doći sa stilom. Dovedi kočiju!"

Kralj se zaprepastio. "Čini se da je ovaj čovjek varalica, prevarant. Izgleda da se pretvarao sa svom svojom jednostavnošću samo da me uhvati u zamku." Ali sada je bilo prekasno. Pozvao ga je i nije mogao povući svoju riječ. Budući da je bio čovjek od riječi - samuraj, ratnik, veliki kralj, on je pomislio: "Dobro, uhvaćen sam. Ovaj čovjek ne vrijedi ništa. Nije me čak ni jednom odbio. A trebao je to učiniti."

Morao je dovesti kočiju, ali nije više bio sretan! Ali svetac je bio sretan. Sjedio je u kočiji poput kralja. Dok je kralj sjedio tužno i izgledao vrlo glupo. Ljudi na ulicama su se pitali: "Što se to događa? Goli fakir..." A on je doista sjedio poput vladara, a kralj je izgledao jadno u usporedbi s njim, koji je bio veseo, čak je poskakivao u zanesenosti. I što ga je više zanos obuzimao, to je kralj postajao tužniji. "Kako da se oslobodim ovog čovjeka? Sâm sam se uhvatio u njegovu mrežu. Svi oni moji detektivi i uhode bili su budale - nisu vidjeli da taj čovjek ima svoj plan." Kao da je sjedio pod drvetom godinama samo da bi mogao impresionirati kralja. Sve su te ideje sada došle kralju u glavu.

Kralj mu je spremio najbolju sobu, kao da će svetac doista i doći. Ali nije vjerovao da će on to ikad učiniti. Vidite li kako je ljudski um podvojen: radite jednu stvar, ali očekujete nešto posve drugo. Da je čovjek bio lukav, on bi jednostavno odbio kralja.

Trebao je reći: "Ne!" A kralj mu je pripremio najbolju sobu. Svetac je stigao. Godinama je sjedio pod drvetom, a sada je govorio kralju: "Donesi ovo, donesi ono! Ako moram živjeti u palači, moram živjeti kao kralj!"

Kralj je postajao sve zbunjeniji. Naravno, on ga je pozvao i zato mu je donosio sve što je on zatražio. Ali bilo mu je teško pri srcu, bilo mu je sve teže svakog dana, jer svetac je počeo živjeti kao kralj - zapravo i bolje od kralja. Jer kralj je imao svojih briga, a svetac nije imao ni jednu brigu. Spavao bi danju i noću. Uživao je u vrtu i bazenu i samo se odmarao. A kralj je mislio: "Ovaj čovjek je parazit!"

Jednog dana postalo je to nepodnošljivo. Svetac je otišao u vrt na svoju jutarnju šetnju.

Došao je i kralj i rekao mu: "Želim ti nešto reći."

Svetac je rekao: "Da, znam. Želio si mi nešto reći i prije nego što sam napustio svoje drvo. Želio si mi to reći dok sam ja očekivao tvoj poziv. Zašto si čekao tako dugo?

Nepotrebno si trpio. Vidim da si postao tužan. Prihvatio sam tvoj poziv. No ti više ne dolaziš k meni. Ne postavljaš mi velika metafizička, religijska pitanja koja si mi nekad postavljao dok sam živio pod drvetom. Sve znam - ali zašto si uzalud potrošio šest mjeseci? To ne shvaćam. Trebao si odmah pitati i stvari bi se sredile tada i ondje. Ja znam što želiš pitati, ali pitaj!"

137

Kralj je odgovorio: "Želim pitati samo jednu stvar. Kakva je razlika sada između tebe i mene? Ti živiš raskošnije od mene. A ja moram raditi i brinuti se, moram snositi sve vrste odgovornosti, a ti nemaš nikakva posla, ni brige ni odgovornosti. Ljubomoran sam na tebe! Sigurno sam prestao dolaziti k tebi jer ne vidim da postoji ikakva razlika između tebe i mene. Ja živim u izobilju, ali ti živiš raskošnije od mene. Svaki dan naređuješ: "Dovezi zlatnu kočiju! Želim se prošetati po zemlji. Donesi mi ovo, donesi mi ono!" Ti jedeš same specijalitete. A sad više nisi ni gol, odijevaš se u najbolju odjeću. Kakva je onda razlika između tebe i mene!"

Svetac se nasmijao: "Pitanje je takvo da na njega mogu odgovoriti samo ako pođeš sa mnom. Iziđimo iz prijestolnice."

Kralj ga je slijedio. Prešli su rijeku i hodali sve dalje i dalje. A kralj je stalno zapitkivao: " Kakva smisla ima ići dalje? Zašto mi ne odgovoriš sada?"

Svetac je rekao: "Počekaj malo. Tražim pravo mjesto na kojem ću ti odgovoriti."

Tako su stigli do granice kraljevstva i kralj je rekao: "Sada je vrijeme. Ovdje je granica."

Svetac reče: "To je ono što sam tražio. Sada se više ne vraćam. A ti, ideš li sa mnom, ili se vraćaš?"

Kralj odgovori: "Kako mogu poći s tobom? Ja imam svoje kraljevstvo, svoj imetak, imam žene i djecu - kako mogu poći s tobom?"

Svetac na to reče: "Vidiš li sada razliku? Ali ja odlazim i neću se ni jednom osvrnuti za sobom. Bio sam u palači, živio sam u izobilju, ali nisam postao posesivan. Ti si posesivan. To je razlika između tebe i mene. Ja odlazim."

Zatim se svukao, bio je opet gol, dao je odjeću kralju i rekao: "Zadrži svoju odjeći i budi ponovno sretan."

Sada je kralj shvatio da je bio glup. Ovaj čovjek je bio pravi rijedak dragulj. Pao je pred njegova stopala, pozvavši ga: "Ne odlazi! Vrati se natrag. Nisam te razumio. Danas sam shvatio razliku. Da, ti si pravi svetac!"

Sveti čovjek je rekao: "Mogu se vratiti. Ali zapamti, ti ćeš opet biti tužan. Za mene nema razlike, idem li ovim ili onim putom, ali ti ćeš biti opet tužan. Dopusti mi da te usrećim. Neću se vratiti s tobom, odlazim!" Što je svetac više ustrajao u svojoj odluci, to je kralj postajao sve uporniji u svojoj želji da ga vrati. Ali svetac je rekao: "jednom je bilo dosta. Uvidio sam da si glup. Ja mogu doći s tobom, no u trenutku kad pristanem na to, vidjet ću u tvojim očima da ti se vraćaju stare ideje: 'Možda me opet vara? Možda je to bila tek prazna gesta kad mi je vratio odjeću i rekao da odlazi kako bi me opet impresionirao.' Ako pođem s tobom, bit ćeš opet jadan, a ja ne želim da ti postaneš jadan."

Zapamtite razliku: razlika nije u imetku, već u posesivnosti. Jednostavan čovjek nije onaj koji ništa nema, nego onaj koji nije posesivan, koji se nikad ne osvrće za sobom.

Ta se jednostavnost ne može izvježbati, ona se javlja samo kao posljedica prostodušnosti.

Ako potiskujete sebe - a to je ono što čini obrazovanost - tada će to izbiti u nekom drugom obliku, s neke druge strane. Postat ćete tako još zamršeniji, postat ćete lukaviji, proračunati, discipliniraniji, postat ćete karakter koji ljudi cijene i poštuju.

138

Želite li uživati u svom egu, najbolji je način da postanete sveti čovjek. Ali želite li zaista uživati u postojanju, najbolji je način da budete apsolutno običan, posve običan čovjek, da živite običnim životom, bez ikakvih težnji. Živite od danas do sutra, to je prostodušnost, a ona je dovoljna. Ne pokušavajte postati jednostavan. Milijuni ljudi su to pokušavali, ali nisu u tom uopće uspjeli. Naprotiv, postali su vrlo, vrlo zamršeni, uhvaćeni u vlastitu prašinu, u vlastite ideje.

Iziđite iz uma. To znači prostodušnost. Budite bez misli. To je prostodušnost. Sve drugo doći će samo od sebe. A kad se to dogodi, to ima svoju vlastitu ljepotu Kad je nešto njegovano, ono je plastično, sintetičko, nije prirodno. Kad se javi ono nekultivirano, tada je to milost i blagoslov. (55) Bijeli lotos, Poglavlje 6 Koje su osobine zrela čovjeka?

Te osobine su vrlo čudne. Prije svega, zreo čovjek nije osoba, on nije više on, prisutan je, ali nije osoba. Drugo, on sliči više djetetu, jednostavan je i prostodušan.

Zato kažem da su osobine zrela čovjeka vrlo čudne. Jer zrelost daje čovjeku smisao i on izgleda kao da je iskusan, kao da je star. Fizički može biti star, ali duhovno on je prostodušno dijete. Njegova zrelost nije tek iskustvo stečeno životom. Tada on ne bi bio dijete, ne bi bio prisutnost. Bio bi iskusan čovjek, obrazovan ali ne zreo.

Zrelost nema nikakve veze s vašim životnim iskustvom. Ona ima veze s vašim unutarnjim putovanjem, s duhovnim iskustvima. Što čovjek više uranja u sebe, postaje zreliji. Kad stigne do samog središta svoga bića, on je savršeno zreo.

Ali u tom času osobnosti nestaje, ostaje samo prisutnost.

Ja nestaje, ostaje samo tišina.

Znanje nestaje, ostaje samo prostodušnost.

Za mene, zrelost je drugo ime za ostvarenje: došli ste do ispunjenja svojih mogućnosti, one su postale aktualne. Sjemenka je bila na dugom putovanju, a sada je procvjetala.

Zrelost ima svoj naročit miris. Ona pruža silnu ljepotu čovjeku. Daje mu inteligenciju, najoštriju moguću inteligenciju. Čini se da čovjek postaje sama ljubav. Njegova aktivnost je ljubav, njegova neaktivnost je ljubav, njegov život je ljubav, njegova smrt je ljubav.

Zrelost je cvijet ljubavi.

Na Zapadu postoji definicija za zrelost koja je vrlo djetinjasta. Zapad misli da kad ste zreli, niste više prostodušni, da ste sazreli kroz životna iskustva, da vas nitko ne može tako lako prevariti. Da se ne date iskorištavati, da u sebi imate nešto poput solidne stijene - neku zaštitu, sigurnost.

Ova definicija je vrlo uobičajena, vrlo svjetovna. Da, u svijetu ćete naći zrele ljude ove vrste. Ali način na koji ja vidim zrelost je posve drukčiji, dijametralno je suprotan ovoj definiciji. Zrelost neće od vas učiniti stijenu, ona će vas učiniti tako ranjivim, tako mekim, tako jednostavnim. (56) Iznad psihologije, Poglavlje 37

139

POGLAVLJE 15 SLOBODA Čovjek je jedino biće na Zemlji koje ima slobodu.

Pas je rođeni pas, on nema slobode. Ruža će ostati ružom, ona nema nikakve mogućnosti za transformaciju - ruža ne može postati lotos.

Tu nema nikakva izbora, tu nema nikakve slobode. Po tom pitanju čovjek je posve različit. On ima dostojanstvo, posebnost postojanja, jedinstvenost.

Zato kažem da Charles Darwin nije imao pravo. On je počeo svrstavati čovjeka u isti red sa životinjama. Ima medu njima jedna temeljna razlika koju on nije uzeo u obzir: sve životinje rođene su s programom, samo je čovjek rođen bez programa. On je rođen kao tabula rasa, kao čista ploča, ništa na njoj nije zapisano. Na njoj morate napisati sve što želite. Ona će postati vaša tvorevina. Čovjek nije slobodan - rekao bih radije da je on sama sloboda.

To je njegova glavna srž, to je njegova duša. Onog časa kad čovjeku poreknete slobodu, zanijekali ste mu njegovo najdragocjenije blago, njegovo kraljevstvo. Tada on postaje prosjak, u težoj je situaciji od bilo koje životinje. Jer životinja barem ima svoj program. Tada je čovjek jednostavno izgubljen.

Kad shvatite da je čovjek rođen slobodan, tada se otvaraju sve dimenzije. Tada ovisi o vama što ćete postati, a što ne. Vaš je život vaša vlastita tvorevina, on postaje pustolovina - ne razotkrivanje, nego pustolovina, istraživanje, otkriće.

Istina vam nije dana, vi je morate stvoriti. Na neki način, vi svakog trenutka stvarate sami sebe.

Ako prihvatite teoriju o sudbini, i to je čin odlučivanja o vlastitu životu. Ako prihvatite fatalizam, izabrali ste život roba. No izbor je vaš. Vi ste odabrali ići u zatvor, izabrali ste sami da budete okovani, to je vaš izbor. No iz toga zatvora možete izići.

To je osobina askete - samnyasin: prihvaćanje vlastite slobode. Naravno, ljudi se boje biti slobodni. Jer sloboda je riskantna, čovjek nikad ne zna što da radi, kamo da ide, što će biti krajnji rezultat svega toga. Ako niste konfekcijski napravljeni, tada je sva odgovornost na vama.

Ne morate prebacivati odgovornost na tuđa leđa. Napokon ćete stajati pred postojanjem posve odgovorni za sebe, bez obzira tko ste i što ste. Ne možete to izbjeći, ne možete pobjeći od toga. Zbog straha ljudi su izabrali sve vrste determinističkog ponašanja. Čudna je jedna stvar: i oni koji su religiozni i oni koji to nisu, složni su samo u jednom - da nema slobode. U svim drugim stvarima oni se ne slažu, ali u toj jednoj točki njihovo slaganje je vrlo čudno. Komunisti kažu da su ateisti, da su bezvjerci, ali kažu da je čovjek određen društvenom, ekonomskom, političkom situacijom. On nije slobodan, njegova je svijest određena vanjskim silama. To je ista logika. Ekonomsku strukturu možete nazvati vanjskom moći. No sjetite se da ju je Hegel nazvao Povijest, s velikim slovom P. A 140

religiozni ljudi je zovu Bog. I ta riječ piše se velikim slovom. Bog, povijest, ekonomija, politika, društvo - sve su to vanjske moći. Ali svi se slažu u jednom - da čovjek nije slobodan.

No doista autentičan religiozni čovjek misli drukčije.

Ja vam kažem da ste apsolutno, bezuvjetno slobodni. Ne izbjegavajte odgovornost. To vam neće pomoći. Što prije to prihvatite, to bolje. Jer odmah možete početi stvarati sebe.

A onog časa kad to učinite, javlja se velika radost i kad dovršite stvaranje onako kako vi to želite, osjetit ćete silno zadovoljstvo - kao kad slikar dovrši svoju sliku i u srcu osjeti neizmjerno zadovoljstvo. Dobro obavljen posao donosi duboki mir. Čovjek osjeća da je sudjelovao u stvaranju sa samim Bogom.

Jedino što se morate moliti jest da budete kreativni, jer samo kreativnošću sudjelujete u radu s Bogom. Nema drugog načina da to učinite. O Bogu se ne treba razmišljati, morate samo na neki način sudjelovati s Njim u radu. Ne možete biti promatrač, možete biti samo sudionik. Jedino tada možete okusiti misteriju stvaranja.

Naslikati sliku nije ništa, ispjevati pjesmu nije ništa, stvoriti glazbu nije ništa ako se usporedi sa stvaranjem vaše svijesti, sa stvaranjem vašeg bića, sebe.

Ali ljudi su se bojali, a imali su razloga za strah. Prvi je ovaj: stvaranje je riskantno jer samo vi ste odgovorni za njega. Drugi razlog je ovaj: sloboda se može zlouporabiti jer možete odabrati da postanete nešto pogrešno.

Sloboda znači da možete odabrati ispravno ili pogrešno. Ako ste slobodni da odaberete samo ispravno, to onda nije sloboda.

Slična je bila situacija kad je Ford napravio svoje prve automobile - svi su bili crni. On bi poveo svoje kupce u izložbeni salon i rekao im: "Možete izabrati bilo koju boju, pod uvjetom da je crna!"

Ali kakva je to sloboda? Pod uvjetom da je nešto ispravno, pod uvjetom da slijedi deset Božjih zapovijedi, pod uvjetom da se drži Gite, ili Kur'ana, pod uvjetom da odgovara Buddhi, Mahaviri, Zaratustri. To nije nikakva sloboda.

Sloboda u osnovi znači da ste istinski sposobni za oboje: ili da odaberete ispravno, ili pogrešno.

A opasnost je u tomu - i zato se javlja strah - da je uvijek lakše učiniti nešto pogrešno.

Pogrešno je zadaća koja vodi nizbrdo, ispravno je zadaća koja vodi uzbrdo. Teško je i mučno penjati se. Lakše je ići nizbrdo. Tada ne morate ništa raditi, gravitacija sve radi za vas. Možete se samo kotrljati poput kamena s vrha brežuljka: kamen će stići na samo dno. Ništa ne trebate raditi.

Ali želite li uzdignuti svoju svijest, želite li se uzdignuti u svijet ljepote, istine i blaženstva, tada čeznete za najvišim mogućim vrhuncima, a to je sigurno teško.

Drugo, što se više uzdignete, veća je opasnost da ćete pasti jer put se sužava, a vi ste sa svih strana okruženi mračnim alejama. Samo jedan pogrešan korak i vi ćete se jednostavno strmoglaviti u ponor, nestat ćete. Udobnije je i prikladnije hodati po ravnom tlu, a ne brinuti se za visine.

141

Sloboda vam daje priliku, ili da padnete ispod razine životinje, ili da se vinete iznad anđela. Sloboda je ljestva - jedna strana ljestve spušta se u pakao, druga dodiruje nebo.

Ljestve su iste, izbor je vaš, smjer morate izabrati sami.

Po mom mišljenju, ako niste slobodni, ne možete zlouporabiti svoju neslobodu.

Zatvorenik ne može krivo upotrijebiti svoju situaciju - on je okovan, on nema slobodu da išta učini. A to je slučaj sa svim drugim životinjama, osim s čovjekom. Životinje nisu slobodne, one su rođene da budu određene vrste životinja - i one će to izvršiti. Zapravo, za to se pobrine priroda. Od životinja se ne zahtijeva da išta učine. U njihovom životu nema izazova.

Samo se čovjek mora suočiti s izazovom, s velikim izazovom. Malo je ljudi odabralo da riskiraju, da se vinu do visova, da otkriju svoje krajnje vrhunce. Samo neki od njih Buddha, Krist, mogu se nabrojiti na prste.

Zašto cijelo čovječanstvo nije željelo postići isti stupanj blaženstva jednoga Buddhe, isto stanje ljubavi kao Krist, isto stanje radosne slave kao Krišna? Zašto? Zbog jednostavna razloga - opasno je čak i željeti te visove. Bolje je i ne misliti na njih. A najbolji način da se ne misli na njih jest prihvatiti činjenicu da nema slobode. Vi ste već unaprijed određeni - prije svoga rođenja dobili ste određeni scenarij i vi ga samo morate izvršiti.

Samo se sloboda može zlouporabiti, a ne ropstvo. Zato danas svijetom vlada toliki kaos. Nikad ga prije nije bilo zbog jednostavna razloga - čovjek nije bio slobodan. U Americi ljudi uživaju najveću slobodu u kojoj se ikad uživalo bilo gdje na svijetu.

Kadgod postoji sloboda, bukne kaos. Taj je kaos vrijedan jer samo su iz njega zvijezde rođene.

Ja od vas ne zahtijevam nikakvu disciplinu jer svaka je disciplina jedna vrsta ropstva.

Ne dajem vam nikakve naredbe koje vam drugi daju izvana, oni će vas strpati u zatvor, učinit će robove od vas.

Ne poučavam vas kako biti slobodan, a tada vas ostavljam da učinite što želite sa svojom slobodom. Želite li pasti na razinu ispod životinje, to je vaša odluka i vi imate savršenu slobodu da to učinite. Jer to je vas život. Ako tako odlučite, to je vaša povlastica. No ako razumijete slobodu i njezinu vrijednost, vi nećete padati, već ćete se uzdignuti iznad životinje, počet ćete se dizati iznad anđela. Čovjek nije bit, on je most - most između dvije biti, između životinje i Boga, između podsvijesti i svijesti. Rastite u svijesti, rastite u slobodi, učinite svaki korak po vlastitom izboru, stvorite sebe. I preuzmite svu odgovornost za to. (57) Posljednja filozofija, Poglavlje 2 Običan um uvijek prebacuje odgovornost na drugoga.

Uvijek je onaj drugi odgovoran da vi patite. Vaša žena vas prisiljava da patite, vi patite zbog svoga muža, vaši su roditelji odgovorni za vašu patnju kao i vaša djeca, ili je odgovoran financijski sistem društva, kapitalizam, fašizam, prevladavajuća politička ideologija, socijalna struktura, ili je za to odgovorna sudbina, karma, Bog, samo ne vi.

Ljudi imaju bezbroj načina kako da izbjegnu odgovornost. Ali onog trenutka kad kažete da je netko drugi odgovoran da patite, vi ne možete učiniti ništa da to promijenite.

142

Sto možete učiniti? Kad se društvo mijenja i kad se javlja komunizam, kad društvo postane besklasno, svatko će biti sretan. Prije toga to nije moguće. Kako možete biti sretni u društvu koje je siromašno? Kako možete biti sretni u društvu kojim vlada kapitalizam? Kako možete biti sretni u birokratskom društvu? Kako možete biti sretni u društvu koje vam ne dopušta slobodu?

Uvijek ponovno nailazite na isprike, samo da izbjegnete jednu jedinu oštroumnu primjedbu: "Ja sam odgovoran za sebe. Nitko nije odgovoran za mene, to je apsolutno i potpuno moja odgovornost. Štogod jesam, ja sam stvorio."

To je značenje aforizma Atisha: "Baci svu odgovornost na jednoga."

A taj jedan ste vi. Kad se to učvrsti u vama: "Ja sam odgovoran za svoj život, za svu svoju patnju i bol, za sve što mi se događa - ja sam to tako odabrao. To su sjemenke koje sam ja posijao i sada ubirem žetvu. Ja sam odgovoran." Sve će drugo biti jednostavno kad to prirodno shvatite.

Tada život počne teći novim smjerom, počne se kretati novom dimenzijom, a ta dimenzija je konverzija, revolucija, promjena - jer kad jednom saznam da sam odgovoran, ja također znam da nešto mogu odbaciti svakog časa, kad god to zaželim.

Nitko me u tome ne može spriječiti.

Može li vas itko spriječiti da odbacite svoje nevolje, da ne transformirate svoju nevolju u blaženstvo. Ne, čak i ako ste u tamnici okovani, zarobljeni, nitko ne može utamničiti vas. Vi morate uvijek ostati slobodni. Naravno, vaša je situacija vrlo ograničena, ali čak i u takvoj situaciji možete pjevati. Ili možete bespomoćno plakati, ili pjevati. Čak i s lancima na nogama, možete plesati. Tada će i zvuk lanaca biti melodija vaše pjesme.

Sljedeći aforizam. "Budite svakom zahvalni." Atisha aforizmi doista su vrlo znanstveni. Najprije se kaže: "Uzmite svu odgovornost na sebe." Zatim se kaže: "Budite zahvalni svakomu." Sada, kad nitko nije odgovoran za vašu bijedu osim vas, ako ste svoju bijedu sami stvorili, što je ostalo?

"Budite zahvalni svakomu."

Jer svatko vam daje priliku da se transformirate - čak i oni koji vas sprečavaju, čak i oni koje smatrate neprijateljima. Vaši prijatelji i vaši neprijatelji, dobri ljudi i zli ljudi, povoljne okolnosti i nepovoljne okolnosti - sve to zajedno stvara kontekst u kojem se možete transformirati i postati probuđeni - buddha.

Budite zahvalni svima, onima koji su vam pomagali i onima koji su vas u bilo čemu sprečavali kao i onima koji su bili indiferentni. Budite zahvalni svima jer svi oni zajedno stvaraju kontekst u kojem se racta buddha, u kojem vi možete postati buddha, probuđeni.

(58) Knjiga mudrosti, Poglavlje 5 Što znači biti bez želja? Treba li biti potpuno bez želja, ili biti potpuno slobodan izabrati želje, ili ne izabrati ih?

Biti posve slobodan od želja, to će vas usmrtiti - nećete više biti živi. To vas poučavaju. Budite bez želja. Ali što vi možete učiniti? Možete odbaciti želje. No što ih više odbacujete, vaš život postaje siromašniji. Kad uništite sve želje, učinili ste samoubojstvo, duhovno samoubojstvo.

143

Ne, želja je energija života, želja je život. Što mislim kad kažem da se oslobodite želje?

Mislim ovo: biti slobodan, potpuno slobodan da imate ili nemate želja. Želja vam ne smije postati opsesija - to mislim. Morate biti sposobni...na primjer, vidite nečiju prekrasnu, novo sagrađenu kuću pa se u vama javi želja da i vi imate takvu kuću. Jeste li slobodni da gajite takvu želju ili ne? Ako ste slobodni, kazat ću vam da ste bez želja. Ako kažete: "Nisam sposoban, ta želja postoji i dalje. I ako je želim odbaciti, ne mogu to učiniti. Ona me stalno progoni. Vidim tu kuću u snovima, stalno mislim na nju. Bojim se prolaziti onom cestom jer sam ljubomoran na tu kuću, ona me uznemiruje."

Ako kažete: "Ne mogu ni imati ni nemati tu želju", tada niste zdravi, tada su želje vaši gospodari, a vi ste njihova žrtva. Trpjet ćete mnogo jer mnogo se stvari događa, a ako vas tako mnogo želja obuzima, bit ćete rastrgani.

Sto se to događa: netko je postao premijer pa sada vi želite postati premijer. Netko se obogatio pa se i vi želite obogatiti. Netko je postao poznati pisac, sada i vi to želite postati. I netko je nešto drugo... netko je nešto drugo... A oko vas milijuni ljudi čine milijun raznih stvari. Iz svakog kuta i zakutka izviruje želja i skače na vas, a vi ne možete reći ni da ni ne - poludjet ćete.

Cijelo je čovječanstvo ludo na taj način. Sve te želje vuku vas na tako mnogo strana, postali ste nepotpuni jer su mnoge želje zauzele cijele dijelove vašeg bića.

A želje su suprotne. I onda vi niste samo nepotpuni, već postajete i kontradiktorni.

Jedan dio vas se želi obogatiti, drugi dio vas želi postati pjesnik. Pjesnik ne može biti okrutan poput bogataša. Bit će mu vrlo teško obogatiti se.

Novac nije poezija, novac je krv, novac je izrabljivanje. Pjesnik koji je cijenjen ne može izrabljivati. Pjesnik koji posjeduje i neke vrijednosti, imat će i viziju ljepote. On ne može biti takav podlac da dokonča tako mnogo ljudi samo zbog svoje želje da gomila novac.

Vi želite postati političar, a želite i meditirati. To nije moguće. Političari ne mogu biti religiozni. Oni se mogu pretvarati da su religiozni. Religija znači biti bez ambicija, a politika nije ništa drugo, nego čista ambicija.

Religioznost znači: sretan sam ovakav kakav jesam.

Politika znači: Bit ću sretan samo kad budem na vrhu, nisam sretan ovakav kakav jesam. Moram trčati i juriti da nešto postignem, sve ću uništiti bude li potrebno. Ako to učinim na ispravan način, dobro. Ako to neću moći tako učiniti, tada ću to učiniti na pogrešan način. Ali ja moram biti na vrhu. Moram se dokazati.

Naravno, političar pati od kompleksa manje vrijednosti. Religiozan čovjek nema nikakvih kompleksa - inferiornost ili superiornost - njemu je svejedno.

Političari se pretvaraju da su religiozni jer to se dobro plaća u politici.

Biti religiozan znači biti bez ambicije, bez ambicije da budete negdje drugdje, da budete netko drugi, bez ambicije da ste sada ovdje.

Ako te dvije ideje stavite jednu uz drugu, to jest da želite meditirati i biti političar, zadesit će vas nevolja - poludjet ćete. Ako ste pošteni, poludjet ćete. Ako ste nepošteni, nećete poludjeti, već ćete postati licemjerni. Takvi su vaši političari.

A ne kažem da svi oni koji su religiozni, nisu i političari. Od stotine njih, devedeset devetero su političari. To je drukčija vrsta politike, to je religiozna politika. I religiozni 144

ljudi imaju svoju hijerarhiju. Svećenik želi postati papa - i to je politika, to je kompleks manje vrijednosti. Kad se jednom počnete baviti svetim stvarima, religioznim stvarima, oko vas će se širiti ideja da je ego svetiji od vas. Tada ćete vidjeti kako vas osuđuju, svi će biti osuđeni, a samo vi spašeni. Gledat ćete na druge sa žaljenjem i mislit ćete: "Ovi će ljudi u pakao." I to je politika.

Pravi religiozan čovjek ne poznaje ego. On čak nije ni ponizan, zapamtite da je on tako nesebičan, da nije čak ni ponizan. I poniznost je pretenzija ega. Prirodan čovjek pokušava biti ponizan, pokušava to dokazati, ili ima čak ideje koje su duboko u njegovu srcu da je on "najponizniji čovjek na svijetu." I to je egoizam.

Mnoge će vas želje posjedovati, mnoge će biti kontradiktorne i vi ćete biti razdirani, raspadat ćete se na dijelove, gubit ćete svoj integritet, nećete više biti pojedinac.

Vi pitate: "Što znači biti bez želja?"

Dvije su stvari: vi poznajete stanje bez želja, tada morate svoj život posve prekrojiti, sve morate izrezati, postajete redovnik - jaina, postajete samo prazna ljuska, posve nezadovoljna sa svima, sa sobom, postajete nekreativni, neslavni, nikakvo vam cvijeće ne cvate. Ili ste u stanju kad imate želja i tada vas želje razdiru. Oba ta stanja su ružna.

Ispravno bi bilo da ste posve slobodni od želje koju možete odabrati, da uvijek možete odabrati: imati nešto ili nemati. Tada ste doista slobodni.

I tada ćete biti i kreativni i poznati, znat ćete za radost želje te tišinu i mir i spokoj bez želje. (59) Hod bez nogu, let bez krila, razmišljanje bez uma, Poglavlje 3 Kako mogu razlikovati uzvišenu ljubav prema sebi od egomanije?

Ta je razlika vrlo suptilna, ali vrlo jasna, nije je teško shvatiti. Ako ste egoist, to će vam stvarati velike nevolje. Nevolja će ukazivati na to da ste bolesni.

Egomanija je bolest, rak duše.

Egomanija će vas prisiljavati da budete sve napetiji, nećete dopustiti sebi da se opustite i to će vas gurnuti u jedno nezdravo stanje.

Prava ljubav prema sebi upravo je suprotna od egomanije. U takvoj ljubavi postoji samo ljubav, nema sebičnosti, u egomaniji nema ljubavi, već samo sebičnost.

U pravoj ljubavi prema sebi postajete sve opušteniji. Čovjek koji voli sebe posve je opušten. Voljeti nekoga drugog može stvoriti napetost, jer onaj drugi možda nije uvijek u skladu s vama, možda ima vlastitih ideja. Onaj drugi je drukčiji svijet, postoji mogućnost sukoba, proturječja. Postoji velika mogućnost oluje i grmljavine jer onaj drugi je drukčiji svijet. Uvijek je moguća suptilna borba.

Ali kad volite sebe, nema nikoga drugog. Nema sukoba, vlada potpuna tišina, silna radost. Vi ste sami i nitko vas ne uznemiruje. Drugi vam uopće nije potreban.

A prema mome mišljenju, onaj tko može osjetiti takvu duboku ljubav prema sebi postaje sposoban da voli i druge. Ako ne možete voljeti sebe, kako možete voljeti druge?

Ljubav se mora najprije dogoditi u blizini, mora se najprije dogoditi u vama, da bi se mogla proširiti na druge.

145

Ljudi pokušavaju voljeti druge, a nisu svjesni da uopće ne vole sebe. Kako tada možete voljeti druge? Ono što nemate, ne možete podijeliti s drugima. Drugima možete dati samo ono što već imate.

I zato je prvi i najvažniji korak prema ljubavi, voljeti sebe. Ali u toj ljubavi ne postoji sebičnost. Objasnit ću vam to.

Ja se javlja samo u odnosu na ti. Ja i ti postoje zajedno. Ja može postojati u dvije dimenzije. Jedna dimenzija je ja - stvar, ja - moja kuća, ti tvoj automobil, ti - tvoj novac, ja - stvar. Kad postoji ovaj ja, ja koji pripada pojmu ja - stvar, taj ja se poistovjećuje sa stvari. Svijest je usredotočena samo na stvar.

Vi ste samo slični stvari, vi ste stvar među stvarima, vi ste dio vaše kuće, dio vašeg namještaja, dio vašeg novca.

Jeste li to promatrali? Čovjek koji je previše pohlepan u odnosu na novac, malo po malo počinje dobivati osobine novca. On postaje samo novac, gubi duhovnost, on više nije duh, već je reduciran na stvar. Ako volite novac, postajete slični novcu. Ako volite svoju kuću, malo po malo postat ćete materijalist. Što god volite, to postajete. Ljubav djeluje kao alkemija.

Nikad nemojte voljeti pogrešnu stvar jer će vas ona transformirati. Ništa ne transformira tako kao ljubav. Volite nešto što će vas uzdignuti na više razine. Volite nešto što je iznad vas. U tomu je cijelo nastojanje religije: da vam pruži odjek ljubavi Boga kako ne bi postojao način da padnete. Morate se uzdići.

Jedna vrsta ja postoji dakle kao ja - stvar, a druga vrsta postoji kao ja - ti. Kad nekoga volite, u vama se javlja druga vrsta ja, to je odnos ja - ti. Vi volite neku osobu i postajete ta osoba.

Ali što je s ljubavlju koju osjećate prema sebi? U njoj ne postoji odnos ja - stvar i ja druga osoba - ti. Ja nestaje jer ja postoji samo u dva konteksta: u odnosu ja - stvar i u odnosu ja - ti. Ja je osoba, a stvar i ti odnose se na izvanjsko. Kad izvanjskog nestane, nestane i ja. Kad ste ostavljeni sami vi postojite, ali nemate ja, ne osjećate nikakav ja. Vi ste samo duboko postojanje.

Obično kažemo ja sam. U tom stanju kad duboko volite sebe, ja nestaje. Ostaje samo postojanje, čisto postojanje. Ono će vas ispuniti silnim blaženstvom. Ono će vas prisiliti da slavite, da se veselite. Nećete moći odvojiti jedno od drugoga.

No ako postajete sve jadniji, na putu ste da postanete simbol egomanije.

Ako postajete sve mirniji, sretniji, ako osjećate zajedništvo, tada ste na drugom putu, na putu prema ljubavi za sebe. Ako ste na putu prema egu, postat ćete destruktivni prema drugima, jer ego nastoji razoriti ti. Ako ste na putu ljubavi za sebe, ego će nestati. A kad ego nestane, vi dopuštate drugom da bude on (ona), dajete mu potpunu slobodu.

Ako nemate ego, ne možete stvoriti zatvor za drugoga koga volite, ne možete mu stvoriti kavez. Dopuštate drugom da bude orao visoko na nebu. Dopuštate drugom da bude on ili ona, dajete im potpunu slobodu.

Ego je ropstvo, ropstvo za vas i vašu žrtvu.

Ali ego se može vrlo poigrati s vama. On je vrlo lukav, suptilni su njegovi putovi. On se može pretvarati da je prava ljubav prema sebi.

Ispričat ću vam jednu anegdotu.

146

Mulla Nasruddinovo lice zasjalo je od radosti kad je prepoznao čovjeka koji se spuštao ispred njega pomičnim stubama podzemne željeznice. Udario je čovjeka tako srdačno po leđima, da se čovjek gotovo onesvijestio te je povikao: "Goldberg, jedva sam te prepoznao! Vrlo si se udebljao otkad sam te zadnji put vidio! I oblik nosa si promijenio. Mogao bih se zakleti da si viši nego prije." Čovjek ga je ljutito pogledao: "Oprostite", rekao je ledenim tonom, "ali ja slučajno nisam Goldberg," "Aha", dočekao je Mulla Nasruddin, "promijenio si i ime!"

Ego je vrlo lukav, on opravdava sam sebe. Ako niste dovoljno budni, on će se početi skrivati iza prave ljubavi prema sebi. I sama riječ sebe postat će mu zaklon. Ego može reći: "Ja sam ti." On može promijeniti svoju veličinu, težinu pa čak i ime. A budući da se radi samo o ideji, nema problema. On može postati malen ili velik. On je ionako samo vaša fantazija.

Budite vrlo oprezni. Ako doista želite njegovati ljubav, bit će potrebno mnogo pažljivosti. Svaki korak morat ćete učiniti vrlo budni, kako ego ne bi pronašao nikakvu rupu u kojoj će se moći sakriti.

Vaše pravo sebe niste ni ja ni ti, ni vi ni itko drugi. Vaše pravo sebe je transcendentno.

Ono što zovete ja nije vaše pravo sebe. Ja je nametnuto stvarnosti. Kad nekog zovete ti, ne obraćate se pravom sebstvu onoga drugoga. Vi ste mu stavili naljepnicu. Kad se maknu sve naljepnice, ostaje stvarno sebstvo - a ono pripada vama kao i svima drugima.

Pravo sebstvo je jedno.

To je razlog zbog kojega kažemo da sudjelujemo uzajamno u postojanjima drugih, da smo dijelovi jedan drugoga. Naša prava stvarnost je Bog. Mi možemo biti poput ledenih bregova koji plutaju oceanom - oni izgledaju odvojeno - ali kad se jednom otopimo, ništa ne ostaje od nas.

Definicija će nestati, ograničenost će nestati, neće biti ni ledenog brijega. On će postati dio oceana.

Ego je ledeni brijeg, otopite ga. Otopite ga u dubokoj ljubavi, tako da nestane, a vi postanete dio oceana. Čuo sam ovu priču: Sudac je izgledao vrlo strogo. Rekao je: "Mulla, tvoja žena kaže da si je udario po glavi štapom za bejzbol i da si je gurnuo niza stube. Što imaš reći u svoju obranu?"

Mulla Nasruddin je protrljao jednu stranu svoga nosa i razmišljao. Konačno je rekao: "Poštovani suče, mislim da postoje tri strane ovog slučaja. Priča moje žene, moja priča i istina."

Da, to je savršeno točno. "Čuo si dvije strane istine, ali postoje tri strane." I on ima potpuno pravo. Postoji vaša priča, moja priča i istina - ja, vi i istina. Istina nije ni vi ni ja.

Ja i vi je zahvala beskrajnoj istini.

Ja je pogrešan, vi je pogrešan, oni su utilitaristički, korisni su u svijetu. Bit će lako upravljati svijetom bez ja i vi. Dobro koristite te pojmove, ali oni su samo pomoćna sredstva svijeta, ne postoji ni ja ni vi. Nešto, netko, neka energija postoji koja nema granica, koja je beskrajna. Iz nje dolazimo, u njoj ponovno nestajemo. (60) Ljubljeni, Svezak 2, Poglavlje 10

147

Predgovor: Od istine do besmrtnosti, Poglavlje 6 1. Poglavlje 1 Od ropstva do slobode, Poglavlje 33 2. Od neistine do istine, Poglavlje 18 3. Knjiga mudrosti, Poglavlje 16 4. Knjiga mudrosti, Poglavlje 16 5. Upravo ovo tijelo, Buddha, Poglavlje 6 6. Poglavlje 2. Ekstaza: zaboravljeni jezik, Poglavlje 4 7. Transmisija svjetiljke, Poglavlje 26 8. Aforizam srca, Poglavlje 6 9. Guska je vani, Poglavlje 5 10. Revolucija, Poglavlje 2 11. Poglavlje 3. Sunce izlazi navečer, Poglavlje 10 12. Riba u moru nije žedna, Poglavlje 3 13. Dhammapada, Buddhe, Svezak 1, Poglavlje 4 14. Govorim vam, Svezak 2, Poglavlje 4 15. Poglavlje 4. Bodhidharma, najveći zen učitelj, Poglavlje 2 16. Iznad psihologije, Poglavlje 25 17. Nakon dvadeset pet stoljeća Sokrat je ponovno otrovan, Poglavlje 28 18. Oštrica britve, Poglavlje 25 19. Iznad psihologije, Poglavlje 39 20. Poglavlje 5. To si ti, Poglavlje 3 21. Iznad psihologije, Poglavlje 19 22. Iznad psihologije, Poglavlje 19 23. Poglavlje 6. Om mani padme hum, Poglavlje 24 24. Oštrica noža, Poglavlje 29 25. Oštrica noža, Poglavlje 6 26. Vječna filozofija, Svezak 2, Poglavlje 4 27. Poglavlje 7. Put mistika, Poglavlje 42 28. Od misterije do prosvjetljenja, Poglavlje 7 29. Od misterije do prosvjetljenja, Poglavlje 7 30. Iznad psihologije, Poglavlje 26 31. Posljednji testament, Svezak 1, Poglavlje 3 32. Poglavlje 8. Poziv, Poglavlje 10 33. Riba u moru nije žedna, Poglavlje 13 34. Poglavlje 9.

35. Divlje guske i voda, Poglavlje 4 36. Joga, znanost duše, Svezak 9, Poglavlje 6 37. Tajna nad tajnama, Svezak 1,Poglavlje 12 38. Tajna, Poglavlje 20 39. Poglavlje 10.Vrhovna doktrina, Poglavlje 13 40. Savršeni put, Poglavlje 8 41. Poziv, Poglavlje 7 42. Om mani padme hum, Poglavlje 2 43. Dhammapada: Buddhin put; Svezak 2, Poglavlje 8 148

44. Duhovno vodstvo, Poglavlje 2 45. Poglavlje 11. Dođi i slijedi me, Svezak 4, Poglavlje 6 46. Tajna, Poglavlje 2 47. Tajna, Poglavlje 18 48. Poglavlje 12.Dhammapada: Buddhin put, Svezak 12, Poglavlje 10 49. Moj put, put bijelih oblaka, Poglavlje 8 50. Dang, dang, doko dang, Poglavlje 10 51. Poglavlje 13. Om mani padme hum, Poglavlje 11 52. Mudrost pijeska, Svezak 2, Poglavlje 2 53. Od neistine do istine, Poglavlje 26 54. Poglavlje 14, Knjiga tajni, Svezak 2, Poglavlje 26 55. Bijeli lotos, Poglavlje 6 56. Iznad psihologije, Poglavlje 37 57. Poglavlje 15.Posljednja filozofija, Poglavlje 2 58. Knjiga mudrosti, Poglavlje 5 59. Hod bez nogu, let bez krila i razmiťljanje bez uma, Poglavlje 3 60. Voljeni, Svezak 2, Poglavlje 10

149

Za detaljne informacije posjetite stranicu: www.osho.com To je opsežna višejezična web-stranica koja uključuje časopise, Oshove knjige, Oshove audio zapise, Oshove video zapise i Oshovu biblioteku tekstova na engleskom i hindu jeziku, kao i detaljne informacije o Oshovim meditacijama. Tu ćete naći i raspored programa na Oshovom multi-sveučilištu i informacije o Oshovom međunarodnom meditacijskom utočištu.

Da biste kontaktirali Osho International Foundation, posjetite web-stranicu: www.osho.com/oshointernational

150

O autoru Oshovo učenje prkosi kategorizaciji, pokrivajući sve, od osobne potrage za smislom do gorućih socijalnih i političkih tema s kojima se društvo danas suočava.

Njegove knjige nisu napisane, nego su transkripcije audio i video zapisa njegovih nepripremljenih govora koje je držao međunarodnoj publici u razdoblju od 35 godina. U londonskom Sunday Timesu Osho je opisan kao "jedan od 1000 tvoraca 20. stoljeća", a američki pisac Tom Robbins ga je opisao kao "najopasnijeg čovjeka nakon Isusa Krista".

Govoreći o svom radu Osho je rekao da on pomaže stvoriti uvjete za rađanje nove vrste ljudskog bića. Često je opisivao to novo ljudsko biće kao "Zorba Buddha" sposobnog da uživa i u zemaljskim zadovoljstvima poput Grka Zorbe i u tihom spokojstvu Gautama Buddhe. Vizija koja se poput niti provlači kroz sve aspekte Oshovog rada je obuhvatiti bezvremenu mudrost istoka zajedno s najvišim potencijalima zapadne znanosti i tehnologije.

Osho je također poznat po svom revolucionarnom doprinosu znanosti o unutarnjoj transformaciji, s pristupom meditaciji koji priznaje i pospješuje mir suvremenog života.

Njegove jedinstvene "aktivne meditacije" oblikovane su tako da prvo otpuste nagomilani stres tijela i uma, tako da je lakše doživjeti bez-misaono i opušteno stanje meditacije.

Na engleskom jeziku su dostupna dva autorova autobiografska djela: "AUTOBIOGRAPHY OF A SPIRITUALLY INCORRECT MYSTIC" "GLIMPSES OF A GOLDEN CHILDHOOD"

151

Oshovo međunarodno meditacijsko utočište Oshovo međunarodno meditacijsko utočište je sjajno mjesto za odmor i mjesto gdje ljudi mogu dobiti izravni osobni uvid u novi način življenja, s više pozornosti, opuštenosti i zabave. Smješteno oko 130 kilometara jugoistočno od Mumbaija, u Puni, Indija, ovo utočište nudi raznovrsne programe tisućama ljudi koji ga svake godine posjećuju iz više od 100 zemalja diljem svijeta. Izvorno utemeljena kao ljetovalište za maharadže i bogate britanske koloniste, Puna je danas napredan moderan grad koji udomljuje brojne fakultete i razvijene industrije visoke tehnologije. Meditacijsko utočište se prostire na više od 40 jutara zemlje u šumovitom predgrađu zvanom Koregaon park.

Unutar utočišta postoji smještaj za ograničeni broj gostiju u novoj "gostinskoj kući", ali ima mnogo obližnjih hotela i privatnih apartmana u kojima se može odsjesti nekoliko dana, pa i nekoliko mjeseci.

Svi programi utočišta temelje se na Oshovoj viziji kvalitativno različitog ljudskog bića koje je sposobno kreativno učestvovati u svakodnevnom životu, kao i opuštati se u tišini i meditaciji. Većina programa odvija se u modernim klimatiziranim prostorima i uključuje raznovrsne individualne sastanke, tečajeve i radionice koje pokrivaju sve, od umjetnosti do holističkog iscjeljivanja, osobne transformacije i terapije, ezoterijskih znanosti, zenpristupa sportu i rekreaciji, problema odnosa i važnih prijelaznih faza u životu muškaraca i žena. Individualni sastanci i grupne radionice su vam na raspolaganju tijekom cijele godine, zajedno s cjelodnevnim rasporedom meditacija. Kavane i restorani na području utočišta nude tradicionalnu indijsku hranu i veliki izbor internacionalnih jela, a sva su pripremljena od organski uzgojenog povrća s poljoprivrednog gospodarstva koje pripada utočištu. Područje utočišta snabdijeva se vlastitom vodom koje je zdrava i filtrirana.

Sve informacije, kao i kontakt, možete pronaći na: www.osho.com/resort

152

Do sada izašlo u Biblioteci OSHO: JUTARNJE KONTEMPLACIJE VEČERNJE KONTEMPLACIJE HODAJUĆI U ZENU, SJEDEĆI U ZENU BIJELI LOTOS TANTRA - VRHOVNO SAZNANJE MUDROST PIJESKA NI VODE NI MJESECA PUT DO SRCA OD LIJEČENJA DO MEDITACIJE SVAKI DAN OSHO - 365 MEDITACIJA PROSVJETLJENJE - JEDINA REVOLUCIJA I SADA I OVDJE KNJIGA O ŽENI

153