Sažetak Dok je svijest o promjeni oduvijek dio ljudskog promišljanja svijeta oko sebe, ideja o mogućnosti i potrebi upravljanja promjenama i svim ostalim što nas okružuje je isključivo proizvod XX stoljeća i prvenstveno je američka. Iz svog prirodnog okruženja - businessa odavno se proširila na sve aspekte života, zadržavajući business-pristup, s dalekosežnim, često kontroverznim posljedicama. Fraza „živimo u vremenu promjena“ vremenom se potpuno izlizala i pretvorila u ispraznu floskulu koja obično ne znači ništa. Fokusiranost globalno dominantne zapadne kulture na samu sebe dovela je do toga da je stav o sadašnjim promjenama kao nečemu što po značaju i sveobuhvatnosti nema presedana u povijesti ljudskog roda postao općeprihvaćen, i pri tome se često brkaju pojmovi pa se razvoj tehnologije a priori smatra napretkom, eminentno tržišna kategorija učinkovitosti nekritički se precrtava na područja gdje joj nije mjesto, a potreba za upravljanjem i kontrolom poprima razmjere opsjednutosti. Pokušaj raskrinkavanja nekih od suvremenih mitova je (nimalo skroman) cilj ovog rada. Povremeno korištenje stilskih figura, groteskei sarkazma, pa i stanovito pretjerivanje u nekim opisima imaju svoje opravdanje i svrhu - potaknuti na razmišljanje. U tom smislu, intencija autora nije da bude bezuvjetno objektivan i u pravu (i često to i nije) nego da ukaže na mogućnost drugačijeg pogleda na stvari. Ako vas pri tome ponegdje uspije i zabaviti, onda su očekivanja koja su bila postavljena pred seminarski i više nego ispunjena.
Ključne riječi promjena, upravljanje, obrazovanje, edukacija, školstvo, kreativnost, neoliberalizam, kapitalizam, bolonja, bologne, bolonjski, tehnologija, napredak.
tržište,
- Sadržaj -
1.
Uvod. Πάντα ῥεῖ. ................................................................................ 4
2.
Upravljati i biti upravljan ...................................................................... 7
3.
Mudrost idiota .................................................................................. 10
4.
Vrli novi svijet .................................................................................. 12
5.
Dan kad je neoliberalizam dobio bitku (ali ne i rat) ............................... 13
6.
Bolonjski konj i druge pripovjetke ....................................................... 18
7.
Hrvatska iskustva ............................................................................. 21
8.
Zaključak ......................................................................................... 22
9.
Literatura ......................................................................................... 24
iii
1. Uvod. Πάντα ῥεῖ1 . Ne možeš dvaput ući u jednu te istu rijeku, jer prema tebi stalno teče nova voda. Heraklit 535. p. n. e. - 475. p.n.e. Krapinski spiljski lovac je živio 35-40 godina, ako je imao sreće. Današnji stanovnici Krapine mogu očekivati životni vijek od skoro 70 godina, pod uvjetom da se prije ne ubiju domaćim vinom. Napredak? Na osnovu znanstvenih analiza, smatra se da je naš davni paleolitski predak trošio šest do deset sati tjedno na osiguravanje osnovnih životnih potreba - hrane, odjeće, stanovanja. Ostatak vremena provodio je u onome što bismo danas nazvali društvenim aktivnostima i igrom. Suvremeni Zagorec ili ima posao na kojem - direktno ili indirektno provodi 10-ak sati dnevno, ili je nezaposlen pa mu treba i više vremena za iznalaženje načina da preživi. Poslije takvih aktivnosti obično je već toliko umoran i pod stresom da mu nije ni do kakvog društvenog života, nego samo do spavanja ili već spomenutog vina. Ako „pravim životom“, vrijednim življenja, smatramo onaj njegov dio u kojem bar dijelom uživamo (ili ga u najmanju ruku ne mrzimo), današnji čovjek zapravo živi kraće nego njegov davni predak od prije 100 ili 15 tisuća godina. A prije desetak tisuća godina došla je poljoprivredna revolucija, začetci privatnog vlasništva; organiziranja i upravljanja, i danas smo tu gdje jesmo. Bilo bi zanimljivo utvrditi koliko su današnji ljudi u suštini zadovoljniji od, primjerice, pastira iz antičke Grčke koji su čuvali ovce negdje na obroncima Olimpa.
1
Grčki predsokratovski filozof Heraklit govori o jedinstvu svih bića, koja su u stalnoj promjeni. Svijet je pun suprotnosti, a sve je u kretanju: nema nepromjenjivog bitka. Sve teče (πάντα ῥεῖ) formula je koja sažima njegovo učenje, koje je eminentno dijalektičko. Sve se kreće, sve se neprestano mijenja; stvari nastaju, mijenjaju se i propadaju.
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
Vjerovatno je za objektivnu analizu svakog društvenog stanja ili procesa potrebna stanovita vremenska distanca, pa tako i za ovu. Kad bismo homo crapiniensisa ili građanina antičkog Rima, ili... prebacili u današnje vrijeme, skoro je sigurno da bi se (poslije kulturološkog šoka i privikavanja na našu tehnologiju) relativno brzo uklopio u aktualne društvene obrasce, komunikološke matrice i naše igre hijerarhije i moći. Ljudska priroda se zapravo i nije previše promijenila. Ako bismo ga uz to okupali, počešljali i prikladno odjenuli, mogao bi zauzeti mjesto u nekom gradskom vijeću ili upravnom odboru ne umanjujući nimalo dignitet tih časnih tijela. Zaključak se sam nameće - ono što se zaista promijenilo, i što se mijenja sve brže je tehnologija. Čovjek kao pojedinac, ali i društvo i odnosi unutar njega, u suštini i nisu pretrpjeli neke značajnije promjene. Uostalom, to bi teško bilo i očekivati: u milijun godina evolucijskih prilagodbi period kojeg smatramo civilizacijom je upravo smiješno kratak, a najnovije doba, doba tehnologije skoro se i ne primjećuje na timelineu. Promijenila se i percepcija. Najvećim dijelom svog postojanja, primjerci ljudske vrste su bili suočeni sa stvarnim, egzistencijalnim opasnostima. Svaki dan je, sasvim realno, mogao biti i posljednji. Danas su u najvećem dijelu svijeta te opasnosti svedene na minimum, ali smo postali skloni preuveličavanju efekata onih promjena i događaja koji mogu dovesti u pitanje većinu aspekata našeg ustaljenog načina života. Panika izazvana financijskom i tržišnom krizom, kojoj smo upravo svjedoci, jedan je od prilično ilustrativnih primjera takvog trenda. Ne treba ni spominjati bizarnije epizode, kao što je bio slučaj globalne opsesije ptičjom gripom, neprestane prijetnje energetskim kolapsom, nedavne najave nestašice hrane... Zastrašujući rizici su oni koji stimuliraju jaku emocionalnu reakciju. Takvi rizici, koji uobičajeno uključuju velike konsekvence, najčešće imaju i malu vjerojatnost događaja osobito zato jer život danas (uglavnom) nije više težak, brutalan i kratak. Suočavajući se sa zastrašujućim rizikom niske vjerojatnosti, ljudi često pretjeruju oko prednosti preventivnih, stimulativnih ili mjera smanjenja rizika. U osobnom ali i društvenom životu, rezultat je štetno prereagiranje na rizike. Dokaz za ovaj fenomen nevrednovanja vjerojatnosti i nesposobnost razlikovanja visokih i niskih rizika je pristrana odluka oko aktivnosti koje se pokreću za rješenje percipirane krize. U takvoj konstelaciji stvari, uz nemalu pomoć masovnih medija u vlasništvu i pod kontrolom neformalne elite, nije bilo nimalo teško stvoriti i gajiti do neslućenih razmjera iluziju o nikad viđenim, sveobuhvatnim promjenama i mogućnostima njihove kontrole. Pametni političari to znaju, pa tako koriste strah od terorizma, imigracije, zločina, nezaposlenosti, bolesti ili klimatskih promjena za raspirivanje daljnjih nesigurnosti, jer će mnogi ipak radije glasati za zlo koje poznaju (ono na vlasti) nego za ono koje ne poznaju. Prosječan pripadnik suvremenog ljudskog stada je, zaleđen od straha, progutao mamac zajedno s udicom i štapom i konsezualno pristao (čak zamolio!) da netko (najčešće vuk) upravlja - njime i promjenama.
5
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
Poslušnost se njeguje, a gubitnike se jednostavno i klinički uklanja. USA imaju 1,8 milijuna zatvorenika koje čuva 300000 zatvorskih redara - plus 4,5 milijuna ljudi na uvjetnoj slobodi. Pribrojite li policiju i privatne zaštitare, dobit ćete da je gotovo 9 milijuna ljudi uključeno ili zaposleno u industriji ljudskog nadzora i zaštite.
6
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
2. Upravljati i biti upravljan „Problem sa stalnom životnom utrkom je što, čak i ako pobijedite, i dalje živite kao štakor“. komičarka Lily Tomlin Živimo u vremenu manije upravljanja. Zapravo, općenito se smatra da je područje neraskidivo vezano za upravljanje (management) - business. Business upravlja svojim resursima, financijama, fizičkim objektima (tvornicama i sl.) i ljudima na, u osnovi, isti način: faktori koji se mogu kvantificirati su određeni, predviđeni, procesirani, ocijenjeni. Ali, naš upravljački pristup je sada znatno proširen, daleko iza granica businessa. Upravljamo svojim kućanstvima, djecom, životinjskim i biljnim svijetom, ekologijom i okolišem. Ono što nije upravljano, pod nekom vrstom managementa doživljavamo kao zlo; direktne asocijacije su korov, neredi i anarhija, rak... Svijest o promjenama postoji među pripadnicima ljudske vrste oduvijek - naći ćemo je kod Sokrata u citatu iz uvoda, u Shakespearovim djelima, u narodnoj predaji, poeziji i drugim umjetnostima. S druge strane, ideja da možemo upravljati našim svijetom je isključivo ideja 20. stoljeća, u prvom redu američka. Postoje ogromne prednosti vjerovanja da živimo u upravljanom svijetu: -
Izbjegavanje rizika. Ništa neočekivano neće se desiti ako upravljaš svojim svijetom.
-
Stvari teku glatko, jednostavno zato što u upravljanom okruženju eliminiramo ono što ne funkcionira
-
Nema straha. U neupravljanom svijetu život nije pošten. Sada vam je osigurano vaših 70-ak godina, a ako stvari krenu loše, upravljani sustav će vam to kompenzirati, pa makar morali tužiti kurvine sinove.
-
Usmjerena (discretionary) pažnja. Ako ste vani, u divljini i neupravljanom svijetu, vašu pozornost će privući svaki šum, cvrkut ptica, huk sove. Ali sada, rizik je minimiziran, stvari funkcioniraju na ispravan način, možete upravljati svojim vremenom dijeleći ga na slobodno i vrijeme usmjerene pozornosti; možete odlučiti što će vas zanimati. Jebi ga, možete čak imati i hobbyje! 2
Dakako, nijedna od ovih prednosti ne isporučuje se u idealnom stanju. Još uvijek postoje rizici, nepravednosti, postoje gubici i „rasipanja“. Ali, ovo su izuzetci, i ako do njih dođe osjećamo se kao da je prekršena neka vrsta ugovora. Kako se upravljanje promjenama po tko zna koji put pretvorilo u upravljanje ljudima? It's elementary, my dear Watson. Tehnologija napreduje brzim koracima; čovjek se mijenja sporo i
2
postupno. To drastično povećava razinu nesigurnosti, a kod
Tko nije primjetio ironiju u ovom odjeljku, nisam mu ja kriv... (prim. autora)
7
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
konformističkog bića kao što je čovjek nesigurnost skoro uvijek izaziva strah (i smanjuje otpor prema namjernom izazivanju straha). Upravljačke elite su to ljudsko svojstvo uvijek znale jako dobro iskoristiti. Novinar je zaključio kako (Roberto) Goizueta (pokojni generalni direktor Coca Cole) živi pod velikim stresom i pitao ga kako spava noću. „Spavam k'o beba“, odgovorio j e Roberto. „To je divno“, rekao je novinar, „Ne, ne“ uzvratio je Goizueta „budim se svaka dva sata i plačem!“. Kad su u pitanju tehnološke inovacije, susrećemo se s cijelim nizom paradoksa. Problem je u tome što imamo sve manje prilike stati i zapitati se - koliko ovo doprinosi kvaliteti mog života, koliko ga olakšava? Stvari ne mogu dovijeka postajati brže i složenije. Naš um (barem ovakav kakav jest) može obraditi samo ograničenu količinu podataka. Naprimjer, već postoji problem kojeg možemo nazvati „previše podataka“ ili „prevelik izbor“. Količina novih podataka koje danas proizvodimo iznosi, ugrubo, oko 2 milijarde milijardi bajtova godišnje, ili oko 300 milijardi primjeraka ovog seminarskog rada, ako se zadrži u planiranim okvirima. Sve to ne može ostati bez posljedica - ne tako davno sasvim realnim su se činila predviđanja o uredima bez papira i o društvu slobodnog vremena u budućnosti. Na sasvim solidnim temeljima počivala je pretpostavka da će nam tehnologija omogućiti da obavljamo stvari brže i efikasnije, i da će nam, posljedično, ostati puno više vremena za društvene aktivnosti, kulturu, umjetnost, igru... Napredak (ili „napredak“) se ostvario na tehnološkoj razini, ali što se desilo s drugim dijelom predviđanja? Između 1999. i 2002. globalna se potrošnja papira povećala za 22%, a slobodnog vremena imamo manje nego ikad. Provodimo čak i znatno manje vremena u spavanju nego prije: s prosječnih 9 sati 1900. godine spali smo na 6,9 sati, dok se sve oko nas, od računala do načina dobivanja stambenih kredita ubrzalo.
8
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
Opsjednutost businessom i upravljanjem vidljiva je i u načinu na koji radna etika prodire u najranije djetinjstvo. Djecu se mora stalno držati zauzetom, a posljedica su sve pretrpaniji dječji rasporedi, a mi stvaramo generaciju koja ne zna misliti za sebe, generaciju pasivnih građana i otupjelih potrošača bez mašte i samostalnosti (o procesu odrastanja i obrazovanja bit će više riječi kasnije).
9
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
3. Mudrost idiota Vox populli je roktanje. Područje za koje se općenito, a priori smatra da je bitno unaprijeđeno razvojem tehnologije su svakako komunikacije. Prednosti su vidljive svuda oko nas - u businessu se značajno smanjuju troškovi, na društvenoj razini je uspostavljanje i održavanje veza lakše nego ikad prije, na tržištu je naizgled došlo do preslagivanja uloga i prelaska moći s proizvođača na kupce i korisnike. Neki aspekti su bez svake sumnje pozitivni, da spomenemo samo veću transparentnost koja je pod povećalo javnosti stavila neprihvatljivu praksu nekih kompanija u zemljama trećeg svijeta što bez složene komunikacijske infrastrukture ne bi bilo moguće. Stup te infrastrukture je Internet, a ako na trenutak ostavimo poslovni svijet po strani i fokusiramo se na društvene odnose, svjedoci smo nevjerovatnog bujanja društvenih mreža (o ovome i još nekim aspektima fenomena nazvanog web 2.0 više se može pročitati u ogledu ovog autora na adresi midnight-rider.com.hr/Web2.0/adds1.html). Međutim, i ovdje dolazimo do klasičnog pitanja – je li svaka promjena napredak? Prava poplava informacija u kombinaciji s mogućnošću njihovog neograničenog dijeljenja dovela je do toga da moć više nije u informacijama nego u zadobivanju i zadržavanju nečije pozornosti, često i na najprizemnije načine. Svi koji su bar „prošetali“ nekom od društvenih mreža (ili pogledali neki od reality showa na televiziji) znaju o čemu govorim. Masovnost skoro uvijek rezultira drastičnim padom kvalitete. John Lanier, tvorac pojma „virtualna stvarnost“ predvidio je da će kolektivna inteligencija imati isti umrtvljujući, antikreativni učinak kao i politički kolektivizam. Mudrost „idiota“ ušutkat će svako mišljenje koje se razlikuje od njegovog. Želimo li doista da vlast nad znanjem bude u rukama anonimne većine? Neupitno postignuće interneta i visoke tehnologije uopće je trenutna dostupnost ogromne količine svih mogućih vrsta informacija. (digresija: Većina ljudi život u okruženju digitalnih podsjetnika i baza znanja smatra nečim izvanrednim, međutim, veliko je pitanje što će se dogoditi s našim kognitivnim sposobnostima kad prvostupanjsko razmišljanje prestane biti naše obilježje - ovo bi se dalo još razraditi). Korištenje društvenih mreža (i UGC sadržaja uopće) zbilja omogućava približavanje ljudi i može biti od znatne koristi kad je u pitanju širenje društveno korisnih promišljanja i inicijativa, ali ljudska priroda i društvena stvarnost uvijek pokažu svoju snagu, čak i kod najdobronamjernije zamišljenih ideja. Cijena stvaranja i distribucije digitalnih sadržaja je danas bliska nuli; u budućnosti će biti još i manja. To znači da će svatko s naznakom neke ideje (i, iskreno se nadam, s minimalnim poznavanjem pravopisa) moći postati samostalni stvaratelj na području vlastitog interesa. Problem je, dakako, da se to upravo i događa. Većina sadržaja novih medija privlačna je publici koja se sastoji od samo jedne osobe autora. Bar 99% UGC (user generated content, sadržaj stvoren od strane korisnika) čine polupismena trabunjanja i podsvjesni vapaj „bio sam ovdje!“ onih koji nemaju što 10
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
pokazati. Vječna mantra i proklamirana budućnost medija je usmjerenost prema pojedincu, ali je loša strana toga stvaranje usko ciljanih medija koji su stvoreni, filtrirani i usmjereni na pojedince i (najčešće) male skupine i koji nedvojbeno utječu na pojačavenje postojećih predrasuda. UGC, ali i centralizirani mediji postaju sve više nalik na junk food uređeni tako da sve više zaokupljaju našu ograničenu pozornost i bez ikakve vrijednosti. Uostalom, pogledajte što se prikazuje na hrvatskim komercijalnim (a, pod pritiskom tržišta sve više i na javnoj) televizijama. Softver za preporuku knjiga tvrtke Amazon već sada uklanja svaku mogućnost nailaženja na potpuno nepovezane knjige. Softveri za traženje prijatelja na društvenim mrežama pokušavaju nešto slično napraviti s ljudima. To je loša vijest za cjelokupno društvo, a posebno loša vijest za nove ideje koje u pravilu proizilaze iz društvenog međudjelovanja, međuoplemenjivanja i sretnih slučajnosti. Tako ćemo u budućnosti susretati sve više ljudi nalik sebi i biti zaštićeni od stranih ideja i ljudi. To će nam možda povećati razinu sigurnosti, ali i ukloniti element iznenađenja iz naših života. Osim toga, pred nadolazećim promjenama i opsnošću od povećane razine nesigurnoti, ljudi bi se mogli početi povlačiti u sebe, u svoje domove (već smo svjedoci trenda sve manjeg sudjelovanja u političkom životu; pogledajte samo postotke izlaska na izbore ili opadanje broja članova političkih stranaka). To bi moglo predstavljati problem, jer u takvim okolnostima vlade i poduzeća zapravo mogu raditi što žele. Odnosno, sve što će biti potrebno diktatorima budućnosti je - da se ne pojavi nitko drugi. Suprotnost pojmu „dobro“ nije „zlo“ nego „ravnodušno“ 3 .
3
Početkom 2006. Joyce Vincent, sredovječna žena, pronađena je mrtva u svom stanu u Londonu. U tom događaju nema ničeg izuzetnog, osim činjenice da je bila mrtva već dvije godine i da je televizor još bio upaljen. Kako je do toga moglo doći? Gdje su svi bili? Odgovor je, dakako, da su svi bili negdje drugdje. London, kao i većina velikih gradova, nema više susjedstva – ima skupine pojedinaca koji vode sve izoliranije i sve sebičnije živote. U internetsko doba, kad smo sve povezaniji jedni s drugima, zapravo više nitko nikoga ne poznaje.
11
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
4. Vrli novi svijet Postoje dvije klasične antiutopije 20. stoljeća - 1984. Georgea Orwella i Brave New World Aldousa Huxleya. I jedna i druga su napisane davno, a bave se uglavnom vremenom u kojem danas živimo. Orwellova 1984. prikazuje nam sumornu viziju potpuno kontroliranog i birokratiziranog svijeta, koji se stalno nalazi u krizi, stalno je u stanju ni rata ni mira; svijeta u kojem su do apsurda izbrisane granice između istine i laži i u kojem nema mjesta za pojedinca. Planet je podijeljen na četiri velika dijela, interesne zone koje zadivljujuće podsjećaju na današnje.
U Huxleyevom djelu ljudi su već kod rođenja, genetskom i drugim manipulacijama podijeljeni u svojevrsne kaste nazvane po slovima grčkog alfabeta - alfe, bete, game, delte. Svi su uvjetovani da budu zadovoljni i sretni; ako i dođe do neke sitne nesukladnosti, tu je „državna“ droga soma, koja stvari vraća na svoje mjesto. Do dramatskog zapleta dolazi kad se u ovom sterilnom okruženju pojavi neuvjetovani pojedinac iz jedinog neuređenog područja, indijanskog rezervata koji je pošteđen inženjeringa da bi poslužio kao slika nekadašnjeg, barbarskog svijeta. Na simplificiranoj, banalnoj razini 1984. možemo promatrati kao do krajnosti dovedenu paradigmu bivšeg istočnog bloka, zemalja u kojima su vladajuće elite svoj položaj osiguravale sveobuhvatnom fizičkom kontrolom stanovništva, ideja i... pa, skoro svega. Kao što je i u knjizi pokazano, takva vrsta kontrole ima fizička ograničenja, limite koji su zapravo dosta niski - kad se skoro svi pojedinci u društvu pretvore istovremeno u kontrolore i kontrolirane, sustav se, uz utjecaj vanjskih faktora, jednostavno urušava. Vrli novi svijet sličniji je suvremenim zapadnim društvima, pojedinci se „uvjetuju“ od najranije dobi za buduće uloge. Dominantni sustav vrijednosti se „instalira“ u glave ljudi od obitelji, vrtića pa dalje kroz cijeli obrazovni sustav, životno i radno okruženje. Nova 12
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
božanstva postaju profit i učinkovitost; alati za njihovo zadovoljavanje su red, rad i krajnja determiniranost općih vrijednosti. Skoro svi znaju svoje mjesto i zadovoljni su njim. Naizgled slobodni, ali beskrajno suptilno kontrolirani mediji pokazali su se puno učinkovitijim od svojih arhaičnih, sirovih pandana u bivšim socijalističkim zemljama jer su, jednostavno, metode skoro nevidljive, a današnji „kupujem, znači postojim“ građanin zapada nema ni vremena ni želje da se probija kroz džunglu široko dostupnih informacija da bi došao do onih relevantnih. Uostalom, nije ga ni briga, sve dok je uljuljkan u stanje blažene sigurnosti da netko tamo gore vodi računa da očuva njegov status quo.
Događaji, zapravo dvije zaista velike i sveobuhvatne promjene kojima smo bili svjedoci s kraja 20. stoljeća doveli su do toga da se ova dva pogleda na budućnost počnu približavati i stapati u jedan, stvarajući prevladavajućeg svjetonazorskog mutanta u jedinom preostalom dominantnom sustavu - liberalnom kapitalizmu.
13
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
5. Dan kad je neoliberalizam dobio bitku (ali ne i rat) Stvari su krenule naopako 9. studenoga 1989. nešto poslije 19 sati. Susan Sonntag Činilo se da se svijet ponovo rađa na prijelazu između 9. i 10. studenoga 1989. Euforične mase s obje strane Berlinskog zida, državnici i političari, cijeli svijet su pozdravljali simboličko rušenje jednog autoritarnog sustava i, kako se općenito smatralo, početak razdoblja slobode i trajnog mira. Optimističnog i zamagljenog pogleda usmjerenog u te sjajne perspektive, svi kao da su zaboravili pogledati događaj i njegove moguće poljedice i iz nekog drugog kuta. Suočeni s nesumnjivim civilizacijskim dostignućem kakvo je nestanak cijelog niza autoritarnih režima koji su desetljećima polovinu Europe (i svijeta) držali u uvjetima nalik na Orwellovo literarno društvo, čak i oni pronicljiviji nisu opazili da se desilo još nešto - jedna od vladajućih ideologija je ostala bez ikakve konkurencije. Poraz onoga što se nazivalo komunizmom
je,
potpuno
neutemeljeno,
prihvaćen
kao
dokaz
nepogrešivosti
suprotstavljene koncepcije. I više nikakva ograničenja nisu postojala... Autor ovih redova je imao priliku početak i sredinu 90-ih godina prošlog stoljeća provesti u Moskvi i drugim dijelovima bivšeg Sovjetskog saveza i svjedočiti posljedicama prodora laissez-faire ekonomije i ničim sputanog tržišta na potpuno nepripremljen teren. Ogromna poduzeća, temelji kompleksa koji se desetljećima, tijekom hladnog rata, nosio s udruženim snagama gospodarstava najbogatijih zemalja zapada padao je kao kula od karata; privatiziran, fragmentiran i prodavan u bescijenje. Dešavalo se zapravo ono što i u hrvatskom procesu privatizacije, samo u neusporedivo većim razmjerima. Ljudi su ostajali bez posla, financiranje do tada dobro razvijenih javnih usluga se našlo pred kolapsom, a novostvoreni investicijski fondovi, nešto nepoznato na tim prostorima, su jako brzo iscijedili i zadnji novac od naivnog stanovništva i nestali podjednako brzo kako su se i pojavili u podjednako nepoznatom pravcu. Međunarodni kapital vjerovatno nikad više neće imati takav poligon za nesmetano djleovanje, neograničeno bilo kakvim zakonskim ili moralnim limitima. Uostalom, svemu tome smo bili svjedoci i na našim prostorima, i znamo da je poslije takve opijenosti novim mamurluk izuzetno težak i bolan. Još se trijeznimo.
14
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
Da se razumijemo, u ovim redovima nema ni trunke simpatije za tada propalim sustavima, jer oni to naprosto i ne zaslužuju. Radi se o jednostavnoj, bezbroj puta ponovljenoj činjenici da i ideje koje same po sebi nisu nužno pogrešne mogu dovesti do tragičnih posljedica ako ih se prepusti same sebi, bez ikakve konkurencije i regulative. Svim tranzicijskim zemljema je trebalo nevjerovatno dugo da shvate da tržište nije zamjena za društvenu odgovornost nego samo mehanizam za odvajanje učinkovitog od neučinkovitog, za stvaranje profita bez obzira na sve. Kapitalizam, kao i komunizam, nije bez mane. Bez empatije kao nadopune učinkovitosti, nevidljiva ruka brzo se pretvara u jako vidljivu šaku koja se obrušava na ljude bez sposobnosti i kapitala.
Pokazalo se da je otac ekonomije, Adam Smith, još prije 200 godina bio potpuno u pravu kad je rekao: „Stopa profita ne raste, poput dohodaka i plaća, s napretkom i ne pada s propadanjem društva. Naprotiv, profit je obično nizak u bogatim zemljama i visok u siromašnim, a uvijek je najviši u zemljama koje idu najbrže prema propasti“. No, potvrdu činjenice da su stvari zaista krenule u pogrešnom smjeru imali smo priliku vidjeti proteklih mjeseci. Odsustvo bilo kakvog nadzora i klanjanje Bogu Novcu zamalo su bacili najmoćniju ekonomiju svijeta na koljena. Financijsko tržište Sjedinjenih Država je posrnulo pod teretom rizičnih kredita naizgled visoke profitabilnosti i za sobom povuklo cijeli svijet. Američka administracija je morala posegnuti za metodama koje su u potpunoj suprotnosti sa samom suštinom sustava - državnom intervencijom. Dakako da je establishment predvidljivom retorikom pokušavao dokazati da se jednostavno radi o pohlepi pojedinaca, ali svima je bilo jasno da se radi o starom prokletstvu kapitalizma kojeg je Marx opisao još 40-ih godina 19. stoljeća: ako takav sustav prepustite samom sebi, uništit će sam sebe bez ikakvog vanjskog poticaja. 15
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
Sljedeći veliki događaj je učinio da se ono što se već desilo na gospodarskom planu prenese i u druga područja života. Koliko god se neoliberalizam kao na Sveto pismo bez prestanka pozivao na neograničenu slobodu tržišta i pojedinca, činjenica je da je takav sustav zapravo neodoljivo zaljubljen u sve vidove kontrole. I, teroristički napadi na tornjeve World Trade Centra u New Yorku 11. rujna 2001. godine su bili prilika koja se ne propušta. Kapitalizam je nebrojeno puta kroz povijest pokazao zapanjujuću sposobnost iskorištavanja naizgled potpuno po sebe nepovoljnih pojava i događaja u svoju korist (sjetimo se samo Che Guevare!). Bez namjere ulaženja u brojne, često besmislene teorije zavjere (mada bi se u klasičnom krimiću svatko prvo zapitao „kome se sve to isplatilo?“, i odgovor ne bi bio nimalo povoljan za establishement), moramo priznati da je vladajući sustav upravo maestralno iskoristio nastalu situaciju. Kombinirajući sve gore navedene spoznaje o ljudskoj prirodi i društvenim zajednicama, političke i gospodarske elite su najzad relativno jednostavno mogle uvesti takve sustave kontrole i ograničenja osobnih i drugih sloboda o kakvima su prije napada mogli samo sanjati, a i to oprezno i bez izgovaranja naglas. Panika prouzročena terorističkim aktom i obilato potpomognuta kroz medije i sve druge raspoložive kanale dovela je do konsenzualnog pristanka na potpuno neprihvatljive vidove kontrole i ograničenja. Ono što je u slobodnom svijetu bilo nezamislivo - zatvaranje u svojevrsne koncentracijske logore samo na osnovu sumnje upitne utemeljenosti, zadržavanje ljudi u pritvoru na neograničeno vrijeme bez prava na odvjetnika, dozvoljeno masovno prisluškivanje telefonskih razgovora i uvid u ostale vidove komunikacije od strane državnih tijela i mnogo toga drugog postali su stvarnost, prvo u „najslobodnijoj zemlji svijeta“, a zatim i šire. Orwell se do granica pristojnosti približio Huxleyu i čudovište je rođeno. I, kako se moglo i predvidjeti, većina građana vrlog novog svijeta je, kao i kod Huxleya, savršeno zadovoljna stanjem.
Baze DNK stanovništva u većini zemalja svijeta rastu velikom brzinom. U Ujedinjenom kraljevstvu preovladava pozitivno mišljenje u vladi o bazi podataka djece, koja bi se popunjavala rođenjem svakog novog člana. Biometrijski dokumenti su već realnost. U velikim gradovima razvijenog svijeta, poput New Yorka ili Londona već imamo koncentraciju od 4 nadzorne kamere na kvadratni metar. Google StreetView će zaviriti u vaše dvorište s preciznošću koja omogućava prepoznavanje sastojaka vašeg sendviča i marke piva koje eventualno držite u ruci - a radi se o civilnom servisu; možemo samo zamisliti kojim mogućnostima raspolaže vojno-industrijski kompleks. 16
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
I, jednostavno, na Zemlji uskoro neće više biti mjesta gdje će se biti moguće skloniti od nadzora i kontrole. O tome bi ponešto mogli reći Saddam Hussein ili Milošević, što možda i nije tako loše; problemi nastaju kad se sva ta čuda tehnologije počnu preventivno primjenjivati na cjelokupno stanovništvo, a to je neminovno. Pitanje staro milenije, tko će kontrolirati kontrolore, postaje aktualnije nego ikad.
Zanimljiva je i transformacija međunarodnih organizacija u novom poretku stvari. Najznakovitiji primjer je svkako NATO, vojni blok osnovan s namjerom da drži protutežu drugoj strani u razdoblju hladnog rata. Pošto je direktni povod osnivanju otišao u ropotarnicu povijesti, ovaj vojni savez nije nestao nego se nevjerovatno i sumnjivo brzo pretvorio u privatnu vojsku međunarodnog kapitala, s neograničenom licencom za ubijanje, nešto kao kolektivni James Bond, ovaj put ne u službi Njenog veličanstva nego multinacionalnih kompanija i profita. Ta nova uloga je postajala sve jasnija svakim novim ratom u posljednjih dvadesetak godina.
17
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
6. Bolonjski konj i druge pripovjetke Nikada nisam dopustio da se moje školovanje petlja s mojom edukacijom”. Mark Twain Da bi se gore opisani scenarij odvijao bez greške, treba početi od potencijalnog uzroka svih problema, a to su ljudi. Ljudi su uvijek oni koji unose smutnju (Henry Ford se u jednom trenutku nadahnute iskrenosti zapitao “Zašto uvijek kad mi trebaju samo ruke, dobijem i cijelo ljudsko biće u dodatku?“). Zadatak formiranja ispravnih pojedinaca pripao je - a kome drugom? - obrazovnom sustavu, mjestu gdje se formiranje i započinje i gdje se odvijaju njegove ključne faze 4 . Ne tako davno granica između škole i roditelja, pa i između škole i vanjskog svijeta bila je jasno određena i čvrsta. Vrata učionice su predstavljala jasnu crtu razdvajanja. Međusobno povjerenje se podrazumijevalo. A onda su se stvari polako počele prepuštati tržištu.
Zbog povećane konkurencije pri upisu na fakultete i pri dobivanju radnih mjesta, ali i zbog demografskih faktora (veći pritisak na pojedinačno dijete zbog općeg smanjenja broja djece u obiteljima) roditelji su sve uključeniji u proces obrazovanja, ali i, što je potencijalno puno veća opasnost, tržišni faktori, tvrtke u prvom redu. Nemoguće je ne primjetiti snažno izraženu tendenciju da se obrazovanje izravno poveže sa „stvarnim svijetom“. Vrijednost predmeta mjeri se novcem, a stjecanje „čistog znanja“ se povlači
4
Problem obrazovanja možemo razmotriti s nekoliko aspekata, vodeći računa u prvom redu o tehnološkim i biološkim čimbenicima. Napredak tehnologije, sve veće mogućnosti prikupljanja, obrade i dijeljenja informacija, podataka, razvoj umjetne inteligencije i sve što uz to ide s vremenom će usmjeriti obrazovanje prema područjima misli i djelovanja koja računala ne mogu učinkovito savladati - prema kreativnosti, razvoju novih ideja i interakciji s drugim ljudskim bićima. Iluzorno je očekivati od generacije formirane u sasvim drugačijoj obrazovnoj paradigmi da preko noći promijeni cjelokupni životni koncept. Dakako da nas ovakav način razmišljanja dovodi do još jednog zaključka - da će se svaka sljedeća generacija susresti sa sličnim problemom. Ovakav zaključak je naizgled logičan, ali samo naizgled. Već smo svjedoci (bar oni koji imaju sposobnost da to vide) jednog zanimljivog trenda koji će sigurno biti još izraženiji u budućnosti. Psihološka neotenija teorija je o razlozima pojačane razine nezrelosti u odraslih, što se javlja kao evolucijski odgovor na povećanu učestalost promjena i povećanu razinu nesigurnosti. Naime, ako su radna mjesta, vještine, znanstvene ideje i tehnologija u stanju neprestane promjene, jako je važno biti otvoren učenju novih vještina. To se najlakše postiže zadržavajući djetinje stanje usvajanja i kognitivne fleksibilnosti. Međutim, kao i obično, kad otvorimo jedna vrata iza njih nas čekaju druga, čvrsto zatvorena. Ako djetinjstvo donosi otvorenost novim spoznajama i povećanu mogućnost učenja i prilagodbe, prednost zrelosti je u učinkovitosti. Učinkovitost nikad nije bila karakteristika mladosti, i neće ni biti. Ne treba zanemariti ni stanovitu dozu mudrosti i opreza svojstvene zreloj dobi.
18
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
pred strukovnim obrazovanjem (napomena: u tom smislu je Stipe Šuvar bio neka vrsta proroka, daleko ispred svog vremena), što je
itekako vidljivo upravo u aktualnom
Bolonjskom procesu. Ovo o čistom znanju nipošto nije prazna floskula - ako malo razmislite, ono što vam je danas korisno na fakultetu, radnom mjestu, životu uopće, od znanja koje ste prikupili tijekom dosadašnjeg školovanja je upravo ono opće znanje (jezik, matematika, povijest...) dok su stručni predmeti već u tijeku školovanja bili zastarjeli. Fakulteti sutrašnjice bi trebali biti nalik na ekvivalente stare dobre gimnazije u visokom školstvu? Brzina ubija kreativnost. „Kad je u kreativnost uperen pištolj, ona obično na kraju pogine“.
Hijerarhija u svakom školskom sustavu, bilo gdje: -
na vrhu su tehničke znanosti, matematika, eventualno jezici. Nešto niže su smještene humanističke znanosti, a dolje, daleko, daleko ispod umjetnost... U društvu u kojem je kreativnost imperativ - apsurd.
-
Ne postoji školski sustav koji, primjerice, ples tretira s istom ozbiljnošću kao matematiku. Zašto? Ples je nesumnjivo važan za ljudski razvoj u barem istoj mjeri kao i matematičke apstrakcije.
Zašto školski sustavi marginaliziraju umjetnost? -
Prvi razlog je dobronamjeran - roditelji i učitelji misle kako orijentacija na umjetnost nije put prema zaposlenju na kraju školovanja.
-
Često čujemo (i kažemo!): “ma, pusti sviranje, nećeš biti glazbenik”; “ostavi se crtanja, nećeš biti umjetnik”. Jeste li nekada čuli djetetu upućene rečenice: 19
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
“zašto se gnjaviš s tom matematikom, nećeš biti matematičar kad odrasteš” ili “odmori od tog hrvatskog, nećeš biti lingvist”! -
Drugi razlog: od samog početka javnog i/ili privatnog sustavnog školovanja očekivalo se od obrazovanja da na neki način servisira gospodarstvo (ekonomski faktor, itekako prisutan i danas, možda više nego ikad), ali i da reprezentira neku vrstu “društvenog dogovora”; umjetnici i kreativci nikad nisu bili pretjerano disciplinirani i predvidivi članovi zajednice.
-
Na kraju, tu je i problem valorizacije. Svaki obrazovni sustav u osnovi nosi potrebu za jednostavnim i učinkovitim mjerenjem rezultata. Nimalo lak zadatak kad su kreativne discipline u pitanju.
U USA obrazovno „tržište“ već sada vrijedi skoro 1000 milijardi dolara, iako ga je manje od 10% formalno usmjereno na profit. I u Europi je sve veći broj škola u rukama privatnih poduzeća (čak i u jednoj Švedskoj oko jedne trećine!), i trend se poput epidemije širi cijelom planetom.
Postoji bezbroj razloga protiv privatizacije osnovnih usluga, a tu je pri vrhu liste obrazovanje. Razlog koji svakako najprije i najviše zaokuplja razmišljanje su dugoročne društvene posljedice takvog stanja u kojem se najbolji mozgovi odvajaju već u ranoj dobi, što će najvjerovatnije činiti tvrtke sponzori koje neće nimalo mariti za čire društvene učinke takve prakse. Javni sektor nezaustavljivo slabi, i ako zbilja dođe (što se sada čini neizbježnim) do razdvajanja obrazovanja na javno (jeftino) i sponzorirano, to će dovesti do stvaranja nove elite i nižeg razreda stanovništva, a svaka će od tih grupa živjeti, učiti, raditi odvojeno od druge. Uostalom, i neki drugi pokazatelji govore o svojevrsnoj „aparthejdizaciji“ društva, kako je pokazano u nastavku.
20
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
7. Hrvatska iskustva Kad shvatiš da jašeš mrtvog konja, najbolja je strategija sjahati. Poslovica plemena Sioux 50-ak je godina visoko školstvo bilo besplatno za sve. A onda nas je odjednom država počela uvjeravati da novaca za besplatno visoko školstvo za sve više nema, a fakultetima odjednom više država tobože ne može osigurati ni novce za osnove potreba poput WCpapira. Uvode se školarine. „To je neizbježno“. Javljaju se savjeti da se trebaju tražiti izvori financiranja iz privatnoga sektora, studiji trebaju postati profitabilni i uključiti se u tržište. Pritom je jasno da se odustaje od neovisnosti fakulteta (tko daje pare traži i da se predaje kako on hoće), dok nije jasno kako se misli da će studiji poput povijesti postati profitabilni i kako se sve uopće može svesti na profitabilnost i tržište. Naravno, za besplatne studije odjednom više nema novaca, ali zato za političke stranke, upitne investicije, mostove koji vode nikuda, trupe u sastavu NATO saveza u raznim dijelovima svijeta ima...
Od 1991. do 2004. se u Hrvatskoj broj studenata povećao za 82%, dok se broj studenata koji plaćaju svoj studij povećao za 814% (Izvor: Globalizacija obrazovanja i socijalna prava). Broj studenata koji plaćaju za studij svake se godine sve više povećava trenutno svoj studij plaća oko 57% hrvatskih studenata, a svjedoci smo i toga da se svake godine uvodi sve više sve skupljih školarina.
21
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
8. Zaključak Više je razloga za odabir i ovakvu obradu ove teme. Jedan je svakako to što je povijest ljudskog roda u velikoj mjeri povijest tehnologije, i to nas često navodi na pogrešne zaključke, posebno u vremenima ubrzanog tehnološkog napretka.
Prečesto
zamjenjujemo i poistovjećujemo pojmove promjena i napredak, i suviše olako prihvaćamo sustave vrijednosti koje definiraju pripadnici elita u vlastitom interesu. Priče o profitu kao novom božanstvu su već izlizane, ali, negdje na margini, pozitivna konotacija vezana uz pojmove učinkovitosti, kontrole, standardizacije i sl. postala je također nešto što se ne dovodi u pitanje.
Drugi razlog vezan je uz sustav obrazovanja. Dakako da autorov stav o temama kao što su Bolonjski proces, potreba za prilagodbom školstva stalno mijenjajućim okolnostima i sl. nije u cijelosti negativan, mada se iz nekih gore iznesenih teza može povremeno i potpuno pogrešno zaključiti. Jednostavno, činilo se dosadno pisati o stvarima koje bi se trebale podrazumijevati; vjerovatno je važnije ukazati na moguće zamke. Još jedan čimbenik odredio je relativno kritičan pristup autora. Radi se o nesumnjivom uspjehu nametanja američkog modela života ostatku svijeta - sustava vrijednosti koji svakako ima svoje brojne dobre strane, ali kao i svaki drugi sustav, nije ga dobro primjenjivati uvijek i posvuda. S druge strane, možda je ovakav sustav upravo onaj koji je u skladu s čovjekovom prirodom. Čovječanstvo, izgleda, mora izabrati između kapitalizma s idejom i s kletvom. Ako smatrate da je baš sve pogrešno, postavite si tri pitanja: -
Biste li željeli da vam plaća bude sutra veća nego danas?
-
Želite li da cijene, kada idete u kupovinu, budu niže ili više?
-
Ako ste dovoljno sretni da uspijete uštedjeti nešto novca, želite li da dobit od vašeg ulaganja bude velika ili mala? 22
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
Očito je kakvi su individualni odgovori, ali, isto tako, očit je i opći zaključak. Imamo kapitalizam kakav zaslužujemo - ogledalo, ogledalce.
Kad je u pitanju obrazovni proces, nemoguće je ne zamijetiti potpunu pacifikaciju studenata, trend koji je još od druge polovice 80-ih godina prošlog stoljeća primjetan u cijelom svijetu, ne samo u sveučilišnim krugovima. Za razliku od buntovnih godina koje su prethodile, čini se da je i ova, oduvijek najkritičnija skupina u svakom društvu mirno i bez trunke otpora prihvatila New World Order. Dovoljno je pogledati forume ili primjedbe uz studentsko ocjenjivanje na stranicama ovog veleučilišta i primjetiti da se većina primjedbi odnosi na nepoštivanje pravila. Kad to dolazi od obrazovanih dvadesetgodišnjaka, znači dijela populacije koji je po defaultu, oduvijek predodređen na kršenje pravila, dojam je pomalo neugodan. Ako se još uzme u obzir da se radi o, po ideji, kreativnom studiju, stvar postaje još mučnija. Ponekad imam dojam da je većina kolega puno starija od mene i da bi se neusporedivo bolje osjećali na studiju računovodstva. Tamo je sve po pravilima, valjda. I, na kraju, pomalo neskroman cilj ovog rada je pokušati potaknuti na razmišljanje. Nema nimalo dvojbe da bi isti autor o istoj temi, uz malo drugačiji kut gledanja mogao napisati cijeli niz stranica s potpuno drugačijom porukom. U tome i jeste smisao, u propitivanju, a to je ono što sve češće zaboravljamo.
U Varaždinu, siječanj 2009.
Mladen Divković 23
Mitovi i legende o promjenama i upravljanju
9. Literatura [1]
Pinker, S., Prazna ploča, Algoritam, Zagreb, 2007.
[2]
Watson, R., Zapisi iz budućnosti, Alfa, Zagreb, 2008.
[3]
Humphrey, N., Seeing Red: A Study in Consciousness, Harvard College, 2006.
[4]
Hromadžić, H., 'Društvo znanja': O čemu je zapravo riječ?, http://www.halter.org/vijesti/kultura/drustvo-znanja-o-cemu-je-zapravo-rijec-prvi-dio
[5]
Hromadžić, H., 'Bolonja' na sjevernoamerički način, http://www.halter.org/vijesti/svijet/bolonja-na-sjevernoamericki-nacin-1-dio
[6]
Bačić, M., Društvo znanja i mnoštvo sranja, http://www.halter.org/vijesti/hrvatska/drustvo-znanja-i-mnostvo-sranja
[7]
Levin, R. i skupina autora, The Cluetrain Manifesto, http://www.cluetrain.com/#manifesto
[8]
Dede, C., A Seismic Shift in Epistemology, http://connect.educause.edu/Library/EDUCAUSE+Review/ASeismicShiftinEpistemolo/46613?time=1233 518599
[9]
Gopnik, A., The Scientist in the Crib: What Early Learning Tells Us About the Mind, William Morrow & Co. Inc., New York, 1999
[10]
Provine, R., Laughter: A Scientific Investigation, Penguin Group, New York, 2000.
[11]
Galbraith, J. Kenneth, Doba neizvjesnosti, Stvarnost, Zagreb 1977.
[12]
Chomsky, N., Profit over People, Neoliberalism and Global Order, Seven Stories Press, New York, USA 1999.
[13]
Klein, N., No Logo, Picador USA, 2002.
[14]
S. Godine: "All Marketers Are Liars", Portfolio (Penguin Group), New York, 2005.
[15]
J. Ridderstrale, K. A. Nordstrom: "Funky Business", Financial Times Management, London, 2002.
[16]
S. Godine: "The Purple Cow", Portfolio (a member of Penguin Group), New York, 2003.
[17]
J. Ridderstrale, K. A. Nordstrom: "Karaoke Capitalism", Praeger Publishers, Westport, 2005.
[18]
Harari, H., View from the Eye of the Storm: Terror and Reason in the Middle East, HarperCollins Publishers Inc., New York, 2005.
24