Ludwig Bauer
Karusel Ili Gabrijela naviješta novo doba Roman
1
1 Nagnute glave Gabrijela je letjela prema meni, uzdizala se i prelijetala me, pridržavajući pod sjedalom tanku ustreptalu suknju svinutim golim nogama koje su nestajale u blještavilu sunca, i samo je valoviti volan tanke tkanine, napuhan vjetrom ocrtavao figuru koja se spuštala i opet naginjala u sljedeći okret. Čekao sam da se ponovno pojavi njezina iskošena glava i nasmijano lice, rastvorenih usana i linije zuba koju nisam mogao sasvim točno razaznati, ali sam je dobro poznavao: malo asimetričnu iskidanu liniju bijelog osmijeha, zabilježenu u tlocrtu na jabuci koju mi je ostavila da je pričuvam. Iz velikog zvučnika u sredini tutnjala je glazba. Ploča je bila ogrebena pa je pucketala, ali se na jednom mjestu nalazio dublji urez koji je u razmacima kraćim od sekunde nadglasavao temperamentnu melodiju, kao skraćeni pucanj bičem, ili udarci potpetice na drvenom mostiću kada se Gabrijela kasno navečer vraća iz grada. Jambalaya… jambalaya, urlali su glasovi iz zvučnika u egzotičnom ritmu i harmoniji, urlali su poneseno, a opet sasvim različito od one svečane ponesenosti, od one povijesne odgovornosti, kojom smo nedavno pjevali Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska. Zvučalo je to sasvim različito i od heretičkog Bolje plesat bugi-vugi nego krampati na prugi, što se ionako pjevalo u pola glasa, uz značajno smijuckanje; osim ako čovjek nije bio pijan pa bi se izderao u krčmi iz svega glasa, a krčma bi se ispraznila jer nitko nije želio biti svjedok nečemu što je nedvojbeno upereno protiv države i naroda. Kada je pjesma završila, nastala je pucketava pauza u kojoj se čuo zvuk motora i škripanje lanaca na kojim su visjele drvene sjedalice, a onda je opet sve nadglasala Jambalaya. Ipak, zvuk motora nije bio sasvim prekriven glazbom, nije se sasvim gubio, sve dok čovjek u kombinezonu ne bi isključio prijenos pa se moglo znati da će sada vrtuljak usporiti. Mladić u crvenom trikou potrčao je uz sjedala pa je otkapčao lanac onima koji to nisu sami uspjeli. Kretao se u skokovima, kao gimnastičar koji će se sada zaletjeti i napraviti salto, ali onda bi se zaustavio pokraj sjedala na kojima su sjedile djevojke: otkapčao je lanac i osmjehivao se pokazujući velike pravilne zube. Muškarcima njegova pomoć nije bila potrebna, a nije bila potrebna čak ni onim djevojkama koje su imale svoga kavalira. Njemu bi mladić u crvenom trikou značajno kimnuo glavom, nasmiješio se zavjerenički, ponekad zamahnuo stisnutom šakom prinesenom čelu – gotovo kao uz pozdrav Za domovinu s Titom… Naprijed! Priskočio je Gabrijeli koja je već bila otkopčala svoj lanac, zaustavio je ispruženim dlanom, čini se čak da joj je dotaknuo grudi, prignuo se k njoj, nešto joj govorio na uho, i istovremeno joj je ponovno zakopčao lanac. Onda je nastavio zakapčati lance onima koji su se smjestili na obješene sjedalice, uzimao je novčanice iz pruženih ruku, stavljao ih u džep, uzvraćao sitniš. Vrtuljak
2
se opet zavrtio, i Gabrijela je opet letjela prema meni, iznad mene, prema suncu. Kada sam od majke izmolio deset dinara i vratio se do vrtuljka, Gabrijela više nije bila ondje. Zaboravila je vjerojatno na svoju jabuku i na mene. Djevojke ne obraćaju pažnju na dječake mlađe od sebe, pogotovo ako su mlađi pune dvije godine. Gabrijela mi nije znala ni ime. - Pričuvaj mi jabuku, mali - bila je rekla. Sljedećeg jutra susjeda je dobacila majci preko ograde: - Jeste li čuli? Oteli su Gabrijelu. - Tko? - upitala je majka. - Cirkusanti. Oni s ringišpilom. Skupio sam tucet jaja i otišao do krčme. Nikada nisam bio ušao u staru kuću u dvorištu iza krčme, pod kojom je bio vinski podrum, ali sam znao postupak. Popeo sam se stepenicama u polukat. Baba Roza mijesila je tijesto na stolu. Bacila je pogleda na jaja u košarici. - Trebao si doći prije pet minuta - rekla je. - No, što je? Imaš čir na skrivenom mjestu? - Gabrijela - rekao sam. - Oteli su je. Možete li je vratiti? Baba Roza pogledala je ponovno jaja. - Imaš li nešto njezino? Znao sam bio postupak i spremno sam izvadio iz džepa zamotuljak, odmotao papir i stavio potamnjelu jabuku na zabrašnjeni stol. - Ovdje je zagrizla - rekao sam. Peruškom od guščjeg krila Baba Roza počistila je dio stola. Okrenula se prema velikom bijelom kredencu i činilo se da razmišlja. Kredenc je sa strane imao male ladice, a u sredini kredenca bila su dvokrilna vrata od mutnog stakla. Otvorila je ta vrata i izvadila četvrtastu limenu kutiju. Iz limene kutije zahvatila je pregršt šarenog graha i prosula po stolu oko jabuke. - Cincar je s trojicom jutros otišao za njima, ali ne mogu reći hoće li je vratiti. Ovdje stoji: i jest i nije. Ako ih ne stignu prije nego što oblak prekrije sunce, onda je neće vratiti. Ali nešto ti moram reći! Za tebe bi bolje bilo da je ne vrate. Ona je tebe začarala. Ona bi ti mogla nanijeti puno bola i razočaranja. Ti si premlad za sve to. Previše bi te zaboljelo. Ovdje! - Baba Roza udarila se dlanom o prsnu kost. Podigao se bijeli oblačić. - Ta je mala… vještica!
3
Baba Roza pružila mi je jabuku, pokupila grah, premjestila jaja iz košarice u kartonsku kutiju od cipela. - Znam što se o meni priča, ali ja sam samo vidovita. A mala je stvarno… Jesu li jaja friška? Zar je to doista morala pitati? Moja mama nije bila vidovita, a bio joj je dovoljan pogled na jaja da zna jesu li svježa. Cincar je trgovao sirom. Navečer je stigao pred krčmu. Osjetio sam neobičan miris, mješavinu mirisa kada su se on i ona trojica izvukli iz njegove olimpije. Odjeća im je mirisala na sir, a dah na rakiju. - Ništa - rekao je Cincar. - Hoćete li je potražiti sutra? - upitao sam. - Ako krenete rano ujutro… Cincar me je pogledao umornim pogledom. - Zašto? - rekao je. - Nema smisla. Sada je već kasno. - Sada je već kasno - ponovio je netko iza mojih leđa. Otrčao sam pred sajmište gdje je jučer bio vrtuljak i streljana. Na drvenim vratima sajmišta šuštao je plakat. Slova su titrala u svjetlu ulične lampe koju je tresao vjetar. Na putu za Sjedinjene Američke Države Luna Park Adria gostuje u Vašem Mjestu!!!
4
2 Kada sam se četrdeset i pet godina kasnije vratio iz Amerike, sajmišta više nije bilo. Na onome mjestu bio je pošljunčen prostor ograđen bodljikavom žicom. Pokraj žice bio je parkiran crni mercedes. Iza žice vidjele su se kamene ploče, oslonjene na grube daščane okvire, a sve je bilo obrašteno visokim korovom. Na kolnim vratima bio je zaprašen katanac, a korov na ulazu sugerirao je da se onuda ne prolazi. Na baraci pokraj ulaza pisalo je KLESARSTVO. Mladić u trapericama sjedio je na uglu stola, mahao nogama i glavom, i ponavljao s pauzama u golemi mobitel Ma rek'o sam ja… Mogao je biti istih godina kao i onaj mladić koji je u crvenom trikou, prije četrdeset i pet godina, poskakivao ovdje ispod vrtuljka. Na drvenoj stijenki iza njega bila je fotografija: strogo lice, vojnička kapa s golemim U. Mladić je prislonio nezgrapnu slušalicu na grudi i upitao: - Trebate? - Nadgrobnu ploču. Ali vi samo dovršite svoj razgovor. Mladić je kimnuo glavom, nasmiješio se, opsovao fatalistički u slušalicu, nježnim glasom čovjeka koji se obraća voljenom biću s kojim bi pričao cijeli dan, ali eto – posao je posao, jebeš mu majku… I ponovno mi se obratio uz smiješak: - Recite? Bilo je očito da želi biti ljubazan, ali nije znao riječi poput Izvolite ili Molim. Jesu li to novi ljudi ili novo vrijeme? Ili sam ja zaboravio hrvatski? - Čudno je da niste blizu groblja - rekao sam. - Ondje na brijegu nema mjesta. Ali mi dostavljamo bez problema sve u roku dok kažeš keks. Moji ljudi izlaze i na teren, ako treba uklesati slova i tako to. Pogledao sam prema pošljunčenom skladištu kamenih ploča, prema korovu koji je rastao uz kolni ulaz. Nigdje se nije vidjelo traga tim mojim ljudima. - U posljednje vrijeme - rekao je mladić - posla je manje. Onih nekoliko godina odmah poslije rata, biznis je cvao, nije se stizalo sve napraviti. Radilo se dan i noć, radilo se pod svjetlima, a opet se nije stizalo. Jeb'ga, to je bila konjuktura, sjek'ra u med! Shvaćate, branitelji, mladi ljudi, pa onda nikome nije žao uložiti u nešto lijepo i trajno, šta košta da košta. Ali za vas je bolje ovako. Nema čekanja, a dobit ćete i popust. - Imate čudnu sliku na zidu - rekao sam.
5
Mladić se prestao smješkati. - Slika nije na prodaju. A ne morate se je ni bojati, ne ujeda. - Ne bojim se, nego se čudim. - Nemate se što čuditi, gospod'ne. Da nije njega bilo, ne b' bilo ni mene. Kada su naše selo opkolili četnici, če'r'eset i druge, bili bi sve živo poklali da nisu došli ustaše i obran'li nas. Kimnuo sam glavom. Htio sam otići. - Nemojte se vi odma vrijeđat - rekao je mladić. - Vi ste onaj Amerikanac što je došo saranit majku? Moja sućut, gospod'ne. - Hvala. - Čujte, ovo što se slike tiče, mogu ja nju i skinut ako vama smeta. Gledajte, ja sam poslovan čovjek. Vi imate svoja uvjerenja, ja svoja, to je privatna stvar, vama svaka čast, a ja ću vam svaki pos'o uradit bolje i jeftinije nego drugi. Ako treba – i Titu ću urezat na ploču. I komunist'čku zvijezdu. Razumijete? Posao je posao. Ja sam profesionalac. Vidjeli ste na groblju kako radim. To je prva klasa. A bit ću vam jeftiniji od onih u gradu najmanje za dvadeset posto. Evo, raspitajte se u gradu pa mi dođite s cifrom, a ja ću vam isto uradit za dvadeset i pet posto manje. Nisam ja Židov! Stupio sam iz barake na zaprašeni šljunak i osjetio laganu omaglicu. Trebao sam uzeti neku kapu ili slamnati šešir. To sunce koje me zapahnuo toplinom bilo je trenutak sadašnjosti. Sadašnjost je uvijek samo trenutak. Problem sa suncem bio je u tome što je to bio i sljedeći trenutak, i sljedeći, i sljedeći, sve dok ne doglavinjam do topola uz cestu, pa do krčme i hladnog piva. Uvijek me intrigirao koncept sadašnjosti. Što je to uopće sadašnjost? Trenutak koji je prestao prije nego što smo ga uspjeli definirati. Trenutak koji je u trenutku kada ga pokušamo razumjeti, već nešto drugo: prošlost. Sadašnjost je samo trenutak neugode. Sadašnjost su očekivanja koja se najvjerojatnije neće ispuniti. Svakako se neće ispuniti, ne mogu se ispuniti u trenutku želje, u sadašnjosti. Tek kada trenuci, beskrajno mnoštvo besmislenih trenutaka, postanu prošlost, isfilitriraju se značenja, pojavi se smisao. Mladić nije bio Židov! Mladi biznismen nije znao ništa. Nije znao da priliv mrtvaca ovisi o broju živih. Paradoks. Negacija negacije. Nije znao da se ne smije opskrbiti onolikom zalihom kamena. Ili mu je to netko ostavio u nasljeđe? Možda otac. Dakako, ni njegov otac nije bio Židov. Njegov otac nije bio Židov – za razliku od moga. Kakav je to bio trenutak sadašnjosti koji se pretvorio u tako značajan trenutak prošlosti? Kako sam se uopće osjećao kada sam saznao da ja zapravo nisam Miroslav Baumann, nego Šalom Schwarz, i da mi onaj komadić kožice nije bio odrezan zbog fimozice u najranijem 6
djetinjstvu, nego je to bio obred potvrde saveza s Bogom, bris, brit milah, propisno izveden na osmi dan moga života, rukom kvalificiranog mohela? Ali to zaista ovdje nitko nije znao, osim mojih švapskih roditelja Baumanna, koji su sada bili jednako pokojni kao i moji biološki, židovski roditelji Schwarzovi. A ni ja ne bih saznao da moj kvatter – To ti je kao na njemačkom dein Gevatter, objasnila mi je bila mama Baumannica – da moj kum nije ondje u Americi bio naišao na moga daljnjeg strica, Danijela Schwarza, koji se tada već zvao Daniel Blackwell, i da moj otac, poočim zapravo, Baumann nije bio tada na Golom otoku, gdje je ispaštao što je prethodno bio domobran i legionar, prije nego što je uspio prebjeći u partizane te postati borac Narodnooslobodilačke vojske, i komunist, čime je pak stekao pravo na etiketu okorjeli informbiroovac, odnosno pravo postati robijaš bez suđenja. U krčmi su imali samo jednu vrstu piva. Mogao sam ipak birati: točeno ili u boci. - Vi niste dugo ovdje živjeli - rekao je krčmar. - Ali budite sigurni da je dobro. Znate, mnogo se stvari promijenilo otkako imamo svoju državu. Nešto na bolje, nešto na gore. Neki vele ovako, drugi onako. Jedino što se svi slažu – to je da je pivo danas apsolutno bolje nego u komunizmu! Nego, prijeđite radije u sobu za ručavanje, tamo je hladnije. Pridržao mi je stolicu dok sam sjedao za stol. Pogled mi je pao na zid, na fotografiju, na namršteno lice s vojničkom kapom s velikim U.
7