Nepozvani gost - John Degen

Degen 05.indd 2

21.9.2012 10:22:00

John Degen

Nepozvani gost

Edicije Božičević Zagreb, 2012.

Degen 05.indd 3

21.9.2012 10:22:00

© John Degen The Uninvited Guest Nightwood Editions, Roberts Creek, BC, Kanada, 2006.

John Degen Nepozvani gost Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2012, u nakladi © Edicije Božičević Trg kralja Tomislava 18, Zagreb Za nakladnika Juraj Božičević Prijevod Nebojša Buđanovac Urednica Sanja Janušić Prijelom Grapa d.o.o.

Likovno uređenje Elena Vrbanić Tisak Denona d.o.o.

ISBN: 978-953-6751-88-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 814604 Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožiti i prenositi u bilo kojem obliku, elektroničkim ili mehaničkim sredstvima, uključujući fotokopiranje, snimanje ili bilo kakvo ­digitalno pohranjivanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava.

Degen 05.indd 4

21.9.2012 10:22:00

Za sve Nicolae

Degen 05.indd 5

21.9.2012 10:22:00

Degen 05.indd 6

21.9.2012 10:22:00

On ga drži svojom mršavom rukom “Bio je tu brod”, kaže “Odbij! Pusti me, sjedobradi luđače!”

On odmah spusti svoju ruku.

Drži ga svojim sjajnim okom Svadbeni gost stoji mirno I sluša poput trogodišnjeg djeteta Povinuć se volji Mornara Svadbeni gost sjedne na kamen: Nema izbora, mora ga poslušati I tako progovori taj drevni čovjek Bistrooki Mornar.

Samuel Taylor Coleridge, “Pjesma o drevnom mornaru”

Kada igrate za naslov državnog prvaka, to nije pitanje ­života i smrti. To je više od toga.

Duffy Daugherty, trener nogometnog tima Državnog sveučilišta Michigan od 1954. do 1972. Kao igrač na Sveučilištu Syracusa 1938., Daugherty je slomio vrat na terenu i odigrao ostatak sezone sa zaštitnim ovratnikom.

7

Degen 05.indd 7

21.9.2012 10:22:00

Degen 05.indd 8

21.9.2012 10:22:00

U Montrealu, jedne ljetne večeri, mladić imenom Tony sjedi s mrtvacom imenom Stan, u sobi koja pos­ taje sve mračnija dok se dan primiče kraju s druge strane prozora. Kroz grad pirka lahor i toplo je, zamamno. Soba je čista, i ukrašena baš toliko da nikome ne smeta. U njoj je nekoliko stolica, mali kauč, nekoliko stolića za cvijeće i kovčeg na prekrivenu pok­ retnom stolu. U daljini se čuje šištanje rashladnog uređaja.

Tony čeka da ga zamole da ode. Poznaje Stana.

Radio je s njim više godina, pili su pivo u ovom gradu na barskim stolicama.

Tony se pita o svojoj dužnosti da ostane u prostoriji s truplom svojeg prijatelja. Htio bi upitati nekoga što da učini. Volio bi upitati Stana, jer on kao da je uvijek znao što učiniti u takvim situacijama, uvijek je imao razuman plan za obavljanje posla. Vani čeka vozač i postavlja se pitanje gdje s mrtvacom. Nema koga pitati. Direktor pogrebnog poduzeća rekao je Tonyju da može čekati u sobi, ali nije siguran znači li to da mora čekati u istoj prostoriji. Čeka da se direktor vrati i kaže mu da ode.

“Stan”, kaže Tony, iznenadivši sam sebe. “Stan, što bih ja ovdje trebao činiti? Uostalom, ti si mrtav, a ja nisam ništa jeo cijeli dan. Umoran sam, Stan, a sutra nas čeka duga vožnja.”

9

Degen 05.indd 9

21.9.2012 10:22:00

Mrtvac ne kaže ništa.

“Ne čini mi se u redu da te ostavim ovdje, Stan”, nastavlja Tony, osjećajući se teško, usamljeno zbog brige za pokojnika.

“Da si živ, znaš, otišli bismo u noćni provod po tvojoj volji. Mogli bismo na turneju po barovima, ako bi to želio, ili na kartanje u sobi. Ali ovo sada je sasvim drukčija situacija. Moram nazvati Ligu, Stan.

Moram prijaviti da sam tebe i Kup pohranio na sigurno, znaš. To bi htjeli znati.”

Okreće se po sobi. Gleda kroz prozor taksije na ulici Ontario. Četvrtak je navečer i u svim taksijima voze se mladi ljudi, ljudi Tonyjeve dobi, odjeveni za odlazak u klubove, očito namirisani. U svakom taksiju vidi neko lice, nasmiješeno lice koje priča priču o večeri koja slijedi. Na prozorskoj dasci je bršljan. Mislio je da je plastičan, a sada vidi da je pravi – penje se kao čipka iza teških zastora uz ploče. Sva živa bića žele izaći iz ove sobe, misli Tony.

“Mislim da će svi noćas nekoga povaliti, Stan. Mislim da su svi spremni da to učine.”

Na stoliću pored vrata stoji gostinjska knjiga s njegovim imenom na vrhu prve stranice. Nije bilo potrebe da je potpiše. Vidio je umoran, nestrpljiv izraz lica direktora pogrebnog poduzeća dok je upisivao njegovo ime na stranici. Nitko drugi neće doći u posjet, a Stana će sutra odvesti u Toronto da ga pokopaju na grobnom mjestu koje je platila Liga. Ipak, Tony je vidio praznu knjigu na ulazu. Zastao je i potpisao je kemijskom olovkom na lančiću. U jednoj ladici stola pronašao je četiri identične gostinjske knjige, sve prazne, i devet novih olovaka koje kao da čekaju da ih pričvrste na lančiće. Potpisao je svaku 10

Degen 05.indd 10

21.9.2012 10:22:00

knjigu na vrhu prve stranice i vratio ih u njihovo skrovište u ladici.

“Htio bih nešto poševiti noćas, Stan”, kaže Tony.

“Pogotovo noćas. U tvom društvu nešto tjera muškarca da poželi biti sa ženom. Bez uvrede.”

Ubrzo će morati donijeti neku odluku. Zna da vozač vani postaje nestrpljiv. Siguran je da je direktor pogrebnog poduzeća negdje u zgradi i da čeka da ode, možda ga skrivenom kamerom gleda kako hoda po sobi. Tony zna da u nekom trenutku mora napustiti sobu, ostaviti Stana da sam probdije prvu noć svoje smrti. “Stan, jesam li ti ikada ispričao priču o mojem srednjem imenu? Znaš da je srednje ime ono koje sadrži tajne. Jesam li ti ikada pričao o mojem? Vjerojatno jesam. Ispričat ću ti opet.”

11

Degen 05.indd 11

21.9.2012 10:22:00

12

Degen 05.indd 12

21.9.2012 10:22:00

Prvo poglavlje Krajem sezone 1951. Stan Cooper je mjerio vrijeme u dvorani u Torontu. Sjedeći iza stakla kraj središnje linije, gledao je igru sa strane, vidio samo glavnog suca i linijske suce. Kada bi čuo zvuk zviždaljke, koji ga je pogađao poput strujnog udara, pritisnuo bi prekidač koji zaustavlja sat. Živio je prema ritmu igre, čekajući sljedeći reski zvuk. Ako je akcija tekla više od tri minute bez prekida, osjećao bi kako mu u prsima raste napetost. Pak bi udario u staklo, golman bi pokrivao gol, a iscrpljeni napadači padali bi u uglovima. Stanovi prsti bridjeli bi pola sekunde prije zvižduka. Tjerao je zrak iz pluća trojici ljudi u prugastim majicama. Snagom volje htio je natjerati sve ljude u zgradi da izdahnu i da se pripreme za dalje.

U svom poslu morao je biti slijep za boje, nije smio razlikovati leteće prilike oko sudaca. Nije smio čitati sportske rubrike u novinama niti reagirati istim nervoznim smijehom na svaki napola započeti razgovor o hokeju. Nije mogao ignorirati tešku buku mnoštva koje reagira na relativan uspjeh ili neuspjeh svojeg tima, duljinu radne sezone (trajala je dulje u godinama s doigravanjem), brujanje prometa u ulicama Yonge i Carlton petkom, subotom i nekim večerima usred tjedna – stvari koje su mu otkrivale ono očito – da je njegov domaći tim imao priliku, da će možda nastupiti i u finalu… sve te stvari izbacivao je iz glave najbolje što je mogao. Momčadi osvajaju 13

Degen 05.indd 13

21.9.2012 10:22:00

prvenstva, satovi pokazuju vrijeme. Dvije zasebne i združene stvarnosti, no on je imao kontrolu samo nad jednom od njih. On je upravljao vremenom i igra je bila njegova. Crno ili bijelo, binarno, apsolutno. Teklo je ili stajalo. Nije čak ni gledao pak kod podbacivanja.

Gledao je mišiće na ruci suca. Kada ne bi bilo paka, vrijeme bi iznova počelo otkucavati. Ruka – iznenada prazna.

Dok se vraćao kući niz ulicu Church do Queena, a zatim preko Don River Valleya do Riverdalea, nije ni znao tko je pobijedio. Po gustoći zraka u dvorani u trenutku posljednjeg zvižduka znao bi što je bilo, ali ponosio se time što nije znao rezultat. Glavni sudac kontrolirao je rezultat, a on je samo mijenjao brojeve. Zaboravio bi što oni znače. Hokej koji je zaista gledao bio je onaj što se igrao kraj kuće, na ulici Saulter, gdje su podignute tračnice Kanadske željeznice sjekle autocestu, odsijecale cijelu njegovu četvrt od dugog, ravnog prilaza jezeru Ontario.

U slijepoj ulici, improviziranoj za igru, klinci bi izlazili svake večeri da trče uokolo, dodavajući i ispucavajući stare gumene lopte. Čak ni sunce nije ograničavalo igru, jer dječja vika trajala bi i nakon sumraka, kada se igra trebala prekinuti. Onih večeri koje bi provodio kod kuće, Stan bi ih gledao sa svojeg trijema, sretan što ne razmišlja o satu. Kad je bilo očito prekasno za igru, kad bi majke počele pogledavati kroz prozore, uvijek se čulo: “Sljedeći gol je za pobjedu”. Sljedeći gol je za pobjedu bez obzira na rezultat – zabij tu loptu u mrežu i gotovo je. Tim klincima nije bila važna vještina, nisu osjećali poraze dovoljno duboko da bi se maknuli s ulice i strastveno stali na klizaljke u hokejaškoj dvorani. Oni su bili gubitnici, 14

Degen 05.indd 14

21.9.2012 10:22:00

a Stan je volio gledati gubitnike kako igraju hokej. Za njega je to bio jedini čisti oblik sporta.

Toronto je osvojio prvenstvo 1951., nakon pet utakmica protiv Montreala. Serija od pet utakmica možda ne govori o totalnom slomu protivnika, ali pokazuje dominaciju jedne momčadi. Gubitnička momčad uspjela se ogrepsti tek za jednu pobjedu. Za gubitničku momčad gora je sramota kad izgubi u seriji od pet utakmica nego metla u četiri utakmice, jer izostanak metle znači da je pobjednička momčad imala mana i slabosti koje su se mogle iskoristiti, ali ih gubitnička momčad nije iskoristila. Otkrila ih je u jednoj utakmici, ali i zaboravila sve naučeno. Protivnik nije pobijedio – druga momčad je izgubila. Posljednja utakmica na kojoj je Stan Cooper radio kao službeni mjeritelj vremena bila je treća utakmica finala 1951.

Prve dvije utakmice doigravanja igrale su se u Montrealu, u Forumu na ulici Cainte-Catherine.

Momčad iz Toronta šokirala je cijeli Quebec iznenadnom pobjedom u prvoj utakmici. Montreal je u polufinalnoj seriji pobijedio snažnu i i favoriziranu momčad Detroita s 4:2 i očekivalo se da će glatko svladati dekoncentriranu ekipu Toronta. No, Toronto je nad­ igrao i natpucao svoje rivale te im u prvoj trećini ozlje­dio i izbacio iz igre tri igrača. Te je večeri Joe Primeau, glavni trener gostujućeg tima, zaključao svo­je igrače u hotel. Hranu su naručivali u sobu, a Primeau je stajao u kuhinji i gledao kako se hrana priprema. Mnoštvo Montrealaca okupilo se na ulicama oko hotela, izvikivali su uvrede i spaljivali plavobijele dresove.

Jedina Montrealova pobjeda u tom doigravanju dogodila se sljedeće večeri. Stan nije slušao prijenose 15

Degen 05.indd 15

21.9.2012 10:22:01

utakmica koje su se igrale u gostima. Izbjegavao je svaki razgovor o tome kako se tim priprema za tri utakmice koje je on trebao odraditi u dvorani. No, u kasnim satima te večeri na ulici Queen nije bilo vikanja, nije bilo udaranja po zdjelama na trijemovima u njegovu susjedstvu. Znao je da su izgubili drugu utakmicu u seriji i da je rezultat sada izjednačen. Te noći radio je u svome vrtu, sadio grašak i rajčice i gradio ogradu od drvenih kolaca da bi se po njima mogao penjati grah. Nekoliko minuta nakon deset sati istjerao je rakuna iz drvenjare u dvorištu. Mjesec je bio pun, pa je izbjegavao stati na grablje da se ne bi udario po glavi. Povremeno bi zastao i osluškivao riječi – čuo je “plavo” i “Penetang” i “čekinje”.

Treća utakmica koštala je Stana posla i dotadašnje vjere u stvari. Treća utakmica bila je 59 minuta i 57 sekundi uobičajena posla za mjeritelja vremena, i pet sekundi ludila. Treća utakmica bila je kraj Stanova desetogodišnjeg braka bez djece. Početak njegove iracionalne mržnje prema svemu što je povezano s kariranim uzorkom. Treća utakmica slomila je duh Montreala – potučeni do nogu, igrači su odmahivali glavama i plakali na ledu.

Montreal je izjednačio rezultat i bilo je 2:2 nakon 19 minuta i 27 sekundi posljednje trećine. Prije tog gola atmosfera u Gardensu bila je zasićena vrištavim glasovima i tisućama odbačenih omota sendviča od sladoleda. U 19.25 led je bio toliko sjajan da je Stanu bilo jasno da će uskoro ići kući. Plavo-bijeli dresovi jurili su pokraj njega poput strelica, dok su crveni glavinjali, sudarali se i udarali o staklo. U 19:26 šlapica palice udarila je o led i rasprsnula se, a pak i komadići drveta poletjeli su prema golu. U 19.27 zgrada je zanijemjela. Golman je zaustavio vrh palice, 16

Degen 05.indd 16

21.9.2012 10:22:01

a pak mu je skliznuo ispod ruke. Crveni dresovi su plesali, a Stan je provjerio semafor: minute, sekunde, golovi domaćina, golovi posjetitelja, trećina, kazneno vrijeme.

Začule su se zviždaljke i crno-bijele uniforme pojurile su u kut da bi prekinule tuču. Utakmica bi mogla ući u produžetke. Mogla bi to biti duga večer.

Rakuni bi mogli doći do njegovih mladih rajčica. Obavio je pregled i pogledao prema sjedalu svoje žene.

Gledao je prema sjedalima koja je rezervirao za nju i svojega prijatelja Jamesa Colea. Bilo ih je lako uočiti jer je Jim nosio svoju smiješnu žutu kariranu kapu.

Stan četiri godine nije skrenuo pogled sa svoje ploče s rezultatima prema gledalištu. Prošao je kroz listu provjere. Jeli su sladoledne sendviče i smiješili se. Njegova supruga je svojim dugim noktima skidala navošteni papir s Jimova zgnječenog sendviča. Zlatna sjedala na prolazu, za dvoje ljudi koje je volio najviše od svih, ne računajući pokojnu majku. Prošao je kroz listu provjere i čekao zvižduk s prstima na prekidaču.

Ona se nasmijala i papirnatim ubrusom obrisala sladoled na kutu usana.

U 19.57 oglasila se zviždaljka i svi su dresovi odsklizali na stranu Montreala da opet započnu s igrom kada pak padne na led. Sada su se kretali polako, umorno, čuvajući preostalu snagu za produžetke. U dvorani je opet bilo glasno. Ljudi su udarali o staklo dok su dresovi prolazili pokraj njih. Ljutito su očekivali rezultat utakmice. Željeli su završetak. Stan je podigao pogled prema svojoj ženi – ruka joj je stajala na Jimovu lijevom koljenu, nokti su joj se zarili u kockaste bijelo-plave hlače dok je nervozno iščekivala.

Dresovi su se zaustavili, a Jimova ruka spustila se na njezinu, nježno, kao da joj je to poznat pokret.

17

Degen 05.indd 17

21.9.2012 10:22:01

Krajičkom oka uočio je kretnju, odraz na staklu s druge strane dvorane. Stan je okrenuo glavu prema kaosu na ledu i u istom trenutku pritisnuo gumb kako bi pokrenuo sat, pune dvije sekunde prekasno. U 19.59 pak je skliznuo preko linije ispod očajnički ispružene rukavice i treća je utakmica završila. Pobjednički gol zabijen je punu sekundu nakon kraja treće trećine. Čak i u praznoj spilji masovna slavlja, Stan je shvaćao da nije jedini koji je znao za to. Rezultat je ostao nepromijenjen, popraćen dubokim ogorčenjem i pritužbama s klupe Montreala. Sljedeće večeri Stan je gledao četvrtu utakmicu iz lože za umirovljene igrače, visoko iznad sjedala na sjevernom dijelu dvorane. Junački potezi Billa Barilka u petoj utakmici istisnuli su Stanovu kontroverznu dvosekundnu sramotu iz novina. Nestanak mladog braniča na ribolovu tog ljeta zauvijek je pokopao taj prijepor. Finale iz 1951., koje je vrlo lako moglo ostati zapamćeno kao finale Stana Coopera, ostalo je zapamćeno po Barilkovu tijelu, izgubljenom na dnu nekog sjevernog jezera.

18

Degen 05.indd 18

21.9.2012 10:22:01

Osmo poglavlje Na svojem prvom putovanju u inozemstvo između sezona, tijekom osam turbulentnih sati leta od Toronta do Italije, Tony sjedi na sjedalu do prolaza u prvoj klasi, pokraj trofeja. S druge strane prolaza sjedi Dragos Petrescu, prvi rumunjski hokejaš koji je igrao u timu koji je osvojio Kup. On leti u svoju domovinu nekoliko dana nakon što su se njegova obitelj i prijatelji već vratili tamo. Promotivni raspored natjerao je novog prvaka da gotovo zakasni na svoje vlastito vjenčanje.

Pokraj Dragosa, mlada žena čita knjigu i tu i tamo pogledava kroz prozor. To je Diana Petrescu, ses­ trična mladog igrača, koja također putuje na njegovo vjenčanje. Njezina majka, žena kisela izgleda odjevena u crno, drijema na sjedalu do prozora. Tony ih je upoznao, kao i Dragosova visokog, impozantnog oca, u čekaonici prve klase za odlaske u Torontu. Osjećao je da ga okružuje obitelj i uživao je u atmosferi, iako nije razumio gotovo ništa od onoga što se pričalo oko njega. Ljudi su se prebacivali tako brzo s rumunjskog na engleski da mu se činilo kako se sve riječi spajaju, osim ako se netko ne bi obratio izravno njemu.

“Moj bratić je vrlo talentirani sportaš”, rekla je Diana Tonyju, “ali mogao bi izgubiti vlastito dupe dok pokušava stići s jednog mjesta na drugo. Znao je zakasniti na let po dvanaest sati. Čudi me što uspije pronaći led svaki puta kada padne s klizaljki.”

87

Degen 05.indd 87

21.9.2012 10:22:09

Tony je gledao kako se Dragos podčinjava Dianinu verbalnom zlostavljanju i začudio se što ga je baš zato gotovo trenutno privukla. “Kako grozna djevojka”, pomislio je, poželjevši je. Gnjavila je svojeg bratića sve dok svi nisu bili vezani, a tada je izvukla knjigu i ponašala se prema njima dvojici kao da ne postoje. O trofeju je rekla samo jednu stvar. “Uništit ćeš leđa na ovakvom poslu”, rekla je Tonyju dok je ovaj vukao veliku kutiju s trofejom prema ulazu za ukrcaj. “Za nekoliko godina nitko neće imati koristi od tebe.”

“Moj ujak me već nazvao da mi kaže kako su moje slike objavljivane u novinama u Bukureštu svakoga dana od sedme utakmice”, kaže Petrescu Tonyju.

Avion se izravnao u letu, svjetla upozorenja su se pogasila i u kabini se počela dijeliti prva runda pića. “Čak su objavili i slike moje zaručnice. Jako mi je čudno ovako se vraćati. Naravno, nije mi prvi puta da se vraćam, ali mislim da je prvi puta da se ne mogu vratiti nezamijećen.”

“Smeta ti što te ljudi primjećuju?” pita Tony.

“Ne znam smeta li mi, Tony. Nije da sam igrač nogometne reprezentacije. To bi bio problem. Ti momci ne mogu popiti čašu vode a da se ljudi nakon toga ne potuku za čašu. Mislim da će mi biti čudno vratiti se ovako, to je sve, osobito ako se uzme u obzir način na koji sam napustio Rumunjsku.”

“Izbacili su te jer si popio previše krvi?” Tony se smiješi mlađem čovjeku. “Šala o Drakuli. To je dobro, Tony. Nikada nisam čuo ništa slično.”

Tony podiže svoju čašu sa sokom od naranče prema Petrescuu i nazdravlja uspješnu sarkazmu.

“Znači li nešto u Rumunjskoj kanadski hokej?”

88

Degen 05.indd 88

21.9.2012 10:22:09

“To je igra. Zato nešto znači. Pobijedio sam u vrlo važnoj utakmici, a za Rumunje je najvažnije biti najbolji u bilo kojoj igri.”

Otac mladog hokejaša sjedi s druge strane Kupa, na sjedalu do prozora u Tonyjevu redu. Ima urednu crnu kozju bradicu koja je počela sijedjeti. U zračnoj luci nije progovorio ni riječi engleskog, nije se ni obratio Tonyju, ali sada se naginje preko trofeja i gleda Tonyja u oči.

“Rumunji su majstori svih igara”, kaže on sporo i počne se više osmjehivati. Mahne stjuardesi u prolazu i naruči prvo od mnogih prekooceanskih pića. “Ja sam majstor svih igara.”

Kad je to izrekao, Diana glasno uzdahne i zatvara knjigu.

“Majstor svih igara”, ponavlja ona, kolutajući očima. “To je dobro, Miki, glumi stranca za našeg novog prijatelja. Znaš, mi smo u talijanskom avionu, a ubrzo ćemo biti iznad oceana. Tko će onda glumiti egzotičnog stranca?” Naginje se naprijed nekoliko centimetara i obrati se Tonyju. “On radi u prodavaonici u Montrealu. Nije majstor ničega. Majstor je pričanja o tome kako je on majstor.”

Svi počnu nakratko pričati na rumunjskom. Razgovor nije žustar, čini se više kao da je svima dosadno, a na kraju razgovora Diana opet uzdiše i izvlači crnu svilenu masku iz džepa na sjedalu. Stavlja je na oči, povlači pokrivač s koljena na ramena, spušta se postrance i naslanja se na majčino rame. Dragos je gleda i pokušava joj bolje namjestiti pokrivač tako da ga prebaci preko ramena. Ona ga naslijepo udara po ruci i kaže mu nešto što zvuči kao da je od milja. Oboje se nasmiju i Dragos se opet okrene Tonyju.

89

Degen 05.indd 89

21.9.2012 10:22:09

“Za mene”, počinje opet stariji muškarac, “sam čin življenja je igranje igre protiv najboljeg protivnika. Dakle, upoznali smo se. Ja sam Nicolae Petrescu – Nicolae. Zovite me Miki. Svi me tako zovu.”

“Imate puno Nicolaea u imenu.”

“Svi ljudi rođeni u Rumunjskoj u nekim generacijama imaju u svojem imenu Nicolae. No, mi smo dovoljno sretni da nam je to i prezime. Neki, poput mog sina, odlučili su koristiti samo prvo prezime.

Lakše stane na hokejaški dres. Tako on kaže.”

Tony u Petrescuovu glasu čuje gorčinu koju nije očekivao. Gleda preko prolaza prema Dragosu, koji ih sluša, iako se pravi da ne. Ne po prvi puta vidi kako mladi igrač gotovo nekontrolirano steže šake. Tony je vidio njegovu nervoznu naviku i u čekaonici za odlas­ ke. Dragos Petrescu očito je uznemiren zbog leta, kao da ga, na neki način, užasava povratak u Rumunjsku.

“Očekujete li da ćete pobijediti u toj igri”, pita Tony starijeg muškarca, “znate, u igri života?” “Čovjek uvijek očekuje pobjedu. Za mene, život je igranje. Može se sudjelovati u svemu, u svakoj igri, čak i najozbiljnijoj, s najtežim posljedicama. Da sam imao više izbora, možda moj sin ne bi postao sjajan u svojoj igri i zadovoljio oca. No, on je vrlo dobar u hokeju. Što mi tu možemo? Jeste li vi vrlo dobri u nečemu, Tony?”

Tony polako srkne svoje tradicionalno piće za let, dvostruku medovinu od raži i đumbira, pa se zagleda kroz prozor iza Nicolaea u gusto crnilo noći.

“Kako to da ste napustili Rumunjsku?” pita Tony.

S druge strane prolaza, Diana s maskom opet teško uzdiše i promeškolji se na svojem sjedalu.

90

Degen 05.indd 90

21.9.2012 10:22:09

Ući u Izrael u doba kad je to učinio Nicolae ­ etrescu – Nicolae, i što je još važnije, način na koji P je to učinio, s mladom ženom u radnoj dobi i sa sinom kojeg nije mnogo godina dijelilo od obveznog služenja vojnog roka, značilo je da sigurno slijede vrlo teška vremena. Njegova viza za odlazak iz Rumunjske ovisila je o tome što je Židov, no on zapravo nije bio Židov.

Njegova majka bila je Židovka po rođenju, ali ne i u praksi. Nicolae je, budući da je rođen u velikoj socijalističkoj republici Rumunjskoj, službeno bio nereligiozan. No, židovska majka je židovska majka, i zbog toga je u očima Izraela službeno bio Židov, što je značilo da je dobio vizu za sebe i svoju ženu i sina, koji nisu bili Židovi. Nicolaeu i njegovoj obitelji bilo je dopušteno da uzmu sa sobom veoma malo stvari, jer u to doba u Rumunjskoj nije bilo privatnog vlasništva, a čak se i obiteljsko nasljedstvo smatralo kulturnim blagom Revolucije.

U mjesecima prije odlaska policija je redovito odvodila Nicolaea s ulice u postaju na ispitivanje. Svaka četvrt u Bukureštu imala je svoju postaju, odgovornu za stanovništvo te četvrti. Nicolae je dobro poznavao svoju lokalnu policijsku postaju još iz dana kad je bio maloljetni delinkvent, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo. Bila je to središnja postaja kod Trga pobjede.

Bio je to dom državne policije. Securitate. Nevidljivi ljudi. Nicolaea su pokupili na ulici zato što je bio pijan na javnom mjestu, kako su mu rekli.

“Istina je da sam bio pijan na javnom mjestu”, smije se Petrescu, “ali sumnjam da su oni to vidjeli.

Mogu popiti cijelu bocu votke i izgledati svježe kao da sam popio šalicu kave. Pijanstvo je jednostavno bilo najlakši i najčešći izgovor za uhićenje i pritvor.”

91

Degen 05.indd 91

21.9.2012 10:22:09

Sve do odlaska iz Rumunjske, Nicolae je svako­ dnevno odlazio na posao, iako je imao vrlo malo razlo­ ga da nastavi raditi. Mnogi njegovi vrlo dobri pri­ jatelji radili su s njim, i budući da su bili jako uznemireni zbog njegova skorog odlaska, trudili su se da ga napiju svakoga dana do tri poslijepodne. I tako je svakoga dana tijekom svojih posljednjih mjeseci u Bukureštu Nicolae hodao kući s posla totalno pijan, i tih mnogih dana našao bi se u društvu zloglasne tajne policije.

Kad su ga pritvorili prvi puta, Nicolaea su ostavili samoga u velikoj, mračnoj prostoriji na gornjem katu postaje u centru grada. Natjerali su ga da se popne najmanje pet katova, iako nije siguran zbog stanja u kojem je bio. Dok se penjao uza stubište, usredotočio se na zvukove. Pričalo se da se kroz zidove postaje mogu čuti prepoznatljivi zvukovi mučenja, ali sve što je Nicolae čuo bilo je mehaničko zujanje ventilacijskog sustava i povremeno kašljanje ili smijeh iza zatvorenih vrata. Dva agenta Securitatea gurnula su ga na tvrdu drvenu stolicu pokraj velikog stola, a zatim su izašli iz sobe. Nicolae se izvijao na stolici, promatrajući zamračenu prostoriju.

Prostorija je bila poluprazna – nije bilo ukrasa na zidovima ni prozora, samo velik, drveni stol koji kao da je bio namijenjen za gozbe ili velike sastanke, i sedam identičnih drvenih stolica bez podstave. Kad je pogledao svoju stolicu, vidio je oštećenja na stražnjim nogama u visini sjedala, udubljenja i tragove trljanja koji kao da su nastali od lisica ili lanaca. Nicolae je obrisao dlanove o nogavice kako bi otro nakupljeni znoj. U jednom mračnom kutu prostorije vidio je taman oblik, nešto naslagano na gomilu. Ustao je sa stolice i oprezno zakoračio kroz tamu. Očekivao je da 92

Degen 05.indd 92

21.9.2012 10:22:09

će ga u bilo kojem trenutku zaustaviti neki glas i da će ostati tako stajati u mraku, šutljiv i znojan, ali jedino što je čuo bio je zvuk njegovih potplata kako se vuku po drvenom podu. Kako se približavao kutu, počeo se tiho i nekontrolirano smijati. Bio je tamo maleni stol, stol na sklapanje poput onoga koji je i sam koristio za igranje bridža s prijateljima, a na stolu je stajala ploča za igru backgammon, spremna za novu partiju.

Nicolae se tapše prstom po čelu. “U policijskoj postaji u Bukureštu nikada niste sigurni je li ono što vidite u nekom trenutku zaista tako, ili je samo nešto namješteno da biste to vidjeli i postavljali si pitanja.

Policijska postaja je bila kuća igara. Mentalnih igara.

To nisu ovako lijepe igre kakve mi igramo.”

Backgammon je bio uvijek postavljen na istome mjestu kad bi Nicolaea doveli u prostoriju. Nikada nije vidio da ga netko igra, niti bilo kakve tragove igranja. Zamišljao je da policajci vjerojatno igraju igru tijekom pauze za ručak, ili ujutro, prije ispitivanja.

Ploča je izgledala strano, ne kao one koje su se viđale u Rumunjskoj. Bila je izrađena od nečega teškog, sličnog mramoru, možda čak i čeliku, a figurice su bile kamene. U Rumunjskoj su gotovo svi igrali na pločama iz planina Transilvanije. Seljaci u planinama izrađivali su drvene kutije od lakog drveta, lipe ili bora – bile su vrlo tanke i lagane. Kutije su izvana bile ukrašene nespretno izrađenim ruralnim rezbarijama, a figurice su bile tek okrugli drveni žetoni obojani u crveno ili crno.

No, ploča u postaji bila je nešto sasvim drugo.

Izgledala je neobično, kao da je od nekoga zaplijenjena. U to doba, krajem 1970-ih, bilo je moguće putovati izvan Rumunjske ako ste poznavali prave ljude i 93

Degen 05.indd 93

21.9.2012 10:22:09

imali pravi posao – ako ste bili u partiji, ili povezani s njom. Svi koji su putovali donosili su neku sitnicu, ponekad i mnogo sitnica. Uvijek bi se nešto sakrilo u torbi. Na granici je samo trebalo spakirati cigarete, mali sir ili fine čokolade na vrhu torbe, neki malen dar za carinike, i sve ostalo mogli ste prenijeti bez problema. Igra se sastojala u tome da otkrijete želje pojedinih carinika.

Najbolji igrači imali su popise stvari koje carinici u zračnoj luci Otopeni i na željezničkim prijelazima vole i ne vole. Vodili su evidenciju o njihovim smjenama i znali su kada je tko na godišnjem odmoru.

Tako su znali i tko će ih dočekati na povratku u Rumunjsku i što moraju staviti na vrh svoje putne torbe.

Nicolae je znao jednog momka kojega nisu zanimala tradicionalna mita – cigarete, cigare, sirevi ili čokolade. Nije htio ništa ni za ženu. Bio je vrlo uspješan neženja i nikada se nije zamarao da damama privuče pozornost. Htio je samo pribor za pecanje.

Taj carinik pecao je u svakom trenutku svojeg slobodnog vremena. Kada nije bio na Otopeniju i otvarao torbe uglednika koji dolaze u posjet, pretražujući njihovo donje rublje kako bi pronašao državne tajne, bio je na jednom od mnogih jezera u Buku­ reštu. Uglavnom je lovio šarane i smeđe pastrve, iako su one bile veoma rijetke u gradskom području. Da biste prošli pokraj njega, jednostavno ste na putu trebali posjetiti prodavaonicu sportske opreme i kupiti najekstravagantniji i nasmješniji komad ribičke opreme. Bilo je dobro kupiti i malo flaksa, kao i koju ­običnu udicu – ali neki šareni komad ribičkog hira značio je siguran slobodan ulaz u zemlju. Najbolje je bilo nešto iz Finske, u obliku ribe, u bojama kakve 94

Degen 05.indd 94

21.9.2012 10:22:10

ne postoje u prirodi, nešto s perima i perlama i dijelovima koji trepere ili se vrtlože u vodi.

“Nisam siguran je li taj čovjek ikada rabio nešto od te lude finske opreme – uvijek je bio jednako sretan kad bi vidio flaks i obične udice – ali sigurno ga je zabavljala.”

Zapravo, pogled tog carinika na ludu stranu ribičku opremu hranilo je onaj značajan i tajanstven osjećaj nacionalnog ponosa koji, čini se, posjeduju svi ­carinski službenici. Gledao je te čudne i čudesne mamce kao na dokaz zapadnjačke dekadencije i uzaludnosti kapitalističkog sustava. “Gledaj ovu smiješnu napravu”, govorio bi. “Koja bi riba koja drži do sebe ikada pokušala pojesti ovu stvar s perima i perlama i čudnim zvukovima? Možda se finske ribe moraju zabaviti prije no što ih ulove, ali dobar rumunjski šaran želi samo kukca na udici.” Ipak, apsurdni finski mamac, malo jeftinog flaksa i obična udica otvarali su put za, nesumnjivo, stotine kilograma čokolade iz Ženeve, ili cigare iz Amsterdama, camembert iz Pariza ili pršut iz Rima.

Možda su čak i otvorili put za čudnu ploču za igranje, napravljenu od metala, s kamenim figuricama. U Rumunjsku su donesene i čudnije stvari, u torbama one privilegirane manjine koja je mogla lagano prelaziti granicu. Možda je igra koja je progonila Nicolaea pripadala službeniku koji je na kraju diskreditiran, pa je zaplijenjena iz njegova stana, kao i donje rublje njegove supruge, televizor i sva dobra hrana koju je držao u ostavi.

“Stekli ste dojam o tome kako su stvari funkcionirale u Rumunjskoj, ne?” Nicolae se tužno nasmiješi i potegne gutljaj iz male boce piva. “Vjerojatno je i sada tako ako sam u pravu, ali tko zna? To više nije 95

Degen 05.indd 95

21.9.2012 10:22:10

moja briga. Ja više nisam Rumunj. Sada sam kanadski useljenik iz Izraela. Više nemam veze s Rumunjskom, osim kad se moram vratiti na vjenčanje svog sina.”

Moguće je da je policija ukrala rukom izrađenu ploču nekog siromaha prije no što ga je odvela u tajni logor da provede nekoliko godina perući rublje stotina kriminalaca. Lako je moguće da ta dva policajca, koji su posjedovali tako lijepu i tajanstvenu ploču, uopće nisu znali igrati backgammon. No, bilo je igara koje su igrali vrlo dobro. Budući da je Nicolaev otac bio u partiji onda kad je to nešto značilo, Nicolae se zapravo nije imao razloga bojati redovne policije. Securitate su bili druga stvar, ali budući da je bio pijan i da je imao vizu u džepu, odlučio je ignorirati opasnost.

Kad je bio mladić, Nicolae i njegovi prijatelji izlazili bi noću u grad, hodali ulicama dugo nakon policijskog sata i prelazili u druge policijske zone. Nisu marili. Mogli su brzo trčati – svi su igrali rukomet, neki su bili u juniorskoj državnoj reprezentaciji i noge su im bile kao u mladih sportaša. Nije bilo mnogo policajaca, debelih ili ne, koji su im bili ravni na otvorenom, osobito kad bi bilo ograda za preskakanje i vrtova za skrivanje. Povremeno bi dečki previše popili, pa ne bi ugledali policajce dok ne bi bilo prekasno.

Policija bi odigrala omiljeni trik, približila se ljudima koji krše policijski sat s ugašenim svjetlima. Čekali bi dok automobil ne bi došao do mladih pijanica, a zatim bi upalili svjetla i skrenuli preko ceste da ih zaustave.

Bila je to smiješna varka, jer čim bi mladići ugledali automobil kako se približava s ugašenim svjetlima, shvatili su da je to policija i odjurili koliko ih noge nose. No, ponekad su bili mrtvi pijani i pjevali, pa ne 96

Degen 05.indd 96

21.9.2012 10:22:10

bi čuli auto kako se približava. U takvim situacijama trik je palio.

Za te sinove privilegiranih, komunikacija s policijom nakon policijskog sata bila je tek nešto više od upozorenja, igranje igre moći. Policija je željela da mladići shvate da država ima određeni autoritet čak i nad njima, državnim reprezentativcima i sinovima članova partije. Zapravo, svaka strana igrala je malu noćnu igru na mirnim ulicama Bukurešta, i pijani mladići i policija. Ako bi policajci pretpostavili da ­­mladići imaju dobre veze, a morali su imati da bi se tako rizično ponašali, odgađali bi traženje njihovih papira što je moguće dulje. Tako su mogli nakratko malo grublje postupati prema mladićima. Mogli su ih gurnuti uza zid i uperiti im baterijske lampe u oči.

Mogli su im narediti da budu tiši i potapšati cijevi oružja kako bi im dali do znanja da misle ozbiljno.

Sve su to policajci mogli činiti dok ne bi otkrili tko su mladići, ali nakon toga morali bi biti ljubazniji. Za ponosne policajce kojima je bilo dosadno, velika je prednost bila što nisu odmah saznali imena pijanaca koje su zaustavili na ulici. Za Nicolaea i njegove prijatelje bilo je zabavno da ne otkriju prebrzo previše informacija. Naravno, Nicolae kasnije nije vjerovao da je komunikacija s policijom tako zabavna, ali u to doba bio je tek blesavi adolescent s previše slobodnog vremena i premalo odgovornosti. Uživao je u tim kasnovečernjim interakcijama. Osobito je uživao u bježanju, zato što je kao mlad sportaš gajio ljubav prema trčanju. Kad je trčao, osjećao bi hladnoću i vlažnost gradskog zraka, i blistavost, a noge su ga s lakoćom nosile kamenim ulicama.

I ispitivanja su mu bila zabavna. Izvodili bi tada mali ples – policajci bi gurali dečke uokolo i ne bi 97

Degen 05.indd 97

21.9.2012 10:22:10

tražili papire sve dok više nisu imali što za reći, a Nicolae i prijatelji dopuštali bi da ih guraju uokolo, buneći se, cerekajući i pokušavajući otići kad bi policajci počeli ispitivati nekog drugoga. Jedan od tih mladića, neustrašivi pijanac imenom Paul, čekao bi dok neki od njegovih prijatelja ne bi policajcima rekao nešto osobito glupo i naljutio ih. Te ljude nije bilo teško naljutiti usred noći. Bili su vrlo osjetljivi na uvrede, a naročito su, činilo se, pazili na intelektualne trikove. Mladići su iz iskustva znali da je omiljeno pitanje policije: “Misliš li da nismo inteligentni?” ili neka varijacija: “Misliš li da mi nismo išli u školu?”

“Misliš li da si ti jedini koji je pročitao velike ruske pisce?”

Odgovor bi često dobili nakon što bi Nicolae upotrijebio omiljeni izgovor: “Žao nam je, drugovi policajci, ali zaduženi smo za ruskog studenta u posjeti, druga Raskoljnikova. On je odlutao i izgubio se.”

Policajcima je bilo važno da mladići shvate kako im nisu inferiorni. No, nažalost po njih, istina je bila takva da je u velikoj Narodnoj Republici, u kojoj su najniži bili najviše pozicionirani i u kojoj se i sama koncepcija društvenog sloja morala izgubiti, još uvijek bilo moguće da narodni čuvari budu inferiorni glupim, arogantnim sinovima partije.

“Ideali su sjajna stvar, da, ali oni rijetko kada nadilaze osnovne ljudske osjećaje, zavist, ljubomoru i ponos.” Nicolae protrlja oči i stidljivo se nasmiješi. “Čak i u loša vremena ljudi imaju priliku da se ponašaju loše. To je sramota, ali istina.”

Drugi dečki natjerali bi policajce da ljutito raz­ govaraju s jednim od njih, postavljaju mu pitanja i pokušaju otkriti vrijeđaju li ga ili ne, a Paul bi jednostavno otišao. Najbolji trik bio bi mu da sklizne u 98

Degen 05.indd 98

21.9.2012 10:22:10

mrak, otrči malo niz cestu, a zatim se vrati prema grupi, glasno zviždeći. To je policiju tjeralo da vježba strogoću. Paul bi se vratio, praveći se da je trijezan i preglasno zviždeći, a kad bi mu policija rekla da stane uza zid, pravio se kao da nikada u životu nije vidio ostale. Ali, druže policajče, uopće ne poznajem ove mlade kriminalce. Zamijenili ste me s nekim, upravo se vraćam iz posjeta djevojci. Znam da je prošao policijski sat, ali znate kakve su žene. Kada žele, žele, a osim toga, njezin suprug vaš je kolega pa je vani samo noću.

Ovo je zaista bilo pretjerivanje, ali oni su bili tako arogantni, tako sigurni u svoje položaje. Ipak, momci su to plaćali ponekim ubodom pendrekom pod rebra, pa čak i udarcem koljena u prepone. Sve je to bio dio igre. Paul je dobio svoje te noći. Nije trebao spominjati žene, ali on je volio prelaziti granice. Te noći otišao je kući s razbijenom usnicom i upozorenjem da ne smije reći ocu kako se to dogodilo.

Tako je završavalo gotovo uvijek. Na kraju, policajci bi morali krenuti dalje, pa bi zatražili identi­ fikacijske isprave. Kad bi zabilježili imena i adrese – adrese za koje su morali znati da pripadaju ­članovima partije – pustili bi momke uz predavanje o odgovornosti prema državi i o zadovoljstvima koja dolaze ako se ne krše opća prava naroda za kojeg je država i stvorena. Gotovo uvijek priča bi završavala lažnom obostranom ljubaznošću, nekakvim nasmiješenim, namignutim sporazumom da je igra te večeri dobro odigrana, i pozdravom do sljedećeg susreta.

No, toga sljedećeg susreta više nije bilo kad je Nicolae zauvijek napuštao Rumunjsku. Tada je otkrio da veze s partijom znače vrlo malo deklariranim izdajnicima Republike. Trebale su mu dvije godine da 99

Degen 05.indd 99

21.9.2012 10:22:10

sebi osigura vizu, i još jedna godina da dobije vize za suprugu i dijete.

“Bilo je to vrlo bolno za Dragoseva oca”, objašnjava Petrescu, “jer on je bio ponosan komunist – to je još i dan danas. Upoznat ćete i njega. Nije mogao shvatiti potrebu svojeg sina da napusti zemlju, potrebu da odvuče pola svoje obitelji iz njedara svoje domovine, unatoč tome što je stanje bilo najteže u godinama prije 1989.”

U tim kasnim godinama, malo prije revolucije, Nicolaev otac, Razvan Petrescu, počeo je osjećati zahvalnost što su njegov sin i unuk na sigurnom u Sjevernoj Americi, iako ga je boljela spoznaja da im je tamo ljepše i da se neće vratiti kako bi pomogli u obnovi zemlje. No, tri godine prije no što je Nicolae otišao bile su strašne za starca. Nije bila tajna kad bi netko zatražio iseljeničku vizu. Ta informacija putovala je brzo i jednako brzo stvarala štetu. Nekada je njegov otac samouvjereno ulazio u svoj ured kao Razvan Petrescu, sekretar Sindikata litografa i izvorni član partije (i djed i baka Dragosa Petrescua, Nicolaevi otac i majka, bili su zatočeni od strane nacista kao članovi Komunističke partije), a iznenada je postao “onaj Petrescu” čiji sin krade od naroda tako što bježi iz zemlje u teškim vremenima. Čim je Nicolae zatražio vizu u državnom uredu, za njega je u središnjoj policijskoj postaji otvoren posebni dosje. A ako je on imao dosje, dosje su imali i svi članovi njegove obitelji, uključujući i njegove ponosne roditelje – komuniste. Nicolaeu nije predstavljao velik problem to što su ga promatrali i slijedili i obraćali posebnu pozornost na njega, ali njegovu ocu bila je to velika i bolna sramota. To je značilo da krupni, ružni ljudi u šinjelima dolaze u njegov ured i 100

Degen 05.indd 100

21.9.2012 10:22:10

njegovu osoblju postavljaju pitanja o njemu, o tome kada dolazi svakoga jutra i kada odlazi navečer, o tome sreće li se redovito sa sumnjivim ljudima, ima li možda aferu s nekom mladom djevojkom koja bi mogla biti agentica kontrarevolucije. Ti ljudi širili su o njemu glasine koje nisu imale veze s istinom, standardne glasine koje su se uvijek mogle čuti o ljudima čije obitelji su otišle – da je njihova veza s deka­ dentnim, zapadnim svijetom oslabila njihove komunističke vrijednosti, i da su pretvoreni u krtice koje čekaju da kapitalisti zbace sustav. Iznenada, promijenili su se odnosi moći između starog Razvana i ljudi koji su radili za njega – njegov autoritet je uništen tisućama šapatima i neprestanim glasinama što su kolale u vrijeme ručka.

Nicolae se u te tri godine susreo sa svojim vlastitim problemima. Bilo mu je sve teže. Redovi su postali duži; više nije bilo moguće nagovoriti ženu za pultom trgovine da mu proda tajnu mađarsku salamu, skrivenu od pogleda ispod grozne rumunjske robe. Zašto bi ona trebala praviti usluge Nicolaeu, koji napušta nju i ostatak svoje rumunjske obitelji – cijelu državu, jednu veliku obitelj – kako bi otišao živjeti u Hollywood?

“Uvijek smo to slušali”, smije se Nicolae, “da svi emigranti odlaze živjeti u Hollywood. Kao da je to bio jedini izbor. Tko bi, do vraga, otišao živjeti u Hollywood? No, to je uvijek bila optužba.”

Zapravo, Nicolae je odveo svoju mladu obitelj u Izrael, gdje su dvije godine gotovo skapavali od gladi, prije no što su napokon pronašli put do Kanade i nekakve udobnosti i slobode. Nicolae je imao svojih problema. Morao se baviti policijskom pratnjom.

Zato što je bio sin izvornog člana partije, državi je 101

Degen 05.indd 101

21.9.2012 10:22:10

situacija bila teža i sramotnija, pa se morala potruditi da mu dodatno zagorča život.

“Možda su smatrali da će me tim zastrašivanjima natjerati da se predomislim. Možda je to bilo kao kada roditelj pokušava strahom natjerati dijete da se lijepo ponaša, za njegovo dobro.” Nicolae gleda Tonyja, naginje malu praznu bocu nad krilom i upadljivo pokazuje bolnu grimasu jer je boca prazna. Pritišće gumb na naslonu i poziva stjuardesu. “Ali, naravno, što me više izazoveš, više se trudim okrenuti stvari u svoju korist.”

Ako krenete iza malenih naselja u predgrađu Bet She’ana u Izraelu, gdje se Nicolae Petrescu smjestio sa svojom mladom obitelji 1984., doći ćete do uredno poredanih stabala crvenih naranči. Bijelo voće visi s grana, potpuno prekriveno kemikalijama kako bi se oduprlo bolestima i kukcima. Farmeri šalju pse da paze na ogradu i zaustave one koji žele brati voće bez dopuštenja. Bez pasa, bilo bi to moguće, jer plantaže su velike i široke. Ograde su visoke i napravljene od savijene žice, ali s dovoljno širokim rupama da čovjek može provući ruku. Zato su bili potrebni psi. Da bi čovjek došao do voća, morao je razumjeti pse, bilo da zna kada ih nema u blizini ograde, bilo da otkrije kako će pridobiti njihovo povjerenje. Kod svih životinja postoji neki ključ za stjecanje povjerenja, neki položaj koji zauzmete, ili nešto što im možete dati, a što će im umiriti instinkt. Nicolae je odlučio pronaći taj ključ.

Pogreška farmera bila je što su puštali samo po jednog psa u svaki voćnjak. Da ih je bilo nekoliko, Nicolae ne bi bio tako spretan u krađi, jer bi mu, dok bi on obrađivao jednog psa, drugi skočili za vrat. Njegova tehnika, na koju je bio osobito ponosan, bila je 102

Degen 05.indd 102

21.9.2012 10:22:10

da zbuni psa. Kad bi pas stigao do ograde i tamo zatekao Nicolaea, pomislio bi da poznaje situaciju.

Nicolae je bio tamo da uzme naranče, a pas ga je morao spriječiti. Kako bi zbunio protivnika, Nicolae nije uzimao naranče. Umjesto toga, tjedan dana samo bi stajao i gledao kako pas laje na njega, bacajući punom težinom svoje srebrno-sivo tijelo na ogradu. Nicolae je stajao na sigurnoj udaljenosti, gledao psa i smiješio se. Nije mu se pokušavao obratiti riječima niti mu se približiti. Jednostavno je dvaput izazvao psa da pokuša osjetiti zbog čega je on tamo. Gledao bi ga, a zatim bi uzeo svoju torbu i otišao.

Puna tri dana pas ga je slijedio duž ograde, režeći i slineći dok bi on odlazio, ali trećeg dana, kad se Nicolae udaljio, pas je samo stajao i gledao ga, zadovoljan razvojem događaja. U drugom tjednu Nicolae je povukao potez. Htio je čekati sve dok pas, kad ga ugleda, ne prestane lajati, ali tada je odlučio postupiti drukčije. Da krene prema psu dok laje, zbunio bi ga još više nego da mu priđe dok je miran. I tako, jednoga dana sljedećeg tjedna, dok je pas lajao na njega, Nicolae je prišao ogradi i gurnuo ruke kroz nju.

Nije se kretao naglo i nije ispuštao nikakve zvukove.

Samo je prišao ogradi i gurnuo ruke kroz široke rupe.

Pas je zaista bio iznenađen, i prema planu, veoma zbunjen. Nicolae je uhvatio psa za ovratnik i čvrsto mu rukama stisnuo vrat, a on se počeo migoljiti. ­Pognuta glava psa bila je dovoljno odmaknuta od njega da ga ne ugrize za ruku. Pustio je ljutitu životinju da se malo izvije kako bi malo osjetila napadačevo meso, čak ga je i dotaknula jezikom, ali nije joj dozvolio da ga ugrize. Tako je Nicolae držao psa pola sata.

103

Degen 05.indd 103

21.9.2012 10:22:10

U početku mu je to bilo veoma teško jer se pas pokušavao odgurnuti od ograde, a imao je vrlo snažne stražnje noge. Pas je skakao i izvijao se, očajnički pokušavajući zagristi Nicolaeve ruke.

“U jednom trenu, pas je počeo pišati po meni kroz ogradu”, rekao je Nicolae odmahujući glavom. “Nisam siguran je li to učinio namjerno ili mu je pobjeglo zbog straha. No, stajao sam i držao ga za vrat dok je pišao po mojim nogavicama. Cijelo vrijeme gledao sam ga jednako kao i prije. Gledao sam ga ravno u oči, koncentrirano i sa što manje straha. Nakon pola sata pustio sam psa i odstupio od ograde. U tom trenutku sam pobijedio. Pas nije lajao. Umjesto toga, spustio je njušku do poda i pogledao me. Vidite, bio je zbunjen. Tada sam uzeo svoju aktovku i otišao.”

Sljedeća tri dana psa je obrađivao na isti način.

Brzo, odlučno Nicolaevo hvatanje i pola sata izvijanja.

Pas se još jednom popišao po njemu, a trećeg dana čekao je da Nicolae gurne ruke kroz ogradu. Htio je da to učini. To mu je postala igra. Pas ga je još uvijek htio ugristi za ruku – taj instinkt nije mu nestao, ali borba protiv Nicolaea za njega više nije bila borba na život i smrt. Znao je da će ga Nicolae u jednom trenutku pustiti, uzeti torbu i otići. Sada, kad je došlo vrijeme da ode, životinja je bila razočarana. Nicolae ju je potpuno zbunio s obzirom na ulogu koja joj je namijenjena. Pas ga je trebao otjerati od ograde i naranči, ali sada je htio da ostane.

Do kraja drugog tjedna Nicolae je sa svoje strane ograde mogao činiti što želi, a pas bi samo sjeo i gledao, čekajući da gurne ruke kroz ogradu i da počne igra. Kad je tako smirio psa, Nicolae je gurnuo stopala između žice na ogradi i popeo se do gornjih grana stabala s narančama kako bi došao do najboljeg voća.

104

Degen 05.indd 104

21.9.2012 10:22:10

Svakoga dana nabrao bi naranči koliko mu je stalo u aktovku i izašao iz voćnjaka pokraj ograde, pokraj miroljubivog i totalno zbunjenog psa koji je cvilio. Da je pao na njegov teritorij, životinja bi mu nesumnjivo skočila za vrat, i zato je pazio da ne padne. Tako je Nicolae svojoj obitelji osigurao svježe voće, koje im je bilo itekako važno u tim ranim danima imigracije, kada su oskudijevali u novcu.

U zračnoj luci u Ostiji blizu Rima čeka se pet sati. Nakrcani autobus na pisti i carinici s cigaretama u ustima. Tijekom slijetanja dogodio se čudan svjetlos­ ni efekt. Tako je Tony shvatio da su se spustili gotovo do tla. Prozori s desne strane počeli su treperiti, a lagani nagib pri spuštanju otkrio je Mediteransko more, nemirno, primamljivo, s tisuću valova od kojih se odbija sunčeva svjetlost. Dianina majka opet je počela dirati krunicu koju je odložila sat vremena nakon što su krenuli iz Toronta. Netko je pjevao. Tony je gledao nekog muškarca kako preko prolaza pruža veliku okruglu štrucu kruha nekoj ženi. Njemu preko puta Dragos i njegova lijepa rođakinja provjeravali su svoje karte i tiho razgovarali na rumunjskom.

Put mu se činio kao godišnji odmor. Svi putuju prema nečem novom. Tony je slušao Nicolaeve beskrajne priče o sebi kao da gleda film, s onoliko koncentracije koliko je zahtijevao trenutak. Jedan par u njihovoj blizini započinjao je medeni mjesec. Cijelo vrijeme su se ljubili. Kad su mislili da ih nitko ne gleda, muškarac bi gurnuo ruku pod bluzu svoje žene, a ona bi se naginjala dok joj ruka ne bi nestala između njegovih nogu. Prema onome što je načuo od njihovog razgovora, Tony je saznao da će novopečeni bračni par nakratko zastati u Rimu kako bi presjeo na drugi avion i nastavio putovanje u Grčku, gdje će 105

Degen 05.indd 105

21.9.2012 10:22:10

provesti dva tjedna na otoku. Čitali su i spavali i ljubili se i smijali punih osam sati leta preko oceana.

Kad bi mu film dosadio, Tony bi ih gledao, a oni su ga ignorirali.

Tony i četiri Petrescua morali su čekati pet sati u sunčanoj zračnoj luci, pokraj vratnica prema posljednjem dijelu njihova leta, i već su bili okruženi Rumunjima. Sada svi idu kući. Sada je odmor gotov.

Vrijeme je da se vrate na posao ili da nekoga pokopaju. Vrijeme je da izvade novac, čokolade i igračke.

Tony cijelo vrijeme nosi sa sobom trofej. U zračnoj luci gura ga na kolicima, prekrivenog osobnom prtljagom da ostane skriven. Ne boji se da bi ga netko mogao prepoznati, ili da je nekome stalo. Pet sati gura trofej po terminalu. Gleda kroz sve prozore koje može pronaći. Široke staklene ploče uzdižu se nad njim i pružaju mu širi pogled na Italiju no što je očekivao.

Kroz jedan prozor gleda kako se drugi avioni spuštaju nisko nad Mediteranom, iako više ne vidi vodu.

Prepoznaje igru svjetlosti s donje strane aviona. Razmišlja o tome kako se talijanski piloti smiješe jedni drugima dok klize kući preko svojeg plavog, toplog mora. Toplo se tapšu po ramenima i potiljcima. Razmišlja o školjkama u umaku od rajčice i osjeća miris cigareta carinika i čuvara. Dvaput ga zaustavljaju mladi ljudi sa strojnicama i psima. Njemački ovčari na debelim kožnim povodnicima, niskih kukova i iskeženih njuški, i mladići koji puše i udaraju prstima o duge cijevi svojeg oružja. Kažu mu da stane u stranu dok psi okružuju njegova kolica i njuškaju po ­šavovima kutije trofeja. Nada se da ga mladići neće tjerati da otvori kutiju. Vjeruje da razumije neke riječi. Čuvari razgovaraju o kojem se glazbenom 106

Degen 05.indd 106

21.9.2012 10:22:10

instrumentu radi. Odstupa u stranu i smiješi se, zureći kroz jedan od visokih prozora, nadajući se da će i ljudi i psi otići dalje.

U blizini izlaza stoje samo Rumunji. Kasnije, kad se približi vrijeme ukrcaja, pridružit će im se i talijanski biznismeni, u tamnim odijelima i užurbani, ali za sada, tijekom pet sati, ovaj izlaz je dio Rumunjske.

Svi su oni već bili tamo, kupili su konjak i američke cigarete u bescarinskim zonama, spavali na klupama i čekali beskrajnih pet sati na dvosatni let kući.

“To nam je zato što živimo u nevažnoj zemlji.”

To su Dragosove prve riječi nakon izlaska iz aviona.

“Znam to cijeli život. Nijemci, Rusi, Francuzi, Talijani – svi oni lete. Rumunji čekaju na let.”

Tony se pita je li moguće da se čovjek fizički smanji na putu kući. U talijanskoj zračnoj luci, slavna hokejaševa veličina izgleda kao trik lošeg mađioničara.

“Tony, htio bih piti.”

“Pij”, kaže on.

Na udaljenom terminalu, na kraju dugačka staklenog hodnika, prekrivenog tepihom kako bi se prigušio zvuk tisuća kolica s prtljagom, Tony gleda oluju i munje daleko na moru. To je najbolji prozor koji je pronašao. Gleda kako autobusi kreću i kruže niz dugi odvojak koji vodi na autoput prema Rimu. Gleda kako se visoka trava povija od asfalta dok auto­ busi prolaze pokraj nje. U sredini odvojka nalaze se ruševine. Jedan niski kameni zid i kamene linije temelja, mnoge sobe, ograđene metalnim stupovima i žutim najlonskim konopcima. Sa svih strana, po glatkoj novoj cesti, autobus za autobusom s turistima klizi na autocestu i s nje.

107

Degen 05.indd 107

21.9.2012 10:22:10

Iza ruševina tlo se spušta do kamenite plaže. Tu je more, u tom trenutku blijedo, odražava nebo koje se naoblačilo otkad su stigli. U jednom djeliću njegova vidnog polja, daleko na moru, spušta se munja.

Tony se naslanja na kutiju s trofejem i gleda oluju.

Tu ga zatječe i Diana. Ona je sate podijelila na kafiće i trgovine u bescarinskoj zoni. Sa sobom nosi papirnatu vrećicu.

“I tako, pokazuješ svojoj djevojci Italiju, ne?” kaže, ne izgovarajući njegovo ime. Tony skreće pogled s rimskog neba i pažljivo je gleda. Izgleda umorno od putovanja, odjeća joj je zgužvana, možda i pretopla za to vrijeme, kosa joj je raskuštrana od statičkog elektriciteta i nedostatka njege. Ipak, pogled na nju sviđa mu se.

“Pažljivo, Tony, postat će ljubomorna ako budeš gledao drugu ženu.” Ona potiskuje tihi smijeh.

“O kome pričaš?”

“O ovome…” potapše kutiju trofeja, “o ljubavi tvojeg života. Nikada nisam vidjela takvu predanost.

Vjerujem da čak i razgovaraš s njom kad je nitko ne gleda. Razgovaraš li s njom, Tony? Razumije li te, kao što bi dobra žena trebala?”

“To je samo posao. Samo radim ono što se očekuje od mene. Kad bih izgubio trofej, izgubio bih posao.”

“I tako”, nastavlja ona, gurajući kažiprstom ćošak crne kutije, “kad bi prepustio kutiju zračnom prijevozniku da se pobrine za nju, to ne bi bilo dovoljno dobro?”

“Zračni prijevoznici gube prtljagu. To se događa svakodnevno. Kakva bi bila svrha toga da dođem u Rumunjsku na vjenčanje, a da trofej stigne u Hong Kong? Uopće nema smisla da ja idem nekamo bez tog 108

Degen 05.indd 108

21.9.2012 10:22:10

trofeja. Ja ga ne vodim na vjenčanje tvojeg rođaka – on vodi mene.”

“To i ja kažem. Ti si njezin pratitelj – i kako je tužno to što si rekao, da nema smisla da ideš nekamo bez trofeja. Želiš li reći da nikada ne putuješ bez njega?” “Želim reći da mi je to posao. Kada ti se posao sastoji od putovanja, putovanje je rad.”

“Pa što onda činiš da se zabaviš – kad si na odmoru?”

“Ostajem na jednom mjestu. Mirno sjedim. Ne mičem se.”

“Hmmm. Ti i tvoja djevojka.” Sada njega gurka kažiprstom. On osjeća oštri polumjesec njezina nokta kroz tkaninu rukava. “Stvoreni ste jedno za drugo.” “Što je u vrećici?” “Šećer”, kaže ona. “Ne šećer… druga vrsta, ona lažna. Lažni paketići šećera.” Otvara vrećicu i pokazuje Tonyju stotine ružičastih i plavih ovitaka umjetnog sladila. “Uzela sam ih iz kafića. Moj djed je dijabetičar, a ovo je vrlo teško nabaviti u Rumunjskoj.

Kad ih vidim, uzmem ih.”

“Kradeš paketiće šećera kamo god pošla. Kradeš lažni šećer.”

“Da”, kaže ona, kimajući glavom i glumeći gađenje. “Ja sam kradljivica, bijedna useljenica. Uzimam i one vrlo mekane papirnate ubruse. Pola mojeg kofera napunjeno je paketićima šećera i ubrusima. Znaš li kakav osjećaj izazivaju papirnati ubrusi u Rumunjskoj? U Rumunjskoj nema papirnatih ubrusa. Ne izazivaju nikakav osjećaj zato što ne postoje.”

“Nema papirnatih ubrusa”, ponavlja Tony. “Nisam imao pojma da ti je djetinjstvo bilo tako grozno.

109

Degen 05.indd 109

21.9.2012 10:22:11

Sigurno si sretna svakog jutra kad se probudiš u Kanadi, svjesna da možeš obrisati usta papirom.”

“U deliriju sam od sreće”, kaže ona jednoličnim tonom, a zatim se dugo zagleda u Tonyjevo lice, toliko dugo da mu je postalo neugodno. Skreće pogled s nje i gleda kako turistički autobus kreće s terminala.

“Ti si ružan”, kaže ona. “Uopće nisi zgodan. Ali ružan si na drukčiji način od većine Rumunja. To je privlačna vrsta ružnoće. Ipak, shvaćam zašto ti je ovo jedina djevojka.”

“U redu.” Tony polako kimne, spuštajući pogled prema tepihu. “Žao mi je što sam rekao to o ubrusima. Žao mi je. Nemam blage veze ni o tvojoj zemlji ni o tebi.”

“Nemaš blage veze ni o čemu, Tony.” Diana se smiješi i podiže prstom njegovu bradu. “Ali ponavljam, to je privlačna vrsta ružnoće.”

Kad su se vratili do ulaza, vidjeli su da su se počeli skupljati poslovni ljudi. Petrescu stoji sedmi u redu za ukrcaj, pokraj oca i tete. U svojem prevelikom odijelu izgleda kao da mu je petnaest godina.

Nakon što su se svi ukrcali, nastaje još jedan zastoj. Pilot se vraća u putničku kabinu da pita za Kup. Čuo je za njega i želi ga dotaknuti. Tony otkapča pojas sjedala i otvara kutiju. Pilot se naginje preko Tonyjeva sjedala. Ruka mu nestaje u kutiji do zapešća.

“Poput žene”, kaže on, a Diana se zakikoće. “Poput boka lijepe žene.” Zatim se i on nasmije.

Tony se pita što za tog čovjeka znači pilotiranje avionima. Gleda njegove podlaktice i pita se kakve to električne impulse i instinkte imaju te ruke, a njegove ne. Pilot se zatim rukuje s njim i Tony stišće njegovu ruku, razmišljajući o uzgonu i potisku.

110

Degen 05.indd 110

21.9.2012 10:22:11

“Jeste li ga poljubili?” pita pilot smiješeći se. “On je poput žene. Sigurno ste ga poljubili.”

“Morate ga osvojiti da biste ga poljubili”, kaže Tony. “Koja bi mu inače bila svrha?”

Svi se počnu smijati. Jedan poslovni čovjek s druge strane prolaza obraća se stjuardesi razdraženim glasom. Pilot odmahuje glavom i kaže nešto previše tiho da bi ga čuli. Oči mu se šire kada vrati pogled na Tonyja.

“Ipak, volio bih ga poljubiti.”

Tony se diže sa svojeg sjedala i pomiče niz prolaz kako bi dao mjesta mladom pilotu. Zna da avion ne ide nikamo dok to ne učini. Tony ne može vidjeti poljubac jer je pred njim previše tijela, ali kad svi počnu klicati, zna što je učinio. Prije no što se odluči vratiti u kabinu, pilot se rukuje s Petrescuom, pa ga poljubi u čelo.

“Ti si ga osvojio, ne?”

Petrescu kima glavom. Pilot ga opet poljubi u ­čelo.

“Za sreću”, kaže on.

Za vrijeme leta Petrescu se naginje prema Tonyju i smiješi se.

“Da je riječ o nogometu”, kaže on, “još bismo bili na tlu.”

Oko njih poslovni ljudi u tamnim odijelima otvaraju novine. Nakon dva sata, kruže nad Bukureštom.

Dok gleda kroz prozor, Tony nema osjećaj grada pod sobom. Vidi drveće i jezera, ali vrlo malo cesta. Naginje se preko kutije trofeja i gleda u tlo. Počinje se pitati zašto kasne. Meškolji se na sjedalu i pogledom traži stjuardesu. Čuje kako Diana s druge strane mrmlja u polusnu.

111

Degen 05.indd 111

21.9.2012 10:22:11

“Tony, ne brini. Vjerojatno je pas na pisti.” Gleda ga umorno iznad ruba svojeg pokrivača, a po njezinim očima vidi da se smiješi. “U Rumunjskoj nema papirnatih ubrusa, vrlo je malo lažnog šećera, a psi trče po pistama. Dobrodošao u moje djetinjstvo.”

112

Degen 05.indd 112

21.9.2012 10:22:11

Trinaesto poglavlje Tony se budi na zvuk konjskih kopita na cesti.

Otvoreni prozor njegove sobe pušta unutra prohladni jutarnji zrak, izmaglicu i odjek kopita. Događa se to prije prave svjetlosti, dok je zrak još plave boje. Čuje se još jedan zvuk, prodorno udaranje čelika o čelik.

Nije ga probudio zvuk kopita, nego taj zvuk. Dovlači se do otvorenog prozora i gleda prema krajoliku koji se uzdiže i pada pred njime. S druge strane ceste, na postaji, usamljeni čovjek u crnom kaputu hoda uz prugu pokraj putničkoga parnog vlaka. Nosi ručnu svjetiljku i dugi čelični čekić. Korača duž vlaka i zastaje kod svakog kotača, udari ga i osluškuje kako čelik odzvanja u rano jutro. Provjerava kotače, tražeći oštećenja. Pokraj Tonyjeva kreveta veliki srebrni trofej stoji u podstavljenoj crnoj kutiji za nošenje.

Tony otvara i zatvara kopče na kutiji i vraća se u krevet.

Trećeg vikenda u lipnju 1995., u sjevernom gradu Ilisestiju u Rumunjskoj, odvijaju se dvije svadbene svečanosti za isti par, a Kupa nema niti na jednoj od njih. U subotu, dok se mala građanska ceremonija odvija u gradskoj vijećnici, Tony se drži podalje od drugih, u blizini Kupa, i provodi veći dio dana promatrajući s prozora svoje hotelske sobe pitoma brda prošarana ovcama i bujne, šumovite doline. Gleda dolaske i odlaske vlakova na postaji. Fotografira vojnike i turiste kako hodaju po pruzi i platformama.

161

Degen 05.indd 161

21.9.2012 10:22:14

Služi se dalekozorom da bi otkrio ptice u visokim borovima koji okružuju maleni hotel.

Sljedećeg dana, na crkvenoj ceremoniji, Tony stoji u mnoštvu članova obitelji, prijatelja, novinara i gledatelja dok se Dragos Petrescu ženi s Irinom Mihu, djevojkom iz djetinjstva, koja jedva da je postala žena, prema kojoj se mladi hokejaš ponaša na neobično formalan način. Tony se pita nije li taj brak ugovoren.

Svećenik pjeva i govori, gosti drže zlatne krune nad glavama mladoženje i mladenke; mnogi ljudi, gosti i usputni prolaznici, ljube vrlo veliku Bibliju. Sve žene drže cvijeće dok mirisne voštane svijeće osvjetljuju kamene zidove i pod.

Djeca u dronjcima stoje u blizini ulaza, tiho proseći i nudeći molitve za novac. U drugom uglu crkve, stariji svećenik drži privatnu misu za mrtve, a jedna starica u crnom stoji pred njim u tami. Tony se prisjeća koliko je puta provjerio staru bravu na vratima svoje hotelske sobe i osjeća težinu teškog željeznog ključa u džepu.

Jedini rumunjski građanin koji je ikada osvojio trofej hokejaškog prvenstva, dvadesetjednogodišnji Dragos Petrescu, iznenadna i potpuno neočekivana nacionalna slavna osoba, donio je sa sobom Kup na vjenčanje. On će zauzimati središnju točku tijekom svadbe, bit će postavljen na malom podiju iza glavnog stola, kako bi se koristio kao pozadina za fotografije, kako bi ga gledali, dirali i divili mu se svi gosti i posjetitelji. Tony Chiello, čuvar Kupa, drži se podalje, jede sitne mesne okruglice i kavijar s Crnog mora i gleda protok ljudi oko Kupa. Povremeno obriše sjajnu površinu Kupa svilenim rupčićem kako bi uklonio otiske prstiju i masnoću od večere, kako bi ga opet učinio savršenim.

162

Degen 05.indd 162

21.9.2012 10:22:14

Ljudi plešu na glazbu mandolina, violina i klarineta. Ciganski glazbenici pjevaju s bine, a žene omataju svoje muškarce u dugačke rupce na plesnom podiju. U jednom kutu dvorane, nekoliko starijih ­ muškaraca u tamnim odijelima okupilo se oko malenog stola. Oko njih se podiže dim, smiju se i piju, udaraju se po leđima i povlače jedni druge za rukave.

Na stolu je ploča za backgammon. Ljudi kliču dobrim bacanjima kocaka, a tiho, ironično mrmljaju kada kocke padnu loše. Drveni komadi silovito kližu po drvenoj ploči, podižu ih i snažno vraćaju na ploču. Mladoženja sjedi za stolom preko puta muškarca u sedamdesetima. Pijano se smiješe jedan drugome, ­ obojica puše duge cigare. Tony gleda ploču. Starac je očito u prednosti, a čini se da Dragos oteže, pokazujući svoje figurice i brzo govoreći na svojem jeziku.

“Objašnjava da je backgammon sličan hokeju.”

Snažna ruka hvata Tonyjevu ruku i on otkriva da mu se čaša puni šampanjcem. Nicolae Petrescu – Nicolae, krupni hokejašev otac, dogegao se preko dvorane kako bi se obratio Tonyju i podučio ga, pijano i radosno.

“Ubrzo će izgubiti ovu partiju, pa si sada uzima vrijeme da to objasni.”

Nicolae se oslanja na Tonyja. Sjajno, ćelavo čelo orošeno mu je znojem, a u nasmiješenim ustima drži cigaru. Drži bocu šampanjca za grlić, poteže gutljaje kad god izvadi cigaru iz usta.

“Pokazuje kako su površine za igru veoma slične – pravokutnik s linijom u sredini, koja dijeli sve akcije. Vidiš, obje igre su u osnovi utrke, pri čemu najbrži igrač najvjerojatnije odnosi pobjedu, ali obje igre ovise i o mudrom korištenju brzine. Postoji situacija kada čovjek juri u vlastitu propast. Kreći se prebrzo 163

Degen 05.indd 163

21.9.2012 10:22:14

u pogrešnom trenutku u hokeju i upadaš u zaleđe, uništavaš priliku da zabiješ gol. Koncentriraj se samo na brzinu svojih figurica na ploči backgammona, i provest ćeš cijelu noć za šankom, čitajući novine, što bi se reklo. Kao što je moj idiotski sin učinio večeras.

No, tko može okriviti muškarca zato što igra prebrzo u svojoj svadbenoj večeri? Naravno, znaš na što mislim.”

Dragos igra protiv djeda svoje nevjeste, Andreia, čovjeka čije su vještine u igri testirane svakoga dana tijekom gotovo osamdeset godina.

“Starac ne gubi gotovo nikada, čak ni kada je kocka protiv njega. Poznaje ovu ploču kao što muškarac poznaje raspored madeža na prsima svoje ljubavnice.

Igrao je backgammon protiv fašista tijekom 1930-ih.”

“Je li pobijedio fašiste?” pita Tony.

“Ovdje je i danas, zar ne? Naravno da nije pobijedio fašiste. Možda je najbolji igrač backgammona u ovoj državi, ali kad su fašisti na vlasti, bolje je ne pobjeđivati ih u igri.”

Igra završava kao što je očekivano, s mnogo klicanja starom Andreiu, koji sklapa ruke iznad glave i zatim trči do podija da bi poljubio Kup. Svi se okupljaju kako bi fotografirali dvojicu šampiona posve različitih generacija, koji poziraju s trofejem.

“Ti igraš?”, pita Nicolae Tonyja.

“Uglavnom gledam, ali mislim da postajem sve bolji.” Tony brzo pogledom pretražuje prostoriju, ­traži Dianu, nadajući se da ga neće primijetiti kako razgovara nad pločom za backgammon.

“Onda ćemo igrati. Molim te, sjedni.”

Tony sjeda preko puta krupna, znojnog muškarca. Nad pločom struji toplina od ruku i napora. Tony 164

Degen 05.indd 164

21.9.2012 10:22:14

odmjerava Kup u prostoriji. Siguran je u rukama čovjeka koji ga je osvojio. Zabava oko njega postaje sve intenzivnija, mladi i stari plešu i pjevaju, muškarci stoje u skupinama pokraj ulaznih vrata, a dim se diže od njih kao s logorske vatre. Dragos Petrescu vidio je oca kako je sjeo za ploču, pa je Tonyju ozbiljno kimnuo glavom.

“Vjerojatno se pitate zašto moj sin koristi samo majčino djevojačko ime.” Stariji muškarac smije se preko stola. “Znate kakav je ovo život. Uvijek pokušavate živjeti tako da učinite najbolje za svakoga. Ponekad ne uspijete. Kad biste znali koliko smo se mi žrtvovali za ovog dečka!”

Tony gleda u nasmiješene, gotovo lude oči Nicolae Petrescu – Nicolaea i igra počinje.

Prije no što je napustio Rumunjsku, Nicolaeu Petrescu – Nicolaeu policija je, naravno, mogla učiniti malo toga, a i tome je pridavao važnost. Bio je siguran da će na kraju pobjeći. U to vrijeme na vladu su vršili snažan pritisak da ne otežava previše Židovima da odsele, pravim Židovima koji su zaista željeli živjeti u Izraelu. Mogli su zadržavati Nicolaea papirologijom i birokracijom nekoliko godina, pokušavajući ga odgovoriti od te namjere, ali na kraju će morati pus­ titi ga kroz prolaz za odlaske u zračnoj luci. U to doba, avioni su svakog tjedna letjeli za Tel Aviv. Istina je da na tim letovima nije bilo tako mnogo pravih Židova, i nije bilo tako mnogo ljudi koji su zaista željeli ići živjeti u Izrael. Izrael je bio tek postaja na putu za Ameriku, a Amerika, odnosno New York, bila je pravo odredište.

Policija je bila svjesna rupe u međunarodnim konvencijama, pa su stoga bili gorljiviji u svojim ­ ­intervencijama u procesu odseljavanja. Uslijed toga, 165

Degen 05.indd 165

21.9.2012 10:22:14

Nicolaeu su dodijelili dva momka, dva časnika čiji je posao bio da budu na istom mjestu na kojem se i on zatekao. Policija je osobito voljela promatrati Nicolaea tijekom velikih židovskih blagdana. Prirodno, ako čovjek traži od Izraela da ga prihvati, dobro je poznavati velike židovske blagdane, ako ne zato da ih proslavite, a ono barem da znate koji je koji, kako nekome ne biste čestitali Jom Kipur na Roš Hašanu.

Tijekom velikih blagdana, jedan od dva policajca u civilu uvijek bi našao neki razlog da pozove Nicolaea u policijsku postaju, a taj je poziv morao prihvatiti.

Mnoge velike židovske blagdane proveo je u policijskoj postaji u Bukureštu, odgovarajući na pitanja.

“I, Petrescu, koliko znam, volite pitu od šljiva?”

Nicolae bi se počešao po glavi, pokušavajući se prisjetiti postoji li neka hebrejska zabrana uživanja šljiva, kolača ili slatkiša tijekom blagdana.

“Da, pretpostavljam da sam pojeo pitu ili dvije u životu. Mogu biti veoma ukusne ako su dobro pe­ čene.”

“Da”, rekao bi čovjek dojmljivo, zapisujući nešto u knjižicu.

“Jeste li vidjeli rezultate derbija ove subote, Petrescu? Steaua je odustala u osamdeset i devetoj minuti i završilo je neriješeno. Prokleti amateri.”

Moguće je da je na ovaj način čovjek tražio suosjećanje, što je bilo apsurdno zato što je Steaua bila partijski nogometni klub, dok su Nicolae i njegovi prijatelji oduvijek navijali za Rapid, klub mladih, pomodnih disidenata. Nicolae bi bio sretan zbog izjednačenja u utakmici protiv Steaue u posljednjoj minuti, još i sretniji da ih je Rapid pobijedio s 3:0, ali radi nogometa se nije ludirao.

166

Degen 05.indd 166

21.9.2012 10:22:14

Kad bi razgovor došao na temu nogometa, znao je da više nije na poznatom terenu političkih ili socijalnih nesuglasica. Jedno je bilo da vas policija sumnjiči za lojalnost državi i da istražuje jeste li disident, ali ako biste im dopustili da saznaju vaše osjećaje prema nogometu, stvari su mogle poći jako po zlu.

Rekao bi da je to šteta i da je Steaua trebala staviti toga i toga u drugi tim, ili pozvati toga i toga s klupe.

To je najviše što je mogao riskirati, znajući da je taj i taj jedan od najboljih Steauinih igrača, a taj i taj potpuno nesposoban. Riskirao je to, znajući da valja pogrešno govoriti o nogometu dok razgovarate o podobnoj momčadi.

“Petrescu, zašto kupujete mineralnu vodu u Aveniji Prvog svibnja, a salamu u ulici Dorobantilor? Što je tako posebno u vezi mineralne vode u Aveniji ­Prvog svibnja?”

“To je samo pitanje rutine. Osim toga, lakše mi je kupiti mineralnu vodu bliže kući, jer je onda ne moram nositi tako daleko.”

“Jeste li sigurni, Petrescu? Sigurni ste da vam se ne sviđa djevojka koja prodaje mineralnu vodu u Aveniji Prvog svibnja? Mislim da je jako zgodna, ali naravno, ja nemam ženu i dijete.”

“Točno, druže oficire, vi i ja imamo različite odgovornosti, pa je normalno da ste vi primijetili taj detalj, a ja nisam. Ako kažete da je zgodna, vjerovat ću vam i možda ću je i pogledati sljedeći put – ali samo pogledati.”

“Petrescu, jeste li bili dobri u fizici u gimnaziji?”

Ispitivanje bi se nastavilo u tom stilu, često i po dva sata i više. Policajac i osumnjičeni bi zajedno popušili cijeli paket Carpatija, odebljih, vrlo mirisnih transilvanijskih cigareta, sjedeći za širokim stolom 167

Degen 05.indd 167

21.9.2012 10:22:14

preko puta jedan drugome, dok bi tajanstvena ploča besposleno stajala u kutu. Ponekad bi časnik ustao sa svojeg stolca i bez riječi napustio prostoriju. Nicolae bi tada shvatio da bi trebao ostati savršeno miran, ne napuštati stolac i brinuti o onome što slijedi. Bilo da je to strogo pravilo ili ne, činilo se kao dobra odluka, i iako se često osjećao usamljeno i tjeskobno, uvijek je postojalo nešto na što se mogao usredotočiti, nekakvo kliktanje iza zidova ili zvuk nečega što struže po podu na katu iznad njegove glave. Znao je da je sve to dio igre, ali zapravo je odvlačilo pozornost i bilo je, bio je siguran, banalno, namjerno, utješno. Strah od onoga što se krije iza tih zvukova trebao ga je nekako onesposobiti, sugerirati užase koje je zatim sam trebao zamisliti vlastitom maštom. To je u početku i činio, ali čak mu je i užas postao poznat.

Nakon revolucije, Nicolae je dobio potvrdu, kao i svi ostali, za ono što se oduvijek sumnjalo u vezi zgrade u koju su ga odvodili iznova i iznova. Ti ljudi, tajna policija, zaista su ubijali svoje sugrađane u toj zgradi. Ubijali su i sakatili i uništili umove mnogih, mnogih ljudi u prostoriji s ludom pločom za backgammon. Iz tog razloga mnoge pripadnike Securitatea masa je odvukla na ulicu i nasmrt iscipelarila tijekom revolucije. Mnogi ljudi osjetili su pravu bol zbog te zgrade u centru Bukurešta i onoga što se događalo u njezinim prostorijama.

Kad je došao red na njega da se ukrca na avion i napusti Bukurešt, Nicolaea više nisu zabavljale igre koje je bio prisiljen igrati. Iako Securitate možda nije uvijek imala ovlaštenje da povrijedi ili ubije, iako možda nije uvijek mogla opravdati nečiji nestanak, uvijek su mogli odložiti prijetnju na stol i ostaviti je tamo. Nikada nisu bili bez te mogućnosti, a to je bilo 168

Degen 05.indd 168

21.9.2012 10:22:14

i najjednostavnije. Samo su oni znali jesu li zaista spremni ispuniti tu prijetnju ili ne. A kad bi pogodili pravu prijetnju, bilo bi to golemo opterećenje za osobu kojoj prijete. Ponekad ne bi pogodili, i prijetnja bi se činila smiješnom. Međutim, najčešće su pogađali.

Naravno, pročitali su ga. Unatoč činjenici da je zaista pobjegao u Izrael, Securitate je dobila igricu koju su igrali prije no što je Nicolae otišao. Otkrili su polugu koja kontrolira njegovo samopouzdanje i upotrijebili je. Bilo je to pitanje jednostavne psihologije.

Njihov najveći uspjeh nije bio to što su ulovili Nicolaea u nečem sramotnom ili nezakonitom, nego to što su mu pružili dokaz da je njegov osjećaj sigurnosti ugrožen.

Da bi čovjek uopće mogao živjeti normalno u takvoj policijskoj državi, bilo je važno da u životu ima nešto što je potpuno sigurno i privatno. Morao je biti u stanju hodati ulicom s nekakvom tajnom skrivenom u glavi i znati da je ona sigurna. Čovjek je morao imati najmanje jedan izvor sigurna povjerenja. Morao je vjerovati sebi i svima drugima koji su znali njegovu tajnu. To temeljno povjerenje omogućilo je čitavim generacijama da žive bez prave slobode, jer je to povjerenje nosilo svojevrsnu slobodu.

Nicolae je posjedovao radio-uređaj. Bio je to maleni Grundig koji mu je otac kupio u Berlinu tijekom 1950-ih, dok je radio u tamošnjem veleposlanstvu.

Bilo je uobičajeno da diplomati i uglednici donose kući elektroniku sa Zapada, a tijekom 1950-ih to nije bilo pod tako strogom kontrolom kao kasnije. Zapadni radio-uređaji uglavnom se nisu tolerirali, osobito kvalitetne njemačke uređaje poput Grundiga, koji su mogli hvatati kratke valove zapadnjačkih radio 169

Degen 05.indd 169

21.9.2012 10:22:14

emisija. Nicoalev otac znao je da njegov radio-uređaj to može, ali zbog svoje naivnosti nije mislio da bi njegova sina mogle zanimati takve emisije.

Rumunjski građani su mrzili Ruse, čak i u doba najveće snage svoje Republike, dok su u tako velikoj mjeri ovisili o SSSR-u. SSSR je slao turističke uglednike na ladanje u Rumunjsku kako bi slušali cigansku glazbu, jeli seljačku hranu i tretirali obične ljude kao sluge. Ako bi turisti otišli nesretni, ubrzo bi se vratili u tenkovima. To je bio sporazum s Rusima. U tom okruženju, čuti na radiju nekoga sa Zapada, nekoga tko se ne boji Rusa, tko se može našaliti na njihov račun i ne otrpjeti njihov gnjev, bila je čista romantika. Mnogi ljudi, osobito oni mlađi, otkrivali su načine da uživaju u zabranjenim kratkovalnim emisijama. Tijekom dugih godina bila je to relativno sigurna zabava.

Kad je Narodna Republika bila snažna, vlast nije brinula o tome što se o njoj govori na Radiju Slobodna Europa. No, kad su vremena bila teška, a ubrzo su postala, radio-uređaji postali su problem. Neko vrijeme vlast je blokirala signale Radija Slobodna Europa, Glasa Amerike i BBC World Servicea. U nekom trenutku shvatili su da emisije slušaju gotovo svi koji mogu. Nisu slušali samo da čuju nogometne rezultate iz Engleske, iako je i to bilo važno. Neke poznate osobe iz zemlje su dezertirale. Prije no što je bilo normalno slušati BBC, Nicolae i njegovi prijatelji ­gotovo nikada nisu čuli za dezertiranje, osim preko ulične mreže, ako je osoba koja je pobjegla na neki način bila slavna, primjerice neki pjesnik ili režiser.

No, onda je netko s Nicolaeove godine na fakultetu, netko koga je on dobro poznavao, Valentin Cescu, 170

Degen 05.indd 170

21.9.2012 10:22:14

radio-operater iz hobija, a ponekad i voditelj glazbenih emisija za studente, otišao na more i nije se vratio.

Nedugo zatim začuli su Cescuov glas na svojim radio-uređajima preko Glasa Amerike. Kako sada to da mladić s tako dobrim vezama u društvu Buku­ rešta, zapravo sin partije, vodi emisije za Rumunjsku u Glasu Amerike? Bilo je to previše da bi vlast mogla popustiti. Više nisu mogli odmahivati rukom na popularne emisije kao na neznalačku zapadnjačku propagandu. Iznenada, činilo se kao da propaganda dolazi izravno iz zemlje. Za njih to nije bilo ništa manje od intelektualne pobune. Kad je Cescu radio satiru na poznate osobe, činio je to služeći se njihovim imenima i popularnim nadimcima. Kad bi govorio o zatočeništvu duše u Rumunjskoj i o slobodi koja postoji u Zapadnom Berlinu, govorio je to iz prve ruke.

A nakon što bi završio s govorom, bi li puštao državne marševe ili domoljubne narodne pjesme kao što je činio dok je radio u Bukureštu? Ne, puštao je “California Dreamin’” Mamas and Papasa. Puštao je “Symphaty for the Devil” Rolling Stonesa. Puštao bi Franka Zappu. A kad bi završavao emisiju, odjavio bi se jednostavnim “Cescu, ciao”.

Vlast je odmah počela blokirati njegov signal.

Mladi ljudi iz Bukurešta uživali su nekoliko tjedana slušajući svojeg prijatelja na Glasu Amerike za rumunjsku publiku, po dva i pol sata svakoga dana, a tada, odjednom, ništa, samo šum elektriciteta. Bio je to strahovit gubitak za mlade ljude u Bukureštu, i početak još uzbudljivijih vremena.

Vlasti koje žele ostvariti potpunu kontrolu nad umovima svojih naroda često se i previše lako zadovolje svojim malim pobjedama. Istina je da su uspjeli 171

Degen 05.indd 171

21.9.2012 10:22:14

blokirati signal do Bukurešta, ali nisu ga uspjeli blokirati u cijeloj zemlji. Postaje poput Glasa Amerike i Radija Slobodna Europa bile su svjesne vladinih blokiranja prijenosa i bile su više nego spremne graditi nove odašiljače u raznim graničnim područjima kako bi njihov signal probio blokadu. Veoma brzo postalo je poznato da se signal može čuti u Temišvaru, gradu u blizini granice s Jugoslavijom. Pričalo se da su SAD poslale poseban brod u Jadransko more kako bi odašiljao dovoljno snažan signal. Bilo je mnogo takvih ludih špekulacija – posebni brodovi, posebni avioni, stoka s odašiljačima u krznu. Lude, nemoguće ideje, ali sjajno gorivo za glasine i nova prilika za mlade u Bukureštu.

Svatko je poznavao nekoga u Temišvaru, i napokon je organizirana mreža pomoću koje su se kasete sa snimkama Cescuovih emisija dopremale do Bukurešta. Nicolaeva skupina je organizirala zabave na kojima su se slušale najnovije kasete iz Temišvara.

Naravno, takve aktivnosti bile su mnogo opasnije i rizičnije od običnog slušanja radio-programa. Radiosignal je zrak, ali kaseta je nešto materijalno. Kaseta je dokaz. Dok je prije blokade signala čovjek morao, kad sluša Cescua, zatvoriti prozor kako ga ne bi slušali susjedi, nakon blokade, u vrijeme mreže, kasete su se morale prevoziti i skrivati. Apsolutno povjerenje u mrežu prijatelja – istomišljenika postala je jedina i najvažnija stvar. Kasete se nisu posuđivale nikome izvan mreže, i nitko izvan nje nije smio znati za zabave na kojima su se kasete slušale. Postojale su već mnoge mreže kroz koje su se dijelili primjerci zabranjenih knjiga i pamfleta, i sve su to bile iznimno privatne stvari, koje su ovisile o tome da se svi međusobno poznaju od najranije dobi. Inače bi to bilo 172

Degen 05.indd 172

21.9.2012 10:22:15

predavanje dokaza policiji, dokaza o sebi i svojim prijateljima.

U Nicolaevoj grupici prijatelja vrlo malo stvari shvaćalo se ozbiljno, ali ovo je bila jedna od njih. Svako ometanje mreže kod svakog je izazivalo golemu brigu. Dogodio se slučaj kad je jedan član njihove grupe zametnuo jednu veoma opasnu knjigu, novu ­ zbirku pjesama pjesnika koji je prognan prije više ­ ­godina. Zbirku je objavila tiskara prognanika u Parizu, a nečiji otac prokrijumčario ju je u zemlju. Knjiga je brzo išla iz ruku u ruke pripadnika Nicolaeve grupe, i bila je žestoka – nitko je nije htio zadržavati predugo zato što su u njoj izraženi otvoreni osjećaji protiv vlasti i ni manje ni više nego poziv rumunjskom narodu na oružje protiv ugnjetača. Vrlo poetična, vrlo uzbudljiva, ali ‘prevruća’ za to doba i mjesto.

Dogovorili su sustav u kojem će svaki pripadnik ­mreže čuvati knjigu samo tri dana prije no što je ­proslijedi dalje. Nakon što je svi pročitaju, okupit će se da je zajedno spale. Bilo je to jedno od nekolicine tužnih spaljivanja knjiga koje su prijatelji, iz nužde, morali obaviti tijekom godina.

Kad je došlo vrijeme da Ion Lupescu proslijedi knjigu, nije je mogao pronaći. Zapravo, otkrilo se da ju je zametnuo prve noći nakon što ju je dobio, i od tada je dva dana povraćao od nervoze. Ta mreža obično nije bila pretjerano ozbiljna skupina ljudi, zapravo bili su to isti momci koji su se poigravali s uličnim policajcima nakon policijskog sata, nekoliko bliskih djevojaka i jedan ili dva profesora sa sveučilišta kojima su vjerovali. No, ovo je bio ružan prizor. Lupescu je plakao kad je napokon otkrio svoju pogrešku, a Nicolae je otišao tako daleko da ga je udario u lice.

Nije ga udario iz bijesa, nego iz straha, straha koji su 173

Degen 05.indd 173

21.9.2012 10:22:15

svi iznenada osjetili pri pomisli da je knjiga povezana s njima. Mala skupina otpratila je Lupescua do njegova stana i svi su se bacili na potragu. To nije bilo lagano, budući da su Lupescuovi roditelji, baka i djed živjeli u trima malim sobama u stanu zajedno s njim, a mreže se nisu odnosile na članove obitelji. Bilo je previše domoljubnih javnih izdaja od strane članova obitelji da bi mladići kod kuće smanjili svoj oprez.

Dva pripadnika grupe, Paul i Dan, trebali su odvući pozornost starijih članova kućanstva brbljajući o nečemu, o nogometnim utakmicama ili nečem sličnom, možda o dobrom svježem jogurtu koji se mogao kupiti na tržnici Dorobantilor. Te teme uvijek su bile dobrodošle u Bukureštu u to doba, a dok su oni razgovarali, Nicolae je otišao pomoći Ionu da u stanu potraži knjigu.

Odmah su pretpostavili da je netko iz obitelji pronašao skandaloznu poeziju i sakrio je od Lupescua.

To je mogao učiniti iz mnogo razloga. Možda se radilo o šali, iako, s obzirom na vrstu knjige, šala nije bila baš smiješna. Možda je knjiga skrivena od Iona iz straha, možda ju je pronašla njegova majka i, u strahu da će se njezin sin s time uvaliti u nevolju, potajno je sakrila. Naravno, najgora je bila pomisao da je knjiga uzeta kao dokaz i da se sada nalazi u rukama vlasti koje upravo grade slučaj protiv male grupe prijatelja.

Na kraju, ispostavilo se da ništa od toga nije bilo točno. Znajući da je njegov prijatelj sklon pretjerivanju, Nicolae je posumnjao da Ion nije izgubio knjigu, nego ju je nesmotreno sakrio sam od sebe. Inzistirao je da mu Lupescu pokaže sva uobičajena skrovišta za takve stvari u svojem stanu. U to doba, svaka kuća i stan u Bukureštu imali su više tajnih odjeljaka i 174

Degen 05.indd 174

21.9.2012 10:22:15

skrovišta za sigurnu pohranu svega što je trebalo sakriti – religijskih ikona, neizbježnih zaliha američkih dolara, kompromitirajućih fotografija i zabranjene literature.

Lupescu mu je najprije pokazao odjeljak koji je napravio ispod teškog pisaćeg stola kod ulaza u stan.

Dizajniran kao mala i vrlo uska ladica ispod stražnjeg lijevog kuta stola, odjeljak je visio sa žica i mogao se za nekoliko sekundi izvaditi i sakriti ispod kaputa.

Kad bi ga postavio, izgledao je poput jednostavna drvenog potpornja za ćošak stola. Zapravo, Lupescu je izradio identičan potporanj na desnom ćošku koji je služio za prikrivanje namjene potpornja na lijevom ćošku. Lažni potporanj čak je imao i glave šarafa na površini da izgleda kao da je pričvršćen. Velika prednost tog mjesta bila je što je omogućavalo da se stvari brzo i tiho sakriju ili izvade. Lupescu je ustrajao na tome da je nemoguće da njegovi roditelji, baka ili djed znaju za taj odjeljak, jer ga je on izradio prije više godina dok su svi bili na moru. Izgubljena knjiga poezije stala bi u tu ladicu, i zapravo je Lupescu i izabrao to mjesto za nju, ali nije bila tamo.

Druga dva mjesta, jedno tradicionalno, ispod das­ ke na podu spavaće sobe, i jedno javno, u ispustu pod stubištem koje je vodilo na cestu, bila su također prazna. Skrivanje zabranjenih stvari na javnim mjes­ tima bilo je vrlo popularno zato što se nije moglo ­povezati s onim tko ih je sakrio. Nedostatak je, naravno, bio taj što su ljudi često gubili te stvari. Čovjek je morao riskirati.

Lupescu je mahnito pokazao Nicolaeu ovu posljednju lokaciju, budući da je i sam već nekoliko puta pregledao ista mjesta.

175

Degen 05.indd 175

21.9.2012 10:22:15

“Vidiš”, viknuo je, “netko ima knjigu. Može biti samo na jednom od ova tri mjesta. Netko ju je pronašao.”

“Samo na ta tri – nigdje drugdje?”

“Imam samo tri mjesta. Što bih još trebao imati za skrivanje?” “Što je s privremenim mjestima? Znam da, kada ja čitam nešto što ne želim da moj otac vidi, često to stavljam na policu u dnevnoj sobi. U jednom gornjem kutu police nalaze se samo stari njemački romani koje je moja majka kupila u Berlinu. Oni ga ne zanimaju, pa kad moram na brzinu sakriti neku knjigu, gurnem je iza tih romana. Imaš li nešto poput toga?”

“Ne”, zaječi Lupescu. “Moji baka i djed stalno čitaju sve s polica. Tamo nema sigurnih mjesta.”

U tom trenutku Nicolaeu je palo na pamet jedno inspirativno sjećanje. Prisjetio se vremena koje je proveo radeći s Lupescuom na sjeveru. Zahvaljujući vezi koju je imao u turističkom uredu, Ion im je uspio pronaći ljetni posao turističkih vodiča. Vodili su istočnonjemačke i ruske turiste kroz manastire oko Suceave i ostali cijelo ljeto u hotelu u Câmpulungu.

Jednog jutra, nakon što su čitavu noć pili votku s Rusima, Nicolaea je uhvatila nužda i upao je kroz zahodska vrata bez kucanja. Ion je sjedio na školjci i čitao talijanski modni časopis koji mu je kao napojnicu dala jedna kolegica. Kad je Nicolae upao kroz vrata da se posluži zahodom, uhvatio je Iona u položaju sramotnom za sve muškarce. Ion je očajnički pokušao sakriti časopis od Nicolaea. Bio je to standardni veliki časopis s fotografijama u boji, koje su prikazivale lijepe talijanske manekenke. Odjeća koju su nosile na fotografijama bila je čudesnih boja i pomodna, ali zapravo je bila oskudna. Da bi sakrio časopis, Ion ga je 176

Degen 05.indd 176

21.9.2012 10:22:15

zavukao između kotlića za vodu i zida. Priča o Ionu i njegovu modnom časopisu postala je legendarna među Nicolaeovim prijateljima.

Nicolae se ispričao i otišao na zahod u stanu Lupescuovih, ostavivši Iona da se grize u primaćoj sobi dok sluša kako Dan i Paul pričaju o jogurtu. Zaista, i u tom zahodu postojao je uzak prostor između vodokotlića i zida, i tu je pronašao ‘putujuću’ knjigu zabranjene poezije. Bila je odbačena daleko, kao da je odgurnuta u strašnoj žurbi, i sa zahodske školjke je nije bilo lako vidjeti. Čak i da se Lupescu sjetio mogućnosti da ju je ostavio u tom privremenom skrovištu, kojim se očito služio samo u najtežim trenucima, možda na prvi pogled ne bi ni vidio knjigu u tami.

Kako je knjiga dospjela na to mjesto i zašto je Ion zaboravio da ju je bacio tamo, Nicolae nije htio znati.

Gurnuo je knjigu u unutarnji džep jakne i iznio je iz stana. Tek na cesti je nakratko otvorio jaknu da pokaže Ionu i ostalima kako je pronašao zabranjeni predmet. Kad je Nicolae spomenuo gdje ju je pronašao, Ionovo lice je ostalo bez boje, a kasnije je zadobilo boju slabo pečenog bifteka. U tom trenutku, prijateljima je previše laknulo da bi se trudili za­dirkivati Iona, ali tijekom sljedećih godina često su spominjali njegovu strast prema poeziji, na njegovu veliku sramotu i na golemo oduševljenje svih ostalih.

Zahvaljujući toj epizodi, cirkuliranje kaseta s Cescuovim emisijama kroz mrežu bilo je strože kontrolirano. Umjesto da kasete idu iz ruke u ruku, grupa je odredila jednu osobu, Nicolaea, da ih čuva, i on ih je trebao donositi na zabave i tamo ih puštati. Stoga je on najviše volio organizirati zabave u svojem stanu.

Tako nije morao putovati s kasetama. Budući da je za manje od tjedan dana trebao otpratiti suprugu i 177

Degen 05.indd 177

21.9.2012 10:22:15

malog sina na avion i odletiti u Tel Aviv, Nicolae je provodio sve više i više vremena razgovarajući sa svojom dvojicom pripadnika Securitatea u postaji u Bukureštu. Tih posljednjih dana više se nisu trudili smišljati izgovore. Jednostavno bi ga čekali jedan blok dalje od njegova ureda, te krenuli s njim u postaju.

Sva trojica usput bi komentirali vrijeme ili cijene cigareta.

Bilo je to tužno doba za Nicolaea. Koliko god je htio napustiti Rumunjsku, proputovati svijet i na­po­kon vidjeti mjesta poput Greenwich Villagea, Brooklyna, blues klubova u Chicagu i Saint Louisu, koliko god mu je to iznenada bilo nadohvat ruke, za sobom je ostavljao sve koji su ga voljeli i tolerirali njegovo loše ponašanje, sve koji su ga zabavljali u njegovoj lijepoj zemlji koja je postala užasna.

U takvim okolnostima, kada subjekt ne reagira na sve prethodne poticaje i terapije i ustraje na tome da napusti državu i izda narod, tempo i fokus igre se mijenjaju. Kad se avionska karta nađe u ruci, i kad su torbe spakirane, to je poput trenutka u backgammonu kada oba igrača uspiju dovesti svoje figure na sigurno, izvan dohvata protivnikovih figura. U tom trenutku to više nije borba, nego jednostavno utrka.

Mijenja se i intenzitet i kvaliteta igre, kao u dobroj šahovskoj završnici kad obojici igrača ne ostane mnogo više od kralja, nekoliko pijuna i možda jedne važnije figure. Iznenada, potezi postaju energičniji, manje suptilni, veoma odlučujući. Više nema prostora za pogreške. Nakon propusta malo je nade da se iznenada i neočekivano promijeni ishod. Ako pogriješite u toj fazi, gubite igru.

Nicolaeva dva prijatelja iz policije više ga nisu ­pokušavala uvjeriti da ostane. Odlazio je – to su 178

Degen 05.indd 178

21.9.2012 10:22:15

prihvatili. Njihova se misija promijenila i sada ih je zanimalo samo da ograniče štetu koju je mogao napraviti nakon što napusti zemlju. Više mu nisu davali do znanja da oduzima svojem sinu domovinu i da nije svjestan stvarnosti života na Zapadu. Nije bilo lekcija o teškom stanju crnaca na američkom Jugu, niti o uništavanju cijelih rasa Sjevernoamerikanaca zbog ekspanzionističke propagande. Tijekom poslijepodnevnih sastanaka prethodne tri godine svi su oni dobivali i gubili te male bitke. Nicolae im je uglavnom dopuštao da pobjeđuju u ideološkim debatama, budući da nije mogao dobiti mnogo postigne li intelek­ tualne poene protiv ljudi s tako teškim šakama. Po­ vremeno bi, radi vlastite zabave, nježno propitivao pret­postavke, tjerao ih da se zamisle tražeći odgovore, ali nikada nije imao zadnju riječ.

“Shvaćam, druže”, rekao bi. “Američki crnci žive u stanju proširenog ekonomskog ropstva. Okrutna potjera za profitom tjera ih na neljudski život. Ono što ne shvaćam je zašto tako mali broj američkih crnaca ima marksističke nazore? Zašto mi ne kultiviramo njihovo ugnjetavanje za naše ciljeve, šireći revoluciju na Zapad?”

Kao odgovor uvijek bi navodili Paula Robesona, kao da bi jedan dobro plaćeni zabavljač sklon komunističkoj ideologiji mogao promijeniti mišljenje naroda čiji su pripadnici zaljubljenici u ideju da će jednoga dana biti isto tako dobro plaćeni kao i on.

Nicolae bi kimao i ponavljao: “Da, Paul Robeson, zaboravio sam”, a oni bi zapisali nešto u njegov dosje.

No, te rasprave sada su bile davna prošlost. Pitanja više nisu glasila Hoće li otići? nego Što će učiniti kada ode? Postalo je važno uvjeriti Nicolaea da će se kontrola Rumunjske nad njegovim životom nastaviti 179

Degen 05.indd 179

21.9.2012 10:22:15

nakon što posljednji puta prijeđe granicu. Taj posljednji posao bio je jedna od njihovih specijalnosti, a možda i nešto u čemu su bili najbolji.

Uspjeli su tako što su pokazali Nicolaeu jednostavnu fotografiju i izrekli mu dvije kratke riječi. Tri dana prije no što je trebao otići, nakon kratkog govora o načinu na koji Izraelci postupaju prema Palestincima, jedan od časnika otvorio je Nicolaeov dosje, izvadio crno-bijeli otisak fotografije srednje veličine i postavio ga na stol pred njim. Bila je to rođendanska fotografija Nicolaea, nekoliko godina mlađega. Odmah je prepoznao kada je snimljena. Na fotografiji Nicolae se smiješio stidljivim osmijehom koji je imao na licu kad god bi dobivao darove. Jedan od darova, jasno vidljiv na snimci, bio je i uređaj za presnimavanje kaseta.

Tu fotografiju policija je položila na stol pred Nicolaeom. Zatim su obojica ustali i napustili prostoriju.

Na izlasku, jedan od njih rekao je “Miki, ciao”.

Fotografije su se često koristile kao sredstva kodiranja u ratno doba i između tajnih društava. Stvar je jednostavno u unaprijed određenom značenju, ili značenju koje je moguće shvatiti prema poznatoj namjeri. Zamislite revolucionarnu skupinu koja u nekoj državi nastoji srušiti vlast. Zamislite da ta skupina djeluje u odvojenim ćelijama koje nisu u međusobnom doticaju, ali koje kontrolira neka središnjica, a osmišljene su tako da se moraju mobilizirati brzo i bez mnogo upozorenja. Ta mobilizacijska poruka mora također biti tiha, kako ne bi posijala sumnju među predstavnicima vlasti, ili ih unaprijed upozorila na predstojeći udar. To se može ostvariti kodiranjem poruke na naizgled bezazlenoj fotografiji, možda slici obiteljskog piknika, na kojoj se naredba o napadu 180

Degen 05.indd 180

21.9.2012 10:22:15

pojavljuje kao jabuka na sredini stola za piknik. Ako jabuke nema, znači da je napad opozvan, ali ako je jabuka tamo, to je naredba za trenutnu akciju. Elementi slike imaju specifično značenje, i ako govorite jezik fotografije, značenje je jasno.

Nicolaeova fotografija značila je da policija zna za Cescuove emisije i Nicolaeovu ulogu u puštanju tih emisija maloj mreži prijatelja na zabavama. Fotografija i njihove posljednje riječi upućene njemu značili su znamo da se Cescu snima. Sav Nicolaeov trud da sakrije kasete na posebnim mjestima, sva tajnost njegove mreže i njihov ponos što su toliko subverzivni, sve je to mogao odbaciti. Ništa od toga nije bilo stvarno, jer Securitate je očito znala za Cescuove kasete.

No, na toj slici moglo se iščitati više toga. Nije to bila samo snimka Nicolaea i njegova kasetofona, nego njega, kasetofona i njegovih roditelja. Naravno, na kasetofonu se nije puštala Cescuova kaseta u trenutku fotografiranja. Fotografija je snimljena na dan kad je dobio kasetofon, godinama prije no što je Cescu otišao na svoj sudbonosni put na more. Osim toga, Nicolae nije otkrivao postojanje kaseta svojim roditeljima, jer bi njegov otac nanjušio izdaju, a majka bi se brinula o njegovoj sigurnosti. No, na toj fotografiji bili su njegovi roditelji i široko su mu se smiješili, s novim kasetofonom, kasetofonom koji su upravo poklonili svojem sinu koji će jednoga dana izdati svoju domovinu.

Policija mu je, dakle, pokazivala suptilne posljedice njegove odluke. Počeli su mu šaptati: Ti znaš da tvoji roditelji nisu povezani s tom zločinačkom izdajom, i mi to znamo, ali ako želimo, možemo ih povezati. Da, ti bježiš izvan naše kontrole, ali ako sumnjaš da i dalje imamo moć, molimo te, pogledaj ovo dvoje 181

Degen 05.indd 181

21.9.2012 10:22:15

nasmiješenih ljudi u pozadini, i znaj da si nam poklonio kontrolu nad njima.

To šaptanje pratit će Nicolaea svake noći, sve do onog božićnog jutra 1989., kada ga je u krevetu u Montrealu probudio vrisak supruge, koja je iz kuhinje vikala: “Strijeljali su ga, kopile, ubili su i njega i kuju od njegove žene.” Cijeli taj dan gledali su CNN, gledali su iznova i iznova Ceausescuovo tijelo sklupčano uza zid.

Na toj fotografiji bila je konačna poruka, najpodlija moguća sugestija i omiljena Securitateina poruka.

Nicolae je sjedio sam u prostoriji, slušajući oštre zvukove i struganje iza zidova, zureći u fotografiju, pokušavajući pročitati njezin kod, dešifrirati što mu to žele reći. A tada, poput iznenadna udarca u leđa, sjetio se tko ih je fotografirao. Naravno, i fotograf je bio u prostoriji na rođendanu, stajao je pred Nicolaeom, smiješio se i govorio mu da skine taj glupi izraz s lica.

Na nosu je imao kremu s torte i malo se previše napio tuice koju je donio za tu prigodu.

Bio je to čovjek koji je uvijek nosio fotoaparat i koji je razvijao svoje fotografije u maloj tamnoj sobi u podrumu svojeg stambenog bloka. Bio je to čovjek koji je tako pažljivo kontrolirao distribuciju fotografija, tako da nikada ne padnu u pogrešne ruke. Bio je on utjelovljeno povjerenje koje je Nicolae imao u taj mali krug prijatelja koje je poznavao cijelog života.

No, bio je ovdje, nevidljiv ali neporecivo nazočan u policijskoj postaji u središtu Bukurešta, tri dana prije no što je Nicolae trebao poći u Izrael.

“U avionu za Tel Aviv nastojao sam ne razmišljati više o dva momka u postaji u Bukureštu”, kaže Nicolae s druge strane ploče za backgammon, brišući znoj s vrha glave s rupčićem zgužvanim u loptu.

182

Degen 05.indd 182

21.9.2012 10:22:15

“Nastojao sam ne razmišljati o ljudima koje ostavljam za sobom i bolnim sumnjama koje sam spakirao u svoju prtljagu. Nastojao sam ne razmišljati o fotografijama i mojem dobrom prijatelju Petreu Dobrescuu, nasmiješenom fotografu. Sjećam se da sam Dragosu kroz prozor pokazivao oblake – dječak nikada nije vidio oblake odozgor. Držao sam suprugu za ruku i smiješio se lijepoj izraelskoj stjuardesi, nadajući se besplatnom piću. Pokušao sam zamisliti što nas čeka kada sletimo, i nisam mogao. Pokušao sam gledati film koji su puštali, i opet nisam mogao.”

Tony pažljivo sluša starijeg čovjeka i jednako pažljivo promatra ploču, pokušavajući otkriti neku stratešku prednost, neki način da pobijedi, ali to izgleda nemoguće.

“Tada sam uočio dva muškarca kako sjede u središnjem redu. Bili su jedan red ispred nas i dodavali jedan drugome kutiju šibica. Jedan bi uzeo kutiju i protresao je, kao da trese šibice, no to nije bio zvuk šibica. Čovjek bi zatim otvorio kutiju i obojica bi pogledali unutra. Onaj koji je zatresao kutiju rekao bi nešto na hebrejskom i obojica bi kimnuli. Zatim bi kutija prešla u ruke drugome, i tada bi je on protresao, pogledao, rekao nešto, i tako dalje, iznova i iznova. Dugo sam gledao tu čudnu proceduru, sve dok me napokon nije svladala znatiželja, pa sam ustao i prošao pokraj njih da vidim kakvu tajnu oni dijele. U kutiji je bio par malenih kocaka.”

Kasnije te večeri, otvaraju se vrata svadbene dvorane, usisavajući nježni ljetni zrak i miris borova, i polako nestaju maglica od cigara, dim svijeća od pčelinjeg voska i znojna para glazbenika i plesača. Ve­ selica postaje sve sporija i smiruje se, hvata dah u stanci prije nego što nastavi dalje. Usamljeni violinist 183

Degen 05.indd 183

21.9.2012 10:22:15

svira spor, romantični valcer. Vrijeme je za dodirivanje ruku i obraza, za popravljanje frizura i haljina.

Stari ljudi sjedaju. Nastavljaju se priče oko ploče za backgammon. Tony i Nicolae igraju četvrtu od pet partija. Drugi ljudi uočavaju ih i okupljaju se oko njih.

Neki stranac dobro se drži u nacionalnoj igri. To je neobično.

Igra se odvija uz žamor gledatelja, koji prekida priče. Kocka je sklona Nicolaeu. Čuju se smijeh i psovke. Igračima donose tanjure s hranom s bočnih stolova koji nikada nisu prazni. Tony jede pocrnjelu kožu odojka, koji je zaklan toga jutra i pečen u komadu nad ognjištem što je iskopano vani u zemlji pred svečanom dvoranom. Delikatesa je slana i obiluje spaljenim uljima. Jede filete inćuna u mekanu namazu na svježem, hrskavom kruhu, ukiseljene kras­ tavce i papričice s lokalnih farmi. Napokon, dodaju mu ušećerenu šljivu iz voćnjaka Irinina oca, jednu od rijetkih šljiva koje se ne koriste za izradu tuice. Tuica je u zraku, i njezin miris diže se s kože podlaktica svih muškaraca oko stola.

Diana se pojavljuje iza Nicolaea. U početku je stidljiva u blizini tolikih muškaraca koji su je poznavali kao dijete, ali nasmiješena uz tuicu, ohrabri se i pridružuje profanu navijanju. Lice joj je rumeno od plesa, nosi zelenkasto-smeđu haljinu otvorenog ovratnika, a vrat joj je mokar od znoja. Skreće pogled s Tonyjevih očiju i smiješi se svemu. On se sjeća kako ju je ranije toga dana ugledao među stablima u voćnjaku kako bere šljive koje će sljedeće godine postati tuica. Sjedila je na gornjim granama, kao na balkonu kazališta, pažljivo skidajući zrele šljive, trljajući svaku od njih među rukama da provjeri čvrstinu.

I u tom trenutku skrenula je pogled s njegovih očiju 184

Degen 05.indd 184

21.9.2012 10:22:15

i nasmiješila se. Prinijela je svaku šljivu nosu, sklopila kapke i duboko udahnula.

Muškarci primjećuju da je Tony promatra. Širi se smijeh, a Dianino lice jače zasja pod svjetlošću svijeća.

Ona žestoko viče na ljude, a oni se smiju još glasnije.

Tony gubi igru, zaglavljen na ploči, “čitajući novine”, dok Nicolae brzo čisti svoju savršeno blokiranu kućicu. Sada je rezultat 2:2.

“Draga moja nećakinja. Izazvali su je da te poljubi ako pobijediš. Pristala je, ali mislim da ne želiš znati što je rekla o tebi.”

Nicolae se smiješi Tonyju preko puta stola i češka se po kozjoj bradici. Pali još jednu cigaru i uzima kocke.

“Nemoj misliti da ona to želi. Samo reagira na izazov muškaraca. Ne može mu odoljeti. Ja moram paziti da te ne poljubi ako ne mora. Molim te, nije to ništa osobno. Riječ je o časti moje nećakinje, razumiješ.”

“Razumijem”, kaže Tony, ali tijelo mu se sjeća Dianinih usana i, zatečen u izmaglici pića i tuđoj radosti, osjeća potrebu za još.

Još jedan glasan val smijeha dopire iz muškog kružoka. Diana napokon gleda izravno u Tonyja. Prkosna je i ponosna. Plazi mu jezik i polaže obje ruke na ujakova ramena. Svi odjednom tapšu Tonyja po leđima. Kocke od kosti kotrljaju se po ploči. “Šest i šest, carsko otvaranje.” Nicolae namiguje i postavlja dvije figurice na ploču. Diana navija i plješće, vrti se na prstima. Puna čaša tuice kliže preko stola do Tonyja.

“Trebat će ti, za razočaranje.”

185

Degen 05.indd 185

21.9.2012 10:22:15

U nemogućnosti da se uključi u utrku, Tony se zadovoljava blokiranjem svoje kućice i zadržavanjem dviju figura, u očajničkom vjerovanju da će imati prilike uhvatiti protivnike. Strategija posljednje nade, molitva kocki. Nakon bacanja kocki rezulat izgleda kao poklon sudbine. Nicolae je na ploči, zarobljen.

Diana vrišti i pokušava pobjeći, ali nekoliko muškaraca hvata njezine razmahane ruke. Drže je na mjestu dok ona psuje. Partija završava, rezultat je 3:2 za Tonyja. Tony odmah ispija svoju čašu tuice i zavali se u stolici. U mnoštvu ljudi ugleda Dragosa koji mu se smiješi. Dragos podiže čašu i ispija je.

“Pusti je ako želi otići”, nudi Tony. “Dovoljno je što sam pobijedio.”

Nicolae ustaje i drži ruku svoje nećakinje. “Žao mi je, Diana. Mogla si izgubiti i gore oklade, vjeruj mi.”

“Samo se srami”, smije se Dragos, “jer zna da ne može to učiniti, a da joj se ne svidi.”

Njegova ruka trpi bol zbog šale. Dianina ruka proleti između ljudi, pogađa ga i ostavlja mu masnicu.

“Tony, bolje ti je da se ne ljubi kao što udara.

Barem ne ovoga puta.”

Sada stradava njegova druga ruka.

Tony osjeća kako pod njim podižu stolicu. Okreću ga od stola prema sve većem mnoštvu. Diana odlazi od svojih prijatelja i rođaka, odjednom u središtu pozornosti. Okreće leđa Tonyju i proklinje nasmijano mnoštvo. Kad se opet okrene, smiješi se. Skida dugi svileni rubac koji je vezala oko struka i vezuje ga me­ đu rukama u uže. Rubac hladi stražnji dio Tonyjeva vrata, a zatim odjednom postaje vruć i napet. Diana mu se spušta na koljena i povlači ga rupcem do svojih usnica.

186

Degen 05.indd 186

21.9.2012 10:22:15

Poljubac je silovit i besraman. U uhu osjeća toplinu njezina čela. Kad se počinje odvajati od njega, Tony osjeti okus njezina jezika na svome, posljednji bljesak bijesa, slastan i topao. Tonyju se čini da njegova nagrada traje mnogo dulje od nekoliko sekundi koje mu je Diana poklonila. Rubac sklizne s njegova vrata i vuče se po podu dok se ona udaljava udarajući rukama po pijanim ljudima u histeričnom mnoštvu.

Razdvajaju se da je propuste, a Tony, zbunjen i ponižen, gleda je kako prolazi pokraj malog podija gdje je Kup stajao od početka zabave. Podij je prazan.

187

Degen 05.indd 187

21.9.2012 10:22:16