Jure K aštelan
SvJetilJK a od zemlJe
Jure Kaštelan / Svjetiljka od zemlje
Biseri HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
sedmo kolo SVEZAK 39.
Urednica
ÐURĐA MAČKOVIĆ
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Jure KaĹĄtelan
Svjetiljka od zemlje Izbor i predgovor
Tonko Maroević
Svjetlost zemaljska Prolog poetsko-protejskom opusu Jure Kaštelana
I. U pristupu poeziji i prozi Jure Kaštelana pozvat ćemo se ponajprije na samoga autora, odnosno na naslove dviju njegovih amblematičnih pjesama. Jedna se zove Svjetiljka od zemlje, a druga Svjetlost zemaljska. Naizgled slične sintagme otvaraju međutim vrlo zanimljiv raspon denotacija i konotacija. Prvi naslov upućuje na tvarnost i konkretnost načinjenoga, na silu teže materijala, gradiva, od kojega se tek može vinuti plamen koji osvjetljava i odvaja viđeno od mraka nepostojanja. Koristimo ga kao zajednički nazivnik Kaštelanova poetskog korpusa, koji računa na vezanost uz tlo zavičaja, na ukorijenjenost u tradiciju materinskog jezika, na predmetnost oblika, ali sve to ga ne priječi da teži uzvišenosti i sjaju kakav može dati jedino pramen vatre, niknuvši iz stijenja uljanice. Drugi naslov, Svjetlost zemaljska, svakako podrazumijeva šire protege. U tom binomu pojam zemlje nema značenje tvari, nego smisao planeta, a riječ svjetlost također je mnogo općenitija od (ograničena izvora) svjetiljke. Dakle, zemaljskom svjetlošću Kaštelan kao da obasjava sve što je iz njegova pera poteklo, odnosno želi reći da i sama zemlja emanira, zrači određenu količinu svjetla. Pada nam na pamet usporedba s kongenijalnim naslovom zbirke Clair de terre (iz 1923.) oca nadrealizma Andréa Bretona. Naime, francuski je autor iskovao novi termin parafrazirajući uhodanu sintagmu clair de lune (u značenju mjesečine), ako bi ukazao i na mogućnost zemljovine, to jest blagoga magičnog odsjaja matičnog nam nebeskog tijela. Nezavisno od toga je li Kaštelan poznavao ili na svoj način implicirao Bretonovo rješenje, njegovo poetsko 7
kretanje ionako se pomalo nastavljalo na nadrealističku baštinu, s nešto većim ulogom referencijalnog ili mimetičkog polja, odnosno upravo: domaće zemaljske brazde. Kako bilo, sasvim je neosporna fascinacija svjetlošću našeg pjesnika, njegova želja i potreba da se iz zemnoga i prizemnoga okružja što više i što češće uzdigne u sfere bez gravitacije i tereta predmetnosti. Pisac popularno-programatske Pjesme o mojoj zemlji i ništa manje strastvenog zemljovanja kao da je oduvijek želio nadmašiti premise zadane stvarnosti i otplatu dugovanja zbilji pa težinu doživljenoga, tamu nedaća i smrti sublimirati u bljeskovima imaginacije, u čudu proplamsaja, u munjini prodornog viđenja. Osim već korištenoga naslovnog diptiha luminističkih svojstava u Kaštelanovoj poeziji imamo još nekoliko pjesama izravno okrštenih svjetlosnim atributima. Primjerice: Svijetliš u tmini i Zvjezdana noć. Krijesnica i Lumin, pa Svjetlost i Pijetao u bljesku. Ali još je učestalije pozivanje na sjaj i blistanje čovjekova traga u njegovim stihovima i prozi, pa i u esejistici. Nakon epifanije sunca u ranoj pjesmi San u kamenu sve se intenzivnije javlja apologija čiste svjetlosti, svjetlosti koja je sveobuhvatna i posvemašnja. Na izrazit je način apostrofirana u pjesmi Salut et fraternité: Svjetlosti, što se nigda ne gasiš, svjetlosti krvi, zemaljsko svjetlo vida, svjetla sunčana. U pjesmi Konjic bez konjika stoje pak svijetle vatre kao sni nesnivani a budni. U Vraždi svjetlo koje gledam urliče. U Otvorenoj pjesmi izravan je zaziv: O treperava svjetlosti riječi, mala svjetiljko / koja od krvi goriš. U Nebu bez neba imamo i vidjelo nevida i sjenu tamne svjetlosti. U pjesmi Od vida i nevida čitamo: Vrata kopnena i vrata morska / istu svjetlost zatvaraju. Imenovavši jednu od najznačajnijih zbiraka Divlje oko Kaštelan je gotovo in extremis zapisao: Tamna sliko u kojoj sve nestaje, još / me gleda divlje oko svjetlosti. No invokacija iz pjesme Na rubu upravo je euforična: O nepovratni bljeskovi / O svjetlostrujne kobile jantarna žutila / Sebetvorna vatro. U proznom tekstu Oskvrnjeno začeće dočekuje nas oksimoronska noć svjetla; u dramskom prikazu Pijesak i pjena pratimo isprekidanu, ali uporno se navraćajuću igru svjetla i sjene; esej o Antunu Branku Šimiću otvara jaki auftakt: Javio se i nestao kao meteor. Ostala je svjetlost. 8
II. Premda Kaštelanova pojava nije bila meteorska, odnosno on nije izgorio jednako brzo kao Šimić, za njim je također neosporno ostala duga traka svjetlosti, blistav trag poetske mašte i verbalne snage i vještine. A koliko god njegova stvaralačka amplituda imala gotovo polustoljetno trajanje, približivši se bitnim tokovima obnove i vitalnosti hrvatskog pjesništva i književnosti, moglo bi se kazati da nikad nije izgubila na neposrednosti i svježini. Štoviše, od prve zbirke do zaključnih, neočekivano testamentarnih, pjesničkih javljanja, Kaštelan je očuvao gotovo mladenački izgled i nepobitno mlad, iskričav duh slikovitog izraza. Rođen 18. prosinca 1919. u Zakučcu pokraj Omiša, na rijeci Cetini, pjesnik je čitavoga života ostao iznimno vezan uz svoj zavičaj, pitomo seoce gdje se jablani ogledaju u vodi, a nadvisuju ga sure i strme stijene pristanaka i padina Mosora. Osnovnu školu je pohađao u obližnjem Priku, nekadašnjem središtu poljičkih popova glagoljaša, što je dječaka također trajno obilježilo dubokim doživljajem regionalne baštine. Nakon Klasične gimnazije u Splitu, 1938. godine upisuje se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, studirajući romanske i klasične jezike te odgovarajuće književnosti. Studij prekida izbijanjem rata, a 1942. godine pridružuje se partizanskom pokretu, u kojemu djeluje do oslobođenja zemlje, pretežno na kulturno-prosvjetnim funkcijama i novinarskim zadacima. Iako se već u djetinjstvu oglasio početničkim stihovima – dijelom simbolističke intonacije, dijelom čakavsko-socijalnog usmjerenja – na velika vrata hrvatske poezije pokucao je već kao dvadesetogodišnjak, tiskavši 1940. godine, u vlastitoj nakladi i s kongenijalnim ilustracijama Ede Murtića, prvu zbirku Crveni konj. Tu je knjigu represivna cenzura zabranila i uništila, ali je iz svega nekoliko sačuvanih primjeraka odigrala svoju ulogu, predstavivši autora odlučne geste i izazovne inovativnosti, makar i s očiglednom ukorijenjenošću u domaću pučku mudrost i arhetipsku metaforiku. 9
Knjiga kojom se Kaštelan prvi put određenije predstavio nosila je i razumljive slabosti početničkog svaštarenja, no i plijenila pažnju neospornim energizmom i smjelom slikovitošću. Već na žanrovskoj razini u njoj su bili tako raznovrsni sastojci poput pjesničkih proza i slobodnih stihova, katrenski i dvostišno rimovanih pjesama te tekstova esejističko-polemičkih svojstava. Indikativni su i neki usputni kulturalni spomeni, pozivanje na Van Gogha, Rimbauda i Picassa, a možda još više i izravna posveta Oskaru Daviču i Petru Kružiću (Šegedinu), iznimno agilnim i aktualnim domaćim autorima u tom trenutku književnog i društvenog života. Duh vremena je morao utjecati na mladog pjesnika i njegove su reakcije dijelom uvjetovane ratnom psihozom koja potresa čitavu Europu. U uvodnom tekstu naslovljenom – malo provokativno – Oskvrnjeno začeće stoji na samome početku jaka invokacija: Sramotna noći, evo me za sablazan i skandale. Progutaj me, a malo niže i sarkastična, ironična konkretizacija mladenačkog nemira: Dovraga i Evropa. Neka plane. Neka te narikače prestanu kukati. Kakva kultura? Praznina, a ne kultura: kamenje, knjige, historija. Divna historija, bogami. Meni je odavno svejedno šta se desilo: ja sam načistu. Pa dobro je: neka bude rat. Ali slutnja rata se nije dala izbjeći i pjesnik odgovara stihovima što nose svježinu i žestinu tragičnog konteksta, snagu iznuđenog otpora. Nije slučajno što je na prvom mjestu pjesma imenovana Dinamit i što se u njoj još nižu pojmovi od šljema i mobilizacije do klanja i eksplozije, a ekstatična slobodarska tvrdnja zauzima središnje mjesto: Hrvatsku bunu: crveni san / okovati ne mogu. Sasvim sličan doživljaj i stav naći ćemo i u jednoj od sljedećih pjesama: Za zoru mliječnu, za crvenu zoru moje Hrvatske / Cvatem u plamenu u voću rumenu u romonu / U svakoj smrti, u svakoj ljubavi gorim i oživim. / Neka me puškama, zamkama, neka me izrešetaju // Da zagrizem u zrelu bunu... Mora biti da je inzistiranje na crvenoj boji i prizivanje nasilnih viđenja izazvalo sudsku vlast da uzvrati zabranom. Kaštelanov start, međutim, nije se ograničio na prijeteće riječi i puku aktualizaciju, nego je donio složen i dorađen govor novih, neobičnih i često upravo snovitih iskustava. Tipološki bismo 10
najveći broj pjesama mogli svrstati u dvije glavne grupe. S jedne strane bi bile pjesme sjetnog ugođaja (Predosjećaj jeseni, Bolesnik u poslijepodne, Predvečerje u travnju 1939.), a s druge one izrazito infantilne dikcije (Djetinjstvo, Mali brat sanja, Jablani). Zajednički nazivnik naći ćemo u skokovitoj metaforici, vezivanju disparatnih slika te u verbalnoj zaigranosti, leksičkoj dosjetljivosti koja ide i do zaumnih, semantički otkvačenih, ludičkih protega (zum buli boli hej haj ili: zu bu te-pa-la la ili: Jedna dina dića daća / cimerne bimerne bonće daće / cimerne bimerne buf). Osim tepanja i onomatopejskih zvukova, ojkanja i brojalica, domaća usmena poezija obdarila je mladoga Kaštelana i brojnim ritmičkim rješenjima, stajaćim figurama, karakterističnim simbolima. Sve to je on uspio povezati s tekovinama moderne umjetnosti oniričkoga predznaka. Možda bi najtočnije bilo pridružiti ga moćnim stvaraocima što su se znali nadahnjivati baštinom lokalnoga folklora, kao što su primjerice slikar Chagall (upravo impregniran rusko-židovskim skaskama) ili pjesnik Lorea (zahvalni dužnik andaluzijsko-ciganske matrice). Zar nas na prvo navedenoga ne podsjeća Kaštelanovo učestalo povezivanje živih bića, domaćih životinja i opuštenoga lebdenja (konji snatre prostore i lepršanje griva... ili: zeleno mlijeko u vimenima oblaka ili: krava se zaplela repom o zvijezde)? Zar nas na španjolskog barda ne upućuje hipertrofija zelenoga (zeleno mlijeko, zeleno ždrijebe neba, zelena siso, ozelenjen od zelenila), apologija lutalaštva i slobode (sin sam ciganina, grijeha rascvjetana / djece i cigana; mi smo skitnice; izliječi me od tumaranja) ili pak spominjanje gitare, tambure, bikova? U jednom dvanaesteračkom stihu mladi je pjesnik naizgled iskazao autohtoni, stilotvorni program: Slavensku bol ću reći desetercima. Ne samo što stih već svojom fakturom relativizira tu namjeru nego se Kaštelanova početna pozicija nipošto ne dade svesti na domoljubno-tradicionalistička nastojanja, na revitalizaciju uhodanih modela. Štoviše, pjesnikov start u tom je trenutku izrazito avangardistički te morfološki inauguralan, otvarajući, za hrvatsku kulturu svakako životodajan. Uz Ivaniševićevu zbirku Zemlja pod nogama, objavljenu iste godine, Crveni konj je najraniji i najcjelovitiji primjer kreativne asimilacije nekih vidova nadrealističkog 11
gledanja, oblikovanja i ponašanja. Inzistiranje na snovitom i otajnom, jukstaponiranje svakidašnjeg i mitskog, konfrontiranje intimnog i društvenog, uz oslobođena sintaktička rješenja što dolaze i do automatskog pisanja – sve su to tekovine pokreta što se hranio snagom podsvjesnoga i libida, što je obogatio našu percepciju mogućnostima najsmjelijeg prodora iza ljušture običnosti. Kaštelanovu poziciju pionira nadrealističkog stvaralaštva u nas sankcionirao je potom i Radovan Ivšić, jamačno najpravovjerniji svjedok bretonovskih premisa. Možda smo se odveć dugo zadržali na dijelu opusa što predstavlja samo prolog i uvertiru zrelijem i produbljenijem govoru kasnijih poetskih plodova. Uostalom, više smo razmatrali tipološke i formalne karakteristike negoli visoko vrednovali i antologizirali pojedine ulomke. I sam je autor bio svjestan svojega mladenačkog traženja i razdvajanja u raznim smjerovima. Ironizirao je ideju originalnosti pod svaku cijenu. (Od originalnosti pate svi netalenti... Kakova vražja originalnost?) Brinuo ga je domet medija kojim se služi (riječi me bole mrtve ko suton u vrbiku... prolivene riječi... kad naših riječi gasne svijeća). Narugao se statusu pisca poezije (jedan lirski pjesnik u pogonu // Jesen konjskih kopita). Konačno, čitavu je zbirku zaključio odlučnom refleksijom naslovljenom Autokritika, čiji je žalac uperen ishitrenom poimanju ispovjednosti i vlastitosti: Morao bih govoriti o sebi.
III. Moglo bi se kazati da je Kaštelan čitavoga svog vijeka ostao vjeran lapidarnom zahtjevu mladenačke Autokritike: nije dopustio da mu u pjesništvu prevlada izravna ispovjednost ranjenoga ega, nije se prepustio narcizmu prenaglašene subjektivnosti, nije izustio individualnu jadikovku, nego je istančanu, osjetljivu žicu svojega poetskog glasa pretežno uklopio u kolektivnu kantilenu, u govor koji je trebao podijeliti sudbinu i biti solidaran s drugima (bezimenima, tifusarima, stradalima, strijeljanima, mrtvima), u pjev 12
koji treba sintetizirati iskustvo prostora (Mosora, Zelengore, Podgore, Epetiona, Kragujevca, Skopja), zatim zavičaja i domovine općenito i iskustvo širokoga vremenskog, povijesnog luka (od Egipta i Helade do praslavenskih i starohrvatskih slojeva. Eliotovski ćemo zaključiti kako je upravo zbog svijesti o vlastitosti i neosporno stečene osobnosti Kaštelan mogao naizgled žrtvovati prevlast lirskog subjekta, odnosno svoju neponovljivu jedinstvenost uložiti u meditativno-elegičnu poeziju koralnih protega. Samokritičnost na djelu pjesnik je dokazao kad je pripremio poratnu zbirku pjesama, Pijetao na krovu (1950.). Ona je trebala predstaviti i saldo dotadašnjega rada, ali je u nju, nakon desetogodišnjeg razmaka, iz prve – ma koliko inače značajne i prodornošću obilježene – knjižice ušlo svega deset pjesama. Sam autor je – makar za duže vrijeme – žrtvovao većinu tekstova eksperimentalnog karaktera, žanrovske razbarušenosti i smjelije – ili tek skokovitije – sintakse. Razlozi za to mogu dijelom ležati i u uvećanoj normativnosti dominantne (još uvijek: socrealističke) javne estetike u trenutku objavljivanja, ali odgovaraju i naravi pjesnikova razvoja koji je svoju stvaralačku zrelost povezao sa standardizacijom ili pročišćenjem ekspresivnih postupaka u svrhu veće jasnoće i komunikativnosti. Organska jedrina riječi i arhetipska utemeljenost slika bile su dovoljne da izazovu i širok i dubok odjek. Ipak, kritičke reakcije su u prvi mah gotovo izostale, iako su mnoge pjesme, tiskane prethodno u časopisima i novinama, stekle zasluženu popularnost. U desetljeću između svoje prve i druge zbirke, u razdoblju obilježenom Drugim svjetskim ratom, socijalnim prevratom i poratnim tegobama i nadama, Kaštelan se definitivno afirmirao kao pjesnik, dapače kao pjesnik koji je primjereno odgovorio i zahtjevima epohe, izrazivši njezinu tragiku i upućenost prema budućnosti, no istodobno sačuvao i stvaralačku autonomiju, kloneći se opasnosti pretjeranog ideologiziranja ili puke plakatnosti. Među tolikim evokatorima borbe i žrtava, odnosno slaviteljima pobjednika i trudbenika, naš se pjesnik izdvajao pročišćenošću i jezgrovitošću izraza, transpozicijom ak13
tualnosti u nadvremensku perspektivu i sublimiranjem motiva do univerzalnih značenja. Svoj kredit angažiranog autora, lojalnog sudionika oslobodilačkog rata i željene društvene obnove, Kaštelan nije egoistično čuvao za sebe, nego ga je nastojao investirati u poticanje veće kulturne otvorenosti, u umanjivanje zaostajanja za europskim tokovima, u hvatanje priključka na zaturene ili odbacivane domaće vrijednosti, u sveopću modernizaciju stvaralačkih putova. Stoga je paralelno s vlastitim stihovima svoju pažnju i autoritet usmjerio prema nekim obnoviteljskim kulturnim zadaćama. Među prvima se založio da se Tinu Ujeviću omogući povratak u javnost, nakon nemilosrdne zabrane, te je sam priredio uzoran izbor Ujevićevih pjesama što su Tina predstavile kao nezastarivog i izazovnog autora. Isto tako je odlučno podržao inovativne napore na likovnom području, a ranih je pedesetih godina, tako reći u isti mah, svojim zalaganjem stao iza prvih izložaba Ede Murtića i Grupe EXAT 51. Na taj je način pokazao i svoju nedog matičnost, jer je predgovorima branio, od optužbi za zapadnjačke devijacije, i umjetnike temperamentnoga transformiranja viđenoga i umjetnike racionalnog organiziranja oblika. Ako se ta socijalna gesta doživljavala kao pravovremena afirmacija lirske i geometrijske apstrakcije, intimno je značila kako je za Kaštelana podjednako važno nagonsko očitovanje i strukturalno mišljenje. Pogled u sadržaj Pijetla na krovu ukazat će nam na plodnu dvostrukost pjesnikovih nadahnuća, na silovito nadiranje slika, s jedne strane, i sustavno građenje ritma, s druge, što se pak povezuju u vitalnoj sljubljenosti stihova. Ako je i napustio konvencionalne sheme i stroge metričke obrasce, pjesnik se nipošto nije lišio temeljnih formalnih obilježja i zvučnih suglasja te je svoj govor inkrustirao nizom asonanci i aliteracija, leoninskih (unutarnjih) srokova i eliptičnih rezova, mitskih posudbi i metaforičkih obuhvata. Dapače, stihovi teku organički ulančani, pretapaju se i prelijevaju jedan u drugi s iznimnom prirodnošću i prividnom lakoćom – koja kao da se kompenzativno suprotstavlja mračnim, teškim, bolnim tonovima graničnih situacija ništenja i nestajanja. 14
U svoju poratnu, kumulativnu i reprezentativnu zbirku, Kaštelan je uvrstio i mnoge pjesme nastale neposredno nakon Crvenog konja, u grozničavim danima iščekivanja rata i prvih pušaka na domaćem terenu. Sami naslovi ciklusa Krvavija (1940. – 1941.), kao što su Glava na ratištu, U mrak, Zemlja će me utopiti, Ko bi se vodom crnom, više su nego rječiti, a kad u pjesmi naslovljenoj Proljeće naiđemo na kovanicu krvo-proljeće sasvim smo impregnirani atmosferom nedaća i straha, prijetnji i tjeskoba. Pjesma Proljeće je inače ispisana poput dječjeg školskog sastavka, s hinjenom idiličnošću, s tadijanovićevskim objektivizmom, s naivnim staccatom, no njezinoj se lirskoj fakturi suprotstavlja i, na svoj način, podruguje verbalna masa dugačkoga podnaslova, u kojemu stoji bolno aktualizirana karakterizacija najnježnijega godišnjeg doba: Mobilizirano, nagnjilo kao dječji leš, kao prazna klepetava rečenica. Briznulo je, oplodilo se u svim osjetilima, kao poplava, kao vukodlačina dlakava iz mraka, iz dna ponoći, sakato, ratno, k r v o – p r o lj e ć e. Prostor i vrijeme Krvavije nisu davali prilike za imaginativni razmah, atmosfera ciklusa Lanci na rukama omogućavala je tek čežnju za izlaskom iz uza, upravo eluardovski prizivala slobodu. Moć katarze, pročišćenja javila se tek nakon što je prebrođena muka otpora zlu, koja je neizbježno tražila i svoje žrtve. Kaštelan kao pjesnik epohe oglasit će se punim plućima u evokaciji nestalih suputnika, poginulih drugova, u ekstatičnom nemirenju sa smrću. Prekogrobni dijalog obilježava fragmente Susreta i, posebno Tifusara, gdje je uspostavljena arhetipska ritmizacija graničnih situacija, pronađen korelativ stanja između svijesti i nesvijesti. Razumljivo je da je dramatičnost i tragika ratnih gubitaka poetski poticajnija od afirmacije zbilje, a pogotovo od himničkih pohvala novim vremenima i aktualnom poretku. Nekoć iznimno popularne verbalne simfonije, kao što su Pjesme o mojoj zemlji i Pjevam imaju i te kako uspjelih stihova, ali ipak trpe od datiranosti, što se nipošto ne bi moglo kazati za nekoliko autentičnih slutnji slobodarskoga duha (Pjesma sutrašnjemu, Sve što se rađa), a pogotovo se ne odnosi na antologijski San u kamenu ili na zanosnoga Konjanika, pjesme maksimalne odmjerenosti i čvrste kristalizacije. 15
Dosegnuta zrelost uskoro se manifestirala u dvije nove nevelike zbirke, koje su učvrstile status Kaštelana kao modernog klasika hrvatskog pjesništva. Naslov Biti ili ne (l955.) precizno ukazuje na nutarnju dihotomiju bića i prijepor oko apsoluta, dok sintagma kojom je okrštena druga knjiga, Malo kamena i puno snova (1957.), ukazuje na dvojnost čvrstog, konkretnog i trajnog, s jedne strane, a neuhvatljivog, raspršenog i irealnog, s druge. U zagrljaju tako širokih i općenitih amplituda lako se dalo izbjeći opasnu primjenjivost, ideološku funkcionalnost, pa pjesnik širokoga daha i mladenačkog zanosa uspijeva izraziti svoj sporazum sa svijetom. To je najočiglednije u apologiji whitmanovskih protega Salut et fraternité, ali i pjesma Konjic bez konjika, premda intonirana komemorativno i ispisana u počast stradalima, emanira energiju nadmašivanja bjelodanog gubitka, svjedoči u korist trajanja, života i ljubavi. Pjesma Najezda slika, kojom se otvara drugonavedena zbirka, nudi svojevrstan imažistički program, ostvaren nizom sretno uočenih detalja i zaokruženih lirskih minijatura. Indikativno je da slijedi nekoliko pjesama kojima je u naslovu riječ Uspavanka. Razumije se da pjesniku nije do puke vidljivosti i da ne može zanemariti gledanje zatvorenih očiju, odbaciti gipku kombinatoriku mentalnih slika, prigušiti montažu slobodnih vizualnih atrakcija. U uspavankama jezik prekoračuje granice logičkog nizanja i nadmašuje nuždu gramatičkog ulančanja, prepuštajući se akustičkim, foničkim napastima. Korak dalje je tu i Vražda, poziv na bajanje i gatanje, zaklinjanje i gonetanje, iracionalno i halucinantno prizivanje sila nemjerljivih, da ne kažemo samoga vraga. U toj pjesmi Kaštelan se ne bavi toliko vračanjem, čaranjem ili kakvom magijom, nego ispisuje jedan od mogućih poetičkih stavova ili polazišta. U dva početna stiha sabijena je možda najšira amplituda odnosa prema riječi: Oblik je sklad / a moj je sklad urlik. Usuđujemo se kazati kako za čitavoga svog stvaralačkog vijeka Kaštelan nije htio izaći iz te i takve paradoksalne pozicije, prave aporije, teško razjašnjive, a opet tako plodne suprotnosti između sklada i urlika. Ali čudo stvaranja se i sastoji u spajanju nespojivoga te ne možemo poreći da je on dao oblik urliku, odnosno da je urlikom 16
umio zapriječiti atrofiju ustaljenih oblika, onemogućiti umir konvencionalnog sklada. Razumljivo je njegovo uvjerenje kako svijet čula urliče, uzbudljivo je pak proširenje: svijetlo koje gledam urliče. U sinesteziji svih osjetila dolazi do verbalne artikulacije koja iskustvo podiže na univerzalnu razinu. S tri zbirke u pedesetim godinama Kaštelan je uspostavio svoju visoku mjeru, ostvario individualizirani prostor lirskog obuhvata svijeta. Dao je nemimoilazan prinos europeizaciji hrvatskoga pjesništva, olakšao prijelaz od socrealističkih zahtjeva prema avangardnijim tendencijama, s jedne strane, a prema prekinutim autohtonim linijama domaćega stvaralaštva između dva rata, s druge. U vlastitoj osobnoj sintezi kao da je pripitomio nadrealističku slikovitost, usustavio ekspresionističku grčevitost, oplemenio i omekšao hermetičarsku izdvojenost. Jednom riječju, došao je do svojevrsnoga središnjeg položaja, mogućega civilizacijskog orijentira, jer je na neki način nastavljao s mjesta do kojega su doprli Tin i Goran, Tadija i Dobriša, a bio srdačno prihvaćen od sljedećega, krugovaškoga naraštaja. Zaokupljen društvenim, profesionalnim, nastavničkim obavezama, pisanjem disertacije i habilitacione radnje, dramskih tekstova i pripovijedaka, Jure Kaštelan je za stanovito vrijeme smanjio svoju pjesničku produkciju. Kroz puna dva desetljeća oglasio se samo nevelikim plaketama gotovo prigodnog karaktera: Skopje u tvojim očima (1964.) i Otvorena pjesma (1976.). Ne znači da podcjenjujemo humanističku motivaciju i zov solidarnosti, ali stihovi izrazitoga angažmana povodom potresa u Makedoniji i poema stvorena po zadatku komemoriranja kragujevačkih žrtava zvjerske odmazde ne mogu pripadati magistralnom toku opusa. Istina jest da Kaštelanu nije bilo strano nadahnuće smrću i težnja prema sublimaciji nesreće i nasilja, no sve je to on već prethodno realizirao u intenzivnijim sklopovima i primjerenijim količinama. Kad se, koncem sedamdesetih, ponovno javio cjelovitom novom zbirkom, Divlje oko (1978.), pokazalo se kako nimalo nije popustio u sabranosti i apartnosti. Štoviše, kao nikad dotad potvrdio je uzvišenu autonomiju svojih vizija i složenu dijaktoniju 17
temeljnih simbola. Pjesnik refleksivnih dometa, poeta doctus u punom smislu te riječi, Kaštelan je jedan od primjera kontinuiranog sazrijevanja, metodičnog produbljavanja odavno zacrtane problematike, a to je ispitivanje počela, traženje ishodišta, slutnja prvotnosti, čežnja za arhetipskim progovorom-pragovorom. Zanimljivo je da ga erudicija, kojom se u međuvremenu ozbiljno naoružao, nije ni opteretila ni frustrirala – ali jest ga učinila obzirnijim, spremnijim na dijalog – pa je akumulirano čitateljsko-hermeneutičko zaleđe investirao u nalaženje neke više razine govorenja, u stvaranje postamenta čistoće s onu stranu pojmovne zagađenosti. Kazano je već, ne bez razloga, kako u Kaštelanovu pjesničkom djelu nema jakih cezura, nema karakterističnih faza i oscilacija, kako je njegov put iznimno cjelovit i koherentan. Istina je da ga nikad nije napustio ekstatičan odnos prema mukama i zanosima postojanja (i nepostojanja), da nije odustao od emotivne zagrijanosti za svjetlost podneblja, za snagu odupiranja, za težinu življenja (pa bio to kamen ili stablo, oblak ili rijeka). Činjenica je ipak da je kasni Kaštelan postajao sve više pjesnik pjesništva, autoreferencijalan i metapoetski, pisac zaokupljen smislom i odjekom riječi, govornik zapitan oko raspona i omeđenja medija kojim se koristi. Dovoljno je baciti pogled na nekoliko karakterističnih motiva iz Divljega oka ili Zavjeta za Epetion (1984.). Zar se Krilati pjevač ne može smatrati licem, a Punjena ptica naličjem pjesničke funkcije? Zar Pjesme koje nisam napisao ne iskazuju krajnje poštovanje zahtjevnosti izraza, dok Mlin za riječi nužno upućuje na inflaciju i zloporabu pisanja. Maska, Skalp, Rasprodaja također mogu biti autokritički korelativi, znakovi iznevjerene autentičnosti, istinitosti, jednokratnosti poetske riječi, kojima se pjesnik samoobrambeno služi ne bi li im promijenio predznak i okrenuo ih u smjeru nekog eventualno novog polazišta. Nećemo stoga Kaštelana svrstavati među postmoderne ili neomanirističke autore, pisce istančane vrtnje u krugu gnoseološko-tehnicističkih preokupacija. Koliko god se povremeno i osvrnuo na vlastiti metje i instrumentarij, on je trajno sačuvao zlatnu rezervu prvotnih viđenja i svježih slika, procijeđenih kroz 18
filtar ontološke opsjednutosti. Svanuće i Nevid, Bijela nevjesta, genius loci i Sve plavo, nebeski plavo, Škrinja i Kenotaf nad morem tvore koordinatni sustav simbola u kojima će zauvijek ostati prepoznatljiv. Zaokružujući svoj pjesnički itinerer Kaštelan se ne samo naginjao nad auroralne prizore svojih početaka nego i nad zajedničkom kolijevkom sredozemnog univerzuma, nad misaonom baštinom grčkih praskozorja.
IV. Ustvrditi kako su Kaštelanove proze i dramski tekstovi bitno poetski mišljeni i oblikovani može izgledati dvosmislenim kompli mentom. Doista, narativna nit ili scenska napetost u njima tek su blago ili labavo provedeni. Likovi su također tipizirani ili svedeni samo na funkciju. Prostorni atributi i vremenske odrednice ne idu dalje od općenitih naznaka. Nasuprot svemu tomu, atmosfere njegovih priča i ambijenti njegovih prizora imaju odgovarajuću gustoću, monolozi i dijalozi teku usklađeno i životodajno, ritam rečenica – pa bile one didaskalije ili situaciona određenja – nosi neobičnu težinu i razvedenost te otvara sugestivne protege za imaginativnu dogradnju. Dakle, imanentnom poetskom snagom bivamo odmah uvučeni u čudne fabule, nesvakidašnje karaktere i profile, u maštovite igre s egzistencijalnim pokrićem. Kaštelan je objavio samo jednu, neveliku knjigu pripovijedaka, Čudo i smrt (1961.). Bile su to, na stanovit način, stilske vježbe, odnosno okušavanja različitih registara pretežno introspektivne i meditativne proze, što učestalo tretiraju niz graničnih stanja (osuđenika na smrt, bjegunca, ugroženoga opasnošću, invalida na štakama itd.). Katkad su to zapravo crtice, medaljoni, arabeske, male forme ambivalentnog, amfibijskog, eksperimentalnog karaktera. Svojim radikalizmom, na prijelazu iz pedesetih u šezdesete godine, jamačno su predstavljale važnu tekovinu naše umjetnosti riječi, bile poglavlje žanrovskog obogaćenja i uvećane ekspresivne slobode. 19
Iz te knjige smo ovdje antologizirali jedino prvu, najdužu i najrazrađeniju priču, čvrsto ukotvljenu u piščevu zavičajnu sredinu i također precizno datiranu u njegove formativne godine. Rustičnost i sirovost, surost okoliša, drastičnost i žestina zbivanja (ubojstvo, samoubojstvo, smrt djeteta, prijava i privođenje učiteljice), zatim karikaturalnost i determinizam djelovanja, sve to zajedno čini da Čudo svetog Arnira doživljujemo kao uspješnu mješavinu neorealističkih, naturalističkih i simboličnih sastojaka, kao pjesnikovu potrebu da tranches de vie iz znanoga mu ambijenta uzdigne do razmjera fatalne vanvremenitosti. Umjesto ostalih pripovijesti ili novela iz knjige uvrstili smo još četiri drugdje objavljivana Kaštelanova prozna okušaja, uglavnom fragmentarne naravi. Uzvisenje zmije je najbliže bajkovitoj, mitskoj projekciji, Monolog na putu prema onome mjestu otvara začudne, otajne sfere životnog sinkretizma. Parabola Na proplanku bila je interpolirana u povijesno-čičeronski tekst o Dalmaciji, a Noć u Podgori dobro dolazi kao poglavlje nenapisane autobiografije, kao dokaz pjesnikove potrebe da životnu faktografiju obogati specifičnom aurom, dahom dugoga trajanja, odnosno preobrazi je u kariku duboke dijakronije. Među dramskim tekstovima značenjem, obimom i dorađenošću ističe se najraniji, Pijesak i pjena (1958.), jedno od prvih predstavljenih ostvarenja avangardnog teatra u Hrvatskoj. Nastao za pjesnikova boravka u Parizu, reflektira suvremena iskustva lirskog, nemimetičkog (i, po mnogo čemu, otvorenog) kazališta – iako ne u smjeru apsurda, farse, groteske. Već samim situiranjem radnje u slikarski atelje uspostavljena je temeljna razina odmaka od zbilje, a kako su među likovima Arlekin i lutka te kako (aktivno) intervenira i hrapavi glas ‘mjeseca’, sva zbivanja nužno zadobivaju »metafizičku« dimenziju. Ali ni u evaziji mašte nije bilo moguće sasvim pobjeći od tjeskobnih pritisaka nedavne, ratne i poratne, prošlosti ili od mogućih prijetnji morbidne budućnosti. Tako se protagonistkinja Djevojka nalazi u tjesnacu između ljubavi prema mladiću (Arlekinu, kojega zatvaraju i ubijaju) i straha od Gosta koji dolazi (a koji je, poput robota, sastavljen od zašarafljenih udova sasvim apstraktnih, geometrijskih oblika). 20
Razumije se, naslovna sintagma pijesak i pjena relativizira konstituiranje i profiliranje scenskog događanja, svodeći prizvani svijet na epizodu vječnog mijenjanja materije, trenutak rasipanja i hlapljenja sitnih čestica zemlje i vode (uz zrak i vatru, Kaštelanu omiljenih počela).
V. Pjesnik Kaštelan nije mogao napisati tako reći ni redak, a da se u njemu ne osjeti poetski naboj, bremenita sintaksa, moćna metaforika. U diskurzivnim oblicima, kritičkim prikazima, povijesnim pregledima, likovnim zagovorima ostajala je uvijek srž lirskog doživljaja ili se nazirao talog korištenog simboličkog repertoara. Ne znači da on nije profesionalno ovladao raznim hermeneutičkim disciplinama, da se u svojim studijama nije služio i egzaktnim morfostilističkim parametrima, da nije njegovao i intelektualnu strogost analize i klasifikacije. No poetski nerv je uvijek bio jači, izvirao je gotovo nagonski i prodirao u tekstove nezavisno od njihove namjene i funkcije. Opjevao je tako, u nizu putopisno-putovodnih osvrta na regionalno mu bliske teme, nekoliko ključnih aspekata dalmatinske pokrajine, a kao primjer proživljenog mediteranizma donosimo samo primijenjeni pogled na Dubrovnik povodom Ljetnih igara. Druženju sa slikarima posvetio je mnoge nadahnute stranice. Osvrti na opuse slikara Otona Glihe i Ede Murtića bili su mu – i generacijski i estetski – kongenijalni te su poslužili uvećavanju razumijevanja za slobodarske vidove izraza, a predgovor izložbi Ante Kaštelančića osjenčen je ili pozlaćen dubokom empatijom zajedništva u zavičajnosti. No daleko je najveći Kaštelanov ulog u čitanje i tumačenje hrvatskoga pjesništva. Osim velikih monografskih i interpretativnih priloga, složio je pravu nisku kraćih eseja (katkad i u prigodi rastanka), kojima je iskazao svoje dugovanje idealnim prethodnicima. Uvidjet ćemo kako je svojim nadahnutim prilozima 21
trasirao put po vrhuncima hrvatske pjesničke riječi. Od Mažuranića i Kranjčevića, preko Matoša i Šimića, Ujevića i Krleže, pa do Cesarića, Tadijanovića i Gorana tražio je Kaštelan i nalazio živu jezgru i poticajne izvore, na koje je uspješno nastavljao. Kad uvidimo s kolikom je ljubavlju i razumijevanjem pratio inače disparatne pojave, lakše ćemo se približiti i svim sastojcima njegova bogatog, protejski razvedenog stvaralačkog mikrokozmosa. Tonko Maroević
22
Poezija
Dinamit
Kad svane san, kad zora snese dan pod krilom šume, sredinom ceste kasat ću i ja mobiliziran. Na glavi šljem. Ja ne koljem. Kume, nad poljem crklo je nebo. Sve k vragu ode k vragu, brate, i bogu. Hrvatsku bunu: crveni san okovati ne mogu. Zeleno stado, zelena smrt o zelenilo moje, sve što je mlado i raspjevano, sve je i moje i tvoje. Da se danuje, da zore rude, da diple gajde, gusle gude, da smrt da ljubav pomahnita. Pod ovom trulom kuglom gori eksplozija dinamita.
25
U sobi među lešinama
U sobi među lešinama padaju kiše. Mrtvačnica proljeća, živih samoubica. Ni kučka ni vučica nego čovjek od žene, od bijelih prstiju ko let golubica. Samoća, staklena samoća. Ubica djetinjstvo. Ne znam prosloviti, ne vidim, sav sam sluh za koraljna žala, za glad i vješala, za kruh smijeha za san, za dan i zoru. Za zoru mliječnu, za crvenu zoru moje Hrvatske cvatem u plamenu u voću rumenu u romonu, u svakoj smrti, u svakoj ljubavi gorim i oživim. Neka me puškama, zamkama, neka me izrešetaju, da zagrizem u zrelu bunu, u ovu gorku selendru, da se usnama da se rukama sljubim i raskrilim, da se iscijedim u grozdovima u vatri pogleda, što gradove pale i grade palate. Očima dana, rukama zora, u plamenim noćima, u smrti i dolini ni slijep ni gluh za sreću, od neba do Jadrana samo je smijeh, samo pregršt radosti, raspupana grana, rascvjetana.
26
&
Jesu li ti usne od sna i od snijega Da si tako žena, da si sva od mlijeka Od smijeha, od sreće do dna ispijena Da si tica straha, da si golubica. Livada si neka plaču Peru li te vlage i vode te mlate Neka ljubav vrate, ljubav neka vrate. Nebu do zore prozore otvori Nemaš više krova u bari močvari Ni u Mirabeli, u noći Trogira Samo oči ceste i krila leptira.
27
Predvečerje u travnju 1939.
Zelenim rupcem mašem novoj noći: nemoj doći, dobra noći, nemoj doći krvavom rukom svijetloj sreći tepam: od svojih milih nikoga ne poznam samo se ljubav budi veća kad naših riječi gasne svijeća. Žuti travanj konja jaše. Noć je. Lebdim. Ja sam dijete. Konja jaše. Sablju paše. U malo srce tane leti. Sabljom maše. Konja jaše. Oskaru Daviču Petru Kružiću
28
Autokritika
Morao bih govoriti o sebi.
29
Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku
Moja majko stara, smrt me podgrizava a u mome selu jablani se njišu, jablani se njišu, jablani se njišu, a u mome selu jesen boje šara: ti ne znaš za slavu što srca izgara, znaš samo za jesen i za crnu tugu, za jesen, za jesen, sumornu i dugu.
30
Jučer sam bio ptica
Jučer sam bio ptica, i nebo za ruže, u propanj, u puna jedra, snio sam u zelju, bio sam u piću, propio sam magle, niz Kornate vučem tešku noć lupešku i sve radi žene samo jutro za te sami pečalbari, ljuta sirotinja i nad Svetim Vidom i nad Svantevidom a naša je ljubav kod Gospe Stomorice do bijele crkvice pod kamenim zidom o bijedo, ti si zemlja, ti si krv i dijete u utrobi, svlačim te svake noći, perem mlijekom i vodama, ti si buna i pijučeš ko šareno pile, majka si, ljubav si, ti golotinja.
31
Dođe tako čovjeku
Dođe tako čovjeku da pljune, dođe da prokune: majku mu milu što me ukoti skota. Tetura ta gadura cura pijandura, a što sam kad nisam od sna i života. I milo mi mladosti vele da se smije, vele da mladuje, kažu da luduje na konjima, na poljima u zore uranke niz sanke, niz proplanke, niz crne pijanke. Mrače vukodlače, tama je od krvi bune vrište, desna kuća, voda pada daj da se rodim, daj da zagrizem grkljan i uže vodopada.
32
Proljeće
se oglasilo u obliku lastavice, u skladu podmeta i priroka. U oblini svijesti. Mobilizirano, nagnjilo kao dječji leš, kao prazna klepetava rečenica. Briznulo je, oplodilo se u svim osjetilima, kao poplava, kao vukodlačina dlakava iz mraka, iz dna ponoći, sakato, ratno, k r v o-p r o l je ć e.
Došlo je proljeće u naše selo na 21. marča. Nema više zime. Priroda se budi. Mi školska djeca igramo se, smijemo se, kitimo se cvijećem na livadi. Proljeće je došlo na grani, na zelenoj zmiji, umiveno, boso, kao bijelo janje. Učitelj gleda ticu. Svi smo otrčali kroz šumu niz oranje. Lovimo leptire. Preskačemo potok. Najljepše je ovo doba rumeno. U jesen žuti voće. U jesen kiše kiše. Sada je cvijeće. Soči proljeće.
33
Jure KAŠTELAN rođen je 18. prosinca 1919. u Zakučcu pokraj Omiša. Maturirao je 1938. na Klasičnoj gimnaziji u Splitu te upisuje romanske jezike i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Već kao student objavljuje prvu pjesničku zbirku Crveni konj (1940., u opremi Ede Murtića), koja je zabranjena zbog ljevičarske buntovne intonacije, a predstavlja i jedan od prvih prodora slobodnije nadrealističke slikovitosti. Od 1942. – 1945. je u partizanskom pokretu, gdje djeluje pretežno u kulturnim i propagandnim akcijama, što nastavlja i u neposrednom poratnom razdoblju. Godine 1947. diplomira slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje se od 1950. zapošljava kao nastavnik, a 1956. i doktorira na Odsjeku za hrvatsku književnost s tezom o lirici A. G. Matoša. Od asistentskog starta prošao je pun luk sveučilišne karijere te je umirovljen kao redovit profesor teorije književnosti 1980. godine. Dvije je školske godine (1956. – 1958.) proveo kao lektor na pariškoj Sorbonni. Redoviti je član JAZU-a od 1979. i voditelj Zavoda za književnost i teatrologiju od 1985. do smrti, 24. veljače 1990. Stvaralačkim prodorom 1940. godine obilježio je epohu hrvatskoga pjesništva, a predvodničku ulogu potvrdio je i prvim poratnim zbirkama (Pijetao na krovu, 1950., Biti ili ne 1955., i Malo kamenja i puno snova). Poetsku vokaciju proširio je i na područje kazališta nizom oniričko-evokativnih tekstova (Pijesak i pjena, 1958., I da i ne, 1962., Prazor, 1972.) i pripovjedaštva (Čudo i smrt, 1961.). Vrlo su značajne njegove kongenijalne interpretacije hrvatskog pjesništva (u rasponima od Mažuranića i Kranjčevića do Cesarića i Tadijanovića) kao i zalaganje za inovacije u slikarstvu (od EXAT-a do Murtića), a posebne je zasluge stekao i prevoditeljskim ulogom te intelektualnom i društvenom podrškom inicijativama kulturnog odleđivanja (od prvog poratnog objavljivanja Tina Ujevića 1950., do novoga hrvatskog izdanja Biblije, 1968.). Snažna mediteranska nadahnuća obilježila su njegove zrele pjesničke zbirke, kojima je zaokružio opus (Divlje oko, 1978., Okrenut moru, 1986. i Sve plavo, nebeski plavo, 1989.). T. M. www.mozaik-knjiga.hr
129,00 kn
ISBN 978-953-14-0***-*