Treće poluvrijeme
1. Sa bilo koje strane da se pogleda, u bilo koje doba dana i noći, jasno je da od Podgrada nema puno ružnijih mjesta. Kotlina uokvirena planinom sa dvije, brdom sa jedne i napuštenom tvornicom žice sa četvrte strane, nikako i nikada nije ličila na mjesto ugodno za život. Podgrad nije bio ni grad ni selo, nego nešto za što se teško može naći odgovarajući naziv. Planina mu je posljednjem puštala sunce, mrak je padao ranije nego drugdje, magla bi se dizala oko podneva, zemlja se ne bi stigla kako treba niti osušiti od kiše, a pala bi nova. U Podgrad je rijetko ko – ustvari niko i nikada – došao slučajno: put za Podgrad bio je samo put za Podgrad. Cesta je išla uz rječicu Kalu, kroz usjeke i iskrčenu šumu, obilazila tvornicu i nestajala pred planinom vječno snježnih vrhova. Od šest hiljada ljudi koliko je nekada živjelo u Podgradu, skoro svi punoljetni muškarci i pola žena starijih od osamnaest radilo je u Prvom udarniku, kako se zvala tvornica žice i to bodljikave. “Tvornica je stvorila grad, a grad tvornici dao dušu”, piše na trećoj stranici Monografije Podgrada, knjige koja se još uvijek može naći u svim pogradskim kućama, u kabinetu načelnika općine i u Narodnoj biblioteci u Sarajevu, gdje je desetak primjeraka dobilo svoje katalogizacijske brojeve, pečat na trećoj strani i nikada niti jednog čitatelja. U toj knjizi, na čijim je koricama panorama
7
8
Emir Imamović Pirke
Podgrada snimljena od posljednjih kuća na brdu, kadrirana tako da izgleda kao da male dvospratne zgrade, nekoliko većih i cesta izlaze iz Prvog udarnika, piše i da je tvornica bila vodeći proizvođač bodljikave žice u Bosni i Hercegovini, da se, pored radnih pobjeda, nikada nije zapostavljao društveni, sportski i kulturno-umjetnički rad, pa je Podgrad imao amatersko pozorište Prvi udarnik, kino Prvi udarnik, biblioteku Prvi udarnik, muški nogometni i ženski odbojkaški klub Prvi udarnik, kulturnoumjetničko društvo Prvi udarnik i likovnu sekciju Prvi udarnik. U podgradskoj knjizi, jer je izašla prije nego su pisci autobusom dovezeni u fabriku, ne piše da je tvornica bodljikave žice Prvi udarnik dva puta bila domaćin književnih susreta, na kojima su podijeljene plakete, zlatni, srebrni i bronzani kolutovi žice i novčane nagrade za najbolje radove iz oblasti “stvaralaštva koje potiče proizvodnju proizvoda od metala” i da je prvi pobjednik bio Marko Vodnjaković sa zbirkom pjesama Kovanje boli, a da je drugi put pobijedila i umalo umrla pjesnikinja Senada Mušinbegović, starija gospođa, autorica pjesmarice Žica preko ljubavi, koju je prethodni laureat, pijan od ljutnje što ga opet nisu zapale pare, pitao: – Baba, bil se ti jebala u guzicu? Dok su iz tvorničkog kruga kamioni odvozili žicu, Podgrad je imao, o čemu se nije pisalo jer se ili podrazumijevalo ili se krilo, i dom zdravlja, bolnicu s odjelima ginekologije, pedijatrije, ortopedije i infektivnih bolesti, vatrogasno društvo, policijsku stanicu, Klub liječenih alkoholičara Svitanje i najmanje sunčanih dana u jugoistočnoj Evropi. Nije tu, u Podgradu, odraslima bilo druge nego ili piti ili se od pića liječiti, dok su im djeca ili jedva čekala da odrastu i odu na studije sa kojih će se vraćati za praznike i na sahrane ili da odrastu pa da mogu piti bez skrivanja od roditelja i nastavnika u Srednjoj usmjerenoj školi Prvi udarnik. Kao i osnovna škola uostalom. I tada je, nije da nije, nekome Podgrad izgledao kao nimalo ugodno mjesto za život. Onima koji su od žice školovali
Treće poluvrijeme
djecu, kupovali regale i trosjede, bilo je lijepo, toliko lijepo da im, kažu i dan-danas, nikada neće biti bolje. Ništa se, ali ništa pod milim Bogom, u Podgradu neobično nije dešavalo, ne računajući kratkotrajni snijeg jula jedne godine i mrkog medvjeda što se one zime, kada su u Sarajevu bile Olimpijske igre, spustio sve do pred vrata pošte, gdje ga je milicioner Salko Obhođaš ubio preciznim pogotkom iz poluautomatske puške s kojom se, stavši u stavu mirno pored mrtve životinje, slikao za tvorničke zidne novine. Time je stekao dovoljno slave da ga u podgradske škole pozovu da učenicima održi predavanje o čuvanju reda i mira u redovnim i vanrednim okolnostima. Od šest hiljada ljudi, koliko je nekada u Podgradu živjelo, ostalo je oko pola. Grad, mjesto, kako god, više nema amatersko pozorište, kino, biblioteku, ženski odbojkaški klub, kulturno-umjetničko društvo, likovnu sekciju, književne susrete, bolnicu s odjelima ginekologije, pedijatrije, ortopedije i infektivnih bolesti, vatrogasno društvo, Klub liječenih alkoholičara Svitanje. Tvornica bodljikave žice Prvi udarnik se sada zove Jež, samo što ne radi, pa u njenom krugu hrđaju preostali kolutovi žice, raste bagrem, zidovi hala se rune i pljesnive, a kancelarijski namještaj polako izjedaju crvi. Podgrad i dalje ima najmanje sunčanih dana u jugoistočnoj Evropi. Podgrađani se dijele na one koji rade u domu zdravlja, općini, policiji i pošti, pa za to primaju platu, na one kojima djeca nisu došla sa studija, pa im sada šalju pare iz Sarajeva, na one kojima djeca, braća ili žene nisu došli iz izbjeglištva, pa im sada iz Hamburga, GÖteborga ili, makar, Zagreba, šalju pare, i na Zeku i Muhu, heroje Podgrada, tridesetpetogodišnjake čija je upornost u pokretanju neuspješnih poslova mjerljiva jedino s upornošću šefa komunalnih službi općine Podgrad, Zijada Mehičevića Efeja, trenera nogometnog kluba koji se nekada zvao Prvi udarnik, a sada samo Udarnik, tima čiji se najveći neuspjeh ne pamti, jer naprosto nikada i nije imao uspjeha vrijednog pomena. Što, je
9
10
Emir Imamović Pirke
li, ne smeta Efejevom entuzijazmu i samopouzdanju, tolikom da je jednom, javivši se u sportski program Radija BiH, rekao: – Da ja imam uslove ko Barcelona, mi bi bili prvaci Evrope. – Ti Zijo, da si normalan kolko si budala, davno bi skonto da si nenormalan – rekao je Muha Ziji nakon odslušane emisije i od tada nisu progovorili ni riječi. – Jebo te led, to je isto ko da ja kažem da bi bio visok dva metra kad bi imo dva metra umjesto metar i osamdeset – dodao je Zeko i od tada s Efejom nije progovorio niti riječi. Bio je to kraj poznanstva što je preraslo u poslovno part nerstvo, da bi umalo završilo i kao prijateljstvo, bez obzira na to što je Efej bio čak petnaestak godina stariji. U Podgradu se generacije, barem u doba Mehičevićeva odrastanja, nisu miješale: stariji su se, jednostavno, družili sa starijima, mlađi sa mlađima, pa se ni u brak nije stupalo ako bi razlika bila veća od tri godine. Nije, međutim, prošlost povezivala Muhu, Zeku i Efeja, nego zajednička, ne baš najbolje isplanirana budućnost. Muhamed Jahić Muha i Edin Zečević Zeko priložili su dokaze kako su obojica heroji rata, uložili vrijednosne papire dobijene umjesto vojnih plata, dok je Efej platio registraciju firme ZiMuZe d.o.o., prodao pola šljivika naslijeđenog od oca i tako, zajedno s Muhom i Zekom, postao vlasnikom nekadašnje tvornice bodljikave žice Prvi udarnik. U Ježu, kako su, ne mogavši se ničega pametnijeg sjetiti, nazvali fabriku, Zijo je trebao biti generalni direktor, Muha predsjednik uprave, a Zeko obični direktor. Tvornica nikada nije proradila: ZiMuZe d.o.o. je, umjesto kredita za razvoj industrijske proizvodnje, dobio odbijenicu pa se Efej vratio u svoj općinski ured. – Da smo prošli, vezo bi klub s fabrikom. Čuda bi napravili – znao je ponekad reći onome ko je, a takvih je bilo sve manje, imao volje slušati njegove nogometne maštarije. Zeko i Muha su nastavili živjeti s planovima o bogaćenju, trošiti vojne mirovine, pa je i posljednja, istina ne baš realna,
Treće poluvrijeme
šansa da u Podgradu opet neko ide u fabriku na posao, propala. Prošlo je od tada deset godina i još malo više, možda mjesec, dva. Zime su postale nekako blaže, ljeta vrelija, djece za prve razrede bivalo je sve manje. Dani su se, sve u svemu, u Podgradu razlikovali jedino po imenima.
11
12
Emir Imamović Pirke
2. – Tita mi mrtvog, nas će, kake smo kurate sreće, i rat zaobići – kazao je Zeko. – A ja baš konto da uzmem mitraljez pa po Švabama – odgovorio mu je Muha, otvarajući polulitarsku bocu piva. Umjesto u školi, oni su danima sjedili u Muhinom stanu. Njegovi su roditelji radili u Prvom udarniku, brat studirao u Sarajevu, pa su imali sasvim dovoljno mjesta za polako ubijati vrijeme. Da ih ne bi otkrili, svako su se jutro nalazili kod kapije škole, zapalili cigaretu, ispratili pogledom učenike i išli Muhi. Usput bi kupili pivo i sve do podneva se dosađivali uz televiziju. Onda bi se Zeko vratio iz škole, materi rekao da nije gladan, da će malo odspavati, pa ići učiti s Muhom. Sve se mijenjalo osim Podgrada, a televizija je promjene prenosila: režim koji je napravio fabriku i grad je propao, nova se vlast raspadala samo što se sastavila, u TV dnevnicima se najviše pričalo o puškama i grobovima, a večernje su vijesti umjesto uobičajenih trideset minuta trajale satima, da bi narednog jutra bile reprizirane. Tako su Zeko i Muha sa malim zakašnjenjem bili informirani, samo što nisu najbolje razumjeli šta se zapravo i zašto zbiva. Nisu oni svojim buntom protiv škole htjeli postići nešto naročito: nisu imali rock-band koji je natezao pjesme od po tri akorda i sanjao veliku karijeru, nisu trenirali u Prvom udarniku i nadali se kako će jednoga dana u Podgrad doći mercedesima
Treće poluvrijeme
i praćeni kamerama, niti su, to pogotovo, sanjali kako će zbog nediscipline biti izbačeni iz škole pa će im očevi, nemajući druge, dopustiti da vanredno završe posljednji razred i upišu se na fakultete koji primaju talentirane đake, bez obzira na ocjene. Muha i Zeko nisu, zapravo, imali nikakav cilj. Njima se, jednostavno, nije išlo u školu zato što im je tamo bilo dosadno. Prihvatali su život onakvim kakav jeste i ako su nešto i željeli postići, onda je to bilo ponavljanje četvrtog razreda. Jednostavno su izračunali: što kasnije završe školu, kasnije će u vojsku, što kasnije odu u vojsku, kasnije će se i vratiti, pa će, samim tim, kasnije i početi raditi u Prvom udarniku. Ni jednom ni drugom nije palo na pamet da, recimo, mogu biti dobri đaci, pa dobiti tvorničku stipendiju za studije na tehničkim fakultetima u Sarajevu, čime će, kada završe, dobiti bolji posao u Prvom udarniku. Takvi kakvi jesu, Muha i Zeko su samo sebi bili interesantni. Istina, ni drugi njima nisu bili zanimljivi. Sedamnaestogodišnjaci iz Podgrada dijelili su se na one koji dobro uče kako bi dobili stipendiju i bolje mjesto u Prvom udarniku, na one koji uče slabije pa će raditi teže u Prvom udarniku i na one, njih pet tačnije, što su svirali u bandu Black days, nosili crne majice, iste takve hlače, vojničke čizme i ljeti i zimi i stvarno mislili da će ih to što mogu precizno odsvirati punk hitove dovesti na televiziju, odatle na stadionske koncerte, pa će, čim snime prvi album i postanu poznati, promijeniti svijet i svima sve, ali baš sve, objasniti. Muharem Avdagić Rotten, Zoran Kandić Sid i njegov brat blizanac Goran Kandić Vicious, Ahmed Bajramović Curtis i Igor Blatnjak Hook, gledali su Muhu i Zeku s visine, a Muha i Zeko njih kao budale. Djevojke iz Podgrada su se, pak, dijelile na one koje dobro uče pa će dobiti stipendiju tvornice, na one koje isto tako dobro uče, ali hoće studirati farmaciju, pa na one koje dobro uče, ali bi najradije bile učiteljice, te na one koje će, čim završe školu, baciti knjige, udati se i do kraja života ispraćati muževe na posao, dočekivati djecu na ručak i na čelo stavljati kriške krompira kada ih glava zaboli. I još na
13
14
Emir Imamović Pirke
Senu Hiroš, najbolju prijateljicu Zeke i Muhe, djevojku odraslu s gluhonijemim roditeljima, curu sazrelu puno, puno prije vršnjakinja. Svakog utorka i četvrtka Sena je iz škole izlazila ranije – nastavnica engleskog je prihvatala sva njena objašnjenja, sažaljevajući djevojku koja u kući ne govori maternjim, nego jezikom znakova – pa bi Muhi i Zeki prenosila šta se o njihovim nedolascima priča među đacima i nastavnicima. Zeko bi joj napravio preslatku tursku kafu, Muha dao čokoladu Seka i Braco, pa bi četrdeset i pet minuta razgovarali. Nikada Sena nije bila ni minut duže, da joj se roditelji ne bi sekirali. Ništa se drugo u tih tri četvrt sata nije dešavalo, ali su podgradski sedamnaestogodišnjaci pričali da jeste: jedna se klela da je vidjela videokasetu koju su snimili Zeko i Muha, na kojoj je gola Sena, druga je pričala da joj je sestra čula kako svašta govore kad ju je mater poslala da vrati Muhinoj mami tepsiju; Ahmed Bajramović Curtis je, kome god je stigao, pričao da ga je Sena u školskom WC-u uhvatila za muda, al’ ju je on odgurnuo zato što se jebe s Muhom i Zekom. Sena nikada nikome nije rekla da je Curtis, dok je ona bila dežurna učenica i obilazila školske hodnike, pred muškim WC-om pao, da mu se tijelo kočilo i trzalo i da je ona pozvala nastavnika hemije, a ovaj Curtisu u ruku stavio ključ, u usta kaiš i pozvao hitnu. I da joj je, prije nego će mu lice pobijeljeti i noge otkazati, šapnuo da je voli. – Hoćetel prvo dobru ili lošu vijest? – pitala je Sena sjedajući na kauč boje mesa, preko puta fotelje sa koje je Muha ustao da joj donese čokoladu, nakon što je Zeko donio kafu. Bio je četvrtak ili utorak – o tome će kasnije, sve do kraja rata, raspravljati dva prijatelja – Sena je došla do vrata Jahića, pozvonila dva puta kratko, jednom dugo i opet kratko. Muha je, čim je prvi put čuo zvono znao ko je, ali je sačekao da Sena odzvoni dogovoreno. I usput Zeki kaže kako je planirao biti mitraljezac. Na televiziji je bila repriza sinoćnjeg dnevnika: izmjenjivale su se slike odlično rasploženih srpskih vojnika naslonjenih na
Treće poluvrijeme
topovske cijevi usmjerene prema Sarajevu, muslimanskih starica sa maramama na glavama kako koračaju kaljavim putem vukući za ruku musavu i uplašenu djecu; zapaljenih kuća i džamija prelomljenih minareta, muškaraca u trenirkama i farmerkama koje pridržavaju kožni oprtači, za koje su zataknuti pištolji… Sena je ušla u stan taman kada je nekakav Šveđanin u bijelom odijelu objašnjavao da međunarodni promatrači bilježe stalni porast napetosti u kriznim područjima. – Dobru – kazao je Muha, pružajući Seni čokoladu. – Nemoj, daj lošu da se riješimo, pa ćemo onda polako – dodao je Zeko. – Hoćetel se vi, prvo, dogovoriti? – Sena je govorila osmjehujući se i provlačeći ruku kroz gustu, ravnu, crnu kosu. – Sutra ćemo – odgovorio je Muha. – Izgleda da je danas roditeljski – tiho je, spustivši pogled prema podu, rekla. – E, onda ga jebi – Muhu glas samo što nije izdao. – U pičku lijepu materinu – ni Zeko nije lako podnio najavu da će za nekoliko sati očevi saznati da već mjesecima ne idu na nastavu. Adem Jahić je, pijan ko crna zemlja, pokušavao pogoditi bravu ključem. Tog je dana u sedam došao u fabriku, da bi deset minuta kasnije saznao da je sa još dvjesto sedamdeset i devet radnika upućen na prinudni odmor zbog pada proizvodnje. Nije to bila prva grupa onih što su postali višak, nego već treća i znao je da je prinudni odmor samo predfaza otkaza. U tvorničkoj kantini je, pred suprugom Rasemom, na prazan stomak popio devet vlahova, pa opijanje nastavio po birtijama sve dok je iz druge mogao pogoditi koja je od čaša, što ih vidi u izmaglici, prava. Sada je, oslonjen na štok, pokušavao tri ključa ugurati u tri brave. Očajan i pospan, naslonio se rukom na kvaku i vrata su se otvorila. Muha je zaboravio zaključati. Dva para muških
15
16
Emir Imamović Pirke
patika i jedne ženske cipele u hodniku nije ni primijetio. Držeći se za zid hodnika, doteturao je do prvih vrata i ušao u dnevnu sobu. Dočekali su ga, sleđeni od straha i iznenađenja, sin, njegov najbolji prijatelj i Sena čije je lice dobilo boju svježe i u bijelo okrečenog zida iza njenih leđa. – Dobar dan čika Ademe – promucao je Zeko. – Kako ste? – upitala je tiho Sena. – Ta-ta – promucao je Muha. – Merhaba omladino… ja došo… ranije – promrmljao je Adem i povratio na tepih koji je samo nekoliko dana ranije isklofao pred zgradom. Zeko je pogledom Seni pokazao na vrata, pa s Muhom doveo Adema do kauča i spustio ga. Tvornički radnik i ponajbolji igrač kola u KUD-u Prvi udarnik je zaspao iste sekunde. Dok je Sena znakovima objašnjavala ocu i materi zašto je došla ranije nego obično, Muha i Zeko su sjedili na stepeništu zgrade, pljuckali ispred sebe i šutjeli. – Meščini da smo najebali – Muha je progovorio prvi. – Nema ti se šta činit, jesmo sigurno – rekao mu je Zeko. – Onom mom će pravo leć roditeljski na mahmurluk, odraće me od batina. – Nema to veze s mahmurlukom i mene će ubit stari, a presto pit. – Tebe će dedo branit, a moja stara će dodat kaiš. – Ma ne znam… Da je šta drugo, pa hajde, al škola… Znaš dedu… – E jebi ga. – Ne reče nam Sena dobru vijest. – Daj ba, Zeko, ne seri, šta može bit dobro: da nema zadaće?
Treće poluvrijeme
Dva su sata pljuvali po stubištu, da bi Zeko otišao u čitaonicu, od djeda uzeo pare da kupi neke knjige, pa tim istim parama platio dvije autobuske karte do Sarajeva. Više od dvije godine su prošle prije nego su se u Podgradu pojavili Muhamed Jahić Muha i Edin Zečević Zeko, mršaviji, stariji, u maskirnim uniformama, sa pancirnim šljemovima na glavi i kamama urezanim krstovima na leđima.
17