Vizualni studiji danas : Moć slika by Moderna vremena, portal za knjigu i kulturu čitanja

Vizualni studiji danas: moć slika organizatori

▶ Centar za vizualne studije, Zagreb ▶ TVRĐA – časopis za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti ▶ Hrvatsko društvo pisaca ▶ Tekstilno-tehnološki fakultet, Zagreb ▶ Udruga “Bijeli val”

V izua lni st udiji da na s: m oÄ&#x2021; slik a

Sadržaj

Uvod

W. J. T. Mitchell: Pokazati gledati: kritika vizualne kulture

Žarko Paić: Suvremena umjetnost i njezina teorija: Djelo, događaj, izvedba

15 Krešimir Purgar: Ususret novim objektima spoznaje: što su vizualni studiji? 18 Suzana Marjanić: O umjetnosti performansa – ritual i/ili protest 22 Program 28 Sažeci

glavno obraćanje: W.J.T. Mitchell, Sveučilište u Chicagu, SAD plenarna predavanja: Marquard Smith, Sveučilište Westminster, London, Velika Britanija Michele Cometa, Sveučilište u Palermu, Italija

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

Članovi radne grupe Visual culture in europe : Joanne Morra, Fakultet umjetnosti i dizajna Saint Martins, London Nina Lager Vestberg, Norveško sveučilište znanosti i tehnologije, Trondheim, Norveška Krešimir Purgar, Centar za vizualne studije, Zagreb, Hrvatska Øyvind Vågnes, Centar za vizualnu kulturu u Bergenu, Norveška Joaquín Barriendos, Sveučilište Columbia, New York, SAD Ana Maria Guasch, Sveučilište u Barceloni, Španjolska Safet Ahmeti, Centar za vizualne studije, Skopje, Makedonija Max Liljefors, Sveučilište u Lundu, Švedska Almira Ousmanova, Europsko sveučilište humanističkih znanosti, Vilnius, Litva Marquard Smith, Sveučilište Westminster, London, Velika Britanija Znanstveni i organizacijski tim: Žarko Paić, dr.sc., izvanredni profesor, Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu Krešimir Purgar, dr.sc., znanstveni suradnik, Centar za vizualne studije, Zagreb Sandra Bischof, dr.sc., dekanica Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Katarina Nina Simončič, dr.sc., docentica, Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu Nikola Petković, dr.sc., redovni profesor, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci Leonida Kovač, dr.sc., docentica, Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Goran Sergej Pristaš, izvanredni profesor, Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Suzana Marjanić, dr.sc., znanstvena savjetnica, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb Silva Kalčić, predavačica, Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu Petra Krpan, mag., Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu Laura Potrović, mag., Sveučilište Northwestern, Pariz Nikola Devčić, direktor udruge “Bijeli val”

Uvod

5 uv od

osljednja dva desetljeća svjedočimo naglom porastu akademskog zanimanja za sve vizualne fenomene, uključujući i one strogo vizualne – od slike i filma do eksperimentalnog videa i multimedijalnih instalacija – kao i za sve oblike primijenjenih umjetnosti: grafički i industrijski dizajn, modu i oglašavanje. U mnogim je zemljama ovaj interes za vizualne prakse praćen interesom za vizualne teorije, prvenstveno za novu disciplinu vizualnih studija koja sve više stječe akademsku legitimnost na sveučilištima diljem svijeta. Vizualni studiji rezultat su paralelnog razvoja koji se pojavio zasebno na područjima povijesti umjetnosti i filmologije, čiji su radikalni zastupnici isticali pojedine teorije statičnih i pokretnih slika, s ciljem uspostavljanja cjelovite znanosti o slikama. Nakon što su W. J. T. Mitchell i Gottfried Boehm potvrdili tezu o slikovnom obratu kao temeljni teorijski interes hipermedijatiziranog društva, postalo je jasno da raznovrsni vizualni fenomeni zahtijevaju mnogo širu teorijsku platformu: onu koja bi bila u stanju sagledati konačno brisanje granica između visoke i niske umjetnosti, elitne i popularne kulture, kao i među stvarateljima i korisnicima vizualnih poruka. Prvi put u povijesti korisnici slika postali su proizvođači slika, unutar nekontroliranog kružnog procesa, u kojem slike donose nove uvide, a ti novi uvidi zahtijevaju trenutno slikovno utjelovljenje. Razvoj i ekspanzija telekomunikacijskih tehnologija transformirali su tradicionalno shvaćene tehničke slike u nov, svima dostupan komunikacijski kod. Međutim, podrazumijeva li istodobno ova dostupnost da je novi komunikacijski kod razumljiv svim njegovim korisnicima? Znamo li zaista što nam slike govore, što žele od nas ili što mi želimo od njih? Znamo li na koji način najnovija istraživanja u tehnoznanostima vizualizacijom dokazuju svoje radikalne postavke o biokibernetičkim složenim sustavima, te kako se pojam slike danas upisuje u performativna tijela umjetnosti i mode? Međunarodna znanstvena konferencija Vizualni studiji kao akademska disciplina, okupila je širok krug sveučilišnih teoretičara, kako bi mogli zajednički razmotriti načine na koje promišljaju i podučavaju o slikama, prvenstveno o njihovim preklapajućim značenjima koja nastaju kroz intermedijalno umrežavanje različitih vizualnih praksi, kao i kroz transdisci-

plinarne analize suvremenih teorija. Konferencija želi propitati teorijsku utemeljenost širokog polja vizualnih reprezentacija – umjetnost, film, fotografiju, dizajn, modu i performans. Također želi razmotriti disciplinarni status postojećih vizualnih studija kao (etablirane) znanstvene paradigme. Subversive Art & Theory serija je javnih tribina, prezentacija i okruglih stolova, koja se nastoji približiti široj publici i uključiti je, zajedno s našim domaćim i inozemnim predavačima, u teme koje se dotiču svih nas. Naš četverodnevni program postavlja u središte ključna pitanja suvremene teorije i umjetničke prakse: 1. Teorijski i disciplinarni status vizualnih studija – dva desetljeća nakon slikovnog obrata 2. Vizualni studiji kao “radikalna” inačica povijesti umjetnosti ili kritički otklon? 3. Epistemološki aspekti vizualnih studija u sveučilišnom nastavnom programu 4. Mogućnosti primijenjene znanosti o slici: teorijska interakcija između umjetnosti, filma, dizajna, mode i performansa 5. “Nedisciplinarnost” kao pristup multimedijskoj slici svijeta 6. Studiji mode danas: od teorije mode do dizajna tijela 7. Performans na razmeđu: od umjetničke prakse do politički angažiranog djelovanja

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

Konferencija je organizirana u sklopu aktivnosti radne grupe Visual Culture in Europe i četvrti je događaj te vrste, slijedom prethodnih održanih u Londonu (2010.), Barceloni (2011.) i Trondheimu (2012.). Članovi radne grupe Visual Culture in Europe (s lijeva na desno): Øyvind Vågnes, Nina Lager Vestberg, Max Liljefors, Safet Ahmeti, Anna Maria Guasch, Marquard Smith, Almira Ousmanova, Krešimir Purgar snimio Joaquín Barriendos

W. J. T. Mitchell

Pokazati gledati: kritika vizualne kulture

Kritika: mitovi i antiteze Deset mitova o vizualnoj kulturi 1. Vizualna kultura za sobom povlači likvidaciju umjetnosti kakvu poznajemo. 2. Vizualna kultura bez pogovora prihvaća stajalište da umjetnost treba definirati isključivo po njezinu djelovanju preko optičkih sposobnosti. 3. Vizualna kultura preobražava povijest umjetnosti u povijest slika. 4. Vizualna kultura implicira da je razlika između književnog teksta i slike nepostojeći problem. Riječi i slike rastvaraju se u neodređenoj reprezentaciji. 5. Vizualna kultura implicira sklonost bestjelesnoj, nematerijalnoj slici. 6. Mi živimo u pretežito vizualnom dobu. Modernost za sobom povlači hegemoniju vizije i vizualnih medija. 7. Postoji koherentna klasa stvari zvanih vizualni mediji.

7 W . J. T . M itche l l : P ok a za ti gl e da ti

to je vizualna kultura, odnosno što su vizualni studiji? Je li to nova disciplina, prolazni trenutak u interdisciplinarnom komešanju, tema za istraživanje, područje, odnosno uže područje kulturalnih studija, studij medija, retorika i komunikacija, povijest umjetnosti ili estetika? Ima li specifičan predmet istraživanja ili je to vreća problema zaostalih od respektabilnih, dobro etabliranih disciplina? Ako je to područje, koje su mu granice i limitirajuće definicije? Treba li ga institucionalizirati kao akademsku strukturu, s odsjekom ili zadanim programskim statusom, sa svom pripadajućom opremom, nastavnim programom, udžbenikom, uvjetima za upis i studiranje te diplomom? Kako bi ga trebalo predavati? Što bi to značilo držati nastavu vizualne kulture na način koji nije puko improviziranje? (…)

8. Vizualna kultura u osnovi se bavi društvenom konstrukcijom vizualnog polja. To što vidimo, i način na koji to možemo vidjeti, nije tek dio prirodne sposobnosti. 9. Vizualna kultura za sobom povlači antropološki, dakle nehistorijski pristup viziji. 10. Vizualna kultura sastoji se od skopičkih režima i mistificira slike koje bi trebala zbaciti politička kritika.

Osam antiteza o vizualnoj kulturi

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

1. Vizualna kultura potiče razmišljanje o razlikama između umjetnosti i nevizualne umjetnosti, vizualnih i verbalnih znakova, te omjerima različitih osjetilnih i semiotičkih modusa. 2. Vizualna kultura za sobom povlači meditaciju o sljepoći, nevidljivom, neviđenom, onome što se ne može vidjeti, te o previđenom; isto tako o gluhoći i vidljivom jeziku gesta; također se posvećuje taktilnom, čujnom, opipu i fenomenu sinestezije. 3. Vizualna kultura nije ograničena na izučavanje slika ili medija, nego se širi na svakodnevne prakse gledanja i pokazivanja, osobito one koje držimo neposrednim ili neposredovanim. Manje se bavi značenjem slika, a više njihovim životom i ljubavima. 4. Ne postoje vizualni mediji. Svi su mediji mješoviti mediji, s različitim omjerima osjeta i vrsta znakova. 5. Bestjelesna slika i bestjelesni artefakt stalni su elementi u dijalektici vizualne kulture. Zorne predodžbe (images) jesu za slike i umjetnička djela ono što su vrste za pripadnika vrste u biologiji. 6. Mi ne živimo u jedinstvenom vizualnom dobu. Vizualni, odnosno slikovni obrat trajna je tema koja premješta moral i političku paniku u slike i tzv. vizualne medije. Slike su prikladno žrtveno janje, a nemilosrdna kritika ritualno kopa uvredljivo oko. 7. Vizualna kultura jest vizualna konstrukcija društvenog, a ne samo društvena konstrukcija vizije. Pitanje o vizualnoj prirodi stoga je središnje i neizbježno, kao i uloga životinja kao slika i gledatelja. 8. Politička zadaća vizualne kulture jest izvršiti kritiku bez lagode ikonoklazma. Bilješka: većina gore navedenih zabluda su citati, ili uske parafraze izjava dobro poznatih kritičara vizualne kulture. Oni koji mogu identificirati svakoga od njih bit će nagrađeni.

Komentar

9 W . J. T . M itche l l : P ok a za ti gl e da ti

Ako postoji odlučan trenutak za koncept vizualne kulture, vjerujem da bi to bila ona instancija kada se stari koncept društvene konstrukcije ugurao u središte područja. Svima nam je dobro poznat taj Heureka! trenutak, kada smo svojim studentima i kolegama otkrili da su vizija i vizualne slike, stvari koje su (za početnika) očigledno automatske, transparentne i prirodne, ustvari simboličke konstrukcije, uče se kao i jezik, sustav kodova koji između nas i realnog svijeta postavlja ideološki veo. To prevladavanje onoga što se zvalo prirodnim stajalištem od ključne je važnosti za elaboraciju vizualnih studija kao arene za političku i etičku kritiku, pa ne bismo smjeli podcijeniti tu važnost. Ali ako to postane neispitana dogma, onda prijeti da postane zabludom, kao što ono želi onemogućiti prirodnu zabludu. U kojoj se mjeri vizija razlikuje od jezika, djelovanja (kao što je Roland Barthes zamijetio za fotografiju) na način poruke bez koda? Na koje načine ono transcendira specifične ili lokalne forme društvene konstrukcije da funkcioniraju kao univerzalni jezik, koji je relativno slobodan od tekstualnih, odnosno interpretativnih elemenata? (Trebali bismo se sjetiti da je filozof iz XVIII. stoljeća biskup Berkeley, koji je prvi ustvrdio da je vizija poput jezika, također inzistirao da je to univerzalni, a ne lokalni ili nacionalni jezik.) U kojoj mjeri vizija nije naučena aktivnost nego genetički zadana sposobnost i programirani sklop automatizama koji valja aktivirati u pravo vrijeme, da se ne uči na bilo koji način na koji se uče ljudski jezici? Dijalektički koncept vizualne kulture ostaje otvorenim u tim pitanjima, a ne zatvara ih usvojenom mudrošću o društvenoj konstrukciji i lingvističkim modelima. On očekuje da sam pojam vizije kao kulturalne aktivnosti za sobom nužno povlači istraživanje o njegovim ne-kulturalnim dimenzijama, njegovu ustrajnost kao osjetilnog mehanizma, koji operira u životinjskim organizmima od buhe pa sve do slona. Ta verzija vizualne kulture sebe shvaća kao otvaranje dijaloga s vizualnom prirodom. Ne zaboravlja se Lacanov uvid da “oko seže toliko daleko kao i vrste koje predstavljaju pojavljivanje života”, da su ostrige organizmi koji vide. Ne zadovoljava se pobjedama nad prirodnim stajalištima i prirodnim zabludama, nego tobožnju prirodnost vizije i vizualne slikovnosti tretira kao istraživački problem, a ne kao neprosvijećenu predrasudu koju valja svladati. Ukratko, dijalektički koncept vizualne kulture ne može se zadovoljiti definicijom svog predmeta kao “društvene konstrukcije vizualnog područja”, nego mora inzistirati na istraživanju potpuno obrnute verzije te propozicije, vizualnoj konstrukciji društvenog područja. (…)

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

S engleskog preveo Miloš Đurđević (Objavljeno u časopisu TVRĐA, br. 1-2/2006.) Ulomci iz knjige: W.J.T. Mitchell, What Do Pictures Want? The Lives And Loves Of Images, The University of Chicago Press, Chicago and London, 2005.

Slikovni, odnosno vizualni obrat stoga nije jedinstven u našem vremenu. To je ustaljena narativna figura koja je danas poprimila specifičan oblik, a koja se u shematskom obliku čini dostupnom u bezbrojnim prigodnim varijantama. Kritičko i povijesno korištenje te figure bilo bi dijagnostičkim oruđem za analiziranje specifičnih trenutaka, kada neki novi medij, tehnički izum ili kulturalna praksa eksplodira u simptomima panike ili euforije (obično je oboje) glede vizualnog. Izum fotografije, uljanog slikarstva, umjetne perspektive, kiparskog odljeva, interneta, pisma, same mimeze, očigledne su instancije kada se čini da nov način stvaranja vizualnih slika označava povijesnu prekretnicu prema boljem ili lošijem. Pogrešno je konstruirati veliki binarni model povijesti centriran na samo jednu od tih prekretnica, i objaviti jedinstvenu veliku razdjelnicu između doba pismenosti (na primjer) i doba vizualnosti. Takve su pripovijesti zamamne, zgodne u svrhu trenutnih polemika, i beskorisne za pravu povijesnu kritiku. (…) Trebalo bi biti jasno kako je navodna hegemonija vidljivog u našem vremenu (odnosno u uvijek rastezljivom razdoblju moderniteta, ili jednako rastezljivoj domeni Zapada) utvara koja je nadživjela svoju upotrebljivost. Ako vizualna kultura išta znači, trebalo bi je generalizirati kao studij svih društvenih praksi ljudske vizualnosti, umjesto da se svede na modernost ili na Zapad. Živjeti u bilo kakvoj kulturi bez razlike znači živjeti u vizualnoj kulturi, osim možda u onim rijetkim slučajevima društva slijepih, koja upravo zbog toga zaslužuju posebnu pažnju svake teorije vizualne kulture. (…) Nesumnjivo je da vizualna kultura (kao materijal, oralna ili literarna kultura) može biti instrument dominacije, ali ne mislim da je produktivno izdvojiti vizualnost, ili slike, spektakl i nadziranje kao isključivo sredstvo političke tiranije. Htio bih da oko toga ne budem pogrešno shvaćen. Shvaćam da glavnina zanimljivog rada na vizualnoj kulturi dolazi od politički motivirane znanosti, napose studija konstrukcije rasne i spolne razlike u području pogleda. Ali odavno je prošlo uzbudljivo vrijeme kada smo po prvi put otkrili “muški pogled”, ili ženstveni karakter slike, a većina znanstvenika vizualne kulture koji se bave pitanjima identiteta toga su svjesni. A ipak nažalost postoji tendencija k vraćanju na reduktivni tretman vizualnih slika kao svemoćne sile, k određenoj vrsti ikonoklastičke kritike, koja zamišlja da je destrukcija, ili razotkrivanje lažnih slika, ravno političkoj pobjedi. Kako sam već drugdje rekao: “Slike su popularni politički protivnik, jer se prema njima može zauzeti čvrsto stajalište, a ipak, na kraju krajeva, sve ostaje uglavnom kako je i bilo. Skopički režimi mogu se neprestano zbacivati, bez ikakve vidljive posljedice za vizualnu i političku kulturu.”

Žarko Paić

Suvremena umjetnost i njezina teorija: Djelo, događaj, izvedba

U znaku Novoga

11 Ž a r k o P aić : S uv re me n a u mje tno st i n je zi na te orij a : Dje l o, doga đa j , izv e db a

mjetnost u svim povijesnim epohama ima zadaću biti više od umjetnosti. Ona nikad ne može biti niti autonomna niti heteronomna. Nikad ne može služiti samo sebi ili nekim drugim svrhama. Nikad se, pak, ne može svesti samo na estetsku istinu, doživljaj, pojavljivanje. Društvene revolucije i povijesni događaji koji mijenjaju način života ljudi stoga nisu nadređujući za uvid u bit umjetničke prakse. U slučaju onog što se već gotovo pola stoljeća naziva suvremenom umjetnošću problem je radikaliziran. Za razli ku od moderne umjetnosti, koja počiva na ideji autonomije, suvremena umjetnost nastoji realizirati bit avangardne umjetnosti prve polovice XX. stoljeća. Ona, naime, nastoji umjetnički revolucionirati društvene uvjete samoproizvodnje života. Suvremena umjetnost već je svojim činom radikalne negacije povijesti kao linearnoga napretka iznimna avantura totalne promjene društva u kojem se događa i djeluje. Stoga je očigledno da paradoks društvene samoreferencije određuje njezinu neprestanu težnju za inovacijama, novošću, dinamizmom. Više nije primjereno govoriti o nekom regionalnom, lokalnom ili bilo kojem nacionalno određenom prostoru u kojem se događa umjetnost kao suvremeni eksperiment slobode nadilaženja granica. To, s druge strane, nipošto ne označava trijumf neke iluzorne kozmopolitske kulture i umjetnosti bez oslonca u vlastitome prostoru i vremenu. Naprotiv, temeljna je oznaka ovog stanja permanentne tranzicije svijeta umjetnosti fluidnost i traumatična potraga za novim identitetom. Kao što je u globalno doba nacionalna filozofija ili znanost contradictio in adjecto, tako je i suvremena umjetnost i njezina teorija s onu stranu dinamike nacije-države. Ako su suvremeni identiteti trans/post-nacionalni, isto se mora odražavati i na glokalnoj hrvatskoj pozornici. Društvenopolitičko-kulturalne pretpostavke djelovanja i događanja suvremene umjetnosti u Hrvatskoj od 1989. do danas čine tek neizbježni kontekst promjena koje su pogodile cjelokupnu

istočnu Europu, osobito s obzirom na kraj neoavangardnih projekata s tog prostora.

Tri paradigme

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

Teorija suvremene umjetnosti od 1989. godine do danas određena je nastojanjem dekonstrukcije jedne vladajuće ideje iz koje se objašnjava svaki mogući zbiljski umjetnički projekt i njegova realizacija. Ne postoji kraljevski put u središte problema. Najznačajnije teorije suvremene umjetnosti istodobno su i paradigme za objašnjenje odnosa između svijeta, društva, politike, kulture i umjetnosti u doba post-povijesti. Tri su paradigme najvjerodostojnije stoga što teorijski odgovaraju biti našeg vremena. Pod njihovim okriljem i u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti od 1990-ih do danas moguće je prepoznati moć kreativnog prisvajanja područja alternative svijetu neoimperijalnog globalitarnoga poretka u kojem umjetnost postaje spektakularni kulturni pogon. Sve tri paradigme odgovaraju na pitanje o smislu suvremene umjetnosti u svijetu nakon uspostave jedinstvenog ideologijsko-političkog i ekonomskog modela globalizacije. Njihova je temeljna značajka određena uvidom u nužnosti prevrednovanja nasljeđa moderne i avangardne umjetnosti, tradicionalne estetike i post-estetike, povi jesti umjetnosti, znanosti o umjetnosti i fenomenologije slike. Prva je paradigma repolitizacija umjetnosti, druga reestetizacija svijeta života, a treća vizualni/slikovni obrat (visual/iconic turn). Najznačajniji teoretičar prve paradigme je Boris Groys, druge Dieter Mersch, a treće skupina različitih povjesničara umjetnosti, filozofa umjetnosti, sociologa znanosti i vizualnih teoretičara poput Gottfrieda Boehma, Hansa Beltinga, Petera Sloterdijka, Brune Latoura i W.J.T. Mitchella. (1) Paradigma repolitizacije umjetnosti svojevrsna je nova diskurzivna moć teorije danas. Glavne teme umjetničke prakse istodobno su i glavne teme kritičke teorije globalizacije. To su oslobođenje Drugoga (žena, spolno-rodnih manjina, autentičnih naroda Trećega svijeta), otpor spektaklu moći potrošačkog društva, prava životinja, umjetnost kao utopijski prostor zajedništva izvan logike zapadnog (eurocentričnog) univerzalizma. Njemački filozof i teoretičar umjetnosti Boris Groys najbolje je artikulirao bit te paradigme. Napuštanjem kategorija ljepote i uzvišenosti suvremena estetika i umjetnost postaju komunikacijske prakse. Ljepota je podređena modi, a mode su međusobno u stalnom sukobu i proturječju. Preobrazbom estetiziranoga predmeta u svijet života dogodio se obrat. Svijet života podredio je svijet umjetnosti

13 Ž a r ko P a ić : S uv re me n a u mje tno st i n je zi na te orij a : Dje l o, doga đa j , izv e db a

svojim svrhama. Glavna oznaka umjetnosti našega doba jest hiperprodukcija (fotografije, video umjetnosti, cyber umjetnosti, filma). Stoga je i teorija umjetnosti promijenila svoju normirajuću funkciju. Ona više ne diktira pojmovne okvire suvremenoj umjetnosti, nego ih tek slijedi, premda je odnos između teorije i suvremene umjetnosti prožet paradoksima. Nove estetike i teorije umjetnosti nastoje nametnuti velikim smotrama umjetnosti (Biennale u Veneciji, Documenta u Kasselu) temeljnu orijentaciju, pojmove, paradigmu, ako već nije moguće ostvariti neki kanon ili tipologiju “stila”. U svojim analizama strategija suvremene umjetnosti Groys slijedi logiku povijesnih avangardi. Ako je sve postalo svijetom života kojim vlada biopolitika, onda je umjetnosti ostavljena mogućnost da se repolitizacijom njezina sadržaja uključi u kritički otpor svijetu globalnog kapitalizma. (2) Reestetizacija svijeta života ne odnosi se toliko na usmjeravanje umjetničkih praksi u doba post-povijesti koliko na problem ispitivanja mogućnosti da se umjetnost misli iz sebe same kao novi estetički “događaj” (Ereignis). Tako se od 1989. do danas pojavilo relativno mnogo teorijskih pokušaja “novih estetika” (pojavljivanja, insceniranja, performativnosti). Za Dietera Merscha su tri estetike uvučene u vrtlog modernoga doba: estetika tradicije, umjetničkoga djela i avangarde. Konceptualna razlika između moderne i suvremene umjetnosti odgovara “epistemologijskom rezu”. Tako je za modernu umjetnost mjerodavna estetika djela, a za suvremenu estetika događaja. Nepredmetnost apstraktnog slikarstva i ikonoklazam avangarde uvode u prostor-vrijeme reestetizacije svijeta života zato što se u njemu odigrava događaj performativnog odnosa čovjeka i svijeta kao događaj bljeska svijeta. Event-art, happening, instalacije i performansi od 60-ih godina i razdoblja druge povijesne avangarde do danas u vizualnim umjetnostima više ništa ne prikazuju. Temeljne kategorije performativne estetike su (1) destrukcija, (2) samoreferencija i (3) paradoks. Umjetnik destruira prethodno djelo moderne epohe svojim samoreferentnim tijelomu-pokretu i paradoksalno ga iznova “stvara” razarajući njegovu auru. Performativnost nije estetika lijepoga ni ružnoga. Odbijajući redukciju na politiku, društvo ili bilo koji derivat moderne tvorbe čovjeka kao autonomnog subjekta povijesti, paradigma reestetizacije svijeta života smatra performativni događaj krajnjom točkom sublimacije suvremene umjetnosti. (3) Vizualni/slikovni obrat skupno je ime za različite pokušaje obnove moći onog vidljivog i slikovnog spram vladavine logocentrizma. Slici u novim medijskim uvjetima reprodukcije svijeta nastoji se dati vlastito pravo na autonom-

nost. Vizualna konstrukcija kulture odgovara slikovnome obratu u suvremenoj umjetnosti. To, dakako, ne znači da bismo mogli jednostavno kazati kako smo svjedoci obnove slikarstva ili nekog tradicionalnog medija prikazivanja umjetnosti u doba posvemašnje digitalizacije vizualnoga. Među brojnim teoretičarima te paradigme posebno mjesto pripada W.J.T. Mitchellu ponajprije stoga što je iz epistemologij skih razloga u svojoj kritici filozofije jezika Rortyja i neopragmatista stvorio pretpostavke za dalekosežni teorijski obrat (pictorial/visualistic turn). Slika se nakon dugovjeke dominacije teksta i govora odsada razmatra kao autonomno polje značenja. Ona pripada vizualnoj konstrukciji svijeta u doba medija. Sama je sebi prethodeća i sama sebi nadređujuća. Takav ikonocentrizam proizlazi iz temeljne Mitchellove postavke o vizualnoj konstrukciji zbilje kao obratu teorije kulturalnih studija. Umjesto kulture koja zbilju uređuje prema svojim kodovima, vizualnost je u doba post-povijesti upravo presudna. Slike imaju svoju povijest, višak značenja i vlastitu vizualnu logiku. Naše područje autonomne vizualnosti određeno je semantičkim i semiotičkim kontekstom. U njemu se slike pojavljuju kao nositelji značenja i kao same znakovne strukture suvremenoga svijeta. Mitchel lov doprinos teoriji suvremene umjetnosti jest u tome što je utemeljio vizualne studije. (Inter)disciplinarna znanost o slici u suradnji različitih disciplina u objašnjenju fenomena slike i vizualnosti otvorila je prostore novoga razumijevanja medija u doba biokibernetičke reprodukcije.

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

Izgledi

(ulomak iz knjige Žarka Paića, TRAUME RAZLIKA, Meandar, Zagreb, 2007)

Pred suvremenom je umjetnošću i njezinom teorijom izazov drugoga početka. Umjesto vrtnje u krugu i tautologijskog stava o tome da suvremena umjetnost odgovara svijetu kakav jest i kakav je nužno moguć sada i ovdje, možda je doista sazrelo vrijeme da se postavi pitanje o smislu jednog i drugog (suvremene umjetnosti i njezine teorije) pitanjem o njihovoj budućnosti koju više ne projektiraju ni utopije ni eshatologije, nego ju generira sama slikovnost slike bez svojeg svijeta. No, ima li uopće takve budućnosti koja ne bi bila saglediva iz ove totalne aktualnosti novoga koje sve prožima? Na to pitanje odgovor dolazi iz nadolazeće avanture same suvremene umjetnosti u njezinome otporu i subverziji svijetu totalne mobilizacije i apstrakcije nihilizma vrijednosti umreženih društava spektakla. S onu stranu ove granice leži otvoreni prostor rizika i slobode. Treba se usuditi osvojiti ga i prisvojiti ga kao događaj nadolazeće zajednice ljudskoga svijeta bez iluzije moći i vladavine odavno iščezloga subjekta.

Krešimir Purgar

Ususret novim objektima spoznaje: što su vizualni studiji?

15 K r eš i m i r Pu rg ar : Us u sre t n ovi m ob j ek tima sp ozna j e : što s u v izua l ni s tudij i?

edna od teza koje ćemo ovdje zastupati jest da su vizualni studiji interdisciplinarna hermeneutika novog vremena koja nastaje kao posljedica slikovnog obrata u trenutku kada postmodernizam, kao još jedini postojeći sveobuhvatni teorijski pojam, gubi bilo kakvu vjerodostojnost i metodološku vitalnost. O problemima vezanima uz pictorial turn bit će riječi nešto kasnije; za sada će biti dovoljno konstatirati da su svi autori uključeni u raspravu, od neizostavnog Mitchella do Gottfrieda Boehma, Keitha Moxeya, Mieke Bal, Jamesa Elkinsa, Marquarda Smitha, Lise Cartwright, Michael Ann Holly, Jamesa D. Herberta, Margaret Dikovitskaye, Nicholasa Mirzoeffa i mnogih drugih, u većoj ili manjoj mjeri suglasni da je slikovni/ vizualni/ikonički obrat skup simptoma koje primjećujemo u zapadnim postkapitalističkim društvima, a koje karakterizira dominacija slike i vizualnog komuniciranja u svakodnevnom životu. Praktične i teorijske implikacije, te načini bavljenja slikovnim obratom različiti su svakome od spomenutih teoretičara (odatle i brojni prijepori oko disciplinarnog određenja vizualnih studija i objekata njihovog istraživanja), ali svima je zajedničko uvjerenje da je nova paradigma slike nadomjestila staru paradigmu jezika. Ovu tvrdnju čuli smo već mnogo puta, ali pravo je pitanje što ona doista znači: je li dominacija slike, televizijskih ekrana, reklamnih poruka, YouTube-a, razmjena slika preko društvenih mreža i dostupnost drugih video sadržaja u suvremenim društvima doista u opreci prema tekstualnosti i jezičnom iskustvu ili se slikovnim obratom to dvoje samo dovodi u ravnotežu, kako sugerira Mitchell, a prava promjena paradigme događa se ne zato što “ja gledam tebe, drugoga ili drugo” nego zato što “ti gledaš mene”, tj. ja postaje slikom koju gleda netko drugi. Ova psihoanalitička verzija slikovnog obrata podjednako je zanimljiva koliko zbog svojih implikacija na objekte vizualne analize, tj. fizičke predmete koje promatramo, toliko i zbog važnog uvida da su slike i tehnike promatra nja slika u neraskidivoj vezi. Nicholas Mirzoeff tvrdi da je tema vizualnih studija upravo “nova vizualna subjektivnost” koja je

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

određena podjednako činjenicom da subjekt nešto promatra te da njegova subjektivnost biva narušenom jer je i on promatran: “Gledaju me i vidim da sam gledan”. (...) Psihoanaliza je odigrala važnu ulogu u kratkoj povijesti vizualnih studija, ponajprije u određivanju njihove metode, a tek neznatno u opisu temâ: starija disciplina pokazala je mlađoj da objekt analize ne treba tražiti svoju privilegiranu znanost koja bi se njime ekskluzivno bavila, nego znanost, kao specifičan pogled na svijet, mora sama stvarati svoj vlastiti predmet. Kada bi bilo obratno, tj. kada bi nas, primjerice, Caravaggiova Meduza zavela svojom narativnom stranom koja ohrabruje prvenstveno ikonografski model tumačenja, tada bi drama Meduzinog pogleda ostala na razini dvodimenzionalnog plana slike kao svojevrsna tautologija slike i teksta. Psihoanaliza, semiotika i kasnije filmologija pokazale su vizualnim studijima da oni svoj predmet tek trebaju stvoriti drugačijim gledanjem i drugačijim umrežavanjem vizualnih činjenica. Kod rodonačelnika novoga teorijskog pravca, poput Mieke Bal, već je od samih početaka prisutno uvjerenje da vizualni studiji mogu biti drugačiji samo ako pokažu koji su to njihovi “novi objekti spoznaje” ili Elkinsova tvrdnja da vizualni studiji “ne znaju unaprijed što su njihovi predmeti izučavanja već ih otkrivaju preokupacijama i širokim interesom za vizualno”. Ono što, dakle, vizualne studije razlikuje od većine humanističkih znanosti (a približava otvorenim konceptima psihoanalize i semiotike) jest to što predmeti njihovog interesa “imaju potencijala stvarati nove objekte zanimanja koji ne moraju biti i najčešće nisu unaprijed poznati”. Za razliku od mnogih znanstvenih disciplina s kojima dolaze u kontakt i od kojih svakodnevno preuzimaju dijelove njihovih specifičnih znanja, vizualni studiji, čak i ako ih proglasimo samostalnom disciplinom ili, u najmanju ruku, pravcem – ne posjeduju vlastite ekskluzivne objekte analize niti vlastitu metodologiju koja bi ih razlikovala od drugih disciplina. Oni su u isto vrijeme inter-disciplinarni i ne-disciplinarni. Razloge za interdisciplinarnost danas više nije potrebno navoditi; oni se poput pomodne političke korektnosti javljaju u gotovo svim humanističkim znanostima. Razlika ipak postoji, utoliko što je kod vizualnih studija preuzimanje posebnih interesa drugih, posebno novijih disciplina – poput postkolonijalnih ili rasnih studija, feminističke ili queer kritike – te njihovo korištenje u tumačenju vizualnih fenomena prvenstveno operativne naravi, što znači da vizualni studiji ne posjeduju politički plan djelovanja. Oni nemaju određeni društveni program, vokaciju ili viši cilj osim onoga koji stremi boljem razumijevanju slika i proučavanju mehanizama vizualnog konstruiranja zbilje.

17 Kr eš im i r Pu rg ar : Us u sre t n ovi m ob j ek tima sp ozna j e : što s u v izua l ni s tudij i?

Odlomak iz knjige Krešimira Purgara Slike u tekstu – talijanska i američka književnost u perspektivi vizualnih studija; Durieux i HS AICA, Zagreb 2013.

Mogli bismo reći da na jednaki način kao što umjetničko djelo ne smatraju superiornim oblikom ljudske proizvodnje, tako i rodnu ili spolnu specifičnost ne smatraju po sebi dovoljnim kvalifikativom koji bi jedan vizualni iskaz razlikovao od drugoga. Ne uskraćujući potrebu i pravo tim disciplinama da odrede objekte i metode vlastitih struka (pogotovo se to odnosi na “problematičan odnos prema povijest umjetnosti”, kao što ćemo kasnije vidjeti), vizualni studiji ostaju fokusirani na slike, bez obzira u kakvom se povijesnom, političkom, seksualnom, umjetničkom ili profanom, tekstualnom ili izvantekstualnom kontekstu one nalazile. Pored interdisciplinarnosti, koju od suvremenog studija slike jednostavno očekujemo, pitanje “nedisciplinarnosti”, kako Mitchell opisuje originalnu koncepciju vizualnih studija, donosi puno zanimljivije uvide. Vizualna kultura obuhvaća područje nedisciplinarnih spoznaja do kojih dolazimo podjednako običnim gledanjem svakodnevice kao i složenim tehnikama promatranja koje uključuju optičke aparate, pomagala, tehnologije vidljivosti i, dakako, najrazličitije teorije vizualnosti. Nedisciplinarnost vizualnih studija je, prema Mitchellu, ponajprije posljedica epistemološkog preokreta, tj. istodobno drugačije potrebe za znanjem te potrebe za drugačijim zna njem o slikama, a zatim i posljedica turbulencija i ambivalencija na unutrašnjim i vanjskim granicama etabliranih disciplina. Po njegovom mišljenju, do ambivalencije dolazi “onda kada nadmoć tekstualne teorije i shvaćanje kulture primarno zasnovano na ‘lingvističkom obratu’, naiđe na vizualni odnosno slikovni obrat koji se ne čini svodivim na diskurzivne mode le”. Kao što vidimo, vizualni studiji nemaju apriorni stav ni prema jednom fenomenu koji se u domeni (vizualne) kulture može pojaviti, osim, vjerojatno, stava da apriorno odbijaju svaku apriornost, i utoliko oni kao “nedisciplina” unose nered u političke i kulturalne poretke vizualnosti. Kao novi način gledanja na svijet, imaju budućnost samo ako će biti svjesni različitih disciplinarnih povijesti koje se u njima preklapaju i ako će znati kreativno ih oblikovati prema usvajanju novih znanja. “Stara” epistemologija koju su vizualni studiji već počeli ozbiljno preoblikovati obuhvaća tri ključna područja: 1) odnos prema slikovnom obratu kao najnovijoj i još uvijek otvorenoj teoriji vizualnosti; 2) odnos prema povijesti umjetnosti kao “vlastitom nesvjesnom” i 3) odnos umjetničkog djela prema ne-umjetničkim proizvodima materijalne kulture. (...)

Suzana Marjanić

O umjetnosti performansa – ritual i/ili protest

Ovo nije moj svijet (Željko Jerman, 1976) Laž (Boris Bućan, 1973) Mene (plavo) ne(t)ko (bijelo) zajebava (crveno) (Zlatko Kutnjak, 1981)

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

I golubovi mira ponekad zaseru stvar (Zoran Štajdohar Zoff, Grč)

ristine Stiles, slično kao i Paul Schimmel, odnosno i kao npr. Erika Fischer-Lichte zamjećuje da su 50-e i 60-e godine obilježene performativnim obratom, odnosno da umjetnici u Evropi, Japanu i SAD-u počinju koristiti vlastito tijelo kao materijal za vizualne umjetnosti, i navedeno K. Stiles kao i P. Schimmel promatra kao odgovor na egzistencijalnu prijetnju koju je nametnuo Holokaust kao i nuklearno doba. Tako su umjetnici ponudili tijelo kao formu i kao sadržaj estetike, i pritom su nastojali i angažirati promatrače direktnije u sâmu umjetnost. Na taj je način umjetnost performansa demonstrirala kontingenciju tijela. Djelomice se tu istina radilo i o nastavku izvedbene prakse rane avangarde (avangardnih pokreta), međutim dok je format/praksa performansa u avangardi bila marginalna aktivnost, kako nadalje zamjećuje Stiles, u drugoj polovici stoljeća postao je nezavisan medij vizualnih umjetnosti. Ipak, u retrospektivnom određenju pojam performans neki teoretičari/ke performansa proširuju njegovo značenje na avangardne performanse te prva teoretičarka i povjesničarka umjetnosti performansa RoseLee Goldberg ističe (za razliku od prethodno spomenute K. Stiles) kako je futuristički performans ustoličen kao zaseban medij 20-ih godina prošloga stoljeća. Tu svakako možemo podsjetiti i na sporadične domaće primjere – dadaističke ulične akcije zagrebačke trupe srednjoškolaca Traveleri 20-ih godina prošloga stoljeća, u okviru kojih su ski-

19 S uza na M ar ja nić: O u mje tno st i p e rform a ns a – ritua l i/il i p rote s t

danjem šešira pozdravljali konje, a ne dakle kočijaše i gospodu u kolima, a koji se mogu uzeti kao začeci akcionizma u našemu avangardnom kontekstu. Upravo tu navedenu svakodnevnu gestu provokacije Marijan Susovski odredio je kao dadaističku. Nadalje, njihovu dadaističku, gimnazijsku predstavu I oni će doći (16. prosinca 1922, izvedenoj u gimnastičkoj dvorani/ gombaoni Prve realne gimnazije u Zagrebu; današnji muzej Mimara, V. gimnazija) možemo iščitati kao kazališnu predstavu s elementima performansa, odnosno hepeninga, kako se to čini M. Susovskom, s obzirom na izvedbenu strategiju prodora realnoga, gdje je jedan subverzivan element tog prodora, među ostalim, činio i jedini ondašnji usamljeni zagrebački magarac. Tu su zatim i zenitističke večeri Marijana Mikca, koje je 1923. godine održavao u Sisku, Topuskom i Petrinji, kao i osječka Dadaistička matineja, koja je kao kolektivni nastup pjesničko-likovne skupine ostvarena estetskom provokacijom 20. kolovoza 1922. u kinu Royal. Riječ je, kako je to, među ostalim, istaknula Branka Brlenić-Vujić, o prvoj dadaističkoj manifestaciji u Hrvatskoj, koju je organizirao dadaistički predvodnik Dragan Aleksić, okupivši u Vinkovcima (gradu po mnogo čemu istaknutom u kronotopiji našega performansa) začudnu dadaističku psihotično-veselu družbu. Nadalje RoseLee Goldberg retrospektivnu definiciju performansa širi na začetke umjetnosti, odnosno inicijaciju performansa pronalazi npr. u plemenskom ritualu, šamanskoj izvedbi izlječenja, srednjovjekovnoj pasionskoj drami i renesansnom, manirističkom i baroknom spektaklu. Zamjetno je da se njegovi začeci iznalaze ili u ritualu, recimo, u šamanskoj praksi, kao što to čini npr. Carolee Schneemann, ili pak u socijalnoj dimenziji protesta kao što se to čini Leslie Hill koja ga pronalazi u protestima sufražetkinja pod geslom prvog vala feminističkoga pokreta “Djela, a ne riječi” Emmeline Pankhurst i njezinih kćeri. Sufražetkinje su, kako to ističe npr. Diana Coole, svojim teatralnim, karnevalesknim aspektima aktivnosti anticipirale situacionističku uličnu politiku. No tek kada je Emily Wilding Davison 4. lipnja 1913. godine poginula na hipodromu (Epsom Derby) pod kopitima konja kralja Georgea V, njezina je izvedba protesta uznemirila javnost; po prvi se put (tom izvedbom smrti) ozbiljnije počelo razmišljati o ciljevima ženskoga pokreta. Što se tiče navedene svojevrsne dijade između osobne mitologije/rituala i umjetnosti protesta, Marijan Susovski istaknuo je da je performans 70-ih godina u našoj umjetnosti podrazumijevao istup umjetnika “u prvom licu”, kada je kao česta tema figuriralo razotkrivanje ili traženje vlastitoga identiteta u sklopu društva, i pritom ističe kako je na-

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

vedena umjetnička forma imala svoju najavu u statičnom obliku izložbom Prvi svjetski psihokibernetički superautoportret (25. travnja – 15. svibnja 1973., Galerija SC) Željka Borčića koja označuje “inverziju od socijalno angažiranih intervencionističkih akcija prema vlastitoj ličnosti i privatnom svijetu”. Dakako, možemo se spustiti (jedanaest godina ranije) kronološki do (intimne) akcije, (intimnog) fotoperformansa Pokazivanje časopisa Elle (Sljeme, performans, serija od šest fotografija, 1962.) anarho-oca hrvatskoga performansa – Tomislava Gotovca (od 2005. god. – Antonio G. Lauer), koji je projekt Narančasti pas i druge priče (još bolje od stvarnosti) (koncept: Kontejner, redatelj: Mario Kovač) iz 2009. odredio kao prvi čin performansa, u smislu performansa koji eksplicitno tematizira umjetnikovo/umjetničino tijelo. Naime, Ješa Denegri navodi da je riječ o Gotovčevu prvom pokazivanju vlastitoga tijela, uporabi vlastitoga tijela u svrhe osobne ekspresije, te da ga možemo smatrati Gotovčevom pretečom performansa, performansom koji se tada nije tako nazivao. I nadalje, kako bilježi Denegri: “(...) ubrzo nakon odslužena vojnog roka, gdje se, živeći okružen isključivo muškarcima, oslobodio mnogih frustracija povučena i stidljiva mladića, Gotovac odlučuje da se za ugodnoga izleta na Sljeme, u prijateljskom društvu usprkos hladnoći skine do gola. (...) Skinuo je naposljetku gornje dijelove odjeće i gol do pasa uzeo u ruke i počeo listati modni časopis Elle”. Istom prilikom snimljeno je i nekoliko fotografija kako radosno polunag (nagoga torza) u snježnome krajoliku Medvednice udiše svjež planinski zrak (performans Udisanje zraka, serija od dvije fotografije). Zamjetno je da je danas termin performans postao univerzalan za prezentacije uživo svih vrsta – od interaktivnih instalacija u muzejima do maštovito koncipiranih modnih događanja te DJ programa u klubovima (čime svoju knjigu o umjetnosti performansa i zaokružuje RoseLee Goldberg) ili kao što je Torcida 2009. godine izvela akciju Žuti Peristil protiv kerumizacije Splita, u okviru čega se promišljeno nadovezala na akciju Crveni Peristil iz 1968. godine, akciju Zeleni Peristil (Ante Kuštre) iz 1989. godine i akciju Crni Peristil (Igor Grubić) iz 1998. godine. Danas, usprkos neoliberalnoj paradigmi samozadovoljne demokracije i usprkos vječnoj nam tranziciji posljednjih je nekoliko godina i u našoj regiji pojačan modus izvedbi protesta (npr. “slučaj Varšavska” kao višegodišnji “performans” od 2006/2007. godine udruge Pravo na grad i Zelene akcije zaključno do 7. travnja 2011. godine i antivladini prosvjedi iz 2011. godine, Torcida – Žuti Peristil i Ovce na Poljudu iz 2009. god., studentska blokada zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta

21 S uza na M ar ja nić: O u mje tno st i p e rform a ns a – ritua l i/il i p rote s t

Ulomak iz rukopisa knjige Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas Suzane Marjanić (Bijeli val, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2013)

proljeća 2009. godine) kao što je to bio slučaj s npr. političkim performansima šezdesetih godina prošloga stoljeća. Marvin Carlson zamjećuje kako povjesničari i teoretičari izvedbenih studija koji su bilježili ranu povijest performansa uglavnom nisu uzimali u obzir učestale i često teatralizirane ulične demonstracije iz 1960-ih jer se performans tada povezivao isključivo s umjetničkim aktivnostima. I na samom rubu ovoga uvodnika: danas pojam performans u smislu umjetnosti performansa u medijskim natpisima prekriva sve rubne izvedbe (u tome smislu manje se u medijskom prostoru rabi riječ happening). Odnosno kao što to sjajno pokazuje Jon McKenzie u svojoj knjizi Izvedi ili snosi posljedice (Perform or Else: From Discipline to Performance, 2001) – sve je izvedba. A danas to je izvedba moći i perfidnoga straha s obzirom da smo svi (većina nas) novčani i kartični robovi banaka…

Program

V izua lni st udiji da na s: m oÄ&#x2021; slik a

Svi su programi otvoreni za javnost i besplatni

Tekstilno-tehnološki fakultet, Baruna Filipovića 28 a

Paralelna jutarnja predavanja:

Četvrtak, 7. studenog

Uvod: 9:00 Krešimir Purgar, Centar za vizualne studije, Zagreb: Nakon slikovnog obrata: vizualni studiji kao akademska disciplina glavno obraćanje: 9:30 W.J.T. Mitchell, Sveučilište u Chicagu: Gledanje ludila: neprisebnost, mediji i vizualna kultura 11:00 Pauza za kavu plenarno predavanje: 11:15 Marquard Smith, Sveučilište Westminster, London: Umjetnička akademija: budućnost “teorije”?

11:45 Pozicije teorije u globalnoj

vizualnoj umjetnosti

nastavni program

▶ Max Liljefors, Sveučilište u Lundu: Studiji vizualne kulture i disciplinarni identitet: neka konkretna pitanja ▶ Clemena Antonova, Sveučilište u Oxfordu: Vizualni studiji prije vizualnih studija: “Znanost o umjetnosti” u ranoj sovjetskoj Rusiji ▶ Magda Szcześniak i Łukasz Zaremba, Sveučilište u Varšavi: Ikonoklazam i krivotvorina – poljska vizualna kultura nakon 1989.

1 3:00 Estetika novih medija ▶ Žarko Paić, Sveučilište u Zagrebu: Tehnosfera – nova digitalna estetika? Tijelo kao događaj, interaktivnost i vizualizacija ideja ▶ Katarina Peović Vuković, Sveučilište u Rijeci: Postmodernizam i njegov materijalni karakter

▶ Bujar Hoxha, Sveučilište jugoistočne Europe, Tetovo: O primjenjivosti semiotike strasti u vizualnim umjetnostima ▶ Anna Maria Guasch, Sveučilište u Barceloni: Globalizacija i svjetska imaginacija ▶ Andreas Hudelist, Sveučilište AlpeAdria, Klagenfurt: Performativni paviljon: Smrt publike?

13:00 Pozicije teorije u hrvatskoj

11:45 Vizualni studiji i sveučilišni

▶ Boris Ružić, Sveučilište u Rijeci: Vizualni studij prizivanja slika u medijskim tekstovima

▶ Blaženka Perica, Sveučilište u Splitu: Neki aspekti apstrakcije u djelima mladih hrvatskih umjetnika ▶ Leonida Kovač, Sveučilište u Zagrebu: (Ne)mogućnost verbalizacije ili vizualizacije traume: “Poliritmija i migrirajući glasovi” ▶ Mirela Ramljak Purgar, Centar za vizualne studije, Zagreb: Intermedijalnost u slikama: Kabinet doktora Caligarija i hrvatski ekspresionizam

14:15 Pauza za ručak 15:45 Filmologija i disciplinarna

grananja

▶ Asbjørn Grønstad, Sveučilište u Bergenu: Postoji li transmedijalni dispozitiv? Estetička epistemologija i pitanje disciplinarnosti ▶ Saša Vojković, Sveučilište u Zagrebu: Reformuliranje simboličkog reda: World cinema i vizija koja premašuje svijet fikcije ▶ Silvia Casini, Sveučilište Ca’ Foscari u Veneciji: Vođeno slikama: Od JeanLuca Godarda do skeniranja mozga

23 p rogra m

Vizualni studiji kao akademska disciplina – međunarodna konferencija

17:00 Slike i društvene znanosti ▶ Petra Bernhardt i Andreas Pribersky, Sveučilište u Beču: “Misionari na stranom terenu”: o statusu vizualnog u političkim znanostima ▶ Philipp Jeandrée, Sveučilište Goldsmiths, London: Slikovni obrat, prošao nezapažen...? Što vizualni studiji mogu ponuditi političkom mišljenju ▶ Ory Bartal, Akademija umjetnosti i dizajna Bezalel, Jeruzalem: Društvene znanosti ususret humanističkima: Metodologija istraživanja za kreativne industrije 18:15 Zatvaranje prvog dana

24 V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

Petak, 8. studenog

plenarno predavanje: 10:00 Michele Cometa, Sveučilište u Palermu: Izazov špiljske umjetnosti: o budućnosti vizualne kulture 11:00 Nove teorijske perspektive u

vizualnim studijima I

▶ Teresa Castro, Sveučilište Sorbonne Nouvelle, Pariz: “Stav vizualnih studija” ▶ Virve Sarapik, Estonska umjetnička akademija, Tallin: Govorni čin slika

12:00 Pauza za kavu 12:15 Nove teorijske perspektive u

vizualnim studijima II

▶ Noa Hazan, Sveučilište Kibbutzim, Tel Aviv: Prema odgovornoj teoriji vizualnih studija u eri masovnih medija ▶ Almira Ousmanova, Europsko sveučilište humanističkih znanosti, Vilnius/Minsk: Značaj lokalnog i globalnog za oblikovanje tema istraživanja u studijima vizualne kulture

▶ Ilaria Fornacciari, Sveučilište u Baselu: Kompleksnost i rizici slikovnog znanja: kako je Foucault čitao Panofskog

Paralelna jutarnja predavanja: 11:00 Studiji mode danas I ▶ Katarina Nina Simončič, Sveučilište u Zagrebu: Hlače i suknja u kulturi mode – simboli rodne pripadnosti? ▶ Irena Mihalić, Sveučilište u Zagrebu: Revival u modi: Ponovna evaluacija prošlih stilova u novom okruženju ▶ Nathaniel Beard, Royal College of Art, London: Vizualizacija taktilnog: moda i slika 12:15 Pauza za kavu 1 2:30 Studiji mode danas II ▶ Petra Krpan, Sveučilište u Zagrebu: Suvremena moda i slike novih medija ▶ Silva Kalčić, Sveučilište u Zagrebu: Neo-orijentalizam u vizualnoj kulturi – moda u suvremenoj fotografiji i videu ▶ Zdenko Zeman i Marija Geiger Zeman, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb; Suzana Marjanić, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb: Nosite li zeleno? Sudbina ekoloških ideja u svijetu mode 13:45 Pauza za ručak 15:15 Performans, tijelo, slika ▶ Laura Potrović, Sveučilište Northwestern, Pariz: Nastajanje tijela kao samoorganizirajućeg, metamorfnog oblika života ▶ Andrej Mirčev, Sveučilište u Osijeku: Ususret performativnoj kartografiji slika ▶ Josipa Bubaš, Sveučilište u Zadru: Margine vizualne kulture – slike tijela u performativnom kontekstu

17:30 Završna rasprava 18:00 Zatvaranje konferencije

Subversive Art & Theory – javne tribine i okrugli stolovi Zagrebačko kazalište mladih (ZKM), Teslina 7 Kino EUROPA, Varšavska 3 Subota, 9. studenog

1 0:00 Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) Marquard Smith, Journal of Visual Culture, glavni urednik Moć teorije: mjesto i uloga znanstvenih časopisa danas Glavni urednik jednog od najznačajnijih svjetskih časopisa za vizualnu kulturu s nama će podijeliti osobna iskustva vođenja i uređivanja ove publikacije jedanaest godina nakon njena pokretanja. Doznat ćemo što je bilo potrebno da se Journal of Visual Culture pretvori u stimulativan i istaknut glas u diskusiji o danas najvažnijim fenomenima, koji se dotiču moći slika u kreiranju suvremenih svjetskih društveno-političkih odnosa.

1 2:00 Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) Okrugli stol: Pokretne slike ili pokretna teorija? Uloga filmologije u oblikovanju društvene agende za vizualnu kulturu Sudionici: Asbjørn Grønstad, Sveučilište u Bergenu; Almira Ousmanova, Europsko Sveučilište humanističkih znanosti, Vilnius/ Minsk; Tomislav Brlek, Sveučilište u Zagrebu. Vizualni studiji kao znanstvena disciplina razvili su se polazeći pretežito od dviju starijih i poznatijih vizualnih disciplina – povijesti umjetnosti i filmologije. Radikalni interdisciplinarni karakter vizualnih studija proizlazi upravo iz “nemoguće” kombinacije potpuno različitih tema kojima se zasebno bave povijest umjetnosti i filmologija. Stvarajući jasnu razliku između “visoke” i “masovne” kulture ove dvije teorijske paradigme bave se naizgled međusobno potpuno nepovezanim svjetovima. Okrugli stol pokušat će razjasniti dilemu konvergiraju li ove discipline u društvu spektakla zadržavajući vlastitu osobnost ili vizualni studiji predstavljaju novu posrednu metodu povezivanja jasnih opozicija elitne i popularne kulture.

25 p rogra m

1 6:30 Pogled Drugoga ▶ Marko Stamenković, Sveučilište u Gentu: Nekroslike: “jug” kao mjesto gledanja ▶ Scott Manning Stevens, Centar za studije o američkim indijancima i urođenicima, Chicago: Vizualnost i nove perspektive znanosti o američkim starosjediocima

13:30 Performans suvremene hrvatske umjetnice Tajči Čekada, Post Mortem High Fashion 17:00 Kino Europa W.J.T. Mitchell, Sveučilište u Chicagu Umjetnosti okupacije. Pregled upotrebe slika i prostora u pokretu Occupy i Arapskom proljeću

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

Polazeći od svoje nove knjige Occupy: tri razmatranja neposluha (Chicago, 2013), napisane u suradnji s Michaelom Taussigom i Bernardom Harcourtom, W.J.T. Mitchell, jedan od vodećih teoretičara vizualnih studija, raspravljat će o moći slika i važnosti vizualne kulture za razumijevanje načina na koje suvremeni mediji ulaze u političku arenu, te što je točno “u igri” (vizualno i politički) u nedavnim događanjima u Sjedinjenim Američkim Državama i nekim arapskim zemljama.

Nedjelja, 10. studenog Kazalište ZKM 10:30 Predstavljanje knjige Bojane Kunst: Umjetnik radi. Srodnost umjetnosti i kapitalizma Sudjeluju: Bojana Kunst, Goran Sergej Pristaš, Marko Kostanić Knjiga Umjetnik radi Bojane Kunst preokreće neoliberalnu perspektivu i time je savršeno tempirana, tj. primjerena razdoblju uvođenja strogih mjera. Zaključke uglavnom donosi iz argumenta da se umjetnost više ne treba reafirmirati kao društveno relevantna i korisna aktivnost jer bi je to zatvorilo unutar imanentne kapitalističke (i populističke) proizvodnje vrijednosti. Umjesto toga umjetnost treba ponovno pronaći svoju materijalnu osnovu i “okupirati” upravo one apstrakcije koje omogućuju održanje kapitalističkog sistema i reproduktivnost kapitala. Knjiga bi voljela podsjetiti umjetnost – koja je posljednjih desetljeća konstantno prakticirala politiku – da je zaboravila na svoju moć povezivanja sposobnosti apstraktnog

(mišljenja) s postojećim apstrakcijama (vrijednost, kapital, produktivnost, novac, udobnost, vrijeme i sl.).

12:00 Razgovor povodom izlaska knjige Suzane Marjanić Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas Sudjeluju: Tvrtko Zebec, Dubravka Crnojević-Carić, Damir Bralić, Višnja Rogošić, Miško Šuvaković, Jerko Denegri, Žarko Paić, Suzana Marjanić Knjiga nastoji oko prezentiranja teoretskog i praktičnog praćenja performativnih aktivnosti u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća do danas. Detaljna analiza uključuje metodološke pristupe teoriji suvremene umjetnosti kao i drugih humanističkih znanosti s ciljem opisivanja i objašnjavanja fenomena trenutne umjetničke prakse u subverziji društvenih i kulturnih obrazaca djelovanja.

14:00 Rasprava o statusu i recepciji novih teorija suvremene umjetnosti, vizualne kulture i studija performansa u časopisima Život umjetnosti i TVRĐA Sudjeluju: Leonida Kovač, Ivana Mance, Žarko Paić 15:00 Dalibor Martinis– PERFORMANSI na filmu ▶ Projekt Jangtze, 2009. 7’ ▶ Simultani govor, 2008. – 2012. 20’50’’ ▶ Vječni plamen bijesa, 2008. – 2013. (6 filmova x 5-7’) ▶ Umjetnik radi, 2009. (1980.) 3’35’’ ▶ Razgovori s DM DM, 1978. – 2010. 13’25’’ ▶ Gala večera EU, 01.07. 2013, 2013. (proces montaže)

Okrugli stol: Osobno iskustvo društvene prakse

Sudjeluju: Aleksandar Battista Ilić, Ivana Keser, Nives Sertić, Bojan Mucko, Vanja Babić Razgovor će se voditi na temu percepcije praksi društvenoga u umjetnosti: najprije o pitanju kako se društvena percepcija kao gesta i iskustvo izmjenjuje među generacijama, a zatim o važnosti mrežnog i grupnog iskustva. Gesta ima potencijal perceptualnih alata, svjedočenja i odgovora. Na koji način takva gesta proširuje opažanje izvan formata vizualnog na sva čula, pa onda i na socijalnu percepciju? Kako pritom propituje normu selektiranih percepcija u društvenom formatu (pisanih normi i zakona), u formatu zajednice (običajnih, nepisanih normi) i osobno (autocenzure)? Kada prenošena iskustva postaju svjedočanstva, a kada konstrukt? Kada gesta pokušava postati ljudskom gestom? Pripadnici starijih i mlađih generacija govore o osobnim iskustvima.

17:00 Performans suvremenog hrvatskog umjetnika Siniše Labrovića, Fontana

17:15 Udruga Domino Okrugli stol: Transgresija kanona performansa Sudjeluju: Zvonimir Dobrović, Nicole Hewitt, Grupa ABS, Michael Arzt Udruga Domino aktivna je na hrvatskoj i međunarodnoj kulturnoj sceni već 11 godina s festivalima Queer Zagreb, Perforacije, Queer New York, te od prošle godine i s cjelogodišnjim kulturnim programom naziva Queer Sezona. U okviru svoga djelovanja oduvijek se isticala inovativnim pristupom izvedbenim umjetnostima te miješanjem naizgled nespojivog. Kroz programe se oduvijek težilo rubnim područjima izvedbenih umjetnosti, ne samo sadržajno, već i po umjetničkim formama, a i njima se uvijek bavilo kroz transgresiju, kroz brisanje žanrovskih datosti. Na okruglom će stolu Zvonimir Dobrović, umjetnički direktor programa udruge Domino, uz goste Michaela Arzta, Nicole Hewitt i Grupu ABS ukazati na promjene koje se događaju u svakodnevnici izvedbenih praksi te zašto je bitno i što uopće znači da se sam performans mijenja, odnosno da se njegova pozicija mijenja u suvremenom umjetničkom pejzažu.

27 p rogra m

16:00 Community Art

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

Sažeci

Krešimir Purgar Centar za vizualne studije, Zagreb

Nakon slikovnog obrata: vizualni studiji kao akademska disciplina

W. J. T. Mitchell Sveučilište u Chicagu

Gledanje ludila: neprisebnost, mediji i vizualna kultura

vo izlaganje donosi dva pitanja: 1) Je li moguće “gledati ludilo” i vizualno ga reprezentirati s ikakvom sigurnošću? 2) Što motivira želju da se “vidi ludilo”, da ga se postavi na scenu ili uhvati vizualnim slikama njegove varijabilne manifestacije? Primjeri će biti uzeti uglavnom iz fotografije, opernog spektakla i filma.

29 s a ž e ci

va konferencija želi ponuditi različite perspektive o statusu vizualnih studija danas, ne samo kroz metateorijski pristup koji se bavi samom disciplinom nego također i razmatranjem njezinih odnosa s pojedinim vizualnim fenomenima – od umjetnosti, pokretnih slika i dizajna do mode i performansa. Dva desetljeća nakon što je tema vizualnih iskustava svakodnevnog života značajnije ušla u diskurs humanističkih znanosti općenito, ovdje okupljamo akademske uvide iz cijelog svijeta kako bismo raspravili aktualne pozicije različitih doprinosa i doprinositelja u sveprisutnoj domeni vizualnog. Željeli bismo vidjeti što se promijenilo unutar vizualnih studija nakon što je sama disciplina u posljednjih dvadeset godina učinila velike korake u osvajanju prostora unutar sveučilišnog kurikuluma te općenito stekla zavidan ugled. Povrh toga, usprkos baziranju svog učinka na pojedinim intelektualnim uvidima, konferencija također želi istražiti potencijale vizualnih studija iza teorijskog diskursa u strogom smislu, ili direktnije, željela bi otkriti moć vizualne teorije kao sredstva za bolje razumijevanje slika u našem svijetu kao i o našem svijetu, kako bi naposljetku otkrila postoji li uopće ikakva politička ili društvena agenda u vizualnim studijima.

kontekstualizacije i govorenja u ime njihova djelovanja prema kolegama, kritičarima, kustosima, voditeljima galerija i industrij skim profesionalcima? I što ti pomaci znače za same teoretičare? Naposljetku, ima li teorija uopće budućnost u nastavi umjetnosti i dizajna, i ako ima, kakav bi oblik trebala poprimiti?

Max Liljefors Sveučilište u Lundu

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

Marquard Smith Sveučilište Westminster, London

Studiji vizualne kulture i disciplinarni identitet: neka konkretna pitanja

Umjetnička akademija: budućnost teorije?

akva je budućnost teorije u akademijama za umjetnost i dizajn? Raznovrsno razmatrana kao povijesni i kulturalni studiji, kritički i kontekstualni studiji, povi jest umjetnosti i dizajna, studiji vizualne i materijalne kulture, teorija je uvijek imala ambivalentnu poziciju te je u jednakoj mjeri bila prihvaćana s entuzijazmom, ali i sumnjom. Nedavne promjene pogoršavaju tu ambivalenciju: nove kritičke tendencije, istraživanja vođena praksom, novi oblici pedagogije, novi prostori koje zauzima (e-flux, TED konferencija, Art History in the Pub itd.) te novi prostori prakse, zatim kolaps u javnom financiranju, spajanje institucija, pregrupiranje osoblja i sredstava te racionaliziranje nabave. Stoga pitamo: kojoj svrsi “teorija” služi? Što bismo od nje trebali dobiti i na koji način? Bi li teorija trebala biti prisutna u učionici ili u ateljeu? Je li teorija postala suvišna, i ako je tako, zašto jest? Je li je određeno filozofiranje zamijenilo? Kakve su posljedice ovih razgraničavajućih pomaka za umjetnikovu, dizajnerovu ili arhitektovu mogućnost

tudiji vizualne kulture nikad nisu imali jasan disciplinarni identitet u akademskom svijetu. Njih se podučava unutar odjela povijesti umjetnosti, kulturalnih studija, medijskih studija ili studija sociologije, i možda unutar još nekih. Odjeli posvećeni isključivo studijima vizualne kulture rijetki su ili ne postoje. Po mojem mišljenju, ono što im daje snagu i privlačnu karakteristiku koja može omogućiti neočekivane interdisciplinarne kontakte upravo je nedostatak jasnog disciplinarnog identiteta. Ne vidim potrebu definirati “srž” ili svojstven identitet studija vizualne kulture. Međutim na razini konkretnih predavačkih cjelina, programa i istraživačkih projekata nedostatak (ili sloboda od) disciplinarnog identiteta sa sobom donosi određena pitanja o kojima moramo zauzeti stav. Primjerice: 1) Kakva disciplinarna podloga čini studente prikladnima za magistarske i doktorske programe u studijima vizualne kulture pri, primjerice, odsjeku za povijest umjetnosti? Bi li studentima filmologije ili sociologije trebalo biti omogućeno pohađanje tog studija? 2) Za kakva se radna mjesta, unutar i izvan akademskog

Clemena Antonova Sveučilište u Oxfordu

Vizualni studiji prije vizualnih studija: Znanost o umjetnosti u ranoj sovjetskoj Rusiji

redloženi rad skreće pažnju na neke od projekata na Ruskoj akademiji umjetničkih znanosti (RAKhN), avangardnoj instituciji koju je suosnovao Vasilij Kandinski 1921. godine i koja je djelovala do 1929. godine. Ovdje se sugerira da metoda korištena na RAKhN-u može ponovno biti relevantna u kontekstu današnjih rasprava o statusu vizualnih studija. RAKhN se općenito smatra bitnim u procesu institu-

cionaliziranja povijesti umjetnosti kao akademske discipline u Rusiji. Umjesto toga, ukazat ću na to kako je tip rada koji su na RAKhN-u vodili filozofi, matematičari, biolozi itd. zainteresirani za znanost o umjetnosti (kako je naziva Kandinski) bio mnogo bliži vizualnim studijima u modernom smislu riječi negoli povijesti umjetnosti.

´ niak Magda SzczeS Łukasz Zaremba Sveučilište u Varšavi

Ikonoklazam i krivotvorina poljska vizualna kultura nakon 1989. godine

otovo dva desetljeća nakon osnutka prvih programa vizualne kulture u Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnoj Europi, studiji vizualne kulture stječu važnost u istočnoeuropskom i srednjoeuropskom sveučilišnom kurikulumu. Polazeći od našeg iskustva u radu na Poljskom zborniku vizualne kulture (Antropologia kultury wizualnej, ur. Iwona Kurz, Paulina Kwiatkowska, Łukasz Zaremba, University of Warsaw Press, Warsaw, 2012) i prvom poljskom MA programu iz vizualne kulture (Institut Poljske Kulture, Sveučilište u Varšavi) želimo u izlaganju ispitati dinamiku reinterpretiranja vizualne kulture u kontekstu istočnoeuropske povijesti. Koje su posljedice adaptacije zapadnjačkog kurikuluma u nezapadnjački kontekst? Koje su opasnosti i mogućnosti nacionalnih i regionalnih studija vizualne kulture? Željeli bismo u našem izlaganju ponuditi dva pojma vezana uz poljsku vizualnu kulturu nakon 1989. godine – ikonoklazam i krivotvorinu – i koristiti ih kao leću za kulturno specifičnu analizu načina gledanja. Ta dva pojma koristit će se za argumentiranje pukotina i promjena

31 s a ž e ci

svijeta, mogu prijaviti studenti koji su diplomirali na programima studija vizualne kulture? Kakvu profesionalnu budućnost pripremamo našim studentima? 3) Kakvu znanstvenu i metodološku paradigmu istraživači vizualne kulture predstavljaju u interdisciplinarnim istraživačkim projektima? Primjerice, imaju li neke subjektivne interpretacije koje povjesničari umjetnosti često koriste za individualna umjetnička djela jednaku valjanost kao npr. proučavanje kroz fokus-grupe često korištene u društvenim znanostima? I, može li kulturno značenje biti proučavano kroz kontrolne grupe kako bi se eliminirali “placebo-efekti” (pitanje nedavno postav ljeno u istraživačkoj suradnji sa znanstvenicima iz područja medicine)? Ova i druga pitanja o konkretnim implikacijama nedostatka jasnog disciplinarnog identiteta studija vizualne kulture pojavila su se u kontekstu dvogodišnjeg diplomskog studija Vizualne kulture na Sveučilištu Lund u Švedskoj te u kolaborativnim projektima s istraživačima, uglavnom iz područja etnologije i medicinskih znanosti.

načina gledanja i odnosa prema slikama iz tzv. razdoblja tranzicije, te za osvrt na potencijal vizualne kulture kao političke intervencije unutar akademske zajednice istočne Europe.

Žarko Paić Sveučilište u Zagrebu

Tehnosfera – nova digitalna estetika? Tijelo kao događaj, interaktivnost i vizualizacija ideja

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

novoj digitalnoj ontologiji ono što bi trebalo biti određeno kao “iluzija” ne odnosi se na iluziju istine u smislu obmane ili iluzije u tradicionalnoj ontologiji. Kompjuter je aparat koji omogućuje iluziju bijega od stvarnosti. S druge strane, ne možemo razumjeti digitalni svijet na temelju osnovnih estetskih koncepata tradicionalne metafizike poput mimeze i reprezentacije. S obzirom na to da je to pomak paradigme s prezentacije slike i reprezentacije stvarne tehnoimaginacije ili konstrukcije virtualne stvarnosti u kojoj se digitalna slika javlja kao umjetni život u stvarnom vremenu i virtualnom prostoru, čini se vrlo mogućim napraviti neke radi kalne postavke: 1) entitet postaje projekt alternativnih svjetova; 2) više nema razlika između “istine” i “pojave”; 3) tehnoznanost i njezina moć vizualizacije svijeta stvaraju prostor umjetnosti virtualne stvarnosti kao estetsku sferu novih tehnologija informacije i komunikacije; 4) ljepota više nije puka “iluzija” istine jer nema razlike između osjetljivosti fenomena i transcendentalne stvari-o-sebi koja omogućuje ljepoti istine zasjati u djelovanju subjekta; 5) estetika doba tehnoznanosti uzima u svoje ruke stvorene objekte kao nematerijalne entitete mijenjajući identitete

usporedno s promjenama u tehnosferi kao svezi “iskustva” i “iluzije” svijeta. To znači da se koncept okoliša proteže iz svijeta na cijelu biosferu i mediosferu. Komunikacija više ne može biti svedena na jednoznačne termine društvenog djelovanja u živom svijetu i svijetu općenito. Polazeći s idejom stvaranja samog života u biokibernetičkim sistemima, njegov se estetski kod odnosi na apsolutni dizajn života od njegova početka do nestanka.

Katarina Peović Vuković Sveučilište u Rijeci

Postmodernizam i njegov materijalni karakter

zlaganje će elaborirati tri pitanja koristeći primjere iz umjetnosti novih medija i popularne kulture novih medija – kompjuterskih igara i elektroničke književnosti. Kroz aspekt materijalnosti izlaganje će prvo pokušati reafirmirati navodno izbrisanu granicu između postmodernističke “visoke” i popularne kulture. Zatim će naglasiti kritički potencijal umjetnosti novih medija, inzistirajući na njezinu materijalnom karakteru. Kroz Heideggerov koncept aktualnosti izlaganje će također razraditi problem pragmatične aktualnosti, koji nije prisutan u samoj umjetnosti, već u razumijevanju umjetnosti novih medija. Problematika preduvjeta umjetničke produkcije bit će analizirana detektiranjem problema suvremene definicije umjetnosti novih medija i njezina književnog područja – elektroničke književnosti.

Vizualni studij prizivanja slika u medijskim tekstovima

dgovore na pitanja o prirodi medija i, posljedično, novih medija ne bismo smjeli tražiti isključivo u suvremenoj kulturi. Vizualna kultura kao disciplina i teorijski pristup, zajedno s kulturalnim studijima, potrebna je za istraživanje tradicionalnog pojma komunikacije od proizvođača do primatelja, te za reafirmaciju nove, prikladnije paradigme u kojoj informacija može postići svoj puni potencijal procesom intersubjektivnosti vizualne introspekcije. Izlaganje će predstaviti dvije anegdote (film Čarobnjak iz Oza (1939) i takozvani “incident Darwin”, koji je opisala Meaghan Morris) koje će pokazati ne samo razno vrsnost vizualnog u dominantnim medij skim sistemima nego i njegove neuralgijske točke. Te točke puknuća nisu samo osobina novih medija, one se također mogu naći u pojavama tradicionalnih medija. Izlaganje će pokušati pokazati da produktivno iščitavanje praksi vizualnih medija egzistira upravo kroz napukline u njihovu dominantnom obliku produkcije, tj. u njegovu vizualnom sistemu.

Bujar Hoxha Sveučilište jugoistočne Europe, Tetovo

O primjenjivosti semiotike strasti u vizualnim umjetnostima

edavno istraživanje u području semiotike dokazalo je mogućnost predviđanja jedinica koje su podložne analizi na osnovi konteksta umjesto na osnovi teksta. Uz semiotiku baziranu na jeziku kao i onu koja se temelji na psihologiji, semi-

otika danas također nudi i epistemološke temelje o vizualnim znakovima. Moj cilj u ovom radu bit će predstaviti djelujući subjekt u kontekstu koji, prema mome mišljenju, može mijenjati stanja vizualnih izraza od jednog u drugi. U takvu kontekstu pokušat ću dokazati primjenjivost subjektivizirajućih objekata (i/ili djelujućih subjekata) s ciljem interpretacije slika koje mogu proizvesti strasti kao semantičke rezultate (Greimas i Fontanille, 1993). Razradit ću sljedeća pitanja: kako tako strastveni osjećaji mogu kao povratna informacija društveno uzajamno djelovati, i gdje leže granice interpretativnosti vizualnih umjetnosti?

33 Anna Maria Guasch Sveučilište u Barceloni

Globalizacija i svjetska imaginacija

rodukcija suvremene umjetnosti i njezina kritička recepcija širom svijeta mogu biti identificirane s pojmovima globalno i globalizacija. Vjerujem da je jedno od najvažnijih pitanja u umjetnosti danas izvanredan porast proizvodnje i izlaganja umjetnosti na regionalnoj i međunarodnoj razini kroz raznovrsne prostore, događaje, zajednice i tržišta, a posebice kroz elektroničku komunikaciju. Autori teže biti dobro informirani o drugim kontekstima i svjesni su dominantne umjetnosti, dok također traže međunarodnu publiku za svoj rad, krećući se unutar, izvan i pored lokalnih, regionalnih i globalnih prostora. Bitnim pitanjem postaje kako se nositi s osjećajem pripadnosti jednom mjestu uz potragu za subjektivnošću, ili preciznije, za “afektivnim” oblikom subjektivnosti u kojem je suštinska želja da se bude drugačiji združena s onim što Marsha

s a ž e ci

Boris Ružić Sveučilište u Rijeci

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

Meskimmon zove “kozmopolitska ima ginacija”. U tom kontekstu kozmopolitski shvaćamo kao relacijski, ciljan ka kulturnoj različitosti koja nadmašuje uska ograničenja geopolitičkih granica koja povezuju koncept doma s pojmovima prebivanja i gostoprimstva. Teorije Kwama Anthonyja Appiaha idu istim pravcem. Središnje pitanje – kako se blizina i udaljenost konstituiraju u stvarnosti kao posljedici kolonijalne modernosti – povezuje se s Meskimmoninim gore navedenim konceptom “kozmopolitske imaginacije”, “identiteta mjesta” i objedinjene etike, promatranih kao nove verzije političke odgovornosti u globalno doba. Ovaj novi oblik političke odgovornosti otvara nova pitanja, primjerice, kako možemo, doslovno i metaforički, biti kozmopoliti u mjestu odakle potječemo, izbjegavajući pojednostavljene mitove podrijetla i autentičnosti? Kako analiziramo različite odnose između globalnog i lokalnog a da se to pritom ne svede na puku vježbu dominacije jednog (globalnog) nad drugim (lokalnim)? Mogu li nam pitanja koja se bave kulturnom hibridnošću i dijasporom pomoći promisliti tradicionalne konvencije o kulturnom identitetu i interakciji?

Andreas Hudelist Sveučilište Alpe-Adria, Klagenfurt

Performativni paviljon: smrt publike?

elacijskom estetikom francuski je kustos Nicholas Bourriaud oživio raspravu o participaciji i moći djelovanja u recepciji umjetničkih djela. Kao kustos je promovirao interaktivne oblike umjetnosti u kojima se umjetnička produkcija i recepcija javljaju istovremeno. U pozadini je događaj u koji su obje strane uključene. Prema Claire-

Bishop, koncept spektakla ključan je u raspravi o participaciji. Slijedeći koncept spektakla Guya Deborda, Bishop tvrdi da možemo promišljati suvremenu umjetnost bez gledatelja jer je svatko producent. Pobliže gledajući nacionalne paviljone na Venecijanskom bijenalu poput Britanskog paviljona s Engleskom čarolijom Jeremyja Dellera ili Angolina paviljona s radom Luanda, Enciklopedijski grad, želim se fokusirati na participativni element slika. Postoji li još razlika između umjetnikove umjetnosti i performansa publike?

Blaženka Perica Sveučilište u Splitu

Neki aspekti apstrakcije u djelima mladih hrvatskih umjetnika

ored činjenice da je David Joselit trenutni status slikarstva opisao dobro prihvaćenom sintagmom “Slika je pored sebe” te usprkos interdisciplinarnosti i nedisciplinarnosti u pristupu slikama i umjetnosti općenito – kada je riječ o mediju slikarstva, posebice apstraktnog slikarstva, pojavilo se jedno specifičnije pitanje. Mnogo mladih umjetnika koji su nedavno diplomirali na umjetničkim akademijama u Hrvatskoj (Zagreb, Split, Osijek) u svojim najrecentnijim radovima pokazuje otvorenost prema apstrakciji. Njihovi radovi mogu biti opisani kao apstraktni ekspresionizam, te kao (“čiste” ili “miješane”) prakse koje uključuju interes za slikarstvo obojenog polja, ornamentalnost, hardedge, geometriju ili strukturirane površine, uglavnom koristeći tradicionalan način (ručnih) tehnika slikanja, crtanja ili grafike. Oni nisu članovi formalnih grupa i ne dijele zajedničke manifeste, nego vrlo individualno razrađuju i artikuliraju svoje

Leonida Kovač Sveučilište u Zagrebu

(Ne)mogućnost verbalizacije ili vizualizacije traume: Poliritmija i migrirajući glasovi

ekst analizira recentni multimedijalni rad u nastajanju, Poliritmija i migrirajući glasovi, hrvatske umjetnice Nicole Hewitt. Projekt koji se sastoji od multimedijalnog filma, dijaprojekcije, audioinstalacije i seta od pet performansa za temu uzima Međunarodni kazneni sud za zemlje bivše Jugoslavije u Den Haagu, ali se ne bavi određenim ratnim zločinom niti jednim od optuženika ili njihovih žrtava. Umjesto toga se fokusira na rubne dijelove suđenja gdje su pravi protagonisti radnici na manje važnim pozicijama kao

i uvaženi zaposlenici Tribunala (sudski tumači, analitičari, profesionalci za podršku žrtvama itd.) koji su prije dvadeset godina bili izbjeglice s ratnog područja bivše Jugoslavije u statusu ilegalnih ili polulegalnih imigranata u Nizozemskoj. Projekt se bavi svime što sudjeluje u tehnologijama suđenja i njegovu medijskom prijenosu. Osnovna je tema projekta odnos između (ne)mogućnosti verbalizacije i vizualizacije traume i medijske produkcije stvarnosti, uključujući produkciju shvatljivih društvenih subjekata s njima svojstvenim identitetima. Poliritmija i migrirajući glasovi istražuje poziciju živućeg tijela u međuprostoru osobne i službene povijesti; procese nastajanja i postojanja unutar jezika; migracijska stanja izuzeta iz registra perceptibilnosti, sposobnosti govora i vizualne reprezentacije, ali još uvijek postojećih u raznim registrima sjećanja: na križanju prošlosti i budućnosti, u nedohvatljivoj sadašnjosti. Hewitt koristi forenzičke metode u procesu artikulacije ovog umjetničkog projekta, i time istovremeno raspleće slojeve svojeg vlastitog sjećanja, kao i strukturne slojeve slika haških suđenja za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, slike stvorene putem elektroničkih medija i digitalnih tehnologija.

Mirela Ramljak Purgar Centar za vizualne studije, Zagreb

Intermedijalnost u slikama: Kabinet doktora Caligarija i hrvatski ekspresionizam

ije samo umjetnost ekspresionizma utjecala na film na početku dvadesetog stoljeća, nego i film utječe na slikarstvo također. Ovo je glavna ideja koju želim iznijeti analizom slike Cinik iz 1921. godine hrvatskog umjetnika Vilka Gecana. Neki

35 s a ž e ci

interese. Njihov rad ne pokazuje povratak modernističkoj tradiciji niti ih karakterizira jasno određen, nov koncept rada; nasuprot tomu, ovi se umjetnici zanimaju za umjetnu produkciju slika – “književnih slika” – gdje se apstrakciji vraćaju kao poznatom načinu za prikazivanje “hipermedijatiziranog društva”. Ovdje se ne radi toliko o tendenciji teorijske transparentnosti, već više o osjećaju za neprozirnost. Stoga ću pokušati odgovoriti na pitanja koja je W.J.T. Mitchell svojedobno postavio: “Koje su trenutne mogućnosti apstraktnog slikarstva na kraju postmodernog doba?” i “Tko su nastavljači apstrakcije u posljednjih dvadeset i pet godina? Nadovezuju li se na kontinuiranu alternativnu tradiciju, ili su kontradikcije među njima toliko temeljne da usprkos apstrakciji kao zajedničkom elementu imaju malo toga zajedničkog?” Cilj ovog rada jest, povezujući ta pitanja s pojedinim novim pristupima, analizirati neke društvene fenomene u umjetničkoj praksi u Hrvatskoj.

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

se autori (Eisner, Scheunemann) slažu u pretpostavci da se ekspresionizam u filmu kasno razvio i da bi paradigmatski primjer filma tog razdoblja bio Kabinet doktora Caligarija Roberta Wienea iz 1919/1920. Ovaj rad pretpostavlja da spomenuta slika pokazuje ekspresionističke utjecaje s tematskog (dvojnik, luđak) i formalnog aspekta (specifičan stil, definicija prostora). Fokusirajući se s jedne strane na slike i reprodukcije članova grupe “Brücke”, te filmskih plakata i scena iz Doktora Caligarija s druge strane, postaje mogućim smatrati Gecanovu sliku paradigmatskim primjerom vizualne reprezentacije (hrvatske) recepcije ekspresionističkog filma. Time ne bismo samo afirmirali taj specifičan aspekt weimarskog filma u cjelini, već bi također i ovaj dio hrvatske umjetnosti (koji se javlja kasnije u odnosu na njemačku umjetnost ekspresionizma) sada mogao biti prepoznat kao legitimna grana općenitije shvaćenog ekspresionističkog stila: kao direktan komentar na ulazak umjetnosti ekspresionizma u film te odgovarajući recipročan proces.

Asbjørn Grønstad Sveučilište u Bergenu

Postoji li transmedijalni dispozitiv? Estetička epistemologija i pitanje disciplinarnosti

ovom radu argumentiram da tek trebamo priznati opseg unutar kojeg se o pojmu estetike i njezina sadržaja institucionalno pregovara. Glavno pitanje koje moramo imati na umu jest sljedeće: promovira li organizacija “estetskog znanja”, koju tradicionalne discipline olakšavaju, uvid u metaestetska i transestetska pitanja ili ga onemogućuje?

Saša Vojković Sveučilište u Zagrebu

Reformuliranje simboličkog reda: World cinema i vizija koja premašuje svijet fikcije

olazna točka ovog rada jest tvrdnja da je narativna reprezentacija određena ne samo procesom filmske naracije nego i određenim načinom kulturnog izraza koji utječe na fabulu filma. Ovdje je relevantan Lacanov pogled – vizualni poredak kao ekvivalent simboličkom poretku. Uzmajući to u obzir, demonstrirat ću načine na koje je simbolički poredak preformuliran u radovima koji pripadaju tzv. World cinema kod kojih značajne varijacije razdvajaju jednu kulturu i epohu od druge: “te se varijacije odnose na to kako je pogled shvaćen, kako je percipiran svijet, i kako subjekt doživljava svoju vidljivost” (Silverman). Naposljetku ću raspraviti koncept ekrana i koncept pogleda, implicirajući kako je ovdje u pitanju repertoar slika kroz koji su subjekti konstituirani i razlikovani, kao i novi prijenosi i priče koji uvjetuju učinak pogleda.

Silvia Casini Sveučilište Ca’ Foscari u Veneciji

Vođeno slikama: od Jean-Luca Godarda do skeniranja mozga

oj rad želi odgovoriti Elkinsovom zahtjevu da “vizualni studiji kao disciplina moraju pronaći načine kako biti vođeni slikama umjesto da objašnjavaju slike”. Razmatram dva slučaja gdje se slike opiru interpretaciji ili objašnjavanju pisanom riječi. Prvi slučaj dolazi iz znanstvenog polja – skeniranje mozga – drugi iz Godar dova eksperimentalnog filma. Umjesto pojedine slike, u oba slučaja bitan je lanac

Petra Bernhardt & Andreas Pribersky Sveučilište u Beču

“Misionari na stranom terenu”: O statusu vizualnog u političkim znanostima

sprkos uvelike priznatoj važnosti vizualnosti u političkim komunikacijama, znanstvenici iz tog područja često izostavljaju baviti se njome u svojim istraživanjima. Stoga se ovaj rad osvrće na status vizualnih studija u akademskoj disciplini političke znanosti. Polazeći od nedavnog akademskog istraživanja o položaju vizualnog u političkoj znanosti, te od iskustava istraživača vizualne politike iz drugih područja, a koji se bave implementacijom vizualnih studija u disciplinarni kurikulum, ovaj rad nastoji dati odgovo re na sljedeća pitanja: koje su središnje teme vizualnog istraživanja u području političke znanosti? Koje se vizualne metode koriste u spomenutoj disciplini, koje su metode preuzete iz drugih disciplina (poput sociologije ili povijesti umjetnosti)? Koja se epistemološka pitanja javljaju preuzimanjem metoda iz drugih disciplina? I kakav bi napredak mogao biti ostvaren za vizualne studije i političku znanost primjenom integriranog istraživačkog pristupa vizualnosti u političkom području?

Phillipp Jeandrée Goldsmith College, Sveučilište u Londonu

Slikovni obrat, prošao nezapažen…? Što vizualni studiji mogu ponuditi političkom mišljenju

ad pokušava reevaluirati konceptualnu ravnodušnost političke teorije naspram implikacija slikovnog obrata. Premda je riječ o nezamjetnom trendu, zanimanje unutar različitih disciplina političke znanosti za vizualnu kulturu (posebice film i fotografiju) sve više raste. Ipak, čini se da mnogi politički teoretičari ne primjećuju trenutne rasprave oko prirode, želja i konfiguracija slika u području vizualnih studija (i studija slika). Tvrdim da bi veća osjetljivost za razumijevanje učinka slika i njihov izrazit način stvaranja značenja pomogli političkim znanostima uskladiti njihov povećani interes za slike s teorijskim postignućima suvremenih vizualnih studija, te prilagoditi politički koncept slike koji prečesto biva sveden na objekt ideološke sumnje. Različitiji koncept slika kao gesta, događaja, iskustava itd. stoga bi pomogao proširiti političko razumijevanje “života i ljubavi slika” te naposljetku dopustiti bolje prepoznavanje spekulativnih, imaginativnih i afektivnih dimenzija politike – kao društvene prakse i kao akademske discipline.

37 s a ž e ci

ili montaža slika, tj. aspekt koji dodatno komplicira odnos između slike i teksta. Kakve vrste teorijskih i praktičnih strategija može istraživač ili filmski stvaratelj upotrijebiti kako bi dopustio tim slikama da interveniraju u ono što radi(mo), umjesto da ih uzima kao inertne objekte koje se gleda? Konačni izazov discipline vizualnih studija mogao bi biti promišljanje kako uloge istraživača tako i sveučilišnog kurikuluma.

Ory Bartal Akademija umjetnosti i dizajna Bezalel, Jeruzalem

Društvene znanosti ususret humanističkima: Metodologija istraživanja za kreativne industrije

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

eđu predmetima koji se studiraju na području vizualne kulture nala ze se i proizvodi kreativne industrije (moda, grafički i produkt dizajn), a koji su u dijalektičkoj vezi s društvom unutar kojeg djeluju bilo da su posljedica ili uzrok društvenih, političkih i ekonomskih proce sa i promjena. Međutim, unatoč duboke uključenosti vizualnih slika u društvene procese, različitim pristupima društvenim znanostima (od ranih radova Gregoryja Batesona i Margaret Mead na području vizualne antropologije, preko psiholoških analiza Rudolfa Arnheima, socijalnohistorijskog pristupa Michaela Baxandalla, kulturoloških i rodnih studija Ervinga Goffmana, do studija vizualne semiotike Rolanda Barthesa) nedostaju odgovarajući metodološki načini kao i terminologija potrebni za analizu estetike slika (boje, kompozicija itd.), te objašnjenje načina na koji estetika funkcionira u društvenim kontekstima. Studija slučaja japanskog dizajna oglasa utemeljena na teorijama kreativnih industrija (Richard Caves, Hilary Collins, John Hartley, Richard Florida) i suvremena istraživanja vizualne metodologije (Theo van Leeuwen, Gillian Rose, Stephen Spencer, Gregory Stanczak) omogućavaju mi da predložim novu kvalitativnu metodologiju za analizu slika/proizvoda povezanih s dizajnom kao društvenim procesom koji se odvija u kreativnim industrijama. Budući da one u potpunosti integriraju vizualne i socijalno-ekonomske sisteme, predlažem višeslojni pristup koji kombinira umjetnost, dizajn, ekonomiju, sociologiju i modernu

povijest, dozvoljavajući čitanje njihovih estetika u širem društvenom kontekstu kasne potrošačke kulture. Takva metodo logija spaja Grounded Theory (Utemeljenu teoriju) koja proizlazi iz dubinskih intervjua (društvene znanosti) i vizualnu socijalnosemiotičku analizu (humanističke znanosti). Znanstveno istraživanje vođeno slikama omogućava transdisciplinarni pristup raznim slojevima slike (socijalni, ekonomski, estetski) nadilazeći ikonografiju, te na taj način otkriva preklapajuća značenja dizajna kao produkta kulture, a područje vizualne kulture uspostavlja kao nezavisnu akademsku disciplinu koja se temelji na kritičkim metodologijama neovisno od povijesti umjetnosti.

Michele Cometa Sveučilište u Palermu

Izazov špiljske umjetnosti: O budućnosti vizualne kulture

tudije o špiljskoj umjetnosti bile su relativno zapostavljene u diskursu povijesti umjetnosti i estetici tijekom dvadesetoga stoljeća iako su bez sumnje utjecale na suvremenu teoriju, slično kao što su nedavna zbivanja u teoriji

Teresa Castro Sveučilište Sorbonne Nouvel, Pariz

“Stav vizualnih studija”

ijekom programa “Zbogom vizualnim studijima” u organizaciji Stone Summer Theory Institute, Michael Ann Holly je 2011. primijetila da je, kad su joj studenti desetljeće ranije bili postavili pitanje što su vizualni studiji, njezin odgovor glasio: “To nije disciplina, a nije niti područje. To je samo naziv za jednu problematiku. Oni dovode u pitanje samodopadnost. Nema objekta koji nije obuhvaćen. Vizualni studiji određuju stav prema vizualnim stvarima, a ne neki fakultetski odsjek”. Iako je autorica nastavila riječima da sada vizualne studije najradije zove “povijest umjetnosti”, ja bih se nadovezala i rekla da je takvo jednostavno i pomalo provokativno objašnjenje vrlo učinkovit način izbjegavanja zamki institucionalnih i disciplinarnih neslaganja. Te zamke pak najčešće dominiraju raspra-

vama vodeći velikom broju heterogenih i ponekad kontradiktornih referenci u odnosu na različite tradicije i načine razmišljanja koji naizgled obilježavaju vizualne studije u Europi. Namjera ovog rada je razraditi pojam “stava vizualnih studija”, posebice u kontekstu filmologije i medijskih studija.

Virve Sarapik Estonska umjetnička akademija, Talin

Govorni čin slika

lavna tema ovoga rada je razmatranje može li pragmatika biti korisna u analizi načina na koji funkcionira umjetničko djelo na primjeru vizualne umjetnosti i slikovne reprezentacije. Kroz sliku autor postiže vizualnu i slikovnu reprezentiranost utjelovljenu u nekom obliku. Vizualna umjetnost koristi slike kao jedno od svojih glavnih, ali ne i jedinih načina izražavanja. S druge strane, većina slika pripada neumjetničkoj sferi. Ovaj rad potaknut je dvama impulsima: teorijom govornog čina i knjigom W. J. T. Mitchella, What Do Pictures Want (2005). Posljednjih desetljeća bilo je nekoliko pokušaja da se teorija govornog čina primijeni na teoriju književnosti. U tom aspektu je vizualna umjetnost ostala donekle zapostavljena. Pragmatika, a posebno teorija govornog čina, temelji se na razumijevanju da iskazi dovode do određenih ishoda i da je upotreba jezika također čin. Na taj način značenje jezika ovisi o upotrebi, a određeni se jezik istražuje u konkretnim situacijama. To znači da namjera (zahtjev, zabrana) čini važan faktor kod konstrukcije iskaza, ali istovremeno iskaz implicitno daje informaciju o situaciji u kojoj je isti nastao kao i o osobi uz pomoć koje je nastao, na primjer, deixis. Zaključno, rad istražuje dva moguća pragmatička pristupa: 1) apelativni aspekt

39 s a ž e ci

umjetnosti bila pod utjecajem određenih interpretacija špiljske umjetnosti. Najnovija stajališta vizualne kulture, kao i ona koja možemo pripisati evolucijskoj estetici i kognitivnoj arheologiji, preporučuju svojevrsnu reviziju načina na koje trebamo pristupati špiljskoj umjetnosti, predlažući puno širi kontekst interpretacija, odnosno svojevrsnu biologiju umjetnosti koja bi uzela u obzir vjerovanja i uvjerenja koja su homo sapiensi imali u odnosu na slike, a što je W. J. T. Mitchell sintetizirao u svojim djelima o totemizmu, fetišizmu i idolatriji. Budućnost vizualne kulture stoga ovisi i o našoj sposobnosti da ponovno promislimo o odgovorima na ta fundametalna pitanja pri čemu laboratorij špiljske umjetnosti postaje jedan od najstimulativnijih puteva za razvoj nove antropologije umjetnosti.

slika i 2) analizu pogleda i gledanja kao deiktičkog fenomena.

Noa Hazan Kibbutzim College, Tel Aviv

Prema odgovornoj teoriji vizualnih studija u eri masovnih medija

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

itchellov ključni esej naslovljen Orientalism and the Exhibitionary Order (1992) skrenuo je pažnju na povez nice između modernih praksi prikazivanja i državne opresije. Od tada teoretičari vizualne kulture doživljavaju muzejske izložbe kao plodno tlo za svoja istraživanja, otkrivajući odnose moći kroz vizualne tehnologije. Dvadeset godina nakon Mitchellovog djela, recentni eseji i knjige posvećeni istraživanju muzeja ponovno potvrđuju takve veze ukazujući na napre dak do kojega su doveli buđenje multikulturalnosti i kritika vizualne kulture. U svom predavanju namjeravam ponovno analizirati teoriju muzeja i istražiti metode kojima se muzeji služe kako bi zadržali relevantnost u suvremenim uvjetima zasićenja slikama. Naglasak će biti stavljen na prodor masovnih medija u muzejske postave, te ću pokazati kako slike popularne kulture ulaze u elitne muzeje. Fokusirajući se na središnje motive u modi, dizajnu i etnografskim izložbama postavljenima ove godine u Izraelu, pokazat ću na koji su način suvre mene komercijalne slike i prakse prilagođe ne tradicionalnom nacionalnom narativu, prikrivajući stare predrasude kako bi se kreirao hibridni kvazinovi način prikaziva nja. Moje predavanje pokušava ukazati na potrebu za odgovornom teorijom prouča vanja vizualne kulture koja obuhvaća različite medije, no nije zaslijepljena vizualnom hi-tech manipulacijom.

Almira Ousmanova Sveučilište za europske humanističke znanosti, Vilnius/Minsk

Značaj lokalnog i globalnog za oblikovanje tema istraživanja u studijima vizualne kulture

lobalna ekspanzija studija vizualne kulture dovela je u pitanje “identitet” tradicionalnih disciplina, te ostavila značajan trag na intelektualni krajobraz u zemljama gdje su se vizualni studiji institucionalizirali (kroz akademske programe, časopise, istraživačke centre itd.). Sve veća dostupnost i demokratizacija tehnologija za proizvodnju slika, radikalna transformacija medija u internetsko doba, rastuća gospodarska važnost kreativnih industrija, sveprisutnost sofisticiranih oblika elektroničkog nadzora i kontrole, itd., doveli su do ponovnog promišljanja uloge vizualnih prikaza u našim svakodnevnim životima i na taj način kod znanstvenika potakli stvaranje novih tema istraživanja. No, unatoč univerzalnim preduvjetima”vizualnog obrata” i stvara nju zajedničkog konceptualnog okvira, “ideologije” vizualnih studija, kao i njihovi teorijski “stilovi” te istraživački prioriteti značajno variraju od mjesta do mjesta. U svojoj prezentaciji ću se fokusirati na niz pitanja vezanih uz razvoj studija vizualne kulture u post-sovjetskoj regiji te ću se pozabaviti nekim specifičnim metodološkim problemima i teorijskim ograničenjima. Navest ću samo neke: “Zapad i ostali” u produkciji teorije vizualnih studija; nasljeđe sovjetske prošlosti ili “praznine” i “kritička siročad” u svjetskoj povijesti vizualne umjetnosti; ideološko (ne)prepoznavanje ili politička nesvjesnost vizualnih studija u post-sovjetskoj akademskoj zajednici; “izgubljeni u prijevodu”, ili pitanje teorij skog jezika i njegovih lokalnih varijacija.

Kompleksnost i rizici slikovnog znanja: Kako je Foucault čitao Panofskog

svom kratkom i intenzivnom kritičkom pregledu (objavljenom 1967.) o dva djela njemačkog povjesničara umjetnosti Erwina Panofskog, Michel Foucault analizira rad i utjecaj oca ikonologije ne samo kroz njegove inovacije u kontekstu povijesti umjetnosti, nego općenitije i kao znak obrata u načinu na koji pristupamo odnosu između teksta i slike. U tom smislu se Foucaultova analiza može čitati kao iznenađujuće predskazanje. Foucault ukazuje na dvije velike promjene koje proizlaze iz Panofskyjevih radova: 1) poništavanje privilegiranosti diskursa i 2) problematizacija funkcije prikazivanja. Ja ću se fokusirati na epistemološki karakter i rezultate tih dvaju radikalnih zahvata pomoću komparativne analize nekih teo rijskih pojmova kojima se služi povjesničar umjetnosti Panofsky, te nekih elemenata Foucaultove arheološke analize.

Katarina Nina Simončič Sveučilište u Zagrebu

Hlače i suknja u modnoj kulturi – simboli rodne pripadnosti?

povijesti zapadne kulture još od 14. stoljeća postoji vrlo jasna razlika u odijevanju muškaraca i žena. Tako muškarci “pokazuju” svoje noge i počinju nositi nešto što možemo smatrati hlačama dok žene i dalje nose duge haljine koje će kasnije zamijeniti suknjama. Stroga društvena pravila utemeljena u moralnim vrijednostima tu su podjelu u

kulturi odijevanja održala sve do drugog desetljeća dvadesetog stoljeća. Međutim, u tom dugom povijesnom razdoblju također primjećujemo neke iznimke od općeprihvaćenog pravila. Ovaj rad će se usredotočiti upravo na takve devijacije, analizirajući razloge zbog kojih su se pojavile, njihovu svrhu i trajanje. Također će se pokušati opravdati vremenske odrednice koje ukazuju na “pojavu” i “nestanak” podjele te istražiti pitanje odijevanja i rodnog identiteta u suvremenoj umjetnosti. U tu svrhu će se analizirati povijesna umjetnička djela kao i odjevni predmeti i dizajneri koji su obilježili modu prošloga stoljeća.

41 Irena Mihalić Sveučilište u Zagrebu

Revival u modi: ponovna evaluacija prošlih stilova u novom okruženju

itna odrednica mode je njezina stalna sposobnost metamorfoze i brze promjene vođena neprekidnom potrebom za novitetima. Tradicionalno su mehanizmi mode funkcionirali u ciklusima s obzirom na društvene ideale i epohe mišljenja. Uslijed demokratizacije i decentralizacije modnih sustava tijekom dvadesetog stoljeća ti su se ciklusi skratili, a pomaci u vizualnom izričaju počeli su se kretati smjerom po novnog otkrivanja i vrednovanja prošlosti. Bilo kao autentični ili kao reproducirani, prošli stilovi postali su prihvatljivi izvori mode, a pojam vremena i prostora suzio se u uvjetima postmoderne, otvarajući vrata estetici u kojoj je sve prihvatljivo a modi dajući aspekt fluidnosti. Beskrajnim obnavljanjem prošlih stilova u mahnitom ritmu suvremenih modnih izazova propituje se naša percepcija modne semiotike

s a ž e ci

Ilaria Fornacciari Sveučilište u Baselu

pri čemu se stalno vraćamo istraživanju koncepata “prošlog” i “suvremenog”.

Nathaniel Beard Royal College of Art, London

Vizualizacija taktilnog: Moda i slika

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

oda se uspostavlja i tumači kroz vizualni imaginarij fotografije, oglašavanja, filma te kroz osobne susrete na ulicama, u trgovinama i, sve češće, u virtualnom svijetu preko internetskih platformi i on-line trgovina. Ipak, moda je isto tako i taktilno iskustvo, a najveći užitak je vjerojatno onaj osjećaja tkanine na tijelu. Na taj se način djelomično može objasniti opća nespremnost potrošača da “kontaminiraju” to iskustvo uvođenjem elektroničkih ili digitalnih uređaja, iako su mnogi to već isprobali (Eves et al. 2000. i Seymour 2008.). Među svim kulturnim i vizualnim industrijama, moda ostaje najbliža idealu intimnosti u odnosu na ljudsko ponašanje i rituale. Tu se pojavljuje dilema na koji način prenijeti i opisati modno iskustvo kao istovremeno vizualno i taktilno? Ovaj se rad pokušava baviti sve širom primjenom dinamičkih umjesto statičnih vizualizacija mode, te problematizirati načine na koje takav pristup mijenja naše razumijevanje suvremene mode i interakciju s njom.

Petra Krpan Sveučilište u Zagrebu

Suvremena moda i slike novih medija

uvremene teorije mode otkrivaju različite perspektive i razumijevanje dizajna nove mode putem poznavanja i razumijevanja slika. Međutim, ako modni studiji žele u potpunosti razumjeti raznolikost suvremene mode u novim medijima, u obzir moraju uzeti drukčiji način shvaćanja slika. Suvremene teorije mode mogu tek putem istraživanja pravog značenja slike otvoriti put razumijevanju modnog dizajna i dizajna tijela. Suvremeni modni studiji tako otkrivaju na koji način je tijelo nastalo, te kako biva dizajniranim preko raznih razina slike(a). Zbog toga je izrazito važno otkriti pravo značenje slika u novim medijima i naposljetku razabrati što stoji iza suvremenog modnog dizajna i njegovog utjelovljenja.

Silva Kalčić Sveučilište u Zagrebu

Neo-orijentalizam u vizualnoj kulturi – moda u suvremenoj fotografiji i videu

oja se prezentacija fokusira na semiotiku odijevanja te njoj pridruženi komunikacijski i identifikacijski aspekt, a što se nerijetko koristi kao tema i medij u kontekstu neokolonijalne kritike, te kod koncepta orijentalnih mehanizama Edwarda Saida (također i kod Kadera Attia). Fotografija O. Orsaleza Reuters prikazuje djevojku u crvenoj haljini (naglašavajući anti-tradicionalni milje osobe koja nosi haljinu) kako elegantna i uspravna stoji u Parku Gezi dok je policajac zalijeva voden-

Zdenko Zeman, Marija Geiger Zeman Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb Suzana Marjanić Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb

Nosite li zeleno? Sudbina ekoloških ideja u svijetu mode

rajem šezdesetih kapitalizam prepoznaje komercijalni potencijal “zelenih” ideja te ih od tada postepeno usvaja i eksploatira. Zajedno s tim proce sima “zelene” ideje postaju trend i unosna niša na tržištu, posebno unatrag zadnjih dvadeset godina. Ovu tezu podupiru i nedavni trendovi u svijetu mode. Glamu rizacija i komercijalizacija ekoloških vrijednosti i ideja depolitizirala je i dekonstruirala prethodne ideje o eko-odjeći (i obući) kao označitelje hipijevske subkulture i lijevih

političkih usmjerenja (Winge). Modne korporacije su tako pokazale kako se subverzivne ideje mogu neutralizirati, prilagoditi i transformirati u izvor zarade. U tom se kontekstu “zelena” moda može interpretirati kao fenomen bliži šik ili eko narcizmu (Smart, Williams, Monbiot) koji je, s jedne strane, u potpunosti ugrađen u globalni gospodarski sustav, a s druge utjecao na intenziviranje potražnje potrošača i njihovo ponašanje. Parafrazirajući Hawkena, prvo pokušavamo ustanoviti je li ekomoda samo oksimoron, a potom iznosimo indikacije teze prema kojoj se, unatoč globalnoj eksploataciji “zelenih” ideja u modi, može prepoznati neke lokalne eko-(protu)modne prakse koje snažno podupiru autentične estetske, kulturne, društveno-političke i ekonomske promjene.

43 s a ž e ci

im topom. Prizor ženskog mučeništva, tzv. “ženski pijetet”, postao je simbolom revolucije na Trgu Taksim. Ova se novinska fotografija može sasvim lako staviti u kontekst Majakovskijeve definicije umjetnosti iz 1926. prema kojoj umjetnost nije ogledalo koje odražava svijet nego čekić koji ga oblikuje. Suvremena verzija teme pietà može se pronaći i na Pogrebu u Gazi –20. studeni 2012. Autoru Paulu Hansenu uskraćena je nagrada jer je pomoću softvera korigirao tonove, svjetlo i kontrast u nekim segmentima ratne slike. Međutim, uljepšana stvarnost slike učinila ju je još žešćom i istinitijom. Današnji se život sastoji od puno različitih slojeva svakodnevice na jednoj strani i globalizacije na drugoj: vizualna kultura upućuje na tenzije između dvaju paralelnih svjetova ali ih pri tome istodobno i stvara.

Laura Potrović Sveučilište Northwestern, Pariz

Nastajanje tijela kao samoorganizirajućeg, metamorfnog životnog oblika

vaj se rad bavi (ne)mogućnošću singularnog jezika utjelovljenoga pokreta, tijelom kao autopoetskim, dinamičnim sistemom, reorganizacijom pokreta tijela, interakcijom između jednog i više tijela, kreiranjem novog konteksta ili parame tara za nastajanje transformativnog Body Scape-a, Voice Scape-a i Glaze Scape-a unutar cjelovite izvedbe Relation Scape-a. Na koji način te odnose primjenjujemo na imanje, bivanje i postajanje tijela? Na koji način možemo preispitivati tijelo kao he terogeni dinamični sistem transformacije zbog koje je moguće ponovno otkrivanje singularne partiture Body Scape-a te ga je moguće podijeliti s drugima? Na koji način tjelesno povezujemo fizički singularitet

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

riječi: dahom, kretanjem, glasom, pogledom? Možemo li smatrati da su interakcija, transformacija i reorganizacija paramet ri koji određuju postajanje tijela ili, ako singularitet postane pluralitet, partituru Body Scape-a? Rad se također bavi temom smještenog, kombiniranog utjelovljenja, metamorfnom inteligencijom i Bergsonovom idejom života kao potencijala samog oblika. Prema Bergsonu, tijelom se može smatrati višestrukost potencijalnih varijacija (nastajanje biljke iz životinjskog (oblika), nastajanje životinje iz biljnog (oblika), nastajanje biljke i životinje iz ljudskog (oblika), nastajanje ljudskog od biljnog i životinjskog (oblika). Kako iz koreografske ili dramaturške perspektive možemo ostvariti situaciju u kojoj tijelo izvođača može postati samoorganizirajuće, metamorfno sredstvo potencijalnog života (bios-zoetechne)?

Andrej Mirčev Sveučilište u Osijeku

Prema performativnoj kartografiji slika

ilj rada je prikazati primjere pedagoške strategije koja koristi i izvodi slike ne samo kao sredstvo vizualne reprezentacije, nego i kao način kritičkog promišljanja specifičnog sustava prostornosti između arhiva, obrazovanja i prolazne umjetničke intervencije koja se služi raznim medijima. Tijekom ovogodišnjeg programa iz Teorije prostora i oblikovanja koji se održava na Umjetničkoj akademiji u Osijeku studenti su radili na umjetničkoj intervenciji nazvanoj Nuklearna ljubav na lokaciji bivšeg obrambenog sjedišta u baroknoj Tvrđi. U obliku instalacije koja se sastoji od slajdova, dokumenata, super 8 mm filmova, karti grada i raznih predmeta za zaštitu

od nuklearnih napada, rad je doveo do kompleksnog vizualnog sistema u kojem se arhivske slike i materijali stavljaju u jukstapoziciju s ponovno izvedenim prizorima koje su studenti ostvarili u javnom prostoru. Predavanje namjerava dati prikaz eksperimentalne upotrebe jezika u obrazovanju, s posebnim naglaskom na novi pristup vizualnoj/prostornoj teoriji gdje su granice između teorije i prakse vrlo nestabilne, a slike se mogu razumjeti u okvirima njihove performativne dimenzije.

Josipa Bubaš Sveučilište u Zadru

Margine vizualne kulture – slike tijela u performativnom kontekstu

ad se bavi prikazima tijela (u suprotnosti sa shemom tijela) u performativnom kontekstu. Koje su biološke i neurološke činjenice performativne komunikacije između izvođača i publike, te kako na tu međuigru utječe agresivnost prizora iz suvremene kulture? Što očekujemo od svojih tijela, na koji način ih stalno ponovno kreiramo pod utjecajem okulocentrične kulture, te kako naša tijela odgovaraju na naša očekivanja? Što u tom procesu nije dostupno? Suvremena kultura stavlja naglasak na vizualnu komunikaciju i na taj način stvara realitet. U tom procesu su nerijetko zapostavljeni drugi oblici komunikacije te se postiže samo jedna dimenzija postojanja. Ovaj rad se bavi vezom unutarnjeg i vanjskog prikaza tijela u performativnom kontekstu pri čemu se naglasak stavlja na mogućnosti šireg pristupa na marginama okulocentrične hegemonije.

Nekro-slike. “Jug” kao mjesto gledanja

otreba za istraživanjem dva osnovna fenomena koja se predlažu u ovom radu oslanja se na temeljnu dijalektiku: kao prvo, diskurzivno stvaranje tzv. nekroslika i, kao drugo, “neprikladan” teorijski lik (točnije, onaj tko stvara i/ili promatra te slike), a koga želim jednostavno nazvati “Južnjakom”. Protuhegemonijski diskurs o pitanjima života i smrti doživio je radikalan obrat prema novom valu promatranja, analiziranja, tumačenja, razumijevanja i kontekstualiziranja povijesnog realiteta i razmišljanja prema kojem je naše postojanje u današnjem svijetu neoliberalne globalizacije, te naše kritičko – no nikada pasivno – distanciranje od njega dovelo do “suprotstavljenog znanja” ili različitih vrsta suprotstavljenih znanja. Jedan mali, ali značajan aspekt takvog rivalstva povezan je s našim činom gledanja – a kada kažem “našim”, mislim na načine gledanja koji se razlikuju od “njihovog” načina gledanja. Ako smo “mi” gledatelji Trećeg svijeta (uvijek barbarski, lijeni, necivilizirani i egzotični Južnjaci), onda “oni” moraju biti nešto drugo. U skladu s takvim načinom razmišljanja, to drugim riječima znači: ako postoji određena vrsta vidljivosti (dominantna ili hegemonijska vidljivost inherentna neoliberalnoj globalizaciji i njezinom vizualnom panoptikumu, svojevrsnoj “moći gledanja”), onda je uvijek postojala i uvijek će postojati i druga vrsta vidljivosti: ona inherentna protuhegemonijskoj globalizaciji i njezinom mjestu gledanja koje želim smjestiti (zajedno s Nicholasom Mirzoeffom, primjerice) na sam “Jug” ne samo kako bih imenovao protuvidljivost – kako bismo ju jednostavno mogli nazvati – nego kako bismo je mogli razumjeti kao protu-

vidljivost par excellence u funkciji odgovora na dominantnu biopolitičku vidljivost fašističke sadašnjosti posljednjih desetak godina. Upravo tamo, na tom “Jugu” (jugu kao mjestu gledanja) nalazi se teorijsko mjesto diskurzivnog nastajanja tzv. nekroslika i moga omiljenog lika – lijenog i barbarskog, ali budnog Južnjaka koji nikada ne spava. Što podrazumijevam pod nekroslikama, tko je točno taj Južnjak i gdje se nalazi to tajanstveno mjesto gledanja?

Scott Manning Stevens Centar za studije o američkim Indijancima i autohtonom stanovništvu, Chicago

Vizualnost i nove perspektive znanosti o američkim starosjediocima

oj rad razmatra utjecaj vizualnih studija o američkim starosjediocima u odnosu na artikuliranje ideje “slikovnog obrata” (pictorial turn) W.J.T. Mitchella. Tradicionalno su se američke starosjedilačke kulture istraživale kroz diskurzivnu analizu koja je prednost davala razlici između pisane i usmene kulture. Takav pristup sadrži i prikriva niz koncepata, uključujući primitivizam i kulturnu autentičnost. Ja ću razmatrati na koji način dominantnost slika u suvremenom životu zahtijeva da preispitamo prošle pretpostavke o kulturama američkih starosjedilaca i način na koji unutar njih razumijemo mjesto vidljivosti, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Kako bih to pokazao, kratko ću se osvrnuti na instalaciju umjetnika Alana Michelsona, koji pripada plemenu Mohawki koji objedinjuje historiografiju i ikonografiju u multimedijskoj prezentaciji koja potvrđuje moć koju slika ima u svijetu u odnosu na stvaranje

45 s a ž e ci

Marko Stamenković Sveučilište u Gentu

Visual Studies Today: The Power of Images

Organizatori/Organizers: → Centar za vizualne studije/ Center for Visual Studies; → TVRĐA – časopis za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti/ TVRĐA – Magazine for Theory, Culture and Visual Arts;

→ Hrvatsko društvo pisaca/ Croatian Writers Association; → Tekstilno-tehnološki fakultet/ Faculty of Textile Technology; → udruga “Bijeli val”/Bijeli Val Organization

Vizualni studiji danas: moć slika

Impresum/Imprint

V izua lni st udiji da na s: m oć slik a

kulturnih stereotipa. Tim se primjerom služim kako bih ilustrirao način na koji se vizualnost može staviti u funkciju novih perspektiva znanosti o američkim starosjediocima.

www.vizualni-studiji.com www.hrvatsko.drustvo.pisaca. org www.ttf.hr www.subversivefestival.com

→ Tekstilno-tehnološki fakultet (7.-8.11.)/Faculty of Textile Technology → ZKM - Zagrebačko kazalište mladih (9.-10.11.)/Theater ZKM → Kino Europa (9.11.)/EUROPA Cinema

Zagreb, 07.-10. studenog 2013. Zagreb, 7-10th November 2013

Visual studies as academic discipline – international scientific conference Subversive Art & Theory – public lectures, round-table discussions, art actions and performances

Vizualni studiji kao akademska disciplina – međunarodna znanstvena konferencija Subversive Art & Theory – javna predavanja, okrugli stolovi, umjetničke akcije i performansi

Tko je tko/Who is Who Izvršna direktorica i koordinato rica programa Vizualni studiji danas: moć slika/Executive director and coordinator for the programme Visual Studies Today: The Power of Images: Marija Borovičkić Organizacijski odbor programa Vizualni studiji danas: moć slika/Organising comitee for the programme Visual Studies Today: The Power of Images: Žarko Paić, Krešimir Purgar, Suzana Marjanić

Glavna urednica/Chief editor: Marija Borovičkić Autori tekstova/Written by: Žarko Paić, Krešimir Purgar, Suzana Marjanić, W.J.T.Mitchell Prijevod/Translation: Ivana Bertić, Mirna Herman Lektura (hrv.)/Proofreading (cro.): Katarina Kosić, Ines Blazinarić Lektura (eng.)/Proofreading (eng.): Petra Bušelić Dizajn/Design: Ruta Tisak/Publishing house: Kerschoffset Za izdavača/For the publisher: Udruga “Bijeli val”/Bijeli Val Organization Ilica 203 a, 10 000 Zagreb Partneri/Partners: Zagrebačko kazalište mladih (ZKM)/Zagreb Youth Theatre (ZKM); Ujedinjena europska ljevica i Nordijska zelena ljevica/Confederal Group of the European United Left - Nordic Green Left; Institut za etnologiju i folkloristiku/ The Institute of Ethnology and Folklore Research; Community Art; Domino i Život umjetnosti

Selektori umjetničkih akcija i performansa/Selectors for art actions and performances: Suzana Marjanić, Žarko Paić, Nikola Devčić Umjetničke akcije i perfor mansi/Art actions and performances: Tajči Čekada, Dalibor Martinis, Siniša Labrović Stručni suradnici programa Subversive art & theory/ Expert assistants for the Subversive art & theory programme: Sergej Pristaš, Aleksandar Battista Ilić, Zvonimir Dobrović Urednica weba/Website editor: Ivana Biočina Zahvale/Acknowledgments: Dubravki Vrgoč, Hrvoju Laurenti, Ivi Galović, Vedranu Horvatu, Davoru Kapetanoviću, Draženu Kokanoviću, Dini Jokanović, Marinku Sudcu, Diani Nenadić, Danijelu Keršu, Jasni Kovačević

Podržava / Endorsed by: International Association for Visual Culture

Uz potporu/Supported by: Ministarstvo kulture RH/ Ministry of Culture of the Republic of Croatia, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport/City Office for Education, Culture and Sports

Medijski pokrovitelji/Media Sponsorship: T-portal.hr, Zarez, Radio 101, Radio Student

Sponzor/Sponsor: Hotel Astoria

V izua lni st udiji da na s: m oÄ&#x2021; slik a