Panorama - E novine, #2 by Moja Akcija d.o.o.

tem

ro ja

Travanj 2010. • broj 2 • godina I • naklada 4.0 00 • besplatno • ISSN 1847-5817

Panorama V U K O V A R

Grad to ste vi! Siniša Glavašević

Zdenka Buljan Između kulture i politike

Projekt Vučedol

Danijela Stanković Sadašnjost i budućnost Vukovara

Istina o kojoj se u Hrvatskoj šuti

Svim Vukovarkama i Vukovarcima čestitamo Praznik rada, 1. svibanj! Herojskom gradu Vukovaru od srca čestitamo 779. rođendan, Dan grada i blagdan sv. Filipa i Jakova, nebeskih zaštitnika grada Vukovara!

ukovar Panorama V

Impressum NAKLADNIK Panorama d.o.o. Trg Republike Hrvatske 1 Vukovar

GLAVNA UREDNICA Lidija Toth

UREDNIŠTVO I NOVINARI Lidija Toth Gabriela Bartulović Tomislav Strumberger Ivan Bader Đuro Sabadoš Dunja Perić

Sadržaj INTERVJU ZDENKA BULJAN

4 TEMA BROJA: VUKOVAR MJESTO IZNAD SVIH MJESTA

ISTINA O KOJOJ SE U HRVATSKOJ ŠUTI SURADNICI Žarko Pavletić - Žak mr. sc. Josip Kovač

12 INTERVJU DANIJELA STANKOVIĆ

GRAFIČKO OBLIKOVANJE I TISAK Graﬁka, Osijek J. J. Strossmayera 295 Osijek PONOS GRADA VUKOVARA UREDNIŠTVO I MARKETING Panorama d.o.o. panorama01@net.hr 032/445-413

NAKLADA 4.000 primjeraka

naslovnica: unutrašnjost crkve sv. FIlipa i Jakova u Vukovaru

23 OBITELJ PAUNOVIĆ

I N T E RV J U

ŽIVOT IZMEĐU KULTURE I POLITIKE Za početak vam želim zahvaliti što ste mi dali priliku da budem gošća u vašem listu koji me se prvim brojem dojmio te je i to jedan od razloga zbog kojeg želim biti dio toga. Dali ste mi, između ostalog, mogućnost da nešto više progovorim o sebi jer me građani uglavnom percipiraju kao bivšu gradonačelnicu i aktualnu predsjednicu Gradskog vijeća pa bih se htjela predstaviti i kroz duži period. Kad govorim o sebi onda mislim da ću se u jednom dijelu sigurno dotaknuti i grada jer sve što sam radila vezano je uz Grad te aktualizirati faze kroz koje je naš Grad prolazio u proteklom periodu. Bila sam zaposlenica u Gradskom muzeju Vukovar. Prvo na mjestu kustosice, a 1987. godine izabrana sam za direktoricu Gradskog muzeja Vukovar što mi je bila velika čast jer su moji prethodnici bili ugledni građani, stručne osobe, gospodin Antun Brlić, gospodin dr. Vlado Horvat, gospodin prof. Antun Dorn. Mislim da građani znaju što su ta imena značila u

segmentu kulture i obrazovanja u našem gradu. To mi je bila velika čast i odgovornost. Moja odgovornost naročito je došla do izražaja neposredno prije i tijekom Domovinskog rata. Što ste ostvarili u svom mandatu kao direktorica Gradskog muzeja Vukovar i što ste poduzeli kako biste sačuvali kulturnu baštinu grada Vukovara kada je počeo rat? U mom kratkom mandatu pred rat ponosna sam na organizaciju izložbe

na muzejskom prostoru, odnosno na muzejskom trgu koji je tada bio najrespektabilnije mjesto gdje je ono što je najvrijednije u kulturnoj baštini ove države bilo prezentirano. Tako je u tom prostoru bila prezentirana izložba Vučedol - 3. tisućljeće prije naše ere. Također u tom istom prostoru bila je prezentirana izložba najvrjednijeg djela našeg poznatog donatora Vukovarca dr. Antuna Bauera, a povodom 100. obljetnice rođenja našeg nobelovca Lavoslava Ružičke 1987. godine organizirana je izložba Život i djelo nobelovca Lavoslava Ružičke. Započeli

Uspjeli smo skloniti najznačajniji dio građe, ono najreprezentativnije, i sačuvati od ratnoga razaranja, ali svakako ne i od otuđenja jer je upadom agresora ta građa odnesena, no zahvaljujući i Ministarstvu kulture i Međunarodnoj zajednici procesom mirne reintegracije jedan je dio naše kulturne baštine vraćen. Najneposrednija žrtva tih zbivanja, uvijek imam potrebu istaknuti ime svog tadašnjeg kolege, bio je prof. dr Stjepan Petrović koji je tada mučki ubijen na Ovčari. Kroz memorijal Stjepana Petrovića čuvamo uspomenu na njega i sve naše branitelje, civile i stradalnike u Domovinskom ratu.

Panorama

ZDENKA BULJAN smo s puno ambicija te se kao ustanova nametnuli svojim radom, no došao je rat. To su bile teške i nove okolnosti, no moji smo suradnici i ja i u tim okolnostima bili na razini odgovornosti. Imali smo obvezu zaštite naše kulturne baštine te prvo što smo činili obilježavanje je spomenika kulture znakovima međunarodnog karaktera da ne bi došlo do njihove devastacije i rušenja što se nažalost na kraju i dogodilo. Pretrpjeli su razaranja kao i drugi objekti u našem gradu. Naravno najtragičniji su i najbolniji gubici u ljudskim životima, a zgrade su se već i obnovile. Gdje ste bili za vrijeme okupacije grada i što je bilo s Vašom funkcijom direktorice Gradskog muzeja za vrijeme progonstva? Sve vrijeme okupacije bila sam u svome gradu zajedno sa svojim pokojnim suprugom, braniteljem i dijelila sam sudbinu svojih sugrađana. Po izlasku iz grada iz kojeg sam protjerana, kao i moji sugrađani, nastavila sam i dalje djelovati kao direktorica Gradskog muzeja u progonstvu sve do 1994. godine. Ponosna sam na činjenicu da je u tom periodu na inicijativu aktualnog ministra kulture Bože Biškupića bila utemeljena zbirka Suvremene likovne umjetnosti kao izraz poštovanja i odnosa prema gradu Vukovaru od strane akademskih umjetnika, slikara i kipara iz naše domovine i iz inozemstva koji su poklonili svoja dijela. Osnivanjem te zbirke poslala se poruka da smo spremni za povratak i da ćemo se vratiti u svoj grad što se na zadovoljstvo svih nas i ostvarilo. Što nam možete reći o Vašem djelovanju po povratku u Vukovarsko-srijemsku županiju? 1994. godine došla sam na mjesto pročelnice Županijskog ureda za prosvjetu, kulturu, šport i informiranje te sam postala članica prvog Županijskog poglavarstva u neovisnoj državi. Dala sam svoj obol u razvoju školstva, kulture i športa i htjela bih iz tog perioda istaknuti ono na što sam posebno ponosna, a to je da je u tom mandatu pročelnice moja zasluga u prepoznavanju značajnih kulturnih programa. Naime, 1994. godine utemeljen je Festival glumca, prepoznatljiva kulturna manifestacija na području naše županije na koju smo svi ponosni i koja je izuzetno dobro primljena od strane građana naše županije, Dani Josipa i Ivana Kozarca kao

Panorama

književnički susret te Vukovarsko lutkarsko proljeće. Također bih spomenula svoj doprinos na koji sam posebno ponosna i za koji sam dobila državna priznanja, naime u procesu mirne reintegracije gdje sam kao pročelnica bila intenzivno angažirana u segmentu reintegracije školstva i tu želim istaknuti ulogu tadašnje ministrice školstva gospođe Ljilje Vokić, župana Držim da smo još uvijek u fazi izgrađivanja, no ja u tom dijelu gledam s optimizmom na budućnost svoga grada jer držim da nismo grad slučaj nego da smo prepoznatljivi kao grad mira, tolerancije i međusobnoga uvažavanja. Za nešto dublji odnos i komunikaciju potrebno je određeno vrijeme. To je zadaća svih nas kako zbog nas samih tako i prije svega zbog generacija koje dolaze. gospodina Rudolfa Koeniga i pročelnice Županijskog ureda za prosvjetu i kulturu Osječko-baranjske županije Ksenije Zbožil. Svoj uspjeh u mirnoj reintegraciji želim dijeliti i sa svim prosvjetnim djelatnicima koji su u tim teškim uvjetima bili na visini odgovornosti, a naravno i s roditeljima i onima koji su svojim povratkom iskazali povjerenje prosvjetnim djelatnicima da im djecu odgajaju i obrazuju. Povratak je mogao uslijediti onda kad su za to ostvarene pretpostavke i sigurno da je svaki roditelj bio vitalno zainteresiran za uvjete koje će njegovo dijete imati u segmentu obrazovanja. Od kada datira Vaš direktan angažman u politici? Od 1997. godine pa sve do danas vijećnica sam u Gradskom vijeću. Držim da sam tu dala doprinos svojim znanjem i iskustvom i na taj sam svoj period ponosna. Paralelno sam s tim bila u nekoliko saziva pa i ovom zadnjem sazivu Županijskog poglavarstva i ono što posebno želim istaknuti je da mi je bila velika čast što sam bila i na listi za Sabor. Iz svih svojih aktivnosti čini mi se da me se prepoznalo kroz moj rad i da mogu, u okolnostima u kojima se grad bio našao, obnašati i dužnost gradonačelnice grada Vukovara. To je bila dosta delikatna i teška zadaća koju sam u tim okolnostima prihvatila. Kada si član stranke imaš i određene obveze, dakle to je bio izraz povjerenja prema meni i to sam shvatila i kao svoju stranačku ob-

vezu. Trudila sam se i ponosna sam što sam bila prva žena gradonačelnica grada Vukovara Možete li nam objasniti Vašu vezanost uz grad Vukovar? Trenutno sam Predsjednica Gradskog vijeća grada Vukovara, na prošlim izborima bila sam nositeljica koalicijske liste HDZ-HSP dr. Ante Starčević i ponosna sam što smo postigli zaista respektabilan rezultat. U novoj ulozi nastojim biti odgovorna kao što sam bila kroz sve funkcije koje sam obnašala u proteklom periodu i naravno tu odgovornost i za rad Gradskoga vijeća dijelim sa svima koji participiraju u Gradskom vijeću. Pri donošenju svake odluke i svega što radim i što radimo u Gradskom vijeću trebamo imati na umu interes građana grada Vukovara. Konačno, svatko im je ponešto i obećao kada je tražio povjerenje i za to zadobiveno povjerenje imamo odgovornost prema građanima. Koje su vaše ovlasti i mogućnosti kao predsjednice Gradskog vijeća prema novom zakonu? Što to podrazumijeva za dalje? Građani ponekad iz našega rada i informacija koje dođu do javnosti mogu biti obeshrabreni i može se steći dojam da se u Vijeću nema nimalo suradnje, da su tu podijeljene strane i da svatko traži prostor za sebe. Nekoliko je situacija koje su kod građana primljene na različit način i možda su izazvale nejasnoće i nerazumijevanje. Prvo što smo morali učiniti kada je Vijeće konstituirano donošenje je Statuta. S obzirom na promijene koje su uslijedile u skladu sa Zakonom više ne postoji tijelo kao što je Gradsko poglavarstvo nego postoji predstavničko tijelo Gradsko vijeće i izvršna vlast koju Za ovaj grad vezana sam rođenjem svoje djece i kroz obiteljsku tragediju koju su proživjeli brojni Vukovarci, a koju ne ističem često jer imam u vidu da su neki moji sugrađani izgubili i više članova obitelji. Živim s posljedicama rata i svega što se dogodilo jer je moj pokojni suprug i kao branitelj i kao zatočenik srpskih koncentracijskih logora od tih posljedica preminuo te je sigurno da me ta činjenica još više vezuje za ovaj moj, vaš i naš grad.

I N T E RV J U Statutom smo napravili jedan iskorak u smislu, što smo explicite naveli, da srpska nacionalna manjina ima pravo na slobodnu uporabu jezika i pisma u privatnom, javnom životu i u službenom samoupravnom djelokrugu. Dakle radi se o slobodnoj uporabi, nema riječi o ravnopravnoj službenoj uporabi srpskog jezika i pisma koja bi omogućila dvojezične natpise i sve ostalo. predstavlja gradonačelnik sa svojim zamjenicima. Dakle, to se moralo urediti Statutom. Gospodin gradonačelnik također ima svoje ovlasti koje su mu explicite predviđene zakonom, ali može imati i ovlasti koje na njega prenosi Gradsko vijeće. To je stvar Gradskog vijeća. Ćirilica – tema koja je uzdrmala Grad! Željela bih naglasiti još jednu temu koja je izazvala reakciju kod građana i koju u ovom trenutku ne mogu zaobići, a koja je vezana za članak 61. Statuta. Gradonačelnik je dao određene primjedbe na članke Statuta, međutim na ovaj članak nije dao niti jednu primjedbu. Dakle, prema njemu se nije odredio, a mogao je. Predstavnici srpske nacionalne manjine željeli su da oni budu explicite navedeni. To je univerzalno pravo i odnosi se i na sve ostale, ali smo naveli srpsku manjinu jer je ona najbrojnija. Dakle, o ravnopravnoj službenoj uporabi nema govora, ovaj Statut to ne omogućava. Za takvu uporabu biti će uvjeti kada srpska nacionalna manjina ostvari 1/3 u ukupnom stanovništvu što prema popisu stanovništva iz 2001. godine nije slučaj, a hoće li to biti 2011. to ne znamo, to će popis pokazati. Isto tako treba imati u vidu da u ostvarivanju prava nacionalnih manjina ne budu zakinuta prava većinskoga naroda. To zagovaram i želim da se u buduće rasprave vode u takvom duhu.

Postoji li u gradu Vukovaru paralelna vlast i ima li suradnje između Gradskog vijeća i izvršne vlasti? O formiranju neke paralelne vlasti naprosto nema govora. Svatko ima zakonom propisane ovlasti. U Statutu je točno naznačeno koje su ovlasti Gradonačelnika, a koje Gradskoga vijeća i u skladu s time treba raditi. Ne bih željela da građani steknu dojam da se prijedlozi gradonačelnika odbijaju a priori, o tome nema govora. Sve ono što smatramo da je u interesu grada i građana prihvaćamo, ali sigurno je da se oko nekih stvari ne moramo uvijek složiti. Bilo bi sasvim nepromišljeno i neprihvatljivo ne prihvatiti ono što je u interesu građana, a što predlaže gospodin gradonačelnik. Bitan je prijedlog koji obrađuje pojedinu materiju i što se može očekivati donošenjem odluke temeljem prijedloga koji je dao gradonačelnik. To nam je kriterij i tako će uvijek biti. Bilo je dosta prijedloga koje smo prihvatili, a koje je dala izvršna vlast, no svakako da je bilo i onih s kojima se nismo složili i to je apsolutno naše pravo. Obnašati čelne funkcije predsjednika Gradskog vijeća i gradonačelnika grada uvelike je složenije u Vukovaru nego li u drugim jedinicama lokalne samouprave i tako će biti još kroz duži niz godina. Vukovar ima niz svojih speciﬁčnosti i svima je to bila teška i zahtjevna zadaća. Po nekim glasinama sjednice Gradskog vijeća traju predugo. Kako to komentirate? Ono što kao predsjednica Gradskog vijeća očekujem od svih vijećnika je aktivno sudjelovanje u radu Gradskog vijeća. Sjednice ponekad traju dosta dugo, ali kao predsjednica, što je ujedno i moja obveza prema Statutu, dajem mogućnost svim vijećnicima da sudjeluju u pojedinačnim raspravama. Držim da sam prepo-

Približava se međunarodni Praznik rada i Dan grada Vukovara 3. svibnja, Dan zaštitnika sv. Filipa i Jakova te bih tom prigodom željela svojim sugrađanima zaželjeti da u duhu međusobnog uvažavanja i tolerancije svi zajedno podijelimo radost u činjenici da smo u svom gradu i da smo se vratili u naš grad. Najveću zahvalu trebamo imati prema našim poginulim braniteljima i civilima, prema našim invalidima Domovinskog rata, prema svim našim braniteljima koji su sebe ugradili u ovaj grad, u njegovu slobodu i ne samo slobodu grada Vukovara nego cijele nam domovine Hrvatske. Imamo odgovornost prema njima i upravo tu odgovornost ja kao predsjednica Gradskog vijeća želim dijeliti sa svim svojim sugrađanima, odgovornost u smislu daljnjeg razvoja grada koji ima svoju lijepu budućnost koju su oni željeli, a koju su ostavili u zadaću nama da je ostvarimo. Oni su učinili najviše što su mogli, a svatko od nas može i trebao bi dati svoj obol. Želim vjerovati da ćemo svi zajedno, uz podršku šire zajednice, države, stvoriti uvjete našim mladima da ostaju u gradu i dalje ga razvijaju. Iskustva nas starijih svakako će im dobro doći, ali oni će biti nositelji daljnjeg razvoja ovoga grada. Tu im mogućnost treba dati jer oni to zaslužuju, a svakako da je na nama odgovornost da im osiguramo te uvijete. Velika je zadaća pred svima nama, svjesni smo je, ali samo zajedno možemo biti na razini i ispuniti očekivanja naših sugrađana koji su nam dali mandat da vodimo ovaj grad. Moramo imati u vidu da se potrudimo da naš grad ide u pravcu daljnjeg razvoja i u interesu svih građana grada Vukovara. Ovim riječima želim svim svojim sugrađanima čestitati Dan grada, da ga provedu u lijepoj atmosferi, da se uključe u sva događanja koja će biti u našem gradu te da sa svojim prijateljima, svojom obitelji i našim gostima, koji će doći u grad te im i ovim putem izražavamo dobrodošlicu, na dostojanstven i primjeren način obilježimo naš Dan grada, Dan zaštitnika sv. Filipa i Jakova.

Panorama

ZDENKA BULJAN znatljiva i po svojoj toleranciji i nekada bi mogla na jedan grublji način onemogućiti vijećnike u njihovim raspravama, međutim to do sada nisam činila, no u buduće ćemo vidjeti. Čvrsto vjerujem da će i vijećnici i izvršna vlast i dalje biti na razini odgovornosti jer će građani znati prepoznati tko radi u interesu i za dobrobit grada, a tko ima neke druge interese. Ono što me smeta kao predsjednicu Gradskog vijeća i što svakako želim reći je da pokušaj obezvrjeđivanja rada prethodnika, od strane izvršne vlasti, a što nije dobra osnova za čvršću suradnju, i slanje poruka koje su po meni neprimjerene i apsolutno neutemeljene . Vrijeme će pokazati tko je tu zapravo bio u pravu. Bili ste gradonačelnica, sada ste predsjednica Gradskog vijeća i imate veliko iskustvo u politici. Može li se ostvariti Saboova ideja Svi pod jednu zastavu? Ako želimo biti objektivni trebamo se prisjetiti vremena kad smo došli u grad, u kakvom smo ga stanju zatekli i kako grad danas izgleda. To sigurno nije ni izbliza ono što želimo i nije

Panorama

dovoljno, ali uvijek naglašavam da je učinjeno puno, no da ovaj grad još uvijek ima potrebe za podrškom sa razine državne vlasti i svi se zajedno moramo potruditi da više sredstava bude dodijeljeno za potrebe našeg grada. Ako budemo išli zajedno bit ćemo puno uvjerljiviji i vjerojatno će nas se ozbiljnije doživljavati. Ono za što smo sami odgovorni i što ovisi samo o nama je atmosfera, tolerancija, međusobno uvažavanje građana i tu sam ponosna na postignute rezultate. Kada sam bila gradonačelnica rekla sam da želim biti gradonačelnica svih građana Vukovara i vjerujem da su me tako moji sugrađani i doživjeli. Mi smo grad tolerancije, grad mira, jedan od najsigurnijih gradova na što smo ponosni i tako treba ostati. Postoji potreba za značajnijim iskorakom u segmentu gospodarstva i naravno da se moramo svi uključiti i tražiti prostora za to da bismo osigurali kvalitetniji i bolji život naših sugrađana. U konačnici svi smo mi to zaslužili i to je najmanje što se može učiniti za naš grad Vukovar. Tomislav Strumberger

TEMA BROJA

V U KO VA R M J E S TO I Z N A D S V I H M J E S TA

Foto: Tea Gabud Ivana Simić Bodrožić rođena je 1982. godine u Vukovaru. Apsolventica je studija filozofije i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te majka dvoje djece. 2005. godine za zbirku poezije Prvi korak u tamu dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike te nagradu Kvirin za najbolju pjesničku knjigu autora do 35 godina. Pjesme su joj objavljivane u domaćim i stranim književnim časopisima, izborima i antologijama, a napisala je i roman u kojemu progovara o svome djetinjstvu i odrastanju u progonstvu. Kako ste započeli pisanje romana Hotel Zagorje, odnosno s kojom ste namjerom počeli pisati? Jeste li prvotno planirali napisati roman? Ispočetka nisam imala ideju o romanu nego samo puno priča koje se odnose na tih 6-7 godina provedenih u bivšoj Političkoj školi u Zagorju. Tamo sam upoznala mnogo ljudi različitih sudbina. Neke su od njih bile tragične, neke su bile i komične pa sam pomislila kako bi bilo šteta to sve zaboraviti jer to je zbilja jedan netipičan način života. Jednoga sam dana sjela za računalo i počela zapisivati. Ima tu stvarnih priča, neke od njih nadograđene su fikcijom, ali odražavaju atmosferu života koji smo tada živjeli. Kada se nakupilo 30-40 kartica teksta, vidjela sam kako postoji materijal s kojim bih mogla nešto napraviti. Tek se tada pojavila pripovjedačica, odnosno devetogodišnja djevojčica koja je počela pričati svoju priču. Je li suočavanje sa sjećanjima dok ste pisali početne materija-

le bilo bolno ili je više došlo kao olakšanje?

Jeste li ikada razmišljali o povratku u Vukovar?

U početku uopće nije bilo bolno već je na neki način čak i bilo zabavno, prisjećati se sebe, djeteta u tom razdoblju. Međutim kada sam napravila već veći dio knjige shvatila sam kako se njezina priča dobrim dijelom poklapa s mojom životnim iskustvom. I njezin je otac ubijen na Ovčari. Shvatila sam kako sve skupa vodi toj Ovčari i zamišljanju zločina koji se tamo dogodio. Tada mi nije bilo lako te sam znala pomisliti kako se ne bih tako lako upuštala u to da sam znala gdje ću i koliko duboko morati zagrebati, no ipak mi je na kraju drago što jesam.

Povratak je u Vukovar jedno vrijeme bila samo ideja jer tamo više nemamo nikakvu nekretninu. Još smo za vrijeme progonstva stan u Vukovaru zamijenili za onaj u Zagrebu. Nisam više vezana ni za kakvo mjesto u Vukovaru gdje bih se mogla vratiti niti u njemu imam bliže rodbine tako da je prevagnuo ostanak u Zagrebu gdje me vežu obitelj, prijatelji i posao. Međutim Vukovar će mi uvijek ostati mjesto iznad svih mjesta zato što sam u njemu provela najljepši dio svoga života. Od tamo sam nasilu premještena negdje drugdje i on se ne može mjeriti ni s kojim drugim gradom ili iskustvom u životu.

Mnogo ste toga dotakli svojim romanom. Mnogi se osjećaju prozvanima. To Vam nije bila namjera? Nije mi bila namjera nikoga uvrijediti već naprosto opisati svijet kako ga je ta djevojčica vidjela. Uopće se ne radi o tuđim stvarnim životima i tuđima pričama te ne mogu dovoljno naglasiti kako je to ﬁkcija, roman koji sadrži elemente koji su potpuno izmišljeni u svrhu dočaravanja atmosfere svijeta u kojem je pripovjedačica živjela. Ljudi vole sebe vidjeti samo onako kako žele, a onda, kada ih netko vidi drugačije, to ih vrijeđa. Danas ste našli svoje mjesto u Zagrebu? Našla sam mjesto u Zagrebu iz praktičnog razloga jer sam ovdje pohađala srednju školu, a potom i studirala. Odrasla sam ovdje i udala se. Naime, velik se dio moga života odvio u Zagrebu i to je nešto što se duboko urezalo u mene. Volim Zagreb kao što volim i Vukovar, ali to su dvije različite faze moga života. Trenutno, sve što mi treba na poslovnom i privatnom planu nalazim u Zagrebu. Hoće li to uvijek ostati Zagreb, ne mogu reći, međutim sada sam već više od pola života u njemu.

Mnogi mladi Vukovarci koji su proživjeli progonstvo kao djeca imaju problem s lociranjem doma. Što je za Vas dom i postoji li uopće? Živim u Zagrebu, ali imam taj osjećaj neukorijenjenosti jer smo mnogo godina proveli u progonstvu stalno čekajući da ćemo se negdje vratiti. Kada takva privremenost u kojoj smo živjeli traje dugo ona postaje stalno stanje i jako je se teško poslije riješiti. Gdje god dođeš osjećaš kako je to samo privremeno jer u jednome si trenutku izgubio tlo pod nogama, a nisi ga jako dugo našao. Teško je prihvatiti pripadnost nekom mjestu jer toliko si toga morao proći kako bi do njega došao tako da je osjećaj neukorijenjenosti uvijek snažan. U Zagrebu sam doma jer tu mi je obitelj i ona me veže, međutim sam grad i njegove zgrade nešto su prema čemu nemam duboki i važan odnos kakav imam prema mjestima u Vukovaru. Imate li takav odnos i prema ljudima? Da, a to je upravo posljedica stalnog seljenja. Odrasteš i nađeš se u situaciji da

Panorama

I VA N A S I M I Ć B O D R OŽ I Ć uopće nemaš prijatelje iz djetinjstva budući da nigdje nisi proveo cijelo djetinjstvo i ono je rastrgano na komade koji se poslije teško sastavljaju jer se radi o posve različitim životnim fazama. To se jednim dijelom tematizira i u mome romanu kada je pripovjedačici dosta upoznavanja novih prijatelja jer sve prijatelje koje ima novi su, budući da nemaju vremena postati stari. I to doprinosi osjećaju nepripadnosti za koji vjerujem kako će me jednim dijelom pratiti cijeloga života. U romanu pišete i o buntu koji se javlja krajem osnovne škole, početkom srednje, što je zapravo normalno u tome razdoblju života, no kod Vas je nastao iz drugih razloga. Kako ste se izvukli iz toga? Od trinaeste do petnaeste godine formativno je razdoblje u kojem svaki mladi čovjek mora proći pobunu protiv škole, roditelja i sistema jer je u ljudskoj prirodi normalno odvajanje od onoga što su te učili i traženje nekog svog puta. Kod mene se to poklopilo s traženjem identiteta kojeg je u ratnim okolnostima još kompliciranije pronaći. Cijelo si djetinjstvo posvuda i stalno etiketiran kao prognanik te konačno shvaćaš kako te ljudi samo svrstavaju u ladice, odnosno očekuju od tebe da se ponašaš onako kako bi se trebao ponašati kao prognanik. Tada nastaje problem jer ne želiš više biti niti prognanik niti dijete poginulog branitelja već samo želiš normalan život. Vjerujem kako sam se iz svega toga izvukla na sretan način. Možda zato što sam imala dobru bazu u obitelji prije rata. Izašla sam iz skladne obitelji koja je u meni usadila čvrste temelje koje je teško poljuljati što god da ti se kasnije dogodi u životu. Naravno, puno mi je pomogla i mama koja je sve te godine bila uz mene. Danas ste sami majka dvoje djece i živite u Zagrebu. Ne morate im nikada ništa spomenuti. Hoćete li im i kako objasniti rat u Vukovaru? Pokušavam biti odgovorna i cijelo vrijeme tražim pravu mjeru jer želim da znaju što se dogodilo u životu njihove mame, djeda i bake, ali opet se trudim kako ne bih načinila štetu u njihovom životu i budućim odnosima s ljudima, odnosno da ne dobiju od mene negativnu energiju i impuls koji

Panorama

svrstava ljude na Srbe i Hrvate. To je ponekad vrlo teško jer nisam uvijek u stanju nadići situaciju u kojoj sam se našla budući da se stvari jednostavno moraju nazvati pravim imenom. Meni bi bilo puno draže da su to bili neki drugi ljudi, a ne naši dojučerašnji susjedi, prijatelji i poznanici koji su napravili to što su napravili u Vukovaru. Balansiram i trudim se, ali svakako znam kako neću svoju djecu odgajati u neznanju s jedne strane, odnosno mržnji s druge strane ili da se pak osjećaju hendikepirano u bilo kojem društvu kao što sam se primjerice dugo vremena sama osjećala u društvu Srba, uvijek očekujući kako će neka izjava u meni povući neki okidač i da ću se naprosto raspasti. No ako ti je stalo da imaš donekle zdrav život, radiš na sebi i stvari se mogu dovesti na neku normalnu razinu. Vrijeđa li Vas danas stanje u državi, odnosno odnos prema žrtvi Vukovara i braniteljima? Mnogo je ljudi i mnogo reakcija, ali može me povrijediti jedna izjava, odnosno jedna osoba ili skupina ljudi. Postoje ljudi koji nikada neće shvatiti ma koliko im govorio o tome što se dogodilo jer kao da imaju nekakvu slijepu pjegu i nisu sposobni vidjeti istinu tako da u jednome trenutku jednostavno odustaneš od objašnjavanja. A ima i drugačijih ljudi. Naime, nešto mi se prekrasno dogodilo s ovom knjigom. Javljaju mi se ljudi iz svih krajeva Hrvatske pa čak i iz Srbije koji su pročitali knjigu ili gledali emisiju Nedjeljom u dva i u kojima je to nešto trajno pomaknulo. To su stavovi koje ja prihvaćam, kojima želim biti okru-

žena i to je ono dobro koje iskupljuje kolektivnu traumu. Mnogo mi je ljudi reklo kako je znalo nešto o životu Vukovaraca u progonstvu, ali da nisu mogli ni zamisliti da je to tako izgledalo. Zaista, to je ono što je važno jer dobila sam mnogo više prekrasnih reakcija nego li onih nekoliko koji su se našli povrijeđenima. Pokušala sam podići priču na univerzalnu razinu i mislim da sam uspjela u tome. Željela sam da priča ne interesira samo Vukovarce već bilo koga iz Hrvatske jer tu se radi o odrastanju, obitelji, odnosima, ljubavi, znači svim onim emocijama koje čine svakodnevni život odakle god dolazimo. Jeste li očekivali takve reakcije javnosti na Vašu knjigu? Dok sam pisala roman zbilja nisam mislila kako će to ikoga interesirati jer teme su devedesetih, Vukovara i prognanika svima već toliko dosadile. Mislila sam kako će to čitati moja obitelj i bliži prijatelji, ali se sve odvilo u potpuno drugom smjeru. Naime, dobila sam pedesetak e-mailova od mojih vršnjaka iz Vukovara, Zadra i Škabrnje koji su čitajući moju knjigu shvatili kako nisu sami u svojoj situaciji i da mogu učiniti nešto sa svojim životom bez obzira na traumu koju su proživjeli. Za mene je to jedan od najvećih uspjeha ove knjige, odnosno sama mogućnost da nekome pomognem shvatiti kako je s njime sve u redu, a da je društvo ono koje nije ispravno. Jer meni je početak mojih dvadesetih bio strašno tjeskoban. U to sam vrijeme počela osvještavati što mi se sve dogodilo u životu i bilo je trenutaka kada nisam znala kako bih se nosila sa svim time pa sam počela sve to zapisivati. I to je u redu jer sam time na neki način liječila svoju traumu, ali nije ni približno dobro kao spoznaja da sam time pomjerila nešto važno u životima drugih. Promocija u Vukovaru? Tome se jako veselim. Promocija u Zagrebu bila je pred mnogo ljudi i bila je prekrasna, ali promocija u Vukovaru mi jako puno znači u smislu da ću se opet morati suočiti sa svojim osjećajima prema gradu, prema ljudima i svojom prošlosti. Već sada mi se puno ljudi javlja da će doći tako da se nadam da će dobro ispasti. Lidija Toth

Svim Vukovarkama i Vukovarcima od srca Ä?estitamo Praznik rada 1. svibanj i Dan grada 3. svibanj, Dan zaĹĄtitnika sv. Filipa i Jakova!

S TA L N E T E M E

STAMBENA PROBLEMATIKA

U GRADU VUKOVARU Nije tajna da se u Vukovaru obnavljaju mnoge zgrade koje su već prošle fazu obnove i svi smo svjesni kako je u obnovi bilo mnogo propusta. Jedan od tih mnogobrojnih propusta je i činjenica da u projektnoj dokumentaciji mnogih zgrada nije bilo stavke o ugradnji kalorimetara i alokatora kao mjerača toplinske energije. Nadležno ministarstvo nije reagiralo i nije rješavalo postojeće nedostatke tako da su problemi ostajali i na kraju su ispaštali korisnici stanova. Kroz tijek obnove stanova mijenjali su se i zakoni. Tako je 2003. i 2004. stavka o ugradnji kalorimetara i alokatora kao mjerača toplinske energije jednostavno izbačena iz projektne dokumentacije iako je bila predviđena u troškovnicima kroz obnovu stambenih zgrada. Zašto je to tako znaju oni koji su provodili obnovu, ali je činjenica da su o tim nepravilnostima argumentirano upozoravani sa svih strana.

plaćati račune prema realnoj potrošnji. Isporučena tehnologija u potpunosti prati regulativu Europske unije, a sustav je izrađen sukladno normi EN 834 koju je Hrvatska preuzela kao normu HRN EN 834:2003. U prvoj fazi projekt obuhvaća sveukupno 1192 stana u Vukovaru od čega će u njih 412 biti ugrađena zasebna mjerila toplinske energije, tzv. kalorimetri, a u ostalih 780 stanova uređaji za raspodjelu troškova za isporučenu toplinsku energiju, odnosno alokatori. Poslovi ugradnje kalorimetara i alokatora u tijeku su i,

Gradonačelnik Sabo smatra kako je troškove ugradnje kalorimetara i alokatora trebalo snositi Ministarstvo regionalnog razvoja, no kako je Grad bio suočen s tom problematikom morali su nešto poduzeti po tom pitanju tako da je na Gradskom vijeću donesena odluka po kojoj grad Vukovar snosi sve troškove ugradnje kalorimetara i alokatora. Ugovor o isporuci sustava za razdiobu potrošnje toplinske energije potpisali su u siječnju ove godine gradonačelnik grada Vukovara Željko Sabo i predsjednik uprave Siemens d.d. Mladen Fogec. Ugovor u vrijednosti 2,9 milijuna kuna vezan je za nabavu i ugradnju zasebnih mjerila toplinske energije i uređaja za raspodjelu troškova za isporučenu toplinsku energiju u višestambenim zgradama u gradu Vukovaru. Ugrađeni sustav Siemensa omogućava raspodjelu troškova za stvarno utrošenu toplinsku energiju za svaku stambenu jedinicu. Za razliku od ranijih obračuna koji su se obavljali na temelju volumena stambenog prostora gdje vlasnici nisu imali mogućnost utjecaja na troškove, ugradnjom termoregulacijskih ventila i razdjelnika toplinske energije s mogućnošću pojedinačnog očitanja, vlasnici su stanova u mogućnosti racionalno trošiti toplinsku energiju i

prema očekivanjima iz Grada, trebali bi biti završeni do početka sljedeće sezone grijanja. Do kašnjenja je došlo zbog pravnih situacija koje su se dogodile prilikom poništenja natječaja i to je glavni razlog zašto se ugradnja nije dovršila početkom godine. Nakon ugradnje razdjelnika, umirovljenik Mirko očekuje da će račun za grijanje smanjiti barem za trećinu. Do sada je račune za grijanje plaćao oko 900kn i kaže da mu nikada nije bilo dovoljno toplo u stanu. Njegovi su računi u odnosu na vlasnike stanova koji grijanje plaćaju po potrošnji bili daleko veći i nada se da će se to sada napokon promijeniti. I tako nakon nekoliko godina borbe, prosvjeda i bijelih štrajkova možemo slobodno reći da su se Vukovarci izborili za ugradnju razdjelnika potrošnje toplinske energije u svojim stanovima. Drugim riječima, od sada će svi grijanje plaćati prema stvarnoj potrošnji, a ne paušalno, po kvadraturi stana. Đuro Sabadoš

Panorama

I Z DVA J A M O

ISTINA O KOJOJ SE U HRVATSKOJ ŠUTI Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po 16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to njegov gazda jedva čeka, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion. Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje. Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji Mađarski vinogradi (Tokajac) nalaze u vlasništvu Engleza. U Češkoj je EU prisilila vlasnike šećerana da zatvore tvornice, dok su radnici završili na burzi, a sve zato jer EU ima previše šećera, a previše šećera ima zato jer ga EU uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada.

đarskoj građani nezadovoljni s EU izišli su na ulice i krenuli prema parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore. Uključio sam radio da čujem vijesti, međutim Mađarska se nije više spominjala. Navečer sam s nestrpljenjem čekao dnevnik na TV, o spomenutom događaju ni riječi. Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala. Nakon par dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli ¨Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU˝. E pa sada se pitam gdje je demokracija, gdje je sloboda štampe, kojom se toliko busamo u prsa. Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH, već 90% da ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju građani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor promijeniti Ustav, pa će Sabor mje-

sto nas donijeti najbolje rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali. Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su kroz ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio: ˝Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali˝. Nadalje, zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Nizozemskoj, zašto su pribjegli Lisabonskom sporazumu, zašto Lisabonski sporazum prihvaćaju parlamenti, zašto ga ne daju na referendum? Zato jer bi prošli kao u Irskoj, a u Irskoj znamo nisu prošli. Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Da li su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u vlasništvo bjelosvjetske maﬁje i da će naš narod biti najamna

Njemačka je zbog prekoračenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kijota, veliki dio prljave industrije prebacila u Češku. Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je češki predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoljava da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju. Prošle godine u veljači sam jedne nedjelje u vijestima na radiju u osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest – U Ma-

Panorama

I Z DVA J A M O radna snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH. Samo ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH. Znam dobro o čemu pričam, jer sam donedavno radio u stranoj tvrtci i znam koliko novca je svake godine vlasnik odnosio iz RH. Što je to potaklo sve naše stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU. Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su kupljeni, jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak milijuna eura da bi ovi napravili sve što se od njih traži. Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna. Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo. Ali sve što su oružjem dobili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti i dragulja, ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, pa su sada krenuli osvojiti svijet na novi način: globalizacijom. Pročitajte malu plavu knjižicu EU-a, koja se zove Ustav EU-a, u kojoj sve piše… I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. I mi nasjedamo tim hohštaplerima, koji nas uče što je to de-

mokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta. Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu, SAD, donedavno su imali robove, a do jučer se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država 1776. godine). I sada im je taktika da žrtvu najprije bace na koljena (najčešće kroz ﬁnancijska zaduženja), a onda dolaze s kovčezima novca, odvjetnicima i ugovorima, pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac, jer i kralj u pustinji, kada umire od žeđi, daje kraljevstvo za kap vode. Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti, a ne političari. Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli

Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini dopremili u EU da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći. Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno-prerađivačku industriju, automobilsku industriju, itd.

Panorama

Zagorci od ve do ve, već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka). No, ta politika je politika rezanje grane na kojoj se sjedi, jer kada 50% radnika u EU završi na burzi, a druga polovica više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na burzi, ponovo će poteći krv potocima. Da li će se to krvoproliće zvati Oktobarska ili Francuska revolucija nije bitno, ali to je s ovakvom politikom EU neminovno. Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno s otocima. Industrija ih ne zanima, to imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti. Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskima, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja. Kad smo već kod slobodnog tržišta, da kažem i to da je njihova teorija da sve što nije proﬁtabilno, dakle što ne može na tržištu opstati, treba propasti. Ali to pravilo važi samo za neke, iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake, samo su neke jednakije, Orwell), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer

I Z DVA J A M O poljoprivredu i tržište novca – ili rečeno šahovskom terminologijom, poklonili smo protivniku kraljicu i topove. Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku ﬁgure, dok protivnik zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili.

su po toj logici trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali ﬁnancijsku injekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoje gospodarstvo, žrtvovala preko tisuću petsto milijardi USD? Zar mi dotacijama ne spašavamo svoje gospodarstvo? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri milijuna USD, nego da ti radnici završe na burzi, gdje će koštati proračun desetak puta više? Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima. Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće objaviti. Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu (Marketing, što je to ustvari? Jedna deﬁnicija kaže da je

potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema-karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu je priprijetiti otkazom i čovjek šuti, jer ako ostane bez posla, ostat će bez svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koja je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku svetinja. Naša vlast je po meni učinila najveći propust 1992. godine, kada je u pred pristupnim ugovorima s EU potpisala da će otvoriti naše tržište europskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili domaću industriju,

Koliko su lažljivi, sjetit ćete se i sami, kada Vas podsjetim na obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas uvjeravali da ako im otvorimo vrata, da ćemo imati kamatu istu kao i u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%, a kod nas 13%). Kada su ušli obećavali su tvrtkama, koje prijeđu k njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet raditi besplatno. No naše tvrtke na to nisu nasjedale, pa su onda dr. Šošić i dr. Đodan javno popljuvali SDK, nazvavši SDK komunističkim mastodontom, koji treba ukinuti (jer takvo što ne postoji nigdje u svijetu), a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke. Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta. U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina.

Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju s Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača. Ako se samo malo suprotstavimo, izvući će asa iz rukava, a to je da će preko noći zatražiti povrat svih dugova, Nadalje, mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti. Da li Vam to što govori?

što je ovoga časa oko 50 milijardi USD. I što mislite što nas onda čeka? Čeka nas jedino moguće, a to je uvođenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na vikendice, aute (neke od tih poreza već imamo, ali će sada biti nekoliko puta veći), porez na porez – i do čega će to dovesti? Dovest će do drastičnog pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa u zdravstvu, školstvu i trgovini. I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga. Prošle godine, naš bivši premijer je rekao da je Hrvatska jedna velika obitelj, s čime se ja u potpunosti slažem, samo se pitam da li je u njegovu malu obitelj dolazila policija i centar za socijalni rad raditi reda ili je taj red radio sam, pa se pitam zašto mu u velikoj obitelji EU treba raditi reda? Kruno Pavlović Izvor: www.agroburza.hr

Panorama

DRUŠTVO INTELEKTUALAC A

JEDAN NEDOSANJANI

SAN O VODSTVU Sanjam grad u kojem neće vrijediti pravilo da imamo vodstvo kakvo zaslužujemo jer bi vodstvo – bilo ono intelektualno, gospodarsko, političko, obrazovno i svako drugo – trebalo uvijek biti ispred onih koje želi voditi! Sanjam da među vođama (naroda, poduzeća, institucija itd.) nema sve više onih koji trebaju biti vođeni jer kolona ne može biti brža od onih na čelu pa ti narodi sporo i napreduju. Sanjam grad bez vodstva onih ...koji ne znaju što hoće, ali to što ne znaju smatraju da je važnije od svakog tuđeg znanja, vještine, ukusa ili plana. (Krleža 1917.). Ako je nešto pak nadležnost nekih drugih, moramo naći snage da ih spriječimo ili promijenimo zakon, da nam dvorište ne bi uređivali drugi koji kod svoje kuće tako ne rade. Zamislimo moderne staklene zgrade na zagrebačkom Griču ili u osječkoj Mursi. Tamo toga nema. A ne dolaze li ti konzervatori možda iz Osijeka? Ne govorimo o naloženostima nego o profesionalnoj i povijesnoj odgovornosti. Sanjam o intelektualnom vodstvu uz koje će ovakav san biti suvišan. Sanjam o pametnim i poštenim patriotima koji djelima pridonose pravdi, produktivnosti i progresu. Sanjam da ćemo druge prihvaćati kao suradnike, pomagače, komplementare na općem dobru. Tada ćemo početi predlagati nekoga i iz druge stranke, a partijski partikularizam neće biti nadređen društvenoj cjelini. Sanjam kako se nećemo ustručavati okupiti sva znanja radi dobrobiti svih nas; da nećemo držati kako su svi pametni samo u mojoj stranci pa stoga i mora vladati stranačka pamet (stranački ministar, direktor, liječnik), a tražimo nestranačkog liječnika kada je naše osobno zdravlje u pitanju. Izgleda da stranačku pamet uglavnom nudimo drugima. Sanjam da kod nas ne mora biti kao drugdje gdje je profesor jezika glavni ekonomist, a priučeni (pri)pravnik ministar gospodarstva. Čemu onda posebne znanosti kada svako zna sve, a naročito tuđe stručno područje!? Sanjam kako nemamo jednopartijsko višestranačje u kojem se svaka trenutno vladajuća stranka ponaša kao nekada ona jedina partija po kojoj je svaka druga stranka neprijatelj, valjda mojoj stolici! Sanjam da ću prestati JA biti najpametniji, kada će grad koristiti znanja i usluge drugih, svojih najboljih i kada će najbolji biti i oni koji to stvarno jesu, a ne samo oni koji su u mojoj stranci, partiji, klanu, poduzeću. Kada će se naći netko dobar i u drugoj društvenoj skupini?

Ima jedan grad, svima nama drag ...! Tome gradu pjevam i o tom gradu „...sanjam, ah ponajljepši san“ (S.S. Kranjčević) Svaki pak grad čine ljudi, zidovi, struke i vodstvo.

Sanjam da će grad i opće dobro biti važniji od mene, moje funkcije, moje stranke, moje partijske struje, moga klana, moga... svuda i samo onoga moga! Sanjam vrijeme kada neće narod služiti partiji, a partija – meni; kada neću mijenjati stranku jer me nisko pozicionirala na izbornoj listi. U sveprisutnoj domoljubnosti čini se da je ipak najvažniji onaj JA, potom MOJA stranka i tek na kraju narod, u koji se inače svi zaklinjemo. Sanjam da će partijski partikularizam biti subordiniran (podređen), a ne supremiran (nadređen) društvenoj cjelini; kada će – u funkciji općega dobra – zdrava stranačka nadmetanja potisnuti svakodnevna podmetanja. Sanjam povezivanje, a ne razjedinjavanje snaga. Sanjam o budućnosti kao uravnoteženoj i produktivnoj kooperaciji politike, ekonomije, tehnologije, ekologije i humanizma - PETEH. Drugim riječima: - demokratska kontrola (politika), - racionalne upotrebe (ekonomija), - znanstvenih dostignuća (tehnologija), - u očuvanoj prirodi (ekologija), - radi blagostanja svih ljudi (humanizam). Sanjam da ću postati toliko snažan i (od)važan reći kako nisam baš JA onaj jedini važan, kako moja važnost i veličina proizlaze iz davanja važnosti i veličine drugima; da sam snažan onoliko s koliko snažnima se družim i okružim, te da sam slab onoliko koliko se družim sa slabijima. S kakvim se družimo - takvi jesmo! Pogledajmo one oko sebe i prepoznat ćemo sebe. Sanjam o gradu koji će se više prepoznavati po ljudima, a manje po političarima jer najbolje vlada ona vlada koja neprimjetno vlada; kada sve samo od sebe funkcionira znak je da je sustav dobro postavljen. To je prostor za razvoj civilnog društva, umjesto ovog svepartijskog, u kojem - sve je ništa što je izvanstranačko. Sanjam kako će političari postajati toliko mudri da će sve veći dio zajedničkih problema prepuštati na rješavanje civilnom društvu kroz interesno angažiranje građanstva. Tada će i zajednica uspješnije funkcionirati, političare manje kritizirati, a oni će opuštenije i djelotvornije voditi. Jedino će tada političari biti manje u centru svega, ali će zato biti poštovaniji. Sanjam o vremenu u kojem ćemo u znanjima drugih vidjeti korist, a ne konkurenciju; kooperaciju, a ne konfrontaciju, pomoć, a ne prijetnju jer veliki ljudi gledaju budućnost i druge, a mali gledaju sadašnjost i sebe. Veliki se bore za stoljeće, a mali tek za stolice. mr. sc. Josip Kovač nastavlja se...

Panorama

I N T E RV J U

SADAŠNJOST I BUDUĆNOST GRADA VUKOVARA

anijela Stanković sa svojih je 25 godina najmlađa zamjenica gradonačelnika u Hrvatskoj. Ova mlada i ambiciozna dogradonačelnica grada Vukovara završila je Ekonomsku školu u Vukovaru, a nakon toga i Učiteljski fakultet, smjer Predškolski odgoj. Po struci je odgojiteljica u vrtiću te je trenutno na doškolavanju za odgajatelja predškolskog odgoja. U gradu je Vukovaru kao zamjenica gradonačelnika zadužena za Odjel društvenih djelatnosti.

Kako ste ušli u politiku i koja je vaša funkcija u SDP-u grada Vukovara? Prvo sam ušla u Forum mladih jer mi se to činilo zanimljivo s obzirom da je po povratku iz progonstva situacija u gradu bila jako loša. Vrlo sam brzo bila izabrana za predsjednicu Foruma mladih i nekoliko sam mjeseci nakon toga izabrana u Gradski odbor SDP-a u Vukovaru. Funkciju sam predsjednice Foruma mladih obavljala tri godine. Zbog fakultetskih sam obveza mjesto predsjednice morala prepustiti, a u Gradskom sam odboru i danas. Predsjednica sam svog mjesnog odbora u Borovu naselju i trenutno obavljam funkciju zamjenice gradonačelnika grada Vukovara. Što obuhvaća vaša funkcija zamjenice gradonačelnika? U principu obuhvaća sve što se događa u gradu, ali zbog opsega i širine posla

uvjetno smo se podijelili tako da sam više zadužena za svoju struku, odnosno za Odjel za društvene djelatnosti, što ne znači da ne sudjelujem i u ostalim aktivnostima te širem djelokrugu rada. Budući da ste po struci odgajateljica, možete li nam reći kakva je situacija s vrtićima u gradu Vukovaru? Što se tiče Vukovara, imamo dvije ustanove: Vukovar I i Vukovar II. Vukovar I ustanova je koja odgaja i obrazuje djecu na hrvatskome jeziku, a Vukovar II ustanova je koja odgaja i obrazuje djecu na srpskome jeziku. Važno je naglasiti da se djeca bilo koje nacionalnosti mogu upisati u bilo koji od ta dva vrtića. Vukovar I vrtić je koji broji blizu šesto djece, a Vukovar II ih ima oko dvjesto. Zadovoljavaju li postojeći kapaciteti sve potrebe i imate li u planu izgradnju novih objekata? Nismo jedini grad koji ima problem s kapacitetima u vrtićima, već taj problem postoji i u ostalim hrvatskim gradovima. Mislim da je to pozitivno s te strane što nam raste natalitet i što se rađaju nove generacije, međutim problem postoji. Kad sam došla na ovu funkciju, s obzirom na to da je to moja struka, potrudila sam se zajedno sa svojim suradnicima i gradonačelnikom da sva djeca budu uspješno upisana u vrtić. Bilo bi stvarno šteta da djeca koja žele i imaju potrebu ići u

vrtić, nemaju tu mogućnost. Našli smo privremeno rješenje tako što smo preuredili prostore koji su služili kao sportske dvorane, međutim to nije dugoročno rješenje. U planu nam je proširiti vrtiće i izgraditi nove, no jedan vrtić jako puno košta, a za sada nažalost nemamo dovoljno ﬁnancijskih sredstava za njihovu izgradnju. Kako komentirate odluku Gradskog vijeća o suradnji Općine Bogdanovci i Grada Vukovara u području predškolskog odgoja? Moram reći da sam stvarno zadovoljna, kao i gradonačelnik te svi ostali koji su sudjelovali na tom projektu. Uspjeli smo omogućiti djeci iz Bogdanovaca, koja su zapravo tako blizu, a u stvari tako daleko od vrtića, da imaju priliku ići u vrtić. S obzirom da Općina Bogdanovci u svom proračunu nema ﬁnancijska sredstva za Ovakav je projekt nešto što je sasvim normalno u razvijenim europskim zemljama, a kako mi težimo ulasku u EU, potrudili smo se napraviti iskorak i omogućiti djeci s posebnim potrebama da ne zaostaju za svojim vršnjacima. otvaranje ustanove poput vrtića, u dogovoru smo s načelnikom Općine Bogdanovci gospodinom Marijanom Gelom i s ravnateljicom vrtića Vukovar I gospođom Dubravkom Sabo odlučili da će vrtić u

Panorama

D A N I J E L A S TA N K O V I Ć Bogdanovcima biti područni vrtić poput onoga u Sotinu. Iskreno mi je drago što se roditelji javljaju i što su reakcije glede ove inicijative jako pozitivne. Ta će djeca također imati priliku socijalizirati se i družiti s drugom djecom te vidjeti što to znači ići u vrtić. U akciju se u okviru svojih mogućnosti uključilo puno gradova i svi studenti koji su predali zahtjev za stipendiranje, stipendiju su i dobili. One se isplaćuju u iznosima od 500kn, 600kn, 700kn i 800kn ovisno o mogućnostima pojedinih gradova i odlukama o stipendiranju svojih studenata. Hoće li se morati zaposliti nova odgajateljica u taj vrtić i bi li u tome slučaju prednost pri zapošljavanju imala odgajateljica iz Bogdanovaca te kada bi vrtić trebao početi s radom? Morat će se zaposliti nova odgajateljica i to je još jedna pozitiva stvar vezana uz ovu priču jer nema dovoljno zaposlenih odgajatelja. O zapošljavanju ne odlučujem ja, ali vjerujem da bi prednost pri zapošljavanju trebala imati odgajateljica iz Bogdanovaca kada bi postojala jer tamo živi i najvjerojatnije poznaje tu djecu. Naravno, morala bi biti fakultetski obrazovana i s određenim radnim iskustvom. Bit će raspisan natječaj i o tome će na kraju odlučiti ravnateljica i Upravno vijeće. Vrtić bi s radom trebao početi od sljedeće pedagoške godine, dakle devetog mjeseca ove godine. Što nam možete reći o projektu Asistenta u nastavi? Imamo velik broj djece s posebnim potrebama za koje bi bilo jako štetno da se ne mogu uključiti u redovni program školovanja ili u redovni program odgoja i obrazovanja u vrtiću. Kroz humanitarne smo akcije prikupili određena sredstva i za sada će četiri djeteta dobiti asistenta u nastavi. Jedno dijete ga već ima od početka rujna i imat će ga do kraja školske godine. Cilj nam je program i proširiti, ali mislim da je ovo za sada dobar početak. Postoje li u gradu nekakva kulturna događanja za mlade?

Panorama

Što se tiče kulturnih događanja, mogu reći da se po prvi puta pokušava potaknuti mlade na dolazak u kazalište i prostor Ružičkine kuće na način da se organizira urbani program namijenjen isključivo mladima. Svakog se petka u Ružičkinoj kući održavaju projekcije dokumentarnih filmova i ovim putem pozivam mlade i sve zainteresirane da posjete te projekcije jer su potpuno besplatne. Isto tako, ono što mogu već sada potvrditi je da će se nastaviti projekt koji je započet u srpnju prošle godine, Ljeto 2010. godine, koji se održava u Radničkom domu u centru grada. To je program koji bi trebao privući mlađu publiku i koji bi trebao omogućiti mladim demo bendovima, fotografima i raznoraznim umjetnicima koji se ne mogu ni na koji drugi način predstaviti publici i probiti na scenu da bi pokazali svoje sposobnosti. Našli smo sponzore za Ljeto 2010. godine tako da će Grad i ove godine organizirati taj događaj praktički za nula kuna. Hoće li ove godine biti održan Vukovar film festival? I ovoga će ljeta biti održan Vukovar film festival. Trudimo se da to postane vukovarska tradicija, jer je Festival privukao jako velik broj ljudi te smo imali dobru suradnju s organizatorima. Vukovar je ovoga puta specifičan po nečemu dobrom. Projekcije se održavaju na šlepu što je velika rijetkost u svijetu te smo zbog toga još zanimljiviji i prikazujemo se u dobrome svjetlu. Što se tiče nas u Gradu, potrudit ćemo se da ugostiteljski objekti ponovno rade nešto duže te omoguće ljudima koji posjete Festival

zabavu i nakon projekcije filma. Grad sudjeluje i na način organizacije prijevoza u kasnijim večernjim satima kako bi ljudi koji žive malo dalje i koji možda nemaju automobil, imali mogućnost doći i pogledati projekcije filmova. Odakle su osigurana sredstva za stipendiranje vukovarskih studenata i koji su se kriteriji uzimali pri određivanju novčanih iznosa? Sva sredstva koja su bila potrebna za isplatu stipendija prikupljena su akcijom Solidarnost za Vukovar koja je započela u srpnju 2009. godine. Osim toga, u obzir su se uzeli i kriteriji kao što su socijalni status obitelji, braniteljski status i uspješnost studenta. Sve se to zbrojilo i načinila se lista na temelju koje su se dodijelile stipendije. U konačnici je najvažnije da su Smatram da ljudi imaju krivu percepciju Vukovara. Uvijek kad me netko pita kako je u gradu, kažem da imamo iste probleme kao bilo koji drugi grad u svijetu. Nigdje nije sve divno i krasno, svima uvijek nedostaje i novca i posla, pa je tako i kod nas. Ljudi imaju stereotipnu sliku ovoga grada kao grada koji je puno propatio, što naravno i jeste, ali mislim da bismo trebali pokušati krenuti nekim drugim putem i boriti se u sadašnjosti za budućnost. svi studenti koji su predali zahtjev, stipendiju i dobili. U našem se gradu to po prvi puta dogodilo i izuzetno smo ponosni zbog toga. Kakva će u gradu biti događanja povodom predstojećeg Praznika rada i Dana Grada? Ovogodišnji program obilježavanja Dana grada će biti vrlo raznolik s mnogo kulturnih, sportskih, glazbenih i zabavnih programa. Po prvi put će biti organiziran Sajam cvijeća s popratnim sadržajem, izložba fotografija, koncert glazbenih škola, cvjetni korzo, Svečana sjednica Gradskog vijeća, manifestacija “Živjeti s Dunavom” te još mnogo sličnih stvari. Isto tako, za Praznik rada organiziran je, već tradicionalno, izlet u Adicu kao zabavno-rekreacijska manifestacija. Gabriela Bartulović

P R E D S TA V L J A M O

PROJEKT VUČEDOL P

rojekt Vučedol – arheološko-turistički park, dio je cjelovitog projekta Vlade RH i Razvojne banke Vijeća Europe kojeg pod nazivom Istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine Ilok – Vukovar – Vučedol provodi Ministarstvo kulture RH. Projekt obuhvaća četiri cjeline: Projekt Ilok – povijesna jezgra, Projekt Vukovar s obnovom kompleksa dvorca Eltz i Gradskog muzeja Vukovar, obnovu barokne jezgre Vukovara te Projekt Vučedol – arheološko-turistički park. Nositelj je Projekta Vučedol – arheološko-turistički park Gradski muzej Vukovar dok je muzeološku koncepciju budućeg Muzeja vučedolske kulture dao dr. Aleksandar Durman, profesor na Arheološkom odjelu Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dugogodišnji istraživač vučedolske kulture. Pre-

ma Projektu, završetak radova izgradnje Arheološkog parka i Muzeja na Vučedolu očekuje se krajem 2011. godine za što će biti uložena sredstva u visini od 36 milijuna kuna. Projekt Vučedol – arheološko-turistički park usmjeren je na istraživanje, obnovu i rehabilitaciju kulturne baštine svjetski poznatog povijesnog arheološkog lokaliteta Vučedol. Uključivat će arheološka istraživanja, arheološki park, arheološku školu, muzej vučedolske kulture i istraživački centar, eksperimentalnu arheologiju te umjetničke i edukativne radionice. Vučedolska je kultura u cjelokupnom svom trajanju smještena u razdoblje od 3000. do 2200. g. pr. Kr. te je suvremena periodu starog carstva u Egiptu, ranodinastičkom periodu u Sumeru, prvim dinastijama u Akadu i glasovitom drugom sloju u Troji. Prema materijalnim ostacima poznato je da su stanovnici Vučedola bili zemljoradnici, da su uzgajali stoku i bavili se lovom i ribolovom. Vučedolci su poznavali i mnoge zanate među kojima se ističe tkalačka vještina, obrada kože i posebno proizvodnja keramičkog posuđa. Otkrivene peći za taljenje bakra

te kalupi za proizvodnju oružja i oruđa pokazuju da su Vučedolci poznavali tajnu obrade bakrene rudače i prvih slitina što cijelu kulturu deﬁnira kao začetnika novog civilizacijskog razdoblja na prijelazu bakrenog u brončano doba. Zanimljivo je da je na Vučedolu pronađena najstarija bronca na svijetu. U Muzeju vučedolske kulture bit će prezentirana vučedolska kultura sa svim svojim bitnim karakteristikama. Naglasak će se staviti na posebnosti arheološkog lokaliteta Vučedol - stanovanje, sahranjivanje, privređivanje, metalurgiju, zanate i duhovni život. Znanstveno-istraživački centar predviđen je za primjenu najnovijih znanstvenih metoda pri obradi arheološkog materijala te stručne rasprave i predavanja iz područja arheologije. U vinogradu Streim rekonstruirat će se tri vučedolske kuće građene od pruća i blata koje će biti prekrivene trskom. Prve će dvije kuće prikazivati tehniku gradnje i ambijent prazne kuće dok će treća biti ispunjena namještajem od pruća. Na području će se Gradeca potpuno rekonstruirati središnji dio arheološkog lokaliteta Vučedol koji je iskopan 1938. godine. Na okolnom će se poljoprivrednom zemljištu rekonstruirati vučedolsko gospo-

Panorama

u vremenu prije 5000 godina. Uz sve će to biti organizirana i arheološka škola i arheološka istraživanja u kojima će sudjelovati domaći i međunarodni stručnjaci, arheolozi i paleontolozi.

darstvo na kojem će se prikazati uzgoj stoke i obrađivanje zemlje starim alatkama te uzgoj žitarica i ostalog bilja. Bit će prikazane i arheološke radionice starih zanata kojima će se uz eksperimentalnu arheologiju nastojati rekonstruirati sta-

Arheološka će istraživanja biti podlogom i za cjelokupnu ugostiteljsko-turističku ponudu jer će smještajni objekti, restoranski kompleks, gastronomska ponuda, sportske discipline te svi sadržaji unutar zaštićene zone parka biti oblikovani prema arheološkim podlogama. Turističko-ugostiteljska i sportsko-rekreativna cjelina obuhvaćat će hotel, restoran, bungalove koji će nalikom i sadržajem biti u duhu vučedolskog vremena, suvenirnicu, igralište za djecu koje će isto tako biti s vučedolskom tematikom i edukacijskim sadržajem za djecu, sportske terene, bi-

Rekonstrukcija će obuhvaćati Megaron ljevača bakra; peći za taljenje bakra, grobne cjeline i cjelokupan pokretni inventar. Posebna će atrakcija biti dubljenje čamaca monoksila iz hrastovog debla pri kontroliranoj vatri. Pristanište s monoksilima dio je programa rekonstrukcije načina života Vučedolaca u korištenju čamaca za plovidbu i ribarenje. Posjetitelji će vidjeti i sam način ribarenja iz monoksila uz pomoć harpuna, mreža i košara. Uz Dunav će biti rekonstruirana i sojenica koja će ujedno biti polazna točka za vožnju čamcima prema otocima. re tehnologije, pripremanje kože, izrada obuće, keramike te posebice idola i igračaka, izgradnja čamaca, košara i lijevanja metala. Posjetitelji će imati priliku proniknuti u sve faze života Vučedolaca

Panorama

ciklističke staze, hipodrom, zoološki vrt s domaćim i divljim životinjama te uzgojem speciﬁčne vrste goveda, akvarij u kojem će biti dunavske ribe kojih je bilo i u vrijeme Vučedola te pastrva koje sada u Dunavu

nema, plažu za kupanje i sunčanje, lučicu za pristajanje manjih brodova i još mnogo toga. Kako nam je rekla ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar Ružica Marić, Projekt promovira kulturnu baštinu Vučedola te je prvenstveno namijenjen stanovnicima Vukovara, posebno mladima i to zbog upoznavanja s vrijednostima kraja u kojem žive. Izuzetna je vrijednost Vučedola, kao svjetski poznatog arheološkog lokaliteta i ujedno parka prirode uz mogućnost sportsko-rekreativnih sadržaja, ta što privlači veliki broj posjetitelja iz cijele Hrvatske i inozemstva. Ciljane su skupine znanstvenici, umjetnici, studenti arheologije, studenti lijepih umjetnosti, učenici osnovnih i srednjih škola, stručne skupine, sportsko-natjecateljske grupe, turistički poklonici i izletnici. Želja nam je da Projekt arheološkog parka Vučedol istakne vrijednosti kulturne baštine i potakne druge razvojne projekte kroz uspostavu vinske ceste, razvoj vinarstva i vinogradarstva te proizvodnju zdrave hrane, zaključuje ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar Ružica Marić. Gabriela Bartulović

DA N G R A DA I Ž U P E

SVETI FILIP I JAKOV APOSTOLI - ZAŠTITNICI VUKOVARA

d 14. stoljeća franjevci pišu svoju povijesnu prisutnost na prostorima Slavonije i Srijema. Nažalost, u razdoblju turske okupacije ovih krajeva uništena je sva povijesna dokumentacija o njihovu djelovanju. Ponešto se ipak pronađe u raznim dokumentima Franjevačkog Reda i u vatikanskim arhivima. No zasigurno znamo da su franjevci Provincije Bosne Srebrene jedini vjerovjesnici, biskupi, župnici i čuvari katoličke vjere na područjima pod Turcima. Usprkos svim turskim zulumima, uspjeli su sa svojim narodom živjeti i graditi crkve i samostane koji su često bili spaljivani i rušeni. Mnogi su mučenički ispovjedili svoju vjeru ili brigu za svoj vjernički narod. U Vukovaru znamo da su vodili vjersku brigu o njegovim žiteljima katolicima, ali nisu imali stalne nastambe. Godine 1643. podigli su franjevci u Vukovaru crkvu da bude središte vukovarske župe, ali i nadalje stanuju u susjednim Lazama, a tek od 1688. godine stalno borave u gradu Vukovaru. 1695. godine poimence se spominje vukovarski župnik fra Martin iz Nijemaca; pripadao je bratstvu samostana u Baču s druge strane Dunava. 1704. godine stradao je od Rakocyjevih ustanika samostan u Baču pa gvardijan fra Antun Oršić s dijelom bratstva seli u Vukovar tako da se vukovarsko franjevačko bratstvo do 1715. godine naziva “bački samostan sv. Marije u Vukovaru”. 1708. godine franjevci u Vukovaru upravljaju ne samo župom u Vukovaru. Oni pastoriziraju župe u Otoku, Drenovcima i Županji, a u Vukovaru tada grade drvenu crkvu koju na izričitu želju gvardijana Antuna Oršića posvećuju na čast Bogu i Svetim apostolima Filipu i Jakovu. 1723. godine vukovarski franjevci ne podliježu više nadleštvu samostana u Baču, već počinju graditi novi samostan i zidanu crkvu svetih apostola Filipa i Jakova. 1732. godine blagoslovio je novu crkvu njezin graditelj fra Marko Dragojević, a 1738. godine posvetio ju je pomoćni pečuški biskup Sigismund Berenyi. 1734. godine vukovarski franjevci upravljaju župama u Tordincima, Jankovcima i Sotinu, dok je Nuštar filijala vukovarske župe. 1736. godine franjevci su osnovali školu za mušku i žensku djecu u gradu te su u njoj predavali i latinski jezik. Njihova školska djelatnost prestaje izvan samostana 1863. godine, a u samostanu je od 1733. do 1783. godine djelovao visoki studij filozofije te od 1803. do 1885. godine visoki studij teologije. U prvoj su

među ostalima predavali Vukovarci fra Antun Tomašević, filozofski pisac, i fra Josip Janković, crkveni pravnik. 1754. godine fra Josip Janković pribavio je za vukovarsku crkvu tijelo sv. Bone mučenika. 1803. godine umro je u Vukovaru fra Ivan Velikanović, brođanin, dramski pisac, autor nabožnih djela, prevodilac i sastavljač teoloških spisa i povijesnih zapisa; priznati je slavonski književnik pretpreporodnog razdoblja. 1896/97. temeljito je obnovljena i proširena crkva. Baroknom dijelu crkve dograđen je novi dio u klasicističkom stilu po nacrtima bečkog arhitekta Richarda Jordana. Tom dogradnjom vukovarska crkva postaje treća po dužini u Hrvatskoj - duga je 60m. 24. svibnja 1899. godine obnovljenu crkvu posvetio je đakovački pomoćni biskup Anđelko Voršak. 1911. godine crkva je uspješno oslikana freskoslikama po mariborskoj Zorattijevoj školi. Slikanje cijele crkve trajalo je samo četiri mjeseca. 1924. godine nabavljena su tri nova zvona u ljubljanskoj ljevaonici. Jedno od zvona darovala je posljednja vukovarska grofica Sofija Eltz. 1991. godine crkva i samostan teško su stradali u srpskoj agresiji na grad Vukovar i Hrvatsku. Franjevci su ostali svome puku u gradu tijekom srpske opsade grada Vukovara. S vukovarskim hrvatskim pukom bili su deportirani i mučeni u srpskim logorima. 1995. godine tijelo svetog Bone, zaštitnika grada Vukovara, spaljeno je srpskom mržnjom na sve hrvatsko i katoličko u kripti crkve sv. Filipa i Jakova. 1997/98. godine franjevci se među prvima vraćaju u porušeni samostan i crkvu u Vukovaru. 2000. godine crkva i samostan dobili su novi krov i tri nova zvona izlivena u Innsbruck-u. 2004. godine franjevci se vraćaju iz privremenog smještaja u gradu u svoj samostan. Kako je jedna od prvotnih zadaća franjevačkog bratstva pastoralno služenje, od samoga dolaska franjevaca u ove krajeve bila im je povjerena navjestiteljska i pastoralna služba. Ni u najtežim dalekim, a niti u posljednjim teškim povijesnim okolnostima, nisu napuštali svoj narod, nego su trpjeli, ginuli, bili prognani i ponovno se vraćali sa svojim narodom na zgarišta kuća i svetišta grada Vukovara. Župskim i gradskim zaštitnicima, svetima Filipu i Jakovu, ostaju vjerni usprkos nedaćama prouzročenim raspamećenošću čovjeka s Istoka: i onog turskog i novovjekog srpskog.

Panorama

V U KO VA R S K E P R I Č E

ADICA OTOK ŠUMA piše Žarko Pavletić Žak

vanuo je novi dan, moje generacije prebiru po sjećanjima vukovarskih godina. Vukovar je sigurno najiskreniji grad na svijetu, svaka riječ utkana u rečenicu istine ogleda se u srcu časnog čovjeka koji je iskren prema svakom dobronamjernom čovjeku. Nije lako pisati o svom gradu, gradu burne prošlosti. Vukovarac je živio svoj štih, građanski zanesen kao valcer Na lijepom plavom Dunavu. Proljeće u gradu odiše životom. Vukovarci su veseliji i vedriji što im se ogleda na licu ne baš lake vukovarske svakodnevnice. Za proljeće kažu vrbopuc, kada vrba cvjeta. Poseban je osjećaj jutro s mirisom Vuke, neodoljivi lokvanj, šaš, rogoz, palacke, nešto snažno romantično, drveni most, Adica. Koračam u sjećanja. Tu u blizini nalazi se šumareva kuća, čika Husein - čuvar idile i mirnoće koju pruža šuma. Nastavljam stazom do Dobre vode, desno je ljubavna staza, sinonim za zaljubljene, početnike, ljubavnike, zavodnike i preljubnike, zatim crkvica sv. Petke (Vrbica) i perivoj; praznik za oči i dušu. Približava se Prvi maj koji je za Vukovarce poseban događaj, Praznik rada. Za Prvi maj svi putovi vode u Adicu. Cijeli se grad preselio u bajkovitu šumicu; Mitnica, Novi sokak, Bašćine, Šamac, Ciganski sokak, Bara, Slavija, Donja mala, Sajmište, Milovo brdo, Švapsko brdo, Podvučani, Lijeva i Desna supoderica, Ribarska ulica, Lokvanjski sokak, Novi Vukovar, Priljevo, Kudeljara i Borovo naselje. Šarenilo boja, ljudi svake fele, mladi, stari i oni srednje generacije - svima je bio cilj Adica. Svatko je došao na svoj način: biciklom, Fićom, Stojadinom, Trabantom, Moskvićem, Ladom itd. Poznati vukovarski slastičar Đorđe Njegić imao je Citroen Ajkulu.

Buljili smo u taj auto kao u svemirski brod. Šmekeri su bili i Mato Kuban te Pavle Vučenović na motorima. Mnogi su došli i čikljama, a oni malo hrabriji bi otvorili kupaću sezonu skačući s drvenog mosta. Familije, prijatelji, poznanici, odjednom se svi poznaju pa naravno, Vukovarci smo. Gledam obitelj; tata obukao ancug, mama haljinu, djeca vesela, čista, uredna, uﬁrcana i sretna. Dolazi ono glavno - Adica gubi svoj šumski mir i dobiva novi štih. Na sve strane ringišpili; tri puta guraš, jedan put se voziš. Đinđulaši nude đinđule, šarene laže, licitari svoje proizvode - srca, konjiće, medenjake, četen alve, svilene bombone. Čuvene karike na marike ko nabije taj dobije držala je vukovarska obitelj Miličić, tata Pero je bio šlajfer (oštrač noževa). U nizu prodavači tombole - miš bijeli sreću dijeli. Nižu se mehane, gostionice, prava ludnica. Djeca vrište od veselja, tata vadi šlajbok prebire i misli: ˝Nije svaki dan Prvi maj˝. Naš sugrađanin Đuro Kokoš bio je sklon dosjetkama. Ošišao se na ćelavo, što je u ono vrijeme izazivalo veliku pozornost, pa smo mi klinci trčali za njime. U Adici se napio špricera i kupio dvije ptice koje klepeću. Gurajući ih ispred sebe sav je važan pjevao pjesmu koju je sam skladao: ˝Kokoš pije, a pijeto se smije, nek se smije, važno da Kokoš pije˝. Glazba i ciganska svirka, tamburaši udaraju na uho za stoju. Svi ozareni, piju se špriceri, pivo, kraher, sinalco, šabeso žesta i sve što nepcima godi. Miris pečene janjetine i odojka kruži Adicom, nozdrve se šire, rastu zazubice nakon kruha masti i paprike, čušpajza i ćoravog paprikaša. Ludilo, sindikalci dijele grah s kobasicom za one plićeg džepa i one koji to vole. Na tratini raširene su deke, miris roštilja i obitelji u svojoj idili. Približava se sumrak, nestaje one prvomajske čarolije i Adica se vraća u svoj spokoj i sigurnu svakodnevnice. Jedino što je trajno u čovjekovoj osobnosti sjećanja su i uspomene. Vukovarci imaju najviše prava na svoja sjećanja, na one divne ljude kojih više nema, na građansku kulturu ophođenja sa pozdravom ´ljubim ruke´ i ´faljen Isus´. Kultura ophođenja osjećala se posvuda; biti bogat ili siromašan, biti svoj. Vukovarski frtalj sreće bilo je dovoljno da budeš sretan.

Panorama

G O S P O DA R S T VO Kada se kaže cipela svatko pomisli na Borovo, a čitava Hrvatska poznaje kožnu obuću, borosane i startasice, međutim malo njih zaista zna kako nastaje cipela. Isprobaju se u trgovini, odnesu kući i nose. Jedne su udobne, a druge elegantne, no svaka od njih ima svoju priču i svoj nastanak. Ovim ćemo vas člankom pokušati upoznati s procesom proizvodnje obuće, odnosno njegovim početnim dijelom – kreiranjem.

SPRETNE RUKE ZA SRETNE NOGE K

ako bi nastala nova kolekcija obuće kreatori za početak moraju imati ideju što njihovu kupci uopće žele, što je moderno i što će se rado nositi. To se saznaje na sajmovima na kojima su izloženi trendovi za sljedeću sezonu. Naime, kolekcija se uvijek radi godinu dana u naprijed. Za bolji uvid kakve će se boje, materijali, visine i oblici nositi pregledavaju se i modni časopisi sa sajmova jer prvo se izabiru materijali namijenjeni godišnjem dobu, a tek se onda formira ideja prema njima. Izrada same kolekcije ponekad počinje s početnom skicom, a češće se odmah crta osnova kroja za što je potrebno načiniti kopija kalupa. Naravno, kalup je trodimenzionalna stvar, a od njega je potrebno dobiti dvodimenzionalnu sliku na čijoj se osnovi crta osnova kroja i popravljaju tehničke stvari. Kada je i zadnji detalj (podstave, gumice, pojačanja, šnale, ukrasi, remenje i sl.) ucrtan u osnovu kroja, svaki se dio pojedinačno vadi, a pri tome su osnovni pribor svakoga kreatora tehnička olovka, skalpel i gumica. Kada su svi dijelovi povađeni iz osnove kroja piše se radni nalog za

izradu cipele. Kako bi se cipela mogla iskrojiti i sašiti, svaki pa i najmanji dio na njoj mora biti zapisan kao artikl s bojom i šifrom dobavljača. Do prije dvije godine cijele su se kolekcije crtale isključivo ručno, no danas se to čini samo u nedostatku vremena. Naime, borovski kreatori koriste poseban računalni program u kojemu se kreira pomoću posebnoga miša i digitalizatora, odnosno ploče za crtanje. Na žalost, još uvijek nemaju program koji će im omogućiti i 3D crtanje, no zadovoljni su što se s ovim programom s lakoćom mogu gradirati sve veličine kalupa iste šablone. Naime, ako je primjerice osnovni broj za žene 37, a za muškarce 42 veći se brojevi tada iznimno lako izrađuju, odnosno povećavaju jer ako se pojedini model usvoji potrebno je načiniti čitavi razmjer brojeva. Prije ovoga su se računalnoga programa kompletni razmjeri izrađivali ručno. Jedini je nedostatak ovoga računalnog problema problematično ucrtavanje osnove kroja budući da se računalni miš uvelike razlikuje od slobode ruke. Kada su sve linije zaglađene, a dijelovi osnove kroja posloženi svaki na svoje mjesto ovisno od ideje kreatora, slijedi isti postupak vađenja krojnih dijelova. Dobiveni se dijelovi daju izraditi na gradirki, stroju sličnome ploteru, koji ih iz kartona precizno izrezuje te se potom daju na krojenje i šivanje. Osim trenutačnih trendova i slobode ideje kojom kombinira različite ukrase i boje, kreator mora znati i niz drugih stvari. Naime, najteži je zadatak uvijek znati što gdje

može i treba doći kako bi se određenom obućom zadovoljile različite potrebe kupaca. Školovanje dizajnera obuće moguće je samo na Fakultetu za dizajn obuće u Varaždinu. Kako bi se postalo dobar kreator potreban je prije svega talent, ali on se mora potkrijepiti znanjima iz ﬁzike, kemije, raznih vrsta tehnologija i stručnih predmeta. Svaki kreator mora znati kako se određene kože dobivaju, kakva je njihova kvaliteta i čemu mogu poslužiti. Također, moraju se poznavati posebne vrste kože za namjensku protupožarnu ili hidrofobnu obuću. Nakon kreiranja, izrada se obuće nastavlja modeliranjem kojim se usavršava kreatorski proizvod. Lidija Toth

Panorama

S P O RT

PONOS GRADA

VUKOVARA Predstavljamo Vam sportaše koji su svojim uspješnim rezultatima predstavljali, odnosno još uvijek s ponosom predstavljaju grad Vukovar i Republiku Hrvatsku. Ivan Jukić rođen je 27. 12. 1977. u Vukovaru, roditelji Mijo i Katica Jukić. Ivan se veslanjem počeo baviti 1990. godine u Vukovaru, u 5. razredu osnovne škole. Tada je kao kadet nastupao na brojnim podunavskim kupovima. Za vrijeme rata odlazi u Osijek i 1993. godine počinje veslati za osječki klub Iktus. Veslajući za osječki Iktus na većini regata 1993. i 1994. nastupa kao veslač Hrvatskog veslačkog kluba Vukovar i na taj način predstavlja svoj grad u progonstvu. 1993. godine po prvi puta postaje državni prvak, a godinu kasnije ulazi u juniorsku reprezentaciju. 1995. godine na Svjetskom prvenstvu u poljskom Poznanu osvaja brončanu medalju u dvojcu na pariće. 1998. na Svjetskom prvenstvu za mlađe seniore do 23 godine u grčkoj Joanini u samcu također osvaja brončanu medalju. Vrhunac karijere doživio je 2000. godine kada je nastupao na Olimpijskim igrama u Sydneyu. U dvojcu na pariće zajedno s Tihomirom Jarnjevićem bio je naša najmlađa postava na veslačkim natjecanjima u Sydneyu te je osvojio 14. mjesto. 2002. godine na svjetskom prvenstvu za A seniore u španjolskoj Sevilli u četvercu s kormilarom s legendama hrvatskog veslanja Ninoslavom Saragom, Oliverom Martinovim, Igorom Boraskom i kormilarom Lukom Travašem osvojio je brončanu medalju i time postigao uspjeh karijere. U svojoj prebogatoj karijeri još

Panorama

je osvojio 18 Prvenstava Hrvatske u raznim disciplinama i brojne medalje na svjetskim kupovima. Karijeru je završio 2004. i od tada se veslanjem bavi samo rekreativno. Marijana Ribičić rođena je 21. 2. 1979. godine u Vukovaru. Odbojku je počela trenirati još prije rata u Vukovaru. Početkom rata odlazi u Bašku vodu te ju 1992. godine pronalazi prijašnja trenerica Smiljana Barić i od tada počinje njezina profesionalna karijera. U svojoj bogatoj odbojkaškoj karijeri igrala je u najjačim hrvatskim klubovima; Kaštelima, Mladosti iz Zagreba, Splitu, Vukovaru, Osijeku te francuskim i grčkim klubovima. Bila je standardni član Hrvatske odbojkaške reprezentacije u razdoblju od 1995. do 2000. godine. Na Europskom prvenstvu održanom 1999. godine u Italiji osvaja srebrnu medalju i time postiže uspjeh karijere. Marijana je, uz veslača Ivana Jukića, prva Vukovarka koja je nastupila na Olimpijskim igrama u Sydneyu gdje je zajedno s odbojkaškom reprezentacijom osvojila sedmo mjesto. Mirna Jukić rođena je 9. 4. 1986. u Novom Sadu. Mama Mirela Fezekaš je bila uspješna odbojkašica a tata Željko Jukić košarkaš i kasnije uspješni

trener KK Vuteks. Sve do rata živjela je u Vukovaru. Mirna je najuspješnija sportašica grada Vukovara. Plivanjem se počela baviti za vrijeme progonstva u Zagrebu, ali kako nije naišla na zadovoljavajuću sportsku potporu u Hrvatskoj, 1999. godine odselila se u Austriju i godinu dana kasnije dobila austrijsko državljanstvo. Ukupno je na Europskim prvenstvima osvojila 16 medalja, ali za Austriju. Bila je sudionica dvaju Olimpijskih igara; u Ateni 2004. godine i Pekingu 2008. godine te je nastupila na Svjetskim prvenstvima 2002. godine u Moskvi, 2005. u Montrealu i 2009. godine u Rimu gdje je osvojila brončane medalje. Rezultat karijere ostvarila je na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine gdje je u disciplini na 100 m prsno osvojila brončanu medalju. Damir Bičanić rođen je 29. 6. 1985. u Vukovaru, roditelji Ivo i Đina Bičanić. Rukomet je počeo igrati za vrijeme progonstva u Umagu u 6. razredu osnovne škole. Nakon povratka u Vukovar igra u RK Osijek Elektromodul. Iz Osijeka odlazi u zagrebački Agram Medveščak, a godinu kasnije u Zagreb Croatia Osiguranje te sada trenutno igra u španjolskom Ademar Leonu. Damir je bio kapetan juniorske reprezentacije Hrvatske te je 2005. godine na Mediteranskim igrama u španjolskoj Almerii osvojio srebrnu medalju. Seniorski je reprezentativac Hrvatske i njegov je najveći sportski uspjeh srebrno odličje na posljednjem Europskom prvenstvu održanom u Austriji u siječnju ove godine.

S P O RT Vlatka Papac Mihoci rođena je 9. 1. 1970. godine u Vukovaru, roditelji Jelka i Vlatko Papac, poginuli vukovarski branitelj. Vlatka je proslavljena rukometašica koja je karijeru započela u rukometnom klubu Borovo, a 1988. godine je prešla igrati za Podravku i ondje je provela svoju cijelu karijeru koja je trajala do 2001. godine. Igrala je na poziciji krila i srednjeg vanjskog i u svojoj bogatoj sportskoj karijeri osvojila je brojne trofeje. Od 1993. godine pa do kraja karijere svake je godine osvajala Prvenstvo i Kup Hrvatske, a najveći uspjeh doživjela je 1996. godine kada je osvojila Ligu prvaka i Super kup. U sezoni 1999/2000., zajedno s Patrikom Ćavarom, bila je proglašena za rukometašicu godine. U svojoj karijeri zabilježila je preko sto nastupa za Hrvatsku reprezentaciju. Sandra Paović rođena je 15. 4. 1983. godine u Vukovaru. Počela je trenirati stolni tenis s 5 godina. U razdoblju od 1997. do 2001. godine igrala je stolni tenis u Mihovljanu i u tom razdoblju osvajala je brojna odličja u juniorskoj konkurenciji kako na europskim prvenstvima tako i na brojnim međunarodnim natjecanjima. Između 2005. i 2007. igrala je u njemačkoj Bundesligi u Anrohtu, a karijeru je nastavila u francuskom klubu Mondelvilu koji se nalazi u samom vrhu francuskog klupskog stolnog tenisa. U svojoj uspješnoj sportskoj karijeri osvojila je 18 odličja i prije dvije godine bila je među 50 najboljih stolnotenisačica svijeta. 2005. godine na Europskome prvenstvu u danskom Aarhusu osvojila je srebrno odličje u ekipnoj konkurenciji. 2008. godine je nastupila je na Olimpijskim igrama u Pekingu te je s reprezentacijom Hrvatske osvojila brončanu medalju na Europskome prvenstvu u St. Peterburgu gdje se također plasirala u četvrtﬁnale poje-

dinačnog i natjecanja u paru. Nažalost, Sandrina je karijera prekinuta početkom 2009. godine kada je 30. siječnja stradala u teškoj prometnoj nesreći. Ovim putem Sandri želimo uspješnu rehabilitaciju i sve najbolje u životu. Daria Lazić Šoić rođena je u Vukovaru 20. 05. 1978., roditelji Zdravko i Božena Lazić. 1994. Daria počinje trenirati taekwondo u Slatini i već na svom prvom natjecanju u Rijeci osvaja 3. mjesto. Nakon toga osvaja brojne medalje na državnim i međunarodnim natjecanjima i stječe status državne reprezentativke. 1997. godine odlazi u Rusiju na Svjetsko prvenstvo gdje osvaja 8. mjestu u testu snage, a 1998. godine u Sloveniji na Europskom prvenstvu ostvarila je rezultat karijere osvojivši brončanu medalju u testu snage. Tri je puta izabrana za najuspješniju sportašicu grada Slatine, a 1999. godine od strane je Taekwondo saveza Hrvatske izabrana za najuspješniju sportašicu u rangu seniorki.

Zagreb gdje je veslao do 2003. godine kada prelazi u Veslački klub Trešnjavka za koji i sada vesla. Na Prvenstvima Hrvatske u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji osvojio je 9 zlatnih medalja i dvije srebrne. Na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2006. godine osvojio je srebrnu medalju u dvojcu na pariće. Osvojio je medalje i na brojnim međunarodnim regatama i svjetskim kupovima. Rezultat karijere ostvario je prošle godine na Svjetskom prvenstvu do 23 godine održanom u Češkoj, u Račicama, gdje je u četvercu na pariće osvojio zlatnu medalju. Damir je stalni član Hrvatske reprezentacije i može se pohvaliti sa 16 nastupa za juniorsku reprezentaciju i s njih čak 47 za seniorsku.

Dario Zahora rođen je 21. 3. 1983. godine u Vukovaru. Nogometnu karijeru započeo je u Dinamu gdje je u prvoj momčadi igrao od 2000. godine do 2006. Kao napadač Dinama osvojio je brojne trofeje. Tri je puta osvojio Prvenstvo Hrvatske i Kup Hrvatske. Nakon što je otišao iz Dinama promijenio je brojne klubove FC Koper, Slaven Belupo, NK Domžale, NK Interblock i trenutno igra u norveškom Rosenborgu s kojim je 2009. osvojio prvenstvo. Dario je također bio hrvatski mladi nogometni reprezentativac i nastupao je 2004. godine na Europskom nogometnom prvenstvu do 21 godine u Njemačkoj.

Gabriela Bartulović rođena je 21. 11. 1984. godine u Vukovaru, roditelji Vinko i Jasmina Bartulović. Judo je počela trenirati 1993. godine u Vinkovcima, u 3. razredu osnovne škole. Na svom prvom natjecanju u kategoriji -28 kg osvaja brončanu medalju i pokazuje svoj veliki potencijal. U razdoblju od 5 godina osvaja preko 35 medalja na domaćim i međunarodnim natjecanjima u konkurenciji djece i kadeta. Na Prvenstvima Hrvatske osvaja 5 medalja, tri zlatne i dvije srebrne. Odlični joj rezultati donose poziv u juniorsku reprezentaciju Hrvatske i 1998. godine nastupa na Svjetskim igrama za mlade koje se održale u Moskvi (World Youth Games Moscow). 1998. godine izabrana je za najbolju judašicu tadašnjeg Judo kluba Cibalae banka Vinkovci. Povratkom iz progonstva 1999. godine prestaje trenirati judo i time prestaje njezina karijera.

Damir Martin rođen je 14. 7. 1988. godine u Vukovaru. Veslanjem se počeo baviti 1999. godine u Veslačkom klubu

Martina Stojšić rođena je 1992. godine u Zagrebu. Gimnastikom se počela baviti 1996. u zagrebačkom gimnastič-

Panorama

S P O RT kom klubu ZTD Hrvatski sokol. Martina je višestruka prvakinja Hrvatske u mlađim uzrastima i osvajačica brojnih medalja na međunarodnim gimnastičkim turnirima. U 2007. godini ostvarila je zapažene rezultate na međunarodnim turnirima u Švicarskoj kao i uspješan nastup na EYOF-u (Europska juniorska olimpijada mladih) u Beogradu. Priznanja za 2007. godinu uslijedila su početkom 2008. godine kada je izabrana za najbolju sportašicu grada Vukovara i najperspektivniju sportašicu Vukovarsko-srijemske županije. 2008. godine za vrijeme trajanja Olimpijskih igara u Pekingu, kao najperspektivnija mlada hrvatska športašica, Martina je predstavljala Hrvatsku u Olimpijskom kampu za mlade u Pekingu. Prvim mjestom na nacionalnom prvenstvu u seniorskoj konkurenciji 2008. godine svrstana je u 3. kategoriju HOO i uvrštena u malobrojnu grupu: vrhunski sportaš. Katarina Šebetić rođena je 10. 3. 1987. godine u Vukovaru, roditelji Ana i Želimir Šebetić, te djed Berislav i baka Smiljka Šebetić bili su poznati vukovarski

veslači. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, 1999. godine, u 7. razredu osnovne škole, počela se baviti veslanjem u veslačkom klubu Mladost Zagreb. Tijekom svoje sportske karijere, koja je trajala do 2007. godine, osvojila je brojna odličja. Tri je godine osvajala Prvenstvo Hrvatske u disciplini skif (samac), a na međunarodnim regatama u Brnu i Münchenu osvojila je 1. mjesto. Na Svjetskom prvenstvu u Brandeburgu u dvojcu je na pariće osvojila 11. mjesto. Ana Nikšić rođena je 29. 6. 1989. godine. Počela je trenirati rukomet s 13 godina u rukometnom klubu Borovu. Još kao maloj djevojčici roditelji su joj prenijeli svoju ljubav prema sportu, posebno rukometu. Logičan nastavak karijere bio je u osječkom prvoligašu Croatia osiguranju gdje je prvi put nastupila u seniorskoj ekipi. Nakon Osijeka jedno je vrijeme igrala u Sesvetama,

a od 2009. godine igra u zagrebačkoj Lokomotivi. Dobri nastupi u klubu i juniorskoj reprezentaciji donijeli su joj poziv u reprezentaciju koja je nastupala 2009. na Mediteranskim igrama u Pescari u Italiji. Dinko Jukić rođen je 9.1.1989. godine u Dubrovniku. Mlađi je brat proslavljene plivačice Mirne Jukić te se također bavi plivanjem i nastupa za austrijsku reprezentaciju. U juniorskoj je konkurenciji osvajao brojne medalje, a u seniorsku je konkurenciju ušao u velikom stilu na Europskom prvenstvu u Eindhovenu 2008. godine kada je osvojio dvije medalje; srebrnu medalju na 200m mješovito i brončanu u štafeti 4x200m slobodno. U Rijeci na Europskome prvenstvu u malim bazenima bio je zlatni na 400m mješovito te srebrni u disciplini 200m delﬁn. Uzeo je i srebro na Svjetskom prvenstvu u Manchesteru u 25-metarskim bazenu na 400m mješovito. Nastupio je na Olimpijskim igrama u Pekingu gdje je bio deseti na 200m leptir. Ivan Bader

Vukovarke i Vukovarci, Radio Mačkamama Vam čestita Dan grada, Dan zaštitnika grada Vukovara sv. Filipa i Jakova! Panorama

P OV I J E S T G R A DA Stariji čitatelji zasigurno znaju tko je obitelj Paunović, dok oni nešto mlađi ne znaju gotovo ništa o obitelji koja je vrlo značajna za naš grad. Da bismo to promijenili i upoznali naše sugrađane o jednoj od najstarijih i svakako najznačajnijih obitelji u povijesti grada Vukovara, razgovarali smo s gospodinom Fedorom Paunovićem - Cicom, našim uglednim sugrađaninom, pravnikom i potomkom te znamenite obitelji .

ALEKSA PAUNOVIĆ

ZNAČAJNO IME VUKOVARSKE POVIJESTI

ako ističe gospodin Fedor najznačajnije ime i ˝svetac˝obitelji Paunović je Aleksa Paunović (1824.-1899.), rođeni Vukovarac. Aleksin je otac bio poznati vukovarski remenar i ˝kazanđija˝. U ono je vrijeme to bio vrlo dobar zanat od kojega se moglo jako lijepo živjeti. Tradicija je bila da sin nastavi očev zanat, pa se očekivalo će i Aleksa nastaviti očevim stopama. Otac je to i zahtijevao od njega, ali Aleksa nije htio. Budući da nije poštovao njegovu želju, povrijeđeni otac mu je dao određenu količinu novca, dovoljnu za početak samostalnog života, i nije više htio brinuti o njemu. Mladi Aleksa nije dugo razmišljao što će s tim novcem, pa je otišao na sajam u Šabac i ondje kupio cijelu farmu purica. Te purice zaprežnim je kolima prevezao u Vukovar i postupno ih prodavao na sajmovima povećavajući početni kapital. Kad je skupio dovoljno novca, kupio je zemljište preko puta današnjeg prostora skladišta Veleprometa, koje je ogradio i pretvorio u farmu za uzgoj goveda. BuKrajem 19. stoljeća u Vukovaru nije postojalo neko prikladnije mjesto gdje bi se okupljali gradski uglednici tako da je 1894. godine Aleksa odlučio izgraditi hotel Grand (kasnije nazvan Radnički dom). Cilj mu je bio stvoriti prikladno mjesto na kojem bi se ugledniji ljudi mogli sastajati, okupljati i družiti.

dući da je u to vrijeme (oko 1850. godine) centar Europe bio Beč, kao glavni grad Habsburške Monarhije, Aleksa je zajedno sa svojim radnicima odlučio ta goveda dobro utoviti i konjima otjerati u Beč te prodati. U austrijskoj je prijestolnici goveda prodao i zaradio još više novca. Aleksa je svakim danom povećavao svoje bogatstvo, kupovao zemlju, otvarao mesnice i postao najveći opskrbljivač mesom u Vukovaru. Za života je kupio preko 4000 jutara zemlje i tako postao najveći veleposjednik u gradu Vukovaru. Hotel je imao veliki restoran, dvoranu za sastanke, kinodvoranu i bio je uistinu posebno okupljalište. Hotel i danas postoji u izvornom obliku, ali nije renoviran do kraja. Uz hotel Grand Aleksa Paunović je zaslužan za izgradnju užeg centra grada Vukovara koji je gotovo cijeli bio u njegovom vlasništvu. Na svaku kuću koju bi izgradio, postavio je mramornu ploču sa svojim imenom i rednim brojem. Takva ploča postoji i danas u samom središtu grada i sigurno su je mnogi od vas zamijetili i pitali se što ona zapravo predstavlja. O bogatstvu najpoznatijeg člana obitelji Paunović dovoljno govori podatak da je za života imao šezdesetak kuća u svome vlasništvu. 1899. godine izgrađen je i mauzolej obitelji Paunović u kojem je sahranjen i sam Aleksa Paunović i kasniji njegovi potomci. Aleksa je za sobom ostavio dva sina, od

kojih je jedan ostao u živjeti Vukovaru, a drugi se preselio u Pakrac. Radivoje je ostao u Vukovaru i oženio se barunicom Martom Rajačić. Vrhovni poglavar Pravoslavne crkve Josif Rajačić bio je veliki pobornik zbližavanja Katoličke i Pravoslavne crkve, a tome u prilog svjedoči činjenica ustoličenja bana Jelačića, ali i kasniji ugled koji je imala obitelj Paunović u katoličkoj biskupiji u Subotici. Njezina je obitelj veoma značajna i za hrvatsku povijest jer je član njezine obitelji, patrijarh Josif Rajačić, ustoličio bana Josipa Jelačića 1848. godine u Srijemskim Karlovcima. Radivoje Paunović umro je veoma mlad u 38. godini života i za sobom je ostavio suprugu Martu i petero male djece: Danila (umro u 18. godini od španjolske groznice), Boška, Vladimira - Beciku, Smiljku i Dušana kojeg su svi zvali Šokac (nadimak je dobio zbog svoje dojilje koja je bila Šokica). Nakon njegove smrti bogatstvo se Paunovićevih smanjilo. 1928. se godine imovina podijelila između trojice braće i jedne sestre, dio je prodan, dio poklonjen, a mnogo je toga u nadolazećim ratovima i potpuno uništeno. Vladimir Paunović zvani Becika otac je gospodina Fedora. On se vjenčao s Almom Fischov, djevojkom židovskog po-

Panorama

O B I T E L J PA U N OV I Ć Gospodin Fedor naglašava kako je njegov otac bio izrazito cijenjen u gradu Vukovaru, Crkvi i u društvu općenito. O ugledu obitelji Paunović i njegovanju dobrih odnosa s Katoličkom crkvom kazuje činjenica kako su u njihovoj kući katolički biskupi i svećenici bili česti gosti. Biskupija u Subotici godišnje je organizirala dva velika lova, jedan za diplomate a drugi za domaće političare i uglednike. Na oba su lova počasni gosti bili i Vladimir te njegova dva brata Boško i Dušan.

rijekla rođenom u Fiumi (današnjoj Rijeci). Ona se kao djevojčica s roditeljima preselila u Vukovar. Njezin otac Salamon Fischov (Fedorov djed) imao je prvu benzinsku crpku u gradu Vukovaru koja se nalazila ispred njihove obiteljske kuće na uglu današnjeg hotela Lav (prema Vrškama i Veslačkom klubu). Salamon je bio i trgovac koji je u sklopu svoje kuće imao i veliki veletrgovinu (˝magacin˝ ).

Panorama

Raspodjelom imovine Vladimir Paunović je naslijedio veliko imanje ˝Trešnju˝ koje im je nacionalizacijom oduzeto od strane komunističkih vlasti 1958. godine zajedno s obiteljskom kućom u najužem središtu grada.˝ Trešnja˝ je veliko imanje koje obuhvaća 4 jutra zemlje s vilom, crkvicom (poput Eltzove crkvice sv. Roka), parkom, rijekom i mostom. Danas je obnovljena i denacionalizacijom vraćena obitelji Paunović, ali borba za obiteljsku kuću traje i dalje. O gospodinu Fedoru ne treba mnogo pisati da bi se znalo kakav je on čovjek, o njemu dovoljno govore dobra djela i usluge koje je učinio brojnim građanima

grada Vukovara. On ne ocjenjuje ljude prema nacionalnosti, nije tako odgojen. Za sebe kaže da je i kao odvjetnik i kasnije kao javni bilježnik u poslu ljudima više Gospodin Fedor nam je istaknuo da se trenutno svim silama bori za svoju obiteljsku kuću-rezidenciju Paunović, u kojoj su rođeni on i njegova sestra Marta, otac, stričevi i tetka, djed Radivoje, a koju je sagradio njegov pradjed Aleksa. Doista bi bilo ironično da kuća, koja se u knjigama službeno vodi kao rezidencija Paunović, završi u rukama tvrtke ili privatnika umjesto u vlasništvu legitimnog nasljednika. bio socijalna majka nego pravnik. Pomogao je sugrađanima koliko je mogao, gdje je mogao naplaćivao je manje, nekima je pružao odvjetničke usluge bez naknade i nije mu žao zbog toga. Drugi bi na mome mjestu zaradio i tri puta više, ali meni su zato vrata svugdje širom otvorena jer se zna tko sam, kakav sam i kakav je bio moj otac i moja obitelj zaključio je gospodin Fedor. Gabriela Bartulović

BOROVO

NE BOJTE SE NI KIŠE NI BLATA, AKO NOSITE KALJAČE BATA ridesetih godina 20.st. u neposrednoj blizini grada Vukovara, u današnjem Borovu naselju, češki industrijalac Tomaš Bata odlučio je podići najveću tvornicu obuće na području tadašnje Jugoslavije. Pogone je najprije smjestio u prostor skladišta Češke agencije u vukovarskoj luci da bi kasnije otkupio 70 hektara zemljišta sjeverno od pristaništa i izgradio impozantan stambeno-industrijski kompleks danas poznat kao Borovo naselje.

dašnjim prilikama bio prava utopija. Prva obuća borovske Bate proizvedena je već u lipnju 1931. godine kada je u Bati bilo zaposleno 510 ljudi. Samo godinu dana kasnije Tomaš Bata poginuo je u avionskoj nesreći u 56. godini života. Tomašev nasljednik, polubrat Jan, imao je istu viziju i vrlo je uspješno nastavio veliko Tomaševo djelo tako da je već 1939. godine u Bati bilo zaposleno 6 290 ljudi te je Bata bila najveća tvornica na području Jugoslavije.

Ljudi iz Bate, na čelu s Tomašem Batom, nisu slučajno odabrali Borovo naselje za osnutak sestrinskog poduzeća. Zemljište koje je tridesetih godina Bata kupio bilo je iznimno jeftino poljoprivredno zemljište na izvrsnoj lokaciji. Osim te činjenice postojala je i dobra prometna povezanost jer je tuda vodio dupli željeznički kolosijek, a uza sve to postojala je jeftina i brojna radna snaga.

Jan Bata izmijenio je ovaj dio Hrvatske. Izgradio je modernu tvornicu, naselje, zaposlio je tisuće ljudi, izgradio nove škole i moderne sportske objekte, uveo struju, vodu, telefon i moglo bi se slobodno reći da je socijalizirao život tadašnje zajednice. Sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća naselje Borovo Bata imalo je 122 zgrade izgrađene od crvene opeke u kojima je bio čak 421 stan s 1818 stanovnika.

Borovska je Bata bila replika tvornice i naselja iz moravskog Zlina. Tijekom samo nekoliko godina usred ravnice niknuo je grad budućnosti koji je visokim standardom i unutrašnjom organizacijom cjelokupnog života mnogima u ta-

1933. godine izgrađen je novi nogometni stadion, a od 1934. godine u Borovu je postojao aerodrom koji je služio kako za privatne svrhe tako i za redovite zrakoplovne linije koje su održavali jugoslaven-

TOMAŠ BATA

JAN BATA

ski Aeroput i njemačka Lufthansa. 1935. godine izgrađena je osnovna škola koja je u početku bila Batina rezidencija, a tri godine kasnije modernija i veća škola koja je u tadašnje vrijeme bila najmodernija školska ustanova u cijeloj Jugoslaviji. 1936. godine izgrađen je veliki Društveni dom koji je kasnije nazvan Radnički dom u sklopu kojega je bio restoran u prizemlju, radnički restoran na prvom katu, noćni bar, robna kuća, knjižnica, kino i prodavaonica obuće. Naselje Borovo Bata bilo je jedinstveno po tome što je sve bilo sređeno; nije bilo ograđeno, ceste su bile asfaltirane, bilo je puno zelenila, cvijeća i drveća, nije bilo gladnih, nezaposlenih, beskućnika pa čak ni pasa lutalica. Sve je djelovalo gotovo utopistički i ljudi su bili sretni i zadovoljni. Tomaš i Jan Bata nisu bili poput drugih kapitalista i moćnika. Njima nisu bili na prvom mjestu novac i silno bogatstvo. Nastojali su, a što je najvažnije u tome su i uspijevali, milijunima ljudi pružiti kvalitetnu obuću po najjeftinijoj cijeni, ali ne na uštrb radnika koji su tu obuću proizvodili. Bata je svoj poduzetnički duh temeljio na humanom odnosu prema radnicima te je za njega samo zadovoljan radnik bio istinski produktivan. Njihovi radnici bili su među najplaćenijima i imali su znatno viši standard u odnosu na druge te sve što je tvrtka Bata stvarala, bilo je ako ne najbolje, onda svakako uz bok najboljih u Europi i svijetu. Tome u prilog svjedoči i činjenica kako tvornica nije imala samo velik značaj za gospodarstvo Vukovara i okolice, nego i ogroman utjecaj na razvitak društvenih, kulturoloških i obrazovnih tijekova istočne Hrvatske. Gabriela Bartulović

Panorama

KUĆNI LJUBIMCI

KOJEG PSA ODABRATI? U prošlom broju predstavili smo vam irskog setera, sibirskog haskija i shih-tzua; tri pasmine koje su posebne svaka na svoj način. U ovom vam broju predstavljamo tri nove pasmine koje su nešto drugačijeg karaktera i temperamenta, ali koje su isto tako prekrasne i popularne među ljubiteljima kućnih ljubimaca. Zlatni retriver jedna je od najpopularnijih pasmina na koju se odlučuju obitelji. To su temperamentni psi koji obožavaju

vodu i sve vezano uz nju te će neumorno plivati dok god im vlasnik baca kakvu granu ili lopticu. Takve igre zlatni retriver voli i na suhom. Donošenja bačenog predmeta nikad dosta! Pasmina je izuzetno inteligentna te brzo shvaćaju i lako uče. Najveće im je veselje boraviti uz obitelj, ne vezuju se uz samo jednog čovjeka i vrlo su prilagodljivi. Svakog novog člana obitelji, kao i goste, prihvaćaju s radošću kao potencijalne prijatelje za igru i maženje. Zato se ne treba odlučivati uzimati retrivera ako će pas često boraviti sam. Tada naime, postaje depresivan i pati ako nije uključen u obiteljska događanja. Onaj tko želi čuvara, nije na dobrom putu jer ovo je pas koji će se obradovati i provalniku. Nisu pasmina koja pretjerano laje, ipak s veseljem najavljuju svakog gosta. Dosta su halapljivi i za komadić mesa u stanju su učiniti sve, a onoga tko im ga daje prihvatiti kao najboljeg prijatelja. Skloni su debljanju pa njihovi vlasnici moraju biti dosljedni jer zlatni retriver ne zna u kojem trenutku prestati s hranom.

Panorama

Njemački ovčari se u cijelom svijetu koriste za vođenje, pronalaženje zatrpanih u lavinama, kao psi tragači, čuvari, obrambeni i policijski psi. Na natjecanjima u poslušnosti daleko su iznad ostalih pasmina. Karakteristična su svojstva čistokrvnog njemačkog ovčara pažljivost, iskrenost, budnost, vjernost, nepodmitljivost, srčanost, borbenost i oštrina. Ova svojstva čine ga vrlo pogodnim za svaku uporabu, a naročito se koristi kao pas čuvar, pratilac, pas za zaštitu i kao pas stražar. On je željan učenja, inteligentan i brzo shvaća bit stvari. U radu s njim koristite uglavnom govor. Velika većina ovih pasa obožava svog gospodara, ali nema pretjeranu potrebu za njegovim dodirom. Njemački se ovčari dobro slažu s drugim psima, drugim životinjama i djecom pod uvjetom da su ispravno socijalizirani. Nepozvanim posjetiteljima neće dozvoliti pristup. Ljudi koji imaju njemačkog ovčara često zaborave na činjenicu da je to radni pas koji želi raditi za svoga gazdu. Za ovog psa nije dovoljno samo druženje u kući nego ga treba zaposliti. Ne savjetujemo vam nabavku njemačkog ovčara ukoliko

stvarno nemate dovoljno vremena da se njime i bavite. Bokser je nastao križanjem mastifa, zvanog bullenbeisser, i buldoga. Bullenbeisser se koristio za lov na medvjede, a buldog za borbu s bikovima. Moglo se očekivati da će bokser naslijediti krvoločnost svojih predaka, ali je pametnom selekcijom uklonjena agresivnost i ublažena ﬁzionomija, koja nije ulijevala povjerenje. Bokser je oprezan pas, a neki bi rekli i agresivan te mu je stoga potreban nježan, ali odlučan i dosljedan odgoj. Budući da potječu od borbenih pasa, znaju se neustrašivo suprotstaviti protivniku te se ne boje žestokih napada. Preporučljivo je ga školovati jer pogrešnim odgojem može postati opasan nasilnik. Iako se ubraja među službene pasmine, on je prije svega kućni i obiteljski pas. Živahan je, razigran, izvanredno pažljiv prema djeci i ostalim članovima obitelji. Tipično za boksera je guranje njuškom ukućana kako bi im dokazao svoju privrženost. Njegova živahnost i potreba za kretanjem zahtijevaju redovne i duge šetnje. Skroman je i zadovoljan boravkom u stanu gdje ne laje previše. Za razliku od ostalih pasmina bokseri su skloniji zdravstvenim problemima i stoga nisu dugog vijeka pa često ne dožive ni deset godina. Dunja Perić

Z D R AV L J E

PROLJETNE

ALERGIJE U

z visibabe, jaglace, ljubičice, lastavice i toplije dane među vjesnike proljeća ugurale su se i alergije. Nekoć su ljudi obolijevali od sušice, djeca umirala od difterije i dizenterije, a danas sve veći broj djece i odraslih obolijeva od alergijskih bolesti. Alergije posljednjih desetljeća pokazuju trend porasta te ih smatramo bolestima suvremenog doba. Mnogi stručnjaci navode kako su mogući uzroci porasta broja alergijskih bolesti zagađenje okoliša i suvremeni način života. Najjednostavnije rečeno, alergija je pretjerana reakcija našeg obrambenog sustava na tvari iz prirode koje nisu opasne. Popis tvari na koje se može razviti alergijska reakcija vrlo je velik. Gotovo svaka tvar iz našeg okoliša može izazvati alergijsku reakciju. Neke se tvari ubrajaju u češće alergene, primjerice pelud biljaka, grinje iz kućne prašine, dlake životinja, spore plijesni, jagode, lijekovi, konzervan-

si i aditivi iz hrane i pića, otrovi koje luče insekti nakon uboda, itd. Što se tiče alergija na pelud naša je zemlja vrlo speciﬁčna jer u mediteranskoj Hrvatskoj raste jedna vrsta bilja, a u kontinentalnoj Hrvatskoj druga. U mediteranskoj Hrvatskoj ljudi pate od alergija na pelud masline, bora, drijenka i lavande, dok su u kontinentalnoj Hrvatskoj najpoznatiji alergeni breza, lipa, trave i ambrozija. U prvim proljetnim mjesecima u kontinentalnoj Hrvatskoj najjače alergogeno djelovanje imaju lijeska i breza. U svibnju počinje cvjetanje trave čiji je maksimum cvatnje u ranom ljetu. Ljetni su i kasnoljetni alergeni peludi raznih vrsta korova, osobito ambrozije. U vrijeme proljeća zbog visoke koncentracije peludnih zrnaca u zraku uslijed cvjetanja biljaka najjače je izražena peludna hunjavica ili sezonski alergijski rinitis. Peludna hunjavica sezonska je alergijska bolest gornjih dišnih putova i najčešći je oblik alergijske reakcije. Kod osoba koje su alergične pojavljuju se simptomi poput začepljenosti nosa s iscjetkom, svrbeža, kihanja, a dolazi i do crvenila očiju. Simptomi alergije na pelud znaju trajati nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci. Procjenjuje se da oko 400 000 ljudi u Hrvatskoj pati od peludne hunjavice. Dr. Alma Rožman kaže da alergije nisu izlječive, nego postoje periodi u životu osobe kada alergijski simptomi nestanu ili se smanje. Liječenje alergije mora biti usmjereno na liječenje imunološke upale što doprinosi smanjenju ili potpunom nestanku simptoma. Ako se radi o sezonskoj alergiji ona se liječi tijekom određene sezone, a ako je alergija cjelogodišnja, liječi se kontinuirano. Liječenje se mora provoditi pod kontrolom liječnika i bolesnik nikad ne bi trebao sam prekidati liječenje.

Osim samog liječenja bitno je i preventivno djelovati: • potrebno je redovito pratiti bioprognozu i peludni kalendar, • bilo bi poželjno ugraditi klima uređaj jer on smanjuje količinu peludi za 90%, • prozore prostora u kojem se boravi treba držati zatvorene, • vrijeme treba provoditi na mjestima gdje nema ambrozije, • radove van kuće treba obavljati neposredno nakon kiše, kasno poslijepodne ili predvečer jer je onda koncentracija peludi najmanja, • treba izbjegavati izlazak iz kuće u razdoblju od pet sati ujutro do deset sati prijepodne jer je onda koncentracija peludi najveća, • također izbjegavati izlazak za vjetrovitih dana, • treba oprati kosu svaku večer jer se peludna zrnca skupljaju na vlasima kose, • često prati ruke, • treba nastojati izbjegavati sušenje i zračenje odjeće, posteljine i prekrivača na otvorenom, • izbjegavati pušenje, sprejeve i slične iritanse jer oni pojačavaju simptome alergije. Iako se alergija ne može izliječiti, ona se može ublažiti. Jako je važno jačati imunitet kako bi se organizam sam mogao lakše boriti protiv alergena. Preporuka je uzimati kalcij, vitamin C i cink. Kalcij regulira propusnost krvnih žila te tako ublažava alergijsku reakciju, vitamin C snižava razinu histamina tako da je koristan u ublažavanju alergijske reakcije, a cink jača imunološki sustav i pomaže da ne dođe do alergijske reakcije. Dunja Perić

Panorama

Događanja povodom Dana grada Vukovara i Dana zaštitnika Grada sv. Filipa i Jakova 9. travnja– 20. svibnja 2010. 9. MEMORIJAL STJEPANA PETROVIĆA Izložba slika Stjepana Jozića - ulja, akrili, akvareli Gradski muzej Vukovar - Galerija Oranžerija Petak, 30. travnja 2010. 10,00 sati „MLADOST I RADOST VUKOVARA“ Cvjetni korzo - svečana povorka djece ulicama Vukovara Organizatori: Društvo „Naša djeca“ Vukovar u suradnji s vukovarskim dječjim vrtićima i osnovnim školama Trg Republike Hrvatske 19,00 sati ZAŠTO VOLIM FILATELIJU? Izložba uradaka sekcije HFD Vukovar – mladež OŠ Mitnica Organizator: Hrvatsko ﬁlatelističko društvo Vukovar Ružičkina kuća - predvorje, Strossmayerova 25 20,00 sati GODIŠNJI KONCERT HKGD „DUNAV“ VUKOVAR Sudjeluju: Dječji zbor „Vukovarski golubići“, mješoviti pjevački zbor, mlađe i starije folklorne i tamburaške sekcije Hrvatski dom Vukovar – Strossmayerova 20 Subota, 1. svibnja 2010. 10,00 sati PRVOSVIBANJSKI IZLET U ADICI Zabavno-rekreacijska manifestacija Organizator: Turistička zajednica Grada Vukovara Izletište „Adica“ Nedjelja, 2. svibnja 2010. godine 11,00 sati PAINTBALL TURNIR Sudjeluju momčadi iz Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine Organizator: Paintbal klub Vukovar Pomoćni teren HNK „Radnički“ Borovo naselje Ponedjeljak, 3. svibnja 2010. 9,30 sati ODAVANJE POČASTI ŽRTVAMA DOMOVINSKOG RATA GRADA VUKOVARA I MOLITVA Spomen-obilježje na Memorijalnom groblju 10,30 sati SVEČANA SVETA MISA U CRKVI SV. FILIPA I JAKOVA Predvodi fra Željko Tolić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita 11,30 sati PROCESIJA ULICAMA GRADA VUKOVARA Crkva sv. Filipa i Jakova, Samostanska, Trg hrvatskih branitelja, Dr. Franje Tuđmana, Trg Republike Hrvatske, Križ svim žrtvama za slobodnu Hrvatsku/ 12,00 sati PODIZANJE STIJEGA GRADA VUKOVARA I SV. FILIPA I JAKOVA NA JARBOLE NA UŠĆU VUKE U DUNAV Himna sv. Filipa i Jakova (Mješoviti crkveni zbor sv. Cecilije) Blagoslov Grada i građana 17,00 sati ŽIVJETI S DUNAVOM Dunav, riba, vino i tambure Grad Vukovar svojim građanima i gostima Organizatori: Grad Vukovar, TZ grada Vukovara, Športske-ribolovne udruge „Dunav“ i „Dea sport“ Vukovar, Društvo „Hrvatska žena Vukovar“ Ušće Vuke u Dunav

17,30 sati 135. OBLJETNICA HUMANITARNOG DJELOVANJA DOBROVOLJNOG VATROGASNOG DRUŠTVA VUKOVAR Svečana sjednica Dvorana V&S, Ulica Vijeća Europe bb, Vukovar 18,00 sati VOŽNJA ZA VUKOVAR 2010. Humanitarni moto party Organizatori: Moto klubovi Dubrovnika, Konavala, Župe i Vukovara Moto klub Vukovar, Borovo naselje, Vile Velebita bb 19,00 sati ULIČNE ATLETSKE UTRKE UČENIKA OSNOVNIH I SREDNJIH ŠKOLA GRADA VUKOVARA Organizatori: Upravni odjel za društvene djelatnosti, Zajednica športskih udruga Grada Vukovara, Atletski klub „Maraton“, pedagozi TZK vukovarskih škola Start: Veleučilište „Lavoslav Ružička“ Vukovar i Palača „Srijem“ Cilj: Trg Republike Hrvatske 21,00 sat VEČERNJI KONCERT – HALID BEŠLIĆ Organizator: Grad Vukovar Nogometni stadion u Borovu naselju Srijeda, 5. svibnja 2010. 19,00 sati PREDSTAVLJANJE KNJIGE IVANE SIMIĆ BODROŽIĆ„HOTEL ZAGORJE“ Organizator: Gradska knjižnica Vukovar Ružičkina kuća, Strossmayerova 25 Subota, 8. svibnja 2010. 9,00 sati TURNIR U PIKADU SLIJEPIH SPORTAŠA Organizator: Športsko društvo slijepih „Ravnica“ Podružnica Udruge slijepih Vukovarsko-srijemske županije Vukovar-Borovo naselje, Velebitska 16A 14,00 sati „VII. REGATA SV. FILIPA I JAKOVA“ i III. REGATA VESLAČKOG KUPA „MILJENKO FINDERLE“ Svečano otvaranje i veslačka natjecanja Organizator: Hrvatski veslački klub „VUKOVAR“ Otok športova – Parobrodarska bb 17,00 sati OBILJEŽAVANJE 65. OBLJETNICE POBJEDE NAD FAŠIZMOM I DANA EUROPE Za područje Vukovarsko-srijemske županije i Grada Vukovara Organizator: Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Vukovara Spomen područje Dudik Nedjelja, 9. svibnja 2010. 10,00 sati ŽUPANIJSKO NATJECANJE U GAĐANJU LETEĆIH META GLINENIH GOLUBOVA – DISCIPLINA TRAP Organizator: Lovačko društvo „Zrinski“ Vukovar Streljana kod Lovačkog doma Vukovar, Dobra voda 2 Subota, 15. svibnja 2010. 10,00 sati SJEDEĆE ODBOJKE Nastupaju klubovi sjedeće odbojke: Agram-Zagreb, Slavonski Brod, HVIDR-a Osijek i KSO Vukovar Organizator: Klub sjedeće odbojke „Vukovar Sportska dvorana Osnovne škole Mitnica Željko Sabo, teolog Gradonačelnik