UMJETNOŠĆU I LJEPOTOM PROTIV PRERASUDA

Dr. sc. Enes Quien, prof.

Udruga ''Crne mambe'' i udruga specijalne jedinice policije ''Barun'' iz Domovinskog rata, začetnik je ideje o tome da se ljepotom i umjetnošću ukazuje na svestranost braniteljskih kreativnih mogućnosti, da se ljepotom bori protiv predrasuda i stvarnosti takva kakva već jest. Branitelji nisu samo zgubidani u kockarnicama, neradnici, ovisnici, neobrazovani, i slične konotacije koje običavaju neki s njima povezivati, već mnogi i ozbiljni profesionalci, visokoobrazovani, vrijedni, poduzetni, konstruktivni, stručnjaci u različitim i mnogim djelatnostima, inženjeri, profesori, liječnici, pravnici, ekonomisti i intelektualci svih vrsta, kao i kreativni umjetnici, dizajneri, arhitekti, književnici.

Čast nam je i zadovoljstvo pozvati Vas na izložbu umjetničkih djela pod nazivom "Umjetnošću i ljepotom protiv predrasuda", Izložba je postavljena u organizaciji Udruge ratnih veterana Domovinskog rata "Crne Mambe" i Udruge specijalne jedinice policije "Barun" – Zlatar, te Zajednica Veterana Oklopno Mehaniziranih Postrojbi Hrvatske Vojske Na izložbi možete uživati u djelima raznih renomiranih umjetnika. Bit će izložena djela kipara, slikara, te fotografa.

Textove napisao : Dr. sc. Enes Quien, prof.

Dizajn i priprema:

Mlada kiparica i medaljerka Paula Banić (rođena u Zagrebu 6. kolovoza 1987.) nije bila braniteljica u Domovinskom ratu, ali smo je kao vrijednu asistenticu udruga ''Crne mambe'' i ''Barun'', i suorganizatoricu izložbenih projekata uvrstili na izložbu. K tome je iznimno talentirana umjetnica i inteligentna osoba. U svojemu radu imala je snažan i značajan pomak prema naprijed u likovnoj i filozofskoj zrelosti. Paula je s malih formata prešla na veće (velike), a s medalja i minijatura u kiparstvu konkretnije kiparske forme, u vidu reljefa i samostalnih skulptura. Važno je napomenuti da je kod Paule u samom središtu nekog umjetničkog djela uvijek i samo čovjek i njegova osobnost, kako psihološka i umna, tako i ona fizička. „Otisci“ su glavna tema i najvažniji način Paulinog filozofskog i likovnog izražavanja i idejne interpretacije. U tom je smislu imala originalan diplomski rad. Bliskim osobama je u silikonu uzela jedan segment, dio lica, i iskucala u nekoj od plemenitih kovina (srebru), i na taj način ovjekovječila svoj intiman odnos sa sitnoplastičkom vještinom.

Likovno je samo materijalizacija njenog dugotrajnog promišljanja, tj. materijalno utjelovljenje neke ideje.

Radi i forme jastuka. Vidljivo je da je Pauli transcedentalno i neobjašnjivo, podsvjesno i nesvjesno glavna preokupacija. Poput Sigmunda Freuda Paula istražuje stanja ljudske svijesti u različitim fazama sna, pokušavajući iščitati njihova značenja. Paula je topla i iskrena osoba i u životu su joj međuljudski odnosi izuzetno važni, kao i sami ljudi koji su u interakciji s njom i njenom osobnošću, i to se očituje u sferi likovnosti.

Motiv jastuka je dobar za istraživanje jednostavnosti i napetosti forme. Udubljenje u njemu predstavlja otisak glave i ukazuje na mekoću jastuka, koju povezujemo s osjećajem ugode, odmora i sna. Paula zna da je u čovjekovom životu san je jedan od najvažnijih segmenata života. Zanimaju je pitanja vezana uz san: što se događa s nama dok sanjamo? Kako uopće možemo „uhvatiti“ i shvatiti san? Otisak glave u jastuku ne može nam reći o snu koji smo sanjali, ali jasno simbolizira spavanje i sanjanje. No, ona pokušava materijalni trag sna iščitati vizualnim uobličenjem određenog sna u određenoj formi koju taj jastuk poprima neposredno nakon buđenja i ustajanja iz kreveta. Jastuk poprima bezbroj oblika koji su u stalnoj promjeni tijekom sanjanja; on može biti zgužvan, naboran što nas vizualno podsjeća na noćnu moru, na neku napetost koju smo proživljavali u snu. Prije spavanja namještamo si jastuk kako bi nam bilo udobnije, kako bi nam pod glavom bilo nešto mekano. A onda jastuk kao da upija naše snove. Jastuci predstavljaju putovanje kroz snove. Kako bi „ulovila“ snove koji su tako značajna sastavnica naših života, pokušala je pronaći i zabilježiti baš one najkarakterističnije forme jastuka. Različitim oblicima jastuka pokušala je dočarati razne vrste snova - od onih lijepih pa do ružnih, od nježnih formi s utisnutom glavom do agresivnih i dinamičnih nabora, u kojima se kriju strašne scene noćnih mora. San je naše nesvjesno, oslobađanje podsvjesnog koje mi sami svjesno ne možemo dokučiti, razotkriti i neposredno prevesti u zbilju; mi ga riječima pokušavamo interpretirati, a Paula je to pokušala „prevesti“ u određeni materijal. Srebrni sjajni jastuk od aluminija simbolizira duhovno i nadrealno. Sam metal kao kruta i teško promjenjiva tvar pri oblikovanju vizualno se pretvara u nešto toliko lagano i podatno. Paula Banić je i majstorica reljefa, što se jasno vidi i na našoj izložbi. Reljefi su isto tako svojevrsni otisci snova. Nadovezuju se na seriju radova „Znakovi vremena“ u kojima se prožimaju ista lica (osobe), ali i njezino lice kao otisak, i ti modeli, u koliziji s „Jastučićima“ poprimaju novi moment otiska, ili, rekli bismo, utiska koji nosimo u sebi određene osobe ili nas samih. To je podsvjesni otisak, impresija određene osobe ili naše podsvjesno „ja“. Spoj stare serije radova „Jastučići“ i novonastalih reljefa govori o zabilježenim snovima, autoričinoj podsvijesti koja izlazi kroz snove. U reljefima se iščitavaju dijelovi lica, ponajviše kiparičinog lica i lica drugih njoj bliskih osoba koje nosi utisnute u sebi. Reljefi to izražavaju na jedan simboličan, metaforički način. Oni su stanja podsvijesti koja izbijaju u svjesnu sferu zarobljeni u metal.

DAMIR BRČIĆ

CIKLUS DADAMir Hrvatski branitelj bio je i umjetnik Damir Brčić. Rođen 1960. u Zagrebu. Školu primijenjene umjetnosti završio 1979., a Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, grafički odjel, 1984. u klasi prof. Miroslava Šuteja. Godine 1987. studirao na Ecole Internationale des Artes u Parizu kao državni stipendist. Dizajnirao i ilustrirao stotinjak knjiga, slikovnica, monografija i plakata. Autor sedamdesetak znakova, logotipa i maskota za brojne hrvatske tvrtke, sportske kolektive, državna, europska i svjetska natjecanja, autor TV špica, reklama i animiranih filmova, te dizajna desetak časopisa. Autor scenografija za centralnu proslavu 950. godišnjice osnutka zagrebačke biskupije.

Dobitnik 30ak nagrada i priznanja za umjetničko i pedagoško djelovanje. Godine 2013. od Hrvatskog paraolimpijskog odbora dobiva godišnju Zahvalnicu za promociju paraolimpizma u republici Hrvatskoj. Autor brojnih predgovora, likovnih kritika i recenzija za likovna događanja u Hrvatskoj i član stručnih povjerenstava i prosudbenih komisija. Član stručnog povjerenstva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za procjenu zahtjeva za odobrenje udžbenika iz oblasti likovna kultura (2005. /06. i 2012.). Dobitnik 4 priznanja Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Agencije za odgoj i obrazovanje Republike Hrvatske za osvojena prva mjesta na Državnim natjecanjima srednjih likovnih škola Hrvatske. Godine 2010. dobiva Posebno priznanje Knjižnica grada Zagreba za izuzetan doprinos u promicanju kulturno pedagoških sadržaja s djecom i mladima. Od godine 1996. radi na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna kao profesor Grafičkog dizajna, Povijesti struke i Crtanja akta, odjel Grafika. Godine 2001. i 2002. predaje Vizualne komunikacije i dizajn na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji, a od 2007. je docent na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Sudjelovao na 34 samostalne i 44 skupne izložbe u domovini i inozemstvu. Sudionik Domovinskog rata, otac dvoje djece. Vrstan je crtač i grafičar. Crtačku vještinu dovodi do visokoga stupnja virtuoznosti, u kojoj i najmanji detalj ima svoju prirodnu, ali i likovnu logiku. Brusio je tehničku crtačku i grafičku vještinu do savršenstva. Petnaestak je godina crtao običnu muhu. U bezbroj varijacija, u kojima je žonglirao sa svim mogućim formama i stilovima. Svakim se svojim potezom, nanošenjem linija i boja kojima oblikuje plohu pretvarao u majstora katkada infantilizirane vizije, prepune nenadmašne mašte.

Postavio se kao samosvojni autor koji spontanom i ležernom preobrazbom crta svoj neobičan svijet. Krasi ga u djelima jetki humor te vrhunska ironija i cinizam, i u tome je kontekstu neosporno uvjerljiv umtjetnik. Ironija i cinizam proizlaze iz njegova karaktera, iz njegove osobnosti, a to na neki način znači potpuno iskrenost u pristupu umjetničkoga stvaranja, bez laži i fige u džepu. Sklonost dekorativnosti ornamentalnih crtačkih elemenata duguje svojemu iskustvu dugogodišnjega profesionalnog bavljenja dizajnom i ilustracijom. U Brčićevu radu uvijek izvire crtačka misao rasnoga grafičara.

Nikada se nije upuštao u slikarsku avanturu.

Uvijek postiže likovno bogatstvo varijacija, neposrednost međuodnosa i odjeke u dojmljivoj skali crtačkih mogućnosti . U zadnje vrijeme, duhovit kakav jest, igra se s dosjetkom sa svojim imenom. Kako se zove Damir, iz Da je izveo Dada, dadaizam. Dadaizam je povijesni avangardni pokret nastao u Zürichu 1911. godine, s Cabaretom Voltaire Huga Bala, Tristana Tzare, i drugih. Značajan je bio u Njemačkoj, Francuskoj, a od 1915.i u New Yorku s Marcelom Duchampom, najutjecajnijim umjetnikom 20. stoljeća, Francisom Picabijom i Manom Rayom. Izražavaju egzistencijalni apsurd, stvaraju anti-umjetnost, a nove tehnike, ili bolje, strategije izražavanja su kolaž, montaža, i ready-made M. Duchampa koji je potpuno naglavačke revolucionirao umjetnost 20. stoljeća, jer je s vizualnoga umjetnost preobrazio u pojmovno, cerebralno, intelektualno.

ROBERT BUDOR

MAGMATIČNA MJESTA UNUTARNJIH PROSTORA Slikar Robert Budor, rođen u Zagrebu godine 1954., sudjelovao je kao branitelj u Domovinskom ratu u 100-toj brigadi, ratujući u Bobovcu kod Sunje, a poslije kod Nove Gradiške. Poznat je i priznat akademski slikar po svojim ugođajnim i ambijentalnim apstraktnim slikama. On je jedan od onih umjetnika koji neprestano, u dugotrajnom kontinuitetu, okreće oči k svojoj nutrini, k svojoj duši, a duševna introspekcija rezultira iluzijom na granici apstraktnog do mjere potpunoga gubitka i najmanjega traga s prirodnim predloškom; naime, u njegovim slikama ne postoji linija, sve je pretočeno u velike obojane mrlje. Iluzija je logika ovih gestualnih ekspresivnih slika, dokazujući kako je stvaranje istodobno i proces i trenutak. Već je Worringer smatrao da je volja za stvaranjem u svakom razdoblju ljudske povijesti adekvatan odnos čovjeka prema svijetu koji ga okružuje. Robert Budor u svojemu slikarstvu daje vrlo određen pečat svoje interpretacije svijeta koji ga okružuje, i svoj obol slikarstvu kao uzvišenoj djelatnosti duha. Najkraće rečeno, opće stanje njegova dugogodišnjega ustrajavanja u slikarstvu jest permanentno izražavanje stanja metafizičke strepnje. I u Budorovom slikarstvu bitan je stav da kompozicija ima svoje logične strukturalne odlike te se postavlja kao poligon za neposredno izražavanje osjećaja, što ga približava postulatima ekspresionizma. Budor je oduvijek pokušavao i tražio slikarske načine za izražavanje svojih imaginarnih putovanja bespućima vlastite duševnosti, koja su se dala shvaćati na nekoliko načina: u njegovim slikama sukobljavale su se i sukobljavaju se, ali i skladno nadopunjuju zbilja i metafizička simbolika, san i java, i prije svega, međuodnos vremena i prostora. Prevlast golemih bijelih površina simbolički emanira duh bezvremena i svevremena. Posve razbivši predmetnu zbilju, predstavljao je nizove zelenih, pa plavih, modrih, pa sivih, pa bijelih (ovdje izloženih) tamnina i svjetlina, sasvim imaginarnih u predodžbi nebeskih daljina, morskih dubina i odnos prostorvrijeme (vremenoprostor) s imaginacijom beskraja i beskonačnosti. Budorove slike naime, uvijek predstavljaju himnu svijetu, prirodi, prostoru i vremenu. Ako je istinita tvrdnja da se prava umjetnost zbiva u spoju likovnoga i intelektualnog sadržaja, onda je Budor umjetnik kompleksnog ustroja. Njegovo stvaranje temelji se na načelu kvalitativne materijalne redukcije, ne bi li apstrahirao literarno-narativni sklop Percepcijsko se opserviranje transformiralo u bujnu i brzu gestu radi težnje za posredovanjem svijeta onkraj našega osjetilnog i empirijskog dometa. Podjednako je njegovao i njeguje i materičnost pigmenta, u svrhu strukturiranja i upravo, stratigrafiranja (uslojavanja) kolorističkih impasta. Javljaju se suptilne nijanse dubokih i tamnih modrih, sivih i bijelih tonova, koji svojom tananom razlikovnošću otvaraju sfumatozne sfere, predočavajući prostore zapunjene kozmičkim silnicama, i vrtložnom energijom, poput u apstrakciju pretočenu, pjenu olujnih valova. Svi apstraktni prikazi energetskih silnica prirode, u konačnici se mogu shvatiti kao elementarno slikarstvo sa snagom svježega predočavanja duhovnih stanja.

HAMO ČAVRK

VELEMAJSTOR GRAFIKE Premda po akademskoj formaciji kipar, Hamo Čavrk cijelu se umjetničku karijeru potvrđuje kao jedan od najboljih grafičara na hrvatskoj likovnoj sceni, s međunarodnom reputacijiom. Rođen je godine 1950. u Sarajevu.

U Sarajevu je završio Školu Primijenjene umjetnosti 1970. i Likovnu akademiju 1977. Suradnik je u Majstorskoj radionici A. Augustinčića u Zagrebu od 1977-1979. Na Akademiji za likovno umetnost u Ljubljani magistrirao je grafiku 2007. Angažiran je na svim područjima likovne umjetnosti iako je po osnovnoj izobrazbi, rečeno je već, diplomirao kiparstvo. Učestvovao je na preko 70 samostalnih i 350 kolektivnih izložbi u domovini i svijetu : Budapest, Pecs, Couvin, Reykjavik, Antwerp, Ottawa, Maastricht, Mannheim, Dusseldorf, Berlin, Paris, Kyoto, Seoul, Cairo, Krakow, Varna, Stockholm, Mainz, Athens, Kairo, Washington. Djela mu se nalaze u prestižnim galerijama i priznatim kolekcijama. Za svoj rad je primio brojna priznanja i nagrade. Sigurno je jedan od najboljih i aklamacijom potvrđen velemajstor grafike, ali i umjetnik instalacija, svjetlosti i prostornih cite-specific ambijenata.

Njegove grafike apstraktno su ekspresionističkog karaktera, izvedene snažnom gestualnošću. Odlikuju se strukturalnom dinamikom, s nizom jukstaponiranih ploha koje evociraju imaginarnu bezvremenost i prostornu beskrajnu protežnost. Razvijaju se prostorno po površini kao kompozicije od linija, točaka i mrlja, u gustom strukturalnom prepletu, djelujući poput okamenjenih zraka svjetlosti koje probijaju tamu, održavajući živu unutarnju kreaativnu pulsaciju. Čavrkova su djela istaknuta po svojoj vibrantnosti akromatskih, crno-bijelih punina i praznina, stvarajući fluidne forme u pravilnoj ritmizaciji. Djeluju poput sfumatoznih tragova jedne žive i temperamentne duše. Forsirajući naizglednu nerazmrsivu kompozicijsku formu, Čavrk želi uspostaviti što uvjerljiviju i neposredniju vizualnu komunikaciju s promatračem. Vizualnu, na asocijacijskom planu, grafike Hame Čavrka manifestiraju se kao kakva gusta pjeskovita ili pepeljasta materija kojom je zapunjen zrak. Kovitlaci dinamičnih linijskih zraka izrazito su procesualnoga tipa, i jeke autorovih psihičkih impulsa. Ruka nepogrešivo teče, bez zastoja, u dugoj ligaturi, s precizno formiranim tamninama i svjetlošću koja se postupno razvija. Crteži, preneseni na grafičku matricu i otisnuti u grafički list, doimaju se kao reminiscencije na bljeskove sjećanja, i odraz su memorabilijskoga svijeta duboko usidrenoga u umjetnikovoj nutrini. Za radove Čavrkove možemo reći da se ponašaju po principu ''sveprisutnosti mijene'', jer se vizualno naprosto svojom dinamikom optički mijenjaju od trenutka do trenutka gledanja. Kombinacija plošne geometrije crnih i bijelih dijelova kompozicije s organskom formom koja optički neprestano teče, naglašava dihotomiju jedinstva suprotnosti koje čine život i smrt. Grafike Hame Čavrka uvijek su se isticale visokom kvalitetom u zanatsko-tehničkom smislu i u produkciji (izvedbi s likovno-vizualnim repertoarom koji uprizoruju).

DAMIR FACAN - GRDIŠA

VRHUNSKA UMJETNOST AKVARELA Damir Facan - Grdiša rođen je 1965. godine u Zagrebu. Umjetničko obrazovanje započinje na Školi za primijenjenu umjetnost, odjel zidnih slikarskih tehnika, da bi 1990. godine diplomirao na Odsjeku za slikarstvo Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Ive Friščića. Nakon studija radi kao nastavnik likovnih stručnih predmeta na Obrtničkoj školi u Zagrebu do 1998. godine. Nakon toga djeluje kao samostalni umjetnik, izlaže te objavljuje ilustracije za više izdavačkih kuća. Član je HDLU-a, ULUPUH-a, a od 2002. godine i HZSU-a. Uz slikarstvo kao primarni medij umjetničkog izražavanja, od 1986. godine radi i kao vanjski suradnik Restauratorskog zavoda Hrvatske, a od 2000. kao samostalni licencirani restaurator za zidno slikarstvo.

Izlagao je tri puta samostalno (1999. ilustracije u knjižnici ''Marija Jurić Zagorka'' u Zagrebu, 2011. također ilustracije u zagrebačkoj knjižnici ''Marin Držić'' te 2015. akvarele u studiju Moderne galerije ''Josip Račić'' u Zagrebu). Na skupnim izložbama izlagao je 17 puta ( ''Salon mladih'' 1990. i 1998., na izložbi ''Nova hrvatska umjetnost'' 1993. u Umjetničkom paviljonu, na 3., 4., 5., 6. i 7. Hrvatskom trijenalu akvarela (3. 2004. i 4. 2007. u Slavonskom Brodu, Karlovcu i Zagrebu; 5. 2010. u Slavonskom Brodu, Karlovcu, Šibeniku i Zagrebu; 6. 2013. u Slavonskom Brodu i Karlovcu; 7. 2016. također u Slavonskom Brodu i Karlovcu). Izlagao je na 5. (2009.), 6. (2012.), 7. (2015.) i 8. (2018.) Zagorskom likovnom salonu u galeriji grada Krapine. 2005. i 2012. godine izlagao je na akvarelističkoj koloniji ''Sava'' u Likovnom salonu ''Vladimir Becić''. Na godišnjim izložbama članova HDLU-a (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika) u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu izlagao je 2012. i 2017. godine te na jednoj izložbi pod nazivom ''Ilustracija – edukacija – provokacija'' u ULUPUH-u (Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske) u Zagrebu.

Damir Facan – Grdiša od 1991. do 1995. u rezervnom sastavu MUP-a sudjeluje kao branitelj u Domovinskom ratu na ratištima Sunje i Velebita. U umjetnosti specijalizirao se za slikarsku tehniku akvarela i izvještio do mjere da je gotovo postigao savršenstvo. Njegove akvarelske kompozicije likovno su izvanredne, optički i vizualno dinamične. Iznimno su gusto ispunjene mnogim uglatim dugim, prelomljenim linijskim strukturama, nigdje nema slobodnoga mjesta, kao da inzistiraju na horror vacuiju (strahu od praznoga prostora). Tematski oni govore o umjetnikovoj viziji svijeta i života, ili su svijet labirinata i vrtloga egzistencije, kako ih je jednom prilikom nazvao najveći hrvatski živući likovni kritičar, akademik Tonko Maroević. Facanovi prizori su uznemirujući, dramatični i umalo, apokaliptični. Gusto i neravno, kao da ih je pogodio potres, ritmovi linija grade ponore iz kojih levitirajući izbijaju fantastične gradske aglomeracije, zgrade i neboderi, u kakvima većina ljudi živi. No, Facanove stambene arhitekture su sablasne, zastrašujuće, često i požarom zahvaćene, tako da nose prijeteću metafizičku težinu, tjeskobu i strah od življenja u tim staništima. Središnji umjetnikov motiv je voda. Neukrotiva i nezaustavljiva bujica vode. Bujica vode stvara poplave. Ona pred sobom nosi i razara vijadukte i brane, uništava sve pred sobom. Tu su umjetnikova mora, pučine, toliko asocijativno duboka i opasna da se na po njima gube nemoćni brodovi. Mora se vrtlože i uviru u bezdan. Očito su Facanovi prizori narativno povezani, gotovo kao u animiranom filmu. Pomalo kao da su morbidni, podsjećaju na stradanje, strah, bol i smrt. No, nesporno je likovno uvjerljivo izražajan. Kompozicije nemaju dubine prostora, plošne su, sa snažno naglašenom iluzijom, iz(g)rađenom dekorativnim, ornamentalnim kompozicijskim elementima.

Damir Facan – Grdiša elaborira motiviku stripovsko – animirano filmskim stilom, u kojima vidim i pop – artistički ludizam s vizualno atraktivnim i izvrsno pogođenim perceptivno i likovno – psihološkim učinkom.

TOMISLAV FAZEKAŠ MITSKA MITNICA

Akademski slikar Tomislav Fazekaš istinski je junak Domovinskog rata. Rođen je 04.03.1951. u Slavonskom brodu.

Diplomirao je slikarstvo 1975. godine, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Miljenka Stančića. Član je HDLU-a od godine 1977. Imao je šest samostalnih izložbi i sudjelovao na više skupnih izložbi i slikarskih kolonija. Živi u radi u Zagrebu. Bio je na prvoj crti obrane grada heroja Vukovara, od početka opsade do pada u studenome 1991., gdje je i ranjen. Kada je Vukovar pao, kao zarobljenik srpske soldateske proveo je pet mjeseci u logoru u Mitrovici. Tamo je na komadićima nađenih papirića, kartona i kutija cigareta radio skice svojega neposrednoga doživljaja vukovarske opsade i krvoprolića. Kasnije je te male crteže - skice prenio na veće formate, otisnuo ih kao grafike i izradio grafičku mapu od dvadeset grafičkih listova pod nazivom ''Mitnica''.

Središnji motiv mitska je Mitnica s vodotornjem, simbol stradanja cijeloga Vukovara. Mi Mitnicu ne vidimo kao jasan realističan motiv, već su sve grafike rađene u kontrastu crne i bijele (ne)boje, s dominacijom crne. Za mračne ugođaje i mračna čuvstva kakve je uprizorio umjetnik i ratnik Fazekaš,izravno derivirane iz strašnoga traumatičnog iskustva, sveti je Ivan od Križa govorio da karakteriziraju vidove mističnoga iskustva. Crna (ne) boja specifična je po jačoj asocijacijskoj mogućnosti izražavanja dramatičnosti, a ujedno stišava ''ugodu oku'' koju u perceptivnome smislu boje potenciraju. Fazekašove crne grafike utjelovljuju sav mračni i mučni doživljaj razaranja, uništenja, straha i strave pojedinačnih i masovnih smrti. Istodobno, na formalnome planu, njegov je svijet eminentno modernistički, pa i postmodernistički, u smislu dekonstrukcije stvarnosti. Maksimalna redukcija opisnosti zadržava figurativni narativ koji prepoznajemo: sunce kao simbol nade, a koje djeluje poput tunela iz kojega vidimo da prodire svjetlost, jasno naznačujući prolazak kroz mrak i smrt u nadi svjetlosti novoga života.

Vidimo kukuruzište oko Vukovara, vidimo - bolje rečeno naslućujemo - nekoć lijep grad s baroknom i historicističkom arhitekturom, sada temeljito razoren i pretvoren u ruševine. Radovi Tomislava Fazekaša, čini mi se, oduvijek odražavaju bujne unutarnje doživljaje i grananje univerzalnih svjetova, koji su se u ovome grafičkom ciklusu uvjerljivo manifestiraju kao simbolika i ikonografija tuge, boli i patnje. U dihotomijama manualnoga i maštovitog, punoga i praznog, crnoga i bijelog, toploga i hladnog, smirenoga i vehementnog (uzbuđenog), racionalnoga i iracionalnog, postupnoga i gestualnog, meditativnoga i ekspresivnog, krije se tektonska snaga kreativne energije Tomislava Fazekaša.

On crtež i izvedbu u crnoj grafičkoj tehnici gotovo osjeća kao nastavak svoje vlastite napaćene duše.

IVAN IVOŠ IčI Akademski kipar Ivan Ivoš Iči, samostalni je umjetnik. Rođen je u Zagrebu 22.05.1963. godine. Završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1983. godine. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Stipe Sikirice 1989/90. Član JE HDLU-a, HZSU-a i HGU-a. Branitelj je Domovinskog rata 1992. god., 100. brigada, zagrebačka ratna postrojba. Od 2009. do 2011. predsjednik je udruge „Umjetnički orkestar“. Glazbenik je, osnivač i pjevač reggae benda Naturalna Mistika. Suprug je i otac četvero djece, Luke, Maksimilijana, Margarete i Marte. Najpoznatiji su mu javni radovi: Skulptura Čitača, Novinarski dom, Zagreb, 2003. godine; Karijatida, muza slikarstva, Umjetnički paviljon u Zagrebu, 2011.; Skulpture Jesenskog i Turka, Preradovićeva (ispred Kic-a), Zagreb, 2003. godine; Spomenik dobrovoljnim darivateljima krvi u Karlovcu, naručitelj Grad Karlovac, 2012. (maketa skulpture zakopana je u vremenskoj kapsuli Grada Karlovca 2013. godine te će biti iskopana za 100 godina kao vrijednost ovog vremena u kojem je nastala); Fontana na Trgu Nikole Šubića Zrinskog u Karlovcu, skulptura dvije sirene, 2000. godina; reljef punk-rock sastava The Ramones, Tematski r'n'r park, Zagreb, 2014.;skulptura Fortuna, Rijeka 2008. Posebno je istaknut kao autor mnogobrojnih sakralnih radova: Skulpture bl. Alojzija Stepinca, Župa sv. Ivana Nepomuka, Lučko, Zagreb, 2018.; Križnoga puta, Zagreb, Župa Marije Majke Crkve, Trnovčica 2017.; za zagrebačku župnu crkvu Marije Majke Crkve na Trnovčici još je izradio: reljefe arkanđela Mihaela, sv. Andrije,bareljef arkanđela Gabrijela i arkanđela Rafaela, reljefe sv. Helene (Jelene), 2015., sv. Sestre Faustine, 2014., sv. Nikole biskupa, Ivane Petković od Propetoga Isusa, sv. Leopolda Mandića, bl. Ivana Merza, 2013.; sv. Pavla, 2012.; reljefe krstionice i vrata tabernakla, Posljednja večera, sv. Evangelista, sv. Josip i reljef ''Crkva Blažene djevice Marije'', 2009.; skulpture procesijsko Raspelo i Marija Majka crkve od 4,5 m, i reljef Oca Dehona, umjetni kamen od 3 m, 2008.; reljefe blaženog Alojzija Stepinca i bl. Maksimilijana Kolbea, 2005., Zagreb; reljefe Pape Ivana Pavla II i sv. Ante, 2006. K tome, kao majstor reljefa i pune plastike, još je izradio godine 2011. reljefe sv.

Petra, sv. Pavla, Blažene djevice Marije, skulpturu sv. Duha, raspelo, tabernakul, krstionicu i 3 kamenice za crkvu u Mačkovcu. Portrete Pape Ivana Pavla II i vlč. Ivana Grgića izradio je za Duboševicu u Baranji, 2010. Za crkvu sv.

Petra u Omišu godine 2010. izradio je Križni put, 4 kamenice i 2 svijećnjaka. Za crkvu u Stenjevcu u Zagrebu radi godine 2009. Križni put, skulpturu bl. Djevice Marije i skulpturu Uskrsli Isus. Za crkvu Svetog Kvirina na zagrebačkom Pantovčaku 2009. izrađuje Raspelo. Još je izradio u Zagrebu Raspelo za Kapelicu sv. Križa u Resniku, 1998. godine, te skulpture Isusa i Rafaela i Tobijasa za Samostan časnih sestara na Novoj Vesi, 1997.

Za Samostan časnih sestara u Belici, godine 2007. izrađuje Raspelo. Skulpturu Sv. Florijana za Batinu Donju radi 2007., a reljef sv. Ante za Čakovec, 2006.; Križni put izrađuje 2006. godine za Župu Srca Isusova u Karlovcu. Raspelo, bronca 3 metra visoko radi za Župu Sv. Pavla u Zagrebu, 1997. godine. Skulpturu Majke Božje, bronca 1,80 metar visoku i svetohranište u bronci radi za Pamiće u Pazinu 1998. godine. Za Prvić luku u Šibeniku godine 1999. izrađuje skulpturu sv. Ante i Raspelo u bronci. I konačno, za crkvu u Lekeniku izrađuje skulpturu sv. Ante, 2002. godine. Radio je i na kiparsko – restauratorskim radovima u Karlovcu, dvorcu Lukavec, a u Zagrebu je kiparski restaurirao desetak zgrada.

Imao je dvije samostalne i desetak zajedničkih izložbi, te sudjelovao na devet spomeničkih natječaja. Sudjelovao na više izvedbi velikih spomenika kao voditelj radova (spomenik Marka Marulića u Zagrebu, spomenik kralja Tomislava u Čitluku, spomenik Domagojevi strijelci, spomenik Domovinskom ratu u Sisku, spomenici u Mariboru, itd). Sudjeluje s arhitektima u uređenju mnogobrojnih interijera novih obiteljskih kuća (sa kiparskim radovima i intervencijama). Mnogobrojni radovi nalaze se u privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu. Kao suosnivač i predsjednik udruge Umjetnički orkestar/Art orchestra od 2009. do 2011. stvorio je udrugu umjetnika koja okuplja stvaraoce koji istovremeno djeluju na dva ili više umjetničkih područja (glazbenici, likovni umjetnici, književnici, kazališni i njima srodni umjetnici, filmski djelatnici i stvaraoci, itd...). Kao osnivač i frontman/pjevač reggae grupe Naturalna Mistika osnovane s Borisom Leinerom još tijekom studija osamdesetih na Akademiji likovnih umjetnosti, održao je mnogo koncerata temeljem kojih je bend stekao kultni status klupske novovalne scene osamdesetih.

ANTO JURKIĆ

MAJSTOR FIGURATIVNE I REALISTIČKE KIPARSKE FORME Akademski kipar Anto Jurkić rođen je 29. siječnja 1965. u Gradačcu u Bosni i Hercegovini. Oduvijek je htio i znao da će biti kipar. Završio je u Sarajevu smjer kiparstva na Školi za primijenjenu umjetnost i potom upisao i studirao kiparstvo na sarajevskoj Umjetničkoj akademiji. Preselio je u Zagreb gdje je nastavio studirati kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je i diplomirao u klasi Stipe Sikirice.

Dobrovoljac je Domovinskoga rata od 1991. Branitelj je na Pokupskom bojištu, u sklopu 99. brigade zagrebačke Peščenice.

Jurkić se specijalizirao za spomenička rješenja. Otkada je diplomirao, radi ono što bi svi kipari trebali raditi: javljati se na natječaje. Bilo ih je puno nakon Domovinskoga rata. Dobio je svojim rješenjima na natječajima mnoge 1. nagrade, i izvedbe. Autor je desetak spomenika kardinalu bl. Alojziju Stepincu, kojega je k tome od njega često naručivala Crkva. Dobio je izvedbu i nekoliko spomenika pokojnom prvom predsjedniku Republike Hrvatske, dr.

Franji Tuđmanu. Također, i spomeničkih rješenja za papu Ivana Pavla II., od kojih mu je najpoznatiji onaj izveden na Marijanskom svetištu na Trsatu u Rijeci. Uz to, izradio je i nekoliko spomenika poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, kao i spomenika Domovinskom ratu. Posljednji spomenik koji mu je postavljen je onaj posvećen jednom od najvećih hrvatskih sportaša (uz pokojnog Dražena Petrovića i najveći) svih vremena, na žalost također pokojnome boksaču Mati Parlovu. Spomenik Mati Parlovu postavljen je u njegovoj voljenoj Puli, gdje je živio i nakon boksačke karijere imao kafić, iako je rođen u Imotskom. Jurkićev sljedeći spomenik koji je kao i sve ostale svojim kvalitetnim kiparskim rješenjima, dobio naa natječaju, jest spomenik poginulim braniteljima iz Senja. Bit će svečano postavljen i inauguriran u Senju 30. svibnja ove godine. Za izložbu branitelja Jurkić je dao brončanu skicu toga spomenika, koja će, dakle, biti ranije dana na uvid javnosti na izložbi ''Umjetnošću i ljepotom protiv predrasuda'' nego što će biti postavljena u Senju. Skica je dimenzija 45 x 35 x 55 cm za spomenik koji će zauzimati ukupno oplošje 6 m2. Veliko jedro s pticama bit će oko 5 m2, a manje jedro oko 2 m2, ostali elementi oko 1, 75 m2. Dužina barke oko 280 cm, širina 120 cm u gornjemu dijelu, visine pramca oko 125 cm, krme oko 110, s prosječnom visinom bokova 70 cm. Sa svake strane barke su po tri vesla dužine 90 cm. Prednje trokutasto jedro s elementima šahovnice koji omeđuju križ, jasnih simbola Hrvatske, bit će široko oko 175 cm, a visoko oko 200 cm. Tu je i glavno trapezno (latinsko) jedro koje je satkano od ptica, s dužom stranicom 380 cm, a kraće 280 i 300 cm. Brončana barka nalazi se na postamentu izvedenom u betonu s bijelim cementom. Predloženi spomenik u obliku barke razvijenih jedara u spomen poginulim braniteljima sa senjskoga područja simbolizira njihovu žrtvu za slobodu Hrvatske na tragu duge domoljubne tradicije njihovih predaka Uskoka koji su se stoljećima borili protiv osvajača poput Turaka i Mletaka, koju je ovjekovječio August Šenoa u romanu ''Čuvaj se senjske ruke''. Na jedru su stilizirani galebovi i osam ptica koje simboliziraju osmoricu senjskih poginulih branitelja. Na izložbi Anto Jurkić izlaže još dvije skulpture: brončanu stojeću statuu na kamenom postamentu sv. Ilije, zaštitnika Bosne i reljef ''Polaganje u grob. 14. postaja Križnoga puta''. Anto Jurkić nedvojbeno je jedan od naših najistaknutijih kipara tradicionalne figurativne i realistične skulpturalne forme. Vještinu modeliranja kao i samu formu temelji na pošteno svladanim i usavršenim svim tehničkim i zanatskim premisama kiparskoga umijeća.

Vješta modelacija u glini, lijevanje u gips, pa u broncu, najstarije su, uz kamen, kiparske tehnike kojima Jurkić majstorski vlada. Zato i ima toliko uspjeha u izvedbama spomenika diljem Hrvatske. Profesionalac je koji živi od svojega kiparstva. Za svaki lik koji obrađuje: papu, kardinala i druge svećenike, predsjednika Tuđmana, ili bilo koji drugi lik, prouči ličnost, i kiparsku kompoziciju postavi tako da pogodi stav, držanje, položaj, crte lice i ono nešto karakteristično za tu osobu.

BRANKO KELČEC Akademski kipar Branko Kelčec je rođen u zemljoradničkoj obitelji 28. veljače 1949. godine u Planini Donjoj nedaleko Sesveta. U Zagrebu je završio Školu Primijenjene umjetnosti i dizajna i diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi prof. Sabolića. Cijeli svoj radni vijek surađuje sa Restauratorskim zavodom Hrvatske na obnovi i očuvanju hrvatske kulturne baštine. Sudionik je Domovinskog rata od rujna 1991., Banijsko bojište, a kasnije član "Satnije hrvatski umjetnici". U tom periodu slika i donira stotinjak radova koji svjedoče o tom stravičnom proživljenom vaaremenu i objavljuje monografiju "Moja domovina gori". Član je HDLU-a i ZUH-a.

Jedan je od osnivača udruge "Sesvetski likovni umjetnici" s kojima izlaže kontinuirano. Sudjelovao je na mnogim skupnim i samostalnim izložbama, te izveo više javnih autorskih kiparskih radova. Kelčec je tradicionalni figurativni kipar, u najboljem smislu te sintagme. Modelira tijelo, akt, u različitim položajima. Zanima ga anatomija ljudskoga tijela i njegove transformacije u pokretu pri mijenjanju položaja tijela. To je vječna tema kipara i kiparstva u svim vremenima i bilo gdje na svijetu. Kelčec modelira skulpturu ''Stid'' komornih dimenzija, a po nazivu shvaćamo da se radi o alegoriji. Žensko tijelo je zgrčeno, savinuto, gotovo da više kleči na koljenima, i skriva lice. Pojam stida kipar je doživio na taj način da je tijelo praktično sklupčao, jer ono, tijelo, kao da se želi sakriti, nestati, pobjeći iz sebe samoga, u zemlju propasti. Anatomija je tu precizno modelirana u svakom segmentu, što znači da je iskusni kipar s desetljećima prakse i rada na skulpturalnoj formi, detaljno istraživao sve mogućnosti tjelesnoga pokreta i funkcioniranja ''tijela kao stroja''(Deleuze). Iako malih, komornih dimenzija, Kelčecov akt zvan ''Stid'' plijeni ljepotom, jer je monumentalan. Znamo da monumentalnost nije u velikim dimenzijama, već u snazi ekspresije kipa, koji se očituje negdje u unutrašnjosti forme kipa. S druge strane, Kelčec iskazuje svojevrsni humorni, duhoviti, burleskni karakter. On je očevidan kada pogledamo njegovu skulpturu (Za)branitelj. Osim duhovite igre riječima, ukazuje na položaj i stanje branitelja danas. Bio je branitelj, od drva je napravio glavu branitelja, dodao mu je braniteljske insignije, kacigu, komad uniforme i hrvatsku zastavu, a nazivom aludira na zabranu govorenja istine, ako ne o svim, ono barem nekim braniteljima. Ova skulptura gotovo da je karikatura, što dovoljno govori o tome što Branko Kelčec, hrvatski branitelj, misli o percepciji ljudi o hrvatskim braniteljima, koji su iznad i ispred svega, svojim angažmanom i žrtvom omogućili tim istim ljudima, da žive u miru i slobodi, što ljudi mahom nemaju na umu, i ne razmišljaju o tome. Egzistenciju nalazi ne u skulpturama, već u restauratorskim poslovima, što je šteta, ali i kockica u mozaiku stanja u slobodnoj i nezavisnoj, voljenoj nam zemlji Hrvatskoj, koju su upravo takvom učinili hrabri hrvatski ljudi pobjedom u Domovinskom ratu.

BRUNO KOKOT Akademski slikar-grafičar Bruno Kokot rođen je u Zagrebu 1963. godine. Nakon završetka Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, studira na Grafičkom odsjeku ALU u Zagrebu u kultnoj grafičkoj klasi pokojnoga profesora Miroslava Šuteja, koji je svojim studentima puštao potpunu kreativnu slobodu. Zato je odgojio nekoliko izvrsnih hrvatskih umjetnika. Među njima je i Bruno Kokot. Njegov interes za multimedijskim izražavanjem potiče od eksperimenata s medijima umjetničkoga izražavanja još iz Šutejeve klase. Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1984. godine. Ovdje na izložbi smo izložili Kokotove slike, a ne grafike, upravo da se vidi širina njegovih umjetničkih interesa i mogućnosti. Tijekom studija izlagao je na Salonima mladih, u galerijskom prostoru CEKAO imao samostalnu izložbu, u Aix en Provanceu predstavljao Hrvatsku, sudjelovao autorskim radovima i eksponatima s kolegom Sinišom Majkusom na izložbi 500. godišnjice Gundulića u Klovićevim dvorima, a nakon rata - priznanja RH, 1993. radio je godinu dana kao profesor akta na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, te se 1994. zaposlio kao profesor grafičkog dizajna, web dizajna, filma i fotografije, na Grafičkoj srednjoj školi, gdje i sada radi. Umjetnost je njegova vokacija uvijek i u bilo kojem smislu. Hrvatski je branitelj Domovinskoga rata. Bio je kao pripadnik 145. brigade na pokupskom ratištu od 08. 10. 1991. i 1992. godine. Brunu Kokota poznajem dugo godina, još iz srednje škole. Oduvijek i zauvijek bio je i ostao zaljubljenik u život. Živi punim plućima, uživa u životu, cijeni ga, zato je i branio ugrožene živote u Domovinskom ratu. Bio je i pustolov, putovao je svijetom, volio je upoznavati druge narode, mentalitete, posebno u crnoj, zanimljivoj i raznolikoj Africi. I prije svega, u svemu je tražio ljepotu. To zorno pokazuju njegove slike. U Botaničkom vrtu, lopočima i parkovima, ili barkama na moru, nalazi nepresušno vrelo vizualnih užitaka, beskrajnu ljepotu netaknute prirode. I ljepotu formi i oblika. Biljke u botaničkom vrtu plijene ga ljepotom oblika, boja, mirisa, paviljon u parku plijeni svojom jekom, dakle nečim što je bilo pa prošlo, jer utjelovljuje povijest, svoju, Bruninu i našu prošlost. Paviljon pamti stoljeće. Barke na moru vječna su slikarska tema, kao i more samo kod mnogobrojnih slikara tzv. marinista. Lopoče Kokot slika vrlo vješto i koloristički intenzivno. Lopoči osim ljepotom, zarobljavaju umjetnički um činjenicom da su ih slikari slavni impresionist Claude Monet na puno načina, s puno varijacija, pa je odličan poligon za vlastito preispitivanje slikarskih mogućnosti, kroz slikanja oblika u šarenim bojama. Tu je i ''portret'' tigra. Način na koji ga Kokot hiperealistički slika da izgleda zbiljski vjerodostojan, vidi se fascinacija ovom predivnom divljom mačkom, simbolom neukrotive i divlje prirode, istodobno upozoravajući na problem krivolova nad ovom predivnom životinjom kojoj prijeti istrebljenje u indijskom Bengalu, gdje tigrovi žive. Kokotu je tigar osim ljepote, i simbol apsolutne slobode i nedodirljivosti prirode. Posebno je istaknuta kvaliteta slikarstva Brune Kokota, koji se okušava u ovom tradicionalnom mediju ne bi li iskaz(iv)ao ljubav prema životu, prirodi i ljepoti. To je jasno figurativno slikarstvo, mimetičko, ali s osebujnim načinima korištenja boja.

VATROSLAV KULIŠ Apstraktni slikar Vatroslav Kuliš (rođen 1951. u Vidošima) djeluje od kraja 60-tih godina prošloga stoljeća, intenzivira slikanje 70-tih, kada nastaju slike-znakovi poput Orfejevoga jutra i/ili Katedrale. Već je desetljećima prisutan na izlagačkoj sceni. Završio je zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti godine 1971., a slikarstvo diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu godine 1976., u klasi prof. Šime Perića. Radio je nekoliko godina kao likovni urednik Opće enciklopedije i Hrvatskog biografskog leksikona u Leksikografskom zavodu ''Miroslav Krleža''. Uz slikarstvo, bavio se grafičkim dizajnom i scenografijom. Autor je niza scenografskih rješenja za glumačku družinu ''Histrion'', kazalište ''Komedija'', ''Zagrebačko kazalište lutaka'' i HNK u Zagrebu. Autor je nekoliko grafičkih mapa. Boravio je na studijskim putovanjima u Parizu, Münchenu, New Yorku i Melbourneu.

Radovi mu se nalaze u muzejima i galerijama u Hrvatskoj te u mnogim privatnim zbirkama u Hrvatskoj i svijetu.

Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja među kojima su odličje ''Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića'' (1997.), državna nagrada ''Vladimir Nazor'' (2000.), te godišnja nagrada galerije ''Forum'' (2003.). Izlagao je na stotinjak samostalnih i više od 150 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobrovoljac je Domovinskoga rata.

Ugledan i cijenjen u Hrvatskoj i inozemstvu, gdje intenzivno izlaže, Kuliš se, uz kolegu mu i vršnjaka Dalibora Jelavića, smatra u struci kao najkvalitetniji hrvatski apstraktni slikar na suvremenoj, živoj hrvatskoj umjetničkoj sceni. Kuliševo je slikarsko djelovanje u pukotini između materičkog slikarskog hedonizma i formalnog purizma ''čistog slikarstva'', u kojemu se mogu pratiti tragovi nasljeđa visokog i kasnog modernizma, s jakim uplivom action-paintinga. Polje slike ispunjava snažnom, impulzivnom i energičnom gestom mnogobrojnim obojanim oblicima, linijama i znakovima svoje intuitivne i dinamične prirode. Radeći kistovima različitih veličina na platnima velikih formata, Kuliš upotrebljava čiste boje i upravlja njima snažno oslobođenom gestom, energičnom i prirodnom, koja teče u svim smjerovima. Javljaju se krugovi i kružnice kao u kakvoj hipnozi evocirajući nebeska tijela, a zapravo su iskaz unutarnjega umjetnikova kozmosa. Ima tu i kolopleta iskrzanih linijskih struktura i kaligrafskih črčkarija. Rezultati su vibrantne, silovito ekspresivno strukturirane površine snažno protegnute i s jakim djelovanjem na prostor i u prostoru u kojemu se nalaze. Čitav slikarski postupak prije svega sadrži principe zadovoljstva stvaralačkoga čina. U gustišima uslojenih pigmenata izbija optičko-estetska radost i užitak za vizualnu percepciju. Na svakoj kompoziciji harmonični su koloristički međuodnosi, gestualni ritmovi i zapisi umjetnikove zadubljenosti u magiju spontanosti. Apsolutna stvaralačka sloboda i užitak su zajamčeni, sve se pretvorilo u emotivnu ekspresiju i metaforičku imaginaciju.

MARIN MARINIĆ TARARE I HAKA

Marin Marinić, rođen 1967. godine u Zagrebu jedan je od najistaknutijih i najboljih kipara svoje generacije. Ovdje ovoga bajkovitog kipara predstavljamo kipovima iz serije Tarara, nastalih unutar golemog projekta ciklusa Mi Hrvati. To su monumentalne skulpture s ciklusima Mi Hrvati, Svetac i ratnik, Spomenik velebitskim divljim konjima, Globalizacija Atlasa, Križni put, te ovdje prisutne Tarare i haka. Marinić modelira osam figura Tarara kako plešu i viču haku. Crne, gotovo zastrašujuće figure Tarara i imaju za cilj uliti strahopoštovanje. Moćne su to ljudeskare i u stvarnosti. Početkom 19. stoljeća Hrvati su naselili sjeverne obale Novog Zelanda kako bi kopali kauri gumu. Zbližili su se s lokalnim domorocima Maorima. Oženili su Maorke. Maori su Hrvate prozvali i zovu Tararama zbog brzoga pričanja i česte upotrebe slova r. Na Novom Zelandu dakle, imamo Hrvate Tarare, mješance s Maorima. 15. ožujka svake godine održava se Tarara dan kada se slavi zajedništvo Hrvata i Maora na Novom Zelandu. Tradicionalni ratni poklič i ples novozelandskih Maora zove se haka. Izvodi se u grupi, vrlo energičnim i odrješitim pokretima, stupanjem raširenim nogama o tlo i udaranjem rukama u butine i naizmjence, u prsa. Ratnu haku izvodili su ratnici prije bitke, naglašavajući svoju snagu i hrabrost kako bi zastrašili protivnika. Ima nekoliko vrsta haka, a najpoznatija je Ka Mate haka, posvećena maorskom ratnom vođi Te Rauparahu. Kada ratnici stanu jedan do drugoga u dva ili više redova, dok stupaju u raskoračnom stavu i busaju se u prsa, viču ratni poklič. Vođa vikne Kia rite! (Pripremi se!), Kia manu hi! (Ruke na bedra, klekni u stav!) a nakon uvodnog bojnog pokliča slijedi središnji motiv izazova i zastrašivanja: Ka mate! Ka mate! Ka ora! Ka ora! (Umrijet ću! Umrijet ću! Živjet ću! Živjet ću!). Haka završava riječju hi (zora) u kojoj ratnici ispuštaju dah. Dok izvode svoje energične i ratoborne pokrete i viču, istodobno prave grimase i plaze jezik. Sve su to elementi koreografiranoga rituala koji treba zastrašiti neprijatelja, ali i potvrditi jedinstvo u odlučnosti Maora. Haku je u cijelome svijetu popularizirala ragby reprezentacija Novoga Zelanda, najbolja i najjača na svijetu, višestruki svjetski prvaci, u kojoj igraju i mnogi Maori. Prije svake utakmice već tradicionalno uvriježeno, ti impozantni momci izvedu haku pred protivničkom momčadi i pred cijelim stadionom. Ne bi me čudilo da je među igračima i poneki mješanac Hrvata i Maora, poneki Tarara. Marinić se kiparskom formom bavi kao određenom formom kritičko humorističke, psiho-sociološke, politički angažirane umjetnosti. Kiparskom formom opisuje svijet kakao ga vidi. Kiparske mu forme postaju ubojito oružje za komentar, polemiku, diskusiju i kritiku konkretnih narativa. Realistička forma njegovih dojmljivih skulptura priča kritički angažiranu priču o problemima vremena u kojemu živimo.

MORGAN MATIJEVIĆ

U VJEČNOJ POTRAZI ZA LJEPOTOM Morgan Matijević je jedan od rijetkih grafičkih dizajnera sa svojim studijom, koji je ujedno i vrsni umjetnički fotograf sasvim profiliranoga stila. Stvarnost se može i fotografijom preoblikovati u svekolike simbolizme novo ostvarivoga, odnosno prestrukturiranjem materijalno postojećega stvarati zamišljeno i zamislivo novo. Činjenica je da Morganove fotografije zrače zavodljivošću. Sklon hladnoj, distanciranoj estetizaciji, s osobitom pažnjom posvećenoj kompozicijskim rješenjima, Morgan se duboko uživljava u strukturu koja ga zanima kao fotografski motiv. On je za potrebe publikacije koju dizajnira u svojemu studiju sam po potrebi fotografirao sve što je bilo potrebno fotografirati. Cijeli je svoj životni i svjetonazorski stav te cijeli svoj rad temeljio na vjeri u važnost fotografije, kao instrumenta za izražavanje želja i potreba za perceptivnim usavršavanjem te za vječnom potragom za ljepotom. Oduvijek je zazirao od bilo kakve ideološke zadrtosti i izravne referencijalnosti tvoreći fotografije posebnoga ugođaja i lucidnosti, proistekle iz široke panorame znane mu zapadnoeuropske kulture sa štihom melankolije srednjoeuropskog mentaliteta. Fotografije su mu čista profiltrirana i destilirana ljepota, baš kao što traga za ljepotom u svemu gdje je može naći. Morgan je izuzetan upravo u tome što u svemu što vidi, svakoj sitnici, medijem fotografije udahnjuje ljepotu. Izvan fotografija po profesionalnoj narudžbi, svoje privatne fotografije izvodio je iz ''diktata unutarnje nužnosti'' - kako je potrebu umjetnika za umjetničkim i duhovnim izražavanjem kanonski definirao veliki umjetnik, povjesničar umjetnosti, teoretičar i pjesnik, pionir lirsko-apstraktnoga slikarstva Vasilij Kandinsky – a odvele su ga u fotografsko bilježenje mikro svijeta svoje životne okosnice, beznačajnih detalja poput dima cigareta i njegovih formalnih kompozicijskih protezanja u prostoru, detalja kakve biljke, sportskih automobila koji su mu strast, ili kakve ruševine. Fotografije su mu izrazito intimističkoga naboja. Bilježio je i bilježi nenametljive, banalne stvari/predmete, prostore i pojave iz svakodnevnice i iz sveprisutne prirode, a krajnji rafinman i besprijekorna visoka estetiziranost čini ga istinskim umjetnikom fotografskoga medija. Ono što prvo plijeni pozornost je iznimna profinjenost, sofisticiranost njegovih kadrova, fotografskih kompozicijskih struktura, što odaje iznimnoga estetu, umjetnika koji najbeznačajniju stvar ili pojavu u svojim fotografijama učini monumentalnom, u smislu ubrizgavanja motivu velike doze ljepote, koju promatrač odmah uviđa i shvaća. I to ljepotu u kojoj promatrač može uživati. Drugim riječima, svaka je njegova fotografija, a posebno izvanredna serija dima cigarete, posebna u svojoj ambijentalizaciji, u atmosferi i vizualnoj ugodi koju nudi. Običan dim cigarete stvara svojim prostornim izvijanjem fantastične forme, a posebno su koloristički zanimljivi: dim je katkada bijel, katkada plav ili pak siv, a priređuje vizualnu atrakciju time što se redovito kontrastira na crnoj pozadini. Morgan Matijević je tako postao fotograf ''maloga trenutka'', na prvu loptu ne samo beznačajnih, već i bezveznih motiva, koje nitko živ osim očito njega, ne bi smatrao dostojnim umjetničkoga bilježenja. Dakle, onoga što čini sitni vez kratkotrajnih stanja u određenom prostornom kontekstu. No, ono što je važno je umjetnik sâm i njegova emotivna stanja, najvažniji pokretač svih foto-umjetničkih akcija. Tako različite strukture forme dima cigarete u prostoru, fotografirani u istaknutom prvom planu, postaju simbolima i metaforama emotivnih stanja u nekom određenom trenutku. Prostorni mu kontekst predstavljaju eksterijeri napuštenih i zapuštenih građevina/kuća U Morganovoj umjetničkoj fotografiji postoji igra osjećajne, nostalgične meditacije s vječnom temom o vječnom povratku. Time želim naglasiti da se autorski rukopis umjetničkoga fotografa Morgana Matijevića transformirao iz kritičke prakse u stilistički fenomen dvostrukog kodiranja stvarnosti proizašlih iz promjenjivosti stanja prirode.

DAMIR MEDVEŠEK

UTJELOVITELJ VJEČNE ŽENSKE LJEPOTE Damir Medvešek u svojemu slikarstvu teži k izražavanju utjelovljenja ženske ljepote. Ta ljepota kakva se ukazuje je bezvremenska, neprolazna,vječna, a s obzirom na redovito izravno uperenim pogledom u promatrača, tajanstvena i izazovna. Ta lijepa mlada ženska lica su klasična, gotovo da utjelovljuju renesansnu vrhunsku ljepotu, k tome, mitskih i fatalnih žena. U nekoliko navrata reinterpretira i na svoj način slika Mona Lisu Giocondu, sigurno svima najslavniju sliku, i najslavniji ženski portret u povijesti umjetnosti. Zanima ga kao pojam renesansne ljepote, zašto je tako slavna, ukazuje na mnogobrojne konotacije koje to remek-djelo genija Leonarda da Vincija nosi u sebi. Što je ključ njezine vječne, bezvremenske ljepote? Ako hoćete, zašto upravo s obzirom na te sve konotacije, najznačajniji i najutjecajniji avangardni umjetnik 20. stoljeća, Marcel Duchamp, na svoj način reagira s dodanim brčićima na običnoj jeftinoj razglednici s Mona Lisom, i tako stvara jednu od revolucionarnih, avangardnih, promjena paradigmi u umjetnosti 20. stoljeća, naime stvara konceptualnu umjetnost. Medvešek to ne radi, ali barata s motivom da sebi (i drugima) objašnjava koliko je, zašto je, i za vijeke vjekova Mona Lisa to što jest.

Kada je Louvre postao muzej, Mona Lisa je tamo ostala. Medvešek slika i lijepe glave i lica mitskih ženskih likova - točnije iz grčke mitologije - Meduze Gorgone i Medeje. Meduza Gorgona je u grčkoj mitologiji vještica sa zmijama na glavi. Meduzino ime znači "čuvarica" ili "zaštitnica". Kasnije je pretvorena u ružnu vješticu sa zmijama umjesto kose, s krilima i pandžama, a lice joj je zvjersko. Svojim je pogledom Meduza okamenjivala.

Poslije su je umjetnici prikazivali lijepom i užasnom, poput genijalnog slikara Caravaggia - tvorca baroknog slikarstva i kontrasta svijetlo – tamno u svojim dramatičnim uprizorenjima na slikama – koji je svoje autoportrete slikao s glavom Meduze sa stravičnim krikom na ustima. Grčki mit kaže sljedeće: Posejdon je oplodio Meduzu u hramu i iz njenog vrata rođeni su Pegaz i Hrisaor . Crveni koralji su nastali od Meduzine krvi, te zmije u Sahari.

Junak Perzej je tražio Gorgone. Došao je u Meduzinu pećinu i odrubio joj glavu. Kako je Meduza pogledom ljude pretvarala u kamen, poslužio se lukavstvom. Nije je izravno pogledao u oči nego je namjestio sjajan štit da u njemu vidi njezin odraz. Okrenuo se naglo i mačem joj odrubio glavu. Meduza Gorgona predstavlja stravičnu, smrtonosnu, fatalnu ljepotu. Ljepotu koja može biti privlačna i zavodljiva, ali je zabranjena jer je se ne smije gledati. Osim toga, tvorac, otac, guru novoga stila secesije bio je slavni bečki slikar Gustav Klimt, koji je između ostaloga slikao mnoge prelijepe žene, bilo kao naručene portrete, bilo iz imaginacije. Uveo je slikanje fatalnih žena. La femme fatale tada ulazi u modu, žena vamp, a tada je u Beču djelovao i otac psihoanalize Sigmund Freud. Znamo sve o njegovim teorijama o potisnutom seksualnom libidu zbog društvenih konvencija, kada su erotizam i seksualnost još bio tabu tema, te o tumačenju snova i o podsvijesti, svijesti i nadsvijesti. Ona je ovdje radi postizanja klasičnosti estetskih motivacija, uvijek aktualnih i nikada ugaslih. Žensko lice, kao i žensko tijelo, poznato je, nije odvojivo od cjelokupne fascinacije pojmom žene, ženskoga principa.

Filozofski, duhovno i intelektualno, shvaćanje pojma ženske prirode ovdje se također upotpunjuje dihotomijom u skladnom ujedinjenju sa strašću prema ženskoj tjelesnoj, materijalnoj i erotskoj pojavnosti. Rječnik simbola upozorava da je Lilit Evina neprijateljica, jer potiče nezakonsku ljubav. Lilit je odbačena žena, živi u ponoru na dnu mora. Ona je vampir fatalnosti, dok će Eva biti odgovorna za grijeh, jer je ponudila Adamu jabuku s ulogom da ga zavede. Kao pramajka svih ljudi Eva ipak znači i osjećajnost ljudskoga bića i njegov iracionalni element. U crkvenoj predaji Eva je inkarnacija požude, ali u Kristu se pomiruju principi Adama – duha i Eve – duše. Tako je ona utjelovljenje ljubavi.

VLADIMIR MEGLIĆ U slikarstvu Vladimira Meglića, rođenom 1955. godine u Donjem Pustakovcu u Međimurju, danas profesoru mozaika i slikarstva na Slikarskom odjelu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, opstoji konstanta kvalitete duga više od tri desetljeća. Autor je silne imaginativne moći, koja sve preobražava u sjajna žuta, crvena, plava i zelena koloristička prosijavanja. Slikarstvo je utemeljio u tematskom rakursu ironije, poetske groteske i nadrealne fantazmagorije. Narativne prizore zatvara u sasvim obične interijere kakve sobe, s najčešćim motivom stola u prvom planu. Slike su mu podjednako zagonetne koliko i šaljive, prizori otkačeni, u sobama se događa niz tajnovitih, bajkovitih, pa čak i egzistencijalno znakovitih priča. Otvara scenu kao kazališnu pozornicu na kojoj postoji cijeli kozmogonij stanja i situacija raznih, pretežno izmišljenih bića. Slikarev je fantastični bestijarij radije izmaštana likovna konstrukcija nego realna zoologija. Uvijek uprizoruje vrhunsku likovnu predstavu, i jedan je od najboljih i najzanimljivijih figurativnih slikara u Hrvatskoj. Odškrinuta ladica u stolu simbolički je biljeg tajni postojanja. U ukošenim prostorima, stol figurira kao pozornica života. Po plohi stola, ili pored stola, gmižu, leže, sjede, stoje, šute ili viču mnogobrojna čudna bića iz umjetnikova vlastitog repertoara raznolikih bića. Predstavljaju živi svijet planetarne egzistencije. Ovaj je osebujan svijet živih bića basna o svim ljudskim manama i vrlinama.

Stolovi su pozornica na kojoj se zbiva mistični, gotovo metafizički svijet likova, znakova i simbola. Meglić svojim slikarstvom opipava granice nepoznatoga u sebi, izaziva vlastita ekstatična stanja, koja uvjerljivo prenosi neposrednom komunikacijom s promatračima svojih djela, ne bi li dohvatio zametnuti trag poruke. Njegov bogati scenografski i ikonografski instrumentarij, bilo u slikama uljem na platnu, bilo na mnogobrojnim mozaicima u mnogim crkvama po Hrvatskoj, gdje je realizirao golem sakralni opus, naglašava moćni put čovjekove sudbine sa svim ljepotama i duhovnim postulatima. Meglić ne robuje nikakvoj ideologiji, ni umjetničkoj, ni osobnoj, ljudskoj. U vjerskim temama ističe dostojanstvo duhovnog. Sve u konačnici u Meglićevu slikarstvu djeluje poput bljeska. Za izložbu branitelja u Domovinskom ratu, u kojemu je dakako sudjelovao, priložio je noviju sliku. Prikazuje njegovu prastrinu Gabrijelu, koje se sjeća od djetinjstva i sada joj daje počast. Bila je jedna od posljednjih osoba iz stare generacije koja je govorila izvornim pustakovečkim narječjem, posebnim govorom, drukčijem i od međimurskoga dijalekta. Bila je bogobojazna, i razgovarala s anđelima. Meglić upravo slika kako stara Gabrijela razgovara s anđelom. Prostor je tipično meglićevski, zagonetan i mističan interijer. U gornjemu desnom uglu naslikao je bjeličasti tunel, simbol prolaznosti. Tunel sa svjetlom na kraju znak je da ima nade u život, da smrt koju simbolizira tunelski mrak, uvijek bude pobijeđena novim rođenjem, svjetlosti. U španjolskom jeziku, primjerice, roditi se lijepo kaže dar la luz (dati svjetlost). Tu je još niz stvari, likova i situacija te poslovični stol s odškrinutom ladicom u prvome planu, Meglićev motivski slikarski zaštitni znak. Prastrina Gabrijela na novoj Meglićevoj slici ima spomenarski karakter, ona je sjećanje na jednu davno preminulu ženu, koja je umjetniku puno značila u životu od njegova rođenja i u djetinjstvu u rodnome međimurskom selu Pustakovcu. Kao što pisac može izmišljati svoje priče, tako i Meglić izmišlja svoje svoje slikarske priče. One su uvijek na nekoj čudnoj razmeđi tragičnoga i smiješnog, apsurdnoga i lirskog. Vladimir Meglić je idealist i humanist, a slikarstvo mu je izvanredan teren za iskaz lucidne, katkada infantilne podrugljivosti. Ipak, nikada nije prešao prag subverzije, ne umjetnosti, koliko čovjekove sudbine, koju slikarstvom transcendira u metafizičko i univerzalno značenje. Meglićeve su slike uvijek i svuda himna života. Testament su ditirampskoga i optimističnog svjetonazora. Imaju magnetsku privlačnost, zanimljive su i intrigantne, što posreduje putem davno uspostavljenoga jedinstvenog stila.

ZOLTAN NOVAK Zoltan Novak (1963.), slikar srednje generacije, redoviti profesor i voditelj jedne od slikarskih klasa na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, već je godinama jedan od najistaknutijih hrvatskih suvremenih slikara. Slikarstvo mu je izrazito suvremeno. moglo bi visoko kotirati bilo gdje u svijetu, između ostaloga, i zbog toga što se bavi suvremenim čovjekom u suvremenom svijetu. Progovara o neuralgičnim točkama naših i globalnih, pojedinačnih i društvenih egzistencija. Odavno je poznat po svojemu šetaču, znaku sa semafora, koji se pojavljivao na mnogobrojnim slikama, znaku koji je semiološki gledano, metafora autora kao svojevrsnoga flâneura.

Jedna od ključnih figura koja utjelovljuju nove oblike javnog iskustva moderniteta jest flâneur ili tankoćutni protuha, muškarac koji se kreće u masi. Flâneur simbolizira privilegij slobode kretanja poprištima javnih gradskih događanja, promatrajući, ali nikada se ne uplićući, konzumirajući vidokrug nadzirućim, ali rijetko svjesnim pogledom usmjerenim, kao što je to slučaj kod većine ljudi, prema svemu dobrom i zlom koja se nude na prodaju. Flâneur utjelovljuje pogled modernineta koji je ujedno vječno zapitan i erotičan, pesimističan i optimističan. Flâneur je isključivo muški tip koji funkcionira unutar matrice građanske ideologije kroz koju se društveni prostori grada rekonstruiraju zastiranjem doktrine odvojenih sfera, koja vodi do podjele na javno i privatno.

Zoltana Novaka flanerizam postupno vodi od prepoznatljivoga znaka, simbola sa semafora, u punu figure sebe sama, postavljena u različite urbane situacije i prostore. On postaje tipičan gradski usamljeni hodač/šetač/skitnica, ali sa senzorskim radarima koji sve opažaju, dubinski motre svijet i razmišljaju o njemu takvome kakav jest, o ljudima takvima kakvi jesu, i ponovo je tankoćutni pasivni voajer suvremene svakodnevice. Ljudi su masovno ovisničko roblje medija, a Novak je u skladu s time, u mnogim svojim slikama kritički angažiran, te premda naizgled tek neutralni promatrač, mislioc i slikarski komentator svojih ideja, ipak i emotivno involviran, kattkad i pesimističan. Sve na slikama mu se pretvorilo u tjeskobu i depresiju zbog shizofrenosti, histerije i paranoje suvremenoga nam svijeta i vremena u kojem živimo. I to nije teorija zavjere, to je svakodnevna zbilja koju živimo.

Imamo OIB-e, snimaju nas kamere na otvorenim prostorima ulica, u zatvorenim javnim prostorima institucija, ureda, banaka i slično. Sve kontrolni mehanizmi u sustavu koji nitko ne može izbjeći. Orwellova 1984. i ideja da ‘’veliki brat sve vidi’’, postala je stvarnost, kakvu Orwell nije mogao ni zamisliti. I doslovce u šund tv emisiji Big Brother, za koju nitko pri zdravoj pameti ne može shvatiti tko je konzumira, obistinila se opaka vizija. Takvo je smeće intelektualno vrijeđanje. To su činjenice koje pokreću Novakovu misao, emocije, osjećaje i koje može komentirati u svojemu mediju-slikarstvu.

DAVORIN RADIĆ Davorin Radić rođen je 1957. u Hrvatskoj Kostajnici. Godine 1983. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Vasilija Josipa Jordana. Od 1983. do 1985. boravi u Majstorskoj radionici prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Samostalno izlaže od 1985. i do sada je priredio više od pedeset samostalnih izložaba, a sudjelovao na više od 150 skupnih u zemlji i inozemstvu. Od 1986. profesor je na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Godine 1997. objavljena mu je monografija iz pera Đure Vanđure (nakladnik 'Kontura'), a 2002. Josip Škunca objavio je knjigu o njegovim akvarelima. S Tihomirom Lončarom, Goranom Petračem, Velimirom Račkim, Vladimirom Blažanovićem i Zagrebačkim duom kontrabasista – Mimijem Marjanovićem Gonskim i Žoržom Draušnikom utemeljio je 1998. grupu 'Contra'. Iste godine grupa je ostvarila istoimenu grafičko-glazbenu mapu. Godine 1999. Davorin Radić je za stvaralačka postignuća odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Živi i djeluje u Zagrebu. Moderna galerija u Zagrebu organizirala mu je prvu cjelovitu retrospektivu, od studenoga 2016. do ožujka 2017., koja je pod nazivom 'Između zbilje, vizije i mita' predstavila više od stotinu odabranih slikarskih, i kiparskih djela nastalih tijekom njegova 35-godišnjeg stvaralaštva. Tim činom smjestila ga je na Olimp hrvatskih suvremenih slikara, potvrdivši mu status jednoga od najznačajnijih živućih figurativnih majstora slikarstva. Jedan je od najistaknutijih stvaratelja suvremene hrvatske likovne umjetnosti, autor iznimnog opusa koga čini nekoliko snažnih ciklusa, autor o čijem je svestranom radu i dosegu visokih rezultata objavljeno niz monografija posvećenih uljima, akvarelima i crtežima. Radi se o umjetniku koji podjednako sjajno slika portrete, autoportrete i aktove, iako Radić sam sebe smatra jakim pejzažistom (mitoloških i stvarnih pejzaža). Na mitskim i mitološkim pejzažima Radić ostvaruje jedan radostan, optimističan i idiličan svijet. Uprizoruje pastorale i bukolike u svojoj zamišljenoj Arkadiji. Svjetlost dominira slikom, svijetloplavo nebo s bijelim oblacima sugerira ljetno, toplo doba s lijepim vremenom. Tako i priliči u mitološkom raju. Kada u pejzaž smjesti planinu, onda je to Parnas, sveta gora starih Grka, mjesto gdje je po mitu obitavao bog umjetnosti, sunca i ljepote Apolon sa svojih devet Muza. Radić sliku komponira oslobođenim rukopisom, u načelu je ekspresionist, jer ako je išta očito u njegovim slikama jest strast, ljubav i užitak u slikanju. On naprosto voli slikati i na taj način izraziti svoj bogati unutarnji svijet. Na paleti miješa različite boje i neponovljivim rukopisom dokazuje se i kao neponovljiv kolorist. Kompozicije obiluje naracijom, često vrlo duhovitom, ne bi li otupio oštricu realnosti svakodnevice koja nije radosna i optimistična poput njegova slikarstva. Narativi su mitološki dakle, ili literarni. Don Quijote se čudi nekoj čudnoj ''futurističkoj'' građevini (a da nisu poslovične vjetrenjače koje će napasti misleći da su divovi), bijeli krilati mitološki konj Pegaz nađe se u nekom neobičnom okruženju da ni njemu, ni nama, publici nije jasno gdje je to. Rekao bih da je Radićeva mašta tako velika da sve divne mitološke ili literarne narative smješta u pomalo nadrealističke prizore, jer pojedini oblici u njegovim slikama kao da nešto malo duguju Yvesu Tanguyu, Salvadoru Dalíju, Roberti Matti Echauerrenu ili André Massonu, ali na radićevski način. Sretan je Radić čovjek i tu svoju sreću, radost i veselje slikanja i slikarstva neposredno prenosi na gledatelje svojih slika.

ANTUN BORIS ŠVALJEK Antun Boris Švaljek rođen je u Zagrebu 1951. godine. Podrijetlom je iz Radoboja kod Krapine. Pučku školu završio je u Petrinji, a gimnaziju u Varaždinu, te ga ove činjenice životno određuju. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 1969. godine. Diplomirao je na slikarskom odjelu kod prof. Šime Perića 1974. Od 1974. do 1977. godine bio je suradnik Majstorske radionice prof. Krste Hegedušića. Studijski je boravio u Kaliforniji 1979. godine. Dosad je izlagao na 100-ak samostalnih izložbi u Zagrebu, Varaždinu, Dortmundu, Cloppenburgu, Hvaru, Čakovcu, Los Angelesu, Karlovcu, Zadru, Krapini, Splitu, Petrinji, Starom Gradu, Münchenu, Labinu, Rovinju, Pečuhu, Osijeku, Puli, Mostaru. Izlagao je na više od 600 skupnih izložbi u domovini i diljem svijeta.

Dobitnik je nekoliko nagrada među kojima su Prva nagrada 4. biennala akvarela „Josip Račić“ za 1987. godinu.

Dragovoljac je Domovinskog rata. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996. godine.

Izvanredni je profesor na Likovnoj akademiji Mostarskog sveučilišta u Širokom Brijegu. Od prije rata naselio se s obitelji u Zadar, suprugom i dvojicom sinova koji su svi također slikari. Kao dragovoljac ratovao je na zadarskom području. U jednoj je prigodi povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov Antuna Borisa Švaljeka nazvao Svetim Jurjem hrvatskoga slikarstva. Imao je na pameti odlučnost i volju umjetnika ''da unutar vremena i svojega generacijskoga kruga utvrdi svoju slikarsku stazu, i da se naseli u procjepu između strasna zagovaranja posne i nemrsne analitičke i konceptualne, s jedne, i crtački i koloristički brbljive i hedonističke (transavangarda) prakse, s druge strane.'' Stil mu je jedinstven, krajnje reduciran, autentičan, infantilistički, jednostavan i prostodušan, kao posljedak predodžbi iskrslih iz nevinosti, čistoga pogleda, čiste duše. Crtački je jak, konkretan, elokventan i tankoćutan. Slika mu je temeljena na jednostavnom linearnom tečnom crtežu, kojima opisuje oblike i potom popunjava bojom. Stvara stvarne i prosanjane krajolike, likove s filma, povijesne likove, i stripovskom manirom crtoslika vojske, pravce napada i formacije rasporeda (od Segeta do Maslenice). Primjerice, tešku bitku oslobađanje Novskoga ždrila predstavlja kao dječju igru (banzai). Švaljek je talentiran ilustrator, ne zamara se s ekskluzivnošću svojega slikarstva, ono mu je radije medij za ironijsko, duhovito komentiranje svekolikoga svijeta koji nas okružuje. ''Pomirio je na osobiti način visoko artikuliranu crtačku grafiju, smisao za scensku organizaciju, grotesku, sentiment i teatralnost» (V. Srhoj). Švaljek se odriče narativna obilja i elokvencije. On je u biti rasni, punokrvni postmodernistički slikar koji se ni u koga i ni u što nije u-gradio. Uvijek je bio svoj i samosvojan majstor slike, pomalo otkačenih i luckastih slikarskih bravura.

VLADIMIR VRLJIĆ ANKIN

VRTLOŽNE FORME KOLORISTIČKI TRETIRANIH PEJZAŽA Slikar Vladimir Vrljić Ankin rođen je 1950. godine u Garčinu kraj Slavonskog Broda. Pučku školu započinje u Rijeci, a nastavlja i završava u Sinju, gdje se od 1965. do 1970. školuje u sjemeništu Franjevačke klasične gimnazije. Od rane mladosti likovno izražavanje postaje unutarnjom potrebom iskazivanja svih osobnih stanja svijesti o sebi i svijeta oko sebe, promišljajući životne vrijednosti kao jedinstveno traganje i ispunjenje osobnoga i umjetničkog svjetonazora. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1971. do 1976. studira filozofiju, hrvatski jezik i književnost, da bi u isto vrijeme ostvario nekoliko vrlo zapaženih samostalnih izložaba u Sinju, Zagrebu, Splitu, Slavonskom Brodu i ponovo u Zagrebu 1975. i 1976. godine. Sve u svemu, izlagao je na pedesetak izložbi. Objavio je i grafičku mapu s 14 koloriranih listova Drinske elegije te radio scenografiju za Beskrajnu priču u zagrebačkom Teatru ITD. Pojava i egzistencija slikarstva Vladimira Vrljića Ankina na hrvatskoj likovnoj sceni, trajući već više od četiri desetljeća, utemeljene su na stvorenom osebujnom vlastitom stilskim prepoznatljivim rukopisu, s reminiscencijama sinteze jakih kolorističkih modernističkih pravaca dvadesetoga stoljeća, od ekspresionizma do fovizma, od sezanizma do futurizma pa i lirske apstrakcije i lirskog realizma. Ankinovo slikarstvo bombastičnih vatrometa boja nanošenih jakom gestom reinterpretira hedonističke postulate mediteranske sladostrasti u imperativnoj ekspresivnoj gestualnosti, ili gestualnoj ekspresivnosti. Njegovo slikarstvo napada sva čula. U svojoj dubini njegove slike vazda kriju velike izvore energije i svjetlosti koje prodiru kroz boju. Ankin odavno potvrđuje da se upravo u dijalektici radosti i optimizma rađa klica umjetnički mogućeg. Sada slika ciklus pejzaža, od kojega na izložbama branitelja predstavljamo četiri slike. Što je tradicionalističko slikanje prirode (krajolika), što je Priroda? Za Schellinga, Priroda je Um koji stvari čini vidljivim, a Um je nevidljivo egzistiranje Prirode. Kant je pak smatrao da ukoliko je identitet umjetničkog jednak lijepom, utoliko je priroda lijepa kada ima pojavnost u umjetnosti, te da se umjetnost ne može zvati lijepom ako je mi, koji smo svjesni umjetnosti, smatramo prirodom. A po Fichteovoj formulaciji, svijet je produkt ljudske imaginacije (Einbildungskraft), izvan njegove volje, u transcendenciji. No, umjetnost ustoličuje Um koji pobjeđuje i uspostavlja vlast nad Prirodom. Um je pak, jedan od mogućih oblika duše, a umjetnost nužno mora, osobito danas, zadržati, kako reče Henri Bergson, ''ono malo duše''. Utisnute u zrakama svjetlosti, boje u Vladimira Vrljića Ankina prožimaju se u skladnim komplementarnostima, stvarajući opsesivne oblike proživljene prirode, doživljenog pejzaža. Tako njegovo slikarstvo postaje i opstaje kao znakovito odražavanje povratka u izgubljene sfere idealnoga, povratka u uzbuđenja (z)bivanja i vremena. Pitanje smislenosti stvarnoga i prirodnog neutralizira realizacijom u potpunom usredotočenju interesa na bakanalijsko, orgijastičko bogatstvo plamtećih kolorističkog odnosa, u ravnovjesju radosnoga hedonizma. Karakter privida i reinterpretacije prirode gustim impastima boje, u ekspresionističkom stilskom modulu, unatoč izrazitoj tvarnosti Ankinovih slika, postaju njihova apsolutnost.

MARIJAN ZAJEC KO-ZE

SKULPTURA NEOSECESIJSKOG I NEOBAROKNOG POSTMODERNISTIČKOG PREDZNAKA Odličan kipar Marijan Zajec Ko-Ze poznatiji je u inozemstvu nego kod nas. Izlagao je u Genovi, Beču, Monaku, Londonu, New Yorku i Miamiju, a u Hrvatskoj u Knjižnici francuskog instituta za kulturu u Zagrebu.Zajecova je namjera stvarati simboličke i ekspresivne forme koje bi mogle izravno, intuitivno, poetski konkretno posredovati znanje. No, znanje koje nije vezano ni uz iskustva suvremene svakidašnjice ni uz bilo kakvu povijesnu zbilju, već isključivo za razinu ljudske spoznaje onkraj vremenitoga bivstvovanja. Ova znanja do danas ne gube na univerzalnosti premda odavno ne funkcionira ni mitska ni religijska, pa ni svjetonazorska podloga koja bi ih činila narativno uobličenim, opće prepoznatljivim dijelom kolektivnog poimanja – čini se kao usamljen i neizvjestan eksperiment. Je li danas doista moguće naći, uspostaviti suvremeno relevantnu formu koja dotiče pitanje o odnosu ljudi i univerzuma, i to još u mediju figurativne plastike? Moguće je. To upravo radi majstor kiparstva Zajec. On pokušava dati i daje afirmativan odgovor nastupajući bez skepse, ali i lažne samouvjerenosti. Vrlo je energičan, jasan, bistar u idejama koje uobličava u kiparske forme, odlučan i nepokolebljiv. Zajec jednostavno polazi od pretpostavke da je moguće uspostaviti sustav univerzalno čitkih, jasnih simbola koji posreduju zaboravljena, premda oduvijek postojeća znanja o čovjeku i njegovu položaju u prirodnom i duhovnom, fizikalnom i metafizičkom univerzumu. Spojio je figurativnu i apstraktnu umjetnost. Bilo da mu je skulptura figurativna ili apstraktna, uvijek na rubu asocijativnosti, spaja duh, tijelo i dušu, uz pravilo da su mu idejna podloga i pokretač svakog radnog procesa ljubav, život i smrt. Kada promatrate njegove skulpture, ostajete zbunjeni širinom mogućnosti, vještine i kiparskoga znanja Marijana Zajeca. Čini se da gledate skulpture barem četvorice – petorice kipara, koliko su različite, i mnogostruko čitljive. Zajec, drugim riječima, nema jedan uvriježeni stil, jedan način po kojemu bi ga, kao sve druge kipare, odmah prepoznali. To je zato što stalno eksperimentira s materijalima i formom, nalazi različite načine da u materiju udahne ideju. Njegov je ''stil'' rezultat vječne želje da prenosi emocije izravno u materijale kojima se služi. Većina skulptura rezervoari su čiste energije i emocija autora. Duša koje je ovaj autor pun, istodobno je i aktivna i pasivna, utjelovljujući klasičnu dihotomiju akcije i kontemplacije, vazda u shvaćanju duševnoga života kao odraza fizičkog stanja. Vidimo kako mu svaka skulptura sabire okolni prostor oko sebe, obuhvaća u sebe, i kako iz njih zrači monumentalnost. Lako se svaka može zamisliti u golemim dimenzijama, kako krasi javni prostor park, ulicu ili trg, ili da se pak manifestira kao spomenik, ne nekome ili nečemu, već naprosto kao spomenik duha i ljudske kreativne moći. Jer doista, u tvrdom, čvrstom materijalu, na kojemu inzistira, metalima srebru, niklu, aluminiju, čeliku ili bronci, uvijek poliranima i visokoga sjaja, Zajec Ko – ze uspijeva redovito utjeloviti iznimnu potenciju kreativne moći. Mnoge Zajecove skulpture posjeduju unutarnju dinamiku kao rezultat njegove dinamične i strastvene stvaralačke osobnosti, a u toj dinamici vidimo i potencijalnost pokreta, kinetizam u mirovanju. Katkada ide u oblikovanju u radikalnu stilizaciju i geometrizaciju, pa se takve skulpture doimaju izrazito neoavangardnima, postpostmodernima, a s druge strane, katkada, stvara dekorativnije figurativnije organičke formalne strukture kompozicije, koje slobodno mogu ići u red visokokvalitetnoga neobarokizma, jedne od vrlo suvremenih struja u svjetskoj umjetnosti. Promatrajući skulpture Marijana Zajeca Ko-zea shvaća se da se pred nama na čudesan način otkriva kozmogonijska slika koja ne kani oholo otkrivati tajnu svega, već, naprotiv, pokazati kako je kozmička iskra života u svakome biću kao i u svakoj točki prividno mrtve materije. U tom kontekstu, simbolički nam govor i spoznaja koja šiklja iz mrkline materije objavljuje neočekivanu prikladnost za unutarnje obožavanje i intiman doživljaj. Zajecove skulpture javljaju nam da na naše postojanje nije slučajno pala iskra galaktičke vatre, već da iznad zakona prostorno-vremenskih gibanja djeluje mistika ljubavi u vječnom i živom srcu svekolikoga Bića. Jedino što trebamo učiniti da se ove metafizičke forme usele u nas, jest otvoriti se i pustiti da na tajanstven način obogate naš unutrašnji život kao što obogaćuju i označuju vanjski vremenoprostor.

BRANKO MARIĆ PUT U SAMOGA SEBE Umjetnost nije samo emanacija duha ili odraz sna ili snoviđenja, ona je i čin spoznaje i jedan od putova otkrivanja fundamentalnih i konstitutivnih određenja bitka. ''Njezina uloga je'', reći će Pierre Francastel, ''otvaranje raznolikih mogućnosti izražavanja primjerenim sredstvima i nizom vrijednosti koje mogu biti pojmljene i zabilježene jedino preko autonomnog (cerebralnog) spoznajnog i djelatnog sustava''. Slika u tom kontekstu na stanovit način postaje granica smisla – ona utire put pravoj ontologiji značenja. Gledano iz tog rakursa, slikarstvo Branka Marića, uranjanjem u istraživanja cerebralnih sfera, neprijeporno je našlo svoj puni smisao i osvojilo umjetnički prostor. U otkrivanju složenosti svijeta Marić teži gradnji samostalne (hermetički tretirane) slike ili, preciznije, slike čije će se puno i pravo značenje ostvariti tek u misaonom – refleksivnom – odnosu prema zahvaćenoj motivici, ali za čije primjereno razumijevanje, osim naravno promatranja, neće uvijek biti neophodno i odgovarajuće predznanje promatrača. Njegove slike, otkrivajući slikareva raspoloženja i razmišljanja zabilježena u - kolopletima obojanih mrlja i ploha te iskazana snažnim gestualnim zamahom – uzdanicama apstraktnog izričaja, nisu alegorije nego metafore ljudskih stanja i odnosa čije se značenje uslojava proporcionalno obespredmećivanju motiva. Motiv je uvijek priroda, točnije, korijenje stabala šljiva, jabuka, oraha, duda, marelice itd., koje pronalazi u voćnjacima i šumama svoje rodne Slavonije, uz obale Drave i Dunava. Korijenje oguli od kore, priredi za slikanje i oslikava akrilnim bojama. Isto čini kada slika. Organsku, živu i vitalističku materiju bujanja i rasta, razgranutoga korijenja pretvara u žive, dinamične, apstraktne kompozicije u mnogobrojnim varijacijama, a posrijedi je u prvom redu doživljaj i zapravo, unutarnje viđenje. Svoju umjetničku slikarsku sintaksu Branko Marić gradi na paradoksu: cjelovitost i uvjerljivost njegove slike raste na destrukciji poticajnog motiva, na njegovu rastakanju na manje česti ili na njegovu potpunom potiranju, pri čemu se inducira stvaralačka energija i očituju poetski proplamsaji koji uvijek emaniraju krajnje zamršenu složenost iščitavanja i moguću višesmislenost prosudbe ponuđenih i vazda svježih, novih i drugačijih struktura slikarske kompozicije. Motiv odzvanja svojim vanjskim obličjem – nizom boja i strukturom ploha i planova, te prostornim rasporedom elemenata i njihovim prožimanjima koji ne moraju prikazivati nikakav stvarni predmet, nego koji sami po sebi i izvan oponašateljskih vrijednosti nose određeni smisao – što daje jeku i njegovu unutarnjem biću – njegovu najsudbonosnijem zvuku. Primarni, poticajni motiv uvijek je duhovnog ustroja: on raste u svijesti, a prodire iz podsvijesti, iz mašte, temeljenima na prirodnom izgledu predmetnoga svijeta i izgleda predmetne stvarnosti . Psihološki je to krajolik, moglo bi se reći, nabijen energijom doživljavanja, energijom metafora, suprotstavljanja, bipolarnosti, snagom živosti i životnosti subjektivnog poimanja, primanja i izvođenja. Marić je zaokupiran značenjem slike i slikarstva u suvremenom nam okruženju i kontekstu umjetnosti. Beskrajno veliki i sudbonosni svijet čovjekove racionalnosti i iracionalnosti transponiran u umjetničko-kreativno pregnuće uvijek ostaje nekako nedorečen, nepredvidljiv, potisnut, ili bolje, privremeno skriven duboko pod korom izvještačenosti konvencionalnih odnosa i priučene uljudbene komunikacije, a Marić upravo s tog stajališta to postupno želi otkri(va)ti. Ideja otkrivanja složenih odnosa i mehanizama umjetnosti, pitanja koja su stalno na životnom i umjetničkom putu, utjelovljena su u gestualnim i kolorističkim emanacijama duha, koje će se zrcaliti u svim Marićevim slikama. Mehanizam opažanja, doživljavanja i uobličavanja doživljenog ostaje prvenstveno u okvirima racionalnog (cerebralnog) iskustva i aktivna je operacija misaonog procesa koje nije sukladno oponašanju ili mehaničkom bilježenju realnosti. Ovdje su na djelu iluzija stvarnosti, iluzija prostora, uvjerljivost dinamičkih linearnih prepleta i moćan kolorizam koji postadoše supstitutom stvarnosti, izgrađujući novi sustav vrijednosti slike i ističući primarne slikarske intencije znakovnim sistemima potpuno odmaknutim od mimetičkih odraza i obrazaca stvarnoga svijeta. U formalnoj strukturi slike, otisci svijesti i uvrtanje misli pretaču se u vizualnu gozbu, vjerojatno zbog slikovitosti kolorističkih kombinacija, te guste slojevitosti prostornih planova kompozicije. Posrijedi je likovno pismo koje je, rekli smo, primarnog gestualnog predznaka, ali koje mnogo duguje i izvornoj čistoći crteža u spomenutim lineaturama. Rafiniranost geste prerasta i bukti u kaligrafsku dinamiku ritma pridonoseći uvjerljivoj suvislosti toga samosvojnog slikarskog govora uvjetovanog vibracijama i osjetilnošću skrivenim u dubokim sferama mentalnog.

ANTUN KREŠIĆ

SLIKOM DO SAMOSPOZNAJE Akademski slikar Antun Krešić rođen je u Starim Jankovcima nedaleko Vinkovaca 14. veljače 1955. godine. 1977. je upisao studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i diplomirao 1981. godine u klasi profesora Šime Perića. Godine 1997. za osobite zasluge u kulturi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je odličjem Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Slika intenzivno desetljećima, mnoge cikluse, a bavi se i fotografijom od osnovne škole. Fotografijom se ozbiljnije bavi kada je radio kao novinar – fotoreporter u ŽTP-u Zagreb. Radno mjesto u izdavačkoj kući ''Školska knjiga'' zahtijevalo je intenzivno fotografiranje. Poznata mu je serija fotografija ''Maske'', izlagana na mnogim izložbama. U Domovinskom ratu veliki je dio vremena proveo fotografirajući i snimajući život ratnika video kamerom, a intenzivniji prilaz stvaranju umjetničke fotografije započinje po dolasku s ratišta. Svršetkom rata uz slikarstvo započeo je umjetničko stvaranje osim kistom i fotografijom, te mu je fotografija postala nezaobilazan medij u cjelokupnom umjetničkom stvaralaštvu. Svoje fotografije često primjenjuje u dizajnu razglednica, turističkih prospekata, kalendara, knjiga i kataloga koje je sam autorski uredio. Osim putopisne, dokumentarne i novinske fotografije izlaže umjetničku fotografiju s više tematskih opusa. Izlagao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Fotografiju izvodi kao da slika sliku. Svoj rasni slikarski, koloristički senzibilitet transponira u medij fotografije. I doista, fotografije imaju apsolutan apstraktni slikarski efekt. Ne prikazuju ništa mimetičko i figurativno, nisu odslik stvarnosti kako to i starom slikarstvu i u počecima povijesti fotografije jest, nego su istraživački eksperiment, sasvim u duhu suvremene umjetnosti. Istražuje kako fotografija može izgledati kao slika, a slika sve svoje zakonitosti ostvaruje u mediju fotografije. Za Krešićevu umjetnost tipičan je orfički optimizam, lišen egzistencijalne tjeskobe, lišen zdvojnosti, apsurda i nemoći, a bogat udivljenjem u snagu života i sublimnu radost stvaranja, zadržan čak i nakon ranjavanja u ratu i bolesti koje su uslijedile i koje ga prate. Biće da je baš zato i takav radosno optimistični umjetnik, umjetnost je velika privilegija kreativnih duša kao što je i najbolja terapija protiv zdravstvenih i uopće, egzistencijalnih tegoba. Svoja iskrišta nalazi upravo u punoći i hedonizmu strastvenoga života i vječne volje za umjetničkim stvaranjem. Autor se bavi glitch art fotografijom, koje su bilješke niza nesavršen trenutaka savršenog digitalnog zapisa. Svoje fotografske slike stvarane u serijama naziva Potprostori, što može značiti da ponire u svoju mentalnu dubinu, dubinu duše, gdje se nalaze potprostori naših osobnosti, ali i na činjenicu da u svojim radovima pogledu otvara prostor koji se krije iza plohe zgusnutih piksela s tv ekrana.

Naime, Krešić promatra plohu tv ekrana, digitalnu tekućinu koja se po ekranu razlijeva kao vremensko - prostorna tehnološko – virtualna supstanca. U takvoj tehnici tv ekran uvijek priča neke priče koje neprestance teku. Slučajno ako se dogodi greška u sustavu, prizor se ''zamrzava'', slika na tv ekranu prestaje pokazivati bilo što prepoznatljivo.

Umjetnik fotografijom bilježi takvu zamrznutu sliku na ekranu i pretvara je u umjetničku kompoziciju. Kako je poznata istina da se umjetničko djelo začinje u oku umjetnika i potom rađa u oku promatrača, slike Antuna Krešića začete u ideji promotrenih detalja iz svakodnevnoga nam života poput gledanja tv ekrana, uspješno pronalaze put u oko i duh promatrača.

ANTE BRČIĆ

PROFINJEN OSJEĆAJ ZA MATERIJAL I FORMU Akademski kipar i diplomirani arhitekt Ante Brčić, jer je on to oboje, gradi kip s osjećajem za tektoniku forme i prostor koji kip obavija, ili se u njega uvlači, a čin i način slaganja kipa u tretiranju prostora i njegove vanjske epiderme, zadobiva veliku važnost. Slikovit je u svojim varijabilnim metalnim kipotvorbama, koje kao da podjednako duguju i rustikalnoj, i organičkoj arhitektonskoj i kiparskoj baštini, u njezinoj taktilnosti i skladnim, nevelikim proporcijama, u njezinom graditeljskim i duhovnim parametrima i čednim arhaičnim oblicima okrenutim čovjeku i njegovoj mjeri. U njima Brčić pronalazi svoju vlastitu mjeru i poticaj, za samosvojnu ''psihičku improvizaciju''. Skulpturom želi evocitrati počela. Ona započinju u prošlosti, s tragovima raspršenih čestica u prostoru. U bremenitim talozima trajanja, slaganima i zatrpavanima milenijskim nadmetanjem čovjeka i prirode, Brčić traži i nalazi oduhovljenu tvarnost čovjekova postojanja i djelovanja te otkriva njihovu mnogoznačnu sudbinsku uraslost u toplu životvornost i tjelesnost zemlje. Iz toga ugla promatrano, rukopis, način oblikovanja i materijal u kojemu je ideja stiliziranog čovjeka (katkada figurativnog a katkada potpuno apstraktnog) utjelovljena, postaje impresivna pozornica života na kojoj se miješa epska drama ljudskog trajanja sa sugestivnošću sanjara i optimista/hedonista kao pouzdanog i zainteresiranog istraživača promaknutog u fikcijsku zornost gotovo metafizičkog predznaka. On zna da fizis nema samo formu, nego i svoj život, sudbinu i sjenu. Kada oblikuje forme Brčić kao da stvara nostalgičnu anatomiju/raščlambu vlastite prožetosti s maštom usmjerenom prema traženju bitka života i temeljnih moralnih vrijednosti zapretenih pepelom življenja. Kiparski čin svetkovina je oduhovljenja i uzdignuća materijalne tvari. Njime se, kao i i u ostalim umjetničkim vrstama i oblicima rada – bez obzira na materijalnost i kakvoću tvari kojom se kipar služi i bez obzira na stilsku poetiku koja mu oblike likovnog promišljanja i govora uglavljuje i nudi – duh i san pretvaraju u javu, u haptičku supstancijalnost zbiljske forme. U njoj se nemušta magma tvarnog, iznjedrena u oblik, upravlja probuđena ravnovjesjem i krvotokom strukturalnih silnica stvarnog. Upravo se tom idejom vodiljiom vodi kipar Ante Brčić. K tome, njegove su forme zatvorene i otvorene, pune i prazne, onakve kakve su kuće i zgrade, dakle arhitektura, jer njihovo je izrazito obilježje tektoničnost, logika statike i čvrstine te dijalog s prostorom.

DOMAGOJ GABRIĆ TALENTIRANI SLIKAR POGINUO ZA DOMOVINU Domagoj Gabrić rođen je u Metkoviću 3. studenoga 1966. godine. Osnovnu je školu završio u Zagrebu 1982. godine, a potom i srednju Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna godine 1985. Upisao je 1987. godine Akademiju likovnih umjetnosti, odsjek grafike. Apsolvirao je 1991. godine. Senzibilan kakav je bio i zanesenjak, kao hrvatski domoljub odlazi braniti napadnutu domovinu. Poginuo je trinaestoga listopada 1991. kao hrvatski vojnik. Posthumno mu je priređena izložba crteža i slika u galeriji ''Vladimir Nazor'' u Zagrebu u ožujku 1992. godine, a 1993. priređene su mu izložbe u Domu glazbe u rodnome Metkoviću (od 20. srpnja do 31. kolovoza) i u galeriji ''Stećak'' u Kleku (od 25. srpnja do 31. kolovoza).

Nećemo lamentirati nad njegovom smrću u 25. godini, niti je literarizirati, niti koristiti izlizanu frazu o ''nenadoknadivu gubitku'' za našu likovnu scenu i kulturu, jer mu je takva bila sudbina, tako mu je bilo zapisano u zvijezdama, takva je, valjda, Božja volja. Znamo da je njegova žrtva nesreća za sve nas, a osobito za njegove bližnje. I bez fraziranja od koje mi je mučno, doista mislimo da njegovo djelo živi da ga se kroz njega uvijek prisjećamo, jer smrt umjetnika nije konačna. On nastavlja živjeti u svojemu plemenitom i dragocjenom djelu. Stoga, izrazit ćemo samo najdublje ganuće, i prema čovjeku i umjetniku koji se u svakom smislu tek počeo rađati. To nije utjeha, ali nekako ipak ublažava strašnu činjenicu smrti čovjeka i umjetnika na početku životnoga i stvaralačkog puta. Pretapajući svoje slutnje i misli u slike, ideali su mu bili iznad života, posebno iznad rezona sigurnosti. Snovi su mu bili iznad činjenica. Jednom od tih snova i ideala poklonio je svoj premladi život. Stao je uz bok Josipa Račića i Milana Steinera, koji su umrli s 23, odnosno 24 godine, i postali veliki umjetnici naše povijesti moderne umjetnosti. I Domagoj Gabrić je mogao i trebati postati velikim hrvatskim umjetnikom suvremenosti, a mislim da to i jest. Samo ga treba više izlagati i isticati. To i činimo, no prije svega zbog činjenice da je položio život za slobodu svoje voljene Hrvatske, ali pritom i da ukažemo na njegovu umjetničku veličinu i značaj.

Prije svega, zatečeni smo kvantitetom i kvalitetom Domagojevih djela. Za četiri godine studija na Akademiji, naslikao je iznimno mnogo slika. Nije imao akademskih školskih radova, nema (razvojnih) faza, odmah je radio istim stilom, istim rukopisom, od početka do kraja. Premda grafičar, slikao je i to na papirima, srednjih i velikih formata, jer si nije mogao priuštiti platna. Crtao je olovkom, ugljenom i tušem, i u kombinaciji crtačkih tehnika, a tako je, osim uljem, i slikao – kombiniranim tehnikama.

Miješao je ulje, pastel, tuš, a ponekad je sliku prošivao koncem te stvarao kolaže. Od grafičkih tehnika najviše je izvodio linoreze i litografije. Eksperimentirao je i istraživao, u svojemu znatiželjnom i buntovničkom duhu. Jednu sliku od mnogih, na velikom formatu papira izlažemo i na našoj izložbi, pod nazivom Free Games, da upozorimo javnost na golemi talent i kreativnu moć ovoga mladića. U tom mnoštvu radova koje je ostavio, postavio je pitanja o duši i duhu slikarstva s kojima s odmjeravao, dovoljna za više cijelih ljudskih života. To je svijet nabrekao od potencije koja se može iščitavati raznim ključevima. Domagoj nije želio izići iz tradicionalnoga medija, ali mu je do nje u smislu klasičnosti i konvencionalnosti, još manje stalo. Bježao je od svake šablone i kanona i zaputio se tragovima u potrazi za djetinjstvom civilizacija. Njegov je likovni svijet pun osobnih znakova, tragova njegove duše i osobnosti, zasićene površine, mitskih i zbiljskih prostora napućenih ranim čudovištima i čudnim izmaštanim bićima. Rukopis mu je dinamičan, svojim kaligrafijama stvara bogatu konfiguraciju kojom daje vitalnu pokrenutost i ritmičnost strukture. Povezivao je ikonički kulturno – povijesne civilizacije i svjetove. Nije mario za stilove prošlosti. Jednako mu je je bila važna jednostavnost romanike ili arhaike, indijska umjetnost bliska mu je koliko i europska, a posebno je uronio u dekorativnu umjetnost australskih Aboridžina, Navajo Indijanaca, ili Asteka i Maja. Njihove umjetničke elemente u duhu nosi koliko i drevne Grke, Egipćane i Mezopotamce. U njegovoj umjetnosti čitamo elemente babilonske i perzijske umjetnosti (one iz Perzepolisa i Yazilikaye). Gabrić je stvorio svoju dojmljivu umjetničku filozofiju povijesnih i arhetipskih citata koji su znakovno jasni, ali tematski i sadržajno pomalo misaono nedokučivi. On je veliki emotivac koji velike sadržaje stvara u pomalo rustikalnim formama. Tragalac je za duhovnošću koju – paradoksalno – nalazi u mesu, tijelu, formi.

Spojio je monumentalno i intimno, dubinsko i površinsko. Shvatio je mudrost i dubinu jednostavnosti i slojevitu osamljenost simbola. Ornamentalni motivi dobivaju mekoću kolorističke strukture. U sumaglici prigušenijih registara boje i atmosfere jedva se naziru znakovi i simboli. Linijskoj strukturi daje mekoću kolorističkog tonaliteta. Njegove slike nemaju nikakve poruke ni pouke. Nema simpatije za moderan svijet, ali ga ni ne prezire. Nema idola niti nameće ideale. To je čovjek koji slikarstvom postavlja milijun pitanja. Postaviti pravo pitanje važnije je od odgovora.

NIKOLA VUDRAG SKULPTURA

FRANJO TUĐMAN