Koraci ka samoizgradnji by senad s

KORACI KA SAMOIZGRADNJI

Naslov izvornika

‫نقطه های �آغاز در اخلاق عملی‬

Urednik Munib Maglajlić Likovno oblikovanje Senad Pepić

Muhammed Reza Mahdevi Kani

KORACI KA SAMOIZGRADNJI SVEZAK 1

Preveo s perzijskog

SAMED JELEŠKOVIĆ

Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini Sarajevo 1432/2011.

Predgovor

U ime Boga, Milosnika Svemilosnog! Hvala Bogu, Gospodaru svjetova, i blagoslov Božiji neka je na našeg uglednika Ebu el-Kasima Muhammeda i njegovu porodicu, čistu i bezgrješnu, a posebno na donositelja Božije milosti na Zemlji, Hudždžeta ibn el-Hasana el-Mehdija – ubrzao Uzvišeni Bog pojavljenje njegovo časno i učinio nas pomagačima i sljedbenicima njegovim! Nema sumnje da svi želimo sreću, a da bismo ostvarili taj uzvišeni cilj, nemamo drugog puta, osim pročišćenja duše, tj. sticanja plemenitih osobina i vrlina te klonjenja poroka. Svi veliki poslanici prošli su ovim putem i pozvali na njega tražioce Istine. Časni Kur’an pojašnjava i naglašava ovo pitanje riječima: َّ َ َ َ َ ُ َ َ ‫اها ۝ قَ ْد أَفْلَ َح َمن َز اَّك َها ۝ َوقَ ْد َخ‬ ‫اب َمن د َّساها‬ ‫َوالش ْم ِس وضح‬ Tako mi Sunca i svjetla njegova... Uistinu je uspio onaj ko je pročisti, a propao je onaj ko je pokvari. (Eš-Šems, 1, 8, 9) Premda nema potrebe da se Uzvišeni Bog zaklinje, ipak, da bi nam skrenuo pažnju na značaj i neophodnost ovog pitanja, potvrđuje ga i naglašava s jedanaest jedinstvenih zakletvi.1 Isto tako, na drugom mjestu u Časnom Kur’anu, Bog kao glavni razlog poslanja Pečata poslanika, Muhammeda, s.a.v.a., navodi obrazovanje, odgoj i pročišćenje ljudi. On kaže: َ ْ ْ‫أْ ُ ِّ ِّ َ َ ُ اً ِّ ْ ُ ْ َ ْ ُ َ َ ْ ْ َ َ ُ َ ِّ ْ َ ُ َ ِّ ُ ُ ُ ْ َ َ َ ح‬ َ َ َ َّ‫ُ َ ذ‬ ‫الك َمة َوإِن‬ ِ ‫كتاب و‬ ِ ‫هو‬ ِ ‫يهم ويعلمهم ال‬ ِ ‫الى بعث ىِف الميني رسول منهم يتلو علي ِهم آياتِ ِه ويزك‬ َ‫َ ْ ُ َ َ ا‬ ُ َ‫ا‬ ُّ ‫ني‬ ٍ ‫كنوا ِمن قبل ل ىِف ضل ٍل م ِب‬ On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi. (El-Džumu’a, 2)

Ovih jedanaest zakletvi obuhvata zakletve: Suncem i njegovom blještavom svjetlošću, Mjesecom, danom svijetlim, mračnom noći, nebom i Onim Ko ga sazda, Zemljom i Onim Ko je prostrije, čovjekovom dušom i Onim Ko je ukrasi i nadahnu je dobrom i zlom – sve nove, sadržajem bogate i jedinstvene zakletve.

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., o svrsi svoga poslanja kaže: “Poslan sam da bih usavršio i upotpunio moral.”2 Imam Sedžad, mir neka je s njim, prenosi da je Poslanik, s.a.v.a., rekao:

ِ ْ‫ُب ِعث ُْت بِ َمكارِم الاَخ‬ .‫لاق َو َم َح ِاس ِن َها‬ “Poslan sam da bih oplemenio i uljepšao moral.”3 Hazreti Ali, mir neka je s njim, je također naglasio važnost pročišćenja duše, smatrajući to temeljem čovjekove sreće. On kaže:

ِ ‫لَ ْو كُ َّنا َلا نَ ْر ُجو َج َّن ًة َو َلا نَخْ شَ ى نَاراً َو َلا َث َواباً َو َلا ِعقَاباً لَ َكا َن َي ْن َب ِغي لَ َنا �َأ ْن نَ ْطلُ َب َم َكا ِر َم ا ْل�َأخْ ل‬ ‫َاق‬ .‫َف إِ�ن ََّها ِم َّما َت ُد ُّل َع َلى َس ِبي ِل ال َّن َجاح‏‬

“Sve i kad se ne bismo nadali Džennetu ni nagradi ikakvoj, niti strahovali od Vatre i kazne, opet bismo trebali uporno tražiti moral plemeniti, jer on uistinu vodi stazom uspjeha.”4 Zaključak koji se nameće je sljedeći: Najvažnije pitanje na koje je nebrojeno puta časna vjera islam usmjeravala pažnju, a koje igra glavnu ulogu u čovjekovom dostizanju plemenitih osobina i vrlina je pitanje pročišćenja i odgoja duše, koje se smatra jednom od najneophodnijih i životno važnih potreba. Hazreti Ali, mir neka je s njim, poredi čovjekovu dušu sa njivom koja, ukoliko ne bude zalivana čistom vodom vrlina i uljudnosti, sve svježe zelenilo će na njoj uvehnuti te nikakvog uroda neće dati. On kaže:

ِ ‫�إِ َّن بِ َذوِي ال ُعق‬ .ِ‫اج ِة �إِلَى الا َ َد ِب َك َما َي ْظ َم�ُأ ال َّز ْر ُع �إِلَى الْ َم َطر‬ َ ‫ُول ِم َن الْ َح‬ “Razumnim ljudima je prijeko potrebna uljudnost, kao što je njivi suhoj potrebna kiša.”5

Definicija morala Riječ koja se u arapskom jeziku koristi u značenju morala je ahlak, a sama ta riječ je oblik množine riječi hulk, koja znači ćud. Ćud je zapravo čovjekov unutrašnji oblik, baš kao što je tjelesni izgled (ar. halk) njegov vanjski oblik. Moralom se nazivaju nagoni te karakterne i duhovne osobine koje u čovjeku 4 5 2 3

Mustedreku-l-vesail, sv. 2, str. 282; Sefinetu el-bihar, sv. 1, str. 410. Miškatu-l-envar, str. 243; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 66, str. 405. Ajnasi, Adabu-l-nefs, sv. 1, str. 26; Mustedreku-l-vesail, sv. 2, str. 283. Gureru-l-hikem, sv. 1, str. 224; Fehrest-e mouzui-je Garer, str. 11.

postoje, kao što se moralom ili moralnim ponašanjem označava i svaki postupak i ponašanje koji proističu iz tih unutrašnjih osobina. U arapskom jeziku riječi hulk i halk imaju isti korijen, ali se razlikuju u pogledu značenja. Ibn Menzur kaže:

‫ وحقيقته �أنه صورة ال�إ نسان الباطنة وهي‬، ‫الخلق بضم اللام وسكونها وهو الدين والطبع والسجية‬ ‫ ولها‬، ‫ و�أوصافها ومعانيها المختصة بها بمنزلة الخلق لصورته الظاهرة و�أوصافها ومعانيها‬، ‫نفسه‬ .‫�أوصاف حسنة وقبيحة‬ “Huluk s vokalom u na lamu i sukunom na njemu – a to su navike, narav i ćud, i on je u suštini čovjekov unutrašnji lik, a to je njegova duša, njegove osobine i svojstva kojima se odlikuje – isto je kao halk, koji se odnosi na čovjekov vanjski lik i njegove osobine i svojstva, i može imati lijepe i ružne osobine.”6 Etičari dijele čovjekova duhovna svojstva i osobine na dvije vrste: 1. urođene 2. stečene Urođene osobine su nagoni, osjećanja i sposobnosti koje je Bog stvorio u čovjekovoj prirodi, tako da se ne mogu priskrbiti voljom i trudom. Takva su osjećanja: potrebe za Bogom, potrebe za spoznajom Boga, potrebe za duhovnim, znatiželje, pravdoljubivosti, istinoljubivosti, dostojanstva i ponosa, samosvojnosti i samostalnosti, slobodoljubivosti i potrebe za slobodom, nagona za opstankom, ljubavi prema lijepom, moći razuma, strasti, srdžbe i tome slično. Od unutrašnjih stanja čovjeka, ova vrsta nagona i osobina predstavlja ustvari crtu razdvajanja čovjeka od životinja i drugih živih bića s obzirom na njegovu prirodu koja mu je podarena u najljepšem poretku stvaranja. Nasuprot pobrojanim, stečenim osobinama nazivaju se one koje čovjek postepeno stiče svojom voljom i trudom, što zavisi od načina korištenja urođenih osobina. Ukoliko se urođenim sposobnostima i osobinama dobro ne okoristi, stečene osobine će biti loše. Na ovom stepenu se dobre osobine i odlike nazivaju vrlinama i plemenitim moralom, a loše osobine i obilježja nemoralom. Tako da, ako su čovjekovo ponašanje i djelovanje odraz vrlina, nazivaju se lijepim i moralnim postupcima, a ako su proizašli iz čovjekovih loših osobina, ružnim i nemoralnim djelima. U svakom slučaju, da bi se stiglo do vrlina i lijepih osobina, potrebno je proći određene teorijske i praktične vježbe. Na prvoj razini je neophodno Lisanu-l-arab, sv. 4, str. 194.

spoznati vrline i slabosti te osobenosti čovjeka i njegov stvarni položaj. Potom slijedi borba protiv strasti (aspekta duše koji navraća na zlo), jer sve dok se ne zapodjene borba, čovjek neće biti u stanju savladati svoje niske prohtjeve. Onaj ko se sa ovog bojnog polja ne vrati kao pobjednik i uzdignute glave, neće ni dospjeti do razine krjeposti, plemenitosti i spasenja duše; a onaj ko ne stigne do razine spasenja duše bit će na Sudnjem danu među propalim, o čemu Kur’an Časni kaže: َ ُ َ َ‫َ ْ َ اَ َ َ ُ َ ٌ َ ا‬ َ ْ‫الل ب َقل‬ َ َّ‫ون ۝ إ اَّل َم ْن أَ ىَت ه‬ ‫يوم ل ينفع مال ول بن‬ ‫يم‬ ٍ ‫ب س ِل‬ ِ ٍ ِ

Na dan kada ne budu od koristi ni imetak, ni sinovi, osim onome ko Bogu ispravna srca dođe. (Eš-Šuara, 88-89)

Etika sa različitih stanovišta Etička pitanja se mogu razmatrati i obrazlagati sa različitih stanovišta, te će svako od njih, u skladu sa određenim stanovištem, imati i svoj poseban naziv. Mi ćemo ovdje ukazati na one najvažnije: 1. Teorijska etika ili filozofija morala 2. Komparativna etika ili komparativni moral 3. Praktična etika ili etička metoda7 U teorijskim razmatranjima o etici raspravlja se o filozofiji morala, tj. o zasnovanosti i temeljima morala te o mjerilima dobrog i lošeg, a razmatraju se još i pitanje apsolutnosti ili relativnosti morala kao i pitanje suštinske ljepote i ružnoće te o koristi i o šteti u vezi s tim. Komparativna etika se bavi poređenjem različitih pravaca i uporednim proučavanjem različitih gledišta u etici. Tako, nakon upoznavanja sa različitim teorijama, u pogledu načela i mjerila zastupljenih u tim pravcima, od njih se izabire najbolji. Premda bi bilo izuzetno korisno, štaviše potrebno, upustiti se u ovu raspravu, mi se ovdje nećemo njome baviti, već ćemo joj se, ako bude prilike i ako nam Uzvišeni Bog pomogne, posvetiti kasnije. Što se pak praktične etike tiče, u ovoj knjizi ćemo govoriti upravo o njoj, iako je moguće da ćemo se prilikom objašnjenja i potkrepljivanja određenih stavova dotaći i drugih tema. Ono što se podrazumijeva pod praktičnom etikom su posebna pravila i naredbe, kojih se je na stazi pročišćenja duše Naravno, shodno društvenim, političkim, privrednim, vojnim i drugim odgovornostima i ovlaštenjima, etika ima drugačiju podjelu, ali to izlazi iz okvira naše rasprave.

neophodno pridržavati, a koji nas putem njihove primjene približavaju cilju. Naravno, kada kažemo primjena, mislimo na pojam mnogo širi nego su to čini srca (npr. namjera, ljubav i mržnja, zlo mišljenje, zavist, zloba, poniznost, oholost i slično) i čini tijela.

Vrijednosno stanovište u praktičnoj etici U etici je predmet razmatranja djelo, i to sa stanovišta posjedovanja vrijednosnog naboja te otkrivanja postojanja jedne posebne karakterne osobine. Drugim riječima, u etici se pravila i propisi ocjenjuju sa stanovišta posjedovanja vrijednosti, a ne sa stanovišta prava i obaveza. Naprimjer, ukoliko neko bude rijetko činio neko djelo, koje će mu se pripisati kao jedna slučajna radnja, takvo djelo će biti izvan okvira etike, koliko god sa stanovišta prava i obaveza bilo nužno svrstati ga u jednu od pet kategorija: obaveznog, zabranjenog, pohvaljenog, pokuđenog ili dozvoljenog djela. Međutim, ako neko djelo ili čin budu odraz čovjekove ćudi i naravi, ili pak ostavi traga na njoj, onda takvo djelo biva predmetom istraživanja u etici. Ono što treba imati u vidu jeste činjenica da u razmatranju brojnih pravila i običaja učestvuju zajedno i fikh i etika, ali ova vrsta učestvovanja nije dokaz međusobnog preplitanja i ponavljanja, jer su istraživačka polazišta u ove dvije discipline različita. Tako se u fikhu razmatraju djela vjerskih obveznika sa stanovišta obavezivanja i određivanja dužnosti te određivanja propisa i prava pojedinaca, dok su u etici osnovna tema uzvišene moralne vrijednosti i vrline čovjeka. U etici se čovjekovo djelo razmatra sa stanovišta posjedovanja vrijednosti tako da, ako bismo mu tu vrijednost oduzeli, izašli bismo iz djelokruga etike i zašli u neko drugo područje. Etika ima zajedničkih tačaka čak i sa nekim empirijskim naukama, a razlika među njima se ogleda upravo u vrijednosnom i moralnom stanovištu rasprave. Naprimjer, u etici, u skladu sa potrebom, postoje brojne rasprave na temu nagona i načina na koji oni primaju i vrše uticaj jedan na drugi. Budući da su te rasprave psihološke naravi, vezane su i za psihologiju; međutim, bavljenje njima u etici, polazeći od postavke da interakcija među nagonima utiče na oblikovanje mišljenja i duhovne ličnosti čovjeka, ima vrijednosni aspekt. Ukratko, u etici se razmatra vrijednosni aspekt nagona, a ne njihova naučna ili filozofska dimenzija, premda nauka i filozofija mogu biti u službi etike i moralnih vrijednosti. Općenito govoreći, zakonske i obavezujuće posljedice djela se tiču prava i fikha, kao što i psihička akcija i reakcija čovjekovih nagona spadaju u problematiku psihologije, a pitanja koja se odnose na uzajamnu interakciju tijela i duha te razvojno i esencijalno 9

kretanje duše, kao i pitanja koja se bave opstankom duha nakon smrti, ulaze u domen filozofije. Međutim, iznošenje ovih pitanja u etici u obliku uvoda može se opravdati uzimanjem u obzir činjenice da ona čine temelj rasprava sa stanovišta vrijednosti i morala.

Zaključak Ono što nekom djelu daje vid moralnog jeste vrijednost koju posjeduje, a ne njegov objektivni i naučni aspekt. Prema tome, moguće je da neko posjeduje brojne vrline, ali da ne bude u stanju ponuditi neku logičnu definiciju vrline i plemenitosti. S druge strane, moguće je i da neko dobro poznaje naučnu terminologiju, a da istovremeno bude lišen vrlina i prosvijetljenosti. Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:

.‫ُر َّب َعالِ ٍم َق ْد َق َت َل ُه َج ْهلُ ُه َو ِع ْل ُم ُه َم َع ُه َلا َي ْن َف ُع ُه‬

“Koliko li je samo znalaca koje je ubilo neznanje njihovo i čije znanje im nije koristilo.”8

Ovo neznanje čine upravo oni moralni i ljudski nedostaci koji uništavaju znalca. Prema tome, moral je mjerilo vrline i poroka. Ako se u etici razmatra pravednost, o njoj će se govoriti sa stanovišta predstavljanja jedne vrijednosti, a ne zato što je to jedna dužnost, odnosno, pravednost ulazi u domen etike kao vrlina, dok se u fikhu i građanskom pravu na nju gleda kao na jednu zakonsku i društvenu obavezu. Sa gledišta etike, prihvatanje pravednosti je stvar izbora, dok se u pravu smatra obavezom i dužnošću. Jasno je da ukoliko se neko bude pridržavao pravednosti iz straha od kazne, izvršio je svoju zakonsku dužnost; međutim, sa gledišta morala nije uradio ništa korisno ni djelotvorno, jer izbor pravednosti ima vrijednost samo kada je potaknut traženjem vrline i oprostom. Pokoravanje je obično popraćeno strahom, nadom i upotrebom sile, za razliku od slobodnog izbora, koji je prožet željom, ljubavlju, požrtvovanošću. Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, nazvao je ibadet koji se čini iz ljubavi “ibadetom slobodnih”, a ibadet koji se čini iz straha i nade u nagradu “ibadetom trgovaca”. Moralne vrline imaju za osnovu iskonsku prirodu. Koliko je samo onih ljudi kojima su obaveze i dužnosti nepodnošljive, dok je broj onih koji bi na ovom svijetu mogli živjeti bez morala i bez ikakve moralne odgovornosti jako mali. Čak i oni ljudi koji naizgled ne Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 104.

priznaju moral žestoko brane svoju slobodu i čast i nimalo im se ne dopada da im ih neko naruši. Isti ti ljudi, iako sami ne ispunjavaju zadanu riječ, od drugih očekuju da ispune data obećanja. Mada ne priznaju moral i moralne vrline, ovakvi ljudi nikad ne prihvataju ničije prvenstvo pred sobom. Oni žele da im djeca izrastu u dobre ljude, lijepo prihvaćene u svojoj zajednici, žele da njihova država i vlastodršci budu pravedni, a njihove komšije dobri, ljubazni i pouzdani ljudi. Ovakve pojave su najbolji dokaz da su moralne vrijednosti iskonske prirode. Najzad, zar iko sumnja da, ako bi društvom zavladale putene strasti i prohtjevi, da bi društvo snašla teška sudbina, i obratno, ako bi se u društvu raširile moralne i ljudske vrline, da bi svi članovi toga društva živjeli u spokoju, blagostanju i sreći? Da zaključimo: etika se bavi proučavanjem vrijednosti, a moralno ponašanje je ponašanje koje posjeduje vrijednost, kao što je i moralni propis onaj propis koji proističe iz vrijednosti. Da pojasnimo: u humanističkim naukama razmatraju se dvije vrste pitanja: realna i konvencionalna. Konvencionalna se dalje dijele na još dvije podvrste: vrijednosna i nevrijednosna. Ona skupina konvencionalnih pitanja o čovjeku koja posjeduju vrijednost i u čijem okviru se proučavaju duhovna stanja i ljudsko ponašanje ubrajaju se u pitanja etike, dok su sva ostala izvan djelokruga etike. Naprimjer, moguće je da neko djelo ne bude zakonom zabranjeno, ali da u okviru moralnih vrijednosti bude predstavljeno kao ružno i neprihvatljivo. Takav je slučaj sa lošom namjerom, jer se ni po vjerskom ni po građanskom pravu čovjek ne može kazniti samo zbog loše namjere. Međutim, u etici je osnova za procjenu namjera i ljudi se međusobno dijele upravo na temelju njihovih namjera. Isto tako, moguće je da neko djelo bude prihvatljivo s obzirom na društvene interese ili potrebe pojedinaca i po fikhu se smatra dopuštenim, ali se ne mogu zanemariti moralno nepovoljne posljedice tog djela. Naprimjer, nekad je potrebno da čovjek nešto slaže i da nekog izloži ogovaranju, ali se loše posljedice tog djela po dušu nikako ne mogu zanemariti. Kada bi čovjek bio u stanju potpuno izbjeći laž, čak i u slučaju nužde, bilo bi mu bolje; stoga, etičari preporučuju da se ne laže dokle god se to može izbjeći. Naravno, neka djela i radnje smatraju se zabranjenim i u fikhu, i u etici, a to su: ogovaranje, laganje, klevetanje i tome slično – ali mjerilo razmatranja tih djela i radnji nije isto u ove dvije oblasti. Fikh se bavi pravnim aspektom djela,9 dok etika tumači njegove vrijednosne i vrijednostima Fikh i etika, kao i druge vjerske nauke, u početku su, tj. od same pojave islama, bile jedinstvene, a tek su kasnije, posredstvom vjerskih učenjaka, razdvojene jedna od druge. Izvorno, riječ fikh se u kur’anskom rječniku koristi u značenju razumijevanja i shvatanja svekolikih vjerskih pitanja i znanja (osnova, grana, etike, tefsira...). Ovo razdvajanje

suprotne aspekte. Naprimjer, ogovaranje ima dvije dimenzije: prvo, ono uzrokuje kaljanje časti i uznemiravanje vjernika, što se u fikhu navodi kao zabranjeno djelo i velik grijeh; drugo, samo ogovaranje jedna je vrsta duševnog oboljenja i u suprotnosti je s uzvišenim ljudskim vrijednostima, te u slučaju učestalog ponavljanja dovodi do izobličenja čovjekove biti i pretvara ga u krvoločnu životinju. Taj vid rasprave vezan je za etiku. Za prvu dimenziju ogovaranja čovjek se može iskupiti zadovoljenjem oštećene strane (ogovaranog), dok za iskupljenje za drugu dimenziju samo zadovoljenje nije dovoljno, nego se čovjek mora podvrgnuti nizu duhovnih vježbi, ibadetu, dovi i traženju oprosta, kako bi na taj način otklonio naplavine tmine i nečisti sa srca. Fikh se zadovoljava objašnjavanjem propisa, dok se u etici objašnjavaju i načini sprječavanja griješenja, i same duševne bolesti. Dakle, procjena okolnosti da Kur’an predstavlja ogovaranje kao jedenje mesa mrtvog brata spada u rasprave iz područja etike, u smislu da to istraživanje – koje traži odgovor na pitanje: Kako i zašto čovjek, veličanstven i plemenit kakav je, usljed ogovaranja i laganja pada tako nisko da postaje poput krvoločne životinje i lešinara10 ili poput mrtvog tijela koje zaudara11 – ulazi u područje odgovornosti etike.

Nagoni koji ne poznaju granice Nema sumnje da u biću svakog čovjeka postoje nagoni iz kojih proizlaze i pod čiji uticaj padaju sva njegova kretanja i radnje, kako unutrašnje, tako i vanjske. Najvažniji od tih nagona su osjećanja: znatiželje, istinoljubivosti, potrebe za spoznajom i traženjem Boga, osjećanje duhovnog, traganja za savršenstvom i ljepotom, osjećanje pravdoljubivosti, požrtvovanosti, koristoljublja, bilo je posljedica mnoštva novoiskrslih pitanja, koja su se pojavila u kasnijim razdobljima, a koja su radi organizacije, klasifikacije i lakšeg korištenja odvojena jedna od drugih. Primjećujete da u ajetu o ogovaranju na istom mjestu dolaze i fikhski vid ogovaranja, koji se odnosi na njegovu zabranu, i etički, tj. vid njegove vrijednosti. Tako, uzvišeni Bog u jednom ajetu, rečenicom I jedni druge ne ogovarajte; zar bi iko od vas volio... (El-Hudžurat, 12), istovremeno i odvraća od ogovaranja, i ukazuje na njegov vrijednostima suprotan aspekt, i to zato što je to spajanje sa stanovišta odgoja jednako važno kao i razdvajanje na polju obrazovanja. Prema tome, odgajatelji i pedagozi trebaju uvijek u obzir uzimati oba stanovišta. 10 Ovdje se ukazuje na značenje časnog ajeta Zar bi iko od vas volio jesti meso mrtvog brata svoga? Ta vi to mrzite! (El-Hudžurat, 12), gdje se onaj koji ogovara upoređuje sa lešinarom. 11 Ovdje se ukazuje na riječi Zapovjednika pravovjernih, hazreti Alija, mir neka je s njim: “Lažljivac i mrtvac su jednaki, jer doista je prednost živog nad mrtvim pozdanje u njega, pa kada se ne može pouzdati u govor njegov, ništavan mu je i život.” (Šerhu Gureru-lhikam, sv. 2, str. 139)

samoljublja, samodopadljivosti, slavoljubivosti, ljubavi prema životu, ljubavi prema imetku i bogatstvu, ugledu i položaju, te osjećanja srdžbe i strasti itd. Svi ovi nagoni posjeduju dvije dimenzije: povoljnu i nepovoljnu, koje igraju glavnu ulogu u pogledu stvaranja pobuda i njihovog razvrstavanja na dobre i loše. Spoznaja ovih nagona, kao i obima njihovog pružanja i primanja uticaja u pogledu upute i nadzora, krajnje je neophodna. Razlučivanje loših od dobrih pobuda te razaznavanje uzvišenih ciljeva od onih niskih zavisi od samospoznaje. Kako je moguće da čovjek krene putem usavršavanja dok još nije spoznao radna sredstva niti ih je upotrijebio na ispravan način? Etika u toj oblasti predstavlja jednog dobrog vodiča za sve putnike i tragaoce na putu Istine. Etika predstavlja vrijednosti i sredstva njihovog zadobijanja kao i prepreke i činioce koji to sprječavaju. Naprimjer, jedan od čovjekovih nagona je samoljubivost. Ovaj nagon predstavlja izvorište brojnih čovjekovih radnji, jer, budući da voli život i želi opstati, on se trudi koliko god može da bi taj cilj i ostvario. Upravo nagon samoljubivosti tjera čovjeka da, kada se suoči sa kakvom opasnošću od strane neprijatelja, ustane u svoju odbranu svom svojom snagom i moći. Prema tome, postojanje nagona u čovjeku je izvor njegovog djelovanja i njegov pokretač.

Potrebna napomena Treba znati da u islamskoj etici kakvoća djela i njegova stvarna vrijednost zavise od vrste pobude i ciljeva djelatnika, dok se vanjski oblik djela sam po sebi ne smatra mjerilom vrijednosti (dobrog i lošeg). Namjera je toliko važna da se na temelju nje može predvidjeti čovjekova sudbina. Načelno, sudbina pojedinaca i naroda i nacija zavisi od njihovih namjera i ciljeva, a Uzvišeni Bog o tome kaže: ُ ْ َ ْ ُ ِّ‫َّ َ َ ُ َ رِّ ُ َ َ ْ َ ىَّ ُ َ ر‬ ‫يوا َما بِأنف ِس ِه ْم‬ ‫ِإن اهلل ال يغي ما بِقومٍ حت يغ‬ ...Doista Bog neće promijeniti stanje nekog naroda sve dok se taj narod sam ne promijeni... (Er-Ra’d, 11) Zanimljivo je da – iako u stvaranju čovjekovih pobuda vanjski činioci nisu bez utjecaja – ipak treba imati na umu da su glavni faktori u oblikovanju njegovih ciljeva upravo ti unutrašnji činioci, a rasprostranjeno je da se oni dijele na dvije vrste: urođene i stečene. U urođene činioce spadaju od Boga dani nagoni i osjećanja, koji su prirodno utkani u čovjekovo biće. S druge strane, stečeni činioci su duhovne 13

odlike i osobine čovjeka koje u njemu nastaju vremenom, kao posljedica njegovog slobodnog djelovanja i ponašanja. Djelovanje u svim stanjima je pod uticajem ovih činilaca i oni pripremaju teren za čovjekova odlučivanja i kretanja, a u tom okviru se i aktualiziraju njegove sposobnosti. Sve ovo istrajavanje na samospoznaji i nadziranju i usmjeravanju nagona, kao i sve ovo naglašavanje pročišćenja duše proističu iz značaja uloge koju ovi činioci imaju u djelovanju i ponašanju i njihovoj kakvoći, kao što i, nasuprot tome, čovjekovo djelovanje i ponašanje utiču na njegovu duhovnu građu i oblik. Ova međusobna interakcija traje vječno i čovjek se nikad neće osloboditi iz njenog kolopleta. Proždrljiv i pohotan čovjek nema drugih pobuda, doli jedenja i pijenja i udovoljavanja strastima, kao što ni bićem čovjeka koji se izgradio i koji robuje Bogu ne ovladava ništa, osim služenja Bogu i Njegovim robovima. Strašljiv i uplašen čovjek će pred neprijateljem kao jedini izlaz vidjeti bijeg ili predaju, dok će hrabar i srčan čovjek uvijek biti usredotočen na odbranu i suprotstavljanje. Sve se ovo dešava usljed duhovnih činilaca i prirodnih pobuda čovjeka, i sve zavisi od razvoja prilika: koja će pobuda nadvladati i preuzeti prvenstvo u daljnjem toku dešavanja. Dakle, treba izgraditi čovjeka, tj. treba ga učiniti vladarom samoga sebe kako bi on ovladao svijetom, a ne svijet njime.

Dovođenje nagona u ravnotežu Dosada smo saznali da, kao što u građi čovjekovog tijela nije stvoren nijedan beskoristan dio, tako i u građi njegove duše svaka pobuda i nagon ili želja imaju životnu ulogu. Međutim, ako ti nagoni ne budu ispravno usmjeravani ni vođeni niti podvrgnuti pažljivom nadzoru, bit će pogibeljni i štetni. Ovdje ćemo se zadovoljiti navođenjem nekoliko primjera takvih nagona: 1. Seksualni nagoni Postojanje ovog nepokornog, buntovnog nagona – koji ne poznaje granice u čovjeku, posebno u mladosti, koja se smatra razdobljem krize nagona – spada u pitanja čiji značaj se nipošto ne smije poricati, budući da neukroćena požuda i životinjski nagoni i prohtjevi pozivaju čovjeka na razuzdanost, slijeđenje strasti itd. Ukoliko čovjek ne bude u stanju nadzirati sebe snagom razuma i vjere, te ukoliko ne bude imao snage ukrotiti rušilačke nagone, s duhovnog gledišta će toliko pasti da će biti niži čak i od životinja. Jer čovjek nije poput ostalih Božijih stvorenja – meleka i životinja – o čemu Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, kaže: 14

ِ ‫ص الْ َح َيوان‬ ‫ف ا ْل ِان َْسا َن‬ َ ‫َات بِ ِه َما ُدونَ ُه َو شَ َّر‬ َّ َ‫ص الْ َم َلكَ بِالْ َع ْق ِل ُدو َن الشَّ ْه َو ِة َو الْغ ََض ِب َو خ‬ َّ َ‫�إِ َّن الل َه خ‬ ِ‫بِ إِ� ْع َطا ِء الْ َج ِم ِيع َف إ� ِِن انْقَا َد ْت شَ ْه َوتُ ُه َو غ ََض ُب ُه لِ َع ْق ِل ِه َصا َر �َأ ْف َض َل ِم َن الْ َملَائِ َك ِة لِ ُو ُصولِ ِه �إِلَى َه ِذ ِه الْ َم ْرت ََبة‬ .‫يس لَ ُه ْم ُم َز ِاح ٌم‬ َ َ‫َم َع ُو ُجو ِد الْ ُم َنا ِز ِع َو الْ َملَائِ َك ِة ل‬

“Bog je doista melecima dao samo razum, bez strasti i srdžbe, dok je životinjama dao to dvoje bez razuma; a počastio je čovjeka davši mu sve to. Pa budu li strast i srdžba njegove vođene razumom njegovim, postat će bolji od meleka, jer je dosegao taj položaj uprkos osporitelju. Dok meleci nemaju nikakve smetnje.”12 Međutim, ukoliko strast nadvlada njegov razum, bit će gori i od životinja.

Džami’u-s-se’adat, s. 1, str. 34. Prenesena je i druga predaja istog sadržaja, od Imama Sadika, u kojoj stoji:

‫ َف ُق ْل ُت الْ َملَائِ َك ُة �َأ ْف َض ُل �َأ ْم َب ُنو �آ َد َم َفقَا َل‬،‫ عليه السلام‬،َ‫الصا ِدق‬ َّ ‫َع ْن َع ْب ِد اللَّ ِه ْبنِ ِس َن ٍان قَا َل َس�َألْ ُت �َأ َبا َع ْب ِد اللَّ ِه َج ْعف ََر ْب َن ُم َح َّم ٍد‬ ِ‫ �إِ َّن اللَّ َه َرك ََّب ِفي الْ َملَائِ َك ِة َع ْقلًا بِلَا شَ ْه َو ٍة َو َرك ََّب ِفي الْ َب َهائِ ِم شَ ْه َو ًة بلَا‬،‫ عليه السلام‬،‫ين َع ِل ُّي ْب ُن �َأبِي َطالِ ٍب‬ َ ‫قَا َل � َِأم ُير الْ ُمؤ ِْم ِن‬ .‫َع ْقلٍ َو َرك ََّب ِفي َب ِني �آ َد َم ِك ْل َت ْي ِه َما َف َم ْن َغ َل َب َع ْقلُ ُه شَ ْه َو َت ُه َف ُه َو خَ ْي ٌر ِم َن ا ْل َملَائِ َك ِة َو َم ْن َغ َل َب شَ ْه َوتُ ُه َع ْق َل ُه َف ُه َو شَ ٌّر ِم َن ا ْل َب َهائِم‬

Od Abdullaha bin Sennana se prenosi da je rekao: “Pitao sam Ebu Abdillaha Džafera bin Muhameda el-Sadika, mir neka je s njim, sljedeće: ‘Jesu li bolji meleci ili ljudi?’ pa on reče: ‘Rekao je Zapovjednik pravovjernih, Ali ibn Ebi Talib, mir neka je s njim, da je Bog uistinu usadio u meleke razum bez strasti, a u životinje strast bez razuma, dok je u ljude usadio oboje; pa kome razum bude nadvladao strast, taj je bolji od meleka, a kome strast nadvlada razum, taj je gori od životinja.’” (Vesailu-š-ši’a, sv. 11, str. 164; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 57, str. 299; ‘Ilelu-š-šeraji’, Nedžef, sv. 1, str. 4) Plemeniti Bog – u predaji stoji, Sva stvorenja sv’jeta u tri vrste stvori. Biću jedne vrste razum, znanje dadne, Melek to je – zna tek ničice da padne. U njem nema trunke pohlepe ni strasti, Svjetlo života mu u Božijoj vlasti. Druga vrsta opet ne imade znanje, Tovi se ko stoka brsteć lisno granje. Ono ne zna, osim za štalu i travu, Nevoljom i čašću ne razbija glavu. Dok skupinu treću opet ljudi čine, Melek jedne, stoka – druge polovine. Stoke polovina samo nisko teži, Ono drugo pola u visine bježi. Pa ko god u ovom boju da nadvlada, Tog će polovina cjelinom da vlada. Nadvlada li razum, onda bolje bit će S kušnje, od meleka čovječije biće. Nadvlada li strast, onda bit će gori Čovjek od živine, jer se kusav stvori. (Mesnevija, IV, str. 696-697)

2. Gomilanje bogatstva Drugi nagon, koji također treba držati pod nadzorom, ljubav je prema imetku i gomilanju bogatstva. U Kur’anu Časnom, kao i u predajama prenesenim od predvodnika u vjeri, imetak i bogatstvo se spominju kao dobro, i čovjek ih po svojoj prirodi i voli, a ta ljubav je do određene mjere potrebna i poželjna. Međutim, treba imati u vidu da ukoliko čovjek počne bivati zaokupljen mislima o blagu i bogatstvu, polučit će višestruku štetu. Ovdje ćemo ukratko ukazati na dvije strane imetka i bogatstva – povoljnu i nepovoljnu: • Povoljna strana Kur’an Časni na nekoliko mjesta govori o imetku i bogatstvu kao o dobru, a mi ćemo navesti nekoliko primjera: ْ َْ َ ْ ُ ْ َ ْ ُ ُ َ َ َ َ َ‫ُ َ َ َ ْ ُ ْ َ َ ر‬ ْ َ ْ ُ َّ ْ ًْ‫ت إن تَ َر َك َخ ر‬ ‫وف‬ ِ ‫يا ال َو ِصية لِل َو دِالي ِن َواألق َربِني بِالمع ُر‬ ِ ‫ك ِتب عليكم ِإذا حض أحدكم المو‬ ْ َ‫ًّ لَى‬ ‫َحقا ع ال ُم َّت ِقني‬ Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja kakvo dobro, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allah boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima. (El-Bekare, 179) Rahmetli Allame Tabatabai kaže: “...Pod dobrom se podrazumijeva imetak.”13 A na kraju ajeta ٌ َ َ ْ‫َ َّ ُ ُ ِّ خْ َ ر‬ ‫ي لش ِديد‬ ِ ‫وإِنه حِلب ال‬ ...i on jako voli dobro. (El-Adijat, 8) piše: “Dobro je imetak.” Na drugom mjestu Bog govori o imetku kao ukrasu Ovoga svijeta: ْ ُّ َ َ ْ‫ْ َ ُ َ بْ َ ُ َ َ ُ ح‬ ‫ادلنيَا‬ ‫المال والنون ِزينة اليا ِة‬ Imetak i sinovi ukras su u životu na Ovom svijetu... (El-Kehf, 46) A na drugom mjestu opet Bog Uzvišeni označava imetak temeljem i sredstvom za život, pa kaže: ً َ ْ ُ َ ُ َ َ َ َّ ُ ُ َ َ ْ َ َ َ َ ُّ ْ ُ ْ ُ َ َ ‫وال تؤتوا السفهاء أموالكم ال ىِت جعل اهلل لكم ِقياما‬ Tefsiru-l-mizan, sv. 1, str. 449.

I ne predajite glupacima svoj imetak koji vam je Bog sredstvom za život učinio. (En-Nisa, 5) Sve u svemu, ukoliko se imetak bude sticao na zakonit način te se bude trošio na dopušten način i u svrhu služenja ljudima, takav imetak, sa stanovišta islama, stvara i posjeduje vrijednost. Imetak što zgrćeš radi vjere naše “Ni’me malun salihun”14 Poslanik ga zvaše Propast bit će broda, prodre l’ u njeg voda, Nađe li se pod njim, podrška je broda.

(Mesnevija, I, str. 51) • Nepovoljna strana S druge strane, Kur’an smatra imetak uzrokom zanemarivanja Boga pa kaže: َّ‫ْ ه‬ ُ ُ َ‫َ َ ُّ َ ذَّ َ َ ُ اَ ُ ْ ُ ْ َ ْ َ ُ ُ ْ َ اَ َ ْ ا‬ َ ‫ك ْم‬ ‫الل‬ ‫ر‬ ‫ك‬ ‫ذ‬ ‫ن‬ ‫ع‬ ‫الين آمنوا ل تل ِهكم أموالكم ول أولد‬ ِ ‫يا أيها‬ ِ ِ ِ O vjernici, neka vas imeci vaši i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha! (El-Munafikun, 9)

Na drugom mjestu, Kur’an opominje sakupljače bogatstva (one koji gomilaju imetak i bogatstvo i ne troše ga na Božijem putu), smatrajući imetak koji su navukli sredstvom njihove kazne na Sudnjem danu. Tako kaže: َ َ َ ُ ْ ِّ‫َ َ ر‬ َ ُ ُ َ َ َ َّ ْ َ َ َ َّ َ ُ ْ َ َ َّ‫َ ذ‬ ْ ُ‫ح‬ َ ‫ون َها ف‬ ‫اب أ يِلم ۝ يَ ْو َم ي ىَم‬ ‫هلل فبشهم بِعذ‬ ‫ب‬ ‫س‬ ‫الين يك زِنون اذلهب وال ِفضة وال ين ِفق‬ ِ ‫و‬ ِ ‫يل ا‬ ِ‫ى‬ ِ ٍ ِ ْ ُ َُ ْ ُ ُ َ ْ ُ ْ َ‫َ َ َ َّ َ َ ُ ْ َ َ َ ُ ُ ْ َ ُ ُ ُ ْ َ ُ ُ ُ ُ ْ َ َ َ َ ز‬ َْ َ َ ‫ار جهنم فتكوى بِها ِجباههم وجنوبهم وظهورهم هـذا ما كنتم ألنف ِسكم فذوقوا‬ ِ ‫عليها ىِف ن‬ ْ َ ُْ ُ َ ُ ‫ك‬ َ‫نون‬ ِ‫ما كنتم ت ز‬ Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. “Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite ono što ste gomilali!” (Et-Tevba, 34-35) Na drugom mjestu se opet kaže: َ‫َ َ َ ْ َ ُ ُ ْ َ اَ َ ْ اَ ُ ُ َّ ُ َ ِّ ُ ُ ْ َ َ ْ ى‬ ‫ندنا ُزلف‬ ‫وما أموالكم ول أولدكم بِال ىِت تقربكم ِع‬ Ni imeci vaši ni djeca vaša neće vas učiniti Nama bliskim... (Sebe’, 37) Najbolji imetak.

Kaže se također:

ٌ ْ ُ ُ َ‫َّ َ ْ ُ ُ َ ا‬ ...‫ِإن َما أم َوالك ْم َوأ ْولدك ْم ِفتنَة‬

Imeci vaši i djeca vaša samo su iskušenje... (Et-Tegabun, 15) A potom je opet rečeno:

َ ُ َ َ‫َ ْ َ اَ َ َ ُ َ ٌ َ ا‬ َ ْ‫الل ب َقل‬ َ َّ‫ون ۝ إ اَّل َم ْن أَ ىَت ه‬ ‫يم‬ ‫يوم ل ينفع مال ول بن‬ ٍ ‫ب س ِل‬ ِ ٍ ِ ...na Dan kada neće nikakav imetak, a ni sinovi od koristi biti, osim onome koji Allahu srca čista dođe. (Eš-Šuara, 88-89) Isto tako, imetak i bogatstvo su pokuđeni u predajama, tako da hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

.‫الْ َما ُل َما َّد ُة الشَّ َه َوات‬

Imetak je počelo svih strasti.15 A na drugom mjestu se kaže: Imetak je uzrok napora i sredstvo nevolja.16

ِ ‫الما ُل‬ .‫داع َي ُة ال َّت َع ِب َو َم ِط َّي ُة ال َّن َص ِب‬

Te opet se veli:

ِ ‫ال َما ُل َو َبا ٌل َع َلى َص‬ .‫اح ِبه �إِلّا َما َق َّد َم ِم ْن ُه‬ Imetak donosi nesreću vlasniku svome, osim onog što je udijelio.17 I još se kaže: Imetak kvari konačnicu i povećava želje. 18

.‫ و ُي َو ِّس ُع ال� آ َما َل‬،‫ال َما ُل ُي ْف ِس ُد الْ َم�آ َل‬

3. Bezgranične nade Nada u životnim pitanjima u različitim dionicama čovjekovog života igra važnu ulogu, toliko da ako čovjek ne bude polagao nikakvu nadu u budućnost Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 58. Fihrist-e Gurer, br. 1449, str. 375. 17 Isto, br. 1957. 18 Fihrist-e Gurer, br. 1427, str. 375. 15 16

izgubit će volju za životom. Stoga se u kur’anskim ajetima i predajama želja smatra neodvojivim dijelom života i sredstvom za rad, trud i dostizanje savršenstva čovjeka. Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., govorio je o želji kao milosti:

ِ .ً‫ِس شَ َجرا‬ ٌ ‫س غَار‬ َ ‫ا ْل� َأ َم ُل َر ْح َم ٌة ل� ُأ َّم ِتي َو لَ ْو َلا ا ْل� َأ َم ُل َما َر َض َع ْت َوالِ َد ٌة َولَ َد َها َو َلا غ ََر‬

“Nada je milost umetu mome. Da nije nade, ni majka ne bi dijete svoje dojila, niti bi sadilac drvo zasadio.”19 • Nepovoljna strana nade

U nekim predajama nada se smatra čovjekovim neprijateljem i uzrokom njegove nesreće i propasti, a u nekim se upoređuje sa priviđenjem. Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫َالس َر‬ .‫ف َم ْن َر َجا ُه‬ ُ ُ‫اب َي ُغ ُّر َم ْن َر�آ ُه َو َيخْ ل‬ َّ ‫الا َ َم ُل ك‬

“Nada je poput fatamorgane: prevari onoga ko je vidi, i iznevjeri onoga ko joj se ponada.”20 Ako čovjekove nade i želje prekorače granice umjerenosti, te ga strast i požuda savladaju, on će postati, prema riječima Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim, pokorni rob svojih strasti:

.‫َع ْب ُد الشَّ ْه َو ِة �َأ ِسي ٌر لا َي ْنفَكُّ �َأ ْس ُر ُه‬

“Rob strastima je zarobljenik koji se nikada neće riješiti zarobljeništva svoga.”21

Ova vrsta zarobljeništva i ropstva je, prema riječima Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, najgori oblik zarobljeništva:

.ِّ‫َع ْب ُد الشَّ ْهو ِة �َأ َذ ُّل ِم ْن َع ْب ِد ال ِّرق‬ “Rob strasti je niži od kupljenog roba.”22 Dželaludin Rumi je ovu predaju lijepo pretočio u stihove: Rob svojijeh strasti kod Boga je ružnji Nego pravi rob i porobljeni sužnji: Sefinetu-l-bihar, sv. 1, str. 30. Isto. 21 Fihrist-e Gurer, str. 187, br. 6300. 22 Isto, br. 6298; Nehdžu-l-Belaga, Ibn Ebi el-Hadid, sv. 20, str. 342, izreka 928. 19 20

Onaj r’ječju jednom slobodan će biti, Ovaj živje slasno, a gorko će mriti. Rob svojijeh strasti izbavit se neće, Je da dobra Boga i posebne sreće. U jamu je pao, bezdana je bila, Greškom svojom bi – ne bi sila prisila. U jamu se bacio što ne vidim da Ijedan joj konopac može doseć’ dna. (Mesnevija, I, str. 192)

Slijeđenje strasti nije u skladu s vjerovanjem. Božiji poslanik, s.a.v.a., o tome je rekao:

.‫لا ُيؤ ِْم ُن �أح ُدكُ ْم ح َّتى َي ُكو ُن َه َوا ُه ت ََب ًعا لِ َما ِجئ ُْت بِ ِه‬

“Niko od vas neće vjerovati sve dok ne podredi strasti svoje onome što donesoh.”23 Na drugom mjestu kaže:

.‫خاف َع َلى �ُأ َّم ِتي ُح ْك ٌم َجائِ ٌر َو ِزلَّ ُة َعالِ ٍم و َه َوى ُم َّت َب ٌع‬ ُ ‫وف َما �َأ‬ َ ْ‫�إِ َّن �َأخ‬

“Zaista, najstrašnije od onog od čega strahujem za svoj umet su presuda nepravedna, greška učenjaka i strast slijeđena.”24 Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:

‫اف َع َل ْي ُك ُم ا ْث َن َت ِان ات َِّبا ُع الْ َه َوى َو ُطو ُل ا ْل� َأ َملِ َف�َأ َّما ات َِّبا ُع الْ َه َوى َف َي ُص ُّد‬ ُ َ‫ف َما �َأخ‬ َ ‫اس �إِ َّن �َأخْ َو‬ ُ ‫�َأ ُّي َها ال َّن‬ . ‫َعنِ الْ َح ِّق َو �َأ َّما ُطو ُل ا ْل� َأ َملِ َف ُي ْن ِسي ا ْل� آ ِخ َر َة‬ “O ljudi, zaista, najstrašnije od onoga od čega za vas strahujem su dvije stvari: slijeđenje strasti i daleke nade; jer slijeđenje strasti od istine odvraća, a daleke nade Svijet onaj u zaborav odnose.”25 U drugoj predaji hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

.‫�إِنَّ َما َبد ُْء ُوقُو ِع الْ ِف َتنِ �َأ ْه َو ٌاء تُ َّت َب ُع َو �َأ ْح َكا ٌم تُ ْب َتدَع‬

“Zaista su početak ispoljavanja smutnji strasti slijeđene i presude izmišljene...”26

Zemmu-l-hava, Ebi el-Feredž Abdurrahman bin Dževzi, str. 18. Isto, str. 19. 25 Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 42; U govoru 28 se također ukazuje na ovo pitanje. 26 Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 50. 23 24

Zaključak Ukratko, nema nikakve sumnje da u čovjekovom biću postoje različiti nagoni i želje i svi su neophodni za život. Međutim, jedno pitanje na koje treba posebno obratiti pažnju jeste da ukoliko ovi nagoni izađu iz svojih granica i tako ovladaju čovjekovim bićem, preotevši mu povodac iz ruku, to će postati jedna vrsta idolopoklonstva, koja je još opasnija nego svi drugi oblici idolopoklonstva. Kur’an o tome kaže: َ ُ ُ َ َ َ َ َ ُ َ َ ُ َ َ َ َ َّ‫َ َ َ ْ َ َ خ‬ ‫نت تكون َعليْ ِه َو ِكيل‬ ‫أرأيت م ِن اتذ ِإلهه هواه أفأ‬ Vidje li ti onog koji je strast svoju za boga svoga uzeo? Pa zar ćeš mu ti zaštitnik biti? (El-Furkan, 43) Najdalje je zalutao onaj čovjek koji svoje porive nije vezao božanskim uputama: َّ‫َ َ ْ َ َ ُّ َّ َّ َ َ َ َ ُ َ رْ ُ ً ِّ َ ه‬ ‫الل‬ ِ ‫ي هدى من‬ ِ ‫ومن أضل ِمم ِن اتبع هواه بِغ‬ A ko je gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu? (El-Kasas, 50)

Jer, slijeđenje strasti neće polučiti ništa drugo, doli zabludu, kao što se i kaže: َّ‫ه‬ َ َ َ َّ ُ َ َ َ ْ َّ َ َ‫َ ا‬ ‫الل‬ ِ ‫يل‬ ِ ‫ول تت ِب ِع الهوى في ِضلك عن س ِب‬ ...i ne povodi se za strašću da te s Božijeg puta ne odvede... (Sad, 26) Sa strašću i prohtjevima malo se druži Da “zabluda” iz ajeta tebe ne okruži

(Mesnevija, I, str. 151)

Poslanik, s.a.v.a., rekao je:

ِ ‫الس َما ِء ِم ْن �إِلَ ٍه ُي ْع َب ُد ِم ْن‬ .‫ �َأ ْعظ ُم ِع ْن َد الل ِه ِم ْن َه َوى ُم َّت َب ٍع‬،‫دون الل ِه‬ َّ ‫َما ت َْح َت ِظ ِّل‬

“Pod nebesima nema božanstva – kojeg se pored Boga obožava – kod Boga većeg od strasti slijeđene.”27 Tefsiru-l-mizan, Bejrut, sv. 15, str. 237. Ova predaja prenosi se i u Zemu-l-hava, str. 19. u sljedećem obliku: ‫ �أعظم عند الله من هوى متبع‬،‫“ ما تحت ظل السماء من �إله يعبد‬Pod nebom nema božanstva, kojeg se obožava, kod Boga većeg od strasti slijeđene.”

Majka svih kipova kip je strasti, znaj, Jer drugi su zmije, a ovaj je zmaj. Kamen, gvožđe strast je, kip je što varniče, Ta iskra u vodi jedino se smiče. Kad će se u vodi kamen, gvožđe smaći? Kod čovjeka s ovo dvoje, kad li vjere naći? Kamenje i gvožđe plam u sebi nose, Plameni im vatre oblaku prkose.

(Mesnevija, I, str. 40)

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:

...‫ و الشَّ ِقي َم ْن انْخَ َد َع لِ َهواه و غ ُُرورِه‬...

“... a nesretan je onaj koji dopusti da ga prevare strast i uobraženost njegova...”28 Također je rekao:

.ِ‫الْ َه َوى ِض ُّد الْ َع ْقل‬ “Strast je suprotna razumu.”29 Na drugom mjestu on iznosi da je korijen svih nedaća i nevolja slijeđenje strasti:

“Strast je osnova svih nesreća.”30

. ِ‫س الْ ِم َحن‬ ُّ ‫الْ َه َوى �ُأ‬

Ukratko, slijeđenje strasti ne ide zajedno sa vjerom i razumom. Tako hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

.‫لا ِد َين َم َع َه َوى‬ .‫ولا َع ْق َل َم َع َه َوى‬ “Nema vjere sa strašću.”31 “Nema razuma sa strašću.”32 Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 86, str. 117. Fihrist-e Gurer, br. 1029, str. 425. 30 Isto, br. 1048. 31 Isto, str. 329, br. 10531. 32 Isto, br. 10541. 28 29

Prema tome, čovjek treba nadzirati svoje prohtjeve, jer je za sve određena granica koja – ako se prekorači – tada će, iz islamske perspektive, takav čin biti neprihvatljiv i zaslužit će prijekor. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.ٌّ‫ما ِم ْن شَ ي ٍء �إِلّا َو لَ ُه َحد‬ “Ne postoji ništa čemu nije određena granica.”33 Nije loša želja, nego nemat’ mjere, More dobro jeste, loše je nevr’jeme. Mada sve te želje kraljevske su lađe, Van granica zađu l’, zlo će da ih snađe. Voda je počelo izgradnje i bitka, Strašna bučna buj’ca – uzrok je nebitka. I hladno i toplo sv’jetu ovom treba, Žega, ciča zima – pak njemu ne treba. Svaka stvar je dobra dok u mjeru stane, Kada mjeru pređe tad loša postane.

Uloga morala u postupku uravnoteženja nagona Nagoni o kojima je bilo riječi naveli smo kao primjere i kazali smo da su svi nagoni koje je Bog usadio u čovjeka ontološki i prirodno dobri. Međutim, ono što treba spriječiti jeste prelaženje njihovih granica, a – kao što smo već rekli – etika je ona nauka koja nas uči kako da nadziremo i na pravilan način usmjeravamo svoje nagone. Naprimjer, nagon samoljubivosti neophodan je za nastavak života, ali etika smatra da ta samoljubivost treba biti u određenim granicama, jer ako ih prekorači, čovjek će zapasti u uobraženost i oholost. Dalje, na tragu uobraženosti, oholosti i drskosti čovjek ide toliko daleko da počne vjerovati kako svi drugi ljudi trebaju samo njemu služiti, biti njemu podređeni, povinovati se njegovom uticaju i samo za njega raditi. U ovom primjeru samoljubivost je dostigla razinu uznositosti i drskosti, a to je narav šejtana i oholih. Ovo vrsta samoljubivosti je u islamu pokuđena te ju je putem niza duhovnih vježbi i zauzimanja, kao i ibadeta, potrebno dovesti u ravnotežu. Pojašnjavajući i oživljavajući stvarne vrijednosti, etika navodi čovjeka kako da se na najbolji mogući način, u željenim granicama, okoristi ovim osjećanjem, kako da obuzda nagone, spriječi nepokornost i dotjera ih do krajnjeg odredišta. Tuhefu-l-ukul, str. 269.

Dovođenje nagona u ravnotežu – da, gušenje – ne Sljedbenici nekih vjera i vjerskih pravaca smatraju da je za postizanje savršenstva općenito potrebno ugušiti nagone. Međutim, islam tvrdi da se nagoni ne trebaju ugušiti, nego usmjeriti i nadzirati, jer gušenje nagona i poriva – naročito seksualnih – ishodi brojnim opasnostima i štetama. Da je trebalo ugušiti i uništiti ove nagone i ne dati im nikakav pozitivan i ispravan odgovor, mudri Bog ih ne bi ni stvorio. Mi vjerujemo da u cijelom kosmosu Bog niti jednu stvar nije stvorio beskorisnu i bez neke svrhe. A ukoliko mi ne možemo proniknuti u pravi razlog stvaranja neke stvari, onda ne možemo time dokazivati da ju je Bog uzaludno stvorio: َ ُ َ‫َ َ َ ْ َ َّ َ َ ْ ُ َ ً َ َّ ُ يَ ا‬ ‫ح ِسبتُ ْم أن َما خلقنَاك ْم عبَثا َوأنك ْم ِإلْنَا ل ت ْر َج ُعون‬ ‫أف‬ Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti? (El-Mu’minun, 115) U ‘vom velu jedna nit bez svrhe nije A kraj niti gdje je, poznato nam nije Nit od ove niti može se umaći Niti kraja niti može se pronaći

Isto kao što i Kur’an govori:

ُ َ َ َ ْ َ‫ذَّ َ ْ َ َ لُ َّ ى‬ ‫ش ٍء خلقه‬ ‫الى أحسن ك‬ ِ

Onaj Koji lijepom učini svaku stvar koju stvori... (Es-Sedžda, 7) Dakle, svaki od nagona skrivenih u čovjekovom biću je na svom mjestu potreban i neophodan, ali ih valja koristiti na ispravan način. Jer, u slučaju da se ne zadovolje na ispravan način, nagoni će, u posebnim uslovima i u odgovarajućim prilikama, postati nepokorni i na čovjeka izvršiti toliki pritisak da će oslabiti moć i djelotvornost njegovog razuma, te će ga zarad svoga zadovoljenja primorati na izvršenje svakog djela. Znaj, prohtjevi poput pasa usnulih su, U njima i dobro i zlo skriveni su. Pošto snage nema, taj rod samo spava, Ko preb’jeno t’jelo i košena trava. Sve dok tudi kakav leš se ne pojavi, Zadah lik pohlepe stvori im u glavi. Pošto mrtve mazge vonj niz sokak krenu,

Sto usnulih pasa tim se iz sna prenu. Sve skrivene žudnje ispod vela tajne Promoliše glavu, zablistaše sjajne. Sve dlake na psima zubi im postaše, Stade svaki repom lukavo da maše. Sto takvih u t’jelu pospalo je pasa, Kad nemaju pl’jena, ne čuješ im glasa.

(Mesnevija, V, str. 851)

Ovdje je to mjesto gdje čovjek treba zadovoljiti svoje nagone na ispravan i dozvoljen način te im prepriječiti put pobune, jer čovjek je u stanju to učiniti, budući da mu je uzvišeni Bog dao slobodnu volju i moć izbora, ukazavši mu na put dobra i zla. Uzvišeni kaže: ْ َّ ُ َ ْ َ َ َ ‫انلج َدي ْ ِن‬ ‫وهديناه‬ I dobro i zlo mu objasnili. (El-Beled, 10) I još kaže: َ َّ ُ َ ْ َ َ َّ ً ‫يل إ َّما َشاك ًرا َوإ َّما َك ُف‬ ‫ورا‬ ِ ‫إِنا هديناه الس ِب‬ ِ ِ

Mi mu na stazu ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti... (Ed-Dehr, 3)

Ukratko, koliko god bila velika moć nagona, naspram snage slobodne volje bit će neznatna. Tako, ako neko odluči i želi uhvatiti se ukoštac sa svojom strašću te usmjeriti svoje nagone onako kako treba, u stanju je to učiniti. Znaj, u svakom djelu kojem težiš strasno Snagu svoju silnu ti vidjet ćeš jasno A u onom djelu za kim želja prođe U njem’ prisila je – što od Boga dođe.

(Mesnevija, I, str. 33)

Rahmetli Neraki veli: Ne bude l’ izbora, pogrešno će biti Tjerat’, branit’, obećat’ – dat’ i patiti.34 Mula Ahmed Neraki, Takdis, str. 289.

I opet kaže: Ti imadeš izbor i slobodnu volju, Slobodna ti volja na čvrstom postolju.35

U svakom slučaju, nema sumnje da “duša sklona zlu” potiče čovjeka na činjenje ružnih djela, kao što Kur’an Časni prenosi riječi hazreti Jusufa: َ َ ْ َّ َّ َّ ْ َ ُ ِّ َ ُ َ َ ُّ ‫ار ٌة ب‬ َ ‫أل َّم‬ ‫السو ِء إِال َما َر ِح َم َرب‬ ‫س‬ ‫ف‬ ‫انل‬ ‫ن‬ ‫إ‬ ‫س‬ ‫ف‬ ‫وما أبرىء ن‬ ِ‫ى‬ ِ ِ

A ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje.

(Jusuf, 53)

O tome govori i Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, na sljedeći način:

‫السو ِء َو الْف َْحشَ ا ِء َف َمنِ ائْ َت َم َن َها خَ انَ ْت ُه َو َمنِ ْاس َت َنا َم �إِلَ ْي َها �َأ ْه َل َك ْت ُه َو َم ْن َر ِض َي َع ْن َها‬ ُّ ِ‫س َل� َأ َّما َر ٌة ب‬ َ ‫�إِ َّن ال َّن ْف‬ .‫�َأ ْو َر َد ْت ُه شَ َّر الْ َم َوارِد‬ “Zaista je duša zlu i razvratu sklona, pa ko se u nju pouzda, iznevjerit će ga; ko pristane uz nju, uništit će ga; a ko se zadovolji njome, uvest će ga u najgore mjesto.”36

Međutim, pored svega iznesenog, ne smiju se zanemariti čovjekova slobodna volja te sloboda i moć izbora, jer ako Kur’an na jednom mjestu opisuje dušu svojstvom “sklonosti ka zlu”, na drugom je označava kao “samoprijekornu”: َ ‫انل ْفس اللَّ َّو‬ َ َ ْ ْ َ ُ ْ ُ َ‫ا‬ َّ ُ ْ ُ َ‫َ ا‬ ‫ام ِة‬ ِ ِ‫ل أق ِسم ِبيومِ ال ِقيام ِة ۝ ول أق ِسم ب‬

Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi i kunem se dušom koja sebe kori. (El-Kijamet, 1-2) Na trećem mjestu je oslovljava sa “dušo smirena” i kaže:

ً ً ُ َّ َ ْ ُ ْ ُ ْ َّ َ ُ َّ َ َ ْ َ ِّ َ َ‫ى‬ ‫اضيَة َّم ْر ِض َّية‬ ِ ‫يا أيتها انلفس المطمئِنة ۝ ار ِج ىِع إِل رب ِك ر‬

A ti, dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan. (El-Fedžr, 27-28)

Na toj razini – tj. razini smirenosti – nepokorni nagoni bivaju ukroćeni te savladani i potčinjeni čovjekovoj volji i izboru. Sama ta činjenica ide u Mula Ahmed Neraki, Takdis, str. 336. Fihrist-e Gurer, br. 3491, str. 391.

35 36

prilog tvrdnji da, ukoliko želi, čovjek može ovladati sobom. Općenito čovjeka upravo i odlikuje moć izbora. U načelu, nagrada i kazna, te pohvala i pokuda čovjeka mogući su zbog toga što je on u stanju činiti i lijepa i ružna djela. Stoga, ako bude pohvaljen zbog činjenja dobrog djela, a pokuđen zbog činjenja lošeg, to je zato što posjeduje slobodu izbora. Jadno stanje naše dokaz je nevolje Stid naš, opet, dokaz slobodne je volje Bez izbora šta je ova posramljenost? Sram taj i stid šta su i ova nam žalost?

(Mesnevija, I, str. 32)

Mi slobodu volje bez sumnje imamo Osjećaj očiti poreć ne moramo Niko nikad neće “Dođi!” reć’ kamenu Niti vjernost slutit u gline grumenu Niko neće reći čovjeku “Poleti!” Niti sl’jepom “Trebaš u mene gledati!” “Sl’jepom”, Bog je rek’o, “gr’jehom neće biti!” Gospod olakšanja zar će otežati?! Kamenu “Ti kasniš!” niko neće reći Niti štapu “Bolan, što me opauči?!” Zahtjeve ovakve, što su pod moranje, Ko će navest tom u kog je opravdanje Naredba, zabrana, srdžba, počast, pr’jekor, Odnose se na ‘nog ko imade izbor.

(Mesnevija, V, 974 i 985)

Zbog blagodati slobodne volje i slobode izbora, se snagom znanja, vjere i morala mogu se nadzirati nagoni i usmjeravati ih prema uzvišenim ciljevima stvorenoga svijeta. Ukratko, etika podrazumijeva poznavanje nagona i pobuda te načina njihovog usmjeravanja prema uzvišenim ciljevima Stvaranja, općenito uzevši, a posebno prema ciljevima stvaranja čovjeka. Kao što smo već na početku rasprave naveli, ono što mi želimo postići ovom knjigom jeste ukazivanje na važnost praktične etike, njeno obuhvatanje, obujmljivanje i približavanje razini primjene, kao i povezivanje sa željenim ciljem. Imajući sve ovo u vidu, kada je na Univerzitetu “Imam Sadik, mir neka je s njim”, postavljeno pitanje predavanja etike pa je ta dužnost pala na moju malenkost, na samom početku izabrao sam ovaj put, tj. put primjene, i nastojao sam se udaljiti od iznošenja teorijskih rasprava, osim u primjerima 27

gdje je to bilo nužno. Jer, osjećao sam da našem društvu najviše nedostaje praktične etike, te da narod i studenti vape za njom. Naravno, teorijska pitanja se ne smiju zanemariti i potrebno je posvetiti im se na odgovarajućem mjestu te, također, u pogledu njihovih osnova i ciljeva pružiti studentima čvrstu naobrazbu. Međutim, ono što je više od bilo čega drugog potrebno je zdravlje duše u sjeni zdravlja djela, a ovo se ne može priskrbiti, osim putem praktične etike, oslonjene na Objavu.

Oslanjanje na Kur’an i sunet Na tragu predočenog, u iznošenju rasprava posebno sam se pomagao Božijom knjigom i sunetom Božijeg poslanika, s.a.v.a., a sve iznesene teme potkrjepljivao sam i učvršćivao, koliko god je to bilo moguće, dokazima iz ova dva velika izvora, koji su prepuni svjetlosti Božanske upute i upravljanja. A zar ima boljeg objašnjenja od Božanskih riječi i riječi njegovih dragih prijatelja, koji istine svijeta spoznaše onakvima kakve one zapravo jesu i koji nespoznatog čovjeka poznaju bolje od njega samog i znaju za njegove boljke, i znaju šta ih liječi, i koji mu se obraćaju jezikom iskonske prirode? Prema tome, temelj našeg govorenja u ovim predavanjima su kur’anski ajeti i prenesene predaje, a ponekad, u svrhu dodatnog pojašnjenja i potvrde, navodimo i riječi učenjaka, islamskih pravnika, filozofa, tumača Kur’ana, historičara i jezikoslovaca, koje su svaka na odgovarajućem mjestu od koristi. U ovom djelu smo najprije skrenuli pažnju na metodologiju i način na koji ćemo početi sa raspravom, a potom ćemo ukazati na početne tačke te istaknuti one kojih se mora pridržavati predanik putovanja ka Bogu, donoseći presjek ove dvije teme. Pojedinačna razmatranja i pojašnjenja ćete imati priliku čitati u narednim raspravama, ako Bog da. Ali, prije negoli se upustimo u raspravu, od Uzvišenog Boga tražim da nas na ovom putu pomogne i odvrati od svake greške i previda. Amin. Pisanje ove knjige privedeno je kraju 17. rebiu-l-evela 1412. hidžretske godine, na sretni rođendan Pečata poslanika, s.a.v.a., kao i rođendan Šestog Imama, hazreti Dža’fera bin Muhammeda es-Sadika, mir neka je s njim, što se podudara sa desetom godišnjicom osnivanja Univerziteta “Imam Sadik, mir neka je s njim”. Muhammed Reza Mahdevi Kani

Uvod

Metodologija djela U odgovoru na pitanje: Kako se čovjek može pročistiti? – treba obratiti pažnju na nekoliko temeljnih tačaka: 1. Kao što su za odgoj i zdravlje tijela potrebni tjelesna vježba i sport, tako su i u samoizgradnji i pročišćenju sebe nezaobilazni duhovna vježba i borba protiv strasti.1 2. Kao što se prilikom tjelesnog odgoja počinje sa laganim vježbama, pa se postepeno prelazi na teže, tako se i u duhovnom odgoju mora započeti od onih najlakših te postepeno prelaziti na sve više i više razine. Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

‫ِّين َم ِتي ٌن َف�َأ ْو ِغلُوا ِفي ِه بِ ِر ْفقٍ َو َلا تُ َك ِّر ُهوا ِع َبا َد َة اللَّ ِه �إِلَى ِع َبا ِد اللَّ ِه َف َت ُكونُوا كَال َّرا ِك ِب الْ ُم ْن َب ِّت‬ َ ‫�إِ َّن َه َذا الد‬ .‫الَّ ِذي َلا َسفَراً َق َط َع َو َلا َظ ْهراً �َأ ْبقَى‬

“Uistinu je ova vjera čvrsta, pa uvodite u nju blago i ne namećite silom obožavanje robovima Božijim, da ne biste bili poput jahača zaostalog na putu, koji niti je put prevalio, niti je jahalicu sačuvao.”2 Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je:

‫اب َفقَا َل لِي �َأبِي ع َيا ُب َن َّي ُدو َن َما �َأ َرا َك ت َْص َن ُع َف إِ� َّن اللَّ َه َع َّز َو َج َّل �إِ َذا‬ ُ ‫ْاج َت َهد‬ ٌّ َ‫ْت ِفي الْ ِع َبا َد ِة َو �َأنَا ش‬ . ‫�َأ َح َّب َع ْبداً َر ِض َي َع ْن ُه بِالْ َي ِسي ِر‬ “Još u ranoj mladosti naprezao sam se u ibadetu, pa mi je otac rekao: ‘Pripazi se toga što vidim da činiš, jer uistinu Bog Uzvišeni kada zavoli nekog roba zadovolji se njegovom lahkom pokornošću.’”3

3. Kao što su u tjelesnoj vježbi potrebni neprekidnost i istrajnost, oni su uslov i za duhovnu vježbu, a Uzvišeni Bog o tome kaže: Za više obavijesti vidjeti raspravu Duhovna vježba i borba protiv strasti. Usul-e Kafi, sv. 2, str. 86, poglavlje el-Iktisad fi el-ibadeti; u vezi s ovim pitanjem vidjeti Biharu-l-envar, sv. 68, str. 209. 3 Usul-e Kafi, sv. 2, str. 86. 1 2

َ ُ َّ َ‫َّ ذَّ َ َ ُ َ ُّ َ هَّ ُ ُ َّ ْ َ َ ُ َ َ ز‬ ُ ْ َ‫ْ اَ َ ُ َ اَّ خَ َ ُ اَ ح‬ ‫نل َعليْ ِه ُم ال َملئِكة أل تافوا َول ت َزنوا‬ ‫الين قالوا ربنا الل ثم استقاموا تت‬ ِ ‫ِإن‬

Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: “Ne bojte se i ne žalostite se...” (Fussilet, 30) Isto tako, On kaže:

َ‫ا‬ َ‫ذَّ َ ُ لَى‬ َ َ َ ِّ َ ُ ْ َّ‫ا‬ ‫ين ه ْم ع َصلتِ ِه ْم دائِ ُمون‬ ‫ال‬ ِ ‫إِل المصلني ۝‬

Osim klanjača, koji su u namazima svojim istrajni. (El-Me’aridž, 22-23)

Od Zapovjednika pravovjernih, Alija, mir neka je s njim, prenose se sljedeće riječi:

ٍ ُ‫َق ِلي ٌل َمدُو ٌم َع َل ْي ِه خَ ْي ٌر ِم ْن َك ِثي ٍر َم ْمل‬ .‫ول ِم ْن ُه‬

“Djelo neznatno na kojem se istrajava bolje je pozamašnog koje dodije.”4

Ili, kako to kaže jedan pjesnik: “Putnik je onaj koji polahko, a neprestano hodi.” Od hazreti Alija, mir neka je s njim, se prenosi i sljedeće:

.‫َو ا ْق َت ِص ْد َيا ُب َن َّي ِفي َم ِعيشَ ِتكَ َو ا ْق َت ِص ْد ِفي ِع َبا َدتِكَ َو َع َل ْيكَ ِف َيها بِا ْل� َأ ْم ِر الدَّائِ ِم الَّ ِذي ت ُِطيقُه‬

“Sine moj, umjeren budi u životu i ibadetu svome, a drži se istrajnog činjenja onog što možeš.”5

U jednoj predaji prenosi se od Imama Bakira, mir neka je s njim, da je rekao:

.‫�َأ َح ُّب ا ْل� َأ ْع َم ِال �إِلَى اللَّ ِه َت َعالَى َما َدا َم َع َل ْي ِه الْ َع ْب ُد َو �إِ ْن َقل‬

“Bogu uzvišenom je najdraže ono djelo u čijem činjenju rob istrajava, pa makar neznatno bilo.”6 Iz nekih hadisa se da zaključiti da je najkraće vremensko razdoblje za istrajnost u nečemu jedna godina. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫�إِ َذا كَا َن ال َّر ُج ُل َع َلى َع َملٍ َف ْل َي ُد ْم َع َل ْي ِه َس َنة‬

“Kada čovjek kani nešto činiti, pa neka istraje na tome godinu dana.”7 6 7 4 5

Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 444. Biharu-l-envar, sv. 68, str. 214, preuzeto iz Amali od Šejha Tusija, sv. 2. Usul-e Kafi, sv. 2, str. 82, poglavlje Ustuvau-l-amel ve-l-mudavemetu alejhi. Isto.

4. Kao što i u očuvanju tjelesnog zdravlja činjenje i nečinjenje (lijekovi i način ishrane) oboje tek zajedno imaju učinka, tako i za zdravlje i pročišćenje duše činjenje i nečinjenje su također potrebni, kao npr. izvršavanje vadžiba i ostavljanje harama, duhovno prijateljevanje i odricanje, vršenje pohvaljenih radnji i napuštanje pokuđenih itd. Ovo činjenje i nečinjenje mora se jednako nastaviti kroz sve razine, jer bez toga nijedno djelo neće biti prihvaćeno, a oni koji jedno s drugim miješaju čestito i poročno te dobro i loše nisu nigdje prispjeli, jer Kur’an kaže: ُ َّ َ َ َ َ َّ َ ‫اهلل م َن ال ْ ُم َّتق‬ ‫ني‬ ِ ُ ‫ِإنما يتقبل‬ ِ ...Bog prima samo od bogobojaznih! (El-Ma’ide, 27) 5. Najvažnije stvari kojih se treba pridržavati na svim razinama jesu prisutnost srca i iskrenost. Baš kao što u tjelesnim vježbama sabranost ima velik uticaj, tako i u propisanim ibadetima i duhovnim vježbama usredsređivanje, iskrenost u namjeri te prisutnost srca imaju glavnu ulogu. Kur’an Časni je na nekoliko mjesta potcrtao činjenicu da se na putu vjere i predanosti Bogu mora posjedovati iskrenost. Tako kaže: َ ‫الل خُمْلص‬ َ َّ‫َو َما أُم ُروا إ اَّل لَ ْعبُ ُدوا ه‬ ِّ ‫ني هَ ُل‬ َ ‫ادل‬ ‫ين‬ ِ‫ِ ِ ي‬ ِ ِ A naređeno im je samo da Bogu robuju iskreno Ga vjerujući... (El-Bejjine, 5)

Poslije ćemo objasniti da su namjera i pobuda jedinstveni rasvjetljivač ličnosti čovjeka i ono čime se on izdvaja od drugih ljudi. Iskrenost u namjeri je jedina tačka preko koje se čovjek uspinje ka istini i najvišem odredištu. U Kur’anu stoji: َ‫َ َّ ى‬ ْ َ ‫َوأن إِل َر ِّبك ال ُمنتَه‬ ...i da kod Gospodara tvoga sve završava. (En-Nedžm, 42)

I sve, htjelo-ne htjelo, kreće se prema Njemu: َ‫ى‬ َ‫َ َ ْ َ ا‬ َ‫َ َ ُّ َ إْ َ ُ َّ َ ا‬ ‫نسان ِإنك ك ِد ٌح ِإل َر ِّبك كد ًحا ف ُمل ِقي ِه‬ ‫ال‬ ِ ‫يا أيها‬

O čovječe, ti se vučeš prema Gospodaru svome sporo, pa ćeš Ga sresti. (El-Inšikak, 6)

Naravno, ovaj susret će biti od koristi tek kada se u njega unesu ljubav i iskrenost, odnosno, bitno je da ovaj put prevalimo iz želje i zadovoljstva te da, shodno primjeru iz Kur’ana Časnog – a vi nećete htjeti, osim da tako 31

Bog, Gospodar svjetova, bude htio8 – ne zaželimo ništa, osim Božijeg zadovoljstva, niti da razmišljamo i o čemu drugom, osim o htijenju i želji Gospodara svjetova, te da čežnjom za susretom s Njim podnesemo tugu odvojenosti od Njega. Ako na ovoj razini naši koraci budu čvrsti te se sačuvamo od opasnosti koje nas vrebaju, stići ćemo na odredišnu postaju Božanskog prijateljstva i počasti i vidjet ćemo i činiti stvari koje će jednima biti neprihvatljive, drugima čudesne, a trećima otvoriti put i dovesti ih do osvješćenja. Na ovoj razini, kako Božija milost bude obuhvatala putnika, tako će i zastori jedan za drugim padati i Božanski traci će obasjati njegov put, sve dok ne dostigne razinu “fena’ fi Allah”9. Dakle, on napušta sve, osim Boga, i konačno dolazi do položaja duhovnog potiranja i otriježnjenosti (“mahv ve sahv”), tj. potire se u Božijoj ljepoti i uzvišenosti i osim Njega ne vidi ništa drugo, a sam postaje oličenjem osobina Božanske ljepote i uzvišenosti. U dubini svoje svijesti on, osim Njega, ne opaža drugog početka ni kraja, ni vanjštine, ni nutrine, te čitavo njegovo biće obuzima plemenita istina – On je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi,10 a cijeli svijet vidi kao prizor i očitovanje uzvišenog Boga. Tako u Kur’anu stoji: ُ ْ َّ َ َ ْ ُّ ُ َ َ ْ َ َ ‫هلل‬ ِ ‫فأينما ت َولوا فثم َوجه ا‬ ...pa gdje god da se okrenete, i tamo je Božije strana... (El-Bekare, 115) Ili kao to kaže Baba Tahir Urjan: U pustinju gledam, pustinjom Te vidim, U more pogledam, pa Te morem vidim. Gdje god da ja gledam: brda, dôle, polja, Znak Tvog l’jepog stasa sve je što ja vidim. َ ُ ََ ََ َ ‫الل َر ُّب الْ َعالَم‬ ُ َّ‫اء ه‬ َ ‫ون إ اَّل أَن ي َ َش‬ ‫ني‬ ِ ِ ‫( وما تشاؤ‬Et-Tekvir, 29) 9 Razina “fena’” je ona na kojoj se napušta sve drugo, osim Boga, a razina duhovnog potiranja i otriježnjenosti je stepen iščeznuća drugog i poricanja drugotnosti. Znači, na ovoj razini se više ne vidi niko drugi da bi ga se napustilo, i šta god da putnik pogleda vidi Boga i osim Njega ne vidi ništa drugo. Ova razina duhovnog putovanja naziva se “hakku-l-jekin” , kao što se razina “fena’” naziva još i “ajnu-l-jekin”. Naravno, nije svako u stanju dosegnuti ove visoke položaje i mnogi od onih koji tvrde da su ih dostigli, nisu ni ih ni pojmili, akamoli ostvarili, kao što veli jedan pjesnik: Koga god tajnama Istine podučiše Usta mu zapečatiše i vješto zašiše. Prema tome, pazite da vas ne prevare neutemeljene tvrdnje, jer su Božiji ljudi neznani dok su im usne zapečaćene pečatom šutnje. Ujedno, pazite da se u tumačenju ovih položaja koristite tumačenjima znalaca, a da tumačenja neznalica zanemarite, jer je tumačenje neznalice jednako nevjerstvu i otpadništvu. Utičemo se Bogu od nevjerstva, otpadništva, pokvarenosti i nepokornosti! َّ َ ُ ْ‫ُ َ أْ َ َّ ُ َ آ‬ َ ْ‫الظا ِه ُر َو ب‬ 10 ُ ‫اطن‬ ‫( هو الول وال ِخر و‬El-Hadid, 3) ِ ‫ال‬ 8

Početne tačke Sada je vrijeme da se pozabavimo drugim dijelom rasprave, a to su početne tačke, te vam neke od njih predstavljamo: 1. Samospoznaja (spoznaja sebe i spoznaja Boga) 2. Budnost (samosvijest i osjećanje odgovornosti) 3. Podsjećanje (svijest o Bogu) 4. Razmišljanje i promišljanje (putovanje obzorjima i dušama) 5. Ljubav i mržnja u ime Boga (duhovno prijateljevanje i odricanje) 6. Poznavanje zakona i propisa 7. Odabiranje iskrenog prijatelja i klonjenje loših ljudi 8. Klonjenje harama (udaljavanje od grijeha i nepokornosti) 9. Pokajanje i traženje oprosta 10. Izvršavanje naredbi i obaveza 11. Djelatno obavezivanje nafilama i mustehabima te napuštanje mekruha 12. Čuvanje, nadziranje, obračunavanje, ukoravanje 13. Namjera, iskrenost, klonjenje širka, samopokazivanja i dvoličnosti 14. Vježba i naprezanje duše 15. Red, disciplina i podjela vremena 16. Korištenje prilikama 17. Služenje Božijim robovima 18. Oslanjanje i pouzdanje u Boga 19. Lijepo ponašanje i ophođenje prema drugima 20. Skromnost 21. Zadovoljstvo Naravno, svaka od ovih tačaka ima svoje razine i položaje, koji jačaju i slabe u zavisnosti od osoba, pojedinaca i uslova, čije tumačenje zahtijeva drugo mjesto, ali općenito je potrebno znati da primjeri obaveznih, zabranjenih, pohvaljenih, pokuđenih i dozvoljenih dijela nisu jednaki za sve. Koliko li je samo djela koja su nekim ljudima bila pritvrđeno pohvaljena, dok su Poslaniku, s.a.v.a., bila obavezna. Također treba imati u vidu da su navedeni redoslijed i podjela načinjeni na temelju zapažanja i poimanja pisca, te je moguće da će ovaj redoslijed izgledati drugačije po zapažanju nekog drugog. Jasno je da je određivanje granica u duhovnim pojavama i neprekidnim tokovima unutrašnjih i moralnih osobina izuzetno teško i možda neslaganja u vezi s tim proizlaze upravo iz ove složenosti zbilje. U svakom slučaju, ovakav redoslijed i podjela izvršeni su po razinama, uzimajući u obzir ono što je važno. Inače, postoji mogućnost da jedan dio ovih tačaka bude sastavljen na jednom mjestu, a ponekad je moguće da njihovo sastavljanje 33

bude neizbježno i nezaobilazno, kao što je moguće da nekad pojedine tačke pripreme teren za sljedeće razine. Ono što je očito jeste da ove tačke imaju zajednički vid koji se ogleda u činjenici da pohodnik Božijeg puta mora preći sve pobrojane položaje i nastaviti putovanje ovom stazom, kako bi se domogao viših postaja te, uz Božiju pomoć i putem duhovnih naprezanja i vježbi, dospio do razine duše smirene, gdje će mu neposredno biti upućene riječi: A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan11 – i gdje će se na položaju bliskom skrasiti uz bliske Božije robove.

ِ ‫س الْ ُم ْط َم ِئ َّن ُة ۝ ا ْر ِج ِعى �إِلَى ٰ َر ِّب ِك َر‬ ‫اض َي ًة َّم ْر ِض َّي ًة‬ ُ ‫( َيا �َأ َّي ُت َها ال َّن ْف‬El-Fedžr, 27-28)

1. Spoznaja sebe i spoznaja Boga (Samospoznaja)

Budući da etičari krajnjom svrhom etike smatraju pročišćenje duše i sreću čovjeka te budući da je ispunjenje ove svrhe nije moguće, osim putem samospoznaje, skrećemo vam pažnju na važnost ove teme sa gledišta islama. Ali, prije negoli se upustimo u raspravu, nameće nam se jedno pitanje, a ono glasi: Koja je to duša čija spoznaja je uvod u pročišćenje i koja je sredstvo spoznaje uzvišenog Gospodara? Da li je to onaj Božanski dah koji je mjerilo čovjekove prednosti u odnosu na meleke i za koji se kaže da je “Ruhullah” (Božiji duh)?1 Da li je to ona nadahnuta duša2 koju Bog navodi u zakletvi i koju je nadahnuo znanjem o grješnosti i čednosti? Da li je to ona duša sklona zlu3 koja čovjeka neprestano navodi na zlo? Da li je to ona duša koja sebe kori4 i koja odvraća čovjeka od razvrata i pokvarenosti i koja stalno prekorava grješnog čovjeka? ً َّ ً ‫(ارجعإ ىَل َر ِّبك َر‬ ْ Da li je to ona duša smirena5 koja se ponosi pozivom )‫اضيَةم ْر ِض َّية‬ ِ ِ ِ ِ‫ِ ى‬ Vrati se Gospodaru svome zadovoljna a i On tobom zadovoljan...? Da li je to ona duša prolazna6 koja će naposljetku smrt okusiti? Ovdje se ukazuje na značenje časnog ajeta u kojem se kaže: Zatim ga skladnim stvori i udahnu u nj duha Svoga... (Es-Sedžde, 9) Na drugom mjestu se kaže: Pa kada ga skladnim stvorim i udahnem u nj duha Svoga... (El-Hidžr, 29; Sad, 72) 2 Ovdje se pak ukazuje na značenje 7. i 8. ajeta sure eš-Šems, u kojima se kaže: Tako Mi duše i Onog Ko je stvori, pa je nadahnu znanjem o grješnosti i čednosti! َ َ ْ َّ َّ ّ ْ َ ُ ِّ َ ُ َ َ ُّ ‫ار ٌة ب‬ َ ‫أل َّم‬ 3 Ovdje se opet misli na značenje ajeta u kojem stoji: ‫السو ِء ِإال‬ ‫ىء نف ىِس ِإن انلفس‬ ‫وما أبر‬ ِ ٌ ‫ – َما َرح َم َر ىِّب إ َّن َر ىِّب َغ ُف‬Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se ٌ‫ور َّرحيم‬ ِ ِ ِ Gospodar tvoj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je. (Jusuf, 53) َ ‫انل ْفس اللَّ َّو‬ َّ ُ ْ ُ َ‫اَ ُ ْ ُ َ ْ ْ َ َ َ ا‬ 4 Ovim se ukazuje na značenje ajeta: ‫ام ِة‬ ِ ِ‫ – ل أق ِسم ِبيومِ ال ِقيام ِة ول أق ِسم ب‬Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi i kunem se dušom koja sebe kori. (El-Kijamet, 1-2) 5 Ovdje se usmjerava pažnja na značenje ajeta u kojem stoji: َ ً ُ ْ ُ ْ َ ً َّ ْ ُ َّ َ ْ ُ ْ ُ ْ َّ َ ُ َّ َ َ ِّ َ َ‫ى‬ ‫اضيَة َّم ْر ِض َّية فادخ ىِل ىِف ِعبَا ِدى َوادخ ىِل َجنت‬ ِ ‫يا أيتها انلفس المطمئِنة ار ِج ىِع إِل رب ِك ر‬ A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj! (El-Fedžr, 27-30) ْ َُ َ ْ َ ُّ ُ‫ل‬ 6 Ovim se upućuje na značenje časnog ajeta: ‫ – ك نف ٍس ذآئِقة ال َم ْو ِت‬Svako živo biće će smrt okusiti! (Ali ‘Imran, 185) 1

Da li je to ona Božanska priroda7 po kojoj je Bog stvorio ljude? Sažeto: Koja je to duša čija spoznaja je spoznaja Boga? • Odgovor Odgovor obuhvata sve pobrojano, tj. onu skupinu koja oblikuje čovjekovu ličnost i koja ga čini sabirnikom dvije postojbine: materijalne i duhovne, i sadržaocem dva svijeta: vidljivog i nevidljivog. Čovjekova duša je u svojoj duhovnoj sastavnici Božanski dah. Ona na putu uznesenja stiže do položaja duše koja je smirena i zadovoljna, a i kojom je Bog zadovoljan te se uzdiže toliko da hodočasti razinu koja je blizu koliko dva luka ili bliže, o čemu Kur’an kaže: َّ‫ُ َ َ َ ى‬ َ‫َ اَ َ َ َ َ ينْ َ َ ْ ى‬ ‫اب ق ْو َس ِ أ ْو أدن‬ ‫ث َّم دنا فتَ َدل ۝ فكن ق‬ Zatim se približio, pa nadnio blizu koliko dva luka ili bliže.8

S druge strane, s njenog materijalnog stanovišta može se tako nisko spustiti da Kur’an kaže: ُّ َ ُ ْ َْ َ َ ُ ‫أ ْولـئِك كاَألن َعامِ بَل ه ْم أ َضل‬ ...oni su kao stoka, čak i gori...9 Ona postaje tako niska da Kur’an o njoj govori:

َ ‫ُث َّم َر َد ْدنَ ُاه أَ ْس َف َل َسافل‬ ‫ني‬ ِِ

...zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti...10 Ukratko, ova naizgled mala skupina je u toj mjeri velika i obuhvatna da u sebi sažima sve svjetove postojanja, tako da u stihovima koji se pripisuju hazreti Aliju, mir neka je s njim, stoji: L’jek tvoj je u tebi, ali ne osjećaš Bolest je od tebe, ali ne opažaš Smatraš da si samo malo sitno t’jelo َ َّ‫ْ َ َ ه‬ َ ‫انل‬ َّ ‫الل الَّت َف َط َر‬ Ovdje se misli na ajet: ‫اس َعليْ َها‬ ِ‫ – فِطرة ِ ى‬...prema Božanskoj prirodi u kojoj je ljude stvorio. 8 En-Nedžm, 8-9. Ovdje je upoređeno apstraktno sa očevidnim, kako bi se otjelovila najneposrednija blizina. Inače, Bog je bezmjestan i nije ograničen dimenzijom prostora. 9 El-A’raf, 179. 10 Et-Tin, 5. 7

Dok najvećeg sv’jeta u tebi se splelo Znaj da ti si ona knjiga jasna koja Prikazuje tajne preko svojih slova Ta potrebe nemaš ti za vanjskim sv’jetom Da ti čita što je isklesano “dl’jetom”.11 Sve su boli od tebe, sam ti to ne vidiš Svi pripravci u tebi, ti ih ni ne praviš Ti si jedna rječca, ali zapis čuda Da ne znaš svoj smis’o – šteta, glavo luda Skriven vel’ki sv’jet u ovoj je truni Baš k’o mnoge pjesme u svirača struni Znaj, da ti si ona jasna knjiga sveta Što skrivene u njoj sve su tajne sv’jeta, Razmisli o onom što Svemir rizniči Koje je to blago što ovom priliči Ni prostor, ni vr’jeme van tebe nisu, znaj, Ti si duša Svemira, ne zna ti se kraj! Čovjek si, a sam Bog u tebi se taje, U te melek ‘ščezne i Nebo nestaje.12

Imajući u vidu ovo široko izlaganje kao i svijest o svim onim vidljivim i skrivenim sposobnostima, ogledalo srca se može čišćenjem i laštenjem učiniti mjestom očitovanja Svevišnjeg Boga i poslužiti kao primjer onog časnog ajeta koji kaže: َ َ َ ُ ُْ ‫َما كذ َب الف َؤاد َما َرأى‬ Srce nije poreklo ono što je vidio... (En-Nedžm, 11) Čovjek stigne do mjesta gdje samo Boga vidi, Gle do kojih granica seže položaj čovječnosti!

Važna napomena Potrebno je ovdje napomenuti sljedeću činjenicu, a to je da ljudi u svojoj podsvijesti, u većoj ili manjoj mjeri, nisu lišeni koristi ove spoznaje (samo spoznaje), jer se u Kur’anu kaže: Zbirka pjesama čije autorstvo se pripisuje hazreti Aliju, mir neka je s njim, iz koje su preuzeti gornji stihovi, objavljena je u Tebrizu 1280. godine. 12 Kollijat-e divan-e merhum-e Šahrjar, sv. 5, str. 246. 11

َ َّ‫ْ َ َ ه‬ َ ‫انل‬ َّ ‫الل الَّت َف َط َر‬ ‫اس َعليْ َها‬ ِ‫فِطرة ِ ى‬

...Božijoj prirodi po kojoj je ljude stvorio... (Er-Rum, 30)

Međutim, većina ljudi zanemaruje u svojoj svijesti ovu spoznaju, jer većina ljudi ne zna,13 odnosno, većina ljudi nije svjesna te svoje iskonske svijesti i osjećanja i, takoreći, nemaju znanje o znanju. Očito da ono na šta se odnosi obaveza i što je ishodište nagrade i kazne zapravo je svjesno i podrobno znanje ili, drugim riječima, ono što je bitno jeste svjesno koračati ovom stazom i ponovo pronaći sebe, kako bi na taj način spoznao Boga i postao svjestan odgovornosti prema ljudima i prema Bogu. Svakako, to je ona vrsta znanja čije sticanje je strogo naglašeno u ajetima i predajama, te čije zanemarivanje se smatra uzrokom vječnog gubitka, a prihvaćen i koristan je samo onaj ibadet koji je prožet spoznajom i znanjem. Ibadet je obaveza svojstvena samo čovjeku i razumnim bićima, dok ontološki ibadet postoji u svemu, jer se u Kur’anu kaže: َ َ ُ ُ ْ َ َّ‫َ للِه‬ َ َ َّ ‫ات َو َما ىِف األ ْر ِض‬ ِ ‫و ِ يسجد ما ىِف السماو‬ Bogu se klanja sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji... (En-Nahl, 49) Također se kaže i ovo:

َ َ َ ْ َ ُ ِّ َ ُ َّ ْ َ‫َ ِّ ى‬ َ ُ َ ْ َ َّ َ ‫ون ت َ ْسب‬ ‫يح ُه ْم‬ ‫ـكن ال تفقه‬ ‫وإِن من‬ ِ ‫ش ٍء إِال يسبح حِبمدهِ ول‬ ِ

...i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. (El-Isra, 44)

Sada, kada je predmet rasprave donekle jasniji, obratite pažnju na samu temu.

Predaje o samospoznaji Kao što smo i napomenuli, od Čistih Imama, mir neka je s njima, prenose se uzbudljive i potresne predaje koje govore o važnosti samospoznaje, a mi vam navodimo neke od njih: Poslanik, s.a.v.a., je rekao: َ ََْ َ َ َ‫ولَـك َّن أَ ْك ر‬... َّ ‫ث‬ َ (El-A’raf, 187) ‫اس ال يعل ُمون‬ ِ ‫انل‬ ِ

.‫ف َر َّبه‬ َ ‫ف نَ ْف َس ُه َف َق ْد َع َر‬ َ ‫َم ْن َع َر‬

“Onaj ko spozna sebe, spoznao je Gospodara svoga.”14 Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

.‫�َأ ْفض ُل الْ َم ْعرِف ِة َم ْعر َف ُة ِالان َْس ِان نَ ْف َس ُه‬

“Najbolje znanje je čovjekovo znanje o sebi.”15

U Indžilu se navodi da je uzvišeni Bog rekao:

. َ‫ا ْعرِفْ نَ ْف َسكَ �َأ ُّي َها ا ْل ِانْسا ُن َت ْعرِفْ َر َّبك‬

“O čovječe, spoznaj sebe, spoznat ćeš Gospodara svoga!”16 Taj što dušom svojom ponižen se pati Gospodara svoga kako će spoznati? Hej, u biti svojoj nejak što postade! Pa ti Boga svoga – nikad ne spoznade!

U pogledu ove spoznaje svako je odabrao određeni put: filozofi su na polje spoznaje zakoračili oslanjajući se na filozofsko i racionalno dokazivanje, dospjevši do stanovitih razina spoznaje; psiholozi su se putem iskustva upoznali sa nekim njenim dimenzijama; gnostici su opet putem duhovnih vježbi i otkrovenja spoznali određene istine; isposnici i pobožnjaci su putem isposništva i robovanja Bogu prevalili neke dijelove puta; borci i oni koji su se žrtvovali na putu Božijem su posredstvom borbe i žrtvovanja dosegli Mehadžetu-l-bejda’i, sv. 1, str. 68; el-Džavahiru-s-senijje, indijsko izdanje, g. 1302, str. 94. Ove predaje, s neznatnim razlikama, prenose se i od hazreti Alija, mir neka je s njim, u Šerhu Nehdži-l-belage od Ibn Hadida (egipatsko izdanje, sv. 20, str. 292), kao i u Fihrist-e gurer (str. 387, br. 7946). Neki su u tumačenju ovog hadisa krenuli u pogrešnom smjeru, kazavši da je u riječima Božijeg poslanika, s.a.v.a., spoznaja Boga uvjetovana nemogućim uvjetom, tj. da smisao onog što je on htio kazati glasi: Kao što je nemoguće spoznati sebe, tako je nemoguće spoznati i Boga. Međutim, imajući u vidu sadržaje koji se mnogo puta prenose u pogledu istog pitanja u potpunosti se otkriva greška u ovakvog shvatanju. Naprimjer, rečenica:

. َ‫َفسكَ َت ْعرِفْ َر َّبك‬ َ ‫ا ْعرِفْ ن‬ “Spoznaj sebe, spoznat ćeš Gospodara svoga” ili rečenica:

ِ ‫�َأعْرفُ ُكم بِ َن‬ .‫فس ِه �َأعْرفُ ُك ْم بِ َر ِّب ِه‬ Onaj od vas koji najbolje poznaje sebe najbolje poznaje Gospodara svoga” upečatljivo dokazuju neispravnost ovakvog tumačenja. 15 Fihrist-e Gurer, br. 2935, str. 387. 16 El-Džavahiru-s-senijje, indijsko izdanje, g. 1302, str. 94.

visoke razine; dok su dobročinitelji putem služenja Božijim robovima zakoračili u ovu dolinu bliskosti i spoznaje. Ukratko, svako traga za svojom izgubljenom stvari, a u Kur’anu stoji: َ ًْ‫َ َ ُ ْ َ حْ ْ َ َ َ َ ْ ُ َ َ ر‬ ‫يا ك ِثريً ا‬ ‫وت خ‬ ِ ‫ومن يؤت‬ ِ‫الكمة فقد أ ى‬ ...a onaj kome je mudrost data – dato mu je blago neizmjerno... (El-Bekare, 269) Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

ِ ...‫الح ْك َم ُة َضالَّ ُة الْ ُمؤ ِْمن‬ “Mudrost je izgubljena stvar vjernika...”17 Od Poslanika, s.a.v.a., se prenosi da je rekao:

ِ ‫�َأ ْعرفُ ُكم بِ َن‬ .‫فس ِه �َأ ْعرفُ ُك ْم بِ َر ِّب ِه‬

“Onaj od vas koji najbolje poznaje sebe najbolje poznaje Gospodara svoga.”18 Od njega, s.a.v.a., također se prenosi da je rekao:

.‫�أ ْعل ُم ُكم ب َن ْف ِسه �َأ ْعل ُم ُكم بِ َر ِّب ِه‬

“Onaj od vas koji najbolje zna sebe najbolje zna Gospodara svoga.”19

Stoga, Zapovjednik vjernih, Ali, mir neka je s njim, predviđa sigurnu propast onima koji nisu kročili u ovu dolinu i koji se nisu posvetili samo spoznaji, kada kaže:

“Propao je onaj ko nije spoznao vrijednost svoju.”20

.‫َه َلك ا ْم ُر ٌؤ لَ ْم َيعرِفْ َق ْد َره‬

Na drugom mjestu Ali, mir neka je s njim, kaže da je zabluda plod zanemarivanja samospoznaje:

ِ ‫لال َوالْ َج َه‬ ِ ‫الض‬ .‫الات‬ َّ ‫ َوخَ َب َط في‬،‫َفس ُه َب ُع َد َع ْن َس ِبي ِل ال َّن َجا ِة‬ َ ‫َم ْن لَم َيعرِفْ ن‬

“Onaj ko nije spoznao sebe udaljio se od staze spasa i luta zabludom i neznanjem.”21 Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka br. 77. El-Džavahiru-s-senijje, indijsko izdanje, g. 1302, str. 94. 19 Sejjid Murteda, Amali, sv. 2, str. 329. 20 Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 149. 21 Fihrist-e mouzui-je Gurer, str. 387. 17

Prema tome, onaj ko ne učini nijedan korak u svrhu samospoznaje i ko je dokraja zanemari, za tog se ne smatra da posjeduje ikakvu vrijednost i, prema riječima Dželaludina Rumija, “sebe je jeftino prodao”: Spoznao se nije čovjek sudbe jadne: Iz obilja dođe i u b’jedu padne. Sebe samog čovjek jeftino prodaše, Saten mu na hrci prišiven bijaše.

(Mesnevija, III, str. 430)

Na drugom mjestu Zapovjednik vjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže da je najbolja od svih spoznaja spoznaja samoga sebe:

ِ ‫فض ُل الْ َمع ِر َفة َمعرِف ُة ِالان‬ .‫ْسان نَ ْف َس ُه‬ َ ‫�َأ‬

“Najbolje znanje je čovjekovo znanje o sebi.”22

On potom na sljedeći način izražava svoje čuđenje prema onome ko ne traga za samospoznajom:

.‫َع ِج ْب ُت لِ َم ْن ُي ْن ِش ُد َضالَّ َت ُه َو َق ْد �َأ َض َّل نَ ْف َس ُه َفلَا َي ْطلُ ُب َها‬

“Čudim se onom koji traži ono što izgubi, a dušu svoju izgubio je, pa ne traži je.”23 Također kaže:

.‫ِف َر َّب ُه‬ ُ ‫َيف َي ْعر‬ َ ‫َع ِج ْب ُت لِ َم ْن َي ْج َه ُل نَ ْف َس ُه ك‬

“Čudim se onom koji sebe ne spoznaje – kako će spoznati Gospodara svoga?!”24

Fihrist-e Gurer, br. 2935, str. 387. Isto, str. 212. 24 Isto, str. 387. 22 23

2. Samosvijest i osjećanje odgovornosti (Budnost)

Drugi korak koji putnik ka Bogu treba učiniti jeste budnost, odnosno, probuđenost iz sna nemara i osjećanje odgovornosti naspram činjenice da u ovom veličanstvenom svijetu čovjek nije uzalud stvoren, jer u Kur’anu stoji: َ ُ َ‫َ َ َ ْ َ َّ َ َ ْ ُ َ ً َ َّ ُ يَ ا‬ ‫ح ِسبتُ ْم أن َما خلقنَاك ْم عبَثا َوأنك ْم ِإلْنَا ل ت ْر َج ُعون‬ ‫أف‬ Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti? (El-Mu’minun, 115) I još se kaže:

ً‫َ َّ َ َ َ َ ْ َ َ َ ال‬ ‫اط‬ ِ ‫ربنا ما خلقت هذا ب‬

...Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio... (Ali ‘Imran, 191) Ali, nažalost, mnogi ljudi se ne bude iz sna nemara, sve do trenutka smrti:

“Ljudi spavaju, a kada umru, probudit će se.”1

.‫اس نِ َيا ٌم �إِ َذا َماتُوا انْ َت َب ُهوا‬ ُ ‫ال َّن‬

Međutim, kakve koristi kada će budnost poslije smrti samo uzrokovati kajanje i tugu, a uzvišeni Bog plaši ljude tim danom gdje kaže: َْ َ ُ ْ َ ْ‫َ َ ْ ُ ْ َ ْ َ حْ َ رْ َ ْ ُ َ أ‬ ‫ض الم ُر َوه ْم ىِف غفل ٍة‬ ِ ‫وأ‬ ِ‫نذرهم يوم الس ِة ِإذ ق ى‬ I opomeni ih Danom tuge kada sve bude gotovo, a oni nemarni... (Merjem, 39) Na drugom mjestu kaže:

َ َ ُ َ ْ‫ُ َ خ‬ َ ُ ُ َ َّ‫ذ‬ ‫ين ه ْم ىِف غ ْم َر ٍة َساهون‬ ‫ال‬ ِ ‫ق ِتل ال َّراصون ۝‬

Neka prokleti budu lažljivci, koji su, utonuli u neznanje, nehajni! (Ez-Zarijat, 10-11) Šejh Muhamed Nebi Tujeskerani, Li’ali-l-ahbar, litografsko izdanje, g. 1312, str. 386.

I još se kaže: َ َ‫َ ْ ْ َ َ َ ُ ئ‬ َّ‫ْ ه‬ َ ْ ُ ُ َ‫يَا َأ ُّي َها ذَّ َ َ ُ اَ ُ ْ ُ ْ َ ْ َ ُ ُ ْ َ اَ َ ْ ا‬ ‫الل َو َمن يف َعل ذلِك فأ ْو ِلك‬ ِ ِ ‫الين آمنوا ل تل ِهكم أموالكم ول أولدكم عن ِذك ِر‬ َ ُ َ ْ‫ُ ُ خ‬ ‫اسون‬ ِ‫هم ال ر‬ O vi koji ste uzvjerovali, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Boga. A oni koji to učine, pa ti će uistinu gubitnici biti. (El-Munafikun, 9) Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, savjetujući i poučavajući, kaže:

ِ ‫ف َب َي‬ ‫ات نَ ِق َم ٍة َو َق ْد َت َو َّر ْط َت‬ ُ ‫ف َلا ُي ِوق ُظكَ خَ ْو‬ َ ‫ َو َك ْي‬... ‫س ِم ْن نَ ْو َم ِتكَ َي َق َظ ٌة‬ َ ‫�َأ َما ِم ْن َدائِكَ ُبلُو ٌل �َأ ْم لَ ْي‬ ِ ‫بِ َم َع‬ .‫اصي ِه َمدَار َِج َس َط َواتِ ِه َف َتد ََاو ِم ْن َدا ِء الْ َف ْت َر ِة ِفي َق ْل ِبكَ بِ َعزِي َم ٍة َو ِم ْن ك ََرى الْ َغ ْف َل ِة ِفي ن َِاظ ِر َك بِ َي َق َظة‬ “Zar od bolesti tvoje nema ozdravljenja, i iz sna tvoga buđenja nema? Pa kako te budnim ne drži strah od noćnih napada srdžbe, a već si dobrano, ne pokoravajući Mu se, zagazio putima ljutnje Njegove? Pa izliječi bolest klonulosti u srcu svome odlučnošću, a drijemež nemara u očima svojim budnošću.”2

Na drugom mjestu opet kaže:

.‫َف ْاس َت ْص َب ُحوا بِ ُنو ِر َي َق َظ ٍة ِفي ا ْل� َأ ْس َما ِع َو ا ْل� َأ ْب َصا ِر َو ا ْل� َأ ْف ِئ َد ِة ُي َذكِّ ُرو َن بِ�َأ َّيا ِم اللَّه‬

“Oni su upalili svjetlo budnosti u očima, ušima i srcima svojim, podsjećajući na blagodati i kazne Božije.”3 Također je rekao i sljedeće:

.‫ ال َّت َيق ُُّظ ِفي الدِّينِ نِ ْع َم ٌة َعلى َم ْن ِر ْز ِق ِه‬،‫بصا ٌر‬ َ ‫ َاليقظ ُة ْاس ِت‬،‫َالي ْقظ ُة نُو ٌر‬

“Budnost je svjetlo, budnost je oštroumnost, budnost u vjeri je blagodat onome kome je data.”4 I još je opominjući rekao:

.‫ �ألا ُم ْن َت ِب ٍه ِم ْن َر ْق َدتِ ِه َق ْبل ِحينِ َم ِن َّي ِت ِه‬،‫�ألا ُم ْس َتي ِق ٍظ ِم ْن َغ ْفل ٍة َق ْب َل نَفا ِد ُم َّدتِ ِه‬

“Zar nema nikog da se probudi iz nemara prije negoli mu vremena nestane, zar nema nikog da se probudi iz sna prije negoli mu smrt nastupi.”5 4 5 2 3

Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor br. 214. Isto, govor br. 213. Fihrist-e mouzui-je Gurer, str. 431. Šerhe Gurer, sv. 2, predaje br. 2851 i 2852, str. 328.

Isto tako je rekao i sljedeće:

.‫ساو ُة الْ َق ْل ِب‬ َ ‫�إِ َّيا َك َو الْ َغ ْفلة َف ِفيها تكو ُن َق‬ “Čuvaj se nemara, jer je u njemu grubost srca.”6 Imam Sedžad, mir neka je s njim, u jednoj svojoj dovi traži od Boga utočište od nemara govoreći:

.‫اللَّ ُه َّم �إِنِّي �َأ ُعو ُذ بِكَ ِم َن الْ َك َس ِل َو الْفَشَ لِ َو الْ َه ِّم َو الْ ُح ْز ِن َو الْ ُج ْبنِ َو الْ ُبخْ لِ َو الْ َغ ْف َل ِة‬

“Bože, utičem Ti se od lijenosti i tromosti, od brige i plašljivosti, od škrtosti i nemara...”7 Dok mi u jutarnjoj dovi učimo:

.‫َيا َم ْن �َأ ْر َق َدنِي ِفي ِم َها ِد �َأ ْم ِن ِه َو �َأ َمانِ ِه َو �َأ ْي َق َظ ِني �إِلَى َما َم َن َح ِني بِ ِه ِم ْن ِم َن ِن ِه َو �إ ِْح َسانِه‬

“O Ti Koji Si me uspavao u kolijevci bezbjednosti i zaštite Svoje i Koji Si me probudio radi onog što Si mi podario od blagodati i dobročinstva Svoga...”

Prema tome – braćo i sestre muslimani – probudite se, dok još nije kasno, iz sna i krenite putem Onoga svijeta, jer će sutra već biti prekasno, a vjesnik smrtnoga časa nenadano će doći.

Biharu-l-envar, sv. 75, str. 164. Doa-je Ebu Hamze-je Somali.

6 7

3. Svijest o Bogu (Prisjećanje)

Prisjećanje znači da se čovjek uvijek treba sjećati Boga te da nikad ne smije zaboraviti na svoju odgovornost i služenje prema Bogu Uzvišenom. Jer, onaj ko zaboravi na Boga zapravo će zaboraviti samoga sebe, od samoga sebe će se otuđiti i zalutati u dolinu nemara. Kur’an Časni kaže: َ َ َّ‫َ اَ َ ُ ُ اَ ذ‬ ُ َ ُ َ َ َ َ َّ‫ه‬ ‫نساه ْم أنف َس ُه ْم‬ ‫ين ن ُسوا الل فأ‬ ‫ل‬ ِ ‫ول تكونوا ك‬ I ne budite kao oni koji su Boga zaboravili, pa je On dao da sami sebe zaborave... (El-Hašr, 19) Na drugom mjestu se kaže:

ً ُ ُ َ ً َ َ َ ُ ُ ْ َ َ َّ‫ذ‬ َ َ‫ودا َو لَى‬ ‫ع ُجنُوبِ ِه ْم‬ ‫الين يذكرون اهلل ِقياما وقع‬ ِ

Oni koji se i stojeći i sjedeći i ležeći Boga sjećaju... (Ali ‘Imran, 191)

U predajama je također jako naglašeno pitanje sjećanja na Boga, a mi ćemo s tim u vezi ukazati na nisku bisernih mudrosti Zapovjednika vjernih, Alija, mir neka je s njim:

.‫يضوا ِفي ِذ ْك ِر اللَّ ِه َج َّل ِذ ْك ُر ُه َف إِ�نَّ ُه �َأ ْح َس ُن ال ِّذ ْكر‬ ُ ‫�َأ ِف‬

“Prepustite se sjećanju na Boga, jer je to najbolje sjećanje.”1 Na trećem mjestu kaže:

ِ ُ‫لاء لِ ْل ُقل‬ .‫وب‬ ً ‫�إ ّن اللّه ُس ْبحانَه َو تعالى َج َع َل ال ِّذ ْك َر َج‬

“Uistinu je Bog Uzvišeni učinio sjećanje na Njega čišćenjem za srca.”2 Potom opet kaže:

...‫َو �إِ َّن لِل ِّذ ْك ِر َل� َأ ْهلًا �َأخَ ُذو ُه ِم َن ال ُّدن َْيا َب َد ًلا َف َل ْم َتشْ َغ ْل ُه ْم تِ َجا َر ٌة َو َلا َب ْي ٌع َع ْنه‬ Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 110. Isto, govor 222.

1 2

“Uistinu, sjećanje na Boga ima pristalice koje ga umjesto Svijeta ovog uzeše, pa ih nikakva trgovina ni prodaja od njega ne odvraćaju...”3 U govoru Hamamu također kaže:

.‫ ُي ْص ِب ُح َو َه ُّم ُه ال ِّذ ْك ُر‬...

“...osvane, a jedina mu briga sjećanje na Boga.”4

O drugovima i čeljadi Poslanikovoj, s.a.v.a., kazao je:

‫يح‬ ِ ‫ َو َما ُدوا َك َما َي ِمي ُد الشَّ َج ُر َي ْو َم ال ِّر‬، ‫�إِ َذا ُذ ِك َر اللَّ ُه ُس ْب َحانَ ُه َه َم َل ْت �َأ ْع ُي ُن ُه ْم َح َّتى ت َُب َّل ُج ُيو َب ُه ْم‬ ِ ‫الْ َع‬ ِ ‫ َو َر َج َاء الثَّ َو‬،‫َاب‬ ِ ‫ خَ ْوفاً ِم َن الْ ِعق‬،‫اص ِف‬ .‫اب‬

“...kada se Bog spomene, suze im na oči naviru toliko da im prsa skvase te poput stabla za olujna dana zatrepere iz straha od kazne i nade u nagradu.”5 Na drugom mjestu kaže:

“Sjećanje na Boga je lijek za bolesti duša.”6

ِ ‫ِذ ْك ُر الل ِه َد َو ُاء �َأ ْع‬ .ِ‫لال ال ُّنفُوس‬

Također veli:

.‫َعليكَ بِ ِذ ْك ِر الله َف إِ�نَّ ُه نُو ُر الْق ْل ِب‬ “Drži se sjećanja na Boga, jer ono je svjetlost srca.”7 I još kaže:

ِ َّ‫يمان َو ِع ْصم ٌة ِم َن الش‬ ِ ‫كر الل ِه ِدعا َم ُة ِالا‬ .‫يطان‬ ُ ‫ِذ‬

“Sjećanje na Boga je stup vjerovanja i zaštita od šejtana.”8

5 6 7 8 3 4

Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 222. Isto, govor 193. Isto, govor 97. Gureru-l-hikem, sv. 4, str. 3. Isto, str. 288. Isto, str. 30.

4. Putovanje obzorjima i dušama (Razmišljanje i promišljanje)

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je:

ِ ‫الس ِّي َئ‬ ِ ‫َو الْ ِف ْك َر ُة ِم ْر�آ ُة الْ َح َس َن‬ ‫َاح‬ ِ ‫ات َو ِض َي ُاء الْ َق ْل ِب َو فُ ْس َح ٌة لِ ْلخَ ْلقِ َو �إ َِصا َب ٌة ِفي �إ ِْصل‬ َّ ‫ات َو َكفَّا َر ُة‬ ‫الْ َم َعا ِد َو ا ِّطلَا ٌع َع َلى الْ َع َو ِاق ِب َو ْاس َت َزا َد ٌة ِفي الْ ِع ْل ِم َو ِه َي خَ ْص َل ٌة َلا ُي ْع َب ُد اللَّ ُه بِ ِم ْث ِل َها َقا َل َر ُسو ُل اللَّ ِه‬ .‫ص ِف ْك ُر َسا َع ٍة خَ ْي ٌر ِم ْن ِع َبا َد ِة َس َن ٍة َو َلا َي َنا ُل َم ْن ِزلَ َة ال َّت َف ُّك ِر �إِ َّلا َم ْن خَ َّص ُه اللَّ ُه بِ ُنو ِر الْ َم ْع ِر َف ِة َو ال َّت ْو ِحيد‬

“Razmišljanje odražava djela dobra, a loša iskupljuje, prosvjetljuje srca i ćud oplemenjuje te znanje pouzdano pruža o važnosti proživljenja i obavještava o posljedicama svega, i još znanje uvećava; ono je odlika kojoj u robovanju Bogu ravne nema. Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Razmišljati jedan čas bolje je nego godinu dana činiti ibadet, a razinu ovu doseći može samo onaj kojem Bog podari posebno svjetlo spoznaje i tevhida.’”1

Prisjećanje i razmišljanje u raznim stepenima idu ukorak jedno s drugim. Ponekad je prisjećanje uvod u razmišljanje, a ponekad razmišljanje utire put prisjećanju. Da bi se došlo do novih saznanja i bolje spoznaje, potrebno je okoristiti se dešavanjima koja se svakodnevno zbivaju oko čovjeka; treba upregnuti misli i izaći iz učmalosti i zastoja te iz stanja mirovanja preći u stanje kretanja. Razmišljanje je temelj čovjekovog materijalnog i duhovnog uzdignuća i razvoja i ono čovjeka odvaja od ostalih živih bića. Razmišljanje čovjeka vodi od razine osjećajnog do razine razumskog te od razine životinjskog do razine ljudskog. Razmišljanje budi čovjekov nebeski duh i podstiče ga da uzleti. Uzvišeni Bog u opisu vjernika kaže: َ ْ َ َ َّ َ َ َ َ ْ ُ ُ َ َ‫ذَّ َ َ ْ ُ ُ َ َ َ ً َ ُ ُ ً َ لَى‬ َ َ َّ ‫ات َواأل ْر ِض َر َّبنَا َما‬ ‫الين يذكرون اهلل ِقياما وقعودا و‬ ِ ِ ‫ع جنوبِ ِهم ويتفك ُرون ىِف خل ِق السماو‬ ً‫َ َ ْ َ َ َ ال‬ ‫اط‬ ِ ‫خلقت هذا ب‬ Oni koji se i stojeći i sjedeći i ležeći Boga sjećaju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio...” (Ali ‘Imran, 191) Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 68, str. 326, preuzeto iz Misbahu-l-šeri’a.

Iz ovog ajeta se razumije da sjećanje bez razmišljanja kao ni razmišljanje bez sjećanja nemaju nikakvog učinka. Tek kada idu zajedno uzdižu čovjeka sa dna ravni krvoločne životinje do uzvišenog vrhunca duhovne spoznaje i traganja za Bogom. Dakle, brate! – uznastoj uvijek imati Boga na umu te istovremeno upregni svoje misli, a dušu svoju pripremi za let i uzdizanje! Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

ِ ‫ات َسا َع ٌة ُي َن‬ ‫اجي ِف َيها َر َّب ُه َو َسا َع ٌة ُي َح ِاس ُب ِف َيها نَ ْف َس ُه َو َسا َع ٌة َي َت َف َّك ُر‬ ٌ ‫َع َلى الْ َعا ِق ِل �َأ ْن َي ُكو َن لَ ُه َسا َع‬ ِ ‫الح‬ .‫لال‬ َ ‫ِفي َما ُص ْن َع اللَّ ِه َع َّز َو َج َّل �إِلَ ْيه َو ساع ًة َيخْ لُو ِفيها َي َح ُّظ نفس ُه ِم َن‬ “Razuman čovjek treba podijeliti vrijeme u tri dijela2: vrijeme u kojem će šaputati s Bogom Uzvišenim; vrijeme u kojem će sa sobom račun svoditi; vrijeme u kojem će razmišljati o dobročinstvu Božijem prema njemu; i vrijeme u kojem će se posvetiti uživanju svome u onom što mu je dozvoljeno.”3 Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:

. َ‫نَ ِّب ْه بِال َّت َف ُّك ِر َق ْل َبك‬

“Probudi srce svoje razmišljanjem.”4 Također je kazao:

.ِ‫طوبى لِ َمن شَ َغ َل ق ْل َب ُه بِال ِفك ِر َو لِ َسانَ ُه بِال ِّذ ْكر‬

“Blago onom koji srce svoje zaokupi razmišljanjem, a jezik svoj spominjanjem Boga.”5 Isto tako on kaže:

.‫كن َي ْف َه ُم‬ ْ ‫َم ْن �أ ْكث ََر الْ ِف ْك َر ِفي َما َت َعلَّ َم �َأ ْتق ََن ِع ْل َمه و َف ِه َم ما ل ْم َي‬

“Onaj koji često razmišlja o onom što je naučio usavršit će znanje svoje i shvatiti ono što prije nije shvatao.”6 Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫ال َّتف ُّك ُر َي ْد ُعو �إِلى ال ِّبر ِو الْع َملِ بِ ِه‬ 4 5 6 2

Očito je ispravno četiri, ali u Biharu stoji tri. Biharu-l-envar, sv. 68, str. 323. Isto, str. 318. Gureru-l-hikem, sv. 4, str. 239. Isto, sv. 5, 379.

“Razmišljanje poziva čovjeka ka dobru i dobročinstvu.”7 I još kaže:

.‫ ال َّت َف ُّك ُر َو ِالا ْع ِت َبا ُر‬،‫ رحم ُة الل ِه علي ِه‬،‫كا َن �أكث َُر ِعباد ِة �َأبي َذ ٍّر‬

“Najčešći oblik ibadeta Ebu Zera, Bog mu se smilovao, bilo je razmišljanje i izvlačenje pouke.”8 Imam Riza, mir neka je s njim, kaže:

.‫الص ْو ِم �إِنَّ َما الْ ِع َبا َد ُة ال َّت َف ُّك ُر ِفي �َأ ْم ِر اللَّ ِه َع َّز َو َج َّل‬ َّ ‫الصلَا ِة َو‬ َّ ‫س الْ ِع َبا َد ُة َكث َْر َة‬ َ ‫لَ ْي‬

“Nije ibadet mnogo klanjati i postiti, nego je ibadet razmišljati o Bogu uzvišenom.”9 Očito se pod ovim podrazumijeva da je suština robovanja Bogu jedino u razmišljanju u onom smjeru koji se tiče Boga, Njegove odredbe i volje. Drugim riječima, ibadet je obraćanje pažnje na svaku pojavu, posmatrajući je kao djelo Božije, izraz Njegove volje i očitovanje Njegovih lijepih imena i svojstava. Prema riječima arifa, ono u šta se duhovni putnik ustvari treba zagledati jeste “jeli er-Rabi ešja’” aspekt, a ne “jeli el-halki”, a takva vrsta razmišljanja je istinsko robovanje koje tijelu ibadeta ulijeva dušu i život.

Biharu-l-envar, sv. 68, str. 322. Isto, str. 323. 9 Isto, str. 322. 7 8

5. Ljubav i mržnja (Duhovno prijateljevanje i odricanje)

Ljubav i mržnja – koje se u etici nazivaju još i “strast” i “srdžba” – najvažnija su pobuda za sticanje vrlina i klonjenje od poroka. Dok čovjek nešto ne zavoli, on se neće ni pokrenuti ka tome, te dok mu nešto ne postane odvratno, on se toga neće ni kloniti. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫َم ْن َس َّر ْت ُه َح َس َن ُت ُه َو َس َاء ْت ُه َس ِّي َئ ُت ُه َف ُه َو ُمؤ ِْم ٌن‬

“Koga dobro djelo njegovo razveseli, a loše rastuži – on je vjernik.”1

Ukratko, željeti i ne željeti, voljeti i mrziti, biti zadovoljan i biti nezadovoljan – sve pobrojano čini temelj čovjekova života. Bez ovih osjećanja život bi bio isprazan i izgubio bi svoju slast i radost. Čovjekova ličnost sazdana je od skupa ovih osjećanja i, prema riječima Sadru-l-mute’ellihina (Mulla Sadra), stvara za svakog čovjeka vrsnu razliku, kojom se on odlikuje i po kojoj čini odvojenu vrstu.2 Kur’an Časni također ukazuje na ovu stavku kada kaže: Dejlemi, I’lamu-d-din, Mu’esese-je Ali-l-bejt, str. 110; Usule Kafi, sv. 2, str. 232. El-esfar, sv. 9, poglavlje el-Tenasuh. Sadru-l-mute’ellihin smatra da se čovjek odvaja od ostalih životinja “natikijjetom” (sposobnošću razmišljanja i racionaliziranja) i sa ovog stanovišta svi ljudi spadaju u jednu vrstu. Međutim, ljudi se odvajaju jedni od drugih putem drugih njima svojstvenih vrsnih razlika koje proističu iz njihovih duhovnih osobina i odlika. Sadru-l-mute’ellihin ove osobine smatra za svakog čovjeka supstancijalnim, a ne akcidentalnim. Stoga, stvarna razlika između osoba ne leži u boji, izgledu, kvantitetu i kvalitetu, već upravo u tim karakternim svojstvima i osobinama koje čine lik njegove zbilje, a upravo je to čovjekov berzahski lik u kojem će se pojaviti na početku Onoga svijeta. Neki ljudi će se pojaviti u ljudskom liku, a neki u liku životinja, kao što su majmuni, svinje, krvoločne zvijeri i stoka. Moguće je da čovjek u različitim dionicama života ima različite likove te da se na Sudnjem danu pojavi u svim tim likovima; otuda i Mulla Sadraovo mišljenje da postoje različite vrste ljudi. Moguće je da jedan čovjek na svakom stepenu bitka bude jedne posebne vrste; a to da se smatralo da je čovjek jedna vrsta početnički je i površan sud koji je donesen na osnovi poređenja čovjeka sa ostalim životinjama u jednom općem pogledu, dok ustvari nije tako.

1 2

َ َ َ‫ُ ْ لُ ٌّ َ ْ َ ُ لَى‬ ‫اك ِت ِه‬ ِ‫قل ك يعمل ع ش ل‬ Reci: “Svako postupa po svom načinu mišljenja...” (El-Isra’, 84) Neki pretpostavljaju da samo spoznaja dobra i zla dovodi do napredovanja i uzdizanja te da, obrnuto, jedino neznanje uzrokuje pad ljudi. Međutim ovo uvjerenje je pogrešno, jer spoznaja, koliko god neophodna i korisna bila, ipak nije dovoljna, zato što se bez htijenja i volje ne može ostvariti pobuda. Koliko li je samo učenjaka koji su napisali knjige o štetnosti opojnih sredstava, a sami su bili ovisnici o njima! Stoga, nije neutemeljena sljedeća tvrdnja:

.‫�إِ َّن الْ َح َيو َة َع ِقيد ٌة َو ِجها ٌد‬

“Zaista je život uvjerenje i borba.”

U načelu, život bez uvjerenja, a uvjerenje bez ljubavi, izgaranja i zauzimanja nemaju nikakvog smisla. Dakle, vjerovanje znači ljubav, a ljubav vjerovanje. Sve dok neko ne iskusi slast ljubavi, neće okusiti ni vjerovanje. Imam Sadik, mir neka je s njim, u odgovoru čovjeku koji ga je upitao: “Da li ljubav i mržnja spadaju u vjerovanje?” – rekao je slijedeće:

...‫ َو َه ِل ا ْل إِ�ي َما ُن �إِ َّلا الْ ُح ُّب َو الْ ُبغْض‬...

“A zar je vjerovanje išta drugo do ljubav i mržnja...”3

U drugoj predaji od Imama Bakira, mir neka je s njim, se kaže:

.‫الدِّي ُن ُه َو الْ ُح ُّب َو الْ ُح ُّب ُه َو الدِّين‬

“Vjerovanje je ljubav, a ljubav je vjerovanje.”4 Imam Sadik, mir neka je s njim, je rekao:

‫ُح ُّب اللَّ ِه �إِ َذا َأ� َض َاء َع َلى ِس ِّر َع ْب ٍد �َأخْ لَا ُه َع ْن ُك ِّل شَ ِاغلٍ َو كُ ِّل ِذ ْك ٍر ِس َوى اللَّ ِه ِع ْن َد ُظ ْل َم ٍة َو الْ ُم ِح ُّب‬ ‫س ِس ّراً لِلَّ ِه َو �َأ ْص َدقُ ُه ْم َق ْو ًلا َو �َأ ْو َفا ُه ْم َع ْهداً َو �َأ ْزكَا ُه ْم َع َملًا َو �َأ ْصفَا ُه ْم ِذ ْكراً َو �َأ ْع َب ُد ُه ْم‬ ِ ‫ص ال َّنا‬ ُ ‫�َأخْ َل‬ ‫اجاتِ ِه َو َت ْف َت ِخ ُر بِ ُرؤْ َي ِت ِه َو بِ ِه َي ْع ُم ُر اللَّ ُه َت َعالَى بِلَا َد ُه َو بِ َك َرا َم ِت ِه ُي ْك ِر ُم ِع َبا َد ُه‬ َ ‫نَ ْفساً َت َت َبا َهى الْ َملَائِ َك ُة ِع ْن َد ُم َن‬ ‫ُي ْع ِطي ِه ْم �إِ َذا َس�َألُوا بِ َح ِّق ِه َو َي ْد َف ُع َع ْن ُه ُم الْ َبلَا َيا بِ َر ْح َم ِت ِه َف َل ْو َع ِل َم الْخَ ْل ُق َما َم َحلُّ ُه ِع ْن َد اللَّ ِه َو َم ْن ِزلَ ُت ُه لَ َد ْي ِه‬ ِ ‫َما َت َق َّر ُبوا �إِلَى اللَّ ِه �إِ َّلا بِ ُت َر‬ .‫اب َق َد َم ْي ِه‬ Usul-e Kafi, sv. 2, str. 125, predaja br. 5; Tefsiru nuri-s-sekalejn, sv. 5, str. 83. Tefsiru nuri-s-sekalejn, sv. 5, str. 84.

3 4

“Kada ljubav Božija obasja nutrinu roba, očisti je od svake brige i svakog sjećanja, osim sjećanja na Boga Uzvišenog, a zaljubljenik je među svim ljudima nutrinom najčišći kod Boga Uzvišenog i od svih ljudi u govoru najiskreniji, i od svih njih u ispunjenju zavjeta najvjerniji, i u djelovanju najčistiji, i u sjećanju na Boga najiskreniji, i dušom najpokorniji. Meleci se njime hvale kada on dove svoje šapuće i ponose se njime kada ga vide; njime Bog daje život Svojim krajevima zemaljskim i čašću Svojom časti robove Svoje. Kada od Njega zaišću, podari im pravom njegovim i nevolje od njih otkloni milošću Svojom prema njemu; a da ljudi znaju kakvo je mjesto njegovo kod Boga i koliki je kod Njega položaj njegov, ne bi se približavali Bogu Uzvišenom, osim prašinom stopa njegovih.”5 Nema nikakve sumnje da je čovjek u svojoj biti zaljubljen u ljepotu i savršenstvo i da voli lijepo i dobro, te da se gnuša ružnog i lošeg. Budući da je sveta bit Boga Uzvišenog sušto savršenstvo i sušta ljepota te sušta moć i sušta milost i ukratko suština svih osobina savršenstva – koje se nazivaju “sifat-e subutijje” (potvrđenim osobinama) – onda ljubav prema Bogu je početak svih ljubavi i onaj koji voli ljepotu i savršenstvo zapravo voli Boga, a onaj koji Njega bude volio – voli i očitovanja Njegove ljepote i uzvišenosti. Jedan pjesnik kliče: “Zaljubljen sam u cijeli svijet, jer svijet cijeli od Njega je!” Ova privlačnost je privlačnost iskonske prirode i svi su – htjeli to ili ne – privučeni čistom istinom, posvemašnjim bitkom i ljepotom Njegovom, a potčinjeni su znanju i moći Njegovoj. Uzvišeni Bog kaže: َ ً َ َ َ َ ْ َ ُ َ‫َ ه‬ َ َ َّ ‫ات َواأل ْر ِض َط ْو اًع َوك ْرها‬ ِ ‫ول أسلم من ىِف السماو‬ ...a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji... (Ali ‘Imran, 83) A zatim opet kaže:

َ ً َ َ ُ ُ ْ َ َّ‫َ للِه‬ َ َ َّ ‫ات َواأل ْر ِض َط ْو اًع َوك ْرها‬ ِ ‫و ِ يسجد من ىِف السماو‬

Bogu se, htjeli ili ne htjeli, pokorava sve što je na nebesima i na Zemlji... (Er-Ra’d, 15) S druge strane, u dovi učimo:

...‫اض َع لِ َع َظ َم ِت ِه الْ ُع َظ َماء‬ َ ‫ َق َه َر بِ ِع َّزتِ ِه ا ْل� َأ ِع َّز َاء َو َت َو‬... Misbahu-š-šeri’a, poglavlje 96.

“...Potčini silom Svojom sve silne, a veličanstvu Njegovom se pokloniše svi veličanstveni...”6 Međutim, ova iskonska i nesvjesna privučenost i predanost nisu same po sebi dovoljne, jer na polju samoizgradnje i pročišćenja potrebni su još i svjesna borba i vježba. S tim u vezi, treba upregnuti sile iskonske prirode te putem slobodne volje i izbora predati se želji Voljenog, jer prirodna i prinudna kretanja na putu uzvišenog Boga, tj. na duhovnom putovanju, nemaju nikakvu vrijednost. Tako u Kur’anu stoji: ُ ْ ْ ُ‫ح‬ ُ َّ َ َ َ ُّ ُ‫قُ ْل إن ُكنتُ ْم ح‬ ُ ‫ك ُم‬ ‫اهلل‬ ‫ون ي ِبب‬ ِ ِ ِ‫تبون اهلل فات ِبع ى‬ Reci: “Ako Boga volite, pa slijedite me, Bog će vas zavoljeti...” (Ali ‘Imran, 31) Ljubav prema Bogu ima učinka tek kada se pokaže na razini djela. Dakle, istinski zaljubljenik je onaj koji svoju volju i htijenje podredi volji i htijenju Voljenog. Na ovoj postaji neophodni su potčinjenost, odabir, pokornost i vježba, jer Kur’an kaže: ُ َ ْ َ َّ‫َّ َ ْ َ َ ُ ْ َ ه‬ ‫الل أتقاك ْم‬ ِ ‫ِإن أكرمكم ِعند‬ Od vas je kod Boga najplemenitiji onaj ko se najviše čuva... (El-Hudžurat, 13) Ovdje se kupuju t’jelo slabo i srce umorno, Bazar samoprodaje je tamo s druge strane.

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:

...‫ُح ُّب الل ِه نَا ٌر َلا َي ُم ُّر َع َلى شَ ْ‏ي ٍء �إِ َّلا ْاح َت َرق‬

“Ljubav Božija vatra je koja ni na šta ne naiđe, a da to ne sagori...”7

Polazna tačka Ovdje postaje savršeno jasno kako je ljubav početak puta i polazna tačka pohodnika duhovnog putovanja. Jednom riječju, dok ne bude ljubavi i želje, neće se načiniti niti jedan korak naprijed. Ne bude li čovjek želio sebi korist i dobro, neće ni kaniti da se popravi. Prvo se u čovjeku treba pojaviti pobuda da mora nešto preduzeti kako bi otklonio svoje nedostatke i manjkavosti, Do’a-je eftitah. Misbahu-š-šeri’a, poglavlje 96.

6 7

odnosno, u čovjeku treba zaživjeti misao da je šteta ostaviti tu božansku pticu zatvorenu u kafezu i ne dozvoliti joj da se vine put neba. Čovjek mora shvatiti da nije časno uzalud razdavati sve ovo Bogom dano blago. Kao što smo već s obzirom na predočeno kazali, nije dovoljno samo znati, već je potrebno još i voljeti, i izgarati, i naprezati se, sve da bi se čovjeka izvelo na Pravi put i pripremilo za duhovnu borbu i vježbe, onako kako Kur’an kaže: َ ُّ ُ‫َ ٌ ح‬ ُّ ‫اهلل حُي‬ ُ ‫ون أَن َيتَ َط َّه ُروا ْ َو‬ َ ‫ب ال ْ ُم َّط ِّهر‬ ‫ين‬ ‫يب‬ ِ ِ ‫ِفي ِه ِرجال‬ ِ

...U njoj su ljudi koji vole da se čiste, a Bog voli one koji se mnogo čiste. (Et-Tevbe, 108) Vjerovanje i znanje

Kad smo već započeli govoriti o vjerovanju i znanju, treba znati da se kategorija vjerovanja razlikuje od kategorije znanja, jer znanje je, u kojem god značenju da se uzme, ishod iskustva i dokazivanja, a ovo dvoje pripadaju kategorijama predodžbi i razmišljanja. Međutim, vjerovanje je jedna vrsta mističkog (duhovnog) uvjerenja i spoznaje kao i samosvijesti naspram Božanske iskonske prirode. Drugim riječima, znanje je uvezena roba i odraz vanjskog svijeta, dok je vjerovanje Božanska iskra i odgovor na poziv savjesti. Nauke se obično javljaju u vidu predodžbi, razmišljanja i odgovora, dok je vjerovanje jedna vrsta predosjećanja i nalaženja te posjedovanja uvjerenja. Drugim riječima, znanje je zbir iskustva, istraživanja, shvatanja, zbrajanja i saznanja, a vjerovanje vrsta osjećanja ovisnosti te počastvovanosti i posvećenosti prema Uzvišenijem Biću. Moguće je da predmet znanja bude omrznut i nepoželjan, dok je predmet vjerovanja uvijek mio i drag. Gdje god ima vjerovanja, tu postoje i skrušenost, i poniznost, i veličanje, i slavljenje. Naprimjer, vjerovanje u Boga je jedna vrsta osjećanja suštinske potrebe i ovisnosti o Neovisnom Gospodaru, ili drugačije kazano, osjećanja posvemašnje potrebe za neograničenim Neovisnim Bićem. Zapravo, to je osjećanje sićušnosti naspram beskrajnog veličanstva, uzvišenosti, milosti i moći. Prema riječima Kur'ana, vjerovanje je odgovor na zov iskonske prirode te obnavljanje obećanja datog na Dan zavjeta: َ َّ‫ْ َ َ ه‬ َ ‫انل‬ َّ ‫الل الَّت َف َط َر‬ ‫اس َعليْ َها‬ ِ‫فِطرة ِ ى‬ ...Božijoj prirodi po kojoj je ljude stvorio... (Er-Rum, 30) 54

Također se kaže: ْ ُ َ ُ ُ َ َ‫ْ ُ ِّ َّ َ ُ ْ َ َ ْ َ َ ُ ْ لَى‬ َ ُّ َ َ َ َ ْ َ َ َ ُ ‫آد َم من ُظ‬ ُ ‫نفسه ْم أَل َ ْس‬ ‫ت بِ َر ِّبك ْم قالوا بَل‬ ‫ور ِهم ذريتهم وأشهدهم ع أ‬ ‫ه‬ ‫ن‬ ‫ب‬ ‫ن‬ ‫م‬ ‫ك‬ ‫وإِذ أخذ رب‬ ِ ِ ِِ ِ ِ‫ى‬ I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi...” (El-A’raf, 172) A potom još kaže da je svrha sveg tog obznanjivanja i svjedočenja potreba da na Danu sudnjem ljudi ne kažu da o tome nisu ništa znali. Dakle, vjerovanje je potvrđivanje i obnavljanje zavjeta iskonske prirode na koji se vjerovatno ukazuje prisegom datom na Dan zavjeta, dok je znanje jedna vrsta razumske i misaone veze između znalca i saznatog. Jednostavno kazano, vjerovanje je jedna vrsta osjećanja prožetog veličanjem, slavljenjem i skrušenošću prema Najuzvišenijem Biću. Međutim, znanje ovakvo osjećanje ne smatra obaveznim, jer znanje je sredstvo poimanja i otkrivanja nepoznanica, makar one znalcu bile nepoželjne i odvratne. Znanje i vjerovanje ne idu uvijek zajedno i stoga se u Kur’anu kaže: ْ ُ ُ ُ َ ْ َ َ ْ َ َ ُ َ َ َ ‫استيْقنَت َها أنف ُس ُه ْم ظل ًما َو ُعل ًّوا‬ ‫وجحدوا بِها و‬ I oni ih, zbog svoje nepravednosti i oholosti, porekoše, ali se duše njihove u njih uvjeriše... (En-Neml, 14) Iz tog razloga, oni kojima se Kur’an obraća sa “oni koji vjeruju”, a ne “oni koji znaju”, tj. oni koji su uvjereni, a ne oni koji znaju, ali nisu uvjereni. Druga crta vjerovanja je činjenica da je ono uvijek popraćeno osjećanjem spokoja i smiraja, dok znanje može ponekad izazvati uznemirenost i nesigurnost. Bog o vjernicima kaže: ْ َ َ ُ ُ‫ئ الْ ُقل‬ ُ ُ ُ ُ ُّ َ ْ َ ْ ُ َ َ ‫ذَّال‬ ُّ ‫ال بذ ْكر اهلل َت ْط َم‬ ‫وب‬ ِ ِ ِ ِ ِ ‫هلل أ‬ ِ ‫ين آمنوا َوتطم نِئ قلوبهم بِ ِذك ِر ا‬ ِ‫ن‬

One koji vjeruju i čija se srca sjećanjem na Boga smiruju – a srca se, uistinu, sjećanjem na Boga smiruju! (Er-Ra’d, 28)

Znanje upotpunjuje vjerovanje Dakako, u brojnim primjerima znanje prethodi vjerovanju i upotpunjuje ga te je u Kur’anu Časnom upravo u tom smislu i pohvaljeno te postavljeno odmah pokraj vjerovanja: 55

َّ‫َ َ هَّ ُ ذ‬ ُ َ َ َ َ ْ ْ ُ ُ َ َّ‫نك ْم َو ذ‬ َ ‫ين‬ َ ‫ال‬ ‫ات‬ ‫آمنُوا ِم‬ ِ ِ ‫ي ْرف ِع الل‬ ٍ ‫الين أوتوا ال ِعلم درج‬ ...i Bog će na visoke razine uzdignuti one od vas koji vjeruju a i one kojima je znanje dato... (El-Mudžadele, 11) Usprkos svim ovim razinama, znanje i vjerovanje su dva različita usmjerenja. Ne bismo pretjerali ako bismo kazali da vjerovanje spada u područje ljubavi i duhovne spoznaje. U tom smislu u Kumejlovoj dovi stoji:

... ‫ف �َأ ْص ِب ُر َع َلى ِف َر ِاقك‬ َ ‫َف َه ْب ِني َيا �إِلَ ِهي َو َس ِّي ِدي َص َب ْر ُت َع َلى َع َذابِكَ َف َك ْي‬

“Pa sve i kad bih mogao, o Bože moj, Vlasniče moj i Gospodaru moj, podnijeti kaznu Tvoju, pa kako da podnesem rastanak s Tobom?!”

Ovo je šaputanje zaljubljenog s Voljenim Bićem. Prema tome, gdje god se govori o vjerovanju, nameće se pitanje ljubavi, izgaranja i naprezanja. Opisujući vjernike, uzvišeni Bog kaže: ْ ُ ْ َ َ ُ َّ َ‫َ َ َ ُ ْ َ ُ َ ى‬ َ ُ ُ َ ْ‫ح‬ ْ َّ َ ُ َ ‫ادلم ِع ِم َّما َع َرفوا ِم َن ال َ ِّق يقولون َر َّبنَا‬ ‫ول ت َرى أعيُنَ ُه ْم ت ِفيض ِمن‬ ِ ‫نزل ِإل الرس‬ ِ ‫وإِذا س ِ ْمعوا ما أ‬ َّ َ َ ‫آم َّنا فَاكتُبْنَا َم َع الشاهد‬ ‫ين‬ ِ ِ Kada čuju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im na oči suze naviru jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, vjerujemo, pa upiši nas među one koji su posvjedočili.” (El-Ma’ide, 83) Vjerovanje, koliko god bilo neosnovano i površno, popraćeno je s ljubavlju. Čak i idolopoklonici gaje ljubav prema svojim kipovima, drže ih svetim, iskazuju im poštovanje i obožavaju ih. O tome Kur’an Časni kaže: َّ‫َ ذَّ َ َ ُ ْ َ َ ُّ ُ ًّ للِه‬ َ َ‫انلاس َمن َي َّتخ ُذ من ُدون اهلل أ‬ ِّ ُ َ ْ ُ َ ُّ ُ‫ندادا ً ح‬ ِ ‫هلل و‬ ِ ِ ِ َّ ‫َو ِم َن‬ ِ ِ ‫يبونهم كحب ا‬ ِ ِ ِ ‫الين آمنوا أشد حبا‬ Ima ljudi koji su mjesto Boga kumire prihvatili, voleći ih kao što se Bog voli, a oni koji vjeruju Boga još više vole... (El-Bekare, 165)

Ljubav vjernika je jača zato što su oni uspostavili vezu sa bistrim izvorom, dok su idolopoklonici, usljed svoje greške i nemara, umjesto te čiste vode uzeli zamućenu i udaljili su se od izvora.

Uzajamna povezanost Neki otpadnici od vjere i neznalice smatraju da su vjerovanje i robovanje Bogu neki oblik jednostrane veze između ljudi i Boga, te usljed takve 56

pogrešne pretpostavke traže izgovor da pobjegnu od vjerovanja. Međutim, ovo shvatanje je glupo i tendenciozno, jer je vjerovanje uzajamna povezanost između stvorenja i Stvoritelja, a ovakva veza je zasnovana na ontološkoj (uzročno-posljedičnoj) zbilji, te u njoj postoje uzajamna privlačnost i ljubav. Odnosno, Bog voli svoje robove i zato im je stavio na raspolaganje sve ove blagodati. Naravno, Bog više voli Svoje bogobojazne i čestite robove koji čine dobra djela, pa kaže: َّ َ ُّ ‫اهلل حُي‬ َ ‫ب ال ْ ُم َّتق‬ ‫ني‬ ِ َ ‫ف ِإن‬ ِ ...Bog uistinu voli bogobojazne. (Ali ‘Imran, 76) ْ ُ ْ ُّ ُ‫َ َ ْ ُ َ ْ َّ َ ح‬ َ ‫حسن‬ ‫ني‬ ِ ‫وأح ِسنوا ِإن اهلل‬ ِ ِ ‫يب الم‬ ...i dobro činite, Bog, zaista, voli one koji dobra djela čine. (El-Bekare, 195) ُّ ‫اهلل حُي‬ َ ‫ب ال ْ ُم َّط ِّهر‬ ‫ين‬ ِ ُ ‫َو‬ ِ ...a Bog voli one koji se mnogo čiste. (Et-Tevbe, 108)

Također kaže: َْ َْ َ َ‫ُ َ ْ حُ ُّ ُ ْ َ حُ َ ُ َ َّ لَى‬ َّ َ َ َ ْ ُ َ َ َّ‫َ َ ُّ َ ذ‬ َ ْ ُ َ ‫ال‬ ‫ي ُّبونه أ ِذل ٍة ع‬ ِ ‫يا أيها‬ ِ ‫يبهم و‬ ِ ٍ‫ين آمنوا من ي ْرتد ِمنكم عن ِدي ِن ِه فسوف يأ ىِت اهلل بِقوم‬ َ ْ َ‫ا‬ َ‫لَى‬ َ ‫ال ْ ُم ْؤمن‬ َ ‫ني أ ِع َّز ٍة ع الكفِر‬ ‫ين‬ ِِ ِ “O vi koji uzvjerovaste, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, – pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite...” (El-Ma’ide, 54)

U ovom ajetu govori se o uzajamnoj ljubavi, koja se najprije javlja kod Boga, a potom kod Njegovih robova. To je, samo po sebi, dokaz da je istinsko vjerovanje neka vrsta uzajamne povezanosti, drugim riječima, stvarno vjerovanje je jedna vrsta uzajamne ljubavi između Stvoritelja i stvorenja. Kur’an Časni najvjerovatnije ukazuje na ovu povezanost kada na jednom mjestu označava Boga pridjevom “Mu’min” (Darivatelj sigurnosti) i kaže: َ َ ْ ُ ُ ِّ‫ُ َ هَّ ُ ذَّ اَ هَ َ اَّ ُ َ ْ َ ُ ْ ُ ُّ ُ َّ اَ ُ ْ ُ ْ ُ ْ ُ َ ْ ُ ْ َ ُ جْ َ َّ ُ ْ ُ َ َ ر‬ ‫حان‬ ‫الى ل إِل إِل هو الم ِلك القدوس السلم المؤ ِمن المهي ِمن الع ِزيز البار المتكب سب‬ ِ ‫هو الل‬ َ ُ ْ‫هَّ َ َّ ُ ر‬ ‫شكون‬ ِ ِ ‫الل عما ي‬ On je Bog – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj Koji mir daje, Onaj Koji sigurnost pruža, Onaj Koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi. Hvaljen neka je Bog, On je daleko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju! (El-Hašr, 23)

Tumačeći riječ mu’min, tumači Kur’ana su ponudili nekoliko mogućih značenja8: 1. Onaj Koji robovima Svojim mir i sigurnost daje, 2. Onaj od Čijeg nasilja su robovi Njegovi sigurni (Koji nikome nasilje ne čini), 3. Onaj Koji prije svih vjeruje u jedinost Svoju i Koji je prije svih svjedoči: ْ ً َ ْ ْ ْ ُ ُ ُ َ َ ْ ُ َّ َ َ َ ُ َّ َ ُ َ َ ‫اهلل أنه ال إِلـه إِال ه َو َوال َمالئِكة َوأ ْولوا ال ِعل ِم قآئِ َما بِال ِق ْس ِط‬ ‫ش ِهد‬ Bog svjedoči da nema drugog boga osim Njega, – a i meleci i učeni –, i da On postupa pravedno... (Ali ‘Imran, 18)

Privlačnost i odbojnost Treba znati da je ljubav, baš kao i ostala unutarnja osjećanja, dvopolna, odnosno ima “negativni” i “pozitivni” pol. Nemoguće je da čovjek nešto voli, a da istovremeno voli i njegovu suprotnost. Ukoliko čovjek traži savršenstvo i ljepotu, nema sumnje da su mu griješenje i razuzdanost odvratni. Isto tako, ako je vjerovanje kod nekoga traženo, nevjerovanje i licemjerstvo su mu mrski. Uzvišeni Bog kaže: ُُ ُ َ َ ْ‫َ َ َّ هَّ َ َ َّ َ يَ ْ ُ ُ إ‬ َ ْ ْ َ ُ ْ ْ ُ ْ ُ َ‫ُ َ ي‬ ‫يمان َو َز َّينَه يِف قلوبِك ْم َوك َّر َه ِإلْك ُم الكف َر َوالف ُسوق َوال ِعصيَان‬ ‫ال‬ ِ ‫ول‬ ِ ‫كن الل حبب ِإلكم‬

...ali Bog vam je vjerovanje omilio, i u srcima vašim lijepim ga prikazao, a nevjerstvo i neposlušnost vam je omrazio... (El-Hudžurat, 7)

Dakle, svaki put kada se govori o ljubavi, nipošto se ne želi kazati da čovjek treba biti u potpunom miru sa svim i svačim te sve i svakog voljeti. Čovjek vjernik ne može se pomiriti sa svima, kao što ne može biti ni sa svima u zavadi. Prema tome, nedvojbeno je da je vrijedna samo ona ljubav koja je povezana sa vrijednostima i ljepotama i koja odbacuje ono što je suprotno tim vrijednostima; koja prihvata prijatelje, a sa neprijateljima ne namjerava prijateljevati.

Duhovno prijateljevanje i odricanje Duhovno prijateljevanje i odricanje, koji spadaju u glavne ogranke vjere9 znače upravo da čovjek treba voljeti dobro i dobre ljude, a biti u neprija Medžme’u-l-bejan, sv. 10, str. 267. Ogranci vjere se ne odnose samo na namaz, post, Hadž, hums, zekat, borbu, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, duhovno prijateljevanje i odricanje, jer sve praktične naredbe i

8 9

teljstvu sa zlom i zlim ljudima. Zar nije Bog Uzvišeni, opisujući iskrene sljedbenike hazreti Muhameda, s.a.v.a., rekao sljedeće: ْ ُ َ َ‫حُّ َ َّ ٌ َّ ُ ُ هَّ َ ذَّ َ َ َ ُ َ َّ ُ لَىَ ْ ُ َّ ُ م‬ ‫اء بَينَ ُه ْم‬ ‫ار رح‬ ِ ‫الل و‬ ِ ‫ممد رسول‬ ِ ‫الين معه أ ِشداء ع الكف‬ Muhammed je Božiji poslanik, a oni koji su s njim strogi su prema nevjernicima, a samilosni među sobom... (El-Feth, 29)

On također kaže: ْ‫آ‬ ْ‫اَ جَ ُ َ ْ ً ُ ْ ُ َ هَّ ي‬ ُ َ َ ْ َ ْ َ ْ ُ َ َ ُ َ‫ُ َ ُّ َ َ ْ َ َّ هَّ َ َ َ ُ هَ ُ َ َ ْ ا‬ ‫اءه ْم‬ ‫الل َوالَ ْومِ ال ِخ ِر يوادون من حاد الل ورسول ولو كنوا آباءهم أو أبن‬ ِ ِ‫تد قوما يؤ ِمنون ب‬ ِ ‫ل‬ َ َ ُ ْ‫إ‬ َ‫ئ‬ َ ُ ُ َ ْ َ َ ُْ ُ َ َ‫ري َت ُه ْم أ ْولك كت‬ َ ‫أَ ْو إخ َو َان ُه ْم أ ْو َعش‬ ُ ‫ب ف قلوبه‬ ‫وح ِّمنه‬ ٍ ‫يمان َوأيَّ َدهم بِ ُر‬ ‫ال‬ ‫م‬ ِ ِ ِ‫ى‬ ِ ِ ِِ Nećeš naći da ljudi koji u Boga i u Onaj svijet vjeruju vole one koji se Bogu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Takvim je On u srca njihova vjerovanje upisao i Duhom Svojim ih osnažio... (El-Mudžadele, 22) Te još kaže:

َ‫َ َ ُّ َ ذَّ َ َ ُ اَ َ َّ ُ َ ُ ِّ َ َ ُ َّ ُ ْ َ ْ َ َ ُ ْ ُ َ ي‬ َ َ ْ َ َّ ْ ‫اء تلقون إِلْ ِهم بِال َم َود ِة َوقد كف ُروا بِ َما‬ ‫الين آمنوا ل تت ِخذوا عدوى وعدوكم أو يِل‬ ِ ‫يا أيها‬ ْ‫َ َ ُ ِّ َ ح‬ ِّ‫الَق‬ ‫جاءكم من‬ O vi koji vjerujete, ne uzimajte za prijatelje neprijatelja Moga niti neprijatelja svoga, ljubav im poklanjajući, dok oni Istinu koja vam je došla poriču... (El-Mumtehine, 1)

Prema tome, odgovoran vjernik treba posjedovati i privlačnost i odbojnost; a oni koji svima žele biti dragi su dvolični. Ovo pitanje je jako naglašeno i u predajama. U jednoj se od Poslanika, s.a.v.a., prenosi da je rekao jednom svom drugu:

‫ض ِفي اللَّ ِه َو َو ِال ِفي اللَّ ِه َو َعا ِد ِفي اللَّ ِه َف إِ�نَّ ُه لَ ْن تُ َنا َل َو َلا َي ُة اللَّ ِه �إِ َّلا‬ ْ ‫َيا َع ْب َد اللَّ ِه �َأ ْح ِب ْب ِفي اللَّ ِه َو �َأ ْب ِغ‬ ‫بِ َذلِكَ َو َلا َي ِج ُد َر ُج ٌل َط ْع َم ا ْل إِ�ي َم ِان َو �إِ ْن َكث َُر ْت َصلَاتُ ُه َو ِص َيا ُم ُه َح َّتى َي ُكو َن َك َذلِكَ َو َق ْد َصا َر ْت‬ ‫س َي ْو َم ُك ْم َه َذا �َأ ْكث َُر َها ِفي ال ُّدن َْيا َع َل ْي َها َي َت َوا ُّدو َن َو َع َل ْي َها َي َت َباغ َُضو َن َو َذلِكَ َلا ُي ْغ ِني َع ْن ُه ْم‬ ِ ‫ُمؤَاخَ ا ُة ال َّنا‬ ‫ف لِي �َأ ْن �َأ ْع َل َم �َأنِّي َق ْد َوالَ ْي ُت ِفي اللَّ ِه َو َعا َد ْي ُت ِفي اللَّ ِه‬ َ ‫ِم َن اللَّ ِه شَ ْيئاً َفقَا َل ال َّر ُج ُل َيا َر ُسو َل اللَّ ِه َف َك ْي‬ ‫َو َم ْن َولِ ُّي اللَّ ِه َح َّتى �ُأ َوالِ َي ُه َو َم ْن َع ُد ُّو ُه َح َّتى �ُأ َعا ِد َي ُه َف�َأشَ ا َر لَ ُه َر ُسو ُل اللَّ ِه ص �إِلَى َع ِل ٍّي ع َفقَا َل �َأ ت ََرى‬ propisi islama – uključujući ibadete, pravne odnose, kazne, krvarinu – spadaju u ogranke vjere, kao što i sva akaidska pitanja spadaju također u osnove vjere. Stoga, pod onim raširenim mišljenjem da ogranci vjere obuhvataju deset stvari hoće se kazati da tih deset stvari spadaju u glavne ogranke, od kojih su svi iz kategorije ibadeta, a ne da su ogranci vjere sažeti u ovih deset stvari.

‫َه َذا َقا َل َب َلى َقا َل َولِ ُّي َه َذا َولِ ُّي اللَّ ِه َف َوالِ ِه َو َع ُد ُّو َه َذا َع ُد ُّو اللَّ ِه َف َعا ِد ِه َو ِال َولِ َّي َه َذا َو لَ ْو �َأنَّ ُه َقاتِ ُل‬ .‫�َأبِيكَ َو َولَ ِد َك َو َعا ِد َع ُد َّو َه َذا َو لَ ْو �َأنَّ ُه �َأ ُبو َك �َأ ْو َولَ ُد َك‬ “O robe Božiji, voli u ime Boga, i u ime Boga mrzi, i u ime Boga prijateljuj, i u ime Boga neprijatelj budi – uistinu Božije prijateljstvo doseći se neće, osim na taj način i nećeš naći niti jednog čovjeka da je vjerovanja okusio – makar kako bili česti namazi njegovi i post njegov – sve dok ne bude takav. A u ovo vrijeme vaše, većina prijateljstava sklapa se među ljudima radi Svijeta ovog, zbog njega se ljudi međusobno vole i zbog njega se međusobno mrze, a to im kod Boga ni od kakve koristi neće biti.” Pa ga je ovaj upitao: “A kako ću znati da li su moje prijateljstvo i neprijateljstvo u ime Boga Uzvišenog, te ko je prijatelj Boga Uzvišenog, pa da mu prijatelj budem, a ko Mu je neprijatelj, pa da mu neprijatelj budem.” Tada mu Poslanik Božiji, s.a.v.a., pokaza na Alija, mir neka je s njim, pa reče: “Vidiš li njega?” “Vidim”, reče ovaj. “Prijatelj njegov je prijatelj Božiji, pa njemu prijatelj budi, a neprijatelj njegov je neprijatelj Božiji, pa njemu neprijatelj budi. Budi prijatelj prijatelju njegovom, pa makar on ubica oca i djeteta tvoga bio, a budi neprijatelj neprijatelju njegovom, pa makar on bio otac tvoj ili sin tvoj.”10 Duhovno prijateljstvo i odricanje toliko su važni da se u nekim predajama ubrajaju u najčvršći oslonac vjerovanja.11 Jedna od odlika ensarija, koju je pohvalio i sami Kur’an, sadržana je u činjenici da su oni voljeli muhadžire zbog njihovog vjerovanja, ne osjećajući pri tome nikakvu tjeskobu, tako da su srca punih vjerovanja, čistote i iskrenosti pripremili za njih svoje kuće i raširenih ruku pohitali da ih dočekaju, toplo ih primivši. O tome Kur’an Časni kaže: ً َ َ ْ ُ َّ َ َ َ َّ‫َ ذ‬ َ ُ َ‫َ ْ ْ حُ ُّ َ َ ْ َ َ َ يَ ْ ْ َ اَ ج‬ َ َ ْ‫َّ َ َ إ‬ ُ ُ ‫اجة‬ ‫ور ِهم ح‬ ِ ‫و‬ ِ ‫اليمان ِمن قب ِل ِهم‬ ِ ‫يبون من هاجر ِإل ِهم ول‬ ِ ‫الين تبوؤوا ادلار و‬ ِ ‫يدون ىِف صد‬ ٌ َ َ َ ْ َ َ‫ِّ َّ ُ ُ َ ُ ْ ُ َ لَىَ َ ُ ْ َ َ ْ ا‬ ‫مما أوتوا ويؤثِرون ع أنف ِس ِهم ولو كن بِ ِهم خصاصة‬ I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno... (El-Hašr, 9)

Ako prijateljstvo i neprijateljstvo ne budu u ime Boga, neće ni potrajati i ubrzo će se prometnuti u svoju suprotnost. Treba znati da će takva prijateljstva Biharu-l-envar, sv. 66, str. 236. Isto, str. 239.

10 11

dovesti do vječnog gubitka, a Uzvišeni Bog kaže da će takvi prijatelji na Sudnjem danu jedni druge proklinjati i jedni drugih se odricati, iskazujući svoju nesreću riječima: “Kamo sreće da s tim nisam prijateljevao!” َ ْ‫أ‬ َ ‫الخ اَّل ُء يَ ْو َمئذ َب ْع ُض ُه ْم َل ْعض َع ُد ٌّو إ اَّل ال ْ ُم َّتق‬ ‫ني‬ ِ‫ب‬ ٍ ِ ِ ِ ٍ ِ Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, osim bogobojaznih. (Ez-Zuhruf, 67) Na drugom mjestu kaže:

َ ً َ‫َ َ ْ َ ىَ يَ ْ َ َ ْ َ خَّ ْ ُ ا‬ ‫تذ فلنا خ ِليل‬ ِ ‫يا ويلت لت ىِن لم أ‬

“Kamo sreće, teško meni, da toga za prijatelja nisam uzeo!” (El-Furkan, 28)

Onda, braćo i sestre po vjerovanju, nastojte da vaše prijateljstvo i neprijateljstvo budu radi Boga, i uvijek volite dobro i dobre ljude, a zlu i zlim ljudima budite neprijatelji, i tražite od Boga:

.‫الصالِ ِحين‬ َّ ِ‫�إِلا ِهي َت َوفَّ ِني ُم ْس ِلماً َو �َألْ ِح ْق ِني ب‬ “Bože moj, daj mi da umrem kao musliman i pridodaj me Svojim robovima dobrim!”

6. Poznavanje zakona i propisa

Prije negoli započne sa bilo kojim poslom, predanik duhovnog puta se treba upoznati s njim i saznati koje zakonske obaveze i propisi se na nj odnose, a sve kako bi svoje ponašanje i postupke uskladio sa mjerama islamskog zakona. Izvršavanje obaveza i postupanje po pravilima nije moguće bez poznavanja zakonskih obaveza i propisa. Prema tome, svi moraju znati svoje vjerske propise koliko je to neophodno i potrebno – slijedeći mišljenje nekog islamskog pravnika ili slijedeći vlastito u slučaju da je osoba i sama islamski pravnik. U najmanju ruku, jedna skupina ljudi trebala bi prednjačiti u temeljitom poznavanju vjere i vjerskih pitanja i učenja, kako bi bili u stanju drugima prenijeti znanje o njihovim vjerskim dužnostima. Bog Uzvišeni kaže: ْ ُ َّ َ َ َ ِّ‫لُ ِّ ْ َ ِّ ْ ُ ْ َ َ ٌ ي‬ َ‫ْ ي‬ َّ َ َ َ ْ ِّ َََ َ ََْ ‫نذ ُروا ق ْو َم ُه ْم إِذا َر َج ُعوا إِلْ ِه ْم ل َعل ُه ْم‬ ِ ُ‫ين َو يِل‬ ِ ‫فلوال نفر ِمن ك فِرق ٍة منهم طآئِفة لتفقهوا ىِف ادل‬ َ َ ْ َ‫ح‬ ‫يذ ُرون‬

...Nek’ se po skupina jedna iz svake zajednice njihove potrudi da se u vjerske nauke duboko uputi i da opominju narod svoj kad mu se vrate, ne bi li se Boga bojali. (Et-Tevbe, 122) U jednoj predaji stoji:

‫ َو َق ْد ُس ِئ َل َع ْن َق ْولِ ِه َت َعالَى َف ِللَّ ِه الْ ُح َّج ُة الْبالِ َغ ُة َفقَا َل �إِ َّن اللَّ َه‬،‫ عليه السلام‬،‫َس ِم ْع ُت َج ْعف ََر ْب َن ُم َح َّم ٍد‬ ‫َت َعالَى َيقُو ُل لِ ْل َع ْب ِد َي ْو َم الْ ِق َيا َم ِة �َأ كُ ْن َت َعالِماً َف إِ� ْن َقا َل نَ َع ْم َقا َل لَ ُه �َأ َفلَا َع ِم ْل َت بِ َما َع ِل ْم َت َو �إِ ْن َقا َل‬ ...‫كُ ْن ُت َجا ِهلًا َقا َل لَ ُه �َأ َفلَا َت َعلَّ ْم َت َح َّتى َت ْع َمل‬ Od Imama Sadika, mir neka je s njim, prenosi se da je, kada je bio upitan o riječima Uzvišenog Boga: “Bog ima dokaz jak”, rekao: “Uistinu će Bog Uzvišeni na Danu sudnjem reći robu Svome: ‘Robe Moj, jesi li učen bio?’ Pa kaže li da jeste, reći će mu: ‘Pa zašto nisi radio po onom što si naučio?’ A ako bude neuk, reći će mu: ‘A zašto nisi naučio pa da po znanju radiš?’”1 Tefsiru Safi, Islamija, sv. 1, str. 555, kraj 149. ajeta sure el-En’am; Tefsiru Nuri-s-sekalejn, sv. 1, str. 776.

Da se zaključiti da se robovanje i obožavanje mogu ostvariti kroz ispunjenje sljedeća dva uslova: ljubav i pokoravanje, s tim da je nemoguće pokoriti se bez znanja o željama Gospodara i zadovoljstvu Voljenog. Oni koji sami nešto izmišljaju i aljkavo pred sebe postavljaju neke obaveze, vršeći ih kao čini ibadeta i pokornosti, nisu Božiji, već svoji robovi. Uzvišeni Bog kaže: َ‫ُهّ َ َ َ ُ ْ َ ْ لَى‬ َ ُ َ‫َ ْ ر‬ ‫تون‬ ‫هلل تف‬ ِ ‫آلل أ ِذن لكم أم ع ا‬ ...Da li vam je Bog to dozvolio ili o Bogu laži iznosite? (Junus, 59)

7. Odabiranje iskrenog prijatelja i klonjenje loših ljudi

Dionicu ovu, osim u društvu Hidra ne prelazi, Mračna je – boj se samoće opasnosti!

Kao što na ovosvjetskim putovanjima dobar drug i odan i iskren prijatelj imaju važnu i korisnu ulogu u otklanjanju poteškoća putovanja, tako je i na duhovnom putovanju dobar drug itekako potreban i koristan. Kada je hazreti Musa, a.s., izabran za poslanika, kako bi uputio i izbavio Izraelćane od faraona, zatražio je od Boga Uzvišenog sljedeće: َ َ ُ َ َ َ ِّ َ ُ ْ َ‫ى‬ ْ َ ْ ِّ ً َ ِّ‫َ ْ َ ى‬ ْ َ ُ ْ ْ‫َ َ ر‬ َْ ْ ُ ْ ‫حك‬ ‫شكه ىِف أم ِرى ۝ ك نسب‬ ِ ‫واجعل ل و ِزيرا من أه ىِل ۝ هارون أ ىِخ ۝ اشدد بِ ِه أز ِرى ۝ وأ‬ َ َ ُ َْ ‫ك ِثريً ا ۝ َونذك َر َك ك ِثريً ا‬ I daj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog; osnaži me njime i učini drugom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili i da bismo Te mnogo spominjali. (Ta-ha, 29-34) U jednom drugom ajetu kaže:

َّ‫َ َ ُّ َ ذ‬ َّ ‫اهلل َو ُكونُوا ْ َم َع‬ َ ‫ين‬ َ ‫الصادق‬ َ ْ ‫آمنُوا ْ َّات ُقوا‬ َ ‫ال‬ ‫ني‬ ِ ‫يا أيها‬ ِِ

O vi koji vjerujete, Boga se bojte i s iskrenima budite! (Et-Tevbe, 119) Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, savjetovao je svoga sina:

.ِ‫َس ْل َعنِ ال َّر ِفيقِ َق ْب َل ال َّطرِيقِ َو َعنِ الْ َجا ِر َق ْب َل الدَّار‬

“Za saputnika pitaj prije negoli za put, i za komšiju prije negoli za kuću.”1 Još kaže:

“Stranac je onaj ko prijatelja nema.”2 Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, pismo 31. Isto.

1 2

.‫يب‬ ٌ ‫ِيب َم ْن لَ ْم َي ُك ْن لَ ُه َح ِب‬ ُ ‫اَلْ َغر‬

Najbolji prijatelji su oni ljudi na koje su se spustili Božija milost i dobrota i koji su blagonaklonošću Božijom pronašli Pravi put i sačuvali se od grijeha. Takvi ljudi čine četiri skupine koje se navode u sljedećem ajetu: َّ‫َ َ َّ ُ َ َ ُ ْ َ َ َ َ ذ‬ ُّ ِّ ‫ني َو‬ َ ‫الص ِّديق‬ َ ِّ‫انلبي‬ ُ ‫ين أَ ْن َع َم‬ َ ‫ال‬ َّ ‫اهلل َعلَيْهم ِّم َن‬ ‫ني َوالش َه َدا ِء‬ ‫َو َمن يُ ِط ِع اهلل والرسول فأولـئِك مع‬ ِ ِ ِ ِ ً َ َ ُ َّ ‫َو‬ َ ‫الصال‬ ‫ني َو َح ُس َن أولـئِك َر ِفيقا‬ ِ ِ‫ح‬ Oni koji su poslušni Bogu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, i istinoljubivih, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako su oni divni drugovi! (En-Nisa’, 69) 3 Ukratko, iz ove skupine ajeta i predaja jasno se da zaključiti da su na putu Istine itekako potrebni iskren drug i odan prijatelj, dok samoća i jedinost dolikuju samo Bogu. Zato, braćo i sestre, budući da se ne možete uhvatiti za skute Poslanika i Potvrditelja Istine, budite zajedno sa šehidima i dobrim ljudima i nikad se ne odvajajte od njih, inače ćete zalutati!

Za više podataka o izboru druga i o tome s kim se treba družiti, vidi: Usulu Kafi, sv. 2, “Kitabu-l-’ašere”; Biharu-l-envar, sv. 71.

8. Klonjenje harama (Udaljavanje od grijeha i nepokornosti)

Osma polazna tačka je ostavljanje harama. Znači, kao što se u tjelesnom odgoju i čuvanju tjelesnog zdravlja treba kloniti određenih radnji i određenih jela, isto tako se u duhovnom odgoju i pročišćenju duše mora nalaziti daleko od određenih postupaka i određene hrane. Kutb Ravendi od Imama Bakira, mir neka je s njim, prenosi da je rekao:

ِ ‫ف َلا َي ْح َت ِمي ِم َن ال ُّذن‬ .‫ُوب َمخَ ا َف َة ال َّنار‬ َ ‫َع ِج ْب ُت لِ َم ْن َي ْح َت ِمي ِم َن ال َّط َعا ِم َمخَ ا َف َة الدَّا ِء َك ْي‬ “Čudim se kako se onaj ko se suzdržava od hrane, bojeći se bolesti, ne suzdržava od grijeha iz straha od Vatre.”1 Naravno, ovo uzdržavanje i klonjenje su oprečni prohtjevima ljudske duše i na samom početku se čine pomalo i teškim. Međutim, kroz duhovno uvježbavanje i naprezanje, na kraju, ti postupci će postati lagahni, a putevi utabaniji, baš kako kaže Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim:

ِ ‫غَالِ ُبوا �َأنْف َُس ُك ْم َع َلى َت ْر ِك الْ َم َع‬ ِ ‫اصي َي ْس ُه ْل َع َل ْي ُك ْم َمقَا َدت َُها �إِلَى ال َّطا َع‬ .‫ات‬

“Primorajte duše svoje da se grijeha klonu, lahko će vam biti dovesti ka pokornosti.”

Ova neprekidna borba igra glavnu ulogu u samoizgradnji i pročišćenju duše. U islamskoj kulturi naziva se takva (bogobojaznost) i čini temelj svih islamskih i ljudskih vrijednosti. Bez nje nijedno djelo ni napor nemaju nikakvu vrijednost i neće biti prihvaćeni kod Uzvišenog Boga. On kaže: ُ َّ َ َ َ َ َّ َ ‫اهلل م َن ال ْ ُم َّتق‬ ‫ني‬ ِ ُ ‫إِنما يتقبل‬ ِ Bog uistinu prihvata samo od bogobojaznih. (El-Ma’ide, 27)

Nepobitno je, dakle, da nijedno djelo koje ne bude prihvaćeno kod Boga neće nimalo doprinijeti u uzdizanju, poboljšanju i pročišćenju čovjekove Džami’u ehadisi-š-ši’a, sv. 3, str. 327.

duše. Jer, samo lijepa riječ i dobro djelo uspinju se prema Bogu i samo čisti i dobri ljudi Mu se približuju: ُ َ َّ ‫ب َوالْ َع َم ُل‬ ُ ِّ‫الطي‬ َّ ‫إ يَلْه يَ ْص َع ُد الْ لَك ُم‬ ‫الصا ِل ُح يَ ْرف ُعه‬ ِ ِ ِ Njemu se uspinje lijepa riječ, a dobro djelo je uzdiže. (Fatir, 10) Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫َلا َي ْن َف ُع ْاج ِت َها ٌد َلا َو َر َع ِفي ِه‬ “Koristi nikakve nema od truda u kojem nije uključeno uzdržavanje od grijeha.”2 Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

.‫�إِ َّن �َأشَ َّد الْ ِع َبا َد ِة الْ َو َر ُع‬

“Najteži oblik ibadeta je uistinu uzdržavanje od grijeha.”3

U pismu upućenom jednom od svojih sljedbenika, Imam Bakir, mir neka je s njim, piše:

‫ض َو �َأن َْت ِفي �َأ ْف َض ِل ا ْل� َأ ْع َم ِال َف َع ِّظ ْم لِلَّ ِه َح َّق ُه �َأ ْن َت ْب ُذ َل‬ َ ‫�إِ ْن �َأ َرد َْت �َأ ْن ُيخْ َت َم بِخَ ْي ٍر َع َملُكَ َح َّتى تُ ْق َب‬ ِ ‫نَ ْع َم َاء ُه ِفي َم َع‬ ...‫اصي ِه َو �َأ ْن َت ْغ َت َّر بِ ِح ْل ِم ِه َع ْنك‬ “Ako želiš da se djelovanje tvoje dobro okonča, kako bi umro čineći najbolje djelo, poštuj pravo Božije, da ne trošiš blagodati Njegove u nepokornosti prema Njemu i da se ne uobraziš strpljenjem Njegovim prema tebi...”4

Mufaddal ibn Umer prenosi: “U prisustvu Imama Sadika, mir neka je s njim, zapodjenuo se razgovor o djelima, te rekoh kako sam ja u pogledu djela veoma slab. Imam mi na to reče: ‘Polahko, od Boga oprost zatraži!’ Zatim je rekao:

.‫�إِ َّن َق ِلي َل الْ َع َم ِل َم َع ال َّت ْق َوى خَ ْي ٌر ِم ْن َك ِثي ِر الْ َع َملِ بِلَا َت ْق َوى‬

“Djela malobrojna učinjena sa bogobojaznošću uistinu su bolja od djela brojnih učinjenih bez bogobojaznosti.”5 4 5 2 3

Usul-e Kafi, sv. 2, str. 77, “babu-l-ver’i”. Isto. Biharu-l-envar, sv. 70, str. 351. Usul-e Kafi, sv. 2, str. 76, “babu-t-ta’a va-l-takva”, hadis br. 7.

Dalje Mufaddal kazuje: “Upitao sam: ‘Kako je moguće da neko ima mnogo dobrih djela, a da nema bogobojaznosti?’ Imam reče: ‘Da, moguće je, baš kao što ima ljudi koji drugima daju hranu i prema komšijama svojim su ljubazni, a vrata njihove kuće su svima otvorena. Međutim, čim se susretnu s grijehom, ispuste iz ruku svoje uzde i predaju se griješenju. A ima i onih koji nisu u stanju vršiti ovakve usluge i ova dobra djela, ali kada se sa grijehom suoče, ne izgube se i od nečistote se sačuvaju.’”6

Čuvanje trbuha i krila od zabranjenog Uzvišeni Bog kaže:

َ‫َ ْ َ ُ إْ َ ُ ى‬ ‫نسان ِإل َط َعا ِم ِه‬ ‫ال‬ ِ ‫فلينظ ِر‬

Neka čovjek pogleda u hranu svoju. (‘Abese, 24)

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, u pismu Osmanu ibn Hunejfu kaže:

...‫ َف َما ْاش َت َب َه َع َل ْيكَ ِع ْل ُم ُه َفالْ ِف ْظ ُه‬... “Ispljuni ono o čemu nemaš jasno znanje...”7 Prema tome, najvažnija stvar na koju vjernik, polaznik duhovnog putovanja, još na samom početku puta treba obratiti pažnju jeste čuvanje trbuha i krila od onečišćenja zabranjenim (npr. bludom itd.), naročito u jeku mladosti, kada je – usljed bujanja putenih nagona – teren za onečišćenje pripremljeniji. Stoga, treba paziti da i oči i srce ostanu čisti, kako bi se čovjek duhom lagahnih krila vinuo u nebo i konačno sletio u odmorište tajni, pokraj poslanika, istinoljubivih, šehida i dobrih robova.8 Osim što se čuvaju jasnih zabrana, bogobojazni ljudi se uzdržavaju i od sumnjive hrane i grješnih pogleda, jer kako kaže jedan pjesnik: Sve što oko vidi srce ga se sjeća. Usul-e Kafi, sv. 2, str. 76, “babu-t-ta’a va-l-takva”, hadis br. 7. Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, pismo 45. 8 Ovdje se ukazuje na značenje sljedećeg ajeta: ُّ َ َ ِّ ِّ َ َ ِّ َّ َ ِّ ْ َ َ ّ‫َهّ َ َّ ُ َ َ ُ ْ َ َ َ َ ذَّ َ َ ْ َ َ ُه‬ َّ ‫الش َه َداء َو‬ َ ‫الصال‬ ُ َ .‫ِني‬ ‫الين أنعم الل علي ِهم من انل ِبيني والصدي ِقني و‬ ِ ‫َومن ي ِط ِع الل والرسول فأولـئِك مع‬ ِ‫ح‬ Oni koji su pokorni Bogu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i istinoljubivih, i šehida, i dobrih ljudi... (En-Nisa, 69) 6 7

Oni koji na ovoj razini žele imati uspjeha moraju se držati daleko od zabranjenih radnji, kao i nedoličnog i lošeg društva. U dozvoljenim radnjama trebaju se držati svih obavezujućih propisa i naredbi, a u raspolaganju javnim dobrom i državnim imetkom biti krajnje oprezni. Ukoliko je osoba državni i narodni službenik, ne smije podbaciti u izvršavanju povjerenih dužnosti, već se treba napregnuti do krajnjih granica svoje moći, kako bi što revnosnije služio narodu, posebno onim obespravljenim i potlačenim. Osobe na takvim mjestima bi iz predostrožnosti trebale raditi malo duže negoli im to nalaže propisano radno vrijeme, kako bi nadoknadili izgubljeno vrijeme. Posebno bi na to trebali obratiti pažnju visoki dužnosnici i oni koji se nalaze na ključnim položajima u državi, koji bi shodno odgovornosti položaja trebali biti oprezniji.9 Međutim, žalosno je da se ovakva mjesta ne cijene dovoljno, a koliko je samo onih koji žustro i glasno uzvikuju slogane, ali su na polju djelovanja neodgovorni i ne poštuju svetost bogobojaznosti, naročito kada je riječ o nadziranju trbuha i krila. Upravo ovi, više negoli drugi ljudi, izloženi su opasnosti i propasti i mogu više štete nanijeti idealima islama i islamskog preporoda. Onečišćenje trbuha i krila vodi u onečišćenje drugim grijesima. O tome se od Poslanika, s.a.v.a., i njegove Časne porodice, mir neka je s njima, prenose brojne predaje u kojima se snažno naglašava pitanje nadziranje tih niskih strasti, kao i činjenica da to spada u najbolji oblik bogosluženja i najvrjedniji oblik duhovne vježbe. U pogledu ovog pitanja, pažnju nam privlači pismo Zapovjednika vjernih, mir neka je s njim, upućeno Osmanu ibn Hunejfu, namjesniku Basre, u kojem kaže:

ْ ‫اب لَكَ ا ْل�َألْ َوا ُن‬ ُ ‫�أَ َّما َب ْع ُد َيا ا ْب َن ُح َن ْي ٍف َف َق ْد َب َل َغ ِني �َأ َّن َر ُجلًا ِم ْن ِفت َْي ِة �َأ ْه ِل الْ َب ْص َر ِة َد َعا َك �إِلَى َم�أ ُد َب ٍة َف�َأ ْس َر ْع َت �إِلَ ْي َها ت ُْس َت َط‬ ‫يب �إِلَى َط َعا ِم َق ْو ٍم َعائِلُ ُه ْم َم ْج ُف ٌّو َو َغ ِن ُّي ُه ْم َم ْد ُع ٌّو فَانْ ُظ ْر �إِلَى َما َت ْق َض ُم ُه ِم ْن‬ ُ ‫َو تُ ْن َق ُل �إِلَ ْيكَ الْ ِجفَا ُن َو َما َظ َنن ُْت �َأنَّكَ ت ُِج‬ ِ ‫َه َذا الْ َم ْق َض ِم َف َما ْاش َت َب َه َع َل ْيكَ ِع ْل ُم ُه فَالْ ِف ْظ ُه َو َما �َأ ْي َقن َْت بِ ِط‬ ‫يب ُو ُجو ِه ِه َف َن ْل ِم ْن ُه �َأ َلا َو �إِ َّن لِ ُك ِّل َم�أْ ُمو ٍم �إِ َماماً َي ْق َت ِدي بِ ِه‬ ‫َو َي ْس َت ِضي ُ‏ء بِ ُنو ِر ِع ْل ِم ِه �َأ َلا َو �إِ َّن �إِ َما َم ُك ْم َق ِد ا ْك َتفَى ِم ْن ُدن َْيا ُه بِ ِط ْم َر ْي ِه َو ِم ْن ُط ْع ِم ِه بِ ُق ْر َص ْي ِه �َأ َلا َو �إِنَّ ُك ْم َلا َت ْق ِد ُرو َن َع َلى‬ ...‫َذلِكَ َو لَ ِك ْن �َأ ِعي ُنونِي بِ َو َر ٍع َو ْاج ِت َها ٍد َو ِع َّف ٍة َو َسدَا ٍد‬ “A dalje, o sine Hunejfov, stigla mi je vijest da te je jedan od uglednih stanovnika Basre pozvao na gozbu, pa si ti na nju pohrlio, naslađujući se bojama raznim dok su se preda te donosile posude sa hranom. Nisam mislio da bi se ti odazvao na gozbu kod ljudi koji prosjacima pristup zabranjuju, i samo bogate pozivaju. Pogledaj zato u taj zalogaj koji odgrizaš, pa ispljuni ono o čemu jasno znanje nemaš, a jedi ono u čiju dozvoljenost si uvjeren. Znaj da sljedbenik svaki ima predvodnika svoga za kojim pristaje i svjetlom čijeg znanja se obasjava, i znaj da se predvodnik vaš od Svijeta ovog zadovoljio sa dva dronjka a od hrane sa dva tanka koluta hljeba, i znaj da vi niste u stanju činiti ovako, ali mi pomozite uzdržavanjem od grijeha i trudom i čestitošću i umjerenošću...” (Pismo, 45)

Ebu Basir prenosi: “Neki čovjek je rekao Imamu Bakiru, mir neka je s njim: ‘Slab sam u pogledu djela i rijetko kad postim, ali se uzdam u to da samo dozvoljenu hranu jedem.’ Imam mu reče:

‫اج ِت َها ِد �َأ ْف َض ُل ِم ْن ِع َّف ِة َب ْطنٍ َو َف ْر ٍج؟‬ ْ ِ ‫�َأ ُّي ال‬... “Koji trud je bolji od čuvanja trbuha i krila?”10 U jednoj drugoj predaji od Imama Bakira, mir neka je s njim, se prenosi:

.‫َما ُع ِب َد اللَّ ُه بِشَ ْ‏ي ٍء �َأ ْف َض َل ِم ْن ِع َّف ِة َب ْطنٍ َو َف ْر ٍج‬

“Bogu se ne robuje ničim boljim od čuvanja trbuha i krila.”11

Veliki i mali grijesi Iako su sa stanovišta nepokoravanja naredbi Uzvišenog Boga svi grijesi veliki grijesi,12 ipak, uzimajući u obzir njihove suštinske osobenosti i različite posljedice, može se pretpostaviti da svi grijesi nisu međusobno jednaki. Neki su veoma veliki, neki veoma mali, a neki opet srednji. Posve je očito da je ubistvo čovjeka za nekoliko razina veći grijeh od vrijeđanja i udaranja, a da je blud kudikamo veći grijeh od zabranjenih pogleda. Prihvatanjem ove stavke, ovdje nam se nameću dva pitanja: a. Iako na ravni međusobnog poređenja svi grijesi su ili veći ili manji, da li je ta podjela na veće i manje grijehe apsolutna ili relativna? b. Pod pretpostavkom da je ova podjela (apsolutna podjela) ispravna, šta je onda mjerilo po kojem će se odrediti koji grijesi su veliki, a koji mali, te na temelju čega se mogu razlučiti veliki grijesi od malih? U odgovoru na prvo pitanje, potrebno je istaći da – premda na ravni međusobnog poređenja grijesi mogu biti veći ili manji, pa je shodno tome podjela na velike i male grijehe relativna – odnosno, moguće je da neki grijeh u poređenju sa većim grijehom bude smatran malim, a u poređenju sa manjim grijehom velikim – ipak, kao što smo već prije naveli, kur’anski Taberisi kaže: “Budući da spadaju u nepokoravanje Božijim naredbama, svi grijesi u veliki, dok je činjenica da postoje mali i veliki grijesi relativna.” Potom još dodaje: “Ovo je jedno od uvjerenja nas koji slijedimo Imame.” (Medžme’u-l-bejan, sv. 3, str. 38) 11 Usul-e Kafi, sv. 2, str. 79, “babu-l-fikh”, hadis br. 4. 12 Isto, hadis br. 1. U Usule Kafi nalazi se veliki broj hadisa na ovu temu. 10

ajeti i predaje od Poslanika, s.a.v.a., i njegove Časne porodice, mir neka je s njima, razvrstavaju, u jednoj općoj podjeli, grijehe u dvije skupine. Oni su ustanovili i jedno opće mjerilo prema kojem se vrši ova podjela, tj. u jednoj općoj podjeli grijeha svi grijesi su svrstani u jednu od dvije skupine: skupinu velikih i skupinu malih grijeha, s tim da svaka skupina zauzima posebno mjesto, tako da se nijedan mali grijeh ne nalazi u redu velikih, kao što se nijedan veliki grijeh ne nalazi u redu malih grijeha. Međutim, potrebno je znati da se grijesi mogu opisati sa druga dva gledišta: Prvo, zbog toga što se smatraju suprotstavljanjem i nepokoravanjem naredbama Gospodara, grijesi su veoma ružni i odvratni, i s tog stanovišta nijedan grijeh nije malen, a ako neko bude smatrao da je nepokoravanje Bogu sitnica, počinio je jedan uistinu golem grijeh, jer kaže se:

ِ ‫ف بِ ِه َص‬ ِ ‫�َأشَ ُّد ال ُّذن‬ .‫اح ُب ُه‬ َّ َ‫ُوب َما ْاس َتخ‬

“Najveći grijeh je onaj koji počinitelj njegov smatra neznatnim.”13 U drugoj predaji stoji:

‫ُوب كُلُّ َها شَ ِدي َد ٌة َو �َأشَ ُّد َها َما ن ََب َت َع َل ْي ِه اللَّ ْح ُم َو ال َّد ُم لِ�َأنَّ ُه �إِ َّما َم ْر ُحو ٌم َو �إِ َّما ُم َع َّذ ٌب َو الْ َج َّن ُة َلا‬ ُ ‫ال ُّذن‬ .‫َي ْدخُ لُ َها �إِ َّلا َط ِّي ٌب‬

“Svi grijesi su veliki, a najveći je onaj na kojem se razviju meso i krv čovjekova, jer takvom će se ili oprostiti ili će kažnjen biti, a u Džennet će samo čisti ući.”14 A u sljedećoj se opet kaže:

ِ ‫اتَّقُوا الْ ُم َحق ََّر‬ ِ ‫ات ِم َن ال ُّذن‬ ‫ُوب َف إِ� َّن لَ َها َطالِباً َيقُو ُل �َأ َح ُدكُ ْم �ُأ ْذنِ ُب َو �َأ ْس َت ْغ ِف ُر �إِ َّن اللَّ َه َع َّز َو َج َّل َيقُو ُل َو‬ ‫نَ ْك ُت ُب ما َق َّد ُموا َو �آثا َر ُه ْم َو كُ َّل شَ ْ‏ي ٍء �َأ ْح َص ْينا ُه ِفي �إِما ٍم ُم ِبينٍ َو َقا َل َع َّز َو َج َّل �إِنَّها �إِ ْن َتكُ ِمثْقا َل‬ ِ ‫الس‬ .‫يف خَ ِبي ٌر‬ ِ ‫ماوات �َأ ْو ِفي ا ْل� َأ ْر‬ ٌ ‫ض َي�أْ ِت بِ َها اللَّ ُه �إِ َّن اللَّ َه لَ ِط‬ َّ ‫َح َّب ٍة ِم ْن خَ ْر َد ٍل َف َت ُك ْن ِفي َصخْ َر ٍة �َأ ْو ِفي‬

“Bojte se onih grijeha koje neznatnim držite, jer će se za njih odgovarati. Neki od vas govore: ‘Zgriješit ću i oprosta zatražiti’, a uistinu je Uzvišeni Bog rekao: ‘I mi pišemo šta su pripremili, a šta ostavili, sve smo Mi to u Knjizi jasnoj pobrojali.’ I kaže, Uzvišen je On: ‘Zaista, dobro ili zlo, makar koliko zrno gorušice teško bilo, pa bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Bog će na vidjelo iznijeti, jer Bog zna najskrivenije stvari, On je sveznajući.’”15

Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 477. Usul-e Kafi, sv. 2, str. 270. 15 Isto; Biharu-l-envar, sv. 70, str. 321. 13 14

Drugo, premda su u okviru jedne opće podjele grijesi svrstani u dvije skupine (skupinu velikih i skupinu malih grijeha), treba imati na umu da svi veliki grijesi nisu na istoj razini, kao što ni svi mali grijesi nisu međusobno jednaki. Jedan mali grijeh u odnosu na drugi mali grijeh može biti velik, a jedan veliki grijeh u odnosu na drugi veliki grijeh mali, i obrnuto. To je stoga što pored onog zajedničkog općeg mjerila, na temelju kojeg se grijesi dijele u rečene dvije skupine, postoje i drugi vidovi koji utječu na to da li će grijeh biti velik ili mali.

Odvratnost čina i odvratnost počinioca Veličina grijeha u obje navedene skupine zavisi od dvije stvari: odvratnosti čina i odvratnosti počinioca. Odvratnost čina odnosi se na zlo i ružnoću koji postoje u samom djelu, ne osvrćući se na duhovna obilježja i osobine samoga grješnika. Odvratnost počinioca odnosi se na umna i duhovna stanja grješnika, zanemarujući osobine samog djela. Umna stanja grješnika podrazumijevaju posjedovanje nepokornog, buntovnog i prijestupničkog duha te nebrigu o pravima Boga i drugih ljudi. Naravno, u pogledu odvratnosti čina svi grijesi su veliki, jer svjesno i svojevoljno oglušivanje o naredbe Uzvišenog i Milostivog Boga je veoma ružno i odvratno. Kutb Ravendi prenosi sljedeće:

...‫�َأ ْو َحى اللَّ ُه �إِلَى ُع َز ْي ٍر ع َيا ُع َز ْي ُر �إِ َذا َو َق ْع َت ِفي َم ْع ِص َي ٍة َفلَا َت ْن ُظ ْر �إِلَى ِص َغ ِر َها َو َل ِكنِ انْ ُظ ْر َم ْن َع َص ْي َت‬ “Uzvišeni Bog je objavio Uzejru, a.s.: ‘O Uzejre, kad u grijeh kakav zapadneš, ne gledaj u sićušnost njegovu, već gledaj Kome si neposluh iskazao...”16 Međutim, usprkos svemu rečenom, stanje odvratnosti počinioca nije isto kod svih grješnika, jer jedan čovjek može počiniti grijeh u plamenu strasti, Džami’u ehadisi-š-ši’a, sv. 13, str. 334. Iz ovog se može pretpostaviti zašto se istrajavanje u malim grijesima smatra velikim grijehom. To je stoga što istrajavanje u grijehu dokazuje postojanje nepokornog i buntovnog duha koji vodi povećavanju odvratnosti počinioca i na kraju se odražava na veličinu grijeha, iako samo djelo ne mora biti mnogo ružno. U jednoj predaji stoji:

ِ ‫ُوب َذن ٌْب � ََأص َّر َع َل ْي ِه َص‬ ِ ‫�َأ ْع َظ ُم ال ُّذن‬ .‫اح ُب ُه‬ “Najveći je onaj grijeh u kojem je počinilac njegov istrajan.” (Džami’u ehadisi-š-ši’a, sv. 13, str. 334.)

dok neko drugi isti taj grijeh čini iz pokvarenosti i nevjerovanja. Nema sumnje da je grijeh potonjeg veći od grijeha pređašnjeg, jer je kod potonjeg poticaj za činjenje grijeha bila namjera da iskvari i izopači druge ljude. Ovaj grijeh je toliko velik i odvratan da se njegov počinilac, u slučaju da istrajava u njegovom ponavljanju, smatra mufsidun fi-l-erdi (onim koji na Zemlji nered čini), te ponekad mora biti osuđen na smrt. Dok slučaj onog prvog ne zaslužuje tako oštru osudu i kaznu. Prema tome, i u odvratnosti čina i u odvratnosti počinioca postoji pojam veličine, i upravo taj pojam određuje da li će se neki grijeh, u oba ova vida, smatrati velikim ili pak malim grijehom. Moguće je, isto tako, da u pogledu odvratnosti počinioca neki grijeh bude smatran velikim, a u pogledu odvratnosti čina malim, i obratno. Imajući u vidu ove postavke, dolazimo do dva važna zaključka: Prvo, grijesi su Bogom zabranjeno mjesto (zabranjeno područje). Oni koji se ustežu od ulaska u ovo zabranjeno područje ne smiju mu se ni približavati, jer Uzvišeni Bog kaže: َ َْ َ َ ُ ُ ُ َ ْ ‫هلل فال تق َر ُبوها‬ ِ ‫تِلك حدود ا‬ ...To su granice Božije, pa im se ne približujte! (El-Bekare, 187) Na drugom mjestu kaže: َ َْ َ َ ُ ُ ُ َ ْ ‫هلل فال تعتَ ُدوها‬ ِ ‫تِلك حدود ا‬ ...To su granice Božije, pa ih ne prelazite! (El-Bekare, 229) Naravno, izraz fe la takrebuha (“pa im se ne približujte”) mnogo zornije objašnjava smisao onoga što se želi kazati, jer se u ovom izrazu zabranjuje samo približavanje granicama grijeha, dok je u onom drugom predmet zabrane prelaženje granica grijeha. U jednom drugom ajetu stoji: َ ُ َ ْ َ َ‫َ ذَّ َ ا‬ ً ‫ور َوإ َذا َم ُّروا باللَّ ْغو َم ُّروا ك َر‬ َ ‫الز‬ ُّ ‫ون‬ ‫اما‬ ‫الين ل يشهد‬ ِ ‫و‬ ِ ِ ِ ِ I oni koji ne svjedoče lažno, i koji, kad prolaze pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno. (El-Furkan, 72) I još se kaže:

ً‫َ َ َ ْ َ ُ ْ ِّ ىَ َّ ُ اَ َ َ َ ً َ َ َ َ ال‬ ‫احشة وساء س ِبي‬ ِ ‫وال تقربوا الزن إِنه كن ف‬ A bludu se ne približujte, jer to je razvrat, a ružan li je to put! (El-Isra’, 32) 73

U svim ovim ajetima Uzvišeni Bog upozorava ljude da se ne približavaju granicama grijeha, jer koliko li je samo onih koji su prolazili pokraj zabranjenog područja pa su i protiv svoje volje ušli u nj i bili uništeni. Upravo o tome govore mnoge predaje od Poslanika, s.a.v.a., i Imama, mir neka je s njima, dok ćemo mi ovdje navesti samo neke od njih:

ِ ‫ات َب ْي َن َذلِكَ َف َم ْن ت ََر َك الشُّ ُب َه‬ ‫ات ن ََجا ِم َن‬ ٌ ‫َقا َل َر ُسو ُل اللَّ ِه ص َحلَا ٌل َب ِّي ٌن َو َح َرا ٌم َب ِّي ٌن َو شُ ُب َه‬ ِ ‫ات ا ْر َت َك َب الْ ُم َح َّر َم‬ ِ ‫ات َو َم ْن �َأخَ َذ بِالشُّ ُب َه‬ ِ ‫الْ ُم َح َّر َم‬ .‫ات َو َه َلكَ ِم ْن َح ْي ُث َلا َي ْع َل ُم‬ “Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Jasno je šta je dozvoljeno, i jasno je šta je zabranjeno, a između to dvoje su stvari nejasne; pa ko se kloni tih stvari nejasnih, spasit će se od zabranjenih, a ko se bude držao stvari nejasnih, počinit će zabranjene i propast doživjeti odakle se i ne nada.’”17

Od Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao:

‫ات َب ْي َن َذلِكَ َف َم ْن ت ََر َك َما ْاش َت َب َه َع َل ْي ِه َف ُه َو لِ َما ْاس َتبا َن لَ ُه ات َْر ُك َو‬ ٌ ‫َحلَا ٌل َب ِّي ٌن َو َح َرا ٌم َب ِّي ٌن َو شُ ُب َه‬ .‫الْ َمعاصي ِح َمى الله َف َم ْن َر َت َع َح ْولَها ُي ْوشَ كُ �َأ ْن َي َق َع ِفيها‬ “Jasno je šta je dozvoljeno, i jasno je šta je zabranjeno, a između to dvoje su stvari nejasne; pa ko se ostavi onog što mu je nejasno, prije će se ostaviti onog od zabranjenih stvari što mu je jasno, a grijesi su zabranjeno područje Božije, pa ko oko njih pase ne treba mu mnogo da u njih zagazi.”18 Treba reći i to da svrha otvaranja ove rasprave te navođenja ajeta i predaja kojima smo je potkrjepljivali nije potvrđivanje stavova ahbarijuna,19 utemeljenih na obaveznoj predostrožnosti u slučajevima nejasnoće propisa, već napomena da oni koji se žele sačuvati grijeha i koji nastoje ne zgriješiti u jasnim slučajevima trebaju biti oprezni i u slučajevima koji su nejasni. Oni ne bi trebali dolaziti ni blizu sumnjivih slučajeva, kako ih, ne daj Bože, šejtanska i nagovaranja vlastite strasti ne bi odveli u grijeh. Ovo je jedna vrsta duhovne vježbe kojoj polaznici duhovnog putovanja moraju posvetiti posebnu pažnju, a onom ko se ne zaputi ovom stazom teško da će u potpunosti uspjeti u napuštanju grijeha. Usul-e Kafi, sv. 1, str. 68, (Kitabu fadli-l-mu’allim, Babu ihtilafi-l-hadis); Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 18, str. 114, hadis br. 9. 18 Nehdžu-s-se’ade fi mustedreki Nehdži-l-belaga, sv. 1, str. 225. 19 Skupina islamskih učenjaka koji su vjerovali u primarnost predaja, odbacujući primarnost razuma. (Prim. prev.) 17

Drugo, tu je neistrajavanje u grijehu; odnosno, koliko god grijeh malen bio, duhovni putnik ga se treba kloniti. Međutim, ako usljed provale nagona ili pak potcjenjivanja nekog grijeha, počini grijeh, odmah se treba sjetiti Boga i oprati se suzama žaljenja i vodom pokajanja, kao što Uzvišeni Bog veli: َّ َ ُ ُّ ُ ْ َ َ َ ْ ُ ُ ْ ُ َ ْ َ ْ َ َ ْ ُ َ َ ْ ُ َ ُ ْ َ ْ ُ َ َ ْ َ ً َ َ ْ ُ َ َ َ َ َّ‫َ ذ‬ ‫وب إِال‬ ‫احشة أو ظلموا أنفسهم ذكروا اهلل فاستغفروا ذِلنوبِ ِهم ومن يغ ِفر اذلن‬ ِ ‫و‬ ِ ‫الين إِذا فعلوا ف‬ َ ُ َ ْ َ ْ ُ َ ْ ُ َ َ َ َ‫ُ َ َ ْ ُ ُّ ْ لَى‬ ‫اهلل ولم ي رِصوا ع ما فعلوا وهم يعلمون‬ ...I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Boga sjete i oprost za grijehe svoje zatraže – a ko osim Boga grijehe prašta? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. (Ali ‘Imran, 135) Prema tome, čovjek nikada nijedan grijeh ne smije smatrati malim niti zakazati na polju popravljanja i iskupljenja. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫ف بِ ِه َص‬ ِ ‫�َأشَ ُّد ال ُّذن‬ .‫اح ُب ُه‬ َّ َ‫ُوب َما ْاس َتخ‬ “Najveći grijeh je onaj koji počinitelj njegov smatra neznatnim.”20 Na drugom mjestu kaže:

.‫َلا ت َْس َت ْص ِغ ُروا َق ِلي َل ا ْل�آثَا ِم َف إِ� َّن الْ َق ِلي َل ُي ْح َصى َو َي ْر ِج ُع �إِلَى الْ َك ِثير‬ “Ne smatrajte beznačajnim grijehe male, jer se uistinu i grijesi mali broje i na velike svode.”21 On opet na jednom mjestu kaže:

‫ َو �َأخْ فَى َسخَ َط ُه ِفي َم ْع ِص َي ِت ِه َفلَا ت َْس َت ْص ِغ َر َّن شَ ْيئاً ِم ْن َم ْع ِص َي ِت ِه َف ُر َّب َما‬... ‫�إِ َّن اللَّ َه �َأخْ فَى �َأ ْر َب َع ًة ِفي �َأ ْر َب َع ٍة‬ )‫َوا َف َق َسخَ ُط ُه ( َم ْع ِص َي َت ُه‬ “Doista je Uzvišeni Bog sakrio četiri stvari u druge četiri: (...) Sakrio je srdžbu Svoju u neposluhu prema Njemu, zato nipošto ne smatraj beznačajnim niti jedan oblik neposluha prema Njemu: možda se srdžba Njegova podudara s neposluhom prema Njemu, a ti to ne znaš.” 22 Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, str. 559. Biharu-l-envar, sv. 70, str. 351, hadis br. 47. 22 Hisalu Saduk, sv. 1, str. 198, hadis br. 26. 20 21

Nesretan kraj istrajnosti u grijehu Istrajnost u grijehu može čovjeka odvesti do granica nevjerovanja i otpadništva, kao što kaže Uzvišeni Bog: ُ َ َ َ َّ‫ُ َّ اَ َ اَ َ َ ذ‬ َ ُ ْ ُ َ‫هَّ ا‬ َ ُ َّ َ َ َ ُّ ‫الل َوكنوا بِ َها ي َ ْستَه ِزؤون‬ ِ ‫ثم كن عقِبة‬ ِ ‫الين أساؤوا السوأى أن كذبوا بِآي‬ ِ ‫ات‬

Oni koji su zlo činili završit će najužasnijom patnjom, zato što su riječi Božije poricali i što su ih ruglu izvrgavali. (Er-Rum, 10)

Zašto istrajnost u grijehu ima za posljedicu ovakav kraj? Zato što istrajnost u grijehu kvari čovjekovo srce. Grijeh je poput smrtonosnog otrova u liječenju od čijih posljedica se ne smije zakasniti niti za jedan tren, jer će se inače sva čovjekova utroba raspasti i čovjeka otjerati u smrt. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

‫كَا َن �َأبِي ع َيقُو ُل َما ِم ْن شَ ْ‏ي ٍء �َأ ْف َس َد لِ ْل َق ْل ِب ِم ْن خَ ِطي َئ ٍة �إِ َّن الْ َق ْل َب لَ ُي َو ِاق ُع الْخَ ِطي َئ َة َف َما َت َزا ُل بِ ِه َح َّتى‬ .‫َت ْغ ِل َب َع َل ْي ِه َف ُي َص ِّي َر �َأ ْعلَا ُه �َأ ْس َف َل ُه‬ “Otac moj, mir neka je s njim, govorio je: ‘Ništa nije štetnije za srce od grijeha; srce toliko zapadne u grijeh pa se iz njega ne izvuče, sve dok ga grijeh ne savlada i ne izopači.”23

Znači, po svojoj iskonskoj prirodi srce je duhovno i okrenuto je ka Bogu, ali usljed grijeha njegovo stanje se izopačuje i ono postaje materijalno i šejtansko. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫الس ِّي َئ �َأ ْس َر ُع ِفي َص‬ ِ‫الس ِّكين‬ ِّ ‫اح ِب ِه ِم َن‬ َّ ‫�إِ َّن ال َّر ُج َل ُي ْذنِ ُب ال َّذن َْب َف ُي ْح َر ُم َصلَا َة اللَّ ْي ِل َو �إِ َّن الْ َع َم َل‬ .‫ِفي اللَّ ْح ِم‬ “Čovjek počini određeni grijeh pa mu noćni namaz postane uskraćen. Uistinu, loše djelo brže zasijeca u počinioca svoga negoli nož zasijeca u meso!”24 Neraki, Bog mu se smilovao, kaže: “Ne daj Bože da neko pomisli da ga neće pritisnuti teret i posljedice grijeha; prosto je nemoguće da se takvo šta desi, jer kada poslanici nisu ostali imuni na posljedice ostavljanja onog što im je bilo preče učiniti, kako li će tek biti drugim ljudima? Dakako, budući Usul-e Kafi, sv. 2, str. 268, (babu-z-zunub), hadis br. 1. Isto, str. 272, hadis br. 16.

23 24

da Bog voli svoje poslanike i dobre, On ih odmah, još na Ovom svijetu, ukorava, kako bi na Onom svijetu bili bezbrižni. Međutim, nevjernici i grješnici su lišeni ove blagodati i dat će im se toliko vremena da što više grijeha počine, kako bi zaslužili što veću kaznu.”25 Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

‫�إِ َذا �َأ َرا َد اللَّ ُه َع َّز َو َج َّل بِ َع ْب ٍد خَ ْيراً َع َّج َل لَ ُه ُعقُو َب َت ُه ِفي ال ُّدن َْيا َو �إِ َذا �َأ َرا َد بِ َع ْب ٍد ُسوءاً �َأ ْم َسكَ َع َل ْي ِه ُذنُو َب ُه‬ .‫َح َّتى ُي َوا ِف َي بِ َها َي ْو َم الْ ِق َيا َم ِة‬ “Kada Bog Uzvišeni želi dobro robu nekom, ubrza kaznu njegovu na Ovom svijetu, a kada robu nekom zlo zaželi, zadrži kod njega grijehe njegove, sve dok mu na Danu sudnjem dostavljeni ne budu.”26

Ove riječi se zapravo odnose na sadržaj sljedećeg časnog ajeta: ْ ْ ُ َ ْ َ‫َ َ حَ ْ َ نَ َّ ذَّ َ َ َ ُ ْ َ َّ َ ُ ْ َ ُ ْ َ رْ ٌ أِّ َ ُ ْ َّ َ ُ ْ َ ُ ْ ز‬ َْ ‫يدادوا إِث ًما َوله ُم‬ ِ ‫وال يسب‬ ِ ‫الين كفروا أنما نم ىِل لهم خي لنف ِس ِهم إِنما نم ىِل لهم ل‬ ٌ ‫َع َذ‬ ٌ ‫اب ُّمه‬ ‫ني‬ ِ Nipošto neka ne misle nevjernici da je dobro za njih to što im dug život dajemo. Mi im ga dajemo samo zato da što više grijeha nagomilaju; njih čeka sramna patnja. (Ali ‘Imran, 178)

Mjerilo veličine grijeha Već u prethodnim razmatranjima vidjeli smo da veličina grijeha zavisi od dva činioca – odvratnosti čina i odvratnosti počinioca – i vidjeli smo da u podjeli na male i velike grijehe svi veliki grijesi, budući da su veliki, imaju zajedničke i slične loše posljedice. Isto tako, mali grijesi imaju zajedničku mjeru, a budući da nam u potpunosti nisu poznate granice loših i dobrih posljedica koje postoje u predmetima vjerskih propisa i onome što je za njih vezano, potrebno je jedno opće pravilo pomoću kojeg bi se odredilo koji grijesi su veliki, a koji su mali, kako bi ih se na taj način moglo međusobno razdvojiti. Veliki stručnjaci na polju islamskog prava, etike, tumačenja Kur’ana i teologije, svaki u okviru svojih posebnih mogućnosti i uvjeta, iznijeli su na ovu temu korisna i pažnje vrijedna zapažanja, koja bi na odgovarajućem mjestu valjalo pomno razmotriti. Međutim, najbolje mjerilo za razlučivanje velikih od malih grijeha je upravo ono koje nam je preneseno u predajama Džami’u-s-se’adat, sv. 3, str. 48. Usul-e Kafi, sv. 2, str. 445.

25 26

od Poslanika, s.a.v.a., i njegove Časne porodice, mir neka je s njima, a koje glasi: “Svaki grijeh koji se strogo zabranjuje i za koji se riječima Uzvišenog Boga i Poslanika, s.a.v.a., prijeti džehennemskom vatrom, ‘veliki’ je grijeh, a svaki drugi grijeh se smatra ‘malim’.” U nekim predajama, pored ovog mjerila, kao veliki grijesi navode se i neki od grijeha, i to po imenu i po osobinama. U nekim drugim predajama se pak opisuju seb’u mubikat ili seb’u mudžibat (sedam grijeha uzročnika propasti).27 U vezi sa brojem velikih grijeha postoje razilaženja: neki smatraju da ih je sedam, neki da ih je sedamdeset, a neki opet idu do brojke od sedamsto. Šehid Sani, Bog mu se smilovao, u Šerh-e Lum’e kaže: “Veliki grijeh je onaj grijeh čija zabrana je posebno naglašena u Kur’anu ili Sunetu, i za čije činjenje je zaprijećeno kaznom.” Potom još dodaje: “Brojka od sedamsto velikih grijeha bliža je istini.” Zatim nabraja jedan dio velikih grijeha, kao što su ubistvo, blud, pederastija, svodništvo, korištenje opojnih sredstava, objeđivanje čestitih žena, krađa, bježanje s bojnog polja, lažno svjedočenje, neposlušnost roditeljima, osjećanje sigurnosti od Božijih spletki, gubljenje nade u Božiju milost, otimanje imetka drugih, ogovaranje, lažno zaklinjanje, kidanje rodbinskih veza, prisvajanje imetka siročeta, zakidanje na vagi, propuštanje obavljanja namaza u njegovo pravo vrijeme, laganje, a naročito o Bogu i Poslaniku, s.a.v.a., kažnjavanje muslimana bez zakonske osnove, prikrivanje svjedočanstva, podmićivanje, spletkarenje sa nasilnikom protiv muslimana, nedavanje zekata, odlaganje obavljanja Hadža od prve godine kada se za to stekne mogućnost bez ikakvog opravdanja, uzimanje svinjskog mesa i strvi, ratno sukobljavanje unutar zajednice i narušavanje javne sigurnosti na ulicama te bavljenje magijom.” Zatim je dodao: “Svi ovi grijesi koje smo pobrojali spadaju u grijehe za koje je Sveti Zakonodavac zaprijetio kaznom.”28 Ibn Mahbub kaže: “Neki od vjernika su u pismu koje sam odnio Imamu Musau ibn Džaferu, mir neka je s njim, upitali za broj velikih grijeha, te za njihovo određenje i opis. U odgovoru na to pismo, Imam je napisao: ‘Veliki su oni grijesi za koje je Bog kao kaznu obećao Vatru, a u osobine velikih grijeha spada i to da ako ih se čovjek kloni, Bog mu oprosti male grijehe, pod uslovom da je vjernik.’ Potom je Imam nabrojao sedam grijeha kao seb’u mudžibat /sedam grijeha koji uzrokuju čovjekovu propast/ : ‘Ubistvo, neposlušnost roditeljima, uzimanje kamate, vraćanje na paganski način života nakon Hidžre, klevetanje čestitih žena da su počinile blud, uzimanje imetka siročeta i bijeg sa bojnog polja. (Usul-e Kafi, sv. 2, str. 276) Vraćanje na paganski način života nakon Hidžre znači vraćanje na pustinjski nomadski način zivota, daleko od središta nauke i vjere, tako da čovjek ne bude u stanju izvršavati svoje vjerske obaveze te malo po malo izgubi vjerski moral i kulturu. 28 Da biste saznali više o ovom pitanju možete se obratiti na zbirke hadisa, zatim na djela iz etike, tumačenja Kur’ana te također djela iz oblasti fikha u poglavlju o pravednosti 27

“Gubljenje nade u Božiju milost, osjećanje sigurnosti od Božijih spletki, ubistvo, neposlušnost roditeljima, ogovaranje vjernika, uzimanje imetka siročeta bez zakonske osnove, bježanje sa bojnog polja, uzimanje kamate, bavljenje opsjenarstvom, gatanje, blud, pederastija, krađa (naročito krađa ratnog plijena), lažno zaklinjanje, napuštanje vjerskih obaveza (namaza, zekata, posta mjeseca Ramazana, odlaganje obavljanja Hadža od prve godine kada se za to stekne mogućnost bez ikakvog opravdanja), lažno svjedočenje, zataškavanje svjedočanstva, korištenje opojnih sredstava, kršenje prisege i zavjeta (kako onog datog Bogu, tako i onog datog ljudima), prekidanje rodbinskih veza, vraćanje na paganski način života nakon Hidžre, laganje o Bogu i Poslaniku i njegovoj porodici, mir neka je s njima, ogovaranje i potvaranje.” Potom dodaje: “Napuštanje svih suneta i mustehaba, nedopuštanje prolaznicima da se koriste viškom vode u slučaju kada za njom nema potrebe, neobazrivost prilikom mokrenja, vršenje takvih djela i ispoljavanje takvog ponašanja koji dovode do pojave da drugi ljudi psuju njegove roditelje, nanošenje štete preko oporuke29 (na način da pravo nasljednika bude pogaženo),30 nezadovoljavanje Božijom odredbom i prigovaranje Njegovom određenju (po mišljenju nekih učenjaka), oholost, zavist, neprijateljstvo prema vjernicima, otpadništvo u Meki i Medini,31 prenošenje tuđih riječi i spletkarenje, odsijecanje dijelova tijela vjernika bez zakonske osnove, uzimanje mesa strvi i mesa i ostalih nečistih stvari, svodništvo, istrajavanje u malim grijesima, navraćanje na zlo i odvraćanje od dobra, laganje, kršenje obećanja, izdaja, proklinjanje i psovanje vjernika, uznemiravanje vjernika, prekomjerno kažnjavanje sluge, zabranjivanje dopuštene vode potrebitima, zaprječavanje javnih prolaza, narušavanje prava porodice i supružnika, predvodnika džemata, sudije, mudžtehida i svjedoka: Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 6, str. 251; Biharu-l-envar, sv. 85, str. 25, Babu-l-džema’a; Mir’atu-l-’ukul, sv. 10, str. 68; Usul-e Kafi, sv. 2; Džami’u ehadisi-š-ši’a, sv. 13, str. 319. Tumači Kur’ana, kao što su: Medžme’u-l-bejan, sv. 3 i 4, tumačenje sure En-Nisa’; Tefsiru-l-mizan, sv. 4, str. 344; Tefsiru-l-menar, sv. 5. Djela iz etike, kao što su: Ihja’u-l-ulum, sv. 4, str. 16; Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 7, str. 28; Džami’u-s-se’adat, sv. 3, str. 73. Djela iz fikha, kao što su: Džavahir, sv. 13, str. 275, Kitabu-l-kada’, i sv. 40, str. 111, i sv. 41, str. 25-56; Hadži Mula Ali Keni, Kitabu-l-kada’, str. 284 (autor otvara raspravu o ovom pitanju veoma dobro i stručno); Šerh-e Lum’e, sv. 1; Šejh Ensari, Mekasib; Imam Homeini, Mekasib, te ostala djela iz oblasti islamskog prava. 29 Sadržaj drugog ajeta iz sure En-Nisa’. 30 Naprimjer, da neko u svojoj oporuci napiše lažni dug ili darivanje u svom nasljedstvu, želeći na taj način oštetiti nasljednike i pogaziti njihova prava. 31 Na otpadništvo u Mekki i Medini, za razliku od otpadništva u općem smislu, odnosi se poseban propis. (Prim. prev.)

neosnovana netrpeljivost, nepravednost, vjerolomstvo i nevjernost, prijetvornost i dvoličnost, ponižavanje vjernika, traženje nedostataka kod vjernika, prekoravanje, ruženje i potvaranje vjernika, zlo mišljenje, zastrašivanje vjernika, zakidanje na vagi, napuštanje navođenja na dobro i odvraćanja od zla, sjedenje – bez ikakve prisile i primoravanja – na skupovima bludnika i razvratnika, a posebno tamo gdje se pije alkohol, novotarenje u vjeri i druženje sa novotarima, smatranje grijeha malim, kockanje, jedenje nečeg što je zabranjeno.” Zatim kaže: “Od navraćanja na zlo pa sve do kraja grijesi koje smo nabrojali su vjerovatno, ali ne zasigurno veliki, a Bog najbolje zna.” U svakom slučaju, broj velikih grijeha nije u potpunosti određen, a moguće je da je svrha te nejasnoće stvaranje osjećanja strepnje od pristupanja grijehu općenito, na isti način kao što nejasnoća u pogledu vremena kada pada Lejletu-l-kadr (Noć sudbine) ima takav učinak na muslimane da oni, u nadi da će steći blagodati te veličanstvene noći, bdiju i čine ibadete mnoge noći u mjesecu Ramazanu. A Bog najbolje zna.32 • Napomena Najbolji način sticanja moralnih vrlina je suprotstavljanje strastima i napuštanje grijeha. Pored toga što sprječava činjenje grijeha, islam ljude odvraća čak i od samog pomišljanja na nj, jer pomišljanje na grijeh narušava čistotu i bistrinu srca i podstiče čovjeka na činjenje grijeha. Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫َم ْن كث َُر ِف ْك ُر ُه ِفي الْ َم َع‬ .‫اصي َد َع ْت ُه �إِلَ َيها‬

“Ko o grijesima često razmišlja bit će na njih naveden.”33 I također je rekao:

. ِ‫س ِفي الشي‏ ِء ُم َق ِّد َم ُة الْكائِن‬ ِ ‫ض ال َّنا‬ ُ ‫خَ ْو‬

“Ljudsko zadubljivanje u nešto je uvod u ostvarenje toga.”34

Iz tog razloga hazreti Isa je rekao svojim sljedbenicima sljedeće:

‫وسى نَ ِب َّي اللَّ ِه ع �َأ َم َركُ ْم �َأ ْن َلا َت ْزنُوا َو �َأنَا �آ ُم ُركُ ْم �َأ ْن َلا ت َُح ِّدثُوا �َأنْف َُس ُك ْم بِال ِّزنَا َفضْ لًا َع ْن �َأ ْن‬ َ ‫�إِ َّن ُم‬ ‫َت ْزنُوا َف إِ� َّن َم ْن َحد ََّث َن ْف َس ُه بِال ِّزنَا كَا َن َك َم ْن �َأ ْو َق َد ِفي َب ْي ٍت ُم َز َّو ٍق َف�َأ ْف َس َد ال َّت َزاوِي َق ال ُّدخَ ا ُن َو �إِ ْن لَ ْم‬ .‫َي ْح َتر ِِق الْ َب ْيت‬ Mir’atu-l-’ukul, sv. 10, str. 64, Islamija. Fihrist-e mouzu’ij-e Gurer, str. 127. 34 Isto, str. 314. 32 33

“Uistinu vam je Musa naredio da blud ne činite, a ja vam naređujem da na blud ni ne pomišljat, a kamoli da ga počinite; jer je, uistinu, onaj ko na blud pomisli poput onog ko u slikama ukrašenoj kući vatru naloži pa, iako sama kuća ne izgori, dim sve ukrase pokvari.”35 Dželaludin Rumi povodom ove pojave: Po smirenoj duši u tijelu što stoji Rane grebu pandže razmišljanja tvojih Zla miso je nokat pun otrova, druže Što kroz promišljanje po duši ti struže! ... Ako dim je njemu pokazatelj vatre Nama je bez dima l’jepo sred te vatre A tek toj kroz ljubav i bliskost što ima Moći da nam priđe još bliže od dima Hrđavo je djelo, otići od Duše Prema dimu tome zbog maštanja duše.

(Mesnevija, V, str. 848)

Mnogo je zabranjenih stvari kojih se treba kloniti čovjek lijepog morala na duhovnom putovanju ka Bogu, a mi ćemo se ovdje zadovoljiti navođenjem tek nekoliko primjera. Budući da se većina grijeha – koje nažalost čini velik broj ljudi – počini jezikom, mi ćemo najprije započeti raspravu o svekolikim štetama koje nanosi jezik. Zatim ćemo opisati nekoliko grijeha koje čovjek čini putem jezika (kao što su ogovaranje, traženje mahana drugih ljudi, prenošenje tuđih riječi, ismijavanje i izrugivanje, izražavanje zavisti...), a u nekim slučajevima ćemo se ukratko osvrnuti i na uzroke i činioce koji vode do grijeha. Nakon toga, posvetit ćemo se razmatranju nekih drugih zabranjenih djela i grijeha kojih se polaznik duhovnog putovanja treba kloniti.

Grijesi i štete koje nanosi jezik Jedna od rasprava koja zaslužuje posebnu pažnju jeste ona o grijesima i štetama koje nanosi jezik. Jer, koliko god je blagodat govora i jezika korisna i vrijedna, njegovi grijesi i štete koje nanosi su još pogubniji i ružniji, i kao što kod Boga nijedan ibadet nije bolji od govorenja istine, tako nijedan grijeh kod Njega nije veći od izgovaranja laži. U naučavanjima svetih knjiga Biharu-l-envar, sv. 14, str. 331.

i govorenjima mudraca o štetama koje nanosi jezik nalazimo izuzetno zanimljive i pažnja vrijedne i stavove, čije cjelovito sagledavanje izlazi iz okvira naše rasprave. Ipak, mi ćemo ovdje, u granicama naših mogućnosti, ukazati na neke od njih. Ali, prije negoli započnemo sa glavnom raspravom, prilika je da u sažetom osvrtu kažemo nešto o značaju blagodati govora:

Blagodati govora Blagodat govora ubraja se u najvažnije blagodati koje je Bog podario čovjeku. Mudraci i filozofi smatraju govor očitovanjem razmišljanja i promišljanja, držeći da je on s tog stanovišta čovjekova vrsna razlika, dok, zapravo, govor nije osobina svojstvena samo čovjeku, jer i brojne životinje posjeduju u određenoj mjeri ovu blagodat. One iskazuju svoje namjere izoštravanjem posebnog glasanja. I Kur’an, također, ustanovljava da određene ptice i druge životinje posjeduju moć govora, pa kaže: ُ ْ‫َ َ َ ُ َ ْ َ ُ َ ُ َ َ َ َ َ َ ُّ َ َّ ُ ُ ِّ ْ َ َ َ َّ ر‬ َ َ َ َّ ْ َ‫لُ ِّ ى‬ ‫ش ٍء ِإن هذا ل ُه َو‬ ‫ي َوأوتِينَا ِمن ك‬ ِ ‫وو ِرث سليمان داوود وقال يا أيها انلاس علمنا م‬ ِ ‫نطق الط‬ ُ ‫الْ َف ْض ُل ال ْ ُمب‬ ‫ني‬ ِ I Sulejman naslijedi Davuda i reče: “O ljudi, podučeni smo govoru ptica i svega nam je dato; ovo je, zaista, blagodat jasna!” (En-Neml, 16) Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

.ٍ‫�إِ َّن اللَّ َه َعلَّ َم َنا َم ْن ِط َق ال َّط ْي ِر َك َما َعلَّ َم ُه ُس َل ْي َما َن ْب َن َد ُاو َد َم ْن ِط َق كُ ِّل َدا َّب ٍة ِفي َب ٍّر �َأ ْو َب ْحر‬

“Bog nas je, uistinu, podučio govoru ptičijem, kao što je i Sulejmana sina Davudovog podučio, a i govoru životinje svake na kopnu i moru.”36

Mravi također posjeduju moć govora i u stanju su razgovarati, kako to potvrđuje i sami Kur’an: ُ ُ ْ ُ َّ َ ُّ َ َ ٌ َ ْ َ ْ َ َ ْ َّ َ‫َ َ َ لَى‬ ُ َ ُ َّ ْ َ‫ُ اَ ح‬ ‫انل ْمل ادخلوا َم َسا ِكنَك ْم ل ي ِط َمنك ْم ُسليْ َمان‬ ‫َح ىَّت إِذا أت ْوا ع َوا ِدى انلم ِل قالت نملة يا أيها‬ ْ َ‫ُ ُ ا‬ َ ‫َو ُجنُود ُه َوه ْم ل يَش ُع ُرون‬ Sve dok ne stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: “O mravi, ulazite u nastambe svoje da vas ne izgaze Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!” (En-Neml, 18) Tefsiru nuri-s-sekalejn, sv. 4, str. 81. Za dodatne obavijesti o govoru ptica i životinja vidi: Tefsiru-l-Kurtubi, sv. 13, str. 165-166; Tefsiru nuri-s-sekalejn, sv. 4, str. 77 i dalje. U zoologiji se navode brojna svjedočanstva o govoru i različitim glasanjima životinja.

Najkraće, sve je obdareno nekom vrstom govora, tako da Kur’an tvrdi da sva bića govore, dodajući da će na Sudnjem danu čak i udovi i ostali dijelovi tijela svjedočiti o svojim djelima, pa kada se njihovi vlasnici pobune protiv njihovog takvog ponašanja, oni će im odgovoriti: َّ ُ‫َ َ َ َ هَّ ُ ذَّ َ َ َ ل‬ ْ َ‫ك ى‬ ‫ش ٍء‬ ‫الى أنطق‬ ِ ‫أنطقنا الل‬ “...obdario nas je govora darom Bog, Koji je dao sposobnost govora svakom biću...” (Fussilet, 21)

Govor sa stanovišta jezika U nekim rječnicima je također dotaknuto ovo pitanje, pa se kaže da govor nije svojstven samo ljudima. Ibn Menzur kaže:

.”‫و قد يستعمل المنطق في غير الانسان كقوله تعالى “علمنا منطق الطير‬ “Govor se, osim za čovjeka, može upotrebljavati i za neka druga bića, kao što Uzvišeni Bog kaže: ‘...Podučeni smo govoru ptica...’”37 Sve u svemu, oslanjajući se na ajete i predaje, kao i na naučna istraživanja o životinjama, ne ostaje mjesta sumnji da govor nije svojstven samo ljudima, već da razgovaraju i ptice, mravi, a i neke druge životinje, i to riječima i posebnim glasanjima koje uobličuju svojim organima. S ovom tvrdnjom slažu se i nauka i praksa. • Napomena Premda filozofi drže da govor (nutk) kod čovjeka uključuje razmišljanje i promišljanje te ga s tog stanovišta smatraju njegovom razlikovnom osobinom, mi ćemo se ipak poučiti Objavom i umjesto nutk izabrat ćemo izraz bejan (izražavanje). Jer, u ovom potonjem izrazu postoji jedna tačka koje u pređašnjem nema. Izraz bejan ima značenje obznaniti, a za ljudsko govorenje kaže se bejan zato što ljudi putem govorenja obznanjuju ono što je u njihovoj nutrini. Kada ne bi bilo sposobnosti razmišljanja i promišljanja, čovjek ne bi mogao iskazati sve svoje želje i potrebe niti bi bio u stanju sabirati sva svoja osjećanja i iskustva te ih, u obliku uređenih i suvislih podataka, iznijeti drugima. Stoga, osnovu govora i izražavanja kod čovjeka čini njegova sposobnost razmišljanja, a ova povezanost i zavisnost je toliko snažna da se i najmanji poremećaj u organu razmišljanja, tj. mozgu, odražava na sposobnost govora i izražavanja. Što je sposobnost razmišljanja usklađenija, to je moć Lisanu-l-’arab, sv. 14, str. 188.

izražavanja veća i njena kakvoća uređenija. Prema tome, izražavanje je važno sa dva stanovišta: 1. Ono očituje našu nutrinu, a čovjek ono što ima u sebi ispoljava posredstvom jezika i govora, a životinje zasigurno nemaju takvu moć. 2. Sposobnost izražavanja iskazuje moć razmišljanja i promišljanja u čovjeku, jer Uzvišeni Bog nije bez razloga, nakon podučavanja Kur’anu i stvaranja čovjeka, naveo podučavanje izražavanju, gdje kaže: َ َ ْ‫َ َ َ إ‬ َ ْ ُ ْ َ َّ َ َ َ ْ‫َ َّ َ ُ ب‬ ُ َ ْ‫َّ م‬ ‫ال‬ ‫اليَان‬ ‫نسان ۝ علمه‬ ِ ‫الرحن ۝ علم القرآن ۝ خلق‬

Svemilosnik, poučava Kur’anu, čovjeka stvara, izražavanju ga poučava! (Er-Rahman, 1-4)

Od Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao:

‫�َأ َلا َو �إِ َّن اللِّ َسا َن َبضْ َع ٌة ِم َن ا ْل إِ�ن َْس ِان َفلَا ُي ْس ِع ُد ُه الْ َق ْو ُل �إِ َذا ا ْم َت َن َع َو َلا ُي ْم ِهلُ ُه ال ُّن ْط ُق �إِ َذا ات ََّس َع َو �إِنَّا‬ ‫َل� ُأ َم َر ُاء الْ َكلَا ِم َو ِفي َنا َت َنشَّ َب ْت ُع ُروقُ ُه َو َع َل ْي َنا ت ََه َّدلَ ْت غ ُُصونُه َو ا ْع َل ُموا َر ِح َم ُك ُم اللَّ ُه �َأنَّ ُك ْم ِفي َز َم ٍان‬ ...‫الصد ِْق َك ِلي ٌل َو اللَّا ِز ُم لِ ْل َح ِّق َذلِي ٌل‬ ِّ ِ‫الْقَائِ ُل ِفي ِه بِالْ َح ِّق َق ِلي ٌل َو اللِّ َسا ُن َعن‬

“Znajte da je jezik dio čovjeka, ne pomaže mu priča kada se usteže, niti mu govor vremena daje kada se pruži; a mi smo, uistinu, zapovjednici govora i u nama su spletene žile njegove i sa nas se pružaju grane njegove; i znajte – Bog vam se smilovao – da ste u vremenu u kojem je malo onih koji istinu govore, u kojem je jezik od iskrenosti malaksao, a oni koji se istine drže poniženi...”38

Prema tome, jasno je da je izražavanje, nakon poučavanja Kur’anu i stvaranja čovjeka, najvrjednija blagodat. Stoga, čovjek treba cijeniti ovu blagodat i zahvaliti Bogu na njoj, iako Mu neće moći nazahvaljivati, jer Uzvišeni Bog je svojim robovima podario neizmjerne blagodati, koje čovjek nije u stanji ni pobrojati, kako Kur’an kaže: َ ْ ُ‫َ ح‬ َ َ ْ ْ ُّ ُ َ ‫هلل ال ت ُصوها‬ ِ ‫َوإِن تعدوا نِعمت ا‬ “...i ako biste blagodati Božije brojali, ne biste ih pobrojali...” (Ibrahim, 34) Kad bi moja svaka dlaka ustima postala Svaka usta sedamsto jezika imala Svaki jezik sedamsto jezika govorio Pa tražio ne bi l’ Tebi zahvale izgovorio Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 224.

Kad bih mog’o, o Ti što van Si količine i stanja, Na jednoj Ti blagodati zahvalit da valja Na kojoj blagodati da Ti zahvaljujem Milost koju Tvoju ja da spominjem Ima l’ duše koja od Tebe nije sto darova dobila Ima l’ trena u kojem ja nisam učinio sto grijeha Gdje su ta usta, gdje jezik i govor gdje su Da navedem sve te blagodati opće?39

Povoljna i nepovoljna dimenzija jezika Kao što smo već kazali, blagodati jezika i govora posjeduju jednu posebnu vrijednost, ali ne smije se zanemariti ni činjenica da jezik ima dvije dimenzije: povoljnu i nepovoljnu. Budući da je jezik velika Božija blagodat, ne može se naprosto izjaviti da ga treba što više koristiti te pustiti da – bez ikakvog nadzora – bude izgovorena svaka riječ. Jezikom se, zapravo, treba koristiti samo u prilikama kada je to neophodno i korisno.

Govor – najbolje služenje Bogu i najgori grijeh Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

‫ف َم ُئونَ ًة َو �َأ ْف َض ُل َم ْن ِزلَ ًة َو �َأ ْع َظ ُم َقدْراً ِع ْن َد اللَّ ِه ِم َن الْ َكلَا ِم ِفي ر َِضا ِء‬ ُّ َ‫س َع َلى الْ َج َوار ِِح ِعبا َد ٌة �َأخ‬ َ ‫ف َل ْي‬... ‫اللَّ ِه َو لِ َو ْج ِه ِه َو نَشْ ِر �آ َلائِ ِه َو نَ ْع َمائِ ِه ِفي ِع َبا ِد ِه �َأ َلا ت ََرى �َأ َّن اللَّ َه َع َّز َو َج َّل لَ ْم َي ْج َع ْل ِفي َما َب ْي َن ُه َو َب ْي َن‬ ِ ‫َات ِع ْل ِم ِه َو َمخْ ُزون‬ ِ ‫ف َما �َأ َس َّر �إِلَ ْي ِه ْم ِم ْن َم ْك ُنون‬ ‫َات َو ْح ِي ِه َغ ْي َر الْ َكلَا ِم َو َك َذلِكَ َب ْي َن‬ ُ ‫ُر ُس ِل ِه َم ْع ًنى َي ْك ِش‬ ‫ف الْ ِع َبا َد ِة َو َك َذلِكَ َلا َم ْع ِص َي َة �َأ ْث َق ُل َع َلى الْ َع ْب ِد َو‬ ُ ‫ال ُّر ُسلِ َو ا ْل� ُأ َم ِم فث ََب َت بِ َه َذا �َأنَّ ُه �َأ ْف َض ُل الْ َو َسائِلِ َو�َأل َط‬ .‫�َأ ْس َر ُع ُعقُو َب ًة ِع ْن َد اللَّ ِه َو �َأشَ ُّد َها َملَا َم ًة َو �َأ ْع َجلُ َها َس�آ َم ًة ِع ْن َد الْخَ ْلقِ ِم ْن ُه‬ “Za dijelove tijela nema ibadeta lakšeg a kod Boga boljeg i vrjednijeg od govora u zadovoljstvu Božijem radi milosti Njegove i širenja znamenja i blagodati Njegovih među robovima Njegovim. Zar ne vidite da Bog Uzvišeni nije stavio između Sebe i poslanika Svojih ništa što otkriva ono što im je povjerio od znanja Njegovih skrivenih i objava Njegovih spremljenih, osim govora, a tako i između poslanika i naroda. Time je On potvrdio da je govor sredstvo najbolje i ibadet najfiniji; a isto tako kod

Takdis, str. 115 i 331.

Boga za roba nema ni grijeha težeg, za koji se brže kažnjava, i za koji se žešće prekorava i koji ljudima prije dozlogrdi od njega.”40 U načelu, jedan od znakova razumnog čovjeka je pojava da on ne govori bespotrebno, zato što jezik izražava mjeru ljudskog razuma, kao što kaže Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim:

.‫وء ت َْح َت لِ َسانِ ِه‬ ٌ ‫َت َكلَّ ُموا تُ ْع َرفُوا َف إِ� َّن الْ َم ْر َء َمخْ ُب‬

“Govorite da biste se prepoznali, jer čovjek je uistinu skriven pod jezikom svojim.”41 Čovjek skriven leži pod jezikom svojim, Zastor to je što nad dvorom duše stoji. Pošto vjetar kakav zastor taj nakrivi, Tajni prostor kuće pred nama zaživi. Da l’ ta kuća žito il’ dragulje krije? Zlata blago il’ sve zmije i škorpije? Il’ je u njoj blago a kraj njega zmije? Jerbo zlata blaga bez čuvara nije! Takve r’ječi zbori on, da ne promisli, Kakve drugi kažu nakon petsto misli.

(Mesnevija, II, str. 241)

Na drugom Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže: “Čovjek je uistinu skriven pod jezikom svojim.”42

.‫وء ت َْح َت لِ َسانِ ِه‬ ٌ ‫الْ َم ْر ُء َمخْ ُب‬

Kaže jedan pjesnik: Sve dok čovjek jednu riječ ne prozbori, Sve mu mane i vrline ostanu skrivene.

U svakom slučaju, razuman i dalekovidan čovjek prvo misli pa onda govori. Zapovjednik vjernih, mir neka je s njim, kaže:

.‫لِ َسا ُن الْ َع ِاق ِل َو َر َاء َق ْل ِب ِه َو َق ْل ُب ا ْل� َأ ْح َمقِ َو َر َاء لِ َسانِ ِه‬

“Jezik pametnoga je iza srca njegova, a srce budale iza jezika njegova.”43 Misbahu-š-šeri’a, poglavlje 46. Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka br. 392; Fejzu-l-islam, izreka br. 384. 42 Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka br. 140. 43 Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, str. 476, izreka br. 40. 40 41

Sejjid Razi, Bog mu se smilovao, prenoseći ovu rečenicu u Nehdžu-l-belagi, kaže: “Ova rečenica spada u najdivnije i najvrjednije riječi Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, a njom se hoće reći kako pametan čovjek ne dopušta svom jeziku da govori prije negoli se posavjetuje i dobro razmisli, dok budala govori prije negoli razmisli.” Prema tome, izgleda da jezik pametnoga čovjeka slijedi njegovo srce, dok srce budale slijedi njegov jezik. Isti sadržaj se prenosi u jednoj drugoj izreci, gdje Imam Ali kaže:

.‫َق ْل ُب ا ْل� َأ ْح َمقِ ِفي ِفي ِه َو لِ َسا ُن الْ َع ِاق ِل ِفي َق ْل ِب ِه‬

“Srce budale je u ustima njegovim, a jezik pametnog u srcu njegovom.”44 Na drugom mjestu stoji:

‫و�إِ َّن لِ َسا َن الْ ُمؤ ِْمنِ ِم ْن َو َرا ِء َق ْل ِب ِه َو �إِ َّن َق ْل َب الْ ُم َن ِافقِ ِم ْن َو َرا ِء لِ َسانِ ِه لِ� َأ َّن الْ ُمؤ ِْم َن �إِ َذا �َأ َرا َد �َأ ْن َي َت َكلَّ َم‬... ‫بِ َكلَا ٍم َت َد َّب َر ُه ِفي نَ ْف ِس ِه َف إِ� ْن كَا َن خَ ْيراً �َأ ْبدَا ُه َو �إِ ْن كَا َن شَ ّراً َوا َرا ُه َو �إِ َّن الْ ُم َن ِاف َق َي َت َكلَّ ُم بِ َما �َأتَى َع َلى‬ ‫لِ َسانِ ِه َلا َي ْدرِي َما َذا لَ ُه َو َما َذا َع َل ْي ِه َو لَ َق ْد َقا َل َر ُسو ُل اللَّ ِه ص َلا َي ْس َت ِقي ُم �إِي َما ُن َع ْب ٍد َح َّتى َي ْس َت ِقي َم‬ ...‫َق ْل ُب ُه َو َلا َي ْس َت ِقي ُم َق ْل ُب ُه َح َّتى َي ْس َت ِقي َم لِ َسانُ ُه‬

“...Uistinu je jezik vjernikov iza srca njegova, dok je srce dvoličnjaka iza jezika njegova; jer kada vjernik hoće da nešto kaže, on o tome u sebi razmisli, pa ako vidi da je dobro, pokaže ga, a ako vidi da je zlo, sakrije ga; međutim, dvoličnjak govori ono što mu prvo na jezik dođe, ne znajući šta je od toga u korist njegovu, a šta na njegovu štetu. Uistinu je Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao: ‘Vjerovanje roba neće biti ispravno sve dok ne bude ispravno srce njegovo, a srce njegovo neće biti ispravno sve dok ne bude ispravan jezik njegov...’”45

Uglavnom, prije negoli počne govoriti čovjek treba najprije razmisliti, a ne nesuvislo raspredati, ako prilikom govora iz svojih ruku izgubi kontrolu, suočit će se sa lošim i štetnim posljedicama. Sa’di pjeva: Prvo misao pa tek onda govor Prvo temelj dođe pa onda zid.46

I još kaže: Stari izgrađeni poznavalac slova Razmisli pa onda kazuje govora Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, str. 476, br. 41. Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor br. 175. 46 Gulestan-e Sa’di, str. 12. 44 45

Ne zausti ni riječ bez razmišljanja Lijepo pričaj ako kasno kažeš nije tuge Promisli pa potom izusti I prekini prije negol’ kažu: Dosta! Po govoru čovjek bolji je od marve Marva bolja od njega kad on ne govori pravo.47

Govor je u čovjekovoj vlasti sve dok ga ne izrekne, ali kada izađe iz njegovih usta, čovjek potpada pod njegovu vlast. Ovu činjenicu Imam Ali, mir neka je s njim, iznosi na sljedeći način:

َ‫الْ َكلَا ُم ِفي َوث َِاقكَ َما لَ ْم َت َت َكلَّ ْم بِ ِه َف إِ� َذا َت َكلَّ ْم َت بِ ِه ِص ْر َت ِفي َوث َِاق ِه فَاخْ ُز ْن لِ َسانَكَ َك َما َتخْ ُز ُن َذ َه َبك‬ .‫َو َو ِرقَكَ َف ُر َّب َك ِل َم ٍة َس َل َب ْت نِ ْع َم ًة َو َج َل َب ْت نِ ْق َم ًة‬

“Govor je u tvojim okovima sve dok ga ne izrekneš, a kada ga izrek neš, ti padaš u okove njegove; zato čuvaj jezik svoj kao što čuvaš zlato i srebro svoje, jer koliko li je samo riječi što blagodati lišavaju, a nedaću privlače.”48 Mnogo je onih koji se kaju zbog izgovorenih riječi, a koji nikad ne iskazuju kajanje zbog šutnje. Mudri Lukman govorio je svome sinu:

ِ ‫الس ُك‬ .‫وت‬ ُّ ‫يا ُب َن َّي َق ْد نَ ِد ْم ُت على الْ َكلا ِم َولَ ْم �أنْ َد ْم على‬

“Sinko moj, kajao sam se zbog govora, ali se nisam kajao zbog šutnje.”49 A jedan arapski pjesnik kaže:

‫ما �إن ندمت على السكوت مرة و لقد ندمت على الكلام مرارا‬ Zbog šutnje se nikad pokajao nisam A zbog priče nebrojeno puta. Mada govor svakog trena srce povlači sve više Znaj da šutnja od njega je bolja Zatvoriti vrata smutnje – usta je zatvorit’ Jer dobrom dobročinstvo izrodit će zlom Pokajnika zbog govora vidjeh dosta Zbog šutnje pak se niko pokajao nije Slušati je bolje nego pričat, ako se slažeš Jer ovim se ljudi pune, a ovijem prazne Gulestan-e Sa’di, str. 13. Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka br. 381. 49 Bejhaki, El-Mehasin ve-l-musavi, sv. 1, str. 166. 47 48

Školjka prodavačem bisera postade stoga Što se cijela u uho pretvori Cijelim mesom jezik mač oštri je post’o Da prolivanjem krvi kijamet navijesti

Nekoliko napomena o šutnji U nekim predajama stoji da je šutnja bolja od govora: 1. Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

“Spas vjernika je u čuvanju jezika svoga.”50

.‫ن ََجا ُة الْ ُمؤ ِْمنِ ِفي ِح ْف ِظ لِ َسانِ ِه‬

2. Na drugom mjestu kaže:

.‫َم ْن َص َم َت ن ََجى‬ “Ko šutljiv bude spasit će se.”51 3. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫وت ِم ْن َذ َه ٍب‬ َ ‫الس ُك‬ ُّ ‫َقا َل لُ ْق َما ُن لِا ْب ِن ِه َيا ُب َن َّي �إِ ْن كُ ْن َت َز َع ْم َت �َأ َّن الْ َكلَا َم ِم ْن ِف َّض ٍة َف إِ� َّن‬

“Lukman je rekao sinu svome: ‘Sinko moj, ako držiš da je govor srebro, znaj da je šutnja zlato.’”52 4. Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

.‫الص ْم َت‬ َّ ‫َم ْن َس َّر ُه �َأ ْن َي ْس َل َم َف ْل َي ْل َز ِم‬

“Koga raduje pomisao da spašen bude neka se drži šutnje.”53

5. Došao je neki čovjek kod Božijeg poslanika, s.a.v.a., i rekao:

‫لت َف َما �َأتَّ ِقي‬ ُ ُ‫�َأخْ ِب ْرنِي َعنِ ال�إ ْسلا ِم بِ�َأ ْم ٍر لا �َأ ْس�أ ُل َع ْن ُه �َأ َحدًا َب ْع َد َك قال قُ ْل �آم ْن ُت بِالل ِه ثُ َّم ْاس َت ِق ْم ق‬ .‫َف�أ ْو َم�َأ بِ َي ِده �إِلَى لِ َسانِ ِه‬ Usul-e Kafi, sv.2, str. 114, babu-s-samt ve hifzi-l-lisan, hadis br. 9. El-Haka’ik fi mehasini-l-’ahlak, Islamijje, 1378. H., str. 65. 52 Usul-e Kafi, sv.2, str. 114; El-Haka’ik fi mehasini-l-’ahlak, str. 66. Poznata izreka “Govor je srebro, a šutnja je zlato” preuzeta je odavde. 53 Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 193. 50 51

“‘Obavijesti me od islama o nečemu o čemu nakon tebe nikog drugog neću pitati.’ On mu reče: ‘Reci: Vjerujem u Boga! Zatim, budi ustrajan.’ Zapitah onda: ‘Čega da se čuvam?’ Poslanik tada rukom pokaza na jezik.”54

Obilježje istraživača O koristima šutnje Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je sljedeće: “Šutnja je put istraživača i uporište onih koji okom srca posmatraju čvrste i postojane istine Ovoga svijeta; onih koji duboko promišljaju o zbiljama vremena prošlih, raščlanjuju ih i koji iznose istine koje pera ne napisaše niti knjige prenesoše.” Potom je pobrojao koristi i učinke šutnje, kazujući: 1. Šutnja je ključ svakog spokoja na Ovom i Onom svijetu. 2. Šutnja donosi Božije zadovoljstvo. 3. Šutnja olakšava polaganje računa na Sudnjem danu. 4. Šutnja je sredstvo kojim se čovjek čuva od grešaka i propusta. 5. Šutnja je zastor neznalici, a ukras učenome. 6. Šutnja je sredstvo rastakanja putenih strasti. 7. Šutnja je sredstvo duhovne vježbe. 8. Putem šutnje se kuša slast robovanja i šapuće sa Gospodarom. 9. Šutnja smekšava tvrdoću srca. 10. Šutnjom se stiču stid i bogobojaznost. 11. Šutnja povećava razmišljanje i promišljanje i čovječnost. 12. Šutnja pospješuje razumijevanje te čovjekovu oštroumnost i razboritost. Imam Sadik, mir neka je s njim, je potom rekao: “Sada, kada si saznao koje su koristi šutnje, usta zatvori i sve dok primoran ne budeš, ništa ne zbori, posebno ako ne nađeš nikoga s kim bi o Bogu i u ime Boga razgovarao.” Onda je još dodao: “Sredstva kojima ljudi bivaju uništeni i putem kojih nalaze izbavljenje su govor i šutnja. Pa blago li onom ko uspije spoznati lijep i ružan govor te se uputi u koristi i blagotvorne učinke šutljivosti i šutnje, jer šutnja je jedna od ćudorednih odlika poslanika Božijih i obilježje robova Njegovih odabranih. Spozna li neko vrijednost govora, neće uludo govoriti Isto, str. 192.

i sebe će šutnjom obilježiti, a onome ko spozna blagodati šutnje i povjeri joj na čuvanje riznice i tajne srca svoga, robovanje će biti i šutnja i govor; zbilju ovog robovanja ne zna niko, osim Boga.”55 • Neophodno objašnjenje i važna napomena Naravno, treba napomenuti da osnovna svrha predaja o šutnji nije da čovjek treba uvijek držati jezik za zubima i ništa ne govoriti, te da čak i prilikom dokazivanja vlastitog prava ili prava drugih treba izabrati šutnju i ne ustajati u svoju odbranu. Svrha im je, zapravo, spriječiti isprazan govor i bespotrebno brbljanje, jer ukoliko predaje o šutnji protumačimo na način da iz njih izvučemo preporuku po kojoj čovjek treba šutjeti kao zaliven i ne dizati svoj glas čak ni pred nepravdom nepravednika niti pred izopačenošću pokvarenjaka, onda je takvo tumačenje, bez ikakve dvojbe, u suprotnosti sa neophodnošću jasnog vjerozakona, koji je “naređivanje dobra i odvraćanje od zla” proglasio najvažnijom dužnošću, a šutnju naspram nepravde kao velik grijeh. Kada bi se pred nasiljem i zlodjelima trebalo šutjeti, islam bi se našao u životnoj opasnosti. U ovakvim prilikama islam zapovijeda da se šutnja prekine i da se povikne i glas povisi, te da se i druge ljude potakne da ustanu protiv pokvarenosti i nepravde, jer: Sl’jepca ka bunaru da hodi gdje vidiš, Gr’jeh je ako mirno nastaviš da sjediš!

Ustvari, oni koji u ovakvim slučajevima šute prave se da nisu jasno uočili kur’ansko načelo “naređivanja dobra i odvraćanja od zla”, koje se smatra jednom od najvažnijih dužnosti na koju je stavljen poseban naglasak u Kur’anu Časnom kao i u predajama prenesenim od Poslanikove porodice, mir neka je s njima, gdje se oni koji napuste ovo načelo izlažu prijekoru i srdžbi Božijoj. Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je:

‫يف الَّ ِذي َلا‬ َّ ‫يف الَّ ِذي َلا ِد َين لَ ُه َف ِقي َل َو َما الْ ُمؤ ِْم ُن‬ َّ ‫ض الْ ُمؤ ِْم َن‬ ُ ‫الض ِع‬ َ ‫الض ِع‬ ُ ‫�إِ َّن اللَّ َه َع َّز َو َج َّل لَ ُي ْب ِغ‬ .ِ‫ِد َين لَ ُه َقا َل الَّ ِذي َلا َي ْن َهى َعنِ الْ ُم ْن َكر‬ “Bog Uzvišeni uistinu prezire slabog vjernika koji nema vjere.” Upitali su ga: “Ko je slabi vjernik koji nema vjere?” Odgovorio je: “Onaj koji ne odvraća od zla.”56 Misbahu-š-šeri’a, poglavlje 27. Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 11, str. 397.

55 56

Kada bi čovjek trebao uvijek šutjeti i ne sprječavati ono što je zlo i ružno, Imam Bakir, mir neka je s njim, ne bi rekao sljedeće:

ِ ‫َو ْي ٌل لِ َق ْو ٍم َلا َي ِدي ُنو َن اللَّ َه بِا ْل� َأ ْم ِر بِالْ َم ْع ُر‬ .ِ‫وف َو ال َّن ْه ِي َعنِ الْ ُم ْن َكر‬ “Teško narodu koji ne ispovijeda vjeru u Boga naređujući dobro i odvraćajući od zla.”57 Jer, ukoliko se ne bude provodilo naređivanje dobra i odvraćanje od zla, neće se pridržavati niti jedne druge dužnosti. Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫�إِ َّن ا ْل� َأ ْم َر بِالْ َم ْع ُر‬ .‫ض‬ َ ‫وف َو ال َّن ْه َي َعنِ الْ ُم ْن َك ِر َفر‬ ُ ِ‫ِيض ٌة َع ِظي َم ٌة بِ َها تُقَا ُم الْف ََرائ‬

“Uistinu je naređivanje dobra i odvraćanje od zla dužnost velika na osnovu koje se izvršavaju dužnosti druge.”58

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, o naređivanju dobra i borbi protiv zla kaže sljedeće:

.ٍ‫و �َأ ْف َض ُل ِم ْن َذلِكَ كُلِّ ِه َك ِل َم ُة َعد ٍْل ِع ْن َد �إِ َما ٍم َجائِر‬... َ “...A najbolja od svega toga jeste riječ pravedna pred vladarom nepravednim.”59 Najkraće, kada se u predajama govori o vrijednosti šutnje i šutljivosti, misli se prije svega na isprazne i bespotrebne riječi koje čovjek izgovara, ili pak na ogovaranje, potvaranje, laganje, klevetanje i sl. U takvim prilikama čovjek se treba ustegnuti i držati jezik za zubima:

.‫الصمت �أليق بالفتى من منطق في غير حينه‬ “Čovjeku je priličnije šutjeti nego govoriti kada ne treba.”60 U nekim predajama, govoru se daje prednost nad šutnjom u primjeru kada taj govor za sobom ne povlači nikakvu štetu i ako neće nauditi čovjekovom vjerovanju:

ِ ‫الس ُك‬ ‫ات َف إِ� َذا َس ِل َما ِم َن‬ ٌ ‫ لِ ُك ِّل َو ِاح ٍد ِم ْن ُه َما �آ َف‬:‫وت �َأ ُّي ُه َما �َأ ْف َض ُل َفقَا َل‬ ُّ ‫الس َّجا ُد ع َعنِ الْ َكلَا ِم َو‬ َّ ‫ُس ِئ َل‬ ِ ‫الس ُك‬ ِ ‫ا ْل� آ َف‬ ِ ‫ف ذَلكَ َيا ا ْب َن َر ُس‬ ‫ول اللَّ ِه ص َفقَا َل لِ� َأ َّن اللَّ َه َع َّز َو‬ َ ‫وت ِقي َل َو َك ْي‬ ُّ ‫ات َفالْ َكلَا ُم �َأ ْف َض ُل ِم َن‬ Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 11, str. 393. Isto, str. 395. 59 Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka br. 374. 60 Ez-zeri’a ila mekarimi-š-šeri’a, str. 96. 57 58

ِ ‫الس ُك‬ ِ ‫الس ُك‬ ‫وت َو‬ ُّ ِ‫وت �إِنَّ َما َب َع َث ُه ْم بِالْ َكلَا ِم َو َلا ْاس ُت ِحق َِّت الْ َج َّن ُة ب‬ ُّ ِ‫َج َّل َما َب َع َث ا ْل�َأنْ ِب َي َاء َو ا ْل� َأ ْو ِص َي َاء ب‬ ِ ‫الس ُك‬ ِ ‫الس ُك‬ ِ ‫َلا ْاس ُت‬ ‫وت َو �إِنَّ َما َذلِكَ كُلُّ ُه بِالْ َكلَا ِم َما كُ ْن ُت‬ ُّ ِ‫وت َو َلا ت ُو ِق َي ِت ال َّنا ُر ب‬ ُّ ِ‫وج َب ْت َو َلا َي ُة اللَّ ِه ب‬ ِ ‫الس ُك‬ ِ ‫الس ُك‬ .‫وت‬ ِ ‫لِ� َأ ْع ِد َل الْ َق َم َر بِالشَّ ْم‬ ُ ‫وت بِالْ َكلَا ِم َو لَ ْس َت ت َِص‬ ُ ‫س �إِنَّكَ ت َِص‬ ُّ ِ‫ف َفضْ َل الْ َكلَا ِم ب‬ ُّ ‫ف َفضْ َل‬

“Sedžad je bio upitan o govoru i šutnji, tj. o tome koje od to dvoje je bolje, pa je rekao: ‘Svako od to dvoje štete određene nosi, a kada su sačuvani od tih šteta, tada je govor bolji od šutnje.’ Upitaše ga: ‘A kako to, sine Poslanika Božijeg, s.a.v.a.?’ On odgovori: ‘Tako što Bog Uzvišeni nije poslao poslanike i njihove izvršitelje oporuke sa šutnjom, nego ih je poslao sa govorom; ni Džennet se šutnjom ne zaslužuje, niti se šutnjom prijateljstva Božijeg dostojan postaje, niti se šutnjom čuva od Vatre – sve se to samo govorom postiže. Ja nipošto ne izjednačavam Mjesec sa Suncem. Opisuješ prednosti šutnje govorom, a ne opisuješ prednosti govora šutnjom.’”61

Dakle, kao što se Mjesec ukazuje zahvaljujući svjetlosti Sunca, tako se i prednosti šutnje ukazuju zahvaljujući govoru. Obrnuto nije moguće, tj. nemoguće je Sunce prikazati posredstvom Mjeseca. Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

.‫َر ِح َم الل ُه َع ْبدًا قال خَ ًيرا َف َغ ِن َم �َأ ْو َس َك َت َع ْن ُسو ٍء َف َس ِل َم‬

“Neka se Bog smiluje robu koji govori dobro – pa korist priskrbi, ili koji ne govori zlo – pa se izbavi.”62 U jednoj predaji od Imama Rize, mir neka je s njim, kaže se:

ِ ‫ِم ْن َعلَا َم‬ ِ ‫اب ِم ْن �َأ ْب َو‬ ‫الص ْم َت‬ َّ ‫اب الْ ِح ْك َم ِة �إِ َّن‬ َّ ‫الص ْم ُت �إِ َّن‬ َّ ‫ات الْ ِف ْق ِه الْ ِح ْل ُم َو الْ ِع ْل ُم َو‬ ٌ ‫الص ْم َت َب‬ .ٍ‫َي ْك ِس ُب الْ َم َح َّب َة �إِنَّ ُه َدلِي ٌل َع َلى كُ ِّل خَ ْير‬

“U znakove učenosti spadaju: blagost, znanje i šutljivost. Šutljivost, uistinu, predstavlja jedna od vrata mudrosti; šutljivost, uistinu, priskrbljuje ljubav; ona, uistinu, vodi dobru svakom.”63 Imajući u vidu učinke šutnje i šutljivosti koji se ističu u navedenoj predaji, jasno je na koju vrstu šutnje se misli, budući da svaka vrsta šutnje ne može posjedovati takve vrijednosti. El-Haka’ik fi mehasini-l-’ahlak, str. 66; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 68, str. 274, [ovdje se naznačena predaja prenosi u nešto širem obliku]. 62 Miškatu-l-envar, str. 175. 63 Usul-e Kafi, sv.2, str. 113, u: babu-s-samt ve hifzi-l-lisan, hadis br. 1; Tuhefu-l-’ukul, str. 332 (uz neznatne razlike u tekstu). 61

Zaključak rasprave Iz onog što smo izložili izvlačimo sljedeći zaključak: blagodat govora, sa svom svojom vrijednošću i značajem koje posjeduje, ima dvije sastavnice – povoljnu i nepovoljnu, a na početku dionice samoizgradnje više pažnje posvećuje se onoj povoljnoj nego onoj nepovoljnoj sastavnici. Potom, kada čovjek na ovoj dionici poodmakne naprijed i ovlada svojim jezikom, više mu se ne nameće pitanje šutnje, nego pitanje šutljivosti, budući da se potpuna šutnja ne naziva šutljivošću, nego se šutljivošću označava smislena i nadzirana šutnja, odnosno, šutnja koja je utemeljena. Dakle, ono što se zahtijeva nije potpuna, nego opravdana šutnja, jer, kao što smo već kazali, govor i izražavanje uvjerenja, kao i naređivanje i zabranjivanje često su potrebni i obavezni te je u takvim primjerima – dobro obratite pažnju! – zabranjeno šutjeti.

Odgovornosti jezika Etičari smatraju da je jako teško nadzirati jezik, jer neki ljudi mogu nadzirati svoje ruke i nikoga ne ošamariti, mogu nadzirati svoje noge i ne ići tamo gdje ne treba i ne otići na stranputicu itd., ali mnogi nisu u stanju nadzirati svoj jezik. U tom smislu Čisti Imami, mir neka je s njima, davali su u pogledu čuvanja jezika od grijeha ozbiljne savjete, budući da čovjek počini mnoge grijehe i greške upravo zbog nenadziranja jezika. Plemeniti poslanik, s.a.v.a., kaže:

. ‫�إِ َّن �أ ْك َثر خَ َطا َيا ا ْبنِ �آد َم ِفي لِ َسانِ ِه‬

“Uistinu većina grešaka čovjekovih je u jeziku njegovom.”64 Imam Ali, mir neka je s njim, veli:

“Jezik je zvijer – ako se pusti, ugrist će.”65

.‫اللِّ َسا ُن َس ُب ٌع �إِ ْن خُ لِّ َي َع ْن ُه َعق ََر‬

Na drugom mjestu Imam Ali, mir neka je s njim, govori o jeziku kao o nepokornom i tvrdoglavom konju: Gazali, Ihja’u-l-’ulumi, sv. 3, str. 108; Kenzu-l-‘ummal, sv. 3, str. 549, hadis br. 7841. 65 Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka br. 374. 64

ِ ‫وح بِ َص‬ ‫اح ِب ِه َو اللَّ ِه َما �َأ َرى َع ْبداً َي َّت ِقي َت ْق َوى َت ْن َف ُع ُه‬ ٌ ‫ َو لْ َيخْ َتز ِِن ال َّر ُج ُل لِ َسانَ ُه َف إِ� َّن َه َذا اللِّ َسا َن َج ُم‬... ...‫َح َّتى َيخْ َت ِز َن لِ َسانَه‬

“...I neka čovjek čuva jezik svoj – jer, uistinu je jezik ovaj nepokoran vlasniku svome, a tako mi Boga, ja ne vidjeh nijednog roba da se čuva bogobojaznošću koja mu je od koristi, a da ne čuva jezik svoj...”66 U nekoj drugoj prilici, Imam Ali, mir neka je s njim, kao ishod nenadziranja jezika najavljuje vatru džehennemsku, pa kaže:

‫ َم ْن َكث َُر َكلَا ُم ُه َكث َُر خَ َط ُؤ ُه َو َم ْن َكث َُر خَ َط ُؤ ُه َق َّل َح َيا ُؤ ُه َو َم ْن َق َّل َح َيا ُؤ ُه َق َّل َو َر ُع ُه َو َم ْن َق َّل َو َر ُع ُه‬... ...‫ات َق ْل ُب ُه َدخَ َل ال َّنار‬ َ ‫ات َق ْل ُب ُه َو َم ْن َم‬ َ ‫َم‬ “...Ko mnogo govori – mnogo griješi, a ko mnogo griješi – malo se stidi, a ko se malo stidi – malo se zabranjenog kloni, a ko se malo zabranjenog kloni – srce mu umre, a kome srce umre – u Vatru će ući...”67

Ogovaranje Jedna od šteta koju jezik nanosi, a koja spada u velike grijehe jeste ogovaranje. Gibet (ogovaranje) u arapskom jeziku ima paradigmu kao i zinet (ukras) i znači govoriti loše nekome iza leđa i govoriti o nekome nešto što mu se ne dopada. Ovo široko i općenito pojmovno određenje obuhvata razne vrste ogovaranja, potvaranja, klevetanja, laži,68 psovki pa čak i navođenja nečijih vidljivih nedostataka, dok, zapravo, svaki od ovih pojmova ima posebno značenjsko određenje i na njih se sa vjerozakonskog stanovišta odnose posebni propisi, i svi oni ne potpadaju u primjere ogovaranja kao stručnog izraza. Prema tome, u jeziku je pojam ogovaranje (gibet) širi od stručnog naziva ogovaranje te se i u predajama ponekad koristi u istom značenju, tj. kao opći pojam.69

Ogovaranje u terminologiji islamskih pravnika Pojmovno određujući ogovaranje, islamski pravnici se koriste različitim izrazima, koji na prvi pogled mogu ukazivati na njihova neslaganja u pogledu Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 175. Isto, izreka 341. 68 Potvaranje i klevetanje podrazumijevaju lažno pripisivanje nečega nekome, dok laž (’ifk) označava pretjeranu laž, ili kako se kaže, očite i velike laži, a u pravnoj terminologiji se za laži o Bogu i Poslaniku koristi termin ’ifk. 69 Poput predaje koja se prenosi od Aiše, a u kojoj se navođenje vidljivih nedostataka prekorava kao ogovaranje. 66 67

definicije ogovaranja, ali pažljivim i pomnim razmatranjem izlazi na vidjelo da do razilaženja po pitanju izraza ne dolazi usljed razlika u poimanju, nego zbog namjere da se predmet objasni i odvoji od drugih sličnih pojmova. Drugim riječima, islamski pravnici nisu nastojali dati logičko određenje ogovaranja kako bi se izuzimanjem ili dodavanjem jednog uvjeta dovelo do suštinske promjene, već su, navođenjem ovih uvjeta, htjeli odvojiti primjere ogovaranja, u smislu leksičke definicije, od sličnih primjera, kao što su: kleveta, laž, psovka, nalaženje nedostataka, ismijavanje, vrijeđanje i ponižavanje, uznemiravanje i nanošenje boli riječima, širenje razvrata itd., a sa kojima se ona, u pogledu primjera, ponekad miješa, upravo zato da bi svaka od pobrojanih kategorija imala poseban propis i zasebne pravne i vjerozakonske posljedice. Da bude jasnije, svaka od spomenutih kategorija spada u velike grijehe, ali njihova zabranjenost zavisi od kategorije i osobenosti njih samih, a ne od kategorije ogovaranja, i svaki od njih nalazi se na posebnoj razini grijeha i ima srazmjerne odraze te se i iskupnina i nadoknada razlikuju od primjera do primjera. Naprimjer, ako neko, nalazeći nedostatke, navede vidljivi nedostatak jednog vjernika ili pak prepriča neki njegov javni grijeh, počinit će grijeh, ali ne u svojstvu “ogovaranja”, nego u svojstvu “nalaženja nedostataka” i “širenja priča o nemoralu”. Drugi primjer: ako neko nekome iza leđa pripiše osobinu koju ovoj nema ili ga pak nazove pogrdnim imenom i opsuje ga, smatrat će se grješnikom, i to zbog klevete i psovanja, a ne zbog ogovaranja. Također je moguće da čovjek nekada jednim činom počini nekoliko grijeha, odnosno, da jednim govorom odjednom sabere ogovaranje, klevetu, nalaženje nedostataka, psovanje i vrijeđanje, te će samim tim i njegov grijeh biti teži i veći. Prema tome, svaki islamski pravnik je navođenjem jednog ili više uvjeta odredio granice propisa ogovaranja, čime – kao što smo već istakli – nije imao namjeru ponuditi jednu potpunu logičku definiciju, kako bi dodavanjem ili izuzimanjem jednog uvjeta razlučio ovu od ostalih definicija. Stoga, moglo bi se kazati da ogovaranje uključuje jedan pojam, onaj leksički, i upravo na taj pojam ukazuju islamski pravnici posebnim kategorijama i uslovima. Ali, potrebno je znati da po pitanju zabranjenosti ogovaranja islamski pravnici ne zastupaju jedinstven stav; neki od njih uslovljavaju njegovu zabranjenost dodavanjem, a drugi pak izuzimanjem određenog uvjeta. Sve u svemu, ovi uvjeti uslovljavaju propis, a ne bivstvovanje samog predmeta, tj. oni koji dodaju ove uvjete drže da se zabranjenost ogovaranja stupa na snagu samo u slučaju postojanja ovog uvjeta; u suprotnom, pod pretpostavkom da je ogovaranjem izrečena istina, zabranjenost se ne ostvaruje, i ma koliko sa drugog stanovišta (naprimjer, klevete, psovke, uznemiravanja itd.), sami čin bio zabranjen, on nema nikakve veze 96

sa ogovaranjem. U svakom slučaju, uvjeti i pretpostavke koje islamski pravnici navode su sljedeći: a) Da govorenje bude vid otkrivanja i razotkrivanja tajne. Prema tome, pričanje o vidljivim nedostacima i grijesima nije ogovaranje i za njega se ne tereti kao za grijeh ogovaranja, premda je moguće da u pogledu vrijeđanja i ponižavanja ili širenja razvrata bude zabranjeno te da kazna za njega ne bude u srazmjeri sa razinom ovoga grijeha. b) Da navedena slabost nije izmišljena, tj. kada zaista postoji kod pojedinca na kojeg se govorenje odnosi. Dakle, ako slabost ne postoji, onda je izgovoreno kleveta, a onaj ko ju je izrekao podliježe kazni kao klevetnik, dok je njegov grijeh veći i teži od grijeha koji se stručno naziva ogovaranje. c) Da pobuda bude nalaženje nedostataka. Prema tome, ukoliko se poroci drugih ljudi budu navodili radi zaštite njihove koristi, onda to sa vjerozakonskog stanovišta ne predstavlja teškoću, makar suprotna strana i ne bila time zadovoljna. Tako je, naprimjer, kada se liječniku govori o osobinama bolesnika, budući da otkrivanje tih osobina ide u korist samog bolesnika, iako on u početku može zbog toga negodovati. Isto tako, navođenje nečijih dobrih osobina u sklopu izricanja pohvale ne smatra se ogovaranjem, makar osobi o kojoj je riječ bilo i krivo zbog toga. Naravno, ukoliko otkrivanje nečijih dobrih osobina dovede do uznemiravanja dotične osobe, onda to nije dobro, ali se ne smatra ogovaranjem, već uznemiravanjem brata vjernika, na što se odnosi poseban propis. d) Da osoba koju se ogovara bude jasno određena, bilo navođenjem imena i ostalih osobina, bilo pokazivanjem rukom i prenesenim govorom na način da sagovornik prepozna o kome se radi. Tako, ako se govori općenito i ne bude jasno o kojoj osobi se radi, ili ako je sagovornik ne poznaje, onda se taj čin ne smatra ogovaranjem. e) Da osoba o kojoj se govori ne bude musliman i čovjekov brat po vjeri. Prema tome, nema prepreke ogovaranju nevjernika, mnogobošca i otpadnika. f) Da osoba o kojoj se govori bude poznata po razvratu. Dakle, ako neko javno čini grijeh, dozvoljeno ga je ogovarati, jer takva osoba ne zazire od činjenja grijeha, niti bježi od svoje grješnosti, niti strepi od mogućnosti da drugi ljudi saznaju za njegovo nedolično ponašanje. Ovo bi bio skup uvjeta i uslova koji se nalaze u terminologiji islamskih pravnika, etičara pa čak i nekih jezikoslovaca, koje su oni naveli rukovodeći se vjerozakonskim uslovima. Premda se neki od ovih uslova ne utiču na 97

ostvarenje leksičkog značenja riječi, ipak, uzimajući u obzir uslove koji se navode u predajama i islamskim pravnim izvorima, treba znati da oni utiču na pravosnažnost vjerozakonskih propisa. Sada vam skrećemo pažnju na ajete i predaje koji se odnose na ovu temu.

Ogovaranje sa stanovišta Kur’ana Nema sumnje da ogovaranje spada u velike grijehe i da počinilac velikog grijeha zaslužuje Džehennem. Tako Imam Sadik, mir neka je s njim – tumačeći ajet: Ako se budete klonili velikih grijeha, onih koji vam se zabranjuju, Mi ćemo preći preko manjih grijeha vaših i uvest ćemo vas u mjesto divno70 – kaže:

.‫الْ َك َبائِ ُر الَّ ِتي �َأ ْو َج َب اللَّ ُه َع َّز َو َج َّل َع َل ْي َها ال َّنار‬

“Veliki grijesi su oni za koje je Bog Uzvišeni kao kaznu vatru naredio.”71

Kur’an Časni u nekoliko primjera oštro prekorava i zabranjuje ogovaranje, pa kaže: ُّ ُ ِّ ُ‫ٌ ِّ ل‬ ‫َويْل لك ه َم َز ٍة ل َم َز ٍة‬ Teško svakom klevetniku-podrugljivcu! (El-Humeze, 1) َ َ َ‫َ اَ َ ْ َ َّ ْ ُ ُ َ ْ ً َ حُ ُّ َ َ ُ ُ ْ َ َ ْ ُ َ ح‬ َ َ ًْ َ ُ ‫كر ْهتُ ُم‬ ‫وه‬ ‫ف‬ ‫ا‬ ‫ت‬ ‫ي‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ي‬ ‫خ‬ ‫يب أحدكم أن يأكل لْم أ‬ ِ ‫ول يغتب بعضكم بعضا أ‬ ِ ِ ِ (...) I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi neko od vas volio da jede meso mrtvoga brata svoga, - pa vama je to odvratno! (...) (El-Hudžurat, 12) Iz ova dva ajeta može se izvući zaključak da je ogovaranje uslovljeno pobudom nalaženja nedostataka, jer se u prvom ogovaranje osuđuje kao ruganje i kleveta, dok se u drugom ogovaranje upoređuje sa jedenjem mesa mrtvog brata u vjeri, i to stoga što ogovaranje znači ubijanje ličnosti drugih ljudi. Moglo bi se kazati da onaj koji ogovara gazi njihovu ličnost i uklanja ih sa životne pozornice. Onaj koji ogovara svojim činom ogovaranja polučuje zapravo dvije stvari: prvo, sramoti onoga drugog; drugo, na ovaj način on pribavlja za sebe korist, položaj i čast. On, ustvari, misli da će uklanjanjem ličnosti drugih ljudi sačuvati vlastitu čast i, takoreći, svoju ličnost vidi u postupku gaženja i usmrćivanja drugih. ُ ْ ْ ُ َ ْ ُ َ ِّ َ ْ ُ َ ْ ِّ َ ُ ُ ْ َ َ ْ َ ْ ُ َ َ َ َ ْ ُ َ ْ َ‫ج‬ ً ‫كم ُّم ْد َخالً َكر‬ ‫يما‬ ‫( إِن تتنِبوا كبآئِر ما تنهون عنه نكفر عنكم سيئاتِكم وند ِخل‬En-Nisa', 31) ِ 71 Usul-e Kafi, sv. 2, str. 276, babu-l-keba’ir, hadis 1. 70

Drugi zaključak koji izvlačimo iz ovog ajeta jeste da je ogovaranje zabranjeno samo u slučaju muslimana, jer izrazi “jedni druge” i “meso brata svoga” ukazuju na vjernike te samim tim ne obuhvataju nevjernike. Treći zaključak koji bi se mogao izvući iz ovog časnog ajeta jeste da se o ogovaranju može govoriti samo u primjeru kada osoba o kojoj se govori nije prisutna, jer pored toga što riječ gibet (ogovaranje, odsutnost) ukazuje na neprisustvovanje, i riječ mejten (mrtvog) potvrđuje isto značenje, zato što se u ajetu ogovarana osoba zamišlja kao mrtva. Dakle, na isti način na koji je odsutna umrla osoba i ne može stati u svoju odbranu, tako ni ogovarana, usljed njezine odsutnosti nije u stanju braniti svoju čast i ugled. Četvrti zaključak jeste da baš kao što umrla osoba neće više oživjeti, tako se ni izgubljena čast ne može povratiti. A Bog najbolje zna. Koliko li je samo ljudi koji su umrli uvrijeđeni, pa sad čekaju Sudnji dan da se susretnu s onima koji su ih uvrijedili, te da onda, pred Bogom Uzvišenim, pristupe sudu i zatraže pravdu. Utičemo se Bogu od zla šejtanskoga i srdžbe Svemilosnika! ْ‫َّ حُ ُّ ُهّ ج‬ َْ ّ‫َّ َ ُ َ َ اَ َ ُه‬ ً ‫الل َسم‬ ً ‫يعا َعل‬ ُّ ‫ال َ ْه َر ب‬ ‫يما‬ ‫الس َو ِء ِم َن الق ْو ِل إِال من ظ ِلم وكن‬ ‫يب الل‬ ِ ‫ال‬ ِ ِ ِ Bog ne voli da iko o zlu javno govori, osim onaj kome je učinjena nepravda. – A Bog sve čuje i sve zna. (En-Nisa’, 148)

Iz ovih ajeta zaključuje se da Bog ne voli da se obznanjuju tuđa loša djela, niti da se otkrivaju tuđi poroci, niti da se ljudi sramote.

Ogovaranje sa stanovišta predaja U islamskim predajama se krajnje ozbiljno zabranjuje ogovaranje te se navode loše posljedice koje ono za sobom povlači, u pogledu čega ćemo povesti jednu iscrpnu raspravu, budući da ljudi manje pridaju pažnju zabranjenosti i grijehu ogovaranja te, kako kaže Šehid Sani, Bog mu se smilovao: “Većina ljudi nastoji ustrajati u obavljanju namaza, posta te drugih ibadeta i svega onoga po čemu njihov položaj postaje vrjedniji kod Gospodara, pa se klone i većine zabranjenih djela, kao što su blud, pijenje alkohola itd. Ipak, uprkos svemu rečenom, glavninu raspoloživog vremena uzalud troše na zabavama i provodima na kojima pričaju o koječemu i gdje sramote svoju braću po vjeri, ne smatrajući to grijehom, kao da ne strahuju od prijekora Boga Uzvišenog usljed činjenja takvih djela. 99

Sve u svemu, mnogi ljudi ogovaraju tako kao da to ne smatraju grijehom, zanemarujući pri tom činjenicu da sva dobra djela koja čine – bivaju poništena jednim činom ogovaranja.

Kaljanje časti muslimana gore je od uzimanja kamate Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je:

‫ين َزن َْي ًة َي ْزنِ َيها ال َّر ُج ُل‬ َ ِ‫�إِ َّن ال ِّد ْر َه َم ُي ِص ُيب ُه ال َّر ُج ُل ِم َن ال ِّر َبا �َأ ْع َظ ُم ِع ْن َد اللَّ ِه ِفي الْخَ ِطي َئ ِة ِم ْن ِس ٍّت َو َثلَاث‬ .‫ض ال َّر ُج ِل الْ ُم ْس ِلم‬ ُ ‫َو �إِ َّن �َأ ْر َبى ال ِّر َبا ِع ْر‬

“Uistinu je srebrenjak koji čovjek zaradi kamatom kod Boga veći grijeh od trideset i šest čina bluda koje čovjek počini, a najveća kamata koja se uzima je čast čovjeka muslimana.”72

Ogovaranje je gore od bluda Džabir bin Abdullah i Ebu Sa’id Hudri od plemenitog Poslanika, s.a.v.a., prenosi da je rekao:

ِ ‫وب اللَّ ُه َع َل ْي ِه َوا َّن َص‬ ‫اح َب‬ ُ ‫وب َف َي ُت‬ ُ ‫�إِ َّياكُ ْم َو الْ ِغ َيب َة َف إِ� َّن الْ ِغ َيب َة �َأشَ ُّد ِم َن ال ِّزنَا ِا َّن ال َّر ُج َل َق ْد َي ْزنِي َف َي ُت‬ ِ ‫الْ ِغ َيب ِة َلا ُي ْغف َُرل ُه َح َّتى َي ْغ ِف َرلَ ُه َص‬ .‫اح ُب ُه‬

“Čuvajte se ogovaranja, jer uistinu je ogovaranje gore od bluda: zato što je moguće da čovjek blud počini te da se pokaje, pa da mu Bog pokajanje primi, a ogovaraču se neće oprostiti sve dok mu ne oprosti onaj kojeg je ogovarao.”73

Ogovaranje je poput jedenja mesa umrlog Na isti način na koji Kur’an Časni smatra ogovaranje jedenjem mesa brata muslimana i brojne predaje ukazuju na ovo pitanje, posvećujući mu pažnju. Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 253; et-Tergib ve-t-terhib, sv. 3, str. 503; Gazali, Mukašifetu-l-kulub, str. 156; Envar nu’manijje, str. 259; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 222. 73 Kešfu-r-rejbe, str. 6; Mekasib muharreme, str. 40; et-Tergib ve-t-terhib, sv. 3, str. 511, hadis 24; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 601; Envar nu’manijje, str. 259; Džami’u-s-se’adat, sv. 2, str. 302; Mehedždžetu -l-bejda’, sv. 5, str. 251; Ihja’ ulumi-d-din, Bejrut, sv. 3, str. 141. 72

100

Tako Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., kaže:

. ‫اب الْ ُم ْؤ ِمنِ فُ ُسو ٌق َو ِق َتالُ ُه كُ ْف ٌر َو �َأ ْك ُل لَ ْح ِم ِه َم ْع ِص َي ٌة َو ُح ْر َم ُة َمالِ ِه ك َُح ْر َم ِة َد ِمه‬ ُ ‫ِس َب‬

“Psovati vjernika je grijeh, boriti se protiv njega je nevjerstvo, jesti meso njegovo je neposluh prema Bogu, a svetost imetka njegovog je poput svetosti krvi njegove.”74 Činjenica da Kur’an Časni i predaje kazuju o ogovaranju kao o jedenju mesa mrtvog čovjeka svjedoči koliko je velik i težak ovaj grijeh. Izrazi ove vrste koriste se samo u primjeru ogovaranja. Onaj ko biva ogovaran – budući da nije prisutan, kako bi se mogao odbraniti, pa mu se usljed toga kalja čast i gazi njegova ličnost kod ljudi – upoređuje se sa mrtvacem. Jer, ukoliko se okalja nečija čast u društvu, ništa više je ne može vratiti i on će među ljudima ostati zauvijek ponižen. Stoga, onaj koji ogovara je kao onaj koji jede meso svoga brata muslimana, iako je ovaj mrtav, i to da bi sebi priskrbio neki položaj. Tibrisi, Bog mu se smilovao, piše o povodu spuštanja časnog ajeta: I ne ogovarajte jedni druge:

ِ ‫اب َر ُس‬ ِ ‫نَ َز َل ِفي َر ُج َل ْينِ ِم ْن �َأ ْص َح‬ ‫ ا ْغ َتا َبا َر ِفي َق ُه َما َو ُه َو َس ْل َما ُن َب َعثَا ُه‬،‫ صلى الله عليه و �آله‬،‫ول اللَّ ِه‬ ِ ‫ لِ َي�أْتِ َي لَ ُه َما بِ َط َعا ٍم َف َب َع َث ُه �إِلَى �ُأ َسا َم َة ْبنِ َز ْي ٍد َو كَا َن خَ ا ِز َن َر ُس‬،‫ صلى الله عليه و �آله‬،‫ول اللَّ ِه‬ ِ ‫�إِلَى َر ُس‬ ‫ول‬ ‫‏ء َف َعا َد �إِلَ ْي ِه َما َفقَا َلا َب ِخ َل �ُأ َسا َم ُة َو َقا َلا‬ ٌ ‫ َع َلى َر ْح ِل ِه َفقَا َل َما ِع ْن ِدي شَ ْي‬،‫ صلى الله عليه و �آله‬،‫اللَّ ِه‬ ‫لِ َس ْل َما َن لَ ْو َب َع ْث َنا ُه �إِلَى بِ ْئ ِر ُس َم ْي َح َة لَغَا َر َما ُؤ َها ثُ َّم انْ َط َلقَا َي َت َج َّس َس ِان ِع ْن َد �ُأ َسا َم َة َما �َأ َم َر لَ ُه َما بِ ِه َر ُسو ُل‬ ِ ‫ ثُ َّم انْ َط َلقَا �إِلَى َر ُس‬،‫ صلى الله عليه و �آله‬،‫اللَّ ِه‬ ‫ صلى‬،‫ َفقَا َل َر ُسو ُل اللَّ ِه‬،‫ صلى الله عليه و �آله‬،‫ول اللَّ ِه‬ ‫ لَ ُه َما َما لِي �َأ َرى خُ ضْ َر َة اللَّ ْح ِم ِفي �َأ ْف َوا ِه ُك َما َ َقا َلا َيا َر ُسو َل اللَّ ِه َما َت َن َاولْ َنا َي ْو ِم َنا َه َذا‬،‫الله عليه و �آله‬ .‫لَ ْحماً َقا َل َظ َل ْل ُت ْم َت�أْكُلُو َن لَ ْح َم َس ْل َما َن َو �ُأ َسا َم َة فنزلت الاية‬

“Spušten je povodom čina dvojice drugova Božijeg poslanika, s.a.v.a., koji su ogovarali svoga druga, a bio je to Selman, kojeg su poslali kod Božijeg poslanika, s.a.v.a., da im donese nešto hrane, pa ga je on poslao kod Usame ibn Zejda, koji je kod Božijeg poslanika, s.a.v.a., bio odgovoran za prtljag, te on reče: ‘Nemam kod sebe ništa’, pa se on vrati kod one dvojice. Oni rekoše: ‘Usama škrtari’, te o Selmanu kazaše: ‘Da smo ga poslali na bunar prepun vode, voda bi u njemu presahla.’ Zatim njih dvojica krenuše da se raspitaju kod Usame o onom što je Božiji poslanik naredio da dobiju, pa im Božiji poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Zašto vidim smeđu boju mesa u ustima vašim?’ – ‘O Božiji poslaniče’, rekoše oni, ‘mi

Usul-e Kafi, sv. 9, str. 359, babu-s-sibab, hadis 2; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 610, hadis 3.

101

danas nismo jeli meso.’ On im reče: ‘Neprestano ste jeli meso Selmana i Usame.’ Tada je bio spušten ovaj ajet.”75 Postoji još velik broj predaja u kojima se ogovaranje predstavlja kao jedenje mesa mrtvog muslimana.76 U svakom slučaju, ovo poređenje, bez presedana u Kur’anu, kao i naglašavanje predaja u pogledu pojašnjenja ovog pitanja, kazuju o odvratnosti ovog djela, koje se smatra najgorim nasiljem prema bratu muslimanu. O nečasnosti ovog djela dovoljno je navesti podatak da čak ni vuk neće jesti meso drugog vuka. Ni vuk neće drugog vuka meso jesti, A mi jedni druge proždiremo javno!

Uništavanje dobrih djela Ogovaranje dovodi do propadanja i poništavanja dobrih djela koja čovjek čini. Imam Sadik, mir neka je s njim, je rekao:

ِ ‫ الْ ِغ َيب ُة َت�أْكُ ُل الْ َح َس َن‬... ‫الْ ِغ َيب ُة َح َرا ٌم َع َلى كُ ِّل ُم ْس ِل ٍم‬ .‫ات َك َما َت�أْكُ ُل ال َّنا ُر الْ َح َطب‬

“Ogovaranje je zabranjeno svakom muslimanu i ono, uistinu, proždire dobra djela kao što vatra proždire drva ogrjevna”77 Čovjek nekad zbog ogovaranja upropasti sva dobra djela koja je dotad učinio, a nagrada za njih bit će upisana u knjigu onoga koga je ogovarao, u vezi s čim vam skrećemo pažnju na sljedeću predaju:

‫ف َب ْي َن َي َد ِي اللَّ ِه تعالى َو ُي ْد َف ُع �إِلَ ْي ِه ِك َتا ُب ُه‬ ُ ‫ ُي ْؤتَى �َأ َح ُدكُم َي ْو َم الْ ِق َيا َم ِة ُفيو َق‬:‫ صلى الله عليه و �آله‬،‫َقا َل َرسو ُل الله‬ ‫ �إِ َّن َر َّبكَ َلا َي ِض ُّل َو َلا‬:‫ َف َيقُو ُل له‬.‫س َه َذا ِك َتابِي َف إِ�نِّي َلا �َأ َرى ِف َيها َطا َع ِتي‬ َ ‫ �إِلَ ِهي لَ ْي‬:‫َفلَا َي َرى َح َس َناتِ ِه َف َيقُو ُل‬ ٍ ‫س ثُ َّم ُي ْؤتَى بِ�آخَ َر َو ُي ْد َف ُع �إِلَ ْي ِه ِك َتا ُب ُه َف َي َرى ِف َيها َطا َع‬ ِ ‫َي ْن َسى و َذ َه َب َع َملُكَ بِا ْغ ِت َي‬ ‫ �إِلَ ِهي‬:‫ات َك ِث َير ًة َف َيقُو ُل‬ ِ ‫اب ال َّنا‬ ِ ‫َما َه َذا ِك َتابِي َف إِ�نِّي َما َع ِم ْل ُت َه ِذ ِه ال َّطا َع‬ .‫ �إِ َّن فُلَاناً ا ْغ َتا َبكَ َفد ُِف َع ْت َح َس َناتُ ُه �إِلَ ْيك‬:‫ات َف َيقُو ُل له‬ “Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže: 'Na Danu sudnjem dovest će jednog od vas, pa će ga zaustaviti pred Bogom Uzvišenim te će mu knjiga njegova

Medžme’u-l-bejan, Bejrut, sv. 9, str. 135. Za više podataka o ovoj temi v. u: Mi’radžu-s-se’ade, sv. 429; et-Tergib ve-t-terhib, sv. 3, str. 506-507; Ihja’ ulumi-d-din, Bejrut, sv. 3, str. 142; Kešfu-r-rejbe, str. 3. 77 Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str.255; Kešfu-r-rejbe, str. 9; Envar nu’manijje, str. 259; Džami’u-s-se’adat, sv. 2, str. 305. 75 76

102

predana biti, pa u njoj svoja dobra djela vidjeti neće te će reći: Bože moj, ovo nije knjiga moja, pa ja u njoj ne vidim pokornost svoju! Bog će mu tad reći: Gospodar tvoj nikad ne zaboravlja niti previđa, a dobra djela tvoja uništilo je tvoje ogovaranje ljudi. Zatim će biti doveden drugi čovjek, pa će mu biti predana knjiga njegova te će u njoj vidjeti mnoga djela pokornosti, pa će reći: Bože moj, ovo nije knjiga moja, ja uistinu nisam učinio sva ova djela pokornosti. On će mu onda reći: Taj i taj čovjek te je ogovarao, pa su dobra djela njegova tebi predata.'”78

Ogovarač je izvan Božijeg pokroviteljstva Imam Sadik, mir neka je s njim, je rekao:

‫س �َأخْ َر َج ُه اللَّ ُه ِم ْن َو َلا َي ِت ِه‬ ِ ‫وءتِ ِه لِ َي ْسق َُط ِم ْن �َأ ْع ُينِ ال َّنا‬ َ ‫َم ْن َر َوى َع َلى ُمؤ ِْمنٍ ر َِوا َي ًة ُيرِي ُد بِ َها شَ ْي َن ُه َو َه ْد َم ُم ُر‬ .‫�إِلَى َو َلا َي ِة الشَّ ْي َط ِان َفلَا َي ْق َبلُ ُه الشَّ ْي َطان‬ “Ko god ispriča nešto protiv vjernika, želeći ga osramotiti i ukaljati njegovu čast, s ciljem da mu naruši ugled u društvu, Bog će ga izvesti iz zaštite Svoje u uvesti u zaštitu šejtanovu, ali šejtan ga neće prihvatiti.”79

Ogovaranje uništava čovjekovu vjeru Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je:

.‫الْ ِغ َيب ُة �َأ ْس َر ُع ِفي دينِ َالر ُجلِ الْ ُم ْس ِل ِم ِم َن ا ْل� آ ِك َل ِة ِفي َج ْو ِف ِه‬

“Ogovaranje brže uništava vjeru čovjekovu nego što vatra uništava utrobu njegovu.”80 Također je rekao i sljedeće:

.َ‫الْ ِغ َيب َة َو ال َّن ِمي َم ُة َي ُح َّت ِان ا ْل ِايما َن كما َي ْع ِض ُد ال ّراعي الشَّ َج َرة‬

“Ogovaranje i prenošenje tuđih riječi stresaju vjerovanje kao što pastir stresa lišće sa stabla.”81

Džami’u-s-se’adat, sv. 2, str. 306; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 258; Envar nu’manijje, str. 259. 79 Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 608; ; Kešfu-r-rejbe, str. 11, sa neznatnim razlikama. 80 Džami’u-s-se’adat, sv. 2, str. 304. 81 Et-Tergib ve-t-terhib, sv. 3, str. 514, hadis 28. 78

103

Kazna za ogovaranje Onaj ko bude ogovarao bit će bez ikakve sumnje, na Sudnjem danu, kažnjen teškom kaznom. Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

‫َم ْن �َأ َك َل لَ ْح َم �أ ِخي ِه ِفي ال ُّدن َْيا قُ ِّر َب �إِلَي ِه َيو َم ال ِقيا َم ِة َف َيقا ُل لَ ُه كُ ْل ُه َمي ًتا َك َما �َأ َك ْل َت ُه َح ًّيا َفي�أْكُلُ ُه َو‬ .‫َي ْك َل ُح َو َي ِض ُّج‬ “Onome ko na Ovom svijetu bude jeo meso svoga brata ono će na Danu sudnjem biti preda nj posluženo i reći će mu se: 'Jedi ga mrtvog kao što si ga jeo dok je živ bio!' – pa će on jesti namršten i vrišteći.”82 Prenosi se da je rekao i sljedeće:

‫َم َر ْر ُت لَ ْي َل َة �ُأ ْسر َِي بِي َع َلى َق ْو ٍم َيخْ ِمشُ و َن ُو ُجو َه ُه ْم بِ�َأ ْظفَا ِر ِه ْم َف ُق ْل ُت َيا َج ْب َرئِي ُل َم ْن َه ُؤ َلا ِء َفقَا َل َه ُؤ َلا ِء‬ ِ ‫اس َو َي َق ُعو َن ِفي �َأ ْع َر‬ .‫اض ِهم‬ َ ‫الَّ ِذ َين َي ْغ َتا ُبو َن ال َّن‬

“U noći kad bijah uzdignut prođoh pokraj ljudi koji su grebali lica svoja noktima svojim, pa upitah: 'O Džibrile, ko su ovi?' On odgovori: 'To su oni koji su ljude ogovarali i čast njihovu gazili.'”83

Ogovaranje i umanjivanje vrijednosti robovanja Bogu U jednoj predaji stoji da se onome koji bude ogovarao umanjuje vrijednost njegovog ibadeta. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

‫الصلَا ِة ِع َبا َد ٌة َما لَ ْم ُي ْح ِد ْث ِقي َل َيا َر ُسو َل اللَّ ِه َو َما ُي ْح ِد ُث َقا َل‬ َّ ‫وس ِفي الْ َم ْس ِج ِد انْ ِت َظا َر‬ ُ ُ‫الْ ُجل‬ .‫اب‬ َ ‫الِا ْغ ِت َي‬ “'Sjediti u džamiji čekajući namaz je ibadet, sve dok ga čovjek ne oskrnavi.' Upitaše ga: 'Božiji poslaniče, s.a.v.a., kako će ga oskrnaviti?' On reče: 'Ogovaranjem.'”84

Et-Tergib ve-t-terhib, sv. 3, str. 508, hadis 17. Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str.251; Mi’radžu-s-se’ade, sv. 407; Et-Tergib ve-t-terhib, sv. 3, str. 510, hadis 20; Mukašifetu-l-kulub, str. 155; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 222. 84 Usul-e Kafi, sv. 2, str. 357, babu-l-gibe ve-l-buht; Kešfu-r-rejbe, str. 4; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 598. 82

104

Ogovaranje sprječava prihvatanje dobrih djela Božiji poslanik, s.a.v.a., jednom prilikom rekao je: “Meleci zaduženi za praćenje čovjekovih djela ponijet će u Nebesa djelo nekog Božijeg roba koje će sijati kao Sunce, ali će melek koji treba prihvatiti dalje uznijeti dobra djela reći:

ِ ‫َو اضْ ِر ُبوا بِ َه َذا الْ َع َملِ َو ْج َه َص‬ ‫اب َلا �َأ َد ُع َع َم َل ُه ُي َجا ِو ُزنِي �إِلَى َغ ْيرِي‬ َ ‫اح ِب ِه �َأنَا َم َلكُ الْ َغ ْي َب ِة َف َمنِ ا ْغ َت‬ .‫�َأ َم َرنِي بِ َذلِكَ َر ِّبي‬ “...Udarite ovim djelom vlasnika njegova po licu! Ja sam zadužen za ogovaranje; Gospodar moj naredio mi je da ne dopustim da djelo onog ko je ljude ogovarao prođe pokraj mene ka Gospodaru mome!”85

Ogovarač je lišen Dženneta Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

ِ ‫ َع َلى الْ َّن َّما ِم َو َع َلى الْ ُم ْغ َت‬:‫ت َْح ُر ُم الْ َج َّن ُة َع َلى َثلَا َث ٍة‬ .ِ‫اب َو َع َلى ُمد ِْمنِ الْخَ ْمر‬

“Trojica su lišena Dženneta: onaj ko prenosi tuđe riječi, onaj ko ogovara i onaj ko se piću oda.” • Napomena U slučaju da se pokaje i da mu pokajanje bude primljeno, ogovarač će opet biti posljednji koji će ući u Džennet:

‫َاب َف ُه َو � ِآخ ُر َم ْن َي ْدخُ ُل الْ َج َّن َة َو �إِ ْن لَ ْم‬ َ ‫اب �إِ َذا ت‬ َ ‫وسى ْبنِ ِع ْم َرا َن �َأ َّن الْ ُم ْغ َت‬ َ ‫�َأ ْو َحى اللَّ ُه َع َّز َو َج َّل �إِلَى ُم‬ .‫َي ُت ْب َف ُه َو �َأ َّو ُل َم ْن َي ْدخُ ُل ال َّنا َر‬

“Bog Uzvišeni objavio je Musau ibn Imranu da će ogovarač, ako se pokaje, biti posljednji koji će ući u Džennet, a ako se ne pokaje, bit će prvi koji će u Vatru ući.”86

Ogovarač nije zakonito rođeno dijete U nekim predajama stoji da onaj ko ogovara ljude iza njihovih leđa i ko gazi njihovu čast i ugled nije zakonito rođeno dijete, jer da je začet na dozvoljen način, nikad se ne bi onečistio takvim grijehom. Kešfu-r-rejbe, str. 6. Kešfu-r-rejbe, str. 11; Mekasib muharreme, str. 40; el-Dževahiru-s-sinijje, poglavlje 7, str. 66,

85 86

105

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

ٍ ‫َك َذ َب َم ْن َز َع َم �َأنَّ ُه ُولِ َد ِم ْن َحل‬ ِ ‫س بِالْ ِغ َيب ِة َف إِ�ن ََّها �إِ َدا ُم ِكل‬ .‫َاب ال َّنار‬ ِ ‫َال َو ُه َو َي�أْكُ ُل لُ ُحو َم ال َّنا‬

“Laže onaj ko tvrdi da je zakonito rođeno dijete, a jede meso ljudi ogovaranjem; uistinu je ono hrana psima Vatre.”87

Moguće je da se u ovoj predaji pod nezakonitim rođenjem misli na nedozvoljenu ishranu i rođenje nakon uzimanja nedozvoljene hrane i vjerovatno se ovo posebno svojstvo odnosi na one koji stalno ogovaraju i uznemiravaju druge. U prilog rečenom ide i izraz “a jede”, upotrijebljen u razmatranoj predaji, koji ukazuje na trajanje radnje, a Bog najbolje zna.

Ogovarač nije vjernik U drugoj predaji se kaže da nije vjernik onaj ko muslimanu iza leđa ružno govori. Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

‫َيا َم ْعشَ َر َم ْن �آ َم َن بِ ِل َسانِ ِه َو لَ ْم ُيؤ ِْم ْن بِ َق ْل ِب ِه َلا َت ْغ َتا ُبوا الْ ُم ْس ِل ِمين َو َلا َت َت َّب ُعوا َع ْو َراتِ ِه ْم َف إِ�نَّ ُه َم ْن َت َت َّب َع‬ .‫َع ْو َراتِ ِه ْم َت َت َّب َع اللَّ ُه َع ْو َر َت ُه َو َم ْن َت َت َّب َع اللَّ ُه َت َعالَى َع ْو َر َت ُه َي ْف َض ْح ُه َو لَ ْو ِفي َب ْي ِته‬ “O skupino onih što jezikom vjeru prihvatiše, a srcima ne uzvjerovaše, ne ogovarajte muslimane i ne tražite im nedostatke, jer Bog će, uistinu, onome ko bratu svome nedostatak bude tražio nedostatak naći; a onaj kome Bog nedostatak nađe, osramotit će ga, makar usred kuće njegove!”88

Vrste ogovaranja Neki misle da se ogovaranje odnosi samo na jezik, dok, ustvari, svaki način na koji čovjek ukaže na nedostatak i porok drugoga, bilo da to učini govorom, pisanjem, pokazivanjem, naznakom, migom, oponašanjem načina hoda ili na neki drugi način, smatra se ogovaranjem i samim tim zabranjenim; upravo onako kako se ovo pitanje pojašnjava u predajama. Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 258; Envar nu’manijje, str. 259; Mekasib muharreme, str. 40, s tom razlikom da piše: “(...) Pa klonite se ogovaranja (...)”; Amali Saduk, hadis 9, medžlis, str. 174. 88 Ihja’ ulumi-d-din, Bejrut, sv. 3, str. 142; Kešfu-r-rejbe, str. 7; Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 333; Tefsir-e burhan, sv. 4, str. 209, sa neznatnim razlikama. 87

106

Aiša kaže:

.‫ ا ْغ َت ْب ِت َها‬،‫ صلى الله عليه و �آله‬،‫َدخَ َل ْت َع َل ْي َنا ا ْم َر�َأ ٌة َف َل َّما َولَّ ْت �َأ ْو َم�أْ ُت بِ َي ِدي �أن َّها َق ِص َير ٌة َفقَا َل‬

“Došla je kod nas neka žena i kad se okrenula, ja pokazah rukom da je niska, a on [tj. Poslanik], s.a.v.a., reče: 'Ogovorila si je.'”89 U svakom slučaju, ogovaranjem se smatra i pojava da neko navede ime određene osobe, ili kaže nešto na način da njegovi sagovornici, na osnovu konteksta i navoda, zaključe o kome je riječ. Prema tome, ukoliko čovjek u ovakvim prilikama ne želi ogovarati, treba slijediti put plemenitog Poslanika, s.a.v.a., koji bi svaki put kada bi uočio neki prijestup, upozorio ljude, dajući im savjet, i onda bi općenito, obraćajući se svima, i ne ukazujući ni na koga posebno, rekao:

‫َما َبا ُل َق ْو ٍم َي ْف َعلو َن كَذا و كَذا؟‬ “Šta s tim ljudima koji to i to čine?” Od Aiše se prenosi i sljedeće:

ٍ ُ‫ �إِ َذا َب َل َغ ُه َعنِ ال َّر ُجل شَ ْي ٌء لَ ْم َي ُق ْل َما َبا ُل ف‬،‫ صلى الله عليه و �آله و سلم‬،‫كَا َن َر ُسو ُل الله‬ ‫لان َو لَ ِك ْن‬ .ً‫َيقُو ُل َما َبا ُل �َأ ْق َوا ٍم َيقُولُو َن َح َّتى لا َي ْف َض َح �َأ َحدا‬ “Kada bi do Božijeg poslanika, s.a.v.a., doprla vijest o određenoj osobi, on ne bi rekao: Šta je s tim i tim čovjekom?, već bi rekao: 'Šta je s tim ljudima...?' (Aiša kaže): 'Kažu, kako ne bi nikog osramotio.'”90

Zabranjeno je slušati ogovaranje Kako god je zabranjeno ogovarati, tako je zabranjeno i slušati ogovaranje. Po tom pitanju ne postoje ni najmanja razilaženja između islamskih pravnika i etičara. Sahib-e Džavahir, autor vrijednog djela Džavahir, Šejh Ensari i Imam Homeini, Bog im se smilovao, kazali su sljedeće:

.‫يحرم استماع الغيبة بلا خلاف‬ “Slušati ogovaranje je zabranjeno i u tom pitanju nema neslaganja”91 Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str.258. El-Mustetrif, sv. 1, str. 116. 91 El-Dževahir, sv. 22, str. 71; Mekasib muharreme, str. 46; Homeini, Mekasib muharreme, sv. 1, str. 292. 89 90

107

U djelu Miftahu-l-kerame stoji: “Da je slušanje ogovaranja zabranjeno toliko je jasno da većina islamskih pravnika, zadovoljivši se jasnoćom te činjenice, nisu ni pokretali to pitanje.”92

Zabrana slušanja ogovaranja u predajama U pogledu ovog pitanja pozvat ćemo se na određene predaje, od kojih ćemo neke i navesti. Saduk, Bog mu se smilovao, u predaji od Božijeg poslanika, s.a.v.a., koje se tiču zabrana, prenosi da je rekao:

.‫اس ِت َما ِع �إِلَ ْي َها‬ ْ ِ ‫ن ََهى َعنِ الْ ِغ َيب ِة َو ال‬...

“...i zabranio je ogovaranje i slušanje ogovaranja.”93 Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

.‫الس ِام ُع لِ ْل ِغ َيب ِة �َأ َح ُد الْ ُم ْغ َتا َب ْين‬ َّ

“Onaj ko sluša ogovaranje jedan je od ogovarača.”94

U još jednoj predaji od Božijeg poslanika, s.a.v.a., stoji:

.‫ال ُم ْس َت ِم ُع لِ ْل ِغ َيب ِة �َأ َح ُد الْ ُم ْغ َتا َب ْين‬

“Onaj ko sluša ogovaranje jedan je od ogovarača.”95

Znači, u društvu gdje se ogovara postoje dva ogovarača: onaj koji govori i onaj koji sluša, i obojica učestvuju u grijehu ogovaranja. Od Imama Sadika, mir neka je s njim, prenosi se sljedeća predaja:

ِ ‫الْ ِغ َيب ُة كُ ْف ٌر َو الْ ُم ْس َت ِم ُع لَ َها َو ال َّر‬ .‫اضي بِ َها ُمشْ رِك‬

“Ogovaranje je nevjerstvo, a oni koji ga slušaju i odobravaju su mnogobošci.”

Odgovornost za sluh Časni Kur’an ne sužava čovjekovu odgovornost samo na jezik i govor, već drži da u krug njegovih odgovornosti spadaju i vid, i sluh i srce, pa kaže: Miftahu-l-kerame, sv. 4, str. 67. Men la jahduruhu-l-fekih, sv. 4, str. 4; Saduk, Amali, str. 345, medžlis 66. 94 Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 108. U Biharu-l-envar (Bejrut, sv. 72, str. 226), Fehrest-e mouzuij-e Gurer ( br. 1607, str. 168) ova predaja prenosi se od Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim. 95 Šehid Sani, Kešfu-r-rejbe, prvo poglavlje u: Aksamu-l-gibe. 92 93

108

ُ ُّ ُ‫ْ ٌ َّ َّ ْ َ َ بْ رَ َ ْ ُ َ ل‬ ً‫َ اَ َ َ ْ ُ َ ْ ُ ال‬ َ َ َ َْ َ َُْ َ َ َ ‫ك ب ِه ِعلم إن السمع و‬ ‫ص َوالف َؤاد ك أولـئِك كن عنه مسؤو‬ ‫ال‬ ِ ِ ‫وال تقف ما ليس ل‬

Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i srce, za sve to će se, zaista, odgovarati. (El-Isra’, 36)

U jednoj predaji stoji da je jedan čovjek došao kod Imama Sadika, mir neka je s njim, i rekao mu:

ً‫وس ْاس ِت َماعا‬ َ ُ‫�إِ َّن لِي ِج َيراناً َو لَ ُه ْم َج َوا ٍر َي َت َغ َّن ْي َن َو َيضْ ِر ْب َن بِالْ ُعو ِد َف ُر َّب َما َدخَ ْل ُت الْ َمخْ َر َج َف�ُأ ِطي ُل الْ ُجل‬... ‫‏ء �أ َت ْي ُت ُه بِر ِْج ِلي �إِنَّ َما ُه َو‬ َّ ‫ِم ِّني لَ ُه َّن َفقَا َل لَ ُه‬ ٌ ‫ َلا َت ْف َع ْل َفقَا َل َو اللَّ ِه َما ُه َو شَ ْي‬،‫ عليه السلام‬،ُ‫الصا ِدق‬ ‫الس ْم َع َو‬ َّ ‫َس َما ٌع �َأ ْس َم ُع ُه بِ�ُأ ُذنِي َفقَا َل لَ ُه‬ َّ ‫ �َأ َما َس ِم ْع َت اللَّ َه َع َّز َو َج َّل َيقُو ُل �إِ َّن‬،‫ عليه السلام‬،ُ‫الصا ِدق‬ ِ ‫الْ َب َص َر َو الْفُؤا َد كُ ُّل �ُأول ِئكَ كا َن َع ْن ُه َم ْس ُؤ ًلا َفقَا َل ال َّر ُج ُل َك�َأنَّ ِني لَ ْم �َأ ْس َم ْع بِ َه ِذ ِه ا ْل� آ َي ِة ِم ْن ِك َت‬ ‫اب اللَّ ِه‬ ،ُ‫الصا ِدق‬ َّ ‫َع َّز َو َج َّل ِم ْن َع َربِ ٍّي َو َلا َع َج ِم ٍّي َلا َج َر َم �َأنِّي َق ْد ت ََر ْك ُت َها َو �َأنَا �َأ ْس َت ْغ ِف ُر اللَّ َه َت َعالَى َفقَا َل لَ ُه‬ َ‫ قُ ْم َفا ْغ َت ِس ْل َو َص ِّل َما َبدَا لَكَ َف َل َق ْد كُ ْن َت ُم ِقيماً َع َلى �َأ ْم ٍر َع ِظي ٍم َما كَا َن �َأ ْس َو�َأ َحالَك‬،‫عليه السلام‬ ...‫لَ ْو ِم َّت َع َلى َذلِكَ ْاس َت ْغ ِف ِر اللَّ َه َت َعالَى َو َس ْل ُه ال َّت ْو َب َة ِم ْن كُ ِّل َما َي ْك َره‬ “...’Moje komšije imaju robinje koje pjevaju i sviraju lutnju, pa ponekad kada odlazim u zahod, oduljim sa sjedenjem, kako bih ih slušao.’ Imam Sadik, mir neka je s njim, mu onda reče: ‘Ne čini to!’ Pa on reče: ‘Tako mi Boga, nije to nešto čemu svojim nogama dolazim, već glas koji svojim ušima čujem.’ Imam Sadik, mir neka je s njim, mu tad reče: ‘Zar nisi čuo da Bog Uzvišeni kaže: I sluh, i vid, i srce, za sve to će se, zaista, odgovarati.’ Čovjek reče: ‘Tako mi Boga, kao da nikad nisam čuo taj ajet iz Knjige Boga Uzvišenog, ni od Arapa, ni od nearapa. Sada se odlučno klonim toga i tražim oprost od Boga Uzvišenog.’ Imam Sadik, mir neka je s njim, mu reče: ‘Ustani, okupaj se i klanjaj koliko god možeš, jer, zaista, u krupnom grijehu ustrajan si bio. Kako bi loše bilo stanje tvoje da si u njemu umro. Zatraži oprosta od Boga Uzvišenog i zaišći od Njega pokajanje za sve što On ne voli...’”96

Jedan pjesnik veli: Sluh ti svoj sačuvaj, ružno da ne čuje, K’o jezik što čuvaš da ga ne kazuje.97

Jer i sluh kod čovjeka ima određeno pravo, o čemu Imam Sedžad, mir neka je s njim, kaže sljedeće: Tefsir-e burhan, sv. 2, str. 421, hadis 11; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 6, hadis 48, str. 34; Tefsire ajjaši, Mektebe-je ilmije-je islamijje, sv. 2, str. 292. 97 Ez-Zeri’a ila mekarimi-š-šeri’a, str. 156. 96

109

‫الس ْم ِع َف َت ْنزِي ُه ُه َع ْ‏ن �َأ ْن ت َْج َع َل ُه َطرِيقاً �إِلَى َق ْل ِبكَ �إِ َّلا لِ َف ْو َه ٍة َكرِي َم ٍة ت ُْح ِد ُث ِفي َق ْل ِبكَ خَ ْير ًا‬ َّ ‫َو �َأ َّما َح ُّق‬ ‫وب الْ َم َعانِي َع َلى َما ِف َيها ِم ْن خَ ْي ٍر‬ ُ ‫اب الْ َكلَا ِم �إِلَى الْ َق ْل ِب ُي َؤ َّدى بِ ِه ُض ُر‬ ُ ‫�َأ ْو تُ ْك ِس ُب خُ لُقاً َكرِيماً َف إِ�نَّ ُه َب‬ .‫�َأ ْو شَ ٍّر َو َلا قُ َّو َة �إِ َّلا بِاللَّه‬

“A što se prava sluha tiče, moraš ga držati daleko od toga da ga učiniš putem do srca svoga, osim riječi plemenitoj, koja će ti u srcu dobro stvoriti, ili ćud plemenitu priskrbiti, jer, uistinu, sluh predstavlja vrata govora prema srcu, koja ka njemu vode razne vrste pojmova, kako onih dobrih među njima, tako i onih zlih; a samo s Bogom je snaga.”98

Odbacivanje ogovaranja i ustajanje u odbranu brata muslimana Na pitanje ogovaranja odnose se četiri obaveze: 1. Zabranjivanje ogovaranja 2. Zabranjivanje slušanja ogovaranja 3. Odvraćanje od zla 4. Ustajanje u odbranu ugleda brata muslimana i čuvanje njegove časti Dakle, u primjeru ogovaranja, pored toga što je neophodno odvraćati od zla i u potpunosti spriječiti grijeh, obavezujuće je također suprotstaviti se ogovaranju i ustati u odbranu časti brata po vjeri. Drugim riječima, iako su pokuđeni slušanje ogovaranja i obraćanje pažnje na ono što ogovarač kazuje, kao primjeri odvraćanja od zla, ipak to samo po sebi nije dovoljno, nego je svaki pojedinac dužan braniti svoju braću po vjeri i čuvati njihovu čast. Znači, svaki musliman je dužan ispravnim i bogougodnim opravdanjem odbaciti prigovore upućene njegovom bratu po vjeri, te spriječiti oblikovanje tla pogodnog za širenje laži i opačina, kako se više niko ne bi usudio širiti, bez ikakve odgovornosti, glasine o vjernicima, izlažući njihov ugled klevetama, potvorama i ogovaranju. Jer, Silni i Milostivi Bog želi da vjernici budu dostojanstveni, ponosni i veličanstveni te mrzi sve ono što predstavlja prijetnju ovim vrijednostima. Iz tog razloga On je muslimanima koji imaju vjere naredio da ne budu ravnodušni prema ovakvim razornim nastupima te da, prekidajući šutnju, nikome ne dopuste da širenjem laži i opačina te ogovaranjem zagadi životnu okolinu društva, niti da narušava ugled vjernika, kao ni da neosnovanim glasinama poljulja osjećanje povjerenja među ljudima. Neki smatraju da je suprotstavljanje ogovaranju isto što i odvraćanje od zla, po kojem su svi u svakoj prilici dužni spriječiti činjenje grijeha, kao Tuhefu-l-’ukul,“Risaletu-l-hukuk”, str. 184.

110

i njegovo ponavljanje. Međutim, kao što smo već kazali, pitanje suprotstavljanja ogovaranju spada u neku drugu kategoriju, a puko sprječavanje i odvraćanje od ogovaranja nije dovoljno, nego treba učiniti sve kako bi se osvijetlio obraz i povratila čast ogovarane osobe. Šejh Ensari, Bog mu se smilovao, kaže: “Očito je da samo suprotstavljanje nije ujedno i odvraćanje od ogovaranja, već se pod tim podrazumijeva ustajanje u odbranu ogovaranog, i to na način koji je primjeren učinjenom ogovaranju. Tako, ako ogovaranje bude vezano za neki ovosvjetski nedostatak, ogovaranom će se priteći u pomoć tako što će se kazati: Nedostaci su samo grijesi kojima Bog ljude sramoti, a od kojih je najveći navesti da tvoj brat posjeduje slabost kojom ga Bog nije osramotio. A ukoliko se bude radilo o nekom vjerskom nedostatku, opravdat će ga se izgovorima koji će ga oprati od tog grijeha.”99 U tom smislu, Šejh Ensari u nastavku rasprave kaže: “Pa ukoliko ogovarač ne prihvati opravdanje, ogovaranom će se pomoći riječima: I vjernik ponekad počini grijeh, te treba za nj oprost zatražiti i za nj se zauzeti, a ne koriti ga, jer možda je činjenica da ga prekoravaš kod Boga veći grijeh od njegovog grijeha, i tome slično.”100 U svakom slučaju, dok god je to u stanju, čovjek se treba suprotstaviti ogovaranju svoga brata po vjeri i stati u njegovu odbranu.

Povoljni učinci suprotstavljanja ogovaranju • Pomoć na Ovom i na Onom svijetu Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

.‫يب ِع ْن َد ُه �َأخُ و ُه الْ ُمؤ ِْم ُن َو ُه َو َي ْس َت ِطي ُع ن َْص َر ُه َف َن َص َر ُه ن ََص َر ُه اللَّ ُه َع َّز َو َج َّل ِفي ال ُّدن َْيا َو ا ْل� آ ِخ َرة‬ َ ‫َمنِ ا ْغ ِت‬

“Onome kod koga bude ogovaran njegov brat vjernik, a on bude u stanju pomoći mu, pa mu pomogne, Bog Uzvišeni će pomoć dati i na Ovom i na Onom svijetu.”101 Mekasib-e muharreme, str. 46. Isto, str. 46. U knjizi predaja nalazi se poglavlje pod naslovom Babu-l-ta‘jir (Poglavlje o korijenju), u kojem ima predaja koje svojim značenjem ukazuju na činjenicu da ako neko vidi nekoga kako čini grijeh pa ga prekori, Bog Uzvišeni će ga izvrgnuti prijekorima i na Ovom i na Onom svijetu. U nekim predajama stoji da ako neko zbog nečega prekori vjernika, neće umrijeti prije negoli i sam počini isto takvo djelo. U vezi s tim vidi u: Usul-e Kafi, sv. 2, str. 356. 101 Mekasib-e muharreme, str. 47; Sevabu-l-e‘amal, str. 178, sa neznatnim razlikama. 99

100

111

• Otklanjanje nevolja O Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao:

ٍ ‫ف َب‬ .‫اب ِم َن الشَّ ِّر ِفي ال ُّدن َْيا َو ا ْل� آ ِخ َرة‬ ٍ ‫َم ْن َر َّد َع ْن �َأ ِخي ِه ِغ َيب ًة َس ِم َع َها ِفي َم ْج ِل‬ َ ْ‫س َر َّد اللَّ ُه َع ْن ُه �َأل‬ “Od onoga ko se suprotstavi ogovaranju svoga brata koje se čuje na nekom skupu, Bog će otkloniti hiljadu izvora zla i na Ovom i na Onom svijetu.”102 • Odlazak u Džennet Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

.‫ض �َأ ِخي ِه الْ ُم ْس ِل ِم َو َج َب ْت لَ ُه الْ َج َّن ُة الْ َب َّت َة‬ ِ ‫َم ْن َر َّد َع ْن ِع ْر‬ “Onome ko odbrani čast svoga brata muslimana zajamčen je Džennet.”103

Nepovoljni učinci nesuprotstavljanja ogovaranju • Poniženost na Ovom i na Onom svijetu Božiji poslanik, s.a.v.a., je u jednoj predaji rekao:

.‫و َم ْن خَ َذلَ ُه َو ُه َو َي ْس َت ِطي ُع ن َْص َر ُه خَ َذلَ ُه اللَّ ُه ِفي ال ُّدن َْيا َو ا ْل� آ ِخ َر ِة‬... “...a ko ga ostavi bespomoćnog, a u stanju je pomoći mu, Bog će njega ostaviti bespomoćnog i na Ovom i na Onom svijetu.”104 • Sedamdeset puta više grijeha Šejh Saduk, Bog mu se smilovao, u jednoj predaji od Imama Sadika, mir neka je s njim, prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

.‫ين َم َّرة‬ َ ‫ َف إِ� ْن ُه َو لَ ْم َي ُر َّد َها َو ُه َو َقا ِد ٌر َع َلى َر ِّد َها كَا َن َع َل ْي ِه َك ِو ْز ِر َمنِ ا ْغ َتا َب ُه َس ْب ِع‬... “...a onome ko se ne usprotivi ogovaranju, a u stanju je to učiniti, na teret će mu se staviti sedamdeset puta više nego onome ko je ogovarao.”105 Mekasib-e muharreme, str. 47; Men la jahduruhu-l-fekih, sv. 4, str. 8. Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 261. 104 Mekasib-e muharreme, str. 46. 105 Men la jahduruhu-l-fekih, sv. 4, str. 9; Mekasib-e muharreme, str. 46. 102 103

112

Šejh Ensari, Bog mu se smilovao, po navođenju ove predaje veli: “Možda je razlog povećanja njegove kazne činjenica da se ogovarač odvažio ogovarati kada mu se on nije suprotstavio i time ustrajao u tom te i drugim ogovaranjima.” Po mišljenju autora, razlog povećanja kazne za onoga ko čuje ogovaranje, a ništa ne kaže niti se tome usprotivi – pored onoga što Šejh Ensari navodi – jeste i činjenica da njegova šutnja u ovakvim slučajevima priprema pogodno tlo za širenje glasina, gaženje časti, oblikovanje lošeg mišljenja ljudi jednih o drugima te rušenje povjerenja među njima. Koliko li je samo korisnih i požrtvovanih ljudi zbog nekih neutemeljenih glasina nepravedno uklonjeno sa poprišta javnog života, a nije bilo nikoga ko bi ustao u njihovu odbranu. Upravo činjenica da se ne ustaje u odbranu ljudi koji bivaju metom različitih kleveta i ogovaranja vuče društvo u beznađe i smiče njegove iskrene sluge. U takvom primjeru, samo odvraćanje od zla ne može povratiti prava tih obespravljenih ljudi, već je, pored toga, potrebno još i otkloniti sve ono sa čime oni, posredstvom ogovaranja i klevete, bivaju dovedeni u vezu. Odnosno, potrebno je ispravnim opravdanjem te utemeljenom i razumnom odbranom izbrisati iz srca ljudi sve one krive predodžbe i slike o ogovaranoj osobi, zatim preinačiti njihovo loše mišljenje o toj osobi u lijepo te joj povratiti poljuljani ugled.

Izvor ogovaranja Nakon što smo razmatranjem i proučavanjem ajeta i predaja otkrili koliko je samo težak i odvratan grijeh ogovaranja, te nakon što smo saznali kako su ružne i nemile posljedice i kazne usljed tog grijeha, prilika je da istražimo i uzroke i činioce ove opake bolesti, kako bismo bili u stanju preduzeti temeljite i korjenite korake u njenom liječenju.

Loše mišljenje i uhođenje Iz Kur’ana Časnog zaključuje se da u najvažnije uzročnike ovog grijeha spadaju loše mišljenje i uhođenje drugih ljudi, tj. istraživanje njihovih tajni i osobina. Onaj ko se sa lošim mišljenjem odnosi prema drugim ljudima i ko neprestano pretura po njihovim osobinama i tajnama, neminovno će oboljeti od bolesti ogovaranja. 113

• Šta je to uhođenje? Ibn Esir piše: “Uhođenje je traganje za skrivenim stvarima i uglavnom se koristi za poroke, a uhoda je onaj ko zna za nečiji tajni porok.”106 Kada čovjek nešto loše pomisli o nekome, pa stane djelovati tragom te svoje misli, zapast će u uhođenje, o čemu Šehid Sani, Bog mu se smilovao, kaže: “Jedna od posljedica lošeg mišljenja jeste uhođenje, jer srce se, uistinu, neće zadovoljiti samo mišlju, nego će preduzeti istraživanje, pa će se zaokupiti uhođenjem, a to je također zabranjeno. Uzvišeni Bog kaže: ‘I ne uhodite!’ Zaista je Bog Uzvišeni ovim ajetom zabranio i ogovaranje, i ružno mišljenje, a smisao uhođenja je sljedeći: ne ostavi robove Božije pod Njegovim velom tajni, pa da se nekako dokopaš saznanja i taj veo pokidaš, sve dok ti se ne otkrije ono što bi za srce tvoje i vjeru tvoju bilo povoljnije kada bi skriveno ostalo. Dobro o ovom promisli, uputu tražeći, a od Boga je pomoć sva.”107 Tako, ako ne želimo da nas zadesi ova teška nevolja, moramo izabrati put na koji nam je Bog ukazao kada je rekao: َّ‫َ َ ُّ َ ذ‬ َ‫ْ اَ ج‬ َ ْ َ َ‫ا‬ َّ َّ ْ َ ْ َّ َ ‫ين‬ َ ‫ال‬ ‫آمنُوا اجتَنِبُوا ك ِثريً ا ِّم َن الظ ِّن إِن َبعض الظ ِّن إِث ٌم َول تَ َّس ُسوا َول يغتَب‬ ِ ‫يا أيها‬ ْ ْ ُ ‫َّبع ُضكم َبع ًضا‬ O vi koji uzvjerovaste, klonite se pomisli mnogih, neke pomisli su, zaista, grijeh. I ne uhodite i ne ogovarajte jedni druge! (El-Hudžurat, 12)108 Ukoliko ne želite ogovarati, ne smijete imati ni zle pomisli, a ukoliko ne želite zapasti u loše mišljenje, ne smijete tragati za stvarima koje se tiču drugih ljudi; budući da loše mišljenje i uhođenje utiču jedno na drugo: nekad Ibn Esir, Nihaje, Kom, sv. 1, str. 272. Kešfu-r-rejbe, str. 9. Čini se korisnom napomenuti da i tehasus (raspitivanje, prisluškivanje) i tedžesus (uhođenje) imaju značenje traganja, s tim da se ovo drugo obično koristi za ono što je loše, a ono prvo za ono što je dobro. Kur’an Časni prenosi riječi hazreti Jakuba kojima se on obratio svojim sinovima: َ َ ُ ُ ْ ْ َّ َ َ َ َ‫اذ َهبُوا ْ َفت‬ ‫وسف َوأ ِخي ِه‬ ‫ح َّس ُسوا ِمن ي‬ ‫يا ب يِن‬... O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova... (Jusuf, 87) Za dodatne informacije vidi u: Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 332-333. 108 U ovom ajetu uzima se u potpunosti u obzir psihologija etike; sa koliko samo pažnje i dubine Kur’an Časni razmatra ovu temu, jer da bi se otklonila posljedica, treba najprije otkloniti uzrok, budući da će posljedica postojati sve dok se ne otkloni uzrok. 106 107

114

uhođenje dovodi do stvaranja lošeg mišljenja, a nekad loše mišljenje ishodi uhođenjem. Prema tome, treba se kloniti i jednog i drugog. U predajama se, također, zabranjuje uhođenje, a mi ćemo se ovdje, primjera radi, zadovoljiti navođenjem samo jedne. Božiji poslanik, s.a.v.a., jednom prilikom rekao je:

‫اجشُ وا َو لا ت ََح َاسدُوا َو َلا ت ََباغ َُضوا َو َلا َتدَا َب ُروا َو كُونُوا ِع َبا َد‬ َ ‫َحس ُسوا َو لا ت ََج َّس ُسوا َولا َت َن‬ َّ ‫َو َلا ت‬ .‫الل ِه �إِخْ َوانًا‬ “Ne prisluškujte, ne uhodite, ne obznanjujte tuđe nedostatke, ne zavidite jedni drugima, ne mrzite se međusobno, ne okrećite leđa jedni drugima – budite, robovi Božiji, braća!”109 • Nekoliko objašnjenja Sada kada se već govori o lošem mišljenju, prilika je da se u pogledu same teme pruži nekoliko objašnjenja, kako bi se otklonile određene nejasnoće: a) Nesumnjivo bi se i sama pomisao, bez ikakvog uvjetovanja i uslovljavanja, mogla smatrati grijehom i zabranjenom, jer u suočavanju sa dešavanjima koja se oko čovjeka odvijaju prolazne misli i slike u umu su neminovna i prirodna stvar, koja je izvan kruga čovjekovog izbora. Ovakve misli, sa stanovišta vjerskih propisa ili morala, ni u kojem slučaju nije moguće označiti kao lijepe ili ružne i na njih se ne odnosi naređivanje dobra i odvraćanje od zla, osim ukoliko je u njihovo nastajanje umiješana čovjekova slobodna volja i ukoliko je čovjek svojom voljom i htijenjem osigurao preduslove za njihovo nastajanje ili se pak prepustio lošem uticaju svojih misli. Naprimjer, zabadanjem nosa u tuđe tajne čovjek oblikuje preduslove za loše mišljenje o drugima ili za optužbu na temelju tek puke ružne pomisli o njima. U ovakvim uslovima, loše mišljenje ulazi u krug slobodne volje, budući da je, u prvom primjeru, čovjek slobodnom voljom pripremio preduslove, a u drugom se slobodnom voljom poveo za lošim mišljenjem, tako da se tu i loše mišljenje smatra izrazom slobodne volje, a ne nekom neizbježnom prirodnom pojavom. U racionalnim znanostima utvrđeno je sljedeće: “Ukidanje slobode izbora slobodnom voljom ne protivrječi slobodi izbora”,110 tj. ukoliko je neposjedovanje slobode izbora zasnovano na Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 331. Odnosno, radnja koju čovjek započne svojom slobodnom voljom ubraja se u djela koja su izraz njegove slobodne volje i htijenja, makar on nakon početka vršenja radnje izgubio tu slobodu.

109 110

115

čovjekovoj slobodi izbora i volji, ono se ne kosi sa slobodnom voljom. Naprimjer, onaj ko se baci sa neke uzvisine i pogine, smatra se grješnikom i prijestupnikom, makar se u pola puta pokajao. Međutim, pošto se na samom početku, djelujući po svojoj volji, bacio u smrt, razumni ljudi ga smatraju slobodnim počiniocem, tj. grješnikom. Isto tako, ako čovjek svojom voljom i htijenjem nastavi činiti neku nenamjernu radnju, smatrat će se grješnikom, iako u osnovi samoga čina nije imao namjeru. Naprimjer, ukoliko čovjek nenamjerno pogleda osobu suprotnog spola koja nije ni u kakvom srodstvu s njim, neće se smatrati grješnikom, ali ako nastavi gledati, počinit će grijeh, jer bi nastavljanje gledanja u tu osobu bila stvar njegovog izbora. Stoga Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫�َأ َّو ُل ال َّن ْظ َر ِة َلكَ َو الثَّانِ َي ُة َع َل ْيكَ َو َلا لَكَ َو الثَّالِ َث ُة ِف َيها الْ َهلَاك‬

“Prvi pogled je u korist tvoju, drugi je na štetu tvoju, a ne korist, a u trećem je propast.”111 Prema tome, treba se kloniti preduvjeta za oblikovanje ružnog mišljenja, kao što su: uhođenje i slušanje glasina, a u slučaju da se ružno mišljenje javi, treba ga predati zaboravu i uzdržati se od njegovog slijeđenja i povođenja za njim.112 b) Druga stavka koju bi bilo korisno istaknuti jeste činjenica da je povođenje za lošim mišljenjem dvovrsno: 1) Povođenje srcem, koje etičari nazivaju uvjerenjem srca (‘akdu-l-kalb). 2) Povođenje djelovanjem, koje se u praksi javlja u obliku klevete, ogovaranja ili gaženja prava drugih ljudi. Povođenje srcem ostvaruje se kada čovjek pohrani u sjećanje svoju pomisao, koja u početku nije bila ništa više doli obična slika i prolazna misao, te je potom razvije i pretvori u jednu vrstu uvjerenja (uvjerenja srca), na način da sam čovjek bude odveden u zabludu i da svoju pretpostavku zamijeni za čvrsto uvjerenje te da postupa po njoj kao po znanju i čvrstom uvjerenju. U takvim prilikama, čovjek postaje podozriv prema svome prijatelju, gubeći osjećanje pouzdanja u njega. Ovo stanje smatra se jednom vrstom duševne i moralne bolesti, koja – u slučaju da se proširi – može uzdrmati temelje društvenog života čitave jedne zajednice i odvesti je u propast. Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 597. Na kraju ajeta: ...doista su neke pomisli grijeh... veliki islamski učenjak Tabatabai daje jedno iscrpno tumačenje. (Vidi u: Tefsiru-l-mizan, sv. 18, str. 351.)

111

112

116

• Nekoliko riječi od Šehida Sanija Šehid Sani o ovom pitanju kaže: “Kao što se čovjeku zabranjuje da govori loše o vjerniku i da svojim jezikom drugima kazuje o tuđim nedostacima, znajte da mu se isto tako zabranjuje i loše mišljenje i zamišljanje istog. Pod zabranjenim lošim mišljenjem misli se na uvjerenje srca i njegovu osudu vjernika zbog poroka, bez pouzdanog znanja o tome; a što se tiče prolaznih misli i zamišljanja – to se prašta.113 Potom dodaje i sljedeće: “...Otuda u vjerozakonu stoji da osobu iz čijih usta se osjeti zadah opojnog pića nije dozvoljeno osuditi zbog pijenja opojnog pića kao ni izvršiti nad njom kaznu za to, budući da je moguće da je ta osoba opojnim pićem isprala usta i potom ga ispljunula, ili je pak bila primorana popiti ga nasilu, što je također moguće, tako da nije dozvoljeno misliti loše o muslimanu.”114 Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Kada nešto pomisliš, pa nemoj to istinitim držati.”

115

.‫�إذا َظ َن ْن َت َفلا ت َُح ِّق ْق‬

Povođenje djelovanjem podrazumijeva stanje u kojem čovjek svoju pretpostavku uzme za nepobitnu istinu, pridavajući joj obilježja stvarnosti. Naprimjer, čovjek svoju pomisao ispriča kao potpuno pouzdanu obavijest, optužujući i osuđujući druge ljude samo na osnovu pretpostavki. Jasno je da ishod ovakvog držanja ne može biti ništa drugo, doli kleveta, ogovaranje, kaljanje časti te gaženje prava pojedinaca i društva. Koliko li je samo časti okaljano, i koliko mogućnosti i sposobnosti nepovratno izgubljeno zbog nekog beznačajnog i neutemeljenog ružnog, mišljenja usljed čega je društvo lišeno plodova tog božanskog i društvenog kapitala, i to usprkos činjenici da svi mi znamo da se čast i ugled muslimana moraju poštivati i da ih se mora zaštititi. Koliko li je samo stvarnih primjera koji bi doveli do sramoćenja muslimana, a koji se ne smiju javno iznijeti bez vjerozakonske osnove?! Šta onda reći za primjere utemeljene tek na pukoj pomisli i pretpostavci, koji nemaju nikakve vjerozakonske niti razumske osnove. Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

.‫الس ْو ِء‬ َّ ‫�إِ َّن اللَّ َه َح َّر َم ِم َن الْ ُم ْس ِل ِم َد َم ُه َو َمالَ ُه َو �َأ ْن ُي َظ َّن بِ ِه َظ َّن‬

“Bog je uistinu zabranjenim učinio krv muslimana, imetak njegov i čast njegovu te da se o njemu ružno pomisli.”116 Kešfu-r-rejbe, str. 20. Isto. 115 Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 332. 116 Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 268; Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 332. 113 114

117

Načelo ispravnosti Budući da loše mišljenje narušava osjećanje povjerenja među ljudima i zatamnjuje njihova srca, časni islamski vjerozakon je za poništavanje njegovog djelovanja propisao protivmjeru označenu kao esaletu-s-sihha (načelo ispravnosti), koja se treba primjenjivati u svim životnim razdobljima. Dakle, čovjek treba djela vjernika protumačiti kao ispravna i, dokle god je to u stanju, na lijep način razmatrati opravdavati njihove postupke, osim u prilici kada više ne bude nikakvog načina da ih se opravda. Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

ً‫َض ْع �َأ ْم َر �َأ ِخيكَ َع َلى �َأ ْح َس ِن ِه َح َّتى َي�أْتِ َيكَ َما َي ْغ ِل ُبكَ ِم ْن ُه َو َلا َت ُظ َّن َّن بِ َك ِل َم ٍة خَ َر َج ْت ِم ْن �َأ ِخيكَ ُسوءا‬ .‫َو �َأن َْت ت َِج ُد لَ َها ِفي الْخَ ْي ِر َم ْح ِملًا‬ “Protumači postupak brata svoga na način najljepši, sve dok ne saznaš nešto što će te u suprotno uvjeriti; i nipošto ne pomišljaj ružno ni o jednoj riječi koji izusti brat tvoj, dokle god za nju nalaziš dobro opravdanje.”117

Veliki vjerski učenjak Medžlisi, Bog mu se smilovao, tumačeći ovu predaju kaže: “Protumači – ne provjeravajući – postupak brata svoga, odnosno, tumači ono što tvoj brat kaže ili učini na najljepši mogući način, makar to bilo i malo vjerovatno, sve dok ne saznaš o njemu nešto što nećeš moći opravdati, jer pomisao može biti pogrešna, dok je uhođenje zabranjeno.”118 Ova predaja je jedan od dokaza da u znanosti o osnovama islamskoga prava načelo ispravnosti predstavlja glavni temelj i mjerilo. Znači, ukoliko dvije osobe načine između sebe neki dogovor, njihovi postupci se moraju vrednovati na osnovu načela ispravnosti. Jer, ukoliko ovo načelo ne uzmemo za osnovu na kojoj ćemo graditi odnose u društvu i na kojoj ćemo međusobno sarađivati i ostvarivati dogovore, onda nećemo biti u stanju pouzdati se ni u jedan vid poslovanja niti ugovora, bit će poremećeni tokovi svako dnevnih društvenih dešavanja, a temelji društvene zajednice će se urušiti, budući da će se kod svakog uobličiti nedoumica poput one koja glasi: Da li je trgovinska razmjena koju je obavio taj musliman bila ispravna ili ne? Da li je taj i taj postupio ispravno prilikom sklapanja onog posla ili ne? I još mnogo sličnih dvojbi koje izazivaju sumnju u ispravnost poslovanja i zdogovora. Postojanje ovakvih nedoumica i sumnji ne ostavlja nikakvo uporište za ispravnost i provođenje bilo kakve trgovinske razmjene niti saradnje Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 614; Usul-e Kafi, sv. 2, str. 362; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 196; Amali Saduk, str. 250. 118 Miratu-l-‘ukul, sv. 11, str. 15. 117

118

poslovne i svake druge, budući da će sve biti dovedeno u pitanje. U tom smislu, islam naređuje da se postupak brata muslimana tumači kao ispravan, a to isto načelo ispravnosti predstavlja i jedan od načina borbe protiv lošeg mišljenja, jer se prema ovom načelu ono mora spriječiti i ne smije doći do izražaja. Pored toga što zagađuje biće samog pojedinca, loše mišljenje gura i čitavo društvo u pokvarenjaštvo i propast, jer osoba koja misli loše o drugima takve svoje misli prenosi i na druge ljude, tako da ono što je u početku bilo zasnovano jedino na glasini ili krivom dojmu malo po malo dobiva u narodu oblik neupitne i očigledne istine. Međutim, kada tu osobu upitaju zašto i na osnovu čega je o svom bratu muslimanu loše pomislila, zašto ga je osramotila i njegovu čast okaljala te ga na taj način oštetila, odgovorit: Čuo sam to od tog i tog čovjeka, a kada i tog čovjeka upitaju otkuda on zna za ono o čemu je govorio drugim ljudima, kazat će da je i on čuo od treće osobe, i tako dalje. Kako god, nakon pažljivog razmatranja i istraživanja postaje očito da je zlo mišljenje koje je taj čovjek imao bilo bez ikakve osnove. c) Koliko god je osobina lošeg mišljenja ružna i nepoželjna, toliko se, s druge stane, lijepo mišljenje cijeni kao jedna od najljepših moralnih osobina vjernika. Islamska etika potiče nas da o drugim ljudima imamo samo lijepo mišljenje, jamčeći nam tim osjećanjem duševno zdravlje i gradeći na tom temelju društveni život zajednice. Kur’an Časni o tome kaže: ٌ ْ َ َ ُ َ َ ًْ‫َ ْ اَ ْ َ ْ ُ ُ ُ َ َّ ْ ُ ْ ُ َ َ ْ ُ ْ َ ُ َ ُ ْ َ ر‬ ٌ ‫ك ُّمب‬ ‫ني‬ ‫لول ِإذ س ِمعتموه ظن المؤ ِمنون والمؤ ِمنات بِأنف ِس ِهم خيا وقالوا هذا ِإف‬ ِ Zašto, kada ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima lijepo pomislili i rekli: “Ovo je očita potvora!” Ovaj ajet spušten je povodom potvore kojom su licemjeri optužili Aišu, suprugu Božijeg poslanika, s.a.v.a., da je počinila blud. Zbog te glasine, Bog se obraća muslimanima saopćavajući im navedeni ajet. Dakle, umjesto ružne pomisli, muslimani su općim povjerenjem i lijepim mišljenjem o muškarcima muslimanima i ženama muslimankama trebali osujetiti namjere onih koji šire glasine, a njihove riječi otvoreno i odlučno odbaciti kao laž, kako više ne bi ostalo nimalo prostora za raznošenje glasina i kako bi se muslimanima sačuvao obraz. U časnom djelu Misbahu-š-šeri’a stoji sljedeće: “Lijepo mišljenje pro izlazi iz čovjekovog vjerovanja i zdravlja duše, a u pokazatelje čistote duše spada i stanje u kojem čovjek sve što gleda vidi u svjetlu ljepote i vrline. Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Lijepo misli o svome bratu po vjeri, jer ćeš zahvaljujući tome postići plemenitost ćudi.’”119 Misbahu-š-šeri’a, poglavlje 85.

119

Predaje o lošem mišljenju i njegovim ružnim posljedicama Prilika je da se ovdje osvrnemo na neke predaje, a kako bismo bolje razumjeli koliko je opasno ružno mišljenje i kakve štetne posljedice – društvene, pojedinačne i duhovne – ono sa sobom nosi. Imajući u vidu ove štetne posljedice, možda ćemo prepoznati vlastite boljke te brže-bolje potražiti načina da ih izliječimo.

Štete koje loše mišljenje nanosi pojedincu • Otuđenost Jedan vid štete koju loše mišljenje nanosi pojedincu proističe iz činjenice da osoba koja gaji zle primisli zbog svog nepovjerenja prema drugim ljudima uvijek živi u nekoj vrsti patnje i nelagode, a budući da o svakom ima loše mišljenje, više nije u stanju naći ikoga s kim bi se mogla družiti. Jer, budući da osjećaju bojazan od drugih ljudi i pošto ih ne smatraju vrijednim svoga povjerenja, osobe sklone crnim mislima nemaju drugog izbora, osim da se otuđe i žive daleko od društva, prekidajući u potpunosti svoj odnos sa drugim članovima društvene zajednice. Ali, mir neka je s njim, kaže:

.‫ش ِم ْن كُ ِّل �َأح ٍد‬ َ ‫َم ْن لَ ْم ُي ْح ِس ْن َظ َّن ُه ْاس َت ْو َح‬

“Onaj ko ne bude imao lijepo mišljenje o drugima bit će podozriv prema svakom.”120 • Loše mišljenje je ogovaranje srcem

Još jedan vid štete koju ružno mišljenje nanosi pojedincu proističe iz činjenice da je zlo mišljenje o nekome jedna vrsta ogovaranja srcem. Etičari smatraju da loše mišljenje spada u jedan od oblika ogovaranja srcem, u smislu da ukoliko čovjek u svome srcu i nutrini pomisli loše o svome bratu muslimanu, on ga je u svome srcu ogovorio, a – kao što smo istakli u raspravi o grijehu i njegovim zlim posljedicama – pored toga što je činjenje grijeha zabranjeno, sa gledišta časne vjere islama ružno je čak na nj i pomišljati. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫َم ْن َكث َُر ِف ْك ُر ُه ِفي الْ َم َع‬ . ‫اصي َد َع ْت ُه �إِلَ َيها‬ Fihrist-e mouzu’i-je Gurer, br. 9084, str. 227.

120

“Ko o grijesima često razmišlja bit će na njih naveden.”121 Jer razmišljanje o grijesima dovodi čovjeka do gubitka čistote duše. A upravo ovakvo je i ružno mišljenje, budući da ukoliko čovjek bude loše mislio o svojoj braći po vjeri te se za tim svojim zlim mišljenjem povede, odnosno, započne ga u svome srcu njegovati i slijediti – njegovo loše mišljenje će se okončati ogovaranjem srcem, koje etičari nazivaju uvjerenjem srca, a koje opet predstavlja uvod u ogovaranje jezikom, klevetanje, krivo prenošenje tuđih riječi, potvaranje i još mnogo drugih grijeha.

Štete koje loše mišljenje nanosi društvu • Presijecanje niti prisnosti Jedna od najštetnijih posljedica lošeg mišljenja je presijecanje niti prisnosti i ljubavi među ljudima te izazivanje razdora i razjedinjenosti među njima. Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

. ‫ين خَ ِليلٍ ُص ْل ًحا‬ َ ‫وء ال َّظ ِّن ل ْم َي ْت ُر ْك َبي َنه َو َب‬ ُ ‫َم ْن َغ َل َب َعل ْي ِه ُس‬

“Koga god loše mišljenje nadvlada ne ostavi između njega i prijatelja mu nimalo mira.”122

Duhovne štete lošeg mišljenja • Propadanje ibadeta U ružne posljedice lošeg mišljenja spada i okolnost da ono kvari i upropaštava čovjekov ibadet. Stoga je Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, upozoravao ljude na mogući ishod ovog iskušenja, koji će pogoditi neke pojedince, govoreći im:

.‫وء ال َّظ ِّن ُي ْف ِس ُد الْ ِعبا َد َة َو ُي ْع ِظ ُم الْ ِو ْز َر‬ َ ‫�إِ َّيا َك �أ ْن ت ُِسي َ‏ء ال َّظ َّن َف إِ� َّن ُس‬

“Čuvaj se zle pomisli, jer zla pomisao, uistinu, ibadet upropaštava i breme uvećava.”123 Fihrist-e mouzu’i-je Gurer, br. 8561, str. 127. Isto, br. 8950, str. 227. 123 Isto, br. 2709, str. 227. 121 122

121

On je rekao i sljedeće:

“Nema vjerovanja sa zlim promišljanjem.”124

.‫لا �إِي َما َن َم َع ُسو ِء َظ ٍّن‬

Loše mišljenje – najgori grijeh i najružnije nasilje U drugoj predaji od Imama Alija, mir neka je s njim, stoji:

.‫وء ال َّظ ِّن بِالْ ُم ْح ِسنِ شَ ُّر إِال� ْث ِم َو �َأ ْق َب ُح ال ُّظ ْل ِم‬ ُ ‫ُس‬

“Ružno mišljenje o dobročinitelju grijeh je najgori i nasilje najružnije.”125

Ukratko, ružno mišljenje povlači za sobom brojne ružne posljedice od kojih vjernike odvraćaju Kur’an Časni i Imami iz Poslanikovog roda, na isti način kao što Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

. َ‫وء ال َّظ ِّن َب ْي َن ُك ْم َف إِ� َّن اللَّ َه َع َّز َو َج َّل ن ََهى َع ْن َذلِك‬ َ ‫ا ْط َر ُحوا ُس‬

“Odagnajte ružno mišljenje međusobno, jer Bog Uzvišeni ga je zabranio.”126 • Napomena U ovom dijelu rasprave neophodno je podsjetiti na dvije stvari: Prvo, iz navedenih ajeta i predaja lahko se da zaključiti da je ružno mišljenje – u slučaju da dospije do razine uvjerenja srca i povođenja djelovanjem – zabranjeno, a kako ružne misli ne bi dospjele do razine uvjerenja srca, naloženo je da se ne obraća pažnja na ružne slike i misli koje se ponekad javljaju u čovjekovom umu. Tako Kur’an Časni, premda samo neke od misli smatra grijehom, ipak kaže: َ َّ ْ ِّ ‫اجتَنِبُوا ك ِثريً ا م َن الظ ِّن‬ ...klonite se pomisli mnogih... (El-Hudžurat, 12) Iz tog razloga je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

ِ ‫�إِ َّياكُ ْم َو ال َّظ َّن َف إِ� َّن ال َّظ َّن �َأ ْك َذ ُب الْ َح ِد‬ .‫يث‬ Fihrist-e mouzu’i-je Gurer, br. 10534, str. 228. Isto, br. 5573, str. 227. 126 Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 194. 124 125

122

“Klonite se pomisli, jer pomisao je, uistinu, vijest najlažnija.”127 To je stoga što loše mišljenje izvire iz nečistote duše, a onaj ko je obdaren čistom prirodom neće nikoga osramotiti svojom pomišlju, niti će na temelju pretpostavke, pomisli ili pod pukim izgovorom da je od nekoga čuo da je taj i taj počinio kakav prijestup, pogaziti ugled i čast te osobe; a mi vjerujemo da je Bog Sveznadar svega skrivenog i da je svjestan šta je u nutrinama svih živih stvorenja te da zna kakve su namjere svih ljudi: َ ْ‫َ ْ َ ُ َ َ َ أ‬ ُّ ‫ال ْعينُ َو َما خُتْف‬ ُ ‫الص ُد‬ ‫ور‬ ‫يعلم خائِنة‬ ِ ِ‫ى‬

On zna za poglede vjerolomne, a i ono što grudi kriju. (El-Mu’min, 19)

U tom smislu, potrebno je provjeriti istinitost riječi nepovjerljivih osoba kada govore o drugim ljudima, jer često onaj ko o nekom drugom ima ružno mišljenje, pa nam ga iznese, zarad nekih ličnih ciljeva i neprijateljstva nastoji poniziti ličnost te osobe (a to ponižavanje gore je od ubijanja tog čovjeka), ne bi li – zahvaljujući tome – umanjio njegov značaj i ugled u društvu. Zato Kur’an kaže: َ‫َ َ ُ ْ َ ٌ َ َ َ َ َ َّ ُ َ ُ ُ َ ْ ً َ َ َ َ ُ ْ ُ لَى‬ ُ َ َ َّ‫يَا َأ ُّي َها ذ‬ ‫حوا ع َما‬ ‫اسق بِنبأ ٍ فتبينوا أن ت ِصيبوا قوما جِبهال ٍة فتص ِب‬ ِ ِ ‫الين آمنوا ِإن جاءكم ف‬ َ‫َف َعلْتُ ْم نَادمني‬ ِِ O vi koji vjernici postadoste, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, kako ne biste u neznanju nekome zlo nanijeli, pa se zbog toga djela svoga kajali. (El-Hudžurat, 6) Dakle, ne povodite se za svim što ste čuli, pomislili ili pretpostavili, prije nego li sve pomno provjerite i razmotrite, jer mnogo je smutnji, neprijateljstava i predrasuda koje su nastale upravo na taj način, a tek kasnije bi se ispostavilo da su bile neutemeljene te da će se za njih na Sudnjem danu morati odgovarati. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

.ِ‫وء ال َّظ ِّن ُي ْف ِس ُد ا ْل� أ ُمو َر ِو َي ْب َع ُث َع َلى الشُّ ُرور‬ ُ ‫ُس‬

“Zla pomisao upropaštava poslove i potiče na činjenje grijeha.”128

Sunen Tirmizi, sv. 4, poglavlje 56, hadis 1988, str. 356; Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 331; et-Tergib ve-t-terhib, sv. 3, str. 545. Ista predaja prenosi se i u Biharu-l-envar (Bejrut, sv. 72, str. 195), uz neznatne razlike. 128 Fihrist-e mouzu’i-je Gurer, br. 5575, str. 227. 127

123

Sve dok se čovjek ne osvjedoči u nečije ružno postupanje i ponašanje, o toj osobi ne smije loše ni pomisliti, jer sama pretpostavka, pomisao ili činjenica da smo nešto čuli ne može biti mjerilo na osnovu kojeg ćemo odrediti ko je dobar, a ko loš, budući da su mnoge stvari koje čovjek čuje bez ikakve osnove i dokaza. Imam Bakir kaže:

‫ين‬ َ ‫ َك ْم َب ْي َن الْ َح ِّق َو الْ َب ِاطلِ َفقَا َل �َأ ْر َب ُع �َأ َصابِ َع َو َو َض َع �َأ ِم ُير الْ ُم ْؤ ِم ِن‬،‫ عليه السلام‬،‫ين‬ َ ‫ُس ِئ َل �َأ ِم ُير الْ ُم ْؤ ِم ِن‬ .‫َي َد ُه َع َلى �ُأ ُذنِ ِه َو َع ْي َن ْي ِه َفقَا َل َما َر�َأ ْت ُه َع ْي َنا َك َف ُه َو الْ َح ُّق َو َما َس ِم َع ْت ُه �ُأ ُذنَا َك َف�َأ ْكث َُر ُه َب ِاط ٌل‬

“Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, bijaše upitan: ‘Koliko je između istine i laži?’, pa on reče: ‘Četiri prsta’ te stavi svoju ruku između uha i očiju, a zatim dodade: ‘Šta očima vidiš – to je istina, a šta ušima čuješ – to je uglavnom laž.’”129 Druga stvar koju je potrebno napomenuti jeste činjenica da, bez imalo dvojenja, ljudi u svom međusobnom saobraćanju trebaju imati lijepo mišljenje jedni o drugima, jer ukoliko ne bi bilo tog lijepog mišljenja i uzajamnog povjerenja, društveni život bio bi nemoguć. U takvim prilikama ljudima bi bilo izuzetno teško nastaviti bilo kakvu djelatnost i saradnju, zato što u dru štvenoj zajednici u kojoj ljudi nemaju povjerenja jedni u druge nije moguće ni izgraditi dobre i čvrste odnose između njenih članova. • Jedna veoma važna stavka u razlučivanju slučajeva Naravno, ne smije se zaboraviti da je ispravno imati lijepo mišljenje tek u uslovima kada u društvu vlada ćudoređe, a ne nemoral. Međutim, u društvu u kojem je većina njegovih članova moralno iskvarena – odnosno, u kojem vlada nemoral – lijepo mišljenje i tumačenje ispravnim je neprikladno. U takvim društvima sve treba posmatrati kroz prizmu lošeg mišljenja, a ako bez valjanog i prihvatljivog dokaza budemo opravdavali i ispravnim smatrali postupke ljudi u takvoj sredini, sami sebe ćemo dovesti u zabludu. U pogledu ovog pitanja od Zapovjednika pravovjernih Alija i Imama Hadija prenose se sljedeće riječi:

‫َاح َع َلى ال َّز َم ِان َو �َأ ْه ِل ِه ثُ َّم �َأ َس َاء َر ُج ٌل ال َّظ َّن بِ َر ُجلٍ لَ ْم َت ْظ َه ْر ِم ْن ُه حوب ٌة َف َق ْد َظ َل َم َو �إِ َذا‬ َّ ‫�إِ َذا ْاس َت ْولَى‬ ُ ‫الصل‬ .‫ْاس َت ْولَى الْف ََسا ُد َع َلى ال َّز َم ِان َو �َأ ْه ِل ِه َف�َأ ْح َس َن ال َّر ُج ُل ال َّظ َّن بِ َر ُجلٍ َف َق ْد َغ َّر َر‬ “Kada ćudoređe zavlada vremenom i žiteljima njegovim, pa čovjek pomisli zlo o nekome bez jasnog grijeha njegova, uistinu će nasilje počiniti; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 196.

129

124

a kada pokvarenost zavlada vremenom i žiteljima njegovim, pa čovjek o nekome lijepo pomisli, uistinu će se prevariti.”130 Od Imama Hadija, mir neka je s njim, također se prenosi i sljedeća predaja:

‫�إِ َذا كَا َن َز َما ٌن الْ َع ْد ُل ِفي ِه �َأ ْغ َل ُب ِم َن الْ َج ْو ِر َف َح َرا ٌم �َأ ْن َت ُظ َّن بِ�َأ َح ٍد ُسوءاً َح َّتى ي ْع َل َم َذلِكَ ِم ْن ُه َو �إِ َذا كَا َن‬ .‫س لِ� َأ َح ٍد �َأ ْن َي ُظ َّن بِ�َأ َح ٍد خَ ْيراً َح َّتى َي ْبد َُو َذلِكَ ِم ْن ُه‬ َ ‫َز َما ٌن الْ َج ْو ُر ِفي ِه �َأ ْغ َل ُب ِم َن الْ َعد ِْل َف َل ْي‬ “Kada nastupi vrijeme u kojem će pravda nadvladati nepravdu zabranjeno će biti da o nekome loše pomisliš, sve dok se o toj osobi ne sazna osnova za to, a kada nastupi vrijeme u kojem će nepravda nadvladati pravdu, niko ne smije ni o kome lijepo pomisliti, sve dok se kod te osobe ne pokaže osnova za to.”131

Svakako, treba imati na umu činjenicu da je lahkovjerno bez ikakve osnove lijepo misliti o drugima u vrijeme kada pokvarenost nadvlada ćudoređe, ali da, isto tako, nije ispravno neosnovano misliti o drugima loše. Drugim riječima, u ovakvim prilikama kako god se bez ikakvog dokaza ne može vjerovati drugima, tako se nikoga ne može ni osuditi na temelju puke pomisli i pretpostavke, jer u Kur’anu stoji: ْ ُ َ‫َّ َّ ا‬ ْ َ ْ‫ح‬ ‫ِإن الظ َّن ل يغ ىِن ِم َن ال َ ِّق شيئًا‬ ...zaista pretpostavka istini nimalo ne koristi. (En-Nedžm, 28) Prema tome, u ovakvim slučajevima treba biti oprezan u oba pravca: kako na razini prosuđivanja, tako i na razini pouzdavanja u ljude. Sve u svemu, prije pažljive provjere i razmatranja ne smiju se preduzimati nikakvi koraci. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

.‫س ِم َن الْ َعد ِْل الْق ََض ُاء َع َلى الثِّقَة بِال َّظ ِّن‬ َ ‫لَ ْي‬

“Nije pravedno prosuđivati pouzdanost na temelju pomisli.”132

Neophodnost predostrožnosti i pomnog razmatranja u važnim stvarima Naravno, ne smije se zaboraviti ni sljedeća napomena – da osjećanje uzajamnog povjerenja u vrijeme kada društvom vladaju moralne vrijednosti ne znači da se u stvarima koje su od velikog značaja za zajednicu trebamo bez Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 114. Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 197. 132 Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 211. 130 131

125

ikakve provjere upustiti u djelovanje te ključna mjesta i poslove predati bilo kome. U pravilu, načelo ispravnosti i lijepo mišljenje ispravni su u privatnim poslovima i prilikama koje se tiču pojedinca, kao i u poslovima od nevelike važnosti. Međutim, u pitanjima od velikog društvenog značaja, pored činjenice da loše mišljenje nije dozvoljeno, ni lijepo mišljenje se ne može uzeti kao mjerilo na osnovu kojeg bi se donosio sud. U takvim primjerima se bez ugrožavanja časti pojedinaca mora izvršiti pažljivo razmatranje te nakon sticanja potpunog uvida preduzeti potrebne korake. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

‫ ثُ َّم ا ْن ُظ ْر ِفي ُأ� ُمو ِر ُع َّمالِكَ َف ْاس َت ْع ِم ْل ُه ُم اخْ ِت َياراً َو َلا تُ َولِّ ِه ْم ُم َحا َبا ًة َو �َأث ََر ًة َف إِ�نَّ ُه َما ِج َما ٌع ِم ْن شُ َع ِب الْ َج ْو ِر‬... ِ ‫َو الْ ِخ َيانَ ِة َو َت َو َّخ ِم ْن ُه ْم �َأ ْه َل ال َّت ْج ِر َب ِة َو الْ َح َيا ِء ِم ْن �َأ ْه ِل الْ ُب ُيوت‬ ‫الصالِ َح ِة َو الْ ِق َد ِم ِفي ا ْل إِ� ْسلَا ِم الْ ُم َت َق ِّد َم ِة َف إِ�نَّ ُه ْم‬ َّ ‫َات‬ َ‫�َأ ْك َر ُم �َأخْ لَاقاً َو �َأ َص ُّح �َأ ْع َراضاً َو �َأ َق ُّل ِفي الْ َم َطا ِم ِع �إ ِْس َرافاً َو �َأ ْب َل ُغ ِفي َع َو ِاق ِب ا ْل� ُأ ُمو ِر نَ َظراً ثُ َّم �َأ ْس ِب ْغ َع َل ْي ِه ُم ا ْل� َأ ْر َزاق‬ ِ ِ ِ ‫َف إِ� َّن َذلِكَ قُ َّو ٌة لَ ُه ْم َع َلى ْاس ِت ْصل‬ ‫نى لَ ُه ْم َع ْن َت َن ُاو ِل َما ت َْح َت �َأ ْي ِدي ِه ْم َو ُح َّج ٌة َع َل ْي ِه ْم �إِ ْن خَ الَفُوا‬ ً ‫َاح �َأنْفُس ِه ْم َو غ‬ ...‫الصد ِْق َو الْ َو َفا ِء َع َل ْي ِهم‬ ِّ ‫�َأ ْم َر َك �َأ ْو َث َل ُموا �َأ َمانَ َتكَ ثُ َّم َت َف َّق ْد �َأ ْع َمالَ ُه ْم َو ا ْب َع ِث الْ ُع ُيو َن ِم ْن �َأ ْه ِل‬

“...Zatim gledaj na poslove službenika svojih, pa ih postavljaj nakon što ih iskušaš, a ne namještaj ih iz naklonosti niti po dojmu svome, jer to dvoje sadrži sve izdanke nepravde i izdaje. Drži se između njih onih sa iskustvom i stidom iz kuća čestitih što u islamu prednjače, jer oni su zaista najplemenitije ćudi i časti najčistije, najmanje su skloni pohlepi i najjasnije vide poslova ishode... Zatim provjeravaj djela njihova i šalji im ljude iskrene i vjerne da ih nadgledaju...”133 A o samim službenicima vlasti kaže:

‫ ثُ َّم َلا َي ُكنِ اخْ ِت َيا ُر َك �إِ َّيا ُه ْم َع َلى ِف َر َاس ِتكَ َو ْاس ِت َنا َم ِتكَ َو ُح ْسنِ ال َّظ ِّن ِم ْنكَ َف إِ� َّن ال ِّر َجا َل َي َت َع َّر ُضو َن‬... ِ ‫لِ ِف َر َاس‬ ...‫ات الْ ُو َلا ِة بِ َت َص ُّن ِع ِه ْم َو ُح ْسنِ ِخ ْد َم ِت ِهم‬

“...I u odabiranju njihovom ne oslanjaj se na pronicljivost vlastitu, ni na povjerenje svoje, niti na lijepo mišljenje koje imaš, jer ljudi se zaista suprotstavljaju pronicljivosti namjesnika pretvaranjem i lijepim služenjem svojim...”134 Dok prilikom mirovnog sporazuma kaže:

‫و لَ ِكنِ الْ َح َذ َر كُ َّل الْ َح َذ ِر ِم ْن َعد ُِّو َك َب ْع َد ُص ْل ِح ِه َف إِ� َّن الْ َع ُد َّو ُر َّب َما َقا َر َب لِ َي َت َغ َّف َل َفخُ ْذ بِالْ َح ْز ِم َو‬... َ ِ ِ ...‫اتَّ ِه ْم في َذلكَ ُح ْس َن ال َّظن‬ Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, pismo 53, str. 435. Isto, str. 437.

133 134

126

“...Ali budi krajnje oprezan prema neprijatelju svome nakon primirja s njim, budući da se neprijatelj često zna približiti kako bi zaskočio. Budi onda na oprezu i ne pouzdavaj se u tome u mišljenje lijepo...” U svakom slučaju, i lijepo i loše mišljenje imaju svoje mjesto i vrijeme koje se treba pažljivo razmotriti, a čovjek mora znati u kojem vremenu živi, jer ako ne shvati kakve prilike vladaju u njegovom vremenu, može lahko postati žrtvom nemilih događaja. O tome Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

. ‫الْ َعالِ ُم بِ َز َمانِ ِه َلا ت َْه ُج ُم َع َل ْي ِه اللَّ َوابِس‬ “Na onoga koji poznaje prilike vremena svoga ne nasrću sumnjive stvari.”135

Način liječenja ogovaranja Za liječenje bilo koje bolesti potrebne su tri osnovne stvari: 1. Osjećanje boli i nelagode 2. Prepoznavanje uzroka i činilaca bolesti 3. Način liječenja Nakon priznanja da ogovaranje spada u velike grijehe i opasne bolesti morala, prvo treba odrediti koji su to činioci koji su doveli do nastanka ove bolesti, kako bi se u okviru borbe protiv uzroka otklonile i posljedice. Dakako, jasno je da je najbolji način otklanjanja posljedica borba protiv uzroka. Uzroci i činioci ogovaranja su brojni a iz oblasti ovog pitanja u djelima iz etike mogu se naći opsežni i korisni napisi, od kojih ćemo mi, u srazmjeru sa našom raspravom i uz dodatna objašnjenja, navesti jedan njihov dio. Prije negoli se upustimo u raspravu, ukazat ćemo na tri važne stavke, koje u stvari predstavljaju jednu vrstu pokrića i jamstva za provođenje narednih rasprava: a) Pokriće uvjerenjem i vjerovanje: Najvažniji činilac koji je učinkovit i djelotvoran u borbi protiv uzročnika pokvarenosti te duhovnih i duševnih bolesti jeste počelo vjerovanja: vjerovanja u Boga i u Dan polaganja računa. Onaj ko uistinu vjeruje u Uzvišenog Boga i Sudnji dan puno manje će činiti velike grijehe, a naročito grijehe kao Tuhafu-l-ukul, str. 264.

135

127

što su potvaranje i ogovaranje. Zar je moguće da čovjek vjeruje u polaganje računa i u dobijanje nagrade, a da se ne boji počiniti grijeh? To mogu samo oni koji su vjerovanje svoje tek jezikom obznanili, onako kako Uzvišeni Bog kaže: َ َ ُ ْ ُ ْ َّ ُ َّ َ ُ َ ْ َ ْ‫َ َ أ‬ ُ ُ ُ َ ْ‫ُ ُ َ ْ َ ْ َ َ َ َّ َ ْ ُ إ‬ ُ ‫يمان يِف قلوبِك ْم‬ ‫ال‬ ِ ‫قال‬ ِ ‫ت العراب آمنا قل لم تؤ ِمنوا ول‬ ِ ‫كن قولوا أسلمنا ولما يدخ ِل‬ Beduini govore: “Uzvjerovali smo!” Reci: “Niste uzvjerovali, ali recite “Primili smo islam!” a vjerovanje još uvijek nije ušlo u srca vaša... Na drugom mjestu se kaže:

ُُ َْ َ ُ َُ َْ ‫يقولون بِأف َوا ِه ِهم َّما لي َس يِف قلوبِ ِه ْم‬

...Jer govorili su ustima svojim ono što nije bilo u srcima njihovim... b) Sjećanje na Boga

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Ukoliko želiš sačuvati zdravlje svoje, Stvoritelja se sjećaj, a ne stvorenja, kako bi ti sjećanje na Nj bilo izvorom za pouku i preprekom za ogovaranje, i kako bi umjesto grijeha nagradu zaradio.”136 A Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, kaže:

“Spominjanje Boga lijek je za bolesti duše.”137

.‫ِذ ْك ُر اللَّ ِه َد َو ٌاء �أعلال النفوس‬

c) Samosvijest, prihvatanje kritike i samokritičnost Onaj ko je svjestan svojih manjkavosti i ko ih priznaje nikada ne traga za nedostacima drugih ljudi. Upravo oholost i samoljublje čine čovjeka uznositim i potiču ga na traganje za slabostima drugih ljudi. Svakako, čovjek koji je svjestan da je pun manjkavosti i nedostataka stidi se prekoravati druge zbog tih istih nedostataka, kao što Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

ِ ‫ُطو َبى لِ َم ْن شَ َغ َل ُه َع ْي ُب ُه َع ْن ُع ُي‬ .‫وب ال َّناس‬

“Blago onom koga manjkavost njegova odvraća od manjkavosti drugih ljudi.”138 Misbahu-š-šeri’a, poglavlje 49. Fihrist-e mouzu’i-je Gurerbr. 5169, str. 124. 138 Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, 264. 136 137

128

Najveća mana Od Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim, prenosi se:

.‫يب َغ ْي َر َك بِ َما ُه َو ِفيك‬ َ ‫�َأ ْك َب ُر الْ َع ْي ِب �َأ ْن َت ِع‬

“Najveća mahana je da prekoravaš druge ljude zbog onoga što je i u tebi samom.”139 U drugoj predaji sa približno istim sadržajem kaže:

.‫يب َما ِفيكَ ِم ْثلُه‬ َ ‫�َأ ْك َب ُر الْ َع ْي ِب �َأ ْن َت ِع‬

“Najveća mahana je da smatraš nedostatkom ono što u sličnom obliku postoji i u tebi samom.”140 Sklopio si oči od vlastite mane Da ti mahana drugih zrcalom postane Zatvori oči od poroka drugih Pogledaj u lice svoje i na njemu mane traži U svemu ima vrline i mane Ne traži manu kako bi stekao vrlinu Ne gledaj u porok drugih a u dobročinstvo svoje Spusti pogled na okovratnik svoj

Najgori ljudi Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫س َم ْن كَا َن ُم َت َت ِّبعاً لِ ُع ُي‬ .‫س َع ِم ّياً لِ َم َعايِ ِب ِه‬ ِ ‫وب ال َّنا‬ ِ ‫شَ ُّر ال َّنا‬

“Najgori čovjek je onaj koji traga za nedostacima drugih ljudi, a slijep je za vlastite.”141 Vlastitu manu njegovo oko slijepo ne vidi Nimalo, iako on traži manjkavosti

(Mesnevija, II, str. 51)

Neki ljudi su u stanju vidjeti samo slabe strane drugih, zaboravljajući pri tom na vlastite greške, upravo onako kako Poslanik, s.a.v.a., kaže: Fehrest-e mouzu’i-je Gurer, , br. 3167, str. 386. Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 345. 141 Fehrest-e mouzu’i-je Gurer, br. 5739, str. 285. 139 140

129

.‫ُي ْب ِص ُر �َأح ُدكُ ْم الْ َق َذا َة في َعينِ �أ ِخي ِه َو َي َد ُع الْ ِج ْذ َع ِفي َعي ِن ِه‬

“Neki od vas vide trn u oku brata svoga, a ne opažaju stablo u oku svome.”142 Očite mane vlastite svjesni nismo Vela preko mana drugih ljudi kidamo

Ukratko, pametan čovjek je onaj koji je toliko zaokupljen vlastitim nedostacima da se nikad ne bavi traženjem tuđih. Bude li čovjek pametan i bogobojazan Bogobojaznost će ga zaokupiti manama njegovim Kao što bolesnika odvraća Od boli drugih ljudi vlastita bol143

Neki drugi pjesnik kaže: Mane što ljudi sakriše nipošto ti ne otkrivaj Kako ni s tvojih grijeha Bog veo skinuo ne bi A kada god se spomenu, ti ih u zv’jezde okivaj I nikog od njih ne kori s onog što imaš u sebi

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

.‫َم ْن نَ َظ َر ِفي َع ْي ِب نَ ْف ِس ِه ْاش َت َغ َل َع ْن َع ْي ِب َغ ْيرِه‬

“Ko god gleda u vlastitu manjkavost nema vremena gledati u tuđu.”144 Kad bi svak’ pred sobom svoju manu gled’o Popravljanju sebe samo bi se pred’o Ljudi ovi nehaju, nit za sebe znaju Jedni drugih mane govorit ne staju Šamane, ne gledam ja u lice svoje, Ja gledam u tvoje, a ti lice moje (Mesnevija, II, str. 242)

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

ُ ‫ َثل‬،‫ صلى الله عليه و �آله و سلم‬،‫قا َل َر ُسو ُل اللَّ ِه‬ ‫َاث ِخ َص ٍال َم ْن كُ َّن ِفي ِه �َأ ْو َو ِاح َد ٌة ِم ْن ُه َّن كَا َن ِفي‬ ‫اس ِم ْن نَ ْف ِس ِه َما ُه َو َسائِلُ ُه ْم‬ ِ ‫ِظ ِّل َع ْر‬ َ ‫ش اللَّ ِه عزوجل َي ْو َم القيامة (يوم َلا ِظ َّل �إِ َّلا ِظلُّ ُه) َر ُج ٌل �َأ ْع َطى ال َّن‬ Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 327. Isto, str. 327. 144 Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 341; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 49. 142 143

130

‫لها َو َر ُج ٌل لَ ْم ُي َق ِّد ْم ر ِْجلًا َو لَ ْم ُي َؤخِّ ْر �أخرى َح َّتى َي ْع َل َم َأ� َّن َذلِكَ لِلَّ ِه فيه ر ًِضا او سخط َو َر ُج ٌل لَ ْم‬ ‫َي ِع ْب �َأخَ ا ُه الْ ُم ْس ِل َم بِ َع ْي ٍب َح َّتى َي ْن ِف َي َذلِكَ الْ َع ْي َب َع ْن نَ ْف ِس ِه َف إِ�نَّ ُه َلا َي ْن ِفي ِم ْن َها َع ْيباً �إِ َّلا َبدَا لَ ُه َع ْي ٌب‬ .‫َو َكفَى بِالْ َم ْر ِء شُ ُغلًا بِ َن ْف ِس ِه َعنِ ال َّناس‬ “Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je: 'Onaj u kojem budu postojale tri odlike ili makar jedna od njih, bit će u hladovini Prijestolja Boga Uzvišenog na Dan sudnji (na dan kada ne bude nijedne druge hladovine, osim Njegove): čovjek koji od sebe bude davao drugim ljudima ono što i sam od njih traži; čovjek koji ne bude učinio nijedan korak naprijed niti natrag, sve dok ne bude znao da li je u tome zadovoljstvo Božije ili pak srdžba Njegova; konačno, čovjek koji ne bude prekoravao svoga brata muslimana zbog nedostatka nekoga, sve dok taj nedostatak od sebe ne odstrani, jer on neće od sebe odstraniti nijedan nedostatak, a da mu se neće ukazati neki drugi, a čovjeku je dovoljno da se umjesto drugim ljudima bavi samim sobom.”145 U svakom slučaju, ukoliko neko dobro promisli o kur'anskim ajetima i predajama koje osuđuju ogovaranje, te se onda zamisli nad nesretnim posljedicama ovoga grijeha, uzimajući u obzir i Ovaj i Onaj svijet, nikada ga neće počiniti. Neke od ovih predaja smo već ranije navodili, a sada ćemo navesti jedan od govora Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim, koji je izrekao o odvraćanju od ogovaranja:

ِ ‫السلَا َم ِة �َأ ْن َي ْر َح ُموا �َأ ْه َل ال ُّذن‬ ‫ُوب َو الْ َم ْع ِص َي ِة َو َي ُكو َن‬ َّ ‫َو �إِنَّ َما َي ْن َب ِغي لِ� َأ ْه ِل الْ ِع ْص َم ِة َو الْ َم ْص ُنو ِع �إِلَ ْي ِه ْم ِفي‬ ِ ‫الشُّ ْك ُر ُه َو الْغَالِ َب َع َل ْي ِه ْم َو الْ َح‬ !‫اب �َأخَ ا ُه َو َع َّي َر ُه بِ َب ْل َواه ؟‬ َ ‫اج َز لَ ُه ْم َع ْن ُه ْم َف َك ْي‬ َ ‫ف بِالْ َعائِ ِب الَّ ِذي َع‬

“Uistinu bi oni čisti i od grijeha sačuvani trebali imati samilosti prema onima što u grijeh i nepokornost zapadoše, pa da zahvalnost bude to što će ih obuzeti i od njih odvratiti. Šta je onda sa onim poročnim koji prekorava i sramoti brata svoga zbog nevolje njegove?!”146

‫ف َي ُذ ُّم ُه بِ َذن ٍْب‬ َ ‫اب بِ ِه َف َك ْي‬ َ ‫�َأ َما َذك ََر َم ْو ِض َع َس ْت ِر اللَّ ِه َع َل ْي ِه ِم ْن ُذنُوبِ ِه َما ُه َو �َأ ْع َظ ُم ِم َن ال َّذن ِْب الَّ ِذي َع‬ ‫َق ْد َر ِك َب ِم ْث َل ُه َف إِ� ْن لَ ْم َي ُك ْن َر ِك َب َذلِكَ ال َّذن َْب بِ َع ْي ِن ِه َف َق ْد َع َصى اللَّ َه ِفي َما ِس َوا ُه ِم َّما ُه َو �َأ ْع َظ ُم ِم ْن ُه َو‬ .‫س �َأ ْك َبر‬ ِ ‫الص ِغي ِر لَ ُج ْر�َأتُ ُه َع َلى َع ْي ِب ال َّنا‬ َّ ‫ا ْي ُم اللَّ ِه لَ ْو لَ ْم َي ُك ْن َع َصا ُه ِفي الْ َك ِبي ِر و َع َصا ُه ِفي‬ “Zašto se ne prisjeti kako je Bog sakrio onaj grijeh njegov što veći je od tog zbog kojeg ga prekorava, pa kako ga može osuđivati zbog grijeha nekog,

Hisalu Suduk, sv. 1, hadis br. 3, str. 109. Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 140; Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 140.

145 146

131

a sam je sličan počinio? Pa čak ako i nije počinio grijeh isti, zgriješio je prema Bogu u nečemu drugom što je krupnije od toga. Tako mi Boga, ako nije zgriješio prema Njemu grijehom velikim, jeste grijehom malim, a drskost njegova da drugim ljudima mahane traži, uistinu je još veća.”147

َ‫َيا َع ْب َد اللَّ ِه َلا َت ْع َج ْل ِفي َع ْي ِب �َأ َح ٍد بِ َذنْ ِب ِه َف َل َعلَّ ُه َم ْغفُو ٌر َل ُه َو َلا َت�أْ َم ْن َع َلى َن ْف ِسكَ َص ِغ َير َم ْع ِص َي ٍة َف َل َعلَّك‬ ‫ُف َم ْن َع ِل َم ِم ْن ُك ْم َع ْي َب َغ ْي ِر ِه لِ َما َي ْع َل ُم ِم ْن َع ْي ِب نَ ْف ِس ِه َو لْ َي ُكنِ الشُّ ْك ُر شَ ا ِغلًا لَ ُه‬ ْ ‫ُم َع َّذ ٌب َع َل ْي ِه َف ْل َي ْكف‬ .‫َع َلى ُم َعا َفاتِ ِه ِم َّما ا ْب ُت ِل َي بِ ِه َغ ْي ُر ُه‬

“O robe Božiji, ne žuri ružiti nikoga zbog grijeha njegova, jer možda mu je oprošten, niti se smatraj sigurnim od svoga grijeha maloga, jer možda ćeš zbog njega kažnjen biti. Neka se onda ustegne onaj od vas koji zna za kakav porok drugoga, zbog toga što zna za porok vlastiti, i neka se zaokupi zahvaljivanjem na sačuvanosti od onog čime je drugi iskušan.”148

Što se tiče činilaca i pobuda koje čovjeka potiču na ogovaranje, postoje sljedeće:

1. Slaganje s prijateljima Jedna od pobuda za ogovaranje je slaganje s prijateljima i drugovima. Neki ljudi smatraju da druželjubivost i lijepo ponašanje podrazumijevaju stanje u kojem se čovjek ponaša tako da nikad ne povrijedi ničija osjećanja, dok je takav način ophođenja, zapravo, jedna vrsta dvoličnosti i ravnodušnosti naspram odgovornosti. Oni koji žele udovoljiti svakoj sorti ljudi i koje ne žele tokom svoga života steći ama baš nijednog neprijatelja, ustvari su ljudi sa više lica koji nisu stekli ni jednu ljudsku niti moralnu vrlinu, štaviše, nisu okusili ni vjerovanje, ni ćudoređe. Takvi ljudi igraju uz svaku muziku i pristaju uz svakoga i okreću se na onu stranu na koju vjetar puše, vjerujući u sljedeću poruku: S dobrima i lošima takav budi da nakon tvoje smrti ljudi po običaju muslimanskom okupaju te zemzemom, a spale te po hinduskom. Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 140. Isto.

147 148

132

Drugim riječima: Ako želiš čuvati čast svoju, Zajednice ti poprimi boju!

• Skupine ljudi prema viđenju Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim Imam Ali dijeli ljude na tri skupine pa kaže:

‫ِيح‬ ٍ ‫اس َثلَا َث ٌة ف َعالِ ٌم َر َّبانِ ٌّي َو ُم َت َعلِّ ٌم َع َلى َس ِبي ِل ن ََجا ٍة َو َه َم ٌج َر َعا ٌع �َأت َْبا ُع كُ ِّل ن َِاعقٍ َي ِميلُو َن َم َع كُ ِّل ر‬ ُ ‫ال َّن‬ ... ٍ‫لَ ْم َي ْس َت ِضي ُئوا بِ ُنو ِر الْ ِع ْل ِم َو لَ ْم َي ْل َج ُئوا �إِلَى ُر ْكنٍ َوثِيق‬ “Ljude čine tri skupine: znalac o Bogu, sakupljač znanja na stazi izbavljenja i svjetina prosta koja slijedi glas svačiji i povija se na vjetru svakom, ne koristi se svjetlom znanja, niti se sklanja uz stub pouzdani...”149 Da skratimo, mnogo ljudi spada u treću skupinu. Oni se, da bi udovoljili svojim prijateljima, počinju ponašati kao i njihovi prijatelji, tražeći drugima nedostatke, premda njihovo takvo ponašanje uzrokuje srdžbu Boga Uzvišenog. Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, o ovom pitanju kaže: “Što se slaganja tiče, budući da znaš da će se Bog rasrditi na tebe ako izazoveš srdžbu Njegovu, nastojeći udovoljiti stvorenjima, kako onda možeš biti zadovoljan činjenicom da uvažavaš druge, a nipodaštavaš svoga Gospodara, gazeći Njegovo zarad njihova zadovoljstva?! Osim, ako je tvoja ljutnja u ime Boga, ali ni to ti ne daje za pravo da onoga na koga se ljutiš po zlu spominješ, nego bi se trebao u ime Boga ljutiti na svoje drugove kada Ga po zlu spomenu, jer se oni, uistinu, prema Bogu ogriješe najogavnijim grijehom – tj. ogovaranjem.”150 Dakle, čovjek ne smije biti u tolikoj mjeri bez volje i kontrole da poput kameleona poprima boju svoje okoline te da, umjesto da stane u odbranu svoga brata po vjeri, uglas sa drugima počne iznositi njegove manjkavosti. Štaviše, on je dužan, koliko je u njegovoj moći, spriječiti taj grijeh i odvratiti one koji ogovaraju od tog ružnog čina. Ukoliko pak nije u stanju tako postupiti, dužan je napustiti skup i na taj način iskazati svoje gađenje prema tom grijehu, tražeći Božije zadovoljstvo, makar to bilo krivo njegovim prijateljima. U suprotnom, smatrat će se jednim od onih o kojima je Kur’an Časni izrekao sljedeće: ِّ ْ َ ُ َ ُ َ َ َّ َ ْ ُْ َ ُ َ َ َ َ َ ‫جرم‬ ‫ك ْم ىِف َس َق َر ۝ قَالوا ل ْم نَ ُك ِم َن ال ُم َصل َني ۝‬ ‫ني ۝ ما سلك‬ ِ ِ ‫ات يت َساءلون ۝ ع ِن الم‬ ٍ ‫يِف جن‬ ْ‫خ‬ َ‫خ‬ ْ ُ ُ َ ََْ ُ ُ ُ َّ َ ‫ني ۝ َوكنا نوض َم َع الَائض‬ َ ‫ك ن ْطع ُم الم ْسك‬ ‫ني‬ ‫ولم ن‬ ِ ِ ِ ِ ِ Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 147. Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 265-266.

149 150

133

Oni će se u džennetskim baščama raspitivati o grješnicima: “Šta vas je u Sekar dovelo?” “Nismo” – kazat će – “bili od onih koji su molitvu obavljali niti smo siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali.” (El-Muddessir, 40-45) Prema tome, oni koji učestvuju u svakom zboru i skupu i koji se ne ustručavaju pričati o koječemu, skončat će u patnji vatre džehennemske. A oni koji se žele spasiti Božije kazne, moraju se kloniti lošeg društva i svadljivih ljudi koji uvijek ogovaraju vjernike – oglušujući se, ustvari, na Božije ajete i propise i ismijavajući ih – jer Kur’an Časni kaže: ً ‫َوإ َذا َم ُّروا باللَّ ْغو َم ُّروا ك َر‬ ‫اما‬ ِ ِ ِ ِ ...I koji, kada prolaze pored besposličarenja, prolaze dostojanstveno. (El-Furkan, 72)

2. Pravdanje sebe Još jedan činilac koji dovodi do ogovaranja je pravdanje sebe, odnosno, prilika u kojoj čovjek, pravdajući sebe i perući ruke od postupaka koji mu se pripisuju, baca ljagu na nekog drugog, bilo da krivicu činjenja grijeha prebaci na njega samog ili da ga proglasi svojim saučesnikom u tom grijehu. U svakom slučaju, da bi se odbranio od optužbi, čovjek navede imena drugih ljudi, predstavljajući ih kao samostalne počinioce grijeha ili pak kao njegove saučesnike u njegovom činjenju. Naprimjer, čovjek kaže da je neki grijeh počinio taj i taj, ili kaže da nije on sam počinio taj grijeh, već da ga je također počinio taj i taj pojedinac. Ovakvo ponašanje proizlazi iz neznanja i nepostojanja bogobojaznosti, jer nije dozvoljeno radi pravdanja sebe okrivljavati druge ljude, niti ih ogovarati. Pod pretpostavkom da je glavni počinilac grijeha neko drugi, zar je neophodno otkriti njegovu tajnu i osramotiti ga? Pod pretpostavkom da čovjek, ustvari, nije ni počinio grijeh niti prevaru, on može, da bi sebe opravdao, odbaciti sve optužbe i sve ono što mu se stavlja na teret, ali ne smije bacati ljagu na druge ljude. Iz tog razloga Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, kaže: “Neka zna onaj ko ogovara iz ovakvih pobuda da je rasrdio Boga, a grijeh onoga ko Boga rasrdi umnogome je veći i teži od grijeha onoga ko razljuti stvorenja Njegova. Onaj ko ogovara jamačno će izazvati srdžbu Božiju, ali, pored toga, neće pouzdano znati da li je tim svojim činom odobrovoljio druge ljude ili nije. Kao ishod tog postupka, umišljajući da će drugi ljudi biti njime zadovoljni, on sa svojih pleća skida teret grijeha i stavlja ga na pleća 134

drugog čovjeka, prividno se oslobađajući tereta na Ovome svijetu. Međutim, na Onome svijetu će se baciti u vječitu propast, što predstavlja krajnju granicu neznanja, a nesretan li je onaj ko radi zadovoljstva svojih prijatelja upropasti svoju budućnost na Onome svijetu!” Nakon toga, dodaje još i sljedeće: “Ovakva vrsta opravdanja – da nisam samo ja počinio taj grijeh, već da su ga počinili i drugi – također je pokazatelj neznanja, jer ovakvim opravdanjem i pod ovakvim izgovorom čovjek zapravo pristaje uz nekoga koga ne bi smio slijediti, budući da osoba koja krši Božije zapovijedi i koja izražava nepokornost prema svome Gospodaru nije dostojna biti uzorom drugim ljudima, bez obzira na okolnost na kakvom položaju se nalazila. Jer, ukoliko čovjek, oponašajući nekoga ko skoči u vatru, i sam isto postupi, dovodeći svoj život u opasnost, počinit će veliku glupost. Drugim riječima, kako se neko može pravdati riječima: “Ako sam ja trošio nedozvoljeni imetak, pa i drugi su to činili!” ili: “Ako sam ja primio nagradu od nasilničke vlasti, pa i drugi su je uzimali!”, budući da postupci tih drugih ljudi nikako ne mogu poslužiti čovjeku kao dokaz ispravnosti takvih djela. Takvi ljudi nalikuju ovcama koje, kada jedna od njih skoči sa visoke litice, i ostale se za njom bace i na kraju ugibaju.”151 Dakle, čovjek nikada ne smije pravdati vlastiti pogrešni postupak izgovorom da su i drugi počinili neko zabranjeno djelo, navodeći kako on nije jedini koji je počinio takav grijeh. Ovakve vrste pravdanja Bog neće prihvatiti.

3. Hvalisanje Neki ljudi zbog hvalisanja započnu ogovarati druge ljude, odnosno, da bi istakli vlastitu ličnost, plemenitost i vrline, oni nipodaštavaju druge, govoreći o njima loše u smislu: taj i taj čovjek ne zna to i to, te ovakav je i onakav. U namjeri da sebe prikažu puno boljim od drugih ljudi, stanu tragati za njihovim nedostacima, zanemarujući pri tom činjenicu da takvo postupanje, pored toga što ne privlači naklonost drugih ljudi, može samo poljuljati njihovo mišljenje o njima samima. Ova bolest (hvalisanja ili samohvale) može biti uzročnikom mnogih velikih grijeha, a ogovaranje je samo jedan od njih. Stoga su se Kur’an Časni i Čisti Imami, mir neka je s njima, odlučno protivili hvalisanju, učinivši ga predmetom pokude, a mi ćemo ovdje, primjera radi, ukazati na nekoliko vidova pokuđenosti hvalisanja: Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 266.

151

135

Hvalisanje sa gledišta Kur’ana Kur’an časni zapovijeda da čovjek nikad ne smije sebe smatrati bezgrješnim, a druge ljude kuditi, budući da niko ne zna šta je u duši drugih ljudi. Tako u Kur’anu stoji: َْ َ ُ ُ ُ َ ُّ ُ َ‫َ ا‬ َّ ‫فل ت َزكوا أنف َسك ْم ه َو أعل ُم بِ َم ِن اتق‬ ...Zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom – On dobro zna ko se grijeha kloni. (En-Nedžm, 32) Na drugom mjestu u Kur’anu se kaže: ً‫َ َ ْ َ َ ىَ ذَّ َ ُ َ ُّ َ َ ُ َ ُ ْ َ ُهّ ُ َ ىِّ َ َ َ ُ َ َ ُ ْ َ ُ َ َ ال‬ ‫الين يزكون أنفسهم ب ِل الل يزك من يشاء وال يظلمون ف ِتي‬ ِ ‫ألم تر ِإل‬

Zar ne vidiš one koji sebe čistim od grijeha smatraju? A zapravo, Bog čisti od grijeha onoga koga On hoće, i nikome se neće, ni koliko trun jedan, nepravda učiniti. (En-Nisa’, 49) Dakle, čovjek se treba uzdržati od hvalisanja i razmetanja svojom bezgrješnošću i nikada se ne smije smatrati čistim od nedostataka i mahana, jer takav postupak je djelo šejtanovo i način na koji postupaju oholi i glupi ljudi.

Hvalisanje u predajama U islamskim predajama hvalisanje se također najstrožije osuđuje, a mi ćemo ovdje ukazati na nekoliko primjera: Imam Ali, mir neka je s njim, opisuje bogobojazne ljude na sljedeći način:

‫ َلا َي ْر َض ْو َن ِم ْن �َأ ْع َمالِ ِه ُم الْ َق ِلي َل َو َلا َي ْس َت ْك ِث ُرو َن الْ َك ِث َير َف ُه ْم لِ�َأنْف ُِس ِه ْم ُم َّت ِه ُمو َن َو ِم ْن �َأ ْع َمالِ ِه ْم‬... ‫اف ِم َّما ُيقَا ُل لَ ُه َف َيقُو ُل �َأنَا �َأ ْع َل ُم بِ َن ْف ِسي ِم ْن َغ ْيرِي َو َر ِّبي �َأ ْع َل ُم‬ َ َ‫ُمشْ ِفقُو َن َو �إِ َذا ُزكِّ َي �َأ َح ٌد ِم ْن ُه ْم خ‬ ...‫ِم ِّني بِ َن ْف ِسي اللَّ ُه َّم َلا تُ َؤ ِاخ ْذنِي بِ َما َيقُولُو َن َو ْاج َع ْل ِني �َأ ْف َض َل ِم َّما َي ُظ ُّنو َن َو ا ْغ ِف ْر لِي َما َلا َي ْع َل ُمون‬ “...Nezadovoljni su neznatnošću dobrih djela svojih, a ne smatraju velikim ni mnoštvo njihovo. Duše svoje prekoravaju i za djela svoja strahuju. Kada nekog od njih zbog čednosti pohvale, on se uplaši onoga što o njemu kazuju, govoreći: ‘Ja sebe poznajem bolje nego drugi ljudi, a Gospodar moj poznaje me bolje nego što ja poznajem samoga sebe. Gospodaru moj, 136

nemoj me kazniti zbog onoga što govore, već me učini boljim od onoga kakvim me smatraju i oprosti mi ono za šta oni ne znaju’...”152 U pismu upućenom Muaviji ibn Sufjanu, Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

‫ين‬ َ َ ‫وب الْ ُم ْؤ ِم ِن‬ ُ ُ‫و لَ ْو َلا َما ن ََهى اللَّ ُه َع ْن ُه ِم ْن َت ْز ِك َي ِة الْ َم ْر ِء نَ ْف َس ُه لَ َذك ََر َذا ِك ٌر َف َضائِ َل َج َّم ًة َت ْع ِرفُ َها قُل‬... ِ ِ ...‫السامعين‬ َّ ‫َو َلا َت ُم ُّج َها �آ َذا ُن‬

“...A da Bog nije zabranio da se čovjek sobom hvali, pobrojao bih vrlina mnoštvo za koje srca vjernika znaju i koje ušima slušalaca nepoznate nisu.”153 Nekom drugom prilikom izrekao je sljedeće:

.‫الصد ِْق َث َن ُاء ال َّر ُجلِ َعلى نَ ْف ِس ِه‬ ِّ ‫�أ ْق َب ُح‬

“Najružnija iskrenost je čovjekovo hvaljenje samoga sebe”154

U svakom slučaju, čovjek se ne smije smatrati boljim od drugih ljudi, štaviše, dužan je druge smatrati boljim od sebe, upravo onako kako Imam Riza, mir neka je s njim, poručuje u jednoj predaji:

‫ َلا َي َرى َأ� َحد ًا �إِ َّلا َقا َل ُه َو خَ ْي ٌر ِم ِّني َو‬:‫ َعلي ِه السلام‬،‫ ا ْل َع ِاش َر ُة َو َما ا ْل َع ِاش َر ُة ِقي َل َل ُه َما ِه َي؟ َقا َل‬... ِ ‫اس َر ُجل‬ ‫َان َر ُج ٌل خَ ْي ٌر ِم ْن ُه َو �َأ ْتقَى َو َر ُج ٌل شَ ٌّر ِم ْن ُه َو �َأ ْدنَى َف إِ� َذا لَ ِق َي الَّ ِذي شَ ٌّر ِم ْن ُه َو �َأ ْدنَى‬ ُ ‫�َأ ْتقَى �إِنَّ َما ال َّن‬ ‫َقا َل لَ َع َّل خَ ْي َر َه َذا َب ِاط ٌن َو ُه َو خَ ْي ٌر لَ ُه َو خَ ْيرِي َظا ِه ٌر َو ُه َو شَ ٌّر لِي َو �إِ َذا َر�َأى الَّ ِذي ُه َو خَ ْي ٌر ِم ْن ُه َو �َأ ْتقَى‬ .‫اب خَ ْي ُر ُه َو َح ُس َن ِذ ْك ُر ُه َو َسا َد �َأ ْه َل َز َمانِه‬ َ ‫َت َو‬ َ ‫اض َع لَ ُه لِ َي ْل َح َق بِ ِه َف إِ� َذا َف َع َل َذلِكَ َف َق ْد َعلَا َم ْج ُد ُه َو َط‬

“...’Deseto (svojstvo)’, znate li šta je ‘deseto (svojstvo)’? Upitaše ga: ‘Šta?’ On, mir neka je s njim, reče: ‘Da (čovjek) ne vidi nikog, a da ne kaže: On je bolji i bogobojazniji od mene. Jer, uistinu, ljude čine dvije skupine: čovjek koji je od njega bolji i bogobojazniji i čovjek koji je od njega gori i pokvareniji; pa kada sretne onoga koji je od njega gori i pokvareniji, kaže: Možda je njegovo dobro skriveno i kao takvo bolje po njega, a moje dobro vidljivo i kao takvo gore po mene. A kada sretne onoga koji je od njega bolji i bogobojazniji, skrušen prema njemu postane, kako bi mu se pridružio. Kada tako postupi, čast njegova i dobro njegovo se uvećaju, lijep postane spomen njegov, šireći se među savremenicima njegovim.”155

Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 193. Isto, pismo 28. 154 Fehrest-e mouzu’i-je Gurer, br. 2942, str. 361. 155 Tuhafu-l-ukul, Džam’e-je modarresin, Kom, str. 443. 152 153

137

Sve u svemu, čovjek nipošto ne smije, dičeći se svojom bezgrješnošću – što je sa islamskoga gledišta također pokuđeno – nipodaštavati druge ljude i samo po sebi je očito da oni koji hvaleći sebe omalovažavaju druge ljude trebaju znati da je moguće da će usljed njihovog ogovaranja neki ljudi steći lošu sliku o ogovaranoj osobi. Međutim, pored činjenice da ogovarač, radi udovoljavanja ljudima, gubi kod Boga vlastitu vrijednost i krjepost, na Sudnjem danu on će ostati uskraćen za njihovu pomoć, jer ga ti ljudi neće moći spasiti Božije srdžbe.

4. Zavist Među uzroke koji dovode do ogovaranja spada i zavist. Da bi se od nje izliječio, čovjek bi trebao donekle razmisliti o težini ovoga grijeha, budući da onaj ko ogovara potaknut zavišću, čini zapravo dva grijeha, navodeći na sebe jednim činom dvije kazne: jednu za zavist, a drugu za ogovaranje – a obje su veliki grijesi. Zavidan čovjek zavidi drugima na blagodatima kojima ih je Bog obdario, a samo osjećanje zavisti uzrokuje duševnu patnju. Ta patnja se neće okončati na Ovome svijetu, nego će joj biti dodata i onosvjetska patnja, te će čovjek na oba svijeta biti na gubitku. Jer namjera zavidnika je da ogovaranjem uništi osobu kojoj zavidi, ali on, zapravo, uništava sebe, zato što činom ogovaranja predaje sva svoja dobra djela na dar onome koga je ogovarao. Prema tome, zavidnik je sebi neprijatelj, a prijatelj onome o kome ružno govori, jer grijesi onoga kojeg ogovaraju bilježe se u knjigu djela onoga ko ga ogovara, dok se dobra djela onoga ko ogovara pišu u knjigu djela onoga koga ogovaraju. Ukratko, ogovaranje iz zavisti pokazatelj je krajnjeg neznanja i zaglupljenosti, budući da zavist i kuđenje često učine kod ljudi vrlim i omiljenim osobe kojima se zavidi. Bilo koja vrsta kuđenja i ogovaranja neće poljuljati njihov uspjeh, već se može desiti da im upravo prekoravanje i traženje nedostataka kojim se bave grješnici i bezbožni i pokvareni ljudi pribavi naklonost i još veći ugled u društvu. Neka zlonamjernici govore šta im je volja, kao što kaže jedan pjesnik: Dok psi laju, Mjesec svjetlom sja: Po prirodi svojoj svako tka.

Iskustvo je pokazalo da u ovakvim slučajevima, umjesto da prihvate izjave zlonamjernih zavidnika, ljudi se uglavnom priklanjaju osobama koje su nepravedno uzete na njihov nišan:

.‫َاح لَ َها لِ َسا َن َح ُسو ٍد‬ َ ‫�إذا �أ َرا َد الل ُه نَشْ َر َف ِضيل ٍة ُط ِو َي ْت �أت‬

“Kada Bog hoće razglasiti neku skrivenu vrlinu, podari joj jezik zavidnika”156 Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 267.

156

138

5. Ismijavanje i izrugivanje Dalje se kao jedan od uzročnika ogovaranja može navesti ismijavanje i izrugivanje. (O ovome ćemo potanko raspravljati.) O liječenju ove bolesti pisac Mehedždžetu-l-bejda’a kaže: “Tvoja namjera je da ismijavanjem uniziš nekoga u očima drugih ljudi, dok ti, ustvari, unižavaš i ponižavaš samoga sebe kod Boga, meleka i poslanika. A kada bi samo jedan trenutak razmislio o žalosti svojoj na Danu sudnjem i o zlodjelima koje si na Ovom svijetu počinio te o stidu i sramu koji ćeš na Danu okupljanja osjećati; i kada bi samo pomislio na sramotu kojoj ćeš toga dana biti izložen, tako što ćeš biti primoran uprtiti grijehe onoga koga si ismijavao i njegovih grijeha breme na vratu vlastitom nositi te još kaznu za njih podnositi, tjeran prema Džehennemu, to bi te – bez ikakve sumnje – odvratilo od ismijavanja i ponižavanja drugih ljudi.” Kada ismijavaš nekoga da bi mu se drugi smijali i da bi on u njihovim očima ispao jadan i bijedan, ukoliko pažljivo o tome promisliš, shvatit ćeš da si ti sam, više nego drugi, bliži stanju zbog kojeg bi te trebalo ismijavati. Znaj da ćeš, ako se ti danas izruguješ nekom muslimanu pred nekoliko osoba, na Sudnjem danu biti ismijavan pred svim ljudima. Ovdje, ukoliko čovjek sagleda nutrinu svojih djela, ostavit će se grijeha i dići ruke od svih ružnih i nedoličnih postupaka, budući da svijet ima svoju vanjštinu, ali i svoju nutrinu te sliči listu papira koji ima dvije strane: ko gleda u jednu, ne vidi onu drugu, ali to ne znači da na onoj drugoj strani nema ničega. Prema tome, sva djela koja činimo postoje u nutrini svijeta, a pokazat će se na Sudnjem danu, kada bude okrenuta druga strana lista. Pored toga, Uzvišeni Bog i Poslanik Njegov i Njegovi dobri prijatelji, s.v.s.a., prisutni su i prate naša djela, upravo onako kako Kur’an poručuje: َُ َ َّ َْْ َ‫ُ َ َ َ ُ ْ َ َ ُ هُ ُ َ ْ ُ ْ ُ َ َ َ رُ َ ُّ َ ىَ ا‬ َ َ‫ْ َ ُ ْ َ َ ر‬ ‫ب َوالش َهاد ِة‬ ِ ‫وق ِل اعملوا فسيى اهلل عملكم ورسول والمؤ ِمنون وستدون إِل عل ِ ِم الغي‬ ُ َ ُ َْ ُ َ َ ‫فيُنبِّئُكم بِ َما كنتُ ْم تع َملون‬ I reci: “Radite! Bog će djela vaša vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Znalcu nevidljivog i vidljivog svijeta, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti. (Et-Tevbe, 105)

Izlaganje djela U tumačenju naprijed navedenog ajeta navest ćemo neke od brojnih predaja koje su do nas stigle, a koje govore o načinu na koji će djela biti predočena Božijem poslaniku, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i porodicom 139

njegovom, i Čistim Imamima, mir neka je s njima, pa bi bilo dobro imati uvijek na umu njihov sadržaj, a kako bismo obraćali veću pažnju na svoja djela, ponašanje i govorenje. Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je:

ِ ‫ض ا ْل� َأ ْع َما ُل َع َلى َر ُس‬ ‫اح �َأ ْب َرار َها َو فُ َّجار َها‬ ٍ ‫ �َأ ْع َما ُل الْ ِع َبا ِد كُ َّل َص َب‬،‫ صلى الله عليه و �آله‬،‫ول اللَّ ِه‬ ُ ‫تُ ْع َر‬ . ‫اح َذ ُرو َها َو ُه َو َق ْو ُل اللَّ ِه َت َعالَى ا ْع َملُوا َف َس َي َرى اللَّ ُه َع َم َل ُك ْم َو َر ُسولُ ُه َو َس َكت‬ ْ ‫َف‬ “‘Božijem poslaniku, s.a.v.a., svako jutro se predočavaju djela ljudi: kako ona dobročinitelja, tako i ona razvratnika, zato pripazite na njih; riječi su to Boga Uzvišenoga: Radite! Bog će djela vaša vidjeti, a i Poslanik Njegov.’ Zatim je ušutio.”

U jednoj predaji čovjek po imenu Sama’e prenosi da je Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao:

‫ف ن َُسو ُؤ ُه َفقَا َل �َأ َما َت ْع َل ُمو َن �َأ َّن‬ َ ‫ َفقَا َل َر ُج ٌل َك ْي‬،‫ صلى الله عليه و �آله‬،‫وءو َن َر ُسو َل اللَّ ِه‬ ُ ‫َما لَ ُك ْم ت َُس‬ .‫وءوا َر ُسو َل اللَّ ِه َو ُس ُّرو ُه‬ ُ ‫ض َع َل ْي ِه َف إِ� َذا َر�َأى ِف َيها َم ْع ِص َي ًة َس َاء ُه َذلِكَ َفلَا ت َُس‬ ُ ‫�َأ ْع َمالَ ُك ْم تُ ْع َر‬ “‘Šta je vama pa uznemiravate Poslanika, s.a.v.a.?’ Jedan čovjek upita: ‘Kako ga to uznemiravamo?’ On zatim reče: ‘Zar ne znate da se djela vaša preda nj izlažu, pa kada među njima grijeh ugleda, to ga rastuži. Zato ne žalostite Božijeg poslanika, nego ga radujte!”157 Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

.‫يح‬ ٍ ‫ض َع َلى نَ ِب ِّي ُك ْم كُ َّل َع ِش َّي ِة خَ ِمي‬ ُ ‫ض َع َلى نَ ِب ِّي ِه الْ َع َم ُل الْ َق ِب‬ َ ‫س َف ْل َي ْس َت ْح ِي �َأ َح ُدكُ ْم �َأ ْن ُي ْع َر‬ ُ ‫�إِ َّن �َأ ْع َما َل الْ ِع َبا ِد تُ ْع َر‬ “Uistinu se djela ljudi izlažu pred Poslanika vašeg svakog četvrtka u povečerje, neka se zato svaki od vas postidi da se pred Poslanika njegovog izloži djelo ružno.”158

U drugoj predaji stoji da je čovjek po imenu Abdullah ibn Eban Zejjat, koji je bio naročito blizak Imamu Rezi, jednom prilikom rekao Imamu:

‫ض َع َل َّي ِفي كُ ِّل َي ْو ٍم َو لَ ْي َل ٍة‬ ُ ‫ا ْد ُع اللَّ َه لِي َو لِ�َأهْلِ َب ْي ِتي َفقَا َل �َأ َو لَ ْس ُت �َأ ْف َع ُل َو اللَّ ِه �إِ َّن �َأ ْع َمالَ ُك ْم لَ ُت ْع َر‬ ‫اب اللَّ ِه َع َّز َو َج َّل َو قُلِ ا ْع َملُوا َف َس َي َرى اللَّ ُه َع َم َل ُك ْم َو‬ َ ‫َقا َل َف ْاس َت ْع َظ ْم ُت َذلِكَ َفقَا َل لِي �َأ َما َت ْق َر�ُأ ِك َت‬ .‫ عليه السلام‬،‫َر ُسولُ ُه َو الْ ُمؤ ِْم ُنو َن َقا َل ُه َو َو اللَّ ِه َع ِل ُّي ْب ُن �َأبِي َطالِ ٍب‬

“‘Prouči dovu za mene i porodicu moju.’ On tada reče: ‘Pa zar ne učim? Tako mi Boga, zaista mi se svakog dana i noći djela vaša izlažu.’” Abdullah

Usul-e Kafi, sv. 1, str. 219, hadis 3; Tefsir-e burhan, sv. 2, hadis 3, str. 157. Tefsir-e burhan, sv. 2, str. 158, hadis 12.

157 158

140

reče: “Izgledalo mi je nevjerovatno, pa on reče: ‘Zar ne čitaš Knjigu Božiju, Silan i Uzvišen je On,: I reci: “Radite! Bog će djela vaša vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici...?’ Reče: ‘To je, tako mi Boga, Ali ibn Ebi Talib, mir neka je s njim.’”159 Dakle, ukoliko je neko svjestan činjenice da svijet bitka ima dva lica, te da se sva njegova djela i postupci koje na njemu čini bilježe na drugoj strani i stavljaju na uvid pred Božije dobre prijatelje, nema sumnje da se neće usuditi ismijavati Božije robove, budući da će jednoga dana sva čovjekova djela i postupci izaći na vidjelo, pa će se on tada stidjeti i kajati, ali mu od žalosti i kajanja nikakve koristi neće biti. Prema tome, onaj ko ogovarajući ismijava druge ljude, treba znati da će na Sudnjem danu ljudi njega ismijavati te da će biti osramoćen pred poslanicima i Božijim prijateljima.

6. Prividno izražavanje saosjećanja i sažaljenja Ponekad čovjek kroz izražavanje sažaljenja i saosjećanja zapadne u ogovaranje. Naravno, treba kazati da je izuzetno pohvalno saosjećati sa onim ko je počinio kakav grijeh, ukoliko je to saosjećanje u ime Boga. Jer često čovjek saosjeća iz zavisti, zle namjere, ili pak da bi nekoga ponizio, pa ta svoja osjećanja ispolji u obliku saosjećanja i dobrohotnosti. Na taj način ogovarač zadovoljava svoje osjećanje zavisti i želju za osvetom, a moguće je da ni on sam ne bude načisto s tim. Međutim, ako se pažljivo sagleda njegovo stanje, postat će jasno da njegov glavni motiv nije saosjećanje. Naprimjer, čovjek kaže: “Jadan taj i taj, teško je zastranio, da ga Bog Mili izbavi!” U ovakvim primjerima čovjek počini grijeh ogovaranja izričući javno dovu i iskazujući naklonost, što je samo po sebi jedna vrsta samopokazivanja i licemjerstva. Ovdje je glavni podstrekač na govorenje šejtan, koji pod izgovorom saosjećanja navodi čovjeka na ogovaranje, upropaštavajući na kraju njegovu nagradu. Postoje i drugi uzroci ogovaranja o kojima ovom prilikom nećemo govoriti.

Izuzetni slučajevi ogovaranja Premda ogovaranje spada u velike grijehe i premda je – kako u Kur’anu Časnom, tako i u predajama – strogo zabranjeno, ipak postoje primjeri kada ogovaranje nije zabranjeno, koje valja izuzeti iz ovog općeg pravila. Usul-e Kafi, sv. 1, str. 219, poglavlje: “Ardu-l-e’amal”, hadis 4.

159

141

Mada je ova rasprava od naročito velike važnosti, ukoliko bismo željeli potanko iznositi sve pojedinosti vezane za nju, bilo bi nam potrebno puno više vremena i prostora, tako da ćemo se morati zadovoljiti sažetim ukazivanjem na one najvažnije primjere kada je ogovaranje dopušteno. Prije negoli se upustimo u samu raspravu, treba kazati sljedeće: budući da ogovaranje spada u velike grijehe te se po svojoj prirodi smatra jednim veoma ružnim i odvratnim djelom, izuzetni slučajevi kada je ono dozvoljeno moraju biti naročito važni, kako bi tim svojim značajem bili u stanju suočiti se sa zlom ogovaranja i zasjeniti ga. Posve je jasno da se razlučivanje važnijeg od važnog te izdvajanje i davanje prednosti jednome nad drugim primjerom mora provesti prema ispravnim i pouzdanim mjerilima, koja Bog odobrava, dok bilo kakva proizvoljna mjerila, utemeljena na pomisli i mašti – koja su ponekad proizvod ličnih pobuda, osjećanja manje vrijednosti, zabluda, unutrašnje potrebe da se čovjek opravda, kao i šejtanskih nagovaranja – ne mogu se smatrati dopuštenjem za ogovaranje. Jednom riječju, ogovaranje je dozvoljeno samo u slučaju kada se nedvojbeno radi o neizbježnoj i prečoj koristi (maslahe-je lazem va aham), u svrhu čijeg očuvanja smo primorani ogovarati. Stoga, ako se neko pod uticajem šejtanskih nagovaranja i pod izgovorom da je određenu osobu dozvoljeno ogovarati ili, pak, da je određeni primjer izuzetak, upusti u ogovaranje, nesumnjivo je da će počiniti grijeh, jer takvi izgovori ne mogu biti dopuštenje za ogovaranje. Osim, ukoliko čovjek razborito, oprezno i krajnje utemeljeno i pošteno razluči primjere jedne od drugih, potpuno svjestan u kojima od njih je zabranjeno, a kojima dozvoljeno ogovarati. (Utičemo se Bogu Uzvišenom od zabluda duše sklone zlu!) Nakon ovog kratkog uvoda, prilika je da navedemo neke od primjere ogovaranja koji spadaju u izuzetke.160

1. Traženje pravde Kada se neko kome je nanesena nepravda požali sudu i zatraži pravdu, prinuđen je ispričati kakvom je sve nasilju bio izložen. On, isto tako, treba predstaviti osobu koja mu je nepravdu nanijela, tako što će navesti njeno puno ime i prezime, budući da, sve dok ne navede ime nasilnika te u potpunosti ne objasni sudiji čitav slučaj, sudija neće biti u stanju razmotriti Treba kazati i to da jedan dio primjera ogovaranja koji su izuzeci, kao što su primjer ozloglašenog pokvarenjaka ili javnih poroka, stručno ne potpada pod temu ogovaranja; međutim, islamski pravnici i etičari svrstavaju ovakve primjere u red izuzetaka u ogovaranju.

160

142

predmet parnice niti donijeti bilo kakvu presudu. Stoga, onaj ko se obrati sudu s namjerom da otkloni nepravdu i dobije pravdu, nema drugog načina da to ostvari, osim da ogovara. Naprimjer, ukoliko je neko nečiji dužnik i u stanju je vratiti svoj dug, ali ne mari za to i oteže sa njegovim vraćanjem, potraživač ga može kuditi i radi dobijanja svoga prava ogovarati. Dopuštanje ogovaranja u ovakvim primjerima ima uporište u jednom pravilu islamskog i građanskog prava, koje se, kao jedno općeprihvaćeno načelo, prenosi od plemenitog Poslanika – blagoslov i mir Božiji neka su s njim i porodicom njegovom! – a glasi:

.‫لَ ُّي الْ َو ِاج ِد بِال َّد ْينِ ُي ِح ُّل ِع ْر َض ُه َو ُعقُو َب َته‬

“Otezanje sa vraćanjem duga onoga ko je zaimao dopušta sramoćenje i kažnjavanje njegovo.”161 Znači, bezrazložno odugovlačenje sa vraćanjem duga primorava potraživača da se požali sudu, a sudiju da – nakon što istraži čitav slučaj i konačno utvrdi postojanje odugovlačenja – opomene i kazni dužnika. Dakle, otezanje sa otplatom duga dokinulo je nedodirljivost njegovog ugleda i časti i učinilo ga podložnim kazni, budući da otezanje sa vraćanjem duga, u primjeru postojanja imovinske moći, predstavlja gaženje prava vjerovnika,162 Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 13,“Kitabu-t-tidžare”, hadis 4, str. 90. Dužnik ima obavezu da, ukoliko je u mogućnosti, vrati svoj dug do utvrđenog roka; u protivnom, sudija ima pravo uhapsiti ga kako bi se ostvarila jedna od dvije mogućnosti: vraćanje duga ili pad pod stečaj. Kao primjer navest ćemo predaju od Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim, u kojoj kaže:

161 162

.‫اج ٌة خَ لَّى َس ِبي َل ُه َح َّتى َي ْس َت ِفي َد َما ًلا‬ َ ‫َاس َو َح‬ ٌ ‫س ِفي ال َّد ْينِ َف إِ�ذَا ت ََب َّي َن لَ ُه �إِ ْفل‬ ُ ‫ كَا َن َي ْح ِب‬،‫ عليه السلام‬،ً‫�َأ َّن َع ِل ّيا‬

“Ali, mir neka je s njim, zatvarao ljude bi zbog duga, pa kada bi mu postale jasne neimaština i oskudica zatvorenog, puštao bi ih da nešto zarade.” (Vesailu-š-ši›a, sv. 13, str. 148.) U svakom slučaju, čovjeku ne priliči da, onda kada je to u stanju, ne isplati svoj dug, jer Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

ِ ‫ َلا َي ِح ُّل لِ َغرِي ِمكَ �َأ ْن َي ْم ُط َلكَ َو ُه َو ُم‬... ...‫وس ٌر‬

“(...) Dužniku tvome nije dozvoljeno otezati sa otplatom, a imućan je (...)” (Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 113.) Međutim, pored toga, nužno je da potražitelj duga produži dužniku rok za isplatu duga kada vidi da ovaj nije u stanju isplatiti ga na vrijeme, jer u Kur'anu stoji: ُ َ ََْ ُ َّ ٌ ْ‫َ اَ َ ُ ُ رْ َ َ َ َ ٌ ىَ َ ْ رَ َ َ َ َ َ َّ ُ ْ َ ر‬ ‫ي لك ْم إِن كنتُ ْم تعل ُمون‬ ‫وإِن كن ذو عس ٍة فن ِظرة إِل ميس ٍة وأن تصدقوا خ‬ A oko ga je tečkoća pritisla, onda pričekajte dok zaima; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite. (El-Bekare, 280) Božiji poslanik, s.a.v.a., u jednoj predaji kaže sljedeće:

.‫ َف َك َذلِكَ َلا َي ِح ُّل َلكَ �َأ ْن تُ ْع ِس َر ُه �إِذَا َع ِل ْم َت �َأنَّ ُه ُم ْع ِس ٌر‬... 143

kako kaže Božiji poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i porodicom njegovom:

“Bogataševo odgađanje otplate duga je nasilje.”163

.‫َم ْط ُل الْ َغ ِن ِّي ُظ ْلم‬

Prema tome, vjerovnik kojem je učinjena nepravda može zaštititi svoje pravo i pokrenuti parnicu, kako se to kaže u jednoj predaji:

ِ ‫لِ َص‬ .‫اح ِب الْ َح ِّق َمقَال‬ “Može govoriti onaj čije je pravo.”164 Traženje pravde je toliko važno da je čak moguće žaliti se i na samog sudiju. Često se desi da sudija prema nekome učini nepravdu te da uzimanjem mita i tome slično, dadne prednost ličnim vezama nad stvarnim činjenicama, donoseći na kraju presudu suprotnu islamskim propisima. U tom slučaju, onome kome je učinjena nepravda dopušta se da za vrijeme trajanja parnice ogovara i navede ime tog sudije do nadležnih organa, kudeći ga. U svakom slučaju, prema sadržaju Kur’ana Časnog, ogovaranje i kuđenje su “(...) Isto tako nije dozvoljeno ni tebi da mu stalno dodijavaš s otplatom kada vidiš da je u teškoći.” (Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 113.) Isto tako, u jednoj oporuci svojim drugovima Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

،‫ين �َأ ْن تُ ْع ِس ُرو ُه بِالشَّ ْ‏ي ِء َي ُكو ُن لَ ُك ْم ِق َب َل ُه َو ُه َو ُم ْع ِس ٌر َف إِ� َّن �َأ َبانَا َر ُسو َل اللَّ ِه‬ َ ‫�إِ َّياكُ ْم َو �إِ ْع َسا َر � ََأح ٍد ِم ْن �إِخْ َوانِ ُك ُم الْ ُم ْس ِل ِم‬ .‫س لِ ُم ْس ِل ٍم �َأ ْن ُي ْع ِس َر ُم ْس ِلماً َو َم ْن �َأنْ َظ َر ُم ْع ِسراً �َأ َظلَّ ُه اللَّ ُه بِ ِظلِّ ِه َي ْو َم َلا ِظ َّل �إِ َّلا ِظلُّه‬ َ ‫ كَا َن َيقُو ُل لَ ْي‬،‫صلى الله عليه و �آله‬

“Čuvajte se dodijavanja (zbog duga) ikome od vaše braće muslimana: od toga da ga pritišćete da vam vrati nešto što vam duguje, a on je u teškoću zapao. Jer otac naš, Poslanik Božiji, s.a.v.a., govorio je: 'Muslimanu ne priliči dodijavati drugom muslimanu (zbog otplate duga); a onoga ko pričeka dužnika kojeg teškoća zadesi Bog će zakloniti Sjenom Svojom na Dan kada ne bude niti jedne druge sjene, osim Njegove.” (Vesailuš-ši'a, sv. 13, str. 113.) Naravno, treba reći, da u pogledu produženja roka za otplatu duga postoje različiti stavovi. Neke predaje i islamskopravne norme za produženje otplate duga određuju jednu godinu, dok u drugim predajama, kao i u 280. ajetu sure el-Bekare, taj rok nije određen, i prirodno je da se produžava sve dužnik ne izađe iz teškoća. Predaje u kojima se rok otplate produžava za jednu godinu nalažu da ukoliko dužnik ni nakon godinu dana ne bude u mogućnosti vratiti dug, predvodnik muslimana je dužan isplatiti dug potražitelju iz državne kase, budući da Kur'an časni kao jedan od slučajeva gdje se može trošiti zekat navodi i garimin (dužnike), a sasvim je jasno da se pod ovim pojmom podrazumijevaju oni koji nisu u stanju vratiti svoj dug. (O dužnicima vidi: Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 90, poglavlje 9.) 163 Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 13, “Kitabu-t-tidžare”, poglavlja: “ed-dejn va-l-kard”, hadis 3, str. 90. 164 Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 270.

144

dozvoljeni kada se na sudu zatraži pravda. Onima kojima je nepravda učinjena Kur’an Časni daje pravo da glasno poviknu, tražeći svoje pravo, tamo gdje kaže: ْ‫َّ حُ ُّ ُ ج‬ َّ َْ ً ‫اهلل َسم‬ ً ‫يعا َعل‬ ُّ ‫ال َ ْه َر ب‬ ُ ‫ال َمن ُظل َم َو اَك َن‬ ‫يما‬ ‫الس َو ِء ِم َن الق ْو ِل ِإ‬ ‫يب اهلل‬ ِ ‫ال‬ ِ ِ ِ ِ Bog ne voli da se o zlu glasno govori, osim u slučaju onog kome je nepravda učinjena. – A Bog sve čuje i sve zna. (En-Nisa’, 148) Na drugom mjestu se kaže:

َ َ َ‫َ رَ َ َ ْ َ ُ ْ َ ُ ْ ئ‬ َ ُ َ ُ ْ َ َ َّ‫َّ َ َّ ُ لَىَ ذ‬ َ ‫انل‬ َ ‫ك َما َعلَيْهم ِّمن‬ َّ ‫ون‬ ‫اس َو َيبْغون ىِف‬ ‫الين يظ ِلم‬ ‫ب‬ ‫س‬ ‫َول َم ِن انتص بعد ظل ِم ِه فأو ِل‬ ِ ‫يل ۝ إِنما الس ِبيل ع‬ ِ ِ ٍ َ َ ُ َ َ‫َ رْ حْ َ ِّ ْ ئ‬ ٌ ‫ك ل َ ُهم َع َذ‬ ْ ْ‫أ‬ ‫اب أ يِل ٌم‬ ‫ي الق أو ِل‬ ِ ‫الر ِض بِغ‬

Neće odgovarati onaj koji na pretrpljenu nepravdu uzvrati, a odgovarat će oni koji ljude tlače i bez ikakva prava nasilje na Zemlji čine; njihova je patnja bolna. (Eš-Šura, 41-42)

Razumije se da je u ovakvim primjerima dozvoljeno ogovarati samo u onoj mjeri u kojoj se govor odnosi na nasilje nasilnika i odbranu onoga kojem je nasilje učinjeno. Međutim, zabranjeno je bilo šta reći o drugim nasilnikovim mahanama, jer to je grijeh. Vjerovatno iz razloga da se taj propis ne bi zloupotrebljavao, na samom kraju 148. ajeta sure en-Nisa’ i stoji: A Bog sve čuje i sve zna. Time se hoće kazati da Bog dobro zna kakve su vaše namjere: da li ogovarate da biste nepravdu otklonili, ili da biste izrekli nešto što vas tišti.

2. Traženje pomoći radi sprječavanja ružnih djela Drugi primjer koji spada u izuzetne primjere ogovaranja je naređivanje dobra i odvraćanje od zla, budući da čovjek nekad nije u stanju sam spriječiti vršenje nekog ružnog djela te je prisiljen zatražiti pomoć od drugih ljudi ili pak obavijestiti o tome nadležne organe (npr. policiju, tužilaštvo), kako bi uz njihovu pomoć spriječio da do neželjenog dođe. Prema tome, u takvom slučaju čovjek je primoran prokazati počinioca ružnog djela te odati tačnu lokaciju gdje se to djelo vrši. Naprimjer, doznali ste da je neka kuća središte izopačenosti te da brojni ljudi zalaze u to leglo pokvarenosti. Sada, ako želite da ih u tome spriječite, nemate drugog načina nego da o tome obavijestite i druge ljude, odnosno da tu vijest prenesete organima reda. Očito je da u primjerima ove vrste čovjek 145

ne može – pod izgovorom zabranjenosti ogovaranja – izbjeći odgovornost, budući da postojanje takvih legla opačine podriva temelje morala i kulture društva, tjera ljude u pokvarenost i propast, suzbija ih i zaustavlja djelovanje zaduženih snaga u društvu. Iz tog razloga mnogi islamski pravnici smatraju kolovođe dešavanja u ovakvim centrima “onima koji na Zemlji nered čine”, koje treba osuditi na smrt. Prema tome, ako neko u ovakvim primjerima pokaže gdje se nalazi mjesto opačine i navede koja ružna djela se tamo čine, te imenuje one koji sve to vode, ne samo da tim razotkrivanjem nije počinio ogovaranje i zabranjeno djelo, nego je, upravo suprotno, ispunio svoju obavezu.

3. Traženje stava islamskog vjerozakona u vezi s nekim pitanjima Jedan od primjera kada je ogovaranje dopušteno je i traženje stava islamskog prava u vezi s nekim pitanjima, u smislu da čovjek nekad biva primoran da prilikom raspitivanja za islamski pravni propis izloži predmet spora, gdje je moguće da će navesti također ime jedne ili više osoba koje su upletene u cijeli slučaj, a kojima nije drago da ih se spomene. U takvim primjerima, ukoliko se radi o životno važnom pitanju, ogovaranje je dopušteno. Naprimjer, čovjek saopći islamskom pravniku kako su mu – prilikom neke saradnje u poslu – otac, ili brat, ili neko treći učinili nepravdu, pogazivši njegovo pravo, a potom od njega zatraži stručno mišljenje o tome da li je stav koji je on zauzeo u tom slučaju ispravan te da li on protiv njih može proslijediti žalbu sudu, zahtijevajući pri tome da ga se uputi i da mu se objasni šta i kako može preduzeti u vezi s tim slučajem, kako bi u okviru svojih prava načinio određene korake, odnosno, kako ne bi, ne daj Bože, tražeći ispunjenje svoga prava, prešao granice vjerozakona i bez ikakve osnove ukaljao njihov obraz. Razlog usljed kojeg je tu potrebno navesti ime osobe ili osoba je potreba da cijeli slučaj bude u potpunosti predočen islamskom pravniku, kako bi on bio u stanju ponuditi odgovarajući odgovor. Međutim, ako navođenje imena osoba ne utiče na samo objašnjavanje slučaja, onda nije ni dopušteno imenovati ih. Prema tome, u ovakvim primjerima treba se, koliko god je moguće, zadovoljiti naznakama i govorom u prenesenom smislu, kako ne bi bilo izgovoreno ime određene osobe, a u prepričavanju samog slučaja treba se zadovoljiti navođenjem samo neophodnih činjenica. Naprimjer, čovjek islamskog pravnika upita: Šta mislite o slučaju kada nekom čovjeku njegov otac ili brat učine nepravdu? Međutim, ako ne bude bilo drugog načina, osim da se navede o kome se zapravo radi, onda se takva vrsta ogovaranja ne smatra grijehom. 146

4. Ogovaranje u svrhu opominjanja Opominjanje i obavještavanje muslimana o nekoj opasnosti koja mu prijeti još jedan je od razloga za dopuštanje ogovaranja. Dakle, ukoliko čovjek vidi da jedan od njegovih prijatelja ima veze sa određenom skupinom ljudi i da mu to može nanijeti štetu, dužan ga je o tome obavijestiti. Naprimjer, taj njegov prijatelj druži se sa osobama pod uticaj čijeg lošeg ponašanja će, usljed saobraćanja s njima, malo po malo potpadati, ukoliko mu on na to ne skrene pažnju. U takvoj prilici potrebno je da mu se ukaže na njihove nedostatke, kako bi se opomenuti mogao sa punom sviješću i razborito prema njima odnositi. Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je:

ِ ‫�َأ َت ْرغ َُبو َن َع ْن ِذ ْك ِر الْف‬ .‫اس‬ ُ ‫ ا ْذك ُُرو ُه بِ َما ِفي ِه َي ْح َذ ْر ُه ال َّن‬،‫اس‬ ُ ‫َاج ِر َح َّتى َي ْع ِر َف ُه ال َّن‬

“Zar se ustežete imenovati razvratnika kako ga ljudi ne bi prepoznali!? Imenujte ga sa svim slabostima njegovim, kako bi ga se ljudi pričuvali.”

5. Poznati nadimak Ukoliko neko bude poznat po nekom imenu ili nadimku, pa makar taj njegov nadimak u korijenu bio izrazom nekog njegovog nedostatka ili mane, s tim da je vremenom korišteni nadimak prestalo biti ružan, tako da ako bi osobu o kojoj je riječ neko oslovio tim imenom ili nadimkom, a on se ne bi naljutio, onda nije zabranjeno oslovljavati ga tim imenom ili nadimkom. Naprimjer, ne smatra se ogovaranjem ako neko za nekoga ko je slijep kaže da je taj i taj slijepi čovjek došao, ili da je taj slijepi čovjek izrazio takvo i takvo mišljenje, ili pak da se za nekoga ko je šepav kaže da je taj neki čovjek koji hramlje rekao to i to, budući da se oni neće naljutiti ako budu opisani tim osobinama i budući da onaj koji ih oslovljava nema namjeru isticati njihove nedostatke. Jer, među prenosiocima predaja bilo je ljudi koji su imali neke tjelesne nedostatke, a u predajama se navode upravo po njima, tako da se javljaju A’aver (Jednooki) i ‘A’ameš (Slabovidi).165 Svakako, treba kazati da će ovaj slučaj spadati u izuzetke tek kada spominjanje vidljivih i nevidljivih nedostataka bude ogovaranje, ali ako ogovaranje bude podrazumijevalo otkrivanje tajne, onda takvi primjeri u stručnom smislu ne potpadaju u primjere ogovaranja. Naravno, ukoliko dotičnoj osobi ne godi da bude oslovljena na takav način, onda cijeli slučaj poprima oblik uvrede ili uznemiravanja muslimana, a ne ogovaranja. Vidi: Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 11, “Ebvab džihadi nefs”, poglavlje 46, predaja 36, str. 262.

165

147

6. Ogovaranje prilikom savjetovanja Ogovaranje je dozvoljeno i u slučaju savjetovanja. Tako, ukoliko se čovjek posavjetuje sa nekim oko važnih pitanja, bila ona lične ili društvene prirode, kao što su, naprimjer, brak, poslovna saradnja, upošljavanje, otpuštanje i postavljanje radnika i službenika, u slučajevima kada je potrebno navesti nečije loše osobine i mane, onda sami čin iznošenja tih manjkavosti nije zabranjen, štaviše, ponekad je i neophodan. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

.‫الْ ُم ْس َتشَ ا ُر ُم ْؤ َت َم ٌن‬ “Savjetnik je povjerljiv.”166 Prema tome, ono što zna čovjek neizbježno mora kazati osobi koju savjetuje, kako bi svoj posao obavio svjesno i razborito, a ako ne kaže istinu, učinio je prevaru. Šejh Ensari, Bog mu se smilovao, kaže: “Među izuzetne primjere kada ogovaranje nije zabranjeno spada savjetovanje onoga koji traži savjet, jer je obavezno iskreno savjetovanje onoga ko traži savjet, a prevariti ga zaista bi moglo biti veće zlo od čina ogovaranja. Isti je slučaj sa savjetovanjem kada se savjet i ne traži, jer kada se neko hoće oženiti nekom ženom, a ti znaš za njene loše osobine koje će dovesti čovjeka do pojave da zbog njih zapadne u ogovaranje i porok, nema sumnje da je ukazivanje na neke od loših osobina – pa makar to dovelo i do ogovaranja te žene – preče od uskraćivanja savjeta vjerniku, kako se to vidi iz brojnih predaja koje ukazuju na tu dužnost.”167

7. Ogovaranje novotara Ukoliko neko vidi da neka osoba vodi ljude u zabludu i da nastoji u Božiju vjeru uvesti neku novotariju, dozvoljeno mu je da o toj osobi loše govori, kako bi iskorijenio sami začetak nemorala. U ovom primjeru, pored činjenice da ogovaranje takve osobe ogovaraču nije grijeh, u njegovu knjigu djela Bog Uzvišeni će upisati još i dobro djelo, kao što Imam Sadik, mir neka je s njim, svjedoči u jednoj predaji: Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 427. Mekasibu muharreme, Daru-l-kitab, Kom, sv. 4, str. 45.

166 167

148

‫ �إِ َذا َر�َأ ْي ُت ْم �َأ ْه َل ال َّر ْي ِب َو الْ ِب َد ِع ِم ْن َب ْع ِدي َف�َأ ْظ ِه ُروا الْ َب َر َاء َة ِم ْن ُه ْم‬،‫ صلى الله عليه و �آله‬،‫َقا َل َر ُسو ُل اللَّ ِه‬ ‫َو �َأ ْك ِث ُروا ِم ْن َس ِّب ِه ْم َو الْ َق ْو َل ِفي ِه ْم َو الْ َو ِقي َع َة َو َبا ِه ُتو ُه ْم َك ْيلَا َي ْط َم ُعوا ِفي الْف ََسا ِد ِفي ا ْل إِ� ْسلَا ِم َو َي ْح َذ َر ُه ُم‬ ِ ‫ات َو َي ْر َف ْع لَ ُك ْم بِ ِه ال َّد َر َج‬ ِ ‫اس َو َلا َي َت َعلَّ ُموا ِم ْن بِ َد ِع ِه ْم َي ْك ُت ِب اللَّ ُه لَ ُك ْم بِ َذلِكَ الْ َح َس َن‬ .‫ات ِفي ا ْل� آ ِخ َر ِة‬ ُ ‫ال َّن‬

“Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao je: 'Kadgod nakon mene vidite one koji sumnju izazivaju i novotarije donose, javno ih se odrecite i na svakom koraku ih grdite i ogovarajte ih i ružno o njima govorite, da se ne bi ponadali da će islam izopačiti, i da bi ih se ljudi čuvali, i da ne bi slijedili njihova krivovjerja; Bog će vam to u djela dobra upisati i na taj način vam položaje na Onome svijetu uzdignuti.'”168

8. Ogovaranje razvratnika koji javno griješi Ogovaranje je dozvoljeno, čak i bez postojanja naročite koristi, kada se radi o osobama koje su poznate po razvratu, jer ukoliko postoji javno očitovanje lica u razvratu, onda se takvi primjeri ne mogu podvesti pod pojam ogovaranja. U vezi s tim, navest ćemo nekoliko predaja. U jednoj od njih se od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., prenosi da je rekao:

ِ ‫ َص‬:‫س لَ ُه ْم ُح ْر َم ٌة‬ ِ ‫اح ُب َه ًوى ُم ْب َت ِد ٌع َو ا ْل إِ� َما ُم الْ َجائِ ُر َو الْف‬ .‫َاس ُق الْ ُم ْع ِل ُن بِالْ ِف ْسق‬ َ ‫َثلَا َث ٌة لَ ْي‬

“Trojica ne zavrjeđuju poštovanje: novotar koji strast slijedi, nepravedni vladar i razvratnik koji javno griješi.”169 U drugoj predaji, približno istog sadržaja, stoji da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

ِ ‫َثلَا َث ٌة لا ِغ َيب َة لَ ُه ْم َص‬ ِ ‫الهوى و الْف‬ .‫َاس ُق الْ ُم ْع ِل ُن بِ ِف ْس ِقه َو ا ْل إِ� َما ُم الْ َجائِ ُر‬ َ ‫اح ُب‬

“Na trojicu se ogovaranje ne odnosi: na onoga koji strast slijedi, na razvratnika koji javno griješi i na nepravednog vladara.”170 A u jednoj predaji se prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

“Na razvratnika se ogovaranje ne odnosi.”171

ِ ِ‫س ل‬ .‫فاسقٍ ِغ َيب ٌة‬ َ ‫لَ ْي‬

Usule Kafi, sv. 2, str. 375; Mekasibu muharreme, sv. 4, str. 45. Mekasibu muharreme, predaja 5, str. 44; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, predaja 5, str. 605. 170 Gazali, Ihja’u ‘ulumi-d-din, sv. 3, str. 153. 171 Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 272; Biharu-l-envar, sv. 72, str. 237. 168 169

149

Također se prenosi da je rekao i sljedeće:

.‫اب الْ َح َيا ِء من َو ْجه ِه َفلَا ِغ َيب َة لَ ُه‬ َ ‫َم ْن �َألْقَى ِج ْل َب‬

“Na onoga ko sa lica svoga ukloni zastor stida ogovaranje se ne odnosi.”172 Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫�إِ َذا َجا َه َر الْف‬ .‫َاس ُق بِ ِف ْس ِق ِه َفلَا ُح ْر َم َة لَ ُه َو َلا ِغ َيب َة‬

“Kada razvratnik javno griješi, na njega se ne odnosi ni poštovanje, ni ogovaranje.”173 • Napomena Prije negoli zaključimo ovu raspravu, napomenut ćemo još nekoliko stvari: Prvo, ukoliko ogovaranje protumačimo otkrivanjem nečije tajne, onda imenovanje onoga ko javno griješi zapravo i ne spada u primjere ogovaranja. Dakle, ne radi se o izuzetnom slučaju ogovaranja, budući da govorenje o nekom javno počinjenom grijehu nije otkrivanje tajne. Drugo, izuzetni primjeri ogovaranja, tj. slučajevi kada ogovaranje nije zabranjeno, nije ograničeno samo na pojave koje smo naveli, već postoje i drugi primjeri, od navođenja kojih smo se morali uzdržati, imajući u vidu ograničenost za to predviđenog prostora u ovoj knjizi.174 Treće, čovjek treba dobro paziti da – pod izgovorom da je taj i taj slučaj jedan od onih izuzetnih, kada je ogovaranje dopušteno – ne počini grijeh ogovaranja, drugim riječima, ne smije zloupotrebljavati izuzetne slučajeve ogovaranja radi vlastitih ciljeva. Isto tako, ne smije sebi dopustiti da, usljed greške ili nepoznavanja primjera u kojima je ogovaranje dopušteno, zasluži kaznu u Džehennemu. On nikad ne smije zaboraviti na primjenu pravila “prijekog i prečeg”, a tek kada utvrdi da se u određenom slučaju radi o “nužnoj dobrobiti”, dopušteno mu je ogovarati, ali tek nakon što razmotri sve pobrojane stavke. Jer, kao što nam je poznato, ogovaranje je pravo ljudi, i sve dok se ogovarana osoba ne odobrovolji i ne oprosti ogovaraču, njegov grijeh neće biti oprošten. Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 272; Ihtisas-e mufid, str. 242; Ed-Durru-l-mensur, sv. 6, str. 97; Kenzu-l-’ummal, sv. 3, str. 959; Biharu-l-envar, sv. 72, str. 233. 173 Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 605; Amali Saduk, str. 42. 174 Za više obavijesti na ovu temu vidi: Mekasibu muharreme, str. 44 pa nadalje; Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 270; Gazali, Ihja’u ‘ulumi-d-din, sv. 3, str. 152-153; Kešfu-rrejbe, str. 14-16; Mi’radžu-s-se’ade, str. 412-414; Biharu-l-envar, sv. 72, str. 231-234. 172

150

Četvrto, ponekad iznošenje tuđih poroka i grijeha vodi u širenje opačine i razvrata među ljudima, čime nestaje ogavnosti učinjenog grijeha. U takvim primjerima, ukoliko se ne radi o prečoj dobrobiti, neophodno je kloniti se ogovaranja, makar se radilo i o osobi koja je poznata po javnom griješenju. Zaključak i suma ove rasprave sadržan je u činjenici da, općenito, postoje samo dva slučaja kada je ogovaranje dopušteno: prvi, kada je posrijedi preča dobrobit, i drugi, kada se radi o ogovaranju grješnika koji je poznat po razvratu, gdje se dopuštenost ogovaranja ne temelji na neophodnoj dobrobiti. Osim u ova dva slučaja, čovjek treba dobro obratiti pažnju, kako ne bi, pod izgovorom da je određeni slučaj iznimka, počinio grijeh.

Iskupljenje za ogovaranje Iskupljenje podrazumijeva čin kojim se brišu posljedice prijestupa i grijeha, te se priprema teren za oprost od strane Gospodara i prirodno je da iskupljenje za svaki grijeh odgovara počinjenom grijehu. Ogovaranje spada u grijehe koji za sobom povlače dvije nepovoljne posljedice: 1. Neposluh i nepokoravanje Božijoj zapovijedi. 2. Uznemiravanje jedne ili više osoba, Božijih robova. Prema tome, da bi se uklonile ove posljedice, treba iznaći načina i platiti odgovarajuće iskupljenje. Čovjek treba imati u vidu činjenicu da je počinio prijestup i oglušio se na Božiju zapovijed te, shodno učinjenom, mora oblikovati uvjete za Božiji oprost. S druge strane, uvažavajući činjenicu da je prekoračio granice i pogazio prava drugih ljudi, on ih mora zamoliti za oprost, jer sve dok od njih ne dobije oprost, neće mu ni Bog oprostiti. O ovom pitanju ćemo sada otvoriti jednu širu raspravu. Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, o iskupljenju za ogovaranje i o pitanju šta je čovjeku činiti kako bi se očistio od grijeha koje je počinio kaže: “Znaj da je ogovaraču dužnost pokajati se i izraziti kajanje i žaljenje zbog onoga što je počinio, kako bi se time kod Boga iskupio, a potom treba tražiti oprost i od onoga koga je ogovorio, kako bi mu on oprostio i kako bi se iskupio za nasilje koje mu je učinio.” Potom još dodaje: “I treba tražiti oprost tužan i žalostan, kajući se za ono što je počinio, jer prijetvornik ponekad traži oprosta kako bi se pobožnim prikazao, a zapravo se u sebi i ne kajući, čineći na taj način dodatni grijeh (...).”175 Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 273.

175

151

• Jedna važna i pažnje vrijedna napomena Jedna važna napomena koju vrijedi razmotriti i koju bismo trebali istaći obuhvaćena je činjenicom da svaki čovjek čini neku vrstu grijeha i neposluha i ne postoji niko ko može tvrditi da nije počinio nikakav prijestup. Dakle, svi ljudi su grješni, osim Čistih, mir neka je s njima. S druge strane, Uzvišeni Bog otvorio je ljudima vrata pokajanja i povratka i oni su u mogućnosti iskupiti se za svoje prethodne grijehe pokajanjem i traženjem oprosta, a nakon takvog pokajanja i povratka Gospodaru svome, mogu krenuti putem bogobojaznosti i robovanja Bogu. U tom smislu, Kur’an Časni i predaje Poslanikove porodice, mir neka je s njima, pozivaju i podstiču ljude na pokajanje, a mi ćemo ovdje navesti samo neke od njih.176 • Pozivanje na pokajanje u Kur’anu: ُ ُ َّ ً َ‫َّ مْ َ هَّ َّ هَّ َ َ ْ ُ ُّ ُ َ م‬ ُ َ ْ َ َ‫قُ ْل يَا عبَاد َى ذَّ ِ َ َ رْ َ ُ لَىَ َ ُ ْ ا‬ ‫يعا ِإنه ه َو‬ ‫ج‬ ِ ‫الل ِإن الل يغ ِفر اذلنوب‬ ِ ِ ِ ‫الين أسفوا ع أنف ِس ِهم ل تقنطوا ِمن رح ِة‬ ُ ِّ َ َ‫َ َ ُ ى‬ ْ‫كم‬ ُ ‫الْ َغ ُف‬ ُ َّ ‫ور‬ ‫الر ِحيم ۝ وأنِيبوا ِإل رب‬

Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, u Božiju milost nadu ne gubite! Bog, uistinu, sve grijehe prašta; On je, doista, Onaj Koji mnogo prašta i milosnik je On. I vratite se Gospodaru svome...” (Ez-Zumer, 53-54) َ َ َ ُ َّ َ َ َ ْ‫َّ م‬ ْ َ َ‫َ َ َ َ ُّ ُ ْ لَى‬ ْ ُ َّ َ َ َ َ َ َ‫وءا بَ َهالَة ُث َّم ت‬ ً ُ ْ ُ ‫اب ِمن َبع ِدهِ َوأ ْصل َح فأنه‬ ٍ ِ‫كتب ربكم ع نف ِس ِه الرحة أنه من ع ِمل ِمنكم س ج‬ ٌ ‫َغ ُف‬ ٌ ‫ور َّرح‬ ‫يم‬ ِ ...Gospodar vaš je sam Sebi propisao milostiv da bude: ako neko od vas kakvo ružno djelo iz lahkosmislenosti učini, pa se poslije pokaje i popravi – pa, Bog uistinu mnogo prašta i milošću obasipa. (El-En’am, 54) َ ْ ُ َ ‫اب َو‬ َ َ‫ار ل ِّ َمن ت‬ ٌ ‫َوإ يِّن لَ َغ َّف‬ .‫آم َن َو َع ِمل َصالحًِا ث َّم اهتَ َدى‬ ِ Ja ću uistinu oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim Pravim putem krene. (Ta-ha, 82)

...Bog zaista voli one koji se mnogo kaju... (El-Bekare, 222)

ّ‫َّ َه‬ ُّ ‫الل حُي‬ َ ‫اتل َّواب‬ َّ ‫ب‬ ‫ني‬ ‫إِن‬ ِ ِ

َ‫ا‬ َّ َّ ‫اذلنب َوقَابل‬ ‫اتل ْو ِب‬ ‫غفِ ِر‬ ِ ِِ Premda će se o pokajanju raspravljati u devetom poglavlju, ipak, zbog skretanja pažnje na težinu grijeha ogovaranja, odlučili smo se napomenuti ga i ovdje.

176

152

Koji grijehe prašta i pokajanje prima... (El-Mu’min, 3) َْ َ ُ َْ َ ِّ َّ َ ُ ْ َ َ َ ْ َ َ َ ْ َّ ُ َ ْ َ َّ‫َو ُه َو ذ‬ ‫ات َو َيعل ُم َما تف َعلون‬ ِ ِ ‫الى يقبل اتلوبة عن ِعبا ِدهِ ويعفو ع ِن السيئ‬ On je Onaj Koji od robova Svojih pokajanje prima i preko ružnih djela prelazi i Koji zna šta radite. (Eš-Šura, 25) • Pozivanje na pokajanje u predajama Slijedeći Kur’an, predaje također pozivaju grješnike i prijestupnike na pokajanje: Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

.‫ال َّتائِ ُب ِم َن ال َّذن ِْب َك َم ْن َلا َذن َْب لَه‬

“Onaj koji se za grijeh pokaje je poput onoga koji ga nije ni počinio.”177

U drugoj predaji se od Imama Bakira, mir neka je s njim, prenosi da je rekao:

‫�إِ َّن اللَّ َه َت َعالَى �َأشَ ُّد َف َرحاً بِ َت ْو َب ِة َع ْب ِد ِه ِم ْن َر ُجلٍ �َأ َض َّل َر ِاح َل َت ُه َو َزا َد ُه ِفي لَ ْي َل ٍة َظ ْل َم َاء َف َو َج َد َها َفاللَّ ُه �َأشَ ُّد‬ .‫ين َو َج َد َها‬ َ ‫َف َرحاً بِ َت ْو َب ِة َع ْب ِد ِه ِم ْن َذلِكَ ال َّر ُجلِ بِ َر ِاح َل ِت ِه ِح‬

“Uzvišeni Bog raduje se pokajanju roba Svoga više nego čovjek koji u noći mračnoj izgubi jahalicu i popudbinu svoju pa je ponovno nađe. Dakle, Bog se više raduje pokajanju roba Svoga nego što se taj čovjek raduje popudbini svojoj kada je nađe.”178 Ovo je odgovarajući primjer za ustaljeni način razmišljanja ljudi onoga vremena, kada su jahaće životinja i popudbina činili stubove života.

Vraćanje na glavnu raspravu Raspravljali smo o pojavi da je osoba koja počini grijeh ogovaranja dužna iskupiti se, a jedan vid iskupljenja jesu pokajanje i traženje oprosta. Potom smo naveli i neke ajete i predaje koje govore o važnosti pokajanja. Sada, pak, zbog činjenice da Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, kaže “pokajanje mora biti istinsko, ne kao pokajanje prijetvornika koji se samo pretvara da se kaje, ali se u duši zbog djela svoga nimalo ne grize” – došao je trenutak da se pozabavimo stvarnim značenjem pokajanja, kako neko ne bi pomislio Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 6, predaja 16, str. 21, Usule Kafi, sv. 2, str. 435; Biharu-l-envar, sv. 6, predaja 73, str. 40.

177 178

153

da će mu za oprost grijeha biti dovoljno samo riječima zatražiti oprost od Boga. Međutim, budući da je područje rasprave o pokajanju veoma opsežno i široko, mi ćemo se zadovoljiti navođenjem tek tri predaje,179 nakon čega ćemo se vratiti glavnoj raspravi u ovom poglavlju.

Uvjeti za prihvatanje pokajanja Iz predaja koje slijede zaključuje se da je za pokajanje potrebno ispuniti nekoliko uvjeta, jer u protivnom, ono neće biti prihvaćeno. 1. Čovjek po imenu Ebi-s-Sabbah Kenani kaže:

‫ َع ْن َق ْو ِل اللَّ ِه َع َّز َو َج َّل يا �َأ ُّي َها الَّ ِذ َين �آ َم ُنوا تُو ُبوا �إِلَى اللَّ ِه َت ْو َب ًة‬،‫ عليه السلام‬،‫َس�َألْ ُت �َأ َبا َع ْب ِد اللَّ ِه‬ .‫وب الْ َع ْب ُد ِم َن ال َّذن ِْب ثُ َّم َلا َي ُعو ُد ِفيه‬ ُ ‫ن َُصوحاً َقا َل َي ُت‬ “Upitao sam Imama Sadika, mir neka je s njim, o riječima Boga Uzvišenog ‘O vi koji uzvjerovaste, pokajte se Bogu iskrenim kajanjem’. On reče: ‘Rob se pokaje za svoj grijeh i više mu se ne vrati.’”180

2. Mu’az bin Džebel je upitao Poslanika Božijeg, s.a.v.a., o značenju iskrenog pokajanja, pa mu je on rekao:

.‫الض ْر ِع‬ َّ ‫وب ال َّتائِ ُب ثُ َّم لا َي ْر ِج ُع ِفي َذن ٍْب َك َما لا َي ُعو ُد اللَّ َب ُن �إِلَى‬ َ ‫�أ ْن َي ُت‬

“Da se pokajnik pokaje, potom da se grijehu ne vrati, kao što se ni mlijeko u dojku ne vraća.”181

3. Jedan govor od Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim:

‫اس ِت ْغفَا َر‬ ْ ِ ‫اس ِت ْغفَا ُر ا ّن ال‬ ْ ِ ‫ لقَائِلِ َقا َل بِ َحضْ َرتِ ِه �َأ ْس َت ْغ ِف ُر اللَّ َه ث َِك َل ْتكَ �ُأ ُّمكَ �َأ َت ْدرِي َما ال‬،‫ عليه السلام‬،‫و قال‬ ‫ين َو ُه َو ْاس ٌم َو ِاق ٌع َع َلى ِس َّت ِة َم َع ٍان �َأ َّولُ َها ال َّن َد ُم َع َلى َما َم َضى َو الثَّانِي الْ َع ْز ُم َع َلى َت ْر ِك الْ َع ْو ِد‬ َ ‫َد َر َج ُة الْ ِعلِّ ِّي‬ ‫س َع َل ْيكَ َت ِب َع ٌة‬ َ ‫�إِلَ ْي ِه �َأ َبداً َو الثَّالِ ُث �َأ ْن تُ َؤ ِّد َي �إِلَى الْ َمخْ لُ ِوق‬ َ ‫س لَ ْي‬ َ ‫ين ُحقُو َق ُه ْم َح َّتى َت ْلقَى اللَّ َه َع َّز َو َج َّل �َأ ْم َل‬ ‫س �َأ ْن َت ْع ِم َد �إِلَى اللَّ ْح ِم الَّ ِذي‬ َ ‫َو ال َّرابِ ُع �َأ ْن َت ْع ِم َد �إِلَى كُ ِّل َفر‬ ُ ‫ِيض ٍة َع َل ْيكَ َض َّي ْع َت َها َف ُت َؤ ِّد َي َحق ََّها َو الْخَ ا ِم‬ ‫س‬ َّ ‫الس ْح ِت َف ُت ِذ َيب ُه بِا ْل� َأ ْح َز ِان َح َّتى َي ْل َص َق الْ ِج ْل ُد بِالْ َع ْظ ِم َو َينْشَ �َأ َب ْي َن ُه َما لَ ْح ٌم َج ِدي ٌد َو‬ ُّ ‫ن ََب َت َع َلى‬ ُ ‫السا ِد‬ .‫�َأ ْن تُ ِذي َق الْ ِج ْس َم �َألَ َم ال َّطا َع ِة َك َما �َأ َذ ْق َت ُه َحل ََاو َة الْ َم ْع ِص َي ِة َف ِع ْن َد َذلِكَ َتقُو ُل �َأ ْس َت ْغ ِف ُر اللَّ َه‬ Za više obavijesti vidi: Biharu-l-envar, sv. 6, str. 11-48; Usule Kafi, sv. 2, str. 314-317. Usule Kafi, sv. 2, str. 432, predaja 3; Biharu-l-envar, sv. 6, predaja 68, str. 39. 181 Medžme’u-l-bejan, Bejrut, sv. 10, str. 318, na kraju 8. ajeta sure et-Tahrim. U dovama se također pridaje veliki značaj pokajanju što se najbolje vidi u 31. dovi u Sahifi, kao i u Mefatihu-l-dženan: “Munadžatu-t-taibin”. 179 180

154

“On, mir neka je s njim, nekome ko je u njegovom prisustvu izgovorio ‘Tražim oprost od Boga’ reče: ‘Majka za tobom zaplakala,182 znaš li ti šta znači traženje oprosta? Uistinu je traženje oprosta razina Illijjuna, i to je izraz koji šest značenja obuhvata. Prvo je kajanje za ono što je prošlo. Drugo je odlučnost da se nikad ne povrati činjenju takvog grijeha. Treće je da prema stvorenjima njihova prava ispuniš, kako bi Boga susreo čist i bez ikakvog dugovanja. Četvrto je da se prihvatiš dužnosti svake koju si propustio i da pravo njeno ispuniš. Peto je da se ustremiš na ono meso što na nedozvoljenom izraste, pa da ga tugom istopiš, sve dok se koža uz kosti ne prilijepi te izraste među njima meso novo. Šesto je da tijelu daš da iskusi bol pokornosti, kao što si mu dao da iskusi slast neposluha, pa tek onda da kažeš: ‘Od Boga oprost tražim!’”183 Dakle, onaj ko se želi pokajati za ogovaranje – i općenito za bilo koji grijeh – neće imati nikakav učinak, sve dok na ovaj način ne zatraži oprost. Na tragu predočenog, Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, kaže da čovjek treba, prije svega, načiniti u sebi temeljit preokret, a potom se pokajati, a ukoliko do pokajanja ne dođe pod tim uvjetima, onda ono više sliči ruganju, kao što kaže Imam Bakir, mir neka je s njim, u jednoj predaji:

.‫و الْ ُم ِقي ُم َع َلى ال َّذن ِْب َو ُه َو ُم ْس َت ْغ ِف ٌر ِم ْن ُه كَالْ ُم ْس َت ْهز ِِئ‬... َ

“...A onaj koji u grijehu istrajava dok traži oprost je poput onoga koji se izruguje.”184 Najkraće, čovjek se treba pokajati zbog svojih postupaka i zatražiti od Boga da mu oprosti grijehe. Potom, treba odobrovoljiti i zatražiti oprost od onih ljudi čija osjećanja je povrijedio i o kojima je iza leđa ružno govorio. Međutim, o samom načinu na koji ih treba odobrovoljiti i od njih zatražiti oprost dalo bi se raspravljati, odnosno, ostaje pitanje: Da li je za to potrebno otići kod ogovarane osobe ili je dovoljno zatražiti oprost i uputiti dovu za tu osobu? Ovaj izraz je u to vrijeme bio u širokoj upotrebi, a govorio bi se onome ko nešto pogrešno čini. (Prim. prev.) 183 Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 409. 184 Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 6, str. 36, predaja 54; te str. 41, predaja 75; Usule Kafi, sv. 2, str. 435, predaja 10. 182

155

Mišljenje islamskih pravnika S obzirom na postavljeno pitanje, islamski pravnici zastupaju dva mišljenja: Jedni smatraju da je dovoljno da se ogovarač pokaje, zatraži oprost za ogovaranog i uputi za njega dovu, te još udijeli milostinju i učini druga slična dobra djela u njegovo ime, držeći da će učinjena dobročinstva omogućiti da Bog primi njegovo pokajanje. Jer moguće je da nekad čovjekov odlazak kod ogovaranog i njegovo traženje oprosta dovedu do suprotnog ishoda, pa je s tim vezi uputno navesti sljedeću predaju: Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

.‫َكفَّا َر ُة َمنِ ا ْغ َت ْب َت ُه �َأ ْن ت َْس َت ْغ ِف َر لَ ُه‬

“Iskupljenje kod onog koga si ogovorio je da za njega zatražiš oprost.”185 Drugi islamski pravnici su pak mišljenja da čovjek treba otići kod osobe koju je ogovarao i zatražiti od nje oprost, budući da je ogovaranje gaženje prava ljudi i sve dok ogovarani ne oprosti ogovaraču, traženje oprosta je uzaludno. Svoju tvrdnju oni također podupiru predajama koje o tome govore, a u koje spadaju i sljedeće: 1. Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

ِ ‫وب اللَّ ُه َع َل ْي ِه‏ َو �إِ َّن َص‬ ‫اح َب الْ ِغ َيب ِة َلا ُي ْغف َُر لَ ُه‬ ُ ‫وب َف َي ُت‬ ُ ‫�إِ َّن الْ ِغ َيب َة �َأشَ ُّد ِم َن ال ِّزنَا �إِ َّن ال َّر ُج َل َي ْزنِي َو َي ُت‬ ِ ‫َح َّتى َي ْغ ِف َر لَ ُه َص‬ .‫اح ُب ُه‬

“Ogovaranje je gore od bluda: zaista, čovjek počini blud pa se pokaje i Bog mu pokajanje primi, dok se ogovaraču neće oprostiti sve dok mu ne oprosti onaj koga je ogovarao.186 2. Isto tako rekao je i sljedeće:

ْ ِ ِ ِ ‫يس‬ ٍ ‫َم ْن كان َْت لِ� َأ ِخي ِه ِعندَه َم ْظ َل َم ٌة ِفي ِع ْر‬ َ َ‫تي َيو ٌم ل‬ َ ‫ض �َأ ْو َم ٍال ف ْل َي ْس َت ْحل ْل َها من ُه م ْن َق ْبلِ �أ ْن َي�أ‬ ِ ‫ئات َص‬ ِ ‫نات �ُأ ِخ َذ ِم ْن َس ِّي‬ ‫اح ِب ِه‬ ٌ ‫ُهنا َك ِدي َنا ٌر َو لا ِد ْر َه ٌم ُيؤْخَ ُذ ِمن َح َسناتِ ِه َف إ� ْن لَم َت ُك ْن لَه َح َس‬ .‫َف َيزِي ُد َع َلى َس ِّي َئاتِ ِه‬ “Neka onaj koji je bratu svome nasilje neko učinio bilo u časti, bilo u imetku zatraži od njega oprosta za to, prije negoli nastupi dan u kojem se ni zlatnika, ni srebrenjaka neće naći, pa će se uzeti od djela njegovih Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 273; Amali Šejh Tusi, str. 120. Šejh Ensari, Mekasib muharreme, str. 40.

185 186

156

dobrih, a ako kod njega ne bude nikakvih djela dobrih, uzet će se od djela loših onoga kojem pravo njegovo duguje, pa će se pridodati djelima njegovim lošim.187 3. A u drugoj predaji rekao je:

‫ين َي ْوماً َو لَ ْي َل ًة �إِ َّلا �َأ ْن‬ َ ‫اب ُم ْس ِلماً �َأ ْو ُم ْس ِل َم ًة لَ ْم َي ْق َب ِل اللَّ ُه َت َعالَى َصلَا َت ُه َو َلا ِص َيا َم ُه �َأ ْر َب ِع‬ َ ‫َمنِ ا ْغ َت‬ ِ ‫َي ْغ ِف َر لَ ُه َص‬ .‫اح ُب ُه‬ “Onome ko ogovori muslimana ili muslimanku Bog neće prihvatiti ni namaz, ni post četrdeset dana i noći, osim ako mu oprosti onaj čije je to pravo.188

Upoređivanje predaja • Pitanje Imajući u vidu različite sadržaje predaja koje kazuju o iskupljenju za ogovaranje kao i činjenicu da neki islamski pravnici smatraju da je za iskupljenje dovoljno zatražiti oprost od Boga, a da drugi misle da je za to neophodno dobiti oprost i ogovarane osobe, šta je naša dužnost naspram navođenih predaja i koju od njih uzeti kao mjerilo u djelovanju? • Odgovor Svaka od ovih predaja odnosi se na posebne slučajeve i svaka se u odgovarajućim primjerima mora i primijeniti. Međutim, obje skupine predaja bi se mogle usaglasiti na sljedeći način: predaje u kojima se tvrdi da je dovoljno tražiti od Boga oprost odnose se na slučajeve kada bi traženje oprosta od ogovaranog dovelo do svađe i ljutnje te uzrokovalo mržnju i neprijateljstvo, dok se predaje u kojima se tvrdi da je traženje oprosta od ogovaranog obavezno odnose na slučajeve u kojima ne bi bilo nikakvih ružnih posljedica, pa je u takvim primjerima čovjek dužan otići kod onoga o kome je iza leđa ružno govorio i reći mu da nije bilo uredu to što je o njemu govorio, da je nasilje počinio, da je uradio nešto zaista loše, i da on, ako želi, može od njega uzeti svoje pravo, ili mu može oprostiti. Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, navodi drugačiji način usaglašavanja ove dvije skupine predaja, pa kaže kako je Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao: Šejh Ensari, Mekasib muharreme, str. 43; Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 273. Šejh Ensari, Mekasib muharreme, str. 43.

187 188

157

.‫اب َف ْاس َت ِح َّل ِم ْن ُه َف إِ� ْن لَ ْم َت ْبلُ ْغ ُه َو لَ ْم َت ْل َح ْق ُه َف ْاس َت ْغ ِف ِر اللَّ َه لَ ُه‬ َ ‫�إ ِِن ا ْغ َت ْب َت َف َب َل َغ الْ ُم ْغ َت‬

“Ako si ogovarao pa ogovarani dozna za to, traži od njega oprosta; a ako ne dozna, traži onda od Boga oprost za njega.”189 Nakon navođenja ove predaje, on primjećuje: “U slučaju kada ogovarani ne dozna za ogovaranje, često se desi da traženje oprosta dovede do pojave mržnje i neprijateljstva.”

Primjer slaganja Samo u jednom slučaju islamski pravnici se slažu da je traženje oprosta za ogovaranog dovoljno, i to kada je ogovarani već preselio na Onaj svijet, ili kada je živ, ali nije moguće doći do njega. U tom slučaju čovjek nije dužan učiniti ništa više, budući da Kur’an Časni kaže: َْ ُ ُ ِّ َ َ ْ َّ ‫اهلل نف ًسا إِال ُوس َع َها‬ ‫ال يُكلف‬ Bog nikoga preko mogućnosti njegovih ne zadužuje... (El-Bekare, 286)

Dopuštanje ogovaranja • Pitanje Još jedno pitanje koje bi valjalo uzeti u razmatranje glasi: Da li čovjek može drugima dati dozvolu da ga ogovaraju ili da li uopće može kazati da unaprijed oprašta svakome ko ga bude ogovarao? • Odgovor Ako se opraštanje onima koji su čovjeka ogovarali odnosi na prošlost, onda je to uredu, što se može zaključiti iz riječi Imama Sedžada, mir neka je s njim, kojima se u dovi obraća Bogu Svevišnjem:

،ً‫ َف َم َضى بِ ُظلَا َم ِتي َم ِّيتا‬،‫ َو انْ َت َهكَ ِم ِّني َما َح َج ْز َت َع َل ْي ِه‬،‫اللَّ ُه َّم َو �َأ ُّي َما َع ْب ٍد نَا َل ِم ِّني َما َح َظ ْر َت َع َل ْي ِه‬ ‫ َو َلا َت ِق ْف ُه َع َلى َما‬،‫ف لَ ُه َع َّما �َأ ْد َب َر بِ ِه َع ِّني‬ ُ ‫ َو ا ْع‬،‫�َأ ْو َح َص َل ْت لِي ِق َب َل ُه َح ّياً َفا ْغ ِف ْر لَ ُه َما �َألَ َّم بِ ِه ِم ِّني‬ .‫ َو َلا َت ْك ِش ْف ُه َع َّما ا ْك َت َس َب بِي‬،‫ا ْر َت َك َب ِف َّي‬ “Bože, koji god rob Tvoj mi je nažao učinio u onom što si mu zabranio, i povrijedio me u onom od čega si ga odvratio, te u smrt otišao s pravom Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 273.

189

158

mojim, ili je živ a pravo moje mi ne vraća, oprosti mu ono što se o mene ogriješio, i pređi preko onoga s čime je od mene utekao, i ne zadržavaj ga zbog onog što mi je učinio, i ne osramoti ga onim što je mnome stekao.”190 Međutim, nije ispravno dati dozvolu za buduće ogovaranje, jer je davanje dopuštenja za grijeh samo po sebi grijeh, a budući da to predstavlja neku vrstu davanja slobode i ohrabrivanja ljudi da čine prijestup, sa islamskog stanovišta je to zabranjeno. Ustvari, moglo bi se kazati da takva vrsta dozvole podrazumijeva zabranjivanje onog što je Bog dozvolio, a dopuštanje onog što je zabranio, jer budući da je u časnoj vjeri islamu čovjek dužan čuvati vlastitu čast, kako je onda moguće da mu se dopusti da drugima dozvoli da mu je kaljaju? Neko može kazati da u primjeru prethodno date dozvole ne postoji predmet ogovaranja, pošto se ogovaranje aktualizira u času kada to ogovaranoj strani nije drago, ali kada ta osoba da dopuštenje, onda samo to dopuštenje ukazuje na činjenicu da ona ne zamjera. Međutim, i ovom opravdanju se može prigovoriti, i to iz dva razloga: 1. Ove vrste dopuštenja ne mogu sa punom sigurnošću govoriti o nezamjeranju, budući da ogovarani nikad ne zna o čemu će se govoriti iza njegovih leđa, jer je moguće da se govori o stvarima za koje kada bi znao, itekako bi zamjerio i pokajao bi se zato što je dopustio da ga ogovaraju. 2. Dopuštanje ogovaranja vodi širenju nemorala, što je također zabranjeno, makar ogovarani i ne zamjerao za učinjeno. Jer, širenje pokvarenosti dovodi do potiranja odvratnosti grijeha. Ovo se ne odnosi na slučajeve kada ogovaranje ne spada u primjere razvrata i grijeha, kao, naprimjer, kada se oponaša nečiji glas, načina hoda i slično, što se ne može smatrati grijehom. Stoga, ukoliko neko dopusti da bude oponašan njegov glas ili način hoda, onda je to vjerovatno uredu, ali Bog najbolje zna.

Izgovor gori od grijeha Oni koji ogovaraju često pravdaju svoj postupak riječima da su stvari koje govore o toj i toj osobi jesu nedostaci koje ona uistinu ima te da su to, kako se to kaže, njene stvarne osobine, a ne ogovaranje. Zapravo je ovaj izgovor Sahifa Sedždžadijja, dova 39.

190

159

gori od grijeha, jer ogovaranje podrazumijeva otkrivanje nedostataka koji kod čovjeka postoje, a ne onih kojih kod njega nema, a i ajeti i predaje koji govore o pokuđenosti ogovaranja odnose se na one nedostatke koji kod čovjeka uistinu postoje. Zapravo, navođenje mahana koje kod određene osobe ne postoje predstavlja klevetu, a taj grijeh je umnogome veći od ogovaranja. Imam Kazim, mir neka je s njim, kaže:

‫اس لَ ْم َي ْغ َت ْب ُه َو َم ْن َذك ََر ُه ِم ْن خَ ْل ِف ِه بِ َما ُه َو ِفي ِه ِم َّما‬ ُ ‫َم ْن َذك ََر َر ُجلًا ِم ْن خَ ْل ِف ِه بِ َما ُه َو ِفي ِه ِم َّما َع َر َف ُه ال َّن‬ .‫س ِفي ِه َف َق ْد َب َه َت ُه‬ َ ‫اس ا ْغ َتا َب ُه َو َم ْن َذك ََر ُه بِ َما لَ ْي‬ ُ ‫َلا َي ْع ِرفُ ُه ال َّن‬ “Ko spomene čovjeka iza njegovih leđa po onome što kod njega postoji, a za šta ljudi znaju, nije ga ogovorio; a ko ga spomene iza njegovih leđa po onome što kod njega postoji, a za šta ljudi ne znaju, ogovorio ga je; a ko ga spomene po onome što kod njega ne postoji, potvorio ga je.”191

U jednoj predaji od Imama Sadika, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao:

‫الْ ِغ َيب ُة �َأ ْن َتقُو َل ِفي �َأ ِخيكَ َما َس َت َر ُه اللَّ ُه َع َل ْي ِه َو �َأ َّما ا ْل� َأ ْم ُر ال َّظا ِه ُر ِفي ِه ِم ْث ُل الْ ِح َّد ِة َو الْ َع َج َل ِة َفلَا َو الْ ُب ْه َتا ُن‬ .‫س ِفي ِه‬ َ ‫�َأ ْن َتقُو َل ِفي ِه َما لَ ْي‬ “Ogovaranje je govoriti o bratu ono što mu je Bog prekrio, ali nije ogovaranje govoriti o svojstvima koja kod njega očita, kao što su plahovitost i brzopletost. A potvora je kazati o njemu ono što nije.”192

Predaje o potvori U islamskim predajama se potvora i kleveta također žestoko osuđuju, a mi ćemo ovdje, primjera radi, navesti neke koje o tome govore.

Očiti grijeh Kur’an Časni govori o potvori kao o očitom grijehu na mjestu gdje se kaže: ْ ً ْ ُ ْ ََ َْ ْ‫َ ر‬ َ ْ ُ ْ َ َ ْ ُ ْ َ ُ ْ ُ َ َّ‫َو ذ‬ ‫ي َما اكت َسبُوا فق ِد احتَ َملوا ُبهتَانا َوإِث ًما ُّم ِبينًا‬ ِ ِ ‫الين يؤذون المؤ ِم ِنني والمؤ ِمن‬ ِ ‫ات بِغ‬ A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i grijeh očiti. (El-Ahzab, 58)

Usule Kafi, sv. 2, predaja 6, str. 358. Isto, predaja 7, str. 358.

191 192

160

A na drugom mjestu se kaže: ْ ً ْ َ ْ ََ ُ ْ َ ً َ ْ ْ َ ََ ‫ب خ ِطيئَة أ ْو إِث ًما ث َّم يَ ْرمِ بِ ِه بَ ِريئًا فق ِد احتَ َمل ُبهتَانا َوإِث ًما ُّم ِبينًا‬ ‫ومن يك ِس‬ A ko kakav prijestup ili grijeh počini pa time nedužna čovjeka potvori – natovario je na sebe i kletvu i grijeh očiti. (En-Nisa’, 112) Oni koji potvaraju čestite ljude ne vjeruju, jer Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

ُ ‫اث ا ْل إِ�ي َما ُن ِم ْن َق ْل ِب ِه َك َما َي ْن َم‬ َ ‫�إِ َذا ات ََّه َم الْ ُمؤ ِْم ُن �َأخَ ا ُه انْ َم‬ .‫اث الْ ِم ْل ُح ِفي الْ َما ِء‬ “Kada vjernik potvori brata svoga, istopi se vjerovanje u srcu njegovom kao što se istopi so u vodi.’”193 Čovjek koji potvara čini nekoliko grijeha. Kao prvo, on laže kada neku neistinu dovodi u vezu s nekom osobom, zatim ogovara tu osobu, jer je opisuje na način koji ona ne voli i ne odobrava, te još potvara i kalja obraz čestitom i nedužnom čovjeku. Uzimajući u obzir sve pobrojano, očito je da onaj koji potvara čini velik grijeh. Potvora je poput strijele koja se odapinje s namjerom da bude pogođena meta i ukaljani ugled i čast potvorenog, a na njegovom srcu načini rana. Prema tome, čovjek koji učini potvoru natovario je na sebe težak teret grijeha, a očekuje ga bolna patnja. Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

‫س ِفي ِه �َأ َقا َم ُه اللَّ ُه َي ْو َم الْ ِق َيا َم ِة َع َلى َت ٍّل ِم ْن نَا ٍر َح َّتى َيخْ ُر َج‬ َ ‫َم ْن َب َه َت ُمؤ ِْمناً �َأ ْو ُمؤ ِْم َن ًة �َأ ْو َقا َل ِفي ِه َما لَ ْي‬ .‫ِم َّما َقا َل ِفيه‬ “Ko potvori vjernika ili vjernicu, ili o njima kaže nešto što nije istina, Bog će ga na Danu sudnjem postaviti na vatrenu lomaču, sve dok se ne iskupi za ono što je rekao.”194

Otklanjanje i traženje nedostataka Među odlikama koje krase vjernika lijepe ćudi jeste i otklanjanje nedostataka. Svi znaju da je traženje mahana drugima ružna, a njihovo otklanjanje veoma lijepa i poželjna osobina, jer čovjek će biti savršen tek kada otkloni Usule Kafi, sv. 2, predaja 1, str. 361; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, predaja 19, str. 198. Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, predaja 5, str. 193; Ujun ahbari-r-Rida, Nedžef, sv. 2, str. 32; Sefinetu-l-bihar, sv. 1, str. 111. O žestini kazne koja očekuje onoga koji potvori nedužnog čovjeka postoji još jedna predaja u zbirci Usule Kafi, sv. 2, predaja 5, str. 257.

193 194

161

vlastite nedostatke. Nema sumnje da svi ljudi, osim Čistih, mir neka je s njima, imaju određene nedostatke i manjkavosti i da niko od njih nije bezgrješan i bez mahane; prema tome, svi ljudi trebaju nastojati otkloniti svoje nedostatke, a te korake bit će moguće preduzeti tek kada čovjek prepozna i prizna vlastite nedostatke, jer sve dok to ne učini, neće ni pokušati iznaći neko rješenje. Ali, kako da čovjek otkrije vlastite nedostatke? Odgovor: Čovjek može spoznati svoje nedostatke na tri načina: 1. kroz čuvanje i obračunavanje; znači, ukoliko čovjek bude pazio na svoje postupke i ponašanje i ukoliko bude sam sa sobom pravio obračun i sviđao račune, naročito ako se bude usklađivao sa prihvatljivim mjerilima i ravnao prema dobrim i pobožnim ljudima kao uzorima – budući da ne smatra da sam posjeduje vrline i savršene osobine koje oni posjeduju – lahko može otkriti vlastite nedostatke; 2. kroz uzimanje pouke iz ponašanja i postupaka grješnika i ljudi ružne ćudi, jer, kako kaže Sa’di, pitali su Lukmana ko ga je naučio učtivosti, na šta je on odgovorio: “Neučtivi.”; 3. kroz druženje sa iskrenim prijateljima, koji ne zaziru od davanja savjeta i koji iz dobre namjere i bez ikakvog ulagivanja i laskanja ukazuju na njegove nedostatke. Kako god pametan i pobožan čovjek u raznim prilikama odlazi kod liječnika na pregled, kako ga, ne daj Bože, ne bi zadesilo kakvo skriveno hronično oboljenje, tako bi i radi moralnog zdravlja trebao posjećivati liječnika ljudske ćudi. Istina, stvarni pobožni prijatelji mu na tom putu mogu biti najbolji vodič te mu ukazati na njegovu bolest ili bolesti, kako bi čim prije za njih potražio lijeka. Naravno, ovaj postupak bit će uspješan tek kada oboljeli posluša savjete svojih brižnih savjetnika i iskrenih prijatelja, tražeći od njih da ga opomenu svaki put kada nešto pogriješi ili kakav propust učini. Iz tog razloga, Imam Kazim, mir neka je s njim, kaže:

ٍ ‫ْاج َت ِهدُوا ِفي �َأ ْن َي ُكو َن َز َمانُ ُك ْم �َأ ْر َب َع َسا َع‬ ‫ش َو َسا َع ًة لِ ُم َعاشَ َر ِة‬ ِ ‫اجا ِة اللَّ ِه َو َسا َع ًة لِ� َأ ْم ِر الْ َم َعا‬ َ ‫ات َسا َع ًة لِ ُم َن‬ ِ ‫ا ْل إِ�خْ َو ِان َو الثِّق‬ ‫َات الَّ ِذ َين ُي َع ِّرفُونَ ُك ْم ُع ُيو َب ُك ْم َو ُيخْ ِل ُصو َن لَ ُك ْم ِفي الْ َب ِاطنِ َو َسا َع ًة َتخْ لُو َن ِف َيها لِ َل َّذاتِ ُك ْم‬ .‫السا َع ِة َت ْق ِد ُرو َن َع َلى الثَّلَا َث ِة َسا َعات‬ َّ ‫ِفي َغ ْي ِر ُم َح َّر ٍم َو بِ َه ِذ ِه‬

“Nastojte vrijeme svoje podijeliti na četiri dijela: dio za šaputanja s Bogom, dio za sticanje životne opskrbe, dio za druženje s braćom povjerljivom (koji će vam na mahane vaše ukazati i koji su u duši prema vama iskreni), te dio u kojem ćete se sebi posvetiti u onome što zabranjeno nije; putem ovog dijela pripremit ćete se za prethodna tri.”195

Biharu-l-envar, bejrut, sv. 75, str. 321; Tuhafu-l-’ukul, str. 307.

195

162

Dakle, onaj koji želi otkriti svoje nedostatke i uvidjeti koje su njegove riječi i koji su njegovi postupci nedolični treba od onih ljudi koji su mu bliski i iskreni zatražiti da mu ukažu na njegove slabosti.

Moralna obaveza Kako god se u islamu preporučuje družiti se sa povjerljivom i iskrenom braćom u vjeri, tako se i njima stavlja u obavezu da ni najmanje ne zaziru od upućivanja na put dobra i blagostanja, jer prijatelj je onaj koji svome prijatelju ukaže na mahane. U predajama stoji:

.‫َص ِديقُكَ َم ْن ن ََها َك َو َع ُد ُّو َك َم ْن �َأ ْغ َراك‬

“Prijatelj ti je onaj ko te odvraća, a neprijatelj ti je onaj ko te navraća.”196

Prijatelj ti je onaj ko te odvraća od ružnih postupaka, dok ti je neprijatelj onaj ko te nasamari predstavljajući ti ružna djela lijepim. Imam Bakir, mir neka je s njim, rekao je jednom čovjeku po imenu Salih sljedeće:

ِ ‫َيا َصالِ ُح اتَّ ِب ْع َم ْن ُي ْب ِكيكَ َو ُه َو لَكَ ن‬ ‫َاش َو َس َت ِر ُدو َن َع َلى‬ ٌّ ‫َاص ٌح َو َلا َت َّت ِب ْع َم ْن ُيضْ ِح ُككَ َو ُه َو لَكَ غ‬ .َ‫اللَّ ِه َج ِميعاً َف َت ْع َل ُمون‬ “O Salih, slijedi onog ko te rasplače dok te iskreno savjetuje, a ne slijedi onog ko te nasmije dok je prema tebi neiskren; uskoro ćete svi pred Boga dovedeni biti pa ćete saznati.”197 Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫�َأ َح ُّب �إِخْ َوانِي �إِلَ َّي َم ْن �َأ ْهدَى �إِلَ َّي ُع ُيوبِي‬

“Najdraži mi je prijatelj onaj ko mi mahane moje pokloni.”198

Znači, onaj ko tvrdi da je nečiji prijatelj, ali tom nekom ne navodi njegove nedostatke, već koju god mahanu i manjkavost ko njega da vidi, nehajno preko nje pređe, ustvari nije prijatelj. Često neprijatelj – makar i iz Fehrest-e Gurer, br. 5857, str. 203. Usule Kafi, sv. 2, predaja 2, str. 638; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, predaja 1, str. 413; Biharu-lenvar, Bejrut, sv. 72, str. 103; Mehasin berki, sv. 2, predaja 32, str. 604. 198 Tuhefu-l-’ukul, str. 273; Usule Kafi, sv. 2, predaja 5, str. 639; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, predaja 2, str. 413. 196 197

163

neprijateljstva – čini čovjeku uslugu ukazujući mu na njegove nedostatke, koje on ne bi bio u stanju sam lahko otkriti. Od druženja s jednim drugom muka mi je Što ružnu mi narav ljepom prikazuje Mane moje vidi k’o krajnje vrline Trnje moje kao ruže i jasmine Gdje je onaj dušman bez stida i straha Da mi s mane moje on ukloni praha.199

Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

.‫الْ ُمؤ ِْم ُن ِم ْر�آ ٌة الْ ُمؤ ِْمنِ يرى فيه حسنه و قبحه‬ “Vjernik je ogledalo vjernika: u njemu vidi i svoju ljepotu, i svoju rugobu.”200 Dakle, kako god ogledalo čovjeku koji pred njega stane prikaže njegove nedostatke i mahane, tako mu i njegov brat u vjeri, baš kao i ogledalo, ukazuje na njegove lijepe i ružne osobine. U drugoj predaji se od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi da je rekao:

ُ ‫الْ ُمؤ ِْم ُن ِم ْر�آ ُة �َأ ِخي ِه ُي ِم‬ .‫يط َع ْن ُه ا ْل� َأ َذى‬

“Vjernik je ogledalo brata svoga: otklanja od njega sve neprijatnosti.”201 Dželaludin Rumi pjeva: Vjernici su jedni drugim ogledalo Resulom saznanje to nam se predalo. (Mesnevija, I, str. 69) Ogledalo pošto vjernik vjernika je Lice mu od svake mrlje sigurno je Ogledalo drug je duši koja pati U zrcalo, dušo, nemoj ti disati Da ne skrije lice svoje s tvoga daha Svaki tren se trebaš suzdržat izdaha Niži l’ si od zemlje?! Zemlja druga nađe Od proljeća po sto tisuć zraka nađe Ono drvo što se s prijateljem druži Zbog ugodna zraka behar sveg okruži. (Mesnevija, II, str. 204) Kullijat-e Sa’di, str. 121. El-Medžazatu-n-nebevijje, Egipat, str. 66. 201 Miškatu-l-envar, str. 106. 199 200

164

Skrivanje nedostataka je prevara Kako god je traženje nedostataka ružno i zabranjeno, tako se i skrivanje mahana smatra prevarom, budući da vjernik treba biti poput ogledala koje zrcali sve lijepe i ružne osobine svoga brata u vjeri, prikazujući ih samo njemu, ali ne i drugima, jer upravo je to ono što čini ogledalo. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫َم ْن َر�َأى �َأخَ ا ُه َع َلى �َأ ْم ٍر َي ْك َر ُه ُه َف َل ْم َي ُر َّد ُه َع ْن ُه َو ُه َو َي ْق ِد ُر َع َل ْي ِه َف َق ْد خَ انَه‬

“Ko brata svoga vidi gdje čini nešto njemu odvratno, pa ga od toga ne odvrati, a u stanju je to učiniti, uistinu ga je iznevjerio.”202

Otklanjati mane – da, tražiti ih – ne Dosada smo govorili o otklanjanju nedostataka, o čemu bismo mogli kazati još mnogo toga dobrog i opet bismo rekli malo. Sada je pak došao red na traženje mahana, o čemu bismo isto tako mogli kazati mnogo toga ružnog, i opet bismo rekli malo. Međutim, treba znati da je granica između ovo dvoje veoma tanka, jer – kako se čini – i traženje i otklanjanje nedostataka popraćeno je navođenjem i kazivanjem istih. Međutim, jedno je potaknuto namjerom da se nekoga ponizi, dok se drugo čini iz dobre namjere; jedno je prožeto neprijateljstvom, a drugo saosjećanjem i iskrenošću. Ukoliko čovjek bude navodio nedostatke drugih ljudi iz najboljih pobuda, neminovno će i njegov odnos prema njima biti častan i pun pažnje. S druge strane, ukoliko mu bude cilj poniziti drugog čovjeka, i njegov nastup će piti uvredljiv i ponižavajući. Ukratko, premda cilj ne opravdava sredstvo, ipak ga određuje, tj. cilj usklađuje sredstvo prema sebi: َ َ َ‫ُ ْ لُ ٌّ َ ْ َ ُ لَى‬ ‫اك ِت ِه‬ ِ‫قل ك يعمل ع ش ل‬ Reci: “Svako djeluje po svom načinu mišljenja...” U tom smislu, onaj ko želi ukazati nekome na njegovu mahanu, treba to učiniti iskreno i sa lijepom namjerom, iskazujući pritom krajnju učtivost i poštovanje i vodeći računa da ničim ne povrijedi njegovu ličnost, kako se dobronamjerna i utemeljena kritika ne bi pretvorila u prigovaranje i isticanje loših osobina, što može dovesti samo do suprotnog ishoda, zato što nijedan čovjek nije bez mahane i zato što niko, osim Čistih, mir neka je s njima, Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 65; Amali Saduk, predaja 1, str. 222.

202

165

ne može tvrditi da ne griješi, ali su i oni, premda su bili na tom duhovnom položaju čistote, smatrali sebe pred Gospodarom grješnim i nesavršenim. Naprimjer, Imam Sedžad, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫السو ِء �َأ َّما َر ًة َو �إِلَى الْخَ ِطي َئ ِة ُم َبا ِد َر ًة َو بِ َم َع‬ . ‫اصيكَ ُمولَ َع ًة َو بِ َسخَ ِطكَ ُم َت َع ِّر َضة‬ ُّ ِ‫الَ ِهي �إِلَ ْيكَ �َأ ْش ُكو نَ ْفساً ب‬

“Bože, tužim Ti se na dušu koja na zlo navraća, i koja u svaku grešku žuri, i koja za neposluhom prema Tebi žudi, i koja se srdžbi Tvojoj izlaže.”203 Na drugom mjestu, nalazeći se u moljenju pred Bogom, kazuje:

ِ ‫�َأ ْد ُعو َك َيا َس ِّي ِدي بِ ِل َس ٍان َق ْد �َأخْ َر َس ُه َذن ُْب ُه َر ِّب �ُأن‬ .‫َاجيكَ بِ َق ْل ٍب َق ْد �َأ ْو َب َق ُه ُج ْر ُمه‬

“Zovem Te, Gospodaru moj, jezikom nijemim od grijeha njegova, i šapućem Ti srcem razorenim prijestupom njegovim.”204 A kada izražava svoju malehnost pred Bogom govori:

...‫ َر ِّب �َأ ْف َح َم ْت ِني ُذنُوبِي َو ان َق َط َع ْت َمقَالَ ِتي َفلَا ُح َّج َة لِي‬...‫اي ُذنُوبِي َف ِز ْع ُت‬ َ ‫�إِ َذا َر�َأ ْي ُت َم ْو َل‬...

“...Kada vidim, Gospodaru moj, grijehe svoje, prestrašim se; ...Gospodaru moj, grijesi su me moji ušutkali i presahnuše riječi moje, pa isprike nikakve nemam...”205

Iako je Imam Sedžad, mir neka je s njim, jedan od Čistih, koji nikad nije počinio nikakav grijeh, ipak sebe, pred Bogom, smatra grješnikom. Prema tome, svi ljudi imaju određene mahane i nedostatke koji im se trebaju napomenuti, jer Bog Sveznajući nije stvorio sve ljude istim i kako god oni posjeduju dobre i lijepe osobine, tako u njima ima i nedostataka. Međutim, čovjek ne smije isticati mahane drugoga, nego mu treba riječima iskrenim i prožetim ljubavlju ukazati na njih, kako mu ne bi povrijedio ni čast, ni osjećanja, jer islam vjernikovu čast i ugled smatra naročito vrijednim i značajnim. Ipak, navođenje nedostataka ljudi je također neophodnost, a ova neophodnost se može obaviti tajno i u privatnosti, kako se ne bi bila okaljana ličnost vjernika, budući da se “nužnosti cijene prema njihovoj vrijednosti”, odnosno, ne smiju se preći njihove granice. Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

.‫ين الْ َمل إَِ� َت ْقرِي ٌع‬ َ ‫ن ُْص ُحكَ َب‬ “Kada pred ljudima savjet daješ – ponižavaš.”206 Mefatihu-l-dženan, Petnaesto šaputanje, Drugo šaputanje. Do’a-je Ebu Hamze-je Somali. 205 Sahife-je Sedždžadijje, dova 53. 206 Fehrest-e Gurer, broj 9966, str. 382. 203 204

166

Imam Hasan Askeri, mir neka je s njim, kaže:

.‫َم ْن َو َع َظ �َأخَ ا ُه ِس ّراً َف َق ْد َزانَ ُه َو َم ْن َو َع َظ ُه َعلَانِ َي ًة َف َق ْد شَ انَه‬

“Ko brata svoga bude savjetovao tajno, uljepšat će ga, a ko ga bude savjetovao javno, unakazit će ga.”207 Umnogom je bolje savjet tajno dati Čvor s duše a srca okov će kidati.

Zle posljedice traženja nedostataka Ukoliko iza navođenja grešaka i propusta drugih ljudi stoji čovjekova namjera da ih osramoti, nema sumnje da će doći dan kada će Bog i njega osramotiti pred ljudima. Imam Bakir, mir neka je s njim, prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

ِ ‫ين َف إِ�نَّ ُه َم ْن َت َت َّبع َعث ََر‬ ِ ‫َيا َم ْعشَ َر َم ْن �َأ ْس َل َم بِ ِل َسانِ ِه َو لَ ْم ُي ْس ِل ْم بِ َق ْل ِب ِه َلا َت َت َّب ُعوا َعث ََر‬ ‫ين‬ َ ‫ات الْ ُم ْس ِل ِم‬ َ ‫ات الْ ُم ْس ِل ِم‬ .‫ي َت َّبع اللَّ ُه َعث َْرا َت ُه َو َم ْن َت َت َّب َع اللَّ ُه َعثْراَ َت ُه َي ْف َض ْح ُه‬ “O skupino onih što jezikom islam primiše a srcem ga ne prihvatiše, ne tragajte za propustima muslimana, jer, uistinu, Bog će tragati za propustima onoga ko bude tragao za propustima muslimana, a onoga za čijim propustima bude tragao – Bog će i osramotiti.”208

U drugoj predaji stoji da će Bog takvog čovjeka osramotiti, makar u kući i potajno zgriješio.209

Traženje nedostataka i nevjerovanje Oni koji se pretvaraju da su prijatelji svome bratu u vjeri i koji steknu njegovo povjerenje, ali u svojoj duši gaje prema njemu neprijateljstvo, motreći pomno na sve njegove greške i propuste, kao i na njegove loše osobine, kako bi ga, kad im s pruži povoljna prilika, osramotili, na kraju se, zapravo, približe samoj granici nevjerovanja. Tuhafu-l-’ukul, str. 368. Vafi, sv. 3, str. 163; Džami’u-s-se’adat, sv. 2, str. 270; Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 4, str. 355. 209 Sunen Ebi Davud, sv. 4, predaja 4880, str. 270; Gazali, Mukašefetu-l-kulub, str. 155. 207 208

167

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

‫من �َأ ْق َر ُب َما َي ُكو ُن الْ َع ْب ُد �إِلَى الْ ُك ْف ِر �َأ ْن ُي َو ِاخ َي ال َّر ُج ُل ال َّر ُج َل َع َلى الدِّينِ َف ُي ْح ِص َي َع َل ْي ِه َز َّلاتِ ِه لِ ُي َع ِّي َر ُه‬ .‫بِ َها َي ْوماً َما‬ “Stanje u kojem je rob Božiji najbliži nevjerovanju jeste kada prijateljuje s čovjekom nekim, bratom u vjeri, pa mu propuste njegove pobroji, kako bi ga jednoga dana njima osramotio.”210 Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

ُ ‫�َأ ْب َع ُد َما َي ُكو ُن الْ َع ْب ُد ِم َن اللَّ ِه �َأ ْن َي ُكو َن ال َّر ُج ُل ُي َو ِاخ َي ال َّر ُج َل َو ُه َو َي ْحف‬ .‫َظ َع َل ْي ِه َز َّلاتِ ِه لِ ُي َع ِّي َر ُه بِ َها َي ْوماً َما‬

“Stanje u kojem je rob Božiji najudaljeniji od Boga jeste kada prijateljuje s čovjekom, pamteći sve propuste njegove, kako bi ga jednoga dana njima osramotio.”211

Bolna patnja Oni koji, umjesto upućivanja korisne i konstruktivne kritike, imaju namjeru javno obznaniti mane drugih, umanjujući tako njihov ugled i čast u društvu, čine jedan uistinu velik grijeh zbog kojeg ih čeka bolna patnja. Kur’an Časni o tome kaže: َ ٌ َ َ ْ ُ َ ُ َ َ َّ‫ذ‬ َ ْ َ ُ َّ‫ُّ ْ َ َ آْ َ َ ه‬ ُ َ َ ْ َ َ َ َ ُّ ُ‫َّ ذَّ َ ح‬ ‫اب أ يِل ٌم ىِف ادلنيا وال ِخر ِة و‬ ‫الين آمنوا لهم عذ‬ ‫الل يعل ُم‬ ِ ‫احشة ىِف‬ ِ ‫إِن‬ ِ ‫الين‬ ِ ‫يبون أن ت ِشيع الف‬ َ ُ َ ْ َ َ‫َ َ ُ ْ ا‬ ‫وأنتم ل تعلمون‬ One koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi kazna bolna čeka i na Ovom i na Onom svijetu; a Bog zna, a vi ne znate. (En-Nur, 19) Prema onome što mu nalaže njegova islamska, ljudska i moralna obaveza čovjek musliman je dužan – kada uoči da njegov brat u vjeri griješi – u tajnosti mu skrenuti pažnju na tu činjenicu, kako bi se isti potrudio napustiti taj grijeh i kako bi našao načina da više u njega ne zapada. On ne smije osramotiti muslimana čim ugleda da je ovaj nešto pogriješio (a često se zna desiti da ljudi, tek što čuju da je neko nešto pogriješio, bez ikakvog istraživanja osramote čovjeka), jer, na kraju, time bi zaslužio vatru džehennemsku. Ovdje treba obratiti pažnju na jednu zanimljivu pojedinost, a to je činjenica da Kur’an Časni ne kazuje da će bolnu kaznu zaslužiti oni među vjernicima koji Džami’u-s-se’adat, sv. 2, str. 279; Usul-e Kafi, sv. 2, str. 355; Mehasin-e Berki, sv. 1, str. 104 (s tom razlikom što u posljednja dva izvora stoji: “...kako bi ga jednog dana...”). 211 Usule Kafi, sv. 2, predaja 7, str. 355.

210

168

šire razvrat, već kaže da će je zaslužiti oni koji bi voljeli da se o vjernicima šire nepodopštine. Ova činjenica dovoljno uvjerljivo govori kako je čast muslimana izuzetno poštovana kod Uzvišenog Boga i da On ne dopušta da se drugima prepričava sve što se o vjernicima govori i čuje, jer čovjek nema pravo otkrivati tajnu drugoga, čak i ako svojim očima vidi da je neko počinio kakav grijeh, a kamoli da to učini na temelju onoga što je od drugih čuo, ne osvjedočivši se lično. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

‫َم ْن َقا َل ِفي ُمؤ ِْمنٍ َما َر�َأ ْت ُه َع ْي َنا ُه َو َس ِم َع ْت ُه �ُأ ُذنَا ُه َف ُه َو ِم َن الَّ ِذ َين َقا َل اللَّ ُه َع َّز َو َج َّل �إِ َّن الَّ ِذ َين ُي ِح ُّبو َن‬ ِ ْ‫�َأ ْن ت َِشي َع ال‬ ...‫فاحشَ ة‬ “Onaj ko o vjerniku nekom kaže sve što je vidio i sve što je čuo spada među one za koje Bog Uzvišeni kaže: One koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi...”212

Način borbe protiv širenja nepodopština Sada kada smo sa raspravom stigli dovde, pitamo se: Kako bi se moglo boriti protiv zavjere pobornika širenja nepodopština i kako osujetiti njihove zle namjere? Mislimo da bi najbolji način za to bio pasivni otpor, tj. pasivna borba. Ova borba obuhvata različite oblike, a mi ćemo ovom prilikom ukazati na sljedeća dva: 1. Nedruženje sa onima koji drugim ljudima traže nedostatke Oni koji drugim ljudima nalaze nedostatke slijeću poput muhe na prljavštinu i dotiču se samo njihovih nepovoljnih osobina, zanemarujući one povoljne. Tako Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

ِ ْ‫واض َع ال‬ ِ ‫باب الْ َم‬ ‫فاسد َة ِم َن الْ َج َس ِد‬ ِ ‫ال� أ ْشرا ُر َي َت َت َّب ُعو َن َم َساوِئَ ال َّنا‬ ُ ‫س و َي ْت ُركُو َن َم َح ِاس َن ُهم كَما َي َت َت َّب ُع ال ُّذ‬ .‫يح‬ َّ ‫َو َي ْت ُر ُك‬ َ ‫الص ِح‬

“Zlobnici tragaju za lošim osobinama ljudi, ostavljajući njihove dobre osobine, kao što muha traga za zagnojenim mjestima na tijelu, ostavljajući zdrave.”213 Prema tome, treba se uzdržati od druženja sa takvim ljudima, i ne samo da ih ne treba uzimati za prijatelje, nego ih treba svrstati u red svojih najvećih Tefsiru-l-mizan, sv. 15, str. 114; Tefsiru burhan, sv. 3, str. 128; Usul-e Kafi, sv. 2, str. 357; Amali Saduk, predaja 16, “medžlis” 54, str. 276; Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 295. 213 Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 295; Ibn Hadid, Šerh-e Nehdžu-l-belage, sv. 20, str. 269, izreka 113 (U ovom djelu se predaja prenosi od Imama Alija, mir neka je s njim.) 212

169

neprijatelja, budući da oni mogu kroz saobraćanje s drugim ljudima uočiti neku čovjekovu mahanu i potom ga jednoga dana osramotiti. Iz tog razloga Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫س �إلَيكَ َو �أ ْبع ُد ُه ْم ِمنكَ �َأ ْط َل َب ُهم لِ َم َع‬ .ِ‫ايب ال َّناس‬ ِ ‫غض ال َّنا‬ ُ ‫لِ َي ُك ْن �أ ْب‬

“Neka ti najmrži i od tebe najdalji bude onaj čovjek koji najviše traga za nedostacima drugih ljudi.”214 2. Zanemarivanje onih koji drugim ljudima traže nedostatke

Drugi način za sprječavanje širenja nemorala jeste neobraćanje pažnje na one koji žele umanjiti odvratnost grijeha i prikazati ih ljudima kao beznačajne tako što će širiti glasine o drugima i isticati njihove mane. Navođenjem mana drugih ovakve osobe zagađuju društvenu sredinu i na taj način utiru put za širenje pokvarenosti i grijeha. Stoga, ukoliko se ne bude povodilo za njihovim riječima i ukoliko niko nigdje ne bude na njih obraćao pažnju, oni će biti prisiljeni ostaviti se toga i otići za svojim poslom. Čovjek po imenu Muhammed ibn Fudejl priča: “Bio sam kod Imama Kazima, mir neka je s njim, pa sam mu rekao: ‘Sve bih dao za te, čuo sam da je jedan moj brat u vjeri uradio nešto što ja smatram ružnim, ali kad njega za to upitam, on sve zaniječe, premda su mi tu vijest prenijeli ljudi od povjerenja.’ Imam reče:

َ‫َيا ُم َح َّم ُد َك ِّذ ْب َس ْم َعكَ َو َب َص َر َك َع ْن �َأ ِخيكَ َف إِ� ْن شَ ِه َد ِع ْن َد َك خَ ْم ُسو َن َق َسا َم ًة َو َقا َل لَك‬ ‫َق ْو ًلا َف َص ِّد ْق ُه َو َك ِّذ ْب ُه ْم َو َلا تُ ِذ ي َع َّن َع َل ْي ِه شَ ْيئاً ت َِشي ُن ُه بِ ِه َو ت َْه ِد ُم بِ ِه ُم ُر ّو َت ُه َف َت ُكو َن ِم َن ا لَّ ِذ َين‬ ِ ْ‫َقا َل اللَّ ُه في كتابه �إِ َّن ا لَّ ِذ َين ُي ِح ُّبو َن �َأ ْن ت َِشي َع ال‬ ‫ذاب �َألِي ٌم ِفي‬ ٌ ‫فاحشَ ُة ِفي الَّ ِذ َين �آ َم ُنوا لَ ُه ْم َع‬ . ‫ال ُّد نْيا َو ا ْل� آ ِخ َر ِة‬ “Muhammede, ne vjeruj sluhu svom i vidu svom naspram brata svoga, pa makar ti se pedesetorica zakleli, pa ti nešto kazali, ti opet njemu vjeruj, a njima nemoj vjerovati; i nipošto ne prenosi o njemu ništa čime ćeš ga osramotiti i čime ćeš mu čast narušiti, pa da budeš od onih za koje Bog u Knjizi Svojoj kaže: One koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi kazna bolna čeka i na Ovom i na Onom svijetu.”215

U jednoj drugoj predaji Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

.ً‫ين َك ِب َيرة‬ َ ‫َي ِج ُب لِ ْل ُم ْؤ ِمنِ َع َلى الْ ُم ْؤ ِمنِ �َأ ْن َي ْس ُت َر َع َل ْي ِه َس ْب ِع‬ Fehrest-e Gurer, str. 288, broj 7378. Tefsir-e burhan, sv. 3, str. 128.

214 215

170

“Dužnost vjernika prema vjerniku je da mu sakrije sedamdeset velikih grijeha.”216 Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

‫س �َأ َما �إِنَّ ُه َق ْد‬ ِ ‫ف ِم ْن َأ� ِخي ِه َوثِي َق َة ِدينٍ َو َسدَا َد َطرِيقٍ َفلَا َي ْس َم َع َّن ِفي ِه �َأ َقاوِي َل ال َّنا‬ َ ‫اس َم ْن َع َر‬ ُ ‫َأ� ُّي َها ال َّن‬ ‫س‬ ِّ ‫َي ْر ِمي ال َّرا ِمي َو تخْ ِط ُئ‬ َ ‫الس َهام َو ُي ِحي ُل الْ َكلَا ُم َو َب ِاط ُل َذلِكَ َي ُبو ُر َو اللَّ ُه َس ِمي ٌع َو شَ ِهي ٌد �َأ َما �إِنَّ ُه لَ ْي‬ ‫َب ْي َن الْ َح ِّق َو الْ َب ِاط ِل �إِ َّلا �َأ ْر َب ُع �َأ َصابِ َع َف ُس ِئ َل َع ْن َم ْع َنى َق ْولِ ِه َه َذا َف َج َم َع �َأ َصابِ َع ُه َو َو َض َع َها َب ْي َن �ُأ ُذنِ ِه َو‬ .‫َع ْي ِن ِه ثُ َّم َقا َل الْ َب ِاط ُل �َأ ْن َتقُو َل َس ِم ْع ُت َو الْ َح ُّق �َأ ْن َتقُو َل َر�َأ ْي ُت‬ “‘O ljudi, onaj ko zna o bratu svome da je pouzdan i na Putu pravom neka nipošto ne sluša govorkanja ljudi o njemu. Zaista, nekad strijelac odapne strijelu, pa strijela krivo ode, dok govor ostaje, a ono neistinito iz njega će nestati, a Bog sve čuje i sve vidi. Uistinu, između istine i laži samo su četiri prsta.' Tada ga, mir neka je s njim, upitaše o značenju tih njegovih riječi, pa on sastavi svoje prste i stavi ih između svog uha i oka, potom reče: 'Laž je kada kažeš čuo sam, a istina je kada kažeš vidio sam.'”217

Zaključak rasprave Nema sumnje da čovjek treba spoznati svoje nedostatke, koristeći se na tom putu i mišljenjima i kritikama drugih ljudi, pogotovo onih u čije duše iskrenost i čistotu je uvjeren. S druge strane, prijatelji koji čovjeku iz dobronamjernosti skreću pažnju na greške i propuste koje je napravio moraju to činiti u krajnjoj tajnosti, daleko od očiju drugih. Međutim, ukoliko neko u ime otklanjanja grijeha i upućivanja savjeta objelodani drugim ljudima grijehe i mahane vjernika, bit će od onih na koje se odnosi časni ajet: Oni koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi..., a takve će zadesiti bolna Božija kazna i na Ovom i na Onom svijetu. O težini ovoga grijeha dovoljno govore riječi Uzvišenoga Boga kojima se završava navedeni ajet: a Bog zna, a vi ne znate.

Laž Još jedna od opasnih šteta koje nanosi jezik jeste laganje. Laž spada u velike grijehe i predstavlja ključ svih grijeha te ishodište svih zala i ogavnosti. Vrli vjernik nikad neće navići svoj jezik na tu ogavnost, jer laž čovjeka pravi Tefsir-e burhan, sv. 3, str. 128. Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 141.

216 217

171

lažljivcem i izopačuje ga, rušeći njegov ugled u društvu i uništavajući povjerenje koje je uživao među ljudima. Međutim, budući da je izreći laž lahko te da za to nije potrebno mnogo, neki ljudi, nažalost, ipak za njom posežu, u nadi da će tako prije ostvariti svoje namjere, ne prezajući tom prilikom ni od čega i često izričući u jednom danu i na desetine laži. Međutim, vrhunac nesreće leži u činjenici da takvi ljudi ne razmišljaju o nepovoljnim odrazima i lošim posljedicama laži, kako za život pojedinca, tako i za život samoga društva. Oni laž svrstavaju u bistre dosjetke i mudrosti, smatrajući kako su iskreni ljudi nesposobni i neuki. Ali, oni previđaju jednu bitnu činjenicu, tj. da je laganje u suprotnosti sa čistom iskonskom prirodom i uzvišenom ličnošću čovjeka, i ne znaju da laž predstavlja čin neprijateljstva i borbe protiv Uzvišenog Boga, kao ni to da se ona kosi sa Njegovom filozofijom stvaranja, pošto je On izgradio svijet na temelju istine, iskrenosti i ispravnosti. Tako u Kur’anu stoji: ْ‫ح‬ َ َ َ َ َّ َ َ َ ِ َّ‫َو ُه َو ذ‬ ‫ات َواأل ْرض بِال َ ِّق‬ ِ ‫الى خلق السماو‬ On je Onaj Koji je Zemlju i Nebesa s Istinom stvorio... (El-En’am, 73)

Cijelim svijetom bitka provodi se zakon iskrenosti, jasnoće i istinitosti. Premda se čini da se u svijetu bitka primjećuju suprotnosti i protivrječnosti, laž i prevara uopće ne postoje u prirodi. U osnovi se čiste istine trebaju tražiti u svijetu prirode i bitka, i treba ih čuti iz usta same kreacije. Zar svi naučni i filozofski zakoni nisu samo relativno poimanje svijeta bitka i zakona koji njime vladaju, i zar svi tragaoci za Istinom – kako oni koji posmatraju svijet kroz vratašca gnoze, tako i oni koji koračaju putem nauke i iskustava ili filozofije i logike – ne promišljaju o tajnama svijeta, nadahnjujući se njima, i zar se bave ičim drugim, doli svijetom bitka i zakonima koji njime vladaju? I Uzvišeni Bog nas putem znakova na obzorjima i u dušama upućuje na istine svijeta, tamo gdje kaže: ْ‫َ ينَّ َ َ َّ ُ ح‬ َ ْ‫آ‬ ُ َ َ َ ْ ‫َس رُن‬ ‫اق َو ىِف أنف ِس ِه ْم َح ىَّت يَتبَ َ ل ُه ْم أنه ال َ ُّق‬ ِ ‫يهم آياتِنا ىِف الف‬ ِ ِ Mi ćemo im pružati dokaze Naše na obzorjima, a i u njima samima, dok im ne bude sasvim jasno da je on218 istina... (Fusilet, 53) Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

...‫�إِ َّن ال ُّدن َْيا َدا ُر ِصد ٍْق لِ َم ْن َص َّد َق َها‬...

“...Ovaj svijet je mjesto istine za onoga ko ga istinitim smatra...”219

Neki tumači Kur’ana smatraju da se zamjenica hu odnosi na Boga, a ne na Kur’an, te bi u tom slučaju prijevod ajeta glasio: ...da je On istina... (Prim. prev.) 219 Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 126. 218

172

Suština ovih riječi je postavka da su svijet stvorenoga i svijet prirode podignuti na temeljima istine i iskrenosti, dok je nasilni i nepravedni čovjek onaj koji je istinu pomiješao sa laži, prikazujući je izokrenutom, kako stoji već u predaji od Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim:

...‫ْث َف ُي ْم َز َجان‬ ٌ ‫ْث َو ِم ْن َه َذا ِضغ‬ ٌ ‫َو لَ ِك ْن ُيؤْخَ ُذ ِم ْن َه َذا ِضغ‬

“Ali se uzme malo od ovoga i malo od onoga, pa se pomiješa...”220

Zato što se ljudima ne može ponuditi potpuna laž, jer istinoljubiva ljudska priroda bi je odmah odbacila. Uzvišeni Bog se – i jezikom bitka, i jezikom zakona – iskreno obraća ljudima i kaže: َ‫ْ ً َ ْ الً َّ ُ َ ِّ َ ل‬ َ ِّ َ ُ َ َ‫َ َ َّ ْ ل‬ ‫ك َماتِ ِه‬ ِ ‫كمت ربك ِصدقا َوعد ال مبدل ِل‬ ِ ‫وتمت‬ Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; riječi Njegove niko ne može promijeniti... (El-En’am, 115) On također kaže:

ُ َ ْ َ ْ َ ً ‫هلل َح ِديثا‬ ِ ‫َومن أصدق ِم َن ا‬

...A ko je od Boga u govoru iskreniji? (En-Nisa’, 87) Od Svojih robova On prihvata samo istinu i iskrenost, jer kaže: ُ ْ َ َ َ َُْ َ َ َّ ‫نف ُع‬ ‫ني ِصدق ُه ْم‬ ‫الصا ِد ِق‬ ‫هذا يوم ي‬ ...Ovo je Dan u kojem će iskrenima iskrenost njihova od koristi biti... (El-Ma’ide, 119) I još kaže:

َ ُ َ َ‫َ ْ َ اَ َ َ ُ َ ٌ َ ا‬ َ ْ‫الل ب َقل‬ َ َّ‫ون إ اَّل َم ْن أَ ىَت ه‬ ‫يم‬ ٍ ‫ب س ِل‬ ِ ‫يوم ل ينفع مال ول بن‬ ٍ ِ

Dan kada neće blago nikakvo, niti sinovi od koristi biti, osim onome ko Bogu srca čista dođe. (Eš-Šu’ara’, 88-89) O vrijednosti iskrenosti dovoljno je navesti činjenicu da Uzvišeni Bog, hvaleći Sebe, određuje Svoje Biće sljedećim riječima: ً‫َ َ ْ َ ْ َ ُ َ ِهّ ال‬ ‫ومن أصدق ِمن الل ِقي‬ ...A čije su riječi od Božijih istinitije! (En-Nisa’, 122) Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 50.

220

173

On hvali i Poslanika zbog njegove iskrenosti221 i traži od vjernika da uvijek budu uz iskrene ljude: ّ‫َ َ ُّ َ ذَّ َ َ ُ ْ َّ ُ ْ َه‬ َّ ‫الل َو ُكونُوا ْ َم َع‬ َ ‫الصادق‬ ‫ني‬ ‫الين آمنوا اتقوا‬ ِ ‫يا أيها‬ ِِ O vi koji uzvjerovaste, Boga se bojte i s iskrenima budite! (Et-Tevbe, 119) • Nekoliko važnih napomena a) Obično se za mjerilo istine i laži uzimaju podudaranje ili razilaženje sa stvarnošću. Dakle, ukoliko čovjekove riječi budu u skladu sa stvarnošću, istina su, a ukoliko se budu s njom razilazile, laž su. Premda je ovo mjerilo utvrđivanja stvarnosti najispravnije mjerilo u određivanju i spoznaji istine i laži i u znanstvenim pitanjima se upravo ono uzima kao jedino valjano, ipak, sa pravnog i etičkog gledišta ono ne može biti potpuni uzrok (ellet-e tamme). Odnosno, ovo mjerilo nije dovoljno prilikom donošenja zakona, određivanja dužnosti i kazni, budući da će dužnost biti obavezujuća tek kada joj prethodi znanje i uvjerenost (znanje o dužnosti i znanje o predmetu) i sve dok propis i predmet obvezniku ne budu poznati, ni dužnost neće postati izvršna. Prema tome, ako čovjek po svom uvjerenju pretpostavi da neka laž ogovara stvarnosti te je iznese kao istinu, prema islamskom i građanskom pravu se neće smatrati lažljivcem niti će se tako tretirati, makar sa suštinskog stanovišta i sa naučnog gledišta izrekao laž. Naprimjer, jedna od stvari koje kvare post je laganje o Bogu i Poslanika, s.a.v.a., ali ako postač greškom kaže za neki propis da je naredba Boga i Poslanika, s.a.v.a., njegov post će biti valjan, jer on nije namjerno izrekao laž. U takvim primjerima, onaj ko izrekne laž neće biti smatran lažljivcem. Ovaj stav proizlazi iz činjenice da elemenat znanja utječe na izvršnost obaveze, iako se zbilja čovjekovim znanjem i neznanjem zapravo ne mijenja. Isti tako, u slučaju duševnih i moralnih posljedica činilac znanja posjeduje naročit značaj, jer ono što vrijeđa čovjekovu dušu i primorava je na licemjerstvo i raskol jeste namjerno izricanje laži, a ne ono koje se desi greškom ili slučajno, i možda je Imam Sadik, mir neka je s njim, mislio upravo na to kada je opisao lažova u odgovoru upućenom Abdurrahmanu ibn Hadždžadžu: “Ne, jer nema nikoga kome se to ne desi, ali je to onaj ko je po prirodi sklon laži.”222. Imam mu je, naime, rekao da samo izricanje laži ne čini čovjeka lažljivcem, budući da nema nikoga ko ponekad ne kaže nešto što je u suprotnosti sa stvarnošću, ali je lažljivac onaj ko se na to privikne, tj. onaj ko laganje uzme kao životni O ovome vidi u poglavlju Ispunjavanje zavjeta i dogovora. Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, poglavlje 138, predaja 9, str. 573.

221 222

174

nastup. Drugim riječima, lažljivac je onaj ko iz svjesno i namjerno neprestano laže, a ne onaj ko pogriješi i kome se omakne pa izusti nešto što nije istina. Prema tome, nenamjerna laž nije grijeh, ali se ne smije zanemariti činjenica da se vjerski osviješten čovjek mora uzdržati od prenošenja sumnjivih vijesti, a ukoliko je prenošenje takvih vijesti neizbježno, nije dopušteno činiti to odsječno i odrješito, već takve vijesti treba izraziti u granicama vjerovatnoće i nedoumice. Jer, kako god činilac znanja utječe na obaveznost i izvršnost obaveze, on otkriva i jednu dimenziju stvarnosti te obaveze, i u načelu uzrok izvršnosti dužnosti u okviru znanja i leži u ovom njegovom svojstvu, i sve dok se elemenat otkrivanja stvarnosti ne ostvari stvarnost neće biti jasna. Stoga se treba uzdržati od prenošenja onih vijesti u vezi s kojima postoji određena nedoumica, budući da Uzvišeni Bog kaže: ً‫ْ ٌ َّ َّ ْ َ َ بْ َ رَ َ َ ْ ُ َ َ لُ ُّ ُ َ َ اَ َ َ ْ ُ َ ْ ُ ال‬ َ َ َْ َُْ َ ‫َوال تقف َما لي َس لك بِ ِه ِعلم إِن السمع والص والفؤاد ك أولـئِك كن عنه مسؤو‬ Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i srce, za sve to će se, zaista, odgovarati. (El-Isra’, 36)

Znači, sve dok čovjek o nečemu ne stekne znanje i uvjerenje, ne treba to prihvatati kao istinu niti po tome djelovati, nego treba istraživati, kako bi doznao punu istinu. b) Nema nikakve dvojbe da je laž zabranjena i ogavna i – kako kaže Šejh Ensari – sva četiri izvora dokaza (Kur’an, Sunet, razum i idžma) ukazuju na njenu zabranjenost. Laž, ma kako mala bila, spada u moralne poroke i pokazatelj je čovjekovog licemjerja. Imam Bakir, mir neka je s njim, prenosi da Imam Sedžad, mir neka je s njim, savjetovao svoju djecu, govoreći im:

‫الص ِغي ِر ْاج َت َرء َع َلى‬ َّ ‫الص ِغ َير ِم ْن ُه َو الْ َك ِب َير ِفي كُ ِّل ِج ٍّد َو َه ْز ٍل َف إِ� َّن ال َّر ُج َل �إِ َذا َك َذ َب ِفي‬ َّ ‫اتَّقُوا الْ َك ِذ َب‬ ‫ َقا َل َما َي َزا ُل الْ َع ْب ُد َي ْص ُد ُق َح َّتى َي ْك ُت َب ُه‬،‫ صلى الله عليه و �آله و سلم‬،‫الْ َك ِبي ِر �َأ َما َع ِل ْم ُت ْم �َأ َّن َر ُسو َل اللَّ ِه‬ .‫اللَّ ُه ِصدِّيقاً َو َما َي َزا ُل الْ َع ْب ُد َي ْك ِذ ُب َح َّتى َي ْك ُت َب ُه اللَّ ُه َك َّذا ًبا‬ “Čuvajte se laži, kako one male, tako i one velike, u zbilji i u šali, jer, uistinu, kada čovjek izrekne laž malu, osmjeli se izreći i veliku. Zar ne znate da je Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao: ‘Rob neće prestati govoriti istinu, a da ga Bog neće upisati u iskrene, i rob neće prestati govoriti laži, a da ga Bog neće upisati u lažljivce.”223 Usul-e Kafi, sv. 2, str. 338.

223

175

Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je, savjetujući Ebu Zera:

‫الس َما ِء َو‬ ِ ‫َيا �َأ َبا َذ ٍّر �إِ َّن ال َّر ُج َل َي َت َكلَّ ُم بِالْ َك ِل َم ِة ِفي الْ َم ْج ِل‬ َّ ‫س لِ ُيضْ ِح َك ُه ْم بِ َها َف َي ْهوِي ِفي َج َه َّن َم َما َب ْي َن‬ .‫ض َيا �َأ َبا َذ ٍّر َو ْي ٌل لِلَّ ِذي ُي َحد ُِّث َف َي ْك ِذ ُب لِ ُيضْ ِحكَ بِ ِه الْ َق ْو َم َو ْي ٌل لَ ُه َو ْي ٌل لَ ُه َو ْي ٌل لَه‬ ِ ‫ا ْل� َأ ْر‬

“Ebu Zere, uistinu, čovjek na skupu nešto kaže da bi time prisutne zasmijao, pa u Džehennem propadne toliko koliko je između Nebesa i Zemlje. Ebu Zere, teško li se onome ko prozbori, pa slaže, kako bi time ljude zasmijao, teško li se njemu, teško li se njemu!”224 c) Laž u šali je također grijeh. Neki smatraju da je uredu kada čovjek u šali, da bi privukao pažnju i zasmijao ljude, izrekne laž, budući da takvi slučajevi predstavljaju jedan vid šale, a ne ozbiljnosti. Međutim, treba imati u vidu i činjenicu da je u svetom vjerozakonu islama laž općenito zabranjena, te se svaka vrsta laži – kako ona u šali, tako i ona u zbilji – smatra nespojivom sa vjerovanjem, kao što kaže i Imam Ali, mir neka je s njim:

.‫َلا َي ِج ُد َع ْب ٌد َط ْع َم ا ْل إِ�ي َم ِان َح َّتى َي ْت ُر َك الْ َك ِذ َب َه ْزلَ ُه َو ِجدَّه‬

“Nijedan rob neće vjerovanja okusiti sve dok se ne okani laži, kako one u šali, tako i one u zbilji.”225 Također je rekao i sljedeće:

‫َلا َي ْصلُ ُح ِم َن الْ َك ِذ ِب ِج ٌّد َو َلا َه ْز ٌل َو َلا �َأ ْن َي ِع َد �َأ َح ُدكُ ْم َص ِب َّي ُه ثُ َّم َلا َي ِف َي لَ ُه �إِ َّن الْ َك ِذ َب َي ْه ِدي‬ .‫�إِلَى الْف ُُجو ِر َو الْف ُُجو َر َي ْه ِدي �إِلَى ال َّنار‬ “Ne priliči lagati, ni u zbilji, ni u šali, niti je ispravno da neko od vas obećanje djetetu svome da, pa ga zatim ne ispuni. Uistinu, laž u razvrat vodi, dok razvrat vodi u Vatru.”226 U svakom slučaju, laž je grijeh, bila mala ili velika, bila ona izrečena u šali ili u zbilji, i piše se u čovjekovu knjigu djela. Koliko je samo laži koje ljudi možda i ne drže grijehom, ali su one sa islamskog gledišta ružne i odvratne. Medžlisi, Bog mu se smilovao, kaže: “Nažalost, jedan od grijeha koji čine mnogi ljudi, čak i oni ugledni, jesu uobičajena laskanja u kojima nema istine i u kojima je mrlja laži očita. Naprimjer, nekad ljudi kada ih domaćin čiji su gosti ponudi nekom hranom i pićem, kažu kako nisu gladni, premda Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 74, str. 88. Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 11, 34. 226 Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 577. 224 225

176

imaju želju jesti i piti ono što im je ponuđeno. Isti je slučaj sa ljudima koji, iako prema nekoj osobi ne gaje u svome srcu nikakva posebna osjećanja, iskazuju joj toliko ljubavi i pažnje da su ponekad i sami svjesni da pretjeruju. Premda su takve laži male i beznačajne u odnosu na velike i laži koje izazivaju smutnju, ipak se u časnom vjerozakonu smatraju grijehom i zabranjenim, te ih se, u slučaju kada se ne radi o nuždi i prečoj dobrobiti, treba čuvati.” Nakon izrečenog, kao potvrdu onoga što je iznio, Medžlisi donosi jednu priču čiji vam sadržaj predstavljamo: Od Esme bint Umejs prenosi se sljedeće: “Onoga dana kada je Aiša trebala biti odvedena kod Božijeg poslanika, s.a.v.a., kao njegova žena, ja i još nekoliko žena otpratili smo je do njegove kuće. Kada smo ušle kod njega, on je Aiši ponudio posudu s mlijekom. Aiša je od stida ne htjede uzeti, pa joj ja rekoh: ‘Ne odbijaj ruku Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i uzmi posudu.’ Stideći se, ona uze posudu i popi malo iz nje. Potom mi se Poslanik Božiji, s.a.v.a., obrati riječima: ‘Podaj ovu posudu s mlijekom ženama koje su s tobom došle, da i one iz nje piju.’ Žene su se stidjele i, pored toga što im se pilo, rekle su da im se ne pije. Poslanik Božiji, s.a.v.a., tada reče: ‘Ne sastavljajte glad i laž!’ Upitala sam ga: ‘O Božiji poslaniče, ako nam se nešto jede, a mi kažemo da nam se ne jede, jesmo li slagali?’ On reče: ‘Laž, koliko god mala bila, piše se u knjigu djela.’”227 Sve u svemu, nehaj i nemar, čak i u navedenim primjerima, koji su naizgled beznačajni i nebitni, dovode do pojave da se čovjek navikne lagati, a onome ko se navikne činiti nešto bit će veoma teško od toga se odviknuti. Tako Imam Hasan Askeri, mir neka je s njim, kaže:

.ِ‫َر ُّد الْ ُم ْع َتا ِد َع ْن َعا َدتِ ِه كَالْ ُم ْع ِجز‬ “Odvratiti naviklog od navike njegove ravno je čudotvorenju.”228 Tako, da se neko ne bi navikao na laganje, on se mora držati daleko i od malih laži, kako bi bio u stanju nadzirati svoj jezik. d) Kao što je već rečeno, laž je u potpunosti zabranjena i smatra se odvratnom, osim u slučaju nužde (o ćemo će biti govora nešto kasnije). Međutim, ono o čemu se u etici raspravlja kao o pojavi koja je suprotna moralnim vrijednostima i što se ubraja u moralne poroke jesu navika da se laže te lažljiva ćud, isto onako kako se u poglavlju o vrlinama istinoljubiva ćud i navika da se govori istina smatraju vrijednim i cijenjenim. Dakle, kako god Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 69, str. 258. Isto, sv. 75, str. 374.

227 228

177

slučajno govorenje istine ne dokazuje postojanje vrline i savršenstva, tako ni rijetko izricanje laži ne govori o zloći i moralnoj pokvarenosti. Drugim riječima, ono što se smatra vrijednim ili tome suprotnim, čovjekova su lijepa moralna svojstva ili njegove ružne duhovne osobine, a ne tek puko govorenje i ponašanje. Iako je čovjekovo svakodnevno ponašanje i postupanje pokazatelj njegove ćudi, te jedno na drugo uzajamno utječu, povremeno i prolazno ponašanje ipak se ne može smatrati istinskim pokazateljem čovjekove naravi. U tom smislu, u predajama se prenosi da navika laganja nije u skladu sa vjerovanjem. Znači da vjernik ponekad, iz nužde ili iz nemara, može izreći laž, ali nije prihvatljivo da on laganje uzme kao osnovu ponašanja i djelovanja u životu. Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

.‫وب‬ ُ ‫ِم ْن �َأ ْع َظ ِم الْخَ َطا َيا اللِّ َسا ُن الْ َك ُذ‬

“Uistinu su najteži grijesi oni koje počini lažljivi jezik.”229 U drugoj predaji stoji da je rekao:

.‫�إِ َّن الْ ُمؤ ِْم َن َي ْن َط ِب ُع َع َلى كُ ِّل شَ ْ‏ي ٍء �إِ َّلا َع َلى الْ َك ِذ ِب َو الْ ِخ َيانَ ِة‬

“Vjernik se može navići na sve, osim na laž i prevaru.”230

Hasan ibn Mahbub kaže: “Upitao sam Imama Sadika, mir neka je s njim: ‘Može li vjernik biti škrt?’ Odgovorio je: ‘Može.’ ‘Je li moguće da vjernik bude plašljiv?’, pitao sam opet. ‘Jeste,’ odgovori on. ‘Da li vjernik može biti lažljivac?’ pitao sam. On tada reče: ‘Ne.’ Te potom doda:

.‫ُج ِب َل الْ ُمؤ ِْم ُن َع َلى كُ ِّل َط ِبي َع ٍة �إِ َّلا الْ ِخ َيانَ َة َو الْ َك ِذ َب‬

“Vjernik je sklon prema svemu, osim prema prevari i laži.”231

Abdurrahman ibn Hadždžadž kaže: “Upitao sam Imama Sadika, mir neka je s njim, da li je čovjek koji nekada slaže, lažljivac. Imam mi je u odgovoru rekao:

.‫َلا َما ِم ْن �َأ َح ٍد �إِ َّلا َي ُكو ُن َذلِكَ ِم ْن ُه َو لَ ِك َّن الْ َم ْط ُبو َع َع َلى الْ َك ِذب‬

‘Ne, jer nema nikoga kome se to ne desi, ali je to onaj ko je po prirodi sklon laži.’”232

Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 100. Isto. 231 Isto. 232 Isto, Mu’essese-je Ali-l-bejt, sv. 9, str. 85, “Kitabu-l-hadždž”; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 573, “Kitabu-l-hadždž”, predaja 9. 229 230

178

e) Kao što smo već ranije napomenuli, ne postoji ni najmanja sumnja da je laž zabranjena i ogavna, a ajeti i predaje koje o tome govore, bilo općenito ili napose, su brojne i općeprihvaćene. Međutim, pitanje o kojem bi valjalo raspravljati glasi: Da li laganje u potpunosti i samo po sebi spada u velike grijehe, ili se tek po potpadanju u neku od drugih kategorija grijeha i u posebnim slučajevima ubraja u velike grijehe? Šejh Ensari, Bog mu se smilovao, te moj veliki profesor Imam Homeini, k.s., kazali su: “Iz predaja se pouzdano razumije toliko da određene vrste laži, kao naprimjer, laganje o Bogu i Poslaniku, s.a.v.a., i njegovoj porodici, mir neka je s njima, lažno svjedočenje, potvora (ukoliko bude jedan od primjera laži), objeda, islamskopravna odluka donesena bez potrebnog znanja te laži koje izazivaju smutnju spadaju u velike grijehe, a sve ostale vrste laži smatraju se malim grijesima.233 Osim u slučaju da laž, usljed ponavljanja, postane navika i druga priroda, na način da primjeri laži proisteknu iz čovjekovih svojstava i naravi. U takvom slučaju, smatrat će se velikim grijesima, ali ne zbog istrajavanja i ponavljanja, kao što je to slučaj sa ostalim malim grijesima, nego iz obzira prema činjenici da u ovom slučaju laž spada u okvir jedne duševne osobine i poroka.”234 Ono što su ova dvojica velikana kazali predstavlja jedno islamsko pravno istraživanje, koje na svom mjestu zaslužuje pažljivo i pomno razmatranje, ali je sada izvan okvira naše rasprave. Ipak, ne smije se zanemariti sljedeća moralna poenta: da je laž sa gledišta morala apsolutno ogavna i odvratna, i da je se, osim u slučaju nužde, treba najozbiljnije kloniti. Svakako, ne može se reći da su ogavnost i grijeh laži isti i jednaki u svim njenim primjerima i vrstama, ali se, uprkos tome, laž ne može porediti sa nekim malim grijesima niti se može ubrojati u oprostive grijehe i one preko kojih se može preći. Jer iz tog razloga što se po svojoj prirodi i biti kosi sa stvarnošću i uvjerenjem govornika te je ujedno i pokazatelj njegove dvoličnosti i licemjerstva, laž je sa gledišta morala veliki i neoprostivi grijeh. Prema tome, kako dvojenje ove dvojice velikana u pogledu svrstavanja nekih primjera laži ne bi dovelo toga da se čovjek osmjeli i pogriješi, pa da u uobičajenim prilikama laž protumači malim grijehom te svoja usta njome zagadi, malo po malo se privikavajući na laganje, laži se – ma koliko ona sićušna bila – treba u potpunosti kloniti i ne treba dozvoliti da se njome gazi svijetla i nebeska ličnost čovjeka, jer je duhovno putovanje nije moguće putovati uz laž i prevaru. Šejh Ensari, Mekasib muharreme, Imam Homeini, Mekasib muharreme, sv. 2, str. 72. Moglo bi se reći da se istrajnost u malim grijesima ubraja u velike grijehe također zato što ona otkriva čovjekovu skrivenu pokvarenost i njegovu nepokornu i neposlušnu dušu. Prema tome, ne preostaje nikakva razlika između između laži i drugih grijeha.

233 234

179

f) Psihički uzrok laganja je kompleks manje vrijednosti. Na ovu činjenicu bi u psihologiji morala trebalo obratiti naročitu pažnju. Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

.‫َلا َي ْك ِذ ُب الْ َكا ِذ ُب �إِ َّلا ِم ْن َم َهانَ ِة نَ ْف ِسه‬

“Lažljivac ne laže, osim iz svoje niskosti.”235

Sada vam skrećemo pažnju na ajete i predaje koje govore o pokuđenosti grijeha.

Laž sa kur’anskog stanovišta U Kur’anu Časnom, laž i obmana se svrstavaju u red pripisivanja Bogu druga, pa se kaže: َ ْ‫َ ْ َ ُ ِّ ْ َ َ أ‬ ُّ َ ْ َ ُ َ ْ َ َ‫ال ْوث‬ ‫ور‬ ‫فاجت ِنبوا الرجس ِمن‬ ِ ِ ‫ان واجت ِنبوا قول الز‬ ...Pa klonite se pogani kumira i klonite se govora neistinita. (El-Hadždž, 30) • Lažljivac nema vjerovanja Kur'an Časni smatra da lažljivci ne vjeruju i svrstava ih u red nevjernika i poricatelja Božijih znakova, pa kaže: َ ْ َ‫ُ َ َ ُ ْ ا‬ َ‫َّ َ َ ْ ر‬ َ َ َ ُ ْ ُ َ َ َّ‫كذ َب ذ‬ ‫هلل َوأ ْولـئِك ه ُم الك ِذبُون‬ ِ ِ ‫ات ا‬ ِ ‫تى ال‬ ِ ‫الين ال يؤ ِمنون بِآي‬ ِ ‫ِإنما يف‬ Laži izmišljaju samo oni koji u znakove Božije ne vjeruju i oni su ti koji lažu. (En-Nehl, 105) • Laž je razvrat Na drugom mjestu Uzvišeni Bog spominje laž kao “razvrat” i kaže: ْ‫ح‬ َ َ ُ َ َ َ َ َ َ ‫فال َرفث َوال ف ُسوق َوال ِج َدال يِف ال َ ِّج‬ ...Pa nema snošaja ni razvrata, niti svađe na Hadždžu... (El-Bekare, 197) • Lišavanje Božije upute U Kur'anu stoji:

َ َّ‫إ َّن ه‬ ٌ ‫الل اَل َي ْهدى َم ْن ُه َو اَكذ ٌب َك َّف‬ ‫ار‬ ِ ِ ِ

...Bog uistinu neće uputiti onoga ko laže i nevjernik je. (Ez-Zumer, 3) Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 100; Šejh Mufid, Ihtisas, str. 232.

235

180

I još stoji:

ٌ ‫الل اَل َي ْهدى َم ْن ُه َو ُم رْس ٌف َك َّذ‬ َ َّ‫إ َّن ه‬ ‫اب‬ ِ ِ ِ

...Bog uistinu neće uputiti onoga ko je rasipnik i lažljivac. (El-Mu’min, 28) • Lažljivac je daleko od Božije milosti

U ajetu o međusobnom prizivanju prokletstva kao i drugim ajetima o prokletstvu lažljivci su Bogom prokleti. U kazanom ajetu stoji: ُ َ ْ َّ َ ْ َ َ َ‫لَى‬ َ ‫ع الْ اَكذب‬ ‫ني‬ ‫هلل‬ ِ ‫فنجعل لعنة ا‬ ِِ ...Pa ćemo prizvati prokletstvo Božije na one koji laži govore! (Ali ‘Imran, 61) A u ajetu o proklinjanju stoji:

َّ‫َ َّ َ ْ َ َ ه‬ َ ‫الل َعلَيْه إن اَك َن م َن الْ اَكذب‬ ‫ني‬ ِ ِ ‫أن لعنت‬ ِ ِ ِِ

...Neka ga prokletstvo Božije pogodi ako laže! (En-Nur, 7)

Iako ovi ajetu nisu opće naravi i premda da su objavljeni u povodu posebnih slučajeva laganja, ipak, svi zajedno navješćuju da će lažljivac skončati u prokletstvu Božijem. Uzimajući u obzir činjenicu da su jezikom Objave na lašca prizvani Božije prokletstvo i kletva ljudi, nije na odmet ukratko objasniti neke primjere i osobenosti prokletstva. Neka ovo pojašnjenje bude opomena vjernicima, kako bi više pazili na svoj jezik. • Šta je prokletstvo? O značenju riječi la‘n (proklinjanje) Ragib Isfahani kaže: “Proklinjanje je protjerivanje i udaljavanje zbog srdžbe. Proklinjanje od strane Boga Uzvišenog predstavlja kaznu na Onom te prekidanje Njegove pomoći i milosti na Ovom svijetu, dok proklinjanje od strane čovjeka predstavlja njegovo prizivanje propasti na druge.”236 • Pitanje Kakva nesretna sudbina čeka onoga koga Bog prokune? • Odgovor Na ovo pitanje Kur’an časni daje jasan i uvjerljiv odgovor: El-Mufredat fi gribi-l-Kur’an, riječ la’n.

236

181

َ َ‫ُ َ َ جَ ه‬ ََْ ََ ‫ت َد ُل ن ِصريً ا‬ ِ ‫ومن يلع ِن اهلل فلن‬

...Onome koga Bog prokune nećeš nikakva pomagača naći. (En-Nisa’, 52) Na drugom mjestu kaže:

َ َ ْ ْ َ‫ح‬ َ ْ ََ ‫َو َمن ي ِلل َعليْ ِه غ َض ىِب فقد ه َوى‬

...A koga snađe srdžba Moja – propao je! (Ta-ha, 81)

Kao što ćemo u nastavku rasprave kazati, lažljivac spada u najjasnije i najzornije primjere onih na koje će se sručiti Božija srdžba. • Ko su oni koji su prokleti? Uzvišeni Bog u Kur'anu Časnom proklinje mnoge pojedince i skupine, a lažljivac je jedan od njih. 1. Licemjeri: Prvu skupinu prokletih u Kur’anu čine licemjeri, jer Bog kaže: َ ُ ُ ََََُ ْ ُُ ْ َ َ َ َ َ َُْ َ َ َ َّ َ َ َ َ َ َّ ُ ْ َ َُْ ُ َ َ َ ‫اهلل َول ُه ْم‬ ‫الين ِفيها ىِه حسبهم ولعنهم‬ ‫ات والكفار ن‬ ِ ِ‫ار جهن َم خ د‬ ِ ‫وعد اهلل المنا ِف ِقني والمنا ِفق‬ ٌ ‫َع َذ‬ ٌ ‫اب ُّمق‬ ‫يم‬ ِ Licemjerima i licemjerkama i nevjernicima Bog obećava vatru džehennemsku u kojoj će vječno biti – ona im je dovoljna! Bog ih je prokleo, i njih čeka patnja neprekidna. (Et-Tevbe, 68)237 2. Mnogobošci: Drugu skupinu čine mnogobošci o kojima se kaže: َ َ‫َ ْ ُ رْ َ َ ْ ُ رْ ا‬ َ َُْ َ َ َّ‫َّ ِّ َ ه‬ ُ َ َ ُ ْ َ ِّ َ ُ َ َّ ‫الل َظ َّن‬ ‫الس ْو ِء َعليْ ِه ْم دائِ َرة‬ ِ ‫ويعذب المنافِ ِقني والمنافِق‬ ِ ِ‫شك ِت الظانني ب‬ ِ ‫ش ِكني والم‬ ِ َ ‫ات والم‬ ْ َ َ َ َ َّ َ َ ْ ُ َ َّ َ َ ْ ُ َ َ َ َ ْ ْ َ َ ُ َّ‫َّ ْ َ َ َ ه‬ ‫اءت َم ِصريً ا‬ ‫السو ِء وغ ِضب الل علي ِهم ولعنهم وأعد لهم جهنم وس‬ I da kazni licemjere i licemjerke i mnogobošce i mnogoboškinje koji o Bogu zlo misle – neka zlo njih snađe! Bog se na njih rasrdio i prokleo ih i Džehennem im je pripremio, a grozno je on boravište! (El-Feth, 6) 3. Nevjernici: Treću skupinu Bogom prokletih čine nevjernici, a o njima se kaže: Licemjeri se također proklinju u surama El-Feth, 6. i El-Ahzab, 61.

237

182

ُ َ ْ َ ْ ْ َ َ َ َ‫َّ ذَّ َ َ َ ُ َ َ ُ َ ُ ْ ُ َّ ٌ ُ ئ‬ َ َ ‫جع‬ َ ْ‫َ م‬ َْ َّ ‫ك ِة َو‬ ‫ني‬ ِ ‫انل‬ ِ ‫الين كفروا وماتوا وهم كفار أ‬ ِ ‫ِإن‬ ِ‫هلل َوالمآلئ‬ ِ ‫ولك علي ِهم لعنة ا‬ ِ ‫اس أ‬

Oni koji ne vjeruju i koji kao nevjernici umru – oni su, doista, ti nad kojima je prokletstvo Božije i meleka i ljudi svih. (El-Bekare, 161)238 4. Oni koji čine zlo na Zemlji:

Četvrta skupina su oni koji čine zlo na Zemlji, a o njima se kaže: َ ْ َ َ ُ َ ُ َََ َ َ ُ َََْ َ َ َّ‫َ ذَّ َ َ ُ ُ َ َ ْ َ ه‬ ْ ‫وصل َو ُيف ِس ُدون ىِف األ ْر ِض‬ ‫الل ِمن َبع ِد ِميثا ِق ِه ويقطعون مآ أمر اهلل بِ ِه أن ي‬ ِ ‫و‬ ِ ‫الين ينقضون عهد‬ َّ َ َ ُ َ ْ َ ُ ُ ُ َّ ْ ُ ‫أُ ْو ئَ ِلك له ُم اللعنة َولهم س‬ ‫ار‬ ‫ادل‬ ‫وء‬ ِ

A oni koji Bogu dati zavjet krše nakon što su se njime čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Bog naredio da se povezuje, i zlo na Zemlji čine – oni su ti kojima prokletstvo pripada i najgore prebivalište! (Er-Ra’d, 25) 5. Jevrejski narod: Petu skupinu čini narod jevrejski, i o njegovim pripadnicima se kaže: ْ ُ َ َ ْ ُ ُ َ ْ ْ َ ْ َّ ُ ٌ َ ُ ْ َ َّ‫َ َ َ يْ َ ُ ُ َ ُ ه‬ ‫يهم ول ِعنوا بِما قالوا‬ ِ ‫وقال‬ ِ ‫ت الهود يد‬ ِ ‫الل مغلولة غلت أي ِد‬ Jevreji govore: “Božija ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! (El-Ma’ide, 64) 6. Otpadnici od vjere: U šestu skupinu prokletih spadaju otpadnici od vjere (oni koji prime islam i potom ga napuste), i o njima se govori: َ ُ َ ُ َ ِّ َ ْ‫ُ َ ْ ً َ َ ُ ْ َ ْ َ َ ْ َ َ ُ ْ َ َّ َّ ُ َ َ ٌّ َ َ َ ُ ُ ب‬ َْ َ َ ‫اهلل ال‬ ‫كيْف يه ِدى اهلل قوما كفروا بعد إِيمانِ ِهم وش ِهدوا أن الرسول حق وجاءهم الينات و‬ َ َ ْ َ ْ ْ َ َ َّ َ ْ ُ ُ َ َ َ ْ ُ َّ َ ْ َ ْ َْ َ َ َ ‫جع‬ َ ْ‫َ م‬ َْ َّ ‫ك ِة َو‬ ‫ني‬ ِ ‫انل‬ ِ‫هلل َوالمآلئ‬ ِ ‫يه ِدى القوم الظال ِ ِمني ۝ أولـئِك ج َزآؤهم أن علي ِهم لعنة ا‬ ِ ‫اس أ‬ Kako da Bog uputi one koji su nevjernici postali, nakon što su uzvjerovali i nakon što su posvjedočili da je Poslanik istina, a pruženi su im i dokazi jasni?! – Bog neće uputiti narod nepravedni. Kazna im je prokletstvo Božije i meleka i ljudi svih. (Ali ‘Imran, 86-87) 7. Šejtan: Šejtan također spada u one koji su izgnani iz okrilja Božije milosti i proklinje se na više mjesta u Kur’anu. Uzvišeni Bog kaže: َّ َ ُ ْ َ َ ً َ َّ َ ْ ُ ً ‫ال َشيْ َطانًا َّمر‬ ُ ‫يدا ۝ لَّ َعنَ ُه‬ ‫اهلل‬ ‫ِإن يَد ُعون ِمن دونِ ِه ِإال ِإناثا وإِن يدعون ِإ‬ ِ Sličan sadržaj se nalazi i u surama el-Ahzab, 64. i et-Tevbe, 68. ajet.

238

183

Oni mimo Njega samo kumire dozivaju, a ne dozivaju nikog do šejtana-prkosnika, Bog ga prokleo!... (En-Nisa’, 117-118) Na drugom mjestu On se obraća šejtanu riječima: َ ْ َ َ َّ َ ِّ ِ‫ك لَ ْعنَت إ ىَل يَ ْوم‬ ‫ين‬ ‫ادل‬ ‫وإِن علي‬ ِ ِ‫ى‬ ِ Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti! (Sad, 78) Zatim opet:

ِّ ْ َ َ‫َ َّ َ َ ْ َ َّ ْ َ َ ى‬ ‫ين‬ ِ ‫وإِن عليك اللعنة إِل يومِ ادل‬ Prokletstvo će te pratiti do Dana sudnjeg! (El-Hidžr, 35) 8. Oni koji vrijeđaju Boga i Poslanika: U skupinu onih koje je Bog prokleo spadaju i oni koji vrijeđaju Boga i Poslanika, a Kur’an o njima kaže: ْ‫آ‬ َ َّ َ َ ْ ُّ َ ُ ْ ُ َ َّ‫َّ ذ‬ َ َّ‫ون ه‬ ُ َّ‫ول لَ َعنَ ُه ُم ه‬ ُ َ‫الل َو َر ُس ه‬ ‫الين يؤذ‬ ‫الل ىِف‬ ‫ادلنيَا َوال ِخ َر ِة َوأ َعد ل ُه ْم َعذابًا ُّم ِهينًا‬ ِ ‫إِن‬ One koji Boga i Poslanika Njegova vrijeđaju Bog je i na Ovom i na Onom svijetu prokleo, i ponižavajuću im patnju pripremio. (El-Ahzab, 57) 9. Lažljivci: Još jednu skupinu Bogom prokletih ljudi čine lažljivci (već smo naveli ajete koji o njima govore). U ovim ajetima, lažljivci se svrstavaju u red skupina kao što su nevjernici, mnogobožci, licemjeri, oni koji na Zemlji zlo čine, Jevreji, otpadnici, i oni koji vrijeđaju Boga i Poslanika, i sama ta činjenica dovoljno govori o težini toga grijeha. Ipak, neki ljudi, nažalost, olahko se odnose prema tom grijehu, još uvijek ne shvatajući istinu u potpunosti. Kada bi dobro promislili o navedenim ajetima, shvatili bi da je sa kur’anskog gledišta laž veoma ružna i odvratna, toliko da je u stanju sunovratiti čovjeka sa njegovog visokog ljudskog i nebeskog položaja i strpati ga u red šejtana. Kamo sreće da ljudi počnu slijediti svjetla nebeska učenja Kur’ana te da se u svjetlu njihove upute oslobode zablude, ali...

Laž sa gledišta predaja Nakon što smo iz Kur’ana Časnog naveli nekoliko ajeta koji govore o pokuđenosti laži, prilika je da navedemo i nekoliko predaja koje se bave istim pitanjem. 184

Laž je odmah iza pripisivanja Bogu druga Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

.‫ ا ْل إِ� ْش َرا ُك بِاللَّ ِه َو ُعقُو ُق الْ َوالِ َد ْينِ َو َق ْو ُل ال ُّزور �أي الكذب‬:ِ‫�َأ َلا �ُأخبركُ ْم بِ�َأ ْك َب ِر الْ َك َبائِر‬

“Da vas o obavijestim o grijesima najvećim: to su pripisivanje Bogu druga, iskazivanje neposlušnosti prema roditeljima, i govorenje neistine, tj. laganje.”239

Laž – ključ svih grijeha Imam Hasan Askeri, mir neka je s njim, kaže:

.‫اح َها الْ َك ِذب‬ ُ ‫ُج ِع َل ِت الْخَ َبائِ ُث كُلُّ َها ِفي َب ْي ٍت َو ُج ِع َل ِم ْف َت‬

“Sva djela ružna stavljena su u jednu kuću, a ključ njen laž čini.”240

Laž je gora od opojnog pića Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže: ْ َ َ َ َّ‫ر‬ َ ْ َ ْ‫َّ هَّ َ َ َّ َ َ َّ َ َ َ رَّ ِّ َ ْ َ اً َ َ َ َ َ َ َ ْ َ أ‬ ُ ٌّ َ‫كذب ر‬ ‫ش ِم َن‬ ‫ال الشاب و ال‬ ِ ‫إِن الل عز و جل جعل لِلش أقفال و جعل مفا ِتيح تِلك القف‬ َ َّ‫ر‬ . ‫الشاب‬ “Uistinu je Bog Uzvišeni stavio na zlo katance, i ključevima tih katanaca učinio je piće opojno, a laž je gora od opojnog pića.”241

Laž razara vjerovanje Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

“Laž uistinu razara vjerovanje.”242

.‫اب ا ْل إِ�ي َمان‬ ُ ‫�إِ َّن الْ َك ِذ َب ُه َو خَ َر‬

Džami’u-s-se’adat, sv. 2, str. 322. Isto, str. 323; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 69, str. 236, uz neznatne razlike. 241 Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 572; Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 3, str. 339. 242 Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 4, str. 339; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 69, str. 247. 239 240

185

Laž i sramota Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

َ ْ ْ ْ ُ .‫الك ِذ ُب ي ُ َس ِّود ال َوجه‬

“Laž obeščašćuje.”243

Laž nije u saglasju sa vjerovanjem ‫ َي ُكو ُن‬،‫ صلى الله عليه و �آله و سلم‬،‫ َقا َل ُس ِئ َل َر ُسو ُل اللَّ ِه‬،‫ عليه السلام‬،‫َع ْن �َأبِي الْ َح َسنِ ال ِّر َضا‬ .‫الْ ُم ْؤ ِم ُن َج َباناً َقا َل نَ َع ْم ِقي َل َو َي ُكو ُن َب ِخيلًا َقا َل نَ َع ْم ِقي َل َو َي ُكو ُن َك َّذاباً َقا َل َلا‬ “Od Imama Rize se prenosi da je rekao: ‘Upitali su Poslanika Božijeg, s.a.v.a.: Da li vjernik može biti strašljivac? On je rekao: ‘Može.’ – ‘A može li biti tvrdica?’ – upitaše ga. ‘Može’ – reče on. ‘I lažljivac?’ – upitaše još. ‘Ne!’ – odgovori.”244

Lažljivac je prognan iz okrilja Božije milosti Imam Sedžad, mir neka je s njim, moleći kazuje:

.‫ين َف َر َفضْ َت ِني‬ َ ِ‫�َأ ْو لَ َعلَّكَ َو َج ْد َت ِني ِفي َمقَا ِم الْ َكا ِذب‬

“Ili si me možda našao od onih koji lažu, pa si me odbacio.”245

Lažljivac zaslužuje prokletstvo meleka U predaji od Poslanika, s.a.v.a., stoji da je kazao:

.‫ش َف َي ْل َع ُن ُه َح َم َل ُة الْ َع ْرش‬ َ ْ‫الْ ُمؤ ِْم ُن �إِ َذا َك َذ َب بِ َغ ْي ِر ُع ْذ ٍر لَ َع َن ُه َس ْب ُعو َن �َأل‬ َ ‫ف َم َل ٍك َو خَ َر َج ِم ْن َق ْل ِب ِه نَ ْت ٌن َح َّتى َي ْبلُ َغ الْ َع ْر‬

“Kada vjernik bez ikakvog opravdanja slaže, prokune ga sedamdeset hiljada meleka te iz srca njegova izađe smrad koji do Prijestolja dosegne, pa onda ga prokunu i oni koji Prijestolje nose.”246 Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 100. Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 573; Džami’u-s-se’adat, sv. 2, str. 322. 245 Mefatihu-l-dženan, “Do’a-je Ebu Hamze”. 246 Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 100; Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 474; Džami’u-s-se’adat, sv. 2, str. 322. 243 244

186

Laž je znak licemjerstva Poslanik Božiji, s.a.v.a., kaže:

ٌ ‫َثل‬ ‫ف‬ َ ‫َاث َم ْن كُ َّن ِفي ِه َف ُه َو ُم َن ِاف ٌق َو �إِ ْن َصا َم َو َصلَّى و زعم �أنه مسلم �إِ َذا َحد ََّث َك َذ َب َو �إِ َذا َو َع َد �َأخْ َل‬ ِ .‫َو �إِ َذا ائْ ُتم َن خَ ان‬ “Onaj ko bude imao sljedeće tri osobine licemjer je, makar postio i klanjao i tvrdio da je musliman: ko kada govori, laže, kada obeća, iznevjeri, i kada mu se povjeri, izda.”247

Laž je najgora kamata Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao je:

.‫�َأ ْر َبى ال ِّر َبا الْ َك ِذب‬

“Najgora kamata je laž.”248

Laž je najgora bolest Imam Ali, mir neka je s njim, kaže: “...A bolest laganja je bolest najgora.”249

.‫و ِعلَّ ُة الْ َك ِذ ِب �َأ ْق َب ُح ِعلَّة‬... َ

Lišenost noćnog namaza Jedan od grijeha koji čovjeka lišavaju uspjeha u obavljanju noćnog namaza je laganje. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫�إِ َّن ال َّر ُج َل لَ َي ْك ِذ ُب الْكذ َب َة َف ُي ْح َر ُم بِ َها َصلَا َة اللَّ ْيل‬

“Uistinu, čovjek laž izrekne, pa time namaza noćnog lišen bude.”250

Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 238; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 11, str. 269. Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 100; Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 473; Men la jahduruhu el-fekih, sv. 4, str. 272. 249 Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 100. 250 Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 473.

247

248

187

Čovjekova opskrba u odnosu na laž Poslanik Božiji, s.a.v.a., je rekao:

. َ‫ُص الْرزق‬ ُ ‫الْ َك ِذ ُب َي ْنق‬

“Laž umanjuje opskrbu.”251

Laž donosi zaboravnost Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫ين ال ِّن ْس َيان‬ َ ِ‫�إِ َّن ِم َّما �َأ َعا َن اللَّ ُه بِ ِه َع َلى الْ َك َّذاب‬

“Uistinu, jedna od stvari kojom Bog odmaže lažljivcima jeste zaborav.”252

Sažetak rasprave Iz svega onoga što smo iznijeli da se zaključiti da laž spada u štete koje nanosi jezik i koje razaraju vjerovanje. Upravo laž lišava čovjeka Božije milosti i na Ovom i na Onom svijetu te ruši njegov ugled u društvu. Laž uništava povjerenje koje čovjek uživa u svojoj društvenoj zajednici, a u samom društvu izaziva bolest licemjerstva. Posebno je zanimljiva činjenica koja se prenosi u predajama, a koja kože da je osnovni uzrok laganja osjećanje niže vrijednosti, što zapravo govori o psihičkoj pozadini ovog pitanja, na što se, kao na psihologiju morala, i ukazuje u govorenju Bezgrješnih, mir neka je s njima. • Još jedna važna napomena Pored toga što se sam treba kloniti laganja, čovjek se mora uzdržati i od druženja sa lažljivcima. Obratite pažnju na nekoliko predaja koje govore o tome:

‫ �إِ َذا َص ِع َد الْ ِم ْن َب َر َقا َل َي ْن َب ِغي‬،‫ عليه السلام‬،‫ين‬ َ ‫ َقا َل كَا َن �َأ ِم ُير الْ ُم ْؤ ِم ِن‬،‫ عليه السلام‬،‫َع ْن �َأبِي َع ْب ِد اللَّ ِه‬ ِ ‫اجنِ الْف‬ ِ ‫لِ ْل ُم ْس ِل ِم �َأ ْن َي َت َج َّن َب ُم َواخَ ا َة َثلَا َث ٍة الْ َم‬ ِ ‫َاج ِر َو ا ْل� َأ ْح َمقِ َو الْ َك َّذ‬ ‫اب َف إِ�نَّ ُه َلا‬ ُ ‫ �َأ َّما الْ َك َّذ‬...‫اب‬ ‫يث كُلَّ َما �َأ ْف َنى �ُأ ْحدُو َث ًة َم َط َر َها بِ�ُأخْ َرى ِم ْث ِل َها َح َّتى‬ َ ‫ش َي ْن ُق ُل َح ِدي َثكَ َو َي ْن ُق ُل �إِلَ ْيكَ الْ َح ِد‬ ٌ ‫َي ْه ِن ُئكَ َم َع ُه َع ْي‬ Džami’u-s-se’adat, sv. 2, str. 322. Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 69, str. 251.

251 252

188

‫الصدُو ِر َفاتَّقُوا اللَّ َه‬ ِ ‫الصد ِْق َف َما ُي َص َّد ُق َو ُي َف ِّر ُق َب ْي َن ال َّنا‬ ِّ ِ‫�إِنَّ ُه ُي َحد ُِّث ب‬ ُّ ‫السخَ ائِ َم ِفي‬ َّ ‫س بِالْ َعد ََاو ِة َف ُي ْن ِب ُت‬ .‫َع َّز َو َج َّل َو انْ ُظ ُروا لِ�َأنْف ُِس ُكم‬

“Od Imama Sadika, mir neka je s njim, se prenosi da je rekao: ‘Kada bi se Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, popeo na govornicu, govorio bi: ‘Musliman se treba kloniti prijateljevanja sa trojicom: sa bestidnim razvratnikom, sa budalom i sa lažljivcem. (...) Što se lažljivca tiče, zaista ti život s njim neće prijati. On će prenositi riječi tvoje, i donositi ti riječi tuđe. Kad kod bude jednu priču iscrpio, nadopunit će je drugom sličnom, dotle da će i istinu govori, ali mu se neće vjerovati. Ljude će jedne s drugima zavaditi i mržnju u grudima njihovim zasijati. Čuvajte se zato Boga Uzvišenog i brinite za sebe.’”253 Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

‫اب َف إِ�نَّ ُه َي ْص ُد ُق َو َلا‬ ِ ‫َلا تُقَا ِر ْن َو َلا تُ َؤ‬ ُ ‫ �َأ َّما الْ َك َّذ‬...‫اب‬ َ ‫اخ �َأ ْر َب َع ًة ا ْل� َأ ْح َم َق َو الْ َب ِخي َل َو الْ َج َبا َن َو الْ َك َّذ‬ .ُ‫ُي َص َّدق‬ “Ne druži se i ne prijateljuj s četvoricom: budalom, tvrdicom, strašljivcem i lažovom. Što se lažova tiče, on i kada istinu govori, ne vjeruje mu se.”254 Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, obraćajući se Imamu Hasanu, mir neka je s njim, rekao je:

ِ ‫َالس َر‬ ِ ‫�إِ َّيا َك َو ُم َصا َد َق َة الْ َك َّذ‬... .‫ِيب‬ َّ ‫اب َف إِ�نَّ ُه ك‬ َ ‫اب ُي َق ِّر ُب َع َل ْيكَ الْ َب ِعي َد َو ُي َب ِّع ُد َع َل ْيكَ الْ َقر‬

“Pazi se prijateljevanja sa lažljivcem, jer on je uistinu poput fatamorgane: daleko ti bliskim predstavlja, a blisko dalekim.”255

Zaključak rasprave Iz svega onoga što smo kazali zaključuje se da druženje i prijateljevanje s pokvarenim osobama (od kojih je jedna i lažljivac), htjeli mi to ili ne, ostavlja na čovjeka ružan i neželjen trag. Tako Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

.‫رير ف إِ� َّن َط ْب َعكَ َي ْس ِر ُق ِم ْن َط ْب ِع ِه شَ ًّرا َو �أن َْت َلا َت ْع َل ُم‬ َ َّ‫لا ت َْص َح ِب الش‬ Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 1, str. 639. Hisal-e Saduk, sv. 1, predaja 89, str. 226. 255 Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 38. 253 254

189

“Ne druži se sa zlim, jer narav tvoja će od naravi njegove zla poprimiti, a da to i ne primijetiš.”256 Prema tome, prilikom odabira prijatelja treba biti krajnje pažljiv, jer nije svako dostojan prijateljstva, budući da prijatelj i drug imaju utjecaja na sva životna pitanja čovjeka, i kako god dobar prijatelj potiče čovjeka da čini dobro, tako ga loš i zabludjeli prijatelj gura u propast. Drugim riječima, prijatelj i drug utječu na čovjekovu ćud, govor, postupanje i ponašanje, čak i na njegovo vjerovanje, a da on sam nije toga ni svjestan. Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Čovjek je u vjeri svoga prijatelja i druga.”257

.‫الْ َم ْر ُء َع َلى ِدينِ خَ ِلي ِل ِه َو َقرِي ِن ِه‬

A poslanik Sulejman kaže:

ِ ‫َلا ت َْح ُك ُموا َع َلى َر ُجلٍ بِشَ ْ‏ي ٍء َح َّتى َت ْن ُظ ُروا �إِلَى َم ْن ُي َص‬ ‫ف ال َّر ُج ُل بِ�َأ ْش َكالِ ِه َو �َأ ْق َرانِ ِه َو‬ ُ ‫اح ُب َف إِ�نَّ َما ُي ْع َر‬ .‫ُي ْن َس ُب �إِلَى �َأ ْص َحابِ ِه َو �َأخْ دَانِ ِه‬

“Ni o jednom čovjeku nikakav sud ne donosite, sve dok ne vidite s kime se druži, jer čovjek se uistinu poznaje po sebi sličnima i drugovima svojim, i svrstava se među drugove i prijatelje svoje.”258 Imam Ali, mir neka je s njim, kaže u jednoj predaji:

‫ َف َمنِ ْاش َت َب َه َع َل ْي ُك ْم �َأ ْم ُر ُه َو لَ ْم َت ْع ِرفُوا ِدي َن ُه َفانْ ُظ ُروا �إِلَى خُ َل َطائِ ِه َف إِ� ْن كَانُوا �َأ ْه َل ِدينِ اللَّ ِه َف ُه َو َع َلى‬... .‫ِدينِ اللَّ ِه َو �إِ ْن كَانُوا َع َلى َغ ْي ِر ِدينِ اللَّ ِه َفلَا َح َّظ لَ ُه ِم ْن ِدينِ اللَّه‬ “Kada vam se u pogledu nekoga javi sumnja i ne znate koje je vjere, pogledajte onda drugove njegove: pa ako oni budu pripadnici vjere Božije, i on je u vjeri Božijoj, a ako budu u nekoj drugoj vjeri mimo Božije, onda ni on nema udjela u vjeri Božijoj.”259 Ukoliko čovjek u ovoj važnoj stvari – tj. u odabiru prijatelja – ne bude pažljiv i oprezan, na Sudnjem danu (koji Uzvišeni Bog naziva danom žalosti260) gristi će svoje prste od žalosti, govoreći: “Eh kamo sreće da toga i toga za prijatelja nisam uzimao. Tako u Kur’anu stoji: Ibn Ebi Hadid, Šerh Nehdžu-l-belaga, sv. 20, izreka 147, str. 272. Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 10, str. 642. 258 Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 71, str. 188; Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 62. 259 Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 71, str. 197. 260 I opomeni ih danom žalosti... (Merjem, 39) 256 257

190

ً‫َ ا‬ ْ َّ‫َ َ ْ َ ىَ يَ ْ َ َ ْ َ خ‬ َ ْ َ‫َّ ُ لَىَ َ َ ْ َ ُ ُ َ ي‬ ُّ َ ُ َّ َ َ ُ ْ َ َّ‫خ‬ ‫تذ‬ ‫َو َي ْو َم ي َعض الظالِم‬ ِ ‫ول س ِبيل ۝ يا ويلت لت ىِن لم أ‬ ِ ‫ع يدي ِه يقول يا لت ىِن اتذت مع الرس‬ ً‫ُ اَ ً َ ا‬ ُ َ ُ َ ْ َّ َ َ‫ِّ ْ َ ْ َ ْ َ َ َ ا‬ َ َّ َ َ ْ َ َ َ ْ‫ان ل إ‬ ‫ان خذول‬ ِ ‫لنس‬ ِ ِ ‫فلنا خ ِليل ۝ لقد أضل ىِن ع ِن اذلك ِر بعد إِذ جاء ىِن وكن الشيط‬ Na Dan kada nepravednik prste svoje bude grizao govoreći: “Kamo sreće da sam se uz Poslanika pravog puta držao, kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo, on me je od Kur’ana odvratio nakon što mi je priopćen bio!” – a šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cjedilu. (El-Furkan, 27-29) Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫َم ْن َي ْص َح ْب َص‬ .‫الس ْو ِء َلا َي ْس َلم‬ َّ ‫اح َب‬

“Ko se druži sa drugom zlim neće ostati zdrav.”261

Iz tog razloga čovjek se treba kloniti druženja sa nečistim osobama, a ukoliko je, ne daj Bože, zapao u takvo društvo, mora, dok još ima ikakvu priliku, iskoristiti vrijeme i udaljiti se od njih.

Slučajevi kada je laganje dozvoljeno Kako smo već kazali, laž, po svojoj prirodi, spada u ogavne i odvratne postupke, dok navika da se laže spada u moralne poroke i velike grijehe, i sve dok dok to ne bude zahtijevala nužnost i prijeka dobrobit262, nije dozvoljeno izreći laž. Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 65; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 71, predaja 7, str. 191. Zvuči začuđujuće da, nakon što je ocijenio da je laž predmet svih pet vrsta propisa islamskog vjerozakona (zabranjena, pokuđena, dozvoljena, pohvaljena i obavezna), Gazali kaže: “Laž kao prvo i sama po sebi nije zabranjena, nego njena zabranjenost proizlazi iz štete koju nanosi sagovorniku ili nekom drugom.” Potom nastavlja: “Budući da je govor sredstvo ostvarenja čovjekovih ciljeva, trebalo bi vidjeti šta je to čovjekov cilj. Ukoliko je cilj nešto dobro i poželjno, a za njegovo ostvarenje ne postoji nijedan drugi način, osim laži, onda će tu biti dozvoljeno izreći laž. Ako je pak čovjekov cilj neka obavezna i važna stvar, onda je obaveza izreći laž, kao što je i govorenje istine, u slučaju da prouzroči štetu (kao naprimjer, da dovede do prolijevanja krvi nedužnog muslimana), grijeh i zabranjeno. Isto tako, ukoliko je pobjeda u ratu ili pomirenje dva muslimana nemoguće osim putem laži, onda je laž dopuštena.” (Ihja’u-l-’ulum, sv. 3, str. 137) Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, prenosi iz Ihja’u-l-’uluma isti ovaj stav, bez ikakvog prigovora ili kritike (Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 243.) Ali kako povjerovati da učenjaci, kao što su Gazali i Kašani, smatraju dopuštenim laganje radi ostvarenja ciljeva koji nisu nužni, iako od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenose: “Klonite se laži, makar u njoj spas vidjeli, jer uistinu je u njoj propast.” (Mustedrekul-vesa’il, sv. 2, str. 100) Možda bi smo mogli kazati da se Gazali, Bog mu se smilovao, držao načela da cilj opravdava sredstvo, a takvo uvjerenje se u njegovom slučaju čini

261

262

191

Sada ćemo navesti slučajeve kada se zbog nužde ili dobrobiti dozvoljava izreći laž:

1. Slučaj nužde U pogledu ovog slučaja ne postoji ni najmanja nedoumica i sva četiri izvora vjerozakona (Kur’an, sunnet, razum i konsenzus islamskih pravnika) ukazuju na nj. Čovjekov razum prosuđuje da u slučaju nužde treba izabrati čin manje štete. Kur’an časni pak u slučajevima prisiljenosti i nužde dopušta takijju, a sasvim je jasno da takijja spada u primjere laži i u suprotnosti je sa stvarnošću, i u slučaju nužde, čovjek može sakriti svoje vjerovanje i svjedočiti suprotno svome uvjerenju i vjerovanju, onako kako Kur’an časni kaže: ٌّ َ ْ ُ ُ ُ ْ َ َ َ ْ ُ ْ َ َّ َ ‫ئب‬ ‫ان‬ ِ ‫اإليم‬ ِ ِ ِ‫ِإال من أك ِره وقلبه مطم ن‬ ...Osim ako bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri... (En-Nahl, 106) Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao:

.‫ما من شَ ْي‏ء �إِ َّلا َو َق ْد �َأ َحلَّ ُه الله لِ َمنِ اضْ ُط َّر �إِلَ ْيه‬

“Nema ničega što Bog nije dozvolio onome ko prinuđen na to bude.”263

malo vjerovatnim. Čak i ako ne prihvatimo suštinsku ljepotu i ogavnost te utvrdimo da u etici postoji načelo relativnosti, ipak, obazirući se na sve ove ajete i predaje koji općenito odvraćaju od laži, kako bismo mogli smatrati laž dopuštenom radi ostvarenja dopuštenih ali ne nužnih ciljeva koji nemaju naročitu važnost? Dok, s druge strane, i u obaveznim i nužnim poslovima, laž je dozvoljena u slučaju kada obaveza ima toliku važnost, da Sveti Zakonodavac ne želi da je se ne izvrši. Isto tako, laž je dozvoljena u slučajevima kada se treba otkloniti kakva šteta, onda kada je ta šteta značajna i preko koje nije moguće preći. U svim drugim slučajevima laž se ne može smatrati dopuštenom. Da li se zarad čuvanja neznatne količine ovosvjetskog imetka može krivo zakleti? Ili da li se uopće može poslužiti laži u naređivanju dobra i odvraćanju od zla? Ili pak lažnim obećanjima pozvati ljude na dobro, a odvratiti ih od zla? Ovi i ovima slični slučajevi spadaju u pitanja preko kojih se ne može lako preći i bez ikakve nužde otvoriti pred njima vrata laži. Možda upravo iz tog razloga na kraju rasprave, iz predostrožnosti, Gazali kaže: “Dobro je da se čovjek koliko god je to moguće kloni laži, jer ukoliko se čovjeku otvori taj put, bojati se je da će preći dozvoljene granice i počiniti grijeh. Prema tome, laž je načelno zabranjena, osim u slučajevima nužde.” Po našem mišljenju, ono što Gazali kazuje u zaključku rasprave – da je načelo da je laž zabranjena – jeste istina, ali se ovo načelo kosi sa mjerilima koja je iznio na početku rasprave. A Bog najbolje zna šta je ispravno. 263 Mekasib muharreme, Šejh Ensari.

192

Predaju sa istim sadržajem prenosi i Imam Sadik, mir neka je s njim:

‫‏ء ِم َّما َح َّر َم اللَّ ُه �إِ َّلا َو َق ْد‬ َ ‫�إِ َذا َح َل‬ ٌ ‫س شَ ْي‬ َ ‫ف ال َّر ُج ُل َت ِق َّي ًة لَ ْم َي ُض َّر ُه �إِ َذا ُه َو �ُأ ْك ِر َه َو اضْ ُط َّر �إِلَ ْي ِه َو َقا َل لَ ْي‬ .‫�َأ َحلَّ ُه لِ َمنِ اضْ ُط َّر �إِلَ ْي ِه‬

“‘Kada se čovjek zakune u takijji, to mu neće naštetiti, ako na to bude prisiljen i prinuđen” i rekao je: ‘Nema ničega što je Bog zabranio, a da ga nije dozvolio onome ko prinuđen na to bude.’”264 U poglavlju o otklanjanju štete, navode se brojne raširene predaje, čiji lanac prenosilaca je neprekinut, po kojima se čovjek, da bi spriječio štetu (materijalnu, duhovnu ili onu po čast njegovu), može krivo zakleti. Naravno, pod materijalnom štetom podrazumijeva se šteta koju bi bilo jako teško podnijeti i koja je u najmanju ruku značajna, dok neznatna i nebitna šteta ne dovodi do dozvoljenosti laži. Uglavnom, između islamskih pravnika i etičara ne postoji neslaganje u pogledu dozvoljenosti i dopuštenosti laži u slučaju nužde. Jedino oko čega se ne slažu jeste pitanje: da li je laž u takvim slučajevima u potpunosti, bezuslovno i bezuvjetno dozvoljena, ili je dozvoljena tek u slučaju kada nije moguće dvosmisleno govoriti265? Poznat je govor da lagati nije dozvoljeno ukoliko postoji mogućnost govoriti dvosmisleno. Tako, ukoliko postoji mogućnost da se govori dvosmisleno, nije dopušteno lagati, budući da, pod ovom pretpostavkom, nije nužno lagati te za taj čin, zapravo, ne postoji opravdanje. Šejh Ensari, Bog mu se smilovao, veli: “Premda je općepoznati stav sa stanovišta razuma prihvatljiv, ipak, uzimajući u obzir činjenicu da u svim predajama koje govore o slučajevima kada je nužno lagati ne postoji ništa što ukazuje na taj uslov, ne vidi se nikakav dokaz da bi se to trebalo uvažavati. Jer, imajući u vidu mogućnost dvosmislenog govorenja u brojnim slučajevima nužde, da je takav uslov bio potreban, na njega bi se u najmanju ruku jedanput i ukazalo. Prema tome, moguće je da Uzvišeni Zakonodavac, da bi Svojim robovima olakšao, ostavio ljudima otvorene mogućnosti na ovom polju, ne čineći obaveznim pridržavanje dvosmislenom govorenju. Nakon toga Šejh Ensari – iz predostrožnosti i pridržavajući se općih načela – kaže: “Predostrožnost nalaže da se čovjek, koristeći se dvosmislenim govorom koliko god je to moguće, suzdrži od laganja, jer tako zahtijevaju predaje koje u vezi s ovim pitanjem govore općenito i bez navođenja ikakvih ograničenja, i sve dok se ne pojavi valjan dokaz suprotan tome, ovakvim predajama se daje prednost.” Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 16, predaja 18, str. 137. Ovdje se radi o vidu ponašanja kada čovjek ne govori istinu, ali ne govori ni laž. (Prim. prev.)

264 265

193

2. Popravljanje odnosa među ljudima266 Još jedan slučaj kada je laž dozvoljena jeste popravljanje odnosa među ljudima. Dakle, ukoliko čovjek izrekne laž da bi zahvaljujući njoj uspostavio mir među ljudima te stvorio među njima prisnost i ljubav, a odagnao iz njihovih srca mržnju i zlobu, onda takva laž nije zabranjena. Naprimjer, ako se dva pojedinca ili dvije skupine ljudi zavade, čovjek ode kod jednog od njih i kaže kako ga onaj drugi hvali i lijepo o njemu govori te da mu je teško zbog činjenice da su zavađeni, i da bi se on, kako se čini, htio pomiriti. Zatim, isto tako ode kod onog drugog te i njemu otprilike kaže ono što je rekao onom prvom. Ovakve laži, ne samo da nisu zabranjene, nego su još i poželjne, a Poslanik, s.a.v.a., i Imami, mir neka je s njima, su ih hvalili i isticali njihovu vrijednost. U vezi s tim, skrenut ćemo vam pažnju na nekoliko predaja: U oporuci koju je Poslanik Božiji, s.a.v.a., ostavio Zapovjedniku pravovjernih, mir neka je s njim, stoji:

...‫الصدْقَ ِفي الْف ََسا ِد‬ ِّ ‫َض‬ ِ ‫َيا َع ِل ُّي �إِ َّن اللَّ َه �َأ َح َّب الْ َك ِذ َب ِفي الاصل‬ َ ‫َاح َو �َأ ْبغ‬

“O Ali, Bog zaista voli laž u mirenju, a mrzi istinu u stvaranju nesloge.”267 Muavija ibn Amar prenosi da je Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao:

“Izmiritelj nije lažov.”268

.‫س بِ َكا ِذب‬ َ ‫الْ ُم ْص ِل ُح لَ ْي‬

Ova predaja nas izvješćuje da ukoliko izmiritelj bude uporno izgovarao laži, to ga opet neće svrstati u lažljivce. U jednoj drugoj predaji Isaa ibn Hassan prenosi da je Imam Sadik, mir neka je s njim, kazao: Možda će neko reći da slučajevi kao što su popravljanje odnosa među ljudima, rat ili lažno obećanje porodici spadaju u primjere nužnosti i prinuđenosti, ali sama nužnost postoji u raznim oblicima: nužnosti koje se odnose na pojedinca, nužnost koja se odnosi na društvo, vjerska ili ovosvjetska nužnost, politička ili ekonomska nužnost itd. U znanosti koja se bavi načelima islamskog prava, utvrđeno je da se nužnošću ne smatra ona racionalna nužnost, nego ona uobičajena, tj. u primjerima kada je neki predmet sa gledišta običaja od životne važnosti. Prema tome, ostvarivanje ličnih koristi ili otklanjanje neke neznatne štete izuzeto je iz iznimnih slučajeva, te se radi njih ne smije ni lagati niti obmanjivati. Što nije slučaj sa općom dobrobiti i čuvanju mira u porodici, koji se po običaju i vjerozakonu smatraju značajnim nužnostima. 267 Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 578. 268 Isto. 266

194

ِ ‫كُ ُّل َك ِذ ٍب َم ْس ُئو ٌل َع ْن ُه َص‬ ‫و َر ُج ٌل �َأ ْص َل َح َب ْي َن ا ْث َن ْينِ َي ْلقَى َه َذا بِ َغ ْي ِر‬... ‫اح ُب ُه َي ْوماً �إِ َّلا َك ِذباً ِفي َثلَا َث ٍة‬ .‫َاح َما َب ْي َن ُه َما‬ َ ‫َما َي ْلقَى بِ ِه َه َذا ُيرِي ُد بِ َذلِكَ ا ْل إِ� ْصل‬ “Za svaku laž će jednoga dana odgovarati izricatelj njen, osim laži u tri primjera: (...) i kada čovjek izmiri dvojicu, prenoseći jednom utisak koji nije stekao od drugoga, iz želje da ih time izmiri.”269 Ovdje se pod dobrobiti podrazumijeva mir među vjernicima, a ne nikakva lična korist niti osobni ciljevi. Kao što smo već kazali, popravljanje odnosa među ljudima je dovoljno važno da je Imam Sadik, mir neka je s njim, za to izdvajao sredstva iz vlastitog imetka te jednom od svojih drugova davao određenu svotu novca kako bi njime izmirio dva muslimana između kojih bi došlo do neslaganja.270

3. Varka i obmana u ratu Nema sumnje da rat predstavlja jednu vjersku i društvenu nužnost koja se iz raznoraznih razloga (ideoloških, političkih ili ekonomskih) nameće i stavlja u obavezu narodima i društvima. Da bi se izašlo iz te nametnute stvarnosti i oslobodilo tog problema te ubrzalo neprijateljev poraz poseže se za sredstvima koja u običnim prilikama nisu dozvoljena. Ubijanje i zarobljavanje ljudi, oduzimanje imovine, korištenje sredstvima koja za cilj imaju slabljenje ratne mašinerije neprijatelja te jačanje vlastite vojne moći, uništavanje ekonomskih potencijala neprijatelja itd. sve to zajedno spada u sredstva ostvarenja pobjede i na kraju poraza neprijatelja. Ukoliko se rat vodi da bi se odbranilo od neprijatelja ili da bi se iskorijenila smutnja i pokvarenost u društvu, onda je, nesumnjivo, korištenje ovakvim sredstvima prihvatljivo i sa stanovišta vjerozakona i sa stanovišta razuma. Između svih tih sredstava jedno je veoma značajno, a to je iznenadni napad na neprijatelja u čiju svrhu se najbolje poslužiti sredstvom varke i obmane; jer ukoliko bi se neprijatelja moglo iznenaditi varkom i obmanom, i jednim munjevitim napadom jurnuti Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 578.. U nekim od predaja koje se prenose od Imama, mir neka je s njima, daje se dodatno pojašnjenje u vezi sa značenjem popravljanja odnosa i izmirivanja gdje ono obuhvata sve dobre namjere u primjerima koji nisu lične prirode. Naprimjer, u tumačenju ajeta: O karavano, uistinu ste vi kradljivci! (Jusuf, 80) te ajeta: Već je to učinio onaj najveći među njima. (El-Enbija’, 63) prenosi se da je Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao da budući da su te riječi Jusufa i Ibrahima, a.s., a bile su izrečene s namjerom popravljanja stanja u društvu, onda su te laži bile opravdane. 270 Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 4, str. 209. 269

195

na njega, moglo bi ga se savladati uz najmanje gubitke. Uzimajući u obzir ovaj uvod, možemo pretpostaviti zašto sveta vjera islam, koja se strogo protivi laži, varci i obmani, iste smatra dozvoljenima u ratu. U savjetima Poslanika Božijeg, s.a.v.a., datih Zapovjedniku pravovjernih, mir neka je s njim, stoji:

ٌ ‫َيا َع ِل ُّي َثل‬ .‫َاح َب ْي َن ال َّناس‬ ُ ‫َاث َي ْح ُس ُن ِفي ِه َّن الْ َك ِذ ُب الْ َم ِكي َد ُة ِفي الْ َح ْر ِب َو ِع َدتُكَ َز ْو َج َتكَ َو ا ْل إِ� ْصل‬

“O Ali, tri su primjera kada je dobro izreći laž: obmanjivanje u ratu, obećanje ženi, popravljanje odnosa među ljudima.”271 Od Imama Sadika, mir neka je s njim, prenosi se sljedeća predaja:

...‫كُ ُّل َك ِذ ٍب َم ْس ُئو ٌل َع ْن ُه َي ْوماً َما �إِ َّلا َك ِذباً ِفي َثلَا َث ٍة َر ُجلٍ كَائِ ٍد ِفي َح ْربِ ِه َف ُه َو َم ْو ُضو ٌع َع ْنه‬ “Za svaku laž će se jednog dana odgovarati, osima za laž u tri slučaja: u slučaju čovjeka koji vara u ratu – on će biti lišen odgovornosti za tu laž...”272 Iz ovih predaja se zaključuje da je laž dozvoljena u tri primjera, od kojih je jedan ratno stanje.

4. Obećanje porodici i supruzi U časnoj vjeri islamu izdržavanje supruge i djece je muškarčeva dužnost (i to u slučaju supruge stalna, a što se tiče djece, ukoliko budu potrebiti, a njihov otac imućan). Naravno, obavezno izdržavanje treba biti u srazmjeri sa mogućnostima te obazrivo i umjereno, a iznad toga nije obavezno. Međutim, budući da često, usljed pohlepe i nadmetanja sa drugima, zahtjevi porodice premaše izdržavateljeve mogućnosti i onu dovoljnu mjeru, on se najedanput nađe na raspuću: ili da negirajućim stavom i otvorenim odbijanjem stane pred njihovim željama, ili pak da ih jednim obećavajućim nastupom i proračunatim obećanjima donekle zadovolji. Uzimajući u obzir činjenicu da bi odričan i ljutit odgovor samo povrijedio njihova osjećanja i uzdrmao stubove porodice, iz nužde se dozvoljava izabrati drugu opciju, premda taj postupak, kao prvo i sam po sebi, nije poželjan, a njegovo ponavljanje narušava uzajamno povjerenje između članova porodice te ih ponekad potiče da i sami čine isto, ohrabrujući ih da budu dvolični i da lažu. Ipak, budući Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 74, str. 51. Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 18, str. 342.

271 272

196

da čovjek nema drugog izlaza, po načelu manje štete taj postupak mu se dozvoljava.273 Međutim, treba znati da činjenica da se ova tri primjera (rat, mirenje muslimana i obećanje supruzi) u predajama navode zajedno ukazuje na zaključak da se lažno obećanje ne dopušta bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja. To je zato što laž u dva primjera (ratu i popravljanju odnosa među muslimanima) ima za cilj očuvanje prijeke dobrobiti, čije bi zapostavljanje ishodilo velikim zlom, jer Neki od naših velikana i profesora, opravdavaju laž na sljedeći način: “Budući da je obećanje jedna vrsta zavjeta i obavezivanja, a sam zavjet spada u kategoriju poticajne izjave, ne izjavne tvrdnje, onda i obećanje supruzi stručno ne potpada pod primjere laži, jer se istina i laž odnose na izjavnu tvrdnju, a kategorija poticajne izjave izlazi iz okvira istine i laži, ukoliko se nekada i opisuje istinom i laži to je u prenesenom značenju. Tako se pod lažnim obećanjem podrazumijeva nemarno izražavanje, tačnije rečeno, neozbiljno obećavanje, a ne lažno obećanje, a pošto neozbiljno obećanje nije obavezujuće, njegovo kršenje ili neispunjavanje je uredu i ne povlači odgovornost za grijeh. Ovakvo obećanje, zapravo, nije grijeh, a njegovo izuzimanje iz zabranjenih laži spada u izuzetke koji nisu vezani za ono iz čega se izuzimaju.” Međutim, poštovani profesor u zaključku dodaje: “U svakom slučaju, čovjek se treba paziti da osim u slučaju prisile i prinuđenosti ne laže svojoj porodici. Po našem mišljenju, ograničavanje laži na izjavnu tvrdnju, spada u termine onih koji se bave logikom i znanošću o načelima islamskog prava, dok se u običaju i jeziku takvo jedno ograničavanje ne može naći, kao što se u ajetima, predajama i stihovima, riječ istina i laž se uveliko se koriste kao neizjavne tvrdnje, tj. opisi izjava. U Kur’anu Časnom, u 54. ajetu sure Merjem stoji: ْ ْ َ On daje istinita obećanja, te 80. ajetu sure elََ ْ ْ ُ‫ْ َ ْ ْ خ‬ ْ -Isra’: ‫( َّر ِّب أد ِخل يِن ُمدخل ِصد ٍق َوأخ ِرج يِن م َر َج ِصد ٍق‬Gospodaru moj, uvedi me ulazom istinitim i izvedi me izlazom istinitim), istina i laž se uveliko koriste kao neizjavne tvrdnje, kao što se kaže i u izreci od Imama Alija, mir neka je s njim: “Ovaj svijet je kuća istine onome ko ga istinitim smatra.” (Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 131.) Uglavnom, pridjev ‘iskren’ se ne koristi samo za one koji istinu govore, nego i za one koji ispravno postuُ َّ ‫(كونُوا ْ َم َع‬Budite َ ‫الصادق‬ paju: ‫ني‬ sa onima koji ispravno postupaju.) (Et-Tevba, 119) Istinita ِِ i lažna zora su riječi koje su u širokoj upotrebi. U ovim izrazima se ne obraća pažnja na vanjštinu poređenja već njezin stvarni lik, i u svim ovim slučajevima kao mjerilo istine i laži uzima se podudaranje i nepodudaranje sa stvarnošću, šta god ta stvarnost bila: nekad je to neka vanjska pojava, nekad zavjet, a nekad neko uvjerenje u srcu. Ukratko, kao mjerilo istine i laži uzima se podudaranje i nepodudaranje sa stvarnošću i sve dok su ova mjerila moguća, zašto da posežemo za prenesenim značenjem i metaforom, bježeći od stvarnog značenja? Prema ovom istraživanju, lažno obećanje spada u primjere laži, a onaj ko neozbiljno daje obećanje smatra se lažljivcem u pogledu ispoljavanja takvog zavjeta. Jer, ono što on ispoljava ne podudara se sa onim što on krije u svome srcu, bilo da prihvatimo kao izjavnu tvrdnju o budućnosti ili kao poticajnu izjavu zavjeta. U prvom slučaju laž je očita, a u drugom, zato što je vanjština govora ozbiljnost njegovog smisla, prema tome, kada govornik nema ozbiljnu namjeru prilikom davanja obećanja, njegov govor koji jamči obećanje, ne podudara se sa njegovom ozbiljnom namjerom, a samo to nepodudaranje ukazuje na njegovu laž. A Bog najbolje zna.

273

197

u ratu se nameće pitanje pobjede i poraza, preko kojeg se ne može olahko preći, a isti je slučaj i sa pitanjem popravljanja odnosa među vjernicima, koje se smatra izuzetno važnim, kako za društvo, tako i za sami moral, a u islamu mu se posvećuje velika pažnja, toliko da se ne dozvoljava vjernicima da budu u zavadi duže od tri dana, i još ih se obavezuje da ulože najveći trud kako bi se pomirili popravili međusobni odnos. S obzirom na ovaj kontekst, i u slučaju porodice i supruge bi se trebalo dopustiti laž u sličnim uslovima. Prema tome, ukoliko postoji materijalna mogućnost, porodici se ne može lagati zbog svake trivijalne stvari. Tako, ukoliko izdržavatelj porodice bude htio svakoga dana pod ispraznim i izlišnim izgovorima lagati svojoj porodici, pored činjenice da će njegov čin sa stanovišta odgoja imati loše posljedice, narušit će i osjećaj povjerenja kod članova porodice te će poljuljati i uzvišeno mjesto oca i izdržavatelja porodice, izlažući ga propasti i na samom kraju uništenju temelja porodice.

Prenošenje tuđih riječi Još jedna šteta koju jezik nanosi i koja spada u moralne poroke koji čovjeka udaljavaju od Božijeg puta jeste prenošenje tuđih riječi. Kur’an Časni, kudeći prenošenje tuđih riječi, kaže: ُّ ُ ِّ ُ‫ٌ ِّ ل‬ ‫َويْل لك ه َم َز ٍة ل َم َز ٍة‬ Teško svakom prenosiocu riječi tuđih, podrugljivcu. (El-Humeze, 1) Na drugoj mjestu stoji: Klevetnika koji tuđe riječi raznosi. (El-Kalem, 11)

َ َّ َّ ‫َه َّم‬ ‫يم‬ ٍ ‫از مشا ٍء بِن ِم‬ ٍ

Te onda u sljedećem ajetu: َ َ َ َ ْ َ ٍّ ُ ُ ‫يم‬ ٍ ‫عتل بعد ذلِك ز ِن‬ Raznositelja riječi tuđih i, osim toga, uljeza. (El-Kalem, 13) Kur’an Časni prenosioca tuđih riječi naziva zenim, što znači onaj čije porijeklo nije jasno, a to ukazuje na težinu tog grijeha. Ragib Isfahani kaže: “Zenim i muzennin je onaj ko se pripisuje određenom plemenu ali ustvari nije njihov. Naziv je nastao kroz njegovo poređenje sa minđušama (zenme) 198

ovce koje vise s njenog uha i grla. Uzvišeni Bog kaže: Raznositelja riječi tuđih i, osim toga, uljeza, a to je rob priključen i privješen, tj. pripisan nekom plemenu; on je povezan s njima, ali nije od njih.” 274 Fejz Kašani, također, u Mehadždžetu-l-bejda275 prenosi od Abdullaha ibn Mubareka sljedeće: “Zenim je neko ko je rođen iz bluda i koji sve svugdje prepričava.” Potom još dodaje: “Abdullah ibn Mubarek ovakvo tumači časni ajet: Raznositelja riječi tuđih i, osim toga, uljeza. Uglavnom, ono što se ovim hoće kazati je tvrdnja da ukoliko je neko začet na dozvoljen način neće počiniti tako velik grijeh.

Konačnica prenosioca tuđih riječi sa kur’anskog stanovišta Časni Kur’an upozorava one koji prenošenjem tuđih riječi raspiruju vatru mržnje i neprijateljstva među ljudima i prijeti im džehennemskom patnjom. Tako o jednoj od žena Ebu Leheba po imenu Umu Džemil276 kaže: َ َ ْ‫َ ْ َ َ ُ ُ مَ َّ َ َ ح‬ ‫ب‬ ِ ‫وامرأته حالة الط‬ I žena njegova koja granje za vatru raznosi. (El-Leheb, 4)

O tome zašto se Ebu Lehebova žena naziva “onom koja granje za vatru raznosi”, Fahr Razi navodi četiri razloga, od kojih ćemo mi ovdje ukazati na dva: 1. Zbog svog neslaganja sa Poslanikom Božijim, s.a.v.a., Umu Džemil bi noću bacala trnovito granje na put kojim je on prolazio, uznemiravajući ga na taj način. 2. Drugi razlog je taj da budući da se ona bavila prenošenjem tuđih riječi, prozvali su je “onom koja granje za vatru raznosi”, odnosno onom koja dolijeva ulje na vatru.277 Mufredate Ragib, poglavlje Zenem’. Sv. 5, str. 275. 276 Umu Džemil – kći Harba, a sestra Ebu Sufjanova, tj. Muavijina tetka po ocu – bila je jedna od Ebu Lehebovih žena i jedna od zakletih neprijatelja Božijeg poslanika, s.a.v.a. Tumačeći ajet: I žena njegova koja granje za vatru raznosi (El-Leheb, 4), nakon pojašnjavanja nekoliko stvari Fahr Razi kaže sljedeće: “U pogledu ovog ajeta ostaju još dva pitanja. Ukoliko se postavi pitanje zašto Bogu Uzvišenom nije bilo dovoljno da kaže i njegova žena, nego je Ebu Lehebovu ženu opisao atributom koja granje nosi, odgovor će glasiti da je Ebu Leheb imao još dvije žene, te kako se o njima ne bi mislilo loše, Uzvišeni Gospodar je tu Ebu Lehebovu ženu predstavio na ovakav način. (Tefsir-e kebir, sv. 32, str. 171 i 172.) 277 Za više podataka vidi: Tefsir-e kebir, sv. 32, str. 171 i 172. 274 275

199

U svakom slučaju, budući da je i sam Ebu Leheb bio raspiritelj vatre, i njegova žena je poticala smutnju, ulažući na tom putu ogromni napor. Ona bi, koliko god je bila u stanju, prikupljala o Poslaniku, s.a.v.a., i njegovim drugovima vijesti prenoseći ih kasnije mnogobošcima, i upravo iz tog razloga Uzvišeni Bog je naziva ovim ružnim imenom, obećavajući joj Vatru i nagovještavajući time da će kazna za svakog onog ko bude prenosio tuđe riječi biti vatra Džehennema.

Prenošenje tuđih riječi sa gledišta predaja U islamskim predajama se također jako naglašava pokuđenost prenošenja tuđih riječi, a mi ćemo ovdje navesti nekoliko njih. • Prenosilac tuđih riječi je najgori čovjek Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

‫�َأ َلا �ُأنَ ِّب ُئ ُك ْم بِ ِش َرا ِركُ ْم َقالُوا َب َلى َيا َر ُسو َل اللَّ ِه َقا َل الْ َمشَّ ُاءو َن بِال َّن ِمي َم ِة الْ ُم َف ِّرقُو َن َب ْي َن ا ْل� َأ ِح َّب ِة الْ َباغُو َن‬ .‫لِ ْل ُب َر�آ ِء الْ َم َعايِب‬

“‘Hoćete li da vas obavijestim o najgorima među vama?’ ‘Hoćemo, Božiji poslaniče,’ rekoše. On reče: ‘Oni koji riječi tuđe raznose, koji zavađaju prijatelje, koji dobrima mane nalaze.’”278 Zapovjednik pravovjernih, mir neka s njim, kaže:

.‫ِش َرا ُركُ ُم الْ َمشَّ ُاءو َن بِال َّن ِمي َم ِة الْ ُم َف ِّرقُو َن َب ْي َن ا ْل� َأ ِح َّب ِة الْ ُم ْب َتغُو َن لِ ْل ُب َر�آ ِء الْ َم َعايِب‬

“Najgori među vama su oni koji riječi tuđe raznose, koji zavađaju prijatelje, koji dobrim ljudima mane nalaze.279 A u jednoj predaji od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao:

ِ ‫ين ا ْل‬ ِ ‫اح‬ ‫زاب الْ ُم ْل َت ِم ُسو َن‬ ْ ‫ين ا ْل‬ َ ‫اح َّب ِة الْ ُم َف ِّرقُو َن َب‬ َ ‫و�إ َّن �أ ْبغ ََض ُكم �إلى الل ِه َت َعالى الْ َمشَّ ُاءو َن بِال َّن ِمي َم ِة َب‬... ِ ‫لِ ْل ُب َرا ِء الْ َعث‬ .‫َرات‬

“...Zaista su od vas Bogu Uzvišenom najmrži oni koji između prijatelja riječi raznose, koji zavađaju skupine, koji dobrim ljudima nedostatke traže.”280 Usul-e Kafi, sv. 2, str. 369, predaja 1; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 266. Usul-e Kafi, sv. 2, str. 369; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 617; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 268. 280 Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 275. 278 279

200

• Prenošenje tuđih riječi i kaburska patnja Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

.‫َع َذاب الْ َق ْب ِر ِم َن ال َّن ِمي َم ِة َو الْ ِغ َيب ِة َو الْ َك ِذب‬

“Kaburska patnja posljedica je prenošenja riječi tuđih, ogovaranja i laganja.”281 I još je rekao:

.‫اب الْ َق ْب ِر َي ُكو ُن ِم َن ال َّن ِمي َمة‬ ُ ‫َع َذ‬

“Kaburska patnja dolazi kao posljedica prenošenja riječi tuđih.”282 • Prenosilac tuđih riječi neće ući u Džennet

U brojnim predajama jasno se ukazuje na ovu činjenicu da prenosilac tuđih riječi i onaj koji preduzima korake u cilju razbijanja jedinstva zajednice i koji uzrokuje razdor među muslimanima neće ući u Džennet. Plemeniti poslanik, s.a.v.a., rekao je: “U Džennet neće ući prenosilac riječi tuđih.”283

.‫َلا َي ْدخُ ُل الْ َج َّن َة نَ َّمام‬

U drugoj predaji stoji da je rekao: “U Džennet neće ući prenosilac riječi tuđih.”284

.‫َلا َي ْدخُ ُل الْ َج َّن َة قتّات‬

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

.‫ين الْ َمشَّ ا ِء َين بِال َّن ِمي َمة‬ َ ِ‫الْ َج َّن ُة ُم َح َّر َم ٌة َع َلى الْمغتاب‬

“Džennet je uskraćen ogovaračima i raznosiocima riječi tuđih.”285 U drugoj predaji opet kaže:

.‫ين الْ َمشَّ ا ِء َين بِال َّن ِمي َم ِة‬ َ ِ‫ُم َح َّر َم ٌة الْ َج َّن ُة َع َلى الْ َق َّتات‬

“Zabranjen je Džennet raznosiocima riječi tuđih.”286

Envar-e nu’manijje, str. 259. Ilelu-š-šeraji’, sv. 1, poglavlje 262, str. 308. 283 Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 275; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 268. 284 Amali Tusi, sv. 1, str. 243; Kešfu-r-rejbe, str. 41; ez-Zer’a ila mekarimi-š-šeri’a, Nedžef, str. 155; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 268. 285 Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 276. 286 Usul-e Kafi, sv. 2, str. 369. 281 282

201

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫ات َو ُه َو ال َّن َّمام‬ ُ ‫�َأ ْر َب َع ٌة َلا َي ْدخُ لُو َن الْ َج َّن َة الْ َكا ِه ُن َو الْ ُم َنا ِف ُق َو ُم ْد ِم ُن الْخَ ْم ِر َو الْ َق َّت‬ “Četvorica neće ući u Džennet: vračar, licemjer, pijanica i prenosilac riječi tuđih.”287 Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je sljedeće:

ِ ‫َيقُو ُل اللَّ ُه َع َّز َو َج َّل َح َّر ْم ُت الْ َج َّن َة َع َلى الْ َم َّن ِان َو الْ َب ِخيلِ َو الْ َق َّت‬ .‫ات َو ُه َو ال َّن َّمام‬

“Bog Uzvišeni kaže: ‘Uskratio sam Džennet onome ko ističe svoje dobročinstvo, tvrdici i prenosiocu riječi tuđih.”288

Šehid Sani, Bog mu se smilovao, prenosi jednu predaju od Božijeg poslanika, s.a.v.a., u kojoj stoji:

‫�إ َّن الل َه َت َعالَى لَ َّما خَ َل َق الْ َج َّن َة َقا َل لَ َها َت َكل ِّمي َقالَ ْت َس ِع َد َم ْن َدخَ َل ِني َقا َل الْ َج َّبا ُر َج َّل َجلَالُه َو ِع َّزتِي‬ ِ ‫و َجلالِي لا َي ْس ُك ُن ِف‬ .‫ات َو ُه َو ال َّن َّما ُم‬ ِ ‫يك َث َمانية نَ َف ٍر ِم َن ال َّنا‬ ٌ ‫ َو لا َق َّت‬... ‫س‬ “Kada je Bog Uzvišeni stvorio Džennet, rekao mu je: ‘Govori!’ Džennet reče: ‘Sretan je onaj ko u mene uđe.’ Silni, Uzvišen je On, reče: ‘Tako Mi moći i uzvišenosti Moje, u tebi se neće nastaniti od ljudi osmorica: (...) niti prenosilac riječi tuđih.”289 • Prenosilac tuđih riječi na Sabiralištu Premda jedan dio ovih predaja koje vam predstavljamo nisu predmet naše rasprave, ipak ćemo ih, zbog važnosti koju imaju, navesti u cijelosti: Od Bura’a ibn Aziba prenosi se da je u kući Ebu Ejuba Ensarija Mu’az ibn Džebel sjedio pokraj Poslanika, s.a.v.a., te ga je upitao: “Božiji poslaniče, šta znači ajet: Na dan kada se u rug bude puhnulo, pa vi u talasima budete dolazili.290?” On mu reče: “Mu’aze, o golemoj stvari pitaš.” Potom su mu suze potekle niz obraze, a on nastavi: “Deset skupina iz umeta moga bit će odvojeno sabrano i Bog će ih od drugih muslimana odijeliti i lica njihova izobličiti. Neki će biti u liku majmunskom, neki u liku svinjskom, neki izokrenuti tako da će im noge biti gore a glave dolje i takve će ih vući, neki će slijepi tumarati, neki će gluhi i nijemi biti tako da niša neće shvatati, neki će jezike svoje žvakati dok će im iz usta curiti gnoj kojeg će se svi na Sabiralištu gnušati, nekima Amali Saduk, str. 330. Isto, str. 351. 289 Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 276; Envar-e nu’manijje, str. 265. 290 En-Nebe’, 18. 287 288

202

će i noge i ruke poodsijecane biti, a neki će na plamenim granama povješani biti, neki će gore od lešine zaudarati, a neki će odjeću od bakra i ulja vrelog na sebi imati koja će zbog vreline za tijela njihova prianjati.” Potom je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao: “Oni koji budu sabrani u liku majmunskome su prenosioci riječi tuđih, oni koji budu dovedeni u liku svinjskome su oni što se u zabranjeno upuštaju i mito uzimaju, oni što izokrenuti budu su oni što kamatu uzimaju, oni slijepi što dođu su oni što vladajući i sudeći nasilje čine, oni gluhonijemi što sazvani budu su samodopadljivi ljudi što djelima svojim opčinjeni su, oni što jezike svoje budu žvakali su učenjaci i suci čiji postupci se kose sa riječima njihovim, oni nogu i ruku poodsijecanih su oni što svoje susjede uznemiravaju, povješani na plamenim granama su oni koji ljude uhode i potom ih kod vladara ogovaraju, oni koji gore od lešine budu zaudarali su oni što su strastima i uživanjima na Svijetu ovome predali i koji iz imetka svoga Bogom propisani dio nisu izdvajali, a oni u vrele odore odjeveni su oni oholi i nepokorni.”291 • Prenosilac tuđih riječi je izvan okrilja Božije milosti U svakom slučaju, prenošenje tuđih riječi je toliko težak grijeh da ukoliko jedan prenosilac tuđih riječi bude živio u nekoj zajednici, na njih se neće spuštati Božija milost. U pogledu tog pitanja skrećemo vam pažnju na sadržaj sljedeće predaje:

‫ين �َأ َصا َب ُه ْم َق ْح ٌط َف�َأ ْو َحى اللَّ ُه َت َعالَى �إِلَ ْي ِه �َأنِّي َلا‬ َ ‫ ْاس َت ْسقَى لِ َب ِني �إ ِْس َرائِي َل ِح‬،‫ عليه السلام‬،‫وسى‬ َ ‫�َأ َّن ُم‬ ِ ِ ِ ‫ َيا َر ِّب‬،‫ عليه السلام‬،‫وسى‬ ُ ‫�َأ ْس َت ِج‬ َ ‫يب لَكَ َو َلا ل َم ْن َم َعكَ َو في ُك ْم نَ َّما ٌم َق ْد �َأ َص َّر َع َلى ال َّنمي َم َة َفقَا َل ُم‬ .‫وسى �َأن َْهاكُ ْم َعنِ ال َّن ِمي َم ِة َو �َأكُو ُن نَ َّماماً َف َتا ُبوا بِ�َأ ْج َم ِع ِه ْم َف ُسقُوا‬ َ ‫َم ْن ُه َو َح َّتى نُخْ ر َِج ُه ِم ْن َب ْي ِن َنا َفقَا َل َيا ُم‬

“Kada je Izraelčane pogodila teška suša, Musa, a.s., zamoli za njih kišu, a Bog Uzvišeni mu tada objavi: ‘Neću se odazvati ni tebi, ni onima koji su sa tobom, dok je među vama prenosilac riječi tuđih što je u tome ogrezao.’ Musa reče: ‘Gospodaru, ko je taj, da ga od sebe odstranimo?’ Bog onda kaza: ‘Zar da vas odvraćam od prenošenje riječi tuđih, a da Sam to činim?’ Tad se svi pokajaše, pa im kiša pade.”292

Još nekoliko stvari o lošim posljedicama prenošenja tuđih riječi Prenošenje tuđih riječi povlači za sobom loše posljedice kako za pojedinca tako i za društvo. Sa stanovišta pojedinca, ono pomračuje čovjekovu dušu, Medžme’u-l-bejan, Bejrut, sv. 10, str. 423. Kešfu-r-rejbe, str. 42; Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 276; Vesa’ilu-š-ši’a, sv. 8, str. 619; el-Dževahiru-s-sunijje, str. 65, sa neznatnim razlikama.

291 292

203

psihu i srce te razara njegovu ličnost, dok sa stanovišta društva odvodi muslimansku zajednicu u podijeljenost, sukobe i svađe, preinačujući ljubav u mržnju, iako bitak i snaga muslimana zavise od njihove međusobne ljubavi i bliskosti. Jedan govor sv’jet može da razori Lisicu krepanu u lava pretvori.

Ova bliskost je toliko važna da je i Bog uzvišeni smatra jednom od Svojih velikih blagodati, opominjući ljude da ne zaborave na nju. Tako kaže: ََْ ْ ُ ْ ْ ُ ََ َ ْ َ ُ َْ َ ً َ‫اعتَص ُموا ْ بَبْل اهلل م‬ َ ْ‫اء فَ َألَّ َف َبين‬ ً ‫ك ْم إ ْذ ُكنتُ ْم أَ ْع َد‬ ‫هلل علي‬ ِ ِ ِ ِ‫ح‬ ِ ‫جيعا َوال تف َّرقوا َواذك ُروا نِعمة ا‬ ِ ‫و‬ َِ َ ُُ َ َ َ َ ْ ِّ ُ َ َ َ َّ َ ِّ َ ْ ُ َ َ َ َ‫ْ َ ً َ ُ ُ ْ لَى‬ ُْ َ ْ َ ْ ُ َْ ُ ِّ‫ك يُبَين‬ ِ ‫ار فأنقذكم منها كذل‬ ِ ‫قلوبِ َكم فأصب َحت َّم بِ ِنعم ِت ِه إِخوانا وكنتم ع شفا حفر ٍة من انل‬ َ َْ ُ ُ ُ ‫اهلل لك ْم آيَاتِ ِه ل َعلك ْم تهتَ ُدون‬ Svi se čvrsto užeta Božijeg držite i ne razjedinjujte se! I sjetite se milosti Božije prema vama kada ste jedni drugima neprijatelji bili, pa je On zbližio srca vaša, te postaste, milošću Njegovom, prijatelji; a na ivici vatrene jame ste bili, pa vas je On nje spasio. Bog vam tako dokaze Svoje objašnjava, da biste Pravim putem išli. (Ali ‘Imran, 103) U svakom slučaju, imajući u vidu da su jedinstvo, bliskost, ljubav, i privrženost u društvu velike Božije blagodati, koje prenosilac tuđih riječi svojim djelovanjem preinačuje u kaznu, uklanjajući između ljudi spokoj, iskrenost i ljubav – što samo po sebi predstavlja jedan uistinu velik grijeh – postaje jasno zašto je rečeno da je prenošenje tuđih riječi gore i od samog ogovaranja, jer za ogovaranje se kaže da je gore od bluda, dok se za prenosioca tuđih riječi kaže da je ništarija,293 što dovoljno kazuje o težini ovog grijeha.

Poticaji na prenošenje tuđih riječi Sada se postavlja sljedeće pitanje: Koja pobuda potiče čovjeka na činjenje tako velikog grijeha? U odgovoru na ovo pitanje može se kazati da nekoliko od dolje pobrojanih činilaca navode čovjeka na prenošenje tuđih riječi: 1. Čovjek može imati ružno mišljenje o osobi čije riječi prenosi te nastojati da je ocrni. 2. Može nastojati da putem prenošenja tuđih riječi iskaže prema onome kome prenosi riječi svoje prijateljstvo i ljubav. Kešfu-r-rejbe, str. 41.

293

204

3. Može to činiti iz zabave. 4. Može to činiti pričajući isprazne priče, zabavljajući druge ljude i družeći se sa propalicama. 5. Može to činiti iz namjere da izazove razdor, nemir i zabrinutost kod ljudi.

Šta treba činiti? Iz kojeg god razloga čovjek prenese tuđe riječi, bez sumnje je počinio jedan težak grijeh, zbog kojeg će na Sudnjem danu trpjeti Božiju kaznu. Zato čovjek treba paziti da, ne daj Bože, njegov život, taj dragocjeni Božanski kapital, ne bude protraćen uzalud, i da se ne okonča u zaprljanosti grijehom, te da se čovjek na samom kraju života susretne isključivo sa gubitkom i štetom. Ukoliko čovjek naumi počiniti ovaj grijeh, treba se zamisliti koji odgovor će ponuditi na Sudnjem danu kada bude doveden pred sud Božije pravde da u prisustvu poslanika i dobrih ljudi odgovara za svoja djela. Jer, tada će već biti kasno i ništa se više neće moći učiniti. Čovjek na Ovom svijetu treba voditi o sebi računa, kako na Onom svijetu ne bi bio osramoćen i obeščašćen. Stoga je nužno da pazi i nadzire svoj jezik i da ne govori uludo, te da, kako smo već kazali u raspravi o sviđanju računa sa samim sobom, već na Ovom svijetu povede računa o svojim djelima, kako na Sabiralištu ne bi bio postiđen i posramljen. A kako je lijepe stihove na tu temu sročio mudri učenjak Ahmed Neraki: Vodit će te na trg naknade Da tamo susretneš nesretnu kob Ja kakvog li trga skupa poslanika Prisutno je tu dobrih i vjerovjesnika Ah kakve sramote i boli i jada Jao te drskosti i postiđenosti Prije nego l’ tamo stigneš, opameti se S tisuć zgorenja i žalosti druži se Kad c’jeli bi sv’jet za tobom plakao Prijatelju dobri opet bilo bi ti malo Od života pedeseta pa i više prođe A postaja tisuć još treba da se prođe Dan izmače i sunce ti crveno postade I svi tvoji izdisaji polahko se hlade Kada ćeš krenut, šta činiti, dobri Ako zamisao imaš deder reci i meni

205

Vremena malo, put težak a još hroma deva Gore, dole pune otrovnih dušmanskih mačeva Pješke se sad više nidokle neće stići Nego smisli kako će ti krila tu iznići I za let je kasno jer prilika prođe Sada vrijeme ‘Teju-l-erda’294 evo dođe295

Ismijavanje i izrugivanje Još jedna od zabranjenih stvari (koja spada i u oblike ogovaranja) je ismijavanje i izrugivanje. Premda ovaj oblik i sam proizlazi iz nekih drugih činilaca i poticaja, koje valja razmotriti na odgovarajućem mjestu, sada ćemo se ipak posvetiti raspravi oko bližih činilaca ogovaranja (tj. onih koji neposredno utječu na činjenje ogovaranja), a nema sumnje da ismijavanje i izrugivanje spadaju u te činioce koji ljude slabog vjerovanja često potiču na ogovaranje. Naravno, ima i onih ljudi koji se koriste ismijavanjem kako bi drugima srozali ugled u društvu, ili se koriste tuđom čašću i ugledom kako bi na nekom sijelu zabavili i nasmijali prisutne, pa oponašajući način na koji neko hoda, govori, jede, itd. bilo pokretima ili aludiranjem, ili nekako drugačije, uzimaju druge ljude za predmet ismijavanja, zadovoljavajući tako svoje osjećanje samodopadljivosti i osvetoljubivosti. Gazeći tako čast drugih ljudi oni u najmanju ruku zabavljaju svoje društvo i one koji ih slušaju. Upravo iz tog razloga Kur’an Časni oštro odvraća od takvog postupka, kudeći ga kao nasilje i nepravdu i naređujući svima onima koji su ga počinili da se pokaju. U Kur’anu stoji: َ َ‫ى‬ ِّ ُ َ َ َ‫َ َ ُّ َ ذَّ َ َ ُ اَ َ ْ َ ْ َ ٌ ِّ َ ْ َ ى‬ ًْ‫كونُوا َخ ر‬ ٌ ‫يا ِّمنْ ُه ْم َو اَل ن ِ َس‬ ‫اء ِّمن ن َسا ٍء َعس أن‬ ‫الين آمنوا ل يسخر قوم من قومٍ عس أن ي‬ ِ ‫يا أيها‬ ْ‫ْ ُ ْ ُ ُ ُ َ ْ َ إ‬ ْ َ ْ َ ْ‫أ‬ َ َ‫َ ُ َّ َ رًْ ِّ ْ ُ َّ َ اَ َ ْ ُ َ ُ َ ُ ْ َ ا‬ َ َ َ َ ُ ‫ان‬ ِ ‫اب بِئس ا‬ ِ ‫اليم‬ ِ ‫يكن خيا من ُهن ول تل ِمزوا أنفسكم ول تنابزوا بِاللق‬ ِ ‫السم الفسوق بعد‬ َ َّ ُ َ َ‫َ َ َّ ْ َ ُ ْ َ ئ‬ ‫ب فأ ْو ِلك ه ُم الظال ِ ُمون‬ ‫ومن لم يت‬ O vi koji uzvjerovaste, neka se muškarci jedni drugima ne izruguju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju razvratnim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – pa oni su onda nasilnici. (El-Hudžurat, 11) Neki od tumača Kur’ana o povodu spuštanja gore navedenog ajeta kažu: “Ovaj ajet je spušten u povodu slučaja Sabita ibn Kajsa ibn Šemasa, koji je Radi se o duhovnom putovanju prostorom. (Prim. prev.) Takdis, str. 220-221.

294 295

206

bio nagluh. Svaki put kada bi dolazio u džamiju ljudi bi mu pravili mjesta da ode i sjede kraj Poslanika, s.a.v.a.. Jedno jutro je rano došao u džamiju nakon što su ljudi klanjali sabahski namaz i posjedali svako na svoje mjesto. Gledajući da po svom svakodnevnom ustaljenom običaju sjedne blizu Poslanika, s.a.v.a., Sabit poče razmicati ljude govoreći im: “Mjesta, napravite mjesta, da sjednem kraj Poslanika.” Na kraju mu neko reče: “Sjedi ovdje!” Sabit ode i tu sjede, ali je bio jako ljut što mu nisu dopustili da sjedne blizu Poslanika. Nakon što se razdanilo, Sabit ljutit upita: “Ko je taj čovjek?” Čovjek mu se predstavi. “Jesi li ti sin te i te žene?” upita Sabit, oslovljavajući majku toga čovjeka nazivom koji se u to vrijeme (tj. u vrijeme neznaboštava) smatrao pokuđenim. Čovjek se posrami i od stida obori glavu. Potom je objavljen ovaj ajet.”296 • Napomena Mjerilo i vaga svih vrijednosti kod Uzvišenog Boga su bogobojaznost i čednost.297 Medžme’u-l-bejan, Bejrut, sv. 9, str. 135. U Kur’anu Časnom navodi se pet mjerila za određivanje vrlina i prednosti među ljudima, a to su: ُ َ ْ َ َّ‫َّ َ ْ َ َ ُ ْ َ ه‬ a) Bogobojaznost, pa se kaže: ‫الل أتقاك ْم‬ ِ ‫إِن أكرمكم ِعند‬ ...Kod Boga je od vas najbolji onaj ko je najbogobojazniji... (El-Hudžurat, 13) b) Razum i promišljanje (korištenje razumom) koji su ishodište svih drugih vrijednosti, na što ukazuju i brojni kur’anski ajeti. c) Borba na Božijem putu, pa se kaže: َّ ُ ََ ْ َ َْ َ ُ َْ َ َ ‫الضر َوال ْ ُم‬ َ ‫ون م َن ال ْ ُم ْؤمن‬ ُ ‫نفسه ْم فَ َّض َل‬ ُ ْ‫ني َغ ر‬ َ َّ‫ي أُ ْول ر‬ ‫ال ي َ ْستَ ِوى القا ِعد‬ ‫اهلل‬ ‫جا ِه ُدون ىِف َس ِب‬ ِ ِ ‫يل ا‬ ِِ ِ ِ ‫هلل بِأموال ِ ِهم وأ‬ ِ ِ‫ى‬ ِ ْ‫َ َ َ َ ً َ ُ ًّ َ َ َ ُ ح‬ َ‫َ لَى‬ ُ َ َ ْ َ‫لَى‬ َْ َ َ ‫اهلل ال ْ ُم‬ َ ‫ال ْ ُم‬ ُ ‫ال ُ ْس ىَن َوفَ َّض َل‬ َ ‫ع الْ َقا ِع ِد‬ ‫ين‬ ‫جا ِه ِدين‬ ‫ين بِأم َوال ِ ِه ْم َوأنف ِس ِهم ع القا ِع ِدين درجة وكـال وعد اهلل‬ ‫جا ِه ِد‬ ْ َ ً ‫ج ًرا َعظ‬ ‫يما‬ ‫أ‬ ِ Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na putu Božijem bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Bog će odlikovati čitavim jednim položajem nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu. Bog će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu. (En-Nisa’, 95) d) Vjerovanje. e) Znanje. Znanje i vjerovanje su dva temeljna mjerila i dva stuba lijepog stabla vrline i čovječnosti. Časni Kur’an o tome kaže: َّ‫َ َ هَّ ُ ذ‬ ُ َ َ َ َ ْ ْ ُ ُ َ َّ‫نك ْم َو ذ‬ َ ‫ين‬ َ ‫ال‬ ‫آمنُوا ِم‬ ‫ات‬ ِ ِ ‫ي ْرف ِع الل‬ ٍ ‫الين أوتوا ال ِعلم درج‬ ...Bog će na visoke položaje uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je znanje dato... (El-Mudžadele, 11) Međutim, treba znati da bogobojaznost vrjednija od svih drugih vrijednosti, štaviše, bogobojaznost je osnova i stub svih drugih vrijednosti, budući da bez nje ni znanje neće biti korisno, niti će borba otvoriti put, niti će razum vodič biti, niti će

296 297

207

Stoga, niko nema pravo smatrati drugoga beznačajnim niti ikoga gledati s visine, jer moguće je da baš taj neko bude ugledan kod Boga.

Položaj vjernika kod Boga Vjernik je kod Boga Uzvišenog izuzetno poštovan i omiljen. Bog voli vjernike i smatra ih časnim, jer u Kur’anu kaže: َ ‫َوللِهَّ الْع َّز ُة َول َر ُسول َوللْ ُم ْؤمن‬ ‫ني‬ ِ ِ ِ ِ ِ‫ِ ه‬ ِ ِ ...A čast je u Boga i Poslanika Njegova i u vjernika... (El-Munafikun, 8) Iz istog razloga se u suri el-Hudžurat u 11. ajetu kaže da će svaki onaj ko se bude izrugivao vjernicima ili ih bude oslovljavao ružnim nadimcima biti svrstan u skupinu nasilnika. A u drugom ajetu se kaže: َ‫َ ذَّ َ َ ج‬ َ َ َّ َ َ َ ُ ْ َّ َ َ ْ ُ ْ َ َ ِّ َّ ُ ْ َ ُ ْ َ َ َّ‫ذ‬ ‫ي ُدون ِإال ُجه َده ْم فيَ ْسخ ُرون‬ ِ ‫ات و‬ ِ ِ ‫الين يل ِمزون المطو ِعني ِمن المؤ َ ِم ِنني ىِف الصدق‬ ِ ‫الين ال‬ ْ ٌ ‫اهلل منْ ُه ْم َول َ ُه ْم َع َذ‬ ُ َ ْ ٌ‫اب أ يِلم‬ ِ ُ ‫ِمنهم س ِخ َر‬ One koji vjernike ogovaraju zato što zekat daju, a rugaju se i onima koji ih s mukom daju – Bog će ruglu izvrgnuti, i njih čeka patnja bolna. (Et-Tevbe, 79) Također se u islamskim predajama prenosi da je poštivanje vjernika zapravo poštivanje Boga, a da je njegovo vrijeđanje i ponižavanje zapravo vrijeđanje i ponižavanje Prečasne Božije Biti te da izaziva srdžbu Njegovu. U jednoj Božanskoj predaji stoji da Bog objavljuje rat onima koji uznemiravaju vjernike:

‫ َقا َل َقا َل اللَّ ُه َع َّز َو َج َّل لِ َي�أْ َذ ْن بِ َح ْر ٍب ِم ِّني َم ْن �َأ َذ َّل َع ْب ِد َي الْ ُمؤ ِْم َن‬،‫ عليه السلام‬،‫َع ْن �َأبِي َع ْب ِد اللَّ ِه‬ .‫َو لْ َي�أْ َم ْن غ ََض ِبي َم ْن �َأ ْك َر َم َع ْب ِد َي الْ ُم ْؤ ِم َن‬ vjerovanje odvesti čovjeka do željenog odredišta. Tek na polju bogobojaznosti razum poima istine, a znanje rješava teškoće. Sve one pohvale i bodrenja na stjecanje znanja uslovljene su činjenicom da su ciljevi obrazovanja i učenja spoznaja Istine, svijest o odgovornosti, služenje Božijim robovima, stjecanje Božijeg zadovoljstva; u protivnom, ishod znanja bit će onakav kakvim ga vidi Rumi: Nečasna naučit vještini i znanju To je k’o hajduka učit’ mačevanju Bijesnome pjancu mač da je u ruci Bolje je neg’ podlog naučit nauci Znanje i imetak, položaj i novac U rukama podlih smutnje je povodac. (Mesnevija, IV, str. 693)

208

“Od Imama Sadika, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao: ‘Uzvišeni Bog je rekao: Neka se pripremi za rat protiv Mene onaj ko bude ponizio roba Moga, vjernika i neka se smatra bezbjednim od gnjeva Moga onaj ko se s poštovanjem bude odnosio prema robu Mome, vjerniku.”298 Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao je:

.‫و َم ْن �َأ َذ َّل ُم ْؤ ِمناً �َأ َذلَّ ُه اللَّه‬... َ “...A onoga ko vjernika ponizi, Bog će poniziti.”299 Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫وب ِم َّما َص َنع‬ َ ‫َم ْن َحق ََّر ُمؤ ِْمناً لِ ِقلَّ ِة َمالِ ِه َحق ََّر ُه اللَّ ُه َف َل ْم َي َز ْل ِع ْن َد اللَّ ِه َم ْحقُوراً َح َّتى َي ُت‬

“Onoga ko bude omalovažavao vjernika zbog neznatnosti imetka njegova Bog će omalovažiti i ostat će kod Boga omalovažen sve dok se ne pokaje.”300

Čast vjernika veća je od svetosti Kabe Tumačeći jednu rečenicu iz Nehdžul-belage (“Kada nastupi vrijeme dobra i...”301), Ibn Ebi Hadid prenosi predaju od Božijeg poslanika, s.a.v.a., u kojoj se kaže:

َ‫ �إِلَى الْ َك ْع َب ِة فقا َل َم ْر َح ًبا بِك‬،‫ صلى الله عليه و �آله و سلم‬،‫الخبر ما رواه جابر قال نَ َظ َر َرسو ُل الله‬ ‫ِم ْن َب ْي ٍت ما �َأ ْع َظ َمكَ َو �َأ ْع َظ َم ُح ْر َم َتكَ َو الله �إِ َّن الْ ُمؤ ِْم َن �َأ ْع َظ ُم ُح ْرم ًة ِم ْنكَ ِع ْن َد الل ِه َع َّز َو َج َّل لِ� َأ َّن‬ .‫السو ِء‬ ُّ ‫الل َه َح َّر َم ِم ْنكَ َو ِاحد ًة َو ِم َن الْ ُمؤ ِْمنِ ثَلا َث ًة َد َم ُه َو َما َل ُه َو َأ� ْن َي ُظ َّن بِ ِه َظ َّن‬ “Predaja koju prenosi Džabir glasi: ‘Poslanik Božiji, s.a.v.a., je pogledao u Kabu i rekao: Pozdravljam te, Kućo, koliko si samo veličanstvena ti, i koliko je velika svetost tvoja, a tako mi Boga, vjernik je kod Njega Uzvišenoga svetiji i od tebe; jer Bog od tebe je samo jedno zabranjenim učinio, dok od vjernika zabranio troje: krv njegovu, imetak njegov i da se o njemu ružno misli.’”302

Saduk, Sevabu-l-e’amal ve ‘ikabu-l-e’amal, str. 284; Mehasine berki, Entišarate islamijje, drugo izdanje, sv. 1, str. 97. 299 Amali Tusi, str. 114. 300 Miškatu-l-envar, Nedžef, str. 59; Saduk, Sevabu-l-e’amal ve ‘ikabu-l-e’amal, str. 299. 301 Potpuni prijevod je već naveden u dionici Izvori ogovaranja. 302 Šerh nehdžu-l-belage, Ibn Ebi Hadid, sv. 18, str. 278. 298

209

• Napomena Kao što smo već i ranije napomenuli, ono što kod Uzvišenog Boga više od bilo čega drugog ima značaj i vrijednost jeste bogobojaznost, dok druge stvari, kao što su novac, ugled, položaj, itd. nisu nikakav dokaz čovjekove uzvišenosti i omiljenosti kod Njega. Iz tog razloga, ni na jednog vjernika se ne smije gledati s visine, jer mi ne znamo ko su Božiji dobri prijatelji, budući da nutrinu svakog čovjeka poznaje jedino Gospodar Uzvišeni. Tako Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., u jednom od svojih kazivanja govori sljedeće:

‫و َلا ي ْزر�أ َّن �َأ َح ُدكُ ْم بِ�َأ َح ٍد ِم ْن خَ ْلقِ اللَّ ِه‬... َ ‫و َك َت َم َولِ َّي ُه ِفي خَ ْل ِق ِه‬... َ ‫�إِ َّن اللَّ َه َك َت َم َثلَا َث ًة ِفي َثلَا َث ٍة‬ .‫َف إِ�نَّ ُه َلا َي ْدرِي �َأ ُّي ُه ْم َولِ ُّي اللَّه‬

“Bog Uzvišeni sakrio je tri stvari u druge tri: (...) i sakrio je prijatelja Svoga među ljudima (...), pa neka niko od vas nipošto ne omalovažava nikoga od robova Božijih, jer on ne zna ko od njih je Božiji prijatelj.”303 Tako i Imam Ali, mir neka je s njim, u jednoj predaji kaže:

‫ �َأخْ فَى َولِ َّي ُه ِفي ِع َبا ِد ِه َفلَا ت َْس َت ْص ِغ َر َّن َع ْبداً ِم ْن َع ِبي ِد اللَّ ِه َف ُر َّب َما‬...‫�إِ َّن اللَّ َه �َأخْ فَى �َأ ْر َب َع ًة ِفي �َأ ْر َب َع ٍة‬ .‫َي ُكو ُن َولِ َّي ُه َو �َأن َْت َلا َت ْع َلم‬ “Bog Uzvišeni sakrio je četiri stvari u druge četiri: (...) i sakrio je prijatelja Svoga među robovima Svojim. Ne omalovažavaj zato nijednog od robova Božijih, jer on može biti prijatelj Njegov, a da ti to ne znaš.”304

Loše posljedice ismijavanja i izrugivanja Nema nikakve sumnje da onaj ko vrijeđa druge ljude i uzima ih za predmet ismijavanja i izrugivanja čini jedan uistinu težak grijeh i stoga treba očekivati da će i posljedice toga čina biti ružne, jer nijedno djelo neće ostati bez svoga odraza: ًّ َ‫يا يَ َر ُه ۝ َو َمن َي ْع َم ْل ِمثْ َق َال َذ َّر ٍة ر‬ ًْ‫َف َمن َي ْع َم ْل ِمثْ َق َال َذ َّر ٍة َخ ر‬ ‫شا يَ َر ُه‬

Pa ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga. (Ez-Zilzal, 7-8) U ružne posljedice izrugivanja i ismijavanja drugih spadaju nemar i ravnodušnost prema gubitku osjećanja odgovornosti. Osobe koje obole od ove Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 147. Hisal Saduk, sv. 1, predaja 26, str. 198.

303 304

210

bolesti neminovno zanemaruju sjećanje na Boga i više ne uživaju u robovanju svome Gospodaru. Dakle, oni prilikom činjenja ibadeta nisu prisutni svojim srcem, i pristupaju mu nazor i bez imalo volje. Iz Kur’ana se zaključuje da je jedan od uzroka zanemarivanja i zaboravljanja Boga izrugivanje i ponižavanje vjernika, budući da su vjernici oličenje vjere i ponos vjerozakona Predvodnika svih poslanika i svako omalovažavanje njihovog položaja dovodi do lišavanja uspjeha i pomrčenja srca onoga ko to učini, pridružujući ga, na kraju, onim zabludjelim stanovnicima Džehennema. Dok se u Kur’anu opisuje teško stanje stanovnika Džehennema te način na koji će biti ispitivani, ukazujući na njihova jadikovanja i vapaje da odatle izađu i izbave se iz bolne patnje u vatri, Uzvišeni Bog im se obraća riječima: Prezreni u njoj ostajte i ništa Mi ne govorite!305 Nakon toga, On kaže: ْ َ َّ َ َ َّ َ َ ُ ُ َ ُ ُ ْ َ َّ‫َ خ‬ ْ ‫اغف ْر لنَ َا َو‬ َ ‫اح‬ َ َ‫ار مَحْنَا َوأ‬ َ ْ ِّ ٌ َ َ َ‫َّ ُ ا‬ ُ ْ‫نت َخ ر‬ َّ ‫ي‬ ‫ني ۝ فاتذت ُموه ْم‬ ِ ِ‫الر م‬ ِ ‫إِنه كن ف ِريق من ِعبا ِدى يقولون ربنا آمنا ف‬ ْ َ ُ َ ْ َ ْ ُ ْ ِّ ُ ُ َ ُ َ َ َّ‫ْ ًّ َ ى‬ ‫حكون‬ ‫نس ْوك ْم ِذك ِرى وكنتم منهم تض‬ ‫ِسخ ِريا حت أ‬ Neki robovi Moji govorili su: “Gospodaru naš, mi vjerujemo, zato nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti si najmilovistiji!”, a vi ste im se rugali, tako da sam dao da na Mene zaboravite, a vi ste njih ismijavali. (El-Mu’minun, 109-110) Sada, kada smo se uvjerili da je jedan od uzroka zanemarivanja i zaboravljanja Boga izrugivanje vjernicima i iskazivanje nepoštovanje prema njima, treba imati u vidu i činjenicu da svako onaj ko sa Ovog svijeta ode u takvom stanju, ne pokajavši se, susrest će se sa tegobnim i neizdrživim zagrobnim životom, a na Sudnjem danu na Sabiralište će doći slijep i njega neće obuhvatiti Božija milost. Tako u Kur’anu stoji: ْ ْ َ َ َ ْ َ ْ َ ُ ُ ُ‫َ َّ هَ ُ َ َ ً َ اً َ حَ ْ ر‬ َ ْ َ‫َ َ َ ِّ َ َ ر‬ َ ْ َ ‫شت ىِن‬ ‫َو َم ْن أع َرض َعن ِذك ِرى ف ِإن ل م ِعيشة ضنك ونشه يوم ال ِقي‬ ‫ام ِة أع ىَم ۝ قال رب لِم ح‬ ََ ُ َ ََْ َ َ َ َ َ ُ ْ‫َ َ َ ي‬ ُ ‫أَ ْع ىَم َوقَ ْد ُك‬ ‫نت بَ ِصريً ا ۝ قال كذلِك أتتك آيَاتنَا فن ِسيتَ َها َوكذلِك الَ ْو َم تنس‬ A ko okrene glavu od sjećanja na Mene, taj će tegobnim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepog dovesti.“Gospodaru moj,” – reći će – “zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?” “Evo zašto” – reći će On: “Dokazi Naši su ti došli, ali si ih zaboravio, pa ćeš danas ti isto tako zaboravljen biti.” (Ta-ha, 124-126)

Sutra će biti red na vjernike da se smiju Na drugom mjestu u Kur’anu se kaže: Oni koji na Ovom svijetu vjernike budu ismijavali, i koji kraj njih podrugljivo im se podsmjehujući budu ُ َ ْ ُ ِّ َ ُ َ‫َ َ ا‬ ‫ون‬ ِ ‫( اخسؤوا ِفيها ول تكلم‬El-Mu’minun, 108)

305

211

prolazili, i koji ih pokretima svojih očiju i obrva za podsmijeh budu uzimali, veseleći se i radujući se zbog tih svojih ružnih postupaka i još k tome hvaleći se time – trebaju znati da će sutra biti red na vjernike da se njima smiju. Ajeti kazuju ovako: َ ُ َ ْ َ ُ َ َ َّ‫َّ ذَّ َ َ ْ َ ُ اَ ُ ْ َ ذ‬ ‫حكون‬ ‫الين آمنوا يض‬ ِ ‫الين أجرموا كنوا ِمن‬ ِ ‫ِإن‬ Grješnici se podsmjehuju onima koji vjeruju. (El-Mutaffifun, 29) َ َ َ َ َ ْ ْ ُّ َ َ َ ‫ام ُزون‬ ‫وإِذا مروا بِ ِهم يتغ‬ Kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju. (El-Mutaffifun, 30) ْ َ َ َ َ ُ َْ َ ‫انقلَبُوا ْ فَكه‬ ‫ني‬ ‫َوإِذا انقلبُوا إِل أه ِل ِهم‬ ِِ A kada se porodicama svojim vraćaju, vraćaju se šale zbijajući. (El-Mutaffifun, 31) َ ُّ َ َ‫َ َ ُ َ ُ َّ َ ا‬ ‫َوإِذا َرأ ْوه ْم قالوا ِإن ه ُؤلء ل َضالون‬ Kada ih vide, govore: “Ovi su, doista, zalutali!” (El-Mutaffifun, 32)

َ ‫َو َما أُ ْرسلُوا َعلَيْه ْم َحافظ‬ ‫ني‬ ِ ِِ ِ

A oni nisu poslani da paze na njih. (El-Mutaffifun, 33) َ ُ َ ْ َ َّ ُ ْ َ ْ ُ َ َ َّ‫َ يْ َ ْ َ ذ‬ ‫حكون‬ ‫ار يض‬ ِ ‫فالوم‬ ِ ‫الين آمنوا ِمن الكف‬ Danas će se oni koji uzvjerovaše nevjernicima podsmijevati. (El-Mutaffifun, 34) َ ْ‫أ‬ َ ُ ‫ع ال َرائِ ِك يَنظ ُرون‬ Sa divana gledajući. (El-Mutaffifun, 35) ُ ْ َ ِّ ُ ْ َ َ ُ ْ َ ُ َ‫ا‬ ُ ‫ك َّف‬ ‫ار َما كنوا يف َعلون‬ ‫هل ثوب ال‬ Zar će nevjernici drugačije kažnjeni biti nego prema onome kako su postupali! (El-Mutaffifun, 36) Sve u svemu, ismijavanje i izrugivanje su neka vrsta traženja mahana drugima, i čovjeku ne priliči da, samo da bi nekog zasmijao, počini ovaj grijeh, ponižavajući tako druge ljude. Oni koji ismijavaju druge su oholi i upravo ih ta oholost i samodopadljivost tjera da s nipodaštavanjem gledaju na vjernike i pobožne ljude, te da, na kraju, tim svojim postupanjem pripreme za sebe tešku i bolnu patnju, čiji primjer smo naprijed naveli. 212

Loši gubici ismijavanja sa gledišta predaja U predajama od Čistih, mir neka je s njima, također se oštro prekoravaju oni koji ponižavaju i ismijavaju vjernike. U vezi s tim pitanjem navest ćemo nekoliko predaja: • Isprazan govor i vječiti gubitak Oni koji ogovaranjem, klevetanjem, vrijeđanjem i ponižavanjem ljudi zasmijavaju druge trebaju znati da će na Sudnjem danu biti među najvećim gubitnicima. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

‫اس ِم ْن ُه َفقَا َل َق ْد �َأ ْع َيانِي َه َذا ال َّر ُج ُل �َأ ْن �ُأضْ ِح َك ُه َي ْع ِني َع ِل َّي‬ َ ‫كَا َن بِالْ َم ِدي َن ِة َر ُج ٌل َب َّطا ٌل ُيضْ ِحكُ ال َّن‬ ‫ َو خَ ْل َف ُه َم ْولَ َي ِان لَ ُه َقا َل َف َج َاء ال َّر ُج ُل َح َّتى انْ َت َز َع ِر َد َاء ُه ِم ْن‬،‫ عليه السلام‬،‫ْب َن الْ ُح َس ْينِ َقا َل َف َم َّر َع ِل ٌّي‬ ‫ َفات ََّب ُعو ُه َو �َأخَ ُذوا ال ِّر َد َاء ِم ْن ُه َف َج ُاءوا بِ ِه َف َط َر ُحو ُه‬،‫ عليه السلام‬،‫َر َق َب ِت ِه ثُ َّم َم َضى َف َل ْم َي ْل َت ِف ْت �إِلَ ْي ِه َع ِل ٌّي‬ ‫َع َل ْي ِه َفقَا َل لَ ُه ْم َم ْن َه َذا َفقَالُوا َه َذا َر ُج ٌل َب َّطا ٌل ُيضْ ِحكُ �َأ ْه َل الْ َم ِدي َن ِة َفقَا َل قُولُوا لَ ُه �إِ َّن لِلَّ ِه َي ْوماً َيخْ َس ُر‬ .‫ِفي ِه الْ ُم ْب ِطلُون‬ “U Medini je živio neki čovjek besposličar koji je zasmijavao ljude. Reče on jednom: ‘Ovaj čovjek (tj. Ali ibn Husejn) mi se ne da zasmijati.’ Pa prođe jednom Imam Sedžad a za njim dvojica sluga njegovih. Taj čovjek priđe i Imamu sa vrata strgnu ogrtač, zatim ode, a Imam Sedžad, mir neka je s njim, nije ga ni pogledao. Ljudi krenuše za njim i uzeše od njega ogrtač, potom ga donesoše i ogrnuše Imama njime, a on ih upita: ‘Ko je onaj?’ ‘Ama to je jedan besposličar koji zasmijava narod Medine’, rekoše oni. Imam na to kaza: ‘Recite mu da Bog ima dan u kojem će besposličari veliki gubitak doživjeti.”306 U svakom slučaju, nema dvojbe da će takve osobe na Sudnjem danu zadesiti brojne patnje i muke i kako god su se oni na Ovom svijetu rugali vjernicima i ismijali ih, na Sudnjem danu vjernici će se smijati njima. Poslanik plemeniti, s.a.v.a., rekao je:

‫يء بِ َك ْربِ ِه َو َغ ِّم ِه َف إ�ِذا‬ ِ ‫ِئين بِال َّنا‬ َ ‫�إِ َّن الْ ُم ْس َت ْهز‬ ٌ ‫س ُي ْف َت ُح لِا َ َح ِد ِه ْم‬ ُ ‫باب ِم َن الْ َج َّن ِة َف ُيقَا ُل لَ ُه َهلُ َّم َهلُ َّم َف َي ِج‬ ‫يء بِ َك ْربِ ِه َو َغ ِّم ِه َف إ�ِذا �أتَا ُه �ُأ ْغ ِل َق دونَه َف َما‬ ُ � ‫اب‬ ٌ ‫�َأتَا ُه �ُأ ْغ ِل َق ُدو َن ُه ثُ َّم ُي ْف َت ُح لَ ُه َب‬ ُ ‫آخر َف ُيقا ُل لَ ُه َهلُ َّم َهلُ َّم َف َي ِج‬ .‫اب َف ُيقَا ُل لَه َهلُ َّم ُهلُ َّم َفلا َي�أْتِي ِه‬ ُ ‫َي َزا ُل ذَلكَ َح َّتى �إِ َّن ال َّر ُج َل ُي ْف َت ُح ل ُه الْ َب‬ Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 147; Menakib Al Ebi Talib, sv. 4, str. 158; Amali Saduk, sjednica 39, predaja 6, str. 183.

306

213

“Uistinu će se jednom od onih koji su se ljudima izrugivali otvoriti jedna vrata džennetska, pa će mu se kazati: ‘Požuri, požuri!’ On će onda doći u muci svojoj i tuzi, pa taman kad dođe do njih, ona će se pred njim zatvoriti. Zatim će mu se otvoriti druga vrata, pa će mu se kazati: ‘Požuri, požuri!’ On će opet doći u muci svojoj i tuzi, pa taman kad dođe do njih, ona će se pred njim zatvoriti. I to će tako trajati sve dok se pred tim čovjekom ne otvore jedna od tih vrata, te mu se opet kaže: ‘Požuri, požuri!’, a on im neće ni prilaziti.”307

Zaključak rasprave Imajući u vidu ono što je rečeno, vjerski osviješteni i pobožni ljudi bi se morali kloniti ovakvog ružnog i nedoličnog ponašanja iz dva razloga: – Kao prvo, zato što su ismijavanje i nepristojno izrugivanje po svojoj prirodi ružni. – Kao drugo, zato što ono dovodi do činjenja i drugog velikog grijeha – ogovaranja. Gospodaru, sačuvaj nas grijeha!

Zavist Još jedna od nedozvoljenih stvari (koja se i sama smatra pobudom za ogovaranje) jeste zavist. Zavidna osoba shodno zavisti koju osjeća neprestano nastoji otkriti nedostatke te poniziti osobu kojoj zavidi i na taj način zadovoljiti svoje osjećanje samoljubivosti. Onaj ko ogovara iz ove pobude, tj. zavisti, doživjet će tri vrste patnje: duševnu patnju, koja nastaje usljed zavisti, patnju zbog grijeha zavisti, te patnju zbog grijeha ogovaranja. Prema tome, zavidnik je gubitnik i na Ovom i na Onom svijetu, jer cilj koji on želi ogovaranjem postići je ponižavanje suprotne strane, ali, on, ustvari, ponižava samog sebe. Premda se spominjanjem zavisti u ovom poglavlju htjelo ukazati na jedan od uzroka ogovaranja, ipak, sad kada već govorimo o zavisti, bilo bi uputno dati o njoj jedno sažeto pojašnjenje. Gazali, Ihja’u ulumi-d-din, sv. 3, str. 131; Mi’radžu-s-se’ade, str. 302; Džami’u-s-se’adat, Bejrut, sv. 2, str. 288.

307

214

Pojmovno određenje zavisti Ragib Isfahani kaže: “Zavist je želja za nestankom blagodati kod nekoga ko je zaslužuje i moguće je da uz to postoji nastojanje da se ona uništi. U jednoj predaji stoji: ‘Vjernik zavidi bez zlobe, dok licemjer zavidi sa zlobom.’”308 Zavidjeti bez zlobe znači željeti posjedovati blagodat, ne želeći pri tom da bez nje ostane onaj ko je posjeduje. Drugim riječima, kada onaj ko zavidi bez zlobe uoči kod drugih ljudi neku blagodat ili vrlinu, kaže: “Kamo sreće da i ja uživam u toj blagodati!” Nakon toga, on je nastoji ostvariti vlastitim trudom, ne želeći nijednog trena da drugi bez nje ostanu i ne preduzimajući ništa u tom smjeru. Upravo iz tog razloga se kaže da vjernik zavidi bez zlobe, dok licemjer zavidi sa zlobom. Kako bi se što bolje upoznali sa pojmom zavisti, njenom odvratnošću i ogavnošću, navest ćemo nekoliko ajeta i predaja.

Zavist u kur’anskim ajetima ُ ْ َ َ ْ ْ‫َ ْ َ َ ْ َ ْ َ َ ْ َ َ ْ َ َ َ ح‬ ُ َ َ َ‫َ ْ حَ ْ ُ ُ َ َّ َ لَى‬ ُ ‫الك َمة َوآتينَاهم‬ ‫أم يسدون‬ ِ ‫كتاب و‬ ِ ‫انلاس ع ما آتاه ُم اهلل ِمن فض ِل ِه فقد آتينآ آل إِبرا ِهيم ال‬ ً ‫ُّملْ اًك َعظ‬ ‫يما‬ ِ Ili bi ljudima na onome što im je Bog iz obilja Svoga darovao zavidjeli. A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali. (En-Nisa’, 54) ُ َ ْ ْ ِّ ً َ َ ً َّ ُ ْ ُ َ ْ َ ِّ ُ َ ُّ َ ْ َ َ‫ري ِّم ْن أَ ْهل الْكت‬ ٌ ‫َو َّد َكث‬ ‫ند أنف ِس ِهم ِّمن َبع ِد‬ ِ ‫اب لو ي ُردونكم من بع ِد إِيمانِكم كفارا حسدا من ِع‬ ِ ِ ِ ِ ْ‫َ َ َينَّ َ َ ُ ُ ح‬ ُّ‫الَق‬ ‫ما تب لهم‬ Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz zavisti svoje, nakon što im je Istina jasno obznanjena. (El-Bekare, 109) ْ َّ ِّ ٌ َ َ ِّ ِّ ْ َ َ‫َ َ َ َ َ َّ ْ ْ َ َ َّ َ هَّ ُ َ ْ َ ُ ْ لَى‬ ٌ ‫اكتَ َسبُوا ْ َوللنِّ َسا ِء نَص‬ ‫يب ِّم َّما‬ ‫ال ن ِصيب مما‬ ِ ِ ِ ‫وال تتمنوا ما فضل الل بِ ِه بعضكم ع بع ٍض للرج‬ ْ َ ّ‫ْ َ َ نْ َ َ ْ َ ُ ْ َه‬ ُ َ َ‫َّ َهّ ا‬ ً ‫ش ٍء َعل‬ ْ َ‫ك ِّل ى‬ ‫يما‬ ‫اسألوا الل ِمن فض ِل ِه ِإن الل كن ِب‬ ‫اكتسب و‬ ِ Mufredat-e Ragib, poglavlje “Hased”.

308

215

I ne poželite ono čime je Bog neke od vas odlikovao. Muškarcima pripada dio onog što su stekli, a ženama dio onog što su stekle. I od Boga iz izobilja Njegova molite. – Bog, zaista, sve dobro zna! (En-Nisa’, 32) Iako su ovo ajeti u kojima se kore prvenstveno zavidnici, oni usput rasvjetljavaju i značenje same zavisti, koja podrazumijeva želju za nestankom Božijih obilja i blagodati kojima je On obasuo nekog Svoga roba ili robove. Tome nasuprot je zavist bez zlobe, koja podrazumijeva želju da se te blagodati steknu, ali ne i želju da drugi bez njih ostanu. Upravo usljed toga, koliko god je zavist sa zlobom pokuđena, toliko je zavist bez zlobe pohvaljena i poželjna. O pokuđenosti zavisti sa kur’anskog stanovišta, dovoljno je navesti riječi Uzvišenog Boga kojima se obraća Poslaniku, pa kaže: “Poslaniče Naš, reci”: َ َ ِّ َ‫ر‬ ‫اس ٍد ِإذا َح َس َد‬ ِ ‫َو ِمن ش ح‬ ...I od zla zavidnika kada zavidi! (El-Felek, 5)

Zavist u predajama U predajama Bezgrješnih, mir neka je s njima, data su obilježja zavisti, od kojih ćemo neke u nastavku navesti: • Zavist je korijen nevjerstva Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.ُ‫اس ِت ْک َبا ُر َو الْ َح َسد‬ ْ ‫رص َو ا ْل‬ ُ ‫ الْ ِح‬:‫�ُأصو ُل الْ ُک ْف ِر ثَلا َث ٌة‬ “Tri su korijena nevjerstva: pohlepa, oholost i zavist.”309 Potom o zavisti kaže:

ِ ‫یث َق َت َل �أح ُد ُه َما َص‬ .‫اح َب ُه‬ ُ ‫َو �َأ َّما الْ َح َس ُد َفا ْب َنا �آد َم َح‬ “Što se zavisti tiče, pa zbog nje je jedan od dvojice sinova Ademovih ubio onog drugog.”310 Medžlisi, Bog mu se smilovao, kaže: Usul-e Kafi, sv. 2, str. 289, predaja 1; Amali Saduk, predaja 7, str. 341. Usul-e Kafi, sv. 2, str. 289, predaja 1; Amali Saduk, predaja 7, str. 341.

309 310

216

“Čini se da se pod korijenima nevjerstva podrazumijeva ono što ponekad postaje njegovim uzrokom, ne uvijek, a i nevjerstvo posjeduje brojna značenja.”311 Medžlisi, Bog mu se smilovao, u tumačenju ove predaje iznosi dvije mogućnosti:

311

a) Pod korijenima nevjerstva misli se na grijehe koji nekad odvode u nevjerstvo (tj. u slučaju da okolnosti navode na odlazak u nevjerstvo, a ne kao potpuni uzrok nevjerstva). b) Pretpostavimo li da se pod korijenima nevjerovanja misli na potpune uzroke nevjerstva, trebamo imati na umu da postoje brojne razine i primjeri nevjerstva, od kojih je najviša razina nevjerstva odbacivanje vjerovanja i islama. Prema tome, postoji mogućnost da grijesi kao što je to oholost, zavist i pohlepa budu uzrok nastanka nižih oblika nevjerstva, a ne njegovih potpunih oblika. U pojašnjenju riječi islamskog učenjaka Medžlisija u vezi s prvom mogućnošću reći ćemo sljedeće: Utjecaj ova tri grijeha (pohlepa, oholost i zavist) u nastajanju nevjerstva je potičući, a ne onaj potpunog uzroka; odnosno, ukoliko se ove nemoralne osobine, koje su pogodno tlo za nastajanje nevjerstva, nađu skupa sa nekim drugim činiocima, ishod će biti nevjerstvo. Međutim, ukoliko im se drugi činioci ne pridruže, utjecaj ovih osobina ostat će na razini poticanja, poput vatre koja tinja ispod pepela, spremna da se rasplamsa i da se sa jednom iskrom pretvori u plamen. Da zaključimo, riječi Medžlisija ishode sljedeću tvrdnju: ukoliko želimo da razmatramo korijene nevjerstvo sa psihološkog i moralnog stanovišta, uvidjet ćemo da su kod onih koji su svjesno postali nevjernici ove tri osobine glavni uzročnici njihova nevjerstva, odnosno, nijedan nevjernik neće to postati bez ove tri osobine. A da li je svaka osoba koja posjeduje ove osobine nevjernik? Nije. Neko može posjedovati ove osobine, ali ne dostići razinu nevjerstva. Što se pak pojašnjenja druge mogućnosti tiče, kazat ćemo da nevjerstvo prema riječima Kur’ana i predaja posjeduje brojna značenja i različite razine, i nevjerstvo ne znači neprihvatanje islama na svakom mjestu u Kur’anu. Kulejni, Bog mu se smilovao, u djelu Usul-e Kafi (sv. 2, str. 389-390) prenosi jednu predaju od Imama Sadika, mir neka je s njim, čiji sažetak ćemo vam prenijeti: “U Božijoj knjizi pet je oblika nevjerstva: nevjerstvo poricanja, koje se dijeli na dva oblika: jedan je da bez ikakvog razloga zaniječeš Gospodstvo Božije, kao što to čine bezbožnici i ateisti, koji smatraju da sve potječe iz prirode i koji u vezi s ovim pitanjem nemaju zadovoljavajuće dokaze; drugo je svjesno i tendenciozno nijekanje, kao što je rečeno: ُ َ ًّ ُ ُ َ ً ْ ُ ْ ُ ُ ُ َ َ ْ َ َ ْ َ ْ َ َ ُ َ َ َ َ ‫انظ ْر َكيْ َف اَك َن اَعقِبَ ُة ال ْ ُم ْفس ِد‬ ‫ين‬ ‫وجحدوا بِها واستيقنتها أنفسهم ظلما وعلوا ف‬ ِ I oni ih nepravedno i oholo porekoše, ali se duše njihove u njih uvjeriše, pa pogledaj kako su skončali smutljivci... (En-Naml, 14) Treći oblik je nevjerstvo u djelovanju, četvrti oblik je nevjerstvo odricanja i peti oblik nevjerstvo (nijekanje) u blagodatima. Nevjerstvo (nijekanje) u blagodatima je primjer kada čovjek nije zahvalan na njima i kada ih koristi tamo gdje im nije mjesto. Bog Uzvišeni kaže: َ ُ َّ َ َ ْ ُ ْ َ َ َ ٌ َ َ َ َّ ُ َ َ ‫يدنك ْم َول نِئ كف ْرت ْم إِن َعذ يِاب لش ِديد‬ ‫ل نِئ شكرتم أل ِز‬

217

Imam Sadik, mir neka je s njim, u jednoj predaji kaže:

‫اح ِان لِ ْل ُك ْف ِر َو بِالْ َح َس ِد َو َق َع‬ َ ‫َو الْ َح َس ُد �َأ ْصلُ ُه ِم ْن ِع َمى الْ َق ْل ِب َو الْ ُج ُحو ِد بِفَضْ ِل اللَّ ِه َت َعالَى َو ُه َما َج َن‬ ‫ا ْب ُن �آ َد َم ِفي َح ْس َر ِة ا ْل� َأ َب ِد َو َه َلكَ َم ْه َل ًكا َلا َي ْن ُجو ِم ْن ُه �َأ َبدا‬

“Zavist izvire iz sljepoće srca i poricanja dobrote Uzvišenog Boga, a to dvoje su dva krila nevjerstva. Zavišću se čovjek u žalost vječitu strovalio i u propast bacio iz koje se nikad izbaviti neće.”312 Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti. (Ibrahim, 7) Nevjerstvo u djelovanju je primjer kada čovjek u djelu pogazi Božije zakone i kada se na njih ne obazire. Bog je Jevrejima kazao: َ ُ ََُْ ْ َ ُْ َ َ ْ‫ون ببَ ْعض ال‬ ‫اب َوتكف ُرون بِبَعض‬ ِ ِ ِ ‫أفتؤ ِمن‬ ِ ‫كت‬ Zar u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! (El-Bekare, 85) Jasno je da je nevjerstvo nespojivo sa vjerovanjem: prema tome, vjerovanje i nevjerstvo u ovom ajetu su vjerovanje i nevjerstvo u djelovanju i možda se na to odnosi predaja od Imama Sadika, mir neka je s njim, u kojoj kaže:

.‫الص َلو َة کَا ِف ٌر َی ْع ِنی ِم ْن غَی ِر ِعلَّ ٍة‬ َّ ‫�إِ َّن تَا ِر َك‬

“Doista je nevjernik onaj ko ostavlja namaz a da za to nema opravdanja.” (Vesa’iluš-ši’a, sv. 3, str. 29.) Vjerovatno navedena predaja upravo ukazuje na ovo značenje, a ne da je čovjek koji propušta namaz nevjernik sa stanovišta uvjerenja, jer je on napustio jedan od djelatnih temelja islama. S druge strane Imam Bakir, kaže:

. ‫الص ْو ِم َو الْ َح ِّج َو الْ َو َلا َي ِة َو لَ ْم ُي َنا َد بِشَ ْ‏ي ٍء َك َما نُو ِد َي بِالْ َو َلا َي ِة‬ ٍ ‫ُب ِن َي ا ْل إِ� ْسلَا ُم َع َلى خَ ْم‬ َّ ‫الصلَا ِة َو ال َّزكَا ِة َو‬ َّ ‫س َع َلى‬

“Islam počiva na pet stubova: namazu, zekatu, postu, Hadždžu i vilajetu i nijedan od njih nije važan kao što je važan vilajet. Prema tome, kao što će poricanje načela uvjerenja za posljedicu imati nevjerstvo u uvjerenju, isto tako će i zanemarivanje i napuštanje djelatnih načela za imati posljedicu nevjerstvo u djelovanju. Nevjerstvo odricanja je takva vrsta nevjerstva u kojem neka osoba izražava svoje odricanje kao što je rečeno u sljedećem ajetu: ُ َ ُ ُ ْ َ ْ‫يِّ َ َ ْ ُ َ َ ر‬ ‫ون ِمن قبْل‬ ِ ‫ِإن كفرت بِمآ أشكتم‬ Ja ne vjerujem u to što ste me prije smatrali Njemu ravnim. (Ibrahim, 22) Sa osvrtom na ova pojašnjenja Medžlisi kaže: “Imajući u vidu činjenicu kako nevjerstvo u jeziku vjerozakona ima mnoga značenja i primjere, isto tako i ono što se prenosi u predaji o nevjerstvu može odgovarati drugim značenjima nevjerstva, kao što su nevjerstvo u blagodati i nevjerstvo u djelovanju, a ne nevjerstvo poricanja.” Da zaključimo, smisao predaje je da poruči kako zavist dovodi do nekih razina nevjerstva, a ne da zavidnik posredstvom zavisti izlazi iz vjere i svrstava se u skupinu nevjernika, odnosno, hoće se kazati da se čovjek sa gledišta morala i djelovanja svrstava posredstvom zavisti u red nevjernika, a nikako sa stanovišta uvjerenja niti formalnopravno, budući da je musliman te se u tom pogledu prema njemu treba odnositi kao i prema drugim muslimanima. 312 Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, poglavlje 55, str. 327.

218

Dželaludin Rumi kaže: Ak’ te zavist putem za gušu uhvati, U zavisti Iblis pretjer’o je, shvati! Iz zavisti on se postidi Adema, I rat protiv sreće iz zavisti sprema. Veće smetnje putem od zavisti nije, Zavist s kim ne ide taj sretan li je! Tad zavisti t’jelo, znaj, postalo je dom Kad su ukućani svi ukaljani njom. Varaš li, zavidiš onom ko je čedan, Zavist srcu dadne crnila sloj jedan. Pod stopama ljudi Božijih prah budi, Prahom zavist zaspi kao dobri ljudi. (Mesnevija, I, str. 23)

• Zavist uništava vjerovanje U jednoj predaji se kaže:

.‫�إِ َّن الْ َحس َد َی�أْ ُک ُل الای َما َن َک َما َت�أْ ُک ُل ال َّنا ُر الْ َح َط َب‬

“Zaista zavist uništava vjerovanje kao što vatra uništava drva.”313 Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

...‫ َولا ت ََح َاسدُوا َف إِ� َّن الْ َح َس َد َت�أْ ُک ُل الاي َما َن َک َما َت�أْ ُک ُل ال َّنا ُر الْ َح َط َب‬...

“...I jedni drugima ne zavidite, jer zaista zavist uništava vjerovanje kao što vatra drva uništava...”314 Također je rekao:

.‫يث الْ َم ُاء الثَّ ْل َج‬ ُ ‫يث ا ْل إِ�ي َما َن ِفي الْ َق ْل ِب َك َما ُي ِم‬ ُ ‫الْ َح َس ُد ُي ِم‬

“Zavist topi vjerovanje u srcu kao što voda topi led.”315 • Na zavidnika se izlijeva Božija srdžba

Na onoga ko drugima zavidi izlijeva se Božija srdžba i prekida se njegova veza sa Stvoriteljem. Usul-e Kafi, sv. 2, str. 306; Biharu-l- envar, Bejrut, sv. 70, str. 244. Nehdžu-l- belaga, Subhi Salih, govor 86. 315 Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 327; Mustedrek, Mo’esese-je Ali-l-bejt, sv. 12, str. 18. 313 314

219

Poslanik Božiji, s.a.v.a., je rekao:

‫اس َع َلى َما �آ َت ْي ُت ُه ْم‬ َ ‫َقا َل اللَّ ُه َع َّز َو َج َّل لِ ُم‬ َ ‫ َيا ا ْب َن ِع ْم َرا َن َلا ت َْح ُس َد َّن ال َّن‬،‫ عليه السلام‬،َ‫وسى ْبنِ ِع ْم َران‬ ِ ‫ِم ْن َفضْ ِلي َو َلا َت ُم َّد َّن َع ْي َن ْيكَ �إِلَى َذلِكَ َو َلا تُ ْت ِب ْع ُه نَ ْف َسكَ َف إِ� َّن الْ َح ِاس َد َس‬ ‫اخ ٌط لِ ِن َع ِمي َصا ٌّد لِق َْس ِم َي‬ .‫س ِم ِّني‬ َ ‫الَّ ِذي َق َس ْم ُت َب ْي َن ِع َبا ِدي َو َم ْن َيكُ َك َذلِكَ َف َل ْس ُت ِم ْن ُه َو لَ ْي‬ “Uzvišeni Bog rekao je Musau ibn Imranu: ‘O sine Imranov, nipošto ne zavidi ljudima na onome što sam im od izobilja Svoga dao, ni pogled svoj nipošto ka tome ne upravljaj, ni dušu svoju nipošto za njim ne šalji. Jer zaista onaj ko zavidi srdit je na blagodati Moje i protivi se raspodjeli koju sam među robovima Svojim načinio, a ko takav bude, nisam njegov, niti je on Moj.”316 • Zavist je pokazatelj licemjerstva U nekim predajama stoji da ukoliko neko vjeruje u Boga, on neće zavidjeti drugim ljudima. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫�إِ َّن الْ ُمؤ ِْم َن َي ْغ ِب ُط َو َلا َي ْح ُس ُد َو الْ ُم َن ِاف ُق َي ْح ُس ُد َو َلا َي ْغ ِب ُط‬

“Zaista vjernik bez zlobe zavidi, dok licemjer zavidi sa zlobom.”317 • Zavist je štetna za vjeru U drugoj predaji Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫�آ َف ُة الدِّينِ الْ َح َس ُد َو الْ ُع ْج ُب َو الْفَخْ ُر‬

“Vjeri štete zavist, samodopadljivost i hvalisanje.”318

U drugim predajama čitamo da zavist uništava vjeru:

‫ات َي ْو ٍم لِ� َأ ْص َحابِ ِه �َأ َلا �إِنَّ ُه َق ْد َد َّب �إِلَ ْي ُك ْم َد ُاء ا ْل� ُأ َم ِم‬ َ ‫ َذ‬،‫ صلى الله عليه و �آله و سلم‬،‫َقا َل َر ُسو ُل اللَّ ِه‬ .‫س بِ َحالِقِ الشَّ ْع ِر لَ ِك َّن ُه َحالِ ُق الدِّين‬ َ ‫ِم ْن َق ْب ِل ُك ْم َو ُه َو الْ َح َس ُد لَ ْي‬ “Božiji poslanik, s.a.v.a., jednoga dana rekao je drugovima svojim: ‘Pazite, među vas se već uvukla bolest naroda prijašnjih, a to je zavist: ona nije pogubna za kosu, nego je pogubna za vjeru...”319 Usul-e Kafi, sv. 2, str. 307; El-Dževahiru-s-sunijje, str. 39. Usul-e Kafi, sv. 2, str. 307; Envar-e Nu’manijje, 264. 318 Usul-e Kafi, sv. 2, str. 307; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 70, str. 248. 319 Amali Tusi, str. 73, Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 327. 316 317

220

Od njega se prenosi i predaja skoro istog sadržaja, koja također govori o pokuđenosti zavisti, a u kojoj stoji:

.ُ‫َد َّب �إِلَ ْي ُك ْم َد ُاء ا ْل� ُأ َم ِم َق ْب َل ُك ْم الْ َبغ َْض ُاء َو الْ َح َسد‬

“Među vas se uvukla bolest naroda prijašnjih – zavist i mržnja.”320 • Štete koje zavist nanosi čovjekovom tijelu

Pored toga što izaziva duhovnu štetu te razara vjeru i vjerovanje, zavist također ostavlja traga na čovjekovo tijelo i živce. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

.‫ِص َّح ُة الْ َج َس ِد ِم ْن ِقلَّ ِة الْ َح َس ِد‬

“Zdravlje tijela je u manjku zavisti.”321

Veliki islamski učenjak Muhammed Teki Šušteri, nakon što je prenio ove riječi Imama Alija, mir neka je s njim, piše: “Šestorica su uvijek ljuta, a jedan od njih je zavidnik. Potom navodi riječi Asme’ija, koji kaže: “Sreo sam beduina koji bijaše napunio sto dvadeset godina, pa mu rekoh: ‘Mašallah, duga li života.’ On mi uzvrati: ‘Klonio sam se zavisti, pa sam poživio.’”322 A na jednom mjestu Imam Ali kaže:

.‫الْ َع َج ُب لِ َغ ْف َل ِة الْ ُح َّسا ِد َع ْن َسلَا َم ِة ا ْل� َأ ْج َسا ِد‬

“Začudan je nemar zavidnika prema zdravlju tijela.”323 Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

.‫الْ َح ِاس ُد ُي ِض ُّر بِ َن ْف ِس ِه َق ْب َل �َأ ْن ُي ِض َّر بِالْ َم ْح ُسود‬

“Zavidnik naškodi sebi prije negoli naškodi onom kojem zavidi.”324

Od Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, prenose se brojna kazivanja o zavisti i zavidnicima, a ovo su samo neka od njih:

.‫الْ َح َسد يفني الْ َج َسد‬ “Zavist uništava tijelo.”325 Medžmu’e-je resa’il-e Džahiz, “Resale-je hasid va mahsud”, str. 9. Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 248; Behdžu-s-sabage fi Nehdži-l-belage, sv. 10, str. 29. 322 Behdžu-s-sabage fi Nehdži-l-belage, sv. 10, str. 29. 323 Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 216. 324 Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 327. 325 Mesadir Nehdžu-l-belage va esaniduhu, Nedžef, prvo izdanje, sv. 4, str. 199-200. 320 321

221

.‫الْ َح َس ُد َد ٌاء َع َي ٌاء َلا َي ُزو ُل �إِ َّلا بِ َه ْل ِك الْ َح ِاس ِد �َأ ْو َم ْو ِت الْ َم ْح ُسو ِد‬

“Zavist je smrtonosna bolest koja neće okončati, osim propašću zavidnika, ili smrću onog kojem se zavidi.”326

“Čovjek koji najgore živi je zavidnik.”327

.‫س َعيشً ا الْ َح ُسو ُد‬ ِ ‫�َأ ْس َو ُء ال َّنا‬

U svakom slučaju, zavist je jedna opasna duševna bolest koju treba iskorijeniti te uzeti u razmatranje njene uzroke i poticaje, a nakon otkrivanja tih uzroka, čovjek treba iznaći načina da se izliječi od ove opake bolesti.328 Smatramo da je ovdje dovoljno ukazati na jednu činjenicu: kompleksi i nedostaci, zajedno sa lijenošću spadaju u glavne uzroke zavisti. Čovjek treba nastojati putem ulaganja vlastitog truda i napora, nadomjestiti ono što ne posjeduje, te da iz svoga srca ukloni komplekse te ujedno shvati da svako u svome životu dobija svoj suđeni dio, do kojeg može stići jedino uz trud i napor, upravo onako kako Kur’an kaže: Čovjeku pripada samo ono što trudom ostvari! Naravno, u društvenom životu na čovjekovom putu se mogu naći prepreke, kao što su: nepravda, nasilje i gaženje prava drugog, koje se opet neće moći ukloniti zavišću, jer za liječenje ovih vrsta društvenih bolesti postoji drugi način, o kojem će se raspravljati na odgovarajućem mjestu.

Srdžba Još jedna od zabranjenih stvari kojih se polaznik duhovnoga puta treba kloniti je srdžba, koja je i sama jedan od uzroka koji potiču čovjeka na ogovaranje. Kada se čovjek naljuti na nekoga, on, da bi ugasio plamen svoje mržnje i da bi umirio svoju srdžbu, stane ogovarati, misleći da će mu se srce uspokojiti ako okalja ugled i čast svome protivniku, istovremeno se ne osvrćući na činjenicu kako je srdžba u takvim primjerima štetna i opasna u toj mjeri da je u stanju upropastiti čovjeka i na Ovom i na Onom svijetu. A sada ćemo navesti nekoliko predaja koje govore o pogubnim posljedicama srdžbe. Mesadir Nehdžu-l-belage va esaniduhu, sv. 4, str. 199-200. Za više podataka o uzrocima zavisti vidi: Mehadždžetu-l-bejda, sv. 5, str. 335; Mir’atu-l-’ukul, sv. 10, str. 159; Ihja’u ‘ulumi-d-din, sv. 3, str. 192; Kešfu-r-rejbe, str. 61; Džami’u-s-se’adat, Bejrut, sv. 2, str. 199. 328 Za više podataka o liječenju od zavisti vidi: Kešfu-r-rejbe, str. 65; Ihja’u ‘ulumi-d-din, sv. 3, str. 196; Muhidždžetu-l-bejda, sv. 5, str. 342; Mir’atu-l-’ukul, sv. 10, str. 159; Džami’u-s-se’adat, Bejrut, sv. 2, str. 206. 326 327

222

Zle posljedice srdžbe Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫الغ ََض ُب ُي ْر ِدي َص‬ .‫اح َب ُه َو ُي ْب ِدي َم َعايِ َب ُه‬

“Srdžba razara onoga ko je nosi i otkriva slabosti njegove.”329 Poslanik Božiji, s.a.v.a., je rekao:

.‫الْغ ََض ُب ُي ْف ِس ُد ا ْل إِ�ي َما َن َك َما ُي ْف ِس ُد الْخَ ُّل الْ َع َسل‬

“Srdžba kvari vjerovanje kao što sirće kvari med.”330 Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫�إِ َّن َه َذا الْغ ََض َب َج ْم َر ٌة ِم َن الشَّ ْي َط ِان تُو َق ُد ِفي َق ْل ِب ا ْبنِ �آ َد َم َو �إِ َّن �َأ َح َدكُ ْم �إِ َذا غ‬ ‫َض َب ْاح َم َّر ْت َع ْي َنا ُه‬ ‫ض َف إِ� َّن ر ِْج َز‬ َ َ‫َو انْ َت َفخَ ْت �َأ ْو َد ُاج ُه َو َدخَ َل الشَّ ْي َطا ُن ِفي ِه َف إِ� َذا خ‬ َ ‫اف �َأ َح ُدكُ ْم َذلِكَ ِم ْن نَ ْف ِس ِه َف ْل َي ْل َز ِم ا ْل� َأ ْر‬ . َ‫الشَّ ْي َط ِان لَ َي ْذ َه ُب َع ْن ُه ِع ْن َد َذلِك‬

“Uistinu je srdžba žeravica šejtanova što u srcu čovjekovom plane, pa zaista kada se neko od vas rasrdi, oči mu pocrvene, a žile vratne mu nabreknu, te šejtan u njega uđe. Pa kad god se neko od vas uplaši da će ga to spopasti, neka na zemlju prione, jer uistinu će tada šejtanska pogan iz njeg iščeznuti.”331

Ključ svakog zla Imam Riza, mir neka je s njim, rekao je: “Srdžba je ključ zla svakog.”332

.‫اح كُ ِّل شَ ر‬ ُ ‫الْغ ََض ُب ِم ْف َت‬

Ne srdi se! Budući da je srdžba ključ svakog zlog i nevaljalog djela, onaj ko se uspije savladati i ne rasrditi se, sačuvat će se svih smutnji i svake štete, primjereno predaji u kojoj se kaže: Fehrest-e mouzui-je Gurer, str. 292. Džami’u-s-se’adat, Bejrut, sv. 1, str. 288; Usul-e Kafi, sv. 2, str. 304. 331 Džami’u-s-se’adat, Bejrut, sv. 1, str. 288; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 7, str. 267; Usul-e Kafi, sv. 2, str. 304. 332 Miškatu-l-envar, str. 307; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 70, str. 274; Usul-e Kafi, sv. 2, str. 303. 329 330

223

‫ َيا َر ُسو َل اللَّ ِه َعلِّ ْم ِني َقا َل ا ْذ َه ْب َو َلا َتغ َْض ْب َفقَا َل ال َّر ُج ُل َق ْد‬،‫ صلى الله عليه و �آله و سلم‬،‫َقا َل َر ُج ٌل لِل َّن ِب ِّي‬ ‫َاح ُه‬ َ ‫س ِسل‬ َ ‫السل‬ ِّ ‫ا ْك َت َف ْي ُت بِ َذا َك َف َم َضى �إِلَى �َأ ْه ِل ِه َف إِ� َذا َب ْي َن َق ْو ِم ِه َح ْر ٌب َق ْد َقا ُموا ُصفُوفاً َو لَ ِب ُسوا‬ َ ‫َاح َف َل َّما َر�َأى َذلِكَ لَ ِب‬ ِ ‫ثُ َّم َقا َم َم َع ُه ْم ثُ َّم َذك ََر َق ْو َل َر ُس‬ ‫َاح ثُ َّم َج َاء َي ْم ِشي‬ َ ‫السل‬ ِّ ‫ َلا َتغ َْض ْب َف َر َمى‬،‫ صلى الله عليه و �آله و سلم‬،‫ول اللَّ ِه‬ ‫س ِفي ِه �َأ َث ٌر َف َع َل َّي ِفي‬ َ ‫�إِلَى الْ َق ْو ِم الَّ ِذ َين ُه ْم َع ُد ُّو َق ْو ِم ِه َفقَا َل َيا َه ُؤ َلا ِء َما كَان َْت لَ ُك ْم ِم ْن ِج َر َاح ٍة �َأ ْو َقتْلٍ �َأ ْو َض ْر ٍب لَ ْي‬ .‫اص َط َل َح الْ َق ْو ُم َو َذ َه َب الْغ ََض ُب‬ ْ ‫َمالِي �َأنَا �ُأ ِوفي ُك ُمو ُه َفقَا َل الْ َق ْو ُم َف َما كَا َن َف ُه َو لَ ُك ْم ن َْح ُن �َأ ْولَى بِ َذلِكَ ِم ْن ُك ْم َقا َل َف‬

“Neki čovjek se obrati Poslaniku Božijem, s.a.v.a. riječima: 'Poduči me nečemu!' On mu reče: 'Idi i ne srdi se!' 'Zaista mi je to dovoljno', reče čovjek i vrati se svome plemenu, kad tamo oni krenuli u borbu. Postrojili se svi u redove i uzeli oružje, pa kad on to vidje, uze oružje te krenu s njima. U tom se sjeti riječi Poslanika Božijeg, s.a.v.a.: 'Ne srdi se!', te baci oružje. Zatim ode do plemena koje je bilo neprijatelj plemenu njegovom, te im reče: 'O ljudi, za šta god pravo svoje tražili, bilo za ranjavanje, ubistvo ili udarac koji nije ostavio traga, ja ću vam ga iz imetka svoga isplatiti.' Oni mu na to uzvratiše: 'Zadržite to što smo vam tražili, zaista mi smo za to spremniji od vas!' Potom se izmiriše, i srdžbe nestade.”333

Uglavnom, kada se na nekoga naljuti, čovjek ne treba zbog potištenosti svoga srca ogovarati niti klevetati suprotnu stranu, budući da će onaj ko ne bude vjernik počiniti i mnoge druge grijehe kada se rasrdi. Imam Bakir, mir neka je s njim, u jednoj predaji kaže:

.‫ف الْ ُم ْح َص َن َة‬ ُ ‫س الَّ ِتي َح َّر َم اللَّ ُه َو َي ْق ِذ‬ َ ‫�َأ ُّي شَ ْ‏ي ٍء �َأشَ ُّد ِم َن الْغ ََض ِب �إِ َّن ال َّر ُج َل لَ َيغ َْض ُب َف َي ْق ُت ُل ال َّن ْف‬

“Ima li išta gore od srdžbe? Uistinu će čovjek kada se rasrdi ubiti nedužnoga i obijediti žene krjeposne.”334

Potisnuti srdžbu najbolji je lijek Kao što smo već o pogodnim posljedicama srdžbe kazali, nesavladavanje srdžbe često dovodi činjenja drugih zlodjela i grijeha, koje se poslije neće moći ispraviti. Kada se vatra srdžbe rasplamsa, da bi umirio svoj bijes i razvezao sa svoga srca čvor koji ga steže, srditi čovjek neće prezati ni od čega i bit će u stanju posegnuti za sljedećim sredstvima: psovanjem, ogovaranjem, objeđivanjem, laganjem, izmišljanjem, vrijeđanjem, ponižavanjem, udaranjem, ranjavanjem, i tome sličnim. Posve je očito da onaj ko ovim sredstvima bude umirivao svoju srdžbu, u svome biću će potpaliti džehen nemsku vatru, u kojoj će gorjeti i u kojoj će uništen biti. Usul-e Kafi, sv. 2, str. 304; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 70, str. 277. Džami’u-s-se’adat, Nedžef, sv. 1, str. 288; Usul-e Kafi, sv. 2, str. 303.

333 334

224

Čovjek tada misli kako je naljutio svoga suparnika i da tek tada može biti na miru, ali Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

.‫الْغ ََض ُب نَا ٌر ُمو َق َد ٌة َم ْن َك َظ َم ُه �َأ ْط َف�َأ َها َو َم ْن �َأ ْط َل َق ُه كَا َن �َأ َّو َل ُم ْح َتر ٍِق بِ َها‬

“Srdžba je vatra rasplamsana – ko je priguši, ugasit će je, a ko je raspiri, bit će prvi koji će u njoj izgorjeti.”335 Dželaludin Rumi pjeva: Kad u srcim’ vatru srdžbe palio si, džehennemske vatre izvor postao si. Pošto vatra tvoja ljude sagaraše, Paljevinu ljudi sobom izrodiše. Vatra tvoja hoće druge ljude spalit’, A iz nje će Vatra na ljude se svalit’. One r’ječi tvoje – škorpije i zmije, Za rep će te ščepat’, spasa od njih nije. (Mesnevija, III, str. 292)

Stoga, čovjek se u srdžbi i bijesu treba savladati, ne smije govoriti neistinu, niti dovoditi u opasnost ličnost i čast drugih, niti narušavati njihov ugled i položaj u društvu. Mada je to veoma teško, ipak, onaj ko je odlučan, može se savladati i obuzdati svoju srdžbu, a put kojim to može postići je put vjerovanja i bogobojaznosti. Jer onaj ko vjeruje u Boga i Sudnji dan i čije srce je obasjano svjetlom vjerovanja, bit će u stanju upravo tim svjetlom ugasiti vatru srdžbe. Srdžba vatre pakla ova srdžba ti je. Pakao svoj gasi, jer on klopka ti je. Ugušit tu vatru samo Svjetlo može, “Nur Tvoj vatru gasi, zahvalni smo Bože!” Ako si bez Svjetla, blagosti se uči, Vatra ti je živa u pepelu čuči. To samo je maska... pretvaranje, pazi! Tu vatru ti samo Svjetlo vjere gasi. Tek kad Svjetlo vjere vidiš, ti se smiri, Jer će vatra skrita nekad da proviri. (Mesnevija, III, str. 553 i 554.)

Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

.‫َم ْن َك َظ َم َغ ْيظاً َو ُه َو َي ْق ِد ُر َع َلى �إِ ْم َضائِ ِه َحشَ ا اللَّ ُه َق ْل َب ُه �َأ ْمناً َو �إِي َماناً َي ْو َم الْ ِق َيا َم ِة‬ Mustedreku-l-vesa’il, sv. 2, str. 326; Fehrest-e mouzu’i-je Gurer, str. 292.

335

225

“Onome ko bijes priguši a u mogućnosti je ispoljiti ga, Bog će srce ispuniti osjećanjem bezbjednosti i spokoja na Danu sudnjem.”336 A rekao je i sljedeće:

.‫َما ِم ْن ُج ْر َع ٍة َي َت َج َّر ُع َها ا ْلانسان �َأعظم عند اللَّ ِه ِم ْن ُج ْر َع ِة َغ ْي ٍظ ِفي اللَّ ِه‬

“Nijedan gutljaj koji čovjek ispije nije kod Boga vrjedniji od gutljaja srdžbe koji u ime Boga proguta.”337

Dakle, jedan od uzroka ogovaranja je i srdžba; stoga, onaj ko se na nekoga rasrdi, ne smije ogovarati tu osobu želeći joj se tako osvetiti, jer to samo po sebi predstavlja novi grijeh. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

ِ ‫لا َي ْح ِم َل َّنكَ الْ َح َن ُق َع َلى ا ْق ِت َر‬ . َ‫اف ال�إ ْث ِم َف َتشْ ِف َي غَي َظكَ َو ت ُْس ِق َم ِدي َنك‬

“Neka te bijes nipošto ne nagna da grijeh počiniš, pa da srdžbu svoju izliječiš, a vjeru svoju bolešću zaraziš.”338

A konačno odredište onih koje srdžba njihova na činjenje grijeha bude nagnala bit će Džehennem, kao što u jednoj predaji od Poslanika, s.a.v.a. stoji:

.‫�إِ َّن لِ َج َه َّن َم َبا ًبا لا َي ْدخُ لُ َها �إِ َّلا َم ْن شَ فَى غَي ُظ ُه بِ َم ْع ِصي ِة الل ِه َت َعالَى‬ “Uistinu, u Džehennemu postoje vrata kroz koja će ulaziti samo oni koju budu srdžbu svoju zadovoljavali neposluhom prema Bogu Uzvišenom.”339 Prema tome, kad god se rasrdimo trebamo se sjetiti Boga Uzvišenog i Svemoćnog, te otjeloviti pred sobom ljudsku ličnost i plemenitost, kako svoju vlastitu, tako i onu našeg brata po vjeri, a onda se, bez imalo oklijevanja, udaljiti sa mjesta gdje nas je srdžba obuzela i brže-bolje promijeniti svoje stanje: ukoliko stojimo, trebamo sjesti na tlo; ukoliko sjedimo, trebamo ustati i otići nekoliko koraka dalje tražeći od Boga oprost, te sjećajući Ga se i govoreći: La havle ve la kuvvete illa billah – umiriti svoje srce. Potom još malo promisliti i od Boga Uzvišenog pomoć zatražiti, te potražiti utočište u namazu i strpljenju, jer Bog kaže: َ َّ َ ْ‫ْ َ ُ ْ َّ ر‬ ‫الصال ِة‬ ‫بو‬ ِ ‫است ِعينوا بِالص‬ ...Tražite pomoći u strpljenju i namazu... (El-Bekare, 153) Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 7, str. 110. Mudžazatu-n-nebevijje, str. 112. 338 Šerh Nehdžu-l-belage, Ibn Ebi-l-Hadid, Egipat, sv. 20, str. 328. 339 Ihja’ ‘ulumi-d-din, Bejrut, sv. 3, str. 149. 336 337

226

SADRŽAJ

Predgovor ................................................................................................................... 5 Definicija morala ................................................................................................... 6 Etika sa različitih stanovišta . ............................................................................... 8 Vrijednosno stanovište u praktičnoj etici ........................................................... 9 Zaključak .............................................................................................................. 10 Nagoni koji ne poznaju granice ......................................................................... 12 Potrebna napomena ............................................................................................. 13 Dovođenje nagona u ravnotežu ......................................................................... 14 Zaključak .............................................................................................................. 21 Uloga morala u postupku uravnoteženja nagona ............................................ 23 Dovođenje nagona u ravnotežu – da, gušenje – ne ........................................ 24 Oslanjanje na Kur’an i sunet . ............................................................................ 28 Uvod . .............................................................................................................................. 29 Metodologija djela . ............................................................................................. 29 Početne tačke . ...................................................................................................... 33 1. Spoznaja sebe i spoznaja Boga (Samospoznaja) ............................ 35 Važna napomena .................................................................................................. 37 Predaje o samospoznaji ...................................................................................... 38 2. Samosvijest i osjećanje odgovornosti (Budnost) ..................... 42 3. Svijest o Bogu (Prisjećanje) ...................................................................... 45 4. Putovanje obzorjima i dušama (Razmišljanje i promišljanje) ................................................................. 47 5. Ljubav i mržnja (Duhovno prijateljevanje i odricanje) ............................................. 50 Polazna tačka . ...................................................................................................... 53 Vjerovanje i znanje . ............................................................................................ 54 Znanje upotpunjuje vjerovanje .......................................................................... 55 Uzajamna povezanost ......................................................................................... 56 Privlačnost i odbojnost ....................................................................................... 58 Duhovno prijateljevanje i odricanje . ................................................................ 58

6. Poznavanje zakona i propisa .................................................................... 62 7. Odabiranje iskrenog prijatelja i klonjenje loših ljudi ................................................................................... 64 8. Klonjenje harama (Udaljavanje od grijeha i nepokornosti) ........................................ 66 Čuvanje trbuha i krila od zabranjenog ............................................................. 68 Veliki i mali grijesi .............................................................................................. 70 Odvratnost čina i odvratnost počinioca ............................................................ 72 Nesretan kraj istrajnosti u grijehu ..................................................................... 76 Mjerilo veličine grijeha ...................................................................................... 77 Grijesi i štete koje nanosi jezik ................................................................. 81 Blagodati govora . ................................................................................................ 82 Govor sa stanovišta jezika . ................................................................................ 83 Povoljna i nepovoljna dimenzija jezika ........................................................... 85 Govor – najbolje služenje Bogu i najgori grijeh ............................................. 85 Nekoliko napomena o šutnji .............................................................................. 89 Obilježje istraživača ............................................................................................ 90 Zaključak rasprave .............................................................................................. 94 Odgovornosti jezika ............................................................................................ 94 Ogovaranje ........................................................................................................... 95 Ogovaranje u terminologiji islamskih pravnika . ............................................ 95 Ogovaranje sa stanovišta Kur’ana .................................................................... 98 Ogovaranje sa stanovišta predaja ...................................................................... 99 Kaljanje časti muslimana gore je od uzimanja kamate ................................100 Ogovaranje je gore od bluda ............................................................................100 Ogovaranje je poput jedenja mesa umrlog ....................................................100 Uništavanje dobrih djela ...................................................................................102 Ogovarač je izvan Božijeg pokroviteljstva . ..................................................103 Ogovaranje uništava čovjekovu vjeru ............................................................103 Kazna za ogovaranje .........................................................................................104 Ogovaranje i umanjivanje vrijednosti robovanja Bogu ...............................104 Ogovaranje sprječava prihvatanje dobrih djela . ...........................................105 Ogovarač je lišen Dženneta . ............................................................................105 Ogovarač nije zakonito rođeno dijete .............................................................105 Ogovarač nije vjernik . ......................................................................................106 Vrste ogovaranja ................................................................................................106 Zabranjeno je slušati ogovaranje . ...................................................................107 Zabrana slušanja ogovaranja u predajama .....................................................108 Odgovornost za sluh . ........................................................................................108 Odbacivanje ogovaranja i ustajanje u odbranu brata muslimana ...............110 Povoljni učinci suprotstavljanja ogovaranju ................................................. 111

Nepovoljni učinci nesuprotstavljanja ogovaranju ........................................112 Izvor ogovaranja ................................................................................................113 Loše mišljenje i uhođenje . ...............................................................................113 Načelo ispravnosti .............................................................................................118 Predaje o lošem mišljenju i njegovim ružnim posljedicama . .....................120 Štete koje loše mišljenje nanosi pojedincu ....................................................120 Štete koje loše mišljenje nanosi društvu ........................................................121 Duhovne štete lošeg mišljenja .........................................................................121 Loše mišljenje – najgori grijeh i najružnije nasilje ......................................122 Neophodnost predostrožnosti i pomnog razmatranja u važnim stvarima .......125 Način liječenja ogovaranja ...............................................................................127 Najveća mana .....................................................................................................129 Najgori ljudi .......................................................................................................129 1. Slaganje s prijateljima ..................................................................................132 2. Pravdanje sebe ...............................................................................................134 3. Hvalisanje .......................................................................................................135 Hvalisanje sa gledišta Kur’ana ........................................................................136 Hvalisanje u predajama ....................................................................................136 4. Zavist . .............................................................................................................138 5. Ismijavanje i izrugivanje ..............................................................................139 Izlaganje djela ....................................................................................................139 6. Prividno izražavanje saosjećanja i sažaljenja ...........................................141 Izuzetni slučajevi ogovaranja ..........................................................................141 1. Traženje pravde .............................................................................................142 2. Traženje pomoći radi sprječavanja ružnih djela .......................................145 3. Traženje stava islamskog vjerozakona u vezi s nekim pitanjima ..........146 4. Ogovaranje u svrhu opominjanja ................................................................147 5. Poznati nadimak ............................................................................................147 6. Ogovaranje prilikom savjetovanja . ............................................................148 7. Ogovaranje novotara . ...................................................................................148 8. Ogovaranje razvratnika koji javno griješi .................................................149 Iskupljenje za ogovaranje .................................................................................151 Vraćanje na glavnu raspravu ............................................................................153 Uvjeti za prihvatanje pokajanja .......................................................................154 Mišljenje islamskih pravnika ...........................................................................156 Upoređivanje predaja ........................................................................................157 Primjer slaganja .................................................................................................158 Dopuštanje ogovaranja .....................................................................................158 Izgovor gori od grijeha .....................................................................................159 Predaje o potvori . ..............................................................................................160 Očiti grijeh ..........................................................................................................160 Otklanjanje i traženje nedostataka ...................................................161 Moralna obaveza . ..............................................................................................163 Skrivanje nedostataka je prevara . ...................................................................165

Otklanjati mane – da, tražiti ih – ne . ..............................................................165 Zle posljedice traženja nedostataka ................................................................167 Traženje nedostataka i nevjerovanje ...............................................................167 Bolna patnja . ......................................................................................................168 Način borbe protiv širenja nepodopština .......................................................169 Zaključak rasprave ............................................................................................171 Laž ............................................................................................................................171 Laž sa kur’anskog stanovišta ...........................................................................180 Laž sa gledišta predaja ......................................................................................184 Laž je odmah iza pripisivanja Bogu druga ....................................................185 Laž – ključ svih grijeha ....................................................................................185 Laž je gora od opojnog pića .............................................................................185 Laž razara vjerovanje ........................................................................................185 Laž i sramota ......................................................................................................186 Laž nije u saglasju sa vjerovanjem .................................................................186 Lažljivac je prognan iz okrilja Božije milosti ...............................................186 Lažljivac zaslužuje prokletstvo meleka .........................................................186 Laž je znak licemjerstva ...................................................................................187 Laž je najgora kamata .......................................................................................187 Laž je najgora bolest .........................................................................................187 Lišenost noćnog namaza . .................................................................................187 Čovjekova opskrba u odnosu na laž ...............................................................188 Laž donosi zaboravnost ....................................................................................188 Sažetak rasprave ................................................................................................188 Zaključak rasprave ............................................................................................189 Slučajevi kada je laganje dozvoljeno . ............................................................191 1. Slučaj nužde ...................................................................................................192 2. Popravljanje odnosa među ljudima ............................................................194 3. Varka i obmana u ratu ...................................................................................195 4. Obećanje porodici i supruzi .........................................................................196 Prenošenje tuđih riječi . ...............................................................................198 Konačnica prenosioca tuđih riječi sa kur’anskog stanovišta ......................199 Prenošenje tuđih riječi sa gledišta predaja .....................................................200 Još nekoliko stvari o lošim posljedicama prenošenja tuđih riječi ..............203 Poticaji na prenošenje tuđih riječi ...................................................................204 Šta treba činiti? ..................................................................................................205 Ismijavanje i izrugivanje ..............................................................................206 Položaj vjernika kod Boga ...............................................................................208 Čast vjernika veća je od svetosti Kabe ...........................................................209 Loše posljedice ismijavanja i izrugivanja ......................................................210 Sutra će biti red na vjernike da se smiju ........................................................211 Loši gubici ismijavanja sa gledišta predaja ...................................................213 Zaključak rasprave ............................................................................................214

Zavist ......................................................................................................................214 Pojmovno određenje zavisti .............................................................................215 Zavist u kur’anskim ajetima ............................................................................215 Zavist u predajama ............................................................................................216 Srdžba ....................................................................................................................222 Zle posljedice srdžbe . .......................................................................................223 Ključ svakog zla ................................................................................................223 Ne srdi se! ...........................................................................................................223 Potisnuti srdžbu najbolji je lijek ......................................................................224

KORACI KA SAMOIZGRADNJI Izdavač Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini Za izdavača Akbar eydi Redaktura prijevoda Mustafa Kamali Lektura Munib Maglajlic Korektura Sabina Šišić DTP Mahir Sokolija Štampa Blicdruk

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo