Predgovor

Pet dana između japanskog napada na Pearl Harbor i trenutka u kojemu je Adolf Hitler objavio rat Sjedinjenim Državama bilo je jedno od najnapregnutijih i najneizvjesnijih razdoblja prve polovine 20. stoljeća. Dominantni narativ danas navodi da je iznenadni napad Japana neumoljivo doveo do izbijanja globalnog sukoba. Prema takvome gledanju na stvari, američko protivljenje i ratu na Pacifiku i ratu u Europi jednostavno se raspršilo 7. prosinca 1941. godine. Kao što je poslije, u jednoj opaski koja se često citira, ustvrdio odlučni protivnik intervencije senator Arthur Vandenberg: „Tog dana okončan je izolacionizam za sve realiste.“1 Pretpostavlja se da je ulazak Sjedinjenih Država u rat protiv Njemačke bio neizbježan od trenutka kada je Japan napao Pearl Harbor. Takav pogled poticao je ni manje ni više nego i svjedok iz prve ruke, Winston Churchill, koji će poslije govoriti kako je „spavao snom spašenih i zahvalnih“ nakon što je čuo vijesti o japanskome napadu. U memoarima će ustvrditi: „Upravo u tom trenutku shvatio sam da su Sjedinjene Države u ratu, do grla i do same smrti. A to je značilo da smo naposljetku ipak pobijedili!“2

Ipak, u to vrijeme Churchill potpuni ulazak Amerike u rat protiv Njemačke nije smatrao neupitnim. Niti je u tome bio usamljen. Širom svijeta političari i vojni stratezi nastojali su pojmiti što se doista dogodilo na Havajima i kamo bi takav razvoj događaja mogao voditi. Zapravo će trebati proći gotovo stotinu sati od Pearl

9

10 hitlerov američki gambit

Harbora da se situacija nekako razriješi – pet vrlo neugodnih i mučnih dana tijekom kojih je sudbina svijeta bila krajnje neizvjesna. Naposljetku je Hitler objavio rat Sjedinjenim Državama 11. prosinca, a ne Sjedinjene Države njemu. Među onima koji se sjećaju točnog redoslijeda događaja, ta se objava smatra Hitlerovom neobjašnjivom strateškom pogreškom koja je zapečatila sudbinu njegova režima. No Hitlerova je objava rata zapravo bila njegovo hotimično kockanje, pod utjecajem njegovih geopolitičkih kalkulacija, njegove procjene ravnoteže ljudstva i ratnog materijala kao i, iznad svega, njegove opsjednutosti Sjedinjenim Državama i njihovim globalnim utjecajem.

Svijet koji je osvanuo 12. prosinca 1941. godine tjedan dana ranije nije bio neizbježan, čak ni neposredno nakon napada na Pearl Harbor. Do prosinca 1941. godine Azija i Europa bile su poprište kataklizmičkih sukoba, no te su bitke bjesnjele širom euroazijskog kopna i na okolnim oceanima, u biti ograničene na zasebna područja ratovanja. Od napada na Pearl Harbor do Hitlerove objave rata Sjedinjenim Državama proteklo je pet dana tijekom kojih je odlučena sudbina tih nepovezanih bitaka, a sve vodeće sile bile su prisiljene prikloniti se jednoj od dviju strana.3 To razdoblje bilo je svojevrsni talionik, kotao u kojem se pripremao novi globalni poredak koji će drastično promijeniti tijek sukoba i odjeknuti i u vremenu još dugo nakon rata, uz neizravne posljedice koje osjećamo i dandanas.

Churchillovi postupci i opaske u tome presudnom razdoblju ukazuju na nelagodu i zabrinutost daleko više nego na slavodobitno olakšanje. Neposredno nakon što je doznao za novosti iz Pearl Harbora, Churchill je počeo hitno planirati putovanje u Washington. Kao što je izvijestio kralja Đuru VI., svim silama želio je osigurati da dotok pomoći iz Sjedinjenih Država, o kojem je ovisila britanska sposobnost sudjelovanja u borbama, „ne pati više nego što je, pribojavam se, neizbježno“.4 Njegov se strah pojačao kada su u noći 7. prosinca američka kopnena vojska i ratna

predgovor 11

mornarica prekinule sve oblike isporuke pomoći za obranu inozemnim vladama ne bi li osigurale dovoljnu opskrbljenost američkih snaga za ratovanje na području Tihog oceana. Britanski veleposlanik lord Halifax iz Washingtona je upozorio da Roosevelt baš i nije oduševljen mogućnošću posjeta. Američka javnost, rekao je Halifax, sada je usredotočena na Japan. Što je bilo još gore, mnogi Amerikanci i dalje nisu bili uvjereni da se Sjedinjene Države trebaju umiješati u dodatni sukob s njemačkim Reichom. Štoviše, sam je senator Vandenberg 8. prosinca u dnevnik napisao da su „neintervencionisti“, iako su sada spremni „pristati“ na rat s Japanom, i dalje čvrsto vezani uz „naše stavove“.5 Gotovo uopće nisu pokazivali znakove prihvaćanja širega ratnog sukoba.

Predsjednik Franklin Roosevelt bio je itekako svjestan raspoloženja u zemlji. Roosevelt je više od godine pomno educirao sunarodnjake o opasnosti koju predstavlja Hitlerova Njemačka. Sjedinjene Države proglasio je svojevrsnim „arsenalom demokracije“, koji Saveznicima, koji se bore protiv Hitlera, pruža onoliko pomoći koliko je politički moguće. I dok je Roosevelt davao prioritet Europi, pokazivao je razmjerno manje zabrinutosti za japanske težnje na Pacifiku. No sada, 7. prosinca 1941., Sjedinjene Države našle su se u ratu, ali ne u ratu s nacističkom Njemačkom, kojem je Roosevelt posvetio velik dio američkih resursa, nego s carskim Japanom. Trenutačna objava rata Hitleru bila je silno velik politički rizik u doba kada su pozornost i gnjev cijele zemlje bili usmjereni prema Japanu.

Brzojavi iz Berlina za Tokio, koje su presretali i dekodirali američki obavještajci, ukazivali su na to da će se Njemačka pridružiti svakome obliku rata koji Japan povede protiv Sjedinjenih Država, no Hitlerovo ponašanje nije bilo toliko jednostavno predvidjeti. Kao što će poslije primijetiti autor Rooseveltovih govora Robert Sherwood, naciste je „čast vezivala za obećanja Japancima, no dotada nisu pokazali osobitu sklonost tome da takvi buržoasko-demokratski obziri utječu na njihovu predodžbu o vlastitim interesima“.6

12 hitlerov američki gambit

Ni japansko vodstvo nije bilo bitno uvjerenije u to da će Hitler održati riječ. Car Hirohito i ostali pripadnici japanske elite više su puta izrazili strah od toga da bi se Hitler, koji je Japance ranije opisao kao pripadnike drugorazredne rase, mogao pomiriti s ostalim „bjelačkim silama“ – „anglosaksonskim“ Sjedinjenim Državama i Britanskim Carstvom – te tako ostaviti Japan da se bori posve sam.7 U Berlinu je doista postojala poprilična ambivalentnost u vezi s time da se pomogne u rušenju „bjelačkog“ Britanskog Carstva iako je Hitler u posljednje vrijeme, kako je rat odmicao, sebe sve više prikazivao kao zaštitnika globalnih „obespravljenih“ od „anglosaksonskih“ „povlaštenih“.

Osim toga, Hitleru su savjetnici govorili da Njemačka, s obzirom na to da je Japan započeo sukob sa Sjedinjenim Državama te da ga Sjedinjene Države nisu napale, nema nikakvu obvezu poduprijeti tog saveznika svojom objavom rata. Njemačkome vođi njegovi su diplomati također govorili da je Roosevelt čvrsto nakanio izbjeći istodobno ratovanje na Tihom oceanu i Atlantiku te da nema namjeru objaviti rat Njemačkoj. Izbjegne li Njemačka formalno ratno stanje sa Sjedinjenim Državama, tada bi, uz američku pozornost usmjerenu na Japan, Velikoj Britaniji mogla biti uskraćena sva konkretna daljnja potpora iz Washingtona, te bi mogla ostati izolirana u borbi protiv sila Osovine na Atlantiku. Takva odvojenost borbe na dvjema stranama Njemačkoj bi lako mogla donijeti prednost u sukobu s Britancima i Sovjetima.

Moskvi je Pearl Harbor došao u vrijeme kada se činilo da se ratna sreća u sukobu s Njemačkom okreće. Taj je napad potvrdio izvještaje Staljinova glavnog špijuna Richarda Sorgea u Tokiju da Japanci namjeravaju napasti Anglo-Amerikance, a ne Sovjetski Savez. Napadom je opravdana i odluka da se velik dio Dalekoistočne armije preseli na zapad, radi sukoba s Nijemcima. Ipak, novosti o Pearl Harboru izazvale su duboku zabrinutost u Kremlju. Kao prvo, jer je napad značio dodatni pritisak Amerikanaca za objavu rata Japanu, čime bi Sovjetski Savez naposljetku ipak bio gurnut u

predgovor 13

rat na dvjema frontama. Kao drugo, jer su nove potrebe američkih oružanih snaga kao i oružanih snaga Britanskog Carstva u Aziji, koje su se nalazile u teškom položaju, vrlo lako mogle umanjiti dotok presudne vojne pomoći Sovjetskom Savezu.

Opći dojam pomutnje i nepredvidivosti dobro je opisao američki diplomat George Kennan, tada stacioniran u američkome veleposlanstvu u Berlinu. Budući da su nacisti već bili presjekli sve komunikacijske linije, Kennan i njegovi kolege mogli su samo nagađati o tome je li američko-njemački rat neizbježan i među sobom raspravljati o tome trebaju li spaliti diplomatske šifre i dokumente s kojih je skinuta oznaka tajnosti, kako ne bi pali u neprijateljske ruke. Kao što će se Kennan poslije prisjetiti: „Živjeli smo u nepodnošljivoj neizvjesnosti.“8

Dana 11. prosinca 1941. upravo je Hitler iz neugodnog položaja oslobodio Roosevelta, američke intervencioniste i Saveznike. Njegova objava rata Sjedinjenim Državama pretvorila je dva potencijalno odvojena sukoba u istinski svjetski rat. U gotovo svih ostalih najvažnijih svjetskih vođa napad na Pearl Harbor u početku je izazvao veliku pomutnju. Za Hitlera je to bio trenutak „ubilačke jasnoće i odlučnosti“.9 Užasne posljedice osjetili su ne samo vojnici i civili diljem svijeta nego i europski Židovi. Nacistički diktator bio je uvjeren da su američki predsjednik, međunarodni „plutokratski“ kapitalizam i „Židovi svijeta“ zajednički čvrsto naumili uništiti njega. Hitler je smatrao da su Židovi ne samo odgovorni za Rooseveltove postupke nego potencijalno i oružje koje bi se moglo upotrijebiti protiv njega. Pune tri godine Hitler je europske Židove eksplicitno držao kao taoce kako bi osigurao poželjno ponašanje Amerikanaca. Nadahnut tim zavjereničkim stavom o židovskome utjecaju širom svijeta, Hitler je bio uvjeren da bi prijetnja daljnjim nasiljem protiv europskih – a osobito srednjoeuropskih i

14 hitlerov američki gambit

zapadnoeuropskih – Židova odvratila njihova navodnog poslušnika, predsjednika Roosevelta, od izravnog miješanja u rat u Europi.

Dakako, Hitlerove genocidne težnje već su se barbarski i nesmiljeno iskazale i davno prije prosinca 1941. godine. Ubojstvo najmanje milijun uglavnom sovjetskih Židova bilo je dokaz njegovih dugoročnih namjera. Ali kada se 1941. godina približila svršetku, milijuni zapadnoeuropskih i srednjoeuropskih Židova i dalje su bili živi, iako u velikoj opasnosti. Nacistički vođe već su neko vrijeme raspravljali o njihovu sustavnom uništenju, ali o vremenu i tehničkim pojedinostima još nije bilo dogovora, a, što je bilo najvažnije, sam Führer još nije bio prenio završnu odluku stranačkome vodstvu. Nakon što je objavio rat Sjedinjenim Državama, Hitler će sudbinu preživljavanja europskih Židova nerazmrsivo vezati uz urušavanje američko-njemačkih odnosa. Kada je objavio rat Sjedinjenim Državama, izrekao je i smrtnu presudu Židovima iz zapadne i srednje Europe. Godine 1939. Hitler je iznio zloglasno upozorenje da će posljedica svjetskoga rata biti uništenje Židova. Tijekom sljedećih dviju godina više se puta pozivao na to svoje „proročanstvo“, koje je već po samoj prirodi, za nekoga s tako radikalno antisemitskim stavovima, na koncu bilo nalik na očekivanje koje se onda i samo ostvari. No tek nakon što je 11. prosinca 1941. objavio rat Sjedinjenim Državama, krenut će u cjelovito ostvarenje te apokaliptične vizije.

Iako je za Hitlera kocka bila bačena, situacija je u Washingtonu i Londonu i dalje bila vrlo neizvjesna. Početkom prosinca činilo se da se povijest nekako otvara, a taj dojam neizvjesnosti održao se i neposredno nakon Pearl Harbora. Ipak, s vremenom će se sudionici svojih iskustava sjećati onako kako je to oblikovao krajnji ishod. Sjećanja i priče počeli su odražavati krajnji, odlučni poraz sila Osovine koji su im nanijeli udruženi Saveznici. Iz te perspektive, pri pogledu unatrag, sudbina Osovine činila se neizbježnom, pa su se i neizvjesni događaji koji su do nje doveli činili neizbježnima.10 Ta napetost između određenosti i neodređenosti pravi je razlog zbog kojega je tih pet dana u prosincu toliko dramatično – i

predgovor 15

zbog kojega moramo izdvojiti te dane, sate i minute, okrenuti sat unatrag i približiti se istini tih trenutaka onako kako su proživljeni.

Moćne pripovijesti poput Churchillova „sna spašenih“ iskrivile su naše sjećanje na to razdoblje, ali povijest se pisala iznova čak i prije samog završetka 1941. godine. Dani su bili važni. Primjerice, Rooseveltov stručnjak za ispitivanje javnoga mnijenja od najvećeg povjerenja Hadley Cantril, na kojeg se predsjednik oslanjao kako bi što bolje procijenio javno mnijenje prije nego što se upusti u bilo kakvu veću odluku, također će dati doprinos dojmu da je američka objava rata Njemačkoj neizbježna odmah nakon napada na Pearl Harbor. U istraživanju javnog mišljenja u Americi u vezi s Drugim svjetskim ratom, Cantril će reproducirati anketu, navodno od 10. prosinca 1941. godine, prema kojoj je nevjerojatnih 90 posto ispitanika bilo za to da Roosevelt od Kongresa zatraži objavu rata Njemačkoj, ali i Japanu.11 Povjesničari se pozivaju na tu anketu kao na dokaz o tome da je američka javnost bila posve riješila pitanje ulaska u rat s Njemačkom neposredno nakon napada na Pearl Harbor te da je Rooseveltova objava rata bila neizbježna, bez obzira na Hitlerove postupke.12 Ipak, Cantrilov prikaz datuma provođenja ankete navodio je na pogrešan zaključak. Anketno pitanje finalizirano je 10. prosinca, ali je Amerikancima zapravo postavljeno dva dana poslije. Odnosno, pitanje je postavljeno dan nakon što je Hitler objavio rat Sjedinjenim Državama. Odlučan potvrdan odgovor stoga nimalo ne čudi. Amerikanci ispitani u vezi s tim pitanjem između 12. i 17. prosinca u biti su samo potvrdili ono što je njihova vlada već učinila reagirajući na Hitlerovu objavu rata 11. prosinca recipročnom američkom objavom rata toga istog dana.13

Tijekom pet presudnih dana, dok su satovi otkucavali sekunde u kabinetima i ratnim stožerima širom svijeta, glavni vođe u mislima su se neizbježno vraćali na posljednji veliki sukob, koji su mnogi iskusili i osobno, bilo kao vojnici bilo kao državnici. Kako bi se istinski pojmio pogled na svijet tih ljudi u to vrijeme, prvo moramo shvatiti kako se globalna strateška slika razvijala tijekom gotovo

16 hitlerov američki gambit

cijele četvrtine stoljeća od Prvoga svjetskog rata i načine na koje su ti moćni pojedinci iskusili tu tranziciju i kako su joj pridonijeli. Stoga počinjemo od prikaza pojave anglo-američke svjetske hegemonije, kojoj su se žestoko opirali samoproglašeni obespravljeni ili „potlačeni“ međunarodnog sustava: carski Japan, Italija – još jedan fašistički režim u Europi koji je širenje teritorija smatrao smjerom koji vodi do statusa velike sile – i, iznad sviju, Treći Reich.

Naša priča nakon toga po fokusu postaje uvelike metropolitanska, koncentrira se ne samo na vojne fronte nego i na to kako se izvještavalo o političkim intrigama i prijelomnim vijestima te kako su ih primali vođe, mediji, vojska, ali i šira javnost u vodećim prijestolnicama širom svijeta. Pritom se oslanjamo na širok raspon često zanemarenih izvora, osobito njemačkih, britanskih i američkih, s obzirom na to da su te tri sile u središtu naše priče. Osobito je važna korespondencija njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, zatim dokumenti onih koji su bili odgovorni za nabavku i distribuciju američke vojne pomoći s obiju strana Atlantika, a koji, iako su uglavnom zanemareni u ostalim analizama te presudne faze, otkrivaju potencijalno kobnu prijetnju koju je novi američko-japanski rat predstavljao za ključnu obrambenu potporu Velikoj Britaniji i SSSR-u, potom dokumenti Rooseveltovih domaćih političkih protivnika te spisi vodećih Amerikanaca u Njemačkoj i Italiji koji su, više od većine ostalih, iskusili „nepodnošljivu neizvjesnost“ tih presudnih dana. Oslanjamo se i na dnevnike, memoare, novinske izvještaje kao i druge prikaze pojedinaca iz svih vodećih zaraćenih zemalja, kako bismo pokazali kako su događaje u tih pet dana vidjeli i doživljavali obični ljudi diljem svijeta.

Još ponajviše od svega, ova knjiga naglašava i pokazuje neizvjesnost tih pet ključnih dana u globalnoj povijesti. Riječ je o prvoj studiji koja se bavi tim presudnim razdobljem toliko opširno i podrobno.14 Umjesto da se priklonimo geografskome pristupu, nudimo prikaz tih dana iz sata u sat, ponekad i iz minute u minutu, u sklopu istinski globalnog i neprekinutog narativa. Sudbina svijeta

predgovor 17

ovisila je o odlukama donesenima u više zemalja, ali između 7. i 11. prosinca Velika Britanija bila je jedina sila koja je ratovala i na Atlantiku i na Pacifiku. Stoga svaki dan počinje u ponoć u Londonu, kada je već 1 iza ponoći u Berlinu i Rimu, 2 iza ponoći u Moskvi i 8 ujutro u Tokiju, ali još uvijek 6 poslijepodne prethodnoga dana u Washingtonu. Takav postupni pristup omogućuje nam da rekonstruiramo dramatičnost i složenost događaja kako su se odvijali, sekvencijski i ponekad istovremeno, na četirima kontinentima i u barem šest-sedam vremenskih zona. To što se odigralo tijekom tih pet dana bilo je dalekosežnije od svih kriza u diplomatskoj povijesti 20. stoljeća jer je drugi veliki sukob tog stoljeća pretvorilo u rat koji je bio i razorniji i globalno sveobuhvatniji od Prvoga svjetskog rata. Suprotstavljajući se dominantno determinističkome tumačenju ove ključne prekretnice u Drugome svjetskom ratu, naša knjiga otkriva objašnjenja za nešto što će se pokazati najvećom Hitlerovom strateškom pogreškom i nudi nov pogled na pozadinu američkog uspona do statusa svjetske sile.