1. Ishodišta: Anglo-američka hegemonija i njezini neprijatelji

1 ISHODIŠTA

Anglo-američka hegemonija i njezini neprijatelji

Dana 11. prosinca 1941. godine Adolf Hitler izašao je pred njemački Reichstag. Protekla su četiri dana otkako je Japan izveo razoran napad na Pearl Harbor kao i pokrenuo niz napada na američke i britanske posjede širom Azije. Japan je sada bio u ratu i s Britanskim Carstvom i sa Sjedinjenim Državama. Kad je bila riječ o ostalim silama Osovine, Njemačkoj i Italiji, puno toga još nije bilo riješeno. Azijski i europski sukob još nisu bili posve povezani. Sjedinjene Države bile su jedna od zaraćenih strana u prvome sukobu, ali formalno ne i u drugome. Trojni pakt između Njemačke, Italije i Japana obvezivao je svaku od tih zemalja da u slučaju napada priskoči u pomoć ostalima, no kao što je bilo jasno ostalim svjetskim silama, taj pakt nije zahtijevao ništa ako su te zemlje bile agresor. Sati su se pretvarali u dane, a svijet je čekao da vidi kako će reagirati Hitler. Kada je Hitler počeo govoriti, nitko od njegovih najbliskijih suradnika od povjerenja nije mogao biti posve siguran u to što će točno reći ni kakve će biti posljedice. Nakon što je neko vrijeme raspredao o stanju na različitim frontama, Führer je došao i do Amerike. Na početku je ustvrdio da nema razloga da između Njemačke i Sjedinjenih Država, koje su rasno bliske i nemaju suprotstavljene nacionalne interese, postoje neka neslaganja i sukobi. Unatoč tome, ustvrdio je, Washington je 1917. izveo ničim izazvan napad na Njemački Reich, a sada se to sprema ponoviti. Hitler je

19

20 hitlerov američki gambit

ustvrdio da je američki predsjednik tijekom toga prvog sukoba, Woodrow Wilson, bio pod utjecajem „skupine izravno zainteresiranih financijera“ koji su se nadali „povećanju posla“. Jad i sramota koje je Njemački narod trpio nakon poraza u Prvome svjetskom ratu prvenstveno su bili plod krivnje Wilsona i te njegove mračne klike. Iako Hitler o tome tom prilikom nije govorio, ta je kataklizma bila odlučna prekretnica u njegovu životu, a njegov je prvi susret s Amerikancima na bojišnici neizbrisivo oblikovao njegove stavove.1

Sada kada je ponovno postojala mogućnost otvorenoga sukoba sa Sjedinjenim Državama, Hitler se potužio Reichstagu: „Zašto Sjedinjene Države sada imaju još jednog predsjednika koji smatra da mu je jedina zadaća protunjemačko raspoloženje pojačavati do razine rata?“ Za Hitlera je odgovor bio vrlo jednostavan: „Činjenica je da je dva sukoba između Njemačke i SAD-a nadahnula ista sila i da su ih prouzročila dvojica ljudi iz SAD-a – Wilson i Roosevelt.“2 A ta „sila“ koju je spomenuo Hitler bio je židovski svijet međunarodnih financija, za koji je tvrdio da je ponovno na djelu, da manipulira aktualnim predsjednikom Franklinom Delanom Rooseveltom kako bi krenuo Wilsonovim stopama. Iako je wilhelmovski Reich udarac čekao pasivno, Hitler se zarekao da će udariti prvi te je najavio početak otvorenoga neprijateljstva prema Sjedinjenim Državama. Tek sada rat će prerasti u istinski svjetski rat.

Tada je već proteklo gotovo dvadeset pet godina otkako je Amerika intervencijom preokrenula tijek nekog velikog međunarodnog sukoba. I dok je Veliki rat zahvaćao Europu, predsjednik Wilson gotovo je tri godine ulagao sve snage ne bi li njegova zemlja ostala izvan tog sukoba. Godine 1915. uspio je ishoditi njemačko obećanje da će prekinuti s agresivnom podmorničkom ofenzivom na Atlantiku. Ipak, u siječnju 1917. – kada se već činilo da bi saveznička

ishodišta 21

blokada mogla prisiliti Njemačku na poslušnost i kada su se savezničke vojske u borbi protiv Nijemaca koristile streljivom američkih proizvođača – berlinska vlada pod nadzorom vojske objavila je ponovno pokretanje neograničenoga podmorničkog ratovanja. Čak ni tada Wilson nije odmah objavio rat. Neintervencionističko raspoloženje i dalje je bilo snažno, osobito na američkome Srednjem zapadu, i Wilson se pribojavao da bi u rat mogao povesti podijeljenu zemlju. Ipak, nakon presretanja Zimmermannova brzojava, u kojem je njemački ministar vanjskih poslova u slučaju američko-njemačkog rata predložio savezništvo s Meksikom kao i potapanje američkih plovila njemačkim podmornicama, neodlučni Wilson zaključio je da više nema izbora. U travnju 1917. uveo je Sjedinjene Države u rat „kako bi se u svijetu nesmetano mogla razvijati demokracija“ te je pritom uveo pravu revoluciju u međunarodnu politiku.3

Početkom Prvoga svjetskog rata Sjedinjene Države nisu imale konkurenciju u ulozi najmoćnije industrijske zemlje na svijetu te su proizvodile daleko više ugljena i nafte nego ijedna druga zemlja, trećinu industrijskih proizvoda u svijetu kao i petinu globalnoga ekonomskog proizvoda. Ratna mornarica SAD-a bila je treća po veličini na svijetu i premda je kopnena vojska i dalje bila mala, čak i po mjerilima kakve europske zemlje srednje veličine, potencijal joj je bio silno velik. U vrijeme kada se proizvodnja čelika smatrala glavnim indikatorom potencijalnih vojnih kapaciteta, Amerika je proizvodila gotovo jednako koliko i sljedeće četiri zemlje na ljestvici zajedno.4 Kao što se prisjetio Winston Churchill, njegov tadašnji kolega iz kabineta, ministar vanjskih poslova sir Edward Grey, usporedio je predratno američko gospodarstvo s „divovskim parnim kotlom. Kad se pod njim jednom zapali vatra, nema granica snazi koju može stvoriti.“5

Nakon što je Amerika ušla u rat, industrijska i vojna proizvodnja doživjela je velik skok. Ojačani snagom američke pomoći, Saveznici su napokon prisilili Njemačku na to da u studenome 1918. zatraži mir. Među vodećim silama, osim Japana, jedino su Sjedinjene

22 hitlerov američki gambit

Države iz sukoba izašle neusporedivo snažnije. Rat je označio propast Njemačkog, Ruskog, Austro-Ugarskog i Osmanskog Carstva. Iako na pobjedničkoj strani, Velika Britanija i Francuska pretrpjele su velike gubitke.6 Sjedinjene Države sad su imale ekonomsku moć neviđenih razmjera u povijesti svijeta te su prvi put vojno intervenirale kako bi pomogle u određivanju događaja na europskome kontinentu.7 Činilo se da bi američki predsjednik mogao oblikovati novi svjetski poredak, konstruiran oko Lige naroda i na temeljima načela otvorene diplomacije, nacionalnog samoodređenja, kontrole naoružanja, slobode mora i liberalnoga trgovinskog poretka.8

Rat je oslobodio duh američke moći, ali političke pukotine brzo su ukazale na njezina ograničenja. Nakon što je bio prisiljen dati ustupke na Pariškoj mirovnoj konferenciji kako bi osigurao pristanak Saveznika na Versajski mirovni ugovor i Povelju Lige naroda, pokazalo se da Wilson nije u stanju uvjeriti republikanski Kongres da ratificira taj sporazum i pristupi novoj međunarodnoj organizaciji. Republikanske vlade koje su upravljale američkom diplomacijom tijekom sljedećih dvanaest godina odabrale su suzdržaniju međunarodnu ulogu. I premda su pomogli u ograničavanju pomorskoga naoružavanja u istočnoj Aziji na Washingtonskoj konferenciji 1921. – 1922. i upotrijebili američku ekonomsku moć da pomognu u stvaranju uvjeta koji su služili kao temelj razmjerne stabilnosti u Europi dvadesetih godina 20. stoljeća, ti su predsjednici, uz potporu velike većine Amerikanaca, bili odlučni u nakani da izbjegnu sve međunarodne političke obveze.9 Zahvaljujući njima Sjedinjene Države držale su se podalje od Lige naroda, čije su dominantne sile Veliku Britaniju i Francusku mnogi američki dužnosnici smatrali nemoralnim imperijalistima koji uske nacionalne interese pretpostavljaju širem međunarodnom skladu i koji su predani održavanju nepravednoga sporazuma.10

Budući da su se Sjedinjene Države praktički povukle iz vodeće uloge u međunarodnoj politici, teret održavanja krhkoga međunarodnog političkog i ekonomskog poretka uvelike je pao na

ishodišta 23

pleća Velike Britanije. Ali Prvi svjetski rat imao je veliku cijenu. Taj je sukob prekinuo dominaciju Londona na području međunarodnih financija, a Velika Britanija sada je imala velik dug prema Sjedinjenim Državama.11 Ipak, premda više nije imala industrijsku nadmoć kao kada je bila na vrhuncu, sredinom i koncem 19. stoljeća, Velika Britanija i dalje je bila ekonomski razmjerno moćnija od europskih suparnika. Politički sustav te zemlje preživio je rat bolje nego sustavi u mnogim zemljama na europskome kontinentu prilagođavajući se pojavi masovne demokracije 1918. godine. Zemlja je bila na čelu carstva koje je dosegnulo teritorijalni zenit – iako je u njemu protukolonijalni nacionalizam bio u usponu, osobito u Indiji i Egiptu, te u kojem se više nije moglo automatski računati na to da će dominiji (Australija, Kanada, Slobodna Država Irska, Newfoundland, Novi Zeland i Južna Afrika) podržati metropolu u slučaju sukoba. I unatoč tome, u desetljeću nakon Prvoga svjetskog rata Velika Britanija imala je globalni utjecaj bez konkurencije te su je, uz Sjedinjene Države na marginama, strateški suparnici smatrali središnjom silom u gotovo svim važnijim diplomatskim pitanjima.12

Anglo-američki odnosi u međuratnome razdoblju bili su ambivalentni. Znakovi ozbiljnoga pomorskog suparništva bili su očiti dvadesetih godina, a iz današnje je perspektive jasno da je proces „prijelaza hegemonije“ s britanske na američku dominaciju već bio u tijeku.13 Ali velikome dijelu ostatka svijeta činilo se da je američko-britanski sporazum prevladao na temelju zajedničkoga nasljeđa te zajedničkih strateških, ekonomskih i rasnih interesa.14 Britanski vođe nadali su se da će to formalizirati u obliku savezništva koje će upravljati globalnim tijekovima nakon Prvoga svjetskog rata, no u tome ih je onemogućilo to što je Amerika odbila članstvo u Ligi naroda. Ta odluka temeljila se, barem dijelom, na općoj američkoj percepciji da Velika Britanija jednostavno želi iskoristiti američke međunarodne ideale za vlastite sebične ciljeve.15 Ipak, mnogi američki političari i poslovni ljudi počeli su smatrati da američkim

24 hitlerov američki gambit

interesima dobro služi britanski primat izvan granica zapadne hemisfere, pod uvjetom da američkim tvrtkama omoguće ravnopravan pristup globalnim tržištima. Rijetki su to izrazili tako jasno kao američki glavni upravitelj Filipina, koji je potkraj dvadesetih godina progovorio o potrebi da se brani „anglosaksonstvo… na području zapadnog Pacifika, na Dalekom istoku [i] u Indiji“16. Kao što ćemo vidjeti, toj hegemoniji ogorčeno su se protivili stanovnici formalnih i neformalnih „anglosaksonskih“ carstava, jednako kao i europske i azijske sile koje su imale svoje imperijalističke težnje. Mržnja i zavist prema anglosaksonskome sustavu bila je točka oko koje su se lako mogli složiti i njemački rasisti, i japanski ekspanzionisti, i sovjetski komunisti, i antikolonijalni aktivisti.

Za to je vrijeme nacistički vođa Adolf Hitler dvadesete godine 20. stoljeća provodio u razmjernoj opskurnosti, zamišljao svijet u kojem će Njemački Reich supostojati i biti ravnopravan Britanskome Carstvu i Sjedinjenim Državama. Pribojavao se „Anglosaksonaca“, kako ih je počeo nazivati, i divio im se smatrajući da oni imaju moć upravljanja međunarodnim kapitalizmom, koji je inače povezivao sa „svjetskim židovstvom“. Prema njegovu pogledu na stvari, Njemačku je rasno ispraznilo iseljavanje njezinih „najboljih“ elemenata kako bi „oplodili“ novi svijet, osobito Sjedinjene Države. Ti isti ljudi, smatrao je Hitler, potom su se u Prvome svjetskom ratu vratili da poharaju Reich kao neprijateljski vojnici. Osim toga, za njemački poraz okrivio je zavjeru između Britanaca, Amerikanaca i židovske plutokracije, koja je izgladnjela Reich pomorskom blokadom, potkopala ga iznutra komunističkim subverzijama te ga preplavila ljudstvom i topničkim projektilima na bojišnici. Po njemu, Nijemce su pobjednici poslije „negrificirali“, sveli na status „robova“ na nekakvoj „plantaži“.

Tijekom cijeloga tog desetljeća Hitler se intenzivno usredotočio na industrijsku snagu, prirodne resurse, teritorijalne razmjere,

ishodišta 25

na navodnu „rasnu“ kvalitetu Sjedinjenih Država. „Amerika treba služiti kao uzor, ustvrdio je tijekom boravka u zatvoru nakon neuspjeloga puča 1923. godine. Glavnina njegove neobjavljene Druge knjige iz 1928. bavi se tom silnom moći Anglo-Amerike, a osobito Sjedinjenih Država. „Američki savez“, ustvrdio je Hitler, „stvorio je faktor snage takvih razmjera da prijeti time da poništi sve ranije oblike rangiranja moći raznih država“ i imao mogućnost suprotstaviti se čak i Britanskome Carstvu. Taj pogled preživio je čak i krah Wall Streeta 1929. bez većih izmjena. U analizi njemačkih suparnika početkom veljače 1931. godine ustvrdio je da su Sjedinjene Države postale „sudionikom nadmetanja na svjetskome tržištu“, osobito „od rata“, jer je riječ o „divovskoj državi s nezamislivim proizvodnim kapacitetima“. Ne uspije li Njemačka dosegnuti takvu snagu, pribojavao se Hitler, ostat će u podređenome položaju, na koji je osuđena ishodom Prvoga svjetskog rata.17

Rješenje se, ustvrdio je Hitler, krije u uklanjanju židovskog utjecaja iz Njemačke i zauzimanju novoga Lebensrauma (životnog prostora) na istoku, na koji bi se mogla usmjeravati buduća njemačka naseljavanja. Kada je 1933. došao na vlast, Hitler je bez odlaganja počeo raditi na ostvarenju tih ciljeva. Počeo je izolirati Židove, ponovno naoružavati Njemačku i, u početku bez protivljenja, ubirati lako dostupne plodove uz pomoć ponovnog zauzimanja Porajnja, Anschlussa Austrije i aneksije nekadašnjih čeških Sudeta.18

Na suprotnoj strani svijeta carski Japan bio je na sličnome putu. Kao i Njemački Reich. Japan je ubrzanim postupkom dosegnuo status velesile nakon što je 1895. porazio oslabljenu Kinu, 1905. nadmašio moćnu Rusiju, a 1910. pripojio Koreju. Kao i Nijemci, Japanci su tim smjerom krenuli ponajprije kako bi izbjegli dominaciju izvana. Ali za razliku od Njemačkoga Reicha, Japan je iz Prvoga svjetskog rata izašao kao pobjednik. Ipak, Japan je sve više živio pod dojmom da ga zapad ograničava i ponižava, a osobito zbog ustrajnog američkog traženja da Kina ne postane kolonijom Tokija, nego da „vrata“ ostanu „otvorena“ za svu trgovinu. Unatoč

26 hitlerov američki gambit

anglo-japanskome savezu iz 1902. – koji je pokazao da je, barem Britancima, rasa manje važna od strateških ciljeva – i tome što je američki predsjednik Theodore Roosevelt prihvatio Japance kao „počasnu bijelu rasu“ u vrijeme Rusko-japanskog rata, vodeće sile odbijale su japanske pokušaje da se načelo rasne ravnopravnosti među državama članicama ugradi u povelju Lige naroda.19 Kad je pak riječ o Tokiju, glavni motiv bila je zaštita japanskih iseljenika, a ne nekakva apstraktna posvećenost rasnoj ravnopravnosti. Zbog američkih i europskih strahova od neograničenog useljavanja iz Japana takvi ustupci 1919. nisu bili mogući.20

Takvo odbijanje ostavilo je duboku ranu među pripadnicima japanske elite, a stanje je samo pogoršao bjelački rasizam koji su mnogi iz prve ruke iskusili tijekom raznih putovanja i diplomatskih susreta. Toj eliti pripadao je i princ Konoe, koji će poslije postati japanskim premijerom, i to u presudnome razdoblju uoči Pearl Harbora. „Bijelci – a osobito anglosaksonska rasa“, napisao je 1919., „općenito se užasavaju obojenih ljudi“, što se „eklatantno vidi u tome kako se SAD odnosi prema svojim crncima“.21 Jedan japanski dnevnik pisao je o „anglosaksonskoj dominaciji u protivljenju rasnoj jednakosti“.22 Dok su se Japanci opirali bjelačkoj dominaciji, mnogi u Aziji i širom svijeta u Japanu su vidjeli, kako je to izrazio afroamerički borac za jednakost James Weldon Johnson, „možda i najveću nadu za obojene rase ovoga svijeta“.23 Određivanje ili nadilaženje globalnih rasnih granica prerastalo je za sile izazivačice u sve ključniji aspekt predstojeće borbe.

Vodstvu u Tokiju Pomorski sporazum iz Washingtona iz 1922. godine, koji je institucionalizirao japansku brojčanu inferiornost u ratnome brodovlju, bio je najočitiji simbol tog dojma o diskriminiranosti. Oni su smatrali da carski Japan „okružuju“ komunistički Sovjetski Savez i Britansko Carstvo, ali da su „neprijatelj broj jedan“ Sjedinjene Države.24 Takvu percepciju imali su i mnogi izvan Japana. Tako je, primjerice, Weldon Johnson tvrdio da je cilj Washingtonskog sporazuma „izolirati Japan i više ga prepustiti

ishodišta 27

na milost i nemilost dvjema velikim anglosaksonskim nacijama“, Sjedinjenim Državama i Britanskome Carstvu.25 Japansko poniženje potom su dovršili Amerikanci Zakonom o useljavanju iz 1924., koji je diskriminirao useljenike iz Azije i istočne Europe. Bio je to i psihološki i politički udarac jer je iseljavanje odigralo ključnu ulogu kao demografski sigurnosni ventil za prenapučeni Japan. To zapadnjačko odbijanje pojačalo je japanski panazijatizam, predodžbu prema kojoj bi Japansko Carstvo moglo dovesti do oslobađanja azijskih naroda od bjelačkog tutorstva.26

Ali Tokio nipošto nije bio utjelovljenje globalne rasne ravnopravnosti. Japan je zapravo htio status „civiliziranosti“, a ne da ga netko kolonizira. Ta dva cilja režim je izražavao tako što je i sam imao vlastite kolonije. I upravo su zbog toga zapadnjački prigovori japanskoj kolonizaciji Kine toliko smetali. „Čitajte povijest“, bjesnio je početkom tridesetih godina 20. stoljeća. „Bi li američki narod pristao na takav nadzor nad područjem Panamskog kanala? Bi li Britanci to dopustili u vezi s Egiptom?“27 Neizbježni sukob između Japana i anglo-američkih sila stoga je bio i tradicionalni sukob oko teritorija i nova rasna borba.28

Međutim, Japan je imao problema s ključnim nestašicama sirovina za potporu industrijskome programu i programu naoružavanja. Poput Hitlera, i japanski su vođe mislili da su izvukli pouke iz njemačkoga iskustva u Prvome svjetskom ratu. Japanci su te materijalne nedostatke nastojali riješiti autarkijom i traženjem svojega životnog prostora, preko teritorijalnog širenja na Kinu, koje je počelo okupacijom Mandžurije 1931. godine, što se općenito smatralo pokušajem jedne podčinjene sile da se riješi toga inferiornog statusa. Carski Japan – kao što je 1934. zapisao Stanley Hornbeck, šef Odjela za dalekoistočne poslove u američkome State Departmentu – jedan je od onih „potlačenih“ u svijetu, a sudbina mu je namijenila da se sukobi s „povlaštenima“ poput Sjedinjenih Država.29 Takva politika kulminirala je napadom na Kinu 1937. i izbijanjem Kinesko-japanskog rata, u kojem se Japan suprotstavio nacionalističkome

28 hitlerov američki gambit

vođi Čang Kaj Šeku i njegovim anglo-američkim podupirateljima kao i tada opskurnome komunističkom pokretu Mao Ce Tunga.

Za jednoga bjelačkog supremacista, Hitler je imao nevjerojatno pozitivno mišljenje o Japanu.30 U svojemu manifestu Moja borba, napisanome dvadesetih godina 20. stoljeća, ustvrdio je da je tijekom Rusko-japanskog rata bio naklonjen Tokiju. Führer je izrazio i divljenje prema japanskoj pomorskoj i vanjskoj politici, koje je uspoređivao s neučinkovitošću wilhelmovskoga Reicha. 31 Japance je također smatrao žrtvama židovskih makinacija.32 Divio se tome kako su preuzeli „europsku znanost s japanskim odlikama“.33 I uza sve to, u njemu je i dalje postojao element skepse, koji se očitovao u njegovu stavu da je japanski uspon do moći pokretao svojevrsni „arijevski impuls“ kao i u tome što potkraj tridesetih godina nije bio spreman odabrati Japan na štetu Kine, kojoj su i dalje bili skloniji i vojska i Ministarstvo vanjskih poslova.34 Hitler je, primjerice, odbio, barem privremeno, priznati japansko pripojenje Mandžurije.

Fašistička je Italija pak bila odlučna u nakani da nikako ne ostane izostavljena iz neke nove globalne raspodjele moći. Nekadašnji socijalist Benito Mussolini domogao se moći 1922. godine obećavajući da će ponovno doći do „osakaćene pobjede“ koju je Italija osigurala kao pripadnica savezničkih snaga u Prvome svjetskom ratu, i to zahvaljujući programu transformacija na domaćem planu i vanjskoga širenja.35 Godine 1935. napao je Abesiniju (Etiopiju) i na koncu zauzeo cijelu tu zemlju. No ipak se najviše usredotočio na Sredozemlje, nadajući se da će ga – barem retorički – pretvoriti u „talijansko jezero“. Mussolini je time bacio rukavicu u lice Francuskoj i osobito Velikoj Britaniji. Izgradivši veliku flotu ratnih brodova, Italija je naumila postati moćnim neprijateljem već previše razvučenoj Kraljevskoj ratnoj mornarici, koja je imala baze u Gibraltaru, na Malti i u Aleksandriji. Mussolini je tvrdio da ne želi „ni monopole ni povlastice“, nego traži da „one države koje su već došle [Sjedinjene Države, Britansko Carstvo i Francuska], one koje su zadovoljne i konzervativne“, ne „pokušavaju na svim stranama

ishodišta 29

onemogućavati duhovno, političko i ekonomsko širenje fašističke Italije“.36 Bila je to ista retorika nezadovoljstva i zamjeranja kojom su se služili Hitler i Japanci, jedna od ranih najava kasnijeg savezništva tih triju zemalja.

Tri sile izazivačice počele su surađivati. U listopadu 1936. godine Njemačka i Italija približile su se deklaracijom o prijateljstvu. Ubrzo nakon toga Mussolini je utvrdio da se svjetska politika počela okretati oko „Osovine“ Rim – Berlin i taj se naziv onda zadržao. U studenome 1936. godine potpisan je njemačko-japanski savez – Antikominternski pakt. On je u početku bio usmjeren protiv Sovjetskog Saveza, ali je za cilj sve više imao i Britansko Carstvo i Sjedinjene Države. S vremenom je postalo uobičajeno Treći Reich, Italiju i Japan zajednički nazivati silama Osovine. Ubrzo nakon što je potpisan ugovor s Japanom, nacistički ministar propagande Joseph Goebbels u dnevnik je zapisao da „Führer smatra da će plodovi tog sporazuma dozreti tek za pet godina. On doista dugoročno promišlja politiku“.37 Pokazalo se da je riječ o jezovito preciznome predviđanju.

U Sjedinjenim Državama razočarani politički vođe s gorčinom su promatrali uspon i sve viši stupanj suradnje tih agresivno autoritarnih režima. Malo manje od dva desetljeća nakon što je ta zemlja krenula u križarski pohod „kako bi svijet postao sigurnim za demokraciju“, Amerikanci nisu imali ni osobitog povjerenja ni zanimanja za vlastite sposobnosti izlječenja posrnuloga svijeta. Europu se osobito smatralo duboko razorenom ratom te se općenito smatralo da Sjedinjene Države trebaju učiniti sve što je moguće da izbjegnu ponovno upletanje u pitanja koja tište taj kontinent.38 Taj se stav, dakako, temeljio na dubljim američkim stavovima o Europi kao u biti korumpiranome i hijerarhijski ustrojenome kontinentu koji su toliki Amerikanci ili njihovi preci ostavili za sobom.39 Bilo kako bilo, moć Sjedinjenih Država i povoljan geografski položaj, nepregledni oceani koji su ih odvajali od središta oluja u Europi i Aziji, uvjerili su većinu Amerikanaca da njihova sigurnost neće

30 hitlerov američki gambit

biti osobito ugrožena čak i ako te diktature ondje izokrenu postojeći poredak. Istraživanja javnog mišljenja ustrajno su pokazivala da Amerikanci intervenciju u prošlome globalnom ratu smatraju pogrešnom. Istragom koju je od 1934. do 1936. predvodio republikanski senator Gerald Nye za američki ulazak u taj raniji sukob okrivljeni su proizvođači streljiva i bankari. Argumentacija je glasila da je njihova pomoć Saveznicima izazvala masovne napade njemačkih podmornica. Zbog zgroženosti javnosti Kongres je donio niz zakona kojima su zabranjene posudbe zaraćenim vladama i kojima je nametnut obvezni embargo na oružje svim stranama kao i putovanje na brodovima zaraćenih strana.40

Tijekom velikog dijela tridesetih godina općenito se smatralo da je najveći cilj američke vanjske politike izbjeći sudjelovanje u nekome velikom ratu u inozemstvu. Na taj cilj javno se obvezao i predsjednik Franklin Roosevelt – iako je privatno zagovarao veći međunarodni angažman i iako je s prijezirom gledao na predodžbu o tome da bi Sjedinjene Države mogle ostati dokono po strani dok se globalna situacija tako pogoršava. On je za mandata predsjednika Woodrowa Wilsona bio pomoćnik ministra ratne mornarice te je sudbina toga bivšeg predsjednika kod Roosevelta, za njegova mandata, uvijek bila u prvome planu. Kao što je primijetio autor njegovih govora Robert Sherwood, kad god je Roosevelt radio na nekome važnom obraćanju javnosti, „podignuo bi pogled prema portretu Woodrowa Wilsona iznad kamina“ u Kabinetu Bijele kuće. Sherwood je tvrdio da je Wilsonova „tragična sudbina uvijek bila negdje u krugu njegove svijesti“ i da „nijedna motivacijska sila“ pri oblikovanju Rooseveltove inozemne politike nije bila „snažnija od odlučnosti da izbjegne iste pogreške“.41 Još najviše od svega, Roosevelt je bio čvrsto odlučan u nakani da izbjegne predanost Sjedinjenih Država politici koju Amerikanci naposljetku nisu voljni ostvariti, kao što je Wilson to učinio nakon Prvoga svjetskog rata. Bolno svjestan toga da se najveći dio nacije protivi tome da se vojne snage ikada ponovno pošalju u inozemstvo u nekakav sukob

ishodišta 31

velikih razmjera, Roosevelt je tijekom kampanje za reizbor 1936. godine ustvrdio da Amerikanci nisu „izolacionisti, osim što se žele posve izolirati od rata“.42

Četiri godine nakon što je izabran da rješava posljedice stravične gospodarske depresije, Roosevelt je 1937. otpočeo drugi mandat, suočen sa stagnacijom oporavka i dubokom recesijom. Žestoki obračun zbog predsjednikovih pokušaja da u sklopu New Deala proširi reforme na domaćem planu povećanjem broja članova Vrhovnog suda i reorganiziranjem savezne vlasti dodatno je zauzimao njegovo vrijeme i planove tijekom godine nakon toga. I premda je postojala raširena naklonost prema Kini u sukobu s Japanom, većina Amerikanaca bila se koncentrirala na pitanja na domaćem planu i nije bila spremna proširiti pružanje konkretnije pomoći.43

Ipak, Roosevelt je priliku koju mu je pružio kinesko-japanski sukob iskoristio da se suprotstavi takvome raspoloženju, u govoru koji je 1937. održao u Chicagu, jednome od najjačih bastiona izolacionizma. „Neka nitko ne misli da će se Amerika izvući, da Amerika može očekivati određenu milost, da ova zapadna hemisfera neće postati metom napada“ kada su Njemačka, Italija i Japan tako flagrantno prekršili „svetost međunarodnih sporazuma i održavanje međunarodnog morala“, upozorio je Roosevelt slušatelje. Reagirajući na „bolest“ koju predstavljaju totalitarni agresori, htio je da se Sjedinjene Države pridruže demokratskim zemljama u „stavljanju pacijenata u karantenu“.44 Tri sile koje su kršile pravila prepoznate su kao nešto što bismo danas nazvali osovinom zla.

Žestoke reakcije na domaćem planu prisilile su Roosevelta da pojasni da svaka takva „karantena“ ne bi značila pridruživanje nekakvim kolektivnim sankcijama.45 Unatoč tome što je predsjednik retorički osudio diktatorske sustave, nastavak protivljenja javnosti međunarodnim obvezama onemogućio mu je da ponudi jamstva da će Sjedinjene Države učiniti puno kako bi odvratile agresiju sila Osovine. Iako je Roosevelt redovito osuđivao brutalnu japansku politiku u istočnoj Aziji kao i narušavanje američkih interesa

32 hitlerov američki gambit

i sporazumnih prava u Kini, njegova vlada izbjegavala je aktivno sudjelovanje u bilo kakvoj inicijativi kojom bi se ograničio sukob. U Europi je Rooseveltova vlada u početku predlagala otvorenost prema usklađivanju Sjedinjenih Država sa sankcijama Lige naroda na izvoz, ponajviše na naftu, Italiji nakon invazije na Abesiniju. Ali Liga je na kraju odlučila da neće uvesti embargo na naftu, dijelom i zbog toga što su vodeće članice pretpostavljale da je zbog američkih zakona o neutralnosti Roosevelt ostao nemoćan, da nije u mogućnosti uvesti neka konkretna ograničenja na izvoz.46 Iako je javno bio predan miroljubivu rješenju sporova i privatno sklon suradnji s demokratskim zemljama na zapadu, Roosevelt je bio u mogućnosti osigurati vrlo malo opipljive pomoći kako bi ojačao britansku i francusku odlučnost.47

Ipak, znatno širenje i jačanje američke ratne mornarice tijekom tridesetih godina 20. stoljeća zajamčilo je da je američka moć uvijek u pripravnosti. Američko ulaganje u vojsku i dalje je zaostajalo za ulaganjem Njemačke i Japana 1937. godine. Ali uz nacionalni dohodak koji je bio jednak zbroju nacionalnih dohodaka tih dviju sila, Britanskog Carstva, Italije i Sovjetskog Saveza, potencijalna proizvodna moć Sjedinjenih Država bila je upravo nevjerojatna kada bi se koristila već i blizu punoga kapaciteta.48 Sljedeće godine, kada je Japan nastavio s napadima na Kinu, a Njemačka pripojila Austriju, američki Kongres izglasao je rezoluciju, znakovitog nadimka „Zakon o ratnoj mornarici bez premca“, za veliko proširenje flote. A budući da je postajao sve uvjereniji da Osovina Rim – Berlin – Tokio prijeti potpunim okruživanjem zapadne hemisfere, Roosevelt je počeo istraživati mjere kojima bi pritisnuo diktature a da ipak ne objavi rat. Odnosno, kao što je predsjednik to iznio svojem kabinetu, nadao se da će ostvariti „isti rezultat“ kao stvarnom borbom, koju američka javnost ne bi otrpjela, ali bez potrebe da „krene u rat da to i ostvari“.49

Britanskome premijeru Nevilleu Chamberlainu i njegovim glavnim savjetnicima Roosevelt je izgledao slabo, zaglavljen u zamci

ishodišta 33

izolacionističkoga javnog mnijenja i obuzetiji politikom na domaćem planu nego sve većom međunarodnom krizom. Poput mnogih britanskih vođa toga doba, Chamberlain je bio ogorčen zbog toga što je Velika Britanija 1919. pristupila Ligi naroda kako bi zadovoljila Amerikance te je potom bila prisiljena nekako se pokušati vratiti u normalu kada je američki Kongres odbio članstvo.50 Zbog toga je odbacio Rooseveltove prijedloge za održavanje međunarodne konferencije, koja je trebala umanjiti napetosti i posijati neslogu među silama Osovine, kao još jedan dokaz o tome da je „uvijek najbolje i najsigurnije ne računati ni na što od Amerikanaca, osim na riječi“.51

Umjesto toga, Chamberlainova se vlada usredotočila na postizanje separatnih sporazuma s potencijalnim neprijateljima Velike Britanije. Suočena s trima revizionističkim silama u trima zasebnim dijelovima svijeta, Velika Britanija suočila se s teškim strateškim izazovima. Održavanje britanskih carskih posjeda, osobito na Dalekom istoku, smatralo se ključnim za globalni ugled te zemlje, uz moguće posljedice po njezin utjecaj u Europi. „Upravo naš imperijalni položaj zemlji daje tako važan glas u svijetu“, napisao je prvi lord mora i zapovjednik pomorskog stožera sir Ernle Chatfield. „U slučaju da nismo voljni zadržati taj imperijalni položaj“, nastavio je, „ponovno ćemo postati tek beznačajan otočić u Sjevernome moru“, s „težinom u svjetskim vijećima kakvu imaju Italija ili Španjolska“.52

Ipak, uz carstvo koje se protezalo cijelim svijetom, britanski vođe bili su itekako svjesni ograničenih sredstava koja su im bila na raspolaganju kako bi se istodobno pozabavili svim tim potencijalnim ugrozama. Stoga su pribjegli potajnim kompromisima kako bi umirili agresore, kao u slučaju neuspjeloga Pakta Hoare-Laval iz 1935., kojim bi se Italiji dao dio Etiopije, u nadi da će se Mussolini tako odvojiti od Hitlera. Kada se doznalo za taj zlosretni pokušaj, bezrezervno su ga osudili ne samo britanska javnost nego i Amerikanci. Roosevelt je britansko popuštanje smatrao dokazom o nedostatku

34 hitlerov američki gambit

moralne čvrstine privatno navodeći da je „Britancima danas potreban dobar i jak grog, uz ne samo želju za spašavanjem civilizacije nego i potvrđenu vjeru u to da oni to mogu učiniti“, tako da bi u tom slučaju „imali veću potporu američkih rođaka“.53

Nakon što je postalo očito da Münchenski sporazum iz rujna 1938. nije zadovoljio Hitlerove apetite, a nakon što je antisemitsko divljanje tijekom Kristalne noći u studenome 1938. potvrdilo nacističko barbarstvo, Chamberlainova je vlada zauzela odlučniji stav.54 Jednako tako, ti događaji naveli su većinu Amerikanaca da na Njemačku počnu gledati sa sve više neprijateljstva, a Roosevelt je od Kongresa zatražio znatna sredstva za novo naoružavanje – osobito za ratne zrakoplove, koje je ponajprije namjeravao prodavati Velikoj Britaniji i Francuskoj, radi odvraćanja Hitlerovih napada.55 I premda je taj obrambeni program lako dobio potporu u Kongresu, Rooseveltov pokušaj da revidira zakone o neutralnosti i poništi embargo na oružje Kongres je odbacio. Rooseveltova sve veća spremnost da odobri opreznu suradnju ulijevala je nadu britanskim vođama. Ali i dalje nisu znali mogu li očekivati konkretnu pomoć najmoćnije zemlje na svijetu i brinulo ih je da bi cijena pomoći, ako i dođe, mogla biti astronomska.56

Cijelo to vrijeme sovjetski je diktator Josif Staljin zabrinuto pratio uspon nacističke Njemačke i carskog Japana. Osobito je htio izbjeći mogućnost da ga te sile „okruže“ sa zapada i istoka, čime bi Crvenu armiju prisilile na to da se bori na dvjema frontama.57 U Europi je Staljin pokušao onemogućiti napredovanje sila Osovine uspostavljanjem „narodnih fronta“ – odnosno savezništava komunista i socijalista kojima je cilj bio ograničiti opasnost od „fašizma“. U Aziji Staljin nije slao pilote i savjetnike sudrugu komunistu Mao Ce Tungu, nego vođi kineskih nacionalista Čang Kaj Šeku i njegovu kuomintangovskom režimu.58 Razlog je bio taj što je smatrao da su potonji konkretnija prepreka japanskome ekspanzionizmu. Staljin istodobno nikada nije iz vida izgubio činjenicu da su njegovi krajnji neprijatelji vodeće sile kapitalističkoga i

ishodišta 35

imperijalističkoga svijeta: Britansko Carstvo i Sjedinjene Države. Budno je iščekivao sve eventualne pokušaje zapada da Hitlerovu pozornost usmjeri na istok te je bio odlučan u nakani da „iz vatre ne vadi njihovo kestenje“.

Potkraj tridesetih godina 20. stoljeća vrijeme lakih pobjeda Osovine bilo je završilo. Od jeseni 1937. godine Hitleru je bilo posve jasno da se i London i Washington duboko protive njegovim ciljevima. Ukupno uzevši, najžešći otrov bio je rezervirao za Roosevelta, bijesan zbog činjenice da je njegov „govor o karanteni“ bio usmjeren prema nacističkoj Njemačkoj, zajedno s fašističkom Italijom i carskim Japanom.59 Godine 1938. oprezni njemački veleposlanik u Washingtonu Hans-Heinrich Dieckhoff opozvan je u znak osvete za to što je Roosevelt povukao američkog veleposlanika iz Berlina nakon pogroma tijekom Kristalne noći.60 Dieckhoff je iz prijestolnice Reicha nastavio i dalje upozoravati na opasnost od sukoba sa Sjedinjenim Državama. Njegovo mjesto zauzeo je otpravnik poslova Hans Thomsen, čije je izvještaje kao i izvještaje vojnog atašea Friedricha von Boettichera Hitler pomno čitao.61 U Europi je Hitler u Engleskoj prepoznao „pokretača protivljenja nama“.

Nakon što je London i Washington nedvosmisleno označila kao neprijatelje, nacistička Njemačka sada je bila na putu izravnoga sraza s „povlaštenim“, ukorijenjenim anglo-američkim globalnim silama koje su Berlinu, Rimu i Tokiju – trima potlačenima – odricale mjesto za svjetskim stolom koje im po svemu pripada.62 Takvo je preoblikovanje perspektive imalo stravične posljedice ne samo po svjetski mir nego i za europske Židove. U siječnju 1939. godine Hitler je u zloglasnome govoru u Reichstagu pojavu globalne koalicije protiv sebe povezao sa „židovskim pitanjem“. „Njemački narod“, rekao je tom prilikom, „mora znati tko su ti ljudi koji nastoje pod svaku cijenu izazvati rat“, te je zbog toga nužno svu propagandu usmjeriti na „svjetskog neprijatelja Židove“. Hitler je potom

36 hitlerov američki gambit

izdao kodirano, ali jasno upozorenje Rooseveltu i „Židovima svijeta“. „Uspiju li židovski međunarodni financijaši u Europi i izvan nje gurnuti narode u još jedan rat“, najavio je Hitler, „ishod neće biti boljševizacija svijeta i time pobjeda Židova, nego uništenje židovskog naroda u Europi.“ Hitler je upućivao eksplicitnu poruku, barem u svojim očima: europske Židove smatrat će se odgovornima za ponašanje „međunarodnih židovskih financijaša“, ne samo u Europi nego u New Yorku i općenito Rooseveltovoj Americi.63 Židovi su u biti trebali postati njegovim taocima.64

Toga istog mjeseca Boetticher je upozorio Berlin na američkog „predsjednika i njegove prijatelje Židove [i] njihove bezgranične planove o naoružavanju i pokušaje da prikažu Njemačku u najgorem svjetlu“. Čak i ako je neposredna sposobnost Sjedinjenih Država za ratovanje ograničena, upozorio je ataše, potencijal je neizmjeran. Hitler je Boetticheru rekao da će uništiti Roosevelta tako što će svijetu dokazati da je predsjednik židovskog podrijetla. Sada je od veleposlanstva u Washingtonu i drugih stručnjaka zatražio da utvrde datum do kojeg bi Sjedinjene Države mogle intervenirati izbije li rat u Europi tijekom sljedeće godine. Pitanje više nije glasilo hoće li izbiti rat s Amerikom, nego kada.

Hitlerova odlučnost u namjeri da ne zaostaje za Sjedinjenim Državama odrazila se čak i u njegovim arhitektonskim vizijama. U siječnju 1939. sastao se s Fritzom Todtom, ministrom za naoružanje, i Albertom Speerom, glavnim inspektorom za graditeljstvo, u kancelarijatu Reicha, kako bi razgovarali o planiranoj obnovi Hamburga i izgradnji divovskoga mosta, po uzoru na Golden Gate u San Franciscu, preko Elbe. Hitler je svoj način razmišljanja objasnio njemačkome vrhovnom zapovjedništvu. Takvi monumentalni graditeljski projekti bili su dio njegova plana da njemačkome narodu pokaže da „nije drugorazredan, nego ravnopravan bilo kome na svijetu, čak i Americi“.

U vojnome smislu, Hitler je reagirao tako što je u nabavci oružja i sredstava dao prioritet ratnoj mornarici. U siječnju 1939. u tajnosti

ishodišta 37

je odobrio Plan Z, program masovne izgradnje koji je vrhunac trebao dosegnuti sredinom četrdesetih godina, kada je Hitler očekivao da će sukob sa Sjedinjenim Državama postati neizbježan.65

Japan je u međuvremenu bio zaglibio u beskonačni sukob s kineskim nacionalističkim režimom generala Čang Kaj Šeka.66 Umjesto da ublaži nestašicu sirovina u Japanu, pokazalo se da rat nemilice troši ionako oskudna sredstva. Što je bilo još gore, Tokio je dospio pod povećalo međunarodne javnosti: globalni ugled Japana nikada se nije oporavio od zloglasnog Masakra u Nanjingu u prosincu 1937. godine. London je Japan smatrao prijetnjom svome carstvu, dok je Washington u njemu vidio izazov integritetu Kine i američkoj dominaciji na Tihom oceanu. To je bilo važno jer je Japan bolno ovisio o američkoj opskrbi naftom i željezom za industriju i brodogradilišta. I s obzirom na sve to, sve jasnije rješenje za japanski nedostatak sredstava i sirovina – širenje na jug, prema naftnim poljima Nizozemske Istočne Indije (današnje Indonezije) – prijetilo je izazivanjem otvorenog sukoba. Jačale su napetosti u odnosima s Britanskim Carstvom i Sjedinjenim Državama. Japan je počeo još više ulagati u ratnu mornaricu, a osobito u pomorsku avijaciju.67 U studenome 1938. godine princ Konoe proglasio je „novi poredak u istočnoj Aziji“, u čijem će srcu biti Tokio. Ta panazijska vizija bila je drugi naziv za japansko predvodništvo i u biti dominaciju.68

Hitler se sad napokon odlučio za Japan, a ne Kinu.69 Nakon sedam godina odugovlačenja Njemačka je priznala pripajanje Mandžurije. U jesen 1938. godine Hitler je odobrio izgradnju divovske zgrade novoga japanskog veleposlanstva u berlinskome parku Tiergarten, nedaleko od talijanskoga veleposlanstva. To je trebao biti sastavni dio potpunog preuređenja cijeloga grada kao Germanije, prijestolnice novoga Reicha. 70 No Hitler je bio nezadovoljan japanskim oprezom u bezrezervnome prihvaćanju Osovine. To je navodno za posljedicu imalo ispad u kojem je Hitler cara Hirohita ocrnio kao „slaboga, kukavicu i neodlučnoga“, a Japance kao „u najboljem slučaju uglađene polumajmune“.71 S razlogom se može sumnjati da je izgovorio baš te

38 hitlerov američki gambit

riječi, no čak i ako jest, ubrzo je popustio jer mu je trebala japanska pomoć. Nadalje, iako se Hitler povremeno poigravao mogućnošću da potiče Japan da napadne Sovjetski Savez, u Tokiju je ponajprije vidio saveznika u borbi protiv Londona i odvraćanju opasnosti koju je predstavljao Washington.

U rujnu 1939. Hitler je napao Poljsku u sklopu prvog koraka u zauzimanju životnog prostora dalje na istoku, u Sovjetskom Savezu. Velika Britanija i Francuska zbog toga su mu objavile rat i nametnule blokadu. Sjedinjene Države ostale su neutralne, ali velika većina Amerikanaca, a među njima i predsjednik, nije tajila naklonost prema savezničkim ciljevima. Vlada je sad uspjela poništiti embargo na prodaju oružja. Rooseveltova politika „plati i nosi“ (cash-and-carry), kojom je početkom studenoga osigurao potporu Kongresa, trebala je ići u korist Saveznicima jer su oni bili u mogućnosti plaćati vojne zalihe, preuzeti ih u američkim lukama i prevoziti robu preko Atlantika. Ipak, kako bi se onemogućili „incidenti i prijepori koji nas najčešće uvuku u sukobe“, Roosevelt je zadržao zabranu američkim ratnim brodovima da ulaze u zonu borbe, a i dalje su bili zabranjeni zajmovi zaraćenim stranama.72 I dok je Chamberlain poništenje embarga slavio kao „sudbonosan događaj“ koji „Saveznicima iznova otvara vrata najvećeg skladišta zaliha na svijetu“, daljnje američko opiranje svakoj opasnosti od rata kao i britanska potreba da štedljivo upotrijebi svaki dragocjeni dolar i zalihe zlata u početku su ograničili praktične dosege te odluke.73

Hitler je vojni sukob sa zapadnim silama pratio eskalacijom antisemitske retorike, rat prikazujući kao sukob između povlaštenih i obespravljenih zemalja. Tvrdio je da je cilj „židovsko-kapitalističkoga svjetskog neprijatelja“ „uništiti Njemačku“ i „njemački narod“. Razlog je navodno bilo to što je Treći Reich bio mladenački, dinamični i narodni izazov međunarodnoj vladajućoj eliti, što je on sagledavao u nacionalnim i generacijskim, a ne klasnim okvirima. Nijemci su, ustvrdio je potkraj siječnja 1940. godine, jedan od „mladih naroda“ svijeta. Suprotstavljaju se „takozvanim vlasničkim

ishodišta 39

klasama među narodima“ koje su „opljačkale“ Njemačku i sada čuvaju taj svoj zlom stečeni dobitak. U tome je duhu Hitler izražavao solidarnost s ostalim ojađenima na svijetu koji stenju pod teretom imperijalizma i kapitalizma, a osobito onima u sastavu Britanskog Carstva. Ustvrdio je da je blokada Njemačke jednostavno najnovija inačica drevne britanske metode ratovanja protiv žena i djece.74

U travnju 1940. Hitler je pregazio Dansku i Norvešku, mjesec poslije uništio je francusku vojsku i Britanske ekspedicijske snage. Sjeverna Francuska, Belgija i Nizozemska našle su se pod manje-više izravnom njemačkom vojnom okupacijom.75 Južnom polovicom Francuske upravljao je kolaboracionistički režim pod vodstvom maršala Philippea Pétaina, sa sjedištem u Vichyju. Malena skupina pripadnika pokreta Slobodna Francuska sa sjedištem u Londonu nastavila se boriti pod malo poznatim pukovnikom na funkciji brigadnoga generala Charlesom de Gaulleom, koji je svoje pristaše podsjećao na to da je u ovome sukobu riječ o „svjetskome ratu“ u kojem su Sjedinjene Države stale iza Velike Britanije.76 Na otvorenome moru njemačke podmornice napadale su britansko brodovlje u nadi da će izgladnjeti stanovnike britanskog otočja. Kraljevska ratna mornarica, koja se bila povukla iz ključnih baza u sada neutralnoj Slobodnoj Državi Irskoj, našla se pod velikim pritiskom. Uđe li Italija u sukob ili, što bi bilo još gore, Japan to učini na Dalekom istoku, Kraljevska mornarica bila bi bez američke pomoći nepodnošljivo opterećena i razvučena.

Hitlerova dominacija u Europi i njegov nasrtaj na britanski nadzor nad pomorskim pravcima na Atlantiku u Amerikanaca su izazivali strah za sigurnost vlastite zemlje. Njemački Blitzkrieg šokirao je američku javnost. Čak su i visoki vojni dužnosnici, koji su prije očekivali savezničku pobjedu, počeli pokazivati uzbunjenost. Roosevelt je još od Münchenskog sporazuma 1938. upozoravao da bi Njemačka mogla odnijeti pobjedu, a sada je počeo pojačavati ponovno naoružavanje.77 Dvojica vodećih antiizolacionističkih republikanaca Henry Stimson i Frank Knox uvedeni su u vladin kabinet

40 hitlerov američki gambit

kao ministar rata odnosno ministar ratne mornarice. Roosevelt je Amerikancima rekao da se zemlja izlaže opasnosti da postane „usamljenim otokom u svijetu kojim dominira filozofija sile“. Uz jačanje američke obrane, stoga je želio „protivnicima te sile ponuditi materijalne mogućnosti ove zemlje“.78

Vojna pripremljenost uživala je veliku potporu, ali je osiguravanje potpore zemljama koje su se suprotstavljale silama Osovine ustrajno bilo izvor prijeporâ. Istraživanja javnog mnijenja tog su ljeta pokazala da je većina Amerikanaca protiv toga da se opskrbljuje ili da se prodaje streljivo ako to ometa vlastitu američku mobilizaciju za obranu, pa je osnovan i odbor „Amerika na prvome mjestu“, koji se tome i suprotstavljao. U odlučnoj nakani da zadrži zalihe za vlastito jačanje, američka vojska nije bila spremna prebaciti vojni materijal i zalihe Velikoj Britaniji. Zbog toga je vlada tek polagano i oprezno reagirala na očajničke molbe novoga britanskog premijera Winstona Churchilla, koji je tražio zrakoplove i ratne brodove dok je bjesnjela Bitka za Britaniju.79 Nakon dugotrajnog natezanja s prvim ljudima vojnih službi Roosevelt je pristao Velikoj Britaniji prebaciti pedeset razarača iz vremena Prvoga svjetskog rata, u zamjenu za najam baza u zapadnoj hemisferi i britansko obećanje da se neće predati Nijemcima te da će, bude li potrebno, sama potopiti Kraljevsku ratnu mornaricu, samo da ne padne u Hitlerove ruke. Bio je to još jedan psihološki važan otklon od neutralnosti. Ali visoka cijena postignuta za ta zastarjela plovila i naglasak na osiguravanje obrane američkog kontinenta odražavali su silnu Rooseveltovu želju da se zaštiti od izolacionističkih napada, osobito s obzirom na to da su ga u studenome čekali izbori za povijesni treći mandat.80

Izbijanje rata pratila je radikalizacija nacističkih mjera protiv Židova. Hitler je europske Židove smatrao i petom kolonom koju treba eliminirati i, kao što smo već vidjeli, taocima pomoću kojih će ishoditi dobro ponašanje Sjedinjenih Država. Iseljavanje njemačkih Židova, koje se nekoć poticalo, sad se usporilo. U toj fazi najgore je bilo Židovima u Poljskoj. Iako još nije bilo sustavne politike

ishodišta 41

istrebljenja, deseci tisuća Židova u getima već su umirali od metaka ili od bolesti i izgladnjelosti.81

Japanu se, barem zasada, nije žurilo. Za razliku od Berlina i Rima, u Tokiju nije bilo dominantnoga vođe, bila je riječ tek o skupu suprotstavljenih pojedinaca i interesnih skupina. Politički su se dijelili, u najširem smislu, na golubove koji su željeli izbjeći sukob s Anglosaksoncima – dobrim dijelom i zbog toga što su bili svjesni silne japanske industrijske nedoraslosti – i jastrebove, koji su ili priželjkivali sukob ili nisu vidjeli drugi izlaz iz sve izraženije pat-pozicije. No sama ratoborna strana dijelila se na one, uglavnom u kopnenoj vojsci, koji su željeli napasti Sovjetski Savez i one, uglavnom u ratnoj mornarici, koji su glavnu prijetnju vidjeli u Anglosaksoncima, osobito Sjedinjenim Državama. Zagovornici sukoba s Rusijom doživjeli su hladno otrežnjenje 1938., a potom i u srpnju 1939. godine, kada je Crvena armija po kratkome postupku porazila Japance kod jezera Hasan i kod Nomonhana u Vanjskoj Mongoliji.82 Ti porazi odjekivat će Tokijem sljedeće dvije godine.

Italija se također klonila rata između Njemačke i britansko-francuskog saveza, barem u početku. Ali kad je Francuska već bila pred padom, Italija je u lipnju 1940. brže-bolje krenula u napad ne želeći propustiti podjelu plijena. Nakon toga Rim je vodio paralelni rat uz tek površnu koordinaciju s Berlinom.83 Talijanska se ofenziva u sjevernoj Africi brzo ispuhala. Većinu talijanskoga carstva u istočnoj Africi u godinu dana zauzeli su Britanci.84 U listopadu 1940. Mussolini je s katastrofalnim rezultatima napao Grčku. Njegove jedinice ubrzo su zaglavile u planinama Epira i zapadne Makedonije. Mjesec poslije talijansku flotu u luci u Tarantu razorili su britanski bombarderi koji su ih napali torpedima. Britanske jedinice upućene su na Kretu i Peloponez ugrožavajući ključna naftna polja u Rumunjskoj iz zraka. U sjevernoj Africi britanske Zapadne pustinjske snage ustrajno su potiskivale Talijane. Kako bi Churchillu onemogućio da otvori novo krilo južno od njega, Hitler je u ožujku 1941. u Libiju poslao snage pod zapovjedništvom generala Erwina

42 hitlerov američki gambit

Rommela, koje će ubrzo ponijeti naziv Afrika Korps. Nedugo nakon toga Njemačka je zauzela Jugoslaviju i Grčku, pa tako i Kretu. Hitler je sada dominirao cjelokupnim kontinentom između kanala La Manche i sovjetske granice.

SSSR se nije otvoreno svrstao na neku od strana u britansko-njemačkome sukobu, ali je sovjetski diktator bio izrazito naklonjeniji Hitleru, barem nakon što su se Pariz i London oglušili na moskovske pokušaje približavanja. Staljin je u biti podijelio istočnu Europu s Trećim Reichom posredstvom zloglasnog Sporazuma Molotov – Ribbentrop unovčavajući žetone u istočnoj Poljskoj koncem rujna 1939. i potom zauzimajući baltičke zemlje u ljeto 1940. godine.85 Između toga Staljin je pokrenuo ničim izazvan napad na Finsku, kojoj je oduzeo velik dio teritorija. Tijekom cijeloga tog razdoblja Staljin je Hitlera opskrbljivao velikim količinama sirovina i namirnica ključnih za funkcioniranje nacističkoga ratnog stroja. Nacistička i sovjetska propaganda međusobno su se štedjele. Goebbels je izdao stroge upute prema kojima Židove cijeloga svijeta treba napadati u svim pojavnim oblicima osim u Sovjetskom Savezu.86 Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop zapamćen je i po tome što je za put u Moskvu, radi zaključenja pakta, rekao da je imao dojam da se našao u „krugu starih prijatelja“.87 Zajedničkog neprijatelja Hitlera i Staljina od konca 1939. do ljeta 1940. godine, a možda i kasnije, objesu strane nazivale „anglosaksonskim kapitalizmom“ – što se odnosilo na Britansko Carstvo i Sjedinjene Američke Države.88

Tokio je takav razvoj događaja pratio s velikom zabrinutošću. Šok doživljen zbog potpisivanja pakta između Hitlera i Staljina, koji je jedan visoki japanski diplomat opisao kao „grom iz vedra neba“, srušio je cijelu vladu.89 Japan se pribojavao da je Hitler Sovjetskom Savezu dao zeleno svjetlo da nastavi napad na Mongoliju. Taj njegov potez ostavio je pravo nasljeđe sumnje u njemačke motive, sumnje koja je daleko nadilazila krugove japanske elite.90 Ipak, pat-pozicija u Kini i to što je carstvu presudno nedostajalo ključnih sirovina

ishodišta 43

i dalje su bili glavne brige japanskoga vodstva, dok su Sjedinjene Države bile glavna prepreka na objema frontama. U kolovozu 1940. Tokio je proglasio „veliku istočnoazijsku sferu zajedničkog blagostanja“ – taj novi izraz osmislio je ministar vanjskih poslova Yosuke Matsuoka – koja bi tako u japanski životni prostor uvela ne samo Mandžuriju, Koreju i Kinu nego i velik dio jugoistočne Azije.91 Mjesec dana poslije, uz pristanak višijevske Francuske, Japan je zauzeo sjeverni dio francuske kolonije Indokine (današnje Kambodžu, Laos i Vijetnam), što je bio prvi opipljiv znak težnja za zauzimanjem naftnih polja i plantaža kaučukovca Nizozemske Istočne Indije.92

Amerikanci su reagirali vrlo oštro. Američka Pacifička flota već je u svibnju sa Zapadne obale preseljena u novu bazu u Pearl Harboru, kao svojevrsni osigurač za mogućnost da Japan iskoristi situaciju u Europi da se počne širiti na jug. U srpnju i kolovozu Sjedinjene Države nametnule su Japanu ograničenja na izvoz avionskog goriva, mazivâ i slitina. Mjesec dana poslije japanski ulazak u Indokinu izazvao je i zabranu prodaje čelika i željeznog otpada.93 Cilj tih poteza bio je izazvati otrežnjenje Japanaca jer su im Hitlerovi uspjesi, kako je tada primijetio američki veleposlanik u Tokiju, „udarili u glavu poput jakoga vina“.94 Dakako, Roosevelt je vidio kako Njemačka i Japan djeluju usklađeno još od „govora o karanteni“ tri godine ranije. Jednako tako, bio je vrlo svjestan – kao što će ga upozoriti i bliski savjetnik, admiral William Leahey – „određenih prednosti za Njemačku kada bismo se mi uključili u zbivanja na Pacifiku“.95 Zbog toga je Roosevelt htio odvratiti Japan od napada na Britansko Carstvo na Dalekome istoku, kojim bi se potkopala britanska nastojanja u borbi protiv nacističke Njemačke. London se u prosincu 1940. poveo za tim primjerom i odobrio veliki zajam Čang Kaj Šeku te ponovno otvorio Burmansku cestu, koju su Britanci prije bili nakratko zatvorili zbog japanskog pritiska. To je omogućilo da zalihe koje su na kopno dolazile u Bengalskom zaljevu dođu do kineskih nacionalista. U međuvremenu su se Maovi komunisti pretvarali u sve veću glavobolju za Japan u sjevernoj pokrajini Jinan. No na

44 hitlerov američki gambit

sreću za Tokio, Mao se povodio za Moskvom te je u kapitalističkome „anglo-američkome savezu“ i dalje vidio većeg neprijatelja nego u Hitleru ili Japancima.96

Sve veće udaljavanje Tokija od Washingtona i Londona nipošto nije prošlo bez otpora unutar japanske elite. Mnogi njezini pripadnici nisu zaboravili činjenicu da je Britansko Carstvo bilo prvi japanski saveznik početkom stoljeća i tijekom Prvoga svjetskog rata. Mnogi su drugi i studirali u Sjedinjenim Državama. Tako je, primjerice, ministar vanjskih poslova Matsuoka studirao pravo na Sveučilištu u Oregonu. Ti su se ljudi divili Sjedinjenim Državama i oponašali ih. Strahopoštovanje u njima izazivali su i industrijski kapaciteti te zemlje.97 A svega toga nitko nije bio svjesniji od admirala Isorokua Yamamota, vrhovnog zapovjednika Združene flote od 1939. godine, koji je prije bio pomorski ataše u Washingtonu.98 No sve dok Anglosaksonci i „plutokrati“ odbijaju dijeliti svjetske izvore i sirovine s Japancima – odnosno, priznati im pravo da porobljuju i iskorištavaju druge na jednakim osnovama kao i već izgrađena globalna carstva – Japan će ih jednoga dana morati napasti. Osim toga, implikacije njemačkih pobjeda u Europi 1940. godine bile su silno velike: otvarale su iznimne mogućnosti za japansku vladavinu u jugoistočnoj Aziji.

Zajednička ideološka platforma sila Osovine koja se tako počela pojavljivati dotada je bila više antiangloamerička i antiplutokratska nego što je bila antisovjetska ili antiboljševička. Trojni pakt između Rima, Berlina i Tokija, sklopljen u rujnu 1940. godine, nije bio usmjeren protiv Moskve. U njemu se konkretno navodilo da „sporazum ni na koji način ne utječe na politički status koji trenutačno postoji između svake od tih triju ugovornih sila i sovjetske Rusije“. I Hitler i ministar vanjskih poslova Matsuoka nadali su se da će se paktu uskoro pridružiti i Staljin, no naposljetku je cijena koju je zatražio (Finska, Bugarska i turski tjesnaci) bila previsoka. Tri strane dogovorile su se da će se međusobno podupirati u vojnome smislu u slučaju da ih napadne neka „sila koja trenutačno ne sudjeluje u ratu

ishodišta 45

u Europi ili u japansko-kineskom sukobu“.99 Općenito se očekivalo da će to biti Roosevelt jer se činilo da je samo pitanje vremena kada će intervenirati da spriječi podjelu Britanskog Carstva. Glavna meta Trojnog pakta stoga su bile Sjedinjene Države. Sekundarni cilj bilo je odvraćanje Sovjetskog Saveza od napada na Japan. Za Tokio je taj pakt bio i odraz strahova da bi Nijemci mogli pokušati naslijediti kolonije višijevske Francuske u Indokini.100 Ta zabrinutost u vezi s Hitlerovim namjerama među japanskim se vođama održala tijekom cjelokupnoga predratnog razdoblja, pa i nakon toga.

Rooseveltu je pak Trojni pakt potvrdio uvjerenost u to da su sukobi u Aziji i Europi sastavni dio šire globalne borbe između diktatura i demokratskih društava. No u tome širem sukobu na Hitlerovu se Njemačku gledalo kao na ozbiljniju i neposredniju prijetnju.101 To je potvrdila i analiza koju je izradio Rooseveltov pomno odabrani prvi čovjek ratne mornarice, admiral Harold Stark, u sklopu utjecajnog dopisa kojim se američka sigurnost povezala s pogodnom ravnotežom moći u Europi, koju je sada ugrožavalo urušavanje Velike Britanije i uništenje njezine flote. Taj najveći strateški prioritet značio je da se američka vojska mora pripremati za „snažnu ofenzivu na Atlantiku u ulozi britanske saveznice i za defenzivu na Tihom oceanu“. Sjedinjene Države jednostavno nisu imale dovoljno brodovlja da pokažu moć na obama oceanima, stoga, ustvrdio je Stark, moraju zadržati defenzivan stav na Pacifiku i, ako je moguće, ne isprovocirati Japan.102 I premda ga Roosevelt nije eksplicitno podržao, jasno shvaćajući da izravna američka intervencija u tom trenutku i dalje nije politički izvediva, taj je plan odrazio njegovu usredotočenost na Hitlera i kasniju posvećenost tome da se nužno ne izaziva japanski antagonizam. Predsjednik i njegov državni tajnik Cordell Hull bili su protiv širenja američke pomorske prisutnosti na zapadnome Pacifiku kao i protiv nametanja potpunog embarga na naftu, da to ne bi izazvalo japanski napad na Nizozemsku Istočnu Indiju radi osiguravanja alternativne opskrbe.103 U međuvremenu, kad je riječ o Atlantiku, predsjednik

46 hitlerov američki gambit

se javno obvezao da će Sjedinjene Države Velikoj Britaniji pružiti „svu pomoć osim izravnog ratovanja“, kako bi se osigurao njemački poraz.104

Hitler je znao da politički savezi i retorika, iako važni, nisu dovoljni da se Britance izbaci iz rata. Veliku Britaniju trebat će ili vojno uništiti, izgladnjeti podmorničkim napadima ili toliko zastrašiti da će morati popustiti. Velika Britanija ranije je uspjela, tijekom legendarne evakuacije iz Dunkerquea, iz Francuske izvući najveći dio svojih Ekspedicijskih snaga. Potom su britanski piloti odbili Luftwaffe na nebu južne Engleske. Proizvodnja je naglo porasla i ubrzo nadmašila njemačku proizvodnju na svim područjima osim u puškama iako kvaliteta britanskih oklopnih vozila ni približno nije bila idealna.105

I dok se američko gospodarstvo zahuktalo podupirući britanska ratna nastojanja, RAF-ovo Zapovjedništvo bombardera (Bomber Command) prenijelo je rat u njemačke gradove izazivajući, u toj fazi ratovanja, malo fizičke štete i malo žrtava, ali zato sveprisutnu nervozu i poremećaj.106 Svakoga dana pristizali su brodovi iz raznih dominija širom svijeta, dovozili ljudstvo, opremu, hranu, sirovine i pilote koji su završili Carski letački program. Ni slučajno ne prihvaćajući Hitlerovu dominaciju na europskome kontinentu, Churchill je pojačao potporu pokretu Slobodna Francuska generala de Gaullea u Londonu te se u srpnju 1940. zarekao da će „zapaliti Europu“.107 Bilo je očito da se Velika Britanija neće samo tako predati.

I tako je u jesen 1940. godine Treći Reich krenuo u žestoku diplomatsku ofenzivu. Ministar vanjskih poslova Ribbentrop nastojao je sastaviti „kontinentalni blok“ – koji bi se sastojao od Japana, Sovjetskog Saveza i Njemačkog Reicha – a koji bi mobilizirao cijelu Euroaziju, od Yokohame do Bresta s ciljem podjele Britanskog Carstva i onemogućavanja Sjedinjenih Država.108 Ribbentrop i Hitler pokušavali su pridobiti i Talijane, Španjolce i višijevsku Francusku za koaliciju na Mediteranu. Oba su pokušaja polučila neuspjeh. Potencijalnih lešinara nije nedostajalo, ali baš i nije

ishodišta 47

bilo mnogo onih koji su bili željni izravno se sukobiti s Velikom Britanijom. Staljin je uljudno odbio udio u carstvu koji mu je ponuđen u Indiji kao i, na koncu, španjolski Francisco Franco i višijevski Philippe Pétain. Što je možda bilo i najvažnije, Hitler nije uspio, barem zasada, uvjeriti Japance u to da se pokrenu. I dalje nije bilo jasno hoće li oni napasti Britansko Carstvo, ili Sjedinjene Države, ili Sovjetski Savez, ili sve tri zemlje, ili nijednu od njih.

Što je bilo još gore za Führera, Rooseveltovo je neprijateljstvo prema Trećem Reichu postalo još eksplicitnije nakon što je u studenome 1940. ponovno izabran za predsjednika. Tijekom kampanje američka vanjska politika bila je posve nemoćna i demokrati su se morali suprotstavljati republikanskim optužbama da je Roosevelt ratni huškač time što su obećavali da neće „sudjelovati u ratovima u inozemstvu, slati našu vojsku, pomorske ili zračne snage da se bore u drugim zemljama izvan Sjeverne i Južne Amerike, osim u slučaju napada“. Kada je republikanski izazivač Wendell Willkie ustrajao u optužbama na račun Roosevelta da ovaj u slučaju reizbora planira poslati jedinice u Europu, predsjednik je počeo uvjeravati „vas majke i očeve“ da „vaši mladići neće biti upućeni da ratuju u inozemstvu“.109 No nakon što je osigurao pobjedu, Roosevelt je bio u mogućnosti ponovno intenzivirati kampanju protiv Hitlera novim mjerama, svime osim otvorenoga rata.

Velika Britanija tada se već suočavala s financijskom i vojnom krizom, koju je najbolje odrazila jezgrovita, iako možda i ne stvarna, izjava američkim novinarima britanskog veleposlanika lorda Lothiana: „No, da, momci, Britanija je švorc: želimo vaš novac!“110 Tijekom krstarenja Karibima nakon izbora predsjednik je osmislio genijalan plan koji je njegovoj vladi omogućio da zaobiđe pravu mrežu zakona o neutralnosti time što je Velikoj Britaniji osiguravao opskrbu uz odgodu plaćanja. Potkraj prosinca predsjednik je izjavio da će Sjedinjene Države postati „arsenalom demokracije“.111 A u novoj je godini Kongresu predstavio zakon kojim će dobiti ovlasti da opskrbljuje bilo koju zemlju koju smatra „ključnom“ za

48 hitlerov američki gambit

američku sigurnost. Naziv zakona bio je „Zakon o daljnjem promicanju obrane Sjedinjenih Država“.112 S obzirom na to da su se Amerikanci i dalje velikom većinom opirali slanju jedinica u inozemstvo, Zakon o zajmu i najmu (Lend-Lease Act) omogućit će Sjedinjenim Državama da daju presudan doprinos odlučnoj borbi protiv nacističke Njemačke bez izravne vojne intervencije.

Istaknuti američki novinar William Shirer iz Berlina je početkom prosinca 1940. ukazao na neizbježan sukob Amerike i Njemačke. Treći Reich, napisao je on, ne može „ovladati svijetom dok mu na putu stoje Sjedinjene Države bez straha“. „Taj sukob“, nastavio je Shirer, „neizbježan je kao što dva planeta neumoljivo jure nebom jedan prema drugome“. Sam je Hitler taj sraz spominjao kao sukob „dvaju svjetova“, u kojem samo jedan može odnijeti pobjedu. Shirer je potom izvijestio i o zabrinjavajućem razgovoru s jednim pripadnikom njemačkoga vrhovnog zapovjedništva. „Vi mislite“, upozorio je njegov sugovornik, „[da] Roosevelt može odabrati trenutak koji je najpovoljniji za američki i britanski ulazak u rat“. Potom je upitao: „Jeste li ikada zastali i pomislili da bi Hitler, velemajstor biranja trenutka, mogao odabrati vrijeme za rat s Amerikom – trenutak za koji misli da će njemu pružiti prednost?“113

Jasno shvaćajući što se sprema, njemačko Ministarstvo vanjskih poslova već je bilo sastavilo dopis s ciljem procjene slobodnog prostora koji bi Roosevelt mogao imati na vanjskopolitičkome planu. Zaključak nije nimalo ohrabrivao. I premda predsjednik nije imao pravo jednostrano objaviti rat, autor izvještaja upozorio je da „kao prvi čovjek izvršne vlasti ima priliku izazvati situaciju zbog koje ne bi bilo moguće izbjeći rat“. Roosevelt je tako, primjerice, mogao prekinuti odnose sa stranim zemljama i nametnuti blokadu bez konzultiranja Kongresa.114 Hitler je stoga bio itekako svjestan potrebe da ne provocira Sjedinjene Države osim onoliko koliko je apsolutno nužno, barem zasada. I upravo zbog tog razloga Führer je pokušao odgovoriti Mussolinija od pokretanja invazije na Grčku prije završetka američkih predsjedničkih izbora.115

ishodišta 49

Nacistička nastojanja na stvaranju kontinentalnoga bloka pratila je i antiangloamerička, antikapitalistička, antisemitska i antiimperijalistička retorika. Odražavajući uobičajenu temu u suvremenome diskursu, Hitler je Britansko Carstvo i Sjedinjene Države opisao kao povlaštene članice svjetskog poretka, a Njemački Reich kao predvodnika potlačenih i obespravljenih. „Ja sam cijeli život podčinjen“, ustvrdio je Hitler 1940. godine. „Smatram se obespravljenim i uvijek se borim za takve.“ Zbog toga je Hitler najavio da „na svijetu djeluje kao predstavnik potlačenih“.116 Prema Hitlerovu tumačenju, nejednakost se manifestira i na nacionalnoj i na klasnoj razini i te su dvije pojave povezane. Cijela Njemačka podčinjena je međunarodnoj vladajućoj klasi, koja je Nijemce međusobno odijelila. To je značilo da je Njemačka ostavljena po strani u globalnoj podjeli teritorija, uz manje prostora po osobi od bilo koje druge važnije europske zemlje. Implikacije su bile jasne: Njemačka možda ima velike dijelove Europe, no u globalnim okvirima i dalje je siromašna. Još nema dovoljno, a zbog britanskog otpora i izgledne buduće američke intervencije Hitler ne može prisvojiti ono što je Njemačkoj potrebno.

U prosincu 1940. Hitler je odlučio da će pat-poziciju riješiti napadom na Rusiju. To nije učinio zbog toga što je Staljina smatrao glavnim neprijateljem – naprotiv. Hitler je i dalje na nišanu odlučno imao anglosaksonske i plutokratske sile.117 Stvar je bila u tome da bi eliminacija Sovjetskog Saveza, po njegovu mišljenju, značila ubiti nekoliko muha jednim udarcem. Kao prvo, prisilio bi Britance da odustanu od nada u to da će se Staljin pridružiti ratu na njihovoj strani, te bi tako postali skloniji pregovorima o sklapanju mira. Kao drugo, time bi odvratio Sjedinjene Države od intervencije stvaranjem silne njemačke prevlasti u Europi, te bi tako Roosevelt ostao bez potencijalnoga velikog saveznika na kopnu. Kao treće, nadzor nad žitnim poljima Ukrajine i mineralima

50 hitlerov američki gambit

Donbasa i Kavkaza omogućio bi Reichu da izdrži britansku blokadu. I kao četvrto, osvajanje životnog prostora na istoku osiguralo bi čvršće uporište budućnosti njemačkog naroda, na što je Hitler pozivao još od dvadesetih godina. Führer se sada preselio u novo sjedište u Istočnoj Pruskoj, u Wolfsschanze („Vučju jazbinu“), kraj Rastenburga (današnji Kętrzyn u Poljskoj), odakle će voditi taj pohod, operaciju Barbarossa.

Hitlerovu odluku da napadne Sovjetski Savez pratila je eskalacija rata protiv Židova. Sredinom ožujka 1941. godine Hitler je vođi SS-a Heinrichu Himmleru naredio da oformi četiri Einsatzgruppen (operativne skupine) Sicherheitspolizeia i Sicherheitsdiensta (SD, Obavještajna služba SS-a). Te skupine imale su ukupno oko tri tisuće pripadnika, a stvorene su za izvođenje „posebnih zadaća“ – drugim riječima, ubojstava – iza linija fronte.118 Ta planirana ubojstva nisu bila cilj operacije Barbarossa, nego njezina posljedica. Sovjetski Židovi našli su se na meti kao komunistički pristaše – tj. kao neprijateljski borci – te boljševički ideološki protivnici.119 Hitler nije morao napasti Sovjetski Savez kako bi ubijao Židove ili ih odvodio kao taoce: pod nadzorom je već imao milijune Židova u srednjoj i zapadnoj Europi.

Taj nasrtaj na sovjetske Židove bio je dio širega ideološkog rata protiv boljševizma, koji je sada u nacističkoj retorici izbio u prvi plan. Potkraj ožujka 1941. godine Hitler je budući sukob najavio ne kao rat za izvore kao što su zemlja i sirovine nego i kao „sukob dvaju svjetonazora“. Zbog toga, zahtijevao je Führer, njemački vojnici moraju napustiti uobičajena pravila ratovanja.120 Dana 12. svibnja izdao je zapovijed prema kojoj je komunističke „političke vođe“ trebalo eliminirati odmah nakon zarobljavanja. Sutradan je odredio da se „partizana“ „treba riješiti bez milosti“, sve ostale oblike protivljenja „ugušiti“, a ondje gdje njemačke jedinice napadnu iza linija fronte, protiv mjesnog stanovništva treba poduzeti „mjere kolektivnoga nasilja“.121 Operacija Barbarossa trebala je biti „rat do istrebljenja“.

ishodišta 51

U međuvremenu se američka prijetnja samo povećavala. U siječnju je predsjednik Roosevelt govorio o „svijetu u ratu“, dok je u ožujku već govorio o „drugome svjetskom ratu“ koji je počeo „prije godinu i pol“.122 Tijekom cijeloga tog razdoblja predsjednik je nesmiljeno širio djelokrug američke „nacionalne sigurnosti“ – tim izrazom služio se u četiri godine nakon „govora o karanteni“ češće nego svi dotadašnji predsjednici zajedno – ne bi li pod svaku cijenu onemogućio izglede za nekakvo supostojanje s Trećim Reichom, bez obzira na okolnosti.123 I dalje je ne samo žestoko kritizirao Hitlera i Treći Reich nego i nastavio slati vojnu pomoć u Veliku Britaniju. Dana 1. ožujka 1941. na snagu je nakon žestoke političke bitke s Kongresom napokon stupio Zakon o zajmu i najmu.124 To je Britancima omogućilo da unajme tenkove, topništvo, brodovlje i zrakoplove.

Hitlera je taj zakon razbjesnio. Kasnije tijekom toga mjeseca skupini viših vojnih i političkih vođa rekao je da su „Amerikanci napokon pustili mačka iz vreće“. Ali Führer je tvrdio da, iako bi bilo „legitimno [taj zakon] tumačiti kao ratni čin“, to zasada još želi izbjeći. „Rat sa Sjedinjenim Državama“, nastavio je, „ionako će svakako izbiti, prije ili poslije“. Razlog je to što, prema njegovu mišljenju, „Roosevelt i židovski financijeri nemaju drugog izbora nego moraju težiti tome ratu jer bi njemačka pobjeda u Europi značila silne financijske gubitke za američke Židove“. Izrazio je i želju da američkim Židovima „održi lekciju“.125 U Hitlerovu umu tako je postojala očita veza između Židova, kapitalizma i američke politike prema Njemačkoj. Kao što ćemo vidjeti, Zakon o zajmu i najmu imat će tijekom sljedećih devet mjeseci vrlo veliku ulogu u kalkulacijama sila Osovine.

Iz njemačke perspektive, skupljalo se sve više znakova o predstojećoj izravnoj američkoj intervenciji.126 U siječnju 1941. Roosevelt je svojeg čovjeka od povjerenja, pukovnika Williama Donovana („Divljeg Billa“) poslao na Balkan i Sredozemlje, u dvomjesečnu misiju. Njegove pokušaje da ojača protivljenje Trećem Reichu pomno su pratili njemački obavještajci i o tome izvještavali Hitlera.127

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda urednica: Nada Brnardić lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević izrada kazala: Srđan Grbić dizajn naslovnice: prema izvorniku, Chin-Yee Lai oblikovanje i prijelom: Ram tisak: Feroproms

cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001152267. ISBN 978-953-355-633-8

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.