2. što doista želimo

opat se jednoga jutra probudio rano. I nema tu ništa čudno. No, tog jutra ga je probudio zvuk koji je dolazio iz susjedne prostorije s oltarom. To jest bilo čudno jer su u to vrijeme njegovi redovnici uglavnom prakticirali svoje jutarnje napjeve (“Hrk-hrk-zzzzz...”) pa je otišao provjeriti o čemu se radi.

U tami prostorije vidio je prikazu zakrabuljena čovjeka. Bio je to provalnik.

“Što želiš, prijatelju moj?” ljubazno ga je upitao opat.

“Daj mi ključ od kutije s milodarima, smeće jedno!” –reče provalnik, pokazujući dug i oštar nož.

Opat je vidio oružje, ali nije se prestrašio. Osjetio je samilost za mladića.

“Svakako,” rekao je opat i polako mu pružio ključ.

Dok je lopov suludom brzinom praznio kutiju s novcem, opat je primijetio da je pljačkaševa jakna poderana, a lice blijedo i upalo.

“Dragi dječače, kad si zadnji put nešto pojeo?”

“Kuš!” izderao se provalnik.

“U ormariću pokraj kutije s milodarima naći ćeš nešto hrane. Posluži se.”

Provalnik se zaustavio, zbunjen. Zbunila ga je opatova briga za njegovo dobro. Ipak, držeći nož uperen u opata, za svaki slučaj, žurno je napunio džepove novcem iz kutije i hranom iz ormara.

“I bolje vam je da ne zovete policiju!” – povikao je.

“Zašto bih zvao policiju?” – mirno je odgovorio opat. “Ti milodari su ovdje da pomognu siromašnim ljudima poput tebe i ja sam ti drage volje dao hranu. Nisi ništa ukrao. Idi u miru.”

Sutradan je redovnicima i svom laičkom odboru objasnio što se dogodilo. Svi su bili vrlo ponosni na opata.

Nekoliko dana kasnije, opat je pročitao u novinama da je lopov uhićen dok je pljačkao još jednu kuću. Ovoga puta, osudili su ga na deset godina zatvora.

U rano jutro, točno nakon deset godina, istog je opata probudio nekakav zvuk iz prostorije s oltarom. Otišao je provjeriti o čemu se radi i tako je, dobro ste pretpostavili, ugledao istog provalnika s nožem u ruci, kako stoji pokraj kutije s milodarima.

“Sjećaš me se?” viknuo je provalnik.

“Aha,” mrzovoljno je odgovorio opat. “Evo ključa.”

Tada se provalnik nasmiješio, spustio nož i nježno rekao: “Gospodine, spremite ključ. Nisam mogao prestati misliti o vama svih onih dugih dana u zatvoru. Vi ste jedina osoba u mom životu koja je bila dobra prema meni, kojoj je doista bilo stalo do mene. Da, ponovno sam počeo krasti, no shvatio sam da sam prošli put uzeo pogrešnu stvar. Ovoga puta došao sam uzeti vašu tajnu milosti i unutarnjeg mira. To je zapravo ono što sam i prvi put želio. Molim vas, dajte mi ključ suosjećanja. Dajte da budem vaš učenik.”

Ubrzo nakon toga, provalnik je postao redovnik i obogatio se više nego što je ikad sanjao. Ne novcem, već bogatstvom milosti i unutarnjeg mira. To je ono što svi doista želimo. Koja dobra krađa!