Dušan Bućan

"Maštao sam o tome kako ću na konju proputovati svijet, a s 12 godina sam krenuo i u školu jahanja"

DUŠAN BUĆAN "ŽIVOT JE JEDAN, nemam vremena za strah"

Prvak drame, pustolov, zaljubljenik u konje Dušan Bućan s prijateljem Borisom Veličanom jašući je prešao put od 1300 kilometara. Zvuči ludo, opasno i hrabro, zar ne? I više je od toga, složit će se i Dušan, ali život je samo jedan i nema vremena za strah

Razgovarala: Vlatka Vužić

Prvak Drame zagrebačkog HNK, Dušan Bućan, u svojoj se karijeri može pohvaliti mnogobrojnim ulogama. Iako ga publika uglavnom doživljava kao veseljaka koji ih zabavlja u komedijama, Dušan ne voli etiketiranje – on se samo želi "igrati" glumom kako najbolje zna. Njome se počeo baviti već u šestom razredu osnovne škole kada se priključio razrednoj scenskoj grupi, ali ne iz želje za glumom, već zbog simpatije. No nešto ga je vuklo prema "daskama koje život znače" pa je naposljetku završio i na Akademiji dramskih umjetnosti. Da je njegov talent nesporan, dokazao je i na kazališnim daskama i na malim ekranima. Gluma je nešto što mu dolazi potpuno prirodno – a upravo u tome i jest čar!

Osim glume, Dušan voli prirodu i konje, a svojedobno je svoju zagrebačku adresu zamijenio onom na selu. S jahanjem se susreo već kao dječak, a ljubav je ponovno planula u dvadesetima te se pretvorila u jahanje arapskih konja po pustinji, ali i u putopisni dokumentarac pod nazivom "Na putu: Konjima do Crnog mora", koji je snimio s avanturistom i putopiscem Borisom Veličanom. Iako je to bio hrabar pothvat pun izazova, Dušan ga se prisjeća sa smiješkom i kaže kako bi opet sve ponovio.

Putovanja su njegova strast, a kada bi se negdje trebao vratiti, to bi, osim SAD-a, bila i Aljaska, koja ga je potaknula da gradski beton zamijeni rančem u prirodi. Iako mu je protekla godina, kao i drugim putoholičarima, stopirala nove inozemne avanture, Dušan kaže kako mu "novo (ne)normalno" nije previše izmijenilo stil života, a da su ga potresi naučili kako u životu puno toga ne možemo predvidjeti, već samo gurati naprijed – kako najbolje znamo i umijemo. selo. Poznata je priča o povratku s Aljaske koja te potaknula da poželiš živjeti u prirodi. Ali mogao si probati i odustati, kao "gradski dečko" koji se vratio "zovu asfalta". Što te zadržalo izvan grada? - Odmalena sam volio biti na selu, kod bake i djeda provoditi puno vremena, a kasnije, odrastajući, maštao sam o životu na imanju u kući, ali nisam imao viziju točne lokacije. Onda se dogodio odlazak na Aljasku, moje prvo putovanje na drugi kraj svijeta, kad sam odlučio da želim okrenuti novi list.

Ponekad bude naporno, nije uvijek idilično, ali nagrade koje mi daje život ovdje su razlog zbog kojeg ostajem. Ovaj način života je zahtjevniji u smislu organizacije. Moram razmišljati, planirati i rješavati stvari unaprijed. Spreman sam na sve.

Kažeš da imaš sve na Kordunu, gdje trenutačno živiš. Nedostaje li ti ipak nešto? - Imam zalihe za svaku situaciju. Ispunjen sam, jedino mi nedostaju prijatelji. Čujemo se, ali se, zbog fizičke distance, teže organizirati za druženje uživo. Ali opet, sve ono što me iskreno veseli ne nalazim u gradu. Sve i svašta sam prošao, od tuluma do crvenih tepiha i ništa me to više ne zanima niti ispunjava.

Jednom sam imao taj trenutak u kojem sam nakon napornog dana znao da ću iza ponoći ući u hladnu kuću i putem sam se pitao mogu li, želim li ja to više, treba li mi to? A onda sam ušao u kuću, moji psi poletjeli su mi u zagrljaj i to je trenutak u kojem sam osjetio da sam ondje gdje trebam biti. Doma.

Na svom ranču okružen si životinjama, od pasa i mačaka preko divlje svinje do konja. Čini se da s konjima imaš neku posebnu vezu, koristiš ih i kao "prijevozno sredstvo", kao što je to bilo nekad. Kada se dogodila ta ljubav?

- Moj djed je jako volio konje i usadio mi je tu ljubav prema njima. Jedno od najranijih sjećanja koje imam iz djetinjstva jest kako jašem crnog konja, tj. kobilu koja se zvala Vidra. Maštao sam o tome kako ću na konju proputovati svijet, a s 12 godina krenuo sam i u školu jahanja, ali sam u nekom trenutku odustao pa duže vrijeme nisam imao poveznicu s konjima. Sve do trenutka, u mojim dvadesetima, kada sam poznatog kaskadera Mladena Ptičara ponovno zamolio za poduku. Ohrabrio sam se toliko da sam otišao u Tunis i ondje jahao arapske konje po pustinji. Osim toga, kako se Mladen bavio viteškim turnirima, preko njega sam ušao u tu priču, glumio viteze, dobio i kopitom u glavu te zadobio teške ozljede. No, kad sam se oporavio, volja je i dalje bila veća od straha, pa sam shvatio da je to ljubav.

Kada si prepoznao u sebi poticaj da budeš glumac? I taj talent? Vidiš li se u tome do kraja života ili promišljaš možda o još nekim opcijama samoostvarenja?

- Mogu se vidjeti i u nečem drugom. Volim glumu, ali to je samo jedan dio mene, u kojem sam se našao slučajno, spletom okolnosti… Vezano za moju povijest s glumom, mogu reći da je sve krenulo kad sam bio klinac, a profesorica iz hrvatskog jezika je u šestom razredu formirala scensku grupu. U nju sam se uključio ne zbog glume, nego zato što mi se svidjela cura iz razreda koja je bila dio grupe.

Pa i to je valjan razlog… - Je. (smijeh). Nisam baš bio lud za školom, pa sam upisao srednju tehničku, reda radi, i bio maksimalno problematičan. Budući da nisam želio raditi ništa vezano uz tu srednju školu, shvatio sam da bi bilo pametno upisati fakultet. Zanimala me veterina, ali za to nisam imao ni podlogu ni ocjene. Nakon jedne kave s rođakom, gdje smo se prisjetili mojih glumačkih scena iz osnovnjaka i mudrovali na temu što me zanima i u čemu sam (bio) dobar, iz oklade s njim odlučio sam otići na prijemni na Akademiju.

Prošao si isprve? - Nisam uspio proći isprve, pa sam otišao u vojsku, a onda me moj otac, a da to nisam ni znao, prijavio ponovno na prijemni, s istim prijemnim listićem koji je sadržavao dva monologa i tri pjesme. I prošao sam. I konačno sam se našao negdje gdje mi je išlo. Mislim da mogu reći da sam se rodio s prirodnim talentom, znanjem akcenata, impostacijom glasa, sve su mi to naglašavali kao vrline, a mana mi je bila što sam se često svađao zbog pogleda na umjetničku interpretaciju. Valjda sam bio ponekad i u pravu kad sam sada tu gdje jesam.

U nekoliko navrata izjavio si da si glumu odabrao jer si se samo "želio igrati". I, doista, lakoća kojom ti iznosiš različite uloge, izgleda kao igra, ali što je u toj igri onaj najteži dio? - Stvaranje uloge je veliki mentalni napor jer tvoj je alat tvoje tijelo. Moraš ga znati dobro upotrijebiti, publika mora steći dojam da je to nešto što se događa sad i to mora biti uvjerljivo, moraju ti vjerovati… Zanimljivo je da, ma koliko se u nju unio, ne može ti se dogoditi da, primjerice, "poludiš" od uloge. Postoji taj prirodni mehanizam koji ti to onemogućava. Uvijek kažem da u mozgu postoji nešto što glumca nadzire, mijenjaš se iz stanja u stanje, a opet te tvoje pozadinsko ja kontrolira. I zapravo – čuva.

Kao glumac, ti moraš napraviti to razdvajanje. Znaš da imaš određeni trenutak u vremenu i prostoru kad radiš, a onda stisneš "prekidač" i više ne radiš. Moraš imati kontrolu nad umom i tijelom da bi mogao stiskati taj prekidač. Meni to dobro ide, možda baš zato što se uvijek postavljam kao dijete – kao da se igram. I maštam. To dijete koje se igra i mašta želim zadržati u sebi cijeli život.

"NE BIH ŽELIO DA ME SE KVALIFICIRA KAO TRAGIČARA ILI KOMIČARA, ŽELIM BITI DOBAR GLUMAC U ŠTO ŠIREM SPEKTRU ULOGA"

Foto: Privatna arhiva Dušan Bućan

"TO DIJETE KOJE SE IGRA I MAŠTA - ŽELIM ZADRŽATI U SEBI CIJELI ŽIVOT"

Kojom si ulogom najzadovoljniji i ima li neka, koju bi, da se u nju možeš vratiti, danas možda i drugačije donio? - Da se mogu vratiti natrag, možda bih nešto iz ove pozicije, godina i iskustva mijenjao, ali u tom trenutku je to bilo najbolje što sam mogao dati i to me definiralo i usmjerilo da danas radim tako kako radim. A onda opet postoji i uloga u kojoj baš ništa ni dan-danas ne bih mijenjao. To je uloga Merkucija iz "Romea i Julije". On je došao baš kad je trebao doći, to su bile moje prave godine za njega.

U predstavi "Tko pjeva zlo ne misli" maestralno si odglumio Franju Šafraneka, a u seriji "Dnevnik Velikog Perice" jednim od najpopularnijih likova učinio si Josipa Žnidaršića. Je li lakše igrati ovu drugu ulogu, izgraditi taj lik, jer te publika ne može u tolikoj mjeri uspoređivati s likom iz filma? - Ne opterećujem se usporedbama. U svakoj ulozi trudim se što više biti svoj. Gluma je oblik izražavanja koji je uglavnom definiran prema osobnom dojmu gledatelja i meni može biti samo drago ako im se svidjelo to što sam napravio. Nisam u ovom poslu zbog dokazivanja, nego zato da uživam u tome što radim. Kad više ne budem uživao, neću biti glumac.

Što bi po tebi društvu trebala donijeti kultura? Konkretno tvoj segment. Kazalište, film, televizija…? - Kazalište bi trebalo biti kritika društva, ali kod nas to nije slučaj, ili jest, tu i tamo, u jako maloj mjeri, tek kroz formu satire. Rijetko kada kazalište uspije lupiti društvo u trbuh, pokrenuti ga… Izgubilo je pravi utjecaj, ako ga je ikad i imalo. I nije tu u pitanju ovisnost o financijama, provokativnosti nema ni u privatnim kazalištima. Pritom ne

Foto: Arhiva HNK u Zagrebu mislim na provokativnost koja se radi samo provokacije radi, na štetu samog djela. To čak može biti hendikep u kazališnom izričaju.

Ima li neka uloga koju priželjkuješ? Ili možda sam režirati neku predstavu? Imaš li afiniteta raditi nešto i iza pozornice? - Volio bih raditi Macbeth, to je prokleti komad u kojem nitko nije uspio. A imam afiniteta i za rad iza pozornice. No trenutno me najviše privlači režiranje dokumentarnih filmova. Snimanje i montiranje su mi ti neki novi izazovi i u tome želim postati jako dobar.

Zbog tvojih raznih TV nastupa, ali i uloga, doživljavamo te kao veseljaka, uvijek spremnog za šalu, kao onoga koji je "duša zabave", je li to tako? Kakav si privatno? - Uvijek pokušavam biti u skladu s onim kako se osjećam. Volim ljude, volim se zabavljati s ljudima, ako mi je negdje dobro, smijat ću se i veseliti, nasmijavati ljude (čak se smiju mojim vicevima, valjda ne glume). Ljudi me čistim spletom okolnosti više znaju kao komičara, ali zanimljivo je da sam radio čak više dramskih uloga nego komedija. U svakom slučaju, ne bih želio da me se kvalificira kao tragičara ili komičara, želim glumiti i biti dobar glumac u što širem spektru uloga.

Pandemija koronavirusa promijenila je način života mnogima, a ti si je osjetio i kao glumac i kao putnik. Uza sve to, kako živiš na Kordunu, pogođen si i posljedicama potresa. Kako si izgurao cijelo

ovo razdoblje? Što si dobro izvukao iz svega? - Korona mi nije puno promijenila stil života jer sam ionako stalno u prirodi pa u nju nisam morao "bježati". Zapravo mi je bilo drago biti doma i odmarati nakon dugo vremena. Pogodila me ta opća psihoza i zabrinutost i, naravno, nedostajao mi je kontakt s ljudima. A kao ono dobro u svemu, vidim da smo svi stali i shvatili da možemo živjeti sporije, a samim time i kvalitetnije.

Potres me, s druge strane, puno više pogodio. Ne samo fizički, zato što mi je kuća dobila žutu naljepnicu, nego je to onaj trenutak u kojem shvatiš koliko si krhak, koliko ništa ne možeš predvidjeti. Ali nemamo izbora, to moramo prihvatiti i gurati dalje. Ne možemo živjeti u strahu.

Putovanja nisu samo tvoja strast. Ako kažeš da te mijenjaju kao čovjeka, onda su i potreba. Ako se vodimo onom – promjene su nužne za rast. Svijet je velik. Bi li se vratio na neke destinacije ili samo želiš ići dalje? - Puno je planova i želja za putovanjima diljem svijeta,

Foto: Privatna arhiva Dušan Bućan

ali vratio bih se na Aljasku. I u SAD, jer ondje sam doživio puno više nego što sam očekivao. To je prelijepa zemlja. Jeste li znali da joj je drugi naziv "Božja zemlja"? I, doista, kad izuzmeš napucane gradove, zgradurine i pogone, priroda te zemlje je prelijepa. Od gradova mi je čak New York bio privlačan zbog promatranja ljudi, a kaos i gužva me nisu impresionirali, ali prostranstvo te čudesne zemlje jest.

Puno si putovao s Borisom Veličanom. Gdje i kako ste se vas dvojica (pro)našli? - Upoznali smo se preko bivše Borisove supruge. Doznao sam da mu treba suputnik preko Velebita na jednoj etapi puta od Zagreba do Sahare, pa sam mu se pridružio. Tako smo devet dana proveli na Velebitu i tu smo se dobro upoznali, prepoznali i što je najvažnije – shvatili da možemo jako dobro funkcionirati na putu. S vremenom smo postali bliski prijatelji.

Put na konjima od 1300 kilometara bio je zahtjevan s više aspekata, od izbora načina putovanja – jahanja, do činjenice da se vas dvojica morate "istrpjeti" do kraja. Koju scenu s tog putovanja ne bi želio ponoviti, a koju čuvaš u memoriji s najljepšim uspomenama? - Bilo je to jako naporno putovanje. Kad se osvrnem, vidim iznimno težak rad s puno improvizacije i niz opasnih situacija u kojima smo se našli, ali smo imali sreće da se iz njih izvučemo bez posljedica… Puno je tu scena. Možda mogu izdvojiti zadnji dan snimanja, zadnji kadar, kad nam se dogodio totalni blackout s dronom. Dakle, prilikom snimanja zadnje scene, dron je pao. Srušio se, kao da je želio reći da je i njemu svega dosta. Kao da nam je želio poručiti "ajmo sada doma". Svega je bilo na putu. Sedmero nas je bilo u ekipi, pa je normalno i da smo se svađali, ali i smijali i motivirali jedni druge da guramo dalje, da izguramo do kraja. Ipak, najviše se sjećam smijeha. To sve govori. Zbog toga bih sve ponovio.