VIII
Nedelja / Ljudi, sećanja
subota / nedelja, 9 – 10. maj 2015.
subota / nedelja, 9 – 10. maj 2015.
Ružičasti plamen sve počisti i otkrije prazninu Znam zašto sam počeo pisati, znam i neke ciljeve svome pisanju... // Tamo sam pet godina bio stranac // Moglo bi se reći da živimo poput junaka filma “Highlander” // S prvim kišama, radnici su se vratili u Sarajevo // Sebe se počinjemo sjećati poput drugih Stanica - Amsterdam Centraal
M
Rade Radovanović
MOŽDA SE ČOVJEK MOŽE POMIRITI S TIM DA NEMA DOMOVINU I NEMA SVOGA GRADA, ULICA I PARKOVA U KOJIMA JE RASTAO, NEMA TRGOVA I DRŽAVNIH PRAZNIKA, NEMA POZNATIH KAFANA I NEMA SVOJIH PRIJATELJA, BEZ SVOJIH RODITELJA I BEZ SVOGA POSLA KOJI JE OBAVLJAO, BEZ SVOGA JEZIKA U KOJEM JE ŽIVIO? NO, TEŠKO JE NOSITI SE NA KRAJ SA USPOMENAMA IZ JEDNOG PROHUJALOG ŽIVOTA...
alo je ljudi u selu znalo da je, osim dobar stolar, Djed bio i kolekcionar narodnih pjesama. Ma koliko drhtala u svim drugim poslovima – još dok je bio mlad, posjekao je vilinsko drvo i iver ga je pogodio u korijen šake – njegova desna ruka bi ostajala mirna onda kada bi radio s drvetom ili listao svoje iskrzane pjesmarice. U tim pomalo krutim, tesarskim pokretima, ja sam prepoznavao ljubav zbog koje su epski likovi dobijali kapljice krvi u svoje sasušene veničice, i samo zbog nje bi njihovi pokupljeni damarčići počinjali pulsirati u ritmu historije. S njih bi tada spadala prašina vjekova i tu bi, u polumraku riglovane kuće, pred mene, u lelujavo svjetlo zapaljene vatre, istupala bića prošlosti: junaci u svojoj sjajnoj i zvečećoj opravi i razbojnici zakrvavljenih očiju, konji u galopu i mlade žene koje doje svoju uzidanu djecu, carevi u svojim carstvima nebeskim... mmm Djedov bi drhtavi glas kreirao ta čudna bića na razmeđi dana i noći; vila Ravijojla, koja je iskušavala Marka Kraljevića, bila je moja tajna ljubav. Njene dugačke, plave kose, njene duboke i razumne oči i njen zvonki glas, pojavljivali bi se iz mraka onda kada on posegne za knjigom srpskih narodnih pjesama; a kada bi posezao u dubine svoga kovčega i vadio muslimanske narodne pjesme, ja sam najviše patio zbog okrutnosti Hasanagine i mlade Hasanaginice koja ostavlja svoju djecu. Tada sam bio sretan jer sam u Djedovu svijetu bio povlaštenik. Osjećao sam kako njegova moć magnetizira i mene, njegovog jedinog slušaoca. I zaspao bih a ne bih primijetio granicu između jave u kojoj mi je čitao i vjekovnih bitaka koje je formirao njegov glas. mmm Godinu dana nakon Djedove ženidbe, u svijet je upuzala moja Mama, dok je njena iz istoga ispuzala. Djed se s bebom premjestio u manju sobu, dok je, na novom, onom vilinskom, krevetu, u uglu dnevnoga boravka, zaključana u svoje priče, zapravo, u svoju tajanstvenu liriku, ostala moja Nena. Moje sjećanje na nju sama je napravila. Izdirigovala je način na koji ću je se sjećati. Na neki način, od svoga je života Nena napravila čistu poeziju. Ta poezija nije imala nikaku upotrebnu vrijednost, kao što ni od nje nije bilo više nikakve praktične koristi. Bila je čisti jezik, jezik u svojoj najtajanstvenijoj i najdubljoj misiji, misiji očuvanja Tajne. Nakon Maminog rođenja, Nena je progovorila jezikom šumskih vila: Neće zmija / i svijeće i kiša / neka neka / cvijeće / za miša / nema šta jesti / idi ti kćeri / jesti-plesti / plesti-jesti / zmijo / neka te / Safo. Safa je bilo njeno ime. mmm Otada je Djed na svoja kratka radna putovanja morao voditi obje. Prvo bi malu Nenu pa onda malu Mamu stavio u
Nedžad Ibrahimović mmm I, kada sam zazvonio na kapiju iste kuće, u istoj ulici moje mladosti, vrata je otvorila gazdarica. To su one vrijedne, sitne žene kojima godine ne mogu ništa. -Trebao sam Vlatka, velim. -Da? Vlatko, neki te prijatelj treba! I tada, iz dubine pasaža ka meni dolazi visoki, krupni mladić... Izvolite, šta ste trebali? - Znate, ja sam ovdje, kod vas, kao student, stanovao prije trideset godina, i Vi ste stalno dolazili u moju sobu, igrali se, i... - I Vi ste nas zbog toga posjetili?!, reče Vlatko sa najširim mogućim osmijehom. mmm Vlatko me upoznao sa suprugom, sa kćeri koja je imala isto godina kao njen tata onda, ručali smo, pojeli kolač sa šljivama, i onda je Vlatko rekao kako me se ne sjeća. Na
mmm Gradili su laboratoriju u krugu Fabrike Sode, tik ispred moje zgrade i, među svim užurbanim i ozbiljnim radnicima, jedini je on stalno bio nasmijan i, iz nekoga je razloga, od sve djece koja su im dosađivala tražeći daščice za trokolice ili karabit za pucanje, mene najviše volio. Nakon što bi me poslao po cigarete, ili dva piva, obavezno bi mi ostavljao sitniš za čokoladicu i podario široki i usrećujući osmijeh. I tako je bilo cijeloga ljeta. S prvim kišama, radnici su se vratili u Sarajevo i ostavili gole zidove i prazne hodnike kojima smo jurcali tražeći posljednje mrvice karabita za vatre koje su nestale s ljetom. mmm Sljedeće godine, otac je prodao plac i temelje tek započete kuće, kupio plavo-bijeli Opel Kapitan i po-
Stanica - Leiden Centraal
njenih uspomena postaju tragovi po kojima nastavlja da živi. mmm Reditelj Fransoa Ozon s ovoga mjesta u filmu Ispod pijeska nastavlja snimati poeziju. Tjera nas da mislimo o tragovima drugih bića u nama, o ženama koje smo voljeli ili ih još uvijek volimo, ali nismo više s njima, o roditeljima kojih se sjećamo, o djeci koja su od nas otišla, o prijateljima koje smo nekada imali, a više ih nemamo. mmm Sve to od nekoga mjesta u vremenu počinje da funkcioniše kao bol čovjeka koji je nekom nesrećom ostao bez ruke, noge ili – glave. Na tom mjestu, gdje su se ukrštale putanje bića koja su nas pohodila i koja smo mi pohodili, javlja se fantomski
to japanski, švedski, ruski, talijanski ili slični dosadni, tzv, umjetnički filmovi. Kada je na repertoaru neki dobar kaubojski, historijski ili ratni film, onda njih gledamo svana, ako je ljeto. Tada Jovo, zbog vrućine i svježega zraka, otvori velike prozore i mi onda čitav film odgledamo u ogledalu prozorskog stakla. Naučili smo čitati obrnute titlove, pa donesemo drvene hoklice i posjedamo u redove na uskoj, betonskoj stazi kod izlaznih vrata. mmm Nekad se, ipak, uvučem u kino i kada je neki dobar film, i sakrijem se iza visokih, teških zavjese. El Cid, ili BenHur, na primjer, trajali su po tri i više sati i projekcija se morala prekidati radi pauze i hlađenja projektora, inače filmska traka počne gorjeti. Tada se prvo nabere u talase slika, talasi se preko svojih ivica počnu preklapati u falcove
mmm Za uspomenu na pronađene topose, američka me prijateljica fotografiše na parkingu ispred restorana. Iako u svakom njenom potezu, okretu glavom, pogledu ili načinu na koji zabacuje kosu, u svakoj varijanti njenoga osmijeha, prepoznajem kasnoholivudski govor tijela, ja se i dalje trudim da me to ne nervira. Sada, dok ovo pišem, gledam tu fotografiju. Te prijateljice više nema, i ko zna u kojem je sada filmu? Ali, tek sada, vidim da auto ispred kojega stojim ima registarsku tablicu: 666-TBW. TBW je tek malo premetnuto BTW, usput rečeno, dok je njen broj simbolički broj Antikrista! I onda mi se sve otvori: strašni Kepec iz Twin Peaksa nije niko drugi do Antikrist, glavom i bradom. Samo on još može prolaziti kroz svjetove i vremena, spojiti Twin Peaks i fotografiju sa par-
Svijet moga grada, s mojom školom i mojom bibliotekom – potonuo je. Svijet moje domovine, Jugoslavije - nestao je. Potom su umrle i slike: slika oca koji dolazi s posla i njegov šešir što se sinusoidno ljulja putem kroz park, prema prozoru s kojeg mu se radujem. Slika moje porodice: kćerka što trčkara velikim slovenskim sobama bakinim i žena što sprema bajramske i božićne kolače. Slika prijatelja, učenika, književnih večeri, lutanja Tuzlom i beskonačnih polemika o stvarima za koje tada još nismo znali da počinju umirati.
Kniževnik, filmadžija, roker...: Prof. dr Nedžad Ibrahimović
pleteni sepet, sepet na leđa, pa put pod noge. Ako su u pitanju bili neki sitniji i brži poslovi, premjeravanje prozora ili vrata, ili grubo tesanje kućnoga praga, sepet s porodicom ne bi ni skidao s leđa.
Nedelja / Ljudi, sećanja
jer se to nikoga uokolo uopće ne dotiče, dvije temeljne emocije emigranta. Moglo bi se reći da živimo poput junaka filma “Highlander”. Highlanderi su samo (is)pratioci smrti onih koji ih okružuju: bilo da su to žene koje su voljeli, prijatelji koje su imali ili zavičaj u kojem su odrastali. Budući da su rođeni dugovječni, sve kraj njih prolazi. Zbog toga, oni se očajnički međusobno bore za veliku, završnu nagradu: onaj posljednji s glavom na ramenima biće nagrađen običnim ljudskim životom i konačno će umrijeti zajedno sa svojim savremenicima. U vječnom ispraćanju života, njemu smrt postaje nagrada.
Nisam siguran da li da posjetim i Den Bosch. Meni i kćeri to danas nije usput. Tamo sam pet godina bio stranac. Možda se čovjek može pomiriti s tim da nema domovinu i nema svoga grada, ulica i parkova u kojima je rastao, nema trgova i državnih praznika, nema poznatih kafana i nema svojih prijatelja, bez svojih roditelja i bez svoga posla koji je obavljao, bez svoga jezika u kojem je živio? No, teško je nositi se na kraj sa uspomenama iz jednog prohujalog života-sna: mirisima bosanske jeseni, sa sjećanjima na galamu djece po školama, sjećanjem na toplinu doma, sjećanjem na praćenje kćerke u školu i na kćerkine drugarice: „Tata, ovo je Lidija, a ovo je Vesna, to je Alma“. S tim osjećajem prolaznosti o kojem je i Crnjanski pisao u Londonu, doista se teško nositi, no, najteže je nositi se sa spoznajom da se živi u svijetu u kojem milioni takvih stranaca i ne zamreškaju površinu njegove ravnodušnosti.
mmm Tako je i emigrantska smrt samo njegova posljednja smrt. I, možda je, zapravo, ona najslabija, najnevinija, pa i najnepotrebnija. Jer smo mi i prije nje umirali. Npr, prvo su negdje nestali naši svjetovi: svijet radničke četvrti u Lukavcu, u kojem sam odrastao, pekara u podrumu velikog samačkog doma, fabrički dimnjaci, dizalica koju pratim pogledom kada se popnem na stol ispod visokog prozora, močvarni park s čamcima-buradima i kolibama u kojima smo upoznavali svijet naših djevojčica - sve je potonulo. Ne postoji više.
mmm Doista, ništa na ovom svijetu nije tako usamljeno kao što je usamljen čovjek bez zavičaja. Zavičaja u kojem su i strane svijeta zavisile od rasporeda šuma ili brda za koja sunce zalazi. Zato su nostalgija, jer je život prolazan, i sve je nepovratno, i tuga,
mmm Svijet moga grada, s mojom školom i mojom bibliotekom – potonuo je. Svijet moje domovine, Jugoslavije - nestao je. Potom su umrle i slike: slika oca koji dolazi s posla i njegov šešir što se sinusoidno ljulja putem kroz park, prema prozoru s kojeg
mu se radujem. Slika moje porodice: kćerka što trčkara velikim slovenskim sobama bakinim i žena što sprema bajramske i božićne kolače. Slika prijatelja, učenika, književnih večeri, lutanja Tuzlom i beskonačnih polemika o stvarima za koje tada još nismo znali da počinju umirati. mmm Poslije svega, mi smo tek pratioci što mašu maramicom sa pokislog staničnog perona. Vozovi neumitno i nepovratno odlaze povlačeći za sobom i kolosijek i peron i cijelu staničnu zgradu ostavljajući nas u praznom prostoru. I, dok tako stojimo i mašemo, osjećamo da se to mi udaljavamo i da mašemo sami sebi tamo u nekom toplom vagonu jurećeg vlaka...
Stanica - Den Haag HS Znam zašto sam počeo pisati, znam i neke ciljeve svome pisanju, ali dugo nisam znao koji su me driveri kroz taj posao gonili. Nisam znao sve dok nisam počeo čitati svoj roman („Inkapsulirana tijela“, Buybook, Sarajevo, 2013). Prošle godine sam otišao, prvi puta sasvim ozbiljno, na nekoliko dana, nakon 30-ak godina, u Osijek, u grad u kojem sam završio studij jugoslavenskih književnosti. Želio sam obići mjesta na kojima sam krajem 70-ih i početkom 80-ih godina stanovao. Posebno, želio sam vidjeti Vlatka. Petogodišnji gazdaričin sin nije izbivao iz moje studentske sobice. „Dogovor“ je bio da ja njemu čitam bajke, a da on meni tepa: Međade, Međade, Međade...
rastanku je rekao da ću biti njihov uvijek dobrodošao gost, da mogu imati sobu na raspolaganju kad god me put nanese, istu onu potkrovnu sobicu koju sam nekada koristio. Ja sam se zahvalio i vratio se u Tuzlu. mmm Nisam znao zašto sam napravio tu posjetu, nisam znao niti zašto mi se Vlatko obradovao, niti sam znao je li sve to uopće normalno. Nije li neozbiljno to bjelodano i javno kopanje po razvalinama vremena, i to, još, sa uvlačenjem drugih u te, sasvim privatne, forenzičke poslove?! Ništa mi nije bilo jasno, sve dok nisam začeprkao dublje u prošlost. A iz nje, kao iz Nenine maglovite i tajanstvene lirike, iskrsnuo osmijeh i lice mladića iz Sarajeva.
vezao nas u Šibenik na more – preko Sarajeva. Neprestano sam zurio kroz zadnja stakla auta, osvrtao se na sve strane, izvijao vrat preko maćehine i očeve glave, ne bih li negdje na ulici prepoznao mladića sa osmijehom koji je čuvao samo za mene. Po povratku iz Osijeka shvatio da sam u Vlatku vidio sebe – ostavljenoga...
Stanica - Delft Njen muž joj se povremeno pojavi u spavaćoj sobi i potom vode ljubav. Ujutro, u kuhinji, ona s njim pije kafu, ili popodne, on se sam šeta vrtom. Kada, uprkos policijski nedvojbeno utvrđenom identitetu, u tijelu utopljenika ne želi prepoznati tijelo svoga muža, stara se gospođa (Šarlot Rempling) vraća svijetu svoga života. Lišaji
bol. I šta je onda ostalo od našega autentičnoga bića – ništa osim tragova stopa po pijesku. Sebe se počinjemo sjećati poput drugih. Preko drugih... mmm Kino-ulaznice smo pecali iz kanalizacijskog šahta ispred Kina Svatovac u Lukavcu. Tu su završavale nakon što bi ih čika Jovo, koji ih je pregledao ili cijepao na ulazu, bacio u WC školjku. Tzv. platz-karte ostajale su kod posjetilaca. Kada kinopredstava nije rasprodana, mi Jovi pokažemo našu opranu i ispeglanu ulaznicu, skrivajući datum pod prstima, i onda sjednemo na slobodna mjesta. mmm Na ovaj način možemo ući samo na filmove koji nisu posjećeni. Bili su
O sagovorniku Prof. dr Nedžad Ibrahimović, književnik, filmski kritičar i autor dokumentarnih filmova – rođen je 1958. u Tuzli. Autor je dela: Prelamanje eseja (1990), Čitalac na raskršću (2001), O poeziji, pticama i drugim varkama (2012), Bosanske filmske naracije - Dokumenti o raspadu (2012), Inkapsulirana tjela, (2013). Autor je dokumentarnih filmova: K.Č. 2572/1, Europa; Pun mjesec iznad Bosne ; Protiv struje; Noeva priča … Nedžad Ibrahimović je doktor književnih nauka. Redovni je profesor na Univerzitetu u Tuzli, a gostujući na University of Washington (Seattle, SAD).
i oblikovati čudnovate i nejasne figure, da bi, naposljetku, preko svega izbio ružičasti plamen koji sve počisti i iza otkrije prazninu. U toj pauzi, meni je iza zavjesa dosadno, pa na bijeloj praznini filmskog platna pokušavam otkriti tragove drugih filmova.
Stanica - Schiedam Centrum
kinga u North Bendu sa Tuzlom, Hollywood i moju prijateljicu, spojiti Ameriku i Bosnu – i sve to izjednačiti. Za moju mladost, to je utješno. Za sve ostalo, to je znak kraja svijeta...
Stanica - Rotterdam Central Station
U North Bendu, u kojem je snimana serija Twin Peaks, u proljeće 2007. godine, nakon predavanja o postjugoslavenskom filmu, svoj trud trošim na prepoznavanje toposa vremena kojeg sam izgubio. Na ovom je mjestu Laura pronađena mrtva, ovo je stara pilana, evo i Dame S Cjepanicom, upravo je sjela za stol pokraj našega. Očekujem da se odnekuda pojavi i strašni Kepec, ali njega nema. U Snoqualmieu se fotografišem ispod čuvenih vodopada sa najavne špice.
Diplomirao sam i magistrirao na romanima Mirka Kovača, koji se slikom zaustavljenog voza koristio kao figurom zaustavljenog vremena. Nikada vrijeme nije tako usporeno, zakočeno ili zaustavljeno, kao u ratu. Nema toga Kovačeva romana koji, na jedan ili na drugi način, ne govori (i) o ratu. Dakle, i sam sam, doslovno, izašao iz Kovačeva šinjela. Kada se nakon Daytona, moje vrijeme ponovo pokrenulo, ja sam se vratio u Bosnu. Nisam siguran da mi je kćerka to ikada oprostila.
mmm Prije nego što ću zaključiti kako me sve ovo čini sretnim, razmišljam o analogijama: šta bi bilo da su Servantesovi čitaoci krenuli u potragu za Don Kihotovim vjetrenjačama? Šta bi bilo kada bi ovakvom obrnutom mimezom, u kojoj stvarnost oponaša umjetnost a svijet svoju (medijsku) sliku, krenuli da sve ponovo opisujemo, evidentiramo i katalogiziramo? Kako bi taj novi svijet izgledao? Kako bismo mi izgledali? I gdje, na kojim tačkama, bi se ta nova topografija dodirivala sa realnošću? Kojom?
mmm U holandskim vozovima postoje „silence“ kupei (Stilte) u kojima se ne priča. Iako tišinu više nigdje ne možete pronaći, uprave željeznica su putnicima kreirale artificijelnu tišinu, proizvod čiste putujuće imaginacije. Kada smo nakon dugačke šutnje iskoračili na peron Rotterdam Central Station, kćerka je rekla: Evo nas konačno kući! A onda je zastala, duboko udahnula i rekla: -Tata, nisi ti došao samo zbog moje svadbe, ja sam trudna, bićeš n djed.
IX