O japanskoj književnosti by net54

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

MARIJA JURAČIĆ O JAPANSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Autorica Marija Juračić Ilustracije: Wikipedija Ilustracija naslovnice: Wikipedija

2018. 2

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

UVODNA RIJEČ Neke predjele nikada nećemo posjetiti, neke ljude nećemo upoznati, ali to ne treba biti prepreka da upoznamo njihovu tradiciju i kulturu. Ova knjiga, napisana u obliku eseja na stotinjak stranica, nema ambiciju da sustavno izloži bogatu japansku književnost. Njome želim s vama podijeliti svoje skromno znanje o tom području, a ako se usput i zabavite, svrha će ove knjige biti ispunjena. Svi tekstovi iz ove knjige nalaze se na stranicama portala Istočni biser, Očaravanje, Avlija ili u časopisu Alia Mundi. Marija Juračić

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

PRVI ROMAN SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI 源氏物語 Prvi roman svjetske književnosti nastao je u Japanu između 1004. i 1010. godine. Napisala ga je Murasaki Shikibu na japanskom jeziku hiraganom, odozgo nadolje, s desna ulijevo. Roman se zove Genji monogatari (Priča o Genjiju), ima 54 poglavlja i preko 1000 stranica u engleskom prijevodu, a u njemačkom, zbog strukture jezika, nekoliko stotina više. Murasaki Shikibu rođena je u Kyotu između 970. i 978. godine. Bila je kći provincijskog guvernera koji je svojoj kćeri omogućio solidno obrazovanje. Učila je uz svog brata kineski jezik i pismo, što je za žensku djecu u ono vrijeme bilo nešto posebno. Dogodilo se to igrom sudbine. Naime, u to vrijeme su supružnici često živjeli odvojeno i odgoj ženskog djeteta bio je zadatak majke. Kako je Murasaki rano ostala bez majke, njen je odgoj preuzeo otac koji nije radio velike razlike među svojom djecom. Udala se za 20 godina starijeg čovjeka koji je uskoro umro. U 4

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

vrijeme udaje Murasaki je zagazila u 26. godinu života, što nam također pokazuje koliko je njezin otac volio svoju kćer pa ju nije silio na udaju i to u vrijeme kada je bilo uobičajeno da u brak ulaze sasvim mlade djevojke od 13 ili 14 godina. Njezin je roman već bio poznat kada Murasaki postaje dvorska dama i učiteljica buduće carice Shoshi. Čitala ga je u nastavcima dvorskoj eliti pa možemo govoriti o nastanku prvog, vrlo posjećenog, književnog salona. U početku nije išlo glatko. U tajnosti je mladoj carici prevodila kineske pjesme i priče, a onda se krug slušateljica polako povećavao i uskoro je cijeli dvor nestrpljivo očekivao nove nastavke njenog romana. Ljubomora i krutost često su je stizale, a ona se branila unoseći u roman komentare zavidnih i krutih. Tako jedan plemić u njenom romanu kritizira obrazovanje žena kao nešto što je pretjerano, nepotrebno i što loše djeluje na njihovu ženstvenost. S nešto ironije autorica unosi u tekst njegovu misao da je za ženu dovoljno da razumije neku napisanu vaku. Možemo samo zamisliti koliko je mudrosti Murasaki morala imati da opstane na dvoru u 5

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

kojem je uz caricu živjelo nekoliko tisuća carevih miljenica i konkubina i gdje su stalne intrige bile dio života. Godina njezine smrti je upitna, ali se može smjestiti u period od 1014. i 1031. godine. Roman Genji monogatari opisuje ljubavne zgode princa Genjija, najvećeg literarnog ljubavnika svih vremena. Don Huan i Casanova mogu mu konkurirati samo zato što su se pojavili stoljećima kasnije i zato što europski čitatelj nije upoznao Hikaru Genjija, princa nadnaravne ljepote i nadarenosti.

Scena iz filma o Genjiju 6

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Njegov je psihološki sklop drugačije složen od psihološkog sklopa Don Huana. Nije on tek površan ženskar koji skače iz kreveta u krevet kako bi povećao broj svojih avantura. On u svaku novu ljubav unosi sav svoj zanos i žudnju. Ne radi se tu samo o vještini zavođenja i zahtjevima tijela. On zaista voli i beskrajno ljubi svaku svoju ljubavnicu, pruža joj osjećaj da je jedna i jedinstvena. On svojim ljubavima pjeva tanke, njegova ljubavna pisma su profinjena, nadahnuta, njegove riječi stvaraju čaroliju ljubavi, on za odabranicu spušta zvijezde i Mjesečev sjaj, a kada je ostavlja, čini to s poštovanjem i dalje brine o njenim potrebama i djeci koja su u toj vezi stvorena. U ljubavi i u njenom završetku nikada ne zanemaruje etičku dimenziju svoje veze. Svaka njegova ljubav je iskrena, daje joj se bez ostataka i vjeruje da je to ono pravo, ono što nas obori samo jednom u životu. Zbog te duboke osjećajnosti, koja je stvarna, iako prolazna, Genji predstavlja složen psihološki profil koji ga izdiže iznad svih drugih literarnih ljubavnika.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Pozornica na kojoj se odigravaju sve njegove avanture je japanski dvor u kojem život nije bio osobito čedan. Na mušku i žensku nevjeru gledalo se blagonaklono pa tako Genji prihvaća dijete koje je plod nevjere jedne njegove žene. On doduše pati zbog njene nevjere, ali shvaća da je ona rezultat i njegova ponašanja pa nigdje u romanu ne nalazimo moralnu osudu njenog čina. Genji je odraz svog društvenog kruga.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

H W3.png

Dokono plemstvo provodi život u slušanju glazbe, poezije i u beskonačnim ljubavnim igrama u kojima se Genji jako dobro snalazi. On nema nikakvih egzistencijalnih briga, njegov je život beskrajan niz zaljubljivanja, prekida, tjelesnog i umjetničkog užitka pa današnjem čitatelju sadržaj romana može biti pomalo dosadan zbog stalnog ponavljanja sličnih avantura, kao u nekoj niskobudžetnoj sapunici. Roman je danas teško čitljiv i prosječnom 9

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Japancu, zbog jezika koji se tijekom stoljeća mijenjao i zbog fraza uljuđenog govora japanskog dvora. Zasićen je metaforama, simbolima i aluzijama koje zahtijevaju složeno znanstveno tumačenje. Vrijednost romana sigurno ne leži u brojnim varijacijama ljubavnih odnosa, bez obzira na to kako su vješto oslikani, već u njegovoj povijesnoj i sociološkoj podlozi, odnosno u činjenici da s izvora dobivamo podatke o životu japanskog dvora, umjetnosti, kulturi, običajima, životnom svjetonazoru, dobivamo uvid u cjelokupan život Heian razdoblja. Roman „Genji monogatari“ je prvi društveni i psihološki roman svjetske literature. Stvarajući svog princa, Murasaki mu je uspjela udahnuti osobnost. Ima ulomaka koji nadilaze pričanje ljubavnog sadržaja i koji visoko podižu umjetničku vrijednost romana. Takav je ulomak u kojem se postavlja pitanje lutanja duše, kada Genji u malenoj djevojčici prepoznaje svoju umrlu mladenačku ljubav.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

„Pored nje sjedile su dvije nakićene sluškinje, a djevojčice su se igrale trčeći unutra i van. Među njima je bila desetogodišnja djevojčica koja je nosila bijeli, mekani kimono. Bila je ljupkija od svojih prijateljica i lako se moglo zamisliti kakva će ljepotica postati kada odraste. Lice joj je bilo milo, fine i nježne obrve krasile su njeno čelo, a oko glave lebdjela joj je ljupko i mekano, kratka kosa počešljana na dječji način.“ Genji spoznaje da ga malena tako snažno privlači, jer nalikuje nekome koga on još uvijek u tišini duše voli. Neki književni teoretičari ovom opisu daju drugačije značenje, a potkrepljuju ga činjenicom da se Genji volio okruživati sasvim mladim djevojkama. Proučavajući Genjijeve seksualne sklonosti, razvili su teoriju da princ pati od Lolita kompleksa, a kako djevojčice Genjiju uzvraćaju pažnju i traže njegovu nježnost, govore da roman oslikava i fenomen edipova kompleksa. Tu teoriju pobija činjenica da je djevojčica Murasaki, najveća prinčeva ljubav, došla pod njegov krov u neobičnim okolnostima, a Genji ju je odgajao bez ikakvog tjelesnog kontakta 11

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

čekajući da djevojka stasa i da se sama zaljubi u njega. I čini to u vrijeme kada se djevojke nije pitalo, jesu li spremne za brak koji je najčešće predstavljao dogovor dviju obitelji. I sama carica se udala za cara u trinaestoj godini života. Genji je obrazovan, elokventan, esteta koji u svemu traži profinjenost i ljepotu. Ljepota je važan segment ovog romana, ona je jezgra prirode i umjetnosti pa je Murasaki traži u svakoj boji, zvuku, obliku. U ulomku u kojem Genji s prijateljima promatra krajolik, on u jednom trenutku usklikne: „Kakva ljepota! Kako može netko tko živi na tako divnom mjestu i na trenutak biti nesretan?“ Ljepota života je Genjijeva filozofija. On spoznaje prolaznost svog zemaljskog puta i zato je u svakom trenutku svjestan koliko je velik dar života: „ Život je kratak. Živi ga kako najbolje znaš, čak i ako će trajati samo još koji dan.“

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Njegovo inzistiranje na ljepoti otkriva i Murasakin esteticizam što je garancija da se i nakon tisuću godina u njenom djelu može uživati.

Izvori: Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“ Leopold Federmair: Wandlungen des Prinzen Genji Guido Oebel „ Prinz Genji – der japanische Don Juan“

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

HIRAGANA S DAMINE LEPEZE

Da bismo shvatili kako je japanska pjesma od razdoblja nepismenosti prije 552. godine stigla na lepezu dvorske dame, moramo se vratiti u to daleko doba, kada Japanci još nisu znali pisati, dok su Kinezi već imali bogatu književnost i filozofiju pa su kineski svećenici dolazili u Japan noseći sa sobom svoje vjerske knjige i utjecaj. Poučavali su Japance pismenosti na jeziku koji im je bio stran i na pismu koje japanskom jeziku nije bilo primjereno. Osim što su trebali naučiti kineski jezik, Japanci su morali ovladati i s tri tisuće kineskih ideograma, slikanih kičicom i tušem. Obrazovani su Japanci tako pisali kineskim pismom na kineskom jeziku, koji je bio službeni jezik tog dijela svijeta.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Japanske dame tog doba mogle su lepezu, taj koketni rekvizit ženstvenosti, koristiti samo u neverbalnoj komunikaciji. Dugo su Japanci izdržali muke pismenosti koristeći izvorno kinesko pismo, a onda su ga odlučili pojednostaviti pa su krajem 8. st. konačno nastala dva japanska pisma: hiragana i katakana. Hiragana je jednostavnije pismo, ali njime pišu samo osnovnoškolci. Obrazovani Japanac mora poznavati i katakanu, pismo koje je osmislio neki budistički svećenik. Profesor Božidar Pasarić u knjizi „Kratka povijest Japana“ tvrdi da bi Japanci mogli bez problema rabiti latinicu, jer s pet vokala i konsonantima ne odstupaju bitno od hrvatskog 15

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

jezika i pita se, zašto je japansko pismo još uvijek opterećeno kineskim ideogramima kanji, koji se u prosjeku godišnje povećavaju za 200 znakova. Odgovor nalazi u japanskoj tradicionalnosti, u mišljenju da bi prijelaz na latinicu značio katastrofu za Japan, jer bi mlade generacije brzo izgubile dodir s tradicijom, što bi bilo ravno gubitku nacionalnog identiteta. Na kineskoj tradiciji počela se vremenom razvijati samostalna japanska kultura koja se polako oslobađala kineskog jezika, ali je zadržala kinesko pismo. Tako prva japanska književna djela bivaju pisana japanskim jezikom, ali kompliciranim kineskim znakovima. Prve poznate japanske pjesme zvale su se tanka. Budući da su pisane kineskim pismom, a starokineski je jezik u to vrijeme uglavnom imao jednosložne riječi, u tankama se pazilo na broj slogova u pjesmi. Tako je tanka imala 31 slog. Ta mala, ljupka pjesma trebala je naznačiti atmosferu, iskazati osjećaj i biti nježna i lijepa. Sačuvana je tanka profesora Oyeno Masahira (952.-1012.). 16

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

U riječnome čamcu smirene duše Plovim niz rijeku. Tko bi pomislio Da sam ja čovjek Potonulih nada? Tako malena, ljupka i osjećajna tanka mogla je stati na lepezu naše dame, a lepeza nije više morala biti samo koketni predmet zavođenja, već je mogla prenositi tajne ljubavne poruke i stihove.

Čini se da u to vrijeme japanski dvor nije živio posebno čednim životom. Ljubavne avanture i spletke bile su svakodnevna pojava, a ljubavni se stih u tu atmosferu lijepo uklapao.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

I zato se moralo dogoditi nešto subverzivno. Dogodila se književnost na japanskom jeziku i to ona koju su pisale žene ne poštujući Konfucijevo učenje o potrebi njihove poslušnosti njihovom suprugu. Pisale su hiraganom, što doslovno znači ženskim pismom. Dok su se muškarci bavili ozbiljnim poslom pišući eseje, povijesna japanska djela na kineskom jeziku, kojeg nisu mogli dovoljno poznavati, dokone dvorske dame stvarale su književnost na materinjem jeziku. I činile su to zdušno. Nisu oponašale kinesku literaturu, pisale su o svojoj okolini ili su romantično sanjarile o velikim ljubavima. Mnogo je stihova moglo biti zabilježeno i razmijenjeno na njihovim lepezama. Nisu ni slutile da njihove lepeze daju vjetar zlatnom dobu japanske književnosti. I prvi japanski, a ujedno i svjetski roman „ Genji monogatari“ početkom 11. stoljeća napisala je žena Murasaki Shikibu na otprilike 1000 stranica, s preko 400 likova. Opisuje ljubavne avanture zaljubljivog princa, načinom koji je 18

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

tolerantan i prema muškom i prema ženskom promiskuitetu, što Konfuciju, da je mogao pročitati sadržaj ove knjige, sigurno ne bi bilo drago. No, sve ima svoj početak i svoj kraj. Kako u provincijama jača bushi (ratnička klasa) moć se dvora tijekom 12. i 13. stoljeća smanjuje, što se odražava na literaturu i umjetnost uopće. Japanska se kultura oslobađa kineskog utjecaja i njeguje vlastitu tradiciju.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Hiragana

Izvor: Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

PRIČA O IZUMO NO OKUNI I KAZALIŠTU KABUKI

Daleke 1596. godine na obali rijeke Kamogawe u Kyotu jedna je lijepa žena na veliko zadovoljstvo prisutnih, izvodila svoj senzualan ples. Bila je to Izumo no Okuni. Svoju gustu, crnu kosu 21

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

povezala je vrpcom, ogrlice i narukvice zveckale su ritmom pokreta, a njena se haljina meko i podatno ovijala oko nje. Taj ples i ta izvedba značili su početak kazališta kabuki. Izumo no Okuni je bila kći kovača i šintoistička svećenica koja je u hramu Izumo - taisha plesala kaguru (sveti ples). Kombinacija mladosti, ljepote, nadarenosti i vještine nije smjela ostati neiskorištena pa je izabrana da pođe u raskošnu prijestolnicu Kyoto prikupiti sredstva za obnovu svetišta. U bogatom, blještavom gradu djevojka upoznaje samuraja Nagoya Sanzaburu koji joj pruža ljubav i zaštitu i koji sudjeluje u njenim izvedbama. Pojava drugog plesača u predstavi omogućuje nastanak dijaloga koji se ostvaruje bilo pokretom, bilo gestom ili pjevanjem pa ples dobiva svoj prvi dramski oblik. Očito je djevojka shvatila što privlači gledatelje pa njezin ples gubi ritualni karakter i postaje senzualan, obogaćen duhovitim insertima, obično ljubavnog sadržaja. Popularnost joj naglo raste, ali poštovanje sugrađana opada pa su se svećenici hrama, kojem je poslala novac, zabrinuli za njezinu čednost i 22

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

pozvali je da se vrati u svoje mjesto, što je ona odbila učiniti. Da bismo shvatili zašto se sve tako zbilo, moramo osjetiti atmosferu tog vremena i objasniti neka društvena kretanja u Japanu tog doba. Vrijeme je erozije feudalnog društva i postepenog jačanja građanstva. Kako Japan tog vremena još pamti surov građanski rat u kojem je smrt bila stalan gost, ljudi postaju svjesni prolaznosti života i žele hedonistički proživjeti svaki dan. Plemićka elita ima svoj dvor, svoje užitke, ceremonije i svoje kazalište noh pa i manje cijeljeni pripadnici japanskog društva žele pravo na zabavu i užitak, a tu se ubraja i kazalište. Koliko je probuđena strast prema životu, svjedoči i ova japanska narodna pjesma prevedena s njemačkog jezika. Pogledajte Mjesec i Sunce Život je težak u tom varljivom svijetu. Plačemo li ili se smijemo, svejedno je. Život se nastavlja. Pogledajte Mjesec i Sunce I budite veseli. 23

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Novac sve više pristiže u džepove trgovaca koji su bili prezreni dio društva pa se na društvenoj ljestvici nalaze na tako niskoj prečki da ih je samuraj smio ubiti bez valjanog razloga. Imali su novac, ali nisu imali nikakav društveni ugled i njihova se profesija smatrala gotovo sramotnom. Kako je grad bio pun nezaposlenih bivših vojnika koje je trebalo izdržavati, njihov je novac ipak bio cijenjen pa je sazrjelo vrijeme da trgovci i seljaci dobiju svoj teatar. Izumo no Okuni je taj povijesni trenutak znala iskoristiti.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Samuraj u punoj opremi Iz tog vremena došli su do nas neki zapisi koji nam pružaju informacije o njenim prvim predstavama kojima ona gradi temelje kabuki teatra. Pojam kabuki pokriva značenje vještine plesa i pjevanja, a glagol kabuki znači nagnuti se, onako kako se glumci naklanjaju publici na kraju predstave.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Veliku popularnost stekla je predstava u kojoj Izumo nastupa u raskošnoj muškoj odjeći, a njen partner u ženskoj. Već ta zamjena uloga nosi komičnu notu i uveseljava publiku. Ona glumi muškarca oboružanog kratkim i dugim mačem, koji dolazi u čajanu da se zabavi s jednom djevojkom i da usput zabavi gledatelje. Uz element plesa, javljaju se drugi dramski 26

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

elementi; duhovit dijalog ili monolog, dramska radnja i neka elementarna scenografija. Gluma je naglašena, osjećaji preuveličani, često karikirani, a obiluju stalnim, uvriježenim pozama koje šalju poruku. Kabuki teatar pršti od veselja i životne radosti i postaje opreka ozbiljnom noh teatru. Iako ga zovu kazalištem seljaka i trgovaca, u njemu je uvijek veselo. Uskoro taj teatar uspijeva zaludjeti grad u kojem je zavladala prava kabuki groznica, baš onakva kakva je vladala u Europi pojavom nekog novog društvenog plesa. Izumo su masovno počele imitirati druge plesne skupine koje nisu imale tako nadarene plesačice pa kada nisu mogle privući publiku talentom, privlačile su je golotinjom, jedinim senzualnim mamcem koji su imale. Ples su pretvorile u prostotu, a senzualnost u otvoren poziv. Masovne tučnjave i razvrat pratili su kabuki predstave. Zato je šogunat 1629. godine zabranio ženama glumiti u kabuki predstavama i ženske su uloge preuzeli lijepi, dugokosi mladići. Sve ženske uloge, baš kao i u elizabetinskom teatru tog vremena, igraju muškarci.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

No malo se toga promijenilo. Prema zapisima iz 1652. godine dva su se samuraja međusobno poubijala zbog vatrenih očiju mladog, dugokosog glumca pa je šogunat potpuno zabranio kabuki predstave. Građanstvo se nije željelo odreći zabave i vršilo je stalan pritisak na vlast da ukine zabranu. Ono što se zabrani postaje još slađe pa su se mnoge kabuki predstave igrale potajno. Šogunat je morao popustiti pod stalnim pritiscima i mislio je da je našao dobro rješenje; odobrava predstave pod uvjetom da u njima igraju samo zreli, odrasli muškarci za koje se smatralo da nisu skloni incidentima. I opet se 28

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

prevariše. Uskoro je otkrivena ljubavna veza dame iz visokog društva i prezrenog glumca pa je šogunat iznova imao pune ruke posla da sačuva moral svoga življa.

Ishikawa Toynobu: Kabuki glumci 29

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Odlučeno je da se glumci, koji su zajedno s prostitutkama i trgovcima spadali u isti prezreni društveni rang, moraju odvojiti od ostalog svijeta i da se ne smiju miješati s publikom. Sve je to činjeno u svrhu održavanja vojne diktature koju je slobodoumno glumačko društvo moglo ugroziti. Šogunat je shvatio kako predstava može djelovati na kolektivitet i na nesvjesno u čovjeku. Vladari su prolazili, vlasti su propadale, a kabuki teatar traje. Doživio je mnoge promjene od vremena kada je Izumo no Okuni zaplesala svoj strastveni ples, ali je u svojoj osnovi ostao vjeran tradiciji. Ples je njegovo ishodište, važan dio izražavanja emocija, duboko je utkan u tradiciju pa glumac mora biti prvenstveno plesač. Kabuki predstavu prati glazba glavnog trožičanog instrumenta shamishena koji odlično oponaša čovječji glas. I na kraju ostaje narator koji pripovijeda zbivanja.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Glumci današnjeg kabuki kazališta su poštovani ljudi i nije rijedak slučaj da se tradicija kabuki života prenosi u jednoj obitelji generacijama s oca na sina. Glumac mora biti fizički u izvanrednoj kondiciji jer se ples ne sastoji samo od pokreta, nego i od mirovanja u zahtjevnim pozama, mora znati svirati shamishen, ne smije se odati dobrom jelu i piću, jer scene borbi zahtijevaju vitku figuru i akrobatiku, kontrolu ravnoteže i mišića. Zanimljivo je da se glumci na 31

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

pozornici nikada ne dodiruju, čak ni u scenama sukoba ili ljubavi. I danas u tim predstavama igraju samo muškarci.

Vrijeme prolazi, ali ostaje činjenica da je kabuki teatar utemeljila jedna žena i da su ga stvorile žene. Izumo no Okuni je vodila svoj kazališni život do 1610. godine kada joj se gubi trag, ali se pretpostavlja da se nakon smrti svog ljubavnika vratila u svoje mjesto svojoj prijašnjoj službi. 32

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Godina njene smrti nije pouzdana. U studenom 2002. godine u gradu Izumi podignut joj je spomenik kao utemeljiteljici kazališta Kabuki.

Izvori: Thomas Leims Kabuki“

„Die Geschichte des

Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

JAPANSKI NOH (Nô) TEATAR

Da me netko upita što znam o Japanu, vjerojatno bih spomenula one općepoznate stvari o kojima se znanje prikuplja sporadično, usput i slučajno, iz knjiga, časopisa i filmova. Spomenula bih Hirošimu, posljednjeg japanskog cara, djevojčicu Sadako i njezine ždralove, lijepo, napudrano lice gejše, skriveno iza šarene lepeze, mojim bi mislima projurili samuraji, kamikaze, ikebana, japanska ceremonija pijenja čaja, harakiri, haiku poezija, hiragana… i sve bi se to vrtložilo sa slikama strašne jakuze, Seiko satova, televizora, Kurosavina filma Rašomon… a sve te misli prekrila bih s tri pojma; ritual, tradicija, tehnologija.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Da me netko pita što me najviše fascinira u japanskoj kulturi, misao bi se zaustavila na kazalištu noh (nô). Nije to prava fascinacija, ali ne znam kako drugačije opisati ono stanje pomaknute svijesti kada promatraš priredbu japanskog teatra nô i ne trepćeš. U stanju si iščekivanja, želiš otići, jer ne razumiješ sve poruke koje tvoj europski um želi dešifrirati, a ostaješ nepomičan u nekom čudnom, hipnotičkom stanju. Tražiš prijevod predstave na jezik logike, a cijelo se tvoje intuitivno biće želi samo prepustiti igri. Sjećaš se savjeta koje je

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

japanski teoretičar, dramatičar i glumac nô teatra Zeami Motokiyo dao gledatelju: „Zaboravi kazalište i gledaj nô. Zaboravi nô i gledaj igrače. Zaboravi igrače i gledaj u srce. Zaboravi srce i razumjet ćeš nô.“

Izvorno japansko kazalište nô nastalo je u 14. stoljeću, a razvilo se iz šintoističkih i budističkih rituala. Začetnik mu je Kanami Kiyotsugu (1333. – 1484.) a do procvata ga je doveo njegov sin Zeami Motokiyo ( 1363.- 1443). Ako mislite da je nô u današnje vrijeme zastario dramski oblik koji pripada povijesti i koji se više ne izvodi na japanskim pozornicama, varate se. Nô ima svoj život, snažan i vitalan. Kao što u Japanu postoje različite škole borilačkih vještina, 36

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

tako postoje i škole nô teatra u kojima djeca od ranog djetinjstva uče plesati, svirati, pjevati i recitirati nô. Tradicija nastupanja u no teatru prenosi se s oca na sina pa danas postoje obitelji koje su odnjegovale i šest generacija no majstora. Nastavljanje obiteljske tradicije nô izvođača je stvar obiteljske časti, jer se tradicija ne smije prekinuti. Ako se sin odupire učenju, otac pribjegava strogim metodama prisile. Velik dio života budućeg glumca u nô teatru podvrgnut je napornom treningu, a stečenu vještinu djeca iz takvih obitelji imaju priliku pokazati pred publikom glumeći djecu, duhove, božanstva ili dijelove prirode. Klasično nô kazalište ima pozornicu dimenzija 6 puta 6 metara. Svi su izvođači muškarci koji igraju i ženske uloge. Budući da nose tipizirane maske, emocije izražavaju uglavnom gestama pa će primjerice zdvojnost, očaj ili suze prikazati tako da dlanovima zaklone lice, a zatim ruke lagano podignu uvis. Maske su tako precizno i vješto napravljene da mijenjaju izraz, ovisno o nagibu glave izvođača, o kutu promatranja. Tijekom predstave ne rabi se samo jedna maska za jednog izvođača, nego on mijenja nekoliko maski, a svaka gledatelju šalje drugačiju sugestiju o emociji lika koji je nosi. Masku 37

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

uglavnom nosi samo glavni lik, a sporedni likovi imaju masku, ako se mora naglasiti spol, starost, staleška pripadnost lika. Postoji 250 različitih maski koje prikazuju različita psihička stanja likova, a 80 maski je u stalnoj upotrebi. Svaka maska ima svoje ime. Ponekad glavni glumac ne nosi masku i time šalje poruku da glumi odraslog muškarca srednje dobi. Kostimi nô kazališta su raskošni, skupocjeni, bogati.

Uz glavnog glumca (shite) pojavljuje se i drugi glumac (waki) koji često predstavlja redovnika ili sugovornika. Na pozornici se nalazi maksimalno pet osoba, a s desne strane je kor od osam pjevača. U pozadini je orkestar koji čine 38

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

tri bubnja i flauta. Glazba ima dvojaku ulogu, prikazuje osjećaje likova i daje ritam njihovoj izvedbi. Nô izvođač mora obavezno završiti plesnu nô školu, jer je ples bitan dio nô predstave. Svaki i najmanji pokret ima svoje značenje i šalje gledatelju određenu poruku. Postoje pokreti koji pripadaju samo božanstvu i pokreti koji pripadaju određenom ljudskom liku.

Zbog svega rečenog nô predstava ne zahtjeva samo obrazovanog izvođača, nego i obrazovanog gledatelja. Nô teatar nikada nije postao zabava za široke slojeve pučanstva. Bio je namijenjen profinjenom ukusu carskog dvora koji je uživao u visoko stiliziranom spoju poezije, plesa i glazbe. 39

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Tekst nô drame je kratak i nema više od 300 stihova koji se pjevaju polako pa predstava traje otprilike jedan sat. Sadržaj se uglavnom pronalazi u tradicionalnoj japanskoj književnosti. Često pripovijeda o nadnaravnom biću koje je uzelo ljudski oblik kako bi moglo ispričati priču. Nesretne ljubavne priče i priče o junacima su također omiljene teme nô teatra koji spaja realnost života i svijet snova profinjenim, izučenim stilom. 2008. godine no teatar je upisan na UNESCO listu nematerijalne baštine.

Izvori: 1. Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2010.

2. „Kunstformen und Unterhaltung in Japan in Form des Noh Theater“ von: Japanwelt Blog, 2017.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

PRIČA O RONINIMA

Jedna legenda o samurajima odavno je prešla japanske granice i postala književna svojina svijeta. Od kada su je Japanci 1917. godine filmovali i o njoj mnogo kasnije snimili televizijsku seriju, nezaustavljivo je osvojila i europske prostore. Bila je to priča o roninima, samurajima koji su ostali bez svog gospodara, priča o vjernosti i odanosti, o poštivanju zadane riječi, o ratničkom kodeksu bushido, priča u kojoj su Amerikanci vidjeli dobar potencijal za snimanje filma pa su ga i snimili u 3-d tehnologiji i omogućili gledateljima cijelog svijeta da doznaju činjenice o ovom događaju, koji se odigravao od 1701. do 1703. godine, a koji je duboko ukorijenjen u japansku tradiciju i

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

čiji se sadržaj stoljećima igra u japanskom kazalištu kabuki. Naš europski svjetonazor može ovu priču prihvatiti samo kao zanimljivu zgodu drugačije kulture, može poštivati ponašanje ljudi koji imaju drugačiji pogled na svijet i život, ali ne može prihvatiti, po našim mjerilima, uzaludno, suicidalno traćenje života.

Svojevrstan nastavak tradicije suicida u slučaju osobnog neuspjeha nastavlja se i danas pa Japan ima najveći broj samoubojica na svijetu, iako ga ratovi zaobilaze već više od 70 godina. Postoji u Japanu stravična, mračna šuma Aokigahara, 42

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

poznata i kao Šuma smrti u kojoj se svake godine ubije stotinjak ljudi, većinom muškaraca srednje životne dobi, koji smatraju da nisu vrijedni života, a Japan se svake godine suočava s tridesetak tisuća samoubojstava, čiji je uzrok najčešće osjećaj vlastitog neuspjeha i osobne časti. Taj osjećaj osobne časti duboko je usađen u japansku tradiciju pa predstavlja i okosnicu priče o roninima.

Priča potječe iz Edo – perioda s početka osamnaestog stoljeća, vremena u kojem su mnogi japanski feudalci izgubili dio zemlje, jer se šogun Ieyasu bojao njihove moći pa više nisu 43

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

mogli uzdržavati svoje samuraje koji su tako postali ronini, samuraji bez gospodara. Vlast ne samo što nije sustavno riješila njihov status, nego im je čak zabranila da imaju vlastitu zemlju. Tako je stotinjak tisuća ronina lutalo cestama nezadovoljno režimom i spremno podržati svaku pobunu protiv njega. Vlast ih se pribojavala i odrekla pa su mnogi od njih preživljavali otvarajući škole ratnih vještina i podučavajući mlade ljude borilačkim vještinama. Njihovi su se učenici uskoro počeli udruživati u gradske bande pa je Edo postao nesiguran grad. Vlast je na nasilje bandi odgovorila nasiljem i jedne noći koordinirano napala sve organizirane bande, pogubila njihove vođe i riješila se gradskih nasilnika.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Japanska legenda o roninima je poznata. Godine 1701. dva su seoska kneza pozvana na dvor da organiziraju svečanost povodom posjete carskog emisara. Visoki dvorski službenik Kira KozukeNo-Suke neprekidno ih izaziva i nedvosmisleno vrijeđa govoreći im da su seljaci, nesposobni i neuki pa u jednom trenutku Asano na njega potegne nož iako je znao da se napad na šogunovog službenika kažnjava smrću. Kira je 45

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

preživio napad, a Asanu je udijeljena milost da smije izvršiti ritualno samoubojstvo, čin časti – sepuku (harakiri).

Budući da je Asano u svojoj službi imao oko 300 samuraja, svi su oni tim njegovim činom trenutno postali ronini – samuraji bez gospodara i bez zaposlenja. Samuraj Karanosuke Oishi okupio je njih četrdeset sedmoricu koji su se tajno zakleli da će osvetiti smrt svog gospodara. A kako je osveta jelo koje se jede hladno, nisu hrlili grlom u jagode, nisu djelovali brzopleto, već su čekali povoljnu priliku. 46

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Bojeći se osvete, Kira se okružio cijelom vojskom stražara. Kuća mu je postala neprobojna utvrda, a njegove su uhode neprekidno špijunirale opasne ronine. A što su oni radili? Neki su postali trgovci, obični fizički radnici, drugi su se propili i podnosili razna poniženja, a nekolicina se uspjela pod drugim imenom zaposliti i u njegovom kućanstvu. Sve je to bila maska sračunata da zavede i prevari neprijatelja. Oishi je glumio posebno uvjerljivo. U očima puka postao je propalica koja nema samopoštovanja, onaj koji se svakodnevno pijan valja po kanalima i banči po opskurnim mjestima. I vrijeme je prolazilo.. Kira je pomislio da je siguran. Kako je štedljivost prevagnula nad oprezom, raspustio je većinu stražara i to ga je koštalo života. Dvije godine nakon Asanove smrti, točno 14. prosinca 1702. ronini su ispunili svoj zavjet. Kirini stražari su ubijeni, neki samo ranjeni, a Kira je nađen u ženskim odajama gdje se skrivao. Po nekim izvorima, Oishi, vođa ronina, ponudio mu je časnu sepuku, ali je Kira to odbio pa mu je Oishi odrubio glavu. Po

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

drugima, o sepuki nije bilo riječi i Kira je poginuo u časnoj borbi.

Kira je bio opasan protivnik i dobar mačevalac pa mu je svaki udarac bio proračunat. Ali, godine života provedene na šogunovom dvoru u svakodnevnom izobilju, smekšale su ga, što je sada pokazivalo i njegovo teško disanje. Bilo je očito da je odavno prestao s vježbanjem. Ono malo snage, koju je još imao, umanjivala je spoznaja da je ostao sam i da ne može očekivati pomoć. Bio je ipak odlučan da svoj život ne preda lako. Oči su mu sjale, ali mu je disanje 48

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

postajalo sve teže pa se u jednom pokušaju da zada fatalan udarac, okliznuo i pao na koljena. Mač mu lupi o kamen i on shvati da mu je došao posljednji trenutak. „Asano!” još je povikao, a onda mu glava odletje s ramena. Oishi mu je u divljem bijesu, držeći mač objema rukama i zamahnuvši visoko, zadao fatalan udarac. Ronini su obavijestili Asanovu obitelj o izvršenoj osveti, a Kirinu glavu odniješe na grob svog gospodara. Nakon toga, mirni i pomireni sa smrću, predali su se vlastima. Nisu ih objesili kao kriminalce, jer je šogunat razumio razloge njihova čina pa im je bilo dopušteno izvršiti sepuku. Kolektivno, ritualno samoubojstvo izvršili su 4. veljače 1703. godine. Njihovo oružje te bubanj i zviždaljka, kojima su signalizirali početak napada i hvatanje Kire, još se čuvaju u obližnjem hramu.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Stefan Le Du: grobovi 47 ronina u hramu Sengaku Zanimljiva je bila taktika napada samuraja na Kirin dvor. Ne mogu odoljeti, a da ne spomenem kako je Šekspirov Hamlet iskoristio predstavu jedne kazališne grupe, jer su i roninini također iskoristili priliku da nekolicina njih s kazališnom grupom uđe u dvor u kojem se trebala odigrati predstava. S grupom je ušao i maskirani Oishi pa je čak i glumio u predstavi. Druga je grupa prešla zidine i iznenadila brojne stražare, dok je pažnja gledatelja bila usmjerena na predstavu i 50

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

dok su na pozornici izvođeni posebni zvučni efekti. Da su ronini nakon ovog čina postali odmah slavni, govori i sama legenda. „O vama cijeli Japan govori ”, reče mu Araki,“ postali ste slavni. U kazalištima u Osaki i Kiotu prikazuju se predstave o vašoj osveti.” „Zaista? Zar nas igraju u kabuki teatru?” upita Oishi pomalo zbunjeno. Brinulo ga je, hoće li glumci vjerno interpretirati njihove osjećaje. „Mene to ne bi zabrinjavalo, već veselilo”, reče začuđeno Araki. „Tako ćete postati primjer svim generacijama i to ne samo samurajima, nego i ljudima svih društvenih klasa.” „Znači i seljacima?” upita ga Oishi. „Jasno. I seljacima. Postoji li nešto bolje, nego biti uzor svim ljudima, pokazati im kako biti discipliniran i lojalan? To će mnogima pomoći da postanu bolji ljudi i da učine nešto za druge, ali i za sebe.” „Nadam se da neće nikome nanijeti štetu, već donijeti korist”, kazao je Oishi smiješeći se. Mislio je na jednu osobu koja bi se radovala da 51

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

čuje ove riječi, a koja će ga prepoznavati u kazališnim predstavama mnogo godina kasnije. Priča o roninima prolazi kroz stoljeća, nadahnjuje umjetnike i postaje književna svojina svijeta.

Izvori: Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“ John Allyn: Die Geschichte der 47 Ronin

ZAPISI S UZGLAVLJA DVORSKE DAME SEI SHONAGON

Na dvoru japanskog cara u današnjem Kyotu (Heian Kyu) bilo je na prijelazu 10. u 11. 52

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

stoljeće vrlo živo. Već nekoliko vjekova stvarnu vlast u zemlji ima bogati klan Fujiwara koji se raduje rođenju svakog ženskog djeteta, jer ono garantira moć obitelji. Čim djevojčica uđe u trinaestu godinu života, mogu je udati za cara kojemu uvijek treba zlata za izdržavanje ogromnog i raskošnog dvora. Tako se uzajamno dopunjavaju moć i bogatstvo. Zbog stalnih dvorskih ceremonija kojima je dužan prisustvovati kao svjetovni i vjerski poglavar, car abdicira u korist svog maloljetnog sina u čije ime vlada carski namjesnik (sessho) a to je u pravilu djed djeteta, odnosno vođa klana Fujiwara. Povjesničari tvrde da je u razdoblju Heian vladavine obitelj Fujiwara dala 21 carskog namjesnika, koji su prvenstveno štitili interese svoje široke obitelji. Zato je obitelj Fujiwara s radošću čekala rođenje svakog ženskog djeteta.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

ZUI-HITSU - Iz pera poteklo

Na carskom se dvoru živjelo raskošno i bezbrižno. Oslobođena materijalnih briga, dvorska se kamarila mogla prepuštati brojnim ceremonijama, ritualima, spletkama i umjetnosti. 54

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Krajem 10. stoljeća Japan se politički već udaljio od Kine, ali u javnom životu i dalje koristi kinesko pismo i jezik. Razvoju japanske kulture pridonijelo je stvaranje japanskog pisma kana (hiragana i katakana) kojim su pisale dvorske dame na japanskom jezikuzprozu u kojoj značajno mjesto zauzimaju dvije književnice: Murasaki Shikibu i Sei Shonagon. Sudbina dviju žena bila je slična. Obje su živjele u Heian–Kyu, obje svoje široko obrazovanje zahvaljuju svojim očevima koji nisu mislili da je ono privilegija muškarca, obje su postale dvorske dame, samo što su služile dvije suparničke carice koje su pripadale obitelji Fujiwara i živjele u carevom dvoru, ali strogo odijeljene pa je sporno, jesu li se obje književnice ikada upoznale.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Sei Shonagon ( 966. - 1025.) naslijedila je spisateljski talent od oca, poznatog pjesnika Kiyohara no Motosuke. Nakon propalog braka, u 26. godini života postaje dvorska dama japanske carice i u razdoblju od deset godina piše svoje prozno djelo „Zapisi s uzglavlja“.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Kakva je bila njezina sudbina nakon caričine smrti, možemo samo nagađati. Zna se da je još desetak godina ostala na dvoru. Neki teoretičari pretpostavljaju da se opet udala, drugi da je otišla u samostan, ali nakon 1017. godine postoji samo jedan zapis o nekoj ruševnoj kolibi u kojoj, navodno, živi Sei Shonagon. Je li njen kraj zaista bio tako jadan, ne možemo znati, ali znamo ponešto o njenom životu na dvoru. Kao osobna caričina dvorska dama imala je mnoga zaduženja. Pomagala je carici odabrati haljine i nakit za razne prigode, što nije bilo lako, jer se carica presvlačila po sedam puta dnevno, a posebno su podrobne bile pripreme kada bi očekivala carev posjet. Sei Shonagon je caricu pratila na njenim dugim šetnjama, na mnoge svečanosti i obrede, a održavala je i svojevrstan književni salon za dame na kojem se raspravljalo o muzici, slikarstvu, poeziji, jer je ljepota za dvor perioda Heian bila ideal života i njegovala se kao poseban kult. Uz sve te obaveze, Sei je mogla pisati uglavnom uvečer pa ne čudi što je svoje 57

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

bilješke nazvala Makura no sōshi „Zapisi s uzglavlja“. Mnoge su dvorske dame tog vremena pisale pjesme i vodile dnevnik pa su im uzglavlja imala poseban džep u koji su mogle odlagati papir i pisaljku da im inspiracija do jutra ne pobjegne, a mogle su spremiti i ljubavna pisma kojih je dvor bio prepun, a čiji se buran život odigravao između diskrecije i trača. Papir je bio posebno blago i bilo ga je razne kvalitete. Carica je cijenila um i talent svoje dvorske dame pa joj je poklonila dvadeset rola papira i to one vrste na kojoj je pisao sam car svoje obimno povijesno djelo. Sei Shonagon bilježi svoja zapažanja, oslikava prirodu, društveni život dvora i svemu udara snažan vlastiti pečat. Idealiziranoj profinjenosti i ljepoti umjetnosti dodaje začin oštrog i bistrog uma, vlastita zapažanja i emocije.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

„Zapisi s uzglavlja“ su proza koja je nastajala od 1001. do 1010. godine, a koja predstavlja klasično djelo japanske kulture i jedno od izvorišta njenog proučavanja. Iako je Sei Shonagon poznavala kineski jezik i kinesko pismo, nije poput svojih muških kolega svoje djelo stvarala na kineskom jeziku. Pisala ga je japanskim jezikom i japanskim pismom kani. Djelo ima 325 kraćih tekstova čije je nadahnuće autorica nalazila u prirodi, u dvorskom životu, u glazbi i u poeziji te u psihološkim profilima suvremenika. Duhovita i često ironična, prati

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

potez spisateljskog kista, jer napisano treba biti spontano, iz duše izliveno.

A njen je kist živ i razigran, njen pogled na život i društvo prodoran i oštar, poetski lijep i duhovit, 60

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

a tijek njene svijesti originalan i samosvojan. I sve je to uspjela ostvariti unutar strogih dvorskih pravila što svjedoči o zdravom razumu žene koja je znala pomicati ograde razumno i postepeno, ne kršeći pravila. Suvereno je vladala područjem filozofije i psihologije pa se dobro snalazila u društvu stalnih dvorskih intriga, što se uz vještinu pisanja jasno odražava u njenom djelu. Analizira ljude i njihovo ponašanje pa bilježi: „Često se postidim kada vidim kako neka žena povjeruje komplimentu muškarca iako je on u nutrini svoga srca smatra dosadnom i dostojnom prezira. Kakvo srce imaju muškarci koji mogu tako lako zaboraviti ono što nama ženama dugo ostaje na srcu?“ „Čovjek s kojim si u vezi hvali ženu s kojom je nekad bio intiman. Iako priča pripada prošlosti, ona je za tebe neugodna i ponižavajuća.“ „Što je dobro kada kratko traje? Brbljanje mladih djevojaka.“ „Usrećuje me sreća onoga kojeg volim.“ „Tko dođe u žižu javnosti, izgubi svoj mir.“ 61

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

„Muškarac postaje drugi čovjek kada prestane voljeti.“ „Zapisi s uzglavlja“ potekli su s njenog pera tekstom „U proljeće volim osvite“. „U proljeće volim osvite, kada svjetlost obroncima vraća obrise i boji ih blagim rumenilom grimiznih oblaka. Ljeti su to noći, posebno one obasjane mjesečinom. U jesen je to večernje doba, kada se još uvijek snažno večernje Sunce približava vrhuncima planina. Zimi volim rano jutro, posebno snijeg kada pada, a mraz sve ukrašava bijelim.“ Kišilo je cijele noći

„Kišilo je cijele noći tog devetog mjeseca. Kada je jutarnje sunce obasjalo vrt dvora, kapljice koje su prekrile bilje, izgledale su prekrasno. Razderana paukova mreža natopljena kišnim kapima činila se čarobnom i raskošnom, kao da je netko na nju nanizao sjajne bisere. Čim je Sunce odskočilo na nebu, kliznule su kapi s 62

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

grančica djeteline koje su se u trenutku uspravile. Oduševilo me to gibanje cvijeća, iako ga nitko nije pokrenuo. Ljudi koji drugačije razmišljaju, neće u tome što sam opisala naći ništa posebnog. I to moram prihvatiti.“

Foto:Marija Juračić

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

„Zapisi s uzglavlja“ još i danas predstavljaju lagan i poetski lijep tekst koji slijedi pero spontano iz dubine osjećaja.

Izvori: Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“ Astrid Nettlin „Kopfkissenbuch der Hofdame“ Helmut Bode „Das Kopfkissenbuch der Dame Sei Shonagon“ Michael Stein „ Sei Shōnagon: Kopfkissenbuch“

Citirane tekstove s njemačkog jezika prevela Marija Juračić

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

ČAR HAIKU POEZIJE Danas ne postoji srednje obrazovan čovjek koji nije čuo za haiku poeziju. Općepoznato je da je nastala u 17. stoljeću u Edo razdoblju feudalnog Japana i da je njen najveći zagovornik Matsuo Basho ( 1644. – 1694.) zen budistički svećenik i samuraj. Živio je od milodara u skromnoj kolibi gdje su ga posjećivali njegovi brojni učenici. Bogat iskustvom, koje je stekao na mnogim putovanjima, mudar, posvećen prirodi i životu u skladu s njom, imao im je što reći. Iskustvo života opisao je u meditativnom zapisu „Na uskoj stazi po unutrašnjosti“. Mjesecima je pješačio unutrašnjim japanskim provincijama upijajući motive prirode, prepuštajući se njenim čarima, meditirajući i stvarajući jedno od najljepših djela japanske književnosti.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Kako putnik – hodač ne može nositi veliku prtljagu, tako ni pjesnik koji bilježi i upija prirodu, ne može gomilati riječi. On iz svakog motiva koje mu zadivi oko, iz svake ljepote uzima ono esencijalno, a da ništa ne izgubi od ukupnog dojma. Haiku je takva poezija. Ne opterećuje, zaustavi te u hodu, otrgne od svakodnevice. Ona je doživljeni trenutak, zaustavljena misao koja bljesne u hipu, daruje treptaj mira i ljepote. Haiku pjesma je prvenstveno slika prirode, jasna, čista slika u varijaciji godišnjih doba, slika koja se ne razvija, nego ostaje pred očima kao motiv izvorne ljepote, začudnosti, slika koja je 66

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

zaustavila pjesnikov pogled i izazvala reakciju. Često ta reakcija nije samo očaranost, nego i sukus meditacije koju je izazvala, pa tako Basho pjeva: Još pjevaš vedro Moj maleni zrikavče Već te čeka smrt. Haiku poeziju najlakše je definirati njezinim oblikom pa reći da je to pjesma koja ima tri stiha i naglasiti da prvi i treći stih imaju pet slogova, a drugi stih sedam. Oblik haiku pjesme traži disciplinu izraza, ali bilo bi pogrešno tvrditi da njezin strogi oblik čini pjesmu siromašnom. Upravo suprotno. Zbog strogo određene forme, haiku traži da autor posjeduje riznicu riječi, koja je vrlo široka, povijesno duboka i bogata sinonimima. Svojom strukturom haiku neodoljivo podsjeća na sumi-e, slike koje jednim potezom kista prikazuju dio života. Slikane su tušem na tako tankom papiru da nije moguće popraviti ni jedan potez. One su izraz spontanosti, gola impresija, duboko poistovjećivanje s motivom slike. Vladimir Devide, duša hrvatske haiku poezije, napisao je o tom načinu slikanja: 67

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

“Sumi-e je izravan prijenos doživljaja na papir – ono što je nacrtano nije oblik predmeta, već njegov duh; nije predočeno njegovo stanje, već njegov život.''

Isti se princip može primijeniti na haiku poeziju. Izražava bitno. Nema suvišnih ukrasa, zamagljivanja, gomilanja nepotrebnih riječi. Sve 68

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

je na svom mjestu i sve što je rečeno ima svoju težinu. Pisati haiku na hrvatskom jeziku nije lako. Hrvatske su riječi slogovno duže od japanskih pa pjesnik mora s manje riječi ostvariti kompletnu pjesničku sliku. Haiku poezija ima strogo određena pravila, kako sadržajem, tako i oblikom. Japanci su tradicionalan narod i kada se nešto od njih preuzima, red je to preuzeti što približnije. Važno je poštivati izvorni oblik haiku strofe koja traži disciplinu izraza. Budući da svaki japanski slog završava samoglasnikom ili suglasnikom n, imali bismo melodijsku situaciju kao u hrvatskom jeziku da klasični japanski haiku metar 5-7-5, ne poštuje dugi vokal koji tada produžuje metar, a broji se i krajnji suglasnik n. Iako cijenim haiku koji je pisan u obliku 5-7-5, a kojeg se pridržavaju pjesnici njemačkog govornog područja, ne mogu zanemariti njegove oblike koji dominiraju engleskim govornim područjem s ukupno manje od 17 slogova. Haiku je pjesnička forma koja ne trpi ni jednu suvišnu riječ, ni jedan suvišan izraz. Nema žrtvovanja oblika u korist smisla ili slike. Pjesnik je prisiljen izabrati bitno, riješiti se nepotrebnih 69

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

dodataka i rabiti obične, svakodnevne riječi. Zbog strukture hrvatskog jezika, neki si haiku pjesnici dozvoljavaju odstupanja kada je u pitanju alternacija glasa jat (ije/je/e/i) ili razlome pjesničku sliku pa jedan njezin dio prebace u sljedeći stih. Mogu tolerirati takav postupak, ali mi se ne sviđa. U alternaciji glasa jat valja poštivati strukturu napisane, a ne izgovorene riječi, a jedan stih u haiku pjesmi valja predstavljati jednu misao, jednu sliku i jedan motiv. I svaki stih mora biti životan. Ako prihvatimo stav da je haiku poezija životna, onda možemo dati i savjet haiku pjesnicima: „Nemoj pisati o leptiru. Postani leptir. Nemoj pisati o travki. Budi travka. Nemoj pisati o oblaku. Postani oblak. Uđi u život svojih motiva i budi motiv pjesme. Zato ne možeš pisati o prošlome, jer život se odvija sada.“

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

MATSUO BASHO (1644.–1694.) Matsuo Basho je bio samuraj, a samuraju je kodeks časti ( bushido) svetinja koja se može interpretirati u nekoliko osnovnih misli: - Samuraj ima samo jednu riječ. - Samuraj ima samo jednog gospodara. - Samuraj se ne boji umrijeti. -Samuraj mora stalno učiti, imati knjigu u jednoj, a oružje u drugoj ruci. Basho je vjerno služio svog gospodara Tōdō Yoshitada s kojim je dijelio ljubav prema poeziji pa je uskoro postao priznati haiku pjesnik. Sa svojim gospodarom došao je u Edo (današnji Tokio), grad u kojem su se snažno razvili obrt i trgovina, u kojem su sagrađene luksuzne palače feudalaca koje je čuvalo 80 000 slugu i plaćenika. Kada je Bashov gospodar umro, Basho je poželio napustiti život samuraja i posvetiti se onome što je smatrao najvrjednijim životnim blagom: poeziji i razmišljanju. Bilo mu je dosta grada, njegove gužve i pravila, pa kreće na put. Napušta svoju kolibu napravljenu od listova banane 71

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

((basho) , mijenja svoje pravo prezime Munefusa u Basho i od tada taj pseudonim postaje njegovo ime.

Među malobrojnim stvarima koje nosi sa sobom nalazi se pribor za pisanje. Japan je u to vrijeme već imao solidno izgrađene ceste, ali put Matsua vodi uskim stazama mirne i zadivljujuće prirode. 72

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Kako ga ona zna zadiviti, zaustaviti na mjestu, opčiniti, svjedoči ovaj njegov haiku: vidjeh prvi snijeg tog jutra zaboravih umiti lice

Marija Juračić: Japanska jabuka Otvorio je oči za ljepotu prirode, osluškivao njezino disanje. I nije ju dirao. Poštivao je njezin životni tijek, njezine darove. Naš europski nagon poželio bi posjedovati cvijet, ruka bi sama poletjela da ga uberemo, prisvojimo i ne bismo ni pomislili da mu nosimo smrt, uništavamo 73

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

nevinu ljepotu živoga bića. Nesvjesni smo toga da to nije ljubav prema prirodi, nego sebičnost. Basho nije bio sebičan. On ne trga biljku, on je ne dira, on je samo pažljivo gleda kako bi je stvarno vidio. I pjeva njezinoj ljepoti. gledam pažljivo vidim kako nazuna na živici cvjeta Osjećate razliku? Mi beremo cvijeće, stavljamo ga u vaze, kitimo se njime, poklanjamo ga, uljepšavamo svečanosti i ne shvaćamo da je smrt cvijeta u našim rukama. A svi smo povezani u životu i smrti. Sve je neraskidivo klupko života i na kraju, sve snove, sve iluzije, želje i trpljenja prekriva trava. o, ljetne trave preostale od snova hrabrih ratnika Basho daje haiku poeziji novu kvalitetu. U jednostavnu sliku unosi duboku filozofsku misao i pokazuje kako se velike životne teme mogu objasniti u svega tri stiha, jer haiku poezija 74

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

razumije život. I nije važno, radi li se o tajni svemira ili malenom žapcu koji skače u vodu. Na prvo putovanje, koje je trajalo mjesecima, Basho je krenuo iz Eda 1684. godine. Možda su ga na put nagnale okolnosti, majčina smrt i gubitak kolibe koja je stradala u velikom požaru koji je zahvatio Edo. Osjećao je tugu i osamljenost pa je pošao na taj opasan put. Bio je samuraj i znao se obraniti, ali putovi su bili puni razbojnika i pogibelji. Zanemario je tu činjenicu i propješačio provincije Iga i Yamato i stigao do Kyota. Vratio se u novu kolibu i počeo raditi kao učitelj. Učenici su ga poštivali i slijedili njegovo učenje. Drugo jednomjesečno putovanje poduzeo je 1687. godine, kada je pješačio u Kashimu, (današnji Ibaraki). Iste godine kreće na desetomjesečno putovanje u svoju domovinu Igu do mora i čuvene plaže Suma. Posljednje putovanje vodi ga na sjever, ali sada ne ide sam. Prati ga njegov učenik Takarai Kikaku. Vrijedni Bashovi biografi su izračunali da je propješačio oko 2400 kilometara. Impresije sa svojih putovanja sabrao je u knjigu koju je nazvao „Oku no Hosomichi“, a koja je tiskana, zahvaljujući jednom njegovom učeniku, nakon njegove smrti. Djelo je prevedeno pod 75

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

naslovom "Uska cesta prema unutrašnjosti" i spada u jedno od najznačajnijih djela japanske klasične književnosti. Basho je tvorac haibun stvaralaštva koje mu je dozvoljavalo da ukratko zapiše dojmove s putovanja i svoj duboki osjećaj života. Haibun ujedinjuje kratak prozni tekst i haiku. Prozni dio haibuna je uglavnom impresija, misao, lirska proza. Haibun slijedi dva doživljajna vida: vanjsku sliku i njezinu refleksiju u umu pjesnika. Ovako je pisao Basho: U Kyotu sam poznavao redovnika imenom Unchiku koji je jednom naslikao jednu sliku, autoportret možda, ne sjećam se detalja. Slika je prikazivala redovnika koji je prikrio lice. Pitao me, želim li nešto o slici napisati pa sam složio riječi: Vi imate preko šezdeset godina, a ja tek pedeset. Obojica smo samo sjene jednog sna, možda istog sna. Tada sam, kao da govorim u snu, ispjevao pjesmu: tako sam sâm osvrni se i pogledaj hladnu jesenju noć

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Između svojih putovanja Basho je radio kao učitelj, poučavao je svoje učenike, organizirao pjesnička natjecanja i njegova je novoizgrađena koliba postala pravi književni kružok tog doba. Njegov haiku o žapcu posebno je bio zapažen na natjecanju pjesnika na temu žabe. ribnjak star i pust u njega skoči žabac zvuk vode Basho se razbolio. Nije napisao oproštajnu pjesmu, ali se ovaj haiku smatra njegovim oproštajem. pao sam na putu preko polja suhe trave moj san vreba San Matsua Basha prelazi prostor i vjekove. Traje.

Izvori: Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“ Franz Wright „ Tri Bashova haibuna“

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

HAIGA STVARALAŠTVO Haigu možemo definirati kao stvaralaštvo koje objedinjuje haiku pjesmu i vizualni predložak: sliku, crtež, ilustraciju ili fotografiju. Ovaj vid umjetnosti populariziran je tek u novije vrijeme zahvaljujući elektronskim medijima iako je rođen u Japanu u 17. stoljeću i temeljen na zen budizmu i kineskom nanga slikarstvu. Osjećaj koji izaziva ova kombinacija dvije umjetnosti mora biti jedinstven, ali pri tome slika ne smije biti samo gola ilustracija teksta, niti tekst smije objašnjavati sliku. Usuđujem se taj vid umjetnosti usporediti s dva slobodna, zaljubljena bića koja se dopunjuju i ljube, ali zadržavaju osoban karakter i značaj. Ne postoje posebna pravila te veze. Svaki haiga umjetnik spojit će haiku pjesmu sa slikovnim djelom prema vlastitom osjećaju sklada. Slika govori sama za sebe, tekst govori sam za sebe, a snagom umjetnikove imaginacije djeluju kao cjelina. Slika treba odgovarati haiku stihu i sve što važi za haiku poeziju, vrijedi i za sliku na kojoj je prezentiramo. Jednostavna je, čista, neprerađena, 78

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

fiksirana na motiv iz svakodnevnog života. Nema suvišnih detalja koji odvlače pažnju. Nema umjetno stvorene bajkovitosti, šarenila, boje ne vrište, linije imaju značenje. Mnogi haiku pjesnici osjetili su poriv da svoje emocije izraze i slikom. Tako je Matsuo Basho u suradnji sa svojim učenikom, slikarom Morikawa Kyoriku ostvario niz haiga. No otac haiga umjetnosti je Yosa Buson (17161783) koji je u mladosti mnogo putovao, lutao divljinom, pisao haiku i crtao. U dobi od 42 godine smirio se u Kyotu podučavajući učenike umjetnosti slikanja i pisanja, stvarajući prvu haiga umjetnost.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Neki literarni čistunci priznaju samo haigu koja je rađena nekom od slikarskih tehnika, koja je ručno slikana i rukopisom pisana, onako kako to činjahu rani majstori. Ne priznaju fotografski aparat iako on u ruci fotografa može zamijeniti kist i olovku. Mislim da je najbolje pomiriti oba stava i da ne treba zanemariti moć digitalne umjetnosti i fotografije. Postoje i protivnici haiga stvaralaštva koji tumače da priložena slika ometa vizualnu sliku koju stvara riječ u umu čitatelja, da omeđuje njegov umišljajni prostor. Mislim da nema razloga protiviti se haiga stvaralaštvu, jer u umjetničkom stvaralaštvu ima mjesta za različitosti pa birajmo što nam se svidi. Ili bar upoznajmo to što nam se ne sviđa. Tko zna…

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

POMAKNUTI HAIKU

Ilustracija: Dinko Bekavac Knjiga „Pomaknuti haiku“ nastala je iz šale, iz poetske igre portala „Očaravanje“. Većina autora, od kojih neki iza sebe imaju niz objavljenih knjiga poezije, nije nikada prije 81

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

napisala neku haiku pjesmu i pjesme na ovim stranicama predstavljaju njihove prve takve književne pokušaje. Ove pjesme nisu imale ambiciju biti klasične haiku pjesme. Za očekivati je da haiku poezija neće u zapadnom svijetu ostati na temeljima koje je u 17. stoljeću postavio budistički svećenik Matsuo Basho koji je živio kao prosjak u poklonjenoj kolibici i koji je pjevao: Još pjevaš vedro Moj maleni zrikavče Već te čeka smrt Ti stihovi rječito govore da je Basho razmišljao o prolaznosti života i nije ostvario samo sliku nego i misao. Sadržaj ove zbirke haiku pjesama često ne može izbjeći europski način prezentiranja stvarnosti, uplitanje osjećaja i razmišljanja autora, umetanje tema koje tradicionalno ne spadaju u haiku poeziju, ali one predstavljaju stvaralaštvo koje pomiče zahtjeve tradicije, predstavljaju pokušaj discipliniranja stiha, emocije, predstavljaju haiku 82

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

s pomakom, prilagođen europskom načinu života koji ipak pokušava poštivati tradiciju. Pjesme su u knjizi poredane prema autorima bez obzira na tematiku i izraz. Teme pojedinih autora mogu užasnuti haiku čistunce, ali oni moraju shvatiti da je život kompleksan, često neozbiljan, razigran i da je tematika haiku poezije u ovoj knjizi također kompleksna, nepretenciozna i razigrana. Zato smo ovu knjigu i nazvaliPomaknuti haiku. Neki autori su napisali niz haiku stihova povezujući ih u emocionalnu i smislenu cjelinu. Knjiga Pomaknuti haiku razveselit će ljubitelje ove vrste poezije, a razonoditi one koji se s tom poezijom susreću prvi put.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

KAKO JE NASTTAO PRVI HAIGA ZBORNIK U HRVATSKOJ „Tvoje kandilo i mojom svijećom plamti“

Kao sve dobre stvari i ova se desila posve slučajno. Naletjela sam na njemački portal Haiga im Focus čija je urednica Claudia Brefeld zaljubljenica u haiga stvaralaštvo. Zaintrigirala me i zanijela njezina ljubav prema tom vidu umjetnosti. Informacije o haigi u našim internetskim medijima bile su prilično oskudne pa sam pomislila: „Zašto ne? Zašto se ne poigrati 84

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

haigom? Na svom portalu Očaravanje predložila sam članovima novu poetsku igru. Mnogi već pišu haiku, neki su izdali vlastite zbirke haiku poezije i već su, usprkos strogim ograničenjima portala o broju objava, na njemu objavili gotovo 500 haiku pjesama. Odaziv članova portala premašio je moja očekivanja. U tom mjesecu poetskog igranja, haige su ispunile portal: lijepe, vrijedne, nadahnute haige. „Zašto ne napraviti zbornik haiga“, sinulo mi je. „Napravitt ćemo prvi haiga zbornik u Hrvatskoj, a možda i šire. Naslov zbirke „Tvoje kandilo i mojom svijećom plamti“ odabrala sam prema varijaciji jedne Busonove misli. Velik je posao urediti i objaviti jedan poetski zbornik, a još veći kada se radi na slikovnim predlošcima. Ali ništa nije teško kada ekipa zna što i kako napraviti. Ana Stjelja, dr. književnih nauka, književnica i orijentolog, urednica portala „Istočni biser“ i magazina za kulturnu raznolikost „Alia Mundi“ 85

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

rado se odazvala pozivu da sudjeluje u izradi ovog zbornika, a književnik, pjesnik i slikar Zoran Hercigonja nesebično se prihvatio uređenja ovog prvog zbornika haiga poezije u Hrvatskoj, a kako sam rekla, možda i šire. Moje srce može im samo zahvaliti što stvaraju Ljepotu i što pomažu pjesnicima da je objelodane. Zajedno s autorima objavljenih haiga nosila nas je velika stvaralačka energija i sada ovo djelo prepuštamo procjeni javnosti.

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

IZBOR HAIGA PORTALA „OČARAVANJE“

Stanka Sršen/ Dalibor Talaić

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Mirko Popović/Samoća

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Suzana Marić

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Danijela Grbelja

Katica Badovinac 90

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Anja Lekić

Danijela Bolanča 91

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Rijad Arifović

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Anamarija Galić

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Marija Juračić

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

O ZBORNIKU „TVOJE KANDILO I MOJOM SVIJEĆOM PLAMTI“ Oko oblikovano iskrom duše Konkurs za haiga stvaralaštvo pod naslovom „Tvoje kandilo i mojom svijećom plamti“ koji su zajedno raspisali veb-portali „Očaravanje“ i „Istočni biser“, kao i onlajn časopis „Sapphoart“, imao je za cilj da promoviše haiga stvaralaštvo – zanimljivu fuziju vizuelnog stvaralaštva i haiku poezije koje svoje korene vuče iz 17. vekovnog Japana. Moto ovog konkursa je preuzet iz stiha čuvenog japanskog haiga stvaroca i začetnika haiga umetnosti Yuso Busona. Tragom ovog velikana, autori koji su se odazvali na ovaj konkurs pokazali su svoje umetničko umeće i osećaj za haiga stvaralaštvo, i to na vrlo raznovrstan i zanimljiv način. Autori iz celog regiona, inspirisani svojim unutrašnjim umetničkim i poetskim osećajem i senzibilitetom, dali su svoj doprinos, učinivši ovaj konkurs i više nego uspešnim. Elektronski zbornik haiga stvaralaštva „Tvoje kandilo i mojom svijećom plamti“ kao produkt 95

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

ovog konkursa, čine haige koje su svojom umetničkom, ali i poetskom simbolikom vrlo raznovrsne. Neki autori su bili inspirisani prirodom, uhvativši neke njene najkarakterističnije trenutke (more, talase, buru, oluju, jesen, opalo lišće, leto, cvetna polja, leptire…) , dok su drugi tragali za nekim dubljim smislom čovekovog postojanja, životnih neminovnosti i zakonitosti (život, veru, starost, smrt…). Neki od radova sa ovog konkursa su zaista dotakli samu srž haige, vizuelno-poetskim sredstvima i haiku simbolikom dočaravajući izrečeno. Ovaj konkurs je pokazao da se kod nas voli, neguje i stvara haiga umetnost, te da autori imaju veliki raspon interesovanja kada je u pitanju tematika haiga. Osim onih inspirisanih prirodom i njenim lepotama i posebnostima, kod nas se neguje i haiga koju piše um željan promišljanja, zadiranja u daleke i skrivene kutke života, kao i približavanju onog nedokučivog, nedosanjanog i nestvarnog. Oko autora je oblikovano iskrom duše haiga stvaralaca, a ona je osvetljena svetlošću imaginacije i iluminacije koju nam je 96

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

podario Tvorac. U tome i jeste duhovni užitak u tradicionalnim japanskim poetskim formama kao što je haiga, i to je ono što privlači našu pažnju, uvlači nas u vrtloge umetničke i duhovne strasti sa kojom haiga stvaraoci oblikuju svoja umetnička dela. Dr. Ana Stjelja https://view.publitas.com/foi/tvoje-kandilo-imojoj-svijecom-plamti-elektronicki-haigazbornik/page/2-3

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

O autorici

Objavljeni haiku radovi autorice ove knjige: 1. U knjizi „Pomaknuti haiku“ objavljeno 17 haiku pjesama 2. Pohvaljene haiku pjesme na Internacionalnom haiku festivalu „Radmila Bogojević“ 2018. 3. Objavljene haiku pjesme u Zborniku haiku poezije Centra za kulturu i informiranje Dragutin Novak Ludbreg za 2017. i 2018. godine 98

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

4. Na natječaju Njemačkog haiku društva (Deutsche Haiku – Gesellschaft) njena fotografija izabrana je za naslovnicu Haiku kalendara 2019. godine! 5. Bila član Povjerenstva za izbor poezije za zbornik Zvuk vode 6. U suradnji sa urednikom časopisa Sapphoart Zoranom Hercigonjom i urednicom časopisa Alia Mundi ostvarila haiga zbornik „Tvoje kandilo i mojom svijećom plamti“

KAZALO: Prvi roman svjetske književnosti …………str.4 99

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

Hiragana s damine lepeze……………… str.13 Priča o Izumo no Okuni…………………str.21 Japanski noh teatar………………………str.34 Priča o roninima…………………………str.42 Zapisi s uzglavlja dvorske dame Sei Shonag ……………………………………………str.53 Čar haiku poezije…………………………str.64 Matsuo Basho)……………………………str. 70 Haiga stvaralaštvo………………………...str.77 Pomaknuti kaihu………………………….str.80 Kako je nastao prvi haiku zbornik u Hrvatskoj………………………………….str. 84 Izbor haiga portala „Očaravanje“…………str.86 Oko oblikovano iskrom duše…………..str.94

100

Marija Juračić/ O japanskoj književnosti

101