Marija Juračić "Razmišljanja jedne punice" by net54

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

OČČ ARAVANJE

RAZMIŠČ LJA NJA JEDNE PUNIČE HUMOREŠKE Š OKUŠOM ŠATIRE

MARIJA JURAČIĆ 1

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Autorica: Marija Juračić Zbirka humoreski: Razmišljanja jedne punice Ilustracija: Sama svoja majstorica

2018.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Ako se nasmiješite čitajući ove humoreske, ja ću biti sretna, a ako se nasmijete i vi ćete biti sretni! Punica Marija Juračić

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Ove humoreske s okusom satire (i još mnoge druge) objavljene su na portalu „Hrvatski glas Berlin“ u rubrici „Iz druge perspektive“ te na poetskom portalu „Očaravanje“. Neke možete naći i na stranicama Udruženja nezavisnih pisaca i u satiričnom časopisu Etna. Ako vas od kuhinje ove punice nije zabolio želudac, možete ih i tamo čitati. Sve političke konotacije odvijaju se samo u vašim glavama. Autorica

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

AUTORSTVO Moj zet je naivac. I to ne od one vrste naivaca koja vjeruje svemu i svačemu, nego od one najgore vrste koja ne vjeruje ničemu. Ne vjeruje ni očitim dokazima, odbija argumente i sve proglašava pretjerivanjem i glupošću. Evo, sami prosudite. Nedavno sam na jednom portalu, a vi ste mi svjedoci, pisala o debelim ljudima. I onako u šali spomenula sam koje bi koristi imala država kada bi se uveo porez na debljinu. Objašnjavam zetu kako zamišljam provedbu tog poreza u praksi. Jednostavno. Po kilogramu viška. Osnovat će se agencija za provjeru težine svekolikog pučanstva. Tu će se uhljebiti veliki broj činovnika i automatski će se smanjiti nezaposlenost. Ako imaš višak kilograma, znači da jedeš više nego što ti treba. Ako jedeš više, znači da imaš viška novaca kojega ti za tvoje dobro treba oduzeti. Ako ti ne misliš na svoje zdravlje, tu je država koja će se brinuti za tebe. Sve je logično. Zašto ovo ponavljam? Zbog autorstva. Neka se zna da sam ja ovo prva objavila. Naime, nedugo nakon što je ovaj članak izašao na jednom portalu, pojavila se ista ideja u nekim tiskovinama, a kao tvorac ideje javlja se šef jedne političke stranke koji velikim, tužnim očima gleda na ovu našu stvarnost i evo, prikuplja ovako pametne ideje. Zet mi kaže da ne zna na čemu sam bila kada sam to pisala, a ne znam niti ja. Znam samo da mene nitko neće natjerati na javno vaganje mase tijela dok se ne donese

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

detaljan pravilnik koji će točno propisati, hoće li u masu ući i težina mozga, jer bi oni kojima nedostaje dio bili u znatnoj prednosti. A to već ne bi bilo ništa novo.

Auuuu! Morat ću promijeniti vagu!

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

AJMO, BILIIII Vrijeme je nogometnih utakmica i moj se zet ne „odljepljuje“ od ekrana. Nekako mi je tužno gledati ga onako osamljenog, kao jedinog navijača u našoj kući pa mu odlučim dati moralnu podršku. „Tko igra?, pitam ga tobože zainteresirano i sjednem kraj njega. „Hajduk i… „ „Ajmo, Biliii!“ vičem oduševljeno i bodrim igrača u bijelom dresu koji je silovito krenuo prema protivničkom golu. „Dodaj, budalo, desno, zar si ćorav?“ derem se dalje. Zet me gleda nekako začuđeno jer, valjda, nije navikao na taj vid mog izražavanja. Bijeli upućuje loptu na protivnički gol, ali joj igrač u narančastom dresu skrene putanju. Negodujem glasno i razočarano. Narančasti igrači brzo prebacuju igru na Hajdukovu stranu igrališta. „Ajmo, biliiii!“ navijam iz sveg grla, a moj zet šuti i zaklela bih se da me mrko gleda. Kako bih pokazala da i ja nešto znam o nogometnoj terminologiji i kako bih ga udobrovoljila, govorim ponosno:“ Vidiš li, zete, što rade naši tići? Naši bili galebovi?“ U tom je trenutku Bijeli zabio gol. Pristao momak crne boje kože u bijelome dresu. „Nekada su u timu jednog grada igrali samo igrači tog grada“, pametujem dalje, “ znao si za koga navijaš. Zar Splićani nemaju dosta svojih igrača, nego ih moraju kupiti?“ „Punice!“ prodere se zet, a oči mu gotovo iskočile iz duplja. „Nisu nikoga kupili! Taj igrač u bijelom dresu nije Hajdukov igrač. Hajduk igra u narančastim dresovima! Cijelo vrijeme navijate za protivničke 8

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

igrače.“ Gleda me tako ubojito kao da sam ja osobno zabila gol u našu mrežu. „A vidiš“, pokušavam se izvući,“ kako ja mogu znati da Bili nisu bili i da momak u bijelom dresu nije naš tić? Idem skuhati kavu. Crnu!“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

BIROKRACIJA NAS OPET JAŠI Dvije stvari mrzim iz dna duše: ići liječniku i imati posla s hrvatskom birokracijom. A moram imati s njom posla, jer ga ona nema. Naime, sav svoj posao prebacuje na moja nejaka, građanska leđa. Izmišlja ga za mene. Namjerno i zlurado. Da mi uništi ljeto. Da mi zagorča život. Da opravda svoje postojanje. O kući koju smo sagradili još u onim vremenima kada se to činilo pametnim, postoji veća dokumentacija nego o Wikileaksu i Bin Ladenu zajedno. Posljednju smo nedavno debelo platili zbog dogradnje nekoliko kvadratnih metara terase u vlastitom dvorištu. Cijeli se taj postupak zvao legalizacija. Izrađeni su elaborati, plaćene komisije koje su izašle na teren da bi kuća dobila sve papire, a sada sve to leži na nekoj polici nekakvog državnog ureda, a ja opet pod prijetnjom da će mi se odrezati najveća stopa poreza, ako ne obavim posao naše birokracije, moram kopati po papirima i slati stare podatke za nove hrpe papira. Već mi je dosta svega! Kaže mi zet da će se možda naći neupućena budala koja bi mogla kupiti našu nekretninu i tako nas riješiti svraba, a mi, s lovom u džepu put pod kotače pa u neku zemlju u kojoj svatko radi svoj posao.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

BLAGA OPOZICIJA Počela me zabrinjavati moja obitelj. Umjesto da se, kao većina poštenih građana Lijepe Naše, čvrsto politički odredimo, mi smo odabrali biti blaga opozicija. Uvijek i prema svakoj vlasti. Nikako ne možemo shvatiti tko su zapravo Lijevi, a tko Desni. Jasan nam je samo povijesni kriterij njihove podjele, a sve ostalo strpasmo u jedan lonac -papazjaniju. Rekao bi moj susjed Istrijan:“Sve vam je to ista pašta.“ Kad smo već kod mog obiteljskog resora – lonca, razmišljam, što kuhati i kakve delicije spremiti za blagdane koji su već odškrinuli vrata. Računam koliko love trebamo potrošiti. Ako ne znam ja, zna Vlada. Zna ona to u lipu. Zapravo, znaju oni koje ona plaća da bi to znali. Već su nekoliko puta službeno objavili da će hrvatski građani tijekom ovih blagdana potrošiti 12,5 milijardi kuna. Ne znam jesu li u tu računicu ubrojili i trošak onog odbjeglog tajkuna, ali što za malo? Aquila non capit muscas. E sad, kako smo mi u obitelji uvijek blaga opozicija, odlučili smo pomrsiti Vladinu računicu. Idemo oštro. Na prvu loptu. Krešemo troškove. Drastično. Ja neću dobiti novu tavu za palačinke, koja bi, kao, trebala biti osoban dar, kći neće dobiti novi šal, zet čarape, a unuk loptu. Ha, ha, pomrsit ćemo mi toj Vladi račune. Neće ona brojati naše kune. Nema darova ni za užu, a kamoli za širu obitelj i prijatelje. I svečana će trpeza biti skromna, svakodnevna. E sad, kad smo sve lijepo dogovorili, mogu u miru razmisliti, što kupiti mojima za blagdan?

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

BJEŽI KAO VRAG OD TAMJANA Zamolila sam zeta da mi iz biljne apoteke donese neko aromatično ulje kojim bih mogla prevenirati prehladu. Očekivala sam metvicu, majčinu dušicu, možda ružmarin ili lavandu. Ali ne. Kraj cijelog raskošnog izbora, on mi je donio tamjan. Odmah mi proradiše klikeri. Zašto tamjan? Poznajem njegov mističan miris iz crkvenih kadionica i iz one čuvene izreke; bježi kao vrag od tamjana. E sad, tko je ovdje vrag, tko bi trebao bježati i zbog kojih razloga? Oprezno pitam zeta zašto je donio tamjan, a on kao iz topa izvali:“ Nije vrag da ne znate za tamjan? Znate onu staru; bježi kao vrag…?“ “Znam“, prekidam ga,“ali zašto tamjan?“ Mislila sam da će se zbuniti, ali vidim da se vrag dobro pripremio.“ Zauzima pozu docenta ili strogog predavača. Čak je i prst podigao. Kažiprst, da budem precizna i da vas ne dovedem u zabludu. „Tamjan je aromatična smola koja se dobiva iz drveta Boswellia, a primjenjuje se u aroma terapiji, kozmetici i religijskim obredima. Koristi se za liječenje artritisa, štiti od patogenih organizama, sprječava krvožilne bolesti i smanjuje loš kolesterol“, nabraja moj zet kao da docira, a mene takav stav uvijek nervira. No sada vidim da on misli na moje zdravlje i baš kad sam ga htjela pohvaliti, on me polije hladnim tušem: „Stari su Egipćani koristili tamjan za balzamiranje mumija, a u obredu kršćana koristi se zbog vjerovanja da tjera zle duhove.“ Sada sam opet na početku. Opet razmišljam što mi je moj zet želio poručiti. Možda vi znate?

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

CAR FRANJO I ARBITRAŽA U mom se gradiću, sada već tradicionalno, svake godine održava doček cara Franje Josipa. I ja ne znam, tko je ovdje lud. Narod oduševljeno kliče i plješće čelniku carevine koja nas je stoljećima tlačila, koja nam je i našeg Zrinskog skratila za glavu. Umjesto da viče: „Doli monarhija! Doli strani zavojevači!“ on kliče, kao da mu je Franjo rod rođeni i kao da će sad isuti vreću s eurima. Povjeravam svoje misli zetu, a on se cereka pa kaže: „Ma to je, punice, samo lijepa turistička manifestacija. Hoće se reći da je Opatija…“ „A je li?“ ne dam mu da završi misao: “A što kao turističku atrakciju ne slave Isadoru Duncan i pjesnika Jesenjina? I ona je trčkarala opatijskim Lidom, dok je to još bila plaža. On, doduše, nije bio osobno u Opatiji, ali su stizala njegova pisma pa je to kao da je bio. Zašto njima u čast ne nastupaju naši umjetnici? Ali, ne! Pjesnik i balerina nisu dobro došli. Tuđinskom se caru treba klanjati!“ Sada zet mene prekida: „Punice, uvijek morate brontulati. Što ima veze, što se slavi? Važno je da se slavi.“ „Kažeš, nema veze? Pitat ću te ja za koju godinu, kada neka država, slijednica Austrougarske monarhije zatraži natrag ovaj teritorij pa Europski arbitražni sud na temelju tog dočeka, te tradicije i fotografija, koje i ti snimaš, utvrdi da ovaj dio Lijepe Naše nije naš dio Lijepe Naše…“ „Joj, punice! Vi ste paranoični. Kakve vam sve gluposti padaju na pamet.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

„Dobro, zete, ja sam paranoična, ali nemoj se čuditi ako jednog dana zaspiš u jednoj, a probudiš se u drugoj državi. Ne zaboravi da na bedastog i zec nogu diže.“

Kip Isadore Dumcan u opatijskom parku, rad akademske kiparice Tatjane Kostanjević.

CINKANJE 14

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Gledam mog zeta i zahvaljujem sudbini što ga je majka lijepo odgojila, što je pokupio gene nekog normalnog pretka i guštam kada vidim kako uživa u čaju koji sam mu pripremila. Doduše, nema onih kolačića tipa madeleine kojima je Proust zadivio literaturu, jer moji kolačići uvijek nose opasnost od povrede, ako ti slučajno padnu na nogu. I pitam se, što bih ja kao majka napravila da je moja kći u kuću dovela jednog od onih tipova koji svoje frustracije liječe na rebrima svojih supruga? Onda dio naših institucija i milosrdnih udruga poručuje ženi da se nije dogodilo ništa strašno. Pa ona svoj postanak i zahvaljuje jednom slomljenom muškom rebru. Neka trpi i neka ne cinka svog partnera. A ti partneri i bliske osobe su u Lijepoj Našoj samo u prošloj godini poubijali 12 žena. Ako žena ipak pomisli da nasilje nije privatna stvar pa bezobrazno cinka svog partnera, onda će nju naše službene strukture poučiti lijepom vladanju. Policija piše optužni prijedlog protiv oboje; muškarca kao prvookrivljenog i žene kao drugookrivljene, jer jasno je valjda da je za svađu potrebno dvoje, a novčana kazna se plaća iz obiteljskog budžeta. Tako i treba. Neka cijela obitelj osjeti zašto se tog mjeseca slabije jede i neka dijete zna da nema čokolade, jer je mama cinkala tatu za nasilje. O, voljena zemljo, kakvi sve Gargameli tobom vladaju! Tako se ja pitam, što bih kao majka napravila da je moja kći… Eto, ne znam. 15

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Mislim da bih u onaj dio svoje molitve; ne uvedi me u napast, dodala rečenicu … da zetu kuham čaj od oleandra.

ČISTI ZEN 16

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

„Punice, opet nešto gunđate“, kaže mi zet, “što vam sada nije jasno?“ „Ništa mi nije jasno, zete, mora da me napustila pamet pa su mi neke jednostavne stvari postale nerazumljive.“ „Što na primjer?“ nudi se zet da objasni neobjašnjivo pa kad se već nudi, neka i odgonetne. „Evo, zete, slušaj. Uhapsilo nekakvu sutkinju i njene kompanjone jer su, navodno, iz raznih poduzeća u stečaju izvukli silnu lovu i uredno je pospremili u vlastite džepove. „I?“ pita zet kao da se radi o najlogičnijoj stvari na svijetu, “ u čemu je problem? Ljudi su si pomogli kao i mnogi drugi. Što je tu nejasno?“ „Slušaj, zete! Možeš li ti nešto ukrasti iz mog praznog džepa? Ne možeš. Ukrasti možeš samo ako je džep pun.“ Zet me gleda kao nekoga tko ne prati igru pa baca pogrešne karte i opet pita u čemu je problem. „Pa u tome što su ta poduzeća išla u stečaj jer su loše poslovala, jer nisu imala love ni za platiti radnike, a kamoli za proizvodnju pa te ja sada pitam, kako se može krasti iz prazne vreće? Jer ako vreća nije bila prazna, onda se tu ne radi samo o krađi.“ „Punice“, nalazi moj zet rješenje, “to vam je čisti zen – tko ima košulju, dobit će još jednu, a tko je nema, oduzet će mu se i ta koje nema.“ Divim se kako mi je zet u nekoliko riječi sve lijepo objasnio i šutim jer ne želim priznati da o zenu, pojma nemam. DAJ IM PRST, A ONI

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Pričam sa zetom kako se na kraju u jednom društvu svaki problem sam od sebe riješi. Sjećate li se kako je prije nekoliko godina nezaposlenost bila velik problem i kako su suprotstavljene političke stranke jedna drugoj spočitavale da ga ne znaju riješiti? Onda je problemu dosadilo biti problem i sam je sebe riješio. Vrlo jednostavno i učinkovito. Otišao je iz Lijepe Naše i riješio problem nezaposlenosti. Kažem zetu da se to moralo dogoditi, jer su mladi ljudi nestrpljivi pa ne žele čekati kojih desetak godina dok politika nauči raditi svoj posao, dok se bogati još malo namire, dok se svjetonazori počnu tolerirati… Jednostavno odu i odnesu sobom svoje znanje, energiju, svoju sadašnju i buduću djecu. „Najbolje da ovdje dočekaju svoju jadnu starost“, upada mi nerazuman zet zlobno u riječ. Ignoriram njegovu upadicu pa nastavljam: “Dobro im je rekao onaj tip na našoj dalekovidnici da su dezerteri, a kada se to kaže s tako uvaženog mjesta, a ne tamo s nekih irelevantnih društvenih mreža, onda je to valjda tako. On je sigurno s njima imao drugačije planove, a oni utekli… No, dobro je na kraju ispalo.“ „Punice, vi ste ili potpuno skrenuli ili ste se upisali u neku stranku pa ste počeli palamuditi. Kako je dobro da su toliki mladi ljudi otišli?“ „Kako nije dobro? Riješili smo nezaposlenost. Nema nezaposlenih. Sad ih čak uvozimo. Doduše, sve je to uglavnom nekvalificirano, ali tko je kriv našoj mladeži što nakon završenih srednjih škola i fakulteta ne želi raditi ponuđene poslove? Kažem ti, zete, nezahvalnici. Nije im dosta što ih je država školovala, dala im zanat i

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

zvanje, a sada bi htjeli da ih i zaposli u njihovoj struci! Daš im prst, a oni traže cijelu ruku.“ „Da“, uzdahne moj zet, “dali su im prst. Onaj srednji.“

Omnia mea mecum porto.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

DVOSTRUKI ODGOJ Kažu da čovjek prvo treba pomesti pred svojim pragom. Pa, evo. Da ne bi ispalo kako u našoj kući ogovaramo samo političare, jer njih više nije vrijedno ni ogovarati, pomest ćemo pred svojim pragom. Radi se o mom unuku, muškom djetetu osnovnoškolskog uzrasta. Kada moja kći i moj zet pričaju o njemu, mislite da se radi o dva različita djeteta. Ma što djeteta? O dvije različite biološke vrste. Kada malac iz škole dođe razderan i izgreban, kći odmah zove školu, jer u nekakvom njezinom imaginarnom svijetu, škola treba biti najsigurnije mjesto u svemiru. Zove roditelje sukobljene strane, jer njeno malo srce nikada prvi ne počinje kavgu, nikada nikoga ne udara. Srce mamino, sav je korektan i dobro odgojen. Zet, pak, odmah pita s koliko se protivnika mali sukobio, izgledaju li oni gore od njega i kada malac potvrdi, imam dojam da mu rastu krila. „Muško je to! A tko je vidio da se muško dijete ponekad ne potuče! Opravdano je to pa čak i onda kada se radi samo o verbalnom deliktu. Nije on tamo nekakav kenjkavac iz sabornice pa da se svatko može na njega izdirati, kako hoće. Dobro je da mali ima kratak fitilj i da se zna na pravi način zauzeti za sebe. Momčina tatina!“ Moram reći da su moji osjećaji podijeljeni. Razumijem kći kada kaže da biti muško nije više politički korektno, ni društveno prihvatljivo, a razumijem i zeta koji stoji na zadnjoj crti obrane te nekakve nekorektne muškosti. Ne znam samo, kako malac percipira ta dvostruka mjerila. A možda nije ni važno! U krajnjem slučaju, može postati političar. 20

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

DESET KUNA Čujem da su iz nekog samostana nestale dvije relikvije neprocjenjive vrijednosti i sada čekam hoće li one osvanuti u podrumu mojega zeta. Navodno su ukradene prije mnogo vremena, a krađa je otkrivena tek jučer. No, taj mi podatak ne znači ništa jer kako oni znaju da su slike ukradene davno, ako su tek jučer primijetili njihov nestanak? Pitam zeta je li čuo nešto o tom slučaju, a budući da negira, njegova me nevina faca uvjerava da jest, da dobro zna gdje su te relikvije. Da je nevin, zar bi izgledao tako nevino? Mislim da je shvatio kako funkcionira sustav vrijednosti u modernim vremenima. Treba prikupiti ogromnu vrijednost, spasiti je negdje kod sebe i čekati. Kada stekneš milijune, nitko te neće smatrati lopovom. Ni sud. Ako te okrive, pustit će te da se braniš sa slobode, jer tako bogat ne možeš utjecati na svjedoke, a ako utječeš bogatim darovima, ma kome to smeta! Moraš samo paziti da te ne ulove na samom početku tvoje sakupljačke karijere. Ne smiješ pasti s prvih 10 kuna. Čak ni ako su slučajno zagubljene, čak i ako si izvukao jedno poduzeće iz dubokih fekalija ( da budemo pristojni), čak i ako si redovito plaćao radnike i ugovarao dobre poslove. Pa tko je još vidio da se tako radi? Ako te ulove s 10 kuna, kojima ne znaš objasniti porijeklo, ti si lopov, pronevjeritelj, a za milione eura ti si gospodin koji se je snašao. Zato, zete, pamet u glavu, a vrijednosti u podrum!

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

DUĆANI S POGLEDOM NA MORE Crkao mi auto pa zamolih zeta da me odvede do neke butige kupiti spizu. Pogledao me upitno, ali šuti. Znam da misli da sam tih 200 metara do tržnice ili 100 metara do prve samoposluge mogla proći i pješice, ali šuti pa šutim i ja. Prolazimo pokraj prve samoposluge i ja mu kažem da nastavi voziti, prolazimo pokraj druge i ja mu kažem da nastavi, pa se stvar ponavlja i pokraj treće i pete. Zet me već pomalo nervozan pita, zašto ne kupujemo u tim dućanima, samoposlugama, butigama ili na tržnici. „Zato, zete, jer su to butige s pogledom na more“, odgovaram kratko jer znam da će uskoro sam shvatiti. Nakon jednog kilometra vožnje stižemo na odredište, do samoposluge koja nema pogled na more. I moj zet već kod bačenog pogleda na cijene shvaća da su ovdje isti artikli istih proizvođača dvostruko jeftiniji i tako na potrošenih 200 kn uštedjesmo još dvjesto. Bez pretjerivanja. „Koji je ovo vrag?“ pita moj zet. „Od kuda ta ogromna razlika u cijeni?“ „Logična je, moj zete. Oni dućani uz obalu imaju pogled na more i to valja platiti. Ovaj dućan je na kontinentu, cijeli kilometar udaljen od obale i ne može imati takvu privilegiju.“I sada me još pitate zašto ne volim turizam i zašto boga molim da donese loše vrijeme ili još poneko nogometno prvenstvo koje će rijeku turista odvući daleko od moje kuće.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

GRIPA Navalio zet da se cijepim. Kaže, dolazi gripa, samo što nije. Kao da nam se već nalazi u dvorištu. Odvraćam mu da se nikada nisam cijepila pa neću niti sada u zrelim godinama. Iako sam stalno okružena ljudima, nikada nisam dobila gripu. Zato što se nisam cijepila. Ali on zapeo kao da ga plaća neka farmaceutska firma: “Opasna je za starije ljude. Trebate se cijepiti.“ Začudo, više razmišljam o sklopu njegove rečenice, nego o njenom sadržaju. Kako je to fino i pažljivo rekao. „Starije ljude.“ I kakav nam je to jezik u kojem komparativ posluži za ublažavanje značenja? Nema logike. Pridjev stariji je komparativ od pridjeva star, ali kada ti netko kaže da spadaš u stare ljude, osjetiš se kao da stoljeća nosiš na ramenima, a kada ti kaže da spadaš u starije ljude, nekako ti je lakše, kao da nisi još sasvim star. Stilsko i gramatičko značenje riječi „stariji“ se ne podudaraju u svim slučajevima. No, kako bilo. Stara ili starija, ne kanim se cijepiti. Što se tiče napasnih reklama koje nas zasipaju s uvažene dalekovidnice, zabranila bih lijekove koji skrivaju simptome gripe. Čovjek je bolestan, a simptoma nema. Radi, kreće se među zdravim ljudima i prenosi zarazu. Ne sklanjaš se od njega jer misliš da je zdrav. Čak mu i ruku na pozdrav pružaš. Dopuštaš mu i da te poljubi jer se niste vidjeli od stare godine. Pa to je i svrha propisanog lijeka. Širiti zarazu tako da i drugi ljudi posegnu za njim. Kako perfidno. O teorijama zavjere neću zetu ništa reći. On misli da su to gluposti. A ja mislim da su jako očite. Evo primjerice, situacija s gripom. Koja bi to država besplatno cijepila 23

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

svoje penzionere? Ili ljude pred mirovinom? Kojom nakanom? Razmislite! Potrošila bi silan novac da održi penzionere u zdravlju? Da im duže daje mirovinu? Godinama! Uviđate vezu? Sada vam je jasno zašto odbijam cijepljenje.

Prvo malo šećera da privuće viruse na okup, a onda čaša rakije da ih potamani!

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

HIPOTEKARNI KREDIT Naša kuća nije velika, ali leži u prekrasnom, mirnom kraju, svega 400 metara udaljena od centra grada. Jutrom nas budi cvrkut ptica, noću uspavljuje šum vala. Iz kreveta se možemo ravno zaletjeti u more ili jednostavno trčati pješčanom plažom. I sada je u taj miran, ustaljeni život moj zet unio nemir. Zapeo je da uzmemo hipotekarni kredit. Ima velike planove. „Turizam se razmahao“, govori,“ dići ćemo kat i iznajmljivati apartmane. Tu lova samo curi!“ Dok on govori, moja kći potvrđuje glavom pa vidim da su plan dobro razradili. Kredit bi vraćali dvadesetak godina. Pod uvjetom da zadrže posao. Pod uvjetom da se ne razbole ili ne unesreće u tom periodu. Na sve moje prigovore odgovaraju jedinim argumentom koji imaju, a taj je, da sam ja uvijek sumnjičava, staromodna, kočiteljica sveopćeg napretka, ne razumijem današnje trendove… Zapela sam negdje u prošlosti. Ne spominju onih 330 000 blokiranih građana, što je, ako im pribrojimo članove obitelji, trećina stanovništva Lijepe Naše, ne spominju ni onih 40 milijardi kuna duga kojeg su ti građani dužni zbog lihvarskih ugovora, pojma nemaju o 50 000 ovršenih nekretnina privatnih osoba… Vidim da moram pribjeći pedagoškom uvjeravanju. „Dobro! Recimo da uzmemo taj kredit, da trampimo veću sumu novaca za manju sumu novaca, što nije radio ni onaj naš predak u pećini, ali mi hoćemo! Dat ćemo više da bismo dobili manje! Što onda?“ „Onda ćemo zidati kat i iznajmljivati ga. Ljeti turistima, zimi studentima. Vratit ćemo kredit i zaraditi.“ 25

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

„Dobro, i što ćete napraviti na kraju balade?“ „Na kraju ćemo, ako prodamo kuću, imati dovoljno novaca da kupimo jednu ovakvu nekretninu nedaleko centra grada, na samoj plaži, da nas jutrom budi cvrkut ptica i da ravno iz kreveta možemo u more“, smije se kći, a ja zadovoljno zaključujem, da su ta djeca ipak nešto naučila i da će s njima svaka banka izgubiti bitku.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

HRKLJUŠ „Hrkljuš“, kaže moj zet, a meni ta riječ zvuči nekako poznato pa upitno dižem obrve. „Punice, nemate valjda sklerozu? Sjećate li se one čudne igre, gdje se sudionici lupaju po čelu, otimaju za neku krpenjaču i stalno viču – Hrkljuš?“ Ignoriram aluziju na sklerozu, jer ponekad mi ona dobro dođe pa ga molim da pojasni. Ne želi mi pomoći, već pojašnjava pravila igre: “Pa povežite sami. Jednostavno je. Čim se u Lijepoj Našoj pojavi neki problem, političari i mediji uglas viknu; Hrkljuš, a narod zaigra. Evo vam primjera… Čim netko postavi pitanje, što je sa zakonom o ovrhama, netko iz nekog rova glasno vikne; a tvoj je ćaća bio ustaša. Čim netko opet kaže da je 100 000 mladih napustilo Lijepu Našu, opet netko iz nekog rova vikne; tvoj je stari bio partizan! Čim netko kaže da su se požari takvih razmjera mogli spriječiti, netko opet uljuđeno obrazloži da neće dati ostavku onaj tko je dao ostavku pa pažnju javnosti vješto usmjeri drugim pravcem. I nastane Hrkljuš.“ Moram dati zetu za pravo i već se unaprijed bojim kakav će Hrkljuš nastati ako mnogi radnici Agrokora nakon ljetne sezone ostanu bez posla. A igra je uzela maha. Igrači su tvrdoglavi i zagriženi i sviđaju im se nebulozna i promjenjiva pravila. Udaranje po čelu doći će kasnije! Hrkljuš!

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

IZDAJA „Punice“, pitao me zet iznenada. “Jesu li vas ikada izdali?“ Malo me je zatekao pitanjem, ali nastojim biti iskrena: “Jesu, zete, više puta. To je svojstveno ljudskoj prirodi. Društvena pojava. Nema je u biljnom i životinjskom svijetu.“ „Ali, punice…“ Ne dam mu da završi misao. A i zašto bih? Već znam njegove argumente. Zato nastavljam: „Čudni smo mi ljudi. Kada vidimo da je netko jadan, nesretan, kukavan, u nama se probudi sažaljenje i svi se sjatimo oko njega da mu pomognemo. Tu smo nesebični. Ali, neka nanjušimo sreću i veselje, to ne možemo oprostiti. Postajemo zavidni, ljubomora nas izjeda i postajemo zli prema sretniku.“ „Ali, punice…“ „Ma nema ti tu ali. Kad‘ nanjušimo sreću, sve ćemo učiniti da sretnika vratimo u normalno stanje. Okrenut ćemo mu leđa, zahladiti odnose, nalaziti mu mane. Izdati ga.“ „Punice!“ zadere se zet tako da sam poskočila. „Ne mislim ja na tu izdaju. Nego jeste li izdali knjigu?“ Na trenutak sam zanijemjela. „Nisam, zete. Nikoga, pa ni knjigu. Ali tebe hoću. Kad‘ izdam knjigu.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

IPAK SKANDAL Moj se zet u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati. Ranije odlazi na posao, sve kasnije se kući vraća. Već je nekoliko puta javio da ne može stići na ručak. Nije došao ni kada sam mu onako lukavo pripremila njegovu najmiliju spizu – škampe na buzaru. Umjesto da kao svaki pošteni Dalmatinac, nakon dobrog objeda malo prilegne, on juri u teretanu. Pretjerano koristi nekakve muške losione pa mu ne bi trag izgubio ni da ga slijediš na dva kilometra daljine. I baš taj miris i pomisao na trag, dao mi je ideju. Agencija za gubljenje vremena sastavljena od dokonih dama u godinama, kojoj sama pripadam, preuzela je na sebe njegovo praćenje. Nema boljih agenata od hokejaša, kako obijest naziva sve koji su prešli šezdesetu. Ne upadaju u oči, dio su gradskog folklora, a kakvugod scenu da odglume, sve se pripisuje njihovoj dobi. Ako hokejaši ne otkriju kojim se to stranputicama moj zet kreće, nitko drugi to neće otkriti. Neću vas mučiti opisom prikupljanja činjenica. Odmah ću vam reći što sam otkrila pa vi sami prosudite bi li bilo bolje da je otišao u škuribandu, na stranputicu ili ovo, što se sad dešava u našoj kući. Kandidirao se za izbore – ove naše lokalne. Želi postati gradonačelnik. I počeo je kampanju. Potajno. Marljivo obilazi sve gradske gostionice i dijeli obećanja. Uz poneki špricer. Svakome obećava ono što ovaj želi čuti. Prima i prijedloge. Sugovornika gleda čvrsto u oči, smiješi se blaženo i potvrđuje glavom. Čvrsto vjeruje da

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

samo u gostionici može naći referenta za tekuća pitanja – ako se ta funkcija danas tako naziva. Skupio je već stotinjak pristalica. One girice koje su se jučer dijelile uz obično, seljačko vino na gradskoj rivi su njegovo djelo. Nema posebnog programa i tvrdi da su njegov program ljudi i njihov boljitak, a birači, svjesni kakvi već jesu, znaju što to znači. Pokušavam ga odgovoriti od ćoravog posla, ali on zapeo. Kaže da ima sve uvjete kao i drugi kandidati. „Ne znaš engleski“, pokušavam ga nagovoriti, a kad kažeš standstill agreement to bolje zvuči, nekako stručnije, nego kada kažeš “čekaj magare da trava naraste, nemam para da ti platim.“ Zet ostaje uporan. Opet tvrdi da ima dobre šanse. „Nemaš!“ nalazim argument. “Ime ti još javno nije vezano uz ni jednu financijsku aferu, ni jedan skandal, a to je, priznat ćeš, ozbiljan hendikep.“ Gleda me ozbiljno, a onda mu se lice razvedri, cmokne me u obraz i poviče: “Bravo, punice! Idemo sad poraditi na dobrom skandalu. Neka svi vide da ni tu nisam ništa lošiji od drugih!“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

I OVCE I NOVCE U jeku smo turističke sezone i godišnjih odmora. I Vlada je na odmoru. Sada je taj Vladin odmor u meni izazvao dvojbu: Je li to dobro ili loše? Ostat će na odmoru dva mjeseca i s te smo strane sigurni, jer dva mjeseca neće donijeti ni jedan propis, ni jednu uredbu, ništa što će građaninu otežati život. S druge strane imat će dovoljno vremena smisliti nove uredbe, nove propise, nešto što građaninu neće olakšati život. Čelnici većih oporbenih stranaka također su na odmoru. Ali oni i na odmoru rade. Jedan, koji je do jučer s Vladom u isti rog puhao, sada raširenim, naivnim okicama i tronutim glasom, nalik Kalimeru, govori da je sve nepravda i da moramo propasti, drugi se grčevito uhvatio za svoju fotelju kao da mu je ona djedovina i sveto pravo, lamata i rukama i nogama na svakog tko joj se približi, trećemu je nos tako narastao da sada ne vidi dalje od svoga nosa. Turizam ipak cvate, bit će love pa ako se dobro uloži… A što ako se Vlada bude ponašala kao pijani milijunaš, onako odmorna, razdragana… Sada sam u dvojbi, je li taj dugačak godišnji odmor Vlade za građane dobar ili loš pa svoju dilemu povjeravam zetu. On odiže jednu obrvu, češka se iza uha što odaje da je i on u dilemi, pa na kraju promrmlja:“Punice, vi ste zaista zadrti. Ljubomorni ste na njihov dugačak odmor, a s druge strane bojite se njihove aktivnosti. Ne mogu se imati i ovce i novci.“ Gledam mog naivca pa uzvraćam: „Mogu, zete, mogu. Što je više ovaca, više je i novaca.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

INFORMACIJA I DEZINFORMACIJA Ja i zet se u jednome dobro slažemo. Volimo ujutro otići u kafić. Samo što ja to činim ranim jutrom, a on i moja kći tek u nekim podnevnim satima. No ritual nam je isti. Uz obavezan kapučino, onaj veliki, moramo pročitati svu raspoloživu štampu. I sada moj zet kaže da tu štampu više neće čitati, jer je puna neistina i dezinformacija. Polemiziramo što je informacija, a što je dezinformacija. Ne dotičemo one sirove dezinformacije, namijenjene neukima i naivnima, tipa tvrdnje da je Zemlja ravna ploča, već govorimo o onim finim, inteligentnim dezinformacijama, sračunatima da izazovu pomutnju i podignu gledanost. Kaže zet da se to opet dogodilo jučer u emisiji jedne televizijske kuće. Voditelj nam je servirao bombastičnu dezinformaciju, a sve što je rekao bila je istina. „Kažeš, sve rečeno je istina, a ta istina je dezinformacija!“ čudim se naivno. „Da, punice, gola istina i gola dezinformacija“. Ne ostavlja me zet dugo u dilemi, već objašnjava primjerom: „Reče taj voditelj da je u Hrvatskoj samo prošlog mjeseca nestalo četrnaestero djece. I vidite, rekao je u istoj rečenici i informaciju i dezinformaciju. Djeca su zaista nestala. Ustvari, nisu nestala. Tu su.“ „Daj, zete, ne zezaj. U čemu je kvaka?“ pitam nestrpljivo. „U prešućivanju. Nije rekao pučanstvu da su ta djeca pobjegla iz odgojnih domova pa se nakon nekoliko dana uglavnom sama i vrate. Tako je digao uzbunu među 32

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

roditeljima i posijao strah. Reći - djeca su nestala je dezinformacija, a reći - djeca su pobjegla je informacija… Jeste li sada shvatili, punice, kako nas je lako farbati?“ „Shvatila sam, zete. I za tvoju informaciju moram ti reći da danas nemamo buzaru od škampi za ručak, jer ne dam za te strvinare (mislim na škampe) 200 kunića.“ Zet sliježe ramenima i odlazi. Sad ne znam, je li moja informacija da neće biti škampi za ručak ujedno i dezinformacija. Naime, neće biti ni ručka. Samo ceduljica s porukom:“Naručite picu. Nisam kod kuće.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

KOLEKTIVNA KRIVNJA Pita me unuk može li on biti istjeran iz zemlje ako učini verbalan delikt. Vidim da je negdje slušao neke nebuloze pa ga umirujem činjenicom da država nije ničije leno, ničiji grunt, da je državljanstvo neotuđivo pravo i dok u zemlji vladaju zakoni, nema straha od tako nečeg. Pitam ga što ga muči, a on opali po školi. Veli da se tu na terenu događaju neke čudne stvari i da su uzaludne sve školske reforme, ako se u glavama nešto ne promjeni. Ne znam od kuda je isisao tu mudrost, ali čini mi se da je malac u pravu i tražim da pojasni svoje mišljenje. I evo priče. Ima u njegovom razredu neki Jurica, isti Grga Čvarak. Kao da si ga iz pjesme izvukao. Doduše, ovaj naš Grga ne gađa mačke iz praćke, ne skida lastina gnijezda, ali u razredu voli biti zvijezda. Pa profesoru nekad u riječ upada, ili u prazno bleji, ništa s ploče ne prepisuje, a domaće zadaće rijetko kada piše. „Pa to je loše“, kažem, a unuk se slaže i tvrdi da ima nešto lošije. Kaznene domaće zadaće. „Profesori daju Grgi, odnosno Jurici, kaznene domaće zadaće?“ pitam orna da zaštitim dignitet struke, kad me malac prekine: „Ne njemu, nego nama svima. Svi mi koji korektno sudjelujemo i radimo na satu dobivamo zbog njega kaznene zadaće.“ „Ispaštate zbog onoga što je Jurica napravio, odnosno nije napravio?“ tražim potvrdu njegove tvrdnje. „Da“, potvrđuje unuk,“ profesorica nam lijepo kaže da danas zbog Juričina lošeg ponašanja svi imamo dodatnu 34

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

kaznenu domaću zadaću. I znaš kako to završava? Svi mi zadaću napišemo, a Jurica je opet nema. I zato što je on nema, mi je opet imamo.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

KURIKULARNA REFORMA Dobro pazite o čemu pred djecom pričate. Eto, nešto prije nedjeljnog obiteljskog objeda, moj je zet spomenuo kako je moj unuk u zadnjem mjesecu nastave pokvario svoje ocjene i završio razred samo s vrlo dobrim uspjehom. „Dobar je to uspjeh, zete“, tješim ga, “ čak vrlo dobar. U moje vrijeme i trojka je bila dobra. Zvali smo je carskom ocjenom…. A sve ovo što naša djeca danas moraju natrpati u svoje glavice, rađeno je po principu- od viška glava ne boli.“ „Punice, ne potičite nerad. Da ste ga bolje držali na uzici, ne bi do toga došlo! Gdje će se sada moći upisati?“ docira moj zet. Moja kći odmah uskače, narogušena zbog činjenice da je zet neuspješan dio odgoja odmah prebacio ženskoj strani obitelji: “Ti pojma nemaš što sve moraju znati djeca u 5. razredu osnovne škole… Evo, kladim se da mi nećeš odgovoriti ni na jedno od pet pitanja koja bi moj sin trebao znati. I to bez matematike.“ I tu moja kći postavi zetu 5 pitanja iz gradiva 5. razreda pa slobodno i vi testirajte svoje znanje. Pod uvjetom da niste roditelj učenika 5. razreda koji štreba zajedno sa svojim djetetom. –Kakav korijen imaju golosjemenjače i dvosupnice nasuprot papratnjača? -Ako je u Londonu 12 sati, koliko je sati u Ćućurju? -Kolika je bila dnevnica grčkog radnika izražena u kilogramima žita? -Nabroji sve uloge genitiva u hrvatskom jeziku? -Što je kinematički par mehanizma? 36

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

U žaru diskusije, u kojoj je zet pokušao izvrdati odgovore, nismo ni primijetili da malac nije sjeo za stol i da sam ja odmakla od naslovne teme ove priče. Iznenadio nas je pojavivši se s listom papira u rukama. Kaže, tužit će državu i tražiti odštetu. Milijunsku. Rodio se pametan, a oni ga zatupljuju. On po Ustavu ima pravo na kvalitetno i svrhovito obrazovanje. Godinama mu obećavaju tu nekakvu kurikularnu reformu i ne daju mu nikakvih poticaja za razvoj, a te poticaje su dobili čak i neki koji nemaju ni zemlje ni poduzeća. Pa zar je on, zato što je dijete, zadnja rupa na svirali?“ Pokušavamo ga odvratiti od nauma, jer se bojimo da bi tužbu mogao proširiti i na nas, obitelj, ali malac ne odustaje. Na kraju zet nalazi spasonosno rješenje: „Ma, što te briga. Nije važna ocjena. Ionako si rekao da ćeš postati you tuber.“

KAKO ISTAMBULSKA ŠTITI ŽENE 37

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Kaže mi zet da šuti, jer sam mu rekla da u kuću smije donositi samo dobre vijesti, a kako mene nogomet ne zanima, a druge dobre vijesti ne nalazi, onda radije šuti. Brzo povlačim svoj zahtjev i tako opet nevezano pričamo o svemu i svačemu, o onome što se sȃmo nametne, što društveni život donese. A upravo je donesen diskriminatorski zakon o zabrani napada na liječnike, čak i ako dotični grubo i degutantno vrijeđa svoje pacijentice. Ako se liječnike ne smije napadati ni verbalno ni fizički, jer oni su, eto, dobili svoj zakon, znači li to da se sve druge može napadati na njihovom radnom mjestu? Možda konobaricu, jer ti je donijela hladan kapučino, ili profesora koji je tvom zlatu dao manju ocjenu nego što zlato zaslužuje, ili majstora, jer se prokleta stvar pokvarila čim si platio račun, ili novinara, jer ti ime nije objavio u crnoj kronici, a ti si svima htio poslati poruku da s tobom nema šale i da će svi proći kao taj zbog kojeg si dospio u crnu kroniku. Imamo mi i suprotne slučajeve kada zaposlenik napadne mušteriju. Vozač autobusa tukao je putnicu, ali je poštedio njezinu četverogodišnju unučicu. Vjerojatno su ga stara i malena gadno isprovocirale, jer on je sigurno prošao psihološku procjenu koju prolaze oni koji prevoze putnike i opasan teret. Ili ta procjena ne postoji? „Slučaj kada je poslodavac zatočio i mučio svoju zaposlenicu još nije dobio sudski epilog. Nego, zete, ti napadi na žene su već postali dio folklora. I sad mene zanima kako to funkcionira s Istambulskom? Je li s njom situacija ista kao bez nje? Tko podiže tužbu nakon počinjenog djela, tko snosi posljedice i tko ženi nadoknađuje fizičku i duševnu bol?“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Nakon postavljenog pitanja uviđamo da pojma nemamo kako stvari dalje funkcioniraju, jer su nam pažnju odvukle nekakve prepirke oko spola i roda, pa se obraćamo našem prijatelju Googlu. Slažemo se ja i zet da je Istambulska konvencija civilizacijski domet, ali da ona može ostati mrtvo slovo na papiru, ako država ne pokrene instrumente koji će je oživotvoriti. „Prvi i najlogičniji zakon bio bi da država odgovara za nečinjenje njenih službenika, da obeštećuje žrtvu zbog nečinjenja njezinih organa.“ Zet se smije pa primjećuje: „Teško će se to postići. Rijetko nekoga osude i zbog čina, a vi tražite da netko odgovara zbog toga što ništa nije učinio. Nema logike.“ „E, zete! Baš zato što naoko nema logike, moglo bi kod nas upaliti.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

KUHINJA Pita me zet kada će ručak. „Evo, zete, tražim recepte“, odgovaram ležerno i nastavljam listati neke novine koje opširno izvještavaju o najnovijim vladinim mjerama. On me neko vrijeme gleda sumnjičavo, vrti glavom i onda ispali:“ Ma kakve recepte? Lonci prazni, a vi gubite vrijeme čitajući to smeće.“ „Bože, zete, kako si ti nerazuman i nestrpljiv! Sve je to u cilju prosperiteta. Uvijek moraš učiti od boljeg majstora od sebe. A gdje mogu naći bolju kuharicu od ove vladine? Ja doduše ne mogu osnovati povjerenstvo za izgubljene dane, jer znaš kako je rekao Churchill; ako želiš da stvar propadne, osnuj povjerenstvo, ali mogu naučiti kako prelijevati iz šupljeg u prazno, a da se lonac napuni.“ „Ma, hajde, baš me zanima kako. Kako možete puniti lonac, ako u njega sami nešto ne stavite?“ „Jednostavno! Navest ću ti samo jedan primjer! Porez na nekretnine!“ Sad me zet već gleda uspaničeno jer misli da ću tražiti da mi da još para za moju kuhinju pa ga pokretom ruke brzo umirujem: „Nije li vlada rekla da će onima koji do 1. rujna ne prijave stanje svoje nekretnine, porez bit odrezan po najvišoj stopi za vrijednost te nekretnine?“ „Da. I? Pa povukla je tu namjeru. Odustala.“ „E, moj naivko! A koliko je para samo tim jednim potezom usula u prazan lonac? Doduše, njezin i nije još tako prazan.“ Vidjevši da zet ne razumije poantu, jer uvijek radije čita sport, objašnjavam: 40

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

O stanju svojih nekretnina, slali smo silna pisma preporučenom poštom, donosili ih u njene urede dolazeći autobusima, plaćajući parkirne karte... Za samo jedno preporučeno pismo plaćaš desetak kuna, a sad zamisli koja je to suma kada se uspaniči cijelo pučanstvo. Lova se samo slijeva. Lonac se puni. I mojih 10 kuna su usisali. A to mi je kava u bircu, a kava po kava i adio lijepi živote! Posao vladinih službenika naglo je porastao. Lijepo nam je njezin šef rekao da je povećao broj službenika jer je porastao obim njihova posla. Postao je straaaašno kompliciran… Pa neka mi sada netko kaže da vlada ne kuha dobro!“ Zet vrti glavom i uzima krumpir. Želi ga oguliti. Uzimam mu krumpir iz ruke. „Pusti, zete, u kuhinji treba znati guliti. Pa bio to krumpir ili poslušan građanin.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

MORSKI PAS U našem domu se nekako spontano uvriježilo da, kada razgovaramo o moru i o ribi, odmah prijeđemo na dalmatinsko narječje. Tako i moj zet postane Dalmatinac poštujući onu staru narodnu; odatle si, od kuda ti je žena. Da ne duljim. Vratio se s tržnice, bacio najlon vrećicu na stol i rekao: “Evo punice, sitija san se vas pa san na peškariji kupija ovega morskega pasa za obid.“ „A jesi, srićo moja? Mene si se sitija? I pasa si kupija? A oli te ovi pas sitija na punicu?“ povezujem njegove čudne asocijacije. Vidi da je pročitan pa počinje vrdati: „Nisan tako mislija.“ „A kako si mislija? Jesi reka da te ovi pas podsića na mene?“ želim raščistiti stvari. „A znaš li ti, srićo moja, da je ta beštija najodvratnija morska beštija koja ima samo dvi vijuge u mozgu; žderi i napadaj. I ne viruj ništa onim psiholozima od beštija koji kažu da ti zvir neće ništa ako nije ugrožena. A znaš li zašto lažu? Jerbo pas nima osićaja ni stida. Samo grabi i ždere. Neću reći da nema sličnosti s nekima koji već jesu i koji još nisu u Remetincu, ali di ti je pamet, sinko, da mene povezuješ s tom beštijom?“ uvjeravam ga usrdno, a on ka riba na suvom, zinija i nikako do riči. Onda se još umiješala moja kći i to smijući se: “Hajde, stara, budi sritna da ga podsićaš na pasa. Zabrini se tek ako kući donese kakovu giricu ili nedajbože papalinu. Dok si ti u njegovoj svisti pas, onaj morski, sve je u najboljem redu.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

MINUSI Već se nekoliko dana Lijepa Naša nalazi u debelim minusima. Ne mislim na financijske minuse koji traju decenijima, nego na ove atmosferske minuse koji su viša sila – vis maior – na koje ne možemo utjecati. Znam da ne možemo utjecati ni na financijske minuse, ali oni su postali akutni, na njih smo se navikli i za njih postoje neka druga mjerila. Dakle, stigla je zima, kažu, ona polarna, zalutala k nama s nekih sibirskih poljana. Čini mi se da sam neke takve zime već doživjela, ali to je samo moj subjektivan osjećaj pa vjerujem televizijskim izvješćima koja tvrde da je ova zima tako jaka da je i snijeg napadao, zaledile se cime na barkama, vojska je izašla na teren izlopatati neka zatrpana dvorišta i pristupne putove, ni picigin se ne igra, a to je već ozbiljan pokazatelj koliko smo zagazili u minus. Moj zet obukao zimsku jaknu, navukao vunenu kapu i rukavice pa me pita što treba donijeti iz dućana. „A vidim, zete, da si gledao televiziju i da si poslušao savjete koje nam svakodnevno upućuju, da se treba toplo obući“, hvalim ga, a on se ceri i povlađuje: „Punice, da nema tih savjeta, ja bih sigurno izletio na ulicu u japankama i bez jakete, jer kako bih znao da je vani hladno da mi to netko s nekog odgovornog mjesta ne kaže?“ Vidim da me zeza, ali ne želim naš odnos zahladiti i poslati u minus pa ne reagiram, ali naručujem dvadesetak kilograma hrane da nam se nađe, ako minusi potraju i da preteknem naše nerazumno stanovništvo koje bi moglo isprazniti police dućana prije mene. Onda otvaram televizor da čujem koliko smo u minusu i kako se trebam odjenuti. 43

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

MJERE ŠTEDNJE Nakon one paprike zbog koje je moj fiskalno neodgovoran zet onako nesmotreno uletio u minus, uveli smo stroge mjere štednje. Nije lako vratiti troškove nastale kupnjom jedne paprike izvan sezone. Njen okus dugo ostaje i ljut i papren. Danima smo ja i kći vijećale kako urazumiti rasipnika. I je li pravedno da u našoj maloj zajednici mi ispaštamo zbog njegove rastrošnosti? Složile smo se da štedjeti treba tamo gdje je manjak i nastao - u bazi. U realnom sektoru. A istina je da je moj zet jedini segment našeg realnog sektora. Ali naša uloga, moja i moje kćeri je mnogo važnija. Evo, ja na primjer, imam savjetodavnu ulogu. A gdje ste vidjeli savjetnika koji se bilo čega odrekao? I dalje inzistiram na novom automobilu jer ne mogu se voziti u starom kršu, a da mi na pamet padaju spasonosne ideje o štednji. Umrla bih od brige i uskoro ne bih mogla ni sama sebe savjetovati. Ovako, kada zabruje moćni konji u motoru, a auto poleti gutati kilometre, ideje o uštedi same naviru! Kći je naša privredna komora, kućna birokracija. Sve uredno zapisuje, svaki prihod i rashod. Sve transparentno. Pa ona je i zaslužna što smo otkrile papriku, uzročnika svih naših financijskih problema. Ona je svoje nove krpice sigurno zaslužila. Nadam se da uviđate da je manjak napravio onaj koji svojim radom stvara dohodak. Ali kada isplati savjetnika, kada isplati knjigovođu, plati režije, poreze, prireze, ne ostane mu ništa. Bilo bi već vrijeme da nađe neke dodatne prihode!

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

MOJ ZET- FISKALNO NEPISMEN Moj se zet često iz supermarketa vraća s artiklom koji nikome ne treba. Suočena s tom činjenicom da je potrošački potpuno nepismen, odlučih ga obrazovati. Znam da su kapitalistički trgovci godinama proučavali ponašanje kupaca, da su nam ušli u glavu i da nas jeftinim trikovima žele preveslati. Poznajem im sve fore i načine razmišljanja pa želim educirati i mog lakovjernog zeta. „Prvo, baci karticu marketa kojom te navlače da kupuješ više kako bi zarađenim bodovima kupovao još više. Osim toga, budi malo paranoičan. Što netko treba znati koliko ti trošiš? Sutra ti tu potrošnju mogu nabiti na nos i pitati te za porijeklo imovine. Zatim, čim vidiš onu čuvenu cijenu … nešto i devedeset devet, tu cijenu odmah u glavi zaokruži na viši broj. Cijena 9,99 nije devet, nego deset. I neka te ta cijena uvrijedi, jer ti šalje poruku da si glup, da vidiš samo broj do zareza.“ Neko vrijeme vježbamo to zaokruživanje brojeva, a zatim nastavljam: „Primijetio si da se slatkiši i igračke nalaze u visini djetetovih očiju? Nikako nemoj nasjesti i staviti klinca u onaj privlačni dječji automobil u koji će mali anđeo razulareno trpati sve što vidi, a ako mu te stvari otmeš i vratiš, derat će se kao vol i smatrati te lošim i škrtim roditeljem. Toj perfidnoj i pokvarenoj zamci doskoči tako da klinca smjestiš u kolica za kupnju ili ga nosi na ramenima. Tako mali neće primijetiti stvari koje ga trebaju namamiti.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Vidim da me zet gleda s uvažavanjem pa nastavljam lekcijom. „Ne vjeruj akcijama. Provjeri zašto se trgovac odriče svoje zarade u tvoju korist. Je li robi istekao rok? Ili se radi o lažnom sniženju? Naime, trgovac najprije digne cijenu koju onda tobože spusti. Ja se često iznerviram kada preko noći promijene redoslijed kojim su artikli posloženi. Misle da ću, tražeći ono što trebam, usput kupiti i ono što ne trebam. E tu se varaju. Mogu ja i bez toga što trebam. U tom se slučaju okreni i otiđi“, završavam svoje kratko predavanje. Danas nema ručka. Zet je trebao donijeti namirnice. Dogodilo se da su u supermarketu promijenili redoslijed izloženih artikala. I moj zet se okrenuo i izašao. Naučio je lekciju.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

MAJSTORA TREBA ČEKATI Optužili me da pišem samo o lošim potezima naše vlade, da izjave naše lijepe predsjednice nazivam školskim zadaćama, Sabor mi je neučinkovit, narod čudan… Nakon tolike kritike shvaćam da sam ja čudna i da ne znam vidjeti dobro, čak ni kada me po kičmi tuče. I sada već mjesec dana šutim, jer tražim nešto dobro u našem javnom životu, ali sve dobre stvari kao da imaju neko drugo individualno izvorište. No jučer sam osjetila koliko neke mjere vlade zaista zlata vrijede. Konačno mogu napisati nešto pohvalno. Crk'o mi frižider. Isto se dogodilo i prije nekoliko godina. Majstor je došao, utvrdio da se kvar ne može popraviti i za svoj dolazak ispostavio račun na 300 kn. Hladnjak smo bacili na smeće. Sada mi majstor obećava doći sutra i ne odustaje od svog obećanja – sutra pa sutra. Zet voli popiti hladno pivo, ali za majstora ima razumijevanja. „Majstora treba čekati“, govori filozofskim mirom i ode u birc na hladno pivo. Opet zovem majstora, a on već iznerviran mojom nasrtljivošću govori da se raspada od posla, da mi je već tisuću puta ponovio da će doći sutra. Onda čujem za neku novu malu obiteljsku firmu i nazovem. Za sat vremena otvaram majstoru vrata. Tamnoput momak u kockastom dresu kao da je stigao s navijačkih tribina. Ne razumijem njegov engleski, ali razumijem riječi:“Došao praviti mašinu“ „Majko moja, koga su mi to poslali“, mislim i vodim ga do nesretnog hladnjaka. Doznajem da je čovjek Indijac, 47

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

da je ovdje Gastarbeiter. Brzo uočava kvar i vraća hladnjak u funkciju. I račun je umjeren. Bez dodatka za izlaženje na teren. I sada moram zahvaliti vladi što mi je poslala tog Indijca. Danas ću na stol iznijeti hladno pivo. U inat zetu da mu izbijem adut iz ruku da je prisiljen otići u obližnji birc.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

NAŠE ŠUME U mojoj kući opet polemika. Ovoga puta oko odluke Naših šuma da izletnicima naplaćuju šumarinu, a koja se odnosi na boravak i prolazak kroz uređene šumske površine. Moj zet se buni na izraz kojim krstim novi namet i kaže da on u standardnom hrvatskom jeziku ne postoji, što bih ja trebala znati. Ja mu odgovaram da taj izraz zaista ne postoji jer nije bilo pojave koja bi ga pokrivala, čak ni u ono rano kmetovsko vrijeme. Dakle, izraz sam upravo izmislila i velikodušno ga poklanjam naciji kao dodatak našem jezičnom blagu. “Znaš li ti, zete, da je Krleža rabio tridesetak izraza za pojam poreza, a što misliš, koliko bi ih našao tek u ovom našem prosperitetnom društvu? Da, zete“, nastavljam zagriženo,“pitam se tko stoji iza te odluke? Iza nje stoji mozak koji ima ime i prezime i bilo bi zanimljivo znati tko je on.“ “Zašto, punice, što će vam njegovo ime, nećete na njega bacati uroke.“ „Lijepo si me elegantno nazvao vješticom, ali ja ne znam bacati uroke. No znam kada me netko (pip pip). Zet me gleda razrogačenim očima, a ja nastavljam: “E, kada te netko (pip, pip) onda valjda trebaš znati tko to radi. Ne ideš s neznancima u krevet. Ali, reci mi, koji ti imaš interes braniti Naše šume?“ “Kako koji“, odgovara zet, a pohlepa mu viri iz 49

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

očiju. “Biznis punice, biznis. Naše dvorište. Iznajmljivat ćemo izletnicima naše dvorište u pola cijene od Naših šuma. Na sat… Uskoro lova do krova.“ „Hm, ima logike. I neka netko kaže da nismo zemlja velikih mogućnosti.“

Naše dvorište (Iznajmljuje se na sat.)

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

NARASLE MIROVINE Vidi me zet s olovkom i papirom pa pita što opet mudrijašim. Pomalo me vrijeđa taj izraz, ali mislim, još uvijek je bolje, nego da me pita, što se opet glupiram i zato zadržavam miran ton. „Pročitala sam u „Berlinu“ članak jedne gospođe o penzijama i izjavi premijera da su ove godine penzije narasle više nego ikad pa računam, tko je tu u pravu. Tip je izjavio da na mirovine odlazi 37- 8 milijardi kuna, milijarda amo tamo, a znamo da u državi ima otprilike milijun i 200 tisuća penzionera, mahom bezobraznih ljudi koji traže da im se vrati ono što su godinama pomalo uplaćivali pa nisu ni osjetili da nešto daju. Nemaju ni malo osjećaja za probleme s kojima se vlada svakodnevno sukobljava; s radnicima koji bezočno traže plaće za odrađeno i nikako da shvate da su njihove plaće već odavno pojeli neki drugi, s bolesnima koji se ne žele strpjeti godinu dvije, već opsjedaju zdravstvene ustanove pa troše novac koji bi netko znao bolje i otmjenije upotrijebiti, s onom studentskom bagrom koja želi steći kompetencije za suvremen znanstveni život i slobodno razmišljanje pa traži da obrazovne ustanove vode kompetentni ljudi … svi nešto samo traže, a sada i ti penzići, umjesto da lijepo i tiho šute u svom kutu. Prema relevantnim podacima prosječna je mirovina povećana za 45 kn… Lijepa je to svotica, ako je se zna dobro rasporediti, a možda bi bilo najbolje vratiti je vladi za cvijeće.“ Zet me gleda nepovjerljivo, maše glavom i pita: „Kakvo sad cvijeće?“ 51

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

„Ono koje se upliće u vijence. S natpisom: Vladi od srca.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

NAŠ ČOVJEK Zet se užasnuo kada sam mu predložila da svog sina, a mog desetogodišnjeg unuka upiše u neku stranku. Kaže mi da bi to bio prvi član naše uže i šire obitelji koji je upisan u neku stranku i da mi nisu svi na broju kada tako nešto mogu predložiti. Govori mi da on svog sina ne uči lagati i navodi mi još nekoliko nesuvislih argumenata. „Slušaj, zete. Ne govorim ja to napamet. Potaknuo me nedavni intervju jednog našeg političara koji mi je rasvijetlio nova dostignuća naše stasale demokracije. On veli da je normalno i prirodno, čak i poželjno da na neko direktorsko mjesto zasjedne naš čovjek, netko tko je najbolji među nama, pa sam to ja, ovako neuka, prevela – onaj koji ima člansku iskaznicu stranke. U raspisanom natječaju kao uvjet se ta članska iskaznica ne spominje, ali se podrazumijeva. Nije li to odlično? Ukorijenjeno je i u našoj tradiciji, a i šire. Nisu li momci uvijek slobodno išli u štetu u susjedna sela, ali suprugu su uvijek nalazili u svom selu? Svom plemenu. Zato i postoji ona narodna; Curu i vola iz svoga dola. Svaka čast demokraciji i tamo nekakvoj stručnosti, ali naš čovjek je naš čovjek. Zet mi kaže da su to bili nekakvi lokalni običaji, nešto patrijahalno, zastarjelo, što odavno ne postoji pa mu moram razbiti zabludu. Mora shvatiti da se svi zakonom propisani uvjeti uvijek mogu svesti pod onaj jedan – najvažniji, onaj koji ima svoje korijene u tradiciji pa ga zato nije u natječaju za posao potrebno navoditi, ali po njemu valja postupati. Zato spominjem fordovski sindrom. 53

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

„Kakav sad fordovski sindrom?“ čudi se zet, “kakve veze on ima s izborom našeg čovjeka za važno radno mjesto na kojeg se dolazi putem javnog natječaja?“ „Kako ne uočavaš analogiju? I stari Ford je omogućavao slobodan izbor između mnogih opcija pa je rekao da kod njega možemo kupiti automobil u svakoj boji pod uvjetom da je crna.“ U zetovim očima pročitam da nije skužio analogiju naš čovjek – naš auto – naš javni natječaj pa samo duboko uzdahnem: „Crno nam se piše, moj zete, ako unuka ne upišemo u stranku.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

NEMA ZIME Uvijek idem istom mesaru. Skoro sam napisala – ne zato što je njegovo meso bolje nego kod ostalih… Dakle, ne zato što je meso koje prodaje bolje nego kod ostalih mesara, nego je to prokleta stvar navike. Pitam ga može li mi nabaviti onu finu, dalmatinsku pancetu, onu koja se na buri suši pa upija sve mirise aromatičnog mediteranskog bilja, a on kaže: „Jasno da mogu, nema zime.“ No, ni nakon petnaest dana panceta nije stigla. Otkrila sam odličan šampon za kosu i baš kad sam odlučila da ću od sada koristiti samo njega, šampon je nestao iz prodaje. Pitam prodavačicu hoće li ga opet dobiti i kada, a ona kao iz topa: „Nema zime!“ Danima već čekam, ali šampona nema. Jučer je jedan uvaženi političar uvjerljivo rekao da ćemo lako vratiti jednu prodanu firmu, jer „nema zime“. No, izvjesno je samo to da radnicima prijeti oštra zima. Ujutro sam primijetila da nam je crkla žarulja u kupaonici. Zamolila sam zeta da je kupi kada se bude vraćao s posla. Usput mu je. Zet se široko nasmijao i rekao: „Ok, punice. Nema zime.“ Što sam mogla uraditi? Navukla sam čizme i otišla kupiti žarulju.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

NEKO BOLJE SUTRA Opet sam ljuta na zeta. I na njegovu majku, jer ga je odgojila tako nerazumnog, da on odmah podmiruje sve svoje novčane obveze pa tek ono što mu na kraju svega ostane, donosi u bazu- u naše domaćinstvo. A to i nije bogznašto. Ljuta sam i na onog nepoznatog mudrijaša koji je prvi izgovorio rečenicu – protegni se koliko ti je jorgan dug. Ta je rečenica onda postala narodna poslovica, a moj zet misli da je sve što je u narodu stvoreno, a priori i dobro. Nije on neobrazovan, neinformiran. Završio je on fakultet, a kao pomorac donosi ovoj državi svake godine lijep novac u vidu poreza i to novac koji je zarađen negdje na tuđim morima. Živa lova za koju ova država nije ni orala ni kopala. No, on je legalist. Vjeruje da su napokon nastupili oni zdravi kapitalistički odnosi, gdje svatko odgovara za svoje postupke, gdje loše uložen privatni kapital propada, gdje svaki privatnik svojom imovinom odgovara za svoja dugovanja, a banka za lošu procjenu vjerovnika. Pa onda bankrot poduzeća ne znači odlazak njegovog vlasnika u neki lagodan život na neka južna mora. Ne zna, naivac, da država drži ogromnu figu u džepu, a u toj figi udobno se smjestio onaj socijalistički način spašavanja svih potrebitih. No, kako smo sada duboko zakoračili u kapitalizam, onda su potrebiti postali oni koji svoju osobnu imovinu cijene na milijarde kuna pa se država odjednom zabrine za tisuće radnika koji su te milijarde stvorili, a koji bi mogli ostati bez posla. Ta hajte, molim vas. Kakve su to floskule? Ti radnici će samo promijeniti vlasnika, jer roba koju prodaju je ona 56

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

bez koje se niti jednog dana ne može. a ako postoji zakon o minimalnoj plaći, ostat će na istom. I zašto se ja na zeta ljutim? Što bih ja od njega htjela? Pa evo. Budimo otvoreni. Život je jedan i tko plimu uhvati… neće ga oseka nasukati. Zašto se on, kao pravi domoljub koji brine o dobrobiti hrvatskog radništva nije lijepo, temeljito zadužio, postao uvaženi gospodarstvenik čija sposobnost nije upitna, a kada zapne… tu je država u čijem džepu još sjedi onaj socijalistički duh s kapitalističkim namjerama. Ne bi radnicima s mojim zetom možda bilo bolje, ali meni i mojoj kćeri svakako bi. A radnici? Pa njima se ionako može podvaliti vjerovanje u neko bolje sutra.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

NE ZNA LJEVICA ŠTO RADI DESNICA Zavila sam se u šutnju koja traje već cijelo poslijepodne pa se moj zet zabrinuo za svoju punicu. Ustvari, mislim da se više zabrinuo za svoj želudac, jer moja kći ne pokazuje pretjeranu sklonost ka kuhanju. Morala sam mu reći, što me muči. Gospodarstvo. Ne ovaj naš skromni kućni budžet, nego ono pravo, veliko, globalno gospodarstvo, o kojemu odjednom ništa ne znam. I mogu li ja danas tužiti školu koja me je pogrešno i nedovoljno poučila? Kada je moj profesor tumačio razliku između kapitalističkog i socijalističkog gospodarstva, rekao je da je ona trula socijalistička ekonomija bila planska, da se u nju država stalno petljala, nije joj dala disati, glumila je majku koja brine o nejakom djetetu. Njena je ruka bila sveprisutna i jako vidljiva, sve je propisivala, a ona druga, napredna kapitalistička ekonomija se ne petlja gdje joj nije mjesto i sve prepušta zakonima tržišta, zakonima ponude i potražnje pa je zato njena ruka nevidljiva, ustvari, nema je. Koliko se sjećam, o tome je pisao neki barba Adam Smith, ali to je bilo davno, čak i prije moga rođenja? Sada ja pitam moga zeta, koja kod nas ekonomija prevladava, koja je ruka na djelu u Lijepoj Našoj i koja ruka pripada Ljevici, a koja Desnici? Vidim mu na faci da gušta u mom neznanju. Postavlja se kao profa koji ex cathedra sipa naštrebane mudrosti. „Punice, punice, držite se vi svoje kuhinje i ne petljajte se u stvari koje ne razumijete. Nije vam jasno da je na djelu tržišni fundamentalizam koji svoje pohlepno lice krije iza 58

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

globalizacije, dugoročnih koncesija, navodno slobodnog tržišta u kojem nemaju svi iste šanse. Još je dobro! Kada se korporacije u svojoj suludoj, patološkoj jurnjavi za profitom dočepaju vode, onda smo naježili. Onda će vam biti svejedno što ne zna ljevica što radi desnica i obratno, bit će vam samo važno što ni jedna nije prepoznala, što se u globalnom loncu kuha!“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

NIJE VRAG TAKO CRN Ovo me već pomalo zabrinjava. Nije normalno da se zet i punica tako slažu da i na politička pitanja gledaju iz istog ugla. Da nam je netko prije mjesec dana rekao da ćemo odobravajući gledati na poteze naše vlade, rekli bismo mu da je lud, a sada, eto, mislimo kako ni njoj nije lako plivati u vodama koje sa svih strana netko muti, burka, izluđuje već izluđene ljude pa se ovi toliko uspaničili da od putničkih agencija, koje ih vode na neke političke skupove, traže garanciju da se mjesto ne nalazi na rubnim dijelovima Zemlje, jer bi se mogli strmoglaviti preko ruba s te ravne ploče, koju su neprijatelji naroda dugo predstavljali kao loptu. I djecu ne cijepe, jer cijepljenje je trik pokvarene farmaceutske industrije, mračna zavjera Luisa Pasteura i njegovih dodvornika protiv čovječanstva. Borgovi nastupaju sa svih strana, vire iz gotovo svih političkih i inih tijela, asimiliraju neistomišljenike i oni ubrzo poput zombija marširaju ulicama i izbezumljeno uzvikuju parole o temi čiji naslov ne znaju ni pravilno izgovoriti. I cijelo se vrijeme ogledavaju u strahu da nisu došli do ruba one ravne ploče. Novinari hodaju s boksačkim rukavicama na rukama. Neki su uvaženi državnici naglo odlučili govoriti istinu pa iz svojih stalnih i pokretnih ureda jedni drugima viču da lažu, kao da je politička laž novina kojoj se treba čuditi ili nedajbože osuditi je. Ti pokretni uredi su sjajna izmišljotina pa bi ih trebalo patentirati kao doprinos demokraciji, jer svaki stisak ruke i topli pogled znači glas više, a što je čovjek nego glas i zato su glasovi postali bitni. I sada ja i zet mislimo da je onaj momak 60

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

koji je razorio Babilonsku kulu i pobrkao im jezike bio u pravu. Nije jezik taj koji spaja ljude. Opak je i lažljiv kada izlazi iz usta neistomišljenika.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

OGULI PA ODGULI Kiša sumorno pada, a ja i zet u kuhinji gulimo krumpir. Gledam ga onako obrazovanog, stručnog, punog znanja i ne mogu odoljeti da mu ne prigovorim: „E, moj zete, da si manje buljio u knjige, a više ugađao politici, sada bi tvoja obitelj uživala na nekakvom dalekom, sunčanom otoku, a valjda bi i punici osigurao kakav doličan smještaj.“ „Da, punice, vi biste uživali, a ja bih gulio deset godina u nekom Remetincu ili Via Romi“, odvrati on lagano nervozno. „Ma što je tebi, zete? Tko još od spretnih, uspješnih osuđenika, guli zatvor? Najgore što ti se može dogoditi je da guliš krumpir, a to i sada radiš. Što više mazneš, to je veća šansa da kao kaznu dobiješ nekakav humanitaran rad. I pravo je tako. Prvo se pobrineš za sebe i svoje bližnje, a onda je red da radiš nešto korisno za širu društvenu zajednicu, a guljenje krumpira je dušu dalo za to. U zatvor neka ide ona osamdesetogodišnja bakica koja je iz čistih sebičnih razloga bespravno prodavala dobro očuvane hlače pokojnog supruga za 20 kuna ili onaj momak koji svuda vidi lopove pa tu riječ vikne i kada treba i kada ne treba, a slati ugledne ljude u zatvor jer su popalili koji milijun i tako ogulili samo jedan narod je démodé. Ne možeš to raditi. Ne možeš ugledne u zatvor slati. Njima treba omogućiti da gule.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

OD JEDNE KUNE NA MILIJUNE „Što vi znate o kapitalu?“ pita me zet,“ niste ekonomist.“ „Istina je. Nisam ekonomist ni političar, ali svakodnevno osjećam posljedice njihova velikog znanja o kapitalu i društvenim kretanjima. I dobro znam kako taj kapital izgleda. On nema lica, nacionalnosti, duše ni srca, a govori sve jezike. U glavi mu se vrte brojevi koji njegovim ogromnim šapama stalno naređuju; grabi, grabi! Još više! Više! Sjećam se onog vremena kada smo imali tvornice i radnike u njima. Da, zamisli čuda, bili su čak i plaćeni ti radnici. I trinaestu plaću su dobivali. Da ne duljim. Ja, ekonomski neuka, pokušat ću objasniti kako se dogodilo da spregom politike i kapitala dođe do sveopćeg grabeža i propasti. Zamisli da si poduzetnik koji jedva čeka da se obogati, ali ne znaš što učiniti. Imaš samo jednu kunu u novčaniku i iskrenu želju za stjecanjem bogatstva. Bacio si oko na poduzeće koje nešto proizvodi, nije više sjajno, ali se njegovi proizvodi još kupuju. Zgrada je na atraktivnom zemljištu i razmišljaš kakvi bi se novi banski dvori na njemu mogli izgraditi. Peče te ona jedna kuna u džepu, želiš je oploditi. Kvragu, pa valjda i tvoj društveni rejting nešto vrijedi. Treba ti novac, kapital, a gdje ga naći nego u banci. Pa i mali vrtićari znaju da se novac nalazi u banci. Treba ti kredit, a za kredit treba i nekakav polog, imovina ili bar dobar jamac, a ti s onom jadnom kunom u džepu ne znaš kako početi. Sjetiš se svog kuma, nema ni on više para, ali je zato jako ambiciozan i zainteresiran, vrlo poduzetan u namjeri da ih stekne, a i politički dobro kotira. 63

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Iz dobre ideje rađa se dobar biznis. Politika pokrene privatizaciju firme, jer opće je poznata stvar da će se samo gazda – kapitalist dobro brinuti o svom poduzeću. To je valjda jasno, jer dok su se radnici o njemu brinuli… ma nećemo na to trošiti riječi. Na brzinu se sklapaju ugovori, potpis se na njih daje bez ikakvih osobnih obaveza i odjednom si postao vlasnik poduzeća koje ima proizvodnu halu na atraktivnom zemljištu, strojeve koji rade, sirovinu, stotinjak radnika i neko jadno domaće tržište koje si se ti obvezao proširiti, u poduzeće uložiti, a sve si to dobio za onu jednu kunu. O, kakvo veselje! Sad imaš poduzeće i na vrijednost njegove ukupne imovine možeš podići milijunski kredit koji treba ulupati u kupnju novih strojeva, plaćanje radnika, poreza državi… Proganja te ona riječ ulupati. Pa nije te mati blesavog rodila da tolike milijune ulupaš u te stvari. Jednom se živi, a i žena je sve zahtjevnija, ljubavnici rastu apetiti… I kao u crtiću… za čas se tvoja sposobnost pokaže u vidu velebne vile, bokuna jahte, putovanja, a zbog imidža si i nekoliko knjiga kupio. Radnici nešto gunđaju jer nekoliko mjeseci nisu primili plaću, no tko ih šiša. Imali su svoje vrijeme i svoje samoupravljanje pa tko im je kriv… Gunđaju i dobavljači sirovine, jer i njih nisi platio. Pa nisi vesla sisao! Da si tako glup zar bi postigao sve što si postigao sa samo jednom kunom u džepu? No kako su se umiješali i ti dosadni novinari pa te javno prozivaju da nisi ispunio ugovor prema firmi i da ne vraćaš kredit banci, moraš nešto poduzeti i pada ti na pamet spasonosna ideja. Sam se diviš svojoj genijalnosti. Osnivaš drugu firmu – malu sestricu prvoj koju tek treba 64

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

tetošiti, podići na noge i sve što činiš za nju je puno ljubavi u vidu kapitala koji isisavaš iz prve firme, kojoj ionako nema spasa. Skidaš čizme umirućem. Banci ionako nećeš kredit vratiti, a koliko znaš, nisu oni to ni očekivali. Pa da su očekivali, ne bi keširali gotovinu na ime posrnule firme koju si ti trebao spasiti. A pokušao si. Nije da nisi. Savjest ti je čista. Plaćao si papreno razne financijske stručnjake, savjetnike. Istina je da su ti svi oni u rodu, ali to je gola slučajnost. Osim toga, tko će kome, ako neće svoj svome? Treba samo iz te umiruće firme uzeti sve što se još može, a kada je ugasiš, ostat će ti atraktivan teren uz more. I ne znaš što ti radnici hoće. Ta im je firma godinama davala kruh, u njoj su se znale prehranjivati generacije iste obitelji pa što bi htjeli? Ništa nije vječno! Treba spašavati poduzeće – sestricu. Sestrica je za propalo poduzeće izradila odličan projekt za njegovo spašavanje i odmah joj je upumpan novac iz poduzeća – majke. Istina je da je projekt samo preveden s engleskog, ali majka se uvijek mora skrbiti za svoje čedo! Majka- poduzeće je još jednom uz pomoć države, kako radnici ne bi ostali bez posla ( o plaćama nije bilo riječi) dobilo višestruko veći kredit od svoje vrijednosti što je također odmah preneseno na sestricu. Svima je bilo jasno da firma ne može garantirati svojom imovinom vraćanje kredita. Ali što ne može firma, može politika. No tu mi, jer nisam ekonomist, nije jasno, tko kome maže oči – politika bankama ili banke politici. Sve mi se čini da i jedni i drugi dobro vide, ali samo vlastiti probitak. Tako si i ovaj kredit usmjerio na svoj privatni račun, radnici vrište, ali već su svima dosadili. A i tebi treba malo mira. Zato se ukrcavaš na svoju jahtu koju si 65

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

teškom mukom (drugih) stekao i odlaziš na ono otočje čudnog imena da se odmoriš od cijele te zbrke i halabuke.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

OPASNA OGOVARANJA Moj zet ne vjeruje u teoriju zavjere, a ja mu kažem da površno gleda na stvari, da vidi samo ono čime mu mašu pred očima. On mi odgovara da je teoriju zavjere stvorilo zlonamjerno ljudsko ogovaranje koje rađaju besposlica i nezadovoljstvo vlastitim životom. Pariram mu tvrdnjom da je ogovaranje duša mediteranskog načina života, odraz zajedništva, važno za mentalno zdravlje nacije i da se protiv ogovaranja već podigao pravi podzemni, hibridni rat dirigiran iz centara moći. Sada moj zet pita kakve veze imaju centri moći s ogovaranjem, primjerice s najnovijim tračem u gradu da je Kate vanbračno zatrudnjela s nekim fureštom, Nijemcem. „Naoko nikakve, ako površno gledaš stvari“, pokušavam starim vicem ublažiti polemiku, “u njenoj obitelji nitko ne govori njemački pa su sada upisali neke ubrzane tečajeve njemačkog jezika, jer ne znaju kojim će malac jezikom progovoriti kada se rodi. Nego, zete, da sve ostaje samo na ogovaranju neke lokalne cure, u ovom slučaju Kate, ne bi se umiješali centri moći. Kad ogovaranje postane globalno, onda vlast odmah reagira pa ću ja sada ostati bez moje stolice u mom omiljenom kafiću.“ Vidim mu u pogledu da me ne razumije pa mu crtam rečenice nadajući se da će im uloviti perfidan smisao: „Vlast se domislila da ju narod najviše ogovara u kafićima. Tamo čita besplatne novine i to one prve stranice koje donose vijesti o aktivnostima naših političara i ogovaranje se s Kate prenosi na državne 67

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

dužnosnike, na državne strukture, a to više nije niti malo bezazleno. Postaje globalno, hibridno, pa ćemo uskoro morati piti kapučino stojeći, onako kako to rade Talijani. Ako želiš pijuckati i bistriti politiku sjedeći, platit ćeš znatno više novaca. Zar ne vidiš koliko je taj postupak smišljen i lukav? Tko još može kovati urotu protiv vlasti stojeći? Tako može Nijemac Kati napraviti dijete, tako se može ta vijest proširiti, ali kada pričamo o državnim poslovima, tu se mora sjesti pa lijepo polako… Eto, zato odmah dajem na znanje da neću ući u kafić u kojem se stoji. Iz čisto političkih razloga.“

OPRAVDANA SUMNJA 68

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Već dvije noći ne spavam. Pogađate, opet je u pitanju moje zet. Mislim da me se naumio riješiti. Koknuti me. Evo, prosudite sami. Zapeo je da pođem s njim i mojom kćeri u Pariz. Priča o Moulin Rougeu, Eiffelovom tornju, Champs-Élysées … Odmah vam je jasno da tu nešto ne štima. Tko još dobrovoljno vuče punicu sa sobom? I to u Pariz! Ili se brak moje kćeri opasno klima, ili je vrag odnio svaku šalu i upućuje me na oprez. Što mu treba Pariz, tim više što je jednom u ona dosadna vremena tamo bio? Našla sam mu na radnom stolu novinski članak o tipu koji je otprije poznat policiji i koji je koknuo policajca, a prethodno, nekoliko godina ranije, koknuo je dva policajca i jednu osobu. Ne mislim da policajci nisu osobe, nego mislim da bi ih majka država trebala dvostruko štititi svojim zakonima. Dobio je petnaest godina zatvora, pet po osobi. E sada ja kontam da je moj zet izračunao da se isplati ukloniti punicu za pet godina sjedenja. A možda dobije i manje, jer i Francuzi znaju što su punice. Već samo njihovo ime priziva kod suđenja olakotne okolnosti. Kako je moj zet pacifist, vjerojatno misli da mira neće biti ako ne maknemo sve punice i bicikliste. .. E, tu sam vas čekala. Zapitali ste se - zašto bicikliste? Niste pitalizašto punice? To je bar svima jasno.

PETNAEST DANA 69

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Ovoga puta moj se zet duboko zamislio. Nije on pobornik teorija zavjere, ali nije ni toliko nerazuman da ne bi prihvatio prave, neoborive argumente. Poslušajte pa zaključite sami. Kada se dogodilo prvi put, nisam shvatila o čemu se radi. Imam perilicu rublja sa sušilicom ili kako mi Hrvati volimo reći – vešmašinu. Imala je garanciju na tri godine. Točno po isteku garancije, prokleti stroj je riknuo. Dečki iz servisa traže da im se mašina donese i obećavaju je popraviti u roku od petnaest dana. Ma tko će se sada time gnjaviti? Ljeto je, provodimo ga u kupaćim kostimima, ma neka stvar čeka dok počnu kiše. I tako smo perilicu ostavili u kući. Nakon petnaest dana slučajno sam ju uključila i, vidi vraga, radi. Besprijekorno. Zadovoljna ishodom, ne pitam što se je to dogodilo. Zaboravila bih taj slučaj da se nije ponovio s televizorom. Po isteku garancije jednostavno je crk’o. Ponavlja se ista priča s drugim akterima. Popravak će trajati petnaest dana. Treba aparat odnijeti u servis. Opet se nismo htjeli time gnjaviti i, gle vraga, televizor se oporavio i počeo raditi kao prvoga dana. Da ne duljim; ista stvar nam se dogodila s hladnjakom, usisačem, a nedavno i s računalom. Uvijek je u igri bilo onih famoznih petnaest dana. I uvijek je stvar nakon tog roka prošljakala. Pa sada zaključite. Tehnologija je vražja stvar. Tko vam kaže da u aparat nije ugrađen čip koji je vremenski tempiran da izazove kvar i da ga u određenom trenutku sam otkloni?

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Moj zet me čudno gleda, vrti glavom, ali ne proturječi. Vjerojatno se pita zašto se i u punice ne ugrade takvi čipovi pa da bar dva tjedna budu isključene.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

OPET ŽARULJE Moj zet je ekološki svjestan. Čini mi se na kriv način. Onaj lakovjeran. Zapeo je da u cijelu kuću uvede nove led žarulje. Sjećam se kako je zdušno zagovarao one štedne, kada su nam ih, ne tako davno, nametnuli. Da, one štedne. One štetne. One što zagađuju okoliš. One čija se štetnost ispitivala na svega pet uzoraka pa se zaključilo da nisu štetne za zdravlje ljudi. Valjda ih zato što nisu štetne skladište zajedno s nuklearnim otpadom. „Pročitala sam da je količina žive u jednoj žarulji dovoljna da zagadi 10 000 kubnih metara vode“, govorim zetu,“ a mi smo taj otrov pustili u slobodnu prodaju pod maskom štednje.“ „Nema dovoljno energije“, lakonski odgovara zet. „Ima energije“, uvjeravam zeta,“ i to one neiscrpne, ali nema političke volje da se ona koristi. Osim toga, o kakvoj štednji se govori? Na rasvjetu u kućanstvu otpada 5% električne potrošnje, a koliko posto od 5 % te žarulje uštede?“ „Pa sada se zbog ekologije i uštede energije uvode led žarulje. Njima ne možete naći nedostatke“, neda se zet zbuniti. Govorim mu da i žaruljama sa žarnom niti ništa nije falilo. Imaju ugodno, toplo svjetlo koje srce ogrije, koje oči miluje. I zašto se štednja energije mora lomiti uvijek na mom novčaniku? Obraćam se kćeri i očima tražim pomoć, kažem joj da imamo nešto običnih, starinskih žarulja u rezervi i nećemo ih valjda baciti. Po običaju, navikla balansirati između majke i supruga, ona nalazi salomonsko rješenje: „Stavit ćemo led kada potrošimo postojeće.“ 72

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Svi se slažemo i u ime sporazuma ispijamo čašu fine istarske malvazije. Onda im ponosno pokazujem moje rezerve običnih, dragih, bezazlenih žarulja sa žarnom niti. Nakupila sam ih obilazeći dućane još prije ere onih štednih. Brižno sam ih spremila na vrh ormara. 337 komada običnih žarulja raznih snaga. Izračunala sam da bi trebale dostajati za najmanje sljedećih 80 godina. A onda ćemo vidjeti što ćemo.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

PILULA Već se neko vrijeme na televiziji vrti reklama u kojoj se nesretna, radom i djecom premorena žena, uzimanjem samo jedne pilule pretvara u sretnu i zadovoljnu ženu, majku, kraljicu. Ne, nemojte krivo shvatiti. Poslovi nisu nestali. Oni su još tu. Možda su se i povećali, ali sada ih ona, zahvaljujući piluli, lako obavlja. Čak se stigne i igrati s vlastitom djecom! Ali to nije sve. Pilulu uzima i njezin suprug pa se i on veselo pridružuje obiteljskom udarništvu. Sada na scenu stupa humanitarni aspekt cijele akcije, jer se propagira obiteljsko pakiranje pilula, koje, valjda, u konzumente uključuju i djecu. Vlado hrvatska, što se čeka!? Pa u piluli je izlaz! Mala pilula za velika rješenja! Treba je samo dijeliti ovom nezahvalnom narodu pa neće stalno brontulati oko niza neatraktivnih sitnica; zašto nam je cijena rada najviša u Europi, a plaće najniže, zašto mirovine jedva pokriju režije, zašto su podobni postali bogataši, zašto ima toliko ovršenih, deložiranih, zašto se ima para za limuzine i propale feudalce, a lijekova za djecu nema! Zašto mladi traže život izvan Lijepe Naše?… Zašto, zašto? Samo pitaju i pitaju. Pa i vragu bi već dosadili, a tko zna što bi im još moglo pasti na pamet? Ovako… jedna pilulica dnevno i svi zadovoljni. Povjeravam svoju zamisao zetu, a on me pogleda nekako čudno pa zaključi: „E, moja punice, meni pilula ne treba. Ja sam odavno na vaše ideje cijepljen.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

PAPRIKA

Konačno se dogodilo. Nije moglo završiti drugačije. Moj zet je napokon pokazao da nije sposoban voditi kućni budžet. Odletio je u minus. Pokušavamo analizirati kako se to dogodilo. On nerazumno tvrdi da ga je uništila naknadna legalizacija konobe, da je puničin automobil trebao nove gume, da kći nije trebala kupovati novu odjeću ove zime. Uglavnom, čini se da hoće krivicu baciti na najslabije. Koji mu je vrag bio da traži legalizaciju nekoliko bespravno dograđenih metara konobe, kada se to nije moglo uočiti? Na krov konobe posijala sam travu i onaj nesretni avion koji je snimao iz zraka, nije mogao slikati ništa nego travu. Ali on, moj zet, zadrti legalist, morao je to prijaviti. Jasno je da sam trebala nove gume, a jasno je i da kći ne može uokolo hodati u starim krpama. Zato mu taj dio troškova velikodušno opraštamo. Bio je neophodan. Ali što je s paprikom? Pitate, kakvom paprikom? Onom koju je on kupio neki dan da napravi prilog uz meso. Bila je to jedna velika, krasna, crvena paprika, kupljena van sezone, što je, složit ćete se, potpuno neodgovorno, rasipničko ponašanje. I to je to. Paprika je kriva za minus. Sada raspisujemo kućne prijevremene izbore da vidimo tko će preuzeti budžet. Nagovaram kćer da glasa za mene. Obećavam joj brda i doline. Toga barem ima u našim krajevima. Ali, ona je tvrd orah. Ne pomaže ni to što obećavam da neću kupiti papriku van sezone. Da ću biti fiskalno odgovorna. Povećat ću im poreze i smanjiti 75

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

rashode. Pa moraju shvatiti da moje nove gume nužno zahtijevaju i novi automobil.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

POLITIČKI MANEKENI U moju se kuću opet uselila politika. Nemam ništa protiv nje. Ništa efikasno. Tako je šporka da ju ni jednim sredstvom ne mogu odstraniti. Ovog se puta u prepirku između mene i zeta uključila i kći. Ne zauzima stranu, nego otvara treći front. Gotovo zlurado nas podsjeća da je sve što se na globalnom planu dešava, ona predvidjela. A nije ni baba Vanga, ni politički komentator. Samo je pametna. Zna se, na majku! „Jesam li vam rekla, što će se dogoditi kada krenu tenkovi u spašavanje demokracije na onim prostorima, gdje se ipak sasvim dobro živjelo? Diktaturi usprkos. Zar vam nisam rekla, o čemu se tu zapravo radi i kako onaj kojemu više od pola stanovništva živi u ropstvu, dirigira i određuje, tko treba sljedeći pasti? U njegovoj zemlji to nije diktatura, nego način života. Sada je socijaldemokracija mrtva, a to je i bio cilj velikih igrača.“ Otpija važno gutljaj običnog, seljačkog vina pa nastavlja: „Zato obožavam onog Francuza koji im je postao predsjednik, jer ima mnogo stariju suprugu, a nije ko ovi naši; samo mladost, mladost pa… ćorak.“ Ne povezujem dobro što je htjela reći ovom zadnjom primjedbom. Možda samo osjeća pritisak srednjih godina, a kako zet mudro šuti i kima glavom, prebacujem lopticu na domaći teren. Tu sam doma. „Ta globalna politika utječe na ovu našu, onoliko koliko joj dozvolimo. Ali što očekivati od ovih naših manekena i likova iz bajke?“ Sada oni mene gledaju začuđeno pa otvaram igru pogađanja:“Ja ću reći ime lika iz bajke, crtića, virtuale… a vi pogodite o kome se tu radi.“ 77

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Barbiku i Kena su pogodili iz prve. Tako su lijepi i suvišni i najučinkovitiji kada ništa ne rade, da nije bilo teško pogoditi. S Pinokiom nije bilo nikakvih problema. Tako dobro laže da i sam sebi vjeruje. I Kalimera su odmah pogodili. Spužvu Boba, nije bilo teško identificirati, jer mu je nadimak već osvojio medije. S Gargamelom je išlo nešto teže… Možda ih je zamjena spola zbunila, ali to u politici nije ništa posebno. No, neću vam sve otkriti. Hajde, povežite nešto i sami!

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

POTENCIJALNA OPASNOST KANTE ZA SMEĆE „Opet vam, punice, nešto nije pravo“, primjećuje moj zet zabrinut da bi moje raspoloženje moglo utjecati na okus ručka, da bih ga mogla zapapriti ili presoliti, kao da je ručak politika koja uglavnom ima bljutav okus pa nije čudo što puk na omraženim društvenim mrežama obilato koristi te začine. „Muči me smeće!“, udaram direktno i onih 5000 kn kazne, ako u pogrešnoj kanti osvane kora od naranče.“ „Što je tu sporno? “, hladno će zet,“ nećete je tamo bacati pa neće biti kazne.“ „Neću baciti ja, ali će prolaznik, jalni susjed, neko dijete… Ima mnogo mogućnosti, a onda ćeš ti kao posjednik kante i jedini odgovorni za nju morati platiti kaznu koja premašuje vrijednost hrvatske plaće. Ima li tebi tu logike? Ja hoću da te kante na sebi imaju lokot ili nekakvu šifru koju će znati samo ukućani. Onda bi bilo sve ok i po zakonu!“ „Kanta za smeće sa šifrom? Punice, vi niste normalni! Pa gdje toga ima?“ „A gdje toga ima da te kora od naranče može koštati jedne dobre hrvatske plaće pa ako ne platiš, za čas dođeš pod ovrhu i u sljedećem koraku ostaješ bez kuće?“ Vidim da moj zet ne shvaća potencijalnu opasnost koju nam može donijeti kanta za smeće pa odlučujem uraditi ono što jedino u ovom trenutku mogu; prestajem kupovati naranče.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

POTREBAN JE LUGAR Prije nekoliko dana je u Lijepoj našoj bio praznik. Ili možda nije? Slavilo se i nije se slavilo. Nije mi baš sve jasno. Zet mi kaže da se opet vodi polemika oko onog davnog rata, onog prije ovog, pa su se dvije sukobljene strane ukopale u svoja stajališta i ne popuštaju. Prešutno ih ne nazivamo njihovim imenima, jer svako tituliranje moglo bi značiti neku neželjenu jutarnju posjetu. A svi smo mi u obitelji velike spavalice pa ne volimo jutarnja buđenja. Dakle, iz čiste komocije i kukavičluka nazivamo ih snaga A i snaga B. Ta slova su još posve neutralna i ne znače sama po sebi ništa. „Bolje bi im bilo da brinu kako podići standard ljudi, kako otvoriti radna mjesta, kako za bolesnu djecu platiti lijekove…“ nabraja moj zet. „E, moj zete, tu samo lugar može pomoći“ Zet me gleda upitno pa shvaćam da je premlad da bi znao priču o lugaru koja potječe još iz onog davnog rata. Moram mu je ispričati: „Dakle, u onom davnom ratu vodile su se žestoke borbe između sila A i sila B za jednu veliku, teritorijalno stratešku šumu. Ratna je sreća bila promjenjiva. Prvo su sile A potisnule sile B, a onda su sile B nasrnule svom snagom i u strašnom protuudaru vratile svoje položaje. I tako je to, s promjenjivom ratnom srećom, trajalo nekoliko tjedana…“ Ušutjela sam, napravivši emocionalnu pauzu u pravo vrijeme jer je moj radoznali zet odmah upitao: „ I? Što je bilo onda?! „Onda je došao lugar i sve ih potjerao!“ 80

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

PRAVO SUĐE Čujem kako zet mrmlja da nemam pravo suđe pa onda ni objed ne može biti dobar, a to me ljuti, jer ja imam pravo suđe i objed je uvijek dobar, pa kažem drzniku, ako mu suđe ne valja, neka kupi novo. Zet prasne u smijeh i govori da ja imam dobro i pravo suđe, ali da pravosuđe u Lijepoj Našoj ne vrijedi ni cijelog pišljivog boba. Znaju to naši građani, jer moraš biti ili posve nezainteresiran ili potpuno glupav pa da ne vidiš što se u loncu kuha. Moram se već s pozicije punice suprotstaviti njegovom mišljenju pa mu odgovaram da nisu naši suci kao ona televizijska sutkinja Judy pa da na temelju sasvim očitih dokaza brzopleto donose odluke. Oni lijepo polako obrađuju predmet, studijski duboko, pa prouče i pedigre optuženog, jer nije svejedno iz kojeg legla tko dolazi. Uvijek daju šansu čovjeku, jer ako čovjek primjerice ima dvojno državljanstvo i utekne u svoju drugu ljubljenu domovinu, znaju da nisu ograničili njegovo pravo, a što se tiče prava žrtve, ona je ionako nastradala i tu se više ništa bitno neće promijeniti. Posebno nema veze ako je žrtva cijeli narod. On je ionako samo mislena imenica. Sada mi zet kaže nešto zaista uvredljivo. Veli da ja nisam za pravo suđe, da bi meni bio dovoljan i nekakav balkanski lonac u kojem se uvijek nešto kuha. „Zete“, protestiram, “dobro je to pravosuđe. Ne moraš ga se bojati ako si kriv i ako imaš od čega puniti njegov lonac. Ima ono dobre, razrađene recepte. Samo ih se moraš strogo pridržavati: ne smiješ primati nikakve 81

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

sudske pozive, dobro je da svako malo prilegneš u nekoj bolnici, što odgađa suđenje, da u dogovoru s advokatom tom istom advokatu otkažeš ugovor, a ako si zbog svog čina slučajno suspendiran, pa plaća stiže, e onda znaj da će predmet ležati negdje dok ne ode u zastaru. Nitko ga neće dirati onako ustajalog, jer bi previše zasmrdio okolinu.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

PREBILO NOVINARA „U Zadru prebilo novinara“, kaže mi zet u poznatom dalmatinskom žargonu izostavljanja subjekta u rečenici. „A što ne bi novinara?“ pitam ga ravnodušno, “kad može curu od pedeset kila, što ne bi moglo novinara? I kakva ti je to vijest? Vijest bi bila da je novinar prebio čitatelja koji se ne slaže s njegovom objavom. Osim toga, kažu, batina je iz raja izašla. Ima odgojno djelovanje.“ Zet me gleda sumnjičavo. Ne zna jesam li ironična ili mislim ozbiljno, a mene ništa više ne može iznenaditi pa čak ni premijerova izjava kako bi siromašne afričke zemlje bile sretne da žive kako mi živimo. Ima čovjek pravo. „Ali, punice, opet mi zet upada u misao. Kako pravo? On zaboravlja da mi nikada nismo bili gladni, da smo imali industriju, da je standard građana bio na zavidnoj razini. I to su uspjeli raz… “ Tu moj zet upotrijebi izraz koji se među finim ljudima ne govori. „Zete, dosta mi je tih rasprava. Imamo što biramo. Tko nam je kriv što ni štrajkati ne znamo kao ljudi? Reci, kada štrajkaju prosvjetari? Onda kada su poslovi obrazovnog razdoblja završeni. Kako štrajkaju liječnici? Usporavanjem posla. Protiv koga? Protiv bolesnih i nemoćnih, koji sada onako bolesni i nemoćni trebaju još više čekati. Misliš da to ikoga iz vlade dira? Sve mislim da su ti liječnici dobili koju kunu ispod žita da ubrzaju kraj tih jadnih pacijenata, posebno penzionera. Ali ni to ne znaju učiniti kako valja. Umjesto da ih ubiju dobrim 83

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

životom u slasti i masti, da im žile začepe obiljem kolesterola, oni ih sile na zdrav život, na preživljavanje od tri girice i malo salate, na grijanje u knjižnicama, pa im mozak radi 100 na sat, a to je uvjet dugog života.“ Sada moj zet razmišlja o količini informacija koje je dobio i pokušava povezati kakve veze imaju jedna s drugom. Možda mu uspije.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

PREKINUTA ŠUTNJA U posljednje su vrijeme neki istaknuti političari i neke moćne organizacije tvrdile da su za sve loše stvari u Lijepoj Našoj krivi oni koji šire pesimizam, koji ne vide kako je u državi sve mnogo bolje, nego što je ikada bilo. Dobri smo, uspješni, plemeniti i zato osmijeh na usne i vjeru u srce! Vi koji širite pesimizam i defetizam samo smetate, pa ako vam ovdje nije dobro, otiđite za onima koji su već utekli. Toliko se naglašavala krivnja onih koji gunđaju i stalno nešto prigovaraju da sam se već osjetila osobno krivom za sve nevolje voljene domovine. A onda je puknuo skandal. Jedna se žena usudila cijelom Saboru i medikamentima drogiranoj naciji ispričati osobno iskustvo koje je imala uslijed spontanog abortusa. Izvršen je nad vezanom ženom, uz polusatne užasne boli, bez anestezije. Ministar zdravstva je sa čuđenjem izjavio da se tako u našim bolnicama ne radi, da mora provjeriti slučaj, da su te stvari kod nas nemoguće. „Čime se ti, čovječe, u životi baviš?“ pomislila sam,“kada ne znaš što ti se u vlastitoj kući dešava?“ A nije da se o sličnim stvarima nije pisalo, ali su uvijek proglašavane pretjeranim doživljajem preosjetljive žene. Ni saborskoj se zastupnici ne bi vjerovalo da nije uslijedila reakcija velikog broja žena koje su javnosti izložile svoja strašna iskustva i ponižavanja. Svima njima zahvati kiretaže su vršeni na živo i sada se pitamo zašto?

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Zar su stotine žena bile intolerantne na anesteziju? Pa i životinji veterinar da nešto za umirenje. Ako smo sve šolde potrošili na avione, zar se u nekom liječničkom ormariću nije našla koja boca konjaka, pa kao na Divljem Zapadu… Razgovaramo za ručkom o razlozima takvog postupka prema ženama. Ja tvrdim, a moji mi kažu da sam blesava, da se sve dešava zbog one biblijske… u bolu tijela svoga… ženu se kažnjava jer nije uspjela sačuvati plod, zet tvrdi da se radi o negativnoj selekciji stručnoga kadra, trabunja nešto o kastinskom društvu jedne struke, u kojem se pogoduje vlastitom potomstvu. Ja opet pokušavam opravdati postupke liječnika njihovom velikom humanošću. Naime, žele ženi priuštiti toliku količinu fizičke boli da zaboravi onu duševnu koju trpi zbog gubitka djeteta, a onda moja praktična kći nađe izlaz s kojim se svi složismo: „Znate, ako se meni nešto takvo desi, idete sa mnom, ali s pajserom, pa na prvi moj krik, upadate unutra, a daljnji scenarij znate.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

PRSTI U PEKMEZU Skuhala sam pekmez. Fin, ukusan, za prste polizati. I sada pekmeza nema. Nemamo mačku da bih nju mogla okriviti. Pitam zeta, zna li on nešto o tajni nestalog pekmeza. Gleda me nevino i kaže da pojma nema. Sumnju baca na unuka, a ja vidim kako se još oblizuje, baš kao mačak koji je upravo progutao kanarinca. Okrivljujem ga bez pardona, a on, bezobrazno se cereći, predlaže da osnujem povjerenstvo koje će utvrditi tko je imao prste u pekmezu. Iako poučena iskustvom naše vlade da povjerenstva nikada ništa ne rješavaju, pristajem, opet naivno vjerujući da će se kći kod istrage i glasovanja staviti na moju stranu. Ali šipak. Krv moje krvi dala je svoj glas mome zetu. Kupio ju je odlaskom u šoping. Na prvom su sastanku snagom većine utvrdili da povjerenstvo ne može voditi istragu oko nestalog pekmeza ako nema kvorum. I kako da ja sada utvrdim istinu, kada to dvoje neharnika uvijek nalazi izliku za nedolazak na sastanak i nikako da sastavimo kvorum. Vidim – ode mast u propast, a pekmez za njim. Pa kad se već ne može utvrditi istina, eto, ja priznajem. Ja sam pojela pekmez.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

RASTAVA BRAKA I KURIKULARNA REFORMA Volim jutrom prije odlaska na tržnicu sjesti u moj omiljeni kafić i kao prava europski orijentirana Mediteranka i penzionerka uz kapučino i jutarnje novine bistriti svu tekuću politiku. Atmosfera je domaća, gosti pitomi. Ne galame, ali i ne šapuću pa htjela to ili ne, bivam informirana i o lokalnim zbivanjima. Neke stvari o kojima dugo razmišljam, odjednom dobivaju odgovore. Već me neko vrijeme muči pitanje, zašto naš lijep, otmjeni gradić prednjači po broju rastava braka? Danas sam dobila odgovor, a vi prosudite, jesam li u pravu. Pored mojeg stola razgovaraju dvije mlade mame. Razabirem da pričaju o školi, o ocjenama, uspjehu njihovih osnovnoškolaca. Plavuša se žali da je prekjučer do pola noći crtala nekakve tlocrte iz tehničkog odgoja i da je dobila jedva trojku. Crnka sjetnih očiju i zvonkog glasa kaže da je ona za onaj pano iz biologije zaradila vrlo dobar, a onda pričaju o zadaći iz hrvatskog jezika. Veli crnka da je iz prošle zadaće dobila tek dovoljan, jer je pisala onako kako desetogodišnjaci to mogu, a sada je pustila svojim literarnim sposobnostima na volju i dobila trojku. Polako mi postaje jasno da su te mlade žene školu već odavno završile, a sada pomažu svojoj djeci u pisanju domaćih zadaća, ne zato što su djeca lijena, već zato što je tih zadaća previše. Pričaju o instrukcijama na koje se odlazi subotom i nedjeljom i ja dobivam odgovor zašto u 88

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

mom gradu ima toliko propalih brakova. Vikendi su uglavnom posvećeni školskim zadacima. Ne odlaze kao obitelj na izlete, u šetnju, na neku zabavu, uvečer su preumorni da odu na neku večeru, ples, u posjetu prijateljima. Ne rade ništa što mladim ljudima treba i što koristi braku. Kažimo otvoreno. Škola im je ugurala život u uske, frustrirajuće okvire. Eto, sad znate zašto imamo toliko razvoda brakova. Danas sam zeta, kći i unuka potjerala na izlet. Da budu zajedno. Rasterećeni. Da budu obitelj. Ja ću malcu napisati zadaću iz hrvatskog. S obzirom da mi tekstove objavljuju i na jednom prestižnom berlinskom portalu, nadam se zaraditi bar trojku.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

RESTRUKTURIRANJE Pita me unuk što znači riječ restrukturiranje. Pokupio ju je negdje usput i jedva je izgovara. Kako malcu objasniti nešto što ni mnogi političari ne kuže, a opet, svi se pedagozi slažu u tvrdnji da treba udovoljiti djetetovoj znatiželji. Kako je kuhinja svima bliska, pa je mnogi nose u podsvijesti, te stalno nešto kuhaju i izvan nje, odlučim mu stvar objasniti običnom kuhinjskom terminologijom. „Zamisli, dušo, da godinama kuhaš u jednom loncu, ali vremenom on se pohaba, probuši na nekoliko mjesta i počne curiti.“ Odmah uočavam da mi teorija ne vrijedi, jer se ovi današnji lonci od inoxa mogu probušiti i da nije onih gornjih dijelova, preživjeli bi i nekoliko generacija korisnika, ali kako me malac gleda sa zanimanjem, nastavljam: “Sad taj probušeni lonac treba zalotati, tj. restrukturirati. No kako je rupa mnogo, obično ti nestane materijala za lotanje pa lonac i dalje curi, ali sporije… Jesi li shvatio u čemu je stvar?“ Mali potvrdno kima glavom i zaključuje: „Shvatio sam da se iz tog lonca nitko neće najesti.“ „Ili samo oni koji su najbliži loncu“, dopunjujem ga. Sada malome nije jasno kako itko može jesti iz probušenog lonca i kako njegov sadržaj nije već odavno iscurio. Kažem mu da je to moguće, ako stalno u lonac dolijevaš novi sadržaj. Mislim na neke naše firme, ali to malcu ne govorim, jer tu višu ekonomiju vođenja jedne 90

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

kuhinje još ne može shvatiti. Viša je to matematika koju ne shvaćaju ni mnogi koji s logikom nisu na ti. Neću sada raditi digresiju pa vam šapnuti da za nekoliko godina mnoga radna mjesta u uslužnoj djelatnosti neće biti važna. Znate li da u mnogim gradovima već postoje dućani u kojima je sva usluga automatizirana? Nema radnika, nema blagajnika. Samo vi, ponuđena roba i vaša aplikacija za plaćanje. S probušenog lonca oni njemu najbliži još obiru vrhnje, ali lonac curi, a sve manje sadržaja u njega dotječe. „Hajde se igrati“, otpravljam unuka. Vidim sliku njega, nekoliko godina starijeg kako zapanjeno gleda u niz naopako okrenutih, probušenih lonaca i pita se:“ A što se tu dogodilo?“ I žao mi. Možda bih i ja trebala polupati nekoliko lončića.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

SREDNJI ROD DALMATTINSKOG NEODREĐENOG SUBJEKTA Pita me zet da mu objasnim fenomen srednjeg roda. Kaže da se svašta govori, a da su neke nebuloze prerasle u dubioze pa me pita, sjećam li se još kako protumačiti srednji rod imenice. Tumačim mu gramatičko pravilo, a kada vidim da s objašnjenjem nije zadovoljan, odlučim mu održati predavanje o tome kako Dalmatinci već stoljećima u jeziku koriste srednji rod zato da bi sve rekli, a da pri tome nikoga ne bi prozvali za učinjeno. Najbolje ćete shvatiti o čemu govorim na primjerima: Kada policija u 5 sati ujutro odvede Stipu na obavijesni razgovor, hoće li Dalmoš reći da ga je odvela policija? Neće je ni spomenuti. Reći će: „Odvelo ga u 5 ujutro.“ Rabi srednji rod neodređenog subjekta, ali sve se zna. Kada nogometni huligani pretuku nekog jadnika u krivoj boji dresa, hoće li Dalmoš reći,“ pretukli su ga huligani?“ Neće. Reći će: „Pretuklo ga na utakmici.“ I opet se sve zna. Kada nekom siromašku ovrše kuću i zajedno ga s obitelji izbace na cestu, hoće li Dalmoš reći,“ došli su lihvari iz one ovrhoviteljske firme …“ Neće. Reći će: „Ovršilo mu kuću i izbacilo ga na cestu.“ Ako netko napadne neki roman koji, usput rečeno, nije ni pročitao i zatraži zabranu kazališne predstave, vi već znate kako će Dalmoš reći.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

„Napalo ga u novinama zbog romana i tražilo zabranu predstave.“ Sve mi se više sviđa taj srednji rod dalmatinskog neodređenog subjekta. Sve kaže, a nikoga ne imenuje. I češće se rabi u mračnim vremenima. Dušu dao za demokraciju. SVE ZBOG GRANICE Danas sam se opet porječkala sa zetom. On, kulturan čovjek, Europejac i ja, negdje zaostala u vremenu. Pale su i neke oštre riječi. Zbog granice. Počelo je mojim nostalgičnim sjećanjima na one davne posjete Trstu kada bih u talijanskim buticima promijenila cijelu sezonsku garderobu. I kakvi su to samo butici bili! Mi, koji smo živjeli u kolektivizmu, imali smo tada snažnu individualnu svijest. Svatko je želio biti poseban, svoj, neponovljiv. I nije se moglo dogoditi da je vaša poznanica došla u istom modelu haljine na ples. Ne ako je haljina kupljena u butiku. Bila je unikatna, jedina. Danas gledam uniformirane ljude. Posebno žene. Paradiraju u nekoj skupoj markiranoj odjeći, a izgledaju kao da stižu iz istog kolhoza. Ne mislim tu na traperice. Ne. Traperice su ok, pokazuju svjetonazor, stav prema životu, onaj „bolimebriga“ stav, vječne su i nezamjenjive. Nekada, kada ste od švercera kupili lire, pokupovali sve što ste htjeli u talijanskim dućanima, počeo je čin skrivanja. Trebalo je robu po automobilu razmjestiti tako da bude pred očima cariniku, a da je on ne vidi. Bila je to posebna vještina i imala je neodoljiv čar. Ta igra skrivača sa carinikom. Kada biste prošli policijsku i carinsku kontrolu, mogli ste odahnuti, smijati se, skakati za volanom, dati oduška svome veselju. Još ste jednom pobijedili sustav. I nitko vas više nije ništa pitao. Znala su 93

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

se pravila igre. E, to veselje mi moj zet želi pokvariti. Kaže: „Nema više granice, nitko ti ne gleda što si kupio.“ Gleda me nekako zlurado i nastavlja: „Slobodan si donijeti sve za osobne potrebe.“ „E, tu sam te čekala. Što su to osobne potrebe? Koliko je to pića, cigareta, pari cipela?“da ne pretjeram s nabrajanjem, jer dobro znam da mi potrebe diktira moj ograničeni budžet. “A znaš li ti da te sada smije policija zaustaviti i pregledati automobil ne samo na granici, nego na svakoj točki tvoga puta? Znaš li da ti može zatražiti račun za neku dizajnersku torbicu dok šećeš i kazniti te ako ga nemaš? Modna policija.“ Sve to moj zet zna, ali nije ga briga. Neda mi gušta. Njemu su rekli da granice nema i on im vjeruje. Mi smo zaista u generacijskom jazu. On misli da je granica nestala, a ja vidim da se preselila, odebljala, proširila. Onda on prasne argument:“ Pa ako nemate ništa u velikim količinama i protuzakonito, nitko vam ništa ne može“ a ja prasnem protuargument: „Pa što se onda promijenilo? I prije nisam smjela imati ništa u ogromnim količinama i protuzakonito, ali sam imala čar igre. Osjećaj da varam sustav. S pravom.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

ŠEST MEARA OBALE ZA PUNICU Nervira me zet kada primjećuje da ručak u zadnje vrijeme kasni i kada tu činjenicu povezuje s mojim godinama. Kažem mu da to kašnjenje s godinama nema veze, jer ako si se rodio blesav, godine te neće opametiti, a ako si se rodio pametan, godine će ti dodati onu finu kvalitetu iskustva i zrelosti. „ Dobro, o čemu se onda radi?“ pita me izravno. „O tome da svakog jutra moram pročitati sve novine i pregledati cijeli Internet da vidim što se kuha u vladinoj kuhinji… Vidim, tebi je to smiješno“, reagiram na njegovo cerekanje,“ ali ako nisi budan, odnosno spreman na trenutnu reakciju, može ti se lako dogoditi da zaspiš kao oženjen čovjek, a probudiš se kao neoženjen, jer je vlada tako odlučila. Vidim mu na faci da bi mu se ta ideja mogla i svidjeti pa brzo nastavljam s argumentacijom: „Vidio si da ovog ljeta nisam imala gdje staviti moj šugaman. Na onom opatijskom mjestu koje je nekad bila plaža, moram se verati po strmim, oštrim stijenama koje gotovo okomito dijele razinu mora od sterilno nanizanih ležaljki.“ „Punice, takve su vam koncesije. Ubire se novac da bi se izgradili novi objekti, potakao napredak.“ „Da, vidim zete, taj napredak. Tako je velik da ljudi koji su generacijama, od stoljeća sedmog, živjeli u nekom mjestu, sada snažno napreduju u pravcu iseljavanja. Ali, 95

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

ovih šest metara obale, koji se zove pomorskim dobrom, ne dam. Za tvoju informaciju, mislim da je nekad to pomorsko dobro iznosilo 10 metara od obale i nije se mjerilo za vrijeme plime okomicom. To je pomorsko dobro značilo da je svatko na njega mogao postaviti svoj šugaman i privezati svoju barku. A sada nam i to žele oteti. Koncesionirati… E, ne dam. Motrim ih i reagiram pa makar mi sutra poklonili cijeli otok. Onaj Goli.“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

ŠUGAMAN „Punice“, kaže moj zet,“ ovo je jelo jedva jestivo. Papreno, ljuto! Pa zar morate sve svoje frustracije iskaliti na hrani?“ Kušam jelo i čini mi se da će mi plamen suknuti iz grla, oči iz duplja izletjeti, ali kakva bih ja bila punica, kada bih zetu dala za pravo? Istog trena odrekle bi me se sve punice svijeta. Pokažem naivnu facu i kažem: „Meni je normalno. Čak malo bljutavo!“ „Izgubili ste okusne pupoljke“, ne odustaje zet, a prigovoru se izdajnički pridružila i ona kojoj sam život dala. Moja kći. I tako oni udruženim snagama navalili prigovorima, dok nisam puknula: „Izgubila sam okusne pupoljke? Ma, izgubila sam ja mnogo više, a i vi ste. Samo toga još niste svjesni.“ I tu se više nisam mogla suzdržati pa sam svu onu ljutu papriku i papar izbacila riječima. A sve je počelo zbog jednog običnog šugamana, odnosno ručnika. „Dakle, otišla sam na plažu na koju odlazim od rođenja. Uvijek stavim šugaman na pijesak, okupam se, prosušim i odem zadovoljna kući spremati objed za vaša nezahvalna nepca. Ali sada, urediše plažu kao da je lječilište za maloumne. Ležaljka do ležaljke. Masne od upijenih krema i kožnih bolesti. Koncesionar je ostavio za mještane samo onaj mali dio plaže koji se vidi jedino u vrijeme oseke. Nema mjesta za moj šugaman. Onda sam 97

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

se sjetila onog našeg čelnika koji je vikao: Imamo je. Imamo Hrvatsku! I ja sam, glupa naivka, povjerovala čovjeku. Ta, branio ju je i vaš otac, a moj vrli suprug i mali je Franko poginuo za nju… Ma nisam ja za to tražila ni dvore ni palače. Ni šator na trgu nisam razapela. Ja sam samo mislila da sam obranila ona dva metra ljubljene zemlje na koju mogu položiti svoj šugaman i okupati se kao čovjek. A i to su mi oteli… Pa sad kažite, koliko još toga ljutoga moramo progutati, a da nije objed?“

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

TAJNA POKLONJENE KNJIGE Zet mi je za rođendan poklonio knjigu “Liječnik u vašem domu“. Dobro zna da godinama izbjegavam svaki dodir s liječnicima, bilo kakvim lijekovima, pripravcima i slično. Složila sam nasmiješenu facu, zahvalila i stavila knjigu na počasno mjesto među već otišle pisce nadajući se da njima knjiga neće smetati. Zagonetka poklonjene knjige uskoro se počela odmotavati. Ujutro, umjesto da u miru popijem jutarnju kavu i pogledam na netu koji se novi cirkus odvija na ovim prostorima, ja razgovaram s knjigom.Drska je i nametljiva.“Otvori me, pročitaj nešto o šećernoj bolesti. Sigurno je imaš.“ „Neću. Ništa me ne boli, dobro se osjećam i ne trebaju mi tvoji savjeti.“ „A zašto tebe komarci grizu više nego ostale?“ nastavlja knjiga bezobrazno svojim šuštavim glasom. „Ne misliš li da to nije zbog tvoje slatke krvi? Kada već mogu birati, komarice se goste slatkišima.“ Pred ovakvim argumentom pokleknem i čitam sve o šećernoj bolesti.K vragu, sigurno je imam. Svi simptomi su tu. Naime, podmukla bolest nema simptoma pa ako ih nemaš, znači da je imaš. Ha, kako sam zgodno sročila tu rečenicu. Tješi me jedino činjenica da nisam prekomjerno žedna. Čaša piva ili vina, ponekad malo vode.

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Drugog jutra nasrtljiva knjiga tvrdi da jutarnje kašljucanje znači ono najgore. Ono što se riječju ne izgovara, nego se rabi eufemizam; ona bolest, ono najgore. „Ma ne tupi“, branim se žustro. „Zimi se vlaga uvuče u stan, normalno je zakašljati.“ „To predugo traje“, govori knjiga autoritativno, a ja, odgojena u ono vrijeme kada su se autoriteti slušali, opet je otvaram i čitam. Još jednom k vragu! Ako je ovo istina, ja sam već odavno pod pločom. Tješi me samo ponovno grebuckanje u grlu koje mi kaže da sam još živa. Knjiga mi počinje ići na živce. Svakog jutra dočeka me novom sumnjom. Odlučujem se na drastičan korak. Uzimam knjigu i nosim je u obližnju ambulantu. Puna je ljudi pa se nadam da nitko neće primijetiti moj čin. Uzimam časopis s malenog stola, a nakon nekoliko minuta vraćam ga na stol s knjigom ispod njega. Opet živim normalno. Na svoj način. Dok traje. Kada vrag dođe po svoje, otići ću u onu ambulantu. Možda će me knjiga čekati.

100

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

TEORIJA VELIKIH BROJEVA Moj zet ne razumije teoriju velikih brojeva. Smije mi se kada trčim na poštu platiti račun od nekoliko stotina kuna, kako bih izbjegla opomenu nekog distributera, a u crnoj konačnici i ovrhu jedine nekretnine. Ništa mu ne znače ni brojni primjeri iz prakse u kojima se dug za neplaćenu uslugu popne za nekoliko nula. On misli da su te, računu pridodane nule, jedno veliko ništa. Ne razumije da se zaduženje od nekih 80 kn za nametnutu tv pretplatu može odjednom popeti na 1000 kn duga, a onda sve to raste geometrijskom progresijom. Nisi se ni okrenuo, a već si se našao na ulici. Sve po propisu i zakonu, uz suglasnost Ministarstva pravosuđa. Tumačim mom zetu da je bolje dugovati kamatarima, jer će ti oni samo noge polomiti pa ćeš se ti lijepo oporavljati u okrilju doma svoga, uz svoje mile ukućane, a ovi legalni pljačkaši, otet će ti djedovinu, dom tvoj koji si ciglu na ciglu sam slagao i do zadnje lipe isplatio. Ako moramo birati, birajmo kamatare! Lome noge, ali dušu ne čupaju! Zet se smije pa kaže da sam paranoična. Što bi mene netko iz doma za mali dug istjerivao i kuću na bubanj stavljao, kada se to ne radi ni onima koji milijarde duguju. E, tu sam ga čekala. „To je teorija velikih brojeva. Hrvatski izum. Mogli bismo ga patentirati kao intelektualno dobro. Pokušat ću

101

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

ti objasniti. Jesam li ja bogatija od onoga koji nekome duguje milijarde kuna? Jesam. Za koliko sam bogatija od njega? Za onoliko milijardi koliko on duguje. Zašto? Zato što je moj račun na nuli, a njegov u minusu. Hoće li mene legalno ovršiti za sitan dug? Hoće. A hoće li njega ovršiti za veliki dug? Neće. Zašto? Zato što je naša država milosrdna i duševna pa pomaže sirotinji, a tko je veća sirotinja od onoga koji duguje milijarde? I pravo je tako. A mi bogataši, moramo se sami snalaziti. Eto, zete, to ti je teorija velikih brojeva! Ako si dužan, onda moraš biti jako dužan, milijune ili bolje milijarde pa će ti i naša milosrdna država svesrdno pomoći.

102

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

TKO ZNA, ZNA Danas smo se ja i moj zet opet u nečemu složili. Odali smo priznanje našoj vladi. Kada netko zna što radi, onda su rješenja jednostavna i hvalevrijedna. Slična su onima iz kuhinje. Kada voda u lonca prijeti da će prekipjeti, odlijemo je. Imali smo velik problem nezaposlenosti. Vlada ga je riješila brzo i učinkovito. Trećina mlade i stručne populacije odlivena je iz lonca. Doduše, malo previše pa sad u loncu nedostaje vode. Neki poslodavci vape za sezonskom radnom snagom, pa zaposleniku nude visoke plaće i kompletnu opskrbu, ali kukaju kako nitko ne želi raditi. Zaboravili su da su i prošlih godina nudili isto. Naglasak je na riječi nudili, a pitanje je, jesu li obećano ispunili. Sada je voda ishlapila i lonac je zagorio. Ima naša vlada još dobrih ideja. Smanjiti kriminalitet i sukobe interesa. Kako? Vrlo jednostavno. Zakonom. Iz zakona će jednostavno izbaciti niz pravila koja su do sada kriminalizirala naše poštene dužnosnike i mnogi će preko noći od osumnjičenih i okrivljenih postati čisti i nevini. Kao kad opereš lonac. Nema propisa, nema krivice. I mi penzioneri smo postali teret. Ne bih vladi htjela davati ideje, ali bojim se da se ona već sama domislila koga odliti iz penzionerskog lonca. Sumnjam da se već dogovorila s nesavjesnim vozačima, dala neke poticaje,

103

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

jer kako bi inače toliki vozači, od prije poznati policiji, sumanuto jurili po našim cestama? Pikiraju penzionere. I da ne biste rekli da ja i moj zet vladu samo hvalimo, moramo zbog objektivnosti reći i nešto loše. Ali, teško je to. Teško je savršenstvu naći mane. Možda ih vi znate! TKO JE TU LUD Ovih se dana u mojoj obitelji stalno govori o štrajku radnika brodogradilišta „Uljanik“ koji zahtijevaju da dobiju svoje srpanjske plaće. Potegnuli su autobusima do Zagreba da razgovaraju s premjerom, da ishode novac koji život znači. Iskreno, već smo oguglali na takve prizore u Lijepoj Našoj. Gotovo da ih doživljavamo kao neki reality show koji televizija korektno prenosi. Prijatelj mog zeta je među štrajkačima pa zet navija za njegovu stranu i izjavljuje da je svinjarija da radnici po ovoj vrućini krvavo rade, a ostaju bez plaće.“ „Protiv koga štrajkaju ovi radnici?“ pitam zeta, iako znam odgovor. „Protiv privatnog vlasnika“, lakonski odgovara zet. „Znači, sami sebi nisu dali plaću i sada štrajkaju protiv sebe?“ pitam i nadam se da će zet uočiti koliki je to paradoks. Hrvatski izum. „Znaš li ti, zete, da ti radnici imaju 47% vlasništva brodogradilišta? Država ima 25%, a ostatak neki privatnik. Znaš li ti koliko vrijedi jedno brodogradilište i kakvi su ti radnici kapitalisti?“ Zet mi kaže da govorim gluposti i da nemam pojma kakvo je stanje na terenu. Kaže mi da posla za brodogradilište ima, da su radnici stručni, da su brodovi kvalitetni. 104

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

„A ipak je država upumpala u tu firmu silne milijarde, ipak su proizvodili gubitke“, udaram protuargument. „Da, čudno je to. Sigurno je to zbog općeg dobra“, zbunjuje se zet pa ga odlučujem prosvijetliti: “Baš u tim milijardama je štos. I po logici stvari postoje samo dvije solucije. Ili je firma loše vođena zbog neznanja i nekompetencije ili se novac nije ulagao u firmu. Ako je firma loše vođena, trebalo je smijeniti rukovodstvo, a ako se novac nije ulagao u firmu, odnio ga je vrag. A ako ga je vrag odnio, onda postoji samo jedan izlaz.“ Sada se moj zet još više zabrinuo za svog prijatelja, radnika- kapitalista i još ne zna kako bi se ovaj paradoks mogao riješiti. Iako je odgovor očit, stalno se pita: „Pa tko je tu lud?“

105

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

TUŽBA Moj unuk je opet zapeo tužiti državu. Zbog školskog sustava u osnovnoj školi. Kaže mi da ga on već godinama gleda iznutra i da je stvar postala nepodnošljiva. Čak je u svojoj maloj glavi iskonstruirao bitne točke optužnice. Veli da on, po svim relevantnim mjerilima još dijete, previše ulaže u školu, a premalo zauzvrat dobiva. Krade mu djetinjstvo. Opterećena je punjenjem mladog mozga silnim činjenicama koje, zbog neprimjerene količine, ometaju proces razmišljanja, jer dok ti naštrebaš jedne činjenice, pohvataš sve konce koje bi sada trebao sustavno i logički pohraniti u dugotrajno pamćenje, već nahrupe nove činjenice. Kao da u prepunu čašu dolijevaš još tekućine. Govori mi da su mu oštetili i obiteljski život koji se sveo na razgovore o školi. Roditelji ne uviđaju da su sami postali taoci takvog sustava. Čini mu se da je postao razvijeniji primjerak Pavlovljevog refleksa: „Ako dobiješ peticu, kupit ćemo ti… „ Kažem mu da je to samo teorija i da mu za sud trebaju jasni primjeri i gle vraga; malac ih odmah istrese nekoliko. Gleda me pobjedonosno pa me pita nešto iz moga faha. Na pitanje o povratnim glagolima, izverglam mu onu definiciju o glagolu i povratnoj zamjenici, a malac se veselo ceri i pita, a što je s nepravim povratnim 106

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

glagolom? Je li on glagol ili nije? Ako je, zašto ga zovu nepravi? I ako nije pravi, što je onda? Ne možeš nešto definirati onim što ono nije. I koje dijete njegove dobi briga, vraća li se radnja tog glagola, koji nije ni pravi, na sebe ili se vrši uzajamno? Kažem malcu kako je to dobar primjer razvijanja osjećaja za jezik i logičkog mišljenja, kad me on matira novom konstatacijom: „Sve bi to držalo vodu da čovjek ima vremena zastati i razmisliti. Ali, slušaj, ono vrijeme koje mi je potrebno za razmišljanje, ja moram primjerice utrošiti na štrebanje novih činjenica; ishrane litorine, broja stanovnika i površinu te reljefa svake države u Aziji, njen bruto nacionalni dohodak, turizam Afrike Sve to moram naštrebati i reproducirati. Pa nisam ja google! Ova zadnja primjedba izazove mi u mozgu crno humorni bljesak i ja uzviknem: „Tuži, malac!“ a onda mi oduševljenje splasne: „Kome?“

107

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

WANTED Čitam neki dnevni list i vrtim glavom. Moj zet, znatiželjan kakav već je, ne može odoljeti, a da ne pita: “Što je, punice, opet vam nešto nije pravo?“ „Pa kad baš hoćeš znati, nije. Evo, pogledaj ovu važnu vijest s prve stranice naše lokalne tiskovine. Izdan je uhidbeni nalog za jednim uvaženim blogerom i sada su svi sretni jer misle da će se cijelo pučanstvo svijeta dati u potragu za njim.“ „Da, čitao sam o tome“, kaže zet mirno,“ i što vi tome imate prigovoriti? Sve je po pozitivnim zakonima Europske unije.“ „Po zakonu je, ali kako oni misle uhvatiti tog blogera? Hajde me, dušo moja pripametna, pouči da se i punica malo obrazuje.“ Zet se vrpolji pa vidim da ni njemu stvari nisu sasvim čiste. Ni on ne zna kako to djeluje u praksi. Pokušava se izvući pa govori o tome kako sada svaki policajac ima sliku dotičnog, kako će ga prepoznati na svakoj granici države u koju poželi ući, a kada se sasvim zapetljao, samo je odrezao: „Imaju oni metode!“ Vidjevši da nisam zadovoljna odgovorom, prebacuje nepoznavanje problema na moju stranu.

108

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

„A kako vi to zamišljate? Možda da lovci na glave u šerifovom uredu pogledaju tjeralice, sjednu na konja i krenu u potragu?“ Vidim da aludira na moje godine i zastarjela razmišljanja koja s njima idu, što me uvijek naljuti pa mu odbrusim: “Ne može lovac na glave ući u šerifov ured jer lex šerif još nisu uveli pa lokalni šerifi tek čekaju na tu titulu, a što se tiče nagrade, mogli bi preko moćnog facebooka poštenom nalazniku ponuditi bar neku dionicu plijena, bez obzira na to tko će ga se u konačnici domoći. A ovako, čekaj magare dok trava naraste!“

109

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

YOU TUBER Nekoliko tjedana prije završetka nastave moj je desetogodišnji unuk posve prošvikao. Nije mi jasno, je li malac puknuo od stalnog učenja, ili je genijalac shvatio kako društvo funkcionira. Prestao je učiti. Odlučio je da njemu škola nije potrebna pa je to svečano izjavio i školskom pedagogu. Njegove petice i četvorke, naprasno su se pretopile u jedinice i dvojke. Jedino engleski jezik, iz nekih njegovih skrivenih pobuda njeguje i dalje. Sumnjam da i on planira dezertirati iz Lijepe naše. Odmah smo poduzeli mjere, ali su se pokazale kao one vladine. Ništavne. Ni metoda mrkve i batine ne daje rezultate. Drastično smo mu smanjili standard života da se navikne na oskudicu koja ga čeka, ako ne završi školu. Ne pomaže. Mali se samouvjereno ceri i nabraja nama poznate školovane ljude koji žive na rubu egzistencije. Njemu se to neće dogoditi. On će postati you tuber. Konačno je otkrio karte pa sada možemo ujedinjenim snagama krenuti na klinca. „Dobro“, kaže moj zet: „Ja tebe podržavam u tvojoj namjeri, ali kao you tuber moraš nešto znati. Moraš u nečemu biti stručan, bolji od drugih. Tko će zaposliti neznalicu? I tko će gledati tvoje bezvezarije?“ 110

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

Mali se pobjedonosno smiješi i pokazuje nam video uradak koji ima preko milijun pregleda, a u kojem nekakav klinac snima svoje buđenje i cijelo vrijeme priča bezvezarije. Nije za gledati. Obiteljski konzilij zaključuje da je u igri velika zavjera, da su veliki igrači odlučili do kraja zatupiti Zemljane. Rade to perfidno. Dozvole malom postotku nezanimljivih ljudi da se obogate na bezvezariji, kako bi većini pokazali da je lako zaraditi lovu, da za to nije potrebno ni raditi ni učiti. Vjerojatno sami nabiju one milione lajkova na takve uratke. Namjera masovnog zatupljivanja dohvatila je i mog unuka. Teško se boriti protiv toga. Kći izjavljuje da se osjeća kao David pred Golijatom. A nema ni praćke. Ni vidljivog neprijatelja. Što učiniti? Zet i dalje zagovara novovjeku pedagogiju koja je doživjela potpuni neuspjeh, samo se o tome javno šuti. Nakon obiteljskog vijećanja, odlučujemo priznati poraz i ukinuti sve pedagoške mjere. Idemo argumentum ad hominem. Ucjenom bez stida. Služimo se i lažima. Koristimo autoritet veći od nas. „Ako ne završiš školu, idemo svi u zatvor. Skupa s tobom, jer osnovna je škola po zakonu obavezna, a tko ne izvršava obaveze prema državi, zna se…“ Sreća je što malac ne zna kako je brzo naše pravosuđe pa kada bi se zaista trebalo ići u zatvor, on bi došao na red negdje pred penziju… Osim ako ne postane poznati you tuber.

111

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

ŽIVOT JE PREKRATAK Moj zet čita samo novine. One sportske. Time se pridružuje tisućama zagriženih sportaša koji se sportom bave samo iz udobnosti svoje fotelje. Kada mu preporučim čitanje nekog romana, on reagira kao da je u školi i pita: „Koliko ima stranica?“ Ako mu kažem da roman ima četiri stotina stranica, pogledat će me iz malog mozga i promrmljati da je život prekratak. Zato pribjegavam štosu jednog prodavača skupih madraca koji štite od zračenja i koji kaže: „Mislite da je skupo? Zar tako malo držite do svoga zdravlja? Trebate odvojiti samo 5 kuna dnevno pa da madrac bide vaš. “ Brzo sam izračunala da to znači odvajati pet kuna dnevno sljedećih petnaest godina. Iako sama ne padam na takve štosove, pomišljam da bi zet mogao. „Deset stranica“, kažem spremno. „Hajte, punice, koji to roman ima deset stranica?“ „Deset stranica dnevno“, odvažim se staviti karte na stol. No nije ni moj zet vesla sisao pa odmah postavlja protupitanje: „Koliko dana?“ „Dvadeset dana“ kažem pomalo zbunjeno, ali on se neda. 112

Marija Juračić/ Razmišljanja jedne punice

„Znači, dvjesto stranica?“ Zbunjeno potvrđujem glavom i dodajem tiho nadajući se da neće registrirati: „ I noći.“ Ipak, čuo je. „Nema šanse“, kaže. „Život je prekratak.“

https://issuu.com/net54/docs/marija_jura_i__razmi_ljanja _jedne_p

113