Poglavlje 5. Prvaci istine

U vrijeme prije reformacije bilo je vrlo malo primjeraka Svetoga pisma, ali Bog nije dopustio da njegova Riječ bude potpuno uništena. Njene istine nisu smjele ostati sakrivene za uvijek. On je mogao isto tako lako da oslobodi Riječ kao što je mogao da otvori tamnička vrata i da skine prijevornice da bi oslobodio svoje sluge. U raznim evropskim zemljama Sveti Duh je probudio ljude da traže istinu kao sakriveno blago. Proviđenje ih je dovelo Svetome pismu, i oni su sa živim interesovanjem proučavali njegove svete stranice. Bili su gotovi da prime svjetlost, pa ma šta ih to stajalo. Iako nisu mogli jasno vidjeti sve tačke istine, ipak su vidjeli mnoge istine koje su bile odavno sakrivene. Kao nebeski poslanici, oni su pošli da slome lance zabluda i praznovjerja i da pozovu one koji su tako dugo bili zarobljeni da ustanu i učvrste svoju slobodu. {VB 65.1}

Osim kod valdenžana, Riječ Božja je bila vjekovima zaključana, jer je postojala na jezicima koji su bili poznati samo učenima. Ali sada je došlo vrijeme da se Sveto pismo prevede i da raznim narodima na njihovom maternjem jeziku. Svijet je prebrodio vrijeme svoje ponoći. Časovi tame su isticali, i u mnogim zemljama pojavili su se predznaci jutra koje je svitalo. U četrnaestom vijeku u Engleskoj se pojavila „jutarnja zvijezda reformacije”. Džon Viklif bio je glasnik reformacije ne samo za Englesku nego i za cijelo kršćanstvo. Veliki protest koji je on podigao protiv Rima nije više nikad ušutkan. Ovaj protest izazvao je borbu koja je donijela slobodu ličnosti, slobodu crkava i naroda. {VB 65.2}

Viklif je stekao dobar odgoj i visoko obrazovanje. Strah Gospodnji bio je za njega početak mudrosti. Već u školi isticao se svojom usrdnom pobožnošću, izvanrednim sposobnostima i velikom učenošću. U svojoj želji za znanjem nastojaoje da se upozna sa svakom granom nauke. Dobro je proučio skolastičku filozofiju, crkveno i građansko pravo, a naročito zakone svoje zemlje. U njegovom kasnijem radu došla je do izražaja vrijednost njegovog ranijeg obrazovanja. Temeljito poznavanje filozofije njegovog vremena omogućilo mu je da otkrije njene pogreške, a poznavanje državnih i crkvenih zakona pripremilo ga je da uzme učešća u velikoj borbi za građansku i religioznu slobodu. Služio se ne samo oružjem Božje Riječi nego i intelektualnom spremom kojom se naoružao u školama, a što mu je pomoglo da je razumio taktiku učenih. Njegova genijalnost i njegovo široko, temeljito obrazovanje osigurali su mu poštovanje kako prijatelja tako i neprijatelja. Viklif ove pristalice gledale su sa zadovoljstvom što njihov junak stoji na prvom mjestu među vodećim umovima svog naroda, i njegovi neprijatelji nisu mogli ozloglasiti djelo reformacije ukazujući na neznanje ili slabost njenog vođe. {VB 66.1}

Još u školi Viklif se posvetio proučavanju Svetoga pisma. U ono vrijeme kada je Sveto pismo postojalo samo* na stranim jezicima, samo obrazovani ljudi mogli su naći put izvoru istine, dok je neobrazovanima ona ostala sakrivena. Tako je bio pripravljen put budućem reformatorskom djelu Viklif ovom. Obrazovani ljudi proučavali su Božju Riječ i našli su u njoj Božju milost, koja je tamo otkrivena. U svojim predavanjima širili su znanje o toj istini i tako su i druge pođsticali da se vrate živoj Božjoj Riječi. {VB 66.2}

Kada je Viklif obratio pažnju na Sveto pismo, počeo ga je proučavati isto tako temeljito kao što je proučavao školske predmete. Do tada je osjećao veliku prazninu, koju nije mogla popuniti ni nauka skolastičara ni nauka crkve. U Božjoj Riječi našao je ono što je ranije uzalud tražio. Tu se upoznao sa planom spasenja i sa Kristom kao jedinim posrednikom za čovjeka. Posvetio se Kristovoj služlbi i odlučio je da objavi istine koje je otkrio. {VB 66.3}

Kao i kasniji reformatori, Viklif nije u početku svoga djela predvidio kuda će ga ono odvesti. On se nije usprotivio Rima s predomišljajem. No odanost istini morala ga je dovesti u sukob sa zabludom. U koliko je jasnije uviđao zablude papstva, u toliko je revnije objašnjavao učenje Svetog pisma. Vidio je da je Rim ostavio Božju Riječ za ljubav ljudske tradicije. Bez straha je korio svećenike što su prognali Sveto pismo i želio je da se ono ponovo da narodu i da se njegov autoritet ponovo uzdigne u crkvi. Bio je sposoban i vatren učitelj i rječit propovjednik; njegov svakodnevni život bio je svjedočanstvo u prilog istine koju je propovijedao. Njegovo poznavanje Svetoga pisma, moć njegovog rasuđivanja, čistota njegovog života, njegova nepokolebljiva hrabrost i pravednost osigurali su mu opće poštovanje i povjerenje. Mnogi iz naroda bili su nezadovoljni svojom pređašnjom vjerom kada su vidjeli bezakonje koje vlada u rimskoj crkvi, te su sa otvorenom radošću primali istine, koje im je Viklif otkrivao; ali papske vođe drhtale su od gnjeva kad su vidjele da ovaj reformator ima veći utjecaj od njih. {VB 67.4}

Viklif je bio vješt u otkrivanju zabluda i neustrašivo je napadao mnoge zloupotrebe koje je Rim odobravao. Kao kraljevski kapelan, ustao je smjelo protiv plaćanja poreza koji je papa tražio od engleskog kralja, i dokazao je da se papsko prisvajanje autoriteta nad svjetskim vladarima su proti ne samo razumu nego i otkrivenju. Papski zahtjevi izazvali su u Engleskoj veliko ogorčenje, a Viklifovo učenje imalo je jak utjecaj na vodeće ljude i nacije. Kralj i plemići sjedinili su se ti odricanju papske vrhovne vlasti i odbili su da plaćaju papi porez. Tako je u Engleskoj bio nanijet udarac papskoj prevlasti. {VB 67.1}

Drugo zlo protiv kojeg je reformator vodio dugu i odlučnu borbu bio je red monaha prosjaka. Ovi redovnici poplavili su Englesku i bili su velika smetnja veličini i napretku naroda. Proizvodnja, odgoj, moral sve to osjetilo je njihov štetni utjecaj. Monaški život lijenosti i prosjačenja bio je ne samo težak teret za narodne prihode već je izazivao i prezir prema korisnome radu. Omladina se demoralizirala i iskvarila. Utjecaj em redovnika mnogi su odlazili u samostane i posvećivali se monaškom životu, i to su činili bez odobrenja roditelja, čak i bez njihova znanja i protiv njihove volje. Jedan od ranijih otaca rimske crkve, uzvisujući monaški život iznad dužnosti djetinje ljubavi i poslušnosti, izjavio je: „Ako bi tvoj otac ležao pred tvoj im vratima plačući i naričući, i ako bi tvoja majka pokazivala tijelo koje te je nosilo i grudi koje su te dojile, ne oklijevaj da ih odgurneš i da pođeš pravo

Kristu.” „Ovom strašnom nečovječnošću”, kako ju je kasnije nazvao Luter, „koja više priliči vuku i tiraninu nego kršćaninu i čovjeku, dječja srca su otvrdnula prema svojim roditeljima.”10 Tako su papske vođe, kao nekadašnji farizeji, gazile Božje zapovijesti radi svojih tradicija. Tako su domovi ostajali pusti, i roditelji bez svojih sinova i kćeri. {VB 67.2}

Čak i studenti univerziteta su bili zavedeni lažnim predstavama i nagovoreni da stupe u monaške redove. Mnogi, Videći da su izgubili ličnu sreću i nanijeli žalost roditeljima, kasnije su se pokajali; ali kad su jednom bili uhvaćeni u mrežu, bilo im je nemoguće da ponovo dobiju svoju slobodu. Mnogi roditelji, bojeći se utjecaja monaha, nisu slali svoje sinove na univerzitet. Posljedica toga bila je smanjivanje broja studenata koji su posjećivali velike centre nauke. Škole su opadale, i neznanje prevladavalo. {VB 68.1}

Papa je dao monasima pravo da ispovijedaju grijehe i daju oproštaj. To je postalo izvorom velikog zla. Želeći da povećaju svoje prihode, redovnici-prosjaci davali su oproštaje tako lako da su k njima jurili zlikovci svih vrsta da dobiju oproštenje, a posljedica toga bila je da su se brzo počeli množiti najstrašniji poroci i zločini. Bolesni i siromašni ostavljani su da stradaju, a darovi kaj i bi zadovoljili njihove potrebe odlazili su u ruke redovnika, koji su zastrašivanjem iznuđivali od naroda milostinju, proglašavajući za bezbožne sve one koji su odbili da daruju njihov red. Uprkos njihovom tobožnjem siromaštvu, bogatstvo ovih prosjačkih redova se povećavalo. Njihove veličanstvene palate i raskošne gozbe još više su isticale siromaštvo naroda, koje se iz dana u dan povećavalo. I dok su oni provodili svoje vrijeme u raskoši i zadovoljstvima, slali su umjesto sebe u svijet neuke ljude, koji su zabavljali narod lijenim pričama, legendama i šalama, i zavaravali ih da još više vjeruju monasima. Pored toga prosjački redovi su utjecali na sujevjernu gomilu da vjeruje da se sva njihova religiozna dužnost sastoji u priznavaju vrhovne vlasti papstva, u poštovanju svetaca i davanju milostinje monasima, i da je to do|voljno da sebi osiguraju mjesto na nebu. {VB 68.2}

Učeni i pobožni ljudi su uzalud nastojali da reformiraju ovaj monaški red, ali Viklif, zahvaljujući svojoj izvanrednoj pronicljivosti, prozreo je korijen zla i izjavio da ie sam sistem pogrešan i da ga treba ukinuti. Nastalo je raspravljanje i iskrsla su mnoga pitanja. Mnogi, Videći kako monasi obilaze zemlju i prodaju papine oproštajnice, počeli su sumnjati u to da se oproštaj može kupiti za novac i pitali su se ne bi li trebalo radije da traže oproštaj od Boga umjesto od rimskog biskupa. Drugi su se zgražali nad lakomstvom monaha, koje se nije moglo zasititi. Oni su govorili: „Monasi i svećenici Rima izjest će nas kao rak. Neka nas Bog oslobodi, inače će narod morati da propadn’e.”11 Da bi opravdali svoje lakomstvo, ovi monasiprosjaci izjavili su da oni idu za primjerom Spasitelja, jer su i On i njegovi učenici živjeli od darežljivosti naroda. Ovo tvrđenje je bilo na njihovu štetu, jer je podstaklo mnoge da proučavaju Sveto pismo i da sami. doznaju istinu, što Rimu nije bilo po volji. Ljudi su bili upućeni na Izvor istine, koji je Rim htio sakriti. {VB 68.3}

Viklif je počeo da piše i objavljuje rasprave protiv monaha ne toliko s namjerom da bi se s njima prepirao, već da bi skrenuo pažnju ljudima na učenje Svetoga pisma i njegovog Autora. Izjavio je da papa nema veću vlast u pogledu davanja oproštaja ili isključivanja iz crkve nego svećenici, i da nitko ne može biti punovažno isključen osim ako je sam navukao na sebe Božje negodovanje. Nijedan drugi način ne bi mogao biti uspješniji od ovog kojim je Viklif poduzeo akciju, da obori ogromnu građevinu duhovne i svjetovne vlasti koju je papa podigao, i koja je držala u ropstvu milione ljudi. Viklif je bio ponovo pozvan da brani prava engleske krune protiv uplitanja Rima. Kao kraljevski poslanik, proveo je dvije godine u Holandiji, gdje je pregovarao sa predstavnicima Rima. Tu je došao u vezu sa svećenstvom Francuske, Italije i Španije; mogao je vidjeti što se zbiva iza zavjese i upoznati mnoge stvari, koje bi mu u Engleskoj ostale sakrivene. Naučio je mnogo šta, što mu je pomoglo u njegovom kasnijem radu. Preko tih predstavnika papskog dvora mogao je upoznati pravu prirodu i cilj hijerarhije. Vrativši se u Englesku, počeo je da propovijeda otvorenije i sa većim žarom; izjavio je da su lakomstvo, ponos i laž bogovi Rima. {VB 69.1}

U jednoj svojoj raspravi on se ovako izražava o papi i njegovom sakupljanju poreza:

„Oni odvlače iz naše zemlje sredstva namijenjena siromasima, godišnje odlazi na hiljade maraka kraljevskog novca za sakramente i duhovne stvari, a to nije ništa drugo nego prokleto krivoverje-simonija, na koju oni navode cijelo kršćanstvo. I doista, kad bi naša zemlja imala veliko brdo zlata, i nitko od njega ne bi uzimao osim ubirača oholog i svjetskog pontifeksa, tokom vremena bi nestalo tog brda; jer oni uzimaju iz naše zemlje svaki novac, a ne daju nam ništa drugo osim Božjeg proklestva zbog simonije.”12 {VB 69.2}

Uskoro poslije svog povratka u Englesku, kralj je imenovao Viklifa župnikom u Latervortu. To je bio dokaz da kralj nije bio nezadovoljan s njegovim govorom. Viklifov utjecaj osjećao se u donošenju odluka dvora i u formiranju vjere naroda. {VB 70.1}

Rim je uskoro počeo sipati na njega gromove. U Englesku su bile poslate tri papske poslanice: univerzitetu, kralju i višim svećenicima; sve tri poslanice su naređivale da se odmah poduzmu odlučne mjere i da se zatvore usta učitelju krivovjerja-13 Prije dolaska tih poslanica, biskupi su u svojoj revnosti pozvali Viklifa da se pojavi pred njih radi saslušanja.

Ali dva najmoćnija kneza u kraljevstvu pratila su Viklifa na sud; narod koji je okružavao zgradu, provalio je u sudnicu i toliko je preplašio sudije da je istraga bila obustavljena, i Viklif ie mozgao mimo otići. Malo kasnije umro je Edvard III, koga su biskupi u njegovoj starosti pođsticali protiv reformatora, a kraljevskim regentom postao je raniji Viklifov zaštitnik. {VB 70.2}

Papska poslanica pozivala je Englesku da uhapsi i zatvori jeretika. (Vidi Hist. dodatak.)

Te mjere vodile su direktno na lomaču. Izgledalo je da će on pasti kao osveta Rima. Ali Onaj koji je nekad izjavio: „Ne boj ste: ja sam tvoj štit”, opet je pružio svoju ruku da zaštiti svoga slugu. (1. Mojsijeva 15, 1.) Došla je smrt, ali ne reformatoru, nego papi, koji je