Poglavlje 30 Iscjeljenje bijesnog

Isus i njegovi učenici proveli su cijelu noć na gori. Poslije izlaska sunca, sišli su u dolinu.1 Obuzeti svojim mislima, učenici su bojažljivo šutjeli. Sam Petar nije progovorio ni riječi. Oni bi rado bili ostali na tom mjestu, posvećenom nebeskom svjetlošću, gdje je Sin Božji otkrio svoju slavu. Ali trebalo je izvrštiti jedno djelo u narodu, koji je već tražio Isusa. {IZ 127.1}

Na podnožju brda sakupila se gomila ljudi, a među njima su bili učenici, koji su tu ostali, znajući kuda se Isus povukao. U času dolaska Spasitelj je dao nalog trojici učenika, koji su bili sa njime na gori, da nikome ne govore o onome, što su vidjeli. „Nikome ne kazujte šta ste vidjeli dok Sin čovječji iz mrtvih ne ustane”. Trebalo je da učenici razmišljaju u svome srcu o otkrivenju, koje im je bilo dato, ali nisu smjeli drugima da ga objave. Kad bi to svima saopćili, izazvali bi kod njih samo potsmijeh i praznu radoznalnost. Pa i ostalih devet učenika mogli su ovaj prizor razumjeti tek poslije Isusovog uskrsenja. Trojica učenika, koji su imali preimućstvo da budu sa Isusom na gori preobraženja, bili su sami sporog shvatanja, jer usprkos svega, što im je Isus otkrio u pogledu onoga, što ga čeka, oni su se između sebe pitali: šta znači uskrsnuti iz mrtvih. Ipak nisu tražili da im Isus to objasni. Riječi, koje im je Isus kazao u pogledu budućnosti, ispunile su ih žalošću. Kasnije nisu tražili nikakvo naknadno objašnjenje u pogledu onoga, što im se činilo nemoguće. {IZ 127.2}

Čim su ljudi, koji su bili u dolini, primjetili Isusa, potrčali su pred njega, pozdravljajući ga s poštovanjem i radošću. Njegovo je pronicljivo oko odmah primjetilo njihovu veliku zbunjenost. Učenici su izgledali smeteni. Nešto se dogodilo što je izazvalo kod njih gorko razočaranje i duboko poniženje. {IZ 127.3}

Dok su se učenici nalazili na podnožju brda, jedan je čovjek doveo k njima svoga sina, da ga oslobode od nijemog duha, koji ga je mučio. Kada je Isus poslao dvanaestoricu učenika, da propovijedaju evanđelje, dao im je vlast da izgone nečiste duhove. Učenici, pošavši na rad sa čvrstom vjerom, uvjerili su se da im se nečisti duhovi pokoravaju. Ovoga puta, iako su u ime Krista zapovjedili zlom duhu da napusti svoju žrtvu, zli duh im se narugao, dajući im novi dokaz svoje moći. Nesposobni da objasne razlog svoga neuspjeha, smatrali su da su osramotili sebe i Krista. Književnici, koji su se ovdje nalazili iskoristili su tu priliku, da ih ponize. Okruživši ih, počeli su da im postavljaju pitanja, da bi ih uvjerili da su oni, kao i njihov Učitelj, obične varalice. „Evo jednog nečistog duha”, odgovorili su rabini pobjedonosno, „koga ni Krist ni učenici ne mogu nadvladati”. Narod je bio sklon da pristane uz književnike, i ubrzo je gomilom zavladalo osjećanje prezira i poruge. {IZ 127.4}

Ali iznenada su prestale optužbe. Narod je primjetio, da se približava Isus sa trojicom svojih učenika. Gomila, koja je bila uvijek povodljiva, pojurila je njima u susret. Noć, koju su proveli u vezi sa nebeskom slavom, ostavila je traga na Spasitelju i njegovim pratiocima. Iz njihovih lica zračila je svjetlost, koja je ulila strah prisutnima. Književnici su u strahu uzmakli, dok je narod pozdravio -Isusa dobrodošlicom. {IZ 128.1}

Kao da je bio svjedok svega što se dogodilo, Spasitelj je stupio na poprište borbe i, uprvši oči na književnike, zapitao ih je „šta se prepirete sa njima?” {IZ 128.2}

Glasovi, ranije tako drski i izazivački, najednom su umukli. Svi su šutjeli. Sada je žalosni otac prokrčio sebi put kroz gomilu, i padnuvši pred Isusove noge, ispričao mu je svoje teškoće i svoja razočaranja. {IZ 128.3}

„Učitelju!” rekao je on, „dovedoh k tebi sina svojega, u kome je duh nijem. I svaki put, kad ga uhvati, lomi ga, i pjenu baca i škrguće zubima... Molio sam tvoje učenike, da istjeraju toga duha, ali ne mogaše”. {IZ 128.4}

Isus je bacio pogled na uplašenu gomilu, na svadljive književnike i i na zbunjene učenike. Vidio je nevjerstvo u svim srcima, i povikao je žalosnim glasom: „O rode nevjerni i pokvareni, dokle ću biti sa vama? Dokle ću vas trpjeti? dovedite ga k meni!” {IZ 128.5}

„I dovedoše ga k njemu. I kad ga vidje, odmah ga duh stade lomiti. I padnuvši na zemlju, valjaše se bacajući pjenu”. Pri tome je bolesnik isprekidano vikao glasom, koji nije bio nimalo sličan ljudskome. {IZ 128.6}

Opet su se Knez života i knez sile tame našli na bojnom polju. Krist sa namjerom da ispuni svoje djelo, koje se sastojalo u tome, da „objavi zarobljenima oslobođenje,... da oslobodi potlačene,2 a sotona sa ciljem da zadrži žrtvu u svojoj vlasti. Anđeli vidjela, kao i vojske nečistih duhova, približili su se da nevidljivo posmatraju borbu. Isus je dozvolio da nečisti duh za trenutak otkrije svoju moć, da bi prisutni mogli razumjeti oslobođenje, koje će se zbiti. {IZ 128.7}

Gomila je gledala bez daha. Očevo srce bilo je ispunjeno nadom i strahom. Isus je upitao: „Koliko ima vremena kako mu se to dogodilo?” Otac mu je ispričao, koliko je dugih godina stradao, zatim, pošto više nije mogao da izdrži, zamolio je Isusa: „Ako možeš, pomozi nam, smiluj nam se!” „Ako mošeš!”. Još toga trenutka otac je sumnjao u Kristovu moć. {IZ 128.8}

Isus mu je odgovorio: „Ako možeš vjerovati, sve je moguće onome, koji vjeruje!”

Kod Krista nema nedostataka sile, ali ozdravljenje sina zavisi od očeve vjere. U potoku suza, sa osjećanjem svoje lične pomoći, otac je zatražio Kristovu milost ovim uzvikom:

„Vjerujem, Gospode, pomozi mome nevjerju!” {IZ 128.9}

Isus, Okrenuvši se k bolesnom sinu, reče mu: „Duše nijemi i gluhi! ja ti zapovjedam, izađi iz njega i više ne ulazi u njega!” Dijete je vikalo u mukama, jer je nečisti duh počeo još jednom da ga žestoko lomi. Napuštajući dijete, nečisti duh je želio da oduzme život svojoj žrtvi. Dijete je ležalo nepomično, kao da je mrtvo. Gomila je već šaputala: „Mrtav je!” Ali Isus, uzevši ga za ruke, podiže ga i dade ga, potpuno zdravog duha i tijela, njegovom ocu. Otac i sin slavili su svoga izbavitelja. Gomila se divila moćnoj Božjoj sili, dok su književnici, zbunjeni i posramljeni, otišli namrgođena lica. {IZ 128.10}

„Ako možeš, pomozi nam, smiluj nam se!” Koliko duša su pod teretom grijeha ponavljale tu molitvu! Svima Spasitelj odgovara pun milosti: „Sve je moguće onome, koji vjeruje!” Vjera nas spaja s nebom i daje nam silu da se možemo oduprijeti sili tame. Kroz Krista nam Bog nudi sredstvo da pobijedimo svaki grijeh i da se odupremo najjačim iskušenjima. Ali mnogi osjećaju da im nedostaje vjera, i zato se drže udaljeni od Spasitelja. Neka se ove duše, svijesne svoje slabosti, povjere milostivom Spasitelju. Neka gledaju na Krista, a ne na sebe. Onaj, koji je nekada hodao među ljudima, liječio bolesne i izgonio demone, još je danas onaj isti moćni Izbavitelj. Vjera proizilazi iz

Božje riječi. Prihvatite dakle ovo njegovo obećanje: „I koji dolazi k meni, ne ću ga istjerati napolje.”3 Bacite se pred njegove noge i kažite: „Vjerujem! pomozi mome nevjerju!” {IZ 129.1}

U kratkom vremenskom razmaku učenici, kojima je Isus ukazao naročitu čast, imali su priliku da posmatraju najveću slavu i najveće poniženje. Oni su s jedne strane vidjeli čovjeka preobraženog u sliku Boga, a s druge strane dječaka poniženog do sličnosti sotoni. Sa brda gdje je razgovarao sa nebeskim poslanicima i gdje je glasom iz nebeske slave bio nazvan Sinom Božjim, Isus je sišao da susretne najžalosniji i najstrašniji prizor: dječaka iznakažena lica, koji je škripio zubima, opsjednut nečistim duhom, mučeći se u grčevitom bolu, koji nikakva ljudska moć nije mogla olakšati. Ovaj moćni Izbavitelj, koji se samo prije nekoliko sati pokazao u slavi svojim zadivljenim učenicima, spustio se da podigne sotoninu žrtvu sa zemlje gdje se mučila, i da ga zdravog tijela i duha vrati njegovom ocu i njegovom domu. {IZ 129.2}

Ovaj događaj na gori je slika spasenja: božansko Biće, koje je otsjaj Očeve slave, sišlo je na zemlju, da spasi ono, što je izgubljeno. Ova slika je trebala pomoći učenicima da razumiju svoj zadatak. Sluge Kristove nisu pozvane da vode svoj život samo u duhovnom ushićenju, sa Isusom na vrhu brda. Njih čeka jedan posao u nizini. Duše, koje je sotona zarobio, čekaju na riječ vjere i molitve, koje će ih osloboditi. {IZ 129.3}

Devet učenika su još razmišljali o gorkom doživljaju svoga neuspjeha. Kad je Isus ostao sam sa njima, oni su mu postavili pitanje: „Zašto mi nismo mogli da istjeramo tog demona?” Isus im je odgovorio: „Zbog vašeg nevjerstva. Jer vam kažem zaista: ako imate vjere koliko zrno gorušično, reći ćete gori ovoj: prijeđi odavdje tamo, i prijeći će, i

Pasija Kristova

ništa vam ne će biti nemoguće. A ovaj se rod izgoni samo molitvom i postom.”

Nevjerstvo, koje ih je sprečavalo da bolje razumiju Krista, i nemarnost, koju su pokazivali prema svetom djelu, koje im je bilo povjereno: evo to su bili uzroci njihovog neuspjeha u borbi protiv sila tame. {IZ 129.4}

Riječi, kojima je Isus ukazao na svoju smrt, probudile su kod njih žalost i sumnju. Zatim izbor trojice učenika, koji su Isusa pratili na goru, izazvao je kod ostale devetorice zavist. Umjesto da jačaju svoju vjeru molitvom i razmišljanjem o Kristovim riječima, oni su se predali svome očajanju i tuzi. U ovom mračnom stanju, stupili su u borbu sa sotonom. {IZ 130.1}

Da bi mogli uspjeti u takvoj borbi, trebalo je da stupe na rad u drugom duhovnom stanju. Njihova je vjera trebala da ojača srdačnim molitvama i postom i da se učvrsti poniženjem srca. Trebalo je da se oslobode svoga „ja” i da se ispune Duhom i Božjom silom. {IZ 130.2}

„Kad biste imali vjere kao zrno gorušično”, rekao je Isus, „rekli biste ovoj gori: premjesti se odavde tamo, i ona bi se premjestila.” Iako je sjeme gorušično vrlo malo, ono sadrži istu silu života, koja čini da rastu najviša drveta. Kad se gorušično sjeme posije, ono crpe sve elemente, koje mu je Bog pripremio za hranu i uskoro naraste u znatnu biljku, Ako imate tu vjeru, vi ćete se čvrsto držati Božje riječi i iskoristit ćete sva sredstva, koja vam Bog daje na raspoloženje. Smetnje, koje sotona nagomilava na vašem putu; i koje vam se čine nesavladive kao vječna brda, nestat će na zahtjev vaše vjere. „Vama neće biti ništa nemoguće.” {IZ 130.3}