Poglavlje 59 Isus se sastaje sa apostolima u Galileji

Isus je pozvao svoje učenike da se sastanu s njime u Galileji. Čim je protekla sedmica Pashe, oni su krenuli na put u tom pravcu. Njihovu otsutnost iz Jeruzalema za vrijeme praznika, neprijatelji bi tumačili kao dokaz ravnodušnosti i otpada od vjere; zato su učenici ostali u gradu do kraja praznika; ali čim je praznik prošao, radosno su se uputili u svoj kraj, da se nađu sa Spasiteljem, kako im je on bio kazao.1 {IZ 296.3}

Sedam učenika išli su zajedno. Odjeveni su bili u jednostavna ribarska odijela; bili su siromašni u zemaljskim dobrima, ali bogati u iskustvu i poznanju istine, što ih je u očima neba činilo najboljim učiteljima. Oni nisu pohađali proročke škole, ali su tri godine bili u školi najvećeg odgojitelja koga je svijet ikada poznavao. Pod utjecajem pouka, koje su od njega primili, postali su plemeniti, razumni, obrazovani, sposobni da ljude dovedu do poznanja istine. {IZ 296.4}

Veliki dio Kristove službe protekao je na obali Galilejskog mora. Učenici su se zaustavili na jednom mjestu, gdje su se nadali da ih ne će nitko smetati. Sve ih je tu potsjećalo na Isusa i na njegova slavna djela. Na tom jezeru, kad su njihova srca bila ispunjena strahom zbog oluje, koja je prijetila da ih potopi, Isus je došao njima u pomoć, idući po valovima i vjetar se stišao na njegovu riječ. Odavde se vidjela obala, gdje je Isus sa malo hljeba i nekoliko riba nahranio preko deset hiljade osoba. Nedaleko se nalazio Kapernaum, gdje je Isus učinio tolika čuda. Kuda su god učenici pogledali, sve ih je potsjećalo na Spasiteljeve riječi i djela. {IZ 296.5}

Veče je bilo ugodno, i Petar, koji još nije bio izgubio svoju staru ljubav za čamcem i ribolovom, predložio je svojim drugovima da pođu na jezero da love ribu. Svi su prihvatili taj prijedlog, jer im je bila potrebna hrana i odijelo, i oni bi to mogli sebi da nabave, ako bi lov bio obilat. Spustili su dakle svoj čamac u jezero, ali usprkos svih svojih napora, cijelu noć nisu mogli ništa da uhvate. Za vrijeme ovih dugih noćnih časova razgovarali su o Spasitelju i sjećali su se divnih događaja, kojih su bili svjedoci u toku Spasiteljevog rada na obali jezera. Postavljali su razna pitanja o budućnosti i bili su žalosni zbog slabih izgleda na ljepše dane. {IZ 297.1}

Za cijelo to vrijeme posmatrao ih je sa obale jedan usamljeni posmatrač, ali oni ga nisu opazili. Kad se čamac približio obali, učenici su primjetili stranca, koji ih je dočekao ovim pitanjem: „Djeco, imate li što za jelo?” Pošto su odgovorili: „Nemamo”, on im je rekao: „Bacite mrežu na desnu stranu lađe, i naći će te. Onda baciše i već je nisu mogli vućiod mnoštva riba”. {IZ 297.2}

Ivan je prepoznao stranca, i rekao je Petru: „To je Gospod!” Petar, ushićen od radosti, i brz kao što je uvijek bio, bacio se u vodu i odmah se našao pored svog Učitelja. Drugi učenici su se približili svojim čamcem, vukući za sobom mrežu punu riba. „A kad iziđoše na zemlju, vidješe žeravicu postavljenu, i ribu na njoj, i hljeb”. {IZ 297.3}

Njihovo je iznenađenje bilo preveliko, da bi im došlo na um da pitaju odakle oganj i hrana. „Isus im reče: Donesite od riba što ih sad uhvatiste”. Petar je skočio k mreži, koju je bio napustio, da pomogne braći da je izvuku na obalu. Kad je sve bilo gotovo, Isus je pozvao učenike da jedu. On je prelomio, hljeb i podjelio im ga, i sva sedmorica su ga prepoznali. Oni su se sjetili kako je Isus na podnožju brda bio nahranio pet tisuća ljudi, ali u njihovoj duši pojavio se neki strah, i oni su u tišini posmatrali uskrslog Spasitelja. {IZ 297.4}

Sjećali su se, kao da je to bilo juče, kako ih je Isus bio pozvao da pođu za njim, kad su se nalazili na obali jezera. Sjećali su se kako su se po njegovom nalogu bili otisnuli na dubinu i bacili mrežu, koja se toliko napunila ribama, da se je raskinula. Zatim ih je Isus pozvao da ostave svoje ribarske čamce, i obećao im da će ih učiniti lovcima ljudi. Baš zato, da bi ih na sve to potsjetio, učinio je Isus i ovo čudo. Ovim činom, on. je obnovio evanđeoski poziv svojim učenicima. On je pokazao da smrt njihovog Učitelja nije nimalo smanjila dužnost, koju im je bio odredio. Istina, Isus ne će više lično biti u njihovoj sredini kao do sada, oni će biti lišeni sredstava za život, koja su imali od svog ranijeg posla, ali uskrsli Spasitelj će se uvjek brinuti za njih. Dokle god budu radili njegov posao, on će se brinuti za njihove potrebe. Isus je imao razloga zašto im je kazao da bace mrežu s desne strane lađice: sa te strane je on stajao, to je bila strana vjere. Dok budu radili s njime u vezi, njegova će se božanska snaga sjedinjavati sa ljudskim naporima i uspjeh ne će izostati. {IZ 297.5}

Krist je želio da im da i drugu pouku, koja je bila upućena naročito Petru. Odrekavši se svoga Učitelja, Petar je prekršio svoje ranije obećanje vjernosti. On je osramotio Krista i izgubio je povjerenje svoje braće. Ovi su mislili da njemu više neće biti dozvoljeno da zauzme položaj, koji je ranije zauzimao među njima, i on je sam osjećao da je iznevjerio svoj sveti poziv. Prije nego što bude ponovno pozvan na apostolsku službu, on treba da pruži dokaz pokajanja. Bez toga njegov grijeh, iako ga je bio oplakao, onemogućio bi njegov utjecaj kao Kristovog sluge. Spasitelj mu je dakle dao priliku da zadobije povjerenje svoje braće i da opere, koliko je to moguće, sramotu koju je bacio na Evanđelje. {IZ 298.1}

Ovo sadrži pouku za sve Kristove učenike. Evanđelje ne poznaje popuštanje grijehu. Ono ne može da opravda grijeh. Tajne grijeha treba tajno priznati Bogu, a javne grijehe treba javno priznati. Tko sagriješi, on time nanosi sramotu Kristu. Sotona se tome raduje,

Pasija Kristova

a za slabe duše je to kamen spoticanja. Kad Kristov sljedbenik pruži dokaze pravog pokajanja on time briše, koliko do njega stoji, raniju sramotu. {IZ 298.2}

Kad je Krist na obali mora jeo sa učenicima, obratio se Petru, rekavši mu: „Simone Jonin, ljubiš li me većma nego ovi?” Pri tome je pokazao na njegovu braću. Jednog je dana Petar bio rekao: „Ako se i svi sablazne o tebi, ja se ne ću nikada sablazniti!”2 Ali sada je on bolje sebe poznavao. „Da, Gospode”, rekao je on, „ti znaš da te ljubim”. Petar nije sada u naglosti kazao da je njegova ljubav veća od njegove braće. On nije izrazio lični sud o dubini svoje odanosti. On je prepustio da onaj, koji čita pobude ljudskog srca, donese sud o njegovoj iskrenosti. Isus mu je rekao: „Pasi jaganjce moje!” Učitelj je opet stavio Petra na probu ponovivši pitanje: „Simone, sine Jonin, ljubiš li me?” Ovog puta on nije pitao da li ga Petar ljubi više od njegove braće. Drugi odgovor bio je kao i prvi, bez ikakvog hvalisanja: „Da, Gospode, ti znaš da te ljubim!” Isus mu je rekao: „Pasi ovce moje!” Po treći put ponovio je Isus pitanje: „Simone, sine Jonin, ljubiš li me?” Petar je sada postao žalostan, misleći da Isus sumnja u njegovu ljubav. Ali on je znao da Isus ima razloga da bude prema njemu nepovjerljiv, i odgovorio mu je žalosna srca: „Gospode, ti sve znaš, ti znaš da te ljubim”. Isus mu je opet rekao: „Pasi ovce moje!” {IZ 298.3}

Tri puta se Petar bio javno odrekao Gospoda, i tri puta je Isus od njega tražio svjedočanstvo ljubavi i odanosti, postavljajući mu pitanje, koje je kao oštra strijela pogađalo njegovo ranjeno srce. Pred prisutnim učenicima je Isus pokazao koliko je Petrovo pokajanje duboko, i koliko je ovaj nekad hvalisav učenik postao ponizan. {IZ 299.1}

Po svojoj prirodi, Petar je bio vatren i nagao, i sotona je to iskoristio da ga pobijedi. Isus je bio rekao Petru kratko vrijeme prije njegovog pada: „Simone, Simone, evo vas ište sotona, da bi vas izrešetao kao pšenicu, ali se ja molih za tebe da tvoja vjera ne smalakše, a ti, kad se obratiš, utvrdi braću svoju”.3 Ovaj je čas došao. Petar je doživio vidljivu promjenu. Otvorena pitanja, kojima je Isus stavio Petra na probu, nisu izazvala nijedanput nagao ili hvalisav odgovor. Zbog svoje poniznosti i svoga pokajanja, Petar je bio bolje nego ikada pripremljen da vrši službu pastira stada. {IZ 299.2}

Prva briga, koju je Isus povjerio Petru, vrativši ga u njegovu službu, bila je da pase jaganjce. Petar je imao u tome malo iskustva, a ovaj posao iziskuje mnogo mudrosti i nježnosti strpljenja i istrajnosti. Ovim je on bio pozvan da se brine oko mladih u vjeri, da poučava one, koji su u neznanju, da im tumači Pismo, da ih uči da budu korisni u Kristovoj službi. Do ovog časa Petar nije bio sposoban za ovu naročitu službu, čiju važnost nije shvatao; ali Isus ga je za nju pozvao; Petrove patnje, kao i pokajanje koje je doživio, pripremili su ga za to djelo. {IZ 299.3}

Prije svoga pada, Petar je imao običaj da govori pod utiskom prilika, bez razmišljanja. Uvijek je bio gotov da druge ukori, da izrazi svoje mišljenje prije nego što je imao jasan pojam o sebi ili o onome što je htio da kaže. Kad se obratio, Petar je postao sasvim drukčiji. Sačuvao je svoju raniju revnost, ali Kristova blagost je upravljala tom revnošću. Umjesto da bude nagao, pun samopouzdanja, tašt, on je postao miran, strpljiv i poslušan. Postao je sposoban da pase jaganjce kao i ovce Kristovog stada. {IZ 299.4}

Postupajući tako s Petrom, Spasitelj je svima pokazao s kakvom strpljivošću, saučešćem i ljubavlju, koja prašta, treba postupati sa grešnicima. Iako se Petar odrekao Gospoda, Isus je prema njemu pokazao nepromjenjenu ljubav. S istom ljubavlju treba da potpastiri ljube ovce i jaganjce koji su povjereni njihovom staranju. Sjećajući se svoje slabosti i svog pada, Petar je, trebalo da uvijek postupa sa stadom isto tako nježno, kao što je Krist postupao s njime. {IZ 299.5}

Pitanje, koje je Isus postavio Petru, ima duboko značenje. Isus je spomenuo samo jedan uvjet, koji je trebalo da Petar ispuni da bude Isusov učenik i da uđe u njegovu službu. „Ljubiš li me?” pitao je on. To je glavno. Kad bi Petar imao sve druge osobine, bez Kristove ljubavi ne bi mogao biti vjeran pastir Gospodnjeg stada. Znanje, prijaznost, rječitost, zahvalnost i revnost su dragocjeni pomagači u tom djelu; ali ako srce nije ispunjeno Isusovom ljubavlju, rad kršćanskog propovjednika doživjet će neuspjeh. {IZ 300.1}

Isus se sam udaljio sa Petrom, jer je imao da mu saopšti nešto naročito. Prije svoje smrti, Učitelj mu je rekao: „Kuda ja idem, ne možeš ići sa mnom, ali ćeš poslije poći za mnom”. Petar je odgovorio: „Gospode, zašto sad ne mogu ići za tobom? Život ću svoj dati za tebe”!4 Govoreći tako, on nije ni slutio do koje visine i dubine će Krist da ga vodi. Petar nije pobijedio, kad je bio kušan, ali sada mu je bila data nova prilika da pokaže svoju ljubav prema Kristu. Da bi ojačao njegovu vjeru za posljednju veliku borbu, Isus mu je otkrio budućnost. Poslije dugog života korisnog rada, kad bude došao u godine i kad njegova snaga oslabi, Petar će biti pozvan da zaista pođe za Isusom. Isus je rekao: „Kad si bio mlad, opasivao si se sam i hodio kuda si htio, a kad ostariš, širit ćeš ruke svoje, i drugi će te opasivati i odvesti kuda ne ćeš. Ovo reče da pokaže kakvom smrću će proslaviti Boga”. {IZ 300.2}

Isus je tako pokazao kakvom će smrću Petar umrijeti, i čak mu je prorekao da će njegove ruke biti raširene na križ. Zatim je još jedanput rekao svome učeniku: „Hajde za mnom!” Ovo otkrivenje nije Petra obes-hrabrilo. Bio je gotov da podnese bilo kakvu smrt za Gospoda. {IZ 300.3}

Kao mnogi drugi, Petar je do sada poznavao Krista samo u tijelu; ali tako ne će biti u buduće. On ga je ljubio kao čovjeka, kao Učitelja od Boga poslanog ali sada ga je ljubio kao Boga. Ličnim iskustvom je naučio da je Krist sve u svemu. Sada je bio pripremljen da uzme udio u Kristovom djelu žrtve. Kad su ga na kraju njegovog života vodili da ga razapnu na križ, on je zatražio da ga razapnu glavom prema dolje. Stradati kao što je njegov Učitelj stradao, činilo mu se odviše velika čast. {IZ 300.4}

Riječi: „Hajde za mnom” bile su za Petra pune značenja. Njemu je bila data pouka, koja se odnosila ne samo na njegovu smrt, već i na svaku pojedinost njegovog života. Do ovog časa, Petar je bio sklon da radi nezavisno. Pokušavao je da sam donosi planove za Božje djelo, umjesto da se prilagodi Božjim planovima. Ali time što je žurio ispred Gospoda, nije ništa postigao. Isus mu je rekao: „Hajde za mnom”. Ne trči ispred mene, inače ćeš morati sam da se boriš sa Sotoninim silama. Daj da ja idem ispred tebe, tako te neprijatelj neće pobijediti. {IZ 300.5}

Dok je Petar išao pored Isusa, primijetio je da Ivan ide za njima. U njemu se pojavila želja da sazna kakva budućnost čeka tog učenika, i rekao je Isusu: „Gospode, a šta će s ovim biti?” A Isus mu reče: „Ako hoću da on ostane, dok ja ne dođem, šta se to tebe tiče, ti hajde za mnom”. Petar je trebalo da razume da mu je Isus otkrio ono, što je za njega najpotrebnije. Dužnost je svakoga da ide za Isusom ne brinući se o zadatku određenom drugome. Rekavši za Ivana: „Ako hoću da on ostane, dok ja ne dođem”, Spasitelj se nije obavezao da će ga sačuvati u životu do svog ponovnog dolaska. On je samo naglasio svoju vrhovnu moć, i kazao je da kad bi čak i želio to da učini to jest da ostavi Ivana u životu do svog povratka, Petra se to ne bi ticalo, Petrova i Ivanova budućnost je u rukama Gospodnjim. Jedan i drugi treba da samo poslušno idu za Isusom. {IZ 301.1}

Koliko su njih danas slični Petru! Oni se toliko brinu o poslovima i dužnostima drugih da zanemaruju svoje vlastite dužnosti. Naša je dužnost da gledamo na Krista i da idemo za njim. Mi primjećujemo pogrješke i mane karaktera kod naših bližnjih, jer je čovječanstvo puno slabosti. Ali u Kristu ćemo naći savršenstvo; posmatrajući njega, mi ćemo se preobaziti. {IZ 301.2}

Ivan je doživio duboku starost. On je bio očevidac razorenja Jeruzalema i vidio je ruševine veličanstvenog hrama. Sve do svojih posljednjih dana Ivan je sa ljubavlju služio svome Gospodu. On je stalno slao crkvama ovu važnu preporuku: „Ljubazni, ljubimo jedan drugoga... Koji stoji u ljubavi, u Bogu stoji, i Bog u njemu stoji”.5 {IZ 301.3}

Petar je bio ponovo primljen u apostolsku službu, ali čast i ugled, koji je primio od Krista, nisu mu dali prvenstvo nad njegovom braćom. To jasno proizlazi iz odgovora, koji je Krist dao na Petrovo pitanje: „A šta će biti s ovim?” Isus je odgovorio: „Šta se tebe to tiče. Ti hajde za mnom!” Petar nije bio postavljen za poglavara crkve. Milost, koju mu je Isus pokazao, oprostivši mu odricanje i povjerivši mu dužnost da pase njegovo stado, kao i vjernost kojom je Petar radio za Krista, vratili su mu povjerenje njegove braće, njegov je utjecaj u Crkvi bio velik. Ali Petar nije nikada zaboravio pouke, koje mu je Krist dao kraj Galilejskog mora. Pišući crkvama, nadahnut Svetim Duhom, on im je rekao: {IZ 301.4}

„Evo preporuka koje upućujem starješinama, koje su među vama, ja koji sam takođe srarješina i svjedok Kristova trpljenja, i imam dio u slavi, koja će se javiti. Pasite stado Božje, koje vam je predano i nadgledajte ga, ne silom nego dobrovoljno i ne za nečist dobitak, nego iz dobra srca, i ne kao da vladate onima, koji su vam u dio povjereni, nego budite ugled stadu. I kad se pojavi poglavar pastirski, primit ćete nepropadljiv vijenac slave”.6 {IZ 301.5}

Prvi učenici su otišli da propovijedaju Riječ. Oni su svojim životom otkrili Krista. „I Gospod ih potpomaga, i riječ potvrđivaše čudesim, koja su poslije slijedila”.7 Njegovi učenici počeli su da se spremaju za svoj rad. U danima, koji su prethodili izlivanju Svetoga Duha, oni su ce sastajali i otklonili su sve nesuglasice. Svi su bili složni. Vjerovali su Kristovom obećanju da će dobiti blagoslov i u vjeri su se molili. Nisu tražili blagoslov samo za sebe, jer je na njima ležao teret za spasenje mnogih duša. Evanđelje se trebalo odneti svima, zato su tražili silu, koju im je Krist obećao. Tada se Duh Sveti izlionanjih, i hiljade su se obratili u jedan dan. {IZ 301.6}

Poglavlje 60 Isusovo uznesenje

Došao je čas kad je trebalo da se Krist uznese k Očevom prijestolu. Kao božanski pobjednik trebalo je da se vrati u nebeske dvorove, praćen slavnim plijenom svoje pobjede. Prije svoje smrti, Isus je rekao svome Ocu: „Posao svrših, koji si mi dao da radim”.1 Poslije svog uskrsnuća ostao je neko vrijeme na zemlji da bi ga učenici upoznali u njegovom uskrslom i proslavljenom tijelu. Sada je bio gotov, da se od njih oprosti. Pokazao je da je živi Spasitelj. Nije više trebalo da njegovi učenici misle na njega kao na onoga, koji leži u grobu. Mogli su da ga gledaju proslavljenog pred očima cijelog svemira. {IZ 302.1}

Za svoje uznesenje, Isus je izabrao mjesto, koje je često u vrijeme svog zemaljskog života posvećivao svojim prisustvom. Ni gora Sion, gdje se dizao Davidov grad, ni brdo Morija, gdje se nalazio hram, nisu dobili ovu čast, jer, su se ondje Isusu rugali i odbacili ga. Tamo su se talasi milosti i ljubavi, koji su stalno dolazili sa sve većom snagom, odbijali od srca tvrdih kao stjena. Odande je Isus. umoran i tužnog srca, polazio na Maslinsku goru, da se odmori. Kao što se oblak Božje slave, kad je napuštao prvi hram, zaustavio na istočnoj gori, oklijevajući da napusti sveti grad; tako se i Krist sada zaustavio na Maslinskoj gori, rastajući se srcem punim čežnje prema Jeruzalemu. Šume i doline ovog brda bile su posvećene Isusovim molitvama i suzama. Njegove strme strane vraćale su jeku pobjedonosnih usklika mnoštva, koje ga je proglasilo carem. Na blagoj padini tog brda, Isus je našao dom kod Lazara iz Betanije. Na njegovom podnožju, on se sam molio i borio. Odande je trebalo da se uznese na nebo. Na vrh Maslinske gore staće njegove noge, kad se bude vratio na zemlju. Ondje će se on tada pojaviti ne više kao čovjek bola, nego kao slavan i pobjedonosan Car: „aleluja” Jevreja i „hosana” neznabožaca slit će se u moćan slavopoj i bezbrojni glasovi vojske spasenih klicat će „Metnite krunu na glavu Cara nad carevima”! {IZ 302.2}

Sa jedanestoricom Isus se uputio ka gori. Kad su prolazili kroz jeruzalemska vrata, mnogi su začuđenim pogledom posmatrali ovu malu grupu, koju je predvodio onaj, koga su prije nekoliko sedmica narodni glavari osudili i razapeli. Učenici nisu znali da će to biti njihov posljednji sastanak sa Učiteljem. Isus je neprekidno sa njima razgovarao, obnavljajući im u sjećanju prve poruke, koje im je dao. Zaustavio se za trenutak kraj Getsemanskog vrta, da bi im pružio priliku da se sjete pouka, koje im je dao one noći, koju je tu proveo u strašnoj samrtnoj borbi. Opet je posmatrao Čokot kojim se bio poslužio da bi im prikazao jedinstvo svoje Crkve sa sobom i sa svojim Ocem, i ponovio im je istine, koje im je već bio otkrio. Sve oko njega potsjećalo je učenike na njegovu ljubav i na ujihovu nezahvalnost; čak i oni, koje je toliko ljubio, osramotili su ga. i ostavili u času njegovog poniženja. {IZ 302.3}

Krist je proveo trideset i tri godine na ovome svijetu; pretrpio je od njega prezir, sramotu i ruganje; bio je odbačen i razapet. Sada kad je trebalo da se uznese na svoj prijesto slave, sjećajući se nezahvalnosti onih, koje je došao da spase, ne će li im uskratiti svoje sažalenje i ljubav? Ne će li svu svoju ljubav usredsrediti na carstvo, gdje je cijenjen i gdje su anđeli gotovi da izvrše svaki njegov nalog? Ne; ovim ljubljenim bićima, koje ostavlja na zemlji, daje on ovo obećanje: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka” !2 {IZ 303.1}

Došavši na Maslinsku goru, Isus je poveo učenike preko vrha u okolinu Betanije. Tamo se zaustavio, i njegovi učenici su mu se približili. Dok ih je gledao pogledom dobrote, činilo im se kao da zraci svjetlosti izviru iz njegovog lica. Nije im prebacivao njihove pogreške i slabosti; posljednje riječi, koje su slušali sa ustiju Gospoda, bile su prožete najdubljom nježnošću. Raširenih ruku, kao da ih blagosilja, i kao da ih uvjerava u svoju stalnu zaštitu, on se polako udaljavao od njih, uzdizan k nebu većom silom od svake zemaljske sile. Kako se udaljavao, učenici su žalosno gledali za njim da bi još posljednji put vidjeli svog Gospoda, koji se dizao na nebo. Sjajan oblak zaklonio ga je ispred njihovih očiju, i kad su ga anđeli, obavijeni u oblak, primili, čuli su posljednji put njegove riječi: Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka”! U isti čas doprla je do njih slatka i radosna pjesma anđeoskog hora. {IZ 303.2}

Dok su njihovi pogledi bili uprti u nebo, učenici su čuli jedan zvonak glas. Oni su se okrenuli i spazili su dva anđela u ljudskom obličju, koji su im rekli: Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, koji se od vas uznio na nebo, tako će opet doći kao što vidjeste da ide na. nebo.” {IZ 303.3}

Ovi su anđeli pripadali pratnji, koja je na sjajnom oblaku pratila Isusa u njegov nebeski stan. Oni su zauzimali najviši položaj u toj anđeoskoj grupi: oni su se pokazali kod Isusovog groba i oni su pratili Isusa kroz cio njegov život. Cijelo nebo je nestrpljivo čekalo kraj Isusovog boravka na svijetu oskvrnjenom prokletstvom grijeha. Sada je došao čas, kad je trebalo da nebo dočeka svog Cara. Koliko su ova dva anđela. željela da se pridruže mnoštvu onih, koji će zaželjeti Isusu dobrodošlicu. Ipak puni ljubavi prema onima, koje je Spasitelj napustio, ostali su da ih tješe. „Nisu li svi službeni duhovi, koji su poslani na službu za one, koji treba da naslijede spasenje”.3 {IZ 303.4}

Isus se u ljudskom obličju uzneo na nebo. Učenici su gledali u njega dok ga nije oblak zaklonio ispred njihovih očiju. Isti Isus koji je živio, govorio i molio se s njima; koji je s njima lomio hljeb; koji je sa njima bio u čamcu na jezeru; koji se onog dana s njima mučno penjao na Maslinsku goru taj isti Isus otišao je da sa svojim Ocem sjedi na prijestolu. Anđeli su ih uvjeravali, da će se isti Isus, koga su vidjeli, kako se od njih uznio na nebo, opet vratiti kao što su ga vidjeli da ide na nebo. On će doći „na oblacima, i ugledat će ga svako oko”. „Jer će sam Gospod na dati znak, na glas arhanđela, na zvuk trube Božje, sići s neba, i mrtvi u Kristu uskrsnut će najprije”. „Kad dođe Sin čovečji u slavi svojoj i svi anđeli s njime, onda će sjesti na prijesto slave svoje”.4 Tako će se ispuniti obećanje, koje je Isus dao svojim učenicima. „I kad otidem i pripravim vam mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja.”5 Učenici su dakle mogli da se raduju u nadi, da će Spasitelj opet doći. {IZ 304.1}

Kad su se učenici vratili u Jeruzalem, ljudi su ih sa čuđenjem posmatrali. Očekivali su da će učenici, poslije Isusovog suđenja i raspeća, biti klonuli i postiđeni. Neprijatelji su očekivali da će na njihovim licima moći čitati bol i razočaranje. Umjesto toga, na njima se vidjela radost i zahvalnost Bogu. Radosnim srcem pričali su drugima o Isusovom slavnom uskrsenju i o njegovom uznesenju na nebo, i mnogi su primili njihovo svjedočanstvo. {IZ 304.2}

Učenici su prestali da se boje budućnosti. Znali su da je Isus na nebu i da ih ljubi. Znali su da imaju Prijatelja kod Božjeg prijestola i slali su usrdne molitve u Isusovo ime. Sa svečanim poštovanjem klekli su ponovili obećanje: „Sve što zaištete u Oca u ime moje, dat će vam; do sada ne iskaste ništa u ime moje. Ištite i primit će te da radost vaša bude potpuna”.6 Oni su pružili ruku vjere sve dalje i sve više, služeći se ovim silnim dokazom: Isus Krist, koji je umro, pa još i uskrsnuo, koji je s desne strane Bogu, i moli se za nas”.7 Pedesetnica im je donijela puninu radosti prisustvom Utješitelja, koga je Krist obećao. {IZ 304.3}

Cijelo se nebo pripremalo da pozdravi Spasitelja pri njegovom ulasku u nebeske dvorove. Isus se uzdizao prvi, pračen mnoštvom onih, koji su uskrsli u času njegova uskrsenja. Anđeoska vojska pratila je radosno povorku klicanjem i pjevanjem hvalopoja i slavopoja. {IZ 304.4}

Kad se povorka, sa Isusom na čelu, približila nebeskom gradu, anđeoska pratnja je uskliknula: {IZ 304.5}

„Vrata, uzvisite vrhove svoje!

Uzvisite se vrata vječna! Ide car slave!” {IZ 305.1}

Stražari na vratima radosno su pitali: {IZ 305.2}

Tko je taj car slave?” {IZ 305.3}

Oni su pitali ne zato što nisu znali tko je on, nego da čuju odgovor veličanstvene hvale: {IZ 305.4}

„Gospod, silan i moćan!

Gospod silan u boju!

Vrata, uzvisite vrhove svoje!

Uzvisite se vrata vječna!

Ide car slave! {IZ 305.5}

Anđeli su opet pitali: {IZ 305.6}

„Tko je taj car slave?” {IZ 305.7}

Oni se ne bi nikad umorili slušajući slavopoje u čast njegovog imena. Pratnja je odgovorila: {IZ 305.8}

„Gospod nad vojskama!

„On je car slave!”8 {IZ 305.9}

Tada su se širom otvorila vrata nebeskog grada, i anđeoska povorka ušla je kroz vrata u grad praćena divnom muzikom. {IZ 305.10}

Tamo je bio prijesto okružen dugom obećanja. Tamo su bili herubimi i serafimi, vođe anđeoskih vojski, sinovi Božji, pretstavnici svjetova, koji nisu pali u grijeh. Nebeski savjet, pred kojim je Lucifer optužio Boga i njegovog Sina, pretstavnici carstava, koja nisu poznala grijeh, na koja je sotona želio da proširi svoju vlast, svi su radosnim klicanjem dočekali Spasitelja. Nestrpljivo su čekali da proslave njegovu pobjedu i da uzvise svog cara. {IZ 305.11}

Ali Isus ih je jednim znakom ruke zaustavio. Još ne; on ne može da primi ovoga časa krunu slave i carski plašt. On se najprije javio Ocu. Pokazao je svoju ranjenu glavu, svoja probodena rebra, svoje ruke koje nose ožiljke klinova. Pokazao je i znakove svoje pobjede pokazao je Bogu obrtani snop, to jest one koji su uskrsli s njime kao pretstavnici velikog mnoštva onih, koji će uskrsnuti iz svojih grobova prilikom njegovog drugog dolaska. On je došao svome Ocu, koji se raduje kad god se jedan grešnik kaje; on se za svakoga raduje pjevajući. Prije stvaranja svijeta, Otac i Sin su se obavezali svečanim zavjetom da će otkupiti čovjeka u slučaju da postane sotonina žrtva. Svečano je bilo utvrđeno da će Krist biti jamac ljudske porodice. Isus je ispunio svoje obećanje. Kad je na križu uzviknuo: „Svrši se”! taj je uzvik uputio svome Ocu. Zavjet je bio izvršen. Sada je on kazao: „Oče moj, svršeno je”. Izvršio sam volju tvoju, Bože moj! Izvršio sam djelo otkupljenja. Ako je tvoja pravda zadovoljena, „hoću da oni, koje si mi dao, budu sa mnom, gdje sam ja”.9 {IZ 305.12}

Tada je glas Božji proglasio da je pravda zadovoljena. Sotona je pobjeđen. Oni koji stradaju, koji se bore na zemlji, pomilovani su u Ljubljenome.10 Proglašeni su pravednim pred nebeskim anđelima i pred pretstavnicima svjetova, koji nisu sagriješili. Njegovi sljedbenici bit će jednog dana, gdje je on. „Milost i istina srest će se, pravda i mir poljubit će se”.11 Otac je zagrlio svoga Sina, i dat je nalog: „Neka mu se poklone svi anđeli Božji”.12 {IZ 306.1}

Ne iskazanom radošću priznala su nebeska poglavarstva, vlasti i sile vrhovnu vlast Kneza života. Anđeoska vojska poklonila se pred njime, dok je radosna pjesma ispunjavala nebeske dvorove: „Dostojno je Jagnje, koje je zaklano da primi silu, bogatstvo i mudrost i jačinu i čast i slavu i blagoslov”.13 {IZ 306.2}

Ljubav je pobjedila! Što je bilo izgubljeno, opet je nađeno. Anđeosk eharfe prate pobjedonosne pjesme: radost i zahvalnost ispunjavaju nebo. Nebom se razliježe usklik: „Onome, koji sjedi na prijestolu i Jagnjetu blagoslovi čast i slava i vlast u vijek vjeka”.14 {IZ 306.3}

Sa ove nebeske svečanosti dopire do nas, koji živimo na zemlji, odjek divnih Isusovih riječi: „Vraćam se k Ocu svome i Ocu vašem, Bogu svome i Bogu vašem”. Nebeska i zemaljska porodica sada čine jednu cjelinu. Za nas se Spasitelj uzneo na nebo, za nas on živi. „Zato i može uvijek spasiti one, koji kroza nj dolaze k Bogu, kad svagda živi, da se može moliti za njih”.15 {IZ 306.4}