Poglavlje 34 Isusov posljednji odlazak iz

Galileje

Pri kraju svoje službe Krist je unio promjenu u svoj način rada1. Do sada je izbjegavao da u narodu izazove bilo kakvo uzbuđenje ili opću pažnju. Odbio je da mu se ukazuje poštovanje i brzo je odlazio iz jednog mjesta u drugo čim bi primjetio da se oduševljenje koje je izazvao odviše rasplamtilo. U više prilika je zabranio da ga proglase Kristom. {IZ 141.5}

Za vrijeme blagdana sjenica doputovao je u Jeruzalem hitno i u tajnosti. Kad su njegova braća navaljivala, da se pokaže javno kao Mesija, on im je odgovorio: „Moje vrijeme još nije došlo.”2 Neopaženo je putovao u Jeruzalem, i ušao je u grad nenajavljen i bez ukazivanja počasti od strane naroda. Ali sad, na njegovom posljednjem putu, nije bilo tako. On je bio za neko vrijeme ostavio Jeruzalem zbog zločinačkih planova svećenika i rabina. Sada je odlučio, da se vrati u Jeruzalem dužim putem na najjavniji način i javio je unaprijed svoj dolazak, što nije ranije nikada činio. Išao je u susret svojoj velikoj žrtvi, i trebalo je da na to svrati pažnju naroda. {IZ 142.1}

„I kao što Mojsije podiže zmiju u pustinji, tako treba da se Sin čovječji podigne.” Svi pogledi Izraelaca bili su uprti u podignutu zmiju kao simbol njihovog ozdravljenja: tako i sve oči trebalo je da budu uprte na Krista, koji će svojom žrtvom donijeti spasenje izgubljenom svijetu. {IZ 142.2}

Pogrešno shvatanje Mesijinog djela, kao i nedostatak vjere u Isusov božanski karakter, potakli su njegovu braću da nagovaraju Isusa da se javno pokaže prilikom blagdana sjenica. Njegovi učenici, gonjeni istim duhom, sjećajući se njegovih riječi o onome, šta će se se dogoditi s njime u Jeruzalemu i poznavajući smrtnu mržnju, kojom su bile ispunjene vjerske vođe, odvraćali su svoga Učitelja da pođe u Jeruzalem. {IZ 142.3}

Za Krista je bio težak zadatak da pođe u Jeruzalem poznavajući strah, malodušnost i nevjerstvo svojih ljubljenih učenika. Teško mu je bilo da ih vodi u smrtnu borbu i razočarenje, koje ih je ondje čekalo. Tu je bio i sotona, gotov da Isusa kuša. Zašto da Sin čovječji sada ide u Jeruzalem, gdje ga čeka sigurna smrt? Svuda oko njega gladaju duše za hljebom života; bolesni čekaju na riječ ozdravljenja. Tek je otpočeo evanđeosko djelo milosti. Još je u punoj tjelesnoj snazi. Zašto da ne pođe u veliko polje svijeta, da ljudima donese vijest milosti i silu ozdravljenja? Zašto da se ne raduje u tome, što bi pružio svjetlost i sreću milionima ljudskih bića, koja čame u mraku i bolu. Zašto da ostavi da žetvu kupe njegovi učenici, čija je vjera tako slaba, čije je shvatanje tako teško i koji su u radu tako spori? Zašto da umre sada, kad je njegovo djelo tek u početku razvoja? Neprijetelj, koji je napao Krista u pustinji, napadao ga je sada svojim najjačim i najlukavijim iskušenjima. Da je Isus popustio samo za trenutak sa namjerom da sebe spase, sotonina oruđa bi slavila pobjedu i svijet bi bio izgubljen. {IZ 142.4}

Ali „Isus je odlučio da ide pravo u Jeruzalem”. Jedini je zakon njegovog života bio da čini volju svoga Oca. Već prilikom svoje prve posjete hramu, dok je još bio dijete, on je kazao Mariji: „Zar ne znate, da meni treba u onom biti, što je Oca mojega”?3 U Kani, kad je Marija tražila da Isus pokaže svoju čudotvornu moć, on je odgovorio: „Moj čas još nije došao.”4 Istim riječima poslužio se, kad su ga njegova braća nagovarala da prisustvuje blagdanu. U velikom božanskom planu određen je bio čas, kad je trebalo da se žrtvuje za grijehe svijeta: taj čas je tada trebao doći. On ne će klonuti niti se kolebati: On kreće za Jeruzalem, gdje već duže spremaju zavjeru protiv njega; on će sada dozvoliti da ga pogube. Odlučno je pošao u susret progonstvu, odricanju, prebacivanju, suđenju i smrti. {IZ 142.5}

„I posla glasnike pred sobom, i oni otidoše i dođoše u jedno selo samarjansko, da mu priprave konak”. Ali narod nije htio da ga primi, jer je on putovao za Jeruzalem. Zbog tog putovanja, Samarjani su mislili da Isus daje preimućstvo Jevrejima, koje su oni najviše mrzili. Oni bi ga radosno primili, da je došao da obnovi hram i bogusluženje na brdu Garizimu. Pošto je putovao u Jeruzalem, oni nisu htjeli da mu ukažu gostoprimstvo. Nisu bili svijesni da odbacuju najveći Dar neba. Isus je pozivao ljude, da ga prime.

Tražio je od njih usluge, da bi im se mogao približiti i obasuti ih svojim najbogatijim blagoslovima. Za najmanju uslugu, koju je primio, pružao je najdragocjeniju milost. Ali Samarjani su sve to izgubili zbog svoje predrasude i vjerske zasljepljenosti. {IZ 143.1}

Jakov i Ivan, Kristovi glasnici, bili su vrlo uznemireni uvredom, koja je bila nanijeta njihovom Gospodu. Gnušali su se, kad su vidjeli, kako Samarjani grubo postupaju prema onome, koji je htio da ih počasti svojim prisustvom. Nedavno su na brdu preobraženja vidjeli svoga Učitelja, koga je Bog proslavio, i kome su Mojsije i Ilija ukazali čast. Nepoštovanje, koje su Samarjani pokazali Isusu, zaslužuje, mislili su oni, strogu kaznu. {IZ 143.2}

Vrativši se Kristu, izvjestili su ga o riječima tih ljudi i rekli su mu da su oni odbili da ga prime na prenoćište čak i za jednu noć. Mislili su da je Isusu nanijeta teška nepravda i, pogledavši prema Karmelu, na kome je Ilija pogubio lažne proroke, rekli su: „Hoćeš li da rečemo da oganj siđe s neba na njih i da ih spali?” Oni su bili iznenađeni primijetivši da njihove riječi nisu Isusu po volji, i još su se više inenadili, kad ih je Isus ukorio rekavši im: „Vi ne znate kakvim ste duhom nadahnuti. Jer Sin čovječji nije došao da ljude pogubi, već da ih spase”. Tada se Isus uputio u drugo selo. {IZ 143.3}

Krist nije primoravao ljude da ga prime. Sotona, i oni koji su nadahnuti njegovim duhom, pokušavaju da vrše nasilje nad savješću ljudi. Pod izgovorom revnosti za pravdu, ljudi koji su se sjedinili sa zlim anđelima, vrše nasilje nad svojim bližnjima, da bi ih natjerali, da prihvate njihova religijska shvatanja. Krist, naprotiv, uvijek pokazuje milosrđe, on uvijek nastoji da zadobije duše pokazivanjem svoje ljubavi. On ne može podnositi da u duši bude njegov suparnik; on nije zadovoljan sa djelimičnom. službom; ali on prima samo dragovoljnu službu, slobodno predanje srca, predanje iz ljubavi. Ako imamo želju da naškodimo onima, to je znak da smo nadahnuti duhom sotone. {IZ 143.4}

Svako ljudsko biće pripada tijelom, dušom i duhom Bogu. Krist je umro da otkupi sve ljude. Ništa Boga ne žalosti više negoli kad vidi ljude, prožete vjerskom zasljepljenošću, kako muče one, za koje je Spasitelj platio otkup svojom Krvlju. {IZ 144.1}

„Otišavši odande, dođe Isus u okolinu judejsku preko Jordana, i steče se opet narod k njemu, i kao što imaše običaj, opet ga stade učiti”.5 {IZ 144.2}

U Pereji, pokrajini koja se nalazi s druge strane Jordana, nasuprot Judeje, proveo je Isus veći dio posljednjih mjeseci svoje službe. I ovdje se narod u velikom broju skupljao oko njega kao nekada u Galileji u početku njegove službe. Tu je on ponovio neke od svojih prvih evanđeoskih pouka. {IZ 144.3}

Kao što je poslao dvanaestoricu, Spasitelj je odredio još sedamdesetoricu učenika i poslao ih dvojicu po dvojicu pred sobom u svaki grad i mjesto, kuda je sam imao da dođe”. Ovi učenici su bili neko vrijeme sa njime, pripremajući se za evanđeosko djelo. Kad su dvanaestorica učenika bili poslani na svoje prvo samostalno misionarsko putovanje, drugi učenici su pratili Isusa na njegovom putovanju kroz Galileju. Tako su oni imali preimućstvo da budu združeni s njime i da budu pod njegovim ličnim vođstvom. Sada i ovi učenici, kojih je bilo više trebali su da idu na samostalno misionarsko putovanje. {IZ 144.4}

Uputstva, koja su primila sedamdesetorica, bila su slična onima, koja su ranije primili dvanaestorica, osim zabrane da ulaze u gradove neznabožačke i samarjanske. Samarjani su upravo odbacili Krista, ali to nije zamijenilo Spasiteljevu ljubav prema njima. Kad su sedamdesetorica pošli u njegovo ime, oni su najprije počeli posjećivati gradove Samarije. {IZ 144.5}

Spasiteljeva posjeta Samariji i, kasnije, pohvala milostivom Samarjaninu, kao i radosna zahvalnost gubavog iz Samarije, koji se, jedini od desetorice, vratio da izrazi Kristu svoju zahvalnost, sve je to imalo dubokog značenja za učenike. Ova iskustva su se duboko urezala u njihova srca. U nalogu, koji im je dao neposredno prije svoga uznesenja, Isus je pomenuo Samariju, Jeruzalem i Judeju, kao mjesta, gdje treba najprije da propovijedaju evanđelje. Njegove pouke su ih pripremile, da ispune taj nalog. I kad su u ime svog Učitelja otišli u Samariju, našli su ondje veliki broj duša gotovih da ih prime.

Kristove riječi pohvale i njegova djela milosti, prema pojedincima, koji su pripadali tom narodu, doprli su do njihovih ušiju. Oni su se uvjerili da ih on zaista ljubi, usprkos njihovog grubog postupanja prema njemu, i to je zadobilo njihova srca. Poslije Isusovog uznesenja, oni su radosno primili Spasiteljeve vjesnike, i učenici su mogli da požanju bogatu žetvu među onima, koji su ranije bili njihovi najveći neprijatelji. „Trske stučene ne će prelomiti, i svještila, koje se još puši, ne će ugasiti”.6 „I u ime njegovo uzdat će se narodi”.7 {IZ 144.6}

Poslavši sedamdesetoricu, Isus im je preporučio, kao što je preporučio i dvanaestorici, da se ne nameću tamo, gdje ih dragovoljno ne primaju. „A u koji god grad dođete, i ne prime vas, izišavši na ulice njegove recite: prašinu od grada vašega, koja je prionula za noge naše, otresamo vam, ali znajte da se približi carstvo Božje”. To nije imalo za cilj da pokaže osvetu radi povrijeđenog častoljublja, nego da pokaže, koliko je ozbiljna stvar odbiti Gospodnju vijest ili njegove vjesnike; odbaciti sluge Gospodnje znači odbaciti samoga Krista. {IZ 145.1}

Isus je dodao: „Kažem vam, da će Sodomu biti lakše u onaj dan nego li tome gradu”. Zatim su se njegove misli vratile u galilejske gradove, gdje je proveo veliki dio svoje službe. Sa iskrenim bolom u glasu, on je uzviknuo: „Teško tebi, Korazine! Teško tebi, Betsaido! Jer da su u Tiru i Sidonu bila čudesa, što su bila u vama, davno bi se u kostrijeti i pepelu pokajali, ali će Tiru i Sidonu lakše biti u dan suđenja nego vama. I ti, Kapernaume, koji si se do nebesa podigao, do pakla ćeš propasti!” {IZ 145.2}

Najbogatiji blagoslovi neba bili su velikodušno ponuđeni ovim gradovima na obalama Galilejskog mora. Dan za danom Knez života prolazio je među njihovim stanovnicima. Slava Božja, koju su Proroci i carevi željeli da vide, sjajila je na mnoštvo, koje je okružavalo Spasitelja. Ipak oni su odbacili dar neba. {IZ 145.3}

Kao i apostoli, sedamdesetorica su bili obdareni natprirodnim darovima kao znakon svoje službe. Kad su svršili svoj posao, vratili su se s radošću govoreći: „Gospode, i zli duhovi nam se pokoravaju u ime tvoje”. Isus im je odgovorio: „Ja vidjeh sotonu, gdje pade s nebe kao munja”. {IZ 145.4}

Prizori prošlosti i budućnosti prolazili su pred Isusovim očima. On je vidio kako je Lucifer bio za uvijek prognan sa nebeskih dvorova. Gledao je naprijed na čas svoje smrti, koja će pred očima cijeloga svemira otkriti karakter sotone kao varalice. Čuo je uzvik: „Svrši se” koji je objavljivao da je otkupljenje izgubljenog ljudskog roda postalo stvarnost i da je nebo zauvijek zaštićeno od sotoninih optužbi, prijevara i poduhvata. {IZ 145.5}

Preko križa Golgote, preko sramote i muke, Isus je gledao naprijed na veliki posljednji dan, kada će sotona biti uništen na zemlji, koju je oskvrnuo svojom pobunom.

Vidio je, kako se zlo približava svome kraju, i kako mir Božji ispunjava nebo i zemlju. {IZ 145.6}

Od toga časa Kristovi učenici trebali su da smatraju sotonu pobijeđenim neprijateljem. Na križu je trebalo da Isus za njih pobijedi; njegova je želja bila, da oni smatraju tu pobjedu svojom pobjedom. „Evo vam dajem vlast”, rekao je Isus, „da stajete na zmije i na skorpije i na svaku silu neprijateljsku, i ništa vam ne će nauditi”. {IZ 145.7}

Svemoćna sila Svetoga Duha je utočište syakoj duši, koja se kaje, Krist ne će dozvoliti da jedna jedina duša, koja u pokajanju i u vjeri traži njegovu zaštitu, padne pod vlast neprijatelja. Spasitelj stoji pored nje, kad na nju navaljuju kušanja i nevolje. S njim ona ne može doživjeti ni neuspjeh, ni gubitak, ni nemogućnost, ni poraz. Sve možemo kroz Onoga, koji nam daje silu. Kad naiđu kušanja i nevolje, ne pokušavajte da sami sve riješite, nego gledajte na Isusa, Vašeg Pomoćnika. {IZ 146.1}

Ima kršćana, koji često misle i govore o moći sotone. Oni misle o svome neprijatelju, spominju ga u molitvama, govore o njemu, tako da on u njihovoj mašti na kraju naraste do neobične veličine. Istina, sotona je jedno moćno biće, ali zahvaljujući Bogu. mi imamo jednog moćnog Spasitelja, koji je prognao zlo sa neba. Sotona se raduje, kad mi preuveličavamo njegovu moć. Zašto da radije ne govorimo o Isusu? Zašto da radije ne uzvisujemo njegovu moć i njegovu ljubav? {IZ 146.2}

Duga obećanja, koja okružuje božanski prijesto, jest vječni svjedok činjenice, da je „Bog tako ljubio svijet da je Sina svoga jedinorodnoga dao, da nijedan, koji u njega vjeruje, ne pogine, nego da ima život vječni”. Ona posvjedočava pred očima svemira da Bog ne će napustiti svoj narod u borbi sa zlim. Ona će nam osigurati silu i zaštitu tako dugo, dokle bude trajao i sam prijesto. {IZ 146.3}

Isus je dodao: „Ali se tome ne radujete, što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujete, što su vaša imena napisana na nebesima.” Ne radujte se sili, koju imate, da ne biste izgubili osjećanje svoje zavisnosti od Boga. Cuvajte se od uobraženosti, koja vas potstrekava da radite svojom silom, a ne u duhu i sili vašeg Učitelja. Naše „ja” je uvijek gotovo da sebi pripiše zaslugu uspjeha. Kad laskamo našem „ja”, i kad ga uzvisujemo, mi tada zanemarujemo da drugima pokažemo da je Bog sve i u svemu. Apostol Pavle je imao običaj da kaže: „Kad sam slab, onda sam silan”.8 Osjećanje naše slabosti uči nas da treba da se oslonimo na jednu silu, koja se nalazi u nama samima. Ništa toliko ne utječe na srce kao stalno osjećanje naše odgovornosti Bogu. Ništa ne ostavlja dublji utisak na pobude naših postupaka negoli osvjedočenje, da su nam Kristovom ljubavlju oprošteni naši grijesi. Treba da stupimo u vezu s Bogom, da bi nas on ispunio svojim Duhom, koji će nas osposobiti da stupimo u vezu i s našim bližnjima. Radujte se, dakle, što ste kroz Krista stupili u vezu s Bogom i postali članovi nebeske obitelji. Dokle god gledate gore, uvijek ćete imati osjećanje svoje slabosti. Što manje volite svoje „ja”, jasnije i bolje ćete razumjeti uzvišenost vašeg Spasitelja. Što se više približite izvoru svjetlosti i sile, to ćete biti više prosvijetljeni, i bit ćete sposobniji da izvršite velika djela za Gospoda. Radujte se što ste jedno sa Bogom, jedno sa Kristom i jedno sa nebeskom obitelji. {IZ 146.4}

Dok su sedamdesetorica učenika slušali Kristove riječi, Sveti Duh ih je lično uvjeravao u nebesku stvarnost, i urezivao je istinu na ploče njihovog srca. Iako su bili okruženi mnoštvom, oni su se osjećali kao da su sami sa Bogom. {IZ 147.1}

Vidjevši da su razumjeli duh njegove nauke, „obradova se Isus u duhu i reče: hvalim te, Oče, Gospode neba i zemlje, što si ovo sakrio od premudrih i razumnih, a kazao si prostima. Da, Oče, jer je tako bila tvoja volja... Sve je meni predao Otac moj, i nitko ne zna, tko je Sin, osim Oca, i tko je Otac, osim Sina, i ako Sin hoće kome kazati.” {IZ 147.2}

Jedini način da bolje razumijemo istinu jeste da naše srce bude osjetljivo i pokorno Kristovom Duhu. Srce treba da se oslobodi od taštine i oholosti, da bi u njemu Krist zavladao. Nauka spasenja se ne može objasniti; ona se može upoznati jedino iskustvom. Samo onaj, koji uviđa svoju ličnu grešnost, može razumjeti koliko nam je Isus dragocjen. {IZ 147.3}

Isus je dao važne pouke za vrijeme svoga polakog putovanja iz Galileje u Jeruzalem. Stanovnici Pereje, kao i oni iz Galileje, bili su manje zadojeni fanatizmom negoli stanovnici Judeje, i Kristova je nauka našla odziv u njihovim srcima. Oni su radosno slušali njegove riječi. {IZ 147.4}

Učenicima su bile date pouke od najveće važnosti. Priča o nametljivoj udovici, kao i o prijatelju koji je želio da mu se u ponoći uzajmi hljeb, naglašavala je ranije izgovorene riječi: „Ištite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se,”9 Često će se njihova kolebljiva vjera ojačati uspomenom na ove Kristove riječi: „A kamoli Bog neće odbraniti svojih, koji ga mole dan i noć? Kažem vam, da će ich odbraniti brzo.”10 {IZ 147.5}

Krist je ponovio divnu priču o izgubljenoj ovci, i još je više objasnio pouke o izgubljenom grošu i o izgubljenom sinu. Učenici tada nisu bili sposobni da potpuno cijene ove Isusove pouke. Ali kad su poslije izlivanja Svetog Duha prisustvovali primanju neznabožaca u crkvu i vidjeli gnjev zavidnih Jevreja, tada su mogli bolje shvatiti pouku o izgubljenom sinu, i pridružili su se Isusovoj radosti izraženoj riječima; „Trebalo se razveseliti i obradovati; jer ovaj moj sin bješe mrtav i oživje; i izgubljen bješe i nađe se”.11 A kada su u ime svoga Učitelja morali da podnose sramotu, siromaštvo i progonstva, često su se hrabrili ponavljajući Kristove riječi izgovorene za vrijeme njegovog posljednjeg putovanja; „Ne boj se, malo stado; jer bi volja vašega Oca, da vam carstvo da. Prodajte što imate i dajite milostinju; načinite sobi torbe, koje ne će ostarjeti, haznu koja se nikad ne će isprazniti, na nebesima, gdje se lupež ne prikrada niti moljac jede. Jer gdje je vaše blago, odje će biti i srce vaše.”12 {IZ 147.6}