Poglavlje 31 Isus u Jeruzalemu na blagdan Sjenica

Blagdan sjenica bio je posljednji godišnji blagdan. Bog je želio da tom prilikom narod razmišlja o njegovoj dobroti i milosti. Cijela je zemlja bila pod njegovom zaštitom i uživala njegove blagoslove. Dan i noć se on brinuo o svome narodu. Sunce i kiša učinili su zemlju plodnom. Sa palestinskih polja i dolina žetva je bila skupljena. Pobrane su bile masline, i dragocjeno ulje spremljeno. Plod palmi bio je takođe ubran. Rujni groz-dovi bili su izgnječeni u kaci. {IZ 130.4}

Blagdan je trajao sedam dana. Za proslavu tog blagdana, stanovnici Palestine, kao i Izraelci iz drugih zemalja, ostavili su svoje domove i dolazili u Jeruzalem. Iz bliza i daleka dolazio je narod u Jeruzalem noseći u rukama znake radosti. Staro i mlado, bogato i siromašno, svako je donosio po neki dar, dar kao znak zahvalnosti onome, koji je krunisao godinu dobrima, i čiji su koraci sipali izobilje. Iz šuma se donosilo sve, što je bilo lijepo za oči i što je moglo obradovati srca, tako da je čitav grad izgledao kao jedna divna šuma. {IZ 130.5}

Ovaj je blagdan bio ne samo izraz zahvalnosti za bogatu žetvu nego i uspomena na Božje brigovodstvo nad Izraelom u pustinji. U spomen svog nekadašnjeg života pod šatorima, narod je za vrijeme blagdana boravio u kolibama ili sjenicama načinjenim od zelenog granja. Te sjenice su bile podignute po ulicama, u dvorištu hrama i na krovovima kuća. Brežuljci i doline oko Jeruzalema bili su puni ovakvih kućica od zelenog granja, i u njima je vrvio svijet. {IZ 131.1}

Vjerni su slavili ovaj blagdan svetim pjesmama i slavopojima. Tom prazniku prethodio je blagdan očišćenja, kad se narod, pošto je ispovjedio svoje grijehe, pomirio sa nebom. Time je bila omogućena radost ove svečanosti. „Hvalite Gospoda, jer je dobar, jer je dovijeka milost njegova.” Ove riječi ponavljale su se kao slavopoj, a zvuci svakojakih muzičkih instrumenata slivali su se sa poklicima „hosana” u jednu zajedičku pjesmu. Hram je bio središte opće radosti. Tu su se prinosile svečane žrtve. Tu, sa obje strane mramornog stepeništa, koje je vodilo u svetu zgradu, smješten je bio hor levita, koji su vodili pjesmu. Mnoštvo vjernika, mašući palminim i mirtinim granama, glasno je prihvatilo pripjev pjesme. Melodija se širila sve dalje i dalje dok nije pjesma slavopoja odjekivala svim okolnim brežuljcima. {IZ 131.2}

Uveče su hram i njegovo dvorište bili osvijetljeni vještačkom svjetlošću. Muzika, mahanje palminim granama, radosni poklici hosana, priticanje naroda obasjanog svjetlošću, koja je dolazila sa obješenih svjetiljki, redovi svećenika, veličanstveni obredi: sve je to činilo dubok utisak na narod. Ali najsvečaniji obred blagdana, koji je izazivao najveću radost, bio je onaj, koji je potsjećao na jedan događaj iz vremena boravka u pustinji. {IZ 131.3}

U veče prvoga dana blagdana svećenici su trubili u srebrne trube zvonkim otegnutim glasom, na koji su odgovarale druge trube, čija se jeka širila sve dalje i dalje zajedno sa radosnim poklicima naroda. Svećenik je zatim zahvatio krčag vode iz potoka Kedrona i podigavši ga. na zvuk truba, penjao se odmjerenim korakom širokim stepenicama hrama, pjevajući: „Evo stoje noge naše na vratima tvojim, Jeruzaleme.”1 {IZ 131.4}

On je nosio krčag prema oltaru smještenom usred svećeničkog predvorja. Tu su se nalazile dvije velike srebrne čaše. a pored svake je stajao jedan svećenik. U jednu čašu bila je izlivena voda iz krčaga, a u drugu krčag vina; sadržina obiju čaša odlazila je kroz jednu cijev u Kedron, a odavde u Mrtvo More. Ovo izlivanje posvećene vode predstavljalo je izvor, koji je na Božju zapovijest potekao iz stijene da ugasi žeđ sinova Izraelovih. Tada je zaorila radosna pjesma: „Gle, Bog je spasenje moje... jer mi je sila i pjesma Gospod Bog, on mi bi spasitelj. Sa radošću ćete crpsti vodu iz izvora ovoga spasenja.”2 {IZ 131.5}

Iz Jeruzalema se glas o Kristovim čudima raširio po svim mjestima, gde su Jevreji bili rasijani. Iako Isus nije više mjeseci prisustvovao praznicima, interesovanje, koje je on probudio, nije prestalo. Mnogi su prilikom praznika sjenica došli sa svih strana svijeta u Jeruzalem sa nadom da će ga vidjeti. U početku blagdana mnogi su se raspitivali za njega. Farizeji i starješine su ga očekivali nadajući se da će naći priliku da ga osude. Oni su se sa strahom pitali: „Gdje je on?” Nitko to nije znao. Ali misli svih bile su njime zauzete. Od straha pred svećenicima i starješinama nitko se nije usudio da ga prizna Mesijom, ali svuda se ozbiljno raspravljalo o njemu, iako tajno. Mnogi su bili uvjereni da je on od Boga poslan, dok su ga drugi smatrali varalicom. {IZ 132.1}

Međutim Isus je neopaženo stigao u Jeruzalem. On je tamo pošao usamljenim putem, da bi izbjegao mnogobrojne putnike, koji su sa svih strana putovali u Jeruzalem. Da se pridružio nekoj karavani, koja je putovala za Jeruzalem, on ne bi mogao ući u grad, a da ne skrene na sebe pažnju. {IZ 132.2}

U trenutku, kad su svečanosti praznika dosegle vrhunac, ušao je Isus u predvorje hrama, gdje je bilo mnoštvo naroda. Njegovo otsustvo bi se tumačilo, kao da se ne usuđuje da se pokaže pred starješinama i svećenicima. Svi sa se iznenadili, kad su ga ugledali u svojoj sredini. Svi glasovi su umukli. Svi su se divili njegovom dostojanstvenom i hrabrom držanju usred moćnih neprijatelja, koji su tražili da mu oduzmu život. {IZ 132.3}

Stojeći tako u središtu sveopće pažnje, Isus im je govorio, kao što im nikada nije čovjek govorio. Njegove riječi su posvjedočile da on poznaje mnogo bolje negoli svećenici i rabini zakone i jevrejske uredbe, obredni sistem i nauku proroka. On je porušio ograde formalizma i predanja. Budući život njemu nije bio tajna. Kao onaj, koji vidi ono, što je nevidljivo, govorio je sa potpunom sigurnošću o zemaljskim i nebeskim stvarima, o ljudskome i božanskome. {IZ 132.4}

Dok je Isus govorio u predvorju hrama, narod ga je slušao skoro bez daha. Pa i oni, koji su bili prema njemu neprijateljski raspoloženi, osjećali su se bez sile da mu naškode. Za trenutak prisutni su zaboravili na sve drugo. {IZ 132.5}

Isus je nastavio da poučava narod svakog dana, dok „nije došao posljednji veliki dan praznika”. Ujutro toga dana narod je stajao umoran od proteklih svečanosti. Tada je Isus podigao svoj glas, koji je odjeknuo kroz cijelo predvorje hrama: {IZ 132.6}

„Tko je žedan, neka dođe k meni i pije. Koji mene vjeruje, kao što Pismo reče, iz njegovog srca poteći će rijeka žive vode.” Prilika, u kojoj se narod nalazio, učinila je ovaj poziv naročito snažnim. Narod je prisu-stvovao svečanim obredima, njihove su oči bile zaslijepljene svjetlošću i bojama, njihove je uši očaravala umilna muzika; ipak ništa u ovom nizu obreda nije odgovaralo potrebama njihovog duha niti je moglo zadovoljiti žeđ njihove duše za nepropadljivim. Isus je pozivao sve prisutne da ugase žeđ na izvoru života, da bi rijeke žive vode potekle iz njihovog srca za vječnost. {IZ 132.7}

Svećenik je upravo završio obred, koji je potsjećao, kako je bila udarena stijena u pustinji. Ova stijena bila je slika onoga, koji će svojom smrću učiniti da poteku žive vode spasenja za sve one, koji su žedni. Kristove riječi bile su živa voda. Ovdje, pred mnoštvom, on je nudio sebe da bude udaren, da bi voda života potekla u svijet. Dok je Isus tako govorio narodu, čudan je strah obuzeo srca, i mnogi su bili spremni da uzviknu kao nekada Samarjanka: „Daj mi te vode, da više ne ožednim!” {IZ 133.1}

Isus je poznavao potrebe duše. Raskoš, bogatsvo i časti ne mogu zadovoljiti težnje duše. „Tko je žedan, neka dođe k meni!” Imučni i siromašni, veliki i mali, svi su dobro došli. On obećava da će olakšati duh potlačenoga, utješiti žalosnoga i vratiti nadu obeshrabrenome. Mnogi među prisutnima oplakivali su svoje neispunjene nade, mnoge su mučile tajne brige; mnogi su pokušavali da grešnim uživanjima i ljudskim pohvalama zadovolje svoje mnoge želje, ali, pošto su postigli sve što su željeli, uvjerili su se da su ih svi njihovi napori vodili ka praznim studencima, na kojima nisu mogli ugasiti žeđ. Pored uživanja ostali su nezadovoljni i žalosni. Glasni uzvik: „Tko je žedan, neka dođe k meni”, probudio ih je iz njihovih žalosnih misli, i riječi, koje su poslije toga slušali, probudile su u njima nadu. Sveti Duh objašnjavao im je simbol, dok nisu u njemu vidjeli neprocjenjivi dar spasenja. {IZ 133.2}

Poziv, koji je Krist nekada uputio žednim dušama u hramu na posljednji dan velikog praznika, odjekuje danas još jačom silom. Izvor je svima pristupačan. Svježa voda

Pasija Kristova

vječnog života nudi se svima, koji su umorni i iscrpljeni. Isus još uvijek zove: „Tko je žedan, neka dođe k meni i pije!” „Tko je žedan, neka dođe, i tko hoće, neka uzme vodu života zabadava!” „A koji pije od vode, koju ću mu ja dati, ne će ožednjeti do vijeka. Nego voda, koju ću mu ja dati, bit će u njemu izvor vode, što teče u život vječni.”3 {IZ 133.3}