Autorica:Nina Lončić Urednici: Anto Knežević Nikola Petojević
ZEKO ALBERT USKRŠNJA PRIČA
Bio jednom jedan mali bijeli zeko Albert. Mama i tata su mu bili obični zečevi, a imao je i puno braće i sestara, kao što to obično kod zečeva i biva. Ali naš Albert nije bio kao svaki drugi obični bijeli zec kojeg svaki iole pristojan čarobnjak može izvući iz šešira. Jeste, bio je Albert bijel kao snijeg, ali njegov repić bio je tako šaren i čudesan, baš kao da ga je umočio u sve dugine boje. Dok su drugi zečevi u uskršnje vrijeme za ušima nosili raznorazne kistove, naš veseli Albert samo je trčkarao naokolo i bojao jaja, kućice, ukrašavao kekse i još puno toga. Znate, zečevi vole Uskrs, ali ne vole baš što moraju toliko puno raditi na pripremama za njega. Zato ih i ima toliko puno, da bi mogli što prije i bolje završiti sa svim pripremama i igrati se sa veselom djecom. Imao je naš Albert i najboljeg prijatelja, ustvari prijateljicu, kokicu Bosu koja je isto kao Albert najviše od svega voljela Uskrs. Njih dvoje su se upoznali skroz slučajno. Jednog je lijepog sunčanog dana Albert bio toliko sretan da nikako nije mogao stajati miran, pa je skakao i vani i unutra. Toliko se rastrčao da nije ni primjetio da je obojio mamine tek oprane prozore, robu tek opranu i raširenu na sušilu, pa čak i tek u bijelo obojani zid.A kad je to mama vidjela, naljutila se jako: -„Pa što radiš, Albi? Tek sam završila sa svim poslom i sada moram sve ponovno prati!!!! Brzo idi van dok te nisam dohvatila!!!!“ A Albert, da ga mama ne bi dohvatila po ušima, izleti iz kuće i zatrči se do sela nadajući se da će naći nekoga da se igra sa njim. Ali joj, u svoj trci nije primijetio kokicu Bosu kako se šepuri po cesti i skuplja zrna kukuruza. Zaletio se u nju i padoše u veliku šarenu i zapetljanu hrpu na cesti. Bosa poče kokodakati i kljucati Albija po glavi i svuda gdje je stigla cijelo vrijeme vičući na njega: -„PA U ŠTO TI GLEDAŠ???? NISI SAM NA CESTI, KAKO TE NIJE SRAM!!????? TEK SAM SE VRATILA SA FRIZURE I SADA MORAM IĆI PONOVO!!!!! BJEŽI DA TE MOJE OČI NE VIDE INAČE ĆU TE TUŽITI PIJETLU MRKONJI, A AKO TE ON DOHVATI, BUDI SIGURAN DA TE NE ČEKA NIŠTA DOBRO!!!! Albert se posramio, rastužio, pokušavao je doći do riječi da se ispriča, ali nije Bosu bilo briga. Bila je toliko ljuta da nije slušala nikoga. Odjuri ona bijesno do frizerke, i ona joj popravi frizuru, ali boju joj nikako nije mogla izvući iz perja. Svu ju je uvila, sredila, ali ostade Bosa šarena baš kao i Albertov nosić. I iako Bosa isprva nije nikako htjela priznati, ali svidjelo joj se biti šarena kao duga. Sada su je svi gledali sa divljenjem, a i pijetao, slavni Mrkonja se sve više okretao za njom. Za to vrijeme, Albert je kući tugovao, mami se ispričao i ona mu je oprostila što joj je cijelu kuću obojio, ali jadničak nije znao kako da se ispriča koki Bosi. Proveo je Albert cijeli taj dan u krevetu, tužan i neutješan, kad eto kokice Bose na vrata. Pomisli Albert da je došla još vikati na njega, da je možda čak dovela i pijetla Mrkonju, ali kad je vidio da se smješka, ništa mu nije bilo jasno. Bosa ga brzo zagrli i nije ga nikako puštala, pričala mu je kako joj se sviđa boja kojom joj je obojio perje, da joj je žao što je vikala na njega, ali da mora malo bolje paziti kuda i kako trči. Raspričali su se njih dvoje toga dana, sve su tajne rekli jedno drugom. I otada ih možete vidjeti i po selu i po šumi kako veselo šetaju i kokodaču po cijele dane. Budimo iskreni, Bosa uvijek puno priča, jedva se od nje dođe do riječi, ali to rade sve koke, zar ne? A naš Albi, on ima velike dugačke uši da je bolje čuje