Soko Joševački
Soko Joševački
Zvornik II
2
Zvornik II Soko Joševački KONSTATUJE SE da su na glavni pretres pristupili: -zamenik tužioca za ratne zločine Milan Petrović, -optuženi Grujić Branko i Popović Branko, -branioci, advokat Šalić Milomir i Prole Stanislav, te -punomoćnici oštećenih, Nataša Kandić i Slavica Jovanović. Sud donosi R E Š E Nj E Da se glavni pretres NASTAVI i da se u nastavku dokaznog postupka ispita svedok DIKO JUROŠEVIĆ. NASTAVAK DOKAZNOG POSTUPKA ISPITIVANjE SVEDOKA SVEDOK DIKO JUROŠEVIĆ PREDSEDNIK VEĆA: Dobar dan. Svedok JUROŠEVIĆ: Dobar dan. PREDSEDNIK VEĆA: Vi ste Diko, da li je to pravo ime Diko? Svedok JUROŠEVIĆ: Pravo ime, jeste. PREDSEDNIK VEĆA: Da li su Vaši lični podaci isti kao u istrazi, koje ste dali istražnom sudiji 19. aprila 2007. godine? Svedok JUROŠEVIĆ: Isto sve. PREDSEDNIK VEĆA: Isto sve, dobro. Živite u Donjoj Pilici, je li tako? Svedok JUROŠEVIĆ: Jeste. PREDSEDNIK VEĆA: Da li ste možda u srodstvu ili u zavadi sa optuženima Grujić Brankom i Popović Brankom? Svedok JUROŠEVIĆ: Nisam. PREDSEDNIK VEĆA: Niste, dobro. Vi ste kao svedok pred sudom dužni istinu da govoroite. Davanje lažnog iskaza je krivično delo. Zaprećena je kazna zatvora do pet godina. Niste dužni da odgovarate na pojedina pitanja, ukoliko biste odgovorom sebe ili bliske članove porodice izložili teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju. Vi ste u fazi istrage položili zakletvu, pa ću Vas ja sada opomenuti da ta obaveza da govorite istinu, da zakletva i dalje važi. Ispred Vas je list sa nekim šiframa. Ukoliko bude potrebe da sami kažete ili ukoliko Vas mi pitamo nešto vezano za osobu koja ima te šifre, nemojte reći ime i prezime, već to slovo ili broj uz ime. Da li Vam je tojasno? Svedok JUROŠEVIĆ: Da, dobro. Svedok upozoren, opomenut na tekst zakletve, navodi: PREDSEDNIK VEĆA: Prvo ću Vas pitati, da li Vi ostajete pri onome što ste rekli u istrazi? Svedok JUROŠEVIĆ: Ostajem. PREDSEDNIK VEĆA: Dobro. Vi znate da je predmet ovog postupka optužnica Tužilaštva za ratne zločine, odnosno događaj koji je obuhvaćen ovom optužnicom, a to je uzimanje za taoce oko 700 civila, Muslimana, početkom juna 1992. godine, koji su, nakon što su bili zatvoreni u Tehničkom školskom centru u Karakaju, prebačeni u Dom kulture u Pilici, a nakon toga pogubljeni, pa s obzirom da iz istrage proizilazi da Vi o tome imate saznanja, a zbog načela neposrednosti postupka, ja ću Vas sada pitati, da nam ispričate šta Vam je o tome poznato. Znači, samo malo ukratko kako ste Vi vojno angažovani početkom rata u BiH 1992. godine, a onda da nam ispričate kako je došlo do toga, kojoj ste Vi jedinici pripadali, ko je tu bio komandir, ko je bio komandant, kako je došlo do toga da Vi budete u tom Domu kulture, šta ste videli, da li ste videli neka stradanja, neke leševe i šta Vam je 3
Zvornik II Soko Joševački sve poznato o stradanju ovih ljudi. Možete i da sednete, pošto pretpostavljam da nećemo brzo. Nemate stolicu? Svedok JUROŠEVIĆ: Prvo sam bio na vojnoj vežbi, gde smo na vojnoj vežbi, to je rezerva bila. PREDSEDNIK VEĆA: Malo morate glasnije, neće se čuti ili da sednete pa da spustite mikrofon. Svedok JUROŠEVIĆ: Bio sam na vojnoj vežbi angažovan. Posle toga, ta je vojna vežba propala, šta ja znam šta je bilo i oni su nas rasformirali, jedna opština u svojoj opštini odakle je vojska, druga u svoju opštinu i mi smo tako ostali. Međutim, posle su nas pokupili, ko, šta, kako, ne znam, neki su bili i odvedu nas na, čini mi se, Parlog se zvalo mesto, poklati su neki svirači, da li je tri ili je četiri čoveka, ne znam i mi smo otišli tamo kao ta grupa, koliko nas je bilo, ne znam, otišli smo tu da kao tu stražu držimo, nešto, to je tako bilo. Kada smo došli tu, tu nam je rečeno sedam dana da budemo. Mi smo ostali deset dana, niko ne dolazi po nas. Samo su dolazili neki, neki su ljudi dolazili, ime nema niko, imaju neke nadimke i tako. I tu kada smo bili tu, mi smo posle ozgo pobegli, pođemo peške sami i pobegli smo. Kada smo došli u Karakaj, nama je rečeno, idite dole, ima vojske u Pilici, idite dole da čuvamo tu vojsku. Hajde, mi smo jedva i dočekali da nas ne bi vratili ponovo gore, jer gore nije bilo ništa uslova, nije bilo nikakvih, ošugali se ljudi bili. Ne znam koliko smo tu bili, noć, dve, bili smo po smenama, tako čuvali, vojske je dole bilo. Ko je primio tu vojsku, ko ih je poslao, ja lično upoznat nisam sa time. Ljudi su odvoženi, isto su tako dolazili ljudi, nepoznati ljudi koje ja ne znam, oni su njih odvezli odatle. Koliko je u sali bilo, i to ne mogu reći, sala je omladinska, Dom je veliki, koliko je bilo, ja to ne mogu reći. I svi mi koji smo tu bili, mi smo bili u strahu, svi smo bili u strahu. Više smo se bojali tijeh ljudi, nego takoreći, neprijatelja. PREDSEDNIK VEĆA: Hoćete početi da nam pričate, šta se tu dešavalo? Svedok JUROŠEVIĆ: E pa sada, rekoh ja to. Znači, oni su njih, odvozili su i vukli su, i to ne znam gde su ih odvozili. Sada još šta Vas interesuje, ne znam. PREDSEDNIK VEĆA: Sve nas interesuje, ništa niste rekli. Svedok JUROŠEVIĆ: Bilo je tu, bilo je i iza sale. PREDSEDNIK VEĆA: Ništa nam niste rekli. Svedok JUROŠEVIĆ: Neki su bili pobijeni, iza sale je bilo par ljudi ubijeno i to znam. Šta ću, više ne znam, vukli su ih, gde su ih vozili... PREDSEDNIK VEĆA: To kada kažete ubijeno, to nam apsolutno ništa ne znači. Svedok JUROŠEVIĆ: Kažem, bila je iza sale, bilo je nekih mrtvih. PREDSEDNIK VEĆA: Da, kako su ti postali mrtvi? Svedok JUROŠEVIĆ: Pa, oni su ih pobili, a ko drugi nego oni. PREDSEDNIK VEĆA: Ko su oni, koji oni? Svedok JUROŠEVIĆ: Ovi ljudi koji su bili, oni su bili u šarenim odelima, to su bili kao neki specijalci, sve su to kao neki kapetani, kao fol neki oficiri, nama majku psuju, decu psuju, ja sam bio postavljen na streljanje, postavili me bili da me streljaju, da me ubiju i na kraju svi repetiraše puške na mene, na kraju udare me šamarom i ja tako i padnem. PREDSEDNIK VEĆA: Kada, kada? Svedok JUROŠEVIĆ: To je bilo gore na Parlogu. PREDSEDNIK VEĆA: To je pre toga? Svedok JUROŠEVIĆ: To je pre toga bilo, mi smo se njih bojali. PREDSEDNIK VEĆA: Koliko pre? Svedok JUROŠEVIĆ: Pa, na nekoliko dana, mi smo odmah ozgo, čim smo mi pobegli, oni su nas poslali vamo dole, poslali su nas dole da čuvamo ove. PREDSEDNIK VEĆA: Ko su ti specijalci bili, da li znate neko ime, neki nadimak? 4
Zvornik II Soko Joševački Svedok DIKO JUROŠEVIĆ: Ja ne znam imena nijednom, znam nadimke. PREDSEDNIK VEĆA: Dajte nadimak neki recite. Svedok JUROŠEVIĆ: Bio je Niški, bio je neki Pivarski, koliko smo to mi čuli. Nije, oni se nisu smeli upitati kako je tebi ime, ako kažeš, «kako ti je ime», oni, nekima se dešavalo da, pričali su ljudi, sačekaj me da ti, pa objasniću ti kako je ime, posle ga pozove, pa dobije batine i to znaš kakve batine dobiju od njih. PREDSEDNIK VEĆA: Kada prvi put vidite tog Niškog, tog Pivarskog, gde, u kojoj situaciji? Svedok JUROŠEVIĆ: Niškog sam prvi put video i Pivarskog gore kada sam bio na Parlogu, jer oni su dolazili nas kao da nas obiđu, kao da nas obiđu, kao oni su ispred nas ti ljudi, oni su glavni nama. Mi ne znamo za glavne, nego za njih znamo. To je otprilike bila neka... PREDSEDNIK VEĆA: A koji su to oni, a koji vi, koji ste vi to? Svedok JUROŠEVIĆ: Pa, mi smo kao vojska, kao ova obična, a oni su kao naši pretpostavljeni neki oficiri. Posle sam ja saznao da oni nisu bili oficiri, to sam ja sve, saznali smo mi to posle svih, to nisu bili oficiri. PREDSEDNIK VEĆA: Šta ste saznali posle, ko su oni? Svedok JUROŠEVIĆ: Oni su bili ta kao paravojna ta formacija, šta su oni bili, neka zasebna neka vojska bili, nije njih bilo. PREDSEDNIK VEĆA: Ko njih odredi da bude glavni za vas? Svedok JUROŠEVIĆ: Ne znam. PREDSEDNIK VEĆA: Da budu glavni? Svedok JUROŠEVIĆ: Ne znam to. 5
Zvornik II Soko Joševački PREDSEDNIK VEĆA: A ko je između vas bio glavni, Vama? Svedok JUROŠEVIĆ: Pa, između nas mogao je biti ko hoće, onaj hoće, onaj neka bude neko. PREDSEDNIK VEĆA: Ne, ko je bio, ne pitam ko može, ko je bio? Svedok JUROŠEVIĆ: Bio Mašanović, ne znam kako mu je ime. PREDSEDNIK VEĆA: Da li Dragan? Svedok JUROŠEVIĆ: Dragan. PREDSEDNIK VEĆA: Šta je on bio? Svedok JUROŠEVIĆ: On je bio tu kao komandir, a nije ni on bio vala ništa. PREDSEDNIK VEĆA: Dobro. Kao komandir čete, čega? Svedok JUROŠEVIĆ: Kao nas tu dok su ti... PREDSEDNIK VEĆA: Koje jedinice, vi ste kao vojska, a kakva ste to kao jedinica? Svedok JUROŠEVIĆ: Ne znam kakva smo mi jedinica, eto pričam, došli smo iz rezerve su nas uzeli oni. Oni su nas uzeli iz rezerve. Koja sam jedinica bio, otkud znam šta sam. PREDSEDNIK VEĆA: Koja ste vi to kao vojska? Svedok JUROŠEVIĆ: Ne znam šta sam bio. PREDSEDNIK VEĆA: Koja je to vojska? Svedok DIKO JUROŠEVIĆ: Ne znam koja je mogla biti vojska, nego paravojna što su nas uzeli oni sve, pa smo možda i mi bili ti. PREDSEDNIK VEĆA: Ne, ne, Vi, pričam za Vašu jedinicu, koja ste vi to vojska? Svedok JUROŠEVIĆ: Ra, eto iz rezerve smo otišli u rezerve, ne znam, srpska vojska, koja će biti, ne znam, druga, nego srpska. PREDSEDNIK VEĆA: Dobro srpska, nije kineska. Pitam Vas, ima li ta vojska neku jedinicu, četu, bataljon, vod, pa nešto da to ima neku formaciju ili nema, to Vas pitam? Svedok JUROŠEVIĆ: Pa, bio je vod, imali smo vod. PREDSEDNIK VEĆA: Koliko ste imali vodova? Svedok JUROŠEVIĆ: Ne znam ja sada koliko, da li je Zvornik još imao, ja znam za moje iz Pilice ljude, mi smo bili u jednom vodu. PREDSEDNIK VEĆA: Vod, čega vod? Svedok JUROŠEVIĆ: Pa, vod te vojske. PREDSEDNIK VEĆA: Ne, ne, vod u sastavu čega? Svedok JUROŠEVIĆ: Ne znam da objasnim to. Pa, vojska, ne znam koja je, ne znam kako da Vam objasnim. PREDSEDNIK VEĆA: Ta formacija u Pilici, kako se zvala, da li je imala neko ime, da li je pripadala nekome? Svedok JUROŠEVIĆ: Nije ništa imala. Nisam nikakvo ime čuo da je imala, nego eto, jednostavno... PREDSEDNIK VEĆA: Šta je Mašan, šta je on? Svedok JUROŠEVIĆ: On je bio tu kao komandir. PREDSEDNIK VEĆA: Čega? Svedok JUROŠEVIĆ: Kao nama, te naše vojske, a drugi su ljudi raspolagali time svemu i sa njim. Ja ne mogu ni za njega reći ništa, i on je bio takoreći niko i ništa. I on je bio što je morao biti, odredi se, jednostavno se odredi, ti ćeš biti komandir, ti ćeš to. Ko bude pred njim bliži, toga i odrede. PREDSEDNIK VEĆA: Da li je Vas neko tako odredio? Svedok JUROŠEVIĆ: Zašto, za? PREDSEDNIK VEĆA: Za nekog komandira nečega? Svedok JUROŠEVIĆ: Ne, nije, mene samo, mene samo, ovaj, kada smo pošli na Parlog i trebao je da ide sa nama komandir, bio je Radivoje i idite, kaže, zadužite što vam treba, 6
Zvornik II Soko Joševački odeće, obuće, odela, to što vam treba gore, ne znamo mi gde idemo. On je bio sa nama u vojsci u rezervi i kaže, «hajde zapiši», kaže, on dođe meni kao neki rod, «hajde zapišti šta je ko uzeo da znam». Nemam ja sa čim zapisati, šta ću ja zapisati šta je ko uzeo. PREDSEDNIK VEĆA: Da li to kaže ovaj Radivoje? Svedok JUROŠEVIĆ: Radivoje, jeste. PREDSEDNIK VEĆA: Je li to onaj Lakić? Svedok JUROŠEVIĆ: Lakić, kaže, ovaj, «evo ti olovka i papir» i ja odem tamo, nisam to ja ni stigao, šta je ko uzeo od tog odela, odeće, obuće. Sada, rekao mi da mu čuvam mesto napred u autobusu. Ja sednem i čuvam mu mesto. Autobus kreće, njega nema. Ja mu vičem, «sačekaj» onom vozaču, «sačekaj, ostao nam komandir», kaže, «doći će on iza vas». To je bilo gore kada smo pošli, «doći će on iza vas». I ništa, mi smo gore otišli i gore smo našli onih ljudi tu meštana koji su bili, meštani tu kada smo došli. Eto to, onda se pojavio Niški i «gde je komandir?», «nema komandira, nema». «Kako nemate?», «nema komandira», on viče, galami, dere se, kažem ja, «imam ja spisak što mi je dao, taj i taj mi je dao za to zaduženje». Kaže, ovaj, «ti si komandir, dete ti jebem, majku ti jebem, ti si komandir». PREDSEDNIK VEĆA: Ko kaže, taj Niški? Svedok JUROŠEVIĆ: Taj Niški, jeste, ne znam ja kako je njemu ime, da li ko zna od ovih ljudi, ja ne znam, nisam se toliko ni raspitivao. I on na mene i tamo i mi se rasporedimo tu, stražu smo neku davali, sada došlo nam da jedemo i mi smo jeli i došli ljudi da jedu. On nas je našao sve tu u grupi, nađe nas. «Ko je komandir», ja opet ćutim, ne smem da se javim. On na mene, eto. Vojska se razbežala, on mene uhvati i na streljanje. I tu me šamarao, nisu me ubili, udarali su me šamarom, psovao mi je sve živo. Od straha sam... PREDSEDNIK VEĆA: Da li možemo da pređemo na ove što su ubili, Vas nisu ubili, a neke ove su ubili. Da li možete o tome nešto da nam ispričate? Svedok JUROŠEVIĆ: Ne čujem dobro. PREDSEDNIK VEĆA: Ove što su ubijeni ljudi, da li možete o tome nešto da nam ispričate? Pričali ste nešto. Svedok JUROŠEVIĆ: Što su ubijani? PREDSEDNIK VEĆA: Jeste. Svedok JUROŠEVIĆ: E da, ne mogu reći ko je njih ubijao. Ja znam da su ljudi ovi dolazili, ti, oni su ja mislim paravojna formacija. Kome su oni pripadali, ja ne znam šta su oni. Oni su njih odvozili, gde su oni njih odvozili, pričalo je se da ide u zamenu i da mi njih čuvamo kao idu svi u zamenu. Mi o tome ništa nismo znali. Ko je te ljude tu doveo i gde su oni njih posle odveli, šta su oni sa njima radili, ja to nisam video, ja to ne mogu da kažem. Uglavnom, sala je se ispraznila, bila je sala prazna, izuzev to ljudi par što je bilo mrtvih iza sale, i to nisam video ko je ubio, nisam ni brojao koliko ima, samo prođeš tako na stražarska mesta. Ja sam bio iza sale i mi smo se sklanjali svi, bežali smo od njih. Jednostavno bežali smo, odrediće me, hajde idi ti. A ja ovog predsednika opštine samo sam ga jednom u životu video, ja njega i ne znam. Komandanta brigade isto. Tada je bio Marko Pavlović. Međutim, kaže neko drugo ime. Ja te ljude uopšte ne znam, ja nisam sa njima ništa kontaktirao sa ljudima. Ja sam običan građanin, koji drugi put dolazi ovde u sud, u životu, prvi put bio jednom i sada ovo drugi put u životu. PREDSEDNIK VEĆA: Ima li još nešto da se sećate? Svedok JUROŠEVIĆ: Pa, ne znam ja. PREDSEDNIK VEĆA: Neke nadimke ste u istrazi pominjali. Svedok JUROŠEVIĆ: Molim? PREDSEDNIK VEĆA: Pominjali ste nadimke nekih lokalnih ljudi tu koji su dolazili u Dom kulture u Pilicu. 7
Zvornik II Soko Joševački Svedok JUROŠEVIĆ: Pa, bilo je njih više, nismo mi znali svima nadimke tih ljudi. PREDSEDNIK VEĆA: Dobro, oni kojima ste znali. Svedok JUROŠEVIĆ: Da, oni su dolazili, jesu dolazili. PREDSEDNIK VEĆA: Pa, koji su to nadimci? Svedok JUROŠEVIĆ: Pa, dolazio je Niški, dolazio je, dolazio je, ovaj, dolazio je... PREDSEDNIK VEĆA: Da li je taj Niški lokalni? Svedok JUROŠEVIĆ: Dželat, nije lokalni, ne znam odakle je on, ne znam odakle su oni bili. PREDSEDNIK VEĆA: Ja Vam kažem, lokalne ste neke pominjali. Svedok JUROŠEVIĆ: A lokalni, iz ovog mesta, bio je neki Dželat i on je bio sa njima, Dželat, ne znam ime mu, zvali su ga Dželat i on je sa njima isto bio dolazio i bio je neki Boško. Taj je Boško poginuo negde gore, on je posle poginuo, on je bio sa njima u društvu. PREDSEDNIK VEĆA: Izvolite, tužioče. ZAMENIK TUŽIOCA: Gospodine Juroševiću, ja sam tužilac za ratne zločine u ovom predmetu i predložio sam da posvedočite o onome što Vi znate. Pa da nešto o tome znate, proizilazi iz činjenice što ste tada bili vojno angažovani upravo na čuvanju određenog broja ljudi u Domu kulture u Pilici. Obzirom da danas ispričaste da ste imali neke neprijatnosti sa licem koje Vi poznajete po nadimku Niški, pitao bih Vas, šta se posle toga desi, jeste se nekome žalili u vezi tog susreta sa Niškim? Svedok JUROŠEVIĆ: Nisam, ne. ZAMENIK TUŽIOCA: Tog šamaranja? Svedok JUROŠEVIĆ: Nisam se imao kome ja žaliti, niti znam gde bih se žalio. Tako sam ćutao, jesam sa drugovima pričao, oni znaju, videli su oni, posle se čulo to u celom selu, nije sam ja, oni su maltretirali i druge ljude. Čuo sam da su u Čelopeku skidali ljude gole, pa ih gonili kroz selo. Oni su nasilno gonili ljude da idu, nije samo da sam ja, na primer, nastradao, nisam ja nikada nikome se žalio, kome ću se, nisam se ja smeo ni žaliti. Naći će me drugi put, pa će me možda i ubiti. ZAMENIK TUŽIOCA: Interesuje me, kažete, nemate kome da se požalite? Svedok JUROŠEVIĆ: Jeste. ZAMENIK TUŽIOCA: Jeste imali tada komandira ili ste Vi bili glavni? Svedok JUROŠEVIĆ: Ma, nije, to je, nije takoreći bilo ništa. Nije se to znalo ni glavni, nije se znalo ništa. Kakav komandir, kakav, pokupe nas tako, ideš na silu, pokupe, ako neki pobegne, oni naći će te, dobićeš i batine, ići ćeš i jednostavno, jednog čoveka odredi, «ti si zadnji». Nikakav on nije komandir, eto kako je to bilo na početku. E posle je bilo, posle se znalo, imao si komandira, imao si, posle je bilo regulisano. A ono je bilo zbunjeno, sve je bilo na početku zbunjeno. Koga uhvate, oni ga ne puštaju. ZAMENIK TUŽIOCA: Kako dođoste Vi do Doma? Svedok JUROŠEVIĆ: Evo sada sam ispričao. Mi smo, ovaj, kada je propala rezerva, ta vojska kada je propala, oni su nas pokupili i mi smo otišli gore na taj Parlog. I kada smo odozgo pobegli i sada mi smo mislili, joj, ako nas vrate ponovo, šta ćemo. ZAMENIK TUŽIOCA: Kuda ste Vi pobegli? Svedok JUROŠEVIĆ: Pobegli sa linije ozgo, sve smo peške došli do «Standarda», do Karakaja, došli smo peške. Tu kada smo došli, ne znam ko je pred nas izašao, nisam poznavao ljude, kao tu u «Standardu» bio, bili su neki, ne znam. ZAMENIK TUŽIOCA: A što ste tu došli? Svedok JUROŠEVIĆ: Pa, došli, moramo da se javimo, moramo, doći će, pa će nas, pobiće nas kod kuće, a mi otkud znamo. ZAMENIK TUŽIOCA: Kome da se javite? Svedok JUROŠEVIĆ: Da se javimo tu u «Standard», bilo je neke vojske tu u «Standardu». 8
Zvornik II Soko Joševački Nismo samo bili mi, i vojske je tu bilo još. ZAMENIK TUŽIOCA: Čekajte, čekajte, što niste otišli, na primer, u Kalesiju da se javite, i tamo je bilo vojske? Svedok JUROŠEVIĆ: Nije naša opština, idemo u našu opštinu. ZAMENIK TUŽIOCA: Hoću da kažem, javljate se vi valjda Vašim pretpostavljenim starešinama? Svedok JUROŠEVIĆ: Našoj opštini. ZAMENIK TUŽIOCA: Ne, ne, pretpostavljenim starešinama? Svedok JUROŠEVIĆ: Da. ZAMENIK TUŽIOCA: Jesu li ovi iz «Standarda» bili Vaše pretpostavljene starešine? Svedok JUROŠEVIĆ: Jesu bili, pa tu je bio centar, tu je bio centar. Ne znam ja sada, piše tamo sigurno koji su bili tada u to vreme. Ja ne znam imena i prezimena, nisam mogao ni pitati, ime, prezime i to. ZAMENIK TUŽIOCA: I šta se tu dešava? Svedok JUROŠEVIĆ: I mi smo se tu javili, međutim... ZAMENIK TUŽIOCA: Kako ste se javili, svako pojednačno ili? Svedok JUROŠEVIĆ: Ne, ne, grupno, grupno smo tako, svi smo tako grupno. Sada smo mislili, joj, ako nas sada vrate. ZAMENIK TUŽIOCA: Da li je neko ispred vas išao pa ide tamo i javi se i i kaže, evo došao je vod? Svedok JUROŠEVIĆ: Ništa, ima tu vojna policija, ima tu one vojske, ima, nismo mi to ništa ekstra, on je nama izašao, nismo mi nigde ulazili u kancelarije, ništa, to je bilo sve napolju, on je nas. ZAMENIK TUŽIOCA: I šta ste vi tražili? Svedok JUROŠEVIĆ: Tražili smo mi, prvo smo tražili smenu, nisu nam dali i mi javili smo se da smo pobegli, ne možemo više da izdržimo. I sada mi razmišljamo, da li će nas vratiti opet ponovo nazad ili će nas dati negde na drugo mesto, svi smo mi ono, u strahu. Međutim, kaže, idete u Pilicu, ima dole vojske. ZAMENIK TUŽIOCA: Ko kaže? Svedok JUROŠEVIĆ: Taj što nam je izašao, pa sigurno da piše tamo, Vi sigurno ste došli do saznanja kako mu je ime i prezime. ZAMENIK TUŽIOCA: Kako izgleda taj čovek, jeste ga videli? Svedok JUROŠEVIĆ: Joj, ne mogu, ne mogu se setiti sada, ne mogu se setiti nikako. ZAMENIK TUŽIOCA: Reče li neko tu ko je to, od Vaših? Svedok JUROŠEVIĆ: Ne mogu se setiti ni kako izgleda, ni, kaže, imaju dole i čuvajte ih dobro. ZAMENIK TUŽIOCA: I šta kaže on? Svedok JUROŠEVIĆ: Čuvajte ih kaže dobro, dok, ne dođe neko po njih, ove zarobljenike, muslimane, dok ne dođe neko po njih, čuvamo ih, kaže, za razmenu, a kaže, možda ima tu i opasnih ljudi, kaže, ako vam pobegnu ili nešto, mogu, kaže, celo selo popaliti, decu vam pobiti sve. Mi smo tako i pošli. Sada, nama je bilo drago kada smo išli mi, da nas ne šalju dalje, hajde idemo kućama, blizu nam je kuća. ZAMENIK TUŽIOCA: I kako dolazite do Pilice? Svedok JUROŠEVIĆ: Dolazimo do Pilice autobusima i tu ostajemo. ZAMENIK TUŽIOCA: Dobro, koliko autobusa? Svedok JUROŠEVIĆ: Jedan je autobus bio gde sam ja bio, jedan autobus je bio.
9
Zvornik II Soko Joševački ZAMENIK TUŽIOCA: Da li je bio pun autobus, koliko je vas bilo? Svedok JUROŠEVIĆ: Pa, ja mislim da je bilo nas nešto oko dvadesetak, možda koji više, ne znam. I dolazimo mi tu, tu su bili neki ljudi. Međutim, kada smo mi došli, nema nikoga tu, oni su se uklonili, mi smo došli i tako na stražarska mesta, raspodelili se. ZAMENIK TUŽIOCA: Bili neki ljudi? Svedok JUROŠEVIĆ: Bili su neki ljudi koji su to primili, jer neko mora. ZAMENIK TUŽIOCA: Ne, ne, kada ste Vi došli do Doma kulture u Pilici? Svedok JUROŠEVIĆ: Da. ZAMENIK TUŽIOCA: E, koga zatičete tu kod tog Doma, i zatičete li ikoga tu kod Doma? Svedok JUROŠEVIĆ: Ja nikoga nisam video, samo smo otišli na stražarska mesta, a bili su tu ljudi. ZAMENIK TUŽIOCA: Ko Vam je rekao to?
Svedok JUROŠEVIĆ: To nam je rekao Mašanović, on je kao ispred nas i Deki, ne znam kako se prezivao, on je kao ispred nas, «idem ja kao ispred vas». I njega, mi nismo ni za šta, mi smo svako na svoje stražarsko mesto išli i menjali se po danu i po noći, smena bila. ZAMENIK TUŽIOCA: Koliko ljudi je u toj jednoj smeni bilo, gde ste Vi bili? Svedok JUROŠEVIĆ: Ja sam bio iza sale, bilo nas je trojica. ZAMENIK TUŽIOCA: Sa kim ste bili još? Svedok JUROŠEVIĆ: Molim? ZAMENIK TUŽIOCA: Kako se zovu ta još trojica? Svedok JUROŠEVIĆ: Bio je Dragan i bio je, Stevanović Dragan i bio je Stojanović Ćećo, sa mnom su bili. I mi smo bili tu i s vremena na vreme, normalno, kao i svaki čovek radoznali, iziđemo malo tamo, mi smo dolazili pa se penjemo gore, bacali smo cigara i hleba u salu. 10