Četvrtak, 11. jul 2024. | Podgorica, Crna Gora | Godina LXXX / Broj 21051 | Prvi broj izašao je 24. oktobra 1944. u Nikšiću | pobjeda.me | Cijena 0,70 eura NE! RATU U UKRAJINI
Nakon pisanja Pobjede, Ministarstvo energetike javno zatražilo prekid poslovanja sa kompanijama sa crne liste Sjedinjenih Američkih Država
Iako iz Ministarstva nijesu naveli o kojoj se kompaniji konkretno radi, jasno je da je u pitanju rma ,,Kaldera“ iz Laktaša povezana sa sinom Milorada Dodika. Ta elektroenergetska kompanija je 21. marta pompezno potpisala sporazum o poslovno-tehničkoj saradnji sa kćerkom kompanijom Elektroprivrede Crne Gore Solar gradnja i nalazi se na crnoj listi SAD
EKSKLUZIVNO ZA OBJEKTIV: Oleg Sencov, ukrajinski režiser i vojnik sa prve linije fronta
Film ,,Real“ nastao je 17. juna 2023. tokom velikog kontranapada na frontu. Kada je krenulo rokanje, nijesam obratio pažnju da mi se kamera na šljemu aktivirala
DODATAK POVODOM 29 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI
Na Cetinju održan dijaloški forum u organizaciji predsjednika države i neformalne grupe intelektualaca STEGA Antifašizam je neupitan vrijednosni kolosijek
INTERVJU: Član Glavnog odbora Demokratske partije socijalista Nikola Gegaj Dvojno državljanstvo je opasan politički naum
Crna Gora je spremna da bude posvećena, pouzdana i kredibilna članica NATO, saopštio je tokom prvog dana NATO samita premijer Milojko Spajić. Spajić predvodi crnogorsku delegaciju na ovogodišnjem Samitu koji se simbolično održava u Vašingtonu, gdje je prije 75 godina i potpisan osnivački akt NATO
U Višem sudu kontrolisana dorađena optužnica u predmetu ,,Abu Dabi fond“, odbrana i okrivljeni tražili obustavu postupka zbog nedostatka dokaza Ivanović:
Bivši ministri poljoprivrede Petar Ivanović i Budimir Mugoša i procjenitelj Milan Adžić kao i njihovi branioci juče su na ročištu za kontrolu dokaza zatražili od sudija Višeg suda da obustave postupak jer ni u ,,dorađenoj“ kao ni u prvoj optužnici Specijalnog tužilaštva nije ponuđen nijedan dokaz da su zloupotrebom položaja omogućili nenamjensko trošenje kredita od 23 miliona iz Abu Dabi fonda
2. Marko Kovačević permanentno plasira šovinističke i uvredljive izjave kojima se narušavaju svi mukotrpni napori na izgradnji pomirenja u Crnoj Gori, podstiču tenzije i mržnja koje razgrađuju građansko biće naše države. On se takođe nalazi na opasnom putu revizije istorije, koja može biti pogubna, i ne samo za Crnu Goru, kaže Gegaj
Nakon pisanja Pobjede, Ministarstvo energetike javno zatražilo prekid poslovanja sa kompanijama sa crne liste Sjedinjenih Američkih Država
PODGORICA - Ministarstvo energetike na čijem je čelu Saša Mujović zatražilo je od EPCG i Solar gradnje da raskinu ugovore sa kompanijama iz Bosne i Hercegovine koje su na crnoj listi Ministarstva finansija SAD.
– Iako Ministarstvo energetike i rudarstva podržava sve poteze kompanija koje vode tržišnom poslovanju, regionalnom pozicioniranju i jačanju konkurentnosti, sa druge strane neće podržati nijedan potez koji dovodi u pitanje naše spoljnopolitičke prioritete. S tim u vezi, Ministarstvo je već uputilo dopis EPCG - Solar gradnji da u svjetlu ovih okolnosti razmotri raskid ugovora sa kompanijom koja se dovodi u vezu sa navedenom listom – saopšteno je iz Ministarstva energetike na čijem je čelu Saša Mujović.
SMJERNICE
Takođe, Ministarstvo će preko predstavnika države u Odboru direktora, kao i na redovnim konsultacijama koje se održavaju sa energetskim subjektima, tražiti od njih da se ponašaju u skladu sa tim smjernicama, kako se ovakve dileme i potezi ne bi događali u budućnosti - navedeno je u saopštenju.
PODGORICA - Crna Gora je spremna da bude posvećena, pouzdana i kredibilna članica NATO, saopštio je tokom prvog dana NATO samita premijer Milojko Spajić. Spajić predvodi crnogorsku delegaciju na ovogodišnjem Samitu koji se simbolično održava u Vašingtonu, gdje je prije 75 godina i potpisan osnivački akt NATO.
– Ovo je najuspješniji vojni savez u istoriji i ponosni smo što smo jedna od saveznica. Imamo 32 saveznice, koje su posvećene Alijansi i pokazujemo jedinstvo više nego ikada, a 23 zemlje članice trenutno izdvajaju dva odsto za odbranu – rekao je Spajić. Crna Gora je, podsjetio je, jedna od njih.
– Investiramo u modernizaciju, u opremu sa 35 odsto našeg vojnog budžeta. Spremni smo da budemo posvećen, pouzdan, kredibilan partner
Iako iz Ministarstva nijesu naveli o kojoj se kompaniji konkretno radi, jasno je da je u pitanju firma ,,Kaldera“ iz Laktaša povezana sa sinom Milorada Dodika. Ta elektroenergetska kompanija je 21. marta pompezno potpisala sporazum o poslovno-tehničkoj saradnji sa kćerkom kompanijom Elektroprivrede Crne Gore - Solar gradnja i nalazi se na crnoj listi Ministarstva finansija SAD zbog povezanosti sa porodicom Milorada Dodika. U poslovnim vezama sa CEDISom je kompanija ,,Prointer ITSS“, takođe sa crne liste SAD
Kompanije u većinskom državnom vlasništvu posluju u skladu sa Zakonom o privrednim društvima, te Ministarstvo energetike i rudarstva iz tog razloga nije obaviješteno o ovom pitanju, već je o njemu saznalo iz medija.
CRNA LISTA
Iako iz Ministarstva nijesu naveli o kojoj se kompaniji konkretno radi, jasno je da je u pitanju firma ,,Kaldera“ iz
EPCG - Solar gradnja kao ni CEDIS nijesu informisali Ministarstvo energetike i rudarstva da se radi o kompanijama koje se povezuju sa Milor adom Dodikom. Naprotiv, podsjećamo da je Solar gradnja, prilikom potpisivanja ugovora sa pomenutom kompanijom, objavila da je svjetski poznati proizvođač SIEMENS, prepoznao mogućnosti ,,Kaldera Company“ i potpisao sa ovom kompanijom ugovor o licenciranoj proizvodnji za cjelokupni proizvodni asortiman primarnih i sekundarnih srednjenaponskih postrojenja tipa 8DJH, SIMOSEC i NXPLUS. Sjedište SIEMENS-a je u Njemačkoj –naveli su iz Ministarstva.
U Vašingtonu počeo jubilarni 75. NATO samit
NATO – naglasio je Spajić. Članice NATO-a juče su najavile da je počela dugo očekivana isporuka borbenih aviona F-16 Ukrajini. Iz Bijele kuće je saopšteno da avione Ukrajini šalju Danska i Holandija. U zajedničkom saopštenju sa
Samita NATO-a, u koje je Rojters imao uvid, navodi se da se saveznici obavezuju na podršku Ukrajini na ,,putu ka integraciji bez povratka“, kao i da pozivaju Kinu da prestane da podržava Rusiju u ratu protiv Kijeva.
Laktaša povezana sa sinom Milorada Dodika. Ta elektroenergetska kompanija je 21. marta pompezno potpisala sporazum o poslovno-tehničkoj saradnji sa kćerkom kompanijom Elektroprivrede Crne Gore - Solar gradnja i nalazi se na crnoj listi Ministarstva finansija SAD zbog povezanosti sa porodicom Milorada Dodika. U poslovnim vezama sa CEDIS-om je kompanija ,,Prointer ITSS“, takođe sa crne liste SAD.
Zemlje NATO-a, prema saopštenju, planiraju da Ukrajini daju najmanje 40 milijardi eura u narednih godinu dana i naprave mehanizam za koordinaciju dostavljanja vojne opreme i obuke za vojnike. Takođe, saveznici se obavezuju da podrže Ukrajinu na putu ka evroatlantskim integracijama koje podrazumijevaju i članstvo u NATO-u, a pozivnica za pridruženje Kijevu biće poslata kada se članice oko toga saglase i kada se steknu uslovi. Navodi se i da je put Ukrajine ka članstvu u NATO-u nepovratan. U saopštenju se ističe i važnost Indo-Pacifika gdje situacija može da utiče na evroatlant-
Pobjeda je u martu objelodani-
la da je ta kompanija u vlasništvu tajkuna bliskih Dodiku, što je Ministarstvo finansija SAD potvrdilo dovodeći je u direktnu vezu sa njegovim sinom i njemu bliskim biznismenima. Na ažuriranoj listi SAD se nalaze povezane kompanije: ,,Prointer ITSS“, ,,Infinity Media“, ,,K-2 Audio Company“, ,,Sirius 2010“, ,,Una World“, ,,Kaldera Company“, a za njih se u saopštenju Ministarstva finansija SAD navodi da su povezane sa Igorom Dodikom, sinom predsjednika RS Milorada Dodika. Uvidom u registar privrednih subjekata Bosne i Hercegovine, vidi se da su vlasnici i osnivači firme ,,Kaldera“ tajkun iz Banjaluke Milenko Čičić i kompanija ,,Prointer ITSS“ d.o.o. Banjaluka - član „Infinity International Group“. Prema istraživanjima medija iz BiH, Milenko Čičić je jedan od tri najpoznatija tajkuna koji su povezani sa Miloradom Dodikom, čiji se uspon u biznisu poklapa sa dugovječnom vlašću aktuelnog predsjednika RS-a. Čičić, poznatiji kao Mićo Kaldera, ima, sudeći po dostupnim podacima, vrlo razgranatu šemu biznisa od energetike, preko puteva pa do izgradnje stambenih kompleksa na ekskluzivnim lokacijama u Banjaluci. Dodik je Čičića okitio i Ordenom Njegoša prvog reda, dok je „Kaldera Company“ dobijala milionske poslove od Vlade Republike Srpske i milionske kredite Investiciono-razvojne banke RS. Izvršna dir ektorica Solar gradnje Valerija Saveljić kazala je prilikom potpisivanja sporazuma da je ,,Kaldera“ renomirana firma, koja već 30 godina uspješno posluje kao proizvodno-uslužno preduzeće u sektorima elektroenergetike i telekomunikacija. N. ZEČEVIĆ
sku bezbjednost. Saveznice su zabrinute zbog akcija Kine u svemiru i pozivaju Peking da se uključi u razgovore o strateškom smanjenju rizika.
– Dobro je što smo jači nego ikad – rekao je američki predsjednik Džozef Bajden na početku trodnevnog samita. ,,Zato što ovaj trenutak istorije zahtijeva našu zajedničku snagu“. Ge neralni sekretar NATO Jens Stoltenberg rekao je da su sve zemlje saglasne da Ukrajina treba da postane članica.
– Svi saveznici se slažu da će Ukrajina postati članica, ali prerano je reći kada će se to tačno desiti. Ono što mogu re-
ći je da se zajedno s Ukrajinom približavamo članstvu u NATO-u. I to činimo konkretnim akcijama – rekao je uoči početka Samita. Na početku Samita predsjednika država i vlada članica NATO u Vašingtonu, američki predsjednik Bajden najavio je da će, zajedno sa partnerima, Ukrajini staviti na raspolaganje dodatno oružje za odbranu. Zajedno sa Njemačkom, Rumunijom, Holandijom i Italijom biće isporučeni „dodatni strateški sistemi protivvazdušne odbrane, između ostalog i dodatne baterije sistema Patriot koje će pokloniti Sjedinjene Države, Njemačka i Rumunija“. J. Đ.
Odbornik u SO Berane Milorad Đukić isključen iz Nove srpske demokratije
PODGORICA – Odbornik
Nove srpske demokratije u Skupštini opštine Berane Milorad Đukić juče je, na elektronskoj sjednici Izvršnog odbora, isključen iz te stranke, jer je odbio da podrži rotaciju funkcija predsjednika Opštine i lokalnog parlamenta. – Ova odluka donešena je kao krajnje rješenje, a nakon brojnih napora predsjedništva OO NSD Berane i svih odbornika NSD u tom gradu da odbornik Đukić podrži dogovorenu rotaciju funkcija predsjednika Opštine i predsjednika SO Berane. Na ovaj način, naša stranka konstatuje da Đukić
od momenta početka opstrukcije dogovora u Beranama ne predstavlja našu stranku, koja je od građana i svih naših koalicionih partnera prepoznata kao odgovorna organizacija koja se drži date riječi – saopšteno je iz NSD. Inicijativu za Đukićevo isključenje iz stranke lideru NSD-a Andriji Mandiću uputilo je predsjedništvo Opštinskog odbora NSD u Beranama. Potom je, na zahtjev Mandića, predsjednik Izvršnog odbora NSD Jovan Jole Vučurović sazvao elektronsku sjednicu na kojoj je jednoglasno konstatovano da se Đukić isključuje iz NSD. Đ. Ć.
Odluka predsjednika države
U septembru izbori u Kotoru i Gusinju
PODGORICA - Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović donio je juče odluku o raspisivanju lokalnih izbora u Gusinju i Kotoru. Iz kabineta predsjednika je saopšteno da će izbori u Gusinju biti održani 15, a u Kotoru 29. septembra ove godine. – Prilikom određivanja datuma izbora, pored propisanih zakonskih rokova, predsjednik Crne Gore imao je u vidu neophodnost da se obezbijedi kvalitetno sprovođenje izbornog procesa, naročito u kontekstu nesmetanog trajanja turističke sezone – navodi se u saopštenju. Đ. Ć.
Lideri Evropskog saveza sa članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denisom Bećirovićem
Crna Gora i BiH ključne za stabilnost Zapadnog Balkana
PODGORICA - Lideri
Evropskog saveza, Ivan Vujović, Damir Šehović i Vatroslav Belan borave u Bosni i Hercegovini u susret komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici, kojoj će prisustvovati u četvrtak, 11. jula. Prvog dana boravka, dobrodošlicu im je tokom susreta u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine iskazao predsjedavajući Predsjedništva Denis Bećirović
Bećirović je Vujoviću, Šehoviću i Belanu zahvalio na odluci da odmah nakon formiranja Saveza učestvuju na komemoraciji u Srebrenici i što su upravo Bosnu i Hercegovinu odabrali za prvu destinaciju u regionu u kojoj će predstaviti novu progresivnu evropsku platformu na političkoj sceni Crne Gore. Tokom razgovora obostrano je konstatovano da stabilnost Zapadnog Balkana
INTERVJU: Član Glavnog odbora
Demokratske partije socijalista Nikola Gegaj
PODGORICA - Član Glavnog odbora Demokratske partije socijalista Nikola Gegaj ocijenio je u intervjuu za Pobjedu da je najava uvođenja dvojnog državljanstva sa Srbijom opasan politički naum. - Na taj način se ide ka dezintegraciji Crne Gore i njenom nestajanju. I mnogo veće države Evrope i svijeta nego što je Crna Gora ne dozvoljavaju dvojna državljanstva kako bi zaštitile svoj suverenitet i teritorijalni integritet. Dakle, ovo je veoma opasan politički naum koji bi mogao imati nesagledive posljedice po građansko i državotvorno biće Crne Gore, i ne samo to. Predstavlja destabilizirajući faktor koji prijeti da ponovno naruši mir na Balkanu – rekao je Gegaj.
POBJEDA: DPS se u kontinuitetu reformiše, vjerovatno nema stranke u Crnoj Gori koja je doživjela toliko promjena. Izbori u Andrijevici su pokazali da ste najjača stranka, ali se postavlja i pitanje da li je bilo i grešaka i da li ste spremni da se sa njima suočite?
Marko Kovačević permanentno plasira šovinističke i uvredljive izjave kojima se narušavaju svi mukotrpni napori na izgradnji pomirenja u Crnoj Gori, podstiču tenzije i mržnja koje razgrađuju građansko biće naše države. On se takođe nalazi na jednom opasnom putu revizije istorije, koja može biti pogubna, i ne samo za Crnu Goru, kaže Gegaj
zavisi od stabilnosti Crne Gore i Bosne i Hercegovine, odbrane njihove nezavisnosti i suvereniteta i očuvanja koncepta multietničkih, multikulturalnih i multivjerskih društava koje imaju zajednički cilj – članstvo u EU. Sagovornici su zaključili da će samo snažnom saradnjom i regionalnim savezništvom progresivnih, građanskih, istinski evropskih organizacija Bosna i Hercegovina i Crna Gora, dvije stare i prijateljske države, biti sačuvane i pridružene evropskoj porodici država. Na toj liniji Bećirović je pozdravio formiranje Evropskog saveza kao dobar primjer sinergije dokazanih građanskih, antiratnih, reformskih i proevropkih partija. Vujović, Šehović i Belan su poručili Bećiroviću da će Bosna i Hercegovina u Evropskom savezu uvijek imati pouzdanog prijatelja. R. P.
GEGAJ: Prije svega sam dužan reći da smo uradili mnogo za Crnu Goru. Obnovili nezavisnost, postali smo članica NATO alijanse i time otklonili sve prijetnje po teritorijalni integritet naše države. Trasirali smo evropski put i stvorili sve pretpostavke za zatvaranje svih poglavlja. Možda smo mogli više uraditi u vezi sa poboljšanjem životnog standarda građana. Ipak, ideja vodilja je bila da to poboljšanje standarda bude zasnovano na realnim izvorima finansija, a ne na bazi enormnog zaduživanja, pri čemu je evidentno da je kupovna moć građana bila veća dok smo mi vršili vlast. Primanja su uvećana, ali zato su životne namirnice višestruko poskupile, što samo stvara iluziju poboljšanja standarda! U pravu ste, izbori u Andrijevici su pokazali da smo daleko najjača partija.
POBJEDA: Predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević nastavlja sa svjesnim šovinističkim izjavama. Ali nikako da na dnevni red dođe njegova smjena i izjašnjenje Ure i Demokrata.
GEGAJ: Marko Kovačević, kao i svi građani, ima pravo na svoje mišljenje. Međutim, on nije predsjednik samo građana svoje političke strukture, već svih građana u Nikšiću. Tako bi makar trebalo biti! Njegov gestovni govor u odnosu na državne simbole i njegove izjave nijesu nepromišljeni. Sve je to rezultat njegovog partijskog programa u kome nema mjesta za Crnogorce, a kako izgleda ni za pripadnike drugih nacionalnih zajednica. On permanentno plasira šovinističke i uvredljive izjave kojima se naru-
Možda smo mogli više da uradimo u vezi sa poboljšanjem životnog standarda građana. Ipak, ideja vodilja je bila da to poboljšanje standarda bude zasnovano na realnim izvorima finansija, a ne na bazi enormnog zaduživanja, pri čemu je evidentno da je kupovna moć građana bila veća dok smo mi vršili vlast. Primanja su uvećana, ali zato su životne namirnice višestruko poskupile, što samo stvara iluziju poboljšanja standarda!
šavaju svi mukotrpni napori na izgradnji pomirenja u Crnoj Gori, podstiču tenzije i mržnja koje razgrađuju građansko biće naše države. On se takođe nalazi na jednom opasnom putu revizije istorije, koja može biti pogubna, i ne samo za Crnu Goru. Ta vrsta djelatnosti se prepoznaje u dešavanjima prije krvavog rata u Jugoslaviji i u ovom slučaju predstavlja buđenje aveti prošlosti kojoj se platio veliki i krvavi „danak“!
POBJEDA: Vlada je poslije snažnog pritiska javnosti za sada odustala od dvojnog državljanstva. Do kada?
GEGAJ: Crnogorske društvene i političke prilike su specifične. Postoje jake i veoma žilave političke strukture koje se nikada nijesu pomirile s obnovom crnogorske nezavisnosti, učlanjenjem u NATO savez i prozapadnom orijentacijom. Stoga iz tih istih političkih krugova, koji se ne nalaze samo u okruženju, već predstavljaju i dio globalne poli-
tike, nakon što se cifra više od 250.000 Crnogoraca u Srbiji smanjila na oko 25.000, eventualnim izglasavanjem dvojnog državljanstva se zapravo ide na promjenu demografske strukture, odnosno promjenu biračkog tijela, što u krajnjoj liniji znači da se Crna Gora de facto dovodi u vazalni položaj susjedne države. Na taj način se ide ka dezintegraciji Crne Gore i njenom nestajanju. I mnogo veće države Evrope i svijeta nego što je Crna Gora ne dozvoljavaju dvojna državljanstva kako bi zaštitile svoj suverenitet i teritorijalni integritet. Dakle, ovo je veoma opasan politički naum koji bi mogao imati nesagledive posljedice po građansko i državotvorno biće Crne Gore, i ne samo to. Predstavlja destabilizirajući faktor koji prijeti da ponovno naruši mir na Balkanu. U takav projekat je uključen i entitet BiH, što bi proizvelo još veću polarizaciju društva.
POBJEDA: Formirana je nova vlast u Ulcinju u kojoj nema Ure, ali kao okosnica te vlasti je DPS. Da li to znači da se DPS polako, ali sigurno vraća na vlast?
GEGAJ: Mi smo i ranije pokazali da nemamo problem da se dogovaramo u svim pravcima djelovanja za koje procijenimo da bi mogli biti od koristi za užu, pa i širu društvenu zajednicu! Vlast u Ulcinju je napravljena da zajednički doprinesemo poboljšanju kvaliteta života građana ovog grada. Građanima se pružila prilika i na državnom i na lokalnom nivou da osjete što je alternativa. Sigurni smo da sve više uviđaju zabludu u vjerovanju da se do boljeg života dolazi preko gašenja kapitalnih crnogorskih firmi, tjeranja investitora i zaduživanja, koje premašuje kompletan dug zadnjih 30 godina, a ne zaboravimo da je u taj dug bio uključen i onaj iz perioda SFRJ. Prisustvujemo takođe enormnom bogaćenju novih političkih struktura, ne samo u zemlji, već i inostranstvu. Kupuju se vile i stanovi na ekskluzivnim lokacijama, ne samo u Crnoj Gori i okruženju, već i na Zapadu, pa čak i u SAD! Tome se mora stati na kraj! Nenad ZEČEVIĆ
Na Cetinju održan dijaloški forum u organizaciji predsjednika države i neformalne grupe intelektualaca STEGA
CETINJE – Ponovno buđenje fašizma dio je i crnogorske i evropske političke prakse, a dodatan problem naše zemlje predstavlja i to što je ona ostala zarobljena u začaranom krugu EU integracija naivno vjerujući da će evropske birokrate i autokrate riješiti naše unutrašnje stanje.
To je poruka dijaloškog foruma „Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma“, koji je juče, u susret 13. julu, održan u Vladinom domu na Cetinju u organizaciji predsjednika države Jakova Milatovića i neformalne grupe crnogorskih intelektualaca STEGA.
Milatović je, otvarajući taj skup, poručio da je antifašizam važan za prošlost, sadašnjost i budućnost crnogorskog društva, te da on, kao predsjednik, želi da gradi mostove prema svim ljudima i organizacijama koji ovoj zemlji žele dobro.
– Kao neko čiji su preci svoje životno djelo ugradili u temelje današnje Crne Gore, kroz učešće u Narodnooslobodilačkoj borbi i društveno-političkom angažovanju nakon rata, zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora vrijednosti antifašističkog pokreta, posebno u današnjim okolnostima kada se te vrijednosti često dovode u pitanje. Protivnik sam svakog pokušaja revizionizma u odnosu na događaje iz Drugog svjetskog rata i veliki poštovalac tekovina narodne borbe za slobodu – rekao je Milatović i naglasio da antifašizam predstavlja neupitan vrijednosni kolosijek, koji vodi ka očuvanju međunacionalnog sklada, multikulturalizma i građanskog karaktera našeg društva. Ocijenio je da antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja na blistavi pokret koji je slomio jednu od najmračnijih ideologija u istoriji čovječanstva, te da je on odbrana iskonskog moralnog kodeksa koji je duboko utemeljen u tradiciji naroda koji žive u Crnoj Gori i putokaz ka usvajanju vrijednosti razvijenih zapadnih demokratija. - Stoga, pokušaje revizionizma vidim kao napad na ono što bi danas trebali da budemo, vođeni idealima predaka za koje su sloboda i jednakost bili mnogo vredniji od sopstvenih života. Ti pokušaji za glavni cilj nemaju reviziju već usvojenih istoriografskih zaključaka, već promjenu sistema vri-
Psiholog Radoje Cerović ističe da u Evropskoj uniji postoje zemlje koje, iz određenih istorijskih okolnosti, sebi mogu da dozvole da skreću lijevo ili desno, ali i da Crna Gora definitivno nije među tim zemljama. On upozorava i da insistiranje na identitetskim paranojama predstavlja ozbiljno skretanje udesno, koje podriva osnove na kojima možemo da funkcionišemo
jednosti na kome temeljimo svoju sadašnjost i budućnost. A da bi zaštitili međunacionalni sklad, multikulturalizam i pravo na posebnost svakog od nas, moramo se naći na istom vrijednosnom kolosijeku, odlučni da u miru branimo ono što je skupo plaćano krvlju antifašista Crne Gore – poručio je Milatović.
Predsjednik Udruženja pravnika Branislav Radulović primjećuje da je popularnost krajnje desnice u porastu i u Evropi ,,te da, umjesto evropski orijentisanih konzervativaca, demohrišćana ili liberala, desno polje sve više zauzimaju populističke, nacionalističke i neonacističke stranke“.
– Stoga lijevi odgovor u savezu sa građanskom desnicom i centrističkim političkim akterima, kroz participativnu demokratiju, sve više postaje strategija odbrane od udara krajnje desnice – naglasio je Radulović.
Crnogorsko društvo, kako je istakao najstariji član STEGA-e Vladimir Nikaljević, živi u krizi sistema vrijedno-
sti i institucija iz koga izviru naši glavni problemi. – Činjenica je da pravda ne funkcioniše, a da su institucije slabe. Naš sistem vrijednosti se temelji u vrijednostima Evropske unije i NATO-a, a u okviru tog sistema vrijednosti ćemo pokušati da zaštitimo sve specifičnosti Crne Gore – naveo je Nikaljević, uz naglasak da je „cijena karte za voz u pravom smjeru isplativija od one koja vodi ka revizionizmu“.
Nikaljević kaže i da, ako bi se u jednoj riječi mogla sažeti Crna Gora, ta riječ bila slobodarska.
- U Crnoj Gori je 13. jula izbio prvi antifašistički ustanak u okupiranoj Evropi. Antifašizam kao evropska vrijednost je jedan od temelja STEGA-e –rekao je Nikaljević, koji je šefu države poručio i da će, afirmacijom antifašizma, u toj organizaciji uvijek imati pouzdanog partnera. Član STEGA-e je i nekadašnji ministar inostarnih poslova Crne Gore i lider Demosa Miodrag Lekić, koji smatra da je danas više nego ikada potrebno postaviti pitanje odakle do-
lazimo i gdje idemo.
- Naša kriza je organska i ona ima razne elemente. Proces nacionalizovanja istorije je uzeo previše maha. Postoje i patrijske i političke istoriografije - rekao je Lekić dodajući da revizionizam i nacionalizam treba razlikovati. Uz ocjenu da su sekularizam i građanska država, nakon smjene vlasti 2020. godine, ozbiljno dovedeni u pitanje, akademik i nekadašnji ministar prosvjete Slobodan Backović upozorava da Crnoj Gori nedostaje zakon koji bi izradio ustavnu normu i uveo princip nemiješanja države u crkvene poslove.
- Taj zakon ne postoji i ja bih volio da se on donese. Vjera je lična i privatna stvar, a crkva se grubo umiješala u javni prostor kad je učestvovala u formiranju Vlade 2020. godine. Vjerske zajednice ne mogu imati uticaja na javni prostor, ali to isključuje i svako miješanje države u poslove crkve – smatra Backović.
Izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević kazala je da
STEGA, kako je objasnio jedan od njenih potpisnika i član Udruženja pravnika Crne Gore Branislav Radulović, predstavlja javnu inicijativu slobodnih pojedinaca koja je nastala sa ciljem uspostavljanja nove državotvorne i društvene paradigme oslobo-
đene negativnog nasljeđa 90-ih. - U svom nazivu simbolički je povezana sa Stegom iz 1796. godine (prvi pisani zakon Crne Gore) i ima šest temeljnih principa koji se odnose na pluralizam, nediskriminaciju, društveni dijalog, pravdu i solidarnost,
a od kojih je temeljni i najvažniji antifašizam – kazao je Radulović. Pojasnio je i da su temeljne odrednice STEGA-e sadržane u Deklaraciji o izradi Strategije za evropsku i građansku Crnu Goru, koju je potpisalo 65 akademika, profesora, advokata, pri-
vrednika i drugih istaknutih intelektualaca. – Rad na ovom dokumentu trajaće do 2026. godine kada će biti objavljen finalni dokument u namjeri da se pomogne ostvarivanju Agende 2028 i punopravnog članstva Crne Gore u EU – naveo je Radulović.
je antifašizam kod nas dominantno ispražnjen od sadržaja, te da ta kriza antifašističkih vrijednosti već razorno djeluje na građansko biće crnogorskog društva. Dodatni je izazov, navodi Uljarević, to što na retoričkoj ravni imamo one koji slave antifašizam iz perioda od 1941. do 1945. godine dok u praksi gaze sve antifašističke principe. - Ovom intenzitet daje vaninstitucionalni i nenaučni revizionizam, a evidentan je i nedostatak jasne i efektivne državne politike u promociji antifašističkog nasljeđa. To, zapravo, znači da mi imamo anti-antifašizam, pa u daljem promišljanju moramo naći mjere odgovora na taj fenomen, kako bi se vratili dosljednom i cjelovitom shvatanju i praktikovanju antifašizma koji je čuvar savremenog demokratskog društva - poručila je Uljarević. Klinički psiholog i komunikolog Radoje Cerović ističe da u Evropskoj uniji postoje zemlje koje, iz određenih istorijskih okolnosti, sebi mogu da dozvole da skreću lijevo ili desno, ali i da Crna Gora definitivno nije među tim zemljama.
- Jeste li ikada čuli da postoji još neka država u kojoj se na svadbe ide sa zastavama i pucajući iz oružja. To je posljedica istorijskih okolnosti koje danas predstavljaju opasnost - smatra Cerović.
On upozorava i da insistiranje na identitetskim paranojama predstavlja ozbiljno skretanje udesno koje podriva osnove na kojima možemo da funkcionišemo u ovoj državi.
- To je zatvaranje u rovove i uzimanje pušaka - ocijenio je Cerović.
Istoričar Adnan Prekić smatra da antifašizam ‘45. godine i danas nijesu isti, a da je desničarski potencijal u Crnoj Gori mnogo snažniji i uticajniji nego što se to predstavlja.
- Taj potencijal postoji u različitim etničkim i nacionalnim grupama u državi. Fikcija i mit je i da je ovo društvo prozapadno orijentisano i to je zabluda intelektualne elite, ali i prozapadne zajednice koja je to prihvatila zdravo za gotovo - naveo je on.
Prekić je upozorio da je revizionizam uvijek početna faza svakog sukoba i da je istorija puna tih primjera.
Istoričar Miloš Vukanović napominje, sa druge strane, da postoji i naučno-istorijski
revizionizam koji je potreban i prirodan.
- Sva društva moraju biti spremna na te procese. Ako se mi ne bavimo time, onda će se time baviti vaninstitucionalni pokreti i to je ono što se danas dešava u Crnoj Gori. Moramo imati u vidu da su kapaciteti našeg obrazovnog kadra ograničeni - istakao je Vukanović. Reditelj i književnik Andro Martinović napominje da se evropski blok, od zajednice kojom je dominirala tiranija, pretvorio u zajednicu vrijednosti i tako ograničio ekstremne politike.
- A mi se na ovim prostorima i dalje suočavamo sa nacionalizmom – navodi Martinović. On naglašava i kako je, umjesto ideje pomirenja, Crnoj Gori potrebno nešto drugo. - Nešto što ima neku vrstu društvene kohezije. Na tome treba raditi – kazao je Martinović.
Predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović navodi da odvojeni procesi u kojima je ponovo izniklo sjeme fašizma zasigurno postoje i da je to dio i crnogorske i evropske političke prakse.
- Mi tokom XX vijeka nijesmo uspijeli da izgradimo kvalitetne institucije. Očigledno da ni nakon obnove nezavisnosti nijesmo prevazišli dramatičnu prošlost 20. vijeka. Ostali smo u začaranom krugu EU integracija naivno vjerujući da će neke evropske birokrate i autokrate riješiti naše unutrašnje stanje - rekao je Jovović i dodao da se crnogorski narod nije oslobodio provincijalizma u svim segmentima društva. Direktorica Centra za istraživačko novinarstvo Milka Tadić-Mijović navodi da Crnoj Gori u ovom momentu nedostaje dijaloga.
– Revizijom istorije ne smijemo da udaramo na osnovne vrijednosti. Ne smijemo zaboraviti da je 13. jul temelj moderne antifašističke Crne Gore. Nužno je suočiti se sa nedavnom prošlošću i odgovornošću koju mi nosimokazala je ona. Izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju Dragan Koprivica navodi da je za antifašizam jako važna građanska država. - Važno je i kakve vrijednosti mi danas baštinimo. Ne treba da nas zanima gdje je u današnjem kontekstu bio nečiji đed, jer to ništa ne znači – zaključio je Koprivica. Đ. ĆORIĆ
Rezultati Poreske uprave u prvih šest mjeseci
Bruto naplata prihoda
817,7 miliona eura
PODGORICA - Poreska uprava (PU) ostvarila je polugodišnju bruto naplatu prihoda u iznosu od 817,7 miliona eura, što je 148 miliona eura ili 22 odsto više nego u istom prošlogodišnjem periodu. Ostvarena naplata je iznad plana prihoda za ovu godinu za 98 miliona eura.
-Dobar trend naplate budžetskih prihoda nastavljen je realizacijom svih planiranih aktivnosti koje se odnose na turističku sezonu u oblasti inspekcijskog nadzora i naplate prihoda, kao i jačanjem proaktivne komunikacije i servisnog pristupa prema poreskim obveznicima - navodi se u saopštenju.
Iz PU su rekli da je naplata poreza na dodatu vrijednost za period od 1. januara do 30. juna iznosila 202,5 miliona eura, ostvaren je rast od 36,6 miliona eura ili 22 odsto više nego godinu prije, a pet odsto više u odnosu na plan za tekuću godinu.
-Porez na dobit preduzeća naplaćen je u iznosu od 192,1 milion eura, što je više za 60 miliona eura ili 45,5 odsto nego u istom periodu prošle godine, a u odnosu na plan za 49 miliona eura ili 34 odsto - navodi se u saopštenju. Po osnovu doprinosa naplaćeno je 275,6 miliona eura, što je 25,1 milion eura ili deset odsto više od naplate u prošloj godini za isti period, dok je 13,6 miliona eura ili pet odsto više u odnosu na plan budžeta. -U junu ostvarena naplata bruto poreskih prihoda iznosila je 114,8 miliona eura, što je 9,4 miliona eura ili devet odsto više nego prošle godine. Ostvarena naplata je iznad plana prihoda za 2,8 miliona eura ili 2,5 odsto - rekli su iz PU.
Poreska uprava, kako se zaključuje, nastavlja zacrtane aktivnosti u cilju povećanja efikasnosti naplate prihoda te se očekuju još bolji rezultati naplate, posebno u narednim mjesecima. s.P.
Velike polemike u vezi sa amandmanima PES-a na predložene izmjene zakona o državnoj imovini
PODGORICA – Poslanik
Pokreta ,,Evropa sad“ (PES) Vasilije Čarapić je na jučerašnjoj konferenciji za novinare u Skupštini poručio da bi amandman koji je predložio na predložene izmjene i dopune Zakona o državnoj imovini, koji je Vlada nedavno utvrdila, trebalo da doprinese dovođenju investitora u ravnopravan položaj i da podstakne nove investicije.
Naveo je da pojedini investitori koji su zakupili zemljište na duži period mogu da grade turističke komplekse, stanove i nekretnine, dok drugi koji zakupe zemljište na 90 godina nemaju tu opciju.
- Kako ne bi došli u situaciju da su investitori u turističke komplekse privilegovani u odnosu na bilo koje druge koji bi ulagali u neke druge industrije, predložili smo ovaj amandman koji omogućava da se na zemljištu koje je dato u zakup do 90 godina omogući zakupcu koji izgradi objekat na njemu da nakon isteka zakupa traži saglasnost Vlade da taj objekat, a ne zemljište otuđinaveo je Čarapić.
zemljište ostaje državno
Objasnio je da u tom slučaju zemljište ostaje u državnom vlasništvu, dok se objekat, uz saglasnost Vlade, može otuđiti. Taj prijedlog je, kako je naveo, stavljen kako bi Crna Gora mogla da otkupi taj pogon. -Mi ovim dovodimo svakoga u ravnopravan položaj, omogućavamo jednaka prava svih investitora i dajemo podsticaj novim investicijama, ne samo u turizmu nego i drugim djelatnostima koje želimo da do-
Obnovljena pomorska veza između Crne Gore i Italije
PODGORICA - U Luku
Bar juče je pristao feribot „Mia“ italijanske kompanije „Adria Ferries“, čime je i zvanično otvorena, odnosno poslije duge pauze obnovljena feri-linija Ankona – Bar – Drač, prenosi portal Radio Bara. Italijanskim feribotom u Bar je došlo šest automobila, jedan kamper, jedna prikolica, dva minibusa, mali kamion, te 27 putnika, među kojima je
bio i predsjednik Barske plovidbe Ćazim Alković -Za prvi put smo izuzetno zadovoljni i nadamo se da će broj iz putovanja u putovanje da se povećava, jer Barska plovidba smatra da je ovo izuzetno interesantna linja, od velike važnosti za Bar i region - kazao je Alković. Tokom jula feribot „Mia“ saobraćaće dva puta nedjeljno, umjesto tri, kako je najavljeno. Izvršni direktor Barske plo-
vidbe Boris Mihailović i predstavnik Ministarstva pomorstva i saobraćaja Nikola Marku istakli su značaj ove linije s ekonomskog aspekta, ali i tradicije. Kako je istakao Marku, „ovo je samo početak obnove starog prijateljstva i nečega što će donijeti samo dobro našim naraštajima“. Na gatu 5 jutros su bili predsjednik opštine Bar Dušan Raičević i predsjednik Skupštine opštine Branislav Nenezić
vedemo u Crnu Goru – kazao je Čarapić naglašavajući da ne pokušavaju da prodaju državnu zemlju, već da privuku investicije.
Upitan da li će time povoljnije pozicije imati investitori na Primorju, pri čemu te objekte mogu da prodaju, Čarapić je naveo da se fabrike i postrojenja neće graditi u toj, već u centralnoj i sjevernoj regiji. - To se samo odnosi na najveće dugoročne zakupe, ne na niže koje mogu davati opštine i Vlada. Ti zakupi koji su strateške kapitalne investicije na duži period, njima dajemo ovu mogućnost da damo tim licima da imaju fenomenalan biznis plan u kojem ne moraju da razmišljaju šta će da rade nakon što istekne 90 godina - kazao je Čarapić dodajući da investitori mogu da zadrže biznis ili da ga daju drugome. Prethodno je njegov partijski kolega Darko Dragović na plenumu kazao da je netačna informacija objavljena u medijima da se tim amandmanom omogućava svim investitorima koji zakupe državno zemljište na period do 90 go-
dina, na osnovu odluke Skupštine, da ga mogu preprodati. Dragović je naveo da je riječ o medijskom spinu, koji, kako je naveo, podriva međuljudske odnose i dovodi do govora mržnje.
oPasnost
Burno su reagovali iz opozicije pa je Filip Adžić (Ura) optužio Čarapića i PES da su došli da rasprodaju sve što Crna Gora ima, a kritike su iznijeli i Boris Mugoša (SD) koji je to rješenje ocijenio izuzetno opasnim, kao i Petar Odžić (SDP) koji je poručio Čarapiću da mu Crna Gora nije ostala od đeda da je rasprodaje. Nikola Milović (DPS) je kazao da takav amandman prijeti da u potpunosti uruši sistem i otvori put totalnoj rasprodaji najvrednijeg zemljišta u Crnoj Gori. Iz MANS-a su poručili da je ovakve amandmane potrebno povući i predložiti rješenja koja će unapređivati, a ne smanjivati prostor za transparentnost i odgovornost raspolaganja državnom imovinom.
Medijima su se, povodom iz-
mjena Zakona o državnoj imovini, obratili i iz opozicionog DPS-a koji su ocijenili da je riječ o ad hoc rješenju, imajući u vidu da u kasi nema dovoljno novca za populistička obećanja iz programa ,,Evropa sad 2“. Poslanik Mihailo Anđušić je poručio da parlamentarna većina gura Crnu Goru u terminalnu fazu neodgovornog upravljanja javnim finansijama. Problematizovao je zakonski prijedlog da se Skupština pita samo za zakupe i prodaju zemljišta vrijednosti preko 300 miliona, što je duplo veći prag nego do sada. Anđušić je naveo da je takav prijedlog došao u Skupštinu bez javne rasprave poručujući da bi se usvajanjem ovog zakona poslanici odrekli kontrole u slučaju da Vlada odluči da proda Luku Bar, EPCG, Institit ili Aerodrome. Sumnja, kako je naveo, da se iza Čarapićevog amandmana kriju koruptivne radnje, na šta najbolje ukazuje prijedlog da se iz zakona izbriše obaveza da se takvi ugovori dostavljaju Državnom tužilaštvu po automatizmu. m. lk.
-Zaista lijepa slika iz akvatorijuma barske luke pored sada već tradicionalnih kruzer brodova, koji je u kontinuitetu posjećuju. Prvi put ove godine su povezane obale Crne Gore i Italije i omogućen putnički saobraćaj nakon dvije godine pauze. Siguran sam da je ovo najava neke svjetlije budućnosti i ostvarenje sna mnogih Barana da se ponovo povežu Bar i Bari tradicionalnom morskom linijom, koja je bila za sve nas u Baru, a i u Crnoj Gori prozor u svijet - naglasio je Raičević. Što se tiče eventualnog otvaranja linije Bar – Bari izvršni direktor Boris Mihailović procjenjuje da je „obnavljanje linije na neki način oživljavanje pomorske trase, koja bi trebalo da pokaže da i dalje postoji interes za ovaj morski put i ponovno uspostavljanje tradicionalne linije Bari – Bar“. s.P. Brod
DRI kontrolisala sprovođenje jednostavnih nabavki u 14 državnih i lokalnih institucija
U nepotpunom izvještavanju o sprovedenim jednostavnim nabavkama prednjači Opština Berane sa 361.300 neiskazanih nabavki, Opština Kotor sa 333.000, Generalni sekretarijat Vlade (GSV) sa 257.800, Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) sa 180.700, Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) sa 126.900, Opština Ulcinj sa 76.400 i Nacionalna turistička organizacija (NTO) sa 73.800
PODGORICA - Uprava za željeznice i Ministarstvo zdravlja jedine su među 14 državnih i lokalnih institucija u kojima Državna revizorska institucija (DRI) nije našla nepravilnosti prilikom sprovođenja jednostavnih nabavki, dok je u preostalim institucijama iznos neiskazanih jednostavnih nabavki u prošloj godini premašio 1,5 miliona eura.
NerealNi plaNovi
ali koji nijesu prošli kroz sistem javnih nabavki. Iz GSV to pravdaju time da su aktivnosti u vezi s avionom izuzete iz primjene Zakona o javnim nabavkama (ZJN) jer se odnose na bezbjednost štićenih lica. Ipak, revizori su uk azali da moraju obezbijediti adekvatno pravdanje troškova i inicirati izmjene ZJN kako bi se regulisao način postupanja u sprovođenju ovih nabavki.
U nepotpunom izvještavanju o sprovedenim jednostavnim nabavkama prednjači Opština Berane sa 361.300 eura neiskazanih nabavki, Opština Kotor sa 333.000, Generalni sekretarijat Vlade (GSV) sa 257.800, Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) sa 180.700, Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) sa 126.900, Opština Ulcinj sa 76.400, Nacionalna turistička organizacija (NTO) sa 73.800, Opština Mojkovac sa 49.500, bivše ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma (sadašnje prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine) sa 45.000 eura, bivše ministarstvo kapitalnih investicija (sad Ministarstvo saobraćaja i pomorstva) sa 38.700, Regionalni ronilački centar (RRC) sa 5.300 i Državni arhiv sa 1.200 eura neiskazanih nabavki.
PODGORICA – Da je projekat izgradnje hotela Bolići planiranog na zemljištu između RTCG i Kliničkog centra realizovan, investitor Societe Italo Montenegrina Investments (SIMI) bi godišnje ostvarivao dobit od 421.815 eura, od čega bi kompanija Žarka Burića Normal turs, kao akcionar, zaradila 337.452 eura –mišljenje je ekonomskog vještaka Borke Boričić dato u okviru postupka koje Burićeve kompanije vode pred Privrednim sudom tražeći odštetu od Glavnog grada.
Inicijalno je Glavni grad 2006. godine u partnerstvu sa italijanskom kompanijom Bolići investment osnovao SIMI radi izgradnje hotela. Grad je trebalo da uloži zemljište, obezbijedi komunalije i dozvolu za gradnju, te riješi imovinsko-pravne odnose, dok je Bolići trebalo da finansira projektovanje, izgradnju i opremanje hotela te obezbijedi da njime upravlja neki od svjetskih hotelskih lanaca.
DRI je, kako se navodi u izvještaju, poseban fokus stavila na način sprovođenja jednostav-
nih nabavki robe, usluga i radova čija vrijednost na godišnjem nivou ne prelazi osam hiljada eura. Kolegijum kojim je rukovodio presjedavajući Senatom Nikola N. Kovačević sa senatorom dr Milanom Dabovićem utvrdio je da ve-
ćina subjekata nije u izvještaju navela sve nabavke, da su im planovi nabavki bili nerealni i da su često mijenjani, velik broj nabavki nije sproveden, predmeti nabavke su dijeljeni, a veliki broj subjekata je direktnim nabavkama
trošio preko 8.000 eura, bez sprovođenja postupka kroz elektronski sistem. Revizori su utvrdili i da je za pojedine nabavke plaćano više od ugovorenog, a bilo je robe i usluga koje nijesu ni bile predviđene ugovorom. Nije bilo ni ugovora za pojedine nabavke čija je vrijednost bila između četiri i osam hiljada eura, dok se rokovi za isporuku robe, pružanje usluga ili izvođenje radova nijesu poštovali. Osim toga, komisije za javne nabavke su ocjenjivale ponude ponuđača ispravnim, iako nijesu ispunjavali sve uslove, a kasnili su sa dostavljanjem obavještenja o ishodu nabavke. Generalni sekretarijat Vlade (GSV) je prošle godine na karticu avio-servisa, koja se koristi za gorivo, handling i reprezentaciju na aerodromima, prebacio 92.900 eura, ali revizorima, osim izvoda banke, nijesu prezentovani računi kojima bi se pravdala ova potrošnja. Osim toga, GSV je po osnovu Vladinog aviona za softverska rješenja, operativnu i dispečersku podršku, licence, IT i telekomunikacione usluge i slično potrošio 680.000 eura za koje su prezentovani ugovori sa stranim kompanijama,
Završeno vještačenje u sporu kompanija Žarka Burića protiv Glavnog grada
KoNsultaNtsKe i usluge lobiraNja U izvještaju DRI se navodi da je u julu prošle godine Ministarstvo finansija, na osnovu odluke Vlade na prijedlog Savjeta za privatizacije, zaduženo da jednoj kompaniji iz Zagreba isplati 126.000 eura za pružanje konsultantskih usluga pravnog savjetovanja u postupku privatizacije Instituta „Dr Simo Milošević“. Vlada je krajem januara prošle godine dala saglasnost da se iz rezerve isplati 350.000 eura po osnovu sporazuma o lobiranju za potrebe crnogorske vlade koju je sprovodila kompanija iz Vašingtona. Osim odluka Vlade, DRI nije dobila nikakve ugovore sklopljene sa ovim kompanijama, zbog čega se nije moglo utvrditi da li je u ovim situacijama primijenjivan ZJN. Svim institucijama je izrečeno 17 zajedničkih preporuka, dok su im date i pojedinačne za ispravljanje nepravilnosti koje su revizori registrovali, njih ukupno 60. Svi subjekti revizije dužni su da do 9. avgusta putem aplikacije Registar preporuka dostave akcioni plan, a do 9. januara iduće godine o realizovanim aktivnostima. Ovaj izvještaj DRI će dostaviti skupštinskom odboru za antikorupciju i Direktoratu za politiku javnih nabavki Ministarstva finansija. M.leKoviĆ
Međutim, projekat godinama nije kretao sa mrtve tačke, a Normal turs je 2015. godine od Italijana kupio 80 odsto akcija SIMI. Krajem 2019. godine SIMI je podnijela zahtjev za saglasnost glavnog gradskog arhitekte na idejno rješenje, što je godinu kasnije odbijeno, jer nijesu dokazali da imaju svojstvo investitora, imajući u vidu da je vlasnik zemljišta Glavni grad. Tu odluku je potvrdilo i Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma (MEPU), ali je Upravni sud poništio i naložio da donesu novo rješenje. Iz Normala tvrde da ni godinu i po nakon te odluke, MEPU nije postupio po nalogu, a smatraju i da namjerno sudu nijesu dostavili ugovor o osnivanju SIMI, kako bi onemogućili da razma-
tra suštinu stvari, već da se prikaže kao formalni nedostatak. Osim toga, kako tvrde, iz medija su saznali da je prostor na kom je bio planiran hotel prenamijenjen. Iz Glavnog grada su ukazali da je italijanska firma Bolići izabrana na tenderu, ocjenjujući pokušaj Normala da kupovinom akcija stupe u ovaj ugovorni odnos izigravanjem propisa. Tvrde da izgradnja hotela nije započeta, jer Italijani nijesu obezbijedili sredstva za gradnju, što je bila njihova obaveza. U nalazu Boričić se navodi da je Normal kompani platila 350.000 eura kompaniji AGTM Limited koja je na njih prenijela sva prava na reviziju idejnog projekta arhitekture i dizajna koji predstavlja projektnu dokumenta-
ciju, kao i dodatnih 76.151 eura zajma. Normal turs je, prema njenom nalazu, za kupovinu 20.800 akcija SIMI platila 50.501 eura, dao dodatnih 17.000 eura zajma. Jučerašnje ročište je odloženo kako bi se zastupnici Burićevih kompanija izjasnili na podnesak Glavnog grada u vezi sa nalazom u kom se problematizuje način na koji je definisan predmet vještačenja. Tvrde da iz toga proizilazi da je sud stava da između Normala i Glavnog grada
postoji ugovorni odnos javno-privatnog partnerstva što, kako tvrde, nije slučaj. Ukazuju i da projekat koji su platili 350.000 eura nijesu koristili, jer je SIMI naknadno sklopio novi ugovor o izradi tehničke dokumentacije. Iz Glavnog grada ukazuju da nijesu dali saglasnost da Normal preuzme prava i obaveze iz ugovora, pa je nejasno kako mogu snositi odgovornost ukoliko su, kako tvrde, kupovinom akcija SIMI-ja pretrpjeli štetu. Navode da se iz postupanja Bolići investment ne može izvesti zaključak da su pravo gradnje ustupili Normalu, već jedino da je njihovo neispunjenje obaveza uzrokovano nedostatkom finansija. Smatraju da je realizacija projekta postala bespredmetna, jer Italijani nijesu u roku dostavili projekat, a grad je u međuvremenu izgubio interes da gradi hotel. Iz Normala će se, kako su juče kazali na ročištu, naknadno izjasniti o nalazu, a sud će na iduće ročište pozvati vještaka Boričić da se izjasni na primjedbe. M. lk.
Danas se navršava 29 godina od genocida u Srebrenici, iako je Crna Gora jasan stav saopštila prije dvije decenije, aktuelna vlast dužna je da konkretno odgovori na svaku relativizaciju i negiranje
PODGORICA - Danas kada se navršava 29 godina od genocida u Srebrenici na groblju u Potočarima biće sahranjeno 14 žrtava čiji su ostaci u međuvremenu identifikovani, ili su porodice odobrile ukop tokom proteklih godinu. Među njima i jedan petnaestogodišnjak. Time je nakon gotovo tri decenije sahranjeno 6.765 žrtava najvećeg masovnog zločina na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata, a čeka da nađe mir 1.607 Bošnjaka od kojih većini nema traga, dok se za neke od ubijenih traži forenzička potvrda ili se familije nadaju da će u tabut staviti više od jedne kosti dovoljne samo za DNK poklapanje i identifikaciju ubijenih.
Zločin u Srebrenici i okolini počinile su tokom rata u Bosni i Hercegovini, u julu 1995. godine, snage Vojske Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića, uz učešće paravojne formacije „Škorpioni“ i drugih dobrovoljačkih jedinica. Zločin je sproveden kroz masovna, planski izvedena ubistva, prema nezvaničnim podacima, 8.372 zarobljena bošnjačka muškarca i dječaka. Ove godine se obilježavanje u Memorijalnom centru u Potočarima organizuje u okviru Međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici koji je uz osudu negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca utvrđen Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija usvojenoj 23. maja ove godine.
Za Rezoluciju je glasala i Crna Gora uz podnošenje crnogorskih amandmana kojima se podvlači da je krivična odgovornost za genocid individualizovana, odnosno da se ne može pripisati bilo kojoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj skupini ili zajednici u cjelini.
Nevladine organizacije, njih 76, zahtijevaju od vlasti Crne Gore da proglase Dan sjećanja na genocid u Srebrenici i obezbijede njegovo redovno zvanično obilježavanje u skladu sa Rezolucijom UN o proglašenju 11. jula za Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine, Rezolucijom Skupštine Crne Gore o genocidu u Srebrenici iz 2021. godine i Deklaracijom Skupštine Crne Gore o prihvatanju rezolucije Evropskog parlamenta o Srebrenici iz 2009. godine
Uprkos tome, zločin se i dalje relativizuje, a majice sa likom Radovana Karadžića ili Ratka Mladića osviću na tezgama u višenacionalnim ili sredinama sa većinskim muslimanskim življem u crnogorskim gradovima, kao što je slučaj bio nedavno u Baru kada je državnom tužilaštvu trebalo nekoliko dana da utvrdi čija je i da li je uopšte nadležno da reaguje. Na šta bi trebalo da obavezuje i sama Rezolucija UN, ali i niz prethodnih akata koje je povodom Srebrenice usvojila Skupština Crne Gore.
DVIJE DECENIJE
OD POSJETE
Nevladine organizacije zatražile su da se obezbijedi dopuna udžbenika istorije za odgovarajuće uzraste objektivnim informacijama o ovom
zločinu i ulozi Crne Gore u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka
Iako je sama rezolucija usvojena prije nepunih dva mjeseca izazvala oprečne stavove i žustru političku polemiku u Crnoj Gori - što je rezultiralo i pozicioniranjem vladajuće većine u odnosu na Rezoluciju o Jasenovcu, Dahau i Mauthauzenu - zvaničan politički stav zemlje u odnosu na srebreničke žrtve davno je izražen. To je uradila crnogorska delegacija na čelu sa ministrom vanjskih poslova Miodragom Vlahovićem prije dvije decenije - u novembru 2004. godi-
ne. Prvi zvaničnik tadašnje državne zajednice Srbija i Crna Gora koji je posjetio Potočare, položio cvijeće na spomen-postament i poklonio se žrtvama srebreničkog genocida. – Večeras smo se poklonili nevinim žrtvama Srebrenice, koja predstavlja simbol nepotrebne ljudske patnje i zločina koji pritiska sve generacije koje žive na ovim prostorima. Mi smo ovdje zbog toga da bismo osigurali zajedničku budućnost, kao slobodni i ravnopravni ljudi – rekao je Vlahović, dodajući da zločin u Srebrenici ne smije biti zaboravljen.
Sa druge strane, iz nevladinog sektora se ističe da se, ipak, nije odmaklo od deklarativne osude. Prema ocjeni NVO Anima, režim Slobodana Miloševića pružio je cjelokupnu vojnu, logističku, finansijsku i političku pomoć u izvršenju genocida i do danas se ne zna koja je uloga Crne Gore u tim dešavanjima. Iz te organizacije su podsjetili da je Skupština Crne Gore 2009. godine usvojila Deklaraciju o prihvatanju rezolucije Evropskog parlamenta (EP) o Srebrenici, dok je 17. juna 2021. Skupština usvojila Rezoluciju o zabrani negiranja genocida u
Srebrenici kojom se zabranjuju i osuđuju izjave, postupci i politike koje negiraju ili dovode u pitanje da se u Srebrenici desio genocid, a 11. jul se proglašava Danom sjećanja na žrtve Srebrenice. - Danas je jasno da cilj usvojenih dokumenata nije ostvaren i da podržavaoci/saučesnici genocida nisu promijenili svoju osnovnu ideju – uništiti sve što se „ne moli srpski“, samo su stavili maske mirovnjaka onoliko koliko im je potrebno da koriste privilegije pozicija koje su zauzeli. Rat se nastavlja drugim sredstvima pod mantrom ulaska u EU i realnog udaljavanja na terenu. Na političkoj agendi je zloupotreba žrtava (tuđih i vlastitih) do konačne „pobjede“i konačne tragedije – poručili su iz Anime.
APEL 76 NEVLADINIH ORGANIZACIJA
Povodom 29-godišnjice genocida u Srebrenici, 76 NVO iz Crne Gore, koje su se zalagale da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju UN o Međunarodnom danu sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, saopštile su da odaju počast žrtvama srebreničkog genocida i izražavaju
solidarnost sa njihovim porodicama i preživjelima. Uporedo od vlasti Crne Gore zahtijevaju da proglase Dan sjećanja na genocid u Srebrenici i obezbijede njegovo redovno zvanično obilježavanje u skladu sa Rezolucijom UN o proglašenju 11. jula za Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine, Rezolucijom Skupštine Crne Gore o genocidu u Srebrenici iz 2021. godine i Deklaracijom Skupštine Crne Gore o prihvatanju rezolucije Evropskog parlamenta o Srebrenici iz 2009. godine. Ove nevladine organizacije zatražile su da se obezbijedi dopuna udžbenika istorije za odgovarajuće uzraste objektivnim informacijama o ovom zločinu i ulozi Crne Gore u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka. Takođe, traže da pronađu i procesuiraju nekažnjene izvršioce i pomagače genocida u Srebrenici i drugih ratnih zločina. - Da osude i suzbijaju negiranje genocida, slavljenje njegovih izvršilaca i svaki drugi govor mržnje koji predstavlja posljednju fazu genocida i uvertiru u nove sukobe i zločine; podržavaju programe suočavanja sa prošlošću i promocije ljudskih prava, posebno zabrane diskriminacije i suzbijanje svakog oblika mržnje i netrpeljivosti u skladu sa Ustavom Crne Gore – navodi se na listi zahtjeva. Zaključno, traže da se ulože veći napor u proces pomirenja u regionu na bazi suočavanja sa prošlošću i poštovanja prava žrtava genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Na obilježavanju godišnjice genocida u Potočarima, ovogodišnju delegaciju Vlade Crne Gore čine ministarka evropskih poslova Maida Gorčević, ministarka prosvjete, nauke i inovacija prof. dr Anđela Jakšić-Stojanović, ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić, državni sekretar u Ministarstvu evropskih poslova Bojan Božović i Satka Hajdarpašić, otpravnik poslova u Ambasadi Crne Gore u Bosni i Hercegovini. Delegaciju Skupštine Crne Gore predvodiće potpredsjednica parlamenta Zdenka Popović. Igor PERIĆ
Media centar reagovao na izbor novog ombudsmana RTCG
PODGORICA - Todor Brajković, sportski novinar „Dana“, prekjuče je postavljen za ombudsmana Radio-Televizije Crne Gore, iako prema propozicijama konkursa nije ispunjavao uslove za to radno mjesto.
Za Brajkovića je juče tajnim glasanjem, bilo četiri člana Savjeta RTCG, jedan glas je dobila Slavica Kruščić-Vasović, dok su dva listića bila prazna. Zbog imenovanja Brajkovića suprotno uslovima konkursa, juče je reagovao Media centar, koji je podsjetio na uslove koje su kandidati morali da ispune. Uslovi iz konkursa su podrazumijevali da kandidati moraju imati VII 1 stepen kvalifikacije i najmanje 10 godina
PODGORICA - Dijelimo razočaranje jedine reprezentativne Sindikalne organizacije Nove Pobjede zbog loših materijalnih uslova koji su vladali za vrijeme starog rukovodstva, kada su prosječne plate bile 30 odsto ispod državnog prosjeka, kazali su iz Sindikata informatičke, grafičke i izdavačke djelatnosti Saveza sindikata Crne Gore (SSCG).
radnog iskustva u audiovizuelnim medijima. - Iz biografije Todora Brajkovića se može zaključiti da je on bio sportski novinar u dnevnom listu Dan i da nema potrebnih 10 godina radnog iskustva na televiziji ili radiju - kazali su iz Media centra. Potpredsjednica Savjeta RTCG Marijana Camović-Veličković je kazala Pobjedi nakon prekjučerašnje sjednice Savjeta da je izbor Brajkovića nezakonit jer nema deset godina radnog iskustva u audiovizuelnim medijima, s obzirom na to da je novinar štampanog lista ,,Dan“. Ona je kazala i da portal „Dan“ kao audiovizuelni medij postoji tek tri godine. Upozorila je i na još jedan uslov konkursa koji je prekršen.
- Drugi uslov konkursa propisuje kao eliminatorni faktor da član Savjeta, generalni direktor, ali i ombudsman ne može da bude neko ko je zaposlen u audiovizuelnom mediju jer se smatra da se radi o konfliktu interesa. Dakle, on je i po tom osnovu trebalo da bude eliminisan sa liste kandidata, ali ovaj Savjet ne umije ili neće da donese zakonitu odluku - istakla je ona. Iz Media centra su istakli da je ovo još jedna u nizu nezakonitih odluka koje je donijela većina u Savjetu RTCG na čelu sa predsjednikom Veselinom Drljevićem – Drugih pet kandidata/kandidatkinja sada mogu pokrenuti upravni spor, što će ponovo dovesti do troškova usluga advokata koje će morati da
plati RTCG (odnosno građani), ali i onog što je mnogo značajnije - dalje kompromitacije Savjeta RTCG – piše u saopštenju koje potpisuje Duško Vuković, predsjednik Skupštine Media centra. Kazali su i da na sve nezakonite radnje u RTCG ćute svi inspekcijski organi i tužilaštvo te da propisi ne važe za Savjet RTCG i to je ono što mora da brine građane/građanke. - Ombudsman izabran suprotno konkursnim uslovima sada treba da razmatra prigovore gledalaca i slušalaca i da samostalno predlaže sankcije za kršenje profesionalnih standarda u programima RTCG. Građanima/građankama treba da bude jasno da onaj ko je izabran nezakonito nije slobodan u svom radu i uvijek će uslugu morati da vraća i plaća onome ko mu je omogućio da dužnost preuzme nezakonito
- smatraju u Media centru i dodaju da se na ovaj način urušavaju institucije jer ne mogu obavljati svoju zakonom utvrđenu ulogu.
Brajkovićevu kandidaturu na prvom konkursu su pratile kontroverze jer je pravna služba njegovu prijavu ocijenila kao ispravnu, iako je upitno da li je ispunjavao propozicije konkursa, s obzirom da se od kandidata za ombudsmana zahtijeva najmanje deset godina radnog iskustva u audio-vizuelnim medijima.
Brajković, osim što je novinar štampanog medija, ima i lične veze sa predsjednikom Savjeta Veselinom Drljevićem, jer je on generalni sekretar Udruženja sportskih novinara Crne Gore, čiji je predsjednik sam Drljević. J. M.
Podrška Sindikalnoj organizaciji Nove Pobjede
Nastavlja se tradicija postavljanja vjerskih obilježja u Boki Kotorskoj
KOTOR - Na brdu iznad Bijele, u mjestu Todorovići –Želalići postavljen je veliki metalni krst. Na putokazu na magistralnom putu stoji oznaka ,,Petrovići crkva Svetog Petra“, što upućuje na zaključak da je krst postavila Srpska pravoslavna crkva.
Trend postavljanja vjerskih obilježja u Boki počeo je prije više od deset godina i to u Risnu, na Gradini gdje je grupa mještana svake godine uoči Božića postavljala metalni krst, visok deset i više metara. Metalni krst koji je noću bio osvijetljen, iznosio se u djelovima i sklapao na licu mjesta, na nepristupačnom terenu do kojeg se ide kozjom stazom, a strujom
je napajan pomoću agregata. Prvi put, kotorska Komunalna policija u čijoj je nadležnosti ova problematika, metalni krst sa četiri ocila, koji je bio postavljen na Gradini iznad Risna uklonila je 16. januara 2012. godine. Međutim, metalni krst je postavljan svake godine uoči Božića uprkos odluci organa lokalne uprave da na državnom zemljištu bez potrebne dozvole to nije dozvoljeno, a Komunalna policija ga je potom uklanjala. Pobjeda će u narednim danima probati da dobije odgovore od nadležnih da li postavljeni krst u Bijeloj ima potrebnu dozvolu i da li je uopšte moguće dobiti potebne dozvole za njegovo postavljanje na tom lokalitetu. I. KOMNENIĆ
Iz tog sindikata izrazili su punu podršku Sindikatu Nove Pobjede i njihovim naporima za unapređenje radnih uslova i materijalnog položaja zaposlenih. – Razumijemo da je ova situacija ozbiljno ugrozila egzistenciju mnogih zaposlenih
i njihovih porodica. Kako su nas obavijestili, novo rukovodstvo na čelu sa direktorom i glavnim odgovornim urednikom Nenadom Zečevićem je obećalo poboljšanje položaja novinara, administracije i radnika štamparije, što smatramo
korakom u pravom smjeru. Njihova predanost unapređenju radnih uslova i povećanju plata zaposlenih predstavlja važan iskorak ka boljoj budućnosti za sve zaposlene – navodi se u saopštenju koje potpisuje Čedo Bracanović
Iz te organizacije navode da im je novo rukovodstvo Nove Pobjede saopštilo da su im obećane konkretne mjere za poboljšanje uslova rada. – Mi vjerujemo da će ta obećanja biti ispunjena. Nadamo se da će novinari i radnici ko-
načno dobiti priznanje koje zaslužuju za svoj rad – piše u saopštenju.
Iz SSCG pozivaju sve kolege da se pridruže naporima za bolje uslove rada i podrže promjene koje novo rukovodstvo planira sprovesti. R. D. SSCG: Nadamo
Održan komemorativni skup na Golom otoku - 75 godina od dolaska prvih zatvorenika
PODGORICA - Centar za suočavanje s prošlošću –Documenta, iz Zagreba, i Akcija za ljudska prava (HRA), iz Podgorice, prekjuče su na Golom otoku organizovali komemorativno okupljanje povodom 75. godišnjice dolaska prvih zatvorenika u ovaj logor.
Cilj tog okupljanja je izražavanje poštovanja prema hiljadama žrtava psihičke i fizičke torture na Golom otoku, Sv. Grguru i drugim logorima koji su služili za prevaspitavanje političkih zatvorenika. Documenta i HRA su ovim okupljanjem, kako su istakli, željeli da upozore na značaj suočavanja sa činjenicama o tim logorima u koje su ljudi dovođeni bez pravičnog suđenja. - Cilj je i podsjetiti na važnost zaštite ljudskih prava na slobodu mišljenja, izražavanja, na pravično suđenje i zabranu torture, da se takve neljudske strahote u državnoj režiji više ne bi ponovile - saopštile su te dvije organizacije. Komemoraciji su prisustvovali predstavnici šest porodica logoraša iz Crne Gore, predsjednik hrvatske Udruge Goli otok ,,Ante Zemljar“ Darko Bavoljak, istoričar Branimir Janković sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, direktorice Documente i Akcije za ljudska prava, kao i grupa mladih učesnika fotografske radionice u sklopu evropskog projekta „(Ne)vidljivi tragovi“. U saopštenju je navedeno da su na okupljanju učesnici poručili da Goli otok treba pretvoriti u ostrvo sjećanja, obrazovanja i obrazovnog turizma, primjerenog tom mjestu. Podsjetili su da je Goli otok od 1949. do 1956. godine bio logor
PODGORICA - U Institutu za bolesti djece je od početka godine bilo hospitalizovano ukupno desetoro djece zbog komplikacija virusom varičela, odnosno ovčijim boginjama, rečeno je Pobjedi iz Kliničkog centra.
Istakli su da postoje rizične grupe pacijenata koje su podložnije razvoju komplikacija, te da je liječenje hospitalizovane djece zahtijevalo bolnički tretman, antibiotsku, antivirusnu i suportivnu terapiju zbog razvijenih komplikacija. – Broj do sada hospitalizovanih pacijenata bitno se ne razlikuje u odnosu na prethodnu godinu – kazali su iz KCCG. Pobjeda je ova pitanja uputila KCCG i Institutu za javno
Danas smo ovdje zbog njih 13.000 koji su prošli strašna kršenja zabrane torture, kršenje prava na pravično suđenje, kršenje prava na slobodu.
Sjećamo se posebno i 3.300 logoraša iz Crne Gore koji su ovdje bili.
Istovremeno, Crna Gora jedina nema zakon o rehabilitaciji i obeštećenju
žrtava golootočkog terora i za to se još borimo - kazala je Gorjanc-Prelević
za stvarne i navodne pristalice Staljina
- Zatvorenici su slati u logor bez pravičnog suđenja, često samo na osnovu sumnji, bez ikakvih stvarnih dokaza. Uslovi u logoru bili su nehumani. Logoraši su se suočavali sa brutalnim psihofizičkim nasiljem, sa žeđu, glađu i bolestima - piše u saopštenju. Procjenjuje se da je na Golom otoku umrlo najmanje 300 osoba.
- Ovdje su ljudi prolazili kroz špalire. Ovdje su preživjeli torturu. Ovdje su žene i muškarci doživjeli nasilje od svojih drugova i drugarica. Danas smo tu iz Hrvatske, Crne Gore, Italije, Njemačke i Grčke. Ovo je mjesto sjećanja za sve nas iz postjugoslovenskih zemalja, ali i iz Evrope. Ovo je mjesto koje je odavno postalo mjesto učenja. Želimo pamtiti njihovo stradanje, ali i reći NE svakom političkom nasilju. Želimo reći NE svakom stradanju - kazala je voditeljica Documente Vesna Teršelič Documenta ponovo upozorava kako kompleks u kojem su zatvarani politički protivnici tadašnjeg režima već decenijama propada. Istaknuto je da je sramotno da
Goli otok i Sveti Grgur još nijesu zaštićeni kao važan dio kulturne baštine, ne samo Republike Hrvatske već i svijeta. - Danas sa ovog tužnog mjesta gdje je prije 75 godina stigla prva grupa kažnjenika, Udruga Goli otok ,,Ante Zemljar“ želi poslati poruku svima onima koji žele ovo mjesto pretvoriti u kulturu zaborava, da nam je svima zadatak učiniti ovo mjesto kulturom sjećanja, kako bismo pokušali zacijeliti rane prošlosti i mogli stvarati zdraviju sadašnjost i budućnost bez utega prošlosti - kazao je Darko Bavoljak, predsjednik tog udruženja. Po povratku sa Golog otoka, bivši zatvorenici praćeni su i, najčešće, nijesu mogli da se zaposle ili napreduju u karijeri, a njihove porodice su tim iskustvom ostajale trajno obilježene. Među procijenjenih 13.100 zatvorenika, preko 3000 je bilo iz Crne Gore, što je proporcionalno bio daleko najveći broj zatvorenika u odnosu na broj stanovnika. Otac Miodraga Iličkovića, bivšeg sudije Ustavnog suda i poslanika u Skupštini Crne Gore, uhapšen je kao pomoćnik ministra Vlade Crne Gore i proveo je tri godine u ,,Petrovoj rupi“. Njegov stric
je dvije godine bio u ,,Velikoj žici“. – Porodica na Cetinju bila je proganjana, kažnjavana i zatvarana. Po povratku sa Golog otoka, otac dvije godine nije imao pravo na platu. Tek kasnije dobio je pravo na posao i normalan život. Ono što mislim da je važno jeste činjenica da su oni izašli sa Otoka kao uspravni ljudi. Ovdje, svojim drugovima, kažnjenicima, nijesu činili ništa ružno. Velika je stvar što na nas nijesu prenijeli mržnju, imajući u vidu sve što su preživjeli, što od nas nijesu napravili mrzitelje – rekao je je Iličković. U saopštenju je istaknuto da je, za razliku od drugih država, bivših jugoslovenskih republika, Crna Gora uradila daleko najmanje za žrtve golootočkog terora.
- Srbija, Hrvatska i Slovenija donijele su zakone kojima je
bivšim političkim zatvorenicima omogućena rehabilitacija i naknada štete njima i porodicama. Tako je Slovenija 2003. godine golootočanima ponudila 6.300 eura za svaku godinu provedenu na otoku, a Hrvatska i Srbija oko sedam eura po danu provedenom na Golom otoku.
Izvršna dir ektorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević kazala je da niko nije zaslužio mučenja koja su golootočani trpjeli i tretman na takozvanoj slobodi kada su se vratili kućama. - Mi smo danas tu da podsjetimo kakve su zločine u stanju ljudi činiti jedni drugima. Danas smo ovdje zbog njih 13.000 koji su prošli strašna kršenja zabrane torture, kršenja prava na pravično suđenje, kršenja prava na slobodu. Sjećamo se posebno i 3.300 logoraša iz Crne Gore koji su ovdje
bili. Istovremeno, Crna Gora jedina nema zakon o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava golootočkog terora i za to se još uvijek borimo - kazala je Gorjanc-Prelević.
HRA podsjeća da prethodne vlasti nijesu prihvatile inicijativu za donošenje zakona o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava političkog progona – zatvorenika i zatvorenica Golog otoka, Svetog Grgura i drugih zatvora, čime golootočke žrtve i njihove porodice i dalje ostaju obespravljene. - Apelujemo na Vladu Crne Gore i poslanice i poslanike da ponovo razmotre hitnu potrebu za donošenjem zakona o rehabilitaciji i obeštećenju golootočkih žrtava, da bi još malobrojne žive žrtve Golog otoka i potomci preminulih dobili satisfakciju koju zaslužuju - istakli su u HRA. J. MARTINOVIĆ
Ovčije boginje mogu da izazovu komplikacije zbog kojih je nekada potrebna i hospitalizacija
zdravlje zbog toga što su se redakciji javili roditelji djeteta sa teškom kliničkom slikom varičela. To dijete je sa jakim osipom, temperaturom preko 40 i velikim otokom lica i tijela, pedijatar Doma zdravlja uputio na kućno liječenje. Roditelji, ipak, odvode dijete u bolnicu, u kojoj je hitno hospitalizovano i tamo ostalo nekoliko dana uz infuziju, antibiotike i ostalu terapiju.
Roditeljima je u Institutu za bolesti djece rečeno da se radi o superinfekciji varičela. Superinfekcija ne znači da je virus mutirao, već da je odgovor organizma na taj virus individualan, te su moguće i teže komplikacije. - Na početku ospa je u vidu malih crvenih tačkica koje se u narednom toku pune vodenastim sadržajem. Zbog evolucije kožnih promjena ko -
je mogu biti opsežne, postoji rizik od javljanja otoka potkožnog mekog tkiva. U daljem toku kliničke slike dolazi do njihovog sušenja i pojave krustoznih promjena, koje nakon otpadanja na tom dijelu kože ostavljaju podlogu svjetlije boje. Osip može da bude prisutan na cijelom tijelu, uključujući i sluzokožu usne duplje i genitalija. Obično izbija u naletima, nakon porasta tjele-
sne temperature. Izbijanje ospe traje do tri dana. Posljednji je stadijum oporavka, bez temperature, ali sa prisutnim kožnim promjenama. Ova faza obično traje i do nedjelju dana.
- U okviru bolesti mogu nastupiti komplikacije, kao što su upala pluća zapaljenje moždanih ovojnica i zapaljenje mozga. Mogu se razviti i ozbiljnije infekcije kože komplikovane
bakterijskom superinfekcijom, sitna krvarenja potkožnog tkiva, ograničena krvarenja u mrežnjači oka, neftritis, Giljen-Bare sindrom, hepatitis, miokarditis…- upozoravaju pedijatri.
Ističu da u većini slučajeva klinički tok prolazi kroz pomenute tri faze i završava se potpunim oporavkom.
- Na početku razvoja simptoma potrebno je odvesti dijete pedijatru i svakodnevno pratiti tok bolesti - kazali su iz KCCG.
Dodaju i da su rijetki slučajevi sa razvojem komplikacija, kada pacijenti zahtijevaju bolničko liječenje i adekvatnu terapiju. J. MARTINOVIĆ
Nesreća na gradilištu u Pljevljima, kod Crvenog krsta Poginuo
PLJEVLJA - R. D. iz Pljevalja stradao je juče na gradilištu u tom gradu kada se na njega obrušila velika količina zemlje.
Sve se, kako prenosi PV informer, dogodilo na gradilištu poslovnog objekta kod Crvenog krsta, oko 17 sati. Prema pisanju ovog portala, R. D. je bio geometar. Medicinari su ga zatekli bez znakova života. Uviđaj će utvrditi pod kojim okolnostima je došlo do nesreće. A. R.
Prijava protiv osumnjičenog za zlostavljanje na igralištu osnovne škole u Pljevljima
Terete ga da je maloljetnika vrijeđao, čupao za uši i vrat
PLJEVLJA - Protiv E. K. (39) podnijeta je krivična prijava zbog sumnje da je na igralištu ispred osnovne škole u Pljevljima maloljetnika vrijeđao
i čupao za uši i vrat. Sa događajem je upoznat tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu u Pljevljima, koji je kvalifikovao krivično djelo zlostavljanje. A. R.
Policija pojačala mjere tokom ljetnje turističke sezone na Aerodromu Tivat
PODGORICA - U cilju veće bezbjednosti putnika tokom ljetnje turističke sezone, Uprava policije preduzela je niz mjera kako bi obezbijedila sigurno okruženje na Aerodromu Tivat.
Shodno tome, na Aerodromu Tivat angažovani su službenici Sektora policije posebne namjene – Protivterorističke i Posebne jedinice policije koje su posebno obučene za brzi odgovor na različite vidove prijetnji po bezbjednost.
-Ove jedinice pružaju dodatni vid zaštite sigurnosti putnika na aerodromima. Njihova prisutnost i spremnost omogućavaju efikasno reagovanje na sve potencijalne situacije koje bi mogle ugroziti bezbjednost putnika - saopštili su iz policije. Tokom perioda povećanog broja letova i putnika iz Izraela, pripadnici Sektora policije posebne namjene biće raspoređeni na ključnim pozicijama Aerodroma u cilju osiguravanja mirnog i bezbjednog protoka saobraćaja. A. R.
Odluka Višeg suda u slučaju sedmočlane grupe Potvrđena optužnica protiv Krstovića i ostalih
PODGORICA – Viši sud potvrdio je optužnicu protiv Podgoričanina Igora Krstovića za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije, izazivanje opšte opasnosti i neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga, tri krivična djela pranje novca i dva krivična djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija – navodi se u saopštenju SDT.
Optužnica je podignuta i protiv Krstovićevih sugrađana Saše Anđušića i Borisa Dobrovića, koji su u pritvoru od novembra prošle godine, kao i protiv U. D., A. K., L. V. i S. A., koji nijesu dostupni nadležnim organima u Crnoj Gori. U.D. se tereti za krivična dje-
PODGORICA – Bivši ministri poljoprivrede Petar Ivanović i Budimir Mugoša i procjenitelj Milan Adžić kao i njihovi branioci juče su na ročištu za kontrolu dokaza zatražili od sudija podgoričkog Višeg suda da obustave postupak jer ni u ,,dorađenoj“ kao ni u prvoj optužnici Specijalnog tužilaštva nije ponuđen nijedan dokaz da su zloupotrebom položaja omogućili nenamjensko trošenje kredita od 23 miliona iz Abu Dabi fonda.
Kako se okrivljeni, nekadašnji direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Blagota Radulović i nekadašnji direktor Investiciono-razvojnog fonda Zoran Vukčević nijesu pojavili na ročištu za kontrolu dokaza, odbacivanje optužnice protiv njih zatražili su njihovi branioci, advokati Dragoljub Đukanović i Marko Radović. Sa druge strane, specijalni tužilac Vukas Radonjić ostao je pri navodima optužnice ističući da je ona trebalo da bude potvrđena i nakon prve kontrole. On je istakao da je na dvije strane objasnio da su pravne kvalifikacije u saglasju sa činjeničnim stanjem. Vanraspravno krivično vijeće Višeg suda će u narednih 15 dana donijeti odluku da li će potvrditi optužnicu ili obustaviti postupak.
O KREDITU
U Višem sudu kontrolisana dorađena optužnica u predmetu okrivljeni tražili obustavu postupka zbog nedostatka
– Kriv sam i što jedan korisnik kredita redovno vraća kreditne obaveze, i što je jednom korisniku oduzeta imovina značajno veće vrijednosti od odobrenog kredita. Kriv sam i što IRF nije postupio po zaključku Vlade i što je svojim činjenjem ili nečinjenem doveo do negativnih odluka postupajućeg suda... itd. Za sve sam to ja kriv. Kriv sam i što sam poštovao međudržavni sporazum i što se nijesam bavio bankarskim poslovima. Zato iz svega zaključujem da moram pa moram biti kriv. Jedini problem je što za tu krivicu nema dokaza - kazao je Ivanović dodajući da su činjenice neumoljive i jasne.
la stvaranje kriminalne organizacije i neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga, A. K. za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga. L. V. je optužen za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije, nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija i pranje novca, a Anđušić za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga. Optužnicom Dobrović se tereti za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i Anđušić za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije, nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija i pranje novca. M. Ž.
Nekadašnji ministar poljoprivrde Petar Ivanović je sudu tokom polučasovnog obraćanja ukazao na brojne nelogičnosti u optužnici koje ukazuju da SDT nema dokaze kojima može potkrijepiti svoje tvrdnje i da je potpuno jasno da svojim postupanjem nikom nije donio korist, zbog čega se optužbe SDT-a moraju odbaciti. – Preko pet godina čitam i slušam sve i svašta o sebi: od toga da sam na čelu organizovane kriminalne grupe, da sam njen član, da sam oštetio državu za milione, da sam dobio milione itd. Nastojao sam da zadržim dostojanstvo sve ovo vrijeme, bez obzira na bljuvotine pojedinih medija, komentare na mrežama i neprimjerene reakcije političkih oponenata. Da ne pominjem neprijatnosti prilikom konkurisanja sa posao, apliciranja za projekte – kazao je Ivanović. On je naveo da je za SDT kriv ne samo zbog toga što je dodijelio kredite šestorici korisnika, već je kriv i što su dva korisnika vratila kredit i pripadajuću kamatu.
Istakao je i da Tužilaštvo nije pružilo dokaze kojima bi potkrijepilo tvrdnju da korisnici kredita nijesu ispunjavali uslove za dobijanje kredita. On je podsjetio da je kamatna stopa po kojoj su davani za SDT sporni krediti, utvrđena međudržavnim ugovorom koji su potpisali državni fondovi UAE i Crne Gore. – Kao pravnicima poznata vam je snaga međudržavnog ugovora i što bi značilo da se nijesam pridržavao uslova iz ugovora – kazao je Ivanović. On je naveo i da je SDT u istrazi utvrdilo da se Ministarstvo poljoprivrede nije bavilo bankarskim poslovima, odnosno da je pribavilo novac po jednoj kamatnoj stopi, a plasiralo ga krajnjim korisnicima po drugoj – Ali SDT ide u potpuno suprotnu krajnost i nastoji da dokaže da to što Ministarstvo nije plasiralo novac iz
ADFD krajnjim korisnicima po većoj kamatnoj stopi je zapravo imovinska korist koju su ostvarili korisnici kredita. Znači da je Ministarstvo do dijelilo kredite po većoj kamatnoj stopi, tada bi naša krivica proistekla iz bavljenja bankarskim poslovima. Kako to Ministarstvo nije radilo, naša krivica proističe iz poštovanja međudržavnog ugovora i namjenskog usmjeravanja sredstava korisnicima po kamatnoj stopi koja je njime utvrđena – pojasnio je Ivanović.
Petar Ivanović je sudu tokom polučasovnog obraćanja ukazao na brojne nelogičnosti u optužnici koje ukazuju da SDT nema dokaze kojima može potkrijepiti svoje tvrdnje i da je potpuno jasno da svojim postupanjem nikom nije donio korist, zbog čega se optužbe SDT-a moraju odbaciti
O MENADŽMENTU IRF-A – Mogao bih da razumijem namjeru SDT da uporedi kamatnu stopu iz kredita ADFD od 2,5% koji je bio namjenski kredit opredijeljen za razvoj poljoprivrede i kamatnu stopu drugih zajmodavaca u Crnoj Gori koja se odnosi isključivo na poljoprivredne kredite. Ali, to nije bila namjera SDT. Očigledno je namjera SDT bila da iskaže najveću moguću razliku između ove dvije kamatne stope, a time i koliko god može uveća moj navodni grijeh. Zato SDT koristi prosječnu kamatnu stopu u koju ulaze potrošački krediti, stambeni krediti, krediti za kupovinu automobila, krediti za mali biznis, investicioni krediti, a ne kamatnu stopu na poljoprivredne kredite odobrene u Crnoj Gori – pojasnio je Ivanović. On ističe da SDT nije dokazao
Mugoša: U grupi sam sa Ivanovićem i Radulovićem sa kojima sam politički i profesionalno ,,na krv i nož“
Bivši ministar poljoprivrede Budimir Mugoša je kazao da mu se od 2016. godine život sveo na to da dokazuje da nije kriv. On je naveo da su optužbe SDT-a neutemeljene pojaš-
njavajući da se tereti da je pripadnik neke kriminalne organizacije a da je jednog od navodnih članova, okrivljenog Milana Adžića prvi put vidio u sudnici na prethodnom ročištu kontrole
dokaza. -Sa Petrom Ivanovićem i Blagotom Radulovićem sam politički profesionalno ,,na krv i nož” i ne mogu da vjerujem da sam u istoj kriminalnoj organizaciji sa
njima – kazao je Mugoša. On smatra da SDT u svom postupanju ima dvostruke aršine jer nije procesuiralo odgovorne za isplatu 1.500.000 eura kredita jednoj firmi a koji nije vraćen.
predmetu ,,Abu Dabi fond“, odbrana i nedostatka dokaza
postojanje štete, već i dalje u potpunosti ignoriše jednostavnu i neumoljivu činjenicu da su hipoteka ili zaloga, kao sredstvo obezbjeđenja kredita, prenijeti u korist Ministarstva poljoprivrede, te da su isti veće vrijednosti od vrijednosti odobrenih kreditnih sredstava.
Ivanović je optužio menadžment IRF-a da za pet godina, od kada su ugovori o kreditima raskinuti, nije našao za shodno da pokrene procedure postupka prinudne naplate.
On smatra da je menadžmentu IRF bilo važnije da u javnosti podgrijava priču o krivici okrivljenih u ovom postupku ali ne i da postupa shodno zakonu, potpisanom Ugovoru i zaključcima Vlade.
Advokat Draško Đukanović govoreći u ime okrivljenih Petra Ivanovića i Zorana Vukčevića istakao je da u ,,dorađenoj“ optužnici nema suštinski ništa novo.
On je naveo da nijesu ispoštovane sve procedure u vezi dobijanja za SDT spornih kredita, onda bi reagovao Investiciono-razvojni fond (IRF). -Najveći dio sredstava tog fonda nije ni dat jer se nije imao kome ni dati što znači da je sa novcem iz fonda rađeno domaćinski – kazao je advokat Đukanović.
Odloženo ročište bivšim policajcima za pripadništvo kavačkom
Branilac nekadašnjeg ministra Mugoše, advokatica Ana Stanković-Mugoša je istakla da se država naplatila iz kolaterala ali da SDT to krije u ovom predmetu. Ona je ukazala da optuženi Mugoša nije potpisivao ugovore već predugovore što znači da nije bilo obavezno da taj dokument prati dodatna dokumentacija koja se postepeno pribavljala do potpisivanja ugovora.
Branilac optuženog Radulovića, advokat Marko Radović je primijetio da SDT nije postupilo po nalogu suda već je na ponovnu kontrolu dostavilo istu optužnicu nudeći obrazloženje na dvije strane zašto je ovog puta treba potvrditi.
-Ne slažem se sa argumentacijom Tužilaštva. SDT-u je optužnica vraćena da otkloni suštinske a ne formalne nedostatke – kazao je advokat Radović ističući da optužnica mora biti odbačena.
Sa istim zahtjevom zbog nedostatka dokaza sudu se obratio i branilac optuženog Adžića, advokat Lazar Aković.
SPORAZUM
SDT sumnjiči Ivanovića, Mugošu i Radulovića za produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja, prilikom dodjele sredstava iz kredita Razvojnog fonda Abu Dabija, u periodu od 2015. do 2017. godine
Vukčević se sumnjiči za krivično djelo nesavjestan rad u službi a procjenitelj Adžić za krivično djelo zloupotreba procjene.
- Postoji osnovana sumnja da su ovi optuženi svojim postupanjem pribavili korist privrednom društvu „IMGradina“ doo Rožaje, a teško povrijedili prava i nanijeli štetu Ministarstvu poljoprivrde i ruralnog razvoja u postupku namirenja potraživanja iz ugovora o kreditu iz datog kolaterala – saopšteno je ranije iz SDT-a.
Sporazum o dugoročnom kreditiranju crnogorske poljoprivrede u Ujedinjenim Arapskim Emiratima sa predstavnicima Abu Dabi fonda za razvoj potpisali su tadašnji ministar poljoprivrede Petar Ivanović i predsjednik Odbora direktora crnogorskog Investiciono-razvojnog fonda Zoran Vukčević. B. ROBOVIĆ
PODGORICA – Početak suđenja protiv bivših policajaca Ljuba Milovića i Marka Novakovića, optuženih za pripadništvo kavačkom kriminalnom klanu, danas je u podgoričkom Višem sudu odloženo za 2. oktobar usljed zdravstvenih problema jednog od advokata.
Novaković je pored stvaranja kriminalne organizacije optužen i za zloupotrebu službenog položaja. Proces vodi sudija Amir Đokaj. Bivši policajci su optužnicom Specijalnog tužilaštva optuženi i da su za račun kavačkog klana učestvovali u dva pokušaja ubistva 2020. godine, sada pokojnog, šefa ,,škaljaraca“ Jovana Vukotića, ali početkom novembra prošle godine postupak za ovo krivično djelo je obustavljen. Novaković se tereti da je kao aktivni službenik Uprave policije – Odjeljenja bezbjednosti Kotor, zloupotrebom službenog položaja, dostavljao raspoloživa saznanja i informacije Uprave policije Ljubu Miloviću koji je te informacije dalje prosljeđivao Radoju Zviceru, čelniku kavačkog klana. Milović i Novaković se terete da su tokom 2020. godine dva puta učestvovali u pokušaju likvidacije Vukotića, čije
ubistvo je jednom spriječeno ispred Odjeljenja bezbjednosti Kotor - hapšenjem optuženog člana Zvicerove ekipe Petra Mujovića Mujović je nakon hapšenja 21. oktobra 2020. godine sve priznao u policiji, ali je pred tužiocem odlučio da se brani ćutanjem. Protiv njega je ipak pokrenut krivični postupak, ali zbog nedozvoljenog držanja oružja za šta je osuđen na petomjesečnu kaznu zatvora.
Godinu k asnije, analizom ,,Skaj“ komunikacija koje su pravosudni organi Francuske dostavili Crnoj Gori, pronađene su komunikacije Zvicera, Kašćelana i Vujotića čiji je sadržaj potvrdio prvobitno priznanje Mujovića.
Na osnovu ovog dokaza Specijalno tužilaštvo je protiv nje-
Bivši policajci su optuženi da su za račun kavačkog klana učestvovali u dva pokušaja ubistva 2020. godine, sada pokojnog, šefa ,,škaljaraca“ Jovana Vukotića, ali početkom novembra prošle godine postupak za ovo krivično djelo je obustavljen
ga podiglo optužnicu za planiranje likvidacije Vukotića. ,,Skaj“ komunikacije otkrile su i da su podaci o kretanju Vukotića na dan kada je ispred zgrade policije planirana njegova likvidacija ,,curile“ preko policajca Novakovića. Zahvaljujući Novakoviću, ,,kavčani“ su znali da je 22. oktobra 2020. godine ispred tunela Vrmac saobraćajna policija zaustavila blindirano vozilo u kojem se nalazio Vukotić sa prijateljima. Čelnik ,,škaljaraca“ je tada odbio da izađe iz vozila i nije dopustio pregled njegovog automobila zbog čega su mu policajci saopštili da zbog toga moraju da ga privedu na informativni razgovor u zgradu policije gdje ga je, zahvaljujući dojavi Novakovića, sačekao Petar Mujović. Zbog neprofesionalnog postupanja policajaca i izlaganju opasnosti prilikom privođenja na informativni razgovor, Jovan Vukotić je podnio krivičnu prijavu, ali je ona odbačena. Advokat Damir Lekić tada je odluku tužilaštva ocijenio kao zabrinjavajuću jer nije posto-
Priveden tužiocu u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici
jala nikakva potreba policije da tog dana zaustavi i kontroliše Vukotića i njegove prijatelje, a što se potvrdilo i njegovim brzim puštanjem na slobodu
On je ukazao da su kotorski policajci prilikom zaustavljanja i privođenja morali da pos tupaju opreznije i ,,pametnije“ s obzirom na ličnost Vukotića i specifičnosti situacije u kojoj se nalazi kao i da je nekoliko mjeseci prije toga u tajnosti i uz najstrožije mjere bezbjednosti iz Srbije izručen crnogorskim vlastima. ,,Skaj“ komunikacije razotkrile su i da je ubistvo Vukotića planirano 31. jula 2020. u Baru, i to na sahrani njegovog kuma i vođe barske grupe Alana Kožara Vukotić je tri dana prije sahrane Kožara izašao iz pritvora, nakon što je obustavljena istraga protiv njega i oslobođen optužbi za pokušaj ubistva Miloša Radonjića i Vojina Stupara
Plan da vođu ,,škaljaraca“ ubiju 31. jula 2020. godine propao je jer Vukotić nije dolazio na sahranu već je, kako se navodi u optužnici, boravio u kući porodice Kožar.
Kotoranin Jovan Vukotić ubijen je 8. septembra 2022. godine u istanbulskom naselju Šišli.
Vukotić je stradao u oružanom napadu dvojice napadača na motoru, dok su njegova supruga, dijete i vozač preživjeli napad.
Nakon sprovedene istrage utvrđeno je da je likvidaciju Vukotića organizovao Radoje Živković, preko svojih veza u Turskoj. B. R.
Dodaju da se J. L. sumnjiči za krivično djelo ubistvo u pokušaju na štetu jednog lica iz Ulcinja, koje je djelo izvršio 25. marta tekuće godine u tom gradu.
ULCINJ - J. L. (18) uhapšen je zbog sumnje da je 25. marta u Ulcinju pokušao da ubije jednu osobu, saopšteno je iz Uprave policije.
- Službenici Regionalnog centra bezbjednosti „Jug“, Odjeljenja bezbjednosti Ulcinj, postupajući po operativnoj informaciji, a u saradnji sa službe-
nicima Sektora policije posebne namjene, izvršili su ciljanu akciju potrage i locirali J. L. (18), koji se potraživao na lokalnom nivou - kazali su iz policije.
Zbog prevare u Budvi krivično će odgovarati dvije osobe
BUDVA – Protiv A. K. (28) iz
Pljevalja i R. Lj. (43) iz Nikšića podnijete su krivične prijave zbog sumnje da su lažnim prikazivanjem činjenica pričinili štetu oštećenom u iznosu od oko 10.000 eura. Na teret im se stavlja krivično djelo prevara.
Kako se navodi u saopštenju policije, A. K. je, nakon dogovora sa R. Lj. iznajmio putničko motorno vozilo „reno klio“ od jednog privrednog društva iz Budve, uz obavezu i dogovor da će vozilo vratiti u roku od 24 sata. Međutim, vozilo nije vratio, već zadr-
žao i dao na korišćenje R. Lj. -Tako su ova dva lica dovela u zabludu odgovorno lice ovog privrednog društva iz Budve, a potom ga održavali u zabludi da će navedeno vozilo vratiti, što do danas nijesu učinili, na koji su način oštećenom pričinili šte-
- On je lišen slobode i uz krivičnu prijavu će biti priveden tužiocu u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici na dalju nadležnost - zaključuju u saopštenju. A. R.
tu u iznosu od oko 10.000 eura - navodi se u saopštenju policije. Krivičnu prija vu protiv osumnjičenih podnijeli su policajci Regionalnog centra bezbjednosti „Jug“, Odjeljenja bezbjednosti Budva. A. R.
Izvršni direktor Monteputa Milan Ljiljanić o zahtjevu da se žitelji dijela opštine Bar oslobode plaćanja putarine kroz tunel Sozina
Predlažemo da troškovi putarine budu subvencionisani iz dobiti Monteputa. Rješavanje problema kroz izmjene Zakona o putevima dovelo bi do diskriminacije ostalih mjesnih zajednica sa teritorija koje gravitiraju auto-putu i tunelu Sozina, što je i u suprotnosti sa EU propisima koji uređuju ovu oblast - naveo je Ljiljanić
BAR - Monteput je za pronalaženje rješenja kroz dijalog, a ne kroz proteste i blokadu saobraćaja tunela Sozina kojima se pravi višestruka šteta svim građanima, turistima i turističkim poslenicima i nadasve ugrožava bezbjednost učesnika u saobraćaju.
To je saopšteno iz preduzeća Monteput, povodom najave mještana Crmnice da će 13. jula blokirati tunel Sozina ako se ne riješi problem povlastica za prolazak. Predstavnici Crmničana su prije mjesec nadležnim opštinskim i državnim institucijama (u ime, kako su kazali, 20.000 Crmničana i Crmničanki koji žive u Baru, Podgorici, Budvi i šire) predali inicijativu sa više od 500 pot-
pisa kojom zahtijevaju izmjene Zakona o putevima, odnosno trajno rješenje problema i proširenje opsega povlastica za prolazak kroz tunel Sozina.
DISKRIMINACIJA
Oni navode da su od predsjednika Opštine i predsjednika SO Bar dobili obećanje da će u Skupštini Crne Gore podržati Crmničane, ali kako sjednica nije održana, strahuju da će to pitanje biti ,,gurnuto pod tepih“. Iz Monteputa je ranije saopšteno da bi rješavanje problema na način kako to traže mještani ugrozilo poslovanje firme. U jučerašnjem saopštenju tog preduzeća, koje je potpisao izvršni direktor Milan Ljiljanić, pozvali su predstavnike mještana Crmnice da kroz dijalog nađu rješenje za njihov zahtjev za oslobađanje
plaćanja putarine, kroz prepoznavanje svih kategorija mještana koje pogađaju troškovi putarine, uz prijedlog da troškovi putarine budu subvencionisani iz dobiti Monteputa. - Dužnost nam je bila da predstavnike poslaničkih klubova upoznamo sa posljedicama koje mogu proizaći ako se rješavanju zahtjeva mještana Crmnice pristupi kroz izmjene Zakona o putevima. Rješenje zahtjeva mještana, kroz izmjene Zakona o putevima, tiče se i šire javnosti, jer bi se na ovaj način Crmničani doveli u povlašćen položaj u odnosu na druge građane, odnosno diskriminisalo bi stanovnike ostalih mjesnih zajednica sa teritorija koje gravitiraju auto-putu i tunelu Sozina, što je i u suprotnosti sa EU propisima koji uređuju ovu oblast. To
bi proizvelo kontinuirane izmjene zakona, što bi otežalo primjenu i sprečavanje zloupotreba. Domino efekat ovakvog pristupa je i što se obesmišljava ustanovljen način finansiranja izgradnje i održavanja infrastrukturnih objekata kroz naplatu putarine. U krajnjem, dovodi u nepovoljan položaj državu prilikom ugovaranja i planiranja budućih dionica, njihove izgradnje, finansiranje i naplatu putarine –naveo je Ljiljanić u saopštenju. Ljiljanić poručuje da je uvjeren da će po tom pitanju postići dogovor, tim prije što su kroz dijalog sa mještanima Crmnice našli rješenje za poziciju trase auto-puta kroz Crmnicu, u korist svih Crmničana.
POVLASTICE
Putarina za automobile iznosi 2,5 eura. Pravo na besplatan prevoz kroz tunel Sozina ostvaruje 82 mještanina Crmnice - koji obavljaju redovan posao na teritoriji opštine Bar i vlasnici registrovanog poljoprivrednog gazdinstva i registrovani izdavaoci privatnog smještaja u Crmnici. Mještani zahtijevaju proširenje opsega, te besplatan i neograničen broj prolazaka za one kojima je to najpotrebnije i koji najviše koriste tunel, a to su oni koji žive u Crmnici, a rade u Baru. Takođe, i za one koji iz Bara putuju za Crmnicu, da se uvaži potreba i onih za koje to nije ništa manje važno i koji imaju potrebu da iz Crmnice putuju za Bar zbog zdravstvene brige, obrazovanja, sporta i svega ostalog što je bitno za svakodnevni život - navode u inicijativi. Autori peticije smatraju da je potrebno dati mogućnost za kupovinu mjesečne i godišnje karte/prolaza za sve ostale, koji nijesu dio navedenih kategorija, po povoljnim uslovima (20 eura za mjesec i 100 eura za godinu). D. Š.
Budva: Rezultati analize uzoraka morske vode uzetih od 1. do 8. jula
BUDVA - Rezultati analize kvaliteta morske vode za 114 lokacija, koju je Institut za biologiju mora sproveo
od 1. do 8. jula , pokazali su da je na 80,6 odsto lokacija morska voda bila odličnog kvaliteta, na 13,2 odsto
dobrog, na 4,4 odsto zadovoljavajućeg, dok je na 1,8 odsto lokacija voda bila lošeg kvaliteta – saopšteno je iz Morskog dobra.
U skladu sa Pravilnikom o načinu i rokovima za sprovođenje mjera obezbjeđivanja očuvanja, zaštite i poboljšanja kvaliteta vode za kupanje, one se klasifikuju kao odlične, dobre, zadovoljavajuće i loše. Uzorke vode uzima i analizira Institut za biologiju mora. Loša voda za kupanje bila je na lokacijama ,,Slovenska
BAR - Prva nagrada na javnom konkursu za idejno rješenje znaka i logotipa Kuća maslina DOO Bar dodijeljena je radu pod šifrom 1096, autora Elvira Petovića iz Bara.
– Pobjedničko idejno rješenje sastoji se od motiva sa veza crnogorske nošnje, grafičkog reprezenta objekta Kuće maslina, listova masline, kao i kapi maslinovog ulja, što reflektuje kulturološki identitet, arhi-
tektonsku specifičnost, kao i bogatstvo prirodnih i poljoprivrednih resursa Bara i Crne Gore. Odabrano idejno rješenja znaka i logotipa društva simboliše harmoniju tradicije i savremenosti, omaž kulturnom nasljeđu, ali i zamajac napretku u oblasti održivog razvoja i očuvanja životne sredine– navedeno je u saopštenju Kuće maslina.
Na konkurs je pristiglo 30 radova. C. G.
BIJELO POLJE - Parking servis najavio je da će do 1. septembra parkiranje vozila naplaćivati i vikendom.
Direktor tog preduzeća Ismar Ćorović kaže za Pobjedu da je praksa bila da se u danima vikenda - od subote u 16 časova do ponedjeljka u 8 časova - parking prostor u gradskim zonama ne naplaćuje.
- S obzirom na to da je gradsko jezgro prebukirano automobilima, odlučili smo se na mjeru naplate parkinga, radi smanjenja gužve. Naplata parkiranja u danima vikenda trajaće do 1. septembra - kazao je Ćorović. On napominje da je od ponoći do osam časova parkiranje besplatno. Cijena parkiranja je ostala nepromijenjena. B. Č.
plaža 03“ u Budvi i ,,Solila 01“ u Tivtu. Na tim kupalištima istaknuta je crvena zastavica, kao simbol zabrane kupanja.
U opštini Ulcinj, od ukupno 18 lokacija na kojima se realizuje Program praćenja sanitarnog kvaliteta, morska voda je bila odličnog kvaliteta na njih 16, dobrog na jednoj, dok je na jednoj voda bila zadovoljavajućeg kvaliteta.
Analize su pokazale da je morska voda bila odličnog kvaliteta na 14 lokacija u opštini Bar, dok je na jednoj bila dobrog kvaliteta.
U Budvi, kvalitet morske vode je na 29 lokacija bio odličan, dobar i zadovoljavajući na dvije, dok je na jednoj voda bila lošeg kvaliteta. U Bokokotorskom zalivu, u opštini
Tivat, od ukupno 10 lokacija, voda je bila odličnog kvaliteta na njih šest, na tri je bila dobrog kvaliteta, dok je jednoj kvalitet vode za kupanje bio loš.
Analize su pokazale da je u Kotoru na 11 lokacija voda bila odličnog, na dvije dobrog, a na preostale dvije zadovoljavajućeg kavliteta. U Herceg Novom uzorkovana je voda
na ukupno 22 lokacije, od čega je na njih 16 bila odličnog, a na šest dobrog kvaliteta. – Podaci o ispitivanjima dostavljeni su i republičkom inspektoru za vode koji će u daljem postupanju preduzeti mjere i radnje iz svoje nadležnosti – saopšteno je iz Morskog dobra. Rezultati ispitivanja kvaliteta morske vode, kao i podaci o temperaturi mora, vazduha i salinitetu za svako kupalište mogu se pogledati na posebnoj aplikaciji koja se nalazi na internet stranici www.morskodobro.me C. G.
Ekonomsko-ugostiteljska i Srednja stručna škola čekaju saglasnost Ministarstva prosvjete da zbog povećanog interesovanja upišu više budućih kuvara i frizera. U Srednjoj stručnoj i Prvoj srednjoj ostalo je po oko 150 slobodnih mjesta, a u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj 30
NIKŠIĆ – Rukovodstva sve tri nikšićke srednje stručne škole i Gimnazije „Stojan Cerović“ zadovoljna su brojem upisanih učenika u prvom roku, ali ne i interesovanjem za zanate koje polumaturanti izbjegavaju, uprkos tome što im je obezbijeđena stipendija i sigurno zaposlenje nakon školovanja.
Mjesta je bilo ukupno za 1.308 đaka, odnosno 53 više nego školske 2023/2024. godine. Gimnazija je raspisala konkurs za upis 336 đaka, Srednja stručna za 308, Prva srednja 364, a Srednja ekonomsko-ugostiteljska – 252. Upis je okončan 27. juna. PRVA, EKONOMSKA
Prema riječima direktora Prve srednje stručne škole Milomira Šumića nije bilo zainteresovanih da uče za pekara. – Više od 15 godina nijesmo upisivali vodoinstalatere, a velike su potrebe privrede i gradskog vodovoda za taj
profil, pa ipak javilo se svega nekoliko učenika. Imaćemo kombinovano odjeljenje zavarivača i bravara, ali zato je veliko interesovanje za
četvorogodišnje školovanje, pa smo upisali dva odjeljenja medicinskih tehničara, po jedno odjeljenje farmaceutskih tehničara, saobraćaj-
,,Stojan
Slobodnih mjesta je ostalo u Gimnaziji „Stojan Cerović“. Ta škola je planirala da upiše ukupno 336 đaka –raspisan je konkurs za upis devet odjeljenja opšteg smjera (252 đaka) i po
jedno matematičke, filološke i sportske gimnazije (po 28 đaka).
Direktorica Slobodanka Žižić kaže da se prijavilo više od 140 kandidata, od čega čak 108 za opštu
gimnaziju. Za matematičku su imali devet kandidata, a za sportsku 25, ali se nadaju da će u drugom upisnom roku imati još zainteresovanih polumaturanata za te smjerove.
Druga faza rekonstrukcije regionalnog puta Cetinje - Njeguši
CETINJE – Druga faza rekonstrukcije regionalnog puta Cetinje - Njeguši završena je okončanjem radova na 1,6 kilometara dugoj saobraćajnici u Bajičkoj ulici –saopšteno je iz Prijestonice. Radove vrijedne 1,83 miliona eura sa PDV-om izvodila je firma Indel inžinjering (podizvođač Geoinžinjering). Prema ugovoru, koji je sa tom firmom zaključen 22. septembra 2023. godine, posao je trebalo da se okonča za 120 dana.
Gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković kazao je da su radovi, uprkos brojnim izazovima dovedeni do kraja, te se građanima zahvalio za strpljenje. – Prijestonica je, u saradnji sa Upravom za saobraćaj, odradila kompletnu infrastrukturu, javnu rasvjetu, fekalnu i atmosfersku kanalizaciju, vodovod i na određenim dionicama postavila novi elektro-energetski kabl. Takođe, radimo i na uređenju trotoara i zelenih površina uz saobra-
ćajnicu – naveo je Đurašković. Ministar saobraćaja i pomorstva Filip Radulović saopštio je da je okončanjem radova omogućeno nesmetano i bezbjedno saobraćanje na regionalnom putu Cetinje – Njegoši – Kotor koji je, zbog turističkog značaja ovog dijela Crne Gore, veoma opterećen u toku ljetnje turističke sezone. – Rekonstrukcijom ovog dijela puta, kao i skorim završetkom izgradnje puta CetinjeČevo i Čekanje - Čevo, Cetinje
nih tehničara, mehatroničara. Novi profil ove godine u našoj školi je tehničar za arhitekturu i dizajn enterijera, a taj smjer do sada u Nikšiću nije postojao i nema te struke na Birou rada. Očekujemo da popunimo u drugom upisnom roku i odjeljenje tehničara visokogradnje – riječi su Šumića.
Sa negodovanjem konstatuje da je pogubno za društvo, za Nikšić, što se učenici nerado odlučuju da upišu zanat.
Ni za pojedine zanate u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi ne mogu se pohvaliti brojem kandidata. Direktor
Prema konkursu u tri stručne škole, Gimnaziji „Stojan Cerović“ i Muzičkoj školi ,,Dara Čokorilo“ mjesta ima za ukupno za 1.308 đaka, odnosno 53 više nego školske 2023/2024. godine
Marko Marojević kaže da su upisali četiri odjeljenja ekonomskog tehničara, jedno pravno-administrativnog, kao i turističkog tehničara, ali se zato svega sedmoro mladih Nikšićana prijavilo za školovanje tehničara prodaje.
– Nadamo se da ćemo u drugom upisnom roku imati i to odjeljenje popunjeno, da će nam doći djeca koja nijesu uspjela da upišu farmaciju, medicinu ili neku drugu četvorogošnju školu. Za sada imamo samo i 11 konobara, ali zato vlada veliko interesovanje za kuvarski zanat, a tu smo tražili jedno odjeljenje. Ipak, konkurisalo je 58 učenika i čekamo saglasnost resornog ministarstva da ih sve primimo –navodi on.
Sagovornik Pobjede ističe da djeca, kad se upisuju u srednju školu, treba da prate potrebe tržišta te da se školuju za profesiju koja ima budućnost.
– Oko 230 učenika upisalo se
Muzička škola
Srednja muzička škola ,,Dara Čokorilo“ raspisala je konkurs za upis 24 đaka, tri manje nego prošle godine. Planirano je i da se upiše devet učenika na obrazovnom programu muzički saradnik, tri –izvođač violinista, po dva klavirista, harmonikaš, solo pjevač, zatim po jedan violinista, violončelista, trubač, gitarista, klarinetista i flautista. Na sajtu te ustanove nije objavljena rang lista, odnosno da li je i koliko ostalo slobodnih mjesta.
u našu školu i zadovoljni smo, a dogodine ćemo imati i neke nove profile, kao što su gastronomija ili prodavac - treći stepen – kaže Marojević.
SREDNJA STRUČNA
U Srednjoj stručnoj školi tražili su po jedno odjeljenje elektrotehničara energetike i elektronike, ali se prijavilo u prvom upisnom roku 18, odnosno 10 učenika, dok je za zvanje elektrotehničar veb i mobilnih aplikacija kompletirano odjeljenje. Upisano je kompletno odjeljenje sa 28 učenika i na smjer elektrotehničar računarskih sistema i mreža, 22 učenika žele d a budu elektroinstalateri, njih 14 će učiti za električara, a za montera elektronske komunikacione infrastrukture isto toliko.
Prema riječima direktora Milisava Kosovića upisali su kompletno odjeljenje frizera, ali imali su i desetak učenika više, pa će, najvjerovatnije, imati još jedno odjeljenje. – Vidjećemo kakva je situacija u drugim školama, ali može se desiti i da otvorimo jedno odjeljenje grafičkog tehničara. U posljednje tri godine povećan je broj učenika u našoj školi, sad ih imamo oko 500, što je potvrda da se predano radi, a i djeca sve više shvataju koje im škole donose siguran posao i dobru zaradu – ističe Kosović.
R. PEROŠEVIĆ
će dobiti modernu mrežu regionalnih i magistralnih puteva – poručio je Radulović. Direktor Uprave za saobraćaj Radomir Vuksanović kazao je da je rekonstrukcija urađena u skladu sa standardima struke.
Put je opremljen horizontalnom i vertikalnom signalizacijom i opremom, a za odvođenje atmosferskih voda urađen je kolektor atmosferske kanalizacije na kompletnoj dionici. I. R. BEZBJEDNIJI
Veliki troškovi konkursa za idejno rješenje objekta MSU i Prirodnjačkog muzeja
PODGORICA - Članovima žirija konkursa za najbolje arhitektonsko rješenje objekta Muzeja savremene umjetnosti, Prirodnjačkog muzeja i parka kulture i umjetnosti isplaćeno je čak po 8.000 eura. Predsjednik žirija dobio je nešto više, pa mu je uplaćeno 9.600 eura. Troškovi žiriranja razmatrani su nedavno na sjednici Vlade, koja je analizirala visinu naknada članovima žirija i izvjestiocima kojima je, u odnosu na žiri, pripala manja naknada - 4.000 eura po izvjestiocu. Njihov rad državu je koštao neto 69.600 eura.
Odlukom Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine imenovan je konkursni žiri (sedam članova) i izvjestioci (tri člana), sa zadatkom pregleda, analize i vrednovanja konkursnih radova, te izbora najboljeg idejnog arhitektonskog rješenja, od kojih su dva člana žirija i dva izvjestioca zaposleni u javnom sektoru. Članovi konkursnog žirija su Novica Mitrović, m.Archpredsjednik Strukovne komore arhitekata Inženjerske komore Crne Gore, predsjednik žirija; Odile Decq, Studio Odile Decq - stručna članica;
Maurizio Meossi, Zaha Hadid Architects - stručni član; Robert Schmitz, White Arkitekter - stručni član; Mike Wood, studio ARUP, stručni član; Nevena Jovović, m.Arch, v. d. generalne direktorice Direktorata prostornog planiranja u Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine - članica, predstavnica raspisivača i Vladislav Šćepanović, direktor Muzeja savremene umjetnosti - član. Izvjestioci su radili u sastavu: Viktorija Nikolić, m.Arch, Tamara Marović, m.Arch i Maja Radonjić , m.Arch. Članom 46 Pravilnika o načinu i postupku raspisivanja i sprovođenja javnog konkursa za idejno arhitektonsko rješenje, propisano je da naknada za rad svih članova žirija i izvjestilaca na konkursu ne može biti manja od iznosa druge nagrade, s tim što se za predsjednika/cu žirija naknada uvećava za 20 odsto u odnosu na visinu naknade ostalih članove žirija, dok naknada izvjestiocu iznosi 50 odsto od naknade člana žirija. Novac za isplatu ovih naknada obezbijedilo je Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine. A.Đ.
Izložba skulptura u Danilovgradu
PODGORICA - Tradicionalna izložba savremene crnogorske skulpture biće otvorena u Umjetničkoj koloniji u Danilovgradu večeras u 19 sati. Izložbu će otvoriti Aleksandar Grgurović, predsjednik Opštine. U okviru manifestacije dodjeljuje se nagrada sa imenom poznatog crnogorskog vajara Draga Đurovića, a ime dobitnika biće saopšteno na otvaranju izložbe. Svečani program moderiraće mr Aleksandra Pavićević Na izložbi će se predstaviti Milivoje Babović, Nikola Balević, Stefan Bošković, Aleksandra Božović, Maja
Čakalović-Čarapić, Marko Čakalović, Bogdan Darmanović, Stefan Delić, Dobrica Dinić, Milutin Kasom, Nada Kažić, Joveta Ljumović, Nikola Marković, Ina Martinović, Bogdan V. Musović, Peko Nikčević, Zoran Obrenović, Jelena Pavićević-Marković, Velibor Pavićević, Božo Perović, Lada Perović, Ivanka Vana Prelević, Nikola Radonjić, Ivana Radovanović. Matija Radović, Adin Rastoder, Željko Reljić, Milija Stojanović, Rajko Sušić, Miodrag Šćepanović, Mato Uljarević, Darko Vučković i Nikolina Zuber. A. Đ.
Opština Kotor nastavila da ignoriše Zakon o zaštiti
PODGORICA – Uprkos rješenjima, zabranama i krivičnoj prijavi zbog sanacije puta koji prolazi preko arheološkog lokaliteta Carine, u blizini Osnovne škole „Veljko Drobnjaković“ u Risnu, Opština Kotor ovih dana započela je nove građevinske radove sa namjerom da na istom lokalitetu izgradi sportske terene. Ni ovoga puta nijesu uradili konzervatorski projekat, niti su dobili saglasnost od Uprave za zaštitu kulturnih dobara (UZKD).
Postupajući po prijavi arheologa iz Centra za konzervaciju i arheologiju i Univerziteta u Varšavi, predstavnici Uprave su, kako saznaje Pobjeda, 5. jula izašli na lice mjesta i konstatovali da se izvode radovi u cilju pripreme zemljišta za izgradnju sportskog terena. Takođe, zatekli su iskop dubine 80 centimetara. Ovih dana je postupala i inspektorka za kulturna dobra Dragana Bošković-Drobnjak i ona je, kako saznaje Pobjeda, donijela rješenje o zabrani radova.
SAMO TRAVA
Pobjeda saznaje da za uređenje sportskih terena postoje konzervatorski uslovi koje je 2006. godine izdao još stari Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kotora. Tim uslovima je bilo predviđeno nasipanje i poravnanje terena za potrebe sportskih
Nakon obilaska terena, 5. jula ove godine, Uprava je zahtijevala da se obustave svi građevinski radovi, dok se ovom organu ne dostavi konzervatorski projekat i obezbijedi arheološki nadzor nad izvođenjem radova. Zabranu radova naložila je i inspektorka za kulturna dobra
Bageri već iskopali veliki dio zemlje na arheološkom lokalitetu Carine
terena. Projektna dokumentacija, međutim, nikada nije dostavljena na saglasnost starom Zavodu, ni Upravi za zaštitu kulturnih dobara. Opštini Kotor je te 2006. godine predočeno da je lokalitet na kojem se planira izgradnja samo djelimično istražen, te da nije predviđen nastavak istraživanja u bližoj budućnosti. Takođe, konzervatorski uslovi
predviđali su mogućnost korišćenja te lokacije kao uređene zelene površine za potrebe sportskih terena. Za sve potencijalne radove konzervatorski uslovi, pored konzervatorskog projekta, predvidjeli su i obavezan nadzor arheologa, što Opština Kotor nije ispoštovala. Sve ovo je Opštini Uprava predočila i u avgustu 2020. godine, kada im je iz Kotora stigao
prvi dopis o namjeri da se na ovoj lokaciji grade sportski tereni, uz opasku da je riječ o arheološkom lokalitetu koji je predviđen za nastavak istraživanja, konzervaciju i prezentaciju. Opštini je predočeno da je na parcelama, koje predstavljaju arheološki lokalitet, moguće samo posijati travu. Predsjedniku Opštine Kotor Vladimiru Jokiću , koji se
Na današnji dan, prošle godine, preminuo jedan od najvećih romanopisaca 20. vijeka
PODGORICA - Ali, šta je biće? To je skup svih naših sjećanja. I tako, ono što nas plaši kod smrti nije gubitak budućnosti, već gubitak prošlosti. Zaborav je vrsta smrti oduvijek prisutne u životu - kazao je u intervjuu s Filipom Rotom jedan od najvećih romanopisaca 20. vijeka Milan Kundera, koji je preminuo na današnji dan 2023. godine. Tako i nacija, koja gubi pamćenje, smatrao je Kundera, postepeno gubi sebe.
- Kad neka velika sila želi uskratiti nekoj maloj zemlji njenu nacionalnu svijest, ona koristi metod organizovanog zaborava – govorio je Kundera.
U intervjuu s Rotom kazao je da mu je neko kao dječaku rekao da će gledati kako njegova nacija nestaje iz svijeta - sma-
trao bi to glupošću i nečim nezamislivim.
- Čovjek zna da je smrtan, ali uzima zdravo za gotovo da njegova nacija posjeduje neku vrstu vječnog života - kazao je tada Kundera.
U svojim romanima, koje je pisao za života u Čehoslovačkoj – od ,,Šale“ koja je napisana ranih 1960-ih, ali objavljena tek 1967. godine - do svog najslavnijeg romana ,,Nepodnošljiva lakoća postojanja“, objavljenog prvi put na francuskom 1984, na humorističan način predstavljao je svijet staljinističkog sistema i nestajanja svoje zemlje usljed sovjetske okupacije. Debitovao je na književnoj sceni zbirkom poezije 1953, ali je sa prvom pričom ,,Smiješne ljubavi“ iz 1959, kako je sam tvrdio, postao prozaista i pronašao sebe. Kao pisac angažovao se u širo-
kom pokretu čeških i slovačkih intelektualaca, poznatom pod nazivom Praško proljeće. Njegov govor na Kongresu čehoslovačkih pisaca 1967. imao je veliki odjek. Nakon gušenja Praškog proljeća i okupacije Čehoslovačke 21. avgusta 1968. od strane SSSR-a, Kundera je u domovini postao persona non grata. Izbačen je iz udruženja pisaca, zabranjeno mu je predavanje na akademiji, drame su mu skinute sa repertoara, zabranjeno mu je objavljivanje knjiga, a
procedure na koje je uputila UZKD
zdušno protivi uvođenju moratorijuma na gradnju u bokokotorskom području, pod zaš titom UNESCO-a, ove smjernice Uprave očigledno ništa ne znače, pa je svojim nadležnim službama dao zeleno svjetlo da na arheološki lokalitet drugi put u godini dana uvedu teške mašine i započnu kopanje bez projekta i saglasnosti UZKD. Nakon obilaska terena, 5. jula ove godine, Uprava je zahtijevala da se obustave svi građevinski radovi dok se ovom organu ne dostavi konzervatorski projekat i obezbijedi arheološki nadzor nad izvođenjem radova.
PRIJAVA
Inspektorka za kulturna dobra Dragana Bošković-Drobnjak, podsjetimo, nedavno je podnijela krivičnu prijavu protiv Opštine Kotor zbog oštećenja arheološkog lokaliteta Carine.
- Opština je u neposrednoj blizini lokaliteta Carine, u zaštićenoj okolini ovog kulturnog dobra, izvodila radove u vidu izgradnje asfaltnog puta bez konzervatorskog projekta i saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara – saopšteno je Pobjedi iz Uprave za inspekcijske poslove, pod čijim krovom je inspektorat za zaštitu baštine i kulturnih dobara.
Pobjeda je, podsjetimo, 5. februara ove godine objavila tekst pod naslovom „Opštinu Kotor ne dotiču zabrane, ni
Uprava za zaštitu kulturnih dobara ukazala je da je riječ o arheološkom lokalitetu koji je predviđen za nastavak istraživanja, konzervaciju i prezentaciju. Opštini je predočeno da je na parcelama, koje predstavljaju arheološki lokalitet, moguće samo posijati travu
zakonske norme“, u kojem smo naveli da se Sekretarijat za investicije Opštine Kotor nije obazirao na zabranu radova na arheološkom lokalitetu Carine u Risnu, niti na zahtjeve Uprave za zaštitu kulturnih dobara za obezbjeđivanje nadzora i odgovarajućih izvještaja. Sekretarijat je, dakle, rekonstruisao put ispod Osnovne škole „Veljko Drobnjaković“ uprkos opravdanoj bojazni da može doći do uništenja kulturnog sloja na ovom dobru koje je i integralni dio prirodno i kulturno-istorijskog područja Kotora, upisanog na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Sekretarijat za investicije, na čijem je čelu Ognjen Vuksanović, na taj način je apsolutno ignorisao odredbe Zakona o zaštiti kulturnih dobara, na šta ih je upozoravala Uprava, ali i inspektorka za kulturna dobra Dragana Bošković-Drobnjak. I ovoga puta, isti sekretarijat, nastavio je da postupa mimo odredbi Zakona o zaštiti kulturnih dobara i mimo upozorenja UZKD. J. NIKITOVIĆ
one već objavljene su povučene iz knjižara. Od 1970. do 1990. godine djela su mu bila zabranjena u domovini. Kundera 1975. prihvata poziv francuskih intelektualaca koji su ga podržali i pozvali da bude gostujući profesor na fakultetu u Renu. Do smrti je živio u Francuskoj, pisao na francuskom jeziku i izjašnjavao se kao francuski pisac češkog porijekla.
Kundera je rođen u Brnu 1. aprila 1929. godine, na Svjetski dan šale, a smatrao je da to ,,sigurno ima neko metafizičko značenje“. Značaj humora je, kako je sam govorio, shvatio u doba staljinističkog terora. - Tada sam imao dvadeset godina. Uvijek sam mogao prepoznati osobu koja nije staljinista, osobu koje se ne moram bojati, po načinu na koji se smijala. Smisao za
PODGORICA - Izložba radova „Vladari Crne Gore u likovnoj vizuri“, projekat Fondacije ,,Sveti Petar Cetinjski“, otvorena je sinoć u hotelu ,,Sirius“ u Prištini. Izložbu, na kojoj je izloženo 15 odabranih portreta, organizovala je Ambasada Crne Gore na Kosovu povodom proslave 13. jula - Dana državnosti Crne Gore.
Na otvaranju su govorili zamjenica premijera Kosova Emilija Redžepi, zamjenik ministra u Vladi Kosova Lazar Radulović, otpravnica poslova u Ambasadi Crne Gore na Kosovu Fedisa Dacić, a ispred Fondacije Čedomir Lješević, Slavenko Jovanović i Slobodan Čukić. Na otvaranju izložbe bili su članovi diplomatskog kora, članovi Udruženja Crnogoraca ,,Perper“ i brojni prijatelji Crne Gore. Lješević je kazao da je izložba postala istorijsko dobro Crne Gore.
- Projektovali su je uglednici Fondacije, a realizovana je izuzetnim odzivom i učešćem preko četrdeset akademskih umjetnika i više nadarenih mladih likovnih stvaralaca, koji su crnogorsku kulturu i istoriju darivali sa preko 50 portreta crnogorskih vladara iz dinastija Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića i Petrovića - istakao je Lješević.
On je naglasio da je pred publikom samo 15 portreta, jer je cjelovitost izložbe uslovljena materijalnim i drugim međudržavnim zakonskim uslovima koji bi izložbu odgodili
na duži rok, a želja Fondacije je bila da se održi uoči našeg najvećeg državnog praznika - 13. jula, dana crnogorskog ustanka i rađanja evropskog antifašizma. - Ovdje su djela koja su pravi reprezent ovog izuzetnog kulturnog i nacionalnog stvaralaštva. Izuzetnim naporima i zalaganjima direktora Fondacije Milorada Mija Aleksića, i uvažene dame Fedise Dacić, otpravnice Ambasade Crne Gore u Prištini,
kao i uvaženog Lazara Radulovića, zamjenika ministra u Vladi Kosova i Udruženja Crnogoraca ,,Perper“, ovdje smo pred vama sa željom da ovaj istorijski doživljaj zajedno obilježimo, kao što je obilježen širom Crne Gore, u Lovćencu i u prijateljskom Zagrebu - kazao je Lješević i podsjetio na aktuelnu političku situaciju Crnoj Gori koja je ugrožena jačanjem struktura koje poništavaju antifašističke tekovine države i razgra-
đanju našu kulturu, identitet i baštinu. Podsjetimo, vladarski portreti predstavljeni na izložbi obuhvataju milenijumski raspon u kome se crnogorska državnost oblikovala kroz postojanje Duklje, Zete i potonje Crne Gore. Ta istorijska vertikala može se pratiti od dukljanskog arhonta Petra, pa preko srednjovjekovnih dinastija Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića, sve do posljednje dinastije Petrović-Njegoš. A. Đ.
Novo izdanje tetralogije Mihaila Lalića promovisano ispred Kuslevove kuće
humor je bio pouzdan način prepoznavanja. Još otad, plašio me je svijet koji je izgubio smisao za humor – govorio je Kundera. U romanu „Šala“, glavni junak Ludvik je svojoj djevojci, koja je bila komunistkinja, poslao razglednicu: „Optimizam je opijum za narod. Zdrav duh miriše na glupost. Živio Trocki!“. Ludvik nakon toga biva izbačen iz partije i sa univerziteta, te biva poslan u kazneni bataljon. U tom romanu nesumnjivo ima autobiografskog, jer se Kundera u partiju učlanio sa 19 godina, odmah po dolasku komunista na vlast 1948. Godinu kasnije je izbačen, kada se u pismu našalio na račun jednog od partijskih funkcionera (vraćen je u partiju 1956. u periodu ,,destaljinizacije“, a ponovo izbačen 1970). A. RADOVIĆ
PODGORICA - U borbi za slobodu i opsesivnu odbranu nacionalnog identiteta, koju Mihailo Lalić problematizuje u ovoj tetralogiji, on je pripovjedački fokus, iako pominje i spoljašnje sukobe koji su se odigravali na ovom prostoru, stavio na unutrašnjim podjelama koje su nastale kao posljedice tih viševjekovnih podjela u društvu. One nijesu samo izazvane opasnostima koje su vrebale od okupatora, nego unutrašnjim trvenjima - kazala je direktorica Narodne biblioteke ,,Njegoš“ iz Nikšića Bojana Obradović na promociji novog izdanja tetralogije Mihaila Lalića ,,Crnogorska rapsodija“, koja je održana ispred Kuslevove kuće.
Tetralogija je objavljena u izdanju CID-a i Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, a čine je romani ,,Ratna sreća“ (1973), njegov nastavak ,,Zatočnici“ (1976), ,,Dokle gora
zazeleni“ (1982) i ,,Gledajući dolje na drumove“ (1985). ,,Krivac“ za naziv tetralogije je sam Lalić koji je, prema riječima Obradović, više puta u razgovorima s novinarima najavio tetralogiju pod imenom ,,Crnogorska rapsodija“. Podsjetila je na jedan Lalićev razgovor za NIN iz 1974. kada je, nakon objavljivanja ,,Ratne sreće“, najavio ,,Crnogorsku rapsodiju“ ko-
ja će obuhvatati više romana. - Lalić je govorio da mu je namjera da u jednom ciklusu knjiga pruži panoramu o razvitku crnogorskog društva u 20. vijeku. On kaže da je to period kada je crnogorski čovjek krvario u ratu i miru, kao i da će ,,Crnogorska rapsodija“, ukoliko je ostvari, obuhvatati više romana, od kojih je prvi ,,Ratna sreća“ – rekla je Obradović.
Radule Novović, glavni urednik ZUNS-a, istakao je da pojam tetralogija podrazumijeva četiri knjige koje su idejno povezane, što je slučaj u Lalićevoj tetralogiji.
- Riječ rapsodija vodi porijeklo od grčke riječi rapsod, što znači pjevač ili kazivač epskih stihova. To je nit koja povezuje ova Lalićeva djela s tim pojmom jer se on, ne samo u ovim knjigama, i te kako naslanja na narodnu književnost – rekao je Novović.
Kad je u pitanju riječ muzika, Novović je kazao da je rapsodija vezana za kompozicije koje su nastale na osnovu epskog stvaralaštva i imaju jaku emotivnu dimenziju.
- Možda je to i najbolja definicija ovog izdanja, da je Lalić na jedan emotivan način ispričao neke vrlo specifične i teške trenutke – rekao je Novović. Andrijana Deletić-Milačić kazala je da romani koji čine ,,Crnogorsku rapsodiju“ vrve podacima iz antropologije, etnologije, psihologije i istoriografije, te da pomoću njih stvaramo književnu sliku Crne Gore u prvim decenijama 20. vijeka.
Moderatorka književne večeri je bila Valentina Radulović. An. R.
Sjednica Skupštine glavnog grada na kojoj će se, između ostalog, raspravljati o prijedlozima za razrješenje gradonačelnice i skraćenju mandata Skupštini, biće održana 24. jula, dogovorenoje na juče na sastanku Kolegijuma predsjednice gradskog parlamenta.
Prema predloženom dnevnom redu, koji je objavljen na sajtu Skupštine, odbornici će na 13. sjednici raspravljati o 22 tačke. Pored pomenutih prijedloga za razrješenje gradonačelnice i skraćenje mandata aktuelnom sazivu parlamenta, na dnevnom redu bi trebalo da se nađu i prijedlozi završnog računa budžeta Glavnog grada za 2023. godinu, zatim o načinu plaćanja administrativnih taksi i poreza na nepokretnost elektronskim putem, o osnivanju centra za održivi razvoj glavnog grada, ali i odluka o određivanju zamjenika gradonačelnika koji će vršiti tu funkciju, o utvrđivanju broja odbornika/ ca u Skupštini glavnog grada, te o izboru i imenovanjima u sistemu gradske uprave…
IMENOVANJA
Odbornik Miloš Mašković (SD) juče je problematizovao upravo neke najave koje se odnose na tačku dnevnog reda posvećenu imenovanjima. - Parlamentarna većina, svje-
Foto-zum
sna da joj se bliži kraj, predložiće i određene odluke u cilju pripreme prijevremenih lokalnih izbora. Osim toga, iniciraće još 17 tačaka dnevnog reda koje žele da silom na sramotu uguraju prije inicijativa kako bi za kraj svog mandata imenovali još nekoliko direktora, pravdajući to interesom građana, znajući da nemaju nikakav politički legitimitet - napisao je Mašković na mreži Iks. On se, kao jedan od predlagača, osvrnuo i na prijedlog za smjenu gradonačelnice i skraćenje mandata Skupštini. - Očekuje se sjednica Odbora za izbor i imenovanja, gdje ćemo raspravljati o izjašnjenju gradonačelnice u vezi sa inicijativom koju smo podnijeli za njeno razrješenje, na kojoj će se matični odbor izjasniti o toj inicijativi. Ishod glasanja na sjednici Odbora u formalno-pravnom smislu ne znači ništa, jer na plenumu je situacija drugačija, a na plenumu se za razrješenje glasa tajnosaopštio je odbornik SD-a. Ocjenjujući da su izbori u glavnom gradu izvjesni, on je iskazao nadu da će većina odbornika podržati smjenu gradonačelnice Injac. - Očekujemo da će inicijativa za skraćenje mandata Skupštini imati ubjedljivu većinu, čak mnogo veću od one što javnost u ovom trenutku očekuje. Prema onome što su neki optimalni rokovi, čini mi se
Još jedan atraktivni mural od utorka krasi nas grad. U Ulici Vasa Raičkovića, na uličnoj fasadi zgrade Komunalne policije, likovni umjetnik Mišo Joskić oslikao je mural sa ekološkom tematikom koji stvara iluziju otvorenog prostora, odnosno efekat otvorenog zida. Tehničku podršku u izradi murala pružila je Agencija za stanovanje. H. P.
da bi građani Podgorice već krajem septembra mogli da izađu na birališta - rekao je Mašković.
IZJAŠNJENJE
A u izjašnjenju o prijedlogu grupe odbornika za njeno razrješenje, koje je dostavila Odboru za izbor i imenovanja, gradonačelnica Olivera Injac navela je da su navedeni razlozi za njenu smjenu ,,u formalno-pravnom i suštinskom smislu neosnovani i neutemeljeni“.
Ona je ocijenila da podnosioci zahtjeva razloge za njenu
ISKLJUČENJA STRUJE
Zbog planiranih radova na mreži śutra će bez napajanja električnom energijom ostati potrošači na sljedećim lokacijama:
- od 8 do 15 sati: naselje kod Katoličke crkve na Koniku; Kami, Petrovići; Slavonska, Dragoljuba Milačića, Hercegnovska, Andrijevička, Danilovgradska, Iva Andrića, Vita Nikolića, Ludviga Kube, naselje oko škole u Zagoriču; Sarajevska, 8. jula, Zetskog odreda, Franca Rozmana; Orasi, dio Doljana, Mosorska, Pohorska, Orjenska, Balkanska, Lovćenska i Savska;
- od 8 do 16: naselje u Ulici crnogorskih serdara.
- od 10:30 do 11: kompletno područje Kuča. H. P.
smjenu zasnivaju na pristrasnim konstatacijama, koje nijesu pravno utemeljene, nego su podstaknute političkim ambicijama i namjerom da izazovu vanredne izbore, naglašavajući da su im politički interesi ispred interesa razvoja glavnog grada i poštovanja principa demokratije i vladavine prava. Ocjenjujući kao ,,neutemeljene“ konstatacije o nedostavljanju izvještaja o radu gradonačelnice i radu organa i službi u zakonom predviđenom roku (31. mart), Injac je ponovila ranije saopšte -
nu tvrdnju da je taj akt upućen Skupštini 29. marta, ali da ,,zbog očiglednog (namjernog ili nenamjernog?) propusta u radu nadležnih službi, nije zaokružena procedura njegovog evidentiranja u pisarnici i službi Skupštine“, te da je izvještaj ponovo dostavljen parlamentu 16. aprila!? - Naglašavam da je više nego očigledno da se radi o neutemeljenim i politikantskim pokušajima grupe odbornika, kojima je cilj da me neosnovanim, neodgovornim i nekorektnim tvrdnjama, pokušaju profesionalno diskreditovati
i prouzrokovati krizu vlasti, kojom bi se onemogućila realizacija planiranih projekata i usporio razvoj Podgorice – navela je Injac u svom izjašnjenju, ističući i da je taj akt usvojen na sjednici Skupštine glavnog grada 15. maja (iako je izvještaj usvojen 28. maja). U opširnom dopisu Injac je kao neracionalne ocijenila tvrdnje o nedostavljanju materijala odbornicima u propisanim rokovima, odnosno onemogućavanja odbornicima da se kvalitetno pripreme za obavljanje odborničke funkcije. Gradonačelnica je osporila i primjedbe na nerealizovanje aktivnosti iz Programa rada Skupštine za 2023. godinu, odnosno nedovoljnu efikasnosti u izvršavanju odluka i drugih akata koje donosi Skupština. Injac je kao ,,besmislene i zlonamjerne“ ocijenila i navode za nepoštovanje zakonskih obaveza zbog nedonošenja plana integriteta Glavnog grada, kao osnovnog antikorupcijskog dokumenta, koji sadrži skup mjera kojima se sprečavaju i otklanjaju mogućnosti za nastanak i razvoj različitih oblika koruptivnog i neetičkog ponašanja u okviru organa Glavnog grada. Izjašnjenje gradonačelnice trebalo bi da bude tema rasprave na sjednici Odbora za izbor i imenovanja, koja je najavljena za sjutra (12. jul). H. P
Glavni grad pokrenuo proceduru za izgradnju novog dnevnog centra za đecu i omladinu sa smetnjama u razvoju Novi
Glavni grad je započeo proceduru realizacije projekta izgradnje novog dnevnog centra za đecu i omladinu sa smetnjama u razvoju. Zamjenik gradonačelnice Luka Rakčević najavio je da će se objekat nalaziti na lokaciji između Tološa i
Mareze, u podnožju Veljeg brda.
On je najavio da je u cilju obezbjeđivanja lokacije budućeg dnevnog centra, od Ministarstva prostornog planiranja urbanizma i državne imovine zatraženo izdavanje urbanističko-tehničkih uslova kako bi se moglo ući u pripremu projektne dokumentacije. - Novi dnevni centar nalaziće se u mirnoj oazi Podgorice, na putu između Tološa i Mareze, a u podnožju Veljeg brda, na gradskim parcelama od preko 8.500 kvadrata na kojima se optimalno mogu planirati i smjestiti gotovo svi neophodni sadržaji koji novi dnevni centar mora posjedovati - naveo je Rakčević. Prema njegovim riječima, projektna dokumentacija i glavni revidovani projekat trebalo bi da budu spremni naredne godine, dok bi izgradnja dnevnog centra trebalo da počne u 2026. godini.
Sadašnji Dnevni centar za đecu i omladinu sa smetnjama u razvoju nalazi se na Starom aerodromu, u Ulici Dositeja Obradovića. H. P.
Fudbaleri Mornara na „DG areni“ dočekuju Dinamo Tbilisi u prvom kolu kvali kacija za Ligu konferencija
Večeras na „DG areni“: Mornar – Dinamo Tbilisi (20.45 h)
PODGORICA – Mornar je prošle sezone bio apsolutni hit – Barani su bili vicešampioni Crne Gore, izborili evropsku vizu, a, po mnogima, igrali su najljepši fudbal. Zbog svega toga, Mornar je zasluženo na evropskoj mapi –Barani će večeras (20.45 h) na „DG areni“ ugostiti Dinamo iz Tbilisija u prvom meču prvog kola kvalifikacija za Ligu konferencija.
Barani nijesu imali sreće na žrijebu – večerašnji rival je najtrofejniji klub Gruzije. Dinamo je 19 puta bio prvak svoje zemlje, 12 puta osvojio je Kup, sedam puta Superkup, dva puta nekadašnji Kup SSSR-a, bio pobjednik tadašnjeg Kupa pobjednika kupova, bio je dvostruki šampion SSSR-a... – Radi se o velikom klubu, mogu slobodno reći gigantu, koji je dao čak 11 igrača selekciji Gruzije prošle godine na Evropskom prvenstvu za mlade. To dovoljno govori o njihovoj moći i školi. Imaju budžet od skoro 25 miliona eura, što najbolje govori koga imamo za protivnika. Ali ova ekipa je naučila da pravi velike stvari. Da nam je neko rekao da ćemo prošle sezone biti vicešampioni i igrati najljepši fudbal, svi bismo rekli da je to nemoguće. Ali ako želimo i ove sezone da pravimo velike stvari, moramo da vjerujemo u sebe, a lično vjerujem u moj tim i da možemo da se suprotstavimo na dobar način. Radi se o
ozbiljnom timu, najopasniji je njihov ofanzivni dio tima, kreator igre, oba krila i dvojica špiceva. Izuzetno su brzi i opasni – kazao je Zoran Đurašković, trener Mornara. Kada je u pitanju meč protiv Dinama, strateg Barana kristalno je jasan. – Sigurno je da se nećemo braniti. Od kada sam preuzeo ovaj tim, ne znamo da se branimo. Naši treninzi su koncipirani prema napadačkom fudbalu i od toga nećemo odustati – dodao je trener Barana.
NEDOSTAJAĆE ŠKRIJELJ
Mornar je tokom pauze ostao bez glavnog igrača iz minule sezone – Demira Škrijelja, doveo je tri pojačanja, uz golmana Đorđa Pavličića, stigli su vezista Darka Zori i ofanzivac Veljko Trifunović – Nedostajaće nam Škrijelj, jer
smo naučili da igramo iz posjeda. Zbog toga smo vratili publiku na stadion, jer smo igrali dobar i napadački fudbal. Ali, doveli smo pojačanja da to nadomjestimo iako, istina, nijesmo mnogo doveli – objasnio je Đurašković. Kada je u pitanju cilj, Đurašković nije bio direktan. – Ciljeve ne postavljamo, nijesmo ni tokom prošle sezone, na nama je da izborimo opstanak i, ako osjetimo momenat, da ga iskoristimo za odličan rezultat, ali i da igramo dopadljiv fudbal. Mornar je ispunio sve ciljeve, ali nijesmo se zasitili, već ćemo probati da napravimo novo iznenađenje, a san je da se u drugom krugu susretnemo sa Radničkim iz Kragujevca, što bi bilo specifično, a posebno za mene koji sam igrao dugo u Srbiji – naglasio je strateg Barana, koji je bio zadovoljan
odrađenim tokom priprema. – Upravo nam pripremne utakmice i odlična igra sa superligašima iz Srbije, Mladosti iz Lučana i OFK Beograd ulivaju dozu optimizma, a meni su dali jasnu sliku tima sa kojim ću izaći protiv Dinama – podvukao je Đurašković.
VUJAČIĆ: NEMA PREDAJE
Mornar je nakon priprema na Zlatiboru stigao u Podgoricu i u dobrom raspoloženju čeka istorijski meč. – Atmosfera je sjajna. Pripreme su odrađene u najboljem mogućem redu. Spremni čekamo utakmicu, puni samopouzdanja, ali i euforije. Kao što je poznato, ovo je naš debi u Evropi, igramo protiv veoma mlade ekipe, ali kluba sa velikom tradicijom i istorijom. Sigurno da nas čeka težak posao, ali smo svjesni svojih kvaliteta
Čelnici FK Mornar uradili su sve da klub podignu na najveći nivo. Bar je dočekao Evropu, ali zbog činjenica da SC ,,Topolica“ ne ispunjava uslove Uefe, Mornar će biti domaćin na ,,DG areni“. Ipak, Uprava kluba obezbijedila je besplatan prevoz za navijače Mornara, a, kako su naveli iz kluba, autobusi će krenuti od stadiona ,,Topolica“ večeras u 19 časova. – Sigurno da očekujem mnogo Barana. Ulaz je besplatan. Oni su tokom sezone bili naš 12 igrač, pa vjerujem da ćemo i sada imati veliku podršku – kazao je Aleksandar Vujačić
Dinamo je favorit, ali drago mi je da je Mornar u Evropi
Dinamo iz Tbilisija je najveći tim iz Gruzije, a od 2007. do 2009. godine dres ovog kluba branio je Ilija Spasojević, rođen baš u Baru. Povodom toga, govorio je za sajt Dinama uoči ovog dvomeča. – Prije svega, moram da istaknem da sam se obradovao kada sam vidio da je Mornar izborio Evropu. To je klub iz mog rodnog grada, a drago mi je da se pojačao i postao tim koji će predstavljati Crnu Goru u evropskom takmičenju. Mornar nema evropsko iskustvo, ali igre i rezultati u domaćem takmičenju minule sezone sigurno garantuju zanimljiv dvomeč – kazao je Spasojević. Spasojević je za Dinamo odigrao 57 utakmica, postigao 23 gola, osvojio je šampionat Gruzije, te Superkup ove zemlje. – Period proveden u Dinamu je poseban za mene. Nikad neću zaboraviti te trenutke, Dinamo i sjajne navijače koji su me tada nevjerovatno prihvatili – dodao je Spasojević.
i nadamo se pozitivnom rezultatu na evropskom debiju – kazao je kapiten Barana Aleksandar Vujačić na konferenciji za novinare. U timu sa ,,Topolice“ svjesni su da je Dinamo, kao trofejni klub iz Gruzije, koji je čak 19 puta bio prvak, ali i pored toga ne razmišljaju o predaji. – Sigurno da im prepuštamo ulogu favorita. Međutim, ulazimo u meč potpuno spremni, skautirali smo ih, sigurno su i oni nas. Nema tu ništa da se krije, ekipa su koja ima svoje vrline i mane. Pokušaćemo da iskoristimo neke njihove
greške – kazao je Vujačić. Znali su naši timovi na evropskoj sceni da naprave iznenađenje – Mladost je pisala istoriju, Zeta stigla do plej-of runde Lige Evrope, Sutjeska eliminisala Slovan u Ligi šampiona, ali su isto tako crnogorski klubovi znali da dožive fijasko od predstavnika Islanda, Farskih Ostrva, Kosova, San Marina... – Nikad se ne zna, dvije utakmice su u igri. Nama je najbitnije da u prvoj ostvarimo pozitivan rezultat, u tom slučaju bi nam bilo mnogo lakše u revanšu – dodao je iskusni napadač. R. PEROVIĆ
Fudbaleri Budućnosti gostuju Mališevi u okviru prvog kola kvali kacija za Ligu konferencija, trener Nenad Brnović optimista
PODGORICA – Budućnost kreće u novi evropski izazov – nakon loše priče u Evropi minulog ljeta, turbulentne sezone na domaćoj sceni u kojoj je nova viza čekirana tek osvajanjem Kupa, „plavi“ su spremni da ovog puta u novu sezonu uđu nakon ljepšeg uvoda. U novu evropsku avanturu Budućnost ne kreće sa Islanda ili
Farskih Ostrva već sa Kosova, mada je poznato da je i to za naše timove prethodnih godina bila nepremostiva prepreka. Ipak, Budućnost danas (17) go-
stuje Mališevi i želi u prvom meču prvog kola kvalifikacija za Ligu konferencija da osigura što bolji rezultat pred revanš na svom terenu, kako evropski put ne bi trajao samo sedmicu. – Definitivno ćemo imati tešku utakmicu. Koliko će ona biti teška, zavisi i od našeg nastupa, ali i od igranja protivnika. Ono što znamo o njima jeste da su mlada i kvalitetna ekipa, koja u svojim redovima ima dva mlada i jednog seniorskog reprezentativca Kosova. Jače strane su im vezni red i napad, ali ni odbrana ne zaostaje mnogo.
Kao i u svakoj utakmici u Evropi, očekuje nas težak i neizvjestan susret. Međutim, sigurno je da se neće sve završiti u prvoj utakmici, već u revanšu u Podgorici – kazao je trener Budućnosti Ivan Brnović Odmah nakon žrijeba stručni štab odradio je sve da se analizira protivnika i da se skupi što više informacija o timu, koji je Crnoj Gori uglavnom totalna nepoznanica. Pažnja na Mališevo mora biti maksimalna, a pogotovo ako se zna da je udarna snaga tima vjerovatno najtalentovaniji fudbaler Kosova Drilon Hazrolaj. Radi se o 20-godišnjem ofanzivcu koji je u protekloj sezoni
postigao 28 golova. – Nema iznenađenja. Putem video-snimaka i utakmica danas svako prati protivnika, tako da oni imaju informacije o nama, kao i mi o njima. Imaju, između ostalog, izuzetno jake pojedince, prvenstveno mlade igrače Hazrolaja i Brutija. Takođe, lijevo krilo Aliju… To su igrači koji mogu da naprave razliku.
Od njih očekujemo da budu najviše opasni po naš gol. Međutim, kao i u svakoj utakmici, nikad ne znate šta može da se desi. Uvijek postoji neki iznenađujući faktor – objasnio je Brnović. Podgorički tim, koji se spremao u Prištini, na gostovanje ide spreman da ostvari pozitivan rezultat. – Važno je da smo sprem-
ni, mogu slobodno reći, u taktičkom smislu. Nadam se da ćemo pokazati da smo i fizički na pravom nivou i da će hemija i zajedništvo presuditi da dođemo do pozitivnog rezultata – zaključio je Brnović. Bolji iz dvomeča u narednoj fazi kvalifikacija za Ligu konferencija igraće sa CSKA iz Sofije. R. PEROVIĆ
ŽFK Budućnost krenuo sa formiranjem tima za narednu sezonu
PODGORICA - Ženski fudbalski klub Budućnost iz godine u godinu raste, postao je okosnica svih ženskih fudbalskih selekcija Crne Gore, „plave dame“ prave sjajne transfere i odlaze u evropske klubove, a trener Dušan Globarević - kome pomaže Nikola Stanović - polako sprema koncepciju tima za sezonu 2024/25.
Sezonu u kojoj će „plave dame“ – pored nastavka lansiranja talentovanih djevojaka – vjerovatno biti ozbiljan takmac neprikosnovenoj Breznici u rezultatskom smislu. Shodno tome, podgorički klub je angažovao Nikolinu Caković, igračicu sa reprezentativnim i internacionalnim iskustvom, koja je svojevremeno nosila i kapitensku traku naše ženske sekcije. Dvadeset jednogodišnja igračica sredine terena, koja je karijeru gradila još u Grčkoj, Rumuniji i Turskoj, sigurno će biti pojačanje za „plave“, a svojim iskustvom će biti velika podrška supertalentovanoj Maši Tomašević, koja će i sljedeće se-
zone nositi „plavo-bijeli“ dres, a uz djevojku koja važi za jednu od najtalentovanijih u Evropi, trener Globarević je očuvao gro ekipe od prošle takmičarske godine, pa su tu takođe talentovane reprezentativke Drešaj, Đurković, Balević, Milović R. P.
Govorio nakon gola u pobjedi Argentine u polu nalu Kopa Amerike Mesi: Ovo su posljednje bitke
PODGORICA – Lionel Mesi je golom potvrdio pobjedu Argentine nad Kanadom 2:0 u polufinalu Kopa Amerike –na korak je od osvajanja trofeja na trećem uzastopnom velikom takmičenju. Ikona modernog fudbala Mesi u 51. minutu perfektno je reagovao na odbijenu loptu i postavio konačan rezultat. Legendarni
napadač djeluje oporavljeno nakon što se dvije sedmice mučio sa povredom butnog mišića. ,,Gaučosima“ je prednost donio Alvarez u 22. minutu, a objektivno Kanada nije bila dostojan rival svjetskom prvaku. Argentina, nakon španske reprezentacije prije deceniju i po, ima priliku da postane prva selekcija sa trofejima na tri velika
takmičenja zaredom. – „Ludilo“ je šta je ovaj tim uspio da uradi, šta radi ova Argentina. Za nas iz stare garde zaista je impresivno da smo sa reprezentacijom u još jednom velikom finalu. Moramo da uživamo u svakom trenutku. Proživljavam sve ovo kao i na prošloj Kopa Americi, Mundijalu... Svjestan sam da su ovo posljednje bitke i zato maksimalno uživam u njima – poručio je slavni veteran.
Selektor Skaloni odmah je potom poručio da Mesija treba ostaviti na miru i ne spekulisati o njegovom eventualnom oproštaju od reprezentacije. Očekuje se da fudbalski superstar bude u sastavu Argentine i za dvije godine na šampionatu planete. Argentinci će u finalu igrati protiv Urugvaja ili Kolumbije, a jure rekordnu 16. titulu na kontinentalnom šampionatu. R. A.
Obeštećenje za velikog talenta i štopera 50 miliona eura
Oli Votkins u 91. donio preokret protiv Holandije
PODGORICA – Leni Joro (18) želi transfer u Real Madrid i zbog toga trenutno odbija pregovore sa čelnicima Mančester junajteda – iako je Ren prihvatio ponudu ostrvskog giganta. Želja po mnogima najtalentovanijeg štopera planete je da karijeru nastavi u šampionu Primere. Francuz somalijskog porijekla vjeruje da brzo može steći status prvotimca u redovima ,,kraljevića“. Sa druge strane, gigant Premi-
jer lige Junajted mu nudi fantastičan ugovor, ali trenutno njegov agent ne prihvata bilo kakve pregovore o tome. Francuski Ren je za Jora prihvatio ponudu od 50 miliona eura za obeštećenje. Očekuje se da defanzivac nastupi u francuskoj olimpijskoj selekciji ovog ljeta. Iza njega je druga sezona na vrhunskom nivou, u kojoj je bio standardni prvotimac i na 32 meča u francuskoj Ligi 1 dva puta bio strijelac.
Engleska je u finalu Evropskog prvenstva, drugi put zaredom. ,,Tri lava“ bila su nadomak trećih uzastopnih produžetaka nakon još jednog meča u kojem su gubili, ali je sjajnu noć u Dortmundu ,,skratio“ džoker, igrač koji je do sinoć odigrao samo 22 minuta na šampionatu u Njemačkoj –OliVotkins je pogotkom u 91. minutu srušio Holandiju (2:1) i zakazao finale sa Španijom u nedjelju u Berlinu.
GaretSautgejt je najavio da će otići sa mjesta selektora ,,gordog Albiona“ ako ne osvoji Euro. Ova Engleska do sada nikoga nije ubijedila da igra fudbal dostojan evropske titule, ali ova Engleska djeluje nesalomljivo –i možda je vrijeme da se iskupi za bolan poraz u finalu EP prije tri godine na svom ,,Vembliju“. Koliko god da Španija izgleda atraktivnije i dominantnije... Vatrometno je počeo meč na ,,Signal Iduna parku“, zapravo projektilom koji je Ćavi Simons u sedmom minutu poslao iza leđa Džordana Pikforda
Deklan Rajs je izgubio loptu na 30 metara od gola, as Pari Sen Žermena vukao do šesnaesterca i majstorski pogodio u padu.
Nije to bio prvi put Englezima da prvi prime pogodak u meču nokaut runde, samo što su ovog puta odmah pokazali da ih nije lako ,,slomiti“. ,,Gordi Albion“ je preuzeo inicijativu, nijednom na aktuelnom Euru kao u prvom poluvremenu ovog meča nije izgledao tako dobro. Do izjednačenja su došli uz pomoć Denzela Damfrisa – desni bek Intera udario je Harija Kejna po nozi nakon šuta napadača Totenhema, sudija Feliks
Cvajer otišao da pogleda snimak i neopreznost Damfrisa kaznio jedanaestercem. Kejn se nije vodio ,,nepisanim pravilom“ da igrač nad kojim je napravljen jedanaesterac ne izvodi udarac sa bijele tačke –preuzeo je odgovornost i donio izjednačenje u 18. minutu. Izjednačenje je učvrstilo samopouzdanje Engleza, dominirali su u posjedu, stalno bili na polovini ,,narandžastih“, a milimetri su ih dijeli-
li od preokreta u situaciji kada je FilFoden šutirao sa dva metra – Damfris je intervenisao sa gol linije. Damfris je bio prva ličnost poluvremena jer je nakon kornera pogodio prečku engleskog gola u 30. minutu. Pogođen je okvir gola i na drugoj strani – fantastično je šutirao Foden sa 20 metara, Holanđane je spasila stativa. Veliki problem za Kumanovu ekipu bila je povreda Memfi-
Turski lijevi bek oduševio na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj
PODGORICA - Ferdi Kadiolu (24) je u toj mjeri oduševio partijama na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj da tri velika evropska kluba žele da ga dovedu.
Brzonogi i neumorni lijevi bek Turske i Fenerbahčea bira između ponuda Arsenala i Mančester junajteda u Premijer ligi, kao i Borusije Dortmund u Bundesligi.
Nakon ispadanja u četvrtfinalu šampionata kontinenta, Kadioglu je na odmoru – a odluku o budućnosti donijeće u narednim sedmicama. Opcija je i ostanak u Fenerbahčeu, velikom turskom klubu koji ima izuzetne ambicije za sezonu pred nama. Po pisanju londonskog Dejli mirora, Arsenal i Borusija već su uputili zvanične ponude, a očekuje se da Junajted
to uradi do vikenda. Kadioglu je prošao sve mlađe selekcije holandske selekcije (država u kojoj je rođen i odrastao). Od 2018. je u Fenerbah-
Votkins postiže pogodak za pobjedu
sa Depaja, koji je zamijenjen u 35. minutu. Ušao je Ferman, da bi se iskusni stručnjak na poluvremenu odlučio za klasičnu ,,devetku“, dežurnog spasioca Vouta Veghorsta
Oprezno se igralo u nastavku, da bi se poslije desetak minuta oslobodili i Holanđani i stvorili šansu u 65. minutu – šut Van Dajka nakon prekida odbranio je Pikford
Probudili su se i Englezi, gol Sake poništen je jer je asistent
OSMINA FINALA
30. jun (21h)
Španija 4
Gruzija 1
29. jun (21h)
Lamin Jamal, fantastični tinejdžer, ne želi da se njegov učinak ističe
PODGORICA – Lamin
Stadion: Signal Iduna park
Sudija: Feliks Cvajer (Njemačka)
Golovi: 1:0 Simons u 7, 1:1 Kejn u 18. (pen), 1:2 Votkins u 90+1. Žuti kartoni: Damfris, Van Dajk, Simons (Holandija), Belingem, Saka, Tripije (Engleska)
Holandija Engleska
Ferbrugen
Damfris (od 90+3. Zirkze)
De Fraj
Van Dajk
Ake Simons (od 90+3. Brobi)
Shouten
Rejnders
Malen (od 46. Veghorst)
Gakpo
Depaj (od 35. Ferman)
Pikford
Voker
Stouns
Guei
Rajs
Mejnu (od 90+3. Galager)
Tripije (od 46. Šo)
Saka (od 90+3. Konsa)
Foden (od 81. Palmer)
Belingem
Kejn (od 81. Votkins) Holandija
Engleska je prvi tim u istoriji EP koji je stigao do nala
nakon što je gubio i u četvrt nalu i u polu nalu
Engleska je izborila drugo nale u četiri velika takmičenja na kojima ju je vodio
Garet Sautgejt. Prije njegovog dolaska igrali su samo jednom meč za trofej od 23 nastupa na SP i EP
Voker bio u ofsajdu, a pomalo iznenađujući potez napravio je Sautgejt u 81. minutu – izveo je Kejna i Fila Fodenaiako su produžeci bili na pomolu.
Vjerovatno su mnogi Englezi sumnjičavo vrtjeli glavom, ali
mladi stručnjak je uradio sjajan posao – Oli Votkins je u 91. minutu dobio loptu od još jednog rezerviste Kola Palmera, okrenuo se pored De Fraja i lansirao ,,tri lava“ u veliko finale u Berlinu. N. KOSTIĆ
ČETVRTFINALE
jul
Španija 2
Njemačka 1
Njemačka 2
Danska 0
Portugal 0 (3)
Slovenija 0 (0)
Jamal (16) je nakon gola za pamćenje u pobjedi Španije 2:1 nad Francuskom u polufinalu Evropskog prvenstva u Njemačkoj prepoznat kao fudbalska zvijezda svjetske klase.
I ne samo to, uz rekord da je postao najmlađi strijelac u istoriji šampionata – krilni napadač Barselone iskazao je izuzetnu zrelost, kako odgovornom i inspirisanom partijom u meču za finale kontinentalnog šampionata, tako i ponašanjem nakon duela.
Prije svega, senzacionalni tinejdžer je poručio da ne želi bilo kakvu priču o njegovom individualnom učinku.
– Sve što je bitno je da smo u finalu i da smo to zaslužili. Gol je bio dobar, ali finale je to o čemu svako od nas razmišlja, odmah nakon meča. Srećan sam zbog trijumfa i uspjeha koji smo kao cjelina napravili. Sve ostalo je nebitno. Moj gol je bitan isključivo jer nas je vratio u meč – poručio je Jamal. Nema konkretne preference kada je u pitanju izbor rivala za finale – Španija će svakako biti favorit.
– Biće svakako veoma težak meč, ko god bio sa druge stra-
ne, Holanđani ili Englezi. Moramo biti fokusirani, mirni i da uživamo u finalu. Protiv Francuske smo bili spremni na sve okolnosti i bilo koji scenario. Pa i taj da moramo da reagujemo kada je protivnik poveo –dodao je Jamal. Istakao je da će gol koji je postigao pamtiti kao prvi za njega na velikim takmičenjima – i da se nada da neće biti posljednji. Poručio je da je njegova proslava gola ,,posvećena osobi koja će odlično znati da se radilo o njemu“. Prilikom proslave uzvikivao je: ,,Pričaj, sad pričaj“ – što su španski mediji protumačili kao njegov odgovor na prozivke francuskog veziste Rabioa
Sa 16 godina i 362 dana (u petak će proslaviti 17. rođendan) Jamal je oborio rekord Švajcarca Fonlantena (38), koji je prethodno bio rekorder kao najmlađi strijelac na šampionatima kontinenta, sa 18 godina i 141 danom. – Ono što smo vidjeli od Jamala... To je genij jednog genija –poručio je selektor Španije Luis de la Fuente Takođe, oborio je rekord fudbalskog titana 20. vijeka, Brazilca Pelea – kao najmlađi igrač koji je nastupio u polufinalima nekog velikog takmičenja. Izvjesno će u nedjelju postati najmlađi u istoriji finala velikih kontinentalnih ili planetarnih turnira. A karijera tek počinje... S. S.
Selektor Francuske govorio nakon poraza u polu nalu EP u Njemačkoj
PODGORICA – Didije
Dešan jasno je poručio da njegova Francuska nije zaslužila da prođe u finale Evropskog prvenstva nakon poraza 2:1 od Španije u polufinalu.
Selektor Francuske nije štedio riječi hvale na račun rival-
OSMINA FINALA
skog tima i istakao je da je ,,furija“ nadigrala njegovu ekipu. – Španci imaju fantastičan tim koji je napredovao tokom turnira. Prvi smo postigli gol, ali su nam zadali mnogo poteškoća. Maestralno su držali loptu u posjedu i bili mnogo bolji od nas u toj komponenti igre. Borili smo se do kra-
ja. Imali smo šanse da postignemo gol za izjednačenje u nastavku, što je bilo dobro. Španija je odigrala bolju utakmicu od nas. Nijesmo odigrali meč onako kako smo zamislili, pritiskali smo do samog kraja, ali nijesmo uspjeli da postignemo gol – rekao je Dešan. R. A.
Mbape razočaran nakon povrede i ispadanja na šampionatu kontinenta
ČETVRTFINALE
jul
POLUFINALE
Španija 2
Francuska 1
jul
Portugal 0 (3)
Francuska 0 (5)
Francuska 1
Belgija 0
Rumunija 0
Holandija 3
Holandija 2
Turska 1
Holandija 1
Engleska 2
jul
jul
Španija - Engleska
PODGORICA – Kilijan
Austrija 1
Turska 2
Engleska 2
1. jul (21h) 30. jun (18h) 2. jul (18h)
Engleska 1 (5)
Švajcarska 1 (3)
jul
Slovačka 1
Švajcarska 2
Italija 0
1. jul (18h) 29. jun (18h) 2. jul (21h)
Mbape (25) je svoj nastup na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj jasno okarakterisao kao neuspjeh, nakon ispadanja Francuske od Španije 2:1 u polufinalu. Po mnogima najbolji napadač današnjice postigao je samo gol na šampionatu. Slavni Francuz na početku prvenstva slomio je nos što je značajno uticalo na kvalitet njegovih izdanja. U polufinalu je promašivao izgledne prilike. – U fudbalu ste ili dobri ili loši. Ovo sad nije bilo dobro. Moj Euro je kao propast. Želio sam
da budem evropski šampion... Sada idem na odmor, odmoriću se i oporaviti, to će mi pomoći da započnem novo životno poglavlje. Mnogo toga novog me čeka u periodu pred nama – rekao je Mbape. Kapiten francuske reprezentacije od ovog ljeta karijeru nastavlja u šampionu Primere i kontinenta Real Madridu. Otkazao je olimpijski nastup, očekuje se da početkom avgusta debituje za ,,kraljeviće“. R. A.
Održana redovna Skupština Crnogorskog olimpijskog komiteta
PODGORICA – Redovnoj Skupštini Crnogorskog olimpijskog komiteta prisustvovalo je 35 od 54 delegata, a prisutnima se na početku obratio predsjednik Dušan Simonović – Bliži se početak Olimpijskih igara, a iz objektivnih razloga nijesmo mogli ranije održati Skupštinu. Na dnevnom redu je 12 tačaka, a najznačija je usvajanje finansijskog izvještaja za 2023. godinu. Pred nama su na razmatranju za usvajanje i izvještaji o događajima između dvije skupštine. Koristim priliku da čestitam našoj juniorskoj vaterpolo reprezentaciji koja je osvojila bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu, kao i svim sportistima koji su nedavno ostvarili zapažene rezultate. Do sada je poznato da će Crnu Goru na Olimpijskim igrama predstavljati 19 sportista. To su jedriličar Milivoj Dukić, bokserka Bojana Gojković, atletičar Darko Pešić, teniserka Danka Kovinić, plivač Miloš Milenković i plivačica Jovana Kuljača, te muška vaterpolo reprezentacija. Nadam se da ćemo i u Parizu imati uspješan nastup. Skupštini je, na poziv predsjednika COK-a Simonovića, prisustvovao potpredsjednik Vlade i ministar sporta i mladih Dragoslav Šćekić – Partnerstvo je temelj svakog uspjeha. Zajedno možemo i moramo raditi na tome da sport postane sastavni dio života svakog građanina Crne Gore. U tom kontekstu želim istaći da ćemo biti pouzdan partner Crnogorskom olimpijskom komitetu, ali i ostalim sportskim organizacijama u ostvarivanju svojih programskih ciljeva. U prilog mojim riječima ide to što je tekuća godina rekordna što se tiče budžeta koji je opredijeljen za sportske saveze, ali i to što su vrata Ministarstva otvorena za sve koji žele razgovor i pomoć od matičnog resora. Olimpijske igre u Parizu startuju za petnaestak dana, pa ću tim povodom iskoristiti pri-
– Donijeli smo tešku odluku koja se odnosi na Bokserski savez Crne Gore. To smo uradili na zahtjev Međunarodnog olimpijskog komiteta. Kao što znate, MOK je suspendovao Svjetsku boksersku asocijaciju (IBA). Shodno toj odluci, preporučili su da isto urade nacionalni olimpijski komiteti sa svojim bokserskim savezima. Razmatrali smo na koji način to da uradimo. Imali smo zaista odličnu saradnju sa BSCG. Željeli smo da budemo oprezni jer imamo talentovane takmičare u tom sportu od kojih očekujemo dobre rezultate. Imaćemo predstavnicu tog saveza na Olimpijskim igrama u Parizu Bojanu Gojković. To su zaista dragulji crnogorskog sporta i prema njima se treba pažljivo odnositi – poručio je Simonović Predjsednik COK-a vjeruje da će nastali problemi biti riješeni do početka 2025.
– Bićemo strpljivi i radićemo na tome da Bokserski savez ostane u sistemu COK-a. Do kraja ove godine bi trebalo da bude formirana bokserska asocijacija koja će biti članica i priznata od strane MOK-a. Nadamo se da će se naša bokserska organizacija uključiti u tu asocijaciju, kako bismo nastavili saradnju iduće godine, na isti način kao i do sada, na obostrano zadovoljstvo.
Simonović naglašava da žali zbog situacije u kojoj su se našli, ali da Bokserski savez Crne Gore mora donijeti ispravnu odluku.
– Ukoliko se to ne desi, biće trajno isključeni iz COK-a, onda bi se tražio neki drugi format za organizaciju i učešće u radu našeg olimpijskog komiteta ukoliko za to bude mogućnosti i želje. Ipak, vjerujem da do toga neće doći –zaključio je Simonović.
liku da poželim našoj delegaciji svu sreću na sportskim borilištima u Francuskoj. Siguran sam da će Crnu Goru u Gradu svjetlosti predstaviti na najbolji način, a u nama će imati najvatreniju podršku – kazao je Šćekić. Nakon uvodnog izlaganja, imenovani su Radno predsjedništvo i Verifikaciona komisija. Na Skupštini je usvojen Finansijski izvještaj za 2023. godinu, koji je obuhvata izvještaje nezavisnog revizora o finansijskom poslovanju i Nadzornog odbora o istom. Izglasan je i Prijedlog finansijskog plana COK-a za tekuću 2024. godinu.
Jednoglasno su usvojeni izvještaji o učešću na zimskim Olimpijskim igrama mladih „Gangwon 2024“ i o pripremama za učešće na Olimpijskim igrama u Parizu.
Predstavljena su i prihvaćena pravila o promovisanju i reklamiranju tokom olimpijskog perioda u Parizu 2024. Usvojen je i Izvještaj o sprovođenju strategije i Eitički kodeks COK-a.
Na sjednici je razmatrana odluka o datumu Izborne skupštine COK-a. Predloženo je da bude održana krajem oktobra ove godine. A. MARKOVIĆ
Poznati travar iz Bijele, kod Herceg Novog, Popović već 50 godina ima iskustvo u radu.
Registrovani je član narodne medicine Crne Gore. Mnogima je pomogao, zašto ne i vama!
Preparati su ispitani - provjereni.
Posebno se pokazao u preparatima:
- SREĆKO sa biljnim kapima u prestanku pušenja
- DIJANA za otklanjanje ženskih tegoba
- MELEMIMA za rješavanje nekih kožnih oboljenja
- Biljni sirup JASMIN za saniranje disajnih problema (kašalj, bronhitis, astma)
- Otklanja šećerne tegobe
Kontakt telefoni: 031 683 001 i 069 939 651
NAPOMENA: već duže vremena nemamo zastupnika u Podgorici, naselje Masline, zbog lažnog predstavljanja atesta, što nije primjereno u zaštiti zdravlja stanovništva.
Sjajan nastup „ajkula“ na Svjetskom prvenstvu
Crna Gora 12 Italija 11
BUENOS AJRES – Gradski bazen. Gledalaca: 100. Rezultat po četvrtinama: 2:2, 6:2, 3:3, 1:4. CRNA GORA: Vukašinović (sedam odbrana), Pejović (jedna odbrana), Matijašević, Moračanin 1, Marković 1, Milinić, Roganović 1, Stupar 2, Janović 2, Petrović, Perov 1, Gojković 4, Samardžić. ITALIJA: Kastrući (pet odbrana), Ico (tri odbrane), Mafei 1, Demarki, Miraldi 1, Skordo 3, De Vekis 3, Patonati, Gambakiani 1, Salipante 1, Vale 1, De Simone, Di Korato.
Mlade „ajkule“ trenera Miodraga Mirovića osvojile su bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu za igrače do 18 godina. Talentovana generacija je u Argentini pobjedom nad Italijom 12:11 (2:2, 6:2, 3:3, 1:4) došla do velikog uspjeha. Crnogorski tim je vodio tokom cijelog meča, a nakon sjaj-
ne druge četvrtine i odličnog otvaranja treće, imao je i pet golova prednosti (9:4 i 10:5).
Kadetkinje počele pripreme za EP
PODGORICA - Kadetska ženska košarkaška reprezentacija Crne Gore okupila se u Podgorici, čime je zvanično počela pripreme za Evropsko prvenstvo, koje se održava u Miškolcu od 16. do 24. avgusta.
Naše kadetkinje prošle godine igrale su finale B prvenstva Evrope i samim tim izborile A diviziju. Istina, gotovo cijeli tim sada čini našu juniorsku reprezentaciju, a generacija 2008. godište imaće priliku da se u najelitnijem rangu oproba sa najjačim evropskim selekcijama i stiče veliko iskustvo. Selektor Dražen Šekularac pozvao je 19 igračica, a naše kadetkinje pripreme će odraditi u Tivtu.
Na spisku selektora Šekularca su: Vanja Kaluđerović (Lovćen), Nađa Dubljević, Ana Jovović, Milena Bijelović, Anđela Janković (Olymp), Mila Kovačević, Maša Praščević, Sara Šekularac, Mia Bajo, Jelena Nikolić, Lara Tomanović (Sea Stars), Anja Adžić (Primorje), Marija Sekulović, Milena Vujović, Blanka Jovović, Martina Terić, Anđela Sekulić, Sofija Vučković, Lucija Baković (Budućnost Bemax). Kadetska reprezentacija ima šest zakazanih provjera – 17. i 18. jula igraće protiv Turske u Tivtu, zatim će ,,crvene“ gostovati selekciji Hrvatske 27. i 28. jula, a posljednje provjere biće protiv Srbije 9. i 10. avgusta.
Crna Gora je u grupi D, gdje su još Slovenija, Finska i Belgija, a premijerni meč ,,crvene“ igraju 16. avgusta protiv Slovenije. - Ako se zna da je Finska prošle godine bila četvrta, a Belgija deveta, gdje je čak šest igračica bilo 2008. godište i upravo one su bile glavne igračice, a da je Slovenija uvijek dobra zbog dugogodišnjeg sistema, jasno je da nas čeka paklena grupa. Neće biti lako, nama su sada tu samo tri igračice iz tima ko-
Mlada reprezentacija poražena u osmini nala Evropskog prvenstva
Slijede mečevi za razigravanje od
9. do 16. mjesta
Francuska 81
Crna Gora 46
KLAIPEDA – Dvorana: „Sviturio arena“. Gledalaca: 30. Sudije: Perciavale, Mesaroš, Ćirić Rezultat po četvrtinama: 18:19, 22:12, 21:8, 20:7.
FRANCUSKA: Zemura 10, Dursus 5, Lokoka 5, Kane 9, Kluzeu 3, Sise 12, Dibanzila 3, Saulnir 3, Sejec 8, Tur 7, Vita 8, Zodia 8. CRNA GORA: Vučinić 4, Bigović, Savković 8, Baošić, Milošević, L. Vukčević 8, Bulajić 22, Radević 2, Radnjić, N.
Vukčević, Marinković, Šćepanović 2. Mlada ženska košarkaška reprezentacija poražena je od Francuske (81:46) u osmini finala Evropskog prvenstva u Litvaniji. Na taj način, izabranice Vladana Radovića u nastavku takmičenja igraće razigravanje od 9. do 16. mjesta. Crna Gora je bila ravnopravna do poluvremena u meču sa selekcijom koja je dominantno osvojila prvo mjesto u grupi A, ali je u nastavku sve bilo u znaku Francuske, koja je opravdala ulogu favorita i izborila prolaz u četvrtfinale, dok našoj reprezentaciji sli-
Ali ni veliki minus rivala nije pokolebao – na tri i po minuta prije kraja utakmice približio
ji je izborio A diviziju. Ali, pred nama je pripremni period koji moramo odraditi na najbolji način i nastojati da ostavimo što bolji utisak, jer je za ove djevojke važno da stiču iskustvo i ovo prvenstvo mnogo će im značiti kako bi napredovale - kazao je Šekularac.
U stručnom štabu Šekularca su tim menadžer Backo Backović, trener Sanja Praščević i kondicioni trener Dušan Starčević R.P.
jedi borba za opstanak u elitnoj diviziji. „Crvene“ su u 16. minutu, nakon poena Jelene Bulajić, posljednji put imale prednost (29:28), da bi Francuska na poluvremenu vodila 40:31, a ukupnom serijom 18:5 u 25. minutu imala je vođstvo 46:33. Razlika je konstantno rasla, tako da je na kraju Francuska stigla i do ubjedljivog trijumfa.
Najefikasnija u našoj selekciji bila je Jelena Bulajić sa 22, uz 4 skoka, Jovana Savković postigla je 8, dok je Lana Vukčević pored 8 poena imala i 9 skokova.
Crna Gora će na startu razigravanja od 9. do 16. mjesta igrati sjutra protiv Izraela. R. P.
Srđan Janović, član crnogorskog vaterpolo tima, u idealnoj je postavi Svjetskog prvenstva u Buenos Ajresu
stigli do 12:11, a naši mladići su u posljednjih 20 sekundi znali da sačuvaju prednost.
Naša ekipa je u Argentinu otputovala sa željom da dođe do same završnice, a igrači koji su donijeli našoj zemlji odličje pokazali su da mogu u budućnosti, i to skorijoj, ozbiljno da zakucaju na vrata seniorskoj reprezentaciji.
Uspjeh je veći ako se zna da su ,,ajkule“ bile u izuzetno teškoj grupi (sa finalistima), te da su do polufinala došle nakon ubjedljivog izdanja sa Hrvatskom (14:9), a u prvom nokautu na šampionatu savladale su Tursku (11:8). Na putu do finala talentovanu generaciju je zaustavila Srbija (i u grupi je bila bolja nakon peteraca), koja je juče u meču za zlato izgubila od Mađarske – 12:10.
Iz ŽRK Budućnost bez odgovora na brojna pitanja, ali sudbina za ovu sezonu je skoro izvjesna
„Plave“ bez Lige šampiona, iz kluba se niko ne javlja
PODGORICA – Novca za Ligu šampiona nema, Ženski rukometni klub Budućnost će izvjesno odustati od elitnog takmičenja, bez prava nastupa i u EHF Evropskoj ligi.
nom takmičenju. Pod uslovom da Rukometni savez Crne Gore garantuje za Budućnost!
se na gol zaostatka – 11:10. A onda je važan gol dao Strahinja Gojković, ,,azuri“ su ponovo
Naša ekipa je od aktuelnog šampiona u prvoj fazi prvenstva doživjela poraz od gola (10:9). A. MARKOVIĆ
TUR DE FRANS: Juče vožena brdska staza od Evo le Bena do Le Liorana dužine 211 kilometara
PODGORICA - Danski biciklista Jonas Vinegor pobjednik je 11. etape trke Tur de Frans, vožene od Evo le Bena do Le Liorana. On je brdsku dionicu dužine 211 kilometara prešao za četiri sata i 58 minuta. U sprint završnici, Vinegor je
prošao prvi kroz cilj ispred Slovenca Tadeja Pogačara. Treći kroz cilj prošao je Belgijanac Remko Evenpul sa 25 sekundi zaostatka.
Vodeći u generalnom plasmanu i dalje je Slovenac Tadej Pogačar sa ukupnim vremenom 45 sati i 34 sekunde. Na drugom mjestu je Evenpul sa minut i šest sekundi zaostatka, a treći je Vinegor sa kašnjenjem od minut i 14 sekundi.
Naredna etapa, dužine 203,6 kilometara, vozi se danas od Orijaka do Vilnev sir Lota. R.A.
Velika čast za grčkog košarkaškog superstara Janis nosi zastavu Grčke na
PODGORICA – Janis
Adetokumbo (29) imaće čast da nosi zastavu Grčke na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Parizu ovog mjeseca.
Grk nigerijskog porijekla je još jednom izrazio veliku privrženost reprezentaciji. NBA superstar biće jedna od najvećih zvijezda na olimpijskom turniru u košarci, u francuskom glavnom gradu ovog ljeta. Takođe, saopšteno je da će uz Janisa grčku zastavu nositi i
Antigoni Drisbioti, atletski šampion brzog hodanja. Grčka, kolijevka olimpizma, na taj način želi da istakne koliko joj je bitna tradicija njegovanja atletike, duga hiljadama godina. Krilo Adetokumbo, najbolji igrač Milvoki Baksa u NBA, predvodio je Grčku ranije ovog mjeseca do trijumfa na kvalifikacionom olimpijskom turniru, uz niz fantastičnih partija. Sa reprezentacijom još nije osvojio medalju, a prije dvije godine bio je najbolji strijelac šampionata kontinenta. R. A.
Gigant je pred gašenjem, a ova informacija je odjeknula u Evropi.
Sa 500 hiljada eura, koliko je namijenjeno gradskim budžetom, a što nije ni trećina potrebnog za funkcionisanje u sezoni 2024/25, vlasnička struktura dvostrukog šampiona Evrope može slobodno, što je najpoštenije, da odriješi ruke kompletnom, iskusnom seniorskom pogonu u izboru nove sredine, odnosno, da u Crnogorskoj ligi nastupa sa mlađim prvotimkama. Neke od njih su iz ,,ugašenog“ Rudara i Budućnosti II već priključene prvom timu.
Iz Evropske rukometne kuće, ako nije, već bi trebalo da bude upućen dopis u kojem vlasnička struktura treba da se izjasni da li će ekipa nastupati u elit-
Takva je procedura. A i EHF nema mnogo vremena za čekanje jer početkom septembra startuje Liga šampiona, a nekoliko klubova je u konkurenciji da, ako se ukaže prilika, dođe do vrijednog mjesta u rukometnoj evropskoj eliti.
Juče je naša redakcija bila uporna da dobije odgovor iz ŽRK Budućnost, ali na brojne telefonske pozive niko nam se nije javljao.
Kao i obično, dešavanja u Budućnosti i rezultati odražavaju se i na crnogorsku reprezentaciju. Trebalo je da „plave“ ove sezone, kao nekada, budu okosnica nacionalnog tima. U klub su se vratile Đurđina Jauković, Jelena Despotović i Nina Bulatović. U timu je već bilo nekoliko ,,lavica“, ali je projekat naprasno propao.
Sada je pitanje gdje će i da li će one pronaći novi angažman, budući da su ekipe za novu sezonu odavno sklopljene i da
su kao opcije uglavnom ostali klubovi nižeg renomea u odnosu na njihov igrački kvalitet. Naravno, za mnoge od igračica klubovi pokazuju interesovanje. Glorija Bistrica, za koju je do ove sezone nastupala Bulatović, a od ove će Nikolina Vukčević, „opipava teren“ oko Jauković, a navodno su za usluge trenera Bojane Popović zainteresovani rumunski i danski klubovi. Na radaru mnogih velikana izvjesno vrijeme je pivot Ivana Godeč Hoće li ova realnost koja je, nažalost, snažno uzdrmala crnogorskog sportskog giganta, možda narednih dana privući sponzore? Dobrodošli su i iz inostranstva... Hoće li igračice naredne sedmice, nakon što im se u poneđeljak obratio samo generalni sekretar i jedan od suvlasnika kluba Srđan Markoč (bez konkretnih odgovora), konačno dobiti odgovore, odnosno, saznati sudbinu, i svoju i kluba? I ima li volje da klub pređe u vlasništvo Glavnog grada, jer je sada bez opcija? A. MARKOVIĆ
Crnogorski parastrijelac dobio specijalnu pozivnicu Milan
PODGORICA - Parastrijelac Milan Đinović predstavljaće Crnu Goru na Paraolimpijskim igrama u Parizu, potvrđeno je iz Paraolimpijskog komiteta. Navodi se da je Đinović dobio specijalnu pozivnicu Bipartitne komisije Međunarodnog paraolimpijskog komiteta, na osnovu prijave Paraolimpijskog komiteta Crne Gore. Takmičiće se u disciplini vazdušna puška, u kategoriji SH1 – R3. Crna Gora će se time prvi put na Igrama pojaviti u parastreljaštvu.
-Obradovala me je vijest da ću biti učesnik Paraolimpijskih igara. Ostvaren je jedan od mojih najvećih sportskih snova. Svakako to je i nagrada za sav trud i veliko odricanje proteklih godina. Potrudiću se da opravdam odluku komisije i ostvarim dobar rezultatrekao je Đinović.
Đinovića je nedavno na Evropskom prvenstvu u Granadi samo 0,1 krug dijelio od plasmana na Paraolimpijske igre u Parizu. Prošle godine četiri puta potvrdio je minimalnu kvalifikacionu normu za Paraolimpijske igre u Parizu. Nastup u Parizu ranije su obezbijedili stonoteniseri Filip Radović i Luka Bakić i atletičarka Maja Rajković. Inače, Crnogorska komercijalna banka i Paraolimpijski komitet potpisali su juče novi sponzorski ugovor i saradnju produžili za još godinu. R. P.
Poslije prvog Memorijala „Srđa Dragašević“ na Cetinju, neki od učesnika tog prestižnog događaja krenuli su u novu šahovsku avanturu i obreli se na paraćinskom festivalu đe našu zemlju dostojno reprezentuje osam predstavnika na čelu sa desetostrukim seniorskim šampionom, velemajstorom Nikolom Đukićem
Međunarodni festival u Paraćinu je jedna zaista impozantna šahovska manifestacija sa gotovo 300 učesnika iz preko 30 zemalja raspoređenih u dvije grupe na „A“ i „B“ turnirima i predstavlja novi i veliki izazov za crnogorske matadorke i matadore. Pored učešća značajnog broja jakih velemajstora, poseban utisak ostavlja i veliki broj mladih nada svjetskog šaha, od kojih su neke već osvajale evropske i svjetske titule u svom uzrastu. Među brojnim supertalentima naročito se ističe devetogodišnji Rus Roman Šogdžiev, koji trenutno ima 4,5 poena iz sedam partija i bori se za plasman na vrhu tabele. Biće vrlo zanimljivo pratiti dalji razvoj ovog briljantnog dječaka.
Osvrnuvši se na svoj dosadašnji učinak, Đukić ističe da za sad nije zadovoljan prikazanim i još uvijek traži pravu formu. – Iako sam bez poraza, samo dvije pobjede je premalo, posebno imajući u vidu brojne propuštene
U posljednjem devetom kolu velemajstorskog
Superbet turnira u Bukureštu odlučena je jedna partija u kojoj je Aniš Giri iskoristio prednost početnog poteza protiv vodećeg Amerikanca Fabijana Karuane i napravio pometnju na čelu tabele.
Naime, zbog ovog poraza Karuane, pored njega isti broj poena, po pet, uknjižili su i Ramešbabu Pragnanandha, Domaraju Gukeš i Alireza Firouzja, pa su o pobjedniku odlučivali međusobni susreti pomenutih učesnika u tajm-brejku. U doigravanju Karuana
šanse. Uglavnom sam igrao sa mladim igračima čiji su rejtinzi često potcijenjeni, ali to ne mijenja činjenicu da neke vrlo izgledne pozicije nijesam uspio da dovedem do logičnog kraja. Nadam se da ću popraviti utisak u završne dvije runde – objektivno i samokritički će naš šampion. Đukić napominje da na ovom takmičenju nastupa i nekoliko mladih nada crnogorskog šaha, Mihailo Pušara i Ilija Milović na „A“, a Milena Mosurović, Katarina Đukić, Marija Mia Maraš i Luka Novaković na „B“ turniru.
– Trenutno se najbolje kotira Novljanin Pušara sa 50 odsto poena na glavnom turniru, ali ostali se, takođe, dobro bore i susreti sa igračima različitih uzrasta iz raznih krajeva svijeta sigurno će im predstavljati dragocjeno iskustvo za buduće nastupe na domaćoj i međunarodnoj sceni. Takođe, treba pomenuti i mladog Dimitrija Vujovića koji je u procesu prelaska na crnogorsku rejting listu i njegov zapažen nastup na „B“ turniru. Dimitrije je trenutno na diobi četvrtog mjesta sa 5,5 poena. Uz mlade igrače, tu
1.e4 c5 2.Sf3 d6 3.Lb5+ Sd7
4.d4 a6 5.Lxd7+ Dxd7 6.Sc3 cxd4 7.Dxd4 Sf6 8.Lg5 e5 9.Dd3 Le7 10.0–0–0 b5
11.Lxf6 gxf6 12.Sd5 Lb7
13.Sh4 Lxd5 14.Dxd5 Td8
15.Sf5 Tg8 16.g3 Tg5 17.Se3 Tc8 18.h4 Tg8 19.Sf5 Tc6
20.Td2 h5 21.Thd1 Dc7
22.Kb1 Lf8 23.Db3 Th8
24.Df3 Th7 25.g4 hxg4
26.Dxg4 Th8 27.h5 Dd7
28.h6 Txh6 29.Sxh6 Lxh6
30.Dg8+ Ke7 31.Td3 Da7
32.Dg2 Lg5 33.Df3 Dc7
34.De2 Dc8 35.Td5 Lf4
36.Dd3 Dc7 37.a3 Lg5 38.c3
Db6 39.Ka2 Lf4 40.De2 Lg5 41.Th1 Tc8 42.Kb1 Dc6 43.Thd1 Td8 44.Dd3
Db6 45.c4 bxc4 46.Dxc4 Lh4 47.T1d3 Td7 48.Tb3 Dxf2 49.Tb8 f5 (dijagram)
50.Txd6 Txd6 51.Dc7+ Kf6
52.Dxd6+ Kg5 53.Dxe5 Df1+
1.e4 c5 2.d4 cxd4 3.c3 d3
4.Bxd3 d6 5.c4 Nf6 6.Nc3 g6
7.Nf3 Bg7 8.0–0 0–0 9.b3
Nxe4 10.Bxe4 Bxc3 11.Bh6 Bg7 12.Bxg7 Kxg7 13.Qd2 Nc6 14.h4 h5 15.Qc3+ Kg8
16.Qe3 Kg7 17.Qc3+ f6 18.Nh2 e5 19.Nf3 Bg4 20.Nh2 Nd4
21.Kh1 Rb8 22.Nxg4 hxg4 23.g3 f5 24.Bd5 g5 25.Kg2
je iskusni Goran Petrušić koji je sa pet poena pri vrhu tabele na „B“ turniru. Ne treba zaboraviti ni Rusa Pavela Lagašina, redo-
Firouzja 0:1 Karuana
1.d4 Nf6 2.Bf4 b6 3.c4 Bb7
4.Nc3 d6 5.Nf3 g6 6.d5 Bg7
7.e4 0–0 8.Bd3 e5 9.Bd2 a5
10.a3 Na6 11.Bc2 c5 12.Bg5 h6
13.Be3 Nc7 14.h3 Bc8 15.Qd2 Kh7 16.g4 Rb8 17.g5 hxg5
18.Bxg5 b5 19.h4 Bg4 20.Bd1 Qd7 21.h5 Nxh5 22.Nh4
Bxd1 23.Qxd1 Rh8 24.Nf5
gxf5 (dijagram) 25.Qxh5+ Kg8 26.Qf3 Rxh1+ 27.Qxh1
je bio neprikosnoven i sve tri partije riješio u svoju korist. Konačni plasman je sljedeći: Karuana 5 (3), Firouzja 5 (2), Gukeš 5 (1),
f6 28.Bd2 b4 29.axb4
axb4 30.Ne2 f4 31.Ng1 Qg4
32.Kf1 Ra8 33.Rxa8+ Nxa8
34.Qf3 f5 35.Qxg4 fxg4
36.f3 Nb6 37.b3 Nd7 38.Be1 gxf3 39.Nxf3 Nf6 40.Nd2 Kf7 41.Kg2 Ng4 42.Kf3 Ne3
43.Bf2 Nc2 44.Kg4 Kg6
45.Nf3 Na1 46.Nd2 Bf6
47.Bg1 Be7 48.Bf2 Bg5 49.Be1 Bd8 50.Bf2 Be7 51.Bg1 Bg5
Pragnanandha 5 (0), Jan Nepomnjašči, Maksim Lagrav i Aniš Giri po 4,5, Vesli So i Nodirbek Abdusatorov po 4 i Bog-
52.Bf2 Bh6 53.Bh4 f3 54.Nxf3 Kf7 55.Bg3 Nxb3 56.Bxe5 dxe5 57.Nxe5+ Ke7 58.Nd3 Be3 59.e5 Nd2 0:1
dan Deac 3,5 poena. Ipak, kada se saberu utisci, ovo prestižno takmičenje, s obzirom na borbenost i želju matadora da se pred-
gxh4 26.gxh4 Rh8 27.Rh1 Rxh4 28.Rxh4 Qxh4 29.Rh1 Qg5 30.Qa5 Qe7 31.Qxa7 Qc7 32.Qa3 Ne2 33.Kf1 Nf4
34.Qc1 Rh8 35.Rxh8 Kxh8
36.Qe3 Kg7 37.Bh1 b6 38.Qg3
Ng6 39.Qd3 e4 40.Qd4+ Ne5 41.Qd5 Qc5 42.Qe6 Nf7 43.Qd7 Qe5 44.Qb7 Qd4 45.Qd7 Kf6 46.Qa7 g3(dijagram) 47.fxg3 Qd1+ 48.Kf2
vnog učesnika i osvajača prethodna dva turnira u okviru podgoričkog Cedis festivala, koji ovdje zasad ne ponavlja tako sjajne igre,
ali je sa 4,5 poena i dalje ima šansu za visok plasman – zaključio je Nikola Đukić. Do kraja turnira u Paraćinu ostalo je još jedno kolo.
stave u što boljem izdanju, razočaralo je ljubitelje drevne igre. Naime, od 45 odigranih partija čak 38 je završeno miroljubivo dok
je svega sedam odlučeno, što dovoljno govori o ,,realizaciji” i ,,borbenosti” vrhunskih igrača.
DR JOVAN KUJAČIĆ
Priredio: Slobodan ČUKIĆ
Godine 1866. počinju sa strane da dolaze u Crnu Goru koji su se duže zadržavali na službi u njoj. Te je godine prvi došao Francuz dr Alfred Bulonj. On se bavio na Cetinju kao dvorski ljekar Knjaza Nikole do kraja 1870. godine. Dr Alfred Bulonj, kao što je već ranije rečeno, pored svoga redovnog ljekarskog rada napisao je za vrijeme svoga boravka u Crnoj Gori vrlo opširnu knjigu o Crnoj Gori i Crnogorcima (Le Montenegro et ses habitans, 1869).
On u toj svojoj knjizi podrobno opisuje između ostaloga i narodno liječenje, higijenske prilike u kojima su u to doba živjeli Crnogorci, hranu i način ishrane, odijelo i odjevanje, obuću, razne običaje, bolesti, praznovjerice i dr. (…) Dr A . Bulonj je naročito potanko opisao u svojoj knjizi narodno liječenje raznih bolesti, razne operacije koje su domaći vidari vršili, razne higijenske nezgode i neprilike itd. To je sve tako potanko i tako tačno opisano da se sve ono što je on prije punih 70 godina i više opisao, nimalo ili veoma malo razlikuje od onoga što se i dandanas još, može se slobodno reći, u punoj mjeri dešava (…) i da se s puno prava nada, da će svi oni koji budu čitali njegov rad, biti uvjereni da je on zbilja (…) održao svoju riječ.
Godine 1870. došao je u Crnu Goru za dvorskog ljekara Knjaza Nikole Francuz dr G. Frile (Gabrijel Frile, prim. prir.). On je kao dvorski ljekar ostao na Cetinju punih 10 godina, gdje mu je i ćerka bila na-
Dr Alfred Bulonj, pored svoga redovnog ljekarskog rada, napisao je za vrijeme boravka u Crnoj Gori opširnu knjigu o Crnoj Gori i Crnogorcima (Le Montenegro et ses habitans, 1869). On u njoj podrobno opisuje narodno liječenje, higijenske prilike u kojima su živjeli Crnogorci, način ishrane, odijevanje, bolesti, praznovjerice
stavnica u Cetinjskom djevojačkom institute ruske carice Marije. I dr G. Frile je slično svom prethodniku dr A. Bulonju napisao čitavo djelo od pune 501 strane o Crnoj Gori i Crnogorcima (Le Montenegro contemporain, 1875). U toj krupnoj knjizi je cijelo XV poglavlje (405-432) posvećeno zdravstvenim prilikama u tadašnjoj Crnoj Gori. Između ostaloga dr G. Frile u spomenutom svom djelu govori da u Crnoj Gori preovlađuju razne nervne bolesti osobito nervozi-epilepsija ili padavica, isterija i neurastenija, što i dandanas naročito pada u oči. On tom prilikom podrobno opisuje način liječenja raznih ušnih
bolesti pomoću gorenja specijalnih voštanica u oboljelom uvu, što se, kao što je rečeno, nimalo ne razlike od današnjeg narodnog liječenja raznih ušnih bolesti. Pa i danas vrlo često nekome koga zabole uši ili koji dobro ne čuje, pale svijeće u dotičnom oboljelom uvu. Isto se kao i ranije uzme uski podugačak komad krpe, umoči se u rastopljeni vosak pa se tako ovoštan, dok je još vruć, omotava obično oko družice ili rjeđe oko vretena. Kad se vosak u navoštenoj krpi oko družice ohladi i stisne, krpa se ili sad već ili kao specijalna svijeća skida i svojim tankim dijelom stavlja u oboljelo uho, zatim se Gornji širi
kraj upali da gori. Tako se pod uticajem gorenja izvlači i nakuplja u donjem dijelu svijeće nekiput vrlo velika količina ušne smole (cerumen). Bolesniku biva često sasvim lakše. Dr G. Frile još tada pokušava da se mjesto opasnog variolizovanja, koje se već tada široko upotrebljavalo u Crnoj Gori, uvede obavezna vakcinacija. Ali, kako sam veli, nije u tome imao dovoljno uspjeha („…Dva puta sam pokušao da se uvede u opštu primjenu vakcinacija, ali je moj napor ostao, ako ne sasvim bez uspjeha, veoma skučen I ograničen u najužem krugu ogleda. Trebalo je punih nekoliko mjeseci pa da se vakcinacija primijeni u ovoj zemlji.”)
Dr G. Frile bio je veoma omiljena ličnost među Crnogorcima. On je pored dužnosti dvorskog ljekara, liječio i sve druge koji su mu se obraćali za ljekarsku pomoć. Sem toga je i on gotovo redovno davao besplatno lijekove bolesnim seljacima, koji su k njemu dolazili. Jednom riječi i dr G. Frile je bio u punoj mjeri iskreno predusretljiv, pošten i nesebičan čovjek.
Jednom zgodnom prilikom 1873. godine prebjegne iz Spuža iz turske vojske na Danilovgrad neki dr Kosta. On je bio vojni ljekar u turskoj vojsci prema Crnoj Gori. Dr Kosta je bio starinom iz Bjelopavlića iz sela Jovanovića, ali se ne zna od koga bratstva. Njegov se djed preselio u Grčku. On je svršio Medicinski fakultet u Atini. Po svršenim naukama
stupio je kao ljekar u tursku vojsku. Kao potomak crnogorski dr Kosta je neprestano želio da se vrati u svoju domovinu. Knjaz Nikola ga je primio veoma lijepo i postavio ga za ljekara na Danilovgradu. Tu je on ostao sve vrijeme do svoje smrti. Dr Kosta i kao ljekar i kao čovjek ostavio je u narodu najljepše i trajne uspomene. Početkom Hercegovačkog ustanka, 30. Januara 1875. godine došao je iz Rusije u Crnu Goru sa misijom Crvenog Krsta Sv. Đorđa Petar Vasiljčikov. Misija se smjestila u novoj bolnici „Danilo I”. Tada su u Crnoj Gori osnovane i uređene još dvije privremene bolnice za ranjenike i druge bolesnike iz Hercegovine i Bosne. Jedna je smještena u Grahovu a druga u Župi nikšićskoj. Iza toga 1876. godine uređuju se još dvije bolnice, jedna na Cetinju u starom dvorcu, u „Biljardi” vladike Rada za 300, a druga na Njegušima sa 70 kreveta.
Svetođorđijevska misija Crvenoga Krsta bude poslije osmomjesečnoga rada u Crnoj Gori pozvana natrag u Rusiju. Nju zamijeni u Crnoj Gori druga, Krstovozdviženska misija pod upravom dr Nikolaja Borpova. Ova nova misija je uzela pod svoju upravu sve bolnice u Crnoj Gori. Sem toga je i moskovsko Slovensko dobrotvorno društvo poslalo o svome trošku u Crnu Goru šest ljekara. Oni organizuju na Danilovom Gradu bolnicu sa 50 kreveta. Ali ni ova misija nije ostala dugo u Crnoj Gori. Nju je zamjenilo Pokrovsko društvo pod upravom generala Rihtera
Pored već otvorenih bolnica, ova misija otvara još dvije bolnice, jednu u manastiru Ostrogu a drugu na Biočama u blizini Podgorice. Rihtera je ponovo zamijenio Petar
A. Veseljčikov. Ovu njegovu drugu misiju su sačinjavali: dr Vladimir J. Ališevski, dr Jur. N. Kovaljevski hirurg, dr Nikolaj P. Bogojavljenski za
G. Frile je slično dr A. Bulonju, napisao djelo od 501 strane o Crnoj Gori i Crnogorcima (Le Montenegro contemporain, 1875). U toj krupnoj knjizi je cijelo XV poglavlje (405-432) posvećeno zdravstvenim prilikama. Između ostalog, govori da u Crnoj Gori preovlađuju razne nervne bolesti
unutrašnje bolesti, dr Nikola Žužikin, Nikolaj Kar. Ginter apotekar, Nikolaj Trehgubov, pa onda sestre: Jelisaveta Kar. Koroljeva, Ustina Koroljeva, Marija Fore, Julija Popova, Marija Farafontjejeva, Ekatarina Haralampijevna, Ana Soipura, Jevdokija Terpilovskaja i Nadežda Nađoždina Za ekonoma misije bio je uzet Filip Radičević protođakon Mitropolije crnogorske. U vezi sa ustankom u Hercegovini pojavila se velika potreba za osnivanjem Crvenog Krsta u Crnoj Gori. U vezi s tim se Knjaz Nikola 1875. godine obraća s molbom Komitetu Crvenog Krsta u Ženevi. U svojoj prestavci Knjaz Nikola moli Međunarodni Komitet da bi sa svoje strane poradio u korist izbjeglica i ranjenika iz Hercegovine. Komitet Crvenog Krsta se odmah odaziva knjaževoj molbi, ali mu preporučuje da Crna Gora prethodno usvoji Ženevsku Konvenciju. Knjaz Nikola je odmah prihvatio i Konvenciju potpisao 29. novembra 1875. godine. Zatim mjesec dana docnije, tj. 28. decembra iste godine, Ženevski međunarodni komitet Crvenog Krsta šalje na Cetinje naročito izaslanstvo od tri svoja člana – Alojza Humberta, dr F Farijea i Karla Geca. (Nastavlja se)
Dnevni list
Elektronska pošta: desk@pobjeda.me
Direktor i glavni i odgovorni urednik:
NENAD ZEČEVIĆ
Zamjenica izvršnog
direktora:
MILENA GOLUBOVIĆ
Direktorica marketinga:
ŽELJKA RADULOVIĆ
REDAKCIJSKI
KOLEGI JUM
Zamjenica glavnog i odgovornog urednika
RADMILA USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ
Pomoćnici glavnog i odgovornog urednika
JADRANKA RABRENOVIĆ ekonomija
JELENA MARtINOVIĆ društvo
MARIJA JOVIĆEVIĆ nedjeljno izdanje Urednici
JOVAN NIKItOVIĆ kultura
DRAGICA šAKOVIĆ crnom gorom
NIKOLA SEKULIĆ hronika podgorice
JOVAN tERZIĆ arena
SLOBODAN ČUKIĆ
feljton i arhiv
MARKO MILOšEVIĆ dizajn
DRAGAN MIJAtOVIĆ fotografija
LOGOtIP POBJEDE
Miloš Milošević i Nikola Latković (2019), inspiracija Anton Lukateli (1944)
PORtAL POBJEDE Urednica
JOVANA ĐURIšIĆ
OBJEKtIV Urednica
MARIJA IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
tELEFON
020/409-520 redAkcijA
020/409-536 MArketiNg
020/202-455 ogLAsN o
Naziv osnivača: Društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju, promet i usluge, export-import „Nova Pobjeda“ - Podgorica
Adresa sjedišta medija: 19. decembar br. 5 PIB: 03022480
Vlasnička struktura
„Nove Pobjede“ - 100% udjela „Media-Nea“ D.O.O. Podgorica
Vlasnička struktura
„Media-Nea“ - 99,99% udjela First Financial Holdings
sjedište „Media Nea“: Ul. 19. decembra br. 5, PiB „Media Nea“: 02842777
Vlasnička struktura „First Financial Holdings“ - 100% udjela Petros Stathis
sjedište „First Financial Holdings“: Ul. Ulcinjska br. 3
PiB „First Financial Holdings“: 02628295
Više o vlasničkoj strukturi: pobjeda.me/p/impressum
Broj žiro računa „Universal capital Bank“: 560-822-77
Tiraž: 3.500
Ivm. broj 536/24 Javni izvršitelj Mato Jovićević iz Danilovgrada, odlučujući u pravnoj stvari izvršnog povjerioca “PRVA BANKA CRNE GORE” AD, Podgorica, protiv izvršnog dužnika “BEZBJEDNOST I ZAŠTITA” DOO, Glava Zete bb, Danilovgrad, PIB: 02455536, radi naplate novčanog potraživanja – v. s. 16.041,66 €, na osnovu vjerodostojne ispravemjenice AA 1096534 od 13.08.2012. godine, u smislu člana 45 ZIO, dana 10.07.2024. godine, donio je odluku o DOSTAVLJANJU JAVNIM OBJAVLJIVANJEM Izvršnom dužniku “BEZBJEDNOST I ZAŠTITA” DOO, Danilovgrad, vrši se dostavljanje rješenja o izvršenju Ivm. broj 536/24-2, od 05.06.2024. godine, kojim je isti obavezan da na ime duga isplati izvršnom povjeriocu iznos od 16.041,66 €. Izvršni dužnik “BEZBJEDNOST I ZAŠTITA” DOO, Danilovgrad, može se obratiti Javnom izvršitelju Matu Jovićeviću, ul. Baja Sekulića bb, Danilovgrad, u roku od 8 dana od dana objavljivanja oglasa radi preuzimanja rješenja o izvršenju Ivm. broj 536/24-2, od 05.06.2024. godine. Upozorava se izvršni dužnik “BEZBJEDNOST I ZAŠTITA” DOO, Danilovgrad, da se ovakav način dostave smatra urednim i da će negativne posledice koje mogu nastati ovakvim načinom dostavljanja snositi sama stranka, odnosno izvršni dužnik. Dostavljanje se smatra izvršenim nakon isteka roka od osam dana od isticanja pismena na oglasnoj tabli suda, ukoliko je prethodno izvršeno objavljivanje u dnevnom štampanom mediju.
JAVNI IZVRŠITELJ Mato Jovićević
Ivm. broj 1612/20 Javni izvršitelj Mato Jovićević iz Danilovgrada, odlučujući u pravnoj stvari izvršnog povjerioca “PRVA BANKA CRNE GORE” ad, Podgorica, protiv izvršnog dužnika Radoičić Milidraga, Novo Selo, Danilovgrad, radi naplate novčanog potraživanja, v.s. 532,89 €, na osnovu vjerodostojne isprave - mjenice BB 1937104 od 04.10.2016. godine, u smislu člana 45 ZIO, dana 10.07.2024. godine, donio je odluku o DOSTAVLJANJU JAVNIM OBJAVLJIVANJEM
Izvršnom dužniku Radoičić Milidragu suvlasnicima vrši se dostavljanje zapisnika Ivm. broj 1612/20-47 i zaključka Ivm. broj 1612/20-50.
Izvršni dužnik Radoičić Milidrag može se obratiti Javnom izvršitelju Matu Jovićeviću, ul. Baja Sekulića bb, Danilovgrad, u roku od 8 dana od dana objavljivanja oglasa radi preuzimanja navedenih pismena. Upozorava se izvršni dužnik Radoičić Milidrag da se ovakav način dostave smatra urednim i da će negativne posledice koje mogu nastati ovakvim načinom dostavljanja snositi sama stranka, odnosno izvršni dužnik. Dostavljanje se smatra izvršenim nakon isteka roka od osam dana od isticanja pismena na oglasnoj tabli suda, ukoliko je prethodno izvršeno objavljivanje u dnevnom štampanom mediju.
JAVNI IZVRŠITELJ Mato Jovićević
Z A P I S N I K FINALNO IZVLAČENJE NAGRADA nagradne igre Cosmetics-a pod nazivom „KAD SI OKRUŽEN PRIJATELJIMA“
3 x komplet posuđa iz kolekcije VILLEROY & BOCH 275 Jubilee Podgorica, 25.06.2024. Cosmetics TC Big Fashion (nekadašnja Delta) – mjesto izvlačenja nagrada u okviru nagradne igre „KAD SI OKRUŽEN PRIJATELJIMA - 3 x komplet posuđa iz kolekcije VILLEROY & BOCH 275 Jubilee za koju je izdata saglasnost br. 01-424/24-783/2 od strane Uprave za igre na sreću, dana 26.03.2024. Način izvlačenja: iz kompjuterske baze računa koji zadovoljavaju kriterijume iz pravila. Dobitnici nagrada:
1.RAKONJAC SVETLANA, Bijelo Polje - dobitnik nagrade VILLEROY & BOCH 275 Jubilee šolja (4 kom),
2.PAVICEVIC LJUBINKA, Podgorica -dobitnik nagrade VILLEROY & BOCH 275 Jubilee Birthday cake set posuđa (1 kom)
3.RAZNATOVIC BOSILJKA, Bar, - dobitnik nagrade VILLEROY & BOCH 275 Jubilee La boule Paradiso set posuđa (1kom) Komisija:
1.MIRA DUBAK
2.DANICA KRIVOKAPIC
3.TIJANA TERZIC
Spisak dobitnika osmog kola EKO Vozi i Osvoji
Na svim EKO benzinskim stanicama u Crnoj Gori, aktuelna je nagradna igra koja traje od 15.05.2024. do 17.07.2024.godine. Ukupno ima 83 nagrade, od kojih su glavne nagrade: 5 x put za dvoje na Olimpijske igre u Pariz i automobil Suzuki Vitara Hybrid. Izvlačenje osmog kola nagradne igre “EKO Vozi i Osvoji” održano je 10.07.2024. u prostorijama Jugopetrola AD. Dobitnici sedmičnih nagrada osmog kola su: •Olimpijska sportska oprema
9001000000229870 Igor Soković
•Vaučeri za kupovinu na EKO benzinskim stanicama, vrijednost 50 EUR
9001000000192259 Željko Darmanović
9001000000203747 Danijela Golubović
9001000000200110 Sanja Popović
9001000000226481 Nikolina Bajović
9001000000213110 Dragan Vukić
9001000000227388 Ana Nenadić
9001000000230580 Čedo Mujović
9001000000195931 Dragomir Cvijović
9001000000194921 Mehmed Šabotić
9001000000191494 Dejan Dubljanić
Javni izvršitelj Ana Nikić Petričević iz Bara, ul. Rista Lekića I-26, u pravnoj stvari izvršnog povjerioca „Crnogorski Telekom“ AD Podgorica, Moskovska 29, PIB 02289377, protiv izvršnog dužnika: Samir Adrović, Ulcinj, radi naplate novčanog potraživanja vr. sp. 237,79 dana 10.07.2024. godine, JAVNO OBJAVLJUJE
Da se izvršni dužnik, Samir Adrović, Ulcinj, u roku od 3 dana obrate ovom javnom izvršitelju kako bi se istom uručila rješenje o izvršenju Iv.br.2365/23, od 20.07.2023 .godine rješenje o troškovima od 10.07.2024.godine. Ukoliko se izvršni dužnici ne jave ovom izvršitelju u ostavljenom roku, smatraće se da je ovim objavljivanjem izvršeno uredno dostavljanje gore navedenog pismena, te će isti snositi negativne posljedice koje mogu nastati.
Dostavljanje se smatra izvršenim nakon isteka roka od osam dana od dana isticanja pismena na oglasnoj tabli suda, ukoliko je prethodno izvršeno objavljivanje u dnevnom štampanom mediju, shodno čl. 5 Zakona o izmjenama i dopunama ZIO-a, a u vezi sa čl. 45 ZIO. JAVNI IZVRŠITELJ Ana Nikić Petričević, s.r
CRNA GORA
VLADA CRNE GORE AGENCIJA ZA ZAŠTITU ŽIVOTNE SREDINE
Na osnovu člana 13 Zakona o procjeni uticaja na životnu sredinu („Službeni list CG”, broj 75/18) Agencija za zaštitu životne sredine
OBAVJEŠTAVA zainteresovanu javnost
da je preduzeće „VOLI TRADE“ d.o.o. iz Podgorice podnijelo zahtjev za odlučivanje o potrebi izrade Elaborata procjene uticaja na životnu sredinu za izgradnju objekta Centralnih djelatnosti (poslovanje) na području nekadašnje fabrike „Radoje Dakić“, odnosno na urbanističkim parcelama UP 22 i UP 23, koju čine katastarske parcele br. 1503/82, 1503/83, 1504/4, 1506/2 KO Podgorica I, katastarska parcela br. 4075/5 KO Donja Gorica, katastarske parcele br. 1503/81, 1503/84, 1503/79 KO Podgorica I i katastarska parcela br. 4075/4 KO Donja Gorica, u zahvatu Izmjene i dopune DUP-a „Radoje Dakić“, Glavni grad Podgorica. U vezi sa navedenim pozivamo vas da izvršite uvid u dostavljenu dokumentaciju u prostorijama Agencije za zaštitu životne sredine ulica IV Proleterske 19, II sprat, kancelarija broj 216, radnim danima od 9 do 12 časova. Dokumentaciju je moguće preuzeti sa sajta Agencije zaštitu životne sredine www.epa.org.me. Rok za javni uvid i dostavljanje primjedbi i mišljenja u pisanoj formi, na adresu Agencije za zaštitu životne sredine, je do 22.07.2024. godine.
Poslovna oznaka I.br.113/2023
JAVNI IZVRŠITELJ Aleksandar Bošković iz Podgorice, Ul.Vasa Raičkovića 4B, u predmetu izvršenja po predlogu izvršnog povjerioca Fudbalski klub “Budućnost” AD Podgorica, sa sjedištem na adresi Ul. Veljka Vlahovića bb, koga zastupaju Lana Vukmirović Mišić i Amra Ademović, advokati iz Podgorice, na adresi Ulica Šeika Zaida br. 2, protiv izvršnog dužnika “KAFOTEKA” iz Podgorice, na adresi Vaka Đurovića bb, radi naplate novčanog potraživanja, dana 10.07.2024.godine, donio je
ODLUKU O DOSTAVLJANJU JAVNIM OBJAVLJIVANJEM izvršnom dužniku “KAFOTEKA”, vrši se dostavljanje Zaključka o II prodaji pokretnih stvari od 24.06.2024.godine, objavljivanjem u dnevnom štampanom mediju koji izlazi na cijeloj teritoriji Crne Gore i isticanjem na oglasnoj tabli Privrednog suda Crne Gore. S tim u vezi potrebno je da izvršni dužnik u roku od jednog dana obrati ovom Javnom izvršitelju radi preuzimanja pismena, u suprotnom dostavljanje se vrši isticanjem na oglasnoj tabli Privrednog suda Crne Gore Ovakav način dostavljanja smatra se uredim dostavom i negativne posledice koje mogu nastati snosiće izvršni dužnik. Dostavljanje se smatra izvršenim nakon isteka roka od osam dana od dana isticanja pismena na oglasnoj tabli suda, ukoliko je prethodno izvršeno objavljivanje u dnevnom štampanom mediju.
JAVNI IZVRŠITELJ Aleksandar Bošković
Poslovni broj: Iv 3357/24 Javni izvršitelj Ana Nikić Petričević iz Bara, ul. Rista Lekića I-26, u pravnoj stvari izvršnog povjerioca D.O.O. “FRANCA MARKETI” BIJELO POLJE, BULEVAR SVETOG PETRA CETINJSKOG BB., Bijelo Polje, PIB: 02984121, protiv izvršnog dužnika DOO “PREMIUM STORE” BAR, OBALA KRALJA NIKOLE BB, Bar, PIB: 03352978, radi naplate novčanog potraživanja, vr.sp. 1.328,15 eura, dana 10.07.2024. godine, JAVNO OBJAVLJUJE
Da se izvršni dužnik DOO “PREMIUM STORE” BAR, u roku od 3 dana obrati ovom javnom izvršitelju kako bi se istom uručilo rješenje o izvršenju Iv.br. 3357/24 od 01.07.2024. godine rješenje o troškovima od 10.07.2024. godine. Ukoliko se izvršni dužnik ne javi ovom izvršitelju u ostavljenom roku, smatraće se da je ovim objavljivanjem izvršeno uredno dostavljanje gore navedenog pismena, te će isti snositi negativne posljedice koje mogu nastati. Dostavljanje se smatra izvršenim nakon isteka roka od osam dana od dana isticanja pismena na oglasnoj tabli suda, ukoliko je prethodno izvršeno objavljivanje u dnevnom štampanom mediju, shodno čl. 5 Zakona o izmjenama i dopunama ZIO-a, a u vezi sa čl. 45 ZIO.
JAVNI IZVRŠITELJ Ana Nikić Petričević,
427
Dana 1. jula 2024. godine umrla je naša majka, baka i prabaka
ANĐELKA Nikova MAKSIMOVIĆ
rođena MALOVIĆ
Trajno ćemo pamtiti njenu ljubav, dobrotu i pažnju koju je nesebično davala našem pok. ocu i nama i našim porodicama.
Po njenoj želji sahranjena je tiho u krugu najuže porodice
Dana 10. jula 2024. u 91. godini preminula je naša draga
OLGA Božidara GLIGOROVIĆ
rođena SPAIĆ
Saučešće primamo na gradskom groblju Zagorič 11. jula od 10 do 14 časova, kada će se i obaviti sahrana.
Ožalošćeni: ćerke MILENA, MIRJANA i MARINA sa porodicama, unučad, praunučad i ostala rodbina GLIGOROVIĆ i SPAIĆ
Tužnim srcem i s bolom u duši obavještavamo svu našu rodbinu i prijatelje da je dana 7 jula 2024. preminuo u Parizu u 91. godini naš dragi
Sahranu dragog nam pokojnika obavićemo 12. jula u 11 časova na groblju u Montsu (Francuska). Ispraćaj pokojnika održaće se u kapeli u Meru (65, rue Roger Salengro) od 9 30 časova.
Ožalošćeni: supruga DANIJELA, djeca NATALIJA, ALEKSANDAR, KATARINA i FILIP, brat MILADIN, sestre DRAGICA, DANICA i BOSILJKA, unučad, snahe, bratanići, sestrići, sestrične i ostala brojna porodica PERKOVIĆ
Ožalošćene njene kćerke LJILJANA i NARCIZA sa porodicama
• Prodaja pogrebne opreme i garderobe;
• Sahranjivanje prevoz pokojnika;
• Ekshumacije;
• Pranje grobnog mjesta;
• Oglašavanje u dnevnim novinama;
• Postavljanje cvijeća bilja, i čišćenje vaza, šljunka, anđela i svijećnjaka;
• Uklanjanje uvelog cvijeća, korova i orezivanje sadnica oko groba, i
• Iznošenje i prevoz vijenaca/cvijeća i/ili pokojnika od kapele do mjesta ukopa.
„Pogrebne usluge“- Podgorica • Prodaja pogrebne opreme i garderobe; • Sahranjivanje i prevoz pokojnika; • Ekshumacije; • Pranje grobnog mjesta; • Oglašavanje u dnevnim novinama; • Postavljanje cvijeća i bilja, i čišćenje vaza, šljunka, anđela i svijećnjaka; • Uklanjanje uvelog cvijeća, korova i orezivanje sadnica oko groba, i • Iznošenje i prevoz vijenaca/cvijeća i/ili pokojnika od kapele do mjesta ukopa. +382 67 045 751 / email: prodavnicapogrebno@gmail.com (Svakim danom od 0-24h)
Sve ostale usluge i informacije možete pronaći na www.pogrebnopg.me
Poštovanim čitaocima i korisnicima oglasnog prostora dnevnog lista Pobjeda.
Praznični trobroj našeg lista izaći će 13 jula 2024. godine.
Šalter Službe oglasa primaće materijal zaključno sa 12 julom 2024
Za naredni broj ,,Pobjede“, 16. jula 2024. godine, šalter Služb e oglasa u Podgorici biće otvoren od 15 jula 2024. godine
Kontakt telefon: 020-202-455
VIBER: 068-034-555 EMAIL: oglasno@pobjeda.me
OGLASNO ODJELJENJE NOVA POBJEDA D.O.O.
Poštovani
čitaoci i korisnici oglasnog prostora, materijal za objavljivanje
čitulje možete poslati na
e-mail: oglasno@pobjeda.me
Potrebno je poslati tekst čitulje, fotografiju i kopiju uplatnice
OGLASNO
ODJELJENJE
tel/fax: 020/202-455, tel/viber: 068/034-555
Dana 10. jula 2024. u 83. godini preminuo je naš dragi
Saučešće primamo u kapeli Čepurci 11. jula od 9 do 13 časova, kada krećemo za selo Markovina, gdje će se obaviti sahrana u 15 časova.
Ožalošćeni: sin SAŠA, brat GOJKO, sestre VIDA i MILKA, snahe RUŽA, ROSA, NATAŠA i JASNA, unuke ANJA i MILENA, bratanići i bratanične, sestrići i sestrične i ostala rodbina MITROVIĆ i ujčevina MARKOVIĆ
ВЛАДАН, МИЛО, братаничне ВАЛЕНТИНА, МАРИЈАНА, АНА, снаха ДРАГИЦА, унучад ГАБРИЈЕЛА, ЈЕЛЕНА, СОЊА, КСЕНИЈА, АНЂЕЛКА, МАЊА, праунучад и остала многобројна родбина МУГОША и ШЋЕПАНОВИЋ
Povodom smrti našeg voljenog i poštovanog člana
Iskreno saučešće porodici i rodbini. Neka počiva u miru naš dragi Rado i neka mu je laka zemlja crnogorska.
OPŠTINSKI ODBOR CRNOGORSKE EVROPSKE PARTIJE, BAR
DEJANU ZVICERU
Dragi brate, neka tvoja plemenita duša nađe vječni mir među anđelima. Živjećeš vječno u našim srcima.
Tvoji IGOR i VANJA PEJOVIĆ
Posljednji pozdrav dragom
MIHAILU BOŽOVIĆU
„Život je najljepši pronalazak prirode, a smrt njena vještina, da što bolje iskoristimo život.“
Dragi striko, živio si hrabro i sa velikom željom da dijeliš ljubav, osmijeh i dobrotu. Počivaj u miru, a mi ćemo te čuvati od zaborava.
Bratanična MARINA sa suprugom MILOŠEM i ćerkama LANOM I NINOM ŽARKOVIĆ
Slika tvog života nikad neće izblijediti, jer nam ostavljaš u amanet kako se čuvaju prave porodične vrijednosti.
Hvala na ljubavi i podršci koju si nam pružao. Znam da tamo negdje slušate posljednjeg boema.
Sa velikim bolom i tugom se opraštamo od našeg
DEJA
Veliki ljudi žive vječno, a ti si bio jedan od njih.
Hvala ti na svakoj riječi, osmijehu, pruženoj podršci i ljubavi.
Tvoju brižnost i ljudskost ćemo pamtiti zauvijek.
Neka tvoja dobra duša počiva u miru.
JELENA i DRAGAN ČALIJA sa djecom
Hvala za sve trenutke radosti i sreće, za svu podršku i vjetar u leđa, koje si nesebično pružao kada je bilo najteže i najpotrebnije.
ANDRIJA, DIJANA i unučad ZOJA i RELJA
507 Sa tugom se opraštam od mog brata
Nakon bolnih strepnji i velike želje da u teškoj životnoj bici koja ti je nepravedno pripala izađeš kao pobjednik, zanijemili smo pred surovom stvarnošću tvog preranog odlaska.
Tvoja neizmjerna ljubav, požrtvovanje, velikodušnost i podrška koju si nam nesebično pružao živjeće vječno u našim srcima. Znaj da ćemo uvijek biti tu za tvoje najmilije koji su se dostojanstveno i nadljudski borili zajedno sa tobom.
DUBRAVKA i MIŠKO IVANIŠEVIĆ sa porodicom
11.
Posljednji pozdrav uvaženom kolegi
S tugom i poštovanjem,
ADVOKATSKA KOMORA CRNE GORE
Dragi brate
Cijeli život bio si naš anđeo čuvar. Kada smo ostali bez oca, preuzeo si njegovu ulogu, a mi smo bili zaštićeni i sigurni pod tvojim krilima.
Sada odmori striko i pozdravi nam Ranka.
Tvoji ANDRIJA i ANJA
Sa neizmjernom tugom se opraštamo od
DEJANA ZVICERA
Sa velikom tugom i vječnom zahvalnošću za poštovanje i ljubav koju si iskazivao prema ujčevini, čuvaćemo uspomenu na tebe. VJERA Čedomira PEJOVIĆA sa porodicom
DEJAN ZVICER
Sve najljepše i najbolje što se može dobiti od brata ja sam imao od tebe, a moja porodica ogromnu pažnju i ljubav.
HVALA TI NA SVEMU.
Teško će mi biti bez bratske ljubavi i podrške, ali se nadam da ćeš je ti negdje tamo naći od našeg brata Ranka. Sa velikim poštovanjem i vječnom ljubavlju
Posljednji pozdrav dragom kolegi
MARINKU RMUŠU advokatu
S tugom,
Brat NEBOJŠA sa porodicom
Tužan se opraštam od mog brata od tetke
DEJANA T. ZVICERA
Vazda bratskog i ljudskog utočišta. Sjećanje na njega čuvaće PREDRAG Č. PEJOVIĆ sa porodicom
DANILO MIĆOVIĆ
od BANJA BOGDANOVIĆA, KOLEKTIVA RESTORANA MOVIDA, PARTY VOYAGE i SEA ME
Draga
ZAGO
Tvoja plemenitost, humanost i iskrena ljubav ostaju u našem trajnom sjećanju. Hvala ti na svemu
Tvoja tetka LJUBA i porodica pok. LJUBA RADOVIĆA
Opraštamo se od dragog druga i prijatelja još iz studentskih dana
KRSTA - VELJA MIJANOVIĆA
Pouzdanog saborca i kuma, koji nikad nije iznevjerio svoju ljudsku suštinu.
NOVICA i MIRA
Posljednji pozdrav dragoj
442
RADMILI
Od porodice pokojnog strica DAMJANA VUKIĆEVIĆA
Našem dragom
Opraštamo se, sa velikom tugom, od našeg dragog ujaka
RADA Dušanovog BRAJOVIĆA
MILANU MITROVIĆU
Dragi Mićo tvoje dugo ranjeno srce naći će mir pored tvojih voljenih. Počivaj u miru. Brat od strica VELJKO Đurov sa porodicom
Zauvijek u srcu Porodica pok. JAGODE BEBE FILIPOVIĆ 524
Posljednji pozdrav dragom đeveru, stricu i đedu
MILANU Spasojevom
MITROVIĆU
Ni najgore nedaće nijesu mogle slomiti tvoj vedar duh i jak karakter, i takvog ćemo te zauvijek pamtiti. Počivaj u miru.
RADMILA pok. Blaža MITROVIĆ sa porodicom 515
510
Posljednji pozdrav komšiji
ŽELJKU VUJOVIĆU
od porodice pokojnog DUŠANA MANDIĆA
OGLASNO ODJELJENJE „NOVA POBJEDA“
TELEFON ZA INFORMACIJE 020/202-455 020/202-456
e-mail: oglasno@pobjeda.me
Godina je prošla od kako sa nama nije naš voljeni
Puno nam nedostaješ...
Uspomene na tebe žive u našim mislima i sjećanjima.
Ti si sa nama u svakoj našoj priči.
Bio si najbolji djed koga će unuci vječno pamtiti, a djetinjstvo provedeno sa tobom za njih će biti najvrednije blago.
Od naše tuge jedino je veći ponos na tebe, ponosni što si bio naš, a mi tvoji.
Volimo te danas, sjutra, zauvijek
Tvoji najmiliji: supruga VESNA, sinovi PETAR i MILOŠ, snahe NATAŠA i ANJA, unučad ANJA, TODOR, ANĐELA, ISIDORA
449
Tužno sjećanje
Najdraži deda Vesko, Тoliko sam tužan zbog tvog odlaska i toliko mi nedostaješ. Ne postoji niko kao ti, bio si moj djed i najbolji prijatelj.
Bio si tako pun topline i života, a tvoja ljubav je bila jaka i čista kao sunce.
Bez tebe je takva praznina u našoj kući, i na cijelom Cetinju. Ponosan sam što sam tvoj unuk i što te imam u sebi, u svom srcu i uspomenama.
Nikada neću zaboraviti naše priče, kad smo prvi put išli na pecanje i kad si mi dao moje prvo pivo.
Znam da sada živiš u kraljevstvu Božjem i da čuvaš i gledaš na nas.
Volim te najviše, deda Vesko.
Tvoj unuk, STEFAN PEJOVIĆ
Sjećanje na našeg voljenog supruga i oca
- VASKA KALUĐEROVIĆA
Njegove KSENIJA, NATAŠA i VJERA
430
RANKO Danilov VUJAČIĆ 1948 - 2023.
Prošla je godina od kako si nas prerano napustio. Tvoja iznenadna smrt ostavila nas je u beskrajnoj nevjerici i bezgraničnom bolu.
Ljubav prema tebi ostaće vječito u nama na tvoj plemeniti lik i moralnost, koja te je krasila do zadnjeg časa.
Brat ZORAN VUJAČIĆ sa porodicom
425 Dana 11. jula 2024. navršava se godina od smrti
Markovog SIMOVIĆA
Pripadao je sebi, istini, Crnoj Gori i njenoj slobodi.
Porodica SIMOVIĆ
Četrdeset je teških i mučnih dana od kada je otišao na vječni počinak
Tvoj prerani odlazak nije, ne može, i neće biti rastanak od tebe ni za tren.
Bio si i ostaješ radost i ponos našeg doma. Živiš i živjećeš u nama dok postoji naša porodica. Beskrajno tužni tvoji najmiliji:
MIOMIR, TAMARA, VASILIJE, INES MANUELA, LJILJANA, MARKO, BOJANA, BODIN, VEDRANA i MIJAT MUGOŠA
Surova je stvarnost života koja broji već četrdeset dana od kada je naš dom zadesila tragedija. Moj Miljane,
Diko naša, ponosu moj.
Dani neumitno teku, vrijeme ne staje, patnja i bol razdiru. Ne mogu shvatiti, a kamoli prihvatiti da mi se nećeš vratiti.
Nema tih riječi pažnje i saosjećanja od tvojih i prijatelja naše porodice koje mogu pomoći u ovoj muci i nevolji, a da se očuva svijest.
Mikice, dušo moja, volim te i čuvam tvoja čeda, tvoje anđele Vakija i Inesitu, do našeg vječnog zagrljaja.
Najbolji mužu i tata
40 tužnih dana bez tvog glasa, osmijeha, zagrljaja i topline. Nikad se nećemo navići na to.
Nedostaješ nam.
Prazninu koju si ostavio tješimo najljepšim uspomenama koje nikad izblijedjeti neće. Ostavio si nam ih pregršt i zauvijek ti hvala na tome.
Čuvaj nas.
Vole te beskrajno tvoji najmiliji.
VAKI i INESITA
11. jul 2024.
Sine moj,
Kažu prošlo je četrdeset dana...
Ne, prošle su 43 godine.
43 godine pune ljubavi, sreće, nježnosti i podrške.
Taj blagoslov grijao je moje srce i dušu i učinio da budem uvijek, u svakom trenutku, posvećena samo vama. Tebi i Marku. Da budem tu za sve vaše radosti i brige.
Pomisao da si sada sa mnom, u svakoj misli i emociji, i bolna je i utješna.
Znam da će tvoja čista i plemenita duša biti uz tvoje najmilije - Vasilija, Ines i Tamaru i voditi ih kroz život sa puno ljubavi, koju si utkao u njih.
Čuvam te u svom srcu, kako samo majka može i mora.
Volim te.
Prošlo je tužnih četrdeset dana otkad nas je napustio naš
Mikice najdraži, život bez tebe je nepodnošljivo bolan. Utjeha ne postoji. Za nas je vrijeme stalo. TETKA, BANJO, MILENA, EAMON, ALEKS i OLI
Voljeni naš ZOKI
Godinu dana teških je prošlo, tuga za tobom sve je veća. Čuvamo te od zaborava! Nikada prežaljeni naš! Živiš u našim srcima dok postojimo.
Navršava se četrdeset dana od prerane smrti našeg voljenog
S poštovanjem i ponosom čuvaćemo uspomenu na tebe. Počivaj u miru koji si svojim časnim životom zaslužio.
Tvoji Vukadinovići: JOVAN, SRĐAN i GORAN sa porodicama
MILJANE
Dani prolaze, a sjećanja na tebe nikada. Nedostaješ nam mnogo. Živjećeš zauvijek u našim srcima.
Tvoji: TIJANA, DUŠAN i BOBI
Dragi naš zete
Supruga SANDRA i sin VIKTOR 513
Vrijeme koje prolazi ne može izliječiti rane
ZOKO
Voljeni naš tata i deda, ništa nije isto od kada si nas napustio. Sve bismo dali da te još jednom zagrlimo! Kćerka PAULA, zet MARINKO, unuci PAVLE i MATEJ
Vječno ćeš živjeti u našim srcima. Od VESKA JOVANOVIĆA sa porodicom 512
Prošla je godina od kada si nas napustio i otišao na ljepše mjesto
Dragi tata, vrijeme prolazi, a bol je sve veća. Nedostaješ!
Kćerka ENI, zet RAJO, unuci PETAR, EMILI i TODOR
Prošla je godina tužna od prerane smrti voljenog brata
Prošlo je četrdeset tužnih i praznih dana. Teško je prihvatiti da te nema među nama. Znamo da sa nekog boljeg mjesta čuvaš svoje najmilije. Hvala za sve divne trenutke provedene sa tobom. Sa bolom i ponosom čuvamo te od zaborava.
Tvoji: VESNA, MILAN i DANILO BOŽOVIĆ
516
Prošla je godina tužna od prerane smrti voljenog brata
Živjećeš vječno u našim srcima.
MIĆO JOVANOVIĆ sa porodicom
Uvodnik
Teško je naći prave riječi za ono što se nalazi na stranama ovog specijalnog dodatka Pobjede. Mnogo je teško. Jer, doživljaj ljudske patnje je u duši, a opisi kroz riječi i rečenične konstrukcije su racionalna sublimacija kojima joj se zna oduzeti od suštine, forme i oblika... Ipak, tragam za riječima, kao što su ljudi čije ispovijesti o dešavanjima u Srebrenici objavljujemo tragali za smislom preživljavanja, iznova postavljajući pitanja sebi – jesmo li zahvalni samo zato što smo živi ili smo živi samo zato što dišemo, ili...
Ili pak tu ima nešto više: da duh čovjeka opstaje da bi nas istrgao iz mraka poraznih strana istorije; onda kada nečija
priča postane veća od individualnog života, već treba da nas opominje sve, da nas navede na razmišljanje i da u nama osvijetli taj mrak: jer imamo se za šta boriti. Ove godine je, uz punu pozornost svijeta, 23. maja u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Njujorku usvojena rezolucija „Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida počinjenog u Srebrenici 1995.“ koji se obilježava danas – 11. jula. Ovim dokumentom se ukazuje na činjenice iz presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog suda pravde i domaćih sudova. Rezolucijom se osuđuje i svako negiranje genocida u Srebrenici i
pozivaju se sve države da spriječe ovo čuvanjem utvrđenih činjenica, uključujući i kroz svoje obrazovne sisteme. Pobjeda želi da da doprinos ovom danu sjećanja, pa smo koristeći materijale iz arhivske baze Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, odnosno bivšeg Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koje je pribavio Program Mehanizma za informisanje zajednica pogođenih sukobima, izdvojili izjave žena čiji su muški članovi porodice nestali ili pronađeni ubijeni tokom ratnih devedesetih u Srebrenici, o onome što su one proživjele i kako je njihov život izgledao u trenutku davanja tih izjava.
Izdvojili smo i tri svjedočenja preživjelih pred sudom u Hagu, koji opisuju svaki stravični detalj njihovog puta preživljavanja. Danas je, možda više nego ikada prije, teško osjećati. Pa i zabranjeno. Bombardovani smo različitim sadržajima koje ne stignemo ni upiti i procesuirati i već smo ušli u idući šestosekundni video klip na nekoj društvenoj mreži ili „čitamo naslove tekstova“. Poražavajuće je, ali to je naša realnost i ovog doba u kom živimo, koje kao da je određeno da nas desenzivitizuje od – osjećanja. A ako nam se oduzme ljudskost i empatija, nećemo imati čega ni da se sjećamo. Svjedočenja ovih ljudi na to i upozoravaju. Zato smo priredili dodatak u kom su izjave ljudi sa čijom patnjom ne smijemo i nećemo da licitiramo. Međunarodni sud pravde u Hagu je 2007. zločin u Srebrenici okarakterisao kao genocid, u kojem su u julu 1995. pripadnici Vojske Republike Srpske ubili najmanje 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Svako od njih je imao život, porodicu, drugove i drugarice,
snove, želje i nadanja. Sve je ovo ugašeno zbog bezumnosti pojedinaca koje bi, kada bismo ih gledali u filmovima nazvali „zlikovcima“, ali se u stvarnom životu pak dešava da ih pojedini uzdižu na pijedestal „ratnih heroja“. Informisanje je sveta novinarska dužnost, ali je važnije doprijeti – ne do čitaoca, nego do čovjeka. Nažalost, povjerenje u institucije nije nacionalni ili regionalni problem, pa da 2024. godine još možemo dovoditi u pitanje da li se u Srebrenici desio genocid, jedno od najteže dokazivih krivičnih djela, a za šta je osuđeno više od 50 osoba na oko 700 godina zatvora; među njima ratni predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Radovan Karadžić i glavni komandant Vojske RS Ratko Mladić. Ipak, nadamo se da će ova svjedočenja – ako ništa – pomoći da se razumije da zbog svake politike mržnje strada – čovjek. A šta ćemo dati budućim generacijama ako strada i duh? Uvaženi čitaoci i čitateljke, molim vas ako se prepustite narednim stranama, da ostanete tu. Ne morate sve u jed-
nom danu, ne morate sve u jednom čitanju. Ali, pročitajte priče ovih ljudi koji su na svojoj koži osjetili pogubnost mraka mržnje i netrpeljivosti. Koji su izgubili svoje najmilije, svoje domove, bilo kakav temelj i utočište u životu, svoja prezimena, koji možda nisu izgubili život ali je pitanje jesu li živi. Koji su se u periodu kada su davali iskaze pitali – što im vrijedi ovaj život kada im je oduzeto sve što su imali, voljeli i cijenili i za šta su radili, disali i ulagali. Pa ipak –tu su i dali su svoj doprinos da se osude odgovorni i zato im je zahvalan cijeli svijet. Što je ovaj život i ovozemaljsko iskustvo ako ne skupina vrijednosti do kojih držimo i koje ćemo braniti svakim atomom svog bića. Pomognimo tom cilju, ne dozvolimo da se trguje ljudskom patnjom i gubitkom, ne dozvolimo da se nečija patnja dovodi u pitanje, da je mjerimo, da je upoređujemo, da je relativizujemo. Čuvanjem od zaborava štitimo čovjeka – onog koji je bio, ovog koji je tu i onog koji dolazi.
JASMINA BEHAROVIĆ-MILOŠEVIĆ
Svjedok KDZ039 svjedočio je 1. i 2. novembra 2007. pred Međunarodnim
krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i na skoro stotinu strana dokumenta iz arhive slikovito nas vodi s njim na livadi gdje je izvršena egzekucija Bošnjaka muslimana, gdje je pukim sticajem okolnosti ostao živ kada je u poređanoj masi metak iz rafala pogodio osobu iza njega, a pali su obojica
Vanderpuye: Samo sam htio da vam skrenem pažnju na događaje od 11. jula 1995. Da li se sjećate tog dana?
Sjećam se.
I u vezi sa tim danom, da li ste odlučili da preduzmete neku akciju u pogledu bezbjednosti sebe i svoje porodice?
Da da.
Možete li nam reći šta ste radili tog dana?
Tog dana skupljao sam sijeno na livadi za svoju stoku. I šta je bilo poslije toga?
U ranim večernjim satima, možda oko dva sata prije nego što je pala noć, vidjeli smo ovu kolonu iz drugih sela, kako ljudi hodaju, a onda su me ljudi dozivali sa drugih polja, rekli su: „Idemo kući, Srebrenica je pala“. Tako sam došao kući i kod kuće sam zatekao svoje komšij, sa spakovanim torbama i oni su rekli: „Šta čekaš? Vidiš li da su svi u pokretu?“ i rekli su da je neko došao iz civilne zaštite, i rekli su da stari i nemoćni idu u bazu UNPROFOR-a u Potočarima, a vojno sposobni muškarci kroz šumu. Tako sam ja, zajedno sa porodicom, otišao. Uzeo sam nekoliko stvari i konja i krenuo prema Potočarima. Stigao sam u Potočare, već je bila noć. Rekli su nam da idemo u fabriku baterija u kojoj je baza UNPROFOR-a. Kada smo se približili fabrici, već je bilo mnogo ljudi okolo. Pa o čemu se ovdje radilo? Rekli su da ne možemo da idemo u fabriku baterija, ali da treba da ostanemo gore. Tu smo stali kod ove prve fabrike sa lijeve strane pri ulasku u Potočare. Samo da Vas zaustavim na trenutak. Oko koliko sati ste dobili ove informacije.. Moglo je biti oko 9.00. Nisam siguran. Moglo je biti oko 9.00. Samo da završim svoje pitanje. Znam da ponekad treba malo dugo da ih pitam, ali –šta ste Vi radili – u koje vri-
jeme ste dobili informaciju da je Srebrenica pala?
Recimo oko 5.00 sati, kada su mi rekli da je Srebrenica pala i da idemo u Potočare.
I koliko dugo nakon što ste dobili ovu informaciju ste krenuli u Potočare?
Pa, možda... pa, recimo da je bilo pola sata, jer ova njiva na kojoj sam skupljao sijeno je bila udaljena pet minuta od moje kuće. Nije bilo dalje od toga. Tako da sam otišao od kuće oko pola sata kasnije, recimo da je bilo oko 5.30, recimo do 6.00, najvjerovatnije.
I da li ste otišli sa porodicom ili drugim ljudima?
Sa porodicom, a onda sam sustigao druge ljude, pa smo išli u ovoj koloni, sa ljudima koje nismo poznavali, iz mog kraja.
Bez da nam kažete njihova imena, sa kim ste iz svoje porodice tada otišli?
Otišao sam sa suprugom, snahom, jednom unukom i ćerkom. Bilo nas je petoro tamo. A kako ste zapravo otišli iz svog grada u Potočare? Kako ste putovali tamo?
Imao sam konja, pa sam jahao konja. Putovali smo preko brda gdje je bliže, a oni sa mnom pješice.
I postoji li neki poseban razlog zašto ste Vi išli na konju dok su oni išli pješke?
Pa, bio sam nesposoban. Godine 1982. povrijedio sam nogu i teško mi je da hodam.
Otprilike koliko vam je trebalo da stignete od svog grada do Potočara nakon što ste otišli?
Oko tri sata.
I u koje vrijeme ste stigli tamo?
Misliš u Potočarima?
Da.
Moglo je biti oko 9.00. Da li je bilo mračno?
Mračno, mračno.
A gdje ste prvobitno otišli kada ste stigli u Potočare?
Do kompleksa gdje je fabrika Sacmara.
A možete li nam reći gdje se to nalazi u odnosu na bazu UNPROFOR-a?
Prije baze UNPROFOR-a, recimo oko 500 metara, nisam siguran, ali ima oko 500 metara prije toga. Tamo je bila ova fabrika.
I da li ste bili upućeni da idete u tu konkretnu zgradu ili ste samo odlučili da odete tamo?
Pa, otišli smo tamo gdje je bilo dovoljno mjesta da sjednemo. Našli smo prostor oko te fabrike.
Da li ste dobili bilo kakvu informaciju šta se dešavalo u to vrijeme?
Ništa ništa.
A gdje si prenoćio?
Tu smo prenoćili na tom imanju, na tamošnjem parkingu. I da li je to bilo sa još nekoliko ljudi ili samo sa vašom porodicom?
Pa, bilo je puno ljudi. Ovaj kompleks je bio pun. Sve se napunilo.
Možete li nam reći šta se dogodilo ujutro 12. jula?
Neki ljudi su sišli tamo do kapije baze UNPROFOR-a da pitaju šta će biti sa nama. Onda bi se vratili odatle, i rekli su da će biti neki prevoz za Tuzlu, da sačekamo. Nisu znali kada će i ko će nas prevesti, ali su rekli da im je rečeno da će biti nekog prevoza. Tako smo vidjeli kako se srpski vojnici približavaju ovim fabrikama u okolini. Neki od njih su palilu sijeno. Tako da smo ih već vidjeli, oni koji su bili na ivici vidjeli su srpske vojnike kako se približavaju. Tog popodneva, ne mogu da se sjetim tačno koliko je sati bilo, možda je bilo oko 2.00, stigao je prvi konvoj i rekli su da su stigla neka vozila da odvoze ljude. Obišao sam kolonu i ispred kompleksa „Ekspres Strela“, pa pored klanice i onda sam stigao na put. Tamo su bile barikade. UNPROFOR je stavio ovo uže tamo. I onda iza užeta, oni su stajali tamo, pa su vidjeli... vidjeli smo ovaj put kako se sužava, put kojim ćemo ići da dođemo do autobusa. Vidio sam te barikade i do autobusa, ove maskirne... vojnike u maskirnim uniformama, svi su bili postrojeni u ovoj koloni ljudi koja je prolazila. Bio je to UNPROFOR. Nisu to bili srpski vojnici. Na putu. Srpski vojnici su bili niz put, poredani niz put, pored fabrike akumulatora do kamiona i autobusa, a srpski vojnici se nisu držali za ruke.
Možete li samo da opišete uniforme koje ste vidjeli da nose ti srpski vojnici, najbolje što se možete sjectiti?
Imali su raznobojne uniforme, tamnozelene, pa čak i nešto tamnije od toga. Raznobojne uniforme. Ne mogu da Vam kažem tačno, ali tamnozeleno i još tamnije od toga. Zaista tamno zelena, višebojna. Nisu bijele. Još su tamnije zelene.
Kada kažete višebojne, da li mislite na vrstu kamuflaže?
Kamuflaža, kamuflaža, da.
Onda smo pitali te vojnike šta su oni i šta će da urade sa nama? A oni su rekli: „Ne znamo. Ne znamo šta će biti s vama večeras“. A onda je jedan od njih rekao: „Sad će doći Mladić i možete ga pitati šta će vam se desiti i kuda ćete ići“. Mladić se pojavio na... na vratima, između ova dva stražara, i onda smo svi u jedan glas pitali: „Zašto nas mučite ovdje? Zašto nas ne odvedeš ako si rekao da hoćeš?“. Rekao je: „Do sada nije mogao da se postigne dogovor, da je dogovor sa vama moguć, ovo se uopšte ne bi desilo“
A koliko ste vojnika, ako možete procijeniti, srpskih vojnika vidjeli poređanih?
Pa ne mogu... pa, recimo četiri, pet metara, jedan do drugog, ali bi bilo četiri ili pet metara između njih i onda 120 metara ili čak i više od toga do autobusa. Možda čak 50 metara. Nisam siguran. Nisam siguran. Možda se radilo o desetak vojnika, desetak, sigurno, koji su bili poređani pored kanala, a onda su ostali vojnici samo stajali okolo.
I da li ste u bilo kom trenutku dobili neka uputstva u vezi sa ukrcavanjem u ove autobuse ili prevozom koji je bio obezbijeđen?
Ništa, jer tim autobusima nisam ni prišao. Čim sam prošao pored te barijere, uzeo me je srpski vojnik za rame i rekao mi da idem lijevo na drugi kraj puta i da tu stojim i vidio sam naše starce kako već stoje. Bili su izdvojeni. A oni su rekli: „Samo idi i stani tamo“. To su i meni rekli. Ja sam samo stajao tamo i oni su još odvajali te ljude i razdvajali ih i razdvajali ih i kada su izdvojili ovu grupu, bilo je oko nas oko pet-šest vojnika, rekli su, sad idite gore u tu kuću, to je bilo nova kuća koja nije bila potpuno izgrađena. Imala je samo krov na sebi. Kada su vas zamolili da pređete na jednu stranu puta i stanete tamo, da li ste bili tamo sa svojom porodicom u to vrijeme?
Ne. Ne. Pitao sam tog vojnika: „Zašto nas razdvajate? Zašto me odvajaš od moje porodice?“ a on je rekao: „Imate vremena da idete, ali pustite žene i djecu ranije. Idi lijevo“. I tako sam otišao. Moja porodica je krenula prema autobusima.
Da li ste vidjeli da su i drugi muškarci odvojeni od svojih porodica?
Da da.
A koliko od vas je rečeno da stanete na jednu stranu puta?
Možda nas je bilo dvadesetak.
Da li ste mogli da vidite šta se dogodilo Vašoj porodici kada vam je taj vojnik rekao da pređete na jednu stranu puta?
Pa vidio sam da su išli prema autobusima i onda više ništa nisam mogao da vidim šta se dešavalo oko autobusa. Tada nisam mogao da vidim. Nisam mogao znati. Ipak su stigli do autobusa. Vidio sam to da. Nakon što se okupila grupa od vas dvadesetak, šta se onda desilo?
Onda su nam rekli da ne stojimo tu, da idemo gore do te kuće koja još nije do kraja izgrađena. Otišli smo do te kuće i oni su nas pratili i mi smo ušli u tu kuću. Bili smo tamo u prizemlju. A onda smo sjeli. Vojnici koji su vas uputili da idete u kuću? Da li su oni nosili iste uniforme kao one
koje ste vidjeli pored puta, pored puta?
Da, da, u istim uniformama. I da li su bili naoružani?
Da, svi su imali automatsku pušku. Nisam vidio drugo oružje, samo automatske puške, kalašnjikove.
Koliko je otprilike ova kuća koju ste opisali udaljena od puta?
Ne mogu tačno da vam kažem, možda je bilo nekih 50 metara, možda i više od toga. Pa, koliko ja mogu da procijenim, to je oko 50 metara.
Da li su vas tamo dopratili vojnici?
Da
Kada ste stigli u kuću, recite nam šta se dogodilo.
Onda su oni čuvali tu kuću, vojnici su stajali ispred kuće, neki bi nam prijetili šta će nam te noći raditi, neki su vadili noževe govoreći da će nam prerezati vrat, a onda je neko rekao da taj treba da se udalji, da nema veze sa nama, da nas ne dira. Nisu se svi ponašali isto. Dobro. A možete li nam reći kakvi su bili uslovi u kući?
Kuća nije imala sprat. Imala je samo zidove od cigle ili blokova. Bilo je prizemlje, nije bilo prozora ni vrata. Ušli smo. Bila je velika soba, i mi smo sjeli u toj velikoj prostoriji.
Da li su vam dali vodu i hranu za vrijeme dok ste bili tamo?
Ne ništa.
I u vrijeme kada ste stigli u ovu kuću, da li je unutra bilo drugih muškaraca, drugih... Prvi smo stigli u kuću.
Dobro. A nakon što ste stigli u kuću, da li je bilo drugih muškaraca koji su došli kasnije?
A od muškaraca koji su bili u kući i oko nje za vrijeme dok ste Vi bili tamo, da li je bilo mladića sa vama? Ne. Dobro. Možete li nam reći kakvi su muškarci bili sa vama?
Svi su bili mojih godina i istog stepena invaliditeta, a bilo je čak i muškaraca koji su bili stariji i invalidniji od mene. Neki od njih su imali i štapove za hodanje Otprilike koliko dugo poslije ovog razgovora, ili da kažem ovog govora koji ste opisali, koliko dugo ste poslije toga zapravo otišli do autobusa i izašli iz te kuće? Možda sat do sat i po. Nisam siguran, ali otprilike je toliko vremena prošlo. A koliko je otprilike vremena prošlo od trenutka kada ste prvi put stigli u kuću do trenutka kada ste ušli u autobus, ako možete da procijenite?
Proveli smo četiri sata u kući sigurno, možda i nešto duže, ali sigurno oko četiri sata. A kako su vas odveli iz kuće ili ste otišli iz kuće u autobuse?
Kad je tek pao mrak, zalazak sunca, ali se i dalje dobro vidjelo, rekli su nam: „Pa, autobusi su tu, ustanite sad i izlazite. Možete ići na put ispred naših vojnika. Autobusi vas čekaju“. Oni koji su bili napolju prvo su ustali pa su otišli. Onda smo posljednji izašli iz kuće i vidio sam vojnike postrojene na udaljenosti od deset metara, jedan od drugog, i rekli su nam: „Dobro, idite ispred naših vojnika“. I vidio sam kolonu ispred srpskih vojnika koji su prolazili i oni su samo govorili: „Požurite, požurite“. Zatim smo skrenuli malo udesno. Napravili smo polukrug preko polja. Stigli smo do fabrike baterija i vidio sam da ulaze u posljednji autobus, muškarci.
Da. Dolazile su grupe od oko 20 ljudi, a zatim su sjedjeli ispred kuće. U kući više nije bilo mjesta. Kada se napuni podrum ili prizemlje, oni su tada sjedjeli ispred kuće. Sve su to bili muškarci. Sjećam se da smo pitali vojnike zašto nas razdvajaju. Rekli su da ne znaju ništa zašto smo razdvojeni. Ne znamo ništa o tome šta bi se desilo. I onda, poslije nekog vremena, opet smo pitali i rekli: „Znate li zašto se sada razdvajamo?“, a onda je jedan rekao: „Sad dolazi general Mladić, pa ga pitajte zašto se razdvajate. Ne znamo“. Onda istim putem kojim smo išli sa puta, došao je oficir bez kape, u maskirnoj uniformi. Imao je oznake činova, a pratila su ga tri-četiri vojnika. Ušao je kroz vrata kuće i rekao: „Dobar dan komšije“, rekao je: „Jeste li vidjeli šta vam je Alija uradio? Da li ste mislili da će vas NATO pakt spasiti? Ali mi se ne plašimo NATO pakta. Oni su nas bombardovali, ali nam nisu mogli ništa. Sada je pala Srebrenica i pasti će Goražde, pa će pasti Bihać, pa Sarajevo“. Pa je nastavio da nabraja, a onda je rekao da će Tuzla posljednja pasti. „Zašto niste otišli kod Fikreta Abdića? Zašto si ostao uz Aliju?“ Onda sam rekao da me ne zanimaju ni Fikret Abdić ni Alija. Ono što želim da znam je zašto smo odvojeni od naših porodica. I on je rekao: „Imamo Srbe... 180 Srba koji su zarobljeni u Tuzli, pa nam treba vas 180 da izvršimo razmjenu jer ih vaš narod ne pušta, a ja ću da vas razmijenim“. Zatim se vratio, istim putem kojim je došao do glavnog puta. Po vašoj procjeni, najbolje što možete, koliko je muškaraca bilo u ovoj kući i oko kuće za to vrijeme? Kasnije mogu da potvrdim da su, kada smo došli do autobusa, bila dva autobusa, bili su puni. Svi smo stali u ta dva autobusa. Nismo brojali. Dva autobusa su bila krcata. Ljudi su stajali u prolazu. Nisu svi mogli da sjednu.
Dok sam prešao, posljednji autobus je bio pun i onda su ulazili u prvi autobus. Ušao sam u prvi autobus. General Mladić je stajao pored prvog autobusa sa desne strane, a pored njega su stajala još dva vojnika. Posmatrali su kako smo svi ulazili. Kada smo svi ušli, ušao je vojnik sa automatskom puškom i stao pored vozača. Onda je ušao general Mladić, rekao je vozaču: „Zatvori vrata i idi za crvenim autom, samo za njima“. Crveni automobil je stajao ispred autobusa. Vozač je zatvorio vrata, crveni auto je krenuo. Mladić je ostao pored puta. Nije ušao u crveni auto. Tada smo krenuli. Pitali smo vozača gdje ćemo sada? Rekao je: „Pa, čuli ste šta je rekao. Ne znam ništa više. Sve što mogu da uradim je da pratim crvena kola, gdje god oni idu, ja ću ići“
Samo da Vas zaustavim na sekund. Tokom perioda kada ste bili odvojeni od porodice do trenutka kada ste odvedeni u autobus da li ste imali svoje stvari sa sobom? Ne, nisam. Nisam imao ništa. Da li su stvari drugih ljudi koji su bili odvojeni od svojih porodica do tog trenutka oduzeti?
Ne. Imali su svoje stvari kod sebe, ko je šta imao, ali ništa im nije oduzeto.
Rekli ste da je vozač pokazao da treba da ide za ovim crvenim autom. Recite nam šta se dogodilo na tom putovanju autobusom i gdje ste otišli?
Da. Put je išao preko Bratunca u pravcu Srbije, do Drine. Kada smo došli u Bratunac, on je krenuo drugim putem, skrenuo je prema Kravici. Nije stigao do autobuske stanice. Nešto prije autobuske stanice u Bratuncu skrenuo je desno, kroz grad. Pošto je bila noć, vidio sam pored jedne zgrade da je škola. Prošli smo. A onda smo stali na jednom mjestu. Tamo nas je čekalo 10 do 15 srpskih vojnika. Onda je drugi autobus otvorio vrata i rekli su: „Izađi i idi u magacin ovdje“. Tako da smo izašli iz autobusa i ušli u ovo skladište. To je bilo napušteno skladište, meni do tada nepoznato. Mi iz oba autobusa smo ušli u ovo skladište i sjeli. Na vratima su nas okružili stražari. Poslije nekog vremena vozila bi ponovo dolazila i ljudi su ponovo ulazili u magacin, dok se magacin nije napunio. Kada je bio pun, i nije mogao da stane više ljudi, niko drugi nije došao. Niko drugi nije priveden. Rekli ste da ste prošli pored škole. Mogu li da vas pitam kako znate da je to bila škola koju ste prošli?
Da. Zato što je imao velike prozore. Škole obično imaju mnogo prozora. Druge zgrade imaju manje i manje prozora. Tako da znam da je to bio školski sistem. A onda je neko do-
šao pred vrata i rekao oštrim glasom: „Vas 12 treba da radite po zadatku koji vam je dat. Je li vam jasno?“. I grupa je rekla da im je to jasno. I opet je nastala tišina. Onda su došli sa bakljama i okrenuli ih na nas. Dobro. Dozvolite mi da vas zaustavim na trenutak i doći ćemo do ovoga, ali koliko je ljudi dovedeno na ovu lokaciju?
Skladište gdje sam bio?
Da. Najmanje 400. A da li su od tih ljudi svi bili stari ili nemoćni?
Da. Svi stari i/ili nemoćni. Dobro. A gdje ste dovedeni kada ste prvi put izašli iz autobusa?
Kada smo izašli tamo u Bratunac, u ovo skladište gdje smo bili 24 sata?
Da. Možete li opisati kakav je bio enterijer te zgrade?
Zgrada je iznutra bila bijela, ofarbana u bijelo, ali je bila prljava. Niste mogli da vidite mnogo bijelog. Sve je bilo izgrebano, djeca su šarala po zidovima, zidovi su se rušili. Djelovalo je kao da je napušteno.
Da li ste u bilo kom trenutku dok ste bili tamo saznali šta je ta zgrada i gdje se nalazila?
Kasnije sam saznao, ali tada nisam znao, jer su neki rekli da je to magacin. To sam mogao i sam da vidim. Nije moglo biti ništa drugo, ali sam kasnije saznao da je takav magacin napravljen u Kravici i da je ovo napušteno i onda su sve zadružne stvari koje su tamo bile prebačene u Kravicu, u magacin Kravica, a da je ovaj bio napušten.
Da li ste u bilo kom trenutku saznali gdje se nalazi ovo skladište u Bratuncu?
Kasnije su mi rekli da je to iza škole Vuk Karadžić. Nisam mogao da procijenim. Nisu mi rekli ništa koliko je metara udaljeno, a ja to nisam mogao da procijenim ni od autobusa ni bilo čega, koliko je udaljeno od škole.
Kada ste... od koga ste saznali te informacije?
Čuo sam to u magacinu. Rekli su da je ovo zadružni magacin. Nisam više pitao. Onda sam kasnije u Tuzli saznao da je to bilo zadružno skladište dok nije napravljeno skladište u Kravici, a onda kada je napravljeno u Kravici, pitao sam, dobro, je li ovo napušteno, a oni su rekli da jeste, kada je skladište napravljeno u Kravici ovaj je napušten.
Otkad ste prvi put dovedeni na ovu lokaciju, koliko ste otprilike dugo bili tamo dok su drugi ljudi dovodili?
Otprilike do kog vremena?
Dovodili su ljude do oko ponoći, do 12.00. Tamo nisu imali više mjesta, a nisu ni dovodili ljude jer je magacin bio pun. A možete li nam reći kakvi su bili uslovi u magacinu?
Da li je bilo predviđeno za hranu i vodu i tako nešto?
Ništa. Samo smo se gušili u tom magacinu. Bilo je vruće, a onda se vrelina širila sa jednog na drugog, a mi smo se gušili, a nisu nam davali ni hranu ni vodu. Tek sjutradan ujutru počeli su da nam donose vodu.
Da li se neko žalio na to?
Da. Žalili smo se, ali su nam samo pucali preko glava i rekli: „Tišina. Sve ću vas pobiti ako čujem još jednu riječ od vas“
Pomenuli ste da su vojnici u nekom trenutku ušli sa baterijskim lampama. Recite nam o tome.
Da. A onda su pitali ko je iz kog sela. Pitali su za neka sela u okolini Bratunca. Neki su se odmah odazvali i onda su nastavili, ima li ljudi iz Glogove, zapravo prvo su pitali za Glogovu. Ima li ovdje nekog iz Glogove? Ne znam da li se odazvalo dvoje – troje ljudi, stariji ljudi iz Voljavice. Ima li ko iz Hranca? I onda su ljudi rekli, da, uperili su baklje u njih, a onda su rekli, oni koji su imali uperene baklje treba da ustanu i odu. Onda bi ta osoba ustala i rekla: „Da uzmem torbu?“ a oni su rekli: „Ne, ne, neće ti više ništa trebati“. Onda kada su izašli otišli su na lijevu stranu, na istu stranu na koju smo mi ušli. A ovaj im je komandovao: „Idite tamo ispred njih“. Otišao bi tamo, a onda bismo čuli samo tupe udarce. Neki ljudi su jaukali, vrištali, kada bi ih udarili nečim po glavi. Ne bi čuo ni riječ. A onda bismo čuli nešto poput: „U redu, gotov je. Samo ga odvuci tamo“. I opet, dolazili bi sa bakljom, uperili je u ljude, birali koga hoće, više nisu pitali ko si ni odakle si, samo su ljudi koji su imali uperene baklje morali bi da izađu napolje.
Da li vam se činilo da dok se to dešavalo da su vojnici birali određene ljude, da je u tome postojao neki obrazac?
Sljedećeg dana smo vidjeli da biraju one koji izgledaju malo bolje od onih koji su potpuno nemoćni. To je već kad je počeo dan, pa su birali ljude. Ali kada su samo uperili baklje u ljude, nije se moglo reći koga su birali. Mislim da su zapravo birali ljude koji su se činili sposobnijim.
A koliko ste ljudi vidjeli odabranih tokom noći?
Nisam brojao, ali po mojoj procjeni te noći ih je izvedeno možda 40-ak.
Da li je neko od ljudi koji su te noći izvedeni vraćeni u ovu zgradu?
Kasnije ću reći koliko ih je bilo. Kada bi nekoga tukli i svi su bili krvavi, onda bi uperili baklju u njih i rekli: „Vidi kakvi su“. Dvojica bi ga odveli ispod pazuha i onda bi tu osobu samo gurnuli na nas, a onda bi naredili da ih vuku po ivicama skladišta. Tako da se to dešavalo s vremena na vrijeme.
Ujutro kada se razdanilo, tada smo saznali da je od tih ljudi koji su bili pretučeni petorica umrlo. Od pretučenih su izveli petoro ljudi. I preko noći, da li ste uopšte čuli pucnjavu te noći?
Bio je samo jedan pucanj. Upucali su Hameda Efendića. Pucnjeva više nije bilo.
A jeste li vidjeli da su Hameda Efendića u nekom trenutku izveli iz zgrade?
Da vidio sam. On je... to su ljudi koji su bili pored njega. On i Ibran Mustafić su dovezeni automobilom. Njih dvojica su ušli sami, a ljudi koji su bili pored njih pitali su ih kako su dospjeli tu? I rekli su da su tu dovezeni kolima. A onda je prvi izveden Ibran Mustafić. Nastala je neka vika, neka svađa među njima, a onda se Ibran više nije vraćao. Onda su pozvali Hameda Efendića. Hamed je izašao. Niste mogli čuti ništa od onoga što se tamo dogodilo. Sve što ste mogli čuti je pucanj, možda četiri metka. A onda su rekli: „Možete ga odvući. On je gotov. On je mrtav. Odvucite ga“. Više niste čuli pucnjeve. Mogli su se samo čuti tupe udarce po tim ljudima koji su bili izvedeni. Dakle, od pet ljudi za koje ste naveli da su umrli i da su izvedeni ujutru, rekao bih poslije toga, da li možete da nam kažete šta se dogodilo? Ujutru? Ujutro, kada se razdanilo, žalili su se da ne mogu više da drže ove ljude u krilu. Htjeli su da ih izvedu. Onda su dozvolili da se ti ljudi izvedu, pa su ih vukli za ruke ili za noge. Izvukli su ih. I vidio sam kako izvode pet mrtvih ljudi. Onda kada su se ti ljudi vratili, oni su plakali, pitali smo ih šta se dešava, šta se dešava napolju. Rekli su: „Treba da vidite gomilu mrtvih koji su ovdje iza magacina. To je užas“. A oni su samo plakali. Onda su sjeli. Onda nam je dozvoljeno... pa, mogli ste da čujete kako dolazi nekakva mehanizacija, autobusi, kamioni. Onda je došao jedan od vojnika i rekao: „Treba mi deset ljudi. Treba mi da nešto urade“. Nismo znali o čemu se radi. Ali oni... mi... drugi su nam rekli šta se dešava napolju, tako da niko nije htio da izađe napolje, ali je već bio dan, pa su izabrali tebe, tebe, tebe, desetak ljudi koji su trebali da izađu. I bilo je tiho oko sat. I opet ste mogli čuti kako kamioni napuštaju skladište. I tih deset se nikada više nisu vratili da budu sa nama u magacinu. Ne znamo šta im se dogodilo. Onda su opet počeli da izvode ljude i ubijaju ih. Tada nam je dozvoljeno da koristimo prostoriju koja se nalazila odmah pored magacina da je koristimo kao toalet.
Kad kažete da su opet počeli da izvode ljude i ubijaju ih, kako to znate?
Pa, znali bismo jer bi jedan od njih došao i rekao: „Ti, ustani“ i onda kada bi ustao i otišao, onda bi se čuo udarac, pa pad. Sve smo to mogli čuti. Znali smo da je ta osoba ubijena i da će sljedeća biti odvedena. Kada bi nas pustili u taj toalet, onda bi nekoga uzeli za rame i on-
Juče sam istakao da ne mogu da se sjetim vremenskih perioda u smislu što se kada dogodilo, ali se dobro sjećam u srcu što se to dogodilo. Ne u koje vrijeme se to dogodilo, kakav je to zvjerski zločin počinjen nad nama nevinim ljudima, uključujući i mene, invalida. To nikada neću zaboraviti. Radije bih zaboravio svoje ime, ali ne to
da bi tog čovjeka odveli lijevo i rekli bi ti idi ovamo, a koga ne bi uhvatili za rame pošao bi u prostoriju koja je služila kao toalet.
Došao je red i na mene da idem i kada sam izlazio onda su jednog čovjeka uhvatili za rame. I gledao sam iz ove sobe kako su njih trojica ili četvorica na jednoj strani i troje ili četvoro na drugoj strani, a ova osoba... ova druga ga je gledala kako drži automatsku pušku, a onda bi ova osoba koja drži automatsku pušku rekao: „Dođi do mene, dođi do mene“, a onda bi krenuo ka njemu, između ostalih, a onda ga je onaj sa lijeve strane udario gvozdenom šipkom po glavi, pa po leđima, a on bi pao. Prvi vojnik sa desne strane imao je sjekiru i udario ga je sjekirom po leđima i pao je dok je ovaj još uvijek držao sjekiru. Vidio sam mu noge i stopala, ali nisam čuo vrisak ili nešto slično. Poslije toga sam se vratio u magacin. Ovo je trajalo do popodneva. Popodne, opet, čuli smo da dolaze kamioni, došla su dva kamiona, ista procedura, opet su tražili deset pa bi se odredilo deset, ko bi išao da nešto radi, pa bi ih razdvojili i otišli. Samo da Vas pitam, koliko je ljudi po vašoj procjeni ubijeno od tog jutra do tog popodneva? I samo da zapisnik bude jasan, govorimo o jutru 13. jula. Pa, tog dana je ubijeno oko 40 ljudi.
A koliko ih je po vašoj procjeni ubijeno preko noći, dakle od trenutka kada ste došli do trenutka kada ste stigli 12. do 13. jula u dan? Misliš samo tokom noći? Do zore? Da li me to pitaš ili... Tako je. Tokom noći, oko 40. U redu. Sada, tog popodneva, recite nam šta se dogodilo.
Onda su opet stigla ova vozila, njih dvoje, opet su izabrali deset ljudi da odu da urade
nešto za njih. Tako su rekli. Opet je bila tišina oko sat dok su ova vozila izlazila iz skladišta, oba vozila su otišla. Ni tih deset se nikada nije vratilo u naše skladište, onih deset koji su tada izašli. Onda je bilo malo tišine, ništa se tada nije dešavalo. Onda smo pitali te vojnike šta su oni i šta će da urade sa nama? A oni su rekli: „Ne znamo. Ne znamo šta će biti s vama večeras“. A onda je jedan od njih rekao: „Sad će doći Mladić i možete ga pitati šta će vam se desiti i kuda ćete ići“. Mladić se pojavio na... na vratima, između ova dva stražara, i onda smo svi u jedan glas pitali: „Zašto nas mučite ovdje? Zašto nas ne odvedeš ako si rekao da hoćeš?“. Rekao je: „Do sada nije mogao da se postigne dogovor, da je dogovor sa vama moguć, ovo se uopšte ne bi desilo. Sad vas vode u Kalesiju na razmjenu. Ali treba ustati i prebrojati vas da bih mogao da svima vama da obezbijedim prevoz“ Jedan čovjek je ustao i prebrojao nas i rekao da nas ima 296. A on je rekao: „Dobro, sačekajte malo, sad ćete imati prevoz, pa ćete dalje“. Otišao je, čuli smo da tamo dolaze vozila, a onda su nam rekli: „Hajde, ustaj. Autobusi su tamo. Jedan po jedan u koloni do autobusa“. Tako da sam i ja ustao i kad sam izašao, još je bio dan, još nije pao mrak. Vidio sam Boksita Milića i autobus Centrotransa Sarajevo. Za ostalo nisam ni pogledao kakvi su to autobusi. Ušao sam u autobus Centrotransa Sarajevo. Tako smo se svi ukrcali. Kada sam ušao u autobus, lijevo od autobusa...
Izvinite, samo završite rečenicu i postaviću Vam pitanje.
U redu. Recimo, desetak metara od autobusa, tamo je stajao general Mladić i ispred njega je stajalo desetak vojnika i on je pokazivao ruku na ovu stranu i nešto im je govorio. Onda kad je pao mrak, krenuli smo. Opet bi jedan srpski vojnik ušao u autobus i stao pored vozača. Vojnik je imao automatsku pušku. A mi smo rekli: „Gdje nas sada vodite?“ a on je rekao: „Pa, vjerovatno vas vode u Kalesiju na razmjenu kako vam je rekao“ i upitao: „Šta vam je Mladić rekao?“. Odgovorili smo što je rekao, a on je kazao: „Pa onda vas najverovatnije vode na razmjenu“ Od trenutka kada ste došli u tu zgradu do trenutka kada ste otišli, dakle kao grupa, da li vam je bilo dozvoljeno da zadržite svoju imovinu, svoje stvari koje ste donijeli?
Vidite, uvijek zaboravim nešto da kažem. Ujutro, kada su svi ovi ljudi odvedeni, kada je sve bilo gotovo, onda je jedan čovjek došao na vrata, a on je bio visok, tamne kose, kratke tamne kose, takođe u maskirnoj uniformi, rekao je: „Sada sve svoje stvari, vaše lične karte, novčanike, satove, sve to predajte“. I onda smo sve to davali ljudima koji su bili pored nas, a on je sve to bacao u torbu i onda je rekao „i novac i novac“. Ljudi su davali sve
svoje stvari što god su imali, a onda je u jednom trenutku rekao da ako nađe nekoga ko ima novca – dovešće pse i oni će saznati da li je ostalo nešto novca. Ljudi su opet davali novac. Onda je otišao i onda tu nije ostalo ništa. To se dogodilo ujutru. To sam preskočio. Zaboravio sam to reći.
I za vrijeme dok ste bili tamo od 12. do 13. popodne, da li ste 13. imali hranu ili vodu?
Voda, da. Od jutra. Rekao sa. Vode smo imali dovoljno u flašama, plastičnim, do pet litara. Vode je bilo dovoljno. Što se tiče hrane, nismo ništa tražili, nisu nam dali, ali nikome baš nije bilo do jela, jer nam je bilo tako teško da niko nije mogao da jede. Mogli smo piti samo vodu. Kada smo vidjeli šta nam se radi, nikome se više nije jelo.
U vrijeme kada ste ušli u autobuse, da li je napolju bilo mračno? Da li je napolju bilo dan? Da li se sjećaš?
Sjećam se. Prije nego što je pao mrak, ušli smo u autobuse, ali ovo je bilo pred mrak pa smo čekali da se upali svjetlo, čekali smo tamo, u svim autobusima, nismo nigdje išli. Kada su se upalila svjetla, onda su autobusi krenuli. Koliko je autobusa bilo u to vrijeme?
Šest autobusa, mislim.
A otprilike u koje vrijeme ste, ako možete da procijenite, krenuli iz Bratunca, sa ovog područja?
Pa, između 8.00 i 9.00. Tada je i pao mrak. Ne mogu da vam kažem tačno sat, ali u svakom slučaju kada su se upalila prva svjetla u gradu, tada smo otišli. I da li ste – da li ste stali negdje na putu do – vašeg krajnjeg odredišta?
Stali smo u Drinjači, možda smo bili tamo nekoliko sati u autobusima i pitali smo vozača: „Zašto stojimo ovdje? Šta čekamo ovdje“ a on je rekao: „Samo vidim autobus ispred sebe. Kad krene, pratiću ga. Ako znate vi, onda i ja znam kuda idemo. Ne znam ništa“, rekao je. Tako da smo samo sjedjeli u autobusu i onda kada je autobus ispred nas krenuo, onda smo i mi krenuli.
Gdje ste odvedeni, ako možete da se sjetite putanje kojom ste išli?
Iz Bratunca smo izašli na put koji vodi u Srbiju. Stigli smo do Drine. Na Drini postoji mostni prelaz za Srbiju. Taj most nismo prešli. Skrenuli smo lijevo. Sišli smo niz Drinu u Zvornik. Bili smo u Bosni. Jeste li svratili u Zvornik? Ne, ne. Nismo stali u Zvorniku. A gdje ste otišli?
Prošli smo kroz Zvornik. Zove se Karakaj, ovo mjesto, pa kad smo bili blizu Karakaja otišli smo lijevo.
I koliko dugo ste išli u tom pravcu, ako se sjećate?
To ne mogu da kažem koliko smo se vozili. U svakom slučaju svratili smo u školu i vidjeli smo grupu srpskih vojnika, možda njih deset ili 15 u ovoj grupi koja je stajala, autobusi su stali, autobus ispred nas je stao pa smo i mi stali. Tada je vozač rekao: „Sigurno ćete izaći ovdje“. Ispred nas smo
Ali kada se skladište napunilo i kada su posljednji kamioni i autobusi dovezli ljude, i kada više nismo mogli da uđemo u teretanu, onda nam je rečeno da ustanemo, da se okrenemo prema vratima i da idemo unazad, a onda smo iskoračili unazad, a oni su pucali iznad naših glava i govorili: „Nazad, nazad, nazad, pucaćemo u vas“
već vidjeli muškarce kako silaze i ulaze u fiskulturnu salu škole koja se nalazila pored puta. Kako su oni izašli, autobusi ispred nas, ljudi iz autobusa ispred nas, onda smo i mi izašli. Jedan po jedan. I bilo je šest autobusa ili šta već. A onda smo svi izašli i ušli u tu salu. Otprilike kada ste stigli u ovu školu?
Moguće je da je bilo 2.00 poslije ponoći. Ali nisam siguran u to. U svakom slučaju, bilo je poslije ponoći. I to je bilo u noći između 13. i 14. jula?
Da.
U redu. Možete li da opišete unutrašnjost ove gimnazije, kako ste je opisali? Samo kratko, ako možete. Sa lijeve strane je bila kuća, kuća za stanovanje. Prije te kuće izašli smo iz autobusa. Išli smo ispred te kuće, ispred je bila fiskulturna sala, a sa desne strane je bila ova škola. Školska vrata su bila... da li je fiskulturna sala bila povezana sa školom ili ne? Ne znam. Nisam to mogao da skapiram. Ali u svakom slučaju, imala je svoj ulaz u – pa, fiskulturna sala je imala svoj ulaz.
Dobro. Samo sam htio da se vratim tamo gdje smo bili. Mislim da sam stao i zamolio sam Vas da opišete unutrašnjost fiskulturne sale u koju ste odvedeni u noći sa 13. na 14. jul. Recite nam šta ste mogli da vidite kada ste ušli unutra.
Vidio sam ispred, dok sam ulazio u salu, da ima obruč za igranje košarke. Na desnoj strani su bili prozori, do polovine zidova teretane, a zatim neka oprema koja je bila oko prozora, sa lijeve strane, prozori su takođe bili postavljeni dosta visoko na zidovima sale, a ne oko sredine. A onda malo prije, sa lijeve strane, bila su sporedna vrata od fiskulturne sale.
Za vrijeme dok ste bili u sali, možete li opisati u kakvim ste uslovima bili?
Dok nas je bilo malo, onih koji smo stigli sa četiri autobusa, uslovi su bili dobri. Ali kada se skladište napunilo i kada su posljednji kamioni i autobusi dovezli ljude, i kada više nismo mogli da uđemo u teretanu, onda nam je rečeno da ustanemo, da se okrenemo prema vratima i da idemo unazad, a onda smo iskoračili unazad, a oni su pucali iznad naših glava i govorili: „Nazad, nazad, nazad, pucaćemo u vas“. I tako smo radili sve dok nismo napravili mjesta i posljednjima da uđu, a onda kada su oni ušli rečeno nam je da sjednemo. A onda kada smo sjeli, mogli su da sjednu oni koji su prvi uspjeli da sjednu. Ostali su mogli samo da nam sjede u krilo. Nije bilo više prostora za druge da sjede i tada je postalo jako zagušljivo, tijesno i gušili smo se Kada su stigli poslednji ljudi, posljednji zatvorenici u školu?
Nisam siguran. Nisam siguran. Prošlo je dosta vremena. Kako da se sjetim svega? Ali bi-
lo je oko 10.00 kada su stigli, posljednji. 10.00 ujutru ili uveče?
Ujutru, ujutru, u 10.00. I da li su vam dali hranu ili vodu za piće dok ste bili u ovoj fiskulturnoj sali?
Ništa ništa. Tada nam ništa nisu dali. I da li ste vidjeli bilo kakvu interakciju između vojnika i zarobljenika dok ste bili u teretani?
Ne, ne, ne. Zatvorenici su samo rekli: „Zašto nas tjerate da se gušimo ovde? Zašto nas ne vodite na razmjenu?“. Vojnici su rekli da ne znaju ništa o razmjeni. Rekli su da ne mogu ništa da kažu šta će nam se dogoditi.
Da li se neko vojnicima žalio na uslove?
Jedan čovjek je skočio, samo ovaj, koji se žalio i rekao da ne želi više tu da ostane, da se guši, zašto ga muče? A oni su rekli: „Dođi ovamo i malo se ohladi“. Izašao je kroz ulazna vrata gdje smo svi ušli, čuo se rafal i više se nije vratio. To je bila jedina pobuna koja je postojala. To je bila jedina osoba koja je izašla. Tada se više niko nije žalio. Svi smo ćutali.
Da li ste u nekom trenutku bili upućeni da napustite ovu salu?
Da. Kad je došao general Mladić, onda nam je to rekao. Rečeno nam je, bolje rečeno, stražari su nam rekli: „Sad će Mladić da dođe pa ga pitajte šta će biti sa vama“, a on se ponovo pojavio sa nekoliko vojnika na vratima i rekli smo: „Zašto nas tjerate da se gušimo ovdje, zašto nas mučite?“ a on je odgovorio: „ Šta da radim kada vas vaša vlast neće, a ja moram da brinem o vama?“. Kazao je: „Sad će jedni ići kod Fikreta Abdića, a drugi u Bijeljinu“. A mi smo rekli da nemamo vode, a on je odgovorio da ćemo imati vodu da pijemo kad izađemo, ne prije toga. Rekao je to i ponovo izašao.
I da li ste u nekom trenutku nakon toga dobili vodu? Ko god je izašao, shvatio je da tamo ima vode i da će imati povez na očima.
Dobro. A jeste li vidjeli kako su ovi ljudi dobili vodu ili kako to da su povezi na očima... Imali su neke kante ili tako nešto. Tamo je bio ovaj sto. Kad bih ja došao na red, vojnici bi uzimali kante, donosili vodu, pa bi ih opet odvozili kada su bile prazne. Zatim je tu bila jedna stvarčica, nije bila plastična, već je bila metalna posuda, lonac ili staklena stvar, i tako bismo dobili malo vode. Dobro. A kako su ovi... kako su zatvorenici imali poveze preko očiju?
Prije toga kada smo trebali da izađemo, dva vojnika su donijela ovakvu stvar. Neka vrsta tkanine isječena na komade. I stavili su to pored ulaznih vrata i pitali su koja dvojica će ljudima vezivati oči, te ćemo onda imati vodu za piće, a onda su se dobrovoljno javila dva naša čovjeka. Ustali su i tako su ustali naši, jedan po jedan. Da li su prvo pili vodu? Da li su im bile vezane oči?
Nije bitno. Vezali bi im oči, pili bi vodu, a onda bismo izlazili iz sale.
Da li se sjećate bilo čega posebnog u vezi sa ovim konkretnim vojnicima koji su donijeli poveze za oči? Ničega se ne sjećam. Bili su u maskirnim uniformama kao i ostali vojnici.
Da li su i Vama u nekom trenutku bile vezane oči? Da. Kad sam izlazio. Tada su mi stavili povez preko očiju. Popio sam vode, a onda sam krenuo prema malom kamionu TAM. Pod je bio toliko visok da je bio na istom nivou kao i vrata kamiona TAM, tako da nismo morali da se penjemo na mali kamion. Samo bi ušao. Kada sam ušao u mali TAM kamion, sjeo sam tamo odmah pozadi. Bio je pokriven
Rahima Malkić
Izjava data 17. juna 2000. u Kantonalnom sudu u Tuzli pred istražiteljkom Magdom Karagiannakis iz Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. Njena izjava uvedena je u dokazni spis Haškog tribunala.
Tada je bila domaćića.
Rođena sam 1948. u selu Daljegosta. Moje selo je oko 20 kilometara udaljeno od Srebrenice. Imam dvije sestre i brata koji je prije godinu umro u Makedoniji.
Udala sam se kad mi je bilo 16 godina i tad sam se preselila u muževu kuću u Poznanovićima. To selo je oko 15 kilometara udaljeno od Srebrenice, u smjeru rijeke Jadar. Ime mog muža je Bajro.
Imala sam šestoro djece. Moja najstarija kćerka zove se Senada Suljić. To joj je vjenčano prezime. Ona je izgubila muža Aliju nakon pada Srebrenice. Ona je rođena 1968. Moja druga kćer, rođena 1970, zove se Mejra Haračić. Imam još dvije kćeri, Musku, rođenu 1972. i Enveru rođenu 1982. Imala sam i dva sina, Envera, rođenog 1974, i Omera, rođenog 1977. Obojicu sam izgubila nakon pada Srebrenice. Do sada bih već umrla da nije mojih dviju kćeri. Izgubila sam dva sina, muža i zeta nakon pada Srebrenice. Izgubila sam dva sina i to me najviše boli. Kako da se tamo vratim kad pola moje porodice više nije tamo? Rađala sam djecu sve dok nisam dobila sinove, a sad ih više nemam. Kad je 11. jula 1995. pala Srebrenica, stariji muškarci, žene i djeca otišli su u Potočare. Muškarci koji su imali oružje i oni koji su bili sposobni pokušali su pobjeći kroz šumu. I moji sinovi su odlučili da pokušaju pobjeći kroz šumu. Odlučili su da se razdvoje da bi, ako Srbi uhvate jednoga, drugi ostao živ. No, nijedan nije preživio. Odonda in nisam vidjela. Kad su oni otišli u šumu, ja sam
sa mužem i dvije kćeri otišla u Potočare. Kad smo došli u Potočare, boravili smo na otvorenom u tvorničkom krugu. Ondje sam vidjela vojnike UN-a i četnike. Sjećam se da sam ondje vidjela Mladića. Prije nego što je on došao, nekoliko ljudi je autobusima otišlo na slobodnu teritoriju. Mladić je rekao da nam niko neće nauditi. Nakon što je došao Mladić, nijedan muškarac nije se ukrcao u autobus. Bila sam s mužem i dvije mlađe kćerke kad su došla trojica srpskih vojnika i rekla mu da pođe s njima. On se okrenuo i pogledao nas siv u licu. Rekao je da mu je to suđeno. Tada sam posljednji put vidjela muža.
Jako mi je tesko jer sam čula da je jedan od mojih sinova, Enver, bio ranjen u Kravici. Jedan je susjed došao u Dubrava, blizu Tuzle, odmah kad smo prešli na slobodnu teritoriju i rekao da je Enver ranjen granatom u šumi i da su ga odnijeli četnicima misleći da će mu četnici pomoći. Kad sam to čula, htjela sam se vratiti da vidim Envera. Nije me bilo briga što će biti sa mnom. Samo sam ga htjela vidjeti, ali me kćerke nisu pustile da idem. Ne znam ništa o tome što se kasnije dogodilo Omeru.
Zamoljena sam da opišem svoj život prije rata. Bilo je zaista lijepo. Bio je to lijep život. Živjela sam s mužem
Do sada bih već umrla da nije mojih dviju kćeri. Izgubila sam dva sina, muža i zeta nakon pada Srebrenice. Izgubila sam dva sina i to me najviše boli. Kako da se tamo vratim kad pola moje porodice više nije tamo? Rađala sam djecu sve dok nisam dobila sinove, a sad ih više nemam
i djecom. Imali smo zemlju. Obrađivali smo zemlju i uzgajali 12.000 stabljika duhana. Imala sam jednu kuću u selu. Počeli smo graditi novu kuću u Bratuncu sa podrumom i dva sprata. Nismo je završili jer je počeo rat. Nisam više išla u Bratunac. Ne znam što se dogodilo s kućom. Završila sam četiri razreda osnovne škole. Znam se potpisati, ali od pada Srebrenice imam problema s vidom. Moj muž je završio osnovnu školu. Sva moja djeca, osim najstarije kćeri, završila su srednju skolu. Kad je počeo rat, moj najmlađi sin je završio osnovnu skolu i trebalo je krenuti u srednju školu. Moja najstarija kćer je završila osnovnu školu i tri mjeseca tečaja za krojačice. Nisam željela da nastavi jer smo imali puno zemlje i trebala mi je pomoć. Moj muž je bio građevinski radnik. Ja sam se brinula o zemlji, kući i djeci. Imali su puno zemlje, 40 ovaca, krave, konja i kokoši. Konja sam koristila za rad na zemlji. Bili smo jedna od prvih porodica u selu, s obzirom na ono što smo posjedovali i na nas način života. Muž je bio glava porodice. Bio je glava porodice u smislu da je zarađivao novac i da smo živjeli od njegovog novca. On je donio odluku da se sagradi nova kuća.
Vjera je u našoj porodici bila važna. Poštovali smo vjeru i bili smo pravi muslimanski vjernici. Slijedili sno pravila i molili se.
Posvuda oko nas bila su srpska sela. Dolazili su u našu seosku prodavnicu. Sjećam se iz vremena kad je moj svekar još bio živ da je on s njima bio u dobrim odnosima. On je bio imu-
Prije rata sam bila zdrava. Ne sjećam se da sam ikad bila bolesna. A sada, kad se razbolim, ni ne razmišljam o tome da idem ljekaru jer samo želim umrijeti. Teško mi je kad vidim dječake kako idu u školu. Ponekad uzimam sredstva za smirenje, ali to mi ne pomaže
ćan čovjek i neki Srbi su radili na našim poljima. Ali onda je on umro i počeo je rat. Srbi su počeli pucati na nas. Nakon pada Srebrenice tri mjeseca smo živjeli u šatorskom naselju Dubravama. Zatim smo nekoliko mjeseci živjeli u školskoj učionici sa jos dvanaest ljudi. Nakon toga smo živjeli u bosanskim kućama koje su obnovljene opštinskim novcem, a uslov je bio da u njima žive izbjeglice. Ondje sam sa kćerkama živjela dvije i po godine.
Tada je vlasnik rekao da nas više ne želi ondje. I tako smo otišle. Sada sa svojim kćerima živim u jednoj sobi u Tinji. Soba je veoma mala. Nemamo tekuću vodu ni vc. Soba u kojoj živimo nalazi se u jednoj staroj srpskoj kući. Čula sam da vlasnik želi da je proda i vjerovatno ćemo se odatle uskoro morati iseliti.
Mjesečno primam 300 njemačkih maraka jer su mi nestali muž i dva sina. Nisam za-
poslena, a ni moje kćerke nisu zaposlene, pa nam je to jedini prihod. Ne želim taj novac. Radije bih živjela u šatoru, samo da je moja porodica na okupu. Ne bi mi ništa značilo ni da mi daju neboder sad kad moja porodica nije na okupu. Sad mi je sve svejedno. Ne želim se vratiti u svoje selo. Ne mogu podnijeti da prođem kroz Kravicu jer je ondje ubijen moj sin. Ljudi su pokušali da se vrate, ali su ih Srbi kamenovali. Srbi su im rekli da se ne vraćaju jer će ih opet tjerati i ubijati. Ljudi koji su bili u mom selu rekli su mi da su moja kuća, staja i sve poljoprivredne mašine spaljene i uništene. Uništena je ne samo moja kuća, nego i kuća moje zaove. Kako da obnovim kuću? Nema nijednog muškarca koji bi mi mogao pomoći. Čak mi ni zet ne može pomoći jer je i on nestao. Ponekad sam vrlo uznemirena i osjećam neku čudnu nervozu. Imam glavobolje i ne vidim dobro. Neki dan sam isla po vodu i nisam vidjela neke žice. Pala sam i ozlijedila se. Nema nikoga ko bi mi pomogao, čak ni zakucati naobičniji čavao u zid. Prije rata sam bila zdrava. Ne sjećam se da sam ikad bila bolesna. A sada, kad se razbolim, ni ne razmišljam o tome da idem ljekaru jer samo želim umrijeti. Teško mi je kad vidim dječake kako idu u školu. Ponekad uzimam sredstva za smirenje, ali to mi ne pomaže. Osjećam da ne mogu mirno sjediti. Nervozna sam i ne mogu mirno sjediti. U mislima su mi slike pada Srebrenice. U sjećanje mi dolaze slike moje djece.
Stalno plačem. Nikad se više u životu neću dobro osjećati. Sretni period je završen. Ponekad poželim da se ubijem. Moje kćerke žele ići u Ameriku da potraže posao. Senada, moja najstarija kćer, koja je izgubila muža nakon pada Srebrenice ima tri male kćeri. Ona govori da bi išla u Australiju. Rekla mi je da se ne želi vratiti u svoje selo jer je samo 20 kilometara udaljeno od Srebrenice. Ondje se ne bi osjećala sigurnom sa svojom djccom. Ne bi se osjećala sigurnom da živi tako blizu Srba. Znam da je u toku postupak identifikacije srebreničkih žrtava, ali ja jednostavno ne mogu da idem tamo i da prepoznam tijela svoje djece. Ne mogu to podnijeti. Trebaće mi šaka pilula. Želim znati ko je ubio moju djecu. Želim znati ko je ubio mog muža. Da li su to bili naši susjedi ili neki nepoznati Srbi? Samo želim znati.
Svjedokinja KDZ265 dala je izjavu 26. jula 2000. pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ova majka koja je ostala bez dva sina i muža pitala se pred sudom u Hagu kako je moguće da čovjek može da uradi ovako nešto, da uništi sve, da ubije toliko ljudi. Ipak, njena hrabrost i svjedočenje, kako su i sudije konstatovale, pomogli su im da donesu odluku
Karagiannakis: Možete li mi reći koje ste nacionalnosti i koje ste vjere? Ja sam muslimanka. Koje godine ste rođeni? Godine 1954. Jeste li rođeni u selu u Opštini Srebrenica? Jesam. Koji nivo obrazovanja ste postigli tokom školovanja? Četiri godine osnovne škole. Zašto niste nastavili dalje sa osnovnom školom?
Nismo imali sredstava, pogotovo ne za djevojčice. Umjesto toga, dječaci su obrazovani na viši nivo ako je to moguće. Koji je normalan nivo obrazovanja za djevojčice u vašem selu?
Pa, tako-tako. Djevojke su se bavile domaćinstvom i kućnim poslovima, bavile su se pletenjem i vezom i zemljoradnjom. Koliko ste imali godina kada ste se vjenčali? Imala sam 23. Da li je u vašem selu bilo normalno da se djevojke udaju u tim godinama ili ranije ili kasnije, ako je uopšte bilo? Bilo je sasvim normalno da se djevojke udaju u tim godinama, neki u nešto ranijem dobu. Ali od 23. pa nadalje smatralo se da je malo zakasnila. Kada ste se vjenčali gdje ste otišli da živite?
Živjeli smo u mjestu gdje sam ostala do pada Srebrenice. Koliko je ovo selo bilo udaljeno od grada Srebrenice? Nedaleko. Možda je bilo otprilike pola sata pješke.
Da li ste imali djece?
Da.
Možete li mi reći koliko djece imate i kada su rođena? Ali molim vas nemojte mi reći njihova imena. Imala sam četvoro djece.
Imali ste četvoro djece. Da li je u vašem selu bilo normalno da imate velike porodice ili male porodice, ili je bilo mnogo ljudi bez djece?
E, to je bilo sasvim izuzetno da ljudi uopšte nisu imali djece jer nisu mogli, ali normalno je bilo da imaju četvoro, petoro, čak šestoro.
Možete li mi reći gdje je Vaš muž bio zaposlen?
Moj muž je radio u firmi, transportnoj firmi u Potočarima.
I šta je tamo radio?
Moj muž je nekada zamjenjivao direktora, a nekada je radio kao šef u ovoj firmi, kao neka vrsta šefa.
A koji je bio vaš posao ili uloga?
Moja uloga je bila da budem vjerna domaćica, da vrijedno radim, da se brinem o domaćinstvu i njegovim potrebama, da čuvam djecu, da radim kućne poslove i bavim se po-
ljoprivredom i zemljom, sve što je potrebno. Da čuvam i stoku.
A ko je donosio odluke u vašoj porodici?
Moj muž je bio glava porodice i domaćinstva i svega, ali bismo se po potrebi konsultovali i donosili odluke. Kad bih nešto predložila, on me ne bi ponizio; odlučili bismo zajedno. Ali on je bio broj jedan. Ko se u Vašoj porodici bavio vlastima i bilo kakvom papirologijom koju ste morali da popunite ili je Vašoj porodici bila potrebna?
Sve je to obavljao moj muž.
A ko je u Vašoj porodici upravljao finansijama i novcem?
Moj muž je zarađivao novac i donosio ga kući, a onda bismo zajedno odlučili šta nam treba, za šta i koliko, i tako smo ih potrošili.
Da li je način na koji je Vaša porodica organizovana bio
uobičajen ili neobičan u vašem selu?
To je bilo vrlo uobičajeno. Tako je bilo u svim domaćinstvima. Nismo bili ni po čemu izuzetni. Tako je bilo u našem dijelu zemlje, a konkretno u selu. Moralo se znati ko je glavni, ko je glava porodice, glava domaćinstva i imanja, pa se bez njega ništa nije moglo. Da li ste imali komšije Srbe? Imali smo.
A da li su oni znali na koji način je organizovana vaša porodica i druge muslimanske porodice u vašem selu?
Da, znali su. U stvari, bili smo prijatelji. Išli smo na kafu jedni kod drugih. A da smo radili na nečemu, pomagali bismo jedni drugima. Mi bismo njima pomogli, a oni nama.
Generalno, kako biste opisali svoj životni standard u to vrijeme?
Kako da to opišem? Bio je to život kojem se moglo samo nada-
ti, kakav smo imali prije rata. Čovjek je imao svoju zemlju. Mogli ste da proizvodite šta ste željeli: povrće, voće, da čuvate stoku, imate mlječne proizvode, sve. Što god ti je trebalo, sve si imao. Moj muž je radio u javnom preduzeću. Svoju zaradu donosio je kući. Sve što je trebalo da uradimo je da uživamo u životu. Željela bih da vam skrenem pažnju na događaje u Srebrenici u julu 1995. godine. U vrijeme kada je počeo napad na Srebrenicu, da li ste živjeli sa suprugom i sinovima u svojoj kući oko tri kilometra od grada Srebrenice?
Da.
A kada je napad počeo, da li ste Vi i vaša porodica napustili svoju kuću da biste otišli u šumu jer su granate padale u blizini vaše kuće i plašili ste se za svoju bezbjednost?
Da. te noći smo spavali. Znali smo da je UNPROFOR tu i osjećali smo se sigurno. Radi-
Bio je to život kojem se moglo samo nadati, kakav smo imali prije rata
U vrijeme kada ste bili na kontrolnom punktu, da li su vas suprug i stariji sin ostavili da bi pokušali da pobjegnu iz Srebrenice kroz šumu?
flickr.com/photos/icty
li smo i spavali normalno, iako bi pucali samovoljno kad su htjeli jer su bili blizu, kada bi vidjeli ljude u polju. Tako da smo spavali te noći i rano ujutru kada je počelo granatiranje bili smo tako uplašeni da smo skočili. Granata je pala blizu naše kuće. Prozori su popucali. Cijela kuća se tresla. Bilo je toliko prašine da smo jedva mogli da se vidimo kroz nju. Onda smo počeli da vrištimo. Djeca su skakala u donjem vešu, u majicama. Počeli su da vrište. Moj muž je jedno po jedni izbacivao iz kuće desno. Tamo je bilo malo skloništa i rekao je da trčimo u dolinu koja je bila ispod kuće da se sklonimo. I pomagao je jednom djetetu za drugim da izađe iz kuće, a onda i meni. Vrištala sam. Zgrabila sam ga, nisam htjela bez njega. Rekao je: „Ti idi, a ja ću te pratiti“ Okrenula sam se. Bilo je odjeće na žici koja se sušila. Zgrabila sam neke stvari jer djeca nisu imala ništa. I tako smo trčali kroz svoja polja koja su bila posijana pšenicom i kukuruzom, i trčali smo i trčali, a granate su padale. Kada bi se dijete spotaknulo u žito ili kukuruz, vrisnula bih misleći da je pogođeno, ali bilo je u redu, opet su ustali. I došli smo do dna ovog potoka, a onda smo potražili zaklon u nekakvim podrumima i zemunicama, ali. tamo je bilo mnogo ljudi, pa nije bilo dovoljno mjesta. Bilo je i drugih koji su tamo stigli prije nas. I bilo je strašno. Da li ste nakon nekoliko dana Vi i vaša porodica otišli u Srebrenicu, na punkt UNPROFOR-a?
On jeste. Mi smo bili dva-tri dana u šumi pored potoka. Onda smo stigli do Srebrenice. Jer sam tamo imala dosta rođaka koji su ranije protjerani iz svojih domova, pa sam bila kod njih neko vrijeme u nadi da će Srebrenicu zaštititi ljudi koji su nas štitili. Kada smo vidjeli da od toga neće biti ništa, ljudi su krenuli prema UNPROFOR-u, gdje su bili stacionirani. To je Vezionica ili tako nešto, tako se zvalo područje gde je bio stacioniran UNPROFOR. Svi smo trčali prema njima. Mislili biste da je cijeli svijet tamo
Svi su bili tamo. Muškarci, žene, djeca, svi mladi ljudi. Dobro se sjećam da je bio utorak. Nadali smo se, i još se nadam, ali nismo znali šta se dešava. Ljudi su plakali, vrištali. Sve vrijeme su se čuli pucnji. Neko je pokušavao da nas utješi govoreći: „Srebrenica neće pasti. Ne prihvataj to previše teško. Bez panike“, ali ništa nije bilo od toga. Imali su nekakve improvizovane radio stanice, pokušavali su da slušaju vijesti. Ljudi su se nadali da će se nešto dogoditi. Tada se moglo čuti, na primjer: „Čuli smo to na radiju. Sada će poslati avione. Oni će nas sada spasiti“. Dobro se sjećam da je neko imao veoma mali radio, ali je bilo vrlo nejasno sve što sam čula.
U jednom trenutku sam čula da se situacija u Srebrenici smiruje i da se ljudi vraćaju svojim kućama. Ali onda sam shvatila da od toga neće biti ništa dobro jer su se svi okupili oko baze UNPROFOR-a. Ljudi su se tamo počeli okupljati dva-tri dana ranije. Bili su posvuda, uz potoke, u šumi, krijući se među stijenama. Da li je to mjesto na koje su vas ostavili muž i stariji sin da bi pokušali da pobjegnu kroz šumu?
U tom trenutku ponovo je počelo granatiranje. Detonacije su bile tako glasne da bi se moglo pomisliti da je cijela zemlja u plamenu. Neko je povikao: „Niko neće doći da nas spasi“. Sjećam se da su neki govorili: „Hajdemo kroz šumu“ i „Odrasli muškarci neka idu kroz šumu, a žene i djeca u UNPROFOR“. Tada sam mužu posljednji put rekla: „Nećemo se razdvajati“, a on mi je rekao da ne brinem. Rekao mi je da uzmem dvoje naše djece i odem, a rekao je da će se pridružiti drugim muškarcima. Ali dok smo razgovarali, mogli smo da vidimo da granate padaju oko baze UNPROFOR-a i da su pogođene i ranjene žene i djeca. Granate su padale na zgradu u kojoj su boravili ljudi. Bio je to takav haos. Tako smo se rastali, moj muž je otišao sa mojim najstarijim sinom. Tada sam shvatila da neki holandski vojnici idu prema zgradi koju smo zvali Vezionica i dali su nam znak rukom da ih pratimo. Onda sam pomislila – hvala Bogu da će nas spasiti. Zovu nas da im se pridružimo, a meni je bilo žao što su moji muž i sin otišli, što su otišli na drugu stranu misleći da će nas vojnici zaštititi. Pa smo ih pratili i pratili smo ih u pravcu Potočara. Na putu za Potočare, a mi smo cijelo vrijeme hodali, granate
Svjedok KDZ070 svjedočio je 24. i 27. marta 2000. i 1. novembra 2006. pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Njegovo svjedočenje zabilježeno je na 167 strana u arhivi ovog suda. Dokument je svojevrsno svjedočanstvo, istorijski zapis, o tome kako su se unutar tog čovjeka, bjegunca od smrti koja mu je pripremana, miješali i strah i mržnja, ali i kako je, bez obzira na bezizlaznost situacije, u sebi pronašao hrabrost koja mu je omogućila da pobjegne i zbog koje je i mogao da ispriča o svemu što je vidio u Srebrenici tih tamnih ratnih godina
McCloskey: Možete li nam prvo reći Vaš datum rođenja i gdje ste rođeni, i zapamtite, i podsjetiću, da ne govorite prebrzo.
Rođen sam 25. maja 1964. godine u Srebrenici.
Da li ste musliman po vjeri?
Da.
Gdje ste odrasli?
Odrastao sam u okolini grada Srebrenice i u samom gradu Srebrenica.
Kakvo ste obrazovanje imali?
Po zanimanju sam rukovalac mašinama, ali sam prošao i dodatnu obuku.
Prije izbijanja rata, gdje ste živeli i s kim ste živjeli?
Prije izbijanja rata živio sam sa suprugom i djetetom u našoj kući u selu Soloćuša na periferiji Srebrenice.
Koliko godina sada ima Vaše dijete?
Deset.
Šta ste bili po zanimanju?
Čime ste se bavili prije izbijanja rata?
Radio sam kao rukovalac mašinama u Rudniku boksita u Srebrenici.
Da li je bilo preduzeća za rudnike boksita u drugim gradovima u blizini Srebrenice?
Da, bilo ih je. Postojao je rudnik boksita koji je otvoren u opštini Vlasenica, a tek 1982. godine takav rudnik je otvoren u opštini Srebrenica.
Dobro. Dozvolite mi da vas odvedem do 11. jula 1995. godine. Možete li mi reći gdje ste tada bili i šta ste radili? 11. jula 1995. godine bio sam u svojoj kući jer sam bio ranjen. Bio sam ranjen na početku rata.
Da li ste Vi i Vaša porodica odlučili da nešto uradite tog dana?
Tog dana sam odlučio da krenem prema Potočarima, jer sam vjerovao da ću tamo biti zaštićen jer sam ranjen.
Da li ste poveli svoju porodicu sa sobom?
Da, uradio sam to. Žena je išla sa mnom, zajedno sa našim malim djetetom koje je tada imalo pet godina.
Zašto ste imali potrebu da idete u Potočare? Možete li nam reći nešto o događajima zbog kojih ste otišli tamo?
Osjetio sam potrebu da odem jer je u Srebrenici bilo toliko mržnje tokom rata i zbog te
mržnje je bilo očigledno da su ljudi postali uplašeni. Želio sam da mi neko pruži neku vrstu zaštite jer sam ranjen, a očekivao sam da će holandski bataljon to moći.
Da li je vojska bosanskih Srba bila u blizini 11. jula?
Da, bila je. Prema onome što sam mogao da vidim, jedinice srpske vojske su napredovale. Možda su već ušli u grad, mislim da jesu, u stvari, iz pravca Zelenog Jadra. Z ašto jednostavno niste ostali u svojoj kući i pustili ih da napreduju oko tebe?
Pa, ovo bi bilo veoma teško. Bili bismo mrtvi, jer su svi koji su ostali završili mrtvi.
Gdje ste otišli kada ste stigli u Potočare?
Kada smo stigli u Potočare, vidio sam ogromnu gomilu ljudi. Uopšte nisam imao adekvatan smještaj. Otišao sam u fabričku halu koja je bila dio fabrike namijenjena za pregled vozila i slučajno sam našao mjesto u jednom od uglova te hale. Da li je to bilo poznato kao autobuska kompanija ili autobuska stanica?
Da, bilo je. Oni su bili zaduženi za pružanje određenih transportnih usluga u Srebrenici. Vršili su održavanje i tehnički pregled vozila.
A da li znate kada ste stigli u Potočare i ušli u zgradu autobuske stanice?
Ne bih mogao da budem precizan, ali mislim, koliko se sjećam, da je tog dana moralo biti oko podneva.
A šta ste radili tog popodneva i večeri, Vi i Vaša porodica?
Popodne tog dana sam lično ostao u toj zgradi. U međuvremenu, moja žena je uveče otišla da donese hranu za naše dijete. Važno je naglasiti da je moja supruga iz Potočara. Njihovi roditelji su imali kuću u blizini. I da li je mogla da dobije neke zalihe iz te kuće?
Da. Otišla je tamo, uzela određene stvari, razgovarala sa ocem i tada ga je poslhednji put videla.
I šta se, ako ništa drugo, dogodilo te prve večeri u Potočarima na autobuskoj stanici?
Ništa posebno osim što smo mogli čuti snažne detonacije granata. Mislim da je artiljerija korišćena za granatiranje centra grada i okoline.
Možete li opisati situaciju unutar kompleksa? Koliko je bilo ljudi, kakvo je bilo njihovo stanje, kako su se osjećali?
Ukratko, bilo je užasno. Mnogo ljudi u veoma uskom prostoru. Bilo je prepuno. Djeca su plakala. Nepotrebno je reći da su morali da odu u toalet. Bilo je malo hrane. Ležalo se na betonskom podu, majke su se nekako snašle. Sa obližnjih livada donijeli su sijeno i prostirali ga po podu da djeca ne bi ležala na betonu.
I jeste li se naspavali te noći?
Te noći nisam uspio da zaspim, jer sam bio u sjedjećem položaju, pokušavao sam da zaspim, ali nisam mogao.
I što se dogodilo ujutro, sljedećeg jutra 12. jula?
Svanulo je sljedeće jutro i ove scene su bile skoro iste, samo što je među ljudima tamo rasla panika. I kasnije tog jutra vidio sam srpske vojnike u istoj sali u kojoj smo bili i mi.
Znate li šta je izazvalo porast panike tog jutra?
Samo prisustvo srpskih vojnika, iako moram da istaknem da su se ti srpski vojnici ponašali veoma pristojno. Mogao bih da vam dam malo opisa tih srpskih vojnika. Iz gledali su drugačije. Bili su drugačije obučeni od vojske koja je dolazila iz okoline Srebrenice. Odnosno, imali su nešto bolje uniforme i njihov govor me je podsjetio na način na koji govore u Crnoj Gori.
Gdje su bili ti vojnici kada ste Vi zapravo mogli da ih vidite i čujete kako govore?
Mislite na vojnike?
Da.
Ulazili su u grupama od po dvoje ili troje i kretali se među
ljudima tražeći njihova lična dokumenta. Posebno su tražili identifikacione dokumente od muškaraca, možda da bi provjerili ko su ti ljudi, a pretpostavljam da je to bio njihov zadatak, da je to morala biti posebna grupa vojnika koja je imala zadatak da provjerava ko je među tim civilima. Koliko ste tih vojnika zapravo čuli da govore?
Pa, mogao sam da čujem dvije grupe, možda. Jedna grupa je razgovarala sa mnom lično, a druga je bila u neposrednoj blizini.
Šta su vam lično rekli?
Tražili su da vide moju ličnu kartu i pokazao sam im je. Pitali su me zašto sam tamo, a ja sam im rekao da sam ranjen. Pitali su me kada sam ranjen. Kada sam im dao datum, rekli su: „Dobro“.
I otprilike koliko je ovo bilo sati?
Moglo je biti... pa, vidio sam ih negdje ujutru, tako da je moglo biti negdje oko podneva.
Da li ste se ikada potrudili da pogledate van autobuskog kompleksa ili ste uglavnom ostali u krugu?
Pošto su vrata bila uklonjena, nije bilo vrata, a ulaz je bio veoma širok, tako da se moglo vidjeti mnogo ljudi i napolju.
I da li ste ikada vidjeli nekog muslimanskog muškarca odvedenu iz kompleksa?
Nisam to vidio tog dana, ali sam u kancelariji gdje su vršili tehnički pregled vozila primijetio da su nestali Ibrahim
Mustafić i Hamid - ne mogu se sjetiti prezimena. Oni su se zapravo bavili politikom. Bili su u stranci SDA.
A šta je sa Ibrahimom Mustafićem?
Mora da su ga odveli na nekakvo ispitivanje.
Znate li šta se na kraju dogodilo sa Ihrahimom Mustafićem?
Mi danas znamo da je živ, da je razmijenjen na Palama, što znači da je odveden na Pale na neke razgovore, pretpostavljam.
Koliko dugo ste ostali u autobuskom krugu 12. jula?
U sumrak, kasno popodne. Od onih žena i muškaraca koji su htjeli da izađu, da odu, tog 12. čuli smo da se muškarci razdvajaju i to me je uplašilo, tako da sam, prirodno, pokušao da nađem neku sigurnost, da nađem bezbjednije mjesto gdje ne bih bio primijećen.
I gde si onda otišao?
Mislio sam da autobusi ispred zgrade mogu biti dobar zaklon. Da objasnim. To su bili autobusi koji su pripadali ekspres depou Srebrenica, ali su bili potpuno pokvareni.
Nije bilo prozora ili bilo čega, točkova ili bilo čega. I slučajno sam bio u takvom autobusu pored puta.
I jeste li uveli svoju porodicu u onaj autobus pored puta?
Da. U tom autobusu su bili i moja supruga i moje dijete i na putu smo zatekli... naišli smo na moju majku, koja je takođe htjela da bude sa nama. Znači i tvoja majka je bila u autobusu?
Da. Pridružila nam se dok smo se kretali prema tom autobusu. A jeste li proveli noć 12. jula u tom autobusu sa porodicom?
Da. Prenoćio sam sa porodicom u autobusu.
I jeste li ikada izašli iz autobusa te noći?
Ne, te noći nisam izašao iz autobusa, jer se osjećalo – moglo se čuti – čula se vriska, glasna vriska žena, djece.. Djeca su plakala i vrištala. Bilo je to neopisivo, i nikada to neću zaboraviti.
Možete li to malo detaljnije opisati, kako je bilo te noći, šta ste čuli, šta ste vidjeli? Nisam mogao ništa da vidim jer sam sjedjeo u tom autobusu, a svuda oko nas i u neposrednoj blizini čuli su se glasni krici poput: „Pusti me“, „Nemoj“, „Molim te, pusti me“ , „Ostavi me na miru“.. Žene plaču, žene vrište, traže pomoć. Sve je to stvaralo paniku, stvaralo atmosferu straha. Činilo se da je atmosfera uzavrela.
Kada je jutro konačno došlo, šta ste uradili?
Kada je konačno svanulo, odlučio sam da krenem u istom pravcu kao i drugi ljudi. Odnosno, da pokušam da napustim taj prostor, jer sam vidio da je to jedino rješenje. Prije nego što ste izašli iz autobusa, da li je Vaša žena izašla iz autobusa? Da. Moja žena je htjela da nađe vode za dijete. I kao što sam
rekao na početku, živjela je u Potočarima. Dobro je poznavala svaku kuću u Potočarima. Tako je otišla do jedne kuće preko puta da napuni flašu vode, odnosno oko litar vode.
Kada se vratila, rekla mi je da je vidjela dosta krvi u prizemlju te kuće.
Pa šta ste onda odlučili da uradite?
Pa, prirodno me je to potreslo. Ali zamolio sam suprugu
da to ne govori mojoj majci, jer se užasno plašila šta bi moglo da se desi. Pokupio sam dijete i krenuo prema grupi na izlazu gdje su bila parkirana dva UN transportera. Koje su vam bile namjere u to vrijeme?
Htio sam da izađem. Jednostavno nisam mogao više da izdržim. I razmišljao sam, čak i ako sam odvojen od njih, tačno, ja sam odvojen, ali ako
odem, otišao sam. Nije bilo drugog izlaza.
Pa šta si uradio?
Pa, našao sam se u još većoj gomili ljudi, jer su svi pokušavali da izađu. Kad kažem „ljudi“, mislim i na žene i na djecu, a nekoliko muškaraca je još bilo u istoj gomili. Uspio sam da poslije dosta vremena, odnosno poslije sat ili možda i više, nekako uspijem da se probijem do tih oklopnih vozila, do
izlaza, a ja sam nosio svoje dijete. Supruga i majka nisu bile daleko od mene, ali su pomalo zaostajale u svoj toj gužvi. Dobro. I nastavite da opisujete šta se dogodilo. Da. Uspio sam da se provučem, i kada sam došao do oklopnih transportera, rekao sam da su bili na lijevoj i na desnoj strani puta, a ispred tih oklopnih transportera bili su vojnici UN, sa vezanim rukama u dva reda kako bi se spriječio nekontrolisan prolaz. To jest, moralo se – samo nekoliko ljudi moglo je da prođe istovremeno, a ne cijela gomila zajedno. Uspio sam da prođem. Onda sam vidio da su se srpski vojnici koji su već stigli do autobusa na trenutak udaljili i mislim da ih je neko zvao i oni su se samo na trenutak udaljili i to se kasnije pokazalo kao tačna pretpostavka. Dakle, kada su ovi srpski vojnici otišli na trenutak, šta ste Vi i Vaša porodica uradili?
Ušao sam u autobus ja i moja porodica, supruga i majka. Ja sam nosio dijete, kako sam rekao. Tako da sam ušao u autobus i odmah otrčao poredpored zadnjih vrata autobusa. Samo sam napravio dva-tri koraka i sjeo sam na pod autobusa. Moja supruga je slijedila primjer, i moja majka, i trebalo bi da kažem, u autobus je ušlo i desetak žena ili 30 sa djecom, tako da sam bio prilično pokriven njima dok sam sjedio na podu. Nakon toga čuo sam muške glasove, odnosno
flickr.com/photos/icty
srpske vojnike koji su pitali da li ima muškaraca u autobusu. Niko se nije javio. Nijedna od tih žena nije ništa rekla, a nisu ni insistirali. Dakle, da li ste pokušavali da se sakrijete od srpskih vojnika?
Da, i krio sam se od tih srpskih vojnika jer su me tijela te djece i žena sakrila. Poslije toga, više ljudi se naguralo u autobus, žene i djeca, mislim.
Zašto ste osjetili potrebu da se krijete od srpskih vojnika?
Sasvim je jasno zbog čega sam osjećao takvu potrebu. Zato što su razdvajali sve muškarce i, naravno, plašio sam se da će i mene razdvojiti.
Da li ste se plašili da bi Vam se nešto moglo dogoditi nakon što ste bili razdvojeni ili ako ste bili razdvojeni?
Naravno, zbog ove velike mržnje, kao što sam rekao na početku. Znao sam da se među
Srbima razvila ta velika mržnja i zbog te mržnje se svašta moglo dogoditi.
U redu, nakon što ste Vi ušli u autobus, i drugi ljudi, šta se dogodilo sljedeće?
Autobus je tada bio pretrpan, a vozač je nekoliko puta pokušao da zatvori vrata. Bilo je veoma teško, jer je bilo previše ljudi. Ali na kraju mu je to pošlo za rukom i autobus je krenuo prema Bratuncu. Dobro. Možete li opisati to putovanje? Šta ti znaš o tome.
Da. Ono što sam čuo u autobusu, odnosno žene u autobusu su komentarisale kuda ide autobus, a one su mi govorile: „Sad smo u Bratuncu“, „Sad smo tu“, „Sad smo tu“. “. Tako su to govorili sve vrijeme dok autobus nije stao.
Da li ste iz onoga što su pričali mogli da kažete u kom pravcu je išao autobus pored Bratunca?
Da. Autobus je krenuo prema Bratuncu, a zatim prema Vlasenici, preko Glogove, Kravice, Konjević Polja, Nove Kasabe, Milića, do Vlasenice, Tišća, Luke, i to je bila posljednja stanica na kojoj su svi autobusi stali na velikom terenu, na velikoj betonskoj površini.
Da li ste ikada izašli iz autobusa u bilo kom trenutku tokom ovog putovanja?
Da. U Kravici su se čuli glasni krici i plač, vriska žena i djece. Nisam mogao da ne pogledam šta se dešava, pa sam ustao sa mjesta gdje sam sjedio, pogledao lijevo i desno na prozore autobusa i vidio muškarce, jednog koji je ležao na livadi, a činilo se da se nisu pomijerali, a drugi koji su bili zarobljeni, sa rukama i šakama podignutim iza - na vratu.
Možete li reći koliko ste muškaraca vidjeli zarobljenih sa šakama i rukama oko vrata?
Mislim da je to morala biti grupa od oko 50 ili nešto više ljudi.
Da li možete da kažete ko su ti ljudi, da li su bili Srbi ili Muslimani?
Bili su muslimani. To mogu sa sigurnošću da tvrdim jer su bili u civilu i izgledali su užasnuti.
Mislio sam da nema načina da pobjegnem, da ću ponovo biti uhvaćen, da ću ponovo biti mučen, i razmišljao sam o toj mogućnosti da budem intenzivno mučen i plašio sam se. Cijelo tijelo mi je drhtalo. Drhtao sam, kao na velikoj hladnoći, kao da sam se smrzavao. Tako je to trajalo neko vrijeme, ova situacija u kojoj sam se našao, vjerovatno cijele noći, do zore
Da li je bilo vojnika negdje blizu njih?
Da. Blizu njih je bilo nekoliko srpskih vojnika.
Da li su ti vojnici bili naoružani?
Srpski vojnici, da, bili su naoružani.
Nakon toga, na putu prema Luki, da li se još nešto značajno dogodilo čega se sjećate?
Na putu do Luke autobus je nekoliko puta stajao, a mislili su i da provjere da li ima muškaraca, ali se vozač ponašao pristojno i stalno im je govorio da vozi samo žene i djecu. U nekom trenutku su to htjeli da provjere. Zamolili su ga da otvori i prednja i zadnja vrata. Morao je tada da otvori, naravno, ali me nisu primijetili.
Da li ste vidjeli još neke muškarce u autobusu u kom ste bili?
U tom autobusu jesam video muškarca, ali u poodmaklim godinama. Mora da je imao najmanje 70 godina. Dakle, vidjeli ste još jednog muškarca ili više njih?
Samo jedan u tom autobusu. Nisam vidio nijednog drugog muškarca u autobusu.
U redu, šta se desilo kada se autobus zaustavio u Luke? Kada je autobus stigao na odredište, odnosno na taj peron, čuo sam vozača koji je rekao ženama i djeci: „Ovdje morate da izađete i idete pješke jer su vaši ljudi u blizini i stići ćete do njih za tren“ Šta ste tada uradili Vi i Vaša porodica?
Ja sam izašao iz autobusa sa djetetom u naručju. Moja žena je nosila ranac na leđima, a držala je moju majku jer je bila veoma stara i veoma slaba. Dakle, ona je čuvala moju majku, a ja sam se brinuo o svom djetetu i imao ga u naručju. Moje dijete je imalo pet godina. Nakon što smo izašli iz autobusa i napravili samo nekoliko koraka, primijetio sam nekoliko srpskih vojnika. Jedan od tih srpskih vojnika me je povukao za rame i rekao: „Daj dijete svojoj ženi i ti pođi sa nama“. Morao sam to da uradim. Zato sam dijete dao svojoj ženi. Još jednom sam pokušao da se okrenem, jer sam znao da će to biti posljednji put da vidim svoje dijete. U stvari, htio sam nešto da kažem. Htio sam bilo
što da kažem, ali onda nisam mogao. U tom trenutku me je srpski vojnik gurnuo puškom i rekao: „Idi dalje“. Onda se okrenuo ka čovjeku koji je sjedio na blagom uzvišenju pored puta i koji je nosio maskirne pantalone i džemper, i rekao: „Majore, šta da radim s njim?“ i taj čovjek je pokazao rukom, i pokazivao je unazad, prema nazad. Šta se onda desilo?
Počeo sam hodati ispred tog srpskog vojnika. Bio je nekoliko koraka iza mene. Odjednom je rekao: „Izgleda da te poznajem. Jeste li možda radili za boksit?“ a ja sam rekao: „Jesam“. Pa je rekao: „Poznaješ li me?“. Odgovorio sam: „Možda iz viđenja, ali ne baš“. Onda je rekao da je radio kao geometar i da ga se sigurno sjećam, jer je on, kako je rekao, često dolazio u našu firmu jer je snimao taj rudnik. Mislim, radio je svoj geodetski posao i često je dolazio u rudnik. Da li ste u stvari prepoznali ovu osobu?
Lice mu je bilo poznato, ali mu nisam znao ime. I mi smo nastavili tim putem i onda smo skrenuli lijevo. I tamo sam primijetio strukturu. Bila je to škola Luke. I on me je doveo pravo, došli smo ispred kuće, škole, jer sam primijetio i prepoznao mladića iz Srebrenice, kome su ruke bile vezane na leđima, a taj momak se zvao Abdul Kadir. U stvari, on je bio medicinski, laboratorijski tehničar, i radio je u ratnoj bolnici u Srebrenici. Dozvolite mi da Vas vratim malo unazad. Kada ste razgovarali sa ovom osobom koja se predstavljala kao geometar, a on vam je razgovarao, da li prepoznjaete različite akcente u regionima?
Znam da ste ranije opisali neke akcente Potočara. Razumijete li, znate li akcente krajeva istočne Bosne?
Da, znam. Upoznat sam sa dijalektima ovog kraja. Govorio je normalno, onako kako mi govorimo, mislim na nas Bosance koji smo živjeli u tom području.
A da li znate u koje vrijeme ste stigli u školu?
Pa, moja pretpostavka je da je to možda bilo negde oko 10.00, ili možda nešto kasnije od toga.
Možete li reći Sudu šta ste radili tokom dana pored ove zgrade?
Odmah po mom dolasku, nakon što me je doveo ovaj srpski vojnik koga sam pomenuo, meni su drugi vojnici vezali ruke nekim pertlama ili pertlama za čizme i naređeno mi je da sjednem pored ovog čovjeka, ovog mladića, koga sam već pomenuo, čije ime sam pomenuo. Tako da sam sjedio u travi ispred zgrade i mogao sam da posmatram kako dovode druge ljude. Kako je vrijeme odmicalo, broj ljudi se stalno povećavao. Bio sam okrenut leđima prema putu, ali sam i dalje čuo zvuk kamiona i autobusa koji dolaze i odlaze. Tako sam cijeli taj dan sjedio na toj livadi u travi. Ulazili su i drugi ljudi koji su takođe sjedjeli u našoj blizini. Nisu svi bili vezani. Vezivali
su uglavnom mladiće. Stariji ljudi nisu bili vezani. Kasnije ćete vjerovatno pročitati u jednoj od izjava da su svi bili vezani žicom.
Dobro, da Vas pitam: Da li ste bili vezani sa rukama naprijed ili pozadi?
Ruke su mi bile vezane pozadi. A šta je sa osobom koju ste identifikovali kao Abdulzaboravio sam posljednji dio njegovog imena - kao Abdul. Abdul Kadir. A da li su i njemu ruke bile vezane?
Da, i ruke su mu bile vezane. I oni su bili vezani pozadi, kao i moje ruke.
I do kraja dana, koliko je ljudi ukupno dovedeno u grupu?
Sve zajedno bilo nas je 22. I koji su bili starosni rasponi, otprilike?
Bilo je i mlađih muškaraca, do 20 godina, ali je bilo i starijih ljudi, više od 60 godina. Šta mislite koliko je godina imala najmlađa osoba u vašoj grupi?
Mislim da je najmlađa osoba bila zapravo Abdul Kadir i mislim da je imao 19 ili 20 godina, ili možda čak i mlađi od toga.
U redu. Možete li da opišete šta se dogodilo pred Vama osim što su svi ovi ljudi dovedeni na Vašu lokaciju? Šta ste mogli da vidite sa svog položaja što se dogodilo tog dana?
Da, mogu vam reći o tome. Jednostavno sam sjedio tamo. Imao sam mnogo vremena. Mogao sam da posmatram srpske vojnike kako dolaze i napuštaju to područje. Vjerovatno su odlazili na druge zadatke. Neki su nam prijetili, a drugi su se ponašali normalno. Vidio sam vojnika koji se samo javljao na telefon. To je bila neka vrsta vojnog telefona koji je bio postavljen na stepeništu koje sam naveo na fotografiji. Zašto ste pomislili da je to vojni telefon?
Bio sam veoma upoznat sa tom vrstom telefona. To je bio terenski telefon koji smo koristili u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Tako da sam vrlo dobro poznavao ovu konkretnu vrstu telefona.
Da li ste mogli da čujete bilo koju od izjava ili razgovora koje su srpski vojnici davali telefonom?
Mogao sam da čujem samo riječi koje je izgovorio ovaj vojnik koga su zvali Željko. Željko je bio jedan od onih koji su se pristojno ponašali. Dok je razgovarao telefonom, jednostavno bi rekao: „Da, gospodine. Da, uradiću to. Ja ću im to reći. Sve je u redu“, nešto u tom smislu. To su bili njegovi odgovori na telefonske pozive.
U redu. I da li ste prepoznali nekog od srpskih vojnika koji su bili na ovoj lokaciji? Jesam. Prvi koga sam prepoznao bio je čovjek koji mi je rekao da se zove lično Stanimir, ali je to pomenuo i u razgovoru sa Abdulom Kadirom. On nam je zapravo prišao i više je r azgovarao sa Abdulom Kadirom. U jednom trenutku je rekao: „Znaš li da ste ti i tvoj otac prijatelji?“, a Abdul Kadir je odgovorio da da, malo ga se sjeća. Tada mu je čovjek rekao da se zo ve Stanimir, da živi u Vlasenici, da tamo ima stan i auto i sjećam se da je došao crvenim autom, tipa Lada. Prepoznao sam i Sava Ristanovića. Bio je jedan od vojnika čija je kosa bila veoma svijetla, plava. U jednom trenutku je prišao dvojici zatvorenika, odnosno ljudima koji su dovedeni iz autobusa. Prišao im je i rekli su mu da su ga prepoznali, a oni su ga oslovljavali kao komšiju. Ovaj čovjek je rekao: „Kako si, komšija?“, ali se čovek jako naljutio. Rekao je: „Zašto me pitate kako sam? Prije svega treba da mi kažete ko je zapalio kuću mog đeda“. Ali ova dvojica, jedan od njih mora da je rekao: „Ne znamo“. Zvali su se Fuad i Alija i ja sam ih poznavao. Oni su bili ranjeni, ove dvije osobe. Onda im je rekao: „Vjerovatno ćete saznati ko je to zapalio kuću mog đeda“. Bilo je mnogo srpskih vojnika koji su dolazili i napuštali to područje. Mnogi od njih su nam prijetili, ali nas nisu tukli. Nisu nas tukli sve dok nismo ušli u školsku zgradu. Bili su veoma opasni. Psovali su nas.
U redu. Vratimo se Vašem razgovoru sa Stanimirom. Rekli ste nam da je on pomenuo osobu po imenu Spomenko Garić i da ste zapravo poznavali Spomenka Garića. Je li tako?
da bih mogao da kažem da je moglo biti 9.00 ili možda nešto poslije 9.00. I da li su se svih 22 muškarca bila tu sa Vama u to vrijeme kada je ona odvedena u školu?
Dobro. Jeste li sigurni da ste vidjeli Sava Ristanovića ili je tu bilo neke zabune?
Savo Ristanović, znao sam njegovo porodične ime. Znam da se preziva Ristanović, ali kasnije, nakon što sam došao na slobodnu teritoriju i u nekim razgovorima sa prijateljima, njihove žene su mi rekle, odnosno potvrdile njegov identitet. Te žene su takođe bile tamo. Dovezeni su autobusima. U tom trenutku nisam mogao da se sjetim njegovog imena, ali su mu rekli da se zove Savo. Neko drugi je takođe pitao za kuću njegovog đeda i neke druge probleme koji su se očigledno dešavali.
Da li je bilo Momčilo Ristanović?
Momčilo Ristanović mu je bio rođak. Veoma su ličili. Dakle, kada sam razgovarao sa svojim kolegama, prvo sam pomislio da je to bio Momčilo Ristanović, ali su me ispravili i rekli su mi da ga dobro poznaju i rekli su mi da je to bio Savo Ristanović, ali njih dvojica su rođaci.
Da li je Stanimir, osoba koju ste identifikovali kao Stanomir, razgovarao sa Vama o bilo čemu ili bilo kome?
Da. Gospodin Stanimir, to je srpski vojnik, neko je vrijeme razgovarao sa Abdulom Kadirom, a ja sam za to vrijeme sjedio pored Abdula Kadira. U jednom trenutku se okrenuo prema meni i pitao me gdje sam ranije radio. Pa sam mu rekao da sam radio u firmi boksita u Srebrenici. Onda mi je rekao: „Znači sigurno poznaješ Spomenka Garića, jednog od naših momaka koji je takođe radio u Rudniku boksita u Srebrenici“ i ja sam mu rekao da je tako.
Da li ste, u stvari, poznavali ovu osobu?
Da. Poznavao sam ga dosta dobro. Da li mislite na Stanimira ili Spomenka Garića? Dobro pitanje. Spomenko Garić, molim.
Da. Da. Spomenka Garića sam odlično poznavao. Bio je moj kolega. Radili smo zajedno, jer smo jedno vrijeme bili u istom odjeljenju. Bili smo veoma dobre kolege, a i družili smo se i radili smo dosta dugo zajedno.
Da, jeste. Spomenuo je Spomenka Garića, a ja sam ga pitao da li je moguće da vidim Spomenka Garića i pitao sam se kako bi to moglo da se uradi. Ali on se samo malo nasmijao i rekao: „Pa, on je danas na terenu, zajedno sa svojim vojnicima, ali ćete ga vidjeti uveče“. Pa smo nastavili da pričamo. On je govorio o Garićevoj funkciji u vojsci, a rekao je da je Spomenko Garić bio komandant Specijalne interventne jedinice. Rekao je i da je bio u Kravici, na terenu i da tamo ima misiju i rekao je da ću ga vidjeti kada taj zadatak bude završen. Rekao je da će doći kasnije uveče. I mnogo je hvalio Garića. Rekao je da je veoma dobar čovjek, da je uradio mnogo za VRS, a takođe je rekao da osjeća da je počastvovan zadatkom da istakne zastavu jedinice srpskih vojnika negdje u Srebrenici. Činilo se da je bio oduševljen Spomenkom Garićem. Takođe je rekao da je Spomenko bio veoma uspješan u svojim diverzantskim akcijama. Jedan od njih je bio kada su ušli u Srebrenicu, u blizini tunela. A onda smo nastavili razgovor i on je želio da zna šta se desilo kada su Garićevi ljudi ušli u to područje. A i ja sam hvalio Garića, jer nisam htio da mu protivrječim. Rekao sam mu da su oni uradili mnogo, njihovi vojnici, da je njihova akcija bila veoma uspješna, ali istina je da su u toj akciji ubili veći broj civila, uključujući žene i djecu, da je bilo više kuće zapaljene, i da je bila velika pucnjava i da su se nakon toga povukli.
Da li ste vidjeli da su se neke muslimanke ili djevojke odvojili i bile tamo gdje ste bili tog dana ili večeri?
Te večeri sam primijetio samo jednu mladu ženu koja je dovedena. Izgledala je prilično lijepo i prilično mlado, možda oko 17 godina. Srpske trupe su je dovele i naredile joj da neke od nas prepozna, odnosno da pokuša da identifikuje neke od nas. I pošto je bio sumrak, koristili su reflektore ili farove. Fokusirali bi ta svjetla u naša lica kako bi djevojka možda pokušala da identifikuje neke od nas. Ali ona to nije uradila, osim jednog starijeg čovjeka, a tvrdila je da je živio u blizini njenog sela. To su bila sela Tokoljac i Urišići, ta dva sela.
I šta se desilo poslije ovoga?
Poslije toga je jedan srpski vojnik rekao: „Pa Turkinjo, zar nisi lijepa. Idi i napravi nam kafu“. A onda je napravio pokret rukom prema njenom licu kao da je miluje, a ona je odstupila, a onda ju je uzeo za ruku, tačnije ispod ruke, i odveo u školu. A u koje vrijeme je ovo bilo?
To se dešavalo u sumrak. Pa, bio je ljetnji dan i noć počinje da pada negdje oko 9.00. Tako
Da. Svih 22 muškarca su i dalje bili ispred škole, zajedno sa mnom, ta grupa od 22. I jedan od srpskih vojnika nam je prišao i obavijestio nas da ćemo biti pretreseni. Rekao je: „S vama balijama je zaista teško izaći na kraj. Možda neko od vas ima nož ili pištolj ili ručnu bombu ili nešto slično Nećemo rizikovati, pa ćemo vas pretražiti“. Naime, ispostavilo se da su imali namjeru da nas pretresu kako bi oduzeli novac ili neke dragocjenosti, nakit ili prstenje, i slično. I to se pokazalo kao istina kada su me pretresli i pretpostavljam da se to desilo i drugim muškarcima.
I možete li reći Sudu šta je značenje izraza „balija“? Nisam upoznat sa tim pojmom. Znam da su to koristili neki srpski vojnici, ne svi. Ne znam šta to znači. Prvi put sam to čuo tokom rata.
A kada ste privedeni? Kada je grupa uvedena u školu?
Grupu su uvodili u školu nekad predveče, odnosno kada je već pala noć. Rekli su: „Napolju će ti biti hladno. Morate ući. Tu ćete biti u učionici“ I naravno, mislilo se cinično. Prvo smo ušli u učionicu, u prvu kad uđete u zgradu, a onda su se oni predomislili i premjestili nas u drugu učionicu, pored prve. Ono što smo mogli da vidimo je da je učionica bila prazna. Ali prvo da kažem: Kada smo ušli u školu, kako smo ušli u školsku zgradu, srpski vojnik je imao toliko komada isječene žice, to je bila telefonska, i njome su nam svezali ruke na leđima, svima nama. A mi koji smo ranije bili vezani, to sjeku nožem i onda još jednom vezuju tankom telefonskom žicom, koja se može nekoliko puta omotati oko zglobova i onda vezati u čvor. I šta se desilo nakon što ste odvedeni u drugu sobu, drugu učionicu?
Kada smo ušli u drugu učionicu, imali smo svezane ruke na leđima i naređeno nam je da sjednemo u ćošak te učionice. To je bio lijevi ugao kada ulazite u učionicu. Dakle, to je lijevi donji dio učionice. Muškarci koji su ušli sjeli su na pod te učionice, u tom uglu. Imala je drveni pod, ta učionica. Sjeo sam negdje ispred te grupe. Tako da smo svi sjedjeli na podu. Srpski vojnici su nakratko napustili učionicu. Samo je jedan srpski vojnik ostao da stoji na vratima, na ulazu u učionicu, sjedjeći na stolici i sa automatskom puškom u krilu. Š ta se onda desilo?
Onda sam čuo zvuk nekog motornog vozila. Mislim da je to bio kamion, kamion, jer je zvuk bio prilično glasan. Odmah nakon toga, na vratima se pojavio jedan momak, mislim, srpski vojnik, i prešao preko prostorije i rekao: „Ko je ovdje iz boksita?“. Odmah sam ga prepoznao po glasu. To je
tram. Bilo mi je vrlo jasno šta se dešava. Srpski vojnici koji su stajali pored zadnjeg dijela kamiona otvorili su vatru na njih i oni su pogođeni. Jedan od njih pade mu na prsa; drugi je pao na bok. Onaj koji je pao na bok malo je zadrhtao dok je umirao. U tom trenutku sam uspio da oslobodim jednu ruku i – čim sam to uradio, nagnuo sam se – tačnije, uhvatio sam jednu stranu kamiona, onu koja mi je bila na leđima i skočio sam iz kamiona. To je odmah primijetio jedan od vojnika koji je stajao pored kabine kamiona i povikao: „Vidi ovog balijskog… Bježi, bježi“. Tako su odmah otvorili vatru iz svog oružja. U tom trenutku bilo je mnogo pušaka, ali sam osjećao da meci pogađaju žbunje koje je bilo malo iznad mene. Mogao sam da čujem ovaj neugodan zvuk i čuo sam kako meci padaju svuda oko mene i shvatio sam da moram da ostanem na zemlji. Ono što je meni išlo u prilog je činjenica da su morali da pucaju iznad kamiona zbog mjesta gdje su stajali. Kamion je zapravo bio između nas. Tako da su obje grupe morale da pucaju preko kamiona. Bila je noć. Ako ste pratili moju priču, još smo bili u školi u ponoć, pa mora da je bilo negdje poslije ponoći. Pomoglo mi je i to što je šuma bila u blizini. Uspio sam da dođem do šume i u to vrijeme me je udarila grana. Nisam mogao ništa da vidim u šumi; bio je mrkli mrak. I padoh na zemlju i otkotrljah se niz padinu. Bila je to veoma strma i duga padina i uspio sam prilično brzo da stignem do dna. Još sam mogao da čujem rafale. Nešto je dolazilo iz blizine, nešto iz daljine, a ja sam zaključio da je iz blizine pucala grupa koja me je pratila, a da je druga vatra otvorena u blizini kamiona. Pa sam stigao do potoka, gdje sam ostao neko vrijeme. Nisam mogao da nastavim. Nisam mogao ništa da vidim, bio je mrak. I ostadoh sakriven iza stijene, kao nekakav zaklon. I kako ste se tada osjećali? U to vrijeme mi je bilo jako teško. Mislim da je to bio najgori trenutak i najteži trenutak u mom životu. Ili možda nije najteži. Najteže mi je bilo kada su mi oduzeli dijete, i zbog toga što nisam mogla da izgovorim ni jednu riječ svom djetetu dok je ona odvođena. Ali ovoga puta sam osjetio da sam slobodan, ali sam mislio i da će me pronaći i da će se njihove prijetnje obistiniti. Mislio sam da nema načina da pobjegnem, da ću ponovo biti uhvaćen, da ću ponovo biti mučen, i razmišljao sam o toj mogućnosti da budem intenzivno mučen i plašio sam se. Cijelo tijelo mi je drhtalo. Drhtao sam, kao na velikoj hladnoći, kao da sam se smrzavao. Tako je to trajalo neko vrijeme, ova situacija u kojoj sam se našao, vjerovatno cijele noći, do zore.
Da li je tačno da ste sljedećih otprilike sedam dana lutali okolinom pokušavajući da sami pronađete slobodnu teritoriju, živeći od zemlje?
Da. Proveo sam sedam dana
lutajući okolo. Nisam imao nikakvu hranu. Živio sam od onoga što sam mogao da nađem na zemlji - tu i tamo pečurka, poneka jabuka, šljiva - i zbog toga sam bio veoma slab. I dalje sam imao povredu. Moja noga je bila povrijeđena, a rana se inficirala, pa je to bio dodatni problem.
Da li je tačno da ste još otprilike sedam dana nakon toga mogli da se sretnete sa drugim muškarcima Muslimanima u sličnoj situaciji i da ste konačno posljednjeg dana sa još nekolicinom mogli da pobjegnete na asfaltni put kod Kladnja? Je li tako? Da to je tačno. Nešto više od sedam dana, mislim. 27. jula, tačnije, uspio sam da stignem na slobodnu teritoriju i naletio sam na grupu ljudi sa kojima sam potom produžio duž potoka, pored rječice, koja se zapravo nalazila na ničijoj zemlji, između dva reda. Područje je bilo minirano, a vidjeli smo mnogo leševa duž potoka. Mislim da smo vidjeli više desetina leševa u potoku koji se zvao Jezernica. Ime je vjerovatno dobio zbog malih vodopada. To nije bio lako dostupan potok, a čitavo područje nije bilo lako dostupno, ali je ipak bilo minirano. Tako da sam bio u grupi tih ljudi. Jedan od njih je nagazio na minu, a pri tome su četiri osobe povrijeđene. Čuo sam samo kako vrište, pogledao u njihovom pravcu i vidio da dva tijela jako krvare. Nikog drugog nisam primijetio, ali pretpostavljam da su četiri osobe odmah povrijeđene nakon te eksplozije. Uslijedila je pucnjava nekih srpskih vojnika koji su tamo ležali u zasjedi. Bilo je strašno. Pucalo se mnogo iz lakog naoružanja, iz ručnih raketnih bacača, pušaka i tako dalje i tako dalje. Ali pomoglo nam je nekoliko velikih
gromada, velikih stijena, tako da smo uspjeli da zakoračimo od jedne do druge, krijući se između tih stijena. Ja sam tom prilikom ponovo ranjen, ali moje rane nisu bile tako teške kao rane drugih ljudi u grupi. Nas četvorica koji nismo povrijeđeni u rudarskom incidentu ponovo smo ranjeni u pucnjavi. Jedan od nas je bio teško ranjen, ali smo nas trojica uspjeli da dođemo do asfaltnog puta. Ali kada smo bili tamo, bili smo potpuno dezorijentisani; nismo znali kojim putem da idemo. Pošto sam bio u najboljem stanju, odlučio sam kojim putem da krenemo. Nastavili smo još petsto-šesto metara i u tom trenutku naletjeli na dva bijela vozila. Prvo vozilo je stalo, prišlo nam je, a vozač nam se obratio. Govorio je, obraćao nam se na stranom jeziku. Vjerujem da je govorio engleski, ali ne razumije. Za prvim je išlo još jedno vozilo, a ovaj drugi vozač je govorio bosanski. A on je rekao: „Vidim da si ranjen. Da li ti treba pomoć?“. Niko od nas nije mogao da vjeruje toj osobi, ali ta osoba nam je tada pokazala svoju ličnu kartu, barem nekakvu kartu, i mi smo mu vjerovali. Tako smo ušli u vozila i ubrzo nakon toga našli smo se na slobodnoj teritoriji. Možete li nam reći imena ljudi koje ste poznavali da su umrli te noći ispred tog kamiona?
Bilo je malo ljudi koje sam poznavao. To su bili Rizo, koji je bio moj komšija, a radio je u Holandskom bataljonu kao električar. Ne sjećam se njegovog prezimena. Zatim je bio Fuad; dva brata iz sela Bajramovići, kod Srebrenice; Azem Bečić, čovjek iz sela Kotjevac, ranjen je. Hodao je sa štakama. Onda je bio jedan Sajko, iz sela Jagodaja; Nodul Kadir,
još jedan bolničar. Zapravo su bila dva bolničara. Ono od toga je bio Basan, koji je u miru u Srebrenici radio u bolnici. I mnoge druge koje ne znate.
Da, i mnogi drugi čija imena ne znam.
27. mart 2000.
Vi ste svjedočili tokom Vašeg direktnog ispitivanja da su se 12. jula u fabrici u kojoj ste našli smještaj pojavili neki srpski vojnici, je li tako?
Da, jeste.
Rekli ste nam da su bili drugačije obučeni.
Da.
I takođe ste rekli da su govorili sa drugačijim akcentom?
Da. To je nešto što sam lično primijetio.
Rekli ste da su zvučali kao da su iz Crne Gore.
Da. Upoznat sam sa raznim akcentima iz bivše Jugoslavije jer sam mnogo putovao. Poznavao sam akcente iz (Sjeverne) Makedonije, Crne Gore i tako dalje, a imao sam mnogo prijatelja širom zemlje.
Da li je dotični dijalekat bio dijalekat ijekavice?
Pa, gospodine, siguran sam da vam je poznat ovaj poseban akcenat koji se koristi u Crnoj Gori. Ima nešto posebno u tome, a ljudi iz tog kraja se odlično razumiju i to je lako prepoznatljiv akcenat.
Možete li razlikovati dvije varijante jezika, između ijekavice i ekavice.
Da mogu. Trebalo bi možda da istaknem da su razgovarali sa ekavicom. Ali pored toga, bilo je nešto posebno što mi je ukazivalo da su ti ljudi iz Crne Gore.
Sudija Riad: Ako se dobro sjećam, u Vašem svjedočenju prije vikenda, ne samo
da ste spomenuli da su imali drugačiji dijalekt, već ste spomenuli da su izgledali drugačije, da su bili drugačije obučeni od onih iz okoline Srebrenice. Da li se dobro sjećam ili je to bio samo dijalekt?
Da. Da, u pravu ste, časni Sude. Imali su maskirne uniforme, odnosno uniforme u više boja, ali su bile nekako kvalitetnije. Možete razlikovati uniforme po kvalitetu. Srpski vojnici koje smo mogli da vidimo u okolini, odnosno u blizini linija oko Srebrenice imali su uniforme nešto lošijeg kvaliteta, a ovi drugi vojnici su imali bolje uniforme, bolje su izgledali. Dozvolite mi da pokušam da objasnim. Imate razne vrste maskirnih uniformi, u zavisnosti od vojske, odnosno zemlje iz koje dolaze vojnici, a ljudi su skloni da upoređuju uniforme. I mislio sam da su im uniforme nešto kvalitetnije.
Sudija Riad: Samo kvalitet, ili je to bila i značka ili bilo koji znak koji je pokazivao da pripadaju vojsci Srbije, na primjer? Oznake nisam primijetio. Vjerovatno zbog straha nisam pažljivo posmatrao. Bio je to samo opšti utisak. Nisam obraćao posebnu pažnju na njihove oznake i ne mogu reći da sam ih posmatrao. Ja sam mogao da vidim samo kvalitet i tip uniforme.
Sudija Riad: I njihov akcenat. Akcenat takođe, ova specifična vrsta govora.
Sudija Riad: Takođe u svom svjedočenju prošlog petka, mislim, govorili ste o ovoj mladoj, lijepoj djevojci koja je... bila je cijela stvar, ali na kraju je odvedena i čuli ste vriske. Da li ste poslije toga znali šta se desilo sa ovom
djevojkom? Da li se vratila? Da li je nešto ispričala? Da li je – da li je preživjela?
Tog dana nisam mogao ništa da saznam, nisam mogao ni narednih dana, ali kada sam došao na slobodnu teritoriju u Kladnju, Armija BiH je htjela da uzme moju izjavu, željela je da sazna kroz šta sam prošao. Dakle, nakon što sam dao izjavu i nakon što sam pomenuo mladu ženu u svojoj izjavi, rekli su mi da znaju za djevojku i da je živa i rekli su mi da je puštena.
Sudija Riad: Da li je priznala - da li je rekla nešto o tome šta joj se dogodilo? Ne bih znao ništa drugo. Ne znam njeno ime. Možda je cijela stvar ostala njena tajna. Nisam se dalje raspitivao za djevojku.
Sudija Riad: Samo posljednje pitanje. Shvatio sam, možda i s pravom, da ste ranjeni, i zbog toga možda niste nastavili rat; da li je to tačno? Kada ste ranjeni? Bio sam ranjen na samom početku rata. Zadobio sam teške povrede, a liječenje je bilo prilično teško. Vjerovatno znate da u Srebrenici tada nije bilo ljekova. Rana bi se često inficirala i imao sam mnogo problema sa njom.
Sudija Riad: I onda ste potpuno napustili bilo kakvu vojnu aktivnost.
Da, potpuno. Bilo je dosta vojnika koji su bili zdravi, ali su i oni napustili vojsku zbog demilitarizacije. Za njima nije bilo potrebe. A ja ionako nisam bio u stanju da se pridružim.
1. novembar 2006. Možete li mi reći koliko ste otprilike vremena bili seoski stražar?
Od 17. aprila do mog ranjavanja 14. maja 1992. godine. Možda nije to tačno vrijeme, ali manje više je to taj period. Da li možete da opišete šta vam se dogodilo 14. maja 1992. godine, kako ste bili povrijeđeni i kakva je bila priroda povrede? 14. maja 1992. godine, te večeri sam bio na straži. Ujutru sam sjedio ispred kuće mog školskog druga kada je to mjesto granatirano. Granata koja je pala u neposrednoj blizini ranila je mene i još jednog momka, a jednu ženu je ubila. Hvala vam. Da li ste od 17. aprila 1992. godine do vašeg ranjavanja učestvovali u nekoj borbi?
Ne. U to vrijeme Srbi su kontrolisali grad. Ljudi koji su živjeli u muslimanskim selima samo su organizovali straže u smjenama po svojim selima. U to vrijeme nije bilo vojnih sukoba.
Nakon što ste bili ranjeni u maju 1992. godine i pada Srebrenice u julu 1995. godine, da li ste učestvovali u bilo kojoj borbi u tom periodu?
Ne, nisam kasnije učestvovao u tome. Moj proces liječenja je bio vrlo specifičan. Trebalo je neko vrijeme. Dugo sam koristio dvije štake da bih se kretao. Moram da dodam i da bolnica nije bila adekvatna. Nije bilo ljekova. U početku smo imali sve što su ljudi imali kod
Poslije toga je jedan srpski vojnik rekao: „Pa Turkinjo, zar nisi lijepa. Idi i napravi nam kafu“. A onda je napravio pokret rukom prema njenom licu kao da je miluje, a ona je odstupila, a onda ju je uzeo za ruku, tačnije ispod ruke, i odveo u školu
sebe. Tako da ste mogli da pozajmite neke ljekove, ali kasnije nije bilo ljekova.
Maloprije ste rekli da je bolnica neadekvatna. Mislite na bolnicu u Srebrenici?
Da. Kao što sam rekao ranije. Srpski vojnici ili Srbi pljačkali su u Srebrenici sve što im se dočepalo, uključujući i bolnicu. Mnogi predmeti iz bolnice, ljekovi, opljačkani su i odnijeti u nepoznatom pravcu iz Srebrenice. Bolnica nije radila. Nakon nekog vremena, nakon dva-tri mjeseca, u Srebrenici je formirana vojna bolnica ili poljska bolnica na čijem je čelu bio dr Nijaz. Dobro. Dakle, u vremenskom periodu prije pada Srebrenice, nakon početka rata, da li ste znali da se stanovništvo Srebrenice povećavalo kako su ljudi dolazili u Srebrenicu iz okolnih sela?
Da, to je tačno. Broj ljudi u Srebrenici se povećavao iz dana u dan jer su Srbi ili srpski vojnici napadali muslimanska naselja, a muslimansko stanovništvo je protjerivano iz susjednih sela oko Srebrenice i gurano u sam grad Srebrenicu. Kasnije je muslimanski narod potpuno kontrolisao grad Sebrenicu nakon akcije koja se odigrala u Potočarima, kada su definitivno potisnuli srpske vojnike u zasjedi koja je bila postavljena u Potočarima. Dobro. Hvala vam. Molim vas da vrlo kratko opišete uslove života u Srebrenici 1993, 1994, 1995. godine. Što se tiče hrane, već ste govorili o medicini, ali o vodi i stambenom prostoru za ovo stanovništvo kako se povećavalo. U Srebrenici je bilo strašno što se tiče hrane, odjeće, obuće. Sanitetski materijal je bio najpotrebniji, jer je iz dana u dan broj ranjenika bio sve veći, a njima je bio potreban sanitet, ljekovi i druga oprema, a nije je bilo. Ljudi su morali aktivno da traže hranu. Nije bilo hrane. A ako želite, mogu to da opišem posebno. Sve u svemu, ukupna situacija je bila užasna. Nije bilo vode. Isključena je struja, telefonske linije takođe. Nije bilo hrane. Jednom riječju, mogli biste to opisati kao užasavajuće. Već ste nam rekli kako ste bili povrijeđeni granatiranjem. Možete li mi ukratko reći kako je granatiranje Srebrenice uticalo na ž ivot stanovnika, kako je
uticalo na njihovo psihičko stanje?
Svakodnevno granatiranje grada otežavalo je život ljudima koji su gurnuti u grad i primorani da koriste sav raspoloživi smještaj za svoje porodice. Često su mrtvi ljudi ležali na ulicama zbog granatiranja. Svi smo znali, mi koji smo živjeli u Srebrenici, da je u tako malom gradu svakog dana palo i do 1.000 granata. Srpska artiljerija je zauzimala uzvišenja oko grada, tako da je bilo vrlo jednostavno pogoditi ciljeve koje su htjeli da pogode. Moram još jednom da pomenem doktora -- dr Nijaza koga sam ranije pomenuo. Pogodila ga je bomba bačena iz vazduha. Zapravo, ubijen je od bombe koja je bačena iz vazduha. Kad pominjem vazdušno bombardovanje, ovo je takođe korišćeno protiv stradalnog stanovništva Srebrenice.
To je bilo početkom 1993. godine i krajem 1992. godine. Mislim da je to bio veoma, veoma težak period i ovo o čemu sada govorim se odnosi na taj period.
U Potočarima ste mogli da uđete u autobus sa suprugom, majkom i ćerkom. Da li je tvoj brat išao sa tobom u autobus? Da li je mogao da uđe sa Vama u bilo koji autobus?
Moj brat je otišao zajedno sa drugim ljudima preko šume. Kada ste posljednji put vidjeli svog brata?
Vidio sam ga prije pada Srebrenice. Možda nekoliko dana prije toga. Ne mogu tačno da se sjetim. Ali u svakom slučaju, to je bilo neposredno pred pad Srebrenice.
(Odbrana): Da, ponoviću svoje pitanje. Rekli ste da su odmah kada ste skočili iz kamiona odmah otvorili vatru na Vas.
Da, to sam rekao. To sam i rekao, jer sam čuo pucanje. Kada su strijeljali ljude, koristili su kratke rafale. Čim sam skočio sa kamiona, neko sa lijeve strane kamiona ili tako nešto -čuo sam da neko kaže: „Bježi, j*** mu majku balijsku“. A onda je došlo do pucanja. Dakle, sve što sam mogao da čujem je da se pucalo u mom pravcu. Htjeli su da me pogode. To je normalno.
Možete li mi reći da li je normalno i da vas jure?
Rekao sam u prethodnoj rečenici da to ne znam – da li su trčali oko kamiona i počeli da trče za mnom u pravcu u kom sam ja išao. Vjerovatno jesu, jer sam čuo da su rafali bili prilično blizu mene. U drugoj situaciji sam opisao detaljnije šta sam vjerovao da je vjerovatno moglo da se desi. Kada sam stigao do šume, padina je bila još strmija, pa sam morao da se otkotrljam niz zemlju. Bili si prilično umoran. Kako ste tada mogli da trčite i kotrljate se niz padinu?
Da, to je dobro pitanje, ali kada je osoba u takvoj životnoj opasnosti, onda je to veoma teško, ali stvari se neobjašnjivo dešavaju i jednostavno se nađete u stanju da uradite stvari koje inače ne biste mogli.
Sehra Ibišević
ROĐENA 25. JULA 1970.
Izjava data 21. juna 2000. u Kantonalnom sudu u Sarajevu u predmetu protiv Radislava Krstića, a pred istražiteljkom Magdom Karagiannakis iz Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. Njena izjava uvedena je u dokazni spis Haškog tribunala.
Tada je bila humanitarni radnik, prethodno prodavačica
Rođena sam 1970. u Kutlićima, koji se nalaze u širem predgrađu Srebrenice, samo tri kilometra od centra Srebrenice. Imali smo zaista veliku trospratnicu. Nas devetero djece živjelo je sa majkom i ocem. Bilo nas je šest sestara: Ramiza, rođena 1967, Muska, rođena 1969, ja Sehra, rođena 1971, Mirsada, rođena 1975. i Hanifa, rođena 1982. Imale smo i tri brata: Mevludina, rođenog 1983, Ramiza, rođenog 1986. i Samira, rođenog 1989. Bili smo vrlo fina porodica i imali smo lijep život. Naša majka nas nikad nije kažnjavala i između nas i majke nije nikada bilo nikakvih problema. Moj otac se zvao Ramo Madžić, a majka Tima Mandžić. Nesib Mandžić, koj je trenutno predsjednik Opštine Srebrenica, moj je prvi rođak. Godine 1987. napustila sam očevu kuću jer sam se udala. Udala sam se sa 17 godina za Saliha Ibiševića i otišla živjeti u kuću svog svekra i svekrve. Ta kuća se nalazila u selu Gerovi, koje je smješteno između Vlasenice i Milića. Imam troje djece. Moja najstarija kćer Dulesefa rođena je 1989. Nakon toga sam rodila dva dječaka, Arnesa, rođenog 1990. i Abida, rođenog 1993. U roditeljsku ku ć u sam se vratila 16. augusta 1992. Tamo smo se preselili jer je vlasenička opština, gdje sam živjela sa porodicom svog muža, bila okupirana.
Razlog zhog kojeg smo se preselili bio je to što su 14. maja 1992. četnici izvršili masakr u susjednom muslimanskom selu Zaklopača. Ubijeno je između 80 i 90 osoba.
Naša dva sela bila su jedina muslimanska sela na tom području, okružena srpskim selima. Nakon tog masakra otišli smo u šumu i tamo ostali do 16. augusta, kad smo otišli u kuću mog oca. Otišla sam tamo sa mužem, moje dvoje starije djece i roditeljima mog muža. U to vrijeme sam bila trudna sa trećim djetetom. Dali su nam jedan sprat kuće, gdje smo ostali do pada Srebrenice. Sjećam se da smo 11. jula 1995. napustili kuću. Slušali smo radio jer je situacija bila vrlo napeta zbog granatiranja, napada i ljudi koji su stizali u Srebrenicu.
Na radiju smo čuli da će UN bombardovati položaje srpske vojske, pa smo odlučili da odemo u bazu UN-a. Tada smo od
ljudi čuli za naređenje da žene i djeca i svi koji se ne osjećaju spremni da idu kroz šumu, kao što su starci, odu u Potočare, a da ostali krenu kroz šumu do Tuzle. Bilo je mogo ljudi koji su došli u Potočare i nisu htjeli ostaviti svoje porodice. Mi smo spakovali svoje stari i napustili kuću. Masa ljudi je bila u pokretu. Ja sam bila sa svojom djecom, muževim roditeljima, sestrom i njeno dvoje djdce. Moj muž, đever, otac i braća krenuli su kroz šumu. Hodali smo pet kilometara do Potočara, a dok smo hodali, počelo je bombardovanje od strane UN-a, ali srećom niko od nas nije povrijeđen. Ušli smo u bazu UN-a, ali smo noć proveli napolju. Četnici su sljedeći dan došli sa psima i hodali među ljudima u bazi. Tog dana su organizovani autobusi i kamioni kako bi ljudi počeli odlaziti. Tamo se nalazila ogromna masa ljudi i bilo je izuzetno vruće. Nikad neću zaboraviti noć u srijedu 12. jula 1995. Vojnici UNPROFOR-a su počeli popuštati. Četnici su uzimali njihovo oružje i odjeću. Vojnici UN-a su plakali. Bilo je jasno da su četnici preuzeli kontrolu. Cijelu noć su odvodili muškarce, dječake i djevojčice. Sve što sam mogla čuti bili su strašni krici. Sljedećeg dana, 13. jula, mnoge porodice su se zaista bile u lošem stanju jer se neki njihovi članovi nisu vratili nakon što su ih odveli srpski vojnici. Tog dana kasno uveče moja sestra, naša djeca i ja smo se ukrcali u autobus za Kladanj. Međutim, naše se patnje nisu završile jer su četnici često zaustavljali autobus. Kad su htjeli, odvodili su nekog iz autobusa ili su tražili zlato ili novac. Sjećam se da su nas zaustavili u Kravici. Naš vozač je rekao jedom srpskom vojniku: „Šta još hoćete od ovih ljudi?“, a vojnik je odvratio: „Bolje ti je da paziš, inače ćeš im se i ti pridružiti“ Odvezli smo se dalje, ali je vozač Srbin bio vrlo uznemiren i plakao je. Rekao je da je i on izbjeglica iz Visokog, ali da se ne slaže su onim šta se dešava. Napokon sno stigli u Kladanj. Tada su nas preuzeli naši autobusi i odvezli u Tuzlu. Moja svekrva mi je rekla da se ukrcala u autobus pola sata nakon nas. Moj svekar je takođe pokušao da se ukrca, ali sam čula da su ga srpski vojnici odvojili i rekli mojoj svekrvi da će on stići kasnije. Od tada ga više nikad nismo vidjeli. Osam muških članova moje porodice nije preživjelo pad
Srebrenice. Izgubila sam muža Saliha Ibiševića, oca Ramu Mandžića i najmlađeg brata Samira Mandžića. Takođe sam izgubila svekra Ibrahima Ibiševića i njegovog sina, odnosno mog đevera Hasiba Ibiševića. Osim toga, muž m oje sestre. Nijaz Spahi ć i njegova dva brata, Mustafa i Osman Spahić, nisu preživjeli pad Srebrenice. Svi oni su pokušali da pobjegnu kroz šumu prema Tuzli, osim mog svekra, Ibrahima Ibiševića, koji je otišao u Potočare gdje su ga odvojili od moje svekrve. Ni jednog od mojih dragih nisam vidjela od pada Srebrenice. Leš mog đevera Hasiba Ibiševića iskopan je iz grobnice u Pilicama i identifikovan. Moja braća, Mevludin i Ramiz Mandžić, bili su zatvoreni u srpskom zatvor u Foči. Oni su bili pripadnici bosanske vojske. Napokon su razmijenjeni u januar 1996. Moja majka sad živi sa mojom najmlađom sestrom, Hanitom, koja još ide u školu. Zamoljena sam da opišem svoj život prije rata. Moja djeca su bila bebe, a moj muž je radio kao prodavač u roboj kući u Milićima. Izgradili smo kuću i u njoj prodavnicu, u kojoj sam ja radila. Živjeli smo sa mojom svekrbom i svekrom, kao što sam već opisala. Moja svekrva je bila domaćica, a takođe je i šila. Voljela je raditi sa rukama. Moj svekar je bio jedan od najbogatijih ljudi u vlaseničkoj opštini. Sinovi su mu bili dobro obrazovani i imali su kuće, auta i dobra radna mjesta. Ja sam lično bila vrlo zadovolina. Moj muž i ja smo se vrlo dobro slagali. Moj svekar je radio na zemiji. Imao je velik komad zemlje od 50.000 metara kvadratnih. Koristio je zemlju uglavnom da bi na njoj pasla stoka, bikovi i ovce. Pošto smo svi bili zaposleni, nismo imali vremena da radimo na zemlji, tako da je moj svekar davao zemlju na korištenje drugima, a on bi uzimao najamninu. Moj svekar je bio glava kuće. Kad god bi trebalo nešto učiniti, on bi o tome donosio odluku. U našoj zajednici i porodici poštovanje prema starijim članovima porodice je vrlo jako. Poštovala sam svog svekra. Čak i danas kad živim sa svekrvom, tražim njen savjet. Završila sam srednju trgovačku školu. Moje dvije sestre su završile osmogodišnju školu. Dvije su završile ugostiteljsku skolu, a moja najmlađa sestra sad završava srednju školu. Moja dva brata su zavr-
Osam muških članova moje porodice nije preživjelo pad Srebrenice. Svi oni su pokušali da pobjegnu kroz šumu prema Tuzli, osim mog svekra, Ibrahima Ibiševića, koji je otišao u Potočare gdje su ga odvojili od moje svekrve
šila srednju školu za elektrotehničara, ali je Samir bio premlad i zbog rata nije nastavio školovanje. Moj muž je završio srednju školu. Kao posljedica svega što se dogodilo, moja svekrva pati od visokog krvnog pristiska. Ja patim od reumatske groznice. Psihički se ne nosimo sa problemima jako dobro. Naročito sad kad se priblizava 11. jul, osjećamo se još gore. Svaki dan se sjećamo naše stare kuće i kako smo prije živjeli. Sve je to strašno potresno. Prije sam jako puno radila, ali sad radim tri puta više jer moram prehraniti svoju djecu. Sada živim u jednoj kući u jednom naselju blizu Sarajeva. Moja štala je bila u boljem stanju nego ta kuća. U našoj štali imali smo vodu, struju i bila je ofarbana u bijelo, a u njoj je živjela stoka. Sada živim u kući jednog Srbina koja je jako stara. Kad smo tamo stigli, na njoj nije bilo prozora, nije bilo tekuće vode, ni struje. To smo sami morali srediti. U ovoj kući imamo hodnik, kupatilo, dvije sobe i kuhinju. U tom prostoru živim sa troje djece i svekrvom. Kada pada kiša prokišnjava. Ima mnogo miševa. Nedavno sam čula da Srbin, kome pripada kuća, želi da je proda. Nadam se da je moj muž živ i nadaću se sve dok ne dobijem neke vijesti koje će me uvjeriti u suproto. Neću se vratiti u nađe selo. Kuća mog svekra je spaljena, a kuća mog oca je potpuno uništena od udara granate. Strah me je tamo se vratiti. Kako ću i s kim otići tamo? Znam tačno šta bi nam ponovo učinili. Vidjela sam film na televiziji u kojem sam prepoznala svog muža. Magda Karagiannakis mi je pokazala fotografije iz tog filma, na kojima prepoznajme svog muža. On je u prvom planu, prvi sa lijeve strane i nosi nosila.
Saliha Osmanović
ROĐENA 8. JULA 1954.
Izjava data 18. juna 2000. u Kantonalnom sudu u Tuzli, pred istražiteljem Dinom Meningom iz Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991, pred istražiteljem Brusom Bursikom. Njena izjava uvedena je u dokazni spis Haškog tribunala.
Tada je bila domaćića.
Zovem se Saliha Osmanović i rođena sam u selu Zalužje, u Opštini Bratunac. Udala sam se s 19 godina za Ramu Osmanovića i preselila u muževljevo selo Dobrak, u Opštini Srebrenica. Nakon vjenčanja doselila sam se njegovim roditeljima, žene su to obično radile. Imala sam sina Nermina, koji je rođen 1976. godine, i Edina, rođenog 1977. godine. Nakon udaje, živjela sam četiri godine s roditeljima mog muža dok nismo izgradili vlastitu kuću, gdje smo onda živjeli s naše dvoje djece. Imali smo veoma veliku kuću na tri sprata, imali smo zemlje i dobro smo živjeli. Sve smo imali, jednu kravu, kokoši, traktor i druge poljoprivredne mašine. Moj muž je radio za jedno srpsko preduzeće iz Beograda. Mnogo je radio izvan našeg mjesta i u drugim zemljama. Donosio je kući mnogo novca i dobro smo živjeli. Radio je širom Jugoslavije kao građevinski radnik za dva preduzeća. Prije rata, moja su glavna zaduženja bila zemljoradnja, rad na polju i briga o kući. Moj muž je, kao što sam rekla, često radio izvan našeg mjesta i priskrbljivao novac za porodicu. Kad je bio kod kuće, i tu je pomagao ljudima pri izgradnji kuća u okolici, pa bi i tako zarađivao. Inače nije ra-
dio zemljoradničke poslove, ali bi ponekad obrađivao zemlju traktorom. Moj se muž brinuo za kućanstvo, porodicu, on je o svemu odlučivao, a mi smo ga slušali. U našem selu je bilo normalno da je muškarac glava kuće, može se reći da je to običaj, pa je i u mojoj kući bilo tako.
Izgubila sam sve što sam imala. Pitali ste me šta mislim o svojoj budućnosti. Nemam pojma, ničega nemam. Ova kuća u kojoj sad živim peto je mjesto u kom živim nakon pada Srebrenice. Ne znam da li ću ostati ovdje, ovo nije moja kuća. Moj brat živi u Njemačkoj i čula sam da želi prodati kuću, jednostavno ne znam. Ničeg više nemam. Život mi više ništa ne znači, samo se selim od kuće do kuće, izgubila sam muža i dva sina. Ničeg nemam
Da se moj prvi sin Nermin oženio, uselio bi se k nama. Ovisilo bi, doduše, o tome da li bi se zaposlio negdje drugdje, tada bi možda njegova žena pošla s njim. Mojoj kući su me odveli neki stranci s BiBiSija (BBC) koji su snimili video film o događajima u Srebrenici. Odveli su me mojoj kući prošle godine. Vidjela sam da u mojoj kući žive neki Srbi. Popravili su dio oštećenja izazvanih požarom. Vratila sam se kući zato što sam htjela pronaći fotografije svog muža i sinova. Nijednu nisam pronašla, ostalo mi je veoma malo uspomena. Prije pada Srebrenice, neko je snimio video film o Srebrenici i u tom filmu su moja djeca. Kasnije mi je đever dao neke fotografije moje djece iz tog video filma. Imam takođe video film koji je snimio BiBiSi (BBC), na kom se vidi kako moj Ramo zove mog sina Nermina. Osim toga, ništa mi više nije ostalo. Kad su me ti ljudi odveli mojoj kući pitali su me imam li kakvu želju i ja sam rekla da samo želim da vidim kuću i grob svog najmlađeg sina. Moj muž Ramo je nestao, a nestao je i moj sin Nermin. Obojice nema od pada Srebrenice, a moj sin Edin je poginuo 6. jula 1995. od srpske granate. Izgubila sam sve što sam imala. Ispričala sam drugim ljudima šta se događalo tokom pada Srebrenice, a ispričala sam to i ljudima s BiBiSija koji su snimili film o tim događajima. I moj muž i sin su otišli nakon pada Srebrenice i pokušali s drugim muškarcima doći na sigurno idući kroz šumu. Kao što sam rekla, nisu u tome uspjeli. U Potočare sam stigla 11. jula 1995. godine, a mislim da sam otišla u predvečerje 12. jula i da su me na kraju odveli u Tisću, pa sam morala pješačiti do slobodnog područja. Iz Potočara su mi odvezli kamionom s drugim ženama, a sjećam se da je jedini muškarac u tom kamionu bio jedan starac koji nije mogao da hoda. Uopšte nije mogao da hoda, pa su ga ostavili u Tišći. Dok sam bila u Potočarima,
SPECIJALNI DODATAK
Izdavač: Nova Pobjeda d.o.o.
Direktor i glavni i odgovorni urednik: Nenad Zečević
vidjela sam da muškarce razdvajaju od žena i nije im bilo dopušteno da s nama idu do slobodog područja. Bila sam tamo i sve sam vidjela i čula. Bila sam tamo kad je Mladić rekao: „Možda ćete preživjeti, a možda ćete svi nestati“. Čula sam takođe kad su ubijali muškarce. Ja sam se nalazila na desnoj strani i vidjela kako muškarce odvode u jednu obližnju kuću. Sa mom je bio moj svekar - i njega su odvojili od mene i odveli u tu kuću. Moj se svekar zvao Omer Osmanović i on je takođe nestao. Imao je oko šezdesetak godina, nisam sigurna. Oni, Srbi, su čitavo vrijeme razdvajali muškarce. Vojnici bi dolazili među nas i čitavo vrijeme odvodili muškarce. Čitavo to vrijeme sam proživljavala pakao. Najmlađeg sina sam izgubila 6. jula, a 11. jula je pala Srebrenica. Svo sam to vrijeme bila gotovo van sebe. Gledala sam te stvari, proživljavala ih i to je bilo strašno. Ljudi su se nalazili nedaleko od kuće u koju su srpski vojnici odvodili muškarce. Kuća još nije bila potpuno dovršena, dovršeno je bilo prizemlje. Mladić je po dolasku rekao da prvi mogu ići žene i djeca, pa smo se svi pomjerili prema autobusima i kamionima, a ta se kuća nalazila u blizini autobusa i kamiona. Tamo su nas razdvojili. Muškarce su slali u kuću, a žene na drugu stranu, u autobuse i kamione. Kad smo se ukrcali u kamione, mislila sam da će nas odvesti u Bratunac, na stadion, i tamo nas pobiti. Ne sjećam se kojoj je kuća bila boje, ali se sjećam da je prizemlje bilo potpuno dovršeno, a
da prvi sprat nije bio dovršen. Mislim da zgrada nije imala krova. Sljedeći sprat je bio pokriven dekom, ali ostatak kuće nije još bio izgrađen. To nije bilo jedino mjesto kamo su odvodili muškarce nakon razdvajanja. Mogu vam ispričati sve što se tada događalo, ali, kao što sam rekla, za mene je to bio pakao. Mogu sve ispričati ako se zatraži da ispričam više. Pohađala sam četiri razreda osnovne škole i znam čitati i pisati. Otac mi je umro dok sam bila prilično mlada i moja majka je ostala s petoro djece, pa nisam nastavila školovanje. Mojoj majci je bilo veoma teško da bez oca podiže porodicu. Sumnjam da joj je iko pomagao, ostala je sama s petero djece. Jedna od mojih sestara uopšte nije išla u školu. Moj muž Ramo je završio osam razreda osnovne skole i koliko se sjećam pohađao je i neku srednju školu. Oboje smo znali čitati i pisati. Ramo je imao više škole od mene, bilo je uobičajeno da muškarci imaju više škole od žena. Ne znam zašto, mislim da je to ovisilo o finansijama porodice, moguće je da su u školu slali i žensku djecu. Moja dva sina su išla u školu. Kad je počeo rat, Nermin je upravo završio pri razred srednje škole i kad je rat počeo imao je 16 godina. Mlađi sin je upravo završavao osmi razred osnovne škole. Razdoblje prije rata je najsrećniji period mog života. Imala sam svog muža, dva sina, a sada više ni ne trebam živjeti. Bili smo bogata porodica, imali smo sve. Da sam
Urednica dodatka: Jasmina Beharović-Milošević
Prevod: Jasmina Beharović-Milošević
Grafičko oblikovanje: Marko Milošević
znala da ću doći i odgovarati na ova pitanja, donijela bih fotografije naše kuće i našeg života, da to vidite vlastitim očima. Fotografije moje kuće i imanja koje imam simio mi je BiBiSi. Nije mi ostalo ništa iz vremena prije rata, sve je ostalo u kući. Naše selo se nalazilo nedaleko od granice sa Srbijom i kad je počelo granatiranje, preselili smo se u jedno drugo selo, a zatim u Srebrenicu. U kući nam je ostalo sve što smo imali. Kad su prvi put počeli s granatiranjem, morali smo pobjeći u šumu i tamo se sakriti. To je bilo 1992. godine. Prije rata smo bili religiozni, kao što vidite čak sam i sad odjevena kao muslimanka. Vjera je bila važna, i nama i ostatku sela. Mogu reći da su neki bili više, a neki manje religiozni, ali svi smo bili vjernici. Međutim, o pojedincu je ovisilo šta će raditi ili na koji način će ispoljavati svoju religioznost, to je bila lična stvar. Nedaleko od nas nalazilo se srpsko selo Kalimanići, međutim, svi smo se dobro slagali. Moja djeca su prolazila kroz to selo na svom putu do škole i nikada nisu imali problema. Nikad nismo mislili da bi nas mogli početi ubijati. Pitate me da li bih se htjela vratiti u svoje selo. Mogu reći da bih se htjela vratiti u svoju kuću, ali nisam sigurna da bih mogla ostati tamo, da bih se osjećala sigurnom nakon svih tih strahota koje su mi se dogodile. Kad bih se vratila tamo, morala bih sama ići, bila bih sama. Nikog nemam, samo komšije, a ne znam hoće li se iko vraćati, ni kada bi se vraćali.
Lektura: Ljiljana Kračković
Pitate me takođe kako sada živim. Živim u kući svog brata u Gornjoj Tinji. On sad živi u Njemačkoj. Sama tamo živim. Dobivam nešto novca mjesečno zbog toga što su mi ubijena djeca i što su nestala, a muževljevu penziju ne dobivam. Naravno da to nije mnogo, samo za struju, račune, nešto hrane, i to je to. Dani su mi veoma teški, obavljam svakodnevne poslove u kući, ali život mi je veoma težak. Često plačem, nikada neću živjeti kao što sam ranije živjela, nikad više. Imam visok pritisak, jedino to imam. Prije rata nisam imala nikakvih zdravstvenih problema. Ne znam da li sam u Srebrenici imala visok pritisak, nismo odlazili ljekaru, ni razmišljali o takvim stvarima. U to smo vijeme bili preokupirani granatama koje su padale oko nas. U sebi osjećam strašnu tugu, veoma mi je teško gledati mlade ljude kako šeću uokolo, a znam da mojih sinova više nema. No spavam dobro i ljekar mi je dao neke ljekove. Izgubila sam sve što sam imala. Pitali ste me šta mislim o svojoj budućnosti. Nemam pojma, ničega nemam. Ova kuća u kojoj sad živim peto je mjesto u kom živim nakon pada Srebrenice. Ne znam da li ću ostati ovdje, ovo nije moja kuća. Moj brat živi u Njemačkoj i čula sam da želi prodati kuću, jednostavno ne znam. Ničeg više nemam. Život mi više ništa ne znači, samo se selim od kuće do kuće, izgubila sam muža i dva sina. Ničeg nemam. Istražitelj Din Mening mi je 18. juna 2000. pokazao seriju fotografija, a prepoznala sam da su to iste fotografije koje sam vidjela u filmu koji mi je pokazao BiBiSi. Na fotografiji moj muž je ovaj čovjek s rukama na ustima. Vidjela sam film o tome – on zove našeg sina Nermina da siđe s brda. Znam da je u vrijeme kad je sniman ovaj film Ramo bio srpski zarobljenik. Ne znam na kom mjestu je to bilo. Jedan je Srbin opsovao Ramu i naredio mu da viče: „Dođi Srbima“ da bi im se Nermin pridružio. On je jedini muškarac na toj fotografiji. Kao što sam rekla, imam primjerak filma u kom je moj Ramo i često ga gledam. Svog sina Nermina ne vidim na tom filmu, ni na fotografijama. Ne znam šta se dogodilo mom mužu i sinu, kažu mi da su vjerovatno mrtvi. Možda je lakše misliti da bi mi se jednog dana mogli vratiti.
Fotografija: Arhiva Međunarodnog rezidualnog
Mehanizma za krivične sudove i flickr.com/photos/icty
Oleg Sencov i vojnik sa prve linije fronta
Četvrtak, 11. jul 2024. • broj 430.
Film ,,Real“ nastao je 17. juna 2023. tokom velikog kontranapada na frontu. Kada je krenulo rokanje, nijesam obratio pažnju da mi se kamera na šljemu aktivirala , ukrajinski režiser
juna
Str.4, 5, 6. i 7.
se nedavno prvi festival pop mediteranske pjesme „Biser Jadrana“. U gradu Tivtu, jednom od najljepših gradova na Crnogorskom primorju, otpočela je tradicija.
Sjeća se većina nas i Sunčanih skala i Pjesme Mediterana u Budvi. Oba festivala bila su kruna festivalskog života u Crnoj Gori sa početka 21. vijeka. No, oba su neslavno završila svoje postojanje, razlozi su manje bitni. Manje-više sličnog koncepta, bili su prostor da se jednom godišnje, nekada u zajedničkoj državi sa Srbijom, a nakon 2006. u nezavisnoj Crnoj Gori, okupi kompozitorska i izvođačka regionalna elita (štagod to značilo) i ponudi nam, u dvije ili tri festivalske večeri, po četrdesetak novih pjesama.
Oba smišljeni kao festivali takmičarskog karaktera, bili su razlog i da se ode do Budve ili Herceg Novog, ali ne manje i da se oba polufinala kao i finalno veče, isprate putem televizijskog programa. Da ne bude zabune, dogodilo se tamo i novih kompozicija koje su ostale u analima balkanske pop kulture. Jedina evidentna razlika između ova dva muzička festivala ogledala se u činjenici da se budvanski festival pjevao uživo na pripremljene matrice, a Sunčane skale su oduvijek „išle“ na plejbek. To je bio, makar što se tiče mog pogleda na te okolnosti, jedini razlog što je budvanski festival ipak bio za mali korak zahtjevniji, ozbiljniji festival.
U principu, festivali bi trebalo da budu praznici muzike, na kojima se prezentuje kreativnost i umijeće ne samo izvođača, vokalnih solista, već i festivalskog orkestra. To je onaj dio koji Crna Gora nema posljednjih skoro pa 30 godina i što je najgore, ne smeta joj to previše. Ni njoj, ni donosiocima odluka u čijoj je to nadležnosti. U slučaju Crne Gore, orkestri koje ćemo pamtiti sa budvanskog i hercegnovskog festivala su orkestri sa statistima, nažalost. I u tome leži sva naša tužna problematika – Crna Gora uvijek je do sada trošila novce na kulturu zarad televizijskog prenosa, a suština je bila prazna ljuštura. Dovoljno je pogledati italijanski San Remo koji i dalje prati veliki broj ljudi i u Crnoj Gori pa će suština biti više nego jasna.
Piše: Vladimir MARAŠ
Već od naredne godine, festivalska produkcija mora da postavi standard pjevanja uživo. Kompetitivnost nema nikakvog smisla ako se dešava na plejbek
Dobro je što je Tivat postao mjesto okupljanja festivalskog života u Crnoj Gori, makar jednom godišnje. Iako prvi, odmah se vidjelo da su organizatori festivala ljudi sa nedovoljno festivalskog iskustva i to nije problem. Steći će ga. Iskoristiću nekoliko redova da napišem svoj stav u vezi sa razvojem ovog projekta. Dakle, ukoliko mislimo da „Biser Jadrana“ bude festival od reputacije i renomea, nephodno je, za početak, festival prilagoditi uslovima na lokaciji. Pine, jedan od zaštitnih i prepoznatljivih tivatskih lokacija, mora da se uredi i pripremi za festivalsko dešavanje za publiku koja se nalazi na licu mjesta, nikako za televizijsko emitovanje. Nakon toga,
televizija koja realizuje prenos treba da se postara da to upakuje u svoj standard. U suštini, bina mora da bude prilagođena lokaciji, ne samo veličinom, već mora da dobije kvalitativni gabarit, dostojan Pina i za sada, jedinog festivalskog crnogorskog brenda.
Drugo, već od naredne godine, festivalska produkcija mora da postavi standard pjevanja uživo. Kompetitivnost nema nikakvog smisla ako se dešava na plejbek. Treće, a to treće se već sad mora pripremati, za izdanje festivala 2026. godine, nema ni matrica ni plejbeka. Mora se oformiti festivalski orkestar, koji će zahtijevati mnogo veću produkcijsku organizaciju, mora se obezbijediti ozbiljna audio-oprema radi audio-snimanja koncerta i na kraju, mora se uraditi najteže – odabrati numere, ali i izvođači sa dovoljnim minimumom kvaliteta da bi sve to na kraju imalo smisla. Jedino tako i na taj način, taj festival ima budućnost. * * *
Na primjerima Sunčanih skala i budvanskog festivala to je više nego jasno i lako dokazivo. Prošlo je vrijeme televizijskih festivala, eto imamo (ponekad) izbor za predstavnika za Eurosong na Javnom servisu i to je to. Festivali popularne muzike jesu zabava za široke narodne mase, ali činjenica da će „ljudi to svakako da gledaju“ nije dovoljan argument da se hrabrije ne krene u produkcijske iskorake koji su, jednostavno, neophodni.
Na kraju, da ponovim, Biser Jadrana je odličan potez. Međutim, to je i dvosjekli mač pod kojim se organizator mora vrlo brzo odlučiti kako dalje. Na ovaj način, pozivam Opštinu Tivat i sve druge partnere festivala da mu daju što širu i obimniju podršku, jer u suprotnom, dogodiće se ono što se događalo i prethodnim projektima ovog tipa – imaće malo, a neće imati dovoljno. To je onda put za kraj. Ovako, šansa postoji i treba je iskoristiti. Neka ovaj festival bude zamajac mnogih aktivnosti na muzičkoj sceni u Crnoj Gori za kojima ova država vapi. Jedino tako će imati tradiciju i dug vijek.
Razgovarala:
Marina D. RIchTER
Kada ga je ruski sud 2015. osudio na 20 godina robije zbog navodnog terorizma, organizacije terorističke grupe i trgovine oružjem, svakome pametnom van Rusije je bilo jasno da je stvar apsurdna. Jedini zločin ukrajinskog režisera (inače ruskog etničkog porijekla) Olega Sencova, je njegov otpor Putinu i Putinovoj vladi velikih teritorijalnih apetita.
Nisu Sencova od izdržavanja čitave kazne spasile internacionalna filmska elita i različite filmske institucije, koje su potpisale peticiju za njegovo oslobađanje, već je bila u pitanju razmjena zarobljenika ruske i ukrajinske strane koja je 2019 srećom prošla glatko. Kako je robijanje izgledalo, ne znamo u detalje, ali nam je Sencov otkrio jedan detalj iz petogodišnjeg zarobljeništva u intervjuu koji nam je dao povodom svjetske premijere njegovog
dokumentarnog (anti)filma
,,Real“ u Karlovim Varima. Put na festival u Češkoj je bio prvi ,,odmor“ Oleha Sencova od ratovanja. Čim je počela ruska agresija na Ukrajinu 2022, on se priključio vojsci u kojoj ima čin poručnika i u kojoj će se, kako sam kaže, boriti onoliko koliko rat traje. O njegovoj poziciji u ukrajinskoj vojsci i bitkama u kojima je učestvovao nije teško saznati, pa se čak i njegova stranica Vikipedije stalno puni novim informacijama. Poznati režiser na Fejsbuku redovno postavlja fotografske i video zapise sa ratišta. Sencov je u Karlove Vari došao u košulji sa ukrajinskim etničkim vezom i sa filmom za koji nije bio ni svjestan da ga je snimio. ,,Real“, kako glasi naslov ovog pronađenog materijala koji je na KVIFF-u doživeo svetsku premijeru, zapravo je ime vojne operacije koja je uhvaćena ,,go-pro“ kamerom prošle godine, kada ju je Oleg slučajno aktivirao posle napada ruskih vazdušnih snaga.
On je u filmu glas koji je nonstop u komunikaciji sa ostalim položajima kao vrsta veziste, a pred našim očima su lica vojnika od kojih su neka vidljivo uplašena, dok su druga očigledno već na sve naviknuta. Sencov za ,,Real“ kaže da nije dokumentarac, već dokument, i to je zaista pravi opis onoga što se na platnu vidi ili ne vidi, ali utoliko više osjeća. Nema tu ni arthausa, ni stila, ni režije, ni vođenja kamere, jer je sve autentično: pucnji, panika, blato, očajanje, nada i humor. U Karlovim Varima smo sa Olegom pričali o tome zašto se odlučio na to da materijal pokaže publici u bioskopu, o Putinu - i razlici između rata na filmu i u zbilji.
OBJEKTIV: Kakav je osjećaj biti ovdje u Karlovim Varima?
SENCOV: Ovdje je mnogo bolje nego u rovovima. Kako da mi bude loše? Ovo je milina u odnosu na realnost kod kuće.
OBJEKTIV: Vi ste filmski stvaralac čije prethodne filmove dobro poznajemo.
Kako biste najbolje opisali nama, koji ne doživljavamo to što i Vi, situaciju u Ukrajini?
SENCOV: Situacija je vrlo teška. Ovaj rat traje mnogo duže od onoga što je bilo ko očekivao. Sada je sasvim jasno da Rusija želi da potpuno uništi Ukrajinu i njeno stanovništvo, odnosno, da desetkuje ukrajinski narod. Zbog toga ratujemo i nastavićemo da ratujemo do kraja, ali pobijediti je skoro nemoguće bez strane podrške. Iako dobijemo ovu bitku, borba će se sigurno nastaviti.
OBJEKTIV: Kakav će biti ishod rata?
SENCOV: To niko ne zna, ali se svi nadamo da će se završiti našom pobedom i krajem Putinovog režima.
OBJEKTIV: U kojoj mjeri je ovaj rat mogao da se izbjegne da je Zelenski pristao da stupi u razgovore sa separatistima 2021?
SENCOV: Od momenta kada je Ukrajina izabrala drugačiji put i signalizirala da će biti demokratska zemlja, postalo je nemoguće uspostaviti dogovor. Putin to nikako nije mogao da svari jer je imao snažan
osjećaj da gubi kontrolu. Mislim da je u tom trenutku postalo izvjesno da će se rat desiti. Znači, sve je počelo 2014, kada je Ukrajina odlučila da ne želi da bude deo njegovog režima i njegove moći.
OBJEKTIV: Ovaj film nastao je prije više od godinu. Zašto je premijerno prikazan tek sada?
SENCOV: Da budemo precizniji, nastao je 17. juna 2023. tokom velikog kontranapada. Kada je krenulo rokanje, morali smo da napustimo ,,bredli“ tenk, i ja sam prekontrolisao da li mi je sva oprema na mjestu. Pošto je sve bilo u redu, nijesam obraćao pažnju na to da mi se kamera na vojničkom šljemu aktivirala.
Poslije nekih šest meseci, slučajno sam pronašao jako veliki fajl na ,,GoPro“. Nemajući pojma o čemu se radi, rutinski sam otvorio fajl jer je bio jako veliki pa sam htio da pro-
Film ,,Real“ nastao je 17. juna 2023. tokom velikog kontranapada na frontu. Kada je krenulo rokanje, morao sam da napustim tenk, pa nijesam obratio pažnju da mi se kamera na vojničkom šljemu aktivirala
vjerim da li je to nešto interesantno ili vrijedno brisanja jer uzima puno prostora. Kada sam pogledao snimak, to je bilo previše za mene, pogotovu što je materijal dokumentovan skoro godinu ranije.
Radilo se o ukrajinskoj kontraofanzivi koja, nažalost, nije donijela veliki uspjeh. Moj tenk je pogodio ruski projektil i počeo je da gori, tako da smo svi morali da bježimo. I dok sam provjeravao da li je sve u redu sa mojim šlemom i ,,GoPro“ kamerom, slučajno sam je aktivirao. Ta baterija traje u prosjeku samo sat i po, ne mnogo duže. Zbog toga je i dužina filma takva kakva jeste. Pošto nijesam imao pojma da je nešto snimano, uopšte nijesam gledao šta se nalazi na veb-kameri pa sam zato predvidio film. Znači, našao sam ga dosta vremena poslije bitke. Prvi impuls mi je bio da ga obrišem. Međutim, odlučio sam da ga pokažem producentu kome se materijal dopao. Odabrao je grupu prijatelja i kolega koji su film pogledali u malom bioskopu i utisci su bili povoljni. Ljudi su mi rekli da je vrijedno pretvoriti ga u vrstu dokumenta o ratu, i prezentovati ga široj publici.
OBJEKTIV: To nije bio lak posao zato što je sigurno bilo potrebno dobiti dozvole, uključujući i onu od ukrajinske vojske. Kako je tekla ta procedura?
SENCOV: Pod normalnim okolnostima stvari bi bile mnogo komplikovanije zato što, nažalost, imamo puno birokrata i zvaničnika, a što se tiče uslova pod kojima je sve teklo, mogli bi da vodimo dugu konverzaciju o ratnim okolnostima i kako to teče u ukrajinskom kontekstu. Međutim, pošto je prošla godina, tu nema nikakvih vojnih tajni. Sva ta informacija je tipa ,,open sources“. Znači, donio sam odluku da će se film pokazati u bioskopu, i pošto nijesu bile u pitanju nikakve tajne, želio sam da ukažem dodatnu pažnju na rat. Naravno da je stvar bila drugačija s obzirom na to da su okolnosti u Ukrajini takve da, ovo vjerovatno ne bi bilo moguće.
Najbitnije je da ljudi nastave da pričaju o situaciji u našoj zemlji i da razumiju šta se zaista dešava. Film je u interesu odbrane naše zemlje. Kompletno je baziran na javno pristupačnim informacijama.
OBJEKTIV: Milioni Ukrajinaca napustili su domovinu i žive u različitim djelovima Evrope. Da li mislite da bi trebalo da se vrate i da učestvuju u odbrani zemlje?
SENCOV: To bi bilo idealno, naročito kada su u pitanju muškarci jer žene nemaju tu obavezu. Sa druge strane, mogu da govorim samo iz ličnog iskustva. Mišljenja sam da svaki Ukrajinac ima dužnost da brani zemlju i porodicu oružjem. Mi smo pod agresijom nekoga koji je došao naoružan da nas ubija. Zbog toga sam na frontu. Ali, postoji puno muškaraca koji to nijesu u stanju i koji su emigrirali sa statusom izbeglica, i to ne uvijek iz straha. Ima tu više razloga što se nijesu pridružili oslobodilačkoj vojsci. Ne možete vi nekoga prisiliti da uzme oružje u ruke jer to nije rješenje. Treba ljude motivisati jer u suprotnom to ne može da funkcioniše.
OBJEKTIV: Poslije ovoliko vremena, kako ocjenjujete inostranu podršku?
SENCOV: U filmu se vidi vrlo specifična situacija. Imali smo
OBJEKTIV: Vaš život, nažalost, postao je definisan vašim odnosom sa Putinom. Bili ste dugo godina u zatvoru, ali sigurno nijeste očekivali ovaj ishod, ili? Da li biste mogli da nam otkrijete prirodu Vaših osjećanja prema njemu?
SENCOV: Borim se protiv posljedica Putinove vladavine. On je neko ko je tvrd, ko živi u svome svijetu za koji misli da je jedini ispravan, i ko je zaokupiran svojim bolesnim planovima. Imali smo jednog takvog sličnog njemu u prvoj polovini dvadesetog vijeka
– Hitlera, koji je bio prava prijetnja Evropi. Ovo je drugačija vrsta rata i za mene je lične
tenk pun oružja koji je bio pogođen projektilom, tako da nijesmo mogli puno toga da spasemo. Kada se zapalio, ostali smo bez dodatne municije jer ju je bilo nemoguće nositi. Trebalo ju je nekako donijeti. A što je najgore, to se sve desilo na početku operacije, pri napadu. Kada pričamo o ,,Real“, ne radi se tu direktno o manjku municije. Imali smo mi dovoljno, ali pošto su Rusi napali iz vazdu-
prirode zbog mog odnosa prema svemu. Morate shvatiti da ovo nije tek tamo nekakva izjava. Čovjek je okrutan, i stvorenje je koje živi u svome svijetu, za koji ima predstavu kako bi trebalo da funkcioniše. Nekad je to bio Adolf Hitler, ali i on se razmahao po Evropi. Trenutno, opasnost dolazi sa Istoka a ne sa Zapada, ali po načinu na koji se odigrava nalazi se na istom stepenu okrutnosti po pitanju vizije o vođenju rata.
Meni je odavno bilo jasno da će se rat desiti, i da će Rusi doći u Ukrajinu. Ljudi su mislili da sam radikalan, čak i u Ukrajini. Poslije proganjanja i robije od godinu i po, bio
ha pogodili su nam skladište. Ljuta bitka je smjesta počela, ali smo uspjeli da dođemo do svojih pozicija. U filmu vidite samo jednu operaciju. Kada govorimo o Ukrajini, govorimo o raketama, vazdušnoj odbrani i ostalim ključnim odbrambenim sredstvima. Rat je kao velika kugla vatre, a mi nemamo municije bez koje ne možemo pobijediti. Pitanje je – kako dalje bez nje?
sam istraumatizovan, ali to mi je omogućilo da vidim svijet. Pa čak i da se obratim Evropskom parlamentu sa upozorenjem da Putin nije samo neprijatelj Ukrajine već i čitavoj Evropi, jer sam razumio način na koji indoktrinira čitavu naciju i kako je huška protiv drugih. Pokušao sam da objasnim njegovu taktiku i ideje koje ga motivišu na to što radi. Niko mi nije vjerovao. Ljudi su govorili da sam pretjerano radikalan i ideja je bila gurnuta u stranu. Ali, evo, sada vidimo šta se dešava. Šta reći? U mome filmu, na primjer, vidimo problem sa nedostatkom municije. Da li je potreban komentar?
OBJEKTIV: Kakve emocije gajite prema Rusima u neprijateljskim rovovima? Ako zarobite vojnike, kako komunicirate sa njima? Šta vam kažu?
SENCOV: Nekoliko mjeseci po operaciji ,,Real“, nalazili smo se na poziciji u Donjecku. Osvojili smo je bez ljudskih žrtava. Pročešljali smo šumu u kojoj smo zarobili šest vojnika. Znao sam da su nam se približavali jer smo ih vidjeli na dronu. Čekali smo i dopustili da nam se približe. Prije nego što smo ih zarobili, pitali su me kao starješinu šta sa njima da radimo. Poenta je u tome da se odluke moraju donositi brzo o tome da li da se puca ili ne. Ja sam odlučio na to da ih ostavimo na životu. Dvojica su bili oficiri. Kada sam počeo da ih ispitujem o tome da li ima drugih ljudi i gdje su im pozicije, shvatio sam da su bili odsječeni od čete, komandanata i logistike već neko vrijeme, ali ono što je bilo interesantno je da me je jedan od oficira pitao gdje ih vodimo. Ja sam mu objasnio da su teroristi i okupatori i da ih vodimo u zarobljeništvo. Njegova reakcija je bila: ,,Zašto?“ Uopšte nisu mogli da shvate kako rade nešto pogrešno i bili su iznenađeni. Ja sam bio u šoku. Nijesu bili svjesni svog nedjela. Zapravo, podijelio sam taj video na svojoj Fejsbuk stranici. Možete ga pogledati u cjelini, od početka njihovog hapše -
nja. Takođe ima jedan video snimljen tokom još jedne teže bitke. Vrlo je kratak.
OBJEKTIV: Da li ikada razmišljate o sopstvenoj sigurnosti?
SENCOV: To je teško pitanje na koje nije jednostavno odgovoriti. Kao vojnik, ako sretnem naoružanog Rusa koji hoda pema meni, naravno da pucam zato što je to neko ko je došao u moju zamlju da me ubije, i ja moram da se branim. Ali ako se neko nalazi u bezizlaznoj situaciji i kada znamo da možemo da ih zarobimo, mi ih poštedimo. I dalje se borim na frontu. Trenutno sam na dopustu, i ovo je prvi put da se nalazim van zemlje od početka rata. Znači, tome ima preko dvije godine.
OBJEKTIV: Da li jedan dobar film može da prikaže prave užase rata?
SENCOV: Neki to mogu, ali 90% njih nema veze sa realnošću naročito po pitanju prikaza stratišta i onome što se dešava na borbenim pozicijama.
OBJEKTIV: Kakav je bio osjećaj za nekoga kao Vi ko je iskusni filmski stvaralac i koji se bori u surovom ratu kada ste pronašli snimak iz rova? Šta je to u vama izazvalo?
SENCOV: To je bilo veoma dirljivo iskustvo, a takođe i veoma traumatično zato što, iako to nije bila moja prva bitka, bila je za mnoge ljude čija lica možete vidjeti u filmu. Na to -
me mjestu sam izgubio mnogo prijatelja. U neku ruku sam se osjećao kao da prolazim kroz sve još jednom, što je bilo jako bolno. Ali takođe, želio sam da odam počast tim ljudima time što ću publici pokazati kroz što prolaze zato što je materijal u meni izazvao čudna i jaka osjećanja gledajući na stvari iz te perspektive.
OBJEKTIV: Da li mislite da bi se - ukolko bi Putin nekim čudom nestao sa političke scene, čemu se mnogi od nas nadaju – čitava stvar završila jer niko od njegovim miniona ne bi imao tu moć da nastavi sa tako temeljnom manipulacijom ruske nacije?
SENCOV: Ako bi on nestao, mislim da bi postojala šansa da se promijeni priroda rata. Međutim, problem nije samo Putin, već i ljudi kojima je okružen. On nije jedini koji omogućava da se ovo dešava. To je razlog što sam napravio analogiju sa Hitlerom jer su mnogi oko njega bili involvirani u njegov plan koji je zbog toga mogao da se sprovodi godinama. Imamo isti slučaj, jer postoje gnijevni ljudi koji maste mašineriju čiji je cilj da uništi neprijatelja. Nije to toli-
ko jednostavno. Daću vam primjer. Tokom robije u ruskom zatvoru, gledao sam ruske filmove čiji je narativ vrlo propagandni i formira veoma štetnu sliku svijeta. Znači, bilo mi je jasno da će doći do rata zato što su ljudi bili opsjednuti takvim emocijama koje su svakodnevno konzumirali na televiziji. Zbog toga mislim da čak i kada bi im oduzeli vođu, oni bi se neko vrijeme i dalje vodili istom inercijom.
OBJEKTIV: Da li mislite da još postoji prostor za diplomatiju?
SENCOV: Diplomatski razgovori sa Putinom vjerovatno nijesu odgovor u ovome trenutku. Jedna od mogućnosti bi bila izgraditi veću i snažniju koaliciju koja bi bila u stanju da vodi diplomatske pregovore. Ona bi zaista morala biti velika. Petnaest godina ranije, ljudi koji su govorili o tome kako će Putin napasti Ukrajinu su ili bili nazivani radikalima, ili nazivani ludim. Danas kako slušamo baltičke zemlje ili Poljsku koje kažu da će ih Putin anektirati ili porobiti, mi im vjerujemo. To nije bilo drugačije ni sa Ukrajinom, i nema razloga da mislimo kako je to proizvod mašte. •
Da će vam se gledati i peti nastavak sage o Akselu Foliju, hoće. I ovaj četvrti predvidljiv je do boli, ali je i dopadljiv i opušten u svojoj koži, onako kako to mogu biti samo akcije iz osamdesetih
Piše:
Marija IvanovIć-nIkIčevIć
Prošlo je čitavih 40 godina od kada su akciona komedija „Beverly Hills Cop“ (Martin Brest, 1984) i Faltermejerov instrumental „Axel F“ pokorili planetu, a Edi Marfi postao sinonim za neodoljivo
Jedno od najvećih iznenađenja koje je u „Axel F“ spakovao Mark Moloj jeste cameo uloga Kristofera Makdonalda. Od čevrtog dijela očekivale su se mnoge reference na osamdesete i devedesete, ali zasigurno ne i konekcija sa filmom „Happy Gilmore“ (Denis Dugan, 1996).
U golferskoj komediji iz najzabavnije faze karijere Adama Sendlera, Makdonald igra negativca kojem ne biste propustili
spadalo u policijskoj uniformi. Naoružan intuicijom, štosom i uličnom pameti, njegov Aksel Foli ponovio je inicijalni šmek i u drugom, doduše, znatno slabijem dijelu iz 1986, sa sve pjesmom „I Want Your Sex“ što je jednom Džordžu Majklu, zamislite, donijela Zlatnu malinu za najgoru originalnu filmsku numeru. No, taj film Tonija Skota , ispao je čak i remek djelo spram trećeg poglavlja sage.
Landisov „Beverly Hills Cop 3“ (1994) odmah je uletio na listu najomraženijih filmova svih vremena i na njoj ostao do dan-danas zbog neujednačenog tona, ali i zbog Marfijeve vrlo čudne, sasvim nedosljedne i znatno manje šarmantne glume. Producenti će godinama kasnije pominjati njegovu low key energiju, čak i depre-
da zalijepite šamarčinu, ni za sve pare ovoga svijeta. E, Moloj ga je pozvao da odradi jednu „sjećalicu“ na golf terenu i u „Axel F“, potpisujući ga samo kao „golfera“, iako će oni koji su „Happy Gilmore“ gledali vrlo lako prepoznati referencu. Moloj tvrdi da je želio totalno lud, nepovezan i neočekivan cameo, te da poziv za Makdonalda uopšte nije bio „inspirisan“ Netfliksovom najavom filma „Happy Gilmore 2“, nastavka koji stiže, skoro kao i „Axel F“, približno tri decenije nakon premijere prvog dijela. Bila to istina ili ne, iako zaista i liči na neku vrstu ubačene reklame, Makdonald je uvijek sjajan kad „zanegativči“, pa je sami
siju zbog koje je znatno uozbiljio obožavanog lika i zbog koje, navodno, nije bio u stanju da se kompletno vrati u Akselovu nonšalantnu kožu i ponovi uspjeh blokbastera sa vrhunca karijere.
Magnet za sranja
Bilo kako bilo, Marfi je treći dio toliko zamrzio, da ga se na koncu i odrekao. Tako da je vijest o snimanju četvrtog dijela, nakon knap 30 godina pauze, sa razlogom dočekana sa popriličnom rezervom. Jer, znamo odavno kako to sa Netfliksom i najčešće silu nasramotu pojahanom nostalgijom ide... Najčešće, ali ne i uvijek – jer, srećom, „Beverly Hills Cop: Axel F“ Majka Moloja pokazao se kao izuzetak koji pravilo potvrđuje. Ili poništava, svejedno.
cameo ispao vrlo simpatičan. Internet, pak, ne bi bio internet, kad bi stvar stala samo na tome. Odmah su se pojavile teorije i u vezi sa filmom „Happy Gilmore 2“, čija se premijera očekuje do kraja godine. Ključno pitanje glasi: sprema li se i za njega još jedan (ne)povezani cameo, ovog puta – Edija Marfija?
Odnosno, hoćemo li u „Happy Gilmore 2“ vidjeti Aksela Folija, potpisanog, recimo, kao „policajac“?
S obzirom na to da Netfliks voli da se igra i da uvijek inicira konekcije među svojim projektima, taj scenario djeluje vrlo moguće. Tim prije što je Marfi potvrdio da je peti dio „Beverly Hills Cop“ sage već krenuo na put.
Početak četvrtog dijela sage nosi nepogrešivi šmek osamdesetih. Aksel Foli, naš omiljeni „magnet za sranja“, upada u kadar poslije tri decenije otuđenja, praćen deset godina starom, i dalje obožavanom hit-pjesmom „The Heat Is On“ Glena Freja, jednom od mnogih s originalnog saundtreka koji su filmu iz 1984. donijeli Gremi nagradu. I već tu, s onom oldskul scenom policijske akcije, zaraznim bitom osamdesetih i Marfijem, ovog puta vrlo raspoloženim da se poigra sa likom, znate da će „Axel F“ ipak ispasti mnogo prijatnija filmska „sjećalica“ od one koju ste očekivali. Radnja ko radnja, nema tu mnogo da se priča. Takođe se odvija tri decenije nakon događaja iz trećeg dijela, a tiče se Akselove nove misije koju će trigerovati opasnost po život Džejn Sanders (Tejlor Pejdž), njegove odavno otuđene kćerke. Naravno, beskrajno ljute na oca koji je plavu uniformu uvijek stavljao ispred svega, pa i ispred nje.
U Akselovu i Džejninu potragu za odgovorima na pitanje ko je smjestio njenog klijenta u zatvor i sad pokušava da i njoj dođe glave, uplešće se, željeli to ili ne, gomila dobro poznatih, ali i sasvim novih tipova. Od starih „drugova plavih“, vidjećemo nekoliko Akselovih bivših partnera, od Bilija Rouzvuda (Džadž Rejhold), preko Džefrija (Pol Rejzer), do poručnika Džona Tagarta (Džon Ašton), ali titulu najsimpatičnijeg epizodiste odnijeće ipak neko potpuno šaren: zlatousti smutljivac Serž (Bronson Pinčot), za kojeg je odvojena jedna kratka ali šar-
mantna sporedna avanturica. Odličan dodatak starom ansamblu ispali su i Džozef Gordon-Levit u ulozi Bobija Abota, detektiva sa Beverli Hilsa i Akselovog (ne)suđenog zeta, ali i Kevin Bejkon, uvijek odličan izbor za savršeno predvidljive uloge policajca za koje znate, čim ušetaju u kadar, da će ispasti mutni. Cijelom ansamblu, koji sjajno vozi na gorivu policijskih akcija osamdesetih, mogla bi se zamjeriti samo, eto, jedina žena u timu.
Tejlor Pejdž ipak djeluje previše plastično i nafurano dok deklamuje sve te zamjerke otuđenom ocu, završava svoj dio posla i trudi se da ne bude tipična dama u nevolji.
Naljepnica PG-13
Ključni glumački sastojak – i predjelo, i glavno jelo, i dupli dezert, ipak je Edi Marfi, bez čije bi neprocjenljive energije film „Axel F“ bio, ako ne negledljiv, onda značajno manje šarmantan.
Jedan od najboljih komičara svih vremena ima 67 godina, a nakon više od dvije decenije zaglavljenosti u family friendly filmovima i franšizama poput „Shrek“ (ako stavimo po strani Kondonov „Dreamgirls“ iz 2006.) – zadovoljstvo je gledati ga u rolama za odrasle. Ili, preciznije, u filmovima koji ne nose naljepnicu „PG-13“, jer vidjeli smo što je ta oznaka učinila filmu „Coming 2 America“ (Kreg Bruver, 2021), iako je Marfi i tamo bio više nego raspoložen da oživi još jednu prepoznatljivu „sjećalicu“ iz svoje karijere.
Ono što je Marfi uradio u „Axel F“ svakako nije na nivou Bruverovog „Dolemite Is My Name“ (2019), biografske dramedije o snimanju jednog od štosnijih blaxploitation filmova, koja je označila revival njegove karijere i pružila mu vrlo mesnatu rolu i priliku da dokaže da je još relevantan.
„Dolemite Is My Name“ je Marfijeva uloga i po, a „Axel F“... pa, skoro pa cijela jedna rola. No, s obzirom na to koliko se treći dio „Beverly Hills Cop“ sage i dalje kotira loše, sama činjenica da je uspio da glumački opravda postojanje četvrtog nastavka, pa i da probudi želju za gledanjem petog, čije je snimanje već potvrđeno, veliki je uspjeh sam po sebi.
Bez pametovanja
Da će vam se gledati nastavak sage o Akselu, hoće. „Axel F“ predvidljiv je do boli, ali i dopadljiv, relaksiran i „oslobođen pametovanja“ kako to samo oldskul akcije iz osamdesetih mogu biti. Mark Moloj, najpoznatiji po reklamama, režirao je film tako da djeluje kao autentičan nastavak, trudeći se da vozi na talasu originala i da što manje osjetite tu zjapeću vremensku rupu između no -
vog dijela i prethodnika, iako se radnja zaista događa 30 godina kasnije.
Akcija, humor, sva ta narativna opšta mjesta sasvim očekivana od bezazleno-zabavne akcione komedije osamdesetih – štiklirana su redom. Tu je i nabrijani vintidž saundtrek, sa gomilom starih i novih filmskih numera sa Beverli Hilsa i, naravno, ikonskim rifom „Axel F“ koji piči u pozadini. I ta muzika je sjajna; zaista vas odmah usisa u atmosferu i baci u raspoloženje da ponovo jurcate s Akselom po okukama osamdesetih.
Opet, da „Axel F“ ne bi djelovao samo kao film snimljen taman osamdesetih, pa zaturen u nekakvom depou do kojeg se dogegao i sa njega prašinu oduvao Netfliks, pobrinuli su se scenaristi Vil Bil, kao i Tom Gormikan i Kevin Eten, tandem uigran u sjajnom „The Unbearable Weight of Massi-
ve Talent“ (2022) sa Nikolasom Kejdžom i Pedrom Paskalom. Zahvaljujući njima i Marfijevom nepogrešivom komičnom tajmingu, ima tu i mnogo fora koje referišu na naše vrijeme, pa je humor osamdesetih poprskan i simpatičnim doskočicama na račun političke korektnosti i afroameričkih prava. I, da stvar bude još i bolja, čak i autoironijom, pa ćemo tako dobiti i momenat u kojem se baca fora na račun velikih razlika u kvalitetu između prethodna tri „Beverly Hills Cop“ filma.
Sve u svemu, oživljavanje velikih hitova iz osamdesetih i devedesetih godina rijetko se završava okej iskustvima, a „Axel F“ to jeste. Jedan sasvim pristojan i neočekivano simpatičan film, koji će najljepše pasti filmofilima slabim na akcioni šmek osamdesetih.
Ocjena: 6/10
festivali ,,Proslava“ Bruna Ankovića, crnogorska manjinska moćna studija emocionalno manipulativne retorike
Iako se Drugi svetski rat završio 1945. godine, pojedini pripadnici poraženih vojski godinama su se krili. Primera radi, poslednji ustaški vojnik izašao je iz skrovišta tek 1952. Roman, zapravo ciklus pripovedaka Damira Karakaša ,,Proslava“, polazi upravo od te premise, a u njemu pratimo ustašu Miju kroz četiri priče smeštene u četiri godišnja doma, u zabitom ličkom selu. Svaka od tih priča uticala je na njegovu sudbinu. Roman je dobio i filmsku ekranizaciju koju kao svoj dugometražni debi potpisuje Bruno Anković. Premijerno je prikazan u glavnom takmičarskom programu u Karlovim Varima, gde se nadmeće za glavnu nagradu, Kristalni globus.
Skrivanje u šumi
Nakon kratke sekvence sna u kojoj dečak beži od besnih pasa koji laju, radnja počinje u jesen 1945. godine. Mijo (Bernard Tomić) se skriva u šumi, odakle motri na svoje selo u kojem partizani traže ustaše, koje se navodno tamo skrivaju. Miji u posetu povremeno dolazi supruga Drenka (Klara Fiolić), donosi mu hranu i nagovara ga da se preda, što on i planira da učini, ali ne odmah, već kada se „krv malo ohladi“. Dok se skriva i preživljava u šumi, on se seća i sanja o trenucima koji su mu obeležili život. Leta 1933. godine u selo je stigao proglas, po kojem se me-
štanima zabranjuje držanje pasa zato što je u susednom selu pas ugrizao žandara. Po naredbi oca ( Krešimir Mikić), tada momak Mijo (Lars Štern) mora da odvede Garu u šumu i ostavi ga tamo: sakrivati ga ne mogu jer bi im žandari onda zaplenili i stoku, a nema-
ju novaca da plate komšiji da ga ustreli. Najveće razmere gladi, bede i težačkog života porodicu su ipak snašle u zimu 1926. godine. Stari i bolesni deda tada je rešio da ode da živi (ili, bolje rečeno, da umre) u planini, gde otac treba da ga odvede.
Film prikazan u glavnoj konkurenciji festivala u Karlovim Varima nije nikakav pokušaj amnestije zločinačkih režima, čak ni humanizacije, koliko je film o ljudskoj ranjivosti i sudbini, u kojima se po pravilu nježnost sudara sa surovošću
Mijo, tada dečak u interpretaciji Jana Doležala, iskrao se iz kuće da ih isprati i to mu je bila još jedna od trauma koju je morao da nosi.
Konačno, u proleće 1941. Mijo i Drenka, tada mladi par, sa njenim bratom Rudom (Nedim Nezirović ), moraju da prođu put preko šuma i vrleti kako bi, na Rudino insistiranje, prisustvovali lokalnoj proslavi koja je upriličena povom uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske. Mijo i Drenka se ne razumeju u politiku, a njen brat, student u Zagrebu, misli da se razume. Alim na praktičnog Miju su najjači utisak ipak ostavile njegove nove čizme koje je „zaslužio“, odnosno dobio od novog režima.
Karakašov roman sam po sebi nije filmičan, budući da dosta često odlazi u opise prirode i unutrašnje monologe, što ga čini vrlo zahtevnim za ekranizaciju. Scenaristkinja Jelena Paljan u svoj tekst unosi minimalne, ali neophodne, fino kalibrirane strukturalne izmene koje savršeno funkcionišu. Sa svoje strane, autor Bruno Anković pripoveda kroz pažljivo osmišljene vizuale u prirodnim bojama ličkih šuma i planina u različitim godišnjim dobima snimljene kroz kameru Aleksandra Pavlovića. Svaku pohvalu zaslužuje način na koji je upotrebljena apstraktna muzika Alena i Nenada Sinkauza, u kratkim intervalima, bez preteranog oslanjanja na nju kao sredstvo diktiranja emocija, kao i dizajn zvuka koji potpisuje Julij Zornik.
Arhaični dijalekt
Produkcijski, jako se pazilo na detalje i autentičnost, zbog čega je ,,Proslava“ snimana i dugo i na teško dostupnim lokacijama, a budžetska ograničenja se pritom ni u jednom trenutku ne vide. Pazilo se i na autentične detalje vrlo posebnog i arhaičnog ličkog dijalekta koji mogu predstavljati izazov i za iskusnije glumce. Oni su, pak, odradili lavovski deo posla, i to uz minimalan i funkcionalan dijalog na dijalektu. Igrajući Miju, Bernard Tomić je morao da prođe kroz par fizičkih transformacija, od zdravog izgleda za poslednju priču do ispijenog za prvu. Klara Fiolić kao Drenka zrači energijom dobrote i posvećenosti svome čoveku. Izvrsno su izabrani i neprofesionalni mladi glumci Lars Štern i Jan Doležal koji igraju Miju kao momka i kao dečaka, dok iskusni glumci Krešimir Mikić i Izudin Bajrović imaju vrhunski pamtljive epizode kao Mijin i Drenkin otac.
Na kraju, ,,Proslava“ je film koji odiše emocijama i ljudskošću i koji o vrlo ozbiljnim stvarima poput mehanizma po kojem obični, dobri ljudi bez ikakve zle namere u sebi
postaju šrafovi u mašineriji zla. I koliko zapaljiva, emocionalno manipulativna retorika nacionalizma može okrenuti njihov očaj baš u tom smeru.
Ne, ,,Proslava“ ni kao roman, ni kao film, nije nikakav pokušaj amnestije zločinačkih režima, čak ni humanizacije njih, koliko je film o ljudskoj
ranjivosti i sudbini u kojima se po pravilu nežnost sudara sa surovošću. Gde ovo drugo često odnosi prevagu.
Ocjena: 4.3/5
Autor neuspješno pokušava da nam prikaže tegobe prošlosti, pritom sve vrijeme ostajući u mentalnom sklopu sadašnjosti, nadajući se da bi njegov film mogao poslužiti kao upozorenje
Jedno
od otkrića Kana pandemijske 2020. godine, koji se nije održao, ali je „graciozno“ dozvolio selektovanim filmovima da nose njegovu „etiketu“, bilo je i ime švedskog režisera s poljskom diplomom i adresom Magnusa Fon Horna, odnosno njegov drugi dugometražni film ,,Sweat“. U tom filmu smo pratili poljsku fitnes-influenserku, koja se tokom tri dana mora suočiti sa posledicama svog statusa. Četiri godine kasnije, Fon Horn se vratio u Kan sa novim filmom ,,The Girl with the Needle“ s kojim se takmičio za Zlatnu palmu. Prva stanica na očekivanoj festivalskoj turneji bio je festival u Karlovim Vari-
ma, gde je film prikazan u netakmičarskom programu „Horizons“.
Deformisano lice
Mesto radnje je Kopenhagen, a vreme 1918. godina. Prvi svetski rat se privodi kraju, a, iako Danska u njemu zvanično nije u njemu učestvovala, njeni vojnici su čuvali gradove, utvrđenja i granice, te ulazili u povremene čarke s Nemcima. Jedan od tih vojnika je i Peter Nilsen (Bešir Zećiri) za kojeg se pred kraj rata ne zna je li živ. U centru zbivanja Fon Hornovog filma, međutim, stoji Pe-
terova supruga Karoline (Viktorija Karmen Sone, viđena u poslednjoj sezoni fon Trirove serije ,,The Kingdom“) koja pokušava da preživi radeći kao krojačica u fabrici odeće. Kad je upoznajemo, ona je već u žestokim problemima jer zbog neplaćanja kirije gubi smeštaj u suvoj i relativno udobnoj sobi. Karoline se onda za pomoć obraća svom direktoru Jergenu ( Joakim Fjelstrup) kojeg zavodi i ostaje trudna sa njim, a zbog te računice će čak oterati muža kada se ovaj iz rata vrati deformisanog lica. Računica će se, naravno, ispostaviti kao kriva jer nije uračunat faktor Jergenove majke-plemkinje koja je zapravo „vlasnica“ i fabrike i svog sina, pa će očajna Karoline pokušati abortus iglom u javnom kupatilu.
Tu će upoznati Dagmar (Trine Driholm) koja će joj spasiti život i predložiti alternativno rešenje: da joj pomogne da svoje dete, jednom kada ga rodi, da na usvajanje. Iako je Peter spreman da s Karoline i njenim detetom otpočne novi život, ona prihvata Dagmarinu ponudu i dve žene sklapaju savez i shemu protiv surovog sveta koji ih okružuje. U tom
REŽIJA: Magnus Fon Horn
ULOGE: Viktorija Karmen Sone, Trine Driholm, Bešir Zećiri, Joakim Fjelstrup
TRAJANJE: 115 min
savezu Dagmar tačno zna šta radi, a Karoline ne sluti. Fon Horn filmom koji je delimično inspirisan stvarnim događajima „epidemije čedomorstva“ u Evropi nakon Prvog svetskog rata, pokušava da oslika surovost sveta u tom periodu. To mu, makar u prvom, ekspozicijskom delu filma uspeva, pri čemu ekspresivna gluma ansambla i crno-bela fotografija Mihala Dimeka tu dosta pomažu da se sakrije pristup „panoramske vožnje“ kroz postratnu mizeriju.
11. jul 2024.
Fon Horn, pak, za drugi deo unekoliko menja pristup, ne da je on išta manje „preletački“- površan u smislu prostog ređanja događaja, ali se makar fokusira na jednu jedinu temu. Rizičan je to manevar koji je teško pogoditi kako treba, ali režiser treba odati priznanje za hrabrost da to ipak pokuša. Razlog je jasan: on pokušava da inducira neke neprijatne emocije kod publike i čini se da tu čak i ne bira sredstva.
Krpe za brisanje
Jedan od problema svakako je i raspar između dve polovine filma koje čak nisu ni u kontrastu, već egzistiraju u sličnostima i razlikama, ali nije on glavni razlog neuspeha. Na tom mestu „ponosno“ stoji jako loša i površna koncepcija likova. Muški likovi su mekušci do nivoa krpa za brisanje poda, što je legitimno kao izjava, ali nju treba nečim potkrepiti. Ženski likovi, pak, su naoko produbljeniji i sa više agende, ali tu na scenu stupaju faktori gluposti i oportunizma koje je ponekad možda bolje odvojiti u filmovima jer njihovo spajanje može predstavljati pretežak zadatak čak i za najiskusnije među filmskim autorima. Na kraju, Magnus Fon Horn upravo plaća danak neiskustvu i prevelikoj ambiciji. On pokušava da nas upozna o svim tegobama prošlosti, pritom sve vreme ostajući u mentalnom sklopu sadašnjosti, nadajući se da bi njegov film mogao poslužiti kao upozorenje. Ali ne uspeva da shvati i pokaže ključnu stvar: kako je život bio jeftin i kako zapravo nije vredeo. U svemu tome, ,,The Girl with the Needle“ postaje i ostaje tipičan predstavnik festivalskog „misery porna“, doduše malo vizuelno impresivnijeg u svrhu šoka, ali se ta njegova logika raspada pod teretom trezvene analize. M. STOJILJKOVIĆ
Ocjena: 2.4/5
Kanadski autor Gaj Medin možda je i najveće ime savremenog filmskog nadrealizma. Od sredine osamdesetih, kao scenarista i režiser potpisao je već 70 naslova, uglavnom kratkometražnih, ali i 13 dugometražnih. Od 2014, kao koautor mu se pridružuje i Evan Džonson, dok Evanov brat Gejlen u priču ulazi tri godine kasnije. Medinov najnoviji film ,,Rumours“ je, dakle, treća dugometražna saradnja s Evanom, a druga s Gejlenom Džonsonom. Nakon premijere u Kanu, film kruži festivalima kao što su Sidnej, Minhen i Karlovi Vari, gde smo i imali prilike da ga pogledamo.
U alternativnoj sadašnjosti ili bliskoj budućnosti održan je sastanak lidera G7 u nemačkom dvorcu, a cilj je bio adresiranje neimenovane, ali sigurno ozbiljne krize koja preti čovečanstvu. Sastanak je završen, ali lideri moraju sastaviti i doneti zajedničku deklaraciju za šta možda baš i nisu sposobni. Američki predsednik (Čarls Dens) je star, sklon dremanju i pokazuje znakove demencije. Francuski predsednik (Deni Menoše ) je razmetljivac.
Italijanski premijer (Rolando Ravelo ) je kukavica koja ne voli da se meša ni u svoj posao.
Japanski premijer (Takehiro Hira) pokušava biti ekspeditivan, ali je nemaštovit. Kanadski premijer (Roj Dipua) je depresivac i serijski zavodnik, zbog čega se nalazi u cen-
Svaka sumnja biće odagnana kada se od komičnog realizma film pomjeri ka fantastičnom i nadrealnom, a junaci krenu na put kroz mračnu šumu
tru ljubavnog trougla s britanskom premijerkom (Niki Amuka-Berd)... Koja pokušava da se od njega distancira nakon incidenta s prethodnog sastanka i nemačkom kancelarkom ( Kejt Blančet ) i domaćicom sastanka, koja ni u kom slučaju nije imuna na šarm kanadskog kolege i sada oseća priliku.
Kada se tokom završnog sastanka spusti gusta magla, posluga iz dvorca nestane, a iz zemlje počnu da izlaze nekoliko hiljada godina stari mrtvaci s očuvanom kožom, ali bez kostiju, naši „junaci“ moraju da spasavaju prvo sebe, pa onda i svet. Pitanje je samo koliko su za to sposobni, te koliko im mogu pomoći evropski birokrati oličeni u predsedniku komisije (Zlatko Burić) i šefici diplomatije (Alisija Vikander), dok je jedino što nedvosmisleno radi AI-program namenjen otkrivanju pedofilije koji je generisao lik devojčice Astrid... U prvoj trećini filma čini se kao da su Medin i braća Džonson zalutali na tuđi teren, konkreno majstora političke sati-
re Armanda Janućija. I tu se ne snalaze savršeno budući da skoro pa rafalno kroz likove i njihove dijaloge zbijaju prvoloptaške šale na temu trenutnog stanja stvari u svetu i birokratizacije koja onemogućava rešavanje kriza. Opet, ako uzmemo da su satira i nadrealizam povezani, odnosno da je nadrealizam delom i nastao iz potrebe da se narugamo istini koju nam diktira politika, onda ipak možemo zaključiti da je autorski trio donekle i na svom terenu.
Svaka sumnja biće odagnana kada se od komičnog realizma film pomeri ka teritoriji fantastičnog i nadrealnog, a naši junaci krenu na put kroz mračnu šumu, i doslovno i metaforički rečeno.
Po pitanju dizajna i izvedbe u audio-vizuelnom sektoru, film je izvrstan zahvaljujući scenografiji Zosje Makenzi, fotografiji Stefana Ćupeka i muzici Kristijana Eidnesa Andersena, toliko da ne primećujemo da se radi o praznom hodu i kupovini vremena do poente.
Glumci imaju skice od likova, pa zapravo mogu da se zafrkavaju s njima, bilo u tipu uobičajene uloge, bilo kontra njega. U tom smislu, najbolje prolazi Roj Dipua kao kanadski premijer koji je najbliže ne samo protagonisti, nego i heroju, čak i superheroju filma. Ali, kod drugih je moguće iščitati i neke druge, malo suptilnije štoseve, recimo kad Čarlsu Densu pobegne britanski akcenat.
Konačno, kada dođe do same satire, nju ne treba shvatati ozbiljno jer gađa veliku metu koju teško može da promaši, ali neku dubinu ne valja očekivati. Možda je baš zbog toga ,,Rumours“ idealni komad lagane, a uzbudljive filmske literature za ovo leto u ne baš veselom političkom ambijentu koji može postati i neprijatniji. M. S. Ocjena: 3.7/5
Posljednjih godina bilo je dosta ,,neozbiljnih“, revizionističkih istorijskih serija. Sve je teže reći nešto novo, a granice se ipak pomjeraju, pa smo tako vidjeli Crnobradog u aferi sa muškarcem u gusarskoj komediji ,,Our Flag Means Death“ ili El Faning kao zanimljivu verzije carice Katarine u ,,The Great“. Sada je na scenu stupila serija ,,My Lady Jane“ iz ,,Prime Video“ Amazonove produkcije, koja nudi spoj kostimirane komedije, drame i fantazije. Ne ruši nikakve granice, ali intrigira idejom i prvenstveno je najmjenjena mladima. Ona jasno prati trend istorijskih ljubavnih serija, samo sa malo manje stila.
Pogrešno vrijeme
Vrlo istaknuta ličnost iz mračnog doba istorije bio je kralj Henri Osmi. On je pokrenuo englesku reformaciju, ali je najbolje zapamćen po svojim brakovima, od kojih je dva okončao odrubljivanjem glava svojim ženama. Još jedan član porodice Tudor koji je sjedio na engleskom prijestolu rekordnih devet dana u mračnom 16. vijeku bila je petnaestogodišnja lejdi Džejn Grej
Ona je u svom testamentu imenovana za prestolonasljednicu, ali ju je njena rođaka (,,Krvava“) Meri svrgnula i poslala u smrt. U istoriji je Džejn ostala upamćena kao jedna od najkulturnijih žena svog vremena. Serija ,,My Lady Jane“ je zasnovan na seriji knjiga ,,The Lady Janies“, koju su napisali
Brodi Ešton, Sintija Hend i Džodi Midovs, o tome šta bi se dogodilo da nije Džejn ostala bez glave, već da je nastavila vladavinu.
Džema Burdžis preuzela je taj svemir i pretvorila ga u televizijsku seriju koja kao rezultat ima sasvim drugačiju sliku tog perioda. Džejn Grej (Emili Bader) je nevoljno uvučena u prljave političke igre, ali ima važnije brige, zaljubljena je u muškarca koji tokom dana nije muškarac i ona želi da napravi čarobni napitak da ga izliječi od toga. Ona, 1553. godine, kada je to gotovo nemoguće, sanja o slobodi, o objavljivanju svoje knjige o ljekovitom bilju. I brzo se razočara kada joj majka organizuje brak s plemićem koji ima reputaciju zavodnika…
Serija je, u autorskim nastojanjima da bude što šokantnija i modernijia, premalo naglaska stavila na pričanje dobre priče. Sama radnja nije originalna. Prisutne su spletke, ljubomora, intrige i očigledna borba za moć, dok je sve vrlo ukrašeno. Baš kao i u mnogim drugim
U ritmu savremenih hitova je energična priča o tinejdžerskoj buntovnici, koja neće osvojiti Emi, neće promijeniti ničiji život, ali je lagana i prijatna ponuda za zabavu
kostimiranim dramama, cijela stvar djeluje vrlo raskošno i sve je vrlo elegantno i uredno. Sve to prati moderna rok muzika, koja je često vrlo ugodna uhu i koja se iznenađujuće dobro uklapa u događaje na ekranu.
Forsiranje fantazije
Kroz cijelu priču se provlači narator (Oliver Kris) koji stalno daje komentare, koji postepeno postaju više dosadni nego zabavni, jer uglavnom samo ističu očigledno.
Da ne bi sve bilo kliše, jer koga od Z generacije zanima jedna takva priča, odlučeno je da se ona začini (ne)potrebnim elementima fantazije, gdje odre-
facebook.com/robynbetteridgeuk
Likovi se uopšte ne ponašaju kao da dolaze iz 16. vijeka, što se pretvara u još jedan problem, veoma popularan u aktuelnoj kinematografiji. Danas je nerijetko postao standard da se muškarci opisuju kao glupi, nespretni i da stalno upadaju u neku nevolju iz koje moraju da ih izvlače njihove neuporedivo mudrije prijateljice, sestre, devojke i žene.
đeni broj likova tzv. ,,Etijans“ ima sposobnost transformacije u životinje. Sa druge strane, taj dodatak ne dodaje mnogo priči, iako se ispostavi da je sukob između tih takozvanih Etijanaca i običnih ljudi, Veritina (čitaj: protestanti v.s. katolici), jedna pokretačka snaga.
Etijansi su žrtveno jagnje politike i moraju skrivati svoj identitet, a osim toga, po stoje zakoni o razdvajanju koji zabranjuju kontakt i svakako odnose između dvije rase, pod prijetnjom smrtnom kaznom. Dovoljno da ,,zaljulja“ konvencionalnu priču i doda nove misli i ideje, a opet šteta što nije odlučeno ići korak dalje i malo forsirati tu liniju priče, poput onog što je Kripke radio sa ,,The Boys“. Ne posvećujući dovoljno pažnje ni jednom ni drugom narativu, serija ostavljaja mnoge rupa na putu i postaje površna, ne držeći pažnju.
U seriji su prisutni i neobični seksualni ekscesi, šokantne insinuacije i vulgarni tekstovi koji vremenom gube snagu, jer se navikne na njih. Zajedno sa prepoznatljivim sarkastičnim britanskim humorom, čine jednu od jačih strana, ali na kraju, nisu dovoljne da ova serija postane zanimljivija.
Beznadežni muškarci ,,My Lady Jane“ je u tom pogledu simbol našeg vremena, počevši od kralja Edvarda ( Džordan Piters ) koji potpuno ne razumije šta se dešava oko njega. Preko oportunističkog Lorda Dadlija (Rob Bridon) i njegovog mlađeg sina Stena (Henri Ešton), koji je spreman da napravi budalu od sebe u bilo koje doba dana i noći samo da bi impresionirao majku glavnog lika, Lejdi Fransis ( Ana Čanselor ), čija je jača strana felacio, do Džejninog zgodnog, ali pomalo kukavičkog budućeg muža Gildforda (Edvard Blumel). Drugi likovi, poput rođake Meri (Kejt O’Flin), koja ima svoje ciljeve uz svog savjetnika Sejmura ( Dominik Kuper ), su dosadni i funkcionišu kao karikirani dijelovi sapunice. To naizgled feminističko katagolizovanje likova ne ispunjava funkciju, pa serija ponekad izgleda kao parodija na iste te formate, koji opsesivno i uzalud žele da raskinu sa klišeima. Sa druge strane, baš ta glavna heroina, Amerikanka Emili Bader je svježa i borbena i ističe se harzmom, ali je šou zaista ukrala 13-godišnja Robin Beteridž, koja je, kao Džejnina najmlađa sestra, jednako zloglasna kao i ostali. Radnja serije ,,My Lady Jane“ odvija se u alternativnoj stvarnosti koja kombinuje romantičnu priču direktno iz ,,Bridgerton“, sa klasičnom fantazijom i humorom nalik ,,Monti Pajtonu“. Serija od osam epizoda razvija, u ritmu savremenih hitova, energičnu priču o tinejdžerskoj buntovnici koja od samog početka najavljuje da će živjeti po svojim pravilima. Ona neće osvojiti Emi, neće promijeniti ničiji život, ali je lagana i prijatna ponuda za ljeto, prvenstveno namijenjena mladima.
Ocjena: 3/5
Posljednje
mjesto iz anime, ili bilo kog animiranog svijeta, na kom bi željeli da se nađete je Dvorac beskraja. Na mjestu na kom vlada Muzan, najstariji i najmoćniji od svih demona, nema ničeg sem propadanja. Nikakvog oslonca ni zaklona tu nema.
Ta vjetrometina na kojoj ste potpuno ogoljeni, to je ultimativna opasnost serije ,,Demon Slayer“. Mrak kojem se ne može pobjeći.
Finalni okršaj
Za junake najpopularnije anime iz reda onih koje se i dalje prikazuju – to nije ni mjesto, ni vrijeme, nego cijeli jedan život. Igra mačke i miša u kojoj, najčešće, sami sebi ulovite rep. Pa postanete lovina onda kad to najmanje očekujete. Zato je posao onih iz klana ubica demona tako ciničan. Cinično surov. I zato je uzvišen – jer ga oni, znajući sve, i
Na razmeđu svega što je bilo i svega što može biti, na sastavima nekih umornih, izranjavanih zglobova, nastavlja se ,,Demon Slayer“. Pa je sve to i mnogo više od običnog treninga, ili akademije za borce protiv natprirodnog zla
dalje rade. Uprkos svemu. Posebno ako ste ,,hashira“ – najveći od svih njih, ubica demona.
Sve se u ,,Demon Slayer“ dešava tako, da znate unaprijed ka kojoj tački ta priča klizi. Ka ,,konačnom obračunu“, gdje će svi oni – mali Tanđiro i svi njegovi prijatelji koje smo u tri prethodne sezone zavoljeli – pokušati da se suprostave Muzanu, vladaru i prvom od demona. Ništa vas tu, kao, ne može iznenaditi. Ali je ,,Demon Slayer: Hashira Training“, četvrta sezona u osam epizoda – iznenađenje, po mnogo čemu. I mnogo je više
od uvertire za završnicu velike priče, animirane adaptacije kultne i u stomilionskim (!) tiražima prodate mange. Nego, znate što je akutni problem za toliko anime serijala, posebno za one koje ciljaju ,,shonen“, malo mlađu publiku? To što uđu u zamku žanrovskih stereotipa. Recimo (,,My Hero Academia“ i ,,Jujutsu Kaisen“ bi bili idealni moderniji primjeri) – tu treba da se desi neki okršaj, pa ,,dobrice“ među likovima tu treba pripremiti. Pa oni prolaze neku manje ili više očiglednu obuku, kao školske časove sa strašno mudrim profesori-
ma i instruktorima, koji, opet, imaju neke svoje muke... Do momenta kad se treninzi pretvore u takmičenja učenika (je li, da bi oni na taj način još više i brše napredovali). A onda, kao naprečac i na prepad, sav taj divni proces učenja prekinu neki mnogo zli likovi. Ozbiljno, koliko puta ste sve to vidjeli u animama? Unazad dvije ili više decenija? E, ,,Demon Slayer“ uspijeva, da u rigidnoj formi jedne takve pripreme za ,,finalni okršaj sa ultimativnim zlom“ – ispriča mnogo više. A tiče se, prije svega, onih okidača i damara koji nas pokreću da se borimo. Ozbiljno, što ćera tog Tanđira, izranjavanog, umornog, izrešetanog ličnim gubicima, da i dalje istrajava kao neko sunce radosti i pravičnosti i drugarstva? Ili, što je to što ćera sve njih? Recimo jednog Gjomei Himeđimu, ,,haširu kamena“ – da nakon strašnih gubitaka
,,Hashira Training“ mnogo više od uvertire za završnicu već kultne priče
i još strašnijih optužbi i samoće – bude najtvrđi i najlojalniji vjernik u pohodu tih ratnika svjetlosti? Sve odgovore kriju ovih osam epizoda.
Stvarne osobe
Samo kratko o tom Gjomeiju: ne želimo da otkrivamo pretjerano radnju četvrte sezone – ali, od svih hašira ratnika koje smo do sada upoznali, on djeluje ubjedljivo najkompleksnije i najstvarnije. Taj osjećaj, da su ovi ,,lovci na demone“ - u osvit ,,Meiđi ere“ i rapidne industrijske revolucije u Japanu krajem 19. vijeka – na neki svoj otkačeni način sasvim stvarne osobe – je najbolji u ,,Demon Slayer“. Pa i onda, kad je jasno da su i ciljano oslikani kao simboli nekih konkretnih karakternih crta, ili tipova ličnosti.
Nego – u centru svega je, naravno, i dalje mali Tanđiro. Dijete kojem su demoni od porodice napravili samo krvavo zgarište od uspomena. I na njemu (to već znate od početka) – ostavili samo sestru Nezuko, na putu da se i sama pretvori u demonku. Samo što Tanđiro, evo godinama, to nikako ne dozvoljava; i zajednički se bore, da se ta transformacija ipak ne desi. Da sačuvaju nešto ljudsko u njoj. Kakav je to trijumf i kakvo čudo od života i djetinje ljubavi –vidjeli ste na kraju prethodne, treće sezone.
Na počeku četvrte, zna se –treba platiti cijenu skupih pobjeda. Suočiti se sa nekim strašnim gubicima. Izvidati duboke, stare i neke novije ožiljke. I nastaviti dalje; pronaći novi motiv za borbu. Više, jače, brže – jer, zna se, najteži obračuni tek predstoje. Neki od junaka, prvi sam Tanđiro, ni ne znaju da li su bili dostojni nekih prethodnih trijumfa. Ili – zbog čega su baš oni preživjeli, a neki drugi ne... I gdje je tu sve smisao. To su dileme
koje će pred sobom, kao nepremostive prepreke, postavljati i mnogo stariji, iskusniji –ako hoćete i plemenitiji borci od Tanđira.
E tu, na tom razmeđu, svega što je bilo i svega što može biti, na sastavima nekih umornih, škripavih, izranjavanih zglobova – nastavlja se ,,Demon Slayer“. Pa je sve to i mnogo više od jednog običnog treninga, ili akademije za borce protiv natprirodnog zla. U jednom momentu postaje i divna balada o prolaznosti –jedna velika simfonija i pjesma o tome kako prolaznost valja prigrliti, da bi nešto drugo, mnogo vrednije od vječnosti života, ipak trajalo.
Hašira ljubavi
Jasno vam je, konačno, da ,,Demon Slayer“ postaje mnogo ozbiljna priča. Ne u onim konotacijama o vječitim i potrebnim ratovima, o sukobima kao nezaobilaznom dijelu naše prirode, u takođe kultnoj ,,Attack on Titan“ animi završenoj prošle godine. Nego, u jednom intimnijem, realno ličnijem tonu. Koji u pravim momentima zna da bude obojen tonovima sjajne duhovitosti. Onda kad se, recimo, na istom treningu nađu stari drugovi Tanđiro, Zenicu i Inosuke. Ili onda kad ,,hašira ljubavi“ Micuri, uz muziku, svoj trening za najstrašnije ratnike pretvori u – neke mnogo opasne i otkačene pilates vježbe. Ovaj dio adaptacije mange Kojoharu Gotugea je samo na prvu loptu više meditativan, sporiji... A u pravim, sasvim neočekivanim momentima, dočekuje pravu eksploziju i pandemonijum, vrtlog od akcije. Završna epizoda sezone (u skoro duplo dužem trajanju od uobičajenih 24 minuta) je najbolji primjer i otprilike demonstracija i reklama, što nas sve čeka u narednim obračunima sa Mu-
Gjomei, pobožni ,,hašira kamena“, u fokusu nove sezone
zanom... Zlom, koje u ogledalu jedne uzvišene umiruće mladosti – u jednom bitnom momentu ispane i potpuno bijedno i sićušno. Ključna riječ za ,,Demon Slayer“ tako postaje, u četvrtoj sezoni – onaj oslonac, težište, o kom pobožno i u molitvi govori jedan ,,hašira kamena“ Gjomei. A taj oslonac – to je, u konačnici, jedan temelj od lič-
nog iskustva i svega onog što su naši junaci od sebe ugradili i pružili – za druge ljude. Gledajte ,,Demon Slayer“: naučićete tu, što za Japance i sve te ljude Istoka zaista znači – biti uzvišeno. I zbog čega jedan mali Tanđiro vjeruje, da ima kraja jednom hiljadugodišnjem zlu i košmaru, zvanom Muzan. S. S. Ocjena: 4.2/5
Marko Vukčević, glavni urednik studentskog radija KRŠ i voditelj omladinske emisije ,,Još smo mi zeleni“
Redovno se vraćam filmovima kao što su ,,La Haine“ (Matju Kasovic, 1995), ,,Johnny Got His Gun“ (Dalton Trumbo, 1971) i ,,American History X“ (Toni Kej, 1998). Takođe uživam u filmovima Vesa Andersona. Njegova estetika i karakteristični humor me uvijek zabave.
Ovogodišnji Underhill je imao odlične filmove, izdvojio bih ,,Između revolucija“ (Vlad Petri, 2023) i ,,YU Grupa – Trenutak sna“ (Darko Lungulov, 2023). YU Grupa mi nikada nije bila preinteresantna, ali Darko Lungulov je napravio ozbiljan poduhvat kada su u pitanju muzički dokumentarci o eks-Ju grupama. Čekam crnogorsku premijeru filma ,,Čovjek koji nije mogao šutjeti“ (Nebojša Slijepčević, 2024) baziranog na zločinu u Štrpcima, koji je nedavno u Kanu dobio i Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film.
postao veoma popularan. Mantra ove serije je od početka bila ,,six seasons and a movie“, tako da uskoro očekujemo i ,,Community film“. Što se tiče podkasta, volim da slušam ,,Agelast“. Odnedavno zajedno sa prijateljicom Jelenom Kavarić vodim omladinsku emisiju „Još smo mi zeleni“ koja se emituje na kanalu RTCG 2 pa pozivam sve da nam pruže šansu.
MUZIKA
i album ,,U mojoj kući“ benda Pojačano prisustvo kao nešto što sam najviše slušao. Obožavam jugoslovenski džez, fank, disko i sint-pop. Tu moram spomenuti Tihomira Popa Asanovića, Oskarovu fobiju, Bobana Petrovića (stiglo je i reizdanje ,,Žura na vinilu“), Zdenku Kovačiček, September…
Gotovo sam u potpunosti prešao na striming platforme. U skorije vrijeme ,,Succession“ sa HBO mi je zaokupirala pažnju. Serija ,,Jutro će promeniti sve“ je jedna od rijetkih domaćih serija koja na dobar način predstavlja živote ljudi u dvadesetim godinama. Soundtrack ove serije je takođe nevjerovatan, pokrenuo je i Jutro žurke po Novom sadu i Beogradu. Sitkom koji bih uvijek mogao da preporučim je Den Harmonov ,,Community“. Odlična ekipa glumaca, dio kojih je proteklih godina
Mislim da moramo napraviti pauzu sa filmskim univerzumima, bespotrebnim nastavcima i reboot-ovima. Filmska industrija je shvatila da franšize i već poznati likovi privlače ljude u bioskope, i sada imamo Marvel, DC i Spider-Man univerzume koji štancaju gotovo identične filmove konstantno. Potrebne su nove ideje.
TV
dtrack ove serije je
Regionalna muzička scena je proteklih godina eksplodirala. Hrvatska alternativna scena je nevjerovatno bogata i živi u nekoliko gradova. Mislim da sam Porto Morto i bend Pocket Palma puštao sto puta u okviru radijske emisije Noćna Vožnja. Tu su i odlični Grše, Hiljson Mandela, Miach i drugi. U Beogradu je nedavno objavljena druga Hali Gali kompilacija u okviru koje možemo čuti neke veoma kvalitetne bendove (Sitzpinker, Vizelj, Gazorpazorp, Koikoi). Odnedavno imamo i hip-hop ,,supergrupu“ Fujčinela Bojs, koju čine Kene Beri, Spejs Noksi, FTP Cojkana i Đomla iz Bekfleša. Njihov album definitivno nije za svakoga (nisu fujčinela bez razloga), ali su čitav album iznijeli sa kofom sarkazma i kilo šarma. Kada sam već krenuo po zemljama moram pomenuti i Muhu/Machu Ravel (Bosna i Hercegovina), Funk Shui (Sjeverna Makedonija) i Masayah (Slovenija) Veoma me raduje što je dosta kvalitetne muzike nedavno izašlo iz Crne Gore. Knowhere2run i Stivi Studio su prošle godine radili na stvarno ozbiljnom nivou. Moram izdvojiti Randomov album ,,Origano“
Nervira me cjepkanje sadržaja na million striming platformi i sve veće cijene istih. Sad je već teško izabrati na koju se pretplatiti, jer svaka ima ponešto interesantno, ali ni jedna dovoljno. Upravo iz tog razloga sve rjeđe kući gledam filmove i serije.
MUZIKA
Trep-folk je novi mejnstrim i nikako ga ne podnosim. Granica između kvalitetnog i lošeg trepa je veoma mutna i svako treba da je pronađe za sebe. Postoje muzičari/ke koji se igraju sa tom linijom pa neke njihove stvari rado preporučujem, a neke preskačem.
Kad jednu pjesmu otvori prosto ,,Sviće dan... kao onaj za njim“, onda je jasno kakva je to lakoća, da se na malom prostoru uhvati dribling i oslika beskraj od istih dana
Prava je šteta, što je od četiri pjesme, spakovane u EP ,,Ne spotiči san“, kao singl podgoričke Vrpce u sedmicama za nama uzletjela pjesma ,,Grad“. Šteta – jer su ,,Potraga“, ,,Sviće dan“ i ,,Za dahom vrat“ mnogo potentnije i trajnije priče. Konceptualno, ali prije svega kroz pjesnički izraz Braca Subotića. I skoro tri godine nakon prvog albuma ,,Oko sfere“ – tako je interesantno pratiti njegovo autorsko sazrijevanje.
Eto što je patina iskustva: Bracov pjesnički izraz postaje sve svedeniji, konkretniji, ,,pročišćeniji“... Pa, naravno, prodornije i direktnije pogađa metu od jedne svakodnevice. A ovo, ovdje i sada – to ekipa iz benda Vrpca proživljava – kao san.
Pop avangarda čelistkinje iz Meksiko Sitija – i mnogo uzbudljiva muzika, koja je na početku ljeta postala instant fenomen globalne alternative. Sve to je Mabe Frati, a u suštini raskošna, emocijom zasićena i sasvim originalna muzika, spakovana na albumu ,,Sentir Que No Sabes“. Na prethodna tri, cura iz Gvatamale koja stvara u meksičkom glavnom gradu, više se kretala na terenu muzičke apstrakcije, slobodnog eksperimenta. Od moderne klasike preko diska do mračnjačkog popa, pastoralnih vinjeta, pa nazad u klasiku... Sada je sve to u naizgled više krutoj, a suštinski samo konkretnijoj formi.
Jako je teško konkretno prstom upirati i pokazati, gdje leže muzički uzori ove dame. Ima tu, recimo, fank-roka u uvodu koja evocira najbolje momente Lenija Kravica (uz
Na razmeđu između sna i jave, gdje se granica davno izbrisala, treba tražiti EP ,,Ne spotiči san“ i tu i pripada.
Nego, o pjesniku: kad jednu pjesmu otvori prosto ,,Sviće dan... kao onaj za njim“, onda je jasno kakva je to lakoća, da se na malom prostoru uhvati dribling i oslika beskraj od istih dana (,,Sviće dan“). Pa Bracovi stihovi, nošeni gitarom Miloša Pejovića, mogu da hvataju daleke korake sve od nekih od njegovih starih, prepoznatljivih stihova karijere, one erotične parole ,,Sve si“ – pa do jednog ,,Sve smo što se moglo... Sve smo što se dalo“, na ovoj novoj pjesmi.
Grandži melodika sasvim je prikladna u hipnozi ,,Potraga“ – i jednoj dugoj potrazi, koja
facebook.com/bandvrpca
se završava jednim sjajnim ,,gradimo asfalt od snova“. Eto to, taj skicirani portret i lična karta benda u jednom stihu – je najbolji dokaz autorskog sazrijevanja ove ekipe. Kad to čuješ, onda je lako zaroniti u pet i po minuta meditacije ,,Za dahom vrat“. Sa gotovo gotičkim prizvukom, lomi se jedno ,,Život je nikad strah/ Suza je obraz slan/ Svaki je
težak dan /Ne spotiči svoj san/ nikada“. I onda krešendo: ,,Suza je težak slap/ Ne postojiš ti ni ja/ ali svratimo ponekad“. Dovoljno da nam tu bude i pomirljivo i komotno i dobro; dovoljno da Braca Subotića već sada smatramo jednim od ključnih pjesnika, na modernom rok horizontu regiona. Odavde, iz Podgorice. S. S. Ocjena: 80/100
jednu, čak, direktnu referencu) – ali, to uopšte nije poenta njene priče i stvaranja. Bitnija je, naravno, blistava šira slika, koja je sva satkana od nagovještaja, raznovrsnih emocija, snova i šapata. Naravno, tu je i njeno violončelo – tjerano pogonskim gorivom od nekih moćnih pojačala. I orkestracija koja je potpuuno i do kraja prijemčiva, pitka. Momenti poput ,,Enfrente“ su moderni dokazi, da se pop lišen klišea i dalje može stvarati. Otkrivati u 2024. neke neistražene muzičke horizonte je pakleno teško, ali Mabe Fratti to čini sa savršenom lakoćom. Negdje usput ona nas moli da ,,zaboravimo nauku, da spro-
tinangelrecords.bandcamp.com
vedemo silu dok srastamo sa sjenkom“. I potpisuje jednu silnu radost od neočekivane, gizdave i sanjive muzike. Koju bi, recimo, jednako slušali i
Sonic Youth ekipa i Florens
Velč i Džej-Džej Kejl i... Ma, svi, kojima je do svježe, istinski nove muzike. S. S.
Ocjena: 90/100
vara: ,,Koga se gonja, taj i biži a biža bi i ti slavni sudegospe mi da te se gonja“.
Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?
- Pingvin Skiper iz filma „Madagascar“. Prvi film koji ste gledali u bioskopu?
Film koji Vas čini srećnim?
- Ima ih dosta, al jedan od dražih je „Money Talks“ ( Bret Ratner, 1997). Čarli Šin i Kris Taker su duo za poželit.
Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?
- Općenito svaki loš horor u kojem glavni glumac/glumica radi nelogične potezekao npr. sam/sama kreće nezaštićen/a u mračnu šumu ili prostoriju, to mi je uvikdizalo živce.
Film koji uopšte nijeste skapirali?
- „Blade Runner 2049“ (Deni Vilnev, 2017). Sićan se da mi nije bia baš najjasniji haha, al virujen da bi ga bolje svatia da ga pogledam sad.
Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?
- S obzirom na to da sam iz mista di je Hajduk bitan i velik dio kulture svih nas, bilo bi lipo vidit jedan takav film vezan za navijače, ljubav prema nogometu i slično. Ima puno toga za prikazat i virujen da bi bia dobro ispraćen.
Omiljeni filmski rivali?
- Kapetan Džek Sperou i Barbosa iz filma „Pirates of the Caribbian“
Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?
- Scena sa troglavim psom iz filma „Harry Potter“. Posebno drag citat iz domaćeg filma?
- Znam da nije film al’ citat iz serije „Prosjaci i sinovi“ - Matan i Šunje na sudu: ,,Kako se zove onaj koji je pobjegao - to ti pitaj njega, a ne mene“ - al on je pobjegao, na što Šunje odgo-
- Ne mogu se sitit točno koji je bia.
Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?
- Film „Friday“ (F. Geri Grej, 1995), soundtrack Cypress Hill – „Roll it up, light It up, smoke It up“. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?
- Poslije filma „The Lord of the Rings“, al samo u ,,Shire“ bi otiša, ništa ova ostala ludila. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?
- Slab sam u tom polju, ne znam puno filmskih autora, al’ što se tiče kafana i pića,paše mi sve. Kafić bi bira vjerovatno neki lokalni, al u svakom slučaju pili bi najfinije bilo vino. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?
- Pojma nemam. Hahaha
Rep grupa iz hrvatskog Kaštela nedavno je objavila spot za singl „Podrumovi umovi“ koji najavljuje debitantski album. „Ostaje nam se samo smijat“ izlazi pred kraj ljeta, a singl je za dva mjeseca osvojio srca publike i završio na vodećim pozicijama brojnih top-lista. Nastao u podrumu koji je u međuvremenu postao Škija studio, rep četverac čine dva vodeća vokalaStee Lud i Zenza, Milas vokal, producent Toka Kroz druženje i zajedničke afinitete prema hip-hopu počeli su da prave bitove a potom i da repuju. Otvoreno pristupaju stvaranju muzike najviše iz ljubavi prema svim podžanrovima, a
bude loša baš iz razloga šta izvođači koriste identične motive i isti zvuk.
Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?
- „Kapetane, tribali bi doma“
- Vinko Coce. Dok svi paničare sija bi uz more, pustia Cocu i pijucka.
Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?
- A ima ih više, al’ pada mi napamet domaća „Anarkišta“Madre Badessa. Šta birekli u pismi: kontra svih!
Jedna od najljepših pjesama s imenom u nazivu?
prema sopstvenoj procjeni uzimaju najbolje od repa i trepa, od čega stvaraju vlastitu „smjesu“. U pjesmi „Podrumovi Umovi“ stihovima šalju poruke da nikada ne smijemo stati. Njihove repetirajuće fraze pozivaju na mijenjanje percepcije i uranjanje u dubinu Podrumatik izražaja. Odmah smo poželjeli da provjerimo odakle Stee Lud i ekipa crpe inspiraciju. I naravno da smo se odmah skontali, pili vino dok je u pozadini repovao Cypress Hill. Ne znamo kako ali stigli smo do Madagaskara. Šta je Stee smislio da odobrovolji namćorastog pingvina Skipera, ne znamo, ali priznajemo da je ovo bila nezaboravna avatura.
Vaša pjesma za karaoke?
- Jole – „Zove Zove Jole Jole“. Gori sve!
Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?
- „Vrućina gradskog asfalta“Tram 11 me podsjeća na brata. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?
- Dino Dvornik. Bia san dite, šokiralo me jer nisam bia upućen u ništa više od njegove muzike.
Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?
Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?
- Ne znan koga bi izdvojia posebno. Postoji dobra i loša komercijala, ali često, nažalost
- „Billie Jean“ - Majkl Džekson.
Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?
- Auf, ja mislin da bi izabra 50 centa jer ima dosta hitova.
- Željko Pervan – „Varanje na vodi“, pisma je sprd, al je tophaha preporučujem.
Poster koje muzičke zvijezde ste držali na zidu u srednjoj školi?
- Eminema i Tupaka. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?
- A i moga bi kako je krenia.
Serija idealna za kišni vikend?
- „Peaky Blinders“. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?
- „Malcolm in the Middle“.
Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?
- Manje-više sve serije koje sam pogleda su bile popularne.
Serija koju nikada nijeste završili i zbog čega?
- „Better Call Saul“. Krenia sam gledat nakon ,,Breaking Bad“, pa sam sta negdi na drugoj sezoni jer se radnja sporo odvijala, ali namjeravam je dovršiti. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?
- ,, Lud zbunjen normalan“. Jedna od najdražih domaćih serija definitivno, ali uz velike izmjene glumaca, osobnosti likova, radnje i samog načina snimanja gubi onajpočetni, domaći „štih“ koji je imala. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?
- Nakon serija „El Chapo“ i „Narcos“ su mi se svidile one njihove šarene košulje. Najdraži par iz serije?
- Ima ih više, al izdvojia bi Artura i Tomija iz ,,Peaky Blinders“ serije. Kroz svako-jake drame i situacije su se držali skupa i ohrabrivali to mi je bilo drago vidit.
Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?
- Videoteka iz serije „Bitange i princeze“. Bia bi živi šou radit s Gazdom i onakvim mušterijama.
Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?
- Za Toma. Milena ČAVIĆ
Hope you have what she had! Enjoy! - piše iznad jednog od stolova u ,,Katz’s Delicatessen“, u sasvim pristojnom košer restoranu na Menhetnu, na Ist Sajdu. Sto koji se rezerviše sedmicama unaprijed, samo da bi neko, recimo, tu probao da - lažira orgazam. Tamo gdje je Hari sreo Sali.
Mnogo prije nego su tu Meg Rajan i Bili Kristal dijelili filmske lekcije o savršenim dejtovima, ili o tome što se sve na dejtu ili u krevetu može isfolirati, a što ne – režiser Rob Rejner je dobroj drugarici, književnici i scenaristkinji Nori Efron, probao da proda jednu priču o singl muškarcima. Hronično sam, akutno razveden, sa gomilom komično katastrofalnih dejtova i vezica i veza iza sebe.
Drugačiji kraj
Znate da je ,,When Harry Met Sally...“ (1989) trebalo da ima sasvim drugačiji kraj? Nikad tu ne bi, na kraju, bilo neke romanse. Nikad se ne bi desilo ništa; Sali i Hari bi nastavili sa svojim životima. Na kraju ni ljubavnici, ni drugovi. Nepomirivi, kao u stvarnom svijetu. Kad je jednom prikazan, nakon premijere prije 35 godina, Meg Rajan je prosto govorila: ,,Pa naravno da muškarci i žene mogu da budu prijatelji, imam ih mnogo!“ A Bili Kristal nešto potpuno drugačije: ,,Ma, možda sam malo blaži nego Hari, ali je teško to... Mi muškarci smo tu kao psi lutalice ispred samoposluge“. Nego, taj prvi među sastancima desio se prije 40 godina; Rob se Nori udvarao za projekat, ne znajući, ni on ni ona, da pola-
Znate što nam je, u filmu, toliko bitno da Hari i Sali uspiju kao par? Zbog načina na koji razgovaraju. Zbog te lakoće i otvorenosti i činjenice da jedno drugo ,,otvaraju“ i ostvaruju. Njima dvoje je tu beskrajno lako da budu i duhoviti i vrcavi i inteligentni i šarmantni. Potpuno svoji. I haj’ ti onda reci, da tu nema hemije
ko ulazi u najkreativniju fazu karijere. Samo u naredne dvije godine snimiće ,,The Sure Thing“ (1985), pa nezaboravnu dramu odrastanja ,,Stand By Me“ (1986), pa fantazijsku avanturu ,,The Princess Bride“ (1987)... I tek potom, prije 35 godina, stići će ono što je sa Norom želio da radi. Ali, ,,When Harry Met Sally...“ počeće tek – onda kad postane, ravnopravno, priča dvoje ljudi. Ovako je ispalo: Nora je prihvatila da piše scenario tek kad je to postala priča o dvoje ljudi
koji su sjajni prijatelji, koji pucaju od hemije i internih fora i svega – ali nemaju seks. Niti je ikad bilo tu seksa. Problem? Pola Holivuda je bilo ubijeđeno da je to kopiranje filmova Vudija Alena Tom Henks, Ričard Drajfus, Majkl Kiton – svi su odbili. Albert Bruks je odbio ulogu Harija vrlo direktno: ,,Neću da glumim u filmu koji je kao Vudijev, a nije Vudijev“. I onda na scenu stupaju dobri prijatelji. Bili Kristal je sve loše i svu muku koju je prošao Rob Rejner,
nakon razvoda od filmske autorke Peni Maršal – svakodnevno proživljavao. Onako, kako to čine najbolji prijatelji. I Nora je sve to znala; pa nije samo insistirala, da Bili, Robov drug, bude taj Hari. Nego da skoro sve intimne ispovijesti, ono što Hari priča drugarici Sali, ili ona njemu, bude nešto što su Bili i Rob jedan drugom govorili i priznavali. Ona scena, kad Sali i Hari telefoniraju i ,,vrte“ televizijske kanale, svako za sebe i satima – to su Kristal i Rejner. Ali, tek je u sve to
trebalo ubaciti romansu. Tek je trebalo uhvatiti pravu hemiju.
Beznadežna rabota
Nori je bilo jako teško da prebira po intimi i piše taj scenario; kada bi upala u baš žešću fazu krize, odlučila je da intervjuiše ljude iz produkcijske kompanije. Da oni pričaju, kako su sreli i upoznali neke bitne ljude, romanse i partnere. Znate one scene u ,,When Harry Met Sally...“, kad parovi, skoro kao intermeco, govore o takvim ličnim sjećanjima i iskustvima? To su, od riječi do riječi, ti prepisani intervjui. Samo što su ih, eto, na kraju u filmu izgovarali profesionalni glumci. Kao ukus stvarnosti. Stvarne romanse.
A Hari i Sali su stvarni u onoj mjeri u kojoj su sposobni da sami sebi zakomplikuju život. Ono što njihovim prijateljima sasvim dobro i prirodno ide, za njih je sasvim beznadežna rabota. Ima tu nešto više od prostog straha da se romansom uprska jedno decenijsko prijateljstvo; i on i ona su, naravno, previše samoživi da bi im suštinski bila bitna ta briga o drugarstvima... Jednostavno, mnogo teške mušterije da im se nešto ,,proda“ tako da zakorače na novu teritoriju. Sumnjičavci, prvo prema sebi, pa prema drugima.
Meg Rajan je tu u posebno teškom zadatku: praktično cijeli film ubjeđuje Harija, sebe i cijeli svijet – da nema ništa između njih. A da, pri tome, nama u publici, ipak mora da ostavi dovoljno malih znakova, da tu nečeg stvarno i ima. I pri tome filmu pruža neku blistavu vedrinu. A on je samo mršavko sa gomilom sjaj-
nih rečenica, mnogo pametnijih nego što na prvu loptu djeluju. Kristal ima talenat da glumi tog laganog tipa koji najednom djeluje beskrajno ozbiljno i iskreno onda kad vam se, recimo, izvinjava.
E da, njih dvoje dijele, svako za sebe pa onda i zajedno –neku stvarnu i iskrenu toplinu. Tu, između njihovih očiju, stane i Central park i svi dokovi Njujorka i svi ti familijarni restorani, gdje nikako nije problem ni da nekom za minut pokažete kako se to lažira orgazam. Njihova hemija je ta koja nosi film – a koji je narativno, strukturom, ubjedljivo najkonvencionalniji od svih Rejnerovih velikih filmova. Čak i na način na koji, na kraju, isporuči sva očekivanja publike.
A znate što nam je, u filmu, toliko bitno da Hari i Sali uspi-
ju kao par? Bez obzira na to, što uopšte svi mislili o muškim i ženskim prijateljstvima? Zbog načina na koji razgovaraju. Zbog te lakoće i otvorenosti i proste činjenice da jedno drugo ,,otvaraju“ i ostvaruju. Njima dvoje je tu, i samo tu, beskrajno lako da budu i duhoviti i vrcavi i inteligentni i šarmantni. Potpuno svoji. I haj’ ti onda reci, da tu nema hemije...
Robova mama
I da, famozna scena sa lažiranjem orgazma, zbog koje je jedan restoran na Ist Sajdu nezaobilazna njujorška referenca, evo 35 godina. Prosto se desilo to, da su i Nora i Meg osjećale, da je to narativno postao previše Harijev film. Da je
Hari malo u svemu tome ,,poklopio“. Pa su tražile način za jedan sasvim ženski i stvaran monolog. ,,Pa o čemu drugo da pričamo bre, nego o stvarnim i lažnim orgazmima“ – bubnula je jednog dana Meg Rajan. Pa osmislila, praktično sama – cijelu scenu. Nego, kraj. Dvoje ljudi koji su 12 godina bili drugvi, pa se nešto desilo i... Po prvobitnom scenarijju, onako kako su Nora Efron i Rob Rejner to dogovorili, trebalo je da se prosto raziđu kao drugovi u, sad već – prilično hladnijem odnosu. A vi već znate, naravno, da film na kraju ima romantični hepiend. I što se desilo? Eto to, da se Rob Rejner u tim godinama pisanja scenarija i produkcije, krajem osamdesetih – ponovo zaljubio. Da je upoznao sjajnog fotografa Mišel Singer i da je to bilo kao neko čudo za koje nije mogao ni da pretpostavi, da će da se desi... Pa je navrat-nanos postao zakleti vjernik u hepiend.
Dokaz iz životne stvarnosti: Rob Rejner i Mišel Singer su još zajedno, evo 35 godina. A najjači dokaz? Eno ga na kraju one scene sa lažiranim orgazmom Meg Rajan, u restoranu. Znate onu stariju gospođu, što konobaru kaže: ,,I’ll have what she had!“. E, tu ulogu u najkomičnijem urnebesu koje su romantične komedije Njujorka ikad vidjele – dobila je niko drugi nego Estel, mama Roba Rejnera. I dovoljno je nju tu da vidite, pa da znate sve što je bitno, o muškim i ženskim prijateljstvima. S. STAMENIĆ
Film je, kroz četiri lika raspoređena kroz obje priče, ponudio sliku oštrog artikulisanja svakodnevnih tenzija sa kojima se borimo
Suvišno je i komentarisati da su devedesete bile specifična dekada pop-kulture. Rijeke bombastičnih i često upitnih modnih kombinacija, kulturološka revolucija, sudar muzičkih pravaca - samo su neki od nezaobilaznih segmenata ove inovativne dekade, koju smo usko ispratili.
Sličan scenario nije zaobišao ni filmsku industriju, pa su devedesete ,,producirale“ krajnje čudnjikave miksove žanrova, koji na koncu i nijesu odisali nekim pretjeranim kvalitetom. Već su, kao rezultat, donijeli uglavnom preuveličane fabule, propraćene upitnim svjetlucavim kadrovima. I dok je pitanje da li je to bilo sasvim usklađeno sa tim
periodom, uz upitnu dozu (ne) relevantnosti, bilo je i onih režisera koji su projektovali sasvim oprečne slike od onih sa kojim smo bili okruženi.
Predaja teritorije
Na pitanje koje djelo iz devedesetih možemo izvući, a da je reflektovalo nonšalantnost i lepršavost, a i za taj period prijeko potrebnu normalnost, a da nije ispisano na američkom tlu, jedno od jednostavnijih ali koloritnih odgovora nam je ponudio Vong Kar-vaj, kultno filmsko lice Hong Konga, ostvarenjem ,,Chungking Express“ (1994). Melanholična drama komične slatkoće podijeljena u dvije fabule, čiji se jedini spoj pronašao adekvatno
u restoranu, priča je, po režiserovim riječima, o Hong Kongu. Odnosno, refleksija ,,onoga šta su ljudi osjećali u to vrijeme“. Kar-vaj naravno ovime želi podvući i usmjeriti fokus na haotičnu stvarnost, koju je Hong Kong prolazio i proživljavao u periodu devedesetih, kada su se lokalci spremali za takozvanu ,,predaju teritorije“ iz Ujedinjenog Kraljevstva u ruke Kine, 1997 godine. Tako je Kar-vaj, kroz dvodijelnu fabulu u okviru koje se u prvoj priči policajac ,,223“ zaljubi u misterioznu plavušu, a u drugoj policajac ,,663“ u luckastu ljepoticu, uspio interpretirati poziciju Hong Konga u tom periodu. I to kroz izgubljenost likova, koji svoje mje-
sto teško pronalaze u ovom uznemirijućem okruženju. U isto vrijeme autor je želio da film ,,Chungking Express“ reflektuje trenutke iskupljenja ličnosti koje je, zahvaljujući jasnim izborom muzike koja prati kadrove, blurovao u sliku brzog, kompleksnog, opasnog grada, čija svjetla pojačavaju dramaturški efekat.
I dok je osjećaj usamljenosti dominatan u prvoj priči, druga nam otvara i pruža šansu za analizu neizvjeznosti. I dok su oba osjećanja sasvim prikladna za taj period, i to ne samo usljed istorije mjesta poput Hong Konga već i van granica istoka – ostvarenje ,,Chungking Express“, kroz četiri lika koje posmatramo kroz obje priče, ponudilo je sliku oštrog artikulisanja svakodnevnih tenzija sa kojima se psihološki borimo. Uvijek svježa i relevantna tema jedan od najvažnijih razloga zbog čega se, nakon tri decenije, sa lakoćom vraćamo ovom prvom ozbiljnom Kar-vajevom djelu. A način na koji je želio snimiti ovo ostvarenje, uz pomoć poznate holivudske face, fotografa Kristofer Dojla, važan je indikator onog što ćemo imati prilike da vidimo u režiserovom kasnijem opusu. Od startnih krajnje prijetećih noarskih kadrova koji isključivo služe da podvuku naraciju Takeši Kanešira o uličnoj svakodnevnici u kojoj ,,sretnemo ljude koje često zaboravimo“, preko ,,zamrznutih kadrova“ od kojih nam jedan dozvoljava
prelaz i jedne priče u drugu, i kamera koje ,,prate“ subjekat u dokumentarnom stilu, do nezaobilaznog ,,blurovanja“ mizanscena, Kar-vaj je proširio mogućnosti novog talasa. No, ovaj slatkast miks zamućenih kadrova, lijepo upakovanih u na koncu vizuelnu improvizovanu veselost, na početku svog autorskog perioda, Kar Vaj je snimio usljed potrage za distrakcijom. Kako je postprodukcija komada ,,Ashes of Time“ oduzela više vremena (čitaj: i živaca) od očekivanog, maestru je trebala neka sasvim drugačija platforma na kojoj je mogao biti kreativno slobodan.
Autorski bunt
I ta dvomjesečna pauza omogućila mu je bijeg od kompleksnog ostvarenja u ,,Chungking Express“ koji je, na koncu, autoru još jednom pokazao u kojim temama zaista leži ekplozivnost njegove kreativnosti. Ne samo da je ova stilističko-usanjana analiza prirode slučajnih susreta i izgubljenih mogućnosti postavila Kar-vaja na mapu, već je premijera ilma 14 jula 1994. godine, preduhitrila premijeru ,,Ashes of Time“ od kojeg je želio pobjeći.
I dok je teško pobjeći od kvaliteta Vongovih radova iz kasnijeg opusa, krunisanog maestralnim vizuelnim slagalicama 21. vijeka, ,,In the Mood for Love“ i ,,2046“ - ostvarenje ,,Chungking Express“, perfektan predstavnik Kar-vajeve tranzicije iz perspektivnog autora u miljenika novog talasa istočnog filma, sasvim je emotivna filmska poema. Koja je dolaskom na evropsko i američko tlo zaintrigirala tamošnje filmske radnike i bez sumnje uticala kako će se kretati ta industrija pri izlasku iz ,,bučnih“ devedesetih. ,,Chungking Express“ bio je jedan od potencijalno efikasnih predstavnika autorskog bunta devete dekade. I dok je uspješnost tog bunta pod pitanjem, s obzirom na to kakav je filmski i scenaristički populizam bez sumnje vladao u onim bogatijim filmskim produkcijama, i na koji će se mnogi pozvati - ipak neupitan je uticaj univerzalnosti scenarija i vizuelna intoksiciranost tema mladih,, koje nam je Von KarVaj ponudio prije tri decenije. Zvuči vam ,,žanlikgodarovski“ poznato? Nijeste pogriješili. L. MURSELJEVIĆ
Još je bjesnio rat, a grmljavina granata nacističkih aviona opominjala zlokobno blizu; nije bio ni mjesec od oslobođenja Cetinja... A na ilustraciji Pobjede sreli se, u decembru 1944, Njegoš i partizani. ,,Blago meni, moji sokolovi! Blago meni, junačka slobodo! Jutros si mi divno vaskrsnula...“ – dok dolje, pod Njegoševim i lovćenskim vidikom, maršira partizanska mladost. Bio je rat i trajaće još pola godine, a Anton Tonći Lukateli je slikao slobodu. Manje od godinu kasnije osnovaće prvi putujući bioskop u oslobođenoj Crnoj Gori. Autor Pobjedine ,,glave“, tog logotipa čiji duh nosi i aktuelni, te urgentnosti i brzine koja osvaja budućnost - tog vizuelnog identiteta prvih ratnih brojeva prije 80 godina – bio je i revolucionar i plemić. Sve to u jednom i mnogo više od toga. Prvo su bili ,,Lokatelli“ –Italijani iz okoline Milana, bliže Bergamu, aristokrate tamo u Lombardiji i na sjeveru Italije.
Usred Prvog svjetskog rata, rođen je – tad u austrijskom – Herceg Novom. Iz revolta promijenio je prezime; majku su mu na početku Drugog svjetskog rata Italijani zarobili. Pa mučili na Mamuli. A on je i prije rata robijao, kao mladi komunista, u Sremskoj Mitrovici... Da – slikarstvu se učio u svom Novom, kod profesora Čajkova. Bio je grafičar jer je to bila najzgodnija forma, da kao partizanski borac, na frontu, u zbjegu, u vodu nešto stvara. Da bude karikaturista, ilustrator, da stvara portrete, plakate. Angažovanost u svoj toj muci, neizvjesnosti, žurbi. Hoćete da znate koliko je u tim posljednjim ratnim i prvim posljeratnim godinama i mjesecima Crnogorcima bio bitan ustanak, NOB, revolucija? Ne tražite dalje od Lukatelija i tih ranih brojeva Pobjede. Ne dalje od linoreza, portreta Save Kovačevića, iz knjige ,,Takvi su bili“ Andrije Koprivice. Pa nekih ,,Polomljenih
spomenika“ koji su zaspali nasukani, tamo između obale i planine, na Tonćijevoj grafici iz iste knjige. Pa jednog golorukog klinča sa neprijateljem ,,Svak zna đe ima mašinki!“.
Prvo je objavljivao u ,,Partizanskoj riječi“, Prve proleterske brigade. Pa nekim bitnim biltenima. Pa došao u Pobjedu i pružio joj, u ratnim danima, u onim prvim brojevima u nikšićkoj redakciji – oblik, vizual. Neko će reći – i suštinu. Sa one ilustacije, sa Njegošem i mladim revolucionarima. Da traje, osam decenija, da grmi planinom o toj slobodi.
I to je tek dio priče o italijanskom plemiću koji je postao partizan. Odmah nakon rata na Cetinju formira atelje, radi sa mladim autorima, počinje da slika. U tim mjesecima i godinama kada je sve bilo revolucija i obnova i osvajanje novog i progresivnog –Lukateli je taj koji je jedan od osnivača Umjetničke škole na Cetinju i Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Jedan od članova odbora za osnivanje Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije.
Taj Tonći, u posljeratnim godinama, autorski klizi od socijalističkog realizma ka ekspresionizmu. U Pobjedi bio je i urednik, bavio se i vajarstvom... I da, možda najbitnije u tom posljeratnom periodu: jedan je od osnivača crnogorske kinematografije, onih koji su pokrenuli priču Lovćen filma. U Avala filmu, potom, radio je i kao scenograf... Onaj dio života Lukatelija o kom se najmanje zna, o kom je i sam najmanje pričao – je dug period golootočkog mučeništva, u prvoj polovini pedesetih. Nakon tih robijaških dana političkog zatvorenika – definitivno se preselio u Beograd. Preminuo je 1992. godine, u danima kada je umirala i ubijana zemlja za koju se borio i čiju je slobodu i mladost slikao. Njegova kćerka Ivanka Lukateli je primabalerina... I da, sav ustanak, sva sloboda i pobjeda Antona Lukatelija – stala je u taj portret Save Kovačevića iz 1969. U tim očima, stao je i zanos i slomljeni i opet dočekani snovi i sva ona umjetnost, koju još zovu i revolucija. Stojan STAMENIĆ
Zahvaljujući Britanskom filmskom institutu, jul u Londonu proteći će u znaku projekcija koje su antiteza „filmske udobnosti“. Ljubitelje sedme umjetnosti uznemiriće naslovi poput Linčovog filmskog košmara „Eraserhead“
Filmski entuzijasti odlaze u bioskop u potrazi za kvalitetom i inovacijom, ali za većinu gledalaca ovaj „kino-scenario“ predstavlja samo jedno od mogućih sredstava za podizanje raspoloženja. Takvim najčešće traže nešto što ih može fino zabaviti i navesti da, barem na sat i po ili dva, pobjegnu od stvarnosti. No, što se dešava s onim filmskim ostvarenjima koji su antiteza „filma udobnosti“ i nakon čijih projekcija uvijek osjećamo nelagodu, ali i potrebu da o njima porazgovaramo? I koji su to naslovi koji pripadaju ovoj grupi?
Odgovori su različiti, u zavisnosti od toga koga pitate, a na ovo kontroverzno pitanje pokušao je da odgovori Britanski filmski institut organizujući vrlo interesantan ljetnji program. Tokom jula londonska publika moći će da pogleda neka vrlo neugodna starija ostvarenja, koja se ne mogu često pogledati na velikom platnu –ali i neka freškija filmska rješenja koja, iako skreću ka mračnim ulicama, uspijevaju da započnu debate.
Direktor i glavni i odgovorni
urednik Nenad Zečević
Urednica
Program, bez ikakvog iznenađenja, otvara unikatan filmski košmar „Eraserhead“ (Dejvid Linč, 1977). Ova eksperimentalna debitantska igračka u crno-bijelom formatu, koja je pružila sjajnom režiseru priliku da se poigra sa dizajnom produkcije i uznemirujućim zvukom, jedan je od najboljih primjera „nelagode“ sa velikog platna zahvaljujući kombinaciji vrlo destruktivnog scenarija i impresivnog vizuelnog horora. Linča će „tijesno“ i adekvatno ispratiti i projekcija prilično zaboravljenog horora „Possession“ (1981) Andžeja Žulavskog, visceralni prikaz anksioznog raskida bračnog para sa maestralnom Izabel Ađani i Semom Nilom u glavnim ulogama. Na programu je i „Bug“ (2006), insektiodno-klaustrofobična bomba Vilijama Fridkina s električnim performansom Ešli Džad i Majkla Šenona , a na listi su i „Crash“ (1996) Dejvida Kronenberga i masterpis „A Woman Under the Influence“ (1974) Džona Kasevetesa. Od novijih ostvarenja, pored popularnog filma „Climax“
„Skinamarink“ – horor što budi strahove iz djetinjstva
(Gaspar Noe, 2018), biće prikazan i „Skinamarink“ (2022) Kajla Edvarda Bola, uznemirujući eksperimentalni horor koji budi košmare i strahove iz djetinjstva.
Najstariji naslov na programu Britanskog filmskog instituta je „They Shoot Horses, Don’t
They“ (1969) Sidnija Polaka. Ujedno je i najmanje tematski logičan, ali makar ne odstupa po kvalitetu.
To su filmovi koji će uznemiriti Londonce u julu, a sada je na vama da razmislite kako bi mogla da izgleda vaša lista.
Leila MURSELJEVIĆ
