V. LIST br. 10 by Općina Vir

Virski LIST

Broj 10

Godina I.

Kolovoz 2008.

Virskih 100

Impresum

Virski LIST mjesečni magazin Izdavač: Vir Turizam, Trg Sv. Jurja bb, Vir Glavni i odgovorni urednik: Kažimir Škrbić kskrbic@globalnet.hr Telefon: 023/362-713 Tisak: Znanje d.d. Grafička priprema: Media Oglasi d.o.o., marketing i izdavaštvo, Velebitska 6, Zadar Telefon: 023/492-711 mzd@media-zd.hr Naklada: 4000 komada Izlazi mjesečno. Godina I. Broj 10. 2008. godina

Virskih 100 Točno prije stotinu godina virski su težaci otkupili zemlju koju su do tada obrađivali za njezine vlasnike, veleposjedničku obitelj Bakmaz. Jedna prirodna i samorazumljiva ljudska težnja, želja za posjedovanjem i samostalnošću, postala je tako osnovnim uvjetom, kamenom temeljcem za budući progres otoka. Riječ je možda i o najvažnijem događaju u novijoj povijesti otoka Vira koji je odredio njegovo moderno, suvremeno lice i razvojni potencijal težačkih virskih naselja usmjerio prema, danas, kozmopolitskom turističkom i vikendaškom mjestu. Razumljivo, velika je obljetnica i naša glavna priča koju smo ispričali kroz pregled pet virskih naseljavanja kada se na otoku mijenjalo stanovništvo, kada su povijesne epohe zamjenjivale jedna drugu, i kada su manje ili više postupno, stari običaji i tradicija ustupali mjesto novim. I tako sve do 1908. godine kada je otok otkupljen, odnosno do konca dvadesetih godina prošlog stoljeća kada je diobom parceliran za 89 novih vlasnika. Iako nije za usporedbu, ni po značaju ni po kontekstu vremena, jedan mali jubilej pridružujemo ovom velikom povijesnom virskom događaju – naš deseti broj. Otud i mala dizajnerska promjena za našu malu i, pogotovo, veliku virsku obljetnicu: Zlatni tonovi «Virskog lista» kao prilog zlatnoj 100-godišnjici.

Sadržaj Virskih 100

Projekt, Trg Svetog Jurja

Intervju, Marov

Foto reportaža, Virska noć

Najljepši virski vrt

Virske uspomene

Najljepši virski balkon

Etnomuzikologija

tema broja

Virskih 100 Pet virskih naseljavanja i stotinu godina od otkupa te upisa 89 virskih obitelji kao vlasnika otoka Nastavak na str. 6. 1908. godine nakon raspuĹĄtanja Sabora, s podrĹĄkom Ä&#x152;iste stranke prava hrvatskim banom postaje Pavao Rauch

Prije 100 godina umro je Josip Račić, najznačajniji majstor hrvatskog tonskog slikarstva na pragu 20.stoljeća

virskih 100

kolovoz 2008.

Virskih 100 Vir je 1908. godine otkupljen i krajem dvadesetih podijeljen, a diobu su vršili sami Virani. Njih 18 u komisiji za diobu mjerilo je cijeli otok i podijelilo ga na 89 dijelova uz pomoć obične kurdele od 20 metara te žice od 50 metara

Kada je u drugoj polovici 19. stoljeća Vir došao u posjed zadarske trgovačke obitelji Bakmaz, otok je u stalnim ili povremenim previranjima unazad 600 godina dobio novog vlasnika. 1880. godine provedena je uknjižba svih nekretnina na ime Paška Bakmaza, a samo 28 godina kasnije Vir će ponovno promijeniti vlasnike. Ovog puta, oni koji su stoljećima obrađivali tuđu zemlju i davali dio veleposjednicima, postat će vlasnici. 89 virskih težačkih obitelji preko svojih zastupnika Ante Vučetića, Blažova i Mate Subotića, Jurina, učinilo je ono o čemu su sanjali njihovi preci godinama ranije: za 12 tisuća tadašnjih austrougarskih kruna, za svaku pojedinačnu parcelu, 13. kolovoza 1908. godine

otkupljen je otok. Bio je to početak nove virske epohe u kojoj će otok Vir od 89 vlasnika koliko ih je bilo prije točno 100 godina, ustostručiti broj vlasnika zemljišta i objekata. S 8 tisuća i 600 službeno registriranih vlasnika, ili neslužbeno čak i preko 10 tisuća, Vir je od domicilnog težačkog, poljoprivrednog i stočarskog otoka postao raj modernih nomada. Umjesto prizora težaka, ovaca i grožđa, otokom danas dominiraju turisti i vikendaši. Bilo je to njegovo posljednje, peto naseljavanje. Prvo stanovništvo otoka Godinama i stoljećima unazad plodne šumovite doline stajale su na mjestu gdje se danas nalaze morski kanali, a samo Jadransko more bilo je udaljenije od današnjih obala. Prvobitni biljni pokrov otoka Vira činile su šume i nisko raslinje, o čemu svjedoči spis s početka 17. stoljeća u kojemu generalni providur Bernardo Venier izdaje zahtjev ninskog kneza Viranima za isporuku godišnje obaveze u drvu, kao i prisustvo japnenice u predjelu od Miljkovice do Donje Prezide. Uz obilje šuma, bogatstvo Vira predstavljao je i stočni fond o čemu također svjedoči jedan kasniji spis s početka 18. stoljeća prema kojemu se zahtjev za godišnjom obavezom u drvu zamjenjuje isplatom u blagu. No, ovaj novi zahtjev upućuje i na činjenicu kako se biljni pokrov Vira mijenjao te da je šumskih površina vremenom bilo sve manje. Vratimo se vremenski još malo unazad. Prema prapovijesnim ostacima i rezultatima arheoloških istraživanja Vir se drži otokom koji je naseljen od najstarijih vremena. Njegovo prvo naseljavanje bilo je u vrijeme ilirskog plemena Liburna, kada su zajedno s Japodima i Dalmatima kroz gotovo cijelo tisućljeće činili stanovništvo znatno šireg područja sjeverne Dalmacije između rijeke Krke i Zrmanje, zatim obalni pojas ispod Velebita, Hrvatsko primorje, istočni dio Istre do Učke i rijeke Raše zajedno s otocima ispred tog područja. Neposredna blizina vode, prostranih polja, ravnica i pašnjaka, kao i mora radi ribolova, osigurali su više nego pristojne uvjete za život na Viru koji u to vrijeme nije bio otok već je bio sastavni dio privlačkog poluotoka. O pravom bogatstvu morskih arheoloških lokaliteta oko Vira svjedoči najznačajniji

i najstariji – kod otoka Mauna iz 3. ili 4. stoljeća prije nove ere s grčko-italskim amforama, a na samom Viru postoje tri lokaliteta iz željeznog doba koja su pouzdano pripadala Liburnima; Gradina na brežuljku Sveti Juraj, takozvana Bandira, Gradina u Gaju te grobne gomile na potezu Gračić-Križice-Gajine. Novo naseljavanje otoka doći će s novom povijesnom epohom. Hrvati u drugom naseljavanju «Oko 630. i 640. godine provaljuju oboružane čete Hrvata iz njihove pradomovine Bijele Hrvatske u Panoniju i rimsku Dalmaciju, te nadvladavši i protjeravši Avare sami tu zavladaše. Zaposjedaju Nin, Nadin i Sidragu…», piše Franjo Rački u «De administrando imperis» opisujući dolazak Hrvata na ovo područje. Kako susjedni Nin nije doživio sudbinu rimske Salone koja je bila potpuno razorena, a čak je sačuvao dio latinskog stanovništva i svoj gradski status, vremenom će dobiti jednu od najznačajnijih uloga kao prvi značajni politički, kulturni i vjerski centar starohrvatske države. Tako se postupno od 9. stoljeća stvara prva hrvatska državna zajednica koju čine županije, a jedna od najvažnijih bila je ninska koja će postati središte i najnaseljeniji kraj hrvatske države. Vir je u to vrijeme i dalje povezan s Ninom, a uski pojas zemlje koji je spajao Vir s kopnom upravo će Hrvati prozvati «privlakom», po čemu će i naselje na pješčanom poluotoku dobiti ime Privlaka. Hrvati su se lako stopili sa starosjedilačkim stanovništvom Liburna koje će se uskoro asimilirati u širu slavensku zajednicu, što dokazuje kasnija izgradnja starohrvatske jednobrodne zavjetne crkvice Sveti Juraj na Bandiri, uz već prije postojeću Gradinu. U dugom periodu sve do 12. i 13. stoljeća izgrađene su na Viru crkve Svetog Nikole i crkvica Svetog Jurja na mjestu sadašnje Župne crkve Svetog Jurja. Potom su u 13. i 14. stoljeću izgradili crkvu župnu i grobljansku Svetog Ivana, a u predtursko doba i crkvicu Svetog Martina u Smratinama. Sam otok u sačuvanim povijesnim dokumentima po prvi put se spominje 1069. godine u darovnici kralja Petra Krešimira IV. pod nazivom «Mare nostrum Dalmatikum», kojom kralj Petar Krešimir daruje, kako kaže, « …naš vlastiti (kraljevski) otok koji se prostire u našem dalmatinskom moru, a zove se

Izvorno pisana na njemačkom i talijanskom jeziku prije 100 godina nastala je prva turistička brošura Rovinja

Maun, kojemu se s istočne strane stere otok, koji se u hrvatskom jeziku zove Vir. Ovaj otok (Maun) dakle neka posjeduje samostan sv. Krševan u sve vijeke i neka ga nitko od smrtnika u tome ne smeta jer tako je odredila naša dobra volja uz privolu i na molbe velmoža čitavoga kraljevstva našega». Napokon, od 1102. do 1409. godine gubi se samostalnost starohrvatske države stupanjem u Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo pod krunom mađarskih vladara, pa je i Nin zajedno s Virom pripao ugarskim dinastima sve do predaje Veneciji. Otok u stalnom zakupu

Kada je Augusta Obradović, supruga Arriga Czervenka, prodala preko virskih zastupnika otok njegovom domicilnom i težačkom stanovništvu, bio je to kraj povijesne veleposjedničke epohe. Iako je Ugovor o prodaji uknjižen na Subotića i Vučetića 13. kolovoza 1908. godine, iz samih dokumenata uplate vidljivo je kako je uplaćivanje zapravo počelo pet godina ranije te da je najvjerojatnije završilo 1914. godine.

Usporedo s novim ili novim-starim vladarima Dalmacije, jačanjem Zadra i dalmatinskih gradova, stanovništvo Vira održavalo se iako je bilo malobrojno i siromašno. Bavilo se uglavnom stočarstvom i obradom plodnih zona otoka. Čitav otok bio je davan u zakup pojedinim veleposjednicima, a tako je bilo nakon pripojenja Vira Veneciji 1329. godine kada ga je zakupio veleposjednik Grgur Mrganić, a zakupljivali su ga i drugi poznati Ninjani i Zadrani radi ispaše stoke koju su čuvali mještani Vira. 1409. godine hrvatsko-ugarski kralj Ladislav Napuljski prodao je Dalmaciju Veneciji za 100 tisuća dukata, pa od tada Virom upravlja «conte veneto di Nona» kao jednim područjem Nina. Federico Carlo Bianchi navodi: «Otok je pod crkvenom jurisdikcijom ninske biskupije sve do 1828. godine kada je pripojena zadarskoj nadbiskupiji». Početkom 16. stoljeća na ninskom se području pojavljuje nova velika svjetska sila – Osmansko carstvo. Turci sljedećih gotovo 200 godina stvaraju konfliktnu zonu, a i Nin je porušen kako im ne bio pao u ruke. U to je vrijeme, pretpostavlja se, sagrađena i utvrda na Kozjaku koja je služila za obranu od uskoka i Turaka, te kao sklonište stanovnicima Vira i ninskog kraja u slučaju napada. Kaštelina je imala dvije kule, zidana je na tri etaže, a na sjevernoj kuli sa zapadne strane ugrađen je simbol Venecije – krilati mletački lav. Iznad ulaznih vrata južne kule su ugrađena tri različita grba isklesana u tvrdom kamenu, koji su pripadali mletačkim obiteljima Molin i Michiel, a treći domaćoj obitelji Grisogono koja je u to vrijeme bila gospodar otoka. 1570. godine došlo je do novog rata Mletaka i Turaka u kojemu su Osmanlije zagospodarile Ninom na dvije godine.

Nastavak na str. 8. 1908. umro je zadarski zoolog Špiro Brusina, prvi hrvatski darvinist i utemeljitelj Hrvatskog naravoslovnog društva

virskih 100

kolovoz 2008.

Nastavak sa str. 7. Stanovništvo Nina iseljava se na otoke, u Istru i Italiju, pa tako Nin ostaje bez svog autohtonog hrvatskog življa, a zamjenjuje ga pastirsko i stočarsko stanovništvo iz Ravnih Kotara. Pretpostavlja se kako je i Vir, ili Pontadura, bio iseljen, iako Turci nikad nisu zakoračili na otok. Nova naseljavanja Dvadeset godina nakon što je Vir 1614. godine određen kao sklonište za sve Ninjane i njihovo blago, mletački dužd dodjeljuje otok obitelji Crnica uz obavezu

Augusta Obradović, rođena kao Bakmaz, prodala je otok Vir domicilnom stanovništvu preko njihovih zastupnika Mate Subotića i Ante Vučetića što je Virane oslobodilo plaćanja nameta i omogućilo im stjecanje zemljišta plaćanja godišnjeg danka od 200 dukata. Nekoliko godina kasnije Crnica otkupljuje otok i dobiva plemićki naslov grofa i guvernera za zasluge koje je obitelj stekla u oslobađanju Vira i drugih posjeda od uskočkih obitelji. Crnice potječu iz Crnogorskog primorja, najvjerojatnije iz zaljeva Boka Kotorska. Iako su stanovali u Zadru, na Viru su imali palaču s dva obzidana dvora. «Čitav ovaj period od početka 16. stoljeća do kraja 17. stoljeća za Vir je bio vrijeme teških borbi, gladi, bolesti i bijede…Novodošlo stanovništvo počinje paliti i sjeći otočne šume zbog ispaše stoke, a ratarstvom se nije bavilo onako uspješno kao što su to vjerojatno prethodnici umjeli», piše Damir Magaš opisujući novo, treće naseljavanje otoka. Negdje u to vrijeme, krajem 17. i početkom 18. stoljeća, javljaju se

i prva poznata virska prezimena, a u drugoj polovici 19. stoljeća, usporedo s krajem doseljavanja najstarijih obitelji na otoku i njegovog četvrtog povijesnog naseljavanja, Vir dolazi u posjed zadarske trgovačke obitelji Bakmaz. Dvije su predaje o načinu na koji je Bakmaz dobio otok; prva kaže kako je obitelj otkupila Vir od Crnica, a druga

kako je Crnica izgubio otok kockajući s Bakmazom. Kako bilo, 1880. godine provedena je uknjižba svih nekretnina na otoku na ime Paška Bakmaza. Otkup otoka Njegovo se ime ipak neće duže vrijeme zadržati na Viru, jer su niti 30 godina

U ožujku 1908. osnovan je milanski FC «Internazionale», 16 puta prvak Italije i 5 puta osvajač nacionalnog kupa

Ante Radović Šljiva Virski poljoprivrednik i svjedok vremena

Zemlja nam je bila izvor života Nama je zemlja puno značila. Živjeli smo od vinograda, tu smo i ovce čuvali, a svaki je metar zemljišta bio obrađen. Imali smo od čega živjeti, samo je trebalo raditi Kada su dijelili otok, dobro su ga podijelili, a sad ga mladi dobro prodaju, kaže u šali 80-godišnji Viranin Ante Radović Šljiva, unuk Nike Radovića koji je 1913. godine bio jedan od 89 Virana i virskih obitelji koji su se upisali kao novi vlasnici zemljišta na otoku. Toga vremena nostalgično se sjeća po pričama svoga strica Šime Radovića Tatara; od njega je saznao sve o prošlosti i doseljavanju virskih obitelji na otok, kao i o otkupu i podjeli zemljišta u drugoj polovici dvadesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je to prvi put da su Virani postali vlasnici zemlje koju su do tada obrađivali za vlasničku obitelj Crnica, a na 14,6 kilometara dužine od mosta do Punte stalo je mnogo zemljišta. Imali smo 165 do 170 tisuća kvadrata novine, a starine kako tko. Tko je

više radio, više je i imao, govori nam Radović. Šjor Ante je na Viru poznat i kao vlasnik najvećih parcela, pa ponosno dodaje kako u svom vlasništvu ima 200 tisuća kvadrata koje je dao svojim sinovima te 30-ak tisuća koje je sebi ostavio da se, kako kaže, nađe za svaki slučaj. Nama je zemlja, kada smo je otkupili, puno značila. Živjeli smo od vinograda, tu smo i ovce čuvali, a svaki je metar zemljišta bio obrađen. Nama je zemlja bila izvor života, govori. Radović Šljiva bio je jedan od rijetkih Virana koji u potrazi za boljim životom nije napustio otok, pa mu je izbor životnog zanimanja bio već određen. Poljoprivreda i stočarstvo bilo je sve što se moglo i nudilo na otoku nakon Drugog svjetskog rata.

Srećom, grožđa nije nedostajalo pa su virske obitelji urod iz vinograda prodavale u Zadru i Splitu, a kasnije i virskoj poljoprivrednoj zadruzi. Također, moglo se živjeti i od drugih proizvoda. Uvijek sam živio isključivo od poljoprivrede. Imao sam 50 ovaca i 40 janjaca, a supruga Milka radila je sireve koje je neko vrijeme otkupljivala zadruga, kaže Radović primjećujući kako je na nekadašnjem Viru malo koja kuća bila bez minimalno 3 tisuće panjeva u vinogradu te da je rekordnih 17 tisuća posjedovao Luka Bašić, Josin. Nije to, naravno, bilo sve. Bilo je i imali smo svega; grožđa, vina, sireva, kukuruza, tikvi, pšenice. Imali smo od čega živjeti, samo je trebalo raditi, zaključuje Radović.

kasnije virski težaci i njihove obitelji ostvarili san svih svojih predaka koji su stoljećima obrađivali tuđu zemlju i davali dio veleposjednicima. Augusta Obradović, rođena kao Bakmaz, prodala je otok Vir Viranima preko spomenutih Subotića i Vučetića što je Virane oslobodilo plaćanja nameta i omogućilo im da lakše podnose prilično teške uvjete

života na otoku. No, do znatno boljeg života i standarda proći će još dosta vremena, ili nekih osamdesetak godina kada su nove virske generacije prodajom zemljišta sebi osigurale bolji životni standard i istovremeno omogućile peto naseljavanje Vira. A do tada, brojne su virske obitelji, odnosno njih 89 iz 1908. godine, uživale

u posjedovanju najvrjednijeg što su do tada stekle – zemlje. Evo kako je do toga došlo. Kada je Augusta Obradović, supruga Arriga Czervenka, prodala preko virskih zastupnika otok njegovom domicilnom i težačkom stanovništvu, bio je to kraj povijesne veleposjedničke epohe. Iako je Ugovor o prodaji uknjižen na Subotića

Nastavak na str. 10. Prije 100 godina osnovana je i NK «Marsonia» za koju su nekad igrali Karić, braća Mujčin, Mandžukić i Olić

virskih 100

kolovoz 2008.

Nastavak sa str. 9. i Vučetića 13. kolovoza 1908. godine, iz samih dokumenata uplate vidljivo je kako je uplaćivanje zapravo počelo pet godina ranije te da je najvjerojatnije završilo 1914. godine. U međuvremenu je 3. studenog 1910. godine sklopljen ugovor o kupnji otoka, pa je 89 virskih obitelji napokon uknjiženo u njegovu vlasničku strukturu. Kako je Subotić otišao u Sjedinjene Američke Države prijenos vlasništva s njegovog imena i uknjižbu zemlje na nove vlasnike opunomoćeno je vršila njegova supruga Josica Subotić. Sama katastarska dokumentacija ne sadrži uknjižbu 16-orice vlasnika, i to iz nepoznatih razloga. Autor virske monografije «Povijest moga otoka»,

Otok Vir je od 89 vlasnika koliko ih je bilo prije točno 100 godina, ustostručio broj vlasnika zemljišta i objekata tako da je od domicilnog težačkog, poljoprivrednog i stočarskog otoka postao raj modernih nomada profesor Ive Bašić, obrađivao je ovu temu i njezine kontroverze. Njegovo je mišljenje kako su stranice koje se odnose na vlasnike ili otrgnute, ili izvorno tih 16 vlasnika zemljišta nije ni bilo uknjiženo. Ono što se pouzdano zna je da su dobili svoj dio. Također, neki su zbog nedostatka novca otkupljivali polovicu zemljišta, ili bi je predavali drugim obiteljima. O ukupnoj veličini ili površini zemljišta teško je bilo što pouzdano reći. Dioba otoka Može se tvrditi kako u tih 89 parcela nije ušla obradiva zemlja, već samo takozvano brdo, a nisu ušle ni novine ili

Ive Bašić, autor virske monografije

Podjela je fantastično izvedena Gledajući njih samouke ljude od kojih su jedan ili dvojica bili pismeni, za mene je podjela fantastično izvedena. Novi katastar koji je rađen, pravljen je tri godine uz računala i opet ima nedostataka, za razliku od njih koji su svaki djelić ručno izmjerili, kaže Ive Bašić, autor opsežne virske monografije i pisac rodoslovlja virskih prezimena, zadivljen načinom, preciznošću i strpljenjem kojim je 18 Virana izvršilo mjerenje i diobu otoka. 100 godina kasnije, ustostručio se i broj vlasnika zemljišta što potvrđuje njegovu stalnu vrijednost. Bašić kaže: Vir je vrijedan od samog početka kada je služio kao zaštita pri ratovima za stanovništvo ninskog kraja, kao i za stočarstvo, pa do izgradnje ceste od Zagreba preko Obrovca prema Zadru, zatim i izgradnje mosta kada ga otkrivaju moderni nomadi. Sada više nemamo 89 vlasnika, nego preko 10 tisuća. Kroz to se vidi i vrijednost za koju nismo ni sanjali da je tolika. Tu vrijednost nisu prepoznali ni drugi, priča nam Bašić, i to u 70-im godinama prošlog stoljeća kada se u tadašnjem Saboru SR Hrvatske raspravljalo o potrebi gradnje mosta na Viru. «Zar je Vir otok?» - pitali su tadašnji sabornici uz nimalo duhovitu opasku kako bi jeftinije bilo sve Virane iseliti s otoka i za njih u Zadru napraviti jedan neboder. «A, koga ćete onda staviti na otok?» - uzvratili su Virani. U društvenim previranjima toga vremena izgradnja mosta stalno je odgađana uz konstataciju kako je riječ o političkom mostu kojega ne treba graditi. Srećom, most je izgrađen i za Vir je počelo novo doba.

zemlja iskrčena u brdima gdje su se sadili vinogradi. Nakon kupnje preko zastupnika i potom prijenosa vlasništva na 89 obitelji, uslijedila je dioba otoka i to tek u periodu od 1926. do 1929. godine. Otok je tada podijeljen na 89 dijelova, a podjelu su vršili sami Virani. Njih 18 u komisiji za diobu mjerilo je cijeli otok i podijelilo ga na 89 dijelova uz pomoć obične kurdele od 20 metara te žice od 50 metara. I o diobi također postoje oprečni sudovi i kontroverze, odnosno nezadovoljstvo načinom na koji je Vir podijeljen. Kako su sami dokumenti otuđeni ili izgubljeni, a možda i uništeni kako bi se zametnuo trag diobe, svako je istraživanje

ovog vrlo važnog događaja u povijesti Vira osuđeno na nedostatak povijesne dokumentacije iznimne vrijednosti. Kako bilo, sama dioba sprovedena je u novi katastar, a uknjižba napokon dovršena tek u novom mileniju, 2000. godine. No, bez obzira na sve nedaće i nezadovoljstva, u nepune četiri godine uz pomoć kurdele i capuna 18 Virana izravno je osiguralo svojim potomcima sretniju budućnost, a time posredno progres otoka te sve brojnijim virskim gostima i turistima bezbrižne ljetne dane. Otok s početnih 89 virskih vlasnika zemljišta, sto godina kasnije, postao je sezonski raj za više od 10 tisuća novih vlasnika.

Tunguska eksplozija iz 1908. naziv je za eksploziju u Sibiru u kojoj je na 2000 km2 uništeno 60 milijuna stabala

89 virskih obitelji koje su otkupile otok Temeljem prijepisa popisa Virana koji su sklopili ugovor o kupnji otoka i Zemljišne knjige Općinskog suda u Zadru, evo svih virskih obitelji i Virana koji su otkupili 89 dijelova otoka, takozvanu novinu:

Jakov Radović, Pijažin

Jakov Glavan, Jako

Šime Buškulić, Starka

Šime Vučetić p. Jure i braća Tome, Ante i Ive; Stipan Rukavina p. Ante; Jakov Rukavina p. Šime; Ante Rukavina p. Ante i sinovi Joso i Ante; Martin Kapović p. Jerka i supruga Marija te sinovi Niko, Ante i Ive; Matija udova p. Tome i sinovi Šime, Mate, Ive i Tome Bašić; Niko Vučetić p. Jakova i brat Joso; Mate Budija p. Petra; Mate Vučetić p. Blasula; Jakov Peruza p. Ante; Mate Radović p. Jakova; Ante Olić p. Tadije; Niko Buškulić p. Blaža; Joso Liverić p. Lovre; Luka Bašić p. Šime; Jakov Radović p. Ante i brat Marko; Šime Vučetić Ilijin; Šime Radović p. Jakova Štrako i braća Joso, Ante, Ive i Bože; Joso Liverić p. Ante i brat Tome; Mate Vučetić p. Martina i braća Niko Vučetić i Ante Dabičić espureo; Niko Vučetić p. Grge; Ante Matešić p. Martina; Tome Budija p. Vida i espureo Joso Čepić; Grgica udova p. Ivana Gržeta r. Buškulić i sin Mate; Matija udova p. Dune Kera i udova p. Bože Rukavina r. Buškulić i sin Dune Kera; Mare udova p. Jose Kapović, Šime p. Jose i Mate Kapović p. Ante i Šime Babajko espureo; Jakov Buškulić p. Šime Radović Jure p. Jure i braća Šime i Ante; Mate Bašić Grgin i brat Šime od oca Grge p. Šime; Ante Žepina p. Adama i brat Joso; Ive i Luka Kapović p. Grge; Šime Vučetić p. Blaža; Šime Radović p. Nike; Šime Olić Matin i Mate p. Jakova; Mare Kapović r. Radović i Jure Radović p. Martina; Niko Kapović p. Frane i Niko p. Marka i Jurka p. Ive; Šime Matešić Orlić p. Jose; Jakov, Mate, Grgo, Šime i Niko Rukavina p. Šime; Ante Vučetić p. Ive; Blaž Vučetić p. Jose; Frane Bašić p. Blaža; Ive i Šime Buškulić p. Šime; Andrija Buškulić p. Petra; Marko Vučetić p. Dune; Jure Bašić p. Pave; Mijo Buškulić p. Mate; Jakov Rukavina p. Vida i Anica Bašić r. Rukavina; Matija Matešić r. Radović i sinovi Ante i Mate Radović; Šimica Begonja udova Ivana r. Bašić; Mate Olić p. Ante; Jakov Olić p. Frane; Šime Žepina p. Adama; Mate Radović p. Mije; Tome Olić p. Jakova, Jerko i Luka Bašić; Joso i Luka Vučetić p. Mate; Mate, Šime i Joso Vučetić p. Frane; Šime, Mate i Ante Radović p. Jure; Ante, Šime, Tome i Joso Budija p. Jose; Niko Radović p. Ante; Tome Radović p. Jose; Marko Matešić Orlić p. Jure; Jure Budija Grgin; Šime Kapović p. Ilije i Cvita Kapović ž. Šime Budije; Bene i Tome Kapović p. Jure i Mate Tomin; Tome Vučetić p. Ilije; Šimun Budija p. Lovre; Mate i Ive Radović p. Jure i Joso Ćepulo; Jakov i Šime Kapović p. Marka; Šime Radović p. Grge; Ive i Tome Kapović p. Ive; Ive Buškulić Šimin; Šime Peruza p. Tome; Šime Peruza p. Jakova; Ive Olić p. Tadije; Marko Peruza p. Ante; Joso Grlić; Rikard Lavić; Tomica, Lucija, Cvita i Šimica Subotić; Ante i Marko Vučetić; Jure i Ante Buškulić; Šime Buškulić p. Nike; Šime Radović p. Jakova i Škaljini; Mate Radović p. Jakova i Puljizovi; Ante i Ive Kapović p. Marka, Ante i Mate Radović i Buškulići iz Lozica; Joso Kapović; Ive i Ante Vučetić p. Blaža.

Pothvat diobe otoka Šime Radović, Tatar

Mate Radović, Prcola

Komisiju za diobu otoka Vira činilo je 18 Virana, kao i djeca koja su pomagala u mjerenjima noseći kurdelu i žicu te obavljajući druge poslove. Evo popisa ljudi koji su u nepune četiri godine izveli taj pothvat: Jakov Glavan zvani Jako; izvodio je račun i bilježio podatke, Šime Buškulić Moljin; bio na miri, mjerio kurdelom i vrpcom, Jakov Radović Pijažin; bio na miri, mjerio kurdelom, Ante Budija Sabaot; bio na miri, mjerio kurdelom, Šime Radović Tatar; označavao capunom ili krampom, Šime Buškulić Starka; štimadur ili procjenjivač, Ante Olić Stari, Šime Radović Pemac, Mate Gržeta, Šime Vučetić Šeme i Mate Radović Prcola u funkciji glavara Vira.

virskih 100

kolovoz 2008.

Općinski projekt uređenja virskog trga U zadarskom arhitektonskom studiju «Rene» zaključili su kako bi Trg Svetog Jurja mogao biti prva točka od kuda bi krenulo urbano definiranje otoka Vira

Novi dizajn Trga Svetog Jurja Uređenje otoka Vira kao projekt Općine Vir uključuje estetsku, arhitektonsku i urbanističku realizaciju svih virskih potencijala. Napraviti mjesto kvalitetno za život i pritom ga urediti, oplemeniti i obogatiti – svrha je nekoliko važnih urbanističkih projekata koji stoje pred Općinom. Prvi od njih, nastao u ideji proslave 100-godišnjice otkupa otoka, projekt je uređenja Trga Svetog Jurja. Idejno rješenje ponudio je zadarski arhitektonskourbanistički studio «Rene», odnosno arhitekt Bogdan Marov. Ukratko ga predstavljamo:

Trg Svetog Jurja Prva ideja bila je da se radi spomenik povodom stogodišnjice otkupa otoka kojemu je samo trebalo urediti okoliš. Međutim, u zadarskom arhitektonskom studiju «Rene» istraživanjem povijesti Vira zaključili su kako bi Trg Svetog Jurja mogao biti prva točka od kuda bi krenulo urbano definiranje otoka i formiranje Vira kao jedne cjeline sa svim mogućim sadržajima. «Odnekud smo morali krenuti», kazao je arhitekt Bogdan Marov, «a Trg je bio najuži centar i najvažnija točka uređenja». Također, kada se radilo Idejno rješenje onda su u studiju «Rene» računali kako postoji potreba šireg definiranja Vira.

Skulptura & svjetlo Iako još nema konačnog rješenja skulpture, prema ponuđenim skicama ona je za sada zamišljena kao obitelj koja prolazi kroz portal koji simbolizira ulazna vrata kuće. Obitelj je osnovna jedinica društva; ona je poveznica između tri elementa koja su dijagonalno postavljena u pravcu i koje su obilježene jednom svjetlećom trakom, odnosno led-diodama u kamenu. Ta rasvjetna tijela bit će dužine 40 centimetara i širine oko 2 centimetra. Ugradit će se u pod i svijetliti poput osi, ili poveznice elemenata. Ona predstavljaju tipičnu virsku situaciju, parcelizaciju zemljišta. S druge strane, osnovna rasvjeta Trga bit će napravljena s rasvjetnim tijelima visokima oko metar i deset centimetara i ona će osvjetljavati plohu trga, ali se neće nametati kao dominantni element. Cijeli će Trg doživjeti i hortikulturne prostorne promjene, što znači sadnju ukrasnog bilja i postavljanje klupa. Zidovi će nestati, pa će se budući redizajnirani Trg otvarati do linije kolnika gdje se postavlja kameni rubnjak. Cijela je površina Trga zamišljena od bijelog bračkog kamena s tri načina završne obrade. Na taj će se način dobiti slojevitost kako površina ne bi bila jednolika i kako bi se dobila igra svjetla po toj površini.

Sadržaj & tema Katastarskim gledanjem otoka i vidjevši dugačke, uske parcele koje su prepoznatljive za Vir, u arhitektonskom studiju su uočili poveznicu onoga što Vir jest, i onoga što oni rade. Kako je svako uređenje Trga istovremeno i priča o otoku, nametnula su se tri elementa vrlo bitna za Vir. Prvi element je kapelica na istočnom dijelu Trga koja, smatraju zadarski arhitekti, sama po sebi nema umjetničke vrijednosti te je treba redizajnirati i interpretirati na drukčiji način. «Ona ima simboličko značenje vjere, i tu je njezina bitnost», kaže Marov. Drugi element su ograđene palme na sredini Trga koje predstavljaju otok, a bit će prikazan fontanom, dok bi treći element bio spomenik koji bi trebao biti podignut virskim ljudima. Ta tri pojma određuju uređenje Trga: ljudi, otok i vjera kao tri odrednice koji na ovim prostorima prožimaju vrijeme. A da bi se pojačao osjećaj pripadnosti, jednom tankom linijom koja će dijagonalno povezati sva tri elementa predočena je i parcelizacija otoka.

Slični projekti studija «Rene» U zadarskom arhitektonskom studiju «Rene» radili su na rješavanju urbanih situacija u Zadru i okolnim mjestima; od obalnog pojasa u Petrčanima i Diklu, do detaljnog plana Vitrenjaka. Po programu, namjeni ili sadržaju to je vrlo slično uređenju obalnog pojasa na Viru, drže u studiju «Rene».

Idejno rješenje: Rene studio Arhitekt: Bogdan Marov Površina : 1400 m2 Vrijednost: 2000 kn po m2 Vrijeme realizacije: 3 do 6 mjeseci

virskih 100

kolovoz 2008.

Bogdan Marov Zadarski arhitekt Bogdan Marov iz arhitektonskog studija «Rene» autor je Idejnih rješenja projekta izgradnje i rekonstrukcije Trga Svetog Jurja, izgradnje nove osnovne škole na Viru te rekonstrukcije virskog groblja i izgradnje mrtvačnice. 54-godišnji Marov diplomirao je arhitekturu u Zagrebu kod profesora Nevena Šegvića, pedagoga i arhitekta starog kova koji je arhitekturu studirao i doživljavao kao umjetničku, a ne tehničku djelatnost. Inače sam imao izuzetne mentore, jer sam poslije diplome radio sam kod arhitekta Nikole Bašića, što mi je također neprocjenjivo iskustvo, kaže Marov. Zajedno s Bašićem radio je na velikim projektima, od marine u Sukošanu, trgovačkog centra u Zadru do izgradnje nekoliko crkava, stambenih blokova i škola. U arhitektonskom studiju «Rene», projektantu budućih novih virskih objekata i urbanističkih sadržaja, inače Jesu li virski i dalmatinski ribari oboružani najviše rade na prostorno-programskim beskrajnim strpljenjem te tunjama i studijama, odnosno urbanističkim ješkama od liganja i pidoča posljednji intervencijama u gradu Zadru i okolnim preživjeli romantičarski junaci doba koje općinama. Rekonstrukcija Relje i lučica je već poodavno i nepovratno nestalo Vitrenjak njihovo su djelo, a pored zajedno s običajima i idealima koji su ga toga imaju i desetak detaljnih planova činili? Poput vječno usamljenih junaka uređenja u Zadru. koji na konju u koloritom okupani suton VL Zašto ste se odlučili raditi na odlaze u susret već određenoj i pomalo Viru? nesretnoj sudbini, i oni, mada u drugo Marov Ovi projekti za Općinu Vir doba dana ili noći, pod velom tišine i izuzetno su nam kao projektantima obliveni zlatno-narančastim poljupcima zanimljivi i zahtjevni upravo zbog situacije prvih sunčevih zraka u samo praskozorje, po kojoj je Vir nezasluženo na lošem odlučno i tiho, na svojim kaićima plove glasu. U posljednje dvije godine koliko prema sasvim izvjesnoj sudbini. U suskontaktiramo s načelnikom Kristijanom retu s modernije opremljenim sportskim Kapovićem i Poglavarstvom Općine Vir udičarima na III. virskom udičarskom Kupu «Svetog Ivana» jasno je kako nemaju nikakve šanse. Jasno je, međutim, kako to njih nimalo ne dira. Junaci imaju svoj usud i tu se, na prvi pogled, nema što nadodati ili oduzeti. Ali, samo na prvi pogled. Jednog zimskog jutra Ta tradicionalna virska sportsko-udičarska manifestacija o kojoj govorimo, Kup «Svetog Ivana», u svojoj suštini i nije ništa drugo nego susret udičara s dva stila. S jedne strane, ona je za sportske

INTERVJU III. Kup

došli smo do zaključka kako situacija nije baš takva. Oni su prepoznali potencijal Vira i kroz suradnju sa strukom, u prvom redu s urbanistima i arhitektima, žele bitno promijeniti sliku Vira. Od njega treba napraviti jednu normalnu, urbanu sredinu koja bi mogla iskoristiti sve svoje potencijale koje nesumnjivo posjeduje. Bitno je, mislim, napraviti kvalitetno mjesto za život, a to je uvijek veliki posao. VL Što to konkretno znači? Marov Prema Prostornom planu to znači uređenje cijelog obalnog pojasa, zatim cijeli niz javnih sadržaja i objekata društvenog standarda. U krajnjem slučaju, to je i formiranje centra mjesta s urbanim, prometnim i funkcionalnim rješenjima. VL Centralna točka trebao bi biti Trg Svetog Jurja? Marov Trg Svetog Jurja mogao bi biti prva točka od kuda bi krenulo urbano definiranje otoka. Odnekud smo morali

krenuti, a Trg je najuži centar i najvažnija točka uređenja. Svojom veličinom treba biti primjeren mjestu, odnosno ne smije površinom biti previše prostran ili prevelik kako ne bi bio prazna kamena površina. VL Kolika je vrijednost projekta? Marov Teško je sada procijeniti. Troškovnik je napravljen, ali će se ukupna cijena dobiti postupkom javne nabave. Pretpostavljam kako neće biti jeftinije od 2 tisuće kuna po kvadratu. Išli smo na varijantu koja će maksimalno smanjiti troškove, što znači da ćemo postojeću asfaltnu podlogu iskoristiti kao površinu na kojoj će se raditi novi sloj. VL U kojem bi vremenu Trg mogao biti gotov? Marov Uz osigurana sredstva i proveden postupak javne nabave te izabranog izvođača radova, dakle od početka do kraja radova, ne bi trebalo proći više od tri do četiri mjeseca. Uvažavajući i faktore lošeg vremena ili prekida radova iz bilo

Nova virska osnovna škola Marov U prizemlju će biti četiri niža razreda, prostorija za prijem roditelja, a imamo još knjižnicu, kuhinju i tehničke prostore. Prostor škole razvija se od središnje školske ulice na kojoj će učenici provoditi odmor. Imat će i prostor na kojemu će se moći organizirati učeničke izložbe i slične stvari, a škola mora imati i dizalo za invalidne osobe

što je također predviđeno u tom ulaznom prostoru. Površina parcele: 6,700 m2 Bruto površina škole: 2,900 m2 Parking: 15 mjesta Vrijednost: do 25 milijuna kuna, ili 7 do 8 tisuća kuna po m2 Vrijeme radova: 1 godina

Od Vira ćemo napraviti

urbanu sredinu kojeg razloga, šest mjeseci je realno vrijeme u kojemu se može završiti posao. VL Radite i na izgradnji zgrade osnovne škole. U kojoj je fazi taj projekt? Marov Projekt ima Idejno rješenje i spreman je za lokacijsku dozvolu. Treba napraviti posebnu geodetsku podlogu koju mi kao projektanti moramo imati i priložiti je uz projekt kako bi se odredila veličina i oblik građevinske čestice. Uz neke sitne dorade, mi ga možemo predati za dobivanje lokacijske dozvole. VL Kakav je unutarnji sadržaj buduće zgrade? Marov Osnovna škola bit će na dva kata. Imat će osam učionica sa svim pratećim prostorijama potrebnim za školu tog tipa: kabinet za nastavu informatike i prirodne predmete; znači biologiju, kemiju i fiziku. Također ima dvodijelnu sportsku dvoranu dimenzija 32 x 18 metara koja je predviđena i za vanjske korisnike u vrijeme kada neće biti opterećena nastavom. Inače, školska dvorana ima i malu dvoranu predviđenu za fitness ili borilačke sportove, a funkcionirat će u sistemu školske nastave ili za vanjske korisnike. VL Vanjski sadržaji? Marov Imamo parking koji je obavezan, školski vrt i trg te sportske sadržaje; rukometno ili malonogometno vanjsko igralište, odnosno igralište za odbojku i košarku, atletsku stazu na 60 metara i skakalište za skok u dalj, te kao posebnu želju Poglavarstva Općine Vir imat ćemo i boćalište kako bi najmlađi Virani od malih nogu mogli razvijati ljubav prema tradicionalnom sportu svih naših dalmatinskih sredina.

Kao projektantima i arhitektima, projekti za Općinu Vir izuzetno su nam zanimljivi jer je Vir nezasluženo na lošem glasu. Od njega treba napraviti urbanu sredinu koja bi mogla iskoristiti sve svoje potencijale koje nesumnjivo posjeduje VL Treći projekt je rekonstrukcija groblja i izgradnja mrtvačnice. Marov Grobnica je vrlo zanimljiv projekt koji u sebi sadrži dva zadatka. Jedan je riješiti mrtvačnicu na groblju, što se mora napraviti zbog sadašnjih zakonskih propisa, a drugi ima složeniju priču. Riječ je o tomu kako se prije pokojnika tradicionalno ispraćalo od kuće do polaganja u grobnicu. Promjenom zakonskih okvira i obvezom da se pokojnik drži u mrtvačnici, a ne u kući, polako su se mijenjali i običaji. Da bi se ta tradicija oproštaja i kolone do groblja zadržala, bilo je potrebno makar simbolično urediti put kojim će se oproštaj odvijati. Drugo, kako je Općina Vir otkupila zemljište sa sjeverne strane, prostor će se povećati i tu će biti mjesto izgradnje mrtvačnice. Tako ćemo riješiti pitanje prijema pokojnika u mrtvačnicu

Rekonstrukcija groblja i projekt mrtvačnice Marov Cijena ovog projekta s obzirom na njegov karakter ne bi trebala biti primarna. Jednostavno u groblje i mrtvačnicu treba uložiti, jer to je objekt koji u krajnjem slučaju pokazuje tradiciju, kulturu i odnos prema pokojnicima. Na tom objektu ne treba štedjeti, jer on ostaje trajan, nešto što je mjestu potrebno. Ne mogu kazati je li to 5 ili 10 tisuća

kuna po kvadratu, ali u svakom slučaju mora biti vrijedan. To je naprosto objekt koji puno govori i o nama samima. Ukupna površina groblja: 1 hektar Površina mrtvačnice: 1,500 m2 Vrijeme radova: do 6 mjeseci Materijal: prirodni beton i kamene ploče

i cijeli oproštaj ispred mrtvačnice te oproštajnu kolonu kao jedan cjeloviti zadatak. Mrtvačnica će biti opremljena i prostorijom koju će koristiti rodbina za primanje sućuti i odmor, te malim grobljanskim uredom u kojem će biti službenik groblja. Imat ćemo i drvored čempresa te uređenu stazu kojom će kolona ići oko groblja. U sjevernom dijelu bit će prostori za odlaganje starog cvijeća, alat za uređenje i sve ono što je nužno za normalno funkcioniranje groblja. Kod postojeće prometnice uredit ćemo i prostor s fontanom gdje će biti postavljene klupe. VL Znači li to i rekonstrukciju prilaza? Marov Da, cijeli pristup groblju bit će rekonstruiran, i to tako da će sa glavne prometnice ući na parking koji je također na općinskom zemljištu, i koji će služiti budućem sportskom centru na Prauljama. S parkinga će se dolaziti na predprostor ispred groblja na kojemu će se formirati pješačka površina za nesmetan pristup. Sada imamo situaciju da se automobili parkiraju izravno na zid groblja, što nije siguran ni nesmetan pristup pješacima. Zato će se napraviti drvored čempresa koji će i vizualno i fizički odvojiti prometnicu od groblja, a u međuprostoru drvoreda i groblja bit će pješački pristup. Što se tiče same mrtvačnice, zamislili smo je kao jedan element koji u cijeloj priči oproštaja s pokojnikom mora biti neutralan. Odnosno, samo okvir za cijeli događaj. Mrtvačnica ne smije sama sebe nametati kao temu, nego podržavati svečanost oproštaja. Zato je prostorno zamišljena kao okvir slike, nešto unutar čega se cijeli događaj odvija.

Virska n Joso, daj malo... Čekaj, vidiš da poziram!

Za feštu je podijeljeno 150 kilograma daganja, 100 kilograma pečenih srdela, 100 kilograma mesa sa žara i 350 litara vina

Ajme, bako, ne čupaj! Zajedničko kolo: KUD «Sveti Mihovil», Vrsi i KUD «Sveti Ivan», Vir

Foto reportaža pro 100-godišnjice otk

noć

oslave kupa otoka Vira

Ima li slavlja bez uvijek raspoloženog Bepa? Nema.

Može slika? – pitale su nas. Može.

Tri slovenske «bajkerice»

Bija bi red da i mi dođemo u novine - poručili su Tonči, Jure i Joško. Evo ispunjavamo im želju...

• Gore: na vrhuncu večeri zapjevao je Mladen Grdović • Dolje: više tisuća Virana i virskih gostiju feštalo je na Virskoj noći

• Gore: virsko su slavlje uveličali gradonačelnik Zagreba Milan Bandić i gradonačelnik Koprivnice Zvonimir Mršić, u društvu Vršanki i Vršana • Lijevo: braća Bašić2

• Lijevo: u dobrom društvu - Vršanke iz KUD-a «Sveti Mihovil» sa saborskom zastupnicom Ingrid Antičević Marinović, gradonačelnikom Velike Gorice Toninom Piculom i načelnikom Općine Vir Kristijanom Kapovićem • Lijevo dolje: za svoju dušu - zadarska klapa «Kaleta» uz malu virsku pomoć • Desno dolje: virske KUD-ovke Marija Vučetić i Mira Kapović

Najljepši virski vrtovi

Crvene ruže, vrt Stjepana Lebara

Izbor Ureda Turističke zajednice Općine Vir 1. Stjepan Lebar 2. Šime Radović 3. Marija Grediček

virskih 100

kolovoz 2008.

Najljepši virski vrt

Vidim cijelo moje djetinjstvo, na Bandiri, Prauljama, bilo gdje. U šetnji se vratim daleko, svaki me kamen podsjeća na neku priču, na djetinjstvo i odrastanje. To je moj prostor slobode, kao da ga grlim u tim šetnjama

Cijeli prostor obiteljske kuće, kao i poprečni dio uz zidove imanja, ukrašen je nizom decentnih biljnih i cvjetnih detalja; od agava, oleandra i palmi do ruža, bungevilija i maslina Na virskoj adresi Miljkovica VIII, u dugačkom i prostranom dvorištu koje se nadvilo nad plažom i kojim dominira obiteljska kuća na dva kata te bazen na gornjoj platformi, nalazi se službeno najljepše uređeni virski vrt čiji vlasnik Stjepan Lebar ne krije iznenađenje izborom Ureda Turističke zajednice Općine Vir. Nisam očekivao, zaista se nisam nadao. Ali, drago mi je. To je općenito moja prva nagrada, iskreno govori 80-godišnji Međimurac rođen u

Idila u Miljkovici

Železnoj Gori kod Čakovca. Uz laskavu titulu najljepšeg vrta gospodin Lebar dobio je buket cvijeća te vrtnu garnituru kojom ga je darivala virska Turistička zajednica, za trajnu uspomenu njegovom 25-godišnjem trudu u uređenju životnog prostora. Točno prije toliko vremena došao je na Vir uvaživši sugestiju jednog zadarskog prijatelja kako bi se «na Viru isplatilo pogledati terene». Došao je, vidio, kupio teren na Miljkovici i kroz tri do četiri godine izgradio kuću uglavnom onakvu kakva je uz redovito održavanje te sitnije adaptacije i danas. Radilo se pomalo, ali smo sve stigli. Jako sam zadovoljan životom na Viru. Tu imam svoj mir i nikad mi nije dosadno, kaže Lebar koji od mirovine živi na Viru. A kada je prvi put došao na otok, njegov je tek kupljeni teren bio prepun borova, drače, kupina i trnja.

Nisam znao od kuda bi počeo. Oko mene nije bilo niti jedne kuće izuzev jedne, koja je i sada tu, pa smo morali rezati i krčiti put kako bi došli do terena. Posao je bio užasno težak, ali sam ga radio pun dobre volje i veselja, dodaje. Agave, oleandri, ruže i bungevilije Ispred kuće koja u donjem dijelu ima trosobni stan, a na katu tri apartmana za ljetni boravak djece, unuka i njihovih prijatelja, nalazi se bazen koji se grije vlastitim izvorom energije preko kolektora, a u podnožju imanja više vrtnih dekoracija koje ovaj energični Međimurac stalno uređuje. Zapravo, cijeli prostor obiteljske kuće, kao i poprečni prostor uz zidove imanja, ukrašen je nizom decentnih biljnih i cvjetnih detalja. Odmah po izgradnji kuće gospodin Stjepan posadio je orijaške agave,

delikatne oleandre i lepršavu palmu, a potom je godinama u stalnim izmjenama aranžmana uslijedilo sađenje prekrasnih crvenih ruža, nježnih bungevilija te masline koja ponosno strši u sjeverozapadnom dijelu imanja. Dok god mogu, stalno ću održavati vrt. Nije mi teško, govori Labar koji je do umirovljenja, iako stolar, radio u raznim tvrtkama u Zagrebu i slovenskoj «Perutnini Ptuj». Osim vrtova, velika su mu ljubav i njegovi vinogradi iz kojih dolazi vrlo pitki i ukusni «Rizling Rajnski». A kada je Stjepan Lebar počeo graditi bazen svi su se u njegovoj obitelji u čudu pitali «što će mu bazen pored mora?», ali danas nitko više ne može zamisliti ljetovanje bez prostranog bazena ispred obiteljske kuće. Više nego ugodno zagrijan na 30 stupnjeva, gospodinu Stjepanu predstavlja užitak i osvježenje za vruće ljetne dane.

virskih 100

kolovoz 2008.

Virske uspomene

94-godišnja gospođa Vučetić prisjeća se nekadašnjeg života na Viru, mjerenja i podjele otoka krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća te svog rođaka Jakova Glavana Iako je životnim godinama blizu stoljetnom vijeku, energična, bistra i vitalna gospođa Ljubica Vučetić gotovo fotografski precizno pamti mnoge ljude, anegdote, običaje i događaje iz virske prošlosti. Rođena 1914. godine u virskim

Torovima, ova 94-godišnja Viranka bila je svjedok mjerenja i podjele otoka koje je, nakon otkupa iz 1908. godine, uslijedilo krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća. Jakov Glavan je mirija otok. Sićan se da je uvik nosija kuderlu sa sobom s kojom su odredili putove i sve drugo, kaže gospođa Ljubica ističući kako je tadašnji važni čovjek Vira bio njezin rođak u prvom kolinu. Njegova majka i majka od Ljubice Vučetić bile su sestre, kćerke Andrije Buškulića, od kojih se Luce udala za Glavana, a Ivanica za Ljubičinog oca Šimu Bašića. Dolazija je k meni i ja k njemu, kako ne. On je bija jako bistar čovik, nema da nije. To je nami i prirodno da smo bistri, jer je i dida Andrija Buškulić bija bistar, objašnjava gospođa Ljubica obiteljsko nasljeđe dugovječnosti i oštroumnosti. Ljubica je živjela s ocem Šimom i

njegovim bratom Pavom Bašićem na zajedničkom zemljištu u šesnaesteročlanoj obitelji. Danaska samo prodaju Obitelji su nekada tako živjele zajedno dijeleći međusobno dobro i zlo i sve što je donijela zemlja, pa su i djeca nakon ženidbe ostajala živjeti u roditeljskom domu. Danas takvom načinu života gotovo nema ni traga, pomalo sjetno kaže Ljubica. Ožene se i odmah iđu ća. U jednu ruku je i bolje. Ali, onda nije bilo tako. Zajedno smo živili i radili. Danaska se, čini mi se, ništa ne radi. A kad se promislim koliko sam radila i, evo, skoro 100 godina doživjela, ovi će danas koliko ne rade živiti priko 200, primjećuje. A rad se sastojao od oranja, kopanja, čuvanja blaga, svakodnevnog rada u

Ljubica Vučetić

Kad mi dođe stota,

pozvat ću Virane na feštu polju i u vinogradima. Vir nije bio kao danas, dodaje Ljubica ljuteći se kad vidi zapuštenost i pustu draču u polju. Nakon što je Vir otkupljen, izmjeren i podijeljen, svatko je tada u svojoj particeli, kako kaže Ljubica, mogao slobodno čuvati ovce. A kad bi se ovce štufale jednog te istog zemljišta, onda bi ih se pustilo da idu preko ograde. Upravo u tim ogradama, koje su nastale u muci i znoju virskih težaka koji su ih izgradili, Ljubica Vučetić vidi metaforu nepravde. U jednom vremenu s puno truda i muke sve je stvoreno, da bi godinama poslije, kaže, bez po’ muke sve nepovratno otišlo. Koliko je truda bilo da se ograde naprave, koliko samo kamenja izvađeno, a danaska zemlju samo prodaju. Da se naši stari dignu i vidu što se događa, ne bi im bilo drago. Nisu stari samo radili, našlo se vremena za druženja i zabavu. Život nije bija lak, ali smo bili veseliji

nego danaska. Pivanja i veselja bilo je uvik. Ovi mladi samo se skrivaju jedan od drugog, i da mogu samo bi zlo radili. To je tako danaska, dodaje gospođa Ljubica koja je uz vršnjakinju Milku Kapović, najstarija osoba na Viru. Ljubovanje po pismima A kad je bila mlada, našlo se vremena i za ljubav, pa se 1937. godine nakon «ljubovanja po pismima» udala za pomorca Josipa Vučetića koji je plovio na brodovima «Jugolinije». I nakon ženidbe, Josip je nastavio ploviti dok je Ljubica nastavila sa uobičajenim poslovima u polju i vinogradu. Život i rad bez supruga – bila je tipična slika virskih žena. Bilo je teško, ali pomiriš se sa sudbinom i moliš Boga da se suprug vrati živ i zdrav, kaže Ljubica koja se prisjeća kako je njezin suprug za vrijeme

Drugog svjetskog rata bio u konvoju koji je bio napadnut i mitraljiran, ali je srećom izbjegao pogibelji. Četiri pune godine Ljubica nije znala što joj je sa suprugom, da bi se tek po završetku rata Josip vratio na Vir. A za vrijeme rata glad je harala otokom. Ajme, koja je glad onda bila! Nije ni polje tilo rađati, baš ništa, ali opet smo pretrpili i preživili. To je značilo snalaženje na sve moguće načine. Primjerice, virske su žene sol kupovale na Pagu, potom su ga na glavi i plećima nosile do Vira i kasnije prodavale u Kninu do kojega su dolazile pješice. Znali smo pješke odlaziti prodavati i na Pag, u Zadar, čak i u Šibenik, kaže Ljubica koja je s Josipom dobila tri sina: Ivu, Zdenka i Nediljka. Ima sestru Cvitu i kćerku Mariju Vučetić, s kojima živi, a ponosna baka i prabaka ima i šest unuka te pet praunuka. Pamti mnoge lijepe dane iz mladosti; druženja

Nastavak na str. 24.

Virsko kolo i pjesme Nakon nedjeljnog odlaska u crkvu stari su Virani običavali zaplesati kolo na Gornjem i Donjem kolištu, kao što su za dušu u veselju i radosti znali zapjevati u svakoj prilici. Gospođa Ljubica rado se prisjetila omiljenih pjesama. «Sinje more - evo me uzate - a moj dragi - vazda misli nate», zapjevala je Ljubica, ali je odmah i dodala: A danas misli na jednoga, a sutra na drugoga i trećeg. Nisu samo pjesme nastale u veselju, neke su odražavale težak život virskih žena koje su ispraćale svoje muževe na putove po cijelom svijetu: «Kad se dragi - božje vrime sprema - sve ti spredan - da te više nema». Neke su, s druge strane, opisivale ljubavne jade. «Kako mene potrgano cvijeće, nako momak kad mu cura neće». Danaska briga mladiće da mu cura neće, jer će sutra naći dvi-tri da oće. Bože, bože, kako je vrime došlo, čudi se gospođa Ljubica.

virskih 100

kolovoz 2008.

Nastavak sa str. 23. s Viranima uz čuvanje ovaca i pivanje, a posebno plesanje starinskog kola na Gornjem i Donjem kolištu kada bi se sastajali nedjeljom nakon tradicionalnog odlaska u crkvu. Puno je veselja bilo, nije to ka danaska kada mladima niti otac niti mater ne znaju di su i šta rade. Ujutro svane, i eto njih kući, i opet ih niko ne pita di su bili. E, to nije božji put, kaže. Bolji dani za sve Virane došli su nakon što je rat okončan, iako su i tada otokom vladali glad i nestašica. Za vrijeme rata gotovo da nije bilo vojske koja nije prošla otokom, koće koja nije potopljena ili zalutalih gelera koji se nisu zabili u nečiju kuću. U staru, vjerojatno i 200-godišnju kuću obitelji Bašić jedan je geler udario u zid, ali ga nije probio već se zaglavio između dva kamena.

94-godišnja Ljubica Vučetić i njezina 10 godina mlađa sestra Cvita, povratnica iz Australije

Gotovo nije bilo vojske koja nije prošla otokom, koće koja nije potopljena ili zalutalih gelera koji se nisu zabili u nečiju kuću Kada nije spašavao stari kamen, spašavala je lukavost i dovitljivost. Tako je jednom prilikom gospođa Ljubica zavarala talijanske karabinjere koji su na svjetionik dolazili u kontrolu. Umorni od pješačenja, zavalili bi se u hladovinu ispod dvije murve. Poznavali su gospođu Ljubicu i njezinog tada malog sina Ivu kojega su posebno simpatizirali; ljubili bi ga i grlili govoreći kako i oni kući, u Italiji, imaju malog sina. Ali, kad bi bilo za ići u Zadar Talijani su tražili propusnicu do koje zbog bombardiranja grada nije bilo lako doći. Ljubica se dosjetila kako će do Zadra i od sestre Cvite posudila je facol kojim je zamotala ruku simulirajući ozljedu, pa su je Talijani propustili. Došla sam do obale, kad eto njega, vrag ga nosi, ide prema meni. Ja brže zamotan ruku kako ne bi reka da sam lažljiva, a on dođe k meni i daje mi ricetu. A posli, još mi daja i štrucu kruva, veselo prepričava gospođa Ljubica zgodu u kojoj je nadmudrila talijanske vojnike. Šezdesetak godina kasnije sjećanja nisu izblijedjela, zdravlje još dobro služi, a vrlo skoro proslavit će se i veliki životni jubilej. E, kad mi dođe stota, pozvat ću sve Virane na feštu, obećala je.

Stare kuće iz obitelji Bašić

Najljepši virski balkoni

Surfinije, terasa Predojevićevih

Izbor Ureda Turističke zajednice Općine Vir 1. Ivanka i Milan Predojević 2. Rafica Bašić 3. Marija Suliman

virskih 100

kolovoz 2008.

Najljepši virski balkon

Od kada zna sa sebe, piše. U Lozicama gdje je pohađala četverogodišnju osnovnu školu počela je pisati pjesme koristeći prve naučene riječi, u zadarskoj srednjoj školi na književnom je standardnom jeziku pisala sastave i pjesme, a od kada se vratila iz Sjedinjenih Američkih Država, gospođa Ankica Vučetić Ćepulo stvara i piše poeziju prepunu slika, utisaka, zvukova i kolorita materinjeg virskog izričaja. U nevelikoj kolekciji tridesetak pjesama i desetak anegdota iz virske svakodnevnice, koje također piše i koje su redovito izlazile u virskom «Župnom

Poput uzvišenih biljnih zvijezda, surfinije, pelargonije, tamjan i ruže «stoluju» na balkonu, desetak metara od vrta kojeg ukrašavaju lavanda, ružmarin i ostalo mediteransko bilje

Uz samu asfaltiranu obalu, duž dugačke ulice Put Kozjaka, u sparnim ljetnim danima ispred obiteljske kuće virskih Zagrepčana Ivanke i Milana Predojevića pogled će vam osvježiti bjelina oleandra i tri samo naizgled krhka i bezbrižna tamarisa s karakterističnom «afro-frizurom». No, oni i nisu junaci naše priče. Poput uzvišenih biljnih zvijezda, surfinije, pelargonije, tamjan i ruže «stoluju» na

Cvjetni kolorit Kozjaka

većoj nadmorskoj visini, otprilike na 10-ak metara od vrta kojeg ukrašavaju lavanda, ružmarin i ostalo mediteransko bilje i uz stepenište kojim se dolazi do stana Predojevića i njihovog najljepše uređenog balkona na Viru. Kao i kod Izbora najljepšeg vrta, i za najbolji virski balkon nagrada je došla u vidu prigodnog buketa cvijeća i vrtne garniture. Izbor nije iznenadio obitelj Predojević. Iskreno rečeno, nije. Zbilja je puno, jako puno truda uloženo u uređenje balkona, kaže ponosni gospodin Milan koji sa suprugom Ivankom radi nabavke što ljepšeg cvjetnog aranžmana za njihov balkon i stepenište zna otići i do Biograda, a onda ponovno na otok na kojemu žive s kćerkama Nikolinom i Željkom, sinom Danijelom, kao i s unucima Darijom, Domagojem, Danijelom i Patrickom. Od kada su Predojevići došli na Vir iz Njemačke prije pet godina, više ga nisu ni

napuštali. Ljepše nam je ovdje; mir i tišina bez gužve, opisuje umirovljena frizerka gospođa Ivanka razloge zbog kojih su se supružnici odlučili za stalno nastaniti na otoku. Nema ni semafora, dodaje bivši autolimar Milan ističući spokoj i odmor zbog kojega su se odlučili preseliti iz urbanijih sredina. Palme neće, pa neće… Kuću u Kozjaku izgradili su za sedamnaest mjeseci, a u petogodišnjem «virskom stažu» već su se poput domaćih naučili i na burne zime koje veći problem predstavljaju njihovom cvijeću, odnosno njihovoj zajedničkoj želji da što ljepše urede svoj neposredni okoliš. No, i ljetno zna pokazati svoju nemilosrdnu ćud, pa kako je cvijeće zajednička strast supružnicima Predojević,

tako s neskrivenom žalošću promatraju kako se u najtoplije kolovoske dane pod nemilosrdnim suncem suše njihove biljke. Podno balkona, u fino oblikovanom prostoru vrta, Predojevići su pokušali zasaditi i palme. Međutim… Ovo nam je već treća, i nikako da uspije. Palma nas najviše muči, dodaje gospođa Ivanka. Ako neće palma, hoće izdržljivija agava. Dobili smo jednu veliku, i s njom smo uspjeli. Možda baš zato što je već bila velika, misli Milan. Za sljedeću sezonu odlučili su na svojem balkonu i uz stepenište kuće ponuditi nešto novo i malo osvježiti ambijent, ali će, kažu u šali, do novog izbora najljepšeg balkona biljne vrste držati u najvećoj tajnosti. U srpnju je najljepše cvijeće, jer kasnije uslijede velike vrućine pa cvijeću ništa ne pomaže. Ni deset litara vode, zaključuje Ivanka.

virskih 100

kolovoz 2008.

Osječka etnomuzikološka veza

Na Viru kao da ulaziš u jedan tunel u kojemu život buja do besvijesti. To je jednostavno zakon života u ljetnom vremenu. Vir mi je zato posebno zanimljiv, jer je i grad i selo, i ljudski konglomerat i pustinja

S više od tisuću odrađenih radijskih emisija iz hrvatske narodne baštine, fonoteku Hrvatskog radija obogatila je za nekoliko tisuća glazbenih brojeva iz Slavonije, Baranje i Srijema. Napisala je i više od 60 znanstvenih radova, nekoliko stručnih etnomuzikoloških knjiga i objavila više CD-ova s tonskim zapisima iz hrvatske folkloristike i etnomuzikologije. Osnovala je i više KUD-ova diljem Hrvatske i bila članica brojnih žirija na folklornim manifestacijama. Iako joj je veći dio biblioteke i arhiva uništen zajedno s kućom u Osijeku za vrijeme Domovinskog rata, trenutno u zagrebačkom stanu gdje živi i radi u obnovljenoj biblioteci posjeduje više od 3 tisuće knjiga. Posjeduje, također, i obiteljsku kuću na Viru, u Žitnoj uvali, gdje provodi slobodne dane opuštajući se u sparnim ljetnim danima. Desetak godina ranije, danas 73-godišnja magistrica etnomuzikologije Osječanka Miroslava Hadžihusejnović Valašek, zavoljela je Vir i njemu posvetila etno-antropološku studiju za tradicionalni godišnji znanstveni skup Hrvatskog etnološkog društva s temom

«Život na otoku». Iako još nije objavljena, obilna građa s radnim nazivom «Vir danas» spremljena je u arhiv gospođe Hadžihusejnović Valašek i čeka, kaže nam, neka bolja vremena.

građevina za koje su ljudi odvajali i vrijeme i novac. Vir je ljudski ambijent gužve i slobode.

Život buja do besvijesti

Hadžihusejnović Valašek rođena je u Osijeku u građanskoj multietničkoj obitelji u kojoj je uvijek bilo dovoljno podstreka za bavljenje glazbom, već i zbog činjenice kako se u njihovoj kući nalazio glasovir i kako je baka imala svoje stalno mjesto u loži osječkog kazališta. Kako u osječkom Donjem gradu gdje je stanovala nije bilo glazbenih škola, roditelji su je kao 13-godišnjakinju poslali kod slavnog profesora glazbe Stjepana Stjepanova, pa je uz srednjoškolsko obrazovanje paralelno završavala i po dvije godine u glazbenoj školi. Donosila sam kući na kraju godine tri svjedodžbe, kaže. U Osijeku je živjela do odlaska na glazbenu akademiju u Zagreb gdje je studirala na odsjecima za povijest glazbe i glazbenu teoriju. Još kao apsolvent zaposlila se u jednoj osječkoj osnovnoj školi, a poslije je kao glazbeni pedagog radila i u Zagorju. Diplomirala je na hrvatskoj zbornoj glazbi iza Drugog svjetskog rata, a kako je bila student kod akademika dr. Vinka Žganeca, najpoznatijeg hrvatskog etnomuzikologa i osnivača Instituta za etnologiju i folkloristiku, s njim je počela raditi

Moje iskustvo života na Viru daleko se razlikovalo od stalnih napada na Vir kao jedne klaustrofobične urbanističke cjeline. Već sam deset godina na Viru, i meni se ti napadi ne čine opravdanim. Vir ima svoj šarm, utoliko što je u jeku sezone zaista jedan konglomerat ljudi, nogu, stražnjica, automobila, auspuha i kotača. Zaista ima svega na cesti; kao da ulaziš u jedan tunel u kojemu život buja do besvijesti, kaže Hadžihusejnović Valašek ukratko predstavljajući osnovnu misao nesuđenog znanstvenog rada o Viru koji je, za razliku od arhitektonskih i urbanističkih studija i kritika, više oslonjen na humanističkoantropološki aspekt: To je jednostavno zakon života u ljetnom vremenu. Vir mi je zato posebno zanimljiv, jer je i grad i selo, i ljudski konglomerat i pustinja. Nekima smeta da su naselja natrpana i nabijena, ali zašto ne bi bila? Treba, mislim, slušati ljude i čuti što oni vole i žele. Uostalom, na Viru postoji cijeli niz impresivnih

Tri svjedodžbe

Miroslava Hadžihusejnović Valašek

Vir je ljudski ambijent gužve i slobode zavoljevši terenski rad. Zainteresirao me kontakt s ljudima i varijabilnost glazbenog izraza na terenu. Tu sam osjetila bilo života što me trajno začaralo, govori. Jedan slučajan susret s poznanikom iz djetinjstva, koji je polovicom sedamdesetih bio dekan Pedagoške akademije u Osijeku, vratit će je ponovno u Osijek gdje će raditi kao metodičar glazbene nastave i upisati poslijediplomski studij etnomuzikologije. Budući je diplomirala povijest glazbe, uzela je na poslijediplomskom studiju etnomuzikologije povijesni rakurs Slavonije. Terenski rad Nakon smrti dr. Žganeca, Miroslava je željela nastaviti njegov put, pa se

surađujući s dr. Jerkom Bezićem koji je u Institut došao iz Zadra, posvetila terenskom radu. Uvijek sam patila za terenskim radom, skupljanjem materijala i razgovorom s ljudima. Na neki način nastojala sam ih zainteresirati i pružiti im samopouzdanje kao nositeljima jednog segmenta duhovne kulture naroda kojima pripadaju. Do 1992. godine bila je profesor na fakultetu i predavala metodiku glazbene nastave i povijest glazbene kulture, držala tečajeve za folklorne grupe i nastavnike škola, bila članica brojnih žirija, čak 15 godina u žiriju «Đakovačkih vezova», a kasnije i predavala etnomuzikologiju na osječkoj glazbenoj akademiji. Vodila je i dva projekta ministarstva znanosti, što je urodilo s 68 diplomskih radova studenata

s izvornom građom koju su skupljali pod njezinim mentorstvom. Kako se Institut u međuvremenu preorijentirao na studijska istraživanja, Hadžihusejnović Valašek je otišla u mirovinu i došla u Zagreb donijevši sa sobom ostatke arhiva i biblioteke koju je u međuvremenu obnovila s više od 3 tisuće naslova. Nakon susreta s radijskim urednikom Željkom Kovačićem, kojega je poznavala od prije, počela je raditi na Hrvatskom radiju kao stručni suradnik s mozaik-emisijom «Nek’ se čuje, nek’ se zna», ali je poslije prebačena na rad s prognanicima pomažući im u očuvanju identiteta. Išla sam po prognaničkim naseljima i skupljala folklornu baštinu. Kako su im kuće bile uništene, baština je bila sve što su tada imali.

Pokretanje KUD-a «Sveti Ivan» Miroslava Hadžihusejnović Valašek pokrenula je, došavši na Vir 1997. godine, osnivanje virskog KUD-a «Sveti Ivan» kada je zajedno s dugogodišnjim direktorom virske Turističke zajednice Vinkom Bašićem obilazila kuće i nagovarala Viranke na obnovu tradicije i prkos prema zaboravu. Otišla sam u crkvu i slušala žene kako pjevaju. Počela sam ih animirati da pjevaju svoje pjesme koje su se nekad pjevale na Viru. Imale su u pjesmama gorštački štih, odnosno pjevale su pjesme koje su bile bliže dalmatinskoj zagori nego tipično dalmatinskim pjesmama. Te su pjesme pjevale u terci i, uglavnom, u dvostihu, prisjeća se. Kada je dogovoren njihov prvi nastup za virsku feštu Svetog Ivana koncem kolovoza 1997. godine, virske su žene plesale tradicionalno kolo što se smatra danom osnutka virskog KUD-a «Sveti Ivan». Već sljedeće godine, također zaslugom Bašića i Hadžihusejnović Valašek, u Zadru je kupljen materijal i približno su rekonstruirane nošnje. Bio je to početak obnove i djelovanja virskog KUD-a.

S prvog nastupa virskog KUD-a za feštu Svetog Ivana 29. kolovoza 1997. godine

vir iz kronika prošlosti

kolovoz 2008.

Vodovod Vir dobio građevinsku dozvolu Virska komunalna tvrtka «Vodovod Vir d.o.o.» ishodila je građevinsku dozvolu, odnosno Potvrdu glavnog projekta odvodnje fekalnih otpadnih voda za prvu fazu izgradnje kanalizacijskog sustava otoka Vira. S tom ćemo izgradnjom riješiti pitanje tisuću priključaka na kanalizacijski sustav, kazao je direktor virskog «Vodovoda» Hrvoje Bašić. S radovima na izgradnji kanalizacijske mreže, kao i na izgradnji vodovodne mreže za koju je dozvola ishođena ranije, počet će se sredinom ili najkasnije krajem rujna ove godine. Spomenimo kako je i zadarski «Vodovod» počeo radove na izgradnji crpne stanice kod mosta, koja će biti spoj treće i četvrte faze magistralnog vodoopskrbnog cjevovoda.

Virska fešta Iako virska župna crkva nosi ime Svetog Jurja Mučenika, i premda su na Viru bile izgrađene tri crkve posvećene ovom svecu, Virani svojim najvećim zaštitnikom drže Svetog Ivana u čiju se čast svake godine 29. kolovoza tradicionalno održava Virska fešta. Predaja kaže kako je stara fešta bila za Litnju Ivanju, blagdan Svetog Ivana u lipnju, ali je zbog oskudice vina u to doba odlučeno da se fešta održi u kolovozu na blagdan Ivana Glavosijeka, odnosno na dan smrti Svetog Ivana. Tog će se dana proslaviti i Dan Općine Vir, a na Ljetnoj pozornici u večernjim satima nastupit će splitski zabaljač i pjevač Joško Čagalj, poznatiji kao Jole.

Akcija darivanja krvi Uz podršku lokalnih općinskih struktura na Viru, zadarska transfuzija Crvenog križa organizirala je akciju dobrovoljnog darivanja krvi kojoj se odazvalo 27 Virana, virskih turista i vikendaša, od kojih je 17 uspjelo dati krv. Ova akcija traje već godinama, a virskim starosjediocima sada su se pridružili i turisti. Zadovoljni smo rezultatima pa ćemo je ponoviti u zimskom periodu, kazao je Branko Kolanović, referent dobrovoljnih darivatelja krvi zadarskog Crvenog križa. Akcija darivanja krvi održana je u župnom dvoru crkve Svetog Jurja.

Općinska uprava obilazi virska naselja Virska općinska uprava na čelu s načelnikom Općine Vir Kristijanom Kapovićem i predstavnicima komunalnih tvrtki obilazit će virska naselja od 24. do 28. kolovoza. Uz druženje s građanima i razgovor na teme karakteristične za svako pojedino naselje, općinski će predstavnici prezentirati projekte koje će Općina Vir raditi sljedeće godine. Raspored obilazaka za sva naselja: 24. kolovoza (nedjelja); 10 sati: naselja Virić i Prezida, ispred caffea Maestral, 12 sati: naselja Soldatica i Miljkovica, ispred Capo centra.

25. kolovoza (ponedjeljak); 10 sati: naselje Luka, pokraj beach cluba Papaja, 12 sati: naselje Radovanjica, ispred caffea Zodiac. 26. kolovoza (utorak); 10 sati: naselja Bobovik, Straža i Žitno, ispred caffea Toni, 12 sati: naselje Lučica, na plaži ispred caffea Ibiza. 27 kolovoza (srijeda); 10 sati: naselja Brdonja i Slatina, na plaži Slatina ispred caffea Toni, 12 sati: naselja Biskupljača, Radnjača i Smratine, ispred dućana Branimir. 28. kolovoza (četvrtak); 10 sati: naselja Pedinka, Škrline i Torovi, na plaži Pedinka, 12 sati: naselja Kozjak i Sita, na plaži Kozjak

Poribljavanje sa 100 tisuća mlađi podlanica Oko 25 tisuća podlanica iz mrjestilišta «Cenmar» u Ninu ispušteno je kod Mula, 25 tisuća kod Kozjaka te preostalih 50 tisuća mlađi u Biskupljači. Akcija će pomoći poribljavanju virskog podmorja

Na prijedlog mrjestilišta «Cenmar» u Ninu i u zajedničkoj akciji s Općinom Vir, poribljeno je virsko more sa 100 tisuća mlađi podlanice. Oko 25 tisuća podlanica ispušteno je iz cisterni kod Mula, 25 tisuća kod Kozjaka te preostalih 50 tisuća mlađi u Biskupljači. Podlanice iz ninskog mrjestilišta pomoći će poribljavanju virskog podmorja. Izvršili smo jednu od naših uobičajenih akcija poribljavanja mjesta u Zadarskoj županiji s mlađi podlanice. One su tri do četiri-gramske, skoro i pet grama,

a ispuštene su u more s ciljem poribljavanja ovog kraja, kazala je Gordana Šarunić, direktorica mrjestilišta «Cenmar» u Ninu. Akciju vrijednu 10 tisuća kuna financirala je Općina Vir, a njezino izvođenje u jutarnjim satima 24. srpnja pratio je predsjednik Općinskog vijeća Mate Radović. Nadamo se kako će se akcija nastaviti i sljedeće godine te da će postati uobičajena. Vir, na žalost, nije sudjelovao u sličnim projektima već neko vrijeme, za razliku od

Privlake i, naročito, Nina gdje ribolovci na parangalu često hvataju baš podlanice kojih u jednom trenutku gotovo i nije bilo, dodao je Radović. Podlanicama, kojih bi po optimističnoj procjeni trebalo preživjeti od 30 do 50 posto, trebat će oko dvije ili najviše tri godine kako bi dosegnule «komercijalnu težinu». Ako spomenuta brojka bude i manja, s obzirom da se sve ribe neće zadržati u virskom moru, još uvijek će i s 10 posto biti zadovoljavajuća – dodali su izvođači akcije poribljavanja.

ISSN 1846-7466

Virska rič Ankica Vučetić Ćepulo

Covka

Danas zarana, kad je Mare u dvoru zeljuštrinu brala, mlila je i mlila, podbadala, rožigala… E, neće ona meni govoriti, prasičina jedna šporka, da san ja šporkulja, travesa joj je cila na maće od friga i od ulja. I vakova i nakova – nastavila je rožigati i udri i dage pa nikako stati. Počele se opasno spuštati kalade, sve jače je lanpalo i grmilo, kad ozapa udre krupa svon forcon nemilo, nemilo nasumice, nakomice, tresomice, mogu van reći – gadno je bilo. A jeli ti to meni Mare, prasica te i ukotila tebe i onu koja ti je to rekla, nijednu ne morete zadržati za se, svaka bi van i na cavatu utekla, jednake ste, i iste ko prdac u prteniman gaćan, pa se ti brani koliko oćeš i flekan i maćan. Kad su se dobro iscovale Mare se okrene, digne vuštan, zagali i po guzici pleskati stane: nati, škrovo, naati, nasmi se, kako si lipa, da što bolje ostaneš! Evo i tebi, škrovo, naaati, naaati, okreni se pa se naciri, i na putnicu stavi. I na kraju bariškade kad su se dobro isprasičale, jedino što su dobile, a to su i meritale, kaj sukno modre guzice, jer svaka su sebe po prknu dobro isplesketale.

www.otok-vir.info

Virski LIST

Broj 10

Godina I.

Kolovoz 2008.

Virskih 100