PARTNER24

Događaj mjeseca

SADRŽAJ INTERVJU SA DŽEK PETRIJEM, PENZIONISANIM PUKOVNIKOM ARMIJE SAD I PROGRAM MENADŽEROM MPRI CRNA GORA ................................... 4 APSOLUTNO SPREMNI ZA MISIJU MrVidak Latković KOMENTAR: AVGANISTAN I KRIT ........................................................... 7 Ilija Despotović TEMA: VOJNICI, SREĆNO! ............................................................. 9 Gligor R. Bojić MUŠKE UNIFORME NIJESU JEDINE .................................. 12

Mehmedin Tahirović BITI U SAVEZU, ZNAČI DIJELITI ....................................... 14 MrVidak Latković PRVO AVGANISTANSKO JUTRO ......................................16 maj Saša Jovanović SIMPOZIJUM U ANKARI OTERORIZMU ......................... 18 maj Ilija Daković

IDEJNA OSNOVA I MOTIVI ZA NATO ................................ 20 I. Jovetić IZDIREKCIJEZAZAŠTITUTAJNIHPODATAKA: ZAKONSKE INOVACIJE ZA ŠIRE NADLEŽNOSTI ..............22 DNEVNIKVOJNOG POSMATRAČA ................................... 23 KapetanBrankoĐurđić BITI SVUDA GDJE JE UGROŽEN MIR ..............................24 Olivera Đukanović FELJTON: PUTOVANJE KRALJA NIKOLE U RUSIJU .........................26 IMPRESSUM Partner - mjesečnik o evroatlantskim integracijama, odbrani i Vojsci Mart 2010. godine BROJ: 24 IZDAVAČ: Ministarstvo odbrane Crne Gore ZA IZDAVAČA: mr Boro Vučinić UREĐIVAČKI ODBOR: Draško Jovanović, Olivera Đukanović, Vidak Latković, Ilija Despotović i Krsto Perović REDAKCIJA: pk Čedo Marinović, Irena Radoman, Zorica Minevski i Petar Koprivica TEHNIČKI UREDNIK: Miodrag Kankaraš FOTO: Ivan Petrovic i arhiva Ministarstva odbrane KONTAKT: Portparol TEL/FAX: +382 20 241 375 E-MAIL: pr@mod.co.me WEB: www.gov.me/odbrana ADRESA: Jovana Tomaševića 29 ŠTAMPA: Pobjeda, Podgorica TIRAŽ: 5.000

Usaglašen drugi paket Partnerskih ciljeva Delegacija Crne Gore i predstavnici 28 članica NATO usaglasili su i prihvatili drugi paket Partnerskih ciljeva Crne Gore i NATO, 01. marta 2010. godine, u sjedištu te organizacije u Briselu.

konačno usaglasi i prihvati drugi paket Partnerskih ciljeva. Takođe, zadužila je Ministarstvo odbrane da prati i koordinira implemntaciju Partnerskih ciljeva i periodično informiše Vladu Crne Gore.

U delegaciji Crne Gore, koju je predvodio pomoćnik ministra za politiku odbrane Draško Jovanović, bili su predstavnici ministarstava inostranih poslova, odbrane i finansija, kao i Uprave policije. Takođe, sastanku u Briselu prisustvovali su i predstavnici zainteresovanih država članica NATO programa Partnerstva za mir.

Partnerski ciljevi obezbjeđuju unaprijeđenje interoperabilnosti, odnosno dostizanja NATO standarda. Implementacija Partnerskih ciljeva je od velikog značaja za razvoj Strategijskog pregleda odbrane Crne Gore i Dugoročnog plana razvoja Vojske Crne Gore, jer direktno utiče na aktivnosti u sprovođenju procesa reforme i modernizacije sistema odbrane. Takođe, implentacija Partnerskih ciljeva u okviru MAP je posebno značajna jer utiče na dostizanje sposobnosti koje se zahtijevaju u svim oblastima MAP-a čime će se direktno uticati na brzinu integracije Crne Gore u NATO.

Novi paket sadrži 51 partnerski cilj, a biće realizovan ove i 2011. godine, sa ciljem unapređenja interoperabilnosti, odnosno, dostizanja NATO standarda. Partnerski ciljevi predstavljaju centralni mehanizam Procesa planiranja i revizije (PARP), koji obezbjeđuje pregled i mjerenje napretka zemlje u realizaciji zadataka Partnerstva za mir, a sada i zadataka u okviru Akcionog plana za članstvo u NATO MAP. Prethodno, na sjednici održanoj u februaru, Vlada Crne Gore razmotrila je i usvojila Informaciju o partnerskim ciljevima i ovlastila pomenutu delegaciju da

Crna Gora usaglašava novi paket Partnerskih ciljeva svake parne godine. Na osnovu paketa usaglašenih Partnerskih ciljeva izrađuje se Zbirni izvještaj, koji se usvaja na zasijedanju Savjeta evroatlantskih partnerstava NATO, na nivou ministara odbrane, u junu parne godine.

I. Radoman

PARTNER 3

Intervju

Džek Petri, penzionisani pukovnik Armije SAD i program menadžer MPRI Crna Gora

Apsolutno spremni za misiju Mi u MPRI-u ne sumnjamo da su naši vojnici apsolutno spremni za ovu misiju. Naša dva instruktora imaju veoma veliko iskustvo u obuci za ovakve misije i radili su u mnogim zemljama u svijetu. Takođe, imaju i veliko konkretno iskustvo iz Avganistana. Prije svega, na osnovu svog iskustva oni su spremnost naših vojnika veoma visoko ocijenili, kaže za Partner američki pukovnik u penziji koji radi na pripremi crnogorskih vojnika za učešće u mirovnoj misiji.

Za početak, molim Vas da za naše čitaoce objasnite ulogu MPRI-a u pripremi pripadnika VCG za učešće u misiji ISAF? Uloga MPRI je da pomogne u pripremi vojnika za njihove zadatke u okviru ISAF misije u Avganistanu. Kada smo došli uradili smo jednu početnu procjenu, uzeli u obzir i obuku koju su dva voda prošli do tog momenta, a takođe smo i razmotrili karijere svakog vojnika pojedinačno. Kao što znamo u ova dva voda nemamo nove vojnike koji su tek došli na obuku, već su to vojnici koji iza sebe imaju neko iskustvo. Stoga, za nas je bilo važno da utvrdimo koji je to nivo iskustva kako bi znali odakle da počnemo.

Nakon toga smo u saradnji sa komandirima tih vodova i sa jedinicom za obuku razvili plan obuke, a kao osnov tog plana bila je misija za koju se očekivalo da će je ti vodovi dobiti u Avganistanu. Takođe, u obuku smo uključili i kurseve upoznavanja kulture zemlje u koju vojnici odlaze. Obučavali smo ih kako da reaguju u odrđenim situacijama, kao na primjer u nekim talačkim situacijama.

Kao što znate, crnogorski vod, u suštini kompletira mađarsku četu u Panoniji, s obzirom da se četa sastoji od tri voda, a da je crnogorski vod četvrti. Naravno, njihova misija je obezbjeđenje jednog Tima za rekonstrukciju (PRT). Crnogorska misija prvenstveno podrazumijeva stražarsku dužnost u samoj bazi, ali će naši vojnici takođe imati odgovornost da provjeravaju ljude koji ulaze i izlaze iz baze. Povremeno - kada budu rotacije crnogorskog kontigenta i kada vojnici budu dolazili i odlazili iz Avganistana - moraće da se kreću konvojem od

4 PARTNER

Mazer el Šarifa do Poli Komrija, tako da su obučeni i za takve situacije. Ta je obuka bila važna s obzirom da se najveći broj žrtava u Avganistanu dešava kada je konvoj napadnut, gdje nije samo riječ o zasjedama, već i o upotrebi razornih eksplozivnih sredstava.

S obzirom da ste obučavali naše vojnike, kakva je Vaša procjena njihove ukupne spremnosti za misiju u Avganistanu?

Mi u MPRI-u, u svakom slučaju, ne sumnjamo da su naši vojnici apsolutno spremni za ovu misiju. Naša dva instruktora imaju

Intervju veoma veliko iskustvo u obuci za ovakve misije i radili su u mnogim zemljama u svijetu. Takođe, imaju i veliko konkretno iskustvo iz Avganistana. Prije svega, na osnovu svog iskustva oni su spremnost naših vojnika veoma visoko ocijenili.

A koji bi to bili ključni izazovi prilikom našeg prvog učešća u misiji kakva je ISAF? Što se tiče izazova, prije svega je riječ o određenoj dozi straha od nepoznatog, jer uopšte niste sigurni kako će biti tamo kada dođete. I, zapravo, ono što nas čini nervoznim je ono nepoznato. Međutim, s obzirom da su oni razumjeli svoju misiju i da smo mi kroz obuku učinili sve da budu spremni da izvrše tu misiju, zabrinutost od nepoznatog prevaziđena je izgradnjom njihovog jakog samopouzdanja i sposobnosti da se suoče sa bilo čim sa čim mogu da se sretnu u Avganistanu. To je u stvari bio i ključni cilj obuke jer je jako važno da vojnici u potencijalnu borbenu situaciju idu sa visokim stepenom samopouzdanja i to ne samo samopouzdanja u sebe same kao pojedince, već i sa visokim stepenom povjerenja u svoju jedinicu. Dakle, ovo lično samopouzdanje i povjerenje u svoju jedinicu je veoma važno.

Upravo da se nadovežem na Vašu posljednju konstataciju, kako je bilo graditi timski duh naših vojnika?

Mislim da je to uvijek izazov za onog koji obučava, za instruktora. Ovdje je to posebno bio veliki izazov jer vojnici od kojih se sastoje dva voda dolaze iz različitih jedinica i počeli su sa obukom sa različitih nivoa. Neki od njih bili su u službi već godinama, do su drugi tek godinu ili dvije.

Neki su bili u pješadiji, neki u jedinicama Vojne policije, tako da ste imali dvije jedinice koje su su se sastojale od pojedinaca koji su se prvi put tu sastali. Stoga, jedan od glavnih ciljeva obuke bio je upravo da se stvori taj duh jedinstva da bi svi vojnici imali osjećaj da su dio jednog tijela. Čak je i sam admiral Samrdžić, jednom prilikom kada je prisustvovao obuci vojnika, rekao da primjećuje značajnu razliku i da mu je jasno da to nije samo skup pojedinaca, već da se zaista radi o pravoj jedinici. Instruktori su odradili dobar posao na izgradnji tog timskog duha i međusobnog povjerenja među vojnicima što je jako važno. Kod ove dvije jedinice taj timski duh je razvijen isto onoliko kao i kod bilo koje jedinice koju sam vidio u Avganistanu ili Iraku.

A da li ste tokom obuke uočili neku posebnu karakteristiku naših vojnika koju bi mogli izdvojiti kao našu specifičnost?

MPRI MPRI - odjeljenje za L-3 komunikacije (komandovanje, kontrola i komunikacije) je kompanija koja pruža profesionalne usluge raznim domaćim i međunarodnim klijentima u takozvanom rješavanju integrisanog i multidisciplinarnog "ukupnog upravljanja" kada je riječ o izazovima nacionalne odbrane, sprovođenju prava, vladavini prava, međunarodnom razvoju, javnom zdravju, klimatskim promjenama, izgradnji institucionalnih i vladinih kapaciteta, kao i reformi bezbjednosnog sektora. Sjedište MPRI je u Aleksandriji, Virdžinija, a zapošljava gotovo 4,000 radnika u SAD i 40 država svijeta. da je Crna Gora bila, u odnosu na brojnost svog stanovništva, izuzetno zastupljena kada je riječ o oficirskom kadru u JNA. To je, rekao bih, bilo u potpunom neskladu sa malom populacijom Crne Gore, tako da postoji ta istorija veoma uspješnog učešća u bilo kakvim vojnim aktivnostima i ona se

Znate, mi smo svjesni crnogorske istorije, a napredak koji su vojnici ostvarivali kroz obuku bio je zaista dobar i veoma brz. Ponekad se zapitate zašto li je to tako, kako ovi momci tako brzo napreduju, a onda pogledate unazad i shvatite da Crna Gora ima bogatu istoriju u tom pogledu. Činjenica je

PARTNER 5

Intervju proteže sve do nekog novijeg vremena. Da li to sada igra neku ulogu, ne znam da vam kažem, ali mogu još jednom da potvrdim da su vojnici odradili dobar posao u veoma kratkom vremenskom periodu i da su dostigli visok nivo spremnosti. Uvjeren sam da će i u Avganistanu da odrade dobar posao i u to uopšte nesumnjam.

Da li ste zadovoljni opremom i ličnim naoružanjem naših vojnika u Avganistanu?

Generalno sam zadovoljan. Planirano je da vojnici zaduže oružje kada dođu u Avganistan, a isto će ostaviti tamo za sljedeću rotaciju. Važno je da vojnik ima puno povjerenje u svoje oružje, jer je to za vojnika veoma važan dio opreme. Što se tiče ostatka opreme,mislim da će veći dio te opreme biti obezbijeđen od strane Mađara. Mislim da nema nikakvih problema što se tiče opreme. Njihova lična oprema, uniforme i sve ostalo je odlično.

Kakvi su planovi za pripremu drugog kontigenta?

Obuka drugog voda je u toku, a pošto sa njima imamo više vremena za rad, oni će svakako imati i još više koristi od obuke.

Apsolutno smatram da će i drugi vod biti potpuno spreman za misiju i, kao što znate, naš dio projekta koji se tiče obuke vojnika, traje do kraja aprila. Od tada će do septembra, crnogorska komanda za obuku odrediti nekoliko instruktora koji će nastaviti sa programom obuke kada naši instruktori odu po završetku našeg projekta.

Dakle, dio Vašeg projekta je bila i obuka instruktora?

Tako je. Crnogorski instruktori su radili sve vrijeme sa nama i upoznati su sa kompletnim sistemom obuke. Stoga, oni znaju sve konkretne djelove obuke i znaju koje su to stvari na koje bi u narednom periodu trebalo više da se fokusiraju.

Kakvo je Vaše mišljenje i procjena trenutnog stanja u Avganistanu, a posebno me interesuje za sjeverni dio zemlje gdje su naše trupe raspoređene?

Jasno je da se najžešće borbe odvijaju dolje, na jugu, oko Helmanda. Oblasti pod njemačkom komandom na sjeveru Avganistana su daleko manje problematične.

Tamo nema nekih većih sukoba, ali to je

6 PARTNER

Avganistan i tamo zaista ne postoji ni jedno mjesto koje je potpuno bezbjedno.

I za kraj pitanje u vezi sa javnom kampanjom za članstvo Crne Gore u NATO. Kao profesionalac iz oblasti odbrane i čovjek koji je gotovo od stvaranja nove Vojske Crne Gore prisutan ovdje, kako vidite uspjeh javne diplomatije po pitanju NATO integracija?

Kao prvo, smatram da je sjever Crne Gore jedno, rekao bih, pomalo teško područje u tom smislu, a najbolji način da se ta ideja promoviše je kroz lični kontakt sa ljudima.

Mislim da nije bilo dovoljno kontinuiranih napora u tom pravcu. Prije dvije godine, napravili smo jednu turu kroz sedam gradova, a povratna informacija gradonačelnika bila je da je to sjajno i da se mora nastaviti. I druge grupe, organizovane bilo od strane Vlade ili nevladinih organizacija, takođe su išle na sjever, ali samo po jedanput, a rezultate nećete dobiti bez kontinuiranih napora. Ukoliko grupe ljudi ne dolaze redovno da se susreću sa ljudima, da sa njima razgovaraju i to lično, a ne da im dijele pamflete i brošure, neće biti rezultata.

Imate, recimo, mnogo ljudi koji su protiv ove ideje iz čisto emotivnih razloga. Njihov argument je NATO nas je bombardovao, izginuli su neki ljudi i mi mrzimo NATO. To je u suštini jedan loš stav ako razmišljate o svojoj djeci i svojim unucima. Ja ljudima uvijek pričam jednu priču od prije godinu dana. Pošto sam obećao sinu, nas dvojica smo otišli u Vijetnam i proveli tamo nekoliko nedjelja. Dok smo putovali ka Vijetnamu, upozorio sam ga da će oni sigurno pitati da li smo već bili tamo, te da kada im ja kažem da sam već bio tamo i kada vide moju sijedu kosu, neće im biti teško da shvate kada sam bio u Vijetnamu. Međutim, tokom te tri nedjelje, gdje god smo bili, od Hanoja do Sajgona, nijedan jedini put nismo naišli na nekoga ko bi imao neka loša osjećanja i reakcije. Nije da mi nismo to spominjali, razgovarali smo sa ljudima o tome i svi smo se složili da je to jednostavno bila loša stvar, loše vrijeme i što se tiče Vijetnamaca to je prošlost. Sada smo svi prijatelji. Svi tako razmišljaju, takav stav je jedan veoma važan dio te kulture i mora čovjek biti u stanju da nastavi dalje. Druga stvar u koju vjerujem je da kada premijer odluči da mu je potrebna veća javna po-

Ko je Džek Petri?

Džek Petri je penzionisan kao pukovnik pješadije Američke armije 1998. godine nakon 31 godine službe. Služio je u Vijetnamu, Pustinjskoj oluji i, prije dolaska u Crnu Goru, radio je 18 mjeseci za Britansku vladu u Iraku. Takođe, bio je angažovan u NATO štabu u Briselu kao član Međunarodnog vojnog osoblja, kada je kao dio manje grupe inicirao NATO partnerske programe koji su prethodili programu Partnerstvo za mir, a kasnije je radio u kancelariji Generalnog sekretara. Na raznim radnim mjestima u posljednih 19 godina, bavio se zemljama PzM. On je radio sa Ministarstvom odbrane Crne Gore od februara 2007, prvo kao nacionalni direktor Džeferson instituta, dok trenutno radi kao program menadžer MPRI Montenegro. drška za članstvo Crne Gore u NATO, mislim da će se onda on mnogo više aktivirati i da će mnogo snažnije nastupiti u okupljanju javnosti oko te ideje. Međutim, tako nešto mora da se odradi u pravom trenutku, to nije nešto što se radi tri godine prije članstva, već je moguće uoči onog trenutka za koji smatrate da ćete biti pozvani u članstvo. Vjerujem da će onog momenta kada on bude tražio značajniju javnu podršku ljudi stati iza te ideje. mr Vidak Latković

Komentar

Avganistan Jedinica Vojske Crne Gore (VCG), veličine voda, već je počela sa obavljanjem redovnih dužnosti u mirovnoj misiji u Avganistanu. Crnogorska državna zastava zavijorila se u vojnoj bazi, na sjeveru te zemlje, gdje vojnici i oficiri iz većeg broja država, sa mandatom Ujedinjenih nacija, a pod komandom NATO-a, nastoje da u dalekoj zemlji povrate mir, da avganistanskom narodu pomognu da uspostavi demokratiju i život dostojan našeg vremena. Samim tim, daju doprinos jačanju bezbjednosti i stabilnosti mira u tom, odavno rovitom, regionu, kao i u svijetu. Crnogorska vojna jedinica zvanično je u Avganistan ispraćena početkom marta, u kasarni u Danilovgradu. Dva dana nakon ceremonije ispraćaja, jedinica je odletjela u daleku zemlju. Crnogorci su ponovo, poslije punih 113 godina, obnovili sopstveno učešće u međunarodnoj mirovnoj misiji.

Tako je moderna Vojska Crne Gore, takoreći, direktno uspostavila kontakt sa starom crnogorskom vojskom, premoš-

ćavajući vremenski diskontinutet od preko sto godina.

Crnogorci su prvi put u mirovnu misiju otišli u januaru 1897. godine. Upućeni su na Krit sa zadatkom da razdvajaju zaraćene Grke i Turke. Odluka nije slučajno pala na crnogorsku vojsku. Evropa je znala za njihovo ratničko iskustvo, za junaštvo, ali je cijenila i poštenje Crnogoraca. Upravo takva vojska je mogla održavati mir na Kritu, gdje su Turci i Grci vodili žestoke borbe za prevlast na tom sredozemnom ostrvu. Predlog za slanje Crnogoraca u mirovnu misiju prvo je knjazu Nikoli izložio engleski ambasador na Cetinju Robert Kenedi. Knjaz se nije dvoumio. Iako je stanje u tadašnjem okrzuženju Crne Gore bilo rovito, sa mogućnošću da se poremeti mir, knjaz je državnički shvatio da se pozicija Crne Gore, na Balkanu i u Evropi, ne može graditi samo ratovima. Trebalo se dokazivati i takvim međunarodnim akcijama, kao što je učešće u mirovoj misiji.

Knjaz je odabrao stasite momke, njih oko

i Krit

80, opremio ih, u skladu sa tadašnjim mogućnostima Crne Gore. I uputio ih na Krit. U mirovnoj misiji bili su uglavnom oni koji su pomalo znali turski jezik, poneko i grčki. Za komandanta odreda izabran je vojvoda Mašan Božović. Vojnici i oficiri su se, pred odlazak, skupili na Cetinju, a odatle pješice uputili su se u Bar. Tu ih je čekao brod. Ukrcali su se i lađa je zaplovila prema Jonskom i Sredozemnom moru.Vojnike je lično ispratio klnjaz Nikola, pozivom da se na Kritu ponašaju "junački i pošteno". I predsjednik Crne Gore Filip Vujanović ispratio je novu mirovnu misiju. Držite se zajedno, okrenite se jedan drugome, očinski je, kao i knjaz Nikola, rekao vojnicima.

Izrazio je očekivanje da će Crnogorci u Avganistanu, u mirovnoj misiji, služiti na čast sebi, svojim porodicama i Crnoj Gori. Komandir vojne jedinice Enes Murić je obećao da će tako i biti.

Crnogorski ,,plavi šlemovi“ sa Krita vratili su se poslije dvije godine. Opet preko Luke u Baru. I ponovo doček na najvišem

Međunarodne mirovne snage na Kritu PARTNER 7

Komentar nivou. Knjaz Nikola je svoje vojnike nazvao ,,četom sokolova“. Kritsku misiju svoje vojske uporedio je sa ,,jednim najboljim bojem“ koji su Crnogorci vodili za oslobođenje od Turaka. Knjaz je, dakle, bio sasvim uvjeren da nacionalni interesi Crne Gore nijesu samo u ratovima, nego i u njenoj kooperativnosti sa drugim zemljama, konkretno, u očuvanju mira i bezbjednosti.

Crne Gore, navodno, radi prijema u NATO. Crnu Goru za članstvo u Alijansi ne preporučuje mirovna misija, nego ukupni reformski dometi u državi, a posebno, njene Vojske. Crna Gora se već dokazala kao faktor stabilnosti mira u regionu. Ona je, kako je ocijenio ministar odbrane Boro Vučinić, prilikom nedavne posjete Briselu, postala izvoznik bezbjednosti.

Suštinski, tako je i danas. Naravno, sada je još izraženiji interes Crne Gore za participacijom u međunarodnim aktivnostima, i u mirovnim, svakako. Mir i bezbjednost ne tiču se samo stanja na državnim granicama. I jedno i drugo čuvaju se na dalekim prostorima. Geografske distance, u savremenim uslovima, su krajnje relativizovane. Koliko god izgledalo da je Avganistan daleko od Crne Gore i ,,šta će tamo“ naša Vojska, učešće Crnogoraca u mirovnoj misiji ISAF shvaćeno je, na svim relevantnim adresama u Evropi i u svijetu, kao promišljen gest. Nije to, kako se ponekad spočitava, nikakvo dodvorivanje

Učešćem u mirovnoj misiji u Avganistanu, Crna Gora potvrđuje da ima sve kapacitete aktivnog međunarodnog subjekta. Država je članica Ujedinjenih nacija i svih drugih međunarodnih organizacija.

Crna Gora je time dobila važna prava, a sa time, svakako, idu i obaveze. Pokušaji osporavanja svrsishodnosti učešća Crne Gore u ISAF misiji u Avganistanu, suštinski, znače osporavanje same države, kao međunarodno priznatog subjekta. Naslovi kojima su, u nekim medijima, ,,ispraćeni“ Crnogorci u Avganistan, štaviše, ukazuju, čak, na animozitet prema VCG. U jednom podgoričkom listu, odavno

8 PARTNER

prepoznatom po takvom odnosu, objavljena su dva više nego simptomatična naslova: ,,Borci protiv talibana ne mogu ni konje da spasu“ i ,,Avganistan brane sa Hrvatima“. A, u najmanju ruku, i jedno i drugo nije tačno, ili - čista je podvala.

Vojska Crne Gore je dobila zahvalnice upravo zbog toga što su njeni pripadnici, u vrijeme poplava na Skadarskom jezeru, spasili divlje konje. A šta znači povezivanje Crnogoraca sa Hrvatima? Ovdašnjim hajkačima protiv VCG treba ,,provući“ da, eto Crnogorci i Hrvati, čak i u Avganistanu, međusobno ,,šuruju“. Suviše jeftini politikantski trikovi!

Takvi ,,štosovi“, ipak, ne prolaze. O odnosu prema crnogorskoj misiji u Avganistanu, nema sumnje, više govori, recimo, činjenica da se na fejsbuku već pojavila grupa koja podržava misiju i održava internet komunikaciju sa našim vojnicima. Crnogorski mirovnjaci su dostojanstveno ispraćeni u šestomjesečnu misiju. Dostojanstveno će se i vratiti.

Ilija Despotović

Tema broja

Vojnici, srećno!

Prvi kontigent Vojske Crne Gore svečano je iz danilovgradske kasarne “Milovan Šaranović” ispraćen u Avganistan, gdje će narednih šest mjeseci biti dio misije Međunarodnih bezbjednosnih snaga ISAF, pod komandom NATO. Misiji Ujedinjenih nacija u Avganistanu iz Crne Gore će se pridružiti 31 pripadnik VCG.

Članove kontingenta, od 25 pripadnika pješadijskog voda, dva oficira, logističkog oficira i tri člana medicinske ekipe, pozdravio je predsjednik Filip Vujanović.

On je istakao da je ISAF trenutno najvažnija globalna mirovna misija i da se Crna Gora, pridružuje očuvanju mira u svijetu. “Želim i ovom prilikom da iskažem poštovanje prema svim pripadnicima misije u Avganistanu. Saopštavam ono što su

konstatovali svi koji su vas tokom proteklog perioda pripremali, uključujući i subjekte iz zemalja prijatelja i partnera maksimalno ste pripremljeni, prikazali ste veliku odgovornost, disciplinu i odvažnost, a u misiju idete potpuno spremni da se pridružite očuvanju mira”- poručio je Vujanović. On je pripadnicima kontigenta poželio srećnu i uspješnu misiju u Avganistanu. “Znajte da ste u Avganistanu jedna porodica i okrenite se jedni drugima, a država će imati dodatnu obavezu da brine o vašim porodicama. Vratite se onako kako očekujemo - sa čašću koju imate vi, vaše porodice, građani Crne Gore i naša država”. Predsjednik je vojnike, njihove porodice i zvaničnike koji su prisustvovali ispraćaju podsjetio i na isto-

riju učešća naših vojnih snaga u mirovnim misijama. „Vi nastavljate svijetlu tradiciju crnogorske vojske, koja se misijama mira počela pridruživati još krajem 19. vijeka. Davne 1897. godine kralj Nikola je uputio jedinicu na Krit, sa zadatkom da se pridruži odbrani mira” - kazao je Vujanović.

Načelnik Generalštaba VCG, viceadmiral Dragan Samardžić, kazao je da je kontigent VCG koji odlazi u misiju pripremljen, obučen i spreman da odgovori na sve izazove sa kojima će se suočiti u toj azijskoj državi. Samardžić je vojnicima poručio da uvijek teže zajedničkim ciljevima. „Put do mira i blagostanja ponekad je veoma težak, a na tom putu često je potrebna i pomoć drugih. Upravo zato,

PARTNER 9

Tema broja crnogorski vojnici će, zajedno sa ostalim vojnicima združenih snaga ISAF-a, pružiti pomoć avganistanskom narodu u borbi za mir i slobodu”, istakao je on i vojnicima poželio sreću u misiji, a njihovim porodicama se zahvalio na podršci.

Odlazak u mirovnu misiju predstavlja jedan od najvećih izazova u novijoj istoriji naše zemlje. Stoga je crnogorski kontigent prošao sve potrebne obuke i opremljen je prema najvišim standardima. Stvoren je jak kolektiv koji će postavljene zadatke izvršavati poštujući kulturu, običaje i tradiciju Avganistana, svjesni da će tamo predstavljati svoju zemlju, narod i vojsku.

“Spremni smo da odgovorimo na sve izazove. Obećavamo da ćemo postavljene zadatke izvršiti odgovorno i profesionalno”, kazao je komandir pješadijskog voda, kapetan Enes Murić.

Svečanosti u danilovgradskoj kasarni, između ostalih, prisustvovali su i predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić, ministri odbrane i unutrašnjih poslova Boro Vučinić i Ivan Brajović, predstavnici diplomatskog kora, te predsjednici opština.

Uoči i nakon oficijelnog dijela skupa, članovima prvog crnogorskog kontingenta poklone su uručili, u ime premijera Mila Đukanovića, kao i nevladina organizacija „Ređina Jelena”.

Gligor R. Bojić

10 PARTNER

SAVREMENO OPREMLJENI

Pripadnici prvog kontingenta Vojske Crne Gore opremljeni su sa novom vježbovno-terenskom uniformom pustinjska varijanta. Uniforma je testirana prilikom obuke u Mađarskoj gde se pokazala veoma dobro. Pokretljivost u njoj je bila odlična i lako se održavala.

Osnovna tkanina uniforme (bluza, pantalone, kačket i navlaka za šljem) je sirovinskog sastava: pamuk 50%, poliamidno vlakno, cordura 50% u ripstop tkanju, sa visokim prekidnim silama. Postojana je na svjetlost, pranje, znoj i mokro otiranje uz dodatnu obradu prema dejstvu i ulja, bez skupljanja pri pranju na 600C. Uniforma je izrađena od tkanine koja je proizvedena po najsavremenijem sistemu koji se koristi u proizvodnji tkanine za maskirne uniforme “MILTICAM”. Sistem koji kombinuje linijske oblike i prelaze boja. Prelazima boja su duplirane nijanse i smanjuje se kontrast između boja čime je postignuta veća maskiranost. Čizme su izrađene dijelom od prirodne kože - goveđi boks, hidrofobirani, glat, sa postavom od vodonepropustljive klima membrane. U temeljnoj tabanici se nalazi vještački neprobojan materijal. Đon je uljno i kisjelootporan, reljefan i dorađen protiv klizanja.

Od zaštitne opreme pripadnici sa sobom imaju balistički prsluk sa stepenom zaštite III A i dodatne balističke ploče sa stepenom zaštite IV. Prsluk ima maksimalnu površinu zaštite tj. pruža

zaštitu u predjelu grudi, leđa, na bočnim stranama, kao i dodatnu zaštitu u ramenom, preponskom i vratnom dijelu. Pored balističkog prsluka, pripadnici su opremljeni i novim borbenim šljemom sa stepenom zaštite III A. Šljem je izrađen od kompozitnog materijala “ARAMID” i presvučen je specijalnom ASB folijom koja je otporna na grebanje i nevidljiva u IC spektru. Šljem pruža zaštitu od pištoljske/revolverske municije kalibra do 44 magnum i od čeličnih parčadi sa istim nivoom zaštite na čitavoj površini šljema.

Naoružani su automatskom puškom AK 47 kalibra 7,62 mm mađarske proizvodnje. Osnovne karakteristike puške su da je teška 4.300 g (prazan okvir) i 4.876 g (pun okvir), brzina paljbe 600 metaka u minuti sa početnom brzinom zrna 700 m/s sa efikasnim dometom oko 400 metara. Puška je jednostavna za čišćenje i održavanje i vrlo je slična automatskim puškama M-70 7,62 mm koje posjeduje Vojska Crne Gore. Pored automatske puške svaki pripadnik kontingenta naoružan je i pištoljem CZ-99 kalibrom 9 mm sa 15 metaka sa ukupnom težinom od .1145 grama.

Pištolj CZ-99 je savremeni vojni pištolj sa mehanikom dvostrukog okidanja (DA/SA), sve komande su obostrane za ljevaka i dešnjaka, ima integralnu auto kočnicu i nišan za sve meteorološke uslove.

Tema broja

CRNA GORA 44. DRŽAVA ISAF-A Skupština Crne Gore je u julu prošle godine donijela odluku o upućivanju pripadnika VCG u Avganistan.

Misiju trenutno čini blizu 86.000 vojnika, koji dolaze sa četiri kontinenta. Pored Crne Gore, u mirovnoj misiji učestvuju i trupe iz Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Grčke, Turske, Slovačke, Češke, Poljske, Rumunije, Ukrajine,

ISAF International Security Assistance Force - ISAF (Međunarodne snage za podršku bezbjednosti) je međunarodna misija u Avganistanu pod mandatom Ujedinjenih nacija, dogovorena Bonskim sporazumom od 6. decembra 2001. Misija je odobrena Rezolucijom 1386 Savjeta bezbjednosti UN. Cilj joj je pomoći Vladi Avganistana i doprinijeti naporima međunarodne zajednice u stvaranju sigurnih uslova za obnovu Avganistana, te pomoći Vladi u širenju vlasti na cjelokupnu teritoriju zemlje. Misija predstavlja izraz međunarodnog napora ka očuvanju mira u toj azijskoj državi.

ISAF doprinosi stabilizaciji i uspostavljanju sigurnosti u Avganistanu putem vojnih operacija koje sprovodi u koordinaciji s avganistanskim snagama bezbjednosti, kroz obuku i mentorski rad s avganistanskim oružanim snagama, kroz podršku programima avganistanske vlade u razoružavanju ilegalno naoružanih grupa itd.

NATO-ova misija u Avganistanu najveća je operacija u njegovoj istoriji.U toj misiji trenutno djeluje preko 86 hiljada pripadnika iz 43 zemlje.

Odlukom sjevernoatlanskog savjeta od 23. februara ove godine Crna Gora je priznata kao 44. zemlja nečlanica kontibutor u NATO vođenoj operaciji ISAF.

ČUVAJU „PANONIJU” Crnogorski vojnici biće u sastavu regionalne komande Sjever. Iako pomenuti region komandno pokrivaju njemačke trupe, crnogorski kontingent biće stacioniran u provinciji Baglan, koju dominantno pokriva Mađarska. Naši vojnici angažovani su upravo u sastavu mađarske čete, gdje će voditi računa o obezbjeđenju baze ”Panonija” u Pol-e-Komriju. Zadatak pješadijskog voda od 25 pripadnika biće stacionarno obezbjeđenje baze “Panonija”, odnosno “davanje straže”.

Zadaci van baze zasad nijesu planirani.

Riječ je o mirnijem području, gdje je posljednji incident zabilježen 2006. godine. Dodatnu sigurnost našim vojnicima daje činjenica da Pol-eKomri ispred redova NATO snaga čuva i Avganistanska nacionalna armija.

Medicinski tim biće angažovan za pružanje medicinske zaštite u bazi svima koji tamo rade, a dva štabna oficira su u bazi “Marmal” u Mazar el Sharifu, gdje je regionalna komanda Sjever.

Mađarske, Austrije, Njemačke, L itvanije, L etonije, Estonije, Francuske, Belgije, Holandije, Luksemburga, Danske, Norveške, Švedske, Finske, Španije, Portugala, Italije, Velike Britanije, Irske, Islanda, Gruzije, Azerbejdžana, Jermenije, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Singapura i Jordana.

NAJVEĆI MOTIV - IZAZOV Primarni razlozi za odlazak crnogorskih vojnika u Avganistan su profesionalno usavršavanje, izazov i želja za novim saznanjima. Mnogi od njih vjeruju da će učešće u misiji biti odskočna daska za napredovanje u karijeri. No to nijesu jedini motivi. Crnogorskim vojnicima u Avganistanu je zagarantovana dnevnica od 100 eura, odnosno oko 3.000 eura za mjesec dana. Takođe, važećim propisima u Ministarstvu odbrane, oni nakon povratka iz Avganistana stiču određenu prednost u odnosu na ostale pripadnike Vojske u rješavanju stambenih pitanja.

Medicinska tehničarka Elvira Cvrk, koja već deset godina radi u vojnoj ambulanti Baru, jedina je žena u crnogorskoj ekspediciji. „Idem kao prva žena i to mi je na neki način titula, ali i velika obaveza i dužnost - predstavljati državu, vojsku i naravno, sebe. Uoči polugodišnjeg boravka u azijskoj zemlji ne osjećam bilo kakav strah, a za učešće u misiji imala sam podršku supruga, djece i šire porodice. Ne plašim se obaveza koje me tamo očekuju i zadovoljstvo mi je što idem sa našim vojnicima”.

PARTNER 11

Povod

Žene i NATO

Muške uniforme nijesu jedine Politika rodne ravnopravnosti danas je prihvaćena ne samo u zemljama EU, već i onima koje to žele da postanu. Uspjeh ove politike zavisi, prije svega, od stepena uticaja tradicionalnog naslijeđa, intenziteta promjena u svijesti ljudi i njihovoj rodnoj osjetljivosti u svakodnevnom životu.

Radi unapređenja i zaštite prava žena u svijetu, a posebno u ratnim sukobima, gdje su žene i djeca najveće žrtve, Savjet bezbjednosti UN je usvojio Rezoluciju 1325: "Žene, mir i bezbjednost", 31. oktobra 2000. godine. Nakon toga je na osnovama ove Rezolucije usvojen niz drugih kojim se nastojalo neprekidno unapređenje stanja u ovoj vrlo značajnoj oblasti za žene.

Kada je riječ o NATO-u, kao po nekom nepisanom pravilu, doskoro su u ovoj organizaciji uglavnom bili zastupljeni muškarci, u uniformi ili u tamnim odijelima, koji donose važne odluke, a riječi "NATO i žene" se nijesu mogle prirodno povezati u ljudskim glavama. Većinu visokih pozicija u međunarodnom osoblju NATO-a još zauzimaju muškarci.

U Sjevernoatlantskom Savjetu NATO-a, osim ambasadorke Francuske gospođe Pascale Andreani koja je izuzetak, nema drugih žena. Jedino dvije, od devetnaest najviših civilnih pozicija zauzimaju žene.

Do sada, Alijansa nije nikada postavila ženu kao višeg diplomatskog ili specijalnog predstavnika, niti kao Generalnog sekretara ili zamjenika Generalnog sekretara NATO-a. Takođe, od 28 članica Alijanse, svega su tri žene na ključnim državnim funkcijama, poput

12 PARTNER

premijerki Vlade Hrvatske i Islanda i k ancelarke Njemačke. Istovremeno, Danska ima ministrarku inostranih poslova, Slovenija i Norveška ministarke odbrane.

NATO politika za rodnu ravnopravnost, koju su članice Alijanse usvojile 2002. godine, je sigurno pomogla ženama da uđu u polje kojim su tradicionalno dominirali muškarci. Proteklih godina broj žena koje apliciraju za posao u NATO-u je znatno porastao. U međuvremenu NATO Kancelarija za rodnu ravnopravnost radi na implementaciji posebnog Akcionog plana, a NATO-ov Vojni Komitet za rodnu ravnopravnost olakšava razmjenu politika vezanih za rodnu ravnopravnost između NATO-a i partnerskih zemalja.

Veoma je ohrabrujuća i činjenica, da je generalni sekretar NATO-a, Anders Fog Rasmusen, odlučio da se posveti ovim pitanjima u znatno većoj mjeri. Učešćem na međunarodnom skupu od 400, uglavnom, ženskih profesionalaca za bezbjednost u Briselu krajem januara, on je istakao važnu ulogu koju žene mogu i treba da igraju u sprečavanju sukoba, pregovorima o miru, mirovnim operacijama i donošenju odluka na međunarodnom i nacionalnom nivou.

Do sada su članice NATO-a počele da realizuju Rezoluciju 1325 prvenstveno u vojnim pitanjima. Odobrile su konkretne smjernice za integraciju pitanja, vezanih za rodnu ravnopravnost u sve NATO planove i operacije, uključujući Kodeks ponašanja za vojna lica. Takođe su osnovale mjesta koja su tačno određena za

savjetnike za rodnu ravnopravnost u ISAF misiji u Avganistanu i kako da poboljšaju obuku i saradnju u pitanjima rodne ravnopravnosti sa EU, UN i drugim međunarodnim organizacijama. Konačno, NATO-va politika za suzbijanje trgovine ljudima takođe pomaže da se zaštite žene, kroz definisanje smjernica za ponašanje i obuku civilnih i vojnih lica raspoređenih u NATO operacijama.

Iskustva u Crnoj Gori svjedoče da je žena tradicionalno bila u neravnopravnom položaju, kako u porodici i u široj društvenoj zajednici, tako i u sektoru bezbjednosti. Savremena praksa, međutim, pokazuje pozitivan trend promjena, posebno u periodu nakon ponovnog sticanja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine. Ustav Crne Gore iz 2007. godine utvrđuje čvrstu obavezu države u vezi sa rodnom ravnopravnošću, propisivanjem da država jemči ravnopravnost žene i muškarca i razvija politiku jednakih

Povod mogućnosti (član 18). Skupština Crne Gore donijela je Zakon o rodnoj ravnopravnosti 2007. godine.

Radi primjene normativnih akata uspostavljeni su institucionalni mehanizmi za zaštitu prava žena kao što su: Odbor za rodnu ravnopravnost Skupštine Crne Gore, osnovan 2001. godine i Odjeljenje za rodnu ravnopravnost (ranije Kancelarija za rodnu ravnopravnost), koje je od 1. maja 2009. godine sastavni dio Ministarstva za ljudska i manjinska prava, zadužen za poslove rodne ravnopravnosti. Ova tijela su veoma aktivna i u poslednjih nekoliko godina su realizovala niz aktivnosti sa crnogorskim i međunarodnim NVO i institucijama EU, OSCE i UN, na implementaciji pozitivnih međunarodnih standarda u društveni život žena Crne Gore. Pored njih, u Crnoj Gori u tom smislu djeluje i niz NVO. Kao rezultat tih pozitivnih tokova, u državi je znatno povećanje stepena zaposlenosti žena i u sektoru bezbjednosti.

Najveći pomak napravljen je u Ministarstvu odbrane, gdje žene danas čine

35% od ukupno zaposlenih u ovoj instituciji. U Vojsci Crne Gore je trenutno 8,6% žena. Ovi procenti nijesu još uvijek na zadovoljavajućem nivou, posebno kada je u pitanju broj žena u uniformi, ali je u trendu rasta u odnosu na ranije stanje. Posebno je u odnosu na negativnu tradiciju u Crnoj Gori po ovom pitanju važno, da je u sklopu prvog vojnog kontigenta Vojske Crne Gore u ISAF misiji u Avganistanu i jedna žena u ulozi medicinskog tehničara, tročlanog vojnog medicinskog tima.

U cilju uspostavljanja dijaloga i sistema efikasnog i direktnog transfera i razmjene informacija, gledišta i perspektiva između vladinog i sektora civilnog društva u martu 2009. godine osnovan je Forum za dijalog sa civilnim društvom u oblasti rodne ravnopravnosti koji se sastaje najmanje tri puta godišnje. Na poslednjem Forumu koji je održan 19. marta 2010. godine u organizaciji skupštinskog Odbora za rodnu ravnopravnost, vladinog Odjeljenja za rodnu ravnopravnost i Koordinacionog tima za implementaciju

komunikacione strategije o evroatlantskim integracijama, obrađena je tema "Uloga žena u evroatlanskim integracijama Crne Gore".

Na osnovu istraživanja "Stratedžik Marketinga" iz decembra 2009. godine, 39% žena Crne Gore je za ulazak države u NATO, 39% je protiv, a 22% njih je uzdržano. Po ovom istraživanju, razlog nedovoljne podrške žena Crne Gore evroatlantskim integracijama je u najvećoj mjeri sadržan u dva razloga: nedovoljna informisanost žena o ovoj pojavi koja je izražena sa svega 33% i zainteresovanosti žena za evroatlantske integracije Crne Gore, koja je iskazana na nivou od 29%.

Na kraju treba naglasiti da članstvo u NATO podrazumjeva reformu sistema bezbjednosti i demokratizaciju društva u cjelini, prema standardima najbogatijih zapadnih zemalja, što faktički podrazumjeva i znatno povoljniji položaj žena u sektoru bezbjednosti i cjelokupnom crnogorskom društvu. mr Mehmedin Tahirović

PARTNER 13

Povod Komandant JFC iz Napulja posjetio Crnu Goru

Ficdžerald: Biti u savezu, znači dijeliti Iskustvo koje će steći pješadijski vod koji ste uputili početkom ovog mjeseca u Avganistan daće veliki doprinos povećanju interoperabilnosti crnogorskih snaga sa NATO-m, ocijenio je za „Partner“ admiral Mark Ficdžerald, koji je na čelu Komande združenih snaga u Napulju (JFC) i pomorskih snaga SAD za Evropu i Afriku.

On dodaje da je, od kada je 2008. godine postao komandant JFC-a u Napulju, konstantno informisan o progresu Crne Gore u evroatlantskim integracijama. „Plan koji je još 2006. predložen i prihvaćen od strane NATO-a bio je veoma ambiciozan, ali ujedno i veoma realan. Brojni praktični koraci su urađeni da se uspostavi bliža i efikasnija saradnja, a crnogorsko uspješno učešće je jasno prepoznato od strane Alijanse prošlog decembra kada su ministri inostranih poslova pozvali Crnu Goru da se pridruži Akcionom planu za članstvo u NATO MAP“, kaže američki admiral tokom intenzivne posjete našoj zemlji. Iako je, kako dodaje, mnogo od tih kamena temeljaca već postavljeno, ima još posla koji treba da bude urađen, a prije svega kroz implementaciju partnerskih ciljeva.

Na pitanje koji su preostali ključni uslovi koje treba ispuniti prije nego što naša zemlja pristupi NATO-u, admiral kaže da ne postoji univerzalna formula i da NATO uzima u obzir svaku državu pojedinačno. “Dogovoreno je da se Crna Gora fokusira na oblasti institucionalnog razvoja, dalje reforme vojske, politike odbrane i strategije, demokratske kontrole oru-

14 PARTNER

Partnerstvom do punopravnog članstva u NATO Dalje partnerstvo Crne Gore i NATO-a omogućiće ispunjenost svih uslova za njeno članstvo u Sjevernoatlanski savez, ocijenio je predsjednik države Filip Vujanović tokom susreta sa admiralom Ficdžeraldom. Predsjednik je iskazao zahvalnost za podršku članstvu Crne Gore u MAP-u, što predstavlja značajno priznanje postignutom nivou reformi Vojske i ukupne vrijednosti, sa šansom ubrzanja uključenja Crne Gore u punopravno članstvo u NATO. Tom prilikom, Ficdžerald je saopštio veliko poštovanje dostignućima Crne Gore u reformama Vojske i dao visoke ocjene njene spremnosti da doprinese ostvarenju evroatlantskih integracionih ciljeva. On je istakao punu spremnost NATO-a za dalju podršku i pomoć Crnoj Gori.

prinosu misijama tog saveza, tvrdi da NATO očekuje doprinos zemlje u skladu sa njenom populacijom, teritorijom, ekonomijom i, naravno, bezbjednosnim potrebama. „To što će neke zemlje imati manje snaga je realnost i ni u jednom smislu neće dovesti u pitanje odnose sa

žanih snaga, obuke civilnog i vojnog osoblja, kao i rješavanja problema viškova naoružanja“ objašnjava naš sagovornik.

On najavljuje da će štab u Napulju i podređene komande „dati tehničku i praktičnu podršku koja bude potrebna Crnoj Gori kako bi ostvarila sve potrebne uslove za članstvo“ i naglašava da MAP ne garantuje tačan period kada će neka država pristupiti Savezu, već program koji država sprovodi, a koji može biti potvrda jasne posvećenosti obje strane da više rade ka dostizanju pristupnih pregovora.

NATO-m na bilo kom nivou. Mi obes-

Kada je riječ o crnogorskom vojnom do-

mr Vidak Latković

hrabrujemo države da pretjeraju i svima treba da bude cilj kvalitet, a ne kvantitet”, kategoričan je admiral Ficdžerald. Smatra da manje države, poput naše, mogu dati značajan doprinos NATO-u u oblastima u kojima zemlja ima određene specijalnosti. „Mi, zapravo, treba da osiguramo da svi naši kontributori budu održivi i na vrhunskim standardima” kaže komandant JFC Napulj i zaključuje da „biti u savezu znači dijeliti“.

Povod Misija ISAF dokaz privženosti vrijednostima Alijanse Odluka o slanju vojnog kontigenta u ISAF misiju dokaz je istinske privrženosti vrijednostima koje promoviše Alijansa i pokazatelj da Crne Gora želi, ne samo da dijeli benefite, već i da preuzima konkretnu odgovornost, ocijenio je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. On je u razgovoru sa komandantom Združenih savezničkih snaga komande NATO-a u Napulju Markom Ficdžeraldom izrazio zadovoljstvo nedavnim prijemom Crne Gore u MAP ocjenjujući da će to podsticajno djelovati na intenziviranje daljih aktivnosti do postizanja statusa punopravnog člana Alijanse. “Za Crnu Goru je državni prioritet, a za NATO takođe strateški važno da i ovaj dio jadranske obale bude integrisan u NATO strukture”, kazao je Krivokapić.

Ficdžerald je istakao da se Crna Gora legitimisala kao odgovoran i pouzdan partner NATOu u svim dosadašnjim fazama pristupnog procesa. Krivokapić i Ficdžerald su se složili u pozitivnoj ocjeni politike otvorenih vrata NATO-a za zemlje Zapadnog Balkana, čime će biti obezbijeđena veća stabilnost i bezbjednost ovog dijela Evrope.

Što je JFC Napulj?

NATO ima tri stalne združene komande na operativnom nivou: dvije komande združenih snaga (Joint Force Command - JFC Headquarters) u Brunsumu (Holandija) i Napulju (Italija), a treća je Združena komanda manjeg opsega (Joint Headquarters) u Lisabonu (Portugal). Komandant JFC Napulj ima zadatak da sprovodi niz vojnih operacija NATO kroz oblasti odgovornosti i u cilju sprečavanja agresije i efikasne odbrane teritorija i snaga članica NATO i zaštite teritorijalnih voda NATO članica. JFC Napulj vodi sljedeće operacije: Operacija aktivnog napora (Operation Active Endevour), operaciju KFOR na Kosovu i Misiju za obuku u Iraku.

Ficdžerald: Ostvaren izuzetan napredak Crna Gora je ostvarila izuzetan napredak u posljednje dvije godine i Alijansa se raduju njenom ulasku, rekao je admiral Mark Ficdžerald, nakon susreta sa crnogorskim ministrom odbrane Borom Vučinićem. „Mislimo da je veoma bitno da se čuje i glas Crne Gore kao članice Sjevernoatlanskog saveza, jer joj to daje jak glas u političkim pitanjima u okviru Evrope, kao i garancije bezbjednosti NATO. Nadamo se da će to sve dovesti do ekonomskog prosperiteta“, kazao je Ficdžerald na konferenciji za novinare. On je rekao da je pohvalio Vučinića i njegov tim za „sve stvari koje su odradili u smislu regionalne bezbjednosti“. „Mene je naročito zanimala količina viška naoružanja na Balkanu. Crna Gora ima ključnu ulogu i predvodi procese uništavanja viška naoružanja, koji je veliki problem u regionu“, kazao je Ficdžerald. On je poručio da će iz štaba u Napulju biti nastavljena saradnja sa Crnom Gorom na putu ka članstvu u NATO. „To je odlična prilika i od od toga će imati koristi i Crna Gora i članice NATO“.

Vučinić je rekao da je tokom sastanka s Ficdžerealdom „nedvosmisleno ponovljeno“ da je NATO garant mira u

regionu, kao i da članstvo u Alijansi vodi bržem članstvu u Evropskoj uniji. „Ne samo to, Crna Gora će brže dostići demokratske standarde kojima teži i ekonomski razvoj“, ocijenio je ministar. On je negirao da je sa Ficdžeraldom razgovarao o slanju dodatnih crnogorskih snaga u Avganistan. Vučinić je kazao da je važno što je Ficdžerald sada došao u Crnu Goru kako bi se upoznao sa nastavkom evroatlantskih integracija zemlje. Prema njegovim riječima, Ficdžerald i njegovi saradnici podržali su buduće aktivnosti Crne Gore u okviru Akcionog plana za članstvo (MAP) kroz pripremu dokumenta i drugih aktivnosti. „Dobili smo podršku za dalji razvoj regionalnog trening centra za obuku pilota helikoptera u Crnoj Gori. Smatram da je to važan projekat koji Crna Gora kandiduje i za koji ima podršku partnera, i koji ćemo dalje sa njima razvijati“, naveo je Vučinić. On je rekao da će Ministarstvo odbrane i Crna Gora od naredne sedmice imati direktnu komunikaciju sa Združenom komandom NATO u Napulju, preko svog oficira u tom tijelu.

PARTNER 15

Tema Crnogorski vojnici već preuzeli mirovne zadatke

Prvo avganistansko jutro U večernjim satima 10. marta, u grad Pol-e Khomri, distrikt Pol-e Khomri, provincija Baghlan, sjeverni Avganistan, stigli su pripadnici prve rotacije crnogorskog mirovnog kontingenta. Oni će u narednih šest mjeseci, u bazi „Panonija”, obavljati dužnosti stacionarnog obezbjeđenja baze i pružanja medicinske zaštite licima u bazi.

Poslije dvodnevnog puta preko Mađarske stigli su u Avganistan, prvo u bazu „Marmal“ u Mazar-e Šharifu. I na samom početku susret sa poznatim licima, dočekuje ih komandant kontingenta i dvojica crnogorskih oficira koji su u ovoj bazi već mjesec dana. Doček iskren, sa oduševljenjem, sa riječima dobrodošlice i sokovima za osvježenje.

Prvi utisak je povoljan, u očima pripadnika crnogorskog kontingenta se prepoznaje zadovoljstvo. Impresionirani su nepreglednim prostranstvima Avganistana.

Ipak, prije svega treba održati datu riječ svojima - da će se javiti čim stignu. Uključuju se mobilni telefoni, bira se mreža i slijedi kratak izvještaj: „Stigao sam dobro i zdravo“ i „stigla sam dobro i zdravo“.

I odmah dalje. Nema vremena za razgledanje baze, stižu prve naredbe, organizacija pokreta, sve je spremno i u detalje planirano precizno i jasno. Već u prvim radnjama primjena nauče-

nih procedura. To uliva sigurnost i pouzdanost u situaciju koja slijedi u kojoj su neprijatna iznenađenja svedena na minimum. Organizacija pokreta prema konačnom odredištu, prema bazi „Panonija“ u Pol-e Khomriju.

Imaju utisak da su dugo čekali taj trenutak.

Poslije zaduženja naoružanja, municije i zaštitne opreme pokret - konvoj do baze u koju se stiže u večernjim satima.

Po dolasku u bazu „Panonija“ mađarske kolege su im, na čelu sa komandirom čete za obezbjeđenje, priredile srdačnu dobrodošlicu i prvi utisci su mnogo bolji i od očekivanog.

I opet organizacija na vrhuncu, smještaj u trokrevetne sobe koje su pripremljene od strane crnogorske predhodnice. Smještaj, hrana, priključen internet. Baza u potpunosti kao na slici sa prezentacija.

Kako to vojnička pravila nalažu po dolasku na marševski cilj, prvo se vrši orijentacija sa osnovnim ciljem upoznavanja sa prostorom na koji je izvršeno lociranje. Iako su u pripremi imali više časova u okviru kojih su saznavali o Avganistanu, nije odviše bilo ponoviti mnoge detalje sa uvijek prisutnom mogućnošću da se sazna nešto novo.

Distrikt Pol-e Khomri, sa istoimenim glavnim gradom ima drugačiji status od ostalih distrikta u provinciji Baghlan. Naime, on nema svog

Crnogorski vojnici u bazi „Panonija” 16 PARTNER

guvernera, već je pod direktnom kontrolom guvernera provincije, čija se kancelarija nalazi u Pol-e Khomriju. Pol-e Khomri je multietična sredina. Ima oko 184.300 stanovnika, od kojih su 94.600 muškarci i 89.700 žena, koji žive u 59 sela. Etnička struktura u distriktu je sljedeća: 50% Tadžici, 30% Paštuni, 10% Hazari i 10% Uzbeci. Paštuni su skoncentrisani na sjevernoj i zapadnoj strani glavnog grada. Površina distrikta je 702 km².

Glavni grad nosi isto ime, kao i distrikt Pol-e Khomri i ima oko 95.500 stanovnika. U distriktu postoji više škola, od kojih je većina smještena u glavnom gradu, dva fakulteta (poljoprivredni i književnost), učiteljski fakultet, jedna srednja škola, 20 osnovnih škola i 22 medrese. Takođe, provincija ima i dvije bolnice, jedan sveobuhvatni zdravstveni centar i dva osnovna zdravstvena centra.

Grad ima nekoliko velikih kompanija, kao što su fabrika cementa i fabrika tekstila, dvije male hidro-centrale i brojne male radnje za opravku auta, kovačnice, organizovanu proizvodnju posebno cigala, itd.

Većina stanovnika živi od industrije, za koju se može reci da je dosta razvijena, u odnosu na druge distrikte. Sedamdesetih godina oko 70% stanovništva je radilo u industriji. Pol-e Khomri je jedan od nekoliko gradova u Avganistanu, koji imaju stambene zgrade, srednje

Tema visine i to zahvaljujući industrijalizaciji. Velika je migracija stanovništva koji, iz ostalih dijelova distrikta, dolaze u grad jer je infrastruktura neuporedivo povoljnija, ima znatno više škola i bolnica i veće su šanse da se dobije posao. Zato je Pol-e Khomri 2001. godine imao oko 35.000 stanovnika, a sada ih ima skoro 3 puta više.

Ipak, glavni proizvodi u poljoprivredi i industriji su ostali isti, kao i prije rata. U principu nije došlo do nekog velikog razvoja poljoprivrede i industrije. Mala postrojenja za proizvodnju cigala su se u posljednje vrijeme dosta razvila, tako da fabrika cementa radi punim kapacitetom. I to je najveća fabrika cementa u Avganistanu.

Manji dio populacije, pod uticajem mula Alama, traži od većine populacije da podrže projekat da Dande Ghori bude nezavistan distrikt u provinciji Baghlan. Ovaj projekat se može objasniti pokušajem Paštuna da ponovo budu „gazde u svojoj kući”, umjesto da budu pod vlašću Tadžika. Paštuni su se u ovu oblast, kao pripadnici Ghiza plemena, koje živi na istoku zemlje, doselili tokom 19. i 20. vijeka. Hazari žive u oblasti zvanoj Karte Nau, sjeverno od baze „Panonija”.

U oblasti Pol-e Khomri se, osim Provincijskog rekonstrukcijskog tima, nalazi i mješoviti OMLT (tim za obuku ANA), koji se sastoji od vojnika iz Oružanih snaga Republike Mađarske i SAD.

za obezbjeđenje prenose saznanja o svim obavezama, načinu rada, postupcima u raznim situacijama i prenose sva njihova iskustva u radu.

Trećeg dana preuzimanje dužnosti, uz prisustvo i mentorstvo mađarskih komandira odjeljenja koji su svo vrijeme na glavnoj kapiji sa našim vojnicima. I od prvog dana na dužnostima konkretne obaveze, dolasci i odlasci njemačkih i američkih konvoja u bazu, redovne patrole i drugi zadaci mađarskog PRT-a, dolasci kamiona za snabdijevanje i mnoštvo drugih vozila i civila koji ulaze i izlaze. Potreba za predanim i odgovornim odnosom prema zadatku nameće se od prvog momenta. Primjena naučenih procedura na ispitu je već na prvom koraku.

Pol-e Khomri (nadmorska visina je 750 metara) nalazi se na oko 170 km jugoistočno od Masar-e Sharifa i oko 230 km sjeverozapadno od Kabula.

Prvo avganistansko jutro. Vjerovatno da će ta slika vjerodostojno ostati nezaboravno zapisana kod mnogih pripadnika elitnog crnogorskog sastava.

Slobodno vrijeme, između smjena, pokušava se iskoristiti na najbolji mogući način, tj. da svako radi ono što želi, da se odmara, čita novine ili da se bavi sportom, jer u bazi postoji dobro opremljena teretana.

Grad je pronađen u novije vrijeme i ime je dobio po kamenom mostu koji je tada postojao u gradu i koji se zvao Khumri (žensko ime). Grad je brzo rastao, zahvaljujući prije svega industrijalizaciji i strategijskom položaju, na raskrsnici kružnog ili prstenastog puta tzv. „ring road”, kao i mnogobrojnim kancelarijama predstavnika lokalnih vlasti (guverner provincije, ANA, ANP itd).

Prvi avganistanski dan. Sastanak sa komandantom PRT-a i prezentacije od strane komande PRT-a o procedurama u bazi, rasporedu radnog vremena, zadacima i dužnostima, bezbjedonosnoj situaciji, upoznavanje sa objektima i sadržajima u bazi.

Konačno, poslije pet dana na obezbeđenju baze prvi dan odmora se koristi za sređivanje i čišćenje naoružanja i opreme i uvježbavanje voda u slučaju povećanih mjera obezbjeđenja.

Sjeverozapadno i zapadno od grada nalazi se oblast Dande Ghori, koja ima izuzetno kvalitetne obradive površine i većina populacije u ovoj oblasti živi od poljoprivrede.

Već narednog dana članovi crnogorskog medicinskog tima javljaju se vođi mađarskog medicinskog tima i počinju pripreme za uključenje u rad bolnice, na nivou ROLE 1. Pripadnici crnogorskog pješadijskog voda sa pripadnicima mađarske vojske vrše pripremu za preuzimanje dužnosti obezbjeđenja baze.

Komandiri vodova i timova mađarske čete

I dalje, već sledećeg dana nastavlja se sa zadatkom, vod se pretvara u „oči i uši“ komande PRT-a, kako ih je nazvao komandant PRT-a prilikom prvog sastanka.

Trenutna bezbjednosna situacija u distriktu Pol-e Khomri je stabilna, bez naznaka da bi moglo doći do značajnijeg pogoršanja situacije u budućnosti. major Saša Jovanović

Crnogorski vojnik na dužnosti u bazi PARTNER 17

Povod

Simpozijum u Ankari o terorizmu Delegacija Vojske Crne Gore, na čelu sa načelnikom Generalštaba, viceadmiralom Draganom Samardžićem, učestvovala je na 3.

Simpozijumu o globalnom terorizmu i međunarodnoj saradnji, održanom 15. i 16. marta, u Ankari.

Terorizam je postao globalni problem na početku novog doba, koje je uslijedilo nakon završetka hladnog rata.

Za razliku od nekadašnjih terorističkih organizacija koje su regionalno djelovale u određenim djelovima svijeta, teroristički napadi 11. septembra 2001. godine su nedvosmisleno pokazali svijetu da savremeni teroristi ne prepoznaju ni granice država niti prave razliku između nedužnih civila i oružane sile. U današnje vrijeme, terorističke organizacije povećavaju svoje apetite, a s tim u vezi, i njihove sposobnosti se razvijaju u pravcu međusobne saradnje i širenja terorističke mreže; pa sve do stepena kad je moguće očekivati i upotrebu oružja za masovno uništenje (Weapons of Mass Destruction WMD) u njihovim akcijama. NATO pokušava da prati razvoj situacije i odgovori na sve moguće izazove i prijetnje koje terorizam može predstavljati.

U tom svijetlu, Specijalistički centar za obuku u borbi protiv terorizma -

18 PARTNER

COEDAT (Center of excellence Defence against terrorism), koji je jedan od 13 akreditovanih NATO specijalističkih centara, već treći put je u Turskoj organizovao Međunarodni simpozijum na temu „Globalni terorizam i međunarodna saradnja - III“. Ovaj centar je osnovan 2004. godine, a akreditovan kao NATO Center of Excellence 2006. godine. Razlozi za njegovo osnivanje su bili brojni, a najznačajniji su: što je terorizam postao praktično svakodnevica, što smo svi bili svjedoci serijskih terorističkih akata, nova zabrinutost od sajber (cyber) terorizma i oružja za masovno uništenje (WMD) i što je veoma teško odvraćanje i odbrana protiv terorizma. Zadaci centra su ekspertiza, obrazovanje, obuka i unapređenje doktrine koja se tiču borbe protiv terorizma. Turska je vodeća nacija u ovom centru, a u njegovom radu učestvuje i značajan broj starješina predstavnika oružanih snaga drugih zemalja (SAD, Njemačka, Velika Britanija, Holandija, Rumunija, Bugarska...).

Ovogodišnji simpozijum se sastojao od pet panel sesija na kojima su učestvovali renomirani eksperti i naučni radnici u ulozi predsjedavajućih sesija, predavača i panelista. Ovi istaknuti eksperti su svoja bogata iskustva i jedinstvene ekspertize podijelili sa više od 600 visokih zvanica učesnika simpozijuma koji su uključivali političke i

vojne lidere iz više od 60 različitih zemalja, ministre, ambasadore, naučnike, eksperte i novinare iz cijelog svijeta.

Simpozijum je otvorio načelnik Generalštaba turskih oružanih snaga, general Ilker Basbug, ključnom porukom da je terorizam globalna prijetnja i da se u obračunu sa njime mora i

Povod pristupati na globalnom nivou, da terorizam koristi sva raspoloživa sredstva u postizanju ciljeva i da mu se tako i treba odgovoriti koordinisano i jedinstvenim naporom, cjelokupne zajednice i svim kapacitetima.

Strašan bilans napada Koliko je terorizam savremena pošast, najbolje pokazuju podaci iz Almanaha COEDAT o broju terorističkih akata tokom prošle godine.

Samo u poslednjem tromjesečju 2009. godine 46 zemalja je bilo pogođeno sa 2.329 terorističkih napada koji su rezultirali sa 4.328 izgubljenih života i 8.447 povrijeđenih. Najsmrtonosniji napad je bio samoubilački napad automobilom-bombom

u Bagdadu 25. oktobra, kada je 155 ljudi ubijeno, a 500 ranjeno (sve civili). Drugi smrtonosni atak se desio u Pakistanskoj sjevero-zapadnoj graničnoj provinciji 28. oktobra kad je automobil bomba daljinski aktivirana ubila 120 ljudi (uključujući žene i djecu) i ranila još 200 ljudi.

Lista sa podacima o broju napada po zemljama sa brojem ubijenih (KIA), povrijeđenih (WIA) i otetih (AIA) za poslednje tromjesečje 2009. godine (izvor: COEDAT newsletter No.13)

Samardžić se sastao sa Basbugom Na marginama simpozijuma, načelnik Generalštaba VCG, viceadmiral Dragan Samardžić je imao i bilateralni sastanak sa NGŠ Vojske Turske, generalom Basbugom.

Obostrano je potvrđena dosadašnja uspješna saradnja, uz napomenu da će se nakon potpisivanja Sporazuma o saradnji čije je usaglašavanje u završnoj fazi, stvoriti mogućnosti za njeno dalje unapređenje.

General Basbug je pokazao posebno interesovanje za rad regionalnog Centra za obuku pilota helikoptera, kao i otvorio mogućnost za školovanje naših kadeta na vojnim akademijama Turske.

Nakon govora načelnika Generalštaba Turske, učesnicima simpozijuma se obratio i general Stephane Abrial, komandant Savezničke komande za transformaciju iz Norfolka, SAD.

Na pet sesija raspravljano je o ulozi međunarodnog prava i međunarodnih organizacija u borbi protiv terorizma, budućim trendovima u borbi protiv terorizma, tehnološkim dostignućima i njihov uticaj na odbranu od terorizma, ulozi strategijskih komunikacija u borbi protiv terorizma i ulozi obavještajne službe u suprostavljanju terorizmu.

jedničko mišljenje da je njegova realizacija u potpunosti ispunila zacrtane ciljeve.

Simpozijum je završen uručivanjem prigodnih poklona predavačima i moderatorima na simpozijumu, a završno obraćanje učesnicima i zatvaranje simpozijuma su upriličili Prof. Dr. Ersin ONULDURAN sa Ankara Univerziteta i zamjenik načelnika Generalštaba Vojske Turske, general Aslan GUNER.

Delegacija Vojske Crne Gore svojim učešćem na 3. Međunarodnom simpozijumu o globalnom terorizmu i međunarodnoj saradnji istakla je značaj koji Crna Gora pridaje regionalnoj saradnji i uključenju u regionalne i globalne bezbjednosne integracije. Ova posjeta je bila veoma značajna, kako za sticanje novih iskustava u borbi protiv terorizma i unapređenju priprema jedinice za mirovne operacije, tako i u smilsu unapređenja bilateralne vojne saradnje sa jednim tako značajnim subjektom, kao što su Oružane snage Turske.

Učesnici Simpozijuma su podijelili za-

major Ilija Daković

PARTNER 19

Stav

Idejna osnova i motivi za NATO Početak procesa transatlantskih integracija se djelimično može povezati i sa procesom evropskih integracija.

Oba procesa su imala zajednički cilj bezbjedniji i prosperitetniji svijet, odnosno kreiranje zone bezbjednosti, čime će se stvoriti ambijent za prosperitet pojedin(a)ca. Iako (ne)jedinstveni, ovi procesi će i do danas ostati izrazito kompatibilni. Razaranja na evropskom kontinentu u Prvom, a zatim i Drugom svjetskom ratu bila su povod naporima kako svijet učiniti „boljim mjestom“. Evropa je dala simbolčan inpuls stavaranjem Evropske unije.

Marta 1948. u Vašingtonu su počeli pregovori o mogućoj saradnji Zapadne unije i SAD-a i Kanade. Američka vizija je bila da se u novoj organizaciji nađu zemlje Zapadne unije, SAD, Kanada, ali i Norveška, Švedska, Danska, Irska, Italija i Portugal, što je bilo u skladu sa američkom političkom i vojnom strategijom, ali strateško-taktičkim rasporedom potrebnih baza u Evropi. Ovi su pregovori nedvosmisleno pokazivali težnju SAD-a i Kanade za stvaranjem potpuno nove vojno-političke organizacije u odnosu na Zapadnu uniju. Predviđajući neka buduća geo-politička kretanja, SAD su insistirale i na preciznijem 20 PARTNER

određenju mehanizama pružanja pomoći u slučaju napada članicama novog saveza.

Osnovni problem u prvim debatama u Kongresu SAD odnosio se na pitanje obima i oblika pomoći državi članici u slučaju napada. Kako je kompromis osnova političkog manevrisanja, tako je i ovdje nađen u članu 5. ovog Ugovora, odnosno u formulaciji da država članica sprovodi akciju koju sama bude smatrala potrebnom. Ovakav stav ostaje i do danas, pa stoga ne mora biti riječ o vojnoj pomoći već država članica, shodno svojoj procjeni i potrebama, odlučuje kako će pomoći, podrazumijevajući i mogućnost oružane akcije. Ipak, teško je vjerovati da bi kako u vremenu hladnog rata, tako i danas napad na neku državu članicu ostao bez odgovora vojnog karaktera. U suprotnom, suština osnivanja i funkcionisanja NATO-a ne bi bila ista i to bi bio uvod u početak kraja organizacije.

Problem sa saveznicima je bio teritorijalnog karaktera, pri čemu je posebno Francuska insistirala na uključivanju oblasti u Alžiru koji su po francuskom ustavu bili njen sastavni dio. Ključna opasnost je bila da nesmotrena formulacija može uključiti

sve kolonijalne posjede država članica. Imajući u vidu da su članice trebalo da postanu Velika Britanija, Francuska i Holandija, nekada velike kolonijalne sile, takav scenario je trebalo da vodi ka zaista velikoj teritoriji saveza. Ipak, precizno formulisanje i detaljno nabrajanje teritorije na koju se Ugovor odnosi riješio je i ovo pitanje.

Pored toga je važno pitanje bilo i ko će biti uključen u savez. Norveška, Italija i Portugal su bile predmet pregovora.

Osnovni razlog, naročito američkog, pritiska za uključenjem Norveške bio je njen položaj i geo-strateški značaj.

Pored toga, dodatni impuls je predstavljao i sovjetski pritisak na Norvešku u vezi sa potpisivanjem Ugovora sa SSSR-om. Portugal je geostrateški bio posebno važan zbog Azorskih ostrva koja su bila ključna

Stav za bezbjednosno povezivanje Evrope i SAD, ali je osnovni problem sa Portugalom bio nedemokratski režim u toj zemlji. Ipak, geo-strateški razlozi su bili razlog zanemarivanja te činjenice, što svakako neće biti posljednji put takvog ishoda na svjetskoj sceni.

Kada ja riječ o Italiji, SAD su bile protiv, ali su Francuzi instistirali uslijed političkih i vojnih razloga. Imajući u vidu da, kako je primijetio Čerčil, nema vječitih prijatelja, već samo vječitih interesa, čak i kada to zahtijeva saradnju sa nedemokratskim ili čak fašističkim režimima, Norveška, Italija, Irska, Portugal, Island i Danska su pozvani da se priključe savezu.

Ugovor o formiranju sjevernoatlantskog saveza je potpisan u Vašingtonu 4. aprila 1949. od strane ministara inostranih poslova država članica.

Među četrnaest članova Ugovora posebno mjesto zauzimaju dva: članovi 2. i 5. Član 2 Ugovora je osnov institucionalizovane ekonomske saradnje Evrope i SAD-a i u njemu se navodi da će države članice doprinositi razvoju mirnih i prijateljskih odnosa, tako što će jačati svoje slobodne institucije, unaprijeđivati principe na kojima su iste zasnovane i unaprijeđivati uslove napretka i stabilnosti. Dodatno, eliminisaće međusobne privredne sukobe i doprinosiće razvoju međusobne ekonomske saradnje. Član 5. na drugoj strani, predstavlja osnov institucionalizovane bezbjednosne saradnje, pružajući bezbjednosne garancije i u njemu se navodi da će sve države članice napad na jednu ili više od njih smatrati napadom na sve članice, kao i da će svaka na osnovu člana 51. Povelje UN-a pomoći odmah, sama i u sa-

radnji sa preostalim članicama, korake koje smatra potrebnim uključujući i upotrebu oružane sile.

Ugovorom iz Vašingtona članice NATO-a su postale Belgija, Danska, Francuska, Holandija, Island, Luksemburg, Norveška, Portugal, Velika Britanija, Italija, Kanada i SAD. Prvi talas proširenja obuhvatio je Grčku i Tursku 1952. dok je drugi talas obuhvatio SR Njemačku 1955. U trećem talasu, 1982. primljena je Španija. Priključenje Njemačke i Španije su bila jedina dva priključenja u kojima se pridružila samo po jedna država. Prije i nakon toga države članice su uvijek pristupale u konvojima iako to nije zvanično pravilo. Godine 1990. dolazi do ujedinjenja Njemačke, što dodatno proširuje teritoriju NATO-a iako to nije bio zvaničan oblik proširenja. Četvrto proširenje NATO-a je bilo 1999. kada su pristupile Češka, Mađarska i Poljska, dok je peto nastupilo 2004. proširenjem teritorije organizacije na Bugarsku, Estoniju, Letoniju, Litvaniju, Rumuniju, Slovačku i Sloveniju. Za sada, posljednje, šesto, proširenje se dogodilo aprila 2009. godine, pristupanjem Hrvatske i Albanije.

Kada je riječ o stvaranju NATO-a, osnovne motive treba tražiti u konkretnom istorijskom okviru. Četrdesete godine XX vijeka obilježene su geopolitičkim, geoekonomskim i geostrateškim promjenama globalne scene. Prije svega, riječ o novoj političkoj podjeli svijeta u kojoj SSSR dobija sasvim novu ulogu koja utiče na ideološku podjelu globalne scene. Pored toga, evidentni su i ekonomska i vojna iscrpljenost zapadnoevropskih

država, gubitak kolonijalnih posjeda Evrope, ali i nova spoljna politika SAD-a oblikovana novim američkim interesima na evropskom kontinentu.

Shodno tome, mogu se izdvojiti tri razloga koja će kasnije svakako postati i ciljevi NATO-a: bezbjednosni, ekonomski i političko-ideološki.

Bezbjednosni razlozi nastaju uslijed promjene modela međunarodnih odnosa. Prema Lidiji Čehulić, u evropskom slučaju riječ je o modelu koji se odlikovao ravnotežom snaga.

Ekonomski razlozi su postojali i na evropskoj i na američkoj strani i mogu se posmatrati kroz dva nivoa. Prvi nivo se odnosi na gubljenje ekonomske moći Evrope uslijed ratnih dešavanja, ali i gubitka kolonijalnih posjeda koji su bili važni izvori sirovina i radne snage, pa je Evropi bila neophodna ekonomska saradnja.

Drugi nivo se odnosi na dodatne koristi za američku vojnu industriju, shodno transatlantskoj vojnoj saradnji. Politički razlozi transatlantskih integracija svoj korijen imaju u idejama oceva američke nacije i njihovog Ustava, kao suštine filozofije liberalizma i njenog osnova - zaštite individualnih prava i sloboda. Shodno tome, SAD-u je i bio cilj stvoriti institucionalni blok država koje će se razvijati u tom pravcu, odnosno proširiti broj i moć država slične orijentacije.

Ivan Jovetić Autor je analitičar Instituta za strateške studije i saradnik na Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG PARTNER 21

Direkcija za zaštitu tajnih podataka

Zakonske inovacije za šire nadležnosti Nakon vrlo dinamične 2009. godine, pred Direkcijom za zaštitu tajnih podataka nalazi se još jedna vrlo zahtjevna godina u pogledu ispunjavanja obaveza na putu ka evropskim i evroatlantskim integracijama.

Vlada Crne Gore utvrdila je Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tajnosti podataka i podnijela ga Skupštini Crne Gore na razmatranje i usvajanje.

Osnovni razlog izmjena i dopuna Zakona je potreba proširivanja nadležnosti Direkcije u oblasti informatičke zaštite tajnih podataka. Direkcija će biti centralno državno tijelo za bezbjednost komunikacija - NCSA, koja će vršiti izbor, upravljanje i održavanje kriptografske opreme za prenos, obradu i čuvanje NATO i EU tajnih podataka, kao i za rukovođenje kriptomaterijalima - NDA, koja će vršiti bezbjedno rukovanje, čuvanje, distribuciju i evidenciju kriptomaterijala i za akreditaciju informaciono-komunikacionih

22 PARTNER

sistema i procesa - SAA. Navedene nadležnosti, kao obavezujuće, prepoznate su u implementacionim direktivama NATO i Programu informacione bezbjednosnosti u Crnoj Gori, a biće dodatno razrađene Uredbom o bližim uslovima i načinu spro-

vođenja informatičke zaštite tajnih podataka. Uspostavljanje i razvoj informatičke zaštite tajnih podataka podrazumijeva i uspostavljanje referentne liste normi i standarada i uključivanje potrebnih normi i otvorenih standarda u oblasti informacione bezbjednosti.

U tekućoj godini planirano je i donošenje Uredbe o bližim uslovima i načinu sprovođenja industrijske zaštite tajnih podataka kojom će se regulisati zaštita podataka sadržanih u ugovorima o pružanju usluga, zatim zaštita od gubitka ili otkrivanja tajnih podataka stranih pravnih i fizičkih lica, zaštita pri transportu tajnih podataka i uspostavljanje posebnih procedura pri-

likom posjeta stranih pravnih i fizičkih lica organizacijama koje stvaraju, obrađuju ili čuvaju tajne podatke.

Nakon donošenja navedenih propisa, Direkcija je planirala pripremu i donošenje Instrukcije o načinu rukovanja tajnim podacima kojom će se u velikoj mjeri olakšati rad i postupanje sa tajnim podacima, u Centralnom registru i registrima tajnih podataka, a čime će se zaokružiti pravni okvir u oblasti tajnih podataka.

Neizostavni dio planiranih aktivnosti Direkcije, u 2010. godini, predstavljaće intenzivna međunarodna saradnja u okviru koje će u najskorije vrijeme otpočeti bilateralni pregovori i zaključivanje Sporazuma o bezbjednosnim procedurama za razmjenu i zaštitu tajnih podataka sa EU, kao i implementacija tog sporazuma. U daljim aktivnostima na međunarodnom planu nastaviće se sa usaglašavanjem i zaključivanjem bilateralnih sporazuma o uzajamnoj razmjeni i zaštiti tajnih podataka sa stranim državama i međunarodnim organizacijama.

U kontekstu realizacije preuzetih obaveza iz PARP-a, u tekućoj godini, pristupiće se realizaciji i sprovođenju Partnerskog cilja “Nacionalni program za bezbjednosnu saradnju sa NATO-om” kroz koji će se nastaviti revizija postojeće nacionalne bezbjednosne politike i pravila i osigurati minimum NATO standarde u oblastima bezbjednosti lica, bezbjednosti podataka, INFOSEC-a i fizičkoj bezbjednosti, što predstavlja visoko prioritetan cilj za Crnu Goru.

B.D., I.P., P.K

Dnevnik vojnog posmatrača

Rat počne,

dok trepneš

Prva lekcija koju su mi kolege sa malo više iskustva u misijama po Africi prenijele kad sam došao bila je: „Nemoj da te zavarava to što je sad mirno i što te lokalci na ulici tretiraju sa poštovanjem. To ne znači da već sljedećeg minuta cijela nacija neće eksplodirati i taj što te dosad drugarski tapšao po ramenu neće „obraditi“ mačetom“.

Nakon godinu i dva mjeseca u misiji koje sam proveo u relativno mirnim uslovima, došao je red da vidim i kako izgleda kad se zapuca.

Povod nije bio beznačajan. U jednom selu nestala je djevojka, iz hrišćanskog plemena Lorma. Policija je alarmirana i nakon cjelodnevne pretrage njeno tijelo je nađeno u žbunju u blizini džamije. Za ubistvo je odmah optuženo muslimansko pleme Mandingo i kuća lokalnog imama je bila kamenovana. Da stvar nije bezazlena znali smo odmah. Ova

dva plemena su se na cijeloj teritoriji naše zone odgovornosti tukla do istrebljenja tokom građanskog rata. Potpredsjednik Liberije je kasno popodne lično stigao u to selo, kako bi pregovorima spriječio krvoproliće i smirio situaciju. Međutim, sjutradan se ispostavilo da je stigao suviše kasno. Nakon glasina da je imam zarobljen i džamija spaljena, Mandigo pleme je počelo da se naoružava i grupiše.

Prve izvještaje o mogućim nemirima u samoj

Voindžami smo dobili rano ujutru. U gradu dominiraju ova dva plemena, podijeljena po kvartovima. Oko devet sati dobili smo izvještaj o masovnom okupljanju Mandigoa u centru grada. Tad je i mobilna telefonija prestala da funkcioniše - antena je bila onesposobljena. Prvi pucnji su se čuli oko 10 i svuda po gradu su počele da gore kuće. Situacija je izmakla kontroli, a reakcija mehanizovanog bataljona iz Pakistana i interventne jedinice policije iz Jordana je bila više nego - mlaka.

Zapravo, izletjeli su na ulice i samo posmatrali kako organizovane grupe pale jednu po jednu kuću, dok su ljudi sa mačetama i puškama protrčavali između njih. Lokalna crkva i kuća gradonačelnika su spaljene među prvima.

Oštećene su dvije džamije i još jedna crkva.

Mi, vojni posmatrači, nijesmo izlazili napolje van baze jer, pošto nemamo oružje inače ne odlazimo na rizična mjesta bez oružane pratnje, a i pored toga niko od nas nije imao ni pancir ni šljem. Situaciju smo pratili sa osmatračnice u bazi i preko radio veze. Oko dva sata popodne iz centralnog zatvora je zatražena asistencija kako bi se spriječilo bjekstvo kažnjenika. Pomoć nije mogla da stigne jer su sve jedinice bile blokirane u gradu i oko četiri sata stigao je izvještaj da je zatvor prazan. Otprilike u to vrijeme pucnjeve iz jednostavnih lovačkih pušaka su počeli da dopunjavaju i rafali iz automatskog oružja. Očigledno je da su prikrivena skladišta naoružanja počela da se prazne. Vođa tima je upitao ko želi da ide sa njim u patrolu po gradu i ja sam se prijavio.

Prvo smo obišli zatvor. Smrad koji sam tamo zatekao me je natjerao da se zapitam kako su ti nesrećnici uopšte čekali nemire da pobjegnu odatle. Zatvor je inače predviđen za 50 ljudi , a u njemu je bilo 78. Nakon toga smo se spustili u grad odakle su se novi plamenovi dizali u nebo. U samom centru zatekli smo izmiješane Pakistance i Jordance i njihova vozila razbacana na sve strane. Dok sam se vozilom probijao između njih izašao sam na jednu ulicu koja je imala barikade samo 50m odatle.

Ostavivši UN trupe iza nas približio sam se barikadi. Međutim, tad su na njih istrčali ljudi sa mačetama. Okrenuo sam vozilo i vratio se u centar. Probao sam da se probijem drugom ulicom i popevši se uzbrdo zatekli smo trans-

porter ispred spaljene stanice policije. Put dalje je, takođe, bio blokiran, pa sam vozilom ušao u uličicu koja je išla nizbrdo, uz negodovanje službenika iz kancelarije za ljudska prava, koji je bio sa nama u kolima. Tražio je da se vratimo u bazu i da previše ne rizikujemo, ulazeći tamo gdje ni „ovi sa oružjem“ nijesu ušli. Na kraju uličice zatekli smo par ljudi na barikadi, međutim, kako smo se približavali broj ljudi je rastao, a pridošlice su u rukama imale - puške.

Neposredno prije barikade sam dodao gas i skrenuo u uličicu desno i - naletio na novu barikadu. Ove smo izgleda baš iznervirali, pa je oko vozila počelo da pada kamenje koje su bacali na nas. Ovo je stvarno bilo dosta. Uspio sam da se okrenem i ne skidajući nogu sa papučice gasa krenuo nazad ka transporteru sa Jordanci-

ma. Odatle smo se nekako probili nazad. U samoj bazi su počele da se gomilaju izbjeglice.

Svuda oko naše ograde smo mogli da vidimo ljude kako sa koferima i sa zavežljajima na glavama bježe van grada. Kasno popodne je nastupilo zatišje. Izgledalo je kao da se situacija smiruje. Međutim, u sumrak su se ponovo čuli pucnji. Proglašen je policijski čas i nakon napada kamenicama na pakistanske vojnike oni su zatražili odobrenje da upotrijebe oružje. Dok su čekali odobrenje i pojačanje iz bangladeškog kontigenta u susjednom okrugu, počeli su da razmještaju transportere po cijelom gradu. Do mraka u gradu su četiri lica ubijena, a dvadesetak ranjeno vatrenim oružjem ili mačetama.

UN još nijesu reagovale silom i nezadovoljstvo ugroženog stanovništva je bilo opravdano.

Nakon što je proglašen policijski čas, dobili smo naređenje da se pripremimo za evakuaciju. To podrazumijeva - torba do 5kg sa namirnicama za jedan dan. Ranac mi je već bio spakovan, a ostatak stvari sam morao da prežalim. Imao sam rezerve hrane u konzervama za bar tri nedjelje, dijelove uniforme i opremu koju nijesam mogao da nosim sa sobom.

Onda su uslijedila hapšenja i oduzimanje naoružanja. Izbjeglice su se skupljale oko lokalne bolnice, a bolničke sobe bile su pune žrtava ranjavanja. Narednih dana, situacija se polako smirivala. Ipak, trajnog spokojstva nema. U ovom dijelu Afrike, ništa lakše nego započeti rat. A mir je teško kontrolisati.

Branko Đurđić, UNMIL; Voinjama

PARTNER 23

Tema

Biti svuda gdje je ugrožen mir Od Afrike (Angola), do Azije-Avganistan, svuda je bilo i biće pripadnika naših vojnih snaga, koji su se bavili časnim poslom očuvanja mira ili razdvajanja sukobljenih strana.

O savremenim misionarskim aktivnostima mnogo se zna za razliku od nekih ranijih koje su se dešavale širom planete.

Ovih dana svjedoci smo da, zahvaljujući tehnološkom napretku, tzv on-line video uključenjima, iz prve ruke, dobijamo izvještaje o stanju naših vojnika iz baze udaljenog i nerazvijenog avganistanskog gra-

Pitate se da nije greška. Nije. Trebalo je tada ispratiti baš njih. Ali prije nego dođemo do detalja, par rečenica o istoriji sukoba u Angoli.

Građanski rat u Angoli počeo je još 1975. godine nakon što je zemlja postala nezavisna od Portugalije. Formalno je završen 2002. Sukobile su se dvije glavne frakcije, komunistička MPLA i antikomunistička UNITA. Za nastavak krvavih sukoba u kojima je, prema procjenama ubijeno oko 500 hiljada ljudi, pobrinula se treća strana - separatistička militantna grupacija

bloka, dok su drugu stranu, očekivano podržale SAD, Zair, Južna Afrika i dr. U sukob se uključuje Južna Afrika koja šalje svoje trupe u invaziju na Angolu. Komunistički režim Kube odlučuje da pomogne tamošnjoj MPLA slanjem ogromnog broja vojnika.

Slijedi Rezolucija 626 Savjeta bezbjednosti UN o uspostavljanju UNAVEM, verifikacione misije za nadgledanje povlačenja kubanskih trupa iz Angole, koja je trebalo da obavi zadatak od januara 1989. do juna 1991. godine. Po njenom okončanju UN su objavile - misija završena uspješno.

dića Poli-I- Komrija.

A kako je nekada bilo - govori nam potpukovnik Željko Popović. Prije tačno 20 godina, kao najmlađi, ali veoma stručan, mirovnjak Ujedinjenih nacija, otišao je u Angolu. Tamo je proveo 16 mjeseci. Uloga misije bila je nadgledanje povlačenja kubanskih trupa iz te velike afričke države.

24 PARTNER

koja se borila za nezavisnost pokrajine Kabinda. Bio je to navjeći, najduži i najznačajniji oružani sukob ere Hladnoga rata. Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države bile su saglasne u jednom- rat u Angoli smatran je krucijalno važanim za svjetsku ravnotežu snaga, ali i za ishod Hladnog rata. Komunističku MPLA podržavale su Kuba, SSSR i zemlje Istočnog

Vraćamo se jednom od nosilaca plavog šlema, odnosno kape, potpukovniku Željku Popoviću. Naviru sjećanja, i to uglavnom pozitivna. Govori o neobičnim odlikama Angole, jedinstvene zemlje različitih geografskih obilježja, bogate naftom, rudnicima dijamanata, te predjelima pod džunglama, zbog blizine Ekvatora.

Nasuprot tome, njen južni dio ka Namibiji, dominantno je teritorija koja pripada pustinji Kalahari. Cio zapadni dio je na obali Atlantskog okeana.

Priča o prvom kontaktu sa zemljom u koju je svojom voljom upućen, a o kojoj je

Tema potraje i do 15 dana. Na aerodromima, posao je bio znatno jednostavniji jer su njima transportovani samo vojnici. Po obavljenom poslu, tim je pisao izvještaj, koji je sadržao jednostavne podatke o datumu, tipu prevoza, broju ljudi i oruđa ukrcanih za vraćanje na Kubu.

znao tek po nešto iz kazivanja onih koji su već tamo bili. Bio je spreman za profesionalna, ali i druga iznenađenja. Rečeno mu je da se spremi za velike vrućine, za restruiktivnost u konzumiranju lokalne hrane i pića, da se pazi zaraznih bolesti kao što su malarija, kolera, tifus, ameba i dr. Neizvjesnost, nesigurnost samo na kratko su mu bojile misli. Prvi profesionalni izazov bila mu je nepoznanica vojničke procedure, odnosno pitanja tipa: šta se od tebe očekuje i što treba da uradiš.

Ipak, odluka je konačna i neopoziva. Nakon desetosatnog leta na liniji BeogradPariz- Luanda stiže u Angolu. Mada su ga prethodno upozorili, ipak nije mogao da predvidi takav toplotni udar odmah po izlasku iz aviona. Željko to opisije kao šok i kaže da se osjećao isto kao da ga je neko ubacio u vrelo parno kupatilo.

Za razliku od današnjih mirovnjaka, zadatak pripadnika posmatračke misije u Angoli bio je da sami sebi organizuju život. Tražili smještaj, nabavljali potrepštine... Nakon toga i prvi radni zadaci.

Kontingent je imao 62 posmatrača iz 10 zemalja. Među njima, sa prostora bivše Jugoslavije bilo je 6 pripadnika vojske.

Posmatračku misija sačinjavalo je pet timova, koji su pokrivali isto toliko nadziranih tačaka: tri luke i dva aerodroma, odakle su se povlačili kubanski vojnici.

Preko luka je odlazila tehnika, a avionima ljudstvo. Kad tim dobije zadatak npr. u luci, za vrijeme 24-časovnog dežurstva, u smjeni od 12 sati, posmatrači su bilježili svakog vojnika pojedinačno, svaki komad ukrcanog naoružanja, počev od krupnog do najsitnijeg. I to je znalo da

Smjenjivanje na 5 ključnih tačaka išlo je 15-to dnevno. Osim u glavnom gradu Luandi nadgledano je povlačenje i u enklavi Kabinda, te Lobitu, gradu na Atlantiku. Timovi posmatrača provodili bi mjesec ipo u glavnom gradu, mjesec na jugu i mjesec na sjeveru. Tada kapetan, Željko je nakon šestomjesečne rotacije raspoređen kao operativni oficir u štabu.

Misiju karakteriše kao nisko rizičnu. Go-

tovo da nije bilo oružanih napada, možda poneka pljačka. Kretanje jeste bilo ograničeno, ali su postojale i sigurne zone.

Rijetko su, osim u glavnom gradu, kontaktirali sa lokalnim stanovništvom. Opisuje ga kao blagonaklono i miroljubivo prema pripadnicima „plavih šlemovima“, za koje su znali da su „naoružani“ jedino olovkom i papirom na kojem su bilježili nešto što se nije na njih odnosilo, već na one koji su u njihovu zemlju stigli pod punom ratnom opremom.

Kapetan Popović bio je najmlađi član tadašnje rotacije u misiji, ali mu to nije bila mana, već čini se preporuka. Kada se

uputio u Afriku, već je bio oženjen Svetlanom, koja ni malo blagonaklono nije gledala na tu njegovu „ avanturu“, koju nije prepoznavala profesionalnom. Međutim, promijenila je mišljenje nakon što je posjetila supruga na više od mjesec dana.

Pitali smo Željka koje momente će najrađe pamtiti. Bez razmišljanja, kao iz topa, govori o nezgodi koju je doživio zajedno sa jednim brojem kolega. Naime, avionu koji ih je prevozio, prilikom slijetanja pukla je guma na točku. To su vidjeli tek nakon prizemljenja. Svjestan rizika u koji su se upustili glasno je opsovao. Staloženi pilot, Angolac na čistom srpskohrvatskom ga je upitao zašto psuje kad i nije bilo tako opasno. Netom je saznao da je

avijatičar završio pilotsku školu u Vršcu. I nije to jedina zanimljiva priča. Angolu je napustio kao kum male Solanž čija je majka bila zaposlena u misiji. Napustio je tu zemlju i nakon što je poslije 16 mjeseci doživio kišu u kraju u kojem je ona pravi raritet. Napustio je afričko tle bogatiji vojničko-profesionalnim, multikulturalnim i višenacionalnim spoznajama.

Na kraju razgovora upitan šta u životu ne bi mijenjao potpukovnik Željko Popović odlučno saopštava - Vojnu gimnaziju u Beogradu, iskustvo iz Angole i svoju suprugu Svetlanu.

Olivera Đukanović

PARTNER 25

Feljton

Putovanje kralja Nikole u Rusiju Kralj Nikola je u martu 1908. godine putovao u zvaničnu posjetu Rusiji, na poziv cara, što je za ondašnje prilike, iako je riječ o kraljevsko-carskom susretu, bio svojevrsni poduhvat. Sam kralj u svojim "Memoarima" piše da mu "nije milo obijati po svijetu". Kaže da će "mnogo radije poći, đe od Lješkopolja pa do Danilova Grada, u one previjače i male kuće, no u ove lokande i dvorove". "Ali, kad je potreba i ovo mi je lako", piše kralj. A na daleki put je krenuo iz Kotora, odakle su Crnogorci, gdje god pošli, uvijek odlazili u svijet. Snabdio se knjigama, kako navodi, dobrim i zlim, i čita i jedne i druge "tek da vrijeme ubijem". Prije putovanja u Rusiju, kralj razmišlja o tome da li će njegova posjeta imati uspjeha - "nadam se ne toliko u moju umještinu i u shvatanje pravijeh interesa od strane Rusa, no prosto u talik i sreću".

Kralj je putovao brodom "Rumija". More je bilo "bez pjene i bez vala", a prvi odmor je bio u Malon Lošinju. Odatle u Trst, a onda u Veneciju. "Tako i bi, iz Triješća dođoh u Mletke za četiri sata". U Veneciji je tih dana bio njemački car Vilhelm. "Kad dođosmo u lokandu, ali stan hladan, a ja gladan", piše kralj. Sjutradan, pošto se odmorio u hotelu, kralj Nikola je sa pratnjom izašao na Trg Svetog Marka. "Rekoše mi da se juče pjacom šetao dugo i car njemački, pa kad za njega ne bi zmije iz lomine, dako je ne bude i za mene, pomislih". Nakon šetnje, kralj je "pošao učiniti jedan krug oko jahte cara njemačkoga". Iz Venecije, put je dalje vodio preko Verone, Minhena i Frankfurta. Crnogorska delegacija je u Veroni zakasnila za prvi voz ka Minhenu, pa je krenula drugim vozom, a kralj to ovako komentariše:

26 PARTNER

“Primijetio sam odavna kad mi se ovakvi, ili ovome potrebni maleri sruče, da mi je tim sretnije".

Bilo je vremena za šetnje po Minhenu, a odatle stigli su u Frankfurt. Kralj piše da nije bio dobrog raspoloženja. "Ne znam što mi je. Apetita nečesova, volje da Bog sačuva. Pio sam neke lijekove, uzimao sam kinin, sve jedno. Neman sana. Ovo ne sluti na dobro. Uostalom, ja sam se vazda ovako osjećao, kad sam se u Rusiju kretao". Kralj je u Frankfurtu primio i no-

vinare "Frankfurter cajtinga" i francuskog žurnala "Eshos", a u vezi sa tim zapisuje "Mora se i ta sorta ljudi primiti".

Crnogorski suveren putuje već nekoliko dana, a u Frankfurtu je 22. marta. "Iz Petrograda, već jedva jedvice, dođe glas, da u utorak 25. marta, budemo na granici, a 26. u Petrograd. Hvala bogu". Iz Frankfurta, put je vodio preko Berlina. "Skoro pet ura stajali smo u Berlinu, čekajući direktni voz za granicu. Krenuli smo u 11 ura i sjutra u 11 pred podne stigli smo na Granicu, na Veržabalovo".

Na granici je kralja čekao carev voz, a car je poslao i svog ađutanta Dolgorukova.

"Poslije po ure putovanja, ušli smo u beskraj, gdje je sa svake strane nebo izgledalo kao da je na zemlju palo". Od granice Rusije kralj je putovao dan i noć i 26. marta, u 10 i po ura voz je stigao na stanicu u Carsko Selo. Kralja je tu dočekao ruski car Nikolaj Romanov, što je bila posebna čast. Iz Carskog Sela kralj je otišao u Petrograd, u Zimski dvorac. U ruskoj prestonici kralj Nikola je ostao punih pet dana. Za to vrijeme zvanični susreti, večere, balovi, prijemi, razgovori. Na večeri u Carskom Selu bilo je oko sto osoba. "Na večeru su bili pozvani svi ministri, sa predsjednikom Stolipinom, mnogo gospođa, mnogo gospode građanskoga i vojničkog reda". Pored ostalog, kralj je u Petrogradu razgovarao o mogućnostima izgradnje Balkanske željeznice, pravcem od Peći, preko Plava i Gusinnja, do Podgorice i Bara. Kraljevi ministri su razgovarali sa ruskim ministrom vojnim. Naravno, tražili su oružje. Obećano im je sve, "osim brzometnijeh gorskijeh topova".

A na kraju putovanja u Rusiju, crnogorski kralj razmišlja o svojim naporima i važnosti diplomatije. "Neprestano radim za tu našu jadnu zemljicu, radim s oduševljenjem i s vrućom nadom u uspjeh. Neka je sve na stranu, a interes zemlje prijed svega. Dostojanstvenim ponašanjem, ljubaznosti i načinom ophođenja dobijaju se prijatelji i osvaja se. Nijesmo mi ni još bogati da prenebregavamo ove neophodne dužnosti", zaključuje kralj.

Ilija Despotović