PARTNER5

Događaj mjeseca

SADRŽAJ DOGAĐAJ MJESECA .......................................................... 3 INTERVJU: DR STEFANI BABST, POMOĆNIK GENERALNOG SEKRETARA NATO ZA JAVNU DIPLOMATIJU ................................................................... 4 Članstvo u NATO osiguranje od rizika V. Latković

Vujanović i Vučinić u vojnoj kasarni

KOMENTAR: APSURDNA PRIČA O MILITARIZMU .......... 6 Ilija Despotović

Predsjednik Crne Gore, i predsjednik Savjeta za odbranu, Filip Vujanović i ministar odbrane Boro Vučinić posjetili su kasarnu „Milovan Šaranović“ u Danilovgradu, u kojoj je smještena Brigada za specijalne operacije Vojske Crne Gore. Vujanoviću i Vučiniću je predstavljeno naoružanje te elitne jedinice, a predsjednik i ministar su obišli i lokaciju Rsojevići, na kojoj će biti podignuta stambena zgrada za pripadnike Vojske. Vujanović je ocijenio da su nabavljena oprema i naoružanje i osposobljavanje Centra za obuku vojnika „vrlo respektabilni poduhvati“. Jedan dio naoružanja Brigade za specijalne operacije je po standardima NATO.

EVROATLANTSKO PARTNERSTVO KAO ŠIRI OBLIK SARADNJE ......................................................................... 8 mr Mehmedin Tahirović IZ ORUŽANIH SNAGA SUSJEDNIH ZEMALJA .................. 10 Iskustva BiH u mirovnim misijama - pukovnik Hamza Višća CRNOGORSKI KADETI NA SVJETSKIM AKADEMIJAMA ................................................................ 12 Mihailo Danilović U MISIJU SAMO SA JAKOM PSIHOM ............................... 15 Mihailo Danilović PREDSTAVLJAMO: BAZA ZA OBUKU I PODRŠKU .........17 Širok spektar zadataka potpukovnik Marinko M. Slomo ŠVEDSKI MODEL PARTNERSTVA ................................... 19 IZ SVIJETA VOJNE TEHNIKE ........................................... 20 “GLOCK” novi pištolj specijalnih jedinica Vojske Crne Gore potpukovnik Marinko M. Slomo AKTUELNOSTI IZ VOJSKE ............................................... 21 DNEVNIK VOJNOG POSMATRAČA .................................. 22 kapetan Saša Jovanović INTERVJU: JURE KOMŠIĆ PUKOVNIK U PENZIJI ............ 24 Olivera Đukanović OD NARODNIH HALJINA DO MODERNE UNIFORME ... 26 Ilija Despotović

Predsjednik je tom prilikom rekao da rezultati koje je postigla pomenuta jedinica obavezuju državu da nastavi sa adekvatnom materijalnom podrškom, s krajnjim ciljem da se stvore uslovi da Vojska Crne Gore što prije uđe u NATO. Prema ocjeni Vujanovića, Vojska, na tom pravcu, realizuje niz kvalitetnih organizacionih poduhvata. Šef države je ocijenio da će uključenje

Crne Gore u NATO imati veliki značaj za bezbjednost Crne Gore, ali će donijeti i političke efekte i ekonomske koristi.

Vujanović je kazao da ga raduje gradnja stanova za pripadnike Vojske, što je za njene pripadnike i njihove porodice najbolji način da se poboljša njihov materijalni položaj.

Ministar Vučinić je poručio da stanove za Vojsku treba izgraditi u što kraćem roku. Podizanje stambene zgrade na Rsojevićima počeće uskoro. Vučinić je kazao da pripadnici Vojske Crne Gore treba da osjete njen ugled u društvu.

Vojska Crne Gore je vojska sa tradicijom i trebalo bi da njen dignitet bude unaprijeđen, rekao je ministar.

Gradonačelnik Danilovgrada Branislav Đuranović izrazio je zadovoljstvo činjenicom da taj grad postaje vojni centar Crne Gore. Lokalna samouprava će, po njegovim riječima, pomoći državi u stvaranju uslova za što bolje životne uslove pripadnika Vojske Crne Gore.

I. Despotović

IMPRESSUM Partner - mjesečnik o evroatlantskim integracijama, odbrani i Vojsci jun 2008. godine BROJ: 5 IZDAVAČ: Ministarstvo odbrane Crne Gore ZA IZDAVAČA: mr Boro Vučinić UREDNIK: Vidak Latković REDAKCIJA: Ilija Despotović , Olivera Đukanović, Zorica Radović, Mehmedin Tahirović, Marinko M. Slomo, Mihailo Danilović, Tijana Turković TEHNIČKI UREDNIK: Miodrag Kankaraš KONTAKT: Portparol // TEL/FAX: +382 20 241 375 E-MAIL: pr@mod.cg.yu WEB: www.vlada.cg.yu/odbrana ADRESA: Jovana Tomaševića 29 ŠTAMPA: MOUSE STUDIO, Podgorica // TIRAŽ: 5000

PARTNER 3

Intervju

Dr Stefani Babst, pomoćnik generalnog sekretara NATO za javnu diplomatiju

StabilanAvganistan-manje rizikazasve Dr Babst, činjenica je da građani Crne Gore nemaju dovoljno informacija o misiji i ulozi NATO-a i, što je najvažnije, procesu transformacije kroz koji prolazi. Stoga, šta bi bio Vaš odgovor ukoliko bi Vas građanin Podgorice pitao šta je misija NATO? Sjevernoatlantski savez - NATO, kao vojno-politička organizacija u kojoj 26 različitih zemalja dijele iste vrijednosti, predstavlja međunarodnu organizaciju posvećenu odbrani zemalja članica, ukoliko je to potrebno, ali takođe i doprinosi očuvanju mira i stabilnosti. Dakle, prije svega riječ je o političkoj misiji, to jeste ima politički mandat i nju dopunjavaju, mogu tako reći, vojna sredstva.

Koliko je bitna javna diplomatija za funkcionisanje i razumijevanje uloge NATO-a u državama članicama?

Svaka multilateralna organizacija, pa tako i NATO funkcioniše, u globalnoj medijskoj sredini koja se veoma brzo mijenja. Mladić ili djevojka koji sjede u Podgorici, na internetu su i imaju pristup različitim informacijama širom svijeta, isto kao i građani svake druge države u svijetu, imaju pravo da traže blagovremene, tačne i pouzdane informacije. To je misija Odjeljenja za javnu diplomatiju NATO (Public Diplomacy Division), kojeg ja predstavljam. Naš posao je, ne samo da objasnimo i obavijestimo građane zemalja članica NATO o politikama, ulogama, misijama i operacijama našeg saveza, već i da olakšamo javnu i političku diskusiju o Savezu koja, na kraju, kao rezultat ima političku legitimnost. I to važi za svaku državu članicu, za svaku vladu, za svaku organizaciju. Apsolutno je

4 PARTNER

Dr Stefani Babst

...”Prema mom mišljenju, najvažniji razlog zašto smo u Avganistanu jeste da pokušamo da spriječimo širenje terorizma i nestabilnosti”... ...”Dakle, tražite osiguravajuću firmu ili klub koji vam nudi najbolju uslugu i mislim da je i za Crnu Goru to NATO”...

Intervju neophodno da postoji dovoljno političke podrške i legitimiteta, te tome dajemo svoj doprinos.

Kako biste objasnili zašto je bitno da crnogorski vojnici idu u Avganistan i tamo brane našu bezbjednost?

Na koji način biste objasnili, ponekad, nedovoljnu podršku građana u zemljama članicama, ali i u zemljama partnerima Alijanse, kada je riječ o određenim političkim odlukama i misijama organizacije?

Nijesmo odlučili da odemo u Avganistan zato što nam je nedostajalo ideja gdje da odemo. Odlučili smo da podržimo avganistansku vladu zato što, i na taj način, branimo našu nacionalnu bezbjednost.

Borci Al Kaide i talibani su obučavani u avganistanskim kampovima i to je omogućilo stvaranje terorističkih mreža širom svijeta, koje napadaju ne samo mete u Vašingtonu, već i u evropskim gradovima. Dakle, prema mom mišljenju, najvažniji razlog zašto smo u Avganistanu jeste da pokušamo da spriječimo širenje terorizma i nestabilnosti.

Davala sam puno, tako da kažem, zvaničnih odgovora, ali bih tu dodala još nešto, recimo, malo provokativnije. Ukoliko pogledate trendove javnog mnjenja u državama članicama NATO, možete primjetiti da u mnogim državama članicama podrška građana opada i iz tog razloga, svakako, možete naći jedan broj dobrih razloga zašto ljudi manje podržavaju NATO nego ranije. To možda ima veze sa ratom u Iraku ili pak sa pretpostavkom da je NATO isključivo vojna organizacija osnovana samo zbog Varšavskog pakta, pa sada kada je on nestao postavlja se pitanje zašto bi NATO više postojao. Međutim, za mene je najvažnije objašnjenje i to je, vjerovatno i najteže objašnjenje, a to je da zapravo ljudi ne shvataju vezu između svoje sopstvene bezbjednosti i NATO. Ne vide tu vezu, a to je vrlo bitno pitanje, šta NATO radi za moju ličnu bezbjednost, posebno kada imamo u vidu da je bezbjednost u 2008. godini jedna globalizovanija forma bezbjednosti, koja uključuje i prijetnje koje idu uz to.

U vezi sa tim je i moje naredno pitanje.

Možete li nam nešto reći o iskustvu zemalja članica NATO kada je riječ o podršci građana mirovnim operacijama NATO? Jasno je da NATO operacije imaju žrtve sa obije strane i to nije popularno. Ljudi nam često postavljaju pitanje zašto smo u Avganistanu i postavljaju to pitanje na još dramatičniji način zato što vojnici tamo zaista ginu i bivaju ranjeni, tako da je istina da ne postoji operacija bez rizika.

Međutim, mislim da su naše vlade i parlamenti odobrili izmještanje trupa i, naravno, oni su veoma pažljivo odmjerili taj rizik kako bi preuzeli jednu vojnu obavezu sa kojom možemo i dalje politički da živimo. Dakle, tako će biti sve dok naši parlamenti i naše vlade, ali i dobar dio javnosti, vjeruju da je ono što

radimo u Avganistanu korisno za našu sopstvenu bezbjednost. Smatram da možemo da pogledamo u oči onima koji imaju svoje rođake tamo i koji su poslali svoje sinove tamo. Dodala bih i nešto vrlo lično, s obzirom na to da sam i sama dio toga jer je moj suprug više puta učestvovao u NATO operacijama i tek se vratio iz Avganistana. Bio je tamo sedam mjeseci, tako da lično znam kako je to kada je neko vaš u Avganistanu. Često možemo čuti u domaćoj javnosti stavove da bi naše članstvo u NATO povećalo rizik od terorizma za Crnu Goru, kao malu državu. Šta mislite o tome?

To je pitanje koje ne mogu logički da obrazložim zaista ne shvatam u potpunosti šta misle pod tim. Zvuči kao da ste dio osiguravajuće firme. Ako ste dio osiguravajuće firme, plaćate mjesečno rate jer ste procijenili da ste na taj način bezbjedniji. Jednostavno, neće vam se dogoditi da vam neki lopov upadne u kuću i da vas pokrade. Danas, bezbjednosni rizici, prijetnje i ljudi koji nas izazivaju, sukobljavaju se sa nama i sa načinom na koji živimo. Sve to može da se riješi samo na jedan, multinacionalni način. Dakle, tražite osiguravajuću firmu ili klub koji vam nudi najbolju uslugu i mislim da je i za Crnu Goru to NATO. I na kraju, koji su prioriteti javne diplomatije NATO? Imamo dvije bitne stvari. Na prvom mjestu naš prioritet je Avganistan, kada je riječ o komunikaciji u državama članicama, ali takođe i u Avganistanu moramo da se bavimo tim pitanjem. Puno smo uložili da bismo bolje objasnili našoj javnosti zašto smo u Avganistanu. I cilj broj dva. Počeli smo intenzivno da radimo na pružanju podrške i pripremi sljedećeg samita. To je sljedeće godine, samo za nekoliko mjeseci, tako da ćemo početi da slavimo 60. godišnjicu NATO. To je takođe veliki posao za Odjeljenje za javnu diplomatiju i veliki događaj i unaprijed se radujemo što ćemo ga podijeliti sa Crnom Gorom.

Vidak Latković

PARTNER 5

Komentar

Apsurdna priča o militarizmu Koliko do juče, slušali smo žalopojku da nema javne debate o članstvu Crne Gore u NATO. Sada, kada je rasprava sve bogatija, sa istih adresa stižu nove, neosnovane, optužbe. Jedni prigovaraju da se javna rasprava „fingira“, a drugi da se Crna Gora „militarizuje“.

Radi dobronamjerne javnosti, onih koji bi mogli biti zbunjeni ovim kvalifikacijama, valja prokomentarisati jedno i drugo. Zar je „fingiranje“ rasprave ako je već organizovano nekoliko panel diskusija, ako su one potpuno otvorene i na njih može da dođe ko želi, ako prisutni mogu da pitaju i da iznose svoje mišljenje, kao što je i bilo, recimo, na tribinama na podgoričkom Pravnom fakultetu i u Bijelom Polju, takođe, na tamošnjem fakultetu? Na tribinu u Podgorici došli su i predstavnici one stranke koja tvrdi da je javna rasprava o NATO „fingirana“. Bili su vrlo prepoznatljivi. Obukli su se u majice sa svojim porukama protiv NATO. Dijelili su i svoje propagandne materijale. I sve to na tribini na kojoj je bio i ministar odbrane. Postavljali su i pitanja, diskutovali. Ministar im je krajnje korektno odgovarao.

Uostalom, i bez toga, protivnici članstva u NATO, gotovo svakodnevno, oglašavaju se, medijski i na drugi način, svojim stavovima. To je dostupno javnosti. Nije li i to učešće u javnoj raspravi? Svakako, debata će još dugo trajati. I biće prilike da se iskažu i „natovci“ i „protivnatovci“. A „običan svijet“ će sabirati, pa kad dođe vrjeme odlučivanja, prelomiće na osnovu

6 PARTNER

uvjerenja koje ljudi budu izgradili, slušajući argumente i „za“ i „protiv“.

Druga antiNATO poruka saopštena je sa prizvukom dramatičnog upozorenja, s ciljem da se domaća javnost prepadne. A od čega? Od „bauka“ koji se pošiljaocima te poruke pričinio kao „militarizam“. Pričinio? Prije će biti da se ovdje radi o inerciji politikantskog komentarisanja svega i svačega u ovom društvu. Tako se dolazi do jeftinih floskula, na osnovu neprimjerenih poređenja, kojima se pokušava uključiti alarm na uzbunu društva. Čitamo o „militarizmu“ u Crnoj Gori ovo: „logika militarizma uzima novi zalet i penje se na neslućene, izuzetno opasne visine“. Navodno, „zloslutno zvuči“ izjava ministra odbrane da se, u današnjim uslovima, Crna Gora brani daleko od njenih granica. Taj „militarizam“ je njegovog „izumitelja“ podsjetio na devedesete godine.

Da vidimo, prvo, šta piše u enciklopedijama. Militarizam je politika intenzivnog naoružavanja i pripremanja vojnih snaga za agresivni, osvajački rat. Ili, politika ustrojstva i organizacije države i njenih institucija u skladu sa jačanjem oružanih snaga.

Pa, prevlast vojske nad civilnim organima vlasti. U jednoj, starijoj, enciklopediji piše da je militarizam „državni sistem u kojem vojnički stalež ima prevlast u državnoj upravi i uživa mnoga preimućstva i specijalne privilegije“.

Ima li šta od toga u Crnoj Gori? Neka svako odgovori sam za sebe.

Dakle, „crnogorski militarizam“ je, u

najmanju ruku, apsurd, glupost. Prije svega, militarizam, istorijski, uvijek se vezao za moćne zemlje, nekad Prusku ili Japan, pa noviju Njemačku. Ima i danas vojnih režima, ali teško bi se gdje mogao prepoznati militarizam u klasičnom izdanju. Suviše mala (i „nejaka“) Crna Gora, u prvom redu, fizički, po svojim veličinama, ne može biti militaristička zemlja. Iza svakog militarizma, suštinski, kriju se osvajački planovi, račun tuđih teritorija. A kud je to krenula „militaristička“ Crna Gora!?

Ministrov „militarizam“ samo je u tome da se ukaže na savremene bezbjednosne izazove, na činjenicu da je ovaj naš svijet, u globalnom smislu, toliko čvrsto uvezan u jednu cjelinu, da nestabilnost u bilo kom dijelu utiče na većinu, ili na sve zemlje. Manje ili više, ranije ili kasnije. Zato su zemlje, danas više nego ikad, upućene jedna na drugu. Moraju da međusobno sarađuju, da se, prije svega, solidarišu pred zajedničkim bezbjednosnim izazovima i opasnostima.

To da se Crna Gora brani „daleko od svojih granica“, prema tome, znači samo da je naša država, kao članica UN i drugih međunarodnih organizacija i asocijacija, a, posebno, s obzirom na regionalni kontekst, dužna da, u skladu sa svojim realnim mogućnostima (ništa više), pruži doprinos očuvanju stabilnosti mira i suprotstavljanju raznim opasnostima, prije svega, terorističkim, ali i drugim. Valjda je svakome jasno da naša „odbrana daleko od granica“ nema nikakve veze

Komentar sa onim stavom nekih zemalja da se njihovi interesi brane bilo gdje u svijetu. To je filozofija tih zemalja, proizašla na osnovu njihove veličine, moći i njihovog osjećaja sopstvene odgovornosti.

Iz NATO-a nas uvjeravaju, a zemlje, nove članice, nam tvrde da se sve odluke u toj alijansi donose opštim konsenzusom. Svaka zemlja ima vrlo precizne institucionalne i proceduralne mogućnosti da se suprotstavi nekoj odluci NATO-a. To je posebno važno za male zemlje. One nikada do sada nijesu imale takav status u međunarodnoj zajednici. Male zemlje su, konačno, stekle status partnera velikih zemalja, čak, velesila. I to je bitno nova, kvalitativna, činjenica.

Pominje se i uloga Crne Gore, kao „nestvrstane, slobodne zemlje, van blokovskih podjela“, koja bi, navodno, trebalo da bude „most koji spaja, a ne razdvaja“. Crna Gora bi, kako to interpretira ju „antimilitaristi“, da

„kroz politiku neutralnosti“ ublažava „američko-ruske razdore“. U najmanju ruku, veoma pretenciozno za malenu Crnu Goru. Usput rečeno, do juče su se sprdali „nesvrstanosti“ bivše, Titove, Jugoslavije. Sad hoće „nesvrstanu“ Crnu Goru! Ruku na srce, upravo zbog činjenice da je naša zemlja teritorijalno i brojem stanovnika, mala, naše članstvo (u NATO-u ili gdje drugo) ne može biti praćeno nekim velikim anganžmanom naše države, ne može presudno uticati na strateške odluke u svijetu.

Ali, ne treba ni potcjenjivati naše članstvo. Crna Gora neće nigdje, i nikome, služiti za dekor. To joj, prije svega, ne priliči istorijski. Bila je , nekad, još i manja i slabija, ali je i tada bila relevantan međunarodni faktor. U tom smislu, Crna Gora se dokazala i u naše vrijeme. Možda bi već sada region Balkana bio drugačiji, nestabilniji, prije svega, da Crna Gora, osobito posljednjih godina, nije imala veoma

konstruktivnu ulogu. To su joj priznali gotovo svi susjedi, Evropska unija i SAD. A kad je riječ o zemljama iz kojih Crnoj Gori dolazi podrška, mogli bismo primijetiti i jednu nelogičnost u javnim istupima kritičara crnogorskog opredjeljenja za članstvo u NATO-u. Naime, kad, recimo, iz SAD, od neke organizacije, ili, na primjer, od Stejt Departmenta, dođe neka primjedba na račun refor m skih procesa u Crnoj Gori, onda se i ovdašnji antinatovci veoma rado pozivaju na te ocjene. Kao da su potpuno tačne i bez pogovora, uvijek, relevantne, jer su američke. Ali potpuno se drugačije odnose prema njihovim ocjenama o prednostima članstva u NATO-u. Naši domaći „antimilitaristi“ , dakle, istovremeno, ponašaju se i kao „proamerikanci“ i kao „antiamerikanci“. Kako im kad odgovara.

Ilija Despotović

PARTNER 7

CG u PzM

Evroatlantsko partnerstvo kao širi oblik saradnje Na osnivačkom Samitu saveznika u Briselu 1994. godine, zaključeno je da se suština NATO programa Partnerstvo za mir (PzM) i saradnje na višenacionalnom nivou zasniva na redovnim dogovorima i planiranim aktivnostima saradnje, s ciljem izgradnje otvorenosti i povjerenja širom euroatlanske regije. Na bilateralnom nivou se zahtijeva razvoj praktičnog radnog odnosa, kako između pojedinih zemalja partnera tako i sa NATO, koji je prilagođen njihovim specifičnim potrebama, okolnostima i mogućnostima.

S druge strane, Euroatlantski partnerski savjet daje opšti politički i bezbjednosni okvir za multilateralne i bilateralne odnose NATO-a i zemalja učesnica u Partnerstvu za mir. On okuplja na jednom mjestu NATO članice i partnere. Sve članice Partnerstva za mir su ujedno i članice Euroatlantskog partnerskog savjeta.

Trenutno ima 49 zemalja u Multilateralnom forumu za redovan dijalog, konsultacije i donošenje svih važnih odluka.

U široj javnosti često se poistovećuje program PzM s Euroatlantskim partnerstvom, koje predstavlja širok opseg saradnje u euroatlantskoj regiji. Euroatlantski partnerski savjet (EAPC) i NATO program PzM su mehanizmi Euroatlantskog partnerstva. Dakle, saradnja NATO-a sa zemaljama nečlanicama zasnovana je na nizu aktivnosti i mehanizama, razvijenih u EAPC i PzM dva komplementarna stuba koji zajedno čine Euroatlantsko partnerstvo.

8 PARTNER

Savjet NATO-Rusija Saradnja Rusije i NATO formalno je počela 1991. godine, na prvom sastanku Sjevernoatlantskog savjeta za saradnju.

Naime, tokom trajanja tog sastanka, Sovjetski savez je prestao da postoji.

Nekoliko godina kasnije, 1994. godine, Rusija se uključila u program Partnerstvo za mir, a već 1996. godine ruski vojnici bili su angažovani u Bosni i Hercegovini, uz vojnike Alijanse, u mirovnoj operaciji IFOR, pod vođstvom NATO. Sljedeći značajan korak ka uspostavljanju prisnije saradnje NATO sa Rusijom, učinjen je u Parizu 1997. godine, kada je potpisan Osnivački akt o uzajamnim odnosima, i bezbjednosnoj saradnji između NATO i Ruske federacije. Osnivački akt predstavlja opredjeljenje NATO i Rusije da zajedno grade trajni mir u euroatlantskom regionu.

Uspješna saradnja NATO i Rusije naročito je došla do izražaja u primjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma i stabilizaciji prilika u Bosni i Hercegovini i okončavanju kosovske krize prilikom formiranja KFOR-a, nakon bombardovanja SRJ od strane NATO. Nakon nesreće na ruskoj podmornici Kursk 2000. godine, NATO je ponudio pomoć u spasavanju posade. S druge strane, nakon terorističkih napada na SAD 11. septembra 2001. godine, Rusija je otvorila svoj vazdušni prostor za potrebe vojnih operacija protiv Talibana u Avganistanu, stavljajući na raspolaganje obavještajne podatke kao podršku borbi protiv terorizma. Osim toga, Misija Rusije

pri NATO uspostavljena je u martu 1998. godine, a u februaru 2001. godine, NATO je otvorio svoju Kancelariju za informacije u Moskvi. Tokom 2003. godine uspostavljena je i direktna specijalna telefonska linija između kancelarija Generalnog sekretara NATO i ministra odbrane Rusije.

Danas, Savjet NATO-Rusija okuplja 26 država članica NATO i Rusiju. Savjet se redovno sastaje na nivou ambasadora, kao i ministara spoljnih poslova i odbrane, a po potrebi i na nivou šefova država ili vlada.

NATO-Ukrajina Saradnja NATO i Ukrajine započeta je 1991. godine, kada se Ukrajina pridružila Sjevernoatlantskom savjetu za saradnju, odmah po sticanju nezavisnosti, nakon raspada Sovjetskog saveza. Ukrajina je prva od država iz Zajednice nezavisnih država (ZND) koja se pridružila programu Partnerstvo za mir 1994. godine.

Povelja o posebnom partnerstvu između NATO i Ukrajine potpisana je u Madridu 1997. godine. U skladu sa poveljom, uspostavljena je Komisija NATO-Ukrajina. Sastaje se redovno na nivou ambasadora i vojnih predstavnika, a povremeno, na nivou ministara spoljnih poslova i odbrane, kao i na nivou šefova država i vlada.

Ukrajina je otvorila svoju diplomatsku misiju pri NATO 1997. godine. S druge strane, NATO je otvorio svoj Informativni i dokumentacioni centar u Kijevu 1997. godine, čija je uloga da obavještava ukra-

CG u PzM jinsku javnost o aktivnostima Alijanse, podstiče debatu o evroatlanstkoj integraciji i promoviše sveobuhvatnu saradnju NATO sa Ukrajinom. Takođe, u Kijevu je 1999. godine otvorena i NATO kancelarija za vezu.

ciji u Mediteranu „Aktivno nastojanje“.

Danas, Ukrajina učestvuje u ovoj operaciji sa korvetom „Ternopil“ i „Lutsk“.

Osim toga, Ukrajina je predvidjela da tokom 2008. godine, u operaciju „Aktivno nastojanje“ uključi i jednu fregatu.

Pored učešća u operaciji IFOR/SFOR u Bosni i Hercegovini, Ukrajina je dala i doprinos tokom raspoređivanja trupa KFOR-a na Kosovu. Ukrajina je, takođe, otvorila svoj vazdušni prostor za prelet aviona angažovanih u okviru operacije ISAF u Avganistanu. Angažovala je i 1600 pripadnika svoje vojske, kao dio multinacionalnih snaga, predvođenih Poljskom, u jednom od sektora međunarodnih stabilizacionih snaga u Iraku.

Još 2005. godine, ponudila je svoju podršku NATO antiterorističkoj opera-

Ukrajina je od 2005. godine u Intenziviranom dijalogu sa NATO. NATO-Mediteranski dijalog Obzirom da se nekoliko država Južne Evrope na Sredozemlju graniči sa nekoliko Afričkih država i da je bezbjednost cijele Evrope usko povezana sa sigurnošću i stabilnošću na mediteranskom području, NATO je 1994. godine započeo novi dijalog sa pet država u južnom dijelu Sredozemlja, prvo sa: Egiptom, Izraelom, Mauritanijom, Maro-

kom i Tunisom, a potom i sa Jordanom 1995. Godine. Kasnije 2000. godine i Alžir se priključio Mediteranskom dijalogu.

Mediteranski dijalog nadopunjuje postojeće inicijative Evropske unije (Barselonski proces) i OEBS-a (Mediteranska inicijativa). Paralelno sa razvijanjem Mediteranskog dijaloga i NATO, 1995. godine 15 država članica EU i 12 država Sredozemlja (Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Kipar, Liban, Malta, Maroko, Palestinska administracija, Sirija, Tunis i Turska) potpisale su Barselonsku deklaraciju, s ciljem izgradnje partnerstva na tri nivoa : politike i bezbjednosti, ekonomije i finansija i socijalno-kulturnoj sferi.

NATO-Istanbulska inicijativa Istambulska inicijativa za saradnju pokrenuta je na NATO samitu u Istanbulu 2004. godine, kao posebna, ali komplementarna inicijativa u odnosu na Mediteranski dijalog, s ciljem da doprinese dugoročnoj stabilnosti u širem regionu Bliskog Istoka. Poziv za saradnju u okviru Istambulske inicijative, upućen je, prije svega, državama iz Zalivskog savjeta za saradnju koji čine: Katar, Bahrein, Kuvajt, Oman, Saudijska Arabija i Ujedinjeni arapski Emirati. Do danas, u Istambulsku inicijativu za saradnju su se uključili Bahrein, Katar, Kuvajt i Ujedinjeni arapski emirati. mr Mehmedin Tahirović

PARTNER 9

Iz oružanih snaga susjednih zemalja

Iskustva BiH

u mirovnim misijama

Vojni posmatrači u Etiopiji i Eritreji još od 2001. godine. Prva jedinica u Iraku uništava neeksplodirana ubojna sredstva. Regionalni pristup ima šansu. Razmišljati o regionalnim jedinicama u misijama mira Piše: pukovnik Hamza Višća, Ministarstvo odbrane BiH Oružane snage u Bosni i Hercegovini, još iz vremena kad su bile dvije entitetske vojske (Vojska Federacije i Vojska Republike Srpske) imale su vojne posmatrače u misijama Ujedinjenih nacija. Od 2001. godine u UNMEE (UN misiji u Etiopiji i Eritreji) nalazi se od 5 do 9 oficira u jednogodišnjem mandatu. Radi se o misiji UN koja ima zadatak da nadgleda razdvajanje snaga ove dvije zemlje. Dvije godine kasnije BiH je poslala vojne posmatrače u Kongo, takođe u sastavu UN misije (MONUC). Do sada je u ulozi vojnog posmatrača bilo 83 pripadnika OS BiH. Danas BiH ima jedne Oružane snage, sa jasno definisanom strukturom i misijom, a na listi osnovnih zadataka prvo mjesto zauzima „učešće u kolektivnoj sigurnosti uključujući i operacije podrške miru“ (Zakon o odbrani BiH , član 4). U tom smislu su i dizajnirane OS Bosne i Hercegovine, kao male (10 000 pripadnika), mobilne i u operacijama podrške miru upotrebljive OS. Vojnom strategijom je predviđeno da se pješadijski sastavi, te vojnopolicijski, vojnoobavještajni i inžinjerijski sastavi mogu nesmetano slati u operacije podrške miru.

Doda li se tome podatak da od 2005. godine u BiH djeluje Trening centar za operacije podrške miru, koji je prošle godine verificiran od strane Alijanse kao NATO/PfP centar, onda je sasvim jasno

10 PARTNER

opredjeljenje Bosne i Hercegovine da od konzumenta postane kontribjutor mira i sigurnosti, kako u regionu, tako i u svijetu.

Odlazak Jedinice za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS-a) u Irak 2005. godine može se posmatrati kao dio procesa reforme Oružanih snaga. Ova jedinica je bila prva zajednička jedinica Bošnjaka, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini, a iskustva u njenoj pripremi i djelovanju su itekako pozitivno uticala na ukupni proces uspostavljanja novih jedinstvenih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Ne samo na obuci u centrima za obuku u BiH, već u Iraku se pokazalo da novi kolektivi mogu funkcionisati na principima poštivanja standardnih i operativnih procedura uz uvažavanje religijskih, kulturnih, tradicijskih i svih drugih individualnih razlika i/ili sličnosti. Jedinica u operaciji Koalicijskih snaga u Iraku broji 36 tehničara za uništavanje NUS-a (naime svi od komandira do vozača ili bolničara su morali proći kurs za tehničara) i tri oficira za vezu, jedan je u Bagdadu a dva su u Centralnoj komandi Američkih snaga (USCENTCOM) na Tampi (Florida).

Iako je iskustvo Bosanaca i Hercegovaca u operacijama podrške miru skoromno, nema sumnje da je vrijeme da se sagledaju identificirane i naučene lekcije i da se ugrade u planove obuke i pripreme novih kontingenata. Očito je da Bosna i Herce-

Iz oružanih snaga susjednih zemalja govina ne namjerava odustati od učešća u operacijama podrške miru, te da zbog pozitivne uloge međunarodnih snaga u poslijeratnoj stabilizaciji i napretku BiH osjećaju obavezu da međunarodnoj zajednici uzvrati kvalitetnim doprinosom miru u svijetu.

Zajednički štab Oružanih snaga BiH nema problema sa dobrovoljcima za učešće u operacijama van zemlje, te danas ima puno više oficira, podoficira i vojnika, osposobljenih za rad u međunarodnom okruženju nego što je to potrebno na trenutnom nivou učešća u operacijama podrške miru. Iako Zakon o upućivanju predviđa odlazak u misiju po naređenju, interes prevazilazi potrebe, pa u tom smislu nije bilo prisile. Postakcijske analize pokazuju da su osnovna i specijalistička obuka jedinice bile izuzetno kvalitetne, jer do sada nije bilo „greške“, a jasno je da se greške u rukovanju s eksplozivom skupo plaćaju. Prve kontingente EOD tehničara osposobljavali su instruktori iz SAD, a danas BiH ima vlastiti tim instruktora, sertificiranih u SAD, ovlaš-

tenih da ocjenjuju i sertificiraju znanje novih tehničara.

Trening centar za operacije podrške miru u Sarajevu do sada je obučio preko 200 oficira čina poručnik-major za rad u internacionalnim štabovima, te se njihovo angažovanje u mirovnim operacijama pokazalo vrlo uspješnim. U cilju prenošenja naučenih lekcija na nove generacije, znatan broj njih je po povratku iz operacije podrške miru angažovan u Centru.

Na taj način mješavina iskustva sa akademskim znanjem stvara nove bolje generacije BiH oficira. I ne samo BiH oficira. Naime, ovaj Centar je otvoren i za oficire oružanih snaga svih zemalja članica NATO ili Programa Partnerstvo za mir. Barem dvije aktivnosti ovog Centra su u ponudi Evroatlantskog radnog programa i mogu se naći na PRIME. Ovaj Centar namjerava narednih godina ojačati svoj regionalni karakter kroz uključivanje predavača i štabnog osoblja susjednih zemalja, jednako kao i kroz povećanje broja polaznika kurseva iz regiona. Na nekim od aktivnosti ovog

Centra već su učestvovali i predstavnici OS Crne Gore, kao i drugih zemalja zapadnog Balkana. I činjenica da susjedne zemlje, bez obzira na stepen iskustva imaju relativno male kontingente, a da je njihovo ukrupnjavanje zahtjev novih operacija i izazova, upućuje nas na potrebu sagledavanja mogućeg uspostavljanja regionalnog kontingenta u nekim od operacija za koje svi imamo interes.

Logistička podrška takvog kontingenta, strateški transport i kvalitetniji doprinos su svakako respektabilan izazov.

Iskustvo BIH u operacijama podrške miru može se smatrati skromnim, ali itekako značajnim, jer Bosanci i Hercegovci su od predmeta djelovanja međunarodnih snaga postali dio tih istih snaga koji danas pružaju toliko potreban mir širom svijeta. BiH se ne namjerava zaustaviti na ovome, prvi istinski izazov u narednom periodu je učešće u nekoj od NATO-vođenih operacija. Kvalitetan i respektabilan doprinos u takvim operacijama otvorit će, sasvim sigurno, toliko željena vrata za punopravno članstvo, a Bosna i Hercegovina to istinski želi.

PARTNER 11

Tema

ŠKOLOVANJE BUDUĆIH STARJEŠINA CRNOGORSKE VOJSKE U ELITNIM VOJNIM AKADEMIJAMA

Crnogorskikadetinasvjetskim akademijama Savo putuje u Anapolis, Mirko u Beograd, a Dragomir u Atinu.

Tri različite destinacije, a isti cilj školovanje na elitnim vojnim akademijama i budućnost vezana za Vojsku Crne Gore.

Savo Franović prvi je crnogorski pitomac koji će se školovati na prestižnoj Pomorskoj akademiji u Anapolisu i ujedno prvi državljanin nezavisne Crne Gore koji je dobio stipendiju Vlade Sjedinjenih Američkih Država. “Čast mi je i zadovoljstvo što sam, sticajem okolnosti, prvi crnogorski pitomac koji će se školovati na USNA. Biti preteča podrazumjeva veliku odgovornost, što

12 PARTNER

znači da treba opravdati očekivanja, kako našeg Ministarstava odbrane, tako i američkog partnera, s obzirom na stipendiju koju mi je dodjelila američka vlada”, rekao je Franović za “Partner”, par dana prije nego je otputovao u SAD. Četvrti razred gimnazije i maturski ispit Savo je polagao u SAD, gdje je boravio po osnovu međudržavne kulturne razmjene.

Student je druge godine Pravnog fakulteta, a prijavio se na konkurs Ministarstva inostranih poslova za pohađanje vojnih akademija SAD. Na osnovu Pravilnika jednog od najelitnijih univerziteta na svijetu, Pomorske Aka-

demije SAD, stranim kandidatima nije ponuđena mogućnost ostanka i angažovanja u oružanim snagama SAD, već su u obavezi da se vrate u domicilnu zemlju.

Franović tvrdi da mu mogućnost obrazovanja na takvoj Akademiji predstavlja ostvarenje nekih dječačkih snova i očekivanja.

“No sam prijem na Akademiju je tek prvi korak u četvorogodišnjem školovanju, koje neće biti nimalo lako. Svakako, daću sve od sebe da uspješno okončam započeto i nadam se da će, u međuvremenu, biti jos mojih vršnjaka koji će iskoristiti priliku koju sam i ja dobio”, rekao je on.

Tema Anapolis prvi američki grad

ČAST, HRABROST I PREDANOST

Anapolis je prijestonica američke savezne države Merilend i jedan je od stubova američke kolonijalne istorije. Grad godišnje zaradi milijardu i 800 miliona dolara od turizma, a njegovi predstavnici tvrde da je to zbog posjedovanja sofisticiranosti starog svijeta, te da je to ono što privlači četiri miliona turista svake godine.

Posjetioci dolaze i da bi kupovali, uživali u restoranima i obilazili Vojnu pomorsku akademiju, gdje svakog dana oko podneva može da se vidi četiri hiljade studenata,koji marširaju u formacijama.

Anapolis je prvi američki grad i njegova Skupština je najstarija zgrada u Americi, koja je i dan danas u upotrebi.

Franović je prije odlaska bio gost kod američkog ambasadora u Crnoj Gori Roderika Mura, koji mu je uručio sertifikat o stipendiji.

On je kazao da su njegova iskustva sa osobljem iz američke ambasade u Podgorici više nego povoljna, te da posebnu zahvalnost duguje Mileni Filipović na “maksimalnom angažmanu i podršci” koju mu je pružila.

“Susret sa g. Murom je svakako nešto posebno. Ono što plijeni je njegova neposrednost i srdačnost, a ambasador je i sam bio pred upisom na USNA. Povodom Savovog odlaska i u Ministarstvu odbrane upriličen je prijem, gdje se sastao sa ministrom Borom Vučinićem. Franović kaže da je bio počastovan pozivom iz kabineta ministra odbrane, ali da je prije sastanka bio „pomalo uzbuđen i nervozan”.

“Znate, nijesam čestito zakoračio ni na Akademiju, a kamoli u vojnu službu, a već me prima ministar odbrane zajedno sa svojim saradnicima. U srdačnom razgovoru g. Vučinić je iznio opredjeljenja i potrebe Vojske Crne Gore koje su sadržane u Strategiji odbrane i naglasio da je orjentacija ka NATO i SAD strateško opredjeljenje u izboru partnera na polju odbrane naše zemlje.

Franović je naglasio da je bio prijatno iznenađen kada je, tokom razgovora, saznao da je g. Vučinić vrlo obavješten o streljačkom sportu.

Dragomir Dačević “Mislim da je bio predsjednik Streljačkog saveza Jugoslavije, a članovi moje porodice su bivši i aktuelni strijelci. Na kraju, ministar mi je poželio sretan put i izrazio zadovoljstvo što Crna Gora ima svog predstavnika na prestižnoj pomorskoj akademiji. U svoje i ime moje porodice zahvalio sam se svima iz Ministarstva odbrane koji su mi od početka pružali pomoć i podršku. Obećao sam da ću učiniti sve da uspješno završim akademiju, vratim se u Crnu Goru, gdje ću časno i pošteno da služim”, rekao je Franović.

Dragomir Dačević će uskoro početi da uči grčki jezik, koji će, svakako, u potpunosti savladati u narednih šest godina koliko će trajati njegovo školovanje na Akademiji kopnene vojske u Grčkoj. On je Vojnu gimnaziju završio u Beogradu i

Na pitanje zašto baš vojni poziv, Franović kratko odgovara: “Čast, hrabrost i predanost”.

“Krilatica, postulat, za svakog pitomca, a sigurno i svakog mladog čovjeka.

Osim toga, na mene je uticala i tradicija, vaspitanje, okruženje… Mislim da je u Crnoj Gori, zemlji sa takvom istorijom i tradicijom, vojska i vojni poziv,kao struka i zanimanje, nekada bilo nešto sasvim normalno i prestižno. Nema dječaka u Crnoj Gori koji nije porastao uz priče o nekom od ratova koji su se vodili na ovim prostorima. Nema djeteta u Crnoj Gori kome neko u najbližoj familiji nije u prošlosti vojevao.

Meni je prađed bio Solunac, a đed prvoborac. Otac je bio strijelac, državni reprezentativac, što je i moj mladji brat, tako da se o oružju u kući dosta govorilo. Sve to uticalo je da se od malena zainteresujem za vojsku i uniformu.

Kada se pojavila ova mogućnost dileme nije bilo. Sigurno sebi nikada ne bih oprostio da nisam pokušao, bez obzira na ishod. Ipak, kada nešto želite i za to se maksimalno angažujete, obično i uspijete”, obrazložio je dodatno Savo. kaže da ga za tu ustanovu vezuju samo lijepe uspomene. „Školovanje je trajalo četiri godine i ne mogu reći da je bilo lako. Međutim uz dosta truda, sada shvatam da se isplatila volja i da će mi znanje stečeno na toj instituciji itekako koristiti u budućoj, nadam se, uspješnoj karijeri”, kazao je Dačević.

PARTNER 13

Tema

Osvojio više od 1600 poena

Mirko Tomić Prisjećajući se gimnazijskih dana, on je rekao da je bio smješten u internatu, te da ni on, niti njegove kolege nijesu u početku nosili uniforme.

“Uniforme smo obukli na kraju treće godine, kada smo imali vojnu obuku.

Atmosfera se u školi, čini mi se, nije razlikovala od ostalih gimnazija, ali je zato kriterijum ocjenjivanja bio veoma visok. Tada me je to mučilo, sada mi je drago da je bilo tako”, rekao je on.

Dačević pojašnjava da su se tokom prve godine obučavali u plivanju, a tokom druge u skijanju.

“Bili smo na Kopaoniku… U okviru nastave bilo je veoma mnogo interesantnih stvari, raznih kurseva i sekcija. Svako je, u zavisnosti od interesovanja, mogao, na primjer, naučiti strani jezik ili pak naučiti plesati…”, kazao je on.

Dačević naglašava da kod njega nije bilo dileme kada mu je iz Ministarstva odbrane ponuđeno da se dalje školuje za interese Crne Gore.

“Nijesam znao da ću ići u Grčku. To sam saznao kasnije. Ali, znao sam da uspjeh najmanje mora biti vrlodobar te da moram imati najbolju ocjenu iz znanja engleskog jezika”, pojasnio je on.

Mirko Tomić je, takođe, Vojnu gimnaziju završio u Beogradu, a u istom gradu će nastaviti dalje školovanje do povratka u Crnu Goru. On je smatrao da bi za njega bilo najbolje da u Beogradu nastavi sa doškolovavanjem, jer tamo

14 PARTNER

Ono što je karakteristično za pripremu i polaganje testova nije samo njihova težina nego i, realno, jako kratak rok za pripreme koji sam ja imao zajedno sa ostalim našim kandidatima. Naime, za SAT test, koji polažu svi potencijalni studenti na svim univerzitetima u SAD, da bi se upisali na fakultet, imao sam samo 15 dana. Ono što mi je pomoglo da postignem preko 1600 poena, a to je više od američkog prošlogodišnjeg prosjeka, svakako je velika pomoć ljudi iz Internacionalnog Akademskog Centra, u Beogradu, na čelu sa Elizabet Chung.

Savo Franović

Treba dodati i skor na TOEFL testu koji je bio preko 100 poena kao i uspješan skor na CFA testu, koji se tiče opšte psiho-fizičke spremnosti, intervjua sa predstavnicima američke Ambasade itd. Od velikog značaja za moje znanje engleskog jezika je i moj boravak i završavanje četvrtog razreda gimnazije u SAD putem studentske razmjene. Ono što ne smijemo zaboraviti je odličan i vrlodobar uspjeh u gimnaziji kao i iskustvo i znanje stečeno na dvije godine Pravnog fakulteta. Želim da istaknem,a to je najvažnije,da se budući kadeti iz Crne Gore ne smiju plašiti testova ili intervjua i sl. Naime,ukoliko neko želi da se upiše na USNA ili Vest Point mora početi pripreme na vrijeme! Jednostavno, mnogo toga je na internetu, osoblje u američkoj ambasadi u Podgorici je fenomenalno,u smislu da pomognu, upute, podstaknu, podrže itd.

Ukoliko ima potencijalnih kandidata u Crnoj Gori, a ima ih sigurno, moraju početi da se spremaju čim pročitaju ovaj članak. može steći najviše i najbolje znanje iz domena vojske.

“To je jedna od perspektivnijih akademija i najiskrenije bih preporučio svima koji požele da upišu Vojnu gimnaziju ili Akademiju da se odluče za Beograd.

Sigurno se neće pokajati, jer je to jedna od boljih škola u okruženju”, tvrdi Tomić.

On je rekao da je već sa 13 godina “znao svoju budućnost”, odnosno da će njegov životni put biti vezan za vojsku.

“Uvijek sam volio vojsku, vojnu disciplinu i sve što ide uz to. Ne umijem da objasnim, ali sebe sam vidio u uniformi.

U sedmom razredu osnovne škole ugledao sam konkurs za vojnu gimnaziju i tako je počelo…”, prisjeća se Tomić.

Tomić ne krije da sebe, nakon završetka Akademije, vidi u Specijalnim jedinicama Vojske Crne Gore.

“Ne znam šta će biti, ali najviše bih volio da radim u Specijalnim jedinicama. Više godina se bavim karateom, planinarenjem i još nekim borilačkim vještinama… Mislim da bih se tu najbolje uklopio”, kazao je Tomić.

Mihailo Danilović

Skup vojnih psihologa u Podgorici

U misiju samo sa jakom psihom Mentalno zdravlje i psihička sposobnost profesionalnih vojnika osnovni su preduslovi borbene spremnosti svih oružanih snaga - ocijenjeno je na Regionalnom skupu vojnih psihologa, nedavno u Podgorici.

Na dvodnevnom skupu u organizaciji Ministarstva odbrane Crne Gore zaključeno je da vojna psihologija sve više treba da se bavi mogućnostima i sposobnostima snalaženja u složenim i stresnim situacijama koje prate mnoge savremene bezbjedonosne rizike i izazove. Skup je organizovan sa ciljem razmjene iskustava u sferi psihološke pripreme profesionalnih pripadnika vojske koji se angažuju u međunarodnim misijama. Osim psihologa iz jedinica Vojske Crne Gore, učestvovali su i njihove kolege iz oružanih snaga Bosne i Hercegovine, Slovenije, Hrvatske i NATO. Pomoćnik ministra odbrane za ljudske resurse Rajko Novićević naveo je da novi sistem crnogorske odbrane, pokrenut nakon obnavljanja nezavisnosti, podrazumijeva drugačiju ulogu psihologa, a da te aktivnosti moraju biti dominantne u segmentima zaštite psihofizičkog integriteta

15 PARTNER

njenih pripadnika. ”Neophodna je psihološka priprema za složenije zadatke, posebno za učešće u mirovnim misijama i razvijanje otpornosti na psihofizička opterećenja i iskušenja, u kojima se vojnici mogu naći zbog učešća u otklanjanju izazova i prijetnji po bezbjednost”, kazao je Novićević na otvaranju skupa. On je naglasio da je vrhunska obučenost “savremenog vojnika profesionalca” nužan, ali ne i dovoljan uslov za njegovu profesionalnu efikasnost. ”Pored potrebnog znanja, izuzetno su važne osobine ličnosti, posebno emocionalne dimenzije i otpornost na psihičke stresove, konflikte i frustracije koji su brojni u savremenim opasnostima”, rekao je Novićević.

On je poželio da skup vojnih psihologa zemalja regiona preraste u tradiocionalni oblik saradnje stručnjaka tog profila.

Predstavnik Generalštaba Vojske Crne Gore, pukovnik Čedo Marinović tvrdi da savremeno doba podrazumjeva integralan i otvoren odnos društva i vojske vojske kroz koju se prelamaju osnovna kretanja u društvu.

On je objasnio da dvadesetprvi vijek ne podrazumjeva masovne armije i velika fizička naprezanja vojnika, jer „je vojna tehnika usavršena do tog stepena da većinu dejstava izvode visoko obučeni profesionalci koji su i operatori i rukovaoci složene vojne tehnike i sistema“. „Komandno osoblje sve više koristi složena elektronska sredstva za prikupljanje i analizu podataka. Zbog toga se danas sve više govori o visoko izraženom kognitivnom i emocionalnom, odnosno psihičkom naprezanju profesionalaca, te se sve više insistira na kvalitetu ljudskog faktora, a ne na brojnosti-naravno u okvirima tzv. 'razumne granice', kazao je Marinović.

“Upravo vojna psihologija, pored drugih naučnih disciplina, treba sve više da se bavi čovjekovim mogućnostima i sposobnostima snalaženja u složenim i stresnim situacijama koje najčešće i prate mnoge savremene bjezbedonosne rizike i izazove. Zato se mentalnom zdravlju i uopšte prevenciji mentalnih poremećaja profesionalnih pripadnika daje veliki značaj”, rekao je Marinović.

Vojni psiholozi posebno apostrofiraju adekvatan psihološki profil vojnika, kada govore o učešću u međunarodnim snagama.

Anksioznost, nesanica, problemi sa ishranom, samo su manji problemi sa kojima se suočavaju vojnici tokom višemjesečnog odsustva od kuće i uobičajenih dnevnih zaduženja u matičnoj jedinici.

POVRATAK U „NORMALU“ Hil kaže da od dobrih informacija zavisi i „brzina vraćanja redovnim zadacima po povratku iz misije“.

Govoreći o periodu po povratku iz misije, i mogućim problemima, Hil kaže da je „sve individualno, i nema pravila“.

“Povratak bi trebalo da bude radostan događaj, vraćaju se iz misije živi i zdravi, ali nekada ne bude baš tako. Neki vojnici imaju problema sa adaptacijom, povratkom na prijašnji život, ranije dnevne aktvnosti. I familija se nekako nauči da živi sa tim da su oni odsutni. Onda je potrebno da prođe neko vrijeme da se ti pripadnici vojske naviknu i na porodicu i na uobičajene zadatke. To traje od nekoiliko nedjelja do nekoliko mjeseci, da se stvari isprave“, kaže Resman.

Psiholog u slovenačkoj vojsci Petra Resman zato tvrdi da je odabir adekvatnog profila vojnika koji će ići u misije, ali i psihološka priprema, jedan od najvažnijih činilaca za uspješno učestvovanje u međunarodnim operacijama.

Ona naglašava da u Sloveniji više nije na snazi regulativa da je odlazak u misije dobrovoljan, te da psiholozi itekako imaju posla da obezbjede dobru procjenu oko toga da li se u misije upućuje „stabilna osoba“.

Posao psihologa koji su angažovani na pripremi pripadnika vojske za učestvovanje u međunarodnim operacijama podraz umijeva prolazak kroz poseban „emocinalni ciklus“.

“Važno je da se radi sa njima, da se otvore neke stvari, da im se predoči šta mogu očekivati, ne samo u vojničkom smislu.

Koliko kod pripadnika vojske u misiji,

“Brzina vraćanja u „normalan“ život zavisi i od toga sa kojim motivom i pod kakvim uslovima su otišli. Ako je motiv bio profesionalni izazov i materijalna dobit, to će i većina ostvariti. Ali ako su otišli zbog nekih neraščišćenih okolnosti, problema u kući, to će ih sve sačekati kad se vrate, i onda dodatno izazvati probleme adaptacije“, smatra Resmanova. tako i sa njihovim porodicama, od koje su razdvojeni duži period“, kazala je Resmanova.

Jefri Hil, psiholog u američkoj vojsci, već više od deceniju radi na pripremi vojnika i njihovih porodica za odlazak u misije, a posljednjih godina je više angažovan u pružanju pomoći onima koji se vraćaju sa jednogodišenjeg mandata u međunarodnim borbenim operacijama.

On tvrdi da je jako važno da se vojniku u pripremnom periodu obezbjedi što više informacija, šta ga sve može očekivati u misiji, i kako da se izbori sa problemima i potencijalnim opasnostima.

Mihajlo Danilović

MOBILNI DA ILI NE? Činjenica da je vojnicima omogućen redovan ili povremeni kontakt sa porodicom, može dodatno stvoriti problem i uticati na njegovu angažovanost u misiji. „Koliko je mobilni telefon u misiji dobra stvar, jer održavaju redovno komunikaciju sa porodicom, to može biti itekako uzrok trauma. Recimo, kada im jave da im dijete bolesno, ili kod kuće postoje neki drugi problemi. To se mnogo teže podnosi kada ste hiljadama kilometara daleko od kuće, u vojnoj bazi, ili u borbenim dejstvima. Takva vijest može da izazove traumu“, kazala je Resmanova.

I njen američki kolega je saglasan da redovan kontak sa porodicom, koliko god da ima prednosti, često može da izazove probleme.

- Nakada ih telefonski poziv i email uzmemiri, posebno ako se radi o problemima kod kuće, a oni ne mogu da utiču na njih. Na drugoj strani, taj telefonski poziv može da uznemiri i porodicu, koja je itekako zabrinuta za vojnika. Posebno ako su u zoni nekih opasnih dejstava“, smatra Hil.

PARTNER 16

Predstavljamo

Baza za obuku i podršku

Širok spektar zadataka Stremljenja Crne Gore ka evroatlantskim integracijama i u skladu sa tim građenje takvog sistema odbrane, koji će obezbijediti ravnopravno i efikasno učešće crnogorskih vojnika u svim aktivnostima međunarodne zajednice, a posebno u operacijama podrške miru u svijetu, iskazala su potrebu da se u organizaciji Vojske Crne Gore formira jedinica koja će se, između ostalih aktivnosti, težišno baviti i obukom njenih profesionalnih pripadnika.

U skladu sa tim zahtjevima, formirana je Baza za obuku i podršku, čija je osnovna namjena osposobljavanje i obrazovanje pripadnika Vojske. Pored toga, Baza pruža logističku podršku jedinicama Vojske Crne Gore, obezbjeđuje funkcionisanje sistema veza i pruža medicinsku pomoć profesionalnim pripadnicima Vojske. Zbog širokog spektra zadataka koje izvršava, Bazu za obuku i podršku organizacijski čine: Centar za obuku, Logistički centar, Centar medicinske pomoći i Centar stacionarnih veza.

Komandant Baze za obuku i podršku, pukovnik Rifet Kosovac, koji se tokom višedecenijske vojničke karijere najčešće bavio obukom pripadnika Vojske, naglasio je da je obuka vojnika po ugovoru i ostalih profesionalnih pripadnika, kroz realizaciju kurseva i druge oblike osposobljavanja, prioritetan zadatak Baze. Ističe da je obuka pripadnika Vojske za njega uvijek izazov.

Centar za obuku Govoreći o obuci, kao najvažnijem segmentu u stvaranju savremenog i vrhunski osposoboljenog vojnika, pukovnik Kosovac se osvrće na Centar za obuku, koji je po njegovim riječima koncipiran tako da realizuje obuku (teorijsku i praktičnu) sa vojnicima dobrovoljcima i vojnicima po ugovoru, realizuje i razvija kurseve za potrebe vojske i organizuje i izvodi obuku pripadnika vojske za učešće u multinacionalnim mirovnim operacijama.

Komandant Centra za obuku, pukovnik Željko Žegarac, naglašava da je težište u

Rifet Kosovac

dosadašnjem radu, pored obuke vojnika po ugovoru, bilo na kursiranju i realizaciji značajnog broja seminara sa mladim oficirima i podoficirima Vojske Crne Gore. Zadaci su, kaže Žegarac, realizovani uz angažovanje domaćih i instruktora iz inostranstva.

Obuka vojnika po ugovoru Kada je riječ o obuci vojnika po ugovoru, pravo mjesto za sagledavanje realizacije ovog zadatka je četa za obuku, koja je namijenjena za planiranje, organizaciju i realizaciju opšte osnovne obuke sa vojnicima po ugovoru i vojnicima dobrovoljcima za potrebe Vojske Crne Gore.

U to smo se i uvjerili. Polaznike petog kursa opšte osnovne obuke vojnika po ugovoru zatekli smo sa instruktorima na završnoj provjeri fizičkih sposobnosti, čiji će rezultati pokazati da li su mladi vojnici po ugovoru spremni da istinski i postanu profesionalci. Provjeri je prisustvovao i glavni podoficir Vojske Crne Gore, stariji vodnik Vladan Kojić.

Njegov je zadatak da obezbijedi da se najbolji podoficiri instruktori iz svih jedinica Vojske Crne Gore angažuju upravo ovdje gdje se istinski „peče zanat“ i „prave“ vojnici.

Major Igor Knežević, komandir čete za obuku, iskusni planer, organizator i

17 PARTNER

Predstavljamo

Igor Knežević realizator treninga vojnika, naglašava da je četa mjesto gdje novoprimljeni vojnici po ugovoru, koji prethodno nijesu služili vojni rok, savladavaju kurs opšte osnovne obuke, koji traje 45 radnih dana. To predstavlja odlično polazište za dalje napredovanje i trening, jer obuka se ne završava ovim kursom.

Dakle, ovo predstavlja osnovnu obuku koja je jedinstvena za sve specijalnosti i ima za cilj stvaranje pouzdanog, fizički spremnog i vrlo motivisanog vojnika, koji posjeduje kvalitete potrebne za borbu i osnovne vještine da bi preživio na bojnom polju i funkcionisao kao član tima ili posade.

S obzirom na značaj zadatka koji izvršava i rezultate koje je četa postigla osposobljavajući preko 150 vojnika po ugovoru, koji nijesu služili vojni rok, u pet generacija, major Knežević izražava zadovoljstvo i postignutim rezultatima u obuci i kadrom koji realizuje treninge, ali i nadu da će i u perspektivi ovo biti mjesto za najbolje instruktore Vojske Crne Gore, koji će biti u prilici da, uz sada već stvorene optimalne uslove smještaja vojnika u kasarni u Danilovgradu, i obuku realizuju sa najsavremenijom opremom koja se može nabaviti i time „proizvedu“ najspremnije vojnike na ovim prostorima.

Model obuke Novi model obuke, koji se razmatra i

koji će uskoro biti usvojen vodi ka tome da obuka mora postati selektivna u smislu da vojnik po ugovoru poslije dva mjeseca osnovne obuke u Centru za obuku, ukoliko ne pokaže zadovoljavajuće rezultate, ne može ostati u Vojsci. „Samo na taj način možemo dobiti na kvalitetu. Ne smijemo se zadovoljavati kvantitetom i pošto-poto popunjavati jedinice. Kvalitet nam mora biti prioritetan“, zaključuje pukovnik Žegarac.

Obuka oficira i podoficira Pukovnik Žegarac posebno i sa ponosom ističe da je Centar nosilac i veoma uspješan realizator jednog od težišnih zadataka Vojske u ovom periodu, a to su kursevi stranih jezika sa pripadnicima Vojske.

U Centru za obuku angažovan je odličan profesor engleskog jezika, Sanja Pejović, koja je bila nosilac realizacije velikog broja početnih kurseva engleskog jezika sa profesionalnim pripadnicima Vojske. Veoma uspješno se angažovala i kao prevodilac prilikom posjeta stranih delegacija Vojsci Crne Gore.

Tokom svog angažovanja završila je i kurs usavršavanja jezika u SAD u trajanju od šest mjeseci. Popunom Centra sa još dva profesora engleskog jezika znatno su povećani kapaciteti kursiranja, a to će doprinijeti i kvalitetu.

Misije Centar za obuku u svom sastavu ima i Podcentar za mirovne misije koji je namijenjen za organizovanje, planiranje i realizaciju obuke, kurseva i seminara sa pripadnicima VCG, koji će se angažovati u međunarodnim operacijama podrške miru, a u saradnji sa zemljama članicama Partnerstva za mir i NATO. Pukovnik Žegarac naglašava da se pripadnici jedinice intenzivno pripremaju za realizaciju tog zadatka i očekuje

da će se instruktori za realizaciju obuke obezbijediti upućivanjem naših oficira na obuku u inostranstvo, ali i angažovanjem stranih instruktora u specijalističkom osposobljavanju.

Perspektiva Pukovnik Žegarac ističe da će najavljene organizacijske promjene Centra, kojim je predviđeno da Centar za obuku bude manji, ali funkcionalniji i u potpunosti spreman za obuku i trening pripadnika Vojske za angažovanje u mirovnim misijama, to moći postati samo ako se angažuju sve strukture na njegovoj izgradnji i opremanju, jer će se u njemu

Željko Žegarac pripremati ljudi za izvšavanje veoma odgovornih državnih poslova. „Uprkos značajnim rezultatima Centar za obuku je samo dio onoga što želimo da on bude. Intenzivno radimo na tome da proširimo spektar kurseva i mogućnosti njihove uspješne realizacije. „Proizvodnja“ kvalitetnog podoficirskog kadra, koji je nosilac obuke i treninga u svim vojskama, od najsposobnijih, najistaknutijih i najobrazovanijih vojnika po ugovoru mora postati naše težište, a obuka oficira i podoficira naša perspektiva“, naglasio je na kraju komandant Baze za obuku i podršku, pukovnik Rifet Kosovac.

Marinko M. Slomo

PARTNER 18

Globus

Švedski model partnerstva

Rajan Hendrikson razmatra kako Švedska na najbolji način koristi neutralnost i partnerstvo sa Alijansom Švedska već 170 godina u svojoj spoljnoj politici ima kurs neutralne države. Sve je počelo s kraljem Karlom XIV Johanom početkom 19. vijeka, kada zemlja prestaje da koristi vojsku u međunarodnim sukobima. Od 1814. godine Švedska nije ratovala.

Iako je zvanično bila neutralna tokom hladnog rata, istorijske analize švedske vlade iz devedesetih godina dvadesetog vijeka naglašavaju bliske veze Stokholma s više NATO članica. Skoro od samog osnivanja NATO-a švedski zvaničnici su vjerovali da će u slučaju vojnog napada imati bezbjednosne garancije nekih od zemalja članica Alijanse, tako da je u tom smislu Švedska teško mogla da se nazove neutralnom zemljom. Ova skandinavska zemlja, takođe, ima dugu tradiciju tihe saradnje s NATO saveznicima oko zajedničkih bezbjednosnih pitanja.

Pored tih sporazuma Švedska je znala da ne može da ignoriše svoje odbrambene i vojne potrebe i da joj treba profesionalna i moderna vojska sposobna za odbranu zemlje. Danas, modernizacija vojske i ulaganja u odbranu stvorila su moderne i dobro opremljene oružane snage. U to spadaju i moderni transportni i borbeni avioni, kao i petnaest vojnih jedinica osposobljenih za učešće u međunarodnim misijama. Takođe, kontinuirano ulaganje u modernizaciju aviona JAS-39 gripen kako bi bio interoperabilan s NATO vazdušnim snagama, čini Švedsku sve kompatibilnijom državom partnerom. Zbog toga su i NATO i Švedska vidjeli velike potencijalne koristi od momenta kad je Alijansa najavila kreiranje programa Partnerstvo za mir 1994. go-

dine. Švedska je gotovo odmah postala članica tog programa. Aranžmani u okviru programa Partnerstvo za mir pružaju Švedskoj odnos širokog spektra sa Alijansom, uključujući aktivnosti poput zajedničkih misija obuke za međunarodne misije i učešće u programu NATO-a za čišćenje mina u Albaniji i Srbiji. Godine 1997. Švedska je postala i član Savjeta evroatlantskog partnerstva EAPC (EuroAtlantic Partnership Council) Danas je Švedska jedna od najpouzdanijih država partnera NATO-a. U septembru 2007. godine Švedska je kao vodeća zemlja u Timu za obnovu područja PRT (Provincial Reconstruction Team) pri misiji ISAF u Avganistanu pod komandom NATO-a angažovala 260 vojnika. Na Kosovu, u Alijansinoj misiji KFOR Švedska ima oko 300 vojnika. Švedski vojnici ne učestvuju samo u NATO operacijama. Oko 240 vojnika učestvuje u misijama Ujedinjenih nacija u Liberiji kao i 70 vojnika u misiji Evropske unije u Bosni i Hercegovini.

Tokom 2003. godine bila je to jedna od vodećih zemalja koje su poslale specijalne snage u misiju EU u Demokratsku Republiku Kongo, i tako pomogla u rešavanju humanitarne krize. Švedska oprema svoje oružane snage da budu još profesionalnije i još više osposobljene za razmijštanje, prateći tako vojnu transformaciju NATOa. Taj cilj Stokholom je naveo i u svojim odbrambenim rezolucijama iz 2004. i 2005. godine. Švedska je takođe ostala aktivna u misijama obuke za novoformirane NATO snage za reagovanje NRF (NATO Response Force). Tokom protekle decenije, Stokholm je počeo sve više da sarađuje s NATO članicama na Baltiku,

pomažući im u transformaciji oružanih snaga i sistema odbrane, istovremeno jačajući zajedničke vazduhoplovne i pomorske aktivnosti sa svojim NATO susjedom Norveškom. Iako Švedska ostaje vojno nesvrstana, ona je u praktičnom smislu sve samo ne neutralna, kad je riječ o NATO-u. Aktivnosti Stokholma u Avganistanu, na Kosovu u NATO misijama obuke i modernizaciji snaga govore da Švedska ima i političku volju i vojne sposobnosti da bude izvoznik bezbjednosti za zemlje saveznice iz NATO-a. Pored toga,vodeća uloga Švedske u Timu za obnovu područja PRT u Mazari Šarifu u Avganistanu kao i u KFOR-u pokazuje da Stokholom u poslovima međunarodnih odnosa koristi i vojna i tradicionalna diplomatska sredstva. Nordijska borbena grupa na mnogo načina predstavlja izvrstan primjer švedske spoljne i bezbjednosne politike. Ona znači i multilateralnu saradnju, modernizaciju odbrane, zajednički rad s dvije zemlje članice NATO-a, a istovremeno pruža i stepen nezavisnosti u odnosu na Evropsku uniju i NATO. U mnogo čemu,švedski odnosi s Alijansom su jedinstveni. Taj odnos, takođe, pokazuje da i u situaciji kada domaća javnost ne podržava u potpunosti članstvo u Sjevernoatlantskom savezu, postoje načini na koji države članice Savjeta evroatlantskog partnerstva i Partnerstva za mir mogu da pruže značajan doprinos bezbjednosnim ciljevima Alijanse.

Rajan S. Hendrikson (Ryan C. Hendrickson) je profesor političkih nauka na Univerzitetu Istočni Ilinoj Evroatlantska bezbednost Priredila: Zorica Radović

PARTNER 19

Svijet vojne tehnike

GLOCK novi pištolj specijalnih jedinica Vojske Crne Gore “GLOCK”, pištolj koji je Ministarstvo odbrane Crne Gore obezbijedilo za pripadnike specijalnih jedinica, u svijetu oružja slovi kao jedan od najrespektabilnijih pištolja dostupnih na tržištu.

Osnovna “Glockova” konstrukcija - austrijski pištolj “Glock” 17 (vojna oznaka M80), rodonačelnik svih modernih polimerskih pištolja sa pojednostavljenim mehanizmom za okidanje i danas je, poslije niz godina eksploatacije, jedno od najcijenjenijih vojno-policijskih oružja uopšte. Karakterišu ga precizna izrada, mali broj ukupnih dijelova, ekstremno kvalitetna i otporna zaštita od korozije, izuzetno veliki radni vijek (preko 100.000 metaka), veliki kapacitet, dobra preciznost i već legendarna pouzdanost.

“Glock” se, u jednoj od varijanti, proizvodi u kalibru 9x19mm, sa kapacitetom okvira od 17 metaka i dužinom cijevi 114mm. Bez okvira je težak 625 grama, a sa napunjenim okvirom oko 900 grama.

Ukupne je dužine 186mm, visine 138 mm, dok mu je širina 30mm.

Materijali izrade Mala težina pištolja postignuta je upotrebom materijala Polymer, od koga je izrađeno kućište pištolja. U odnosu na kućišta izrađena od čelika, kućište od polimera je lakše čak 86 %, uz sposobnost prirodne apsorpcije udara koji se javlja prilikom dejstva. Pored toga još jedna značajna karakteristika je nemogućnost korodiranja kućišta, koje je najviše izloženo prirodnim uticajima i uticaju ljudskog znoja. Uz kućište, i okviri su izrađeni od polimera, a sa zadnje strane su označeni malim numerisanim otvorima radi lakše kontrole broja metaka u okviru. Za razliku od kućišta i okvira, cijev, navlaka, povratna opruga, kao i neki sitni dijelovi mehanizma za okidanje izrađeni su od čelika.

Izdržljiv na sve uslove U okviru testiranja kvaliteta, GLOCK je prošao najteže moguće testove NATO saveza, gdje je nadmašio sve NATO standarde trajnosti i otpornosti.

Tokom ispitivanja zamrzavan je, zagrijavan u vreloj vodi, provlačen kroz pijesak i mulj, izložen uticaju morske vode, bacan iz vazduhoplova, gažen vozilima, te izložen korozivnoj kontaminaciji kakva vlada u uslovima nuklearno-hemijsko-biološkog ratovanja, uz obveznu mogućnost dejstva pod vodom. Usprkos upotrebi u ekstremnim uslovima, GLOCK je funkcionisao besprijekorno, bez i jednog zabilježenog zastoja koji bi se mogao pripisati kvalitetu materijala ili njegovoj konstrukciji.

20 PARTNER

Sistem kočenja GLOCK pištolji ne posjeduju spoljne poluge kočnice, što ne znači da ih nemaju.

Oni posjeduju tri međusobno nezavisne kočnice koje pištolj čine potpuno sigurnim. Sve tri kočnice povezane su sa obaračem koji ih tokom povlačenja oslobađa.

GLOCK je napravljen sa idejom nošenja metka u cijevi, jer da bismo otkočili pištolj i izvršili opaljenje, potrebno je samo povući obarač, koji će deaktiviriti sve sisteme kočenja.

Prednosti Pištolji GLOCK su od svoje pojave na tržištu među stručnjacima izazivali suprotne reakcije. Jedni su odmah uočili napredne mogućnosti koje GLOCK pištolji imaju u odnosu na konkurenciju, dok su drugi, opterećeni tradicionalnim shvatanjem pištolja (konstrukcija i materijali), u stvari samo nedovoljno edukovana grupa koja nikako ne može prihvatiti GLOCK kao nešto revolucionarno i avangardno.

Jedna od svakako najvećih vrlina GLOCK pištolja je njegov danas već poznati "SAFE ACTION" sistem okidanja koji ne spada ni u jedan do sada postojeći sistem.

Marinko M. Slomo

Aktuelnosti iz Vojske Oficiri VCG na pomorskoj vježbi ADRION LIVEX 08 u Hrvatskoj Pet oficira Mornaričke baze Vojske Crne Gore, koje je predvodio kape-tan fregate Jusuf Jonuz, učestvovali su na pomorskoj vježbi ADRION LIVEX 08 koja je, u organizaciji hrvatske Ratne mornarice, krajem maja, održana u rejonu ostrva Vis, Lastovo i Korčula.

Crnogorski oficiri učestvovali su na vježbi u svojstvu vojnih posmatrača, na hrvatskim brodovima, a učesnici vježbe bili su vojni predstavnici zemalja Jadransko-jonske inicijative.

ADRION LIVEX 08 bila je treća vježba na kojoj učestvuju pripadnici oružanih snaga Albanije, Hrvatske, Grčke, Slovenije i Crne Gore, a imala je za cilj uvježbavanje postupaka traganja i spasavanja na moru, manevrisanja, komunikacije i kontrole pomorskog saobraćaja po NATO standardima.

Načelnik štaba Obalske straže Kraljevine Norveške u posjeti VCG Na osnovu Plana bilateralne vojne saradnje, od 11. do 13.juna, Mornaričku bazu Vojske Crne Gore posjetio je načelnik štaba Obalske straže Kraljevine Norveške Jon Roar Bakke, s ciljem ostvarivanja saradnje i iskustava u organizovanju i funkcionisanju obalske straže.

Gostima je, u Komandi Mornaričke baze, predstavljena namjena, sastav i mogućnostima Mornaričke baze, Uprave pomorske sigurnosti i Uprave policije (Plovna jedinica MUP).

Nakon prezentacija upriličen je obilazak brodova Mornaričke baze i Plovne jedinice MUP-a, kao i stanice Uprave pomorske sigurnosti Dobre vode.

Gospodina Bakkea primio je i vršilac dužnosti načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samarđžić.

V.D. načelnika Generalštaba VCG posjetio SAD Na poziv komandanta Biroa Nacionalne garde američke države Mejn general-majora John W. Libbya, delegacija Vojske Crne Gore koju je predvodio vršilac dužnosti načelnika Generalštaba viceadmiral Dragan Samardžić, boravila je od 07. do 12. juna u američkim saveznim državama Mejn i Vermont.

Cilj posjete bila je realizacija sadržaja iz Plana bilateralne vojne saradnje sa SAD i Državnog partnerskog programa sa državom Mejn, koji se odnose na sagledavanje rasta uloge i odgovornosti komandnih oficira i glavnih podoficira.

U okviru posjete, viceadmiral Samardžić, obišao je glavni štab Nacionalne Garde države Mejn, gdje je sa komandantom generalom Džonom Libijem, razgovarao o realizaciji aktivnosti Strateškog partnerskog programa. Ocijenjeno je da su dosadašnje aktivnosti uspješno realizovane, te da postoji mogućnosti za dalje unapređenje saradnje, prije svega u obuci, pripremi jedinica za misije, kao i u opremanju jedinica savremenim naoružanjem.

Viceadmiral Dragan Samardžić na Konferenciji u Sofiji Vršilac dužnosti načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samardžić, na poziv komandanta Biroa Nacionalne garde Sjedinjenih Američkih Država generala Stivena Blama, učestvovao je na Konferenciji državnih partnerskih programa Nacionalne garde SAD i zemalja Jugoistočne Evrope, koja je održana u Sofiji.

Cilj konferencije bila je razmjena iskustava načelnika generalštabova zemalja Jugoistočne Evrope i komandanata nacionalnih gardi SAD, koje sa tim zemljama imaju potpisan Državni partnerski program.

Na Konferenciji su učestvovali predstavnici Bugarske, Crne Gore, Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske, Makedonije, Rumunije, Srbije i Slovenije, kao i predstavnici nacionalnih gardi država Alabama, Kolorado, Mejn, Merilend, Minesota, Njudžersi, Ohajo, Tenesi i Vermont.

Viceadmiral Samardžić susreo se i sa guvernerom države Mejn Džonom Baldacijem, koji je izrazio interesovanje za proširenje saradnje između Mejna i Crne Gore i u drugim oblastima. Guverner Baldaci najavio je posjetu Crnoj Gori početkom jeseni.

PARTNER 21

Dnevnik vojnog posmatrača

Kokoška kao poklon sela Pripadnik Vojske Crne Gore, kapetan Saša Jovanović, opisuje svoj radni dan u Liberiji Osvanuo je novi dan u Liberiji. Još jedna velika nepoznanica ispred nas. Niko od nas nije siguran šta nas čeka u narednih 24 sata. Ustajem, gledam na sat, 7:30 časova, oblačim uniformu i razmišljam kakvi me izazovi danas očekuju.

Izlazim napolje, jutro je predivno, sunčano i toplo. Odlazim u kancelariju, uda-

ljenu od kuće gdje živimo oko 2 kilometra.

U kancelariji već osjećam miris kafe koju priprema jedan od mojih kolega iz Paragvaja. Uz jutarnju kafu, pravimo dogovor ko danas ide u patrolu, ko je dežurni oficir itd. Nakon jutarnje kafe svako od nas zna svoj dio posla i svako ga završava bez ikakvog pogovora.

Mogu reći da u timu svi žive kao jedna veća porodica. Svako od nas je spreman da pomogne drugu u nevolji, ne pitajući šta, kako i zašto!? Želio bih da napomenem da je moj tim smješten u sjevernom dijelu zemlje, selo Voindžama, Lofa oblast, na tromeđi Liberija-Sijera Leone-Gvineja i da broji 12 članova iz različitih zemalja (Paragvaj, USA, El Salvador, Pakistan, Togo, Gana, Nigerija, Etiopija, Montenegro, Bangladeš, Moldavija i Rumunija).

Dogovorili smo se da jedan major iz Pakistana i ja idemo u patrolu. To je najteži, ali i najljepši zadatak za svakog vojnog posmatrača u misiji. Svako od nas se unaprijed raduje novoj patroli, jer je to odlična prilika da se upoznaju novi predjeli Liberije, koja je stvarno predivna zemlja. Osim toga tokom svake patrole imamo priliku da naučimo nešto novo o načinu života, ili je možda bolje reći, preživljavanja Liberijaca.

Tokom patrole možete vidjeti predivne planine, koje su prekrivene gustom šumom, rijeke, jezera, džunglu koja je prepuna divljih i opasnih životinja.

Posle 6 dugih sati vožnje i uz pomoć GPS i mape, ali i ''ća-ća'' kompasa stižemo u jedno malo selo sa nekih 20 kuća, koje su napravljenje od blata, trave, granja i stabala i sa oko 150 stanovnika.

Pitate šta je to ''ća-ća'' kompas!? Sigurno ste čuli za staru narodnu izreku ''Kartu čitaj, a seljaka pitaj.'' E, to vam je ''ća-ća'' kompas. Bez obzira što imamo svu moguću opremu, ponekad je ipak nemoguće naći neko selo koje se nalazi negdje duboko u džungli, bez pomoći lokalnog stanovništva. Uvijek su spremni da nam izađu u susret i da nam pomognu, ako je

22 PARTNER

Dnevnik vojnog posmatrača potrebno.

Po pristizanju u selo tražimo ''Town chief ''-a, tj. šefa sela. U slučaju da on nije u selu, onda tražimo njegovog zamjenika, jer nam samo oni mogu dati validne informacje koje nas interesuju.

Nakon uobičajenog pozdravljanja i dobrodošlice, biramo neko zgodno mjesto, ako je moguće da bude u hladu, jer je već prošlo podne i temperatura je prešla 40 stepeni.

U intervjuu koristimo ''patrol form'' u kome ima oko 30 pitanja koja moramo postaviti osobi sa kojom pravimo intervju, ali i pokušavamo da dodjemo do informacija koje su za nas značajne.

Tokom intervjua primjetio sam da nekoliko žena i djece trče okolo, pokušavajući da uhvate jednu kokošku. Pomislio sam da hoće sebi da pripreme ručak. Kada smo završili intervju, obišli selo i vidjeli kako ti ljudi žive, kroz neformalni razgovor sa svim mještanima, nastupilo je slikanje koje je za lokalno stanovništvo uvijek veliki događaj, jer su mnogi od njih prvi put imali priliku da vide digitalni fotoaparat, ali i sebe na fotografijama.

Kada smo završili slikanje i pripremali se da pođemo, prišao mi je šef sela i pružio mi je onu kokošku. Onako iznenađen, u prvom trenutku nijesam znao kako da reagujem. Pomislio sam da hoće da mi proda kokošku, i bez obzira što nijesam znao šta sa njom da radim, ne želeći da ga uvrijedim, uzeo sam novčanik da platim.

Međutim, u tom trenutku vidio sam u isto vrijeme i zbunjen i ljut pogled čovjeka , koji je samo prije nekoliko sekundi bio izuzetno prijatan i nasmijan.

ljudi iako stvarno veoma siromašni i jedva se bore da prežive, u stvari ljudi velikog, otvorenog i iskrenog srca. Nakon ponovnog pozdravljanja moj kolega i ja smo ušli u auto i krenuli nazad, u naš tim.

Na otprilike pola puta do našeg tima u Voindžami, ponovo nas je zateklo još jedno iznenađenje. Odjednom je bez ikakvih prethodnih najava počela da pada nenormalno jaka kiša, tako da smo morali da parkiramo auto pored puta i sačekamo da prođe talas. To je trajalo nekih sat vremena. Kada je kiša počela da slabi, nastavili smo put i nakon desetak minuta kiša je potpuno prestala.

Iznenađeni nastavili smo put, ne znajući šta sve možemo očekivati na putu do tima. Nijesmo dugo čekali na novo iznenađenje. Nakon nekih 20 kilometara, naišli smo na dio puta koji je skoro potpuno uništen od prethodne kiše, ali i par kamiona koji su tuda prošli. Jedan od njih nije imao sreće i ostao je zaglavljen u blatu, skoro na sredini puta.

Probajući da zaobiđemo taj kamion i da nastavimo put ''kući'', zaglavili smo se u blatu odmah na početku te dionice.

Točkovi našeg ''NISSAN PATROL''-a, na naše iznenađenje bukvalno su nestali u blatu. Moj kolega i ja smo ne znajući šta da radimo, počeli da se smijemo malo od muke, a malo i iz inata, misleći šta će nas snaći poslije ovoga. Na našu sreću, tada su iz šume izašli nekolicina muškaraca

koji su se vraćali sa radova u šumi.

Odmah su prišli da nam pomognu.

Bukvalno, legli su ispod auta i počeli da kopaju i izvlače blato ispod našeg auta. Ta ''akcija spašavanja'' trajala je 40-tak minuta, nakon čega smo mi mogli da nastavimo put bez problema. Kada smo izvukli auto iz blata, pokušali smo da im platimo za njihov trud. Odbili su, uz obrazloženje da smo mi njihovi spasioci i prijatelji. Nas dvojica smo ponovo bili iznenađeni ljubaznošću i predusretljivošću tih ljudi.

Nakon više od 14 sati provedenih u patroli konačno smo se vratili u tim. Naše kolege su odmah pritrčale da nam pomognu, ali i da nam pripreme kafu, koja nam je bila više nego potrebna, poslije stvarno duge i naporne patrole.

Nakon dobre kafe, pripremili smo izvještaj i ažurirali bazu podataka, koji su obavezni deo posla nakon svake patrole.

Proveli smo još jedan sat sa našim drugarima u dobrom razgovoru i šali, nakon čega smo otišli u svoje sobe na zasluženi odmor. Kada sam legao u krevet, ponoć je već prošla. Pomislio sam na moju suprugu i dvije ćerkice koje čekaju da se vratim kući iz daleke Liberije. Sa tom mišlju, da se vratim živ i zdrav, utonuo sam u miran san, ne znajući šta me čeka sjutra u jednoj divljoj, ali u isto vrijeme divnoj zemlji Liberiji.

Odmah sam se izvinio i pitao o čemu se radi, a on mi je odgovorio da sam, želeći da platim njihov poklon, nanio uvredu njemu i njegovom selu. Objasnio sam mu da ja to nijesam znao, da mi je žao zbog toga i da mi to nije bila namjera. On me je posmatrao nekoliko sekundi i onda se njegovo lice ponovo razvuklo u osmjeh.

Nakon toga sam, iz džepa izvadio nekoliko dolara i dao djeci koja su bila svuda oko nas. To su svi u selu prihvatili sa oduševljenjem. Tada sam shvatio da su ovi

PARTNER 23

U duštvu Velikih

Hoću - neću Intervju- Jure Komšić pukovnik penziji Evoatlantske integracije postale su, ako je suditi po medijskim izvještajima, veoma eksploatisana tema.

Laička i stručna mišljenja čuju se svuda, počev od okruglih stolova, seminara, kafića, prijateljskih i porodičnih okupljanja i izlazaka, do saopštenja sa sjednica radnih tijela Vlade.

Jedni kažu da se sve zna, drugi pak da nema dovoljno informacija. Ponajmanje ima kazivanja onih, koji bi po prirodi stvari, na tu temu imali što da kažu.

Stoga smo razgovarali sa pukovnikom u penziji Jurom Komšićem.

Interesovao nas je više vojni aspekt boljitka, mana, posledica tog procesa.

Pukovnik Komšić je, po završetku Akademije kopnene vojske, karijeru započeo 1971. godine u kasarni u Danilovgradu, u kojoj je bio do 1992. godine, potom u Komandi vojnog okruga Podgorica. Bio je to dug period u kojem je prošao i naučio mnogo toga i „ispekao” zanat. „Druga su onda bila vremena, ali i tada se mnogo radilo i učilo. Sada je sve drugačije. Prije svega, ne treba zaboraviti da vojni rok nije više obaveza, već stvar pojedinačnog izbora poziva i profesije. U vojsku je nekad morao ići i stolar i akademski 24 PARTNER

građanin. Danas se to ne mora. Volja odlučuje, ali ono što se mora je edukacija da bi se taj posao naučio”, kaže pukovnik.

On smatra da se danas nude znatno bolji uslovi za postizanje cilja jednog mladog čovjeka, koji je u vojničkom pozivu vidio mogućnost ličnog i profesionalnog iskaza. Kaže da neće reći ništa novo, ako ustvrdi da je izuzetan izazov uspješno školovanje, savladavanje novih tehnika i tehnologija, korišćenje modernog naoružanja, učenje savremenih sistema komunikacije i komandovanja, te primjena svega toga u praksi.“ I sve to uz širom otvorena vrata solidne zarade, rješenje stambenog pitanja i još mnogo benefita. Ništa manje izazovna je i činjenica da se može postati ravnopravan dio velikog društva nacija, koje su svoje vojske dovele do izuzetnog nivoa osposobljenosti i opremljenosti. Crnogorski vojnik, oficir - svejedno, jedino tako može časno, pošteno i predano štititi sopstvenu državu”, naglašava Komšić.

Na pitanje da li Crna Gora treba da bude članica NATO-a ili ne, on kaže da treba jasno kazati sljedeće: “NATO-u ne treba Crna Gora, ali Crnoj Gori treba NATO”.

Zar može biti štete od toga što država neće bacati pare na nepotrebne vojne

Jure Komšić

resurse? Kome smeta ako se nalazimo pod zaštitom sile koja okuplja mnoge moćne države? Zašto bi maloj Crnoj Gori bilo loše ako se nađe u tom društvu? Je li grijeh ako se naši vojnici školuju u prestižnim svjetskim vojnim centrima ili po njihovim standardima? Komšić smatra da na takva pitanja, i oni koji ih zagovaraju, nemaju valjan odgovor.

“Sadašnje mogućnosti naše vojske možda ne izgledaju idealno, ali se potencijali sigurno mogu tako okarakterisati”, podvlači on.

U razgovoru se dotičemo i ostalih tema koje se potežu u javnosti. Na pitanje da li je realno očekivati da će i,

U duštvu Velikih NATO podizati baze u Crnoj Gori, on kaže:” Ja to zovem manipulacijom laičke javnosti. Crnoj Gori baze nijesu potrebne, a i da jesu čuo sam mnogo ubjedljiviju argumentacijuNATO to svakako smatra neuputnim troškom na teritoriji koju zauzima region zapadnog Balkana”.

Tema broj dva bile su misije. Pukovnik Komšić učešće u njima smatra najprestižnijim statusom koji vojno lice može ostvariti u karijeri. “U misije, u kojima zastupate svoju zemlju ne ide bilo ko. Tamo idu oni koji su svoj poziv doveli gotovo do savršenstva. Kad se odlučite da budete dio bilo kojeg tima, koji može biti raspoređen na bilo kojoj tački Planete gdje je ugrožen mir, prethodno morate biti osposobljeni za sve što taj zadatak podrazumijeva, počev od razgovora na stranom jeziku, do znanja iz usko-stručnih vojnih oblasti.

Zar nije čast imati i iskoristiti takvu mogućnost”, kaže on. Čudi se da se u ta pitanja upliću političari, i kaže da o tome samo vojnik može odlučivati.

Pita se zašto sprječavati mladog čovjeka, koji je donio odluku da zarad sopstvenog i interesa države, bude dio svjetske elite.

Pukovnik nema dilemu ni kada je riječ o tzv. tezama oko duplih aršina NATO i UN misija. Naglašava da se multinacionalne snage upućuju na krizna žarišta pod mandatom Ujedinjenih nacija, čemu prethode usvojene rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a.

Mada nije iz njegove sfere, govorili smo i o ekonomskim koristima mo-

gućeg članstva Crne Gore u NATO. Jure Komšić i na tu temu ima interesantan pristup. Pitali smo ga šta bi, kao benefit članstva, naveo, recimo, jednom proizvođaču krompira iz Trebaljeva. Dobili smo zanimljiv odgovor. „Ako bih tom čovjeku morao objasniti koja je njegova korist, ne bih se mnogo promišljao. To je prepoznatljivo, mada još uvijek nije potpuno očigledno. Ako on proizvodi krompir, to je njegova roba. Ako proizvede više nego što je to potrebno Crnoj Gori, zar nije njegova korist da ga, po dobroj cijeni, zasigurno može prodati na pijaci na kojoj trguju zemlje članice NATO ili EU? To je sigurno tržište. Isto mislim kada je riječ o ribaru iz Krašića, na primjer. Njemu je potrebno da za to što je ulovio ima kupca. Siguran kupac je garant njegovog opstanka. I eto koristi”. „Ako govorimo o sjeveru Crne Gore, situacija je još bolja. Tamo, koliko znam, postoje tri fabrike koje proizvode vojnu opremu. Njihova roba

se prodaje u zemljama za koje radnici koji u njima rade možda nijesu ni čuli. I ne treba da znaju. Ono što je potrebno da imaju u vidu je činjenica da za robom koju proizvode postoji tražnja. To je garant posla i primanja za veliki broj članova njihovih porodica”, navodi Komšić.

Takođe, on ne vidi razlog za bojazan da bi prisustvo vojnika u jeku turističkih sezona mogao imati loš uticaj na tu privredu. Kaže da je vojnik, bilo u garnizonu ili na plaži, samo čovjek - nečiji sin, otac, brat, muž, momak...

Zašto bi, on kao takav, ružio sliku neke turističke destinacije? Ljudi smo i ne treba da se klasifikujemo po tome da li nosimo ili ne uniforme. Na kraju, pri čemu mu lice ozari osmjeh, ističe da vojnik uvijek prije izaziva lijepu nego ružnu emociju.

Na kraju razgovora penzionisanog pukovnika Juru Komšića pitali smo da li bi svom sinu preporučio da krene očevim stopama. Odgovor je bio kratak, vojnički - Da. Olivera Đukanović PARTNER 25

Feljton

Od narodnih haljina do moderne uniforme Pripadnici Vojske Crne Gore trebalo bi ove godine da budu obučeni u nove uniforme, što će svakako, biti najvidljiviji doživljaj njene posebnosti. Vojska će se tako i vizuelno odvojiti od svojih prethodnica - JNA, zatim, Vojske Jugoslavije, pa Srbije i Crne Gore. Biće to moderna uniforma, ujedno i praktična i odgovarajuća za savremeni stajling vojnika, podoficira i oficira. Potpuna jednoobraznost oficirskih uniformi, prema knjizi „Crnogorska vojska organizacija i uniforme“, postignuta je tek 1904. godine.

Krajem prethodne godine, komandant stojeće vojske brigadir Janko Vukotić izdao je naredbu da „svi oficiri naruče novo odijelo, po novom propisu“. Oficiri su bili dužni da odjevni komplet plate po 77 kruna. Uniforme su, najvjerovatnije, izrađene u vojnoj radionici na Cetinju.

Godine 1895. Ministarstvo vojno donijelo je akt pod nazivom „Predlog vojničke uniforme“. Bila je propisana uniforma „za proste vojnike i podoficire“.

U ratnoj uniformi su i dalje predviđeni opanci, a za parade i svečane izlaske „crevlje s vezama“.

Uniforme za vojne „školarce“ uradio je podgorički terzija Marko Pejanović.

Sašio je 63 kompleta „vojničkih haljina“.

Za pitomce pravoslavne vjere, na primjer, „kapicu sa crnom deravijom“ i inicijalima crnogorskog knjaza Nikole Petrovića, a za muhamedance fes. Zanimljivo je da je fes bio u upotrebi i ranije, u nošnji Crnogoraca, sve do kraja vladavine knjaza Danila.

Vojne uniforme su šili, uglavnom, domaći majstori, na Cetinju, u Podgorici i Kotoru. Neki dijelovi uniforme, na primjer kaiševi, obuća, ili pojedini detalji, naručivani su od majstora i fabrika u Beču, Trstu, Rusiji i Francuskoj. U vrijeme između balkanskih i Prvog svjetskog rata, kada je trebalo obnoviti zalihe vojnih uniformi, izrada vojničkih uniformi je naručena od radionice Rada Mihailovića u Beogradu.

U vrijeme Prvog svjetskog rata, Crna Gora je od francuske vlade poručila 45000 vojnih uniformi. Iz Pariza je, međutim, stigao odgovor da isporuka

26 PARTNER

nije moguća, a u zamjenu Crnoj Gori je ponuđeno 100 000 metara štofa. Sa Cetinja u Pariz otišla je poruka da u Crnoj Gori nema toliko zanatlija da od ponuđenog štofa sašiju uniforme. Pariz, ipak, odlučuje da pošalje uniforme, ali je u isporukama bilo i polovnih odijela koje su nosili francuski vatrogasci. Iz Francuske su bile isporučene i vojničke cipele, ali pošto su bile malih brojeva, ostale su neiskorišćene.

I Rusija je učestvovala u uniformizaciji crnogorske vojske, nastojeći da i na taj način ostvari svoj politički uticaj u balkanskoj državi. Ruski vojni ataše na Cetinju, pukovnik Potapov, je želio da nametne tipični ruski kroj. Doveo je u Crnu Goru na desetine krojača. Kada su knjaz Nikola i brigadir Janko Vukotić vidjeli grupu oficira obučenih u uniforme po ruskoj „mustri“, nije im se to dopalo. A

tome se najviše usprotivila kćer knjaza Nikole princeza Ksenija, prigovorom da će ruske uniforme „unakaraditi naše stasite momke“. I tako su ruski modeli uniformi odbačeni.

Inače, neka vrsta uniformizacije u Crnoj Gori počela je još od Njegoša. Već tada su se senatori počeli izdvajati po nekim dijelovima odjeće od drugog svijeta. Sam Njegoš je to među prvima učinio. Osobenosti u odijevanju trebalo je da pokažu statusni položaj.

Sam proces uniformizacije odlično pokazuje razvoj crnogorske vojske, ali pruža informacije i o društvenim i političkim prilikama u Crnoj Gori, kao i određenim političkim uticajima sa strane na kretanja u toj državi.

Ilija Despotović

Konkurs za prijem vojnika po ugovoru na službu u Vojsku Crne Gore

MISTARSTVO ODBRANE i GENERALŠTAB VOJSKE CRNE GORE

OGLAŠAVAJU Potrebu za popunom slobodnih formacijskih mjesta prijemom u profesionalnu vojnu službu vojnika po ugovoru na određenovrijeme, 1)UČetivojnepolicije (mjestoslužbovanjaPodgorica): zadužnosti: a)upješadiji 2)UBataljonuzapočasti (mjestoslužbovanjaPodgorica): zadužnosti: a)upješadiji(gardista) 3)ULakojpješadijskojbrigadi (mjestoslužbovanjaPodgorica,Nikšić): zadužnosti: a)upješadiji b)uartiljeriji c)uARJPVO d)uinžinjeriji e)usaobraćajnojslužbi 4)UBrigadizaspecijalneoperacije (mjestoslužbovanjaDanilovgrad,Pljevlja,Kolašin,Kumbor): zadužnosti: a)upješadiji b)uvezi c)uinžinjeriji d)uABH-odbrani e)upomorstvu f)umornaričkotehničkojslužbi g)usaobraćajnojslužbi h)usanitetskojslužbi 5)UMornaričkojbazi (mjestoslužbovanjaBar,Kumbor): zadužnosti: a)upomorstvu b)umornaričkotehničkojslužbi c)uintendantskojslužbi d)usaobraćajnojslužbi

Opštiuslovizaprijem: -dajezdravstvenosposobanzavojnuslužbu(utvrđujevojnoljekarskakomisija), -daimapropisanustručnuspremu, -danijeosuđivanzakrivičnodjelonabezuslovnukaznuzatvoraodnajmanješestmeseci, -daseprotivkandidatanevodikrivičnipostupakzakrivičnodjelozakojesegonipo službenojdužnosti, Posebniuslovizaprijem: -daimazavršenunajmanjesrednjuškolu(IIIiliIVstepen), -danijestarijiod28godinazaprijemurodu,odnosno30godinauslužbu, -kandidatkojikonkurišezavozačamoraimatipoloženunajmanje “B” i “C” kategoriju, -prednostimajukandidatikojisuodslužilivojnirok, -zagardiste-dasuvisinepreko180cm.

Uzmolbuseprilažusledećadokumenta: -autobiografija, -izvodizmatičneknjigerođenih, -uvjerenjeodržavljanstvu, -ovjerenakopijasvedočanstva-diplomeozavršenojškoli, -potvrdadajeodslužiovojnirok, -ovjerenafotokopijavojničkeknjižice, -uvjerenjedaseprotivkandidatanevodikrivičnipostupakidanijeosuđivan, -ovjerenakopijavozačkedozvole(akokonkurišezavozačam/v), -ovjerenakopijaličnekarte,tačnaadresaibrojtelefona.

Pravaiobavezezavrijemeslužbepougovoru: Ugovorsezaključujenaperiodod1(jedna)godinedana.

Vojnici po ugovoru na određeno vrijeme imaju pravo na: platu i druga novčana primanja prema Uredbioplatama;godišnjiodmorpremaUredbiogodišnjimodmorimaiodsustvima;zdravstveno i socijalno osiguranje i druga prava i obaveze prema propisima za lica primljena u profesionalnuvojnuslužbunaodređenovrijeme.

Načinpodnošenjamolbe: -zaprijemuČetuvojnepolicije,molbesepodnoseukasarni“Masline”, -zaprijemuBataljonzapočasti,molbesepodnoseukasarninaaerodromu“Golubovci”, -zaprijemuLakupješadijskubrigadu,molbesepodnoseukasarni“Masline”, -zaprijemuBrigaduzaspecijalneoperacije,molbesepodnoseukasarniuDanilovgradu, -zaprijemuMornaričkubazu,molbesepodnoseukasarniuKumboru.

Molbesedostavljajujedinicamaunavedenimmjestimasanaznakom“zaoglas”.

Kandidatekojiispunjavajuusloveoglasa,komisijazaprijemupućujenaocjenuzdravstvene sposobnosti.

Oglas ostaje otvoren od dana objavljivanja u sredstvima javnog informisanja do popune slobodnihformacijskihmjesta.

Nepotpunemolbenećeserazmatratizaprijemuslužbu.

Odluku o izboru kandidata za prijem donosi nadležni starješina, a o izboru kandidati će biti obaviješteniupropisanomroku.

Zakandidatekojibuduizabranizaprijem,određujeseprobnirad,radiprovjereosposobljenosti zadužnostzakojuseprimajuuslužbu,utrajanjuod3(tri)mjeseca.

PARTNER 27