PARTNER6

Građanima Crne Gore čestitamo

13.jul

DAN DRŽAVNOSTI Ministarstvo odbrane Crne Gore 2 PARTNER

Nova snaga Vojska Crne Gore

Događaj mjeseca

SADRŽAJ DOGAĐAJ MJESECA .......................................................... 3 INTERVJU: PREDSJEDNIK SKUPŠTINE CRNE GORE RANKО KRIVOKAPIĆ ........................................................ 4 SVOJASUDBINAUSVOJIMRUKAMA Vidak Latković KOMENTAR: NIOKUPACIJANITUĐAODBRANA .............7 Ilija Despotović CRNA GORA i PZM: BRŽA KANDIDATURA ZA ČLANSTVO U NATO ................ 9 mr Mehmedin Tahirović ISKUSTVO DRUGIH: DOMOVINSKI RAT NIJE JEDINA ŠKOLA ................................................................. 11 natporučnik Vlasta Zekulić JADRAN SLAVI 75. ROĐENDAN BIJELI FENIKS NA MORU ................................................. 13 Mihailo Danilović PREDSTAVLJAMO:GLAVNIPODOFICIR VCG, STARIJI VODNIK I KLASEVLADAN KOJIĆ ........................ 16 MarinkoM.Slomo POVOD: DRŽAVNO PARTNERSTVO CRNE GORE I MEJNA GUVERNER U POSJETI CRNOJ GORI ....................18 Krsto Perović VOJNATEHNIKA:SVJETSKI JEDRENJACI ........................ 19 MarinkoM.Slomo VIJESTI ............................................................................ 20 DNEVNIKVOJNOG POSMATRAČA ................................... 21 kapetanSašaJovanović GLOBUS: FRANCUSKA SMANJUJE VOJSKU ................... 23 POVOD:DELEGACIJAVOJSKECRNEGOREPOSJETILA ISAFU AVGANISTANU,ZASTAVE MIRA U KABULU ........ 24 Olivera Đukanović

Proslava Martinićke bitke Povodom 212 godina od čuvenog boja na Martinićima, koji je postavio temelje crnogorske države, upriličena je svečana proslava u Spomen kompleksu u Gornjim Martinićima, gdje je podignut obelisk u slavu hrabrim crnogorskim junacima.

Na proslavi je govorio poznati književnik Veljko Radović, a svečanost je uveličao i orkestar Vojske Crne Gore, čija jedinica iz Danilovgrada nosi ime čuvene bitke i koji se uključuje u sve manifestacije koje se priređuju radi njenog obilježavanja.

Predsjednik organizacionog odbo ra proslave Đoko Jočić je istakao da je 11. jul 1796. kada je održana bitka na Martinićima, jedan od najznačajnijih i najsvjetlijih datuma u bogatoj istoriji Crne Gore.

O mnogim dodađajima iz naše prošlosti malo se zna, kao što je slučaj i sa Martinićkom bitkom, rekao je Jočić. Tek poslije 200 godina na mjestu poprišta bitke podignut je obelisk u znak nezaborava na slavnu istoriju i hrabre Crnogorce koji su zadivili svijet.

On je, takođe, podsjetio da je nakon Mar-

tinićke bitke, a uoči bitke na Krusima, usvojena Stega, zakletva jedinstvu Crne Gore “da uz pomoć Gospoda Svedržitelja, drug drugu, pleme plemenu, nahija nahiji, tvrdu i čistu vjeru i riječ od časti i poštenja daju, da se izdati i prevjeriti neće“. Stega je, u suštini, jedan od temeljnih akata državotvornosti Crne Gore.

U glavnom okršaju koji se odigrao 11. jula crnogorska vojska, predvođena Petrom I Petrovićem, uspjela je da zada težak poraz turskoj vojsci kojom je komandovao Mahmut-paša Bušatlija. Mahmutpašina vojska brojala je 17.000 vojnika, dok je odreded crnogorske vojske imao 3, 400 ratnika. Očigledna brojčana nadmoćnost turske vojske ukazuje na značaj ovog podviga. Da bi se iskupio za težak poraz na Martinićima, Mahmut paša Bušatlija je na Crnu Goru ponovo udario već u ranu jesen iste godine. Crnogorci su, na Krusima, opet porazili njegovu vojsku, a sam Mahmut paša Bušatlija je ubijen u toj bici.

Pripremile: Sanja Dajević Irena Radoman

FELJTON:13.JUL - DANDRŽAVNOSTI ............................ 26 Ilija Despotović IMPRESSUM Partner - mjesečnik o evroatlantskim integracijama, odbrani i Vojsci jul 2008. godine BROJ: 6 IZDAVAČ: Ministarstvo odbrane Crne Gore ZA IZDAVAČA: mr Boro Vučinić UREDNIK: Vidak Latković REDAKCIJA: Ilija Despotović , Olivera Đukanović, Zorica Radović, Mehmedin Tahirović, Marinko M. Slomo, Mihailo Danilović, Irena Radoman, Sanja Dajević TEHNIČKI UREDNIK: Miodrag Kankaraš KONTAKT: Portparol // TEL/FAX: +382 20 241 375 E-MAIL: pr@mod.cg.yu WEB: www.vlada.cg.yu/odbrana ADRESA: Jovana Tomaševića 29 ŠTAMPA: MOUSE STUDIO, Podgorica // TIRAŽ: 5.000

PARTNER 3

Intervju

Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore

Svoja sudbina u svojim rukama Gospodine Krivokapiću, za početak, generalni osvrt na reformski proces u sistemu odbrane Crne Gore i kakve su Vaše ocjene po tom pitanju?

Crna Gora je ukidanjem vojne obaveze i inaugurisanjem sistema dobrovoljnosti odnosno profesionalizacije vojske učinila prvi veoma važan iskorak u smislu reforme sistema odbrane. Na taj način smo izašli u susret modernim tendencijama kada je u pitanju sistem odbrane, kao i zahtjevima jednog dijela javnosti koji je u ranijem sistemu vidio prevaziđeni model, koji ne odgovara novoj poziciji i ulozi Crne Gore u modernim međunarodnim odnosima.

Takođe, brojno stanje Vojske je smanjeno u najvećoj mogućoj mjeri, i to bez izazivanja socijalnih problema.

Donošenjem Zakona o odbrani i Strategije odbrane, stvorili smo optimalan normativni i institucionalni okvir koji će nam obezbijediti da u najkraćem roku ostvarimo strateške državne ciljeve kada je u pitanju politika odbrane. To je, svakako, nakon ulaska u program Partnerstvo za mir, učlanjenje u NATO savez, što je jedan od glavnih ciljeva aktuelne državne politike.

U najkraćem, Crna Gora i u ovom segmentu ide ukorak sa savremenim tokovima koji karakterišu sva demokratska i stabilna drustva. Šta je Crna Gora dobila izgradnjom svog sistema odbrane i nove Vojske Crne Gore?

Dobila je mogućnost da kao samostalna država oblikuje i upravlja svojom vojskom i sistemom odbrane u cjelini, shodno svojima, a ne tuđim nacionalnim i državnim interesima.

Primjeri brojnih zloupotreba i manipulacija vojskom i korišćenja života crnogorskih mladića kao topovskog mesa, koji su trebali da posluže ostvarivanju tuđih velikodržavnih projekata, jos su svježi i opominjujući. Iz svega toga treba izvući pouku da se nikada više o životima građana Crne Gore ne smije odlučivati van Crne Gore.

4 PARTNER

Ranko Krivokapić

U najkraćem, Crna Gora i u ovom segmentu ide ukorak sa savremenim tokovima koji karakterišu sva demokratska i stabilna drustva.

Intervju bezbjednosti, gdje ključnu ulogu vodi upravo NATO, je rješenje koje garantuje dugoročnu stabilnost i bezbjednost državi, a i regionu u cjelini.

Sistem kolektivne bezbjednosti, čiji je sinonim NATO, je moderan odgovor na potencijalne izazove i prijetnje sa kojim se jedna država može suočiti u savremenom dobu. On podrazumijeva da se prijetnja po bezbjednost jednog subjekta uključenog u sistem doživljava kao prijetnja po čitav sistem i sve njegove djelove. Treba li podsjećati da se kao okosnica strukture o kojoj govorimo pojavljuju sve najrazvijenije i najuticajnije zemlje svijeta, na čelu sa SAD-om.

Na sreću, dobili smo državu tako da imamo sav potreban kapacitet da svoj sistem odbrane i vojsku razvijamo imajući u vidu aktuelne trendove i odnose na globalnoj sceni, kao i nova potencijalna iskušenja koja ti odnosi mogu da proizvedu kada je u pitanju odbrana i bezbjednost države.

U skladu sa novim vremenom i novim izazovima i Crna Gora će modelirati svoju politiku odbrane, vezujući je za efikasne sisteme kolektivne bezbjednosti koji će joj omogućiti dugoročnu stabilnost i posvećenost političkom, ekonomskom i socijalnom razvoju.

Kako vidite ulogu Odbora za odbranu i bezbjednost u kontekstu civilne i demokratske kontrole nad Vojskom?

Novim Ustavom definisana je obaveza Skupštine da obezbijedi punu kontrolu Vojske i bezbjednosnih snaga u cjelini. Propisano je da Skupština vrši nadzor nad Vojskom i bezbjednosnim službama, odlučuje o upotrebi jedinica Vojske Crne Gore u međunarodnim snagama, kao i da donosi Strategiju nacionalne bezbjednosti i Strategiju odbrane.

U tom smislu, posebno je važna uloga Odbora za odbranu i bezbjednost, kao matičnog radnog tijela u odnosu na ova pitanja. Nastojaćemo da iskoristimo priliku da nadležni Odbor obavlja svoje zadatke u svom punom kapacitetu, posebno u dijelu pitanja koje ste pokrenuli jer ih smatramo jako osjetljivim i važnim za stabilizaciju demokratskog poretka u državi. Demokratska i civilna kontrola vojs-

ke i bezbjednosnih struktura je, uostalom, i jedan od važnijih zahtjeva naših evropskih partnera.

U želji da Odbor radi još intenzivnije na ovim pitanjima razmišljamo i o mogućnosti da se u dogledno vrijeme izvrše određene dopune Poslovnika Skupštine, u dijelu nadležnosti samog Odbora.

Deklaracijom nezavisnosti koja je usvojena u Skupštini juna 2006. godine, zatim strateškim i zakonskim dokumentima iz oblasti odbrane, Crna Gora se jasno deklarisala za evroatlantske integracije. Zašto je važno za Crnu Goru da bude članica NATO? Crna Gora je upravo kao jedan od strateških prioriteta u svojoj državnoj politici definisala puno uključivanje u evroatlantske integracije, koje treba da rezultira punopravnim članstvom u NATO. To radimo iz punog uvjerenja da je upravo takav stav najbolji izraz vitalnih interesa građana koje predstavljamo, i to u mnogim domenima. Svakako da se ne radi samo o bezbjednosnim motivima i razlozima, koji se na prvi pogled čine jedino relevantnim kada je u pitanju ovaj proces.

Crna Gora, ulaskom u NATO, trajno čuva mir i stabilnost na svojoj teritoriji i definitivno i trajno obezličava matricu, koja je duže vrijeme opstajala u Crnoj Gori, da je ona sama nesposobna da čuva svoju bezbjednost. Treba reći da su takve tvrdnje bile besmislene i u nekom ranijem vremenu kada su bile posebno aktuelne, dok u kontekstu novih okolnosti gotovo da i ne zavrjeđuju komentar. Naravno, sve je ovo bilo u funkciji dobro poznate politike koja je u slaboj i zavisnoj Crnoj Gori vidjela šansu opstanka svoje politike.

Takođe, kada govorimo o ovim procesima, moramo imati u vidu da je do nedavno na području, koje u evropskoj zvaničnoj terminologiji slovi kao „Zapadni Balkan“, vođen jedan od najkrvavijih ratova u novijoj svjetskoj istoriji. To je razlog zbog kojeg sve relevantne evropske i svjetske adrese, sa pravom, insisitiraju na potrebi pospješivanja regionalne saradnje, koja je preduslov uspostavljanja trajne stabilnosti u njemu. Svjedoci smo da proces stabilizacije prilika još uvijek nije potpuno doveden do kraja, u šta se možemo uvjeriti i prostim uvidom u neka od dešavanja u najbližem okruženju.

Upravo je funkcija NATO-a da, dovodeći pod svoje okrilje zemlje regiona, kvalitetno utiče na produbljivanje njihove saradnje i da, kroz brojne svoje programe, na duži rok eliminiše uzroke nestabilnosti koji su do skoro postojali.

Razloge zbog kojih smatram da je u interesu Crne Gore da bude dio NATO saveza svrstao bih u tri grupe, i to: bezbjednosni, politički i na kraju, ali ne i posljednji po važnosti, ekonomski. Naravno, svi ovi razlozi čine jednu neodvojivu cjelinu pa ih treba posmatrati u kontekstu njihove pune povezanosti.

Koje su to prednosti, osim bezbjednosnih, koje članstvo u NATO može donijeti Crnoj Gori? Možete li napraviti paralelu sa zemljama u sličnoj situaciji?

Uvezivanje Crne Gore u sisteme kolektivne

Iskazivanjem jasne namjere da postane čla-

Kao što sam naveo, pored bezbjednosnih, tu su još politički i ekonomski benefiti koje donosi članstvo u NATO.

PARTNER 5

Intervju imamo situaciju da se o NATO-u iz jednog dijela javnosti govori sa puno nerazumijevanja, predrasuda, a rekao bih čak i politikantstva.

Vlada je, kao što je već poznato, donijela Komunikacionu strategiju vezano za integraciju u NATO, kao i Akcioni plan za njenu imlementaciju. U čitavu stvar je uključen i civilni sektor kroz participaciju jednog broja relevantnih nevladinih organizacija, što cijelom procesu daje poseban kvalitet i obezbjeđuje njegovu otvorenost i demokratičnost.

nica NATO-a Crna Gora ulazi u partnerstvo sa državama koje su sinonim demokratije i ekonomskog razvoja. Time se legitimiše kao iskren i pouzdan saveznik tim državama, koje su i u prethodnom periodu pružale podršku Crnoj Gori u veoma delikatnom periodu njenog demokratskog sazrijevanja. Suvišno je govoriti o tome koje se sve države nalaze u toj „atlantskoj koaliciji“, i koliko je korisno i politički oportuno za Crnu Goru da bude u jednom takvom okruženju.

Uporedo sa jačanjem bezbjednosti i političke saradnje stvara se mnogo bolja osnova za uspostavljanje ekonomske stabilnosti i intenziviranje priliva direktnih stranih investicija u zemlju. Kreira se povoljnija klima za ekonomski i sveukupni razvoj, koja proizilazi iz jedne realne ocjene da je Crna Gora demokratsko i stabilno društvo. Sve to, naravno, ima za posljedicu i poboljšanje ukupne ekonomske pozicije i standarda građana.

Svakako da su zemlje regiona u sličnoj poziciji kao mi, iako Crna Gora, posebno u odnosu na neke, prednjači u mnogim segmentima. Postoje određeni otpori članstvu u NATO i u zemljama u okruženju, koji se baziraju na sličnim nerazumijevanjima kao što je to slučaj i kod nas, ali ipak smatram da će se sve to prevazići i da ćemo se u dogledno vrijeme svi zajedno sresti u okviru NATO-a.

Jednom ste rekli da političke ideje koje se ne mire sa suverenom Crnom Gorom ne pripadaju prošlosti. Možete li potpunije, u tom kontekstu, objasniti bezbjednosne izazove Crne Gore i da li naša država ima dovoljno

6 PARTNER

potencijala da sama odgovori na njih?

Pretpostavljam da ste u svom pitanju, kao na potencijalne izvore nestabilnosti, aludirali na one snage u Crnoj Gori, a i van nje, koje se još uvijek ne mire sa činjenicom da je Crna Gora država i da sama odlučuje o sebi. Potpuno sam uvjeren da je Crna Gora sposobna da se nosi i sa tom vrstom evetualnog izazova, iako je sasvim očigledno da su nosioci ideja, koje u nestabilnosti države vide šansu za reanimaciju svoje propale politike, definitivno i ubjedjivo poražene. Crna Gora je sa sličnim izazovima i prijetnjama znala da se nosi i onda kada je bila mnogo slabija nego sto je danas, a njeni protivnici neuporedivo jači. Danas, ipak, imamo svoju sudbinu u svojim rukama, a generacije koje dolaze još će jače učvrstiti temelje na kojima počiva moderna i demokratska Crna Gora. Zato će eventualni problemi, na koje ste ukazali, vremenom ostati samo ružno sjećanje na jedno još ružnije vrijeme kojeg se svi sa gorčinom prisjećamo.

Javna debata o evroatlantskim integracijama je veoma intenzivna, ali i dalje građani nijesu dovoljno informisani o ulozi, karakteru i članstvu u NATO. Koji način je, prema Vašem mišljenju, najadekvatniji da se građanima predstave prednosti i izazovi članstva?

Ipak se kao država, u smislu edukacije javnosti vezano za NATO, nalazimo na početku jednog procesa. Sve to ce zahtijevati mnogo truda i istrajnog angažmana na objašnjavanju prednosti koje Crnu Goru očekuju na putu evroatlantskih integracija. Zbog toga, danas i

Mislim da je važno da se u komunikaciji sa javnosti pristupa otvoreno i iskreno, razobličavajući u jednoj korektnoj atmosferi sva nerazumijevanja i predrasude koje, kao što sam rekao, postoje danas u Crnoj Gori vezano za NATO. Stvari treba postaviti tako da se može jasno prepoznati da je upravo u našem interesu da Crna Gora ubrzano ide prema NATO integracijama.

Kako komentarište podršku građana za uključenje u NATO? Najbitnije je o svemu razgovarati u mirnoj atmosferi, na bazi činjenica, lišeni bilo kakvih iracionalnosti, i mislim da ćemo na kraju biti svi na dobitku. Imajući u vidu da proces tek treba da dobije na intenzitetu, zadovoljan sam trenutnim stanjem kada je u pitanju odnos građana. Ako stvari postavimo na pravo mjesto, a siguran sam da hoćemo, krajnji rezultat, u smislu ubjedljivo većinske podrške punom uključivanju Crne Gore u evroatlantske strukture, sigurno neće izostati.

I za kraj, Ustav Crne Gore predviđa mogućnost pristupanja međunarodnim savezima, ali ne definiše način donošenja odluke o tome. Dakle, alternativa je donošenje odluke o učlanjivanju Crne Gore u NATO u Skupštini ili na referendumu. Vaš stav?

Važno je donijeti odluku koja će biti u korist države i građana. Za nas je od nacionalnog interesa da budemo dio Evropske unije i NATO-a. Podsjetiću da je značajan broj zemalja novih članica EU, prije učlanjivanja u Uniju, već bio član NATO-a. Sve to govori o jednom stepenu povezanosti ova dva procesa.

Naravno, kada je riječ o modelima pristupanja, iskustva su različita. Imali smo čak i nekih originalnih rješenja kao, npr. slovenačko, gdje su se građani na jednom referendumu izjašnjavali i o EU i o NATO. Vidak Latković

Komentar

Ni okupacija ni odbrana Ljubitelji političkog populizma u Crnoj Gori, kojih još ima, sad su se uhvatili za očekivano članstvo u NATO-u i na tom pitanju dokazuju vjernost jednom modelu jeftinog dodvorivanja javnosti. Nedavno je jedna, formalno nevladina, a, zapravo, politička organizacija koja tvrdi da okuplja predstavnike crnogorskih „plemena“, upriličila skup o NATO, sa temom formulisanom u duhu populističkog partriotizma „Okupacija ili odbrana“. Iako sam naslov sugeriše namjeru organizatora da se o članstvu u NATO-u raspravlja u kontekstu dileme, ipak, to je, uglavnom, bio skup istomišljenika. Jedan od učesnika je nešto progovorio u prilog članstva Crne Gore u alijansi i gotovo je, od strane učesnika skupa, bio dočekan na nož. Tako se pomenuta „debata“, praktično, pretvorila u osudu NATO-a, u tira-

du već poznatih floskula o „zlom“ savezu.

Već po naslovu teme, a i po onome što je rečeno, skup je, indirektno, poslao poruku - ne u NATO, jer članstvo u alijansi bilo bi „okupacija“.

U pozadini takvog, formalno neizrečenog, zaključka je ovakvo logiciranje.

NATO je evroatlantski savez koji je formiran da bi se suprotstavio Sovjetskom Savezu, i komunizmu, da bi odbranio kapitalizam. To je „zapadna“ strategija, usmjerena protiv „Istoka“, a pošto iza nje, navodno, stoji Katolička crkva, NATO je „antipravoslavni“. S obzirom na to da je okrenut protiv Rusije, samim tim, NATO je i „antislovenski“. A da je „antisrpski“, to je, kako su, i ovom prilikom tvrdili učesnici pomenutog skupa, već dokazano, bombardovanjem bivše Savezne Repub-

like Jugoslavije. Kad se sve sabere, dakle, NATO je i „anticrnogorski“ i nikako ne treba ulaziti u taj savez.

Slijedeći logiku „plemenskih predstavnika“, sve zemlje-članice NATO-a su „okupirane“ - od NATO-a. Same od sebe.

Ili od moćnika u NATO-u. Vjerovatno se imaju u vidu SAD, iako su svi mehanizmi odlučivanja u alijansi takvi da ne favorizuju nijednu zemlju-članicu. A član 5 Vašingtonskog, osnivačkog, ugovora o NATO izričito glasi da prijetnja agresijom ili napad na bilo koju pojedinačnu zemlju-članicu NATO-a znači napad na čitavu alijansu.

Pod NATO-om se indirektno podrazumijeva nekakva nadnacionalna organizacija, osamostaljena u odnosu na zemlječlanice, autonomna svjetska sila, pri

PARTNER 7

Komentar čemu se zaboravlja na osnovnu činjenicu koja ruši pomenuto logiciranje - da NATO i nema svoje posebne operativne snage. Ima ih samo onda, ako se i kada zemlje-članice odluče da ih formiraju - i to na određeno vrijeme i za određenu mirovnu misiju.

Istina, NATO nosi teret sopstvene „amerikanizacije“, činjenice da SAD daju najveći doprinos u ostvarivanju njegovih zadataka. Problem je, pak, u tome što javno mnjenje u svijetu doživljava SAD na određeni način, bilo zbog njihove objektivno naglašene uloge, ili zbog toga što se sam NATO nije dovoljno potrudio da se „deamerikanizuje“, odnosno, da bolje, potpunije, predstavi strukturu svojih unutrašnjih odnosa, konkretno, ulogu drugih zemalja. Zato se, i u slučaju Crne Gore, u kampanji u vezi sa njenim članstvom u NATO-u, postavlja pitanje „deamerikanizacije“ te alijanse, afirmacije „kolektivizma“ u NATO-u. Potrebno je, naime, objasniti različite modalitete članstva u NATO-u, a posebno ulogu malih zemalja, prije svega, njihovu argumentaciju o koristima od integracije u sjevernoatlantski savez.

Kako može biti „okupacije“ od strane NATO-a sa već pomenutim mehanizmima odlučivanja, posebno uz predviđeno pravilo - da nijedna odluka u alijansi ne može biti donesena bez saglasnosti svih zemalja, da prema bilo kojoj članici ne može biti preduzeto bilo šta što nema njenu saglasnost? Oni koji u NATO-u vide „okupatora“, ili potencijalnog „okupatora“, mogli bi, slijedeći svoj misaoni tok, doći do zaključka - da je i Evropska unija „okupatorska“. Koliko tek treba da se, i propisima, i administrativno, i na svaki način, prilagodimo toj asocijaciji.

Gotovo da nema oblasti rada i života u kojoj ne moramo poštovati, za nas i vrlo stroge „evropske standarde“ ako želimo u EU. I to nam Brisel otvoreno kaže. Ali još niko nije rekao da će nas EU „okupirati“.

Druga je stvar što globalizacija, kao opšti trend, nosi sobom elemente posredne

8 PARTNER

„okupacije“. Ali - možemo li to izbjeći? Što se tiče drugog pola pomenute rasprave „okupacija ili odbrana“, vjerovatno se i to tretira sa negativnim prizvukom.

Iako su „okupacija“ i „odbrana“ razdvojene sa „ili“, i ovo drugo je kod pristalica te „dileme“ pod znakom pitanja.

Kao - treba li da nas brani NATO, taj „antipravoslavni“, „antislovenski“, „antiruski“, „antisrpski“ blok! Ne. Crna Gora će se uvijek, kao i do sada, braniti sama.

Svojom politikom, svojim potencijalima, svojom vojskom. Naravno, integrisana u evroatlantske strukture. Ništa joj neće biti poklonjeno. Uostalom, današnji svijet je, generalno rečeno, vrlo komercijalizovan u svakom pogledu. Niko ne nikome ništa ne daje za crne oči. Važno je shvatiti prirodu savremenih međunarodnih odnosa i prilika, prihvatiti neka osnovna pravila ponašanja u njima, insitucionalno se uključiti u svjetske tokove i sve to iskoristiti za svoje nacionalne i državne interese, a obaveze prema svijetu primjeriti svojim objektivnim mogućnostima.

Još jedna politička tvrdnja, prisutna u Crnoj Gori, zaslužuje osvrt. Naime, da je za Crnu Goru dovoljno učešće u NATO programu Partnerstvo za mir. Naravno, to je zabluda. Partnerstvo za mir je „samo“ program bilateralne saradnje NATO sa zemljom - partnerom, nečlanicom NATO-a. Taj program više insistira na izgradnji političkog, i opšteg, ambijenta za afirmaciju čitavog spektra vrijednosti za koje se zalaže i NATO, a nije bezbjednosni mehanizam za zemlju - članicu. Čvrste bezbjednosne garancije stiču se samo punopravnim članstvom u NATO-u. Ko objektivno analizira geopolitičku poziciju Crne Gore, u najširem smislu, uvjeriće se da je članstvo u NATO-u, svakako, garant njene bezbjednosti, pa i samog opstanka kao države. Dakle, niti će nas NATO „okupirati“, niti „braniti“.

Piše: Ilija Despotović

CG u PzM

Brža kandidatura za članstvo u NATO Cilj svake države koja učestvije u evroatlantskom integrativnom procesu, na putu do punopravnog članstva u NATO, nije samo da postane njegov formalni član, već da izvrši potrebne reforme u državi, da bi se dostigao očekivani stepen interoperabilnosti sopstvenog sistema bezbjednosti s ostalim članicama NATO-a i razvijenih "neutralnih" zapadnih zemalja (Austrija, Švajcarska, Švedska), radi zajedničkog učestvovanja u mirovnim aktivnostima za ostvarenje međunarodne stabilnosti i bezbjednosti.

Od formiranja Partnerstva za mir 1994. godine do danas, sve bivše socijalističke zemlje koje su ušle u evroatlantski integrativni proces, koristile su različite instrumente u Partnerstvu za mir za priključenje NATO-u, sa različitim vremenskim periodom trajanja. Zemlje iz neposrednog okruženja, poput Slovenije i Hrvatske, koristile su slične instrumente u PzM, a zatim "Intenzivirani dijalog (ID)" kao neposrednu pripremu za dobijanje statusa kandidata za članstvo, koji je u Sloveniji trajao dvije godine a u Hrvatskoj jednu godinu.

Dostizanje potrebnog nivoa interoperabilnosti ne podrazumijeva se samo u sektoru bezbjednosti, prije svega u sistemu odbrane, već i u ostalim organizacionim strukturama države (institucionalna interoperabilnost), koje utiču na formiranje tog sistema i njegovo funkcionisanje. Način na koji to država ostvaruje i vrijeme za koje to postigne je specifičnost svake države koja se prevashodno ogleda kroz njene ukupne mogućnosti i definisane potrebe.

Poslije ID dolazi na red "Akcioni plan za članstvo (MAP)", kojim se država stavlja u status neposrednog kandidata za članstvo. MAP je nastao kao nužna potreba proširenja NATO na bivše komunističke zemlje, na osnovu člana 10 Vašingtonskog sporazuma 1999. godine.

Akcioni plan za članstvo omogućava da se u predpristupnom procesu integrišu sve djelatnosti država članica i kandidata za prijem u NATO, te da taj proces bude usmjeravan od strane NATO kao i od strane zemlje kandidata. U procesu prijema Češke, Mađarske i Poljske, koje nijesu učestvovale u MAP-u zbog istaknute političke potrebe NATO-a (SAD-a prije svega) da se ove države što prije prime u članstvo, pokazalo se koliko je to složen i zamršen proces kada su djelatnosti široko raspršene, te se kroz Akcioni plan za članstvo željelo ići na striktno usmjerene djelatnosti. Akcioni plan za članstvo predstavlja svojevrstan

Kada se razmatra izgrađeni put ulaska u NATO jasno se uočava složena, ali i definisana procedura koja se u tehničkom smislu odvija u dva koraka: - učestvovanje u programu Partnerstvo za mir (PzM) i - učestvovanje u Akcionom planu za članstvo (MAP - Membership Action Plan)

PARTNER 9

CG u PzM katalog u kojem se opisuju poželjni profil i karakteristike aspirantice za članstvo u NATO u pet područja: politička i društvena, odbrambena i vojna, finansijska, bezbjednosna i pravna pitanja.

Po svim poglavljima zemlja kandidat priprema svoj Godišnji nacionalni program (ANP Annual National Program), kojeg predstavlja NATO-u. Predstavljanje je posebna procedura kada se unaprijed upućeni ANP za sledeću kalendarsku godinu obrazlaže pred predstavnicima svih 26 članica koji daju svoje formalne primjedbe, sugestije i postavljaju pitanja. U načelu se obrazlažu koraci koji se namjeravaju preduzeti u cilju postizanja interoperabilnosti po navedenim poglavljima, koje prezentiraju pomoćnici ministara odbrane i spoljnih poslova zaduženi za te resore.

Akcioni plan za članstvo realizuje se u više godišnjih ciklusa. Poslije svakog godišnjeg ciklusa ministri spoljnih poslova i odbrane prezentiraju rezultate reformskog programa i buduće aktivnosti, pred Sjeveroatlantskim vijećem NATO-a, koje zatim procjenjuje individualni napredak u pripremi za članstvo. Slovenija je u MAP-u realizovala pet Nacionalnih godišnjih programa dok se

10 PARTNER

Hrvatska trenutno nalazi u šestom i vjerovatno poslednjem jer je na Samitu NATO-a u Bukureštu ove godine dobila poziv za punopravno člansvo.

Nakon ulaska Crne Gore u Partnerstvo za mir, 14. decembra 2006, učinjen je značajan napredak u evroatlantskoj integraciji. U toku 2008. godine, aktivnosti su bile prvenstveno vezane za implementaciju programa u okviru PzM - Individualnog partnerskog programa (IPP), Procesa planiranja i revizije (PARP), Individualnog partnerskog akcionog plana (IPAP) i Intenziviranog dijaloga (ID).

Na Samitu u Bukureštu Crnoj Gori je upućen poziv za Intenzivirani dijalog čime je Crna Gora ušla u novu kvalitativniju fazu odnosa sa NATO. Nakon usvajanja Inicijalnog dokumenta za diskusiju od strane Savjeta za PzM 12. juna 2008. godine, ovaj dokument je poslužio kao osnova za otpočinjanje ID Crne Gore s NATO. Plenarni sastanak predstavnika Crne Gore sa predstavnicima NATO održan je 24. juna 2008. u sjedištu NATO u Briselu. Takođe, tom prilikom je preciziran plan saradnje Crne Gore i NATO u okviru Intenziviranog dijaloga za sljedećih osam mje-

seci, koja će podrazumijevati niz tematskih sastanaka.

Intenzivirani dijalog predstavlja podršku za IPAP. Kroz ovaj mehanizam biće unaprijeđena saradnja s NATO u političkom, bezbjednosnom i odbrambenom aspektu. Pored toga, Crna Gora će u okviru IPAP imati priliku da se bolje upozna s očekivanjima i obavezama iz članstva u NATO, kao i da Savezu pruži informacije o svim pitanjima od zajedničkog interesa. Naročit značaj ID je što on predstavlja najbolji instrument za jačanje političke saradnje s NATO u formatu 26+1 i u okviru Evroatlantskog partnerskog vijeća.

Imajući u vidu specifičnosti Crne Gore u odnosu na ostale zemlje iz regiona, realno je očekivanje da se uspješno realizuje Intenzivirani dijalog u toku od jedne godine i da brže napreduje ka statusu kandidata za članstvo, odnosno da dobije poziv za prelazak na naredni korak u procesu priključenja - Akcioni plan za članstvo, prilikom održavanja Samita Alijanse u Strazburu i Kelu naredne godine na 60. godišnjicu osnivanja NATO-a. mr Mehmedin Tahirović

Iskustva drugih

Hrvatsko prisustvo u Avganistanu

Domovinski rat nije jedina škola Piše: Nadporučnik Vlasta Zekulić Prvi kontingent Oružanih snaga Republike Hrvatske (OS RH), upućen je u mirovnu misiju ISAF u Avganistanu 28. februara 2003. godine. Taj simbolični čin ulaska u avion i odlaska bio je rezultat tri godine pripremanja, obučavanja i opremanja, ali i početak značajne faze razvoja i modernizacije OS RH. Kao i većina zemalja Istočne i Jugoistočne Europe, Hrvatska je prepoznala svoju budućnost u okvirima evroatlantskih integracija. Neposredno po osnivanju Partnerstva za mir (PfP) 1994. godine, predat je zahtijev za ulazak, ali je zbog trenutnih političkih i bezbjednosnih razloga bio odbijen. Po završetku rata i započinjanja pro-evropskih i demokratskih reformi društva, Hrvatska je primljena u PfP 2000. godine. Gotovo istovremeno je napravljena analiza trenutnog stanja OS RH, zacrtan je načelni put razvoja, a 2001. godine prihvaćeno je i 26 partnerskih ciljeva, čijim bi ispunjenjem OS RH bile kompatibilnije članicama NATO saveza.

Jedan od tih partnerskih ciljeva bio je i da se: “Pripremi jedan vod Vojne policije za učestvovanje u NATO vođenim vježbama i operacijama.” Već u martu počeo je pro-

11 PARTNER

ces odabira najboljih pripadnika Vojne policije koji su kroz sljedeću godinu i po dana prolazili intenzivnu obuku za sve oblike djelovanja u mirovnim misijama širom svijeta. Tokom tog vremena započinje modernizacija uniformi, opreme i naoružanja, ali bez jasne ideje o području mogućeg djelovanja i zadacima. Rezultati su bili ograničeni. U avgustu 2002. godine tim njemačkih vojnih policajaca, verifikovanih od strane NATO-a, dolazi da izvrši ocjenjivanje imenovane jedinice i 29. avgusta izdaju Certifikat da je „Hrvatska Vojna policija spremna za izvršavanje zadataka u multinacionalonom okruženju“.

Nakon što su bili zadovoljeni taktički i personalni zahtjevi za upućivanje snaga u mirovnu misiju, krenulo se u političke i diplomatske pregovore o mjestu i misiji upućivanja naših snaga. Konačno u decembru 2002. godine donesena je odluka o upućivanju hrvatskog kontingenta u misiju ISAF u Avganistanu u sastavu njemačkog kontingenta.

Na samom početku misije postalo je jasno da uprkos motivaciji, znanju i zalaganju vojnika, moraju se obezbijediti određene

Vlasta Zekulić pretpostavke koje se tiču organizacije, potpore i obuke, kako bi im se olakšali i popravili uslovi života, a time i rada.

U skladu sa Odlukama Hrvatskog Sabora iz jula 2005. i novembra 2006. godine, broj pripadnika OS RH u misiji ISAF povećao se na 150 pripadnika, od 2007. godine na 200 pripadnika, a u 2009. godini očekuje se učestvovanje do 300 pripadnika u misiji ISAF. U saglasnosti sa Dugoročnim Planom Razvoja (DPR) OS RH, u kojem se jasno navodi da je učestvovanje u međunarodnim mirovnim misijama i operacijama jedan od prioriteta RH, do 2011. izvršiće se povećanje do 700 pripadnika OS RH u mirovnim misijama širom svijeta, tj. 8% kopnenih snaga.

S povećanjem snaga u misiji ISAF, vojno i političko vođstvo suočilo se s novim izazovima, poput odabira koje dodatne jedinice poslati u misiju, na koje zadatke, sa kojim ograničenjima, tj. kako izbalansirati prihvaćene obaveze povećanja kontingenta, održati kvalitet upućenih snaga, njihovu profesionalnost i povećati borbenu sposobnost snaga ISAF-a, a istovremeno minimalizirati mogućnost njihovog strada nja, što bi naravno

Iskustva drugih

izazvalo negativan odjek kod javnog mnjenja u Hrvatskoj. Odluke su donešene oprezno i uz niz konsultacija s bilateralnim i multilateralnim partnerima.

Konačni rezultat je bio proširenje kontingenta sa sljedećim sposobnostima: 1. medicinski tim u sastavu jedan doktor i tri tehničara za Vojnu bolnicu, u saradnji s partnerima iz Jadranske inicijative, 2. tim od 25 pripadnika za obuku i mentoriranje avganistanske vojske, u saradnji sa SAD-om, 3. sedmočlani tim za prikupljanje podataka i vezu, u sastavu litvanskog PRT-a5, 4. pješački vod za osiguranje baze Marmal i 5. tim Vojne policije za obavljanje redarskih zadataka u sastavu mađarskog PRT-a.

je za Hrvatsku značilo prestrojavanje gotovo cijelih Oružanih snaga, osnivanje Operativno-komandnog taktičkog centra za praćenje i upravljanje operacijama u zemlji i in ostranstvu , prenamjenu Obučnog centra za međunarodne vojne operacije, prilagođavanje i promjenu sastava nabavljanja opereme i naoružanja i sl.

Ta faza još traje, traže se bolja i efikasnija rješenja, ubrzavaju se procedure i sastavi donošenja odluka, te se teži grupisanju svih naših snaga u jedinstveni PRT, čime bi se olakšao ulazak elemenata civilnog društva Hrvatske na teritoriju Avganistana u smislu rekonstrukcije zemlje i izlaska na inostrano tržište.

Gledajući unazad, pet godina hrvatskog učestvovanja u Avganistanu, posljedično su uzrokovale ne samo modernizaciju sastava Oružanih snaga, već i promijenu mentaliteta i ugleda hrvatskog vojnika.

Naime, do odlaska u misije, standard i mjerilo vrijednosti i profesionalizma među vojnicima bio je Domovinski rat.

Odlaskom u mirovne misije od pustinja Avganistana do prašuma Sierra Leonea, hrvatski vojnici se mijenjaju, nastali su drugačiji sistemi vrijednosti: u koliko su misija bili, koje kurseve i specijalnosti imaju završene, koliko jezika govore...

Odlaskom u misije mlade, nove, posljeratne generacije vojnika, podoficira i oficira dobile su priliku pokazati se i dokazati svoju vrijednost, predanost vojnoj profesiji, odanost Hrvatskoj i spremnost zaštite njenih ciljeva, te steći operativna i borbena iskustva i to u kompleksnom međunarodnom okruženju. Iako se učestvovanjem u misijama ne umanjuje vrijednost bitaka i naučenih lekcija iz Domovinskog rata, ipak i kroz njih mladi pripadnici OS RH odrastaju, razvijaju se, uče na greškama i uspjesima, donose odluke o životima drugih i prenose stečena iskustva budućim generacijama.

Po mom mišljenju, to je najveća vrijednost hrvatskog učestvovanja u mirovnim misijama.

Iako je s gore navedenim snagama Hrvatska ispunila predviđene ciljeve, ukazali su se dodatni izazovi koji proističu iz teritorijalno raspršenih snaga i toliko različitih zadataka. Svaka od ranije navedenih grupa zahtijeva drugačiju obuku, opremu, procedure, naoružanje i vozila, te jedinstveni sastav nabavljanja i standardizacije sredstava koji se inače postavlja kao krajnji cilj svih Oružanih snaga, sada postaje neefikasan. Sposobnost OS RH da prepozna te različitosti, prilagodi svoje sastave i procese prema zadovoljavanju tih potreba, a da istovremeno zadrži nadzor nad snagama i sredstvima, je oličenje modernog, fleksibilnog i efikasnog sastava bezbijednosti i odbrane. Konkretna primjena tih načela

PARTNER 12

Tema

Jadran slavi 75. rođendan

BIJELI FENIKS NA MORU Pridržavajući ogromno kormilo na komandnom mostu, u besporekorno opeglanoj bijeloj uniformi, komandant “Jadrana” Predrag Supić u jednom dahu pričao je o istoriji veličanstvenog jedrenjaka. „Prošlo je ravno sedamdesetpet godina nakon što je iz hamburškog brodogradilišta „Jadran“ uplovio u tivatsku luku“, rekao je komandant, milujući pogledom 60 metara dugi jedrenjak, koji, očigledno, „dobro krije godine“.

Posada „Jadrana” na kratko je prekinula pripreme za svečano obilježavanje godišnjice broda i ekipu “Partnera”, kako i dolikuje dobrim domaćinima, provela kroz odaje najvrijednijeg plovila crnogorske mornarice.

Plakete u oficirskom salonu, gdje je poslužena kafa, pričaju jedinstvenu priču o Jadranovim putovanjima. Na njima su zauvjek zabilježena imena svih stranih delegacija koje su posjetile ,,Jadran'' kao i svih brodova na kojima je posada crnogorskog jedrenjaka gostovala.

Dok se sa glavne palube širio miris tek pripremljene riblje čorbe, ljubazni “vodiči“ kapetan Dragan Vujadinović i poručnik korvete Svetozar Novković podsjetili su da je ''Jadran'' izgrađen u Hamburgu, te da je porinut u more 25. juna 1931. godine, dobivši tada ime koje je zadržao do danas.

“Dvadesetak dana kasnije, 16. jula 1933. godine u 10.00 sati, jedrenjak je uplovio je Tivat”, kazao je Vujadinović.

Na jedrenjaku postoje tri jednokrevetne, dvije dvokrevetne i tri četvorokrevetne kabine, zatim po jedan dvanaestokrevetni i tridesetokrevetni prostor.

Na glavnoj palubi, između ostalog, nalazi se radio stanica, a ispod nje brodsko skladište koje se proteže dužinom cijelog jedrenjeka. U blizini je brodska kancelarija u kojoj se obavljaju svi administrativni poslovi, a do nje podoficirska menza…

Sa druge strane palube nalazi se pekara, ambulanta i kabina glavnog brodskog, koji, prema riječima domaćina, brod poznaje “u prste”.

“Na brodu je više od 20 godina i on koordinira svim poslovima na glavnoj palubi”, pojašnjava Novković.

Osim nekoliko jednokrevetnih kabina, na krmi je i skromno opremljen komandantov salon. Preko puta kreveta, polica sa knjigama, među kojima i brodski dnevnik iz 1952. godine. Do nje visi nekoliko starih crno bijelih fotografija “Jadrana”, uramljena crnogorska zastava, te članak iz Njojork Tajmsa, kada je jedrenjak uplovio u tamošnju luku.

Stepenice sa glavne vode na manevarsku palubu gdje su smještena navigacijska kabina i takozvana zatvorena kormilarnica, odakle se brodom upravlja u vrijeme vremenskih nepogoda.

Na vrhu komandnog mosta, naravno, kormilo, radar i GPS uređaj. Sa lijeve strane navigacijski sto sa kartom na kojoj

PARTNER 13

Tema JADRAN I NA POŠTANSKOJ MARKICI

U cilju obilježavanja sedamdesetpetogodišnjice školskog broda, izdata je poštanska markica sa motivom “Jadrana”, a nedavno je završena i izložba fotografija, dokumenata i predmeta sa “Jadrana”.

Komandant “Jadrana” Predrag Supić se svakih 15 minuta očitva pozicija broda, a sa desne mašinski telegraf, pomoću koga kormilar komunicira sa motorom i izdaje naređenja kojom brzinom jedrenjak treba i može da plovi.

“Jadran” zaista spada u najljepše jedrenjake tipa "barkantin". Deplasman iznosi 737 tona, a dužina je veća od 60 metara. Širina na glavnom rebru je 8,90 metara, srednji gaz je četiri, a visina velejarbola nešto iznad 39 metara. Površina 12 jedara je 93,3 kvadrata, a ukupna dužina konopa 11 kilometara. Glavni motor mu je "burmajster-alfa" 353 KN i razvija maksimalnu brzinu od 10,4 čvora.

Podsjećajući na istorijske podatke, Vujadinović je rekao da je “Jadran” iste godine kada je uplovio u Tivatsku luku ušao u sastav Ratne mornarice Jugoslavije, kojoj je svečano predat 6. septembra. U junu 1934. godine plovi na prvo školsko krstarenje i do 1941. godine sedam puta krstari sa pitomcima Pomorske vojne akademije i Stručne podoficirske škole.

Brod je 1941. godine bio stacioniran u Boki, ispred Đenovića i pretpočinjen Komandi podvodnog oružja, odnosno Juž-

14 PARTNER

Uskoro će, prema najavama, biti gotov i reklamni spot, a u planu je izdavanje brošure i letka sa istorijskim podacima o jedrenjaku. Ministarstvo odbrane se obavezalo da napravi prezentaciju broda na internetu, te da organizuje susret mornara koji su služili vojni rok na “Jadranu”. Početkom avgusta održaće se jedriličarska regata, a biće emitovana i dokumentarna emisija. Svečani prijem planiran je za 19. avgust.

TESLA JE IMAO SVOJ JADRAN

Na plovidbi do Amerike, glavni navigacijski oficir bio je poručnik fregate Milan Spasić, budući narodni heroj, koji je sa poručnikom fregate Sergejom Mašerom 1941. potopio razarač "Zagreb" u Tivatskom zalivu, pri čemu su obojica svjesno otišli u smrt.

Na putu se pojavio problem u navigaciji… O tačnosti pozicije vodile su se diskusije među oficirima, bilo je i sumnji u ispravnost Spasićevih proračuna.

Pozicija broda osim zbrojenom, sve vrijeme određivana je i astronomskom navigacijom za koju zbog oblačnosti nije uvijek bilo uslova. Sa blagom strepnjom posada je iščekivala pojavljivanje američkog kopna. Spasić se, međutim, nije kolebao. Poslije 23 dana plovidbe po pučini Atlantika, 10. juna u zoru, tačno u kursu kako je predvidio Spasić, pojavila su se Bermudska ostrva. Bio je to veliki uspjeh za posadu "Jadrana".

U Njujorku se "Jadran" zadržao 16 dana i za to vrijeme posjetilo ga je više hiljada jugoslovenskih iseljenika, a ogranak "Jadranske straže" iz Njujorka brodu je poklonio ratnu zastavu. Tom prilikom posada “Jadrana” posjetila je čuvenog naučnika Nikolu Teslu i poklonila mu gravuru broda.

Brod je nakon toga boravio pet dana u Bostonu i isplovio za matičnu luku Tivat.

Tema POBRATIM PUTUJE U BARSELONU DOSADAŠNJA PUTOVANJA

Pobratimi grad Tivat i brod “Jadran“ uskoro će se na kratko ponovo razdvojiti, jer jedrenjaku predstoji jubilarno dvadeseto putovanje.

Naime, “Jadran“ u septembru plovi za Barselonu, gdje će učestovati na Kogresu koji se organizuje u cilju zaštite i očuvanja životne sredine. Naš jedrenjak će, sa crnogorskom zastavom na jarbolu, predvoditi paradu jedrenjaka iz barselonske luke do tamošnjeg Kongresnog centra.

“Paradu će vidjeti hiljadu učesnika Kongresa, zvaničnici, domaći i strani novinari... U martu je već bilo prijavljeno više od 4.500 učesnika. Konferencija se organizuje na ministarskom nivou“, rekao je Supić. nom sektoru pomorske odbrane.

Neprijateljski avioni nijesu bombardovali brod, ali je posada nekoliko puta otvarala vatru na niskoleteće avione. Posada je ostala na brodu do 17. aprila, kada je potopljen razarač ''Zagreb''. Tog dana je po naređenju napustila brod, zajedno sa posadama ostalih brodova, koji su predani Italijanima.

Supić navodi da “Jadran” nastavlja tradiciju pomorskih kapetana Crne Gore kroz školovanje kadrova srednjih škola i pomorskih fakulteta i podsjeća da jedrenjaci i dalje važe za neprevaziđene ploveće učionice pomoraca.

Brod ”Jadran'' je prvo putovanje imao od Dubrovnika, Tunisa, Malte i Pireja, od 25. juna do 25. jula 1934. godine.

Uslijedile su, zatim, plovidbe u Lisabon, Kazablanku, Napulj, Aleksandriju… Posljednje putovanje uoči Drugog svjetskog rata bilo je na liniji Dubrovnik - Malta - Lisabon - Šerbur - Roterdam - Hamburg - Stokholm - Kopenhagen - Oslo - Dubrovnik od maja do septembra 1939. godine. ,,Jadran '' se na prvo putovanje nakon povraćaja zemlji - matici otisnuo u junu 1959. godine. Isplovio je iz Splita za Maltu i Aleksandriju. U povratku je boravio u luci Pirej, a zatim se vratio u Split.

Brod je učestvovao i u obilježavanju godišnjice Trafalgarske bitke, kao i u komemorativnim svečanostima na grčkom ostrvu Vido.

Stručnjaci tvrde da je to zbog činjenice da je susret sa morem sa jedrenjaka najneposredniji i najprirodniji.

Italijani su ''Jadran'' koristili kao školski brod, ali pod imenom ''Marco Polo''.

Nakon kapitulacije Italije, 1943. godine, brod se našao u Veneciji i od tada počinje njegovo propadanje bez održavanja i opljačkan kraj rata dočekao je jedva plutajući na vodi i služeći kao most na jednom od venecijanskih kanala.

Supić je istakao da “Jadran” osim školske namjene i promocije Crne Gore u našim i međunarodnim vodama, ne propušta da podrži sve kulturne manifestacije koje se dešavaju duž crnogorske obale. “Bilo nas je svuda… Na Bokeškoj noći, Petrovačkoj večeri, Festivalu klapa u Perastu...“, rekao je on.

Na zahtjev jugoslovenske vlade brod je vraćen i dotegljen je u Tivat. Obnova jedrenjaka počela je 21. aprila 1947. godine, a glavni radovi završeni su 17. decemra 1948. ''Jadran'' je od olupine ponovo postao bijeli ljepotan. Već 1949. godine brod je bio spreman za plovidbu, ušavši u sastav Vojnopomorskog školskog centra u Divuljama. Sa krstarenjima počeo je odmah i nastavio da plovi, postavši prava ploveća učionica.

Supić je dodao da brod, u kontaktu sa Ministarstvom odbrane, moguće iznajmiti, te da su za to interesovanje pokazale brojne mornarice iz okruženja.

Komandatnt je najavio da bi veliki remont jedrenjaka mogao biti već u narednoj godini, a kao moguće zemlje gdje bi se taj posao uradio pominju se Njemačka ili Turska.

Mihailo Danilović

PARTNER 15

Predstavljamo

Glavni podoficir VCG, stariji vodnik I klase Vladan Kojić

Podoficirski lanac podrške na dužnost glavnog podoficira Vojske Crne Gore došao je sa mjesta referenta za službe vojne policije u četi vojne policije.

Završio je i Višu poslovnu školu i nastavio školovanje na studijama menadžmenta na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, a trenutno radi diplomski rad na temu u vezi sa ulogom podoficira.

Koji se osnovni zadaci postavljaju pred svakog podoficira?

Zadatak podoficira Vojske Crne Gore je da kroz obuku stvori stručne, pouzdane, prilagodljive vojnike, spremne za borbu, pobjedu i realizaciju zadatih misija Vojske. Da bi realizovao ovaj zadatak podoficir mora biti fokusiran na realizaciju osnovne i specijalističke obuke, podizanje fizičke spremnosti svakog pojedinca i razvoj timskog duha i osjećaja zajedništva u jedinici. U svakom trenutku mora se nametati i biti primjer vojnicima kroz rad i samoizgradnju, da ih uvježbava i bude uvježban.

Vladan Kojić Podoficiri Vojske Crne Gore imaju zadatak da kroz obuku osposobe stručne, pouzdane, prilagodljive vojnike, spremne za borbu, pobjedu i realizaciju zadatih misija Vojske. Vrhunski osposobljen podoficir izuzetno je važan za oružane snage i predstavlja ključ uspjeha u izvršavanju postavljenih zadataka.

O ulozi i položaju podoficira u Vojsci Crne Gore i daljem razvoju podoficirskog lanca podrške razgovarali smo sa

16 PARTNER

glavnim podoficirom Vojske Crne Gore, starijim vodnikom prve klase Vladanom Kojićem, koji je na toj dužnosti od juna 2007. godine.

Riječ je o čovjeku koji je svoju vojničku karijeru otpočeo završetkom specijalističkog školovanja za podoficire 1995. godine. Do sada je obavljao dužnosti komandira odjeljenja u 83. lakoj artiljerijskoj brigadi protivvazdušne odbrane, komandira odjeljenja u Petoj motorizovanoj brigadi, a

Podoficiri su komandiri malih jedinica.

Moderni uslovi ratovanja upućuju na uvjerenje da relativno male jedinice, ali vrhunski obučene, s odgovarajućom opremom i namjenskom organizacijom, mogu napraviti puno više nego glomazne, spore i neuvježbane ili slabo uvježbane jedinice koje ne prate trendove obuke i koje su statične.

Kako Vi kao glavni podoficir Vojske Crne Gore definišete i ocjenjujete položaj i ulogu podoficirskog lanca podrške u Vojsci Crne Gore?

Od aprila 2007. godine, kada su uvedene institucije prvih i glavnih podoficira u Vojsci Crne Gore, podoficirski lanac podrške čine komandiri odjeljenja, prvi

Predstavljamo dužnosti komandira odjeljenja i prvih podoficira u vodu. Na kraju, napredni podoficirski kurs priprema odabrane podoficire da mogu postati prvi i glavni podoficiri u jedinicama.

podoficiri na nivou voda, čete i bataljona, glavni podoficiri na nivou brigade-baze, do glavnog podoficira u Generalštabu.

Osnovna namjena podoficirskog lanca podrške ostvaruje se kroz planiranje i sprovođenje obuke sa podoficirima i vojnicima u osnovnim vojničkim vještinama i specijalnostima, njihove fizičke pripremljenosti i ukupne pripreme za uspješno izvršavanje zadataka. Pored toga podoficirski lanac podrške predstavlja podršku sistemu komandovanja kroz pružanje potrebnih informacija komandirima i komandantima pri ocjenjivanju, unapređivanju i izvršavanju disciplinskih i stimulativnih mjera podoficira i vojnika, kao i ostvarivanju brige o ličnoj i kolektivnoj opremi i naoružanju jedinice.

Koji su osnovni razlozi uvođenja podoficirskog lanca podrške?

Dva su osnovna razloga zbog čega smo se opredijelili za uvođenje podoficirskog lanca podrške. To je unapređenje sistema komandovanja kroz bolje prenošenje i izvršavanje naređenja, bolju vezu oficir podoficir, poboljšanje izvođenja osnovne obuke i motivaciju podoficira, i postizanje interoperabilnosti sa NATO kroz usaglašavanje našeg sistema sa modernim međunarodnim standardima u oblasti obuke. Sve ovo je u modernim armijama uhodan i efikasan sistem funkcionisanja podoficirskog lanca podrške.

Koji su zadaci glavnog prvog podoficira u jedinici?

Glavni podoficir Vojske Crne Gore direktno je odgovoran načelniku Generalštaba za izgradnju i rad podoficirskog kadra u Vojsci. On, pored zadataka organizacije i realizacije obuke vojnika i podoficira, između ostalih, težišno prati, usklađuje i usmjerava planiranje, organizaciju i sprovođenje sistema vojnog školovanja podoficira i učestvuje u ostvarivanju međunarodne vojne saradnje.

Prvi podoficir u jedinici je starješina koji ličnim primjerom nameće norme vojničkog ponašanja vojnika i podoficira, sprovodi obuku vojnika i podoficira, razvija

U narednom periodu očekuje nas vrlo ozbiljan i odgovoran posao. Već u septembru otpočinjemo sa realizacijom naprednog podoficiskog kursa za vršioce dužnosti prvih podoficira.

Pomenuli ste učešće glavnog podoficira u međunarodnoj vojnoj saradnji. Šta se iz te aktivnosti može izdvojiti?

vojnički duh, zajedništvo i osjećaj pripadnosti jedinici, proslijeđuje informacije od komandira do vojnika i podoficira i informiše pretpostavljenog o stanju u jedinici.

Kako ocjenjujete saradnju prvih i glavnog podoficira sa pretpostavljenim oficirima i u kolikoj Vam mjeri oni pružaju podršku u realizaciji Vaših zadataka?

Na osnovu ličnog iskustva na svim dosadašnjim dužnostima, uvijek sam imao maksimalnu podršku od svojih pretpostavljenih starješina. Ova podrška zavisi i od samih podoficira. Kada ste profesionalni i odgovorni pretpostavljeni brzo prepoznaje vaš rad i zalaganje i prepoznaje predanost poslu i motivisanost. Kada su kockice složene ovako, podrška nikada ne izostaje.

Kako ocjenjujete dosadašnji sistem obuke podoficira?

Sistem obuke podoficira u Vojsci Crne Gore stvaramo postupno. Kroz ostvarenu međunarodnu vojnu saradnju pepoznali smo model osposobljavanja podoficira u tri nivoa: kroz ratnički lider kurs, osnovni podoficirski kurs i napredni podoficirski kurs. Ratnički lider kurs uvježbava najbolje vojnike i podoficire da bi mogli demonstrirati svoje liderske sposobnosti.

Osnovni podoficirski kurs koncipiran je tako da iznjedri podoficire koji su iskazali potencijal da budu promovisani na

Osim redovnih vojnih zadataka, realizacija međunarodne vojne saradnje, dolazi u prvi plan. U skladu s Planom međunarodne vojne saradnje, učestvovali smo na konferencijama i skupovima glavnih podoficira NATO i zemalja članica Partnerstva za mir, nastavljena je vrlo dobra saradnja sa glavnim podoficirom Komande združenih NATO snaga Napulj, iz koje je proistekla realizacija dva seminara za obuku podoficira i mlađih oficira.

Isto tako, saradnja sa glavnim podoficirom EUCOM-a, rezultirala je učešćem četvorice podoficira VCG na Warrior kursu. Moram istaći bogatu saradnju sa glavnim podoficirom Nacionalne garde države Mejn i odličnu saradnju sa prvim podoficirima OS Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije.

Može li se uporediti položaj i dostignuti nivo razvoja podoficirskog kadra u VCG i zemljama u regionu?

Zanimljivo je da pojedine oružane snage zemalja u regionu u posljednjih nekoliko godina intenzivno razvijaju podoficirski lanac podrške. Upravo to opravdava i jače definiše naše ciljeve razvoja vojno-vojne saradnje između podoficirskih lanaca podrške oružanih snaga zemalja regiona i naše jasno opredjeljenje za obostranom razmjenom informacija, iskustava i naravno realizacije zajedničkih aktivnosti, a sve u cilju što bržeg uključivanja u kolektivni sistem bezbjednosti.

Potpukovnik Marinko M. Slomo

PARTNER 17

Povod

DRŽAVNO PARTNERSTVO CRNE GORE I MEJNA

Guverner u posjeti Crnoj Gori "Rukovodstvo Crne Gore zaista želi da bude dio evroatlantske zajednice. Apsolutno su opredijeljeni da budu član NATO-a i smatraju da će Program državnog partnerstva ubrzati taj put” General Blum, Komandant Biroa Nacionalne Garde SAD Portsmout, Vermont, koju je organizovalo Ministarstvo za unutrašnju bezbjednost SAD. Obišao je i Mornaričku bazu u Čikagu.

U samom Mejnu razgovarao je sa najvišim oficirima Nacionalne garde Mejna posebno o njihovim iskustvima vezanim za ulogu i školovanje podoficirskog kadra.

Poslije obnove nezavisnosti Crna Gora je razvila strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama. Izuzetno dinamična bilateralna saradnja posebno je značajna u oblasti odbrane. Kao jedan od ključnih elemenata za jačanje odnosa naše države sa SAD je državno partnerstvo sa državom Mejn koje je otpočelo 7. decembra 2006. godine.

Konkretne aktivnosti za realizaciju programa partnerstva otpočele su posjetom Predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića koji je sa ministrima inostranih poslova i odbrane, Milanom Roćenom i Borom Vučinićem posjetio u maju 2007. godine Vašington i Mejn. Ovo je bila prva posjeta predsjednika nezavisne Crne Gore SAD. Mejn nije slučajno odabran za partnera Crne Gore, što je najbolje definisao komandant njene Nacionalne garde, general Džon Libi prilikom svoje prve posjete Crnoj Gori «Ja sam impresioniran sličnostima Mejna i Crne Gore, njihovih kultura, ljudi a posebno geografije i ekonomije».

U okviru ovog programa partnerstva Vojska Crne Gore je započela saradnju sa Nacionalnom gardom države Mejn. Načelnik Biroa Nacionalne garde Sjedinjenih Američkih Država general-potpukovnik Stiven Blam boravio u dvodnevnoj posjeti Crnoj Gori početkom decembra 2007. godine.

Tom prilikom objavljeno je ustanovljenje Programa državnog partnerstva između Crne Gore i države Mejn, u cilju daljeg jačanja vojnih odnosa dvije države.

18 PARTNER

Potom su nastavljeni kontakti na različitim nivoima, što je uključilo i posjetu general Džona Libija Crnoj Gori u novembru prošle godine. Kao produkt svih ovih kontakata sastavljeni i potpisani su memorandumi o vojno-vojnoj saradnji za 2008. i 2009. godinu. U okviru ovih programa pripadnici VCG će kroz obuke i seminare sticati nova znanja i sposobnosti.

U junu ove godine vršilac dužnosti NGŠ viceadmiral Dragan Samardžić boravio je u posjeti Nacionalnoj gardi države Mejn. To je bila prilika i da posjeti crnogorske vojnike koji su u okviru programa partnerstva učestvovali zajedno sa američkim vojnicima na vojnoj vježbi. Tokom ove izuzetno dobro organizovane posjete viceadmiral Dragan Samardžić prisustvovao je vježbi u gradu

Od posebnog značaja je bio susret crnogorske delegacije sa guvernerom države Mejn, Džonom Baldačijem. Tada su pokrenuta i pitanja civilno-civilne saradnje. Za sada je utrvđeno nekoliko oblasti u kojima će Crna Gora i Mejn saradjivati na državnom planu, kao što su ekonomija, turizam, uspostavljanje kontakata između univerziteta i reagovanje u vanrednim situacijama. U septembru će više predstavnika državnih institucija posjetiti Crnu Goru, čime će započeti i konkretni razgovori o budućoj kooperaciji u ovim oblastima.

Sličnosti koje postoje između dvije države omogućiće Crnoj Gori da se upozna sa bogatim iskustvima Mejna u razvoju ekonomije koja su od posebnog interesa za ukupni razvoj naše države. Dalji podsticaj saradnji svakako će predstavljati najavljena posjeta Guvernera države Mejn Crnoj Gori koja će biti realizovana do kraja godine. To će biti prilika da se kroz razmjenu mišljenja sa najvišim crnogorskim zvaničnicima odrede budući prioriteti za jačanje sveukupnih odnosa što obuhvata i saradnju naše Vojske sa Nacionalnom gardom.

Krsto Perović

Vojna tehnika

SVJETSKI JEDRENJACI Da bi čitalac mogao stvoriti pravu sliku o ljepotanu Mornarice Crne Gore Školskom brodu “Jadran”, koji uskoro proslavlja sedamdeset petu godišnjicu, pružamo mu priliku da upozna još neke svjetske veterane, sa kojima može ponosno stati uz bok.

Jedrenjaci su tokom istorije povećavali tonažu, mijenjajući, pri tome oblik, broj jarbola i vrste jedara. Po broju jarbola i po vrstama jedara dobijali su i nazive. Prema snasti jedrenjaci se dijele u nekoliko tipova; okeanski: krstaš ili nava, bark, škuner ili goleta, škuna bark, bark škuna, barkantina ili bark beštija, brik, brigantin, brik škuna, škuna; obalni (na Jadranu): leger,trabakul,pelig,bracera,bragoc.

Jedrenjaci su se održali i do danas, uglavnom kao školski brodovi, jahte ili turistički brodovi.

Imaju najviše pet jarbola, izuzetno sedam (neke američke golete). Idući od pramca prema krmi jarbol može biti pramčani, prednji, glavni (veliki ili velejarbol),zadnji i krmeni jarbol.

La Esmeralda - Čile

Dewaruci - Indonezija Ako na svijetu postoji identičan brod-blizanac "Jadrana", onda je to školski brod Ratne mornarice Indonezije "Dewaruci".

Izgradnja jedrenjaka je počela 1932. godine, kao i „Jadrana“ u Njemačkoj, ali je zbog otpočinjanja Drugog svjetskog rata posao prekinut i jedrenjak je zaplovio tek 1953. godine. Iz tog razloga ima male izmjene u snasti pramčanog jarbola u odnosu na školski brod "Jadran".

Baza mu je u luci Surabaya na Javanskom moru, a ime je dobio po indonežanskom bogu istine i hrabrosti. Osim za obuku kadeta, služi i kao ambasador dobre volje Indonezije.

Jedan od najljepših bijelih jedrenjaka na svijetu je čileanski četvorojarbolni jedrenjak „La Esmeralda“. Izgrađen je u Španiji 1953. godine i sa svojim 21 bijelim jedrom spada u red najvećih svjetskih jedrenjaka. Namijenjen je za obuku i krstarenja kadeta i mornara Čileanske mornarice. „La Esmeraldu“ je „Amnesty International“ proglasio brodom zla i smrti. Ne može se sa sigurnošću tvrditi koliko je ljudi, u potpalublju ovog broda, u perodu od 1973. do 1980. godine, za vrijeme vladavine Augusta Pinočea, mučeno i ubijeno samo radi drugačijeg političkog mišljenja. Iz tih razloga veliki broj luka u svijetu je zatvoren za ovaj prelijepi jedrenjak.

Amerigo Vespucci - Italija Školski brod Italijanske ratne mornarice “Amerigo Vespucci” sagrađen je 1931. godine po projektu pukovnika Frančeska Rotundija, u brodogradilištu blizu Napulja. Od samog porinuća u more bio je namijenjen školovanju za potrebe italijanske ratne mornarice i studenata koji se školuju za oficire ratne mornarice, što mu je osnovna namjena i danas.

Ovo je jedrenjak sa tri jarbola. Karakteristično za ovaj brod je da se svaka manipulacija jedrima obavlja ručno.To radi posada od 280 članova, zajedno sa kadetima akademije.

Dužina broda je 101 metar, širina 16, visina boka 7,5 metara. Visina velikog jarbola je 54 metra.

Bark Belem - Francuska Sedov - Rusija Najveći školski jedrenjak na svijetu, koji služi za obuku kadeta Ruske ratne mornarice je jedrenjak „Sedov“. Dugačak je 117,5 metara, jedra su mu površine 4500 kvadratnih metara, ima četiri jarbola i posadu od oko 300 članova. „Sedov“ po svom izgledu i opremljenosti može da se svrsta u jahte, iako to nije, ali je po svojim svojstvima bliži jedrilicama i jahtama,nego ratnim i trgovačkim brodovima. U svom bogatom životu na moru bio je to sve zajedno i jedrilica i jahta i ratni brod.

Trojarbolni bark “Belem” je posljednji francuski jedrenjak iz 19. vijeka koji još plovi i nikada, za razliku od svih gore predstavljenih jedrenjaka,nije bio namijenjen obuci kadeta.

Belem je izgrađen u Francuskoj (blizu Nanta) i porinut u more 1896. godine. Kao trgovački brod prešao je Atlantik 33 puta. Osnovna mu je namjena bila da prevozi čokoladu iz Brazila u Francusku.

Sadašnja ruta vodi „Belem” iz Francuske u Irsku, a predstavlja prvo prevoženje vina brodom na jedra od 1900.godine.

PARTNER 19

Vijesti Dan državnosti Crne Gore u VCG

Sporazum o saradnji sa albanskim ministarstvom Ministri odbrane Crne Gore i Albanije Boro Vučinić i Gazmed Oket potpisali su Memorandum o saradnji dva resora, koji je ocijenjen kao doprinos poboljšanju bezbjednosti u regionu i unapređenju ukupnih odnosa između dvije zemlje.

U komandama i jedinicama Vojske Crne Gore svečano obilježen je 13. jul - Dan državnosti Crne Gore. U čast praznika, u skladu sa naredbom predsjednika Crne Gore, sa platoa spomen parka Gorica izvršena je počasna artiljerijska paljba sa deset plotuna iz šest artiljerijskih oruđa.

Povodom 13. jula, načelnik Generalštaba viceadmiral Dragan Samardžić, za naročit uspjeh postignut u službi, pohvalio je i nagradio više pripadnika Vojske Crne Gore.

Viceadmiral Dragan Smardžić na skupu u Turskoj

Ministri Vučinić i Oket su tim povodom izjavili da će se dva ministrastva zajednički baviti pitanjima, važnim za dvije zemljie i region.

Samardžić odlikovan italijanskim Ordenom

Delegacija Vojske Crne Gore, koju je predvodio v.d. načelnika Generalštaba viceadmiral Dragan Samardžić, učestvovala je na Drugoj konferenciji načelnika Generalštabova balkanskih zemalja u Antaliji u Turskoj.

Kurs za štabne oficire VCG

Vršilac dužnosti načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samardžić primio je visoko italijansko civilno odlikovanje „Orden zasluga Italijanske Republike. Odlikovanje je Samardžiću uručio ambasador Italije u Crnoj Gori Gabrijele Meući.

Vicedmirala je odlikovao italijanski predsjednik Đorđo Napolitano, na prijedlog šefa Generalštaba Italijanske Ratne Mornarice, a povodom njegovog učešća u projektu „Virtual Regional Marittime Traffic Center".

Danska donacija

Kurs profesionalnog usavršavanja štabnih oficira Vojske Crne Gore, koji je realizovan u saradnji Ministarstva odbrane Crne Gore i Centra za civilno-vojne odnose CCMR iz Montereja Kalifornija, završen je dodjelom sertifikata polaznicima.

Tokom četvoronedeljnog kursa, petnaest oficira Vojske Crne Gore imalo je priliku da se upozna sa načinom organizovanja i funkcionisanja NATO štabova i da uvježbava proces planiranja operacija po NATO standardima.

20 PARTNER

Ministar odbrane Crne Gore Boro Vučinić i direktor Sektora za imovinu i infrastrukturu Ministarstva odbrane Kraljevine Danske Jorgen Sten Knudsen potpisali su Protokol o donaciji, čija je vrijednost 410.000 €.

Novac je namijenjen za renoviranje i opremanje sportske dvorane na vojnom aerodromu Golubovci, kao i za opremanje informatičkom opremom učionice za brifing pilota.

Dnevnik

Kapetan VCG Saša Jovanović, vojni posmatrač UN u Liberiji

Spasili seoskog vrača Iz mog bogatog iskustva kao vojnog posmatrača misije UN u Liberiji želio bih da sa vama podijelim jedno svoje iskustvo koje je ostavilo poseban utisak na mene i kojeg ću se sjećati do kraja života.

Jednog ljetnjeg dana u avgustu 2007. godine moj tim je dobio specijalan zadatak da u kombinovanoj patroli sa pripadnicima UN policije i pakistanskog kontigenta istraži slučaj pokušaja linčovanja mještanina jednog obližnjeg sela.

Naime, dobili smo informaciju sa terena da se u selu Selega, koje broji oko 40 kuća i 250 stanovnika i koje je oko 15 km udaljeno od mog tima, dogodio pokušaj linčovanja seoskog vrača, od

21 PARTNER

kojeg su, inače, sami mještani prije par godina tražili da preuzme tu odgovornu ulogu u selu. Mještani su bili ogorčeni postupcima vrača, jer se nekoliko ljudi, posebno u zadnjih nekoliko dana, počelo čudno ponašati i naglo obolijevati.

Pošto je seoski vrač taj koji treba da zaštiti selo od svih nevolja i nedaća koje mogu da zadese selo, ljudi su bili ogorčeni na njega, jer su smatrali ne samo da ih nije uspio zaštititi od bolesti, već je i svojim neprimjerenim obredima koje je često vršio u selu (žrtvovanje životinja da bi se umilili nekakvom “šumskom đavolu”) prizvao tog istog “šumskog đavola”, koji je sada došao u selo i počeo da se sveti ljudima. Oni su, takođe, vjerovali da će se stanje pogoršavati iz dana

u dan i da će na kraju svi umrijeti, jer su razljutili tzv. “šumskog đavola”.

Vođe sela odlučili su da žrtvuju jedinog krivca za nastalu tešku situaciju, seoskog vrača, ne bi li se umilili “šumskom đavolu” i ne bi li ih ostavio na miru.

Više od 30 ljudi iz sela je krenulo prema kući u kojoj je živio seoski vrač, u namjeri da ga žrtvuju za spas sela.

Po dolasku u selo vidjeli smo da veća grupa ljudi tuče jednog čovjeka, naočigled ostalih ljudi iz sela, koji su samo stajali i nijemo posmatrali šta se dešava.

Pripadnici pakistanskog bataljona odmah su opkolili selo, a ostatak patrole (pripadnici UN policije i vojnih pos-

Dnevnik matrača, među kojima sam bio i ja) pokušao je da izvuče tog čovjeka i odvoji ga od razularene mase. Međutim, mještani su bili toliko bijesni da su počeli da se i sa nama guraju, nazivaju raznim pogrdnim imenima i da nam prijete. Kada su vidjeli da mi ne odustajemo i da smo odlučni u namjeri da spasimo čovjeka, onda su počeli da nas ubjeđuju da, ako ih ne pustimo da izvrše ''pravdu'' i zadovolje ''šumskog đavola'', on će doći po sve nas i da će nas zajedno sa svima u selu pobiti.

Naravno, nikoga od nas iz patrole nije nimalo dotakla ta njihova priča o “šumskom đavolu”. Kada su shvatili da neće ostvariti svoju namjeru, okrenuli su priču, kako mi smijemo i odakle nama pravo da se mi, iz ko zna sve kojih zemalja, miješamo u njihove unutrašnje stvari i vjerovanja. Međutim, ni tom pričom nijesu uspjeli da nas pokolebaju u namjeri da spasimo čovjeka i odgovorne za pokušaj linčovanja uhapsimo i sprovedemo u pritvor.

U jednom trenutku sam mogao, iz njihovih pogleda, da osjetim bijes i mržnju prema svima koji sa njima ne dijele stav i mišljenje o ovim stvarima i mogu Vam reći da sam tada zaista bio srećan, što ti ljudi nijesu bili naoružani, jer su mi odmah kroz glavu prošle slike užasa, strahote i mučenja ljudi tokom rata u Liberiji. Naježio sam se od pomisli šta bi sve ovi ljudi bili u stanju da nam urade, samo kada bi imali naoružanje i kada bi pali u njihove ruke na milost i nemilost. I poslije više od dva sata ubjeđivanja sa njima da to ne treba i ne smiju raditi, razularena masa ljudi je krenula ka nama odlučni u namjeri da nam preotmu jadnog, ni krivog ni dužnog, čovjeka i da ga linčuju. Kada smo vidjeli da sa njima ne vrijedi razgovarati i da stvar izmiče kontroli, pakistanski vojnici su odmah na naređenje svog pretpostavljenog otvorili vatru, naravno, u vazduh, kao znak tili i

upozorenja. Pošto razularena masa nije očekivala da dođe do pucnjave, zbunjena, zastala je, što smo mi iskoristili i ubacili tzv. seoskog vrača u jedan džip, a 10 ljudi iz mase smo uhapsili i ubacili u kamion koji je već bio spreman za pokret. Nakon toga i mi smo ušli u naša vozila “NISSAN PATROL”-e i krenuli iz sela.

Vozeći se u koloni kroz šumu ka našoj bazi, svi smo ćutali, razmišljajući o onome što se desilo, a u isto vrijeme smo svi bili veoma srećni, jer se sve završilo, na način da niko nije povređen. Međutim, naša sreća je kratko trajala, jer je nakon samo nekoliko pređenih kilometara ispred nas iz šume iskočila grupa od oko 10-tak ljudi, koji su bili namazani raznim bojama svuda po tijelu i koji su na glavi imali drvene maske, raznih oblika.

Na sreću nijesu imali nikakvo oružje sa sobom. Zaustavili smo se, izašli napolje, i rekli im da nas puste da prođemo, jer ćemo u suprotnom i njih da uhapsimo.

Izdvojio se jedan čovjek, koji je najvjerovatnije bio njihov vođa, prišao nam i rekao da smo sa onim što smo uradili bacili prokletstvo na njih, na cio ovaj region, pa čak i na nas i da ćemo zbog toga svi da ispaštamo. Samo nas je jednom zamolio da pustimo ljude koje smo uhapsili, ne tražeći da pustimo i čovjeka koga su smatrali odgovornim za njihove nevolje. Tada sam shvatio da su se oni pomirili sa tim da će svi umrijeti, i da se taj njihov “šumski đavo” toliko razbijesnio, da ni žrtvovanje vrača ne može pomoći da se on smiri i umili. Rekli smo mu da mi ne možemo nikoga da pustimo, i da svi moraju da odgovaraju za ono što su učinili. On nas je tada samo pogledao, i u njegovim očima se mogla vidjeti tuga, kao da nas žali, jer i mi moramo umrijeti sa njima. Nakon toga je naredio njegovim ljudima da se sklone sa puta, kako bismo mi nastavili put.

Posle nekih 30-tak minuta vožnje stigli smo u pritvorsku jedinicu Liberijske nacionalne policije (LNP), gdje smo uz zapisnik predali pritvorenike i gdje je tzv. seoskom vraču ukazana prva pomoć. Prilikom predaje pritvorenika, objasnili smo pripadnicima LNP-ja šta se desilo, i na naše, nakon svega, ne veliko iznenađenje rekli su nam da je to ovdje normalno i da oni nikada ne bi žrtvovali svoje živote zbog nečeg takvog.

Takođe, rekli su nam da s obzirom na to da dolazimo iz sasvim drugačijih kulturoloških sredina, mi ne možemo da ovo razumijemo, ali da se ovdje, u Liberiji, stvari riješavaju na ovakav način.

Po povratku u bazu prenijeli smo svojim kolegama, ovo za sve nas novo i nevjerovatno iskustvo, da bi na kraju jedan kolega uz pomalo zbunjen pogled i mali smiješak dodao: “Ljudi, ovo je Afrika, ovo je Liberija”.

Otišao sam u svoju sobu i razmišljao koliko sam srećan što živim u jednoj maloj, ali prelijepoj zemlji, kakva je Crna Gora, gdje vladaju zakon i red, i gdje čovjek može mirno da spava, bez bojazni za sebe i svoju porodicu.

PARTNER 22

Globus

Francuska smanjuje vojsku Postupak revizije francuskog vojnog sektora počeo je 1996. na inicijativu predsjednika Francuske, sa ciljem prilagođavanja vojnih potencijala novom strategijskom kontekstu, tehnološkom napretku kao i modernim procedurama nabavke i menadžmenta. Jedan od najvećih uspjeha u tom periodu je profesionalizacija oružanih snaga, napuštanje modela popune koji se temeljio na kombinaciji profesionalnog sastava i sistema opšte vojne obaveze i uvođenje u potpunosti profesionalne vojske. U razdoblju od šest godina oružane snage Francuske su konstruisale u cijelosti novi model ljudskih resursa, sastavljenih u potpunosti od profesionalaca. Od 1996. do 2002. broj vojnika u francuskoj vojsci smanjen je sa 499.334 na 355.226, pri čemu se smanjenje najviše odnosilo na gotovo 200.000 regruta.

Napuštanjem sistema opšte vojne obaveze i profesionalizacijom oružanih snaga učinilo je područje zapošljavanja vojnika vrlo osjetljivim i važnim pitanjem nacionalne sigurnosti, a od države poslodavca koji prosječno godišnje zapošljava gotovo 27.500 ljudi od kojih 13.000 - 15.000 vojnika, 1.000 oficira, 4.500 podoficira, dok je dobrovoljaca oko 9.000. Činjenica da više nema "rijeke" mladih ljudi koji godišnje osiguravaju popunu oružanih snaga nametnula je potrebu vođenja promišljene politike privlačenja i zapošljavanja mladih ljudi potrebnih kvalifikacija i starosne strukture, a unutar sistema potrebu da se pruži prilika za profesionalni razvoj, usavršavanje i razvijanje osjećaja lo-

jalnosti i atraktivnosti vojnog poziva.

Upravo novoangažovani vojnici čine kontingent za regrutovanje oficira i podoficira za profesionalnu službu u oružanim snagama. Model snaga 2015. predviđa formiranje operativnih snaga na nivou od 100.000 ljudi.

Nedavno je francuski predsjednik Nikolas Sarkozi najavio plan za sveobuhvatnu reformu francuskih oružanih snaga, koja predviđa smanjenje broja vojnika sa 271.000 na 224.000.

Ona obuhvata ukidanje preko 50.000 civilnih i vojnih radnih mjesta i zatvaranje 30 kasarni. Predsjednik Sarkozi je u obraćanju najvišim vojnim zvaničnicima ocijenio da glavnu prijetnju Francuskoj predstavlja terorizam, te da oružane snage moraju biti odraz te prijetnje. Zbog toga, on smatra, Francuskoj je potrebna manja i mobilnija vojska, uz dodatna ulaganja u tehnologiju i obavještajne službe. Ali, reforma nije postala nužna samo zbog terorističke prijetnje.

Godišnje kamate za zaduženje državnog budžeta veće su nego čitav vojni budžet, naglasio je francuski predsjednik, obrazlažući time ukidanje 54.000 civilnih i vojnih radnih mjesta. Francuska vojska, trenutno brojno najveća u EU, smanjiće se za 24 procenta. Novac koji se tako uštedi trebalo bi biti uložen u modernizaciju oružja, posebno za izviđačke satelite i raketni odbrambeni sistem. Na međunarodnom nivou Francuska želi ojačati evropski sistem odbrane. Sarkozi se zalaže za stvaranje evropske jedinice za brze intervencije sa 60.000 ljudi, ali i ponovnu potpunu integraciju Francuske u NATO, iz koje se povukla 1966. godine. "Možemo obnoviti svoje odnose s NATO-om, bez straha za svoju nezavisnost i bez opasnosti da budemo uvučeni u neki rat protiv svoje volje. Punopravno mjesto Francuske u NATO-u će značiti veće evropsko prisustvo u tom vojnom savezu", istakao je Sarkozi.

Priredila: Zorica Radović

PARTNER 23

Povod

Delegacija Vojske Crne Gore posjetila ISAF u Avganistanu

Zastave mira u Kabulu Umjesto intervjua sa potpukovnikom Zoranom Lazarevićem, pred vama je, u formi dnevnika, njegova priča o posjeti Avganistanu, zemlji u kojoj mir obezbjeđuju i čuvaju međunarodne vojne snage.

Mada do Avganistana ne treba mnogo putovati, mi smo, 30 sati od polaska iz Podgorice, konačno, stigli na aerodrom Kaja u Kabulu. Maršruta je bila Podgorica - Beograd - Frankfurt - Delhi, pa Kabul. Našu delegaciju, u kojoj su bili potporučnik Miloš Gačević, stariji vodnik I klase Branko Drobnjak i ja, dočekali su pripadnici 11. kontigenta hrvatskih oružanih snaga, koji obavljaju zadatke u sklopu misije ISAF. Nakon brojnih provjera i pretresa i gotovo sat vremena bezmalo bezuspješnog pokušaja da, ljubaznim avganistanskim carinicima i policajcima, objasnimo odakle stižu tri nova, privremena posjetioca njihove zemlje, zašto posjeta hrvatskim vojnicima, kako to da nemamo iste, biometrijske pasoše (kako objasniti da važe i stari), dočekasmo srdačnu dobrodošlicu hrvatskih kolega. Slijedi prevoz blindiranim TOYOTA GX. Oblačimo pancire IV generacije.

24 PARTNER

Kažu da su obavezni. Rotaciona svijetla, sirene, upozoravaju da se putem kreće delegacija s pravom prvenstva…

Prvo iskustvo: prašnjave ulice Kabula, naizgled život bez reda i pravila ponašanja. To nam stvara i prvi utisak nesigurnosti, ali i neku vrstu razočarenja. Gdje smo to došli i zar je moguće da takav način života još postoji u današnjem svijetu?

Poslije petnaestak minuta vožnje Kabulom, stižemo u matičnu bazu u kojoj su raspoređeni vojnici Hrvatske, Njemačke, Francuske, Italije, Portugalije. Najbrojniji su Francuzi. Riječ je o jednoj, od mnogobrojnih baza u Kabulu.

I opet, strogo vojnički propisano, detaljan pretres na ulaznim kapijama, bez obzira na važeća dokumenta koja nam je izdao naš domaćin. U bazi dijametralno suprotna slika od one koju ostavljamo prije ulaska. Asvaltirane ulice, rasvjeta, putokazi, restorani, vojnički barovi, klimatizovani kontejneri, jednom riječju - svi uslovi za udoban vojnički život.

U hrvatskom taboru srdačan doček: poznati i prijatni običaji kafa dobrodošlice. Za tradicionalno služenje rakije, morali smo čekati večernje sate, zbog strogih mjera, koje se tiču točenja i konzumiranja alkohola u bazi.

Smješteni smo u kontejnere, ali se njihova unutrašnjost ne razlikuje od uslovnih soba sa kupatilom. Posebno smo se obradovali klima-uređajima, bez kojih je teško izdržati tamošnju vrelinu. Kabul je grad na 1800 metara nadmorske visine, prosječne temperature je oko 35 stepeni. Ipak, mali procenat vlažnosti znatno ublažava osjećaj vrućine.

Odmah po dolasku, i u narednih nekoliko dana, domaćini su nam predstavili zadatke koje obavljaju u Avganistanu. Hrvatski kontigent prepoznat je po dobro obavljenim poslovima.

Ako se zna da je Kabul grad sa 5 do 8 miliona stanovnika, bez kanalizacije, razvijene elektro i vodovodne mreže, jasnih pravila ponašanja vozača u saobraćaju, s policijom koja radi pionirski posao zavođenja reda, makar

Povod na raskrsnicama, onda ne čudi činjenica da u tom gradu nije lako razlikovati, uočiti, pratiti ili na vrijeme spriječiti masakr, koji najčesće izazivaju teroristi- samoubice.

I prije nego što smo se odlučili za obilazak još jednog dijela Avganistana, imali smo priliku da prisustvujemo skromnom obilježavanju Dana hrvatske državnosti. Čuveni slavonski "čobanac" na kratko nas je, ukusom i količinom, udaljio od, po mnogo čemu drugačijeg, krajolika nego što je Slavonija.

I tako, poslije tri dana boravka u Kabulu, po želji članova naše delegacije i preporuci komandanta hrvatskog kontigenta brigadira Stanislava Linica, avionom njemačkog Ratnog vazduhoplovstva, uputili smo se, u po mnogo čemu drugačiji, dio Avganistana na sjever, u središte Mazar e Šarif. U neposrednoj blizini tog grada, nalazi se baza u kojoj dominira njemački kontigent. Tu su smješteni i dijelovi hrvatskog kontigenta, koji obučava avganistansku vojsku i obezbjeđuje aerodrom. U bazi, prvi utisci očekivani. Prepoznatljiva njemačka preciznost, disciplina, poslovnost i dugoročnost u planiranju, ali i ulice nalik bulevarima koje dijele bazu na namjenske "četvrti". Tamošnja bolnica je na svjetskom zdravstvenom nivou. Opslužuju je vrhunski stručnjaci i opremljena najsavremenijom medicinskom tehnologijom.

Ne fale ni restorani, teretane, igrališta, praonice, agregati - sve je na maksimalnom nivou kvaliteta. Vojniku smještenom u ovoj bazi, vraća se osjećaj ponosa i pripadnosti savremenom svijetu, koji se tako razlikuje od neposrednog komšiluka.

ćini, ovo vam je prvi put na ovakvom zadatku. Idemo do sela, prvo suvim koritom rijeke, potom uskim putem. Stižemo na odredište. Kuće od blata i trske. Tamošnji stanovnici ne znaju šta je napajanje strujom, vodom, a da ne pominjemo bilo koju drugu blagodet savremenog načina života.

Doček veličanstven. Osim patrola koje ih posjećuju, dodir sa spoljnim svijetom za njih ne postoji. I upravo ti mališani iz tog bezimenog sela, razlog su što misije treba da postoje. Tu vojnik, na pravi i jedini mogući način, shvata da misija mora da ima karakteristiku humanosti - potrebu ljudskog pomaganja i davanja.

Vraćamo se u bazu u Mazar e Šharifu i nedugo potom u Kabul. Sumiramo doživljaje i rezultate posjete. No, da ne zaboravim da pomenem- imali smo priliku da glavni grad Avganistana obiđemo i kao turisti. Naravno, uz mjere zaštite hrvatskih vojnih policajaca.

I danas, po povratku iz te daleke zemlje, svi-

ma nama dominantan je utisak, odnosno osjećaj ponosa, što nam se kao pripadnicima crnogorske vojske, pružila šansa, da bar na kratko, budemo u društvu privilegovanih. I na kraju, možda i žal što se, među tako brojnim zastavama ispred komande ISAF-a u Kabulu, ne vijori i crnogorska, ali i zbog toga što na pitanje kada će doći Crnogorci, nemate odgovor. Vjerujem da ćemo, barem mi koji takvo učešće smatramo vrhuncem vojničke karijere, uskoro imati priliku da, sa kolegama iz drugih armija, ravnopravno razgovaramo o stečenim iskustvima iz misija. Što se mog ličnog stremljenja tiče, profesija kojom sam odlučio da se bavim, ne bi imala neophodnu završnicu bez takvog angažovanja.

Cilj naše posjete, sagledavanje vrste i obima zadataka koje snage ISAF realizuju na prostoru Avganistana, te sagledavanje moguće uloge snaga Vojske CG, na zadovoljstvo svih članova crnogorskog tima, uspješno je okončan.

Pripremila: Olivera Đukanović

I tu smo se, zahvaljujući ljubaznom domaćinu, brigadiru Linicu, koji nas je prepustio svojim saradnicima pukovniku Denisu i nadporučniku Paunu, saznali mnogo toga što predstavlja njihov zadatak, odnosno zadatke u tom dijelu Avganistana.

Nakon prezentacije, imali smo i praktičnu spoznaju. Uslijedilo je razgledanje vojne opreme i naoružanja i priprema patrole, u kojoj smo i mi dobili zadatak. Prije polaska detaljan popis svih, ali i dokaz o krvnoj grupi, za nedaj bože. Krećemo u patrolu do sela 20 kilometara udaljenom od baze. U našem dijelu patrole, ponovo čuđenje i nevjerica. Ništa neobično kažu naši doma-

PARTNER 25

Feljton

13. JUL DAN DRŽAVNOSTI Nezavisna Crna Gora je još jednom proslavila 13. jul, Dan svoje državnosti. Trinaesti jul nije formalno službeni državni praznik.Taj dan se istorijski, tradicijski, istinski, ukorijenio u nacionalnu svijest crnogorskog naroda, gotovo kao „prirodni“ praznik.

Dva puta je Crna Gora 13. jula bila u žiži međunarodne javnosti - 1878. godine na Berlinskom kongresu i 1941. godine. U Berlinu je priznata kao suverena država, a Trinaestojulskim ustankom, prije 67 godina, Crna Gora je zadivila svijet veličanstvenim svenarodnim ustankom protiv okupatora u porobljenoj Evropi.

Odlukama Berlinskog kongresa predhodila je čitava serija pobjedonosnih bitaka Crnogoraca protiv Osmanskog carstva, pred kojim Evropa, konačno, više nije mogla da ostane indiferentna. Berlinski kongres je održan na predlog Velike Britanije i Austrougarske, jer te zemlje nijesu bile zadovoljne Sanstefanskim ugovorom, iz marta 1878. godine, kojim je Rusija, nakon pobjede nad Turcima, postavila Turskoj svoje uslove mira. Tim ugovorom Crna Gora je dobila veliku teritoriju koja se prostirala mimo njenih današnjih državnih granica.

Upravo je ta činjenica, u neku ruku, bila glavni razlog sazivanja Berlinskog kongresa, da bi se poništile odredbe Sanstefanskog mirovnog ugovora. Crnogorsko pitanje je bila jedna od glavnih tema Berlinskog kongresa. Ugovorom koji je postignut na tom velikom skupu, 13. jula 1878. godine, Crna Gora je dobila međunarodno priznanje. Od 64 člana Berlinskog ugovora, osam se odnosilo na Crnu Goru.

Dok su u Berlinu, 1878. godine, svjetski moćnici odlučivali o Crnoj Gori, bez prisustva njenih predstavnika na samom kongresu, Crnogorci su 1941. godine, ne pitajući nikoga, sami uzeli sudbinu u svoje ruke. Digli su ustanak protiv tada moćnih Rima i Berlina, i za desetak dana od okupatora oslobodili gotovo cijelu Crnu Goru, osim Podgorice, Nikšića, Cetinja i Pljevalja.

Bio je to prvi i najmasovniji ustanak u Evropi pod nacističko-fašističkom čizmom.

26 PARTNER

Berlinski kongres 1878. godine Ustanak su pripremili, organizovali i vodili komunisti, ali je to bio svenarodni otpor okupatoru. Veličinu ustanka, njegovu snagu, odlučnost Crnogoraca da oslobode svoju zemlju, najbolje je izrazio italijanski okupacioni komandant, armijski general Pircio Biroli. U poruci koju je 2. avgusta 1941. godine poslao svojoj Vrhovnoj komandi u Rimu, Biroli nije krio svoju nemoć da uguši ustanak. Sa Cetinja je u Rim poručio da „pokušavati da se Crnogorci drže u pokornosti, isto je što i orati more“. Sa vojno-strateškog stanovišta, prema ocjenama istoričara, Trinaestojulski ustanak bio je jedinstven primjer u Evropi, ali su političke odluke koje su uslijedile nakon toga, u neku ruku, uslovile njegov slom, već u jesen iste godine.

Oslobođenjem gotovo Crne Gore od okupatora, sa presudnom ulogom komunista, pos-

tavilo se pitanje odnosa prema staroj vlasti, čime je, ali ne samo zbog toga, zametnuta klica budućih ideološko-političkih konfuzija i podjela na partizane i četnike.

Sam ustanak, međutim, ni po čemu ne može biti doveden u pitanje. Nema nijednu mrlju, zbog koje bi se preispitivala njegova veličina.

Crnogorski Trinaestojulski ustanak ostaće vječni primjer nacionalno-oslobodilačkog entuzijazma i pregnuća, žrtvovanja ne samo za svoju, već i za slobodu drugih naroda.

Crnogorci su, dakle, 1941. godine, bez ikakva ugovora, bez formalnih savezničkih obaveza, ustali u odbranu i Evrope, iako je ona, 1918. godine, pomogla da izgube svoju državu, bez obzira na to što je Crna Gora i tada bila njen saveznik.

Ilija Despotović

Grupa boraca i rukovodioca ustanka u Crnoj Gori. Pored stabla Ivan Milutinović

Konkurs za prijem vojnika po ugovoru na službu u Vojsku Crne Gore

MISTARSTVO ODBRANE i GENERALŠTAB VOJSKE CRNE GORE

OGLAŠAVAJU Potrebu za popunom slobodnih formacijskih mjesta prijemom u profesionalnu vojnu službu vojnika po ugovoru na određenovrijeme, 1)UČetivojnepolicije (mjestoslužbovanjaPodgorica): zadužnosti: a)upješadiji 2)UBataljonuzapočasti (mjestoslužbovanjaPodgorica): zadužnosti: a)upješadiji(gardista) 3)ULakojpješadijskojbrigadi (mjestoslužbovanjaPodgorica,Nikšić): zadužnosti: a)upješadiji b)uartiljeriji c)uARJPVO d)uinžinjeriji e)usaobraćajnojslužbi 4)UBrigadizaspecijalneoperacije (mjestoslužbovanjaDanilovgrad,Pljevlja,Kolašin,Kumbor): zadužnosti: a)upješadiji b)uvezi c)uinžinjeriji d)uABH-odbrani e)upomorstvu f)umornaričkotehničkojslužbi g)usaobraćajnojslužbi h)usanitetskojslužbi 5)UMornaričkojbazi (mjestoslužbovanjaBar,Kumbor): zadužnosti: a)upomorstvu b)umornaričkotehničkojslužbi c)uintendantskojslužbi d)usaobraćajnojslužbi

Opštiuslovizaprijem: -dajezdravstvenosposobanzavojnuslužbu(utvrđujevojnoljekarskakomisija), -daimapropisanustručnuspremu, -danijeosuđivanzakrivičnodjelonabezuslovnukaznuzatvoraodnajmanješestmeseci, -daseprotivkandidatanevodikrivičnipostupakzakrivičnodjelozakojesegonipo službenojdužnosti, Posebniuslovizaprijem: -daimazavršenunajmanjesrednjuškolu(IIIiliIVstepen), -danijestarijiod28godinazaprijemurodu,odnosno30godinauslužbu, -kandidatkojikonkurišezavozačamoraimatipoloženunajmanje “B” i “C” kategoriju, -prednostimajukandidatikojisuodslužilivojnirok, -zagardiste-dasuvisinepreko180cm.

Uzmolbuseprilažusledećadokumenta: -autobiografija, -izvodizmatičneknjigerođenih, -uvjerenjeodržavljanstvu, -ovjerenakopijasvedočanstva-diplomeozavršenojškoli, -potvrdadajeodslužiovojnirok, -ovjerenafotokopijavojničkeknjižice, -uvjerenjedaseprotivkandidatanevodikrivičnipostupakidanijeosuđivan, -ovjerenakopijavozačkedozvole(akokonkurišezavozačam/v), -ovjerenakopijaličnekarte,tačnaadresaibrojtelefona.

Pravaiobavezezavrijemeslužbepougovoru: Ugovorsezaključujenaperiodod1(jedna)godinedana.

Vojnici po ugovoru na određeno vrijeme imaju pravo na: platu i druga novčana primanja prema Uredbioplatama;godišnjiodmorpremaUredbiogodišnjimodmorimaiodsustvima;zdravstveno i socijalno osiguranje i druga prava i obaveze prema propisima za lica primljena u profesionalnuvojnuslužbunaodređenovrijeme.

Načinpodnošenjamolbe: -zaprijemuČetuvojnepolicije,molbesepodnoseukasarni“Masline”, -zaprijemuBataljonzapočasti,molbesepodnoseukasarninaaerodromu“Golubovci”, -zaprijemuLakupješadijskubrigadu,molbesepodnoseukasarni“Masline”, -zaprijemuBrigaduzaspecijalneoperacije,molbesepodnoseukasarniuDanilovgradu, -zaprijemuMornaričkubazu,molbesepodnoseukasarniuKumboru.

Molbesedostavljajujedinicamaunavedenimmjestimasanaznakom“zaoglas”.

Kandidatekojiispunjavajuusloveoglasa,komisijazaprijemupućujenaocjenuzdravstvene sposobnosti.

Oglas ostaje otvoren od dana objavljivanja u sredstvima javnog informisanja do popune slobodnihformacijskihmjesta.

Nepotpunemolbenećeserazmatratizaprijemuslužbu.

Odluku o izboru kandidata za prijem donosi nadležni starješina, a o izboru kandidati će biti obaviješteniupropisanomroku.

Zakandidatekojibuduizabranizaprijem,određujeseprobnirad,radiprovjereosposobljenosti zadužnostzakojuseprimajuuslužbu,utrajanjuod3(tri)mjeseca.

PARTNER 27