PARTNER 39

Dogaāaj mjeseca

SADRŽAJ 4 CRNA GORA USPJEŠNO KORAÿA KA ÿLANSTVU U NATO T. Popoviþ 6 KOMENTAR: AVGANISTANSKA PRAKSA NAJBOLJA ŠKOLA Ilija Despotoviþ 8 INTERVJU: GENERALNI DIREKTOR DIREKTORATA ZA ODBRAMBENU POLITIKU MINISTARSTVA ODBRANE SLOVENIJE PRIMOŽ ŠAVC Gligor Bojiþ 11 NIZOM SVEÿANOSTI OBILJEŽEN 13. JUL - DAN DRŽAVNOSTI: DA JE VJEÿNA CRNA GORA 13 VIJESTI 14 LIBERIJA: TRADICIONALNA MEDICINA JOŠ GLAVNA 15 POVOD: JOŠ PET VOJNIKA U AVGANISTANU 16 POVOD: JEDAN RADNI DAN MEDICINSKOG TIMA 17 OFFSET SPORAZUMI KAO RJEŠENJE ZA MALE ZEMLJE M. Aleksiþ 19 VOJNA TEHNIKA: KARABIN M1 TOMSON ppr T. Goranoviþ 20 MUŠKA KAPA - ZA GLAVU, UGLED I POÿAST M. Jokanoviþ 22 AVGANISTAN: UHODANA, ALI NE RUTINSKA PROCEDURA OBEZBJEăENJA 23 ALIANTE TAKMIÿENJE OVE GODINE U CRNOJ GORI: NAJBOLJI GRUZIJCI I CRNOGORCI 24 STAV: AVGANISTANSKO BURE BARUTA I. Jovetiþ 26 FELJTON: MILO MATANOVIý – CRNOGORSKI GENERAL I JUGOSLOVENSKI PUKOVNIK I. Despotoviþ

IMPRESSUM Partner - mjeseĀnik o evroatlantskim integracijama, odbrani i Vojsci BROJ: 39 - Jul 2011. godine IZDAVAÿ: Ministarstvo odbrane Crne Gore ZA IZDAVAÿA: mr Boro VuĀiniþ UREăIVAÿKI ODBOR: Draško Jovanoviþ, Olivera ăukanoviþ, Ilija Despotoviþ, i Tamara Popoviþ REDAKCIJA: Irena Radoman, Gligor R. Bojiþ i ppuk Zvonimir Kostiþ TEHNIÿKI UREDNIK: Miodrag Kankaraš FOTO: Ivan Petroviþ i arhiva Ministarstva odbrane KONTAKT: Portparol TEL/FAX: +382 20 241 375 E-MAIL: pr@mod.gov.me WEB: www.odbrana.gov.me ADRESA: Jovana Tomaševiþa 29 ŠTAMPA: Pobjeda, Podgorica TIRAŽ: 5.000

Viceadmiral Samardžiþ posjetio Sloveniju N

ačelnik Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samardžić, boravio je 19. i 20. jula u zvaničnoj posjeti Sloveniji, na poziv načelnika Generalštaba slovenačke Vojske generala Alojza Šteinera. Tokom posjete, viceadmiral Samardžić susreo se sa predsjednikom Republike Slovenije Danilom Turkom, državnim sekretarom Borisom Balantom i generalnim direktorom međunarodnih poslova i multilateralne saradnje u Ministarstvu inostranih poslova te zemlje Andrejem Benedejčičem.

Predsjednik Tirk je ocijenio da je bilateralna saradnja izmedju dvije zemlje odlična na svim poljima i da Slovenija pažljivo prati napredak Crne Gore ka evroatlantskim integracijama. On je istakao da se Slovenija zalaže za politiku proširenja EU i NATO i naglasio drugačiju ulogu NATO nakon usvajanja novog strategijskog koncepta i okrenutost NATO uređivanju odnosa sa svim partnerskim zemljama, posebno sa Rusijom.

Viceadmiral Samardžić je upoznao predsjednika Tirka sa svim što je Crna Gora uradila na svom evroatlantskom putu i zahvalio na pomoći Sloveniji da taj put bude uspješan i prvi godišnji ANP u Briselu ocijenjen veoma pozitivno. On je istakao da je Crna Gora veoma posvećena procesu reformi i sprovođenju preuzetih obaveza u susret narednom samitu NATO. U razgovoru sa načelnikom Generalštaba Vojske Slovenije, generalom Alojzom Šteinerom, potvrđen je značaj saradnje na polju odbrane i ocijenjeno da je bilateralna saradnja veoma intenzivna, što potvrđuje i 27 planiranih aktivnosti u ovoj godini. Takođe, inicirani su novi projekti za saradnju u narednom periodu. Tokom razgovora na svim nivoima iskazan je visok stepen uvažavanja crnogorske delegacije i spremnost za dalju ekspertsku podršku Crnoj Gori na njenom evroatlanstkom putu. Ocijenjeno je da će planirana posjeta na ministarskom nivou biti prilika da se ta saradnja produbi i učvrsti.

Viceadmiral Samardzić je obišao Centar za doktrinu, razvoj, obrazovanje i obuku u Mariboru, gdje se upoznao sa velikim brojem aktivnosti i programa koji realizuje ta ustanova. Tom prilikom susreo se i sa crnogorskim oficirom, kapetanom Milanom Bigovićem, koji se nalazi na komandno-štabnom školovanju u okviru ovog Centra. Takođe, organizovan je i obilazak 1. Brigade Slovenačke vojske u Ljubljani, tokom kojeg je izvedena i pokazna vježba i prezentovano naoružanje i vojna oprema ove operativne jedinice.

Z.M.

jul 2011.

PARTNER

3

Tema

U Briselu usvojen prvi Izvještaj o realizaciji mjera iz Akcionog plana za Ālanstvo

Crna Gora uspješno koraĀa ka Ālanstvu u NATO

Neposredno nakon odbrane ANP – u Briselu, 29. juna u Crnu Goru je doputovao generalni sekretar NATO Anders Fog Rasmusen, na završni ministarski sastanak AmeriĀko-jadranske povelje (A5)

U

Briselu je 27. juna održan sastanak Sjeverno atlantskog savjeta i Crne Gore, u formatu NAC + 1, na kojem je usvojen prvi Izvještaj o realizaciji mjera iz Akcionog plana za članstvo (ANP), čime je za Crnu Goru i zvanično zaključen prvi ciklus MAP.

svrstava za najozbiljnijeg kandidata za članstvo u NATO.

Sastanak je vodio zamjenik generalnog sekretara

Posebno je ukazano na konstruktivnu ulogu Crne Gore u regionu, kao katalizatora stabilnosti, dobrosusjedskih odnosa i regionalne saradnje. U tom svijetlu, pohvaljen je i doprinos globalnom miru i stabilnosti učešćem u ISAF Misiji, uz isticanje inicijative tokom crnogorskog

NATO Klaudio Bisonjero, dok su crnogorsku delegaciju predvodili ministar vanjskih poslova i evropskih integracija Milan Roćen i ministar odbrane Boro Vučinić.

predsjedavanja Američko-jadranskom poveljom o slanju zajedničkog tima trenera zemalja članica Povelje i Slovenije u Avganistan.

Zemlje članice su veoma pozitivno ocijenile napredak Crne Gore u implementaciji aktivnosti iz ANP, uz ohrabrenje da se istom dinamikom nastavi proces započetih reformi, kako u sektoru odbrane,tako i u cijelom društvu, što je prema njhovoj ocjeni, najbolji način za dostizanje standarda do punopravnog članstva u NATO. Posebnu vrijednost učesnici sastanka vidjeli su u tome što u Crnoj Gori postoji svijest i jasno definisani ciljevi o ispunjavanju obaveza koje predstoje u narednim fazama integracije. Izražavajući zadovoljstvo dosadašnjim rezultatima, zemlje članice su ukazale da je budućnost Crne Gore u potpunosti u njenim rukama i da je ostvareni napredak

Ministri Roćen i Vučinić su izrazili zadovoljstvo što je Crna Gora u prilici da predstavi rezultate iz prvog Godišnjeg nacionalnog programa, informišući zemlje članice o napretku koji je ostvaren kako u procesu evroatlantskih, tako i evropskih integracija. Naglašena je komplementarnost ova dva procesa u mnogim oblastima, prije svega kada je riječ o ispunjavanju obaveza iz sedam ključnih prioriteta sadržanih u mišljenju Evropske komisije. Konstatovano je da će NATO administracija i članice alijanse pratiti ovaj proces, i da će od tih rezultata zavisiti dalji progres Crne Gore i u procesu evroatlantske integracije.

Ocijenjeno je da se na osnovu dosadašnjih iskustava i po-

4

PARTNER

jul 2011.

Tema svećenosti Crne Gore reformama u ključnim oblastima može očekivati puna angažovanost njene administracije i svih subjekata društva na implementaciji dobre zakonske regulative, prije svega u oblasti vladavine prava i borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije. U debati je pohvaljena otvorenost za saradnju sa nevladinim sektorom i cijelim civilnim društvom i konstatovano da je to najbolji put za dalji progres u procesu reformi i integracija. To je model i za podizanje nivoa javne podrške članstvu Crne Gore u NATO, čemu treba posvetiti posebnu pažnju u narednom periodu.

Ministri Roćen i Vučinić su naglasili da je ova rasprava, kao i posjeta generalnog sekretara NATO Andersa Fog Rasmusena Crnoj Gori povodom završetka crnogorskog predsjedavanja Američko-jadranskom poveljom, veliko ohrabrenje i podsticaj ne samo za Crnu Goru, već i za region u cjelini, i najbolja potvrda politike otvorenih vrata NATO, što je dodatni stimulans za zemlje koje dijele zajedničke evroatlanske vrijednosti i ciljeve.To je istaknuto i u razgovoru dvojice ministara sa zamjenikom gen. sekretara NATO Klaudijom Bisonjerom, koji je prethodio sastanku Sjevernoatlantskog savjeta.

ANP se sastoji iz pet poglavlja: političko-ekonomska i vojno-odbrambena pitanja, kao i pitanja resursa, bezbjednosna i pravna pitanja. Ovo su standardne oblasti koje sadrže godišnji nacionalni programi za zemlje koje se nalaze u MAP-u, i imaju za cilj pregled reformskih aktivnosti koje zemlja prolazi u najvažnijim oblastima za dostizanje NATO standarda. Jednom godišnje obavlja se evaluacija Godišnjeg programa u okviru MAP na ministarskom nivou. Ovo je prva evaluacija u slučaju Crne Gore.

Neposredno nakon odbrane ANP–u Briselu, 29. juna u Crnu Goru je doputovao generalni sekretar NATO Anders Fog Rasmusen, na završni ministarski sastanak Američko-jadranske povelje (A5), kojim Crna Gora zavr-

šava svoje polugodišnje predsjedavanje tom regionalnom inicijativom. Na sastanku su učestvovali ministri vanjskih poslova zemalja članica A5.

Rasmusen je na zajedničkoj konferenciji za novinare sa premijerom Igorom Lukšićem rekao da Crna Gora uspješno realizuje aktivnosti predviđene Akcionim planom za članstvo (MAP). „Moja poruka narodu zapadnog Balkana je da želimo da ih vidimo kao članove Sjevernoatlantske porodice. Spremni smo da pomognemo u sprovođenju reformi i unapređenju mira i stabilnosti“, kazao je Ra-

smusen. On je pohvalio učešće Crne Gore u misiji ISAF u Avganistanu, kao i doprinos Američko-Jadranskoj povelji (A-5). „Crnogorski vojnici u Avganistanu jako dobro rade svoj posao. Smatramo da učešće u misiji ISAF predstavlja važan doprinos vaše zemlje međunarodnoj bezbjednosti i stabilnosti“, ocijenio je Rasmusen.

Premijer Lukšić je podsjetio da je punopravno članstvo u NATO jedan od osnovnih spoljno-političkih prioriteta Crne Gore. ,,NATO je i dalje garant stabilnosti i mira u regionu i zato je sasvim logično da naša zemlje bude jedan od aspiranata za punopravnim članstvom”, kazao je Lukšić.

Tamara Popović jul 2011.

PARTNER

5

Komentar

Avganistanska praksa najbolja škola D

io opozicije u Skupštini Crne Gore i dalje istrajava na već poznatoj, stereotipnoj, argumentaciji protiv članstva države u NATO-u, a posebno protiv njenog učešća u mirovnoj misiji u Avganistanu. Reprizu te priče čuli smo, početkom jula, i prilikom usvajanja odluke o povećanju broja crnogorskih vojnika u ISAF misiji, sa 40 na 45. Avganistan je rizična zemlja, NATO članstvo, pa ni mirovna misija nijesu interes Crne Gore i naše vojnike treba povući - ponovili su ranije ocjene i zahtjeve najuporniji opozicioni poslanici. Svakako, Avganistan nije bezbjedna zemlja. Život u surovim planinama srednje Azije nije ugodan čak i da na tom prostoru nema ratnih sukoba. To je dobro poznato pripadnicima i Vojske Crne Gore koji su bili, ili se sada nalaze u avganistanskoj mirovnoj misiji. Ali, bez obzira na to, interesovanje za služenje u misiji mira ne opada. Naprotiv, sve je više zainteresovanih za odlazak u Avganistan.

Pretpostavimo da su pripadnici prvog crnogorskog kontigenta u daleku zemlju otišli sa “znatiželjom” i “avanturističkim” motivima, pa i u atmosferi pojačanog “političkog patriotizma” u vezi sa učešćem Crne Gore u mirovnoj misiji. Ali, oni su iz Avganistana donijeli realnu priču o prilikama u toj zemlji, pa i o rizicima. Doživljaj, naravno, ni u čemu nije turistički. Moglo se, dakle, očekivati da njihovo iskustvo obeshrabri sljedeće dobrovoljce za ISAF misiju. Ipak, to se nije dogodilo. Pada u vodu, prema tome, svaka priča o “prinuđenosti” vojnika i oficira da odlaze u Avganistan, što uporno tvrdi dio opozicije. Štaviše, i neki anonimni samoproglašeni “kolumnisti” u pojedinim medijima idu i dalje-uzimaju sebi za pravo da pozivaju crnogorske vojnike i oficire da se samovoljno vrate u zemlju, jer, navodno, oni su žrtva obmane i, čak, sopstvene pohlepe za većim platama i stanovima.

6

PARTNER

jul 2011.

Pri tome se prećutkuje bitna činjenica da 49 zemalja sada ima svoje vojnike u Avganuistanu i da strane mirovne snage broje oko 132.000 vojnika. Među njima su i Crnogorci. Kad se šire razmotri angažovanje naše Vojske u ISAF misiji, i sa savremenog i

sa istorijskog aspekta, dobićemo argumentaciju koja ide u prilog tome. Prije svega, već sama suverenost Crne Gore i njena institucionalna pripadnost međunarodnoj zajednici upućuju na potrebu da se zemlja, u skladu sa svojim mogućnostima, aktivno uključi u evropske i svjetske poslove i obaveze. Pa i po cijenu određenog rizika. Čak nas u to uvjerava i naša novija istorija. Crna Gora upravo ovih dana obilježava 70. godišnjicu slavnog Trinaestojulskog ustanka.

Ona tada nije bila ni suverena, ni formalno članica ondašnje “međunarodne zajednice”. Ali, uključila se, prva u Evropi, u antinacistički i antifašistički otpor.

Sa 30.000 naoružanih ljudi, bez ičijeg poziva i “pri-

Komentar tiska”, bez ikakve formalne međunarodne obaveze.

I, svakako, sa ogromnim rizikom i velikim brojem žrtava. Moralnu, istorijsku, veličinu ustanka 1941. godine slavimo i danas, sedam decenija kasnije.

Njegovi. idejni i politički inspiratori i vojni organizatori, razumije se, ni sami nijesu bili naivni da su vjerovali da će mala Crna Gora presudno uticati na tok Drugog svjetsklog rata, ali su bili sigurni da svojim primjerom treba da pokaže opravdanost da svaki narod učini što može protiv opšte opasnosti.

Ne čini li to Crna Gora i danas, samo u drugačijim, i sopstvenim i međunarodnim, uslovima? Manifestuje solidarnost sa demokratskim svijetom.

Pored političkog i moralnog aspekta učešća u ISAF misiji, Vojska Crne Gore je u Avganistanu “na praksi”, sasvim konkretnoj, koju nijedna vježba, makar koliko dobro bila pripremljena, ne može zamijeniti. Do sada imamo već više od sto “avganistanaca”, vojnika i oficira koji su profesionalne zadatke izvršavali u ratnim uslovima, sa vojnicima drugih zemalja.

Ima li trenutno bolje profesionalne edukacije nego što je učešće u ISAF misiji? Nema. Vojska Crne Gore se u Avganistanu “uči” operabilnosti, osposobljava se za profesionalno, praktično, sadejstvo sa drugim armijama, u situacijama koje sjutra mogu zadesiti ovu ili onu zemlju, Evropu ili svijet. To nije obuka u knjiški zadatim situacijama, kroz “seminare” i “radionice”, nego “školovanje” u stvarno rizičnim okolnostima, u ratnim uslovima. Vojnici i oficiri koji prođu avganistansku “školu” nijesu istih sposobnosti prije i poslije povratka iz te zemlje. Oni su vojnički spremniji od drugih, a ujedno su i svojevrsni posrednici u edukaciji drugih, onih koji neće biti u mirovnoj misiji. Možda je pretjerano, ali “avganistanci” su

naši vojni “kadrovi”, ono što su, prije više od pola vijeka bili, recimo, naši “kadrovi” u industriji, koji su se obučavali u Sloveniji. Napokon - zašto još pet vojnika u Avganistanu? Odgovor je i jednostavan i logičan. Petorica naših momaka idu u Avganistan, u školu vojne policije u Kabulu, dakle da pomognu osposobljavanje avgnistanskih oružanih snaga za preuzimanje odgovornosti za mir, bezbjednost, stabilnost i demokratski poredak u toj zemlji. Krajnji cilj ISAF misije upravo su sloboda, demokratija i prosperitet Avganistana. U skladu sa tempom kojim će to biti podstaknuto i postignuto, povlačiće se međunarodne mirovne snage. Sa njima i Crnogorci.

Da li bi bilo moralno, kredibilno po zemlju, da se Vojska Crne Gore povuče samo godinu-dvije nakon što se uključila u ISAF misiju? Dodatno angažovanje VCG, svakako, ima značaj i za naš region. Crnoj Gori je više puta, i sa raznih, prestižnih, diplomatskih adresa priznato da je, takoreći, lider u regionu - po saradnji sa susjedima, promociji i primjeni regionalnih inicijativa, po doprinosu stabilnosti, miru i bezbjednosti u jugoistočnoj Evropi. I gdje god region nastupa, Crna Gora ne može izostati. A upravo nekoliko zemalja regiona uključilo se u plan obuke avganistanske vojne policije. Njihovi vojnici će u Kabulu biti jedna “jedinica”. Radiće zajedno na obuci vojne policije Avganistana. Jezičke i druge bliskosti im idu na ruku. A sve to nije značajno samo za ISAF misiju. Regionalni nastup u Avganistanu, svakako, pozitivno će djelovati i na stabilizaciju Balkana. I kako bi Crna Gora mogla da ne učestvuje u takvoj, dodatnoj, misiji mira.

Ilija Despotović

jul 2011.

PARTNER

7

Intervju

Iskustva Slovenije u NATO

Ulazak u NATO nikako nije i konaĀan cilj Slovenija se i danas, godinama nakon ulaska u NATO, suoĀava sa odreāenim izazovima, što govori da je taj put, ali i sam boravak u NATO organizaciji kontinuiran proces koji traži inovacije i mijenja se. O iskustvima Slovenije na tom putu za “Partner” govori generalni direktor Direktorata za odbrambenu politiku Ministarstva odbrane Slovenije Primož Šavc.

G

ospodine Šavc, kako komentarišete tu činjenicu?

što se Sloveniji dešavalo na tom putu i onoga što se Crnoj Gori sada dešava?

Zemlja ulazi u NATO zbog toga što hoće da radi zajedno sa saveznicima, da se bavi zajedničkim problemima, da transformire svoje oružane snage i sistem, kako zahtijeva 21. vijek i da zajedno sa saveznicima ovlada bezbjedonosnim pitanjima u regiji i šire. Znate da je NATO danas, jedini sposoban uspješno sarađivati u međunarodnim opreacijama i misijama u ime Ujedinjenih nacija.

Sigurno da vidim sličnosti. Ali procesi u kojima su zemlje bile i koji imaju isto ime su se u međuvremenu nadgradili, mijenjali. NATO je stekao neka iskustva, tako da su sigurno sada relevantniji i moderniji. Vaš proces, na osnovu istog dokumenta i istog instrumenta, u suštini sigurno je kvalitetniji i ide dalje. Sami saveznici sada dopuštaju MAP članici da radi više postupaka da se približi u planiranju i transformaciji svojih snaga, onome što se od nje očekuje kao članice. Kod nas je još bila velika razlika između obaveza i planova u part-

Tokom karijere prošli ste sve faze ulaska Slovenije u NATO. Postoje li određene sličnosti između onoga

8

PARTNER

jul 2011.

Intervju nerskim vremenima od onih koje smo onda dogovorili i dobili poslije punopravnog članstva. Ali sličnosti ima. Pogotovo vidim sličnosti na onim mjestima koja proizilaze iz našeg iskustva u zajedničkoj zemlji. Dolazimo iz pravno sličnog sistema i vaspitanja, tako da su percepcije problema u našim glavama pretežno iste.

Primjećujem da sada u Crnoj Gori, kao i u Sloveniji sve više mladih drugačije i lakše percipira te probleme. Njima ne treba transformacija. Počeli su da žive sa nekim drugim strategijskim uvidom.

Mi stariji ljudi trebalo je da mijenjamo osnov svog razmišljanja.

Ocjene koje Crna Gora dobija na putu pridruživanja NATO organizaciji prilično su pozitivne. Svakodnevno smo svjedoci ohrabrivanja i potvrda Crnoj Gori na tom putu. Ipak ono što ste i vi pomenuli je da taj put prate određeni izazovi. Slovenija ih je imala. Očekujete li neke značajnije izazove i koji bi to potencijalno mogli biti?

Izazova neće nikada nedostajati. Uvijek ćemo imati nove izazove i kada uđete u NATO neće im biti kraj. Tom putu i tansformaciji nikad nije kraj. Ja bih poručio, bez obzira na očekivanja kada će biti poziv, kada će NATO početi razgovor o proširenju, a znamo da je vaša zemlja na redu, da su za Crnu Goru važnije reforme institucija sistema, od toga da se ispunjavaju neki ciljevi NATO i EU, i do toga će u Crnog Gori doći. Tako je bilo i u Sloveniji. Prvo percepcija da neko od nas nešto traži da bi se mogli pridružiti, a onda iz godine u godinu bilo je jasnije da to u suštini radimo za sebe, jer ćemo tako živjeti zajedno u evroatlantskim integracijama.

Slovenija je prilikom usaglašavanja određenih standarda kada je u pitanju NATO imala i neka negativna iskustva. Pomenuli ste konkretno, prestrogo donešene zakone koji bi se danas možda trebali mijenjati. Šta biste na tom putu usaglašavanja standarda za ulazak u NATO savjetovali Crnoj Gori?

Kao prvo, Vlada ne veže sama sebi i svojim ministarstvima ruke. Ponekad smo na nekim područjima išli mnogo iznad NATO standarda.

Za jedno područje bilo je ovako: da se provjeri bezbjednosna kultura onih koji rade sa NATO dokumetima, sa klasificiranjem, informacijama, smo bili veoma strogi. I još neke zemlje, mlađe članice NATO. Mislim da ne bi trebalo da pravimo sebi barijere ako ne treba. Sa druge strane, pozitivno je to da u početku procesa Vlada u Sloveniji nije htjela da rizikuje ništa, da se ljudi koji najviše rade naviknu i usvoje ove standarde, pa da se onda mijenjaju zakoni i olakša rad.

Slovenija je sa 30% podrške javnosti u anketama, došla na referendumu do 66% podrške. Kazali ste da je to posledica političkog koncenzusa i volje političara da zajednički podrže taj projekat. Može li se i na koji način taj nivo podrške obezbijediti u Crnoj Gori?

Mislim da može. Sa ovim transparentnim informisanjem i procesima koje vidim da se u Crnoj Gori intenzivno dešavaju, mislim da će to pomoći. Transparentna znanja o tome šta NATO znači, kako funkcioniše zemlja članica NATO, su bitna za ljude i dužni smo da stanovništvu predočimo istinu. A drugo je politička jul 2011.

PARTNER

9

Intervju percepcija i to da li neka politička elita misli da je to dobro ili je protiv. To ne mogu da komentarišem. Mislim da smo u Sloveniji imali drugačiji politički položaj što se tiče podijeljenosti političke sfere, ali smo imali i nisku podršku. Naše iskustvo je da, poslije razočaranja 1997. godine, kada nijesmo bili pozvani u NATO i kada je NATO za godinu praktično nestao iz političke agende Slovenije, kada je politika opet postavila to na prioritetno mjesto spoljne politike i politika odbrane pratila to, vidjeli smo da je ova frustracija bila teška i da smo pali na trećinu podrške. Onda smo kroz transparentni razgovor, javne rasprave, kroz rasvjetljavanje svih tih stvari u mjeri u kojoj smo tada znali, na stučnoj i operativnoj ravni mogli da dosta dignemo podršku, ali nikada preko 50%. Zato sam napomenuo, bez političkog konsenzusa u Slovenji teško bi uspio referendum. To je moje lično mišljenje. Ja nijesam političar, bavim se odbrambenom politikom i državni sam birokrata.

Duboko sam bio uvjeren da je jednoglasna podrška i vladajuće koalicije i opozicije, da je članstvo u Sloveniji dobra stvar, bila presudna da referendum u Sloveniji uspije.

Na planu podizanja podrške ovom procesu posebno je interesantno pitanje da li je za običnog građanina u Sloveniji bio vidljiv taj progres onog momenta kada je zemlja ušla u NATO? To ne mogu da tvrdim. Kao građanin Slovenije ja sam to osjetio i primijetio. Ali možda sam i subjektivan kada radim na tom području. Moramo biti svjesni da samo članstvo u NATO nema nekog neposrednog uticaja na građanina. Samo je činjenica da je taj građanin iz sigurnosno-bezbjednosnog ugla obezbijeđen i mogao bi shvatiti da je ono novca što se odvaja za odbranu, u slučaju garancija kao što su Vašingtonski ugovor i članstvo u NATO, za garanciju kolektivne odbrane jeftinije nego kada bi bili neutralni ili izgrađivali jedan krupniji i kompleksniji odbrambeni sistem. Problem je to shvatiti. Na pijaci ništa nije bilo jeftinije drugog dana nakon što smo ušli u EU i NATO. Ali prepoznavanje Slovenije poslije ulaska u ove organizacije, ja sam kao građanin na ulicama Ljubljane osjetio i primijetio kroz prisutnost stranih turista, radost, upoznavanje Slovenije i u periferiji i u gradovima. Na ulici se osjetilo neko povjerenje. Slovenija je postala prepoznata kao sigurna zemlja u kojoj su se i oni preostali skeptici sa zapada osjetili kao kod kuće.

10 PARTNER

jul 2011.

Koliko se učešće u međunarodnim operacijama može smatrati katalizatorom zemlje na putu približavanja članstvu u NATO? Najviše. To su neprikosnovena iskustva. Djelovanje vojske ili neke jedinice nacionalnog kontingenta u višenacionalnim kontigentima po NATO standardima znači neposredan transformacijski efekat na razvoj ne samo vojske nego i odbrambenog sistema u cjelini.

Pogotovo sam uvjeren da je u crnogorskom odbrambenom sistemu došlo do tih promjena kada ste pripremili prvi kontingent za ISAF misiju i kada ste ih počeli rotirati, kada su se vojnici počeli vraćati iz Avganistana. To je praktičan rad u teškom okruženju, iskustva koja se ne mogu nadomjestiti na vježbama, to je jedan stepen više. Ako radite u NATO opreacijama po NATO standardima onda postignete onu interoperabilnost koja se potom širi u nacionalnoj okolini.

Da li to znači da posjedovanje opreme nije jedini kapacitet dovoljan za poboljšanje?

Opremanje je zadnje. Ako je kalibar različit treba se prilagoditi i imati liniju snabdijevanja onim kalibrom koji ima većina učesnika u operaciji. Ali to su zadnje stvari koje su prepreka. Najvažnije su organizacija, sistem i podrška.

Slovenija je zemlja partner na putu pridruživanja Crne Gore u NATO. Kako vi ocjenjujete bilateralnu saradnju?

Uopšte gledano, Crna Gora i Slovenija su prijateljske zemlje i ta saradnja raste na svim područjima. Ja ću govoriti samo o odbrani. Od kada sam prije dvije godine preuzeo Direktorat za politiku odbrane u Ministarstvu odbrane Slovenije, veoma sam zadovoljan. Mi smo intezivirali bilateralnu saradnju barem nekoliko puta.

Bili smo u početku skromni i identifikovali područja na kojima se to može. Danas sam sa kolegama evaluirao da zaista sarađujemo tamo gdje možemo dodati vrijednosti, očekivati rezultate i gdje su najveće potrebe.

Tamo gdje možemo i znamo, više smo nego spremni pomoći. Sad je naša ambasada u Podgorici kontaktna ambasada za NATO. Obje zemlje su taj mandat iskoristile u mnogo širem kontekstu i mislim da možemo da konstatujemo da smo uspjeli.

Gligor R. Bojić

Povod

Nizom sveĀanosti obilježen 13. jul - Dan državnosti

Da je vjeĀna Crna Gora Dan državnosti se slavi 13. jula, na dan kada je 1878. godine na Berlinskom kongresu Crna Gora stekla nezavisnost od Otomanske imperije. Istovremeno, 13. jula 1941. godine dignut je oslobodilaĀki, antifašistiĀki ustanak u Drugom svjetskom ratu.

C

rnogorski predsjednik Filip Vujanović naredio je da se 12. jula sa brda Gorica u Podgorici povodom Dana državnosti Crne Gore izvrši počasna artiljerijska paljba sa deset plotuna iz šest artiljerijskih oruđa.

Predsjednik je 13. jula položio vijenac na Spomenik “Partizanu borcu” u spomen parku Gorica. U pratnji predsjednika Vujanovića bili su ministar odbrane Boro Vučinić i načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samardžić.

Crne Gore, zajedno sa predstavnicima državnih organa, položili su cvijeće na spomen-obilježjima palim borcima, rodoljubima i civilnim žrtvama.

Povodom obilježavanja Dana državnosti Crne Gore i 70 godina Trinaestojulskog ustanka u Tivtu održana je manifestacija pod sloganom “Državi u čast – Vojska Crne Gore”. Pod pokroviteljstvom Opštine Tivat i Ministarstva odbrane na gradskoj rivi PINE, u prisustvu gradonačelnika Miodraga Kankaraša i načelnika štaba VCG puk. Zorana Lazarevića sa saradnicima, prikazano je novo naoružanje i oprema VCG. Piloti su izveli akrobacije helikopterom Gazela, a školski brod “Jadran” posjetili brojni građani Tivta i njihovi gosti.

Iste večeri, Vujanović je na Cetinju, u Plavom dvorcu, priredio prijem povodom Dana državnosti Crne Gore na koji su pozvani predstavnici političkog, kulturnog, naučnog, privrednog, javnog i sportskog života, kao i diplomatskog kora i međunarodnih organizacija u Crnoj Gori. Svečana akademija održana je na ljetnoj pozornici pod Orlovim kršem.

Proslavu je organizovala Vlada Crne Gore, Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista i prijestonica Cetinje.

Nešto ranije, 8. jula, održana je svečanost Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata i antifašista Crne Gore povodom 70 godina od dana kada je donijeta odluka o podizanju Trinaestojulskog ustanka, u mjestu Ravni Laz – Piperi.

Prenosimo govor ministra odbrane Bora Vučinića:

Predstavnici Saveza udruženja boraca i antifašista

„Tradicionalna beskrajna hrabrost, odvažna mudrost i jul 2011.

PARTNER 11

Povod samo Crnoj Gori svojstven gordi, slobodarski ponos odlučno su, prije 70 godina, stali pred lice i oružje najvećeg zla 20. vijeka. Bio je to najmasovniji, najorganizovaniji, najenergičniji oružani narodni otpor u porobljenoj Evropi 1941.

Crnogorski 13. jul nije bio ustanak kao drugi ustanci, niti bitka kao druge bitke. Znali su tada ustanici, kao što znamo i mi danas, da će od tog 13. jula zavisiti svi budući dani i opstajanje Crne Gore. Imali su ideju i viziju da će od tog 13. jula – možda jednom, nekad - zavisiti i naš 21. maj. Bio je to ustanak za budućnost, za pravo, čast i slobodu Crne Gore.

A odlučujućim bitkama uvijek prethode, jednako važne, promišljene i hrabre, istorijske odluke. Sa ovoga mjesta, sa ovih Stijena Piperskih krenuo je, na današnji dan prije 70 godina, glas o ustanku.

Devetorica mladih revolucionara, čija imena i danas sa pijetetom i dubokim poštovanjem pominjemo - Milovan Đilas, Božo Ljumović, Blažo Jovanović, Radoje Dakić, Savo Brković, Budo Tomović, Vido Uskoković, Krsto Popivoda, Periša Vujošević – 8.jula 1941. godine donijeli su odluku o oružanom ustanku protiv okupatora.

Pokušajmo, makar na trenutak, da zamislimo koliki su teret i istorijsku odgovornost oni ponijeli tog dana?

Opravdati čast predaka i ponosno stati pred lice potomaka. Biti odgovoran za živote desetina hiljada ljudi koji će, samo par dana kasnije, krenuti na neuporedivo jačeg neprijatelja. Odvažnost i mudrost takvog promišljanja, danas znamo, mjera je njihove istorijske vrijednosti.

I nije slučajno što se odavde krenulo u jedan od najvažnijih istorijskih podviga, kao što se kretalo vjekovima ranije

12 PARTNER

jul 2011.

- na Martiniće, Kruse, Vučji Do ...

Njedra ovih crnogorskih brda, oplemenjena svetom slobodom i krvlju hrabrih ratnika, mogla su roditi samo još jednu hrabru odluku, moralo se još jednom iz ovog krša zakočariti ponosno i gordo u novu pobjedu.

Piperi su tog 8. jula 1941. bili simbol odlučnosti i slobode cijelog crnogorskog naroda.

Poznati nobelovac reče da „Nigdje u poeziji svijeta ni u sudbini naroda nije našao strašnije lozinke“ od Njegoševog stiha „Neka bude što biti ne može!“.

Ta „lozinka“ naš je usud i dio našeg identiteta, u nju staje sva naša istorija, svi naši ratovi i slobode, naše sreće i nesreće, ona je neprekidna vertikala našeg milenijumskog trajanja. U taj strašni Njegošev stih, u tu sudbinsku lozinku crnogorskog naroda, može se sažeti i odluka o Trinaestojulskom ustanku.

I zaista - bilo je što biti nije moglo. Mala Crna Gora još jednom je zadivila svijet hrabrošću, odlučnošću i slobodarskim duhom. U konačnu pobjedu nad fašizmom, na to budimo s velikim razlogom ponosni, čvrsto su utkani i osmi i 13. jul i svi datumi naše svijetle istorije.

Ponosno i časno smo, proteklih sedam decenija, čuvali i sačuvali antifašistički duh, veliku odgovornost koju su nam preci ostavili u nasljeđe. Dokazali smo to kroz burne godine za nama, boreći se za slobodu i vječno crnogorsko trajanje. „Pobjede bez krvi ostaju svijetle tačke u memoriji svakog naroda“, govorio je u neizvjesnim predreferendumskim godinama nama poznati crnogorski književnik.

Tako je i bilo. Demokratski, a ne oružjem, došli smo 21. maja 2006. godine do naše najveće pobjede, do cilja za koji su se borile tolike generacije naših predaka – slobodne i nezavisne Crne Gore.

Sada je pred nama jednako veliki zadatak – da generacijama koje stasavaju obezbijedimo sigurnu budućnost i bezbjednu državu, da ih učimo značaju velikih istorijskih odluka i datuma, da im prenesemo luču slobode i antifašizma.

Samo tako Crnoj Gori možemo osigurati vječnost.

Jer ovu Crnu Goru i njeno trajanje - „ovaj kameniti krš, okupan suzom i krvlju“ - možemo da čuvamo samo mi, koji joj pripadamo i kojima ona pripada.

Crna Gora danas, i vjerujem zauvijek, ide sigurnim putem u razvijeni evropski svijet.“ Tamara Popović

Vijesti

MEDALJE ZA ZASLUGE ÿETVORICI

M

inistar odbrane Boro Vučinić uručio je Medalje za zasluge, kojima je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović za postignute rezultate u obavljanju službe odlikovao oficire i podoficire Vojske Crne Gore, istakavši da su svi oni pokazali vojničku hrabrost i dali doprinos prijateljskim odnosima između Crne Gore i država sa čijim su pripadnicima bili na zajedničkom zadatku. Odlikovani su kapetan fregate Jonuz Jusuf, major Mitar Klikovac, stariji vodnik I klase Branko Drobnjak i stariji vodnik I klase Ljubomir Brajović.

Ministar Vučinić je naglasio da je Vojska danas nova snaga Crne Gore i uvaženi partner drugim vojskama NATO i država Partnerstva za mir, spremna da učestvuje u mirovnim misijama, vježbama i ostalim međunarodnim aktivnostima, kao i da je ponosan što su naši oficiri, podoficiri i vojnici na djelu pokazali da stoje rame uz rame sa kolegama iz razvijenih i većih armija, da mogu i znaju da izađu u susret složenim zadacima.

PETI BRIFING ZA MEDIJE O AKTUELNIM PROCESIMA REFORME SEKTORA ODBRANE U CRNOJ GORI

M

inistarstvo odbrane je, u saradnji sa Misijom OEBS u Crnoj Gori, organizovalo peti brifing za medije o aktuelnim procesima reforme sektora odbrane u Crnoj Gori. Tom prilikom, pomoćnik ministra za politiku odbrane Draško Jovanović informisao je predstavnike medija da je Crna Gora uspješno završila prvi ciklus Akcionog plan za članstvo (MAP). Takođe, kazao je da je Parlament usvojio odluku da se pet pripadnika Vojske Crne Gore kao instruktori u okviru Američko-jadranske povelje (A5) upute u Avganistan, u vojno policijsku školu u Kabulu.

Pomoćnik ministra za materijalne resurse pukovnik Rifet Kosovac je govorio o viškovima naoružanja i neophodnosti njegovog uništavanja sa aspekta bezbjednosti građana Crne Gore. Informisao je medije i da je prvi put definisana materijalna formacija Vojske Crne Gore na osnovu koje će se izvršiti procjena borbenih sredstava i planovi modernizacije i nabavke novih sredstava. Govoreći o značaju NATO standarda on je upoznao predstavnike medija da će Ministarstvo odbrane uskoro nabaviti softver za kodifikaciju, čime se ot-

Svečanom uručenju medalja prisustvovali su pripadnici VCG koji su tokom obuke i školovanja u 2010/2011.godini pokazali najbolje rezultate. Dodjeli Medalja prisustvovala je i delegacija Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata i antifašista Crne Gore, koju je prije svečanosti primio načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samardžić.

VUÿINIý PRIMIO NOVOIMENOVANOG VOJNOG ATAŠEA SAD

M

inistar odbrane Boro Vučinić primio je novoimenovanog vojnog atašea Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori Brus Marfija. Vučinić je poželio dobrodošlicu i uspješan rad novom atašeu, istakavši značaj strateškog partnerstva sa SAD i kontinuirane podrške procesu reformi i izgradnji modernih kapaciteta sistema odbrane na putu ostvarenja strateških evroatlantskih ciljeva Crne Gore. Sastanku je prisustvovao i dosadašnji vojni ataše Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori Daglas Faerti, kome je ministar Vučinić zahvalio na doprinosu unapređenju saradnje u oblasti odbrane i bezbjednosti kroz intenzivne i sadržajne aktivnosti tokom njegovog mandata.

vara prostor za crnogorska preduzeća da kodifikuju svoje proizvode i prodaju ih armijama NATO zemalja. Pomoćnik ministra za ljudske resurse dr Rajko Novićević govorio je o školovanju i usavršavanju pripadnika Vojske Crne Gore i službenika Ministarstva odbrane. Upoznao je predstavnike medija da je usvojen novi organizacijsko-formacijski model Vojske koji je u odnosu na prethodni smanjen za 11% i sada sadrži 2094 formacijska mjesta. Predstavnik Misije OEBS u Crnoj Gori Predrag Prelević istakao je značaj uloge medija u reformi sektora odbrane i naglasio da Crna Gora uspješno ispunjava obaveze koje proizilaze iz dokumenata OEBSa. Novinari su posebno interesovanje pokazali za pitanja uništavanja viškova naoružanja. Ministarstvo odbrane nastoji da kroz redovne brifinge za medije podstakne aktivnije učešće javnosti u reformi sektora odbrane, odnosno, da doprinese snaženju civilno-vojnih odnosa i ukupnom kvalitetu reforme.

jul 2011.

PARTNER 13

Liberija

Tradicionalna medicina još glavna U

Liberiji je pružanje medicinske pomoći veoma veliki problem. U rejonu u kojem se ja nalazim na jednog doktora dolazi više od 5.000 ljudi, a lijekova ima veoma malo.

To utiče na veoma visoku smrtnost djece (svako peto dijete ne doživi peti rođendan) i na veoma kratak prosječan životni vijek (oko 42 godine).

U toku patroliranja posjetio sam selo Yalladu u kojem živi 120 ljudi, a koje se nalazi oko 25 kilometara od grada. Kao i u većini sela, i u ovom selu ne postoji ambulanta. Najbliža je udaljena 9 km (četiri sata hoda), ali nije dobro opremljena i nema adekvatno obučeno osoblje.

Stanovnici ovoga sela su zbog toga primorani da koriste tradicionalnu medicinu.

U selu srećemo Nyuma Bundor koji je star 55 godina, a koji je seoski samouki ljekar. Zatekli smo ga kako usitnjava biljke u drvenoj posudi. Iako ga je čekao jedan pacijent sa uganutim zglobom na nozi, ipak je pronašao vremena da porazgovara sa nama.

Koje su najčešće bolesti u selu?

Najčešće bolesti su: malarija, stomačni problemi, reumatizam, uganuće zglobova, lomljenje kostiju i slabokrvnost - anemija. Šta od tih bolesti možete da liječite i kako to radite?

Malariju liječimo preparatom koji pripremamo od kore drveta mangoa pomiješanog sa drugim biljkama. Stomačne probleme liječimo preparatima od mješavine šumskih biljaka. Reumatizam liječimo preparatom pripremljenim od mliječne tečnosti iz drveta “Donie”, koji miješamo sa šumskim biljkama i time masiramo oboljela mjesta.

14 PARTNER

jul 2011.

,,Moja najveća specijalnost je namještanje uganutih zglobova, a nakon tretmana oboljelo mjesto, takođe, masiram preparatom za reumu. U slučaju zatvorenog preloma kostiju ruku ili nogu pričvrstimo sa daščicama od kore palme i namažemo preparatom od biljaka, a u slučaju otvorenog preloma kostiju osobu moramo odvesti u ambulantu kako bi joj tamo pružili adekvatnu pomoć i spriječili infekciju. Anemiju (slabokrvnost) liječimo listom od slatkog krompira i kasave koje sameljemo i ostavimo u mlakoj vodi jedan sat i nakon toga popijemo”, priča nam Bundor.

Ima dosta trudnih žena i male djece u selu. Kako se žene porađaju?

Do 2007. godine žene su se uglavnom porađale u selu i tada je smrtnost novorođenih beba bila preko 50%. Te godine je Ministarstvo zdravlja Liberije donacijama koje su obezbijeđene uz pomoć UNICEF-a, WHO-a i MSF (Medicine Sans Frontiers), uspjelo da većinu ambulanti opremi za pružanje pomoći prilikom porođaja. Nakon toga je uslijedila kampanja tokom koje je objašnjeno da žene treba da se porađaju u ambulantama. Danas, kada je žena pred porođajem, muškarci je nose u ambulantu. Transportuju je u improvizovanom ležaju koji je napravljen kao viseći krevet od kanapa, a taj put traje oko 5 sati. Najčešće trudnu ženu nose četiri muškarca koji se mijenjaju u smjenama. Dva dana nakon što se žena porodi, ako je sve u redu, majka i beba se vraćaju kući. Ako porođaj počne u selu i nema vremena za transport do ambulante, dvije starije iskusnije žene pomažu oko porođaja. Nekoliko dana nakon porođaja u selu, muškarci nose majku i novorođenu bebu u ambulantu radi kontrole i vakcinacije. Sedam dana nakon rođenja djeteta u selu pravimo manju proslavu. To su nam najsrećniji dani, a od 2007. godine, kada su žene počele rađati djecu u ambulantama, imali smo oko 40 takvih proslava. Živim u kući sazidanoj od cigala koja ima krov od lima.

Svako veče oko ponoći dolazi talas vrućine i vlažnog vazduha, i tada počinjem da se neprestano znojim i ne mogu da zaspem. Da bih se ohladio moram da upalim venitlator. Da li postoji drugi način da se rashladim?

Da, postoji drugi način. Pošto živite u kući od cigala koja je pokrivena limom, tokom dana se sakuplja toplina, a noću kada naiđe talas hladnog vazduha u kući se povećava vlažnost zbog topline iz zidova kuće. Naše zemljane kuće su pokrivene trskom i one ne sakupljaju toplinu. U njima je prijatno spavati noću. Ukoliko želite da prijatno spavate predlažem da se preselite u kuću napravljenu od zemlje.

Razmislio sam, nakon ovog razgovora, o predlogu za prelazak u zemljanu kuću, ali sam ipak odlučio da ostanem u kući od cigala i da koristim ventilator za rashlađivanje. major Dejan Stanković

Povod

Odluka Skupštine Crne Gore

Još pet vojnika u Avganistanu S

kupština Crne Gore je 5. jula ove godine, usvojila Odluku o upućivanju još do pet pripadnika Vojske Crne Gore u misiju ISAF u Avganistanu. Prethodnom odlukom Skupštine iz 2009. godine bilo je odobreno angažovanje do 40 pripadnika. Odluka o povećanju broja pripadnika se odnosi na angažovanje u Školi vojne policije Avganistanske Nacionalne Armije u Kabulu i obezbjeđenja neophodne rezerve u slučaju potrebe.

Dva pripadnika Vojske Crne Gore će se već u septembru angažovati na radnim zadacima, u obavljanju neborbenih dužnosti instruktora - mentora u sekciji S-1 (za ljudske resurse), a druga dva najvjerovatnije u martu 2012. godine na

zadacima instruktora vojno - policijske obuke. Inicijativa o formiranju zajedničkog instruktorskog tima je pokrenuta tokom crnogorskog predsjedavanja Američko-jadranskom poveljom (A-5). Njeno pokretanje još jednom naglašava konstruktivnu ulogu Crne Gore u regionu kao katalizatora stabilnosti, dobrosusjedskih odnosa i regionalne saradnje.

Upravo je Škola vojne policije Avganistanske Nacionalne Armije (ANA MP School) počela sa radom u ovoj godini - godini tranzicije da bi kroz obuku i mentorstvo avganistanskih oficira i podoficira obezbijedila dovoljno obučenog ljudstva, koje bi nakon prenosa vlasništva (transfer of autority) na Avganistanske snage bezbijednosti, samostalno vršilo dužnost. Škola će biti u kampu “Dubs” unutar ANATEC-a (Komanda za obuku Avganistanske Nacionalne Armije). I ova lokacija sa dosta skromnim uslovima za boravak, život i rad je privremena iz razloga što je predviđeno da škole svih

rodova i službi od 2012. godine budu locirane u Mazar-eŠarifu. U komandnom smislu Škola je organizaciona cjelina Direktorata za vojnu policiju, a Direktorat se nalazi u sastavu Odjeljenja za specijalističku obuku, Komande za obuku.

Glavni štab Multinacionalne savjetničke grupe za obuku Kopnene vojske (HQ CTAG-A / Headquarter Combined Training Advisor Group - Army) ima instruktorsko-mentorsku ulogu Komandi za obuku Avganistanske armije sve do završetka tranzicionog procesa.

Koordinacijom svih vojno-policijskih pitanja po dubini rukovodi vodeći savjetnik u savjetničkoj grupi. Osim pojedinačne i kolektivne obuke kao glavni zadaci pred Školu prilikom formiranja postavljeni su sinhronizacija razvoja vojne policije Avganistanske Narodne Armije i nabavka najvažnije opreme. Škola je otvorena prije godinu dana, a prva generacija polaznika je započela obuku krajem maja ove godine. Od potpisnica povelje, pored Crne Gore u septembru će se angažovati pripadnici vojne policije Marinskog korpusa Armije SAD, oficiri iz Makedonije, Albanije i Bosne i Hercegovine. Obuka se izvodi za sve vojno - policijske specijalnosti od vojnika do komandira čete.

Takođe, obuku pohađaju i avganistanski instruktori koji bi već u septembru počeli sa samostalnim izvođenjem pojedinih sadržaja vojno - policijske obuke.

U cilju priprema i upoznavanja kandidata za štabno osoblje pred odlazak u misiju u Centru za obuku Vojne policije Oružanih Snaga Republike Hrvatske “Bojnik Alfred Hil” u Velikoj Gorici kod Zagreba, krajem juna je realizovana preduputna obuka. Obuka se sastojala iz teoretskog i praktičnog dijela, a izvodili su je instruktori obučeni po sistemu T3 (train the trainers). Provjera i ocjenjivanje svih kandidata od strane Inspektorata Oružanih snaga Republike Hrvatske će se izvršiti tokom vježbe “Hrvatski ponos” na nekom od poligona u Hrvatskoj u avgustu ove godine, a upućivanje u misiju je planirano zajedno sa 18. Hrvatskim kontingentom.

Takođe, po dolasku u misiju planirano je vrijeme radi pojedinačnih priprema za obavljanje dužnosti. stariji vodnik I klase Miodrag Jokanović

jul 2011.

PARTNER 15

Pismo iz Avganistana

Jedan radni dan medicinskog tima M

edicinski tim, u sastavu crnogorskog kontingenta u Avganistanu čine Branka Bošković, Radenko Cimbaljević i dr Dane Marković. Već smo stekli dosta iskustva, jer je 141. dan otkako smo napustili Crnu Goru. Dolazak na posao je u 8 sati ujutro. Slijedi jutarnji sastanak. Pošto se iznesu opšte informacije o stanju u bazi, slijedi podjela zadataka i obaveza. Crnogorski medicinski tim zaduzen je prije svega da pruži medicinsku pomoć na nivou primarne zdravstvene zaštite pripadnicima našeg kontigenta, zatim, zbog sličnosti jezika, i hrvatskim vojnicima u bazi, a preuzeli smo i brigu, u skladu sa svojim mogućnostima, o avganistanskim radnicima, zaposlenim u Bazi Panonija.

To je naša primarna obaveza. Drugi redovni zadatak predstavlja medicinska podrška na heliodromu. Ovu obavezu podijelili smo tako da svako od nas troje ima dan kada je zadužen za njeno izvršenje. Poslije sastanka svi kreću da rade po svom planu, a u skladu sa zadacima koje su dobili. Posao nije naporan i ne iziskuje značajno vrijeme, ali je odgovoran i zahtijeva prisustvo na radnom mjestu sve do 18 časova, a u slučaju vanrednih događaja i nakon toga. Zato se svako trudi da ispuni dan na način koji njemu najviše odgovara.

Najvažnije je stvoriti prijatnu atmosferu za rad. Odnosi među radnicima moraju biti odraz uzajamnog poštovanja i uvažavanja.

Jedino tako se dugo radno vrijeme i udaljenost od kuće podnose i što je možda i važnije samo u takvim uslovima od svakog se moze očekivati da uvijek bude spreman da svoj dio posla odradi na odgovarajući način. Ovakva atmosfera vlada, kako među članovima našeg tima, tako i u cijelom medicinskom centru. Ne postavlja se pitanje odakle je ko, koliko godina ima, u koliko misija je do sada bio, kako i kad provodi slobodno vrijeme. Član tima koji je zadužen za obezbjeđenje heliodroma odmah poslije sastanka poziva oficira za vezu i interesuje se za raspored slijetanja najavljenih helikoptera za taj dan. Priprema se odgovarajuća oprema, kako medicinska, tako i ona koja služi za ličnu bezbjednost i pravi plan - kad će se sa ambulantnim vozilom izaći na teren, da li će se praviti pauza između slijetanja ili će se cijelo vrijeme provesti pored heliodroma, a zatim se isti i realizuje.

Obično poslije sastanka prvo pregledamo registar u kom su upisane posjete pacijenata od prethodnog dana. Registar se vodi na mađarskom i na engleskom jeziku. Dovoljan je kratak pogled

16 PARTNER

jul 2011.

na dijagnoze koje su na uobičajenom latinskom i na terapiju koja je data da bi se orjentisao o situaciji. Zatim slijedi jutarnji pregled štampe, pa par poruka porodici. Negdje u tom periodu dolaze i prvi pacijenti. Tegobe koje imaju su uobicajene za mlade ljude koji su u misiju došli poslije detaljnih zdravstvenih pregleda. Prednjače akutne infektivne bolesti, zatim su česte lakse sportske povrede i alergije. Ove posjete su postale sve redje kako vrijeme odmiče, jer je prilagođavanje učinilo svoje. Ljudi su se i fizički i psihički prilagodili na avganistanski ambijent.

Slijedi pauza za rucak. Opet u ambulantu i sve se nastavlja do večere. Ovako izgleda uobičajeni radni dan u avganistanskoj vojnoj bazi. Nažalost, PRT 10 je već izgubio jednog svoga člana. Drr Csaba Borbely bio je dio i naseg medicinskog tima, a na neki način uvijek će to i ostati. Ostavio je neizbrisiv trag prije svega dobrotom i vedrim duhom. Bio je iskren i pravi prijatelj svima, pa i onima koje su ga tek upoznali. Ovakvi vanredni dogadjaji, iako rijetki, predstavljaju najteži dio posla. Naša obaveza je da u takvim situacijama pružimo prvu pomoć, pripremimo pacijente za transport i isti organizujemo. Do prije dva mjeseca u Bazi Panonija nalazio se americki FST. Njega su činili hirurg, anesteziolog, bolničari i medicinski tehničari. U tom periodu obavljale su se i hirurške intervencije. U nekoliko njih asistirali su i pripadnici našeg medicinskog tima i zahvaljujući tome stekli značajno iskustvo. Od opisanog dana jedino se razlikuje svaka druga nedjelja. Tog dana šef medicinskog tima organizuje redovnu vježbu. Uvijek spreman da prenese iskustva na nas ostale dr Peter daje opis situacije do detalja. Kasnije saznajemo da je većina tih simulacija proistekla iz stvarnih dogadjaja ili je nastala njihovom kombinacijom. Inače, doktor je učestvovao u sedam mirovnih misija do sada. Jedan od članova medicinskog tima glumi ranjenika i to vrlo ubjedljivo, a ostali se trude da sto približnije odgovore na datu situaciju. Zatim slijedi analiza u kojoj svi učestvuju i na kraju savjeti od strane iskusnog učitelja.

Poslije 18 časova slijedi večera i odmor. Dug radni dan ne ostavlja previše vremena, a ni energije za slobodne aktivnosti.

Uglavnom se sve svede na gledanje filma u TV sali ili društvenu igru sa drugim članovima našeg kontingenta.

Dr Dane Marković st.vod. Radenko Cimbaljević des. Branka Bošković

Tema

Vojne nabavke uz manje budžete

Offset sporazumi kao rješenje za male zemlje Z

a potrebe modernizacije sistema odbrane prema Startegijskom pregledu odbrane nabavljaće se u inostranstvu skupa vojna sredstva kao što su helikopteri ili brzi patrolni čamci. Ovdje će biti govora o offset sporazumu ili programu kompenzacije, koji praktikuju mnoge zemlje u takvim situacijama. Šta je offset? Najprostije rečeno - offset je težnja, strategija da dobijete savremeno oružje, a da što više novca držite kod kuće. Cilj offset sistema je protivteža gubitku domaće sposobnosti, tako što se osigura neka vrsta povratka investicije ili očuvanje domaće sposobnosti u zamjenu

za davanje privilegije da se bude dobavljač odbrambenih tehnologija za tu zemlju. Termini koji se koriste u svijetu za ovu komercijalnu praksu trgovine oružjem su: industrijska kompenzacija, industrijska saradnja, offset - kompenzacija, industrijska i regionalna prednost, balans, ravnoteža... Offset sporazum definiše obaveze stranog isporučioca naoružanja i vojne opreme koje se izvršavaju kroz direktni i indirektni offset.

Direktni offset se realizuje kroz sudjelovanje domaćih kompanija u proizvodnji predmeta nabavke (lokalizacija proizvodnje, izrada komponenti...). Udio vrijednosti direktnog offseta u npr. hrvatskom offset sporazumu ne može biti niža od jedne četvrtine vrijednosti offset sporazuma. Indirektni offset pokriva sve oblike poslovne sa-

radnje koji se realizuju uz pomoć isporučilaca predmeta nabave. Pod time se smatraju: strane investicije na području zemlje, različiti oblici kooperacije, otvaranje novih radnih mjesta, otvaranje novih tržišta za izvoz roba i usluga hrvatske industrije, transfer tehnologije i organizacije rada, pokretanje istraživačkih i razvojnih projekata i sl. Vrijednost offseta označava ukupnu vrijednost offset obaveza stranog dobavljača definisanu offset sporazumom, a izražava se kao postotak od vrijednosti ugovora o nabavci naoružanja i vojne opreme. Dalje, offset koeficijenti su koeficijenti čija se vrijednost množi

s vrijednošću provedenih offset obaveza u svrhu određivanja stepena izvršenja offset obaveza.

Odbrambeni offset sporazumi su legalna trgovačka praksa u avio i vojnoj industriji. Za to nijesu potrebni zakoni, ali pošto su kupci pretežno ministarstva odbrane suverenih zemalja, mnoge zemlje imaju offset zakone, javne propise ili alternativno, formalne unutrašnje offset politike. Mišljenje Ministarstva odbrane Hrvatske je da se moraju iskoristiti mogućnosti koju im pružaju budući offset sporazumi vezani za nabavku naoružanja i vojne opreme i iskoristiti ih kao podsticaj hrvatskoj ekonomiji.

Zbog toga je 2004. godine napravljen Pravilnik o načinu i uslovima primjene “offset programa”, kojeg su potpisali ministar odbrane i ministar ekonomije, rada i poduzetništva. Zbog intenziviranja aktivnosti po pitanju indijul 2011.

PARTNER 17

Tema rektnog offseta Hrvatska privredna komora je osnovala Odjel za offset u Sektoru za industriju. Neke velike zemalje izvoznice oružja ne gledaju blagonaklono na tu praksu i optužuju da je ona oblik protekcionizma i da šteti pravilima slobodnog tržišta. Međutim, preko 130 zemalja u svijetu praktikuju offset i smatraju da on predstavlja metod nabavke ključne odbrambene tehnologije iz visoko razvijenijih zemalja, a da se ne krše propisi Svetske trgovinske organizacije. Dok zemlje kao što su Vijetnam, Malezija i Indija vide offset kao ključ za poboljšanje samostalnosti u odbrambenoj proizvodnji, drugi kao što su Južna Koreja i Tajvan trude se da poboljšaju svoj ugled kao globalnog izvoznika. Za zemlje kao što je Brazil offset podupire aspiracije da budu regionalna sila i želju da proizvede materijal za izvoz u svojoj zemlji.

Jedan od prioriteta vlade Indonezije u 2011. godini je revitalizacija odbrambene industrije, a smatraju da to mogu postići offset programima. Kao dobar primjer i dokaz kako ofset strategije mogu funkcionisati, ako se uporno sprovode uz podršku razumnih domaćih investicija, bio im je Singapur.

Sa druge strane, prodavci odbrambenih tehnologija su u potpunosti svjesni da je offset moćan marketinški alat koji može da motiviše kupovinu, pokazujući i dajući dodatne prednosti za zemlju koja kupuje, pored ulaganja u čisto vojnu opremu. Pozicija odbrambene industrije SAD se čini više praktičnom od mišljenja njihove vlade, tako da oni shvataju offset kao rasprostranjenu prodajnu tehniku. Kao takav, on nije ograničen samo na prodaju oružja, on pripada trgovini sam po sebi, na isti način na koji su to rabat ili programi nagrađivanja lojalnosti kupca. Razumijevanje “odbrambenog offseta” kao dijela tehnike prodaje, pomaže da se obuzda pretjerano insistiranje na njegovoj obaveznosti. Ne postoji međunarodni standard za to kako se offset primjenjuje.

Evropska odbrambena agencija EDA je izdala tzv. Kodeks ponašanja pri offsetu (Code of Conduct on Offsets), koji je stupio na snagu 2009. godine nakon potpisa 26 zemalja članica EDA-e i Norveške. Prvenstveni cilj je bio unošenje transparentnosti u evropsko tržište o d -

18 PARTNER

jul 2011.

brambene opreme. Zato su sve zemlje potpisnice javno publikovale svoje offset politike i praksu, kriterije i modalitete.

Drugo, smatrali su da će offset pomoći oblikovanju evropske odbrambene tehnološke i industrijske baze, posebno tako što će olakšati razvoj globalno konkurentnih centara izvrsnosti i izbjegavanja nepotrebnog dupliranja. Treće što su postigli jeste da su ograničili offset na 100% ugovorene cijene i uspostavili sistem izvještavanja i monitoringa offseta.

Tako se u Grčkoj offset zahtijeva za nabavne ugovore preko 10 miliona eura. Vrijednost offseta se ranije kretala od 80 do 120%. Offset koeficijenti se kreću od 1 do 10, a interesantno je da ne prihvataju indirektni offset. U Bugarskoj je limit za offset 5 miliona eura, kao što je i u Poljskoj, dok je u Hrvatskoj 2 miliona. Najveće offset obaveze zahtijeva Austrija, koja razmatra svaki slučaj posebno, a već počev od ugovora vrijednosti od 726.000 eura. Koeficijenti se redovno kreću do 10, a vrijednost offseta je išla od 100% do 200%, pa i više. Druge dvije male zemlje: Slovenija i Slovačka zahtijevaju offset kod ugovara već od vrijednosti 400.000 i 130.000 eura, respektivno. Vrijednost offseta im je oko 100%, a koeficijenti u Sloveniji se kreću do 7. Strane direktne investicije i transfer tehnologija u Sloveniji imaju najveći koeficijent.

Neke zemlje stavljaju offset kao jedan od kriterija za izbor dobavljača, a neke kao uslov za poziv na tender. Tokom godina offseti su postali ključni alat za osvajanje ofšor biznisa i razvijanje pozitivne komercijalne saradnje i imaju tendenciju da rastu u budućnosti. Zadnjih pet godina, po dostupnim podacima, offset obaveze u svijetu su iznosile oko 150 milijardi dolara, što je značajan rast u odnosu na prethodni petogodišnji period. Održavaju se i posebne konferencije koje nastoje da istraže evoluciju offset zahtjeva na svjetskom odbrambenom tržištu na kojem kupci traže sve veće prihode od svojih investicija. Bez obzira na to što u EU smatraju offset kao nesavršenost tržišta, duboko su svjesni da eventualna jednostrana unutar-evropska odluka da se ukine offset bi ozbiljno umanjila konkurentnost evropske odbrambene industrije na globalnom tržištu. Offset je globalni i rastući fenomen koji mnoge zemlje vide kao jedini način da se nadoknadi stalno smanjenje budžeta za odbranu.

Marinko Aleksić

Iz istorije naoružanja

Karabin M1 Tomson T

omson serija mašinke (automatski karabin koji je koristio pištoljsku municiju) vuče korijene iz 1919. godine. Izumio ga je američki general Džon Taliafero Tomson koji je prve verzije ovog oružja napravio još početkom 1917. godine. Od tada, ovo oružje je ostavi-

lo poseban trag u periodu prohibicije u SAD i korišćeno je od strane i policije i gangstera. Takođe M1 Tomson je bio i neizostavan tokom Drugog svjetskog rata, arapsko-izraelskih ratova, ratova korejskog rata, rata vijetnamskog rata itd. itd Procjenjuje se da je od početka 1921. godine pa do danas proizvedeno oko 1,7 miliona primjeraka ovog naoružanja.

General Tomson, sin potpukovnika američke armije, je veoma dobro naučio lekciju iz taktike “rovovskog ratovanja” tokom Prvog svjetskog rata. Naime, tada je prosječan vojnik-pješadinac bio snadbjeven puškom koja je radila na principu manuelnog ubacivanja metka u cijev nakon svakog pojedinačnog opaljenja. Puška je takođe imala bajonet za potrebe bliske borbe (“prsa u prsa”).

Ovakvo oružje je bilo jako korisno što se tiče njegove efikasnosti kod većih dometa. Međutim, princip ratovanja tokom Prvog svjetskog rata je bio takav da su se odsudne pobjede dobijale kroz juriše između rovova koji su bili postavljeni na jako malim odstojanjima. Sama pojava automatskog naoružanja u takvim okolnostima bi se veoma odrazila, kako psihološki tako i kroz vatrenu snagu, na ishod svake pojedinačne borbe, pa čak i samog rata.

Kako je Tomson imao adekvatno obrazovanje u oblasti tehnike naoružanja i artiljerije, a osim toga radio je u američkom Odsjeku za borbenu tehniku, zamislio je varijantu “ručnog” mitraljeza koji bi ustvari bio prenosivi sistem za što efikasnije savladavanje distance između rovova. Ovakav mitraljez bi bio optimizovan za borbu u bliskim i uzanim područjima, a nosio bi ga jedan vojnik, jer bi ergonomski bio jako podesan. Ipak, glavni izazov je bio u funkcionalnom osmišljavanju sistema koji bio bio sa jedne strane realtivno prost za korišćenje, siguran za upotrebu i koji bi bio napravljen da staje u ruke prosječ-

nog pješadinca.

Rješenje se pojavilo 1915. godine kroz patent Džona Bel Bliša koji je izumio sistem trenjem usporenog povratnog udara prilikom opaljenja. Ujedinjenim snagama Tomson i Bliš su dizajnirali oružje radnog naziva “Uni-

štitelj” (eng.Annihilator I). Dizajn je bio u potpunosti gotov već 1918. godine, ali do kraja Prvog svjetskog rata nije izvršena ni jedna porudžbina ovog oružja. Bitno je napomenuti da je praktično prva mašinka imala zapravo njemačke korijene. To je bio model MP18 i u borbenoj upotrebi je bio tokom 1918. godine a razvio ga je Hugo Šmajser 1916. godine. Oružje je bilo jako moćno i moglo je da ispali 500 metaka u minuti. Zbog njegove razorne moći tokom rata, zemlje potpisnice Versajskog mirovnog ugovora su odlučile da zabrane budući razvoj ovog oružja, ali kako je ovim tipom naoružanja zasnovana cijela klasa oružja to je samo dalo podstrek proizvođačima da do Drugog svjetskog rata još više usavrše proizvodnju mašinki.

Tomson je razvio jedinstven profil naoružanja koji nikada do tada nije bio viđen, a ni ponovljen nakon toga. Što se ergonomije tiče ona je bila možda i najjača strana ovog oružja koje je osim toga odlikovala nevjerovatna vatrena moć, pa stoga i ne čudi što su upravo ovo oružje koristili gangsteri u Americi tokom velike ekonomske krize, prohibicije, a i poslije Drugog svjetskog rata. Tokom istorije ova mašinka je imala više različitih naziva - “Čistač rovova”, “Čikaški klavir”, “Čikaška mašina za kucanje”, “Sjeckalica”, “Razarač rovova”. Međutim, svakako najpoznatiji naziv pod kojim je najšire prihvaćena ova mašinka je “Tommy gun”, što u američkom slengu znači “Potkožna injekcija”. ppor Todor Goranović jul 2011.

PARTNER 19

Tema

Iz istorijata crnogorske narodne nošnje

Muška kapa za glavu, ugled i poĀast N

ajviše podataka o crnogorskoj narodnoj nošnji, a u okviru toga i kapi, sačuvano je u djelima stranih putopisaca, književnika, političara ili naučnika koji su dolazili u Crnu Goru, ostavljajući znatna svjedočanstva o njoj. Takvih podataka imamo najviše od XIX vijeka, kada su se velike sile i evropska javnost više zainteresovali za malu i nerazvijenu balkansku zemlju koja je vijekovima odolijevala moćnom turskom carstvu i sačuvala svoju nezavisnost.

U zavisnosti od načina na koji je kapa nošena, od boje ili načina toji na koji je pravljena, postoji više naziva kape. Po neki-ma se smatra da je jedna od najstarijih crnogorskih kapa u staroj Crnoj Gori i crnogorskim Brdima bila “valjana kapa” ili “valjalica”, zatim “bijela kapa” ili “bjelica”.

Ovi nazivi su nastali od postupka izrade kape, ma-vterijala od kojeg je napravljena, kao i od boje kape. To su kape koje su ljudi sami pravili atnoća da po kućama. Postoji vjerovatnoća su ove kape izbačene iz nošnje u Brdima sredinom XIX vijeka , a iz stare Crne Gore i prije.

Prema zapisima, u plemenu Bratonožići nosila se crvena kapa sa kitom (fes) ili “pustenjača”. Za kapu su korišćšeni i nazivi “šišak” i “kariklija”. Čest naziv je bio i “zavratka”. Koristili su se još termini “ćulaf ” i “ ćelepoš”. To su kape koje su nošene kod Kuča i Vasojevića.

Balšici, vladari Zete, nosili su bogato i skupo odijelo od svile, a moguće je da su tada počele da se

20 PARTNER

jul 2011.

rade kape od čohe. Ovu nošnju su prvo nosili samo vladari, a kasnije i siromašniji. Podaci o kapi iz srednjeg vijeka su jako oskudni, gotovo da ih i nema.

Nekoliko putopisaca među njima i Evlija Čelebija, opisuje crnogorske kapice kao jako male i gotovo da pokrivaju samo vrh glave i čudi se zašto im služe te kapice. Još je primjetio da ih vezuju trakicama s prijeda.

Crnogorci su, pored suknenih i drugih ka nosili i krznene kape. platnenih kapa, Postoje p podaci da su ih nosili crnogor glavari početkom XIX nogorski vije vijeka.

Na Cetinju je 1788. ggodine boravio austrijski major Filip Vukasović.

On je izradio akvarel na kojem su četiri Crnogorca i dvije Crnogorke. Na tom akvarelu lijepo je prikazana kapa sa crnim deravijom i crvenim telepakom. Pretp postavka je da se starocrno nogorska kapa ustalila od vrem vremena vladike Danila, a da se kon konačno učvrstila za vladavine Petra II Petrovića Njegoša. Uglavnom su se nosile i crvene i crne male kape koje su nekad mogle biti obavijene turbanom ili su to prije bile marame koje su Crnogorci obavijali oko kapa pa je to izgledalo kao turban.

U XIX vijeku se polako ustaljuje crnogorska kapa i sve one kapice koje su nošene u predhodnom periodu su iščezle. Konačno se ustalila starocrnogorska kapa. Te plitke kapice od svile optočene su crnom svilom ili deravijom, a gore se nalazi crveni tepelak, a imućniji na jednom dijelu tepelaka vezu zlatom. Sa

Tema ustaljivanjem oblika i simbola na kapi, istovremeno se ustaljivala i prava crnogorska nošnja. Kroz gotovo čitavu vladavinu Turaka na ovim prostorima, Crnogorci su u okviru svoje nošnje nosili i neke detalje sa turske nošnje. Zato se često opisivalo da Crnogorci nose fes ili turbane, iako je to sve bila improvizacija.

Od Petra II nošnja i kapa postaje samo narodna i samo naša. Nema više na crnogorskoj nošnji ništa tuđe.

Postoji nedoumica da li se deravija na kapi nosila od Petra II ili je počela da se nosi od knjaza Danila. Vez na kapi se često mijenjao. Javlja se još u vrijeme Petra I Petrovića Njegoša. Taj prvi vez je bio oko kape i u vrijeme Petra I su ga nosili istaknuti članovi “Kuluka” - suda. U vrijeme Petra II perjanici su na kapama nosili oznake odnosno početna slova nahije kojoj pripadaju, a za vladavine knjaza ikole na kapama su se noDanila i knjaza i kralja Nikole lo I ( D. I.), Nikosile oznake vladara: Danilo vio (N.I.Ž.). la I (N.I.) ili Nikola I živio olukruPored slova u zlatnim polukruda sa govima vezena je i zvijezda pe šest kraka, ali ipak su kape sa zlatnim polukrugovimaa i slovima najčešće nošene..

Takođe se dešavalo da jee cijela površina tepelakaa bogato dekorisana motivi-tj ma iz crnogorskog grba, tj. vostilizovanim prikazima dvozmi mimi glavnog orla i lava, zatim zmišća. je sa vijencima cvijeća i lišća. skladu Poslije 1919. godine, u sk kolnost stim st i a, sa tadašnjim političkim okolnostima, zen krst saa ččetietina crnogorskoj kapi je vezen ri ognjila. Crnogorska kapa je osim zlatoveza i raznih simbola mogla da služi za nošenje metalnog grba koji su označavali određeni društveni položaj.

Postoje tvrdnje da su crnogorski glavari i prije Petra I Petrovića Njegoša nosili oznake na kapama koje su određivale njihov rang. Od 1854. godine senatori, perjanici i kapetani nosili su kape sa različitim grbovima. Kada bi došlo do degradiranja crnogorskih glavara skidao bi mu se grb sa kape. Međutim, postojali su i rijetki izuzeci, kao što je primjer vojvode Maša Vrbice kojem je knjaz Nikola ostavio grb na kapi prilikom povlačenja iz državne službe.

Crnogorska nošnja je uvijek bila bogata i skupocjena. Nošnju su imali svi i dešavalo se da pojedinci nemaju što jesti i gdje spavati, ali su imali zlatom optočenu narodnu nošnju. Zato je izdata naredba 1888. i 1895. godine da se ukida i zabranjuje nošenje skupocjene narodne nošnje. Međutim to nije važilo i za kapu. Kapa je i dalje mogla da se ukrašava zlatnim nitima.

Pored toga što je služila kao odjevni elemenat, kapa je imala nacionalno obilježje i veliki značaj u javnom, običajnom i svakodnevnom životu Crnogoraca. Ista kapa nošena je u sva četiri godišnja doba, ali zbog svoje veličine, oblika i materijala nije uvijek odgovarala praktičnoj namjeni. Za zimske dane kapa je bila mala i nije štitila od hladnoće tako da su Crnogorci često preko kape prebacivali struke. Kapa je bila predmet poštovanja i zato su je Crnogorci rijetko skidali. Nasilno sk skidanje kape je bila velika uvreda i to je moglo izazvati velike svađe. Kapa je u javnom životu imala z veliki značaj.

U znak pozdrava i pošt poštovanja, Crnogorci su skidal kapu pred Gospodarom, dali pr pomenu njegovog imepri na pri pomenu svetaca, na na, sa sahranama ili kada ulaze u cr crkvu ili prolaze pored nje.

G Gospodaru se prilazilo gologl g loglav.

Na ceremonijama pomiire r mirenja dvije zavadjene strane kaape p su s stavljane na vrh dugih kape pu uša š ka i dizale se u vis. Takođe su pušaka u dizali i pri pomenu svetog Petra kapu z Cetinjskog. U znak žalosti Crnogorci su farbali kape crnom bojom i tako ih nosili godinu dana. To je bio znak da su u koroti. U povorci za umrlim ljudi idu gologlavi. Nad kapom se očitavala molitva, a kapa se skidala pri zakletvi.

Pored ovih funkcija kapa je imala još jednu interesantnu i rijetku funkciju. Kapa je mogla da služi za nošenje sjemenki ili sitnog voća. Deravija nije bila spojena sa kapom, tako da se tu moglo staviti sitni novac ili neke druge sitne stvarčice. U ratu su tu stavljani fišeci sa barutom ili slično. stariji vodnik I klase Miodrag Jokanović jul 2011.

PARTNER 21

Avganistan

Uhodana, ali ne rutinska procedura obezbjeāenja K

ažu da je vojnički posao uvijek i svugdje isti. Posao pripadnika crnogorskog kontingenta u mirovnoj misiji ISAF u Avganistanu je sličan poslu pripadnika Vojske Crne Gore u Crnoj Gori. Samo je jedna “sitnica” drugačija ovo je Avganistan. Zemlja drugačija od naše Crne Gore, sa drugačijim problemima i izazovima. Izazovi su mnogobrojni, a načini riješavanja su isti.

Rad u okviru odjeljenja crnogorskog voda za obezbjedjenje ISAF misije u Avganistanu je uhodan - po svim pravilima vojničkog reda i discipline. Prilikom realizacije pripreme odjeljenja za prijem dužnosti posebno skrećem pažnju na propisno rukovanje naoružanjem. Upotreba naoružanja u Avganistanu je drugačija. Ovdje su važeća ROE - “Rules Of Engagment”.

Pravila angažovanja kojih se mora svaki pripadnik misije u svakom momentu pridržavati. Posebnu pažnju posvećujem odlasku odjeljenja na liniju punjenja i pražnjenja. Krajičkom oka pratim izvršenje kontrolnog okidanja. Pripadnici mog odjeljenja stv. Jovanović Ratko, stv Femić Boris, des. Bujišić Radisav, des. Babić Miljan, des. Boljević Nikola i vodnik Vojinović Nemanja su spremni za rad. Znam da su momci odradili ono što je do njih. Od tog momenta, u skladu sa važećim propisima baze, bez klasičnog razvodjenja straže, svaki pripadnik odlazi na unaprijed precizirano mjesto u smjeni. Moj pravi posao tek počinje.

Preuzimam dužnost komandira straže i glavnog lica zaduženog za protok saobraćaja i ljudi kroz glavnu kapiju. Upoznajem se sa stanjem na kapiji, dešavanjima na istoj, kao i novim naređenjima dobijenim od strane komandnog crnogorskog osoblja iz OPS-a. Posebnu pažnju usmjeravam na moguće narušavanje bezbjednosti. Svakodnevno su izazovi za komandira straže i pripadnike voda novi, a situacija se svakodnevno mijenja u okruženju. Veoma je važno da provjerim svu dokumentaciju i evidenciju koja se vodi na kapiji i da uspostavim komunikaciju sa pripadnicima mog odjeljenja.

Dobijanjem potvrde da je sve u redu, moj posao ulazi u završnu fazu javljanjem dežurnom licu u OPS-u ili našem komandnom oficiru. Dobijam instrukcije na koje stvari težišno da obratim pažnju u toku obavljanja dužnosti. Dok primam dužnost čujem poznati glas člana prevodilačkog tima. Poneki pripadnik avganistanske straže zna riječi crnogorskog jezika.

Lokalni stražar Joma Khan izgovara tečno riječi: “Pomaže Bog”. Pozdravljam ga na Dari jeziku uobičajnim pozdravom.

Osjeća se privrženost i iskren odnos pripadnika avganistanske populacije prema našim pripadnicima. I dalje se u sjećanjima

22 PARTNER

jul 2011.

Avganistanaca nalaze pojedini pripadnici prethodnih rotacija, čak se i sa nekima čuju. Odnos sa njima je na veoma visokom profesionalnom i ljudskom nivou.

Najveći obim poslova čeka odjeljenje koje je u I i II smjeni. Prva počinje u pola osam i traje do dvanaest časova. Tada je najveći protok saobraćaja i ljudstva. Frekvencija saobraćaja je često gusta na kapiji. Dešava se da konvoji čekaju sa unutrašnje strane baze dok se čeka ulazak novog konvoja. Razlozi dolaska su razni - od objedovanja, do tankiranja vozila. Baza Panonija je glavna baza u Baghaln provinciji i glavni nosilac brojnih aktivnosti. Često se dešava da u okviru smjene dodje i do šest raznih konvoja, čime se broj pripadnika u bazi uvećava za čak 50 odsto, ali zahvaljujući pravovremenom izvještavanju vojnika sa tornjeva lakše mogu da rukovodim radom na kapiji.

Procedura oko ulaska lica i vozila je uređena. Posebno je bitno naglasiti da se postupak ulaska lica i pretresa istih sprovodi bez izuzetaka. Veoma je važno da ne dozvolim pripadnicima da im posao postane rutinski. Zahvaljujući frekvenciji saobraćaja i ljudstva koncetracija mojih pripadnika ostaje na visokom nivou dok ne predam smjenu u ispravnom stanju.

Svaki pripadnik mora da vodi računa o sebi, kolegi pored sebe, kolegi na susjednom tornju i kolegama u bazi od čijeg opažanja ili neopažanja zavisi sudbina mnogih u bazi. Uslijed tog neprestanog zahtijeva, komunikacija sa pripadnicima se obavlja češće dok se razvođenje i smjenjivanje stražara na tornjevima vrši po planiranoj taktici razvođenja. Opet ide redovno izvještavanje o stanju na tornjevima i posao ide u krug.

Poslije napornih sati privodim posao kraju i predajem svoju dužnost. Novi komandir straže preuzima dužnost uobičajenom procedurom i već spomenutim radnjama i tako sve do momenta kada budemo predali dužnost novom kontingentu i novim kolegama koji će nas zamijeniti za koji mjesec. stariji vodnik Andrija Koprivica

Povod

ALIANTE takmiĀenje ove godine u Crnoj Gori

Najbolji Gruzijci i Crnogorci J

edanaesto svjetsko takmičenje u znanju i vještinama koje se tiču NATO, pod nazivom ALIANTE 2011, održano je od 4. do 10. jula u Crnoj Gori na Vuccju, u Kotoru i Danilovgradu. Crna Gora drugi put učestvuje na tom takmičenju, a ove godine 11 zemalja je poslalo svoje predstavnike, mlade ljude koji su se nadmetali u više disciplina - savladavanju prirodnih i pješadijskih prepreka, gađanju u grudnu metu, štafetnom plivanju, plivanju sa gumenom puškom, takmičenju u orijentiringu i znanju o NATO. Takmičenje je otvorio ministar odbrane Crne Gore Boro Vučinić, dok su se takmičarima obratili i šef Koordinacionog tima za implementaciju komunikacione strategije u Vladi Crne Gore Dragan Pejanović, gradonačelnik Nikšića Nebojša Radojičić, Esen Aass, vojni ataše u ambasadi Kraljevine Norveške u Srbiji, međunarodni koordinator ALIANTEa Zbynek Pavlacik i izvršni direktor NVO Alfa Centar Aleksandar Dedović.

Najbolje rezultate pokazali su mladi iz Gruzije, potom naša ekipa, dok su treći bili Litvanci. Prvih pet ekipa dobilo je pobjedničko putovanje - splavarenje Tarom i obilazak manastira Piva i Ostrog. U Podgorici ih je primio savjetnik predsjednika Vlade za bezbjednosne integracije Ivan Mašulović. Izvršni direktor Alfa centra Aleksandar Dedović rekao je da su se srednjoškolci oprobali u veoma teškim vještinama, mnogo su naučili, obilazeći Crnu Goru i istovremeno saznali i shvatili nužnost i potrebu uzajamnog poštovanja i razumijevanja, što je preduslov za stvaranje sigurnog ambijenta. Naravno, glavna tema je poznavanje NATO i vojničkih vještina, ali ove godine nije izostao ni kulturni dio takmičenja, koji je bio veoma bogat. Svi učesnici su jednoglasni u ocjeni da je ovo do sada najbolje organizovano svjetsko takmičenje, posebno imajući u vidu da je Crna Gora po prvi put organizator ovakvog velikog i značajnog događaja. Nadica Stošić iz NVO „Inicijativa za integracije“ kazala je da ALFA Centar ima veliku ulogu u povezivanju zemalja u regionu. „S obzirom na to da je Crna Gora jedina zemlja iz regiona učesnica ALIANTE-a, dugujemo veliku zahvalnost na uloženi trud u pregovorima da i ostale zemlje Zapadnog Balkana postanu dio ovog takmičenja. Zadovoljstvo je da će se od sljedeće godine u finalu ALIANTE takmičenja naći zastave Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Albanije“, rekla je Stošić.

ALIANTE 2011 svečano su zatvorili odlazeći vojni ataše u Ambasadi Sjedinjenih Američkih Drava pukovnik Douglas M. Faherty, komandant Centra za obuku Vojske Crne Gore pukovnik Željko Žegarac, novoimenovani vojni ataše Sjedinjenih Američkih Država Brus Marfi i Aleksandar Dedović.

Jelena Nikčević jul 2011.

PARTNER 23

Iz istorije ratovanja

Avganistansko bure baruta (I) V

eoma često se Balkan doživljava kao bure baruta. Istina, ova teza je nebrojeno puta dokazana.

Samo u XX vijeku balkansko bure baruta je „eksplodiralo“ jedanaest puta. Međutim, evropska istorija govori da to nije izuzetak. Tako su Francuzi i Njemci konstantno aktivirali evropsko bure baruta u vjekovima međusobne netrpeljivosti. Tek u XX vijeku su uspjeli da prevaziđu te sukobe i da prostor velikih razaranja i žrtava – Alzas – pretvore u odu pomirenju kroz saradnju i značajne evropske i panevropske institucije.

Na drugoj strani, ni svjetska istorija nije bez sličnih primjera. Jedan od takvih je i Avganistan. Današnji Avganistan bio je, ali i dalje je područje neprekidnih sukoba. Nakon početnih migracija i manjih sukoba, Avganistan je postao dio, najvećeg kraljevstva u civilizaciji, persijskog kraljevstva Ahemenidske dinastije (za vrijeme Darija I). Promjena centra geopolitičke moći značila je da Avganistan postaje dio makedonskog carstva Aleksandra Velikog. Nakon propasti Aleksandrovog carstva, ovim dijelom svijeta vladali su i drugi poput Seleukidskog kraljevstva i maurijskog carstva (za vrijeme Čandragupte, osnivača dinastije).

Raspadom ovih carstava i današnji Avganistan je mijenjao gospodare. Promjena vladara vodila je i promjeni ključnih odrednica novih carstava pa i samog današnjeg Avganistana. Tako su se mijenjale i dominantne religije počev od zooroastrijanizma preko hinduizma i budizma do islama. Istovremeno, mijenjale su se i granice i dolazilo je do interakcija različitih civilizacija.

Godina početka oblikovanja današnjeg Avganistana, makar u kontekstu religije, bila je 654. Tada su Arapi osvojili Avganistan. Religiozno oblikovanje današnjeg Avganistana trajalo je do XI vijeka. Širenje religije stvaralo je Avganistan važnim dijelom i nekih novih vladara i carstava. Ipak, kako je od nastanka bio interesantan osvjačima, tako je bio i predmet interesovanja čuvenog Džingis kana početkom XIII vijeka. Ako su raniji osvajači donosili bilo kakvu korist prostoru i plemenima Avganistana, onda se isto ne može reći za Džingis kana. Nakon više od vijeka, prostorom današ-

24 PARTNER

jul 2011.

njeg Aganistana zavladala je timuridska dinastija koju je osnovao Tamerlan, tatarski vladar. Poslije njegove vladavine se javlja Baburova mugalska dinastija do XVI da bi u periodu do XVIII vijeka ovim prostorom dominirali buharski kanat (kasnije i emirat), savafidska dinastija kao i delhijski sultanat.

Nakon toga, Avganistanom će početi vladati različita paštunska plemena. Na samom početku XVIII vijeka počeo je uspon dijela paštunskih plemana koja će se okupiti oko buduće dinastije Hotaki koja će vladati ovim dijelom svijeta skoro do kraja prve polovine XVIII vijeka. Vladari iz ove dinastije (Mahmud) će osvojiti čak i Persiju. Ipak, Persijanci, po komandom šaha Nadera su 1739. povratili vlast čak i nad Avganistanom. Šah Nader je bio osnivač afšarske dinastije i, iako pripadnik turskog plemena Afšara, ujedinitelj persijskog kraljevstva. Nasljednik šaha Nadera bio je još jedan Paštun – šah Ahmed, osnivač duranske dinastije. Po njegovoj novoj tituli i sama dinastija kao i savez paštunskih plemena dobili su ime. Ako se arapsko osvajanje smatra početkom dominacije nove religije, onda se vladavina šaha Ahmeda smatra početkom stvaranja paštunske nacije. Ipak, čak i u romantičarskom smislu ovo je upitno. Prvo, Avganistan je više skup različitih plemenskih zajednica i pokrajina nego država sa jasnim internim vezama. Drugo, ni Paštuni nisu u potpunosti definisan skup plemena (uslijed različitih uticaja drugih plemena i naroda) da bi ih samo postojanje države definisalo kao naciju. Treće, Paštuni u to vrijeme nisu ni činili većinu u navedenom kraljevstvu. Istina, ne čine je ni danas (prema procjenama iz 2007. Paštuni čine 42% stanovništva Avganistana) ali je to danas izrazito nevažan faktor u odnosu na početke procesa formiranja nacija i država. Međutim, šah Ahmed je osvojio čitav današnji Avganistan pa je to možda u osnovi ovog tumačenja.

Bliski i Daleki istok su odavno bili predmet interesovanja Evrope. Tako je Aleksandar Veliki bio veoma zainteresovan za Persiju a potom i centralnu Aziju i Indiju. Kako su se mijenjala vremena i mijenjali cen-

Iz istorije ratovanja tri geopolitičke premoći na globalnoj pozornici tako i ne čudi što su Britanci imali interesa u ovom dijelu svijeta posebno u Indiji. U XVIII vijeku Velika Britanija je bila centar globalne scene i najmoćniji akter u ekonomskom i vojnom smislu. Naravno, to ne znači da nije imala rivale i daje globalna scena bila unipolarna.

Ključni rival Britaniji za premoć u ovom dijelu svijeta bila je carska Rusija. I zanimljivo, njihovi interesi od početnih tačaka Indije odnosno Kavkaza došli su u tačku presjeka u Avganistanu.

Koristeći sukobljenje interese unutar samog Avganistana uzrokovane željom za vlašću i moći, Britanci su uspostavljali osnove za buduće osvajanje ove zemlje. Britanci će pokušati osvojiti Avganistan u tri vojne kampanje – prvoj od 1838. do 1842. godine, drugoj od 1878. do 1880. godine i trećoj u periodu od maja

Unutrašnjost palate Šaha Shujah Ool Moolk-a litografija iz 1839.

do avgusta 1919. Nakon prvog pokušaja osvajanja Britanci su se morali povući iz Avganistana. Međutim, kako je značaj ove države za njih bio izuzetan, oni su pokušali ponovo. Novi rezulata je bio nešto bolji za Britance – povlačenje iz Avganistana praćeno suverenošću zemlje, ali uz potpunu kontrolu nad inostranom politikom Avganistana. Uprkos svemu, Avganistan, a posebno Rusija i njena moguća kontrola nad njim su i dalje bili prijetnja za imperiju i njene interese u Indiji. Upravo to je dovelo i do trećeg rata. Ovog puta su obije strane bile zadovoljne, makar djelimično. Avga-

nistan je u potpunosti postao suveren čak i u pitanjima inostrane politike dok je Britanija ponovo uspostavila jasno razgraničenje interesa između Avganistana i britanskog dijela Indije. Neposredno nakon primirja 1919. Avganistan je počeo uspostavljanje sopstvene inostrane politike što je zaokružio već do kraja 1920. uspostavljanjem diplomatskih odnosa sa ključnim silama toga doba.

U tom periodu vlast preuzima kan Amanula. Evropski uticaj za vrijeme njegove vladavine je ispoljen na, makar, dva načina. Prvo, reforme avganistanskog društva koje je on pokrenuo bile su inspirisane Evropom. Drugo, nekadašnja carska Rusija oličena tada u SSSR-u je i dalje imala interesnu zonu u Avganistanu.

Stoga i ne čude tri intervencije SSSR-a (1925, 1929. i 1930). Pokušaji modernizacije Avganistana kao da su bili unaprijed osuđeni na propast. Plemenski interesi su, očigledno, prevladavali. Rezultat je bio ustanak 1924. a zatim i abdikacija kana Amanule. Nakon serije abdikacija i nasilnog preuzimanja trona, na vlast je došao kan Nadir 1929. Njega će, nakon što je ubijen, naslijediti šah Mohamed Zahir. Monarhija Mohameda Zahira je trajala do 1973. Naravno, ne znači da u tom periodu avganistansko bure baruta nije eksplodiralo nekoliko puta.

Istorija ukazuje da su autokratskim vladarima Bliskog i Dalekog istoka saradnici postajali neprijatelji. Tako je i bivši premijer Avganistana, u periodu Mohameda Zahira, Mohamed Daud postao njegov politički protivnik. Nakon smjene Mohameda Dauda, šah Mohamed Zahir je sproveo političke i institucionalne reforme uključujući donošenje ustava, uspostavljanje parlamenta, političko djelovanje partija i slično. Čini se da je to bio samo inicijalni impuls Daudu i ostalim interesnim grupama da izvedu puč i smijene monarha. Ova eksplozija avganistanskog bureta baruta je bila pomognuta interno (vojskom) i eksterno (SSSR-om). Istovremeno, SSSR je postao i možda najvažniji spoljnopolitički partner nove Republike Avganistan.

Naravno, sve to nije značilo i posljednju epizodu avganistanske serije. Saga se nastavila i dalje. mr Ivan Jovetić UDG - Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis; Institut za strateške studije i projekcije jul 2011.

PARTNER 25

Feljton

Milo Matanoviþ - crnogorski general i jugoslovenski pukovnik

P

oslije Radomira Vešovića, ličnosti sa vojnički, pa i politički osobenim identitetom, na položaj ministra vojnog Kraljevine Crne Gore, 29. aprila 1916. godine došao je brigadir Milo Matanović. Istoričari za njega kažu da je bio osoba bez značajne političke biografije. Dužnost ministra vojnog obavljao je do 4. januara 1917. godine, u Vladi Andrije Radovića. Uz ministarski položaj, bio je predsjednik izbjegličke crnogorske vlade od 4. januara 1917. do 29. maja iste godine. Matanović na toj funkciji, prema svjedočenjima, nije pokazao ni potreban autoritet, neophodan zemlji u vanrednim okolnostima. Najvažniji uspjeh Matanovićeve vlade je ponovno pokretanje lista “Glas Crnogorca”, kao zvaničnog organa Vlade i Dvora Crne Gore. Takođe, ta vlada je u Ženevi organizovala Komitet Kraljevskog crvenog krsta, koji je poružao pomoć crnogorskim državljanima, interniranim u austrougarske logore i samom stanovništvu u Crnoj Gori. Matanović je rođen na Cetinju 1871. godine. On je jedan od dvojice ministara vojnih Crne Gore koji je, pored Danila Gatala, vojnu školu završio u Rusiji. Godine 1898. unaprijeđen je za potporučnika ruske vojske, a iste godine, u istom činu, primljen je u crnogorsku vojsku. U Prvom balkanskom ratu komandovao je predhodnicom Istočnog odreda, a u Prvom svjetskom ratu Prvom sandžačkom i Limskom divizijom. Kao predsjednik izbjegličke vlade, Matanović, kao i još neki crnogorski premijeri, nijesu se slagali sa stavovima kralja Nikole o statusu

26 PARTNER

jul 2011.

Crne Gore. Matanović je, zajedno sa Andrijom Radovićem, podržao bezuslovno ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Stoga se u Crnu Goru vratio odmah nakon što je takozvana Podgorička skupština izglasala prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Prije toga, još u egzilu, dok je bio predsjednik kraljevske vlade, Matanović je objavio saopštenje u kome je bilo navedeno da je Crna Gora “od svog postanka barjaktar srpskog oslobađanja i ujedinjenja”. To je bila politička priprema za “ujedinjenje” Crne Gore sa Srbijom.

Kralj Nikola nije prihvatio program Matanovićeve vlade i on je zato podnio ostavku na funkciju premijera. U opširnom obrazloženju ostavke, Matanović je otvoreno ispoljio naklonost prema “ujedinjenju”. Ostavci Matanovića predhodio je telegram kralja Nikole kralju Italije, njegovom zetu Viktoru Emanuelu.

Kralj Nikola u toj depeši negira potrebu stvaranja jedinstvene Jugoslavije. Matanović nije bio saglasan sa takvom ocjenom i podnosi ostavku na premijersku funkciju. Kao i još neki ministri kralja Nikole, aktivni sudionici ili pristalice “ujedinjenja” Crne Gore sa Srbijom, i Matanović je 1919. godine bio primljen u vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je u crnogorskoj vojsci bio brigadir i general, u vojsku novostvorene države primljen je sa nižim činom. Za četiri godine službovanja u vojsci Kraljevine SHS, Matanović je, u priofesionalnoj karijeri, stigao samo do pukovnika. U tom činu penzionisan je 1923. godine. Umro je 1955. godine.

Ilija Despotović