Partner 44

SADRŽAJ 4 INTERVJU: MINISTAR ODBRANE MAKEDONIJE FATMIR BESIMI CRNOGORSKI KADETI U SKOPLJU, MAKEDONSKI PILOTI U PODGORICI G.Bojić 7 KOMENTAR: POPULIZAM VOJNIH ANALITIČARA Ilija Despotović 9 VIJESTI 10 POČELA OBUKA ZA KODIFIKATORE I.Radoman 12 PREDSTAVLJAMO: VOJNI ORKESTAR M.Belević 14 VOJNA TEHNIKA: SNAJPER - „PREDATOR IZ SJENKE“ 2 T.Goranović 16 ZIMSKI RASPUST NAŠIH KADETA S.Žiga 17 POVOD: SAMARDŽIĆ NA SASTANCIMA U NATO ŠTABU 18 PRVA NOĆ U VOJNOJ BAZI B.Radović 20 KAKO JE STVARANA VOJSKA AVGANISTANA M.Jokanović 22 ENGLESKI JEZIK U VOJSCI CRNE GORE: INSTRUKTORI NA USAVRŠAVANJU U SAD 23 STAV: EKONOMSKA DIMENZIJA TRANSATLANTIZMA I. Jovetić 25 FELJTON: STEVAN KILIBARDA - AMERIČKI HEROJ I. Despotović

IMPRESSUM Partner - mjesečnik o evroatlantskim integracijama, odbrani i Vojsci BROJ: 44 - Januar 2012. godine IZDAVAČ: Ministarstvo odbrane Crne Gore ZA IZDAVAČA: mr Boro Vučinić UREĐIVAČKI ODBOR: Ivan Mašulović, puk Zoran Lazarević, Ilija Despotović, Tamara Popović i Olivera Đukanović REDAKCIJA: Irena Radoman, Gligor R. Bojić TEHNIČKI UREDNIK: Miodrag Kankaraš FOTO: Ivan Petrović i arhiva Ministarstva odbrane KONTAKT: Portparol TEL/FAX: +382 20 241 375 E-MAIL: pr@mod.gov.me WEB: www.odbrana.gov.me ADRESA: Jovana Tomaševića 29 ŠTAMPA: Pobjeda, Podgorica TIRAŽ: 5.000 januar 2012.

PARTNER

3

Intervju

Odnosi Crne Gore i Makedonije u odbrani

Crnogorski kadeti u Skoplju, makedonski piloti u Podgorici Ministar odbrane Makedonije Fatmir Besimi za Partner govori o odnosima dvije zemlje, regionalnoj saradnji, evroatlanstkim integracijama. Odnosi dvije zemlje bez hipoteka.

S

obzirom na činjenicu da su i Crna Gora i Makedonija opredijeljene za evropske i evroatlanske integracije, koliki značaj za stabilnost u regionu imaju saradnja i prijateljski odnosi dvije države?

Strateški ciljevi Republike Makedonije i Crne Gore su isti, tj. članstvo u NATO savezu i Evropskoj Uniji. Prirodno, bilateralna i regionalna saradnja i stabilnost zemalja u regionu su, prije svega, sveobuhvatni preduslovi za integraciju zemalja regiona u evroatlantske strukture. Naravno, i za bilateralnu saradnju, zasnovanu na uzajamnom poštovanju i prijateljstvu, kao važnom preduslovu za bezbjednosti i prosperitet zemalja u regionu. Potvrda naših

4

PARTNER

januar 2012.

zajedničkih aktivnosti u vezi stabilnosti i bezbjednosti u regionu je priznanje Republike Kosovo od strane Crne Gore i Makedonije, koje je naišlo na pozitivne reakcije od strane međunarodne zajednice. Osim toga, želio bih da naglasim da se ukupni bilateralni odnosi, od najnižeg do najvišeg niova, bez bilo kakvih istorijskih hipoteka, mogu smatrati primjerom saradnje zemalja u regionu. Naravno, potvrda toga je značajan broj bilateralnih i regionalnih sastanaka predsjednika, premijera i ministara održanih na visokom nivou.

Bilateralna saradnja ministarstava odbrane dvije zemlje može se izdvojiti kao pozitivan primjer u regionu.

Intervju Na koje oblasti je, pored ekspertskih razgovora i posjeta na visokom nivou, ona posebno fokusirana?

Saglasan sam da je u ukupnoj bilateralnoj saradnji između Republike Makedonije i Crne Gore, saradnja u odbrani pozitivan primjer, imajući u vidu da smo u proteklom periodu bili svjedoci realizacije brojnih aktivnosti iz Plana bilateralne saradnje (BCP). Jedan od prvih koraka koje je Republika Makedonija napravila u promovisanju bilateralne saradnje u oblasti odbrane je imenovanje vojnog atašea u Crnoj Gori 2008. godine, što je dodatno doprinijelo jačanju i intenziviranju bilateralne saradnje i razmjeni stečenih iskustava iz našeg puta prema članstvu u NATO. Naravno, obrazovanje koje su kadeti iz Crne Gore imali

Balkanskom regionalnom pristupu PVO (BRAAD). Pored toga, nudimo Regionalni trening centar za komunikacije, Vojno medicinski centar i obuku na poligonu Aria Krivolak, obogaćen novim sadržajima, koji pruža odlične uslove za obuku i vježbe. U isto vrijeme smo zainteresovani za korišćenje raspoloživih kapaciteta oružanih snaga Crne Gore. U tom pogledu, Plan bilateralne saradnje u 2012. godini uključuje obuku skijanja za kadete iz Vojne akademije u Skoplju, koja će se sprovoditi u vašem skijaškom centru u Kolašinu, kao i obuke gađanja jedinica VCG na Krivolaku. Želio bih da naglasim da, uprkos činjenici da smo male zemlje, kada postoje dobre ideje i koncepti uvijek postoji mogućnost da istražujemo nove oblike saradnje u korist obje strane.

na Vojnoj akademiji u Republici Makedoniji i obuka pilota iz Armije Republike Makedonije u avijacijskoj bazi Vojske Crne Gore, su pozitivni primjeri racionalnog korišćenja kapaciteta svake zemlje pojedinačno, što je bila jedna od NATO-a preporuka, posebno u vremenima u kojima se sve zemlje suočavaju sa smanjenim budžetima za odbranu. Osim toga, u proteklom periodu smo obavili zajedničku obuku skijanja za članove specijalnih jedinica, razmijenili iskustva u organizaciji i izvršenju letačkih aktivnosti i razmijenili znanja u izradi strateških dokumenata i procjeni jedinica itd.

U kojim oblastima vidite prostor da saradnja još više proširi i učvrsti?

Ministarstvo odbrane Republike Makedonije će nastaviti sa pružanjem podrške u obuci kadeta iz Crne Gore na Vojnoj akademiji u Skopju, u izvršavanju zajedničkih treninga i vježbi, u transferu našeg znanja o izradi strateških dokumenata i ocjenjivanju i vrednovanju deklarisanih jedinica, i naravno, u regionalnim projektima kao što je zajedničko učešće u Školi vojne policije u Avganistanu te

Kakva je uloga ministarstava odbrane dvije zemlje u daljoj izgradnji kapaciteta odbrane i reformskih procesa na putu ka NATO? Svi znamo da u NATO ne ulazi ministarstva odbrane, već države, te su u tom kontekstu sveukupne reforme u zemlji ključne. Naravno, jedan od glavnih prioriteta i preduslova za članstvo u NATO je postignuće reformi i standarda u ministarstvima odbrane i vojske naših zemalja. Naša iskustva govore da Ministarstva odbrane imaju ključnu ulogu u izgradnji kapaciteta i sprovođenju reformi i služi kao katalizator za izvršenje potrebnih reformi u ostalim institucijama u zemlji. Potvrda za to je priznanje koje Republika Makedonija dobija od NATO-partnera za obavljanje reforme i značajno učešće u mirovnim misijama.

Kako ocjenjujete dosadašnje aktivnosti Crne Gore na putu ka NATO? Napredak Crne Gore na putu ka punopravnom članstvu u NATO je očigledan, ostvaren u relativno kratkom periodu, što je potvrđeno zaključcima sa prethodnog sajanuar 2012.

PARTNER

5

Intervju mita NATO-a u Lisabonu prošle godine, gdje je naglašen napredak Crne Gore, a vaša zemlja ohrabrena da nastavi ka putu prema institucionalnim procesima. Sprovedene reforme, učešće u mirovnim misijama, intenziviranje bilateralne i regionalne saradnje, uspješno sprovođenje Partnerskih ciljeva i implementacija procesa MAP dio su aktivnosti koje će Crnu Goru sve više približiti punopravnom članstvu u NATO-u.

Iskreno se nadam i želim da Crna Gora, zajedno s Republikom Makedonijom, dobije pozivnicu za članstvo u NATO-u na sljedećem samitu NATO-a u Čikagu u maju.

Ministar odbrane Boro Vučinić je na sastanku ministara odbrane JIE održanom u oktobru u Antaliji govorio o unapređenju buduće koordinacije svih inicijativa vezanih za regionalnu bezbjednost. Koliko je regionalna saradnja važan instrument unapređenja bezbjednosti? Članstvo zemalja regiona u većem broju regionalnih inicijativa, kao što su USAdriatic Group, SEDM, Clearinghouse i drugih redovnih sastanaka na regionalnom i bilateralnom nivou ministara odbrane, dodatno doprinosi jačanju saradnje i unapređenju regionalne bezbjednosti. U tom smjeru u potpunosti podržavam inicijativu ministra Vučinića za koordinaciju svih inicijativa koje se odnose na regionalnu bezbjednost, naročito ako imamo u vidu prirodu današnjih globalnih prijetnji, kao što su terorizam, proliferacija oružja za masovno uništenje te da ni jedna zemlja nema dovoljno kapaciteta da se sama nosi sa tim prijetnjama. Kao rezultat toga, za uspješno preventivno bavljenje prijetnjama regionalnoj bezbjednosti, potrebna je raširena koordinacija i razmjena podataka i informacija na svim nivoima u zemljama regije i šire.

6

PARTNER

januar 2012.

Spoljna politika Makedonije ide u pravcu stvaranja mira, stabilnosti i prosperiteta u geografskom području koje dopunjuje EU. Koliko ste zadovoljni postignutim?

Jedan od prioriteta Republike Makedonije je izgradnja i poboljšanje dobrosusjedskih odnosa sa svim zemljama iz našeg okruženja. Vjerujemo da će uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa dodatno uticati na stabilnost, prosperitet i dobrobit svih građana u regiji. Imajući u vidu da je jedan od strateških prioriteta Republike Makedonije članstvo u NATO i EU, saradnja sa ove dvije institucije predstavlja glavni prioritet u tom smjeru. Imamo razloga da budemo zadovoljni postignutim u prethodnom periodu, što je potvrđeno dobijanjem pozitivnog izvještaja Evropske komisije treći put za redom, ali zbog protivljenja Grčke, još uvijek nijesmo dobili datum za početak pregovora. Uprkos pozitivnim izvještajima, svjesni smo da je u određenim oblastima potrebno sprovesti dodatne reforme.

Takođe, želimo da izgradimo otvoren i prijateljski odnosi s Kinom, Rusijom i ostalim narodima sa Bliskog i Dalekog istoka.

Kako vidite bezbjednosni ambijent regiona Balkana?

Bezbjednosna situacija i atmosfera u regionu Balkana u proteklih deset godina se dramatično promijenila u pozitivnom smislu. Sve ovo je postignuto uz angažovanje i pomoć međunarodne zajednice, ali i jačanje i intenziviranje regionalne saradnje i međusobnog povjerenja. Smanjeno prisustvo međunarodne zajednice predstavlja potvrdu poboljšane bezbjednosne situacije u regiji.

Gligor R. Bojić

Komentar

Populizam vojnih analitiĀara C

rnu Goru stalno pokušavaju da “nauče”, da je “privedu pameti”. Zna se i sa kojih adresa u susjedstvu. To čine političari, akademici, pisci, novinari. Ubjeđuju je šta je, navodno, bolje za nju, od koga joj prijeti opasnost, šta je njen interes. Jedan “vojni analitičar”, crnogorskog prezimena, ranije je uporno, preko ovdašnjih medija, plasirao svoje tvrdnje da je Crna Gora ugrožena, kao država, nakon što se osamostalila. Njena vojska, tobože, nemoćna je da je zaštiti, a naročito pošto je napuštila državne granice i brigu o njima prepustila policiji. Taj “analitičar” je otvoreno ukazivao na “neprijatelja” Crne Gore, koji je, po njegovoj tvrdnji, u njoj samoj, u jednom od njenih naroda čija je matica jedna susjedna zemlja.

Drugi “vojni analitičar” nam nedavno, sa tribine u Podgorici, poručuje da Crna Gora “nije atraktivna za NATO”. Sugeriše nam, dakle, na osnovu hladnoratovske logike, zaključak da se NATO ni u čemu nije promijenio, da je to i dalje ona ideološka, “osvajačka”, organizacija od prije pola vijeka ili nekoliko decenija. Kao da se ništa u Evropi i svijetu nije dogodilo od 1949. godine, kada je osnovan Sjevernoatlanstki savez, pošto je, prije njega, utemljen Varšavski pakt.

Kad je, u glavi tog “analitičara” NATO već takav, onda njegova logika šta može biti drugo nego po kriterijumu koja je zemja za njega “atraktivna”, a koja nije.

Jer, ta vrsta “atraktivnosti” podrazumijeva da li dotična

zemlja može ekonomski da “izdržava” NATO trupe i da li može biti poligon za “osvajačke pohode”. I Crna Gora, veli taj “analitičar”, nije “atraktivna” za NATO. Doduše, on to nije rekao, ali, vjerovatno, zemlja u kojoj živi taj “analitičar”, jeste “atraktivna” za NATO. Mnogo je veća, ekonomski snažnija. A i ta zemlja, iako “neutralna”, teži NATO članstvu. Isti taj “analitičar”,

gostujući na jednoj poznatoj podgoričkoj tribini koja se u početku svog djelovanja predstavljala kao isključivo književna, otišao je u šire “elaboracije” statusa Crne Gore, u kontekstu njene orijentacije da postane punopravni član NATO-a. U odgovoru na pitanja, podstaknuta, očito, politički ostrašćenim “vođenjem” razgovora od strane jednog skoro promovisanog mladog “disedenta” i populistički motivisanom prisutnom publikom, “vojni analitičar” je izrekao još nekoliko januar 2012.

PARTNER

7

Komentar nesuvislih tvrdnji. Jedna od njih je da “Sava Kovačević i mnogi drugi heroji ove zemlje ne bi gledali pozitivno” na to što su pripadnici Vojske Crne Gore, u mirovnoj misiji u Avganistanu, u sklopu mađarskog bataljona, a pod komandom Njemačke. “To se ni meni ne dopada”, rekao je taj “analitičar”. Jer, tumači on, to ne odgovara “junačkoj istoriji” Crnogoraca i crnogorskim partizanima. E čuješ mu “analize”, kumim te Bogom - šta bi o NATO-u rekao Sava Kovačević! Narodni heroj iz Drugog svjetskog rata. Dobro nije potegao i Njegoša, iz prve polovine 19. vijeka. Kao da Savino herojstvo ima ikakve veze sa državnim interesima Crne Gore u

21. vijeku? Pa i Sava Kovačević, suštinski, nije se borio samo za svoj Nudo, Crnu Goru, Jugoslaviju, već za Evropu, za slobodu u svijetu. Razumije se, u drugom vremenu i kontekstu. To isto danas čini Crna Gora, njena Vojska, učešćem u ISAF misiji u Avganistanu.

Po logici “vojnog analitičara” koji se poziva na Savu, sa Nijemcima danas niko ne bi trebalo ni da trguje, ne bi trebalo primati njemačke turiste, ni raditi “na privremenom radu” u Njemačkoj, ništa. Rusi već ne bi trebalo da imaju bilo kakvu saradnju sa Njemačkom, čak ni u UN, a kamoli na nekom vojnom planu! Na kraju krajeva, Njemačka je, ipak, prošla nimalo lak proces denacifikacije, raskida sa njenom nacističkom prošlošću. Nijemci protiv kojih se borio Sava i današnji Nijemci u Avganistanu, pod čijom su komandom Crnogorci, ideološki i politički, dva su svijeta. Isti “vojni analitičar”, na “književnoj tribini”, politikantski, populistički, obraćao se direktno građanima Crne Gore. Indirektno, pozvao ih je da ne pristaju na finansiranje,

8

PARTNER

januar 2012.

kako je rekao, “jurcanja” crnogorskih vojnka “po planinčugama Hindukuša”. Navodno, NATO nije u Avganistanu radi svjetskog mira, nego radi obezbjeđenja “dominacije i prava odlučivanja i raspolaganja ekonomskim resursma”. NATO je za tog “analitičara” ništa drugo do “multinacionalna kompanija sa većinskim američkim borbenim kapitalom, koja služi za ostvarivanje ekonomskih interesa zapadnog svijeta”. Ipak, od “vojnog analitičara” koji, naravno, ima veliko iskustvo ratnog izvještača, očekivala bi se drugačija argumentacija. Ovo je, pak, politikantsko-populistička priča sa lokalnih predizbornih tribina nekih političkih partija.

Da je NATO “multinacionalna kompanija zapadnog svijeta”, eto, zar bi Rusija, koju, vjerovatno, “vojni analitičar” uzima kao “krunski dokaz” za svoje tvrdnje, potpisala sporazum sa NATOom o logističkoj podršci za vojne tranzite preko svoje teritorije, upravo radi potreba ISAF misije u Avganistanu? Ne pogađa li, sasvim direktno, terorizam i samu Rusiju? Nije li i njena prestonica, već nekoliko puta, bila meta terorista koji se, doduše, ne zovu talibani, ali sa kojima su, ideološki i politički, braća? A “vojni analitičar” kao da to ne vidi. Ili neće da vidi.

Crnogorci u Avganistanu ne “jurcaju” po “planinčugama” te zemlje. I nijesu Crnogorci prvi put u međunarodnoj mirovnoj misiji. Bili su oni, na takvom zadatku, još krajem 19. vijeka, na Kritu. I nijesu Crnogorcima potrebne lekcije, a najmanje “vojnih analitičara” šta im je činiti i s kime, i kako će sarađivati suverena Crna Gora. Najvjerovatnije, u tome i jeste “kvaka” - da su Crnogorci, sa nekim drugim, u misijama mira, da Crna Gora nije nezavisna država, ne bi ni smetalo njeno učešće u misiji u Avganistanu, kao ni namjera da postane članica NATO-a. Uostalom, “analizu”, iznesenu u decembru, na “književnoj tribini”, najbolje je demantovalo upravo decembrasko istraživanje javnog mnjenja u Crnoj Gori. Za NATO članstvo zemlje izjasnilo se 38 odsto ispitanika, u anketi relevantne agencije i na metodološki relevantnom uzorku. Protiv je bilo 36 odsto. Prvi put je podrška je prevagnula protivljenje. Očekivati je da će ta tedencija sada biti nastavljena.

Ilija Despotović

Vijesti

Boland i Mašuloviþ o Ministar VuĀiniþ partnerskim ciljevima primio komandanta za 2012. godinu KFOR-a

M

inistar odbrane Boro Vučinić primio je direktora Direktorata za planiranje snaga u Odjeljenju za odbrambenu politiku i planove NATO Franka Bolanda.

Povod prijema bili su bilateralni razgovori između Crne Gore i NATO radi usaglašavanja trećeg paketa Partnerskih ciljeva 2012. godine, održani krajem januara u Podgorici.

Delegaciju NATO predvodio je direktor Direktorata za planiranje snaga u Odjeljenju za odbrambenu politiku i planove NATO Frank Boland, a delegaciju Crne Gore pomoćnik ministra za politiku odbrane Ivan Mašulović. Konstatovana je puna posvećenost Crne Gore sprovođenju reformi sistema bezbjednosti kroz mehanizme Partnerstva za mir i Akcionog plana za članstvo. Boland je istakao značajan doprinos Crne Gore u operacijama podrške miru, postignute rezultate u reformi sistema odbrane i bezbjednosti i izrazio uvjerenje da će Crna Gora uspješno izvršiti sve zadatke na putu do članstva u NATO.

Radom na Partnerskim ciljevima Crna Gora nastavlja da razvija potrebne sposobnosti u smjeru jačanja nacionalne bezbjednosti i priprema za preuzimanje obaveza iz okvira punopravnog članstva u NATO. Na taj način daje svoj puni doprinos izgradnji mira i povjerenja u regionu i šire kao ravnopravan partner međunarodne zajednice.

M

inistar odbrane Boro Vučinić primio je komandanta KFOR-a general-majora Erharda Drevsa.

Ministar je izrazio zadovoljstvo saradnjom sa KFOR-om, koja je počela odmah po sticanju nezavisnosti Crne Gore, potpisivanjem Sporazuma o tranzitnim aranžmanima za podršku mirovnim operacijama. Ministarstvo odbrane je, u skladu sa Sporazumom o tranzitnim aranžmanima, kontakt institucija za sve aktivnosti KFOR-a u Crnoj Gori.

“Regionalna saradnja doprinosi boljem međusobnom povjerenju i uvažavanju, u interesu je jačanja regionalne stabilnosti i bržeg dostizanja zajedničkih evroatlantskih ciljeva”, kazao je ministar Vučinić i dodao da, posebno imajući u vidu multietnički i multikonfesionalni karakter crnogorskog društva, Crna Gora sa pažnjom prati razvoj situacije na Kosovu i zalaže se za rješavanje kosovskog pitanja kroz dijalog i aktivno učešće međunarodne zajednice.

“Crna Gora je posvećena miru i stabilnosti u regionu, i u tom kontekstu smatramo da je za stabilnost najbolje rješenje uključivanje svih zemalja regiona u kolektivni sistem bezbjednosti (NATO). Pozdravljamo značaj uloge i misije KFOR-a u očuvanju mira i bezbjednosti na Kosovu. Ministarstvo odbrane je spremno da u okviru tranzitnog sporazuma i dalje pruža svoj puni doprinos, kako bi KFOR što uspješnije vršio svoju misiju na Kosovu”, ocijenio je ministar Vučinić.

Komandant KFOR-a general Drevs zahvalio je na podršci koja im je neophodna u periodu do uspostavljanja situacije pune stabilnosti i bezbjednosti na Kosovu.

januar 2012.

PARTNER

9

Povod

NATO kodifikacija u sistemu odbrane Crne Gore

PoĀela obuka za kodifikatore P

očetna obuka za pripadnike Ministarstva odbrane i Vojske Crne Gore za korišćenje kodifikacionog softvera BULCOD realizovana je u Trening centru u Danilovgradu pod vođstvom bugarskih eksperata. Time je počela dvogodišnja priprema za stvaranje ambijenta i uslova za potpuni pristup najvećem odbrambenom tržištu na svijetu

od 25 NATO i 28 drugih zemalja koje su u NATO kodifikacionom sistemu do sada kodifikovale 16 miliona stavki, prijavile 1.4 miliona proizvođača i 22 miliona korisnika. Prvi crnogorski kodifikovani proizvod namjenske industrije je pištolj TARA, sa nacionalnim kodom Crne Gore, a kompanija TARA PERFECTION iz Mojkovca dobila je prvi crnogorski kompanijski kod A001W u skladu sa NATO standardima. Tim povodom, razgovarali smo sa direktorom Nacionalnog kodifikacionog biroa Bugarske pukovnikom ing Stojanom Kuninom.

Sporazum između ministarstava odbrane Crne Gore i Bugarske o besplatnom pravu na korišćenje bugarskog softverskog proizvoda nacionalnog kodifikacionog softvera BULCOD potpisan je u oktobru. Možete li nam reći nešto više o ovom softveru?

NATO sistem za kodifikaciju (NCS) je jedinstve-

10 PARTNER

januar 2012.

ni i zajednički sistem za identifikaciju, klasifikaciju i popisivanje zaliha zemalja korisnika. Da bi koristile NCS, zemlje moraju imati softver kompatibilan sa zahtjevima NATO sistema za kodifikaciju. Stoga, bugarski kodifikacioni alat BULCOD je jedan od softverskih alata koji je potpuno kompatibilan sa zahtjevima NATO sistema za kodifikaciju.

Alat je izgraÿen korišüenjem Microsoft.NET tehnologije. Njegove osnovne karakteristike su: - Neograniþen broj korisnika, uz rad onlajn; - Komunikacija izmeÿu servera za aplikacije i radnih stanica korišüenjem LAN, WAN & Internet mreža; - Komunikacijski protokoli - TCP, HTTP & HTTPS; - Operativni sistem: Server baze podataka - Win 2003 Server (može biti bilo koji operativni sistem koji podržava Oracle), Server za aplikacije - Win 2003 Server (ili Win 2008 Server), Radne stanice klijenata - Win XP, Win Vista ili Win 7); - Baza podataka je centralizovana sistemom Oracle RDBMS; - Opis predmeta zaliha/nabavke je u skladu sa NATO sistemom za kodifikaciju i sa NATO sistemom popisivanja/numeracije zaliha i po upuüivanju i po deskriptivnoj metodi.

Uz to, BULCOD ima resurse koji nijesu obavezni za NATO sistem za kodifikaciju, ali su vrlo korisni za kodifikatore i logistiþare da opišu predmete zaliha.

BULCOD je razvila, testirala i implementirala bugarska kompanija za proizvodnju softvera TechnoLogica. On se zasniva na arhitekturi na tri nivoa, koristeći server baze podataka, server za aplikacije i radne stanice klijenata. Postoje dvije vrste klijenata za kodifikatore sa Win User interfejsom i za logističare sa Web User interfejsom za svrhe pretraživanja.

Povod Šta za našu zemlju predstavlja primjena softvera BULCOD i da li se time Crna Gora u potpunosti uključuje u NATO kodifikacioni sistem?

NATO sistem za kodifikaciju (NCS) obuhvata tri vrste država članica: države članice NATO (kao što je slučaj sa Bugarskom), zemlje nivo Tier 1 (kao što je Crna Gora) i zemlje nivo Tier 2 koje u Sistemu imaju skoro jednaka prava kao i zemlje članice NATO. Jedan od glavnih preduslova da zemlja bude svrstana u nivo Tier 2 je da posjeduje kodifikacioni softverski alat. Pored toga, postoji još niz zahtjeva kao što su dodjeljivanje 100 NSN brojeva u roku od šest mjeseci, da zemlja potpiše Sporazum o razmjeni kodifikacionih podataka sa šest NATO država itd.

Koja procedura je neophodna ukoliko neki proizvođać želi da kodifikuje svoj proizvod?

Procedura je vrlo jednostavna, proizvođač ili dobavljač mora dostaviti Nacionalnom kodifikacio-

nom birou sve tehničke podatke koji su neophodni za dodjeljivanje NSN za njegove stavke snabdijevanja i kompanijski kod NCAGE za njegovu kompaniju. Konkretni postupci kada je riječ o ovoj proceduri su stvar svake države pojedinačno i moraju biti definisani od strane crnogorskog Nacionalnog kodifikacionog biroa.

Odžan je petodnevni početni kurs za korišćenje kodifikacionog softvera BULCOD. Šta je obuka obuhvatala i koliko je potrebno vremena za obuku kodifikatora?

Obuka uključuje pregled NATO kodifikacionog sistema, osnovne pricipe i procedure Sistema, pregled sposobnosti BULCOD, skrining mogućnosti, kako kodifikovati stavke snabdijevanja, kako sačiniti Međunarodni zahtjev za kodifikaciju itd. Petodnevna obuka nije dovoljna da postanete kodifikator, već samo da počnete rad na tome. Obično je za nove kodifikatore neophodan kurs u trajanju od dvije do tri nedjelje, a najmanje godina dana svakodnevnog rada sa NCS kako bi postali dobar kodifikator.

Na koji način će se u narednom periodu ostvarivati saradnja između dva ministarstva kada je u pitanju primjena ovog softverskog proizvoda?

Bugarska i Crna Gora su male zemlje i kao takve moraju međusobno sarađivati kako bi uspjele u globalnom okruženju u kojem živimo jer nemamo kapaciteta da sve radimo sami. Jako je važno da održavamo dobru saradnju i da se uzajamno pomažemo.

I.Radoman

januar 2012.

PARTNER 11

Tema

Istorijat vojne muzike u Crnoj Gori

Kad niko nije htio u sviraĀe V

ojska Crne Gore, kao i svuda u svijetu, i kao što je vazda bilo u vojskama, ima i svoju muzičku “jedinicu”. Danas je to vojni orkestar koji njeguje tradiciju vojne muzike u Crnoj Gori, dugu više od 140 godina. Sve je počelo 1870. godine, mada je neka vrsta vojne muzike začeta još početkom 16. vijeka u Kotoru, kada je

nost. Više godina je proveo u vojnoj muzici, navikao je na vojnički život, disciplinu i red. Sve to nije odgovaralo temperamentu omladine, pa je Šulc bio neomiljena ličnost. Kapelnika su smatrali krivim, takoreći, za sve nevolje i htjeli su da ga se otarase po svaku cijenu. Čak su se dogovorili i da ga ubiju, ali je on, s obzirom na dje-

knjaz Nikola pozvao kapelnika (dirigenta) vojne muzike u tom gradu, Čeha Antona Šulca da dođe na Cetinje. Šulc je stigao, a knjaz je naredio da se pozovu mladići, radi izbora kandidata za vojne svirače. Međutim, prema zapisu, takođe, Čeha, Jozefa Holečeka, niko se nije odazvao. Niko nije htio da bude svirač. Da su pozvani na oružje, “pojurila bi i školska omladina”, zapisao je Holeček. Knjaz je, zatim, naredio da se svirači odaberu od njegovih perjanika. Razumije se, tako odabrani mladići nijesu mogli postići vidnije rezultate. Kapela (stari naziv za orkestar) je u početku imala dvadesetak članova, a školovanje je trajalo tri godine. Trebalo je zaista imati veliku hrabrost, jaku volju i ogromnu ljubav prema Crnoj Gori, pa pod takvim uslovima preuzeti obavezu stvaranja kapele. Šulc je bio upravo takva lič-

čački uzrast “razotkrio” zavjeru.

12 PARTNER

januar 2012.

,,Ugled vojne muzike porastao je za vrijeme rata sa Turcima. Godine 1875. muzika je bila postavljena na vidno mjesto, a kad je svirala za vrijeme borbi to je imalo poseban uticaj i na Crnogorce, ulivalo im je vjeru i jačalo borbeni moral, i na Turke, jer ih je demoralisalo. Orkestar je postavljen na brežuljak. Okrenuti prema Turcima, momci su počeli svirati. Kada je borba počela, nijesu dugo izdržali da sviraju, nego baciše instrumente, latiše se handžara i pohrliše u borbu. Mada je djelovala gotovo pune dvije decenije, ona nije postigla viši umjetnički nivo, ali samo njeno postojanje značajno je za budući razvoj muzike Crnoj Gori”, ostao je istorijski zapis.

Narod je počeo sve više da se zanima za muziku. Isto-

Tema vremeno, mijenjala su se i shvatanja o muzičarima, a njihov poziv smatran je časnim i dostojnim Crnogorca.

Tako je stvorena povoljna klima u kojoj će započeti sa radom i Druga crnogorska vojna muzika sa kapelnikom Franjom Vimerom. Nestalo je podozrenja prema kapelniku i prema muzici, te se na vijest da se mogu prijaviti oni koji žele učiti muziku, odazvalo čak dvije stotine mladića. Vimer je, za razliku od Šulca, imao mogućnost da vrši selekciju, te je odabrao četrdesetoricu, od kojih su većina bili nepismeni, koji su željeli da se bave muzikom i imali talenta.

Vimer je tri decenije stajao na čelu nove “Druge knjaževske vojne muzike”, predstavljajući ne samo vodeću ličnost u ovom umjetničkom sastavu, nego i vodeći autoritet u čitavom muzičkom životu tog vremena. Učinio je muziku popularnom i omiljenom, a svoje ime uzdigao do sinonima muzičara, tako da se dugo u Crnoj Gori odomaćilo da se na pitanje šta im uči sin dobije odgovor “uči za vimera”.

Za vrijeme balkanskih ratova muzika je bila na bojištu. Tako je u toku napada crnogorske vojske na tursku tvrđavu Dečić, napad pratila sviranjem Zajčevog odlomka “U boj, u boj”. I u I svjetskom ratu muzika je bila sa vojnim jedinicama na ratištu. Poslije okupacije Crne Gore, vojna muzika se privremeno ugasila. No, čim se čulo za proboj solunskog fronta, Vimer je sakupio muzičare i poslije prekida od tri godine opet se čula crnogorska vojna muzika.

Nakon formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bez Crne Gore u imenu države, postojala je muzika Zetske divizijske oblasti, kako se tada zvala, koja je brojala 32 muzičara, a njen kapelnik je bio Dragutin Petrović. Godine 1926. za vojnog kapelnika na Cetinju, dolazi Jovan Milošević, ujedno i prvi dirigent iz Crne Gore, koga je svojevremeno Vimer poslao na školova-

nje u Češku, gdje je završio studije muzike.

Za vrijeme II svjetskog rata muzika je djelovala i u partizanskim jedinicama. Komadant IV crnogorske brigade Ljubo Vučković došao je na ideju da muzičare šalje na položaje kao muzičku formaciju, nekoliko puta. Pod okriljem noći, izlazili su pred neprijateljske linije i svirali nekoliko marševa. Taj trik je obično bio djelotvoran, jer je neprijatelj pretpostavljao da predvode velike partizanske formacije, te bi problemi katkad bili rješavani bez prave bitke. Veliki doprinos za vrijeme rata dali su i članovi orkestra Bokeljske brigade koja je u oslobođene crnogorske gradove svečano ulazila, na čelu jedinica i svirala marševe.

Odlukom Vrhovne komande FNRJ, 22. oktobra

1949. godine, za potrebe, kako Vojske, tako i građanstva, po garnizonima je formiran veći broj manjih i većih orkestara. Centralni orkestar za područije Crne Gore oformljen je u Titogradu. Neki poznati estradni umjetnici (Leo Martin, Žarko Dančuo...) su prilikom služenja vojnog roka bili u sastavu orkestra i tu napravili svoje prve umjetničke korake. Pored navedenog imao je i nastupe na manifestacijama većih razmjera, kao što su Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine, Festival Vojničkih pjesama u Beogradu, Međunarodni susret orkestara u Sarajevu, Džez-festival u Podgorici. dirigent Vojnog orkestra ppor Milo Belević januar 2012.

PARTNER 13

Iz istorije naoružanja

Snajper -„Predator iz sjenke“ (drugi dio)

Najduži snajperski hitac 2.475 metara Psihološki efekat snajpera sliĀan nagaznim minama

I

zmeđu dva svjetska rata većina zemalja je rasformirala svoje specijalizovane snajperske jedinice, posebno Njemačka, iako je tokom španskog građanskog rata upotreba snajpera pokazala efikasnost i opasnost po protivnika u sukobu. Jedino je Sovjetski Savez 30-tih godina 20. vijeka spovodio obuku snajperskih timova. Sovjetski snajperisti su bili trenirani u vjestini preciznog gađanja, kao i u korišćenju same konfiguracije terena radi što boljeg sakrivanja, sa ciljem efikasnog sadejstva sa pješadijskim jedinicama. Samim tim, ovakav trening je omogućavao da se snajperisti fokusiraju na normalne borbene uslove i situacije koje je nametao tadašnji oblik ratovanja.

u pozicioniranju i prikrivanju na određenoj teritoriji da su, uprkos odstupanju njihovih borbenih linija, ostajali na svojim pozicijama, dejstvujući po neprijatelju dok nijesu istrošili svu raspoloživu municiju. Nakon II svjetskog rata mnoge elemente njemačke snajperske obuke i doktrine iskoristile su druge zemlje za sopstvene potrebe.

Upotreba snajperista se opet pokazala kao veoma bitan faktor na samom početku II svjetskog rata. Tokom njemačkih napada 1940. godine, na momente se činilo da je usamljen i dobro sakriven francuski ili britanski sjanpersita mogao zaustaviti njemačko napredovanje značajan period vremena, kao što je bio slučaj kod Dankirka. Ovo je dodatno uvjerilo Britance da inteziviraju trening snajperskih jedinica. Osim treninga preciznog gađanja, britanska obuka je podrazumjevala i trening u kamuflazi, tj. upotrebi same konfiguracije terena radi što boljeg prikrivanja pomoću kamuflažne odjeće tzv. „gili odijela“. Sa druge strane, na samu efikasnost upotrebe snajperskih jedinica je negativno uticala činjenica da je britanska armija omogućavala samo oficirima i podoficirima da učestvuju u snajperskoj obuci. S druge strane, SAD su se pokazale izuzetno nepragmatične u pogledu obuke snajpreskih timova, pa ih je to itekako koštalo tokom kampanje u Normandiji i Zapadnoj Evropi. U Normandiji, njemački snajperisti su uspjevali da naprave potpuni obuhvat američkih jedinica, koristeći se, prije svega, vegetacijom i samim terenom na kom su se odvijala borbena dejstva.

Američke i britanske snage su bile iznenađene činjenicom da su njemački snajperisti uspijevali da dođu veoma blizu i da ih napadnu, ali i sa druge strane da uspješno dejstvuju na ciljeve do 1000m udaljenosti. Neiskustvo pojednih američkih vojnika najbolje se ogledalo u tome što su oni u panici i strahu od snajpera jednostavno lijegali na zemlju, u nadi da će izbjeći ono najgore, ali to je samo još više olakšavalo „posao“ preciznim njemačkim strijelcima. Njemački snajperisti su toliko dobro bili obučeni

joj pri tom osim vatrene i psihološku snagu, je domet koji ona postiže, eliminišući uspješno zadati cilj. Razvojem vojne tehnike ovaj domet je bivao sve veći, ali to je samo potreban, ali ne i dovoljan uslov za uspješno neutralisanje cilja. Izreka „mač je jak koliko i ruka koja ga vodi“ se u potpunosti može primjeniti i na upotrebu snajpera, jer je odlično obučen strijelac taj koji u krajnoj liniji „odlučuje“ o rezultatu gađanja. S druge strane, mnogi specijalisti na polju upotrebe snajpera tvrde da kad je u pitanju uspješnost neutralisanja ciljeva na velikoj udaljenosti često presudnu ulogu igra i sreća, savršeno uklopljena sa umjećem i iskustvom koje utrenirani snajperista posjeduje. Najduži zabilježeni uspješni snajperski hitac iznosi 2475m i djelo je desetara Krega Herisona iz britanske armije. Događaj se desio u novembru 2009. godine tokom njegovog angažovanja u provinciji Helmand u Avganistanu, kada je desetar Herison uspio da sa dva uzastopna hica eliminiše dvojicu talibanskih mitraljezaca, koristeći pušku dugog dometa oznake L115A3 sa metkom kalibra 8.59mm. Koristeći se specijalizovanim softverom za balistiku kompanije Lapua koja proizvodi municiju koju je koristio desetar Herison prilikom gađanja, došlo se do zanimljivih podataka o ovom hicu koji je ušao u istoriju. Naime, na distanci od 2.475m zrno bi pogodilo svoju metu poslije približno šest sekundi leta, gubeći pri tom oko 93% svoje početne kinetičke energije i smanjujući svoju brzinu leta sa 936 m/s na 255 m/s sa padom od 121.39m ili 2.80 u odnosu na izlaznu liniju puščanog zrna. Zbog jako velike udaljenosti i velikog vremena leta zrna, najmanji bočni povjetarac brzine recimo 2.7 m/s bi

14 PARTNER

januar 2012.

Ipak, kada se priča o snajperu i uzme u obzir njegova namjena i efikasnost, prvi i najbitniji elemenat koji snajpersku pušku čini drugačijom od ostalih pušaka, dajući

Iz istorije naoružanja prouzrokovao odstupanje od 9.2m od probitnog cilja, što bi sa druge strane zahtijevalo od strijelca da izvrši korekciju i kompenzaciju prilikom gađanja. Koliko je kompleksan ovaj pogodak bio najbolje potvrđuju parametri koje strijelac treba da uzme u obzir prilikom gađanja, a to su: vrsta barutnog punjenja u samom metku, početna brzina leta zrna u atmosferskim uslovima koji su vladali na terenu, vazdušni pritisak, vlažnost vazduha, temperatura vazduha, gustina vazduha, kao i nadmorska visina terena na kom se vrši gađanje. Desetar Herison je u svojim izvještajima pomenuo da su atmosferski uslovi bili idealni za gađanje na velikim udaljenostima, dakle bez vjetra i sa jasnom vidljivošću. Ali zanimljiva je izjava Toma Irvina, direktora specijalizovane firme Accuracy International, koja proizvodi pušku L115A3 da je puška zaista prilično precizna na distancama udaljenim preko 1.500m, ali da ipak na udaljenosti od 2.475m,

na kojoj je desetar Herison izvšio uspješno neutralisanje mete, sreća igra ulogu jednako kao i bilo koji drugi element prilikom gađanja.

ske taktike može biti iskorišćena kao psihološka strategija sa ciljem generisanja konstantnog stresa i panike kod protivničke strane. Čak, ako se uzmu u obzir pomenuti psihološki aspekti, efekat koji snajperski napad izaziva kod protivnika sličan je efektu koji se postiže nagaznim minama ili IED-u (eng. Improvised Electronic Device).

To je upravo i razlog što su obično kroz istoriju, zarobljeni snajperisti bili neutralisani na licu mjesta, a sve zbog posljedica frustracije i bijesa koji su izazivali u protivničkim redovima. Demoralisanje protivničkih jedinica se radi na više načina i to u mnogome zavisi od same taktike i doktrine njihove upotrebe. Na primjer, tokom Kubanske revolucije (1953-1959), Kastrovi revolucionari su uvjek ubijali vojnike predsjednika Batiste koji su bili u prvim redovima, tokom redovnih šumskih patrola. Ovo je negativno uticalo na volju vojnika da vrše pretraživanje planinskih terena u potrazi za pobunjenicima. Jedan drugi pristup podrazumjeva neutralisanje vojnika koji su u drugom redu prouzrokujući efekat da niko ne želi da prati „vođu“. Ovakvih primjera ima mnogo i svi oni u krajnoj liniji potvrđuju ono što se uočilo nakon prve upotrebe snajpera u borbenim dejstvima. Opet, sama efikasnost tokom borbenih dejstava razlog je što su snajperisti izloženi asimetričnoj sili kao odgovor na njihove aktivnosti, ali isto tako ne rijetko su upravo snajperske tehnike ono

Još jedan zanimljiv događaj desio se 3. aprila 2003. godine kada su desetari Met i Sem Hjuz, snajperski dvočlani tim u okviru britanskih kraljevskih marinaca, naoružani sa L96 snajperskom puškom neutralisali metu na udaljenosti od 860m. Bitno je istaći da su ova dvojica desetara imali atmosferske uslove koje je karakterisao izuzetno jak vjetar, pa su hici morali biti ispaljeni sa korekcijom od 17m lijevo od mete!

S obzirom na to da postoji jako puno aspekata u taktici i doktrini upotrebe snajperske puške i uopšte upotrebe i dejstva snajperski timova, ovom prilikom bih samo istakao onaj po meni najbitniji aspekt, a to je psihološki uticaj u borbi, odnosno psihološki rat. Sami efekat iznenađenja koji se postiže snajperskom paljbom, veoma visok smrtnosti prilikom neutralisanja ciljeva, kao i frustracija koja nastaje zbog nemogućnosti lakog otkrivanja snajperskog napada, neki su od elemenata koji izuzetno utiču na moral neprijatelja. Jako široka upotreba snajper-

čemu prisežu mnoge gerilske i terorističke oraganizacije širom svijeta, tom prilikom koristeći nekonvencionalni oblik ratovanja i kršeći pravila i običaje oružanog sukoba, kršeći prije svega „Jus in bello“ odnosno pravo u ratu. kapetan Todor Goranović januar 2012.

PARTNER 15

Povod

Zimski raspust naših kadeta K

adeti Vojske Crne Gore koji se školuju na akademijama u Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkoj, Grčkoj, Makedoniji i Srbiji, povodom novogodigišnjih praznika, boravili su u svojoj zemlji. Svoj zimski raspust iskoristili su kao priliku da provedu vrijeme sa svojim najbiližima, ali i da se upoznaju sa životom i radom u Vojsci. Budući oficiri posjetili su kasarnu “Milovan Šaranović” u Danilovgradu, gdje su upoznali i jedinice VCG. Predstavljeno im je novo naoružanje i oprema,a razgovarali su i sa najmlađim oficirima VCG, te razmijenili iskustva sa kolegama sa drugih akademija.

Načelnik Odsjeka za obuku u Generalštabu VCG potpukovnik Hajrudin Đerekarac kazao je da se VCG oprijedjelila da buduće oficire školuje na stranim vojnim akademijama na kojima je trenutno 37 kadeta, među kojima je i pet djevojaka. “VCG ide ka cilju ostvarivanja i usklađivanja sa NATO standardima, a školovanje naših kadeta na stranim vojnim akademijama daje sposobnosti koje mi praktično ovdje u Vojsci organizujemo i trudimo se da dostignemo’’, rekao je Đerekarac. Kadeti su u danilovgradskoj kasarni aktivno učestvovali u obuci rasklapanja i sklapanja pješadijskog naoružanja. Takođe, oni su izveli bojevo gađanje nepokretnih kružnih meta rafalnom paljbom iz jurišne puške ,,hekler i koh” HK 416, kalibra 5,56 mm i poluautomatskog pištolja Glock 17.

Za Mariju Mićković, kadetkinju prestižne Vojne akademije u Atini, školovanje u inostranstvu predstavlja izazov.

“Odlučila sam se za vojni poziv zbog želje za uspjehom i dokazivanjem u oblasti koja je uglavnom predodređena za jači pol. Željela sam nešto drugačije, i eto to sam postigla’’, kazala je ona.

16 PARTNER

januar 2012.

Kadet treće godine Vojno-pomorske akademije u Anapolisu, SAD, Roberto Golović zadovoljan je obukom i upoznavanjem sa funkcionisanjem vojnika i straješina.

Njegovo opredjeljenje da radni vijek provede u vojsci temelji se na pozivu koji traži nešto mnogo više od ličnih primanja ili rješavanja materijalnog statusa. “U pitanju su mnogo veće moralne vrijednosti i mogućnost da služim domovini i svojim sugrađanima’’, kaže Golović.

Za kadete je upriličena i posjeta Prijestonici Cetinje, gdje su imali čast da prisustvuju ceremoniji dodjele Povelje “Ivan Crnojević” ministru kulture Branislavu Mićunoviću, koja se dodjeljuje za izuzetan doprinos razvoju i promociji grada u raznim oblastima. Na Cetinju su posjetili državne muzeje,obišli znamenitosti i spomenike kulture, čime su upotpunili svoja znanja o istoriji Crne Gore.

S.Ž.

Povod

Samardžiþ na sastancima u NATO štabu N

ačelnik Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samardžić učestvovao je u radu Vojnog komiteta NATO na redovnom zasijedanju u NATO štabu u Briselu, na sjednicama u formatu NATO + partneri (NATO EAPC) i NATO + zemlje kontributori misiji ISAF (NATO + ISAF NNTCN).

ganistanskih snaga bezbjednosti, kako bi od 2014. godine u potpunosti preuzeli odgovornost za bezbjednost u zemlji. Naglašena je potreba zadržavanja ključnih sposobnosti ISAF trupa, kao i da njihovo povlačenje mora biti pažljivo planirano i koordinisano kako se ne bi ugrozila bezbjednost. Razgovarano je i o periodu nakon 2014. godine (post-tranzicioni period) i dogovoreno je da se izrade smjernice sa dugoročnim planom angažovanja nakon 2014. i da se one razmatraju na Samitu u Čikagu.

Sjednica u Evroatlantskom partnerskom formatu posvećena je iskustvima partnera u saradnji sa NATO i učešća u NATO vođenim operacijama. Tokom rada na

Viceadmiral Samardžić sastao se sa komandantom savezničke strategijske komande za operacije admiralom Džejmsom Stavridisom i pomoćnikom zamjenika načelnika štaba savezničke strategijske komande za operacije za vojnu saradnju kontra-admiralom Jon Dimitreskuom.

Admiral Stavridis je veoma pozitivno ocijenio reforme Crne Gore i napore koje ulaže na putu ka NATO, posebno naglasivši progres u sistemu odbrane. U tom cilju istakao je spremnost NATO i ACO da nastave sa punom podrškom svim naporima koje Crna Gora preduzima na tom putu. Dao je poseban osvrt na učešće pripadnika VCG u operaciji ISAF u Avganistanu, koje je sa svih novoa odlično ocijenjeno. Admiral Samardžić upoznao je admirala Stavridisa sa tekućim reformama sistema odbrane Crne Gore, daljim planovima za učešće pripadnika Vojske Crne Gore u operaciji ISAF u Avganistanu u post-tranzicionom periodu, kao i planovima o daljim integracijama Crne Gore u evroatlantske strukture.

Tokom sjednice NATO Vojnog komiteta sa ne-NATO kontributorima u operaciji ISAF u Avganistanu i sjednice NATO Vojnog komiteta u Evroatlantskom partnerskom formatu, komandant ISAF snaga general Džon Alen prezentovao je trenutnu situaciju u Avganistanu i planove za sljedeće faze tranzicije. Kako je general istakao, težište do kraja 2014. godine biće na obuci i razvoju sposobnosti av-

sjednicama NATO vojnog komiteta u Briselu admiral Samardžić imao je bilateralne susrete sa komandantom snaga ISAF generalom Alenom i načelnikom Generalštaba Vojske Mađarske generalom Tiborom Benkom.

“Na sastanku koji sam imao sa komandantom ISAF generalom Džon Alenom razmijenili smo mišljenja o težišnim zadacima do i poslije 2014. godine i daljim planovima angažovanja crnogorskih vojnika u Avganistanu. General Alen je izuzetno pohvalno govorio o našem dosadašnjem angažovanju u ISAF misiji cijeneći veliki doprinos koji Crna Gora pruža imajuci u vidu njene resurse. Susret sa generalom Benkom posvećen je daljem planiranju našeg angažovanja u Provincijskom rekonstrukcijskom timu (PRT) u Pol e-Komriju, odnosno detaljima oko naredne rotacije petog kontigenta snaga Vojske Crne Gore i pripremama šestog kontigenta” kazao je Samardžić. januar 2012.

PARTNER 17

Avganistan

Psiholog na službenom putu u Avganistanu

Prva noþ u vojnoj bazi Psiholog Biljana Radoviþ posjetila je pripadnike IV kontingenta Vojske Crne Gore u Avganistanu. U dva nastavka objavljujemo njene utiske i procjene psihosocijalne situacije u tom kolektivu.

P

ostoje želje koje se ostvaruju dijelom i zato što od sveg srca i iz dubine duše silno i neprekidno želite da vam se ostvare. Upravo tako sam i ja priželjkivala put u Avganistan od momenta kada je psihološka priprema IV kontingenta za odlazak u mirovnu misiju ISAF postala moj prioritetan zadatak. Ako sam i imala neke dileme, one su se raspršile onog dana, tačnije 23. avgusta prethodne godine, kada sam na podgoričkom aerodromu, ispraćala pripadnike IV kontingenta kao svoje najrođenije. Taj čudan osjećaj unutrašnje tjeskobe u situaciji kada se odvajate od dragih ljudi se inače zove separaciona anksioznost.

Razmišljala sam o tome kakav će efekat imati pisma njihovih bližnjih, koja su bila tajna za sve osim za des Milevu Vuković koja ih je nosila u svom prtljagu. Pisale su ih mame, supruge i djeca tokom pripreme pred upućivanje u misiju. Prisjećala sam se kako su na nekim pismima ostajali poljupci, u neka su se stavljale fotografije i kako su dječije ručice ispisivale poruke ljubavi svojim najdražima.

Kakav će izraz lica i koje će emocije ispoljiti u trenutku kada poruku samoohrabrenja koju su sami pisali tokom priprema, vide plastificiranu (ručni rad Milice Jelić iz Centra za obuku) i dobiju preporuku da je poželjno da je stalno nose sa sobom? Hoće li se obradovati našoj zajedničkoj fotografiji koja po dogovoru sa komandirom voda por Novićevićem treba da osvane zajedno sa prvim buđenjem u bazi “Panonija”?

Pisma odavno nijesam pisala, ali u periodu pred upućivanje sam svakom pripadniku napisala pismo, onako, prosto da im se dio naših priprema nađe tu pri ruci, u džepu blizu srca... Nijesmo ni slutili da će IV koningent doživjeti ono o čemu jedino niko od nas nije razmišljao i na šta se nijesmo pripremali. Ovaj doživljaj i želja da budem sa njima je bio najintezivniji upravo u toj situaciji, onog dana, kada je i svima njima bilo najteže. Taj dan je 10. oktobar, dan kada je IV kontingent izgubio svog druga, svIk Mijaila Perisić. Iako ovakvu situaciju nijesmo pominjali tokom priprema, znala sam da će svojom ljudskošću, unutrašnjom hrabrošću, snagom ličnom i kolektivnom, uspjeti da dostojanstveno isprate svog druga na dug put prema njegovoj Crnoj Gori, da će nastaviti da obavljaju svoje dužnosti sa bolom u srcu i da će nadvisiti sebe, već dovoljno visoke i gorde. Saznanje da ću biti član delegacije koja će posjetiti naše pripadnike u misiji je izazvalo buru različitih emocija

18 PARTNER

januar 2012.

u mojoj duši i bezbroj misli u mojoj glavi. Prisjećala sam se riječi jednog od pripadnika koji je u šali na aerodromu rekao: “Ne bi me iznenadilo da se pojavite u Avganistanu i da nam date neke Upitnike!” Radovala sam se njegovoj intuiciji, iako tada niko od nas nije bio uvjeren u takvu mogućnost. Ipak, i nemoguće može postati moguće ako dovoljno jako to želite. Dani su se nizali brže nego inače, a moj prtljag je bio spreman cijelu sedmicu prije dana određenog za početak putovanja. Nijesam osjećala strah zato što idem u ratnu zonu, ni zato što ću dio puta letjeti u famoznom “black hawk-u”. Osjećala sam samo radost što ću nakon nešto više od tri mjeseca vidjeti sve pripadnike IV kontingenta koji obavljaju svoje zadatke u mirovnoj misiji ISAF u bazi “Marmal” u Masar e Sharif-u, bazi “Panonija” u Poli e Khomri-ju, kao i dva pripadnika koji obavljaju svoje dužnosti u Kabulu.

Let do Beča, zatim do Kelna. Noćenje u Kelnu i sljedećeg dana let do grada Termeza u Uzbekistanu, koji se nalazi na samoj granici sa Avganistanom. Do Termeza let traje nešto više od šest sati. Pored mene je sjedjela mlada Njemica, doktorka Dajana iz Berlina, koja ide u Avganistan, u dvomjesečnu misiju. Noćenje u Termezu i moj prvi susret sa vojnom bazom. Stičem utisak da je organizacija savršena, da duh profesionalizma prožima sve aktivnosti koje utiču na bezbjednost svih pripadnika koji se ovako prevoze do krajnjih odredišta, odnosno baza. Izuzetan je i osjećaj ponosa koji budi poštovanje koje su na ovom dugom putu ispoljavali pripadnici inostranih vojski u odnosu na Crnu Goru kao državu, Vojsku Crne Gore i samu delegaciju VCG na čijem čelu se nalazio NGŠ VCG viceadmiral Dragan Samardžić. Narednog dana letimo do Mazar e Sharifa, gdje nas čekaju sada već ppuk Vuksanović, kapetan Vasiljević, stv Kostić, angažovani u Regionalnoj komandi sjever i kap Goranović i svIk Jokanović, koji su angažovani u Kabulu kao instruktori obuke pripadnika vojne policije u avganistanskoj vojsci.

Let do baze “Panonija” je posljednja etapa našeg puta.

Mističnost ovog leta ustupa mjesto panorami i predjelima Avganistana koji ne ulivaju nadu. Zemlja djeluje posno, a rijetka naseljena mjesta siromašno i depresivno. Kažu da je vrijeme ovdje stalo i da se ovaj napaćeni narod nalazi tek u 1390. godini. Sad znam šta su ganeri (drugi naziv za puškomitraljez), čemu služe, zašto još jedan isti ovakav helikopter

Avganistan

leti ispred našeg, zašto se u jednom momentu spuštamo nisko, a zatim letimo iznad oblaka, u visini planina, moćnih, visokih i strmih svjedoka patnje avganistanskog naroda. Naziremo u daljini “našu” bazu, naše je svako mjesto na svijetu u kojem se nalaze pripadnici svog naroda i nama dragi ljudi. Pripadnici misije i ove i prethodnih, i svih sljedećih to zaista jesu.

Najzad ću ih sve pozdraviti. Helikopter se spušta ispred ulaza u bazu, ostavljamo oblake, buku elise, tražim poznata lica.. i evo ga prvo - mlv Ćalov. Brzo ga skeniram, rekla bih da je adaptiran i da je dobro. Pomaže mi oko pancira i ranca. Stajemo u stroj i ponovo osjećaj ponosa koji tamo daleko, čini mi se da dalje ne postoji, bude poznati taktovi i stihovi naše himne. Slušamo i mađarsku himnu. A onda u klubu se pozdravljamo onako svojski, kao rod, iako nijesmo krvno vezani. Te noći sa komandantom kontingenta por Gačevicem razgovaram do pola tri. Ovdje i ovih dana nema radnog vremena. Kad pređete ovoliki put, onda je svaki minut dragocjen. Dogovaramo dinamiku mojeg angažovanja. Poručnik je mlad, nakon svih edukacija koje je prošao kod nas i u svijetu, ovo je za njega prava škola, istinski poligon na kojem treba da pokaze lične i profesionalne kvalitete. On to očigledno uspjeva, iz dana u dan stiče iskustvo, savlađuje prepreke, upoznaje samog sebe kroz odnos sa drugima. Ponosni smo i na njega, ima stav i držanje koje

govori o dostojanstvenom doživljaju ne samo svoje profesije, već i polozaja komandanta IV kontingenta na kojem se nalazi.

Stoji rame uz rame sa starijim i iskusnijim od sebe. Na desktopu prepoznajem draga lica njegove mlade supruge Jelene, sina i ćerke.

Moja prva noć u bazi. U sobi des Mileve Vuković je toplo i roze. Klima postiže prijatnu temperaturu, ispod njenog jastuka viri malena pidžama njene ćerke Mateje. Mateja je rijeć koju je njena mama nebrojeno puta izgovorila za vrijeme mog kratkog boravka u bazi. Por Novicević se nalazi na odgovornoj duznosti komandira voda, mlad, ali ozbiljan i zreo. Mogao bi, kaže, da ostane još jednu smjenu u misiji. Toliko o tome koliko mu misija i daljina teško padaju. Naredne noći nas vodi u obilazak baze. Tako uspjevamo da vidimo sva mjesta na kojima se naši pripadnici angažuju. Dinamika angažovanja je tako isplanirana da nema rizika od pojave monotonije i gubitka koncentracije.

Sva čula su angažovana u svakom trenutku. Tornjevi kao prostor u kojem se radi, misli, osjeća postaju dio svakodnevice i dio aktuelnog životnog ambijenta. Poneki toranj može da dobije i nadimak. Sa njima i u njima se živi tokom čitave misije. Komandir voda nam detaljno objašnjava obaveze, postupke, inventar, sredstva komunikacije, mjere bezbjednosti... Na kontrolnoj stanici živo, kao da nije duboka noć.

Biljana Radović, psiholog

januar 2012.

PARTNER 19

Avganistan

Kako je stvarana vojska Avganistana

Britanci, Njemci, Rusi, Amerikanci - kao mentori Teško do jedinstvene oružane sile, zbog plemenskih podjela. Dezerterstvo gotovo uvijek bilo prisutno. Muke s vojnom disciplinom. Vojnici kao saradnici pobunjenika. Za osam posljednjih godina broj pripadnika ANA poveþan sa 1.750 na 164.000

A

vganistanska nacionalna armija (ANA) je oružana sila Avganistana koju trenutno obučavaju koalicione snage, udružene u ISAF misiji u toj zemlji. Cilj je da ANA u potpunosti preuzme ulogu u zemlji kada su u pitanju vojne operacije. Prema formacijskoj strukturi iz oktobra 2011. godine, ANA je podijeljena u šest regionalnih korpusa i jednu centralnu diviziju i sastoji se od oko 170.000 aktivnih vojnika. Avganistansko Ministarstvo odbrane trenutno razvija projekat po kojem ANA treba da broji 260.000 aktivnih vojnika (oficiri, podoficiri i vojnici). Projekat, uglavnom, finansiraju SAD. Prije tri godine ANU je obučavalo više od 4.000 američkih i instruktora partnerskih zemalja.

u šta su uložene milijarde dolara, ali ona je prvi put organizovana 1880. godine, tokom vladavine emira Abdula Rahman Kana, uz podršku Velike Britanije. Prije toga, od 1709. do 1880. godine nacionalna Armija je bila sastavljena od naoružanih plemena i privatne milicije koja je pripadala različitim regionalnim komandantima, a takođe i od specijalnih vojnih jedinica koje su bile pod kontrolom države. Značajna modernizacija avganistanske vojske dolazi za vrijeme vladavine kralja Amanullaha Kana, sa ciljem neposrednih priprema za III Anglo-avganistanski rat. Kralj Amanullah i njegova vojska su se 1919. borili protiv Britanaca poslije čega je Avganistan proglasio punu nezavisnost.

Istorija stvaranja i razvoja ANA je veoma zanimljiva.

Sadašnja ANA je nastala uz podršku NATO, najviše SAD,

Dalja izgradnja avganistanske vojske nastavlja se početkom 1933. godine tokom vladavine kralja Zahir Šaha.

Za vrijeme I i II svjetskog rata avganistanka vojska je bila opremana od strane Njemačke,

20 PARTNER

januar 2012.

Avganistan ali i tada Avganistan ostaje neutralna država. Od 1960. do početka 1990. vojska Avganistana je bila obučavana i opremana od strane Sovjetskog Saveza. Prije Saurske revolucije, aprila 1978. godine (saur je Dari naziv za drugi mjesec Persijskog kalendara), kada je Narodna komunistička demokratska partija preuzela vlast u Avganistanu, oružane snage su se sastojale od tri oklopne i osam pješadijskih divizija, dvije planinske pješadijske i jedne artiljerijske brigade, dva puka komandosa, padobranskog i puka garde i brojala je ukupno oko 90.000 vojnika. Poslije ovog državnog udara, dezerterstvo je preplavilo vojsku, odražavajući se na lojalnost i moralne vrijednosti vojnika.

Formacije divizija i brigada padaju na veličine bataljona i pukova, a ukupno brojno stanje se smanjuje na samo 75.000 naoružanih pripadnika. Tokom sovjetskog rata u Avganistanu, Nacionalna vojska Avganistana bila je uključena u borbe protiv mudžahedinskih pobunjeničkih grupa sa bilansom od 50-60.000 žrtava. I tada dezerterstvo i prebjeg postaju ogroman problem, tako da je između 1980-1989. godine stopa dezerterstva bila oko 10.000 godišnje.

Poslije povlačenja sovjetskih trupa iz Avganistana i pada komunističkog režima u Kabulu, vojska Avganistana, obučavana po sovjetskim principima dijeli se između Vlade u Kabulu i različitih zaraćenih strana, tako da na primjer u to vrijeme egzistiraju dva paralelna šesta korpusa koja su bila aktivna na sjeveru. Jedan je bio lociran u Poli-e- Khomriju, a vladin u Kunduzu. Zemlja je bila suočena sa različitim ratnim gospodarima koji kontrolišu teritoriju i zvanično nije postojala nacionalna vojska. Ovo je bilo pogodno tlo za uspostavljanje talibanskog režima 1996. godine, koji je uklonio oružane snage i odlučio da kontroliše državu u skladu sa šerijatskim pravom, vjerskom zakonu islama, utemeljenom na božjoj objavi i izvedenom iz četiri glavna izvora. Utvrđuje sve glavne aspekte ljudskog života, uključujući politiku, ekonomiju, bankarstvo, trgovinu, ugovore, socijalna pitanja itd. Talibani takođe počinju obuku svojih jedinica i komandanata. Neki od njih su tajno obučavani od strane oružanih snaga Pakistana, u regionu duž granične linije.

Poslije uklanjanja talibanskog režima krajem 2001. godine, privatne oružane snage i milicija preuzimaju kontrolu bezbjednosti u zemlji, tako da krajem 2002. godine od vojnih formacija postoji osam korpusa sa oko 2.000 pripadnika.

Nova ANA formirana je dekretom predsjednika Avganistana Hamida Karzaija, 1. decembra 2002. godine.

Odmah nakon izbora Karzai je postavio svojoj administraciji cilj da vojska mora imati najmanje 70.000 vojnika do kraja 2009. godine. Međutim, mnogi zapadni vojni eksperti, a i ministar odbrane Avganistana Abdul Rahim Wardak vjerovali su da zemlji treba najmanje 200.000 ak-

tivnih vojnika radi uspješne borbe protiv neprijateljskih snaga. Prvi ,,novi” avganistanski kandak (na Paštu jeziku bataljon) obučen je od strane britanskih vojnika iz sastava ISAF-a i postaje 1. bataljon Avganistanske Nacionalne Garde. Iako je obuka bila na visokom nivou, britanske snage su bile malobrojne i donesena je odluka da se regrutacija i obuka povjeri 3. grupi specijalnih snaga vojske SAD. Ova grupa je, takođe, izgradila niz objekata, poligona i strelišta za obuku, a i veoma brzo stavila u upotrebu objekte, izgrađene od strane Sovjetskog Saveza za vrijeme njihovog boravka u Avganistanu. Prva obuka počinje u maju 2002. godine i zbog različitih nacionalnosti ista je izvođena na Paštu, Dariju i nekim arapskim jezicima.

Do januara 2003.godine, preko 1.700 vojnika je završilo 10-nedjeljnu obuku, a do polovine 2003. godine ukupno 4.000 pripadnika je obučeno.

Značajno je napomenuti da je ovoj godini 1.000 ANA vojnika bilo uključeno u borbenu operaciju ,,Warrior Sweep” - Ratničko čišćenje. Ova borbena operacija vođena od strane vojske SAD se smatra prvom borbenom operacijom jednica novoformirane avganistanske vojske. Nakon toga, izvedeno je nekoliko značajnih zajedničkih operacija, kako borbenih, tako i traganja, spasavanja,pomoći lokalnom stanovništvu, sprečavanju trgovine drogom, uspostavljanja kontakata sa plemenskim liderima i sl.

U to vrijeme problemi koji su kočili dalji razvoj ANA su se ogledali u nedostatku saradnje sa lokalnim plemenskim vođama koji su morali dati saglasnost za regrutovanje i u nedosljednoj međunarodnoj podršci. Dezerterstvo ponovo zaokuplja vojsku, tako da je u ljeto 2003. godine stopa dezerterstva procijenjena na 10 procenata, a do sredine marta 2004. godine procijenjeno je da je 3.000 vojnika dezertiralo. Prema podacima Generalnog Inspektorata za rekonstrukciju u Avganistanu, jedan od četiri vojnika napusti službu u prvih 12 mjeseci. U cilju onemućavanja dezerterstva, neki vojnici nakon obuke bivaju direktno upućeni u borbene operacije. Ipak, radi poređenja, ohrabruje podatak da je u novijoj istoriji Avganistana (period nakon izbora predsjednika Karzaija) broj profesionalnih pripadnika ANA povećan sa 1.750, koliko je bilo 2003. do 164.000 u 2011. godini. Vojnici početno primaju 30 dolara tokom mjeseci obuke i dodatnih 50 dolara nakon završetka obuke, tako da plata vojnika koji nakon završene obuke koji bude raspoređen u neku od jedinica bude do165 dolara. U zavisnosti od rizika, plata se kreće oko 230 u zoni srednjeg rizika do 240 dolara u zoni visokog rizika.

Nastaviće se... stariji vodnik I klase Miodrag Jokanović mentor u Školi vojne policije u Kabulu januar 2012.

PARTNER 21

Povod

Engleski jezik u Vojsci Crne Gore

Instruktori na usavršavanju u SAD U

čenje enegleskog jezika u Vojsci Crne Gore je veoma važan dio njene opšte obuke i modernizacije. Taj zadatak je povjeren pripadnicama ljepšeg pola.

Radi kvalitetnije nastave, nastavnice odlaze na polugodišnje usavršavanje znanja u SAD, u specijalizovani institut - Defense Language Institute (DLI), u San Antoniu.

Od avgusta prošle godine u tom Institutu se nalaze Maja Kaluđerović i Sanja Tomović. Prije njih na istoj obuci su bili referenti engleskog jezika iz Centra za obuku Vojske Crne Gore, potporučnik Sanja Pejović i Tanja Katnić.

Na DLI program je podijeljen na tri akademske oblasti: opšti engleski, specijalistički engleski i engleski jezik za instruktore. Najrazvijenija grana DLI-a je Odsjek za obuku instruktora koji obuhvata nekoliko različitih kurseva, a jedan od njih je i BALIC (Osnovni kurs američkog engleskog jezika za instruktore). Ovaj kurs, koji traje 27

sa svih meridijana, počevši od Papue Nove Gvineje, Vijetnama, Japana, Kolumbije, pa sve do susjednih zemalja Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Nova znanja koja stičemo u velikoj mjeri doprinose i nadovezuju se na naše prethodno iskustvo iz oblasti metodike engleskog jezika. Ne manje važna su i putovanja u okviru nastave, koja podižu svijest o kulturi, produbljuju nivo znanja i šire horizonte. Ova akademska putovanja su organizovana svakog vikenda. Osim San Antonia, Ostina, Hjustona i Dalasa posjetili smo i glavni grad SAD. Putovanje je trajalo šest dana, s tim što smo jedan dan proveli u Baltimoru. U Vašingtonu smo imali priliku da obiđemo sve važnije znamenitosti, uključujući Pentagon, Bijelu kuću, spomenike i memorijale posvećene poznatim ličnostima, kao što su Linkoln, Ruzvelt, Džeferson, Martin Luter King, kao i Memorijal veteranima vijetnamskog rata,

sedmica, podijeljen je u tri bloka - Blok 1: gramatika i vještina čitanja; Blok 2: metodologija 1 i uvod u fonologiju; Blok 3: metodologija 2 i vještina pisanja. BALIC ima tri osnovna cilja: razvijanje predavačkih vještina budućih instruktora, sa osvrtom na upotrebu ALC (kurs američkog jezika) materijala; usavršavanje jezičkih vještina u cjelini; upoznavanje sa kulturom SAD i okruženjem. Prije početka kursa svi polaznici polažu pismeni i usmeni ispit, što je ujedno i “ulaznica” za pohadjanje kursa. Svakog dana imamo šest časova u trajanju od po jedan sat. Pored obaveznog pohađanja časova, svakodnevnih domaćih zadataka i vannastavnih aktivnosti (klub čitalaca, nastavni centar, teretana, itd), vrijeme provodimo sa prijateljima

Spomenik nenznanom vojniku na Nacionalnom groblju Arlington, itd. Takođe, posjetili smo neke od brojnih muzeja koji pripadaju jednom od najvećih kompleksa muzeja u svijetu, pod nazivom Smitsonijan (The Smithsonian Museums). Ovakva putovanja pružaju uvid u društvo, institucije, slobode i ideale SAD, kao i nezaboravne trenutke sa našim novim prijateljima.

22 PARTNER

januar 2012.

Sve u svemu, blizi se kraj četvrtog mjeseca kako smo ovdje. Naše obaveze se završavaju 17. februara, a zatim slijedi odmor.

Maja Kaluđerović Sanja Tomović

Stav

Ekonomska dimenzija transatlantizma U

gotovo svim analizama i eksplikacijama Ugovora o Sjevernoatlantskoj organizaciji (Ugovora iz Vašingtona) centralno mjesto zauzima objašnjenje člana 5. Preciznije, objašnjenje o međusobnoj reakciji i mjerama pomoći pojedinačnih država članica u slučaju napada na neku od njih. Istina, član 5 kao i bezbjednosni aspekt integracije bili i ostali osnovni temelj čitavog procesa. Međutim, treba podsjetiti da NATO od samog osnivanja ima i ekonomske ciljeve kao smjernice svog djelovanja. U istom ugovoru se u članu 2 navodi da će sve članice težiti uklanjanju sukoba u svojim međusobnim privrednim i ekonomskim politikama i nastojanjima unaprijeđenja ekonomske saradnje. Imajući u vidu prirodu Organizacije, od osnivanja se vodilo računa o ekonomskim interesima efektuiranim kako kroz čisto tržišnu (u smislu osiguravanja slobode transakcija) tako i kroz odbrambenu i bezbjednosnu razmjenu. Uz jačanje ekonomskih interesa u sferi odbrane i bezbjednosti (o čemu je NATO posebno vodio računa) razvijani su i primarni ekonomski interesi država članica. Značaj ekonomske dimenzije NATO-a dodatno je ojačan Strateškim konceptom iz 1999. gdje se nedvosmisleno daje značaj ekonomskim, ekološkim, političkim i društvenim aspektima transatlantskih odnosa. Naravno, ovo je bilo u skladu i sa samom transformacijom NATOa. Dodatno, od samita u Rigi 2007. ekonomska saradnja obuhvata i pitanja energetske bezbjednosti. Širenje opsega saradnje je posebno važno zbog rastuće važnosti energije za budućnost i razvoj. Međutim, ključno je da ista predstavlja tržišni proizvod i predmet je slobodne razmjene i kao takva ne treba biti podložna raznim intervencionizmima. Shodno tome, pitanja energetske bezbjednosti nisu pitanja tržišne cijene energije već osiguravanja njene nesmetane i bezbjedne proizvodnje, distribucije, razmjene i potrošnje. Posmatrano tako, to jeste ekonomsko, in-

stitucionalno, političko i bezbjednosno pitanje.

Samo postojanje Ekonomskog odbora NATO-a govori o statusu ekonomskog elementa transatlantskih odnosa.

Ovo se odnosi kako na ekonomsku saradnju između članica tako i na spriječavanje finansiranja glavnog bezbjednosnog izazova – terorizma. Institucionalno, posebna pažnja se posvećuje ovim pitanjima u okviru saradnje sa partnerima. Tako se u okviru Euroatlantskog partnerskog savjeta, Savjeta NATO-Rusija i Komisije NATO-Ukrajina posebno vodi računa o ekonomskoj dimenziji bezbjed-

nosnih pitanja. Važnost pitanja energije u dijalogu sa Rusijom i Ukrajinom je razumljiva i zbog njihovog energetskog outputa i potencijala rasta. Pored toga, pitanja energije su sastavni dio odnosa NATO-a sa Inicijativom za Jugoistočnu Evropu, Mediteranskim dijalogom i zemljama Istanbulske inicijative o saradnji.

Ipak, osnovni ekonomski doprinos transatlantskih integracija ogleda se nesmetanoj mogućnosti trgovine i razmjene. Nedovoljna sigurnost trgovačkih puteva (fizičkih i virtuelnih) i čitave teritorije Sjevernog Atlantika predstavljala bi kočnicu procesu rasta i razvoja aktera.

Preciznije, bez (početka) stvaranja bezbjednosnog okvira postojanje transatlantske ekonomije danas ne bi bilo moguće u ovom obimu i obliku. Ovo se filozofski nadovezuje na XVI vijek i Kantovu tezu o vječnom miru. Pokazalo se i da bez perioda mira nema i ne može biti prosperiteta.

Od 1949. do terorističkih napada na SAD 2001. nije bilo januar 2012.

PARTNER 23

Stav vojnih ili terorističkih operacija na teritoriji NATO-a.

Naravno, ne znači da je svijet bio pošteđen demonstracija sile potpisnica Vašingtonskog ugovora i Varšavskog pakta. Ipak, bio je to period mira i prosperiteta na teritoriji za čiju bezbjednost je bio i još uvijek jeste odgovoran NATO. Postojanje ovakve organizacije je, u velikoj mjeri, omogućilo postojanje svijeta kakvim ga znamo. Transatlantski svijet je zahvaljujući miru omogućio sebi da se značajno unaprijeđuje i neprekidno mijenja stvarajući zonu prosperiteta. U tom partnerstvu naročitu ulogu ima saradnja Evrope (prije svega EU) i Amerike, kako odbrambena tako i ekonomska. Slučajno ili ne, bit transatlantizma jeste upravo u ekonomskoj dimenziji i neraskidivoj povezanosti dvije najveće svjetske ekonomije – evropske i američke. Efekat ekonomske saradnje vidljiv je u skoro svim državama članicama jer im bezbjednost garantuje slobodno poslovanje i slobodno kako fizičku tako i virtuelnu razmjenu. Upravo zbog toga, čini se da će akteri uraditi gotovo sve da spriječe umišljenu ili realnu opasnost od propasti „transatlantskog carstva“. Činjenica je da su neke civilizacije propadale upravo na vrhuncu svoje moći, ali njih je odlikovao izraziti centralizam. Isti onaj koji u XXI vijeku virtuelnih mreža, virtuelne razmjene, važnosti transnacionalnih kompanija, važnosti regija i manje važnosti nacija-država nije moguć. Naravno, i ovo „carstvo“ ima izazova pred sobom.

Na drugoj strani, nije nemoguće očekivati i neke efikasnije oblike zajedništva poput stvaranja jedinstvenog transatlantskog tržišta uklanjanjem poslovnih barijera i svih carinskih i necarinskih ograničenja imajući u vidu da su trenutne dnevne transakcije između Evrope i Amerike nešto ispod 2 milijarde EUR. Pitanje je da li postoji značajniji aspekt integracija od ovog, ekonomskog, koji predstavlja put mogućnosti i prosperiteta neimenovanih pojedinaca sa obije strane Atlantika. Drugo pitanje je i da li saradnja može biti intenzivnija. Kakvi god da su odgovori na oba pitanja, ključno je da svi budući oblici saradnje budu zasnovani na dva prinicipa – principu mreža i principu slobode.

Posmatrajući stepen ekonomskog uspjeha transatlantskog partnerstva ne čude pokušaji traženja mehanizama unaprijeđenja istog. U tom pravcu postojeće institucije EU i SAD-a su i uspostavile TLD (Transatlantic Legislator’s Dialogue) sa ciljem bolje koordinacije inicijativa, ali i regulatornih i zakonskih prijedloga od obostranog interesa. Istovremeno, uspostavljeni su i Transatlantic Business Dialogue i Transatlantic Economic Partnership. Obrazlažući značaj partnerstva za oba ekonomska sistema i pojedince u njima, Evropski parlament

24 PARTNER

januar 2012.

je predložio pretvaranje TLD-a u Transatlantsku skupštinu. Ipak, pitanje je koja je svrha te institucije – preduslov jačanju ekonomske razmjene (kroz biznisu naklonjeno zakonodavstvo) ili širenje birokratskih tijela? Rast birokratskih tijela i njihove moći nije riješenje. Ostvarivanje dobrovoljnih ekonomskih interesa treba prepustiti pojedinačnim akterima istih uz jačanje okvira bezbjednosti.

Upravo okvira u kome se odvija slobod(n)a razmjena.

Mogući regulatorni problemi saradnje i razmjene transatlantskih partnera se mogu riješiti povećanjem efikasnosti postojećih institucija u cilju kreiranja podsticajne biznis regulative. Dodatno, sinergijom postojećih institucija i kompanija je moguće povećati potencijale transatlantske saradnje. Vjerovatno u tom smislu je i Senat SAD-a predvidio stvaranje Transatlantskog tržišta (i to potvrdio u svojoj rezoluciji iz decembra 2006) do 2015. I ova ideja je smislena i pozitivna ako i samo ako vodi eliminisanju biznis barijera i stvaranju jedinstvenog tržišta slobodne razmjene sa obije strane Atlantika. Naravno, uz izbjegavanje komplikovanja regulatornih procedura i rasta diskrecionih moći.

Za očekivati je da dodatno uklanjanje barijera podstakne dalji razvoj ekonomskih odnosa transatlantskih partnera. Svakako, u cilju ostvarivanja interesa neimenovanih individua. Najvažnije je dalje razvijati slobodni tržišni prostor bez barijera koji može najveću ekonomsku saradnju na globalnoj sceni uvesti u novu razvojnu epohu. Nova razvojna era je ključna kako zbog kriza tako i zbog rastućih ekonomija. Ipak, dalji uspjeh ekonomske dimenzije transatlantskog partnerstva zavisi od razvojnih filozofskih platformi zvaničnih politika transatlantskih partnera. Preciznije, da li će se oba partnera osloboditi pretjerane regulacije i političkih manevara u biznisu.

Konačno, nije neočekivano i jačanje transpacifičkog partnerstva. Istina, potencijalni obim je još uvijek niži nego kod transatlantskog. Međutim, i transatlantsko je počelo skromno i nakon krize (II svjetski rat). Tako da je moguće očekivati rast transpacifičkog partnerstva uz sličnost sa postojanjem određenog vida krize (kriza nekretnina, finansijska kriza, kriza valuta, kriza suverenog duga). Ostaje i da se vidi ko ili što bi bi(l)o osnov bezbjednosti takvog partnerstva i kakva bi bila uloga NATO-o u njemu. Do tada, transatlantsko partnerstvo ostaje dominantno ekonomsko partnerstvo na Ohmaeovoj „globalnoj pozornici“. mr Ivan Jovetić Autor je analitičar na Institutu za strateške studije i projekcije (www.isspm.org) i saradnik u nastavi na UDG-Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis (www.udg.edu.me), Podgorica.

Feljton

Stevan Kilibarda - ameriĀki heroj A

merika, odnosno, Sjedinjene Američke Države, je Crna Gora stupila u balkanske ratove i u Prvi svjetski otkako se, u drugoj polovini 19. vijeka, u Evropi rat. Mnogi Crnogorci su pohitali da brane svoju zemlju i proširila priča o njenom napretku i mogućnostima ličnog državu. Niko ih nije mobilisao. Crnogorce je u rat vodio uspjeha i bogatstva, postala je tada i za Crnogorce obenjihov iskonski patriotizam. Na jednom takvom pohodu ćana zemlja. Česti ratovi, posna crnogorska zemlja, suše, prema rodnoj grudi, veći broj dobrovoljaca je stradao u pomorskoj nesreći u Medovstalne oskudice i siromaštvo, skom zalivu, u albanskim vopa i godine gladi, uticali su na dama Jadranskog mora. Brod formiranje gotovo fatamorje naišao na podvonu austroganičnog pogleda na Ameriugarsku minu koja je raznijeku. Samo treba preći Okean, la i plovilo i njegove putnike. a već tamo, nakon susreta sa Crnogorci su, međutim, i preKipom slobode, čeka te sreća! ma Americi gajili domovinska I već krajem 19. vijeka, a naojećanja. Nijesu na tu zemlju ročito u prvim godinama 20. gledali samo kroz prizmu svostoljeća, počeli su u Ameriku jih ekonomskih snova. Nije odlaziti crnogorski mladići, im Amerika bila samo zemlja najčešće još golobradi, sa 16 za zaradu. Kad se i ona našla i koju godinu više. I stizali su u ratnom vrtlogu, u Prvom do američkog Zapada, čak i svjetskom ratu, Crnogorci se do Aljaske. Pored nekih runijesu postavili kao stranci, dokopa i dan danas postoje kao imigranti kojih se ne tiče groblja, sa spomenicima ispituđi rat. sanim imenima Crnogoraca Pored toga što su bili obukoji su tamo osnovali porodihvaćeni i mobilizacijom, Crcu, proživjeli i okončali život. nogorci su se u velikom broju Koliko je Amerika bila ušla u i dobrovoljno javili za pristulične preokupacije Crnogorapanje američkoj vojsci koja se ca, svjedoči i to što je ta zemlja uputila na ratišta u zapadnoj opjevana u domaćim stihoviEvropi. Narodni pjesnik, u guma. Pjesma o Americi pjevala slarskoj pjesmi upravo o jedse u narodnom kolu, na vese- Stevan Kilibarda u uniformi američke vojske nom Crnogorcu, dobrovoljcu ljima. “Ameriko rosno cvijeće, američke vojske, Radu Bakoviću,veliča američku zemlju nema toga ko te neće... Ameriko zemljo kleta, po tebi mi i vojsku i ističe ponos onih koju su u ušli u njene redove, drago šeta. Molim brata, molim kuma, da mi zajme trista radi pomoći ratnim saveznicima u Evropi. I u Drugom kruna, da otidem u Čikago, pa da vidim moje drago...”. svjetskom ratu, rame uz rame sa Amerikancima, u EvroNaravno, Crnogorce su u Americi čekali teški poslovi i pi su se borili i američki Crnogorci. Mnogo Crnogoraca, iskušenja. Pored fizički iscrpljujućih poslova, nevolju su dobrovoljaca, učestvovalo je u okviru američke vojske, predstavljale jezička i kulturna barijera. Ali, nostalgija za u odsudnoj savezničkoj bici na Verdenu, u Prvom svjetrodnim krajem je bila posebna mora. skom ratu, protiv njemačke vojne sile. Veći broj su tamo Mada su imigranti u starom zavičaju ostavili oskudicu i poginuli, ili su bili teško ranjeni. bijedu, čeznuli su, patili, i za takvom Crnom Gorom. I niMeđu junacima Verdena, sa autohtonim Amerikanjesu prestali da je vole. Najbolje su to pokazali onda kada januar 2012.

PARTNER 25

Feljton cima, bio je i Crnogorac-Amerikanac Stevan Kilibarda.

Kao artiljerijski narednik, Kilibarda je, takoreći, zagazio u sami pakao verdenske bitke. Kilibarda, reklo bi se, na Verdenu nije ratovao po službenoj dužnosti, već srcem, kao da se protiv neprijatelja borio u svojoj Crnoj Gori, u

Francuski vojnici u rovu

Verdenski spomenik danas svojim Banjanima, u svom selu Tupanu. Komandovao je baterijom od tridesetak vojnika i desetak topova. Prema već zapisanim pričama, u jednom momentu ostao je sam.

Granata mu je prvo odnijela lijevu ruku. Kilibarda nije prestao da gađa. Srčanošću hrabrog Crnogorca, snalažljivošću seljačkog sina, Kilibarda je uspijevao da u topovsku

26 PARTNER

januar 2012.

cijev ubacuje artiljerijska zrna. Ali, to nije dugo trajalo.

Neprijateljsko zrno ga je pogodilo u glavu. Stigao je sanitet, no bilo je kasno. Kilibarda je pod nebom Verdena, Belgije, Evrope, sklopio oči, vjerovatno, sa mislima na svoju porodicu i svoje rodno selo. Narodni pjevač kaže: “A otkud se pod Verden obrete, u krvave Vilsonove čete, đe sto smrti odjednom prijeti”. I, stoga, nije čudno da se i Stevan Kilibarda, Crnogorac, Banjanin, našao među oko 400 američkih vojnika, učesnika Verdenske bitke, koji su odlikovani najvišim tadašnjim vojnim ordenom američke vojske - Ordenom čeličnog krsta. Kilibarda je bio jedini sa prostora tadašnje Jugoslavije koji je dobio to priznanje. Odlikovanje je u Crnu Goru, u Banjane, u Tupan, u ruke Stevanove majke, stiglo tek 1937. godine. Trebalo je vremena i da se nađe porodica Kilibarda. A prilikom uručenja, visoki američki oficir je izgovorio riječi: “Herojska majko, vi ste srećni i ponosni što ste rodili takvog heroja, koji je svojim djelom zadivio američku vojsku”. Stevanova majka je sačuvala lik svog 16-godišnjeg sina koji je u Ameriku otišao 1908. godine, osam godina prije nego što je krv prolio za Ameriku, Evropu, Crnu Goru za slobodu i pravdu.

Dvadesetčetvorogodišnji momak postao je američki heroj. Za Crnogorce to i nije neobično, da u mladosti postaju ratni heroji veterani. Ipak, Kilibarda je bio u tuđoj zemlji, tuđoj vojsci, borio se na tuđoj teritoriji - i dobio najviše odlikovanje. Jer, borio se za Ameriku kao za svoju zemlju, kao za Crnu Goru. I tako, svojom krvlju, mladošću, glavom, kao i mnogi drugi Crnogorci, utemeljio crnogorsko-američko prijateljstvo. A prijateljstvo, izgrađeno u nevolji, u ratu, protiv istog neprijatelja, za iste ideale - najčvršće je i trebalo bi da bude dugovječno. Stevan Petrov Kilibarda ima u tom mozaiku svoj dragi kamen.

Ilija Despotović