Zen i umjetnost by senad pepic

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

1. UVOD 1.1.

Osnovna premisa zena jest da je najviša istina nedokučiva logičkom umu. Moguće je jedino intuitivno ju spoznati. Kada se to dogodi, doživljava se satori (na kineskom wu). Carl Gustav Jung je definirao satori kao : ''proboj svijesti koja je ograničena egom u obliku jastva koje je ne-ego.'' To je stanje svijesti u kojem su okovi razuma razbijeni i stvarnost se doživljava u njenoj punoći. Satori je zauzimanje novog gledišta na život, ne može se objasniti, ne može se prenijeti drugom koji ga nije doživio. Drugim riječima, satori koji se može objasniti nije pravi satori.

1 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Razlog tome leži u činjenici da satori kao i zen nema sadržaja koji se može obuhvatiti ili dokazati intelektom. To je vrsta unutarnje percepcije stvarnosti. To nije promjena sadržaja, već pogleda na sadržaj.

''Prije zena čovjek je čovjek, a planine su planine; tokom zen studija stvari postaju kompliciranije. Nakon prosvjetljenja čovjek je čovjek i planine su planine, samo malo iznad zemlje.'' Da bi se postigao satori, čovjek mora prevazići ideju sebe kao ega zatvorenog u vreću kože. Da bi to postigao treba sagledati u sebe. U djelu Zen i samuraji D.T.Suzuki piše: ''Učenje nije teško a ni slušanje nije teško, ali ono što je zaista teško je postati svjestan onoga što imaš u sebi i biti u stanju to upotrijebiti kao svoje. Ova samospoznaja poznata je kao 'sagledavanje unutrašnjosti vlastitoga bića', a to je satori. Satori je buđenja iz sna. Buđenje i samospoznaja i sagledavanje unutrašnjosti vlastitoga bića – to su sinonimi!''

Alan Watts govoreći o zenu, opisuje ga kao zrak, za koji znamo da je dio nas, i da smo mi dio njega, no unatoč tome mi ga ne možemo uhvatiti. Kada je Duchamp uzeo zrak iz Pariza u malu bočicu taj zrak je prestao biti zrak Pariza. Jednako tako uzmemo li morsku vodu u kantu ona prestaje teći, umiri se, no kada se izlije, ona nastavlja ponovo teći. To je osnovna premisa taoističkog mišljenja iz kojeg je zen preuzeo ideju da je najviša istina nedokučiva logičkom umu. Tu ideju su budistički svećenici koji su došli iz Indije u Kinu objeručke prihvatili. Život se ne može prigrabiti, već samo doživjeti. Kineski i japanski umjetnici kada slikaju prirodu oni je ne žele prigrabiti, već prenijeti trenutak koji se nikad više neće ponoviti.

Slika svijeta ljudi Dalekog istoka je drugačija od one koju imamo mi na Zapadu. Drugačiji pristup ontološkim pitanjima i drugačija epistemološka rješenja čine veoma bitnu razliku u odnosu na zapadnoeuropsku tradiciju. Drugačiji odnos naspram svijeta implicira kao uzrok drugačiju estetiku. Zapadnoeuropska tradicija izgrađena je na logosu, dok je kultura Dalekog istoka utemeljena na ''intuitivnoj viziji''. Zapadnoeuropski čovjek spoznaje svijet posredstvom jezika. Kako Alan Watts kaže zapadnjak pokušava ''vodu stvarnosti'' uhvatiti mrežom intelektualnih pojmova, ali nikada ne uspijeva. Uvijek postoji taj osjećaj da nismo sve rekli. Naše razumijevanje svijeta zamagljeno je jezikom u kojeg vjerujemo kao nekad u Boga. Nietzche kaže da je "filozof uhvaćen u mreže jezika". Mi vjerujemo u jezik, da bi to ilustrirao citirat ću francuskog psihoanalitičara Jaquesa Lacana: ''Moja devojka nikako ne može da me prevari, jer u trenutku kada je sa drugim, ona nije moja nego njegova.'' Filozofija Zapada je pojmovno mišljenje i kao takvo suštinski je povezana s jezikom. Naše razumijevanje svijeta temelji se na logosu i upravo u tome počivaju naše teškoće pri razumijevanju Istoka. No, i Zapad i Istok nalaze se pri uvidu da je sve postojeće prolazno. Lao Tzu i Buda na Istoku, kao i Heraklit na

2 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Zapadu ukazuju na prolaznost svjetovnih stvari. Međutim, Zapadnoeuropska filozofija je tražila postojanost u promjeni koje je pronašla u Platonovim idejama, Aristotelovom prvom nepokretnom pokretaču, te u Hegelovom apsolutnom duhu. Dok u Descartovom cogito, ergo sum svjedoči o onom postojanom Ja iza svih stvari. To je ono Ja za kojeg Kant kaže: ''Ono ja koje može moći pratiti sve moje predstave''. Istočni filozofi su u tom pogledu radikalniji i oni kažu da iza svih predstava i osjećaja nema postojanog Ja. Nema objekta i subjekta. Ja je samo iluzija uz pomoć koje se pokušavamo spasiti u svijetu promjena. Sama misao je ona koja misli. Misao je sama sebi svrha.

1.2. Kroz povijest umjetnosti zapadne civilizacije ističe se težnja ka boljem predočavanju stvarnosti pomoću novih tehnologija, dok na Istoku ne vidimo tu težnju, on ne želi prikazati vanjštinu već suštinu predmeta kojim se bavi.

Zen želi apsolutnu slobodu - slobodu lišenu svih okvira. Razum je samo jedan instrument spoznaje, stoga mu zen ne daje prednost. On je dobar sluga, ali loš gospodar. Suzuki govoreći o logici piše: ''U logici ima traga naporu i boli ; logika je samosvjesna. Tako je i s etikom koja je primijenjena logika na životne činjenice. Etičan čovjek čini hvalevrijedna djela, ali ih je on cijelo vrijeme svjestan, a osim toga često može misliti o nekoj budućoj nagradi. Zato možemo reći da je njegov um uprljan, a nikako čist, ma koliko da su njegova djela objektivno ili društveno dobra. Zen to prezire. Život je umjetnost, i poput savršene umjetnosti treba zaboraviti sebe; ne smije biti niti traga naporu ili bolnom osjećanju. Prema zenu, život treba živjeti kao što ptica leti kroz zrak ili kao što riba pliva u vodi. Čim se pojave znakovi tumačenja, čovjek je osuđen, nije više slobodno biće.''

U ovom citatu možemo primijetiti još jednu ideju zena, a to je da prava umjetnost sebe nije svjesna. O tome će biti više riječi kasnije, ali valja napomenuti da je to jedna od karakteristika koja će obilježiti njujoršku likovnu scenu 40-ih i 50-ih godina u umjetnosti apstraktnog ekspresionizma. Djeluje se zbog djelovanja, proces je bitan, ne konačno djelo.

Po zenu besmisleno je i nepotrebno kontrolirati prirodu. Kada se spozna vlastita priroda (satori), tj. nepostojanje subjekta i objekta, vanjskog i unutarnjeg svijeta, već sveobuhvatnost jednog procesa, djeluje se u skladu s prirodom koja nije ni unutarnja, ni izvanjska. Zen učitelj kaže: ''Djeluj, ono što radiš može biti i ispravno i pogrešno; jedno i drugo je dobro.'' Kada nema podvojenog uma, nema se što kontrolirati i čovjek djeluje u skladu s prirodom. Kontrola vodi ukočenosti, a zen prezire ukočenost. Ne djelovati je u redu, djelovati je u redu, ali predomišljati se što napraviti je najgora moguća solucija. Trenutak odlazi, nema vremena za predomišljanja.

3 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Da bih ilustrirao ovu tvrdnju citirat ću jednu zen priču: ''Kad se priđe hramu Obaku u Kyotu, mogu se vidjeti riječi urezane iznad vrata: ‘Prvotni princip’. Slova su neuobičajeno velika, a svi koji vole kaligrafiju dive im se kao istinskom remek-djelu. Napisao ih je Kosen prije dvjesto godina. Kad ih je učitelj crtao, činio je to prvo na papiru, a radnici su ih uvećali i izrezbarili u drvetu. Dok je Kosen crtao slova, uz njega je bio jedan drzak učenik koji mu je napravio nekoliko litara mastila i nije propuštao priliku da iskritizira njegov rad.

- To ne valja, rekao je Kosenu nakon prvog pokušaja.

- Kakav je ovaj ?

- Loš. Lošiji nego prethodni, izjavi učenik.

Kosen je strpljivo iscrtavao list za listom, sve dok se nisu skupila osamdeset i četiri ‘Prvotna principa’, još uvijek bez učenikove pohvale.

A kada je mladić izašao na nekoliko trenutaka, Kosen pomisli: ‘Sada je prilika da izbjegnem njegovo kritičko oko’, pa slobodna i neometana uma napisa na brzinu: ’Prvotni princip.’

- Remek - djelo, izjavi učenik.''

1.3. Ponukani ovom pričom, mogli bi pomisliti da je bit zena u brzini. To nije točno. Suzuki prije nego što bi odgovorio na neka pitanja šutio bi po minutu i više. Zen nije brzina, već stanje ne-uma. Kao što primjećujemo u priči, Kosen je u trenutku slobode uma od vanjskih utjecaja, napisao remek-djelo. Isto se moglo desiti da nije bilo učenika koji ga ometa i da je pisao duže vremena, no činjenica stoji da je Kosenova osobnost bila ometana utjecajima izvana i njegova prava priroda se nije mogla izraziti. Trenutak oslobođenja dogodio se kada se njegov um umirio. Oslobođenje se očitovalo neposrednom i spontanom akcijom.

4 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Zen je beskompromisan u zahtjevu za neposrednošću i spontanosti. Kako jedna zen pjesma kaže:

''Mjesec nema namjeru da bilo kamo baci svoju sliku;

Niti jezero izražava želje da mu Mjesec bude gostom.''

Za razliku od Zapadne estetike koja je izrasla u duhu platonističke estetike, zen estetika je izrasla u duhu taoizma, gdje se smatra da je čovjek integralni dio prirode, što znači da se priroda ne usvaja, već doživljava i prezentira u svojoj ljepoti. Priroda nema grešku koju bi čovjek trebao ispraviti, već ona je sama po sebi dovoljna takva kakva je. Stoga kamenje u unutrašnjosti japanskih vrtova nije izrađeno ljudskom rukom, već je pomno selektirano. Nakon selekcije gotovo nema obrađivanja kamenja, eventualno se blago obradi, no u osnovi postavljaju se takva kakva jesu. Kada je čovjek shvatio da nema razlike između njega i prirode, da je sve jedan proces, nije bilo potrebe mijenjati vanjštinu. To ne znači da je neće mijenjati, ali razlika je u tome mora li to učiniti ili ne. Ako mora to učiniti, to onda nema veze sa zenom. Zen se izražava u svakom trenutku u životu i pomisao da se mora izraziti je kao da jarcu dodajemo bradicu. Priroda je savršena takav kakva je, život je takav kakav je i trik u životu je hoće li se to prihvatiti ili ne. Podvojeni um vidi probleme, čovjek s iskustvom satorija nema što vidjeti, on doživljava.

Ima jedna priča o Sen No Rikjuu, najvećem majstoru čajne ceremonije, koja ilustrira ideju jednostavnosti i sklada s prirodom.''On je otišao, sa svojim sinom, da pogleda baštu nekog poznatog umetnika čajne ceremonije. Sin se divio drvenoj kapiji obrasloj mahovinom, koja se otvarala na stazu što je vodila ka čajnoj kolibi sa slamnatim krovom. Ali otac je rekao :‘Ne slažem se sa tobom. Ta kapija je očigledno doneta iz nekog udaljenog planinskog hrama, uz neminovne troškove. Gruba pletena kapija koju bi napravio seljak iz istog mesta dala bi ovome mestu zaista smiren i usamljen izgled, a ne bi nas uznemiravala pobuđujući misli o teškoćama i troškovima. Sumnjam da ćemo ovdje zaista naći veoma osećajnu i zanimljivu čajnu ceremoniju.''

2.1. ESTETIKA ZEN BUDIZMA 2.1. Općenite crte U mnogim religijama umjetnost se gotovo smatra kao ilustracija važnije ili više duhovne strane

5 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

života. Međutim, u zenu umjetnost je sredstvo potrage za satorijem. Zen želi da vidimo umjetnost kao put koji vodi ka buđenju i oslobođenju od ega. Zen želi da dođemo u kontakt sa unutrašnjim radom našeg bića, bez traženja utočišta u egu ili u eksternim i nadnaravnim stanjima i iskustvima. Uspoređujući Istočnu i Zapadnu estetiku Alan Watts smatra da na Zapadu umjetnici žele podrediti prirodu svojoj volji, organizirajući je u racionalne okvire, dok na Istoku umjetnik prihvaća prirodu kakva jest i želi predstaviti njenu suštinu. Istočnog umjetnika ne interesira fotografsko prikazivanje predmeta, već prikazivanje njegove suštine ili duha. On je fasciniran svijetom, te ne pokušava ovladati njime, već ga doživjeti. On se divi tom svijetu, toj misteriji, području ljepote i iluzije koju pokušava prenijeti na platno. Zapadni umjetnik pomoću tehnike pokušava kreirati iluziju oblika stvarnosti dok istočni, dakle, ukazuje na njenu suštinu. Bitno je ono što se ne vidi, ne ono što se vidi. Cijeli koncept istočne umjetnosti bazira se na sugestiji onog što se nalazi iza oblika, jer ljepota nije oblik, već ono što on izražava. U tome možemo naći odgovor na manjak potrebe ka boljim tehničkim rješenjima koji bi im omogućili ''realnije'' prikazivanje oblika. Njih ''realnost'' ne zanima, oni su obuzeti duhom, a duh se ne može prikazati, već sugerirati. No, mora se naglasiti da ova razlika između zapadne i istočne umjetnosti nije potpuna i više je povijesna nego suvremena, jer u današnje vrijeme granice se gube. Pošto je Japan morao otvoriti svoje granice pred prijetnjom američkih topovnjača 1867. g., Amerikancima, a potom i ostalom svijetu, obostrani utjecaj bio je neizbježan. Taj događaj će omogućiti europskim umjetnicima koji nisu bili zadovoljni postojećom umjetničkom situacijom u zapadnoj Europi, poglavito u Francuskoj, da se upoznaju s japanskim drvorezima koji su znatno drugačiji od onog što je akademizam tog vremena poučavao.

Zen umjetnik sugerira bit estetskog objekta na najjednostavniji i najneposredniji način. Unutar njegova sustava reprezentiranja, bilo što može postati objekt stvaranja. Kao što vidimo u haiku poeziji najjednostavnija slika je najpoželjnija, od žabe na listiću do kapljice vode. Bilo kakav zvuk može postati glazba, dok se u slikarstvu objekt izražava s najmanje moguće poteza. No, da bi umjetnik mogao naslikati objekt u njegovoj biti, on mora potpuno shvatiti prirodu objekta kojeg slika, njegovu buda prirodu. To je težak dio. Tako se mogu shvatiti čuvene zen poruke: ''Postani bambus…postani bor…postani ždral.'' Iako je tehnika vrlo bitna, ona je nepotpuna bez unutrašnje spoznaje objekta kojeg slika. No, kao što ćemo vidjeti iz slijedeće priče, kada se bit predmeta spozna, akcija umjetnika često je vrlo spontana.

2.1.1 Kineski car je jednom prilikom naručio od jednog umjetnika sliku omiljene koze. Slikar je pitao za kozu, kako bi je mogao prostudirati. Prošle su dvije godine i car je postao nestrpljiv te je zahtijevao da mu se koza vrati, što se i učini. Nakon što je slikar zanijekao caru da je dovršio sliku koju je imao naslikati, uzeo je kist i povukao osam spontanih poteza kistom, koji su ostali zapamćeni u analima kineskog slikarstva kao najbolji prikaz koze.

6 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Zen umjetnost ne pokušava stvoriti iluziju ''realnosti.'' Ono napušta prikazivanje ''realnosti'', i bavi se umjetnim prostornim vezama koje su dizajnirane na način da ponukaju čovjeka na razmišljanje o onome što je iza ili iznad stvarnosti. Ono što treba naglasiti je da jednostavnost zen umjetnosti leži u činjenici da kad se želi istaknuti suština objekta, on se mora lišiti svih stvari koje su nepotrebne i mogu skrenuti um s puta. Tome služe koani u zen treningu. Možemo zaključiti da jednostavnost kojom je prožeta zen umjetnost proističe iz spoznaje suštine objekta kojeg je umjetnik odlučio prikazati. Jednostavnost nije sama sebi svrha - njena svrha je ukazati na suštinu objekta, koji se ne može spoznati racionalno, već intuitivno. Tako npr. u Ikebani, umjetnosti aranžiranja cvijeća, svaki list, cvijet ili grana koji nisu nužni se odstranjuju; u haiku pjesmi izostavlja se svaka riječ koja nije apsolutna nužna, dok u sumi-e slikarstvu izostavlja se svaki potez ili mrlja.

Porijeklo ove težnje ka jednostavnosti leži u budističkoj doktrini o Sunjati (praznini). To je po budistima sveobuhvatna praznina koja sadrži potencijal za ''deset tisuća stvari''. Prazninu se ne smije shvatiti kao pojam, jer pojmovno mišljenje neće pomoći pri njenom shvaćanju. U pitanju je neposredna, intuitivna spoznaja temelja čitavog postojanja. Umjetnik čistog, smirenog uma, stvara iz praznine. On je sam medij kroz koji se iskazuje praznina. On je sam nevažan. Ne postoji umjetnik koji stvara, postoji samo stvaranje. Ne postoji kreativan umjetnik, već kreativnost. Njezino ispunjavanje materijalom koji nije potreban sužava njene mogućnosti i vodi čovjeka u stranputicu. U umjetnosti, ideja praznine se iskazuje u nedorečenosti. Bitna je sugestija. Ostavljajući štogod nedorečenim prepušta se promatraču da upotpuni ideju. Time neko remek-djelo uvlači gledatelja u sebe, dokle god se ne stope u jedno. Gledatelj postaje dio djela, kao što djelo postaje dio njega. Praznina je tu zbog gledatelja, poziva ga da uđe i do vrha ispuni svoju estetsku emociju.

2.1.2. Kada bi se objekt prikazao vizualno identičan svom pandanu u realnosti, potaknuo bi divljenje tehnici prikazivanja, što nije cilj ove vrste umjetnosti. Na Zapadu nam se često događa da se divimo tehničkim postignućima svakakve vrste, od umjetnosti nadalje, ali divljenje ne pokreće um ka intuitivnom istraživanju kojem teži zen. Kada se divimo objektu, naša pažnja je usmjerena ka njemu i njemu samo, što je greška po zenu. Zen teži ka intuitivnoj spoznaji stvarnosti, obilježje tog stanja je um koji Japanci nazivaju mushin(ne-um) ili munen(ne-misao). U mushinu um ne zastaje ni na jednom objektu, on je poput vode koje teče i nikada se ne zaustavlja.

''Pas, Budina priroda,

7 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Iskazivanje savršeno i konačno.

Pre nego što kažete 'ima' ili 'nema',

vi ste mutav čovjek na licu mesta.''

S toga zen umjetnost ne zamara um afektivnim doživljavanjem, već potiče ka intuitivnom spoznavanju, ka kontemplaciji i nadasve doživljavanju. Tehnička vještina muti um, zamara nas mislima ''Kakva sjajna izvedba?'', ''Kako je to napravio?'' itd. Kao što možemo primijetiti um je vezan u spletkama o zamršenosti tehnike, nije slobodan da shvati suštinu objekta. Vezan je na površini, i time atrofiran za shvaćanje vječne istine koja prožima sam predmet. Kroz zen umjetnost se ne opisuje realnost kakvu je mi vidimo, već buda priroda koja je prožima.

Za zen umjetnike ljepota je nešto trenutačno i vječno prolazno. Simbol takvog razmišljanja je ladolež, cvijet koji cvjeta u Japanu. Njegov život traje jedan dan i upravo u tome je njegova ljepota. Njemu se mora diviti u prvom procvatu ranu ujutro, kad se sunce diže. Poslijepodne njegovih cvjetova više nema.

Život protječe kroz sve objekte u svakom trenutku, i bit je u tome da se bude u harmoniji s vječnom prolaznošću. Vrijednost sadašnjeg trenutka se ne može izmjeriti, već samo doživjeti. Ljepotu vječnog trenutka ne treba kvariti mislima o prolaznosti.

''Bor živi hiljadu godina, a ladolež samo jedan dan; ali oboje ispunjavaju svoju sudbinu.''

Zanimljiva je jedna anegdota o razgovoru između Lu Genga, viskog činovnika dinastije Tang, i zen učitelja Nansena. Činovnik je citirao Sodja, poznatog učenjaka iz prijašnje dinastije:

''Nebo i zemlja i ja istog smo korijena,

8 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Sve stvari i ja jedne smo iste supstance. i nastavio: 'Zar to nije najznačajnija izjava?'

Nansen je pokazao posjetiocu na biljku u cvatu, u vrtu, i rekao: ''Ljudi ovog svijeta gledaju ovo cvijeće kao da sanjanju.'' 2.1.3. Ova priča pokazuje stav zen budizma prema estetskim objektima iz prirode. Ljudi ne znaju kako da gledaju cvijet, udalje se od njega, ne identificiraju se sa cvijetom, već ga promatrajući pokušavaju shvatiti. U tom pogledu postoji dihotomija, onoga tko gleda i samoga cvijeta. U ovoj anegdoti primjećujemo neiskrenost, izvještačenost koju zen prezire. U zenu bi rekli za ove stihove da previše smrde na zen, previše su izvještačene, to nije prava stvar. Slično se može reći za Zapadne romantičare. Oni su previše udaljeni od stvarnog svijeta, plutaju u nekom mističnom izmišljenom svijetu ubijajući težnju čovjeka za neposrednim i jednostavnim izražavanjem, jer nadasve čovjek žudi slobodi koja se izražava prirodno i spontano.

2.2 Estetski ideali zen budizma

Tokom povijesti japanske kulture razvili su se određeni estetski ideali ili načela pod utjecajem zena, koja se mogu smatrati pečatom vrhunskih umjetničkih djela. Tih ideala ima mnogo, ovdje ću naglasiti samo najvažnije.

Jedan od najstarijih je mono no avare ili ''neizreciva, tužna ljepota''. Taj ideal potiče iz budizma, i označava prolaznost svih stvari. Na svijetu ništa nije stalno, sve se mijenja.

9 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

No, razlika između zena i ostalih filozofskih škola je što u zenu prolaznost potiče radost. Zašto? Zato jer zbog prolaznosti život vrijedi živjeti. Upravo zbog svoje lepršavosti i krhkosti život je vrijedan življenja i stvari dobivaju na značaju. Kada život ne bi bio prolazan, ne bi bio život. Bio bi nešto drugo. S toga zen uči doživljavanju kao načinu življenja. To je ono neizrecivo ''ah'' kada se susretnete sa doživljajem beskrajne ljepote prolaznosti svijeta. To je onaj osjećaj kada se radost i tuga prožimaju. Ovim idealom prožeta je haiku poezija. Po Dejanu Raziću u ovom idealu iskustvo satorija našlo je svoj estetski izraz. Taj ideal možemo naći u Genji Monogatori (Priče o /princu/ Genjiju) Murasaki Shikibu iz 11. st., jednom od najvrjednijih djela japanske i svjetske proze uopće i povijesno prvi roman u modernom smislu te riječi u svijetu. Ono što taj roman čini važnim su opisi likova u duhu mono no aware spisateljice Murasaki Shikibu, s kojim se čitatelj može suosjećati. U suvremenom Japanu taj ideal simbolizira cvjetanje trešnjinog cvijeta. Ono traje sedam dana, nakon kojeg otpadne. Njegovo iščezavanje priziva osjećaj mono no aware.

Drugi ideal je sabi ili ''rustični sloj ili osamljenost'' koji označava osamu ili smirenost duha. Riječ sabi je skraćenica japanske riječi sabireru, koja otprilike znači postati osamljen. Tokom vremena pojam je zadobio još jedno značenje, a to je ostarjeti dobro, ili ono što je ostarjelo dobro. Što znači da riječ sabi označava ne samo starost koja vodi ka iskustvu i mudrosti, već i sloj koji stare stvari čini lijepima. Ona označava i smirenost, samoću i duboku usamljenost. Ovaj ideal se može naći u velikoj zbirci poezije Manyoshu. Sabi izražava atmosferu samoće i usamljenosti koja ruši razliku između objekta i subjekta. Ovaj ideal vuče korijene iz taoističke filozofije besciljnog života. Kako Alan Watts kaže: ''Kada taoistički svećenik ide šetati, on ne ide nigdje, on jednostavno šeta.'' Besciljni život konstantna je tema svake zen umjetnosti. Prikazi bambusa na vjetru ili usamljenog kamena, u zen umjetnosti označavaju usamljenost svakog čovjeka. Naposljetku svatko od nas je sam. Možemo imati prijatelje, ljubavne partnere…ali naposljetku svatko je sam. To je upravo ono što osjećamo pri pogledu na ovakve radove. Navode nas na kontemplaciju. Zato su zaboravljena mahovina na nadgrobnom spomeniku, bambus na vjetru ili usamljeni kamen izrazi estetskog ideala sabi. Ako ulazimo u simboliku navedenih primjera, mahovina, bambus ili kamen izražavaju ego postojanje, dok vjetar, nadgrobni spomenik ono gdje ego prebiva. Sabi izražava prazninu svih stvari, usamljeno postojanje svih bića i predmeta u univerzumu. Sabi je zen pojam u kojem se ta usamljenost prihvaća.

''Gledam u daljinu –

10 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

nema cvjetova

ni obojenog lišća.

Na morskome žalu

osamljena koliba

u blijedećem svjetlu

jesenjeg sutona.''

2. 2. 1

Kada se u raspoloženju sabi spazi nešto sasvim obično i skromno, nastaje raspoloženje koje se izražava u estetskom idealu wabi ili ''jednostavna ljepota ili siromaštvo''. U ovom estetskom idealu cijeni se umjerenost, niti savršeno niti nesavršeno. Mjesec je lijep kada ga ne pokrivaju oblaci, isto onoliko koliko i kada ga pokrivaju. U wabi idealu više se cijene predmeti koji su nesavršeni od onih koji su savršeni. Alan Watts prepričavajući jednu zgodnu između zen majstora i trgovca ilustrirao je ovaj ideal. U zgodi se pripovijeda kako je trgovac imao jednu posudu koju je pokazao zen majstoru, no potonji nije pokazao interes za nju. Na to se trgovac naljutio i razbio posudu. Trgovčeva sluga sakupila je komadiće posude i zalijepila ih. Kada je zen majstor ponovno vidio tu posudu bio je oduševljen.

Kada se pri neuspjehu u umu ne uzdiže osjećaj nepravde, tada bi rekli u Japanu, to je

11 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

wabi. Bašo to izražava na sljedeći način:

''Ljetne trave -

Sve što je ostalo

od snova ratnika.''

Ovaj estetski ideal naročito se razvio u waku i haiku poeziji. Raspoloženje wabi može se vidjeti u uzaludnoj borbi ratnika sa bezvremenom vječnošću prirode ili u prikazu putnika na vjetru, kao što se može vidjeti u Bašovoj haiku pjesmi.

Pod siromaštvom wabi podrazumijeva da se ne zavisi od materijalnih stvari ovoga svijeta kao što su bogatstvo, moć i slava , već da se bez njih osjeća nešto od najveće vrijednosti, nešto iznad vremena i društvenog položaja.

Yugen ili ''dostojanstvo'' je ideal koji su Japanci uzeli od Kineza kod kojih je imao značenje tamnog ili mističnog. Od svih ideala yugen je najteže izraziti. Za yugen je važna imaginacija. Iako ne vidimo planinu, mi je možemo zamisliti i tim zamišljanjem ona može postati jasnija, nego ikad prije. Ono označava jednu temeljnu karakteristiku istočne kulture, a to je aludiranje na predmet, prije nego objašnjavanje ili vizualno sagledavanje. No, ono ne znači sanjarenje, već sagledavanje dubine svijeta u kojem živimo. Umjetnost u kojoj se yugen najčešće izražava je no drama. Ona se može shvatiti kao izraz dostojanstvenosti koji sugerira nešto ''više'' od samog sebe. R. H. Blyth pišući o no drami objašnjava i ideal yugen: ''Postoji ono posebno proturječje u stvarnosti osjećaja i nestvarnosti, konvencionalnosti glume; to je stvarni svijet, a ipak svijet snova(…). Kad je Basho gledao no dramu, on je bio na putovanju; kad je putovao, našao je da je glumac u no drami. San i stvarnost, život i umjetnost, poezija i svijet svakidašnjice, povijesna prošlost i trenutna sadašnjost ista su stvar…''

Sljedeći pojam je šiori ili tananost. Slika bambusovog lišća koji se savija pred silom snijega je tipičan primjer ovog ideala. On označava krhkost i tananost čovjeka pred

12 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

silama prirode, no ta krhkost i tananost nema lošu konotaciju. Ona ne potiče na žaljenje. Upravo je zbog tih karakteristika čovjek neopisivo drag i lijep. Sličan ovom idealu je hosomi, koji znači isto tananost. On se pojavljuje u haiku poeziji u pjesmama o barskim pticama i insektima općenito.

Basho je tokom svog života razvio ideal karumi ili ''lakoća duha''. To je ideal u kojem čovjek prihvaća pojave onako kako dolaze s lakoćom karakterističnu za smireni um.

2.3 Zen i japanske umjetnosti

2.3.1 Slikarstvo

Da bi se razumjelo japansko slikarstvo potrebno je shvatiti razliku u odnosima prema prirodi na Istoku i Zapadu. Kao što sam već spomenuo čovjek Zapada nastoji pokoriti prirodu, podčiniti je svojoj volji, prisiliti je da radi za njega, dok čovjek ''klasičnog'' Dalekog istoka želi živjeti s njom i u njoj. Zanimljiv je jedan pasus iz Biblije koji osvjetljava postojanje ovakvog stava zapadnog čovjeka prema prirodi:

''Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: 'Plodite se i množite i napunite Zemlju, i sebi je podložite! Vladajte

13 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

ribama u moru i pticama u zraku i svim živi stvorovima što puze po zemlji.''

U Japanskoj povijesti nema ovakvih naputaka. U jednom budističkom tekstu, Metta Sutta, Sutta Nipata, možemo pročitati:

''Upravo poput majke koja vlastitim životom zakriljuje od nedaća svojeg sina, svoje jedino dijete – takve tvoje neka budu misli koje prigrljuju sve što živi.''

Ova suštinska razlika između klasičnog čovjeka Dalekog istoka i Zapadnjaka očituje se i u umjetnosti. U slikarstvu Zapadnjak prikazuje ''mrtvu'' prirodu. To je priroda koju je on posložio po svojoj volji, uzeo je plodove iz prirode i posložio u novu cjelinu. U Zapadnom portretnom slikarstvu bila je ustaljena praksa tokom stoljeća da priroda bude dekoracija; iza profila žene, plemića ili dostojanstvenika nazirala bi se planina, rijeka ili pokoji cvijet. Priroda je za Zapadnjaka inferiorna. Joseph Campbell, američki autor koji je postao poznat svojim radom na području komparativne mitologije, u jednom intervjuu lijepo ilustrira stav zena prema ovakvom pogledu na prirodu, citirajući D.T. Suzukija: ''Bog protiv čovjeka. Čovjek protiv Boga. Čovjek protiv prirode. Priroda protiv čovjeka. Priroda protiv Boga. Bog protiv prirode – vrlo smješna religija!''

Jedno od obilježja današnjeg vremena kojeg nazivamo postmodernizam je vraćanje prirodi, shvaćanju dan nam priroda nije neprijatelj ili sluga, već produženo tijelo. Takvo razmišljanje na Istoku traje već tisućljećima.

Kineski i japanski slikar više je volio prikaze prirode u kojima bi središnju ulogu igrali potoci, šume, planine. Unutar njih ljudski lik se nazire, on nije izgubljen u svom tom prostranstvu, već uronjen. Ne osjeća se nelagodno, već kao dio cjeline. Često je na takvim slikama izazov pronaći ljudski lik, ali ne zato jer se skriva, već iz razloga što je duboko uronjen u cjelinu. U ovome naziremo ideju Istoka u kojoj je ljudsko biće nerazdvojno povezano s prirodom, toliko jako da se moramo dobro namučiti mislimo li ga doživljavati kao izdvojenu cjelinu.

2.3.1.1

14 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Sumi-e slikarstvo došlo je iz Kine u Japan. To je vrsta slikarstva u kojem slikar slika tušem i kistom po papiru koji je tako tanak da onemogućuje izmjenjivanje ili dotjerivanje povučenog poteza. Nemogućnost izmjenjivanja slike je izraz budističkog zakona o uzrocima i posljedicama. Kao što u životu pojedinca nema povratka nakon djelovanja, tako i u sumi-e slikarstvu nema popravaka. Slika se neposredno, bez oklijevanja i bez zastajkivanja. Spontanost koja proizlazi iz takvog čina ne može se simulirati ni falsificirati, ona je kvaliteta sama za sebe. Ova vrsta slikarstva već je u Kini bili pod velikim utjecajem t'cah budizma i kao takva je došla u Japan. Kao što smo mogli vidjeti iz priče o slikaru i kozi sa prijašnjih stranica, potrebno je prvo spoznati buda prirodu predmeta koji se slika, da bi se potom ta priroda izrazila neposredno kroz spontanu akciju. Vladimir Davide piše o sumi-e slikarstvu sljedeće:

''Sumi-e je izravan prijenos doživljaja na papir – ono što je nacrtano nije oblik predmeta, već njegov duh; nije predočeno njegovo stanje, već njegov život.''

Sumi-e slikarstvu nije rekonstrukcija realnosti, već ona je ključ ka razumijevanju prave prirode predmeta. To je opća crta većine japanskih umjetnosti, poglavito onih koje su nastale pod utjecajem zen budizma.

Vrlo je važno naglasiti da uz estetske ideale koje sam opisao vrlo važnu ulogu u japanskim umjetnostima igra rezanje (kire). Time se podrazumijeva da sve ono što nije potrebno treba odsjeći ili maknuti. Samo ono što je neophodno za sugeriranje ili izražavanje buda prirode ostaje.

U sumi-e slikarstvu sve što je na slici jednako je bitno. Unutar slike ništa se ne može oduzeti, a da se ne poremeti cjelina. Bjeline na crtežu isto su toliko važne koliko njegovi sivi i crni dijelovi prekriveni potezima kista, one isto toliko sugeriraju stvaranje cjeline kao i potezi kista. Za njih se može reći da su potezi proistekli bez poteza. Takav stav potječe iz ideje zen budizma da iz praznine (sunjata) proističu sve stvari. Tu ideju Zen preuzima iz taoističke knjige Tao te Ching.

Eugen Herigel kada govori o zen slikarstvu kaže sljedeće : "Koja je odlika ovih slika? Pre svega - prostor. Ali prostor u zen slikarstvu nije naš zapadnjački prostor sa njegovim raznovrsnim dimenzijama - jednoobrazni medijum u kome stoje stvari, koji ih okružuje i izoluje jedne od drugih. Niti je to mrtva praznina koja se može zameniti objektima i koja je zatvorena u vidljive odnose između desno - levo, gornje - donje, spreda - straga. Niti je to prostor koji dodiruje samo površinu objekata, ograđujući je poput kože, i otuda tamo gde unutar nje ničega nema, poništenim značenjem, nezahtevnom pozadinom. Prostor u zen slikarstvu je uvek nepokretan,

15 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

pa ipak u pokretu, izgleda kao da živi i diše, on je bezobličan i prazan pa ipak i izvor svekolike forme, on je bezimen pa ipak razlog zašto sve ima ime. Zato za zen slikarstvo stvari imaju apsolutnu vrednost, sve su jednako važne i značajne, predstavnici univerzalnog života koji struji kroz njih. Ovo, takođe, objašnjava i duboki značaj koji izostavljanje stvari ima u zen slikarstvu. Ono što nije sugerisano, što nije izrečeno, važnije je i izražajnije od onog što je rečeno. Ovde ponovo, kao i u pozorišnoj umetnosti, vidimo "neplešući ples" koji oživljava svekoliko postojanje, prožimajući i igrajući kroz sve stvari. Prostor nije homogen, prazan medijum proširen do u beskonačnost; on je neshvatljivo obilje samog postojanja, sa svim svojim beskrajnim mogućnostima. Otuda zen slikar nema horror vacui, za njega je Praznina dostojna najvišeg poštovanja; ona je najživotnija među svim stvarima, tako bogata životom da ne potrebuje zauzimanje oblika i forme niti se, kako bi se ispoljila, upojedinjuje u beskonačnom krugu promena. Prostor nije koža koja počiva oko stvari, već njihovo jezgro, njihova najdublja suština, razlog njihovog postojanja. U ovim slikama izražena je magičnost Praznine koja očarava oko i izaziva poštovanje. Gledanje slike uvek otpočinje gledanjem Praznine."

U sumi-e slikarstvu možemo vidjeti neke karakteristike koje će obilježiti početak i sredinu slikarstva 20. st:

- koristi se minimalno poteza u svrhu maksimalnog izraza ekspresije

- linearno strukturiranje crteža uz tonsku modulaciju, kao što će u Europi primijeniti

Modrian

- odsutnost plastičnog modeliranja pomoću svjetlijeg i tamnijeg osjenčavanja i izražena asimetričnost naći će svoje poklonike unutar impresionističkog pokreta.

- izražavanje ukupnog djelovanja cjeline neoslikanim dijelovima.

2.3.1.3

16 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Krajem 19. st. Kada je Japan bio prisiljen otvoriti se prema Zapadu, prodrli su u njega Zapadni utjecaji. U slikarstvo se to očitovalo u promjeni perspektive. Klasični su se Japanci služili takozvanom paralelnom perspektivom, pri čemu su usporednice u prirodi ostale usporednice i na slici. No, valja naglasiti da to nije bilo zbog toga što Japanci nisu mogli razviti tehniku perspektive, već iz razloga što su imali drugačiji pogled na život. Slikar Zapada stoji, živi, doživljava ispred i izvan onoga što slika. Za njega život ima neki put koji se sastaje u jednoj beskonačnoj točki. Zato što on nije unutar prirode, već se prema njoj postavlja kao promatrač, on ima iluziju konačnosti. Klasični se Japanac nije služio perspektivom jer se nije osjećao ispred ili iza onog što slika. On je bio u centru doživljaja i zato za njega usporednice u prirodi ostaju usporednice na slici. Za njega nema povlaštene točke u kojoj bi se one sjekle na papiru, a koja bi bila određena položajem njegova oka prema onome što slika. Kao što Donald Kirihara piše analizirajući Japanski film:

''…paralelna perspektiva na japanskim drvorezima organizira prostor kao sustav paralelnih linija u kojima se okomite linije ne spajaju u jednoj točci, kao što je to slučaj sa središnjom perspektivom. Umjesto središta zanimanja kao što je 'jedna točka' središnje perspektive, postoje mnogostruki 'čvorovi' pozornosti ili područja guste strukture. Dok središnja perspektiva zadržava prostor u okviru, kosi kutovi paralelne perspektive stvaraju prostor bez početka ili kraja. Pogled gledatelja kreće se preko tih drvoreza bez da ga vodi jedna točka, a gledateljeva očekivanja pojavljivanja, položaja i pokreta objekata znatno su drukčija u ovakvom sustavu nego u središnjoj perspektivi 'jedne točke''.

Asimetričnost u japanskim slikama je izraz shvaćanja po kojem ljepota se izražava u nesavršenom obliku i iz stava japanskih slikara po kojem pod svaku cijena treba izbjegavati konvencionalnost. Omiljeni trik japanskih slikara je otjelovljenje ljepote u obliku nesavršenosti, čak ružnoće.

Postoji nekoliko osnovnih odlika japanskog slikarstva: asimetrija, jednostavnost, osjećaj starine, prirodnost, nedorečenost, nekonvencionalnost, smirenost, humor, sloboda, radost.

Dejan Razić smatra da: ''Zenistička umetnost odiše primitivnošću i nesamosvešću divljaka, kao i bezvremenošću i kosmičkom svešću mudraca. Zenistička umetnost je religiozna a ne moralna, poetska a ne lepa, intuiciona a ne intelektualna, značajna a ne emocionalna, senzualna a ne filozofska, mladalačka a ne zamorena životom.''

17 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

2.3.2 Kaligrafija

Pisma se u grubo mogu podijeliti na fonetska i ideogramska. U fonetskom bilježimo glasove, dok u ideogramskom ''skicu'' pojma. Zenu više odgovara ideogramsko pismo jer je neposrednije od fonetskog. Fonetsko je lakše naučiti jer se uče glasovi kojih ima manje od pojmova. No, da bi se neposrednije izrazio doživljaj trenutka ideogramsko pismo je praktičnije, jer jednim potezom kista zabilježi se doživljaj trenutka, dok u fonetskom za to nam treba više vremena, jer se moraju upotrijebiti kognitivne funkcije višeg reda koje uzimaju vrijeme i onemogućavaju spontanost.

No, nužnost neposrednog spontanog pokreta u kaligrafiji potencirana je i tehničkim razlozima. Naime, redovito se rabi vrlo tanak i fini mekani papir koji ne dopušta dotjerivanje i popravljanje postojećeg crteža. Svaki potez kista mora biti odlučan i konačan, bez zastajkivanja i trzanja.

Japanska je kaligrafija kao umjetnička forma stara oko tri tisuće godina. U Japanskoj kulturi izvorno je nazvana Shodo. Ustalila se u Japanu tokom 7. st. nove ere. Kaligrafija je izrazito individualna umjetnost jer se stil pisanja razlikuje od osobe do osobe. U njoj se umjetnost i duhovnost spajaju. Da bi stvarao umjetnik mora biti u jedinstvu sa prazninom koja je temelj svih stvari. To je stanje u kojem se Ja ili ego spaja sa onime što prožima sve stvari. Može se reći da kada se ovo stanje postigne, da ne stvara više ego, već sama prava priroda svih stvari kojoj je tijelo posrednik. U Kini se u ranijim razdobljima umjetnici nisu potpisivali na svoje radove, upravo iz ovog razloga. Oni nisu osjećali da su to njihovi radovi, već rad Tao-a.

O utjecaju povezanosti zen-budizma i kaligrafije P. Rambach piše: ''Može se zamisliti kako su zen-budistički redovnici ovdje (u kaligrafiji) morali naći originalan način brzog prijenosa svojih vizija; jer oni su ti koju su kaligrafiju preobrazili u umjetnost totalnog izraza. Odbacivši kodificirane mehanizme kompozicije, oni su promijenili oblike ideograma da bi pokušali izraziti nemoguće. Oni su bili prvi stvaratelji nefigurativne umjetnosti time što su zadržali samo bit nekog ideograma kojemu gledatelji gdjekad nisu mogli razumjeti oblika, ali su bili snažno potaknuti njegovom likovnom vrijednošću, pronalazeći u njemu smisao pozivom na osjećaj koji sugerira.''

2.3.2.1

18 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

''Profesor Basil Hall Chamberlain piše o japanskoj kaligrafiji: I malo iskustva uvjerit će svakog, da je u usporedbi s njom najslobodnija i najsmionija engleska ruka jedva bolja od zgrčenog škrabanja reumatične bake.''

U Japanu kaligrafija se više cijeni od slikarija, jer je za nju potrebno mnogo više vremena da bi se svladala, čak do tridesetak godina, a čak i tada samo neki postanu pravi majstori.

Za kaligrafiju je bitan trenutak raku-hitsu, kada kist prvi put takne papir: ako je pozornost prevagnula prema početku poteza, njegov će završetak biti preslab; ako je prevagnula prema završetku, početak će biti preslab; ako je rascijepana na početak i završetak, oni neće biti dobro povezani; ako je razvučena od početka prema završetku, potez će biti predugačak. Statika i dinamika, potez i mirovanje moraju biti savršeno izbalansirani. Kist u ruci treba držati čvrsto, ali ne zgrčeno i kruto, već odlučno. Same poteze kista ne čini šaka, oni potječu iz lakta ili čak ramena. Bit je tome da poteze ne ispisuje ruka, već cijeli čovjek.

Godine 1707. mladi redovnik Hakuin vidio je rustičnu kaligrafiju jednog starog zen majstora koja ga se jako dojmila. Iako je njegova kaligrafija bila uglađenija, zbog njegova upornog treninga u kaligrafiji, bilo mu je bolno jasno da njegov rad ne reflektira unutrašnju spoznaju. Vidjevši kaligrafiju starog majstora Hakuin reče: ''Vrlina sjaji – umijeće nije važno''. Nakon toga spalio je svoje kistove, intenzivirao zen trening i nije se ozbiljno počeo baviti kaligrafijom sljedećih 40 godina.

2.3.2.2

Ova priča simbolizira općenito duh svih Zen umjetnosti koji počiva na upornoj disciplini meditacije i vještine. Isto važi za kaligrafiju.

Jedan od najznačajnijih simbola u kaligrafiji i zen umjetnosti uopće je Enso – zen krug. On je univerzalni simbol cijelosti i završetka, kružne prirode bitka, i vizualna manifestacija Sutre Srca, ''Oblik je praznina i praznina je oblik.'' U obliku Ensa može se vidjeti da oblik i praznina koegzistiraju, tj. ne mogu jedno bez drugog. U umjetnosti kaligrafije uz Enso redovito dolaze stihovi koji nagovješćuju dublje značenje. Možda citat prosvijetljenog iskustva Omori Roshija može dublje pojasniti simbolizam Ensa:

19 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

'' U pravo vrijeme, bit ćeš sposoban prodrijeti kroz stanje praznine. Ostvarit ćeš taj uviđaj zbog nekih stvari i znat ćeš sa svojim cijelim bićem da si u centru apsolutne praznine, u centru beskrajnog kruga. Biti u centru beskrajnog kruga u ovom ljudskom obliku znači biti buda. Bio si spašen od početka. Znat ćeš sve ove stvari sa sigurnošću.''

Kaligrafije zen majstora u Japanu se zovu bokuseki (tragovi tuša). Kaligrafije zen majstora, kao što su Daito Kokushija, Hakuin, Ikkyua, Sengai, smatraju se kao dijela visoke kvalitete i kaže se da njihovu snagu se ne može opisati riječima, već se mora doživjeti na licu mjesta.

3. UTJECAJ NA ZAPAD 3.1 Opcenito

Početkom 20. st. Zapadna je umjetnost iskazala neke karakteristike zen umjetnosti. Neke od tih karakteristika iskazivali su umjetnici direktno i svjesno, a neke se mogu primijetiti kao općenitost umjetnosti toga doba. Važne karakteristike koje se vezuju uz zen su apstrahiranje, pojednostavljivanje i minimalizam. Tako npr. tokom 40-tih godina 20. st. američki kritičar Clement Greenberg je zagovarao slikarstvo u kojem bi slika bila lišena svega što joj ne pripada, kao npr. narativnosti i pripovijedanja priče. Narativnost i pripovijedanje priče su elementi koji pripadaju jeziku i književnosti, te stoga ne smiju biti dio slike koja misli biti vjerna sebi, kaže Greenberg. Puristički stav Greenberga, općenito gledajući, doveo je američko slikarstvo do apstraktnijeg i minimalnijeg izričaja koji je kao uzrok imao direktniji estetski doživljaj.

Greenbergov puristički stav imao je za uzrok oslobođenje slike od narativnosti i pričanja priče, no doveo je do drugog fenomena koji je obilježio općenito umjetnost 20. st. Što je slika postajala apstraktnija, potreba za njenim objašnjenjem je rasla. William De Kooning o tome kaže: ''O umjetnosti se ne može reći ništa osim da se radi o jednoj riječi. Do danas je sva umjetnost postala literarna. Još uvijek ne živimo u svijetu u kojem je sve samo po sebi razumljivo. Zanimljivo je primijetiti da mnogi ljudi, koji na primjer slikarstvu žele oduzeti govor, zapravo ne čine drugo nego govore o tome. To zapravo nije proturječnost. Umjetnost je u slikarstvu zauvijek nijemi dio o kojem se neprestano može razgovarati.''

3.1.2

20 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Suzukijeva predavanja održana su na vrhuncu egzistencijalističke filozofije na Zapadu i apstraktnog ekspresionizma u slikarstvu. Njegova predavanja pohađali su većinom umjetnici i psiholozi, uglavnom psihoanalitičari. Popis umjetnika koji su pohađali njegova predavanja uključuje američkog kompozitora Johna Cagea, slikara Ada Reinhardta, koreografa i baletnog plesača Mercea Cuninghama. Cage i Cuningham svojim radom utjecat će na pokrete neodade i fluksusa. ''Za fluksus je zen poetička osnova razgradnje cjelovitog i dovršenog umjetničkog djela. Fluksus umjetnici svjesni su poraza racionalističkih i ideoloških umjetničkih utopija avangardi i zato pribjegavaju neočekivanim, apsurdnim, paradoksalnim i besmislenim izjavama, sličnim koanu, od kojih se očekuje neočekivani učinak preobrazbe ljudskog bića.'' Suzuki je pisao i govorio o svim aspektima zena, uključujući njenu filozofiju života i aplikaciju iste na umjetnost. Ne može se točno reći kakav je utjecaj Suzuki ostavio na ove umjetnike, ali može se reći da je tokom 50-ih interes za zen porastao. Učenjak Rick Fields spominje čak trend koji naziva ''Zenboom''. Mark Tobey je skeptičan prema tom trendu i iritirala ga je površnost kojom su se koristili zen elementi. Zen je postao moda. Riječi satori i koan postali su svakodnevnica. Valja naglasiti da ono što razlikuje umjetnost zen majstora od radova umjetnika Zapada o kojima je u ovom radu riječ, je prisutnost satorija unutar nje. U zapadnoj umjetnosti ovih majstora nema iskustva satorija.

Tijekom 50-ih i 60-ih godina u SAD-u zen se integrirao u beat poeziju, eksperimentalni film, kazalište, balet i likovne umjetnosti. Govoreći o slikarstvu Njujorške škole uviđaju se velike razlike između Tobeyevih slika nastalim pod utjecaj japanske kaligrafije, gestualnog slikarstva Franza Klinea, Pollockovog žestokog akcijskog slikarstva i mirnih Rothkovih meditativnih platna. No unatoč razlikama tih prvih američkih apstraktnih umjetnika iz razdoblja formiranja, povezuje ih živost i senzibilitet nepoznat slikarstvu prve polovice 20. st. ili tzv. prve moderne. Ona se može pripisati živoj kulturnoj razmjeni između kontinenata Zapadnog i Istočnog svijeta. U Europi Yves Klein će izražavati duh zena kroz svoje umjetničko djelovanje i time doprinijeti oživljavanju europske umjetnosti nakon pada u stagnaciju.

3.1.3

21 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

umjetnost. Ne može se točno reći kakav je utjecaj Suzuki ostavio na ove umjetnike, ali može se reći da je tokom 50-ih interes za zen porastao. Učenjak Rick Fields spominje čak trend koji naziva ''Zenboom''. Mark Tobey je skeptičan prema tom trendu i iritirala ga je površnost kojom su se koristili zen elementi. Zen je postao moda. Riječi satori i koan postali su svakodnevnica. Valja naglasiti da ono što razlikuje umjetnost zen majstora od radova umjetnika Zapada o kojima je u ovom radu riječ, je prisutnost satorija unutar nje. U zapadnoj umjetnosti ovih majstora nema iskustva satorija.

3.2 Akcijsko slikarstvo

3.2.1 Akcijsko slikarstvo Jacksona Pollocka

Umjetnicima koje nazivamo apstraktnim ekspresionistima bila je zajednička težnja da spontanim slikarskim akcijama izraze sami sebe. Apstraktni ekspresionizam je direktno povezan sa nadrealističkom metodom automatizma, što znači da je slika zapis automatizirane kretnje umjetnika. Kod ovih umjetnika gesta je ekspresivna i nema dubljeg značenja, ona je sama sebi svrha. Motiv prepušta mjesto direktnom prijenosu emocionalnog stanja na platno. Time temperament slikara, te njegovo emocionalno i psihičko stanje dolazi do izražaja izravno. To se prije svega odnosi na Pollocka. Estetski doživljaj je direktan. Ovi umjetnici zaboravljaju tehniku i izražaju sebe direktno. Utjecaj zena na ove umjetnike je neposredan i vidljiv je samo u ekspresivnoj gesti kroz koju umjetnik izražava svoje spoznaje. Razlika je ta da dok zen umjetnik izražava spoznaju budine prirode, ovi umjetnici izražavaju svoje emocionalno i psihičko stanje

22 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

bez prijašnjih duhovnih spoznaja. Cilj njihove umjetnosti je kroz istraživanje umjetničkih metoda spoznavanje sebe. Oni nisu spoznali svoje biće, oni su u procesu spoznavanja. Apstraktni ekspresionisti izražavaju svoje unutarnje stanje. Njihovo djelovanje nije produkt spoznaje, već proces spoznavanja. Jackson Pollock je rekao: ''Kad stojim u središtu slike, nisam ni svjestan onoga što radim. Tek nakon određenog vremena 'upoznavanja' vidim što zapravo radim. Nije me strah promjena ili mogućnosti da uništim sliku jer ona ima vlastiti život. Ja samo pokušavam pronaći način da taj život izbije na površinu.''

Iako sam Pollock nije bio pod direktnim utjecajem zena, jako su ga impresionirale slike Mark Tobeya koje je vidio 1944. godine koje mu je pokazala Tobeyeva ljubavna prijateljica Elizabeth Bayley Willis. Divio se gustoj mreži bijelih poteza koji su podsjećali na orijentalnu kaligrafiju. Nakon upoznavanja Tobeyeve umjetnosti Pollock je naslikao Blue Poles (Plavi stupovi), sliku koja je postala poznata po tome što ju je australska vlada kupila za 2 miliona dolara. Njegovo zanimanje za Tobeya nije na tome stalo, jako ga je zanimala ideja prekrivanja cijelog platna gestama koje bi uključivale i same rubove. Pollock će ovaj način slikanja popularizirati, koji se naziva ''all - over painting''.

3.2.1.1

Pollock se divio indijskoj i meksičkoj umjetnosti i otuda crpio inspiraciju. Godine 1947. je donio važnu odluku kojoj će elementarnoj prirodi neposredno podariti slikarski oblik. Platno je položio na tlo i pustio da boja kapa s kista ili direktno iz limenke. Nastao je dripping. Time je ''kontrolirani slučaj'' kako ga je nazvao Max Ernst, ušao u slikarstvo Zapada. To je tehnika koja, prekidajući s klasičnim suprotstavljanjem podloge i motiva, stvara novi dvodimenzionalan prostor, a naslov potiče da ga se čita kao da se radi o figuraciji. Iako dripping ne isključuje nadzor, često boje prelaze površinu slike. No to je cilj all- over tehnike, da se slikarski proces ne ograničava samo na platno, već da izlazi iz njega. No Pollock pokazuje veliko majstorstvo kada ponovo stvara okvir unutar slike. Važan je spoj spontanosti i osjećaja za formu. Alan Watts objašnjavajući zen umjetnost ili kako je on zove ''kontrolirana nesreća'' kaže da su spontanost i osjećaj za red dva važna elementa zen umjetnosti. Tome treba pridodati osjećaj za formu. Apstraktni ekspresionizam i umjetnost zena upravo se susreću u spoju spontanosti i osjećaja za red i formu.

Ovi umjetnici izražavaju sami sebe. Pod time mislim da se identificiraju kao ego ili Ja. Alan Watts taj način gledanja na sebe zorno predočava u ideji o egu zatvorenom u vreću kože. Njihova umjetnost je egoistična jer je duboko subjektivna. No, unatoč toj subjektivnosti Pollock kaže: ''Kad slikam nesvjesno, figure izlaze same od sebe.'' Ta izjava govori o stanju koje je blizu stanju kineskih umjetnika koji nisu htjeli potpisati svoj rad jer nisu smatrali da je to njihov

23 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

rad, već rad Tao-a. Unatoč tom uvidu potpisao je svoj rad, te u tom postupku možemo vidjeti razliku između modernog umjetnika Zapada i tradicionalnog umjetnika Istoka. I jedan i drugi imaju slična iskustava, ali drugačiji stav prema njima. Na Istoku umjetnik se osjeća dijelom cjeline, dok na Zapadu umjetnik se osjeća kao izolirani ego koji ima cilj da unutar zacrtanih mu granica dosegne slobodu od onog što on smatra kao ograničenja. Takav stav prema životu nazivam život u linearnoj perspektivi.

Zanimljivo je uvidjeti da je većina umjetnika koji pripadaju struji apstraktnog ekspresionizma i općenito Njujorškoj školi imalo velikih psihičkih poremećaja. Pošto se ovo poglavlje bavi Pollockom, sagledat ću njegove psihičke probleme i njihov utjecaj na njegovu umjetnost i zanimanje za druge kulture. Pollock je počeo odlaziti na psihoterapiju sa 25 godina života zbog depresije i alkoholizma. Liječio se sve do svoje smrti kod raznih psihoterapeuta. Više puta tokom života je bio hospitaliziran zbog alkoholizma. S 15 godina otac ga je upoznao sa alkoholom. Tokom razdoblja srednje škole počeo je redovito piti. Vjerojatno su njegovi psihički problemi usko vezani uz njegovog oca koji je bio teški alkoholičar i bolovao od depresivne manije. Njegov otac bio je nasilan čovjek; i Pollock kad bi se napio postao bi jako nasilan. Slično je i njegovo slikarstvo koje se odlikuje jakim i agresivnim potezima kista. Možda zbog svojih psiholoških problema i neadekvatnih rješenja Pollock se okrenuo ka proučavanju Istoka i kulture starih Indijanaca. Kako god bilo svoju sreću nije uspio naći i s 44 godine je umro u automobilskoj nesreći koju se može okarakterizirati kao latentno samoubojstvo, jer je bio pod jakim utjecajem alkohola kad je vozio.

3.2.2 Franz Kline

Sva živost, dramatičnost i patetičnost akcijskog slikarstva dolaze do izražaja u sugestivnim crno-bijelim slikama velikog formata Franza Klinea. Tema njegova djela je prenošenje snažnih slikarskih gesti na platno. No, Kline se ne prepušta diktatu nesvjesnog kao što to čini Pollock, već kontrolira svoje poteze kista. Njegovi monumentalni znakovi nisu niti simbolički prikazi tajnovitog sadržaja niti referiraju na viđeno i doživljeno. Znakovi nose u sebi smisao. Njihova drama je u njima samima, ili da se drugačije izrazim oni su izraz drame koja se odvija u umjetniku. Njegov snažni izraz daleko je od senzibilne japanske kaligrafije. Njegove slike izražavaju njegovu osobnost. One su duboko subjektivne i ne bave se temama izvan njih samih.

Dok japanska kaligrafija izražava duboku spoznaju čovjeka i svijeta, Klineovi monumentalni znakovi izražavaju Klinea kao osobnost. Zanimljivo je što Kline za izražavanje svojih gesta često upotrebljava crnu boju. ''Crno je za apstraktne ekspresioniste bila ozdravljujuća boja bila je njihov Lapislazuli; darovali su joj mistični nimbus jednim dijelom zbog njene škrtosti a drugim dijelom možda jer sama po sebi posjeduje nešto veličanstveno, nešto mačoidno ako bi se

24 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

postigla uredna i snažna crna'' No, unatoč tome što mu je crna bila važna nije radio monokromne slike ili serije slika crne boje. Calude Larousse o njegovoj umjetnosti piše sljedeće: ''…njegovi široki crni potezi četkom razvijaju u velikim dimenzijama crteže i krokije izrađene tintom na papiru te daju ritam bijeloj površini poput nekog apstraktnog pisma.'' Za slikanje Kline je koristio veliki dekoraterski kist koji mu je omogućavao da na velikim formatima povlači energične poteze.

Na život Franza Klinea dramatično je utjecalo samoubojstvo oca, koje se desilo kada je Kline imao sedam godina. Patio je od depresije i alkoholizma, te umro od srčanog udara u 51. godini života. Robert Motherwell, američki slikar, vjerovao je da je Kline želio svoju smrt pošto je ignorirao savjete doktora da prestane s alkoholom i slikanjem. Ove činjenice objašnjavaju zašto njegovi potezi kistom nisu mirni, već duboko uznemireni. Oni asociraju na japansku kaligrafiju, ali se od nje razlikuju upravo u njihovom nemiru, u njihovoj neurotičnosti, u ekspresivnom izražavanju svoje uznemirene psihe, a ne u spoznaji jedinstva čovjeka i svega što ga okružuje.

3.3 Meditativna umjetnost

3.3.1 Mark Tobey

Umjetnost Marka Tobeya u velikoj je mjeri suprotna ekspresivnoj ekstazi akcijskog slikarstva. Iskustvo Prvog svjetskog rata u njemu je stvorilo prezir prema Zapadnom agresivnom načinu razmišlja te se okrenuo Istočnim mudrostima. Godine 1934. putuje u Kinu i Japan. U Japanu se duže vrijeme zadržao u jednom zen samostanu blizu Kyota, gdje je proučavao haiku poeziju i japansku kaligrafiju. Osobito ga je zanimala kaligrafija. Kroz sumi-e slikarstvo i kaligrafiju spoznaje da linija može biti u potpunosti samostalna i neovisna o volumenu.

''Sredinom tridesetih godina nastaju White Writings (Bijeli rukopisi), koji predstavljaju Tobeyev najznačajniji i najosobniji doprinos umjetnosti našega vremena. Gusta mreža linija, varijacije grafičkog uzorka i strukture povezuju stilske značajke istočnoazijske kaligrafije sa zapadnjačkim sadržajima i oblicima. Tobeyeve radove možemo smatrati enformelom jer nemaju formu i dopuštaju igru slučajem. Ritmičko nizanje sitnih znakova zamijenilo je preglednu kompoziciju, pa radovi pozivaju na duže promatranje i meditaciju. Oni su, prema riječima autora, 'više orijentalni nego američki'.''

25 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Veliki utjecaj na njegov rad napravio je i kineski umjetnik Teng Kuei, kojeg je upoznao 1922. godine u Seattleu. Od njega je Tobey naučio orijentalne tehnike korištenja kista, te kako je sam rekao spoznao je razliku između masivne i žive linije. Kuei mu je isto objasnio da bi umjetnik trebao izrazit umjetnost koja je bliska njegovom osobnom iskustvu, što bi kao rezultat imalo transcendenciju sebe i dopuštanje Prirodi da napravi svoj posao.

No, tek nakon što je proveo mjesec dana u zen samostanu shvatio je što mu je Kuei objašnjavao. Inspiriran svojim zen studijima, počeo je koristiti kist kao izraz mentalne slobode. White Writings su nastale pod utjecajem ove spoznaje. Te slike bile su prepune slojeva bijelih linija, bez određenog pravca, baš kao i japanske slike kojima se divio. Tokom 40-tih njegov rad je postajao sve apstraktniji. Njegov rad koji je prekrivao veliki sloj bijelih linija došao je do stupnja u kojem je površina gotovo postala bijela. Unutar tih bijelih linija ponekad se pojavljivala pokoja crna crta, koja bi bila integrirana kao linija u japanskoj kaligrafiji ili sumi-e slikarstvu.

Način rada koji je Tobey koristio pri radu na slikama White Writings otvorio je put novom načinu slikanja koji se naziva ''all – over painting'', kojeg će Pollock popularizirati. Te slike su nastale nakon dolaska iz Kine i Japana. Sam Tobey je bio jako iznenađen kad je počeo šarati na platnu i dobio nešto kao ''izobličeno gnijezdo''. Sam kaže da se nije mogao otarasiti takvog načina slikanja, te ga je morao izbaciti iz sebe. Nakon kratkog vremena nastale su White Writings. Nastao je novi način slikanja. Orijent je djelovao na njega više nego što je očekivao i postao je najveći utjecaj u njegovom životu. Kako on sam kaže: ''Bilo je rečeno da sam tražio nove tehnike; ništa slično. Uživao sam, učio sam raditi stvari koje me interesiraju. Kada sam se vratio u Englesku, bio sam uznemiren. Počeo sam šarati po platnu i bio iznenađen rezultatom – par bijelih šara, neke plave šare – izgledalo je kao izobličeno gnijezdo. Brinulo me. Ono što sam naučio na Orijentu utjecalo je na mene više nego što sam očekivao. To je bio novi pristup. Tako da sam morao to upiti prije nego se potroši. U kratkom vremenu nastali su bijeli rukopisi. Imao sam potpuno novu koncepciju slikanja. Orijent je bio najveći utjecaj u mojem životu.''

3.3.2 Mark Rothko

Mark Rothko oživljava prostor neposrednim djelovanjem boje bez reminiscencija na stvarnost. Kod Rothka slika se ne pretvara jednostavno u prostor boje, već se na površini platna razaznaju potezi kistom koji lebde u nedefiniranom prostoru i postupno iščezavaju prema rubu slike. Ishodište za ovakav osjećaj prostora Rothko je stekao gledajući neizgrađene i prostrane dijelove Amerike. Beskrajan prostor i nestajanje ega unutar tog prostora umjetnik je doživio u Oregonu gdje je u beskrajnom prostoru krajolika uvidio auto kao sićušnu točkicu. Obuzeo ga je osjećaj vlastitog ništavila. Možda je u tom trenutku Rothko osjetio estetski idela sabi. Osjetio je usamljeno postojanje svih bića u svemiru ili da se drugačije izrazim, shvatio je prazninu svih

26 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

stvari.

Rothkova boja želi prodrijeti izvan granica unutar kojih egzistira, želi prodrijeti izvan platna. On svoje slike ne uokviruje te time njegove slike mogu nastaviti život izvan platna. Izvan granica svoje egzistencije. U tom pogledu Rothkova umjetnost je mistična, jer prelazi granice koje je sputavaju. Njegove ''apstraktne ikone'' svojim izgledom više sakrivaju nego što otkrivaju, suprotnost su stvarnosti, te samim time potiču na kontemplaciju koja vodi ka meditaciji. Njegove slike na miran i tih način sugeriraju metafizičku stvarnost, te su time u suprotnosti sa slikama umjetnika akcije koje su agresivne i neurotične. Rothkove slike svojom mirnoćom i tišinom uvlače nas u svoj svijet. Njihov cilj je razbijane okova razuma i otvaranje uma senzualnoj dimenziji. Te slike se doživljaju. Kao što zen uči da ako se želi shvatiti bit stvari, ona se mora doživjeti, tako i Rothkove slike ako se žele shvatiti u potpunosti, moramo im se prepustiti, moramo ih doživjeti. Doživljaj je ključ ovih slika, isto kao što je doživljaj ključ i za razumijevanje zen umjetnosti. Njegove slike izražavaju metafiziku stvarnosti tako što izražavaju prazninu svih stvari, te potiču na neizrecivu tugu postojanja. Njegova umjetnost je neizbježno tragična jer upućuje na doživljaj ograničenosti ega u beskrajnom svemiru. Ograničen ego nikad neće zadovoljiti egoistična nastojanja kontrole i moći. Tragično je spoznati vlastita ograničenja. Ograničavanje na tu spoznaju potiče tugu, no prihvaćanje prolaznosti svih stvari i vlastite ograničenosti potiče ka doživljaju iza stvari, u carstvo metafizičkog. U njegovim lebdećim formama praznina i beskraj stoje jedno uz drugo. Njegovi radovi mogu se gledati kao varijacije na temu beskraja.

3.3.2.1

Rothkove forme su ravne, bez iluzije trodimenzionalnosti jer trodimenzionalnost potiče iluziju, a cilj njegove umjetnosti je razbijanje okova iluzije i otkrivanje stvarnosti. Mnogi ljudi diskutirajući radove Marka Rothka koriste riječi kao što su duhovan, tih i meditativan. Početni cilj meditacije je smirivanje uma. Miran um vodi ka direktnom uvidu u kojem se dualizam uma i tijela, subjekta i objekta spaja u jedno. Slično iskustvo gledatelji opisuju gledajući Rothkove slike.

Claude Larousse o njegovom radu piše: ''Rothkovi motivi…daju prednost svojim odnosima s cjelinom polja slike. Intenziviranje boja počinje prevladavati nad definicijom oblika, sve do obojenih masa koje ispunjaju površinu prema vizualnim ravnotežama s elaboriranim dramatičnim učincima. Rothko je odbijao za svoje slikarstvo kategoriju 'apstrakcija', definirajući radije obojene dijelove svojih slika 'glumcima' univerzalne i intimne drame: 'Učiniti slikarstvo jednako potresnim kao i kazalište jest poezija', govorio je on. Nejasne granice masa on dovodi u bestežinsko stanje te stvara, na slici, registre koji mogu podsjećati na neke od onih tradicionalnih slika Dalekog istoka.''

27 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Dok sam Rothko opisuje svoj umjetnost sljedećim riječima: ''Zainteresiran sam samo za izražavanje temeljnih ljudskih osjećaja – tragedije, ushićenja, zle kobi i tako dalje – a činjenica da se mnogi slome i plaču suočeni sa mojim slikama pokazuje da sam uspostavio kontakt sa tim temeljnim ljudskim osjećajima. Ljudi koji plaču pred mojim slikama doživljaju isto religiozno iskustvo kakvo sam ja imao kad sam ih slikao.''

Rothko unutar američkog slikarstva zauzima specifično mjesto jer ga se ne može usporediti sa akcijskim slikarstvom Pollocka i Klinea, niti sa purističkim slikarstvom Ada Reinhardta, iako je poput njega slikao polja boje. Rothko je u sredini ove dvije krajnosti. Htio je kao Reinhardt prikazati uzvišeno, ali nije poput njega koristio apsolutno čiste plohe boje, a nije ni upotrebljavao gestualnu žestinu akcijskih slikara. On je milovao površinu mekim potezima kista, dopuštajući da boja trijumfira ne zatvarajući je u stroge granice. Emocionalni intenzitet otkriva se u nejasnim rubovima u kojima jedna boja uzmiče pred druge, slično kao i kod promjene raspoloženja. Velike dimenzije ploha temeljne su za promatračevu emocionalnu uključenost u sliku, jer one sprječavaju racionalni kontrolirani odgovor prilikom promatranja.

Zanimljiva je izjava Rothka u kojoj tvrdi da on slika slike velikog formata jer želi biti intiman i human, dok povijesno gledajući slike velikih formata su nastale s namjerom da budu pompozne i velike. Za njega slikati male formate znači postaviti se izvan slike, izvan doživljaja. Veliku sliku ne može se uhvatiti u jednom pogledu, ne može se uspostaviti kontrola nad njom, jer ste u njoj. Na primjer, ako želimo kontrolirati neko područje, mi ga moramo vidjeti, mora biti u našem vidokrugu. Ako je to područje preveliko za naš vid, gubi se kontrola nad njim i postajemo dio prostora. Isto tako ako je slika prevelika da bude unutar našeg video kruga, mi postajemo dio nje. Rothko je čak odredio iz koje daljine bi se njegove slike trebale gledati da bi se u potpunosti doživjelo nepoznato. Po njemu to je udaljenost 46 centimetara od slike.

3.3.2.2

Rothko je radio mnogo na promociji duhovnog aspekta njegove umjetnosti, raspoloženje koje će kulminirati u konstrukciji Rothkove kapele. 1964. godine John i Dominique de Menil naručili su od Rothka meditativan prostor koji bi bio ispunjen njegovim slikama. Rothko je napravio četrnaest slika. Za njega je ta kapela bila posljednja izjava ovom svijetu. Ona je trebala biti hodočašće daleko od centra umjetničkog svijeta, u kojem će ljubitelji Rotkove umjetnosti naći ono što traže. Slike u samoj kapeli odišu duhom kasnijih radova Rothka koji su mračniji i zatvoreniji od radova s početka 50-tih. Možda je to zato jer je tu kapelu radio pri kraju svog života u kojem više nije imao snage da radi velike slike, te je morao angažirati dva asistenta da mu pomognu. Neki smatraju da atmosfera u kapeli razbija sve ideje i kategorije mišljenja, te stvara atmosferu u kojoj se svjesnost doživljava u punoći. Drugi smatraju da četrnaest mračnih i

28 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

gotovo zatvorenih slika, od koji su tri triptiha i pet individualnih djela, simboli hermeticizma, ljudske tragedije postojanja. Iako je kapela rimokatolička, teško je Rothkove slike poistovjetiti sa tradicionalnom kršćanskom mitologijom, iako su od njih četrnaest njih tri triptisi koji su inspirirani temom raspeća. Samim time što ova kapela ne odiše samo kršćanskim duhom, ona dobiva univerzalno značenje za čovjeka. ''Rothkova Chapel paintings zamišljena je kao mjesto kontemplacije u ozračju transcendencije. Ona nije posvećena nikome. Možemo je smatrati hramom sekularne umjetnosti dvadesetog stoljeća. I njezine religioznosti. Možda jedne religioznosti bez Boga?'' Ispred kapele je skulptura Barnetta Newmana, slomljeni obelisk koji stoji u reflektivnom bazenu kojeg je dizajnirao Philip Johnson. Svečano otvorenje kapele bilo je 1971. godine, no Rothko nije nikada vidio završetak kapele jer je 1970. godine u svom stanu u New Yorku počinio samoubojstvo u 66. godini života. Tokom života više puta je doživio epizode depresije, te bio je okupiran temom smrti. Rothko je mnogo godina patio od nesanice i hipohondrije. Bio je ovisan o alkoholu i nikotinu. Nakon srčanog udara 1968., zapao je u duboku melankoliju, te je bio opsjednut svojim zdravljem, vjerovao je da mu je smrt neizbježna i opsjedali su ga osjećaji sažaljenja nad sobom, krivnje i paranoje. Bio je pod antidepresivima i mjesec dana prije svoj smrti prijavio je doktoru da se budi tokom noći, da je izgubio značajno na kilaži, da teško radi i da je preokupiran temom smrti.

3.3.3 Ad Reinhardt

Ad Reinhardta je zanimala Orijentalna umjetnost koju je podučavao u Brooklyn Collage-u mnogo godina. Osobito je podučavao japansku, kinesku i indijsku umjetnost. Smatrao je zen slikarstvo ''jedno od najvećih postignuća u umjetničkoj i ljudskoj povijesti''.

U ranim pedesetima prisustvovao je Suzukijevim predavanjima na Sveučilištu Columbija, te čitao njegove knjige. Održavao je predavanja iz komparativne umjetnosti, uspoređujući Istočnu i Zapadnu umjetnost. Napisao je nekoliko članaka o orijentalnoj umjetnosti u časopisu Art News, osvrćući se na to kako je azijatska slika tušem osobita zbog svoje ''bezvremenosti, jasnoće, tišine, dostojanstvenosti, negativnosti…''. Na otvorenju njegove izložbe u Dusseldorfu 1972. godine opisujući njegove slike koristile su se riječi: ''bez daha, bezvremene, bez stila, bez života, besmrtne, vječne''. No, unatoč njegovom zanimanju za Istok , on nikada nije direktno povezao Istok sa svojim radom.

Od 1947. do 1949. godine Reinhardt je radio vertikalne slike koje podsjećaju na japansku i kinesku kaligrafiju. No, njegovi kasniji monokromni radovi sa širokim plohama i jedva zamjetnim nijansama jedne boje bliže su zen budizmu. Tokom sredine 50-ih počeo je više raditi na crnim slikama u kojima je završio svoju potragu za čistom slikom. Divio se istočnim slikama zbog njihove bezvremenosti u kojima se po njemu očituje apsolutna bit. Opisujući svoje crne slike on

29 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

je koristio riječi kao što su čisto, bezprostorno, i bezvremensko. To su iste riječi kojima je opisivao zen slike. Zanimljivo je što je za Reinhardta anonimnost bila važna karakteristika čiste slike, te je to po njemu bila jedna od važnijih karakteristika umjetnosti Dalekog istoka.

Claude Larousse piše sljedeće za umjetnost Ada Reinhardta: ''Nikakav predmet, nikakva tema, nikakva materija'. Tijekom 1940-ih, apstraktno slikarstvo Ada Reinhardta zastupljeno je znakovima bliskim kaligrafiji, koji će postupno ispuniti cijelo polje slike sve dok se ne stope u obojenim površinama. Kasnije slike ne prikazuju nikakvu specifičnu formu, već podjelu polja koje se približava monokromnosti. Od 1953. do svoje smrti 1967., Reinhardt se posvećuje izradbi crnih slika, najčešće četverokuta kako bi izbjegao svako figurativno evociranje (likova ili pejzaža određeno samim formatom. Te Ultimate paintings ('posljednje slike) prikazuju samu finu varijaciju vrijednosti, u obliku križa…'' Oblici poput križa ili pravokutnika koji se pojavljuju pretežito u ranijoj fazi nemaju nikakvo oblikovno ili simboličko značenje. Reinhardt je ismijavao pokušaje publike da u njegovim križevima iščitavaju nihilizam naspram kršćanstva.

3.3.3.1

Njegove crne slike predstavljaju Reinhardtov negativan stav prema mistificiranju umjetnosti. Taj stav doveo ga je u sukob sa Barnettom Newmanom. Te slike su ''krajnje objektivna i bez ikakvih tragova osobnog rukopisa, strogo racionalna i hladno kontrolirana, ta puristička djela na jedinstven i individualan način ukazuju na elementarno: na crnu boju koja svoju dubinu skriva na ravnoj površini.'' Umjetnik koji potiče ka gledanju crne boje potiče nas na ne – gledanje, na prazninu, jer se pogled nakon nekog vremena gubi u tami i potiče nas da se zagledamo prema unutra, prema vlastitoj unutrašnjosti. Crna je boja izbacila sve oblike iz slike. Oblici koji se jedva naziru bili su sredstvo za bolju artikulaciju i diferencijaciju crne. Ona upija sve boje unutar sebe, ona znači sve, upravo zato je negativna. Protestantski filozof Paul Tillich je rekao: ''Negativno živi od pozitivnog tako što ga negira.'' Gledajući s te točke crna je simbol nulte točke. Točke iz koje sve stvari nestaje i iz koje sve nastaje. Reinhardt je beskompromisno odbijao svaku sentimentalnost u umjetnosti. Za njega umjetnost mora biti čista. Njegov bezuvjetni purizam bio beskompromisan. Govorio je: ''Apstraktna umjetnost ima vlastiti integritet. Ona nije jednostavno integrirana u nešto drugo. Svako kombiniranje, miješanje, zbrajanje, pojednostavljivanje ili populariziranje oduzima apstraktnoj umjetnosti njenu bit i kompromitira umjetničku savjest. Umjetnost je slobodna, ali nije namijenjena svima (not-a-free-for-all)''.

Da bi se razumjela crna boja, mora se shvatiti da ne postoji samo jedna crna boja. U vezi s tim Reinhardt je razlikovao ''crnu koja je stara, i crnu koja je svježa. Sjajnu (briljantnu) crnu i mat-crnu, crnu na suncu i crnu u hladu. Za staru crnu potrebno je dodati djelić plave, za mat-crnu djelić bijele, a za sjajnu crnu, pak, potrebno je dodati tutkala (colle). Crna na suncu

30 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

trebala bi pokazivati sive refleksije.’’

3.3.3.2

Kod crne boje oko je prepušteno samo sebi, povlačeći se od sebe u nedostatku bilo kakvog podražaja i doticaja koje bi ga spojilo s vanjskim svijetom. Zbog te karakteristike crna se može sagledavati kao meditativna boja, iako po nekim teorijama ona nije boja, poglavito u onim za vrijeme renesanse. No, u kasnijim razdobljima crna se ponovo sagledava kao boja. ''U slikarstvu francuskih slikara Éduarda Maneta (1832 1883) i Henrija Matissea (1869 1954), crna boja dobiva na važnosti i time postaje boja sa sopstvenom vrijednosti: 'Crna je jedna boja' ubijeđeno bi govorio Matisse.'' No, Ad Reinhardt nije gledao na crnu kao boju. On je htio crnu osloboditi konotacija koje je nosila uza sebe. Njegovim riječima: ''I kao umjetnik i kao slikar rado bih htio isključiti ono simbolično koliko god je to moguće, jer crna je interesantna ne kao boja već kao ne-boja i kao odsustvo boje.'' Reinhardt je doživio uspjeh tek poslije svoje smrti u pedeset i trećoj godini života kada su ga otkrili mladi umjetnici. Umro je od srčanog udara. Bio je otpušten iz vojske 1945. godine zbog poremećaja anksioznosti. Možda u činjenici da je patio od anksioznosti možemo tražiti uzrok njegova srčanog udara. Njegovu ideju ''umjetnost kao umjetnost'' prihvatili su konceptualni umjetnici. Jedan od njih je Joseph Kosuth koji je ideju ''umjetnost kao umjetnost'' nastavio u svojem učenju ''umjetnost kao ideja kao ideja''. Njegovu ideologiju nastavili su konceptualni i minimalistički umjetnici, iako se nisu na njega direktno povezali, nastavili su ideju da se više prikaže s manje. Ideju koju Reinhardta i kasnije umjetnike koji su bili pod njegovim posrednim i neposrednim utjecajem povezuje sa zen umjetnošću. Svoju poznatu rečenicu: ''Upravo slikam svoje posljednje slike koje se uopće mogu naslikati'', izrekao je 1966. godine. No, unatoč toj rečenici nije nikada objavio kraj umjetnosti.

3.3.4 Yves Klein

''Yves Klein bio je fascinantna pojava: prilično nizak, zdepast muškarac tamnih melankoličnih očiju, vizionar i menadžer, šoumen i mistik, aktivist i filozof.''

Klein se počeo interesirati za Japansku kulturu u kasnijim 40-ima 20. stoljeća. S prijateljima Claude Pascalom i Armanom iznajmio je sobu u kojoj su proučavali vjerovanja o ružokrižarima i raspravljali o judu. Meditirali su, čitali Herigela i Suzukija i raspravljali o zenu. Godine 1952. Klein putuje u Japan da bi unaprijedio svoju judo tehniku. U Japanu je ostao petnaest mjeseci. Kodokan metoda koju je naučio u Japanu ima sličnosti sa zenom. Obje metode naglašavaju jedinstvo i harmoniju uma i tijela, transcedentaciju riječi, prosvjetljenje kroz tišinu, nadilaženje

31 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

logike i moć praznine. Smatralo se, a i danas se smatra da mu je iskustvo u Japanu pomoglo pri realizaciji monokromnih platna. On je te navode pokušao demantirati predočavajući lažne dokaze. Za zen slikarstvo se kaže da su monokromne slike od tinte. Tokom razdoblja od 1959. do 1961. godine napravio je četrdeset monokromnih slika sa zlatnim listovima na površini. U Japanu površine mnogih Buda su premazane zlatnom bojom, jer ona za Japance ima simboličko značenje, kao što izgleda da je imala za Kleina. Za Japance ona označava sve i ništa u istom trenutku. Čini se da je i Klein tako mislio kad je rekao da je 'zlatno prožeto unutrašnjom prazninom'. Tokom šezdesetih počeo je raditi na svojim antropometrijama. Ispred gledatelja imao je gole modele koji su bili umočeni u boju od kojih bi napravio otisak. Kaže se da ga je nato inspirirao judo. Klein je u par navrata povezao tu metodu s judom: ''Sati pripreme za nešto što se izvodi s velikom preciznošću, u par minuta, kao u judu''.

Klein je dugo s prijateljem kemičarom pokušavao naći duboku ultramarin plavu koja bi sjajila mat sjajem. Kad ju je našao omogućila mu je da istovremeno izrazi i materijalnu i duhovnu kvalitetu boje, te mogla se doživjeti na meditativan način.

3.3.4.1

Slikao je isprva glatke, a kasnije spužvaste reljefne slike ispunjene International Klein Blueom (IKB). U njegovim slikama nema kaligrafijske ekspresije. Od izložbe ''senzibilne materije'', koja se sastojala od plavog pigmenta i vezivne tvari, put je ovog umjetnika doveo do ''nevidljive slike'', do praznine. U Pariškoj galeriji Iris Clerr 1958. godine izložio je svoju nematerijalnu sliku, što znači da nije izložio ništa što se osjetilima može spoznati, osim da nema ničega. To je oblikovanje tišine kao i Cageova poznata kompozicija 4'33'' u glazbi. To je izraz ideje. Tišina miri um. Potiče osobu da sagleda u sebe. Isti cilj ima meditacija. Ovo je potpuna negacija umjetnosti koja kao cilj ima pružiti čovjeku oslonac za bijeg od samog sebe. Mišljenja sam da je glavni cilj zapadne umjetnosti tokom njene bogate povijesti, uz sve njene druge ciljeve podučavanja naroda, izražavanja ljudske kreativnosti itd, imao pružiti stvaraocu te umjetnosti i gledatelju bijeg od samih sebe. Iza svih tih ideja ili ''maski'' glavni cilj umjetnosti u povijesti i danas je stvaranje alibija za ne suočavanje s najvažnijim pitanjem bitka koje, po mom mišljenju, glasi: Tko sam Ja? Kada nema nikakvih vanjskih podražaja, čovjek se mora suočiti sam sa sobom. Nema oslonaca za bijeg, uzdiže se pitanje ''života'' ili ''smrti'' ili da se izrazim zen koanom: Tko si ti? Ovo djelo Kleina smatram vrhuncem meditativne likovne umjetnosti Zapadnog svijeta. Najviše je rekao, ne rekavši ništa. Alan Watts ovu ideju koja je tisućljećima prisutna na Dalekom istoku, izražava citirajući Lao Tse-a: ''Tko govori ne zna. Tko zna ne govori.'' Tokom zlatnog doba zena u Kini, negdje između sedmog i dvanaestog stoljeća n.e., zen učitelji bi podučavali ne govoreći ništa. Kad bi ih se pitalo da poduče o zenu, digli bi se i otišli. Zen se zasniva na ezoteričnoj priči o Budi i cvijetu. Kada su Budu pitali da poduči o budizmu, on je samo digao cvijet. Jedino Kashapa je kimnuo glavom u znak razumijevanja. Kleinov rad nije na ovoj razini, jer Buda prikazuje srž njegova učenja, dok Klein upućuje na

32 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

prazninu iza svih stvari koja potiče ka kontemplaciji. Njegov rad se može shvatiti kao početak puta.

3.3.4.2

Duh ovoga rada nastavlja se u njegovim kasnijim radovima u kojima je ''radio vatrom na platnu i slikao po zraku slike koje prsnu, ugase se i ponovo urone u tišinu. Sa svojim je prijateljima Armanom i Claudeom Pascalom podijelio svijet i potpisao se na nebo, a s arhitektom Wernerom Ruhnauom koncipirao je sustav klimatizacije velikih zemljopisnim površina. Jednim jedinim tonom komponirao je Symphonie monotone; nematerijalno je prodavao za čisto zlato od čega je polovicu bacio u Seinu.'' Klein je svojom umjetnošću želio stvoriti ''novu i veliku svjetsku civilizaciju ljepote.

Claude Larousse piše o Kleinu sljedeće: Nadahnut Zen filozofijom i ružokrižarskim simbolizmom (pristupio je 1947. Ezoteričkom pokretu Ružinih križara), Kleinovo djelo stremi apsolutnoj duhovnosti. Nakon njegovih monokroma i patentirane kreacije plave boje tipične za njegov rad, on istražuje prazninu, prodajući u zamjenu za zlatni prah 'nematerijalne prostore' senzibilizirane jedino njegovom nazočnošću, ili bacajući se s vrha jednoga zida. Eksperimentirajući različite elemente (zrak, vatru, vodu) zbog njihove simbolične i ezoteričke vrijednosti, on zasniva svoju koncepciju umjetnosti na bitno alkemičkoj prirodi.''

4. ZAKLJUČAK

4.1

Događaji tokom 20. stoljeća kao što su Prvi i Drugi svjetski rat, duboko su uzdrmali ljudsku psihu, te su potaknuli umjetnike tijekom sredine stoljeća u potragu za suštinom umjetnosti i života. U doba nesigurnosti ljudi gledaju na život kao prolaznu pojavu, te se okreću filozofiji života koja štuje Stvarnost kao smjernici ka individualizmu. Zen kao i taoizam je snažan zagovornik individualizma. Ništa nije stvarno osim onog što se tiče djelovanja našeg vlastitog duha. Postavljaju se pitanja o smislu postojanja, načinu života itd. Radovi umjetnika o kojima sam pisao u ovom radu obavijeni su egzistencijalnim pitanjima o smislu umjetnosti te načinima

33 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

kako pronaći izlaz iz psihološke drame u kojoj su se nalazili. Naveo sam podatke koje svjedoče o psihološkim problemima koji su mučili ove umjetnike, te kako su neki direktno, a neki indirektno pronašli izlaz u zen filozofiji rada i življenja. Iako umjetnici Zapada koje sam opisao preuzimaju formalne karakteristike zen umjetnosti, oni ne preuzimaju njenu suštinu. Oni se igraju sa filozofskim idejama zena, ali u njihovoj umjetnosti nema satorija, a zen bez satorija nije zen.

Kao što se može primijetiti zen umjetnici nisu opterećeni vlastitom psihom kao što su to umjetnici Zapada, već njih zanima kako prikazati jedinstvo između čovjeka, njegove okoline i cijelog kozmosa. Navedeni umjetnici Zapada nikada se nisu uspjeli riješiti psihičkih problema koji su ih mučili. Tome svjedoči i podatak da je nekolicina njih počinila samoubojstvo. Zen umjetnost u svojoj biti je optimistična i vesela, nema traga ozbiljnosti i onoj mučeničkoj patnji koja se osjeća u Zapadnoj umjetnosti. Postoje raspoloženja tuge i samoće, ali na njih se ne gleda kao na tragediju, već kao na jedinstven doživljaj unutar prolaznog života. Osobita je važnost zena što je on prepoznao da je zemaljsko isto toliko važno kao i duhovno. Smatrao je da u velikom odnosu stvari nema razlike između atoma i univerzuma. Poimanje veličine u najsićušnijim događajima života čini od zena zanimljivu filozofiju života unutar povijesnih okolnosti 20. stoljeća. Iako je zen za ove umjetnike izvor duhovnih vrijednosti, treba ipak ukazati i na formalne karakteristike zen umjetnosti koje su ove umjetnike jako interesirale. Sredinom 20. st. američka umjetnost htjela se osloboditi europskog utjecaja. Taj izlaz američki umjetnici našli su u umjetnosti Dalekog istoka zbog njenih drugačijih formalnih karakteristika.

4.2

Pošto je 20. stoljeće bilo razdoblje nemira, a na Zapadu u prijašnjim periodima nisu kreirane adekvatni načini koji bi omogućili ljudskoj psihi da se nosi s nestabilnom situacijom u kojoj se nalazila, dogodio se boom raznih teorija koje su naučavale kako živjeti u takvoj situaciji. Želim istaknuti kako nepostojanje adekvatnih teorija na Zapadu ne znači da Zapad nije težio takvim teorijama. No, njegova kulturna klima bila je okrenuta ka militantnom načinu razmišljanja. Pod time mislim da je cijela znanost Zapada bila okrenuta stvaranju ubojitijih oružja i kontrole mase. Iako je i Istok imao izražene vojno-političke tendencije, ipak su na njegovom području kroz povijest nastale filozofije koje su učile kako živjeti zadovoljno u bilo kojim uvjetima. Jedna od tih teorija ili bolje reći disciplina je zen.

Početkom 20. stoljeća na Zapadu su se razvile mnoge teorije koje su imali za funkciju osposobljavanje ljudi za život u nesigurnim uvjetima. U filozofiji se razvio egzistencijalizam, u psihologiji Freudova teorija psihoanalize i Jungova teorija simbola, kao i mnoge druge. Sve te teorije duboku su utjecale na umjetnost 20. stoljeća i imaju sličnosti sa zenom. Na Junga je jako

34 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

utjecala kineska alkemija koja je prezentirana u knjizi Tajna zlatnog cvijeta. Egzistencijalizam se približio zenu u načinu gledanja na život.

4.3

U ovom radu obrađene umjetnike promatrali smo kroz dvije kategorije, kroje se uvjetno mogu svrstati i u detaljniju podjelu na tri grupe umjetničkog djelovanja koje se mogu povezati sa zenom filozofijom i disciplinom. Prva je umjetnost uživljavanja, druga umjetnost gestualnog poteza te treća umjetnost praznog polja. U umjetnosti uživljavanja umjetnik unosi sebe u sliku. Slikanje se gleda kao terapeutska metoda, a sama slika kao izraz psihe pojedinca. Umjetnici praznog polja koriste jednostavnost kompozicije, odsustvo umjetničkog rukopisa i kontemplativni karakter. Umjetnici gestualnog poteza povezuje interes za orijentalnu kaligrafiju, te za povezanost umjetnikovog rukopisa sa univerzalnim pisanjem, te korištenje crno – bijelog kontrasta. Razlika između ovih umjetnika i umjetnika japanske kaligrafije je u tome što umjetnici japanske kaligrafije pokušavaju unutar svog stila prevazići sebe i prikazati buda prirodu. Umjetnik gestualnog poteza traži otkriće unutar sebe. Za njega je umjetnost način izražavanja sebe, a ne univerzalne istine. Postoji razlika i u načinu slikanja. Japanski umjetnik jednim potezom posvjedočuje o svojoj spoznaji, dok umjetnik gestualnog poteza gradi sliku sloj po sloj, ispravlja pogreške, te dopušta slučajnosti da učini svoje. Japanski umjetnik teži ka kontroli tokom cijelog procesa izražavanja.

4.4

U radu Klinea, Kleina i Reinharda veliku ulogu igra praznina kao sredstvo prikaza duhovnosti i kao metoda koja potiče ka meditaciji. Zen ideja praznine, u kojoj je praznina u isto vrijeme i prazna i puna, nalazi umjetničko svjedočanstvo unutar umjetnosti ovih triju umjetnika. Klein i Reinhardt svojim radovima nagovještavaju prazninu, sugeriraju transcendentalno. Za Klinea je praznina aktivan element u gradnji slike. U japanskoj kaligrafiji ili no drami praznina više govori od popunjenog prostora ili pokreta, za Klineovu umjetnost to ne vrijedi.

Transcedentaciju sebe ili ega nalazimo u radovima Kleina, Reinhardta, Tobeya i Rothka. Unutar njihova rada nalazi se težnja za prikazivanjem nečeg višeg od sebe. Kod Reinhardta i Keina dolazi do izražaja ostvarivanje čistog umjetničkog djela koje će po svojoj naravi poticati ka meditaciji. Tobey i Rothko u svojim radovima potiču ka meditativnosti, no ne odustaju od sebe. Ego je aktivan element gradnje slike.

35 / 36

Zen i umjetnost Written by zen-i-umjetnost.bloger.hr Wednesday, 26 May 2010 15:20 - Last Updated Saturday, 26 March 2011 12:24

Jedinstvo između sebe i okolnog svijeta izostaje u radovima ovih umjetnika. Svi oni ne prihvaćaju svijet kakav je, ne prihvaćaju sebe, ne vjeruju prirodi, te je pokušavaju promijeniti i iznutra i izvana. Iako ovim umjetnicima zen nije bio glavna inspiracija, on je u jednoj mjeri oblikovao njihov rad. Američkim umjetnicima je pomogao da se oslobode europskog utjecaja i stvore autohtonu američku umjetnost, dok je Kleinu pomogao da podigne europsku umjetnost iz stagnacije u kojoj je pala za i poslije Drugog svjetskog rata. U ovom radu pokušao sam pokazati u koliko mjeri i na koji način je zen utjecao na važne predstavnike umjetnosti Zapadnog svijeta, poglavito sredinom 20. stoljeća. On nije bio samo jedan od utjecaja, već aktivni element unutar stvaralaštva ovih umjetnika.

Izvor: zen-i-umjetnost.bloger.hr

36 / 36