Pleasure Magazine No1

®

BROJ 1 GODINA I SRPANJ/KOLOVOZ 2010 CIJENA 33 KN

robert tomić zuber

Granica rastanka barbara kolar

Business & Pleasure automobili

Opel Insignia OPC Hummer H3 Hyundai ix55

photo pleasure

Alex & Lory

intervju

Tamara Obrovac

putovanja

Havana California Tunis

www.pleasure.hr

pleasure stvaraju

robert blašković

vesna džuverović

donald debeljak

barbara kolar

impressum GLAVNI UREDNIK Robert Blašković IZVRŠNA UREDNICA Vesna Džuverović UREDNICA KULTURE Miranda Legović UREDNIK FOTO I TEHNIČKE OPREME Donald Debeljak MARKETING Vesna Džuverović GRAFIČKA PRIPREMA Diablo Photo Art DISTRIBUCIJA Tisak i Distri Press TISAK AKD IZDAVAČ RO&RO d.o.o.

Prilaz Cerella 21, 52100 Pula tel +385 52 535 503 fax +385 52 381 299 mail info@pleasure.hr PRETPLATA pretplata@pleasure.hr MARKETING marketing@pleasure.hr +385 52 535 503 ČASOPIS IZLAZI DVOMJESEČNO

dr. dent. med. marko krmpotić

andreja horvatić

dr. silvano prenc

zoran grbin

miranda legović

www.pleasure.hr

nikolina tkalčec

morana zibar

Reprodukcija u cijelini ili bilo kojeg dijela teksta, fotografije ili ilustracije ovog magazina, bez pismene suglasnosti izdavača je zabranjena. Rukopisi, fotografije, ilustracije kao i sav pristigli materijal se ne vraćaju. Uredništvo pridržava pravo uređivanja tekstova i drugih sadržaja zaprimljenih od strane čitatelja, zbog omeđenosti prostora kao i jasnoće sadržaja. Urednici i nakladnik ovog magazina ne mogu odgovarati za bilo kakve štete nastale zbog objavljenih tekstova, te ne daju nikakve garancije i osiguranja vezana za proizvode i usluge oglašivača u magazinu. Posebna pažnja pridaje se tome da sadržaj magazina „Pleasure“ bude potpuno točan. Uredništvo ne odgovara za nenamjerne ili tiskarske pogreške. Ime „Pleasure“ je zaštićeno. Sva prava zadržana.

lovro barbalić

robert tomić zuber

voljen grbac

naslovna stranica

modeli aleksandra nemet loredana matić foto robert blašković

kristina ukalović

sadržaj

8 12 20 26 32 40 46 52 60 68 72 80 84 90 98 102

HUMMER ODUMIRANJE LEGENDE

SAN FRANCISCO MISTERIJ FOTOGRAFIJE FORD KUGA

12

CALIFORNIA

OPEL INSIGNIA OPC TUNIS

INTERVJU

ALEX & LORY PHOTO PLEASURE

RAKIJA TAKO LJUTA, TAKO NAŠA

MUŠKARAC U KUHINJI DAGNJE NA NJEGOV NAČIN

SRDELE IZLAZAK IZ KONZERVE

26

STRAST ZVANA SATOVI

TAMARA OBROVAC

SHINING YACHT

VLADO KRAUTHAKER

MARIO AKT PLEASURE

TAJČI ČEKADA INTERVJU

VINA

HYUNDAI ix55

ART PLEASURE

110 114 118 121 124 126 128 130 132 136 138 141 142 144 145 146

HAVANA

VOLJEN GRBAC - HAVANA

8

TEHNO PLEASURE

MODNI EDITORIJAL

60 114

UNESITE MAŠTU U IZGLED

KAKO NA NEBU, TAKO I NA ZEMLJI

FILMSKO BOŽANSTVO

GRANICA RASTANKA ROMAN S GREŠKOM

STRAŽNJA STRANA

OD IGLE DO RAČUNALA

ESTETSKA STOMATOLOGIJA HIR ILI POTREBA

32

ČOKOLADA

ČINJENICE MUDROSTI

KOLUMNA BARBAROLOGIJA

riječ urednika

N

akon niza postojećih magazina za žene, za muškarce, za ljude sa stilom (i bez njega), o automobilima, o tehnici, o putovanjima, o modi i još o mnoštvu drugih tema, od kojih se priličan broj njih bavi onom manje lijepom stranom života, došlo je vrijeme da se pojavi i ovaj magazin koji, kao što mu i samo ime govori, prikazuje onu ljepšu stranu života, a istovremeno se dotiče i svih navedenih tema.

I ono najvažnije, želja nam je bila da pokrenemo magazin koji će biti i za žene i za muškarce, koji će na jednostavan način pričati svoju priču i u kojem ćete imati što za pročitati. Krenuli smo i vjerujemo da ćemo uspješno nastaviti, a tu nam i Vi kao čitatelji možete biti od velike pomoći, svojim prijedlozima i pohvalama, ali i konstruktivnim kritikama.

A sada, da ne duljim previše, udobno se smjestite, opustite i uživajte u životu...uz Vaš PLEASURE.

UREDNIK Robert Blašković

pleasure 7

automobili

hummer

odumiranje legende tekst i foto robert blašković

Ako se želite osjećati sigurno, moćno, zapaženo ili važno bilo gdje, pa i izvan lijepe naše, nabavite si Hummer. Dok nisu posve izumrli poput velikih i moćnih dinosaura.

V

ozite se kroz Milano u pravcu centra, navigacija radi dobar posao, samo povremeno nešto sitno pogriješi. Nikakav problem, prestrojite se u drugu voznu traku, nitko vam ne trubi i ne upućuje nikakve pogrdne riječi, barem ne vidljivo. Zastajete kad ste shvatili da je trebalo skrenuti u ulicu koju ste već prošli. Vozite unatrag tih dvadesetak metara i opet nitko ništa ne reagira, prolaznici vas samo pogledavaju pomalo znatiželjnim pogledom i svakako punim poštovanja. Ne, ne sanjate. To je stvarnost... ako vozite Hummer.

Očito njegova veličina, grubi dizajn, tamna stakla, a za znalce njegova cijena i podatak o potrošnji imaju svoj hipnotizirajući utjecaj. Zaključak je jednostavan. Ako se želite osjećati sigurno, moćno, zapaženo ili važno u bilo kojem gradu i izvan lijepe naše, nabavite si Hummer H3.

Dok nisu posve izumrli poput velikih i moćnih dinosaura. I svakako uvijek imajte u džepu jednu tableticu antidepresiva. Jer, vozeći

8

pleasure

Hummer uvijek ćete biti upadljivi, ma gdje bili, a to uključuje i odlazak u trgovine nekog shoping centra. Tada ne morate brinuti da ćete, nakon naporne i dugotrajne kupovine, morati tražiti po parkingu svog velikog ljubimca. Za razliku od „običnih“ automobila, vidjeti ćete ga isprve, kao uostalom i svi ostali koji dođu na parking. Osim ako se „slučajno“ pored vas ne parkira netko sa Hummerom H2.

Zašto? Pa on je toliko veći i upadljiviji, da tada dobar dio rečenog o moćnosti i zapaženosti modela H3 pada u vodu. U tim je trenucima, posebice ako ste skloni depresiji, vrijeme da popijete onu prije spomenutu tableticu. Jer ne zaboravlja se lako slika kad je u Opatiji sredovječni gospodin vozeći novu Porsche Carerru cabrio stao nasred ceste kako bi, sjedeći u visini ogromnih naplataka Hummera H2, pogledao to ogromno čudovište na kotačima i gotovo mu se poklonio s poštovanjem.

automobili

pleasure 9

automobili

Međutim, vratimo se u sadašnjost. Imali smo priliku voziti Hummer u više navrata, pa i po već spomenutom Milanu. I da, sve prije rečeno je istina, ali da se ne bi previše zanijeli, Hummer nije savršeno vozilo. Čak bi rekli da je daleko od toga. Jer vozeći se na prednjim sjedalima, osjećate se sjajno. Vrlo su udobna i presvučena kvalitetnom kožom, dobro obuhvaćaju tijelo, tako da ni duga putovanja nisu naporna. To se međutim, nikako ne može reći za stražnja sjedala. Vrlo su tvrda, čak i nedovoljno prostrana za noge, a pogotovo ako znamo da je vozilo dugo gotovo 5 metara. Ta neudobnost se posebno ističe pri vožnji po malo lošijem asfaltu, kada zbog ovjesa tipičnog za terence (jer Hummer to i je) gotovo da skakućete po sjedalima. Druga mana je sam oblik Hummera, koji može biti sve, ali nikako ne i aerodinamičan. Tako da se to i u vožnji manifestira kroz povećanu buku, točnije uz jači šum vjetra pri većim brzinama. I same gume, koje su povećih dimenzija, proizvode određenu buku, koja se nadopunjuje s aerodinamikom.

Međutim, ne smije se zaboraviti da ovo nije super tiha limuzina, već luksuzni cestovni terenac. To se najbolje vidi iz performansi, jer iako motor ima 245 KS i solidan obrtni moment, nije baš toliko živahan da bi se mogli utrkivati po cestama. Posebno ako imate automatski mjenjač, koji smo i mi imali na testnom modelu. Naravno Hummer ima pogon na četiri kotača, blokadu diferencijala i reduktor. Tako 10

pleasure

da možete bez problema odlutati sa asfalta u obližnje šumarke.

Naravno, ne treba pretjerivati u tome, ali za razliku od običnih SUV vozila, ovdje je to adrenalinska opcija koju dobivate serijski.

Inače je Hummer iznutra prilično dobro i temeljito napravljen. Kao što smo već i naveli, koža je kvalitetna kao i volan koji je isto presvučen kožom, ali i vrlo ugodan za držanje. Mali problem čini to što ima 4 okreta od jedne do druge strane, tako da pri parkiranju treba dosta okretanja volana, ali iako su točkovi poveći, zahvaljujući odličnim američkim servo volanima, to mogu činiti čak i ženske ručice bez posebnog utroška snage. Od ostale opreme moramo spomenuti i odličan radio-CD uređaj s automatskim podešavanjem glasnoće ovisno o tome kolika je buka u vozilu. Točnije, to je CD izmjenjivač koji je ugrađen u centralnu konzolu, a može primiti 6 CD-a. Testni model je imao električno pokretani otvor na krovu, pa noću možete promatrati i zvjezdano nebo bez napuštanja svog ljubimca. Opremljen je i zatamnjenim staklima, tako da vas unutra nitko gotovo i ne vidi, osim ako baš želite da vas se zamijeti. Tada morate zatražiti prozirnija stakla.

Gotovo uobičajena oprema u američkim automobilima su naravno električno upravljana stakla i vanjski retrovizori, daljinsko centralno upravljanje sa mogućnošću pojedinačnog otvaranja vozačevih vrata,

automobili

kao i univerzalni daljinski na stropu vozila namijenjen za kućna garažna i dvorišna vrata. Unutarnji retrovizor ima automatsko zatamnjivanje noću, ugrađen pokazivač temperature i kompas. Klima je jednozonska, ali automatska i vrlo efikasna sa okruglim i vrlo ugodnim i preciznim komandama. Isto tako korisna stvarčica je senzorom kontrolirano automatsko uključivanje vanjskih svjetala, tako da zaboravni ne moraju previše brinuti je li im samo pao mrak na oči zbog potrošnje ili se zaista smračilo. Kad smo kod potrošnje, nije mala. Kreće se od 12 litara, a kod brže vožnje prelazi čak i 20 litara. Međutim, ukoliko mislite prelaziti priličnu količinu kilometara, bilo bi najbolje ugraditi plin, kao što je to imao i naš testni model. Tada se trošak ipak drastično smanjuje, a Hummer po našem iskustvu, gotovo da mirnije i bolje radi. Gotovo je i suvišno spominjati da je opremljen sa parkirnim senzorima, a unutar kabine sa 4 zračna jastuka, sa mnoštvom pretinaca, kao i sa dvije utičnice za razne punjače i slično. Naravno, kao i u gotovo sva bolja američka vozila ugrađen je i tempomat (cruise control), tako da u kombinaciji sa automatskim mjenjačem možete odmarati obje noge na dužim putovanjima, odnosno autoputevima.

Većinu te navedene opreme možete naći i u mnogim novim vozilima srednje i više klase, međutim osobnost Hummera će biti vrlo teško nadomjestiti.

Ipak je to legenda i iako nismo baš njegovi strastveni fanovi, voljeli bi da ga i dalje možemo viđati na cestama. Jer u ovim novim vremenima kada većina automobila sliče jedno drugome kao jaje jajetu, svakako cijenimo ovakvu vrstu originalnosti. više na www.pleasure.hr kontakt robert@pleasure.hr zahvaljujemo se poduzeću abg agent na ustupljenom vozilu

HUMMER H3 V6 Motor: peterocilindrični, benzinski

Obujam (ccm): 3653 Snaga: 245 pri 5600 o/min Moment: 328 Nm pri 4600 o/min Mjenjač: automatski HydraMatic sa četiri stupnja Ubrzanje (0-100 km/h): 11,5 s Maksimalna brzina: 160 km/h Potrošnja: (l/100 km): 11,7/13,7/17,2 Cijena: cca 550.000 kn

pleasure 11

putovanja

SAN FRANCISCO tekst i foto lovro barbalić

Grad je to u kojem zaista imate što vidjeti, od crveno-naranđastog visećeg mosta, bojom bogatih i zaštićenih murala, najpoznatijeg zatvora, starog tramvaja, ulice s najviše zavoja na svijetu, pa do valova, surfera i svakako noćnog života.

S

an Francisco je četvrti najveći grad u Californiji i dvanaesti najveći grad u SAD-u. Smješten je na zapadnoj obali SAD-a na samom vrhu poluotoka istoimenog naziva San Francisco.

Dio grada čini i nekoliko otoka – Alcatraz, Treasure Island, susjedni Yerba Buena Island, Alameda Island, Red Rock Island i Angel Island.

Suprotno mišljenju većine ljudi (koje Californija asocira na vrućine), klima je izuzetno ugodna i kroz godinu relativno umjerena, pa su zime blage, a ljeta topla. U proljeće, tijekom našeg boravka, temperatura zraka bila je za cca 5 stupnjeva viša nego kod nas u Hrvatskoj. Ali kad zapuše vjetar s pacifika, a uz to se i naoblači, zrak se naglo ohladi pa temperatura padne i za 10 stupnjeva. Obzirom da zrak nije jako vlažan, kad zagrije sunce, temperatura se s jutarnjih 12°13° C penje na 25°-27° C, te ako ste kojim slučajem u šetnji plažom,

12

pleasure

poželjeti ćete se i okupati. Međutim ta želja ubrzo nestaje dotaknete li ledenu vodu Pacifika koja u vrijeme proljeća doseže svega 14° C, a ljeti tek koji stupanj više, odnosno do 18° C. San Francisco ne obiluje visokim građevinama (osim kvarta Financial districta gdje se nalaze sve najveće zgrade San Francisca), pa je samim time bogatiji za veliki broj zelenih površina i vrlo ugodan za život.

Grad pruža veliki broj toliko raznolikih atrakcija, da mogu zadovoljiti gotovo svačiji ukus. Počevši od šarolikih ulica ukrašenih predivnim muralima (koji su prava umjetnička dijela), preko Financial districta (glavni poslovni centar San Francisca) koji je arhitektonski potpuno drugačiji od ostalih dijelova grada, pa sve do obale sa mnoštvom ogromnih pristaništa karakterističnih za obalno područje Californije.

Sam centar grada obuhvaća teritorij od 11 km2, što za naše pojmove

putovanja

Golden Gate Bridge je drugi po veličini viseći most u SAD-u. Ime je dobio po Golden gate straitu, odnosno po morskom prolazu iznad kojeg se nalazi.

pleasure 13

putovanja

vjerojatno izgleda puno. No, za amerikance gdje je doslovno sve ogromno, od spomenika, zgrada, cesta, pa sve do hamburgera, to i nije veliki grad. Osim predjela Financial districta (kojeg amerikanci popularno nazivaju “FiDi”) rijetko ćete naići na nebodere. Zgrade su uglavnom niže gradnje (cca do 10-ak katova), šarolike i arhitektonski jako elegantne. Hodajući ulicama, odmah ćete primjetiti opuštenu atmosferu. Nerijetko se dešava da vas nepoznata osoba na ulici pozdravi samo zato jer su vam se pogledi slučajno sreli. Isto tako je gotovo nemoguće ući u neku trgovinu, a da vas prvi zaposlenik kojega sretnete ne pozdravi i pita “How are you today?” (“Kako ste danas?”). No moramo reći da nas je iznenadilo mnoštvo prosjaka koje smo susretali gradom. Većina njih samo prosi novac od prolaznika, a rijeđi su oni koji izvode nekakav performance kako bi taj novac i zaradili. Dobar dio tih prosjaka pojavio se na ulicama od početka

ove zadnje i nama dobro poznate krize, koja je Californiju pogodila oštrije od ostatka SAD-a. Kao svaki veliki grad i San Francisco može biti opasan, pogotovo noću, no ipak, nikad se nismo osjećali ugroženima, pa ni noću kad smo u 4 sata ujutro lutali gradom sa skupom foto opremom oko vrata.

Polazeći od centra grada prvo odredište je Market street, jedna od rijetkih ulica koja nema ni jednog uspona, barem ne u užem centru.

To je glavna ulica koja vodi od centra grada, prolazi kroz Financial District i završava na samoj obali ispred Bay Bridge-a. Hodajući ovom ulicom upoznati ćete dušu samoga grada, susretati se sa “čudnim” ljudima od kojih će neki pričati sami sa sobom, a neki će vam se obraćati kao da se poznajete godinama.

Dva kilometara udaljena od same obale, poprečno Market streetu, nalazi se još jedna važna ulica Powell street, koju ne smijete propustiti.

na prethodnoj stranici golden gate, najpoznatiji crvenkasti most, uz tramvaj glavna asocijacija na san francisco GORE veličanstven pogled - san francisco noću DOLJE LIJEVO turisti uživaju u vožnji tramvajem

14

DOLJE DESNO pogled na grad i obalu pleasure

putovanja

Powell street je u odnosu na Market street u cijelosti ispunjena tipičnim usponima, po kojima u filmovima obično skaču automobili.

Atrakcija koju ne smijete propustiti je vožnja tramvajem i okretište.

U Powell streetu se nalazi sve što je jednom turistu potrebno - noćni klubovi, hoteli, trgovine... i danju i noću, tu se uvijek nešto događa.

Tramvaj nije samo turistička atrakcija nego i najbrži način da dođete s jednog na drugi kraj grada. Zašto je taj tramvaj tako poseban?

To je zapravo posljednja tramvajska linija na svijetu koja još uvijek funkcionira koristeći tehnologiju iz 1873. godine, kada je i uvedena.

Svakim tramvajem upravljaju i vozač i kondukter. S obzirom da se ne koristi moderna tehnologija kao npr. hidrauličke kočnice, svi su

vozači uglavnom krupnije građe kako bi mogli kočiti i usporavati tramvaj na velikim nizbrdicama. Vožnju tramvajem možete iskusiti i bočno “obješeni” na tramvaju, no tada je na vama svaka odgovornost u slučaju da zakačite neko parkirano vozilo ili stup. To uključuje i spomenuto atraktivno okretište tramvaja, gdje ćete uvijek naći turiste s fotoaparatima u ruci, koji očekuju spremno dolazak tramvaja.

Naime, kada tramvaj stigne na okretište, vozač tramvaja zajedno sa kondukterom na pokretnom podiju okreće tramvaj za 180 stupnjeva, što je svakako rijetkost u današnje doba moderne tehnologije. Inače, u Powell streetu se nalazi sve što je jednom turistu potrebno - noćni klubovi, hoteli, trgovine... danju i noću, tu se uvijek nešto događa.

Kretajući se Powell streetom proći ćete i kroz China Town, koji je svakako jedan od ljepših u SAD-u. Idući dalje prema sjeveroistočnom dijelu, na stotinjak metara prije nego dospijete u “kvart” Fishreman’s

DOLJE LIJEVO križanje na market streetu -centar grada DOLJE DESNO mission - dio grada u kojem ste manjina - meksička četvrt

pleasure 15

putovanja

Wharf, tramvaj se zaustavlja na jednoj od najviših točaka San Francisca, kroz koju prolazi i Lombard street. To je cesta koja na udaljenosti od samo stotinjak metara ima osam oštrih zavoja, pa je i proglašena kao “najkrivudavija” cesta na svijetu. Napokon, nakon petnaestak minuta vožnje uzbrdo-nizbrdo stižete na drugo okretište tramvaja u Fisherman’s Wharfu koji je nekad bio ribarska luka, a sada je uglavnom atrakcija za turiste. Kada se priča o ribarstvu, ovdje se to prvenstveno odnosi na “Crabbing” ili izlov rakova, koji su ujedno i glavni specijalitet u restoranima. Iako ne izostaju i sva ostala riblja jela, koja su također izvrsna. Fisherman’s Wharf je zanimljiv na jedan svoj poseban način. Tu možete vidjeti razne zanimljivosti, od obnovljenih starih brodova, jedrenjaka, stare američke podmornice US Pampanito, do morskih lavova koji se izležavaju na plaži,. Uglavnom, preporučujemo da tu provedete barem jedno popodne, jer zaista je vrijedno toga. San Francisco ne

odlikuje razgranata mreža metroa, svojstvena velikim gradovima.

Gradom zapravo prolazi jedna jedina linija, koja od svoje ukupne dužine, pokriva samo dva kilometra Market streeta, u užem centru grada. Ostatak te linije proteže se direktno do aerodroma, koji se nalazi 30 km od centra. Iako vam se u prvi trenutak učini kao vrlo nepraktično sredstvo za kretanje gradom, malo kasnije shvatite da

Tramvaj nije samo turistička atrakcija nego i najbrži način da dođete s jednog na drugi kraj grada. je vrlo korisno kad dolazite i odlazite s punim rukama prtljage, a vlak vas odveze iz hotela direktno do terminala na aerodromu i obrnuto.

Zašto takav grad nije izgradio bolju mrežu metroa? Pa vjerojatno jer brdovita konstitucija terena to nije dozvoljavala. Grad je sagrađen

GORE Powell street - pRAVA ATRAKCIJA ZA TURISTE VREMEŠNI TRAMVAJ i tipične gradske uzbrdice DOLJE LIJEVO JEDNA OD GLAVNIH RIBOLOVNIH AKTIVNOSTI JE LOV RAKOVA DOLJE DESNO mavericks - pOLUPRAZNE PLAŽE NA

16

pleasure

KOJIMA SE SURFERI PRIPREMAJU ZA SVOJE PUSTOLOVINE

putovanja

na izuzetno neravnom terenu koji mu zapravo daje posebnu ljepotu.

Strmi usponi prava su atrakcija za turiste. S vrha svakog od brojnih brežuljka možete uživati u predivnom pogledu na grad i gotovo sa svakog se može vidjeti ogroman Golden Gate Bridge i Alcatraz otok i nekad čuveni zatvor kojeg ste zasigurno već vidjeli u bezbroj američkih filmova. Otok Alcatraz ili “The Rock”, isprva je bio svijetionik i vojna utvrda, a kasnije od 1963. godine, prenamijenjen je u čuveni zatvor. Udaljen je od San Francisca samo 2.4 km. Po službenim podacima u 29 godina postojanja nitko nije uspješno pobjegao s tog otoka, unatoč brojnim neuspjelim pokušajima. Samo su trojica zatvorenika proglašena pogubljenima u pokušaju bijega. Danas je taj otok pretvoren u nacionalni park i veliku atrakciju za turiste, pa ako se ikada budete odlučili posjetiti ovo mjesto, zbog velikog interesa poželjno je rezervirati izlet barem dan prije i to sa prvim jutarnjim trajektom, dok još nema gužve.

Južno od centra je Mission street, dio najviše poznat po predivnim muralima, zaštićenim umjetničkim djelima. Tu ćete naći odlične restorane koji nisu tako “ razvikani” kao oni koji se nalaze u samom centru San Francisca. Hrana je odlična i po vrlo pristupačnoj cijeni.

Svojim se jednostavnijim uređenjem razlikuju od većine restorana koji se nalaze u turističkim središtima. U njih većinom zalazi lokalno stanovništvo, te tu i tamo poneki turist. Većinu stanovništva tu čine Meksikanci, pa ćete šetajući ulicom vrlo brzo zaključiti da pripadate manjini. Taj slikoviti gradski kvart u nekim dijelovima može biti i opasan. Iz tog se razloga na ulicama može vidjeti nešto više policije, što vam ipak daje osjećaj sigurnosti i zaštićenosti.

San Francisco je svojom pozicijom dobro zaštićen od valova Pacifičkog oceana. Sa ostalim dijelom kopnene Californije povezan je sa dva velika mosta, s Oakland Bay Bridge otvorenim za promet 1936. godine, tj. šest mjeseci prije nego je dovršen drugi most koji

gore lijevo ulazak iz starog grada prema financial districtu GORE DESNO JUŽNO OD CENTRA NALAZI SE MISSION STREET, DIO POZNAT PO PREDIVNIM MURALIMA, ZAŠTIĆENIM UMJETNIČKIM DJELIMA. SREDINA PAŠNJACI I VINOGRADI U OKOLICI SAN FRANCISCA DOLJE OBALE I VALOVITO MORE IDEALNO ZA SURFERE, ALI NE I ZA LJUDE ŽELJNE KUPANJA

pleasure 17

putovanja

je i ujedno simbol San Francisca, tzv. “crveni” Golden Gate Bridge, koji zapravo nije crvene nego tamno naranđaste boje. Golden Gate Bridge je drugi po veličini viseći most u SAD-u. Ime je dobio po Golden gate straitu, odnosno po morskom prolazu iznad kojeg se nalazi.

Dugačak je 2737 metara, te je za njegovu izgradnju iskorišteno 129 km čeličnog kabla. Most možete prijeći hodajući, trčeći, biciklom, motornim vozilom, ali ne skateom ili rolama. Prijelaz se preko mosta naplaćuje šest dolara, osim u slučaju da most prelazite po posebno namijenjenoj stazi za pješake ili bicikliste, kada se smatra da niste uključeni u promet i iz tog razloga ne plaćate ništa.

Naveli smo samo nekoliko bitnih zanimljivosti, no u gradu i okolici ima toga puno više. Na primjer, Golden Gate Park dug 5 km, a širok 1 km i proteže se do plaže na zapadnoj obali poluotoka. Zatim Telegraph hill toranj s kojeg se vidi cijeli grad, raznorazni muzeji i kulturne

znamenitosti, a svakako nije zanemariva niti okolica San Francisca.

Na sjevernoj strani San Francisco baya proteže se The Wine Country, područje poznato po vrhunskom vinu s preko 400 vinskih podruma, a spuštajući se južnom obalom prema mjestu Pacifica, možete ugledati pravu snagu Pacifičkih valova i za nas neobičnu prirodu sačinjenu od oceanski crnih pješčanih plaža i visokih litica koje se s dvadesetak metara strmoglavo spuštaju u ocean. Nedaleko od mjesta Pacifica nalazi se Mavericks, hrid udaljena od obale oko 300 metara, gdje valovi dosežu prosječnu visinu od 8 metara. Najveći val izmjeren je 2007. godine, visine oko 17 metara. Tu se jednom godišnje, uz posebnu pozivnicu, sastaju najbolji svjetski surferi kako bi se natjecali za titulu “Big Wave surfers”.

Nakon svih zanimljivosti ovdje viđenih, nas su neki drugi “valovi” odnijeli u nešto južnije krajeve.

više na www.pleasure.hr kontakt lovro@pleasure.hr

GORE lijevo poslovno središte grada u kojem prevladavaju neboderi GORE desno ulični performeri - stoje u ovom položaju i po 15-ak minuta i usput popričaju s vama DOLJE lijevo nekada nam ovaj pogled uživo unutar alcatraza ne bi bio nimalo drag

18

pleasure

dolje desno morski lavovi su česti gosti na plažama

fotografija

misterij fotografije tekst donald debeljak

U

koliko vas interesira još ponešto o fotografiji osim toga da li vam digitalac stane u džep zaviriti ćete u dostupnu literaturu i svagdje ćete naći početak fotografije smješten na početak 18. stoljeća. No prije detalja o tim znanim povijesnih činjenicama, dotaknimo se malo mitova i pretkazanja fotografije…

Jedan od nama najdražih mitova tiče se kineskog cara koji je vladao oko 1000 g. prije Krista i navodne japanske vještine slične fotografiji. Njemu je pokazana slika vola koji bi svakog jutra nestao iz svog okvira i otputio se na obližnje pašnjake do sumraka kada bi se vratio na svoje mjesto i na njemu ostao do svitanja. Rješenje misterija morilo je cara dok se jedan stari svećenik nije sjetio japanskog „čuda“ o kojem se pričalo. Japanci su naime kuhali oštrige s raznim kemikalijama te tako „snimali fotografije“ u boji koje su bile vidljive noću a nevidljive danju. Izvedivost je upitna no mogla bi se pronaći poneka sličnost s fotografijom. Isto tako, postoji i legenda smještena na Tibet, a koja podsjeća na upotrebu fotografije. Govori o tibetanskom kralju koji je na poklon dobio oklop optočen draguljima te nije mogao smisliti ekvivalentan povratni poklon takvom neprocjenjivom blagu pa je pomoć i savjet odlučio potražiti kod Bude.

Savjet je bio, naslikaj moj portret te ga pošalji kao poklon.

Svi slikari koje je kralj pozvao da naslikaju portret nisu mogli postići zadovoljavajuću sličnost te je Buda zatražio od kralja komad tkanine na koji je „projecirao svoju sjenu“ gdje se ona zadržala te su je slikari samo ispunili bojom.

Prije no se dotaknemo najpoznatijeg proročkog teksta vezanog uz fotografiju, objavljenog 1760. g. spomenimo dva otkrića koja su evidentirana prije toga a imala su svoj obol na razvoj fotografije. Početkom 17. stoljeća

20

pleasure

foto rÉka valkai

Robert Boyle objavljuje da srebrni klorid pri izlaganju potamni, no za tamnjenje odgovornim smatra izlaganje zraku, a ne svjetlosti. Selimo se zatim na malo kasniji dio 17. stoljeća i Angela Sala koji objavljuje da srebrni nitrat potamni pri izloženosti suncu. Na spojeve srebra i njihovu važnost za fotografiju se vraćamo kasnije, sada je vrijeme za pojašnjenje naziva proročki tekst. Radi se naime o pripovjetci pod imenom Giphantie, autora CharlesFrancois Tiphaigne de la Roche u kojoj je Giphantie ime idiličnog otoka nastanjenog bićima koja poznaju tehniku hvatanja i pohranjivanja slika iz prirode na komadu platna. „Posjeduju tvar koja u trenu formira sliku te tom tvari prekrivaju platno pred koje postavljaju objekt. Slika se na platnu pojavljuje trenutno i nije poput one na zrcalu već identična onome što oko vidi. Nakon toga platno se sprema na tamno mjesto i sat vremena kasnije slika je suha te stvarnija i preciznija od rada ikojeg slikara.“ Naš slobodni prijevod možda nije najtočniji no mislimo da je osnovna ideja, a i sličnost s osnovama fotografije iz njega vidljiva.

U cijeloj ovoj priči o počecima fotografije nikako se ne može zanemariti važnost Camere Obscure, izumu koji je neminovno vodio razvoju fotografije i za kojeg su svi čuli, bez obzira na ostalo znanje o fotografiji. Prvi spomeni pripisuju se kineskom filozofu imena Mo-Ti koji je živio prije nešto manje od 2500 godina. A ne treba ni zanemariti i metalnu kutiju sa staklenim elementom pronađenu na području Gornjeg Egipta. Prva izgrađena Camera Obscura djelo je čovjeka teško izgovorivog imena, Abu Ali AlHasan Ibn al-Haitham koji je eksperimentirao s optikom te pri istraživanju koristio izraz koji u prijevodu znači tamna soba. Pokusima je bio cilj dokazati da svjetlost na svoje

fotografija

U cijeloj priči o počecima fotografije nikako se ne može zanemariti važnost Camere Obscure, izumu koji je neminovno vodio razvoju fotografije i za kojeg su svi čuli, bez obzira na ostalo znanje o fotografiji.

pleasure 21

fotografija

putovanje troši vrijeme i to pomoću male rupe na jednom zidu, a koji su pokazali da je slika na suprotnom zidu uvećana i obrnuta stvarnoj.

Iako je o Cameri Obscuri moguće pisati danima, sama građa nije toliko zanimljiva ljudima koji nisu apsolutno zaluđeni fotografijom, a oni o njoj već znaju mnogo. S obzirom da govorimo o počecima fotografije osvrnuti ćemo se na još neka spominjanja iste. Roger Bacon navodi je kao izvrstan alat za promatranje pomračine sunca, njenom konstrukcijom bavio se i slavni Leonardo da Vinci, dok je za njeno ime zaslužan Johannes Kepler koji 1604. g. prvi puta koristi ime Camera Obscura. Njena važnost je i u tome što bez njene pomoći ne bi krenulo unaprjeđivanje o kojem slijedi nekoliko redaka.

Krenimo na ostale povijesne činjenice, prvim fotografom smatra se Thomas Wedgewood koji po nekim navodima 1802. g. snima prve fotografije, no ne poznaje način da bi te iste fotografije očuvao.

Prema drugim izvorima pak, njegova eksperimentiranja s fotografijom sežu i do desetak godina ranije kao i zahvale James Watta na potanko objašnjenom postupku dobivanja „srebrnih slika“. Iako je eksperimente započeo s zdjelama (ipak je poticao iz keramičarske

22

pleasure

obitelji) kasnije se prebacio na papir presvučen srebrnim nitratom.

Detalji oko spojeva nisu toliko bitni, na kraju krajeva, ovo nije sat kemije. Bitno je napomenuti da su u fotografiji uvijek bili spojevi srebra, što objašnjava visoku cijenu bavljenja istom. I ne, ne možete iz starih fotografija iscijediti srebro za narukvicu ili prsten. S obzirom da je objekte postavljao na tako tretiran papir te ga onda izlagao suncu lako možemo reći da je time utro put tehnici zvanoj fotogram pri kojoj neosvjetljeni dijelovi ostaju bijeli a osvjetljeni su crni.

Na tim temeljima razvija se tehnika poznata pod imenom Dagerotipija pri čijem je razvoju bilo bitno strpljenje čovjeka po prezimenu Niépce – za snimanje prve fotografije, kojom je ova tehnika nastala, ekspozicija je trajala 8 sati. Dagerotipija, kao i ostale tehnike proizašle iz nje koristi metalnu ploču kao osnovnu podlogu na koju su nanesena razna čuda. Iako se kasnije pojavljuju i tehnike kod kojih se koriste bjelanjci jaja valja spomenuti kompliciranost i opasnost samog postupka jer je bakrena ploča najbezopasniji dio, dok je izlaganje parama joda i žive moglo prouzročiti razne posljedice od halucinacija do sljepoće. Nakon snimanja te fotografije Niépce

fotografija

se udružuje s Louisom Daguerreom na razvoju tehnike i umire četiri godine kasnije dok Daguerre otkriva način stabilizacije samih snimaka uranjanjem u slanu otopinu. Glavni nedostatak ove tehnike bila je nemogućnost kopiranja nastalog pozitiva pa se više kopija postizalo korištenjem više kamera ili nekoliko snimanja za redom, no praktički je bilo nemoguće dobiti dvije identične fotografije.

Za daljnje unaprjeđenje te tehnike ponajviše je zaslužan William Henry Fox Talbot koji je razvio primjenu papira umjesto bakrene ploče kao osnove kao i činjenice da je nastajao negativ te je tako bila omogućena izrada više istovjetnih kopija slike. Detaljnost je bila daleko manja i slike su bile plavičastog tona, za razliku od bijelih, detaljnih dagerotipija. Tehnika je prozvana kalotip te je njome izrađena „Pencile of Nature“, prva knjiga u kojoj se koriste fotografije, u koju je ubačen niz potpuno nepovezanih fotografija no nije bitno, glavno da je prva! Godinu dana prije njega izdan je prvi svezak knjige „British Algae: Cyanotype impressions“ autorice Anne Atkins u kojoj se nalazi 424 fotograma. Koja je od te dvije prva u kojoj su objavljene fotografije odlučite sami no imajte na umu da je

u to vrijeme botanika bila jedina grana znanosti u kojoj se moglo, iznimno tolerirati žensko „uplitanje“.

Mnogo je još bitnih i zanimljivih detalja iz povijesti fotografije no ne možemo obraditi sve u detalje, u sljedećim godinama nastaju sitna unaprjeđenja postojećih tehnika i njihovo bi objašnjavanje potrajalo, a da ne spominjem ne baš pretjeranu zanimljivost istog. Bitna i od presudne važnosti za razvoj fotografije je 1913. godina, te je godine naime Oskar Barnack konstruirao prvi 35mm fotoaparat i to na temelju onda korištene filmske vrpce koju je spojio s još jednom i postavio okomito te tako dobio dimenzije sada standardnog 35 mm formata. Po našem sudu tu počinje sljedeća era fotografije, fotoaparati postaju manji i pojednostavljuje im se korištenje, smanjuje se čak i opasnost izrade fotografija, iako miris samog procesa i dalje ostaje sve zamo ne primamljiv. Put od tada do današnjih digitalnih fotoaparata prepun je mnogih događanja i otkrića, no treba nešto ostati i za sljedeći broj, zar ne? više na www.pleasure.hr kontakt donald@pleasure.hr

pleasure 23

fotografija

photodays 2010 tekst donald debeljak

D

očekali smo i treće izdanje Photodaysa, popis dobitnika nalazi se nekoliko redaka dalje, no moram priznati da nam je to ove godine postalo potpuno sporedno. Ne želimo time umanjiti izbor stručnog žirija, s čijim se nekim odlukama doduše ne slažemo, no ujedno i znamo koliko je žiriranje težak posao pa ćemo se bez pogovora povinovati njihovoj odluci. No da se vratimo na ono bitno, i izrazimo divljenje na izložbama koje su organizatori uspjeli dovući u Rovinj. Iskreno, nismo mislili da ćemo doživjeti Helmuta Newtona, Mana Raya I Henri Cartier Bressona u Hrvatskoj, i to više manje na jednom mjestu, dobro, na dva mjesta udaljena 10 minuta hoda, ako ćemo baš u detalje. Nije fer prema finalistima samog natječaja, ali ipak naše oduševljenje izložbama je potpuno. Još jedna od izložbi

24

pleasure

foto press photodays

koju je potrebno spomenuti jest onog koji nas je prerano napustio, Renca Kosinožića, u čije je ime posebnu nagradu za životno djelo preuzela njegova kćer. Hvala organizatorima na časti koju su ukazali posjetiteljima ovim izložbama, a čast ponijeti titulu pobjednika trećih Photodaysa, u njihovim pripadajućim kategorijama, imali su: Stanko Abadžić (izdavaštvo), Ivana Hengl (arhitektura), Tom Dubravec (ljudi), Dinko Cepak (multimedija), Mladen Šarić (mrtva priroda), Petra Mrša (akt), Romano Decker i Dejan Kutić (moda), Dinko Neskusil (priroda), Petar Trinajstić (slobodna tema) i Ana Peraica (profesionalni koncept), dok je Antoniju Broniću uručena vankategorijska nagrada za novinsku fotografiju. više na www.pleasure.hr kontakt donald@pleasure.hr

automobili

26 

pleasure

automobili

ford kuga tekst i foto

robert blašković

Ono pozitivno što možemo odmah reći je to da je fizički Kuga vrlo dopadljiva, nekima čak i savršena

M

oramo priznati da ne znamo na što su mislili tvorci imena za ovaj Ford, ali sigurni smo da nisu znali što to u našem jeziku znači. Ili su možda htjeli reći da je ova Kuga prava pošast na cesti. Tko zna!? Uostalom nije ni važno, jer ime s negativnim predznakom je jedino što zaista možemo zamjeriti ovom Fordu. Ono pozitivno što možemo odmah reći je to da je fizički Kuga vrlo dopadljiva, nekima čak i savršena. I zaista, mnogi su je za vrijeme testa rado pogledali i raspitivali se. A posebno „pali“ ova bijela boja. Daje joj neku nevinost i eleganciju. Iako, svojim performansama i motorom nije baš slabić. Ovaj primjerak je bio opremljen dizelskim 2.0 TDCi motorom sa 136 KS, pa su i vozne osobine bile primjerene toj snazi. Kuga je vrlo živa za gradsku vožnju, gotovo i previše, jer se kod naglih ubrzanja volan poželi otrgnuti iz ruku. Ali svakako dobra strana te živosti je i olakšano kretanje na našim raskršćima, posebno u trenucima kad nemate strpljenja čekati nadolazeće automobile i pripadajuće im naše vozače koji se kreću tolikom brzinom i okretnošću da bi im samo puževi mogli pozavidjeti.

Ta Kugina živost traje i pri vožnji izvan grada, međutim pri pretjecanjima ipak morate malo obratiti pažnju i pričekati

pleasure 27

automobili

malo duži pravac, jer ipak vozilo ima neku masu, a motor nije od onih posebno „nabildanih“. U svakom slučaju, možete se uputiti bilo gdje, a posebno što potrošnja vuče osmjeh na lice, jer se kreće od realnih 6-8 litara i to načinom vožnje kojim nam nije primarno bila želja uštedjeti. Tako da se te vrijednosti mogu i smanjiti. Ono što nam se posebno svidjelo je zadnja hauba koja se može otvoriti na dva načina, cijela i samo gornji dio (staklo), što vrlo dobro služi kad između ostalog ne želite da svi vide pri svakom otvaranju što imate u haubi. Tome pridonosi i sklopiva „tenda“ u prtljažnom prostoru i zatamnjena stakla, koja Kugi daju neku posebnu luksuzno-mističnu notu, uz već navedenu bijelu boju.

U unutrašnjosti možemo naglasiti da ima dovoljno prostora, za

28

pleasure

svoju klasu. Dok se vozite Kugom, osjećate se ugodno, a posebno oni koji vole viša vozila, pa se osjećaju moćnijima. Međutim, kako možemo reći da je ovo predstavnik SUV vozila, naravno da se osjećaju karakteristična poskakivanja i ljuljuškanja na neravnim cestama, tako da ukoliko inače imate problema s leđima, a volite Ford, radije izaberite neki drugi model bliži zemlji. Testni model je imao zaista puno opreme, od dvozonske klime, glasovnog upravljanja radio-cd uređajem i ugrađenim telefonom, komande za radio na volanu, tempomat, Ford Power dugme za startanje vozila bez umetanja ključa, kožom presvučeni volan, sklopive retrovizore, parking senzore i još dosta druge opreme. Vrlo su pohvalni pretinci za sitnice i boce, a zanimljiv je i pretinac ispod srednjeg naslona za ruke u kojeg stane, naprimjer i boca

automobili

vina. Naravno, ne za piće tijekom vožnje, već ako je primjerice nosite nekome za poklon. Sjedala su na ovom primjerku bila od kvalitetne tkanine, antialergijske i vrlo lagane za održavanje, tako da svi vi koji imate ljubimce, ovo je pravo vozilo za vas.

Unutrašnjost je izrađena od kvalitetnih materijala, boljih i od nekih direktnih i znatno skupljih konkurenata, ali ne baš i na razini luksuznijih vozila. Još jedna dobra stvar je i otvor za gorivo bez unutarnjeg poklopca, tako da vam ruke neće neugodno mirisati nakon nadolijevanja.

Mjenjač je vrlo precizan i ima 6 brzina, tako da je pravi užitak često mijenjati stupnjeve prijenosa. Tome u prilog ide i zelena strelica na ploči s instrumentima, koja vas upozorava kada promijeniti brzinu, a to posebno vrijedi za one koji baš i ne osluškuju motor ili telefoniraju dok voze, pa ne samo da ne čuju motor, nego niti ne vide što se zbiva oko njih na cesti, pa svako malo „zajašu“ na kakav rubnjak uz cestu. Tako da je Kuga sa ovim velikim točkovima i za njih idealna.

Treba svakako spomenuti i dvije ispušne cijevi koje, kao i dvije „izbočine“ na prednjoj haubi, pridonose sportskijem izgledu.

U svakom slučaju, Kuga spada među „najzgodnije moderne mini džipove“ iako ima samo pogon na prednje točkove. Ali svojim ne prevelikim dimenzijama i okretnošću zasigurno spada među praktičnija gradska i međugradska „prometala“.

Pa i za odlazak na skijanje, obzirom da sasvim dovoljno prtljage možete smjestiti u nju, uz supružnike, prijatelje, djecu i ljubimce. A zahvaljujući zatamnjenim staklima možete i ljubavnike povesti. Naravno ukoliko ne planirate voziti sve ono malo prije navedeno. više na www.pleasure.hr kontakt robert@pleasure.hr

pleasure 29

automobili

www.ford.hr

FORD KUGA TREND 2WD 2,0 TDCi MOTOR: Turbo Direct Common Rail ubrizgavanje goriva s elektronskim sustavom za upravljanje motorom, 16 ventila, 4 cilindra u nizu MJENJAČ: 6-brzinski ručni POGON: prednji OBUJAM: 1.997 ccm SNAGA: 100/136 kW/KS MAX ZAKRETNI MOMENT: 320 Nm pri 2000 okretaja/min MAX BRZINA: 182 km/h UBRZANJE 0-100 km/h: 10,6 s POTROŠNJA (grad/otvoreno): 7,7/5,1 l/100 km ZAPREMNINA SPREMNIKA: 56/66 VOLUMEN PRTLJAŽNIKA: 410 lit.

UKUPNA MASA VOZILA: 2.060 kg DULJINA (mm): 4.443 ŠIRINA sa/bez zrcala (mm): 2.128/1.842 VISINA (prazan-sa krovnim nosačima): 1.710

30

pleasure

putovanja

havana

tekst i foto voljen grbac

SVJETLO I SJENE

32

pleasure

putovanja

„Tako bih voljela putovati!“

M

ožda nijedna rečenica ne govori više o današnjoj Kubi od te “Tako bih voljela putovati!” Izrekla ju je dvadesetogodišnja djevojka, dok smo u društvu mladih Kubanaca ispijali mojito u kafiću marine „Hemingway“ (čije ime Kubanci izgovaraju „enivej“) nedaleko od Havane.

Nama se to i ne čini toliko bitnim. Nama, naviklima da kad se sjetimo, potrpamo par stvari u auto i „skočimo“ do Graza, Trsta ili do Budimpešte naprimjer. Kubancima putovati i nije tako jednostavno. Zapravo, nemoguće je! Zamislite grad od dva milijuna stanovnika na moru, šećete čarobnim šetalištem Malecón koje se proteže preko četiri kilometra uz obalu Atlantskog oceana. Prekrasan proljetni dan. Bonaca.

Odjednom shvatite da nešto nije u redu – na moru nema niti jedne barke! Razlog je vrlo jednostavan – i najmanje plovilo kojem bi vlast dopustila da bez kontrole zaplovi kubanskim vodama imalo bi samo jedan kurs plovidbe, obalu Floride, obećane zemlje! Pogled kojim me je ta djevojka gledala dok sam na svom gotovo zaboravljenom španjolskom (nekadašnji sam madridski student) pričao društvu u koje sam sve zemlje i gradove nedavno putovao da bih ih fotografirao ili pjevao u njima govorio je mnogo više od riječi.

pleasure 33

putovanja

Sličnost između Hrvatske i Kube zapravo je u tome da su i jedna i druga države potencijalno neizmjerno bogate, prepune talentiranih, kreativnih, radišnih i sposobnih ljudi koji, nažalost, nisu na vlasti. Na vlasti su već desetljećima oni drugi! Hrvatska je pri tome ipak neusporedivo bolje prošla. Djeca u kubanskim školama imaju pristup internetu sat vremena na tjedan. Kućni PC i mobitel velikoj većini

Kuba je zadržala svoj duh, svim diktaturama i ideologijama uprkos. obitelji samo je san. Besplatno i kvalitetno zdravstvo, kojim se kubanska politička propaganda tako rado i često busa u prsa, najobičnija je tlapnja! Dokaz? Kako je moguće da liječnici sa mjesečnom plaćom od stotinjak dolara imaju luksuzne vile i pred njima parkirane najnovije BMW-e ili Toyotine terence u najotmjenijim kvartovima Havane? Ali ne bojte se, vi ćete kao turist i bez plave kuverte imati prvoklasni zdravstveni tretman ako vam, nedajbože, zatreba. Tretman o kojem prosječan Kubanac, dakle onaj koji ne spada u njihovih „dvije stotine bogatih obitelji“ (i mi se takvima dičimo, zar ne?) može samo sanjati, kao i o putovanjima u inozemstvo. Previše ste im dragocjeni! Kuba obrće milijarde dolara na godinu od turizma. Nećete naći nijedno prazno mjesto na letovima iz Europe, koji, usput rečeno, uopće nisu jeftini. Najjeftinija povratna avionska karta do Kube iz Munchena ili Milana stoji oko 600 eura.

Taj prijelazni period između diktature braće Castro i ulaska konzumerskog kapitalizma na velika vrata (na mala vrata je, na crno, ušao odavno) zapravo je marketinški genijalan potez. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti. Milijuni ljudi iz cijelog svijeta hrle vidjeti zemlju koja nestaje. Poput Venecije – požurimo se vidjeti je, samo što nije potonula.

Počeli smo od kubanskih sjena. A svjetlo? Pa Kuba je zemlja svjetla. Doslovno! Rasnom fotografu čini se da svjetlo izvire odasvud. Fotografije Kariba naprosto blistaju osvjetljenjem kakvo se na fotografijama Europe, pa čak ni južnog Mediterana, ne može pronaći. Kut pod kojim

lijevo gore u ovakvim spektaklima pjevaju i plešu samo najbolji lijevo sredina pogodite koji je moto-taksi u havani najzaposleniji? lijevo dolje i kubanci su poput amerikanaca ponosni

34

na svoj capitol pleasure

desno gore prošlost i sadašnjost u jednoj fotografiji desno dolje grad u kojem je i “fancy” torba luksuz

putovanja

pleasure 35

putovanja

36 

pleasure

putovanja

padaju sunčeve zrake, odsjaj bijelih fasada... Tko će znati što je uzrok tog blještavila?

Još jedna stvar u Havani izvire poput svjetla, odasvud, a to je glazba. Pjevati i plesati mogu i najsiromašniji. Oni to i čine, tako zdušno i s takvom lakoćom i vedrinom da im mi profesionalni glazbenici, opterećeni dugogodišnjim klasičnim glazbenim obrazovanjem i nekakvim tobože visokim standardima, možemo samo zavidjeti. Mnogi iz glazbene branše na našim prostorima od drveća više ne vide šumu. Glazba je iskonska radost i onog trenutka kad se u tu priču umiješa karijerizam, želja za

Fotografije Kariba naprosto blistaju osvjetljenjem kakvo se na fotografijama Europe, pa čak ni južnog Mediterana, ne može pronaći. Kut pod kojim padaju sunčeve zrake, odsjaj bijelih fasada... zaradom ili naprosto ego-trip nekog glazbenika, čarolija nepovratno nestaje. A potvrda ove teze? Za vrijeme svog sedmodnevnog hodočašća ulicama starog dijela Havane (Habana Vieja) s neizbježnim pratiocem koji me vozio na vozilu zvanom „bisi-tasi“ (bicikl trokolica, nešto poput rikše u jugoistočnoj Aziji), začuo sam iz jednog kućnog ulaza zvuke čarobne kubanske glazbe. Odmah sam, naravno, sišao s trokolice, ušao u omanju dnevnu sobu jednog stančića i zamolio glazbenike da mi dopuste prisustvovati probi. Naravno, nisu imali ništa protiv i tako sam nekih pola sata mogao uživati u njihovu na prvo slušanje neopterećenom i neobaveznom muziciranju, u kojem su očito uživali. Slušajući ih primijetio sam na zidu dvije uokvirene diplome, kakvih svako naše kulturnoumjetničko društvo u svojim vitrinama ima na desetke, gotovo sa svake regionalne ili republičke smotre folklora na kojoj su sudjelovali. Pitam ih u pauzi, dečki, što je ovo na zidu? Oni onako uzgred, lakonski, kao da je riječ o nekim goblenima, kažu: „A to? To su naša dva Grammyja.“ Proveo sam svoju jedinu havansku subotnju večer u dvorani legendarnog hotela National, kubanskog nacionalnog spomenika, na koncertu orkestra koji je svirao u čast velikog Compaya Segunda na trogodišnjicu njegove smrti. Njegova orkestra. Za mene je to bila rijetka povlastica. Skupila se tu čitava krema Havane. Compay je uz Ibrahima Ferrera, Rubena Gonzalesa, Omaru Portuondo i druge jedan od glazbenika koji su, sasvim opravdano, doživjeli svjetsku slavu zahvaljujući kultnom filmu Wima Wendersa (uz velik doprinos legendarnog

lijevo gore u havani fotograf ne traži motive, motivi nalaze njega lijevo dolje još jedan povratak u prošlost desno gore na tržnici je šarolika ponuda - hrane i pića desno sredina povrće je garantirano bez pesticida desno dolje brižno njegovani ženski nokti i češnjak - na kubi i to ide zajedno

pleasure 37

putovanja

Rya Coodera) „Buena Vista Social Club“.

Kuba je zadržala svoj duh, svim diktaturama i ideologijama uprkos. Fascinirala me vedrina s kojom mi je jedan mladi muškarac, otac troje djece koju sam fotografirao u dvorištu nekadašnje kolonijalne vile u kojoj im je država dodjelila stančić, objašnjavao da je u Hrvatskoj nedavno bio rat, da je Hrvatska jedna od republika bivše Jugoslavije, države koja se raspala, a nastala je nakon Prvog svjetskog rata raspadom austrougarskog carstva te se ponovno formirala nakon Drugog svjetskog rata pod vodstvom Josipa Broza Tita. Kako čovjek s drugog dijela našeg planeta, koji živi u totalnoj medijskoj izolaciji,

Ostat ćete fascinirani njihovom komunikativnošću, gostoljubivošću, ponosom i dostojanstvom kojim podnose nerijetko krajnju bijedu i izolacionizam u kojima žive. hrani obitelj od svoje mjesečne plaće ne veće od 50 dolara (prosječna kubanska plaća daleko je niža, ali on ima sreću da radi u državnoj službi), može tako puno znati o nečem tako dalekom, zanemarivo malenom i za njih tako egzotičnom kao što je Hrvatska? Odgovorio mi je kratko, smiješeći se: „Čitam knjige.“ Kubanci su ponosan, vedar narod koji čeka svoju šansu nakon više od pola stoljeća socijalističke tragedije.

Nadajmo se da je kapitalistička tragedija koja im neumitno stiže ipak mnogo manje zlo. Pad Berlinskog zida desetkovao je njihove komunističke saveznike i prijatelje i produbio agoniju diktature, a samim time i njihovo već ionako nepodnošljivo siromaštvo.

Ako vas put nanese u sunčanu Havanu, nakon što obiđete tvornice cigara, monumentalni Capitol nalik na washingtonski, Muzej revolucije, kuću mauzolej u kojoj je rođen njihov nacionalni heroj, ikona kubanske samostalnosti, pjesnik José Martí, nakon što se provozate Malecónom u Cadillacu kabrioletu iz 1956. godine i naguštate jastoga, kilogram kojeg ćete u restoranima platiti 7–10 eura, pokušajte na bilo koji način uspostaviti komunikaciju s običnim, malim ljudima. Ostat ćete fascinirani njihovom komunikativnošću, gostoljubivošću, ponosom i dostojanstvom kojim podnose nerijetko krajnju bijedu i izolacionizam u kojima žive. Izvucite iz toga pouku i budite zahvalni na slobodi i blagostanju u kojem, za pojam prosječnog Kubanca, mi živimo. više na www.pleasure.hr kontakt voljen@pleasure.hr

lijevo gore zgrada kazališta i automobil koji bi bio idealan za odlazak na operu lijevo sredina glazbenike ne možete izbjeći, a nemate razloga ni zašto - izvrsni su lijevo dolje kuba je raj za ljubitelje oldtimera DESNO gore život kubanaca većinom se odvija na

38

pleasure

ulici DESNO dolje pristup na cayo largo - luksuzni resort i jedan od najljepših karipskih arhipelaga

putovanja

pleasure 39

automobili

hyundai ix55 tekst i foto robert blašković

Prešli smo na testu oko tisuću kilometara i da nam je netko rekao da odmah nastavimo cestom do bliskog istoka, krenuli bi bez trenutka predomišljanja. Toliko je udoban.

Š

to reći za Hyundai ix55? Ni Hyundai nije više ono što je nekad bio.

Neusporedivo je bolji no što je ikad bio, iako kvalitetom nije nikad ni bio loš. Ako ste osoba bez auto i inih predrasuda, svakako će vas oduševiti. Iskreno oduševiti. Iako izvana nije ljepotan, ali osvaja svojom veličinom, iznutra je apsolutno najviša klasa. Počevši od dizajna unutrašnjosti, preko korištenih materijala, pa do prostranosti i udobnosti.

Iako osobno nismo bili baš najsretniji bojom kože testnog modela. Druge su nam se boje iz ponude činile još otmjenije. Prešli smo na testu oko tisuću kilometara i da nam je netko rekao da odmah nastavimo cestom do bliskog istoka, krenuli bi bez trenutka predomišljanja. Toliko je udoban.

Svemu tome pridonose udobna kožna i grijana sjedala sa električnim podešavanjima, položaj i prostor za vozača i njegove noge (posebno lijeva koja ima i više nego dovoljno prostora) kao i za suputnike i automatski mjenjač sa šest stupnjeva prijenosa kod testnog modela. I tempomat za odmaranje nogu po autocestama. Obzirom da je ovjes iznenađujuće i vrhunski udoban za takvu vrstu vozila, gotovo da se u vožnji osjećate kao da lebdite po našim, blago rečeno, lošim cestama. A upravo zbog toga, ali i odlične zvučne izolacije, brzinu ne osjećate, pa je poželjno u knjižicu s uputama o korištenju vozila upisati i podvući da morate često gledati brzinomjer. Osim ako imate fetiš skupljanja bodova na kasama trgovačkih lanaca, ali i policijskih postaja. I naravno, višak kuna.

Testni model je bio moderne bijele boje i zatamnjenih stakala. A od opreme bi bilo lakše napisati što nema, nego što sve ima. Ali idemo ukratko spomenuti najvažnije. Naravno, opremljen je putnim računalom, dvozonskom automatskom klimom za prednja sjedala, manualnom klimom za stražnja sjedala i podešavajućim otvorima za dodatna stražnja 40

pleasure

automobili

pleasure 41

automobili

sjedala u trećem redu. Da, ne pišemo o kino dvorani i redovima stolica, već o ix55-ici i njena dva dodatna i sklopiva (u podnicu prtljažnog prostora) sjedala. I ona nisu samo „dodatna“, već prava kožna sjedala na kojima i osobe srednje visine mogu nesmetano na dužu vožnju. Naravno tada vam je, inače ogroman, prostor za prtljagu dovoljan za laptop i još nešto uz njega, ali zato se sedam osoba vozi u potpunom komforu.

Jedina mana dodatnih sjedala je ta da zbog njih u prtljažnom prostoru nema gornje pregrade (zastora), pa vam se kroz poprilično tamna stakla, ipak nazire sve što imate u prtljažnom prostoru.

Treba i napomenuti da srednji red sjedala ima pomicanje naprijed-nazad, kao i podešavanje nagiba, dok stražnja sklopiva sjedala imaju „samo“ podešavanje nagiba naslona. Nasloni za glavu na prednjim sjedalima imaju i rijetko viđeno podešavanje prema naprijed u tri stupnja, tako da se mogu odlično prilagoditi položaju glave. Izuzetno je „cool“ i ugodno noćno plavo osvjetljenje instrumenata i svih prekidača, kao i nenametljivo plavo svjetlo koje sa stropa osvjetljava središnju konzolu i odaje dojam luksuza. Plavo svjetli i natpis ix55 na kromiranom pragu vrata. Jedina mala mana je to što nisu osvjetljene ručice brisača i pokazivača smjera. Uz automatsko zatamnjivanje unutarnjeg retrovizora sa ugrađenim digitalnim kompasom, zatamnjivanje imaju i vanjski retrovizori, što se noću pokazuje kao sjajna stvar. Na stropu se nalazi i malo sferično ogledalo kojim možete pratiti što vam putnici u vozilu rade, ali vidite i mrtve kuteve. Naravno, ix55 je opremljen odličnim audio sustavom sa cd playerom, komandama na volanu, utičnicom za MP3 player i USB utičnicom.

Središnji naslon za ruke sadrži dva pretinca, gornji manji za novčanik i telefon i ispod njega veći, koji čak ima i hlađenje za piće. Svi su pretinci vrlo kvalitetno podstavljeni, tako da vam se, primjerice telefon, neće ogrebati. Praktičan je i prekidač za otvaranje rezervoara, a nalazi se na vratnici od vozačevih vrata.

Hyundai je opremljen sa xenon svjetlima i zadnjim LED svjetlima, kao i s brisačima sa senzorom za kišu, koji uz učestalost rada brisača, reguliraju i brzinu njihovog rada. Ima još mnoštvo sitnica i pomagala ugrađenih u ovaj model, ali nažalost mjesta za ovaj tekst nema dovoljno.

Obzirom da je testni model bio najjači dizelski model sa 3.0 V6 motorom i 240 KS, potrošnja je bila zadovoljavajuća, a kretala se od realnih 8-10,5 litara. A lakoća kojom se ix55 kreće i svladava sve zadaće je oduševljavajuća. Iako 42

pleasure

automobili

pleasure 43

automobili

HYUNDAI ix55 3.0 V6 CRDi VGT MOTOR: 24 ventila, 6 cilindra MJENJAČ: automatski OBUJAM: 2.959 ccm SNAGA / BR. OKRETAJA: 176/240/3.800 kW/KS MAX ZAKRETNI MOMENT / BR. OKRETAJA: 451Nm/1750-3500 MAX BRZINA: 200 km/h (elektronički ograničena) UBRZANJE 0-100 km/h: 10,4 s POTROŠNJA (grad/otvoreno): 12,5 / 7,7 l/km ZAPREMNINA SPREMNIKA: 78 l VOLUMEN PRTLJAŽNIKA: 598 lit.

UKUPNA MASA VOZILA: 2.227 kg DULJINA (mm): 4.840 ŠIRINA (mm): 1.945/1.972 (opcija sa bočnim stepenicama) VISINA (mm): 1.750/1.807 (opcija s nosačima na krovu)

je težak više od 2,2 tone, ubrzanje od 0-100 je oko 10 s. Naravno, opremljen je i pogonom 4x4, kao i zaustavljačem diferencijala za zahtjevnije uvjete. I važno je napomenuti da je držanje ceste odlično, rekli bi vrhunsko, a posebno uzimajući u obzir vrstu i veličinu vozila.

I što reći na kraju svega nego da je ix55 veći, jači i skuplji brat od ljepuškaste ix35-ice, da je apsolutni vrh ponude Hyundaia, u kojem ćete se osjećati kraljevski.

I u kojem cestu, pa i onu bogatu neravninama, nećete shvaćati kao problem, nego samo kao „nešto“ što se nalazi između točke puta iz koje ste krenuli i točke gdje trebate stići. više na www.pleasure.hr kontakt robert@pleasure.hr www.hyundai-istra.hr

44

pleasure

ženski pogled

automobili

by Vesna Džuverović

„Presretna Pepeljuga u svilenoj haljini i staklenim cipelicama bila je spremna za veliki dvorski bal. Nedostajao je još samo posljednji dodir dobre vile čarobnim štapićem kojim je miševe pretvorila u rasne konje, a bundevu u raskošnu kočiju.“

D

a, upravu ste, ovo je bajka, ali nismo priču stavili na krivo mjesto jer Hyundai ix55 je upravo raskošna kočija kojom bi, sigurni smo, svaka urbana „Pepeljuga“ poželjela otići na svečani bal, pa i mnogo dalje. Iako njegov vanjski izgled ne odaje previše raskošnosti, njegova unutrašnjost to zasigurno je. Jednostavnost i preglednost detalja, isprepleteni blagim linijama, sve oblikovano sa stilom. Utonete li u udobna, luksuzna sjedala opet ćete se vratiti u bajku i osjećati ćete se kao kraljevna na tronu.

Ni nakon poduže vožnje nećete osjećati umor, pa ćete teška srca napustiti svog ljubimca. Moramo spomenuti i automatski mjenjač koji dodatno olakšava vožnju, pa iako za žene kažu da su sposobne obavljati nekoliko stvari istovremeno, umjesto da razmišljate o mijenjanju brzina, vrijeme možete utrošiti na smišljanje ukusnog obroka kojeg ćete tog dana pripremiti svom dragom. I na samom kraju jedna vrlo važna napomena – kada sat bude otkucavao ponoć vaš automobil se neće pretvoriti u običnu bundevu, već će i dalje ostati raskošna kočija s kojom ćete sa zadovoljstvom odjuriti u neku drugu bajku.

pleasure 45

fotografija

artpleasure

voljen grbac Voljen Grbac rođen je 1956. godine u Vinkovcima.

Po zanimanju je solist opere – tenor, te je u svojoj 25-godišnjoj karijeri nastupao u raznim glavnim tenorskim ulogama. Iza sebe ima više od 500 predstava i više od 1500 koncerata, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Živi i djeluje u Rijeci i Grožnjanu, a profesionalnom se fotografijom počeo baviti 1987. godine.

Da je fotografska karijera jednako uspješna kao i pjevačka, dokazuju osvojene brojne prve nagrade. U fotografiji mu je uzor Henry Cartier Bresson, a među slikarima Monet, Turner, Kandinski, Emanuel Vidović...

havana 46

pleasure

fotografija

pleasure 47

fotografija

48 

pleasure

fotografija

pleasure 49

fotografija

50 

pleasure

fotografija

pleasure 51

putovanja

california

tekst i foto lovro barbalić

Unajmivši auto u San Franciscu krenuli smo obalom prema Los Angelesu vozeći se Cabrillo highwayem, koji vodi gotovo do Santa Barbare i ukupne je dužine cca 600 km. Ovaj obalni dio Californije krasi neopisiva ljepota i raznolikost prirode.

O

dlučite li se otputovati u pravcu Californije, nakon 14-ak sati leta, ovisno o odredištu, sletjet ćete u San Francisco ili u Los Angeles jer su to dva najznačajnija internacionalna aerodroma na njezinom teritoriju. Ovi gradovi su po mnogo čemu različiti, kako po veličini tako i po raznolikosti ponude za posjetitelje, pa iz tog razloga ovdje provedena dva tjedna prolete bez trenutka dosade. Ali koliko god ovi gradovi bili zanimljivi i lijepi, naš savjet je da u tim središtima ne provedete više od 5 do 7 dana Odvažite svoj avanturistički duh, sjednite za upravljač automobila i upustite se u istraživanja ljepota izvan metropola, što smo i sami učinili.

Unajmivši auto u San Franciscu krenuli smo obalom prema Los Angelesu vozeći se Cabrillo Highwayem, koji vodi gotovo do Santa Barbare i ukupne je dužine cca 600 km. Ovaj obalni dio Californije krasi neopisiva ljepota i raznolikost prirode. Vozeći se autocestom vodite računa da nogom ne stišćete previše papučicu gasa, kako ste inače navikli po našim autocestama jer su ograničenja brzine jako stroga, a kazne visoke. Informacije radi, na državnoj cesti sa duplim trakama, ograničenja se kreću od 55 do 75 km/h.

Prvo veće mjesto na koje nailazimo nakon San Francisca je Santa Cruz, koji broji 56.000 stanovnika i jedan je od prvih gradova u Californiji gdje je zakonom dozvoljeno korištenje marihuane u medicinske svrhe. Plaže Santa Cruza su među najpoznatijima u svijetu među surferima jer je konfiguracija podmorja vrlo povoljna i smatra se jednim od najboljih mjesta na kojima možete učiti vještine „jahanja valova“ . Na 150 m udaljenosti od obale, surferi-profesionalci izvode vratolomije na valovima većim i od 8 metara. Upravo zbog navedenih razloga većina turista dolazi ovdje zbog surfanja i izvođenja

52

pleasure

akrobacija na vodi, ali i dobar dio samo zbog gledanja istih. Mnogo strastvenih surfera na „sveto tlo surfera“ putuje prastarim kamperima, punim hrđe i grafita, koji bez obzira na neobičan izgled služe svrsi.

Atmosfera je jedinstvena i opuštena - kamperi su parkirani ispred plaža, pije se pivo, puši, svira i pleše, sve do nailaska velikih valova kada svi kreću u vodu “zajahati” svoj val. U večernjim satima idu u Santa Cruz Downtown, predio grada gdje se ljudi okupljaju, izvode razne performanse kako bi zaradili koji dolar za koliko toliko normalan život, ali čini nam se da oni u tom svom svijetu i uživaju na svoj način. S druge strane, nasuprot siromaštini, susrećemo se s bogatim turistima koji skupo plaćaju smještaj, hranu i sve drugo što se nudi, pa im nije ni najmanji problem izdvojiti 75 dolara na noć, koliko iznosi cijena noćenja u najjeftinijem motelu, a one skuplje da i ne spominjemo.

70 km od Santa Cruza nalazi se Monterey, nekad ribarsko mjesto koje se s vremenom pretvorilo u elitno naselje. Tu nas je iznenadila besprijekorno uređena šetnica, smještena uz stjenovitu i nepristupačnu plažu. U prvom redu do plaže izgrađene su obiteljske kuće, jednokatnice, uglavnom od drvene građe. Kolika je raznolikost u stilu uređenja govori i činjenica da nam je teško bilo odlučiti se koja je od njih najljepša. Budući da priroda uz Californijsku obalu nudi svu svoju raskoš, najveći problem predstavljalo nam je planiranje gdje se zaustaviti i prespavati, jer nismo znali koliko ćemo kilometara biti u mogućnosti proći u toku dana. Vidjeti sve gotovo je nemoguće, ali bila bi prava šteta provesti cijelo vrijeme u vožnji bez zaustavljanja i uživanja u onome što se nudi.

Nakon Montereya prolazimo kroz mjesto Carmel-By-The-Sea. To je uglavnom novije turističko naselje s velikom predivnom pješčanom

putovanja

pleasure 53

putovanja

54 

pleasure

putovanja

plažom koja je u tom stjenovitom dijelu obale prava rijetkost.

Kako nam osim pjeskovite plaže ništa drugo ne privlači pažnju, nastavljamo putovanje prema jugu.

Stižemo na planinski predio Californijske obale zvan Big Sur. Tu se cesta penje i na 1500 m nadmorske visine, pa iako stječete dojam da se nalazite u Alpama, zapravo ste udaljeni od Pacifika tek 4 km. Obala je isklesana u brdovitom pejzažu, stijene izviru iz dubina Pacifika i uzdižu se dvadesetak metara iznad mora, a na samom vrhu prostiru se livade s pogledom na ocean. Zamislite si vrlo živopisan prizor, pun kontrasta crnih, crvenih i žutih stijena, te bijelih valova, koji se razbijaju o stijene i penju preko vrhova sve do travnatih livada.

Sljedećih 150-180 km možete uživati samo u prirodi, jer jedina dva naseljena mjesta su San Simeon i Cambria. Cambria je ustvari malo veće turističko naselje gdje nećete naći jeftine motele, nego samo luksuzne i relativno skupe apartmane i hotele, pa ukoliko želite prespavati u blizini savjetujemo vam da nastavite još 50-ak kilometara do Morro baya, gdje se može pronaći znatno povoljniji smještaj.

Kad smo kod toga, evo i nekoliko savjeta o smještaju i hrani.

Moteli su najbolja varijanta smještaja, no nemojte da vas zavara naziv „Motel“ jer to isključivo označava objekat koji nema restoran, ali što se tiče udobnosti, luksuza pa i cijene, može biti ravnopravan hotelu. Često je doručak uključen u cijenu noćenja, ali taj doručak postaje siromašniji prema južnijem dijelu Californije, gdje to ide do te granice da vam posluže za doručak termosicu s toplom kavom i pakirane kroasane na stoliću uz recepciju na svega 5-10 kvadrata. U tim motelima cijena dvokrevetne sobe prosječno iznosi od 40 do 60 dolara. Često i najjeftiniji moteli imaju besplatan pristup internetu, ali to ovisi od grada do grada, pa tako približavajući se većim središtima, sve se rjeđe nailazi na besplatan internet.

No malo snalažljivosti kao i u našem slučaju nije na odmet. Često bi se zaustavili na parkingu nekog većeg motela i koristili njihovu internet vezu kako bi pronašli smještaj koji nam odgovara, jer lutanje cestama u potrazi za jeftinim motelima oduzima previše vremena, a na kraju obično završava bez rezultata. Klasičan američki „Dinner“ je najbolja opcija za doručak, koju smo koristili kad god smo bili u prilici, gdje smo udobno smješteni za stolom ili šankom, uživali u ogromnim porcijama i raznolikosti jela iz ponude. Američka je kava za naš ukus kao „prljava voda“ koju možete piti na litre i litre, ali na ponekim mjestima ugodno ćete se iznenaditi kako i

lijeva stranica GORE lijevo plantaža jagoda GORE desno ulaz u malibu sredina lijevo los angeles - walt disney hall sredina desno highway kroz centar Los angelesa dolje lijevo beverly hills dolje desno pruga koja se kilometrima proteže uz plaže desna stranica gore ulaz u san diego sredina gore imperial beach sredina dolje plaža la hoya u mjestu la jola dolje jedan od svjetionika na obalama californije

pleasure 55

putovanja

takva kava može biti dobra. Ono što je zanimljivo prilikom ispijanja kave je da plaćate samo prvu šalicu kave, a sve što vam naknadno natoče, pa i bez pitanja, uključeno je u cijenu one prve šalice. Za razliku od kave, mlijeko je odlično pa čak ako i ne volite piti mlijeko, tu bi ga sigurno zavoljeli. „Pancake’s“ su bile naš omiljeni doručak, a što su zapravo nešto kao naše palačinke. Oni ih poslužuju sa slanim margarinom, šumskim voćem, bananama ili jagodama. Uobičajena cijena doručka za dvije osobe kreće se od 10 do 25 dolara (što je cca 50-130 kn) ovisno o gradu u kojem se nalazite.

Slijedeće odredište je Pismo Beach. Tu možete iznajmiti buggy ili quad za vožnju po pješčanim dinama. To je posljednje veće naselje u kojem se ne osjeća blizina Los Angelesa, odnosno nije toliko sređeno i bogato kao nadolazeći niz gradova za koje ste sigurno već čuli.

Nakon 500 km same prirode i skromnih gradića ulazimo u Santa Barbaru, prvo bogato naselje u već spomenutom nadolazećem nizu.

Luksuzne vile na vrhovima brežuljaka s pogledom na ocean već pri prvom pogledu odaju nam da nisu namijenjene za svačiji džep.

Ono što nas iznenađuje je da cijelom dužinom autoputa ima toliko cvijeća, koliko nema ni na jednom ulazu u neki naš grad. No sva ta neuobičajena urednost pomalo daje osjećaj „plastičnosti“, odnosno nerealnosti. Ono što će vam najviše zaokupiti pažnju svakako su duge pješčane plaže i velike marine.

Za Malibu beach mogli bi reći da je pravi ulaz u Los Angeles County.

56

pleasure

Za razliku od Santa Barbare tu vlada opuštenija atmosfera, ima više turista i nije sve tako savršeno, pa i izgleda dosta realnije. Grad se proteže duž 34 km obale i poznat je po svojim dugim pješčanim plažama koje se često pojavljuju u američkim filmovima.

Santa Monica je plaža za koju ste sigurno već čuli. Tu vrijeme možete provesti na više načina, od odlaska na plažu, surfing, u trgovine, noćne klubove, gledanje izvanrednih performera koji zadivljuju prolaznike i uz puno toga što nismo ni stigli vidjeti. Na samom ulazu u grad zadivile su nas visoke palme, gužva na cestama kao usred ljeta, te na kraju i visoka cijena parkinga. Nakon nekoliko pokušaja pronalaženja jeftinijeg parkirnog mjesta, jednostavno smo odustali i platili parking 10 dolara za jedan sat. Od Santa Monice proteže se plaža dugačka 35 km, koja je različitim imenima podijeljena na više manjih. Svaka od njih drugačija je na svoj način, tako je npr. Venice Beach poznata po bilderima koji dižu utege na samoj plaži, zatim pankerima, skaterima, beskućnicima, surferima... uglavnom sasvim drugačija od svih prije viđenih plaža. No moramo napomenti da kad spominjemo beskućnike tu se ne radi o siromašnim ljudima koji su igrom sudbine ostali bez krova nad glavom, već se radi o ljudima kojima se sviđa taj način života. Žive u prastarim kamperima, kupljenim za par stotina dolara, ukrase ga grafitima i najčešće parkiraju na jedno mjesto s kojega se ne miču. Glavno prijevozno sredstvo većine je long board skate, koji je kao i običan skateboard ali duplo duži. Isto tako popularne

putovanja

su bicikle sa niskim sjedalom i volanom koje nalikom podsjećaju na chopper. Na cesti se često susreću ljudi koji nose ploču na kojoj piše „medical marihuana clinic’s“ pa ukoliko se osjećate loše, oni će vam biti voljni pomoći pri izlječenju, ma što god to značilo. Iako su plaže prepune ljudi, sve su sređene i čiste, a na svakih 300-400 m nalaze se spasilački tornjevi, no spasioci nisu toliko zgodni kao oni koje ste mogli vidjeti u serijalu „Spasilačka služba“. Na svim plažama je strogo zabranjeno konzumiranje alkohola. Glavni sport

na plažama je „jahanje na valovima“, ali ako vam to ne polazi za rukom, možete se okušati u odbojci na pijesku, no savjetujemo vam da se ne natječete sa lokalcima koji tu treniraju po cijeli dan i između ostalog sudjeluju na turnirima, gdje glavne nagrade iznose i po 300.000 dolara. Preostaje vam još dobacivanje loptom ili frizbijem na plaži, ili zaigrati picigin u plićaku.

Ako krenete od plaže prema kontinetu, istočno od Santa Monice prvo ćete naići na Beverly Hills, za koji mislimo da nije potrebno previše

pleasure 57

putovanja

trošiti riječi, jer se sve već vidjelo u filmovima. To je izuzetno bogato predgrađe Los Angelesa, što se vidi po luksuznim kućama i trgovinama u centru naselja. Na pola sata vožnje je West Hollywood. Malo smo bili razočarani činjenicom da čuvena Avenija slavnih nije ništa drugo nego 800 metara ceste sa nešto više svijetlećih reklama i velikih jumbo plakata, dok je ostatak avenije u polumraku.

Sva ta naselja i plaže koje smo spominjali gravitiraju oko Los Angelesa, druge po veličini američke metropole. Grad obuhvaća 1290.6 km2. U užem centru živi 3.8 milijuna stanovnika, a zajedno sa pregrađem broji 14.8 milijuna ljudi što mu dodjeljuje status „megacity“. Los Angeles doslovno nema početka i kraja, vozeći se kilometrima od naselja do naselja nije nam bilo jasno kako grad može biti toliko velik.

Zapravo, Los Angeles čini mnoštvo manjih gradova/naselja koji su se šireći spojili jedno s drugim. Nemoguće je naslutiti gdje se nalazi centar grada, a kad dođete do njega shvatite da centar čini „mala“ skupina nebodera i zgrada. Kažemo „mala“ jer sudeći po predgrađu očekivali smo ipak nešto više od viđenog. Jedno jutro bilo nam je dovoljno da razgledamo centar, vidimo Financial district, Walt Disney Hall, Muzej moderne umjetnosti i još poneku usputnu zanimljivost. U samom centru grada vladaju velike razlike od ulice do ulice, tako da na udaljenosti od 100 m možete naći i užasno prljave ulice gdje prevladavaju crnci i meksikanci, a već nešto dalje čiste ulice s turistima i poslovnim ljudima u odijelima.

Ostavljajući za sobom svu tu raznolikost krećemo prema južnijem dijelu Los Angelesa i prolazimo kroz predio Long Beach, gdje je svakako zanimljivo zaustaviti se i razgledati usidreni luksuzni putnički parobrod Queen Marry iz 1936.

Pola broda je pretvoreno u muzej, dok je druga polovica hotel u kojem cijena noćenja iznosi 110 dolara.

Od Los Angelesa do San Diega ima cca 150 km vožnje, a zanimljiva mjesta koja vrijedi usput posjetiti su Newport beach, Orange County i Dana Point. Iako smo u početku smatrali da San Diego i nije vrijedan previše pažnje, posjetivši ga, ugodno smo se iznenadili. Drugi grad po veličini u Californiji proglašen je među prvih pet gradova u SAD-u po kvaliteti življenja, a isto tako nalazi se visoko na ljestvici kao grad u kojem bi američki državljani voljeli živjeti. Važnije grane privrede su poljoprivreda, industrija, turizam i obrambena industrija.

Naime tu je smještena ratna mornarica, koju zapravo nazivaju obrambenom mornaricom. Ovu vojnu bazu smatraju jednom od većih na svijetu i svakako važnijom na području SAD-a budući da se nalazi na samom jugu Californije, blizu granice Meksika. Ono što svakako ne smijete propustiti je posjet ratnom nosaču aviona USS Midway, najveći brod te vrste u američkoj ratnoj mornarici, sagrađen nakon II svjetskog rata. Sudjelovao je u ratu u Vijetnamu i u Pješčanoj oluji u Perzijskom zaljevu, a danas služi kao muzej. Ono što nas je impresioniralo je 25 raznih vrsta ratnih letjelica „parkiranih“ na palubi. Vodiče na brodu čine većinom bivši vojnici i časnici koji rade kao volonteri. Budući da su plovili na tom brodu oni najbolje znaju prepričati kako je izgledao život na „plutajućem 58

pleasure

putovanja

otoku“. Cijena ulaznice je 25 dolara, a za posjet trebate izdvojiti barem četiri sata vremena. U samom centru grada smješten je Balboa Park, prepun muzeja, atrakcija, kulturnih zbivanja, pa ga svakako vrijedi pogledati. Atmosfera na plažama San Diega, za razliku od plaža Los Angelesa, puno je opuštenija. Iako plaže nisu toliko sređene, ništa vam ne nedostaje da bi se ugodno osjećali u tom okruženju. Isto kao i na sjevernijim plažama jedna od glavnih zanimacija je surfanje na valovima, pa su tako ulice uz obalu prepune trgovina sa opremom za surfanje. Ono što nas se najviše dojmilo je što čak i vatrogasci na svojim službenim vozilima imaju daske za surfanje koje koriste prilikom spašavanja.

U Californiji je surfanje toliko popularno koliko i kod nas nogomet. No što se tiče surfanja, jedno malo upozorenje – domaći surferi znaju biti dosta neljubazni ukoliko im stranci okupiraju njihova omiljena mjesta za surfanje, pa ćete tako u svakom vodiču naći i upute gdje se nalaze plaže za učenje surfanja, plaže za profesionalce i plaže za lokalce. Tako je npr. La Hoya, stjenovita plaža u turističkom naselju La Jola, udaljenom pola sata vožnje od San Diega. Tu se predvečer sa zalaskom sunca okupljaju pravi profesionalci i pokazuju svoje vještine na valovima visokim od 4 do 9 m. Gledatelji se okupljaju na plaži i promatraju vratolomije otvorenih usta.

Zaista pravi spektakl! La Jola je zapravo predgrađe san Diega prepuno luksuznih trgovina, restorana i romantičnih šetnjica uz more. Glavna plaža San Diega je Mission Beach, koja obiluje zbivanjima, no ukoliko se želite opustiti na pomalo zabačenoj (ujedno i neuređenoj) plaži, onda svakako posjetite Ocean beach. Tu nema ni gužve, ni galame, a na glavnoj ulici koja vodi do te plaže svejedno ćete pronaći dovoljno odličnih restorana i zgodnih trgovina. Posljednje naselje i plaža prije Meksičke granice je Imperial beach, no ako i ne stignete do tamo niste ništa propustili, jer ne nudi ništa posebno što već nije viđeno.

U svakom slučaju, putovanje Californijom je najblaže rečeno zanimljivo, prepuno prekrasnih prirodnih krajolika, mnoštva ljudi, bogatih i ogromnih gradova, ali i ljudi koji žive na dva suprotna kraja zamišljene ljestvice bogatstva, od vrlo siromašnih, pa do onih vrlo, vrlo bogatih. Ne smijemo zaboraviti da ogroman broj ljudi dolazi tražiti sreću i zaradu u ove “obećane gradove” i ostvariti poznati američki san.

Naravno, osim onih koji to uspiju, veliki je broj onih kojima to nažalost ostaje samo san. više na www.pleasure.hr kontakt lovro@pleasure.hr

GORE lijevo venice beach i kamper surfera sredina lijevo ulični performer DOLJE lijevo liječnici marihuanom gore desno prljave ulice u los angelesu sredina desno uobičajene scene na pacific beachu dolje desno surfer na plaži la hoya pleasure 59

fotografija

aktpleasure

mario Mario Sarić trenutno živi u Novigradu.

U životu se bavi pomalo svim i svačim, pa sebe kroz šalu naziva “multipraktik”.

Spremno se odazvao našem pozivu za foto-session i svojom specifičnom i pomalo egzotičnom pojavom obogatio nastale fotografije koje i vi na slijedećim stranicama možete vidjeti.

Zahvaljujemo se Domu Hrvatskih Branitelja u Puli, u čijem je prekrasnom prostoru i odrađeno snimanje.

man art foto miranda legović

60

pleasure

fotografija

pleasure 61

fotografija

62 

pleasure

fotografija

pleasure 63

fotografija

64 

pleasure

fotografija

pleasure 65

fotografija

66 

pleasure

automobili

opel insignia tekst i foto robert blašković

Dovoljno je skladna, da se može reći i da je lijepa, a posebno kad znamo da imamo popriličan broj istomišljenika. A igrom slučaja na ovaj kraći test dospjela nam je i ona za koju možemo s punim pravom reći da je prava „bomba“ i to ne samo vizualno.

N

akon podužeg perioda više ili manje bezličnih novih modela automobila, koji kao na traci izlaze jedan za drugim iz pogona raznih proizvođača, napokon smo ugledali jedan koji ima ono nešto.

Opel Insigniu. Dovoljno je skladna, da se može reći i da je lijepa, a posebno kad znamo da imamo popriličan broj istomišljenika. A igrom slučaja na ovaj kraći test dospjela nam je i ona za koju možemo s punim pravom reći da je prava „bomba“ i to ne samo vizualno. Opel Insignia, ali ne bilo koja, već OPC (Opel Performance Centar).

Naime, iako i na prvi pogled izgleda dovoljno rasno, ipak teško da očekujemo pravu“ zvijer“ sa 325 konja, a još uz to sa pogonom na sva četiri kotača i maksimalnom brzinom ograničenom na 250 km/h. Sjedamo u Insigniu i vidimo tipično njemačku preciznu unutrašnjost, koja ovom prilikom nije sterilno nacrtana u uredu dizajnera zaduženom za taj dio, već ima ono nešto zbog čega se osjećate

68

pleasure

ugodno i vrlo sportski. Sjedala su Recaro i to već samo po sebi garantira sportski ugođaj i udobnost, ali naravno to ne vrijedi u slučaju ako je vaše poimanje udobnosti sofa iz dnevnog boravka s kotačima. Volan je vrlo ugodan i direktan, vrlo lijepo izrađen, naravno presvučen kožom, tako da naprosto traži da ga stalno okrećete i čvrsto stisnete u zavojima. Vidi se da su se zaista potrudili personalizirati ovaj OPC model, tako da taj natpis možete vidjeti na više mjesta, od mjenjača, centralnog displeja, pa do pragova na ulazu i podloge instrumenata. Testni je auto imao svu dostupnu opremu, a to znači gotovo sve što se možete sjetiti da se ugrađuje u novije automobile. To naravno uključuje i vrhunski audio sustav, navigaciju, sve i svašta pokretano na struju, zatamnjivanje unutrašnjeg retrovizora, veliki centralni displej, a obzirom da je to OPC verzija i dugme za FlexRide, tri vrste sportskih postavki, Standard, Sport i OPC. To se odnosi na krutost (tvrdoću) ovjesa, ali i na „mapu“ motora, odnosno odziv papučice gasa. Naravno OPC opcija je najtvrđa i najživlja, da ne kažemo „divlja“. Jer, kad prebacite u taj stupanj, imate osjećaj da držite za uzde vrlo nestrpljivog, ali i lako upravljivog konja, koji u ovom slučaju za oko 6 sekundi stiže do stotke. A ukoliko se vozite noću, to prebacivanje u OPC stupanj uz navedene „steroide“ koje osjećate, možete i vidjeti tako što se osvjetljenje instrumenata iz bijelog mijenja u crveno. Za pravi sportski doživljaj. O prijenosu tolike snage na naše ceste i asfalt, koji bi usput rečeno na brojnim mjestima bez ikakvih preinaka mogao poslužiti hokejašima kao odlična podloga za treninge, brinu se 20-colni naplatci sa gumama impozantnih dimenzija 255/35. Obzirom da sve što se pokrene, treba i stati, za sigurno zaustavljanje ove

automobili

pleasure 69

automobili

nabrijane „igračke“ postavljene su Brembo kočnice, tako da je time o efikasnosti kočenja sve rečeno. Na kraju, ako ne obraćamo pažnju na hrvatske kronično niske plaće, ako uopće imate posao, čak cijena automobila i nije tako visoka, a posebno ako znamo koliko kod konkurencije „pjevaju“ modeli tih performansi i takvog sadržaja.

Vratili smo ovaj „nabrijani stroj“ nakon testa u nadi da ćemo i u buduće imati prilike voziti neki noviji automobil koji je dojmljiv, kao što je i ova Insignia. I pazite ako ugledate u ogledalu njena dva prednja okomita usisnika zraka, jer vrlo brzo nakon toga vidjeti ćete i čuti samo njene dvije Remus ispušne cijevi. A nakon toga, opet nastupa tišina.

Osim ako niste jedan od sretnika koji ima „ergelu“ konja pod haubom. Morati ćete ih dobro upregnuti kako bi mogli što duže gledati OPC natpis ispred sebe.

više na www.pleasure.hr kontakt robert@pleasure.hr zahvaljujemo se electronic shopu pula na ustupljenom vozilu

70

pleasure

OPEL INSIGNIA OPC MOTOR: 2.8, turbo-benzinski, 24 ventila, 6 cilindara MJENJAČ: 6-stupanjski OBUJAM: 2.959 ccm MAX. SNAGA: 239 kW/325 KS MAX ZAKRETNI MOMENT/BR. OKRETAJA: 435Nm/5250 MAX BRZINA: 250 km/h (elektronski ograničena) UBRZANJE 0-100 km/h: 6 s POTROŠNJA (grad/otvoreno): 16,6/8,4 l/km ZAPREMNINA SPREMNIKA: 70 l VOLUMEN PRTLJAŽNIKA: 530 lit.

UKUPNA MASA VOZILA: 1800 kg DULJINA (mm): 4.830 ŠIRINA (mm): 1.856 VISINA (mm): 1.498

putovanja

tunis tekst vesna džuverović

foto robert blašković

Čim stupite na tuniško tlo, shvatite da se nalazite u jednom posebnom svijetu, po mnogočemu drugačijem od našeg.

P

rotekla zima je bila izuzetno duga i hladna, a usprkos već poodmaklom proljeću, nikako dočekati toliko željenu toplinu sunca. Misli nas nestrpljivo i neizbježno vode pjeskovitim plažama i ljetnim radostima. No, vjerujemo da ste svi čuli za onu staru uzrečicu – „kad neće brdo Muhamedu, onda Muhamed kreće prema brdu“, zar ne? Zašto si ne bi priuštili ljeto u bilo koje doba godine?

Upravo je sad idealno vrijeme za posjet južnim krajevima. Kratkim pregledom ponuda turističkih agencija, za oko nam zapne jedna interesantna destinacija, po još interesantnijoj cijeni, Tunis. Brzinom svjetlosti spremamo putne torbe i već slijedeći tren nalazimo se na putu prema toplijim krajevima. Tunis je smješten na samom sjeveru Afrike, omeđen na zapadu Alžirom (965 km), a na jugoistoku Libijom (459 km) s intenzivnim vrućim ljetima i prilično blagim zimama. Klima je raznolika, od ugodne mediteranske pa do one manje ugodne saharske. Te su različite fizičke i klimatske karakteristike stvorile čiste ekonomske i kulturne razlike između plodnih i produktivnih ravnica na sjeveru i sušnih, siromašnijih regija centralnog i južnog dijela zemlje.

Upravo to bogatstvo u raznolikosti ponude, privlači brojne turiste u ovu zemlju koja je okupana suncem čak do 3000 sati godišnje. Čim stupite na tuniško tlo, shvatite da se nalazite u jednom posebnom svijetu, po mnogočemu drugačijem od našeg. Budući da Tunis nudi bezbroj zanimljivih lokacija koje ne bi bilo moguće posjetiti bez automobila, odlučujemo se za najam istog, što se pokazuje odličnom idejom.

Na naše veselje, iznajmljeni auto je, za razliku od većine tuniškog

72

pleasure

voznog parka, u neusporedivo boljem i novijem stanju.

Naše odredište je otok Djerba, jedno od glavnih središta turizma Tunisa. Tu se turistička industrija rapidno razvija od 1960. godine, što otoku daje konotacije modernosti, gostoljubivosti i ekskluzivnosti, čineći ga idealnim odredištem za nezaboravan odmor. Popularna je destinacija Francuzima, Talijanima, a sve više i Slovencima i Hrvatima.

Iako je otok sve moderniji, ujedno je i jedan od rijetkih lokaliteta gdje se berberski jezik zadržao u govoru. Smještamo se u jedan od brojnih hotela koji se nalaze u turističkoj zoni na sjevero-zapadu otoka, nedaleko najvećeg grada, ujedno i administrativnog centra otoka, Houmt Souk-a. Houmt Souk u prijevodu znači „tržišna oblast“ i zapravo je jedini grad s bezbrojnim trgovinama, tržnicama i sajmovima, koje svakako treba posjetiti želite li vidjeti raznolikost ponude koju otok nudi. Jedna od najznačajnijih ponuda su začini, tipični za ovo područje, kao menta, anis i kumin, koji se obilno dodaju u tuniškoj i berberskoj kuhinji.

Sa svojih 28 km duljine te 26,5 km širine, otok je sasvim precizno etnički, kulturno i umjetnički određen. Iako je površinom mali, na njemu je izgrađeno preko 200 džamija. Iznenađeni brojnim džamijama, koje srećemo na svakom koraku, ipak nailazimo i na jedinu crkvu (Houmt Souk) i sinagogu na otoku (Hara Sghira).

U blizini turističkog mjesta Midoun, smješten je Parc Djerba Explore, turistički kompleks posvećen kulturnoj baštini i islamskoj umjetnosti.

Ono što nas se najviše dojmilo unutar tog kompleksa je najveća

putovanja

pleasure 73

putovanja

lijevo put za matmatu vodi kroz kamenu pustinju gore desno prodavači osvježavajućih pića kod oaze imaju natpise i na hrvatsko-slovenskom jeziku sredina desno prodavač začina na djerbi dolje desno zabava za djecu na pješčanim plažama otoka djerba

74

pleasure

putovanja

farma krokodila na Mediteranu, koja broji 400-tinjak primjeraka velikih i malih grabežljivaca. Posjetili smo ih upravo u vrijeme ručka, impresivnog spektakla za sve posjetitelje. Kad „golim“ očima doživite scenu lomljenja mesa i kostiju, pod oštrim zubima u tim ogromnim čeljustima, tek tada zapravo shvatite snagu ove moćne životinje. Iako impresivne scene, nemojte se zabrinjavati, nisu bile krvave kao one iz kultnog filma „Petak 13“ i da ne zaboravimo napomenuti, svi posjetitelji su preživjeli.

U potrazi za zanimljivostima, stižemo u gradić Guellala, glavni grad za lončarstvo u kojem se čak oko 100-tinjak obitelji bavi tim zanatom. Ulazimo u jednu od "trgovina", gdje se ujedno i izrađuju proizvodi od terakote, te kroz razgovor sa vlasnikom saznajemo kako su tehnike i metode proizvodnje danas iste kao što su nekad davno bile. Trgovine su prepune raznih šarenih predmeta, od tanjurića, vrčeva, zdjelica pa do amfora. No proizvod koji se najviše izvozi je tzv. Gargoulette, zapravo amfora za ulov hobotnica, koje su u otočnim vodama brojne kao i jastozi. Pokraj same trgovine nalaze se i spremišta, odnosno udubljenja u zemlji gdje se terakota suši, a u blizini su smještene i peći za pečenje proizvoda, koje svojim posebnim izgledom podsjećaju na modernu, apstraktnu umjetnost.

Na južnom dijelu otoka smješteni su pitoreskni ribarski gradići Ajim i El Kantara. Oni su zapravo poveznica otoka s kopnenim dijelom Tunisa. El Kantara je povezana sa kopnom cestom, odnosno mostom, preko starog rimskog nasipa, dok je Ajim povezan trajektom. Trajekt je vrlo jeftin, pa već za svega 800 milima (cca 3 kune) po automobilu imate prijevoz na drugu stranu obale.

Vozeći se tuniškim cestama izvan većih gradova, dolazimo do zaključka da u Tunisu na kvadratnom kilometru ima više „benzinskih postaja“ nego u bilo kojoj razvijenijoj zemlji. Iako takve njihove „benzinske postaje“ nemaju ni čvrstog krova, ni standardne crpaljke, niti klasične blagajne gdje ćete platiti za kupljeno gorivo, svojom ponudom pariraju i najvećim poznatim distributerima.

Veseli i šareni kanistri spremno čekaju na vas. Čak da vam se u mrklo doba noći nekim pukim slučajem dogodi da ostanete bez goriva, nema problema, tunižani će vas vrlo rado uslužiti. Iako se zapravo, kako kažu, radi o prokrijumčarenoj nafti iz Libije, nema nikakvog straha jer kad je u pitanju ilegalna nafta, vlada „progledava kroz prste“.

U svakodnevnom životu često se prilikom kupovine mesa zapitate koliko je meso koje nam se nudi zapravo svježe i da li je bilo dovoljno dobro uskladišteno. U Tunisu svaka sumnja otpada u tren oka. Naiđete li na mesnicu, maleni „dva-sa-dva“ betonski objekt, prvo što ćete primjetiti je nekolicina ovčica koja svezana na konopu pokušava prebrstiti onih par vlati suhe trave koja raste u blizini.

Također ćete, osvrnete li se oko sebe, primjetiti na ulazu objekta obješene životinjske kože kako se suše i u trenu

pleasure 75

putovanja

vam sve postaje jasnije. Meso je jako svježe, zapravo još uvijek toplo i živo. Samo trebate imati hrabrosti uperiti prst u maleno stvorenje i ono već slijedeći tren odlazi u obradu. Naravno, iz „nekog“ razloga nismo bili spremni na degustaciju ponuđenog. Štoviše, neko vrijeme nije nam bilo do mesa uopće.

Ukoliko ste obožavatelj filma „Star Wars“ („Ratovi zvijezda“), onda je Tunis kao destinacija pravi izbor za vas. „Mjesečevi krajolici“ i zanimljive arhitekture stvorile su idealnu lokaciju za snimanje brojnih scena filma.

Neki od tih lokacija mogu se i dan danas razgledati, kao npr. pustinjski predjeli neposredno uz slano jezero Chott el-Jerid, Ksar Hadada na putu od Matmate prema Tataouineu, te gradić Ajim na Djerbi.

Krećući se prema središnjem dijelu kopnenog Tunisa, postajemo svjesniji činjenice da smo pustinjskom kraju sve bliži i bliži. Cesta nas vodi prema suhom, slanom jezeru Chott el-Jerid, smještenom između Douza i Tozeura. Jezero se tijekom kišnih sezona napuni vodom i postaje veliko „unutrašnje more“, no već na proljeće, pod utjecajem sunca, voda isparava ostavljajući za sobom tragove soli na beskrajnom pustinjskom tlu. Tu ćete pronaći sasvim posebne i jedinstvene suvenire – pustinjske ruže, koje kroz razdoblja i izmjenom vremenskih prilika stvara priroda. Pustinjske ruže su oblici koji nastaju mješavinom pijeska i kristala soli, a nalaze se na nekoliko metara dubine ispod površine saharskog pijeska. Da bi se dokopali ovog jedinstvenog suvenira neće vam biti potrebna lopatica niti naporan rad po vrućini jer se mogu kupiti vrlo povoljno gotovo u svakoj trgovini pa čak i na štandovima usred pustinje.

Ovisno o veličini ruže cijene se kreću od 2 do 4 tuniških dinara (cca 7 do 15 kuna). Douz je zapravo grad iza kojeg počinje Sahara pa ga nazivaju i „vrata Sahare“. Ovdje će vas impresionirati nekoliko stotina tisuća palmi datulja i stabala voćaka koje uzgajaju isključivo za izvoz. Za sve one željne avanture ovdje se nudi i jahanje na devama u pravoj beduinskoj odjeći. Želja nam je posjetiti Saharu, no u pustinju se obično odlazi džipovima koji su prilagođeni za pustinjske uvjete.

Pribojavamo se činjenice da ceste neće biti prohodne za naš autić, ali odvažni smo i ne predajemo se. Naime, cesta prolazi između dina, koje se pod utjecajem vjetrova premještaju, pa se događalo da put jednostavno nestane.

No Tunižani su se dosjetili da na rubove dina postave zaštite tako da usade palmine grane koje spriječavaju njihova pomicanja. Slijedeći cilj nam je Ksar Ghilene, oaza u kojoj je smješteno 60-tak prostranih i klimatiziranih šatora opremljenih kupatilom. Tu je još i restoran, bar, bazen, sav komfor osim televizije i telefona. No neka vas to ne zabrinjava jer mobilni uređaji rade besprijekorno.

Ovdje možete jahati deve, u smiraj dana uživati u zalasku sunca, večerati na mjesečini okruženi pješčanim dinama.

Jedinstven osjećaj koji vam ostaje u sjećanju cijeli život.

76

pleasure

putovanja

GORE lijevo proizvodnja keramike - jedna od mnogih sredina lijevo vlasnik mini tvornice - priča solidno četiri jezika DOLJE lijevo uobičajene “divlje” benzinske postaje desno oaza kod alžirske granice i mladić koji se odmara nakon skoka u vodu

pleasure 77

putovanja

Nakon istraživanja beduinskog načina života, krećemo u nova istraživanja, ali ovaj put nomada i berbera. Južni dio Tunisa bogat je Ksarovima („ksar“ znači tvrđava) vrlo zanimljive arhitekture, sačinjeni od niza samostalnih objekata s više prostorija, valjkastih struktura tradicionalnog naziva „ghorfas“. Nekada su služili za pohranu prehrambenih proizvoda, kao zaštita od vrućina ali i pljačkaša. Danas je većina njih, pretvorena u hotele u kojima najčešće, na svojim proputovanjima, odsjedaju kamperi iz cijele Europe. No i berberi se ističu svojom posebnom arhitekturom. Područje Matmate prekriveno je jamskim, trogloditskim kućama iskopanim u glini i pijesku. Nađete li se pred vratima tj. ulazom jedne od kuća i vidite li iznad ulaza otisak dlana plave boje, ne znači da ne smijete ući, već znači da ste u tu kuću dobrodošli. Dočekati će vas ljubazni domaćini koji će vas provesti tunelom, iskopanom u stijeni, do dvorišta (promjera 15-tak metara) koji čini središte kuće. Uokolo dvorišta poredane su prostorije za različite namjene. Osim što će vam pokazati svoj dom, ponuditi će vam kruh vlastite proizvodnje, kao i maslinovo ulje, kojeg imaju u izobilju budući da je Tunis prepun nepreglednih plantaža maslina kojima se niti nakon 2 sata vožnje ne nazire kraj. Običaj je za takav posjet platiti domaćinu 5 tuniških dinara, što je nešto malo manje od 20 kuna.

Izmoreni višednevnim lutanjem prostranstvima Tunisa odlučujemo se na relaksirajuću masažu, koja se kao i druge kozmetičke usluge nude gotovo na svakom koraku po pristupačnoj cijeni, a sve u cilju da se turistu boravak učini što ljepšim i ugodnijim.

Uronjeni tako u taj veselo obojan, slikovit svijet, izmiješan zvukovima, glasovima i intenzivnim aromama, spremamo torbe za povratak kući s osjećajem zadovoljstva i bogatiji za nova iskustva.

više na www.pleasure.hr

78

pleasure

kontakt vesna@pleasure.hr

putovanja

lijeva stranica

desna stranica

farma krokodila

gore lijevo ispucala slana pustinja

ulaz u trogloditsku podzemnu nastambu u matmati

gore sredina novi most na starom nasipu koji povezuje

“kamena pustinja” i prijevoj prema matmati

otok djerbu s kopnom

slana pustinja chott el-jerid i crvenkasta slana voda

gore desno berberski hotel kod matmate dolje jedan od prekrasnih pustinjskih zalazaka sunca pleasure 79

satovi

STRAST zvana SATOVI tekst zoran grbin

80

pleasure

foto robert blašković

satovi

Evolucija nije zaobišla ni satove, pa su od osnovnog mjerača vremena postali kolekcionarski predmet i statusni simbol, strast za koju su neki ljudi spremni potrošiti količinu novca dovoljnu za kupnju automobila srednje, pa i više klase.

Ali krenimo u ovom broju s činjenicama koje se odnose na satove...

R

azmišljajući o vremenu, ljudi su odavno shvatili da je vrijeme bitno i da je sam život podređen vremenu koje nas okružuje. Davnih su godina na raspolaganju imali malo toga što bi im olakšalo snalaženje, bili su to samo dan i noć, svijetlo i tama. Jedino logično rješenje koje im je bilo ponuđeno iskoristili su kako bi se mogli snalaziti u prostoru u kojem su živjeli. Sunce su imali kao izvor svjetla, štap su koristili za dobivanje sjene, a odraz sjene postalo je vrijeme. Tako je i nastao prvi sunčani sat prije 5000 godina.

Danas ga koristimo samo kao ukras na trgovima i pročeljima fasada. Kako se ljudska civilizacija razvijala, potreba za što točnijim vremenom bila je sve veća, što je i rezultiralo pojavom prvog pješčanog sata u srednjem vijeku kojim se moglo preciznije i u kraćim intervalima mjeriti vrijeme.

Sam pješčani sat ostao je dugo u upotrebi kao mjerna jedinica. Danas ga još uvijek koristimo, iako vrlo rijetko, kao npr. u saunama, a više je postao suvenir i podsjetnik na neka davna vremena.

Otvorivši temu o satovima kakve danas poznajemo otvorili smo priču koja je počela prije više od tri stotine godina, točnije od sredine 16 st. kada je Galileo Galilei izumio

Danas gotovo da ne postoji javna osoba ili uspješan poslovni čovjek koji na svojoj ruci ne nosi sat dobro nam poznatih brandova. prvo njihalo i upotrijebio ga za mjerenje vremena. Bila je to prekretnica za satnu industriju i početak izrade samih satova, a kasnije i njihovih mehanizama kojima se ni približno ne nazire kraj zahvaljujući vrhunskim urarima koji ih svakodnevno poboljšavaju i time čine da satovi postaju modni, ali i tehnološki vrhunski uređaji, bez kojih bi život danas bio nezamisliv.

Spomenuvši vrhunske urare ne možemo a da ne spomenemo Švicarsku, kolijevku satova, koja se etablirala kao vodeća zemlja ne samo po kvaliteti, već i po količini izrade satova. Većina satne industrije smjestila sa na zapadnoj strani zemlje započevši proizvodnju u tri kantona Neuchatel kao vodeći kanton gdje je 10% stanovništva zaposleno u toj grani industrije i čini sveukupno trećinu zaposlenih ljudi u satnoj industriji Švicarske, zatim Jura

gdje mnogi poznati proizvođači imaju svoja sjedišta, te treći kanton Schaffhausen poznata pokrajina još poznatijeg proizvođača satova IWC, koji je na našem tržištu bio jedan od prvih satnih brandova. Kada je riječ o satovima većina ljudi pomisli na uređaje kojima samo mjerimo vrijeme.

Donekle su u pravu, jer primarna svrha sata i jest ta da nam bude podsjetnik točnog vremena. Ali da ne bi bilo baš sve tako jednostavno pobrinuli su se naravno vrhunski stručnjaci koji su od običnog mjerača vremena, napravili uređaj kojem se danas divimo iz više razloga, o čemu će biti riječi nešto kasnije.

Patek Philippe, Vacheron Constantin, Greubel Forsey, Roman Jerome, De Witt jedni su od onih čija se vrijednost satova mjeri i u više desetina tisuća eura, a kada su u pitanju limitirani ili kolekcionarski primjerci cijena višestruko raste.

Satove inače možemo podijeliti u više grupa. Tako imamo samostojeće, zidne, stolne, satove za specijalne namjene, satove koji se koriste u strojevima i to ne samo kao mjerači vremena već i kao mjerači temperature, kao i satove za mjerenje brzine. Uglavnom, danas je pojam sata toliko raširen da ćemo se mi ipak usredotočiti na sat koji mjeri vrijeme, a sam postaje, sve više ukras, strast ili statusni simbol mnogih ljudi koji time žele pokazati svoj dobar ukus, stil ili moć. Mnoge javne osobe postale su zahvaljujući svojem “celebrity” statusu, ambasadori raznih brandova luksuznih satova, pa njihovu popularnost proizvođači koriste za svoju promociju. Tako su George Clooney, Nicole Kidman i Michael Schumacher ambasadori za Omegu, Boris Becker, Zinedine Zidane i Luis Figo za IWC, Lewis Hamilton i Brad Pitt za Tag Heuer, Andre Agassi za Longines, John Travolta za Breitling, Ashton Kutcher za Baume&Mercier, a Valentino Rossi za Jaeger-LeCoultre. Danas gotovo da ne postoji javna osoba ili uspješan poslovni čovjek koji na svojoj ruci ne nosi sat dobro nam poznatih brandova.

Kada govorimo o prisutnosti satova u svakodnevnom životu, većini su ljudi poznati satovi koji se najviše reklamiraju putem pisanih ili TV medija, gdje ih viđamo najčešće kao sponzore

pleasure 81

satovi

sportskih događanja. U tenisu imamo često priliku vidjeti reklame Rolexa, skijanje obično prati Longines koji je tu i kao službeni mjerač vremena, u plivanju i atletici imamo Omegu, u automobilizmu i motociklizmu Tag Heuer, Tissot, Jaeger- LeCoultre, u avio i auto industriji Breitling, ne samo kao sponzor već i kao instrument za profesionalne namjene, u nogometu Hublot i Ebel, regate i utrke na vodi svojim sponzorstvom prate Corum, Audemars Piguet i Edox. Naravno, ima još drugih sportova kao i brandova kojima je to dio programa. Uključeni su kao partneri u raznim organizacijama, a nemalo puta pomažu u humanitarnim akcijama. Poznati su to brandovi koji postoje već dugi niz godina i koji se uvijek nanovo trude iznenaditi nas kako kvalitetom, tako i izgledom svojih satova.

U svijetu satova postoje proizvođači ili manufakture, koje kvalitetom, izradom i cijenama u krugovima vrsnih ljubitelja i poznavatelja kotiraju visoko. Patek Philippe, Vacheron Constantin, Greubel Forsey, Roman Jerome, DeWitt jedni su od onih čija se vrijednost satova mjeri i u više desetaka tisuća eura, a kada su u pitanju limitirani ili kolekcionarski primjerci cijena tada višestruko raste. Više je razloga zašto je tome tako.

Na mnoga pitanja odgovori su se gotovo uvijek vezivali uz kvalitetu. A kada je želja za posjedovanjem određenog primjerka bila toliko velika da je strast nadjačala razum aukcijske su kuće satove prodavale i u više milijunskim iznosima.

Industrija mehaničkih satova bila je u velikoj krizi 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća, kada su baterijski satovi sa dalekoistočnog tržišta preplavili svijet.

Vrijednost pojedinih satova u konačnici ovisi o mnogo čemu, ponajviše o samom brandu, dostupnosti određenih modela, količini primjeraka (limited edition) kao i o izboru materijala od kojega su izrađeni. Naravno, nije isto imamo li na ruci sat od čelika, bijelog, žutog ili ružičastog zlata, odnosno sat koji je obložen dijamantima ili nekim drugim dragim kamenjem. Satovi koji su izrađeni u određenim serijama, osim što su posvećeni nekom događaju, osobi ili vremenu kada su nastali, imaju i izrazito zahtjevne mehanizme koji su sastavljeni od puno dijelova (neki ih broje i više od tri stotine).

Postoje razne komplikacije (naziv koji se koristi za složene mehanizme) satova kao npr. Tourbillon (prilagođava se sili gravitacije i time utječe na točnost sata), vječni kalendar (prestupne godine komplikacija sata sama namješta) i slično. Razni mostovi i zupčanici napravljeni su od posebnih materijala kao što su titan, silicij, kobalt, karbon... nemirnice ili spirale koje vibriraju u različitim satovima na različitim frekvencijama, primjerice u Zenithu, nemirnica vibrira na 36.000 vns za razliku od većine drugih satova gdje vibrira na 28.800 vns ili manje, nemaju svi satovi istu rezervu snage...

Neki proizvođači satova imaju svoje mehanizme, kao što su npr. ETA, SELLITA, SOPROD, TECHNOTIME, u koje su utkali mnogo sati, dana, mjeseci, pa i godine rada i iskustva, a da satne komplikacije niti ne spominjemo, dok drugi kupuju njihove mehanizme koje dorađuju i ugrađuju u svoje proizvode. Čest je slučaj da se kvalitetan mehanizam više puta sastavlja i rastavlja kako bi se ispitala i dobila idealna kvaliteta sata. Postoje certifikati po kojima ih pojedini proizvođači testiraju, jedan od takvih je i COSC (Controle Officiel Suisse des Chronometres) 82

pleasure

satovi

zvanični Švicarski institut za testiranje kronometara i točnosti samoga sata. Postoji još mnogo raznih testova koji moraju biti zadovoljeni da bi u konačnici i dobili ono što nazivamo Swiss Made. Uglavnom, sve su to teme kojima ćemo se baviti u narednim brojevima Pleasure-a.

Inače, većini “običnih” ljudi, najpoznatija je podjela satova po mehanizmu koji ih pokreće i to na quartz (baterijske) i mehaničke (automatic) satove.

Manufakturni proizvođači gotovo da u svom proizvodnom programu nemaju baterijskih satova već su se opredijelili za izradu kompliciranih mehaničkih mehanizama, tako da su njihovi modeli cijenama izuzetno skupi.

Manufakturni proizvođači gotovo da u svom proizvodnom programu nemaju baterijskih satova već su se opredijelili za izradu kompliciranih mehaničkih mehanizama, tako da su njihovi modeli cijenama izuzetno skupi.

Industrija mehaničkih satova bila je u velikoj krizi 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća kada su baterijski satovi sa dalekoistočnog tržišta preplavili svijet. Kriza je uzdrmala veliki dio satne industrije. Neki su proizvođači zatvarali svoje pogone dok su drugi spas pronalazili u prodaji svojih udjela većim i poznatijim poduzećima kako bi mogli opstati. Ali na svu sreću kriza nije dovela u pitanje opstanak industrije mehaničkih satova, tako da se tržište oporavilo i počelo doživljavati svoj veliki procvat početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.

U zadnja dva desetljeća gotovo da nije bilo proizvođača koji nisu bilježili uspjeh i dobre prodajne rezultate. Tako je u međuvremenu nastao i priličan broj novih brandova od kojih su neki postali veoma cijenjeni i poznati: Alain Silberstein, Anonimo, BRM, De Grisogono, Daniel Roth, Franck Muller Gerald Genta, Jorg Hysek, Parmigiani, Roger Dubuis, Richard Mille, U-boat i drugi.

Vrijedi napomenuti i da među svim tim proizvođačima satova, osim urara, kao vlasnike imamo i vrhunske dizajnere i trgovce nakitom, koji su stvorili vlastiti brand satova, te se uspjeli nametnuti ne samo privlačnim izgledom, već i kvalitetom koja ima svoju vrijednost, tako da se i cijena nekih primjeraka može dobiti samo na upit.

Iako je industrija mehaničkih satova zadnjih dvadeset godina bilježila dobre prodajne rezultate, razvijala se i konstantno napredovala, prije nekoliko godina ulovila se u koštac sa višestrukim problemima, od globalne krize, pa sve do ogromne azijske industrije lažnih satova koja joj nanosi sve veće štete. Pokrenut je i “rat” koji FHH (Fondation Haute Horlogerie, odnosno nezavisna švicarska fondacija satova) vodi protiv dalekoistočnog tržišta lažnih satova kampanjom i sloganom “Fake watches are for fake people” (Lažni satovi su za lažne ljude).

Razmišljajući o samoj industriji satova i njezinoj budućnosti želimo vjerovati da će, unatoč krizi koja je smanjila prodaju satova za 30% i uz uspjeh u “ratu” protiv jeftinih kopija, biti pronađeno uspješno rješenje kako bismo istinski s ljubavlju i dalje uživali u tim malim, savršeno izrađenim mehanizmima. Jer oni su ionako već odavno nadišli svoju prvobitnu namjenu i postali su po mišljenju mnogih zaljubljenika, pa i autora ovog teksta, predmet divljenja i poštovanja.

Zanimljivosti najskuplji satovi • sat obložen dijamantima chopard 201 carat 25 mil. $ • džepni sat patek philippe supercomplication 11 mil. $ • ručni sat bez dragog kamenja patek philippe platinum world 4 mil. $ dimenzije ručnih satova (serijski modeli) • najmanji jaeger le-coultre „101“ dim. 14 mm x 4.8 mm x 3.4 mm sastavljen od 98 dijelova (u proizvodnji još od 1929. godine) • najveći panerai radiomir egiziano promjer 60 mm iz 2009. godine najveća privatna zbirka ručnih satova vlasnik je nizozemac franciscus hendricus maria solari - sakupio je zbirku od oko 1400 različitih ručnih satova

više na www.pleasure.hr kontakt zoran@pleasure.hr

pleasure 83

intervju

tamara obrovac razgovarala vesna džuverović

U

mjetnica koja se više od dvadeset godina bavi glazbom, iza sebe ima šest autorskih albuma te velik broj nagrada.

Njezin zadnji album „Neću više jazz kantati“ nominiran je za Porina u tri kategorije: za pjesmu godine „Neću više jazz kantati“, za najbolju vokalnu suradnju u pjesmi „Turbo funk“, te najbolji album klupske glazbe, u kojoj i osvaja nagradu Porin 2010. Razgovarali smo u pulskom restoranu Kantina, nekoliko dana prije osvojenog Porina. Dok razgovarate s Tamarom shvaćate koliko energije ima u toj osobi i postaje vam jasno kako uspijeva raditi na toliko projekata.

Vrlo je ugodan i nadasve komunikativan sugovornik.

Slovite za jednu od najsvestranijih i najznačajnijih osobnosti na hrvatskoj glazbenoj sceni, što potvrđuju i brojne nagrade i nominacije. Koliko vam zapravo znače te nagrade? Biste li mogli izdovojiti neku koja vam je posebno draga?

Naravno da je dobro i ugodno kada si priznat, a pogotovo kada to priznanje dolazi od struke i kolega. Nagrade su jedan mali, ali bitan segment posla. To čini dio prihvaćanja, a ako nisi prihvaćen, ipak ne možeš funkcionirati na isti način. To je priznanje tzv. feedback za nekakav uložen trud. Imam previše jak tempo u životu i onda kada nešto napravim, to ostavim iza sebe i posvećujem se novim projektima. Puno puta mi nedostaje netko tko će javnost izvjestiti o tome što radim, jer ja nemam dovoljno vremena baviti se prezentacijom svojega rada. Nagrade i nominacije na neki način me prisile da malo stanem i shvatim da sam napravila neki novi album ili projekt. Meni osobno najznačajnije su nominacije za BBC Radio 3 Awards for World Music iz 2004. godine u kategoriji europske glazbe i kategoriji za nagradu publike. Iako nisam dobila nagradu, nominacije su mi same po sebi zanimljive, jer mi daju do znanja da spadam u nekakav svjetski kontekst. Kako je ipak to što ja radim jedna malo kompleksnija glazbena forma, tim veće mi je iznenađenje, možda čak i draže, kada publika dodijeli nominaciju, jer je to bazirano na nekoj čistoći emocija, a ne na poznavanju zanata. Sklonija sam mjerenju stvari kroz nekakve emocije nego kroz nekakav virtuozitet ili znanje. Ne želim sad zvučati neskromno, ali nakon 20 godina rada znam kamo spadam na glazbenoj sceni i koja je kvaliteta toga što radim, tako da kad stručni ljudi ocjenjuju taj rad, mogu i očekivati nekakvo priznanje.

foto robert blašković

mi je fascinantno koliko je snage zdravog razuma bilo u toj osobi, koja je faktički bila neobrazovana. Završila je tri razreda osnovne škole, prošla je razne sociokulturne i državne priče, od rođenja pod Austrijom pa svih onih okupacija i usprkos tome zadržala je jednostavnost percepcije života oko sebe. Ona mi je uzor ne samo kao čovjek nego i kao pripadnik tog nekakvog našeg svjetonazora, duha i mentaliteta. Kako se u životu bavim generalnim duhom i onim što osjećam svojim – osjećam svojima ljude, zemlju i zrak, tu sam se rodila i volim svoj zavičaj – te mi se činilo logičnim da to što volim inkorporiram u ono što radim, jer to je dio mog života i moje osobnosti. Tu nalazim originalnost, za čim sam oduvijek stremila.

Imam sav materijal koji trebam imati, samo trebam taj svoj osjećaj Istre uklopiti u ono što relativno dobro znam, a to je glazba, odnosno jazz, koji je bio osnova za zanat. To nije išlo niti brzo, niti lako jer kad si mlad, munjen si, misliš da je samo bitno biti jednak kao cili svit i poslije shvatiš da je to moguće, ali kroz jednu drugu prizmu, da to ide kroz prizmu osjećanja svoga, i da kao što ako ne poštuješ sebe, ne možeš poštovati niti drugoga, ako ne poštuješ svoje, ne možeš cijeniti niti tuđe. To je tako u životu, pa i u glazbi.

Nastupate sa sastavom Transhistria ensemble, koji čine glazbenici različitih nacija (članovi iz Slovenije, Hrvatske i Italije). Kako uspijevate dogovarati i odraditi probe?

Kako je uopće nastala ideja o spajanju istarske i jazz glazbe?

Otkud crpite ideje za stvaranje, imate li nekakvog uzora?

Imam ekipu izvanrednih glazbenika kojima ništa nije problem odsvirati, tako da u biti jako malo probavamo. Prije snimanja zadnjeg albuma imali smo možda samo dva dana proba. Radim po principu da sve materijale pripremim prije, napišem note, pošaljem demo-snimke i onda se sastanemo i napravimo nekakav generalni kontekst, međutim te stvari se više poliraju kroz nastupe uživo. To sastajanje samo je postavljanje generalnog koncepta pjesme koja se naknadno razvija kroz koncerte, kroz tu improvizaciju koja sama isfiltrira nekakvu strukturu. Neke se pjesme odmah postave, a neke dožive promjene ovisno o tome kako ih sviramo. Istarska glazba u biti je netemperirana, nju se ne može staviti u izvornom obliku jer razmak između tonova nije jednak. Na primjer, sopela ne zvuči jednako kao klavir. Moj rodni žanr je jazz upravo iz razloga jer je njegova suština u improvizaciji.

Istru sam prvo upakirala u kontekst koji je glazbeno razumljiv i to dopušta drugim ljudima da uđu u suštinu istarske glazbe. Bit je u komunikaciji između glazbenika i arhetipu emocija. Povezanost glazbenika onda rezultira komunikacijom s publikom. Ako imaš sve to, onda je to O. K. i to funkcionira.

Najveći uzor bila mi je baba Ulika. Kad to kažem, ozbiljna sam, jer

Prošle godine ostvarili ste suradnju s Rambom Amadeusom

84

pleasure

intervju

“Najveći uzor bila mi je baba Ulika.

Kad to kažem, ozbiljna sam, jer mi je fascinantno koliko je snage zdravog razuma bilo u toj osobi, koja je faktički bila neobrazovana”.

pleasure 85

intervju

na pjesmi „Turbo funk“. Koliko se dugo poznajete s Rambom Amadeusom i kako je došlo do te suradnje?

Uvijek mi se dogodi neka pjesma koja me povuče za nekog čovjeka.

Meni tako dođu te neke pjesme, bogzna kako se to meni desi (smijeh)... I kad je napravim, ona povuče određenog čovjeka. Tako je bilo i s pjesmom „Turbo funk“ , koja je automatski odredila da će to biti Rambo. Poigravala sam se u biti s tim pojmom turbo funk tj. turbo folk, a kako je on autor te kovanice, onda je bilo logično da zovem upravo njega. Ima dio teksta u pjesmi koji govori „Rambo, Rambo druže moj, da li čuješ jecaj svoj...“, međutim neki ljudi nisu baš shvatili tu parodiju na folk. To je zapravo jedna vesela parodija, koja, naravno, nije imala namjeru nikoga uvrijediti. Inače svoj zadnji album doživljavam kao nekakvu šalu, nekakvu vrstu muzičkog godišnjeg odmora, jer ta vrsta glazbe, tj. soul i funk forma, ima neku drugu potku, više je plesna, a manje nabita emocijama.

Postoji li u budućnosti mogućnost i neke druge vrste suradnje u nekom drugom stilu glazbe, npr. nekoj komercijalnoj?

Tko to zna. Ja u biti nemam nikakav problem je li glazba komercijalna ili nije. Ako je to dobro, onda je dobro. Po meni je samo stvar istine ili laži u izričaju. Ako ti lažeš, onda nisi istinit. Kad kažem lažeš, pod tim mislim kad ne govoriš nekakvu svoju emociju i svoj izričaj ili nekakav svoj stav. Ako ti govoriš ono što imaš u sebi, tu neku emociju, onda si istinit i imaš šanse da budeš dobar, makar to ne bilo fantastično zanatski izvedeno. Pogledajmo npr. Bob Dylana, koji je pola pjesama isfalširao, ali ga je publika uvijek prihvaćala.

Istovremeno ste prisutni kako na domaćoj, tako i na inozemnoj sceni. Postoje li razlike između domaće i strane publike? Kako doživljavaju vaš izričaj?

U principu ne postoji razlika. Kad se svira vani, onda otprilike ide ovako: prva pjesma, svi gledaju ča je to, prvo je čuđenje, ali uvijek se stvori ta neka magija od samog početka, pogotovo između mene i mojih glazbenika, koja se onda prenese na publiku. Onda slijedi prihvaćanje i veselje.

Mi žanrovski ne spadamo nikamo, što je možda prednost, ali je istovremeno i mana u prodavanju naše glazbe na tržištu koje uvijek pita definiciju glazbe. Uvijek se pita je li to jazz, etno, gipsy, fado...

Na sreću, reakcije ljudi su ipak vezane za emociju koja se prenosi.

Pitaju me često da je li problem kod publike u shvaćanju verbalnog dijela, razumiju li me? A tko razumije fado, a ipak funkcionira i pokreće!

Verbalni dio je puno manje bitan, bitna je energija koja se stvara i prenosi li se ona s onih koji su na sceni na one koji je slušaju. Ako toga nema, onda ne funkcionira, makar im 100 puta pjevali na njihovu jeziku. Publika je svugdje jednaka, preko Japana, Finske pa do Amerike – reakcije su uvijek iste.

Trenutačno radite na uspostavljanju novog jazz festivala pod nazivom Valamar jazz festival, kojemu je osnovna ideja obogatiti kulturnu i turističku ponudu kako grada Poreča, tako i Istre, pa i cijele Hrvatske.

86

pleasure

Inicijator cijelog tog projekta je Veljko Ostojić, predsjednik Uprave Riviere Poreč, a ideja i pregovori traju već dvije godine. Budući da je to vrlo ozbiljan posao, bilo je potrebno toliko mnogo vremena da bi se uspostavio ozbiljan tim ljudi, koji će uspjeti realizirati projekt.

Dugo sam čekala da se pojavi baš takva, nekakva kulturno-turistička priča. Valamar jazz festival je upravo jedna takva kombinacija. S jedne strane je turistički sektor kao nositelj financijske konstrukcije, a s druge strane je umjetnički dio, za koji sam zadužena ja. Tu se dakle spaja iskustvo bavljenja turizmom i iskustvo bavljenja glazbom i kulturom. Mislim da dobro poznam taj segment, jer sam osoba koja je bila i na pozornici i izvan nje. Za sve to potrebna je ozbiljna financijska konstrukcija i ozbiljan tim ljudi. Ja imam troje ljudi koji rade nekoliko sati dnevno na festivalu svaki dan, svaki na svojem segmentu jer to je ozbiljan cjelogodišnji posao. Ovaj projekt je idealna kombinacija da se reklamira vrhunska glazba i vrhunsko mjesto na kojem se ta glazba odvija, a zanimljivi dodatak turističkoj ponudi svakako čine jazz vikendi u koje je osim smještaja uključena i ulaznica za koncerte. Namjera nam je da festival postane tradicionalan, da se kroz njega proširi ta turistička ponuda na kulturne sadržaje, kojih kod nas jako nedostaje. Mi nudimo doživljaj, jer ako nemaš suštinu doživljaja, onda ti masa drugih stvari pada u vodu. Glavni program odvijati će se na otočiću Sv. Nikola, koji bi trebao postati tzv. „jazz island“, a after party održavat će se u Villi Polesini, čime bi se promovirao novi objekt Rivijere. S obzirom na to da je tek prva godina festivala, željeli smo stvoriti imidž pa smo iz tog razloga odlučili dovesti jake internacionalne zvijezde poput Diane Reeves, Davea Holanda, Claudije Acune, čime bi se privuklo internacionalne turiste, koji inače ne bi došli da nema takve ponude. Plan je da se u doglednoj budućnosti napravi i mali Valamar jazz festival, na kojem će se pokazati i naše domaće stvaralaštvo.

S obzirom na brojne obaveze, imate li vremena raditi na novom albumu. Imate li već nešto od materijala spremno i kada možemo očekivati sljedeći album?

Kod mene nema odmora dok traje obnova (smijeh). Ja imam faktički već gotov novi album, čak sam ga i snimila. Novi album je drugačije postavljen od posljednjeg, te je u potpunosti akustičan.

Stvari su malo kompleksnije, pa zadiru polako i u klasiku i u širu mediteransku poetiku. Materijal je napravljen u suradnji s češkim gudačkim kvartetom Epoque. Klasični gudački kvartet iz Praga je crossover kvartet koji nije samo vezan za klasiku, sposobni su svirati i u nekom drugom kontekstu. Dečki odlično sviraju, što god sam im napisala, to su i odsvirali isprve. To je točno zvučalo onako kako je meni zvučalo u glavi. Što je vrlo fascinantno jer pisati aranžman za gudački kvartet nije šala. Album se može očekivati krajem ove godine, ako ne, onda svakako početkom iduće. Treba samo još napraviti finalni miks.

Paralelno radim s jednim irskim bendom, tako da će sljedeća kombinacija biti najverojatnije Istra-Irska. Te dvije poetike meni su zanimljive dijalektalno i etno-muzikološki, pa ih pokušavamo spojiti u jednu posebnu muzičku priču, a kako stvari stoje, čini se da nam to dobro ide. Volim da sve što radim ima nekakvu raznolikost u sebi, a mislim da se to postiže time što treba imati osobni i istinit pristup

intervju

vlastitoj tradiciji, ali imati i odmak u smislu suvremenosti. Znači, treba nekako uskladiti ta dva momenta, arhaiku i suvremenost.

A za mene je u tome uvijek krucijalna improvizacija i sloboda u izričaju, jer ako se svaki put ne dogodi to nešto novo u stvaranju, onda to meni nedostaje. Iako je to jako opasan teren jer sam se uvjerila da ljudi koji su jako žanrovski pripadajući u glazbi vrlo teško izlaze iz tog svog okvira i načina izražavanja, pa vrlo teško plivaju u slobodi. Zato je za mene ovaj moj ansambl velika blagodat jer su to ljudi koji nisu omeđeni, i to na više nivoa, od zanatskog virtuoziteta koji je osnova pa do tih duhovnih principa koji su jako bitni. Znači, kad sviraš, moraš imati nekoliko nivoa koncentracije. Sviraš svoju liniju, slušaš nekog drugog i gradiš s njime zajedno, a istovremeno imaš i komunikaciju s publikom. To je neka vrsta intuitivne inteligencije i strast prema osobnom izričaju, koje čovjek treba imati da bi se to izvelo. Prava sreća je da to svi moji dečki imaju.

Imate li slobodnog vremena i kako ga provodite?

Koja je vaša definicija pleasurea?

Sauna, masaža, vožnja biciklom i šparuge, a po mogućnosti može i malo seksa (smijeh).

Imate li neku neostvarenu želju koju biste željeli ostvariti u budućnosti?

Imam jednu suludu ideju. Voljela bih okupiti barem četiri žene koje bi mogle zajedno improvizirati a cappella. Jako volim višeglasno pjevanje i imam čak jako puno napisanih pjesama, ali kad se to jednom napiše, onda se uvijek jednako pjeva, pa to držim doma i ne znam što ću s time jer nemam motivaciju za taj način rada. Odabrala sam žene ne iz razloga što su žene, nego zbog raspona glasa koji imaju. Kod muškaraca se stvara širi slog i teško je dobiti gustoću u izričaju, koja je potrebna da bi zvučalo dobro. Po meni, u mom sistemu, gusti slogovi su oni koji zvuče dobro. Iako bi mogli pjevati i muškarci, ako imaju tu lagu iznad tenora tako da se mogu spariti sa ženskom bojom glasa, tzv. voicing.

Za kraj, što biste željeli poručiti čitateljima?

Da sam visoka 1,80 m i da sam bjonda... tako da ljudi znaju kad me vide na cesti da sam to ja (smijeh). više na www.pleasure.hr kontakt vesna@pleasure.hr

pleasure 87

fotografija

PHOTOpleasure

alex & lory Svidjela nam se pomisao opuštanja i uživanja u prekrasnom prostoru hotela.

Međutim, pojavile su se dvije prijateljice, Aleksandra Nemet i Loredana Matić. Već na prvi je pogled bilo jasno da ćemo jedan način uživanja zamijeniti onim drugim, s fotoaparatom u ruci.

Obje djevojke imaju 23 godine, Aleksandra je buduća učiteljica, koju kao i Loredanu, buduću ekonomisticu, možemo često vidjeti kako rade kao hostese i modeli na različitim događanjima, ali i kao manekenke na modnim revijama.

Alex voli crtanje, a definicija pleasurea je, kako sama kaže, nešto veliko kao komad čokolade, velika jagoda ili prijateljstvo s Lory. Za Lory, u definiciju se također ubraja prijateljstvo i čokolada, a uz to i posao foto-modela, putovanja i čitanje knjiga. U svakom slučaju djevojkama nije dosadno, a vjerujemo da ni vama neće biti gledajući nastale fotografije.

Ostale fotografije možete pogledati na www.pleasure.hr.

Zahvaljujemo se ljubaznom osoblju Casino Hotela Mulino u blizini Buja, na hrvatskoslovenskoj granici, u čijem je prostoru odrađeno ovo snimanje. www.mulino.hr Zahvaljujemo se i Sexy Shopu Poreč na ustupljenoj odjeći. www.sexyshop-porec.com 90

pleasure

relax foto robert blašković

fotografija

pleasure 91

fotografija

92 

pleasure

fotografija

pleasure 93

fotografija

94 

pleasure

fotografija

pleasure 95

fotografija

96 

pleasure

fotografija

pleasure 97

tehnopleasure

Olympus E-P2 tekst donald debeljak

foto olympus

Pogled kroz njega otvara vrata u sasvim drugi svijet, svijet gdje nema kašnjenja slike, gdje su boje identične onima na slici i najvažnije, svi efekti koje uključite na aparatu odmah su vidljivi u samom tražilu.

98

pleasure

tehnopleasure

V

eć je prethodnik ovog modela, imena E-P1 ili češće znan pod imenom Pen, bio ozbiljna revolucija u svijetu fotoaparata.

Odličan Panasonicov G1 najavio je snagu Micro Four-Thirds i pokazao prednosti sustava, no Olympusov E-P1 je te prednosti pokazao u punom svjetlu. Metalno tijelo i fantastičan prime objektiv žarišne duljine 17 mm, poznati iz prve generacije Pen-a ostali su i u ovom modelu, te je na prvi pogled teško zamijetiti razlike, zanemarimo li činjenicu da E-P2 dolazi isključivo u crnoj boji za razliku od srebrne i bijele E-P1. Daljnji napredak donosi elektroničko tražilo, kojeg neki smatraju nedostojnom zamjenom za optičko tražilo, i mora se priznati da su u pravu. No isto tako E-P2 ima uvjerljivo najbolje tražilo elektroničkog tipa koje smo susreli. A mogućnost snimanja s razine struka, kao kod profesionalne opreme starijeg datuma, je fantastično zabavan dodatak praktičnosti tražila. Pogled kroz njega otvara vrata u sasvim drugi svijet, svijet gdje nema kašnjenja slike, gdje su boje identične onima na slici i najvažnije, svi efekti koje uključite na aparatu odmah su vidljivi u samom tražilu. Primjerice, prebacite u crno-bijelu postavku snimanja i svijet u tražilu postaje crno-bijeli, no da vas ne iznenadi pomalo neugodna situacija pri otvaranju RAW formata u softveru poput Lightrooma, računalo će prikazati sve podatke koji su zapisani u RAW-u. To znači da će fotografija ponovno postati fotografija u boji, što je s jedne strane dobro jer omogućuje vam zadržavanje te varijante, ali i ponovno prebacivanje u crno-bijelo. Zvuči kao dvostruki posao i time se gubi smisao snimanja u crno-bijeloj tehnici, no postoji i rješenje tog problema, jednostavno postavite aparat da istovremeno snima RAW i JPEG format, i problem je riješen.

Imate svoju crno-bijelu fotografiju i kao osiguranje RAW format sa svim podacima o boji. No da se razlike između dva aparata ne bi svele samo na boju i tražilo, tu su i dvije nove postavke umjetničkih filtara, kao i mogućnost snimanja HD filmova u Manual postavci. Da

Najčešći kupci vjerujemo neće svoju odluku temeljiti na kvaliteti slike koliko na, po našem ukusu, izvrsnom izgledu koji je u potpunosti u skladu s porastom popularnosti retro izgleda, koja je u zadnje vrijeme sve veća.

bi kvaliteta zvuka bila na visini kvalitete slike postoji i mikrofon koji dolazi kao dodatna oprema. Mana je što se on spaja u isti konektor kao i tražilo pa gubite tu mogućnost, no ogromna prednost je ta što isključujete upotrebu dvaju mikrofona na prednjoj strani aparata i odmicanjem mikrofona od aparata smanjuje se mogućnost da se na snimci čuje vaše disanje ili šmrcanje. Stvar koju mnogi fotografi zamjeraju Olympusu općenito, je maleni senzor koji donosi veliku količinu šuma pri visokim ISO postavkama, koja je u ovom modelu riješena vrlo dobro - fotografije snimane pri ISO 1600 još su uvijek upotrebljive, za razliku od onih u starijim Olympusovim modelima.

Napredak je vidljiv i glavni adut koji konkurencija koristi naglo je postao nešto manje bitan. No najčešći kupci vjerujemo neće svoju odluku temeljiti na kvaliteti slike koliko na, po mom ukusu, izvrsnom izgledu koji je u potpunosti u skladu s porastom popularnosti retro izgleda, koja je u zadnje vrijeme sve veća. Daleko od toga da kvaliteta slike nije bitna, poznajemo mnoge fotografe koji su kupili ili razmišljaju o kupnji E-P2 kao drugog, rezervnog aparata, za situacije kada im nedostaje volje za nošenje sve (čitaj: teške) opreme. U kombinaciji s 17 mm objektivom E-P2 ozbiljno koketira, dimenzionalno, sa svijetom kompakata. No da zbog naše oduševljenosti tim objektivom ne biste pomislili da je to jedini s kojim E-P2 dolazi, tu su i drugi koje unatoč sklopivosti povećavaju aparat i tjeraju na korištenje neke torbice.

A za one zagriženije tu je i adapter za Four-Thirds objektive uz čiju pomoć možete na aparat staviti i vrhunske objektive poput Zuiko 35-100 f/2.0. Da koketiranje s retrom ne bi stalo samo na izgledu tu je i adapter pomoću kojeg je moguće na E-P2 koristiti OM objektive starijeg datuma i stvarno se približiti originalu čije ime s ponosom ponovno hara svijetom fotografije. više na www.pleasure.hr kontakt donald@pleasure.hr

pleasure 99

tehnopleasure

Nikon S1000 pj tekst donald debeljak

Da, dobro ste pročitali, ovo malo čudo je prvi fotoaparat na svijetu koji dolazi u kompletu s projektorom!

V

jerujem da svi znate kako izgleda naguravanje oko ekrana fotoaparata ili u boljem slučaju, ekrana računala kada se pregledavaju fotografije. E pa tome je došao kraj zahvaljujući Nikonu, i ne, pj u imenu ne znači da je fotoaparat namijenjen isključivo snimanju pidžama partyja, što i nije loš način da ga koristite, već da ima, ni manje ni više nego projektor. Da, dobro ste pročitali, ovo malo čudo je prvi fotoaparat na svijetu koji dolazi u kompletu s projektorom!

Po ostalim specifikacijama ne odskače previše od ostalih kompakata, 12 megapikselni senzor i standardne tehnikalije upakirane su u zgodno plastično kućište na kojem se prvo zamjećuje “rupa” viška - e kroz tu rupu vaše slike putuju prema zidu. Bilo da s njim snimate filmiće ili samo fotografije iste možete bez dodatne komplikacije zvane računalo i projektor podijeliti s cijelim društvom na obližnjem zidu, po mogućnosti bijelom. Čak ni ne morate biti onaj koji će prvi vidjeti projekciju s fotoaparata jer nema potrebe za sjedenjem u prvom redu, uz njega dolazi i daljinski upravljač uz čiju pomoć možete iz daljine orkestrirati osvetom prikazujući inkriminirajuće fotografije/filmiće mrskih vam osoba. Provjereno je izvrsna zabava, posebice ako su na meniju fotografije s zadnjeg izlaska ili tuluma ljudi koji su na projekciji. A i svakodnevne mogućnosti dokazivanja vlastite tehnološke osviještenosti su tu, svima se možete hvaliti da imate prvi i zasad jedini fotoaparat s projektorom. Dobro, možda nije u nivou s Manolicama ili najnovijim mobitelom koji sam ide u dućan, no ipak je rijetkost i nadasve zabavan komad opreme.

više na www.pleasure.hr kontakt donald@pleasure.hr

100

pleasure

foto nikon

tehnopleasure

Berry White tekst donald debeljak

foto rim

„Soon as I get home, I’m gonna call you And tell you, how much I love you, oh, I feel so good.

Walking in the rain…“ Barry White

V

ećina ljudi tvrdi, a i u svakodnevnom životu možemo primjetiti istinitost te tvrdnje - bijelo je novo crno! Počelo je s autima, odjednom je bijela postala najtraženija boja i taj se trend nezadrživo širi na sve sfere života, Apple je na velika vrata uveo bijelu boju u telefoniju a RIM samo nastavlja tu tradiciju. Blackberry Curve 8520 u bijeloj boji bit će vjerojatno poželjniji ljepšem spolu, a popularnosti bi mu zasigurno mogao pomoći i procvat važnosti socijalnih mreža poput Facebooka i Twittera. Jer činjenica je da je Blackberry postao čest izbor mlađe populacije koja teži imidžu poslovnih ljudi (yuppie), a koristi uređaj više za surfanje internetom, zahvaljujući flat rate pristupu koji omogućuju neki operateri kao dio paketa usluga u pretplati uz Blackberry, i komunikaciju društvenih mreža. Ipak je najbitnije da ti je status na face-u redovit i svježe promijenjen. I to je upravo klijentela na koju se ciljalo pri planiranju ovog entry level Blackberryja - uvjeren sam da će ljudi kojima je obavljanje posla najbitniji razlog nabavke ovakve vrste uređaja ipak radije posegnuti u više brojeve modela Blackberryja kod kojih je izraženija ta strana upotrebljivosti. Ne kažem da ovaj model nije upotrebljiv, no ipak je njegovo usmjerenje manje poslovno a više pozersko. Pri „surfanju“ je primjetan problem malenog ekrana (rezolucija), a nije na odmet spomenuti i dimenzije tipki koje su poprilično male i zahtijevaju dosta navikavanja, posebice ako vam prsti ne odgovaraju standardu damskog. Podržavanje DivX standarda, pa ljudi gledajte filmove na normalnim ekranima - moram priznati da mi je neshvatljivo da bi netko uopće poželio gledati film na ekranu veličine jušne žlice, no i ta činjenica dodatno naglašava publiku za ovaj uređaj. Realno koji poslovni čovjek ima vremena gledati filmove na ekranu svog mobilnog telefona? Boja nalikuje na perla efekt i možda bi se najbolje slagala s bijelom Alfa Romea, no onda opet, ako tata ima dovoljno love da kupi takvu Alfu vjerojatno će i kupiti neki „bolji“ telefon, zar ne? Vijek trajanja baterije mogao bi predstavljati problem, no to očito postaje moderno u svijetu pametnih telefona, punjenje na svakodnevnoj bazi.

Svima koji se imalo bave fotografijom jasno je da leća čini glavninu kvalitete fotografije i da je teško očekivati kvalitetnu fotografiju kroz ušicu igle, ali fiksni fokus je ipak malo preveliko podcjenjivanje kupaca sa strane RIM-a. Jedna od mana koju ovom modelu predbacuju na bespućima interneta jest ne postojanje 3G načina rada i FM radija, po meni, za osnovnu funkciju koja stoji iza imena Blackberry, nebitno. No, detalj koji bi velikom broju ljudi mogao biti bitan jest,

nepostojanje GPS lokatora. Znam da zvuči suludo, no postavite se u situaciju traženja adrese iznenadno premještenog sastanka u stranom gradu - priznajem, ne previše izgledna situacija no… Nokia je već uvela besplatnu navigaciju za svoje top modele, primjena tog principa na aparate nižeg cjenovnog ranga je za očekivati u bliskoj budućnosti, a na kraju krajeva, jednostavnije je hodati s mobitelom u ruci no s GPS uređajem, a da ne spominjemo prirodnije. Također, preporuka je što prije nabaviti neku vrst futrole, stražnji poklopac pravi je magnet za otiske prstiju. No nije u redu da ga samo kudimo, pretraživač mu je odličan, kvaliteta zvuka je odgovarajuća, a tu je i opcija koja doslovce spada u poslovne sfere, mogućnost uređivanja datoteki tipa word ili excel.

Unatoč mom negodovanju, uređaj nije loš, samo mi se čini malo previše usmjeren na uzak krug korisnika, kojih, istina brojčano ima mnogo, no… U svakom slučaju, kao što je Barry White opjevao u navedenom stihu, ovaj mobitel nećete poželjeti vaditi iz torbe za lošeg vremena, a količina druženja s muškim imenom neće izazvati ljubomoru pri bračnim i inim drugovima.

više na www.pleasure.hr kontakt donald@pleasure.hr

pleasure 101

102

pleasure

tražnja stran

by linea exclusive

stražnja strana moda

fotografije linea exclusive

foto obrada diablophotoart.com

stražnja strana

urednica editoriala andreja horvatić

moda

pleasure 103

104

pleasure

tražnja stran

by linea exclusive

stražnja strana moda

stražnja strana

moda

pleasure 105

106

pleasure

tražnja stran

by linea exclusive

stražnja strana moda

stražnja strana

moda

pleasure 107

108

pleasure

tražnja stran

by linea exclusive

stražnja strana moda

stražnja strana

moda

pleasure 109

moda

tajči čekada razgovarala miranda legović

foto miranda legović

Mlada riječka umjetnica, avangardna dizajnerica, kreatorica, konstruktor odjeće, frizer i šminker sve u jednoj osobi. Ostvarila je do sada osam avangardnih kolekcija koje su proizašle iz mnogo uloženog truda i rada, ponekad čak i višegodišnjeg.

Obzirom da vas je u Hrvatskoj malo, koji na taj način kreirate odjevne predmete, zanima me kako bi vi definirali svoje stvaralaštvo? Često su moje kreacije krivo nazivali. Najčešće me nazivaju modnim dizajnerom što smatram greškom. Ne pratim trendove i ne zanima me što je moderno. Kostimografijom se povremeno bavim, iako moj izvorni rad ne spada niti u tu kategoriju. Ustvari je lakše opisati što moje kreacije nisu, nego definirati ih u dvije riječi. To je spoj konstrukcijskog modeliranja odjeće, stilizma, krojenja, šivanja, korištenja raznih tehnika oslikavanja i dekoriranja tkanina kroz organske i anorganske mozaike, oblikovanje metalnih konstrukcija, ljepljenja, prešanja… S obzirom na kompleksnost tehnika, teško je to nazvati smjerom. Velika je razlika od kolekcije do kolekcije, jer je ponekad bitan konceptualni pristup, kao npr. u izradi kolekcija kao što su „Mars“ i „Posmrtna odijela i urne“ dok se u nekim drugim slučajevima krećem isključivo likovnim pristupom kao u „Mrtvoj prirodi“. Što je i kada aktiviralo vašu maštu u smjeru kreiranja odjeće?

Mašta se aktivirala 2003. godine slučajnim sudjelovanjem na radionici krojenja i šivanja. Od tada nije prošao ni dan da nisam nešto sašila, modelirala, kreirala ili makar planirala, a vrlo brzo se to pretvorilo i u posao. Sve je započelo suradnjom sa riječkom tvrtkom MMC koja je tada vodila klub Palach, a u sklopu kojeg se nalazio moj atelier. Tada sam se krenula ozbiljnije baviti tim poslom. Počevši sa

110

pleasure

vođenjem raznih radionica, te pokretanjem ciklusa modnih revija pod nazivom Modne novosti, koji je imao za cilj promicanje avangardnih kreatora slabije medijske zastupljenosti. U tom sam periodu ostvarila niz zanimljivih suradnji i sudjelovanja u raznim performansima s umjetnicima okupljenim oko tadašnjeg Palacha i galerije O.K. što je bilo vrlo poticajno i inspirativno.

Imate i niz uspješnih međunarodnih suradnji. Koja je formula za takav uspjeh?

Više puta sam se javljala na razne natječaje, gdje sam osim jednog svijetlog primjera, redovito bivala odbijena. Ovo navodim, između ostalog, kako bih ohrabrila nove naraštaje umjetnika. Suradnje se nekako dogode više na poziv, dogovor ili nečiji prijedlog. Na poziv Ivane Režek, idejne začetnice kolektivne izložbe „11 vision“, bila sam uvrštena među 11 hrvatskih autorica suvremene umjetnosti, na izložbi koja se održala u Prima centru u Berlinu. S obzirom da je ta izložba bila sjajno posjećena, uslijedili su daljnji pozivi, a ugovoreno je i otvorenje slijedeće izložbe, koja će se održati 22.09.2010. u Galerie d`art est u Parizu. U Stuttgartu smo gostovali kao grupa umjetnika koja djeluje u okviru riječkog MMC-a na poziv Stuttgartske akademije likovne umjetnosti. U Beograd sam otišla na poziv organizatora Galerije SC. Na „Sarajevskoj zimi“ sam sudjelovala također na poziv, i tako dalje. Već sam spomenula da sam samo na jednom natječaju prošla, a to je bila „Modna gušterica“ u Zadru. To je sjajna, velika revija za mlade i neafirmirane dizajnere. Rekla bih da je formula

moda

pleasure 111

moda

za uspjeh na međunarodnoj umjetničkoj sceni: suradnja, osobni dogovor i prisutnost na internetu.

Moji modeli mogu biti jako mladi, jako stari, jako mršavi, debeli, trudni, ali uglavnom su to prijatelji i suradnici, rijetko ljudi koje ne poznajem. Kreacije su najčešće rađene za određenu osobu, jer je spoj karaktera i kostima najbitniji moment. To je ključni trenutak pretvaranja revije u performans. Kako se ja ne nazivam modnim kreatorom, tako niti moj način predstavljanja kostima nije modna revija nego performans. Smeta me što se moje kreacije često nazivaju nenosivima, a k tome to izjavljuju osobe koje su vidjele kostime na ljudima, što znači da nisu nenosive. Kako bih opravdala svoju tezu o nosivosti, sama ih oblačim kad idem na razne kulturne i društvene događaje. Tvrdim da su moje haljine jednako neudobne koliko može biti potpetica od 15 centimetara.

Valjda su ljudi toliko naviknuti na masu žena s visokim potpeticama, da im se to ne čini neudobnim ili nenosivim.

Dali je do sad netko izrazio želju za pojavljivanjem u javnosti u vašim kreacijama? Često sam posuđivala kostime kad je netko htio biti zapažen na nekom eventu.

Rekli ste kako vam je to postao posao i izvor prihoda za život. Kakav život vam pruža ovaj vid umjetnosti?

Mislim da živim kao i većina ljudi kod nas. Na momente super, a u nekim periodima u čuđenju što me nitko ne zove. Razlika od klasične umjetnosti je, što je ova vrsta umjetnosti primjenjena i primjenjiva za više namjena.

Povremeno šivam najdosadnije krpice, uređujem prostore, radim body paint, kostimografiju za bendove, malo piturije. Dizajnirala sam i izradila kostime za nastupe i potrebe snimanja spotova raznih skupina: Let 3, Pips, chips & videoclips, Morso, Grč, Sjekire, O.Š. sulud III, Lollobrigida, Quasarr... te za razne predstave i performanse: Ri performer sindicate, zbor Putokazi, teatar Rubikon, kostimografiju za prestavu Jelene Germuth „Mamine prijateljice“, kostimografiju i scenografiju za predstavu „Tajna šume“ kazališne radionice „Malik“. Povremeno sam radila kao stilist za tv emisiju „Seksi akademija“ Marije Štrajh u Zagrebu. Osim avangardnim kreacijama bavim se i produkcijom komercijalnih oprava koje se povremeno prodaju u mojem atelieru u Rijeci.

A sad pustimo mašti na volju, pa mi recite s kojom od slavnih osoba i na kakvim projektima biste željeli surađivati?

Ostvarenje mojih snova ispunilo bi se suradnjom (kostimografija i šminka) na filmu neke bajkovite tematike. Tim Burton je najbliži mojem stilu, morbidnom, komičnom, a ujedno i djetinjastom. Eto, voljela bih da me nazove Tim Burton!

Od glazbenika, voljela bih raditi kostime za Bjork.

Preostaje mi da vam zaželim puno kreativnog posla i ostvarenje svih snova, a našim čitateljima obećajem slijedeću reportažu o Tajči, nakon fantastičnog filma u suradnji s Timom Burtonom. više na www.pleasure.hr kontakt miranda@pleasure.hr

www.tajcicekada.com 112

pleasure

foto (na ovoj stranici) marijan blažina

Tko su modeli na vašim revijama?

novosti

shining yacht tekst paola albertini

foto

2pixel

Dolazi li napokon vrijeme da se i sa ove strane Jadrana počnu izrađivati megaluksuzne jahte? Ljude sposobne za takva poslovna ostvarenja imamo. Treba nam još samo pravi menadžer nekog našeg uspješnog poduzeća s dovoljno poduzetničkog “sluha” koji će prepoznati mogućnosti, prije nego stranci ugrabe ono što se pruža.

I

van Doblanović i Luka Raunić mladi su dvojac koji u Puli vodi dizajnerski studio „2Pixel“ i posluje – uspješno. Njihov je entuzijazam zavidan, a iako otvoren tek nepunih godinu dana, Studio radi punom parom. Za to su dakako, zaslužne neiscrpne ideje dvojice nadarenih mladića koji uz onaj „redovan“ posao kojim zarađuju za kruh – vizualizacije koje rade za kuće, bazene i sl., rade i onaj drugi za koji kažu da bi voljeli da im je primaran.

Riječ je o „dizajnerskim inovacijama“ kojima se mladići predstavljaju i izvan granica naše države.

114

pleasure

Najbolji je primjer tome jahta koju su dizajnirali a potom i predstavili Agenciji za promicanje ulaganja koja je jahtu prezentirala tržištu Bliskog istoka, Dubaiu. Za nju su zainteresirani tzv. nautički brokeri koji bi je na taj način željeli prodati.

Jahta je duga 63 metra i namijenjena je za privatne svrhe, a u prilog tome ide činjenica da je plovna svuda, pa oko 1-2 sata čak i u ekološki zaštićenim morskim područjima. Kako izvrsno barataju specijaliziranim kompjuterskim programima za modeliranje, jahtu su prezentirali 3D tehnikom.

novosti

Jahta je duga 63 metra i namijenjena je za privatne svrhe, a u prilog tome ide činjenica da je plovna svuda, pa oko 1-2 sata čak i u ekološki zaštićenim morskim područjima.

pleasure 115

novosti

“Yacht dizajn je područje u kojemu smo u mogućnosti izraditi sve od konceptualnog rješenja do detaljnih nacrta i projekata u suradnji sa renomiranim hrvatskim tvrtkama za projektiranje u brodogradnji”, napominje dizajnerski dvojac. Nekoliko koncepata i realiziranih projekata kao i radno iskustvo u jednom renomiranom talijanskom studiju za projektiranje jedrilica, potvrda su njihove kvalitete i sposobnosti u raznim sferama yacht dizajna.

Naziv projekta: SHINING Koncept: 2PIXEL STUDIO Tehnički elementi i dokumentacija: Navtec Marine Interijer i eksterijer: 2PIXEL STUDIO Tip jahte: motorna jahta Duljina: 63 m Duljina vodene linije: 62.10 m Dubina: 13.8 m Materijal: čelik / aluminij Gosti: 12 max charter Posada: 20 max Motori: 2 x electro Max brzina: 35 čvorova 116

pleasure

“Yacht dizajn je područje u kojemu smo u mogućnosti izraditi sve od konceptualnog rješenja do detaljnih nacrta i projekata u suradnji sa renomiranim hrvatskim tvrtkama za projektiranje u brodogradnji”

„Od samog početka rada cilj nam je da kao mladi ljudi svojim radom, znanjem i tehničkim resursima pokrijemo više polja u dizajnu kako bi udovoljili svakom zahtjevu i osmislili proizvod najviše kvalitete i standarda“, kažu Ivan i Luka te dodaju: „Industrijski dizajn područje je u kojem svojom kreativnosti, ali i tehničkim znanjima možemo izraditi prototip bilo kakvog proizvoda.

Ideju možemo dovesti do realnog projekta rješavajući svaki od ‘problema’ industrijskog dizajna, te ponuditi proizvod atraktivnog izgleda, funkcionalan, tehnički i proizvodno izvediv te ekonomičan“. više na www.pleasure.hr kontakt info@pleasure.hr

vina

VELIKI HRVATSKI VINARI

VLADO KRAUTHAKER

tekst i foto voljen grbac

Vlado Krauthaker, po mišljenju mnogih znalaca, pa i ljubitelja njegovih vina, koji su svakog dana sve brojniji, vinar je čija kreativnost u proizvodnji vina nadilazi zanat i prelazi u, a nismo ni najmanje pretenciozni i patetični kad to govorimo, umjetnost.

N

aša je najdraža definicija vina: „Vino je tekuća ljubav.“ Neka nam stoga bude dopušteno započeti ovaj serijal o velikim hrvatskim vinarima pričom o čovjeku kojega se s ovom definicijom može, možda i najviše od svih njegovih kolega, časnih vinara Hrvatske, identificirati.

Vlado Krauthaker, po mišljenju mnogih znalaca, pa i ljubitelja njegovih vina, koji su svakog dana sve brojniji, vinar je čija kreativnost u proizvodnji vina nadilazi zanat i prelazi u, a nismo ni najmanje pretenciozni i patetični kad to govorimo, umjetnost.

Vino, uostalom, treba tretirati kao živo biće, ono ima svoje rođenje, djetinjstvo i dječje bolesti, mladost i pubertetske mušice, zrelo doba, starost pa i, ma koliko to bizarno zvučalo, smrt i preobraženje – „Tod und Verklärung“, kako je to lijepo u svojoj simfonijskoj poemi opjevao besmrtni Richard Strauss.

Vlado Krauthaker, slavonski Međimurac ili međimurski Slavonac, kako vam je draže, uspio je objediniti najbolje karakteristike svojih dviju „domovina“. Međimursko porijeklo daje mu taj štih radišnosti, odgovornosti, ozbiljnosti i temeljitosti, bez koje ni u kojem poslu nema velikog uspjeha. Slavonija, u koju je došao kao mlad i perspektivan enolog, stipendist ondašnjeg kombinata Kutjevo, i gdje ga je njegova Ružica uspjela, po svemu sudeći, doživotno usidriti, ipak ga je svojim raspjevanim, bećarskim mentalitetom uspjela malo „olabaviti“.

Autor ovih redaka spada među malobrojne sretnike koji su doživjeli i preživjeli (jer treba to i preživjeti!) proslave najvećih vinskih blagdana, Martinja i Vincekova, u domu Krauthakerovih, u njihovu vinskom hramu u Kutjevu. Dani su to, a noći pogotovo, kad se u jedinstvenoj, 118

pleasure

neponovljivoj atmosferi slavonskog obilja, krizama i recesijama usprkos, stvara nešto što bismo igrajući se instant sociologa mogli nazvati „vinskom demokracijom“.

Tu za istim stolom sjede vrhunski vinari, liječnici, poduzetnici, suci, operni pjevači, najugledniji hrvatski ugostitelji, zajedno s vozačima, konobarima... uživajući u slavonskim delicijama, pjesmi tamburaša i Vladinu vrhunskom pinotu, chardonnayu, sauvignonu te, prije svega, u kraljici hrvatskih kontinentalnih bijelih vina, nacionalnoj sorti graševini.

I upravo nas ta graševina, koju su vinski magovi Zlatne doline vinuli do neslućenih visina, uči zajedništvu. Nas Hrvate, nerijetko razjedinjene po svim šavovima, u nečemu ipak ujedinjuje. Dalmatinska riba, po mnogima među najukusnijima na svijetu, nema, naime, među hrvatskim vinima boljih pratilja od kutjevačke graševine ili istarske malvazije. Plavac i babić, najbolje dalmatinske sorte, ipak su malo preagresivne (Dalmacija je zemlja crnih vina), a da bi se na pravi način mogle sljubiti (divan enogastronomski izraz!) s nježnim mesom šanpjera, orade ili brancina.

Predrasuda da je Slavonija nepregledna ravnica prepuna prašine ili blata, ovisno o atmosferskim (ne)prilikama, u kojoj je najviše brdo bundeva, nestaje onog trenutka kad vas put nanese u Zlatnu dolinu.

Još su je stari Rimljani, carstvo o kakvom, pogotovo u njegovu zlatnom dobu, današnja svjetska „carstva“ koja se svako malo ruše kao kule od karata mogu samo maštati, nazivali Vallis aurea. Okružena je s čak pet planina, a to su Krndija, Papuk, Psunj, Dilj i Požeška gora, što stvara jedinstvene mikroklimatske uvjete. Na jednakoj geografskoj širini kao francuska najvinskija pokrajina Burgundija, Zlatna dolina je već u davnim vremenima proizvodila kvalitetno grožđe i vino. Početak proizvodnje vina u ovim krajevima prema pisanim dokumentima datira iz davne 1232. godine, kad su svećenici cisterciti počeli krčiti

vina

šume na padinama planina da bi posadili vinovu lozu. Očito su već tada prepoznali blagodati klimatskih uvjeta i geografskog položaja kutjevačkog vinogorja.

Počeci masovne proizvodnje i izvoza kutjevačkih vina, priča nam Vlado Krauthaker, datiraju oko kraja 19. stoljeća, kad je nekoliko, uglavnom plemićkih porodica – obitelj Turković, obitelj Drašković i drugi – dovelo kutjevačko vinarstvo i vinogradarstvo na zavidno visoku razinu. Iako je, iz razumljivih razloga, nemoguća usporedba s današnjim vinima, može se pretpostaviti da su ta vina bila koliko dobra, toliko i tražena jer su ih pili u Londonu, Beču, Parizu i ostalim europskim metropolama. Po nekim se procjenama u to vrijeme oko 50% vina izvozilo. Vinogradi su bili uski, obrađivali su se uz pomoć konja, a velikim brojem trsova po hektaru te malim urodom grožđa po trsu postizala se visoka kvaliteta grožđa i vina. Paradoksalno je da je zadnji katastar, u nas i dan-danas važeći, u ovim krajevima napravila Austro-ugarska monarhija još davne 1912. godine. Još je veći apsurd što je u periodu prije Prvog svjetskog rata na teritoriju današnje Republike Hrvatske bilo registrirano oko 170 000 hektara vinograda. Samo na otoku Visu bilo je više od 6 000 hektara, a Istra je imala više od 40 000 hektara vinograda. Porazan je podatak da danas na čitavom teritoriju Hrvatske postoji samo oko 30 000 hektara vinograda, a izvoz vina je gotovo zanemariva stavka u našem gospodarstvu.

Nakon Drugog svjetskog rata socijalistički, kombinatski, zadružnokolhozni model vinarija uništavao je već u korijenu svaku inicijativu za kvalitetom. Išlo se isključivo na osrednju kvalitetu i masovnu proizvodnju vina. Većina nekadašnjih kombinata opstala je do danas, ali oni uglavnom gube bitku s malim, u pravilu obiteljskim vinskim podrumima, koji su tijekom posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj postali pravo malo gospodarsko čudo. Hrvatska vinska priča! „Terroir“, francuska riječ koja se često upotrebljava u vinskom vokabularu, a prevodi se otprilike kao zajedništvo utjecaja položaja, klime i čovjeka u kontekstu proizvodnje vina, upravo na primjeru hrvatskih malih vinara dobiva svoj puni značaj. Tijekom početaka samostalne hrvatske države neki su vinari, motivirani prvenstveno kvalitetom grožđa, dakle blagodatima kojima su nas upravo klima i geografski položaj blagoslovili, odlučili krenuti u rizik proizvodnje vlastitog vina za tržište. Pokazalo se da su bili vizionari jer su za njihovim uspješnim primjerom tijekom ova dva desetljeća krenuli deseci njihovih sljedbenika i uspjeli od Hrvatske napraviti respektabilnu destinaciju na vinskoj karti ovog dijela Europe.

Slovenija je, naprimjer, čak dvadeset godina prije Hrvatske (1968.) pravno regulirala status malih privatnih proizvođača vina (do 10 hektara vinograda) i samim time podigla standarde koje su i veliki proizvođači bili prisiljeni prihvatiti, ukoliko su htjeli opstati na tržištu.

Pioniri privatne proizvodnje vina u Hrvatskoj koji su hrabro krenuli nakon 1988. godine su Međimurac Lebar, Enjingi (doajen kutjevačkih vinara), odmah za njim Zdjelarević iz slavonsko-brodskog vinogorja, Plenković na Hvaru... Danas u Hrvatskoj postoji više od dvadeset vinara koji su se, površinom vlastitih vinograda od 50 pa i više hektara, približili europskom prosjeku.

Vlado Krauthaker u proizvodnju vlastitog vina kreće 1992. godine.

pleasure 119

vina

Napamet nabrojiti sve zlatne medalje i visoka priznanja koja su njegova vina dobivala i još uvijek dobivaju na vinskim sajmovima kod nas i diljem svijeta, čak i za njega samoga bio bi pretežak zadatak. Sjetit će se tek najvažnijih, kao što su Zlatna medalja za chardonnay Mitrovac 2000. na natjecanju „Chardonnay du Monde“, svjetskom festivalu chardonnaya u Burgundiji 2002. godine, uvrštenje njegova sauvignona na ekskluzivnu, pomno izabranu vinsku kartu koja se nudi Lufthansinim putnicima prve klase na interkontinentalnim letovima, nekoliko zlatnih medalja na sajmovima u Bordeauxu za graševinu i sauvignon, nekoliko zlatnih medalja u Bergamu za merlot i cabernet sauvignon, dva zlata na prošlogodišnjem sajmu u Londonu za predikatne graševinu i zelenac. O medaljama i priznanjima na hrvatskim vinskim sajmovima da i ne govorimo (bio je proglašen za vinara godine 2006.).

iz kojih ta vina dolaze prepoznale su potencijale proizvodnje i izvoza vina te svoje kvalitetne proizvođače organiziraju, promiču, pomažu i subvencioniraju da bi se što bolje plasirali na veoma zahtjevnom svjetskom tržištu.

Treba li uopće dodati da u Hrvatskoj to, naravno, nije slučaj te da hrvatski vinari od „nadležnih organa“ mogu očekivati uglavnom samo lijepe riječi potpore i tapšanje po ramenu.

Kad bismo bili cinični, mogli bismo dodati i poznatu, narodski izrečenu misao: „Dobro je dok ih ne tuku!“

Strategija tvrtke Krauthaker je, osim proizvodnje što kvalitetnijih vina, što se samo po sebi podrazumijeva, paralelno proizvoditi tzv. B liniju, vina koja se po pristupačnijim cijenama mogu nabaviti u restoranima i velikim trgovačkim lancima. A to, moramo priznati, u ovim teškim vremenima za sve nas koji si ne možemo svakodnevno priuštiti butelju vina od 70, 100 pa i više kuna zvuči itekako primamljivo.

Vladinim riječima: „Mi, hrvatski vinari, još nismo rekli svoju zadnju riječ.“ A to se odnosi na rapidno rastuću kvalitetu vina u nas. Vladinim lakonskim, skromnim opisom vlastitog uspjeha – „Mi (on o sebi često govori u prvom licu množine, dajući time do znanja da je proizvodnja vina uvijek timski posao) u vinogradima i podrumima firme Krauthaker samo nastojimo praviti što manje pogrešaka u procesu uzgoja vinove loze, berbe grožđa i proizvodnje vina“ – oprostit ćemo se od velikog čovjeka i vinara Vlade Krauthakera, ali ne zadugo.

Samo do prvog sljedećeg gutljaja njegove „tekuće ljubavi“, njegove opjevane graševine, sauvignona, pinot noira, zelenca...

Naše tržište je, naime, preplavljeno uvoznim vinima iz svih krajeva svijeta, koja su cijenom itekako konkurentna našim vinima. Države

više na www.pleasure.hr kontakt voljen@pleasure.hr

120

pleasure

gastro

rakija: tako ljuta, tako naša

tekst i foto morana zibar

Činjenica je da naš narod oduvijek radi rakije i nema toga što ne zna destilirati.

Nakon kušanja rakije od masline i od šparoge, ništa me više ne može iznenaditi.

U

zadnjih desetak godina svjedoci smo velikih promjena u životu hrvatske rakije. Poput Elize Doolittle, iz neugledne seljančice postala je otmjenom i plemenitom rado viđenom pratiljom.

Za proboj među žestice koje se ne sramite naručiti u finom restoranu najzaslužniji su ponajviše mali, ali uspješni privatni proizvođači koji su na vrijeme nanjušili tržišni potencijal kvalitetne vatrene vode. U početku ih je bila nekolicina, ali scena raste iz dana u dan. No što nam je pojava cijelog niza lijepo upakiranih autorskih rakija koje dosežu cijene skupljih vina doista donijela?

Kao što uz finale Lige prvaka nikad nećemo pijuckati Chardonnay nego pivo, tako u dubinama podsvijesti za rakiju još uvijek prije vežemo asocijaciju „seljačko“ nego „urbano“, „opijanje“ nego „uživanje“, „kolinje“ nego „event“. Teško je odjednom se riješiti stoljetne percepcije rakije kao špirita iz kazana koji glava kuće nudi gostima, a baka upotrebljava za recepture iz narodne medicine. No, činjenica je da naš narod oduvijek radi rakije i nema toga što ne zna destilirati.

Nakon kušanja rakije od masline i od šparoge, ništa me više ne može iznenaditi. Činjenica je i da smo imali dovoljno vremena izvještiti se te da je brlja evoluirala u izvrsnu kapljicu. Dakako, nismo jedini narod sklon pečenju i destiliranju plodova zemlje jer svaka nacija ima neku svoju rakiju. No kao što ova kifla od Hrvatske na relativno malom prostoru nudi nevjerojatnu prirodnu raznolikost, tako je i raznovrsnost onoga što će vam u različitim zakutcima domovine ponuditi kao domaću rakiju upravo zadivljujuća. Svako podneblje ima svoje posebnosti i rakijom bi se dala iscrtati zanimljiva karta Hrvatske.

Dalmacija ima mirtu, smokovaču, rogačicu, žutuju, marasku... S Velebita dolazi najbolja travarica, Istra je zemlja jedinstvene biske, medice i rute, a kontinentalni krajevi diče se šljivovicom, jabukovačom i vrhunskom viljamovkom. Makar bili zakleti trezvenjak, morate barem malo osjetiti ponos zbog moći hrvatske rakijaške reprezentacije kad vas neupućeni stranac zapita što je hrvatsko nacionalno žestoko piće.

Dakako, rakija nije izvorno hrvatski proizvod (sama riječ potječe iz turskog naziva raki) i kao nacionalno piće opravdano je može svojatati još barem pet obližnjih država, ali hrvatski su aduti raznolikost ponude i okusa. Iako nije jedinstvena umotvorina kao penkala ili paška čipka, rakija je tolika sila da ću se drznuti reći da zaslužuje biti naš tekući suvenir broj jedan, uživati isti status kao proslavljeni irski i škotski viskiji ili meksička tekila. Hvala nebesima, želite li gostima darovati nešto će poslije kod kuće oduševljeno dijeliti s prijateljima i gustativno evocirati uspomene s putovanja, niste više osuđeni na kričavo obojenu lozu pakiranu u staklenu štiklu. Uđite u bilo koju vinoteku ili delikatesni dućan s domaćim proizvodima i vidjet ćete da u kategoriji žestokih pića vlada ugodna gužva. Primjedba o skupoći najčešće je vjerojatno na mjestu, ali situacija je tu slična kao i s vrhunskim autohtonim vinima - uza sve namete i visoke troškove mahom ručne prerade kvalitetne sirovine u nas jednostavno je skupa, makar se katkad i činila napuhana. Što se tiče izlaska rakije s polica dućana među ljude, u lokale, situacija je žalosnija. Toliko bogatstva i potencijala, a tako malo iskorišteno. I kako vas ne bi obuzela nevjerica, tuga i zavist (ne nužno tim redoslijedom) kad u Beogradu spazite lanac Rakia bar, koji u ukusno uređenim specijaliziranim lokalima nudi cijelu listu sortnih rakija, poput vina poredanih po vrsti, proizvođačima i godištima, a uz svaku dolazi i porcija prikladnih zalogajčića. Ili kad u Pragu vidite da Becherovka proživljava drugu mladost. Iza sebe ima marketinšku mašineriju koja je, osim kao tradicionalno i ljekovito piće, posebnim kampanjama usmjerenima na mladu gradsku gerilu predstavlja kao uzbudljivo i moderno piće kroz paletu koktela (osobno preferiram jednostavan, ali neodoljiv Beton - Becherovka + tonik). Istina, danas svaki iole bolji zagrebački restoran nudi niz kvalitetnih domaćih rakija, a ne samo dva-tri uniformirana imena iz asortimana industrijskog diva.

I kafići i barovi pomalo hvataju korak. No mjesta koja ponudu, identitet

pleasure 121

gastro

i štimung grade prvenstveno na rakiji zapravo i nema. Samoprozvane grapperije to su više u teoriji nego u praksi, jer u jednakoj mjeri žive i od kava, piva i vina. Rakija se časno izborila da postane stalan i ravnopravan dio svekolike, pa i one najviše ugostiteljske ponude, ali odnos prema našoj majci žestica i dalje je bespotrebno maćehinski (koliko god ova figura perverzno zvučala).

Humska smotra

V

jerojatno ste barem jednom vidjeli u zadnje vrijeme popularnu majicu s duhovitom parafrazom reklamnog slogana poznatog svjetskog proizvođača mobilnih uređaja: ''Rakia - connecting people''. Da rakija doista spaja ljude, može se uvjeriti svaki posjetitelj šarmantne i ne pretjerano razvikane manifestacije ''Smotra domaćih rakija'', koja se svake zadnje nedjelje u listopadu održava u istarskom Humu. Najmanji gradić na svijetu, i službeno prozvan ''gradom biske'', savršena je scenografija za okupljanje ljubitelja dobre rakije. Ove godine čeka nas jubilarno deseto izdanje, u organizaciji udruge Hum te buzetske i istarske turističke zajednice.

Smotra je natjecateljskog karaktera, a scenarij je sličan kao u natjecanjima talenata kojima nas bombardiraju televizije. No ovdje ne pjevaju zvijezde, nego rakije (i to na svim jezicima), a plešu radosni degustatori. Humski žiri prigrlit će svakog kandidata koji donese bocu sa svojim uzorkom, bilo da je riječ o renomiranom proizvođaču kao što je Elvis Visintin ili običnoj kućanici kojoj je spravljanje alkoholnih destilata tek hobi. Većina proizvođača dolazi iz Istre i Primorskogoranske županije, ali pred humsku publiku prošle godine potegnula je i nekolicina avanturista iz Zagreba i Požege. Pred žirijem nije nimalo lak zadatak jer u svega nekoliko sati valja kušati više od stotinu i pedeset uzoraka podijeljenih u sljedeće kategorije: biska, domaća obična, rakija s rudom, medenica, šljivovica-krekovica, brinjevača– smrička te rakija s travama, voćem ili šumskim plodinama. Iz društva odabranih uzorci ispadaju krug po krug, prvo oni najlošije ocijenjeni, sve dok ne ostanu samo finalisti. Žiri kušane uzorke prosljeđuje na glavni humski trg posjetiteljima, koji s kupljenom degustatorskom čašicom slobodno mogu kušati što i koliko žele, dok ne ponestane.

Osim prokušanih klasika, na stolu se tako znaju naći i egzotičnije rakije od ruže, dunje, komorača, brusnice, lovora, šipka, mente, vrškova bora, pa i funkcionalne mješavine imena ''nakon masne hrane'' ili ''za raspoloženje i reflekse''. Uglavnom, mašta kućnih majstora rakije ne poznaje granice.

Cjelodnevno druženje na svježem zraku, u idiličnom kamenom okruženju, živa glazba i istarske delicije zaokružuju ovo događanje koje iz godine u godinu privlači šaroliku publiku - od lokalnih znatiželjnika, planinara i biciklista, gradskih šmekera do stranih turista. U dobrom raspoloženju i bez ikakvih incidenata povezanih s povećom količinom lako dostupnog alkohola, ljudi svih dobi i profila ujedinjeni ljubavlju prema dobroj kapljici pred kraj dana rastaju se kao stari znanci i obećavaju si da se druženje nastavlja i dogodine.

122

pleasure

gastro

Čašica razgovora: Dražen Perković

J

edan od prvih privatnih proizvođača vrhunske rakije koji su početkom tisućljeća utrli put njezinoj renesansi obiteljski je obrt Perković iz Samobora. Na vrijeme su shvatili da kvalitetno žestoko piće u atraktivnom dizajnu može pričati priču i biti luksuzna roba, ali i izvrstan suvenir. Njihova proizvodna linija danas broji šest rakija i šest likera, a za originalne i konceptualne ambalaže dobili su niz priznanja. Dežurni alkemičar i tehničar cijelog projekta je sin Dražen, dok se otac Milinko brine za poslovnu stranu priče.

Pitali smo Dražena što se na tržištu žestokih pića promijenilo u gotovo desetak godina njihova postojanja: „Promijenilo se stubokom sve.

Kad smo mi kretali, prodavali smo svojim prijateljima i eventualno ukrasne bočice suvenirnicama. Tada je rakija bila na toj razini. U međuvremenu, dosta našom zaslugom, ali i drugih proizvođača, rakija je postala brend i trend. U modi je. U 2008. prvi put smo imali situaciju da su domaća žestoka pića premašila potrošnju stranih žestokih pića. Inače je viski držao prvo mjesto. A sve se to dogodilo zahvaljujući rakiji.“ Je li to tek prolazan hir potrošača? Perkovići su svjesni da je svaki trend prolazan kao slava pobjednika Big Brothera i da se sve u trenu može promijeniti. Može li rakija izdržati grubu marketinšku bitku i kaos recesijom masakriranog tržišta? „Srbija jako puno radi na brendingu rakije, puno više nego mi. Srbi su napravili i dobar sajam i ja osjećam da je ta refleksija iz Srbije kod nas čak i malo podgrijala tu priču“, konstatirao je Dražen i složio se da ovdašnji pokušaji 'rakijačnica' još jednostavno nisu na razini zadatka. Kratko i jasno: „Ako nemaš dvjesto rakija, onda to nije to.“ Na ionako malom tržištu vrhunska domaća žestoka pića posebno su uska niša i proizvođači su osuđeni da se snalaze kako znaju i umiju. Perković otkriva svoj recept za opstanak i uspjeh: „Pokušali smo pokriti sve segmente tržišta: od poklon-paketa, ugostiteljstva, suvenirnica, male boce, velike boce… Što ide u kojem trenutku, tu funkcioniramo, nema druge.“ Jedina konstanta moraju ostati neupitna kvaliteta i vizija. U početku, dok se gradilo ime i ispipavalo tržište, najviše im se isplatilo ulagati u poslovne poklon-pakete, ali sveopća štednja gotovo je desetkovala taj segment poslovanja. No dobar glas daleko se čuo i dogodio se famozni bum kad je rakija poharala kafiće i restorane. Dražen objašnjava: „Glavna promjena

zadnjih godina upravo je preporod rakije u ugostiteljstvu. Rakije Perković u Zagrebu su prisutne u 600 lokala, u ostatku Hrvatske još u 400. Da mi je prije nekoliko godina netko rekao da će neka rakija biti prisutna u 1000 lokala i piti se umjesto pelinkovca i viskija, rekao bih mu da priča gluposti. Nevjerojatno je kako se to uspjelo okrenuti.“ Na ugostiteljskoj sceni najveća je zvijezda medovača iliti medica, i ona čvrsto drži poziciju kao kraljica u šahu. Potom slijede likeri od višnje i borovnice, koje je kao svoju žesticu izbora prihvatila ženska populacija. Dakako, ne morate se pobojati za svoju razinu testosterona naručite li koji od njih, a pogotovo Morlačku krv - Perkovićev cherry od maraske. To gordo i upečatljivo ime čak su i registrirali. Kako objašnjavaju, riječ je o potezu koji je dio dugoročne strategije. Koliko god naziv može zbuniti, čak i uplašiti potencijalne pilce, na duge staze gradi se originalna marka za istinske sladokusce.

Osim restorana i barova, glavno uporište prodaje za Perkoviće su duty free trgovine, što je još jedan dokaz teorije da su turisti prigrlili rakiju kao najboljeg tekućeg ambasadora Hrvatske. Dražen ističe da je na nacionalnoj razini kvalitetna rakija među prva tri gastronomska suvenira po popularnosti i traženosti, te da joj je tu svakako i mjesto.

Stranci najviše traže šljivovicu, medovaču, travaricu i viljamovku, dakle, ono što je prepoznatljivo i već ima određenu reputaciju. Upravo zbog brojnih upita turista, mahom Talijana, na tržište će do ljeta izbaciti i prvi hrvatski limoncello, liker od limuna. Jedva čekamo.

Nakon što su rakijaški pioniri utabali stazu, pojavili su se razni novi proizvođači koji žele svoj dio kolača. Kako među žitom ima kukolja, tako i među rakijom ima brlje. Dražen Perković kao velik problem ističe jako sivo tržište, odnosno rinfuzne proizvođače koji niskim cijenama anonimne rakije iz kanistra vabe naivne ugostitelje. Možemo se samo nadati da će predan rad i mudra promocija pravih majstora destilacije ostati trajna i prepoznata vrijednost, ali da njihovi proizvodi s druge strane neće otići u toliku krajnost i postati luksuzna roba kakvu si može priuštiti tek odabrana kasta. Dražen smatra da rakija ne bi trebala ići u toliku ekskluzivnost, kao neke marke viskija ili votke. Dobra rakija prije svega mora ostati domaće, prirodno i dostupno piće za prave znalce, a i one koji će to tek postati. više na www.pleasure.hr kontakt morana@pleasure.hr

pleasure 123

gastro kolumna

gastro

muškarac u kuhinji piše karmela vukov colić

D

a, točno je! Apsolutno se slažem: ljubav ide kroz želudac. Započinje onim laganim treperenjem leptirovih krila negdje u našoj nutrini, raste sa svakom romantičnom večerom uz svijeće, buja uz svaki zajednički spravljen obrok, razmaše se sa svakom jagodom gricnutom iz ljubavničkih ruku... Umijeće spravljanja i konzumiranja hrane mnogo govori o nama - o našoj širini, mašti, sposobnosti davanja sebe, našoj čulnosti... Nismo svi jednaki, niti su okolnosti uvijek iste. U gužvi između obaveza najčešće ćemo samo utrpati u sebe kakav sendvič s nogu, pritisnuti brigama možda ćemo i pokoji obrok pojesti, a da ga ni ne primjetimo, ali u onim posebnim trenucima, onim važnima, rezerviranima za voljenu osobu i nikoga više, hedonizam ne bi tebao znati za granice.

Draga moja gospodo, dajem vam na znanje: muškarac u kuhinji je izuzetno erotična pojava! Od muškarca okruženog loncima, začinima i kuhinjskih priborom, uzbudljiviji je jedino muškarac u... mmm, ali to je već tema za kolumnu druge vrste...

Znalačko baratanje kuhačama, noževima, vješto sjeckanje povrća, baš kao i olako dodavanje znalački odabranih začina - e pa to od muškarca čini MUŠKARCA! Ne vjerujete? Primjera na svakom koraku, a meni ovog trenutka pred oči dolazi slika Gerarda Depardieua u onom krasnom filmiću o crnkinji koja misli da joj je ostao tek koji dan života. Taj veliki, nespretni, nelijepi, neatraktivni Gerard okružen svježim namirnicama i bakrenim posudama postaje poželjan svat istančanog ukusa. I svaki od vas, dragi moji, koji misli da je ženi mjesto u kuhinji, ne griješi. Ženi je dano da se divi vašem umijeću, ukrade pokoji zalogaj dok jelo još nije skroz gotovo, lagano ispija vino i ispod oka gleda kako se napinju vaši leđni mišići dok miješate samo za nju spravljen umak. Kad biste bili svjesni afrodizijačke snage pokreta vaših prstiju koji ubacuju paštu u vrelu vodu, iz kuhinje ne biste ni izlazili! A mi smo, žene, zahvalna publika. Očarat će nas ma što da nam pripravite. Ako je uokvireno ljubavlju. I ja se često vraćam receptima koji u naslovu imaju muško ime, a u podnaslovu meni dragu priču - Damilov tiramisu, Ivičina salata od pečenog povrća, Šimina juha od celera, jastog na Tomičin način, Igorov perket od soma....

Da se razumijemo - ja OBOŽAVAM kuhati! Kuhinja je moje carstvo, centar mog doma, mjesto oko kojeg se obitelj okuplja, baš kao što su se nekad davno oko ognjišta skupljali naši stari. U njoj nastaju naša omiljena jela, u njoj s veseljem kuham svojoj djeci i prijateljima. Ali, tu i tamo, bez nekog velikog plana, u moju kuhinju ušeta ON. Prošara je svojim koracima, začini je mirisom svog tijela, zatekne me svojim čarobnim napitkom... i to je TO. Da sam slikarica naslikala bih platno s puno crvene i zlatne, da sam pjesnikinja, napisala bih odu muškarcu u kuhinji. Ovako samo mogu još jednom ustvrditi da je točno: ljubav uistinu ima podosta veze sa želucem. više na www.pleasure.hr kontakt karmela@pleasure.hr

124

pleasure

gastro

Pravi će znalac s tržnice donijeti kilogram najsvježijih dagnji.

Vanjske će stijenke dobro oribati četkom.

U posudi će pomiješati 1/3 šalice soka od limete, kap-dvije dobrog maslinovog ulja, 1 žlicu smeđeg šećera, 1 žlicu ribljeg temeljca i sitno iskosanu limunsku travu, 2 žlice korijandera i malenu ljutu čili papričicu (dobro oprati ruke nakon nje i nikako ne milovati draganu prije toga!).

Umak ostaviti po strani desetak minuta, da se okusi prožmu.

(U međuvremenu možete natočiti 2 čaše dobrog crnog vina.)

Dagnje staviti u široki lonac i kuhati u malo vrele vode, tek da se otvore. (Ako neka ostane zatvorena, bacite je. Neotvorene školjke su kao zatvoreni ljudi. Nikad ne znate kakvu tugu kriju.)

Otvorene školjke poslažite na pladanj. U svaku umetnite i žličicu pripremljenog umaka.

Sad ste spremni za užitak. Ovako pripremljene dagnje, najukusnije su kad ih pružate jedno drugome.

Dagnje na NJEGOV način piše karmela vukov colić

foto robert blašković

Dobar vam tek i nezaboravan užitak želim!

pleasure 125

gastro

SRDELE - IZLAZAK IZ KONZERVE! tekst morana zibar

foto robert blašković

Vrijeme je da se mala srdela na velika vrata vrati na stolove.

K

ad bi me more angažiralo da budem brend menadžer srdelama, zadovoljno bih trljala dlanovima - ništa lakše, kao uvaliti ljubavno-vampirsku sagu tinejdžerkama! Tajming je savršen, proizvod samo treba upakirati i ponuditi na pladnju, sve kvalitete već su tu: široka dostupnost, niska cijena, hranjivost, zdravlje, omega-3 kiseline, tradicija, jednostavnost i raznolikost pripreme...

Vrijeme je da se mala srdela na velika vrata vrati na stolove. Dopustite li da temu uzdignem na višu sociološku razinu, mogli bismo reći da se u gastronomskoj sudbini Sardine pilchardus ogleda naš kolektivni odnos prema hrani i kulturi stola.

U davne dane prije gotovih smrznutih obroka, invazije ćevabdžinica i dostave pizze, srdele su prehranjivale obitelji tijekom cijele godine i bile jedna od temeljnih namirnica u priobalnoj kuhinji, od svježih pa do mariniranih i usoljenih. Moderno doba donijelo je masovnu proizvodnju i potrošnju kulinarske konfekcije i turizam. Srdelin se imidž s vremenom urušio. Uglavnom se preselila u konzerve i postala jeftin i nimalo glamurozan artikl iz samoposluživanja. Nove morske zvijezde u tanjuru bili su oborita riba, jadranske lignje i škampi, koji su se pod obavezno gurali pod nos svakom gostu i turistu, pogotovo onima dubljeg džepa. Srdela je bila u sjeni, zaživjela bi tek kao brz zalogaj za široke mase na famoznim ribarskim feštama koje su se duž naše obale u jednom trenutku raširile kao šumski požar.

Unazad desetljeće-dva bijeli je svijet shvatio da grca u kolesterolu i pretilosti pa zaključio da hrana ne mora biti samo napoj koji nas pokreće. S arhimedovskim ushitom nanovo je otkrio blagodati mediteranske kuhinje za ljudsko zdravlje. Na scenu su stupila posvećena bića zvana nutricionisti i odjednom smo počeli pobožno slušati sve što nam propovijedaju. Probuđena svijest o važnosti prehrane iznjedrila je novi trend - ono si što jedeš. Mediji su počeli širiti zanimanje za kulturu stola, Vegeta je bila out, a Jamie Oliver in. Isprva stidljivo i još uvijek sitnim koracima, i Hrvatska je počela

126

pleasure

otvarati svoje kulinarske vidike i upijati utjecaje iz globalne špajze.

Etnički restorani, makrobiotika, slow food, egzotično voće i začini, sushi, curry, tapas... Još nedavno čudesa, danas su nešto na što smo već navikli, kao šeširi Josipe Lisac. Istodobno s otvaranjem tržišta i brisanjem kulinarskih granica, razvoj svijesti o hrani kao užitku i temelju zdravog života potaknuo je još jedan nezaobilazan trend. Zasićeni ogromnim izborom, od beskraja prehrambenih prerađevina široke potrošnje do restoranskih kerefeka visoke kuhinje na granici kiča, zaželjeli smo se nečeg prirodnog i jednostavnog pa smo se okrenuli tradiciji i kao arheolozi počeli kopati po nacionalnoj gastronomskoj ostavštini. Domaća kuhinja, bakine recepture, forsiranje lokalnih i prirodnih namirnica postali su i potreba i pomodnost. Kako god bilo, priznali smo da naši stari i nisu tako loše jeli i da bi bilo dobro ugledati se u njih. Srdela je savršeno utjelovljenje te potrage za zdravom i jednostavnom, a dobrom hranom koju će prigrliti i najmoderniji šmekeri. Otplivala je puni krug i ponovno preuzela zasluženu titulu kraljice mora.

Tu je ideju 2004. godine očito prepoznala grupa entuzijasta koja je pokrenula hvalevrijedan projekt „Srdela snack“. Cilj je bio udružiti ribare, prerađivače ribe i ugostitelje na radost gladnih usta željnih zdravog i domaćeg zalogaja pristupačnog svakom džepu. Ambiciozan plan predviđao je otvaranje čak 1000 jedinica ove franšize diljem Hrvatske tijekom pet godina. Prvi riblji fast food otvoren je u Kaliju na Ugljanu, „najribarskijem mjestu na Jadranu“, a ubrzo se pojavilo još desetak inačica duž obale i u Zagrebu. Koliko god na papiru ideja jeftinih zalogajnica mediteranskog ugođaja s brzo pripremljenom kvalitetnom plavom ribom, uz domaće maslinovo ulje i vino, izgledala obećavajuće, nešto je očito zaštekalo. Danas na životu nije ostao niti jedan lokal iz franšize Srdela snack. Kao razlog ugasnuća navodi se slab interes i nedostatak potpore lokalnih vlasti, ali najlakše je rezignirano mahnuti rukom i reći da Hrvati tradicionalno više vole pečene četveronožne životinje te da tu nema pomoći. Ipak, nadu

gastro

budi činjenica da autori projekta još nisu odustali od ideje i da trenutačno „zbijaju redove“ i traže ulagače. Uz malo veća sredstva, spretniju izvedbu, promidžbu i jasniji identitet, nadajmo se da će naša McSrdela ipak zaplivati i opaliti perajicom šamar hamburgeru.

Osim hrane, srdelica je i prijateljica turizma. Da nije svaka inicijativa osuđena na propast, pokazuje pozitivan primjer simbioze srdele i lokalne zajednice koja je zaživjela u istarskoj općini Fažani. Duga ribarska tradicija i vizija turističkih radnika spojili su se i izgradili imidž Fažane upravo na maloj plavoj ribi. Tako ona danas više nije tek kao usputna stanica na izletu do Brijuna, nego prepoznatljivo turističko odredište. Čuli ste za vinske ceste i ceste maslinova ulja, ali Fažana ima Cestu srdela. Radovi lokalnih umjetnika, kipovi na temu srdele, postavljeni su po gradiću, a konobe koje nose znak Ceste srdela cijele godine redovito nude ribicu pripremljenu na stotinu načina. Srdeli su

posvećene i brojne ulične manifestacije koje u sklopu nagrađenog projekta „Mala ribarska akademija sardela“ od proljeća do kasnog ljeta dovode znatiželjne gurmane i putnike namjernike u Fažanu.

Najoriginalnija je zasigurno Škola soljenja srdela u svibnju, kad se ekipe natječu u soljenju i spremanju ribe u tradicionalne limenke, koje se otvaraju tri mjeseca poslije, na proglašenju pobjednika i još jednoj edukativnoj pučkoj veselici.

Dok je pitanje koliko ćemo još dugo uživati u jadranskoj tuni ili škampima, za srdelu zasad nema zime. Živi u otvorenom moru od Kanarskih otoka do Norveške i lovi se tijekom cijele godine, no sladokusci znaju da je najslasnija upravo u travnju i svibnju, kad je najveća i najsočnija. Ako već ne možete naći restoran u kojem vas više ne gledaju s podsmijehom tražite li sitnu plavu ribu, evo idealne prilike da iskoristite vrhunac sezone i naučite barem jedan novi način pripreme srdele. I ne, otvaranje konzerve se ne broji.

više na www.pleasure.hr kontakt morana@pleasure.hr

Srdela je bila u sjeni, zaživjela bi tek kao brz zalogaj za široke mase na famoznim ribarskim feštama koje su se duž naše obale u jednom trenutku raširile kao šumski požar.

pleasure 127

poslastice

a onda je došao svizac... tekst vesna džuverović

foto robert blašković

i zamotao...ČOKOLADU!!!

A

h ta čokolada...Znate li možda nekog tko ne voli čokoladu?

Hm, mi znamo samo one koji kažu da je ne bi smjeli jesti, ali je ipak skrivajući se (valjda sami od sebe) povremeno jedu.

Međutim, većina nas ne zna neke činjenice. Pa krenimo redom...

sunarodnjak Rudolf Lindt (Lindt je danas jedna od najpoznatijih tvornica čokolade) napravio čokoladu koja se topila u ustima, poznatiju po nazivu „chocolat fondant“. Danas nam je ta hrana dostupna gotovo na svakom koraku, u raznim oblicima i s različitim okusima.

Povijest čokolade Činjenice i zablude Opće poznato je svima da je čokolada slatka napast kojoj nitko ne može odoljeti, a znate li da, čokoladna smjesa ima dugu povijest od 2600 godina, koja seže čak do drevnih Maja?

Oni su prvi koji su koristili plodove drveta Kakaovca (latinski Theobroma cacao koje u prijevodu znači: hrana bogova), koji raste u tropskim šumama Amazone, za gorki napitak – Xocóatl ili chocolatl (xoco što znači gorko i atl voda). Upravo iz tog doba potječe i sam naziv čokolada. Maje su taj gusti napitak pripremali tako, da su mljeli i kuhali plodove kakaa, te nakon toga tu smjesu mješali s vodom, vanilijom i čilijem. Koliko su Maje cijenili čokoladu, govori dovoljno činjenica da je korištena kao sredstvo plaćanja. Posredstvom trgovaca, čokolada je dospjela i u Meksiko, gdje su je Asteci s oduševljenjem prihvatili.

Sa svojih putovanja po Južnoj Americi u Europu na španjolski dvor, donio je sjeme kakaovca slavni pomorac Christophor Columbo tijekom 15. stoljeća, ali nije pobudilo veće zanimanje. Tek kad je 1528. godine Don Cortes donio sirovine i opremu potrebnu za izradu čokolade, Europljani su počeli cijeniti njezinu vrijednost. Španjolci su odlučili stvoriti svoju verziju „božanstvenog napitka“, te su izbacili ljuti čili i dodali cimet i šećer, što je ubrzo postalo pomodno piće španjolskog dvora. Međutim zbog nedovoljne opskrbe kakaom, recept za čokoladu nekoliko stoljeća ostao je tajnom. Čokoladu kakvu poznajemo danas novijeg je nadnevka i to zahvaljujući nizozemskom kemičaru Coenraadu Van Houtenu, koji je 1828. godine patentirao hidrauličnu prešu, pomoću koje je uspio ekstrahirati čak 50% kakaovog maslaca, koji je dotad plivao po površini čokolade. Tu dobivenu masu mogao je mljeti u prah, koji je tretirao alkalnim solima da bi se lakše miješao s vodom.

Proizvodnju čokolade dalje su usavršavali Švicarci. Daniel Peter je 1875. godine uspio proizvesti prvu mliječnu čokoladu, a 1879. njegov 128

pleasure

Zov čokolade gotovo je univerzalan, ali često je užitak jedenja praćen osjećajem krivnje. Mnogi čokoladu stavljaju na popis „zabranjenih“ namirnica jer je iznimno kalorična. I što je na koncu čokolada – zlo ili užitak?

Većina ljudi vjeruje kako čokolada deblja, uzrokuje osip, akne, karijes, glavobolje i slično. Međutim to je niz zabluda što su dokazala brojna istraživanja. Unatoč činjenici da je čokolada bogata masnim tvarima, ona se vrlo brzo probavlja. Krivac za prekomjernu debljinu u globalu je prejedanje, a ne određena vrsta hrane. Osoba koja ne jede previše, može sigurno jesti čokoladu bez straha od debljanja. Čokolada je iznimno bogata fosforom i magnezijem, a sadrži i veće količine željeza, cinka i kalija. Pomaže u sprečavanju srčanih bolesti, smatra se odgovornom za stimuliranje dobrog raspoloženja, odnosno potiče stvaranje serotonina (hormona „dobrog raspoloženja“) u našem organizmu, dakle smanjuje stres te jača imunitet. Konzumiranjem manjih količina čokolade potičemo koncentraciju i jačamo svoje intelektualne i psihičke sposobnosti. Čokolada, tj. kakao, jača mišiće i živce, vraća energiju i potiče produkciju spolnih hormona. Taj „slatki grijeh“ i nije tako griješan kako se misli. Zato ne izbjegavajte čokoladu, već uživajte u umjerenim količinama, kao i u činjenici da na taj način doprinosimo vlastitom zdravlju. Obratite pažnju na kvalitetu čokolade kakvu jedete, birajte onu s visokim udjelom kakaovca koja blagotvorno djeluje na vaše zdravlje. Uostalom, pokušaj da prestanete misliti na slastice koje debljaju, ali u kojima zaista uživate, mogao bi imati sasvim suprotan učinak i navesti vas da jedete više. Istraživanja su naime potvrdila da je istina, da potiskivanje određenih misli i osjećaja vodi u to da oni postaju sve dominantniji.

poslastice Tijesto 5 jaja 150 ml mlijeka 120 g šećera 50 g pšeničnog oštrog brašna tip 400 40 g gorkog kakaoa 1/2 praška za pecivo 1 vanilin šećer Krema 200 g čokolade za kuhanje 400 ml slatkog vrhnja 4 žlice narančinog soka

1 žličica naribane narančine korice 4 žlice ruma Čokoladna glazura 200 g čokolade za kuhanje 100 g maslaca Priprema 1. Žumanca, šećer i vanilin šećer pjenasto izmiješajte.

2. Umiješajte brašno pomiješano s praškom za pecivo i kakaom, zatim mlijeko i na kraju lagano umiješajte snijeg od bjelanjaka.

3. Od pripremljene smjese ispecite

tri biskvitne kore (vel. 23×32 cm) u limu obloženom pek-papirom.

Svaku biskvitnu koru pecite u pećnici zagrijanoj na 180°C, 8 minuta.

4. U međuvremenu napravite kremu: zakipite vrhnje, prelijte ga po natrganoj čokoladi i miješajte dok se čokolada ne otopi u glatku smjesu.

5. Ohlađenoj čokoladi dodajte sok i narančinu koricu, rum i miješajte dok ne dobijete glatku kremu.

6. Slažite naizmjenično koru i kremu tako da završite s korom koju na kraju prelijte čokoladnom glazurom.

Posluživanje Čokoladne kocke poslužite dobro rashlađene. Ukrasite ih po želji nekim čokoladnim ukrasom, a ukoliko želite promijeniti vanjski izgled kocki, naglasiti kontrast, onda to svakako učinite bijelom čokoladom.

čokoladne kocke Čokoladni užitak Čokolada se zbog svoje osnovne arome upotrebljava uglavnom za pripremu slastica, no okus gorke čokolade dobro se slaže i sa slanim jelima, te je vrsni kuhari dodaju raznim umacima za mesna ili riblja jela. Čokolada se dobro slaže uz orašaste plodove kao što su bademi i lješnjaci, zatim uz kesten, razno voće, vaniliju pa i kavu. Što bi bile slastice kada ne bi bile raskošno ukrašene, a čokolada je u tome nenadmašna. Mogućnosti su razne, a sva je bit u slobodi mašte.

Počevši od jednostavnog, kao npr. posipavanja kakaom u prahu ili

naribane čokolade, tankih niti rastopljene čokolade iz papirnog tuljca, umakanja u rastopljenu čokoladu ili vrhunski oblikovanih ukrasa na papiru za pečenje.

I na kraju, ako mislite da je nakon svih ovih činjenica o čokoladi bilo lako pisati ovaj članak, varate se. Nismo mogli odoljeti a da usput ne gricnemo koju kockicu čokolade koja nam se onako „slučajno“ našla na stolu. Bili bi se vjerojatno prepustili užicima i u tome pretjerali, ali srećom, onda je došao svizac i zamotao... čokoladu! više na www.pleasure.hr kontakt vesna@pleasure.hr

pleasure 129

zdravlje i ljepota

Akupunktura se smatra jednom od glavnih metoda tradicionalne kineske medicine, te usprkos dugoj tradiciji i priznanju Svjetske zdravstvene organizacije kao jedne od metoda liječenja, često i dan danas izaziva polemike oko njenog svrstavanja u alternativnu ili klasičnu medicinu.

A

kupunktura je starokineska metoda liječenja uz pomoć vrlo tankih igala, koje se ubadaju u određene točke na koži, te se na taj način izazivaju reakcije u tijelu. Naziv akupunktura, latinskog je podrijetla i izvodi se iz riječi acus = igla i pungere = ubadati. Ovom metodom liječi se oko četrdesetak različitih bolesti, a neke od njih su: glavobolja, migrena, stres, alergija, astma, neplodnost i debljina. Akupunktura se smatra jednom od glavnih medicinskih metoda tradicionalne kineske medicine, te usprkos dugoj tradiciji i priznanju Svjetske zdravstvene organizacije kao jedne od metoda liječenja, često i dan danas izaziva polemike oko njenog svrstavanja u alternativnu ili klasičnu medicinu.

Povijest akupunkture Današnja moderna akupunktura temelji se na taoističkoj filozofiji staroj preko 8000 godina. U to doba nisu postojali moderni lijekovi, te su ljudi u potrazi za drugim načinima liječenja meditirali i promatrali tok energije iznutra i izvana, odnos čovjeka prema prirodi kao i prema svemiru. Tako je, promatrajući prirodu oko sebe, kineski car Fu Hsi energiju označio simbolima: jednom punom i jednom isprekidanom linijom. Ti su simboli kasnije nazvani yinom i yangom i označavaju dva oblika, dvije vrste, dvije kvalitete jedne energije nazvane Qi (energija koja čini osnovu življenja ljudskog bića i svega oko njega).

Iako su ti oblici suprotni, nikada se ne mogu u potpunosti odvojiti jedan od drugoga, već u svom kretanju se međusobno prožimaju dolazeći povremeno do maksimuma jedne vrste energije, koji onda prelazi u drugu vrstu energije. Spajanjem energija yina i yanga nastaje treći oblik – trigram, a međusobnim djelovanjem trigrama nastaje 64 heksagrama, koji nam simbolički označavaju kompletno kretanje energije. Na osnovu tih heksagrama napisana je i knjiga „I Jing“ (knjiga promjene), jedna od najstarijih knjiga ikada napisanih.

Akupunktura je bila poznata i daleko prije nego što je opisana u legendarnom djelu kineskog „Žutog cara“ Huang Dia (2697-2597 god. pr.n.e.), koji je u toj knjizi opisao sva do tada poznata znanja iz akupunkture, kao i iz drugih oblasti kineske tradicionalne medicine.

Naime, arheološkim istraživanjima pronađeni su oštri kameni noževi iz starog kamenog doba (od 10 000. god. pr.n.e.), kao i fino obrađeni kamen sa šiljatim vrhom iz novog kamenog doba (od 4 000. god. do 10 000. god. pr.n.e.), a koji su se koristili kao instrumenti, odnosno „bian kamene igle“ za liječenje. Istraživanjima, razvojem i pronalaskom novih materijala, u doba dinastije Shang (1 000. god. pr.n.e.) uz „bian kamene igle“ počele su se koristiti i igle od bronce, a u periodu od 200. do 400. god. pr.n.e. počinju se koristiti metalne igle.

130

pleasure

U novoj eri, u periodu od 260. do 265. god., poznati kineski liječnik Huang Fu Mi, napisao je „Sistematiziranu klasiku akupunkture i moxibustije“ u 12 knjiga, gdje opisuje 349 akupunkturnih točaka, teoriju zang i fu organa, qi i krv, akupunkturne kanale i kolaterale, te kliničku primjenu akupunkture. Pravi procvat akupunktura doživljava za vrijeme dinastije Ming (16. i 17. stoljeće), kada se revidiraju stari tekstovi, pišu se nova djela, opisuju se i ekstra točke (točke izvan akupunkturnih kanala), opisuje se primjena indirektne moxibustije i drugo.

Upravo u to doba stižu prva saznanja o akupunkturi i u Europu koji su donijeli misionari sa svojih putovanja po Kini. Interesantan je podatak da je u Londonu, već 1682. godine obranjena prva disertacija iz akupunkture na temu liječenja reumatske upale zglobova akupunkturom.

Iako većini nas sama pomisao na igle izaziva dobro poznatu nelagodu i jezu, moramo napomenuti da se u novije doba, terapija akupunkturom provodi i pomoću raznih električnih uređaja, laserom, a i u domeni kvantne medicine pomoću kompjutera.

Za vrijeme revolucije u Kini (1911 god.) potišće se akupunktura, a uvodi se i privilegira zapadna medicina. Međutim akupunktura je ipak ostala popularna među narodom, a provodili su je tzv. „bosonogi liječnici“ (osobe koje su prošle stručnu obuku za tradicionalnu medicinu).

Dvadesetak godina kasnije u doba rata od 1934-1935. god., akupunktura je bila od velike koristi u liječenju kineske vojske, tako da je tadašnji kineski predsjednik Mao Tze Dong godine 1950. priznao akupunkturu, odnosno kinesku tradicionalnu medicinu kao službenu medicinu i od tada je ponovno uvedena u bolnice i druge zdravstvene institucije. Kina se sve više otvara prema Europi, te se pruža veća mogućnost da strani liječnici upoznaju tu drevnu metodu. Sam kineski predsjednik Mao Tze Dong oganizirao je susrete tradicionalnih doktora s američkim, gdje su im demonstrirane operacije provođene uz anesteziju akupunkturom. Mnoge medicinske organizacije upućuju svoje članove u tu daleku zemlju da upoznaju novu tehniku. Od poznatijih europskih imena koji su preuzeli akupunkturu kao metodu liječenja, vrijedno je spomenuti ime dr. Trousseau-a, poznatog francuskog internistu i neurologa, koji je napisao mnogo radova u kojima je izvještavao o učinkovitosti akupunkture. Zatim, francuski diplomat Georges Soulie de Morant, koji je boravio u Kini početkom prošlog stoljeća. 20 godina proučavao je akupunkturu i u Kini je dobio

zdravlje i ljepota

od igle do računala tekst dr. silvano prenc

nagradu „brušeno koraljno puce“, što ga je uzdiglo na stupanj akademika. Od strane Kineza je proglašen i „liječnikom učiteljem“. Svoje kapitalno djelo „Kineska akupunktura“ napisao je nakon povratka u Francusku 1928. godine. Prvo društvo liječnika akupunktora izvan Kine osnovano je u Parizu 1943. godine, a tri godine kasnije osnovano je i međunarodno društvo za akupunkturu sa sjedištem u Parizu.

Na temelju mnogih provedenih zanstvenih istraživanja koja su dokazala učinkovitost akupunkture, veliko priznanje toj metodi liječenja izdala je i Svjetska zdravstvena organizacija 1979. god., uvrstivši je u klasičnu medicinu, te izdavši Listu bolesti – indikacija i kontraindikacija za liječenje akupunkturom, a koja se temelji na kliničkom iskustvu.

Koliko se akupunktura kao metoda liječenja rasprostire, govori i činjenica da je i nekoliko hrvatskih liječnika početkom 70-tih godina prošlog stoljeća posjetilo Kinu i upoznalo se sa tom metodom liječenja. Povratkom u Hrvatsku održavali su brojne tečajeve za zainteresirane liječnike, a profesori doktori Milan Ferković i Milan Topalović su napisali i udžbenik iz akupunkture. Hrvatsko liječničko društvo za akupunkturu radi u sklopu Zbora liječnika.

Te magične iglice...

Akupunkturne igle u povijesti su se izrađivale iz kamena, iz kostiju, od bambusa, zatim iz metala, a današnje igle su bimetalne, izrađene iz dvije vrste metala. U upotrebi su igle za višekratnu upotrebu koje se nakon upotrebe steriliziraju, kao i igle za jednokratnu upotrebu. Iako većini nas sama pomisao na igle izaziva dobro poznatu nelagodu i jezu, moramo napomenuti da u novije doba, terapija akupunkturom

foto robert blašković

Akupunkturne igle u povijesti su se izrađivale iz kamena, iz kostiju, od bambusa, zatim iz metala, a današnje igle su bimetalne, izrađene iz dvije vrste metala. se provodi i pomoću raznih električnih uređaja, laserom, a i u domeni kvantne medicine pomoću kompjutera.

Pregled pacijenta, odnosno dijagnosticiranje energetskog stanja, u kineskoj tradicionalnoj medicini vrši se puls-jezik dijagnostikom, gdje se na pulsevima obje ruke i na jeziku utvrđuje energetsko stanje organizma. Od uređaja za takvu vrstu dijagnostike, najpoznatiji je uređaj po Vollu razvijen u Njemačkoj i Ryodoraku koji je razvijen u Japanu. Razvitkom tih uređaja razvija se i nova koncepcija energetske medicine, a kojoj je osnova otkrivanje poremećaja u organizmu prije nego što se razviju strukturni poremećaji tkiva ili organa.

I na samom kraju, ako ste nakon svih ovih činjenica i dalje skeptični, preporučujemo Vam da se odvažite i isprobate ovu, prije svega prirodnu metodu liječenja, jer ubrzani tempo života, različiti vanjski faktori (hladnoća, ozljede, bakterije) i unutranji faktori (stres, ljutnja, žalost) izazivaju neravnotežu i zaustavljaju protok Qi energije, što može prouzročiti razne poremećaje u psihofizičkom funkcioniranju organizma te dovesti do bolesti. Uspostavite ravnotežu odnosno zdravlje organizma, koje nam je prijeko potrebno u svakodnevnom životu.

više na www.pleasure.hr kontakt dr.prenc@pleasure.hr

pleasure 131

zdravlje i ljepota

132

pleasure

model nikolina jurić

U

životu su važne tri stvari: red, rad i zubi. Vjerujem da one prve dvije poznajete iz prakse, a moja je praksa pak ova treća. To mi je posao, to mi je struka i to mi je omiljena tema, osim nogometa i onih drugih muških naklapanja. No, zubi su danas, češće nego ikad prije, zanimljiva tema većini ljudi.

U suvremenom, visokorazvijenom svijetu u kojem živimo svakodnevno smo izloženi raznim pritiscima koje nam nameće okolina i društvo.

Jedan od takvih pritisaka je onaj za savršenim izgledom. Estetska kirurgija odavno je postala dio svakodnevice i podvrgavanje estetsko-kirurškim zahvatima nije više tabu tema, niti spada u ekscentrično ponašanje kao prije dvadesetak godina. O opravdanosti i etičnosti takvih zahvata može se sa različitih aspekata raspravljati u medijima i stručnim krugovima, ali ne može se promijeniti realnost. Ali ni interes.

U stomatologiji možda nije spretno govoriti o estetskoj stomatologiji, jer je svaki protetski rad u ustima uvijek i estetski. Suvremena stomatologija već dugi niz godina omogućava estetski vrlo uspješne, ponekad i savršene protetske nadomjestke.

Tehnološki iskorak dogodio se krajem prošlog stoljeća sa uvođenjem novih naprednih materijala i tehnologija, a struka je reagirala podizanjem estetskih kriterija do neslućenih visina.

Danas estetski neuspjeli radovi više nemaju opravdanje i estetski ishod protetske restauracije ovisi isključivo o znanju i iskustvu terapeuta, zubnog tehničara te opremljenosti ordinacije.

Kada je riječ o estetskoj stomatologiji obično se misli na kozmetsku stomatologiju - o zahvatima na zubima koji nemaju primarno medicinsku indikaciju, nego su motivirani željom pacijanata za ljepšim izgledom zuba i skladnijim osmjehom.

Dijapazon zahvata koji se primjenjuju u kozmetskoj stomatologiji je vrlo širok. Od potpuno neinvazivnih tretmana poput dentall wellnesa (čišćenje kamenca, pjeskarenje,

zdravlje i ljepota

ESTETSKA STOMATOLOGIJA HIR ILI POTREBA tekst marko krmpotić dr. dent. med

zaštitni premaz), preko izbjeljivanja, pa sve do brušenja zuba za izradu ljuskica ili keramičkih krunica. No, treba spomenuti i ortodonciju koja se bavi ispravljanjem krivog položaja zuba i zagriza, a ima i velik estetski učinak. Ponekad se zahvati iz kozmetske stomatologije kombiniraju sa nošenjem ortodontskog aparatića čime se postiže još bolji estetski rezultat.

Već je navedeno da su tehnološke mogućnost dobro opremljenih ordinacija i zubotehničkih laboratorija, te karakteristike suvremenih materijala tako velike da omogućavaju vrlo visoke estetske rezultate.

To je ujedno potencijalna zamka za pacijente i terapeute, jer dovodi do nerealnih očekivanja i obećanja, jer nerijetko se događa da pacijent želi osmjeh poput poznate filmske face, a ni ne zna da je taj osmjeh dugoročno djelo tima stomatologa, a da ne spominjem basnoslovne cifre koje zaključuju posao. Ne znam koliko je onom tko je to platio bilo do smijeha, ali je sigurno da taj osmjeh vrijedi.

Najbitnije za uspjeh kozmetskog zahvata na zubima je pravlino detektirati problem te odabrati optimalno rješenje, u skladu sa pravilima struke, mogućnostima terapeuta i željama pacijenta.

Kod planiranja u obzir treba uzeti dob pacijenta, stupanj estetskog problema, stanje zuba koji su predmet tretmana, kao i stanje ostalih zuba, zagriz pacijenta, navike pacijenta (pušenje, kava, čaj, crno vino, higijena, bruksizam). Samo optimalno odabrano rješenje rezultirat će obostranim zadovoljstvom pacijenta i stomatologa.

Profesionalno čišćenje kamenca, pjeskarenje i zaštitno premazivanje (dentall wellness) danas je praktički dio osobne higijene i može se prakticirati od jednom mjesečno do nekoliko puta godišnje.

Omogućava trajno svjež i blistav osmjeh, a preventivno djeluje i na nastanak karijesa i parodontne bolesti.

Izbjeljivanjem se može postići i nekoliko nijansi svjetlija boja zuba i to u jednoj posjeti. To je u potpunosti usavršen i neštetan postupak.

Upotrebljavaju se lampe za izbjeljivanje i preparati na bazi vodikovog peroksida. Obično se izbjeljuju svi zubi nakon čega je potrebno uskladiti boju ispuna sa novom nijansom zuba. Mogu se izbjeljivati i pojedinačni zubi. Trajnost ovisi o navikama pacijanta i direktno je povezana sa konzumacijom hrane i pića koje pigmentiraju zubnu caklinu, kao i sa pušenjem.

foto robert blašković

Keramičke ljuskice su u modi zadnjih nekoliko godina i u jednom segmentu zamjenjuju klasične krunice - navlake. Primjenjuju se najčešće na gornjim prednjim zubima, na tzv. estetskoj zoni. Izrađuju se od posebne vrste keramike (press keramika) ili cirkona. Potrebno je znatno manje brušenje zuba, ali s time je povezana i nešto slabija mehanička otpornost. Sa ljuskicama (weneers) su moguće radikalne promjene u osmjehu pacijenta (smile design, smile makeover) i vrlo su popularne u mlađoj populaciji, koja ima očuvano zubalo uz manje estetske nedostatke. Bez obzira na blagu preparaciju zuba, treba naglasiti da se ipak radi o invazivnom zahvatu pri kojem „stradava“ jedan dio zdravog zubnog tkiva.

Keramičke krunice - navlake, danas se gotovo isključivo rade od bezmetalne keramike čime se postiže bitno bolja, prirodnija boja i transparencija. Preparacija zuba je nešto opsežnija, ponekad je potrebno i devitalizirati zub. Krunice su izvrsne za veće protetske i implanto-protetske sanacije, pri kojima se intervenira i u zagriz pacijenta. Imaju odličnu mehaničku otpornost i trajnost, te predstavljaju najčešću metodu protetske terapije.

Zahvati iz područja kozmetske stomatologije najčešće uključuju više metoda i postupaka koji se kombiniraju kako bi se dobio najbolji rezultat. Cilj takve terapije je dobiti poboljšanje u estetskom izgledu zuba i osmjeha, ali bez štetnih posljedica na zdravlje zuba. Pri odabiru boje, oblika i veličine zuba treba se voditi idejom da rezultat ne smije biti „vidljiv iz aviona“ nego tek diskretna promjena na bolje koja će i dalje djelovati prirodno i decentno.

U odabiru terapeuta i metode zahvata treba poštivati kriterije stručnosti, iskustva stomatologa i tehničara, te opremljenosti ordinacije i zubotehničkog laboratorija - eto zašto: red i rad! Prednost treba dati specijalistima stomatološke protetike i posebno educiranim stomatolozima sa bogatim iskustvom na polju estetike.

Svatko ima svoju specijalost, moja su zubi... a vaša nek bude osmijeh.

više na www.pleasure.hr kontakt www.imed.hr

pleasure 133

zdravlje i ljepota

šipak na vašim rukama tekst nikolina tkalčec

foto cuccio

Usluga manikure s proizvodima koji imaju tajni sastojak - antioksidans, preporučljiva je u bilo koje doba godine. Osigurajte prekrasan izgled vaše kože

D

osadili su vam tradicionalni proizvodi za manikuru i željeli bi isprobati nešto novo… Mi imamo nešto što će zasigurno pobuditi sva vaša osjetila - Cuccio Naturale manikura uz proizvode na bazi šipka i smokve! To zasigurno niste imali prilike probati, jer se radi o jednoj novoj liniji koja oduševljava klijente diljem svijeta. Ovdje nije riječ samo o tradicionalno poznatoj manikuri koja obuhvaća rezanje, oblikovanje i poliranje noktiju, te njegu ruku, ovdje se radi o proizvodima koji u sebi uz sve ostalo sadrže i antioksidanse.

Antioksidansi imaju svoje djelovanje koje nije trenutno, pa ovi proizvodi trajno poboljšavaju i pomlađuju vašu kožu uz adekvatnu njegu.

Kako izgleda tretman? Usluga manikure započinje pjenušavom kupkom na bazi šipka i smokve koja omekšava vašu kožu i zanoktice, nakon čega slijedi njega kožice oko noktiju i uklanjanje urasle kožice s plohe prirodnog nokta. Nakon njege i potiskivanja kožice oko noktiju slijedi njega ruku s proizvodima na bazi šipka i smokve. Kompleksna formula je obogaćena ekstraktima šećera i jojoba mikro granulama, koje djeluju omekšavajuće (a ne sadrže umjetne dodatke) i nježno uklanjanju mrtve stanice kože. Nije potrebno svaki put odlaziti u salon kako bi vašim rukama podarili novi sjaj i dodatnu svježinu i energiju.

Dio proizvoda namijenjen je i za kućnu uporabu. Razbudite svoju kožu uz nježni piling, koji smijete slobodno koristiti u okviru svakodnevne njege vaših ruku. Da bi postigli potpuni učinak proizvoda, nježnim i

134

pleasure

kružnim pokretima umasirajte proizvod na kožu. Nakon kratkotrajnog masiranja, isperite ruke te četkicom očistite nokte kako bi uklonili višak sredstva za piling. Na ruke nanesite deblji sloj maslaca za tijelo i koristite višak maslaca za terapeutsku masažu dlanova i ruku.

Maslaci na bazi šipka i smokve također sadrže antioksidanse. Njihova uloga je sprječavanje djelovanja slobodnih radikala. Proizvod sadrži tzv. „pametne“ sastojke koji se oslobađaju u vremenskim intervalima i osiguravaju koži trostruko duže djelovanje u snazi i peterostruku hidrataciju u usporedbi s tradicionalnim losionima za njegu kože. Na ovaj način će vaša koža zasigurno blistati u punom sjaju kroz cijeli dan. Nakon dobre masaže dlanova i ruku, plohu prirodnog nokta očistite sredstvom koje će ukloniti masne tragove maslaca, kako bi mogli nanijeti Cuccio Naturale učvršćivač na nokte, koji osim što dodatno jača nokat, potiče i njegov neometani rast. Ovaj proizvod je vrlo koristan ukoliko se radi o oštećenim noktima.

Usluga manikure s proizvodima koji imaju tajni sastojak - antioksidans, preporučljiva je u bilo koje doba godine. Osigurajte prekrasan izgled vaše kože! Sigurno će vas oboriti s nogu. Pripazite - vaša koža bi mogla postati ovisna o ovoj njezi, stoga ne uskraćujte joj zadovoljstvo! više na www.pleasure.hr kontakt nikolina@pleasure.hr

zdravlje i ljepota

PROFESIONALNA ANALIZA KOŽE tekst kristina ukalović

foto reviderm

Koža je, htjeli to ili ne, pravi izdajnik te odražava našu biološku dob i pokazuje koliko se o njoj brinemo

K

oža je po površini najveći ljudski organ i u odrasle osobe obuhvaća dva kvadratna metra. S potkožnim masnim tkivom može doseći težinu do 20 kg i više, a koža odrasle osobe u prosjeku sadrži više od 300 milijuna stanica. Zaista impresivne brojke.

Sigurni smo da znate da je epiderma površinski sloj kože, područje koje dodirujemo, osjećamo i vidimo. Tanka je poput lista papira, ali učinkovito štiti kožu od sunčevih zraka, mikroba, bakterija, vrućine i hladnoće. Istodobno regulira tjelesnu temperaturu i sprječava gubitak vlage. Ispod epiderme, nalazi se potkožno tkivo koje opskrbljuje epidermu vlagom, te proizvodi kolagen i elastin. Treći i najdublji sloj, subderma, gusta je mreža vezivnog tkiva povezanog s masnim stanicama i mišićima koji upravljaju pokretima lica. S vremenom, te utjecajem vanjskih i unutrašnjih čimbenika ovi mišići slabe te dovode do stvaranja bora i slabe elastičnost kože. Koža je, htjeli to ili ne, pravi izdajnik te odražava našu biološku dob i pokazuje koliko se o njoj brinemo. Meka je i glatka ako je njegujemo na pravilan način, a suha i ljuskava ako je zanemarujemo ili tretiramo na kriv način. Upravo iz tog razloga je potrebno da reagiramo na vrijeme.

Zapitajte se, koliko ste puta odabrali krivi preparat za svoju kožu?

Da li je to upravo ono što je potrebno vašoj koži?

Katkad ni najskuplje kreme nisu dovoljne da koži pruže ono što joj je potrebno. Stoga bi prije svakog tretmana trebalo napraviti analizu njezina stanja kako bismo koži priuštili što bolju njegu. Struka smatra da je analiza kože vrlo profesionalan i svakako potreban proizvod budući da olakšava rad operatera, smanjuje pogreške u procjeni i svakako ima puno ozbiljniji pristup. Klijenti koji su prošli ovakav tretman bili su oduševljeni jer su upoznali svoju kožu, vidjeli je izbliza, povećanu i do 200 puta, te su po prvi puta bili sigurni da je pristup bio individualan i prilagođen njima. Odabir preparata sada je točan, a preporučeni tretmani upravo ono što koži nedostaje.

Samo profesionalna briga za svakog klijenta, te individualan pristup kao i njegovo praćenje kroz faze napretka odaju specijalnost centra kojemu ste odlučili povjeriti svoje povjerenje.

Krivi odabir preparata kao i tretmana njege može izazvati alergijske reakcije na koži, različite osipe, ljuskanje ili pak iritaciju. Kako bi se pogreške izbjegle poželjno bi bilo odraditi analizu kože, upoznati se sa njezinim stvarnim stanjem, odrediti tip kože prema analizi Fitzpatric, provjeriti stanje kože uz pomoć kamere te izmjeriti količinu vlage ovisno o godišnjem dobu u kojemu se nalazimo.

Kako bi analiza kože bila uspješna svakako je bitno voditi računa o svakodnevnim pokazateljima koje nam koža iz dana u dan prezentira svojim vanjskim izgledom. Bitni su podaci kako izgleda nakon što ste se umili sapunom, kakva je u podne i koliko često izbijaju akne.

To su samo neka od pitanja koja su važna za tipizaciju kože. Postoje i posebne skale Fitzpatric koje određuju kojem tipu kože spadate, kako reagirate na sunce, koliko brzo izgorite te koji biste faktor zaštite trebali koristiti. Ovo je jedan od podataka koji je jako važan ako se planirate podvrgavati tretmanima lasera i IPL-a.

Uvođenjem analize kože u kozmetičke salone na ovaj jednostavan i brz način, i vršitelj analize i klijent imaju detaljan uvid u stanje kože te jasne preporuke preparata kao i tretmana koji najviše odgovaraju klijentu. Kamera sa velikom mogućnošću povećanja kao i osvjetljenja omogućuje ne samo pregledavanje stanja kože, širenje bora, prisutnost kapilara ili pregledavanje sebuma već i praćenje razvoja anomalija na koži, promjene na madežima itd.

Jedan od uređaja koji je potpuna novost na hrvatskom tržištu, a upravo radi detaljnu analizu kože klijenta je Kris Derma Analiza - analizator koji ima ugrađen softwer za analizu i praćenje klijenta, preporuku preparata tvrtke Reviderm (visoko kvalitetna profesionalna kozmetika s velikim udjelom aktivnih sastojaka) te aparativnih tretmana kao i mogućnost ispisa dobivenih rezultata. Nakon što ste odradili jednu takvu analizu kože vaši podaci ostaju pohranjeni, pa je podatke slijedeće analize moguće usporediti te vidjeti napredak i sve promjene do kojih je došlo između dva mjerenja. Ovakav pristup koži klijenta je svakako profesionalan te potpuno individualan, a propisani preparati i tretmani ubrzo će pokazati koliko je uspješno primijenjeno na kožu upravo ono što joj je bilo potrebno.

Analizator kože trebao bi biti pred tretman u svakom salonu ljepote, dio konzultacija, trenutak u kojemu se vršitelj analize upoznaje s klijentom i stanjem njegove kože kako bi mogao preporučiti daljnji tijek tretmana.

Na ovaj način imate uvid u stanje kože, u sve njezine promjene koje se događaju uslijed vanjskih i unutrašnjih čimbenika. Naša koža mijenja se iz dana u dan, a kako bismo uspjeli zakoračiti u eru bezvremenske ljepote potreban nam je adekvatan preparat i profesionalna njega.

Od sada je moguće izbjeći krivi odabir i primijeniti ono što je za nas najbolje.

Koža nas štiti iz dana u dan, podarimo joj njegu koju zaslužuje!

više na www.pleasure.hr kontakt kristina@pleasure.hr

pleasure 135

zdravlje i ljepota

unesite maštu u izgled tekst andreja horvatić

Mašta je oruđe kojim se trebate služiti često pri odabiru odjeće, jer koliko vi mašte uložite u kombinacije, toliko će onome tko vas gleda biti potrebno da vas otkrije.

V

eć dugo nastojim objasniti što je imidž konzalting i zašto nam treba takvo savjetovanje. Ne znam koliko sam uspjela s tim objašnjenjima koja su često, vjerujem, i nerazumljiva. Morala bih se nekako riješiti strasti koja me pokreće u svim mojim napisima i razgovorima na tu temu, no, upravo ta strast me i navela da se zaljubim u vještinu savjetovanja na temu imidža, ili ako želite općeg dojma koji ostavljamo.

Ali kako sve počinje ili što je povod za promjenu ili poboljšavanje imidža? Povod ćete naći u svakodnevnom životu, na primjer, u proljeće kad manje više svi požele promjenu i odlaze do frizera ili kupuju nove modne detalje. Često je povod promjena radnog mjesta, zanimanja, društva, promjena mjesta stanovanja ili razvod...

Ali ta želja za promjenom pokreće sve. To je ona strast s kojom se susrećem na svakom prvom telefonskom razgovoru ili sa svakim upitnim mailom na temu konzultacija. Ta strast je zarazna, i svaki me put jednako razveseli izraz lica mojih klijenata kad dožive promjenu pred svojim očima i na svom licu koje se odražava u ogledalu pred njima, ali šalje potpuno drugačiju poruku. Taj osmjeh je nagrada za dodir čovjeka i boje! Često zanemarujemo boju svog tena, kose, obrva i očiju i tako griješimo kupujući odjevne predmete koji nam ne pristaju.

Mnoge žene, hvala Bogu (za kojeg isto tako postoji sumnja da je žena?!), danas rade na vrlo važnim mjestima - na čelu velikih korporacija, voze skupe automobile, donose odluke o bitnim i skupim projektima, posjeduju jahte i nekretnine, te vode svoj život i više nego dobro. Čestitam. No, upravo tada nastaje problem, jer iako je slika svima jasna i neke takve poznajete, ipak ste nailazili na one druge koje usprkos svim svojim karijerističkim uspjesima nikako da učine isti takav preokret u svom izgledu. I nažalost, pri prvom susretu s njima ne možete izbjeći pitanje - kako li je samo uspjela u svom poslovnom okruženju stići tako daleko s izgledom prosječne, a nekad i neugledne žene? Nisam sklona razmišljanju da knjigu treba suditi po koricama i poznajem mnogo žena kojima taj vanjski izgled nije bitan.

No uvijek se pitam - je li to baš tako? Ili su se samo sakrile iza svojih nepobitnih kvaliteta. No, kad osjetimo da vid slabi, tražimo pomoć okulista ili oftamologa, kad je u pitanju karijes odlazimo zubaru, a što kad nam je imidž slab ili ocvao, kamo tada? Kamo kad stanete

pred svoj garderobni ormar i znate da ćete opet izgledati isto, kad ne znate je li bolje s ogrlicom ili bez nje, da ne spominjem oblik naočala, torbe, kroj suknje, ili boju košulje?

Gotovo svaki telefonski razgovor kojim počinje konzalting ima veze s rečenicom - moj ormar je pun istih stvari koje su mi dosadne i zaista ne znam tko me navodi da ih kupujem, ali ja ne znam odabrati nešto drugo jer se bojim. Naravno, danas je malo onih koji znaju kamo krenuti. Izbor nije jednostavan, a police trgovina prepune. Da bismo poslali neverbalnu poruku svijetu oko sebe koja je u skladu s nama, tada bi trebalo potražiti pomoć stručnjaka.

Nekad je odijelo mnogim muškarcima služilo kao „back up“ plan, a danas je ono obaveza. Ali što kada ne znaju kupiti odijelo koje im prema korporaturi odgovara? Treba savjet. Ali dobro odijelo često će običan razgovor za posao promijeniti u karijeru, ručak u profitabilan posao, a slučajan susret u ljubavnu priču.

Najveći problem leži u modi koja nameće stilove i trendove, pa često se događa da se ne nudi dovoljno onog što obično nazivamo klasika i neminovno se poseže za pogrešnim odjevnim predmetom ili za pogrešnom bojom koja je tad u trendu.

I onda srećete žene u preuskim ili prekratkim suknjama, dekoltirane i s ćudnim frizurama. Ako ste malo dobili na kilaži, tada preusko nije za vas jer vas čini još debljim. Odaberite nešto što prati liniju tijela, a još uvijek je blago strukirano. Kod muškaraca, koji je kroz godine dobio trbuščić ili je često u teretani pa je dobio na masi, sako vrlo često stoji napeto, a takvog ga nijedan dizajner nije zamislio. Dečki, vaši mišići se moraju osjetiti, a ne nužno vidjeti, osim na plaži kad je to poželjan prizor.

Bijele hlače, malo uže na malo većoj ženskoj guzi, može. Ali to nije slika za pamćenje, iako vam može podići samopouzdanje uvježbani bend koji fućka za vama ako prođete pored bauštele. No, za ured ili posao ipak odaberite nešto drugo, ili obucite dužu košulju ili sako preko stražnjice i bokova i prepustite mašti da radi svoj posao.

Mašta je oruđe kojim se trebate služiti često pri odabiru odjeće, jer koliko vi mašte uložite u kombinacije, toliko će onome tko vas gleda biti potrebno da vas otkrije.

I evo nas opet pri strasti s početka priče... no sad ste vi na redu...

više na www.pleasure.hr kontakt andreja@pleasure.hr 136

pleasure

astrologija

KAKO NA NEBU, TAKO I NA ZEMLJI tekst amika tomčić

foto robert blašković

Bez obzira na silna znanstvena i tehnička dostignuća suvremenog doba, zvjezdano nebo nas i danas podsjeća koliko smo u isto vrijeme mali i beznačajni, a opet sastavnim dijelom nečeg tako impresivnog kao što je svemir

Č

ovjek je oduvijek fasciniran nebom. Živeći u bliskom dodiru s prirodom u tom je nedokučivom i nepreglednom prostoru tražio objašnjenje za svijet oko sebe. Bez obzira na silna znanstvena i tehnička dostignuća suvremenog doba, zvjezdano nebo nas i danas podsjeća koliko smo u isto vrijeme mali i beznačajni, a opet sastavnim dijelom nečeg tako impresivnog kao što je svemir.

Mezopotamija, područje između rijeka Eufrata i Tigrisa, u današnjem Iraku. Dvanaest zviježđa oblikovano je u krug Zodijaka oko 6. stoljeća prije Krista, a znakovi su utvrđeni tijekom slijedeća dva stoljeća.

Najstariji sačuvani osobni horoskop (tj. natalna karta), napravljen je za dijete rođeno 29. travnja 410. g. pr. Kr. na području današnjeg Iraka, južno od Bagdada.

Astrologija je sustav stvaran stoljećima, nastao na osnovu ciklusa nebeskih tijela koji su se ponavljali i dovodili u korelaciju s ljudskim životom. Ti obrasci su stoljećima bilježeni, korigirani, prilagođavani što im daje određenu vjerodostojnost koja se i danas potvrđuje u praksi.

Važno je napomenuti da se ne radi o nekom fizikalnom ili bilo kakvom utjecaju zvijezda ili planeta na nas već o svojevrsnom sinhronicitetu koji još uvijek ne možemo do kraja protumačiti niti razumjeti.

Zapadnjačka astrologija razvila se u helenističkom Egiptu iz spoja babilonskih, egipatskih i grčkih segmenata. Ondje se uspostavila kao sustav s vlastitim učenjima i tradicijom, a grčka matematička astronomija dala joj je znanstvenu dimenziju. Najstariji aastrološki priručnik također je bio grčko-egipatsko djelo nastalo u Aleksandriji oko 150 g. prije Krista.

Vjerojatno jednu od najfascinantnijih knjiga na temu povijesti astrologije Sudbonosno nebo napisao je Benson Bobrick, prema New York Timesu „možda najzanimljiviji suvremeni američki povjesničar“ koji je između ostalog 2003. godine dobio Nagradu za književnost Američke akademije za umjetnost i književnost. Bobrickovo djelo kronološki putuje kroz stoljeća i znanstveno ispituje i dokazuje utjecaj astrologije na povijest i svijet kakav danas poznajemo, a njegovim otkrićima poslužit ćemo se u ovom tekstu.

Pokušaj određivanja nastanka astrologije uzaludan je poput pokušaja određivanja povijesti vjere. I koliko god istraživali, podrijetlo Zodijaka ostaje toliko tajnovito da potvrđuje uvjerenje kako je sam Zodijak „objavljen“. Većina drevnih astrologa tako nije raspravljala o astrologiji s običnim smrtnicima znajući da je njihovo znanje sveto i moćno.

Prema pisanim povijesnim dokazima mjesto rođenja astrologije je 138

pleasure

Zanimljivo je da je astrologija u isto vrijeme nastajala u brojnim drevnim civilizacijama te da su, iako među njima nije bilo nikakve povezanosti, različite kulture tumačile nebo dolazeći do nevjerojatno sličnih zaključaka.

Astrologija je stoljećima bila privilegija kraljeva i vladajućih struktura.

Tako su se mnogi politički vođe Rimske republike s povjerenjem oslanjali na astrologiju, a astrolozi su smatrani moćnicima u sjeni prijestolja. Za Augusta, Seneku, Vespazijana, Hadrijana, Severa i druge Rimske vladare, astrologija je bila religijsko učenje. Niti jedan ozbiljan mislilac tog doba ne dovodi u pitanje utjecaj planeta na događaje na zemlji.

Rana crkva nije zauzimala službeni stav prema astrologiji no neki su crkveni oci, poput Sv. Augustina, službeno osudili astrologiju. Ipak, bilo je i onih koji su je prihvatili kao spojivu s vjerom. Tako je Toma Akvinski potvrdio utjecaj planeta na ljudski život i pokušao pomiriti

astrologija

astrologiju s kršćanstvom pomoću doktrine o slobodnoj volji. Na kraju je Crkva ipak osudila astrologiju, jer ju je doživjela kao konkurenta svojem autoritetu.

U kasnom Srednjem vijeku astrologija je uključena u nastavni plan brojnih europskih učilišta i smatrala se neizostavnim dijelom izobrazbe svakog liječnika u postavljanju dijagnoze i liječenju bolesti. I umjetnost Srednjeg vijeka i renesanse našla je nadahnuće u astrološkim motivima.

Sve do 18. stoljeća mnoga književna djela, građevine i likovna djela nerazumljivi su bez poznavanja astroloških ideja. Simboličke likove koji predstavljaju Zodijak nalazimo u mnogim katedralama - u Notre Damu, Cremoni, Sv. Marku itd.

U to doba, gotovo svi koji su znali bilo što o astrologiji bili su učeni ljudi, no već tada bilo je i pojednostavljenih tumačenja koja su se prije svega odnosila na Mjesečeve mijene.

Malo je poznato koliki je utjecaj astrologija odigrala u Kolumbovom otkrivanju američkog kontinenta. Usmjeravala ga je arapska astrologija uz pomoć raznih pomagala trojice kontinentalnih astrologa. Kolumbo je ravnao svoj pješčani sat prema kretanju Sunca te je domorocima jednog otočja ulio strahopoštovanje predviđanjem pomrčine Mjeseca.

Iz astrološkog nauka crpio je umijeće predviđanja vremena sklanjajući svoje brodove u luku kada bi predvidio oluju. Na samo putovanje potaknula ga je astrološka ideja „velike konjukcije“ prema kojoj su važni povijesni događaji obilježeni velikim planetarnim poravnanjima Jupitera i Saturna. Nakon otkrića, Kolumbo je isticao da je sve postigao zahvaljujući Božjem milosrđu i „Božjem daru“ umijeća astrologije.

Ferdinand Magellan je, pet godina prije nego što se spremio oploviti zemaljsku kuglu, zajedno s astrologom Faleirom pokušavao odrediti

gdje bi se mogli nalaziti Molučki otoci. No, Faleiro je odbio Magellanov poziv da mu se pridruži jer je neposredno prije napravio horarnu kartu (drevna tehnika izrade horoskopa koji daje odgovor na konkretno pitanje) koja je pothvatu predviđala slavu ali i krvoproliće. Godinu i pol dana pet je brodova plovilo pod Magellanovim vodstvom. Otkrio je brojne tjesnace, nazvao ocean Pacifikom, prebrodio brojne oluje i na posljetku se iskrcao na Filipinima, gdje se nepromišljeno upleo u lokalne sukobe te bio ubijen sa mnogim članovima posade. Baš kao što je astrolog predvidio.

Iako danas posve odijeljene, astrologija i astronomija izvorno su bile jedno. Svi veliki astrolozi antike bili su i vrsni astronomi. Mnogi među najzaslužnijima za astronomska saznanja bili su u dodiru s astrologijom - Kopernik, Brahe, Kepler, Galilej i Newton. Brahe je služio kao dvorski astrolog danskog kralja i sastavljao godišnje prognoze za kraljevsku obitelj. Galileo je izrađivao horoskope za svoje kćeri kao i za bogate klijente te je pokušao odrediti točno vrijeme svog rođenja metodom rektifikacije (metoda koja je i danas u upotrebi, a otkriva precizan trenutak rođenja na osnovu već odigranih životnih događanja). I Robert Boyle, otac eksperimentalne kemije, smatrao je da mora biti nečega u astrologiji te je napisao esej na tu temu.

15. i 16. stoljeće bilo je zlatno doba astrologije na Zapadu. Prodrla je u sve društvene slojeve - od seljaka do papa i kraljeva. Stoljeće kasnije, brojni astrološki almanasi koji su preplavili ondašnje tržište, bili su nešto poput današnjih tabloida te namijenjeni najnižim slojevima i izazivali su komešanja u javnosti. Oni ozbiljniji savjetovali su trgovce, domaćice ali i lopove, a bili su sastavljeni tako da zadovolje zahtjeve većine. Obilovali su vjerskim i političkim komentarima, predviđali su vremenske prilike i uvjete za poljoprivredne radove.

Krajem 17. stoljeća počeo je progon astrologije u čitavoj Europi. Jedan

pleasure 139

astrologija

od posljednjih visokih dužnosnika koji se pouzdavao u astrologiju bio je tajnik Vilima III - Sir Trenchard. On je na svojoj samrti priznao da se obistinilo sve što mu je njegov astrolog predvidio. Posljednji engleski vladar za kojeg se zna da je primao astrološke savjete bila je kraljica Ana kojoj je astrolog na inzistiranje otkrio datum njezine smrti.

Predviđanje se ispunilo, iako suvremeni astrolozi danas smatraju da ona nisu moguća isključivo na osnovu astroloških tehnika.

Bavljenje astrologijom nije posve zamrlo no njezin pokušaj pronalaženja uporišta u suvremenom svijetu prilično je konfuzan. Mnogi za to krive jednog jedinog čovjeka - Alana Lea, inače prodavača slatkiša iz Londona, koji je krajem 19. stoljeća pokrenuo astrološki mjesečnik (kasnije nazvan Moderna astrologija) u kojem su prognoze bazirane na Sunčevom znaku. Tako se astrologija Sunčevog znaka počela brkati sa samom astrologijom što je prisutno i dan danas.

Astrologija je važnu ulogu odigrala i u Drugom svjetskom ratu. Winston Churchil koristio je astrološke usluge astrologa de Wohla koji je kasnije radio u tajnom odjelu Britanske obavještajne službe. On je s točnošću predvidio ishod mnogih bitaka, ali i koristio astrologiju kao sredstvo ratne manipulacije - plasirajući lažni njemački astrološki magazin koji je sadržavao uznemirujuća predviđanja za Hitlera i njegove snage.

Hitler je mrzio astrologe i gnušao se njihovih savjeta.

Sve nacije, znale to one ili ne, imaju svoj horoskop koji se temelji na trenutku njihovog osnutka, a neke od njih (Tajland, Burma i Šri Lanka) osnovane su u trenutku odabranom pomoću astrologije.

Dvanaest znakova Zodijaka vidljivi su na poleđini službenog izraelskog državnog pečata, a Izraelska tajna služba navodno koristi horoskop za predviđanje prijetnji sigurnosti države. Pokojna Indijska premijerka Indira Gandhi bila je sklona astrologiji i očito je unaprijed znala za opasnost od atentata. Theodor Roosevelt imao je svoj horoskop reljefno izdubljen na drvenoj ploči koja je stajala na stolu njegove radne sobe. Inauguracija Ronalda Regana održana je, iz astroloških razloga, usred noći u ponoć i 16 min. Njegova iduća kampanja za Bijelu kuću vođena je na sličan način i svaki veći politički potez ili odluku donosio je prethodno savjetujući se sa astrolozima. I Francoise

Mitterand i Boris Jeljcin konzultirali su se s astrolozima.

Prema Bobricku Astrologija je najstarija među okultnim znanostima.

Ona je ujedno i početak znanosti same. Iz astrologije proizlaze astronomija, računanje vremena, matematika, medicina, botanika, mineralogija i, uz druge discipline (preko alkemije), moderna kemija.

Naš je jezik prožet astrološkim terminima. Primjerice, fall (engleska riječ za jesen ili pad) astrološki je termin jer jesenja ravnodnevnica označuje točku opadanja zodijačke godine. Zapadnjački nazivi za sve dane tjedna proizlaze izravno iz naziva zvijezda: npr. Monday (ponedjeljak) od Moon (Mjesec) ili Saturday (subota) prema Saturnu.

Uostalom, i najstariji simbol za božanstvo je upravo zvijezda.

Biblija obiluje astrološkim aluzijama. Prema rabinskoj tradiciji dvanaest plemena Izraela predstavljaju znakove Zodijaka. Sedmokraki svijećnjak simbolizira sedam planeta (prije otkrića Urana, Neptuna i Plutona) a dvanaest je i hljebova kruha koji se za šabat polažu u hramu. Kaže se da svaki od dvanaest Isusovih učenika predstavlja jedan astrološki znak, što je kasnije preneseno u srednjovjekovnu romansu o dvanaest vitezova Okruglog stola kralja Artura, a i današnje porote broje istu količinu osoba koje bi trebale osigurati pravedno suđenje.

Crkveni kalendari svih znanih religija povezani su sa Sunčevim i Mjesečevim mijenama. Uskrs katolici slave prvu nedjelju nakon Punog Mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice. Prvi dan Ramazana određuje Mladi Mjesec u Vagi. Mnogi drevni mitovi mogu se do kraja razumijeti tek upotrebom astrološke simbolike, a u Shakespearovim dramama postoji oko dvjesto aluzija na astrologiju i svako se od tih astroloških predskazanja na kraju ispunjava. Njegovi likovi govore o zvijezdama, planetama, pomrčinama, planetarnim aspektima, retrogradnom kretanju i tako dalje.

Bili njezinim poklonikom ili pak ljutim protivnikom, astrologiji ipak ne možemo zanijekati utjecaj koji je imala na svijet kakav danas poznajemo. više na www.pleasure.hr kontakt amika@pleasure.hr

www.astro-amika.hr

140

pleasure

model nikolina jurić

film

filmsko božanstvo

tekst mauro albertini

foto robert blašković

Ako je prije deset godina bio kralj svijeta s „Titanicom“, s „Avatarom“ se James Cameron sigurno pridružio filmskim božanstvima sedme umjetnosti.

H

ollywood je pun priča o dosezanju američkog sna. „Prao sam tanjure i odvozio smeće prije nego sam dobio prvi angažman“, poznate su anegdote slavnih. Ipak, malo je tko riskirao tijekom karijere toliko mnogo, a uspio i pridobio naklonost mnogih, prije svega publike, kao James Cameron. Dao je otkaz kao vozač kamiona i razveo se od prve supruge kako bi radio u „tvornici snova“. „Želio sam raditi filmove“, potom je izjavio. Riječ je o tvrdoglavom redatelju s kojim je teško raditi - Ed Harris i Elisabeth Mastrantonio odbili su promovirati film „Abyss“ javno izjavivši kako nikada više neće raditi sa Cameronom! Cameron je konstantno bio u sukobu s producentima.

Dvije godine koliko je trajala produkcija, taj je redatelj cijelu ekipu, pa tako i sebe dovodio do iznemoglosti te se stalno sukobljavao sa producentima koje je izbacivao sa seta za vrijeme snimanja „Titanica“. Sve je kulminiralo kada su troškovi i po treći put prešli dogovoreni budžet, nakon čega je opsesija za što realnijim prikazom broda, Camerona prisilila da se odrekne dogovorene plaće. Kritika je oko njegovih djela redovito bila podijeljena. Primjerice, „Titanic“ mu je priskrbio nagrade, ali ne i naklonost kritike. No, Cameron zabavlja publiku, ali pisali su neki kako „nema previše umjetničkih aspiracija“. Unatoč svemu tome, Cameron svakako dokazuje jedno - vrsni je to majstor „blockbustera“ i „hitmaker“ unutar žanra. Kako, uostalom, uspoređivati Cameronova ostvarenja s onim njegovih ‘’ozbiljnih’’ suvremenika. Može li se spomenuti SF žanr, a da se ne sjetimo barem jednog Cameronovog filma? Sjetimo se samo koliko je snažnih ženskih likova dao filmskom svijetu. Kako samo vješto gradi dinamiku odnosa svojih glavnih likova, iako gotovo u pravilu dolaze iz potpuno različitih svjetova. Malen opus (u usporedbi sa drugim filmašima generacije) zabetonirao ga je ipak na olimpu Hollywooda, a fanovi jedva čekaju novosti. Cameron je oduvijek želio biti potpuno neovisan, a to mu je omogućio „Titanic“. Deset godina igrao se i skupljao „filmske igračke“, izumio neke nove.

Istraživao je zemaljske „Aliene“ podmorja i nakon „Titanika“ se spustio gotovo do svih poznatih olupina (kasnije je ispričao da ga je na snimanje tog filma potaknula dječačka želja za istraživanjem podmorja i opsesija da se spusti do same olupine). Povremeno bi se

javio nekim dokumentarcem ili kakvom TV serijom, a što sve može i kako sa novim igračkama umije raditi, pokazao je „Avatarom“.

Mogli bi tražiti značajke i sličnosti sa današnjom situacijom u svijetu ili povlačiti paralele sa stvarnim potrebama civilizacije i homosapijenskoj povezanosti sa majkom zemljom i samima sobom danas, dok bi i to sve išlo u prilog Cameronovoj lucidnosti pri stvaranju slojevitog svijeta Pandore. Svijet „Avatara“ i interakcije samih likova sa živim i neživim, slijedi Cameronov autorski opus. Obrasce tipične za redatelja još uvijek uspijeva složiti na originalan način. Kritika korporacijskom svijetu i civilizacijske osvajačke težnje ljudskog roda provlače se i kroz ovo ostvarenje. Osim vrhunske zabave i veličanstvenih specijalnih efekta, Cameron opet nudi mnogo više. Bez previše patetike tipične za američke filmove, priča i likovi nalaze put do srca gledatelja. Osim toga, već i vrapci znaju da bez dobre priče specijalni efekti ne znače ništa. U posljednje vrijeme Cameronu se zamjera na neoriginalnosti pa čak i na plagijatizmu. No što li je originalnost nego nadogradnja poznatog? Futurolog J. Fresco kaže da nitko nikad nije ništa izumio, već je sve to nadogradnja i više ili manje kreativna kombinacija poznatog. Kreativci na svojim poljima svaki uspjeh duguju nizu neuspjeha, pogrešaka i to ne nužno svojih. U tom smislu Cameron je vrhunski kreativac. Nije li uostalom poznato da se Hollywood bavi reciklažom poznatih materijala. Ipak, dok se u kazalištu slavi svaki novi „Hamlet“, „Tramvaj zvan čežnja“, „U očekivanju Godoa“, „Mačke“ ili „Kosa“ zašto se filmu isto stavlja kao neoriginalnost ili nedostatak novih ideja? Stvoriti svijet može samo Bog. Iako je pretjerano nazivati gospodina Jamesa božanstvom, jedno je sigurno.

Ako je prije deset godina bio kralj svijeta s „Titanicom“, s „Avatarom“ se sigurno pridružio filmskim božanstvima sedme umjetnosti. Ma što mislili o Cameronu i njegovu stvaralaštvu brojke govore svoje. Osam cijelovečernjih igranih filmova s prosječnom zaradom od preko 600 mil. $. Dva filma sa najvećom zaradom u povijesti. Jedno je sigurno, Cameron ima nepogriješiv nos za „namirisati“ želje publike. više na www.pleasure.hr kontakt mauro@pleasure.hr pleasure 141

roman

Granica rastanka

roman

ekskluzivno za pleasure

roman s greškom autor romana robert tomić zuber

I. Ljubljana, travanj 1987. “... Treba da ostanete i zbog predaka i zbog potomaka. Pretke biste obrukali, a potomke razočarali...” govorio je samouvjereno ne baš poznati srpski političar u Dnevniku beogradske televizije. Na Kosovu, kako objašnjava reporter, u sveopćem guranju, na pokušaj političara da svojim riječima umiri okupljene jedan mu je prosijedi demonstrant doviknuo: “Ali, biju nas. Biju nas.” Političar se tada okreće prema tom dijelu mase, zastane tren i odlučno odgovori: „Niko ne sme da vas bije!” „Bit će sranja!“ promrmlja Aleksandar i ugasi televizor. Ivana je na to samo nezainteresirano otpuhnula dim cigarete. Nikada nije shvatila Sašinu potrebu da njihove preljubničke igrarije po ovim hotelskim sobama začini suhoparnim izvješćima republičkih Dnevnika. Kao da time njihova preplitanja ispod jeftinih plahti dobivaju dovoljnu notu ozbiljnosti koju traže oficirske kolajne na njegovoj uniformi. „Mogu li pretpostaviti da je ovim novim političarom s vaše strane naša večer završila?“ rekla je cinično. Saša se silovito okrenuo i zagledao u nju nekoliko trenutaka. Teško se Ivane bilo nagledati. Ovako, gola, vragolasta osmijeha, šireći noge. Otkrivajući međunožje… Koje mu je još jednom poželjela dati. Nije htjela da se istušira, još je mirisao na sav onaj svoj znoj dok je ulazio u nju, pomiješan s njezinim sokovima. Mišićavost njegova torza uvijek ju je ugrijala gdje treba.

Prešavši rukom preko svoje oveće grudi uz uzdah, nadala se da je dala dovoljan znak što želi da joj ponovno učini. „Nezasitna je…“ pomislio je Saša. Ali nekako nije osjećao umor, ni nakon nekoliko jakih svršetaka. Krutost međunožja samo je bila znak da će ovo biti još jedna duga igra…

„Uskoro će vrijeme. Prebrzo ovo prolazi. Kad se vraćaš u Ljubljanu?“ pitao ju je nekoliko sati poslije. Tišinu bez odgovora razbijale su kapi kiše o prozor, kroz koje je Saša besciljno gledao. Nju nije mogao pogledati. Zato što je to njezino blago lice, bademaste oči, putene usne, sve to u paketu poprimalo uvijek isti oblik kad bi je to pitao. Znao je da to pitanje ne voli, ali nije mogao protiv sebe.

Ubijali su ga dani, tjedni tišine, nakon ovakvih večeri. Neizvjesnosti kada će moći.

Ona je pak znala da njezin odgovor već zna. Uvijek je bio isti. Josip je ionako negodovao zbog njezina stalnog putovanja u Ljubljanu, i predavanja na fakultetu. „Odavno smo djecu trebali podizati, a ne juriti karijere. Kakav je to brak?“ spočitavao

142

pleasure

roman

joj je. Nije to bila sumnjičavost, suviše je za to bio samouvjeren. No, unatoč tome nije mogla suzbiti strah od sumnje svaki put kad sjedne u vlak za Ljubljanu. Hoće li ikada shvatiti prave razloge njezinih čestih predavanja, pa konzultacija, seminara… Koliko god su ove slovenske noći postale prava oaza njezina užitka, toliko je povratak u Zagreb uvijek bio znak da je još jedanput ostao neotkrivena tajna. „Znaš da ne mogu kad mi to poželimo. Zašto moramo uvijek završavati isto, istim mučenjem? Nije li sve ovo sâmo ionako dovoljno?“ pitala ga je znajući da samo izbjegava mučninu koju oboje uvijek na kraju osjete.

Nije joj odgovorio. Kroz prozor je šutke gledao more kišobrana kako mile ulicom. Imala je pravo, pomislio je. Ionako ništa zasad ne mogu, u klopci su koju su si sami postavili. Ali iz koje još nije htio izaći.

Ne samo zbog ugode koju im daje, ili straha kakve im posljedice donosi, ako se za sve dozna. Jednostavno, ovi trenuci, kratki su…

Ali i lijepi… I tako biva, od kad ju je prvi put ugledao, na predavanju o ni sam ne zna čemu. Njezin ulazak pred ozelenjenu predavaonicu prepunu uniformiranih oficira bio je trenutak u kojem je žamor kao vjetrom odnesen nestao. „Ufff… Nije li ta suknja prekratka, za jednu sveučilišnu profesoricu?!“ pomislio je tražeći od prve način da im se pogledi slučajno susretnu. Naravno da mu to nije uspjelo. Etika u vojnoj službi, ili tako nešto – tema je čiji je sadržaj zaboravio istog trena kad je izašao iz predavaonice. Ionako su misli kojima se bavio, dok je vrla profesorica govorila misaone rečenice, bile sve samo ne etične. Hladnoća zraka, miris grada pod prvim snježnim pahuljicama razbistrio mu je glavu. Uspio je zaboraviti i ležerno raskopčanu bijelu, strogu košulju ispod koje se nazirao njezin čipkasti grudnjak. Sve dok je vozeći se prema kasarni, par blokova od fakulteta, nije ugledao na ulici, kako se probija kroz tada već puno jači snijeg. „Profesorice, uđite. Nema smisla po ovom snijegu. Nije etično“, doviknuo joj je kroz prozor sivog BMW-a oficir JNA, kojeg nije odmah povezala sa svojim predavanjem. „Oprostite, znamo li se? O čemu govorite?“ pokušala je biti nedostupna, pokazati za njezin ukus preslobodnom vojniku kako je njegova gesta nije uhvatila nespremnu. No već je idućeg trena izašao iz auta i otvorio suvozačka vrata. Promislila je na trenutak i zastala, što si on umišlja. No sljedećeg trena hotel joj se učinio predalekom pješačkom destinacijom po tom snijegu.

Prihvatila je pruženu ruku, i sjela u auto.

II. Autoput prema Zagrebu, kolovoz 2009.

Stopirala je već nekoliko sati. Otkako ju je turski kamiondžija izbacio na cestu, nakon što joj je objasnio da on zna naš jezik, i da bi zajedno mogli pobjeći u Belgiju jer se dvoje tako lijepih ljudi sreću samo jednom u životu. Reakcija je za nju bila prirodna, sočne psovke za koje ga je pitala razumije li ih na našem jeziku. Razumio ih je, nije imala sreće. I to u pasje popodne, dok je sunce nemilice udaralo.

Pokušala je rosu svojeg znoja umanjiti skinuvši kratku majicu, obukavši na grudnjak potkošulju. No, to je samo prouzrokovalo puno trubljenja iz jurećih auta, pa palac neko vrijeme i nije dizala u zrak. Nije joj bio potreban još jedan napaljeni idiot za volanom. Ipak, vrućina ju je sve više ubijala, a popila je zadnju bocu vode koju je imala u ruksaku. Podigla je palac, moleći u sebi: „Bože, samo da nije kreten.

Samo da nije kreten!“ Dok je mantrala tako neko vrijeme, prema njoj je polagano milio neki ostario sivi BMW. Što se više približavao, izgledao je kao dobro očuvan oldtajmer iz 80-ih. Mislila je da će samo projuriti, no taman kad se okrenula prema nekom novom mogućem prijevozniku, auto beogradskih tablica stao je na odmorištu.

Lupio je žmigavce. Njoj je stao. Potrčala je odmah k njemu, i onako uspuhana na prozor vrata ugurala glavu i sva nabrijana skoro pa dreknula: „Kuda?“ Umjesto odgovora čula je smijeh za volanom.

Vozač na pragu starosti, snježno bijele kose i brade smijao joj se, mašući rukom da slobodno uđe u auto. „Pa dobro, s ovom drekom i stavom, tko bi vas primio u auto, mlada damo?“ još uvijek smijući se pitao ju je vozač, nakon što su krenuli u smjeru Zagreba. „Da znate kakvih sve ljudi ima na cesti… razumjeli bi me“, odgovori mu, smještajući se bolje na suvozačkom sjedalu. „Ne brinite se, ako putujete do Zagreba, za vas će ovo biti miran put, bez opterećenja“, rekao je sada bez osmijeha, polako i zadubljen u cestu ispred sebe.

Zgodna je bila, ta mala što je ušla u auto. Bahata na ugodan način, nemarno obučena, otvorena dekoltea. Doduše, u toj potkošuljici nije ni mogla sakriti više od svog poprsja. Ali, nije mu se pričalo. A i osjećao se ostarjelim za takve poglede. Iako joj je stao, jer je mislio da će mu biti lakše na ostatku ovog puta od Beograda do Zagreba, sada mu se više nije pričalo. „U Zagreb poslovno?“ upitala ga je, da prekine šutnju koja joj je postala neugodna. „Samo da nisam uletjela u auto nekom pristojnom, šutljivom luđaku“, pomislila je. Njegov beogradski akcent nije ju previše zabrinuo, no ovako kada je ušla i sada kada šute, tko zna? Tu je nekada bio rat, tko zna što njemu prolazi glavom. Iako, izgledao je posve uglađeno. Fino podšišane sijede brade i kose, u pedantno ispeglanoj košulji. „Ne, privatno. Vi?“ odgovorio joj je, pogledavši je opet sa smiješkom. Simpatična mala. Čini se da ju je smiješak dodatno opustio. Krenula mu je nehajno pričati da odlazi u Zagreb samo da budućem bivšem dečku kaže kako je kreten, prekine s njim, uzme stvari i iseli se iz stana. „Nije li to možda, onako, ishitreno? Možda bi prije takvog poteza razgovor mogao pomoći da se neke stvari ipak razjasne?“ zaintrigirano ju je pokušao uvjeriti da možda u svom naumu griješi. Idućih nekoliko desetaka kilometara vožnje podsjetila ga je na njegovu mladost. Punu energije, smijeha, neposrednosti. Ispala je jako dobra odluka stati joj na putu. Odlučio ju je počastiti ručkom, na sljedećem odmorištu. „Već sat vremena razgovaramo, i sve znate o meni, mom debilnom dečku, mojoj obitelji, prijateljima… A vi samo slušate, i ništa ne govorite. Ni na ono prvo pitanje niste mi odgovorili“, rekla je nakon što su naručili objed. „Je li to okupljanje starkelja i podsjećanje na novi val, uz neki ludi tulum, cuga i to?“ podbola je kao da je znala kamo treba. Gledao ju je trenutak, kao da želi zaboraviti da ga je opet vratila u realnost. I težinu ovog puta. Koji je toliko godina odgađao. „Nažalost… ne. Ovo je put kojem se nimalo ne radujem. Ali morao sam na njega kad-tad krenuti. Sva opravdanja za njegovu odgodu su nestala“, odgovorio joj je ne gledajući je, zapalivši cigaretu. Tko zna kako će izgledati taj susret, dvadeset godina poslije, pomislio je.

Ovdje su ekskluzivno objavljena prva dva odlomka još neobjavljenog romana Roberta T. Zubera. Nastavak priče potražite u slijedećem broju. više na www.pleasure.hr kontakt zuber@pleasure.hr

pleasure 143

Svijet oko nas prepun je informacija i zanimljivosti. Svakodnevno roji nam se mnoštvo pitanja u glavi, a na koliko njih uopće znamo odgovore?

Evo nekoliko više ili manje poznatih činjenica na temu

činjenice

ljudsko tijelo - jeste li znali

Mozak čini samo 2% prosječne težine odrasle osobe, ali rabi 20% udahnutog kisika

Impulsi živcima putuju brzinom do 360 km/h, poruka poslana iz glave u nožni prst stiže za pedesetinku sekunde

S

a svojim dugačkim aksonima, neuroni su uvjerljivo nadulje stanice u tijelu, samo ih u mozgu ima više od bilijuna

S

pojene zajedno, sve arterije, vene i kapilare u ljudskom tijelu bile bi duge oko 150 000 km

Mišići srca stegnu se 100 000 puta na dan Krv čini otprilike 8% ukupne tjelesne težine i u prosjeku potrebna joj

je jedna minuta da načini puni krug po krvožilnom sustavu

Na dan udahnemo i izdahnemo više od 25 000 puta i pritom izdahnemo oko 14 200 litara zraka

Jedan limfocit može na sat proizvesti milijun antitijela Jetra je najveća žlijezda u tijelu, te prava je kemijska tvornica s nekoliko

funkcija; proizvodnja žuči, obrada masnoća, obrada bjelančevina, proizvodnja krvi, pročišćavanje krvi, pohrana vitamina, te neutraliziranje otrova

S

vakog dana tijelo proizvede više od jedne litre znoja, čak i ako smo posve neaktivni

Prosječna osoba gubi oko 80 vlasi na dan U godini dana nokti narastu 2,5 cm, time da ljeti rastu brže nego zimi Kad bismo razmotali DNK jedne stanice, njegova bi duljina iznosila 2m Kad počne padati mrak, najprije gubimo sposobnost prepoznavanja

crvene boje, zatim narančaste, pa žute i zelene. Posljednja koja nestaje i prva koja nam se vraća s jutarnjim svjetlom jest plava boja.

Jezik je jedini mišić u ljudskom tijelu učvršćen samo za jedan kraj

U

m je sjedište percepcije onoga što vidimo, čujemo i osjećamo. Tek kroz um uviđamo ljepotu zemlje i neba, glazbe ili slike, zapravo, svega. To tiho tkanje misli, to stalno kretanje van-unutra posredstvom stanica i živčanih valova koje u skladnu cjelinu spaja nebrojena raspoloženja uma, to nazivamo životom.

Charles Fillmore, američki suutemeljitelj ustanove Unity School of Christianity

N

ema tog vjetra koji bi bio naklonjen onome tko ne zna kamo plovi.

Michael de Montaigne

O

državajte misli na pravome putu – jer kako mislite, tako jeste.

Misli su stvari, stoga mislite samo ono zbog čega će svijet postati boljim, a vi se nećete stidjeti.

Henry H. Buckley

M

ir nam dolazi posredstvom ljubavi, razumijevanja drugih ljudi, vjere. Mir ne obuhvaća sebičnost, kao ni ravnodušnost. Mir se nikada ne kupuje za određenu cijenu. Mir se zarađuje davanjem od sebe. Naš vlastiti, zarađeni mir potaknut će mir u našoj obitelji, u našoj zajednici, gradu, zemlji i obuhvatiti čitav svijet. Nemamo li mir u sebi, uzaludno je tražiti ga iz vanjskih izvora.

François La Rochefoucauld

S

vi mudri i razboriti ljudi imaju jednu zajedničku crtu: sposobnost slušanja.

Frank Tyger

B

olje je vratiti se i izraditi mrežu nego se spustiti do rijeke i tek priželjkivati ribu.

Kineska poslovica

O

ndje nije nimalo bolje nego ovdje.

Nepoznati autor

mudrosti

mudrologija

kolumna

barbarologija

business & pleasure

tekst barbara kolar

S

tara je teza da sve što u životu vrijedi ili je nemoralno ili protuzakonito ili deblja. Što samo po sebi valjda znači da je svako zadovoljstvo već po definiciji griješno.

Pa dopustite onda da vam se predstavim: ja sam Barbara i griješnica sam. Možda bih se odmah mogla početi izvlačiti da to, ovako napisano izgleda puno ozbiljnije, problematičnije pa, budimo iskreni - i zanimljivije nego što doista jest jer sam zapravo prilično umjerena i disciplinirana osoba, ali čemu? Strogim je i krutim nazorima grijeh ionako kao blaženo stanje - ne možeš biti malo trudna, pa ni mjera grijeha nije ništa drugo do samo postojanje istog.

S druge pak strane, suočeni s mojim viđenjem urednikove ideje da za prvi broj Pleasurea napišem nešto prigodno o užicima, neki će me kao nepušačicu i ženu koja recimo nikad nije probala opijate ili grupni seks sigurno proglasiti nekompetentnom. No, već spoznaja da, ma što činili, svima ne možemo udovoljiti širom otvara vrata sretnijem i smirenijem uživanju u svemu što nam naš kratki boravak na ovom planetu pruža. Recimo - mom pisanju. Jer, možda i ne idem kroz život tražeći užitke, ali ih ipak nastojim naći u većini stvari koje mi se događaju.

Tako je to kad potječete iz loze ozbiljnih hedonista. U jednom od brojnih neslavno propalih prijelaznih razdoblja naše povijesti, onomu između socijalizma i komunizma, dok se javno propagirala skromnost i jednakost „najveći sin naših naroda i narodnosti“ izgledao je kao maneken nepatvorene kapitalističke dekadencije. Nešto skromnija verzija istog, srazmjerno poziciji i broju podanika, bio je moj djed. Šminkerska odijela i kožne jakne unatoč poodmakloj dobi, Chivas Regal prije doručka „za cirkulaciju“, nedjeljom obvezatni pjenušac, birane delicije na stolu u svakoj boljoj prigodi, kuća u cvijeću, veliki auto - sve što se uklapa u sliku bilo je tu. Osim cigare. Nikada nije pušio, ali je održavajući njegov imidž valjda od umora i muke u pedesetoj propušila njegova supruga. Nije mu se to sviđalo, no svejedno joj je, dok je god bio u mogućnosti iz inozemstva nabavljao neke fine tanke damske cigarete uz koje se nakon napornih kućanskih poslova sa sjetom prisjećala svojih aristokratskih korijena. I sama prilično tašta na svoj izgled i vrednovanje svega što je radila baka se tako sustavno trovala sa stilom, ali i s ogromnim užitkom pa ju ni nakon tri infarkta nismo uspjeli nagovoriti da se ostavi onoga što je proglasila posljednjim životnim zadovoljstvom.

Nedavno sam u društvu bliskih prijatelja uz savršenu hranu i vina u „Plavom podrumu“ u Voloskom proslavila 40. rođendan. S pogledom na more uvijek mi sve izgleda ljepše, pa sam zlu ne trebalo odabrala 146

pleasure

idilično okruženje za potencijalno dramatični obrat. No, da budem iskrena, iz perspektive popularne krilatice „četrdesete su nove tridesete“ i činjenice da se ne osjećam bitno drukčije nego prije desetak godina moram priznati da zasad nisam primijetila neku veliku promjenu. Tek kad sam rođendan neoprezno stavila u kontekst „ulaska u peto desetljeće života“ odjednom se pojavio ne baš privlačan ton uvertire u razdoblje retrospektive. Ali kako nisam ljubiteljica velikih planiranja ni podvlačenja crte u cilju sumiranja uspjeha i promašaja i sa 70 ću vjerojatno živjeti dan za danom, a autobiografiju neću napisati. Možda ću samo sa svakom novom dekadom pokušati okrenuti neki novi list.

Zadovoljstva u životu često definiramo kroz nešto što si možemo ili ne možemo priuštiti. Neću vas ni pokušati uvjeriti kako užici nemaju veze s materijalnim. Bilo bi to krajnje licemjerno od osobe koja je prošli tjedan kupila novi automobil (istina, na nagovor knjigovotkinje i na leasing zbog čije će se rate njezinoj rodbini štucati sljedeće 3 godine), koja iznad svega voli putovati, a ni čari povremenog neobuzdanog shopinga nisu joj strane. Unatoč tome, sigurna sam da lijepa haljina brže blijedi ako ju ne nosite u dobrom društvu, putovanja su manje uzbudljiva ako nemate s kime podijeliti uspomene, a automobil je na koncu ipak samo sredstvo kojim brzo i sigurno stižete do onih koje volite.

Sigurno ste se, baš kao i ja, smijali kad su vam kao klincima govorili kako su u životu najvažniji zdravlje i ljubav - pa djeci se oboje podrazumijeva! Sjetimo se toga tek kad nas u svoje kartone upiše lokalni dr. House ili nam neki nitkov slomi srce, ali onda više i nije tako smiješno. Baš kao ni činjenica da su često od nas zadovoljniji ljudi u čijoj koži na prvi pogled nikada ne bismo željeli biti.

Postoji li onda uopće univerzalni recept za užitak? Vjerojatno ne. Ali sigurna sam da je ljubav ključni sastojak, ona tajna komponenta koja svemu daje bolji okus. Znate ono kad na pitanje „Business or pleasure?“ odgovarate „Business AND pleasure!“ ne zato što ste prisiljeni raditi na odmoru, već ste spretno organizirali da vam u životu plaćaju za ono što volite raditi. Kad se s radošću posvećujete svakoj obvezi. Kad se ujutro budite sa smješkom jer ste voljeni i volite drage ljude, dobrog čovjeka. Ili ste konačno poslušali mudru izreku i nabavili jedinu ljubav koja se može kupiti novcem - zajamčila Lola otiskom njuškice na laptopu. više na www.pleasure.hr kontakt barbara@pleasure.hr