Svijet nakon Amerike KNJIGICA by Profil Multimedija d.o.o.

najbrži trkaći auto na svijetu

Fareed Zakaria

Svijet nakon Amerike preveo s engleskog Srđan Dvornik

Fraktura

najbrži trkaći auto na svijetu

naslov izvornika The Post-American World © 2008 by Fareed Zakaria © za hrvatsko izdanje Fraktura 2009. © za prijevod Srđan Dvornik i Fraktura 2009. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-096-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 709611

najbrži trkaći auto na svijetu

za Arshad Zakariju

najbrži trkaći auto na svijetu

Rast je moguć kada god izazov potakne uspješan odgovor koji, s druge strane, potiče daljnje i nove izazove. Nismo pronašli nijedan bitan razlog zašto se taj proces ne bi beskonačno ponavljao, iako većina civilizacija u tome nije uspjela, što je povijesna činjenica. Arnold J. Toynbee Istraživanje povijesti

najbrži trkaći auto na svijetu

Sadržaj predgovor Najbrži trkaći auto na svijetu

prvo poglavlje Uspon ostalih

drugo poglavlje Prelila se čaša

treće poglavlje Nezapadni svijet?

četvrto poglavlje Izazivačica

peto poglavlje Saveznica

129

šesto poglavlje Američka moć

159

sedmo poglavlje Ciljevi Amerike

197

Autorove bilješke

231

Kazalo imena i pojmova

239

najbrži trkaći auto na svijetu

najbrĹži trkaÄ&#x2021;i auto na svijetu

Svijet nakon Amerike

najbrži trkaći auto na svijetu

predgovor

Najbrži trkaći auto na svijetu Svakom zlatnom dobu dođe kraj. Što je blistavija bila neka era, to je usijaniji njen kraj. Slom 2008. bio je najgori svjetski ﬁnancijski kolaps od 1929.; to je bio uvod u najgore usporavanje gospodarstva nakon Velike depresije. Svaki je događaj prošle godine bio bez presedana: uništenje približno 40 bilijuna dolara vrijednosti kapitala u globalnom gospodarstvu; nacionalizacija najvećih američkih hipotekarnih kreditora; najveći bankrot u povijesti (Lehman Brothers); nestanak investicijske banke; iskupi i poticajni paketi diljem svijeta koji skupa vrijede bilijune dolara. Proživljavamo vremena koja će se prepričavati i proučavati generacijama. Kako smo došli do toga? Zastupao bih tezu da je temeljni uzrok tome, ironično, bio uspjeh. Posljednja četvrtina stoljeća bila je vrijeme izvanrednog rasta. Veličina globalnog gospodarstva udvostručivala se otprilike svakih deset godina, te sa 31 bilijuna dolara 1999. došla na 62 bilijuna dolara 2008. Pritom je inﬂacija ostala iznenađujuće i postojano niska. Gospodarski rast dopro je do novih regija. Dok su se zapadne obitelji selile u veće kuće i kupovale prenosive kompjutore i mobitele, seljaci u Aziji i Latinskoj Americi koji su dotad proizvodili za svoje potrebe nalazili su poslove u naglo rastućim gradovima. Čak i u Africi ljudi su mogli pokucati na globalno tržište da prodaju svoje robe. Svuda su pale cijene roba, dok se bogatstvo u obliku dionica, obveznica i nekretnina povećavalo. Makroekonomski indikatori otkrivaju tu priču na prvi pogled. Godine 2006. i 2007. označile

najbrži trkaći auto na svijetu

su plimu zlatnog doba, 124 zemlje u svijetu – otprilike dvije trećine ukupnog broja – imale su rast brži od četiri posto godišnje. Što je prouzročilo to doba globalnog rasta? Kako podrobno izlažem u ovoj knjizi, bila je to kombinacija političkih, ekonomskih i tehničkih sila. Politika. Smrt Sovjetskog Saveza donijela je generaciju relativne političke stabilnosti. Tijekom Hladnog rata bilo je na desetke građanskih ratova, oružanih pobuna i malenih gerilskih grupa koje su ﬁnancirali Sovjeti – a u većini tih slučajeva Zapad je ﬁnancirao njihove protivnike. Bez suparništva velikih sila bilo je manje ratova, a oni koji su izbijali bili su manjih razmjera. Bilo je iznimaka, kao što je brutalno krvoproliće u Kongu devedesetih i, dakako, terorizam poput onoga što ga je raspirila Al-Kaida, ali svijet je u cjelini uživao više mira i stabilnosti nego stoljećima prije. Broj ljudi koji ginu zbog političkog nasilja smanjivao se. Ekonomija. Nakon kolapsa komunizma kapitalizam slobodnog tržišta ostao je jedinim životno sposobnim načinom vođenja gospodarstva, što je vladama po cijelom svijetu dalo enorman poticaj da postanu dijelom međunarodnog ekonomskog sustava. Novi sporazumi i institucije kao što je Svjetska trgovinska organizacija djelovali su na smanjivanje prepreka trgovini i integriranju svijeta. Vlade su, od Vijetnama do Kolumbije, shvatile da ne mogu sebi priuštiti da propuste utrku prema prosperitetu. Usvojile su sigurna pravila, snižavajući razinu duga i uklanjajući subvencije koje iskrivljuju odnose – ne zbog toga što bi ih na to prisilili ljudi kao Bob Rubin* ili Hank Paulson**, nego zbog toga što su mogle vidjeti koristi od kretanja u tom smjeru (kao i štete ako to ne učine). Te su reforme potaknule strane investicije i stvorile nova radna mjesta.

Robert E. Rubin bio je menadžer i partner u tvrtki Goldman Sachs, ministar ﬁnancija SAD-a u Clintonovoj vladi 1995.–1999., a nakon toga na čelnim funkcijama u tvrtki Citigroup. (op. prev.) ** Henry M. Paulson bio je ministar ﬁnancija SAD-a u vladi G. W. Busha od 2006. do kraja mandata u siječnju 2009. Prije toga je također bio na čelnim pozicijama u Goldman Sachsu. (op. prev.)

najbrži trkaći auto na svijetu

Istodobno, ljudi iz središnjih banaka učili su kontrolirati i moderirati poslovni ciklus, sprečavajući nagle potrese koji mogu uništiti radna mjesta i štednju te dovesti do nemira i revolucije. Uzmimo kao primjer Sjedinjene Države: između 1854. i 1919. recesije su udarale svake četiri godine, a kada bi nastupile, trajale bi gotovo pune dvije godine. U dva desetljeća Sjedinjene Države doživljavale su između dviju recesija po osam godina neprekidnog rasta, a padovi bi, kada nastupe, trajali samo po osam mjeseci. To razdoblje stabilnosti bilo je dobitak iz višedesetljetnog rata protiv inflacije. Počevši s Paulom Volckerom početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, centralne su banke vodile rat protiv inflacije, baratajući tupim oruđem monetarne politike radi održavanja relativne stabilnosti robnih cijena. Taktika izbrušena u tom ratu postala je jednim od najuspješnijih američkih izvoznih proizvoda. Do 2007. preostale su samo 23 zemlje sa stopom inflacije višom od deset posto, a samo je jedna – Zimbabve – patila od hiperinflacije. Tehnika. Informacijska revolucija ubrzala je uspon jedinstvenog globalnog gospodarstva. Smanjeni su troškovi komunikacija, što je olakšalo integraciju. Iznenada, trgovina sportske opreme u Nebraski mogla je nabavljati iz Kine, prodavati u Europi i voditi svoje knjigovodstvo u Bangaloreu. Ali glavni usputni učinak svih tih uspjeha – niske inflacije, globalnog rasta, žustrog tehničkog napretka – bio je arogancija ili, formalnije rečeno, smrt rizika. Tijekom devedesetih i prvog desetljeća dvadeset prvog stoljeća poslovni su ljudi s oprezom motrili na politički rizik – opasnosti koje ekonomskom rastu prijete od državnih udara, terorističkih napada i društvenih previranja. Ali nije se moglo naći mnogo političkih rizika. Kakav državni udar naprosto bi donio nov režim, koji se još uvijek suočavao sa svim ograničenjima i mogućnostima globalnog gospodarstva. A unatoč terorizmu i povremenim tegobama osnovna politička stabilnost post-hladnoratovskog svijeta bila je trajna. Ti novi poslovni ljudi nisu poklanjali mnogo pozornosti jednom mnogo poznatijem problemu, koji neposrednije djeluje: ekonomskom riziku. Poput Alana Greenspana, držali su da rast kompleksnih financijskih proizvoda zapravo smanjuje rizik tako što ga rasprostranjuje. Vjerovali su da se

najbrži trkaći auto na svijetu

razinama zaduženosti koje se nekada smatralo opasnima sada može upravljati s obzirom na ono što su smatrali trajno izmijenjenim uvjetima. Iz toga je proizašlo da su investitori postali voljni prihvaćati relativno niske nagrade za ono što bi se pod normalnim okolnostima smatralo opasnim investicijama. Kreditni rasponi – razlika prinosa između obveznica Ministarstva financija SAD -a, što se smatra najsigurnijom investicijom na svijetu, i obveznica kompanija ograničenih poslovnih pokazatelja – pali su na povijesno najnižu razinu. Nestabilne zemlje poput Ekvadora i teturave kompanije kao Chrysler mogle su posuđivati gotovo jednako jeftino kao Vlada SAD-a. (Ekvador je 2009., dakako, objavio da ne može otplaćivati svoje dugove, a Chrysler je izbjegao bankrot samo zahvaljujući Vladinu iskupu u posljednjem trenutku.) A kako je dug bio jeftin, financijeri i vlasnici kuća rabili su ga obilato, trošeći iznad svojih mogućnosti. Bankama i investitorima koji su pribavljali svu tu jeftinu gotovinu pouzdanje su davali krcati kovčezi korporacija – profiti su osamnaest kvartala u nizu između 2002. i 2006. rasli po dvoznamenkastoj stopi – stope bankrota bile su niže od normale. Izgledalo je da dobra vremena nikada neće završiti. Svjetsko gospodarstvo postalo je ekvivalent trkaćeg automobila – skupo, nevjerojatna domašaja, i sposobno voziti brzinom od koje zastaje dah. Njime se tijekom posljednjeg desetljeća vozio svatko i na vrhuncu doživio navalu adrenalina. Postojao je samo jedan problem: ispalo je da nitko zapravo ne zna voziti takav auto. Tijekom posljednjih deset godina globalno gospodarstvo postalo je nešto što nitko nikada nije vidio – integriran sustav s oko 125 zemalja, koje sve sudjeluju i sve voze dotad nečuvenim brzinama. Bilo je to kao da taj trkaći auto vozi 125 različitih vozača – a nitko se nije sjetio kupiti amortizere.

Problem zaduženosti Bilo je, dakako, onih koji su htjeli amortizere. Tijekom godina uzleta takve se smatralo gnjavatorima. Pitali su zašto bi paketi sekundarnih hipoteka bili cijenjeni jednako tako visoko kao i obveznice General Electrica. Ali svaka sljedeća godina završavala je novim izvještajem o zapanjujućim za-

najbrži trkaći auto na svijetu

radama ili isplatama u milijardama nekom trenutnom menadžeru hedgefonda. Stalno obećavana korekcija nije se ostvarivala, a negativni glasovi bivali su sve tiši i tiši. Na Wall Streetu došlo je do neke vrste preokrenute prirodne selekcije. Kako je rekao Boykin Curry, poslovni direktor Eagle Capitala, tijekom posljednjih dvadeset godina “DNK gotovo svake financijske institucije opasno se preobrazio. Svaki put kad bi se netko za stolom zalagao za više financijskih poluga* i veći rizik, nekoliko sljedećih godina pokazalo bi da je bio ‘u pravu’. Ti su ljudi postajali odlučniji, promicani su na više položaje i stjecali kontrolu nad sve većim kapitalom. Istodobno svatko tko bi na moćnoj poziciji oklijevao, zastupao oprez, bio je ‘u krivu’. Oprezni tipovi sve su više zastrašivani i zaobilazilo ih se pri promaknućima. Gubili su kontrolu nad kapitalom.” Warren Buffett objasnio je da u srži problema leže sve više razine financijskih poluga – što je na Wall Streetu fina riječ za dug. To je “jedini način kako pametnjaković može bankrotirati” – kaže Buffett. “Ako postupate pametno, na kraju postanete jako bogati. Ako postupate pametno i rabite financijske poluge i u svemu tome jednom pogriješite, to vas može zbrisati, jer je bilo što pomnoženo s nulom – nula. Ali ohrabrujuće je da kada drugi oko vas to uspješno čine, i vi ste uspješni, a sve to jako sliči Pepeljugi na balu. Dečki izgledaju sve bolje, glazba zvuči bolje, sve je zabavnije, i pomislite ‘Za kog bih vraga morao otići četvrt sata prije ponoći? Otići ću dvije minute prije ponoći.’ Ali nezgodno je što na zidu nema satova. I svi misle da će otići dvije minute prije ponoći.” To je, ukratko, priča o tome kako smo upali u nevolje 2008. Na nekoj razini u srži je cijele priče dug. Od početka osamdesetih Amerikanci troše više nego što proizvode – a razliku nadoknađuju posudbom. To se događalo na svakoj razini društva. Dug kućanstava množio se poput gljiva poslije kiše – sa 680 milijardi dolara 1974. na 14 bilijuna dolara 2008. Samo u posljednjih sedam godina taj se dug udvostručio. Prosječno kućanstvo sada u prosjeku ima trinaest kreditnih kartica i duguje 120.000 dola-

Upotreba posuđenog novca za povećavanje kupovne moći. (op. prev.)

najbrži trkaći auto na svijetu

ra za hipoteku. No, po nekim mjerilima, kućanstva su vrhunac uspjeha. Političari na državnoj i lokalnoj razini koji žude svojim izbornim bazama dati nova košarkaška igrališta i autoceste s dvanaest trakova bez povisivanja poreza počeli su posuđivati na račun budućnosti. Izdavali su obveznice da bi financirali omiljene projekte, obveznice čije su pokriće bili budući porezi ili zarade na igrama na sreću. Ali čak je i te političare posramio istinski kralj posuđivača: federalna vlada. Nacionalni je dug 1990. iznosio tri bilijuna dolara. Do kraja 2008. popeo se u područja jedanaesteroznamenkastih brojeva, premašivši deset bilijuna dolara. (Dok ovo pišem, već je 10,9 bilijuna.) Znamenitom Satu državnog duga u New Yorku ponestalo je prostora za znamenke. Njegovi vlasnici planiraju ove godine instalirati novi, prošireni sat. Drugim riječima, Sjedinjene Države postale su nacijom dužnika. Nema ničega lošeg u dugu – zajmovi i financijske poluge, kada ih se razborito upotrebljava, čine puls modernog gospodarstva – ali kada ga se dotjera do takvih krajnosti, on ubija. Obje strane jednadžbe moraju pak biti u ravnoteži – Sjedinjene Države nikada ne bi mogle dospjeti u takav položaj da nije bilo nacija spremnih posuđivati novac. Tu nastupa ekonomsko i političko jačanje svijeta u razvoju – “uspon ostalih”, kako ja to zovem, a to najbolje simbolizira uspon Kine. Unatoč godinama naglog rasta kineska kućanstva i korporacije bila su sklona oprezu. Oko polovine svojih zarada spremaju u banku, uvijek se pripremajući za metaforični crni dan. Takva krajnja štedljivost u kombinaciji s visokim rastom dovela je do kineske akumulacije golemih novih rezervoara kapitala. Ali to nije bila naprosto konfucijanska kulturna značajka. Kineska vlada obeshrabrivala je trošenje i poticala štednju, djelomice kao način da osigura da razina inflacije ostane niska i da njena valuta ostane podcijenjena – zbog čega je kineska roba bila jeftina i privlačna zapadnom potrošaču. K tome, zemlje poput Kine bile su razočarane azijskom krizom 1996., kada su azijska gospodarstva propadala, a zapadni bankari došli u pomoć, ali postavljajući teške uvjete. Kada su se oporavile, azijske vlade – kao i drugi izvan Azije – odlučile su akumulirati vlastite rezerve, kako se sljedeći put ne bi morale oslanjati na dobrotu stranaca.

najbrži trkaći auto na svijetu

Tako, umjesto da svoje sve veće uštede reinvestiraju u domaće gospodarstvo, kineske vlasti spremile su ih na stranu. Ali kako to vlada može zgrtati novac? Kupovanjem onoga što se tada smatralo – a i danas se smatra – najsigurnijom investicijom na svijetu: vrijednosnica državne riznice SAD-a. Svojim akumuliranjem golemih količina američkog duga Kinezi su završili tako da subvencioniraju ponašanje koje ga je prouzročilo – američku potrošnju. Financirali su našu pijanku trošenja i zgrnuli ogromnu gomilu dolarskih zadužnica. Kinezi su pretjerano štedjeli, a Amerikanci pretjerano trošili. Izgledalo je da je sustav u ravnoteži. Nije to bila samo Kina. Osam drugih zemalja s tržištima u usponu akumuliralo je zalihe od sto milijardi dolara ili više, uglavnom u dolarima. Ali sama Kina u deviznim rezervama drži više od dva bilijuna dolara, također većinom u dolarima. Posljednjeg rujna Kina je postala najveći strani kreditor Amerike, nadmašivši Japan, koji više ne kupuje velike iznose državnih obveznica SAD -a. (S deset posto T-mjenica* u optjecaju u svojem posjedu, Kina je vjerojatno najveći kreditor Amerike, ali Ministarstvo financija SAD -a ne vodi evidenciju domaćih zajmodavaca.) Kina sada drži u rukama najveću zadužnicu na svijetu, a na njoj je potpis Ujka Sama. Pokazalo se da je na globalnoj razini pretjerana štednja jednak problem kao i pretjerana potrošnja. Harvardski ekonomist Dani Rodrik procjenjuje da slanje tolikog novca u inozemstvo, umjesto da ga se produktivno investira, stoji Kinu približno jedan postotni poen BDP-a na godinu, ili više od četrdeset milijardi dolara godišnje. Kineski su zajmovi u biti također i masivan poticajni program za SAD. Održavali su kamatne stope na niskoj razini, što je poticalo vlasnike kuća na refinanciranje, menadžere hedge-fondova da povise financijske poluge, a investicijske banke da pumpaju svoje bilance. Kineski zajmovi stvarali su jeftin novac, kaže kolumnist Financial Timesa Martin Wolf, a “jeftini novac poticao je orgiju financijskih inovacija, posuđivanja i trošenja.”

T označava Treasury – mjenice Ministarstva ﬁnancija SAD-a. (op. prev.)

najbrži trkaći auto na svijetu

“Ne možemo se samo vratiti uobičajenom poslovanju”, piše Wolf. Ali kratkoročno izgleda da smo osuđeni na još malo statusa quo. Nedugo prije preuzimanja dužnosti predsjednik Barack Obama upozorio je na perspektivu “deficitâ mjerenih u bilijunima dolara sljedećih godina”, dok njegova vlada povećava trošenje na sve, od zelene tehnologije do zdravstvene zaštite, kako bi ponovo napuhala naše splasnulo gospodarstvo. Većinu tog novca trebat će posuditi od Kine. Kinezi pak imaju i vlastite ekonomske probleme, te u borbi s njima troše 600 milijardi dolara – golemih petnaest posto BDP-a. U zbilji, mi tražimo od Kine da istodobno financira dvije najveće fiskalne ekspanzije u ljudskoj povijesti – našu i svoju vlastitu. A ta zemlja ima sve razloge da nastavi rastrošno kupovati T-mjenice. Bez toga bi patio njezin izvoz, a visoke bi stope rasta udarile o tlo. No Kinezi imaju i druge mogućnosti. Ekonomist Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade, objašnjava da će oni “jamačno nastojati održati američku potrošnju, ali ako postane jasno da to ne djeluje, imaju plan B”. Prema planu B, u središte bi se stavila ekspanzija vlastite potrošnje Kine kroz državnu potrošnju i povećano kreditiranje vlastitog pučanstva. Kako piše povjesničar Niall Ferguson, “krupno je pitanje današnjice hoće li Himerika (Kina plus Amerika) ostati na okupu ili će se zbog ove krize raspasti. Ako ostane skupa, moći ćete vidjeti izlaz iz šume. Ako se raspadne, pozdravite se s globalizacijom.” Najbolji bi scenarij za Kinu i Sjedinjene Države bio da surađuju kako bi polako rasplele svoj uzajamno samoubilački pakt. Kini bi koristilo da ima više novca za reinvestiranje u domaće gospodarstvo. Sjedinjene bi Države imale koristi tako što bi bile prisiljene donijeti neke teške odluke od kojih će im na kraju biti bolje. Barem od osamdesetih Amerika misli da može trošiti bez brige, zauvijek odgađajući dan vraćanja duga. To nije dobro za njenu vanjsku i domaću politiku. To je Washington učinilo arogantnim, lijenim i nemarnim. Ali besplatna vožnja primiče se kraju.

najbrži trkaći auto na svijetu

Sudar sa svijetom nakon Amerike Premda razmjeri ove financijske krize daleko premašuju sve što se pamti u novije vrijeme, ona nije bez presedana. Povijest kapitalizma puna je napuhanih mjehura, panika, financijskih slomova i recesija. Nizozemci su izgubili pamet zbog tulipanâ u prvom desetljeću 17. stoljeća; manija željeznice pogodila je Britance četrdesetih godina 19. stoljeća. Čak i posljednjih nekoliko desetljeća bilo je financijskih nevolja u Meksiku, Argentini, Brazilu i gotovo svim drugim latinskoameričkim zemljama. Rusija i njeni nekadašnji sateliti bankrotirali su u devedesetima, a Aziju je zaraza pogodila potkraj tog desetljeća. Slom Long-Term Capital Managementa, jednog od najvećih svjetskih hedge-fondova, koji se dogodio 1998., bio je tako tegoban da su Federalne rezerve organizirale iskup kako bi spriječile slom financijskog sustava. Kriza 2008. drukčija je upravo zato što nije nastala u nekoj žabokrečini svijeta u razvoju; izronila je iz srca globalnog kapitalizma, Sjedinjenih Država, i tekla arterijama međunarodnih financija. Ona, unatoč mnijenju nekih mudraca, ne označuje kraj kapitalizma, ali lako bi za Sjedinjene Države mogla značiti kraj stanovitog tipa globalne dominacije. Tekuća ekonomska previranja samo će pospješiti kretanje prema svijetu nakon Amerike. Ako su rat u Iraku i vanjska politika Georgea W. Busha izazvali delegitimiranje vojno-političke moći Amerike u očima svijeta, financijska kriza djelovala je na delegitimiranje američke ekonomske moći. Što god ljudi mislili o američkoj vanjskoj politici, svi su se slagali da je SAD najmodernije, najsofisticiranije i najproduktivnije gospodarstvo na svijetu – s najrazvijenijim tržištima kapitala. Iz toga je slijedilo da je SAD imao hegemoniju ne samo u vojnoj moći i diplomaciji nego i u području ideja. Voditelji centralnih banaka i ministarstava financija diljem svijeta stjecali su osnovna znanja svoje profesije u američkim školama. Političari su svoja gospodarstva razvijali pomoću savjeta koje je propisivao Washingtonski konsenzus. Inovacije u Silicijskoj dolini bile su predmet zavisti cijeloga svijeta. Duboka, lukrativna tržišta kapitala New Yorka bila su predmet divljenja i oponašanja na svim kontinentima osim Antarktike. Kako piše Brad Setser, stručnjak u Vijeću za međunarodne odnose (Co-

najbrži trkaći auto na svijetu

uncil on Foreign Relations), globalizacija nakon Drugog svjetskog rata bila je gotovo sinonim za amerikanizaciju. “Stranci koji su željeli posuditi novac uglavnom su izdavali obveznice u dolarima, služili se newyorškim pravom i udovoljavali standardima Komisije za vrijednosnice i trgovinu vrijednosnicama (Securities and Exchange Commission) o objavljivanju poslovnih podataka”, piše on. Američke ideje i institucije bile su tim privlačnije zbog ekonomskih uspjeha zemlje. Kolaps Wall Streeta značajno će nagristi baštinu tog uspjeha. Američko će se gospodarstvo u 2009. godini smanjiti ili stagnirati, a u godinama nakon toga potencijalno će rasti sporo, opterećeno zaduženošću. Najveći dio Europe bit će u istoj kaši. Naravno, ekonomska aktivnost posvuda je pogođena tim kolapsom prvog svijeta. A kako su financije totalno globalizirane, burze su posvuda doživjele kolaps. Ali gospodarstva što tvore osnovu velikih tržišta u usponu – Kina, Indija i Brazil – sada su dovoljno velika da imaju značajnu vlastitu ekonomsku aktivnost (domaću potražnju) koja se ne oslanja na izvoz na Zapad. Posljetkom toga Međunarodni monetarni fond procjenjuje da će sto posto globalnog rasta 2009. potjecati od tržištâ u usponu. Premda su financijska tržišta tih zemalja povezana s financijskim tržištem Sjedinjenih Država, njihova zbiljska gospodarstva, prvi put u povijesti, počinju stjecati stanovitu neovisnost o njemu. Globalna je moć, iznad svega, dominacija nad idejama, agendama i modelima. Spoznaja da velik dio financijskih inovacija koje su se dogodile proteklog desetljeća nije dao mnogo više doli kuću od karata nagriza američku moć. Prodavanje američkih ideja ostatku svijeta od sada će iziskivati mnogo više napora. Zemlje u razvoju, uz sve veće samopouzdanje, birati će rješenja ekonomske politike koja im budu odgovarala. “Financijski sustav SAD-a smatralo se uzoritim, a mi smo davali sve od sebe da kopiramo sve što se dalo”, rekao je Yu Yongding, nekadašnji savjetnik kineske centralne banke krajem rujna 2008. “Iznenada otkrivamo da naš učitelj nije tako sjajan, pa kada sljedeći put budemo planirali svoj financijski sustav, više ćemo se služiti vlastitom pameću.” Uspon ostalih uvelike je ekonomska pojava, ali tranzicija kojoj smo svjedoci nije samo pitanje dolara i centi. Ona ima i političke, vojne i kulturne posljedice. Kako zemlje postaju jače i bogatije, a SAD se muči da opet

najbrži trkaći auto na svijetu

zavrijedi povjerenje svijeta, vjerojatno ćemo doživljavati mnoge izazove i veće samopotvrđivanje nacija u usponu. Jednog mjeseca proteklog ljeta Indija je bila spremna frontalno se suprotstaviti Sjedinjenim Državama na trgovinskim razgovorima u Dohi, Rusija je napala i okupirala dijelove Gruzije, a Kina ugostila najspektakularnije i najskuplje Olimpijske igre u povijesti (koje su stajale više od 40 milijardi dolara). Prije deset godina nijedna od njih triju ne bi bila dovoljno moćna ili samouvjerena da tako postupi. Čak i ako njihove stope rasta opadnu, što će se jamačno dogoditi, te se zemlje neće tiho odreći svoje nove uloge u globalnom sustavu. Razmotrimo samo nekoliko primjera. Tijekom posljednjeg desetljeća Sjedinjene Države proširile su svoj utjecaj u ono što je stoljećima bilo sfera utjecaja Rusije. U eri američke dominacije nakon Hladnog rata Moskva je to mirno prihvaćala. Washington joj je bio potreban zbog novca i podrške. Ali do 2008. Rusija je postala oživjelom silom. Sredinom veljače 2009. Kirgiska Republika donijela je konačnu odluku da zatvori Zračnu bazu Manas, bazu SAD-a koja je osiguravala bitnu zračnu podršku operacijama u Afganistanu, što je bilo osobito važno nakon zatvaranja druge zračne baze u Uzbekistanu 2005. Motiv je bio novac. Sjedinjene Države plaćale su za najam baze 55 milijuna dolara godišnje, i bile su pokazale spremnost da plate i 100 milijuna dolara godišnje. Vlada Rusije, koja se neprijateljski protivi ideji polutrajne vojne prisutnosti SAD-a u svojem dvorištu, ponudila je paket pomoći od 2,3 milijarde dolara, prema kojem je američka pomoć izgledala sitno, a sastojao se od 180 milijuna dolara otpisa dugovanja, 150 milijuna dolara pomoći i dvije milijarde dolara zajma za dovršenje gradnje hidroelektrane. Elektrana će biti zajedničko poduzeće i povećat će proizvodnju energije Kirgiske Republike za 40 posto, što bi moglo dovesti izvoz energije te zemlje do njegova punog potencijala. Čak i uz pad cijena nafte na 40 dolara po barelu Rusija će još uvijek biti u poziciji da usvoji neovisniju vanjsku politiku. Čak i nova američka saveznica poput Indije održava svoju neovisnost o Sjedinjenim Državama. New Delhi zahvalan je Washingtonu za njegovu podršku u legitimiranju Indije kao normalne nuklearne sile, ali se ipak odupro u odnosu na središnja pitanja sigurnosti. Unatoč američkom pritisku Indija naprosto ne vidi Iran kao prijetnju, kako to čine Sjedinjene

najbrži trkaći auto na svijetu

Države. Indija je prihvatila da jednom glasa sa Sjedinjenim Državama u Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, ali i dalje ima široke kontakte s Iranom, uključujući i izvedbu zajedničkih pomorskih vježbi. Indija vidi Iran kao trgovinskog partnera i odbija izolirati ga na bilo koji način. U travnju 2008., kada se iranski lider vraćao kući iz posjeta Šri Lanki, piloti predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada zatražili su dozvolu za spuštanje radi dopune goriva u New Delhiju. Indijska Vlada odmah je uputila formalan poziv i pretvorila šesterosatno zaustavljanje u državni posjet. Sadašnje stanje MMF-a i Svjetske banke također daje korisnu pouku. Te institucije, kojima su dominirali ideje i novac SAD-a, dugo se smatra sredstvima američkog utjecaja. A danas, piše Setser, “gospodarstva u usponu kao Kina, Rusija, Indija, Saudijska Arabija, Koreja, pa čak i Brazil, ne samo da nemaju potrebe za MMF-om; ona su sve više u poziciji da mu konkuriraju. Saudijska Arabija već podupire Libanon. Venezuela je pomogla Argentini da vrati dug MMF-u. Kinesko ﬁnanciranje razvoja nudi alternativu zajmovima Svjetske banke.” Kao još bolji primjer koliko će duboke biti promjene povezane s usponom ostalih iznova bi trebalo pročitati medijske izvještaje o sumitu G-20 u Washingtonu u studenom 2008. Svaku je prethodnu krizu rješavao MMF, Svjetska banka ili G-7 (poslije G-8). U prošlim krizama Zapad je igrao ulogu strogog učitelja koji kori jogunaste đake. A sada izgleda da su pouke tog učitelja diskreditirane. Sjetimo se kako su tijekom azijske ﬁnancijske krize Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje zahtijevale da Azijci poduzmu tri koraka – puste loše banke da propadnu, drže (javnu) potrošnju pod kontrolom i zadrže visoke kamatne stope. U vlastitoj krizi Zapad na sve te tri fronte čini upravo suprotno. U svakom slučaju, upravo ovu krizu Zapad ne može rješavati sam. Djelotvoran odgovor u visoko povezanom globalnom gospodarstvu traži sudjelovanje svih glavnih svjetskih aktera – uključujući najveća gospodarstva u usponu. Zemlje poput Kine i Saudijske Arabije bile su bitne za pribavljanje novca. Što se legitimnosti tiče, stari zapadni klubovi bili su arhaični, ostaci jednog prošlog svijeta, i više nisu mogli prodavati neko vlastito globalno rješenje. Kao što je kriza jasno pokazala, čak ni Sjedinjene Države

najbrži trkaći auto na svijetu

više ne mogu djelovati neovisno. Tako je prvi put sazvan sastanak šefova vlada G-20 – G-8 plus glavne nacije u usponu. Dakako, nije se sve promijenilo. Sastanak G-20 ipak je održan u Washingtonu, a predsjednik George W. Bush igrao je važnu ulogu u sastavljanju dnevnog reda. To jest nov svijet, ali to ne mora biti svijet iz kojega je Amerika izbačena. Zapravo, Amerika je i dalje najvažnija zemlja na kugli zemaljskoj, koja može utjecati u svakom području i na svakom kontinentu onako kako to ne može nijedna velika sila. Ona, po riječima njemačkog autora Josefa Joffea, ostaje “osnovna supersila”. Samo što sada živimo u svijetu u kojem zajedničko djelovanje nije samo moguće, nego je bitno.

Svi zajedno Međunarodna suradnja vraška je stvar. Čak i tamo gdje ima volje, često nema jasnog načina. Afganistan je uzor uspješne multilateralne operacije – barem teorijski. Početna je invazija imala potporu Ujedinjenih naroda i globalne zajednice. Vojni pothvat, koji sada traje već dulje od sedam godina, uključuje vojnike iz Britanije, Kanade, Poljske – pa čak i Francuske. Svjetska banka, USAID i nacionalne vlade daju milijarde za izgradnju tamošnje infrastrukture. Pa ipak, taj bi rat još uvijek lako mogao omanuti. Vlada Hamida Karzaija kontrolira manje od trećine zemlje. Izvan Kabula najviši su izvor vlasti ratni gospodari. Talibani, premda oslabljeni, i dalje se zabrinjavajuće uspješno oporavljaju i vraćaju. Opijum je postao glavni izvozni proizvod zemlje. A većina zemalja – od onih koje graniče s Afganistanom, kao što je Pakistan, do europskih partnerica poput Njemačke – nestrpljivo čeka da se riješe svojih obaveza, a ne da ih provedu u djelo. Uski nacionalizam i prečesto je jači od prosvijećenog internacionalizma. Pouka Afganistana pokazuje da multilateralizam nije ni lak ni uvijek djelotvoran. Ali pothvat u Afganistanu patio je od manjka pozornosti – Bushova vlada bila je odveć zaokupljena time da prvo aﬁrmira, a potom i povede rat u Iraku – i još ga se uvijek može spasiti. Usput rečeno, današnji problemi zahtijevaju multilateralno rješenje čak i kad ga je krajnje teško

najbrži trkaći auto na svijetu

postići. Razmotrimo bilo koji ozbiljan problem na koji danas nailazimo; vjerojatno je da se on ne tiče samo jedne zemlje. Terorizam, ﬁnancijska pošast, zarazne bolesti, energija, sigurnost – svi ti izazovi iziskuju koordinirane reakcije, a u nekim slučajevima i institucije koje ih mogu provesti. Uzmimo jednostavan primjer kao što je zarazna bolest. Ako izbije danas, gotovo je sigurno da će se proširiti nadaleko i naširoko. To znači da svi imamo razloga što brže odrediti narav patogenog uzročnika, izolirati žrtve i raditi na lijeku. U idealnom slučaju mogla bi se uključiti Svjetska zdravstvena organizacija, tražiti da joj se pošalju uzorci virusa, odrediti narav bolesti i postaviti protokole po kojima treba postupati. Na žalost, ona nema dovoljno novca, nema dovoljno osoblja i nema dostatne ovlasti za donošenje pravila po kojima bi se svi morali ravnati. Kina je unutar svojih granica tjednima prikrivala zarazu ptičjom gripom, dok se nije proširila po svijetu. Indonezija je u jednom trenutku odbila predati uzorke gripe iz straha da će biti iskorišteni za stvaranje skupog cjepiva koje ona sebi ne bi mogla priuštiti. To je svijet s kojim se suočava Barack Obama: zbrkan i svadljiv, bez mnogo lakih odgovora. Ali uza sve svoje probleme to je još uvijek izvanredno miran svijet. Rat između velikih sila nezamisliv je. Po nekim mjerilima, živimo u najmirnijem dobu u povijesti. I Al-Kaida, prva velika prijetnja dvadeset prvog stoljeća, ostala je bez korijena i u defenzivi jer je muslimane diljem svijeta odbilo njeno veličanje nasilja i spremnost da ubija civile, čak i kad su ti civili muslimani. Izbor Baracka Obame, multietničnog Amerikanca koji je proputovao svijet, čovjeka čiji je otac musliman, a srednje mu je ime Husein, zapanjio je tu terorističku grupu. Na jednoj nedavnoj videosnimci njezini su vođe pribjegli slabašnim osobnim napadima na novog predsjednika, nazivajući ga “kućnim Crncem”. Njihove su brige razumljive: izbor Obame simbol je nade i prijetnja Al-Kaidinoj ideologiji mržnje. Postoji, dakako, i prastara briga: da će u prijelaznim vremenima stradati stabilnost. Još otkako je Tukidid primijetio da je pomak moći sa Sparte na Atenu bio temeljni uzrok Peloponeskog rata, znanstvenici strepeći promatraju takve trenutke. Ali ovaj put, ako se njime bude valjano upravljalo,

najbrži trkaći auto na svijetu

uspon ostalih ne mora izazvati destabilizaciju. Amerika ne tone brzo i neće je zamijeniti samo jedna druga zemlja. U dubinskom smislu svi se u ovoj krizi nalaze zajedno. Druge zemlje mogu igrati značajnu ulogu u stabiliziranju. I to ne samo u gospodarstvu. Tijekom rusko-gruzijskog sukoba nije u Moskvu otišao Bush, nego francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Kada su Izrael i Sirija ljetos počeli s razgovorima, mirovna je posrednica bila Turska, a ne Washington. A kada su se u svibnju prošle godine libanonske frakcije ponovo oružjem i nasiljem bacile jedne na druge, jedina osoba kadra dovesti ih za pregovarački stol bio je katarski šeik. Ni u jednom od tih slučajeva Sjedinjene Države nisu igrale ulogu. Prije deset godina to bi bilo nezamislivo. Danas je to opće mjesto. Premda samopouzdaniji svijet znači više protivnika i demagoga, to također znači i više pregovarača te regionalnih lidera kojima je stalo do održavanja mira. Ako se uzmogne organizirati i ohrabriti taj impuls, svijet će biti bolji. Većini glavnih sila zajednički su sa Sjedinjenim Državama osnovni interesi i ideali. Ti zajednički poticaji trebali bi osigurati kretanje svijeta prema većoj stabilnosti i prosperitetu. Ostaje zbiljskom opasnošću da Washington loše odigra, stvarajući kaos i nestabilnost, ili da igra prejakim kartama te navede druge zemlje na otpor i okretanje k vlastitim putovima. Za globalnu stabilnost i dalje je najvažnija zadaća upravljanje političkom i vojnom moći SAD-a. Sjedinjene Države moraju pružiti pravila, institucije i usluge s pomoću kojih se mogu riješiti krupni svjetski problemi, istodobno dajući udio u tom sustavu drugim zemljama – što je najvažnije, silama u usponu. Posljednjih desetljeća Sjedinjene Države nisu igrale tu vodeću ulogu. Ali nisu to činili ni Pariz, London, Moskva, Peking ili New Delhi. Europa nije bila voljna ustupiti moć MMF-u i drugim forumima, a mnoge zemlje s tržištima u usponu čuvaju svoju suverenost jednako ljubomorno kao i Sjedinjene Države, često i više. Tko god bio kriv za to, ako ne nađemo načina da proširimo i unaprijedimo pravila i institucije globalne suradnje – u gospodarstvu, energiji, promjenama klime, zarazama, drogama, migracijama i mnoštvu drugih pitanja, svijet će proživljavati sve više kriza, a vlade će na njih reagirati u hitnji, ad hoc – preslabo i prekasno. Ako se, s druge strane, okupimo i poradimo na zajedničkim problemima

najbrži trkaći auto na svijetu

čovječanstva, zamislite mogućnosti koje bi to moglo stvoriti za sve. Zamislite da stvorimo nova pravila igre koja bi omogućila da ovaj izvanredni proces globalizacije i rasta ustraje i proširi se na svaki dio društva, povisi životni standard za najsiromašnije među siromašnima, omogući da sve više i više ljudi razvije svoje potencijale. Ako doista djelujemo zajedno i ostavimo za sobom ovu krizu, ostaju beskrajne mogućnosti. Svjetsko gospodarstvo nudi izglede pristojna života za sve ljude. Komunikacije nam svima omogućuju da se upoznajemo i učimo jedni od drugih kao nikada prije. Politička suradnja može ukrotiti vatru suparništva velikih sila. Ljudi svaki dan posvuda na Zemlji čine divne stvari. Sada je vrijeme da njihove vlade na tu ljudsku ingenioznost primjereno odgovore vlastitim inovacijama i stvore nove oblike suradnje. Velik je izazov za Baracka Obamu i ovu generaciju lidera stvoriti nov sustav međunarodnih odnosa, koji stvara istinsku i djelotvornu globalnu suradnju na krupnim zajedničkim pitanjima koja nas sve muče. To je veliki projekt 21. stoljeća: nova arhitektonika koja ovom svijetu osigurava mir, rast i slobodu.

uspon ostalih

prvo poglavlje

Uspon ostalih Ovo nije knjiga o propadanju Amerike, nego o usponu svih ostalih. Ona govori o velikoj preobrazbi koja se zbiva diljem svijeta, preobrazbi koja, premda se o njoj često raspravlja, ostaje slabo shvaćena. To je prirodno. Promjene, čak i one krupne, zbivaju se postupno. Premda govorimo o novoj eri, svijet se i dalje čini onakvim kakav poznajemo. U zbilji je pak jako različit. Tri su se tektonske promjene moći dogodile u posljednjih petsto godina, fundamentalne promjene u raspodjeli moći koje su preobrazile međunarodni život – njegovu politiku, ekonomiju i kulturu. Prva je bila uspon zapadnog svijeta, proces koji je započeo u petnaestom stoljeću, a dramatično se ubrzao u kasnome osamnaestom. Proizveo je modernost kakvu poznajemo: znanost i tehniku, trgovinu i kapitalizam, poljoprivrednu i industrijsku revoluciju. Proizveo je i dugotrajnu političku dominaciju nacija Zapada. Druga promjena, koja se dogodila u posljednjim godinama devetnaestog stoljeća, bila je uspon Sjedinjenih Država. Ubrzo nakon svoje industrijalizacije Sjedinjene Države postale su najmoćnijom nacijom od carskog Rima i jedinom koja je bila jača od bilo koje izgledne kombinacije drugih nacija. Najvećim dijelom prošloga stoljeća Sjedinjene Države dominirale su globalnim gospodarstvom, politikom, znanošću, kulturom i idejama. Posljednjih dvadeset godina ta je dominacija bila bez premca, što je pojava bez presedana u modernoj povijesti.

uspon ostalih

Sada proživljavamo treću veliku promjenu moći moderne ere. Moglo bi je se zvati “usponom ostalih”. Posljednjih nekoliko desetljeća zemlje diljem svijeta doživljavaju stope gospodarskog rasta koje su nekoć bile nezamislive. Premda su imale i uspona i padova, opći je trend nedvosmisleno uzlazan. Taj je rast najvidljiviji u Aziji, ali više nije ograničen na nju. To je razlog što tu promjenu ne bi točno opisao naziv “uspon Azije”. Godine 2006. i 2007. sto dvadeset četiri zemlje imale su rast po stopi od četiri posto ili više. To uključuje više od trideset zemalja u Africi, dakle dvije trećine tog kontinenta. Antoine van Agtmael, menadžer fonda koji je skovao termin “tržišta u usponu”*, identificirao je dvadeset pet kompanija koje su najizglednije sljedeće velike svjetske multinacionalke. Na njegovu se popisu nalaze po četiri kompanije iz Brazila, Meksika, Južne Koreje i Tajvana, tri iz Indije, dvije iz Kine te po jedna iz Argentine, Čilea, Malezije i Južnoafričke Republike. Pogledajte oko sebe. Najviša zgrada na svijetu sada je u Taipeiju, a uskoro će je prestići ona koju grade u Dubaiju. Najbogatiji je čovjek na svijetu Meksikanac, a najveća je korporacija kojom se javno trguje kineska. Najveći avion na svijetu sagrađen je u Rusiji i Ukrajini, vodeća svjetska rafinerija gradi se u Indiji, a sve su najveće tvornice u Kini. Po mnogim je mjerilima London vodeći financijski centar, a Ujedinjeni Arapski Emirati sjedište su najobilnije financiranoga investicijskog fonda. Ono što su nekad bile stopostotno američke ikone sada prisvajaju stranci. Najveći svjetski panoramski kotač nalazi se u Singapuru. Svjetski kasino broj jedan nije u Las Vegasu, nego u Macau, koji je pretekao Vegas i po godišnjem prihodu od kocke. Najveća filmska industrija, kako po broju napravljenih filmova tako i po broju prodanih ulaznica, jest Bollywood, a ne Hollywood. Čak je i kupnja u trgovinama, najveća američka zabavna aktivnost, postala globalna. Među deset najvećih trgovinskih centara na svijetu samo je jedan u Sjedi-

Emerging markets – budući da nije riječ o zemljama u kojima donedavno uopće nije bilo tržišta, nego o tome da ta tržišta zadobivaju dimenzije koje ih čine sve značajnijima u svjetskim razmjerima, ne bi bio primjeren doslovan prijevod “tržišta u nastajanju”. (op. prev.)

uspon ostalih

njenim Državama; najveći na svijetu nalazi se u Pekingu. Takvi su popisi proizvoljni, ali upada u oči da je prije samo deset godina Amerika bila na vrhu u mnogim, ako ne i svim tim kategorijama. Moglo bi djelovati čudno što se težište stavlja na sve veći prosperitet dok stotine milijuna ljudi još uvijek žive u očajnom siromaštvu. Ali udio ljudi koji žive od najviše jednog dolara na dan zapravo se srušio sa 40 posto 1981. na 18 posto 2004., i procjenjuje se da će do 2015. pasti na dvanaest posto. Sam rast Kine izvukao je iz siromaštva više od 400 milijuna ljudi. Siromaštvo opada u 80 posto svjetskih zemalja. Onih 50 zemalja u kojima žive najsiromašniji ljudi svijeta krajnji su, gotovo beznadan slučaj koji hitno treba rješavati. U ostale 142 zemlje – među kojima su i Kina, Indija, Brazil, Rusija, Indonezija, Turska, Kenija i Južnoafrička Republika – produktivna i rastuća gospodarstva polako usisavaju siromašne. Prvi put svjedočimo istinski globalnom rastu. To stvara međunarodni sustav u kojem zemlje u svim dijelovima svijeta više nisu objekti ili promatrači, nego samostalni igrači. To je rađanje istinski globalna poretka. S tim povezan aspekt te nove ere jest difuzija moći s država na druge aktere. Oni “ostali” koji su u usponu obuhvaćaju mnoge nedržavne aktere. Grupe i pojedinci postaju moćniji, a slabe hijerarhija, centralizacija i kontrola. Funkcije koje su nekada kontrolirale vlade sada se dijele s međunarodnim tijelima poput Svjetske trgovinske organizacije ili Europske Unije. Nedržavne grupe niču poput gljiva svakog dana, o svakom pitanju, u svakoj zemlji. Korporacije i kapital kreću se s mjesta na mjesto, pronalazeći najbolje lokacije za poslovanje, nagrađujući neke vlade i kažnjavajući druge. U zakucima i pukotinama međunarodnog sustava prostor djelovanja pronalaze teroristi poput Al-Kaide, karteli droge, pobunjenici, sve vrste milicija. Moć se odmiče od nacionalnih država, prema gore, prema dolje, u stranu. U takvoj atmosferi nisu više toliko djelotvorni tradicionalni oblici provođenja nacionalne vlasti, kako ekonomske tako i vojne. Međunarodni sustav koji se pomalja vjerojatno će se jako razlikovati od onoga koji mu je prethodio. Prije sto godina postojao je multipolarni poredak pod vodstvom skupa europskih vlada, sa stalno promjenjivim savezima, suparništvom, pogrešnim proračunima i ratovima. Zatim je došao bipolarni duopol Hladnog rata, umnogome znatno stabilniji, ali uz reakcije i pre-

uspon ostalih

tjerane reakcije supersila na svaki pokret one druge. Od 1991. živimo pod američkim imperijem, u jedinstvenome, unipolarnom svijetu u kojem se otvoreno globalno gospodarstvo dramatično širi i ubrzava. Ta je ekspanzija sada pogonska sila sljedeće promjene naravi međunarodnog poretka. Na političko-vojnoj razini i dalje smo u svijetu jedine supersile. Ali u svakoj drugoj dimenziji – industrijskoj, ﬁnancijskoj, obrazovnoj, društvenoj, kulturnoj – distribucija moći mijenja se, udaljava od američke dominacije. To ne znači da ulazimo u antiamerički svijet, ali krećemo se u svijet nakon Amerike, koji deﬁniraju i usmjeravaju mnogi ljudi, s mnogih mjesta. Kakve prilike i izazove predstavljaju te promjene? Što one nagovješćuju Sjedinjenim Državama i njihovu dominantnom položaju? Kakva će biti ta nova era s obzirom na rat i mir, gospodarstvo i biznis, ideje i kulturu? Ukratko, što će značiti život u svijetu nakon Amerike?

prelila se čaša

drugo poglavlje

Prelila se čaša Zamislite da je sada siječanj 2000., a vi pitate nekog proroka da predvidi tijek globalnoga gospodarstva sljedećih nekoliko godina. Recimo da mu date neke natuknice, da mu pomognu dok gleda u kristalnu kuglu. Sjedinjene Države pogodit će najgori teroristički napad u povijesti, objašnjavate vi, i SAD će reagirati pokretanjem dvaju ratova, od kojih će jedan ići jako loše i godinama držati u kaosu Irak – zemlju s trećim najvećim svjetskim rezervama nafte. Iran će ojačati na Bliskom istoku i pokušati steći nuklearnu moć. Rusija će se u svojim odnosima sa susjedima i Zapadom držati neprijateljski i bahato. U Latinskoj Americi Hugo Chávez iz Venezuele pokrenut će protuzapadnu kampanju generacije te osvojiti mnoge saveznike i obožavatelje. Izrael i Hezbollah vodit će rat u južnom Libanonu, destabilizirajući krhku vladu u Beirutu, uvlačeći Iran i Siriju te uznemirujući Izraelce. Gaza će postati posrnula država kojom vlada Hamas, a mirovni pregovori između Izraela i Palestinaca neće dovesti ni do čega. “S obzirom na sve te događaje”, kažete vi mudracu, “kako će ići globalnom gospodarstvu u sljedećih šest godina?” To zapravo i nije hipotetično pitanje. Imamo predviđanja stručnjaka iz tih godina. Sva su bila pogrešna. Točno bi predviđanje bilo da će između 2000. i 2007. svjetsko gospodarstvo rasti po stopi (3,2 posto) bržoj nego i u jednom povijesnom razdoblju. U dva desetljeća od kraja Hladnog rata svjedoci smo paradoksa, koji doživljavamo svakog jutra čitajući novine. Izgleda da je svjetska politika u

prelila se čaša

velikim poteškoćama, uz svakodnevne izvještaje o bombardiranju, terorističkim zavjerama, državama odmetnicama, nacionalnoj dezintegraciji i građanskom razdoru. A ipak, globalno se gospodarstvo probija naprijed, ne bez značajnih prekida, panike i kriza, ali u cjelini još uvijek u silovitom usponu. Prva stranica novina doima se kao da nema nikakve veze s poslovnom rubrikom. Sjećam se razgovora s višim članom izraelske Vlade nekoliko dana nakon rata s Hezbollahom u srpnju 2006. Bio je istinski zabrinut za ﬁzičku sigurnost svoje zemlje. Hezbollahove rakete dosezale su daleko dublje u Izrael nego što su ljudi smatrali mogućim, a izraelski vojni odgovor nije bio uvjerljiv. Zatim sam ga pitao o gospodarstvu – njegovu području nadležnosti. “To nas sve zbunjuje”, rekao je. “Tržište dionica bilo je posljednjeg dana rata na višoj razini nego prvoga! Isto tako i šekel (izraelska valuta).” Vlada je možda bila uplašena, ali tržište nije. Ili razmotrimo rat u Iraku, koji je proizveo dubok, trajan kaos u zemlji i više od dva milijuna izbjeglica nagomilanih u susjednim zemljama. Izgleda sigurno da će se takva politička kriza preliti preko granica. Ali putujući Bliskim istokom ovih posljednjih godina, bit ćete zapanjeni koliko su malo nevolje Iraka destabilizirale tu regiju. Kamo god dođete, ljudi gnjevno osuđuju američku vanjsku politiku. Ali gdje su zbiljski dokazi nestabilnosti u regiji? Većina bliskoistočnih zemalja – na primjer Jordan, Saudijska Arabija i Egipat – izrazito napreduje. Turska, koja graniči s Irakom, imala je u prosjeku više od sedam posto godišnjeg rasta od početka rata. Abu Dabi i Dubai, koji su od Bagdada udaljeni sat leta, i dalje grade upadljive, ikonične nebodere kao da su na nekom drugom planetu. Zemlje koje su se angažirale u vezi s Irakom – Sirija i Iran – djeluju uvelike izvan globalnoga gospodarstva, pa tako mogu manje izgubiti ako izazivaju nevolje. Što objašnjava taj nesklad između politike koja se strmoglavljuje i gospodarstva koje ostaje čvrsto? Prvo, vrijedi pažljivije pogledati tu kaskadu loših vijesti. Izgleda da živimo u ludo nasilna vremena. Ali ne vjerujte svemu što vidite na televiziji. Naš anegdotalni dojam ispada pogrešan. U posljednja dva desetljeća rat i organizirano nasilje dramatično se smanjuju. Ted Robert Gurr i tim znanstvenika u Centru za međunarodni razvoj i upravljanje sukobima Sveučilišta Maryland pažljivo su slijedili podatke i

prelila se čaša

došli do sljedećeg zaključka: “Opći obujam globalnog ratovanja smanjio se za više od 60% (od sredine osamdesetih), spustivši se na najnižu razinu od kasnih pedesetih”.1 Nasilje je postojano raslo tijekom Hladnog rata – povećalo se šest puta između pedesetih i ranih devedesetih – ali taj je trend dosegao vrhunac baš uoči pada Sovjetskog Saveza 1991., a “opseg ratovanja između država i unutar njih smanjio se gotovo za polovinu u prvom desetljeću nakon Hladnog rata”. Harvardski polihistor profesor Steven Pinker tvrdi da “danas vjerojatno živimo u najmirnije vrijeme otkad naša vrsta postoji”.2 Jedan razlog nesklada između zbilje i našeg osjećaja o njoj mogao bi biti u tome što smo tijekom tih istih desetljeća doživjeli revoluciju informacijske tehnike, koja nam sada vijesti iz cijeloga svijeta donosi trenutačno, živo i kontinuirano. Neposrednost slika i intenzitet dvadesetčetverosatnog ciklusa vijesti zajednički stvaraju konstantnu hiperbolu. Svaki je vremenski poremećaj “oluja stoljeća”. Svaka je bomba koja eksplodira UDARNA VIJEST. Teško je sve to staviti u kontekst, jer je informacijska revolucija tako nova. Nismo imali svakodnevne vizualne prikaze onih približno dva milijuna ljudi koji su izginuli na poljima smrti u Kambodži sedamdesetih, ili onih milijun ljudi koji su nestali u pijesku Iransko-iračkog rata osamdesetih. Nismo čak ni vidjeli mnogo snimaka iz rata u Kongu devedesetih, gdje su izginuli milijuni. Ali sada gotovo svakodnevno gledamo učinke improviziranih eksplozivnih naprava, autobombi ili raketa – tragične događaje, dakako, ali često ipak događaje u kojima pogine manje od deset ljudi. Ta je uznemirenost još veća zbog nasumičnosti terorističkog nasilja, usmjerenosti na civile te lakoće s kojom se može prodirati u moderna društva. Nakon terorističkog napada ljudi kažu: “To sam mogao biti ja.” Taj se svijet doživljava kao vrlo opasan. Ali nije. Vaše su šanse da poginete posljetkom organiziranog nasilja bilo koje vrste niske, i sve su manje. Podaci pokazuju širok trend udaljavanja od ratova među važnijim zemljama, udaljavanja od onog tipa sukoba koji donose masovne žrtve. Ne vjerujem u to da je rat zastario ili u slične gluposti. Ljudska priroda ostaje ono što jest, a i međunarodna politika ostaje ono što jest. Povijest svjedoči o mirnim razdobljima koja je slijedilo iznimno krvoproliće. Nisu jedino mjerilo zla brojke. Narav ubijanja u bivšoj Jugoslaviji ranih devede-

prelila se čaša

setih – s predumišljajem, s religijskim motivima, sustavno – čini taj rat, koji je imao 200.000 žrtava, moralnom sramotom, što na bilo kojoj ljestvici mora zauzimati visoko mjesto. Barbarstvo Al-Kaide – hladnokrvna odsijecanja glave, namjerno usmjerivanje nasilja na nedužne – strašno je unatoč relativno malom broju žrtava. Ipak, ako želimo shvatiti vremena u kojima živimo, prvo ih moramo točno opisati. A ona su, za sada, u povijesnom kontekstu neuobičajeno mirna.

Islamska prijetnja Islamski teror, koji se svakodnevno pojavljuje u novinskim naslovima, velik je i trajan problem, ali u njemu sudjeluje mali broj fanatika. Hrani se funkcijskim nedostacima islamskog svijeta, osjećajem (zbiljske ili zamišljene) poniženosti zbog djelovanja Zapada te lakoćom s kojom se dolazi do tehničkih sredstava nasilja. Pa ipak, pripada li to istom redu veličine kao pohod Njemačke za svjetsku dominaciju u prvoj polovini dvadesetog stoljeća? Ili sovjetski ekspanzionizam u drugoj polovini? Ili Maova nastojanja na poticanju rata i revolucije diljem Trećega svijeta pedesetih i šezdesetih godina? Sve su to bili izazovi iza kojih su stajali moć i ciljevi velikih zemalja, često s ozbiljnim saveznicima te s ideologijom koju se smatralo vjerodostojnom alternativom liberalnoj demokraciji. Razmotrimo, za usporedbu, prijetnju džihada. Prije 11. rujna, kada su grupe poput Al-Kaide djelovale neprimjetno, vlade su se prema njima odnosile kao prema malim smetnjama, a one su slobodno švrljale, skupljale snagu i napadale simbolične, često vojne ciljeve ubijajući Amerikance i druge strance. Pa ipak, šteta je bila prilično ograničena. Od 2001. vlade su posvuda agresivne u razbijanju terorističkih mreža, praćenju tragova njihova novca i otkrivanju njihovih regruta – s gotovo neposrednim rezultatima. U Indoneziji, najvećoj muslimanskoj naciji na svijetu, vlada je uhvatila i šefa i vojnog vođu najsmrtonosnije džihadističke grupe Džama Islamija, koja je podmetnula bombe na Baliju 2002. S američkom pomoći ﬁlipinska je vojska razbila Al-Kaidi sličnu terorističku jedinicu Abu Sayyaf. Vođu te grupe ubile su ﬁlipinske tru-

prelila se čaša

pe u siječnju 2007., a njeno je članstvo s dvije tisuće gerilaca od prije šest godina opalo na današnjih nekoliko stotina. U Egiptu i Saudijskoj Arabiji – početnim bazama i ciljevima napada Al-Kaide – terorističke su ćelije pohvatane, a oni koji su još na slobodi, već tri godine ne mogu pokretati nove napade. Ministarstva ﬁnancija – osobito Ministarstvo ﬁnancija SAD -a – jako su otežala život teroristima. Globalne organizacije ne mogu uspijevati ako ne mogu premještati novac, pa što se većem broju njihovih fondova uđe u trag i otkrije ih se, to će oni više morati pribjegavati na brzinu improviziranim operacijama malih razmjera. Ta će borba između država i terorista potrajati, ali u njoj premoć imaju one prve. U Iraku, gdje se broj terorističkih napada smanjio, Al-Kaidu je oslabila jedna nova komplikacija što se pomalja. U svojim izvornim fetvama i ostalim izjavama Al-Kaida nije ni spominjala šijite, osuđujući samo “križare” i “Židove”. Ali Irak je to promijenio. Tražeći način da zadobije potporu sunita, Al-Kaida se preobrazila u antišijitsku grupu prigrlivši puristički sunitski svjetonazor. Pokojni Abu Mussab Al-Zarkavi, šef Al-Kaide u Mezopotamiji, osjećao je žestoku mržnju prema šijitima, koja je potjecala iz njegova purističkog vahabijstva. U pismu Osami bin Ladenu u veljači 2004. ustvrdio je: “Opasnost od šijita (...) veća je (...) nego od Amerikanaca (...) Jedino je rješenje za nas da udarimo na religijske, vojne i ostale kadrove među šijitima i nanosimo im udarac za udarcem dok se ne pokore sunitima.” Ako je između njega i bin Ladena o tome i bilo rasprave, pobijedio je Zarkavi. Rezultat je bio da je pokret koji se nadao da će okupiti cijeli muslimanski svijet u džihad protiv Zapada uvučen u prljavi rat unutar islama. Raskol između sunita i šijita samo je jedna od podjela unutar islamskog svijeta. Unutar tog univerzuma nalaze se šijiti i suniti, Perzijanci i Arapi, stanovnici Jugoistočne Azije i Bliskog istoka te, što je važno, umjereni i radikali. Baš kao što su razlike unutar komunističkog svijeta na kraju taj svijet učinile manje opasnim, tako i mnoge raznolikosti islama potkopavaju njegovu sposobnost sjedinjavanja u jedinstvenog, monolitnog neprijatelja. Neki zapadni vođe govore o jednom općesvjetskom islamističkom pokretu – apsurdno bacajući na istu hrpu čečenske separatiste u Rusiji, milicije koje u Indiji djeluju s pakistanskom potporom, šijitske ratne vladare u Libanonu i sunitske džihadiste u Egiptu. Zapravo, lukav bi strateg

prelila se čaša

naglašavao da se sve te grupe razlikuju, da imaju različite agende, neprijatelje i prijatelje. To bi im oduzelo mogućnost polaganja prava na predstavljanje islama. Također bi ih opisao kao ono što često i jesu: male lokalne bande marginalaca koji se nadaju da će privući pozornost nihilizmom i barbarstvom. Sukobi radikalnih islamskih grupa stalno traju, ali to je u pravilu više povezano s lokalnim uvjetima nego s globalnim aspiracijama. Premda Sjeverna Afrika proživljava stalne terorističke aktivnosti, pogotovu u Alžiru, glavna tamošnja grupa Salaﬁstička grupa poziva i borbe (poznata po svojoj francuskoj kratici GSPC) dio je dugog rata između alžirske Vlade i islamističkih opozicijskih snaga te se ne može promatrati isključivo kroz prizmu Al-Kaide i protuameričkog džihada. Isto vrijedi i za glavno područje na kojem je došlo do velikog i uznemirujućeg porasta snage Al-Kaide, ono oko afganistansko-pakistanske granice. Upravo je tamo smještena središnjica Al-Kaide, ako takvo što postoji. Ali grupa se uspijevala održati unatoč najboljim nastojanjima postrojbi NATO-a jer je u godinama antisovjetske kampanje tamo pustila duboke korijene. Njihovi saveznici talibani lokalni su pokret što ga već dugo podupire dio Paštuna, etničke grupe utjecajne u Afganistanu i Pakistanu. Evo bilance. Za šest godina nakon 11. rujna središnjica Al-Kaide – grupe koju vode Osama bin Laden i Ajman Zavahiri – nigdje nije uspjela izvesti nijedan napad. Bila je teroristička organizacija; postala je komunikacijska kompanija, koja povremeno proizvodi videovrpce umjesto zbiljskih napada ili eksplozija.* Džihad se nastavlja, ali džihadisti su se morali raspršiti, snalaziti se s malim ciljevima i djelovati na lokalnoj razini – obično putem grupa koje nisu povezane sa središnjicom Al-Kaide. A ta improvizirana strategija ima jednu sputavajuću slabost: ubija lokalne ljude i tako otuđuje obične muslimane. Taj je proces već dobrano uznapredovao u zemljama tako različitima kao što su Indonezija, Irak i Saudijska Arabija. U posljednjih šest godina potpora bin Ladenu i njegovim ciljevima postojano opada diljem

Čak i kada bi se sutra dogodio napad, sigurno vrijedi zapaziti činjenicu da središnjica Al-Kaide šest godina nije bila u stanju organizirati nijednu eksploziju.

prelila se čaša

muslimanskoga svijeta. Između 2002. i 2007. odobravanje taktike samoubilačkih bombaških napada, koje je uvijek bilo slabo, opalo je za više od 50 posto u većini muslimanskih zemalja u kojima je praćeno. Više je osuda nasilja i fetva protiv bin Ladena nego ikada prije, a među njima su i one koje dolaze od istaknutih klerika u Saudijskoj Arabiji. Mnogo se više toga mora dogoditi da bi se moderniziralo muslimanski svijet, ali modernizatori nisu više tako uplašeni. Konačno su shvatili da, i uza svu retoriku iz medresa i džamija, nema baš mnogo ljudi koji bi htjeli živjeti po nalozima Al-Kaide. Oni koji su tako živjeli, bilo u Afganistanu, bilo u Iraku, postali su njenim najpredanijim protivnicima. Nasuprot sovjetskom socijalizmu ili čak i fašizmu u tridesetima, na islamski fundamentalistički model nijedno društvo ne gleda s divljenjem. Na ideološkoj razini on ne predstavlja nikakvu konkurenciju sa Zapada poteklome modelu modernosti koji usvajaju zemlje diljem svijeta. Nakon 11. rujna na Zapadu je – osobito u Sjedinjenim Državama – procvala “privatna inicijativa” raspirivanja straha. Stručnjaci ekstrapoliraju svaki trend koji im se ne sviđa, odustajući od bilo kakva ozbiljnog proučavanja podataka. Mnogi konzervativni komentatori pišu o prijetećoj islamizaciji Europe (koju zovu Eurabija, da biste se osjećali još neugodnije). Najbolje procjene, iz obavještajnih agencija SAD -a, pokazuju međutim da muslimani sada čine oko tri posto europskoga stanovništva i da će do 2025. porasti na pet do osam posto, što će biti i maksimum. Postoje dežurni motritelji koji bilježe razmišljanja kakva smušenog imama, tragaju po arhivima za svakim spominjanjem sudnjeg dana te bilježe i šire razmišljanja svakog luđaka koji u noćnim TV-programima veliča mučeništvo. Doživljavaju erupciju bijesa kada kakav taksist Somalac negdje odbije ukrcati u svoj auto sanduk alkoholnog pića, videći u tome početak šerijata na Zapadu. Ali te epizode ne odražavaju osnovni smjer muslimanskog svijeta. Taj se svijet također modernizira, premda sporije nego ostali i premda ima onih koji nastoje postati vođama pobune protiv toga. Ti reakcionari u svijetu islama brojniji su i ekstremniji od onih u drugim kulturama – islam doista ima svojih disfunkcija. Ali oni ostaju malenom manjinom među više od milijardu muslimana u svijetu. A zanemarivanje kompliciranoga konteksta u kojem se daju neke od tih izjava – kao što je interna iranska borba za vlast

prelila se čaša

između klerika i laika – dovodi do predviđanja od kojih se diže kosa na glavi, ali su apsurdna, poput čvrste tvrdnje Bernarda Lewisa da iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad kani posebno povoljan datum u islamskom kalendaru (22. kolovoza 2006.) obilježiti uništenjem svijeta. (Da, napisao je upravo to.) Dežurni ideološki stražari provode toliko vremena nad dokumentima džihada da su izgubili iz vida zbiljska muslimanska društva. Da su se povukli korak unatrag, vidjeli bi frustriranost prema fundamentalistima, žudnju za modernošću (dakako, uz nešto dostojanstva i kulturnog ponosa) i traganje za praktičnim rješenjima – a ne masovnu potragu za besmrtnošću kroz smrt. Kada muslimani putuju, okupljaju se u milijunima da vide efektnu raskoš Dubaija, a ne iranska sjemeništa. Ona manjina koja želi džihad jest zbiljska, ali djeluje unutar društava u kojima su takve aktivnosti sve nepopularnije i beznačajnije. Na Zapadu se sa svakim novim napadom smanjuju učinci terorizma. Nakon 11. rujna globalna su ﬁnancijska tržišta kolabirala i dva mjeseca nisu dosegla razinu od 10. rujna. Nakon bombaških napada u Madridu 2004., španjolskom je tržištu za oporavak trebalo mjesec dana. Nakon bombaških napada u Londonu u srpnju 2005., britanske dionice vratile su se na razinu prije bombi za dvadeset četiri sata. Šira je ekonomska slika slična. Nakon 11. rujna Sjedinjene Države izgubile su u ekonomskim aktivnostima stotine milijardi dolara. Sljedeći veliki napad, eksplozija u noćnom klubu na Baliju 2002., na sličan je način dramatično djelovao na indonezijsko gospodarstvo, gdje je turizam nestao, a trgovina i investicije presušile su na nekoliko mjeseci. Godinu dana poslije, nakon još jedne eksplozije u Indoneziji, ovaj put u hotelu Marriott u Jakarti, tržišna aktivnost smanjila se samo zakratko, a šteta koju je pretrpjelo indonezijsko gospodarstvo bila je malena. Eksplozije u Maroku i Turskoj 2003. imale su također slab učinak. Eksplozije u Španjolskoj 2004. i Britaniji 2005. uopće nisu omele rast. Dakako, sve bi to bilo drukčije kad bi se neka veća teroristička organizacija domogla jačeg oružja za masovno uništavanje. Nuklearni udar izazvao bi masovnu paniku i širi slom. Ali do takvog je oružja teže doći nego što mnogi misle, a upornija nastojanja iz Washingtona mogla bi praktično

prelila se čaša

onemogućiti da se išta od toga nabavi. Najviše bi mogao zabrinjavati biološki terorizam, zato što je biološke agense lako nabaviti; ali teško ih je efektivno raspršiti, i tu bi mogli izostati dramatični rezultati za kojima teroristi čeznu. Ništa od toga ne znači da su protuterorističke aktivnosti nepotrebne, nego da će pomno odmjerene, inteligentne mjere vjerojatno biti prilično uspješne. Na neki neizgovoren način ljudi shvaćaju da je najbolja protuteroristička politika prilagodljivost. Terorizam je neobičan po tome što je njegova borbena taktika uvjetovana reakcijom promatrača. Ako se ne ustrašimo, ona ne djeluje. A od New Yorka i Londona do Mumbaija i Jakarte ljudi iskustveno uče tu činjenicu i nastavljaju živjeti čak i u uvjetima neizvjesnosti. Najizgledniji scenarij – niz eksplozija iz naprtnjača ili kamiona u Sjedinjenim Državama – bio bi šok, ali u nekoliko tjedana njegovi bi učinci izblijedjeli, a dugoročne posljedice vjerojatno bi bile minimalne. U velikim, energičnim i kompleksnim društvima – američko gospodarstvo sada obuhvaća trinaest bilijuna dolara* – problemi s nekoliko manjih lokacija ne prelijevaju se lako na cijelu zemlju. Moderna civilizacija mogla bi biti jača nego što mislimo. Realni su i izazovi zemalja odmetnica, ali treba ih promatrati u kontekstu. BDP Irana jest 1/68 proizvoda Sjedinjenih Država, a njegovi su vojni troškovi 1/110 troškova Pentagona. Ako je ovo 1938., kako tvrde mnogi

Za jednu tako direktnu misao bruto društveni proizvod (BDP) iznenađujuće je komplicirano mjerilo. Premda utrživi proizvodi kao što su iPodi ili tenisice koštaju približno jednako u različitim zemljama, dobra koja ne mogu cirkulirati preko granica – poput frizure u Pekingu – koštaju manje u zemljama u razvoju. To znači da isti dohodak pokriva mnogo više toga u Indiji nego u Britaniji. Da bi to uračunali, mnogi ekonomisti služe se mjerom BDP-a zvanom paritet kupovne moći (PPP), koji značajno uvećava dohotke u zemljama u razvoju. Zagovornici kažu da on bolje odražava kvalitetu života. Ipak, kada je riječ o sirovoj nacionalnoj moći, više smisla ima mjerenje BDP-a po tržišnim razmjenskim tečajevima. Kupiti nosač aviona, ﬁnancirati misiju UN-a za održavanje mira ili pružati međunarodnu pomoć ne možete s pomoću dolara izraženih u PPP-u. To je razlog što ću općenito u cijeloj knjizi proračunavati BDP s pomoću tržišnih razmjenskih tečajeva. Tamo gdje je primjereniji PPP, ili gdje su dostupni samo podaci u tom obliku, to ću naznačiti.

prelila se čaša

konzervativci, Iran nije Njemačka, nego Rumunjska. Sjeverna Koreja u još je većem bankrotu i disfunkciji. Njena je glavna prijetnja – ona zbog koje kineska Vlada noću bdije – da će se urušiti i cijelu regiju preplaviti izbjeglicama. Zar je to sila? Te zemlje mogu izazivati nevolje u svojem susjedstvu i treba ih kontrolirati i zaustaviti, ali moramo držati na umu širi svijet, čiji su one relativno malen dio. Pogledajmo Latinsku Ameriku. Venezuela pravi probleme, ali što to znači na terenu? Široki trend u toj regiji – primjer za to jest politika glavnih zemalja poput Brazila, Meksika i Čilea – vodi prema otvorenim tržištima, trgovini, demokratskoj vladavini i orijentaciji prema van. A smjer povijesti predstavlja upravo taj trend, a ne bolesne tirade Huga Chaveza.

Velika ekspanzija Današnja relativna mirnoća ima duboke strukturalne osnove. Diljem svijeta ekonomija istiskuje politiku. Gotovo da i ne postoji ono što analitičari Wall Streeta zovu “političkim rizikom”. Ratovi, državni udari i terorizam izgubili su mnogo od svoje sposobnosti da više no privremeno izbace tržišta iz kolosijeka. I opet, to ne mora stalno biti tako (povijesno i nije bilo tako), ali to jest svijet u kojem živimo barem već jedno desetljeće. To nije prvi put da se susreću politička graja i gospodarski rast. Našem su razdoblju umnogome slična dva prijašnja: bum na prijelomu stoljeća, devedesetih godina 19. stoljeća i u prvom desetljeću 20., te poslijeratni bum pedesetih i ranih šezdesetih. U oba razdoblja politika je bila turbulentna, a rast je ipak bio snažan. Jedna je značajka zajednička tim dvama razdobljima ta da su velike zemlje ulazile u svjetsko gospodarstvo povećavajući njegov obujam i mijenjajući mu oblik. Kolač se toliko povećavao da je to bilo jače od dnevnih poremećaja. Krajem devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća često se strahovalo od rata između velikih europskih sila, uvelike pod utjecajem kriza na Balkanu, u Sjevernoj Africi i drugim žarištima. Ali svjetsko je gospodarstvo cvalo unatoč požarima i vojnim utrkama. To je bila era prvih kretanja kapitala iz Europe u Novi svijet. Kako su se Njemačka i Sjedinjene Države

prelila se čaša

brzo industrijalizirale, postale su dvjema od triju najvećih gospodarstava u svijetu. Pedesete i rane šezdesete ponekad se pamte kao mirne godine, ali to su, zapravo, bila vremena puna napetosti koja su obilježile rane godine Hladnog rata, bojazni od vrućih ratova sa Sovjetskim Savezom i Kinom te zbiljski rat u Koreji. Postojale su periodične krize – Tajvanski tjesnac, Kongo, Sueski kanal, Zaljev svinja, Vijetnam – koje bi često nabujale do razmjera rata. Pa ipak, industrijska su gospodarstva snažno jedrila naprijed. Bila je to druga velika era kretanja kapitala, u kojem se novac iz Sjedinjenih Država slijevao u Europu i Istočnu Aziju. Posljetkom toga Zapadna se Europa obnovila iz pepela Drugoga svjetskog rata, a Japan, prva nezapadna zemlja koja se uspješno industrijalizirala, dvadeset tri je godine rastao po stopi od devet posto godišnje. U oba ta razdoblja ti “pozitivni šokovi ponude” – to je termin koji ekonomisti rabe za dugoročni strmi rast proizvodnje – uzrokovali su dug, ustrajan rast, uz opadanje cijena, niske kamatne stope i sve višu produktivnost na tadašnjim tržištima u porastu (Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Japanu). Na prijelazu u dvadeseto stoljeće, unatoč snažnom porastu potražnje, cijene pšenice u Europi pale su za 20 do 35 posto, zahvaljujući američkim žitnicama. (Slično tome, danas pada cijena industrijskih proizvoda zbog nižih troškova u Aziji, unatoč skoku potražnje za njima.)3 U oba su razdoblja novi igrači izrastali zahvaljujući izvozu, ali je rastao i uvoz. Između 1860. i 1914. američki se uvoz upeterostručio, dok je izvoz porastao sedam puta.4 Sada proživljavamo treću takvu ekspanziju globalnoga gospodarstva, i to daleko najveću. U posljednja dva desetljeća više od dvije milijarde ljudi ušlo je u svijet tržištâ i razmjene – svijet koji je donedavno bio provincija maloga kluba zapadnih zemalja.* To je širenje bilo ubrzano kretanjem zapadnoga kapitala u Aziju i diljem planeta. Posljetkom toga globalno je go-

Kažem dvije milijarde jer ruralna sirotinja u Južnoj Aziji, Kini i Africi ni na koji značajan način ne sudjeluje u globalnom gospodarstvu, ali svake godine milijuni njih sele se u gradove.

prelila se čaša

spodarstvo između 1990. i 2007. poraslo sa 22,8 bilijuna na 53,3 bilijuna dolara, a globalna trgovina za 133 posto. Više od polovine toga globalnog rasta može se pripisati takozvanim tržištima u usponu, koja sada obuhvaćaju 50 posto svjetskoga gospodarstva, mjereno paritetom kupovne moći (ili više od 30 posto po tržišnim tečajevima). Rast tih novopridošlih sve više pokreću njihova vlastita tržišta, a ne naprosto izvoz sa Zapada – što znači da to nije samo efemerna pojava. Neki takve trendove odbacuju upozoravajući na rast Japana osamdesetih, kada smo se svi bojali da će Japanci steći dominaciju nad svjetskim gospodarstvom. Ispalo je da je to strah od utvara: Japan je, zapravo, zapao u petnaestogodišnju krizu. Ali ta je analogija varljiva. Japan je 1985. već bio drugo po veličini gospodarstvo na svijetu. Mnogi su stručnjaci vjerovali da je na putu da s prvoga mjesta smijeni Sjedinjene Države, ali budući da gospodarstvo, institucije i politika Japana nisu bili potpuno modernizirani, zemlja nije bila sposobna za taj konačni skok. Kina je, nasuprot tome, još uvijek siromašna zemlja. Njen je BDP per capita 2500 dolara. Ona će zasigurno naići na mnoge probleme kada i ako bude postajala zemljom Prvoga svijeta. Ali u doglednoj budućnosti sigurno će uspjeti udvostručiti opseg svoga gospodarstva naprosto tako što će i dalje proizvoditi igračke, majice i mobitele. Indija, koja je počela s još niže dohodovne osnove, također će moći rasti nekoliko desetljeća prije no što naiđe na onu vrstu izazova koji su Japan izbacili iz kolosijeka. Čak i ako Indija i Kina nikad ne premaše status srednjeg dohotka, vjerojatno će po veličini najvećim dijelom dvadeset prvog stoljeća biti drugo i treće gospodarstvo u svijetu. Povijesna je slučajnost što su posljednjih nekoliko stoljeća najbogatije zemlje na svijetu imale malo stanovništvo. Sjedinjene Države u toj su skupini bile daleko najveće, što je i razlog tome što su one dominantan igrač. Ali takva je dominacija bila moguća samo u svijetu u kojem se uistinu velike zemlje utapaju u siromaštvu, nesposobne ili nevoljke usvojiti mjere koje bi im donijele rast. Sada su se divovi pokrenuli i prirodno će, s obzirom na svoju veličinu, ostaviti na zemljovidu velik otisak svojih stopa. Čak i ako prosječna osoba u tim zemljama još uvijek po zapadnim mjerilima djeluje siromašno, njihovo će ukupno bogatstvo biti golemo. Ili mate-

prelila se čaša

matičkim rječnikom: bilo koji broj, koliko god malen bio, postaje veliki broj kada ga se pomnoži sa 2,5 milijarde (približni ukupni broj stanovnika Kine i Indije). Upravo ta dva čimbenika – niska polazna točka i velika populacija – jamče veličinu i dugoročnu narav globalnog premještanja moći.

Tri sile: politika, gospodarstvo i tehnika Kako je do svega toga došlo? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se vratiti nekoliko desetljeća unatrag, u sedamdesete, i prisjetiti se načina na koje je u to vrijeme većina zemalja vodila svoja gospodarstva. Te se atmosfere živo sjećam jer sam rastao u Indiji, zemlji koja zaista nije smatrala da igra na istom terenu kao Sjedinjene Države. Po shvaćanju indijske političke i intelektualne elite, na jednom je kraju spektra postojao kapitalistički model pod vodstvom SAD -a, a na drugome socijalistički model pod sovjetskim vodstvom. New Delhi nastojao je između njih prokrčiti neki treći put. Indija po tome nije bila ništa neobično. Na tom su putu bili i Brazil, Egipat i Indonezija – zapravo, veći dio svijeta. Ali pokazalo se da je to put koji ne vodi nikamo, i krajem sedamdesetih to je postajalo jasno mnogim ljudima u tim zemljama. Dok su one stagnirale, Japan i nekoliko drugih zemalja Jugoistočne Azije koje su odabrale kvazikapitalistički kurs bili su upadljivo uspješni, i počelo se shvaćati pouku. Ali potres koji je sve uzdrmao bio je slom Sovjetskog Saveza kasnih osamdesetih. Kako je centralno planiranje potpuno diskreditirano, a jedan kraj političkog spektra završio u ruševinama, cijela se debata promijenila. Odjednom je preostao samo jedan osnovni pristup organiziranju gospodarstva neke zemlje. Upravo je stoga Alan Greenspan opisao pad Sovjetskog Saveza kao utjecajan ekonomski događaj našeg vremena. Od tada, unatoč svem nezadovoljstvu raznim planovima liberalizacije i uvođenja tržišta, nije promijenjen opći smjer. Prema znamenitoj formulaciji Margaret Thatcher iz vremena kada je oživljavala britansko gospodarstvo, “nema alternative”. Taj ideološki pomak u ekonomiji stvarao se sedamdesetih i osamdesetih,

prelila se čaša

čak i prije pada Berlinskog zida. Konvencionalna ekonomska mudrost, utjelovljena u organizacijama kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, postala je tada mnogo kritičnijom prema kvazisocijalističkom putu zemalja poput Indije. Akademski stručnjaci poput Jeffreyja Sachsa putovali su diljem svijeta, savjetujući vladama liberaliziranje, liberaliziranje i liberaliziranje. Diplomanti zapadnih ekonomskih programa, poput čileanskih “Chicago Boys”, vraćali su se kući i primjenjivali politiku u korist tržišta. Neke zemlje u razvoju bile su zabrinute zbog nastajanja grabežljivoga kapitalizma, a Sachs se sjeća kako im je objašnjavao da trebaju dugo i temeljito raspravljati žele li na kraju ispasti više poput Švedske, Francuske ili Sjedinjenih Država. Ali, dodao bi, neko vrijeme ne mora ih brinuti konačna odluka, jer je većina njih još uvijek mnogo bliža Sovjetskom Savezu. Financijska sila koja pokreće tu novu eru jest slobodno kretanje kapitala. Razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata bilo je razdoblje fiksnih razmjenskih tečajeva. Većina zapadnih zemalja, uključujući Francusku i Italiju, imala je kontrolu kapitala, koja je ograničavala kretanje valute preko njihovih granica. Dolar je bio prikovan za zlato. No kako je rasla globalna trgovina, fiksni tečajevi izazivali su trenje i nedjelotvornost te sprečavali najpovoljnije korištenje kapitalom. Većina je zapadnih zemalja sedamdesetih i osamdesetih uklonila tu kontrolu. Rezultat: golema i stalno rastuća ponuda kapitala koji se slobodno mogao kretati s jednog mjesta na drugo. Danas kada ljudi misle o globalizaciji, još uvijek pritom misle na veliku količinu gotovine – trgovci valutom dnevno obrnu oko dva bilijuna dolara – koja se prelijeva po cijelom planetu, nagrađujući neke zemlje, a kažnjavajući druge. To je božanski disciplinski mehanizam globalizacije. Sa slobodno oscilirajućim novcem došla je i druga revolucija politike: širenje neovisnih centralnih banaka i kroćenje inflacije. Hiperinflacija je najgora ekonomska bolest koja može zadesiti neku državu. Ona uništava vrijednost novca, ušteda, gospodarske imovine, pa time i rada. Ona je gora od duboke recesije. Hiperinflacija vam otima ono što sada imate (štednja), dočim vam recesija otima ono što ste mogli imati (viši životni standard da je gospodarstvo raslo). Upravo je zbog toga hiperinflacija često obarala vlade i izazivala revoluciju. Naciste u Njemačkoj nije dovela na vlast Velika

prelila se čaša

depresija, nego hiperinflacija, koja je uništila srednju klasu time što je obezvrijedila njenu štednju. Rijetko je moguće osvrnuti se na rat u kojem je odnesena tako odlučna pobjeda. Krajem osamdesetih hiperinflacija je zahvatila desetke velikih, važnih zemalja. U Argentini je iznosila 3500 posto, u Brazilu 1200, a u Peruu 2500. Devedesetih su se te zemlje jedna za drugom trezveno okrenule monetarnoj i fiskalnoj disciplini. Neke su prihvatile potrebu plivajućeg tečaja svojih valuta; druge su svoje valute vezale uz euro ili dolar. Rezultat je da danas na svijetu postoji samo dvanaest zemalja u kojima je inflacija viša od petnaest posto, a većinom su to posrnule države poput Haitija, Burme i Zimbabvea. Ta proširena atmosfera niske inflacije bila je krucijalna za političku stabilnost i dobre ekonomske izglede nacija u usponu. Tim političkim i ekonomskim čimbenicima koji su vodili zemlje prema novom konsenzusu pridružio se i niz tehničkih inovacija koje su gurale u istom smjeru. Teško je danas sjetiti se života iz mračnih vremena sedamdesetih, kada se vijesti nisu trenutačno prenosile. Ali do devedesetih počelo se događaje odasvud – iz Istočnog Berlina, Kuvajta, Trga Tiananmena – posvuda prenositi u realnom vremenu. Pod vijestima smo skloni uglavnom podrazumijevati političke vijesti. Ali i cijene su vrsta vijesti, a mogućnost da se one trenutačno i transparentno prenose po cijelom planetu izazvala je jednu drugu revoluciju, revoluciju djelotvornosti. Danas je rutina na internetu u nekoliko minuta usporediti cijene proizvoda. Prije dvadeset godina postojao je krupan posao arbitraže jer je trenutačno uspoređivanje cijena bilo tako teško. Širenje komunikacija značilo je da je svijet dublje povezan i da postaje “ravan”, po znamenitoj formulaciji Thomasa Friedmana. Jeftino telefoniranje i širokopojasne veze omogućili su ljudima da poslove za jednu zemlju obavljaju u drugoj – što označuje novi stadij u trajnoj pripovijesti kapitalizma. Nastankom velikih brodova u 14. stoljeću dobra su postala pokretna. Modernim bankarstvom u 17. stoljeću pokretan je postao kapital. Ljudi možda nisu mogli ići tamo gdje je bilo radnih mjesta, ali radna mjesta mogla su doći tamo gdje su ljudi. A dolazila su programerima u Indiji, telefonskim operaterima na Filipinima i radiolozima u Tajlandu. Troškovi prijenosa dobara i usluga padaju već stoljećima. Nastankom širokopojasnih

prelila se čaša

veza za mnoge je usluge taj trošak pao na nulu. Ne mogu se doduše na druge prenijeti svi poslovi – ni približno – ali učinci prenošenja mogu se osjetiti posvuda. U nekom je smislu trgovina oduvijek funkcionirala na taj način – na primjer tekstilne tvornice selile su se početkom 20. stoljeća iz Velike Britanije u Japan. Ali trenutačna i stalna komunikacija znači da je taj proces oštro ubrzan. Tvornicom odjeće u Tajlandu može se upravljati gotovo kao da se nalazi u Sjedinjenim Državama. Kompanije se sada koriste desecima zemalja kao dijelovima lanca koji kupuje, proizvodi, montira, plasira i prodaje robu. Od osamdesetih te su tri sile – politika, ekonomija i tehnika – gurale u istom smjeru i stvorile otvorenije, povezanije, zahtjevnije okruženje. Ali također su mnogim zemljama posvuda pružile svježe prilike za uspon ljestvama rasta i prosperiteta. Pogledajmo velike promjene u dvjema reprezentativnim (neazijskim) zemljama. Prije dvadeset godina Brazil i Tursku smatralo bi se tipičnim zemljama “u razvoju”, s tromim rastom, podivljalom inflacijom, strmoglavim porastom zaduženosti, anemičnim privatnim sektorom i krhkim političkim sustavom. Danas se objema dobro upravlja, mogu se pohvaliti rekordno niskom inflacijom, snažnim stopama rasta, smanjivanjem razine zaduženosti, uspješnim privatnim sektorom i sve stabilnijim demokratskim institucijama. Stopa brazilske inflacije sada je, prvi put u povijesti, približno ista kao i stopa u Sjedinjenim Državama. Brazil i Turska još uvijek imaju problema – a koja ih zemlja nema? – ali to su ozbiljne zemlje u usponu. Već se promijenila tržišna percepcija tih dviju zemalja. Njihove se dugove više ne smatra ništa riskantnijima od duga u Prvome svijetu. Zapravo, mnoga tržišta u usponu gomilaju velike viškove, toliko da sada drže 75 posto svjetskih deviznih rezervi. Samo Kina ima na svojim računima više od 1,5 bilijuna dolara. Goldman Sachs predviđa da će do 2040. pet zemalja s tržištima u usponu – Kina, Indija, Brazil, Rusija i Meksiko – imati veći gospodarski output nego zemlje G-7, sedam zapadnih država koje su stoljećima dominirale globalnim odnosima.

autorove bilješke

231

Autorove bilješke 2. Prelila se čaša 1

Ted Robert Gurr, Monty G. Marshall, Peace and Conflict 2005: A Global Survey of Armed Conflicts, Self-Determination Movements, and Democracy, Center for International Development and Conflict Management, University of Maryland, College Park, lipanj 2005.

Steven Pinker, “A Brief History of Violence” (govor na konferenciji Technology, Entertainment, Design, Monterey, Calif., ožujak 2007.).

Kevin H. O’Rourke, “The European Grain Invasion, 1870-1913”, Journal of Economic History 57, br. 4, rujan 1997., str. 775–801.

Dobru, pristupačnu raspravu o “pozitivnom šoku ponude” na kraju devetnaestog stoljeća vidjeti u: Gary Saxonhouse, “The Integration of Giants into the Global Economy”, AEI: Asian outlook, br. 1 (31. 1. 2006.).

Vidjeti u časopisu Economist istraživanje “The New Titans” u broju od 14. 9. 2006.

Michael Specter, “The Last Drop”, New Yorker, 23. 10. 2006.

Larry O’Hanlon, “Arctic Ice Melt Gets Stark Reassessment”, Discovery News, 6. 9. 2007., dostupno na http://dsc.discovery.com/news/2007/09/06/article_pla. html?category=earth.

Zbigniew Brzezinski, “The Dilemma of the Last Sovereign”, American Interest 1, br. 1, jesen 2005.

232

autorove bilješke

Benjamin Schwarz, recenzija knjige Stephena E. Ambrosea The Good Fight, u: Atlantic Monthly, lipanj 2001., str. 103.

Naazneen Barma i dr., “The World without the West”, National Interest, br. 90, srpanj/kolovoz 2007., str. 23–30.

Thomas L. Friedman, The World Is Flat: A Brief History of the Twenty-ﬁrst Century, Farrar, Straus and Giroux, New York, 2006., str. 226.

Gabor Steingart, The War for Wealth: Why Globalization Is Bleeding the West of Its Prosperity, McGraw-Hill, New York, 2008. Izjava Andyja Grovea citirana je u: Clyde Prestowitz, Three Billion New Capitalists: The Great Shift of Wealth and Power to the East, Basic Books, New York, 2005., str. 8.

3. Nezapadni svijet? 13

Informacije o putovanjima Zheng Hea potječu iz raznih izvora, među kojima su Gavin Menzies, 1421: The Year China Discovered America, Harper Perennial, New York, 2004.; David Landes, The Wealth and Poverty of Nations, W. W. Norton, New York, 1999. i Kuei-Sheng Chang, “The Maritime Scene in China at the Dawn of Great European Discoveries”, Journal of the American Oriental Society 94, br. 3, srpanj–rujan 1974., str. 347–59.

Kenneth Pomeranz, The Great Divergence: China, Europe, and the Making of the Modern World Economy, Princeton University Press, Princeton, 2000. Pomeranz se ne slaže sa shvaćanjem da je Kina bila onako zaostala kako je ja opisujem. Ali bolji su vodiči o ovoj općoj temi Angus Maddison, William McNeil i David Landes, a Philip Huang (vidjeti niže) vrlo podrobno i efektno pobija Pomeranza.

Citirano u: Bernard Lewis, “The West and the Middle East”, Foreign Affairs 76, br. 1, siječanj/veljača 1997., str. 114.

Daniel J. Boorstin, The Discoverers, Vintage Books, New York, 1985., str. 64. Djela Davida S. Landesa, osobito Revolution in Time: Clocks and the Making of the Modern World, Harvard University Press, Cambridge, 1983., također u odnosu na razvoj sata povlače kontrast između stavova prema inovaciji i tehničkim promjenama u istočnim i zapadnim društvima.

David S. Landes, “Why Europe and the West? Why Not China?”, Journal of Economic Perspectives 20, br. 2, proljeće 2006., str. 18.

autorove bilješke

233

Philip C. C. Huang, “Development or Involution in Eighteenth-Century Britain and China: A Review of Kenneth Pomeranz’s The Great Divergence: China, Europe, and the Making of the Modern World Economy,” Journal of Asian Studies 61, br. 2, svibanj 2002., str. 501–38.

Landes, “Why Europe and the West?”, str. 18.

Paul Kennedy, The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conﬂict from 1500 to 2000, Random House, New York, 1987., str. 13.

J. M. Roberts, History of the World, Oxford University Press, Oxford, 1993.

Ta linija razmišljanja bit će poznata svakom čitatelju knjige Jareda Diamonda Guns, Germs, and Steel: The Fates of Human Societies, W. W. Norton, New York, 2005. David Landes, The Wealth and Poverty of Nations, i Eric Jones, The European Miracle: Environments, Economies, and Geopolitics in the History of Europe and Asia, 3. izd., Cambridge University Press, Cambridge, 2003., također smatraju da je geograﬁja središnja determinanta društvenog razvoja.

Niall Ferguson, Empire: The Rise and Demise of the British World Order and the Lessons for Global Power, Basic Books, New York, 2004.

Citirano u: Braj B. Kachru, The Indianization of English: The English Language in India, Oxford University Press, Oxford, 1983., str. 59–60.

Max Boot, War Made New: Technology, Warfare, and the Course of History, 1500 to Today, Gotham Books, New York, 2006. U “The West and the Middle East” Bernard Lewis opisuje kako su se učinci vojne modernizacije poput valova širili turskim društvom. Stvaranje pametnijega oﬁcirskog zbora značilo je reformiranje obrazovnog sustava, a stvaranje mobilne vojske veliko ulaganje u ceste i modernu infrastrukturu. Tako je prijeka potreba za pobjedama u bitkama dovela i do kulturnih i ekonomskih promjena.

Samuel P. Huntington, “The West: Unique, Not Universal”, Foreign Affairs 75, br. 6, studeni/prosinac 1996., str. 28–46.

Kishore Mahbubani, “Will India Emerge as an Eastern or Western Power?”, Center for the Advanced Study of India, Penn Club, New York, 9. 2. 2006.

Fabrizio Gilardi, Jacint Jordana i David Levi-Faur, “Regulation in the Age of Globalization: The Diffusion of Regulatory Agencies across Europe and Latin America”, IBEI Working Paper, 2006: 1.

234

autorove bilješke

Jason Overdorf, “Bigger Than Bollywood”, Newsweek International, 10. 9. 2007.

Christian Caryl, “Turning Un-Japanese”, Newsweek International, 13. 2. 2006.

Diana Crane, “Culture and Globalization: Theoretical Models and Emerging Trends”, u: Global Culture: Media, Arts, Policy, and Globalization, ur. Diana Crane, Nobuko Kawashima i Kenichi Kawasaki, Routledge, London, 2002.

4. Izazivačica 32

Melinda Liu, “Beijing Reborn”, Newsweek International, 13. 8. 2007.

Jun Ma i John Norregaard, China’s Fiscal Decentralization, International Monetary Fund, listopad 1998.

Minxin Pei, China’s Trapped Transition: The Limits of Developmental Autocracy, Harvard University Press, Cambridge, 2006.

Ibid.

Pan Yue, zamjenik rukovodioca kineske Državne agencije za zaštitu okoliša, citiran u: Jamil Aderlini i Mure Dickie, “Taking the Waters”, Financial Times, 24. 7. 2007.

Joseph Kahn i Jim Yardley, “As China Roars, Pollution Reaches Deadly Extremes”, New York Times, 26. 8. 2007.

John Thornton, “Long Time Coming: The Prospects for Democracy in China”, Foreign Affairs 87, br. 1, siječanj/veljača 2008., str. 2–22.

Zahvalan sam g. Lee Kuan Yewu što mi je pričao o toj seriji i potom uredio da mi je pošalju. Jedna od singapurskih televizijskih postaja emitirala je cijelu seriju s titlovima na engleskome, tako da sam je mogao vidjeti u cijelosti.

Joseph Needham, Within the Four Seas: The Dialogue of East and West, Allen & Unwin London, 1969., str. 63.

Ibid., str. 90.

Thomas Fuchs, “The European China: Receptions from Leibniz to Kant”, Journal of Chinese Philosophy 33, br. 1, 2006., str. 43.

autorove bilješke

235

U elektroničkoj poruci autoru.

Robert Gilpin, War and Change in World Politics, Cambridge University Press, Cambridge, 1981., str. 94–95.

Ernest Harsch, “Big Leap in China-Africa Ties”, Africa Renewal 20, br. 4, siječanj 2007., str. 3.

Carlos H. Conde, “Asean and China Sign Trade and Services Accord”, International Herald Tribune, 14. 1. 2007.

“Out of Their Silos; China and America”, Economist, 10. 6. 2006.

Joshua Cooper Ramo, “The Beijing Consensus”, Foreign Policy Centre, London, 2004.

5. Saveznica 49

Dominic Wilson i Roopa Purushothaman, Dreaming with BRICs: The Path to 2050, Goldman Sachs, Global Economics Paper br. 99, 1. 10. 2003.

“GM to triple parts sourcing from India”, Times of India, 20. 11. 2007.

Jahangir Aziz i Steven Dunaway, “China’s Rebalancing Act”, Finance & Development 44, br. 3, rujan 2007.

Yasheng Huang, “Will India Overtake China?”, Foreign Policy, srpanj/kolovoz 2003., str. 71–81.

Manjeet Kripalani, “Read All About It: India’s Media Wars”, BusinessWeek, 16. 5. 2005.

Iz Svjetske zdravstvene organizacije, dostupno na http://www.who.int/countries/ ind/en/.

Vidjeti npr. njegov članak “India and the Balance of Power”, Foreign Affairs 85, br. 4, srpanj/kolovoz 2006., str. 17–32.

Chaudhuri te misli dalje objašnjava u svojoj knjizi Hinduism: A Religion to Live By, Oxford University Press, Oxford, 1979.

236

autorove bilješke

Mohamed ElBaradei, “Rethinking Nuclear Safeguards”, Washington Post, 14. 6. 2006.

Robert D. Blackwill, “Journalist Roundtable on India” (transkript), domaćin David B. Ensor, 23. 2. 2006.

6. Američka moć 59

James Morris, Pax Britannica: Climax of an Empire, Harcourt Brace, New York, 1980.

Citirano u: Karl Meyer, “An Edwardian Warning: The Unraveling of a Colossus”, World Policy Journal 17, br. 4, zima 2000./2001., str. 47–57.

Niall Ferguson, Empire: The Rise and Demise of the British World Order and the Lessons for Global Power, Basic Books, New York, 2002., str. 268.

Lawrence James, The Rise and Fall of the British Empire, St. Martin’s Press, New York, 1996., str. 212.

Paul Kennedy, “Why Did the British Empire Last So Long?”, u: Strategy and Diplomacy, 1870–1945: Eight Studies, Allen & Unwin, London, 1984., str. 197–218.

Većina činjenica o ekonomskoj situaciji Britanije potječe iz Paul Kennedy, The Rise and Fall of Great Powers, Random House, New York, 1987., str. 151–200. Maddison i Barnett također su korisni izvori.

Više materijala o toj teoriji opadanja Britanije nalazi se u: Correlli Barnett, The Collapse of British Power, Sutton Publishing, Gloucestershire, 1997.

Niall Ferguson, The Pity of War, Penguin Books, New York, 1998.

Kennedy, Rise and Fall of Great Powers, str. 317.

James, Rise and Fall of the British Empire, str. 464.

Dominic Wilson i Roopa Purushothaman, Dreaming with BRICs: The Path to 2050, Goldman Sachs, Global Economics Paper br. 99, 1. 10. 2003. Premda je ta studija, koju mnogi citiraju, najbolji izvor ovakvih projekcija, vrijedi primijetiti da su nakon njezina objavljivanja zemlje BRIC-a rasle po stopi bržoj nego što su to Goldmanovi ekonomisti predvidjeli.

autorove bilješke

237

Michael W. Holman, Proﬁting from International Nanotechnology, Lux Research, prosinac 2006.

James Fallows, “China Makes, the World Takes”, Atlantic Monthly, srpanj/kolovoz 2007.

Greg Linden, Kenneth Kraemer i Jason Dedrick, Who Captures Value in a Global Innovation System? The Cast of Apple’s iPod, Personal Computing Industry Center, lipanj 2007.

Immeltov citat izvorno se pojavio u intervjuu u časopisu Globalist, “A CEO’s Responsibilities in the Age of Globalization”, 17. 3. 2006.

Bialik je o toj temi napisao dvije kolumne u Wall Street Journalu: “Outsourcing Fears Help Inﬂate Some Numbers”, 26. 8. 2005., i “Sounding the Alarm with a Fuzzy Stat”, 27. 10. 2005. Dukeovu studiju pod naslovom “Framing the Engineering Outsourcing Debate: Placing the United States on a Level Playing Field with China and India” vodili su dr. Gary Gerefﬁ i Vivek Wadhwa.

The Emerging Global Labor Market: II. dio The Supply of Offshore Talent in Services, McKinsey Global Institute, lipanj 2005.

Alan S. Brown i Linda LaVine Brown, “What Are Science & Math Test Scores Really Telling U.S.?”, Bent of Tau Beta Pi, zima 2007., str. 13–17.

Michael Alison Chandler, “Asian Educators Looking to Loudoun for an Edge”, Washington Post, 19. 3. 2007.

Dobru podlogu o demografskim trendovima u raznim regijama i o njihovu utjecaju na njihova gospodarstva daju Eberstadtovi nedavni članci: “Born in the USA”, American Interest, svibanj/lipanj 2007.; “Critical Cross-Cutting Issues Facing Northeast Asia: Regional Demographic Trends and Prospects”, Asia Policy, siječanj 2007., i “Healthy Old Europe”, Foreign Affairs 86, br. 3, svibanj/lipanj 2007., str. 55–68.

Richard N. Cooper, “Living with Global Imbalances: A Contrarian View”, Policy Briefs in International Economics, Institute for International Economics, studeni 2005.

“Sustaining New York’s and the U.S.’s Global Financial Services Leadership”, dostupno na www.senate.gov/~schumer/SchumerWebsite/pressroom/special_ reports/2007/ NY_REPORT%20_FINAL.pdf.

238

autorove bilješke

7. Ciljevi Amerike 81

Govor na ekonomskom samitu G-8 u Houstonu 11. 7. 1990.

Charles Krauthammer, “The Unipolar Moment”, Foreign Affairs 70, br. 1, 1990./1991., str. 23–33.

Govor za Association France-Amériques, Pariz, 1. 2. 1999.

Chris Patten, Not Quite the Diplomat: Home Truths about World Affairs, Allen Lane, London, 2005., str. 229.

Prema priči Sarkozyjeva savjetnika za nacionalnu sigurnost Jean-Davida Levittea, u: Adam Gopnik, “The Human Bomb”, New Yorker, 27. 8. 2007.

Robert Kagan, Of Paradise and Power: America and Europe in the New World Order, Alfred Knopf, New York, 2003.

John Ikenberry, “The Rise of China and the Future of the West”, Foreign Affairs 87, br. 1, siječanj/veljača 2008.

Claudia Deutsch, “The Venturesome Giant”, New York Times, 5. 10. 2007.

Fernando Henrique Cardoso, “A Collaborative Contract”, Newsweek: Issues 2008, posebno izdanje, prosinac 2007.

Correlli Barnett, The Collapse of British Power, prvi put objavljeno 1972.

Josef Joffe, “How America Does It”, Foreign Affairs 76, br. 5, rujan/listopad 1997., str. 13–27.

Anne-Marie Slaughter, “The Real New World Order”, Foreign Affairs 76, br. 5, rujan/ listopad 1997., str. 183–97.

Richard N. Haass, “Paradigm Lost”, Foreign Affairs 74, br. 1, siječanj/veljača 1995., str. 43–58.

Stephen Flynn, The Edge of Disaster: Rebuilding a Resilient Nation, Random House, New York, 2007.

kazalo imena i pojmova

239

Kazalo imena i pojmova A Abesinija 168 abrahamske religije 114 Abu Dabi 34 Abu Sayyaf 36 Acheson, Dean 209 Acquavivo, Claudio 115 Afganistan 23, 25, 38, 39, 98, 150, 160, 163, 171, 199, 204, 212, 224, 225, 229 Afrika 13, 30, 43, 49, 52, 69, 71, 73, 79, 80, 81, 82, 85, 95, 119, 120, 121, 137, 149, 162, 163, 164, 200, 221, 224 Afrikaneri 162 Afrika, Sjeverna 81 Aggarewal, Anil 137 Agtmael, Antoine van 30 Ahmadinedžad, Mahmud 24, 40 AIDS 141 Air Indija 129 Akbar 77 Al-Arabija 93 Albright, Madeleine 202 Al-Džezira 93, 94 Aleksandrija 167 Alisa u zemlji čudesa 161 Al-Kaida 14, 26, 31, 36, 37, 38, 39, 150, 204, 224, 225 Al-Kvarizmi 71 Alžir 38 Al-Zarkavi, Abu Mussab 37

240

kazalo imena i pojmova

Ambrose, Steven 55 Amerika 20, 69, 80, 81 Amerikanci 17, 19, 36, 37, 52, 54, 55, 59, 62, 63, 97, 113, 126, 145, 146, 161, 166, 173, 174, 181, 184, 187, 190, 191, 192, 193, 200, 202, 204, 205, 208, 209, 221, 222, 223 Amery, Leo 166 anglikanci 95 Angola 229 Annan, Koﬁ 220 Antarktika 21 Antigva 214 Apple 174 Arapi 37, 81 Argentina 21, 24, 30, 47, 108 Armenija 178 Arnold, Thomas 161 Arroyo, Gloria 122 ASEAN 121, 122 Atatürk, Kemal 84 Atena 26 Atlanta 223 Atlantic Monthly 174, 232, 237 Atlantik 80, 162 Australija 80, 121, 127, 162, 168, 177, 187, 206 Austrija 187, 190 Azija 13, 18, 21, 30, 37, 43, 45, 49, 60, 64, 68, 69, 71, 73, 76, 78, 80, 81, 84, 85, 91, 93, 107, 113, 114, 121, 128, 134, 136, 137, 149, 150, 153, 156, 181, 183, 189, 210, 212, 217, 221, 224 vlade 18 azijska kriza 18

B Bacon, Francis 86 Bagdad 34, 207, 215 Baker, James 56, 201 Bali 36, 40 Balkan 42, 49, 110, 202 Bangalore 15, 58, 159 Bangladeš 64, 139 bankarstvo 47 bankrot 13, 16, 17, 42, 164, 171 barel nafte 23 Barma, Naazneen 56, 232

kazalo imena i pojmova

241

Barnett, Correlli 214, 236, 238 BBC 93, 112 Beidaihen 112 Beirut 33 Berkeley 85 Berlin 47, 53, 90, 99, 162 Berlinski zid 46 Beveridgeov plan 169 Bharatiya Janata 139, 140, 154, 155, 156 Bialik, Carl 175, 237 Bijian, Zheng 111, 112 Bikaner 159 bin Laden, Osama 37, 38, 39, 85, 224 biotehnologija 173, 184 Bismarck, Otto von 170, 211, 217 Blackwill, Robert 153 Blair, Tony 221 Bliski istok 33, 34, 37, 50, 51, 52, 60, 71, 76, 77, 79, 81, 85, 93, 95, 110, 142, 167, 202, 204, 215, 229 Bloomberg, Michael 188 bojkot 123 Bollywood 30, 89, 92, 130, 135, 136, 234 Bombaj 148 Boorstin, Daniel 72 Bosna 220 Brazil 21, 22, 24, 30, 31, 42, 45, 47, 48, 57, 61, 64, 80, 95, 192, 210, 211, 215 Brazilci 87 Bretton Woods 208 Britanci 75, 137, 138, 155, 162, 168, 170 Britanska IstoÄ?noindijska kompanija 81 Britansko Carstvo 82, 142, 150, 160, 161, 164, 169, 214 Brookings, Robert 195 bruto druĹĄtveni proizvod 19, 20, 41, 44, 62, 63, 70, 100, 103, 104, 105, 111, 129, 131, 134, 138, 164, 166, 168, 170, 171, 178, 183, 185, 186, 209 Bruxelles 91 Brzezinski, Zbigniew 54, 231 Buck, Pearl 97 Buda 148 budisti 115, 148 budizam 148, 149 Buffett, Warren 17 Buri 162, 163

242

kazalo imena i pojmova

Burma 47, 80, 216, 220 Burns, Ken 55 Burski rat 162, 163, 164, 214 Burum, Ian 162 Bush, George W. 14, 21, 25, 27, 56, 57, 58, 63, 125, 126, 152, 201, 202, 203, 204, 205, 212, 213, 216, 217, 220, 221, 222, 225 Butan 145

C Calcutta 83, 161 Cambridge 84, 142 Canary Wharf 99 Cantor, Mickey 202 Cape Town 161 Capra, Frank 85 Cardoso, Fernando Henrique 212, 238 Caryl, Christian 90, 234 Cathedral and John Connon School 179 Cejlon 68 Centar za europsku reformu 177 Centar za međunarodni razvoj i upravljanje sukobima 34 centralna banka 15, 21, 46, 49, 59, 138, 140 Centralna banka, Kina 117 Centralni komitet Komunističke partije Kine 98 Chaudhuri, Nirad 149 Chávez, Hugo 33, 42 Cheney, Dick 63, 203, 221, 222 Chennai 150 Chia, Rosalind 181 Chicago 99 Chicago Boys 46 Chomsky, Noam 85 Chongqing 99 Chrysler 16 Churchill, Winston 147, 155, 156, 168, 208 CIA 145 Clark, Gregory 71 Clinton, Bill 102, 202, 220, 228 CNN 93, 227 Coca-Cola 93 Compagne des Indes 81

kazalo imena i pojmova

243

Congressional Record 175 Conrad, Joseph 85 Cooper, Richard 185, 186, 235, 237 Copper, Joshua 127 Cortés 81 Council on Foreign Relations 22, 195 Curry, Boykin 17

Č Čečeni 37 Čehoslovačka 206 Čile 30, 42, 46, 207

D Dalaj-lama 126 Daleki istok 82, 115 D’Alembert 114 Danska 172 Darfur 51, 58, 120, 220 Das, Gurcharan 133 Davos 130 De Coubertin 162 Dell, Michael 130 demograﬁja 182 demonstracije 107, 123, 197, 206 Der Spiegel 59, 206 Deshmukh, Vilasrao 133 detant 122 devizne rezerve 19 Diderot 114 dionice 13, 34, 49, 141, 173, 188, 189 diplomacija 21, 124, 207, 208, 213 Disney World 97 Dobbs, Lou 227 Doha 23 doktorat 178, 183, 184 dolar 13, 17, 18, 19, 20, 22, 23, 31, 40, 41, 44, 46, 47, 48, 51, 59, 100, 101, 103, 104, 105, 107, 119, 120, 123, 131, 132, 136, 137, 139, 155, 167, 171, 173, 174, 181, 185, 188, 189, 191, 192, 198, 199, 208, 214, 215, 218, 223, 227 Dominikanska Republika 138 Dover 167

244

kazalo imena i pojmova

državne obveznice SAD-a 19 Drugi svjetski rat 22, 43, 46, 54, 55, 56, 97, 168, 169, 202, 208, 210, 229 Dubai 30, 34, 40, 50, 51

DŽ džihad 38

E Eagle Capital 17 Eberstadt, Nicholas 182 Egipat 34, 37, 45, 162 Eisenhower, Dwight 170, 208 Ekvador 16 El Baradei, Mohamed 152 električna energija 52 Emory-Georgia Tech Nanotechnology Center 172 Engels, Friedrich 85 Engleska 73, 75, 88, 214 Englez 151 Englezi 75 Enron 188 Erickson, John 55 Etiopija 120 Eurabija 39 euro 47, 218 Euroazija 50 Europa 15, 22, 27, 39, 42, 43, 58, 60, 61, 68, 69, 70, 71, 72, 73, 74, 76, 78, 79, 80, 81, 82, 84, 85, 89, 90, 91, 92, 93, 95, 114, 115, 153, 155, 156, 165, 171, 172, 173, 178, 181, 182, 188, 189, 193, 202, 206, 207, 211, 213, 214, 217, 218, 221, 223, 224, 232, 233, 237, 238 Europljani 73, 75, 80, 81, 97, 173, 182, 201, 202, 206 Europska Unija 31, 60, 91, 101, 105, 120, 124, 126, 181, 190, 197, 198, 218 evangelizam 214

F Fallows, James 174, 237 Falun Gong 107 Fang, Xinghai 111 fašizam 168 Federalne rezerve 21 feng shui 117 Ferguson, Niall 20, 82, 164, 233, 236

kazalo imena i pojmova

245

fetva 39 Filipini 47, 54, 223 Financial Times 19 ďŹ nancijska kriza 21 ďŹ nancijski slom 21 Finska 172 Flynn, Stephen 226, 238 Ford 100 Foreign Affairs 108, 195, 232, 233, 234, 235, 237, 238 Foreign Policy 120, 235 Fortune 104, 175 Foster, Norman 134 Francuska 25, 46, 59, 62, 93, 109, 110, 114, 116, 120, 135, 155, 163, 164, 165, 173, 187, 191, 197, 207 Francuzi 82, 90 Freetown 159 Friedman, Thomas 47, 58, 175 Friedrich Veliki 115 Fuchs, Thomas 115 Fukuzawa, Yukichi 84, 86 fundamentalizam, islamski 77

G G-7 24, 48 G-8 24, 25, 57, 238 G-20 24, 25 Galilei 71 Gama, Vasco da 67 Gana 87 Gandhi, Indira 144, 146, 147, 156, 221 Gandhi, Mahatma 54, 88, 143, 151 Gandhi, Rajiv 139 Gandhi, Sonia 139 Gates, Bill 104, 137, 175 Gaza 33 General Electric 16, 97, 100, 175, 211, 212 General Motors 100, 132, 192, 200, 201, 235 geopolitika 61, 125, 153, 165 George III., kralj 73 Gibraltar 167 Gibraltarski tjesnac 197, 198 Gilpin, Robert 118, 235

246

kazalo imena i pojmova

Giuliani, Rudy 223, 224, 225 Glas Amerike 94 globalizacija 28, 46, 51, 53, 59, 91, 93, 126, 151 globalna trgovina 44, 46 Globalni institut McKinsey 176 globalno gospodarstvo 13, 15 Goldman Sachs 48, 57, 108, 131, 183 Goldsmith, Oliver 91 gospodarski rast 13, 42, 70, 105, 139, 199 gospodarstvo 14, 18, 21, 22, 24, 31, 33, 34, 43, 44, 45, 50, 62, 86, 98, 99, 102, 103, 104, 108, 109, 116, 129, 165, 169, 170, 173, 182, 185, 193, 209, 218, 237 Grand Central Terminal 97 Građanski rat 167 građansko društvo 76, 86 Greenspan, Alan 15, 45 Grčka 107, 134, 155, 166 Grove, Andy 58 Gruzija 23, 213 Guantanamo 223, 225 Gujarat 137 Gurr, Ted Robert 34, 231

H Haass, Richard 219 Habsburško Carstvo 110 Haiti 47, 54, 220 Hamas 33, 224 Hamburg 227 Happy Valley 159 Harrow 84, 142 Harvard 176, 185 Hausmann 99 Head & Shoulders 100 Heathrow 134 hedge fond 17, 19, 21 hegemonija 21, 93 Heritage Foundation 195 Hezbollah 33, 34, 224 Himerika 20 Himna stvaranju 149 hindi 91 hinduizam 76, 77, 94, 147, 148, 149, 150

kazalo imena i pojmova

247

Hindusi 147, 149, 155, 156 hiperinďŹ&#x201A;acija 15, 46, 47 hipotekarni krediti 134 hipoteke 191 Hira, Ron 176 Hitler 55, 99 HIV 132 Hladni rat 14, 23, 31, 33, 35, 43, 55, 126, 128, 143, 144, 145, 170, 201, 203, 206, 221, 224 Hodges, William 74 Holbrooke, Richard 202 Hollywood 30, 89, 93, 136 Hong Kong 82, 135, 159, 179, 189 Huang, Philip 74, 75, 232, 233, 235 Huang, Yasheng 135 Humphrey, Hubert 228 Huntington, Samuel P. 61, 86, 87, 233 Husein, Sadam 163, 204 Hyderabad 159

I IBM 100 IIT, Indijski institut za tehnologiju 176 Ikenberry, John 210, 238 imigracija 182, 183, 184 Immelt, Jeffrey 175, 211 Indija 23, 24, 30, 31, 37, 41, 44, 45, 46, 47, 48, 49, 50, 52, 54, 55, 57, 59, 60, 61, 64, 68, 69, 70, 71, 74, 76, 77, 79, 81, 82, 83, 84, 86, 87, 88, 91, 92, 93, 94, 95, 96, 101, 104, 105, 110, 122, 127, 128, 129, 130, 131, 132, 133, 134, 135, 136, 137, 138, 139, 140, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 153, 154, 155, 156, 157, 158, 162, 175, 176, 177, 178, 182, 192, 210, 211, 212, 215, 216, 218, 219, 221, 223, 228 Vlada 24 Indijci 55, 58, 59, 87, 91, 129, 130, 135, 136, 139, 141, 142, 145, 146, 148, 150, 151, 153, 177 Indijski ocean 68, 168, 169 Indonezija 26, 31, 36, 38, 40, 45, 86, 87, 105, 121, 148, 225 industrijska revolucija 29, 214 inďŹ&#x201A;acija 15, 18, 46, 47, 48, 49, 50, 117, 129, 185 Infosys 131, 135, 137 Intel 58 International Herald Tribune 94, 235 investicijska banka 19 investitori 16

248

kazalo imena i pojmova

IPO 173, 188, 189 iPod 130, 174, 237 Irački rat 163, 221 Irak 21, 25, 33, 34, 37, 38, 39, 54, 60, 63, 126, 142, 160, 163, 170, 195, 203, 204, 205, 206, 207, 212, 224 Iran 23, 33, 34, 41, 42, 50, 51, 116, 126, 163, 195, 212, 213, 224, 229 Iransko-irački rat 35 Irska 155, 177, 184 islam 37, 38, 39, 114, 116, 149 Islami, Džam 36 islamistički pokret 37 Istanbul 72 Istočne Indije 80 Istočnoindijska kompanija 64, 83 Italija 46, 94, 168, 184 Ivy League 179 Izrael 27, 33, 34, 147, 212, 221, 229 Izraelci 33 izvedenice 189 Izvještaj o osnovnoj strukturi 214

J Jahan, Shah 74 Jakarta 40, 41 Jalta 208 James, Lawrence 163, 236 Jangce 74, 75, 105 Japan 19, 43, 44, 45, 48, 53, 55, 56, 57, 59, 60, 61, 63, 80, 82, 84, 86, 87, 88, 90, 91, 93, 95, 97, 98, 100, 101, 107, 109, 110, 112, 113, 123, 124, 127, 135, 148, 152, 168, 169, 171, 172, 177, 178, 180, 181, 183, 189, 191, 193, 201, 202, 210, 218 Japanci 44, 87, 88, 97 Jeljcin, Boris 102 jen 201 Jiabao, Wen 107, 111, 122, 123 Jianmin, Wu 111, 118 Jintao, Hu 105, 111, 119, 122 Joffe, Josef 25, 206, 217, 238 Jones, Benjamin 183 Jordan 34 Jordanci 226 judaizam 114 Jugoistočna Azija 122

kazalo imena i pojmova

249

jugoslavenski problem 202 Jugoslavija 35 Južna Afrika 162 Južna Karolina 226 Južna Koreja 30, 58, 93, 100, 106, 107, 108, 109, 121, 138, 177, 187 Južnoafrička Republika 30, 31, 60, 61, 88, 95, 210, 211 Južno kinesko more 122, 218

K Kabul 25 Kagan, Robert 207, 238 Kairo 161 Kalifornija 174 kamatna stopa 19, 24, 43, 49, 77, 189 Kambodža 35 Kanada 25, 159, 162, 167, 169, 177, 191, 192 Kant, Immanuel 114 kapitalizam 14, 29, 77, 90, 91, 95, 102, 103, 107, 145, 161, 165 Karibi 80, 161, 169 Karnataka 155 Karzai, Hamid 25 Kenija 31 Kennedy, Paul 76, 166, 233, 236 Keynes, John Maynard 169 Kina 18, 19, 20, 22, 23, 24, 26, 30, 31, 43, 44, 45, 48, 49, 50, 52, 53, 55, 56, 57, 59, 60, 61, 64, 68, 69, 70, 71, 72, 73, 74, 75, 76, 78, 79, 80, 84, 86, 91, 93, 94, 95, 96, 97, 98, 99, 100, 101, 102, 103, 104, 105, 106, 107, 108, 109, 110, 111, 112, 113, 114, 115, 116, 117, 118, 119, 120, 121, 122, 123, 124, 125, 126, 127, 128, 130, 131, 132, 133, 134, 135, 144, 145, 147, 150, 151, 152, 153, 157, 163, 166, 172, 173, 174, 175, 176, 177, 178, 183, 184, 189, 195, 199, 208, 210, 211, 212, 213, 215, 216, 217, 218, 219, 223, 232. Kineska centralna banka 22 Kineska vlada 18, 42, 120 Kineska vlast 19, 104 Kinezi 19, 20, 72, 75, 78, 81, 87, 98, 104, 116, 117, 119, 123, 126 Kirgiska Republika 23 Kissinger, Henry 201, 217 Kitchener, lord 163 Knjiga Postanka 149 knjigovodstvo 15 Kohl, Helmut 202 Kolumbija 14

250 Kolumbo, Kristofor 67, 81 Komisija za vrijednosnice i trgovinu vrijednosnicama 22 Komunistička partija 98, 106 Komunistička partija Indije 139 Komunistička partija Kine 106, 109, 123 koncentracijski logori 163 Konferencija u Jalti 168 konfucijanstvo 77, 94, 114, 115, 116 Konfucije 114 Kongo 14, 35, 43, 81, 183 Kongres 203 Kongresna koalicija 154 Kongresna stranka 138, 155 Konvencija o pravima djeteta 190 Kopernik 71 Koreja 148 Korejski rat 43, 84, 91, 95, 183, 195, 212 Kosovo 53, 202, 220 kreditna kartica 17, 134 Kremlj 213 Kreuz-Zeitung 162 Krishnadevaray 71 križari 37 krivulja smješka 174 kriza Perejila 197 kršćanstvo 86, 95, 114, 116 Kulturna revolucija 110, 119 Kurska bitka 55 Kuvajt 47

L Landes, David 75, 232, 233 Las Vegas 30 Latinska Amerika 13, 33, 42, 50, 89, 93, 95 latinskoameričke zemlje 21 Laxman, R. K. 145 Le Figaro 162 Lehman Brothers 13 Leibniz 114, 234 Leila, otok 197 Lenjin, Vladimir Iljič 85 Lewis, Bernard 40, 221

kazalo imena i pojmova

kazalo imena i pojmova Libanon 24, 33, 37, 147, 229 liberalna demokracija 107 Liberija 190 Libija 168 likvidnost 49, 189 Lincoln, Abraham 111 London 27, 30, 40, 41, 55, 63, 68, 71, 85, 150, 159, 160, 162, 163, 164, 165, 166, 167, 169, 170, 177, 189, 190, 213, 234, 235, 236, 238 London Times 94 Long-Term Capital Management 21 Lux 172, 237 Luxemburg, Rosa 85

LJ ljudska prava 63, 94, 95, 113, 200, 210, 213

M Macao 30, 95 Machiavelli 221 Madison, James 195 Madrid 40, 227 magna charta 78 Mahal, Mumtaz 74 Mahbubani, Kishore 87, 205, 233 Malezija 30, 199 Malthus, Thomas 73 maltuzijanski problem 73 Manas, zraÄ?na baza 23 Mao Ce-tung 36, 98, 110, 119, 123, 124, Marcos 104 Maroko 40, 178, 197, 198, 225 Marshall, George 208, 209 Marshallov plan 208 Marx, Karl 85, 108 McCain, John 223 McDonaldâ&#x20AC;&#x2122;s 89 McKinsey and Company 51, 188 McKinsey Global Institute 52, 237 Mediteran 79, 162, 198 Meka 225, 226 Meksikanci 222 Meksiko 21, 30, 42, 48, 61, 107, 184, 192, 206

251

252 menadžment 174 Menon, K. P. S. 143 Menon, Krishna 144 metrički sustav 190 Mezopotamija 37 Međunarodna agencija za atomsku energiju 24, 152 Međunarodni monetarni fond 22, 24, 27, 46, 58, 199 Michigan 191 Microsoft 100, 116 Mijanmar 190 Ming, dinastija 68, 76, 78 Ministarstvo domovinske sigurnosti 223, 224 Ministarstvo ﬁnancija SAD-a 16, 19 Međunarodni monetarni fond 24, 58 Mobutu 104 Moguli 74, 76, 77 Mohan, C. Raja 145 Mondale, Walter 206 monetarna politika 15 Mongoli 68 Monier-Williams, Sir Monier 148 Monte Carlo 51 Montgomery, Bernard 208 Morgan Stanley 155 Morris, James 159 Moskva 23, 27, 84, 90, 201, 213, 218, 229 Mountbatten, Louis, lord 54, 143 Moynihan, Daniel Patrick 77 Mugabe, Robert 104, 120 multilateralizam 25, 219 multinacionalke 30, 64, 211 multipolaranost 61, 199 multipolarni poredak 31 Mumbai 41, 63, 133, 150, 155, 179, 190 muslimani 26, 37, 38, 39, 40, 139, 149, 150, 156, 222, 225, 226 Muslimanska braća 224 Mussolini 168

N Nacionalna akademija za znanost 175 Nacionalna zaklada za znanost 175 nacisti 46

kazalo imena i pojmova

253

nafta 23, 33, 49, 50, 51, 77, 108, 118, 119, 120, 193, 213 Naím, Moisés 120 Nanjing 67 nanotehnologija 172, 173, 184 Napoleon, Bonaparte 97 Napulj 159 Naser, Gamal Abdel 85 NATO 38, 150, 203, 219 NDTV 93, 153 Nebraska 15 Needham 114, 234 Nehru, Džavaharlal 84, 86, 136, 138, 140, 142, 143, 144, 147, 150, 151, 156 Nepal 159 New Delhi 23, 24, 27, 45, 93, 133, 136, 140, 142, 143, 144, 146, 147, 150, 152, 153, 154, 156 Newsweek 90, 94, 234, 238 New York 18, 21, 41, 50, 85, 130, 142, 162, 187, 188, 190, 219, 232, 233, 234, 236, 237, 238 New York Times 142, 162, 187, 212 Nigerija 64, 86, 95, 120, 132 Nixon, Richard 193 Nizozemci 21, 75, 80, 82, 162 Nizozemska 178 Nizozemska Istočnoindijska kompanija 81 Njemačka 25, 36, 42, 43, 46, 55, 56, 57, 59, 61, 62, 63, 64, 110, 113, 152, 163, 164, 165, 166, 168, 169, 170, 172, 177, 187, 190, 198, 201, 206, 210, 211, 214, 217, 222 Nobelova nagrada 20, 180 Novi Južni Wales 159 Novi svijet 42, 80, 81, 161 nuklearna sila 23, 216 nuklearni sporazum 151 nuklearni sporazum SAD–Indija 152 nuklearno oružje 52, 151, 152, 153, 210, 213, 216, 217, 220 Nunn, Sam 217 Nye, Joseph 112

O Obama, Barack 20, 26, 28, 226 obrazovanje 83, 103, 104, 112, 137, 138, 141, 166, 176, 177, 178, 181, 186, 193 obrazovanje, visoko 103, 176 Olimpijske igre 23, 162 Olimpijske igre, Peking 2008. 101 Omdurmanska bitka 162 O’Neill, Thomas 154, 229

254

kazalo imena i pojmova

OPEC 50 Opijumski ratovi 82 Osmanlije 71, 76 Ottawa 159 Oxford 140, 148 Oxfordski Indijski institut 148

P Pakistan 25, 37, 38, 129, 139, 144, 150, 153, 198, 212, 215, 216 Palestinci 33 Pampers 100 Paštuni 38 Pariz 27, 71, 85, 99, 150, 238 patriotizam 54, 88 Patriotski savez 123 Patten, Christopher 204, 238 PBS 112 Pei, Minxin 102, 105, 234 Peking 27, 31, 41, 68, 72, 73, 82, 98, 99, 100, 101, 102, 103, 105, 106, 109, 110, 111, 116, 119, 120, 121, 122, 123, 124, 125, 126, 132, 133, 144, 147, 153, 181, 217, 218 Peloponeski rat 26 Peng, Har Hui 180 Pentagon 41, 126 Perejil 197 Perry, William 217 Pershing 206 Peru 47, 88 Perzijanci 37 Perzijski zaljev 51 Petar Veliki 84 Pilhofer, Aron 187 Pinker, Steven 35, 231 Pitt, William 83 Pizarro 81 plin, prirodni 50, 213 Pogledi na svjetsku povijest 142 Politbiro 146 poljoprivreda 70 poljoprivredna revolucija 73 Poljska 25, 155, 190 Poos, Jacques 202

kazalo imena i pojmova Portsmouth 160 Portugal 81, 109, 112, 134 Portugalci 72, 80 posthladnoratovski 15 potrošnja, javna 24 Powell, Colin 198 pozitivni šok ponude 43 Pratt School of Engineering 175 pravo, newyorško 22 predindustrijsko doba 70 Predstavnički dom 155, 188, 229 Premji, Azim 137 Princeton 176 Proctor & Gamble 100, 133 proﬁti 165, 173 proračunski deﬁcit 184 prosperitet 14, 27 protestantizam 82, 95, 214 Prusija 164 Prvi svijet 48 Prvi svjetski rat 142, 164, 165, 167, 168, 207 Prvi zaljevski rat 201 Pudong 99 Punjab 155

Q qi 117 Qing, dinastija 68, 82 Quienlong, kineski car 73

R Rabat 198 Radžastan 155 Raffles, Stamford, sir 159 Rajna 79 Ranbaxy 135 Rangun 159 Ratner, Ely 56 ravan svijet 47 Reagan, Ronald 147, 229 recesija 15, 21, 46, 201

255

256

kazalo imena i pojmova

Reliance Industries 132, 135 religija 114, 147, 149 republikanci 63, 195 Revolucionarni rat 167 Ricci, Matteo 115 Rice, Condoleezza 207 Richie, Donald 90 Rim 71, 79, 162 Rim, carski 29 Roberts, J. M. 76, 233 Rochesterski institut za tehnologiju 176 Rodrik, Dani 19 Romney, Mitt 224, 225 Roosevelt, Franklin Delano 112, 147, 168, 208 Roosevelt, Theodore 112, 157 Rousseau, Jean Jacques 114 Roy, Pranoy 153 Roy, Raja Ram Mohan 86 Rt Dobre Nade 167 Rubin, Bob 14 Ruchir Sharma 155 Rumsfeld, Donald 63, 203 Rumunjska 42 Rusi 54, 87 Rusija 21, 23, 24, 30, 31, 33, 37, 48, 49, 50, 51, 52, 55, 60, 61, 78, 95, 102, 110, 122, 151, 152, 163, 164, 168, 169, 187, 199, 203, 210, 211, 212, 213, 217, 218, 219, 223 Rusko Carstvo 84

S Sachs, Jeffrey 14, 46, 99 Sahney, Rajiv 135, 176 SalaďŹ stiÄ?ka grupa poziva i borbe 38 San Francisco 87 Sankt Peterburg 84 sanskrt 83, 148 Sarkozy, Nicolas 27, 207 Saudijska Arabija 24, 34, 37, 38, 39, 51, 55, 116, 146, 193, 204, 216, 225 Schumer, Chuck 188 Schwab, Klaus 130 Schwarz, Benjamin 55, 232 Securities and Exchange Commission 22

kazalo imena i pojmova

257

semiti 114 Seoul 63 Setser, Brad 21, 24 Shakespeare, William 92, 161 Shanmugaratnam, Tharman 180 Sherlock Holmes 161 Shui-bian, Chen 124 Shultz, George 217 Sicilija 55 Sikhi 155 Silicijska dolina 21, 184 Singapur 30, 51, 108, 109, 121, 135, 159, 167, 168, 178, 179, 180 Singh 139, 140 Singh, Manmohan 139, 147 Sirija 27, 33, 34, 138 Sjedinjene Američke Države 11, 14, 16, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, 27, 29, 31, 32, 33, 37, 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45, 46, 48, 49, 50, 53, 54, 55, 56, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 69, 76, 80, 81, 86, 88, 90, 91, 92, 93, 94, 95, 97, 100, 101, 103, 106, 110, 111, 112, 116, 117, 120, 121, 122, 125, 126, 127, 128, 129, 130, 132, 134, 137, 144, 145, 146, 147, 149, 151, 152, 153, 154, 157, 158, 160, 163, 164, 165, 166, 167, 168, 169, 170, 171, 172, 173, 174, 175, 176, 177, 178, 179, 180, 181, 182, 183, 184, 185, 186, 187, 188, 189, 190, 191, 193, 194, 195, 196, 197, 198, 199, 200, 201, 202, 203, 204, 205, 206, 207, 208, 209, 210, 211, 212, 213, 215, 216, 217, 218, 219, 220, 221, 222, 223, 224, 225, 226, 227, 228, 229 Sjeverna Afrika 38, 42, 95 Sjeverna Koreja 42, 126, 152, 203, 216 Sky News 93 Slaughter, Anne-Marie 218, 238 slobodno tržište 14, 102, 103 Slovačka 190 socijalna revolucija 107 Sokrat 114 Somalac 39 Somalija 160, 190, 223 Sovjetski Savez 14, 35, 43, 45, 46, 62, 74, 98, 112, 126, 144, 200, 201, 221, 229 Sparta 26 Speer, Albert 99 Speer, Albert ml. 99 Spence, Jonathan 115 Spielberg, Steven 101 Sporazum Kyoto 52, 57

258

kazalo imena i pojmova

Sputnjik 193 Srbija 187 Središnja partijska škola 111 Srednja Amerika 229 srednja klasa 47 srednji vijek 71 stabilnost 15, 26, 27, 47, 81, 107, 110, 112, 114, 119, 125, 137, 147, 199, 218, 219, 170 Staljin, Josif Visarionovič Džugašvili 168, 208, 224 standard, životni 28, 46, 73 Starbucks 93, 100 State Department 219 statistika 104, 175, 178, 185 Steingart, Gabor 59, 232 Stiglitz, Joseph 20 Studija o trendovima u međunarodnoj matematici i znanosti 178 Sudan 51, 55, 58, 120, 121, 162 Sueska kriza 147 Sueski kanal 43, 161, 168 Summers, Lawrence 202 suniti 37, 215, 224 Sun Jat-sen 84, 86 Sun Tzu 127 supersila 32, 62, 98, 142, 160, 201, 211, 219 Sveučilište Duke 175 Sveučilište Maryland 34 Sveučilište Oglethorpe 223 Sveučilište Orissa 137 Sveučilište u Bostonu 117 Svjetska banka 24, 25, 46, 58, 120 Svjetska trgovinska organizacija 14, 31, 103, 125 Svjetska zdravstvena organizacija 26 Svjetski ekonomski forum 130, 172 Svjetski gospodarski forum 59

Š Šangaj 50, 53, 63, 99, 133, 159, 181, 190 Šangajska burza 104, 111 šekel 34 šijiti 37, 215, 224 Školski dani Toma Browna 161 Španjolska 40, 107, 109, 112, 161, 187, 197, 198, 225, 227

kazalo imena i pojmova

259

Šri Lanka 24, 138, 144 štrajkovi 107 Švedska 46, 109, 172 Švicarska 130

T Taipei 30 Tajland 47, 48, 121 Taj Mahal 74, 130 Tajvan 30, 53, 106, 107, 109, 111, 121, 124, 125, 127, 144, 183, 215, 216 Tajvanski tjesnac 43 Talbot, Strobe 102 talibani 25 Tallinn 63 Tamil-Nad 155 Tancredo, Tom 225 Tata 132, 135 Tay, Simon 212 Teheran 208, 212 Teksas 172 telefonska diplomacija 198 teroristički napad 11. rujna 2001. 36, 38, 39, 40, 198, 202, 203, 204, 216, 220, 223, 224, 225 terorizam 14, 26, 41, 42, 52, 126, 198, 213, 227 Thatcher, Margaret 45, 169, 191, 201, 202 Thornton, John 108, 234 Tiananmen 47, 125, 222 Tibet 144 Tihi ocean 168, 169 Time 94 Times Higher Educational Supplement 177 T-mjenice 20 Tokio 55, 90, 122, 123 Toynbee, Arnold 7, 159, 160, 169 Treći svijet 36, 56, 57, 99, 141, 153, 192 Trenton 227 trgovinski deﬁcit 184 Truman, Harry S. 208, 209 Tsongas, Paul 201 Tukidid 26 Tunis 178 Turci 81

260

kazalo imena i pojmova

Turska 27, 31, 34, 40, 48, 84, 108, 221, 225 Tursko Carstvo 77, 82, 85, 110

U Ujak Sam 19 Ujedinjeni Arapski Emirati 30 Ujedinjeni narodi 25, 41, 57, 98, 110, 111, 120, 138, 144, 182, 197, 198, 201, 205, 208, 216, 219, 220 Ujedinjeno Kraljevstvo 162, 172, 177, 214 Ukrajina 30, 213 unipolarnost 60, 198, 199, 201, 202 uravnoteženi rast 105 Ured za Indiju 142 USAID 25 U. S. Open 187 uspon ostalih 24, 30 Utar Pradesh 155 Uzbekistan 23

V Vedrine, Hubert 202 Velika Britanija 41, 161, 162, 163, 164, 165, 166, 167, 168, 169, 170, 171, 173, 184, 186, 187, 191, 196, 198, 199, 213, 214, 215, 217, 218, 223, 225, 227, 236 gospodarstvo 45, 165 Velika depresija 13, 46 Velika izložba 68 Veliki skok naprijed 110, 119 Veliki zid 78 Véliz, Claudio 161 Venezuela 24, 33, 42, 50, 163, 167 Vesalij 71 Vijayanagar 71 Vijeće sigurnosti UN-a 57, 98, 110, 120 Vijeće čuvara 146 Vijeće za međunarodne odnose 21, 226 Vijetnam 14, 43, 54, 122, 138, 171, 206, 229 Vijetnamci 122 Viktorija, kraljica 159 Virginija 180 Visakhapatnam 159 Vladin iskup 16 Volcker, Paul 15

kazalo imena i pojmova

261

Voltaire 114, 115 Vox, Bono 220 vrijednosnica državne riznice SAD-a 19

W Wall Street 17, 22, 42 Wall Street Journal 175, 179 Wal-Mart 100 Washington 20, 23, 24, 25, 27, 40, 60, 61, 62, 63, 64, 98, 125, 126, 127, 128, 146, 147, 150, 151, 153, 157, 163, 167, 190, 194, 195, 196, 198, 199, 200, 202, 203, 205, 209, 212, 215, 216, 217, 218, 220, 221, 222, 223, 227, 236, 237 Washington Post 180, 181, 236, 237 washingtonski konsenzus 21, 102 Watergate 229 Weber, Steven 56 Weller, Robert 117 Wilson, Woodrow 157 Wolf, Martin 19, 193

X Xiaoping, Deng 98, 110, 111, 119, 122

Y Yale 115, 176 Yew, Lee Kuan 91, 108, 109, 111, 119, 234 Yongding, Yu 22

Z Zabranjeni grad 74, 99 zajam 18, 19 Zakon o građanskim pravima 228 Zakon o posudbi i zakupu 169 Zaljev svinja 43 zaljev Table 159 Zanzibar 159 Zapad 14, 22, 24, 29, 36, 37, 39, 40, 44, 49, 54, 55, 57, 69, 71, 74, 76, 79, 80, 81, 82, 84, 85, 86, 87, 92, 93, 94, 95, 96, 105, 113, 115, 116, 117, 150, 157 zarazne bolesti 26, 219 Zavahiri, Ajman 38 Zenawi, Meles 120 Zenmina, Jiang 122 Zheng, He 67, 68, 74, 78, 232

262 Zimbabve 15, 47, 120, 121 Zürich 130

Ž Ženeva 219 Židovi 37 životni standard 107

kazalo imena i pojmova

najbrži trkaći auto na svijetu

263