Dijalozi: Slika i riječ, 2011.

SAŽECI ZNANSTVENOG SKUPA

SLIKA I RIJEČ: EKFRAZA, SLIKOVNOST TEKSTA I TEKSTUALIZACIJA SLIKE

Odsjek za povijest umjetnosti i Odsjek za kroatistiku Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci 2. prosinac 2011.

Milorad Stojević ŠTO JE EKFRAZA?

Ovaj je rad namijenjen izlaganju, pa je takva i njegova struktura. Govori o „školskom“, elementarnom odreñenju ekfraze u književno-teorijskom smislu; potom o složenijim problemima tipologije i načina na koje se ekfraza ostvaruje u meñuumjetničkom prožimanju. Rad dotiče i ključnu vezu ekfrastičkog (mimetičkog) modela i njegove pre-rade/re-prezentacije u književnosti. Sugerira, takoñer, moguće teme što ih intermedijalnost ekfrazne reprezentacije nameće ili kao umjetnički, ili kao opći model u općoj idejnosti toga „transfera“ (filozofija, religija, psihologija, itd.).

Blacius Caryphilus, Ahilejev štit, prema Homerovu opisu, 17. St.

Nataša Lah CITAT I REMAKE U LIKOVNOJ UMJETNOSTI KAO OBLIK EKFRAZE Rad se bavi prikazivačkim problemima citatnosti i remakea u likovnoj, posebno suvremenoj umjetnosti. U žarištu tog problema uspostavljanje je relacije identiteta izmeñu onoga što se prikazuje i onoga što je prikazano.

Ujedno, taj je problem polazište teorije mimezisa, odnosno pretpostavke da umjetnik kopira ili reproducira stvari, ljude i dogañaje iz stvarnosti – imitirajući ih. No, takav postupak, u 'prikazivački

odnos',

uspostavlja

teoriji umjetnosti poznat kao

ograničene

oblike

podudarnosti

(identifikacije) izmeñu onoga što se prikazuje i onoga što je prikazano, jer prikazivačka pojava (ono što je prikazano) ostaje uvijek neidentična predmetu prikazivanja (onome što prikazuje). Takva slabost mimetički uspostavljenog

identiteta bila je razlogom raslojavanja problema već u

ranom razdoblju antike na pojmove imitacije (kopije) kod Platona i sofista, te problem reprezentacije (cjelovita iskustva forme i sadržaja) kod Aristotela.

Drugim

riječima,

identitet

se

uspostavlja

ili

temeljem

sličnosti

i

konceptualnih reprezantacija s jedne, odnosno simboličkih kodova i jezika s druge strane. Kada je sličnost nositelj identiteta

govorimo o domeni

slike, prizornom prostoru ili primarnoj (ikoničkoj) vizualnosti. Kada je interpretacija nositelj identiteta govorimo o simboličkim kodovima, o domeni jezika, odnosno, sekundarnoj ili verbalnoj vizualnosti. U kritičkom propitivanju pojmova umjetnosti time su otvorena dva teorijska pristupa.

Jedan od njih se zasniva na teoriji mimezisa

ili oponašanju prirode

(imitation of nature), a drugi na ideji ponovnog stvaranja stvarnosti (recreation of reality).

U tom kontekstu su citat i remake umjetničke pojave koje stvaraju relaciju identiteta, ali ne više izmeñu onoga što se prikazuje i onoga što je prikazano,

već

izmeñu

onoga

što

je

prikazano

i

mogućih

načina

reprezentacije istoga. Utoliko citat i remake smatramo prikazivačkim referentima, ekstenzijama, odnosno instancijacijama (oprimjerenjima) već

postojećih umjetničkih djela.

Njihova pojava se time temelji na ideji

ponovnog stvaranja stvarnosti (re-creation of reality), sekundarni su oblik vizualnosti epistemološkog (kritičkog) karaktera i kao takvi su bliži jeziku nego li slici. S obzirom da je kod citata i remakea vizualni medij samo oblik jezične poruke koja se temelji na detaljnom opisu prikazivačke pojave možemo ih smatrati specifičnim, vizualnim oblicima ekfraza.

Yuri Albert, Umjetnost oslobaña, 2006.

Nina Kudiš POVIJEST UMJETNOSTI KAO EKFRAZA ILI PIŠU LI POVJESNIČARI UMJETNOSTI PRIPOVIJESTI S BILJEŠKAMA? U svojem članku Art History as Ekphrasis (2010), Jaś Elsner iznosi mišljenje da znanstvena disciplina povijest umjetnosti, od njezinih začetaka u vrijeme Vasarija i Winckelmana, pa sve do danas, nije ništa drugo do li tendenciozna primjena retoričkog opisa jednog ili više umjetničkih djela s ciljem oblikovanja odreñene argumentacije koja će poduprijeti autorovu prethodno oblikovanu hipotezu. Za Elsnera, povijest umjetnosti se, u konačnici, temelji na metodi koja se zasniva i nerazlučiva je od opisa predmeta. No, kako se sve vizualne odlike ne mogu prenijeti u riječi, opis u povijesti umjetnosti nužno postaje interpretativni, a ne prevoditeljski čin.

U izlaganju će se pokušati, na nekoliko konkretnih primjera povijesnoumjetničkih tekstova o umjetninama što pripadaju razdoblju ranog novog vijeka, ispitati u kojoj su mjeri zamisli Jaśa Elsnera primjenjive te kakva je uloga opisa u jednoj od temeljnih metoda u povijesti umjetnosti, a to je atribucionizam.

Aleksandar Mijatović OSJETILO

JEZIKA:

OSJETILNI

OMJERI

U

CONDILLACOVOJ

I

HERDEROVOJ RASPRAVI O RAZVOJU JEZIKA Herder u Raspravi o podrijetlu jezika (1772) donosi oštru kritiku Condillacove

teze

po

kojoj

se

jezični

znakovi

izvode

postupnim

uopćavanjem iz konkretnoga i osjetilnog jezika radnji. Prema Herderu to tumačenje pretpostavlja ono što tek treba objasniti jer kako je moguće imati jezik radnji ako čovjek nema opću jezičnu sposobnost. Prema Condillacu, razvoj od jezika radnji prema lingvističkom jeziku usporedan je s razvojem sposobnosti uma od osjetilnosti do refleksije. Herder, meñutim, zapaža da u Condillacovom argumentu ostaje nerazriješeno pitanje je li jezik učinak refleksije ili sposobnost refleksije proizlazi tek iz jezika koji omogućuje odvajanje od osjetilnog svijeta. Herder sposobnosti uma i jezičnu sposobnost odvaja prema osjetilima: tako su sposobnosti uma ukorijenjene u dodiru i viñenju, a jezična sposobnost u osjetilu sluha.

U

izlaganju

se

iznosi

Herderova

argumentacija

konzekvence za problematiku odnosa jezika i slike.

te

ističu

njezine

Marijan Bradanović GLAGOLJSKA EPIGRAFIKA I GRADITELJSTVO NA OTOKU KRKU U KASNOM SREDNJEM I RANOM NOVOM VIJEKU Kroz veći broj primjera s otoka Krka raspravlja se o tradiciji datiranja arhitektonskih spomenika epigrafskim natpisima. Natpisi se promatraju u širem kontekstu od arhitektonskoga okvira kojega su obilježavali, donosi se njihova gospodarska i politička pozadina, opisuju kategorije i karakter naručitelja, podrijetlo i narav graditelja. Uz tumačenje specifičnoga odnosa grada Krka s njegovim kaštelima Omišljem, Dubašnicom, Dobrinjem, Baškom i Vrbnikom, usporedno se analiziraju primjeri latinskih natpisa nastalih unutar zidina crkveno-političkoga središta Otoka i glagoljska baština spomenutih kaštela. Dok spomenici graditeljstva i s njima povezani epigrafski natpisi grada Krka, s prijelaza iz kasnog srednjeg u rani novi vijek, ponajprije precizno odražavaju političke programe svojih investitora, krčkih knezova i mletačkih upravitelja otoka koji su ih zamijenili, u kaštelima nailazimo na posve drugačije primjere. Kako oni usprkos burnih političkih mijena nastavljaju svoj tradicionalni, relativno izoliran život, čini se da ondje kroz sačuvani fond natpisa znatno češće progovaraju jasne humanističke težnje njihovih ponosnih stvaratelja.

Rasprava je potkrijepljena arhivskim vijestima o nestalim zdanjima, čiji je izgled moguće predočiti usporedbom zapisa sa sačuvanim spomenicima.

Grad Krk, heksagonalna kula na obali, natpis i grb Nikole IV. Frankopana, sekundarna uporaba rimske nadgrobne stele, 1407. godina.

Vrbnik, kapela Poro単enja Marijina, natpis domina Vida, majstora Marka, Ivana i Petra, 1505. godina

Grad Krk, kaštel, krilati lav sv. Marka s natpisom AVERAE VENETORUM / LIBERTATI, majstor Franjo, oko 1490.

Sanjin Sorel/Svjetlana Janković-Paus DIGITALNA POEZIJA: KNJIŽEVNOST S TIJELOM ČITATELJA? Kada je riječ o digitalnoj poeziji mogli bismo reći da je kod tekstualnosti na

odreñeni

način

samim

subjektom

ove

poezije;

da

je

njezina

interaktivnost, vizualnost, auditivnost, ikoničnost, performativnost zadana samim

medijem

i

da

procesom

čitanja,

odnosno

pisanja

upravo

demonstrira sve te karakteristike koje je u samom svom mediju inkorporirala. Drugim riječima, fizičke karakteristike digitalnih tekstova ostvaruju strategije njihovih značenja, kako estetskih, tako i retoričkih. Čitatelji, ovisno o vlastitim kulturalnim znanjima, mogu percipirati i dekodirati poetske tekstove ostvarene u tekstualnosti novih medija, pri čemu mu tradicionalne koncepcije tekstualnosti tek u relativnoj mjeri mogu pomoći u razumijevanju ovih novih poetskih praksi.

U radu se, takoñer, okvirno ukazuje na tipologiju digitalnoga pjesništva, te se analiziraju tekstovi, doduše u bitno izmijenjenome obliku budući da analitički tekst nema još izgrañenu aparaturu kojom bi se opisao

dinamički

karakter

interaktivnom okolišu.

vizualnosti

digitalnoga

pjesništva

u

Iva Kelentrić ARETINOVO

SHVAĆANJE

LIKOVNOG

DJELA

NA

PRIMJERU

TIZIANOVIH PORTRETA VOJVODE I VOJVOTKINJE OD URBINA Pietro Aretino (Arezzo, 1492. – Venecija, 1556.) je u studenom 1537. pisao plemkinji Veronici Gambari o dva Tizianova djela. Samo pismo bilo je posvećeno opisu portreta vojvode od Urbina, dok su se u prilogu nalazila dva soneta od kojih je jedan opjevao vojvodin portret, a drugi se odnosio na sliku njegove žene. Još prije kraja 1537. pisma su se našla u prvoj publikaciji Aretinovih pisama posvećenoj upravo vojvodi od Urbina, čak i prije nego su portreti dostavljeni naručiteljima u travnju 1538. Time je dokazan Aretinov specifičan talent za procjenu društvene i političke situacije te kao posljedica toga njegov će rad postati ključno povijesno i povijesno-umjetničko svjedočanstvo svoga vremena. Podaci iz njegovih pisama omogućuju dataciju i atribuciju odreñenog broja djela te nam donose opise nekih značajnih nestalih umjetničkih ostvarenja. Meñutim, ne smije se zanemariti njegov doprinos likovnoj kritici i teoriji umjetnosti.

Promovirao je trend promatranja slike, u kojem se čita iza površine reprezentacije i u kojem se interpretira djelo te je time privukao pozornost na portret kao bitnu vrstu slikarstva. Aretinova pisma značajan su izvor za dokumentaciju i identifikaciju Tizianovih slika, prvenstveno portreta. Dvoje prijatelja razvili su sistem u kojem pri isporuci portreta, Aretino sa slikom šalje

svoj

laskavi

opis

djela.

Njegova

literarna

pratnja

uz

slike

renesansnog majstora često je imala teoretske kvalitete. Ranije su portreti rijetko opisivani u prozi, dok je sonet kao popularan oblik poezije, često bio upotrebljavan u tu svrhu. Pristup je poetskog opisa bio posvetiti se motivu, tj. osobi koja se portretira, a ne baviti se umjetničkim aspektom likovnoga djela. Upravo dva navedena portreta popraćena su primjerima Aretinovog novog pristupa, odnosno primjerima začetaka likovne kritike u pismu.

Saša Stanić "KULTURA

NA

NIŠANU

(O

UTJECAJU

RATNE,

PORATNE

I

TRANZICIJSKE ZBILJE NA SUVREMENU HRVATSKU FILMSKU I KNJIŽEVNU PRODUKCIJU)" U radu se uspostavlja poveznica izmeñu razvoja domaće književnosti i filma u proteklih dvadesetak godina. Uslijed Domovinskog rata literatura i kinematografija na početku devedesetih pretrpjele su snažne udarce koji su se manifestirali u vidu smanjenja nekoć velikog tržišta i rušenja kulturnih standarda. Istovremeno dok je hrvatski film bio rastrgnut izmeñu svog društvenog poslanja, publike koja se od njega okrenula i kritike koja ga je ismijavala, u domaćoj su se literaturi počeli oblikovati neki

novi

trendovi

koji

su

na

koncu

pridonijeli

revitalizaciji

kinematografije. Prije svega, novi pisci koji se pojavljuju u hrvatsku književnost vraćaju interes za priču, a djela koja oblikuju tematski se dotiču problema suvremene poslijeratne zbilje. U obradi tema ti pisci posežu za populističkim, izrazito komunikativnim prosedeima što kasnije olakšava realizaciju te recepciju filmskih djela koja nastaju na temelju nekih od njihovih knjiga. Ono što se u promatranom razdoblju ističe kao zanimljivo jest vrlo brzo snalaženje domaće kulture unutar nepovoljnih okolnosti. Dok je, naime, na samome početku devedesetih kultura bila na nišanu ideologije, loših materijalnih prilika, ali i samoga rata koji ju je ugrožavao na najdoslovniji mogući način, ona već u drugoj polovici toga desetljeća sve te fenomene čini predmetom vlastite obrade. Okrenuvši nišan na svoju stranu, književnost je, a zatim i film, devijacije koje su je okruživale pretvorila u izvor mogućih priča. Sukladno tome, s godinama je u obje umjetnosti postajala primjetnija sve veća stilska, žanrovska i tematska raznolikost.

Danijel Ciković SREBRNA PALA KRČKE KATEDRALE U PISANIM IZVORIMA OD 1453. DO 1908. GODINE Oporukom od 2. ožujka 1453. godine knez Ivan VII. Frankopan ostavlja sto dukata kao pomoć za nabavu pale glavnog oltara krčke katedrale.

Srebrnu palu s dvadeset i šest pozlaćenih reljefa svetaca rasporeñenih u dva registra, još za kneževa života, izradio je Paulus Koler 1477. godine.

Temeljem

arhivskih

istraživanja

apostolskih

i

pastoralnih

vizitacija

utvrñeno je da se srebrna pala nalazila na glavnom oltaru do 1826. ili 1827. godine kada je postavljena na zid apside iza Michelazzijeva oltara Gospe od Ružarija. Pala je na tom mjestu ostala svakako do 1875., a najkasnije do 1885. godine, kada ju je detaljno opisao Thomas Graham Jackson na oltaru kapele svetoga Križa. O krčkoj srebrnoj pali na spomenutom oltaru pišu i austrijski konzervator Wilhelm Anton Neumann u izvještajima 1898. i 1900. godine te Frederick Hamilton Jackson u putopisu 1908. godine. Prvu fotografiju srebrne pale objavili su Hans Folnesics i Leo Planiscig 1916. godine. Od 1996. godine nalazi se u crkvi Sv. Kvirina kao dio stalnog postava Sakralne izložbe.

Ovo će se izlaganje baviti opisima srebrne pale iz krčke katedrale nastalim do 1908. godine te njihovim specifičnostima. Naglašava se značaj arhivskih

istraživanja,

posebno

rukopisa

vizitacija

kao

jednog

najznačajnijih dokumenata arhivske naravi za povjesničare umjetnosti.

od

Paulus Koler, Srebrna pozlaćena pala iz krčke katedrale, 1477., crkva Sv. Kvirina, Krk

Opis glavnog oltara krčke katedrale učinjen 20. ožujka 1685., Rukopis pastoralne vizitacije biskupa Stjepana Davida, Biskupski arhiv, Krk

Iva Rožić POVEZNICA ŽENSKOG

SLIKARSTVA

SLIKARSTVA

I

KNJIŽEVNOSTI

DRUGE

POLOVICE

U 19.

SIMBOLIZMU STOLJEĆA

U

ENGLESKOJ

Izlaganje pod nazivom Poveznica slikarstva i književnosti u simbolizmu ženskog slikarstva druge polovice 19. stoljeća u Engleskoj tematski se vezuje na djelovanje prerafaelitskog bratstva formiranog sredinom 19 st.

Kod osnivanja bratstvo je brojalo sedam muških članova, ali se s vremenom proširilo na način da su mu se pridružile i članice obitelji prvobitnih osnivača. S obzirom da su prerafaeliti stvarali pod jakim utjecajem književnosti, posebice djela Shakespeare i Tennysona, riječ i slika se u temi višestruko isprepliću.

Tema se fokusira na specifičnosti stvaralaštva umjetnica prerafaelitskog kruga, s obzirom da je upravo umjetnička produkcija žena koje su djelovale u tom razdoblju sustavno zanemarivana - što zbog mišljenja da su kopirale svoje muške kolege, što zbog uvriježene pretpostavke kritičara toga vremena da se žene slikarstvom mogu baviti tek na amaterskoj razini.

Cilj je prezentacije predstaviti umjetničke osobnosti Marie Spartali Stillman, Evelyn Pickering de Morgan, Joanne Mary Boyce i Elizabeth Siddal,

s posebnim naglaskom na utjecaj književnih djela na njihovo

slikarstvo gdje se najčešće opisuju srednjovjekovne ili mitološke teme. U tom smislu će se djelo navedenih likovnih umjetnica usporediti s produkcijom njihovih muških kolega i suvremenika, kako bi se ukazalo na razlike u opusima unatoč istovjetnosti literarnih uzoraka - legendi o kralju Arthuru, 'damskih pjesmama' lorda Tennysona, Shakespearovih drama i klasične mitologije.

Elizabeth Eleanor Siddal , The Lady of Shalott (1853), Crte탑 (pero, crna tinta, sepia tinta i olovka), 6,5 X 8,5 cm, Ashmolean Museum, Oxford

Danijela Marot-Kiš/Nikolina Palašić VIZUALNE STRATEGIJE POLITIČKIH PLAKATA

Vizualno posredovana komunikacija tematska je okosnica ovoga rada, a u središtu

zanimanja

nalazi

se

ispitivanje

povezanosti

i

meñusobne

uvjetovanosti tekstualnoga i slikovnoga koda, i to na primjerima političkih plakata. Plakati su neizostavna sastavnica suvremenih političkih kampanja te

zahvaljujući

svojoj

ogromnoj

sugestivnoj

snazi

ispunjavaju

komunikacijske funkcije koje gotovo nijedna druga strategija političke komunikacije ne može tako efikasno realizirati. Informacija koju plakat prenosi vrlo je reducirana i zbog toga, iako je tematski usmjerena, ipak ostavlja širok prostor za različite interpretacije. Poruke koje se mogu iščitati na plakatima, bez obzira na to bile one posredovane tekstom ili slikom,

imaju

svoju

denotativnu

i

konotativnu

vrijednost

te

su

namijenjene iznimno širokom krugu recipijenata. Upravo je ta svoje široka namjena ono što plakatu osigurava mjesto meñu medijima masovne komunikacije. S druge pak strane njegova je sažetost forme na sliku s nekoliko riječi ono što mu zapravo omogućuje opsežnost sadržaja i karakterizira

ga

kao

izrazito

persuasivno

i

sugestivno

sredstvo

komunikacije, koje je zahvaljujući mogućnosti izrazito brze konzumacije prilagoñeno užurbanome suvremenom društvu. U ovome radu na primjeru nekoliko plakata s hrvatske političke scene pokušavamo pokazati odnos slike i teksta te njihovu ujedinjenost u efektu koji izazivaju kod svojih recipijenata.