EU I ZAŠTITA OKOLIŠA - Upravljanje vodama na lokalnoj razini (REC) by ČUVARI SNOVA

EU I ZAŠTITA OKOLIŠA Upravljanje vodama na lokalnoj razini

Priprema i lektura: Irena Brnada Stručne suradnice: Ingrida Bremere (BEF Latvija); Gorana Ćosić-Flajsig; Jovanka Ignjatović

Izdavač:

Regionalni centar zaštite okoliša za Srednju i Istočnu Europu

Ured u Hrvatskoj, Đorđićeva 8a, 10000 Zagreb, Hrvatska Tel: +385 (0)1 48 10 774; Tel./fax: +385 (0)1 48 10 844 E-mail: rec@rec-croatia.hr URL: www.rec-croatia.hr Grafička obrada: Renata Domazet - Mukica Tisak: Tiskara ZNANJE d.d., ožujak 2010. Naklada: 600 kom

Cjelokupni sadržaj ove publikacije vlasništvo je ©Regionalnog centra zaštite okoliša za Srednju i Istočnu Europu Niti jedan dio ove publikacije nije dopušteno prodavati u bilo kojem obliku ili umnažati radi prodaje bez prethodnog pisanog dopuštenja vlasnika prava.

Projekt financiraju:

Njemačka savezna agencija za okoliš

Njemačko savezno ministarstvo za okoliš, zaštitu prirode i nuklearnu sigurnost

Europska komisija Opća uprava za okoliš

Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost

Partneri u projektu:

Makedonija

ISBN 978-953-7418-06-9 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 734945.

EU I ZAŠTITA OKOLIŠA Upravljanje vodama na lokalnoj razini

SADRŽAJ

Uvod 1. Politika upravljanja vodama i ključna načela EU-a 1.1. Status voda 1.2. Opća politika upravljanja vodama i politički instrumenti EU-a 1.2.1. Okvir za vode kao novi izazov 1.2.2. Druge ključne direktive za osiguranje dobrog stanja voda 1.2.3. Druge važne direktive o vodama 1.2.4. Politika i praksa EU-a na razini potražnje 1.3. Stanje voda u Hrvatskoj 2. Okvirna direktiva o vodama (2000/60/EZ) 2.1. Opseg i svrha direktive 2.1.1. Ključni element: pristup upravljanja na temelju riječnog sliva 2.1.2. Ključni element: kakvoća vode 2.1.3. Ključni element: sudjelovanje javnosti 2.1.4. Proces provedbe 2.2. Uloga gradova i općina i njihove odgovornosti 2.3. Uloga inspekcije i njezine odgovornosti 2.4. Stanje u Hrvatskoj s obzirom na Okvirnu direktivu o vodama 2.4.1. Pravni okvir 2.4.2. Upravljanje riječnim slivovima 2.4.3. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj 2.4.4. Ključni dionici i njihovi zadaci 3. Direktiva o komunalnim otpadnim vodama (91/271/EEZ) 3.1. Opseg i svrha Direktive 3.1.1. Ključni pojam: aglomeracija 3.1.2. Pritisak aglomeracija 3.1.3. Ranjiva područja 3.1.4. Proces provedbe 3.1.5. Uloga i nadležnost lokalne samouprave 3.2. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive o otpadnim vodama 3.2.1. Pravni okvir 3.2.2. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj 3.2.3. Nadležna tijela i institucije 3.2.4. Ključni dionici i njihovi zadaci 3.1.2. Pritisak aglomeracije 4. Direktiva o vodi za piće (98/83/EZ) 4.1. Opseg i cilj Direktive 4.2. Provedba 4.3. Revizija Direktive o vodi za piće 4.4. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti 4.5. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive o vodi za piće 4.5.1. Pravni okvir 4.5.2. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj 4.5.3. Ključni dionici i njihovi zadaci 5. Nitratna Direktiva 91/676/EEZ 5.1. Opseg i cilj Direktive 5.2. Provedba 5.1.2. Ključni aspekt: područja ranjiva na nitrate 5.3. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti 5.4. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Nitratne direktive

9 11 11 11 12 12 12 13 14 22 22 22 24 24 24 25 26 26 26 27 29 29 30 30 30 31 31 33 34 35 35 36 38 40 41 41 41 41 41 42 43 43 43 44 45 45 45 45 46 47

5.4.1. Pravni okvir 5.4.2. Plan provedbe Direktive u Hrvastkoj 5.4.3 Ključni dionici i njihovi zadaci 6. Ostale važne direktive o vodama 6.1. Direktiva o kakvoći voda za kupanje 6.1.1. Ciljevi Direktive o kakvoći voda za kupanje (2006/7/EZ) 6.1.2. Obveze 6.1.3. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti 6.1.4. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive o kakvoći voda za kupanje 6.1.4.1. Uredba o kakvoći mora za kupanje (NN 73/08) 6.1.4.2. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj 6.1.4.3. Ključni dionici i njihovi zadaci 6.2. Procjena i upravljanje rizicima za poplave 6.2.1. Ciljevi direktive 2007/60/EZ o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima 6.2.2. Obveze 6.2.3. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti 6.2.4. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive o poplavama 6.2.4.1. Pravni okvir 6.2.4.2. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj 6.2.4.3. Ključni dionici i njihovi zadaci 7. Okvirna direktiva o strategiji mora (2008/56/EZ) 7.1. Ciljevi Direktive 7.2. Obveze 7.3. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti 7.4. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Okvirne direktive o strategiji mora 7.4.1. Pravni okvir 7.4.2. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj 7.4.3. Ključni dionici i njihovi zadaci 8. Sudjelovanje javnosti u upravljanju vodama 8.1. Definicija javnosti 8.2. Uključivanje dionika 8.3. Raspored sudjelovanja javnosti 8.4. Koristi od sudjelovanja javnosti 8.5. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu sudjelovanja javnosti 8.5.1. Pravni okvir 9. Gospodarski aspekti upravljanja vodama 9.1. Načelo povrata troškova - određivanje naknada 9.2. Načelo “onečišćivač plaća” - okolišni troškovi, troškovi resursa 9.3. Financiranje vodnog gospodarstva u Hrvatskoj 10. Umjesto zaključka 11. Dodaci 11.1. Popis relevantnog zakonodavstva EU-a u području upravljanja vodama 11.2. Zaključci i preporuke tematskih seminara na temu upravljanja vodama u EU kontekstu

47 47 48 49 49 49 49 51 51 51 52 52 53 54 54 55 55 55 56 56 58 58 58 59 59 59 59 60 61 61 62 63 64 64 64 66 70 71 72 74 75 75 75

Popis skraćenica korištenih u ovoj publikaciji: • AZO - Agencija za zaštitu okoliša • DUZS - Državna uprava za zaštitu i spašavanje • HGK - Hrvatska gospodarska komora • HV - Hrvatske vode • HZJZ - Hrvatski zavod za javno zdravstvo • JLSU - Jedinice lokalne samouprave • JRLSU - Jedinice regionalne i lokalne samouprave • MF - Ministarstvo financija • MINGORP - Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva • MK - Ministarstvo kulture • MMPI - Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture • MPRRR - Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja • MRRŠVG - Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva • MUP - Ministarstvo unutarnjih poslova • MVPEI - Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija • MZOPUG - Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva • MZSS - Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi • ODV - Okvirna direktiva o vodama

1. Uvod Upravljanje vodama predstavlja jedno od prioritetnih pitanja u vezi s okolišem za razne institucionalne razine. Zakonodavstvo u vezi s vodama bilo je među prvim pravnim aktima Europske unije u području okoliša koje je odredilo zajednička načela s ciljem da se okoliš zaštiti od neodgovarajućeg načina gospodarenja otpadom. Povijesno gledano, politika voda zasniva se na rješenjima za krajnje korisnike, na obradi otpadnih voda kako bi se smanjila količina onečišćenja koja se ispušta u rijeke i jezera. Danas, u 21. stoljeću, presudno područje interesa predstavlja holistički pristup upravljanju vodnim resursima. Vodna politika bavi se aspektima kakvoće i količine voda, budući da se niz zemalja suočava s raznim problemima u upravljanju vodama. Pozornost se naročito posvećuje ekološkim aspektima svih vodenih ekosustava. Sektor voda uključuje značajnu infrastrukturu i investicije, kako bi se osiguralo da se onečišćenje voda smanji na željenu razinu. Održanje sigurne opskrbe pitkom vodom zahtijeva puno investicijskih sredstava, naročito u zemljama u kojima se investicije nisu odvijale desetljećima. Uključenje dionika je važan preduvjet kako bi se osiguralo da se ciljevi upravljanja vodama postignu u dogovorenim vremenskim okvirima. Stoga vlade uspostavljaju različite mehanizme kako bi potakle dionike s različitim interesima da poduzmu odgovarajuće mjere za bolje upravljanje vodama. Cilj je ove publikacije pružiti pregled relevantnog zakonodavstva EU i pregled provedbe tog zakonodavstva u Hrvatskoj. Željeli bismo vas informirati o ciljnim vrijednostima koje se žele postići u EU, kao i o ključnim načelima, instrumentima i odgovornostima u području upravljanja vodama. Ova publikacija nastala je u okviru projekta „Iz Latvije za Hrvatsku i Makedoniju: Osposobljavanje za primjenu zakonodavstva EU na lokalnoj i regionalnoj razini“, u kojem su surađivali Hrvatska, Makedonija, Njemačka i Latvija, a provodio se u razdoblju 2007.-2009. godine. Nadamo se da će vam biti korisna u svakodnevnom radu!

1. Politika upravljanja vodama i ključna načela EU-a 1.1. Status voda Europski građani ne pate od katastrofalnih nestašica vode i loše kakvoće vode s kojom se suočavaju druge regije svijeta (npr. Bliski istok, Sjeverna Afrika i dijelovi Azije.) Općenito govoreći, vode su relativno obilne, a ukupni slatkovodni resursi diljem Europe iznose otprilike 2270 km3 godišnje. Međutim, vodni resursi nejednako su raspodijeljeni od zemlje do zemlje, kao i u raznim regijama u jednoj te istoj zemlji. Pritom vodeni ciklus može igrati važnu ulogu u klimatskom sustavu, primjerice u promjenama padalina, ili u učestalosti i intenzitetu oluja i suša. Padaline su u Europi nejednoliko raspoređene, pri čemu ih najviše ima u zapadnim dijelovima Europe i planinskim regijama. Budući da količina oborina može varirati ovisno o sezonama i godinama, zemlje i područja koja u načelu imaju na raspolaganju odgovarajuće vodne resurse mogu također patiti od nestašica vode u određena doba godine, ili tijekom određenih godina. Vjerojatno je da će klimatske promjene uzrokovati ozbiljne posljedice za vodne resurse u Europi, pa je tako, primjerice, u nizu područja vjerojatno povećanje opasnosti od poplava, a predviđanja ujedno govore o povećanju rizika od nestašica vode u budućnosti, naročito u južnoj Europi. Očekuje se i povećanje razlika u vodnim resursima između sjeverne i južne Europe. Prikaz 1 Obnovljivi vodni resursi i omjer ovisnosti (Izvor: www.fao.org/landandwater/aglw/aquastat/water_res/index.stm)

1.2. Opća politika upravljanja vodama i politički instrumenti EU-a Prekogranična pitanja u upravljanju vodama od presudne su važnosti, budući da su neke zemlje iznimno ovisne o vodotocima koji izviru izvan njihovih granica kad je riječ o ispunjavanju potreba stanovništva. Te su zemlje stoga posebno osjetljive na učinke crpljenja, stvaranje umjetnih jezera i onečišćenje na području zemalja koje se nalaze uzvodno. U najmanje 20 europskih zemalja više od 10 posto vodoopskrbe iz rijeka dolazi iz susjednih država.

1.2.1. Okvir za vode kao novi izazov Sredinom devedesetih godina došlo je do pritiska da se iznova osmisli politika upravljanja vodama, zahvaljujući čemu se kristalizirala potreba za novim modelom, koji je uzeo u obzir nove upravljačke instrumente (kao što su pristup utemeljen na riječnom slivu, ili cjenovna politika ekonomske cijene vode) i problemima se pozabavio na koherentan način. Europska politika u vezi s vodama prošla je kroz dug proces restrukturiranja, što je za posljedicu imalo Okvirnu direktivu o vodama (2000/60/EZ). Ta je direktiva prihvaćena 2000. godine, a uključuje nastojanja buduće vodne politike. To se odražava u njezinim ključnim ciljevima: • širenju raspona zaštite na sve vode, površinske i podzemne, • postizanju “dobrog stanja” svih voda do određenog vremenskog roka, • upravljanju vodama na osnovi riječnog sliva, • “kombiniranom pristupu” koji uključuje granične vrijednosti za emisije i standarde kakvoće, • odgovarajućoj politici ekonomske cijene vode, • kvalitetnijem uključenju građana, • modernizaciji zakonodavstva. Okvirna direktiva o vodama može se promatrati kao operativni alat za definiranje ciljeva zaštite voda u budućnosti. Niz je ciljeva uključen u zaštitu kakvoće voda. Ključni ciljevi na europskoj razini uključuju opću zaštitu vodnih ekosustava, posebnu zaštitu jedinstvenih i vrijednih staništa, zaštitu resursa pitke vode i zaštitu vode za kupanje. Svi se ti ciljevi moraju integrirati za svaki riječni sliv. Novi sustav upravljanja vodama zasniva se na riječnom slivu – kao prirodnoj zemljopisnoj i hidrološkoj jedinici – umjesto na administrativnim i političkim granicama. Za taj pristup postoje pozitivni primjeri, kao što je primjer Međunarodne komisije za rijeku Rajnu i rijeku Dunav. Premda nekoliko država članica već koristi pristup zasnovan na slivu, to nije svugdje slučaj. Za svako područje sliva mora se odrediti nadležno tijelo, provesti procjena rizika i definirati plan upravljanja riječnim slivom, uključujući konkretne mjere koje valja provesti. Plan je potrebno ažurirati svakih šest godina.

1.2.2. Druge ključne direktive za osiguranje dobrog stanja voda Revidiranje zakonodavstva EU-a u vezi s vodama treba provoditi sukladno novom okvirnom pristupu upravljanju vodama. Neke ključne direktive koje su pritom relevantne, među ostalim su Direktiva o obradi komunalnih otpadnih voda (91/271/EEZ), usvojena s ciljem zaštite okoliša od štetnih učinaka ispusta otpadnih voda iz urbanih područja i industrije, te Direktiva o zaštiti voda od onečišćenja uzrokovanog nitratima (91/676/EEZ), usvojena s ciljem smanjenja i sprečavanja onečišćenja voda uzrokovanog nitratima iz poljoprivrednih izvora. U Okvirnu direktivu o vodama uključeno je nekoliko aspekata koji se tiču zona ranjivih na eutrofikaciju i zona ranjivih na nitrate kao zaštićenih područja prema Okvirnoj direktivi. Resursi podzemnih voda presudni su za opskrbu vodom. Stoga je usvojena Direktiva o zaštiti podzemnih voda od onečišćenja i degradacije (2006/118/EZ), kako bi se spriječilo onečišćenje podzemnih voda i kako bi se učinkovito borilo protiv tog onečišćenja. To se nastoji učiniti kroz definiranje kriterija za procjenu kemijskog stanja podzemnih voda i kriterija za identifikaciju značajnih i trajnih uzlaznih trendova onečišćivanja podzemnih voda, kao i kroz definiranje osnove koja je potrebna kako bi se preokrenuli negativni trendovi te kako bi se spriječilo i ograničilo neizravno ispuštanje tvari koje onečišćuju podzemne vode u te vode (nakon procijeđivanja kroz tlo ili kroz sloj zemlje ispod površinskog sloja).

1.2.3. Druge važne direktive o vodama Odnos voda i zdravlja predstavlja osjetljivo područje upravljanja vodama. Direktiva o vodi za piće (98/83/ EZ) usmjerena je na to da osigura kakvoću vode za piće, odnosno vode koja se koristi u proizvodnji hrane i napitaka. Trenutačno se odvija stalni proces konzultacija s dionicima, kako bi se ta direktiva revidirala. Još jedna direktiva, ona o upravljanju kakvoćom voda za kupanje (2006/7/EZ) usmjerena je na očuvanje, zaštitu i poboljšanje kakvoće okoliša i poboljšanje zaštite ljudskog zdravlja, te nadopunjuje Okvirnu direktivu o vodama.

Imajući u vidu važnost količine voda na raspolaganju za korištenje, prihvaćena je Direktiva o procjeni i upravljanju rizicima od poplava (2007/60/EC). Trenutno se odvija rasprava o detaljima zakonskih rješenja u vezi s pitanjem nestašice vode i suše.

1.2.4. Politika i praksa EU-a na razini potražnje Da bi se postiglo održivo upravljanje vodnim resursima, potrebno je provoditi niz politika i praktičnih pristupa, uključujući elemente kao što su politika ekonomske cijene vode, održivo korištenje voda, podizanje razine svijesti i rad na problemu ilegalnog korištenja vode. EU i države članice mogu igrati presudnu ulogu u tim područjima političkih odluka, koristeći javna sredstva i zajmove kako bi se izgradila i održavala nužna infrastruktura, kako bi se potaknule tehnološke inovacije i uveli poticaji s ciljem mijenjanja ponašanja. Mjere na strani potražnje, koje idu u smjeru optimalnog pristupa upravljanju vodnim resursima diljem Europe uključuju sljedeće aspekte: Potrebno je omogućiti prikladnu politiku ekonomske cijene vode u svim sektorima, uključujući mjerenje potrošnje vode kako bi se potaknulo naplaćivanje vode na temelju volumena. Također,politika ekonomske cijene vode predstavlja ključni mehanizam za definiranje održivijeg korištenja vode. Politika ekonomske cijene vode je presudna u kontekstu zahtjeva iz Okvirne direktive o vodama (2000/60/EZ), da cijene za vodne usluge odražavaju puni trošak tih usluga. Uspješna politika ekonomske cijene vode zahtijeva dobro razumijevanje odnosa između cijene vode i njezina korištenja u svakom sektoru. Potrebno je osigurati da poljoprivredne subvencije budu povezane s učinkovitijim korištenjem vode. Prihvaćanjem održivog i učinkovitog pristupa korištenju voda u poljoprivredne svrhe mora se osigurati zaštita okoliša, no ujedno se mora osigurati i to da poljoprivreda ostane profitabilna (naročito u dijelovima Europe u kojima navodnjavana poljoprivredna područja igraju značajnu ulogu u lokalnom ili nacionalnom gospodarstvu). Moguće je uvesti razne praktične pristupe kako bi se osiguralo učinkovitije korištenje vode. Kao i u slučaju drugih poljoprivrednih metoda koje imaju za cilj uštedu vode, informiranje i obrazovanje o tim metodama te pružanje savjeta o njima uvelike će poboljšati učinak korištenih pristupa. Potrebno je investirati u nove tehnologije, kako bi se povećala učinkovitost korištenja vode i kako bi se poboljšale mreže vodne infrastrukture. U zemljama u kojima je poljoprivredni sektor značajan korisnik vode, ključna je potreba državnih ulaganja u tehnologije i mjere koje poboljšavaju učinkovitost poljoprivrednog sektora u korištenju vode. U uslužnom sektoru može se primijetiti da u nekim dijelovima Europe dolazi do značajnih gubitaka vode iz sustava javne vodoopskrbne, tako da je potrebno poboljšati detekciju, točno kvantificirati stope gubitka vode u sustavu i poboljšati vodoopskrbne mreže. U industrijskom sektoru postoji značajan neiskorišteni potencijal za intenzivniju provedbu praktičnih pristupa usmjerenih na povećanje učinkovitosti korištenja vode. Recikliranje tehnoloških otpadnih voda ima važnu ulogu kako za smanjenje korištenja vode, tako i za posljedično ispuštanje otpadnih voda. Potrebno je usmjeravati investicije na način da se poveća održivost alternativnih izvora vode, tamo gdje su mjere povezane s potražnjom već u potpunosti iskorištene. Primjerice, desalinizacija (proces uklanjanja soli iz boćate i morske vode) postaje sve značajnija alternativa s brzim trendom rasta kad je riječ o nadopuni opskrbe vodom iz slatkovodnim resursa, naročito u obalnim područjima Sredozemlja. Međutim, potrošnja energije i otpadna sol predstavljaju zabrinjavajuća pitanja za zaštitu okoliša. Stoga se u korištenju procesa desalinizacije mora raditi na korištenju obnovljivih izvora energije, kao i na održivom odlaganju otpadnih soli, uzimajući u obzir sve okolišne aspekte te dugoročne gospodarske i tehnološke investicije. Ilegalno preusmjeravanje vode i njezino korištenje (naročito u poljoprivredne svrhe) također predstavlja velik problem u određenim dijelovima Europe. Razrješavanje tog pitanja predstavlja težak, no ujedno i neizbježan politički i tehnički izazov, što uključuje otkrivanje lokacija ilegalnog korištenja voda, uz mogućnost uvođenja novčanih i drugih kazni u svrhu odvraćanja od te prakse, kao i uvođenje dodatnog nadzora.

Nastojanje da se javna vodoopskrba koristi na održiviji način značajno će ovisiti o podizanju razine svijesti javnosti u vezano uz pitanja važna za zaštitu voda. Vezano uz navedeno dostupne su razne metode, poput internetskih stranica, školskih obrazovnih programa, letaka lokalnih upravnih tijela, masovnih medija, s ciljem da se informira lokalne, poslovne i turističke potrošače vode. Na primjer, ekološke oznake na kućanskim aparatima i ekološko certificiranje turističkih hotela također mogu igrati važnu ulogu u podizanju razine svijesti i u pomaganju potrošačima da donose odluke na temelju kvalitetnih informacija u vezi s učinkovitošću korištenja vode i očuvanjem vode. Manjak vode u nekim područjima može negativno utjecati na turistički sektor, ako se uskoro ne počnu provoditi učinkovitiji praktični pristupi u vezi s korištenjem vode.

1.3. Stanje voda u Hrvatskoj Izvor: Strategija vodnoga gospodarstva Hrvatske, 2008.

Održivo upravljanje vodama vodnih područja podrazumijeva integralno upravljanje površinskim i podzemnim vodama, uključujući prijelazne vode i priobalno more, te vodnim dobrom koje će osigurati: • dobro stanje voda, • dovoljne količine vode odgovarajuće kakvoće za različite oblike korištenja voda, • zaštitu i unaprjeđenje vodenih ekosustava I ekosustava ovisnih o vodi, • ublažavanje štetnih posljedica u okolišu uzrokovanih sušama i poplavama.

Kakvoća površinskih voda Kakvoća voda rijeka i jezera Svrha je praćenja kakvoće voda - ocjena opće ekološke uloge voda i utvrđivanje uvjeta korištenja za određene namjene. Ocjenjivanje kakvoće temelji se na Uredbi o klasifikaciji voda, gdje se vode, prema graničnim vrijednostima pokazatelja, svrstavaju u pet vrsta. Ispitivanje kakvoće voda provodi se na vodotocima čija se voda koristi ili planira koristiti za javnu vodoopskrbu, na vodama unutar nacionalnih parkova i parkova prirode, u dijelovima vodotoka gdje su značajniji utoci državnih i prekograničnih voda, te ispusti tehnoloških i komunalnih otpadnih voda i u dijelovima gdje se vodni resursi koriste ili planiraju koristiti za gospodarske potrebe (hidroelektrane, navodnjavanja, uzgajališta riba i drugo). Sustavno praćenje kakvoće površinskih voda započelo je 1958. godine na Dunavu, a početkom sedamdesetih godina počelo se s ispitivanjem kakvoće površinskih voda u okviru nacionalnog monitoringa. Za ocjenu kakvoće voda služila je Uredba o klasifikaciji voda iz 1981. godine, ali tek godine 1998. doneseni su novi propisi za ocjenjivanje kakvoće voda usklađeni s UN/ECE smjernicama i s razrađenom metodologijom. Zbog toga je 2000. godina usvojena kao polazna godina u ocjeni promjena kakvoće voda. Prikaz 2 Ukupni p prikaz p prikaz stanja j kakvoće voda ((2 (2000. 000. – 2006.))

Ispitivanja kakvoće voda u razdoblju od 2000. do 2006. godine (rijeke, izvori, zdenci, kanali, prirodna i umjetna jezera) provodila su se na oko 270 u 2000., a na 344 mjernih postaja u 2006. godini. Prema vrsti praćenja na pojedinoj mjernoj postaji razlikuje se prekogranični (PGM), nacionalni (NM) i lokalni monitoring (LM). Uz obvezne pokazatelje (režim kisika, hranjive tvari, mikrobiološke i biološke pokazatelje), koji određuju opću ekološku funkciju voda, ispituju se i dodatni pokazatelji (metali, organski spojevi i radioaktivnost) prema posebnim programima. U razdoblju 2000. – 2006. vode su prema biološkim pokazateljima bile većinom II., po režimu kisika i hranjivim tvarima II. i III., a prema mikrobiološkim pokazateljima III. i IV. vrste kakvoće. Samo na manjem broju mjernih postaja kakvoća voda izrazito je odstupala od planirane vrste (pokazatelji BPK5, ukupni N, ukupni P, P-B indeks saprobnosti ili biotički indeks). Koncentracije metala u razdoblju od 2000. – 2006. godine praćene su na više od 40% mjernih postaja. Prema većini ispitivanih metala voda je bila I. i II. vrste kakvoće, a najnepovoljnije vrijednosti bile su izmjerene za olovo, bakar i kadmij. Lošija ocjena prema nekim teškim metalima (živi, olovu i povremeno kadmiju) posljedica je velikog broja uzoraka kod kojih nije bilo moguće izmjeriti prirodne koncentracije zbog nedovoljno osjetljive analitičke opreme.

Prikaz 3 Stanje kakvoće voda prema biološkim pokazateljima

Najnepovoljnije vrijednostii analiziranih li i ih organskih kih spojeva j tijekom ij k razdoblja d blj 2000. 2000 – 200 2006. bile su najčešće izmjerene za mineralna ulja. Vrijednosti ostalih organskih spojeva uglavnom su bile ispod granica detekcije. U godini 2002. na nekim mjernim postajama na rijeci Savi izmjeren je atrazin u povišenim koncentracijama. Radi kontrole mogućeg utjecaja nuklearne elektrane Paks u Mađarskoj ispituje se radioaktivnost rijeke Dunav na graničnoj mjernoj postaji Dunav – Batina, a dobiveni rezultati u godini 2006. uspoređeni su s mjerenjima obavljenima u razdoblju od 1983. do 2001., kao i mjerenjima obavljenima radi utvrđivanja "nultog stanja", tj. prije puštanja u pogon NE Paks. Prati se ukupna beta-radioaktivnost u vodi, sedimentu, ribi i obraštaju. Kod većine vrsta uzoraka rijeka Dunav je na razini "nultog" stanja, osim vrijednosti radionuklida 137Cs u sedimentu, koja prelazi vrijednosti radioaktivnosti izmjerene u razdoblju mjerenja "nultog" stanja. Vode na koncentriranim ulazima i izlazima iz Hrvatske tijekom razdoblja 2000. – 2006. godine su uglavnom slične kakvoće s obzirom na većinu ispitivanih pokazatelja, iako su zamijećena povremena

odstupanja u pojedinim godinama, posebno s obzirom na mikrobiološke pokazatelje. To pokazuje da povećana odstupanja od planiranih vrsta/kategorija na pritocima uglavnom nemaju znatnijeg odraza na koncentriranim izlazima. Kakvoća prijelaznih voda i priobalnog mora Prema važećim zakonima, u nadležnosti vodnoga gospodarstva jest praćenje onečišćenja priobalnog mora s kopna, koje dolazi rijekama te točkastim i raspršenim izvorima onečišćenja s kopna. U skladu s time, prema kriterijima Državnoga plana za zaštitu voda, područje nadležnosti vodnoga gospodarstva obuhvaća područja priobalnog mora oko ispusta otpadnih voda i područja pod utjecajem ušća rijeka.

Prikaz 4 Ocjena kakvoće vode na ušćima rijeka u Jadransko more (2006.)

SLIVOVI Vodotok

Mjerna postaja

skupina pokazatelja

Vrsta monitoringa B Režim kisika

PRIMORSKO-ISTARSKI Dragonja

Mirna

Raša

DALMATINSKI Rječina

Zrmanja

Krka

Cetina

Neretva

Nizvodno od HE Zakučac

Rogotin

ušće

Pontonski most

most Mutvica ušće

ušće

Obrovac

Nizvodno od Skradinskog buka

PGM-LBA

LBA

III

C Hranjive tvari

III

D Mikrobiološki

III

E Biološki

Kategorija vode

Za stanje kakvoće priobalnog mora posebno je važna kakvoća voda rijeka na ušćima te se ona sustavno prati. Prema podacima mjerenja u 2006. godini, najnepovoljnije stanje je prema mikrobiološkim pokazateljima, što upućuje na to da je onečišćenje uzrokovano otpadnim vodama sanitarnog porijekla. Za ocjenu kakvoće priobalnog mora korišteni su rezultati istraživanja nekoliko istraživačkih projekata i programa (najopsežniji su projekti Jadran i Vir – Konavli), koje provodi više državnih institucija, uključujući i Hrvatske vode. Rezultati istraživanja bili su osnova za procjenu kakvoće priobalnog mora, koje je prema trofičkom stanju klasificirano u 5 klasa, temeljemi trofičkog indeksa za razdoblje 1998. – 2001. Stanje kakvoće priobalnog mora, temeljem trofičkog indeksa, može se u najvećem dijelu akvatorija od Savudrije do Zadra, procijeniti najvišim stupnjem (vrlo dobro ili oligotrofno). Stanje za jedan ili dva stupnja lošije (dobro i umjereno dobro ili oligomezotrofno i mezotrofno) procijenjeno je za unutrašnje dijelove Limskog kanala, te Bakarskog i Riječkog zaljeva. Limski kanal i Bakarski zaljev područja su pod znatnim utjecajem podzemnih voda, a time i koncentriranog donosa hranjivih tvari s pripadajućih slivova. Najveći dio priobalnog mora na području Dalmacije je oligotrofno. More Šibenskog zaljeva i istočnog dijela Kaštelanskog zaljeva svrstava se u eutrofno ili čak u ekstremno eutrofno. Širi akvatorij Šibenika, Splita, te Ploča procjenjuje se mezotrofnim, iako su koncentracije klorofila vrlo često usporedive s otvorenim vodama. Područje mora oko Dubrovnika je oligotrofno. Na područjima gdje se u more ulijevaju veće rijeke (Krka, Jadro, Žrnovnica, Cetina, Neretva) prisutan je unos hranjivih tvari, ali je omjer dušika i fosfora u tim vodama povoljan (vrlo visok) i procesi eutrofikacije mora nisu jako izraženi. No, negativni efekti unosa hranjivih tvari u more dolaze do izražaja u onim područjima, gdje u blizini ušća rijeka postoje veća gradska središta čijim otpadnim vodama u more dospijevaju i soli fosfora. Estuarij Krke je područje gdje je to došlo do punog izražaja, pa je proces eutrofikacije najsnažnije prisutan u području Šibenskog zaljeva.

U nešto manjoj mjeri to vrijedi i za Kaštelanski zaljev. Utjecaj Neretve na proces eutrofikacije manji je nego što bi se to moglo očekivati, što je rezultat autopurifikacijskih sposobnosti močvarnog ekosustava. (samo-pročišćavanja) Može se zaključiti da je najveći dio hrvatskog Jadranskog mora oligotrofan, odnosno vrlo dobre kakvoće, a problem su uglavnom zatvoreni priobalni dijelovi mora uz velike gradove (Pula, Rijeka, Šibenik, Split i slično). Prikaz 5 Procjena kakvoće priobalnog mora

Zdravlje stanovništva Zaštita ljudskoga zdravlja jedna je od osnovnih zadaća upravljanja vodama. U zaštiti ljudskoga zdravlja, u okviru upravljanja vodama, prioritetno se polazi od priključenosti stanovništva na javni vodoopskrbni sustav i sustav javne odvodnje. Temeljni higijenski i zdravstveni standardi (kakvoća pitke vode, kakvoća vode za kupanje) u velikoj mjeri ovise o izgrađenosti i učinkovitosti vodnokomunalnoga sustava. Ističe se problem nedovoljne priključenosti stanovništva na sustav javne odvodnje, što je potencirano velikom razlikom između razine priključenosti na sustave javne vodoopskrbe, koja iznosi 80% i razine priključenosti na sustave javne odvodnje koja iznosi 43%. Najbolje stanje priključenosti stanovništva jest na vodnom području primorsko-istarskih slivova, gdje je javnom vodoopskrbom obuhvaćeno više od 95%, a sustavom javne odvodnje 58% stanovništva. Pročišćavanjem otpadnih voda obuhvaćeno je 28% stanovništva.

Prikaz 6 Izgrađenost sustava jjavne vodoopskrbe i odvodnje p j (2007.)

Na temelju prethodno navedenih podataka proizlazi nužnost značajnih ulaganja u razvoj vodnokomunalnih sustava u Hrvatskoj kako bi se postupno dostigli europski zahtjevi priključenosti stanovništva na sustave javne vodoopskrbe i odvodnje. Standardi vodoopskrbe stanovništva nisu u potpunosti uspostavljeni na području Hrvatske posebno u slučaju malih, lokalnih vodovoda koji su izvan sustava javne vodoopskrbe. U okviru sustava javne vodoopskrbe kondicionira se oko trećina isporučene vode. Kondicioniranje se obavlja zbog prirodno neodgovarajuće kakvoće zahvaćene vode na nekim područjima ili onečišćenja voda nastalog pod antropogenim utjecajem. Nadalje, proizlazi da se veći dio otpadnih voda ispušta iz sustava prikupljanja i odvodnje otpadnih voda bez pročišćavanja u prirodne prijamnike, te na taj način ugrožava dobro stanje voda. Posebno nepovoljno stanje izgrađenosti komunalne infrastrukture jest u manjim naseljima, do 10.000 stanovnika (gdje živi više od 50% stanovništva), u kojima sustavi javne odvodnje uglavnom nisu izgrađeni. Takvo će stanje imati sve veći utjecaj i na potrebu primjene mjera zaštite vode za piće, bilo uvođenjem odgovarajućeg režima korištenja prostora u zonama sanitarne zaštite i/ili primjenom tehnološko-ekonomski zahtjevnijih postupaka kondicioniranja voda. Zaštita ljudskoga zdravlja uključuje i skrb o količinama i kakvoći voda, koje se koriste za prehrambenu industriju, uzgoj riba, kupanje i rekreaciju, te za uzgoj školjkaša u priobalnom području što još uvijek nije u potpunosti uređeno u skladu s europskim standardima. Važan doprinos zaštiti zdravlja stanovništva jest i preventivna zaštita od poplava. Iskustva iz posljednjih poplava u europskim državama upozorila su na problem širenja različitih onečišćenja putem poplavnih voda i masovnog dolaska ljudi u kontakt s onečišćenom vodom. Količina i kakvoća podzemnih voda koje se koriste u sustavima javne vodoopskrbe Za javnu vodoopskrbu se ponajprije koriste podzemne vode, te se njihova kakvoća uglavnom ocjenjuje prema pokazateljima definiranim Pravilnikom o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće. Monitoring kakvoće podzemnih voda na području krša (pojedini izvori i zdenci), te na širem području grada Zagreba prati se i ocjenjuje i prema Uredbi o klasifikaciji voda,a kakvoća podzemne vode za korištenje u sustavu javne vodoopskrbe prema Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće

Prikaz 7 j p Vodonosnici i zahvati voda za javnu vodoopskrbu

Prosječna opskrbljenost stanovništva vodom iz javnih vodoopskrbnih sustava u Hrvatskoj, iznosi 80% (2006.), što znači da se iz javne vodoopskrbe može opskrbljivati oko 3,62 milijuna stanovnika. Stupanj prosječne opskrbljenosti vodom znatno je povećan u odnosu na 1990. godinu kada je iznosio 63%. Opskrbljenost stanovništva veća je na jadranskim slivovima (91%) u odnosu prema crnomorskom slivu (77%).

Prikaz 8 Prosječna opskrbljenost stanovništva vodom iz javnih vodoopskrbnih sustava prema vodnim područjima (2006.)

Prosječni stupanj opskrbljenosti stanovništva vodom iz javnih sustava (2006. godina) znatno se razlikuje po županijama i kreće se od najmanje vrijednosti u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, od 31%, do najveće u Istarskoj i Međimurskoj županiji 99% (stvarna priključenost u Međimurskoj županiji je 77%). Još su veće varijacije stupnja opskrbljenosti stanovništva vodom iz javnih vodoopskrbnih sustava po pojedinim općinama i gradovima u usporedbi s prosjecima županija. Vodoopskrba otoka specifični je problem koji se uglavnom rješava dovođenjem vode s kopna (primjerice Brač, Hvar, Šolta), a u manjem opsegu opskrbom iz vlastitih izvora (primjerice Cres, Vis), zatim skupljanjem kišnice u cisterne (individualna opskrba), putem brodova – vodonosaca (uglavnom za vrlo male otoke ili incidentne situacije), preradom bočate vode putem desalinacije (Lastovo, Mljet), odnosno kombinacijom različitih izvora (primjerice Krk, Pag, Korčula).

Prikaz 9 Područja opskrbljenosti stanovništva vodom iz javnih vodoopskrbnih sustava

Prikaz 10 Preradba vode za javnu vodoopskrbu (uređaji veći od 10 l/s)

Broj uređaja

Preradba u 2003. (106 m3 / god)

sliv Save

25,62

slivovi Drave i Dunava

15,85

grad Zagreb

28,38

dalmatinski slivovi

10,62

Vodnogospodarski odjel

primorsko-istarski slivovi Ukupno Hrvatska

32,27

112,74

U javnoj vodoopskrbnoj mreži voda je pod stalnim nadzorom javnozdravstvenih službi i sanitarne inspekcije. Kontrola se obavlja sukladno Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće. Prema rezultatima kontrola, prosječni broj uzoraka vode koji ne zadovoljavaju sanitarne standarde na razini države iznosi manje od 10%. Najčešći uzroci neispravnosti vode jesu mikrobiološki pokazatelji, amonijak, nitrati, organski spojevi i mutnoća. Posebni je problem prisutan na području Vukovarsko-srijemske i Osječkobaranjske županije gdje je broj nezadovoljavajućih uzoraka prema kemijskim pokazateljima znatno veći. Tako primjerice u Vukovarsko-srijemskoj županiji s opskrbljenošću od 82% (stvarno priključeno 76%) izgrađeno je više od 30 vodovoda (uključujući i grad Županju) koji nemaju vodu potrebne kakvoće. Slična je situacija, ali u nešto manjem opsegu u Brodsko-posavskoj, Požeško-slavonskoj županiji i u nekim drugim područjima. Izgrađenost sustava javne odvodnje U izgradnju uređaja, radi zaštite voda, najviše se ulagalo u turističkim područjima primorsko-istarskih slivova, i to u Istri i Kvarnerskom zaljevu. Od 28% količine otpadnih voda od stanovništva koja se čisti u Hrvatskoj, 43% se čisti na prethodnom i I. stupnju pročišćavanja, a 57% otpadnih voda pročišćava se na II. stupnju pročišćavanja.

Prikaz 11 Upotpunjenost kanalizacijskog sustava uređajem za pročišćavanje otpadnih voda

Prikaz 12 Izgrađenost uređaja za pročišćavanje otpadnih voda po slivovima

Pročišćene otpadne vode za sada se ne koriste. Mulj koji nastaje kao rezultat rada uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u pravilu se odlaže na sanitarna odlagališta. Kao gnojivo u poljoprivredi kanalizacijski mulj se zasada ne upotrebljava.

2. Okvirna direktiva o vodama (2000/60/EZ) 2.1. Opseg i svrha Direktive Okvirna direktiva o vodama (WFD, odnosno ODV) predstavlja najznačajniji dokument u okviru zakonodavstva u vezi s vodama što ga je Europska komisija ikad donijela, te predstavlja ključnu vodilju u nastojanju da se omogući održivo upravljanje vodama širom Europe, i danas i u budućnosti. Direktiva je nastala zbog sljedećih potreba: • Kako bi se spriječilo daljnje pogoršanje situacije i kako bi se zaštitilo i poboljšalo stanje vodnih ekosustava, kao i kopnenih ekosustava u mjeri u kojoj ona ovise o vodama, te močvarnih područja koja izravno ovise o vodnim ekosustavima; • Kako bi se poticalo održivo korištenje vode na temelju dugoročne zaštite dostupnih vodnih resursa; • Kako bi se potaknula zaštita i opće poboljšanje vodnog okoliša, među ostalim kroz posebne mjere usmjerene na progresivno smanjenje ispuštanja, emisija i gubitka prioritetnih tvari, te kroz mjere usmjerene na prekid ili postupno uklanjanje ispuštanja, emisija i gubitaka prioritetnih opasnih tvari; • Kako bi se osiguralo progresivno smanjenje onečišćenja podzemnih voda i spriječilo njihovo daljnje zagađivanje; • Kako bi se doprinijelo ublažavanju učinaka poplava i suša. Okvirna direktiva o vodama definirala je širok raspon upravljanja vodama. Taj politički dokument pokriva zaštitu svih voda – rijeka, jezera, umjetno stvorenih vodenih površina, obalnih i podzemnih voda. Budući da su vode u Europi vrlo raznolike, svaka zemlja treba uspostaviti sustav za pojedine vrste voda i sukladno tome definirati pet klasa kakvoće vode (koje pokrivaju vrlo dobro, dobro, umjereno, slabo i loše stanje).

2.1.1. Ključni element: pristup upravljanju na temelju riječnog sliva Riječni sliv kao jedinica upravljanja predŠto su područja sliva? stavlja jedno od novih načela u provedbi politike u vezi s vodama na razini Područja kopna i mora definirana kao ključne upravljačke EU-a. Voda ne poznaje administrativne jedinice tretira se kao područja riječnog sliva. Ta područja mogu uključivati jedan riječni sliv ili više susjednih slivova, zagranice, niti staje pred državnim granijedno s povezanim podzemnim vodama i obalnim vodama. cama. Stanje voda stoga treba ocjenjiPodručje dunavskog sliva tako pokriva dunavski sliv - kojevati i štititi na razini sliva, a zajedničko mu zahvaljujući slivu rijeke Save pripada i Hrvatska – kao i upravljanje ne može se ograničiti na područje obalnog rumunjskog crnomorskog sliva te crnonacionalnu razinu, već treba sadržavati morske obalne vode duž rumunjske i djelomično ukrajinske obale. i prekogranični aspekt. Taj pristup preuzet je na temelju iskustva stečenog kroz upravljanje Rajnom, Odrom i rijekom Maas, koje teku kroz niz država. Da bi se proveo taj pristup, bilo je potrebno izvršiti i pregled nadležnosti nacionalnih i regionalnih institucija, što je imalo za posljedicu imenovanje nadležnog tijela za proces planiranja u svakom pojedinom području riječnog sliva. Informacije o definiranim područjima riječnih slivova, njihovom granicama i relevantnim nadležnim tijelima moguće je dobiti na internetskoj stranici Sustava informiranja o vodama za Europu (http://water.europa.eu/). Veličina područja riječnih slivova značajno varira, od vrlo malih područja s manje od 1.000 km2 površine, do najvećih područja poput Dunava s površinom većom od 800,000 km2. Očito je da su, načelno govoreći, međunarodna područja riječnih slivova u prosjeku veća. Prosječna veličina nacionalnih područja riječnih slivova iznosi oko 25.000 km2, dok prosječna veličina nacionalnih dijelova međunarodnih područja riječnih slivova iznosi oko 50.000 km2.1 [1] Radni dokument Komisije (SEC(2007) 362 final): “Prvo izvješće o provedbi Okvirne direktive o vodama 2000/60/EZ”

Do prosinca 2009. godine države članice EU-a bile su dužne razraditi i dovršiti plan upravljanja riječnim slivom za svako pojedino područje riječnog sliva.

Jeste li znali? Slijedom određivanja područja riječnih slivova, države članice EU definirale su 100 područja riječnih slivova (River Basin Districts) širom EU. Postoji 40 područja riječnih slivova međunarodnog tipa, te ukupno 170 nacionalnih dijelova međunarodnih područja riječnih slivova. Međunarodna područja riječnih slivova pokrivaju više od 60 posto područja EU, zbog čega aspekt međunarodne koordinacije predstavlja jedno od najznačajnijih i najvažnijih pitanja, kao i jedan od ključnih izazova u provedbi Okvirne direktive o vodama.

Prikaz 13 Ključni riječni slivovi u Europi (izvor: http://circa.europa.eu/Public/irc/env/wfd/library?l=/framework_directive/public_documents/maps&vm=detailed&sb=Title)

2.1.2. Ključni element: kakvoća vode Ciljevi zaštite okoliša definirani su u Članku 4. Jeste li znali? Okvirne direktive o vodama – ključnom članku Direktive. Cilj je omogućiti dugoročno održivo Stanje europskih vodnih resursa relativno je povoljupravljanje vodama na temelju visoke razine zano u usporedbi s drugim regijama svijeta. Općenito govoreći, postoji dovoljno vode, no njezina kakvoća štite vodnog okoliša. Članak 4.1. definira glavni u nizu područja nije zadovoljavajuća. cilj Okvirne direktive o vodama koji vrijedi za sve površinske i podzemne vode, a to je da se postigne dobro stanje voda do 2015. godine. Ujedno se uvodi načelo sprečavanja bilo kakvog daljnjeg pogoršanja stanja. “Dobro stanje” pritom podrazumijeva dobro u ekološkom i u kemijskom smislu. Budući da su vode u Europi vrlo raznolike, svaka zemlja treba uspostaviti sustav klasifikacije voda i sukladno tome treba definirati pet klasa kakvoće vode. “Visoka razina” definira se u smislu bioloških, kemijskih i morfoloških uvjeta povezanih s izostankom ljudskog pritiska, odnosno s vrlo slabim ljudskim pritiskom. Ti su uvjeti ujedno definirani kao “referentni uvjeti”, budući da se radi o najboljem stanju koji je moguće postići – riječ je o mjerilu za sva ostala stanja. Ti referentni uvjeti specifični su za pojedine tipove voda, tako da se razlikuju za razne vrste rijeka, jezera i obalnih voda, uzimajući u obzir široku raznolikost ekoloških regija Europe. Procjena kakvoće zasniva se na razmjerima odstupanja od tih referentnih uvjeta, slijedom definicija iz Direktive. “Dobro stanje “ pritom podrazumijeva “vrlo blago” odstupanje od idealnih uvjeta, “umjereno stanje” podrazumijeva “umjereno odstupanje”, i tako dalje. Definicija ekološkog stanja uzima u obzir specifične aspekte bioloških elemenata kakvoće, primjerice sastav i obilje vodene flore, odnosno “sastav, količinu i dobnu strukturu riblje faune”. Visoka kakvoća Dobra kakvoća Umjerena kakvoća Slaba kakvoća Loša kakvoća

U svrhu komunikacije i prikazivanja stanja kakvoće voda, ODV definira oznake u bojama. Primjerice, za ilustraciju klasifikacije ekološkog stanja pojedinih površinskih voda, potrebno je koristiti ovdje prikazane boje.

2.1.3. Ključni element: sudjelovanje javnosti ODV mijenja proces planiranja i upravljanja na način da uvodi snažan element sudjelovanja javnosti. Direktiva zahtijeva da se u provedbi Okvirne direktive, kao i u razvoju planova upravljanja za riječne slivove, potiče aktivno uključivanje svih zainteresiranih strana. Potreba za širim sudjelovanjem javnosti povezana je s nužnošću da se raznoliki gospodarski i socijalni interesi uravnoteže s ciljevima zaštite okoliša koje definira ODV. Premda se pojedine mjere za postizanje ciljeva zasnivaju na načelima troškovne učinkovitosti, potrebno je osigurati transparentnost prema dionicima na koje utječu planovi upravljanja za riječne slivove, kako bi se osiguralo da se mjere doista mogu provesti. Povrh toga, ako građani mogu pratiti situaciju i pružati svoj doprinos procesu u cjelini, kao i razvoju dokumenata za planiranje, imat će veću odgovornost i u tome da daju svoj doprinos postizanju ciljeva. Više informacija o tome sadrži poglavlje 7.

2.1.4. Proces provedbe Opći koncept politike EU u vezi s vodama u skladu je sa svim procesima razvoja i provedbe politika. Prvi korak je procjena trenutačne situacije. Zatim se, ovisno o rezultatima procjene, definiraju okolišni ciljevi za pojedine vodne cjeline i riječne slivove. Sukladno tome, definira se i program mjera/akcija. Na kraju dolazi provedba dogovorenog programa. Planiranje i provedba upravljanja vodama odvija se u šestogodišnjim ciklusima.

Prikaz 14 Proces provedbe

1. PROCJENA STANJA 2000. - 2004. 4.

PROCJENA REZULTATA

PLANIRANJE MJERA

2012. - 2015.

2005. - 2009. 3. PROVEDBA 2010. - 2015.

ODV određuje krajnje rokove za razdoblje do 2027. godine, a to znači da sukladno tome treba organizirati provedbu vodne politike u državama članicama EU-a.

Provedba Okvirne direktive o vodama Kako bi Okvirna direktiva o vodama mogla postati operativni dokument, definirane su konkretne smjernice i vremenski okvir. •

Godine 2004. provedeno je svojevrsno istraživanje koje je uključilo širok raspon analize rijeke Rajne i dijelova vodne strukture povezanih s njezinim slivom, kao i podzemnih voda. Stoga je postalo jasno koji dijelovi vodne cjeline mogu postići dobro stanje do godine 2015., a gdje su za postizanje dobrog stanja potrebne dodatne mjere.

•

Kad je riječ o najvažnijim problemima upravljanja, potrebno je redovito nadzirati stanje voda kako bi se mogao odrediti trenutačno stanje voda za čitavo porječje Rajne i kako bi se moglo odgovoriti na pitanje jesu li mjere s ciljem poboljšanja situacije uspješne. Države u porječju Rajne (Nizozemska, Njemačka, Francuska i Švicarska) donijele su odluku da će izraditi nacrt nacionalnih izvješća o programima nadzora, kako to zahtijeva ODV, ali i da će ujedno izraditi nacrt zajedničkog sažetog izvješća o koordinaciji programa nadzora stanja. Ti su programi nadzora spremni za primjenu od kraja 2006. godine.

•

Do godine 2009. potrebno je napraviti nacrte planova upravljanja za sve europske riječne sustave. Mjere navedene u tim planovima moraju krenuti u provedbu najkasnije do 2012. godine, a ciljeve u vezi sa zaštitom okoliša potrebno je postići do 2015. godine. Direktiva jasno zahtijeva da i javnost, konkretno svi stanovnici riječnog sliva Rajne, treba sudjelovati u procesu.

2.2. Uloga gradova i općina i njihove odgovornosti Provedba ODV-a imat će najznačajniji učinak na lokalnoj razini. Provedba ODV-a utjecat će na nadležna tijela za vode, lokalne samouprave, okolišne udruge, tvrtke za obradu otpadnih voda, dobavljače vode za piće, udruženja za poslove održavanja i druge korisnike voda. Lokalne samouprave imaju sveukupnu odgovornost planiranja korištenja zemljišta. One su nadležne za organiziranje javne vodoopskrbe , odvodnje i pročišćavanja komunalnih optpadnih voda.

Ispusti otpadnih voda i oborinskih voda doprinose pritisku na površinske vode, što je uzeto u obzir pri procjeni stanja 2004. godine. Relevantna područja interesa, koja izravno uključuju lokalne samouprave, mogu između ostalog uključivati eliminiranje hranjivih tvari u sklopu uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, ograničavanje emisija ili ispusta oborinskih voda. Postojanje prioritetnih tvari u ispustu iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda moglo bi potaknuti raspravu o mogućnosti da se uređaji za obradu otpadnih voda dopune četvrtom fazom pročišćavanja, takozvanim membranskim filtriranjem. U vezi s ispustom oborinskih voda, lokalne samouprave će možda smatrati potrebnim provesti mjere kako bi izbjegle, smanjile ili usporile unos oborinskih voda u uvjetima oluja, ili razmotriti izgradnju uređaja za obradu tih voda, kako bi se smanjila količinska i kvalitativna opterećenja vodnih resursa. Opskrba vodom s jedne strane ovisi o potražnji, a s druge strane ovisi o dostupnim resursima. Brojne lokalne samouprave koriste podzemne vode za opskrbu vodom za piće, no potrebno je pritom postupati pažljivo, kako korištenje voda ne bi nadvladalo kapacitet podzemnih voda za obnavljanjem. Troškove vodnih usluga, što podrazumijeva opskrbu vodom, odvodnju i obradu otpadnih voda, uključujući troškove okoliša i troškove korištenja resursa, u svakom slučaju mora pokriti onečišćivač. To bi moglo značiti da provedba ODV-a posljedično utječe na trošak opskrbe pitkom vodom i na trošak odvodnje i obrade otpadnih voda. Planiranjem na lokalnoj razini između ostalog se usmjerava razvoj stambenih područja i drugih vrsta korištenja zemljišta. Lokalne samouprave u tu svrhu oblikuju planove korištenja zemljišta i lokalne razvojne planove. Plan korištenja zemljišta treba definirati predloženo korištenje zemljišta za čitavo područje lokalne samouprave, onako kako to proizlazi iz namjeravane izgradnje, pri čemu treba uzeti u obzir potrebe što ih lokalna samouprava predviđa u budućnosti. Među ostalim, to uključuje i dijelove vodenih cjelina, luke i područja na koja se odnosi upravljanje vodama, kao i područja koja će biti rezervirana kao poplavna područja. U provedbi ODV-a, lokalne samouprave mogu uočiti nove mogućnosti za turizam i lokalnu rekreaciju. Poboljšavanjem kakvoće površinskih voda u procesu provedbe ODV-a mogu se razvijati rekreativna područja, kako za lokalno stanovništvo, tako i za turiste.

2.3. Uloga inspekcije i njezine odgovornosti Odgovornost nadležnih državnih tijela definira svaka zemlja pojedinačno. Inspekcije se tradicionalno angažiraju u nadzoru raznih aktivnosti koje mogu uzrokovati onečišćenje. ODV definira novi pristup sprječavanju i nadzoru onečišćenja. Sada se politika u vezi s vodama treba zasnivati na kombiniranom pristupu, koji uključuje nadzor onečišćenja na samom izvoru, kroz definiranje graničnih vrijednosti za emisije i standarde kakvoće okoliša. Povrh nadzora emisija koju definiraju Direktiva o integriranom sprječavanju i nadzoru onečišćenja (IPPC direktiva; u Hrvatskoj je termin poznat pod nazivom objedinjeni uvjeti zaštite okoliša), Direktiva o obradi komunalnih otpadnih voda i druge direktive, kombinirani pristup također uzima u obzir difuzne izvore, kao što su kemikalije koje se koriste u poljoprivredi, na način da se zahtijeva najbolja praksa s obzirom na okoliš, kontrola proizvoda i druge mjere. Budući da su u nadzor primjene prijašnjeg zakonodavstva EU-a uključene inspekcije, one također nadziru i sukladnost s novim pravnim instrumentima iz Okvirne direktive o vodama.

2.4. Stanje u Hrvatskoj s obzirom na Okvirnu direktivu o vodama 2.4.1. Pravni okvir Okvirna direktiva o vodama u potpunosti je prenijeta u hrvatsko vodno zakonodavstvo. Okvir upravljanja vodama u Hrvatskoj nalazi se u novom Zakonu o vodama (NN 153/09) i Zakonu o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 153/09). Oko 40 uredbi i pravilnika sekundarnog zakonodavstva, koje pokriva ovaj Zakon, osigurava obradu daljnjih detalja i provedbeni okvir.

U nastavku slijede ostali relevantni zakoni: • Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07), • Zakon o zaštiti prirode (NN 70/05, 139/08), • Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03, 82/04 ,178/04, 38/09, 79/09) Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva nadležno je za cjelovitu provedbu politike upravljanja vodama, uz suradnju ostalih tijela državne uprave, a Hrvatske vode pravni su subjekt nadležan za upravljanje vodama, što uključuje, između ostaloga, izradu prijedloga planova upravljanja vodnim područjem, kao i njihovu provedbu. Novi Zakon o vodama usklađen je s Okvirnom direktivom o vodama i svim ostalim vodnim direktivama Europske unije, kao i nacionalnom Strategijom upravljanja vodama, uključivo i stratešku odrednicu o javnoj vodoopskrbi i javnoj odvodnji kao djelatnosti od interesa za jedinice lokalne samouprave. Ovim zakonom uređen je pravni status voda, vodnog dobra i vodnih građevina, definiranje vodnih područja, donošenje Plana upravljanja vodnim područima te drugih planova i programa upravljanja vodama, zaštita voda i vodnoga okoliša, korištenje voda, upravljanje rizicima od štetnog djelovanja voda, vrste i sadržaj vodopravnih akata, koncesije na vodama, te inspekcijski nadzor.

2.4.2.Upravljanje riječnim slivovima Podjela Hrvatske na četiri vodna područja i slivno područje Grada Zagreba, koja se primjenjivala do kraja 2009. godine a na kojoj se temelji i važeća teritorijalna organiziranost Hrvatskih voda, uvjetovana je hidrografski i povijesnim kriterijima. Granica između kopnenih voda i priobalnog mora određena je dogovorom ministra nadležnog za upravljanje vodama i ministra nadležnog za more, sukladno Sporazumu o određivanju granične crte između kopnenih voda i mora (NN 104/00). Prikaz 15 Dunavski i Jadranski sliv

S obzirom na da će se planovi upravljanja izrađivati prema smjernicama Okvirne direktive koja predviđa suradnju na razini međunarodnih slivova, novi je Zakon o vodama (2009.) prilagodio prethodnu podjelu sa 4 vodna područja na samo dva, s obzirom na pripadnost međunarodnim slivovima (Crnomorskom i Jadranskom): vodno područje rijeke Dunav i Jadransko vodno područje, čije međusobne granice utvrđuje Vlada.

Sadržaj plana upravljanja riječnim slivom (prema Zakonu o vodama i Okvirnoj direktivi o vodama): 1.

Opći opis značajki vodnog područja

Sažeti opis opterećenja i utjecaja ljudske djelatnosti na stanje voda

Identifikacija i karta zaštićenih područja

Karta monitoringa

Popis ciljeva zaštite okoliša

Sažetak ekonomske analize

Sažetak programa mjera

Registar detaljnih programa i planova

Informiranje i konzultiranje javnosti

10. Popis ovlaštenih organizacija 11. Kontakti

Dopune Plana (svakih 6 godina): • Sažetak izmjena i dopuna na prethodnu verziju • Ocjena napretka u postizanju ciljeva • Obrazloženje za mjere koje nisu primijenjene • Opis dopunskih mjera koje nisu predviđene prethodnim Planom.

U području upravljanja vodama, novi Zakon o vodama uspostavlja jedinstvo planiranja kao osnove ekološki senzibilnog i socio-ekonomski prihvatljivog integralnog upravljanja vodama putem jednoga Plana upravljanja vodnim područjima, koji sadržava sve potrebne sastavnice po 2 vodna područja u Republici Hrvatskoj. Plan upravljanja vodnim područjima sadrži dva jasno definirana dijela: jadranski i dunavski, čime je postignuta regionalizacija koja prati hidrografsku podjelu: planiranje i upravljanje respektira prirodne, ali i socio-ekonomske razlike područja, a ujedno omogućuje primjenu načela solidarnosti, prava na jednake uvjete razvoja i upravljanja vodama. Postupak planiranja se značajno demokratizira planiranje se ne zadržava samo u granicama državnih subjekata već se osigurava sudjelovanje velikog broja subjekata (dionika voda i javnosti) u planiranju, uvažavajući obvezu informiranja dionika voda i javnosti o tijeku pripreme Plana i obvezu savjetovanja s njima tijekom izrade Plana putem javnih rasprava i putem Savjeta vodnog područja.

2.4.3. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), svi elementi sustava za provedbu Okvirne direktive o vodama trebali bi biti uspostavljeni do kraja 2010. godine, a cjelovita njezina provedba planirana je do kraja 2021. godine. Prvi Plan upravljanja vodnim područjima Hrvatske vode planiraju izraditi do kraja 2012., za plansko razdoblje do 2015. godine (prema ODV-u), te nakon toga za daljnja šestogodišnja razdoblja. Procijenjeni administrativni troškovi provedbe značajno su viši od troškova procijenjenih kod ostalih direktiva, odnosno cca 1.900.000 eura godišnje. Investicijski troškovi uključuju troškove izgradnje uređaja za pročišćavanje otpadnih voda s postizanjem strožih okolišnih ciljeva no što su trenutno na snazi, kao što se traži Direktivom o pročišćavanju komu-

nalnih otpadnih voda, a iskazuju se zajedno s troškovima rada te troškovima praćenja stanja (monitoringa), bez troškova primjene adekvatnih tehnologija. Preliminarna procjena za upravljanje kakvoćom voda (monitoring i analiza) iznosi cca 1.000.000 eura.

2.4.4.Ključni dionici i njihovi zadaci Nadležna tijela i institucije

AZO

ZZJZ

MINGORP

MZOPUG

MPRRR

MZSS

MMPI

MRRŠVG

Zadaci u provedbi Direktive

Upravljanje prekograničnim vodnim slivovima - uspostava zakonskih K učinaka za međunarodne rijeke, jezera i priobalne vode

Identifikacija vodnih područja i vodnogospodarskih područja

Određivanje nadležnih tijela (na upravljanje vodnim područjima)

Identifikacija relevantnih vodnih cjelina

Postizanje okolišnih ciljeva za površinske/podzemne vode i zaštićena K područja

Karakterizacija vodnih cjelina

Pregled utjecaja na okoliš uslijed ljudskih aktivnosti

Uspostava registra zaštićenih područja

Vode koje se koriste za javnu vodoopskrbu

Ekonomska analiza korištenja vode

Uspostava programa za praćenje kakvoće vode

Povrat troškova

Kombinirani pristup

Uspostavljanje programa mjera za svako slivno vodno područje

područjima i omogućivanje komentara javnosti; Objavljivanje planova upravljanja.

Izvještavanje Komisiji

Sudjelovanje javnosti - Objavljivanje prijedloga planova upravljanja slivnim

nadležno tijelo

konzultirano tijelo

informirano tijelo

3. Direktiva o komunalnim otpadnim vodama (91/271/EEZ) 3.1. Opseg i svrha Direktive Direktiva 91/271/EEZ u vezi s obradom komunalnih otpadnih voda (UWWTD) ima za cilj smanjenje onečišćenja slatkovodnih resursa, ušća i obalnih voda sanitarnim i tehnološkim otpadnim vodama vodom što otječe s urbanih površina. Direktiva uspostavlja standarde i mehanizme sukladnosti u vezi s prikupljanjem, obradom i ispustom otpadnih voda iz gore spomenutih izvora, koje se općenito nazivaju “komunalnim otpadnim vodama”. Također se njome regulira odlaganje kanalizacijskog mulja. Direktivom o obradi komunalnih otpadnih voda zahtijeva se sljedeće: • Konkretna regulativa za prikupljanje i obradu otpadnih voda, sukladno situaciji s prijamnikom i veličinom aglomeracije; • Konkretne procedure nadzora i evaluacije učinkovitosti uređaja za obradu otpadnih voda i prijamnika; • Kontrola ispuštanja i ponovnog korištenja kanalizacijskog mulja te ponovno korištenje otpadnih voda gdje god je to prikladno; • Prethodno odobrenje za sve ispuste komunalnih otpadnih voda, odnosno za ispuštanje otpadnih voda iz prehrambene prerađivačke industrije i industrije u sustave prikupljanja komunalnih otpadnih voda. Direktiva je stupila na snagu 1991. godine i igra značajnu ulogu u upravljanju komunalnim otpadnim vodama i u zaštiti prihvatnih površinskih voda i vodenog okoliša. No, provedba Direktive pritom uključuje značajne izazove i za “stare” države članice (EU-15) i za “nove” članice (EU-10, EU-2), budući da Direktiva u smislu provedbe predstavlja jedan od najskupljih pravnih akata Unije. Kao krajnji rok provedbe zahtjeva sadržanih u Direktivi definiran je 31. prosinca 2005. godine. Međutim, nove države članice pregovarale su o pojedinačnim tranzicijskim razdobljima za provedbu Direktive. Krajnji rok za osiguranje sukladnosti sa zahtjevima Direktive istječe na dan 31. prosinca 2015. godine (s izuzetkom Rumunjske, za koju je krajnji rok 31. prosinca 2018. godine).

3.1.1. Ključni pojam: aglomeracija Definicija aglomeracije u Direktivi znači sljedeće: to je područje u kojemu su populacija i/ili gospodarska aktivnost u dovoljnoj mjeri koncentrirani da se komunalne otpadne vode prikupljaju i dovode do uređaja za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda, odnosno do krajnje točke ispusta. Pojam aglomeracija prije svega se odnosi na dovoljno koncentrirano područje za prikupljanje i provođenje komunalnih otpadnih voda do uređaja za obradu komunalnih otpadnih voda. No, postojanje aglomeracije neovisno je o postojanju sustava prikupljanja otpadnih voda. Također, postojanje aglomeracije nije povezano s postojanjem uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. Stoga, koncepcija aglomeracije uključuje i ona područja koja su dovoljno koncentrirana, no gdje sustav prikupljanja otpadnih voda još ne postoji. Štoviše, pri osmišljavanju sustava prikupljanja otpadnih voda i uređaja za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda važno je uzeti u obzir i mogući rast aglomeracije u budućnosti. Stoga planiranje investicija postaje presudno pitanje u slučaju kad je stopa povezivanja u sustav odvodnje otpadnih voda niska i/ili u slučaju širenja aglomeracija. Pri provedbi Direktive države članice trebaju analizirati granice svakog dovoljno koncentriranog područja, odnosno aglomeracije. Tijekom tog procesa kriteriji identifikacije granica aglomeracije mogu uključivati sljedeće aspekte: • Koncentraciju populacije, npr. gustoću populacije u određenom području, • Koncentraciju gospodarskih aktivnosti, te • Dovoljnu koncentraciju stanovništva, odnosno stanovništva i gospodarskih aktivnosti, za prikupljanje i obradu komunalnih otpadnih voda.

Kriterij dovoljne koncentracije stanovništva, odnosno stanovništva i gospodarskih aktivnosti, odnosi se na mogućnost prikupljanja i obrade otpadnih voda s tehničkog gledišta. Definirana aglomeracija stoga treba odražavati granice dovoljno koncentriranog područja. Direktiva, međutim, ne razlaže daljnje detaljne smjernice za razgraničenje aglomeracija. Pojam “aglomeracija” ipak ne treba miješati s administrativnim jedinicama, npr. općinama ili gradovima. Granice aglomeracije mogu, ali i ne moraju odgovarati granicama administrativnih jedinica. Stoga jedna lokalna samouprava može sadržavati nekoliko odjelitih aglomeracija, ako je riječ o dovoljno koncentriranim područjima odvojenim u prostoru zbog povijesnih ili ekonomskih zbivanja, kao što se može dogoditi i obratno – nekoliko upravnih jedinica može predstavljati jednu jedinu aglomeraciju. Međutim, moguće je i to da jednu aglomeraciju opslužuje nekoliko uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, pri čemu svako postrojenje ispušta komunalne otpadne vode u drugi prijamnik – vodnu cjelinu.

3.1.2. Pritisak aglomeracije Ukupno opterećenje u vidu otpadnih voda koje se stvaraju u aglomeraciji predstavlja prvi i glavni kriterij za određivanje potreba za prikupljanjem i obradom otpadnih voda. Nastalo opterećenje podrazumijeva organsko i biološki razgradivo opterećenje u aglomeraciji (izraženo na populaciju). To opterećenje uključuje komunalne otpadne vode, konkretno sanitarnu otpadnu vodu (iz kućanstava), odnosno mješavinu tih otpadnih voda i tehnoloških i/ili oborinskih voda koje zahtijevaju prikupljanje. Ono ne uključuje opterećenje koje proizlazi iz nemiješanih tehnoloških otpadnih voda koje se obrađuju odvojeno i izravno ispuštaju u prijamnik-vodnu cjelinu. Nastalo opterećenje, odnosno veličina aglomeracije, izražava se u ekvivalentima stanovnika (ES), a jedan ekvivalent stanovnika podrazumijeva onečišćenje u iznosu petodnevne biološke potrošnje kisika (,BPK5) od 60 g kisika dnevno. Ako države članice primijene druge kriterije za određivanje biološke potrošnje kisika, tu potrošnju trebaju izračunati i izraziti na temelju vrijednosti BPK5 od 60 g kisika dnevno. Pri razmatranju opterećenja otpadnim vodama treba uzeti u obzir sve uobičajene lokalne klimatske promjene, kao i sezonske varijacije, kako bi se osigurali odgovarajući kapaciteti sustava prikupljanja i kapaciteti postrojenja za obradu otpadnih voda. Sukladno tome treba uzeti u obzir opterećenje: • Lokalnog stanovništva s prebivalištem na konkretnoj lokaciji • Stanovnika koji na konkretnoj lokaciji borave povremeno • Pokrivene industrije • Tehnoloških otpadnih voda iz poduzeća i gospodarskih aktivnosti, uključujući mala i srednja poduzeća koja ispuštaju, odnosno namjeravaju ispuštati otpadne vode u sustav za prikupljanje ili u postrojenje za preradu komunalnih otpadnih voda • Svih preostalih komunalnih otpadnih voda koje se generiraju u aglomeraciji, neovisno o tome prikupljaju li se te vode kroz sustav prikupljanja ili ne. Nastalo opterećenje stoga također treba uključiti otpadne vode koje se stvaraju u aglomeraciji i pokrivene su kroz konkretne sustave, ili na neki drugi način. Međutim, u nizu slučajeva nastali pritisak aglomeracije neće biti istovjetan sa srodnim, odnosno ulaznim opterećenjem koje se mjeri na ulazu u postrojenje za obradu. To se događa zbog činjenice da se opće opterećenje koje stvara aglomeracija temelji na načelnom izračunu. Stoga je nastalo opterećenje parametar koji se, praktično gledajući, ne može uvijek izračunati precizno, te se u takvim slučajevima može djelomično zasnivati na procjenama. Međutim, države članice trebaju se pobrinuti za to da ne dođe do podcjenjivanja količine nastalog opterećenja koje stvara aglomeracija, odnosno da se ne potkopavaju odredbe Direktive.

3.1.3. Ranjiva područja Direktiva o obradi komunalnih otpadnih voda zahtijeva od država članica da identificiraju vodene cjeline kao ranjiva područja u skladu s definiranim kriterijima:

• Slatkovodne cjeline, ušća i obalne vode eutrofne naravi, odnosno vode koje mogu postati eutrofne ako se ne poduzmu zaštitne mjere2. • Površinske vode što se koriste za pridobivanje vode za piće, a već sadrže, ili vjerojatno sadrže više od 50 mg/l nitrata3. • Područja u kojima je potrebna dodatna obrada kako bi se ispunili zahtjevi iz drugih direktiva Vijeća, poput direktiva o vodama za ribe, o kakvoći vode za kupanje, o kakvoći vode za školjkaše, o zaštiti ptica i staništa, itd. Odgovarajuće definiranje ranjivih područja predstavlja presudni prvi zadatak u provedbi Direktive o obradi komunalnih otpadnih voda, budući da karakter konkretne vodene cjeline definira vrstu zahtjeva za obradu otpadnih voda, kao i krajnji rok za osiguranje sukladnosti. Direktiva državama članicama pruža mogućnosti da pojedinačna ranjiva područja definiraju na temelju određenih kriterija, ili da na čitavom svom području primijene viši stupanj pročišćavanja. Te su mogućnosti države članice iskoristile kako slijedi: • 15 država članica definiralo je čitavo svoje područje kao osjetljivo područje • 11 država članica definiralo je konkretne vodene cjeline i njihove slivove kao ranjiva područja • 1 država članica (Malta) definirala je čitavo svoje područje kao normalno područje [Izvor: ec.europa.eu/environment/water/water-urbanwaste/implementation/factsfigures_en.htm]

Definiranje ranjivih područja Prikladno definiranje ranjivih područja predstavlja presudan prvi zadatak u provedbi Direktive, budući da karakter konkretne vodene cjeline definira zahtjeve u vezi s obradom, kao i krajnje rokove za provedbu. Kad je riječ o ranjivim područjima, Direktiva državama članicama pruža mogućnost da pojedina ranjiva područja definiraju kao ranjiva područja na temelju definiranih kriterija, ili da na čitavom svom području primjene viši stupanj pročišćavanja. Te je mogućnosti grupa zemalja EU15 iskoristila kako slijedi: • Sedam država članica – Belgija, Danska, Luksemburg, Nizozemska, Austrija, Švedska i Finska – primjenjuje viši stupanj pročišćavanja za čitavo svoje područje. • U osam država članica – Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Grčkoj, Irskoj, Italiji, Portugalu i Ujedinjenom Kraljevstvu – postoji ukupno 973 pojedinačnih vodenih cjelina definiranih kao ranjiva područja, pri čemu su određeni relevantni slivovi tih cjelina. S ulaskom Cipra, Češke Republike, Estonije, Mađarske, Latvije, Litve, Malte, Poljske, Slovačke i Slovenije u Europsku uniju 2004. godine, te Bugarske i Rumunjske 2007. godine, promijenila se situacija u vezi s ranjivim područjima: Baltičko more, Crno more i Sjeverni Jadran imaju karakter ranjivih područja, zbog čega zemlje u području slivova trebaju provoditi viši stupanj obrade otpadnih voda. Imajući u vidu karakter Crnog mora kao osjetljivog područja, te činjenicu da dunavski sliv sada potpada pod Direktivu, zemlje iz skupine EU15 koje pripadaju dunavskom slivu (Austrija, Njemačka, Italija) morat će u roku od sedam godina osigurati nužno uklanjanje hranjivih tvari iz voda (članak 5(7)), ukoliko već ne provode viši stupanj obrade. Europska komisija zaključila je kako u nizu slučajeva ranjiva područja nisu definirana na dovoljno sveobuhvatan način, zbog čega je potrebno definirati dodatna ranjiva područja. To je naročito važno u slučaju vodenih cjelina eutrofne naravi, odnosno vodenih cjelina kojima prijeti rizik da se pretvore u eutrofne vode – riječ je o Sjevernom moru, obali sjeveroistočnog dijela Atlantika, Baltičkom moru i sjevernom Jadranu, a tu je i značajan broj kopnenih vodotoka i ušća.

[2] Eutrofikacija se odnosi na obogaćivanje vode hranjivim tvarima, naročito spojevima dušika i/ili fosfora, što dovodi do ubrzanog rasta algi i viših oblika biljaka, čime dolazi do neželjenog ugrožavanja ravnoteže organizama prisutnih u vodi i kakvoće te vode. [3] Standard za kakvoću vode za piće uključuje dopuštenu količinu nitrata do maksimalno 50 mg/l.

3.1.4. Proces provedbe Direktiva o obradi komunalnih otpadnih voda prihvaćena je 21. svibnja 1991. godine. Godine 1998. pojašnjeni su zahtjevi Direktive u vezi s ispustima iz postrojenja za obradu komunalnih otpadnih voda u ranjiva područja podložna eutrofikaciji, što je učinjeno kroz nadopunu Direktive o obradi komunalnih otpadnih voda (u Direktivi 98/15/EZ). Vremenski raspored također je nadopunjen sukladno promjenama do kojih je došlo. Vremenski raspored za postizanje ciljeva u vezi sa zaštitom okoliša po Direktivi odvijao se u fazama (1998. – 2000. – 2005.), ovisno o karakteristikama voda o kojima je riječ i o intenzitetu onečišćenja otpadnim vodama. Tablica provedbe aktivnosti prema Direktivi o obradi komunalnih otpadnih voda, u skladu s različitim razinama obrade i onečišćenja, predstavljena je donjem prikazu. Prikaz 16 Tablica provedbe mjera prema Direktivi o obradi komunalnih otpadnih voda.

Aglomeracije, ekvivalent stanovnika (ES) >2.000

2.000

10.000

>10.000

15.000

>15.000

31/12/1998 u ranjiva područja

Sustavi kolektora

31/12/2005 za sve ispuste

III. stupanj obrade

31/12/1998 u ranjiva područja 31/12/2005 u slatke vode i ušća

II. stupanj obrade

31/12/2005 za sve ispuste

31/12/2005 u slatke vode i ušća

I. stupanj obrade Odgovarajuća obrada

31/12/2000 za sve ispuste u normalna područja

31/12/2005 u ušća i manje ranjiva područja 31/12/2005 u slatke vode i ušća

31/12/2000 u priobalne vode u manje ranjivim područjima

31/12/2005 u priobalne vode

Važan aspekt provedbe Direktive o obradi komunalnih otpadnih voda leži u tome da se osigura obrada otpadnih voda u traženom vremenskom roku za sve aglomeracije na razini koju Direktiva konkretno definira: • Za aglomeracije s ekvivalentom stanovnika manjim od 2000, opremljene sustavom prikupljanja, mora se osigurati odgovarajuća obrada bilo kojeg stupnja i/ili kroz bilo koji sustav odlaganja koji omogućuje da vodni prijamnik zadovolji relevantne ciljne vrijednosti za kakvoću voda. • Primarna obrada fizičkim i/ili kemijskim procesom, uključujući taloženje lebdećih krutih tvari, ili druge procese koji rezultiraju smanjenjem indeksa BOD5 za najmanje 20% i smanjenjem lebdećih krutih tvari (TSS) za najmanje 50% može se uvesti za određene ispuste u obalnim vodama pod određenim uvjetima. • Sekundarna obrada kroz proces koji načelno uključuje biološku obradu sa sekundarnim taloženjem ili neki drugi proces koji rezultira smanjenjem indeksa BOD5 za 70-90%, smanjenjem pokazatelja COD za 75%, te smanjenjem lebdćih krutih tvari za 90%. To je osnovna razina koju treba osigurati kako bi se postiglo drastično smanjenje biorazgradivog onečišćenja otpadnih voda, koje bi inače moglo značajno utjecati na ravnotežu kisika i ekosustava voda. • Tercijarna obrada usmjerena na dodatno uklanjanje onečišćenja hranjivim tvarima (dušikom i/ili fosforom) iz otpadnih voda zahtijeva se u ranjivim područjima i njihovim slivovima, kao što su područja koja pate od eutrofikacije.

Još jedan važan aspekt provedbe Direktive trebao bi osigurati da okolišno i tehnički prihvatljivo ponovno korištenje ili odlaganje kanalizacijskog mulja bude podložno općim pravilima, registraciji, ili odobrenju. Povrh toga, treba poštovati zahtjeve iz drugih srodnih direktiva, kad je riječ o korištenju tvari u poljoprivredi (86/278/EEZ), spaljivanju (89/429/EEZ i 89/369/EEZ) te odlagalištima otpada (99/31/EZ). Zabranjuje se ispuštanje kanalizacijskog mulja u površinske vode. Općenito govoreći, provedba Direktive o obradi komunalnih otpadnih voda mora osigurati zaštitu okoliša od štetnih učinaka ispuštanja otpadnih voda. Stoga treba uspostaviti programe nadzora, a ti programi nadzora trebaju odgovarati zahtjevima navedenima u Direktivi u smislu nadziranih parametara, analitičkih metoda i učestalosti uzimanja uzoraka. Od država članica zahtijeva se da osiguraju nadzor ispusta iz postrojenja za obradu komunalnih otpadnih voda, kao i nadzor prihvatnih voda. Odredbe u vezi s informiranjem i izvještavanjem u Direktivi o obradi komunalnih otpadnih voda zahtijevaju od država članica da omoguće odgovarajuće procedure izvješćivanja i baze podataka. Odluka Europske komisije 93/481/EEZ (prihvaćena u srpnju 1993. godine) definira informacije koje države članice trebaju pružiti Komisiji kad izvještavaju o stanju provedbe Direktive. Povrh toga, države članice trebaju osigurati pristup javnosti relevantnim informacijama, što uključuje objavljivanje izvješća o statusu prikupljanja i obrade otpadnih voda, kao i o odlaganju ili ponovnom korištenju kanalizacijskog mulja svake dvije godine.

3.1.5. Uloga i nadležnost lokalne samouprave U mnogim su zemljama lokalne vlasti odgovorne za organizaciju vodoopskrbe i obrade otpadnih voda na svojim teritorijima. Međutim, na lokalnoj je razini glavni problem kakvoća obrade lokalnih voda. Mada su neka rješenja poznata, provedba naprednih tehničkih rješenja zahtijeva visoku razinu investicija. Stoga privlačenje investicija postaje jedna od ključnih odgovornosti lokalnih vlasti. Uzimajući u obzir važnost odgovarajuće obrade otpadnih voda za okoliš, lokalne su vlasti pozvane da razmotre prioritetne aspekte za investicijske projekte: • poboljšanje usluga vodoopskrbe i porast stope priključenosti novih potrošača; • zaštita izvora površinskih i podzemnih voda iz kojih se crpi voda za piće; • zaštita voda posebno ranjivih na eutrofikaciju (npr. jezera i akumulacije); • ograničavanje ispuštanja otpadnih voda izravno u jezera i rijeke; • zaštita prekograničnih voda. Lokalne će vlasti odigrati važnu ulogu u uspostavi kontrolnog sustava s ciljem eliminiranja protuzakonitog ispuštanja otpadnih voda, bilo iz kućanstava koja nisu priključena na kolektore otpadnih voda ili onih iz velikih pogona za preradu hrane ili iz industrije. Uspostava odgovarajućeg sustava za izdavanje dozvola i upravljanje njime spriječilo bi prekidanje procesa obrade otpadnih voda zbog ispuštanja visokokoncentriranih voda iz centraliziranih postrojenja za obradu. Općenito smanjenje opsega potrošnje vode rezultira sve koncentriranijim otpadnim vodama iz kućanstava, što utječe na učinkovitost procesa obrade. Lokalne vlasti mogu odigrati važnu ulogu u edukaciji društva o određenim aktivnostima. Primjerice, kampanja za informiranje stanovništva o važnosti odabira sredstava za pranje bez fosfata može se pokazati korisnijom za učinkovito smanjenje onečišćenja otpadnih voda jer djeluje na samom izvoru, za razliku od rješenja koja dolaze na kraju procesa.

Vodoopskrba i obrada otpadnih voda u Češkoj – primjer ugovora o koncesiji Od procesa privatizacije ranih devedesetih, privatni sektor do određene mjere sudjeluje u sustavu vodoopskrbe i odvodnje u Češkoj. U većini slučajeva jedan određeni operater od početka upravlja vodoopskrbnim sustavima, uz poneke iznimke gdje je došlo do promjene operatera. Svi su ugovori - ugovori o koncesiji: operater/koncesionar plaća najam za vodoopskrbni sustav u vlasništvu grada/općine u zamjenu za ekskluzivno pravo upravljanja i ubiranja naknada od korisnika.

Najveći nedostatak takvih ugovora o koncesiji jest to što ne definiraju kriterije učinkovitosti za operatere pa su odredbe vezane uz praćenje učinkovitosti i s njima povezane potencijalne sankcije posljedično slabe. To je zbog toga što se ugovori temelje na pretpostavci da će češko vodno zakonodavstvo kompenzirati te ugovorne nedostatke. Međutim, istraživanje nadzornih aktivnosti tijela za upravljanje vodama na regionalnoj razini potvrđuje da to nije slučaj. Iz ovoga se dade zaključiti da sektor upravljanja vodama u Češkoj očigledno nije prepoznao da je učinkovitost stavka koju treba regulirati ovakvim ugovorima te da puko pozivanje na postojeće zakonodavstvo nije dovoljno. Čini se da u pojedinačnim slučajevima u sadašnjem privatiziranom okruženju postoji tendencija u smjeru ponovnog oživljavanja bivše strukture u kojoj je jedan entitet bio i vlasnik i koncesionar. U takvim slučajevima nije prisutan sukob interesa koji obično definira ugovorne odnose. Sudeći po financijskim pokazateljima, likvidnost operatera veoma je visoka, a profitabilnost dobra. Financijski status operatera, u odsutnosti bilo kakvih značajnih investicija i vlastitih sredstava, u velikoj je mjeri određen troškovima upravljanja sustavom (među kojima je trošak koncesije najznačajniji i najfiksniji) i kombinacijom prihoda i rashoda. U slučaju Pilzena, cijena koncesije trenutačno se računa na temelju vrijednosti infrastrukture pod koncesijom i na temelju financiranja iznajmljivanja infrastrukturne mreže i njezinog širenja. Grad je sastavio prijedlog dugoročnog programa za proširenje sustava, koji uključuje ali i nadilazi projekt postrojenja za obradu otpadnih voda. Kontinuirano širenje visokovrijedne infrastrukture dovest će do kontinuiranog povećanja iznosa koncesije. Liberec ima ugovornu cijenu najma, a Karlovy Vary plaćaju koncesiju utemeljenu na povratu operativnih i kapitalnih troškova vlasnika infrastrukture. U oba navedena slučaja maksimalna naknada nije dostatna da namakne sredstva potrebna za provedbu EU direktiva do 2010. godine. Relevantni zakoni koje propisuje češka vlada nalažu formulu „troškovi plus“ za izračun naknada. Po dolasku na konačnu tarifnu razinu, kroz dodavanje dobiti kao postotka od zakupa i operatorovih troškova, nestaje bilo kakav poticaj za učinkovitu kontrolu troškova u ulaganjima i poslovanju.

3.2. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive o otpadnim vodama 3.2.1. Pravni okvir Osnovni okvir za primjenu Direktive o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda u Hrvatskoj može se naći u Zakonu o vodama. Također, značajni su: • Zakon o zaštiti okoliša (110/07) • Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09) • Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 33/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09) • Državni plan za zaštitu voda (NN 8/99) • Uredba o klasifikaciji voda (NN 77/98, 137/08) • Uredba o opasnim tvarima u vodi (NN 137/08) • Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta (NN 55/02) • Pravilnik o graničnim vrijednostima opasnih i drugih tvari u otpadnim vodama (NN 94/08) • Pravilnik o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja (NN 32/10) • Pravilnik o izdavanju vodopravnih akata (NN 28/96) • Pravilnik o registru onečišćivanja okoliša(NN 35/08) • Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN 47/08)

• Pravilnik o uvjetima koje moraju zadovoljavati ovlašteni laboratoriji (NN 78/97, 92/97, 65/05) • Popis ovlaštenih laboratorija (NN 107/00, 147/09) • Pravilnik o gospodarenju muljem iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda kada se mulj koristi u poljoprivredi (NN 38/08) • Pravilnik o posebnim uvjetima koje moraju ispunjavati pravne osobe koje obavljaju djelatnost odvodnje otpadih voda (NN 93/96, 53/97, 102/97, 145/08) • Pravilnik o tehničkim, gospodarskim i drugim uvjetima za uređenje sustava melioracijske odvodnje, te osnovama za tehničko i gospodarsko održavanje sustava (NN 04/98) Odredbe ove Direktive prenesene su Pravilnikom o graničnim vrijednostima opasnih i drugih tvari u vodama (NN 94/08). Izrađen je Plan provedbe Direktive o odvodnji i pročišćavanju komunalnih otpadnih voda, što je u skladu sa zahtjevima OVD-a vezano za postizanje dobrog ekološkog stanja voda.

3.2.2. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), svi elementi sustava za provedbu ove direktive, uključujući tehničke pretpostavke kao i mehanizme izvješćivanja javnosti, Europske komisije i susjednih država, trebali bi biti uspostavljeni do kraja 2012. godine, a cjelovita njezina provedba planirana je tek krajem 2030. godine. Procijenjeni investicijski troškovi uključuju troškove izgradnje uređaja za pročišćavanje otpadnih voda s postizanjem strožih okolišnih ciljeva no što su trenutno na snazi, kao što se traži Direktivom o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda. Troškovi se iskazuju zajedno sa troškovima rada i praćenja stanja (monitoringa), dok procjena troškova primjene adekvatnih tehnologija još nije izrađena. Preliminarna procjena za upravljanje kakvoćom voda (monitoring i analize) iznosi cca 1.000.000 EUR. Prikaz 17 Procjena troškova

Vrsta troška Uređaji za pročišćavanje otpadnih voda Kanalizacijski sustav Sustav transporta otpadnih voda Uređenje zemljišta UKUPNI INVESTICIJSKI TROŠKOVI:

Iznos troškova (EUR) 703.164.800 1.049.779.440 179.895.000 12.038.640 1.932.839.240

Procijenjena je i potreba za zapošljavanjem 174 educiranih zaposlenika u nadolazećim godinama (s naglaskom na operatere uređaja za pročišćavanje otpadnih voda), a ukupni administrativni troškovi procijenjeni su na 4.700.000 EUR godišnje.

Prikaz 18 Procijenjena dinamika ulaganja u razvoj sustava odvodnje i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda (izvor: Strategija upravljanja vodama, Hrvatske vode, ožujak 2009.)

2.000-10.000

10.000-15.000

15.000-150.000

>150.000

PRIKUPLJANJE OTPADNIH VODA 31.12.2030.

31.12.2018.

sekundarno (ili odgovarajuće*) pročišćavanje

tercijarno pročišćavanje

31.12.2030.

31.12.2023.

PODRUČJA

sekundarno (ili odgovarajuće*) pročišćavanje

sekundarno pročišćavanje

MANJE

31.12.2030.

31.12.2023.

OSJETLJIVA

odgovarajuće pročišćavanje

primarno ili sekundarno pročišćavanje

sekundarno pročišćavanje

OSJETLJIVA PODRUČJA

NORMALNA

PODRUČJA *- priobalna područja

Projekt JADRAN - zaštita od onečišćenja voda na priobalnom području (zajam Svjetske banke) Opći razvojni cilj projekta jest poboljšanje kakvoće priobalnih voda i mora u hrvatskom Jadranu, te ispunjavanje standarda Europske unije koji se odnose na kakvoću okoliša u lokalnim zajednicama. Specifični cilj: unaprjeđenje sustava prikupljanja, transporta i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda naselja duž jadranske obale i otoka. Projekt je regionalnog karaktera i realizira se na obalnom području velikog turističkog potencijala bitnog za razvoj gospodarstva Republike Hrvatske. Provodi se na načelu aktivnog sudjelovanja lokalnih jedinica samouprave u suradnji s odgovarajućim vladinim agencijama, i to kroz 3 komponente: 1. Ulaganje u priobalnu infrastrukturu za zaštitu okoliša (iznos od 80 mil EUR je pri kraju implementacije), 2. Institucionalno jačanje i upravljanje programom, kroz financiranje nabave opreme, tehničke pomoći, izobrazbe i studija 3. Jačanje sustava za nadzor kakvoće priobalnih voda, kroz financiranje opreme, građevinskih radova i tehničke pomoći. Prva faza projekta od 80 mil. EUR pri kraju je provedbe, a druga faza vrijednosti 120 mil. EUR se nedavno ugovorila. Program realizira posebna ustrojbena jedinica osnovana u okviru Hrvatskih voda, Hrvatske vode Jadranski projekt d.o.o. Ukupna vrijednost zajmova Projekta iznosi 140 mil EUR učešća, što podrazumijeva još najmanje 50% učešća domaćih sredstava, što ukupnu investicijsku vrijednost Jadranskog projekta dovodi na iznos od 280 mil EUR, tijekom razdoblja od 12 godina. Podprojekti koji se sufinanciraju u prvoj fazi realizacije Programa odnose se na gradove Opatiju, Zadar, Makarska, Novigrad, Omiš, Opuzen, Pulu, Rijeku i Biograd i općine Lovran, Matulji, Pakoštane i Sv. Filip i Jakov, Dugi Rat i Rogoznica.

Projekt Unutarnje vode - poboljšanje uvjeta vodoopskrbe, odvodnje i zaštite od poplava u slivovima rijeka Save, Drave i Dunava (zajam Svjetske banke) Cilj: poboljšanje uvjeta vodoopskrbe, odvodnje i zaštite od poplava u slivovima rijeka Save, Drave i Dunava (105,3 mil EUR). Projekt obuhvaća programe unaprjeđenja poslovanja komunalnih društava, podršku aktivnosti Hrvatskim vodama u pripremi dokumentacije u postupku efikasnijeg korištenja EU fondova i pristupanja EU-u, te financijsku potporu pripremi pojedinačnih projekata koji će se financirati iz Zajma (5 mil EUR). Projekt obuhvaća izgradnju građevina za obranu od poplava u Lonjskom polju čime će se nastaviti s razvojem sustava obrane od poplava Srednje Posavine. Volumen retencije Lonjsko polje povećat će se time sa 400 mil. m3 na 900 mil. m3. Projekt uključuje i izgradnju ključnih građevina komunalne infrastrukture: a.

Kanalizacijskih sustava i uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u Ogulinu, Virovitici, Južnoj Baranji (Darda i Bilje), Našicama, Vukovaru, Iloku, Ivankovu , Cerni, Otoku, Komletincima te još nekim naseljima.

Uređenju vodocrpilišta i izgradnji uređaja za pročišćavanje pitkih voda, te izgradnju vodoopskrbnih sustava na području Sjeverne Baranje, Srednje Posavine (regionalni sustav Davor-Nova Gradiška) i području Slavonske Podravine (Slatina-Orahovica-D.Miholjac i Pitomača).

Prema Odluci Vlade Republike Hrvatske povrat zajma će se financirati iz više izvora: • Sredstvima proračuna u iznosu od 45% - 70% (u prosjeku do 50% ukupnog zajma), • Izvornim prihodima Hrvatskih voda u iznosu 25%, • Sredstvima krajnjih korisnika u iznosu 5%-30%, ovisno o financijskim mogućnostima jedinica lokalne samouprave koji su obuhvaćeni projektom.

3.2.3. Nadležna tijela i institucije Veliki broj dionika ima nadležnost i interes u provedbi Direktive 91/271/EEZ, uključujući državna tijela, komunalne tvrtke/poduzeća, industriju, poljoprivrednike, uzgajališta riba, javnost i nevladine udruge koje se bave okolišem. Odvodnja i pročišćavanje komunalnih otpadnih voda i ispravna obrada/ponovna upotreba kanalizacijskog mulja u nadležnosti je lokalne samouprave (kroz djelomično financiranje države)., dok je izdavanje vodopravnih dozvola za ispuštanje otpadnih voda i korištenje voda do sada bio zadatak županijske samouprave, uz prethodno mišljenje Hrvatskih voda. Međutim, u mnogim županijama radi manjka educiranih stručnjaka nije bilo moguće to ispunjavati u potpunosti, te su novim Zakonom o vodama ovu dužnost u cijelosti preuzele Hrvatske vode. Direktiva je postavila značajne i intenzivne zahtjeve na lokalnu i regionalnu samoupravu, a o realizaciji navedenoga ovisit će daljnja provedba direktive.

Poboljšanje vodnogospodarske infrastrukture u Kninu, Drnišu i Slavonskom Brodu Ukupna vrijednost projekta „Poboljšanje vodnogospodarske infrastrukture u Kninu i Drnišu” iznosi 18,705 mil EUR. Investicija u projektu Knin obuhvaća izgradnju: uređaja za pročišćavanje otpadnih voda Knin kapaciteta 20.000 ES s trećim stupnjem pročišćavanja otpadnih voda, dogradnju i rekonstrukciju kanalizacijske mreže te rekonstrukciju i dogradnju vodoopskrbne mreže. Ukupna vrijednost investicije Projekta Knin koja je predložena za financiranje jest 12,255 mil. EUR. Investicija Projekta Drniš obuhvaća izgradnju: uređaja za pročišćavanje otpadnih voda Drniša kapaciteta 5.000 ES, također s trećim stupnjem pročišćavanja otpadnih voda, dogradnju i rekonstrukciju kanalizacijske mreže te rekonstrukciju vodoopskrbne mreže. Ukupna vrijednost investicije Projekta Drniš koja je predložena za financiranje jest 6,450 mil EUR.

Poboljšanje vodnogospodarske infrastrukture u Slavonskom Brodu Investicija Projekta Slavonski Brod obuhvaća financiranje u području vodopskrbe i odvodnje te financiranje dodatnih aktivnosti. U sektoru vodoopskrbe projekt obuhvaća: izgradnju vodoopskrbne mreže, obnovu glavnih čvorišta na sustavu za smanjenje gubitaka na mreži i dodatni vodospremnik u Brodskom Brdu. U sektoru odvodnje projekt obuhvaća izgradnju kanalizacijske mreže grada Slavonski Brod, općine Klakar, općine Gornja Vrba i općine Podcrkavlje. Kroz projekt se gradi i uređaj za pročišćavanje otpadnih voda grada Slavonskog Broda (1. faza) za 80.000 ES (3.stupanj pročišćavanja). Ostale aktivnosti projekta obuhvaćaju nabavu opreme za održavanje kanalizacijskog sustava i nadzor nad gradnjom, a ukupna vrijednost Projekta Slavonski Brod je oko 29,65 mil EUR. Svi navedeni projekti pripremljeni su i uspješno kandidirani za financiranje iz IPA fonda Europske unije, te predstavljaju pozitivne primjere suradnje JLSU s projektnom jedinicom Hrvatskih voda u pripremi projekata za financiranje iz EU fondova.

Primjer dobre prakse - Program za vode i otpadne vode u Karlovcu Cilj programa bio je zaštita i podizanje kakvoće voda na širem području Karlovca te sigurna opskrba pitkom vodom u skladu sa standardima EU-a kroz: • zaštitu izvora pitke vode te vodoopskrbnog sustava od mogućeg onečišćenja; • zaštitu podzemnih voda od onečišćenja uzrokovanih infiltracijom otpadnih voda; • podizanje kakvoće površinskih voda u gradu Karlovcu i rijeke Kupe nizvodno od grada kroz uvođenje sustava pročišćavanja otpadnih voda (uređaj za pročišćavanje otpadnih voda s III. stupnjem pročišćavanja, procijenjenog kapaciteta do 100.000 ekvivalent stanovnika) i • podizanje stupnja učinkovitosti i sigurnosti vodoopskrbnog i kanalizacijskog sustava. Stavke projekta i model financiranja

Stavke projekta (mil. EUR):

Model financiranja (mil. EUR):

Vodoopskrba

1,57

Prikupljanje otpadnih voda

14,21

Kredit EBRD-a:

10,00

Obrada otpadnih voda

13,31

Državni proračun:

3,50

Oprema i tehnička potpora

3,64

Bespovratna sredstva ISPA fonda:

22,50

Nepredviđeni izdaci

3,32

UKUPNO:

36,05

UKUPNO:

36,00

Raspored provedbe

početak

završetak

06. / 2004.

06. / 2005.

Otkup zemljišta:

05. / 2005.

08. / 2005.

Procjena utjecaja na okoliš:

06. / 2005.

01. / 2006.

Studija izvodljivosti: Ekonomska analiza: Financijska analiza:

Projektiranje:

11. / 2006.

04. / 2007.

Natječajna dokumentacija:

05. / 2006.

12. / 2007.

Izgradnja:

03. / 2008.

09. / 2010.

Operativna faza:

09. / 2010.

—

Došlo je i do potrebe za povećanjem cijena, a realno previdivo povećanje izračunato je kao 11% u 2007. godini, 12% u 2008., te 15% u 2009. godini. Predviđa se da će prosječna cijena usluga porasti sa 6,06 HRK/m3 (EUR 0,84) u 2004. godini na 9,19 HRK/m3 (EUR 1,26) do 2010. godine. Zahtjev za usklađivanjem cijena usluga rezultirat će daljnjim povećanjem cijena usluga za kućanstva od predvidivo 20–30%.

Napomena: Uslijed nepripremljenosti projektne dokumentacije došlo je do problema u financiranju karlovačkog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda - zbog nepripremljenosti dokumentacije u trenutku nominacije za financiranje iz ISPA programa (neriješeni imovinsko-pravni odnosi na dijelu predviđenog zemljišta još otežavaju ishođenje građevinske dozvole), već odobrena sredstva nisu mogla biti povučena. Stoga je preporuka komunalnim poduzećima i JRLSU-ima da se intenzivno i što temeljitije radi na pripremi projektne dokumentacije za financiranje iz EU i ostalih fondova. Nužna je edukacija o izvorima financiranja, te za pripremu investicijskih projekata za financiranje iz IPA i drugih fondova (na raspolaganju je i nedavno osnovana radna jedinica Hrvatskih voda za pripremu IPA projekata).

3.2.4. Ključni dionici i njihovi zadaci

MMPI

JRLSU

Identifikacija aglomeracija većih od 2000 ES

Procjena stanja sustava javne odvodnje

Unaprjeđenje programa mjera izgradnje/rekonstrukcije uređaja za pročišćavanje otpadnih voda sukladno zahtjevima direktive

Sustav autorizacije za ispuštanje pročišćenih otpadnih voda

Sustav autorizacije za ispuštanje tehnoloških otpadnih voda u sustav javne odvodnje

Sustav autorizacije za ispuštanje biorazgradive otpadne vode u vodnu cjelinu

Odgovarajuće metode odlaganja mulja iz sustava javne odvodnje

Osigurati odgovarajući laboratorijski kapacitet

Program praćenja stanja i inspekcijskog nadzora

Razmjena podataka

Informiranje javnosti

Izvještavanje Komisiji

nadležno tijelo

konzultirano tijelo

HZJZ

MINGORP

MZSS

MVPEI

Identifikacija ranjivih i manje ranjivih područja

Provedbeni zadaci

MZOPUG

MRRŠVG

Komunalne tvrtke/ poduzeća

Nadležna tijela i institucije

informirano tijelo

4. Direktiva o vodi za piće (98/83/EZ) 4.1. Opseg i cilj Direktive Direktiva Vijeća 98/83/EZ od 3. studenog 1998. o kakvoći vode namijenjene za ljudsku potrošnju odnosi se na kakvoću vode koja je namijenjena za piće ili se koristi u proizvodnji hrane/pića. Cilj Direktive je zaštititi zdravlje potrošača u Europskoj uniji i pobrinuti se da voda bude zdrava i čista. Tako izvori pitke vode ne smiju biti onečišćeni, a upravljanje vodom za piće mora biti regulirano od izvora do krajnjih potrošača. Opseg Direktive o vodi za piće uključuje svu vodu, bilo u njezinu izvornom stanju ili nakon obrade, koja se koristi za piće, za kuhanje, u kućanstvu, za (industrijsku) proizvodnju hrane, neovisno o njezinu podrijetlu. Mineralne vode i ljekovite vode izuzete su iz opsega Direktive. Još jedna izuzeta skupina su vode iz pojedinačne opskrbe pod uvjetom da je prosječna potrošnja manja od 10 m3/danu ili da se opslužuje manje od 50 osoba. Prema Direktivi o vodi za piće zemlje članice imaju obvezu: • Definirati standarde kakvoće za vodu za piće na slavini (s obzirom na mikrobiološke, kemijske i organoleptičke parametre) • Redovno pratiti kakvoću vode za piće ondje gdje frekventnost ovisi o opsegu opskrbe • Potrošačima učiniti dostupne adekvatne i ažurirane informacije o kakvoći njihove vode za piće.

4.2. Provedba Kako bi se osigurala zdrava, čista i ukusna voda za piće na cijelom području Europske unije, Direktiva postavlja standarde za najučestalije tvari. Direktivom postavljeni zdravstveni standardi najvećim su dijelom utemeljeni na smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO, 1992). Potrebno je redovito pratiti ukupno 48 mikrobioloških, kemijskih, radioloških i organoleptičkih parametara (utvrđivanje procedura kontrolnog i revizijskog praćenja). Pri prijenosu Direktive o vodi za piće u vlastito nacionalno zakonodavstvo, države članice mogu uključiti dodatne zahtjeve, npr. regulirati dodatne tvari koje su relevantne na njihovu teritoriju ili postaviti strože standarde. Međutim, zemljama članicama nije dozvoljeno da postave niže standarde budući da bi razina zaštite ljudskog zdravlja trebala biti ista u cijeloj Europskoj uniji. Osim što o kakvoći vode za piće redovito treba izvijestiti potrošače, izvješće o istome treba dobiti i Europska komisija u trogodišnjim ciklusima. Opseg izvješćivanja je naveden u odvojenom dokumentu: Odluka Komisije 95/337/EEZ. Komisija procjenjuje rezultate praćenja kakvoće vode. Nakon svakog ciklusa izvješćivanja Komisija izrađuje skupno izvješće u kojemu su sažete informacije o kakvoći vode za piće i njezinu poboljšanju na razini Europe. Skupna izvješća su dostupna javnosti i mogu se preuzeti s interneta: http://ec.europa.eu/environment/water/water-drink/index_en.html

4.3. Revizija Direktive o vodi za piće Proces provedbe Direktive o vodi za piće (98/83/EZ) ukazao je na ograničenja važeće Direktive koja primjenjuje pristup djelovanja na samom kraju procesa, budući da kakvoća vode koja se ispita na slavini nije uvijek reprezentativna (npr. zbog načina prikupljanja uzoraka, stanja cijevi) i kontrola na slavini ne predstavlja učinkovitu zaštitu zdravlja javnosti (npr. u slučajevima kad je uzorkovanje napravljeno prerano ili prekasno). Kako bi se Direktiva prilagodila znanstvenom i tehnološkom napretku i najnovijim zdravstvenim standardima (Smjernice za kakvoću vode za piće, WHO, 2004.) te kako bi se osigurala podudarnost s vodnom politikom i zakonodavstvom Europske unije (posebno s Okvirnom direktivom o vodama, 2000.)

Komisija trenutačno priprema reviziju Direktive o vodi za piće. Osnovne teme koje će pokriti revizija Direktive uključuju bakteriološko onečišćenje, kemijske tvari uključujući građevinske proizvode u kontaktu s vodom za piće, utvrđivanje malih zaliha vode kao problem na razini Europske unije i evoluciju u smjeru cjelovitog pristupa korištenjem Planova o sigurnoj vodi za piće. Ključna je preporuka da zemlje članice primijene pristup Okvira za sigurnu vodu za piće. Ovaj pristup ujedinjuje procjenu rizika i pristup preventivnog upravljanja u okvir koji se proteže od vodnog resursa do potrošača i primjenjiv je na sve vodoopskrbne sustave neovisno o njihovoj veličini. Ovaj je koncept uveden u kontekstu Planova o sigurnoj vodi za piće. Primjenom ovoga pristupa, nadzor kakvoće vode za piće bi od postojeće kontrole sa slavine krenuo u smjeru sustava upravljanja kvalitetom kroz cijeli ciklus proizvodnje i distribucije, od crpljenja vode s izvora do krajnjeg potrošača (Prikaz 19). Prikaz 19 Okvir za sigurnu vodu za piće4 OKVIR ZA SIGURNU VODU ZA PIĆE Kontekst javnog zdravstva i zdravlja

ZDRAVSTVENI CILJEVI

Planovi o sigurnoj vodi za piće Procjena sustava

Praćenje

Upravljanje i komunikacije

Nadzor

Okvir za sigurnu vodu za piće uključuje komponente poput: postavljanja zdravstvenih standarda, procjene sustava, operativnog praćenja, definiranje planova upravljanja i nadzora. Plan o sigurnoj vodi za piće obično dolazi u obliku dokumentiranog plana koji utvrđuje moguće rizike od sliva do potrošača, određuje prioritetne rizike i utvrđuje mehanizme za njihovo ublažavanje. Dodatne informacije o procesu revizije Direktive o vodi za piće mogu se pronaći na: http://ec.europa.eu/ environment/water/water-drink/revision_en.html

4.4. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti Direktiva o vodi za piće ravna se prema načelu supsidijarnosti koje osigurava donošenje odluka na razini što bližoj građanima. U mnogim zemljama upravo razina lokalnih vlasti ima zadaću organizirati vodoopskrbu i higijenu. Tako se zahtijeva usklađenost sa zahtjevima kakvoće vode za piće na lokalnoj razini, a za to se brinu vodoopskrbna poduzeća. Međutim, izazovi vezani uz obradu vode za piće na lokalnoj razini često su povezani uz tehničku sukladnost i unaprjeđenje opskrbe vodom za piće, uključujući obradu, pohranu i distribuciju. U sklopu svoje zadaće da građanima osiguraju pristup urednoj vodi za piće, lokalne vlasti lako mogu zapasti u financijske probleme. Kako bi se takva situacija izbjegla, moraju se u obzir uzeti i provesti popratne aktivnosti zajedno sa zakonskom inicijativom, na regionalnoj/nacionalnoj razini (npr. pružanje pomoći pri pripremanju i provedbi investicijskih planova). S druge strane, suradnja lokalnih vlasti i sektora vodoopskrbe i javnog zdravstva ključni su za omogućavanje sigurne vode za piće potrošačima. Lokalne vlasti mogu u ovome zadatku preuzeti proaktivnu ulogu.

[4] Potpora za razvoj Okvira za provedbu Planova o sigurnoj vodi za piće u Europskoj uniji, WHO, verzija 4, listopad 2007.

Lokalne vlasti mogu odigrati važnu ulogu u smislu edukacije lokalnog stanovništva. Njih je potrebno podučiti praktičnim pitanjima (npr. kako uštedjeti vodu i kako smanjiti troškove). Treba uzeti u obzir da investiranje u unaprjeđenje sustava za obradu vode za piće znači i veće vodne naknade za stanovnike. Stoga je izazov uvjeriti stanovnike da je isplativo pristati na veće troškove u zamjenu za bolju kakvoću vode.

4.5. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive o vodi za piće 4.5.1. Pravni okvir Glavni zakoni i podzakonski propisi, relevantni za provedbu ove direktive su sljedeći: • Zakon o hrani (NN 46/07, 155/08) • Zakon o vodama (NN 153/09) • Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 153/09) • Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09) • Zakon o zdravstvenoj zaštiti (NN 150/08, 155/09) • Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN 47/08) • Pravilnik o posebnim uvjetima za obavljanje vodoopskrbne djelatnosti (NN 82/96, 102/97, 145/08) • Pravilnik o izdavanju vodopravnih akata (NN 28/96) • Pravilnik o obračunu i plaćanju naknade za korištenje voda (NN 97/07) • Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta (NN 55/02). Jedinice lokalne samouprave nadležne su za organiziranje javne vodoopskrbe i uspostavu zona sanitarne zaštite izvorišta koji se koriste za javnu vodoopskrbu. Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće propisuje granične vrijednosti za vodu koja se koristi u sustavima javne vodoopskrbe , zahtjeve za uspostavom monitoringa i izvještavanja, te većinu zahtjeva propisanih Direktivom. Novi Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće stupio je na snagu 25. travnja 2008. Prijenos odredbi EU zakonodavstva u potpunosti je proveden, uz prijelazno razdoblje za uklanjanje pojedinih elemenata kao što je npr. arsen.

4.5.2.Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), identifikacija izvorišta završena je, uspostavljeni su standardi za pitku vodu te sustavi praćenja stanja i informiranja potrošača, dok bi svi preostali elementi sustava za provedbu Direktive, uključujući osiguranje kakvoće vode za piće, obrade, opreme i materijala, trebali biti uspostavljeni i operativni do kraja 2015. godine. Procijenjeni su troškovi usklađivanja na vrste cijevi, i to: • troškovi izmjene olovnih cijevi, na 200 milijuna EUR • troškove izmjene azbest-cementnih cijevi nije bilo moguće procijeniti obzirom na stanje vodoopskrbne mreže i zabranu proizvodnje cijevi. Procijenjeni su i sljedeći troškovi obzirom na potrebu pročišćavanja vode koja se koristi u sustavu javne vodoopskrbe, i to:

NAMJENA Unaprjeđenje tehnologije i pročišćavanje sirove vode Monitoring vode za piće Oprema za kontrolno praćenje UKUPNO:

INVESTICIJA (EUR)

RAD I ODRŽAVANJE (EUR)

204.000.000

500.000

—

100.000

1.000.000

—

205.000.000

600.000

4.5.3. Ključni dionici i njihovi zadaci Regionalna i lokalna samouprava nadležna je za organiziranje javne vodoopskrbe. Sukladno novom Zakonu o vodama (NN 153/09), javna vodoopskrba podrazumijeva “...djelatnosti zahvaćanja podzemnih i površinskih voda namijenjenih ljudskoj potrošnji i njihova kondicioniranja te isporuka do krajnjega korisnika ili do drugoga isporučitelja vodne usluge, putem građevina javne vodoopskrbe”. Osnovna jedinica za obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe je vodoopskrbno područje (dok je za javnu odvodnju to aglomeracija), s time da uslužno područje može obuhvaćati jedno ili više vodoopskrbnih područja, a uredbom ga uspostavlja Vlada RH. To znači da, ukoliko uslužno područje zahvaća teritorij dvije ili više lokalne samouprave, organizacija javne odvodnje podrazumijeva njihovu međusobnu ugovornu suradnju, a u slučaju da one nisu u mogućnosti neovisno osigurati samostalnu djelatnost, postoji također mogućnost organiziranja regionalne javne vodoopskrbe, gdje je javni isporučitelj u vlasništvu regionalne samouprave zadužen isključivo za isporuku vode drugim (lokalnim) isporučiteljima vodnih usluga. Javna vodoopskrba posebno se dakle odnosi na: • trgovačka društva ili ustanove kao javne isporučitelje usluga javne vodoopskrbe, u kojem udjele i osnivačko pravo imaju isključivo jedinice lokalne samouprave; • trgovačka društva ili ustanove osnovane od strane jedinica regionalne samouprave (samo ako isporučuju vodu isključivo drugim isporučiteljima vodnih usluga). Javni isporučitelj usluge javne vodoopskrbe ne može obavljati druge djelatnosti.

Ostali važni dionici su potrošači, obzirom da Direktiva ima za cilj osigurati javnu vodoopskrbu dostatne kakvoće radi sprječavanja bolesti, pročišćavanjem vode koja se koristi u javnom vodoopskrbnom sustavu.

5. Nitratna direktiva 91/676/EEZ Europska zajednica poduzima mjere u svezi s onečišćenjem vode nitratima, a posebno Direktivom o obradi komunalnih otpadnih voda (91/271/EEZ) i Direktivom o zaštiti voda od onečišćenja koje uzrokuju nitrati poljoprivrednog podrijetla (91/676/EZ) stavlja sve veći naglasak na učinke viška dušika na okoliš, posebice na eutrofikaciju.

5.1. Opseg i cilj Direktive Direktiva vijeća 91/676/EEZ od 12. prosinca 1991. o zaštiti voda od onečišćenja koje uzrokuju nitrati poljoprivrednog podrijetla za cilj ima umanjiti negativne učinke uporabe gnojiva na izvore pitke vode i ekosustave ograničavanjem količine anorganskih gnojiva i stajskog gnojiva na poljoprivrednim površinama. Cilj je Direktive smanjiti onečišćenje voda uzrokovano ili potaknuto nitratima s poljoprivrednih površina i spriječiti takvo daljnje onečišćenje. Ključno je odrediti ranjiva područja i akcijske planove za njih te definirati mjere koje će se uključiti u akcijski program.

5.2. Provedba Provedba Nitratne direktive zahtijeva od država članica ispunjenje određenih obveza: • Praćenje voda; • Utvrđivanje onečišćenih voda, utvrđivanje voda koje bi mogle biti pogođene onečišćenjem ne poduzmu li se određene mjere; • Proglašavanje područja ranjivih na nitrate, revizija svake četiri godine. Međutim, proglašavanje takvih područja nije nužno ako se akcijski program provodi na cijelom teritoriju države članice; • Određivanje jednog ili više kodeksa dobre poljoprivredne prakse koje će poljoprivrednici dobrovoljno primjenjivati; • Proglašavanje i provedba akcijskih programa u područjima ranjivim na nitrate; • Procjena učinkovitosti akcijskih programa; • Izvješćivanje Europskoj komisiji o provedbi. Nitratna direktiva pred nove države članice postavlja neke obveze. Prije pristupanja potrebno je uspostaviti potpun sustav praćenja (za površinske i podzemne vode), utvrditi i označiti vode pogođene onečišćenjem te odrediti područja ranjiva na nitrate (barem godinu dana prije pristupanja). Pristupanjem se preuzimaju obveze uspostave Kodeksa dobre poljoprivredne prakse i pokretanja akcijskih programa.

5.1.2. Ključni aspekt: Područja ranjiva na nitrate Važan korak jest proglašavanje područja ranjivih na nitrate, i tu je moguće primijeniti dva pristupa: proglasiti konkretna područja ili primijeniti akcijski program na cijelom teritoriju države članice. Za utvrđivanje onečišćenih voda koriste se sljedeći kriteriji: • Koncentracija nitrata jednaka ili veća od 50 mg/L u podzemnim i površinskim vodama; • Tendencija povećanja, što znači da će se postići koncentracija nitrata od 50 mg/L ne budu li poduzete određene mjere; • Eutrofikacija slatkih voda, estuarija i obalnih voda; • Tendencija eutrofikacije u slučaju nepoduzimanja određenih mjera.

Države članice imaju obvezu razmotriti te ako je potrebno revidirati područja ranjiva na nitrate najmanje svake četiri godine na temelju rezultata praćenja voda (prema rasporedu provedbe Nitratne direktive, prva su područja trebala biti proglašena još 1993., s revizijama svake četiri godine). Do srpnja 2007. deset je zemalja članica (Austrija, Danska, Finska, Njemačka, Irska, Litva, Luksemburg, Malta, Nizozemske i Slovenija) iskoristilo opciju uspostave i primjene akcijskog programa na cijelom svom teritoriju. Ostale su zemlje određeni postotak svoga teritorija proglasile konkretnim ranjivim područjem. Bilo kako bilo, na temelju pregleda dostupnih informacija o pritisku dušika i kakvoći vode, posebice s obzirom na eutrofikaciju i plitke podzemne vode, može se zaključiti da ima određenih nedostataka u proglašavanju ranjivih područja. Stoga je potrebno uložiti dodatne napore kako bi se ti nedostaci eliminirali. Tri od deset novih zemalja članica Europske unije (Malta, Slovenija i Litva) primijenile su “pristup cijelog teritorija” i provode akcijski program na svom cjelokupnom teritoriju. Sedam je zemalja članica proglasila određeni postotak svoga teritorija područjem ranjivim na nitrate, u rasponu od 2,5% (Poljska) do 48% (Mađarska). Procjene primijenjene doze dušika iz gnojiva po regijama pokazuju da godišnje razine premašuju 170 kg/ha u Belgiji (Flandrija) i Nizozemskoj, ali također i na lokalnoj razini, u Italiji, Francuskoj (Bretanja), Španjolskoj i Portugalu. Primijenjene doze dušika između 120 i 170 kg/ha na regionalnoj razini također se mogu naći u Danskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu (Engleskoj), nekoliko pokrajina u Irskoj i u južnoj Njemačkoj. Sva gore spomenuta područja također imaju najviše primijenjene doze fosfora iz stajskog gnojiva (oko 90 kg fosfata po hektaru godišnje na najintenzivnijim područjima) i ukupne primijenjene doze dušika i fosfora (stajsko i kemijska gnojivo) s vrijednostima koje premašuju 240 kg dušika, odnosno 90 kg fosfata po hektaru godišnje. Određivanje i provedba akcijskih programa u područjima ranjivim na nitrate jedna je od ključnih obveza. Mjere koje se moraju uključiti u akcijske programe definirane su u dodacima II. i III. Nitratne direktive. Godine 2007. bilo je više od 110 akcijskih programa u EU-15 na razini regije, okruga te razini ranjivih područja i oko 30 akcijskih programa u zemljama EU 10+2. Međutim, iz iskustva provedbe Direktive vidljivo je da su mnoge zemlje članice bile suočene s problemima, posebno kad je riječ o razvoju akcijskih programa u područjima ranjivim na nitrate. Stanje se poboljšalo u trećem razdoblju izvješćivanja (COM (2007) 120 final). Zadnjih je godina postignut značajan napredak u kvaliteti akcijskih programa, što bi trebalo pridonijeti poboljšanju kakvoće vode u budućim razdobljima izvješćivanja. Na temelju cjelokupne analize provedbenih izvješća, Komisija je zaključila da je vidljiv značajan napredak u provedbi Nitratne direktive. Međutim, bit će potrebni bitni daljnji napori u smjeru poboljšanja određenja i kakvoće akcijskih programa kako bi se ostvarili svi ciljevi Direktive koji imaju veze s kakvoćom vode.

5.3. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti Nitratna direktiva se odnosi na nitrate poljoprivrednog podrijetla, a lokalne vlasti nemaju izravnog utjecaja na poljoprivredu kao takvu. Međutim, lokalne i regionalne vlasti mogu imati neizravan i ograničen utjecaj kroz planiranje uporabe zemljišta, uspostavljanje funkcije praćenja i nadzora, pružanje usluga vodoopskrbe i obrade otpadnih voda ili preuzimanje odgovornosti za građevinske dozvole. Naravno, lokalne bi se vlasti trebale brinuti za vodne resurse sa svim njihovim funkcijama u sklopu svoje odgovornosti za zdravlje i kakvoću života javnosti. Potrebna je dobra suradnja između relevantnih tijela nadležnih za vodnu i poljoprivrednu politiku na lokalnoj i regionalnoj razini. Tijela odgovorna za vodu, okoliš i poljoprivredu trebala bi razmjenjivati informacije koje se tiču stanja voda i potrebe zaštite. Tijek informacija s ovoga područja trebao bi biti nesmetan, a od ključne je važnosti da se uspostavi konstruktivan dijalog s lokalnim poljoprivrednicima u svezi s osjetljivom temom nastanka i sprječavanja onečišćenja voda iz poljoprivrednih izvora. Važno je da lokalne i regionalne vlasti uspostave sustav vrednovanja uporabe vode u poljoprivrednim aktivnostima (eliminiranje protuzakonitog korištenja vode i uporabe vode namijenjene korištenju u kućanstvu za svrhe navodnjavanja). Okolišni troškovi i troškovi resursa za vodu koja se koristi za navodnjavanje moraju se precizno procijeniti i podmiriti.

5.4. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Nitratne direktive 5.4.1. Pravni okvir Hrvatsko zakonodavstvo relevantno za transpoziciju Nitratne direktive uključuje: • Zakon o vodama (NN 153/09) • Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 153/09) • Zakon o stočarstvu (NN 70/97, 36/98 , 151/03, 132/06) • Zakon o gnojivima i poboljšivačima tla (NN 163/03, 40/07) • Uredba o klasifikaciji voda (NN 77/98, 137/08) • Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta (NN 55/02) • Državni plan za zaštitu voda (NN 8/99) • Pravilnik o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja (NN 32/10) • Pravilnik o gospodarenju muljem iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda kada se mulj koristi u poljoprivredi (NN 38/08). Odredbe ove Direktive prenesene su Pravilnikom o dobroj poljoprivrednoj praksi u korištenju gnojiva (NN 56/08), te novim Zakonom o vodama iz 2009. Za provedbu direktive nadležno je MRRŠVG i Hrvatske vode, uz suradnju s Ministarstvom poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvitka. Cjelovita provedba bit će moguća stupanjem Pravilnika o dobroj poljoprivrednoj praksi na snagu, što će se dogoditi na dan ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

5.4.2.Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj Među svim prethodno spomenutim, sljedeće institucije igraju ključnu ulogu glede mnogih aspekata ove Direktive: i) Institut za stoku i stočarstvo, ii) Hrvatski stočarski selekcijski centar, iii) Hrvatski poljoprivredni institut, iv) Institut za tlo u Osijeku, v) Udruge kooperanata i poljoprivrednih proizvođača. Prikaz 20 Procjena troškova za provedbu Nitratne direktive

MJERE

INVESTICIJSKI TROŠKOVI (EUR)

ADMINISTRATIVNI TROŠKOVI (EUR)

Izgradnja spremnika radi osiguranja potrebnog kapaciteta za gnojovku

47.000.000

—

Oprema za transport i primjenu organskog gnojiva

5.200.000

—

11.000 000

—

1.000.000

—

800.000

380.000

65.000.000

380.000

Mjere zaštite voda Uspostava provedbenih programa; obuka poljoprivrednika Monitoring programi voda UKUPNO:

Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), nakon donošenja kodeksa dobre poljoprivredne prakse i određivanja ranjivih područja, svi preostali elementi sustava za provedbu Nitratne direktive (propisi i ograničenja za primjenu i skladištenje gnojiva, protokoli o suradnji i izvještavanju prema Komisiji, inspekcijski nadzor) trebali bi biti uspostavljeni do kraja 2013. godine, početak provedbe akcijskih programa planiran je do kraja 2015., a cjelovita provedba Direktive do kraja 2019. godine.

5.4.3. Ključni dionici i njihovi zadaci Nadležna tijela i institucije

JRLSU

MRRŠVG

MPRRR

HGK

HZJZ

MZSS

MZOPUG

Provedbeni zadaci

Odluka o područjima koja jesu ili bi mogla biti onečišćena nitratima

Odluka o ranjivim područjima

Uspostava kodeksa dobre poljoprivredne prakse

Uspostava programa praćenja nitrata za površinske i podzemne vode

Uspostava programa pregleda eutrofičkog stanja površinskih voda kopnenih voda, estuarija i priobalnog mora

Uspostava i provedba akcijskih programa za ranjiva područja

Uspostava učinkovitog sustava inspekcije i kazni

Laboratorijski kapaciteti

Razmjena podataka

Informiranje javnosti

Izvještavanje Komisiji

nadležno tijelo

konzultirano tijelo

informirano tijelo

6. Ostale važne direktive o vodama 6.1. Direktiva o kakvoći voda za kupanje Kakvoća vode za kupanje važan je čimbenik kakvoće neposrednog životnog okruženja. Za zemlje koje se oslanjaju na turističku industriju, čista i zdrava voda igra veliku ulogu u privlačenju posjetitelja. Pod vode za kupanje spadaju sve tekuće ili stajaće slatke vode i morska voda (uz izuzetak voda koje se koriste u terapijske svrhe i voda koje se koriste u bazenima) u kojima je kupanje eksplicitno dopušteno od strane nadležnih državnih tijela, gdje kupanje nije zabranjeno i gdje se tradicionalno kupa veći broj ljudi. Razdoblje u kojemu se kupači mogu očekivati u područjima za kupanje uvelike ovisi o lokalnim pravilima za kupanje i o vremenskim uvjetima. Sezona kupanja može varirati čak i unutar pojedinih zemalja članica (obično se proteže od kraja svibnja do kraja rujna). Prva je europska direktiva koja se tiče voda za kupanje na snagu stupila još 1975. Glavni je cilj te direktive bio zaštititi zdravlje ljudi te vodeni okoliš uz obalu i u unutrašnjosti od onečišćenja. Stara je Direktiva (76/160/EEZ) definirala obvezujuće standarde za vode za kupanje, ali od tada su napredovala epidemiološka znanja i poboljšale se metode upravljanja. Tako je prijedlog nove Direktive pripremljen 2002 (COM (2002) 581) uključio odredbe koje su postrožile, ali i pojednostavnile zdravstvene standarde za vodu za kupanje s ciljem poboljšanja upravljanja kupalištima i pružanjem informacija javnosti te moderniziranja programa praćenja kakvoće vode. Novo europsko zakonodavstvo koje se tiče kakvoće voda za kupanje usvojeno je 2006. g.

6.1.1. Ciljevi Direktive o kakvoći voda za kupanje (2006/7/EZ) Osnovni je cilj Direktive o kakvoći voda za kupanje zaštititi zdravlje ljudi i okoliš od onečišćenja fekalijama u vodama za kupanje. Svrha joj je da očuva, zaštiti i poboljša kakvoću okoliša i zaštiti zdravlje ljudi dopunjujući Okvirnu direktivu o vodama (2000/60/EZ). Od država članica se traži da odrede popularna kupališta i da prate kakvoću vode u vodama koje služe za kupanje tijekom cijele sezone kupanja. Ova Direktiva utvrđuje odredbe za praćenje i klasifikaciju kakvoće vode za kupanje, upravljanje kakvoćom vode za kupanje te pružanje informacija javnosti o kakvoći vode za kupanje. Direktiva se primjenjuje na svaki element površinskih voda u svezi s kupalištima i mjestima gdje nema zabrane kupanja ili trajne preporuke nekupanja, a direktiva se ne primjenjuje na bazene za plivanje i bazene u toplicama, vode koje se pročišćavaju ili se koriste u terapijske svrhe te umjetno stvorene omeđene vode, odvojene od površinskih i podzemnih voda. Revidirana Direktiva o kakvoći voda za kupanje (2006/7/EZ) pojednostavnjuje i dopunjuje staru direktivu. Nova Direktiva o kakvoći voda za kupanje: • Utemeljena je na znanstvenim saznanjima o zaštiti zdravlja i okoliša, kao i na iskustvu u upravljanja zaštitom okoliša • Kvalitetnije i pravodobnije javnosti dostavlja informacije o kakvoći njihovih voda za kupanje • Pokriva raspon od jednostavnog uzorkovanja i praćenja voda za kupanje do upravljanja njihovom kakvoćom • Integrirana je u sve ostale EU mjere koje štite kakvoću voda kroz Okvirnu direktivu o vodama (2000/60/EZ).

6.1.2. Obveze Praćenje, procjena i klasifikacija kakvoće voda za kupanje. Nova Direktiva (2006/7/EZ) dopunila je način mjerenja kakvoće vode, usredotočivši se na manje mikrobioloških pokazatelja i postavljajući različite standarde za kopnena i obalna kupališta. Direktiva unosi promjene u sustave klasifikacije vode za kupanje uvodeći strože standarde (koje treba provesti do 2015.). Dva mikrobiološka parametra (crijevni

enterokoki i Escherichia coli) najvažniji su među standardima koje postavlja Direktiva i koji se testiraju u vodama za kupanje5. Klasifikacija kakvoće vode bit će utemeljena na podacima praćenja prikupljenima tijekom 3 ili 4 godine. Koristit će se četiri nove klasifikacijske kategorije: izvrsne, dobre, zadovoljavajuće i loše vode. Potrebno je uspostaviti sustav profila voda za kupanje. Profili voda za kupanje uključivat će opis voda za kupanje i potencijalnih utjecaja i prijetnji kakvoći vode. Isti će poslužiti kao informacija za građane i kao alat upravljanja za nadležne vlasti. Profili voda za kupanje moraju biti uspostavljeni do 24. ožujka 2011.

Kupališta uklonjena s popisa, sezona 2004. Do sad je dosta zemalja članica uklonilo određeni broj kupališta sa svojih službenih popisa i tako izbjeglo primjenu EU pravila s ciljem zaštite zdravlja kupača. Riječ je o oko 7,000 kupališta. Iz godišnjih izvješća o vodama za kupanje koje podnesu zemlje članice sukladno zahtjevima europske Direktive o kakvoći voda za kupanje (Direktiva 76/160/EEZ), Komisija je zaključila da je u razdoblju od ranih devedesetih do 2004. s popisa praćenih kupališta bez objašnjenja nestalo mnogo ranije proglašenih voda za kupanje. Europski sud pravde je utvrdio da se tzv. ukidanje statusa ili uklanjanje kupališta s popisa mora objasniti i opravdati na odgovarajući način, a ne smije biti reakcija na onečišćenje vode (Slučaj C-307/98, Komisija protiv Belgije, svibanj 2000).

Upravljanje vodama za kupanje zahtjeva uspostavljanje mjera upravljanja u izvanrednim okolnostima koje utječu na kakvoću vode za kupanje. Takve mjere moraju uključivati informacije za javnost i, prema potrebi, privremenu zabranu kupanja. Kako bi se riješio problem s modrozelenim algama (cijanobakterijama) provest će se odgovarajuće praćenje i bit će poduzete odgovarajuće mjere upravljanja kako bi se utvrdili zdravstveni rizici. Treba provesti kontrole i informirati javnost i u slučaju različitih onečišćivača (ostali parametri). Ti ostali parametri uključuju istraživanja makroalgi i/ili morskog fitoplanktona utvrdi li se tendencija bujanja te vizualno onečišćenje (npr. otpad, staklo, guma itd.) Važan je aspekt suradnja preko granica, na vodama koje su zajedničke dvjema zemljama (prekogranične vode). Razmjena informacija. Direktiva omogućuje proaktivniji pristup informiranju javnosti o nalazima kakvoće vode. Uključivanje javnosti se potiče, otvaranjem mogućnosti sudjelovanja, formuliranja prijedloga, primjedbi ili pritužbi. Nova Direktiva omogućuje pravovremeno informiranje javnosti tijekom sezone kupanja, uz obvezu aktivnog i ažurnog širenja informacija o kakvoći vode za kupanje i izdavanja upozorenja. Državna tijela provode uzorkovanje i analizu tijekom sezone kupanja pa tako imaju obvezu informiranja javnosti putem izvješća i masovnih medija (npr. interneta). Važno je prikupljene nalaze dostaviti Europskoj komisiji, koja te informacije objavljuje u izvješćima i putem Europskog informacijskog sustava o vodama. Raspored provedbe Direktive o kakvoći voda za kupanje u skladu je s Okvirnom direktivom o vodama, budući da su vode za kupanje zaštićene pod Okvirnom direktivom. Prijenos Direktive o kakvoći voda za kupanje u zakonodavni okvir zemalja članica trebalo je obaviti do 24. ožujka 2008. Stara Direktiva (76/160/EEZ) se ukida s 31. prosinca 2014. Bez obzira na to, stara Direktiva (76/160/EEZ) može se zamijeniti novom čim zemlje članice poduzmu sve potrebne pravne, administrativne i praktične mjere za usklađivanje s Direktivom 2006/7/EZ.

Budite mudri, iskoristite WISE za čistu vodu za kupanje Iskoristite WISE (Water Information System for Europe – Europski informacijski sustav o vodama) – interaktivni alat Europske komisije/Europske agencije za zaštitu okoliša na internetu – i provjerite koliko će čista biti voda za kupanje na vašem sljedećem mjestu za odmor. Sustav WISE nudi u potpunosti integriranu sliku kakvoće vode duž europskih obala i plovnih putova u unutrašnjosti, prikazujući kako razine kakvoće vode za kupanje, tako i obradu otpadnih voda na svakoj lokaciji. Sustav također dokumentira kako se voda za kupanje poboljšala u cijeloj Europi tijekom zadnjih 10 godina i nudi potpun pregled kakvoće vode za kupanje u Europi najmanje do 2006. godine.

Više informacija o Direktivi o kakvoći voda za kupanje i njezinoj provedbi možete pronaći ovdje: http:// ec.europa.eu/environment/water/water-bathing/index_en.html

[5] Općenito se one mogu uzeti kao pokazatelj prisutnosti kanalizacijskog onečišćenja.

6.1.3.

Uloga i odgovornost lokalnih vlasti

Lokalne će vlasti imati važnu ulogu u uspostavi i upravljanju kupalištima na svome teritoriju, mada će obveze praćenja, procjene i klasifikacije kakvoće voda za kupanje biti pripisane relevantnim državnim tijelima. Međutim, lokalne će vlasti (gradovi i općine) odigrati veću ulogu u budućnosti, osobito u svezi s odredbom koja propisuje postavljanje oznaka, budući da nova Direktiva o kakvoći voda za kupanje (2006/7/ EZ) sadrži nove zahtjeve vezano uz informiranje javnosti putem znakova na svim utvrđenim vodama za kupanje i putem ostalih medija. Tako će lokalne vlasti imati obvezu unaprjeđivanja znakova na vodama za kupanje i ostalih informacija kako bi se javnosti omogućilo donošenje informiranih odluka o kupanju. Europska komisija će predložiti sustav jasnih i jednostavnih znakova ili simbola koje treba postaviti na svim vodama za kupanje do 24. ožujka 2010. Sve vode za kupanje moraju biti označene na odgovarajući način do sezone kupanja 2012.

6.1.4.

Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive o kakvoći za kupanje

6.1.4.1.

Uredba o kakvoći mora za kupanje (NN73/08)

Postojeće hrvatsko zakonodavstvo nije sasvim usklađeno sa zahtjevima Direktive za vode za kupanje – kako "stare", tako i "nove" Direktive. "Stara" Direktiva je djelomično transponirana, i neke postavke Direktive su već uključene u nacionalno zakonodavstvo, posebno Zakon o vodama (NN 153/09), Pravilnik o klasifikaciji voda (NN 77/98), Državni plan za zaštitu voda (NN8/99) i Uredbu o kakvoći mora za kupanje (NN 73/08) koja je stupila na snagu 01. siječnja 2009. U Hrvatskoj pak ne postoji propis koji regulira kakvoću vode za kupanje u kopnenim vodama.

Stanje transpozicije Nova Uredba o kakvoći mora za kupanje (NN 73/08) prenijela je zahtjeve Direktive 2006/7/EZ i reducirala broj pokazatelja, no postavila strožije standarde. Dajući važnost turizmu u hrvatskom gospodarstvu, brza implementacija Direktive 2006/7/EZ može se iskoristiti za privlačenje većeg broja turista. Navedena Uredba je značajan napredak na stari Pravilnik o kakvoći vode na morskim plažama. Dio odredba Direktive koji se odnosi na morske plaže prenesen je Uredbom o kakvoći mora za kupanje (NN 73/08), a preostali dio koji se odnosi na plaže na rijekama i jezerima - novim Zakonom o vodama, uz podzakonski akt koji je tek u pripremi. Za provedbu ove Direktive nadležno je MRRŠVG i Hrvatske vode, uz suradnju s Ministarstvom zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva.

Ciljevi praćenja stanja mora na morskim plažama u Hrvatskoj: 1. Zaštita zdravlja kupača i zdravstveno prosvjećivanje javnosti 2. Gospodarenje plažama s ciljem očuvanja njihovih prirodnih datosti i održive uporabe 3. Utvrđivanje izvora onečišćenja, određivanje prioriteta, praćenje izgradnje kanalizacijskih sustava 4. Nadzor funkcioniranja postojećih sustava u suradnji s nadležnim institucijama različitih sektora 5. Izvješćivanje o kakvoći mora za kupanje u skladu s nacionalnim potrebama i zahtjevima EU 6. Informiranje javnosti o kakvoći mora za kupanje 7. Turistička promidžba

Stanje mora u 2008. godini: U 2008. godini 1 % uzoraka prelazilo je granične vrijednosti propisane Uredbom. U 2007. godini 1,4 % uzoraka prelazilo je granične vrijednosti iz Uredbe što je za 36 uzoraka, odnosno 39,13 % manje na prošlogodišnje rezultate. Od uzoraka koji su odgovarali standardima Uredbe: - 80,02% uzoraka bilo je ocjenjeno kao more visoke kakvoće, - 18,91 % kao more podobno za kupanje - 0,96 % kao umjereno onečišćeno more - 0,11 % uzoraka nije odgovaralo Uredbi, odnosno ocjenjeno je kao jače onečišćeno more. Prema izvještaju o stanju mora na morskim plažama iz 2008. godine, rezultati ispitivanja kakvoće mora na plažama tijekom 2008. godine pokazuju da je more namijenjeno za kupanje u RH visoke kakvoće, jer 99,01% uzoraka ispunjavaju stroge kriterije propisane Uredbom. Problemu gospodarenja plažama i morem za kupanje i treba pristupiti cjelovito, obraćajući pozornost na gospodarsku važnost s jedne i zaštitu mora i morskog okoliša s druge strane. Uz izgradnju sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda, važno je sve privatne i javne subjekte priključiti na isti. Uz širenje mreže priključaka, pažnju treba posvetiti održavanju izgrađenih kanalizacijskih sustava, a u slučaju kvara, komunalna su društva dužna odmah obavijestiti nadležne službe. Uz pozitivne gospodarske učinke, turizam nosi veliko opterećenje za morski i obalni okoliš, a u pogledu pogoršanja kakvoće mora predstavlja glavni faktor rizika. U tom kontekstu za RH osobito je važan razvoj održivog turizma, koji se temelji na moru kao najvažnijem turističkom resursu.

6.1.4.2.

Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj

Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), svi elementi sustava za provedbu ove Direktive trebali bi biti uspostavljeni do kraja 2011. godine (identifikacija i profiliranje voda za kupanje i sezone kupanja, kalendar nadzora, ocjena i praćenje stanja kakvoće vode, sustavi informiranja, te postupanja u izvanrednim okolnostima), a njezina cjelovita provedba planirana je do kraja 2014. godine. Administrativni troškovi provedbe proizlaze iz potrebe za dodatnim stručnim osobljem radi unaprjeđenja programa nužnog za postizanje revidiranih standarda i novih zahtjeva monitoringa. Iznose cca 450.000 EUR na godinu uključujući 335.000 EUR na godinu za osoblje. Procijenjeni troškovi investicija nisu u ovom trenutku dostupni, ali odnosit će se na zadatke koje postavlja Okvirna direktiva o vodama, Direktiva o pročišćavanju otpadnih voda i Nitratna direktiva. Za provedbu ove direktive potreban je prikladan monitoring i osigurano uzorkovanje, što će biti nadležnost lokalne samouprave ili delegirano regionalnoj/nacionalnoj razini uprave. Postojeća laboratorijska oprema i osoblje su limitirani brojem i tehničkom opremljenošću, te zahtijevaju specifična ulaganja koja se procjenjuju na cca 200.000 EUR.

6.1.4.3.

Ključni dionici i njihovi zadaci

Lokalna samouprava, na različite propise, nadležna je za određivanje sezone kupanja za priobalne i kopnene vode u skladu s klimatskim uvjetima i tradicijom, s obzirom na njihovu teritorijalnu nadležnost za područja obale i priobalnog mora, što se navodi kao plaža. Ovo se odnosi na sigurnost korištenja, popravak vodne cjeline i plaže, kao i usuglašavanje s higijenskim standardima područja. Od lokalne samouprave se traži redovna procjena održivosti vodne cjeline kao vode za kupanje, uzimajući u obzir sve čimbenike koji utječu na kakvoću vode za kupanje.

Nadležna tijela i institucije

Uspostava protokola za uzorkovanje i analizu

Uspostava mehanizama utvrđivanja uzvodnog stanja slatkovodnih tekućica i ambijentalnih uvjeta slatkovodnih stajaćica i morske vode

AZO

JLSU

HZJZ

MZOPUG

MZSS

MRRŠVG

Provedbeni zadaci

Uspostava sustava uzbunjivanja na plažama

Uspostava sustava upozoravanja javnosti gdje voda za kupanje ne postiže standarde kakvoće vode

Uspostava učinkovitog sustava provedbe

Izvještavanje Europskoj komisiji

Identifikacija voda za kupanje Uspostava standarda za kakvoću vode za kupanje Provedba akcijskih planova

nadležno tijelo

konzultirano tijelo

informirano tijelo

Međunarodna plava zastava za plaže i marine Glavni cilj ovog međunarodnog programa zaštite okoliša mora i priobalja jest održivo upravljanje i gospodarenje morem i obalnim pojasom. Plava zastava danas je u svijetu vrlo cijenjena dobrovoljna turistička oznaka, koja je sve brojnijim turistima glavni orijentir prilikom odabira destinacije, ujedno je najpriznatiji model odgoja i obrazovanja za okoliš i obavješćivanja javnosti, kada je u pitanju briga za more i priobalje. Plaže i marine na stajaćim (slatkim) vodama također mogu biti nositelji međunarodne Plave zastave. Međunarodni voditelj programa je Zaklada za odgoj i obrazovanje za okoliš (FEE – Foundation for Environmental Education) iz Danske, koju je 1981. godine utemeljilo Vijeće Europe, a za provođenje programa u svakoj je državi zadužena jedna okolišna udruga. Nacionalni koordinator programa u Hrvatskoj je Udruga Lijepa naša. U program je trenutačno uključeno oko 30 europskih i 10 vaneuropskih država kojima je turizam jedan od strateških ciljeva. Do sada je podignuto preko 3000 Plavih zastava, od toga preko 2500 na plažama i preko 600 u marinama. Plava zastava je priznanje koje se dodjeljuje samo za jednu sezonu, te se svake godine mora obnavljati temeljem provjere ispunjenja strogo definiranih kriterija (odgoj i obrazovanje za okoliš i informiranje javnosti; kakvoća vode, upravljanje okolišem, sigurnost i usluge). U Hrvatskoj je 2009. godine Plavu zastavu podiglo 114 plaža (od čega 6 kopnenih) i 20 marina.

6.2. Procjena i upravljanje rizicima od poplave U Europi se u razdoblju od zadnjih deset godina dogodilo nekoliko teških poplava. Katastrofalne poplave ugrožavaju živote i uzrokuju ljudske tragedije, ali i teške gospodarske gubitke. Poplave su prirodni fenomen, ali odgovarajućim se mjerama njihova vjerojatnost može umanjiti, a utjecaj ograničiti. Međutim, u desetljećima koja dolaze potencijalno postoji veća opasnost od poplava u Europi i posljedično veće gospodarske štete. Teške poplave uzrok su težih gospodarskih gubitaka. Još jedan važan aspekt povezan je sa socijalnim štetama, u slučajevima kad su ljudi zbog poplava prisiljeni napustiti svoje domove. Osim toga, poplave mogu imati ozbiljne posljedice za okoliš, npr. curenja iz poplavljenih instalacija s velikom količinom toksičnih kemikalija, ispuštanja nepročišćenih otpadnih voda zbog preopterećenosti sustava odvodnje i pogona za obradu otpadnih voda, uništena močvarna područja. Međutim, rizik od poplave u velikoj je mjeri povećan zbog nepovoljnih ljudskih aktivnosti, npr. intenzivnog krčenja šuma, gubitka prirodnih poplavnih područja, erozije, prostornim planiranjem itd.

Godine 2005. dogodile su se teške poplave, što je još učvrstilo potrebu za usklađenim djelovanjem. Nakon konzultacija s javnosti, elaboriran je prijedlog direktive (predloženo Europskoj komisiji 18. siječnja 2006.) Nova Direktiva 2007/60/EZ o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima stupila je na snagu 26. studenog 2007.

6.2.1. Ciljevi Direktive 2007/60/EZ o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima Svrha Direktive 2007/60/EZ jest uspostaviti okvir za procjenu i upravljanje rizicima od poplava s ciljem smanjivanja štetnih posljedica poplava za zdravlje ljudi, okoliš, kulturnu baštinu i gospodarsku aktivnost. Direktiva se primjenjuje na kopnene i priobalne vode na cijelom teritoriju Europske unije. Za potrebe ove Direktive, termin “poplava” znači privremenu pokrivenost vodom zemljišta koje obično nije prekriveno vodom. To uključuje poplave koje uzrokuju rijeke, gorski potoci, bujični sredozemni vodotoci te poplave uzrokovane morem na priobalnim područjima, a može isključivati poplave iz kanalizacijskih sustava. Termin “poplavni rizik” označava kombinaciju vjerojatnosti pojave poplavnog događaja i mogućih štetnih posljedica za zdravlje ljudi, okoliš, kulturnu baštinu i gospodarsku aktivnost vezano uz poplavni događaj. Države članice moraju procijeniti i utvrditi rizik od poplave u riječnim slivovima i pridruženim obalnim područjima, izraditi karte opasnosti od poplava i rizika od poplava za imovinu i ljude na tim područjima i poduzeti odgovarajuće i koordinirane mjere za uklanjanje rizika od poplava. Važna je koordinacija s Okvirnom direktivom o vodama (2000/60/EZ) i jačanje prava javnosti na pristup informacijama o procjeni poplavnog rizika te prava na aktivno sudjelovanje u procesu planiranja.

6.2.2.Obveze Prema Direktivi 2007/60/EZ države članice moraju završiti preliminarnu procjenu poplavnih rizika u riječnim slivovima i pridruženim obalnim područjima do 2011. Za ta će područja države članice morati izraditi karte rizika od poplava do 2013., a planove upravljanja poplavnim rizicima do 2015. Procjena mogućih poplavih rizika mora uključivati oboje – opis poplava koje su se dogodile u prošlosti i procjenu potencijalnih štetnih posljedica poplava u budućnosti na ljudsko zdravlje, okoliš, kulturnu baštinu i gospodarsku aktivnost, uzimajući u obzir što više čimbenika kao što su topografija, položaj vodotoka i njihove općenite hidrološke i geomorfološke značajke, uključujući poplavna područja kao prirodna retencijska područja, djelotvornost izgrađene infrastrukture za zaštitu od poplava, položaj naseljenih područja, područja gospodarske aktivnosti i dugoročni razvoj događaja, zajedno s učincima klimatskih promjena na pojavu poplava. Utvrđeni planovi upravljanja poplavnim rizicima moraju se usredotočiti na sprječavanje, zaštitu i pripravnost da se poduzmu odgovarajuće i koordinirane mjere te da se smanji rizik od poplava. Države članice moraju koordinirati svoje prakse upravljanja rizicima u međunarodnom vodnom području (uključujući i treće zemlje) i u interesu solidarnosti neće poduzimati mjere koje povećavaju poplavne rizike u susjednim zemljama. Mora se osigurati razmjena relevantnih informacija između dotičnih nadležnih tijela. Direktiva o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima provodi se u koordinaciji s provedbom Okvirne direktive o vodama (2000/60/EZ), koordiniranjem planova za upravljanje rizicima od poplava i planova za upravljanje riječnim slivom te koordiniranjem sudjelovanja javnosti u pripremi tih planova. Sve pripremljene procjene, karte i planovi moraju biti dostupni javnosti, potvrđujući tako pravo javnosti na pristup informacijama i pravo glasa u procesu planiranja.

Provedba Direktive o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima Proces pripreme pod velikim je vremenskim pritiskom, što se posebno odnosi na postizanje međunarodnih dogovora o Akcijskim planovima za obranu od poplava u pod-slivovima. Uloga bilateralnih komisija veoma je važna u ovome procesu, a priprema akcijskih planova smatra se prijelaznim korakom u provedbi. Status pripreme preliminarne procjene poplavnog rizika: Neke zemlje provode pilot projekte procjene poplavnih rizika (Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Ukrajina). Rezultati projekata uključivat će karte opasnosti od poplava i rizika od poplava. Preliminarne procjene rizika od poplava u tijeku su u podunavskim zemljama, a izvješća o preliminarnoj procjeni poplavnog rizika bit će spremna do 2011. Više informacija o Direktivi i njezinoj provedbi može se pronaći na: http:// ec.europa.eu/environment/water/flood_risk/implem.htm

6.2.3. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti Sprječavanje poplava samo po sebi nije zadatak lokalnih vlasti, ali lokalna samouprave su u nju uključene s obzirom na svoje odgovornosti za upravljanje vodama i planiranje. Stoga i urbanistički planovi moraju biti u skladu s regionalnim i prostornim planovima, što bi moglo uključivati i prioritetna područja za sprječavanje poplava. Zaštita od poplava mogla bi biti pitanje koje lokalne vlasti trebaju uklopiti u urbanističke planove, odnosno uzeti ga u obzir kao pitanje od privatnog ili javnog značenja. U sklopu pitanja koja se tiču upravljanja vodama, lokalne se vlasti brinu za eroziju vodom, održavanje izvorišta, izgradnju nasipa/brana te za obradu otpadnih voda i upravljanje oborinskim vodama na svome području. Sprječavanje poplavnog rizika postaje vrlo važan aspekt obrade otpadnih voda na lokalnoj razini. Poplavljeni kolektori koji uzrokuju prelijevanje nepročišćenih otpadnih voda i eroziju mogu ugroziti zdravlje ljudi i okoliš. Tako je od presudne važnosti za lokalne vlasti da mjere sprječavanja poplavnih rizika ugrade već u fazi planiranja i izgradnje sustava za obradu otpadnih voda. Međutim, privlačenje velikih infrastrukturnih investicija ove vrste moglo bi predstavljati izazov za mnoge lokalne samouprave. Lokalne bi vlasti mogle imati koristi od ostalih rješenja za sprječavanje poplavnih rizika provođenjem ili promoviranjem nekih mjera u svojim lokalnim sredinama. Lokalni planovi korištenja zemljišta mogu uključivati određene mjere, npr. smanjenje erozije u gradovima i povećanje retencijskih područja. Visok prioritet može se dodijeliti izradi karata poplavnih rizika, poboljšavanju sustava upozoravanja i prognoza poplava i koordinaciji hitnih mjera na svome području. Te su mjere važne kako bi se lokalno stanovništvo zaštitilo i osiguralo u slučaju poplavnih događaja. Korist se može ostvariti i kroz poboljšanje umreženosti i koordinacije tijela nadležnih za planiranje na lokalnoj i regionalnoj razini i ostalih dionika koji imaju utjecaja na aktivnosti prostornog planiranja, budući da uzroci i učinci poplava često nadilaze granice lokalne i regionalne samouprave.

6.2.4.

Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive o poplavama

6.2.4.1.

Pravni okvir

Direktiva o poplavama u potpunosti je prenijeta u hrvatsko vodno zakonodavstvo novim Zakonom o vodama iz 2009. godine. Oko 40 uredbi i pravilnika sekundarnog zakonodavstva, koje predviđa ovaj Zakon, osigurava obradu daljnjih detalja i provedbeni okvir.

U nastavku slijede najvažniji važeći zakoni i propisi: • Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07), • Zakon o zaštiti prirode (NN 70/05, 139/08), • Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09), • Državni plan obrane od poplave (NN 8/97, 93/99, 188/03, 152/05 28/06), • Uredba o visini naknade za uređenje voda (NN 14/06, 20/07), • Uredba o visini vodnog doprinosa (NN 14/06, 35/06, 39/06). Zakon o vodama definira pravni status voda i vodnoga dobra, aktivnosti i organizacija upravljanja vodama, preduvjete korištenja voda, zaštitu voda i zaštitu od štetnog djelovanja voda i ostalih pitanja značajnih za upravljanje vodama. Zakon o vodama potvrđuje Hrvatske vode kao pravni subjekt nadležan za pitanja gospodarenja vodama, čije nadležnosti uključuju, između ostaloga, izradu prijedloga planova upravljanja vodnim područjem, kao i njihovu provedbu.

6.2.4.2. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), svi elementi sustava za provedbu ove direktive trebali bi biti uspostavljeni do kraja 2015. godine (analiza prethodnih i procjena potencijalnih budućih poplava i njihovih štetnih posljedica, izrada mapa opasnosti i uspostava mjera upravljanja rizicima), kako bi se njezina cjelovita provedba, uključujući objavljivanje procjena i planova, ostvarila do kraja 2017. godine. Procjene troškova provedbe ove direktive nisu još obavljene. U području zaštite od štetnog djelovanja voda, novi Zakon o vodama predviđa jačanje institucionalnog okvira za učinkovitu preventivnu zaštitu, redovnu i izvanrednu obranu od poplava, bujica i leda na vodotocima kroz određivanje obveza nositeljima obrambenoga sustava na trajnu imobilizaciju i mobilizaciju, kroz načelo hitne službe i obvezu usklađenja aktivnosti s drugim hitnim službama. Također, radovi preventivne, redovne i izvanredne obrane od poplava, koje su Hrvatske vode do sada izravno povjeravale pravnim osobama registriranim i ovlaštenim za obavljanje poslova osobito značajnih za upravljanje vodama, od sada će se dodjeljivati sukladno propisima o javnoj nabavi za razdoblje od četiri godine, a uz razdoblje prilagodbe od jedne godine, što znači početak primjene od 01. siječnja 2011. godine Ovim se zakonom uspostavlja i novi sustav prethodne ocjene ugroženosti, procjene stvarnih rizika i preventivnoga planiranja, te se pruža pomoć lokalnim sredinama da upravljaju svojim poplavnim rizicima kroz preuzimanje oborinske odvodnje u urbanim sredinama i osiguranje dopunskoga prihoda za ove namjene iz vodnoga doprinosa.

6.2.4.3. Ključni dionici i njihovi zadaci Najviše se očekuje uključivanje dionika na regionalnoj i lokalnoj razini (županije, gradovi i općine), sukladno Zakonu o lokalnoj i regionalnoj samoupravi (NN 33/01) i njegovim izmjenama i dopunama te sukladno ostaloj regulativi koja se tiče zadataka na lokalnoj i regionalnoj razini.

Nadležna tijela i institucije AZO

HZJZ

MZOPUG

MPRRR

MINGORP

HGK

MZSS

MMPI

DUZS

MUP

JRLSU

Provedbeni zadaci Identifikacija nadležnog tijela

Opis poplava koje su se dogodile u prošlosti i koje su imale značajan utjecaj na ljudsko zdravlje, okoliš, kuturnu baštinu i gospodarske aktivnosti

Procjena potencijalnih posljedica budućih poplava na ljudsko zdravlje, okoliš, kuturnu baštinu i gospodarske aktivnosti

Izrada karata opasnosti od poplava i karata rizika od poplava

Izrada ciljeva upravljanja rizicima od poplava

Uspostava mjera za postizanje ciljeva upravljanja rizicima od poplava

Uspostava koraka za koordiniranu primjenu ODV-a i Direktive o poplavama

Publiciranje prethodne procjene rizika, karata opasnosti od poplava i karata rizika od poplava, te planova upravljanja rizikom od poplave koje to čine mogućim

nadležno tijelo

konzultirano tijelo

informirano tijelo

7. Okvirna direktiva o strategiji mora (2008/56/EZ) Europska strategija mora, kojoj je cilj “promoviranje održivog korištenja mora i zaštita morskih ekosustava” jedna je od sedam tematskih strategija koje je usvojila Europska komisija. Okvirna direktiva o strategiji mora vitalna je okolišna komponenta ove Strategije i buduće pomorske politike Europske unije.

7.1. Ciljevi Direktive Okvirna direktiva o strategiji mora (2008/56/EZ) usvojena je u lipnju 2008. (na snagu je stupila 15. srpnja 2008.) Cilj joj je postići ili zadržati dobro stanje zaštite europskog morskog okoliša najkasnije do 2020. godine. Ciljevi direktive su: • Zaštititi i sačuvati morski okoliš, spriječiti njegovo propadanje ili ponovno uspostaviti morske ekosustave na područjima na kojima su oni teško pogođeni; • Spriječiti i smanjiti unose u morski okoliš, s ciljem postupnog ukidanja onečišćenja, i pobrinuti se da nema značajnih unosa ili rizika za morsku biološku raznolikost, morske ekosustave, ljudsko zdravlje ili legitimnu uporabu mora. Cilj Okvirne direktive o strategiji mora u skladu je s ciljevima Okvirne direktive o vodama (2000/60/EZ) prema kojoj površinske slatke vode i podzemni vodotoci (jezera, potoci, rijeke, estuariji i priobalne vode) moraju postići dobro stanje voda (biti ekološki prihvatljive/zdrave) do 2015. Okvirna direktiva o strategiji mora uspostavlja opsežnu strukturu u kojoj se od država članica traži da razviju i provedu isplative mjere nužne za postizanje ili zadržavanje dobrog ekološkog stanja u morskom okruženju.

7.2. Obveze Okvirna direktiva o strategiji mora uspostavlja Europske morske regije (na temelju geografskih i okolišnih kriterija). Direktiva razlikuje sljedeće morske regije: Baltičko more, sjeveroistočni dio Atlantskog oceana, Sredozemno more, Crno more. Zemlje članice moraju na upravljanje ljudskim aktivnostima primijeniti pristup utemeljen na ekosustavu i na suradnji između država članica i zemalja koje nisu u EU-u, a nalaze se unutar morske regije, kako bi razvile koordinirane strategije za svoje morske vode. Zemlje članice imaju obvezu razviti strategiju mora za svoje morske vode u skladu s akcijskim planom za pripremu i program mjera (vidi donju tablicu).

Raspored provedbe Okvirne direktive o strategiji mora (2008/56/EZ) za članice EU-a Planirani rokovi

Aktivnosti

srpanj 2010.

Prijenos Direktive u nacionalno zakodavstvo

15. srpnja 2012.

Inicijalna procjena trenutačnog stanja okoliša morskih voda Određivanje dobrog stanja okoliša za relevantne vode

Faza

Priprema

Uspostavljanje niza karakteristika, opsežnih ciljeva i pokazatelja 15. srpnja 2014.

Uspostavljanje i provedba programa praćenja za trajPriprema nu procjenu i redovito ažuriranje ciljeva

Najkasnije do 2015.

Razvoj programa mjera osmišljenog da se postigne i Program mjera održi dobro stanje okoliša

Najkasnije do 2016.

Početak primjene programa mjera

Program mjera

Direktiva obvezuje države članice da se pobrinu za konzultacije s javnosti te javnosti omoguće pristup informacijama, tako da sve zainteresirane strane dovoljno rano i učinkovito dobiju mogućnost sudjelovanja u provedbi Okvirne direktive o strategiji mora. Slijedom toga bit će objavljeni i javnosti dostupni za komentiranje sažetci sljedećih elemenata njihovih morskih strategija (ili relevantnih dopuna): • Inicijalna procjena i određivanje dobrog ekološkog stanja • Ciljevi zaštite okoliša • Programi praćenja • Programi mjera

7.3. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti Uključivanje dionika i sudjelovanje dionika na europskoj razini smatra se bitnim za provedbu Okvirne direktive o strategiji mora. Određena je i operativna struktura koja će nadzirati aktivnosti širom Europske unije i pobrinuti se za uspostavljanje suradnje između zemalja članica, npr. radna skupina za dobro stanje okoliša te za razmjenu podataka, informacija i znanja. Predstavnici lokalnih vlasti i njihove organizacije također su dobile priliku za sudjelovanje u tim radnim skupinama (kao dionici 1. razine). Direktiva je nedavno usvojena i trenutačno je još u fazi prijenosa u zakonodavstvo država članica. Međutim, lokalne vlasti moraju biti spremne sudjelovati u fazama provedbe Direktive u kojima će priprema i provedba programa mjera biti izravno vezana za lokalne samouprave u obalnim područjima.

7.4. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Okvirne direktive o strategiji mora 7.4.1. Pravni okvir Relevantno hrvatsko zakonodavstvo uključuje: 1. Zakon o vodama (NN 153/09), 2. Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 153/09), 3. Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07), 4. Zakon o zaštiti prirode (NN 70/05, 139/08), 5. Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09), 6. Zakon o lokalnoj i regionalnoj samoupravi (NN 33/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09) 7. Državni plan za zaštitu voda (NN 8/99) 8. Uredba o klasifikaciji voda (NN 77/98, 137/08) 9. Uredba o opasnim tvarima u vodi (NN 137/08) 10. Pravilnik o graničnim vrijednostima opasnih i drugih tvari u otpadnim vodama (NN 94/08) 11. Uredba o kakvoći mora za kupanje (NN 73/08)

7.4.2.Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj Budući se radi o novoj direktivi, a s obzirom na planirano pristupanje Hrvatske Europskoj uniji do 2012. godine, plan provedbe ove direktive u Hrvatskoj za sada se poklapa s planom postavljenim pred države članice, tako da je puna provedba planirana za 2016. godinu, a uspostava odgovarajućih administrativnih sustava započet će do srpnja 2010.

7.4.3. Ključni dionici i njihovi zadaci

JLSU

MRRŠGV

MMPI

HGK

HZJZ

MZSS

MZOPUG

AZO

MPRRR

OCEANOGRAFSKI INSTITUT

Nadležna tijela i institucije

Nadležno tijelo i uspostava regija i subregija mora

Inicijalna procjena stanja mora

Određivanje dobrog stanja okoliša

Provedbeni zadaci

Uspostava ciljeva zaštite okoliša

Uspostava programa praćenja stanja temeljem inicijalne procjene stanja mora

Program mjera

Konzultiranje i informiranje javnosti

Izvještavanje prema Europskoj Komisiji

nadležno tijelo

konzultirano tijelo

informirano tijelo

8. Sudjelovanje javnosti u upravljanju vodama Sudjelovanje javnosti u upravljanju vodama postalo je važan element planiranja i provedbe politike upravljanja vodama nakon usvajanja Okvirne direktive o vodama 2000. Sudjelovanje javnosti općenito se može definirati kao omogućavanje ljudima da utječu na ishod planova i radnih procesa. Međutim, postoje različite razine utjecaja. Preambula 14 naglašava da se uspjeh Okvirne direktive o vodama zasniva na informiranju, konzultacijama i uključivanju javnosti, uključujući korisnike. Tri oblika sudjelovanja javnosti također zahtijevaju ulaganje različitih napora od strane državnih vlasti. Širenje informacija, komunikacija i proces konzultacija s javnosti i dionicima smatra se osnovnim uvjetom, dok se aktivno uključivanje tretira više kao napredan korak.

Prikaz 21 Oblici sudjelovanja javnosti.6

INFORMIRANJE

OSIGURATI

KONZULTIRANJE JAVNOSTI

AKTIVNO UKLJUČIVANJE

POTICATI

Nadalje, prema preambuli 46, kako bi se osiguralo sudjelovanje šire javnosti u uspostavi i ažuriranju planova za upravljanje riječnim slivom, uključujući korisnike voda, nužno je omogućiti pružanje odgovarajućih informacija o planiranim mjerama te izvješćivanje o napretku u njihovoj provedbi s ciljem usvajanja konačnih odluka o nužnim mjerama. Članak 14 je ključna zakonska odredba koja se često citira s obzirom na sudjelovanje javnosti u politici upravljanja vodama. Prema njemu će “države članice poticati aktivno uključivanje svih zainteresiranih strana u provedbu ove Direktive, posebno u izradu, pregled i ažuriranje planova upravljanja riječnim slivom. Zemlje članice će se pobrinuti da planove upravljanja za svaki riječni sliv posebno objave i učine dostupnima za komentare javnosti, uključujući korisnike...”.

8.1. Definicija javnosti U Okvirnoj direktivi o vodama različitim se terminima upućuje na javnost. Kad je riječ o konzultacijama i pristupu pozadinskim informacijama jednostavno se koristi termin javnost. Taj termin nije definiran u Direktivi, ali članak 2(d) Direktive o procjeni učinaka pojedinih planova i programa na okoliš (2001/42/ EZ) daje definiciju koja je primjenjiva i na Okvirnu direktivu: “Jedna ili više fizičkih ili pravnih osoba i, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom ili praksom, njihova udruženja, organizacije ili skupine.” Članak 2(4) Aarhuške konvencije sadrži istu definiciju. U preambulama 14 i 46 Direktive također se, redom, [6] ZAJEDNIČKA STRATEGIJA PROVEDBE OKVIRNE DIREKTIVE O VODAMA (2000/60/EZ), Smjernice br. 8, Sudjelovanje javnosti u svezi s Okvirnom direktivom o vodama, izradila Radna skupina 2.9 – Sudjelovanje javnosti.

koriste fraze “javnost, uključujući korisnike” i “šira javnost”, bez razlike u značenju. Potiče se aktivno uključivanje zainteresiranih strana ili dionika, a razlog za to je činjenica da različiti dionici mogu dati različite doprinose. Ima dionika koji će biti izravno pogođeni odlukama donesenim u procesu planiranja upravljanja riječnim slivom (poljoprivrednici, industrijski proizvođači). Sljedeća skupina dionika, poput istraživača i znanstvenika, može pridonijeti svojim znanjem i prijedlozima kako poboljšati postojeće stanje. Iz praktičnih je razloga nemoguće aktivno uključiti sve potencijalne dionike u raspravu o svim pitanjima. Stoga je veoma važno da osobe uključene u planiranje upravljanja riječnim slivom utvrde tko je tko i koju ulogu mogu odigrati različite organizacije. Odabir se može temeljiti na sljedećim čimbenicima: • Odnos dionika prema relevantnim elementima upravljanja vodama; • Opseg i kontekst u kojem obično djeluju, koga predstavljaju; njihova uključenost i konkretna uloga; • Njihov kapacitet uključivanja; i • Politički, društveni, “okolišni” kontekst. Razrađene su različite metode mapiranja zainteresiranih dionika. (vidi Smjernice br. 8, Sudjelovanje javnosti u svezi s Okvirnom direktivom o vodama, izradila Radna skupina 2.9 – Sudjelovanje javnosti).

8.2. Uključivanje dionika Budući da države članice same mogu odlučiti o razini aktivnog uključivanja zainteresiranih strana, napori koji se u to ulažu bitno variraju u različitim zemljama Europske unije. Jedna od najčešćih metoda jest osnivanje radnih skupina ili savjetodavnih vijeća, kao podrške nadležnim tijelima u planiranju upravljanja riječnim slivom.

Primjer Latvije: Latvijski zakon o upravljanju vodama nalaže uspostavu odbora za koordinaciju za svaki od četiri vodna područja. Koordinacijski odbor sastoji se od šest predstavnika različitih državnih institucija: Ministarstva gospodarstva, zdravstva, regionalnog razvoja i lokalne uprave, poljoprivrede i zaštite okoliša (2), šest predstavnika relevantnih područja planiranja i najviše šest predstavnika nevladinih udruga aktivnih na području zaštite okoliša koji predstavljaju korisnike voda, dobavljače, operatere vodnogospodarskih objekata te interese korisnika zemljišta i voda. Osnovni zadaci koordinacijskog odbora su: • Vrednovati izrađeni plan upravljanja riječnim slivom, program mjera i njihove usklađenosti s interesima društva te pripremiti preporuke za daljnji razvoj plana i programa; • Vrednovati prijedloge financijskih sredstava potrebnih za provedbu programa koje su razradile relevantne institucije i dati odgovarajuće preporuke; • Dati preporuke o prioritetima s obzirom na potrebe za financijskim i ostalim resursima za mjere uključene u program. Koordinacijski odbor se sastaje najmanje dvaput godišnje. Sastanci su otvoreni za ostale zainteresirane strane. Odluke koje donese koordinacijski odbor imaju savjetodavni karakter.

8.3. Raspored sudjelovanja javnosti Planiranje upravljanja riječnim slivom organizirano je u svim državama članicama EU-a paralelno, prema donjem rasporedu izloženom u Okvirnoj direktivi o vodama, uključujući informiranje i konzultiranje javnosti.

Rok za države članice EU

Aktivnost

Oblik sudjelovanja javnosti

22. prosinca 2006.

Objaviti i dostupnim učiniti raspored, plan rada za izradu plana upravljanja riječnim slivom, izjavu o planiranim mjerama konzultacija

Informiranje

22. lipnja 2007.

Pisani komentari javnosti

Konzultacije

22. lipnja 2007.

Privremeni pregled značajnih pitanja vezanih uz upravljanje vodama utvrđenih u porječju

Informiranje

22. lipnja 2008.

Pisani komentari javnosti

Konzultacije

22. prosinca 2008.

Radne verzije plana upravljanja riječnim slivom

Informiranje

22. lipnja 2009.

Pisani komentari javnosti

Konzultacije

Okvirna direktiva o vodama nadalje zahtijeva da plan upravljanja dokumentira mjere poduzete za informiranje i konzultiranje javnosti, njihove rezultate te odgovarajuće promjene. To Europskoj komisiji omogućuje praćenje pridržavanja i iniciranje spora ukoliko država članica ne ispuni ove zahtjeve Okvirne direktive.

Način na koji će se proces organizirati ovisi o procedurama pojedinačnih zemalja. Većina ih objavljuje izvješća na web stranicama nadležnih tijela. Dodatno se priređuju javne rasprave kako bi se razgovaralo o pripremljenim radnim verzijama dokumenata.

8.4. Koristi od sudjelovanja javnosti Na temelju dosadašnjeg iskustva u upravljanju zaštitom okoliša utvrđene su sljedeće prednosti sudjelovanja javnosti sa svrhom ostvarivanja ciljeva Okvirne direktive: • Veći su izgledi da će se ključna pitanja koja se tiču upravljanja vodama točno utvrditi i da će se oko njih postići konsenzus; • Znanje, iskustvo, težnje i problemi na lokalnoj razini od samog se početka ugrađuju u Plan i program mjera upravljanja riječnim slivom; • Veća je mogućnost da će Program mjera biti politički i kulturološki realističan i prihvatljiv; • Svi se potencijalni sukobi mogu svesti na minimum ili u potpunosti izbjeći; • Troškovi provedbe mogli bi biti manji kad se primijeni postojeće znanje i iskustvo dionika kako bi se izbjegle potencijalno skupe pogreške i/ili dupliranje informacija; • Bolji su izgledi da će i regulatorni i dobrovoljni pristupi biti provedivi ako su razvijeni u suradnji s dionicima.

8.5. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu sudjelovanja javnosti 8.5.1. Pravni okvir Sudjelovanje javnost je regulirano Pravilnikom o postupku i obavljanju obveznog informiranja javnosti i sudjelovanja korisnika voda u izradi planskih osnova upravljanja vodama, koji je donesen na temelju Zakona o vodama od strane ministra regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva 29. svibnja 2008. Po Pravilniku, javnost se definira kao: 1. Javnost je jedna ili više fizičkih ili pravnih osoba, njihove udruge, organizacije ili grupacije, sukladno posebnim propisima i praksi; 2. Zainteresirana javnost je javnost na koju utječe ili bi moglo utjecati donošenje planskih dokumenata te koja živi odnosno radi u području mogućih negativnih utjecaja na okoliš ili u području koje će vjerojatno biti pod negativnim utjecajem. Udruge civilnog društva koje djeluju na području zaštite okoliša i ispunjavaju sve uvjete sukladno Zakonu o zaštiti okoliša smatrat će se zainteresiranima; 3. Korisnici voda su svi koji imaju interes za vodom potrebne količine i kakvoće, osobito komunalna društva, industrija, elektroprivreda, poljoprivreda, turizam te okoliš i priroda u cilju održavanja vodnog ekosustava; 4. Dionici su institucije, fizičke i pravne osobe koje iskazuju interes u upravljanju vodama, radi zadovoljavanja svojih potreba i obavljanja svoje djelatnosti; 5. Ovlaštenik prava na informaciju je svaka domaća ili strana fizička ili pravna osoba koja zahtijeva pristup informaciji. 6. Tijelo nadležno za izradu planskih dokumenata su Hrvatske vode. 7. Nadležna tijela za upravljanje vodama su ministarstvo nadležno za vodno gospodarstvo i Hrvatske vode.

U postupku izrade planova potrebno je uključiti: • predstavnike regionalne vlasti, • predstavnike lokalne vlasti, • korisnike i onečišćivače voda vodnog područja, • predstavnike zaštite od štetnog djelovanja voda, • potencijalne korisnike voda koji vodu koriste u komercijalne svrhe. Nadležna tijela za upravljanje vodama će u provedbi postupka izrade planova organizirati: • bilateralne konzultacije za slučaj prekograničnih utjecaja, • multilateralne informacije kada su uspostavljena međunarodna zajednička tijela, • stručne skupine za upravljanje postupkom informiranja i sudjelovanja javnosti, • stručne skupine za savjetovanje po posebnim područjima. Sudjelovanje javnosti je važno kako bi nadležna tijela za upravljanje vodama: • Poticala održavanje sastanaka s ključnim korisnicima voda te raspravljala o: • ciljevima i načinu ostvarivanja ciljeva, • uvjetima njihove cjelovite uključenosti, • dostupnosti odgovarajućim postojećim podacima glede predmeta razgovora i planu komuniciranja. • Poticala razmatranje širih spoznaja i gledišta o: • stanju voda, • definiranju iskazanih pitanja i problema sudionika kroz radionice, rasprave i obilaske područja koja su predmet rasprave. • Dala na uvid analize i podloge koje se koriste za izradu planova upravljanja s prijedlogom mogućih odluka, • Dostavila relevantne informacije svim zainteresiranim ovlaštenicima. Praksa sudjelovanja javnosti u upravljanju vodama u Hrvatskoj, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini, za sada je razmjerno nerazvijena, što će se nužno promijeniti s uspostavom obveze izrade planova upravljanja rječnim slivom. Planiranje se tako neće više zadržavati samo u granicama državnih subjekata vec će biti potrebno osigurati sudjelovanje velikog broja subjekata (dionika voda i javnosti) u planiranju, uvažavajući obvezu informiranja dionika voda i javnosti o tijeku pripreme Plana i obvezu savjetovanja s njima tijekom izrade Plana putem javnih rasprava i putem Savjeta vodnog područja.

9. Gospodarski aspekti upravljanja vodama Okvirna direktiva o vodama također sadrži odredbe koje se tiču gospodarskih aspekata vodnih resursa. Okvirna direktiva nalaže: • Provođenje gospodarske analize načina korištenja vode u svakom vodnom području; • Procjenu tekućih razina povrata troškova; • Potporu odabiru programa mjera za svako vodno područje na temelju kriterija isplativosti; • Ocjenu potencijalne uloge politike cijena u spomenutim programima mjera – implikacije na povrat troškova; • Procjenu potrebe za potencijalnim odstupanjima od ciljeva Direktive vezanih uz zaštitu okoliša, a utemeljenih na ocjeni troškova i koristi i troškova alternativa za postizanje istog korisnog cilja; • Procjenu mogućeg odstupanja koje proizlazi iz novih aktivnosti i modifikacija, a utemeljeno na ocjeni troškova i koristi i troškova alternative za postizanje istog korisnog cilja; • Vrednovanje troškova procesa i kontrolnih mjera sa svrhom utvrđivanja isplativog načina nadzora prioritetnih tvari. Ovo poglavlje obrađuje pitanja vezana uz planiranje vodoopskrbe i usluga obrade otpadnih voda.

Reforme u komunalnom sustavu grada Karlovca Karlovac je grad od oko 60.000 stanovnika, smješten oko 40 kilometara zapadno od Zagreba. Između 2005. i 2007. godine lokalna komunalna tvrtka Vodovod i Kanalizacija d.o.o. (ViK Karlovac), sudjelovala je u demonstracijskom projektu u okviru Dunavskog regionalnog projekta (UNDP/GEF). Ovo poglavlje zasniva se na izvješću o tom poduhvatu (Morris i Kis) kao i na razgovoru s g. Krešimirom Vebleom, voditeljem aktualnog projekta ISPA. ViK Karlovac je komunalna tvrtka u vlasništvu općine Karlovac, koja opslužuje grad Karlovac i neposrednu okolinu grada. Karlovac se nalazi na povoljnoj zemljopisnoj lokaciji: kroz područje grada teku četiri rijeke, a komunalna vodovodna tvrtka ima na raspolaganju visokokvalitetne podzemne vode u plitkim ležištima koje se može koristiti po niskoj cijeni. Voda se u osnovi dovodi do svih kućanstava, a grad posjeduje dobru kanalizacijsku mrežu. Međutim, kvaliteta mreže varira od područja do područja. Neki dijelovi mreže oštećeni su tijekom rata 90-ih godina prošlog stoljeća, a redovito održavanje zanemaruje se već duže razdoblje. Posljedica je takve situacije da dio vodovodne mreže ima visoku stopu curenja, pri čemu vodni gubici premašuju 50 posto. Također redovito dolazi do curenja iz kanalizacijske mreže zbog njezina zastarjelog stanja. Prikupljene otpadne vode ispuštaju se u rijeke bez obrade. Posljednjih godina ViK Karlovac u načelu uspijeva pokriti financijske troškove, zbog niza čimbenika: • Niskog troška opskrbe vodom. • Izostanka obrade otpadnih voda, što bi inače bila skupa aktivnost. • Financiranja većine investicija, i za obnovu i za novu infrastrukturu, iz sredstava Vlade i grada Karlovca, a djelomično i iz vlastitih sredstava ViK Karlovac • Rezanja troškova kroz odgađanje projekata održavanja – pri čemu se svake godine preostala sredstva namjenjuju za investicijske svrhe, čime se u poslovanju osigurava pozitivna nula. • Činjenice da su, ugrubo govoreći, komercijalne tarife dvostruko veće od kućanskih tarifa, zbog čega industrijski i komercijalni klijenti generiraju proporcionalno veću količinu prihoda, no što imaju udjela u korištenju usluga. Budući da ViK Karlovac namjerava unaprijediti svoje djelovanje, bit će mu potrebno više resursa u budućnosti, te stoga mora popraviti svoju financijsku situaciju. Potrebno je proširiti komunalnu mrežu,

naročito kanalizacijsku (10 km nove mreže i osam novih pumpnih stanica), a potrebno je također izgraditi napredno postrojenje za obradu otpadnih voda i ulagati više sredstava u odgovarajuće održavanje i zamjenu postojeće infrastrukture. Posljedica toga je predviđeni porast godišnjih troškova s 34 milijuna HRK 2006. godine na blizu 60 milijuna HRK do 2011. godine, premda je činjenica da će se većina novih investicija financirati iz sredstava EU, uz očekivano sudjelovanje hrvatske Vlade. Značajno povećanje godišnjih troškova proizlazi iz djelomičnog samofinanciranja investicija, kroz zajam EBRD-a, kao i iz povećanih operativnih troškova, naročito u vezi s upravljanjem postrojenjem za obradu otpadnih voda. ViK Karlovac moći će financirati povećanu razinu troškova samo ako uspije generirati više prihoda, uz smanjenje troškova. Konkretne mjere razrađene su u nastavku u više detalja. Brojčani podaci zasnivaju se na kompjuterskom modeliranju reformi, uz korištenje modela ASTEC (vidi Okvir 24 na 78. stranici). Smanjenje troškova ViK Karlovac već je u posljednjih nekoliko godina proveo neke reforme usmjerene na smanjenje troškova. Uvođenje sustava SCADA pomaže smanjenju dijela troškova za električnu energiju. Prije tri godine komunalno poduzeće počelo je koristiti vanjske pod-izvođače za dio aktivnosti održavanja i popravaka, kako bi se snizili troškovi. S druge strane, premda je jasno da je broj zaposlenih previsok, radnici nisu dirani. Budući da količina izgubljene vode prelazi 50 posto, smanjenje curenja vode iz sustava analizirano je kao moguća dobra strategija uštede. Učinak mjera usmjerenih na smanjenje gubitka vode ispitan je korištenjem modela ASTEC, a zaključak analize bio je taj da u slučaju ViK Karlovac navedena strategija ne bi bila univerzalno privlačna, zbog niskog troška dobavljanja vode za piće – ispostavilo se da bi smanjenje operativnih troškova bilo skromnije od investicijskih troškova povezanih s obnovom sustava. Unatoč tome, moguće je da postoje dijelovi mreže gdje bi imalo financijskog smisla smanjiti razinu curenja, pa stoga program smanjenja gubitaka vode iz mreže zahtijeva pažljivu procjenu troškova i koristi na svakom ključnom segmentu mreže. Osim širenja mreže otpadnih voda u okviru uslužnog područja poduzeća ViK Karlovac, dio mreže – nedavno izgrađen Južni kolektor – povezan je sa susjednom zajednicom Duga Resa, gradom manjim od Karlovca koji uključuje nekoliko industrijskih postrojenja. Duga Resa ima vlastitu vodoopskrbnu tvrtku koja opskrbljuje područje grada pitkom vodom i pokriva kanalizacijske potrebe. Prikupljena kanalizacija prije se ispuštala u rijeku, no sad se provodi do tvrtke ViK Karlovac kroz južni kolektor. Trenutno se otpadne vode iz Duge Rese ne obrađuju, no s dovršetkom postrojenja za obradu otpadnih voda ViK Karlovac će obrađivati te kanalizacijske vode, pri čemu će tu obradu naplaćivati komunalnoj tvrtki iz Duge Rese. Ova suradnja promatra se kao logičan korak i zbog ekonomskih i zbog tehničkih čimbenika. Postrojenje za obradu otpadnih voda oblikovano je na način da posjeduje dovoljan kapacitet i za kanalizaciju Duge Rese, a očekuje se da će zbog faktora veličine jedinična cijena obrade biti niža, nego da Duga Resa i Karlovac izgrade odvojena postrojenja. Prije no što je dogovoren zajam EBRD-a, banka EBRD i Vlada Republike Italije financirale su Program financijskog i operativnog poboljšanja (FOPIP) kao program tehničke pomoći s ciljem da se upravi tvrtke ViK Karlovac pomogne da poboljša usluge i istovremeno smanji troškove (SGI, 2008). Program FOPIP sadrži širok raspon preporuka i pokriva teme kao što su upravno računovodstvo, administrativno upravljanje prihodima, prilagodba tarifa, strateško planiranje, mjerila za rad, kontrola gubitaka u sustavu, interna organizacijska struktura, usluge za klijente, prilagođen rad s posebnim korisnicima, informacijski sustavi za upravljanje, korporativno upravljanje i ljudski resursi. Reforme sustava naknada Čak i pod pretpostavkom da se u potpunosti iskoristi potencijal uštede i smanjenja troškova u ViK Karlovac, pokazalo se da će naknade na vodne usluge ipak biti potrebno značajno povećati, u prosjeku oko 60 posto u razdoblju između 2006. i 2010. godine. Određena ciljna vrijednost za prihode može se postići različitim kombinacijama promjena naknada. U slučaju Karlovca, veće povećanje naknada za odvodnju bilo bi opravdano u smislu povrata troškova, budući da se većina dodatnih troškova odnosi upravo na usluge odvodnje. Međutim, vodoopskrbne usluge imaju veću prihodovnu osnovu, budući da se prodaje više vode za piće, no što se prikuplja otpadnih voda (5 milijuna naprama 3 milijuna godišnje). Budući da su naknade za vodoopskrbu i odvodnju već sada bitno više za industrijske korisnike nego za kućanstva, buduća povećanja mogu se koristiti da se ta neravnoteža do određene mjere ublaži. Štoviše, jedan od preduvjeta zajma EBRD-a jest upravo to da se s vremenom ublaži jaz između industrijskih

naknada i doprinosa i onih za kućanstva, i da taj jaz naposljetku čak bude posve uklonjen. Korišten je model ASTEC kako bi se analizirao utjecaj različitih kombinacija naknada i doprinosa na prihode tvrtke, teret za korisnike, potrošnju i proizvodnju. Rezultati modeliranja zatim su predočeni donositeljima odluka kako bi im se omogućilo da odaberu raspored rada koji će na ravnomjeran način razriješiti pitanje naknada, na način da bude moguće očekivati stvaranje dovoljnih prihoda u budućnosti. Jedan od predviđenih učinaka viših cijena je niža potrošnja. Budući da cijene za kućanstva prema analiziranim scenarijima rastu više od cijena za industriju, sukladno tome je i promjena potrošnje veća na strani kućanstava. Testiranje buduće reforme obračuna vodnih doprinosa i naknada Projekt testiranja provodio se u tri faze. U prvu fazu bile su uključene Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija, Rumunjska, Bugarska i Moldavija. Sudjelovali su državni timovi, regionalni i internacionalni konzultanti te se radilo na izradi nacrta Izvještaja za pojedinu zemlju i izradi Izvještaja za odabrane gradove na osnovu prikupljenih i obrađenih podataka, u drugoj fazi organizirano je upoznavanje s matematičkim modelom ASTEC putem radionica u Budimpešti i Badenu, dok su u trećoj fazi Karlovac (Hrvatska) i Pitesti (Rumunjska) odabrani kao demonstracijski gradovi Dunavskog sliva. Karlovac je izabran iz više razloga: žarišna točka u Podunavlju; prvi hrvatski grad koji je koristio predpristupni fond ISPA Europske Unije; prvi hrvatski grad s tercijarnim pročišćavanjem otpadnih voda te kvalificiranim timom koji može iznijeti demonstracijski projekt. Na temelju provođenja projekta u Karlovcu došlo se do zaključaka o neophodnosti sljedećih reformi: TEHNIČKE - POBOLJŠANJE OPERATIVNE UČINKOVITOSTI • Investiranje u smanjenje istjecanja s kratkoročnim vremenom otplate; • Uvođenje mjera uštede energije s kratkoročnim vremenom otplate; • Optimalizacija računalnog sustava za potrebe naplate; • Preraspodjela viška radne snage. ADMINISTRATIVNE I INSTITUCIONALNE REFORME • Informiranje javnosti (korisno prije velikih investicija ili prilikom uvođenja fiksne mjesečne cijene); • Stvaranje dobre baze podataka (stvaranje Troškovnog centra – podjela na temelju kategorija, usluga, prirode troška, geografskih područja…); • Poboljšanje naplate (napraviti Plan za neplatiše i one koji kasne u plaćanju, podzakonski akti za isključenje neplatiša); • Benchmarking studija (odrediti indikatore i pratiti ponašanje istih u sličnim uspješnim tvrtkama); • Revizija – od strane nezavisnog konzultanta; • Mjerenje količine i kakvoće vode i otpadne vode; • Dodatni proračun i investicijsko planiranje (pregledane i prioritizirane aktivnosti i projekti). PROMJENJE NAČINA FORMIRANJA CIJENA I NAKNADA Reforme treba temeljiti na: • Potpunom povratu troškova; • Uspostavi kategorija potrošača; • Uvođenju fiksnih i varijabilnih komponenata cijene; • Brizi o ograničenom financijskom opterećenju potrošača; • Individualnim ugovorima s sa najvećim potrošačima.

Cijene trebaju: • Biti jednostavno objašnjive za potrošače; • Osigurati dovoljno prihoda za pokriće troškova pružanja usluga; • Osigurati stabilne i pouzdane prihode koji će omogućiti otplatu dugoročnih kredita, dugova i obveza; • “Obeshrabriti” neučinkovitu upotrebu izvora, uključivo izvora vode; • Podržavati investicije i operacije kojima se osigurava visoka kvaliteta usluga za potrošače; • Podržavati investicije i operacije kojima se štiti okoliš; • Omogućiti prihvatljivost usluga potrošačima; • Odražavati različitost cijena u osiguranju usluga raznim tipovima potrošača; • Pokrivati troškove za rad i održavanje, te kapitalne investicije. U projektu se koristio ASTEC matematički model baziran na Excel-u: interakcija cijena s investicijskom strategijom, strukturom cijene, ponašanjem potrošača, fizičkim uvjetima i dr., koji se koristi za uspostavu novih cijena, strategije razvoja i promjena unutar tvrtke, ispitujući utjecaj raznih istovremenih indikatora koji utječu na cijenu, te koristi razne scenarije u kojima se mijenjaju ulazni podaci, te predviđa krajnji rezultat. U jednom scenariju naknade za kućanstva prolaze kroz značajno povećanje od oko 8 HRK/m3 za kombinirane usluge opskrbe vodom za piće i odvodnje otpadnih voda, pa sve do gotovo 17 HRK/ m3 predviđenog povećanja, dok se kombinirane industrijske naknade pritom povećavaju za manje od 15 posto, što se uglavnom može pripisati promjeni cijena usluga za odvodnju. Korištenjem programa ASTEC pri formiranju cijena omogućeno je brzo i kvalitetno sagledavanje raznih scenarija, odnosno donošenje odluka o korelaciji novih investicija i budućih cijena kojima se one trebaju vratiti. Tijekom rada na modeliranju naknada posebna pozornost posvećena je vanjskim čimbenicima koji mogu utjecati na razinu naknada, definiranu s ciljem povrata troškova. Jedan takav čimbenik koji se često previđa je kunski izražena godišnja amortizacija zajma EBRD-a. Budući da je zajam EBRD-a iskazan u eurima, kunski definirane isplate podložne su promjenama tečajne stope EUR/HRK. Postoji mogućnost da se u budućnosti promijene i kamate, slijedom promjena bankovnih stopa. Premda se tim naknadama rijetko pripisuje velika težina, recentna nestabilnost međunarodnih financijskih tržišta ukazuje na to da postoje izvjesni očiti rizici. Dodatni analizirani element bio je učinak uvođenja dvodjelnih naknada. Postojanje fiksne tarifne komponente omogućilo bi da neizbježno povećanje varijabilne komponente naknade bude blaže. Djelomično na temelju tih rezultata modeliranja, tvrtka ViK Karlovac u konačnici je 1. travnja 2008. godine uvela fiksnu naknadu, a to je ujedno prvi slučaj da je jedna hrvatska komunalna tvrtka za vode učinila takvo što. Svrha fiksne naknade leži u tome da se generiraju prihodi za trajno održavanje vodne mreže. Razina naknade ista je za sva kućanstva, no u slučaju industrijskih korisnika ovisi o mjerenju količine vode. Povrh toga, 1. lipnja 2008. godine uvedena je investicijska naknada koja se iz ViK Karlovac prenosi na poseban račun u nadležnosti grada Karlovca. Sredstva akumulirana na tom računu koristit će se za financiranje budućih investicija u sferi voda i otpadnih voda. Prilagodba varijabilnih naknada iz 2008. godine te uvođenje fiksne naknade i investicijske naknade neće samo donijeti veće prihode, već će se na taj način početi smanjivati jaz između prosječnih cijena usluga za industriju i kućanstva. Nedavno potpisani sporazum o javnim uslugama između tvrtke ViK Karlovac i grada Karlovca među ostalim određuje metode i uvjete izračuna naknada za vodovodne i kanalizacijske usluge, te stoga ne preostaje puno prostora za arbitrarne promjene iznosa, na temelju političkih ili drugih razloga. Kao način povećanja prihoda uzima se u obzir i buduća poboljšana naplata računa, premda je tu prostor za poboljšanje ograničen, s obzirom na činjenicu da je ViK Karlovac još 2006. godine postigao stopu naplate od oko 95 posto, u usporedbi s manje od 90 posto naplate u razdoblju prije deset godina. Poboljšanja naplate uglavnom se mogu objasniti isključivanjem klijenata koji nisu plaćali usluge, kao i pravnim postupcima.

9.1. Načelo povrata troškova - određivanje naknada Potreba za rješavanjem povrata troškova od vodnih usluga definirana je člankom 9. Okvirne direktive o vodama. Pitanje je usko povezano s problematikom politike cijena ili određivanja tarifa za različite oblike korištenja vode kako bi se osiguralo učinkovito korištenje resursa. Okvirna direktiva određuje da cijene u obzir trebaju uzeti troškove vodnih usluga, uključujući okolišne troškove i troškove resursa. Prikaz 22 VODNE USLUGE troškovi ulaganja

operativni troškovi

PRIHODI OD KORISNIKA USLUGA okolišni troškovi

(naknade) subvenc b potporee / subvencije

Vodne usluge oduvijek u obzir uzimaju financijske troškove vezane uz pružanje usluga i upravljanje njima, koji se mogu razložiti na cijeli niz elemenata: • Troškovi rada: svi troškovi koji nastaju u tijeku rada postrojenja. • Troškovi održavanja: troškovi održavanja funkcije postojeće infrastrukture do kraja njezina životnog vijeka. • Kapitalni troškovi: troškovi novih investicijskih rashoda i pridruženih troškova, troškovi amortizacije i oportunitetni troškovi kapitala (procjena stope povrata koja se može zaraditi na alternativnim ulaganjima). • Administrativni troškovi: administrativni troškovi vezani uz upravljanje vodnim resursima Dok se navedeni financijski troškovi daju lako vrednovati, razine okolišnih troškova i troškova resursa predstavljaju veći izazov u usporedbi s njima. • Troškovi resursa su oportunitetni troškovi koje su ostali potrošači pretrpjeli zbog potrošnje resursa. Primjerice, ekstenzivno crpljenje vode za javnu upotrebu umanjit će količine dostupne za poljoprivredu. • Okolišni troškovi predstavljaju troškove za štetni utjecaj koji uporaba vode ima na okoliš i ekosustave. To može uključivati izgubljene mogućosti proizvodnje ili potrošnje te neuporabne vrijednosti. Mnoge zemlje smatraju da se porez na crpljenje vode može tretirati kao trošak resursa. Na sličan je način naknada za onečišćenje dio okolišnih troškova. Međutim, postoje ostale metode za procjenu okolišnih troškova i troškova resursa. Procjenjivanje troškova mjere (obnove) koje su potrebne za dovođenje vode u dobro stanje jedna je od metoda kojom se mogu osigurati posredni pokazatelji za vrijednost troškova okoliša. Ova se metoda čini prikladnom da podupre reviziju cjenovne politike voda i integrira okolišne troškove u račune korisnika vodnih usluga. Važno je istaknuti da će se povrat troškova analizirati za različite upotrebe, uzimajući u obzir zalihe, transport, distribuciju, skupljanje i obradu otpadnih voda te okolišne troškove i troškove resursa. Troškovi okoliša su troškovi štete nastale u okolišu zbog vodnih usluga i korištenja vode. Njih treba uzeti u obzir u smislu povrata troškova te stoga i politike cijena. Primjerice, ako crpljenje vode uzrokuje značajnu štetu, to se mora odraziti na cijeni vodnih usluga.

U slučaju niskog povrata troškova često postoje opće subvencije koje omogućuju održavanje rada sustava. Dosadašnja iskustva ukazuju na to da od subvencija općeg karaktera korist imaju svi potrošači. Stoga u slučajevima u kojima su subvencije opravdane, cilj im mora biti siromašnima omogućiti primjerenu i ispravnu vodu za piće i odgovarajuću obradu otpadnih voda. Slijedom toga subvencije mogu biti u obliku doprinosa za troškove pristupa sustavu vodoopskrbe ili doprinosa za plaćanje računa za vodu za određene socijalne skupine.

OBLIKOVANJE I KOMUNICIRANJE CIJENA VODNIH USLUGA Grad Osijek - 2009. godine Osijek kreće s 4-godišnjim “Programom gradnje objekata i uređaja vodoopskrbnog i odvodnog sustava Osijeka”, kojim će se do 2012. godine utrošiti 72 milijuna kuna kroz proračune Grada Osijeka, Osječkobaranjske županije, Hrvatskih voda, države, Vodovoda-Osijek, a neki će se projekti realizirati i sredstvima iz pretpristupnih fondova EU-a. S obzirom i na planirani nastavak izgradnje cjevovoda i popratnih objekata, procjenjuje se da će se u vodoopskrbu uložiti oko 129 milijuna, a u odvodnju 137 milijuna kuna. Građanima je prikazana struktura cijena i namjena prikupljenih sredstava. Gradska uprava je organizirala Otvoreni telefon za sva pitanja korisnika i Otvorena vrata za obilazak pogona vodoopskrbe, iz čega je bilo vidljivo da nije moguće izbjeći povećanje cijena. Građani su se izjasnili da se slažu s povećanjem cijena. Preporuka: Stalna komunikacija s javnošću, kako bi i oni shvatili da su neka ulaganja nužna. Jedino rješenje je transparentno omogućiti uvid u troškove. Grad Samobor ima suprotna iskustva - inicijativa za izgradnju pročistača otpadnih voda, po modelu koncesije, nije bila prihvaćena od građana jer je podrazumijevala povećanje cijene s 2.2 kune na najmanje 4 kune po kubnom metru (što bi pokrilo samo troškove investicije, bez uračunatog profita). Prioritet građana nije bilo dugoročno poboljšanje kakvoće usluga, već neposredni financijski učinak. Stječe se dojam da je u većim sredinama lakše povećati cijene, jer je lokalna javnost “udaljenija” od lokalne uprave.

9.2. Načelo “onečišćivač plaća” – okolišni troškovi, troškovi resursa Načelo “onečišćivač plaća” je utvrđeno kao ključno načelo Ugovora o Europskoj uniji (Članak 174) po kojemu onečišćivač mora platiti za svu štetu nastalu u okolišu. Okolišne pristojbe/porezi uključuju plaćanja koja su izravno povezana s nastalim realnim ili procijenjenim onečišćenjem, bilo ono emitirano u zrak, vodu ili tlo, ili nastalo zbog stvaranja buke. Što se tiče onečišćenja vode, praksa je u zemljama članicama naplatiti komunalnim poduzećima naknadu po količini onečišćenih tvari ispuštenih u vodotoke, primjerice za otpuštanja dušika i fosfora. Također industrija mora platiti za ispuštanje teških metala u vodotoke. Razina naknada trebala bi potaknuti ustroj adekvatnih pogona za obradu otpadnih voda. Naknada za crpljenje vode uvedena je s ciljem motiviranja potrošača da racionalno raspolažu vodom, a relevantnija je za one zemlje koje su suočene s problemima oskudice vode.

9.3.

Financiranje vodnog gospodarstva u Hrvatskoj

Prikaz 23 Ekonomska cijena vode

U području komunalnog vodnoga sektora krajem 2009. godine, djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje prelaze iz Zakona o komunalnom gospodarstvu u obuhvat novog Zakona o vodama (NN 153/09). Vodnokomunalne usluge su u cijelosti ostale u nadležnosti jedinica lokalne samouprave - od reguliranja uvjeta do definiranja cijene vode - ali Vlada Republike Hrvatske propisuje najnižu osnovnu cijenu vodnih usluga, na prijedlog Vijeća za vodne usluge. Jedinice lokalne samouprave i dalje samostalno donose planove i programe gradnje komunalnih vodnih građevina, a uloga središnje vlasti zadržana je u samo 3 okvira: • propisati minimalnu cijenu vode sukladno načelima ekonomske cijene vode, socijalne prihvatljivosti cijene vode i zaštite od monopola; • uspostaviti uslužna područja kao prostor za tehničko-tehnološko objedinjavanje komunalnih vodnih sustava i zajedničko donošenje odluka o vodnokomunalnom sektoru;

• certificirati isporučitelje vodnih usluga, kroz propisivanje posebnih uvjeta koje moraju ispunjavati, te izdavanje odgovarajućih rješenja o ispunjenju tih uvjeta. Financijski instrumenti za obavljanje ovih djelatnosti su i dalje ostali u nadležnosti lokalne samouprave i njihovih isporučitelja vodnih usluga (cijena vodne usluge, te naknada za razvoj i naknada za priključenje). Oborinska odvodnja u urbanim sredinama je također potpuno preuzeta iz Zakona o komunalnom gospodarstvu. Ona nije sastavni dio odvodnje otpadnih voda, osim u slučaju mješovitih kanala odvodnje otpadnih i oborinskih voda. Financira se iz proračuna gradova i općina, koji su je i dužni održavati. Gradovi i općine mogu komunalnim trgovačkim društvima povjeriti ovu djelatnost na isti način kao i javnu vodoopskrbu i javnu odvodnju. Novi Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva predviđa stopu od vodnoga doprinosa koja ostaje jedinicama lokalne samouprave za financiranje ovih namjena (8 % doprinosa naplaćenog na njihovom području), koju Hrvatske vode mjesečno doznačuju jednicama lokalne samouprave. Aktivnija uloga županija u vodnokomunalnom sektoru dobila je i financijsku težinu. Županije supsidijarno donose odluku o zaštiti izvorišta, te mogu biti osnivači isporučitelja vodne usluge javne vodoopskrbe koji isporučuje vodu drugim isporučiteljima vodnih usluga. U okviru ovoga sustava županije imaju pravo donijeti odluku o naknadi za razvoj sukladno Zakonu o financiranju vodnoga gospodarstva i to kada su radi zaštite izvorišta u zonama sanitarne zaštite, potrebna povećana ulaganja u komunalne vodne građevine i kada je to potrebno radi ravnomjerne izgradnje komunalnih vodnih gradevina na uslužnom području. Jedinicama lokalne samouprave koje u propisanim rokovima (uređenima pravilnikom koji će donijeti MRRŠVG) ne donesu odluke o zaštiti izvorišta uskratit će se sufinanciranje plana građenja komunalnih vodnih građevina od strane Državnog proračuna, odnosno izvornih sredstava Hrvatskih voda, do donošenja odluka o zaštiti izvorišta. U području regionalnog vodnoga sektora uređena je primarna nadležnost i odgovornost županija. One su vlasnici građevina za detaljnu melioracijsku odvodnju i navodnjavanje, te samostalno donose planove gradnje i održavanja ovih gradevina. Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva županijama daje ovlast obračuna i naplate naknade za melioracijsku odvodnju i naknade za navodnjavanje. Financiranje vodnog gospodarstva temelji se na načelima „korisnik plaća“ odnosno „onečišćivač plaća“, što znači da se dio sredstava za financiranje vodnoga gospodarstva osigurava iz vodnih naknada koje plaćaju korisnici voda, odnosno onečišćivači voda. Cilj primjene tih načela jest održiva, društveno-funkcionalna i aktivna zaštita voda (ekološki i društveno poželjna, a financijski prihvatljiva), umjesto dosadašnje restriktivne zaštite. Drugi dio sredstava naplaćuje se, sukladno strateškoj odrednici Strategije za upravljanje vodama, od korisnika imovine u izgradnji ili postojeće imovine (vodni doprinos, naknada za uređenje voda) kao dobara koja se štite sustavom obrane od poplava, bujica i leda na vodotocima. Izvori sredstava za financiranje vodnoga gospodarstva su državni proračun, vodne naknade, proračuni jedinica lokalne i regionalne samouprave, te drugi izvori sredstava. Postoje 3 vrste vodnih naknada: • Prihodi Hrvatskih voda: vodni doprinos, naknada za uređenje voda, naknada za korištenje voda i naknada za zaštitu voda; • Prihodi županija: naknada za melioracijsku odvodnju i naknada za navodnjavanje - Provedbom Nacionalnog programa navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u protekle 3 godine stvoreni su preduvjeti za navodnjavanje cca 15.000 ha (67% povećanja u odnosu na 2004. godinu) pa tako i za uvođenje ove naknade, koja se do sada zbog niske pokrivenosti sustava nije propisivala. Također, kako je u protekle 3,5 godine preko 40% sustava detaljne melioracijske odvodnje privedeno funkciji, županije će preuzeti osposobljene sustave na daljnje upravljanje i održavanje, što će se financirati iz naknade za melioracijsku odvodnju. • Prihodi gradova i općina: naknada za razvoj (iznos za održavanje i financiranje gradnje) i naknada za priključenje – obje preuzete iz Zakona o komunalnom uređenju i prilagođene potrebama Okvirne direktive o vodama i načelu „punoga povrata troškova“. Naknada za razvoj uvijek je prihod isporučitelja vodnih usluga, a radi racionalnosti moguće je da ovu naknadu uvede i naplaćuje županija, u slučaju potrebe za povećanim ulaganjima u komunalne vodne građevine radi zaštite izvorišta ili ravnomjerne izgradnje građevina na uslužnom području. Naknada za priljučenje, pak, plaća se jednokratno prema površini građevine koja se priključuje, a obveznik joj je investitor ili vlasnik građevine. Novina je da će Vlada RH propisati najviši iznos naknade za priključenje.

Na postojeće propise, ovim dvama novim zakonima ne uvodi se niti jedna nova naknada, dok se jedna ukida - naknada za vađenje šljunka i pijeska koja se ranije plaćala na eksploataciju šljunka i pijeska na području značajnom za vodni režim, ukida se kao posljedica zabrane takve djelatnosti. Zadržano je uređenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva iz 2005. godine, prema kojoj su one jedinice lokalne samouprave koje naplaćuju komunalnu naknadu, uz nju dužne naplaćivati i naknadu za uređenje voda, što s jedne strane osigurava ekonomičnost naplate usluge, a za što im s druge strane pripada 5% naplaćene naknade za uređenje voda.

10. Umjesto zaključka Prema IBNET istraživanju Svjetske banke, vrijednost povrata operativnih troškova za 16 vodoopskrbnih poduzeća u Hrvatskoj, zemlji s najvećim BDP-om u regiji, bila je 1.10 u 2004. godini. Polovica tih poduzeća nije dosegla prag od 1.00, što ukazuje na ugroženost kratkoročne financijske održivosti ovih poduzeća. Nadležnost za upravljanje vodama do sada je bila vrlo centralizirana i pripadala isključivo Hrvatskim vodama, iako je operativno uspostavu i rad sustava vodoopskrbe i odvodnje osiguravala lokalna samouprava, putem komunalnih tvrtki u njihovom vlasništvu, a koje u većini slučajeva uz vodne usluge obavljaju i niz drugih komunalnih zaduženja narušavajući tako kakvoću vodnih usluga. Hrvatska ima dugu tradiciju komunalnih tvrtki u vodnom sektoru, i svaka buduća reforma trebala bi obuhvatiti cijeli sektor te težiti regionalizaciji komunalnih tvrtki, smanjenju njihova broja i povećanju učinkovitosti. Do sada su provedene reforme jedino na razini pojedinačnih poduzeća. Komunalne tvrtke u srednjim i velikim gradovima ostvarile su potpun povrat troškova za svoje aktivnosti, mada u većini slučajeva cijena usluga ne odražava stvarni trošak aktivnosti. Zbog neadekvatne tarife dolazi do situacije u kojoj se sustavi ne održavaju na odgovarajući način; mreža, oprema i uređaji su stari, a neki ne funkcioniraju; do intervencija dolazi jedino u kritičnim slučajevima i postoje veliki gubici vode (iako se, prema istraživanju REC-a iz 2008. godine, tehnička izvedba uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u Hrvatskoj smatra boljom od prosjeka u regiji). Dosljedna reforma sustava usluga vodoopskrbe i odvodnje do sada još nije provedena, iako su novim Zakonom o vodama i Zakonom o financiranju vodnog gospodarstva (koji su stupili na snagu tek u prosincu 2009.) stečeni za to najvažniji pravno-formalni uvjeti. Novine koje donose navedeni zakoni, primjerice, u području očuvanja kvalitetnih vodnih resursa predviđaju proširenje zaštite, kroz institut vodnoga dobra, na prostor pod i oko izvorišta koja se nalaze u sustavu javne vodoopskrbe, te na strateške rezerve vode za piće; kao i dosljednu provedbu načela o pravu na vodu prije bilo koje druge vrste korištenja. U području održivosti upravljanja u vodnokomunalnom sektoru, ovim zakonima uređuje se pravna mogućnost uspostave „uslužnih područja kao područja tehničko-tehnološke cjeline sustava i pravnoga okvira za donošenje jedinstvenih odluka od značaja za pružanje vodnih usluga, na tom području ili na njegovim dijelovima tj. vodoopskrbnim područjima i područjima aglomeracije“ (mogućnost okrupnjavanja vodnokomunalnih poduzeća), te se jačaju specijalističke funkcije isporučitelja vodnih usluga, kroz zabranu obavljanja drugih komercijalnih i/ ili komunalnih djelatnosti paralelno s obavljanjem djelatnosti javne vodoopskrbe odnosno odvodnje. Zaprečava se privatizacija prava na vodni resurs, a izvorišta vode za piće za javnu vodoopskrbu, osim što su do sada bila zaštićena kao voda tj. opće dobro, sada se po prvi puta štite i kao realni prostor (pod, nad i okolo izvorišta koji je nužno potreban za njegovu sanitarnu zaštitu) kroz institut vodnoga dobra, koje je javno dobro. Pružanje usluge/obavljanje radova javne vodoopskrbe i odvodnje se ne može dati u koncesiju (osim pročišćavanja otpadnih voda te čišćenja sabirnih i septičkih jama), a javni isporučitelj vodne usluge ne može obavljati drugih djelatnosti, osim javne vodoopskrbe, javne odvodnje i/ili komunalnih djelatnosti prema propisima o komunalnom gospodarstvu, te može biti samo u vlasništvu grada odnosno općine, a iznimno i u vlasništvu županije u slučaju tzv. regionalne vodoopskrbe. Također, zabranjena je eksploatacija šljunka i pijeska iz obnovljivih i neobnovljivih ležišta u područjima značajnima za vodni režim. Posebna pozornost je posvećena strateškoj odrednici Strategije upravljanja vodama o decentralizaciji u vodnom sektoru, te tako... „...Nacionalni vodni sektor ostvaruje nadležnosti u upravljanju vodama (zaštiti kakvoće voda, redistribuciji raspoložive količine voda za različite namjene i zaštiti od štetnog djelovanja voda), upravljanju javnim vodnim dobrom, razvoju i upravljanju sustavom osnovne melioracijske odvodnje, te provedbom politike nacionalnoga ulaganja u regionalni i lokalni vodni sektor. Regionalni vodni sektor (čiji su nositelj županije) ostvaruje nadležnosti u razvoju i upravljanju sustavom navodnjavanja i detaljne melioracijske odvodnje. Lokalni vodni sektor (čiji su nositelji udruženi gradovi i općine) ostvaruje nadležnosti u razvoju i upravljanju sustavima javne vodoopskrbe, odvodnje otpadnih i oborinskih voda, te pročišćavanju otpadnih voda.“

11. Dodaci 11.1. Popis relevantnog zakonodavstva EU-a u području upravljanja vodama •

Direktiva 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kojom se uspostavlja okvir za djelovanje Zajednice na području politike voda

•

Direktiva 2006/118/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti podzemnih voda od onečišćenja i degradacije

•

Direktiva 2007/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima

•

Direktiva Vijeća 91/271/EEZ o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda

•

Direktiva Vijeća 91/676/EEZ o zaštiti voda od onečišćenja koje uzrokuju nitrati poljoprivrednog podrijetla

•

Direktiva Vijeća 98/83/EZ o kakvoći vode namijenjene za ljudsku potrošnju

•

Direktiva 2006/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o upravljanju kakvoćom voda za kupanje i ukidanju Direktive 76/160/EEZ

•

Direktiva 2008/56/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. koja uspostavlja okvir za akcijski plan Zajednice u području politike morskog okoliša (Okvirna direktiva o strategiji mora)

•

Direktiva 2008/105/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o standardima kakvoće okoliša na području vodne politike, koja dopunjuje, a potom i ukida Direktive Vijeća 82/176/EEZ, 83/513/EEZ, 84/156/ EEZ, 84/419/EEZ, 86/280/EEZ i dopunjuje Direktivu 2000/60/EZ

11.2. Zaključci i preporuke tematskih seminara na temu upravljanja vodama u EU kontekstu U okviru projekta „Iz Latvije za Hrvatsku i Makedoniju: Osposobljavanje za primjenu zakonodavstva EU na lokalnoj i regionalnoj razini“ održana su dva seminara sa tematikom gospodarenja vodama na lokalnoj i regionalnoj razini. Ciljevi seminara su bili: • informirati predstavnike jedinica lokalne samouprave, komunalnih poduzeća i vodopravnih inspekcija o najvažnijim propisima EU-a u području upravljanja vodama, s aspekta obveza njihove primjene na lokalnoj i regionalnoj razini • predstaviti status prilagodbe vodnog zakonodavstva i prakse u Hrvatskoj • potaći raspravu o problemima i rješenjima upravljanja vodama Seminarima je prisustvovalo tridesetak sudionika, predstavnika tijela lokalne samouprave, komunalnih poduzeća te ureda državne uprave u županijama koji u svojoj nadležnosti imaju poslove vezane uz upravljanje vodama, kao i predstavnika Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva (MRRŠVG), Hrvatskih voda, općine Krefeld iz Njemačke (člana njemačkog Udruženja gradova i općina), te Baltičkog foruma za okoliš (BEF) iz Latvije i Njemačke.

Seminari su održani u lipnju 2008. (Solaris-Šibenik) i listopadu 2008. (Krk), te su u zajedničkoj raspravi s nadležnim tijelima usvojeni sljedeći zaključci i preporuke, kako bi isti mogli biti uzeti u obzir pri budućem donošenju i primjeni mjera vodne politike:

Planovi upravljanja vodnim područjima • intenzivirati redovnu komunikaciju između državnih tijela (Hrvatske vode, Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva) i lokalne/regionalne samouprave općenito o pitanjima upravljanja vodama • redovno informiranje jedinica LRSU u postupcima izrade/donošenja planova gospodarenja vodnim područjima i relevantnih propisa – javne rasprave i uvidi, javni mediji (internet i sl.) • transparentnost i objedinjavanje podataka i problematike upravljanja vodama

Oblikovanje i komuniciranje cijena usluga vodoopskrbe i odvodnje • stalno informiranje javnosti o strukturi cijena i namjeni prihoda, kako bi se shvatila nužnost ulaganja i opravdanost pretvaranja cijena iz socijalnih u ekonomske • odvajanje vodoopskrbe/odvodnje od ostalih komunalnih usluga

Tehnologija i financiranje vodne infrastrukture • transparentniji kriteriji raspodjele financijskih sredstava za financiranje vodne infrastrukture, u cilju ravnomjernije raspodjele sredstava među JRLSU • okrupnjavanje komunalnih poduzeća u cilju učinkovitijeg rada i lakšeg pokrivanja troškova • ne inzistirati na najskupljim tehnologijama, niti na konačnim rješenjima odmah, već postepeno • koristiti već razvijene tehnologije, prilagođene potrebama (primarna, sekundarna ili tercijarna obrada) i financijskim mogućnostima

Edukacija / jačanje kapaciteta • edukacija zaposlenih na lokalnoj razini o tehničkim pitanjima upravljanja vodama • edukacija o izvorima financiranja, te za pripremu investicijskih projekata za financiranje iz EU i drugih fondova • stručno osposobljeno osoblje za upravljanje novim uređajima za pročišćavanje • razrješenje fragmentacije nadležnosti za upravljanje vodama • ustrojavanje vodopravne inspekcije na regionalnoj (županijskoj) razini, umjesto državne.

Kao što će biti vidljivo pažljivom čitatelju, mnoge ove preporuke u svjetlu prilagodbe domaćeg zakonodavstva EU-u ugrađene su u nove propise, a vjerujemo da će i ostale preporuke, kao i dosljedna primjena novih zakona i propisa, olakšati daljnju optimizaciju sustava upravljanja vodama u Hrvatskoj.

O REC-u Regionalni centar zaštite okoliša za Srednju i Istočnu Europu (REC) je neopredijeljena, nepristrana, neprofitna međunarodna organizacija čija je zadaća pomoć u rješavanju problema u zaštiti okoliša u Srednjoj i Istočnoj Europi (SIE). Centar svoju zadaću obavlja potičući suradnju među nevladinim udrugama, vladama i drugim zainteresiranim subjektima, te potičući slobodnu razmjenu informacija i sudjelovanje javnosti u odlučivanju o okolišu. REC su 1990. godine utemeljile SAD, Europska komisija i Mađarska. Danas su REC-ov pravni temelj Povelja koju su potpisale vlade 29 zemalja i Europska komisija, te Međunarodni sporazum s Vladom Mađarske. Središnjica REC-a je u Szentendreu, u Mađarskoj, a lokalni uredi nalaze se u svakoj od 17 zemalja korisnica u regiji SIE. To su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Češka Republika, Estonija, Hrvatska, Latvija, Litva, Mađarska, Makedonija, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Srbija i Turska. REC aktivno sudjeluje u ključnim globalnim, regionalnim i lokalnim procesima, te pridonosi razvoju rješenja na području zaštite okoliša i održivosti unutar i izvan mreže svojih lokalnih ureda, prenoseći znanja i iskustva među zemljama i regijama. Najnoviji donatori su Europska komisija i vlade Albanije, Austrije, Belgije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, Češke Republike, Estonije, Finske, Hrvatske, Italije, Japana, Kanade, Latvije, Litve, Luksemburga, Mađarske, Makedonije, Nizozemske, Norveške, Njemačke, Poljske, Rumunjske, SAD-a, Slovačke, Slovenije, Srbije, Španjolske, Švedske, Švicarske i Ujedinjenog Kraljevstva, kao i druge međuvladine i privatne ustanove.